Broj 20 listopad 2009.

RAZVOJ BANKARSTVA U HRVATSKOJ:

GODINE SAZRIJEVANJA KROZ MEĐUNARODNU INTEGRACIJU 1999. – 2009.

Sažetak Posebni broj HUB Analiza detaljno prikazuje razvoj bankarstva u Hrvatskoj u desetljeću u kojem je bankovni sustav izbjegao dugogodišnju zamku uloge problematičnog sektora čiji se gubitci saniraju na teret poreznih obveznika ili inflacijom, i postao propulzivan i konkurentan sektor s izrazito pozitivnim doprinosom društvenoj stabilnosti i gospodarskom razvitku.

Mišljenja i rezultati koji se iznose i prikazuju u ovom dokumentu ne predstavljaju

službena stajališta Hrvatske udruge banaka. Analizu je pripremila Arhivanalitika za

Hrvatsku udrugu banaka.

2

Sadržaj Uvod 3 I. Razvoj bankarstva u međunarodnoj perspektivi 5 II. Bankarstvo i ekonomski razvitak u Hrvatskoj u proteklom desetljeću 8 III. Banke i monetarna politika 16 IV. Kriza i nakon nje 20 V. Zaključci 22 Literatura 24 Tablica A. Najvažniji pokazatelji o bankama za 17

tranzicijskih zemalja „Nove Europe“ 26 Tablica B. Pregled mjera HNB-a 27 Tablica C. Pregled ostalih najvažnijih događaja 28 Bilješke 30

3

Uvod Tijekom proteklih deset godina hrvatski je bankovni sustav prošao kroz promjene koje se ne mogu usporediti s promjenama iz prijašnjih godina. Tradicionalna uloga problematičnog sektora čiji se gubitci saniraju na teret poreznih obveznika ili inflacijom, zamijenjena je ulogom propulzivnog i konkurentnog sektora s izrazito pozitivnim doprinosom društvenoj stabilnosti i gospodarskom razvitku. U bivšoj Jugoslaviji bankovni je sustav bio politički nadziran, regionalno fragmentiran i ograničeno konkurentan. Potkraj te razvojne faze pretvoren je u paravan za inflacijsku preraspodjelu. Zbog toga su banke na početku tranzicije bile duboko nesolventne. To je utvrđeno neovisnom međunarodnom revizijom koju je naručila zadnja jugoslavenska vlada. U devedesetim je godinama nastala ambivalentna situacija. S jedne su strane najveće banke različitim postupcima državne intervencije - sanacije i rehabilitacije, postupno ozdravljene i pripremljene za privatizaciju. S druge su strane neke novoosnovane banke neopreznim kreditnim politikama i izravnim ili neizravnim sudjelovanjem u privatizacijama ušle u ozbiljne probleme. Ti su problemi kulminirali nesolventnošću nekih novih banaka potkraj devedesetih godina XX. stoljeća.1 To je također potvrđeno nezavisnom međunarodnom revizijom koju je 1998. naručila HNB. Interes inozemnih banaka za kupnju licenci tih banaka tada je bio ograničen. To se s jedne strane može objasniti izravnim učinkom rata, no popisu uzroka svakako treba dodati nejasan politički smjer Hrvatske i s time povezan razmjerno visok politički i institucionalni rizik u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama u godinama neposredno nakon rata. Tako se trenutak osnivanja HUB-a (15. listopad 1999.) podudario s novim početkom za hrvatske banke. Iste je godine započela provedba novog Zakona o bankama koji je Hrvatskoj narodnoj banci dao puno veće nadzorne ovlasti te približio nadzornu praksu i praksu

transparentnosti u bankarstvu razvijenim zemljama. Započelo je poslovanje stambenih štedionica. Strane su banke postupno počele igrati sve važniju ulogu u bankovnom sustavu. Otvoren je stečajni ili likvidacijski postupak nad nizom malih i srednjih bankovnih institucija koje su bile nesolventne. No, najvažnije je bilo donošenje odluka o početku privatizacije nekih od vodećih banaka (vidjeti pregled u dodatku na kraju rada, Tablica C.). Na taj su način u godini početka rada HUB-a stvoreni temelji na kojima je tijekom sljedećih deset godina izrastao nov, dinamičan i međunarodno integriran bankovni sustav. Prvi put u hrvatskoj povijesti nakon II. svjetskog rata bankovni je sustav - umjesto problema čiji su se gubitci rješavali na teret svih građana, postao jednom od glavnih poluga gospodarskoga i društvenog razvitka. Nova se uloga bankovnog sustava nije razvijala bez kontroverzi. Još i danas ne postoji nepodijeljeno stručno mišljenje o funkcioniranju banaka tijekom proteklih deset godina. Postoje četiri teme o kojima postoje razlike u mišljenjima. Prvo, kroz najveći dio ovoga desetljeća u našoj je stručnoj i široj javnosti tinjala, a povremeno i plamtjela, rasprava o ulozi stranih banaka. Iza tipičnog pitanja „...jesmo li morali gotovo sve banke

prodati strancima?“ skrivala se implicitna pretpostavka da bi banke u domaćem vlasništvu bolje pomagale ostvarenju nacionalnih strateških ciljeva. Ta skepsa prema bankama u vlasništvu stranaca poprimala je jače i slabije forme. Na jednom se kraju spektra stavova nalazi jaka forma nacionalnog romantizma prema kojemu je prodaja banaka strancima označila neodgovorno zanemarivanje nacionalnog interesa. Na drugom se kraju spektra stavova nalazi slaba forma ekonomskog protekcionizma - stav da strane banke preferiraju kreditiranje uvoznika proizvoda iz zemalja u kojima posluju njihove matice. Druga kontroverzna tema bila je vezana uz dobit banaka. Kako se povrat na

4

kapital banaka prema sredini ovoga desetljeća počeo oporavljati, kritika zbog prodaje banaka strancima transformirala se u kritiku njihove navodno previsoke dobiti. Implicite se pretpostavljalo da je bankarstvo „igra s nultom sumom“ u kojoj veća dobit banaka znači gubitak za njihove klijente. Također se pretpostavljalo da bi banke bile jednako profitabilne i aktivne da su bile u rukama domaćih privatnih vlasnika ili vlade. Treća kontroverzna tema ovoga desetljeća potaknuta je promjenama kreditne politike banaka. Gotovo posvuda u tranzicijskim zemljama tijekom proteklih deset godina došlo je do puno bržeg oporavka kreditiranja stanovništva nego poduzeća. Iako se ta činjenica lako mogla objasniti razmjerno većim oslanjanjem poduzeća na nove tuđe izvore financiranja (npr. izdanja vrijednosnica, zaduženja u inozemstvu, leasing i sl.), kao i nižom početnom osnovicom kredita stanovništvu nego poduzećima u devedesetim godinama prošloga stoljeća, ova je statistika za mnoge promatrače značila da banke nedovoljno doprinose gospodarskom rastu i pretjerano promiču potrošnju, a ne proizvodnju. Četvrta, u stručnom smislu ujedno i najizazovnija kritika, odnosila se na brzinu kreditnoga rasta. Veoma brz kreditni rast bio je jedno od obilježja nekih banaka koje su ušle u probleme potkraj devedesetih. Kako se radilo o samo jednom od obilježja tih banaka, nije bilo moguće tvrditi da je brzi kreditni rast uzrokovao nesolventnost. Međutim, rezultati su bili dovoljni da stvore pojačan oprez prema rastu kredita u ovom desetljeću. Posebno zbog toga što su i neke međunarodne studije upućivale na sličan rezultat.2 U isto vrijeme, na svjetskom je tržištu kapital izrazito pojeftinio. Lak pristup inozemnim izvorima kapitala putem međunarodno integriranih banaka omogućio je bankama da prema zemljama u razvoju usmjere iznose sredstava kakvi se ranije nisu mogli ni zamisliti. U takvim se uvjetima otvorio niz novih pitanja. Sva su u vezi s brzinom i stabilnosti priljeva stranog kapitala putem banaka. Ta se pitanja na domaćem

terenu nisu prevodila samo u problem moguće prevelike brzine rasta kredita banaka kćeri, nego i u druga, puno važnija pitanja: Što ako neka banka u vlasništvu strane banke „propadne“? Kako surađuju bankovni supervizori? Kako surađuju vlade većega broja država ako se istovremeno spašava banka matica i njene banke kćeri? Potonja su pitanja došla do posebnoga izražaja u financijskoj krizi koja potresa svijet od 2007. Ta je kriza iznimna prema intenzitetu, načinu širenja i reakcijama kreatora politike. Iako se kriza iz SAD-a u Europu prelila upravo putem sustava međunarodnih banaka, banke kćeri koje posluju u Hrvatskoj pokazale su se stabilnima i sposobnima za djelomično ublažavanje učinka krize na domaće gospodarstvo. Međutim, ova će kriza ostaviti dubok trag i na bankama u Hrvatskoj. To će se ponajprije događati kroz promjene bankovne regulacije koje će i za nas postati aktualne u sljedećem desetljeću kada ćemo postati članica EU koja trenutno prihvaća sve globalne promjene u sustavu financijske regulacije. Četiri spomenute teme odnosno dileme predstavljaju prizmu kroz koju analiziramo proteklih deset godina bankarstva u Hrvatskoj. To su pitanja kojima ćemo se u izlaganju stalno vraćati. Osvrt će se najčešće odnositi na četvrto pitanje - ono o brzini kreditnoga rasta. Za to smo pitanje ustvrdili da je stručno najdublje utemeljeno. Za razliku od njega, prvo pitanje o odnosu vlasništva nad bankama i nacionalnog interesa te treće pitanje o kreditnoj politici banaka nikada nisu ozbiljnije artikulirani u stručnom smislu, a za pitanje o profitabilnosti banaka pokazano je da stopa profitabilnosti u Hrvatskoj u ovome desetljeću nije bila ekscesno visoka. O tome ćemo detaljnije pisati u ovom radu. U prvome dijelu prikazujemo razvoj bankarstva u Hrvatskoj u komparativnoj perspektivi koja uključuje 17 tranzicijskih zemalja. Kako je ovaj rad nastao tijekom 2009., u njemu u većini slučajeva nije bilo moguće koristiti podatke za 2009. Stoga je vremenska perspektiva analize pomaknuta

5

na razdoblje 1998. – 2008. Taj pomak za jednu godinu unatrag nije utjecao na zaključke. Drugi dio detaljnije prikazuje evoluciju ključnih pokazatelja za banke u Hrvatskoj. Kamatne stope, struktura bilance, račun dobiti i gubitka, pokazatelji profitabilnosti, pokazatelji tržišne strukture – to su podatci koje ovdje promatramo. U tom se dijelu bavimo i doprinosom banaka gospodarskom rastu. U trećem se dijelu bavimo monetarnom politikom i njenim utjecajem na evoluciju bankovnoga sustava u proteklih deset godina. Posebno prikazujemo perspektivu troškova regulacije. U tome dijelu razmatramo i valutna pitanja. Četvrti dio sadrži razmatranja o aktualnoj krizi i njenim poukama koje se već naziru. U petome se dijelu izvode zaključci. I. Razvoj bankarstva u međunarodnoj perspektivi Hrvatska se nalazi u skupini od pet tranzicijskih zemalja (Hrvatska, Češka, Mađarska, Latvija i Estonija) s najvećom vrijednošću EBRD-ova indeksa bankovne reforme za 2008. godinu (vrijednost od 4 na skali od 1 do 4 na slici 1.). Najviša vrijednost znači da je zemlja postigla standarde jednake onima u razvijenim zemljama. Pritom je Hrvatska uz Latviju zabilježila najveći pomak od 1998. do 2008.: s 2,7 na 4,0 boda. Stoga možemo zaključiti da su reforme u bankarstvu jedini segment tržišnih reformi u kojem se Hrvatska nalazi među tranzicijskim liderima. U prilog toj konstataciji govori usporedba pozicije Hrvatske prema indeksu reformi u bankovnom sektoru s drugim EBRD-ovim indeksima reformi (Tablica 1.). I u drugim je zemljama reforma u bankovnom sektoru tekla brže od drugih reformi, no nesklad brzina reformi u bankovnom naspram ostalih sektora bio je izraženiji u Hrvatskoj. Indeks reformi u bankovnom je sektoru u Hrvatskoj dostigao za 0.5 bodova veću vrijednost od prosjeka za 17

tranzicijskih zemalja. Intenzitet drugih triju reforma kretao se oko prosjeka. Stoga bankovni sektor u Hrvatskoj nije poseban samo prema tome što pripada uskoj skupini „tranzicijskih pobjednika“, već i prema tome što je prošao kroz puno dublju transformaciju nego bilo koji drugi sektor nacionalne ekonomije. Slika 1.: EBRD-ov indeks reformi u

bankovnom sektoru 1998. i 2008.

2

2.3

2.7 2.7

3

3.3

2.7

4

2.7

3

3.3

2.3

2

1

2.7

3

2

3 3

3.7

4 4 4

3

4 4

3.7 3.7

3.3

2.7

3

3.7

3.3

3

Albanija BiH

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonija

Makedonija

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Srbija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

1998

2008

Izvor: www.ebrd.com

Tablica 1..: EBRD-ovi indeksi reformi

2008.

Indeks bankovne reforme

Indeks reforme poduzeća

Indeks antimonopolske politike

Indeks reforme infrastrukt

ureAlbanija 3.0 3.0 2.7 3.0

BiH 3.0 2.0 2.0 2.3

Bugarska 3.7 2.7 3.0 3.0

Hrvatska 4.0 3.0 2.7 3.0

Češka 4.0 3.3 3.0 3.3

Estonija 4.0 3.7 3.7 3.3

Makedonija 3.0 2.7 2.3 2.3

Mađarska 4.0 3.7 3.3 3.7

Latvija 4.0 3.0 3.0 3.0

Litva 3.7 3.0 3.3 3.0

Poljska 3.7 3.7 3.3 3.3

Rumunjska 3.3 2.7 2.7 3.3

Rusija 2.7 2.3 2.3 2.7

Srbija 3.0 2.3 2.0 2.3

Slovačka 3.7 3.7 3.3 3.0

Slovenija 3.3 3.0 2.7 3.0

Ukrajina 3.0 2.0 2.3 2.3

Prosjek 3.5 2.9 2.8 2.9 Izvor: www.ebrd.com

Isti se zaključak nameće kada se usporede reforme u bankovnom sektoru s reformama u nebankovnom financijskom

6

sektoru. Slika 2. pokazuje da su Hrvatska i Latvija države s najvećom razlikom između reformi bankovnoga sektora (koje su ocijenjene maksimalnom ocjenom) i reformi u drugim dijelovima financijskoga sustava (koje su ocijenjene trojkom, tj. vrijednošću koja iznosi 75% od maksimalne). Takvo je institucionalno okružje dovelo do razmjerno bržeg rasta bankovnog kreditiranja nego razvitka tržišta kapitala. Podatci u Tablici 2. pokazuju usporedbu ključnog pokazatelja razvitka bankovnog posredovanja – omjera domaćih kredita privatnom sektoru prema BDP-u, s ključnim pokazateljem razvitka tržišta kapitala – obrtajem dionica na burzi. Dok se koeficijent obrtaja dionica na burzi u proteklih deset godina smanjio jer su privatizacijski procesi kulminirali potkraj devedesetih, a privatni sektor potom nije samostalno generirao dovoljne volumene novih poslova, važnost bankovnog kreditiranja privatnog sektora više se nego udvostručila u tranzicijskim zemljama: prosječni omjer kredita privatnom sektoru i BDP-a povećan je s 21% na 52,7% od 1998. do 2008. Tako se na kraju ovog desetljeća Hrvatska našla u skupini država s razmjerno najrazvijenijim bankovnim sustavima u Srednjoj i Istočnoj Europi (uz Bugarsku, Estoniju, Latviju i Sloveniju) i relativno najmanje likvidnim tržištima kapitala (uz Latviju, Litvu, Slovačku i Ukrajinu). Premda podatke treba tumačiti s određenim oprezom (jer nizak koeficijent obrtaja na burzi može biti posljedica razmjerno visoke tržišne kapitalizacije uzrokovane uvrštenjima po sili zakona), zaključak o razvojnoj disproporciji između bankovnog i nebankovnog posredovanja ne može se poreći. Međutim, za razliku od Bugarske, Estonije i Latvije, Hrvatska je i pred desetak godina imala jedan od najrazvijenijih bankovnih sustava. Ona nije „pridošlica“ u klub bankovno najrazvijenijih europskih zemalja u razvoju, što znači da je pitanje brzine rasta ponude kredita u Hrvatskoj bilo manje

Slika 2.: EBRD-ov indeks reformi u

bankovnom i nebankovnom sektoru 2008.

3 3

3.7

4 4 4

3

4 4

3.7 3.7

3.3

2.7

3

3.7

3.3

3

1.7 1.7

3 3

3.7 3.7

2.3

4

3

3.3

3.7

3 3

2

3 3

2.7

Albanija BiH

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonija

Makedonija

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Srbija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

Bankovni sektor

Nebankovni sektor

Izvor: www.ebrd.com

Tablica 2.: Pokazatelji razvitka

bankovnog sektora i tržišta kapitala 1998.

i 2008.3

Domaći krediti

privatnom sektoru u % BDP-a 1998.

Domaći krediti

privatnom sektoru u % BDP-a 2008.

Obrtaj dionica (volumen trgovanja

u % tržišne

kapitalizacije) 1998.

Obrtaj dionica (volumen trgovanja u % tržišne kapitalizacije) 2008.

Albanija 3.6 36.4 - -

BiH 3.2 27.3 - -

Bugarska 10.5 78.4 0.0 34.2

Hrvatska 43.5 76.6 2.7 8.6

Češka 52.4 40.0 38.0 68.7

Estonija 23.8 89.3 98.2 34.9

Makedonija 15.7 36.4 0.0 26.5

Mađarska 25.3 59.2 73.4 106.0

Latvija* 11.0 93.9 24.2 4.8

Litva 10.7 61.2 17.6 10.1

Poljska 22.4 33.4 54.3 47.5

Rumunjska 13.9 32.9 96.4 20.8

Rusija* 13.3 38.5 11.3 58.9

Srbija - 12.6 - 14.6

Slovačka 48.4 42.3 73.7 0.5

Slovenija 30.3 79.0 34.9 12.3

Ukrajina 7.8 58.8 20.0 2.6

Prosjek 21.0 52.7 38.9 30.1 Izvor: www.ebrd.com

izraženo nego u drugim brzorastućim zemljama u proteklom desetljeću. Međunarodna integracija je ključni čimbenik koji objašnjava opisane procese u cijeloj regiji. Iako se u domaćim raspravama stjecao dojam da se u Hrvatskoj dogodilo nešto „posebno“ kada je riječ o ulasku međunarodnih bankovnih grupacija na domaće tržište, slika 3.

7

pokazuje da se radilo o sveprisutnoj pojavi čije su posljedice bile uglavnom pozitivne.4 Fenomen internacionalizacije banaka nije se zadržao samo na granicama država koje su postale članice EU. Udjel banaka u stranom vlasništvu veći od 70%, osim u Hrvatskoj, srećemo i u zemljama koje su ušle u Uniju (Bugarska, Češka, Estonija, Litva, Poljska, Rumunjska i Slovačka) kao i u zemljama izvan nje (Albanija, BiH, Hrvatska, Makedonija, Srbija). Internacionalizacija se dogodila tijekom zadnjih deset godina. Zanimljive su države – iznimke koje nisu postigle tako visok stupanj međunarodne integracije. U EU to su: Latvija, Mađarska i Slovenija, a izvan EU, posve očekivano, Rusija i Ukrajina. Ova je činjenica interesantna u kontekstu aktualne krize. Premda je u početku prelijevanja krize na Srednju i Istočnu Europu u drugoj polovici 2008. izgledalo da će zemlje s većim stupnjem integracije bankovnih sustava biti relativno više pogođene krizom, u konačnici su financijski najviše bile pogođene upravo zemlje s razmjerno manjim stupnjem integracije: Latvija, Mađarska, Ukrajina i Rusija. Isto se - premda u nešto drukčijem kontekstu i na bitno višoj razvojnoj razini dogodilo na Islandu, gdje nije bilo značajnijih ulazaka stranih banaka.5 O tome detaljnije raspravljamo u četvrtom poglavlju. U svakom slučaju, međunarodna je integracija predstavljala ključni čimbenik razvoja bankarstva u cijeloj Srednjoj i Istočnoj Europi. Hrvatska u tom pogledu nije bila iznimka. Olakšan pristup dugoročnim i jeftinijim izvorima sredstava, smanjenje premija rizika, implementacija učinkovitije troškovne kontrole i najboljih praksi u svim segmentima poslovanja (posebno u onima u kojima se koriste nove tehnologije), dodatni pritisak na institucionalne reforme (zaštita vjerovnika) - to su samo neke od koristi koje je donijela međunarodna financijska integracija čiji se značaj ne može dovoljno naglasiti.

Slika 3.: Udjel aktive banaka u vlasništvu

stranih subjekata u ukupnoj aktivi 1998. i

2008. u %

14.4

1.9

32.3

6.6

26.4

90.2

11.4

59.2

79.1

50.7

17.415.1

10.1

0.5

23.7

4.9

9.2

94.2 93.8

82.3

90.4

84.8

98.7

85.9

64.2 63.8

91.7

75.5

87.3

17.2

75.5

99

28.8

39.4

Albanija BiH

Bugarska

Hrvatska

Češka

Estonija

Makedonija

Mađarska

Latvija

Litva

Poljska

Rumunjska

Rusija

Srbija

Slovačka

Slovenija

Ukrajina

1998

2008

Izvor: www.ebrd.com

Okvir 1.: Usporedba s integracijom Grčke, Irske, Portugala i Španjolske Omjer kredita privatnom sektoru i BDP-a u % u CEE-14 u usporedbi s Grčkom,

Irskom, Portugalom I Španjolskom u vrijeme njihove integracije

Promjena Država ili skupina država

Prosjek 1992. – 1994. za EU-4

Prosjek 2001. – 2003. za EU-4

u % u

bodovima Greece 24.7% 52.7% 113.5% 28.0 Ireland 44.3% 112.0% 152.6% 67.7 Portugal 58.3% 140.0% 140.0% 81.7 Spain 75.7% 106.7% 41% 31.0 EU-4* 50.8% 102.8% 102.6% 52.0 Prosjek 1996. – 1998.

za CEE Prosjek 2005. – 2007.

za CEE

CEE-14* 27.3% 49.4% 81.0% 22.1 CEE-10** 31.5% 46.2% 46.6% 14.7 CEE-8*** 22.7% 47.3% 108.4 24.6

* Svi prosjeci u tablici su jednostavni neponderirani prosjeci. ** Bez Albanije, Estonije i Latvije. *** Isto kao ** i bez BiH, Slovačke i Češke. Izvor: Prilagođeno na temelju Šonje, Velimir (2009): “Credit Growth in CEE: Real Effects of Integration and Crisis.” (Svjetska banka, raspoloživo na zahtjev kod autora)

Danas je popularno tvrditi da je kreditni rast u Srednjoj i Istočnoj Europi, koji se povezuje s integracijskim procesima, bio prebrz. Međutim, takvo mišljenje nije bilo tako rašireno u vrijeme integracije Grčke, Irske, Portugala i Španjolske. Te su zemlje - unatoč nešto višoj startnoj poziciji početkom devedesetih (zbog koje bismo očekivali sporiji kreditni rast), u razdoblju od početka devedesetih do početka ovoga desetljeća zabilježile jednak ili brži kreditni rast u usporedbi sa zemljama Srednje i Istočne Europe. Njihova je sreća bila u tome što se u razdoblju kada su one tako brzo rasle, nije dogodila financijska kriza razmjera kakvima danas svjedočimo. Stoga se kreditni rast općenito smatrao manje sumnjivom pojavom. U svakom slučaju, ova analiza pokazuje da brzi kreditni razvoj nije specifična značajka naše regije i našeg povijesnog trenutka. Radi se o već viđenom procesu.

8

II. Bankarstvo i ekonomski razvitak u Hrvatskoj u proteklom desetljeću Povećana raspoloživost sredstava uz povoljnije uvjete, smanjenje premije rizika zbog međunarodne integracije banaka, implementacija najboljih praksi (inovacije te troškovna efikasnost) i pritisak na institucionalne reforme doveli su do rasta kreditnog portfelja i promjena u njegovoj strukturi kakve se nisu mogle odigrati ni u jednom desetljeću XX. stoljeća. Teško da će se takve promjene moći ponoviti u nekom od desetljeća koja su pred nama. Slika 4. pokazuje dinamiku i strukturu glavnih komponenti kreditnog portfelja banaka. Na slici se vidi da su potraživanja banaka od države 1994. bila približno jednaka potraživanjima od ostalih sektora (uglavnom stanovništva i poduzeća). Potraživanja su od države otad zabilježila značajniji rast samo 2005. i – posebno izraženo, u prva četiri mjeseca ove godine, kada se proračun nije na vrijeme prilagodio krizi pa su banke obilnim posudbama državi očuvale integritet fiskusa i financijskog sektora u cjelini. Za razliku od potraživanja prema državi, potraživanja banaka od privatnog (ostalih) sektora bilježila su rast uz kraće razdoblje stagnacije između kraja 1998. i kraja 2000. Od početka 2001. profiliran je novi trend rasta kredita koji nije značajnije prekinut sve do izbijanja najnovije krize. Prosječna godišnja stopa rasta kredita privatnom sektoru od srpnja 1999. do srpnja 2009. iznosila je nominalno 14,8%, što nakon oduzimanja prosječne godišnje stope inflacije - koja je u tom razdoblju iznosila 3,6%, daje godišnju stopu rasta realnih kredita od 11,2%. To je puno veća stopa rasta od prosječne stope rasta realnog BDP-a u istom razdoblju (3,9%). Ta razlika stopa objašnjava brzinu tempa financijskog produbljivanja (rast omjera kredita i BDP-a), ali i naznačuje hipotezu o uskoj pozitivnoj vezi između aktivnosti banaka (posebice kreditne aktivnosti) i gospodarskoga rasta. Rasprave o vezi između ponude kredita i ekonomskoga rasta često su bile opterećene tvrdnjama da banke kreditiraju potrošnju, a ne proizvodnju. Taj se zaključak nametao promatranjem slike 5.

Na njoj vidimo brži rast bankovnih kredita stanovništvu nego poduzećima. Krediti stanovništvu premašili su kredite poduzećima u bilancama banaka 2003. Prosječna (nominalna) godišnja stopa rasta kredita stanovništvu u promatranome je razdoblju iznosila 20,7% (17,1% realno), dok je ista stopa kod kredita poduzećima iznosila 10,6% (7% realno). Jesu li to dovoljni podatci za zaključak kako su banke kreditirale potrošnju, a ne proizvodnju? Iz gornjih se brojaka ne mogu izvlačiti dalekosežni zaključci jer u obzir treba uzeti promjene financijske strukture.

Slika 4.: Domaća potraživanja banaka od

(središnje) države i ostalih domaćih

sektora 07:1999. – 07:2009.

0.00

50,000.00

100,000.00

150,000.00

200,000.00

250,000.00

07.94.

07.95.

07.96.

07.97.

07.98.

07.99.2)

07.2000.

07.2001.

07.2002.

07.2003.

07.2004.

07.2005.

07.2006.

07.2007.

7.2008.

07.2009.

milijuni ku

na

Potraživanja od središnje države

Potraživanja od ostalih domaćihsektora

Izvor: www.hnb.hr Slika 5.: Domaća potraživanja banaka od

stanovništva i poduzeća 07:1999. –

07:2009.

0.00

20,000.00

40,000.00

60,000.00

80,000.00

100,000.00

120,000.00

140,000.00

07.94.

06.95.

05.96.

04.97.

03.98.

02.99.

01.200

0.

12.200

0.

11.200

1.

10.200

2.

09.200

3.

08.200

4.

07.200

5.

06.200

6.

05.200

7.

04.200

8.

03.200

9.

milijuni kuna

Potraživanja od poduzeća

Potraživanja od stanovništva

Izvor: www.hnb.hr

9

Poduzeća su se tradicionalno – pogotovo u razdoblju socijalizma, oslanjala na domaći bankovni kredit. On nije imao alternativu kao vanjski izvor financiranja. Međutim, u prošlom je desetljeću došlo do brzog razvoja čak pet alternativnih načina vanjskog financiranja poduzeća: (1) međusobnog trgovačkog kreditiranja, (2) leasinga, (3) faktoringa, (4) izdavanja vrijednosnih papira i (5) izravnog zaduživanja u inozemstvu. Pouzdanih statistika za sve ove financijske izvore nema, pa smo se ograničili na ilustraciju učinka izravnog zaduživanja poduzeća u inozemstvu. Slika 6. ponavlja podatke sa slike 5., uz korekciju kredita poduzećima za kredite što su ih poduzeća uzela u inozemstvu. Slika sada izgleda bitno drukčije: prosječna godišnja stopa rasta kredita poduzećima od srpnja 1999. do srpnja 2009. narasla je s 10,6% (samo domaći bankovni krediti - slika 5.) na 16,1% (domaći krediti i inozemni dug poduzeća – korekcija na slici 6.). Korekcija ukazuje na dvije iznimno važne pouke. Prvo, s gledišta nacionalne ekonomije u cjelini, financiranje poduzeća i dalje je neusporedivo važnije od financiranja stanovništva – nije došlo do „zanemarivanja financiranja proizvodnje“ (slike 6. i 7.). Drugo, financijski su tokovi postali toliko razvijeni i međunarodno integrirani da se zaključci ne mogu izvoditi samo na temelju promatranja kredita u bilancama banaka. Uloga i važnost banaka daleko je veća od onoga što se vidi u njihovim bilancama jer banke su postale vezivni element financijskoga sustava koji je integriran prostorno (vertikalna međunarodna integracija)) i preko raznih financijskih tržišta i instrumenata (horizontalna integracija u okviru kompleksnih financijskih grupacija). Fondovi, leasing i faktoring industrija, te investicijsko bankarstvo (potpora izdanjima vrijednosnih papira) najviše su se razvili u sklopu integriranih grupacija. Dakle, diversifikaciju financijskih institucija, koju na slici 8. vidimo u rastu važnosti nebankovnog posredovanja, treba tumačiti s oprezom. Iza razvitka nebankovnih posrednika često stoje složeni konglomerati s bankama u središtu.

Slika 6.: Domaća potraživanja banaka od

stanovništva i domaća potraživanja

banaka od poduzeća uvećana za vanjski

dug poduzeća 07:1999. – 07:2009.

0.00

50,000.00

100,000.00

150,000.00

200,000.00

250,000.00

300,000.00

350,000.00

07.99.2)

03.200

0.

11.200

0.

07.200

1.

03.200

2.

11.200

2.

07.200

3.

03.200

4.

11.200

4.

07.200

5.

03.200

6.

11.200

6.

07.200

7.

03.200

8.

11.200

8.

07.200

9.

milijuni kuna

Domaća potraživanja odpoduzećaPotraživanja od stanovništva

Ukupna korigirana potraživanjaod poduzeća

Izvor: www.hnb.hr Slika 7.: Ukupne obveze poduzeća i

stanovništva. u % BDP 2008.

0

50

100

150

200

250

300O

bvez

epr

ema

finan

cijskim

inst

itucijam

a

Obv

eze

prem

a dr

žavi

Obv

eze

prem

ast

anov

ništ

vu

Obv

eze

prem

ainoz

emst

vu

Obv

eze

prem

apo

duze

ćim

a

UKUPNO

% BDP Poduzeća

Stanovništvo

Izvor: Preliminarni međusektorski financijski račun za Hrvatsku, HNB, Financijska stabilnost br. 3., p. 22, tablica 1. www.hnb.hr Slika 8.: Aktiva financijskog sektora i

aktiva banaka u % BDP 2000. i 2008.

0

20

40

60

80

100

120

140

160

180

2000 2008

% BDP Financijski sektor

Banke

nebankovni sektor

nebankovni sektor

Izvor: Izračuni Arhivanalitike

10

Prema tome, ulogu banaka u razvojnom procesu možemo promatrati na dva načina. Uže gledanje naglašava ulogu glavne bankovne aktivnosti – kreditiranja. Gleda se povezanost kreditne s ekonomskom aktivnošću. U HUB Analizi br. 6. iz 2007. procijenjeno je da banke s 1,7%-tnim udjelom u ukupnoj zaposlenosti izravno stvaraju 4,5% ukupne dodane vrijednosti u Hrvatskoj. Povrh toga, korelacija kreditne i ukupne aktivnosti koja je prikazana na slici 9. upućuje na izvanredno važne dodatne pozitivne učinke banaka na gospodarsku aktivnost. Njih nije moguće precizno izmjeriti iako koeficijent korelacije između realnih kredita i realnog BDP-a na kvartalnoj razini iznosi uvjerljivih 54%. Povezanost ne mora značiti da povećanje ponude kredita uzrokuje ekonomski rast. Krediti rastu i kao odgovor na potražnju zbog ekonomskog rasta. No pitanje o tome je li autonomna ponuda kredita važnija za ekonomski rast od promptnoga odgovora ponude na potražnju, nalik je pitanju o kokoši i jajetu. Čak i ako je potražnja ta koja uvijek „vodi igru“, rast se ne bi mogao dogoditi ako ponuda na tu potražnju ne bi pronašla odgovarajući odgovor u pogledu količine i cijene (kamatnih stopa). Stoga na pitanje o uzročnosti ne treba trošiti puno vremena jer neki oblik povezanosti između kredita i ekonomskoga rasta očito postoji. Kretanje kamatnih stopa posljedica je opisanog procesa. Slika 10. prikazuje usporedbu odabranih kamatnih stopa u mjesecu kada je HUB osnovan (listopad 1999.) s kamatnim stopama prema zadnjim raspoloživim podatcima u trenutku pisanja ovoga rada (srpanj 2009.). Očita je snažna reakcija kamatnih stopa na kunske kredite s valutnom klauzulom prema dolje i smanjenje ukupne kamatne marže po toj osnovi. Slika 11. pokazuje da se kamatna marža (neto kamatni prihod u odnosu na kamatnosnu aktivu) smanjila s 4,67% krajem 2000. na 2,85% polovicom 2009. Podatci govore o tome da su se kamatne stope na kredite tijekom ovoga desetljeća smanjivale i zbog trenda pojeftinjenja kapitala na svjetskom, ali i zbog pada kamatne marže na domaćem tržištu.

Slika 9.: Stopa rasta realnih kredita

privatnom sektoru i BDP-a prema istom

kvartalu prethodne godine Q1:2000. – Q2: 2009.

-8.0

-6.0

-4.0

-2.0

0.0

2.0

4.0

6.0

8.0

I. 00

III. 0

0I.

01III

. 01

I. 02

III. 0

2I.

03III

. 03

I. 04

III. 0

4I.

05III

. 05

I. 06

III. 0

6I.07

III. 0

7I.08

III.0

8I.09

%

-10

-5

0

5

10

15

20

25

30

%

BDP-lijevo

Krediti-desno

Izvor: www.hnb.hr , izračuni Arhivanalitike. Slika 10.: Odabrane nominalne kamatne

stope banaka 10:1999. i 07:2009.

0

2

4

6

8

10

12

14

Kunski kreditibez v.k.

Kunski krediti sv.k.

Čisti kunskidepoziti

Oročeni devizinidepoziti

%

1999

2009

Izvor: www.hnb.hr Slika 11.: Kamatna marža 2000. – 2009.

0%

1%

2%

3%

4%

5%

31.12.20

00.

30.06.20

01.

31.12.20

01.

30.06.20

02.

31.12.20

02.

30.06.20

03.

31.12.20

03.

30.06.20

04.

31.12.20

04.

30.6

.200

5.

31.12.20

05.

30.06.20

06.

31.12.20

06.

30.06.20

07.

31.12.20

07.

30.06.20

08.

31.12.20

08.

30.06.20

09.

Izvor: www.hnb.hr , izračuni Arhivanalitike.

11

Važno dodatno djelovanje dolazilo je od smanjenja premije rizika za dužnike iz Hrvatske. Istovremenim djelovanjem svih triju čimbenika (pojeftinjenje kapitala na svjetskom tržištu, pad kamatne marže, pad premije rizika) došlo je do smanjenja nekih kamatnih stopa na razinu koja je usporediva s razinama u zemljama članicama Eurozone. Time je potvrđena EBRD-ova najviša ocjena kakvoće hrvatskog bankovnog sustava. Slika 12. pokazuje da su se kamatne stope na stambene kredite dugo kretale unutar intervala Eurozone. Kamatne stope na kredite poduzećima (Slika 13.) kretale su se oko gornje granice toga intervala. Razloge zbog kojih kamatne stope na kredite poduzećima nisu konvergirale tako uvjerljivo kao kamatne stope na kredite stanovništvu treba tražiti u relativno većoj rizičnosti sektora poduzeća, povezano s nedovršenim restrukturiranjem i razmjerno visokom zaduženošću sektora (Slika 7.). Međutim na kraju promatranog razdoblja obje kamatne stope izlaze izvan intervala Eurozone. Razloge treba tražiti u naraslim rizicima koji su eskalirali nakon što je ECB s jedne strane spustila kamatne stope omogućivši bankama iz Eurozone jeftinije refinanciranje, dok su nedovoljna fiskalna prilagodba i odbijanje aranžmana s MMF-om istovremeno potisnuli premiju rizika za Hrvatsku prema gore. Tako su narasle kamatne stope po kojima se banke i dužnici mogu refinancirati u inozemstvu.6 Uže gledanje na ulogu banaka u razvojnom procesu naglašava vezu između aktivnosti, kamata i kredita. Šire gledanje naglašava kvalitativne elemente: sposobnost za ročnu transformaciju sredstava, očuvanje stabilnosti i integriteta sustava platnog prometa i očuvanje financijske stabilnosti općenito, te spremnost i sposobnost za inovacije. Banke kao središta diversificiranih financijskih grupacija mogu obaviti svoju kompleksnu ulogu samo ako su dobro opremljene znanjem i kapitalom i ako u sustavu postoji jaka konkurencija. Slika 14. pokazuje razinu kapitalne adekvatnosti banaka. Ona je stalno bila veća od zakonom propisane.

Slika 12.: Kamatne stope na stambene

kredite u Hrvatskoj i Eurozoni

0.00

1.00

2.00

3.00

4.00

5.00

6.00

7.00

8.00

Jan

-03

Jul-0

3

Jan

-04

Jul-0

4

Jan

-05

Jul-0

5

Jan

-06

Jul-0

6

Jan

-07

Jul-0

7

Jan

-08

Jul-0

8

Jan

-09

Jul-0

9

%

Hrvatska

Eurozona MIN

Eurozona MAX

Izvor: www.hnb.hr , www.ecb.int Slika 13.: Kamatne stope na kredite s

rokom dospijeća do 5 godina poduzećima

u Hrvatskoj i Eurozoni

0.00

1.00

2.00

3.00

4.00

5.00

6.00

7.00

8.00

9.00Ja

n-03

Jul-0

3

Jan-

04

Jul-0

4

Jan-

05

Jul-0

5

Jan-

06

Jul-0

6

Jan-

07

Jul-0

7

Jan-

08

Jul-0

8

Jan-

09

Jul-0

9

Hrvatska

Eurozona MIN

Eurozona MAX

Izvor: www.hnb.hr , www.ecb.int Slika 14.: Stopa kapitalne adekvatnosti u

bankovnom sustavu Hrvatske

0

5

10

15

20

25

1996

1997

1998

1999

2000

2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

*

Izvor: www.hnb.hr , SPF. * - Q1

12

Slika pokazuje da su banke u promatrano razdoblje ušle nedovoljno kapitalizirane (1998.) zbog učinka problema u manjim i srednjim bankama. Tijekom 1999. i 2000. u sklopu procesa privatizacije banaka dolazi do nagloga skoka kapitalne adekvatnosti iznad 20%, čime su stvorene pretpostavke za kreditni zamah koji je potom uslijedio. Brza kreditna ekspanzija prirodno je dovela do smanjenja kapitalne adekvatnosti zbog rasta izloženosti riziku, no taj je trend zaustavljen na razini od oko 15%. To znači da su banke u zadnju krizu ušle s vrlo sigurnim pozicijama - dobro opskrbljene kapitalom. Strukturne promjene koje stoje iza opisanih rezultata dovele su do vidljive konsolidacije sektora. Broj banaka je smanjen sa 60 1998. na 36 2009., pri čemu je broj banaka s aktivom većom od 10 milijardi kuna povećan s 2 na 8. Ta se promjena dogodila zahvaljujući rastu bilance bankovnog sektora s 93 na 360 milijardi kuna u promatranom razdoblju. Veći broj velikih banaka značio je povećanu mogućnost korištenja ekonomija obujma i poboljšanu troškovnu učinkovitost. (Slika 16.)7 Poboljšana troškovna učinkovitost povezana je s već prikazanim padom neto kamatne marže i može se smatrati indikatorom snažne unutarnje konkurencije u sektoru. Prema tome, o intenzitetu konkurencije ne možemo donositi sud na temelju broja banaka, jer se taj broj smanjio. Manji broj tržišnih sudionika znači potencijalno slabiju konkurenciju. Na isti zaključak upućuje koncentracija četiriju najvećih banaka čiji se zbirni udjel povećao s 53% 1998. na 65% 2008. Međutim, troškovni indikator i neto kamatna marža u padu govore suprotno: intenzitet konkurencije se povećao. Na isti zaključak upućuju i pokazatelji profitabilnosti (Slika 17.): ROA i ROE su u padu od sredine desetljeća, što je jednim dijelom moralo biti potaknuto snažnim međubankarskim natjecanjem. Štoviše, povrat na kapital ROE banaka u Hrvatskoj ima jednu od najnižih vrijednosti među sličnim zemljama (Tablica A. u dodatku). Stoga snagu tržišnoga natjecanja treba

Slika 15.: Broj banaka prema visini aktive

u milijardama kuna

0

10

20

30

40

50

60

70

1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009*

10 i više

2-10

1-2

0.5-1

0.1-0.5

-0.1

* lipanj 2009. Izvor: www.hnb.hr Slika 16.: Troškovi kao % dohotka banaka

(„cost-income“ omjer)

40%

45%

50%

55%

60%

65%31

.12.2000

.

30.06.2001

.

31.12.2001

.

30.06.2002

.

31.12.2002

.

30.06.2003

.

31.12.2003

.

30.06.2004

.

31.12.2004

.

30.6.2005

.

31.12.2005

.

30.06.2006

.

31.12.2006

.

30.06.2007

.

31.12.2007

.

30.06.2008

.

31.12.2008

.

30.06.2009

.

Izvor: www.hnb.hr , izračuni Arhivanalitike. Slika 17.: Pokazatelji profitabilnosti –

povrat na aktivu (ROA) i kapital (ROE)

0.0%

0.2%

0.4%

0.6%

0.8%

1.0%

1.2%

1.4%

1.6%

1.8%

2.0%

31.1

2.2

000.

30.0

6.2

001.

31.1

2.2

001.

30.0

6.2

002.

31.1

2.2

002.

30.0

6.2

003.

31.1

2.2

003.

30.0

6.2

004.

31.1

2.2

004.

30.6

.2005.

31.1

2.2

005.

30.0

6.2

006.

31.1

2.2

006.

30.0

6.2

007.

31.1

2.2

007.

30.0

6.2

008.

31.1

2.2

008.

30.0

6.2

009.

0%

2%

4%

6%

8%

10%

12%

14%

16%

18%

ROA

ROE

Izvor: www.hnb.hr , izračuni Arhivanalitike.

13

sagledavati kroz nagli rast broja velikih banaka koje mogu koristiti troškovnu prednost veličine (vidjeti prethodnu bilješku), ali i kroz manje vidljive čimbenike poput napretka u upravljanju rizicima, tehnološkog napretka - posebno u dijelu primjene novih tehnologija u platnom prometu (osobito nakon prijelaza platnoga prometa u banke - Okvir 2.), proizvodnim inovacijama, sposobnosti kombiniranja proizvoda prema potrebama klijenata, novim kanalima distribucije i sl. Mnogi su učinci ovih promjena vidljivi indirektno, kroz rezultate ili statističke aproksimacije. Na primjer, broj poslovnih jedinica (podružnica i poslovnica) povećao se od 1998. do 2008. sa 813 na 1250, a bankomata s 285 na 3342. Brojke govore o dimenzijama realne promjene. (Slika 18.). I to u uvjetima u kojima se broj stanovnika smanjio, a broj zaposlenih u bankovnom sektoru povećao s 22,238 potkraj 2000. na 27,496 u lipnju 2009. Pritom su krajem 2008. dosegnute brojke od 29 poslovnica i 77 bankomata na 100,000 stanovnika, čime se naš bankovni sustav prema raširenosti kanala distribucije smjestio uz prosjek za najrazvijenije zemlje sredinom ovoga desetljeća. Iako su podatci za Hrvatsku 3-4 godine stariji nego za druge zemlje koje su prikazane na slici 19., vidimo strukturu distribucijske mreže koja je najsličnija Australiji, ali koja je u pogledu gustoće bankomata razvijenija nego u nekim starim članicama EU. Podatci u Tablici 3. na sličan način ilustriraju ekspanziju platno-prometnih volumena i tehnologije nakon reforme. Učinci teže mjerljivih poslovnih učinaka na produktivnost, BDP, ali i način života, mogli bi također biti veoma važni iako ih se rijetko spominje. Primjerice, širenje teritorijalne mreže bankomata i internetskog bankarstva dovelo je do smanjenja sklonosti držanju gotovine. (Slika 20.). Omjer gotovine i depozita u strukturi novčane mase M1 smanjen je sa 73% potkraj 1998. na 45% potkraj 2008. Ako bismo cjelokupno smanjenje objasnili tehnološkim napretkom, onda bismo mogli zaključiti da bi u uvjetima bez tehnološkoga napretka omjer potkraj 2008.

Slika 18.: Broj poslovnih jedinica i

bankomata

0

500

1000

1500

2000

2500

3000

3500

4000

1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

Poslovne jedinice

Bankomati

Izvor: Bilten o bankama, razni brojevi. Slika 19.: Gustoća poslovnih jedinica i

bankomata u odabranim državama

0

20

40

60

80

100

120

140

160Poslovne jedinice / 100,000

Bankomat i / 100,000

Izvor: Bilten o bankama br. 18. i izračuni Arhivanalitike za Hrvatsku; Baza podataka „Access to Finance“ Svjetske banke za 2004., www.worldbank.org za ostale zemlje. Tablica 3.: Odabrane statistike platnog

sustava 2005. – 2009.* 2005 2006 2007 2008 2009*

RAČUNI- poslovnih jedinica 361,171 391,644 418,521 413,513 425,085- građana 4,176,976 4,511,571 4,791,240 5,109,742 5,203,284PLATNE KARTICE- opće 6,324,028 6,970,487 7,640,375 8,031,278 8,077,709- poslovne 330,382 380,082 402,578 432,706 440,425BROJ TRANSAKCIJA U NKS-u 109,313,041 115,053,773 122,432,475 127,782,387 * lipanj 2009. Izvor: www.hnb.hr

Okvir 2.: Reforma platnog prometa Godinama je platni promet obavljan izvan banaka (SDK, ZAP, FINA) čime je bankama onemogućavano normalno planiranje likvidnosti i održavan visok rizik druge strane i namire. Primjenom novoga Zakona o platnom prometu od 1. travnja 2002. ostvaren je i posljednji korak u dugogodišnjoj reformi kojom je platni sustav u Hrvatskoj ustrojen istovjetno kao u razvijenim zemljama.

14

i dalje iznosio 73% što bi značilo da bi se izvan banaka držalo za oko 10 milijardi kuna više gotovine. To znači da bi se na tih 10 milijardi propustila zaraditi kamata od prosječnih 3% što znači uštedu 300 milijuna kuna ili gotovo 0,1% BDP-a godišnje. Tehnološki napredak ne može objasniti cjelokupnu promjenu omjera gotovine i depozita. Dio te promjene povezan je s likvidnošću i tečajnim očekivanjima. Zbog toga je došlo do povećanja omjera u proteklih godinu dana. No i ti su čimbenici povezani s promjenama u bankovnom sustavu koje u konačnici donose značajne uštede kroz različite kanale utjecaja, pa tako i kroz smanjenje držanja gotovine i njezina oportunitetnog troška. O širim koristima od bankovnoga sustava u vidu rasta produktivnosti i/ili zadovoljstva klijenata može se govoriti i zbog vremenskih ušteda uslijed primjene novih tehnologija. Nekada je odlazak do bankovne ili poštanske poslovnice i čekanje na transakciju trajao u prosjeku jedan sat po 2-3 puta mjesečno, a danas se isti posao obavi tijekom 20-tak minuta korištenja direktnog bankarstva. Ušteda od približno 2 sata mjesečno može se činiti trivijalnom, no riječ je o 1,3% ukupnoga radnog vremena. Razvijeno bankarstvo sudjeluje i u procesima socijalne transformacije koji u pravilu djeluju u pravcu modernizacije društva. Stambeni kredit je najvažniji instrument u tom pogledu. Olakšava formiranje i osamostaljivanje mladih osoba i obitelji. Omogućava kvalitetnije stanovanje u kojem djeca brže sazrijevaju i bolje uče. Stambeni krediti čine gotovo polovicu ukupnih bankovnih kredita stanovništvu i njihova je ukupna vrijednost u kreditnim portfeljima banaka u promatranom razdoblju povećana sedam puta (Slika 21.). Hipotekarni stambeni krediti čine oko 16% BDP-a, približno kao u Mađarskoj i Litvi te niže od Estonije, Latvije i razvijenih zemalja. S ukupnim portfeljem kredita privatnom sektoru na razini od oko tri četvrtine BDP-a Hrvatska se na slici 22. pozicionira blizu regresijske linije koja povezuje omjer kredita i BDP-a

Slika 20.: Omjer gotovine i depozita

12:1998. – 07:2009.

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

Dec

-98

Apr-99

Aug-99

Dec

-99

Apr-00

Aug-00

Dec

-00

Apr-01

Aug-01

Dec

-01

Apr-02

Aug-02

Dec

-02

Apr-03

Aug-03

Dec

-03

Apr-04

Aug-04

Dec

-04

Apr-05

Aug-05

Dec

-05

Apr-06

Aug-06

Dec

-06

Apr-07

Aug-07

Dec

-07

Apr-08

Aug-08

Dec

-08

Apr-09

Izvor: www.hnb.hr, izračuni Arhivanalitike Slika 21.: Ukupni krediti stanovništvu i

stambeni krediti 07:1999 – 07:2009.

0

20,000

40,000

60,000

80,000

100,000

120,000

140,000

Jul-9

9

Jan

-00

Jul-0

0

Jan

-01

Jul-0

1

Jan

-02

Jul-0

2

Jan

-03

Jul-0

3

Jan

-04

Jul-0

4

Jan

-05

Jul-0

5

Jan

-06

Jul-0

6

Jan

-07

Jul-0

7

Jan

-08

Jul-0

8

Jan

-09

Jul-0

9

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

35%

40%

45%Ukupno

Stambeni

Udjel stambenih u %

Izvor: www.hnb.hr Slika 22.: Omjer kredita i BDP-a i BDP

po stanovniku prema paritetu kupovne

moći, prosjeci 2005. – 2007. za 154

države (Hrvatska u krugu)

y = 27.939x - 188.39R2 = 0.4481

-50

0

50

100

150

200

250

300

350

4 5 6 7 8 9 10 11 12

ln BDP p.c. prema PPP

%

Izvor: WDI Online, www.worldbank.org, izračuni Arhivanalitike

15

s realnim dohotkom po stanovniku. Položaj blizu linije znači da nema ni naznaka pretjerane kreditne ekspanzije, niti naznaka zaostajanja u kreditnom razvoju. To ujedno znači da će se kreditni razvoj u budućnosti vjerojatno odvijati po umjerenijim stopama nego u prošlosti, u užoj korelaciji s rastom dohotka. Pritom je veoma važno da tržište stambenih kredita ostane stabilno zbog njegove šire društvene funkcije. Poseban tip banaka – stambene štedionice u tome imaju važnu ulogu (Okvir 3.).8 Bankovni je sustav pri obavljanju svih opisanih poslova u bitnome dogradio svoju sposobnost upravljanja rizicima. Neprijeporno je da se jednim dijelom radi o djelovanju regulacijskog okvira i nadzoru banaka. Međutim, kvaliteta upravljanja rizicima zavisi i o samim bankama. A podatci koji su prikazani u Tablici A u statističkom dodatku na kraju rada pokazuju da su hrvatske banke taj posao obavile dobro.9 Rezultat međunarodne usporedbe pokazuje komparativno visoku kapitalnu adekvatnost, kontinuirani pad loših plasmana i odgovarajuću razinu rezerviranosti za gubitke. S omjerom loših plasmana od 3,2% hrvatske banke u međunarodnoj usporedbi izgledaju dobro, a kapitalna je adekvatnost takva da može amortizirati i nepredviđena pogoršanja toga omjera (koja se neće moći izbjeći u aktualnoj krizi). Prema tome, u Hrvatskoj je uspostavljena čvrsta poveznica između kredita i ekonomske aktivnosti. Banke su sve do trenutka kulminacije krize ponudom kredita omogućavale gospodarski rast. Iza toga vidljivog dijela procesa odvijao se i manje vidljiv napredak u dijelu primjene novih tehnologija, dizajna proizvoda, inovacija u načinima njihove prodaje i distribucije, i upravljanju rizicima. Prema nekim parametrima (npr. gustoća mreže bankomata) hrvatsko je bankarstvo gotovo dosegnulo standarde najrazvijenijih zemalja, što znači da su tržišna struktura i poslovna mreža pripremljene za sljedeći poslovni i kreditni ciklus. No njegov će intenzitet vjerojatno biti nešto slabiji od prethodnog koji je upravo završio.

Okvir 3.: Stambene štedionice Nakon donošenja zakonskog okvira 1998. započelo je poslovanje banaka specijaliziranih za stambeno kreditiranje – stambenih štedionica. U Hrvatskoj posluje pet stambenih štedionica od čega su četiri uključene u međunarodne bankarske grupacije prisutne u Hrvatskoj. Ideja je stambene štednje pokrenuti zamašnjak stambenog kreditiranja kroz državno poticanje dugoročne stambene štednje. Vladin poticaj u Hrvatskoj iznosi 15% maksimalnog godišnjeg iznosa štednje od 5,000 kn (iznos poticaja od 750 kn/god.), što predstavlja smanjenje poticaja s 25% koliko je iznosio do 2005. Obje su razine poticaja (u % prosječnoga dohotka) realno manje nego u najuspješnijim sličnim sustavima stambene štednje kakav je npr. češki, gdje je oko 55% populacije uključeno u sustav (naspram 14% u Hrvatskoj). Upravo je smanjenje poticaja promijenilo rastući trend važnosti stambenih štedionica naspram banaka: to se dogodilo u 2005. godini: Oročeni depoziti kod stambenih štedionica i njihov omjer prema štednji kod banaka 11:2000 – 03:2009

0

1,000

2,000

3,000

4,000

5,000

6,000

7,000

Nov-2000

Mar-2001

Jul-20

01

Nov-2001

Mar-20

02

Jul-200

2

Nov

-2002

Mar-200

3

Jul-2

003

Nov

-200

3

Mar-200

4

Jul-2

004

Nov-200

4

Mar-2005

Jul-20

05

Nov-2005

Mar-2006

Jul-20

06

Nov-2006

Mar-20

07

Jul-200

7

Nov

-2007

Mar-2008

Jul-200

8

Nov

-200

8

Mar-200

9

kn, milijni

0.0%

1.0%

2.0%

3.0%

4.0%

5.0%

6.0%

Oroceni depoziti

U % š tednje kod banaka

Štednja kod banaka definira se kao zbroj štednih i oročenih kunskih i deviznih depozita kod banaka prema statističkim izvorima HNB-a Izvor: www.hnb.hr, Statistički pregled (i Bilten), Tablice D1 i E1.

Iako udjel štedionica u ukupno odobrenim stambenim kreditima ne prelazi 6%, broj novoodobrenih kredita je značajan (4,000 u 2008.). Stoga ove institucije imaju vidljiv doprinos razvoju sektora graditeljstva i BDP-a. Njihov je učinak procijenjen na 0,2% BDP-a za 2008. Općenito, riječ je o sustavu s neiskorištenim potencijalom jer je poticanje domaće štednje veoma poželjno zbog smanjenja unutarnjih makroekonomskih neravnoteža (raskoraka između domaće štednje i investicija), a odobravanje kredita uz limitiranu i fiksnu kamatnu stopu (koja ne smije biti za više od 3 postotna boda veća od pasivne kamatne stope na štednju), veoma je atraktivno u uvjetima kada se kamatne stope na tržištu brzo mijenjaju. Glavni problem za ove institucije leži u neprilagođenoj regulaciji koja je mijenjana u bitnim elementima (poticaji), što je smanjilo mogućnost za poslovno predviđanje i planiranje. Zbog toga stambene štedionice nemaju minimum predvidive profitabilnosti koji bi bio potreban da zauzmu značajnije mjesto u okviru financijskih grupacija i u okviru hrvatskog financijskog sustava. No kako je riječ o potencijalno vrlo korisnom financijskom proizvodu – kako u pogledu poticane štednje, tako i u pogledu stambenog kredita s fiksnom kamatnom stopom, HUB je započeo s akcijom promocije stambenih štedionica i predlaganjem unaprjeđenja regulacijskog okvira.

16

III. Banke i monetarna politika Vertikalna (međunarodna) integracija bankovnog sustava i njegova jednako intenzivna horizontalna integracija (preko različitih financijskih tržišta i u okviru novonastalih financijskih grupacija) učinila je vođenje monetarne politike u Hrvatskoj iznimno zahtjevnom zadaćom. Stara pravila više nisu vrijedila, a vođenje monetarne politike u vertikalno i horizontalno integriranim financijskim sustavima poput hrvatskoga postalo je teže od vođenja monetarne politike u velikim i autarkičnim sustavima poput SAD-a i EMU. Naime, snaga instrumenata s kojima HNB raspolaže veoma je mala u odnosu na snagu šokova s kojima se suočava. Razumno se opredijelivši za očuvanje stabilnosti tečaja radi čuvanja financijske stabilnosti, HNB se implicitno odrekla mogućnosti trajnoga utjecanja na novčane agregate i kamatne stope tržišta novca. Takozvano nemoguće trojstvo monetarne politike govori da nije moguće kontrolirati i tečaj i kamatne stope (tokove kapitala koje pokreće kamatni diferencijal između zemlje i inozemstva) i likvidnost. Veliki i autarkični sustavi puštaju tečaj, a drže kontrolu nad kamatama i likvidnošću. S druge strane, tečaj je najčešće sidro u malim gospodarstvima. Na slici 23. vidimo potvrdu te činjenice u našem slučaju: tečaj je bilježio manje varijacije od dviju mjera likvidnosti (M0 i M1) i ponude kredita. Varijacija kamatnih stopa tržišta novca nije ni prikazana na slici jer je ekstremno visoka (314%). Međutim u praksi, i velike i male ekonomije u jednadžbu dodaju i četvrti element koji dodatno komplicira odnose: ponudu kredita. Kredit je u model ušao na različite načine, transformiravši nemoguće trojstvo u nemogući kvartet monetarne politike. U maloj ekonomiji poput naše pokazalo se da kontrola tečaja ne znači samo gubitak kontrole nad kamatnim stopama i likvidnošću nego i nad tempom kreditnoga rasta. Nasuprot tome, u velikim se ekonomijama u ovoj krizi pokazalo da i nakon stimulacije niskim kamatama i obiljem likvidnosti, krediti (srećom) ne

rastu ako banke i dalje percipiraju povećane rizike. U oba slučaja kredit se pokazao teško dokučivim ciljem za kreatore politike ostavši dominantno određen odlukama samih banaka. To međutim ne znači da je kredit pretjerano kolebljiv, naprotiv. Slika 23. pokazuje oko tri puta manju varijaciju stope rasta ponude kredita od varijacije stope rasta novčane mase. Najveću varijaciju među prikazanim indikatorima ima depozitni novac, na koji centralna banka može utjecati i koji bi stoga – kao važna stavka na strani izvora sredstava banaka, trebao predstavljati poveznicu između monetarne politike i kreditne aktivnosti banaka. Međutim, ta veza ne postoji kao što još jasnije pokazuje Slika 24. Depozitni novac ima puno veću varijaciju od ponude kredita, a odstupanja su povremeno takva da izgleda kao da veza novca i kredita posve nestaje. Slika 23.: Standardna devijacija stopa

promjene u odnosu na isti mjesec

prethodne godine 01:2001.- 07:2009.

0%

2%

4%

6%

8%

10%

12%

14%

16%

18%

20%

Krediti M0 M1 Depozitni novac HRK/EUR

Izvor: www.hnb.hr, izračuni Arhivanalitike Slika 24.: Stopa rasta kredita i odabranih

novčanih agregata u odnosu na isti mjesec

prošle godine 01:2001. – 07:2009.

-40.0%

-20.0%

0.0%

20.0%

40.0%

60.0%

80.0%

100.0%

Jan-

01

Jul-0

1

Jan-

02

Jul-0

2

Jan-

03

Jul-0

3

Jan-

04

Jul-0

4

Jan-

05

Jul-0

5

Jan-

06

Jul-0

6

Jan-

07

Jul-0

7

Jan-

08

Jul-0

8

Jan-

09

Jul-0

9

Krediti

M0

M1

dep.novac

Izvor: www.hnb.hr, izračuni Arhivanalitike

17

Odgovor na pitanje zašto je to tako - jednak je odgovoru na pitanje zašto je snaga instrumenata s kojima HNB raspolaže mala u odnosu na snagu šokova s kojima se suočava. Odgovor leži u velikoj fleksibilnosti vertikalno i horizontalno integriranih banaka pri mogućem strukturiranju izvora financiranja te u vrlo maloj zavisnosti o refinanciranju kod središnje banke. Ilustracija je prikazana na slici 25. Gornji dio slike prikazuje kreditni ciklus – to je ona linija rasta kredita u odnosu na isti mjesec protekle godine koja je prikazana na slici 24. Na donjem dijelu slike 25. paralelno pratimo strukturu glavnih izvora financiranja: udjel kapitala u ukupnoj pasivi, udjel deviznih depozita, udjel kunskih depozita, udjel inozemnog financiranja. Već na prvi pogled uočavamo velike promjene u strukturi pasive banaka u dugom roku. Uzlazni dio zadnjega kreditnog ciklusa možemo locirati u razdoblju od kraja 2003. do sredine 2007. U tom su razdoblju djelovale četiri već prije započete promjene. Prvo, udjel deviznih depozita nalazio se u padu. Drugo, isto se događalo s udjelom kapitala. Treće, rastao je udjel kunskih depozita. Četvrto, posebno je brzo rasla važnost inozemne pasive banaka. Porast važnosti inozemne pasive nauštrb deviznih depozita bio je izrazito jak trend koji je trajao nakon što su devizni depoziti dosegnuli maksimum potkraj 2001./ početkom 2002., u vrijeme konverzije europskih valuta u euro. Procijenjeno je da se u tom razdoblju oko 2 milijarde eura štednje iznad njene trend-vrijednosti našlo na računima kod banaka. No taj je „vrh“ bio kratkoga daha (Slika 25.) Od početka 2002. započelo je smanjenje udjela deviznih depozita (zapravo, korekcija na „normalnu“ razinu otprije konverzije). Zbog toga je inozemna pasiva počela igrati sve važniju ulogu u financiranju prirasta kredita. HNB je na to reagirala serijom mjera kojima je nastojala poskupiti inozemnu pasivu i destimulirati zaduživanje banaka u inozemstvu ne bi li na taj način utjecala na usporavanje kreditne ekspanzije koju je smatrala prebrzom.10 Prosječna stopa obvezne pričuve pritom je smanjivana, međutim

Slika 25.: Kreditni ciklus i struktura

glavnih izvora financiranja banaka

12:1998. – 07:2009.

Izvor: www.hnb.hr, izračuni Arhivanalitike. Slika 26.: Stope najvažnijih monetarnih

regulacija11

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

Aug-01

Feb-02

Aug-02

Feb-03

Aug-03

Feb-04

Aug-04

Feb-05

Aug-05

Feb-06

Aug-06

Feb-07

Aug-07

Feb-08

Aug-08

Feb-09

Omjer devizne likvidnosti

Obvezna rezerva

GOP

Izvor: www.hnb.hr učinci njena smanjenja poništeni su povećanjem granične obvezne pričuve (GOP) i promjenama osnovica kojima su povećavani tereti drugih regulacija – npr. omjera devizne likvidnosti. Tako je teret regulacije rastao i bez promjene stopa (slika 26.; detaljan prikaz regulacija sadržan je u Tablici B u dodatku).

-10%

-5%

0%

5%

10%

15%

20%

25%

30%

35%

Dec

-98

Jun

-99

Dec

-99

Jun

-00

Dec

-00

Jun

-01

Dec

-01

Jun

-02

Dec

-02

Jun

-03

Dec

-03

Jun

-04

Dec

-04

Jun

-05

Dec

-05

Jun

-06

Dec

-06

Jun

-07

Dec

-07

Jun

-08

Dec

-08

Jun

-09

0%

20%

40%

60%

80%

100%

Dec-98

Jun-99

Dec-99

Jun-00

Dec-00

Jun-01

Dec-01

Jun-02

Dec-02

Jun-03

Dec-03

Jun-04

Dec-04

Jun-05

Dec-05

Jun-06

Dec-06

Jun-07

Dec-07

Jun-08

Dec-08

Jun-09

Kapital

Inozemna pasiva

Devizni depoziti

Kunski depoziti

18

Kako bi na pregledan način prikazao terete složenog regulacijskog sustava, HUB je konstruirao indeks regulacijskog opterećenja – IRO. IRO, koji je prikazan na slici 27., de facto predstavlja trošak regulacije koji se ugrađuje u kamatne stope. Što se može zaključiti na temelju promatranja njegova kretanja? Prvo, IRO se nalazio pod dominantnim utjecajem granične obvezne pričuve. IRO bilježi nagli pad njenim ukidanjem u listopadu 2008. Drugo, IRO pokazuje aktivizam HNB-a koji je bio logično pozicioniran u kreditnom ciklusu: HNB je pokušavala poskupiti intermedijaciju u uzlaznom dijelu kreditnoga ciklusa (ne bi li na taj način utjecala na usporavanje rasta kredita) te ju potom naglo pojeftiniti kada je u rujnu 2008. postalo jasno da će silazna faza kreditnog ciklusa kulminirati „tvrdim prizemljenjem“. No pitanje o uspješnosti takve politike zasad je bez odgovora: je li ona uistinu ublažila magnitudu kreditnoga ciklusa i pomogla pri postizanju drugih deklariranih ciljeva (smanjenje vanjskih neravnoteža, usporavanje rasta vanjskoga duga), ili linija na slici 27. pokazuje tek ograničenu reakciju kreatora politike koja nije imala znatnijih učinaka? Činjenica je da je vanjski dug nastavio kontinuirani rast, pogotovo vanjski dug sektora poduzeća koji se u vrijeme najskuplje regulacije najviše zaduživao u inozemstvu (Slika 6.). Taj proces je naglo zaustavljen tek u trenutku prelijevanja globalne krize, tj. kada su izvori kapitala presahnuli na svim međunarodnim tržištima. Isto se dogodilo s deficitom tekućeg računa bilance plaćanja. Nadalje, činjenica je da HNB od 2007. primjenjuje izravne limite na porast kreditnog portfelja banaka (12% godišnje). Otud se može zaključiti da i sama monetarna vlast nije bila zadovoljna učincima manipulacije troškom financijskog posredovanja pa je na kraju pribjegla de facto kreditnim limitima. Naposljetku, slika 27. pokazuje da je IRO unatoč smanjenju u ovoj krizi ostao razmjerno visok (gotovo 1%). To ukazuje na činjenicu da HNB susreće bitna ograničenja pri provedbi regulacije. Regulacija se sada

Slika 27.: IRO – indeks troška regulacije12

0

50

100

150

200

250

300

Aug

-01

Feb

-02

Aug

-02

Feb

-03

Aug

-03

Feb

-04

Aug

-04

Feb

-05

Aug

-05

Feb

-06

Aug

-06

Feb

-07

Aug

-07

Feb

-08

Aug

-08

Feb

-09

bazni bodovi

Izvor: Arhivanalitika. uglavnom sastoji od obvezne rezerve i minimalnoga omjera devizne likvidnosti. Te su stope po svim međunarodnim kriterijima visoke, no HNB ih ne može dalje značajnije smanjivati kako ne bi gubila devizne rezerve. Zbog toga je anticiklički utjecaj njene politike na ponudu kredita ograničen. Razlog leži u potrebi očuvanja stabilnoga tečaja i s njime povezane financijske stabilnosti. Iz perspektive nemogućeg kvarteta monetarne politike vidimo da su mogućnosti središnje banke za vođenje anticikličke politike minimalne ako financijska stabilnost zavisi o stabilnosti tečaja. S druge strane, eksperiment s restrukturiranjem kvarteta u smjeru fleksibilizacije tečaja mogao bi završiti još većom nestabilnošću u kojoj bi kreditna kontrakcija bila još jače izražena zajedno s eskalacijom valutno induciranih kreditnih rizika. Središnja banka koja je svjesna te opasnosti ostaje zatočena u malom manevarskom prostoru. Ipak, prudencijalne politike i njihovi efekti pružaju izlaz. Ako se nakratko vratimo na Sliku 25., uočit ćemo da je konstelacija s dominantom i rastućom ulogom inozemne pasive na strani financiranja banaka završena tijekom 2006. U posljednjem dijelu uzlazne faze kreditnoga ciklusa – koja se približno podudara s uvođenjem limita na rast plasmana banaka od 12% godišnje, dogodila se velika promjena. U dvije godine prije početka krize u listopadu 2008. smanjivala se važnost inozemne pasive, a rasla je važnost

19

kunskih depozita i kapitala. Slika 28. pokazuje kakvog je to traga ostavilo na kretanju omjera kapitala i aktive banaka. Taj omjer se – srećom, znatno povećao upravo u razdoblju prije krize. Veoma je teško reći kolika je u tome bila uloga granične obvezne pričuve odnosno manipulacije troškom regulacije. Prema jednoj teoriji, GOP je uz stopu od 55% poskupio sredstva do razine na kojoj je ukupni ulazni trošak inozemnih sredstava s uključenim troškom regulacije premašio očekivanu dobit vlasnika banaka pa se bankama isplatilo financirati izravno kapitalom. Međutim, u isto je vrijeme došlo do uvođenja novih kapitalnih zahtjeva za valutno inducirane rizike (v. Tablica B., Dodatak). Dogodile su se i najave daljnjih povećanja kapitalnih zahtjeva. U takvim uvjetima nije jednostavno identificirati koliko je na rast omjera kapitala i aktive neizravno utjecao GOP, a koliko regulacija i očekivanje rasta rizika. U svakom slučaju, možemo zaključiti kako je vrlo mala mogućnost da je monetarna i devizna regulacija HNB-a imala znatniji učinak na ukupno zaduživanje nefinancijskih sektora, posebno velikih poduzeća. Međutim, postoji mogućnost da je proizvela uzgredni učinak koji je u konačnici doveo do bolje kapitalne pripremljenosti banaka za krizu (Slika 28.). Međutim, čak i ako je uzgredni učinak GOP-a bio takav, njegovo je korištenje bilo kontroverzno jer je prudencijalna regulacija brži, bolji i jasniji način za poboljšanje kapitalskih pozicija banaka od neizravnog djelovanja putem promjene optimalnog ponašanja u uvjetima zaoštrene devizne regulacije (GOP). Osim što je učinak takve regulacije teško predvidiv, ona s priličnim stupnjem pouzdanosti izaziva tržišne distorzije: (i) sprječava brži rast manjih banaka i tako petrificira tržišnu strukturu, (ii) ograničava pristup kreditima malim i srednjim poduzećima.13 Osim toga, anticikličko djelovanje koje ima restriktivni predznak u ekspanzivnoj fazi poslovnog ciklusa provodi se zbog

Slika 28.: Omjer kapitala i aktive

hrvatskih banaka

0%

2%

4%

6%

8%

10%

12%

14%

16%

31.12.20

00.

30.06.20

01.

31.12.20

01.

30.06.20

02.

31.12.20

02.

30.06.20

03.

31.12.20

03.

30.06.20

04.

31.12.20

04.

30.6.200

5.

31.12.20

05.

30.06.20

06.

31.12.20

06.

30.06.20

07.

31.12.20

07.

30.06.20

08.

31.12.20

08.

30.06.20

09.

Izvor: www.hnb.hr, Tromjesečna agregirana statistička izvješća, izračuni Arhivanalitike. toga da bi se u recesiji mogao izvesti ekspanzivni zaokret s proturecesijskim djelovanjem. Drugim riječima, brana se ne podiže zato da bi voda u njoj stajala, već zato da bi se njena energija kontroliranom uporabom pretvorila u neki drugi oblik korisnoga djelovanja kad za to dođe vrijeme. Stoga se postavlja pitanje kako razriješiti problem nemogućega kvarteta i proširiti manevarski prostor za anticikličko djelovanje u krizi u uvjetima kada se tečaj ne može znatno mijenjati jer je nužan kao sidro financijske stabilnosti? To nas dovodi do završnih razmatranja o aktualnoj krizi. U njoj ove teme dominiraju na globalnoj razini. Najvažniji dio rasprave odnosi se na to kako koristiti prudencijalne politike u anticikličke svrhe. To je univerzalna tema koja je aktualna u svim gospodarstvima bez obzira na njihove karakteristike. Međutim, kada je riječ o malim i otvorenim ekonomijama poput Hrvatske, tečaj odnosno vlastita valuta ponovno se šire razumije kao ograničenje za slobodnije vođenje politike u teškim vremenima. Ponovno je započelo preispitivanje uloge tečaja odnosno vlastite valute „zahvaljujući“ traumatičnom iskustvu Islanda. Preispitivanje se očekivano razvija u smjeru formiranja dviju preporuka. Prva je napustiti tečaj kao sidro i započeti s vođenjem politike nalik onoj u SAD-u ili EU. Ako to nije moguće, druga je preporuka prihvatiti zauvijek fiksni tečaj

20

(prihvatiti tuđu stabilnu valutu). Iako su oba pitanja još uvijek daleko od odgovora, kriza je katalizator koji bi mogao puno toga promijeniti u načinu gledanja na ove probleme. IV. Kriza i nakon nje Kriza je na svjetskom tržištu započela u ljeto 2007. U početku izazvana nenaplativošću drugorazrednih hipotekarnih kredita u SAD-u, kriza se pomoću dvaju mehanizama brzo proširila na cijeli svijet. Prvi mehanizam je sekuritizacija: većina je hipotekarnih portfelja u SAD-u sekuritizirana, a među kupcima američkih hipotekarnih vrijednosnica nalazili su se financijski posrednici iz cijeloga svijeta koji su se tako našli izloženi rizicima iz SAD-a. Drugi mehanizam širenja krize bile su nepotpune informacije. Zbog nedostatka transparentnosti, nevjerodostojnih rejtinga izdanja hipotekarnih vrijednosnica i upitnih tehnika njihova vrednovanja u bilancama, financijske su institucije prestale vjerovati u solventnost drugih financijskih institucija. Zbog toga je zaustavljeno međubankovno kreditiranje i zaprijetila je kreditna kontrakcija te smetnje u mehanizmu međunarodnog platnog prometa. Do rujna 2008. činilo se da će europska tržišta u nastajanju biti pošteđena krize. Međutim, nakon što je kolaps jedne od pet najvećih investicijskih banaka na svijetu – Lehman Brothers – 15. rujna 2008. ekstremno povećao percepciju rizika, prijenos krize se počeo odvijati filmskom brzinom. Glavni pokretač prelijevanja krize unutar Europe bila je kriza na Islandu koja je kulminirala u rujnu 2008., neposredno nakon nesretne epizode s Lehmanom. Glavna obilježja islandskog financijskog sustava koja su dovela do krize bila su (Buiter i Siebert, 2008):

• politička odluka da je za Island najbolje da se nastavi razvijati izvan EU,

• odluka da vodeće banke ostanu u domaćem vlasništvu,

• vrlo liberalna i agresivna politika domaćih banaka čiji su kreditni portfelji rasli mnogo puta brže od islandskoga BDP-a (islandske su se banke zaduživale na europskom tržištu i plasirale kredite izvan Islanda),

• opuštena politika središnje banke koja je smatrala da može voditi monetarnu politiku uz relativno male međunarodne pričuve od oko 12% BDP-a.14

Island je financijski kolabirao kad su velike međunarodne banke prestale vjerovati u solventnost najvećih islandskih banaka i zaustavile njihovo kreditiranje. Uistinu, islandske su banke zahtijevale toliki iznos dokapitalizacije da nitko iz privatnog sektora to nije želio učiniti, pa ih je na koncu preuzela vlada. Pokazalo se da domaće vlasništvo nad velikim bankama u kritičnom trenutku može biti mana. Islanđani time nisu dobili ništa, ali su izgubili potencijalnu inozemnu potporu (o tome je izbila velika svađa s Velikom Britanijom), a gubitkom se može smatrati i iznos koji će porezni obveznici platiti za sanaciju banaka. Tržišni su sudionici trenutno počeli promatrati Island kao paradigmatski slučaj za ekonomiju u razvoju na europskoj periferiji. Pod lupu su došle i druge europske banke koje su kreditirale islandske banke; rizik se širio u koncentričnim krugovima. Do kraja 2008. financijska je kriza sličnom logikom snažno zahvatila još i Latviju, Mađarsku, Ukrajinu i Rusiju. Ako se prisjetimo podataka sa Slike 3., prisjetit ćemo se da su to države s relativno malim udjelima stranih banaka. Zajednička karakteristika Latvije i Mađarske je da su njihove najveće „retail“ banke (Parex i OTP) u domaćem vlasništvu, ali i vrlo aktivne kao dužnici na međunarodnom financijskom tržištu. Od država s relativno malim udjelima stranih banaka skupini najviše pogođenih država Nove Europe nedostaje jedino Slovenija jer je tijekom krize uživala zaštitu eura i fiskalne politike pa nije prolazila kroz veće financijske turbulencije.15 Nije bilo razloga bojati se valutnog rizika zbog kolapsa lokalne

21

valute. Upravo je valutni rizik uz ograničeni fiskalni kapacitet odigrao jednu od ključnih uloga u bijegu kapitala s Islanda te iz Mađarske i Ukrajine. Tako je ova kriza pokazala da vlastita valuta i neintegrirani (ili poluintegrirani) bankovni sustav u maloj i otvorenoj ekonomiji na europskoj periferiji nisu prednost, već mogu predstavljati ozbiljan rizik u teškim vremenima. Zaključak je posve suprotan od inicijalnih reakcija dijela naših kreatora javnoga mnijenja na krizu. Naime, u jesen 2007. moglo se čuti da međunarodne banke u Hrvatskoj predstavljaju rizik. Pokazalo se međutim da su u Hrvatskoj, slično kao u Estoniji, Češkoj i nekim drugim zemljama, upravo međunarodne banke pomogle čuvanju stabilnosti i barem djelomičnom ublažavanju i usporavanju krize koja se prelila realnim i psihološkim, a ne financijskim kanalima. Stoga se već naziru pouke i posljedice ove krize. Prva pouka glasi da problem nije u samoj integraciji nego u nedovršenoj integraciji. Zajedničko je obilježje europskih država koje su s najvećim financijskim poteškoćama prošle kroz ovu krizu u tome što su imale vlasnički i organizacijski neintegrirane, ali u pogledu međunarodnih tokova kapitala (zaduživanja) potpuno integrirane bankovne sustave. I Parex i OTP, kao i ruske i ukrajinske banke, bili su veoma aktivni sudionici na europskome tržištu kapitala. Druga pouka glasi da su reforme i brzina političke integracije najbolji načini za rješavanje financijskih problema. Islanđani su to vrlo brzo shvatili i u roku nekoliko mjeseci nakon izbijanja krize promijenili vladu i prionuli zaboravljenom projektu priključivanja EU. Kao da su pročitali analizu HNB-a „Financijska stabilnost br. 3.“ koja je pokazala da jedan formalni korak u procesu pridruživanja EU i EMU ima oko pet puta snažniji učinak na pad prinosa (premije rizika) na državne obveznice od rasta postotne promjene udjela izvoza u BDP-u, te oko devet puta jači učinak od rasta BDP-a (u odnosu na trend).16

Treća pouka – koja izravno proizlazi iz prvih dviju, odnosi se na činjenicu da vlastita valuta u maloj i otvorenoj ekonomiji na europskoj periferiji ne daje nikakve prednosti nego proizvodi troškove i rizike. Ponovno svjedočimo buđenju ideje o beskorisnosti fleksibilnog tečaja u malim i otvorenim ekonomijama, ideje koja je stara gotovo pola stoljeća.17 U Hrvatskoj je rasprava o tome vođena početkom promatranog razdoblja (krajem 90-tih i početkom ovoga desetljeća) sa snažnom porukom da je monetarna politika u danim strukturnim uvjetima ograničena (Šonje, 2002, 2003). Otud proizlazi teza o superiornosti ranog uvođenja eura. U isto vrijeme su i neki istraživači u Europi uspjeli pokazati da su troškovi promjena tečaja bili puno veći od koristi za periferne zemlje u samoj EU (Austriju, Irsku, Portugal: Fratzcher, 2002).18 Slični glasovi iz drugih manjih zemalja europske periferije i rezultati istraživanja potaknuli su neke od vodećih europskih ekonomista da pošalju poruku o nužnosti brze eurizacije europske periferije (Buiter i Grafe, 2003).19 Suočena sa sve glasnijim zahtjevima takve vrste, europska je birokracija reagirala brzopleto. Zanemarujući ekonomsku analizu pozvala se na apstraktna teorijska načela. Govor tadašnjeg predsjednika ECB-a Wima Duisenberga na Europskom bankarskom kongresu u Frankfurtu 2001. primjer je ignoriranja realnosti u ime teorije koja nije relevantna za konkretan slučaj.20 No ove su godine (2009) rasprave nakon šest godina ponovno aktualizirane. Otprije najaktivniji sudionik međunarodne debate – Willem Buiter, inače poznat po tome što je na temelju stručnih zasluga postao prvi stranac (Nizozemac) član odbora guvernera Bank of England, otišao je korak dalje predloživši Britancima da se odreknu funte i uđu u EMU (Buiter, 2008). Najutjecajniji Think Tank iz Bruxellesa (Bruegel) nije nastupio tako hrabro kao Buiter, ali je probleme odgovora ekonomske politike u uvjetima integracije pokušao podignuti visoko na listi prioriteta nove Europske komisije (Darvas i Pisani-Ferry, 2009).21 Četvrta, ne i najmanje važna pouka ove krize glasi da financijske inovacije kontinuirano postavljaju izazove pred

22

upravljanje rizicima i financijsku regulaciju. Dobar nadzor, stalni razvoj upravljanja rizicima i inzistiranje na transparentnosti i unaprjeđenju metoda vrednovanja financijskih instrumenata nemaju alternative. I dok razvijeni dio svijeta pokušava razriješiti ovaj problem novim pravilima određivanja potrebnog kapitala u bankama i reguliranjem bonusa za djelatnike banaka, pred europske se zemlje u razvoju postavljaju malo drukčija pitanja:

• Kako ubrzati integracijske procese, i posebno, kako što prije eliminirati ili znatno umanjiti valutni rizik i time otkloniti stalno prijeteću opasnost financijske i valutne krize?

• Kako dugoročno osigurati odgovarajući utjecaj lokalnih supervizora ako neka od banaka kćeri, članica međunarodnih grupacija, zapadne u poteškoće?

Ova će pitanja biti od najveće važnosti za razvoj bankarstva tijekom sljedećih deset godina.

V. Zaključci Tijekom proteklih deset godina hrvatski je bankovni sustav reformiran, postavši propulzivnim i konkurentnim sektorom s izrazito pozitivnim doprinosom društvenoj stabilnosti i gospodarskom razvitku. Reforme u bankovnom sektoru bile su jedini segment tržišnih reformi u kojem se Hrvatska našla na vrhu liste tranzicijskih zemalja. Konsolidacija, privatizacija, reforma platnog prometa te jačanje nadzora i kontrole samo su neke od konkretnih mjera kojima je stvoren jedan od stožernih sektora hrvatskoga gospodarstva. Promjene koje su se događale u Hrvatskoj odvijale su se na krijesti vala internacionalizacije koji je u istome razdoblju zahvatio cijelu Srednju i Istočnu Europu. Ulazak stranih banaka, koji je u većini zemalja doveo do većinske internacionalizacije bankovnih sustava, te brz kreditni rast, dogodili su se posvuda.

Privatni je sektor imao najveću korist od tih promjena. Potraživanja od države malo su rasla, dok su potraživanja od privatnog sektora brzo rasla tijekom cijeloga promatranog razdoblja. Pritom su potraživanja od stanovništva rasla brže od potraživanja od poduzeća, što je neke promatrače potaknulo na zaključak da banke kreditiraju potrošnju, a ne proizvodnju. Taj zaključak ignorira promjene u financijskoj strukturi. Financijski supstituti poput faktoringa, leasinga, izravnog zaduživanja u inozemstvu, izdavanja vrijednosnih papira i trgovačkog kreditiranja ubrzano su se razvijali tijekom proteklih deset godina. Kada se svi financijski kanali uzmu u obzir, financiranje poduzeća ostalo je daleko važnije od financiranja stanovništva. Međutim, uloga novih financijskih posrednika, instrumenata i tržišta, ukazala je na novu funkciju banaka. Banke su počele funkcionirati kao središta složenih financijskih grupacija koje su integrirane vertikalno (međunarodno) i horizontalno (uključuju veći broj različitih posrednika koji posluju na različitim financijskim tržištima). U takvim uvjetima postoje dva moguća gledanja na razvojnu ulogu banaka. Uže gledanje naglašava vezu između kreditne i ukupne gospodarske aktivnosti. Ta je veza neprijeporno uspostavljena što znači da, pored izravne proizvodnje dodane vrijednosti, banke proizvode velike uzgredne koristi. Te su se koristi očitovale u značajnom padu kamatnih stopa; neke od njih su se u jednome dijelu promatranog razdoblja ne samo približile nego i uklopile u kamatne intervale koji prevladavaju u Eurozoni. Šire gledanje još više proširuje razvojnu ulogu banaka. S kvalitativne strane naglašava njihovu sposobnost čuvanja financijske stabilnosti, integriteta platnog sustava, povjerenja, kao i njihovu sposobnost za ročnu transformaciju sredstava. Da bi mogle obavljati te funkcije, banke moraju ujediniti znanje i kapital, što im je u proteklih deset godina pošlo za rukom. Kapitalna je adekvatnost

23

kontinuirano bila daleko iznad propisanog minimuma, a loši su plasmani također bili u padu. Pritom su se odvijale duboke strukturne promjene – broj banaka je smanjen, a udjel četiri najveće banke povećan. Zbog toga konkurencija nije oslabila. Naprotiv, pad kamatne marže i pokazatelja profitabilnosti (ROA i ROE) u kontekstu kontinuiranog napretka troškovne efikasnosti govore u prilog tezi da je u cijelom promatranom razdoblju u bankovnom sektoru djelovala snažna konkurencija glavnih sudionika. Ta je činjenica vrlo vidljiva kroz indikatore necjenovne konkurencije, kao što je rast teritorijalne rasprostranjenosti kanala distribucije i primjena tehnoloških i proizvodnih inovacija. Iznimno je teško voditi monetarnu politiku u bankovnom sustavu koji je vertikalno i horizontalno integriran i u kojemu postoje mnogi financijski supstituti. Razuman odabir tečaja kao sidra financijske stabilnosti uzrokovao je velike oscilacije novčane mase i kamatnih stopa tržišta novca te praktički onemogućio utjecaj monetarne politike na ponudu kredita. Mogućnost lakoga pristupa banaka razmjerno jeftinim međunarodnim sredstvima dogodila se u trenutku kada je snažan uzlet deviznih depozita u trenutku konverzije europskih valuta u euro bio završen. Kreditna ekspanzija zasnovana na zaduživanju banaka u inozemstvu nagnala je središnju banku na uvođenje niza mjera usmjerenih poskupljivanju inozemnih izvora (npr. granična obvezna pričuva od 2004.) i izravnom ograničavanju rasta plasmana (od 2007.). HNB time, po svemu sudeći, nije uspio spriječiti zaduživanje nefinancijskih sektora, jedino je eventualno potaknuo banke na dokapitalizaciju. No i taj učinak nije lako dokazati pa će učinci mjera korištenih u ovom desetljeću još neko vrijeme biti kontroverzni i podložni raznim analizama. U svakom slučaju, banke su krizu dočekale spremne zahvaljujući više nego solidnoj kapitalizaciji koja se sigurno može pripisati prudencijalnim mjerama kao što je npr. bilo uvođenje dodatnog

kapitalnog zahtjeva za valutno inducirane kreditne rizike. Učinci svjetske krize na europskoj periferiji od Islanda do Ukrajine bili su vrlo različiti. Snažnije su pogođene zemlje s manjim udjelom stranih banaka na domaćem tržištu uz izuzetak Slovenije koja je iznimka jer je članica EMU. Vlastita valuta i fleksibilan tečaj u tome su se pokazali kao faktor rizika, a ne prednosti, jer su upravo valutni rizici uzrokovali snažne odljeve kapitala. I dok razvijeni dio svijeta pokušava razriješiti posljedice krize novim pravilima određivanja potrebnog kapitala u bankama i reguliranjem bonusa za djelatnike banaka, pred europske se zemlje u razvoju postavljaju drukčija pitanja:

• Kako ubrzati integracijske procese, i posebno, kako što prije eliminirati ili znatno umanjiti valutni rizik i time otkloniti stalno prijeteću opasnost financijske i valutne krize?

• Kako dugoročno osigurati odgovarajući utjecaj lokalnih supervizora ako neka od banaka kćeri, članica međunarodnih grupacija, zapadne u poteškoće?

Ova će pitanja biti od najveće važnosti za razvoj bankarstva tijekom sljedećih deset godina.

24

Literatura Arhivanalitika (2009): „Ocjena učinaka i perspektiva stambene štednje u Hrvatskoj.“ www.hub.hr BIS (2004): „Bank Failures in Mature Economies“ Basle Committee for Banking Supervision. www.bis.org Buiter, W. i C. Grafe (2003): „Anchor, Float or Abandon Ship: Exchange Rate Regimes for the Accession Countries.“ Banca Nazionale del Lavoro Quarterly Review, 221: 1-32. Buiter, W. i A. Siebert (2008): „The

Icelandic banking crisis and what to do about

it: The lender of last resort theory of optimal

currency areas.“ CEPR Policy Insight No. 26. http://www.cepr.org/pubs/PolicyInsights/Polic

yInsight26.pdf Buiter, W. (2009): „Why the United Kingdom should Join the Eurozone“ International Finance 11: 269-82. Caprio, G. i D. Klingebiel (1996): „Bank Insolvency: Bad Luck, Bad Policy or Bad Banking“ Annual World Bank Conference on Development Economics 1996. www.worldbank.org Darvas, Z. i Pisani-Ferri (2008): „Avoiding a New European Devide.“ Bruegel Policy Brief No. 10. www.bruegel.org Duisenberg, W. (2001): „The ECB and the accession process.“ Frankfurt European Banking Congress, 23 November 2001. EBRD: Transition Report. Razni brojevi i baza podataka www.ebrd.com Fratzscher, M. (2002): „The Euro Bloc, the Dollar Bloc and the Yen Bloc: How Much Monetary Policy Independence can Exchange Rate Flexibility Buy in an Interdependent World?“ ECB Working Paper no. 154. www.ecb.int Galac, T. i E. Kraft (2001): „Što znači ulazak stranih banaka u Hrvatsku?“ HNB Pregledi P-6. www.hnb.hr G-20 (2009): „Full G20 communique“ (izjava nakokn samita u Pittsburghu 25. rujna 2009. www.ft.com

Gavin, M. i R. Haussman (1996): „The Roots of Banking Crises: The Macroeconomic Context.“ U: Haussman, R. i L. Rojas-Suarez ur. Banking Crises in Latin America. Baltimore: John Hopkins University Press. HNB (1998, 2001, 2003, 2005, 2008): „Rezultati HNB-ovih anketiranja banaka“ HNB Pregledi P-1, P-5, P-14, P-20 i P-24. www.hnb.hr HNB (2008): “Okvir 1. Procijenjeni utjecaj krize na međunarodnom financijskom tržištu na hrvatsko gospodarstvo.” Tromjesečno izvješće, Bilten br. 143: str. 11-12. HNB (2009): Financijska stabilnost br. 3., lipanj. HUB Analize, razni brojevi Jankov, Lj. (2000): „Problemi banaka: uzroci, načini rješavanja i posljedice.“ HNB Pregledi P-2. www.hnb.hr Jemrić i Vujčić (2002): „Efficiency of Banks: A DEA Approach.“ CNB Working Papers W-7. www.hnb.hr Kraft, E. (2003): „ Strane banke u Hrvatskoj: iz druge perspektive.“ HNB Istraživanja I-12. www.hnb.hr Kraft, E., R. Hofler i J. Payne (2004): „Privatizacija, ulazak stranih banaka i efikasnost banaka u Hrvatskoj: analiza stohastičke granice fleksibilne Fourierove funkcije troška.“ HNB Istraživanja I-14. www.hnb.hr Kraft, E. i Lj. Jankov (2005): „Does Speed Kill? Lending Booms and Their Consequences in Croatia.“ Journal of Banking and Finance, 29: 105-21. Kraft, E. (2007): „Kolika je konkurencija u hrvatskom bankarskom sektoru?“ HNB Istraživanja I-19. www.hnb.hr Ljubaj, I. (2005): „Indeksi koncentracije bankarskog sektora u Hrvatskoj.“ HNB Pregledi P-21. www.hnb.hr McKinnon, R. I. (1963): „Optimum Currency Areas.“ American Economic Review 53: 717-25. Ružić, T. (2005): „Kontrola koncentracije u hrvatskom bankarskom sektoru.“ HNB Pregledi P-22. www.hnb.hr

25

Šonje, V. i B. Vujčić (1999): „Hrvatska u drugoj fazi tranzicije 1994. – 1999.“ HNB: Istraživanja I-4. www.hnb.hr Šonje, V. (2002): „Utjecaj valutne supstitucije na monetarne pokazatelje u zemljama u tranziciji: pouke za izbor politike tečaja.“ U: Ahec-Šonje, A., A. Babić i B. Bibić (ur.) Odnos države i tržišta na putu integracije Hrvatske u međunarodne gospodarske tokove. Zagreb: Ekonomija moderna. Šonje, V. (2003): „Monetary and Exchange Rate Policy in the Presence of Unofficial Dollarization.“ De La Rue: Exchange Magazine. Šonje, V., ur. (2005): Veza koja nedostaje. Zagreb: Arhivanalitika. Šonje, V. (2009): „Credit Growth in CEE: Real Effects of Integration and Crisis“ (mimeo) Prepared for the 2nd Zagreb School of Economics and Management Conference, Zagreb, November 2009. www.zsem.hr Tepuš, M. M. (2002): „Analiza poslovanja stambenih štedionica u Hrvatskoj.“ Pregledi P-11. www.hnb.hr Tepuš, M. M. (2004): „Analiza modela stambenog financiranja u Republici Hrvatskoj.“ Pregledi P-18. www.hnb.hr Tepuš, M. M. (2006): „Analiza poslovanja stambenih štedionica: rezultati drugoga HNB-ova projekta anketiranja stambenih štedionica.“ Pregledi P-23. www.hnb.hr

Tablica A. Najvažniji pokazatelji o bankama za 17 tranzicijskih zemalja „Nove Europe“

1999 2004 2007 2008 1999 2004 2007 2008 2000 2004 2007 2008 1999 2004 2007 2008 1999 2004 2007 2008

Estonija 1.7 0.3 0.5 1.9 16.1 13.4 14.8 18.8 ... ... ... ... 9.2 13.8 30.2 13.8 1.4 1.6 2.6 1.2Češka 22.0 4.1 2.7 3.2 13.6 12.6 11.5 12.3 46.8 69.4 56.4 56.9 -4.3 23.4 24.5 21.7 -0.3 1.3 1.3 1.2Litva 12.5 2.3 0.8 1.1 17.4 12.3 10.9 12.9 34.6 21.6 73.0 ... 1.1 13.4 26.0 16.1 0.5 1.3 1.7 1.2Slovačka 23.7 5.4 2.8 3.2 29.5 19.0 13.2 11.1 75.1 89.1 93.3 91.4 -36.5 11.9 19.6 14.1 -2.3 1.0 1.1 1.0Hrvatska 11.8 4.5 3.1 3.2 20.6 14.1 16.4 14.2 79.9 60.3 51.5 48.4 4.8 16.6 10.9 10.1 0.7 1.4 1.6 1.6Bugarska 29.0 7.1 1.7 2.2 43.0 16.6 13.8 14.9 65.9 49.0 46.6 7.9 20.9 20.0 23.8 20.5 2.5 2.1 2.4 2.1Mađarska 3.6 2.7 2.6 2.6 14.9 11.2 11.0 11.1 57.0 51.1 58.1 80.3 7.1 25.2 18.6 15.1 0.6 2.0 1.7 1.3Poljska 13.2 15.5 5.3 5.0 13.2 15.6 12.0 10.7 40.5 58.0 ... ... 12.9 17.6 24.8 20.6 0.9 1.4 1.9 1.5

BiH 5/ 9.9 3.5 3.0 3.1 26.3 18.0 17.1 16.3 64.2 96.1 ... 37.8 -5.8 5.6 8.9 4.3 -1.3 0.6 0.9 0.4

Rumunjska 35.4 8.1 9.7 9.8 17.9 18.8 12.7 11.9 ... 34.3 25.7 27.8 -15.3 19.3 11.5 15.9 -1.5 2.5 1.3 1.4Latvija 6.0 1.1 0.4 2.2 16.0 11.7 11.1 11.8 74.1 99.1 129.8 92.6 11.2 21.4 24.2 4.6 1.0 1.7 2.0 0.3

Makedonija 41.3 13.2 7.5 6.9 28.7 23.0 17.0 15.6 ... 76.2 94.1 ... 3.5 6.2 15.2 19.1 0.8 1.1 1.8 2.2Srbija 6/ 21.6 22.8 3.8 5.3 25.6 27.9 27.9 21.9 ... ... ... ... -60.6 -5.3 10.2 10.6 -8.4 -1.2 1.7 2.1Slovenija 5.2 5.7 1.8 1.6 14.0 11.0 11.2 11.2 45.3 34.0 ... ... 7.8 14.2 16.3 8.1 0.8 1.1 1.4 0.7Turska 10.5 6.0 3.5 3.2 8.2 28.8 19.0 17.7 59.8 88.1 86.8 81.1 33.1 17.4 21.3 18.8 3.3 2.5 2.7 2.2Ukrajina ... 3.2 1.3 14.5 ... ... 13.9 13.6 ... ... 26.3 26.0 ... ... 12.7 10.9 ... 1.1 1.5 1.3Rusija ... ... 1.3 ... ... ... 15.5 14.5 ... ... 86.9 140.0 ... ... 22.7 12.1 ... ... 3.0 1.6Kazahstan ... ... 3.2 6.3 ... ... 14.2 14.9 ... ... 184.3 141.0 ... ... 18.4 9.7 ... ... 2.3 1.2Prosjek 16.5 6.8 3.1 4.4 20.3 16.9 14.6 14.2 58.5 63.6 77.9 69.3 -0.7 14.7 18.9 13.7 -0.1 1.4 1.8 1.4

Izvori: središnje banke (Godišnja izvješća ili izvješća o financijskoj stabilnosti); MMF; vlastite procjene i izračuni; 1999. i 2004. iz: Mihaljek, D. (2007): T. 16.4. in: Enoch, C. and I

1/ Države poredane prema udjelu banaka u stranom vlasništvu u ukupnoj aktivi2/ U postotku od ukupnih plasmana 3/ Jamstveni kapital u odnosu na rizikom ponderiranu aktivu4/ Omjer rezervacija za identificirane gubitke i loših plasmana5/ 2000 umjesto 1999. 6/ 2002 umjesto 1999.

Povrat na aktivuAdekvatnost kapitala 3/ Povrat na kapitalDržave 1/ Loši plasmani 2/ Rezervacije

Tablica B. Pregled mjera HNB-a

Monetarne i kreditne mjere - Uključivanje deviznih depozita u osnovicu za obračun obvezne rezerve - Uključivanje primljenih deviznih kredita u osnovicu za obračun OR - Održavanje obvezne rezerve temeljem devizne osnovice u kunama (10% + 10%+5%) - 100% obvezne pričuve na devizne izvore sredstava od osoba u posebnom odnosu s bankom - Povećanje kunskog održavanja devizne obvezne rezerve s 35% na 40% pa na 42% - Povećanje kunskog održavanja devizne obvezne rezerve s 42% na 50% - Povećanje kunskog održavanja devizne obvezne rezerve s 50% na 75% - Nepriznavanje gotovine u blagajni za održavanje obvezne pričuve - Upis obveznih blagajničkih zapisa HNB-a za banke čiji rast kredita prijeđe 12% godišnje, u iznosu 50% osnovice jednake prekoračenju uz stopu remuneracije od 0,75% - Povećanje stope upisa obveznih blagajničkih zapisa s 50% na 75% i smanjenje stope remuneracije na 0,25% - Promjena izračuna osnovice kredita i uvođenje praga za izračun od 0.5% mjesečno za drugu polovicu 2007. - Stopa redovite obvezne pričuve 29,5%* 30,5% 28,5%* 23,5% 22,0% 19,0% 18,0% 17,0% 14,0% * do listopada 2000. primjenjivana je jedna (gore prikazana) stopa za kunsku osnovicu i druga stopa od 55% za deviznu osnovicu

listopad 2000.

lipanj 2001.

rujan 2001. listopad 2001. studeni 2001.

siječanj 2004.

rujan 2003. studeni 2003.

prosinac 2003.

svibanj 2005.

siječanj 2009.

listopad 2008.

siječanj 2007.

siječanj 2008.

srpanj 2007.

lipanj 1998 ožujak 1999. svibanj 2000. studeni 2000. lipanj 2001.

veljača 2002. studeni 2004. siječanj 2006. studeni 2008.

Devizne mjere 1. Minimalno potrebna likvidna devizna potraživanja za pokriće deviznih obveza - Ukidanje omjera pokrića kratkoročne devizne pasive kratkoročnom deviznom aktivom (53%) i zamjena toga omjera omjerom od 35% koji se obračunava na cjelokupnu deviznu pasivu - Smanjenje omjera na 32% - Smanjenje omjera na 28,5% - Smanjenje omjera na 20% - Uključivanje depozita s valutnom klauzulom u osnovicu za obračun gornjega omjera 2. Granična obvezna pričuva - Granična obvezna pričuva (GOP) na nove inozemne izvore sredstava 24% 30% 40% 55% 0% - Proširenje osnovice za obračun GOP-a garancijama i jamstvima za račun stranih osoba zbog zaduživanja domaćih osoba u inozemstvu te sredstvima primljenima od lizinga - Proširenje osnovice za obračun GOP-a na obveze banaka temeljem izdanih dužničkih vrijednosnih papira - Proširenje osnovice za obračun GOP-a bilancom mandatnih poslova

veljača 2003.

veljača 2005.

svibanj 2008.

veljača 2009.

rujan 2006.

srpanj 2004. veljača 2005. svibanj 2005.

prosinac 2005. listopad 2008.

siječanj 2006.

veljača 2006.

srpanj 2006.

Prudencijalne mjere - Obvezni upis blagajničkih zapisa HNB-a u iznosu 200% prekoračenja kvartalne stope rasta aktive od 4% - Formiranje posebnih rezervi za opće bankovne rizike od 0.1% - 0.7% zavisno o godišnjem rastu izloženosti prema dekadnoj skali iznad 20% - smanjenje stope premije osiguranja štednje s 0.8% na 0.5% osiguranih depozita te na 0,4% - Uvođenje viših pondera (25 bodova) pri izračunu kapitalne adekvatnosti za izloženost prema klijentima koji su izloženi valutno induciranom kreditnom riziku - Mogućnost držanja otvorene devizne pozicije do iznosa 30% umjesto prijašnjih 20% jamstvenog kapitala

2003.

siječanj 2004.

prosinac 2004.

listopad 2008.

svibanj 2006.

veljača 2009.

28

Tablica C. Pregled ostalih najvažnijih

događaja22

1998.

• Prijedlog sanacije Dubrovačke banke • HNB naručuje posebnu reviziju

poslovanja banaka od KPMG i Deloitte

• Uvedena blaža forma granične obvezne pričuve (po stopama od 30% i 5% zavisno o ročnosti)

• Odbijen prijedlog sanacije Glumina banke

• Odbijen prijedlog sanacije Ilirija banke

• Pripreme za konverziju računa i priljeva u euro

1999.

• Imenovanje privremenih upravitelja u pet banaka temeljem stupanja na snagu novog Zakona o bankama

• Prijedlog pokretanja stečaja za šest banaka

• Prijedlog sanacije Croatia banke • Privremeni upravitelj u još jednoj

banci; predložen stečaj • Banca Commerciale Italiana iz

Milana stječe većinski udjel u PBZ d.d.

2000.

• Privremeni upravitelji u još dvije banke; prijedlog stečaja za dvije banke

• Prvo povlačenje privremenog upravitelja (Istarska banka) jer je Vlada izdala zamjenske obveznice temeljem kojih je banka ostvarila izvanredan prihod i postala solventna

• Članovi Savjeta HNB-a stavljaju mandate na raspolaganje Hrvatskom saboru

• Prvi slučaj stečaja s prijenosom odgovarajućih dijelova aktive i pasive (Cibalia banka – Zagrebačka banka)

• U srpnju se formira novi Savjet pod predsjedanjem guvernera Željka Rohatinskog

• Dalmatinska banka preuzima Istarsku banku

• Unicreditu suglasnost za stjecanje većinskog paketa dionica Splitske banke

• BLB-u suglasnost za stjecanje većinskog paketa dionica Riječke banke

2001.

• Početak rada NKS-a • Stand-by aranžman s MMF-om • Početak primjene liberaliziranog

Zakona o deviznom poslovanju (slobodna kupnja i prodaja deviza za pravne osobe)

• Pri BIS-u usuglašena formula podjele zlata, rezervi i dionica SFRJ među pet sljednica

• Unicreditu i Alianzu dopušteno stjecanje većinskog paketa dionica Zagrebačke banke nakon prezentacije ugovora o prodaji Splitske banke Bank Austriji

• Bank Austriji dopušteno stjecanje većinskog paketa dionica Splitske banke

2002.

• Dalmatinskoj banci dopušteno stjecanje većinskog paketa u Dubrovačkoj banci, a SEEF Holdings Ltd.-u stjecanje većinskog udjela u Dalmatinskoj banci (formiranje Nova banke)

• Novi Zakon o bankama • Novi Zakon o platnom prometu u

zemlji • Kriza u Riječkoj banci: DAB-u

prethodna suglasnost za stjecanje većinskog udjela koji mu ustupa BLB

• HNB odobrava kredit za likvidnost Riječkoj banci i dogovara kredit poslovnih banaka

• Održan sastanak predsjednika pet parlamentarnih stranaka na kojem se govorilo o problemima u PBZ-u i Splitskoj banci; HNB prisiljena demantirati, mijenja se naslovnica vodećeg dnevnog lista u državi

• Objavljen izvještaj o gubitcima u Riječkoj banci

2003. • Prvo priopćenje HNB-a koje

problematizira visok rast kredita • Novi (14-mjesečni) stand-by

aranžman s MMF-om • Uspostava Nacionalnog odbora za

platni promet • Spajanje Riječke i Erste banke

2004.

• Uvođenje konstrukcije deviznih računa IBAN

29

2005. • OTP banci dopušteno stjecanje

većinskog udjela u Novoj banci • Početak operacija na otvorenom

tržištu • Uvođenje DVP sustava bruto namire i

unutardnevnog kredita • Liberalizacija deviznih transakcija

vezanih uz tržište kapitala – olakšanje ulaganja u strane vrijednosne papire

• ECB uvrstila kunu na svoju tečajnicu • Zagrebačkoj banci dopušteno

stjecanje većinskog udjela u Dresdner banci Zagreb

• Podravskoj banci dopušteno stjecanje većinskog udjela u Požeškoj banci

2006.

• Očitovanje HNB-a povodom najava mogućeg ulaska Nove Ljubljanske banke odnosno njihova vlasnika KBC-a na hrvatsko tržište i interesa Europske komisije za slučaj

• Societe Generale dopušteno stjecanje većinskog udjela u Splitskoj banci

• Kraj mandata Savjeta HNB-a i ponovno imenovanje guvernera Rohatinskog, prvog guvernera u povijesti Hrvatske koji je završio puni šestogodišnji mandat

• Bank Austria iz Beča preuzima većinski paket dionica Zagrebačke banke u sklopu restrukturiranja unutar grupe

2007.

• BLB podnosi zahtjev za stjecanje većinskoga udjela u Hypo i Slavonskoj banci koji je povučen nakon što je HNB istaknuo uvjete za izdavanje odobrenja.

• Dva mjeseca kasnije, po zadovoljenju uvjeta HNB-a, BLB-u je dana dozvola za stjecanje

• Izmjene i dopune Zakona o bankama

2008. • Dano odobrenje prvoj štednoj banci • Usvojen Zakon o kreditnim

institucijama • Usvojen novi Zakon o Hrvatskoj

narodnoj banci

30

Bilješke 1 Detaljnije o tome vidjeti u: Šonje i Vujčić (1999) i Jankov (2000). 2 Postoji jedna rana studija koja ističe brzi kreditni rast kao dominantni uzrok problema u bankama (Gavin i Haussman, 1996). Međutim, kasnije su brojne studije ukazale na brzinu rasta kao jedan od faktora rizika koji ne mora biti dominantan, a neke su studije potpuno odbacile važnost toga čimbenika. Na primjer, Caprio i Klingebiel (1996) pripisuju rezultat Gavina i Hausmanna činjenici da su istraživali temeljem podataka za Južnu Ameriku. Širi globalni uzorak propalih banaka odbacuje njihovu hipotezu premda autori priznaju da „brzi porast kredita često odražava smanjenje standarda rizika pri odobravanju kredita.“ 3 Gdje nije bilo raspoloživog podatka za 2008. u obzir je uzet podatak za posljednju godinu za koju je podatak bio unesen u bazu EBRD-a. 4 Detaljnije analize nakon prve faze međunarodne integracije vidjeti u: Galac i Kraft (2001), Kraft (2003) i Kraft (2004). 5 Ovo nikako ne treba tumačiti kao generalnu tvrdnju da pretežito domaće vlasništvo dovodi do većih problema u uvjetima krize, jer izražene su financijske poteškoće moguće i u potpuno internacionaliziranim sustavima (Bugarska, Rumunjska). 6 Posve neovisno jedne od drugih, analize HUB-a (2009: HUB Analiza br. 17., Prilog) i HNB-a (2008: Tromjesečno izvješće, Bilten br. 143, str. 11-12, Okvir 1.) otkrivaju ključnu ulogu premija rizika pri određivanju visine i kretanja kamatnih stopa na tržištu. Slika prikazuje vrijednosti dugoročnih parametara koji povezuju pojedine vrste kamatnih stopa s prinosima na državne obveznice:

0.00

0.20

0.40

0.600.80

1.00

1.20

1.40

Dug ostali krediti

stanovništvu s v.k.

Dug stambeni krediti

stanovništvu

Dug krediti poduzecim

a s v.k.

Okvirni krediti stanovništvu

Kratkorocni krediti

poduzecima

Kraktorocni krediti

poduzecima s v.k.

Kratkorocni depoziti

stanovništva

Kratkorocni depoziti

poduzeca

Kratkorocni depoziti

stanovništva u EUR

Žiro i tekuci racuni

Izvor: HUB Analize br. 17., Prilog.

7 Analizirajući implikacije troškovne efikasnosti Kraft i dr. (2004) pronalaze da je ona povezana s manjom vjerojatnošću stečaja banke, a u analizi koncentracije i konkurencije isti autor (Kraft, 2007) dolazi do vrlo važnog zaključka. Pokazuje da povećanje koncentracije može biti kompatibilno s povećanjem konkurencije pri čemu banke kompenziraju povećanje konkurencije s povećanjem efikasnosti. Kraft također pronalazi „očekivanu“ odnosno „normalnu“ razinu koncentracije u hrvatskom bankarskom sustavu. O sličnom rezultatu otprilike u isto vrijeme izvještava Arhivanalitika u HUB Analizi br. 2: „Hrvatska se nalazi ispod

europskoga prosjeka prema pokazateljima

koncentracije u bankarstvu za referentnu

skupinu „malih“ zemalja. To znači da su

pokazatelji koncentracije banaka u Hrvatskoj

niži od očekivanih vrijednosti u europskome

kontekstu kada se uzme u obzir utjecaj stupnja

ekonomskog razvitka (koji ima negativan

učinak na koncentraciju: što je viši stupanj

razvoja, koncentracija je manja) i veličine

zemlje (koja također ima negativan učinak:

koncentracija je veća u manjim zemljama).“ (iz sažetka). Zanimljive radove na temu koncentracije i efikasnosti objavili su i Jemrić i Vujčić (2002), Ljubaj (2005) i Ružić (2005). 8 Detaljnije o stambenoj štednji vidjeti u: Tepuš (2002, 2004 i 2006) te Arhivanalitika (2009). 9 Dobar uvid u razvoj upravljanja rizicima u bankama može se dobiti iz HNB-ovih anketa o kreditnim politikama banaka. Prvu su proveli Kraft, Curavić, Faulend i Tepuš 1998. i potom je provedeno još pet takvih anketa (zadnju su proveli Ivičić, Dumičić, Burić i Huljak (2008). 10 Prvo priopćenje za javnost u kojem se problematizira rast kredita javlja se početkom 2003., više od godinu dana prije uvođenja granične obvezne pričuve po stopi od 24%. (v. Tablica C. u Dodatku). Međutim, to je trenutak u kojem HNB restrukturira pravila vezano uz obračun omjera devizne likvidnosti (v. Tablica B. u Dodatku). Pored proširenja osnovice i promjene stope prelazi se na dnevnu kontrolu ispunjavanja omjera što je praktički eliminiralo bilo kakvu mogućnost njegova „fleksibilnog“ ispunjavanja na zadnji dan u mjesecu. Očito je da je HNB već tada, početkom 2003., tražio načina kako usporiti rast plasmana, samo je moralo proći više od godine dana prije nego što se odvažio na primjenu granične obvezne pričuve. Korisno je za primijetiti da je prvi analitički rad

31

stručnjaka HNB-a na tu temu objavljen još kasnije (Kraft i Jankov, 2005). 11 Postoji problem s prikazom stope minimalnoga omjera pokrića deviznih obveza likvidnim deviznim potraživanjima jer je jedinstvena proširena osnovica uvedena tek u veljači 2003. (vidjeti Tablicu B u dodatku). Olakšavajuća je okolnost što je prigodom uvođenja te mjere po stopi od 35% izračun napravljen tako da se proširenje osnovice neutralizira smanjenjem stope koja je prethodno, dok se mjera odnosila samo na kratkoročne devizne obveze, iznosila 53%. Zbog toga je u prikazu bilo razumno pretpostaviti kao da je ta mjera oduvijek postojala uz stopu od 35% iako to, naravno, nije potpuno točno jer struktura osnovice u veljači 2003. nije bila ista kao u prijašnjem razdoblju. No, za potrebe prikaza ova je aproksimacija prihvatljiva. 12 Postoji nekoliko koncepata IRO – IRO s fiksnim ili varijabilnim ponderima (gdje ponderi odgovaraju udjelima pojedinih bilančnih stavki na koje se odnosi regulacija), IRO s fiksnim ili varijabilnim kamatnim stopama koje se odnose na te stavke aktive te bruto ili neto IRO gdje bruto IRO ne uzima u obzir preklapanja u pogledu pojedinih mogućnosti udovoljavanja regulaciji kroz održavanje sredstava na istim računima, dok neto IRO sadrži korekciju za takvu mogućnost. Ovdje je prikazan neto IRO s fiksnim ponderima i varijabilnim kamatnim stopama. Detaljnije prikaze IRO-a čitatelj može pronaći u HUB Analizama br. 5., 10., i 15. Sve HUB Analize mogu se koristiti s internetske stranice HUB-a www.hub.hr. 13 Premda je granična obvezna pričuva u Hrvatskoj djelovala od srpnja 2004. do listopada 2008., pouzdanih istraživanja i procjena njenih učinaka nema. Stoga se možemo tek osloniti na istraživanja koja su provedena u nekim državama Južne Amerike (npr. Čile), gdje su slične mjere bile u primjeni duži niz godina. Ta se istraživanja spominju u: Šonje, ur. (2005). Jedan od čestih rezultata takvih istraživanja u vezi je sa spomenutim tržišnim distorzijama – otežanim pristupom kreditima za one sektore (npr. mala i srednja poduzeća) koji se pri financiranju oslanjanju na kredit jer nemaju pristupa financijskim supstitutima (tržište kapitala, inozemno financiranje). Za razliku od toga sektora, velika poduzeća imaju pristup alternativnim instrumentima financiranja, pa na njih spomenute restrikcije imaju slabije djelovanje.

14 To se može usporediti s razinom međunarodnih pričuva Norveške ili Australije, a to su zemlje s bitno drukčijom političkom pozadinom te financijskom i gospodarskom strukturom. HNB, na primjer, održava dvostruko veću relativnu razinu pričuva. 15 Uz euro važno je bilo i zdravlje slovenskih javnih financija. Pretežno domaće banke nisu bile u stanju privući znatnije financijske priljeve u uvjetima krize, no država je zbog fiskalnog kredibiliteta otvorila veliki deficit koji je mogla financirati (3 izdanja euroobveznica u ukupnom iznosu od oko 4 milijarde eura) zahvaljujući niskom početnom javnom dugu i članstvu u Eurozoni. 16 HNB (2009): Financijska stabilnost br. 3., tablica 1., str. 17. 17 Prvi koji je ukazao na to da varijacije tečaja nemaju nikakvu korist za zemlju ako cijene brzo reagiraju na to – što je u pravilu slučaj u malim i otvorenim ekonomijama, bio je Ronald McKinnon (1963); vidjeti objašnjenje u Šonje (2002). 18 Fratzscher se u spomenutom istraživanju rukovodio starom, ali zanemarenom idejom Ronalda McKinnona da je svijet odavno podijeljen na velike monetarne blokove koji mogu voditi autonomnu monetarnu politiku, dok je ona u bitnome ograničena za manje zemlje i valute koje su u većoj ili manjoj mjeri integrirane s tim blokovima. 19 Buiter i Grafe (2003) pišu o tome da zemlje pristupnice moraju što prije ući u EMU i da će pretjerano slijepo pridržavanje inflacijskih i tečajnih pravila Maastrichta „izazvati rizike”. Iz današnje perspektive tu njihovu formulaciju možemo smatrati nekom vrstom intuitivne prognoze poteškoća koje su najviše pogodile Mađarsku i Latviju. Buiter i Grafe su tada zagovarali trenutačni ulazak u EMU usporedo s ulaskom u EU, ukazujući da bi interpretacija takve mogućnosti bila moguća i bez izmjena formalnog okvira EMU. 20 Duisenberg (2001) je naglasio da zemlje nakon što uđu u EU ne moraju biti u ERM II samo dvije godine već i duže mogu biti članice EU, a da nisu članice EMU, ne bi li koristile vlastitu valutu kao instrument prilagodbe svojih gospodarskih sustava. Argument Wima Duisenberga očigledno potpuno ignorira ograničenja vođenju autonomne monetarne

32

politike u malim i otvorenim gospodarskim sustavima (v. prethodne bilješke). 21 Ovaj rad nema za svrhu pružiti detaljan prikaz aktualnih rasprava o bankovnoj regulaciji u Europi. Dovoljno je spomenuti da je Europa prigodom prvog odgovora na krizu potkraj 2008. na kontroverzan način liberalizirala primjenu MRS-a 39 za vrednovanje financijskih instrumenata i uvela međunarodne „odbore regulatora“ čija je obveza izravno surađivati ako banka koja posluje u većem broju država EU zapadne u poteškoće. U drugom valu promjena u regulaciji uvedena je stroža regulacija „hedge fondova“, obveza inicijatora sekuritizacije da zadrže rizičnu izloženost dijelu kreditno najlošijih tranši vrijednosnica pokrivenih imovinom, licenciranje agencija za kreditni rejting i izvještavanje o OTC transakcijama derivatima. Također je osnovan međunarodni Odbor za financijsku stabilnost. Trenutačno se vode rasprave o dodatnom reguliranju kapitalnih omjera odnosno financijske poluge banaka (uvođenje se očekuje 2010.-2012.) i načelima za utvrđivanje bonusa djelatnika u bankama (bonusi se ne bi više smjeli određivati na temelju kratkoročnih rezultata banaka). Kriza je u Europi intenzivirala rasprave o okrupnjavanju financijskih regulatora (predviđaju se tri agencije na razini EU), a vjerojatno najvažnija promjena koja se očekuje odnosi se na takozvane sistemski važne međunarodne institucije. Na tragu njemačke inicijative, koja je pošla od toga da u Europi ne bi smjele poslovati velike financijske institucije koje bi bile „prevelike da propadnu“ (jer bi to moglo potaknuti moralni hazard, tj. preveliko preuzimanje rizika njihovih uprava), očekuje se izrada pravila pomoću kojih bi se utvrdilo koje su to sistemski važne međunarodne financijske institucije. Institucije na toj listi bile bi u obvezi izraditi planove spašavanja na međunarodnoj razini, a regulatori bi odmah uspostavili međunarodne grupe regulatora koji bi se bavili takvim bankama. Posebno je naglašena nužnost međunarodne koordinacije financijskih politika i regulacije i tu je funkciju na najvišoj političkoj razini preuzela skupina G-20 (G-20, 2009). 22 Prikaz je sastavljen na temelju priopćenja sa sjednica Savjeta raspoloživih na web stranici www.hnb.hr i na temelju informacija iz Godišnjih izvješća HNB-a Hrvatskome saboru.