Dasa Drndic - PriceMarija Czestochowska jo uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu ("Adami", Rijeka - "Arkzin", Zagreb, 1997.)

OMLET, VERSACE I PRODAVA DUGMADI Toronto je sav u enklavama. Dobro, i u parkovima. Enklave, to su podruja nastanjena manjinama. U Torontu ima preko sto pet manjina, a stvaraju se i nove. Okruene nevidljivim crtama, zidovima i icama razdvajanja i veoma vidljivim arenilom obiaja i jezika, te manjine postaju veina. Ono malo teritorija to preostaje u sredini, to pripada veini koja se polako pretvara u manjinu. Pa, kako u slinim, povijesno nam znanim okolnostima biva, tako se smanjena veina zna popimaniti. A kad se popimani, prigrli svastiku umjesto pruene ruke. Yorkville, etvrt (enklava) u sreditu srijede Toronta, toliko je dirljiva imitacija duha Europe, da se mora zavoljeti. Kanaani su u principu dobra kvadra, pomalo blentava i s velikim kompleksom manje vrijednosti u odnosu na staru, dekadentnu Damu. Zato se Yorkville nalazi u svim vodicima kao turistika atrakcija grada. U vodicima e vam rei da posjetite i muzej cipela, "Bata". Tu se due srodne onoj gospoi Imelde Marcos, potpuno raspamete. Toronto je kao djeji crte. Toronto je tako edan! Tako i taj Yorkville. Rodio se 1853. kao selo okrueno drveem i livadama. "Ve" 1960. "djeca cvijea" iz okolnih predgraa tre mu u zagrljaj jer on im doputa da na njegovim uskim ulicama pjevaju i piju i glasno se ljute na zloesti odrasli svijet, pogotovo na neki. Gordon Lightfoot i Joni Mitchell nastupaju u kafiima, antivijetnamske demonstracije su svakodnevica. Yorkville nakratko postaje glavni grad hippiea, kanadski Haight-Ashbury. Naveer bi se onda, lijepi preplaeni buntovnici zadnjim vlakom vraali u stroge i edne kranske ivote svojih obitelji. Jo tada, jesti vani smatralo se svetogrem, ulini kafii bili su zabranjeni, a javne izlobe i predstave, egzotine pojave sumnjive rabote. Onda, osamdesetih, Toronto poinje rasti. Yorkville su odmjerili bogati i otmjeni. Hermes, Courreges, Cartier i Turnbull & Asser obnavljaju njegove maltene od dasaka sklepane viktorijanske kuice i u njih smjetaju svoje boutiques. Neto kasnije pridruuju im se Yves St. Laurent, Calvin Klein, Armani, Benetton, Versace, Harry Rosen, Krizia, Valentino, Gianfranco Ferre. Otvaraju se restorani i kafii, kao primjerice Il Posto, Jacques Omlettes(tu se jedu francuska jaja za deset dolara), Ballair Cafe (aa vina, sedam), Le Trou Normand (jeftino). Kad je Yorkville skupo odjenuo i dobro nahranio Toronane i njegove goste, pripustio ih je u svoje galerije i antikvarijate.

Ljeto je. U Yorkvilleu sve pulsira umiveno i otmjeno. Znam gdje u nai galeriju Mira Godard, a u njoj Motherwella, Larryja Riversa, Franka Stellu, Lipchitza; blizu je i Galerie Dresdenere, Evelyn Aimis i Nancy Pools's Studio. U njima vise Warhol, Rauschenberg, Safdie, De Kooning. Irena Klar je uHollander York Gallery, a John Walsh kod Kinsman Robinsona. Ali ja sam krenula kod prodavaca dugmadi. Devedeset i sedam mu je godina. Iz Njujorka nije doao jer ga nervira u kolicima se petljati oko stepenica gore-dolje. S Time/Life nebodera radije gleda u daljinu i sad ve samo u mislima, kljoca. I sjea se. Bio je nikakav prodava dugmadi. Umjesto da prodaje, prkao je oko lea fotoaparata koji je dobio na poklon, pa ga je gazda izbacio. Njemu je laknulo. Bio je slobodan. Bio je slobodan idov u Njemakoj. Slobodan strijelac na plesaice, na prosjake, na lica, na ulice. Postaje poznat i traen fotograf. Ranih tridesetih godina poinje njegovo puteestvije po svijetu. Biljei za sebe, jo uvijek ne znajui da biljei i za povijest. Velike koliine dugmadi zauvijek iezavaju iz njegovog ivota. Prema tom odjevnom detalju, koji veina nas koristi i ne primjeujui ga, on gaji udnovatu i priguenu njenost. Ta njenost, svakodnevno se kao eho javlja iz njegove nutrine i podsjea ga kako je sve poelo. Godine 1930. u Berlinu slika djevojice u baletnoj koli, u Parizu mukarca s lutkom u ruci kod ulice St. Denis, probu Labueg jezera u Operi. Zatim, 1931., iz Pariza (gdje ostavlja skitnicu u javnoj kuhinji katedrale Notre Dame), odlazi u Volendam, Nizozemska, gdje druguje sa studentima slikarstva (1932.). Vraa se u Berlin ovjekovjeiti Jaschu Heifitza kako dirigira Berlinskom filharmonijom, potom odlazi u St. Moritz (Konobar na klizaljkama). Godine 1933. na premijeri je u milanskoj Scali, ponovno snima balerine, ovoga puta milanske, koijae i siromahe, fotografira mlade asne sestre u Torinu, u Njujorku 1934. - francuske pudlice na Petoj aveniji i u Veneciji, iste godine, prvi susret Hitlera i Mussolinija. Onda, u Tannenburgu, u Njemackoj, Hitlera na pogrebu Von Hindenburga. "Associated Press" alje ga po hitnom zadatku u enevu, da na skupu 15. lige nacija, "uhvati" Josefa Goebbelsa kako velia mudrost i snagu svog Fhrera. U prvom redu stoje reporteri i postavljaju pitanja. Goebbels se smijesi za kamere. Potom svi odlaze. On podie aparat, Goebbels ga fiksira. U izotrenom oku aparata i u otrom oku Goebbelsa zatitraju kobne odluke. Godine 1935. Albert Eisenstaedt naputa Njemaku zauvijek. Uspio sam sve ponijeti. Tri godine kasnije, zavrio bih u pei, esto je kasnije govorio. Preko Pariza stie u Njujork u pravo vrijeme. Po ugledu na popularne njemake fotomagazine, Henry Luce sprema se lansirati danas ve povijesni "Life Magazine". Eisenstaedt postaje jedan od prve etvorice angairanih fotografa. Ostalo ve ne spada u bajku. S preko 2.500 fotografskih pria i 92 naslovne stranice amerikog vodeeg magazina u svom dossieru, Eisenstaedt do danas ostaje ocem suvremenog fotonovinarstva. U njegovim kolekcijama nalaze se glamurozna Marilyn Monroe, otmjena Katharine Hepburn, raskona Sophia Loren, te tajanstveni Clark Gable. Od politiara, osim ve spomenutih Hitlera, Mussolinija, Goebbelsa, Eisenstaedt snima Kennedyeve, Churchilla, Clintona. Tu su Hemingway, Robert Frost ali i izbjeglika djeca, lutkarske i ine predstave, tvornike hale, pa Leonard Bernstein, George Balanchine, pa ulica, pa fratri. I tako gotovo bez kraja. Circle Gallery takoer je u Yorkvilleu. Kako joj ime kazuje, to je galerija u krugu. U njoj razgleda i krui. Krui oko svemira Alberta Eisenstaedta i vie ne zna vrti li se to itavo dvadeseto stoljee oko tebe, a ti u njegovu sreditu, ili, kao po kakvoj zamiljenoj orbiti, putuje kroz povijest uhvaenu u trenutku njenog stvaranja pritiskom na dugme visprenog prodavaa dugmadi.

Eisenstaedt nikada nije bio u Torontu. Circle Gallery nema stepenice za njegova kolica. Propustio je tako posljednju izlobu u ivotu. Umro je 24. kolovoza 1995., neto vie od mjesec dana nakon njenog zatvaranja.

HITLER JE VOLIO PREPELICE A DJED MRAZ NAPUTA BOSNU Siki su jedni ljudi koji okolo hodaju s turbanom na glavi i koji imaju puno kose neoiane jer vjera im ni skidanje ni podrezivanje vlastitih vlasi ne doputa. Kau da njihova vjera vrlo napredna jest, daleko ispred svog vremena kad prije petsto godina roena bjee. Kau, tu njihovu vjeru slijedi dvadeset milijuna ljudi irom svijeta. Sikizam propovijeda odanost Bogu, jednakost meu ljudima, estit ivot i jo neke stvari, a predrasude i neosnovane rituale odbacuje. to, po vjeri Sika, ini ivot estitim i koji to rituali neosnovani jesu, u mom malom priruniku ne pie jer podrazumijeva se, valjda, da to svatko zna. Sikizam vlastite rituale ima, prakticiranje kojih vrlo strogo od svojih sljedbenika zahtijeva. Sikizam deset Gurua tuje, a svih deset utjelovljenih u trenutano ivuem guruu koji se zove Sri Guru Grant Sahib. Sve ovo, i jo poneto o Sikima, saznala sam tek nakon mog susreta, oi u oi, licem u lice, s jednim pravim odanim ivuim Sikom. Primicali su se boini i novogodinji blagdani. Toronto je grad s mnogo struje i s nevjerojatnim brojem arulja svih veliina. Ogoljelo drvee, mahom patuljastog rasta a posaeno du irokih avenija u sreditu grada, okieno je sitnim bijelim bobiastim svjetlima, pa izgleda kao da stabla snijee, prhko, pahuljasto, mehko. Neboderi ljate pod iluminacijom impozantnije teine i veliine, to ve ne djeluje toliko veselo. Trgovina ima jako mnogo, jako jako mnogo, i u vrijeme praznika tako su sveane i pune svega. Sara je u koli izgubila tenisicu. Vjera Sika na pet simbola poiva, na uvenih pet "Ka" koje svaki predani (muki) Sik, polaganjem zakletve, do smrti nosi. To su: kes (duga kosa), kanga (ealj), kaha (kratke hlae), kara (eljezna narukvica) i karpan (ma). Ovako nabrojani, tih pet "kaova" izgledaju bezazleno, ali kad se ugledaju zbirno, na pravom ovozemaljskom Siku koji eta u svom domu - bos - jer Siki vole ii bosi, onda to, pogotovo zimi, pogotovo u nekoj pripizdini nijemoj, polegloj pod naslagama zavijanog snijega u dva ujutro i skroz izvan Toronta grada, onda to, ti "kaovi" i taj ogromni, kao od brda odvaljeni bradati Sik, zastraiti mogu. S drugom Sarinom tenisicom nismo znale to bismo, Sara ipak ima dvije noge. Svejedno, preostala tenisica ostala je s nama jer bila je to nova Rebockica od finog teleeg boksa i vrijedila je, brat bratu, pedeset dolara. Inae, tenisica ovdje ima svakojakih, to jest i jeftinih ali nigdje ne prodaju po jednu. Sari ne bi naroito smetalo nositi dva razliita komada obue jer jednom je to ve uinila u petom ili estom osnovne - to, da je obukla dvije razliite cipele i, da cijela kola o tome nije priala, ona ne bi ni saznala. Sara ima manju nogu od moje ali podjednako usku, pa njezine cipele, ako ne mogu obui, mogu bar navui. Siki se mnogo mole. Tri puta na dan otvaraju svoju svetu vjersku knjigu, Grant, i iz nje itaju i recitiraju molitve. Zaposleni Siki imaju to snimljeno na magnetofonskoj vrpci, te

nasumce odabrane molitve, pa ne moraju itati nego samo sluaju, prate i mrmljaju. Ako rade izvan kue, mole se uz pomo walkmana. Dobar Sik treba odolijevati grijesima. Dobar Sik tako e zasluiti milost Boju i postati besmrtan. Pet je smrtnih grijeha, vjeruju Siki: pohota, bijes, gramzivost, privrenost i sebinost. Bog se moe istinski voljeti tek kada prestanemo voljeti sebe. Vjera Sika proskribira idolatriju svake vrste, konzumiranje alkoholnih pia i ne priznaje kaste. Mahom sve vjere lijepo i pravedno zvue, to doista fascinira. No, osamdesetih godina u Indiji se meu Sikima oglaava nacionalistika i prilino militantna partija iji je cilj vea autonomija za njihovu pokrajinu Punjab. Dolazi do demonstracija i otrih sukoba izmeu Sika i Hindusa, vlada poduzima korake - alje pedeset tisua vojnika na Sike i Punjab je stavljen pod kontrolu. [1] U Sarajevu krajem devedesetih vodi se kampanja protiv Djeda Mraza, to jest protiv Djeda Boinjaka. Kampanja poprima neto vee i militantnije razmjere od kampanje koja se vodila u Hrvatskoj pet godina ranije kad je "srbokomunistikog" Mraza trebalo prekrstiti (transformirati) u hrvatsko-katolikog Boinjaka. Predstavnici UN-a u Sarajevu saopavaju kako je pokrenuta kampanja ve izazvala nekoliko incidenata. Portparol UN-a, Aleksandar Ivanko, izjavljuje da je urednik nezavisnog Radija ISV teko pretuen zbog toga to je njegova radio stanica "podrala Djeda Mraza". Ivanko naglaava da odnos prema Djedu Mrazu naglo postaje politiko pitanje: Djed Mraz je na samrti, veli Ivanko. U gradu se vie ne moe nai nijedna njegova slika. Aktivisti i pristalice SDA obilaze osnovne kole i agitiraju da se "ne dozvoli da Djed Mraz djeci darove donosi ". Sve se to zbiva pred godinu novu 1997., tri-etiri ljeta pred poetak novog milenija. Lokalna policija odbija sainiti izvjetaj o napadu na novinara Radija ISV iako UN zahtijeva da se otkriju poinitelji. Ured Visokog predstavnika meunarodne zajednice u Bosni, Karla Bilta, i OEBS takoer osuuju napad. Predsjednik Predsjednitva BiH, Alija Izetbegovi, u otvorenom pismu javnosti opisuje Boi kao "amoralnu svetkovinu", ocjenjujui da Djed Mraz nije dio kulture BiH, nego je "nametnut izvana". Djed Mraz jedna je od rijetkih stvari koja ujedinjuje ljude, zbliava ih, zbog ega je i izloen napadima ekstremista, smatra Ivanko. Ni Siki nemaju Djeda Mraza-Boinjaka. Njima vjera zabranjuje "ujedinjavanje ljudi". Sara je skromno dijete ali je dijete. Ovdje ljudi jako puno kupuju. Nije bitno to kupuju. Kupuju i ono to ve imaju, pogotovo ako je na rasprodaji. Dvije rijei ovdje su vrlo este: uteda i rasprodaja. Kupite tri para gaa - etvrti je besplatan! Kupite tuce kolaa, trinaesti je besplatan! Utede su mahom sitne, pogotovo u odnosu na reklame koje su velike i bune. Tako se ovdje ivi. Kupovanje je kult. Sad se i Sara zarazila, pa joj stalno neto treba, neto to se kupuje. U slastiarnici slagala sam krafne u male cvjetne kartonske kutije. Taj posao naao mi je Vlatko preko svojih veza. Dobro je mirisalo ali kratko je trajalo. Slagala sam dva dana u kuhinji odostraga i zaradila stotinjak dolara. To smo onda odmah potroile na osnovne namirnice jer friider je bio prazan. Blagdani su se vrlo primicali. Raznosila sam reklame po kuama, tri dana. Taj posao naao mi je Mladen, preko svojih veza. Neke reklame ubacivala sam u sanduie, neke pod vrata. Smravila sam tri kilograma jer trebalo je mnogo hodati a vani je bilo jako hladno. U Torontu iba vjetar, prema tom vjetru bura je sprdnja. Kad taj vjetar zapue, temperatura od minus deset odmah se spusti na minus dvadeset pet. Kad pada kia a ovjek (ili ena) raznosi reklame, obilno kisne jer ne moe nositi i reklame i kiobran istovremeno, jer trebaju mu (joj) obje ruke iskljuivo za reklame. Reklame trae cijelog ovjeka (enu). Raznosila sam nou, nakon to bih sa Sarom utvrdila strukturu

atoma, geografske irine i duine glavnih gradova svuda okolo, nakon to bih ispravila ortografske greke u njezinom referatu o Goldingovom "Gospodaru muha" i za svoju duu, apsolutno opsjednuta, deset puta odsluala Dinu Vierny kako pjeva balade o Staljinovim gulazima. Stihove tih balada pisali su zatvorenici. Ti zatvorenici danas uglavnom su mrtvi, pa to me se onda njihovi stihovi toliko tiu? Svuda pitam znaju li za Dinu Vierny i njezine balade. Nitko ne zna. Sluala sam ih davno, dok su pripadali sovjetskom podzemlju i tajno se iznosili iz zemlje. Danas su balade Dine Vierny u irokoj prodaji, one su snimljene i na compact discove ali nisu vie aktualne; malo tko ih kupuje jer i dalje malo tko za njih zna. Pogotovo ovdje, u ovoj Kanadi. to bi ljude u ovoj Kanadi moglo biti briga za neku tamo Dinu Vierny i za balade sovjetskih zatvorenika. Kakva Kolima, kakva Vorkuta. [2] Sve to daleka je prolost. Oni koji pamte, oni koji znaju a nalaze se ovdje, oni se ne ele sjeati. Oni se i ne mogu sjeati jer vrlo su stari. Kao primjerice gospoa Ljuba, poljska idovka transportirana 1939. iz Varave u Karagandu. Ne shvaam zato sam se uhvatila pjesama Dine Vierny. One s mojim ivotom nikakve veze nemaju. Te politike balade iz vremena gospoe Ljube, itav su svijet vrlo izvan moga. To su balade proputenih prilika. To su mrtve balade. Recimo, ona o Staljinu: Tovari Staljin, vi ste uen ovjek, visoka znanja stekoste, a ja obian sam sovjetski zatoenik i moj drug je sivi umski vuk. Zbog ega sam ovdje, doista ne znam, no tuilac sigurno bjee u pravu jer, evo me u Taruhanskom kraju gdje i vi bjeste deportirani u vrijeme Carevo. Evo me u Taruhanskom kraju gdje straari grubi su i glupi to ja naravno shvaam kao dio klasne borbe. S partijskom kapom na glavi vidim vas u paradi a mi cijepamo drva i, kao u prolosti, staljinistiko iverje na sve strane leti. Unato snijegu, unato oblacima komaraca, mi boravimo u tajgi od jutra do sutra, jer ovdje vae iskre lete I hvala, drue Staljine, na vaoj vatri ja se grijem. Juer sahranismo dvojicu Marksista i nismo ih crvenom zastavom prekrili.

Jedan bjee ljeviar, a drugi je osuen nizato. Tisuu godina ivio nam, tovari Staljin, i ma koliko dani za me ovdje teki bili, Statistika e pokazati da vie je eljeza, vie elika po glavi stanovnika. Pjeva Dina Vierny a ja sjedim opinjena i kasnim na raznoenje reklama. Raznosila sam nou i zbog toga da me sluajno netko ne bi vidio. Kad sam raznijela tri tisue komada, mali ugovor je istekao pa sam kupila eiri od crne koe. Sari sam kupila boje za slikanje. Kupila sam hranu i pijesak za maku, dva tuceta jaja i kilo svjeeg sira jer sam u godinama kad mi treba kalcij. Bio je 22. prosinca. Jo nismo imale bor, bakalar nije dolazio u obzir, a nismo imale ni to pod taj nepostojei bor staviti. Marina mi je dala glavicu kiselog kupusa za sarmu, mrzim sarmu. Ima jedna Lili u blizini koja prodaje glavice ukiseljenog kupusa, ali kako ja s njom ne volim priati, kod nje ne odlazim. Onda se javio Esad: Pune se kuverte kod jednog Sika. est dolara na sat. Vai, rekoh, iako je est dolara na sat dva dolara manje od zakonom garantirane najnie satnice u Kanadi. To mi je Esad apnuo dok smo gledali priredbu za hrvatske iseljenike koja se zvala "Boi u Lonjici", a koju je sastavila jedna frizerka hrvatsko-kanadska, vrlo izblajhana [3], inae porijeklom iz Lonjice a koje, te Lonjice, na karti uope nema. Jebe mi se za Boi u Lonjici; mislila sam sve vrijeme na bakalar i fritule s pinjolima i grappom kako ih spravlja moja teta Ljube u Splitu. Na toj priredbi, koju su u jednoj lokalnoj koli sasvim izvan Toronta patetino glasno i nezgrapno izveli lanovi i lanice hrvatske iseljenike zajednice, u glumi i kazalinim vjetinama uglavnom amateri, prodavali su se mali suhi kolai spravljeni u kuhinjama vrijednih hrvatskih domaica, prodavale su se kasete spletova narodnih pjesama i plesova, svirale su tamburice, sve bjee tako narodno i veselo a kako ja nisam narodni ovjek (ena), danas se teko uklapam. Polazei s Esadom na ugovoreni noni rad kod Sika, (noni, jer bio je ilegalni), prvi put otkako boravim u Kanadi u jednoj cvjearnici ugledala sam mimoze. Ovdje je inae prehladno za mimoze a mimoze bjehu omiljeno cvijee moje mrtve majke i brat joj ih je esto kupovao. Prosjeni Kanaanin (njih je najvie), pojma nema da su mimoze cvijee. Prosjeni Kanaanin odmah kae da je mimoza jedno zanimljivo pie, zapravo koktel od naranade i ampanjca. Istog dana saznala sam da je Savjet praznika Mimoze u Herceg Novom utvrdio program manifestacije Praznika Mimoze, koja e, ta manifestacija, trajati od 17. sijenja do 1. oujka 1997. U saopenju se kae kako jo nije izvjesno hoe li karavana odlaziti na gostovanja izvan Herceg Novog (kamo je, inae, ta karavana namjeravala ii u saopenju se ne kae), jer ministar inozemnih poslova Crne Gore, Janko Jekni, inae lan Savjeta "Mimoze", preporuuje da karavana "Mimoze" ne odlazi u goste, ve da gosti dolaze u Herceg Novi, kao to se to radi u svim karnevalskim gradovima svijeta. Kad bi ministar inozemnih poslova poradio na tome da Herceg Novi malo izvozi mimoze u Kanadu, prosjeni Kanaanin upoznao bi taj njeni, mirisni uti cvijetak i ne bi ga brkao s naranastim umeim napitkom. [4] Mimoze koje sam vidjela u torontskoj cvjearnici bile su prispjele sa juga Italije i kotale su vie od orhideja, jer orhideja ovdje ima svakojakih, malih i velikih, a mimoza nema. U nekim stvarima ovdje je ipak na cijeni ono ega nema u

izobilju. Orhideje se u kanadskim laboratorijima kriaju, pa ih ima raznih vrsta i veliina, a s mimozama to vjerojatno ide tee jer mimoze rastu na stablu. Novine su pune oglasa o malim kunim poslovima sumnjive rabote a koji navodno donose zaradu. Meu njima spadaju itanje knjiga i punjenje kuverti. Na punjenje kuverti na crno u domu jednog Sika odlazi se autobusom na sjever do posljednje stanice, do periferije grada. U autobusu je toplo a vani vije. Autobus je gotovo prazan jer sedam je sati i ljudi su se vratili s posla i ba tada jedu. Kod posljednje stanice nalazi se ogromni trni centar. Na istonom ulazu okuplja se emigrantska radna snaga, uglavnom bosanska, za taj podrumski posao orna, podrumski, jer obavlja se u podrumu. To sam saznala tek kad me je Esad pitao: Jesi li ponijela papue? Zato papue? Tamo se ostaje dugo, dok se sve kuverte za taj dan ne napune, nekada do etiri, nekada i do pet ujutro, pa noge zebu. Zato zebu? Zato to se cipele skidaju. Zato se cipele skidaju? Zato to tako hoe Siki. Zamiljala sam da u moi ostati dokad elim, po principu "koliko muzike, toliko para", ali kasnije sam vidjela da je taj princip, kad je u pitanju punjenje kuverti kod Sika, nemogue sprovesti jer prvo, im su nas istovarili, shvatila sam da naokolo nigdje niega nema, ni kua ni pasa a kamoli ljudi ili telefonskih govornica i drugo, da ak i kad bih se odluila na tajni bijeg iz te zavijane kue u nigdini, morala bih to uiniti u arapama, jer im ue u kuu Sika oni ti negdje cipele maknu, valjda ba zato da ne bi pobjegao. A u arapama ii nou po snijegu bilo bi glupo jer nee doi ba dotle da mi ivot bude u pitanju, valjda. Koliko je kuverti u jednoj turi? pitala sam Esada. Izmeu pet i est tisua, ree on. Istog asa oblio me je znoj ali sam onda, takoer istog asa, poela raunati ne bih li se oraspoloila: od sedam naveer do pet ujutro - deset sati, puta est (dolara), jednako ezdeset, jednako par tenisica na rasprodaji za Saru, jednako malo veselje pod ukraenim borom. Znate li vi to je to est tisua kuverti? Imate li blagu predodbu kako est tisua kuverti izgleda kad se razastru po stolovima? Na zbornom mjestu (skupilo nas se etvoro) ugledala sam i Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva koja je dvije godine ranije u Toronto, a zajedno sa sinom, stigla istim avionom kojim smo sletjele Sara i ja. Mirsadu sam odmah zapazila na aerodromu u Zrichu gdje su sve nas koji smo pristizali iz raznih pravaca bive Jugoslavije, nakon est sati ekanja potrpali u jedan jedinstveni, ogromni kanadski boeing. Mirsada je lebdjela vicarskim zrakoplovnim trgovinama u raskopanom mekanom crnom kaputu najnovijeg kroja kako bi se vidjelo da ispod tog kaputa nosi jedan vrlo ik kostim od sive telee nape. Imala je kao zift crnu kosu, podianu a la Mirelle Mathieu ili, za one koji ne pamte Mirelle Mathieu - a la princ Valiant. Djelovala je samouvjereno, pomalo nervozno i za razliku od veine nas anksioznih buduih emigranata, Mirsada je na tom vicarskom aerodromu izgledala kao prava svjetska putnica, kao uspjena poslovna ena. U duty-free shopu nakupovala je razne male ekstravagantne stvari: kremu protiv bora oko oiju, jedan "toblerone" od 850 grama, sinu sat, svilenu earpu "Dior" i miris "Lair du temps" koji ja ne volim.

Na zbornom mjestu za fizikalce iz bive Jugoslavije koji kod Sika rade na crno, na istonom ulazu u trni centar "Fairview", gdje odozgo, sa stropa, nekakva maina ispuhava topli zrak pa ekanje na minus dvadeset nije tako strano, tu sam ugledala Mirsadu, arhitekticu iz Sarajeva. Ugledala sam zapravo jednu sijedu, blijedu enu u cipelama od smee plastike, kako u zguvanom sivom baloneru drhti. Gdje vam je onaj kaput? pitam. Znai, ni vi se niste zaposlili, konstatira Mirsada. Sin vam je dobro? zatim pitam ja. Tu se ona malo rasplae, pa kae: Sin. Sin je napustio kolu. Utovaruje kutije za jednu firmu. A mu, je li vam doao mu? Nije, veli Mirsada. To je ista ona tana s aerodroma? zaudim se. Kako se sjeate? zaudi se potom i Mirsada. Izgleda manja. Jeste li ponijeli papue? Tu se ja jako prepadnem. Tu meni doe odmah da se vratim, naglo mi doe da zagrlim moju lijepu, pametnu, moju dobru Saru kojoj stalno neto prigovaram, na koju viem kad izgubi jednu tenisicu, a koja nou kriom dovrava jedno veliko ulje na platnu - za mene, za pod bor. Onda je na zborno mjesto svojim sjajnim kombijem plave metallic boje stigao Zafir. Zafir je u Bijeljini drao kavanu, krmu, to li. Zafir je u Torontu postao osobni, kuni prijatelj Sika kod kojeg nas vodi na punjenje kuverti. Vrata na Zafirovom kombiju plave metallic boje ne otvaraju se na van nego klize lijevo-desno, tiho, vrlo filmski. Zafir nas je ubacio, nas etvero, na sjedala odostraga; na prednjem sjedalu, do njegovog, sjedio je njegov mobilni telefon. Onda je, ne okrenuvi se, jer upravo je poeo birati neki broj, pitao: Jeste li ponijeli papue? Svi ute. Onda opet: Vas, Tea, pitam: jeste li ponijeli papue? Poela sam kopati po torbi ne bih li dobila u vremenu. I ja imam veliku crnu torbu koju sam pred polazak za Kanadu kupila u Trstu za 160.000 lira. Kako imam samo nju, ona mi je za crkveno i mrtveno, pa se, kao Mirsadina, ofucala. Kopam, tako, kopam i onda stanem. Na dnu, pored niske japanskih bisera koje je Dene Vajs (ili moda Dana "partizanka") negdje kasnih ezdesetih dao mojoj majci, a koje sam svuda okolo sa sobom vukla nek se u sluaju nevolje nau (vrijede bar stotku, raunala sam), ugledala sam Sarinu preostalu tenisicu. U tenisici je bila ceduljica: Probudi me kad se vrati. Imam neto, rekoh. U redu, slubeno odvrati Zafir i na uasnom engleskom, na uasnom, uasnom engleskom, obavijesti svog osobnog kunog prijatelja Sika da ubrzo stiemo. Kad smo stigli, ba kako sam se i bojala, svi su skinuli cipele a neke tihe ene u sarijima kao privienja lelujale su oko nas i onda nestale. S njima, s tim tihim, lijepim, pokornim i njenim enama u sarijima, nestali su i nai kaputi i - sve nae cipele. Zafir nas je sproveo u podrum. Ostali su ve bili uhodani, jedino sam ja bila nova. Ostali su odmah sjeli, svak na "svoje" mjesto i odmah se prihvatili posla. Zafir mi je priao i povjerljivo rekao: Samo nekoliko osnovnih stvari kako ne bi dolazilo do greaka. Kratak teaj o punjenju kuverti?

Tako nekako. Dakle, ovako, krenu Zafir, voa smjene i osobni prijatelj Velikog Sika, bivi ugostitelj iz Bijeljine, Bosna i Hercegovina, vlasnik velikog kombija plave metallic boje (zaraenog na punjenju kuverti), i malog celularnog telefona. Ovo su kuverte broj 10, dimenzija 9 1/2 sa 4 1/8 ina. Koliko je to u centimetrima? pitam. Nije bitno, sluaj sada, podie Zafir malo glas jer mu prekidoh tok misli. Prvo treba odvojiti ljepljivi dio kuverte kako se ne bi gubilo vrijeme pri punjenju. Svatko dobije po tisuu komada. Ovo su tvoje kuverte. Ljepljivi dio kuverte odvoji drugom kuvertom tako to je umetne u taj ljepljivi dio jednim brzim potezom - ovako. Poslije samo iba. Probaj. U poetku mi je ilo prilino traljavo. Onda sam u sebi rekla: Tea, ne daj se smesti. Ne mogu oni u punjenju od tebe biti bolji. Uope, sve vrijeme mog boravka u tom podrumu Sika na zadatku punjenja kuverti, vodila sam vrlo ivi unutarnji monolog jer nitko nije govorio, a Sik nije htio ukljuiti radio. O radiju malo kasnije. Onda e, nastavi Zafir, s Esadom prijei za drugi stol, gdje ete ti i on napuniti ovih est tisua komada obavijestima koje e ova etvorka presaviti. Zar nije bilo pet tisua? pitam. Ne prekidaj me. Pet tisua - est tisua, na isto ti doe kad se uhoda. Dobro, velim. Obavijest poloi tako da savijeni dio bude licem prema gore. Kojim licem? Ima dva lica. Ovako, pokae Zafir. Pazi da sadraj ugura do kraja, inae kuverta se nee dobro zalijepiti. Onda, sigurnosti radi, lupni kuvertom dva-tri puta o stol, da sadraj padne skroz na dno. Ovako. Kasnije (nakon par sati, kad sam se uhodala), ja sam kuvertom - kako bi sadraj u njoj pao skroz na dno - lupala samo jednom o stol, a Zafir mi je redovito prilazio opominjui me da to nije dovoljno, da treba kucnuti najmanje tri puta. To me je uznemirilo, jer sam ve bila uhvatila vlastiti ritam u punjenju. Lupanjem triput o stol gubila bih na vremenu, a vrijeme i uinak Veliki Sik mjerio je pomno: svi smo dobili po crno plastino korito (nalik onome za rublje), u koje bismo prije ubacivanja zgotovljenog proizvoda stavili zelenu cedulju s naim imenom i onim dijelom posla koji u lancu obavljamo - punjenje, stavljanje samoljepljivih naljepnica s ve odtampanim adresama ili lijepljenje maraka. Budui da kuverte zatvara, odnosno lijepi, maina, a ta maina elektronska jest i ima razne svjetlee crvene brojeve koji u polumranom podrumu veselo trepere, to Sik tono zna ije kuverte bjehu loe napunjene i na ijim kuvertama naljepnica ili marka bjehu naopako stavljene i, to je najbitnije, koliko je tko kuverata obradio. Na kraju, a taj kraj pokazat e se beskrajnim, prilikom isplate nadnice Sik sve to, sve elemente u "lancu", uzme u obzir i razmatranje. Poslije pet sati punjenja, negdje oko ponoi, poelo mi se vrtjeti u glavi. Pet sati gledala sam samo dolje, u te kuverte na stolu, a moji vratni prljeni nisu u najboljem stanju. Bol je ila prema desnom ramenu, niz kimu, pa niz desnu nogu, a jedna grana boli zaustavila se na kaiprstu moje desne ruke koji je ispod nokta krvario. Tu se napravila ranica od otrih rubova kuverti koje sam pri svakom punjenju morala ba tim kaiprstom podizati. Kasnije sam na jednoj polici ugledala male gumene kapice nalik na naprstke, koje se, pretpostavljala sam, natiu na kaiprst upravo u tu svrhu - u svrhu spreavanja malog ali neprijatnog ranjavanja. Te kapice Esadu i meni Sik na poetku veeri nije dao, zakljuila sam zato to Esad ima debele kaiprste i kapica mu ne bi dobro legla. Moji kaiprsti su, pak, tanki i na njima bi kapica vjerojatno landarala. (Sline kapice s izdignutim gumenim

papilama koristila je moja majka za masiranje desni, a i ja ih imam nekoliko. Da sam znala, da sam samo znala, uzdisala sam u sebi.) Nakon pet sati punjenja pitala sam mogu li se javiti Sari. Ostali radnici rekli su mi (poluapatom) da ne postavljam glupa pitanja, rekli su mi da nikakva pitanja zapravo ne postavljam, da je to za mene i za moj posao najbolje, jer Siki ne vole kad se postavljaju pitanja. Ako me neto zanima, ako neto trebam, nek se obratim Zafiru. Kao voa smjene (koji za svakog od nas od Sika dobiva proviziju, a koja se, ta provizija oduzima od nae satnice, kasnije sam saznala), on e mi, ako treba, sve jo jednom objasniti. I rekli su mi jo, svi odreda, da se nikako osobno ne obraam Velikom Siku, jer Veliki Sik upravo za to, za posrednika izmeu njega i pripadnika Balkanskih plemena, uz to pripadnika ni priblino Bogu odanih koliko su to oni, Siki, angaira Zafira. Sve ide preko Zafira, rekoe. Sve. To mi postade jasno kad sam u vrijeme petominutne pauze pola popuiti cigaretu ispred kue: Pazi gdje trese pepeo. Pazi da opuak baci negdje daleko, da ga kasnije ne pronau, opet me zborno, a apatom, opomenu "naa" petorka. A Zafir zakljui: Pazi! Siki ne vole cigarete. Sari se nisam uspjela javiti jer je Zafirova ena potroila vrijeme doputeno za telefoniranje. Javi mi se, da znam gdje si, molila je Sara prije mog odlaska. to bih joj rekla, gdje sam? to bih joj rekla, kada u se vratiti? to bih joj rekla? Snijeg je tako lijepo bio prekrio sve. I svjetlucao je pod mjeseinom. Enes mi je dao svoje papue s potplatom od plastike koja se, potplata od plastike, vrlo sklie kad se hoda po snijegu. Puila sam s druge strane ulice gdje ne bjee niega, samo ledina, samo veliko prostranstvo glatko i bijelo kao Sarine roendanske torte. Bila sam gladna. Bila sam edna. U Jeruzalemu nalaze mrtvog meksikog katolikog sveenika, oca Claudia Matea Medinu. Imao je trideset i etiri godine. Autopsijom je utvreno da se sveenik Claudio Mateo Medina naprosto prederao, te od pretjerana ia i pia otiao bogu na ispovijed. Mog strica zvali su Mateo. Moj stric, kojeg su zvali Mateo, takoer je htio postati sveenik, ali ne meksiki nego hrvatski i elio je nositi to ime - Mateo, a ne Nika, kako se inae zvao. Onda se predomislio i umjesto u sveenike otiao u partizane pa je u partizanima nosio svoje omiljeno, konspirativno, ilegalno ime - Mateo. Umro je. Prije nego to sam ula u kuu, sagnula sam se i vrlo fino, kao u kristalnoj pepeljari, na netaknutom snijegu i na samom pragu - ugasila ik. Dali su nam po limenku coca-cole. Vraala sam se stolu za punjenje est tisua kuverti sa svojom limenkom u ruci i poloila je u kut. Zafir je odmah odnekuda izronio: To nije pametno. Makni tu coca-colu! Excuse me, wheres the wash-room? upitah Sika. Ogromni veliki debeli dlakavi Sik koji svima nama itavu veer stoji nad glavama, koji nas nadgleda, koji mjeri brzinu naeg punjenja, koji uope ne progovara, pogleda me s uasom, s pravim uasom u oima, i ree: I beg your pardon?! The wash-room. Lavatory. Toilet. Totalno zblenut, zgroen ak nad jednim tako prozainim pitanjem u odnosu na posao u koji on, pored svojih molitvi, ulae i sav svoj kreativni potencijal, Veliki Sik ispruenom rukom i, naravno, prijetei ispruenim kaiprstom, pokaza u jednom tamo pravcu kao da veli Mar!

Kad sam izila iz toaleta, rekla sam Siku: I have to call my daughter. Zafir se uzvrpoljio: Mnogo trai, ree. Esad se takoer uzvrpoljio, ali on mi je prijatelj, pa samo apnu: Nemoj biti pegla. Nastavila sam puniti s osjeajem da sam Saru iznevjerila. Bilo je dva poslije ponoi kad smo napunili i adresirali est tisua kuverti. Trebalo je jo zalijepiti est tisua maraka. Za lijepljenje maraka Sik je odredio Mirsadu kao voditeljicu projekta, jer Mirsada je u trenucima emigrantske samoe smislila bri i efikasniji sistem lananog lijepljenja maraka na est tisua omotnica. Veliki Sik udostojio ju je mjestom iza zavjese gdje je sjedila njegova ena i ekala, njegova ena samo je ekala da se radna no okona i stalno je izgledala svjee. Da nam puste malo glazbe? pitala sam u tri i trideset, nadajui se da u tako razagnati misli koje su sumanutim redoslijedom i golemom brzinom, u tmastim, tekim smotuljcima padale na dno moje lubanje. U sljepoonicama sam osjeala neprijatno, skoro bolno ritmino bubnjanje. Dugo se ukalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac, jer povremeno obuzimala bi ga nesavladiva elja za vegetarijanskim jelima. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer esto je bio napuhan i imao je neke zamrene psiho-fizike probleme s plinovima). Izvjesni Dione Lucas, ef kuhinje u jednom hamburkom restoranu, sjea se da je kod njega Hitler naruivao svoje omiljeno jelo - punjene prepelice i peene golubove. to jedu Siki? Je li Sara veerala? Boji li se u stanu sama? Moda spava. Da nam puste malo glazbe? ponovila sam. Nitko nije odgovorio. Opet sam se obratila Siku osobno: Can we turn on the radio? Gledao me je ravno u oi ne trepnuvi, ne pomjerivi se, a radio mu je bio na dohvat ruke. Sad e izvui jedno od svojih "kaova" koji ga tite od napasti, od avla, onaj karpan, kamu, ma, to li, koji dri skriven pod skutima i probosti me i onda e me svi oni, Esad, Zafir, Mirsada, Halil i Zafirova ena, zakopati na onoj ledini preko puta, zatrpat e me snijegom a ja moda jo neu biti sasvim mrtva i tek pred ljeto, kad okopni, pronai e me psi lutalice a Sara e se skroz naskroz izbezumiti i s mojim trulim leom morat e putovati sama u Rijeku. Can we turn on the radio? rekla sam jo jednom. Jedva primjetnim pokretom glave, a turban se i ne pomae, Sik Zafiru dade znak i Zafir okrenu dugme. Jedan James Christie pita dnevne novine otkuda dugmad na rukavima mukih sakoa. Dnevne novine mu odgovaraju da se meu povjesniarima jo vode rasprave je li tu dugmad prvi uveo Napoleon, Petar Veliki ili pruski kralj Friedrich Wilhelm I., ali svi se slau da su puceta, najee tri komada, uvedena kako vojnici ne bi rukavom brisali nos i usta i zato su prvobitno, ta dugmad, bila smjetena na gornjoj strani rukava. Zafir okrenu dugme i glazba se uvue u pukotine polumranog podruma sa est tisua kao snijeg bijelih omotnica razastrtih naokolo. Nije sviralo ni pola sata. Sik ponovno Zafiru glavom dade znak i Zafir ugasi radio. Svi su gledali u mene a Sik ree: Youre not working fast enough. Youre tired and the music is detracting you. Go take a break, i ponovno prstom pokaza na vrata kao da kae Mar!

Opet sam uzela Esadove plastine papue i izala na snijeg. Po zakonu, radnici na traci svaka dva sata imaju pravo na petnaestominutni odmor, ali na posao nije imao nikakve veze sa zakonom. Za deset sati Veliki Sik dao nam je onu jednu petominutnu pauzu za vrijeme koje nisam uspjela nazvati Saru i jednu limenku coca-cole. Sva srea da oboavam coca-colu. Otvorila sam torbu da pogledam u Sarinu tenisicu. Srce mi se steglo. Otvorila sam novanik da provjerim imam li novi za telefon iako sam znala da imam ak dva. Uvijek imam rezervni novi za telefon, tako uim i Saru, da ima rezervni novi za telefon, u ovom gradu nikad se ne zna. Prvo sam etala gore-dolje, onda opazih da sam se udaljila. Onda opazih da hodam sve bre jer su se Esadove papue sve vie klizale. Onda sam skinula jednu papuu i natakla Sarinu tenisicu broj 38 a ja nosim 41. U est, apsolutno pojma nemajui gdje sam, stigla sam do nekakvog raskrija i tu je, naravno, bila govornica jer u Torontu telefonske govornice uvijek su na raskrijima kao i banke. Banke su na uglovima raskrija i bude ih esto etiri, na svakom uglu po jedna ali naravno razliita. Ovdje ima puno razliitih banaka. Okrenula sam 911, to je telefon za sve vrste nevolja, kako malih tako velikih, i oni odmah dou: hitna pomo, policija i vatrogasci. uture. Rekla sam: Ugao Countryside i Clarkway, izgubila sam se i nemam cipele. Bila sam ezdeset kilometara od kue. U gradiu Bramptonu, u predgrau gradia Bramptona. Tako mi rekoe policajci. Svitalo je kad sam otvorila vrata. Svitalo je a ja sam plakala jer napolju je bilo tako bajkovito i tiho, snijeg je padao, a ja sam plakala, a na stolici sasvim uspravno i sasvim ukoeno, s ljubiastim kolutima oko plavih oiju, sjedila je Sara. Onda sam i ja sjela a Sara je rekla: Bilo je grozno? Prilino grozno. Onda je Sara rekla: Nemoj plakati, napii priu. Onda sam ja rekla: Napravit emo palainke. A Sara je rekla: Super. A kad pojedemo palainke, jo je rekla Sara, kad pojedemo palainke, nai si jednog ovjeka da nas titi.

[1] Tek poto se moja avantura sa Sikima okonala, i tek poto sam odluila o toj avanturi ovih nekoliko stranica napisati, kanadska dravna televizija, CBC, poinje trodnevno izvjee o nemirima koji su ba u Torontu izbili izmeu skupine militantnih, ortodoksnih Sika i onih umjerenijih. Sukob se odigravao pred jednim njihovim hramom i bio je do te mjere otar da su svi uesnici u njemu povadili one noeve i maeve koje pod skutima dre skrivene. "Meka" struja pokuala je u drutvene prostorije hrama unijeti stolove i stolice, a uz njih i pribor za jelo, dok se "tvrda" struja tome energino usprotivila. "Tvrda" struja tvrdi kako Siki i dalje trebaju sjediti na podu i jesti rukama, bez obzira na to to ive u kulturi

posve drukijoj od svoje, Sikske. Pale su i rtve. Bilo je ranjenih, po licu i tijelu isjeenih, a promatrai, ne-Siki, sve to pratili su zabezeknuto. [1] [2] Kad bi u knjigama iz povijesti prostor posveen ljudskoj patnji bio proporcionalno rasporeen, Vorkuti bi nesumnjivo pripalo najdeblje poglavlje. Od 1932. do 1957., ovaj rudarski gradi na ruskom Arktiku, u blizini rijeka Pechora i Usa, bio je sredite jednog od najveih evropskih kompleksa koncentracionih logora. U Staljinovom Arhipelagu Gulag, Vorkutlag se nalazio odmah na drugom mjestu, poslije Kolime u sjeveroistonom Sibiru U vrijeme pobune zeka, u Vorkuti je boravilo oko 300.000 dua. Tijekom godina u njoj nestaje vie ljudi nego li u Auschwitzu; umirali su polagano, u oajanju. Ali malo je povijesne literature koja se tih ljudi prisjea. Postoje mnoga izvjea oevidaca iz Vorkute, neka ak i na engleskom, no ostala su mahom neproitana. Jedan preivjeli idov, oko 1970. godine objavio je detaljan vodi sa preko 2.000 "lokacija" sovjetskog Gulaga. Njegovo svjedoenje prolo je skoro nezapaeno U jeku Glasnosti, lokalni stanovnici poeli su s iskopavanjima u Kuropatijskoj umi u Bjelorusiji, u blizini Minska. Znali su da tu lee posmrtni ostaci ena, djece i mukaraca ubijenih pedeset godina ranije u doba Velikog terora. Otkrili su nekoliko cirkularnih jama, svaka s masovnom grobnicom za oko 3.000 tijela. Vidjeli su da pod borovima lei na desetine, ako ne i na stotine slinih jama. Ali 1991. vlasti nareuju da se iskapanja prekinu. Pored puta stanovnici zabijaju kri i preputaju tajne Kuropatijske ume zaboravu. Godine 1989. lanovi Memorijala, ruske organizacije koja se bavi otkrivanjem istine o Staljinovim logorima, otvaraju jamu iz 1930-ih podno Urala, kod eljabinska. U njoj nalaze 80.000 kostura. Mecima probuene lubanje ukazuju na nedvosmislenu priu. To nisu bile rtve usmrene radom u logorima Gulaga. Ljude su izvlaili iz stanova, i s djecom uza skute, ovdje strijeljali, prisjea se lokalni fotograf Nema srednjovjekovne institucije koja je u kasnijim vremenima izazvala toliko ogorenja koliko je to uinila Sveta Inkvizicija. Mnogim suvremenim povjesniarima okrutnost ispoljena tijekom progona heretika, idova i vjetica esto je neshvatljiva No, uz malo razmiljanja, mogue je zakljuiti da fenomen nije iskljuivo srednjovjekovniParalele izmeu Inkvizicije i tretmana sovjetskih disidenata koji su sve do 1980-ih godina zatvarani u psihijatrijske klinike i s dijagnozom shizofrenije nasilno podvrgavani tretmanu opijata, nisu rijetke. Katoliki princ-biskup od Bamberga, Johan Georg II. Fuchs von Dornheim, posjedovao je namjenski sagraenu kuu za vjetice, sa savreno opremljenom salom za muenje ukraenom biblijskim tekstovima. Vjeruje se da je tijekom svoje desetogodinje vladavine (1623.-1633.) spalio 600 vjetica Danas, komparacije su nezaobilazne: kolektivna histerija i lane denuncijacije u vremenima lova na vjetice imaju mnoge slinosti s fenomenom progona idova i s komunistikim istkama. (Norman Davies, Europe, A History, Oxford University Press, London, 1996, str. 454, 566, 567, 963. Prijevod autorice.) [2] [3] Moglo bi se rei da je hrvatsko-kanadska izblajhana frizerka porijeklom iz Lonjice, u Torontu dobro etablirana. Veliki kapital zaradila je na izumu posebne boje za kosu, varijante tizian-crvene, nakon ega je svuda bilo mnogo slinih tizian-crvenokosih ena. Stotinjak kilometara izvan Toronta, sredovjena frizerka posjeduje vilu s desetak soba, a u

sredinjoj sobi centralna atrakcija je kamin oko kojeg se zimi okupljaju njezini gosti. Tko su njezini gosti? Njezini gosti mahom su obrazovaniji lanovi i lanice hrvatske iseljenike zajednice (zatekne se tu i po koji Kanaanin). Frizerka iz Lonjice u svoj velebni dom poziva inenjere, arhitekte, lijenike, sociologe, kompozitore, - amatere u kazalinim vjetinama koji se okupie oko soinjenija hrvatske boine predstave o hrvatskom Boiu u Lonjici, te im uz pomo svoje stalne ili za posebne prilike unajmljene posluge - najvema sa Filipina prireuje "otmjena" sijela uz veselu vatru i arene canape. Tako frizerka iz Lonjice, kao spisateljica prigodnih populistikih dramskih tekstova s okusom naive i s nesumnjivim darom za oslikavanje autentinosti hrvatskog sela kroz perspektivu velebnog dominirajueg kia, u kakofoniji razgovora njezinih, ipak, obrazovanih gostiju, gradi vlastiti imid, malo "elitistiko" gnijezdo, svoje arobno zrcalo, stotinjak kilometara izvan Toronta, gdje zimi ima puno snijega i niega vie. A oni, arhitekti, scenografi, slikari, inenjeri i lijenici vikendom k njoj odlaze, to da ne, u toj palai ugodno je i rekreativno, u miru divljine i netaknute prirode razmjenjuju misli dok frizerka iz Lonjice u kuhinji odostraga s poslugom planira veeru. I svi su sretni. I svi su zadovoljni. To je, valjda, ta nova klasa. [3] [4] Mjesec dana po pisanju ovog teksta, proitala sam sljedeu vijest: Poginuo Janko Jekni, ministar inozemnih poslova Crne Gore Podgorica - U prometnoj nesrei, ivot je izgubio ministar inozemnih poslova u Vladi Crne Gore Janko Jekni. Prometna nesrea dogodila se na magistralnom putu Podgorica-Niki, slubeno je saopio Republiki sekretarijat za informacije Crne Gore. Neslubeno se saznaje da je putniko vozilo kojim je upravljao ministar Jekni udarilo u pokvareni autobus parkiran pored puta. Nesrea se, takoer prema neslubenim saznanjima, dogodila oko etiri sata poslije ponoi na dijelu puta blizu izvorita Mareza. Slubeno je saopeno da je povodom tragine smrti ministra Jeknia formiran odbor za sahranu, na ijem je elu predsjednik Crne Gore Momir Bulatovi. Komemorativna sjednica bit e odrana u zgradi crnogorske Vlade a sprovod istoga dana na podgorikom groblju. Pokojni Janko Jekni roen je 1949. godine u Kotoru. Prvi put je za ministra inozemnih poslova Crne Gore izabran 1995. Ministar Jekni zavrio je Ekonomski fakultet u Podgorici, a u njegovoj radnoj biografiji istie se da je bio konzul za ekonomske poslove u Generalnom konzulatu Jugoslavije u Milanu i ef Republikog protokola. Pokojni ministar Jekni ima etvero djece iz dva braka. Kako se iz navedenog saopenja vidi, o mimozama nigdje ni rijei. [4]

PIONIRI MALENI Jadranka je govorila: Nemoj ii. Otac je govorio: Dobro je to ide. Nenad je govorio: Da se meni maknut. Jasna je Sari rekla: Tvoja mama je sposobna, snai ete se. Tri godine ranije (kad smo iz Beograda doselile u Rijeku), Jasna je Sari rekla: Tvoja mama je nesposobna, u ivotu uope nije uspjela.

Laura je pitala: Hoe li mi opet pisati kako ti je loe? (Kad sam joj pisala kako mi je dobro, Laura je prestala sa mnom govoriti.) Nada je rekla: Neete se nikada vratiti. (Njoj sam iznajmila stan.) Brat je rekao: Ja u u Ameriku, tamo sam se rodio. (Nikamo nije otiao.) Jedino je moja sestra Lena uzdahnula: Nedostajat e mi. Ali ona je ivjela u Sloveniji. Javila sam se na jedan natjeaj za jedno malo rukovodee mjesto. Nisam prola. Preko novina poeljeli su mi sretan put. itala sam Dovlatova. itala sam Krleu. itala sam Brodskog. Dovlatov je bio krupan i jak. Pio je dvije litre votke na dan. Sedamnaest godina u Petrogradu pisao je, nita mu nisu objavili. Otiao je u Ameriku, postao poznat i nakon dvanaest godina, 1990. umro je. Bilo mu je etrdeset devet. Prije toga kerka ga je pitala Jesi li sada sretan? On je rekao Nisam. Sara je nakon tri godine boravka u Rijeci smogla snage glasno zatraiti virle a ne hrenovke. Vesna mi je rekla da u banci jedna kae kako uope ne razumije srpski. To joj se desilo naglo, preko noi. Predsjednik je rekao da nije sretan nego da je srean. Puno godina ranije, kad se Vesna iz Beograda preselila u Rijeku, po trgovinama je traila pjelene. Ima jedna mala Lulu iz Somalije. Otac joj govori francuski, engleski i njemaki, majka takoer. Majka joj nije iz Somalije nego je porijeklom pola iz Poljske, pola iz Madarske, a roena je u Americi. Ona pita Lulu iz Somalije: Qest que il y a dans ta soupe? Lulu kae: Il y a des carrotes, des pommes de terre, chicken and noodles and je veux un ice-cream maintenant. Konobaru kae: Molim te jedan glass vode i uti, uti, uti. Lulu nema ni pet godina. Svi je razumiju. Sunan je zimski dan. Nebo je perlin plavo kako samo moe biti u Parizu i na Jadranu kad pue bura. Sara se oprata od prijateljica u pizzeriji pod kuom u kojoj ivimo. Ja etam i pjevam (u sebi). Rijeku presijeca eljeznika pruga. U Rijeci vlakovi polagano prolaze gradom. Vlakovi potpuno blokiraju pogled na more. Grad se tada smanji. Du Obale ima dosta klupa. Na njima sjede prostitutke i starci. Starci se odmaraju od stajanja, jer preko puta klupa nalaze se razni administrativni uredi u kojima starci dugo ekaju u redovima. Starci nose stara odijela i zguvane cipele. Starci se teko navikavaju na novu odjeu. Starci se ne briju svaki dan. Starac do mene iz cegera vadi zemiku i ua je. Tako je moja nona Ana uala stari prepeeni kruh jer joj zubi vie nisu valjali. Iz cegera viri jedna mrkva. Nebo je perlin plavo, kae starac. Prostitutka nema vie od devetnaest godina. Iz njene torbe viri mali blijedouti runik. Prostitutka jede suhu kobasicu. Podne je. Ovo mi je poslala mama. Moja mama ivi u oki, kae prostitutka. Ja sjedim u sredini, izmeu starca i prostitutke i ne jedem nita. U depu nosim malo depno zrcalo jer se posljednjih dana stalno razgledavam. Dugo prije toga nisam se promatrala, jedno deset godina, sad se podsjeam. Oblik vaeg lica nije uopte srpski, rekla mi je u Beogradu kolegica R.V. Treba da idete, takoer je rekla. U Rijeci su mi rekli: Ublaite taj srpski akcent.

Dovlatov je pisao o Spivakovu. Spivakov je kao idov u Sovjetskom Savezu doivljavao mnoge nezgode. Iako se zvao Spivakov a ne Spivberg ili Spivman. Nakon mnogih peripetija vlasti mu dozvoljavaju odlazak na gostovanje u SAD. Kad je stigao pred Carnegie Hall, zatekao je bulumentu iz Amerike lige za zatitu idova. Imali su transparente na kojima je pisalo: KGB agenti - van! Vikali su: U borbu za prava sovjetskih idova! Kad je poeo koncert, Spivakova su gaali limenkama napunjenim crvenom bojom. Spivakov je bio sav crven. To je bilo davno. Nema nikakve slinosti. Spivakov je danas svjetski slavan. Meu najslavnijima. Malo depno zrcalo ne obuhvaa sve bore na mom licu. Obuhvaa samo dio podbratka. Zahvalna sam malom depnom zrcalu. Starac i prostitutka naginju se prema meni, odnosno prema malom zrcalu. Starac veli: Samo asak, boli me oko. Prostitutka veli: Da vidim ovaj zub. Klima se. To kae s veoma otvorenim ustima. Iz nosa ti vire dlake, rekla mi je Sara na autobusnoj stanici na kojoj je bilo puno ljudi. Pravila sam se da ne ujem. Ima prhut, onda je dodala. I taj kaput ti grozno stoji i debela si. Doao je autobus, pa je prestala. U autobusu, rekla sam joj: Vie ti neu kupovati Kinder jaja. U knjinici nisu mi dali Lovca u itu da Sara proita, jer bio je iriliki. Knjiniarka je imala brkove i puno dlaka pod pazuhom. Starac je mljackao svoj suhi kruh. Prostitutka je vakala svoju suenu kobasicu. Izvadila sam griottese i ponudila ih. Sve troje smo mljackali. Rekla sam: Odvest u vas na kolae. Starac je rekao: Osigurao sam mjesto na groblju. Prostitutka je rekla: U Vojvodini ima puno samoubojstava. To me nije zanimalo jer imala sam namjeru jo ivjeti i to u Kanadi. U Rijeci ionako na groblju nisam imala nikoga. U slastiarnici konobarica nam je rekla: Ne drimo vie baklave. Starac je rekao: Ja najvema volim krafne. Prostitutka je rekla: Meni treba zubar. U slastiarnici pratili smo direktan prijenos dviju unih raspri koje su se vodile u Saboru. Jednu o istarskom govedu, drugu o lipicanerima. U slastiarnici starac je rekao: Doi u vas ispratiti. Znala sam da nee doi jer e spavati. Starci rano lijeu, a mi smo iz Rijeke kretale u tri poslije ponoi. Prostitutka je rekla: I ja u doi. To je takoer bilo neizvodljivo jer prostitutke uglavnom rade nou, kad starci spavaju. Tako, nitko nas nije ispratio. Poslije, kad smo stigle, pisala sam svima. Za boine i novogodinje blagdane poslala sam 47 estitki, od toga devet u Beograd, tri u Izrael, dvije u Ameriku, dvije u Junu Afriku, jednu u Pariz, jednu u Sloveniju, jednu u Amsterdam, ostalo u Hrvatsku. Iz Hrvatske

odgovorilo ih je petero, iz Beograda troje, iz ostalih zemalja - svi, jer bili su nostalgini. To me nije zaudilo. Za Kanadu smravila sam deset kilograma. Izgledala sam sasvim pristojno. Poslije sam u Kanadi opet sve kilograme vratila. Ponijela sam dvije veernje toalete koje nikada nisam obukla. Ponijela sam bijeli stolnjak za dvanaest osoba, od toleda, koji nikada nisam rasprostrla. Ponijela sam veliki srebrni pladanj koji sam kasnije istila vimom. Fatima je napustila Hrvatsku par dana ranije. Htjela je u Australiju ali otila je u Novi Sad. Poklonila mi je mali badge na kojem pie Fatima. Inae, u Hrvatskoj svima je govorila da je zovu Seka. Mali badge prikaila sam na kaput. Na Plesu ljudi su mislili da se ja zovem Fatima. U Hrvatskoj tada nije bilo zgodno zvati se Fatima. Najbolje je bilo zvati se primjerice Grozda. Ukoliko je to bilo nemogue, onda bar Vesna, Ivana, Maja ili Ankica. Moglo je i Ada. Na zgradi Antituberkuloznog dispanzera pisalo je Balije u Bosnu! Tu su nam slikali plua, jer Kanadske vlasti zahtijevaju da samo zdrava i ista plua uu u njihovu zemlju. Moja su plua zdrava, o Sarinim pluima da ne govorim. Na snimci mojih plua danas se ne vidi da su ona nekada bila malo bolesna. Lijenica je rekla: Dajte mi obiteljsku anamnezu. Sve sam priznala: Majka: otvorene kaverne 1942. Kasnije, ca corpus uteri s metastazama na pluima. Umire 1978. Sestra, brat i ja: proireni hilusi, poetak procesa. Terapija: ps. Lijenica je sve zabiljeila i predala mi. Onda sam to odnijela u ured koji to alje u Kanadu. Sutradan, vratila sam se u ured koji rezultate lijenikih pretraga alje u Kanadu. Rekla sam: Trebaju mi ti rezultati za jedan natjeaj u Hrvatskoj. Vratit u ih sutra. Slubenica je bila vrlo predusretljiva. Vidjelo se da je borac protiv odljeva mozgova iz Domovine. Bacila sam ono to je lijenica napisala. Ponovno sam otila u Antituberkulozni dispanzer na kojem pie Balije u Bosnu! Ovaj put sa Sarom, da me ne prepoznaju. Rekla sam: Izgubila sam rezultate pretraga. Slubenica je rekla: Morate kod iste lijenice. Sara se prepala jer sam joj sve ispriala. Lijenica je pitala: Je li netko u obitelji bolovao od tuberkuloze? Ja sam uskliknula: Ne daj boe! Lijenica je jo rekla: Srce vam je veliko. To je od plivanja, odgovorila sam. U izvjeu za kanadske vlasti lijenica je napisala sve najljepe i najbolje o meni. Bile smo podobne za ulazak u tu veliku i bogatu zemlju. Pogotovo Sara. Ona je tako ista i zdrava. Na aerodrom u Zagreb odvezao nas je jedan to nudi pogrebne usluge. Njegov auto bio je najvei i jedino u njega mogla su stati naa etiri ogromna kufera kupljena u Trstu za

73.000 lira svaki. Voza mi je dao neko veoma znaajno pismo da odnesem nekom njegovom veoma dalekom roaku koji ivi u Kanadi. Rekao mi je: Svakako ga pronaite. I ja bih u Kanadu. Pitala sam ga: Imate li vi grobno mjesto? Rekao je: Nemam. Ja sam iz Bosne.

TRAVA, GLORIA SWANSON, PASTRVE I HRCI TV VIJEST Godine 1995. Ujedinjeni narodi proglasili su Kanadu zemljom s najboljom kvalitetom ivljenja u svijetu. Na zadnjem, 174. mjestu nalazi se Niger. Nas nisu spomenuli. Po kriteriju jednakosti spolova, meutim, po mjestu koje ene zauzimaju u kanadskom drutvu (diskriminacija, nie plae za jednaki rad), Kanada zauzima 9. mjesto, iza SAD i vedske. Ujedinjeni narodi u mnogim akcijama esto dramatino kasne. Toronto ljeti uope ne opusti kao u boljim vremenima Zagreb, kad svi odu na more pa se nita ne zbiva. U Toronto ljeti naviru s kanadskog zapada, s kanadskog sjevera, naviru iz Sjedinjenih Drava, a ima i onih koji u njemu ive. Samo malobrojni odlaze na mnogobrojna jezera, u guste ume, na jedrenja ili kampiranja. Gospodarstvo je, vele, u krizi. Vruine znaju biti gotovo neizdrive u Torontu. Jezero Ontario isparava punom parom, nad gradom lei gusta izmaglica, ini ti se stalno si oroen. Kosa u rezancima, lice nabreklo. Na grudima kao da teka apa pritie duu danima (i noima), pa sve eka astmatini napad. Ima puno astmatinih napada u Torontu. S jezera stalno dopire nekakav vjetar, to jest, jest. Ali to je teki, debeli, mokri vjetar, bez i rupice zraka. Jo nikada nisam srela takav vjetar. Ni u pustinji, gdje ga ima mnogo. I pue odostraga, uvijek odostraga, da popizdi. Gura kosu na elo, tu se kosa onda prilijepi i stoji, pa ne vidi. Jezero Ontario izdaleka podsjea na more. Ogromno je kao kakvo malo more: 19.230 etvornih kilometara. Ima obalu divlju (obraslu ikarom), i pitomu, s rivama, marinama, s dokovima i plaama. Ali plae nisu za kupanje jer je voda zagaena. Moe se etati bos, ima pijeska i galebova, moe se nou gledati u vodu s klupe ili iz svakakvih restorana, mogu se sluati instrumentalne i vokalne izvedbe onih vidljivih manjina (Meksikanaca, Indijaca, Sudanaca, panjolaca) sve za badava ali kupati se, onako iroko i slobodno, to nikako. Dva informativna (i ne samo informativna) tjedna lista tiskaju se u Torontu: "Eye" ("Oko" matovitosti ljudskoj nikada kraja) i "Now"("Sada"). Oba su besplatna i oba izlaze etvrtkom. U oba pie sve detaljno to se zbiva u gradu. Kazaline predstave (s osvrtima i kritikama), filmski repertoar, muzika scena od rocka, heavy metala (na stadionima, u klubovima i diskotekama) do jazza u raznoraznim podrumima; izlobe kiparske, slikarske, multietnike, izlobe fotografija ili knjiga. Tu su prikazi novih ploa, CD-ova, video kaseta. Tu su restorani, barovi, kafii, klubovi za homoseksualce, za lezbijke i za one preostale. Svaka od tih novina tei 350 grama.

Restorana u Torontu ima 5000, vele. Ima i 200 parkova ali to sad nije tema. Najljepe u tim parkovima je to u njima pie gazite travu. A trave ima mnogo i divna je, zelena, zelena zbog pesticida, pa je mnogi ipak ne gaze. Od restorana, u "Now-u" navedena su samo 353. To su oni za veeravanje uz razne atmosfere, kuhinje i vina. S obzirom na bogato i raznoliko kanadsko kulturno naslijee, nabrajaju se abecedno ovako: afriki (pet komada), ameriki regionalni (jedan se zove "Matisse"), francuski, grki, indijski, indonezijski, irski, talijanski (Italian), japanski, korejski, latinoameriki, libanonski, malezijski, mediteranski (tu spadamo mi i jedan vrlo znaajan Joso), meksiki, srednjoistoni (armenski, bizantinski), ostali evropski (maarski, na primjer), portugalski, panjolski, tajlandski, vijetnamski. Ja ne znam sve razlike i nijanse svih tih kuhinja ali, kad na trnici gleda zaine, zrnevlje, trave, lie, trske, suena i svjea znana nam i neznana voa i povra u svim nijansama zelene, crvene, smee i ute, onda valjda razlike postoje. Kanaani jedu jednostavno. Kuhano povre preliveno maslacem i brda mesa i sladoleda. Nekakve vone pite to se prodaju u aluminijskim tanjurima. Puno ketchupa i majoneze. Male debele palainke prelivene svakojakim sirupima. Juhe iz limenki. A poto su Kanaani dobroudni, znatieljni ljudi, vole istraivati. Zato odlaze u te razne restorane i upoznaju daleke zemlje. Kako im nita ne bi bilo strano. Kako bi im sve postalo blisko. Kako se ne bi morali micati iz svoje lijepe velike zemlje. TV VIJEST Kanaanin M.B. patentirao je sladoled od bijelog vina na tapiu od vinove loze, preliven okoladom. Sladoled od bijelog vina na tapiu od vinove loze, preliven okoladom, postao je megahit. U nekim restoranima sada te sladolede masovno liu. ae koriste za vodu. U "Now-u" i "Eye-u", zatim, ima oglasa: kupujem-prodajem; ljubavnih - mukarci trae ene, ene trae mukarce, ene trae ene i mukarci trae mukarce; tu su reklame, pisma italaca, politika rubrika, drutvena kritika. Nisu ala ti besplatni listovi, neki nahereni nadesno, neki nalijevo. Ljeto je, noi tople, pred tobom sve rasprostrto, ostaje samo da bira. I bira, i bira i na kraju otvori bocu piva i iz svoje enklave (u mom sluaju - grko-kinesko-indijske), s balkona na desetom katu, promatra svjetlosti velegrada (oaravajue!), pa zamilja kako je tamo uzbudljivo. To se dogaa i u samoposlugama: krene kupiti kekse, primjerice, i nae ezdeset sedam vrsta koje proizvodi dvadeset osam tvornica keksa i na kraju kupi zelene loptice za tenis (a tenis ne igra), jer ih ugleda onako same na polici pokraj blagajne. Poslije zamilja kako u hladno mlijeko umae pikote. Besplatne novine sjajna su stvar. I nisu to samo "Eye" i "Now". Ovdje nema gotovo nita na malo. Ima besplatnih novina koje se bave Crncima (pa ih valjda itaju Crnci koji sebe nazivaju afrikim Amerikancima), koje se bave lezbijkama, komunama (opinama), ima listova za muziare, slikare, djecu i Kineze. Ima posebnih novina za siromane. Kad se listaju novine (i one koje se plaaju), prsti strano pocrne. To zato jer se recikliraju (novine). U Kanadi je reciklaa vrlo popularna. Odjea se reciklira, i kompjuteri. Neka djeca i mnogi odrasli ve su reciklirani. Pred svakom kuom stoje velike modre plastine kosare na kojima pie: We recycle. Ljudi su posluni i u njih revnosno ubacuju svoj vrlo odreen

otpad. Zato je Kanada jedan od najveih svjetskih izvoznika novinskog papira. Jer kod kue reciklira. A za novine, ako ba nee da ti prsti pocrne, u svakoj trafici ima bijelih rukavica koje se poslije itanja bacaju u onu modru koaru pred kuom. TV VIJEST Success Story No.1 (Mala pria o uspjehu) Kanaanin A.O. pronaao je metodu za recikliranje usranih i upianih pelena. Snimljen je kratki film na kojemu se vidi kako Kanaanin A.O. s lanovima svoje ekipe (uvijek ekipa, uvijek) skuplja pelene po gradu. Izumljene su posebne uline kante za prikupljanje ukakanih pelena. Ekipa pelene prerauje u male predmete vae za svakodnevni ivot. Teko je bilo zapamtiti koji su to mali predmeti. Sve vrijeme trajanja filma u zraku je lebdjelo pitanje: Prerauju li se te pelene u druge, nove pelene? Jer, strano je kad za djecu nema pelena. Inae, dnevnici redovito zavravaju sa po nekom success story. Uvijek su to uspjesi obinih, anonimnih ljudi, naih potencijalnih susjeda. To su poticajni uspjesi koji razvijaju matu. Ti uspjesi graane Kanade ohrabruju u ovom vremenu ekonomske neizvjesnosti i sve vee nezaposlenosti. Zato te prie dolaze na kraju, kao one djeje za laku no. Ljetna i jesenska kulturna i populistika dogaanja u Torontu nikako nisu sluajna. Ni, boe me sauvaj, spontana. Postoji kalendar zbivanja, i ona, ta zbivanja, uredno se ponavljaju, uvijek istog datuma, samo su sponzori ponekad razliiti. Lipanj je odreen za desetodnevni jazz festival. Sudjeluju vrhunska imena suvremenog, tradicionalnog, avangardnog, te afrikog jazza. Neke manifestacije besplatne su, neke papreno skupe. U to vrijeme ja sam pjevala vlastitu pjesmu i nije mi bilo do tue muzike. Da atmosfera ne bi izgledala suvie sofisticirana, u lipanj se, kao protutea, ubacuje i glazbeni festival Mariposa, za (narodne) mase iliti puk. A, rekosmo, puka u Torontu ima svakojakog i odasvuda. Prisustvovala sam Danima ukrajinske kulture. Poslije toga nikakvim vie danima nisam prisustvovala. Znam te dane. Od etrdeset i pete naovamo, gledala sam ih kad smo bili bratski i jedinstveno raspoloeni, pa jedni drugima prikazivali svoje nonje, pjesme i rune radove, svoja cupkanja, cijukanja i jodlanja, svoje buhtle, mlince, purice, gibanice, prebrance, bosanske lonce, kranjske klobase, tufahije, urmaice, svoje bear paprikae, fritule, fue, kapuse s ovetinom, sogan dolme, kapame. Kakvo bogatstvo! Kakvo arenilo! Koja kolektivna dobrohotnost! A, dolje negdje neodreeno ali duboko, nevidljivo, tutnjilo je ve, prvo prigueno, jedva ujno, kao kakvo tiho brujanje, kao kakva uspavanka ak. Onda su neki odluili da se svi moramo probuditi i nastala je uasna grmljavina. Eto, kako multietninost i zajednitvo mogu biti opasni. Kanada i ne sluti to je jo moe snai. Postoji faistika partija u Kanadi. Ne ba utjecajna, ali tu je. U njoj kolo vode unuci bivih esesovaca, prva i druga generacija doseljenika. lanstvo joj ine mahom neobrazovani mlai ljudi, bivi kriminalci i narkomani. Oni prave izgrede i izazivaju nerede. "Male". Rasistike. Tuku idove i Crnce, skrnave groblja i tvrde kako su oni samo vrh

ledenog brijega. Jer, oni su svuda, vele. U vladi, u policiji, u medijima. Njihovo "konano rjeenje" glasi: dolje razlike, dolje manjine, dolje multietninost, stranci van. Ali, kada mine dan i kad se gomila televizijskog smea, uture s idiotskim i agresivnim reklamama, sa sijaset privatnih i dravnih postaja preseli u budake nae podsvijesti, da bi odatle sutradan upravljalo, to smee, naom svijeu, koju, tu svijest, jednoga dana tako neoekivano, ah, ugledamo pred vratima kako eka na reciklau, tada se pale druga neka svjetla. Od ponoi do ranih jutarnjih sati Kanada, kao iz bajke, odbacuje povrnost nedozrelog entiteta, lepravost praznoglave ljepotice i postaje kulturno, estetski, umjetniki i politiki odluna, samosvjesna i privlana. Otvorena prema sebi i svijetu. Hrabra i zabrinuta. Tada, neprekidane imbecilnim reklamama marketinki savreno usmjerenim na postizanje eljenog psiholokog i materijalnog uinka, redaju se, primjerice, emisije o antisemitizmu: The Longest Hatred -emisije o kanadskim faistima, o koncentracionim i inim logorima (emisije arhivske, emisije nove), o Schindleru, o Martinu Lutheru Kingu, o povijesti antisemitizma i njegovom raanju u Rusiji (Lenjin, Trotski), Njemakoj, Austriji; emisije o islamskom ali i idovskom fundamentalizmu; prikazuju se filmovi poljski, eki, maarski, o represiji u vrijeme komunizma; filmovi vedski, njeni, Truffautov "Pucajte na pijanistu", Wilderov "Bulevar sumraka" i Gloria Swanson kako, kad joj William Holden veli: "You used to be big" (Nekada si bila velika), izgovara povijesnu reenicu: "I am big. It's the pictures that got small" (Ja sam i sada velika, filmovi su se smanjili). Vrte se panel-diskusije uz argumentiranu kritiku pojedinih segmenata drutva, nove knjige, novi i stari sudionici, mahom nekonformisti. Tako, u dugim sjevernoamerikim noima polako spoznajem bit demokracije. S malog crno-bijelog televizora koji sam za etiri kune (1 kanadski dolar) pokupila s oblinjeg garage sale-a. PREGLED VIJESTI IZ DNEVNIKA EMITIRANOG U UDARNOM TERMINU (18h) NA DRAVNOJ TELEVIZIJI 27. studenoga 1995. (datum nasumce izabran) Vijest 1. Pred vratima privatne kue naena polusmrznuta iva beba oko tri sata stara. Vijest 2. Pisac, publicist, sveuilini profesor, otputen zbog moralne nepodobnosti. Vijest 3. Troje ljudi oteto iz vlastite kue, koja je potom opljakana. Vijest 4. Velika poplava u centru Toronta. Pukle vodovodne cijevi. Vijest 5. Majka ubila svoje dijete. Vijest 6. Vlada sprema otkaze u administraciji kako bi utedjela 300 milijuna dolara. Prva faza: ukidanje 3500 radnih mjesta. Cilj: osloboditi se 13.200 osoba. Trenutna nezaposlenost: 10% . Vijest 7. O zatvaranju zatvora irom zemlje. Rezultat: veliki broj osuenih ee na slobodi. Vijest 8. Izvjesni J. M. odigrao 1512 igara tombole u kontinuitetu. (REKLAME) Vijest 9. Ottawa. Predsjednik Vlade o odnosima izmeu Quebeca i ostalih provincija u Kanadi. Vijest 10. Sport. Vijest 11. Prognoza vremena. (Temperatura od 18 do 0 stupnjeva Celzijusovih.) Vijest 12. Kultura. Umjetnici spremaju akciju borbe protiv rasizma. (REKLAME) Vijest 13. Meunarodna politika dogaanja. (Ukratko.)

Garage sales (rasprodaje iz garaa) - institucija su ve a ne samo pojava, koja oslikava ovo drutvo dobro i zabavno. Garage sales, yard sales, lawn sales, stupaju na scenu u proljee i traju do kasne jeseni, sve dok vremenske prilike doputaju. To uope nije bezvezna rabota. Oglaavaju se te rasprodaje po svim novinama, a odvijaju se subotom i nedjeljom. Prave se velika spremanja, izbacuje se ono to na tavanima i u podrumima lei moda desetinama godina ili ono sto ukuanima vie nije potrebno. Pravi se mjesto za nove stvari. Te nove stvari moda ve sljedeeg proljea postanu stare i nepotrebne. Lampe i police za pet dolara, tanjuri, zdjele, pegle, mikseri, ae, lusteri - za dolar, dva. Okviri za slike, knjige, vaze, svijenjaci - pedeset centi; bicikli, televizori, kompjuteri, igrake, zavjese, plahte. Doseljenici, prognani i siromani tu kue kuu. Kupila sam jedan mali drveni prozor, ljubiastomodri, nalik na kutiju, i u njega stavila more. Nou ga otvaram, taj mali drveni prozor, i putam more da ue. Kad svane, zalupim prozor, da more ne pobjegne. Taj prozor, nosit u kamo god da krenem. Ima otmjenih krajeva u kojima se prodaju otmjene rabljene stvari. Tu otmjeni kupuju jedni od drugih pa sve zavrava nekako u porodici. Ja nisam u otmjenom kraju. U mom kraju kupila sam tri knjige Georgea Orwella, monografije o Legeru i Mondrijanu (sve za dva dolara), a na ulici, baene, da ne kaem u smeu, nala sam Hamleta iz 1895. i minijaturni francusko-engleski rjenik iz 1942. Nasla sam jednom i ovjeka iz Makedonije. Pitam ga: Da niste iz Bitole? Jesam, veli, razvue usta u osmijeh i zapjeva da sve zagrmi: Bitola, moj roden kraj. Drala sam nekakvu zdjelu, jer nemam zdjele pa salatu jedemo iz plastinih sudova u kojima mutim tijesto za palainke. Htjela sam kupiti tu zdjelu, a ovjek iz Bitole spakova je i gurnu mi je u naruje. To se u Kanadi rijetko dogaa, da ti netko neto pokloni. Poklonit e Talijan, Grk, ali reciklirani Kanaanin, ma kakvi. Sad u toj zdjeli za salatu, prozirnoj i glatkoj, pliva nekakva naranasta ribica moje kerke. Kad otvorim onaj umjetni prozor, malo gledam u ribicu i zamiljam da je ohridska pastrva, jer to su najbolje pastrve koje sam u ivotu jela na obali Ohridskog jezera, nou u svibnju puno godina za redom. Osim toga, netko mi je poklonio bocu "kratoije" koja uz te ribice vizualno pae. Jo uvijek nemam zdjelu za salatu, a sezona garage sale-ova, koje ja freudovskom omakom nazivam garbage (smee)sale-ovima, ve je pri kraju. [1] Od lipanjskih dogaaja moda je najzanimljiviji kazalini festival takozvanih rubnih teatara, The Fringe Festival. U deset dana, koliko festival traje, preko ezdeset profesionalnih grupa na malim scenama uzdu i poprijeko Toronta izvodi svoje dramatizacije, adaptacije, kreacije za prilino nezahtjevnu publiku. Karte su sedam dolara. Predstave se igraju u sva mogua vremena, s poecima u rasponu od 13 do 23 sata. Gledala sam tri showa, ne naroito inspirativna. I kupila magnetni badge za uspomenu. I priljamila ga na vrata hladnjaka. Ovdje ima puno razliitih arenih magneta za ukraavanje hladnjaka. Oni ujedno pridravaju ceduljice za podsjeanje, ti magneti, jer stalno neto mora pamtiti to nije poticajno: $ 34.00 za atletsku uniformu kole (hlaice, majica, sokne), odlazak na rasprodaju mlijeka i vonih sokova, raspored prekooceanskih razgovora sainjen tako da svi ne upadnu u isti raun, zubar (zakazan 37 dana unaprijed dotada se stvar ve sama nekako sredi). Ponovno viam poznata lica. Kad god odem manje-vie zauvijek, u novom gradu viam poznata lica. Viam lica koja su ostala tamo otkuda sam ja morala otii. Vidjela sam Petra. On je bolestan i ne moe biti ovdje. Vidjela sam brata. On je u jednoj kamenoj konobi sam. Azra je u Vancouveru. Majka je mrtva. Pozvala bih ta lica. Nala sam ulicu koja se zove Lola. Lola je u Berlinu. Nije dobro kad viam poznata lica.

Sanjala sam da su mi odveli Mau. Ovdje kradu djecu. Ja se bojim. Ima puno nevjenanih maloljetnih majki. Kad te maloljetne majke izrode podosta djece, prave se televizijski programi s publikom u studiju i s pokojim psihologom, da bi se gledateljstvu pokazalo kako je to nezgodna stvar. Za drutvo u cjelini i za maloljetnice osobno. Da bi se gledateljstvo upozorilo. Emisije su prekidane reklamama pa se esto ne zna to traje due, ispovijed ili reklama. Na kraju ti kau da sve to moe naruiti na videokaseti za pedesetak dolara, pa kod kue na miru vrtjeti koliko ti drago i uivati u analiziranju tuih promaenih ivota. Pretpostavljam da se to zove propaganda. Kupila je Mainog hrka. ivi u prizemlju dvanaestokatnice u kojoj smo i mi. Ima velikog utog psa i malog blijedog sina. Prozori joj gledaju na travnjak pa se i sin i pas mogu valjati tu odmah ispred. Sinu su dvije, njoj je osamnaest. Viam je kad u veernjim satima odlazi i viam je kad se vraa, uvijek u 22:35. Za to vrijeme Masa sjedi u prizemlju, slua die li Tommy ravnomjerno, gricka zrnevlje, ita Pavliia i zove me svakih pola sata. Ona, ta mala mama u poderanim rebatinkama koju preko dana viam s boicom i dudom u ruci, dovrava gimnaziju, veernju. ivi na socijalnoj pomoi (kao i mi) i planira upisati studij biologije mora. Priam joj o institutu "Ruer Bokovi" u Rovinju, priam joj o Rovinju openito, o nekakvim tamo kamenim ulicama i starim kuama, pa o "Vili Velebita", o meduzama, o algama, a njoj oi sve vee i vee. Moda se i to zove propaganda. Ili, enja. Ili neko malo prijateljstvo. Ili naprosto briga. Nisam joj priala za hrke, jer sigurno ne bi kupila ovog jednog preostalog. U stvari, prodavai hrkova i drugih malih kunih ivotinja trebali bi te upozoriti prije nego to krene kupovati ljubimce. Maa je htjela dva komada, enku i mujaka, da bi imali drutvo, i nazvala ih je Elle i Il. Te ivotinje zapravo su takori malo ljepih boja, zlatnosmei takori u kavezu. Kote se obimno i esto. Imaju pametne oi i otre zube. Spavaju danju a nou se vrte na kolutu i skie. I kopuliraju, valjda. Nakon tri tjedna Elle je okotila osam ruiastih transparentnih minijaturnih fetusa. Pet dana istila ih je i dojila, onda je jednog pojela. Onda jo dva, odjednom. Bile su vruine velike pa su dva hrkia uginula. Preostala tri sisala su i rasla i dobivala dlaku. Kad su postali otprilike pet centimetara dugi, pojela je jo jednog. On (Il) nije sudjelovao u kanibalistikom piru. Obitelj od deset svela se na etiri lana. Jedne noi ule smo je kako hrope. Krvava pjena navirala joj je na usta iz kojih je migoljila mala noga. Otac i preostali sin (sad ve preko deset centimetara dug) promatrali su sa strane. Maa je vritala, ja sam povraala, hrkica je gutala. Ujutro smo je zatekle napuhanu, ukruenu, izvrnutu na leima sa sve etiri u zraku, a umjesto oiju dvije iskopane duplje. Onda je umro otac. Vruine su bile jezive, rekoh ve. Sve to mala mama nije mogla znati jer joj nismo rekle jer, kao ni nas dvije, pojma nije imala o ivotu hraka u kaveznim uvjetima. Pa je, s njenou u srcu, kupila malog zlatnosmeeg jedinog preivjelog glodara da pravi drutvo njezinom Tommyju. [2] Ne znam zbog ega ovo piem. Ne znam kakve to veze ima s mojim djelomino dobrovoljnim, i djelomino prisilnim, progonstvom. Ne znam zato me ti hrci podsjeaju na ivot u ratu i na ivot u miru. deru li se to oni iz ljubavi ili da bi opstali. Ne znam. Nasluujem samo zlokobnu nit koja nas spaja; negdje na dnu mozga, vidim ozraeno polje u kojem nam se due dotiu. Nama, nazoviljudima i njima, nazovitakorima. [3]

[1] Bio je rujan i s Amrom sam, gurajui plava metalna kolica, krenula u obilazak tuih dvorinih skladita, kao to sam gotovo svake subote i nedjelje mog prvog iseljenikog ljeta obilazila smetlita u susjedstvu umjesto da leim na bijelim i glatkim ploama pod stogodinjim borovima rovinjske Punte okruene otocima i modrinom neba i mora, odakle pogled dopire do Venecije kad je vedro; obilazila sam smetlita i vraala se dahui zbog vlage u zraku, gurajui plava metalna kolica iz kojih su ispadale stvari od kojih se mnoge kasnije pokazae nepotrebnima, obilazila sam tua smetlita, sama sebi sliei na kotlokrpu koji samo to ne povie: Popravljam erpe, lonce i stare kiobrane. Pod kronjom javora ije se tamnozeleno lie ve poelo udesno mijenjati u plamenocrvenu, to je nagovjetavalo bar svjeije noi ako ne i ugodnije dane, ugledala sam, tik pokraj ceste, malu uto-bijelu knjigu, zasigurno baenu. Nisam stigla ni sagnuti se i knjiicu otvoriti, s njenih korica ve gledao me je, ni manje ni vie - Skvorecky. S korica te jeftino opremljene knjiice u papirnom povezu, Skvorecky je velikim crnim slovima upozoravao: Zora. Med i krv. Ravnoduan prema povijesnoj zbilji nacije i grada, obratila se meni, osamnaestogodinjaku na rubu jednog ograenog europskog polja, gdje je smrt sve manje ekstravagantna, a sve vie skromna. Stajao sam leima okrenut fasadi tog fin de siecle hotela. Znala sam da je Skvorecky u Torontu i ta spoznaja leala je gurnuta na dno moje polusvijesti dugo, ekajui da joj tu, na jednom sasvim drugaijem, mentalnom smetlitu, postane tijesno. ekajui trenutak kada e, u nedostatku vanjskih uporita za prevladavanje zbilje, izai iz moje glave i uputiti se u Ulicu Sumach broj 292. Tek pet mjeseci kasnije (kada sam se jedne veeri spremala na javno itanje odlomaka iz ovog teksta u malom rubnom kazalitu u sreditu Toronta), usudila sam se utu knjigu otvoriti. Znala sam, odmah sam znala, da u se dobronamjernoj i naivnoj, znatieljnoj i blaeno ignorantnoj kanadskoj publici predstaviti rijeima Skvoreckog, rijeima napisanim u Torontu 1977., kada je proteklo ve devet godina kako je, poslije ulaska ruskih tenkova u Prag, Skvorecky zauvijek napustio svoju ehoslovaku, svoju zemlju na rubu jednog ograenog europskog polja1: Za mene, literatura je vjeito puhanje u trubu, pjevanje o mladosti kada mladost u nepovrat proe, pjevanje o domovini kad se u shizofrenim vremenima nae u zemlji s onu stranu oceana, u zemlji ma koliko gostoljubiva i prijateljska ona bila u kojoj ti srce nije, jer si na njezine obale suvie kasno doplovio. [1] [2] Naknadno sam proitala sljedeu priu: Ve prilino stari, Salvador Dali i njegova ena Gala, odluie nabaviti kunia. Kuni bjee vrlo umiljat i svuda ih je po kui pratio. Dali i Gala veoma su voljeli svog kunog ljubimca. Kad su jednom morali na dui put, veer uoi odlaska, razvila se meu njima duga i ozbiljna raspra - kuda i to s kuniem. Povesti ga bilo je iskljueno, a povjeriti nepoznatim ljudima nimalo zgodno jer, u slinim prilikama kuni bi se jako uznemirio. Sutradan, pred put, Gala je spremila objed, a Dali je u jelu uivao dok iznenada nije shvatio da zapravo jede svog ljubljenog kunia (u dunstu). Otrao je u kupaonicu i dugo je povraao. Gala, s druge strane, ostala je za stolom blaena i sretna. Voljena ivotinja, dospjevi u njezinu nutrinu i odande gotovo milujui je, stapala se ne samo s njezinim tijelom, ve i s itavim njezinim biem. To prodiranje voljene kreature bjee najbolja potvrda velike, nesebine ljubavi. U

poreenju s ovakvim stapanjem dvaju tijela, spolni akt inio se Gali smijeno profanim inom. [2] [3] ujem jeku Krleinih rijei: takor nije ovjek, nego takor: ima svoj tavan, svoje klipove, svoje nagone, svoja crijeva, svoje radosti, a nije ovjek. Nije umoran, bolestan, prljav, gadan ovjek! Ne kree se po ratovima, nije predmet u Galiciji, nego nekakav subjekt na svome tavanu, takor meu sebi ravnima! (U logoru, in I.) [3]

UMIRANJE Oh, da mi je pola sata Europe, nakon ove edne i bezgrene ledenice, uzvikuje Englez Wyndham Lewis sredinom stoljea. Godine 1936. trideset mukaraca biva uhieno na obali Sunnyside kupalita jer na temperaturi od 41. stupnja Celzija izloie svoja obnaena prsa pogledima zgranutih dama. Iste godine Austin F. Cross zakljuuje: Toronto je znan i kao Toronto estiti, zbog njegove tobonje pobonosti. Ja, pak, pretpostavljam da u njemu ima vie poligamije negoli u Bagdagu, samo to se u Torontu ona drugaije zove. Puritanski duh stijenjen u kolektivnom pamenju Toronana jo ivi. To-ron-to: "mjesto sastajanja" na jeziku Huron Indijanaca, u koje 1615. stie prvi Europljanin, francuski trgovac , krznima Etienne Brl. Iroquois Indijanci potom istjeruju Huron Indijance a njih, pak, potiskuju Indijanci iz plemena Mississauga. Francuzi u malo ribarsko naselje stiu 1720. i da bi se zatitili od Engleza podiu utvrdu - Fort Toronto, kasnije preimenovanu u Fort Rouille. U njoj 1751. ive pekar, koar i nekoliko vojnika ija je zadaa bila da pomou etiri topa tite utvrdu od upada engleskih trgovaca. Parikim sporazumom iz 1763., te pobjedom Engleza, okonava se Anglo-francuski rat. Prvi francuski doseljenici zauvijek bivaju potisnuti s ovih prostora. Indijanska plemena iz Mississauge, Englezima prodaju Toronto i okolno zemljite za 1700 funti, te za: desetak bala vune i lana, 160 deka, 8 bavi baruta, 100 kilograma duhana, 432 noa, 120 zrcala, 60 obinih eira i 24 ukraena ipkom, 432 udice i 96 galona ruma. Na umovitim i movarnim terenima oko tvrave ponovno preimenovane, ovoga puta u Fort York, gmiu zmije, eu medvjedi; jeleni, lisice, zeevi i divlje patke ive slobodno a komarci caruju. Pred sam kraj XVIII. stoljea, u Yorku je 40 kua sa 240 itelja. Postoji krma i kolska cesta od 33 milje, nazvana Yonge Street, danas 1.178 milja duga i u Guinnessovu knjigu rekorda uvedena kao najdua ulica na svijetu. Ostale ulice mahom su od blata (Torontsko blato biva nadaleko uveno), kasnije prekrivene daskama (pa kao i kue, podlijeu estim i velikim poarima), a njima ee toliko svinja koje deru otpad da je York (Toronto) jedno vrijeme nosio zvuno ime Hogtown (Grad prasaca). Na te blatne ulice pokatkad zaluta koji vuk, njima eu medvjedi, pogotovo cestom koja se danas zove Bay, a u kojoj niti sto pedeset godina kasnije niu luksuzne trgovine, banke, pedesetokatni neboderi od aluminija, elika, bronce i stakla, u kojoj je svjetska burza. Godine 1810. York, a od 1834. do danas opet Toronto, broji 680 dua smjetenih u 107 kuca (27 jednokatnih; ostale su prizemne). Moglo

bi se rei - grad je roen. Tih godina, krajem XVIII. i poetkom XIX. stoljea, ima raznih zabava za puk. Postoje jedna vatrogasna kola na konjsku vuu s runom crpkom za vodu, pa ih ljudi dolaze gledati; u knjinici je 100 knjiga, narod posuuje i ita; najnoviji modeli europskih eira kupuju se kod izvjesnog Samuela Jacksona, peena teletina, ovetina i pivo naruuju se u Jordanovom hotelu, a Rock, frizer iz Londona, puderom prai i kovra perike muke i enske. Apotekar Joseph Cawthra, osim lijekova i zavoja, prodaje jo i cipele, eire, pribor za jelo, kare velike i male, depne satove, aj, duhan i igle. Kod Quettona, kupuje se roba iz New Yorka i Londona: bademi, dugmad, votanice, praak za zube, naunice, din, udice, maramice, groice, ajnici, boine guske, eljevi od bjelokosti. Putujue kazaline druine posjeuju grad; trbuhozborci, pjevai i recitatori uveseljavaju publiku svojim farsama i tragedijama. U to vrijeme "moja" Bregovita ulica (Via del Monte) u Rovinju, poprima izgled koji do danas uva. upna crkva Sv. Eufemije ve je sagraena, a u franjevakom samostanu, dovrenom 1710. prilino je ivo, mnogo se ita i dobro se jede. Dok je Etienne Brl trgovao krznima oko nenaseljenih obala jezera Ontario, Rovinj je (u prvoj polovici XVII. stoljea) imao 3500 stanovnika. Na otoku Katarina vec u srednjem vijeku nastanjuju se pustinjaci, u XV. stoljeu na njemu ive Serviti, koji podiu mali samostan sa zvonikom. Na Crvenom otoku, nekoliko fratara iz reda "opservanata" gradi svoj samostan kojeg 1809. francuska vlast ukida. Ulice su kamene, zapljuskuje ih more i peru ih kie. Nema blata. Ima crvene zemlje istarske koja poslije olujnih noi, vjetrom i neverama noena, kao memento lei posvuda prosuta. Dvigrad je tad ve bio mrtav. Na velianstvenim srednjovjekovnim zidinama unutar kojih je bujao ivot, preko nekada vie od 220 zgrada s brojnim puanstvom, crkvom, izvorima vode i irokim bunarima, danas se prostiru korov i brljan. Tako to valjda ide. Gradovi su kao ljudi. Neki umiru ranije, neki kasnije. Neki podlijeu bolestima i uasnim ratovima pa iezavaju, neki se stisnu i uureni ute, preivljavaju i pamte. Roen kao kakav mali div, Toronto divovski i raste: brzo i ogromno. Dvadesetih godina prologa stoljea dolaze prvi imigranti - Englezi i koti. Sa 720, broj stanovnika raste na 9250. Godine 1814. bilo je 20 trgovina, 1834. ima ih 100. Broj kua popeo se sa 117 na 1014. Niu krme, mnogo se i slobodno pije. Piju svi: uitelji prije nastave, sveenici prije propovijedi, suci prije (i za vrijeme) suenja, piju politiari, pije puk, piju ak i djeca. (Danas je pijenje pod strogom kontrolom: restorani za toenje alkoholnih pia moraju imati posebne dozvole, a alkohol se prodaje iskljuivo u za to specijaliziranim duanima.) Sredinom XIX. stoljea Toronto ima 30.000 stanovnika a 152 krme i 206 pivnica. (Usporedbe radi, Be 1848. broji 400.000, a Zagreb 20.000 dua.) Podiu se tvornice, posao cvjeta. Raa se nova klasa, a s njom 1822. prva banka i prvi kuni toaleti. Siromani se, meutim, nisu bogatili. Gradili su brvnare, barake i daare s prozorima prekrivenim krpama ili uljanim papirom, spavali su na madracima punjenim korom od drveta ili slamom, malo tko imao je stol i stolice, jelo se iz drvenih tanjura, kuhalo se na otvorenoj vatri a svijee su se pravile od topljenog loja. [1] Plinska rasvjeta putena je u Torontu 1842. godine. (Minijaturni Rovinj javnu rasvjetu dobiva 1815.) U Rijeci 1845. ve svira Lizst, a staru Guvernerovu palau od 1780. krase lusteri iz Murana. Nekada kristalno iste vode zaljeva na kojemu lei Toronto, pretvorie se u kloaku. Francis Collins, pisac i vlasnik novina Canadian Freeman,1830. pie:

Sve smee grada - mrtvi konji, psi, make, izmet - u hrpama stoji na ledu i eka da za koji dan potone u vodu koju koristi gotovo itavo stanovnitvo na obali Zaljeva. Na svakom koraku su ustajale zelene bare iz kojih isparava nezamisliv smrad. Iz dvorita i podruma iri se zadah trulei. Godine 1832. kolera u Torontu odnosi 237 ivota, a dvije godine kasnije 750 - gotovo desetinu stanovnitva. Podiu se prve bolnice. Otvaraju se sveuilita. Div se budi i ogromnim koracima pokuava uhvatiti korak s vjekovnim civilizacijama. U njegovo naruje tre ljudi sa svih meridijana. Ta trka, to sklanjanje, taj bijeg od starina i povijesti inkapsuliranih na prostorima mnogo manjim od ovih sjevernoamerikih, traje do naih dana. Je li se to prolost istroila, jesu li stare civilizacije u svojoj stagnaciji i djelominom raspadu postale neinspirativne, pa ovjek ne odolijeva elji da sve zapone iznova? Ljudi su hrlili na novi kontinent, ali vukli su za sobom povijest svojih predaka, kolektivno pamenje i tradicije. Moda se zato Kanada doima plagijatom. Moda zato Kanada podsjea po nekim stvarima na loiju, po nekima na bolju imitaciju Staroga Svijeta, na ki doveden manje ili vie do savrenstva. Tako, Toronani prve glasovire kupuju 1858. od stolara i Nijemca doljaka Theodora Heintzmanna koji ih izrauje u svojoj maloj kuhinji u centru grada; Sarah Bernhardt gostuje u zgradi Opere (1600 sjedala) godine 1881.; Ned Hanlan 1880. postaje svjetski prvak u veslanju; udareni su temelji djeje bolnice, danas jedne od najboljih te vrste u svijetu; krajem devetnaestog stoljea Toronto ima 200.000 ljudi i 100.000 bicikala; osnivaju se radniki sindikati, u tvornicama izbijaju trajkovi; ulice osvjetljava elektrina a ne vie plinska svjetlost; gradska knjinica 1887. ima fundus od 30.611 knjiga, a itava Kanada 12.000 telefona. Vie negoli ikada ranije, Kanada se primie Europi. Div se uspravlja; preko oceana prua ruku ostatku svijeta. I svijet dolazi. Dolaze bogati i kolovani, dolaze obespravljeni i siromani. Dolaze oplemeniti ovu zemlju. Tridesetih godina dvadesetog stoljea, Toronto ima 600.000 stanovnika od kojih treina u njemu nije roena. Iz prenaseljene kotske, iz pregladnjele Irske, iz ratovima opustoene Europe, doseljenici po rubnim naseljima Toronta, zajedno s domorodakom sirotinjom, tavore u vlastitom smeu i otpadu, u prenapuenim barakama. Njihova djeca ne sviraju na glasovirima Theodora Heintzmanna nego rade u mlinovima i tvornicama, na ulicama prodaju novine i iste cipele uurbanih graditelja, bogatih bankara i zemljoposjednika, "oeva" nove nacije. Mnoga djeca prose i kradu. Ukrajinci rade u stonim pogonima i na preradi mesa; idovi iz Rusije i Istone Europe otvaraju trnice; Makedonci i Grci nastanjuju se u blizini eljeznike pruge koju usput i odravaju; Talijani grade ulice, mostove i kue; bogatiji Grci dre pekare i slastiarnice, Kinezi praonice i restorane. I danas ima puno sirotinje u Torontu. Kako stvari idu, bit e je sve vie. Novopridolice iz bive Jugoslavije to doivljavaju kao veliku traumu iako im je scenarij poznat. Slika o zemlji prosperiteta ubrzano se u njihovoj svijesti uruava. Veini je sueno da nastavi ivjeti kao i ranije, na rubu. Razlika je u tome to ovdje gmiu bre nego to su gmizali kod kue. Ovdje nemaju vremena zastati i omirisati godinja doba jer godinja doba ne miriu a i ima ih samo dva - zima i ljeto. Nekima se ispuni san o redovnom odlasku u shoppinge u "Eatons" umjesto u "Zellers" koji je gori od transkog Ponte rossa. Ponte rosso bar je na otvorenom, a to je injenica od izuzetne vanosti jer ovdje, sve to je na otvorenom na velikoj je cijeni. Broj turista koji godinje posjeti "Eaton's Shopping Centre" ravan je broju onih koji posjete Nijagarine vodopade a vei od onih koji posjeuju nakaradni dvorac Casa Loma. "Eaton's" je duboko pod zemljom i visoko iznad zemlje. To je natkriveni grad obloen naslagama betona, ponos Toronana. To je uas. A u Torontu, tih "Eaton'sa" raznih naziva,

tih podzemnih gradova oboljelih od takorskog sindroma ima preko dvjesto pedeset, svaki sa sto do osamsto trgovina, sa tisuu do osam tisua parkiralinih mjesta. Ljudi gmiu, vau i piju (da ne gube vrijeme), rijeke ljudi teku utrobom zemlje. Ti shopping mallovi etalita za kupovinu - s djejim vrtiima, lijenikim ordinacijama, kino dvoranama, kafiima, diskotekama, trnicama, samoposlugama, s ogromnim robnim kuama, zlatarnicama, prodavaonicama automobila, s vodoskocima, postolarima, fotografskim laboratorijima, s knjiarama, s plastinim palmama, punjenim galebovima i klupama za odmor, glavna su subotnja razonoda veine graana. U njima nedostaje samo jedna sitnica: prozori. U njima, tim shopping mallovima, nema se to otvoriti prema nebu. Do njih ne dopire sunce. U njima se samo krui i krui. Ni pogled nema kamo odlutati. Mnogi bogati Kanaani jo uvijek ive u uvjerenju da se novcem moe sve nadomjestiti, pa tako i itav europski srednji vijek: europsko slikarstvo, europska arhitektura, europski zamkovi. Poto Kanada nema europski srednji vijek, Sir Henry Pellat odluuje bar jednim graevinskim detaljem naknadno mu udariti temelje u Torontu. Izmeu 1909. i 1911. posveuje ivot i novac (etiri i pol milijuna dolara) izgrani "pravog" srednjovjekovnog zamka u srcu grada. Oko tog zamka u srcu danas etveromilijunskog Toronta i vrlo blizu siromane kineske etvrti, koncentracija ugljen monoksida prelazi razinu dozvoljene i ptice ne pjevaju. Iz Europe Sir Henry Pellat doprema tkaninu, staklo, namjetaj, mramor; iz Azije tikovinu, a hrastovo i kestenovo drvo iz Sjeverne Amerike. Klesari dolaze iz kotske. Casa Loma, ta karikatura jednog ednog romantiarskog sna, ima 98 soba, 30 kupaonica, 25 kamina, tri staze za kuglanje, staklenik u ruiastom i zelenom mramoru s vratima od bronce i s kupolom u vitraima. Veina onoga to je zamak ispunjavalo, prodano je na javnim drabama 1923. i u bescjenje jer, Sir Henry Pellat je bankrotirao. Casa Loma imala je konjunice do kojih se stizalo iz unutranjosti zamka tunelom 2,4 kilometra dugim. Sir Henry Pellat oboavao je konje. (Kad je bankrotirao, svog omiljenog Princa prodao je za umjetno porculansko zubalo.) Ti konji cupkali su po keramikim ploicama dopremljenim iz panjolske, a spavali su u boksovima od mahagonija s ploicama od osamnaestkaratnog zlata na kojima su bila ispisana njihova imena. U Zamku je bilo 5000 arulja. Svaka zima progutala bi 750 tona ugljena. Zamak je imao dizalo, zatvoreni bazen, dvanaest telefonskih linija i veliku fontanu. Bio je ispunjen tapiserijama, slikama, kristalom, porculanom, namjetajem, tepisima, srebrninom iz svih krajeva svijeta. Sir Henry Pellat umro je 1938. gotovo u bijedi, u minijaturnoj kui u predgrau Toronta, sam. U sijenju 1995. "General Motors" objavljuje dvodnevni natjeaj za popunu 8.000 radnih mjesta. Dolaze ljudi iz itave Kanade. Pred administrativnom zgradom logoruje 25.000 osoba na temperaturi od -18 stupnjeva Celzijusa. Atmosfera je zauujue prisna; priaju se vicevi, pjeva se, razmjenjuju se suhi kolaii i keksi, kava i aj iz termosica. Duh optimizma i bratstva nadvio se nad armijom nezaposlenih. Vjera u kolektivitet ukazivala je na bolje sutra. Godinu dana kasnije, 1996, "General Motors", ne zaposlivi niti jednog od 25.000 intervjuiranih, objavljuje priopenje za javnost:Okolnosti su promijenjene. ao nam je. Od Casa Lome do "General Motorsa". Megalomanija kao pokrie za otuenost i siromatvo. Megalomanija kao lijek. Megalomanija kao utjeha. Toronto ima 40 televizijskih kanala koji e se za godinu dana udvostruiti. Kanada ima golemu prirodu u rezervatima. Toronto ima goleme parkove s mnotvom putokaza u kojima se tono zna gdje se smije

sjesti a gdje jesti. Toronto ima velika groblja ali su zato grobita mala, kao uglavnom svuda u svijetu. U Torontu ima desetak groblja jer sav ovaj narod mora se na kraju negdje smjestiti. Bilo da su u centru ili od njega udaljena, sva su torontska groblja u naseljima; oko njih, u neposrednoj blizini obitavaju ivi, oko njih su trgovine, zgrade, parkovi, ulice, vjeverice, automobili krue. Mrtvima je lako prii. Pokraj njih se svakodnevno prolazi, do njih dopire djeja vika. Grobovi nisu razdijeljeni u parcele, kao kod nas. Grobovi nisu ograeni. Groblja