Broj LOVRANSKI LIST - Općina...

LO

VR

AN

SK

I L

IST

Gla

silo

Opć

ine

Lovr

an

Iz

dava

č: O

pćin

a Lo

vran

Ul.

m. T

ita 4

1, 5

1415

Lov

ran

Godi

na: X

II

tr

avan

j 201

7.

IS

SN 1

845

- 96

09 Broj 42

Proračun stabilan, brojni projekti dovršeni

Sve same pohvale za lovranski “filmski hram”

Prvo reciklažno dvorište na Liburniji ima Lovran

Toni Mataić: Mladi Vinko Coce iz Tuliševice

Nino Zorzenon: Poslije bolivijskih Cordilliera osvojio i argetinske Ande

82026

42

UZ DAN OPĆINE LOVRAN - REZIME MANDATA Piše: Davor Žic

Proračun stabilan, brojni projekti dovršeniI

movina povećana za gotovo četiri milijuna kuna, stanje na računu „preokrenuto“ iz „minusa“ u „plus“ te niz realiziranih projekata među kojima su POS-ovi stanovi i obnovljeno kino – kratki je to rezime četverogodišnjeg mandata aktualne lovranske vlasti na čelu s načelnikom Alanom Sankovićem, kojoj mandat završava za nešto više

od mjesec i pol dana.Među prvim zapaženim projektima koji su realizirani u te četiri godine bila je Kuća

lovranskega guca, smještena tik do sjedišta Turističke zajednice Općine Lovran i svečano otvorena u svibnju 2015. godine. U tom muzejsko-galerijskom prostoru, čije je uređenje sufinanciralo i ministarstvo turizma, postavljen je i izvorni, stari lovranski guc kojeg je izra-dio Nino Gasparinic, kao glavni eksponat. U kulturi svakako je najveći projekt obnova Kina Sloboda, projekt vrijedan 3,2 milijuna kuna dovršen je krajem 2016. godine, a kino je otad ispunjeno kulturnim sadržajima poput koncerata i filmskih projekcija.

Stanove izgrađene u Omladinskoj ulici Općina Lovran iskoristila je za zbrinjavanje gra-đana sa takozvane „socijalne liste“, kupivši 12 stanova za 5 milijuna kuna, dok su preostala 4 stana prodana putem modela poticane stanogradnje.

Izgradnja komunalne infrastukture u Lovranu je glavna tema već više od desetljeća, kada je pokrenut projekt izgradnje vodoopskrbne mreže Visoke zone Lovrana, koja je nastavljena i dovršena ove godine, a u mandatu je uloženo više od 14 milijuna kuna. Najveća pojedinačna investicija u komunalnu infrastrukturu ipak je vodosprema Tuliševica, na visini oko 470 metara nadmorske visine iznad naselja Tuliševica, uz koje će vodom opskrbljivati i Oraj, Janjetiće, dio Lignja i Brindić, ali i područje Lovranske Drage. Njena vrijednost, koja nije uključena u ranije navedeni iznos, nešto je manja od 3,4 milijuna kuna, a u suradnji s Liburnijskim vodama osigu-rano je većinsko financiranje sredstvima iz fondova Europske unije.

VODOSPREMA TULIŠEVICAIzgradnjom vodospreme Tuliševica, osi-

gurane su dovoljne količine vode za cijelo područje gornjih naselja. Izvan sustava će ostati tek pojedinačne kuće i manja naselja na području Medveje, no uskoro se oče-kuju rezultati natječaja mjera 7.2.1 za EU sredstva kojima bi se na ovom području mogla realizirati nova investicija kojom bi u Lovranu trebalo nestati “suhih špina”. Uz to, izgrađena je sanitarna kanalizacija i vodo-opskrba u naselju Školarovo, a kanalizaciju su dobile i Rezine, turistički aktivno naselje u Lovranu nadomak mora koje je praktički ovisilo o septičkim jamama. Još jedna važna investicija u komunalnu infrastrukturu jest reciklažno dvorište, prvo na Liburniji, otvo-reno na cesti za Lovransku Dragu, iza lo-vranskog groblja. Izgradnja reciklažnog dvo-rišta, na kojem korisnici s područja Lovrana i graničnih područja Opatije te Mošćeničke Drage mogu potpuno besplatno odložiti odvojeni i problematični otpad koji nije do-pušteno odlagati u komunalni otpad, stajala je 2,2 milijuna kuna, od čega je Fond za za-štitu okoliša financirao 1,35 milijuna kuna, a dodatnih 600 tisuća kuna Općina je izdvojila za pristupnu cestu s javnom rasvjetom i in-frastrukturom.

Veći standard postignut je i na područ-ju zdravstva, obnovom ambulante u čije je „novo ruho“ uloženo je više od milijun ku-na. Obnovljena je fasada i stolarija, uređen okoliš i pristupni put do ulaza, postavljena rampa za invalide, obilježeno parkirališno mjesto za invalide, uređen pomoćni objekt u funkciji spremišta, adaptiran prostor pedi-jatrijske ambulante i čekaonice, a popravlje-no je i krovište zgrade – na sve to čekalo se gotovo pola stoljeća.

SADRŽAJI ZA NAJMLAĐEUz guc kao jedan od simbola Lovrana, posebna pa-

žnja posvećena je očuvanju i revitalizaciji drugog velikog lovranskog brenda – maruna. Fešta Marunada dugo je vremena oskudijevala ovim velikim i slatkim šumskim plodovima, čija su staništa napali agresivni nametnici – ose šiškarice. No, prije dvije godine provedena je akcija ispuštanja biološkog neprijatelja ose šiškarice – torymu-sa sinensisa, nakon čega se urod maruna popravio, a provođene su i kontinuirane akcije sanitarne sječe, ali i revitalizacije šuma maruna novim sadnicama koje su su-financirane sredstvima Općine Lovran i koje su „razgra-bljene“ vrlo brzo nakon najave svake podjele. Marun sve više postaje dio turističke priče Lovrana, pa je tako ure-đena poučno-turistička staza Šetnica maruna, koja osim ukazivanja na današnju važnost maruna i njegovu borbu sa bolestima, predstavlja i dio povijesti ovog područja i suživot čovjeka s prirodom. Osim krajobraznih elemena-ta, ova staza sadrži i elemente tradicijske gradnje puteva i kuća u zaleđu Lovrana, a nedavno je proširena informa-tivnim tabelama i uređenim odmorištem.

Kod planiranja investicija, nisu zapostavljeni niti najmlađi Lovranci, za koje je uređeno dječje igralište u Zahejima, izgrađeno novo dječije igralište u Medveji, kod Osnovne škole, dok je u izgradnji kod društvenog doma u Lignju i gradskoj plaži Kvarner. Na Ciperi je naknadno postavljen i novi fitness park, pored već postojećeg u parku iznad gradske plaže. Školska igrališta osvijetljena su novom led rasvjetom, a uređena su i igrališta za ruko-met i košarku u nedovršenoj sportskoj dvorani, dok je u Lovranskoj Dragi otvoren prvi dom za mlade kao re-zultat partnerstva Primorsko-goranske županije, Općine Lovran i Parka prirode Učka, a u njemu će se provoditi projekti volontiranja Europske volonterske službe čime će osim domaćih i mladi iz cijele EU moći doprinijeti očuvanju prirodnih i kulturnih vrijednosti.

2 3LOVRANSKI LIST br. 42 LOVRANSKI LIST br. 42

FINANCIJSKI REZULTATIParalelno s realizacijom investici-

ja kojima je uvećana općinska imovi-na, ali i popravljen standard građana, provedena je i financijska konsolida-cija Općine Lovran, zahvaljujući kojoj je stanje na tekućem računu prešlo iz „minusa“ u „plus“. Prema službe-nim podacima, 2012. godine redovni prihodi proračuna iznosili su oko 19 milijuna kuna, pa se budžet „krpao“ prodajom imovine od koje je primitak iznosio 11 milijuna kuna. Sve to nije bi-lo dovoljno da se pokriju rashodi, pa je u posljednjoj „punoj“ godini mandata prethodne vlasti ostvaren proračunski manjak od 4,5 milijuna kuna. Ukupna zaduženost, uračunaju li se u taj zbroj i aktivna jamstva, iznosila su oko 21 mili-jun kuna, odnosno oko 2 milijuna kuna više nego što je, bez prodaje imovine, općinski proračun uprihodovao u čitavoj 2012. godini.

U 2016. godini redovni prihodi, odnosno prihodi od poslovanja, iznosili su 24 milijuna kuna, a zanimljivo je da su prihodi od pomoći od subjekata unutar opće države – drugim riječima, sredstva ostvarena putem natječaja i sufinanciranja od strane ministarstava i Županije – iznosila 2,5 milijuna kuna. Zanimljivo je, pritom, da su u protekle četiri godine sredstva osigurana iz državnih i županijskih proračuna premašivala trošak plaća načelnika, zamjenika i djelatnika Općine Lovran, što znači da lokalna administracija ne samo da nije predstavljala trošak za lovranske porezne obveznike, već im je i osigurala dodatne prihode. A prodaja imovine u proračunskim prihodima sudjelovala je s minimalim udjelom i iznosila svega milijun kuna. Na koncu prošle godine, tako je i ukupan financijski rezultat bio znatno povoljniji: proračun je bio „u pozitivi“ za 5,5 milijuna kuna. Ukupna „dužnička izloženost“ Općine, u koju su uračunati krediti i aktivna jamstva, smanjena je na oko 8,5 milijuna kuna. Stoga ne čudi da je i ocjena transparentnosti proračuna povećana s minimalne „jedinice“ na maksimalnu „peticu“ u razdoblju od 2012. do 2016. godine.

PROMETNA INFRASTRUKTURAZnačajan razvoj zahvatio je i prometnu

infrastrukturu na području Lovrana, a naj-vidljiviji je primjer uređenja ceste d66, odno-sno glavne lovranske ulice. To uređenje, koje su provele Hrvatske ceste, iskorišteno je da se izgradi i autobusno ugibalište te tri bočna parkirna mjesta kraj Pošte, što je doprineslo smanjivanju gužvi u središtu mjesta zbog za-stoja uzrokovanih parkiranim automobilima ili autobusima koji su ukrcavali i iskrcavali putnike. Uređena su parkirališta na područ-ju naselja Rezine, iznad plaže Peharovo te u blizini buduće sportske dvorane, a rekon-struirano je i 800 metara Županijske ceste prema Lovranskoj Dragi, te 700 metara uli-ce dr. Nilo Cara čime je ova dionica postala dionica punog kolničkog profila, uz zaštitne ograde i izgrađene podzide okolnog ze-mljišta. Saniran je i dio nerazvrstanih cesta, a izgrađen je i registar ove „najniže“ razine prometnica prema kojem Lovran ima nešto više od 24 kilometra nerazvrstanih cesta ko-je valja održavati.

TURISTIČKA INFRASTRUKTURAUz uređenje obalnog šetališta, kao naj-

zahtjevniji zahvat na najvrijednijem lovran-skom turističkom resursu koji, zapravo, ni-kada neće biti završen, proteklih su godina realizirani neki zanimljivi projekti u turizmu. Između ostalog, obnovljen je Turističko-informativni centar u Medveji, uređene su plaže Cesarova, Medveja i Kvarner, ali i park Komušćak u koji su postavljene fitness spra-ve i javna rasvjeta, a otvorena je i prva elek-tro-punionica na Kvarneru i jedna od prvih u Hrvatskoj (kraj Turističkog ureda). Od ministarstva turizma dobivena su sredstva za realizaciju projekta Lungo Relax, kojim je stvoreno šest oaza odmora uz lovransku rutu obalne šetnice, na kojima je spojena aromaterapija, odnosno liječenje mirisom, s atraktivnim pogledom na kvarnerske otoke.


“Nakon dugo vremena ponovo va lovransken kine... Poseban osjećaj!” Napisala je to Kristina Križaj Lazarić na Facebook stranica-ma Kina Sloboda Lovran, kao jedna od niza posjetitelja kina koji su obnovljeni lovranski ‘’filmski hram’’ ocijenili najvišim ocjenama – sve ‘’petice’’, niti jedne četvorke, a kamoli manjih brojeva. I prateći ko-mentari su vrlo pozitivni – Alan Muller napisao je kako mu već dugo nije bio ‘’takav gušt ići u kino’’ te kako mu je odlazak na predstavu u Kino Sloboda predstavljao ‘’povratak u mladost na neki način’’, a Nicole Kadmen u dugoj je preporuci nabrojila sve prednosti lovran-skog kina: dostupnije je nego Cintestar u Tower centru u Rijeci, ali i povoljnije od većine sličnih prostora, jer ulaznica stoji svega 15 kuna. Gledateljima nije trebalo puno da se vrate filmu u Lovranu, iako je puno vremena trebalo da se film vrati u Lovran...

Nakon dugih godina, pa čak i desetljeća pauze, krajem prošle godine – točnije 22. prosinca – ponovo se ‘’zavrtio’’ film na platnu lovranskog kina. Najveći prošlogodišnji hit ‘’Rogue One: A Star Wars Story’’ Lovranci su mogli pogledati praktički u isto vrijeme kada su to činili ljudi diljem svijeta, ali na premijernom prikazivanju za to nisu

morali platiti ulaznicu, a dodatno su ‘’počašćeni’’ i nastupom KUD-a Lovor. Od tada su održani brojni zanimljivi programi: glazbeni nastupi poput onih Riccarda Staraja i Midnight Blues Banda, Davida Danijela te Lovranskog puhačkog orkestra čiji je emotivni povratak na ‘’do-maću pozornicu’’ obilježio i povratak dirigenta Miodraga Kašića, pro-jekcije popularnih filmova za odrasle subotom u večernjim satima i matineja dječjih crtanih i igranih filmova u ranijem dijelu dana, večeri komedije, ali i privatne zabave.

IDEJA IZ 2004. GODINETa premijerna projekcija Kina Sloboda bila je vrhunac dugotraj-

nog procesa započetog još 2004. godine, kada se prvi puta poja-vila ideja o obnovi ovog prostora posvećenog kulturi, koji je zbog derutnosti postao praktički neupotrebljiv i koristio se za svega ne-koliko događanja godišnje. Tada je izrađen prvi projekt preuređenja koji su ‘’blokirali’’ konzervatori, koji su pet godina kasnije ipak dali nešto ‘’slobodniju’’ interpretaciju zaštite kina te omogućili značajnije radove na njegovoj obnovi. Nakon toga isprobano je više mode-

la obnove – prvo pokušajem dogovora s potencijalnim strateškim partnerima iz privatnog sektora, zatim aplikacijom prema sredstvi-ma europskih fondova, da bi se naposlijetku krajem 2015. godine vijećnici Općinskog vijeća odlučili za obnovu vlastitim sredstvima, a projekt obnove i kasnije upravljanje kinom prepušteno je općinskom trgovačkom društvu Stubica.

Za radove na uređenju i opremanju kina predviđeno je 6,1 mili-juna kuna, no trošak je na koncu ispao gotovo dvostruko manji. Prva ušteda postignuta je javnim natječajem za izvođenje građevinskih, strojarskih i instalaterskih radova koji su ukupno iznosili nešto više od 2,3 milijuna kuna, dok je za opremanje kina utrošeno nešto manje od 1,3 milijuna kuna, i to za nabavu digitalne kino opreme, nezapa-ljivih kino sjedalica, zastora i zavjesa te ostale neophodne opreme i uređaja provedbom tri bagatelne nabave.

POMOĆ MINISTARSTVAOd ukupno potrošenih 3,6 milijuna kuna, za otprilike pola mi-

lijuna kuna ostvaren je povrat sredstava – povrat utrošenog PDV-a

iznosio je 220 tisuća kuna, a dodatnih 300 tisuća kuna kino je do-bilo od Ministarstva kulture za digitalizaciju, temeljem natječaja za investicijske potpore programima po Programu kulturnog razvitka temeljem raspisanog Poziva za predlaganje javnih potreba u Kulturi RH objavljenog u kolovozu 2016 godine. Tako je konačna cijena kina ‘’spuštena’’ na svega 3,1 milijun kuna, odnosno dvostruko manje od planiranog.

– Materijalna korist iščitava se kroz ostvarenu uštedu kod na-bave opreme u iznosu od milijun i 842 tisuće kuna ukoliko ovaj iznos usporedimo sa iznosom ili cijenama koji je bio u troškovniku 2012. godine) kuna te kroz povrat PDV-a u iznosu od 214 tisuća kuna i dobivanje nepovratnih sredstva u iznosu od 300 tisuća kuna. Ukupna ušteda i nova vrijednost stvorena za Općinu Lovran iznosi oko tri milijuna kuna, odnosno gotovo 50 posto prvotno plani-ranog troška investicije, kazao je direktor Stubice Branko Stošić, zaključivši kako dobra popunjenost gledališta od oko 180 mjesta tijekom subotnjih predstava daje dodatnu potvrdu uspjeha obnove lovranskog kina.

NAKON TEMELJITE OBNOVE KINA, POVRATAK ODUŠEVLJENIH GLEDATELJA

Radom Kina Sloboda upravlja lovransko komunalno društvo Stubica, a projekcije filmova koje se održavaju dvaput tjedno imat će vjerojatno najpovoljnije ulazni-ce u okruženju. Naime, prema pla-nu rada, subotom u 14 sati održa-va se projekcija kino-sadržaja za djecu, a u 19 sati za odrasle gleda-telje. Cijena ulaznica za sve kino predstave iznosi 15 kuna, a kada Stubica bude organizirala kazališ-na gostovanja, cijena će biti tako-đer nevelikih 20 kuna.

Sve same pohvale za lovranski »filmski hram«

Piše: Davor Žic


IDUĆI CILJ - SORTIRNICA– Ovo je veliki potez u postupku zbrinja-

vanja otpada. Svi mještani Općine Lovran na ovom će mjestu moći besplatno zbrinuti dva-desetak vrsta otpada, odnosno sve one vrste koje ne spadaju u komunalni otpad. Reciklažno dvorište čini dio sustava zbrinjavanja otpada na najvišoj razini, a da bi iskoristili sirovine koje će se ovdje prikupiti i dalje ići u uporabu potrebno je napraviti sortirnicu. To je i naš sljedeći cilj čija se realizacija planira u Jurdanima, a koja će biti izgrađena za cijelo područje Liburnije. U tijeku je priprema tehničke dokumentacije i dobiva-nje dozvola, a ako sve bude u redu na jesen ćemo projekt sortirnice kandidirati prema EU

fondovima – rekao je Ervino Mrak, direktor Komunalca.

Izgradnjom reciklažnog dvorišta Općina Lovran i Komunalac sustavno ostvaruju plan kojim bi svaka jedinica lokalne samouprave tre-bala imati svoje reciklažno dvorište, međutim reciklažno dvorište u Lovranu namijenjeno je za otprilike 25 tisuća stanovnika, a Lovran ih ima svega oko 4.500. S obzirom da ostala mjesta, izuzev Mošćeničke Drage, koja raspolaže mo-bilnim reciklažnim dvorištem, nemaju moguć-nost zbrinjavanja ove vrste otpada, moguće je da će se potpisati i ugovori sa susjednim JLS na Liburniji.

UGOVORI SA SUSJEDIMA– Žitelji ostalih mjesta s područja Liburnije

za sada ne mogu donositi otpad u lovransko re-

ciklažno dvorište, ali u planu je sklopiti ugovore sa susjednim općinama, a kako bi žitelji rubnog područja Opatije i Mošćeničke Drage ovdje mogli odlagati. Domaćinstva mogu donositi ot-pad bez naplate, a pravnim osobama, ukoliko se sklope ugovori, naplaćivat će se po predviđe-nom cjeniku – objasnio je Mrak, u nazočnosti načelnika Lovrana Alana Sankovića.

Ekološka svijest građana po pitanju odva-janja otpada raste, Mrak kaže kako je puno na-pravljeno u proteklih desetak godina, no kako i dalje treba vršiti edukaciju. Na pitanje što će se događati s prikupljenim otpadom u reciklaž-nom dvorištu do izgradnje sortirnice, Mrak je objasnio kako se dio otpada, koje tržište prihva-ća, plasira dalje sa ili bez naknade.

– Nažalost, tržište sirovina još nije proradilo, osim onog kartona, papira, metala i nešto plasti-ke, a sve ostalo dosta je neizvjesno. Primjerice, za fenjeriće s groblja moramo plaćati da bi ih netko zbrinuo, a njih praktički 99 posto već od-vajamo – rekao je Mrak.

Lovran je prvi na Liburniji dobio re-ciklažno dvorište. Na lokaciji Škaje, u blizini lovranskog groblja na cesti za Lovransku Dragu, sredinom ožuj-

ka otvoreno je reciklažno dvorište u kojeg se može odložiti elektronički otpad, akumulato-ri, žarulje, stari lijekovi, motorna i jestiva ulja, zauljena ambalaža, kao i papir, karton, plasti-ka, staklena i metalna ambalaža, ravno staklo,

limenke, stiropor, baterije, zeleni otpad, gume, krupni otpad... Vrijednost ulaganja je 2,2 miliju-na kuna, a zajedno su ga isfinancirali Fond za energetsku učinkovitost i energetiku (u iznosu od 1,35 milijuna kuna) i Općina Lovran. Kako bi reciklažno dvorište moglo biti u funkciji na-pravljena je i pristupna cesta, s pripadajućom infrastrukturom i javnom rasvjetom za što se izdvojilo dodatnih 600.000 kuna, rečeno je

prilikom otvaranja dvorišta. Radno vrijeme lovranskog reciklažnog dvorišta je svakim rad-nim danom od 10 do 17 sati i subotom od 8 do 13 sati, a u navedenom prostoru zaposle-nik Komunalca, tvrtke koja upravlja dvorištem, moći će prihvatiti i zbrinuti dvadesetak vrsta otpada kao i problematičan otpad koji se ne smije odlagati niti u miješani komunalni, niti u korisni otpad.

Prvo reciklažno dvorište na Liburniji ima Lovran Piše: Marina Kirigin


U prosincu 2014. objavili smo in-tervju s našom sugrađankom Belindom Dobrec, predsjednicom udruge DIRA za pomoć djeci s

teškoćama u razvoju. Uvodno smo je pred-stavili kao toplu, nježnu i dragu mamu, ali i kao mamu borca za prava svoje, a time i prava sva-kog djeteta, s posebnim naglaskom na djecu s poteškoćama u razvoju. Tada ni slutili nismo da već za nekoliko mjeseci srce ove iznimne žene neće kucati, da će zloćudna bolest učiniti da se njezine oči zauvijek zatvore. Na žalost, Belindu više ne viđamo, ne čujemo njezin glas, ali njezini snovi, njezine ideje i želja za pomoći žive i dalje.

U veljači ove godine osnovana je u Rijeci udruga koja nosi njezino ime i u kojoj se nastavlja njezin nesebičan rad s djecom i

mladima s poteškoćama u razvoju. Udruga „Belinda Dobrec“ svoja je vrata otvorila svoj djeci s poteškoćama u razvoju te njihovim ro-diteljima i obiteljima. Belindina kći Lea Dobrec te Leonida Rupčić i Andrijana Vidović samo žele nastaviti ići putem koji je Belinda utrla i spremne su stjecati i širiti svoja znanja, pružati podršku te provoditi terapijski rad s djecom, a u tome imaju veliku podršku mnogobrojnih prijatelja Udruge.

PUNA VJERE I NADESvi koji su poznavali Belindu znaju koliko

je bila dobra, požrtvovna i uvijek nasmiješena i dobre volje. Svaku prepreku doživljavala je kao izazov, kao nešto što se mora i može savladati. Nije bila od onih koji klonu duhom, to nikako.

I u posljednjim trenutcima svoga života bila je optimistična i puna vjere i nade da će ostvariti sve ono što je željela.

O Belindi, o njezinom radu, planovima, sno-vima... razgovarali smo s njezinom kćeri Leom.

– Znam da svako dijete za svoju mamu kaže da je najbolja na svijetu, ali moja je to ui-stinu bila, započela je Lea naš razgovor. I nije bila samo najbolja kao mama, nego i kao žena, učiteljica, poduzetnica, organizatorica, terapeut-kinja, prijateljica, pravnica, borac i još puno toga. Uspijevalo joj je sve čega se dohvatila. Nikada se nije zadovoljavala prosjekom, već je u sve-mu tražila nešto više i naravno davala više sebe. Bila je uvijek tu za druge, uvijek voljna pomoći, pružiti ruku u nevolji. Bila je od onih osoba koju možete nazvati u podne i u ponoć i uvijek će vas saslušati. Bila je zabavna, moderna mama koja je slušala muziku sa spuštenim prozorima u automobilu, ali opet mama koja je znala povući crtu kada je bilo dosta. Moja dva brata Mihaela i Maura i mene naučila je što znači bezgranično voljeti, ali što je još važnije, naučila nas je po-štovati drugoga bez obzira na imovinsko stanje, spol, poteškoću, odjeću... Našoj mami svi su ljudi bili jednaki.

KUCALI NA MNOGA VRATAMauro, najmlađi od Belindine troje djece,

dijete je s poteškoćama u razvoju. U početku za Belindu i njezinog supruga Deana bio je to svojevrsni šok, ali nijedna prepreka na koju su naišli nije ih zaustavila u njihovom nastojanju da pomognu svom djetetu.

– Mauro je najmlađi član naše obitelji, na-stavlja nam pričati Lea. Negdje u dobi od dvije godine mama i tata počeli su sumnjati da ima određene poteškoće u razvoju. Kada su njiho-

ve sumnje bile potvrđene, našli su se izgubljeni kao i većina roditelja u njihovoj situaciji, ponaj-više zbog sustava koji pruža vrlo lošu podršku. Pokucali su na mnoga vrata, tražili odgovore, savjete, informacije u Hrvatskoj i inozemstvu. Slamku spasa tada im je pružio D.I.R. Floortime – revolucionarna metoda rada s djecom s poteškoćama u razvoju koju je osmislio jedan od vodećih dječjih psihologa novijeg vremena dr. Stanely Greenspan. Mamu ni strah od le-tenja nije spriječio da prvim avionom odleti u Washington D.C. gdje se održavala konferencija o spomenutoj metodi koja se tek polako počela probijati na područje Europe. Kako i samo ime kaže Floortime je intervencijski program koji se temelji na igri na podu, odnosno igri u kojoj dijete uživa i koja vam omogućava da uđete u njegov svijet i osnažite njegov razvoj. Mami se posebno svidjela ova metoda jer ističe roditelja kao najvažnijeg i ključnog partnera u radu s dje-tetom s poteškoćama. Mauro je na ovu meto-du reagirao izvanredno. Počeli su se javljati prvi iskreni osmjesi, zagrljaji, prve geste i tako dugo očekivane riječi. No mama kao mama ništa nije prepuštala slučaju. Njezina misija bila je ostvari-vanje Maurovog punog potencijala, polazak u redovnu školu i sretan i ispunjen život njezinog sina izvan bilo kakve institucije. Ovaj cilj nije bio nimalo lako ostvariv pa se mama, osim što je nastavila čitati knjige i neprestano se educirati, i što je s Maurom posjetila nebrojeno puno cen-tara za rad s djecom s poteškoćama u Europi, ponovno odlučila na putovanje u Ameriku, ali ovaj put i ja sam išla s njima.

ISKUSTVA IZ SAD-aZajedno smo posjetili vodeće centre u

Washingtonu, New Jersiju, Coloradu. Mauro je izuzetno dobro reagirao na terapije. Svaki put kada bi se vratili, on bi naočigled sviju bio jedno sasvim drugo dijete. Tijekom tih nekoliko tjedana s njim je radio tim stručnjaka u sastavu edukacijski-rehabilitator, logoped, radni terape-ut, fizioterapeut, a tu je uvijek bila i medicinska sestra. Svakog su tjedna održavali zajedničke timske sastanke gdje su raspravljali o Maurovim individualnim obilježjima i na temelju njih osmišljavali učinkovit intervencijski program. U SAD-u je timski rad dobro uhodana praksa ko-

ja nažalost kod nas nedostaje. Roditelj se tako-đer smatra važnim dijelom tima za intervenciju pa se i mama uvijek vraćala sretna, ispunjena pozitivnim energijom, nadom i novim idejama koje je nastojala provoditi kod kuće.

Nesebična i uvijek voljna pomoći, Belinda je u Rijeci osnovala udrugu DIRA. Cilj joj je bio svo-je bogato znanje i praktično iskustvo usmjeriti na djecu s poteškoćama u razvoju i njihove roditelje.

Kada je Mauro imao 6 godina mama je iza sebe imala jedan cijeli vagon pročitanih knjiga, odslušanih konferencija i edukacija, ali i praktič-nog iskustva u ulozi roditelja i tada je odlučila osnovati vlastitu udrugu. Floortime konferencija bio je prvi veliki projekt udruge koji je ostvari-la u suradnji s majkom dječaka s poteškoćama u razvoju Anamarijom Roksandić. One su bile ključne osobe koje su dovele Floortime meto-du na prostor čitave jugoistočne Europe. Od tada pa do danas Floortime je doživio pravi procvat. U Hrvatskoj trenutačno brojimo preko 60 Floortime terapeuta, uključujući i mene, koji ovu metodu provode i u privatnim i u držav-nim institucijama, a sam Floortime je prepoznat kao vrlo učinkovit terapijski pristup, posebno u ranoj intervenciji. Osim samog održavanja Floortime konferencija i kasnije edukacija za Floortime terapeute, pod maminim vodstvom su se u udruzi održavale različite terapije, savje-tovanja, radionice i igraonice.

MUKOTRPAN POSAOBila je i članica radnog tima inicijative

Pomozimo djeci s invaliditetom na čiju je inici-jativu nakon dugog niza godina riješeno pitanje financiranja asistenata u nastavi kao i Pravilnik kojim su se napokon zakonski uredile prava i obveze asistenata.

Naša mama, osim što je nesebično s drugi-ma dijelila svoje znanje, savjete, iskustva i prak-tični rad, bila je borac i za zakonska prava djece s poteškoćama u razvoju. Članovi ove inicijative bili su isključivo roditelji djece s poteškoćama u razvoju, no odrađivali su vrlo mukotrpan po-sao. Proučavali su zakone, redovito održavali prosvjede u Zagrebu bez obzira na vremenske (ne)prilike, odlazili na sastanke u Sabor, pregova-rali s ministrima i što je najvažnije, nisu odustajali. Vođeni motom „S poteškoćama se možemo

nositi, s nepravdom ne!“ uspjeli su osigurati da danas svako dijete s poteškoćama u razvoju u kojem god dijelu Republike Hrvatske živjelo može pohađati školu uz podršku asistenta. O značaju njihova uspjeha dovoljno nam govori laskava titula Ponosa Hrvatske koju je ova ini-cijativa dobila 2015. godine.

NIJE SE PREDAVALABliži se druga godišnjica Belindine smrti,

međutim, njezin su lik, njezina djela i snovi još uvijek tako živi, tako stvarni...

- Da, u svibnju će biti dvije godine da je moja mama Belinda nakon zloćudne bolesti posljednji puta sklopila oči. Prerano je napustila ovaj svijet, no mislim da se svi možemo složiti da je ona ostavila upečatljiv trag u svijetu i u našim srcima. Do zadnjeg trenutka nije odustajala, nije se pre-davala. Maštala je o budućim putovanjima, kon-certima, druženjima, planirala je proslavu svog 45. rođendana, Maurovu prvu pričest. Imala je i plan kako ćemo zajedno jednog dana kupovati moju haljinu za vjenčanje kad nas je već njezina bolest spriječila da kupimo onu maturalnu. Mama je do zadnjeg trenutka svoga života sanjala svijet u ko-jem će sva djeca biti ravnopravna, svijet u kojem će ljudi biti usredotočeni na njihove jake strane, a ne na poteškoću, svijet u kojem se posebno bri-ne za najranjivije skupine društva, svijet u kojem će zakon biti na strani svih građana. Uvijek je vje-rovala u bolje, ljepše i pravednije sutra. Toliko je žarko htjela živjeti i za to se borila svim srcem, no život je nažalost bio brži od nje. Međutim, dok se god čuje njezino ime, dok god žive njezini snovi, dok god postoje roditelji i drugi pojedinci, borci poput nje, djeca s poteškoćama u razvoju neće biti zaboravljena.

Udruga „Belinda Dobrec“ udruga je za pomoć djeci i mladima s po-teškoćama u razvoju. Osnovale su je tri mlade entuzijastice, Lea, Leonida i Andrijana kako bi nasta-vile slijediti put prerano preminu-le Belinde. MISIJA Udruge je odgovarajućim terapijskim metodama potaknuti razvoj svakog djeteta i poboljšati kvalitetu života djece s poteško-ćama u razvoju i njihovih obitelji. CILJ je Udruge ostvarenje vlasti-tog potencijala svakog djeteta, bez obzira na poteškoću, a VIZIJA stvaranje društva jednakih mo-gućnosti u kojem se štite prava djece i mladih s poteškoćama u razvoju.

Piše: Kristina Staničić

MAMINU MISIJU POMAGANJA DJECI S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU NASTAVILA JE KĆI LEA DOBREC

Snovi hrabre Belinde žive i dalje


Nagrada Općine Lovran za iznimna postignuća u oblasti društvenog života te doprinos u unapređenju odgoja i obrazovanja ove je godi-

ne pripala Osnovnoj školi Viktora Cara Emina Lovran.

Nastava u novoj školskoj zgradi održava se već pedeset godina, što je veoma lijep jubilej, ia-ko je školstvo u Lovranu mnogo starije. Povijest razvitka školstva istraživala je povjesničarka Vinka Vlašić, bivša djelatnica ove škole, a njezin je rad objavljen u Liburnijskim temama. Ona pi-še o prvim kapelanskim i plovanskim školama u kojima su učenike opismenjavala samo crkvena lica te o trivijalnim i dvorazrednim državnim školama o kojima nije sačuvano mnogo podata-ka. Škole su se pojačano otvarale tijekom prve polovine 19. stoljeća, a najveći im je problem bio nedostatak učiteljskog kadra pa bi jedan uči-

telj radio s velikim brojem polaznika i u jutarnjoj i u popodnevnoj smjeni. Gotovo nevjerojatan je podatak da je, primjerice, godine 1842. od Okružnog komesarijata u Voloskom zatraženo da se pored osnovne trivijalne škole za dječake, u Lovranu otvori škola i za djevojčice, budući da jedan učitelj već podučava 245 dječaka pa ne može preuzeti nastavu i za još 232 djevojčice.

ŠKOLA I NA MALOJ UČKITridesetak godina kasnije u Lovranu je iz-

građena nova školska zgrada. Bilo je to za to vrijeme moderno zdanje s dvije učionice i dva učiteljska stana. Nastava se pored talijanskog jezika odvijala i na hrvatskom, o čemu je u Našoj slogi 1877. pisao Matko Laginja. Slijedila su turbulentna vremena i godišnja previranja oko jezika bila su stalno prisutna. Za vrijeme talijanske okupacije hrvatski su učitelji proganja-

ni, a njihova su mjesta zauzimali talijanski učitelji. Situacija se nakon Drugog svjetskog rata izmije-nila. Stvoreni su uvjeti za normalno školovanje djece na materinjem, hrvatskom jeziku.

Poslije Drugog svjetskog rata ta nova škola, koju danas spominjemo kao staru školu, radila je prvo kao sedmogodišnja potom kao osmo-godišnja škola, a pripadale su joj i područne ško-le u Lignju, Dobreću, Tuliševici i na Maloj Učki, a jedno kombinirano odjeljenje radilo je i u ondašnjoj Ortopedskoj bolnici. Ta škola postala je pretijesna pa se pokrenulo pitanje izgradnje nove i moderne školske zgrade na današnjoj lokaciji. Izgradnja je počela 1964. godine i za tri godine u njoj je organizirana nastava. Zbog većeg broja učenika nastava se godinama od-vijala u dvije smjene. Opadanje broja učenika omogućilo je da se nastava organizira samo u jutarnjoj smjeni.

NA NASTAVI 372 UČENIKAJoš od ranije, od 1961. godine, škola nosi

ime Viktora Cara Emina, domaćeg sina, rodolju-ba i književnika, a godine 1972. lovranskoj školi pripojena je Osnovna škola »Eugen Kumičić« Mošćenička Draga s područnim odjeljenjima u Mošćenicama i Brseču. Tako Osnovnoj školi Viktora Cara Emina danas pripadaju kao po-dručna odjeljenja Mošćenička Draga, Mošćenice i Brseč, a od nekadašnjih lovranskih područnih škola još samo područna škola u Dobreću.

Danas nastavu pohađaju 372 učenika u 16 razrednih odjela i zaposleno je šezdeset djelatnika. Kroz svakodnevni rad „učenicima se omogućava stjecanje kompetencija potrebnih za daljnje školovanje, život i rad, razvija se kva-liteta odgojno-obrazovnog rada provođenjem suvremenih metoda i oblika rada, radi se na kontinuiranom profesionalnom razvoju i na-

predovanju učitelja s ciljem stjecanja i usavrša-vanja učiteljskih kompetencija, razvoj socijalnih i komunikacijskih vještina, kritičkog mišljenja, samopouzdanja i međusobno povjerenja svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa te kontinuirano, transparentno i motivirajuće pra-ćenje postignuća i rezultata rada svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa.

POTICAJNO OZRAČJEZadnjih godina škola teži biti otvorena ško-

la poticajnog ozračja, suvremeno opremljena i sigurno mjesto gdje učenici rado dolaze i osje-ćaju se zadovoljno kao i roditelji, učitelji i ostali djelatnici. Ostvareni rezultati učenika i učitelja, a i ostalih djelatnika škole, prepoznati su o čemu svjedoče priznanja i nagrade dobivene u zadnjih pet godina.“

Pri osnovnoj školi djeluje i područni odjel

Osnovne umjetničke škole Matka Brajše Rašana iz Labina, aktivne su brojne radionice, slobodne aktivnosti te sportske grupe, a učenici se mogu opredijeliti i za nekoliko izbornih predmeta. S mnogih glazbenih, likovnih, sportskih i obrazov-nih natjecanja učenici se vraćaju s osvojenim visokim priznanjima, a posebno je zapaženo nji-hovo sudjelovanje na brojnim manifestacijama u svom gradu. Humanost i ekologija uvijek su u prvom planu. S obzirom na veoma dobru su-radnju škole i Općine Lovran, grad je zasluženo dobio naslov „Općina Lovran prijatelj djece“.

Osnovna škola je prošle godine dobila Županijsku nagradu kao uzorna odgojno-obrazovna ustanova, a potom i Zahvalnicu Općine Lovran. Ove je godine na prijedlog Društva „Naša djeca“ Opatija, ogranak Lovran, Osnovnoj školi Viktora Cara Emina dodijeljena i Nagrada Općine Lovran za 2017. godinu.

Piše: Cvjetana Miletić

UZ DAN OPĆINE LOVRAN I BLAGDAN SVETOG JURJA

Nagrada za Osnovnu školu Viktora Cara Emina


Trg slobode u centru Lovrana dav-ne 1910. godine nije postojao. Ali je postojala dobrostojeća obitelj Marie von Adlerschwung, koja je

uspjela u svom naumu da se na tom mjestu izgradi Villa Bel Fiore kao pansion za potre-be djece i odraslih. Danas se ne zna tko je bio projektant, ne zna se ni izvođač, ali za-hvaljujući viziji te mudre žene vila je izgra-đena i još uvijek dobro služi i kao poslovni i kao stambeni prostor. Mještane osobito veseli što se u prizemlju već godinama nala-zi Galerija Laurus koja svojim bogatim sadr-žajima pridonosi kulturnom životu Lovrana. Mnogi će reći više ljeti kada je Lovran do-maćin brojnim domaćim i stranim gostima, ali i zimi jer se u galeriji pored izložbi, održa-vaju i zanimljiva predavanja, radionice, zatim poetske, glazbene i razne kulturne manife-stacije. Zapravo galerija živi cijele godine. U njoj se stalno nešto događa i mislim da ne griješim ako kažem da je galerija postala lovransko kultno mjesto. U neposrednoj bli-zini sada je otvoreno i nakon mnogo godina

čekanja obnovljeno kino koje će u budućno-sti ponuditi i nove sadržaje. Ovim objektima pažnjom dobrog gospodara upravlja Stubica d.o.o. i ovaj dio grada malo po malo popri-ma drugačiju ljepšu vizuru.

U galeriji nas čeka Romina Tominić. Mlada talentirana Lovranka, bacc. likovne pedagogije i studentica Intermedije na studi-ju Medijskih umjetnosti i praksi na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Njoj je povjerena briga o svim sadržajima koji se odvijaju u ovom prostoru. Rado su-djeluje u postavljanju izložbi, a u nedostatku likovnih kritičara progovara o djelima koja su izložena. No, osim što se bavi galerijskim aktivnostima i općenito vizualnim umjetno-stima, Romina je i pjesnikinja i pred njom se tek otvaraju godine poetskog i likovnog stvaralačkoga rada.

* Kako je Romini u Galeriji Laurus?

- Lijepo. Nije nikad dosadno. Uvijek ima publike, a ako i nastane neko zatišje tu su uvijek lijepi izlošci, a ima i posla oko uređe-nja, pripremanja ili spremanja, makar stolica za neki program. Galerija radi ujutro i po-podne osim ponedjeljka. U jutarnjoj smjeni je Mirko Nađ, u popodnevnoj sam ja i mi-slim da za sada dobro funkcioniramo...

14 RAZLIČITIH IZLOŽBI* Koliko ste izložbi imali protekle go-dine?

- Izložbe u prosjeku traju jedan mjesec ili koji dan manje pa smo u prošloj 2016. godini imali 14 različitih izložbi. Sve je po-čelo s izložbom fotografija „Kako se nekad maškaralo“ u organizaciji Pusnog društva Toronjera, a radilo se o sakupljenim najstari-jim fotkama iz privatnih zbirki od kojih bi se ove i iduće godine trebala tiskati monogra-fija u koju bi ušle sve te najstarije i najvrijed-nije slike stogodišnjeg maskiranja u našem gradu. Potom je bila izložba „Apstraktni cr-teži u Tušu“ autorice Mirande Bačić i pred-stavljanje njezine zbirke pjesama. Zatim smo priredili izložbu skulptura kipara Miroslava Župančića iz Okučana pod nazivom „Jedra“, a onda je slijedila jedna zanimljiva izložba koju su postavili studenti Akademije primi-

jenjenih umjetnosti iz Rijeke. Ovom su izlož-bom i Općina Lovran i Stubica d.o.o. otvorili vrata mladim likovnjacima, koji su pokazali izuzetno zanimanje za kolektivno izlaganje, a u znak zahvalnosti predstavili su zanimljive i neobične radove. Tako su primjerice rado-vi malih formata skriveni u kovertama bili poklon i iznenađenje za brojne posjetitelje. Na početku ljetne sezone izlagali su gosti iz pobratimljenog XVII. okruga Budimpešte. Pod nazivom „Triangulum“ predstavili su se Erzsebet Paljanos, Nikolette Vitarius i Szilvia Szalai. Potom je akademska slikari-ca i ilustratorica dječjih priča imala izložbu „Disegni tra Favole e Sogni“, a naš lovranski trio Veronika Gašparović, Nada Jakovašić i Nenad Pantalon priredili su izložbu „Radost stvaranja“. Uvijek nastojimo da izložbe budu zanimljive pa smo tako ugostili i ra-dove izvedene u tehnici patchwork-a gos-pođe Marinke Sirotnjak Tich, a nakon toga uslijedio je i „EMO Hum 2016“ , odnosno Emil Oman, samouki slikar iz pobratimlje-nog grada Bleiburga koji nam se predstavio sa 2 serije slika, uključujući i 12 najnovijih. „Jeseni u čast“ bio je naziv izložbe polaznika ljetne radionice Grad koji su u organizaciji DND predstavili i prvu lovransku bojanku za djecu pod nazivom „Lovranski maru-nić“ . Slijedila je „Jesenska umirovljenička rapsodija“ koju su priredili Udruga umirov-ljenika Lovrana, likovna radionica pri mati-ci umirovljenika PGŽ i Kulturno društvo

Galerija Laurus - kultno lovransko mjesto

Piše: Cvjetana Miletić

„Rušnjak“. Godišnju aktivnost smo završili s „Lovranskom rapsodijom fotografija kroz prošlost“ Federika Sterlea i izložbom saču-vanih plakata „Charles Chaplin i društvo“ koje je godinama skupljao Silvano Raffaelli.

ČAKAVSKI BARDI* Zanimljivo je što izložbe prate i do-datni sadržaji, razna predavanja, radio-nice, kulturno-umjetničke večeri?

- Da, tako izložbu vidi veći broj publike, a ni ti dodatni sadržaji se ne odvijaju u ne-kom bezličnom prostoru nego među lijepim slikama ili skulpturama pa je i ugođaj puno ljepši. Tako smo u prošloj godini imali pre-davanje „Zidne slike“, zatim predavanje o freskama u crkvi sv. Jurja i o mjestu Frančići, te predstavljanje Zbornika Lovranšćine, koje je organizirala Katedra Čakavskoga sabora. Predavanje o dr. Albinu Ederu i o tome „Kako nać i zapisat svoji koreni“ održao je dr. sc. Roberto Žigulić. „Čakavski bardi va Lovrane“ predstavili su dr. art. Mihalj Ivković i poetese Rajka Jurdana Šepić i Vlasta Sušanj Kapićeva, a koncert klasične glazbe priredili su Jelena Tihomirović i Metod Sironić. Održano je i predavanje o uklanjanju azbesta na objektima u Lovranu, predavanje o marunu, predavanje o kinematografiji, koncert Puhačkog orke-stra Lovran, zatim kreativna radionica izrade patchworka, radionica crtanja i slikanja, susret sportaša i ... mislim da nisam nikog zaboravila. Naravno, galerija je poslužila i ponekoj udruzi

time što je okupila ljude na raznim skupština-ma. Prema tome, u galeriji je uvijek veselo...

* Koliko imate posjetitelja na pojedinim zbivanjima, kada dođe najviše publike?

- Ovisi o sadržaju koji se nudi. Kada imamo pjesničke ili glazbene večeri, ili zanimljiva preda-vanja, onda je publike mnogo više. U prošloj je godini najveće zanimanje izazvala izložba „Kako se nekad maškaralo“ sa preko četiristo posje-ta. Druga je po broju posjetitelja bila izložba „Radost stvaranja“ s tristotinjak posjetitelja, a treća „Jedra“ s gotovo dvijestopedeset posje-ta. Ni jedna izložba nije imala manje od stotinu posjetitelja, a kada smo ih sve zbrojili dobili smo izuzetnu posjećenost koja premašuje dvije i pol tisuće posjeta. Time se ne može pohvaliti ni ne-ka mnogo veća i značajnija galerija od naše.

UKUPNO 2.649 POSJETITELJA* Kako će biti ove godine?

- Vjerujem kao i lani. Popunili smo kalen-dar izložbi za ovu godinu. Zanimanje među autorima raste, a galerija rado ugošćuje kre-ativce raznih grana umjetnosti. Očekuju nas izložbe slika, crteža, fotografija, keramike itd...

* A kad ćemo va ovoj galerije predsta-vit Rominu Tominić kao slikaricu i kao poetesu?

- Uff, za sliki je teško reć, morda kroz ko leto kad ih se nabere, aš se momentalno više držin videa. A ko poetesu – vaje, vaje…


FAST FOOD ANDREAKafić „Tina“ je va sklope zgrade Konzuma i njega je pod svoje zel

Franjo Jergović pred 12 let. Pokle 6 let je proširil ponudu z „Andrea“ Fast foodun. Tako su Franjo i njigova žena Sabina kafiću dali ime po starejoj hćere Tine, a Fast foodu po mlajoj Andree!

Saki početak je težak. Šest let su Franjo i Sabina delali sami, a onda su zeli još jednega delavca. Sada se okol hrani i pijači vrte njih četiri. Si nastoje ugodit sakemu ki sede za njihov stol. Va ponude hrani imaju se ča spada va prošireni Fast food. Nude razne vrsti roštilja, hamburgeri, tosti, sengvići, salati, prilogi i đelato. Saki more nać neč ča njemu paše.

Povedel mi je Franjo:„Sada na mlado leto ćemo nanovo natkrit tarac, popiturat zidi i posadit nove rožice. Za sezonu ćemo zet još jednega delavca, sakoj mušterije se treba posvetit, nastojimo da nas zapamete i po ljubaznoste, a ne samo po dobroj hrane. Judi su zado-vojni s našun ponudun hrani aš mi to delamo na naš način, imamo miće poslovne tajni. Čuda puti naruče, mi parićamo, a oni zanesu doma za veću ale manju kunpaniju. Do sada smo, i ovo leto ćemo imet, večeri z muzikun i raznun ponudun, to posebno veseli stranci.

Nisan mogla a da ne pitan: „Ni lahko kada su muž i žena 24 ure skupa, ši se kadagod posvadite?“

Franjo se j’ zgušta nasmel, a Sabina j’ rekla: „Ši, ma se da bi bilo boje i se bez kativeriji. Važgu se iskrice i va hip se ugase i se je kako treba bit.“

FAST FOOD PANINOTEKAProlazeći centrom Lovrana svima zapne za oko

Fast food Paninoteka. Kroz velike staklene stijene vide se uredne izložbene vitrine, a lijepo složena ponuda mami…

Tu možete izabrati svoj obrok jer ponuda je zaista bogata. Uz razne sendviće i hamburgere nudi se pizza ili samo trokut pizze. U ponudi imaju i gril i velik izbor pića. Posebno vredi istaknuti da oni svakodnevno nu-de papaline i lignje kao i razne salate.

„Trudimo se biti na usluzi i držati kvalitetu ponu-de uz pristupačne cijene iako to nije lako van sezone. Planiram za sljedeću sezonu još malo proširiti našu ponudu,“ rekao nam je vlasnik Tushaj Tush. Gospođa Ljiljana priprema narudžbu koja se sastoji od hambur-gera, pizze i lignji. Mirisi se međusobo miješaju i šire prostorijom te golicaju nosnice. Miris izađe na ulicu te mami prolaznike…

FAST FOOD TASTYSlogom rastu male stvar, a nesloga sve pokvari, uzrečica

je koju sam često slušala u djetinstvu od roditelja.Dvije lijepe i mlade djevojke, sestre Martina i Petra

Kolarić odlučile su prije godinu dana da svojom voljon, ra-dom i znanjem obogate ponudu brze hrane u Lovranu.

Stojim za pultom s olovkom u ruci dok Martina na rošti-lju okreće hamburgere, a Petra reže pileća prsa u šnicle. Uz rad zadovoljavaju moju znatiželju o njihovom biznisu. Fast food Tasty ima svu uobičajenu ponudu roštilja, hamburgera, tosteva… Osim toga nude Pek-Snack franšizu te vege i ve-gan burger, a zimus su imale i kuhano vino. „U godinu dana primjetila sam da je znatno porastao interes za vegetarijan-skim burgerima,“ rekla je vlasnica Martina.

Cure imaju posla, a ja smetam. Na moje mjesto stiže grupica gladnih studentica. Petra mi dovikuje: „Napišite da radimo od 10 ujutro do 10 navečer i da nas se može nazvati na broj 777-923 ako mušterija želi da ju dočekaju gotovi proizvodi. Tako gladni brže dočekaju obrok...“

Nebom nad Lovranom su se raširili tamni kišni oblaci, izgleda da će pasti prva proljetna kiša pa žurim kući.

AZZURRO MARE Samo 30-tak koraka dalje prema centru dočekat će

vas ljubazne prodavačice pekarskih proizvoda pekarnice „Azzurro mare“. Tu se nude svježi pekarski proizvodi. Vlasnik je također gospodin Tushaj koji je pekarstvom na-stavio tradiciju svoje obitelji. Tu možete kupiti više vrsta bureka, krafne, hot dog, kroasane... Cijelog su dana pune vitrine svježih proizvoda.

Na policama je i velik izbor kruha: bijeli, tamni, crni, raženi, kukuruzni, domaći... Kroz bočna vrata navire miris svježe pečenog kruha. Raj za one koji žele pojesti topli kruh s maslacem i ne boje se poslije toga stati na vagu.

ISTRAŽILI SMO: ZBOG ČEGA JE U LOVRANU TEŠKO BITI NA DIJETI ILI OSTATI GLADAN?

Kad mirisi mame prolaznike...

Piše: Silvana Milotić

Naš Lovran ni ni veli ni mići grad, on je jušto po mere prosječnega čoveka. Kako mići ima mesta, mira i lepoti, a kako veli grad ima hoteli, restorani, lepi parki, velu crekvu…

Prišlo je neko vreme od preši, najveć judi teču i nimaju lazno živet pomalo i videt su tu lepotu okol sebe. I uživat!Pun je Lovran studenti. Kamo moru ti studenti i delavci poć na marendu al pojist ča na brzinu? Nekada se j’ na brzinu ofrigalo

dve jaja i stavilo va kruh, a danas tega ni. Si teču va butigi od brze hrani ale kako sada reču na Fast food. Pa smo šli i mi.


i zadovoljni kada smo nekome mogli pomoći. Da se ponovo rodim opet bih izabrala isti poziv.

* Ukratko o Vašoj obitelji?– Udala sam se 1962. godine za dr.

Dragana Stojanova i 1963. g. dobili smo si-na Igora, a nakon sedam godina 1970. kćer Asju. Uz supruga rendgenologa, koji je ra-dio dan i noć i uz svoj posao, nije bilo lako podizati djecu, ali je i tu kao i kod mnogih zaposlenih roditelja, uskakala nona Marija. Moj suprug umire 1991. g., nažalost u naj-boljim godinama i ja sam već 26 godina udovica. Nije mi bilo lako, ali tu su mi veliku podršku i poticaj dala moja djeca, osobito kćer Asja. Danas imam tri unuka, Igorove Ivana i Petra i Asjinu Ninu. Oni su nonin ponos, zadovoljstvo i ljubav. Obiteljsku sklonost prema medicini nasljedio je sin Igor koji je neurolog i unuk Ivan koji je oralni patolog.

DRUŽENJE I PRIJATELJSTVO* Od kada ste u KUD-u «Lovor» i kako

je sve započelo?– 1994. godine u zbor me je uvela Jelena

Tesarik, tadašnja predsjednica KUD-a, a sve na inicijativu moje kćerke Asje koja me je htjela odvratiti od stalnog žalovanja i pohoda groblju. U zboru su me objeručke prihvatili i naše druženje i prijateljstvo traje evo već 23 godine. Kroz pjevanje vratila mi se i životna radost i optimizam i shvatila sam da male stvari čine život i da treba uživati u svakom trenutku.

* Od kuda ljubav prema glazbi i zbor-skom pjevanju?

Već u osnovnoj školi pjevala sam alt u zboru koji je na Radio Rijeci nastupao u dječ-jim emisijama, a mama je pjevala sopran u ta-dašnjem zboru «Jedinstvo», tako da je glazba bila stalni pratilac našeg obiteljskog življenja. Svako obiteljsko druženje završavalo je pje-smom.

* Probe, koncerti, putovanja – jeste li imali potporu obitelji?

– Uvijek sam imala potporu, osobito kćerke Asje koja i sada prisustvuje nastupima zbora zajedno sa svojom obitelji, kada god im to posao dozvoljava.

* U impozantnih 23 godine zborskog staža bilo je mnoštvo nastupa i konce-rata. Možete li izdvojiti neki posebno upečatljiv?

– Svakako je nezaboravan bio koncert u Schwannewedeu, u Njemačkoj, gdje smo bili jako lijepo primljeni i ugošćeni. Održali

smo zajednički koncert s njihovim zborom «Liederkranz» i doživjeli ovacije publike. A osobito mi se svidio izlet u slikovit i upečatljiv Bremen.

* Pjevate alt od prvog dana,jeste li ka-da pokušali pjevati neki drugi glas,jer kažu da alti uvijek imaju «najzagulje-niju» dionicu?

– To je živa istina. No pjevam alt već od osnovnoškolskih dana, a danas ponekad pje-vam tenorsku dionicu kada je to potrebno. Mislim da nikada ne bih mogla pjevati sopran, iako on često ima lakše dionice i vodeće arije.

* Što za Vas znači KUD «Lovor»?– U periodu samoće nakon smrti supru-

ga, zbor mi je svojim razumijevanjem mnogo pomogao. Stekla sam nove prijatelje i prijate-ljice koji su me otrgnuli od samovanja, ružnih i pesimističnih misli, kojima se uvijek mogu povjeriti i zatražiti pomoć, to mi je druga obitelj.

* Znam da ste zbog bolesti više puta nakratko odustajali od pjevanja, ali bi-ste se uvijek nanovo vraćali, zašto?

– Pjevanje je pozitivna navika koje se teš-ko odreći. Želim biti u društvu svojih prijatelja i koliko toliko doprinjeti zboru svojim pjeva-njem, a i dobrih pjevača uvijek nedostaje.

TREBAJU NAM MLADI* Ima li nešto što biste u radu zbora mijenjali?

– Svi naši glazbeni voditelji maksimalno se trude radeći sa zborom koji ima i svoje dobre i svoje loše strane, i moram priznati da su u tome dosta uspješni. No ja bih voljela da na repertoaru imamo više pjesama našeg kraja razumljivih domaćoj publici. A želja mi je da se naš zbor pomladi, da su pjevači re-dovitiji na probama i da ne napuštaju probu prije kraja.

* Osim pjevanja, imate li još neki hobi, zanimaciju?

– Imam vrt u kojemu provodim dosta vremena uzgajajući cvijeće i ukrasne biljke. No on je i oaza mira u kojoj se rado opu-štam uz dobru glazbu ili knjigu. Ujutro kad ustanem, prvo mojem cvijeću zaželim dobro jutro i ugodan nastavak dana.

* Kako se nosite s napretkom civiliza-cije, elektronskim medijima?

– To je za mene stvarno «špansko selo», ali se pomalo uhodavam. Za sada koristim samo mobitel, ali ću uskoro naučiti koristiti tablet, čemu će me podučiti unuka Nina.

* Kažu da umirovljenici nikada nemaju vremena,kako vi provodite svoje umi-rovljeničke dane?

– To je istina! U kući i vrtu uvijek ima po-sla, a tu je i zbor kojemu se posvećujem ko-liko mogu. Svakodnevno pratim TV program, osobito vijesti, jer me zanima što se događa u svijetu i kod nas.

* Volite li maškare i pokladno vrijeme?– Obožavam, za vrijeme poklada moja

je kuća cijela zamaškarana. Voljela sam po-magati pri organizaciji maškara i sudjelovati u maškaranim povorkama Lovrana dugi niz godina, ali sada me u tome ometaju godine i zdravstveno stanje.

* Vaša obitelj gaji izuzetnu ljubav pre-ma životinjama i uvijek ste imali kućne ljubimce, zar ne?

– To je istina, volim sve životinje, osobito pse, i sada kada nemam nijednog razgovaram sa svim psima koje sretnem na ulici. Moj za-dnji pas bio je mali, ali srčani pas chiuwawa, moja kćer Asja dugo je vremena imala do-bermane, a sada ima mješanca iz azila za ži-votinje.

* Jeste li zadovoljni svojim životom?– Zadovoljna sam. Bilo je lijepih i ružnih

trenutaka kao i u svakom životu, ne mogu nam uvijek cvjetati samo ruže. Pamtim one lijepe trenutke, imam zdravu djecu i unučad, što bih više mogla poželjeti?

IZLAZ UVIJEK POSTOJI* Vaša životna filozofija?

– Ne tražiti kruha preko pogače, skro-mnost, razumijevanje, popuštanje, tolerancija i nenasilje u međusobnim odnosima. Uvijek se, uz malo dobre volje, može naći zajednički jezik i izlaz iz svake problematične situacije.

* Pjevanje u zboru zahtijeva puno vre-mena za probe, nastupe i putovanja, no s obzirom na Vaš vedar duh i vital-nost, mislim da ćete još dosta vremena davati obol našem pjevačkom zboru. Kakvi su Vaši planovi?

– Stvarno me sve više koči moje zdravlje, ali dok budem ikako mogla, pjevat ću. Volim pjesmu i glazbu pa mi radio svira po cijeli dan.Mislim da je glazba veliko bogatstvo u sva-kom životu.

Željela bih još samo reći da iako po ro-đenju Sušačanka (Sušak je stalno u djeliću mog srca), sada nakon više od trideset i pet godina provedenih ovdje, ja sam dušom i sr-cem Lovranka.

KATARINA STOJANOV, DUGOGODIŠNJA ČLANICA KUD-A «LOVOR»

Kroz pjevanje sam shvatila da male stvari čine život

Piše: Sonja Španjol

Rano proljetno jutro, rascvjetani sunovrati, zumbuli i maćuhice, pjev ptica. Sve me to prati na pu-tu do kuće obitelji Stojanov, smje-

štenu u prekrasno uređenom vrtu u pred-građu Lovrana. Vrata mi otvara nasmiješena Katarina, koju u zboru od milja zovemo Keti. Uz šalicu tople kave započinjemo razgovor.

* Od kuda je Katarina Stojanov?

– Porijeklom sam po ocu Kastavka, a po majci Goranka, rođena Sušanj. Majka me ro-dila kod kuće na Sušaku 19.4.1940. godine. Osnovnu školu pohađala sam na Pećinama, a srednju Školu za zdravstvene tehničare – smjer stomatološki asistent, završila sam u Rijeci. Djetinjstvo i mladost provodim u vo-ljenom Sušaku, a kako je majka vrlo mlada ostala udovica, mom odgoju i odrastanju uveliko je pomagala moja nona.

* Otkuda Vi, rođena Sušačanka u Lovranu?

– Moj pokojni suprug Dragan je na po-četku našeg braka i svoje karijere, radio kao liječnik u hitnoj službi Opatija. Vršeći svoju

službu, upoznao je ovaj kraj i ljude i nije bilo teško donijeti odluku o preseljenju

u Lovran. Doselili smo 1980. i nikada to nismo požalili.

* Po zanimanju ste stoma-

tološki asistent,gdje ste sve radili i dočekali umirovlje-nje?

– Od početka pa do umirovljenja radila sam u KBC-u Rijeka, pune 32 godine. Tamo sam mnogo naučila, bila zadovoljna s poslom i kolegama i ni-kada nisam osjetila po-trebu za promjenom radnog mjesta. Puno smo radili, jer tada još nije bilo čelju-sne kirurgije pa smo mi obavljali i teže zahvate. Bili smo sretni


Sunce se pomalo spravja spat. Z Učki se spušćaju zeleni dihi mladega leta. Po umejkeh žuto cvate divi radić, a va štrpedeh njazla svijaju kosići.

Pasujemo Liganj. Pred nami se otpiraju novi zavitki. Prihajamo va Rampajići. Kemu nij poznato, to je jedan del Tuliševice. Na sta-nice od kurijeri dočekal nas je Toni Mataić. Za put nan pokazat. Pametan otrok. Zna da nas čeka dug pogovor. Tu su mama Marijana i tata Bruno, i rečimo da su prva pomoć va pogovore, aš puno se tega treba nabrzo do-mislet. Neš je zapisano na harte, neš snimje-no na kompjutore, a veli del i va spomeneh. Pogovor od muziki z oven mladićacen otpira jenu lepu štoriju.

Toni je školan osmega razreda lovranske Osnovne školi Viktora Cara Emina. Rojen je, Bože mladosti, 2003. leta v Reke. Kad je fago-tić malo narasal dali su ga va lovranski vrtić, vaje za ten i va školu kade ga je prva slova vadila učitelica Suzi Galović, a z školi će ga za dva meseca otpravit učitelica Senka Strgar Svoboda. „Kamo ćeš daje,“ pitali smo ga. „Za kuhara,“ rekal je šćeto-neto. „Za kuhara?“ čudimo se. „Ja! Aš ja volin kuhat i jist,“ nan tumači. Znači da smo prišli va kuću budućega kuhara?! A mi smo na su pravu misleli da će nas dočekat budući mladi Vinko Coce.

No, saka štorija mora imet svoj početak i kraj. Pa homo mi na delo.

* Ti si, Toni, jako rano počel sost i kantat?- A san. To san više volel nego sedet na

mire s knjigun v ruke. Nisan kriv ča ne volin kantridu teplit kako moj brat Alen ki j' odlikaš i sada gre va Pomorsku školu Bakar, a čeka ga i fakultet, nego san više volel kanat i muziku. Pijažalo mi se j' bit i va dramskoj grupe kade san glumil va lutkarskoj prestave, volel san i kad smo šli na Lidrano, a veselo je bilo i na školskeh priredbah... Neki vole teć za balun, a ja volin muziku.

ŽELI IMET BAND* A ča sopeš? I kade?

- Naviše volin sost na bubnjeh. Bubnji su mi moji kupili još kot mićemu otroku. Tako nisan matere rovinal pokrovi i padeli, ha... ha... nego san na praveh bubnjal. Rad san naslišal kako brat

sope klarinet i saksofon, vadil se j' pet let i škoda da je prestal, pa san i ja šal va Puhački orkestar Lovran. Najviše san sopal udaraljke, a mane je srce smiron vuklo da se ćapan bubnji. Od sake-ga bubnjara san neš navadil, kral san znanje, bil samouk, kako da van to rečen... pa san se potle tri leta zipisal z glazbi i upisal na tečaj Udruge RI Rocka pul voditelja Nikole Jovanovića. Sad je ta žeja prišla na svoje mesto...

* A žeja ti je?- Da jedan dan iman svoj band. To je i žeja

i cilj. A vreme će pokazat ako je to ono pravo.

* Tvoja vela jubav, za sada, je i kanat. Kako je to počelo?

- Ja san odvavek volel kantat. Sam i z drugemi školani. Zarana san bil va školsken zbore, ma kad je va našu školu prišla delat profesorica od muziki Natalija Banov, prvo je od nas storila pravi zbor, a onda je se krenulo kako rabi. Zbor već dela četire leta, profesori-ca se trudi da nan pjesmi budu lepe i zanimji-ve, i tu me je zapazila kako pjevača i počela je – kako da to nazoven – naša suradnja. Ona reče, ja poslušan. I gremo naprvo.

* To si lepo rekal da greste naprvo, ma vi od sakuda prnesete i neku nagradu. Homo malo va 2014. leto kad ste počeli?

- To leto je profesorica Natalija zbor stavila na nogi. Počeli smo više vježbat, više kantat, ona bi nan zadala neku temu na ku smo mi morali napisat besedi i onda na te besedi delat muziku... I tako se to leto do-godilo da je tema bila jubavna. Ja san napisal pjesmu Črešnjica i po njoj se naš zbor nazval Lovranska črešnjica. Na moje besedi glazbe-na radionica pod vodstvon profesorice je storila muziku, gospodin Aleksandar Valenčić aranžman i šli smo na Kvarnerić. Kantal san skupa z Martinun Vidović va duete, zbor me kumpanjal i dobili smo prvu nagradu publike i nagradu za najboju interpretaciju. To isto le-to v Reke je bila županijska razina natječaja (ka se zvala Evropa u školi i na ku smo šli s pjesmun Moja fameja. Besedi san napisal ja, muzika je z radionice naše profesorice, a Aleksandar Valenčić je storil tisti i si kašneji aranžmani. S manun su kantali prateći vo-kali Martina Vidović, Angela Basan, Martina

Vidović, Emil Krajcar, Đeni Kalčić, Gordana Đekić i Hana Galić. Tu se već pokazalo ča se moremo storit...

KANTAJ KAKO DOMA* Leto za ten...

- Leto za ten smo opeta šli na Kvarnerić. Ov put s pjesmun More moje. Besedi i mu-ziku san ja napisal ale pod kontrolun profe-sorice i dobili smo nagradu za najboji tekst o moru , za najbojega kantautora i drugu nagra-du publike. Va pratnje su mi bile izvrsne Ana Gregorović, Mimoza Tushaj, Paola Mandić, Nina Sterija, Ivana Ivanić, Angela Basan, Emili Krajcar i Hanna Štemberger. Se moja gene-racija! Veselila me nagrada aš je pjesma po-svećena mojemu bratu, budućemu pomorcu i nautičaru.

* To isto leto šal si i na Dječji mikrofon?- Natjecanje je bilo v Reke va Kulturnen

dome na Sušake. Nikega nismo poznali, ma smo se prijavili i prišli na Sušak. Naslišali smo ča govore natjecatelji okol nas, si su se pariće-vali, a mama i ja smo čekali svoj red. Ona mi je rekla: „Samo ti kantaj kako doma pa ča bu-de ćemo videt!“ I ja san kantal pjesmu Vinka Coce Vilo moja. Kantal san od srca, onako kako doma, tr niš nisan mogal zgubit. A do-bil san prvu nagradu publike i treću nagradu žirija. Žal mi je bilo ča me ni čul Vinko Coce, ma me je čul Voljen Grbac ki me je pronteval i od tega dana mi je čuda puti pomogal, a danas je jako malo judi ki te ti od srca po-moć. Zato ću mu bit zavavek zahvalan. To leto kantal san i na svečanoj sjednice Pomorskega fakulteta, na Pomorsken bale va Kvarnere v Opatije, na otvorenju muzeja Mala barka va Mošćeničkoj Drage...

* Zadnji Kvarnerić?- Baš je škoda da je bil zadnji. Za pjesmu

Gromača napisal san besedi i muziku, a tu su vavek Natalija i Aleksandar ki su to dotjerali, a osvojili smo od Grada Reki 1.mesto va ka-tegorije školani od 11 let i 1. nagradu publiki, a va Ravnoj Gore na drugoj večeri 2. mesto i tako san postal pobjednik Kvarnerića. Pjesma je dobila nagradu i za najdomoljubniju pjesmu Radija OK i ukupnu 1. nagradu Udruge me-

lodije Kvarnera. Moja pratnja su bile: Melani Priskić, Nina Sterija, Emili Krajcar Nina Ivović, Mara Lemić z Lovrana i Marina Rudan, Tonka Frolja i Antonia Sverić z Mošćeničke Dragi.

GRBAC I KRIŠTOFIĆ* To leto je bilo i puno gostovanji?

- Je, zaspraven puno. Na temu nasilja nad ženama i djevojčicama bil je natječaj Evropa u školi i tu smo s pjesmun Čuvajte nam majke osvojili 2. mesto va državi, a do-djela nagrad je bila va Zagrebu. Za tu pje-smu dobil san i nagradu Općine Lovran. Sa zboron školi bili smo i na Međunarodnen natjecanju zborova Vallis Aurea Cantat va Požege kade smo osvojili srebrnu nagradu. V Reke na Korze kantal san Vilo moja i Moje more, a nastupala je i Vivien Galetta. Onda san bil gost na kraje akcije Sigurnost u pro-metu. Bil san pozvan kako gost i na Tjednu kulture, zabave i športa u Sv. Križu Začretje na dječjen festivalu Glas Zagorja. Pa san bil na Susretu mladeh pul Srdoč, a va crekve sv. Vida na tradicionalnon koncertu Božić je judi kantali smo Voljen Grbac, Antonio Krištofić i ja kako tri tenora dok nas je na orguljah pratil Aleksandar Valenčić. Na harfe me je tad pra-tila Marta Ćiković va pjesmi O, sveta noć..., to na koncerte Božić je judi. Bilo je dosta i školskeh priredbi i oneh va Lovrane, sega se ne moren brže ni domislet... Va škole se parićujemo da s pjesmun Radost svijetu, va koj ću bit solist i za ku je besedi napisala Ilgen Pavačić, a muziku Natalija Banov, gremo na dečji festival Kukuriček va Đurđevac, a sa kla-sičnin zborskin programon na državno natje-canje zbori va Varaždin. Nadamo se da ćemo pasat na državno.

* Sad si i najmlaji član Pjevačkega zbo-ra Lovor va Lovrane. Kako ti je š njimi?

- Lepo. Va zbore je čuda let kantala moja nona, a onda smo skupa šli va zbor mama i ja. Tu smo još dosta friški pa smo imeli samo dva nastupa i to na otvorenju kina va Lovrane i na glazbeno poetskoj večeri Sunce prihaja. San najmlaji i rečimo da me malo kokolaju, ma kad treba kantat to niš ne znači. „Ala, mali Mihalićev, pusti glas“, mi reču i ni nego po-slušat.

TONI MATAIĆ, GLAZBENI TALENT S POKRIĆEM

Mladi Vinko Coce z Tuliševice Piše: Cvjetana Miletić

20 21LOVRANSKI LIST br. 42LOVRANSKI LIST br. 42

Judi moji dragi, sigurno se domišjate one buri va jenare. Mogal se j’ čovek obuć i podobuć, ma sejno je bura prišla do kosti. Najboje je bit doma.

Ma ta dan san morala poć va farmaciju. Pred manun je bil jedan stareji šinjor, a za pultun šestan mladić. Šinjor je rekal: „Bin vas prosil jednu kolu za takat dentjeru.“ Naveselila san se aš ki zna od kada nisan čula ovako trdo domaći govor. Pogjedala san lekarnika al apo-tekara, sakako ga zovu, i nasmela se, a on je šerijo kako po ordine od struki stavil pred njega tri škatuli i rekal: „Tu su tri sorti pa zbe-rite ku ćete.“ Šinjor je i bez gjedat znal ku bi otel pa je samo rekal: „Dajte mi najceneju.“

Danas je pol marča, sunce tepli, vijolice i ćuki cvatu, a ja gren na jedan lep pogovor. Čeka me Sanjin Sirotnjak, onaj šesni mladić, ki je još i kapo va našoj farmacije. Seli smo va gradsku kavanu i pogovor je počel, a ja kurijoža zajeno san ga pitala:

* Sanjine, rečite par besed od sebe... - Rojen san va jenare 1985. leta v Reke.

Do pred malo živel san z materun, ocin i mla-

jin bratun ovde va Lovrane. Moja mat Vesna, po rojenju Gabrijel, rojena je na Zamete, a otac Vojko Sirotnjak je Brkićev z Lovranske Dragi. Prvi koraki san storil va Lovrane pa san rasal na Zamete. Tamo san nabijal balun kako rukometaš i nogometaš i sanjal o sport-skoj karijere. Sada živen z divojkun Suzanun na Zamete. Poznan ju od početka fakulteta. Onda mi je bila najlepša od seh, a to je i da-nas.

Zamislel se j’ Sanjin i nastavil povedat:- Spada… da j’ celo moje živjenje na

relacije Lovran - Zamet, Zamet - Lovran. Nikad neću pozabit kako me j’ nona Ema na Zamete vadila govorit talijanski i kako mi j’ kantala. Smeh me ćapuje i misli me vrnu va pasano vreme mojga lepega djetinstva i va Lovranskoj Drage kade me moji Dražani pi-taju: „Kade ti je ona mala s Križevice?“ A moja Suzana je z Križevci.

POMOĆ JUDIN* Kamo ste hodil va školu i kako ste zibral baš taj studij i to delo?

- Osnovnu školu san finil na Zamete, srednju na Sušake va Prvoj sušačkoj hrvat-skoj gimnazije, a va Zagrebe Farmaceutsko-biokemijski fakultet. Va mane je bila od mi-ćega ugrajena potreba za pomoć judin i zato san upisal baš taj fakultet. Na fakultete san se navadil jako čuda od stručnega znanja, a pokle san ga nadograjeval na prakse va farmaceut-skoj tvrtke „Jadran“ Galenski laboratorij d.d. a jedno vreme san delal i va lekarne „Centar“ v Reke. Pokle dve leta ča san delajuć skupjal znanje i stical poverenje pacjenti i judi s kemi san delal postal san va 27. lete voditelj lekarni „Lovran“. Trud, stručnost, temeljitost i moja otprtost su se splatili.

* Kakovo je delo va farmacije?- Kako malo ki, ja san zadovojan. Imam

jako dobar tim judi na keh se moren oslonit, ki dele iste principe ča se tiče dela kako ja. Visoku razinu stručnosti održavamo ulaga-njem va vlastiti razvoj, prisutni smo na svim relevantnim edukacijama. Temeljito sagleda-

vanje problema i pravilno rešavanje sakidajno nan je delo i obavimo ga radosno. Sada san se domislel pa ću van još neš povedet. Zajno kada san prišal delat va Lovran jedna gospa, domaća Lovranka, me j’ svetovala da govorin književno aš da moje radno mesto i profesija to od mane išću. Moran priznat da poštovanu gospu nisan poslušal, ne zato ča nima pravo, nego zato ča je va mojin dele važno, morda najvažneje, da te judi razumeju. Tako ja z do-maćemi judi po domaću govorin, a va očah nekeh vidin da njin je to drago i da me drže za svojga. Farmacija, ma ona va mojoj glave je otprta 24 ure, pa kad me judi pitaju za neki savjet – bilo kada i bilo kade – najveseleji san ako na kraje dana moren reć da san nekemu pomogal.

STIPENDIST* Kako se ćutite va Lovrane?

- Ja san tu doma! Kako mići san tekal po Lovranskoj Drage, igral se z lukun i strelun zada kući. S kujinun san se vadil pobirat lu-kići po seh lešinah okol sela. Tu san imel pr-vi prijateli, a dobival san i stipendiju Općini Lovran. Zato san srećan ča san se vrnul tamo od kuda san partil i iman želju da se na neki način odužin i juden i gradu. Lovranci su ve-seli, dragi i zahvalni judi, neki od njih su nas već i zvicijali. Gospe Pantalon, Palmić i Novak z svojemi kolači nan zaspravje ne pomoru da se očuvamo od cukarini. Jutro nas srdačno dočeka g. Mišćenić, na sred dana nan mašu g. Milanček i g. Stanbulić, a na kraje dana nas otpravi naša suseda. Život mi je čuda lepši od kad delan Lovrane.

* Ča delata kada ne delate?- Iman čuda zanimacij ke me vesele pa

ih nastojin podelit po štajoneh. Na mlado leto planinarin i pobiran šparugi. Ni lepše stvari od tega da se poprtite na neki vrh i obrćete se okol sebe i uživate va lepote naše zemji, a ako doma pridete z macun šparugi pa večerate jednu dobru fritaju za-dovojna van je i duša i telo. Po lete plavan i igran s kunpanijun boći... Znate ono igraš i

SANJIN SIROTNJAK, LOVRANSKI APOTEKAR

Život mi je čuda lepši od kad delan va Lovrane

Piše: Silvana Milotić

na kraje zakantaš. Na jesen planinarin i pr-nesen doma zdravi plodi prirodi na ki je ču-da judi pozabilo. Po zime skijan. Počeli smo va Slovenije i na Platke, a onda smo partili daje va Francusku, Italiju, Austriju... Sako le-to smo na drugen skijalište. Poštujemo onu: mens sana in corpore sano (zdrav duh va zdravin tele) i zaspravje je to tako. Koliko god skijanje iscrpi telo, ono se ipak napuni, kako bimo mi va farmacije rekli, hormoni-ma sreće, a sigurno temu pomoru i ona široka, bela prostranstva i friški zrak kega se nadišemo. Va seh štajoneh naruku mi je i neki dobar libar. Dobro, priznat ću i to, volin provat dobro vino i zakantat s kun-panijun. Kako se moji hobiji poklapaju s in-teresima moje Suzani, zato su mi još draži.

KAKO ZDRAVO ŽIVET* Današnji deca imaju virusne i bakte-rijske upale, laringitis, bronhitis, sinusi-tis, rinitis, a kada smo mi bili mići, bili smo samo šmrkjavi i nahlajeni, ča se j’ promenilo?

- Si ti silni izazivači razneh boli postojali su i onda, niš se ni promenilo osin sveta. Deca su se kako mi, siguran san, igrali po vane, pr-tili po dreveh i hodili bosi. Danas deca žive-ju kako da su pod staklenin zvonun. Materi se boje alergij i žele ih očuvat od sake vrsti boli. Nekad se sigurno nisu jili frigani GMO kumpirići z Sjeverne Amerike ni superhrana z Južne, ale se zato grickalo napol očišćen mer-lin z lehi i pilo domaće mleko. Decu treba vadit od mićeh nog kako zdravo živet. A kad te zločeste miće bakterije i virusi navale, a navalit će, aš tako mora bit, vavek smo mi tu va farmacije za pomoremo da se to ča lagje prekunja.

Bil je to jedan ugodan pogovor. Vavek se lepo pogovarat s veselemi, pozitivnemi ju-di, ki se još h temu znaju i srdačno nasmet. Pozdravili smo se, a ja san na pute do do-mi vrtela va glave misal kako bimo se morali opet počet vadit živet po nekadajnu. Je to moguće – ne znan, ale san sigurna da bi bilo zdraveje.


Današnji tempo života mnogima ne dozvoljava da se u slobod-nom vremenu bave s nekom dodatnom aktivnošću koja bi

čovjeka činile sretnijim, zadovoljnijim i opu-štenijim. Mnogi kažu da treba imati neki hobi kojem se čovjek prepušta s puno ljubavi i za-dovoljstva, što život čini potpunim i sretnim. Razne vrste sakupljanja raznovrsnih predme-ta u konačnici čine kolekciju koja se strpljivo i svakodnevno obogaćuje i pravi su „lijek“ za današnji način života čovjeka.

Jedno takvo, pomalo rijetko sakupljanje, ljubav je već niz godina nekadašnjeg recepci-onara, koji je čak 30 godina proveo kao re-cepcionar u opatijskoj Thallasotherapiji i oda-kle je 2007. godine otišao u mirovinu. Danas je naš sugovornik 75. godišnji Fred Čengić.

Njegova zanimljiva kolekcija su stare razglednice gradova s motivom tramvaja. Posjeta njegovom domu bila je povod da se detaljnije upoznamo s ovom vrijednom i ne-običnom kolekcijom, a o kojoj se malo zna.

* Kada ste počeli sakupljati stare ra-zglednice na temu tramvaja, sigurno postoji i neki određeni razlog?

- Godine 1968. šetao sam ulicama Amsterdama i nenadano se susreo s grupom huligana koji su uz dosta agresivnosti od me-ne zahtijevali novac. Izlaz iz ove bezizlazne situacije pronašao sam u trenutku kad je na-išao tramvaj, a ja uskočio u njega, iznenadivši tako i sebe i svoje napadače. Sebe sam spasio iz neugodne situacije, a kako je tramvaj bio moj spas na neki sam ga način tada zavolio i za uspomenu i danas čuvam tu tramvajsku kartu. To je na neki način bio povod za moje sakupljanje razglednica s motivom tramvaja i to tako traje sve do danas. Nije to ni tako malo, iduće godine bit će punih pedeset go-dina sakupljanja.

OKO 1.500 RAZGLEDNICA* Što svaka razglednica mora imati a da bi se našla u Vašoj vrijednoj kolek-ciji?

- Sve moje razglednice su iz raznih gra-dova, država i kontinenata. Gotovo iz cijelog svijeta. Svaka razglednica, osim što prikazuje dio grada mora imati i tramvaj. Uglavnom su to gradovi koji imaju tramvajski promet. Uz razglednicu uvjet je da na sebi ima poštansku marku s poštanskim žigom. Osim razgledni-

ca koje su sve uredno smještene u posebne albume, koje tako zbirku čine preglednom i dostupnom za razgledavanje, tu su i razni no-vinski članci koji se povremeno znaju pojaviti u dnevnom tisku, a za temu imaju tramvaj u nekom gradu.

* Koliko ste razglednica do sada skupi-li u svojoj bogatoj kolekciji?

- Moja kolekcija s temom tramvaja tre-nutno broji oko 1.500 razglednica iz cijelog svijeta. Mogu slobodno reći da su tu svi gra-dovi svijeta u kojima se odvija tramvajski pro-met. Najviše razglednica imam iz Njemačke u kojoj gotovo svi veći gradovi imaju tramvajski promet. Gotovo 40 gradova u Njemačkoj imaju ovaj oblik gradskog prometa što se li-jepo može vidjeti iz ove kolekcije. Neki su u međuvremenu ukinuli tramvaje, kao npr. Hamburg, Augsburg i K¨oln, ali ja imam ra-zglednice iz vremena kada su tramvaji pro-metovali u tim gradovima. Uz razglednice imam i veliki broj tramvajskih karata koje ko-lekciju čine zanimljivom i posebnom.

* Kako to da upravo iz Njemačke ima-te najveći broj razglednica?

- Kao recpcionar u mladosti sam veći dio godine radio u raznim hotelima, ali u zim-skom vremenu kada su hoteli bili zatvoreni ja sam radio u inozemstvu. Najviše se tako zim-skih sezona proveo u Njemačkoj, Italiji, Sad, mijenjajući razne gradove tih država. To mi je znatno olakšalo svoju egzistenciju, poboljšalo usavršavanje jezika, ali i mogućnost da jedno-stavno dođem do razglednica.

MOTIV IZ 1901. GODINE* Koja je najstarija razglednica u Vašoj kolekciji?

- Posjedujem razglednicu s motivom tramvaja iz 1901. godine iz New Yorka i San Francisca. Poznati konstruktor automobila i industrijalac Ford u cilju poticanja proizvod-nje autobusa otkupio je sve tramvaje širom SAD. Jedino to nije uspio u San Franciscu i New Orleansu koji i danas imaju tramvaje kao turističku atrakciju pa stoga i ove razgled-nice imaju svoju povijesnu vrijednost.

* Da li Vam nedostaju razglednice ne-kih gradova za koje znate da imaju

tramvajski promet?- Već dulje vrijeme u potrazi sam za ra-

zglednicama iz tri grada koji imaju tramvaj-ski promet, a ja nemam njihovu razglednicu. To su izraelski Jeruzalem, Osaka u Japanu i Kalkuta u Indiji. Stoga molim sve ljude dobre volje koji putuju svijetom da se sjete moje kolekcije i da mi s tih putovanja donesu ili pošalju jednu razglednicu s markom i žigom. Bit ću im neizmjerno zahvalan. Kada mi se is-puni i ta želja moći ću sa sigurnošću reći da posjedujem razglednice svih gradova svijeta u kojima je ili još uvijek prometuje tramvaj. Bit ću posebno sretan i ponosan na tu moju kolekciju.

* Na koji način dolazite do razgledni-ca, sigurno Vam pomažu mnogi dobri ljudi?

- Jedan dio razglednica sakupio sam tije-kom mojih putovanja ili radeći u tim država-ma. Posjećujem redovito sajmove kolekciona-ra na našem riječkom području i susjednom Trstu. Redovitim i upornim traženjima mogu se ponekad naći vrlo rijetke i željene ra-zglednice. Dugo godina bio sam član riječkog kolekcionarskog društva pa sam među čla-novima društva nalazio željene razglednice. Dobivao sam ih i od brojnih prijatelja i zna-naca koji su mi kolekciju obogaćivali znajući da sam strastveni sakupljač. Veliko hvala svima njima jer bez njih moje kolekcije ne bi bilo u tako velikom obimu. Trenutno mislim da sam jedan od najjačih kolekcionara razglednica s motivom tramvaja u Hrvatskoj, čak što više nisam siguran da li se još netko time kod nas

bavi. Volio bih to saznati. Lakše bi mi bilo da mogu s nekime razmjenjivati i surađivati. Bilo bi mi drago da mi se javi (091/296-3944).

PULA I LOVRAN* Vaše zanimanje za tramvaje poveza-lo je na određen način Vaše življenje u Puli i Lovranu?

- Kada sam se 1964. godine s roditelji-ma doselio iz Pule u Lovran saznao sam da u Ičićima postoji prekrasna Villa Mu¨nz. Istog imena bila je zgrada u Puli u kojoj sam do tada stanovao. Saznao sam da su obej zgra-de djelo graditelja Jacoba Ludwiga Mu¨nza, austrijskog građevinskog poduzetnika, ka-snije i koncesionara, koji je izgradio i pustio u promet prvi električni tramvaj 9. veljače 1908. godine koji je prometovao od Matulja do Lovrana. Ovo saznanje na određen me način kasnije potaklo da započnem sakupljati razglednice na kojima će tramvaj biti dodatni motiv grada.

I dok tako teče razgovor o razglednica-ma, na stolu se redaju brojni albumi, veći i manji, čije stranice su pune vrijednosti koje za Fredija život znače. Oni prikazuju njegov dugogodišnji strpljiv i savjestan rad na oboga-ćivanju svoje zbirke. Tako su tu još i albumi s raznim razglednicama koje prikazuju prošlost Lovrana, Opatije i ostalih gradova svijeta. Ima i razglednica na temu muzičkih instrumena-ta, zračnih luka i nogometnih stadiona. Da je Čengićev stan u cijelosti posvećen tramvaju dovoljno je pogledati zidove stana na kojima se u okvirima nalazi replika tramvaja opa-tijske rivijere kao i mali modeli tramvaja na

policama dnevne sobe. Gotovo da čovjek ne može povjerovati što kolekcionarska zbirka Freda Čengića danas sve sadržava, što sve on danas sakuplja i od kuda crpi svu tu energi-ju i entuzijazam kako bi sve bilo kvalitetno pohranjeno.

MARKE I NUMIZMATIKA- Mogu slobodno reći da sakupljanje i

obogaćivanje moje kolekcije za mene traje svakodnevno. Volim listati, sortirati i u trenu-cima kada se želim opustiti i uživati u miru, ta-da uzimam albume i listam. Kako je njih veliki broj, uvijek treba nešto popraviti ili dodati. To radim naročito u zimsko vrijeme kada je vani loše, kišovito i hladno. Tako mi korisno prote-kne vrijeme. Moram reći da u svojoj kolekciji imam nekoliko tisuća raznih vrsta poštanskih maraka iz cijelog svijeta, moja zbirka iz nu-mizmatike ima novčanice gotovo iz cijelog svijeta što zahtijeva svakodnevnu aktivnost i povezanost sa srodnim kolekcionarima u svr-hu razmjene.

Napuštajući obiteljski dom Freda Čengića čovjek se ne može oteti dojmu s koliko su ljubavi i htijenja nastajale ove zbirke koje ima-ju povijesnu i kulturnu vrijednost i koja za-vređuje da je vide i ostali. Treba vjerovati da će se to i ostvariti na ponos i zadovoljstvo sakupljača.

FRED ČENGIĆ, KOLEKCIONAR OD FORMATA Piše: Radovan Trinajstić

Tramvaje volim još od Amsterdama 1968.


Nakon što je 2013. godine, s još šest svojih prijatelja iskusnih pla-ninara, Nino Zorzenon osvojio niz visokih planinskih vrhova

masiva Cordilliere Reale u Boliviji, zov plani-na se ponovio i ovog puta odluka je bila da se osvoje argentinske Ande i najpoznatiji vrh južne hemisfere i najviši vrh poslije Himalaje, poznati Cerro Aconcagua s 6.962 metra nad-morske visine.

O ovom pohodu i uspjehu pod nazivom „Argentina 2016/2017.“, Nino nam je pričao s oduševljenjem, a mi smo ga s oduševljenjem slušali.

– Kao članovi novoosnovanog riječkog Alpinističkog kluba „Put“ planirali smo da nakon alpinističkih škola krenemo u ostvare-nje jednog zahtjevnog planinarskog uspona i odredili smo da to budu argentinske Ande s Cerro Aconcagua kao krajnjim i najvišim usponom. Putovanje je počelo 15. prosinca prošle godine. Avionom smo iz Zagreba kre-nuli za Paris pa onda do brazilskog Sao Paola i Mendoze. Letovi su ukupno trajali 26 sati što nas je dosta izmorilo.

U sastavu ekspedicije uz mene su bili još Elvis Vikić (vođa), Ivan Vidić, Marko Buljan,

Bojan Prokop i Marko Mastrović. Prva dva dana iskoristili smo za odmor

u Mendozi, logistički se opremili potrebnom

količinom suhe hrane i

o s i -

gurali agenciju s kojom ćemo na uspon. Plan je bio da se radi aklimatizacije popnemo na vrh vulkana Maipo koji se nalazi na samoj granici Čilea i Argentine na 5264 metra nad-morske visine. Ali taj plan je bio neostvariv jer je došlo do odrona zemlje na ceste koje vode do planine, a kako će radovi potrajati nekoliko dana, morali smo na brzinu promije-nili plan i odlučili smo se za područje Cordon del Plata gdje se inače pripremaju brojne ekspedicije za osvajanje Aconcague. Krenuli smo unajmljenim prijevozom do ovog Parka prirode gdje smo ishodovali dozvolu za kori-štenje prostora Parka i s nekoliko unajmljenih mula prenijeli dio svoje obimne opreme do prvog baznog logora na visini od 4.200 me-tara. Jedan dan smo ostavili za odmor i prila-godbu na ovu visinu, a slijedećeg jutra u pet sati krenuli na dugotrajno pješačenje. Nismo imali nekih zdravstvenih teškoća u hodu iako smo do cilja pješačili punih 10 sati. Do vr-ha Vallecitos (5.550 m) došli smo uz snijeg i hladnoću. Samo zadnjih petsto metara bili su ozbiljno teški te smo u svladavanju samo tog dijela utrošili nekoliko sati. Povratak u bazni logor je protekao bez napora. U logoru smo se sljedeći dan odmarali, razgovarali s mno-gim planinarima iz cijelog svijeta, koristili nji-hova znanja i iskustva, družili se. Posebno su dragi bili naši domaćini Argentinci. Ljubazni, srdačni i gostoljubivi i to nas je sve oduševilo.

ZAŠTITA PRIRODE22. prosinca se vraćamo u Mendozu

kako bismo se pripremili za glavni cilj, a to je osvajanje vrha Aconcague. Ponovo

smo se morali organizirati uz pomoć agen-cije i dobiti sve potrebne dozvole. Budući da je Aconcagua veliki planinarski i turistički mamac za sve planinare svijeta, to se svakod-nevno na ove prostore slijevaju brojne ek-spedicije. Ulaznica za ulazak u Park prirode je 800 američkih dolara s rokom trajanja od 20 dana. Uz ulaznicu svaki planinar dobiva pla-stičnu vrećicu u kojoj pri povratku mora do-nijeti sve svoje smeće. To je razumljiv zahtjev domaćina s obzirom da je velik broj planinara koji tijekom godine odlaze prema vrhu. Briga o očuvanju i zaštiti prirode je na visini.

Nakon što smo se opremili potrebnim količinama suhe hrane i goriva za naše kuhalo došao je trenutak za uspon. Dok je cijeli svi-jet uživao u božićnom blagdanu, nas šestorica smo na sam dan blagdana krenuli prema ulazu u Park prirode i željenom cilju. Natovarili smo opremu na mule, obavezno je do 30 kg, te s ruksacima na leđima krenuli do baznog logora Plaza de Mulas na 4300 metara nadmorske visine. Krenuli smo iz Mendoze gdje je tem-peratura bila +35 stupnjeva da bi na putu do baznog logora svladavali snijeg, nisku tempera-turu i jak vjetar. Bio je to prvi ozbiljniji ispit naše sposobnosti i spremnosti. Srećom se vrijeme uskoro poboljšalo i nastavili smo prema vrhu. Mule smo koristili samo do prvog baznog logora, dalje smo sve nosili sami. Nakon što smo u baznom logoru podigli šatore, izvršili smo prijavu kod renđera i liječničku kontrolu koja je obavezna za uspon. Bez dozvole se ne može krenuti na uspon, a sve one koji ne za-

dovolje uz pomoć helikoptera se vraća natrag. Na našu sreću svi smo imali dobro zdravlje pa smo se već slijedećeg dana, 27. prosinca, uz dobre vremenske uvjete uputili prema prvom visinskom logoru Canadu na 5050 metara. U ovom logoru ugodno nas je iznenadio naš član Marko Mastrović iz Voloskog s kojim smo pro-slavili njegov 49. rođendan. Neopisiva je to bila radost uz 4 male pive, 2 coca cole i 1 mali kolačić.

OKOVANI ZIMOMU nadolazećim danima vjetar nije imao

milosti, ali smo ipak uspjeli podignuti još jedan visinski logor Nido de Condores na 5.550 m. Tu je počela prava borba s vjetrom koji je puhao orkanskom snagom na mahove i br-zinom do sto km na sat, a temperatura se u šatoru spuštala i do -10 stupnjeva. Sva je sreća da smo imali dobre šatore i vreće za spavanje. Ta vremenska situacija nije nam da-la previše odmora. Čekali smo da se vjetar smiri. Postali smo i zabrinuti jer nismo ima-li hrane za dugo čekanje. Okovani vjetrom i hladnoćom ostali smo u šatorima punih 6 dana. Vrijeme je prolazilo sporo, kratko se izlazilo, pričali smo...

Trenutak kojeg smo tako željno očekivali osvanuo je 5. si-

ječnja. Vrijeme se smirilo pa smo s jutarnjim mrakom zaputili se na uspon. Sva sreća da nismo bili sami. Bile su tu i ostale ekspedici-je, bogatije od nas. One su imale svoje vodiče koji su im pomagali u snalaženju pa smo ih i mi pratili dio puta. To nam je olakšalo kretanje jer se temperatura spuštala i do -20 stupnjeva. Stalno smo jedan drugoga bodrili i pazili da nam se ne smrzne koji dio lica. Nakon napor-nih 10 sati hoda preskočili smo planirani treći visinski logor Berlin na 5950 m, već smo se direktno zaputili prema vrhu Aconcagua na 6962 metra. Sva šestorica stigli smo na vrh. Bili smo sretni i zadovoljni. Nebo nam je po-darilo prelijepo plavetnilo i pravu bonacu bez vjetra. Iskoristili smo to za zajedničke snimke, a plato Aconcague napustili smo radosni pa je i povratak protekao brzo. Tri sata do visinskog logora Nido de Condores i slijedećeg dana do baznog logora Plaza de Mulas. U Mendozu smo se vratili nakon 15 dana. Dočekao nas je vrući asfalt i argentinsko ljeto s temperaturom +40 stupnjeva pa je bila potrebna ponovna aklimatizacija tijela i kvalitetan odmor.

VULKANSKI VRHVeć 11. siječnja 2017. opet krećemo u

planine. Početni neostvareni cilj, vulkanski vrh Maipo, stalno nas je zaoku-

pljao mišlju pa smo uz pomoć prijevoza kre-nuli prema izletištu Laguna Diamante u čijem sklopu je i vrh Maipo od 5.264 m. Ovog puta cesta je bila prohodna. Podigli smo šatore uz planinsko jezero čiji nas je okoliš više podsjećao na pustinju nego li na planinu, ali budući da smo imali informacije da će ponovno zapuhati jak vjetar odlučili smo da sljedećeg dana krenemo prema vulkanskom vrhu. Kretanje po vulkan-skom kamenju bilo je vrlo teško, a snage je bilo sve manje pa se pola ekipe vratilo u logor na odmor, a polovica je nakon 16 sati hoda stigla do vrha. Preostala dva dana smo se odmarali uz jezero. 15. siječnja stigli smo planiranim prijevo-zom u Mendozu. Rezervirani let avionom imali smo 19. siječnja, a do tada smo se odmarali, še-tali, razgledali grad i upoznali kvalitetan mesni steak i dobro crno vino Malbec.

Kao u svakoj priči i ovo je putovanje imalo kraj. U sjećanjima su ostali mnogi događaji, pre-krasni i čudnovati krajolici, imamo brojne fotogra-fije i lijepih doživljaja za cijeli život. Svi sretni i veseli vratili smo se svojim kućama. Zapravo vratili smo se nas četiri jer su Bojan Prokop i Ivan Vidić na-stavili putovanje za Čile. Za kraj moram reći da smo ostvarili svoj cilj ali je naše prijateljstvo vrednije od bilo kojeg osvojenog vrha.

NINO ZORZENON, PLANINAR I ALPINIST

Piše: Radovan Trinajstić

Poslije bolivijskih Cordilliera osvojio i argentinske Ande

26 27LOVRANSKI LIST br. 42LOVRANSKI LIST br. 42

Šesnaestogodišnji Alen Dretvić, član BK „Lovran“ svojim dosadašnjim sport-skim rezultatima uvelike je skrenuo na sebe pozornost sportske javnosti kao

vrlo perspektivan boćar koji ima obećavajuću boćarsku karijeru.

- S boćanjem sam od najranije mlado-sti. Gledao sam starije dok su boćali na jogu u Dobreću. Bio je tu moj tata Frane i stariji brat Ivan koji su boćali i sve je t

Broj LOVRANSKI LIST - Općina...

Documents

Transcript of Broj LOVRANSKI LIST - Općina...