Propisi brakau svjetlu Kur'ana i Sunneta

uz kratki komentar i korisne napomene

dr. Omer Sulejman el-Eškar

1

Bračni propisi u svjetlu Kur'ana i sunneta

Predgovor

Hvala Allahu sa Čijom blagodati se upotpunjavaju dobra djela, neka je salavat i selam na Poslanika milosti svjetovima, na njegovu porodicu, ashabe i tabiine, i na one koji budu koračali njegovim stazama i koji budu slijedili njegovu uputu sve do Sudnjeg dana, a zatim:

Ova knjiga predstavlja jedan od plodova mog rada kroz predavanje šerijatskih znanosti na Šerijatskom fakultetu Jordanskog Univerziteta. Moja namjera nije bila da izdam knjigu sa ovom temom, nego sam bio u toku pomnog proučavanja analitičkih djela vezanih za brak, u vremenu kada sam predavao predmet 'Međuljudskih odnosa' studentima prvog stupnja na fakultetu, kao i predmeta 'Bračno pravo i razvod' kojeg sam predavao veliki broj semestara studentima na postdiplomskom studiju.

Moj svakidašnji pokušaj – u toku semestara dok sam predavao ova dva predmeta – je bio da pomno proučim teme koje su vezane za bračno pravo, tako da sam na kraju kod sebe imao veliki broj napisanih studija koje su obuhvatale većinu bračnih pitanja. Veliki broj tih studija, rasprava i tema ove knjige kao i drugih naučnih i davetskih predmeta sam objavio u prethodnom periodu.

Zatim sam povezao objavljene i neobjavljene bračne teme koje sam do tada napisao u toku predavanja dva spomenuta predmeta, tako da je to na kraju bila ova knjiga.

Brak je tema koja ima svoju posebnu važnost kod muslimana i nemuslimana. Šerijatski propisi koji su vezani za njega predstavljaju istinski put kojeg bi trebalo da slijedi čitavo čovječanstvo u različitim vremenima. Jer iskrivljeni zakoni koji su skrenuli sa svog pravca zapostavljajući Allahovu uputu, tokom različitih perioda su prouzrokovali ogromne ruševine izgrađenih pojedinaca, porodica i zajednica.

Iskvarenost veze čovjeka sa ženom je bila i još uvijek je problematična tema koju je slabo kada čovječanstvo moglo riješiti kako bi hodili po tom pitanju pravim putem osim ako nisu spoznali istinu koja je objavljena od Allaha i ako su je se pridržavali.

Muslimanski učenjaci ranije a i sada, sa različitim svojim specijalnostima, su pisali veoma mnogo o ovoj temi. O čemu su nama ostavili veliko bogastvo, a nadam se da i ovo sadrži većinu onih pitanja koja su napisana o braku i njegovim diskusijama, iako je čovjekovo djelo uvijek izloženo manjkavostima i nedostatcima.

2

Ovo nije jedina knjiga koja je sakupila bračna pitanja. Mnogo je djela modernog doba koja obrađuju ovu temu, i u njima se nalazi veliko dobro. Možda se ovo djelo razlikuje od prethodnih jer je njegov autor pokušao da za navedene propise donese dokaze iz Kur'ana i sunneta shodno mogućnostima. Posebno kada je riječ o propisima oko kojih postoje razilaženja, pokušavajući da čitaoca dovede do najispravnijeg mišljena na osnovu pravila po kojim se određuje najispravnije mišljenje. Allah najbolje pomaže.

Dr. Omer Sulejman EškarŠerijatski fakultet Jordanski univerzitet Oman

3

Prvo poglavlje

Definicija braka i pojašnjenje njegove važnosti, zakonitosti i prirode

Prvi predmet

Definicija braka

Prvo: Definicija braka u jezičkoj terminologiji

Riječ «par» (الزوج) u arapskom jeziku je vrsta ili spol svake vrste, i sve ono što ima podudaran ili suprotan izgled nazivaju se parom, a svaki od njih predstavlja partnera. Fajjumi kaže: ''Par je izgled koji ima suparnika kao što su vrste i boje, ili ima suprotno značenje kao što su vlažnost i suhoća, muško i žensko, noć i dan, slatko i gorko.'' 1

U Allahovoj Knjizi je par spomenut, na mnogo mjesta, u kontekstu vrste, kao u riječima Uzvišenog Allaha:

ى ت'ر' ض' و' ر,' د'ة0 األ, ام3 إ3ذ'ا ه' ل,ن'ا ف' ا أ'نز' اء ع'ل'ي,ه' ت, ال,م' Fت'ز ب'ت, اه, ر' 'نب'ت'ت, و' أ و'

جP كNلL م3ن و, يجP ز' ب'ه3

I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepæe i uzbuja, i iz nje iznikne bilje u paru." (El-Hadždž, 5).

ل'م, و'ا أ' و, ض3 إ3ل'ى ي'ر' ر,

' 'نب'ت,ن'ا ك'م, األ, ا أ جP كNلL م3ن ف3يه' و, ك'ر3يمP ز'"Zar oni ne vide kako èinimo da iz zemlje nièe svakovrsno bilje plemenito?" (Eš-Šu'ara, 7).Ovdje raymisli o prevodu ajeta

ا م' ةP كNلL م3ن ف3يه3 اك3ه' ان3 ف' و,ج' ز'u njima æe od svakog voæa po dvije vrste biti, (Er-Rahman, 52).

O vrstama i načinima patnje stanovnika Vatre Uzvišeni kaže:ذ'ا وهN ه' NوقNل,ي'ذ يم_ ف' م3 اق_ ح' Fو'غ'س

Nر ك,ل3ه3 م3ن و'آخ' اج_ ش' و' أ'ز,

"Eto toliko! Pa neka okušaju vodu kljuèalu i kapljevinu smrdljivu i druge sliène ovima muke, mnogostruke."(Sad, 57-58).

O stvaranju parova i vrsta među postojećim stvorenjima i neživoj prirodi kaže:

1 El-Misbahu-l-munir, 258. Vidi: Lisanu'l-'Areb, 2/61.

4

ان' ب,ح' Nذ3ي سFل'ق' ال اج' خ' و' 'ز, ا األ, ا كNلFه' Fم3م Nنب3تNت Nض ر,' م, و'م3ن, األ, ه3 س3 Nأ'نف

ا Fون' ال' و'م3مNي'ع,ل'مNeka je hvaljen Onaj koji sve stvara u paru: u onome što iz zemlje nièe, u njima samima, i u onome što oni ne znaju! (Jasin, 36).A korijen i značenje same riječi par koje je poznato u arapskom jeziku se odnosi na spoj i vezu. Arapi kažu: ''Udružio nešto, udružio ga sa njim tj. spojio ga sa njim. A u Kur'anu:

ن'اهNم ك'ذ'ل3ك' وFج, ز' ورP و' Nب3ح Pع3ين

"Eto, tako æe biti i Mi æemo ih hurijama, krupnih oèiju, ženiti." (Ed-Duhan, 54). tj. spojit će mo ih (sa hurijama). Se'aleb je spjevao:

Mladići se neće moći rastaviti Ako se duša lika sa likom ne spoji.2

Razmisli o ovom stihu

Također riječ supružnik ili par se odnosi i na muža i na ženu ako se povežu bračnim ugovorom. Allah Uzvišeni obračajući se Ademu a.s. kaže:

كNن, ك' أ'نت' اس, Nو,ج ز' نFة' و' ال,ج'živite ti i žena tvoja u Džennetu (El-Bekare, 35).Takeđer, kaže Uzvišeni Allah:

' ال لy ف' تFى' ب'ع,دN م3ن ل'هN ت'ح3 ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'ona mu nije nakon toga (za brak) dopuštena sve dok se ne uda za drugog muža (El-Bekare, 230). A riječ partner se odnosi na bića životinjskog porijekla bez obzira da li se radilo o mužjaku ili ženki, kako Uzvišeni kaže:

NهFن' أ ل'ق' و' ي,ن3 خ' و,ج' Fك'ر' الزFنث'ى الذN األ, و'

i da On par, muško i žensko, stvara (En-Nedžm, 45).I kazao je Uzvišeni:

ان3ي'ة' اجP ث'م' و' ن3 مLن' أ'ز,أ, Fع,ز3 و'م3ن' اث,ن'ي,ن3 الض اث,ن'ي,ن3 ال,م'

i to osam parova: par ovaca i par koza (El-En'am, 143).

Riječ 'par' u arapskom se koristi ako je riječ o nečemu drugom mimo ljudske ili životinjske vrste, kao što su mestve, papuče, i sve ono što je vezano za drugog spajanjem ili mu je suprotno.1

Ali ono što je najpoznatije u jeziku jeste da arapi nazivaju svakog supružnika partnerom, dakle muškarca i ženu, i to u istom obliku.2 Ovako je u dijalektu stanovnika Hidžaza, tako da žena kaže: ''Moj partner'' a muž takođe kaže: ''Moj partner.'' Dok Benu Temim za ženu kažu (زوجة )'druga ili družica i supruga', ali Esmei odbija ovaj naziv jer se u ovakvoj formi ne spominje u Kur'anu.3 Fejruz

1 El-Mufredat fi garibi-l-Kur'an, od Ragiba Asfahanija, 216.2 Vidi: Lisanu-l-'areb, 2/60, i El-misbah el-munir, 259.3 Lisanu-l-'areb, 2/60.

5

Abadi je nastavak 'ta' ženskog roda na kraju riječi 'zevdžetun' opisao kao slab dijalekt, o čemu kaže: ''Izgovoriti 'zevdžetun' je slab jezik a množina je supruge (زوجات ) dok je množina od muž muževi (زوج-ج-أزواج).''1

Najpravilnije je da se kaže: ''Da je pravilnije izgovoriti bez nastavka ženskog roda ili upotrebe slova 'ta' u oba slučaja, tj. ako se radi o mužu ili supruzi, jer je to jezik koji je koristio Kur'an, ali ne treba ovaj dijalekat opisati da je slab i nije dozvoljeno reći da arapi koji su govorili ispravnim književnim jezikom nisu upotrebljavali 'ta'. Tačnost ove konstatacije potvrđuje upotreba 'ta' u arapskoj poeziji, kako kaže pkesnik:

O budni dopro je do svih oženjenih ( زوجات ), da nije dospio ako se odveže konopac na repovima.

Rekao je žene (زوجات) što predstavlja množinu od riječi žena. F e rezdek kaže: Onaj ko se trudi da mi zadirkuje ženu( زوجتي ) je kao onaj ko se približava zlu lavu, iskušava je. 2

Razmisli o ovom stihu

Dovoljno je o upotrebi slova 'ta' u ženskom rodu reći da ga je koristio Poslanik - a on je bio najrječitiji arap – te sam provjerio riječnike koji se bave hadiskom terminologijom, pa sam našao da se ova riječ tj. supruga spominje u više od dvadeset hadisa kao što Poslanik kaže: ''Pokori se čovjek supruzi a ne posluša svoju majku.'' I hadis: ''O Ukafe imaš li suprugu.'' I kaže: ''Tvoja supruga ima nad tobom pravo.'' I kaže: ''I zapostavlja suprugu radi mene.''

Islamski učenjaci ženu nazivaju suprugom tj. sa dodatkom slova 'ta' zbog bojazni da ne dođe do zbunjenosti između termina čovjeka i žene, kada se govori o pitanjima nasljedstva,kao na primjer: ''Umre i ostavi supružnika i sina...'' tako da se ne zna o kojem se supružniku ovdje radi, o muškarcu ili ženi.3

Dok je kod matematičara par suprotno od nepar, a to je svaki broj koji se može dijeliti sa dva.4

Svaki član braka se naziva supružnikom, a dva se nazivaju parom, dok je pogrešno za dvojicu reći partner, kao što obični ljudi kažu imam partnere golubova, ali je pravilno reći imam par golubova. Kazao je Uzvišeni Allah:

NهFن' أ ل'ق' و' ي,ن3 خ' و,ج' Fك'ر' الزFنث'ى الذN األ, و'

i da On par, muško i žensko, stvara (En-Nedžm, 45).5

1 Besairu zevit-temjiz, 3/142.2 Lisanu-l-'areb, 2/60.8 El-misbah el-munir, 259. 3

4 El-misbah el-munir, 259. Et-Ta'rifat, od Džurdžanija, 121.5 Vidi: Lisanu-l-'areb, 2/60, El-Mufredat, od Ragiba Asfahanija, 216, En-nihaje, od Ibn Esira, 2/317.

6

U hadisu stoji: ''Ko na Allahovom putu potroši par dočekat će ga vratari pred Džennetom.'' Pa je rečeno: ''Čega par?'' On reče: ''Dva konja ili dva roba ili dvije deve.'' Ukazuje na onoga ko potroši dvije vrste imetka na Allahovom putu.1

Brak u arapskom jeziku: Je spajanje i pridodavanje, arapi kažu: ''Spojilo se drveće, ako se nagne i privije jedno uz drugo.''2

Otuda se bračni ugovor između čovjeka i žene naziva ovim imenom. Jer svaki se supružnik veže za drugog i spaja se sa njim. Kavnevi kaže: ''Brak je nazvan brakom zbog toga što se jedan od supružnika šerijatski spaja sa drugim, putem ugovora ili polnog odnosa sve dok ne postanu poput dva krila od vrata.''3

Da li je osnova u braku ugovor ili polni odnos?

Islamski pravnici su se razišli, popratno razilaženju lingvističara, po pitanju braka, da li je njegova osnova ugovor ili je to polni odnos?

Prvo: Sljebenici hanefisjkog mezheba tvrde da se brak u osnovi temelji na polnom odnosu dok je po pitanju ugovora samo prenešeni smisao.4

Ovaj pravac su zastupali lingvistički prvaci poput Ezherija, Dževherija i Ibn Sejidihi kao što to Ibn Menzur prenosi od njih. Ezheri kaže: ''Osnovu braka u arapskom jeziku podrazumijeva polni odnos,otuda se za brak kaže da je spoj jer je on uzrok polnog odnosa.'' Dževheri kaže: ''Brak je polni odnos, a može biti ugovor.'' Ibn Sejidihi kaže: ''Brak je snošaj poseban za ljudsku vrstu.''5

Ugovor je nazvan spojem tj. Brakom zbog njegove bliskosti sa brakom, jer je on put do njega. Slično ovome vidjet ćemo da je alkohol nazvan grijehom, jer je on uzrok i sredstvo za činjenje grijeha. 6

Učenjaci hanefijskog mezheba su ovaj stav potkrijepili činjenicom da u većini slučajeva arapi upotrebljavajuriječ brak za polni odnos.7

Kako bi potkrijepili svoj stav uzeli su za dokaz da arapi u većini slučajeva riječ brak koriste za polni odnos. Kao što su naveli riječi Uzvišenog gdje kaže

إ3ن ا ف' ه' ' ط'لFق' ال لy ف' تFى' ب'ع,دN م3ن ل'هN ت'ح3 ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'

1 En-nihaje fi garib el-hadis, od Ibn Esira, 2/317. ? Mugni el-muhtadž, 123.2 Mugni el-muhtadž, 123.3 Enis el-fukaha, 154.4 Hašijetu Ibn 'Abidin, 3/5.5 Lisan el-'areb, 3/714.6 Er-Revdatu el-behijje, 2/2.7 Dževahir el-iklil, 1/274.

7

"A ako je opet pusti, ona mu nije nakon toga (za brak) dopuštena sve dok se ne uda za drugog muža (El Bekara, 230.) * (ovdje se misli dok sa njim u braku ne bude imala polni odnos)

Hadisi direktnog značenja koji bezprijekorno nalažu da je brak taj kojim se dozvoljava žena prvom čovjeku koji ju je pustio tri puta, i to onaj sa kojim je imala polni odnos, ali ne i onaj sa kojim je imala samo bračni ugovor.

Drugo: Šafije i hanbelije smatraju da je (nikah) brak osnova u ugovoru a prenešeno značenje u polnom odnosu. 1Za svoje tvrdnje su uzeli različite dokaze:

1 – Riječ brak se najviše upotrebljava u značenju bračnog ugovora, u Kur'anu, sunnetu I arapskom jeziku. Rečeno je da se riječ brak u smislu polnog odnosa u Kur'anu ne spominje osim na jednom mjestu, gdje Uzvišeni kaže

تFى' ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'sve dok se ne uda za drugog muža (El Bekara, 230.)

Ovako je Ibn Kudame potvrdio svoj stav,2 osim što je Šerbini odbio protivljenje onih koji su koristili prethodni ajet, pa kaže: ''Ne odgovara se na to riječima Uzvišenog

تFى' ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'sve dok se ne uda za drugog muža (El Bekara, 230.)

jer se odnosi na ugovor, a polni odnos se razumije iz hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim,gdje Poslanik kaže: ''Sve dok ne osjetiš njegov polni organ.''3

2 – Ragib El-Esfehani kaže:4 ''Osnova braka je ugovor, zatim je ova riječ pozajmljena i upotrijebljena za polni odnos,a nemoguće je da osnova ove riječi upućuje na polni odnos,pa je pozajmljena i upotrijebljena za bračni ugovor, jer su se nazivi za polni odnos uglavnom koristili kroz alegorična imena zbog toga jer su smatrali pokudnim njegovo spominjanje, kao što su smatrali pokudnim i njegovo širenje. A nemoguće je da se koriste njegovim nazivom oni koji nemaju namjeru za razvratom onoga što smatraju pokuđenim za ono što misle pohvalnim, kao što Uzvišeni kaže

وا Nأ'نك3ح 'ي'ام'ى و' نكNم, األ, م3"Udavajte neudate i ženite neoženjene, (En Nur,32.)

3 – uzvičeni Allah kaže :

1 Mugni el-muhtadž, 123/3. Kifaje el-ahjar, 2/65. El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/333.2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/333.3 Mugni el-muhtadž, 123/3. Kifaje el-ahjar, 2/65.4 El-Mufredat fi garib el-Kur'an, 505.

8

ان3ي Fال' الز Nي'نك3ح Fان3ي'ة0 إال و, ز'' ر3ك'ة0 أ ةN مNش��, ان3ي��' Fالز ا ال' و' ه��' Nي'نك3ح Fإ3ال Pان و, ز'

' أر3ك_ (). مNش,

"Bludnik ne stupa u brak osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica, s njom ne stupa u brak osim bludnik ili mnogobožac (En Nur, 3.). Ovo ukazuje da se riječ (nikah) brak u ovom ajetu odnosi na ugovor, jer je nemoguće da se kaže: ''Bludnik neće općiti osim sa bludnicom, niti će sa bludnicom općiti osim bludnik, jer je Kur'an dostigao vrhunac po pitanju retoričnosti tako da nije moguće da upotrijebi ovako slab termin kojeg smo naveli.

4 – Moguće je riječ brak upotrijebiti u negaciji polnog odnosa, pa se kaže: ''Ovo je blud ali nije brak. Od Poslanika se prenosi da je rekao: ''Rođen sam iz braka a ne iz bluda.'' A ua robinju se kaže da nije supruga niti vjenčana žena.1

5 – Ibn Kudame tvrdi da je brak jedna od dvije riječi sa kojima se sklapa bračni ugovor i na taj način postaje osnova za njega,kao što je on osnova za drugi izraz.2

Plod i koristi razilaženja:

Korist zbog razilaženja u stavovima između hanefija i šafija se odražava po pitanju onoga ko počini blud sa nekom ženom. Po hanefijskom mezhebu ona je zabranjena njegovom ocu i djetetu da je ožene, ali kod šafija ne.

Takođe se odražava na onoga ko uslovi razvod sa riječi 'brak', kod šafija se odnosi na ugovor dok je kod hanefija prenešen na smisao polnog odnosa.3

Najispravnije mišljenje po ovom pitanju:

Razilaženje po ovom pitanju nije stalo kod ova dva pravca, Ibn Hadžer, kao što prenosi El-Abi od njega, smatra: ''Da se riječ brak u arapskom jeziku koristi za polni odnos, a njime se ugovor naziva samo prenešenim smislom jer je on njegov razlog. Dok se u šerijatu u osnovi misli na ugovor ali u prenešenom smislu je polni odnos zbog čestog spominjanja u Kur'anu i sunnetu.4

Fajumi daje prednost tome da se radi o prenešnom smislu u ugovoru i polnom odnosu, jer je riječ (nikah) uzeta od glagola djelovati kao što se kaže lijek je počeo na njega djelovati tako da ga opije, ili od spoja kada se drveće pribije jedno uz drugo.

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/333.2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/333.3 Mugni el-muhtadž, (sa malim odstupanjem) 124/3. Pogledaj «Hašiju» od Ibn 'Abidina, 3/5. 4 Dževahir el-iklil, 1/274.

9

Ono što ja mislim jeste da se radi o suštinskom značenju u oba slučaja, riječ brak se u osnovi odnosi na ugovor kao i na polni odnos. Jer značenje oko kojeg se vrti riječ (nikah) u arapskom jeziku, kao što je spomenuto u pojašnjenjima, uglavnom se odnosi na spoj ili sastavljanje. Sapajanje u braku može biti ugovorom, a može biti i polnim odnosom. Kao da je ovo mišljenje zastupao Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje ( da mu se Allah smiluje), jer je tvrdio da ako se upotrijebi riječ brak ili ženidba kao naredba od Uzvišenog Allaha da se misli na potpuno značenje, ugovor i polni odnos.

, وا Nانك3ح ا ف' اء مLن' ل'كNم ط'اب' م' النLس'

onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, (En Nisa, 3.).

تFى' ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'sve dok se ne uda za drugog muža (El Bekara, 230.)Allahov Poslanik kaže: ''O skupino omladine, ko može od vas da podnese izdržavanje neka se ženi.''

A onaj ko naređuje, naređuje to radi postizanja koristi, a postizanje koristi ne biva bi osim sa polnim odnosom, kao kada neko kaže: ''Kupi mi hranu.'' Pod ovim riječima se podrazumijeva da se kupovina postiže ugovorom i preuzimanjem robe.

A kada Uzvišeni Allah nešto zabrani ta zabrana se odnosi na dijelove onoga što je zabranio. Tako da se bračni ugovor zabranjuje posebno, a polni odnos posebno. Kao što je došlo u riječima Uzvišenog :

' ال , و' وا Nا ت'نك3ح اء مLن' آب'اؤNكNم ن'ك'ح' م' F النLس' ا إ3ال د, م' ل'ف' ق' س'

I ne ženite se onim koje su oženili očevi vaši; osim što je bilo (En Nisa, 22.).

م'ت,. Lر Nم, حNم, ع'ل'ي,كNكNات مFه'Nم, أNكNب'ن'ات و'

"Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše (En Nisa, 23.).

Allahov Poslanik kaže: ''Ne može se oženiti onaj ko je u ihramu niti može nekoga on ženiti.''

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje pojašnjava svoj stav time da onaj koji zabranjuje želi time otklonuti štetu, tako da se pod zabranom podrazumijeva svaki njegov dio, jer njegovo prisustvo je samo po sebi štetno.

Prenosi se od Imama Malika i Imama Ahmeda da su razlikovali između onoga koji se zakune da će nešto učiniti pa učini dio da on nije ispunio zakletvu i onoga koji se zakune da neće učiniti ništa pa učini dio od onga što se zakleo da je on prekršio zakletvu.1

Drugo: Definicija braka u pravno-šerijatskoj terminologiji

1 Pogledaj djelo «Medžmu'u fetava», šejhu-l-islama, 7/421, 21/421, 21/86, 32/113.

10

Otprije a i u novije vrijeme su se razišli islamski pravnici oko definicje braka. Ibn Kudame, hanbelijski pravnik, u svojoj definiciji braka veoma kratko kaže: ''Brak u šerijatu je ugovor između supružnika, a kod njegovog spomena se odnosi na njega, osim ako nema dokaza koji će ga skrenuti sa njegovog osnovnog značenja.''1

Pod ugovorom se podrazumijeva: Dogovor između dvije strane, pri čemu se svaka strana obavezuje da izvrši ono oko čega su se dogovorili i obavezali, kao što je kupo-prodajni ili bračni ugovor.2

Strane u bračnom ugovoru su čovjek i žena.

Ugovor, kao što je očito iz deficije, je međusobni dogovor između dvije strane na obaveze, tako što se na njemu grade zakonske posljedice, kao što je dozvola za međusobnim uživanjem oba supružnika, mehr i izdržavanje. Ali dogovor koji ne prouzrokuje zakonske posljedice se ne može nazvati ugovorom, kao što je dogovor oko organizacije izleta, ili prošnje i sl.

Ibn Kudame se zadovoljio ovom kratkom definicijom zato što je bračni ugovor poznat među ljudimana, tako da naučnik ne treba previše oduljivati oko poznatih definicija, sa druge strane on ga je definisao bračnim ugovorom koji poslije toga podrazumijeva svoje sastavne dijelove (ruknove), uslove(šartove) i prepreke. Pa kao da nije imao potrebu, poslije onoga što je spomenuto, da dulji priču o njegovoj definiciji.

Ibn Abidin, hanefijski pravnik, ga definiše riječima: ''Bračni ugovor se sastoji od ponude (idžab) od strane jednog od sagovornika i prihvatanjem(kabul) od strane drugog, ili riječi onoga koji ih mijenja ili zastupa(opunomoćenika), mislim na obostranog zastupnika u ugovoru.'' 3

Ako posvetiš pažnju i pomno pogledaš u njegovu definiciju shvatit ćeš da je bračni ugovor kod hanefija definisao sa dva sastavna dijela a to su ponuda i prihvatanje. Ponuda je riječ koja potiče od onoga koji udaje, kao da otac žene kaže: ''Ženim te svojom kćerkom.'' Prihvatanje je slaganje sa ponudom od strane muža kao da kaže: ''Prihvatam.''

Tako da je bračni ugovor cjelina koja sadrži ponudu i prihvatanje, što opet znači da nema braka samo sa ponudom bez prihvatanja, ili samo sa prihvatanjem bez ponude.

Moguće je da ponuda i prihvatanje poteknu od jedne osobe, ako je ova osoba zastupnik obadvije strane, i to je ono što je rekao Ibn Abidin: ''... ili riječi onoga koji ih mijenja ili zastupa.''

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/333.2 El-Mu'adžem el-vesit, 2/614.3 Hašije, od Ibn 'Abidina, 3/3.

11

Druga grupa učenjaka se okrenula ka definiciji na osnovu tematike koju brak tretira. Kasim Kavnevi kaže: ''Brak je ugovor koji tretira pitanje posjedovanja naslađivanja,tj: dozvoljenost naslađivanja čovjeka sa ženom.1

Ugovorena forma je ta koja je definisala brak kao dozvolom obostranog uživanja i naslađivanja među čovjekom i ženom. Svaki ugovor ima svoju tematiku koju on tretira npr: kupoprodajni ugovor tretira pitanje dovođenja robe u posjed i njenog prelaska iz jedne ruke u drugu. Ugovor o zakupu tretira pitanje korištenja onoga što se iznajmilo. A bračni ugovor govori o dozvoljenosti naslađivanja između bracnih supružnika.

Kavnevi se ograničio riječima ''posjedovanju uživanja'' u odnosu na kupovinu robinje, jer se u tom slučaju kupovina odnosi na posjedovanje robinje kao cjeline, iako mu je dozvoljeno da i sa njom ima fizička uživanja nakon što je kupi.

Savremeni učenjaci definišu brak spominjući njegove posljedice, što se podudara sa riječima Uzvišenog Allaha:

ل'ق' أ'ن, آي'ات3ه3 و'م3ن, كNم, مLن, ل'كNم خ' س3 Nا أ'نف و'اج0 كNنNوا أ'ز, ا لLت'س��, 3ل'ي,ه��' ل' إ ع��' و'ج'دFة0 ب'ي,ن'كNم و' Fة0 م م' ح, ر' و'

I jedan od znakova Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. (Er Rum, 21.).

Od ove vrste je i definicija koju je izabrao šejh Ali Hasballah kada je brak definisao: ''To je dogovor sa namjerom dozvoljenog uživanja svakog supružnika sa drugim, kao i korištenje istog za nastavak roda na dozvoljen način.2

Sklapanje bračnog ugovora od strane jednog čovjeka

Pravnici su se razišli po pitanju toga da li je dozvoljeno jednom čovjeku da zastupa oba strane prilikom sklapanja bračnog ugovora i na taj način se realizuje bračni ugovor, u slučaju da je on staratelj oboma ili da je njihov zastupnik(opunomoćenik), ili da je staratelj jednom od njih a zastupnik(opunomoćenik) drugom.

Ispravno mišljenje po ovom pitanju je da je dozvoljeno da se sklopi bračni ugovor od strane jednog čovjeka, sa napomenom da su neki uslovili da je ne može udati za sebe, jer bi u tom slučaju njena stvar bila prepuštena vlastima da je udaju za njega. Što podrazumijeva i to da to ne može učiniti vladar ili sudija da je udaju za sebe, nego će se njena stvar prepustiti drugom sudiji.3

1 Enis el-fukaha, 145.

2 Ez-Zevadž fi eš-šeri'ati el-islamijje, od Alije Hasbu Allah, 33.3 Pogledaj djelo "Er-Revda", 7/71.

12

Drugi predmet

Važnost i pozicija braka

Brak ima veoma važnu ulogu u životu pojedinaca, kao i u životu naroda i skupina. Islam je ukazao na tu veličanstvenu i važnu ulogu braka, o čemu je mnogo govorio, možda čak i više od bilo koje druge teme, u Kur'anu i sunnetu. U ovom uvodu pokušat ćemo da prikažemo najvažnije što smo pronašli po tom pitanju:

1 – Brak je urođena potreba u čovjeku kao i u svim stvorenjima Rekao je Uzvišeni Allah:

ءP كNلL و'م3ن ي, ن'ا ش' ل'ق, ي,ن3 خ' و,ج' ون' ل'ع'لFكNم, ز' NرFت'ذ'ك

I od svega po par stvaramo da biste se vi opomenuli (Ez Zarijat,49.).

ان' ب,ح' Nذ3ي سFل'ق' ال اج' خ' و' 'ز, ا األ, ا كNلFه' Fم3م Nنب3تNت Nض ر,' م, و'م3ن, األ, ه3 س3 Nأ'نف

ا Fون' ال' و'م3مNي'ع,ل'م

Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara pol: u onome što iz zemlje niče, unjima samima, i u onome što oni ne znaju!(Yasin,36.).

Razvojem moderne nauke otkriveno je da nema stvorenja među Allahovim stvorenjima a da mu nije stvoren par, čak i ovosvjetska stvorenja kao što je ameba. To je živo biće koje se sastoji od samo jedne ćelije, dijeli se putem podjele, isti je slučaj i sa najmanjim bićima među biljkama, kao što je bakterija koja ne izlazi iz okvira pravila o parenju.

2 – Brak je znak od Allahovih znakova u Njegovim stvorenjima. O tome naš Gospodar kaže:

ل'ق' أ'ن, آي'ات3ه3 و'م3ن, كNم, مLن, ل'كNم خ' س3 Nا أ'نف و'اج0 كNنNوا أ'ز, ا لLت'س��, 3ل'ي,ه��' ل' إ ع��' و'ج'دFة0 ب'ي,ن'كNم و' Fة0 م م' ح, ر' و'

I jedan od znakova Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. (Er Rum,21.).

Allah je stvorio čovjeka a od njega je stvorio njegovu družicu, što je predstavljalo drugo stvaranje, a stvaranje u ovom obliku je veliki dokaz o Veličanstvu Stvoritelja, Njegovoj moći, znanju i mudrosti.

3 – Brakom se razmnožava ljudska vrsta, čime se produžava njihov život na Zemlji.

ا ي'ا 'يyه��' اسN أ Fالن�� , وا Nق��Fات NمNكFب ذ3ي ر' Fم ال��Nك ل'ق' سP مLن خ' د'ةP نFف, ق' و'اح��3 ل��' و'خ'ا ن,ه' ا م3 ه' و,ج' ب'ثF ز' ا و' م' Nن,ه 0 م3 اال ا ر3ج' اء ك'ث3ير0 ن3س' و'

13

. "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jednog čovjeka i od njega je stvorio ženu njegovu, a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao!(En Nisa, 1.).

Nالل�ه ع'ل' و' كNم, مLن, ل'كNم ج' س3 Nا أ'نف و'اج�0 ل' أ'ز, ع�' كNم مLن, ل'كNم و'ج' و'اج3 ب'ن3ين' أ'ز,د'ة0 ف' و'ح'

"Allah za vas stvara žene od vaše vrste, a od žena vaših daje vam sinove i unuke( En Nahl, 72.). Da je Allah stvorio Svoje robove od jednaput – a On je Moćan da to učini – Zemlja bi im bila tijesna, kao i to da se ne bi obestinila kušnja koju je Allah htio da se desi ljudskom rodu kao produkt očinske, sinovske, bračne i rodbinske veze.

Brak je najuzorniji način i put dobijanja dobrog poroda, a ljudi su od davnina, kao i danas, željeli da iza sebe ostave potomstvo i to je priroda koju je Allah stvorio u svojim robovima.

Dodaj tome i to da brak veže porodice i ojačava ljubavne veze u ljudskim zajednicama.

و' Nذ3ي و'هFل'ق' ال اء م3ن' خ' ا ال,م' ر0 ع'ل'هN ب'ش' ج' ب0ا ف' ا ن'س' ر0 ه, و'ص3

On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i tazbini.( El Furkan, 54.).

4 – Umnožavanje naroda i zaštita od nestanka i ponižavanja, zbog čega su mnogi pravnici bračnim propisima davali prednost nad spomenom propisa o džihadu, iako je džihad bio sredstvo, način ili put kojim se čuva gnijezdo islama i muslimana, ali je brak taj kojim se je islamski ummet umnožavao. On je taj koji uzrokuje rađanje muškaraca koji će čuvati islamsku državu, i koji će izvršavati i održavati obavezu robovanja Allahu, Gospodaru svjetova . Veliki broj učenjaka su smatrali brak bitnijim od izvršavanja nafila ili dobrovoljnih ibadeta. Jer brak pomaže na pridobijanju koristi, očuvanju čednosti ljudi od harama, odgoju djece i sl.1

5 – Brak je najbolji način za očuvanje čednosti svakog od supružnika kako ne bi pali u razvrat, i kako ne bi krenuli nepravilnim putem u zadovoljavanju svojih strasti, zbog uživanja i naslađivanja svakog od supružnika sa onim drugim. To je ono zadovljstvo koje je Allah dozvolio Svojim robovima, kao što stoji u hadisu: ''Dunjaluk je uživanje, a najbolji ovosvjetski užitak jeste dobra žena.'' Bilježi ga Muslim i drugi.2

ا م' ت'ع,تNم ف' ت'م, نF ب3ه3 اس, Nن,ه آتNوهNنF م3 هNنF ف' ور' NجNة0 أ ر3يض' ف'

A ženama vašim s kojima imate bračne odnose, dajte vjenčane darove kao što je propisano.( En Nisa,24.).

Ovo uživanje, sa kojim se upražnjava strast svakog od supružnika, je put ka zasićavanju nagona, upotpunjavanju prirodne potrebe, zadobijanju duševnog smiraja, koji je neophodan čovjeku, jer je Allah

1 Hašijetu Ibn 'Abidin, 33.2 Džami'u el-usul, 11/428.

14

stvorio muškarca i ženu, a u svakom od njih je stvorio težnju i želju prema onom drugom. A onaj ko se suprostavi ovoj duševnoj sklonosti može samo ponijeti veliki teret, umarajući je, a onaj ko se bori protiv prirodnih nagona oni ga na kraju savladaju. U mnogo slučajeva se ovaj otpor po prirodi raspadne, te poruši zajednice koje se protiv njega bore, jer ovaj pravac se okrene protiv onoga ko ga koristi te ga zavede sa prave putanje.

Napetost koja pogađa svakog, čovjeka i ženu, u vremenu kada razmišljaju jedno o drugom, nemoguće je riješiti sa gušenjem osjećaja, jer ono može pruzrokovati samo njegovu eksploziju, čime postaje uzrokom rušenja pojedinaca i društvenih zajednica. Ali njegov cilj nije da se dadne sloboda upražnjavanju strasti bez granica i okvira, nego je njegov način da se uspostavi obostrana veza koja će zasititi i napojiti prirodnu potrebu na veoma pravilan i umjeren način koji će produžiti vrstu i uroditi plodom, a ne porušiti i razvaliti, to je pravac kojim ide brak.

Sistem koji je propisao Allah se ne suprostavlja ljudskoj prirodi koju je Allah stvorio u čovjeku, nego ga je upravio ispravnim i umjerenim putem prema zadovoljstvu na čist način, u čemu je pročišćenje samog čovjeka, i unaprijeđenje njegovih osjećaja i emocija.

Učenjaci smatraju poželjnim da čovjek sa brakom ima namjeru slijeđenja sunneta i očuvanje svoje vjere.1

6 – Brak je put ka upotpunjavanju muškosti i ženstvenosti kod muškaraca i žena. To zato što se većina osobina i specifičnosti upotpunjava i ostvaruje u okrilju bračnog života. Od njih su svakako plemenite emocije koje osjeća svaki od supružnika u odnosu na drugog, takođe i osjećaji majčinstva i očinstva, osjećaji milosti i blagosti. Sve ovo su plemenite vrijednosti koje prate porodični život i ljudske zajednice. Takođe od ovih vrijednosti je izvrašavanje obaveza i prava koje međusobno razmjenjuju supružnici kao i odgovoronosti koje osjećaju svaki od njih dvoga u krugu bračne zajednice.

Veliki broj raspuštenih i razuzdanih mladića se smiri i opusti od trenutka kada se oženi, jer od tada nosi na sebi odgovornost žene i djece, čime postaje odraslim i ozbiljnim muškarcem, koji ciljno razmišlja i donosi odluke.

Treći predmet

Zakonitost braka

Prva tema: Dokazi utemeljenosti braka u Šerijatu

1 Mugni el-Muhtadž, 3/139.

15

Tekstovi iz Kur'ana i sunneta upućuju na utemeljenost braka u Šerijatu, ali je moguće da dokaze o utemeljenostibraka sažeto prikažemo kroz sledeće tačke:

1 – Allahovo darovanje Svojim robovima tako što im je stvorio od njih samih njihove družice kako bi se smirili uz njih, kao i to da im je od njihovih družica učinio sinove i unučad.

Prethodno smo naveli neke od ovih dokaza, a od dokaza, povrh onih koje smo spomenuli, i koji upućuju nautemeljenost braka su:

ع'ل'. كNم, مLن, ل'كNم ج' س3 Nا أ'نف و'اج0 'ن,ع'ام3 و'م3ن' أ'ز, ا األ, و'اج0 أ'ز,

On vas kao parove stvara a stvara parove i od stoke da vas tako razmnožava(Es Sura,11.).

ا ي'ا. 'يyه' , النFاسN أ وا Nق��Fات NمNكFب ذ3ي ر' Fم ال��Nك ل'ق' سP مLن خ' د'ةP نFف, ق' و'اح��3 ل��' و'خ'ا ن,ه' ا م3 ه' و,ج' ز'

. "O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jednog čovjeka i od njega je stvorio ženu njegovu... (En Nisa, 1.).

2 – Kur'an podstiče na brak u riječima Uzvišenog.

, وا Nانك3ح ا ف' اء مLن' ل'كNم ط'اب' م' ث,ن'ى النLس' ثNال'ث' م' ب'اع' و' Nر و'

onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri! (En Nisa, 3.).

Poslanik je takođe poticao na brak, tako da u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i Nesai od Abdullaha b. Amra b. Asa da je Allahov Poslanik rekao: ''Dunjaluk je uživanje a najbolji ovosvjetski užitak je dobra žena.'' 1

Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik rekao: ''Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, njen ugled, njena ljepota i njena vjera. Izaberi njenu vjeru i bit ćeš sretan.''2

Allahov Poslanik je omladinu poticao na brak sa riječima: ''O skupino omladine, ko može od vas izdržavati ženu neka se ženi, na taj način će najbolje sačuvati pogled i zaštititi polni organ. A onaj ko ne može neka posti jer mu je on najbolja zaštita.''3

Izdržavanje: neki su rekli da ova riječ '' الباءة '' znači sposobnost na polni odnos, dok su drugi rekli da se odnosi na mogućnost izdržavanja bračnog druga. Ali prvo značenje je povezano sa drugim tako da se može

1 Džami'u el-usul, 11/428.2 Džami'u el-usul, 11/429.3 Bilježi ga Buharija, 4/119, i Muslim, 2/1019.

16

preformulisati rečenica u značenje: ''Ko je od vas sposoban na polni odnos od onih koji su imućni da podnesu troškove braka neka se žene.''

Kur'an je podsticao staratelje da udaju one koje nemaju muževe.

وا Nأ'نك3ح 'ي'ام'ى و' نكNم, األ, ين' م3 ال3ح3 Fم, م3ن, و'الصNب'اد3ك ائ3كNم, ع3 إ3م' و'

"Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje (En Nur, 32.). Neudata '' األيم '' u osnovi se odnosi na ženu koja nema muža, bez obzira bila djevojka, raspuštenica ili udovica.1

Kur'an je dozvolio onima koji nisu sposobni da se žene slobodnim ženama da se žene sa robinjama.

ت'ط3ع, لFم, و'م'ن نكNم, ي'س, 0 م3 ن'ات3 ي'نك3ح' أ'ن ط'و,ال ص' ن'ات3 ال,مNح, ؤ,م3 Nا ف'م3ن ال,م Lم ل'ك'ت, انNكNم م' 'ي,م' ت'ي'ات3كNمN مLن أ ن'ات3 ف' ؤ,م3 Nال,م

A onaj među vama koji nije dovoljno imućan da se oženi slobodnom vjernicom eto mu one u vašem vlasništvu, robinje vaše, vjernice (En Nisa, 25.).

3 – Allah nas je obavijestio da je brak od sunneta Njegovih poslanika.

د, ل'ق' ل,ن'ا و' س' ر,0 أ' ال Nس Nن رLب,ل3ك' م ع'ل,ن'ا ق' م, و'ج' Nا ل'ه و'اج0 يFة0 أ'ز, LرNذ و'

I prije tebe smo poslanike slali, i žene i porod im davali (Er Rad,38.). Takođe je pohvalio Svoje robove opisujući ih na kraju sure El-Furkan koji prizivaju svog Gospodara.

بFن'ا ن'ا م3ن, ل'ن'ا ه'ب, ر' و'اج3 يFات3ن'ا أ'ز, LرNذ ة' و' Fر Nق PنNأ'ع,ي

'Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost (El Furkan,74.).

ب,ن'ا ت'ج' اس, ب,ن'ا ل'هN ف' ي'ى ل'هN و'و'ه' ن'ا ي'ح, ل'ح, ص,أ' هN ل'هN و' و,ج' ز'

Pa smo mu se odazvali i poklonili mu Jahju i izliječili mu ženu."(El Enbija, 90.).

4 – Allah nas je obavijestio da je od Njegovih blagodati koje je darovao Svojim robovima u Džennetskim baščama i to da ih je oženio sa hurijama krupnih očiju.

ن'اهNم ك'ذ'ل3ك' وFج, ز' ورP و' Nب3ح Pع3ين

. "Eto, tako će biti i Mi ćemo ih hurijama, krupnih očiju, ženiti."(Ed Duhan,54.).

1 Tesfir el-Kurtubijj, 12/240.

17

م, Nل'ه ا و' اج_ ف3يه' و' ة_ أ'ز, ر' Fط'هyم, م Nا و'ه ال3دNون' ف3يه' خ'

U njima im pripadaju žene čiste i oni će u njima vječno boraviti."(El Bekara, 25.).

م, Nم, ه Nه Nو'اج أ'ز, لP ف3ي و' ائ3ك3 ع'ل'ى ظ3ال' ر'' تFك3ؤNون' األ, Nم

oni i žene njihove biće u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, ( Ya’sin,56.). A vjernike će njihove žene vjernice, sa kojima su bili oženjeni na dunjaluku, pratiti u Džennetu.

NاتFن ا ع'د,نP ج' لNون'ه' Nل'ح' و'م'ن, ي'د,خ م, م3ن, ص' م, آب'ائ3ه3 ه3 و'اج3 أ'ز, م, و' يFات3ه3 LرNذ و'

"Edenski vrtovi u koje će ući i oni i roditelji njihovi i žene njihove i porod njihov oni koji su bili čestiti… (Er Rad,23.).

5 – Allahov Poslanik je žestoko pokudio i ukorio one koji su se zarekli da se neće ženiti, i koji će se kloniti žena zbog ibadeta. Buharija i Muslim bilježe od Enesa b. Malika da je rekao: ''Tri pobožnjaka su došli kod Poslanikovih kuća raspitivajući se o Poslanikovom ibadetu, pa kada su obaviješteni kao da su pocijenili svoj ibadet. Pa su rekli: ''Gdje smo mi u odnosu na Allahovog Poslanika ? A Allah mu je oprostio prijašnje i one kasnije grijehe.'' Jedan od njih reče:Ja ću klanjati noć neprestano.'' Drugi reče: ''Jaću postiti svaki dan i neću mrsiti.'' Treći reče: ''Jaću se kloniti žena i neću se nikada ženiti.'' Zatim je došao Poslanik i rekao: ''Vi ste ti koji ste rekli tako i tako? Što se mene tiče ja sam bogobojazniji od vas i više strahujem od Allaha, ali postim i iftarim se, klanjam i odmaram se, i ženim se, a onaj ko ne slijedi moj sunnet nije od mene.'' 1

Muslim u svom 'Sahihu', od Se'ada b. Ebi Vekasa, bilježi da je rekao: ''Allahov Poslanik je zabranio Osmanu b. Maz'unu neženstvo, a da mu je dozvolio mi bi se kastrirali.'' 2

Neženstvo tj. da se kloni žena i da se ne ženi, zbog ibadeta.

Allahov Poslanik je pokudio postupak Abdullaha b. Amra zato što je zapostavio svoju ženu preokupirajući se ibadetom, postom i namazom, te mu je ukazao na umjerenost. 3

6 – Konsenzus ummeta o zakonitosti braka, svi ovi dokazi koje smo naveli ukazuju na zakonitost braka, takođe oni ukazuju na njegovu zakonitost na neprikosoven i direktan način ne ostavljajući nikome ni malo mogućnosti za sumnju jer su svi dokazi veoma jasni i direktni u pogledu zakonitosti braka. Zbog toga učenjaci, među prethodnjacima i savremenjacima, nisu se mogli suprostaviti tome. Veliki broj učenjaka su

1 Bilježi ga Buharija, 9/104, i Muslim, 2/1020, a tekst pomenutog hadisa je Buharijin.2 Bilježi ga Muslim, 2/1020.3 Obrati se na ovaj hadis i vidi njegove puteve kojima je došao u djelu "Džami'u el-usul", 1/300.

18

rekli da o zakonitosti braka postoji konsenzus ummeta. Ibn Kudame kaže: ''Osnova zakonitosti braka je njegovo utemeljenje u Kur'anu, sunnetu i konsenzusu..., muslimani su se složili da je brak propisan.'' 1

Učenjaci su iskoristili prethodne dokaze kako bi zaključili da je brak opće ljudsko pravilo. El-Balkini kaže: ''Brak je zakon još od vremena Adema , a njegova zakonitost je poslije toga nastavljena, čak će se brak i u Džennetu nastaviti.'' 2

Druga tema: Oni koji negiraju zakonitost braka

U pogledu Allahovog sunneta, kojeg je naredio Svojim robovima i sa njim se zadovoljio, su zalutale dvije grupe ljudi:

Prva grupa: Oni koji pozivaju na ostavljanje braka, udaljavanje od žena i neženstvo, a njih su dvije vrste:

1 – Ljudi koji tvrde da je brak nešto nečisto i prljavo, a da nagon prema strastima i užitcima ne priliči uglednom čovjeku. Oni tvrde da brak udaljava čovjeka od Gospodara, zbog toga kršćanski pobožnjaci smatraju da se uzoran čovjek može kloniti braka, a i uzorita žena je ta koja se odluči na djevičanstvo i ne udaju. Ova bolest je pogodila neke od ashaba kao što smo spomenuli, ali ih je Poslanik povratio na ispravni put, a njihove postupke je žestoko osudio i upozorio ih od slijeđenja i koračanja ovim stazama.

Allahovom robu, koji vjeruje u Allaha, i vjeruje u vjerodostojnost Njegovog Poslanika, i koji slijedi Svjetlo sa kojim je poslan, ne odgovara da se suprostavi Allahu u Njegovim propisima i da proturiječi Njegovoj naredbi.

ا 3نFم' و,ل' ك'ان' إ ن3ين' ق' ؤ,م3 N3ذ'ا ال,م وا إ Nع��Nه3 إ3ل'ى د Fول3ه3 الل�� Nس�� كNم' و'ر' م, ل3ي'ح, Nب'ي,ن'ه ولNوا أ'ن Nع,ن'ا ي'ق م3 أ'ط'ع,ن'ا س' و'

"Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im On presudi, samo reknu: 'Slušamo i pokoravamo se!' (En Nur,51.).

ا ؤ,م3نP ك'ان' و'م' Nال' ل3م ن'ةP و' م3 ؤ, N3ذ'ا م ولNهN اللFهN ق'ض'ى إ Nس�� ا و'ر' ر0 م��,ون' أ'ن أ' Nي'ك��

Nم Nة ل'ه ي'ر' أمرهم ال,خ3 من

"Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe.(El Ahzab,36.).

Allahov Poslanik se ženio i podsticao na brak, a niko nema pravo da se odriče i ograđuje od postupka kojeg je učinio Allahov Poslanik. Allahov Poslanik je bio najbogobojazniji čovjek, i najbolje je poznavao šta Allah voli i šta mrzi, bio je najučeniji u pogledu Njegovih granica, a onaj ko se

1 El-Mugni, 7/334. Pogledaj djelo "Kifejetu el-ahjar", 2/66, jer je govor u pomenutom djelu sličan onoma koji je spomenut u djelu "el-Mugni".2 Mugni el-muhtadž, 3/124.

19

suprostavi Poslanikovom sunnetu, i pokuša da zatre njegov trag pozivajući na neki drugi put i pravac on je veoma daleko zalutao.

Imam Šafija kaže: ''Volim da se čovjek i žena uzmu ako misle da to mogu, jer ga je Allah naredio, zadovoljio se time i podstakao, a od Poslanika nam doprlo da je rekao: ''Ženite se i razmnožavajte, ja ću se vama ponositi kao najmnogobrojnijim narodom, čak i sa nedonošćetom.'' I kaže: ''Onaj ko voli moju prirodu neka slijedi moj sunnet, a od mog sunneta je brak.''1

Ashabi Allahovog Poslanika su shvatili ono na što im je ukazivao Allahov Poslanik , a oni su jedni druge podučavali, tako da se u Buharijinom 'Sahihu' bilježi kako je Selman posjetio svog pobratima Ebu Derda'a. Pa je od njegove žene saznao da se posvećuje postu i namazu zapostavljajući je. Tog dana Selman je ostao da boravi kod Ebu Derda'a, pa ga je natjerao da se mrsi po danu, i da spava jedan dio noći, a na kraju svih događanja rekao mu je: ''Tvog Gospodar ima nad tobom pravo, tvoja duša ima nad tobom svoje pravo, i tvoja porodica ima nad tobom pravo, pa svakom dadni njegovo pravo.'' Zatim je došao kod Allahovog Poslanika i spomenuo mu to a on reče: ''Selman je rekao istinu.''2

Ashabi su ovom pravcu podučavali tabiine, tako da se u Buharinom 'Sahihu' od Seida b. Džubejra bilježi da je rekao: ''Rekao mi je Ibn Abbas: ''Je si li se oženio?'' Rekoh: ''Ne'', reče: ''Oženi se, a najbolji od ovog ummeta je onaj koji je imao najviše žena.'' Misleći time na Allahovog Poslanika .

Učenjaci su shvatili ovaj put, te su ga slijedili, i podsticali na njegovo slijeđenje, a pokudili su onoga ko sa njega skrene. Imam Ahmed kaže: ''Neženstvo ni po čemu nije od islama, Poslanik je oženio četrnaest žena, a umro je ostavivši devet, zatim je rekao: ''Da se Bišr b. Haris oženio upotpunila bi mu se ličnost.'' Međutim da su ljudi ostavili brak, i ne bi se borili, i ne bi na hadž išli, i ne bi to i to. A Allahov Poslanik bi dočekao jutro a kod njega nije bilo ništa, odabrao je brak i podsticao na njega, zabranjivao je monaštvo, a onaj ko ne želi ono na čemu je bio Poslanik on nije na pravom putu. Jakub se oženio u svojoj tuzi i dobio je djecu, a Poslanik je rekao: ''Žene su mi učinjene dragima.''3

2 – Drugi ljudi smatraju da je brak zlo, jer uzrokuje postojanje čovjeka, a postojanje čovjeka vodi u umor, patnju i probleme, bolove, i oni smatraju da je čovjekovo postojanje zlo, a da je njegovo nepostojanje dobro o čemu Ebu Ala Me'ari kaže:

Ovo je grijeh mog oca prema meni a ja neću pogriješiti ni prema kome.

Oni su se suprostavili Allahu u Njegovom propisu, i negirali su ono što im je od Njega došlo. Allah nas je počastio time što nas je stvorio i dao nam da postojimo. Ali nisu primjetili mudrost koja stoji iza stvaranja, a svoj su život 1 Muhtesar el-Muzenijj, 3/255.2 Džami'u el-usul", 11/428. 3 Telbisu Iblis, 330.

20

proveli kukajući i žaleći zbog svog postojanja, namjesto da su se okupirali onime radi čega ih je Allah stvorio, od realizacije robovanja Njemu kako bi uspjeli sa ovosvjetskim i Ahiretskim blagodatima.

Druga skupina su oni koji su zalutali u pogledu ispravnog puta, i to oni koji su pozivali na razvrat između muškaraca i žena, i to bez ikakvih pravila, niti ograničenja ili prepreka. Oni smatraju da je brak samo praistorijska truhlež, i oni su ti koji pozivaju čovječanstvo da se riješi drevnih običaja. Zastavu ove misije su ponijeli komunistički pilići, pozivajući na rušenje porodice, ali je Allah njihovu savremenu državu srušio isto kao što je srušio Mezdekovu vatro-pokloničku državu i to od davnina jer je i on pozivao na put ovakvih razvratnih ubjeđenja.

Osim toga poziv na razuzdanost nije bila karakteristika samo komunističkog društva,pogledajte današnje kršćanske zemlje u zapadnom svijetuu koje vrište ispod stopala razvrata koji ruši njihovo društvo, porodice i vrijednosti. Uništava kako pojedince tako i zajednice, šireći sramotu pod imenom slobode.

Mi smo ljudi današnjice koji mogu najbolje shvatiti probleme koje je pridonijela sloboda razvrata, tako da su zapadna društva glavne vodilje na čelu pozivanja ka slobodi razuzdanosti, ubacujući među ljude gorčinu i jad, jer polne bolesti u takvim društvima su danas više nego što se mogu nabrojati, od kojih su neke ako pogode čovjeka nema mu lijeka, tako da mora bitiusmrćen. Takve opake bolesti su pogodile na desetine miliona rušeći njihova društva na obiman način.

Djeca bez očeva su samo plodovi zabranjenih veza zapadnog društva, a njihov broj se svakodnevno povećava, dok u suštini predstavljaju veliki procenat među svakodnevno rođenom djecom.

Razuzdanost je doprinijela okorelosti duša i posvećivanja matarijalizmu, zamržnjavanju emocija i osjećaja, a njihova društva su duboko zaronula ispod ogromnih tereta isprljanih i uništenih duša. Razuzdanost je uništila drevne zajednice, ali i danas to isto čini sa onim društvima koja se ponose njome.

Treća tema: Stepen zakonitosti braka

U prethodnom predmetu smo prikazali zakonitost braka, pa smo naveli dokaze koji govore o njegovoj zakonitosti, tako da je zbog očiglednosti i snage ovih dokaza ummet se složio oko toga da je brak zakonit čin bez ikakvog oblika razilaženja među njima, te da je u najmanju ruku brak nešto što je dozvoljeno (mubah). Međutim onaj ko pomno pogleda predhodne dokaze neće naći samo da je brak nešto što je dozvoljeno, nego da je brak nešto što je pohvalno (mustehab) ili obavezno(vadžib). Učenjaci su se razišli po pitanju propisa braka shodno njihovom razumijevanju tih dokaza, a mi ćemo u sljedećem predmetu prikazati stavove učenjaka po tom pitanju i njihove dokaze:

21

Prvo: Oni koji tvrde da je brak obaveza (vadžib)

Veliki broj učenjaka zastupa stav da je brak farz ajn, opća obaveza svakog pojedinca, a onaj ko ga izostavi pored mogućnosti na njega, biva griješan. Ovaj stav zastupaju sljedbenici zahirijske pravne škole,1 a ono što je Ibn Hazm rekao jeste da je brak obaveza svakom muškarcu ali ne i ženama. Bez obzira da li to bio brak ili posjedovanje robinje, koje god učini od toga dvoga izvršio je obavezu.2

Kasani prenosi od pojedinih hanefijskih pravnika da je brak fard kifaje kao džihad i dženaza namaz.3 Od drugih učenjaka se prenosi da je vadžib, oni od hanefija koji kažu da je vadžib prenose njegovu obavezu kao farz kifaje poput odgovora na selam, dok ga drugi smatraju farzi ajn u djelu ne u vjerovanju kao što jesadekatu fitr, klanje kurbana i klanjanje vitr namaza.4

Stav o njegovoj obavezi se prenosi od Imama Ahmeda u jednoj od predaja, ujedno je to stav pojedinih hanbelija.5 Neki od iračkih šafija smatraju da je farz kifaje, a oni koji odbiju instituciju braka protiv njih će vlast povesti rat.6

Najpoznatiji zastupnik bračne obaveznosti među šafijama je bio Ebu Avane.7

Dokazi onih koji zastupaju ovaj stav:

Oni koji zastupaju stav da je brak farz ili vadžib, kao pojedinačna ili opća obaveza, uzeli su za dokaze tekstove koje smo spomenuli i koji su u imperativnoj formi.

, وا Nانك3ح ا ف' اء مLن' ل'كNم ط'اب' م' النLس'onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene,(En Nisa,3.).

وا Nأ'نك3ح 'ي'ام'ى و' نكNم, األ, م3"Udavajte neudate i ženite neoženjene,(En Nur,32.).

I kao što kaže Allahov Poslanik : ''O skupino omladine, ko od vas može da izdržava ženu neka se oženi.''

Imperativ u ovim dokazima upućuje na obavezu (vadžib), a nije došlo ništa što bi izmijenilo značenje ovih dokaza tj. da ne bude vadžibom. Takođe ovu obavezu potvrđuje i to da je brak od sunneta Allahovog Poslanika , kao i to da je Kur'an obavijestio o njemu da je on sunnet poslanika. Zatim Poslanik je pokudio onoga ko ga zapostavi ili ozakoni neženstvo, što je prethodno spomenuto.

1 Bedai'u es-senai', 2/228. Bidajetu el-mudžtehid, 2/3.2 El-Muhalla, 9/440-444.3 Bedai'u es-senai', 2/228.4 Prethodni izvor.5 El-Mugni, 7/334.6 Revdatu et-talibine, 7/18. Mugni el-muhtadž, 3/125.7 Nejlu el-evtar, 6/111.

22

Drugo: Oni koji zastupaju stav da je brak poželjan (mustehab) u slučaju požude, a obaveza (vadžib) u slučaju postojanja bojazni da počini blud:

Većina (džumhur) učenjaka smatra da je brak poželjan onoj osobi koja ima želju za njim ali ne postoji bojazan da će počiniti blud, ali ako je njegova želja za brakom veoma jaka do te mjere da se boji da će počiniti blud, njemu će brak biti vadžib od trenutka kada bude mogao podnijeti njegove troškove.1

Ovdje ćemo ti predstaviti neke od predaja prenešenih od učenjaka koji su zastupali ovaj stav.

Kasani kaže: ''Nema sumnje da je brak farz u slučaju jake požude, a onaj čija žudnja prema ženama jaka tako da se ne može strpiti, a može podnijeti troškove mehra i izdržavanja porodice, ako se ne oženi griješan je.''2

Autor knjige Ed- Duru-l-Muhtar kaže: ''Brak je farz u slučaju jake požude, jer ako se ispostavi da će pasti u blud bit će mu farz.''3

Ibn Abidin, komentarišući prethodni stav, kaže:.''Ako ne možeš ostaviti haram osim sa nečim, to nešto postaje farz."4

Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Brak nije vadžib osim onome čija je žudnja jaka prema njemu, i kome je otežala samoća a sposoban je da se ženi.''5

Imam Nevevi kaže: ''U pojašnjenju knjige 'Muhtesar Džuvejni': ''Ko se boji bluda njemu je brak vadžib.''6

Ibn Kudame, u većini svojih knjiga, je naveo: ''Onaj ko se boji da će pasti u zabranjeno u slučaju ako zapostavi brak, njemu je brak vadžib što smatra većina učenjaka, jer mora zaštiti sebe od harama.''7 U ovom slučaju tj. ako se boji da će pasti u blud: ''Dat će prednost braku nad obaveznim hadžom koji se našao u isto vrijeme na drugoj strani izvršenja.'' Ovo je rekao hanbelijski pravnik autor djela 'Nejlu me'arib'.8

Kurtubi je učinio dobro i rekao istinu kada je prenio od Ševkanija: ''Onaj ko može podnijeti bračne obaveze, i boji se sebi i svojoj vjeri od štete zbog

1 Hašijetu Ibn 'Abidin, 3/7. Bedai'u es-senai', 2/282. Kifajetu el-ahjar, 2/67. Revdatu et-talibin, 7/18. Mugni el-muhtadž, 3/125. Muhtesar el-Muzenijj, 3/255. El-Kafi fi fikhi ehli el-medine, 2/519. Dževahiru el-iklil, 1/274.

2 Bedai'u es-senai', 2/228.3 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/6.4 Prethodni izvor.5 El-Kafi fi fikhi ehli el-medine, 2/519.6 Revdatu et-talibin, 7/18.7 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/3348 Nejlu el-mearib, 2/136.

23

samoće sa njega obaveza neće spasti osim sa brakom, i nema razilaženja da je njemu brak vadžib.''1

Dokazi onih koji zastupaju ovaj stav:

Dokaze koji naređuju brak, učenjaci su prenijeli na značenje u slučaju bojazni od bluda i jake požude.2

Dokaz o obavezi braka u ovom slučaju je očit je i nepotrebno da se dokazuje, jer je muslimanu obaveza da čuva svoju čednost, a ako se ispostavi da kod njega prevladava mišljenje da će počiniti blud ako se ne oženi, njemu je brak vadžib.

Treće: Oni koji smatraju da je brak pokuđen (mekruh) ili zabranjen (haram)

Malo prije sam skrenuo pažnju na one koji negiraju propisanost braka, zatim sam pojasnio odgovor istima. Zastupnici ovog stava nisu pravnici ni učenjaci u svojoj vjeri. Nekim učenjacima se pripisuje stav da je posvećivanje ibadetu i nafilama, onome ko može podniejti ibadet, bolje od braka, ali mora biti suszdržljiv, i ne smije postojati bojazan da će počiniti blud.

Kasani u svom djelu 'Bedai'a' i Ibn Kudame u 'Mugniju' su ovaj stav pripisali Imamu Šafiji, posvećujući veliku pažnju suprotstavljanju njegovom stavu.3

Nepravilno je ovaj stav pripisati Imamu Šafiji, jer njegov stav kao i stav učenjaka njegove pravne škole jeste da je brak poželjan onome ko može podnijeti njegove obaveze, bez obzira da li se radi o muškarcu ili ženi. Zbog toga što ga je Allah naredio i podstakao na njega. Imam Šafija je za svoj stav uzeo argumente koje je uzela većina islamskih učenjaka,ali je on zastupao mišljenje da je bolje posvećivanje ibadetu onome čovjeku koji ne može podnijeti bračne obaveze.4

Neki od učenjaka su zastupali stav da je brak pokuđen ili haram onom čovjeku koji ne može podnijeti njegove obaveze i troškove kao što je mehr ili izdržavanje, ili nije sposoban na brak, ili ako se boji da se ne može strpiti od nanošenja nepravde prema ženi.5 Šafija je smatrao pokuđni brak zarobljeniku u neprijateljskoj državi u toku rata koji traje, dok ga Imam Ahmed nije dozvolio osim u prijekoj nuždi. A ako bude prisiljen na brak onda mu je obaveza da sačuva svoju ženu od moguće trudnoće. Imam

1 Nejlu el-evtar, 6/111.2 Er-Revdatu el-behijje, 2/3.3 Bedai'u es-sanai', 2/228. El-Mugni, 7/335-336.4 Muhtesar el-Muzenijj, 3/255. Revdatu et-talibin, 7/18. Mugni el-muhtadž, 3/125.5 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/6.

24

Šafija pokudnost braka zatvoreniku pojašanjava time što postoji bojazan o sudbini njegovog djeteta zbog kufra ili porobljavanja.1

Najispravnije mišljenje:

Jasno mi je da na osnovu tekstova koji govore o poželjnosti braka i nakon proučavanja Kur'anskog metoda da je dovoljno toga što sposobne za izvršavanje obaveza podstiče na brak. Zbog toga što propisanost braka i podsticaj na njega odbijaju one koji pozivaju u neženstvo i celibat smatrajući neženstvo vrijednošću koja približava Allahu.

Ako se ustanovi, unutar ljudskih duša, da brak nije sramota, nego je zakonit i predstavlja jednu vrijednost, onda će samo prirodni nagon koji je usađen u dubinama duša biti dovoljan da podstakne ljude na brak. Jer ovaj ima veoma ogromnu snagu koja potiskuje, onoga koji ju posjeduje, veoma jakim pritiskom da utali potrebu tog nagona. A čovjeku ne trebaju jaki pritisci ili snage koje će ga potisnuti da odgovori prirodnim nagonima. Isti je slučaj sa hranom i pićem, dovoljno je da se to desi nakon što se sazna njegova dozvoljenost ili zabrana. Kroz šerijat smo shvatili da on ne nalaže stvari vanjskih djelatnosti i aktivnosti čiji se podsticaji i nagoni nalaze unutar čovjekove duše kao što je brak, hrana, piće i odgoj djece, ali ako se radi o aktivnostima čiji se podsticaji ne nalaze unutar čovjekove duše onda šerijat stupa na snagu time što navodi ili priprema vanjske faktore koji će utjecati ili podstaknuti na određeno djelo kao što je džihad, davanje zekata, poslušnost roditeljima itd.

Ali ako se seksualni potencijal kod pojedinih ljudi ne nađe, ili ako je bio prisutan pa je nestao zbog bolesti ili starosti, onda nije moguće reći da je brak po pitanju ovog čovjeka poželjan ili obavezan. Jer razlog obaveznosti braka nekome je bojazan da taj isti ne počini blud a u ovom slučaju taj se razlog nije našao. Od ciljeva braka jeste i dobijanje djece, održavanje loze, a sve to se neće naći kod onoga koji nema prirodnog nagona.

Ali nije dozvoljeno reći: ''Brak je zabranjen ovim ljudima, jer u braku postoje drugi ideali koji se mogu postići njegovom realizacijom od kojih je osjećaj ljubavi svakog od supružnika prema drugom, izdržavanje muža svoje žene, ili ženin trud u spremanju kuće i pripremanju hrane. Nego sve što treba reći da ona strana koja nije seksulano ili prirodno sposobna na pojedine aktivnosti ne smije to kriti od one druge strane, nego na njoj je da objasni onoj drugoj strani o kakavom se nedostatku radi, pa ako druga strana pristane na takav brak onda nema zapreke za brak.2

Dok je očito iz govora Imama Ahmeda da nema razlike između obaveznosti braka čovjeka koji može podnijeti njegove troškove i onoga koji to ne može pa kaže: ''Čovjeku je obaveza da se ženi, pa ako ima ono čime će izdržavati porodicu trošit će to na njih, a ako nema onda neka se strpi."

1Mugni el-muhtadž, 3/125. Nejlu el-mearib, 2/137. 2 Pogledaj djelo " Nejlu el-mearib", 2/136.

25

Imam Ahmed je svoj stav argumentovao time što bi Poslanik dočekao jutro a kod njega u kući ne bi bilo ništa, ili bi dočekao noć a kod njega nije bilo ništa, kao i to da je Poslanik oženio čovjeka koji nije posjedovao imetka da kupi prsten od gvožđa, nego čak što više on ništa nije posjedovao osim svoje odjeće i to samo donjeg dijela a ogtača nije imao. (Bilježi ga Buharija).

O čovjeku koji ima slab doprinos ili platu što slabi njegovo srce od podnošenja troškova, Ahmed kaže: '' Allah će ih opskrbiti, brak mu je bolji štit, možda će mu u toku braka naići trenutci srčanog nagona koje neće moći izdržati, a ovo se odnosi na onoga koji je sposoban na brak, ili u slučaju da se žena zadovolji time što joj je muž siromašan, a onaj ko ne može o njemu Allah kaže.

ف3 ت'ع,ف3 ل,ي'س, دNون' ال' الFذ3ين' و' ا ي'ج3 ن3ك'اح0I neka se suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, (En Nur, 33.).

Što se tiče braka sa zarobljenikom, ako postoji bojazan za njegovu djecu od nevjerstva i porobljavanja onda je preće da se kaže da je taj brak pokuđen ili zabranjen, a ako ne postoji ta bojazan onda je njemu brak dozvoljen.

Četvrta tema:

Priroda bračnog ugovora

Muslimani su navikli da brak označe kao nečim svetim i veličanstvenim, u što nema sumnje da je utemeljeno na Kur'anu i sunnetu, a prethodno smo naveli dokaze koji nalažu i uzdižu vrijednost braka.

Muslimani se ne vesele i ne obilježavaju kupoprodajni ugovor ili ugovor o iznajmljivanju nečega niti bilo koji drugi ugovor kao što je veselje i obilježavanje bračnog ugovora. Svi ugovori, ujedno sa bračnim, imaju zajedničku ponudu, prihvatanje i svjedoke, međutim kada je riječ o braku, islam je uputio na čin prošnje, a priča o prošnji i njenim propisima će doći kasnije.

Kod ugovora se pozivaju rodbina, komšije i prijatelji da prisustvuju tom ugovoru, tada se mlada prosi počevši sa bismilom, zatim zahvalom Allahu , donošenjem salavata na Poslanika , pri čemu se pojasne bračni propisi, zatim njegov cilj, kao što će se ukazati na lijepo ponašenje i visoke moralne vrijednosti unutar bračne zajednice kojima se trebaju okititi obadva supružnika. Zatim njihova međusobna prava i obaveze, a onda dolazi na red ponuda i prihvatanje ispred svjedoka, a Allahov Poslanik je naredio da se brak objelodani i da se obznani udaranjem u def, kao što je dozvoljeno i veselje uz jelo.

26

Poželjno je da se mladencima čestita i da im se prouči dova1, o čemu je Šejh Nasiruddin Albani spomenuo mnogo hadisa,2 od kojih je i hadis koji prenose Buharija i Muslim da je Allahov Poslanik čestitao Džabiru brak i dovio za njegov brak riječima: ''Neka ti Allah podari berićet!'' – " Barekellahu leke!"

Također je Allahov Poslanik Aliji b. Ebi Talibu je rekao: ''Allahu blagoslovi njih dvoje, i podari im blagoslov u njihovom porodu!'' – "Allahumme barik fihima, ve barik lehuma, fi binaihima!" Bilježi ga Ibn Se'ad i Taberani u djelu" El–Kebiru" sa dobrim lancem prenosilaca.

Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i drugi prenose da je Allahov Poslanik imao običaj da kod braka čestita čovjeku riječima: ''Neka Allah dadne blagoslov tebi, i neka te blagoslovi u tebi i neka vas dvoje spoji u dobru.'' – " Barekellahu leke, ve bareke alejke, ve džeme'a bejnekuma fi hajr !"3

Kada se Aiša udavala za Poslanika ensarijke su rekle: ''Sa dobrom i berićetom, sa dobrom u svakom stanju.'' Bilježe ga Buharija i Muslim.

Ako se ove stvari i znaci braka koji mu daju ovu svetost ne bi našli u tom trenutku, nego se zadovolji sa ponudom i prihvatanjem, spominjanjem mehra i to posvjedoče svjedoci, brak i u tom slučaju biva ispravnim.

Šerijat nije uslovio da se bračni ugovor obavi u džamiji, isto tako ne uslovlja da se bračni ugovor sprovede od strane učenog i nekog pravnika, niti da bude zapisan na poseban papir, nego sve što je potrebno jeste da se upotpune njegovi sastavni dijelovi (ruknovi) i da se pripreme uslovi za iste.

Brak u islamu je ovisan ili vezan sa obostranom željom ugovorenih strana, tako da se postiže sa njihovim obostranim zadovoljstvom shodno onome što je Allah propisao. Isto tako kao što su se dogovorili na brak sa svojom željom mogu na isti način svojim izborom i željom da ga prekinu, muž razvodom a žena 'hulom' ( dokidanjem bračnog ugovora na zahtjev žene), ili kao što je dozvoljeno sudiji da raskine brak između njih dvoga ako to zatraži jedno od njih i ako za njegovo raskidanje postoje razlozi i opravdanja.

Međutim ono što se pojavilo u islamskim društvima od potvrđivanja bračnog ugovora, ili ugovor pred sudijom ili matičarem, to se vraća na administrativne poslove. Što su države obavezno nametnule ljudima zbog prepirki i razilaženja među njima o čemu ćemo govoriti. A ako bi u braku posredovao neko drugi kod Allaha ovaj brak ne bi bio bezvrijedan, međutim ugovorene strane ili njihov posrednik ili zastupnik mogu biti kažnjeni od države.

1 Bedai'u es-sanai', 2/239.2 Revdatu et-talibin, 7/35. Dževahiru el-iklil, 1/257.3 Pogledaj djelo, "Adab ez-zefaf", 172.

27

Ovo je brak u islamskom šerijatu i ovo je njegova priroda, ali kada je riječ o braku kod kršćana on se ne odvija osim što se prouči molitva od strane sveštenika shodno crkvenim propisima. I ono što ženu mužu i muža ženi čini dozvoljenim, nije ugovor, nego je to sveštenikova molitva.

Crkva je brak učinila jednom od njenih sedam svetih tajni, zatim ga je učinila obaveznom vezom bez mogućnosti na raskid, i crkva ne priznaje današnji brak modernog vremena, nego na njega gleda kao da ne postoji.1

Onaj ko se pomno posveti proučavanju bračnih propisa u islamu poredeći ih sa propisima drugih naroda i kultura shvatit će da su islamski propisi došli kao jedna umjerena sredina između dva suprotna pravaca kao što to kaže dr. Sibai da mu se Allah smiluje:

Prvi: Da je brak vjerski ugovor i da se ne može odvijati osim posredstvom vjerskih ljudi, a ako se obavi van tih pravila ne biva valjanim unutar vjere, niti će se primijeniti njegovi propisi. Ovo je ono što su ozakonili svi idolopoklonički narodi, što je potvrdilo kršćanstvo kasnije.

Drugi: Da je brak građanski ugovor u cjelosti, i da nema veze sa vjerom, a na ovaj stav je pozivao komunizam, za čime se povela većina modernih zapadnih zakonodavstava i ako ne sprječavaju da se vjenčanje obavi u crkvi nakon što bude obavljeno u matičnom uredu.2

Drugo poglavlje

Propisi bračne prošnje

Prvi predmet

Definicija prošnje i njen propis

Prošnja: je riječ uzeta od obraćanja, tj. govora ili dijaloga između dvije osobe, onoga koji govori i onoga koji sluša. Arapi kažu: obratio mu se obraćenjem ili pričom tj. govorio mu je.

1 Šerhu ahkami ez-zevadž li et-tavaif el-mesihijjeti fi surije ve lubnan, 103-105.2 Šerhu kanuni el-ahval eš-šahsijje es-surijj, od Siba'ija, 1/32.

28

Arapi su riječ 'hutba' nazvali govor kojim se obraćaju na skupovima i na proslavama, pa kažu čovjek se popeo na džamijsku mimberu i održao hutbu (govor), tj. obratio im se govorom poznatih svojstava.

Međutim 'hitbe' je termin koji se odnosi na prošnju žene, tako što kažu: ''Čovjek je zaprosio kćerku od tog i tog čovjeka'' tj. zatražio ju je od njega da je uda za njega.1

Šerbini kaže: ''Prošnja je ponuda braka ženi od strane čovjeka.'' Ibn Abidin kaže: ''Prosidba je traženje braka.''2

Može se desiti da prosac zaprosi ali se njegova prošnja ne prihvati, ili da dobije obećanje od žene ili njenog skrbnika, ili da se obećanje potvrdi učenjem fatihe kao što su to pojedini muslimani počeli navikavati, ili da prosac donosi poklone djevojci čime potvrđuje svoju naklonost prema njoj, ili da prosac dadne mehr ili jedan njegov dio prije braka onoj koju prosi, ali sve to ne prelazi granice osim što ostaje prošnjom čime brak još nije ugovoren.

Učenjaci su stava da je prošnja propisanaonome ko se želi ženiti. ' ال ن'اح' و' Nم, جNا ع'ل'ي,ك تNم ف3يم' ض, Fط,ب'ة3 م3ن, ب3ه3 ع'ر اء خ3 النLس'

"I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi, (El Bekara,235.).

I niko od učenjaka nije zastupao stav da je prosidba obavezna, a najdalje ono što je rečeno po njenom pitanju jeste da je pohvalna. Od onih koji su rekli da je pohvalna je Gazali .3

Oni koji su smtrali da je pohvalna uzeli su za dokaz : ''Da je Allahov Poslanik prosio Aišu od Ebu Bekra, pa mu je Ebu Bekr rekao: ''Ja sam tvoj brat.'' Kaže: ''Ti si moj brat u Allahovoj vjeri i u Njegovoj Knjizi, a ona je meni dozvoljena.'' Bilježi ga Buharija od Urve b. Zubejra kao mursel predaju.

U 'Sahihu' se takođe prenosi da je Allahov Poslanik prosio Hafsu.4

Prošnja žene, ili prošnja žene od njenog staratelja, muškarca

Opće poznato kod muslimana je to da muškarac prosi ženu, dok se žena i njena porodica ustručavaju da prose muškarca, ali učenjaci i dobri ljudi prelaze ove granice, koje se smatraju stidljivima.

Otac dvije žene kojima je Allahov vjerovjesnik Musa napojio stoku u Medjenu, ponudio mu je da oženi jednu od njih dvije.

1 El-Kamus el-muhit, 103. El-Misbah el-munir, 172. Muhtar es-sihah, 180. El-Mu'adžem el-vesit, 1/243.2 Mugni el-muhtadž, 3/128. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/8.

3 Njegov stav je prenio Imam Nevevi u djelu, "Er-Revda", 2/30. Još je spomenuo da se ne spominje u knjigama šafijskih učenjaka da je prošnja pohvalna, nego dpominju da je ona dozvoljena. Mugni el-muhtadž, 3/128.4 Bilježi ga Buharija, 9/176, broj, 5122.

29

ال' ر3ي��دN إ3نLي ق��'Nك' أ'ن, أ د'ى أNنك3ح��' ات'ي,ن3 اب,ن'ت'يF إ3ح��, ن3ي أ'ن ع'ل'ى ه��' ر' Nأ,ج ت��'

ان3ي' جP ث'م' ج' إ3ن, ح3 'ت,م'م,ت' ف' ا أ ر0 م3ن, ع'ش, ع3ند3ك' ف'

'Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje', reče on, 'ali treba da me osam godina služiš; a ako deset napuniš bit će dobra volja tvoja, (El Kasas,27.).

Jedna od sahabijki se ponudila Poslaniku rekavši: ''Allahov Poslaniče imaš li želju da me oženiš?'' A kćerka prenosioca hadisa Enesa b. Malika, bila je pored njega kada je prenosio ovaj hadis, pa je rekla: ''Kako se ne stidi i kako je to ružno!'' A otac joj reče: ''Bolja je od tebe bila jer htjela Poslanika pa mu se ponudila.''1

Omer b. Hattab je ponudio svoju kćerku Hafsu, kada joj je muž umro, Osmanu b. Affanu, zatim Ebu Bekru Siddiku ,. U Buharinom 'Sahihu' od Abdullaha b. Omera se prenosi da kada je Hafsa ostala udovica iza Hunejsa b. Huzafe Sehmija, a bio je od ashaba Allahovog Poslanika , pa je umro u Medini, Omer b. Hattab je rekao: ''Došao sam Osmanu b. Affanu pa sam mu ponudio Hafsu, pa je rekao: ''Razmislit ću.'' Pa je proteklo nekoliko noći a onda sam ga sreo a on reče: ''Mislim da se sada ne bi ženio.'' Omer kaže: ''Zatim sam sreo Ebu Bekra Siddika, i rekao mu: ''Ako hoćeš oženit ću te sa Hafsom kćerkom Omerovom. On je prešutio i ništa mi nije odgovorio. Rekao sam mu da sam bio ljut prema Osmanu zbog toga.'' Zatim je proteklo nekoliko noći pa ju je zaprosio Allahov Poslanik te sem je udao za njega. Pa me je sreo Ebu Bekr rekavši: ''Možda si se naljutio onda kada si mi ponudio Hafsu pa ti ništa nisam odogovorio?'' Omer kaže: ''Rekao sam: ''Da.'' Ebu Bekr kaže: ''Ništa me nije spriječilo da ti odgovorim na tvoju ponudu osim što sam znao da ju je Allahov Poslanik spomenuo, a ja nisam mogao širiti tajnu Allahovog Poslanika , a da ju je ostavio Allahov Poslanik ja bih je uzeo.''2

Učenjaci su ove dokaze uzeli za to da je staratelju dozvoljeno da ponudi svoju štićenicu onima koje smatra dobrim ljudima, kao što je učino Šuajb sa Musaom i Omer sa Osmanom i Ebu Bekrom .3

Ukrašavanje kćeri za udaju

Učenjaci su spomenuli u svojim djelima da je sunnet okititi i ukrasiti kćerku kako bi momci imali želju za njima da je prose.4

U 'Sunnenu' od Ibn Madže se prenosi od Aiše da je Allahov Poslanik rekao: ''Da je Usame djevojčica ja bih ga obukao i ukrasio da se uda.''5

1 Buharija, 9/174, broj, 5120.2 Buharija, 9/175, broj, 5122.3 Mugni el-muhtadž, 3/139.4 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/9.5 Sahihu suneni Ibn Madže, 1/334. Broj hadisa, 1607.

30

Drugi predmet

Žene koje nije dozvoljeno prositi

Svaku ženu koju nije dozvoljeno, privremeno ili stalno, ženiti ni u kom slučaju je nije dozvoljno ni prositi, a zabranjene žene će doći u posebnom poglavlju. Mi ćemo se u ovom poglavlju zadovoljiti sa dva pitanja: prvo je prošnja žene koja je u idetu (čekanju) iako u idetu nije dozvoljeno da se uda ali je u nekim slučajevima dozvoljeno da se prose na indirektan način. I drugo je prošnja isprošene žene.

1 – Propis prošnje žene koja je u idetu

Ni u kom slučaju nije dozvoljeno direktno prositi ženu koja je u idetu, ali je dozvoljeno dati naznaku za prošnju žene kojoj je muž umro. Međutim ona koja je rastavljena razvodom nakon kojeg se može vratiti mužu nije dozvoljeno prositi indirektno. Učenjaci su se razišli oko toga da li je dozvoljeno prositi indirektno onu ženu koja je puštena po treći put. Malikijska i Hanbelijska škola smatraju da je dozvoljeno, ovaj stav je više zastupljen kod šafija, dok je kod hanefijske pravne škole zabranjeno.1

Oni koji zabranjuju dase prosi na indirektan način ona žena koja je puštena po treći put uzimaju dokaz iz Kur'ana :

' ال ن'اح' و' Nم, جNا ع'ل'ي,ك تNم ف3يم' ض, Fط,ب'ة3 م3ن, ب3ه3 ع'ر اء خ3 النLس'

"I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi, (El Bekara,235.).

Pa kažu da se ovo odnosi samo na onu kojoj je muž umro ali ne i na druge žene koje su u periodu čekanja.

Oni koji kažu da je dozvoljeno indirektno prositi onu koja je puštena po treći put zbog toga što nije dozvoljeno da se vrati svom mužu uzimaju argument da nije dozvoljeno da se ona vrati mužu koji je razveo, isto kao što nije moguće da se vrati ona kojoj je muž umro, tako da je razlog u oba slučaja isti, za razliku od one koja je u idetu od prvog ili drugog razvoda (talak redž'i).

Međutim stav onih koji to smatraju zabanjenim je ispravniji, jer će to možda smetati onome koji ju je pustio, zbog toga što neko daje naznaku da prosi njegovu ženu. I možda će ovo biti razlog širenja mržnje i neprijateljstva, jer je vrijeme bračne veze još uvijek blizu, a duše trebaju jedno vrijeme da se smire i zaborave.

Mudrost koja se krije iza zabrane prošnje one koja je u idetu s pravom na povratak jeste u tome što je ona još uvijek njegova žena. Imam Šafija kaže: ''Nikome nije dozvoljeno da daje naznaku prošnje ženi koju ima muž 1 Pogledaj: Dževahiru el-iklil, 1/276, El-Mugni, 7/525, Mugni el-muhtadž, 3/137.

31

pravo da vrati, i jer se na nju još uvijek odnose mnoga bračna prava, kao što postoji mogućnost od toga da ako joj neko dadne naznaku za brak da kaže da joj je idet istekao a ispostavi se da nije tako.''1 Učenjaci su žestoko pokudili onoga ko prosi ženu dok je ona u idetu, o čemu Ibn Tejmijje kaže: ''Onaj ko prosi ženu u idetu zaslužuje kaznu koja će njega i njemu slične odvratiti od toga. Tako da će biti kažnjen čovjek prosac i isprošena, tako što će mu se zabraniti da je ne oženi, dakle suprotno njegovoj namjeri.''2

Dirketno obraćanje onoj u idetu jeste da kaže: ''Hoću da te oženim.'' Ili ''ako ti prođe idet hoću da te oženim'' dok je indirektan način davanje naznake bez direktnog govora o prošnji. Kao da kaže: ''Malo je onih koji ti se nude, i onih koji te žele, i koji bi te pazio'' i slično tome.

Ako bude prosio, onu koja je u idetu kojoj je muž umro, na direktan način, a zatim je oženi poslije završetka ideta, biva grješnim, ali je brak ispravan. Ali ako je oženi dok je još u idetu brak je neispravan.3

2 – Prošnja isprošene žene

Čovjeku nije dozvoljeno da prosi na prošnju svog brata, o čemu su došli hadisi koji govore o zabrani toga.

U oba 'Sahiha' od Ebu Hurejre se prenosi da je Vjerovjesnik rekao: ''Neka ne prosi čovjek na prošnju svog brata.'' Buharija je dodao: ''... sve dok se ne oženi ili ne ostavi.'' A u Muslimovoj predaji: ''... dok ne ostavi.''4

Buharija ga bilježi od Ibn Omera riječima: ''Allahov Poslanik je zabranio da prodajete jedni nad drugima,( namećući svoju robu nad onoga koji je prodao), i neka ne prosi čovjek na prošnju svog brata sve dok onaj ne ostavi ili dok mu ne dozvoli.''

Ibn Omerovu predaju bilježi i Muslim u kojoj je Poslanik rekao: ''Neka ne prosi na prošnju svog brata dok mu ne dozvoli.''5

Mudrost zabrane prošnje na prošnju jeste taj što prouzrokuje neprijateljstvo i mržnju među ljudima, kao i što vodi u to da čovjek sam sebe hvali ponižavajući nekoga drugoga.

ال' كyوا ف' كNم, تNز' س' Nأ'نفzato se ne hvališite (En Nedzm 32.). A hvaljenje samog sebe je pokuđeno, a kuđenje nekoga u njegovom odsustvu je ogovaranje, a ogovaranje je veliki grijeh.

ال' كNم ي'غ,ت'ب و' Nع,ضFا ب ب'ع,ض0i ne ogovarajte jedni druge! (El Hu]urat,12.). Ibn Abidin je rekao da je prošnja na prošnju ''obmana i prevara''.6

1 El-Umm, 5/32.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 7/8.3 El-Umm, 5/32.4 Buharija, 9/199, broj, 5143. Muslim, 2/1033, broj, 1413.5 Buharija, 9/198, broj, 5143. Muslim, 2/1032, broj, 1412.6 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/9.

32

Ovo značenje potvrđuje i to da je prošnja na prošnju neprijateljstvo i prekoraćavanje granica koje je Allah odredio od strane drugog prosioca prema prvom u čemu je njegovo vrijeđanje.

' ال , و' ' الل�ه' إ3نF ت'ع,ت'دNوا بL ال ع,ت'د3ين' يNح3 Nال,مali ne prelazite graniceZaista Allah ne voli one koji prekoračaju granice."( El Bekara,190.

الFذ3ين' ذNون' و' ن3ين' يNؤ, ؤ,م3 Nن'ات3 ال,م ؤ,م3 Nال,م ا ب3غ'ي,ر3 و' بNوا م' د3 اك,ت'س' ق' وا ف' Nل�� ت'م' اح,ت'ان0ا ا بNه, 3ث,م0 إ ب3ين0ا و' yم

. A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh."(El Ahzab,58.).

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Sva četvorica imama, u svojim stavovima su se složili da je zabranjeno(haram) da čovjek prosi na prošnju svog brata.''1

Ali spominje da su se islamski učenjaci razišli oko valjanosti braka onoga koji je zaprosio već zaprošenu ženu, na dva mišljenja:

Prvo: Da je brak neispravan, kao što kaže Malik i Ahmed u jednoj od predaja od njega. Drugo: Da je brak ispravan što zastupa Ebu Hanife, Šafija i Ahmed u drugoj predaji temeljići svoj stav da je zabranjeno ono što je prethodilo braku tj. prošnja.2

Ibn Rušd je pripisao Davudu Zahiriju mišljenje da se ovako sklopljen brak raskida, dok je Imamu Maliku pripisao tri mišljenja po ovom pitanju: prvo: da se brak raskida, drugo: da se ne raskida, treće: da se raskida ako se to objelodani prije polnog odnosa ,a poslije ne.3

Šejhu-l-Islam smatra ispravnijim mišljenje o njegovoj ništavnosti.4

Međutim ja mislim da je onaj ko prosi na prošnju svog brata griješan, i na vladaru je da ga kazni za opomenu, kako bi vaspitao njega a i druge, ali je ugovor ispravan i ne treba ga poništavati.

Ugovor je ispravan zato što se zabrana u hadisu odnosi na prošnju ne na ugovor, a ugovor sadržava svoje sastavne dijelove i uslove, tako da je greška u sredstvu ali ne u samom ugovoru ili nekom od njegovih dijelova, čak ni u onome što mu je prethodilo, jer se ugovor može izvršiti bez prošnje, kao što je moguće prositi na prošnju ali bez bračnog ugovora, ali zabrana je još uvijek prisutna iako se ugovor ne bi sproveo.

Skupina učenjaka, sa Šafijom na čelu, zastupaju mišljenje da se zabrana prosidbe odnosi na onoga kome žena ili njen staratelj odgovore, ali ako ne odgovore proscu nije zabranjeno da je prosi drugi.

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/7.2 Prethodni izvor.3 Bidajetu el-mudžtehid, 2/4.4 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/10.

33

Za ovo su uzeli dokaz hadis Fatime bint Kajs koja je obavijestila Poslanika da su je Muavija i Ebu Džehm zaprosili, pa joj je naredio da se uda za Usamu. A stanje u kojem je prosio Poslanik Fatimu za Usamu nije stanje koje je Allahov Poslanik zabranio. Jer u prvom slučaju se govori o tome da prvom proscu nije odgovoreno. A što se tiče stanja u kojem je Allahov Poslanik zabranio da se prosi žena je u slučaju kada prihvati ponudu braka, a ne ako mu ne odgovori. 1

Ovaj stav je zastupao Šafija što su zastupali šafijski i malikijski pravnici i veliki broj učenjaka.2

Hanbelije smatraju da je indirektno prihvatanje prvog prosca od strane žene dovoljno da bi bila zabranjena prosidba drugom proscu, pa makar direktno ona ne prihvatila prosidbu. 3

Ibn Hazm smatra da ponuda prošnje ne čini njeno prošenje zabranjenim nekome drugom samim time što on sazna za to, ali je napravio iznimku u jednom slučaju kada je dozvoljeno prositi na prošnju drugog čovjeka a to je u slučaju da se sa prvim nije zadovoljno u njegovoj vjeri.4

Ovaj stav je slijedio Ševkani od kasnijih učenjaka, pa je zabranjeno da se prosi žena osim u slučaju ako se zna da ona nije zadovoljna. Za dokaze su uzeli direktne hadise o zabrani prošnje sve dok mu onaj ne dozvoli ili dok ne ostavi prošnju.

Ševkani se nije zadovoljio odbijanjem onih koji se protive hadisu Fatime bint Kajs, jer se vjerodostojni hadisi ne suprostavljaju jedni drugima u pogledu zabrane prošnje na prošnju, jer joj je Poslanik dao naznaku nakon što je od njega tražila savjet, a naredba joj je bila upućena nakon toga.5 Ako neko kaže: ''Zar Poslanik nije znao da se Fatimi ponudilo više prosaca, pa kako je prešutio Poslanik takvo nešto sa zabranom prošenja čovjeka na prošnju njegovog brata?''

Odgovor: Postoje mogućnosti od kojih je da je drugi zaprosio ne znajući da ju je prosio neko prije njega, ili je moguće da su obje prošnje bile u istom ili veoma bliskom vremenu.

Moguće je i to da je možda prvi prosac odbijen sa njene strane, ili od njenog staratelja, nego je onda tražila savjet od Allahovog Poslanika o svima onima koji su joj se ponudili kao prosci.

Ono što potvrđuje stav Ibn Hazma i Ševkanija, jeste da je mudrost ove zabrane, prošnje na prošnju, kao što je kupovine na kupovinu, ili prodaje na prodaju, tj. izbijanje neprijateljstva i mržnje među ljudima, razbijajući

1 El-Umm, 5/34.2 Revdatu et-talibin, 7/31. Eš-Šerhu es-sagir, 2/342. Dževahiru el-iklil, 1/275.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/521. 4 El-Muhalla, od Ibn Hazma, 10/33.5 Es-Sejlu el-džerrar, 2/245-246.

34

bratske veze. Jer prošnja na prošnju, bez obzira znao to ovaj drugi ili ne, ili odgovorila ona prvom ili ne, dovodi do razbijanja muslimanskog bratstva, dozvolio njemu prvi prosac ili ne, ostavio on ili ne ili da ga ona odbije. Ali ako mu odgovori ili da bude u periodu razmišljanja, ako se pojavi ovaj drugi možda će je to odvratiti od pristanka na prošnju prvog i li da ga ona odbije.

Treći predmet

Mjerila i vaga pri izboru bračnog druga

Period prošnje je period izbora i traženja bračnog druga koji se završava sa neobaveznom vezom, kao i to da predstavlja period prije obaveznog bračnog ugovora.

Izbor ima svoja mjerila i odredbe, ali se muškarci razlikuju po njihovim ličnim ocjenama čime se mora odlikovati žena koju želi jedan od njih oženiti.

Islamski šerijat je odredio okvire u čijem sklopu biva sam izbor, ženi muslimanki ni u kom slučaju nije dozvoljeno da se uda za onoga koji nije musliman, dok je muslimanu dozvoljeno da bira među muslimankama i ženama sljedbenika knjige.

' ال , و' وا Nر3ك'ات3 ت'نك3ح تFى ال,مNش, ة_ يNؤ,م3نF ح' ن'ة_ و'أل'م' م3 ؤ, yي,ر_ م ر3ك'ةP مLن خ' مyش,ل'و, ب'ت,كNم, و' ' أ'ع,ج' ال , و' وا Nنك3حNر3ك3ين' ت تFى ال,مNش3 , ح' نNوا م3 ل'ع'ب,د_ يNؤ, ؤ,م3ن_ و' yي,ر_ م خ'ر3كP مLن ل'و, مyش, ب'كNم, و' ل'ئ3ك' أ'ع,ج' و,

Nون' أNار3 إ3ل'ى ي'د,عFالن Nالل�ه إ3ل'ى ي'د,عNو' و'نFة3 ة3 ال,ج' ر' غ,ف3 ال,م' يNب'يLنN ب3إ3ذ,ن3ه3 و' م, ل3لنFاس3 آي'ات3ه3 و' NهFون' ل'ع'ل NرFي'ت'ذ'ك

"Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu; uistinu je robinja vjernica bolja od idolopoklonke, makar vam se ona i sviđala! Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; jer uistinu je rob vjernik bolji od idolopoklonika, makar vam se i dopadaoTi zovu u Vatru, a Allah voljom Svojom poziva Džennetu i oprostu, te objašnjava ljudima Znakove Svoje, da bi se podsjećali!"(El Bekara,221.).

Nema sumnje da je brak sa muslimankom bolji i preči od braka sa kitabijkom koja vjeruje u to da je Isa Allahov sin, ili da je on Allah, ili da je On jedan od trojice, uzvišen je Allah visoko iznad njihovih potvora.

Brak sa muslimankom je osnova na koju se mora paziti, iako se muslimanke razlikuju međusobno po bogobojaznosti, dobroti kao i po pridržavanju vjerskih propisa. Musliman mora težiti da izabere onu koja se najbolje pridržava vjere, koja čuva Allagove granice u vjeri, o čemu Poslanik kaže: ''Ženu udaju četiri stvari: njen imetak, njeno porijeklo,

35

njena ljepota i njena vjera. Izaberi vjernicu i bit ćeš sretan.'' Hadis bilježe ga Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai.1

Ovdje moramo napomenuti jednu stvar a to je da ima mnogo bogobojaznih i dobrih žena u islamskom ummetu, među njima ima lijepih, lijepog ugleda i bogatih, i nema prepreke da čovjek bira lijepu, uglednu i bogatu ako je njegov izbor unutar vjerskih okvira.

Poslanikov hadis ukazuje na odabir vjernice, što ne mora značiti da vjernica nema drugih osobina radi kojih je muškarci priželjkuju.

Oni koji vole vaziti i upućivati ljude podstiču na brak sa vjernicama, tako da veliki broj ljudi, koji nemaju udjela u nauci, shvate da je njegova obaveza samo to da nađe vjernicu bez obzira na ostale okolnosti i osobine koje muškarac voli da se nađu u ženi koju će on oženiti.

Brakom mu može biti propisan uspjeh ili propast, a uzroci propasti mogu proizaći zbog nepostojanja svojstava kod žene koju je on oženio, a ono što ne odgovara jednom čovjeku možda odgovara nekom drugom. Može se desiti da čovjek oženi ženu ali njihov brak ne uspije, pa je oženi neki drugi a onda njih dvoje budu najsretniji par. Davno se udala Zejneba za Zejda b. Harise ali njihov bračni život nije uspio, ne zbog mahana kod Zejda ili Zejnebe, pa ju je oženio Allahov Poslanik a njihov brak je uspio i potrajao.

Allahov Poslanik je bio ličnost koja je najbolje primjenila šerijatska mjerila i odredbe, ali i pored toga privlačila ga je ljepota žena, jer u ženskoj ljepoti može biti uzrok izbora.

لy ال' اء ل'ك' ي'ح3 ال' ب'ع,دN م3ن النLس' نF ت'ب'دFل' أ'ن و' اجP م3ن, ب3ه3 و' ل'و, أ'ز, ب'ك' و' أ'ع,ج'Fن NهNن س, Nح

"Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova… (El Ahzab,52.).

Allahov Poslanik je ukorio jednog ashaba zato što se oženio sa udavanom ženom, i rekao mu: ''Da si bogdo oženio djevicu, pa da se igraš sa njom i da se ona igra sa tobom.'' Bilježe ga Buharija i Muslim.2

Možda će čovjek tražiti brak od određene familije, jer, recimo, njihove žene imaju posebna svojstva koja ih krase. Tako se kod Buharije i Muslima od Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik rekao: ''Najbolje žene koje su jahale deve su dobre žene Kurejša, najpažljivije su prema djetetu dok je malo i najpažljivije su prema muževom imetku.''3

Od lijepih svojstava na koje je ukazao Allahov Poslanik da ih treba tražiti spomenuta su u sljedećem hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Nesai od

1 Džami'u el-usul, 11/429.

2 Miškatu el-mesabih, 2/159.3 Miškatu el-mesabih, 2/159.

36

Me'akail b. Jesara gdje kaže: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Ženite privlačne i rotkinje, ja ću se vašim mnoštvom ponositi na Sudnjem danu.''1

Od tih mjerila su visoke moralne vrijednosti sa kojima su se okitile pojedine žene i sa kojima se žena uzdiže na stupanj dobrih žena, na što je Poslanik ukazao riječima: '' Nije se vjernik okoristio ničim boljim nakon bogobojaznosti od dobre žene, ako joj naredi posluša ga, ako je pogleda obraduje ga, a ako bi se zakleo na nju ona bi ispunila on što se zakleo da on ne bi prekršio svoju zakletvu , a ako bude odsutan čuva sebe i njegov imetak.'' Bilježi ga Ibn Madže.2

Nema sramote ako neko traži da oženi ženu koja posjeduje sva ova svojstva.

Četvrti predmet

Upoznavanje čovjeka i žene prilikom prošnje

U prethodnom poglavlju smo govorili o tome kako čovjek ima pravo da traži ženu koja posjeduje svojstva i to ona koja se njemu dopadaju kako bi je oženio. Neka od tih svojstava su očigledna, neka su skrivena. Dok ćemo u ovom predmetu pokušati ukazati na dozvoljene načine putem kojih može čovjek upoznati onu sa kojom se želi oženiti.

Prva tema: Gledanje u ženu koju prosi

1 – Propis gledanja prosca u ženu koju prosi

Allahov Poslanik je podsticao da čovjek gleda onu koju će oženiti prije nego što se desi bračni ugovor. Muslim u svom 'Sahihu' bilježi od Ebu Hurejre da je rekao: ''Bio sam kod Allahovog Poslanika kada mu je došao jedan od ensarija i obavijestio ga da se oženio. Allahov Poslanik mu reče: ''Je si li je pogledao?'' Kaže: ''Ne.'' Kaže: ''Idi i vidi je, u očima ensarija ima nešto.''3

Ebu Davud u svom 'Sunnenu' od Džabira b. Abdullaha prenosi da je rekao: ''Rekao je Allahov Poslanik '': ''Ako neko od vas zaprosi ženu, pa ako može vidjeti od nje nešto što će ga navesti da se oženi njome neka to i učini.'' Pa kaže: ''Zaprosio sam djevojku te sam joj se prikradao sve dok nisam vidio ono što me je privuklo da je oženim, pa sam je oženio.''4

1 Miškatu el-mesabih, 2/160.2 Miškatu el-mesabih, 2/161.3 Muslim, 2/1040. Broj hadisa 1424.4 Sunenu Ebi Davud, 2/308. Broj hadisa 2082. Ovaj hadis se nalazi u poglavlju o braku, pod naslovom: O tome da čovjek vidi ženu koju želi oženiti. Kaže Hafiz Ibn Hadžer, nakon što je spomenuo ovaj hadis, u djelu: "Bulugu el-meram": "Bilježi ga Ahmed i Ebu Davud. Njegovi prenosioci su pouzdani. Imam Hakim ga je ocijenio kao vjerodostojnog. Ovaj hadisi potvrđuju i drugi hadisi koji se nalaze kod Tirmizije i Nesa'ije od Mugire, a kod Ibn Madže i Ibn Hibbana hadis se prenosi od Muhammeda b. Seleme. (Pogledaj: "Subulu es-selam, 3/147).

37

Tirmizi u svom 'Sunnenu' od Mugire b. Šu'abeta prenosi da je zaprosio ženu, pa mu je Allahov Poslanik rekao: " Vidi je, jer će te se na taj način najviše zbližiti." Tirmizi kaže: ''Ovaj hadis je hasen. A riječi: "najviše zbližiti" Tirmizi kaže da znače: ''Najbolje što će održati ljubav među vama.''1

Ibn Esir kaže: ''Znači da je preče i bolje da vas to spoji, i da se slože oko onoga što je korisnije za njih dvoje, i da učvrsti bliskost i ljubav između njih dvoga.''2

Buharija u svom 'Sahihu' od Sehla b. Se'ada prenosi da je žena došla kod Allahovog Poslanika i rekla: ''Allahov Poslaniče, došla sam da ti se poklonim, pa ju je Allahov Poslanik pogledao, podigavši pogled i upravio ga...''3

Dakle u njemu stoji da je Poslanik pogledao ženu koja mu je došla nudeći sebe da je oženi, a da nije bilo dozvoljeno ne bi to Poslanik učinio.

Ovi hadisi ukazuju na to da je pohvalno i preporućeno pogledati u onu koju prosi, jer je Allahov Poslanik naređivao muškarcima da pogledaju u one žene koje prose. Zatim je to Poslanik opravdao riječima: " jer će te se na taj način najviše zbližiti.'' Dakle onaj ko hoće da se ženi, a pogledao je u onu koju prosi, čime mu se duša smirila zbog braka sa njom, to uglavnom vodi prema bračnom uspjehu i pravilnije je ovo nego da je vidi nakon što sa njom napravi bračni ugovor, te se iznenadi da ona nije ono što je očekivao, te je njegova duša odbaci. Dok je ostavljanje prošnje blaža stvar njemu, ženi i njenoj porodici nego da je pusti nakon što je oženi.

Rečenice, vezane za pogled, koje se prenose od učenjaka uglavnom se vrte oko ovog značenja tj. da je dozvoljeno i poželjno. Nevevi u svom 'Minhadžu' kaže: ''Ako ima namjeru da je oženi sunnet mu je da je vidi.''4

U knjizi 'Rawdi' on takođe kaže: ''Ako bude htio da je oženi poželjno je da je vidi da se ne bi pokajao. Drugi dio učenjakada viđenje zaručnice nije poželjno(mustehab) , nego da je dozvoljeno (mubah). Ispravno je prvo mišljenje zbog predhodnog hadisa. A u drugom slučaju ovaj pogled nije poželjan, nego je dozvoljen, međutim tačnije je da je poželjan zbog navedenih hadisa.''5

Dusuki u komentaru djela 'Muhtesar Halil' kaže: ''Očito iz govora autora je da viđenje zarućnice mustehab, a stav mezheba jeste da je dozvoljen, dok

1 Sunenu et-Tirmizijj, 3/397. Broj 3087. Ovaj hadis se nalazi u poglavlju o braku, pod naslovom: O tome da se vidi zaručnica. Pogledaj ovaj hadis u djelu: "Sahihu suneni et-Tirmizijj, 1/342. Broj, 934.2 Džami'u el-usul, 11/439.3 Bilježi ga Buharija. Pogleaj: "Fethu el-bari", 9/180.4 Mugni el-muhtadž, 3/128.5 Revdatu et-talibin, 7/20.

38

Ibn Arefe nije prenio mišljenje da je viđenje zaručnice mustehab, osim od Ibn Kattana.''1

Mardavi Hanbeli kaže: ''Dozvoljeno je pogledati u onu koju prosi, ovo je stav mezheba, dok neki kažu da je poželjno što je i tačnije.''2

Kada je Ibn Kudame vidio mnoštvo onih koji govore o dozvoljenosti gledanja u isprošenu ženu rekao je: ''Ne znamo razilaženje među učenjacima oko viđenja žene koju želi oženiti.''3

Gledajući sa općeg gledišta ova konstatacija Ibn Kudame nije tačna, jer Ibn Hadžer prenosi od Tahavija da je: ''Prenosi se od nekih ljudi da viđenje isprošene žene nije dozvoljeno prije bračnog ugovora jer mu je ona strankinja.''4

Ali nisam vidio da je ijedan od učenjaka rekao da je viđenje isprošene žene haram ili da je pripisao nekom od učenjaka to mišljenje osim Ibn Abdu-l-Berra, jer ovo mišljenje on pripisuje Maliku u jednoj predaji od njega. Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Onaj ko želi da oženi ženu, po Malikovom mišljenju, niju mu dozvoljeno da je pogleda, niti da razmišlja o njenoj ljepoti. A prenosi se od njega da je dozvoljeno gledati mu u nju dok je na njoj njena odjeća.''5

Možda oni koji su prenosili ovaj stav od Malika osvrnuli se na Malikovo mišljenje da je žena u cjelosti 'avret' tj. ono u šta se nesmije gledati, čak i njeni nokti, zato mora svoj pogled da ograničiti da ne gleda u zabranjeno osim iz nužde kao da pogleda u onu koju prosi, u tom slučaju mu je dozvoljeno.

Znameniti učenjaci malikijske škole pripisuju Maliku da je po njemu dozvoljeno pogledati u onu koju prosi, i to u njene šake i lice.6

Istina je da nema niko prava protiviti se onome ko želi pogledati ženu kod prošnje, jer su hadisi veoma jasni i direktni kada je riječ o dozvoljenosi ili preporučenosti pogleda. A dokazi koji zabranjuju pogled i naređuju njegovo obaranje su opći pojmovi zabrane, dok su hadisi o pogledu prosca posebni mimo svih drugih slučajeva, tako da nema kontradiktornosti između općeg i posebnog pojma dozvole i zabrane.

2 – Propis braka u slučaju da prosac ne vidi onu koju prosi

Nema razilaženja među učenjacima o ispravnosti braka onog čovjeka koji ne pogleda u onu koju prosi, jer je viđenje isprošene žene mubah ili mustehab.Ali niko od učenjaka nije rekao da je obavezan (vadžib), a Poslanik je rekao: '' na taj način će te se najviše približiti.'' Što viđenje ne

1 Hašijetu ed-Desuki, 2/215.2 El-Insaf, 8/17.3 El-Mugni, 7/453.4 Fethu el-bari, 11/182.5 El-Kafi fi fikhi ehli el-medine, 2/519.6 Bidajetu el-mudžtehid, 2/4.

39

čini obaveznim, o čemu Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Brak je ispravan iako je ne vidi, jer viđenjenije pojasnio da je za njega vezana ispravnost braka, što znači da viđenjenije obaveza, kao i da je brak bez njega ispravan.''1

3 – Granice dozvoljenog gledanja u onu koju prosi

Učenjaci koji kažu da je dozvoljeno gledati u djevojku koju prosi ne razilaze se oko toga da mu je dozvoljeno gledati u njeno lice i šake, Ibn Kudame kaže: ''Nema razilaženja među učenjacima o dozvoljenosti pogleda u njeno lice, jer ono nije 'avret' (stidni dio tijela) , kao i to da je lice mjesto izražene ljepote, mjesto u koje se gleda, a nije mu dozvoljeno da gleda u ono što se po običaju ne pokazuje.''2

Šerbini kaže: ''Mudrost od pogleda u lice je zbog toga što lice sadrži svu ljepotu, dok ruke ukazuju na zgodnost tijela.''3 Šafije su dozvolili pogled u lice i šake zabranjujući pogled u bilo šta drugo. Ovo je jedna predaja i od Imama Ahmeda.4

U drugoj od predaja Imama Ahmeda stoji da je dozvoljeno pogledati u ono što se pokazuje u većini slučajeva, kao što su vrat i listovi.5 Dok je Evzai, učenjak Šama, rekao da mu je dozvoljeno gledati u sve ono što želi od nje, osim stidnih dijelova tijela.6

Od Imama Ahmeda se prenosi mišljenje da mu je dozvoljeno pogledati je u cjelosti, 7 ali je ovo mišljenje zahirijskog pravca zbog riječi Poslanika : ''Gledaj u nju.''8

Nema sumnje da mišljenje o dozvoljenosti viđenja u cjelosti sa ili bez izuzetka pogleda u stidne dijelove nema smisla, jer bi u tom slučaju bilo pretjerano, a šerijatska pravila to odbacuju, dok o vjerodostojnosti pripisivanja ovog mišljenja Imamu Ahmedu ima priče.

Mišljenje za koje mislimo da je ispravnije jeste ono koje zastupa pogled u lice i šake, jer pogled u lice je taj koji uzrokuje unutarnje emocije za prihvatanje ili odbijanje, i niko ne može opisati ovaj osjećaj, dok sve drugo od oblika i izgleda ili bilo kojeg drugog svojstva njemu može prenijeti majka ili sestra. Ali iako je dozvoljeno ili naloženo hadisima da mladić gleda u djevojku koju prosti nije rečeno da je njoj dozvoljeno da se skida pred njim samo zato što je on prosi.

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/355.2 El-Mugni, 7/453.3 Mugni el-muhtadž, 3/128. Dževahiru el-iklil, 2/215.4 Mugni el-muhtadž, 3/128. Pogledaj komentar Ibn Kajjima na djelo: «Mealimu es-Sunen», 3/26. El-Insaf, 8/17.5 Komentar Ibn Kajjima na djelo: «Mealimu es-Sunen», 3/26. El-Insaf, 8/17. El-Mugni, 7/454.6 Fethu el-bari, 9/182.7 Fethu el-bari, 9/182. Komentar Ibn Kajjima na djelo: «Mealimu es-Sunen», 3/26.8 El-Mugni, 7/453.

40

Da, ako društveni običaji ne dozvoljavaju susret prosca sa djevojkom, onda će način gledanja biti onakav kako je to učinio Džabir b. Abdullah, tj. da joj se prikrada. On će gledati u ono što može da vidi od nje. Jer u ovom slučaju dok je gleda ona ne zna za to, i u tom trenutku nije moguće da traži od nje dozvolu za pogled u nju. Možda je to ono što se prenosi od Imama Ahmeda i zahirijskog pravca, da mu je dozvoljeno gledati u nju, ili onih koji zastupaju mišljenje da mu je dozvoljeno pogledati u cjelosti njeno tijelo, tj. u vremenu kada ona ne zna za to. Ali je nemoguće da neko od islamskih učenjaka dozvolio ženi da se skida pred svojim proscem kako bi jevidio, a ako bi se našao neko ko zastupa ovaj stav njegovo mišljenje se neće prihvatiti nego će se odbaciti.

4 – Traženje dozvole za viđenje od vjerenice i da li ono mora biti uz njeno znanje

Osnova je da prosac zatraži dozvolu od djevojke ili njene familije ako je želi vidjeti, ali djevojka nije prisiljena da pristane na susret sa njim kako bi je on mogao vidjeti. Učenjaci su dozvolili da je vidi bez njenog znanja i dozvole, na što je ukazao i hadis od Džabira .

Ibn Hadžer kaže: ''Većina učenjaka kaže: ''Njemu je dozvoljeno da je vidiako je želi oženiti, bez njene dozvole.'' 1

Zabilježeno je od šafija, hanbelija i zahirija da je dozvoljeno da je gleda bez njenog znanja ili dozvole.2

Čak neki od učenjaka tvrde da mu je sunnet pogledati je makar ona ili njeni skrbnici to ne dozvoljavali, pojašnjavajući to radi dvije stvari: prva: jer je Zakonodavac dozvolio pogled u nju bez njene dozvole, druga: zbog bojazni da će se bolje srediti ako zna da gleda u nju, tako da njegova namjera o gledanju izgubi svoj smisao, tj. da je vidi u njenoj prirodi.3

Od malikijskih učenjaka se prenosi da gledanje u djevojku mora biti sa njenim znanjem ili znanjem njenog staratelja, tako da je pokuđeno kod njih ne dati joj to na znanje, jer bi to smutljivci mogli iskoristiti pa gledati u zabranjene osobe, a kada budu uhvaćeni na djelu tvrde da gledaju radi prošnje.4

Mišljenje o uslovljenosti dozvole viđenja je prenešeno takođe od Imam Malika.5

Međutim kod nas prevladava mišljenje većine učenjaka, razlog tome jesu hadisi koje smo naveli i koji nalažu pogled. Čak o tome je naveden

1 Fethu el-bari, 9/182.2 Pogledaj: Kifajetu el-Ahjar, 2/84. Revdatu et-talibin, 7/20. El-Mugni, 7/453. El-Muhalla, 10/128.3 Mugni el-muhtadž, 3/128.4 Eš-Šerhu es-sagiru 'ala akrebi el-mesalik, 2/340. Dževahiru el-iklil, 1/275. Hašijetu ed-desukijj, 2/215. 5 Fethu el-bari, 9/182-

41

direktan hadis koji glasi: ''Ako neko od vas prosi ženu nije griješan ako je pogleda, ako je gleda samo radi prošnje, makar ona to i ne znala.''1

5 – Da li je uslov sigurnost od strasti

Neki od učenjaka su pogled u djevojku radi prošnje ograničili time da mora postojati sigurnost da taj pogled ne dovede do strasti, tj. da od tog pogleda ne uživa i ne naslađuje se.2

Nema potreba za ograničavanjemiz tog razloga što je osjećaj kod pogleda nešto što čovjek ne može savladati, jer razgledanje vrtova i cvijetnjaka veseli čovjekov pogled, dok onaj koji gleda u mrtve i ranjene biva razočaran prizorom. Isti je slučaj i sa čovjekom koji gleda u lijepu ženu bez a da ima za to namjeru. Šerbini je imao pravo po ovom pitanju kada je rekao: ''Sunnet je da se vidi zaprošena djevojka svejedno sa strašću ili bez nje, kao što je to rekao Imam i Rujani.'' 3Neki učenjaci strast spominju kao smutnju, kao što autor djela 'Kifajetu ahjar' kaže: ''Ovaj pogled je dozvoljen, makar se bojao smutnje zbog samog braka.''4

Razlog u dozvoljavanju pogleda, iako je dakle sa strašću i bojazni od smutnje, zbog koristi koja se nameće pogledom prosca u djevojku, i koja je ujedno veća od same štete koja bi se nametnula pogledom iz nekog drugog razloga. Ibn Tejmijje kaže: ''Pogled koji vodi u smutnju je zabranjen osim ako ne postoji prevladavajuća nužda, kao što gleda prosac ili doktor.5

6 – Propis viđenja isprošene djevojke više puta

Isprevnije mišljenje je ono koje proscu dozvoljava ponoviti viđenje više puta isto kao što mu je dozvoljeno da je vidi i prvi put u slučaju ako je njegova namjera da potvrdi svoju odluku u prihvatanju braka s njom. Šerbini kaže: ''On ima pravo da je vidi više puta ako ima potrebe za tim kako bi mu se objelodanio njen izgled, i da se ne bi kajao poslije braka, jer cilj se u glavnom ne postigne kod prvog viđenja.''6

Ibn Kudame kaže: ''On ima pravo da ponavi viđenje,da razmotri njene ljepote , jer cilj neće biti postignut osim na takav način."7

7 – Osamljivanje sa onom koju prosi

1 Šejh Nasir ed-din el-Albanij, ocjenjujući ovaj hadis, je rekao: "Bilježi ga Tahavija i Ahmed.Lanac ovog hadisa je vjerodostojan (sahih). Prenosioci ovoga hadisa su pouzdani, zadovoljavaju kriterije imama Muslima. Također, bilježi ga Taberi i kažePrenosioci hadisa koga bilježi Ahmed su pouzdani. Hafiz Ibn Hadžer u djelu "Telhis" je prešutio i nije ocijenio ovaj hadis. (Silsiletu el-ehadis es-sahiha, 1/152. Broj 97.)2 El-Insaf, 8/18, 30. El-Muhalla, 10/31. Eš-Šerhu es-sagir, 3/128. Dževahiru el-iklil, 1/275. 3Mugni el-muhtadž, 3/128. 4 Kifajetu el-ahjar, 2/85. Pogledaj: "Revdatu et-talibin, 7/20. 5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 15/419. Pogledaj također i na stranici 21/251 pomenutog djela.6 Mugni el-muhtadž, 3/128.7 El-Mugni, 7/453. Pogledaj ovo pitanje u djelu: El-Insaf, 8/18. Revdatu et-talibin, 7/20. Kifajetu el-ahjar, 2/84.

42

Allahov Poslanik je zabranio osamljivanje žena i muškaraca, pa kaže: ''Neće se osamiti muškarac sa ženom a da šejtan neće biti treći sa njima.''1

Proscu nije dozvoljeno da se osami sa djevojkom koju prosi jer mu je ona zabranjena, a šerijat nije naveo ništa osim dozvoljenog pogleda, tako da je osamljivanje ostalo zabranjeno, jer nema sigurnosti od osamljivanja da se ne počini zabranjeno.2 Oni koji su skrenuli sa puta Allahove vjere tvrde da se prosac mora sa njom družiti, osamljivati i putovati sa njom i da je to nužna stvar kako bi se bolje upoznali.

Onaj ko se bude ugledao na Zapad vidjet će da njihov način nije doveo do upoznavanja i zbližavanja između dvoga zaprošenih, jer u mnogo slučajeva prosac ostavi svoju zaručnicu, nakon što joj oduzme čast. Ili u njenoj utrobi ostavi dijete kojeg sama mora paziti, ili ga ona zbaci iz svoje utrobe bez imalo milosti. Čak i oni koje prošnja dovede do braka zaključe da ih tako duga prošnja nije dovela do stupnja da otkrije drugu stranu. Jer se svako od njih dvoga preopteretilo neprirodnim ponašanjem prema drugom, a kada se smire u braku svako od njih dvoga se vrati na svoju prirodu ponašanja. Zato se mnogi muževi iznenade udarcem koji im nanese taj brak, osjećajući da mu je njegova žena prikrila mnoge stvari prije toga.

Otkrivanje moralnih vrijednosti druge strane moguđe je onome ko je živio u blizini djevojke i njene porodice, putem prijateljstvaili rodbinskih veze.

8 – Vrijeme viđenja djevojke koju prosi

Učenjaci su se razišli po pitanju kada će prosac vidjeti djevojku, pa je rečeno da će to biti kada djevojka pristane na bračni ugovor. Neki su rekli da će to biti od trenutka kada svako od njih dvoga osjeti naklonost prema onome drugom, i to je ono vrijeme kada se zabranjuje prošnja na prošnju.3

Ispravno je da viđenje biva prije prošnje a poslije odluke na ženidbu, jer prije odluke nema potrebe za njim, a poslije prošnje može dovesti do razdora između njih, i to je ono što su uzeli za ispravnije Nevevi, Šerbini i autor djela 'Kifajetu ahjar'.4

9 – Propis viđenja onoga čije mišljenje prevladava da će ga ona odbiti

Nije lijepo da čovjek gleda u ženu za koju zna ako bi joj se ponudio sa prošnjom da će ga ona odbiti, kao da je ona obrazovana a onneobrazovan, ili da je mlada a on oronuli starac, da je ona lijepa a on ružan, veliki broj učenjaka su upozorili na ovu mjeru.5

1 Sahihu suneni et-Tirmizijj, 1/342. Broj, 934.2 El-Mugni, 7/453.3 Revdatu et-talibin, 7/20. Kifajetu el-ahjar, 2/85.4 Revdatu et-talibin, 7/20. Mugni el-muhtadž, 3/148. Kifajetu el-ahjar, 2/85.5 Pogledaj: Eš-Šerhu es-sagir, 2/340. El-Insaf, 8/17.

43

Da li će njemu viđenje biti zabranjeno ili pokuđeno? Odgovor – njemu je pokuđeno gledati u nju ako prevlada mišeljenje da će ga odbiti, ali ako sigurno zna da će ga ona ili njen staratelj odbiti onda mu je zabranjeno.1

10 – Punomoć od strane prosca onome ko će mu vidjeti zaprošenu ženu

Nuki učenjaci smatraju da je dozvoljeno i moguće da čovjek opunomoći nekoga drugoga da gleda u onu koju želi zaprositi, i nema razlike u tome da opunomoćenik bude muško ili žensko.2

Međutim ako se radi o ženi nema smetnje, jer žene se mogu zagledati u ljepotu drugih žena, ali njima je zabranjeno da svojim muževima ili sinovima opisuju ljepotu drugih žena osim ako to nije radi prošnje onda nema smetnje, jer je Poslanik opunomoćio ženu da pogleda u jednu drugu zato što je on htio da je oženi.

Ali da opunomoći nekog muškarca ne pristaje sve dok ima neka od žena koja bi to mogla učiniti. Zakonodavac je dozvolio proscu da gleda, ali mu nije dozvolio da opunomoći nekog drugog muškarca.

11 –Gledanje djevojke u svog prosca

Naši pravnici su rekli da je lijepo djevojci da gleda u svog prosca jer nju privlači kod njega što i njega kod nje.3

Korist na koju je Poslanik ukazao – od ljubavi i bliskosti – se postiže pogledom žene u prosca kao što se postiže njegovim pogledom u nju. Jer ako žena ne bi vidjela muža osim poslije braka možda će ga zamrziti kod prvog susreta, tako da ih pogodi obadvoje nesreća koju su mogli prije otklonuti, tj. da se prosac odbije na početku. U tome je ušteda vremena i novca. Zatim će se očuvati ličnosti da ne boluju, kao i to da će se spriječiti problemi koji mogu nastati zbog razvoda poslije ugovora ili odnosa.

Moguće je reći da Zakonodavac nije naredio ženi da gleda u čovjeka, jer su muškarci očiti u islamskom društvu, nisu prikriveni poput žena, zbog toga žena može lahko gledati u muškarca ako joj se ponudi sa prošnjom.

Učenjaci su se razišli po pitanju granica gledanja djevojke u svog prosca, ali je tačno da ako njen pogled padne na nešto više od lica i šaka neće joj biti zabranjeno, jer je muškarčev avret od pupka do koljena.4

12 – Ako mu se djevojka ne svidi

Ako prosac pogleda u djevojku ali mu se ona u duši ne svidi, treba da prešuti, i netreba razglašavati ono što bi naškodilo njoj ili njenoj porodici,

1 Eš-Šerhu es-sagir, 2/340. 2 Hašijeu ed-desukijj, 2/215.3 Pogledaj: Kifajetu el-ahjar, 2/84. Revdatu et-talibin, 7/2. Mugni el-muhtadž, 3/128.4 Pogledaj prethodno spomenute izvore i hašijetu ed-desukijj, 2/215.

44

jer će se možda svidjeti nekom drugom ono što se nije svidjelo njemu. Neki učenjaci su rekli da nije lijepo da kaže: ''Ne želim je.'' Jer će je to uvrijediti.1

Druga tema

Upoznavanje sa onom koju prosi putem modernih komunikacijskih sredstava

Pojasnili smo tekstove u kojima je Poslanik naredio proscu da gleda u djevojku pojašnjavajući to da je bolje kako bi ih zbližilo.

Iako je gledanje u djevojku propisano šerijatom dozvoljeno mu je da sluša onoga ko će mu je opisati sa namjerom da je on upozna.

Danas postoje fotografski i video snimci, pa da li je proscu dozvoljeno da gleda u njenu sliku ili video snimak?

Ja mislim da je dozvoljeno jer ulazi u okvire onoga što je rekao Allahov Poslanik : ''Ako neko od vas bude prosio djevojku pa ako bude mogao vidjeti ono što će ga navesti da je oženi neka to i učini.'' 2

Ovo se potvrđuje ili događa u trenutcima kada se djevojka nalazi u zabačenim i udaljenim mjestima, mada treba napomenuti da u ovu vrstu ulazi mogućnost skrivanja pojedinih stvari, jer slika može biti varljiva tako što fotografisana osoba se neće prikazati u stvarnom izgledu. Moguće je da iskusan fotograf slika ružnu djevojku u lijepom liku, ili da mu se pokaže slika druge žene a ne one koju on želi oženiti, ili da se njena slika nađe u rukama velikog broja muškaraca u čemu je nanošenje štete djevojci i njenoj porodici.

Razgovor sa djevojkom koju prosi putem telefona

Nekada čovjek mora – posebno u prilikama kada mu se ne može pružiti prilika da vidi djevojku – da razgovara sa njom putem telefona, kako bi je upoznao, ili razotkrio njene stavove o onome što ima uticaja u njegovom budućem bračnom životu.

Mislim da u tome nema ništa pogrešno, Poslanik je naredio proscu da gleda u onu koju prosi, znao je poslati onoga koji bi prosio sam za sebe, a žene su se obraćale muškarcima o braku razgovarajući sa njima o tome. (ubaci fetvu šejha Fewzana)Međutim razgovori moraju biti sa znanjem njene porodice, oca, majke i braće. Jer razgovor daleko od roditeljske pažnje može uzrokovati sumnje.

1 Mugni el-muhtadž, 3/85. Revdatu et-talibin, 7/21.2 Već smo spomenuli ko bilježi ovaj hadis.

45

Kao i napomena da ovi razgovori moraju biti u granicama nužde kao što gledanje biva u granicama nužnog.* očito je da je doktor Omer Sulejman Eškar zastupao stav onog dijela savremenih islamskih učenjaka koji dozvoljavaju fotografiranje i snimanje video kamerom.

Peti predmet

Propis govora pri prošenju i kakvoća njegove realizacije

Pohvalno je da prosac ili neko drugi prije same prošnje otpočnu govor, tj. da kaže nekoliko uvodnih riječi o temi o kojoj želi govoriti. Allahov Poslanik nas je poučio da prije naših poslova otpočnemo govorom (hutbom), kao što je slučaj kod bračnog ugovora, što su učenjaci nazvali 'hutbetu hadže' ili govor iz nužde.

Ebu Davud, Tirmizi i Nesai prenose od Abdullaha b. Mes'uda da je rekao: ''Allahov Poslanik nas je podučio govoru iz nužde: ''Zahvala pripada samo Allahu, od Njega pomoć i oprost tražimo, Njemu se utječemo od zla naših duša, koga Allah uputi nikoga u zabludu neće odvesti, a koga u zaludi ostavi niko ga uputiti neće. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik.''

ا ي'ا.1 'يyه' , النFاسN أ وا NقFات NمNكFب كNم الFذ3ي ر' ل'ق' سP مLن خ' د'ةP نFف, و'اح3ل'ق' ا و'خ' ن,ه' ا م3 ه' و,ج' ب'ثF ز' ا و' م' Nن,ه 0 م3 اال ا ر3ج' اء ك'ث3ير0 ن3س' , و' وا NقFات الل�ه' و'اءلNون' الFذ3ي ام' ب3ه3 ت'س' ح' ر,

ق3يب0 ع'ل'ي,كNم, ك'ان' الل�ه' إ3نF و'األ' ر'"O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas je stvorio od jednog čovjeka i od njega je stvorio drugu njegovu , a od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao! Bojte se Allaha, Čijim imenom jedni druge molite, i čuvajte rodbinske veze! Allah doista nad vama bdije!" (En Nisa,1.).

ا ي'ا 'يyه' , الFذ3ين' أ نNوا , آم' وا NقFالل�ه' ات Fق ات3ه3 ح' ' تNق' ال F ت'مNوتNنF و' أ'نتNم إ3ال و'ل3مNون' مyس,

"O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i nipošto ne umirite osim kao muslimani!"( Ali Imran,102.).

ا ي'ا.1 'يyه' نNوا الFذ3ين' أ وا آم' NقFه' اتFوا اللNول Nال0 و'ق و, د3يد0ا ق' س'ل3ح, ال'كNم, ل'كNم, يNص, ر, أ'ع,م' ي'غ,ف3 ول'هN اللFه' يNط3ع, و'م'ن ذNنNوب'كNم, ل'كNم, و' Nس و'ر'د, ق' از' ف' ا ف' ز0 و, ا ف' ع'ظ3يم0

"O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo Istinu . On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti... A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao postići će ono što bude želio."( El Ahzab,70\71.).

U drugoj predaji se bilježi: ''Da je Allahov Poslanik bio na sjedenju u namazu i učio bi ovo isto, nakon riječi Njegov Poslanik bi dodao – kojeg je poslao sa istinom da radosnu vijest i opomenu donese ispred Sudnjeg dana, onaj ko se bude pokoravao Allahu i Njegovom Poslaniku krenuo je

46

pravim putem, a onaj ko im ne bude poslušan neće naškoditi osim samo sebi, a Allahu ništa neće naškoditi.'' Bilježi ga Ebu Davud.

U Nesaijevoj predaji stoji: ''Allahov Poslanik nas je podučio tešehudu u namazu, kao i tešehudu u potrebi: ''Allahu pripada hvala, od Njeg pomoć tražimo, Allahu se utječemo od zla naših duša. Koga Allah uputi njega niko neće zavesti, a koga u zabludi ostavi njega niko neće uputiti. Svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik – učio je tri ajeta.''NAPISATI TRANSKRIPCIJU NA ARAPSKOM

U Tirmizijevoj predaji kaže: ''Allahov Poslanik nas je naučio tešehudu u namazu, i tešehudu u potrebi: ''Zahvala pripada samo Allahu...'' zatim je spomenuo hadis.''1

Većina učenjaka smatra da prenešeni govor od Poslanika nije obaveza, nego je poželjan, iako ga je Davud Zahiri smatrao obaveznim kod bračnog ugovora.2

Ibn Tejmijje govoreći o hutbi iz potrebe potvrđenom u hadisu kaže: ''Ovo je govor u svakoj potrebiu obraćanju robova jednih drugima. Brak je od toga, jer davanje pažnje šerijatskim sunnetima u govoru i djelima u svim običajima i ibadetima je od uptpunjenog slijeđenja Pravog puta.''3

Spominje se da je Imam Ahmed znao izaći sa skupa gdje se sklapa bračni ugovor ako ne bi bila proučena ova hutba, pa je bio upitan o tome te je pojasnio da je izlazio sa takvog skupa želeći pokazati da je to pritvrđeni sunnet.4

Većina učenjaka smatra da je mustehab kod prošnje u hutbi iz potrebe se zahvaliti Allahu i pohvaliti Ga, donijeti salavat na Poslanika , savjetovati bogobojaznost, zatim u svojoj prošnji da kaže došao sam radi vaše plemenite kćerke, ili da kaže: ''Mi smo imali namjeru da se sa vama sprijateljimo, da se oženimo od vas i uđemo u vašu porodicu.'' A zatim će njen staratelj, nakon zahvale Allahu, reći: ''Mi smo vas prihvatili i zadovoljni smo da budete od nas i sa nama'' ili da kaže nešto slično tome.

Onaj koji počinje prosidbu je muž ili njegov zastupnik, a kod braka počinje staratelj.5

Šesti predmet

Prošnja lično ili opunomoćivanje drugoga1 Džami'u el-usul, 11/436.2 Bidajetu el-mudžtehid, 2/3. Mugni od Ibn Kudame, 7/433.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 18/287.4 El-Mugni, 7/433.5 Pogledaj: Revdatu et-talibin, 7/34. Eš-Šerhu es-sagir, 2/338. Dževahiru el-iklil, 1/275. Hašijetu ed-desukijj, 2/216. Mugni el-muhtadž, 3/137. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/8.

47

Dozvoljeno je da čovjek lično dođe i zaprosi ženu koju želi oženiti, isto tako mu je dozvoljeno da opunomoći nekoga drugoga da to učini za njega, kao što je dozvoljeno da lično njoj saopći svoje namjere, i dozvoljeno mu je da je prosi od njenog staratelja, jer sve ovo je došlo u sunnetu.

U Buharinom 'Sahihu' i Nesaijevom 'Sunnenu' od Abdullaha b. Omera se prenosi da je Allahov Poslanik zaprosio Hafsu te da ju je Omer udao za njega.1

U Nesaijevom 'Sunnenu' od Ummu Seleme stoji: ''Da kada joj se završio idet, Ebu Bekr je poslao poruku da je prosi, ali se nije udala za njega, pa joj je Allahov Poslanik poslao Omera b. Hattaba da je zaprosi za njega.''2

U Muslimovom 'Sahihu' i Nesaijevom 'Sunnenu' od Enesa b. Malika se prenosi da je rekao: ''Kada se završio idet Zejnebe, Allahov Poslanik je Zejdu rekao: ''Idi zaprosi je za mene.''3

Sedmi predmet

Savjetovanje kroz spominjanje mahana prosca

Možda će se čovjek raspitivati o proscu ili o djevojci koju prosi, na muslimanu je da govori istinu u ovim slučajevima, jer musliman ne smije biti osim savjetnik, a Poslanik kaže: ''Vjera je savjet.''4

Nije mu dozvoljeno da se pravda govoreći da nije dozvoljeno zbog mahana prosca ili djevojke jer je to od zabranjenog ogovaranja.

ال' كNم ي'غ,ت'ب و' Nع,ضFا ب ب'ع,ض0i ne ogovarajte jedni druge!( EL Hudjurat,12.).

Jer ogovaranje, kako Ševkani prenosi od Nevevija, biva dozvoljenim ako se radi o šerijatskoj potrebi.5

Imam Nevevi je precizirao, onako kako to od njega prenosi Ševkani,situacije u kojima se dozvoljava ogovaraje radi šerijatskih ciljeva, i to u šest slučajeva:davanje informacija o drugome prilikom traženja savjeta, a Ševkani je skrenuo pažnju da onaj od kojeg traži se savjet ne smije prelaziti granicu. Ako onaj koji traži savjet bude zadovoljan sa malom naznakom ovaj neće govoriti ništa o pojedinostima. Ako mu kaže: ''Ja ti

1 Džami'u el-usul, 11/408.2 Džami'u el-usul, 11/410. Istraživač hadiske znanosti u ovome djelu je ocijenio ovaj hadis vjerodostojnim (sahih).3 Džami'u el-usul, 11/411.4 Ref'u er-ribeti 'amma jedžuzu min el-gibeti, od Ševkanija. (Zbirka pisama: 1/41).5 Prethodni izvor.

48

neću savjetovati ovo'' ili ''Nemoj to činiti'' i sl. tome onda neće se posvećivati pojedinostima.''1

Vidio sam da je Nevevi ovo naglasio u djelu 'Ravdi' pa kaže: ''Dozvoljeno je spomenuti mahane prosca da se paze, i ovo ne spada u ogovaranje.''2

Nevevi u svom 'Minhadžu' kaže: ''Ko se bude raspitivao o proscu spomenut će njegove mahane sa istinom.'' Hatib Šerbini dodaje pa kaže: ''Vrijeme kada se spominju mahane je u trenutku potrebe za tim, ali ako je moguće doći do željenom bez njihovog spomena, kao da kaže: ''Neće ti biti od koristi da sa njim surađuješ.'' Mora se sa tim zadovoljiti, ali nije dozvoljeno spominjati i razlagati njegove mahane.''

Neki od učenjaka su smatrali obaveznim, da onaj koji lično dođe prositi za sebe djevojku, kaže svoje mahane ako se radi o onima mahanama za koje se može odlučiti za izbor, ali ako se radi o onome što je mala mogućnost da bude poželjan niti ih može birati, kao što je loš ahlak ili škrtost, onda je preporućeno da ih spomene.3

Šerbini skreće pažnju pa kaže: ''Dozvoljeno je da kaže ja nisam za vas'' ali ne mora otkrivati svoje manjkavosti i mahane. Jer su manjci nazvati smetnjama zato što mu one smetaju.4

Osmi predmet

Pravna kakvoća prošnje i posljedice odustajanja od nje

Prva tema: Pravna kakvoća prošnje

Prošnja nije ugovor, nego je obećanje na ugovor, a obećanje na ugovore ne obavezuje da ugovor bude sklopljenkod većine učenjaka. Dok je veoma mali broj onih koji su rekli da je obaveza da ga ispuni. Od njih je bio i Hasan El-Basri onako kako to od njega prenosi Buharija.5 On tvrdi da je obećanje obaveza onome ko se obaveže na ugovor. Buharija prenosi od

1 Prethodni izvor.2 Revdatu et-talibin, 7/32. Slično ovome je spomenuo Desukij u djelu: Eš-Šerhu es-sagir, 2/341. 3 Mugni el-muhtadž, 3/137.4 Prethodni izvor.5 Buharija, 5/289.

49

Ibn Ešvea da je on tako i sudio, dakle po tom stavu, a Ibn Ešvea je sudio po ovome shodno presudi Semure b. Džunduba.1

Ibn Ešvea je Seid b. Amr b. Ešvea sudija u Kufi u vremenu vladavine Halida El- Kiserija nad Irakom, i to nakon stote godine po hidžri.2

Izgleda da je i Buharija slijedio ovaj stav, jer je napisao u 'Sahihu' poglavlje o ispunjavanju obećanja, pa kaže: ''Poglavlje: 'Kome je naređeno da ispuni obećanje' 3pa je spomenuo šta je došlo o spomenu Ismaila zbog njegovog ispunjavanja obećanja.

NهF3ن اد3ق' ك'ان' إ وال0 و'ك'ان' ال,و'ع,د3 ص' Nس نFب3يÄا ر'On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik. (Merjem,54.).

Nakon toga Imam Buhari je naveo veliki broj hadisa koji ukazuju na to da je ispunjenje obećanja od islamskog morala, a da je neispunjavanje obećanja svojstvo licemjera. Tako da se od Ebu Hurejre prenosi hadis u kojem je Allahov Poslanik rekao: ''Tri su znaka munafika: kada govori laže, kada mu se povjeri iznevjeri i kada obeća slaže.''4

Ibn Hadžer u pojašnjenju ovog hadisa kaže da su Ibn Abdu-l-Berr i Ibn Arebi rekli: ''Najjasniji koji je rekao da je ispunjavanje obećanja obaveza je bio Omer b. Abdu-l-Aziz.''

Ibn Hadžer prenosi od pojedinih malikija stav o obaveznosti ispunjenja obećanja ako se obećanje veže za razlog kao da čovjek kaže: ''Oženi se i dobit ćeš toliko'' pa ako se oženi mora se ispuniti obećanje.''5

Ono što ukazuje na obavezu ispunjavanja obećanja i zabranu njegovog zapostavljanja jesu riječi Uzvišenog.

ت0ا ك'بNر' ند' م'ق, ولNوا أ'ن اللFه3 ع3 Nا ت'ق ع'لNون' ال' م' ت'ف,"Veoma je prezreno kod Allaha da govorite ono što ne činite!"(Es Saf,3.).

Ibn Hažder komentarišući pomenutiajet kaže: ''Dokaz o obavezi ispunjenja obećanja je jak, pa kako su mogli da njegovo značenje prenesu na mekruh i tenzih sa ovako žestokom prijetnjom.''6

Ali pored spomena svih onih koji kažu da je ispunjenje obećanja vadžib većina je rekla da jepohvalno(mustehab).7

Sada je jasno da, na osnovu mišljenja manjeg broja učenjaka koji kažu da je vadžib ispuniti obećanje, zabranjeno je odustati od braka nakon prošnje,

1 Buharija, 5/289.2 Fethu el-bari, 5/290.3 Buharija, 5/289.4 Buharija, 5/289. Broj, 2682. Također ga bilježi u poglavlju o imanu, 1/89. Broj, 33. 5 Fethu el-bari, 5/290.6 Fethu el-bari, 5/290.7 Fethu el-bari, 5/290.

50

ali je kod većine mekruh ili pokuđeno, ako za to ne postoji opravdan razlog, ali ako se radi o očitom razlogu onda je dozvoljeno.

Dakle dozvoljavanje nekome da odstupi od prošnje jeste iz tog razloga što smo vidjeli da je prošnja obostrano obećanje ali nije ugovor koji za sobom povlači određene obaveze i kazne u slučaju odstupanja od njega. Šerijat nije odredio novčanu ili bilo kakvu drugu vrstu kazne zbog odstupanja od obećanja, kojom bi bio kažnjen prestupnik. Ali je u suštini slaba moralna osobina, pokuđena islamom i ujedno islam od nje odvraća pojašanjavajući je da se radi o svojstvima munafika.

Druga tema: Posljedice odustajanja od prošnje

Veliki broj kršćanskih sekti smatra da se mora isplatiti nadoknada u slučaju ako jedna od dvije strane odstupi od prošnje, ali treba napomenuti da je kod ovih sekti prošnja ugovor koji se mora izvršiti u crkvi pred sveštenikom. Dok iste te sekte ne priznaju ovaj ugovor ni pred kim drugim osim pred sveštenikom u crkvi. Prošnja ili vjeridba je poseban sistem iza kojeg stoji crkva, te mu određuje uslove i načine izvršenja, kao što određuje i razloge radi kojih se može raskinuti.1

Opće polazište na kojem se temelje crkveni zakoni jeste da onaj koji raskine vjeridbu mora isplatiti nadokanadu ako se radi o neopravdanom razlogu, a ako ima razlog onda neće isplatiti nadoknadu. Međutim neki zakoni ostavljaju određivanje prihvatljivog i neprihtvatljivog razloga onima koji prosuđuju o tom slučaju, iako većina zakona pojašnjava koji su to prihvatljivi razlozi ili opravdanja, kao i to da veliki broj zakona navodi da ova opravdanja nisu kao ograničenje nego kao primjer.

Neki od tih prihvatljivih razloga zbog kojih se raskida vjeridba i koji su spomenuti u kršćanskim zakonima su:

1- Ako se vjeridba desila na neki od zabranjenih načina.2- Ako se kod jednog od njih dvoga nađe mahana za koju druga

strana nije znala.3- Ako su vjerenici bili mladi, pa jedno od njih dvoga odbije

brak nakon punoljetnosti.4- Ako se pojavi jak razdor između vjerenika.5- Ako neko od njih počini zločin sramotan za čast.6- Ako jedno od njih dvoga primi drugu vjeru nakon vjeridbe.7- Ako se utvrdi da je jedan od članova njihovih porodica

počinio blud.8- Ako se pokvari ponašanje jednog od njih dvoga.9- Ako se ispostavi da je prosac nesposoban daprivređuje.10- Ako prosioc sazna da su njegovoj vjerenici umrla dva

muža.2

1 2

51

Takođe se razlikuju propisi koje izdaju crkve pojedinih kršćanskih sekti o onome ko raskine vjeridbu bez opravdanog razloga. Neki se zadovoljavaju time da se ništa ne vraća onome koje isplatio nešto od poklona ili mehra ako je on taj koji je raskinuo vjeridbu. Neki dodaju pa kažu da mora platiti više od samog mehra ili poklona što je već dao. Ali se pravila razlikuju shodno razlikovanju nanešene štete, kao i određivanju nadoknade shodno istoj.1

Muslimanski pravnici se nisu ni na šta od ovoga, što je crkva određivala, osvrtali, jer je prošnja obećanje na ugovor, a nije ugovor što smo već prije spomenuli. Tako da prošnja ne ostavlja nikakve pravne posljedice, čak i oni koji smatraju da je ispunjenje obećanja obaveza kažu da poništavanjem prošnje prosac nije dužan isplatiti nikakvu nadoknadu ali će biti kaženjen na onome svijetu zbog odstupanja od onoga što je Allah naredio.

Međutim pojedini islamski učenjaci savremnog doba, zbog uticaja onoga što su im nametnuli pravnici državnih ustava i zakona u zapadnog svijeta kao i onoga što nude pravnici crkvenih zakona, počeli su raspravljati o nadoknadi za nanešenu štetu, kao što su to učinili islamski pravnici o propisima potražnje onoga što je prosac dao na ime mehra, i od onoga što je dao od poklona.

Ova pitanja ćemo obraditi sa više pojašnjavanja, a to su: 1- Ono što je prosac isplatio na račun mehra, 2- Pokloni kod prošnje i 3- Nadoknada za nanešenu štetu.

1 – Propis o onome što je isplatio na ime mehra

Učenjaci se nisu razišli oko toga, da u slučaju odustajanja od prošnje, da je djevojka dužna vratiti sve ono što joj je prosac dao na ime mehra bez obzira da li se radi o nekoj stvari ili novcu. Ako je stvar onakva kakvom ju je poklonio vratit će je, ali ako je uništena ili potrošena onda će isplatiti njenu vrijednost koja je bila na dan preuzimanja. I nema razlike u tome da od prošnje odstupi prosac ili djevojka, kao što nema razlike u tome da li je do raskida došlo sa razlogom jednog od njih dvoga ili sa vanjskim utjecajem bez njihove volje. Ovo zato što djevojka nema pravo ni na šta od mehra osim sa bračnim ugovorom, a ako nema ugovora onda na osnovu čega može zaslužiti mehr?2

2 – Propisi o prosidbenim poklonima

Većina učenjaka poklon smatra darom koji uzima njene propise, u 'Reddu-l-Muhtaru' je došlo: ''Jer je poklon (hedija) u smislu dara (hibe).''3

1 2 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/153.3 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/153.

52

Ibn Kudame kaže: ''Poklon, dar, sadaka i pešćeš su približnog značenja, ali sve se odnosi na posjedovanje u životu bez obaveze na nadoknadu, a naziv za dar i ono što je dato na taj način obuhvata sva ta značenja.''1

Definicija dara (hibe) kako kaže Ibn Kudame: ''Da čovjek dadne nekome nešto zbog zbližavanja i ljubavi prema njemu.''2

To je kod hanbelija značilo da nije dozvoljeno povratiti proscu ono što je dao od poklona, jer je poklon dar, a dar nije dozvoljeno vraćati. U skraćenoj verziji knjige 'El-Hirkija' stoji: ''Nije dozvoljeno onome ko je darovao nešto da to povrati, niti da dadne naznaku kako bi vratio svoj dar, pa makar za nju neimao nagradu.'' 3Svoj stav su potkrijepili onime što je došlo kao vjerodostojan hadis u Buharijinom 'Sahihu' od Ibn Abbasa da je rekao: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Onaj ko uzima nazad svoj dar je kao pas koji povrati pa to pojede.''4

U drugoj predaji se navodi: ''Nema nama lošeg primjera, a onaj ko hoće da mu se vrati ono što je darovao je poput psa koji povrati pa to pojede.'' 5Allahov Poslanik je bio veoma žestok po pitanju zabrane vraćanja darova. Jednom prilikom je zabranio Omeru b. Hattabu da kupi konja od čovjeka kojem ga je poklonio kako bi se borio na Allahovom put, pa ga je taj čovjek napatio, a Poslanik mu reče: ''Nemoj ga kupovati makar ti ga on dao za jedan srebrenjak, onaj ko uzima dar nazad je kao pas koji jede ono što je povratio.''6

Dok hanbelije smatraju da je proscu dozvoljeno da uzme svoje poklone koje je darovo pri prošnji, jer je kod njih uslov dara da bude bez nadoknade. A onaj ko daruje kod prošnje, kako kaže Imam Kadi od učenjaka hambelijskog mezheba: ''Poklonio je to kao uslov da ugovor ustraje, a ako ne dođe do ugovora onda ima pravo da vrati poklone, kao što je slučaj sa poklonom sa uslovom nagrade.''7

Merdavi od šejha Tekijjudina Ibn Tejmijje prenosi da je donio fetvu u pogledu vraćanja poklona proscu kojem je obećan brak pa ga iznevjere i udaju je za drugoga.8

Merdavi spominje da je autor knjige 'El-Furua' ostao kod ovog mišljenja. Pa je komentarišući to rekao: ''U ovo nema sumnje.''

Od Ibn Tejmijje se prenosi: ''Sve što se uzme povodom braka uzima propis mehra.''9

1 El-Mugni, 6/246.2 El-Mugni, 6/246.3 El-Mugni, 6/295. Hanbelije su izuzele roditelja iz ovog pitanja, pa su dozvolili da roditelj izvrši povrat poklona od svoga djeteta potkreplujući svoj stav vjerodostojnim hadisom koji je došao po ovome pitanju. 4 Buharija, 5/234. Broj, 2621.5 Buharija, 5/234. Broj, 2622.6 Buharija, 5/235. Broj, 2623.7 El-Insaf, 8/296. Pogledaj: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/10.8 Prethodni izvor.9 Prethodni izvor.

53

Stav šafija je kao i stav hanbelija tj. da nije dozvoljeno vratiti darove, osim što se po njima darovi vraćaju proscu iz onih razloga koje smo naveli.

Oni takođe razlikuju između poklona koji postoje i onih koji su potrošeni ili uništeni, tako da one poklone čije je stanje ostalo isto obavezuju da se vrate, dok za potrošene treba vratiti protuvrijednost.

Po hanefijskom mezhebu obaveza je vratiti poklone koji su ostali, ali ne i one koji su potrošeni jer po njima to uzima propis darova.1

Malikijski stav je da ako pokloni nešto onoj koja je u idetu i koju želi isprositi, zatim se ona uda za drugog on nema pravo ništa povratiti od nje. Isto tako je ako pokloni ili dadne nešto onoj koja nije u idetu, zatim ona odbije prošnju,pa makar odbijanje proside bilo s njene strane ona neće vratiti poklone osim ako je on uslovio vračanje ili to običaj nalaže. Neki su rekli ako je odbijanje prošnje sa njene strane on ima pravo da povrati ono što joj je poklonio, jer je to bilo za nešto što se nije desilo.2

Mislim da je stav šafija, hanbelija i Šejhu-l-Islama najispravniji, zbog razloga kojeg smo naveli u prethodnom izlaganju.

3 – Nadoknada štete nastale zbog odustajanja od prošnje

Pravnici, različitih pravnih škola, nisu odredili nikakve materijalne nadoknade kao posljedice odstupanja bilo koje strane od prošnje, jer se radi o odstupanju poput obećanja koje nije obavezna izvršiti bilo koja od strana, kao što smo već prije pojasnili.

Možda je razlog toga što se pravnici nisu posvećivali ovoj temi zbog toga što ljudi u prošlosti nisu dopuštali da zapadnu u ovakve probleme, jer su znali da je prošnja nešto što ne može obavezati ni jednu stranu bilo kakvom obavezom, a onaj ko odluči da odstupi od prošnje samo sebi može nanijeti štetu, tako da sam ponese svoju grešku, i nema pravo da traži bilo kakvu nadoknadu.3

Veliki broj savremenih pravnika slijede stav svojih predhodnika, od njih je šejh Muhammed Buhajt El-Muti'i bivši muftija Egipta.4

Egipatski sud je ostao na ovom pravcu u svim slučajevima za koje se podnesu slične tužbe po ovoj temi.5

1 Reddu el-muhtar, pogledaj: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/153.2 Eš-Šerhu es-sagir, 2/348. 3 Ez-Zevadž fi eš-šeri'ati el-islamijjeh, 29.4 Medželletu el-muhamati eš-šer'ijjeh, broj 1. Godina izdanja 2. Str. 44-45. Ahkamu ez-zevadž, od Sabunija, 80.5 Ez-Zevadž fi eš-šeri'ah, 29.

54

Takođe Sirijski sud je 1961 g. odlučio da nema nikakve nadoknade za odstupanje od prošnje.1

Neki savremenjaci su zastupali stav da je obavezno isplatiti nadoknadu za odstupanje od prošnje slijedeći u tome kršćanske obićaje. Međutim ovaj stav nije naišao na prihvatanje kod islamskih pravnika savremenog doba,ali ga je zastupao nekadašnji Šejh Azhara Mahmud Šeltut.2

Vidio sam veliki broj savremenjaka koji su zauzeli treći stav, od njih je i dr. Abdu-r-Rezak Sanhuri. On smatra da prošnja nije obavezni ugovor, zbog čega odstupanje od nje ne nalaže obavezu isplate nadoknade, osim ako se zbog odstupanja od prošnje ne pojave još neki faktori koji mogu nanijeti štetu jednoj ili objema stranama. Tako da je propis za nadoknadu zbog štete u ovom slučaju produkt njegove nepažnje u odgovornosti. A greška koju počini onaj ko poništava prošnju je samo iskrivljenje poznate i poželjne moralne vrijednosti kod obične osobe.3

Zastupnici ovog stava su se razišli, tako da su neki štetu koja se mora nadoknaditi učinili da obuhvata materijalnu i apstraktnu štetu, od njih je bio i šejh Mustafa Siba'i, pa kaže da je nadoknada obavezna(vadžib) pod tri uslova:

1- Da se utvrdi da raskidanje vjeridbe nije od strane djevojke.2- Ako se ispostavi da joj je raskidanje vjeridbe nanijelo materijalnu ili

psihičku štetu.3- Ako se utvrdi da je prosac imao čvrstu namjeru za brak sa djevojkom

koju je isprosio što ukazuje po običaju i razumu da je potvrdio prošnju i njegovu čvrstu odluku na brak.4

Šejh Abdu-r-Rahman Sabuni je otišao dalje po ovome pitanju kada je rekao da prosac ima pravo na nadoknadu isto kao što to ima djevojka. Jer je propis nadoknade štete vezan za samu štetu, a štetom može biti pogođen prosac kao i djevojka.šejh Sabuni nije pravio razliku između materijalne ili psihičke štete.

Osim što je naveo da ako je sudstvo to koje je nametnulo odstupanje od prošnje, u tom slučaju nema nadoknade.

Svoj stav je sažeo rekavši: ''Odstupanje je pravo jednog i drugog, osim ako to ne povlači za sobom određena djela koja mogu nanijeti štetu što daje pravo potražnje nadoknade onoj strani kojoj je nanešena šteta, ako razlog odstupanja nije propisan.''

Zatim je naveo da one štete koje se mogu uzeti u obzir su te koje se dotiču časti, morala ili da prosac razglasi među ljudima da je neka loša stvar

1 Ahkamu ez-zevadž, 84.2 Ahkamu ez-zevadž, od Sabunija, 81.3 Ahkamu ez-zevadž, od Sabunija, 85.4 Ez-Zevadž ve inhilaluhu, od Siba'ija, 68.

55

razlog odstupanja što ugrožava autoritet i ličnost djevojke. A od materijane štete je utrošeni novac za prosidbenu svečanost kojeg je potrošio prosac.1

Šejh Ebu Zuhre je tvrdio da šteta koja mora biti nadoknađena jeste samo ako se radi o materijanoj šteti, kao da prosac zahtijeva nekakav uređaj ili da djevojka zahtijeva opremljenu kuću.

Po njemu se ne osvrće na štetu osim onu u kojoj prosac ima udjela kao što je u prethodna dva primjera, a šteta u kojoj on nema udjela za nju nema nadoknade.2

Najispravniji stav

Po mom mišljenju najispravniji stav je stav prethodnika među pravnicima bez razilaženja po ovom pitanju, tj. da nema nadoknade ni u kom slučaju iz sljedećih razloga:

1- Tvrdnja o nadoknadi samo produbljava problem i nastavlja ga a ne rješava. Zato što je šteta produktovana prošnjom kojoj ljudi daju veću pažnju nego što to zaslužuje. Prošnja je obećanje, a na obećanjima ljudi ne smiju temeljiti postupke koji im u stvarnom životu mogu nanijeti probleme.

Svi ovi toškovi kod prošnje, kupovina od strane djevojke, postupci koji su prouzrokovani zbog pozitivnog odgovora obadviju strana prije nego što se napravi bračni ugovor, kao i opremnje kuće, izlazak sa posla, i sl. tome je samo požurivanje stvari iako ljudi imaju dovoljno vremena za to. Potrebno je da se zakonodavstvo okrene ka ograničavanju i smanjivanju ovakvih postupaka, pa ako dozvole da se naplaćuje nadoknada zbog štete prouzrokovane odstupanjem od prošnje kao da pozivaju ljude da naprave ovu grešku. Možda će prosac namjerno posegnuti za određenim spletkama kako bi mu bila nanešena šteta čime bi zaslužio naplatu nadoknade za istu.

Zbog toga šerijatski propisi nalažu da ne postoji nadoknada, što i jeste mudrost i ispravno mišljenje –a Allah najbolje zna – a zastupanje nadoknade samo produbljava probleme i pomaže na njihovom širenju, a ne pomaže na njihovom rješavanju ili smanjenju.

2- Ako bi dozvolili pravo na nadoknadu za učinjenu štetu vidjeli bi sudnice pune slučajeva koji nam otvaraju vrata zla što bi umaralo sudije, stavljajući ih u teške pozicije, slučajevi bi se množili, a posebno što znamo šta se rađa u dušama , obadviju zaprošenih strana, od bola i gorčine, iz želje da nanese onoj drugoj strani bol sa svim svojim moćima, mudrošću i snagom.

1 Ahkamu ez-zevadž, 85.2 El-Ahvalu eš-šahsijjeh, od Ebu Zehre, 24.

56

3- Nadoknada se suprostavlja prirodi prošnje, jer prošnja nije ugovor, nego je ona samo predugovorno obećanje na brak, ali ne prelazi svoju pravosnažnost obećanja, tako da tvrdnja o isplati nadoknade suprotira suštini prošnje. A onaj ko zastupa ovaj stav, tj. da je nadoknada obavezna, past će u kontradiktornost.

4- Stav o obaveznosti nadoknade je suprotan konseenzusu islamskog ummeta, kao da bi željeli reći da je islamski ummet zalutao tokom svoje duge istorije po ovom pitanju.

5- Stav o nadoknadi nije pravedan, a oni koji posjećuju sudnice moći će zaključiti da presuda o isplaćivanju nadokndae samo povećava probleme i prepirke.

6- Postoji mogućnost da obaveza prosca na isplatu nadoknade natjera na brak a on to ne želi, što predstavlja veliku opasnost. Jer je brak u ovom slučaju izgrađen a već mu je jedan njegov najveći stub porušen tj. zadovoljstvo. Jer je nadoknda ostavila na njega utisak i prisilila ga na brak koji se ne bi desio da nije postojalo nadoknade.

Možda će ovaj brak biti ispostavljen problemima i trzavicama zbog samog osjećaja da mu je nametnut zbog nepravedne nadoknade, tako da bračni život neće ići pravim putem.

Treće poglavlje

Sastavni dijelovi braka, njegovi uslovi i vrste

Prvi predmet

Sastavni dijelovi ( ruknovi )braka

Svaki ugovor kao i bračni ugovor biva građen na obostranoj želji i zadovoljstvu o onome o čemu se dogovaraju. Međutim pošto su želja i zadovoljstvo skriveni i niko ih ne može otkriti od ljudi uvjetovalo se da svaki zastupnik na jednoj i na drugoj strani kažu ono što ukazuje na njihovo prihvatanje ugovora i slaganje sa onim drugim.Ali ako se radi o dogovoru čiji predmeti nisu opasni kao što je kupovina hljeba, mesa i povrća zadovoljava se sa preuzmanjem (teati) iz ruke u ruku, tako da nisu dužni izgovoriti riječi koje ukazuju na njihovo zadovoljstvo. Ako kupac kaže daj mi ovo za toliko novca trgovac nije dužan da kaže prodao sam ti, niti da drugi kaže kupio sam, jer je moguće da kupac ostavi novac i uzme robu bez a da jedan od njih nešto progovori. Dok osjetljivi ugovori poput bračnog, ili oko skupocjenih vrijednosti kao što

57

je zemlja, kuće, nakit, dragulji i sl. ne bivaju pravosnažni samo primopredajom.

Izrazi sa kojima se potrđuju ugovori su ponuda (idžab) i prihvatanje (kabul.)Islamski učenjaci su se složili da ponudu i prihvatanje ubrajaju u sastavne dijelove ugovora., ali su hanefije i hanbelije rekli da su samo ove dvije riječi ruknovi ugovora i ništa drugo.1

Ponuda i prihvatanje znače riječi koje izgovara svaka ugovorena strana kao znak zadovoljstva sa onim ugovara. Ponuda (idžab) je uzeta od riječi obavezati nešto obavezom ako se mora učiniti ili potvrditi2, tako da ova riječ ima prenešeno značenje onoga na što se obavezao ponuđač svojim riječima.

Prihvatanje (kabul) je riječ koju izgovara druga strana ukazujući na zadovoljstvo onim što je ugovoreno. U knjizi 'Mua'džemu vesitu' je došlo: ''Prihvatanje je zadovoljstvo sa nećim i težnja duše prema tome.''3

Isto tako se ponuda i prihvatanje, sa kojima se sklapa bračni ugovor, moraju izgovoriti, od strane onoga čiji je brak ispravan, a to su dvije zaprošene strane,pod uslovom da su obje strane sposobne da zastupaju bračni ugovor, kao što su pravosnažni ako ih izgovori zastupnik (opunomoćenik) muža ili žene, jer brak prihvata punomoć kao i ostali ugovori.

Drugi predmet

Uslovi (šartovi) bračnog ugovora

U ovom poglavlju podrazumijevamo uslove koje je postavio Kur'an i sunnet za ispravnost braka, a ne na one uslove koje postavi jedna od ugovornih strana prilikom sklapanja bračnog ugovora. Neki od ovih uslova su nužni kako bi došlo do ugovora, dok se drugi ubrajaju kao uslovi za ispravnost ugovora, dok njihov nedostatak kvari ugovor. Ovih uslova ima više vrsta: vrsta vezana za formu ugovora, vrsta koja je vezana za ugovorene strane, treća vrsta je ona koja se veže za vanjske stvari mimo forme i ugovornih strana. Mi ćemo u ovom poglavlju istražiti uslove koji dovode do ugovora tj. uslovi koji su vezani za formu ugovora.

Prva tema: Uslovi ugovaranja

1 El-Ihtijaru lita'lil el-muhtar, 3/82.Eš-Šerhu el-kebiru, od Šemsuddina Ibn Kudame, 7/370.2 El-Mu'adžem el-vesit, 2/1012.3 Prethodni izvor, 2/713.

58

U formi se uslovljavaju sljedeći uslovi:

1- U formi se uslovljava da ponuda (idžab) i prihvatanje (kabul) budu određene i precizneriječi, oko ovoga su se složili učenjaci, iako se razilaze koje su to riječi kojima brak postaje pravosnažan, o čemu će doći pojašnjenje.

2- U formi su uslovili da ukazuje na trajnost i realizaciju, jer ako ukazuje na privremenost ili budućnost, ugovor neće biti valjan.

Zbog ovoga su učenjaci obesnažili ugovore koji se pripišu budućnosti i koji su uslovljeni neizvršivim uslovima, jer ih nije moguće realizovati.

Nevevi kaže: ''Brak ne prihvata uslovljavanje, kao da kaže: ''Kada nastupi početak sljedećeg mjeseca, oženit ću se tobom.''

Ili primjer braka koji se pripisuje budućnosti, kao da staratelj djevojke kaže čovjeku: ''Kada dođe proljeće oženit ću te sa mojom kćerkom.'' Ili '' sa početkom sljedeće nove godine'' ili u sljedećem ramazanu'' ili kao da uslovi sa nečim što je nemoguće realizovati kao da kaže: ''Oženit ću te svojom kćerkom kada joj djed dođe sa putovanja'' ili ''kada položi ispite'' ili '' kada joj mati bude zadovoljna.''

Ali ako je moguće da se realizuje uslov onda je brak valjan. Kao da kaže: ''Oženit ću te svojom kćerkom ako si položio ispit'' pa se ispostavi da je stvarno položio ispite brak je ispravan ili da kaže: ''Oženit ću te sa njom ako joj djed bude došao sa putovanja'' pa se ispostavi da je stvarno došao, brak je ispravan. Razlog zbog kojeg se ne dozvoljava da brak bude vezan za budućnost ili da bude uslovljen neizvršenim uslovom jer bračni ugovor mora biti izvršen i realizovan i u istom trenutku se na njega odnose bračne posljedice, od kojih je i pravo na tjelesno uživanje, pa ako bračni ugovor bude pridodat budućem vremenu ili vezan za uslov koji nije realizovan bračni ugovor u tom slučaju neće biti pravosnažan.

Brak će biti pravosnažan u slučaju ako ne bude uslovljen nikakvom formom, ili da njegova forma bude u prošlom vremenu, ili u sadašnjem vremenu koje ukazuje na trenutačno stanje.Takođe brak će biti ispravan da jedna od izraza prilikom sklapanja braka bude u sadašnjem vremnu, kao da kaže: ''Ženim te'' a druga strana kaže: ''Prihvatio sam''. A ako kaže u imperativu ''Oženi me'' a drugi kaže: ''Oženio sam te'' ispravno mišljenje je da je ovaj ugovor pravosnažan, iako su neki učenjaci rekli da nije valjan.

3- Podudarnost ponude i prahvatanja u svim oblicima,1 jer ako se raziđu oko bilo čega onda ugovor nije valjan, pa ako staratelj kaže: ''Oženit ću te sa svojom kćerkom Hatidžom za mehr u vrijednosti

1 Pogledaj djelo: Beda'iu es-sanai'a, 5/136.

59

1000 dinara'' a prosac rekne: ''Ja prihvatam brak sa tvojom kćerkom Fatimom na ime mehra u vrijednosti od 500 dinara'' ugovor nije valjan jer su se razišle forme ugovornih strana tj. ponude i prihvatanja.

4- Da prihvatanje bude nakon ponude odmah, tj. da se ne smije odgađati sa prihvatanjem poslije ponude. Oni učenjaci koji su postavili ovaj uslov kažu: ''Pravosnažnost ugovora se postiže obostranom željom, pa ako prihvatanje bude izraženo odmah nakon ponude možemo reći da su se želje podudarile, ali ako prihvatanje bude vremenski odgođeno poslije ponude onda ne možemo tvrditi da su se želje podudarile, zbog mogućnosti da se ponuđač pokajao sa ponudom u vremenu čekanja odgovora ili prihvatanja.''

Ali ako je čekanje bilo u veoma kratkom vremenskom periodu ne smeta, ovo je stav šafijskog mezheba, o tome Nevevi kaže: ''Uslovljava se da odgovor na ponudu prihvatanjem bude odmah izrečen, ali ne smeta kratko čekanje nego ono što smeta i šteti bračnom ugovoru jeste veliki razmak između ponude i prihvatanja.''1

Hanefije i hanbelije nisu uslovili da odgovor bude odmah nakon ponude, nego su uslovili da ponuda i prihvatanje budu na jednom mjestu tj. mjestu gdje se dogovaraju.2 Pa ako se desi da se raziđu poslije ponude a prije prihvatanja onda ugovor nije valjan, čak iako bi druga strana direktno pristala na ponudu poslije razlaza. Hanbelije su takođe uslovili da ugovor pored toga što mora biti na jednom mjestu uslovljavaju ni to da se dvije ugovorene strane ne smiju baviti nećim drugim.3

Veliki broj učenjaka ovaj ugovor naziva "ittihadul medžlis" (da ponuda i prihvatanje moraju biti na jednom mjestu), razlog tome je što ponuda i prihvatanje u isto vrijeme na različitim mjestima i zbog udaljenosti gradova nisu bili mogući uprošlim vremenima, međutim takvo nešto je postalo moguće u ovom vremenu nakon velikog razvoja tehnologije i modernih telekomunikacija. Tako da se ugovori obavljaju putem modernih komunikacijskih sredstava između dviju ugovornih strana na različitim mjestima. U šerijatu nema prepreke koja bi spriječila realizaciju ugovora iako se ugovorni zastupnici nalaze na različitim mjestima pod uslovom da odgovor na ponudu bude odmah. Takođe svaki od njih mora utvrditi identitetu onog drugog da bi bio sačuvan i siguran od zamjene ili prevare.

Hanefije idu čak do te mjere da su rekli da je ugovor bezvrijedan ako ga ugovaraju dva zastupnika koji mogu hodati ili putovati prevoznim sredstvom ako između njih postoji makar mali razmak tj. između ponude i prihvatnje, a bezvrijednost ugovora pojašnjavaju time što ugovorne strane nisu na jednom mjestu.4

1 Revdatu et-talibin, 7/39.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/232. i 5/137. El-Mugni, 9/463.3 El-Mugni, 5/137.

4 Beda'iu es-sanai'a, 5/137.

60

Ali ja ne znam kakva je uloga mjesta u ispravnosti ugovora ili njegovoj ništavnosti, jer je Poslanik kupio devu od Džabira b. Abdullaha a njih dvojica su jahali na svojim devama vraćajući se iz jedne bitke u Medinu.Takođe ashabi su preprodavali jedni drugima dok su hodali na svojim nogama ili dok su jahali na svojim jahalicama.

Zastupnici ovog stava su sebe stavili u nezgodnu poziciju, jer su hanefije rekli da je bračni ugovor pisanom formom ispravan makar ne bio na jednom mjestu, njegovu ispravnost su obrazložili i opravdali nuždom,a dvije ugovorene strane u ovoj situaciji su smatrali kao da su na jednom mjestu. Kasani kaže: ''Uslovljavanje jednog mjesta zatvara vrata pred ugovorima,tj: otežava ih. Otuda radi nužde dvije ugovorene strane će se smatrati da su na jednom mjestun i pored toga što su one u stvarnosti razdvojene.A kada su dvije ugovorene strane na jednom mjestu onda nužda prestaje. Međutim, ako se dvije ugovorene strane raziđu i u stvarnosti i u propisuonda ugovor nije ispravan.1

U novije doba je omogućeno da ugovor bude sklopljen putem modernih telekomunikacijskih sredstava, telefon, faks, radio, televizija,telex a dozvoliti sklapanje ugovora putem ovih sredstava je preče nego li pisanom formom (pismima), dok bi ugovor putem ovih sredstavabio ništavan na osnovu mišljenja koje uslovljava sklapanje ugovora na jednom mjestu.

5.-Da se ponuđač ne predomisli sa svojom ponudom prije nego što druga strana prihvati. Nevevi kaže: ''Ako se jedan dio ugovora nađe od jedne ugovorne strane mora na njemu ustrajati sve dok se ne nađe i drugi dio, ali ako se predomisli ugovor se briše.''2

Neprihvatljivi uslovi

Šafije su uslovili, u poznatijem njihovom stavu, obavezu da se svaka od ugovornih strana mora izjasniti na direktan način o samoj temi ugovora, pa ako to ne učine, ili učini jedan a drugi ne, brak, po njima, nije ispravan. Ako staratelj kaže: ''Udajem svoju kčerku za tebe.'' A ovaj rekne: ''Prihvatam'' kod šafija ovakav brak nije valjan sve dok se ovaj drugi direktno ne izjasni o tome pa kaže: ''Prihvatam brak sa njom.''

Međutim ispravno mišljenje po ovom pitanju je da je brak ispravan u prvom slučaju, što je stav hanbelija a takvo mišljenje postoji i kod šafija.3

Hanbelije smatraju da brak nije ispravan u slučaju ako prihvatanje bude prije ponude, jer prihvatanje biva nakon ponude i njene realizacije, ali ako

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/232. 2 Er-Revda, 7/39.3 Revdatu et-talibin, 7/37. El-Mugni, 9/459.

61

se prihvatanje izrazi bez ponude, prihvatanje nema smisla, kao da kaže: ''Ja prihvatam ovaj brak.''1

Trojica imama koji smatraju ovaj ugovor ispravnim kažu da je ponuda ta koja bude izrečena od prve strane svejedno da li ina bila od strane staratelja djevojke ili muža. Pa ako muž kaže: ''Oženio sam se tvojom kćerkom.'' A staratelj kaže: ''Prihvatam tvoj brak sa njom.'' Ugovor biva ispravnim.

Druga tema: Izrazi sa kojima se sklapa brak

U arapskom jeziku postoje termini za svaki ugovor sa kojima se taj ugovor sklapa, moguće je da su te riječi poznate među ljudima, i nema razlike po pitanju sklapanja ugovora kpovine, prodaje i iznajmljivanja.

Izrazi sa kojima se sklapa brak u jeziku su ženidba (nikah) i brak (zevadž). Tako da su šafije i hanbelije zabranili upotrebu bilo kojeg drugog termina osim ova dva. Potvrđujući stav hanbelijskog i šafijskog pravca Nevevi i Ibn Kudame kažu: ''Brak se ne skalpa osim sa riječima ženidbe (nikah) i braka (zevadž).''2

Ibn Kudame je ovaj stav pripisao Seidu b. Musejjebu, Atau, Zuheriju, Rabi'i i Šafiji.3

Većina učenjaka smatra da se brak sklapa ne samo sa ova dva termina, ženidbe (nikah) i braka (zevadž), nego se sklapa sa svakim terminom koji ukazuje na njega. Ovaj stav su zastupali dvojica imama Ebu Hanife i Malik, a ovo mišljenje postoji i u mezhebu Imama Ahmeda.4

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje je potvrdio da je Ahmedov mezheb na tome da se brak ugovara sa svkim drugim terminom ili riječju koja ukazje na njega. Ovo je stav i velikog broja prve generacije ashaba. Zatim je Šejhul Islam pojasnio da se pravac Imama Ahmeda temelji na činjenicida se svi uovori sklapaju bilo kojom riječi il postupkom kojim se postiže željeni cilj.Tako da on nevidi ograničenje sklapanja ugovora na posebne izraze. Od temelja mezheba Imama Ahmeda je i to da indirektan način ugovora ima shodno datoj situaciji pravosnažnost kao i direktna riječ i nema potrebe za izražavanjem namjere. Šejhul Isalam Ibn Tejmijje je pojasnio da onaj dio učenjaka hambelijskog mezheba koji uslovljava bračni ugovor sa ženidbom (nikah)i brakom (zevadž) su Ebu Abdullah Ibn Hamid i njegovi sljedbenici te Kadi Ebu Je'ala i njegove pristalice.5

Prvo: Dokazi šafija i hanbelija

1 El-Mugni, 9/462.2 Er-Revda, 7/36. El-Havi, 11/207. El-Mugni, 9/460.3 El-Mugni, 9/460.4 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 20/533.5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 20/533-534.

62

Oni koji tvrde da se bračni ugovor može izvršiti samo sa dvije riječi, ženidbom i brakom, su uzeli sljedeće dokaze:

1- Jer su to dva izraza čiji je spomen došao u Kur'anu i sunnetu, mimo svih drugih termina.Kaže Uzvišeni Allah:

ا Fل'م ي,د_ ق'ض'ى ف' ا ز' ن,ه' Lا م ا و'ط'ر0 ن'اك'ه' وFج, ز'

I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali, (El Ahzab,37.). *

, وا Nانك3ح ا ف' اء مLن' ل'كNم ط'اب' م' النLس'

onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene (En Nisa,3.).

' ال , و' وا Nر3ك'ات3 ت'نك3ح تFى ال,مNش, يNؤ,م3نF ح'Takođe je rekao Uzvišeni:

"Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu;(El Bekara, 221.).

Dok drugi dio učenjaka ne prihvata ovakvo razumijevanje ajeta, a doći će spomen hadisa u kojima su navedeni drugi termini za sklapanje braka mimo ova dva.

Rekao je Uzvišeni Allah :2- 'ة0 أ ر' ة0 و'ام���, ن���' ؤ,م3 yب'ت, إ3ن م ا و'ه' ه' س���' اد' إ3ن, ل3لنFب3يL ن'ف, ر'

' أ'ن النFب3يy أ ا ه' ت'نك3ح' ة0 ي'س, ال3ص' ن3ين' دNون3 م3ن لFك' خ' ؤ,م3 Nال,م

i samo tebi, a ne ostalim vjernicima ženu vjernicu koja sebe pokloni Vjerovjesniku (El Ahzab,50.). (prepisi prevod iz Kur'ana)

Kažu da ovaj ajet jasno ukazuje da je ženidba putem darovanja jedna od Poslanikovih specifičnosti, a ono što je od njegovih specifičnosti nije ispravno da ga neko od sljedbenika njegovog ummeta u tome slijedi, i to je ono suštinsko značenje.1

Odgovor: Ono čime se Poslanik odlikovao u ovom plemenitom ajetu jeste brak bez staratelja, svjedoka i mehra, a ne ugovaranje braka sa riječju darovanja sa prisutnošću staratelja, svjedoka i postojanjem mehra.

*U pomenutom ajetu upotrebljen je izraz "zevadž" (brak) za sklapanje braka između Poslanika i Zejnebe.*U pomenutom ajetu upotrebljen je izraz"nikah" (ženidba) za sklapanje braka.3- Dokazuju da ženidba sa drugim riječima osim ove dvije je samo

metafora, a na metafori se ne zasniva propis osim sa namjerom, a namjera se nalazi u srcu i niko je ne može razotkriti. Međutim pošto ugovor ne biva valjanim osim sa svjedočenjem onda ugovor ne može biti valjan sametaforom. Jer svjedoćenje se ne može uspostaviti nad

1 Pogledaj djelo: El-Havi, 11/208.

63

nijjetom (namjerom).Dok je razvod, oslobađanje roba i prodaja dozvoljena putem metaforičkih termina, jer svjedoćenje nije uslov za valjanost istih.1

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje je na njhove dokaze odgovorio na sljedeći način:

1- Ne prihvatamo da su svi drugi temrini osim ova dva metafore, nego postoje i drugi termini u običajnim činjenicama koji su jačeg značenja od riječi oženiti.

Tako da se riječ 'posjedovati' (imlak) proširila u običajnom govoru ljudi pa su bračni ugovori nazvani 'posjedovanjem' ili 'posjedstvom', pa ako neko kaže: ''Dajem tom i tom u posjedstvo tu i tu'' ne može se ništa drugo razumjeti osim ugovora na brak.

Ali izraz 'nikah' je zajednička riječ za ugovor i polni odnos, tako da nije specifična i posebna za bračni ugovor.2

2- Možda će se uz metaforu naći nešto što će je učiniti direktnom u značenju, čime će se dokazati namjera. Pa ako se sa njom nađe direktna riječ ili propis vezan za ugovor ona biva direktnom, kao da kaže: ''Dat ću ti je kao ženu'' ili ''Dat ću ti je na posjedovanje shodno onome što je Allah naredio od lijepog odnosa ili puštanja na lijep način'' ili ''Dajem ti je u posjedstvo'' a drugi kaže: ''Prihvatam ovaj brak.''

Ono što ukazuje na ženidbu jeste upućivanje indirketnog termina slobodnoj ženi, kao da kaže: ''Dajem ti kćerku u posjedstvo'' ili da kaže staratelj ''Dajem ti svoju kćerku'', jer slobodnu ženu nije dozvoljeno davati ili porobiti odnosno pokloniti kao robinju, tako da termini darivanja i davanja u posjedstvo negiraju mogućnost općeg poimanja tih riječi ili da se pod tim terminom podrazumijeva nešto drugo osim braka. Možda će značenje riječi nekada odrediti samo stanje, a značenje stanja je jače od samog izgovora.

Tako da ljudi koji su pozvani na bračni ugovor, čuju hutbu koja se ući prilikom sklapanja bračnog ugovora te spominjanje mehra, i dogovore se oko njega, od ovoga svega neće razumjeti osim da je ugovorna strana htjela drugoj reći: ''Dao sam ti je" i "Darovao sam ti je" tj; za ženu i brak.3

Drugo: Dokazi hanefija i malikija

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/15, 29/11 i 20/534. Pogledaj kako je iznešen ovaj argument u šafijskom mezhebu,u djelu: El-Havi, 11/207.2 Pogledaj: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/11 i 32/15.3 Pogledaj: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje.

64

Oni koji su rekli da se ugovor može obaviti sa svkim drugim terminom uzimaju za dokaze sljedeće:

1- Pouka u ugovorima je na osnovu namjera i samog značenja a ne na osnovu izraza i formi, jer termini koji se koriste u kupo-prodaji i braku nisu termini koji se koriste u ibadetima tako da ih nije mougće zamjeniti nekim drugim.Što znači da je ispravno mišljenje onog dijela učenjaka koji dozvoljavaju svakom narodu od postojećih naroda da bračni ugovor naprave na jeziku kojem govore i koje oni koriste za takve prilike.

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje odgovara šafijama i hanbelijama1 koji tvrde da bračni ugovor ne može biti sklopljen osim na arapskom jeziku, pa kaže: ''Određivanje riječi da budu na arapskom jeziku prilikom sklapanja bračnog ugovora je daleko od osnova i mišljenja Imama Ahmeda, kao i od osnova šerijatskih dokaza. Jer brak biva ispravan kod nevjernika i kod muslimana, iako je to čin približavanja Allahu on je poput oslobađanja roba, sadake, vakufa i dara, i nije im moguće odrediti arapski termin po konsenzusu (idžma') . Čak i nearap koji nauči arapski jezik možda neće u tom trenutku shvatiti šta je cilj tog izraza onako kako ga shvata na svom maternjem jeziku.

Da, ako bi se reklo pokuđeno je sklapanje ugovora nearapskim jezikom osim u nuždi, kao što je pokuđeno razgovarati na nearapskom jeziku osim u nuždi, možda bi to bilo izglednije.* Jer se prenosi od Malika, Ahmeda i Šafije da je pokuđeno razovarati bez potrebe na nearapskom jeziku.2

2- Oni koji zastupaju ovaj stav su uzeli za dokaz hadis koji je došao u Buharinom 'Sahihu' da je Allahov Poslanik sklopio brak između čovjeka i žene rekavši : ''Dao sam ti je u posjed na ime onoga što posjeduješ iz Kur'ana!"

Ako bi neko prigovorio na pomenuti dokaz rekavšid da se kod Buharije nalazi hadis u kojem je rekao Allahov Poslanik: ''Oženio sam te sa njom sa onim što znaš iz Kur'ana.'' 3Ovo ukazuje na to da je onaj prvi hadis prenio po značenju.

Odgovor je da postoje tri mogućnosti u hadiskim predajama, i svaka od njih ukazuje na ispravnost ženidbe sa riječi 'posjedovanja':

Prva: Da je Poslanik rekao: ''Učinio sam je u tvom posjedstvu'' ali je prenosilac hadis prenio po značenju.Druga: Da je Poslanik koristio oba termina, tako da je prenosilac jednom prenio ovako drugi put onako.

1 Pogledaj: Revdatu et-talibin, 7/36. El-Mugni, 9/466.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/12.3 Buharija, 9/205. Broj, 5149.

65

U svakom slučaju gledajući na obje mogućnosti hadis je očit dokaz u korist onih koji tvrde da nije moguće se ograničiti samo na dva termina, ženidbe (nikah) i braka (zevadž), kod sklapanja bračnog ugovora.Treća: Da je Poslanik rekao: ''Oženio sam te sa njom'' ali da je prenosilac njegove riječi prenio sa značenjem, što ukazuje da su oba termina i ženidba i posjedovanje bili jednakog značenja u bračnom ugovoru tako da između njih nema razlike.1

* Bilo je učenjaka koji su muslimanima pokudili da pričaju na nearapskom jeziku.

Ispravno mišljenje:

Mislim da je najispravnije mišljenje po tom pitanju ono kojeg zastupaju da svi izrazi pored ženidbe i braka, koje ukazuju na njih se mogu koristiti kod sklapanjabraka. I to se realizuje kroz običaj ili popratne argumente koji ukazuju na to, a ako se ništa od toga ne nađe brak nije valjan.

Treća tema: Uslovi koji se moraju naći kod ugovornih strana

Moraju postojati određeni uslovi kod svake od dvije ugovorne strane, a to su:

1- Da svako od njih mora biti sposoban za izvršenje ugovora, tj. da budu punoljetni i obdareni razumom. Dok su se neki pravnici tome suprostavili i rekli da ako se radi o maloljetniku koji razlućuje stvari (mumejjiz) i ako iza njegovih stavova stoji njegov staratelj da je takav ugovor ispravan. Ali je tačno da onaj ko ne ispunjava ove uslove ne može zastupati jednu stranu bračnog ugovora.

2- Obostrano zadovoljstvo, a ako bi se brak sklopio bez njihovog zadovoljstva ili da se samo jedno od njih dvoga zadovoljilo brak neće biti valjan, ali smo u odlomku i starateljstvu nešto više o tome progovorili.

3- Da svaka od ugovornih strana ima pravo na ugovor, tj. da samostalno posreduje u ugovoru tako što mora biti muško, punoljetan (bulug), razumom obdaren (akl) i da shvata (rušd), ili da to bude njegov staratelj kojem Zakonodavac daje pravo sklapanja ugovora, ili da bude opunomoćenik kojeg je neko obavezao da sklopi ugovor umjesto njega. Međutim onaj ko postupa po svom nahođenju (fuduli) bez ičijeg opunomoćenja,* njegov ugovor nije valjan, dok su neki rekli da je ispravan u slučaju da ga odobri onaj o čijem se pravu radi.

4- Da se između supružnika ne nađe ni jedana odbračnih zapreka i nema razlike između privremene ili stalne zabrane. A mi ćemo

1 Pogledaj kako je Mavridij smatrao da je jača predaja ovoga hadisa u kojoj je spomenut izraz (ženidba) od predaje u kojoj je spomenut izraz (posjedovanje), u djelu: El-Havi, 11/210.

66

detaljnije govoriti o zabranama u poglavlju o osobama koje su čovjeku zabranjene.

5- Da svaki od supružnika bude poznat i znan, pa ako staratelj kaže: ''Oženit ću te sa jednom od mojih kćeri'', pa je ne odredi, a ima više kćeri, ugovor neće biti valjan.

6- Da svaka od ugovornih strana čuje riječi onog drugog i da razumije njegov govor.

* da čovjek sklopi brak u ime nekoga a da on to ne zna.

Napomena : napiši 4 uslova braka od Ibn Kudame iz zadul Mustakne'

Treći predmet

Vrste bračnih ugovora

Veliki broj učenjaka bračne ugovore dijele na tri vrste : pravilan (sahih), bezvrijedan ( batil) i nepravilan (fasid). A mi ćemo svaku od ovih skupina pojedinačno obraditi sa pojašnjenjem i komentarom :

Prva tema: Pravilan ugovor

Pravilan (sahih) u rapskom jeziku znači čist i sačuvan od bolesti.Arapi termin koriste za ispravljanje greške, pa kažu ispravio sam knjigu, ili ako je bio bolestan izliječio sam njegovu bolest.1

Ispravan u stručnoj terminologiji: je ono čiji su sastavni dijelovi i uslovi ispunjeni da se može smatrati ispravnim u propisu shodno onome u čemu se koristi u osjetljivim stvarima.2

Ako se desi da je ugovor pravilan i ako su se našli svi njegovi ruknovi i uslovi na njemu se temelje svi njegovi propisi shodno onome radi čega je sklopljen3 kao što povlači za sobom i posljedice.

Ugovori se ne sklapaju osim da koriste onome radi čega su ugovoreni, tako da je cilj od prodaje da kupac posjeduje robu, a prodavac da posjeduje vrijednost (novac), cilj bračnog ugovora je dozvoljenost polnog odnosa, cilj ugovora o iznajmljivanju je da onaj koji je unajmio nešto ima pravo na korištenje te stvar itd.4 Zbog toga veliki broj pravnika ispravne ugovore definišu riječima: Da su oni ogovori koji za sobom povlače svoje posljedice.5

1 Lisan el-'areb, 2/410.2 El-Kullijat, 558.3 Šerhu muhtesar er-revda, 1/441.4 Šerhu muhtesar er-revda, 1/441.5 Eš-Šerhu es-sagir, od Derdirija, 1/86.

67

Posljedice pravilnog bračnog ugovora su velikobrojne, tako da u njemu se ženi mora obezbijediti mehr, izdržavanje i stanovanje, kao što se između njih dvoga potvrđuje pravo na naslijedstvo.

S druge strane muž od žene zaslužuje poslušnost u dobru, žena će slijediti svog muža, pravilnim brakom se djeca pripisuju ocu, njime se utvrđuje zabrana ženidbe putem tazbinstva, a pojašnjenje o posljedicama ispravnog braka će doći nešto kasnije.

Ovo dakle podrazumijevamo kada govorimo o ispravnim i validnim ugovorima. Što se tiče ispravnosti u ibadetima kod islamskih učenjaka odnosi se na potpuno djelo koje zadužena osoba (mukellef) učini tako da sa nje spada obaveza nadoknade (kada').1 O tome Be'ali kaže: ''Ispravno od ibadeta je ono što biva dovoljnim u izvršenju i čime spada obaveza nadoknade.''2

Ibadeti bivaju dovoljni i sa njima spada obaveza nadoknade ako sadržavaju svoje sastavne dijelova (ruknove), uslove (šartove) i obaveze (vadžibe).

Ispravni ibadeti kod apologetičara ( ) su oni koji odgovaraju onome što je Zakonodavac naredio, i nema razlike između onoga što se mora i onoga što se ne mora nadoknaditi.3

Zerkeši kaže: ''Ispravnost u ibadetima kod apologetičara je ono što odgovara Zakonodavcu po mišljenju onoga koji ga obavlja tj; zadužene osobe, a ne u suštini same obaveze.''4 Derdir Maliki kaže: ''Ispravnost u ibadetu od djela podrazumijeva podudaranje sa šerijatom u svim aspektima.''5 Razlika između dvije skupine je –kad se bolje sagleda i razmotri – izgledom ili terminom. Tako da je namaz, onoga kojem je pokvaren abdest i koji misli da je pod abdestom, neispravan kod pravnika. Jer namaz nije obavljen da bi bio dovoljan kako se ne bi morao nadoknaditi, dok je ovakav namaz ispravan po mišljenju apologetičara. Zato što mu je Zakonodavac naredio da obavlja namaz u kojem će prevladavati njegovo mišljenje da je čist. Ali razlika između njih je bila u izgledu ili terminima, jer su se obje skupine složile o svim propisima ovog ibadeta, i svaka od njih kaže da je ovaj klanjač učinio ono što je Allah naredio kao i to da je nagrađen za svoj namaz, te da je njegova obaveza da nadoknadi taj namaz ako otkrije ili utvrdi da je klanjao bez abdesta, a ako mu se ne objelodani onda neće nadoknađivati. Tako da su razlike među njima u samom nazivu, tj. da li će se ovaj ibadet nazvati ispravnim ili neispravnim.6

1 Šerhu muhtesar er-revda, 1/441.2 El-Matle'u 'ala ebvabi el-mukni'i, 89, 276. Pogledaj djelo: El-Bahru el-muhit, 1/313.3 El-Mahsul, od Razija, 1/112.4 El-Bahru el-muhit, od Zerkešija 1/313.5 Eš-Šerhu es-sagir, 3/86.6 Šerhu muhtesari er-revda, 1/443. Pogledaj djelo: El-Bahru el-muhit, od Zerkešija 1/315.

68

Druga tema: Neispravan ( batil) i pokvaren ( fasid) ugovor

Definicija neispravanog ( batil) i pokvarenog ( fasid) ugovora razlika između njih:

Neispravnost (batil) u arapskom jeziku se odnosi na gubitak i propast. Ibn Menzur kaže: ''Ova riječ dolazi od glagola 'betale' što znaći izgubljen je, propao je, a particip aktivni od ovog glagola je 'batil' što znači neispravan."1

Neispravan (batil) kod većine islamskih učenjaka je suprotno od pravilnog, i sve ono što nije pravilno kod njih biva neispravnim. O tome Imam Zerkeši, pristalica šafi'iskog mezheba kaže: ''Ispravnost je suprotnaneispravnosti, pa onaj ko kaže da je ispravnost ono što se desi od djela i što ne treba nadoknaditi, onda je neispravno ono što se desi od djela na nepotpun način i moraju biti nadoknađena. A onaj ko kaže da je ispravnost podudarna naredbi onda će za neispravno reći da je suprotno naredbi.''2

Pokvaren (fasid) u arapskom jeziku je suprotan dobrom,3 a rijač je uzeta od pokvarenosti mesa kada se počne raspadati i postane neupotrebljivo i beskorisno.4

Kod većine islamskih učenjaka malikija, šafija i hanbelija, nema razlike između neispravnog i pokvarenog ugovora, jer sve što je neispravno kod njih je pokvareno i obrnuto. Imam Zerkeši, pristalica šafi'iskog mezheba kaže: '' Pokvaren i neispravan su kod nas isti tj; sinonimi, sve što je je pokvareno je neispravno i suprotno. Dok se kod hanefija ova dva pojma razlikuju.'' 5 Be'ali hanbelijski učenjak kaže: ''Pokvaren kod nas je odgovarajući neispravnom, i oni su dva naziva za jednu stvar.''6 Imam Razi šafijski učenjak kaže: '' Pokvaren odgovara neispravnom kod naših prijatelja, dok su ga hanefije učinili središnjim dijelom između ispravnog i neispravnog.'' 7 Derdir učenjak malikijskog mezheba kaže: " Pokvaren ugovor je onaj ugovor koji ne povlači za sobom posljedice."8

Ako je ispravan ugovor taj koji povlači za sobom posljedice od kojih su npr. posjedovanje robe ili dozvoljenost polnog općenja, onda su neispravan i pokvaren ugovori oni koji za sobom ne povlače nikakve posljedice. 9 Otuda su ove dvije vrste ugovora nevažeće kod većine učenjaka.10

1 Lisan el-'areb, 1/227.2 El-Bahru el-muhit, od Zerkešija 1/320.3 Lisan el-'areb, 2/1095.4 El-Kullijat, 692.5 El-Bahru el-muhit, 1/320.6 El-Matle'u 'ala ebvabi el-mukni'i, 89, 276.7 El-Mahsul, 1/112.8 Eš-Šerhu es-sagir, 3/86.9 Pogledaj djelo: El-Ibhadž fi šerhi el-minhadž, od Subkija, 68.10 Et-Temhid fi usuli el-fikh, od Keluzanija, 1/68, 64.

69

Hanefije razlikuju između neispravnog i pokvarenog, tako da ih smatraju dvjema vrstama a ne jednom. Imam Džerdžani hanefijski učenjak kaže: ''Pokvaren (fasid) je sinonimza Neispravan (batil) kod Šafije, a kod nas je ta vrsta ugovora (misli na fasid) treća vrsta koja biva izmeću ispravnog ( sahih) i neispravnog (batil).1

Imam Kasani kaže: ''Pokvaren (fasid) je treća vrsta ugovora koja biva iza dozvoljenog ( džaiz) i neispravnog ( batil).''2 Hanefije praveći razlikuj između njih kažu: ''Pokvaren ( fasid) je propisan u osnovi ali ne po osobini, dok neispravan nije propisan ni po osnovi ni poosobini.'' Tako da je kod učenjaka hanefijskog mezheba definicija pokvarenog ( fasid) ugovora da je to onaj koji je izgubio jedan od uslova ispravnosti.3

Primjer fasida u ibadetima navode post na dan kurban bajrama, ako se zavjetuje da će njega postiti, ili da se zavjetuje da će postiti određeni dan kao što je četvrtak npr. pa se taj dan podudari sa prvim danom kurban bajrama te ga on isposti. Njemu će se narediti da ne posti, pa ako se usprotivi i posti ga bit će griješan, ali je izvršio zavjet tako da se od njega neće tražiti da posti drugi dan.

Primjer fasida u poslovnim odnosima je ugovor o kamati, ugovor je dozvoljen jer je vrsta prodaje, ali je zabranjen jer se radi o ugovoru o kamatama.4

Primjer batila kod njih je prodaja slobodnih ljudi i žena, prodaja alkohola i sl. tome. Tako da je kod njih batil kao i nepostojeći, zato što se šerijat ne osvrće na njega, tako da je njegovo postojanje samo forma, dok je fasid onaj koji ako dođe do njegovog preuzimanja predstavlja samo nečisto posjedovanje, ali im se većina učenjaka suprostavlja i kažu on je poput batila i ne koristi ni čemu.5

Ovdje ću navesti ono na što je Imam Zerkeši skrenuo pažnju tj. da je 'fasid' pojam općenitiji od 'batila' kod hanefija, tako da sve batil kod njih biva fasid, a nije svaki fasid batil.6

Međutim iako su se malikije složile sa većinom učenjaka u tome da ne prave razliku između batila i fasida, postavili su se negdje na sredini između šafija i hanefija pa kažu: ''Fasid prodaja ukazuje na sumnjivo posjedovanje u onome što se može posjedovati. Pa ako mu se desi jedna od četiri stvari toj stvari će se odrediti vrijednost, a to su: tržišna izmjena,

1 Et-Te'arifat, 173.2 Beda'iu es-sanai'a, 5/299.3 Beda'iu es-sanai'a, 5/299. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/131.4 Pogledaj ovo pitanje u djelu: Beda'iu es-sanai'a, 5/299. Et-Temhid, od Keluzanija, 1/68, 64. El-Minhadž, 1/69. El-Mahsul, 1/112. El-Bahru el-muhit, 1/320. Usulu el-fikh, od Muhammeda Ebu Nura Zuhejra, 1/74.5 Pogledaj: El-Ibhadž, 1/69. El-Bahru el-muhit, 1/320.6 El-Bahru el-muhit, 1/320.

70

potrošnja ili djelimični nedostatak predmeta, ili da se za taj predmet veže tuđe pravo, sa njihovim pojašnjenjem o tome.1

Nema razlike između batila i fasida po pitanju bračnog ugovora kod hanefija

Neki od savremenih učenjaka misle da hanefije odbijaju svoje pravilo u razlikovanju između batila i fasida kada je riječ o bračnim ugovorima, što nije tačno. Zbog opasnosti bračnog ugovora hanefije ne razlikuju između ova dva ugovora. O tome Imam Kemaluddin b. Hemam (poznati hanefijski učenjak) u svom djelu 'Fethu-l-Kadiru' kaže: "Batil i fasid ugovor u braku su isti.''2 Ovo potvrđuje većina hanefijskih knjiga.

Neki učenjaci, koji su pisali o međuljudskim odnosima i braku, su naveli da je srž razlikovanja u tome što neki ugovori za sobom povlače pojedine posljedice a drugi ne, što je takođe nepravilno. Jer je srž razlikovanja između ova dva ugovora u tome da se ugovor sklopi i da ne bude poništen. Tako da hanefije – kako smo spomenuli – tvrde da fasid prodaja ukazuje na posjedovanje imetka ali je on nečist, dok fasid brak, po njima, treba raskinuti prije odnosa i poslije njega, tako da ne priznaju fasid brakove ni u kom slučaju.

Ali tvrdnje pojedinih učenjaka da se na neke od tih ugovora odnose posljedice ispravnog bračnog ugovora kao što je mehr, izdržavanje i pripisivanje djece, ali to nije bit u razlikovanju između batil i fasid ugovora. Što ukazuje na to da hanefije i neki drugi tvrde da pojedini batil ugovori za sobom potežu neke od posljedica za koje ugovorne strane nisu znale da su bezvrijedne.

Onaj ko se oženi sa svojom sestrom po mlijeku, ili po srodstvu, a on to ne zna, zatim to sazna, ovaj brak biva batil i obaveza ga je raskinuti, a za sobom povlači neke posljedice, isto tako se odnosi na onaj brak koji je pod sumnjom.

Ono što je dovelo pojedine učenjake do ovog propusta jeste možda presuda o nekim ugovorima kao fasid ili batil ako se radi o braku. Ali će pojašnjenje o tome doći tj. da bit razlikovanja među njima u braku se sasvim razlikuje od biti razlikovanja u drugim ugovorima, i to je ono što ćemo pojasniti u sljedećem odlomku.

Osnovna razlika između batila i faida u bračnim ugovorima

U prethodnim odlomcima sam pojasnio da većina učenjaka ne pravi razliku u nazivima između batila i fasida bračnog ugovora, i da su hanefije te koji su napravili razliku između njih u drugim ugovorima mimo braka, ali da ih nisu razlikovali u bračnim ugovorima.Međutim veliki broj učenjaka pravi razliku između batila i fasuda sa drugog aspekta,tako da oni batil brak 1 Pogledaj: El-Bahru el-muhit, 1/321.

2 Ovo je prenijeo od njega Ibn 'Abidin u svojoj Hašiji, 3/132.

71

nazivaju onaj oko čije ništavnosti su se složili svi učenjaci, a fasid nazivaju onaj oko kojeg su se razišli.

Ibn Kudame kaže: ''Svaki brak oko čije su se ništavnosi složili učenjaci, kao što je brak sa petom ženom, ili sa udatom, ili sa onom koja je u idetu, ili brak sa onom koju je pustio tri puta, pa ako sa njom ima odnos znajući za zabranu onda je to blud koji za sobom povlači šerijatski određenu kaznu (had)...'' ali se ta kazna neće izvršiti za brak oko kojeg postoji razilaženje. Kao što je privremeni brak 'mut'a', ili zamjena štićenica bez davanja mehra jednoj ili objema 'šigar', ili dogovoreni brak nakon trećeg razvoda kako bi je dozvoli njenom prvom mužu 'tahlil', ili brak bez staratelja i svjedoka, ili da se oženi sa ženom čija je sestra u idetu od njegovog razvoda, ili da oženi petu dok je četvrta u idetu.''1

Na drugom mjestu Ibn Kudame kaže: ''Nema šerijatske kazne za fasid brak, bez razlike da li on bio ubjeđenje u njegovu zabranu ili dozvolu.'' Zatim je naveo razilaženje među učenjacima u pogledu izvršavanja šerijatske kazne (hadd) za fasid brak, zatim je rekao: " A što se tiče batil brakova kao što je brak sa udatom ili onom koja je u idetu i sl. ako znaju o čemu se radi i znaju za njegovu zabranu njih dvoje su bludnici, nad njima se mora izvršit šerijatska kazna, i u takvom braku se djeca ne priznaju.'' 2Na trećem mjetu pojašnjava pa kaže: ''Osamljivanje sa onom koja mu nije zabranjena ne obavezuje idet u batil braku, niti njoj slična ima pravo na idet nakon njegove smrti, pa ako sa njom bude općio na njoj je da sačeka tri čišćenja od trenutka kada je sa njom općio ne od vremena kada se sa njom rastavio ili od trenutka njegove smrti, isti je slučaj kada je riječ o bludu.''3

Ostale pravne škole navode ono što je navela i hanbelijska škola, tako da Imam Derdir od učenjaka malikijskog mezheba potvrđuje da malikijski pravac, o braku oko čije nepravilnosti postoji slaganje, zastupa stav da se takav brak mora razvrgnuti bez talaka svejedno imao polni odnos sa njom ili ne. I nema potrebe za razvodom jer u osnovi taj brak ne postoji, ali ako se radi o braku oko čije nepravilnosti postoji razilaženje onda se pojavljuje potreba za sudijom koji će presuditi njegovo raskidanje u slučaju ako muž odbije da ga raskine on lično. Pa ako drugi sa njom napravi bračni ugovor prije raskinuća sa prvim, brak ovog drugog neće biti pravilan. Zatim je naveo prvi primjer oko kojeg se slažu kao što je brak sa petom ženom.

Derdir potvrđuje da ono o čemu se razilaze učenjaci neće biti raskinuto osim sa razvodom ili sa presudom sudije, i u tome nema razlike da li se radi o onome koji se tome suprostavlja unutar ili van ovog mezheba, suprostavio se on četverici imama ili nekom drugom, zatim je potvrdio da se zabrana po srodstvu potvrđuje i proširuje u fasid braku kao što je i u pravilnom.''4

1 El-Mugni, 12/243.2 El-Mugni, 9/353.3 El-Mugni, 11/261.4 Eš-Šerhu es-sagir, 2/388-389.

72

Imam Kasani , hanefijski učenjak, kaže: ''Fasid brak nema svog propisa prije općenja sa ženom, ali poslije općenja za njega se vežu propisi od kojih je potvrđivanje porijekla djece, obaveza ideta, i obaveza isplate mehra.''1

Takođe je potvrdio da osamljivanje u fasid braku ne obavezuje idet.2

Mi možemo predstaviti razlike između batila i fasida ugovora u sljedećim tačkama:

1- Batil brak je onaj oko čije bezvrijednosti postoji konsenzus, kao što je brak sa udatom ženom, i nad kime se izvršava šerijatska kazna nad onim koji je općio u takvom braku znajući za zabranu, dok je fasid brak onaj oko čije nepravilnosti postoji razilaženje i koji ne obavezuje izvršavanje šerijatske kazne.

2- Batil brak se ne potvrđuje pa makar ga sudija i odobrio, dok se fasid brak neće raskinuti makar ga presudio sudija. I nije dozvoljeno da se žena uda u nepravilnom braku sve dok je ne pusti njen muž ili dok sudija ne raskine njihov brak. ??????????????????????

3- Sa batil ugovorom nema ideta i izdržavanja, čovjeku se sa njim ne ubraja da je oženjen, niti se u takvom braku potvrđuje porijeklo djece a ni pravo na nasljedstvo. Ali što se tiče fasid ugovora on za sobom ne povlači nikakve posljedice od pravilnog ugovora prije općenja, ali ako bude sa tom ženom imao odnos taj brak za sobom povlači posljedice ispravnog braka.3

Treći predmet: Batil i fasid bračni ugovori

Prvo: Brak muslimana sa nemuslimanima

Allah nije dozvolio muslimanu ili muslimanki brak sa mnogobošcima. , و'ال'.1 وا Nر3ك'ات3 ت'نك3ح تFى ال,مNش, ة_ يNؤ,م3نF ح' ن'ة_ و'أل'م' م3 ؤ, yي,ر_ م مLن خ'

Pر3ك'ة ل'و, مyش, ب'ت,كNم, و' ' أ'ع,ج' ال , و' وا Nنك3حNر3ك3ين' ت تFى ال,مNش3 , ح' نNوا م3 يNؤ,ل'ع'ب,د_ ؤ,م3ن_ و' yي,ر_ م ر3كP مLن خ' ل'و, مyش, ب'كNم, و' ل'ئ3ك' أ'ع,ج' و,

Nون' أNإ3ل'ى ي'د,ع الل�هN النFار3 نFة3 إ3ل'ى ي'د,عNو' و' ة3 ال,ج' ر' غ,ف3 ال,م' يNب'يLنN ب3إ3ذ,ن3ه3 و' آي'ات3ه3 و'

م, ل3لنFاس3 NهFون' ل'ع'ل NرFي'ت'ذ'ك2.

"Ne ženite se idolopoklonkama dok vjernice ne postanu; uistinu je robinja

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/335.2 Prethodni izvor.3 Pogledaj: El-Mugni, 7/339,342,343,345. Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/103.

73

vjernica bolja od idolopoklonke, makar vam se ona i sviđala! Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; jer uistinu je rob vjernik bolji od idolopoklonika, makar vam se i dopadao ti zovu u Vatru, a Allah voljom Svojom poziva Džennetu i oprostu, te objašnjava ljudima Znakove Svoje, da bi se podsjećali!"(El bekara,221.).

Islamski ummet se složio da brak sa mušricima, osim kitabija, nije dozvoljen. Učenjaci su se takođe složili oko toga da je muslimanu dozvoljeno oženiti se sa kitabijkom ( jevrejkom ili kršćankom ) i ovome se nije usprotivio osim Abdullah b. Omer uzimajući za argument za svoj stav riječi Uzvišenog:

' ال , و' وا Nنك3حNر3ك3ين' ت تFى ال,مNش3 , ح' نNوا م3 يNؤ,

Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; (El Bekara,221.).

Ispravno mišljenje po pitanju ovog ajeta jeste to da je on općenit (am), dok je ajet koji dozvoljava brak sa kitabijkama poseban i specifičan (has), a on glasi:

Nن'ات ص' ال,مNح, , الFذ3ين' م3ن' و' ال,ك3ت'اب' أNوتNواi čestite kćeri onih kojima je data Knjiga El Maide, 5.).

Kod učenjaka postoji pravilo da ako se nađu dva dokaza jedan općenit (am) a drugi poseban i specifičan (has) i ako se između njih desi kontradiktornost, da se prednost daje posebnom (has) nad općim (am).

Učenjaci su se složili o zabrani udaje muslimanke za nemuslimana, zbog toga što ne postoji dokaz koji bi dao iznimku nekom od nevjernika da se oženi sa muslimankom. Ovaj kur'anski ajet ostaje općenitog značenja i ovu općenitost i zabranu udaje muslimanke za sljedbenika knjige, to potvrđuje ajet:

' ال , و' وا Nنك3حNر3ك3ين' ت تFى ال,مNش3 , ح' نNوا م3 يNؤ,

Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; (El Bekara,221.).

ا ي'ا 'يyه' نNوا الFذ3ين' أ 3ذ'ا آم' اءكNمN إ ن'اتN ج' ؤ,م3 Nال,م Pات ر' اج3 نNوهNنF مNه' ت'ح3 ام, هN ف' Fالل�� Nأ'ع,ل'م Fن ان3ه3 إ3ن, ب3إ3يم' تNمNوهNنF ف' ن'اتP ع'ل3م, م3 ؤ, Nال' م وهNنF ف' Nع�� ج3 ار3 إ3ل'ى ت'ر, Fف��Nال,ك

لÅ هNنF ال' م, ح3 NهFال' ل م, و' Nون' هyل لهن ي'ح3

O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima; one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni

74

Ali šerijat je dozvolio muškarcima muslimanima brak sa kitabijkom mimo mušrikinja jer sljedbenici Knjige, iako su mušrici imaju u sebi nešto od vjerovanja i znanja kojim poznavaju to vjerovanje, i koji prave razlike između nekih od halala i harama, dok kod mušrika ništa od toga ne postoji. Zbog toga između muslimana i budista i drugih idolopoklonika ostaje vječno neprijateljstvo i mržnja, tako da ne postoji mogućnost ostanka bračnog života između ove dvije osobe između kojih postoji ovoliki razdor.

Zakonodavac je dozvolio brak muslimanu sa kitabijkom ( kršćankom i jebrejkom), ali nije dozvolio brak muslimanki sa kitabijom, jer musliman vjeruje u sve poslanike koje je Allah poslao, kao i u sve knjige koje je objavio, ali kitabije ne vjeruju u našeg Poslanika niti u našu Knjigu. Tako da je vjera kitabijke, prije nego što je izmijenjena, u osnovi poštivana, a njena knjiga i poslanik su poštivani kod muslimana, dok kitabija ne cijeni ništa od toga u slučaju braka sa muslimankom. Tome dodaj da islam ne prihvata da se iko od nemuslimana uzdiže nad muslimanima, a brak uslovljava da muž ima prednost nad ženom što bi značilo da kafir ima vlast nad muslimankom.

Takođe nije dozvoljeno oženiti se sa ženom otpadnicom od islama makar prešla u jevrejstvo ili kršćanstvo, jer otpadnik se ne smije ostaviti na svom otpadpadništvu, nego ga treba kazniti, sa razilaženjem među učenjacima o kažnjavanju otpadnice da li će biti ubijena ili pritvorena.

Ako jedan od muslimana otpadne od vjere njegov brak sa supružnikom muslimanom se raskida.A ako jedan od bračnih drugova kršćana i židova primi islam, ako je primio islam muž onda je njemu dozvoljeno da zadrži svoju ženu kitabijku, a ako to bude žena onda će se brak sa njim raskinuti, ako njen muž ne primi islam dok je ona u idetu.

Drugo: Privremeni brak 'mut'a'

Privremeni brak je brak u kojem se čovjek oženi sa ženom na određeno vrijeme uslovljeno u dogovoru, i nema razlike između toga da sklapanje braka bude sa izrazom "uživanja" sa određenim periodom u braku, ili sa izrazom "brak" u određenom vremenskom periodu.

Ibn Kudame kaže: ''Privremeni brak je da se čovjek oženi sa ženom na određeno vrijeme, kao na primjer da kaže: ''Ženim te sa svojom kćerkom na mjesec dana, ili godinu ili dok kraja sezone, ili do hadža i sl.'' bez ozbira da li to vrijeme bilo poznato ili nepoznato.1

Oni koj izastupaju privremeni brak kažu da on za sobom ne povlači pravo na nasljedstvo, a brak se prekida sa istekom perioda bez razvoda, i sa ovim se razlikuje od braka, i ovu vrstu braka ne dozvoljava niko od učenjaka ehli sunneta.2

1 El-Mugni, 7/57. Pogledaj djelo: El-Istizkar, 16/301.2 Pogledaj djelo: El-Istizkar, 16/294.

75

Učenjaci i imaminezavisno u kojem dijelu islamskog svijeta živjeli i svejedno da li pripadali racionalnoj ili tradicionalnoj školi su se složili o zabranjenosti privremenog braka. Od ovih učenjaka su Malik i sljedbenici njegove škole iz Medine, Sufjan, Ebu Hanife od stanovnika Kufe, Šafija i oni koji su njega slijedili od muhadisa, pravnika i učenjaka, Lejs b. Se'ad od stanovnika Egipta i Maroka, Evzai od stanovnika Šama, Ahmed, Ishak Ebu Sevr, Ebu Ubejd, Davud, Taberi1 i ovaj stav su općenito zastupali svi ashabi i šerijatski pravnici ,kao što kaže Ibn Kudame.2 A ako je ovakva vrsta braka batil njega treba raskinuti prije ili poslije općenja sa ženom.3

Ovome se suprotstavio Imam Zufer, od hanefija,te je privremeni brak priznao, ali u tom slučaju uslov bračnog ugovora smatrao je batilom.4

Razlog ništavnosti u privremenom braku je obznanjivanje vremenskog perioda u bračnom ugovoru, ali ako to bude samo namjera u srcu ali je ne izrekne onda brak neće bitibatil, dok se ovome suprostavio Imam Evzai smatrajući ovaj brak batilom pa makar u namjeri imao ženidbu na određeni period, tvrdeći da je i to privremeni brak.5

O ispravnosti privremenog braka se izjasnio Ibn Abbas, ovaj stav su zastupali i njegovi sljedbenici, Ata', Tavus, to je rekao i Ibn Džurejdž, tako se prenosi od Ebu Seida El-Hudrija, Džabira a tim prevcem su otišle i šije.6

Ibn Abbas smatra da je privremeni brak dozvoljen zbog nužde i jake potrebe, o čemu kaže: ''Ne tako mi Allaha nisam potvrdio privremeni brak osim onako kako je Allah dozvolio jedenje strvine, krvi i svinjetine, tj. kod prisile.''7

U Buharinom 'Sahihu' se od Ibn Ebu Džemre prenosi da je rekao: ''Čuo sam Ibn Abbasa da je bio upitan o privremenom braku pa je dozvolio, pa mu je jedan od njegovih dječaka rekao: ''To je u teškom stanju, dok je žena veoma malo i sl.'', na što Ibn Abbas reče: ''Da.''8

Neki od učenjaka kažu da je Ibn Abbas promijenio mišljenje o privremenom braku zabranivši ga, osim što je Ibn Abdu-l-Berr ocjenio slabima lance i predaje kojima je prenešen Ibn Abbasov stav o njegovoj izmjeni dozvoljenosti privremenog braka.9

Onaj dio islamskih učenjaka koji smatra privremeni brak neispravnim uzimaju za dokaz riječi Uzvišenog:

1 El-Istizkar, 16/300,301.2 El-Mugni, 7/571.3 El-Istizkar, 16/301.4 El-Istizkar, 16/301.

5 El-Istizkar, 16/301. El-Mugni, 7/573.6 El-Mugni, 7/571. Pogledaj djelo: El-Istizkar, 16/295.7 El-Istizkar, 16/300.8 Buharija, 9/167, broj, 5116.9 El-Istizkar, 16/399.

76

الFذ3ين'.1 م, و' Nم, ه ه3 وج3 Nر Nون' ل3فNاف3ظ ح'2.Fم, ع'ل'ى إ3ال ه3 و'اج3 ا أو, أ'ز, ل'ك'ت, م' م, م' NهNان 'ي,م' م, أ NهF3ن إ لNوم3ين' غ'ي,رN ف' م'م'ن3.3 اء اب,ت'غ'ى ف' ر' ل'ئ3ك' ذ'ل3ك' و' و,

Nأ مN ف' Nون' هNال,ع'اد"i koji stidna mjesta svoja čuvaju", "osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju"; "a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju"; (El Mu’minun,5\7.).

Ajet dokazuje zabranu privremenog braka zato što je Allah pohvalio vjernike koji čuvaju svoje polne organe osim od sviojih žena i robinja, dok je žudnju ili slijeđenje nekog drugog osim ova dva puta nazvao pretjerivanjem koje je Allah zabranio. Tako da onaj ko oženi ženu u privremenom braku biva pokuđen i osoba koja je prekoračila granice, jer ona koju je oženio privremeno nije mu ni žena niti mu je ona robinja.

Allahov Poslanik je bio dozvolio svojim ashabima privremeni brak, zatim je ovaj propis bio derogiran a privremeni brak zabranjen još u vremenu Allahovog Poslanika . U Buharinim i Muslimovim zbirkama hadisa se od Alije b. Ebu Taliba prenosi da je Vjerovjesnik zabranio privremeni brak i meso domaćih magaraca na dan Hajbera.1

U Muslimovom 'Sahihu' od Sebure Džuhenija se prenosi da je bio sa Allahovim Poslanikom pa je rekao: ''O ljudi, ja sam vam bio dozvolio privremeni brak sa ženama, Allah je to sad zabranio sve do Sudnjeg dana, a onaj kod koga bude nešto od toga neka je pusti, i nemojte od njih uzimati ništa od onoga što ste im dali.''2

Ako je oženi pod uslovom da je razvede

Hanbelije tvrde da, čovjek koji oženi ženu pod uslovom da je razvede u određenogm vremenu, takav brak nije ispravan, isto kao da uslovi njen razvod ako joj dođe otac ili brat, jer su ovaj uslov učinili preprekom da brak traje, te su ga ubrojali u privremeni brak. Ebu Hanife kaže: ''Brak je ispravan ali uslov je batil'', ovo je očitiji stav i kod Šafije, kojeg je naveo u većini svojih knjiga, jer se brak desio pod općim pojmom, nego je sam sebi postavio uslov, što ne utiče na njega, kao što bi postavio uslov da se neće ženiti na nju ili da neće putovati sa njom.3

Međutim ispravno mišljenje je ono kojeg su zastupale hanbelije jer iz uslova proizilazi privremenost, a određivanje vremena brak čini bezvrijednim.

Treće: Brak 'muhallil' *

1 Buharija, 9/166, broj, 5115. Muslim, 9/536. 2 Komentar Muslimove zbirke od Nevevija, 9/533, broj, 1406.3 Pogledaj: El-Mugni, 7/573.

77

Ako čovjek razvede ženu tri puta ona mu nije dozvoljena sve dok se ne uda za drugog, te bude sa njim u braku u kojem će imati sa njim polni odnos. Dokaz su riječi Uzvičenog:

إ3ن ا ف' ه' ' ط'لFق' ال لy ف' تFى' ب'ع,دN م3ن ل'هN ت'ح3 ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'"A ako je opet pusti, ona mu nije nakon toga (za brak) dopuštena sve dok se ne uda za drugog muža. ( El Bekara,230.).

Ali ako se brak sklopi sa ovim drugim, zatim umre prije nego što bude imao sa njom polni odnos, ili je razvede prije polnog odnosa ona neće biti još uvijek dozvoljena svom prvom mužu.1

Ova vrsta braka je bezvrijedna i zabranjena po mišljenju svih učenjaka, od kojih je Hasan, Neha'i, Katade, Malik, Lejs, Sevri, Ibn Mubarek i Šafija. Bez obzira da li mu rekao ''Udajem je za tebe sve dok ne budeš imao polni odnos sa njom'' ili da uslovi ako on to učini da između njih dvoga nema više braka, ili ako je učini polnim odnosom dozvoljenom prvom muž da je mora pustiti. Od Ebu Hanife se prenosi da je brak ispravan ali da je uslov batil. Dok je Šafija, za prva dva slučaja rekao da brak nije ispravan, a za treći slučaj postoje dva mišljenja prenesena od njega.2

A ono što prenosi Ibn Kudame od Šafije da u trećem slučaju, kojeg smo gore spomenuli, ima dva mišljenja prenesena od njega osim što je noviji stav Šafije taj da je takav brak batil.3 Poznato je da ako se podudare novo i staro mišljenje da je novo mišljenje njegov mezheb.

Zabrana braka onoga koji dozvoljava ženu je došla u hadisu Ibn Mes'uda gdje kaže: ''Allahov Poslanik je prokleo onoga koji je čini dozvoljenom i onoga kome se čini dozvoljenom.'' Bilježe ga Ahmed, Nesai i Tirmizi i on ga je ocjenio vjerodostojnim.4

Allahov Poslanik je onoga koji je čini dozvoljenom nazvao 'posuđenim jarcem' tako da u 'Sunnenu' od Ibn Madže se od Ukbe b. Amira prenosi da je rekao: ''Allahov Poslanik je rekao'': ''Nećete li da vas obavijestim o posuđenom jarcu?'' Pa su rekli: ''Naprotiv Allahov Poslaniče'', a on reče: ''To je onaj koji ženu čini dozvoljenom, Allah je prokleo onoga koji je čini dozvoljenom i onoga kome se čini dozvoljenom.''5

(* Ovo je vrsta neispravnog braka , gdje čovjek fiktivno sklopi brak sa ženom koja je razvedena tri puta od strane svog muža iz namjere da je razvede i učini dozvoljenom njenom prvom mužu.)

1 Pogledaj djelo: El-Istizkar, 16/157-158.

2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/574. Pogledaj po ovome pitanju djelo: El-Havi, 11/456.3 El-Havi, 11/457.4 El-Munteka, Ibn Tejmijje, 546.5 Prethodni izvor.

78

Četvrto: Brak 'šigar'

U Muslimovom 'Sahihu' se od Ibn Omera prenosi da je Allahov Poslanik rekao: ''U islamu nema šigara.''1

Nekolicina prenosilaca prenose od Abdullaha b. Omera da je Allahov Poslanik zabranio brak šigar.2

Riječ šigar u arapskom jeziku se odnosi na odvajanje ili samovoljno osamostaljivanje. Kada kažu da se čovjek odvojio od vladara to jeste oslobodio se od onoga kome je bio potčinjen. Njegova osnova je uzeta od riječi podići i razdvojiti ili kada pas podigne nogu da bi mokrio, pa se kaže pas je odvojio i podigao nogu, tj. odvojio je nogu od zemlje da bi mokrio.3

Zabrana ove vrste braka je došla pojašnjena u hadisu kojeg bilježi Buharija od Abdullaha b. Omera a njegov tekst je sljedeći: ''Šigar je zabranjen, a čigar je da čovjek uda svoju kćerku za čovjeka u zamjenu da onaj drugi uda svoju kćerku za njega bez a da se njima dvjema isplati mehr.''4

Da li je pojašnjenje značenja šigara od Poslanika , ili je to od Abdullaha ibn Omera, ili je to od njegovog prenosioca Nafie, ili je od njegovog prenosioca Imama Malika? O tome su se učenjaci razišli.5

Učenjaci su se razišli po pitanju propisa ove vrste braka, neki su ga smatrali batilom i rekli da se mora raskinuti, dok su drugi rekli da je ispravan ali da se uslov pod kojim je sklopljen mora poništiti.

Razlog njihovog razilaženja je u tome zato što spomenuta vrsta braka sadrži dvije stvari:

Prva: je ta da u njemu nema spomena mehra, tako da je svaka žena učinjena mehrom onoj drugoj.

Druga: je ta da je brak svakog od ovih ljudi uslovljen da ga ovaj drugi oženi sa njegovom štićenicom.Većina učenjaka smatra da je razlog zabrane prva stvar, a to je nepostojanje mehra, ovo je Ahmedov, malikov i Ibn Tejmijjin stav,6 i ovo je takođe stav hanefijskog mezheba.7

Veliki broj onih koji su slijedili ovaj stav su rekli da je ovaj brak ispravan, i da se mora isplatiti mehr svakoj od njih shodan mehru ženasličnih njoj.

1 El-Munteka, Ibn Tejmijje, 547.2 Medžd Ibn Tejmijje je ovaj hadis njima pridodao u djelu: El-Munteka, 547. Ovaj hadis se nalazi kod Buharije, 6/162.3 El-Havi od Mavridija, 11/443.4 Buharija, 9/162, broj, 5112.5 Fethu el-bari, 9/162.6 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 9/344.7 Muhtesaru et-Tahavi, 181.

79

Tako da su rekli da je obaveza da se svakoj od njih dviju isplati mehr u visini mehra žena sličnih njoj. Dokaz onih koji smatraju da je ovaj brak ispravan jeste to što se u njemu ne mora spominjati mehr kao obavezan, a ako se obaveže isti mehr u ovakvoj vrsti braka on će biti poput braka u kojem mehr uopće nije naveden te će shodno tome u ovakvoj situaciji mehr biti utvrđen nakon sklapanja bračnog ugovora.1

Od Muhammeda b. Hasana se prenosi da je rekao: ''Ako uda kćerku tako da njen mehr bude da onaj za njega uda svoju kćerku, brak je ispravan, a njoj pripada mehr isti kao mehr žena njene porodice, nema oduzimanja niti nepravde. Ovo je stav Ebu Hanife i svih naših pravnika.''2

A kada im se kaže kako možete šigar činiti ispravnim brakom a Allahov Poslanik ga je zabranio?'' Oni kažu: ''Mi ga ne činimo ispravnim zato što je to šigar, nego mi samo uslov smatramo bezvrijednim, jer je svaka žena učinjena mehrom onoj drugoj, svakoj od njih će se dati isti mehr, čime šigar, koji je zabranjen, postaje bezvrijednim.''

Ovako su rekli i u braku onoga koji dozvoljava ženu poslije trećeg razvoda, i veoma mali broj učenjaka su ovaj stav izrekli po pitanju privremenog braka.3

Ono što je izabrao Šejhu-l-Islam jeste da brak nije dozvoljen bez mehra, jer im je Allah naredio da se ne žene osim sa mehrom, a samo je Poslaniku dozvolio da se ženi bez mehra.

ن'ا د,ق' ا ع'ل3م, ن'ا م' ض, ر' م, ف' م, ف3ي ع'ل'ي,ه3 ه3 و'اج3 ا أ'ز, ل'ك'ت, و'م' م, م' NهNان 'ي,م' أ

Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu.(El Ahzab,50.).

Tako da u braku mora postojati određeni mehr ili da se prešuti utvrđivanje mehra,pa ako se dvije ugovorne strane zadovolje mehrom onda u uredu, a ako ne onda ženi pripada mehr u visini mehra žena sličnih njoj.4

Obrazloženje zabrane po hanbelijskom mezhebu je to što je svaki od njih dvojice uslovio da ga ženi sa svojom štićenicom, a ne to što nema mehra u ovom ugovoru. 5 Tako da je na osnovu ovoga brak šigar batil makar se u njemu mehr i odredio.

Imam Malik – onako kako to prenosi Ibn Abdu-l-Berr od njega – je slijedio ovaj stav. On je smatrao da brak šigar nije ispravan, tako da ga treba raskinuti prije polnog odnosa i poslije njega, makar mehr bio spomenut,

1 Muhtesaru et-Tahavi, 181.2 Muvetta od Imama Malika, predaja od Muhammeda b. Hasana, 2/466. Pogledaj djelo: El-Istizkar, 16/203. El-Havi,11/445. Muhtesaru et-Tahavi, 181.

3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/162.4 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/344.5 El-Mugni, 7/568.

80

kao da kaže: ''Oženit ću te sa svojom kćerkom da me oženiš sa svojom kćerkom na ime mehra od stotinu dinara.'' Malik kaže: ''U tome nema hajra.''1

Razlog zabrane šigara kod Šafija je istovrsna i obostrana zamjena njih dviju. U djelu "Muhtesar" od Muzenija stoji da je Šafija rekao: ''Ako uda kćerku, ili ženu kojoj je on staratelj, za čovjeka da bi on udao svoju kćerku, ili ženu kojoj je stararelj, za njega, a svaku od njih učini mehrom onoj drugoj bez spomena mehra objema, to je onaj šigar kojeg je zabranio Allahov Poslanik .''2

Ali ako se spomene mehr jednoj ili objema onda to nije zabranjeni šigar po Šafiji i brak je ispravan ali mehr je nepravilan, tako da svaka od njih dvije dobija mehr shodan ženama sličnih njima.3

Šafije su se razišle ako se svaka od njih učini mehrom onoj drugoj i povrh toga još npr. Stotinu dirhema. Neki od njih su ovaj brak smatrali ispravnim a svakoj od njih dviju su određivali isti mehr žena sličnih njima. Dok su drugi ovaj brak smatrali nepravilnim zbog obostranog uslovljavanja da svaka od njih bude mehr onoj drugoj. Tako da je ovo mezheb šafijske škole.4

Neke hanbelije su uzeli po ovom pitanju stav šafija, iako Šejhu-l-Islama nije bio zadovoljan pojašnjenjem onoga ko je izabrao ovaj stav, jer nije moguće da se uslovi obostano uslovljavanje njihovih tijela kao mehrova, zbog toga što svaki muž posjeduje tijelo svoje žene bez udjela nekoga drugoga u tome. Ali ako mehr jedne od njih učini tijelo one druge ona neće posjedovati svoj mehr, jer njen mehr posjeduje njen staratelj i učinio ga mehrom onoj drugoj, a njoj nije ostavio ništa u posjedstvo. Allah nije dozvolio ovako nešto, nego je zabranio, a žene se neće zadovoljiti da se njihovi mehrovi dadnu nekom drugom, ukratko brak se temelji na zadovoljstvu.5

Peto: Uslovljavanje žene da se razvede sa njenom inoćom

Ibn Kudame kaže: ''Ako ona uslovi da se on razvede od inoće, taj uslov neće biti valjan, jer Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik zabranio da žena uslovljava razvod njenog muža od njene sestre (u vjeri). Zabrana nečega ukazuje na njegovu nepravosnažnost, kao i to jer je ona uslovila da on raskine svoj ugovor, i zato što je uslovila da on obezvrijedi svoje pravo i pravo svoje žene.''6

1 El-Istizkar, 16/202. El-Havi,11/445. 2 El-Havi,11/443.3 El-Havi,11/446.4 El-Havi,11/446. El-Muhezzeb, od Širazija. Pogledaj Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 16/246.5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/344.6 El-Mugni, 9/485.

81

Hadis Ebu Hurejre na kojeg je ukazao Ibn Kudame se nalazi u Buharinom 'Sahihu' kako prenosi Ebu Hurejre pa kaže: ''Allahov Poslanik je zabranio da žena uslovi razvod svoje sestre (u vjeri).''1

U drugoj predaji stoji da je Vjerovjesnik rekao: ''Nije dozvoljeno ženi da zahtijeva razvod svoje sestre (u vjeri) kako bi ispraznila njenu posudu, nego njoj pripada ono što je njeno.''2

Četvrto poglavlje

Sposobnost na brak

Prvi predmet

Definicija sposobnosti, njen propis u braku

Sposobnost (ehlijje) – kao što je došlo u djelu 'Muadžemu vesitu' – ova riječ u arapskom jeziku je ženski rod od riječi 'ehlijj ', a ' ehlijj ' je prisvojna imenica od riječi 'ehl' (porodica) , pa kada kažemo sposobnost za nešto mislimo na odgovarajuću stvar za to.3

Dr. Husejn Halef Džaburi je predočio definicije pravnika i učenjaka u pogledu sposobnosti, pa kaže: ''Iako se ove definicije razlikuju slažu se po tome što ukazuju na jedan željeni cilj tj. sposobnost čovjeka da podnese obavezujuća prava, i ono što mora izvršiti od obaveza nakon što se zato

1 Buharija, 5/324.2 Buharija, 9/219, broj, 5152.3 El-Mu'adžemu el-vesit, 32.

82

pojave obavezni uslovi u onome koji to mora učiniti, zbog ispravnosti potvrđivanja njegovih prava i njegovih obaveza.''1

Stvari za koje je vezana sposobnost su razum i sposobnost razumnog govora, tako da onaj koji nema razuma je nenormalan, što znači da je izgubio sposobnost. A to opet znači da on ne posjeduje moć razlučivanja između dobra i zla shvatajući posljedice svega toga, a njegove riječi i djela ne može niko kontrolisati, jer su oni kod njega isti.

Ako se radi o dječaku koji nema sposobnost razlučivanja on će teško moći razumno pričati, a ako je i razborit dječak njegova razboritost je ograničena. Imam Zerkeši kaže: ''Dječak nije zadužen sa šerijatskim propisima zbog njegovog ograničenog poimanja govora.'' 2 Zato je došlo u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud od Aiše da je Allahov Poslanik rekao: ''Pero je uzdignuto od trojice: Onome koji spava sve dok se ne probudi, nenormalnom dok ne ozdravi i dječaku dok ne dostigne punoljetnost.''

Ebu Davud ga navodi u hadisu od Alije i Ibn Omera r.a. riječima: ''od ludog dok ne ozdravi i onog koji spava dok se ne probudi.''3

Učenjaci su se složili da brak ne može sklopiti onaj ko nije sposoban na brak zbog malodobnosti ili nenormalnosti, i oko toga nema razilaženja, ali ono što zahtijeva proučavanje jeste posredovanje staratelja nad dječakom i nenormalnom osobom u ženidbi. Govor o tome će doći u poglavlju o starateljstvu gdje ćemo proučiti doseg ispravnosti udaje žene bez staratelja.

Drugi predmet

Godine i znakovi punoljetnosti

Prva tema: Definicija punoljetnosti i odeđivanje njegovih znakova

Punoljetnost u jezičkoj terminologiji: se odnosi na dopiranje. Dževheri kaže: ''Dječak je punoljetan tj. dostigao je stupanj shvatanja.'' A to znači, Allah najbolje zna, punoljetnost u vremenu kada postaje obavezan na izvršavanje šerijatskih odredbi.4

1 'Avaridu el-ehlijjeti 'inde el-usulijjine, 71.2 El-Bahru el-muhit, od Zerkešija, 1/345.3 Detaljan pregled ovog hadisa možeš pogledati kod Imama Sujutije u djelu: El-Eštibah ve en-nezair, 212.4 El-Muttaliu' 'ala ebvabi el-muknii', 41.

83

Pravnici su definisali punoljetnost da je to: ''Snaga koja se dešava u maloljetniku sa kojom prelazi iz stanja djetinjstva u stanje odraslog muškarca.''1

Učenjaci punoljetnošću podrazumijevaju dopiranje do granice kada maloljetnik postaje obavezan, i na njemu je da izvršava obaveze kojima ga je obavezao Allah , kao i ispravnost njegovih postupaka u prodaji i kupovini, darivanju i testamentu, u ženidbi i razvodu, i sl. tome.

Punoljetnost kod dječaka i djevojčice biva ispoljena znakovima koji ukazuju na to, pa kada se ti znakovi dese ili nađu to znači da su maloljetnik ili maloljetnica dostigli stupanj obaveznosti, ti znakovi su:

1- Polucija, a to je izlazak sjemena sa osjećajem slasti u toku sna, ili u stanju prisebnosti kroz polni odnos.

Ibn Kudame prenosi konsenzus učenjaka o punoljetnosti dječaka ako je doživi kroz poluciju u snu, a od Ibn Munzira prenosi da je rekao: ''Složili su se da farzovi i propisi obavezni onome koji polucira i koji je obdaren razumom.''2

Učenjaci su imali pravo da se slože oko toga, jer dokazi koji ukazuju na punoljetnost poluciranjem su direktne i potvrđene vjerodostojnosti.

3ذ'ا إ الN ب'ل'غ' و' 'ط,ف' نكNمN األ, لNم' م3 Nوا ال,حNت'أ,ذ3ن ل,ي'س, ا ف' ت'أ,ذ'ن' ك'م��' ذ3ين' اس��, Fم3ن ال�� م, ب,ل3ه3 ق'

"A kad djeca vaša dostignu spolnu zrelost, neka onda uvijek traže dopuštenje oni stariji od njih; (En Nur,59.).

NمNت'أ,ذ3نك ل'ك'ت, الFذ3ين' ل3ي'س, انNكNم, م' 'ي,م' الFذ3ين' أ لNم' ي'ب,لNغNوا ل'م, و' Nم, ال,حNنك ث' م3 ث'ال'Pات Fم'ر

neka od vas u tri slučaja zatraže dopuštenje da vam uđu oni koji su u posjedu vašem i oni koji još nisu spolno zreli: (En Nur,58.).

U hadisu stoji: ''Pero ne piše djela trojici: dječaku dok ne dostigne punoljetnost.'' Allahov Poslanik je naredio jednom od svojih namjesnika da uzme od svakog punoljetnog jedan zlatnik, tj. pri ubiranju džizje.

Osnova punoljetnosti je naziv za ono u čemu čovjek osjeti slast u toku sna, zatim je ovaj termin upotrijebljen za prelazak osobe granice punoljetnosti do odraslog muškarca. Zatim je upotrijebljen za razum, zbog

1 Es-Semeru e-dani fi takribi el-me'ani, šerhu risaleti Ebi Zejd el-Kajrevani, od Saliha 'Abd es-Semi'a el-Abija el-Ezherija, 254. Pogledaj djelo: Hašijetu es-Savi 'ala eš-šerhu es-sagir, 1/133. 2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/597. Eš-Šerhu el-kebir, od Šemsuddina ibn Kudame, 4/512. El-Mubdi'u bšerhi el-munii', 4/332. Hašijetu es-Savi 'ala eš-šerhi es-sagir, 3/404. Pogledaj djelo: Mugni el-muhtadž, 2/166.

84

toga što je punoljetnost upotpunjavanje razuma zbog toga što osoba uživa u svom snu onako kako to uživaju muškarac ili žena.1

Ko bude pogledao u riječi islamskih učenjaka bit će čvrsto ubijeđen da su oni podrazumijevali pod punoljetstvom (ihtilam), u poglavlju koje govori o punoljetsvu, izlazak sperme kod čovjeka ili žene, u snu ili u budnom stanju.2

2- Dlake oko stidnih dijelova tijela, to su krute dlake koje rastu oko polnog organa koje se moraju uklanjati brijanjem, ali ne tanke dlačice koje se pojave u djetinjstvu. Mišljenje da su ovo znakovi punoljetnosti kod maloljetnika i maloljetnice je stav Ahmeda, Malika i Šafije u jednoj predaji, u drugom mišljenju kaže: da se ovo odnosi na punoljetnost mnogobožaca, i ovo je potvrđeno u šafijskom mezhebu, iako Ebu Hanife ovo nije uzeo za znak punoljetnosti.3 Ovo je Malikovo mišljenje u poglavlju o potvori od njegovih bilješki.

Oni koji pojavu dlaka oko polnog organa smatraju znakom punoljetnosti uzimaju za dokaz to da je Vjerovjesnik , kada je Se'ad b. Muaz presudio Benu Kurejzi, te je rekao da se punoljetni muškarci pobiju a njihove žene i djeca porobe, te je Poslanik naredio, u čiju se punoljetnost sumnja, da im se razotkriju stidni dijelovi tijela, pa kod koga se utvrdilo da su im se dlake pojavile ubili bi ga sa kim nije bio takav slučaj ostavili bi ga među robljem.

3- Punoljetnost godinama, učenjaci su se razišli o broju godina sa kojima dječak ili djevojčica dostižu stupanj punoljetnosti, čak iako ne dožive poluciju na više mišljenja:

a) Da je to petnaesta godina za dječaka, mišljenje koje zastupaju Ahmed, Evzai, Šafija, Ebu Jusuf i Muhammed.4

b) Nema ograničenja za punoljetnost u godinama, ovo je stav Imama Malika i Davuda zbog riječi Poslanika : ''Pero ne piše djela trojici: dječaku dok ne polucira.''5 Pa kažu da potvrđivanje punoljetnosti na neki drugi način osim polucije se suprotira hadisu.

c) Da je to sedamnaesta godina, ovaj stav zastupaju pojedine malikije. 6

1 El-Kullijat, od Ebu el-Beka el-Kefevija, 404.2 Šerhu minhadži et-talibine, 2/300.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/597. El-Mukniu', 2/139. Mugni el-muhtadž, 2/168. Fethu el-'aziz šerhu el-vedžiz, od Rafi'ija, 10/281. Hašijetu es-Savi 'ala eš-šerhi es-sagir, 3/404.4 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/598. Eš-Šerhu el-kebir, od Šemsuddina ibn Kudame, 4/512. 5 Mugni el-muhtadž, 1/166. El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/598. Eš-Šerhu el-kebir, 4/512.6 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/598. Eš-Šerhu el-kebir, 4/512. Hašijetu es-Savi 'ala eš-šerhi es-sagir, 3/404.

85

d) Od Ebu Hanife se prenose dvije predaje: jedna je da je to osamnaest godina, a druga je da je to sedamnaest godina. Što se tiče djevojčica kaže da je to sedamnaesta godina.1

Od svih ovih mišljenja mislim da je prvo najispravnije, a to je da se punoljetnost ograničava na petnaest godina, jer se prenosi vjerodostojna predaja od Ibn Omera da je Allahov Poslanik rekao: ''Ponudio sam se Allahovom Poslaniku u četrnestoj godini ali mi nije dozvolio da krenem u borbu. Kada mi je bilo petnaest godina dozvolio mi je.'' Mutefekun alejhi.2

Među učenjacima nema razilaženja da su menstrulano pranje i trudnoća dva znaka punoljetnosti djevojke.3 Ova dva znaka su specifični za djevojke u odnosu na dječake, dok su prva tri zajednički među njima.

Druga tema: Najmanja granica u godinama punoljetnosti

U prethodnim stavkama smo pojasnili stavove učenjaka po pitanju godina punoljetnosti kod dječaka i djevojčice ako se na njima ne pojave znakovi punoljetnosti prije toga. Ali ako dječak doživi poluciju u snu ili mu oko stidnog dijela tijela narastu grube dlake, ili ako djevojka dobije menstruaciju i zanese onda se oni ocjenjuju punoljetnima na osnovu znakova koji su se pokazali kod njih.

Učenjaci su se razišli oko donje granice kada se mogu ti znakovi pokazati što bi ukazalo na njihovu punoljetnost.

Najmanje što je rečeno po tom pitanju jeste deveta godina, ovo je šafijski i malikijski stav, dok je kod hanbelija deset godina a kod hanefija je to dvanaesta godina.

Što se tiče djevojčice po hanefijskom mezhebu to je deveta godina, i ovo je očitije u šafijskom i hanbelijskom mezhebu.

Ali je istina da se punoljetnost postiže pojavom znakova, pa ako se nađe znak, posebno polucija, menstruacija ili trudnoća, onda se dostigla punoljetnost. U tome se narodi razlikuju isto kao što se razlikuje od osobe do osobe, a određivanje donje granice će možda nekome nanijeti sramotu, jer se ovo određuje na osnovu određenog broja godina, a moguće je da se punoljetnost nađe kod nekoga ko je mlađi od toga što se kaže.

Treća tema: Pogled u starost dozvoljenu za brak u pojedinim državnim zakonima

Govorili smo o starosti koju su pravnici odredili za brak, u sljedećim redovima ćemo pojasniti stavove pojedinih državnih zakona starog i novog vremena.

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/598. Eš-Šerhu el-kebir, 4/513.2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/599.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 6/599. Eš-Šerhu el-kebir, od Šemsuddina ibn Kudame, 4/514. Mugni el-muhtadž, 2/167. Fethu el-'aziz šerhu el-vedžiz, od Rafi'ija, 10/281.

86

Kod židova godina starosti za brak je trinaesta za muškarca a dvanaesta za ženu, a dozvoljen je brak onome kod koga se primijete znakovi punoljetnosti i prije ove starosti.

Rimski zakon nalaže da su godine starosti za brak kod muškarca četrnaesta a za djevojku dvanaesta.

Francuski zakon brak muškarcu ne dozvoljava prije osamnaeste godine a djevojci prije petnaeste osim sa dozvolom predsjednika republike.

Njemački zakon nalaže da se muškarac može oženiti poslije dvadeset i prve godine dok se djevojka može udati nakon dvadesete godine.

Švicarski zakon muškarcu dozvoljava brak sa dvadeset godina a djevojci sa osamnaest. U Italiji zakon nalaže da se muškarac može oženiti poslije osamnaeste a djevojka poslije petnaeste godine starosti.1

Mogli smo primijetiti da stari zakoni i stari ustavi dozvoljavaju brak u ranim godinama dok današnji zakoni ograničavaju brak u kasnijim godinama. A čudno je da se u državama koje spriječavaju rani brak najviše širi razuzdanost, blud i homoseksualizam.

Islamske države su pale pod uticaj zaapadnih država u podizanju granice starosti kojom se dozvoljava brak.

Tuniski zakon međuljudski odnosa u petom poglavlju bračne starosti ograničava muškarca na dvadeset godina a djevojku na sedamnaest godina. Sklapanje ugovora ispod ove starosne dobi se ne može obaviti osim sa posebnom dozvolom iz sudnice, a sudnice ovakve dozvole ne izdaju osim zbog opasnih razloga i očite koristi supružnika.

Tuniski zakon u šestom poglavlju nalaže da se brak ispod ove starosne dobi ne može obaviti osim sa dozvolom staratelja.

Ustav međuljudskih odnosa u Emiratima u predmetu br. 20, prvi red nalaže starosnu dob od osamnaest godina za muškarca i šesnaest za djevojku, kao što su odredili novčane kazne onima koji učine suprotno ovom zakonu.

Ustav međuljudskih odnosa u Siriji starosnu dob muškarcu ograničava sa napunjenih osamnaest godina a djevojci sa napunjenih sedamnaest godina, osim što su momcima dozvolili brak sa napunjenih petnaest godina a djevojci sa trinaest godina, u slučaju ako zatraže brak te se dozvoli sa dopuštenjem od sudije ako se ispostavi da to njihova tjela mogu ponijeti pod uslovom pristanka staratelja bio on otac ili djed.2

1 Pogledaj djelo: Šerhu el-kanuni eš-šahsijjeh es-surij, od Siba'ija, 1/138-140.2 Šerhu el-kanuni eš-šahsijjeh es-surij, od Siba'ija, 1/135-136.

87

Pravilnik o izvršavanju zakonskih odredbi u Egiptu zabranjuje presudu o braku ako je supruga mlađa od šesnaest godina a suprug mlađi od osamnaest godina. Taj pravilnik je zvaničnim službenicima zabranio obavljanje ili sklapanje bračnih ugovora prije nego što oba supružnika dostignu određenu starosnu dob.1

Jordanski zakon o međuljudskim odnosima starosnu dob za brak muškarcu je odredio sa šesnaest godina a djevojci sa petnaest godina.

Četvrta tema: Udaja maloljetnice za odraslog

Ako supružnici naprave bračni ugovor sa obostranim zadovoljstvom onda ni jedno od njih dvoga neće osjećati grešku bez obzira dali bili približni godinama starosti ili da između njih postoji velika razlika tj. da jedno od njih dvoga bude starije od drugog a drugo mnogo mlađe.

Allahov Poslanik je oženio Hatidžu kada mu je bilo dvadeset i pet godina a njoj četrdeset dok je Aišu oženio u šestoj godini a njemu je bilo pedeset a odnos je imao kada joj je bilo devet.

Buharija je u svom 'Sahihu' naslovio poglavlje pa kaže: '' Poglavlje udaje maloljetnika za odrasle'' gdje je naveo hadis u kojem stoji da je Allahov Poslanik zaprosio Aišu od njenog oca Ebu Bekra.2

Međutim ono što treba napomenuti jeste da pojedini staratelj koji se staraju o ženama i djevojkama prisiljavaju ih na brak sa mnogo starijim muškarcima od njih u želji za njegovim novcem, zbog njegovog položaja što predstavlja nepravdu kojoj se treba jako i žestoko suprostaviti.

Peto poglavlje

Starateljstvo u pogledu braka

Ovo poglavlje obuhvata definiciju staratelja, kao i propis njegovog uslovljavanja kod sklapanja bračnog ugovora, takođe i pojašnjenje u kojim se stanjima uslovljava njegovo prisustvo, zatim njegova pravosnažnost i prevlast nad onima o kojima se on stara. Da li on ima pravo da prisili na brak one koje su pod njegovim starateljstvom bez njihovog zadovoljstva? Da li on ima pravo da odbije njihovu udaju? Zatim ovo poglavlje se posvetilo spomenu svojstava kojima se mora staratelj okititi, kao i uslove koji se moraju kod njega naći. Zatim spomenuto je ko ima prednost u starateljstvu ako ih ima više, zatim je pojašnjenja mudrost iza uslovljavanja postojanja staratelja, ili kako postupati u slučaju njegovog odsustva ili nepostojanja.

Prvi predmet

1 Ahkamu el-ahvali eš-šahsijjeti, od Hallafa, 21.2 Buharija, 9/123.

88

Definicija starateljstva u jeziku i islamskom pravu

Mušakarac koji je punoljetan, pametan i onaj koji pravedno postupa u svojim aktima ima pravo da se lično oženi, i ne mora tražiti dozvolu od nekoga drugoga. Učenjaci su se složili oko toga da maloljetnik i nenormalna osoba nemaju pravo na samostalnu odluku za brak kao što je već pojašnjeno. Složili su se i oko toga da staratelj ima pravo oženiti maloljetnika ili nenormalnog, ali su se razišli o staratelju koji ima pravo da sklopi ovakav brak, kao što su se razišli oko braka onoga koji je poremećenog razuma i žene koja nema staratelja.

Staratelj, je bliski srodnik kome je Allah dao prevlast u sklapanju braka onome ko se ne može samostalno oženiti ili udati kao što je maloljetnik ili žena. Ibn Menzur staratelja definiše: Staratelj žene je onaj koji ima pravo na njenu udaju, i koji joj neće dozvoliti da sklopi bilo koji ugovor osim sa njim.''1

Staratelj u arapskom jeziku je od riječi bliskost ili nešto što je ispod, staratelj jetima je onaj ko se brine o njemu, stara se o njemu, tako da starateljstvo znači posredovanje, moć i djela kao što to kaže Ibn Menzur.2

Učenjaci su prenosili u više slučajeva definiciju hanefija o starateljstvu koji kažu: ''Starateljstvo je ispunjenje riječi nad nekim htio on to ili ne.''3 Osim što je ovo definicija samo za jednu od dvije vrste starateljstva, a to je starateljstvo s pravom na prisilu, koje se može primijeniti na maloljetnu i nenormalnu osobu, ali što se tiče odrasle, punoljetne i razumom obdarene, nju ova definicija ne obuhvata. Jer je starateljstvo po njihovom mišljenju nad njom poželjno i lijepo, a ne nužno i obavezno. Šejh Muhammed Ebu Zuhre ga definiše: ''Starateljstvo je sposobnost na sklapanje ugovora koji će se izvršiti.''4

Drugi predmet

Mudrost zbog uslovljavanja staratelja

Starateljstvo nad maloljetnikom i nenormalnim je propisano zato što oni nisu sposobni da pravilno postupaju u svojim aktivnostima, tako da trebaju nekoga ko će paziti na njihovu korist, kao što je sa brakom.

Ali kada je riječ o punoljetnoj i razumom obdarenoj ženi onda se ovdje pod starateljstvom ne podrazumijeva prisila žene, njeno ponižavanje i vladanje njom, nego iza toga postoje mnoge druge mudrosti:

1 Lisan el-'areb, 3/985.2 Prethodni izvor.3 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/55.4 El-Ahval eš-šahsijjeh, od Muhammeda Ebu Zehre, 107.

89

1- Čuvanje žene od onoga prema čemu teži od ružnih stvari i razvrata prema muškarcima, kao to da žena ima osjećaj stida – da bi direktno ispoljila svoje emocije u pogledu njih – jer je po prirodi takva – što je spriječava od toga.

2- Ljudi su sposobniji da provjere o kakvom se proscu radi nego što bi to mogle učiniti žene, jer ako bi žena bila prepuštena sama u izboru životnog saputnika bez pomoći od porodice i bližnjih možda neće uspjeti u svom izboru odgovarajućeg muškarca.

3- Uslovljavanje staratelja još više obznanjuje brak, a šerijat poziva na obznanjivanje braka, zbog čega je propisano postojanje staratelja, svjedoka, gozbe i čestitanja.

4- Veza žene sa čovjekom kojeg izabere nije samo njena lična stvar koja se ne odnosi na druge u njenoj familiji. Muž je taj koji veže između porodica, i on je taj koji pravi mrežu upoznavanja sa porodicama, a očevi i braća paze da ona porodica sa kojom se vežu bude na nivou morala i časti. Veza žene sa dobrim čovjekom daje oduška njenoj porodici, dok njene bračne muke njima nanose bol i umaraju ih.

Staratelje tišti muka i kušnja zbog toga što njihova štićenica nije uspjela u izboru svog muža. Ali njihove muke će biti još veće ako se taj problem razvije do te razine da dođe do raskida ove bračne veze, a ona se njima vrati sa nedužnim djetetom u svojoj utrobi, ili da pored sebe povede još po koje dijete, da li će oni biti griješni, kao i to da nemaju pravo na udio kod njegovog izbora kao i u snošenju posljedica u njihovom životu?!!

Šejh Muhammed Ebu Zuhre kaže: ''Osnova starateljstva je u tome što se bračne posljedice neće odraziti samo na supružnike nego će i porodice biti pogođene sramotom ili ponosom.''1

Onaj koji poznaje šerijat zna da je u ovom propisu dobro za ženu koje je čuva od toga da posrne ili da bude uništena. Kao i to da će je sačuvati od ljudskih džina koji bi se voljeli poigrati sa njom. Allah nije propisao starateljstvo kako bi žena bila prisiljena ili ponižena, kao što to misle pojedinci koji nemaju znanja.

Treći predmet

Oni nad kojima se uslovljava starateljstvo

Prva tema : Starteljstvo nad maloljetnikom

Nije dozvoljeno da maloljetnik samostalno sklopi bračni ugovor, jer on nije sposoban na ovakve postupke, o čemu smo već govorili, ali ono o čemu ćemo ovdje govoriti jeste ženidba maloljetnika od strane staratelja, a ne njegova ženidba samostalnim poduhvatom.

1 ? El-Ahval eš-šahsijjeh, 108.

90

Pojedini savremeni pravnici su u svojim tvrdnjama otišli dotle pa su rekli da staratelji nemaju pravo oženiti ili udati maloljetnika, što nalaže veliki broj ustava međuljudskih odnosa u islamskim državama.

Ovaj pravac je veoma slabog oslonca, suprostavlja se mišljenju većine učenjaka, čak što više suprostavlja se njihovom konsenzusu, i predstavlja iskrivljeni stav kojeg nije dozvoljeno primjenjivati.

Veliki broj učenjaka i istražitelja prenose suprostavljanje konsenzusu učenjaka u pogledu dozvoljenosti da staratelj uda ili oženi maloljetnika ili maloljetnicu. Među njima su Ibn Munzir, Ibn Kudame i Ibn Hadžer.1

Oni koji ne dozvoljavaju da staratelj uda ili oženi maloljetnika ili maloljetnicu nije dozvoljeno da se njihova mišeljanja stavljaju na mjesta u kojima se spominju velikani islamske nauke i prava kojima se oni suprostavljaju. Od onih koji su to rekli je Ebu Bekr El-Asam, jedan od pravnika Mu'atezila, tako da se suprostavljanje Mu'atezila ne ubraja kod učenjaka ehli sunneta u vremenu ako su se oni složili oko nekog mišljenja.

Nije poznato da je i jedan od učenjaka ehli sunneta rekao da nije dozvoljeno staratelju da uda maloljetnicu osim jednog sudije od sudija Kufe, koji je bio u vremenu halife Mensura po imenu Ibn Šubrume.2

Oslonac na stav ili mišljenje Ibn Šubrume a zapostavljanje mišljenja i stava kojeg zastupaju četverica imama i svjetski pravnici, je nepravilno, posebno imajući na umu to da mezheb Ibn Šubrume nije provjeren niti je ubrojan u pravne škole, od toga jeste i ovo pitanje u čemu se prenosi njegovo mišljenje i općoj zabrani, a od Ibn Šubrume se takođe prenosi – onako kako to kaže Ibn Hadžer – da je zabranio udaju one koja nije sposobna na polni odnos, ali da nije zabranio udaju maloljetnice.3 Ibn Kudame prenosi od Ibn Šubrume da je dozvolio svim starateljima, bio on otac ili neko drugi, da udaje i ženi maloljetnike, ali da oni imaju pravo na izbor kada odrastu. Gledajući na ovoliku kontradiktornost u predanjima od Ibn Šubrume nije dozvoljeno da se potvrdno prihvati njegova škola bez provjere. Ibn Hazm je smatrao da nije dozvoljeno oženiti maloljetnika ali to nije smatrao za maloljetnicu.4

Dokazi onih koji su dozvolili ženidbu maloljetnika

Tajna konsenzusa učenjaka u dozvoljavanju da staratelji žene i udaju maloljetnike leži u snazi dokaza koji ukazuju na ispravnost ovakvog postupka.

1 Pogledaj: El-Idžmau', od Ibn Munzira, 74. El-Mugni, 7/379. Fethu el-bari, 9/190.2 Fethu el-bari, 9/190.

3 El-Mugni, 7/382.4 El-Muhalla, 9/462.

91

ئ3ي Fن' و'الال يض3 م3ن' ي'ئ3س, ائ3كNم, م3ن ال,م'ح3 ت'ب,تNم, إ3ن3 نLس��' نF ار, NهNتFد ع��3 ةN ف' ث��' ث'ال'Pر Nه ئ3ي أ'ش, Fي'ح3ض,ن ل'م, و'الال

'"A one žene vaše, koje su nadu u mjesečno pranje izgubile ako sumnjate vi, one trebaju čekati tri mjeseca, a i one koje ga nisu dobile! (Et Talak,4.).

Bit ajeta jeste u tome da je idet one koja je puštena i koja nije doživjela mjesečno pranje kao i idet one koja je izgubila nadu u menstrualno pranje, tri mjeseca. A raspuštenica koja nije imala menstrualno pranje je maloljetnica, jer nepostojanje menstrualnog pranja je zbog njene maloljetnosti, a razvod ne može biti osim nakon braka.

Buharija je naslovio poglavlje pa kaže: ''Poglavlje 'Ženidba staratelja svog maloljetnog djeteta'' ispod kojeg je naveo ajet kojeg smo prethodno spomenuli, zatim kaže: ''Njen idet je učinio tri mjeseca prije punoljetnosti.1

Zatim je Buharija u ovom poglavlju naveo hadis Aiše da je ju Allahov Poslanik oženio sa šest godina a da je kod njega uvedena kada je imala devet godina.2

Ako neko kaže da se ovaj ajet odnosi na one žene koje su dostigle godine razumijevanja ali nisu imale mjesečnog pranja, odgovorit će se tako što ajet obuhvata obadvije vrste tj. onu koja je punoljetna i nije dobila menstrualno pranje i maloljetnicu koja takođe nije imala menstrualno pranje.

Uslovi koji se moraju naći da bi staratelju ženidba ili udaja maloljetnika bila dozvoljena:

Mišljenje o dozvoljenosti udaje i ženidbe maloljetnika od strane njihovih staratelja nije opći pojam kao što to misle pojedinci koji nisu dovoljno pregledali šerijatsko pravne stavove, nego postoje određeni uslovi koje su učenjaci postavili a mi ćemo ih sažeto spomenuti u sljedećem odlomku:

1- Da staratelj bude otac a ne neko drugi od staratelja, ovo je stav Malika, Ahmeda, Šafije, Ebu Ubejda, Sevrija, Ibn Ebi Lejle, s time da je Šafija dodao djeda sa ocem.3

Dok je druga skupina otišla pravcem da je dozvoljeno svakom staratelju mimo oca da uda maloljetnicu sa pravom na izbog kada dostigne stupanj punoljetnosti. Ovaj stav su zastupali Hasan, Omer b. Abdu-l-Aziz, Ata', Tavus, Katade, Ibn Šubrume i Evzai.

1 Buharija, 9/189.2 Buharija, 9/189, broj, 5133.3 El-Mugni od Ibn Kudame, 9/402.

92

Ebu Hanife je smatrao da je dozvoljeno starateljima da udaju maloljetne žene, te da nemaju pravo izbora nakon punoljetstva nakon ovako sklopljenog braka.1

Neki od šafija su stav o tome da nije dozvoljeno nikome osim oca i djeda udavati maloljetnicu potkrijepili time , kako to prenosi Ibn Hadžer od njih, hadisom: ''Ne može niko udati djevojku dok ne bude upitana.''

Njima se odgovara sa time da se maloljetnica ne pita.

Kažu da se njen brak mora odgoditi dok ne dočeka vrijeme punoljetnosti tako da bude sposobna kako bi bila pitana.

Kažemo da žena poslije što postane punoljetna ne biva siroticom.

Pa su rekli da u hadisu ima dio koji podrazumijeva kontekst ali taj dio nije naveden a znači ''Ne može niko udati djevojku sve dok ne dostigne punoljetnost pa da bude upitana'' gledajući na sve dokaze.2

Oni koji su dozvolili staratelju, koji nije otac, da uda maloljetnicu koriste ajet.

إ3ن, تNم, و' ف, F خ3 , أ'ال طNوا س��3 ام'ى ف3ي تNق, , ال,ي'ت��' وا Nانك3ح ا ف��' اب' م��' مLن' ل'كNم ط��'اء النLس'

"Ako se bojite da prema sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene.. (En Nisa, 3.).

Buharija je ovaj ajet uzeo kao temu poglavlja koju je naslovio sa ''Poglavlje udaje neudate djevojke'' a zatim je naveo ajet, potom je naveo Aišin hadis kako bi pojasnio razlog njegove objave.

Ibn Hadžer pojašnjavajući hadis kaže: ''U njemu je dokaz da staratelj koji nije otac ima pravo udati maloljetnicu prije punoljetnosti bez obzira bila djevica ili ne, jer bit djevojke je u onoj koja nije punoljetna, i koja nema oca, tako da je dozvoljeno udati je pod uslovom da ne smije prikriti ili oduzeti ništa od njenog mehra.''3

Moguće je primijetiti da oni koji su zastupali stav da ni jednom staratelju nije dozvoljeno udati maloljetnicu zato što je otac samo upotpunosti taj koji se brine o svojoj djeci, i on u cjelosti i skrajnje teži ka njihovoj koristi, i njegove osjećaje i poglede ne može niko osuditi, što nije slučaj ni sa kim drugim mimo oca, makar to bio djed blizak njemu.

1 Prethodni izvor.2 Fethu el-bari, 9/197.Pogledaj: El-Mugni, 9/402.3 Fethu el-bari, 9/197.Pogledaj: El-Mugni, 9/402.

93

2- Sposobnost maloljetnika i maloljetnice na brak, ovo se odnosi na polno općenje ako se desi poslije braka, ali ako se samo radi o bračnom ugovoru onda nema problema o toj temi.

3- Uslovljava se da muž bude dostojan i bez nedostataka, jer nema koristi u maloljetniku ili maloljetnici u braku ako nisu dostojni.

Ibn Kudame kaže: ''Nije dozvoljeno udati je za onoga koji joj nije dostojan ili ima nedostatak. Jer je Allah staratelja učinio na poziciji onoga koji će težiti i nadzirati njenu korist, i koji će postupati sa njom zato što ona nije sposobna da postupa samostalno, tako da on nema pravo postupati sa njom u onome u čemu nema sreće za nju kao ni u njenom imetku. Jer ako mu nije dozvoljeno da postupa sa njenim novcem na način koji joj neće donijeti sreću onda postupanje sa njom lično je preče da bude zaštićeno.1

Dokaz onih koji nisu dozvolili ženidbu maloljetnika

Oni koji nisu dozvolili ženidbu maloljetnika uzeli su sebi sljedeće dokaze:2

, وا Nاب,ت'ل�� ام'ى و' تFى' ال,ي'ت��' 3ذ'ا ح' , إ وا Nاح' ب'ل'غ�� إ3ن, النLك��' تNم ف��' م, آن'س��, Nن,ه Lد0ا م ش��, Nر عNوا, اد,ف' م, ف' 3ل'ي,ه3 م, إ Nال'ه و' م,

أ'

"I iskušavajte siročad dok ne stasaju za brak, pa ako se uvjerite da su zreli, uručite im imetke njihove! (En Nisa,6.).

1- Ajet u kojem se ukazuje da brak biva nakon punoljetnosti, međutim njima će se odgovoriti da riječ punoljetnost u ovom ajetu se odnosi na sposobnost na polni odnos, ali se ne odnosi na zabranu staratelja da posreduje u ženidbi maloljetnika, pa ako je staratelju dozvoljeno da postupa sa imetkom maloljetnika u onome u čemu je njegova korist, onda mu je dozvoljeno i po pitanju braka.

2- Kažu da je osnova po pitanju tijela zabrana osim za ono za što postoji dokaz, ali kada im se iznijeo dokaz hadisom da je Allahov Poslanik oženio Aišu sa šest godina i da je sa njom imao odnos kada je imala devet rekli su da je to posebna stvar za Poslanika .

Njima će se odgovoriti na sljedeći način, posebnost toga neće biti potvrđena osim sa dokazom, a nema dokaza koji bi to dokazao, ovo sa jedne strane, sa druge strane oni koji su dozvolili ženidbu maloljetnika nisu se zadovoljili samo sa ovim dokazom nego su naveli mnogo više dokaza koji ukazuju na ono na što ukazuje i ovaj dokaz.

3- Kažu da se starateljstvo nad maloljetnikom potvrđuje potrebom starateljstva nad njim, pa ako ne bude potrebe za starateljem onda

1 El-Mugni, 7/383. Izdanje izdavačke kuće "Daru el-kitab el-'arebijj".2 Fethu el-bari, 9/238. Beda'iu es-sanai'a, 3/1349. El-Muhalla, 11/36. El-Mebsut, 4/2.

94

se starateljstvo ne može potvrditi kao što je slučaj u davanju dobrovoljnih priloga. A maloljetnici u tom trenutku neće imati potrebu za brakom, tome se može dodati da je brak veoma opasan ugovor, koji će se nastaviti nakon punoljetnosti, a on neće imati izbora poslije punoljetnosti, i možda sa tim brakom maloljetnik neće biti zadovoljan kada doživi punoljetnost.

Odgovor je taj da je ženidba uslovljena postojanjem koristi a od koristi je da se maloljetik ženi sa dostojnom.

Ispravno mišljenje u pogledu ženidbe maloljetnika

Onaj koji traga za šerijatskim pitanjima i koji to čini na sveobuhvatan način ne može se suprostaviti direktnim i jasnim dokazima koji dozvoljavaju ženidbu maloljetnika, isto tako ne može reći nešto čime bi se suprostavio mišljenju učenjaka ehli sunneta ve-l-džema'ata. Osim što ja mislim da se mora pridržavati prethodnih uslova koji čine ovu vrstu braka ograničenom u veoma uskim ogradama. I nikome od staratelja nije dozvoljeno da uda ili oženi maloljetnika osim ako mu nije onaj drugi ili druga dostojan. Tako da u ovom braku ima očite i jasne koristi za ovog maloljetnika a u slučaju polnog odnosa maloljetnica mora biti sposobna da podnese bračno-tjelesne odnose.

Mišljenje koje ne dozvoljava udaju ili ženidbu maloljetnika ne može se ubrajati u šerijatski stav koji ulazi u krug neispravnih mišljenja po šerijatu, nego ono što je moguće reći jeste to da onaj ko to učini od staratelja treba biti zakonski kaženjen ali njegov čin ne može biti osuđen kao da je bezvrijedan. Kao to je uslovljeno takođe da bračni ugovor bude pred matičarem, zatim uslovljavanje da bračni ugovor bude potvrđen. Šejh Ali Hasballah1 je ove uslove nazvao zakonskim uslovima, zatim je potvrdno rekao da onaj brak koji sadrži uslove sa kojima je došao šerijat ubraja se u ispravne brakove i biva obaveznim šerijatski i zakonski. Dok su zakonski uslovi ti kojima se ne može odrediti šerijatsko vjerski propis koji će dozvoliti haram ili zabraniti halal nego se samo radi o zakonskim uslovima koji nema utjecaja na šerijatsko vjerski propis.2

Druga tema: Starateljstvo nad nenormalnim i slaboumnim u njihovom braku

Nenormalnost je nedostatak razuma tako što je spriječen da njegovi postupci ili riječi budu na normalan način osim rijetko kada.3

Slaboumnost je nedostatak u razumu ali njegov govor biva često izmiješan i nerazumljiv tako da se može iz njega nazrijeti nešto od govora razumnih ljudi, kao što u njegovom govoru može biti riječi koje koriste

1 Ez-Zevadž fi eš-šeri'ati el-islamijje, 78. 2 Prethodni izvor.3 Et-Ta'rifat od Džurdžanija, 82.

95

nenormalni, ovakav slučaj je i sa ostalim njegovim postupcima.1 Među učenjacima ima onih koji ne razlikuju između nenormalnosti i slaboumnosti. Ibn Esir kaže: ''Slabouman je nenormalan koji ima nedostatak u razumu.''2

Većina učenjaka dozvoljavaju staratelju da oženi nenormalnog ili slaboumnog u razumu, dok neki opet uslovljavaju sudsku dozvolu

Nema sumnje da sudsko slaganje ima značenje posebno ako se radi o koristi nenormalnog ili slaboumnog u tom braku. Jer se može desiti da će staratelj oženiti nenormalnog ili slaboumnog iz nekog drugog razloga u kojem nema koristi za njih, kao što je to emotivno stanje u kojem razum nema udjela da vaga sa postupcima, ili će staratelj udati ili oženiti nenormalnog zbog lične koristi čuvajući svoje privatne ciljeve.

Druga zdrava strana mora znati koliki je stupanj nenormalnosti i slaboumnosti kod ove osobe, isto tako mora uslovljavati da njegova nenormalnost ili slaboumnost ne prelazi granice toga da nanosi nekome drugom štetu.

Treća tema: Starateljstvo nad bezočnim

Bezočan je onaj koji rasipa imetak potpuno suprotno nego što to nalaže šerijat i zdrav razum, kao da kupi bezvrijednu stvar za ogroman novac, ili da proda skupocjenu robu za neznatnu vrijednost.

Bezočan nije poput nenormalnog ili djeteta, jer kod nenormalnog razum je poremećen, kod maloljetnika sposobnost razuma nije usavršena, dok bezočna osoba ima mali nedostatak u razumu koji se odslikava pri njegovom izboru. On troši i rasipa imetak znajući za to i zadovoljavajući se time, na što ga podstiče laž zavodnika, porivi glupaka, ali je sposoban da shvati obaveze i on za svoje postupke odgovara.

Šafije ne dozvolavaju bezočnom da se oženi osim sa dozvolom staratelja, i po njima je njegov brak poput njegovog postuka u prodaji, kupovini i darivanju, tako što mora imati za to dozvolu svog staratelja.3

Hanefije zastupaju da je njegov brak ispravan i bez dozvole staratelja, jer se ne radi o novčanom ugovoru, i zato što bezočnom nije dozvoljeno da postupa u imetku, ali dvojica Ebu Hanifinih drugova, Ebu Jusuf i Muhammed, smatraju da staratelj ima pravo umiješati se kako bi zabranio da njegov štićenik dadne veći mehr od mehra njene porodice.4

Malikije brak ovakve osobe, koja nema pravo na postupke u imetku, smatraju ispravnim, ali je njegov brak ovisan o dozvoli njegovog

1 El-Kullijat, od Ebu Beka el-kefevija, 349. Pogledaj djelo: Et-Ta'rifat, 151.2 En-Nihaje, od Ibn Esira, 3/181.3 Mugni el-muhtadž, 2/171. Fethu el-'aziz, 10/288.4 El-Mebsut, od Serhasija, 23/157.

96

staratelja,1 dok Ibn Rušd prenosi od velikog broja malikija da ovo nije uslov, takođe je napomenuo da se od Malika prenosi ovaj uslov.2

Pa ako staratelj ne dozvoli brak neće biti ispravan. Hanbelije tvrde da ako se oženi bez dozvole svog staratelja, da je njegov brak ispravan ako ima potrebu za tim brakom, ali ako je taj brak bespotreban onda neće biti dozvoljen. Isto tako je staratelju dozvoljeno da mu dozvoli brak ako za to postoji potreba, jer je on sposoban na brak, on je razuman i obavezan u šerijatu. Pa su dozvolili staratelju da oženi bezočnog ako on smatra da je taj brak nužan, takođe su rekli da je njegov brak ispravan sa njegovom i bez njegove dozvole.3

Mi smatramo da je najsipravnije mišljenje ono koje zastupa stav da je bezočnom dozvoljeno da se oženi bez dozvole svog staratelja, jer možda bezočna osoba u svom imetku može biti ispravnih postupaka kada je riječ o ženi. Ili će njegov izbor i postupci biti bolji od postupaka njegovog staratelja. Ali, po nama, nije dozvoljeno staratelju da prisili bezočnog na brak, nego sve ono što može staratelj jeste to da se umiješa kako njegov štićenik ne bi platio veći mehr od mehra njene porodice, kao što mu je dozvoljeno da ga spriječi u rasipanju imetka u onome što troši na ženu, od poklona i svega onoga u šta se imetak troši. Takođe mu je dozvoljeno da mu odredi koliko će novca trošiti nakon braka bez rasipanja ili ugroženosti.

Četvrta tema: starateljstvo nad punoljetnom i razumnom ženom

Mezhebi učenjaka:

U pogledu starateljstva nad razumnom i punoljetnom ženom učenjacima imaju nekoliko mezheba ili pravaca:

1- Većina učenjaka, selefa i halefa, od kojih su i trojica imama, Malik, Šafija i Ahmed, smatraju da je staratelj uslov u udaji razumne i punoljetne žene, bez razlike da li je ona djevica ili je udavata.4

2- Ebu Hanife, Zuffer, Še'abi i Zuhri smatraju da staratelj nije uslov, nego je staratelj po njima poželjan, ali nije uslovljen.5

Mišljenje o njegovoj poželjnosti je stav Imama Malika, jer Ibn Kasim od njega prenosi da je smatrao dozvoljenim nasljedstvo između supružnika bez dozvole staratelja. Kao i to da je ženi koja nije baš ugledna dozvoljeno da postavi čovjeka među muslimanima koji će je udati. Dok bagdadska ulema od sljedbenika Malika bezprijekorno tvrde da je staratelj uslov za valjanost braka i da bez njega brak nije važeći.6

1 Eš-Šerhu es-sagir, 2/394. 3/387.2 Bidajetu el-mudžtehid.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 9/419. Pogledaj djelo: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/31.4 El-Mugni, 7/337. El-Muhalla, 9/451. Es-Sejlu el-džerrar, 2/259. Bidajetu el-mudžtehid, 2/9.5 Beda'iu es-sanai'a, 2/241-247. Ahkamu el-Kur'an, 1/401.6 Bidajetu el-mudžtehid, 2/9.

97

3- Ebu Davud Zahiri smatra da je staratelj uslov ako je riječ o djevici koja se nije udavala, ali ako se radi o već udavanoj da nije uslov.1

4- Ibn Sirin, Kasim b. Muhammed, Hasan b. Salih i Ebu Jusuf smatraju da ako se žena uda bez dozvole svog staratelja da je taj brak uslovljen njegovom dozvolom, pa kao ga odobri, bit će valjan, a ako ne onda neće biti važećim.2

Dokazi

Dokazi onih koji uslovljavaju staratelja:

Većina učenjaka koji smatraju staratelja kao uslovom za brak uzimaju sljedeće dokaze:

1- Šafija 3dokazuje da ajet ukazuje na skrbništvo muškaraca nad ženama.

Nال ج' Lون' الرNامFو اء ع'ل'ى ق' ا النLس' ل' ب3م' Fف'ض Nم, الل�ه Nه ب'ع,ضP ع'ل'ى ب'ع,ض'

"Muškarci su nadređeni ženama zato što ih je Allah odlikovao jedne nad drugima.. ( En Nisa,34.).

2- Zatim su uzeli za dokaze ajete koji nalažu udaju ili zabranu udaje žena.

وا Nأ'نك3ح 'ي'ام'ى و' نكNم, األ, م3

"Udavajte neudate i ženite neoženjene, (En Nur,32.).

' ال , و' وا Nنك3حNر3ك3ين' ت تFى ال,مNش3 , ح' نNوا م3 يNؤ,

Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; (El Bekara,221.).

Tako da vidiš ove ajete kako se obraćaju muškarcima da udaju ili koji zabranjuju da udaju žene.4 A da se naredba ili zabrana udaje odnosila žene onda ne bi riječi bile upućene muškarcima.

1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/9. Ahkamu el-Kur'an, od Džessasa, 1/401.2 El-Mugni: 7/337.3 Ahkamu el-Kur'an, od Šafije, 175. 4 Poledaj: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/103.

98

Iako Ibn Rušd nije bio zadovoljan da se ovi tekstovi uzmu za dokaze zbog toga što postoji mogućnost da su ovi ajeti upućeni starateljima, nadležnima ili svim muslimanima. 5

Odgovor: Obraćanje je općeg pojma i odnosi se na sve njih, o čemu su došli tekstovi koji ukazju na to da se prvobitno pita staratelj žene, zatim se starateljstvo prenosi na vladara, zatim kao opća obaevza muslimana u posebnim slučajevima.

3- Šafija dokazuje2 da ajet ukazuje na uslovljenost staratelja u braku djevojaka, što znači da nije dozvoljeno da ona lično sklopi bračni ugovor.

FنNوه Nانك3ح نF ب3إ3ذ,ن3 ف' ل3ه3 أ'ه,I ženite se njima uz odobrenje vlasnika njihovih (EnNisa,25.).

4- Zatim su uzeli za dokaze koji sprječavaju staratelje od zabrane žena da se udaju.

3ذ'ا إ تNمN و' اء ط'لFق, ب'ل'غ,ن' النLس�����' نF ف' Nل'ه ' أ'ج' ال لNوهNنF ف' Nن' أ'ن ت'ع,ض����� ي'نك3ح,Fن Nه و'اج' 3ذ'ا أ'ز, , إ ا و, اض' وف3 ب'ي,ن'هNم ت'ر' Nع,ر ب3ال,م'

"A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive! (El Bekara,232.).

Kažu da su ovi ajeti upućeni starateljima da ne zabranjuju ženama koje su puštene i čiji su se ideti upotpunili, da se vrate svojim muževima, ako njen muž dođe da je opet prosi, a ona se zadovolji da mu se vrati.

Ovo tumačenje ajeta se prenosi od selefa, i svi oni koji tumače Kur'an na osnovu predaja nisu prenijeli ni jedno drugo značenje.

Pregledao sam knjige koje se bave tefsirom kao što je 'Duru-l-Mensur' 3od Sujutija, 'Džami'a bejjan an te'vil ajj Kur'an' od Taberija, 'Tefsir Kur'ani azim' od Ibn Kesira, i ni kod jednog od njih nisam našao da prenosi nešto suprotno mišljenju prethodnika.

Taberi, nakon što je naveo razloge objave, i stavove učenjaka o onima na koje se odnosi zabrana sprječavanja njihovog vraćanja muževima kaže: ''Ispravno mišljenje o ovom ajetu jeste da se kaže da ga je Allah objavio kao zabranu starateljima onih žena koje imaju staratelje da im ne pruzrokuju štetu time što će im zabraniti da se vrate svojim muževima za koje su bile udate, pa su se rastavile od njih zbog razvoda, raskida ugovora ili nekog drugog razloga.4

5 Bidajetu el-mudžtehid, 2/10.2 Ahkamu el-Kur'an, od Šafije, 175.

3 Pogledaj: Ed-Duru el-mensur, 1/685.4 Kurtubijev tefsir, 2/487.

99

Ibn Kesir kaže: ''Ali b. Ebi Talha prenoseći od Ibn Abbasa kaže: ''Ovaj ajet je objavljen o čovjeku koji se razvede jedanput ili dvaput od svoje žene, te se završi njen idet, zatim mu se pojavi želja da je vrati i da se ponovo njome oženi, a to isto želi i žena, a njeni staratelji joj to spriječe, pa im je Allah zabranio da joj to spriječavaju.''1

Zatim je Ibn Kesir odmah kao komentar poslije Ibn Abbasovih riječi rekao: ''Ovo je očito iz ajeta.''2

Ibn Džerir Taberi kaže: ''U ovom ajetu je očita ispravnost onih koji su rekli da nema braka osim sa starateljem od očeve familije, zato što je Allah spomenuo zabranu starateljima da sprječavaju svoje štićenice ako se žele udati, tako da je staratelju to zabranjeno. Da je žena imala pravo da se sama uda bez dozvole staratelja, ili da ona ima pravo na izbor ko će je udati, zabrana upućena njenom staratelju da je ne spriječava ako se želi udati ne bi imala nikakvog smisla i jer on ne bi imao razloga da je sprječava, dok bi ona mogla da se uda kad god to poželi, ili da je uda koga ona izabere da je uda, tako da niko nikoga ne bi mogao spriječiti, pa da onaj ko nju spriječava bude spriječen.

Takođe očito je da je neispravno mišljenje da nema značenja ono što je Allah zabranio, kao što je očito da je ispravno mišljenje da staratelj žene ima pravo da je uda i da bračni ugovor nije važeći osim sa njegovim pristankom. I to je ono značenje koje je Allah naredio njenom staratelju da je uda ako je zaprosi njen prosac i ako ona njega želi za muža. A njeni staratelji imaju pravo da se zadovolje sa onim koji je dostojan nje da se ona za njega uda, ali mu je šerijat zabranio da joj se u tome suprostavi, i da joj zabrani ono što želi i sa čime se zadovolje ona i njen prosac.''3

Hanefije smatraju da se ajet sa svojom zabranom odnosi na muževe,4

ovo je jedno od mogućih mišljenja koje naveo Zamahšeri koji kaže pojašnjavajući ajet:

Fن NوهNل Nت'ع,ض ال' ف'ne ometajte ih (El Bekara,232.).

''Ovo se može odnositi na muževe, koji odbijaju svoje žene nakon završetka ideta nanoseći im nepravdu i uskraćujući im brak, ili zbog neznabožačkog ponosa, ne dozvoljavajući im da se udaju za one koje one hoće od muževa. Ili da se odnosi na staratelje koji im zabranjuju da se vrate svojim muževima.''5

Džasas kaže: ''Očita strana ajeta jeste da se propis odnosi na muževe, jer je ajet o onoj koja je puštena, pa kao je takav slučaj njeno

1 Tefsir Ibn Kesira, 1/500.2 Prethodni izvor.3 Taberijev tefsir, 2/488.4 Ahkamu el-Kur'an, od Džessasa, 1/402.5 Tefsir od Zamahšerija, 1/369.

100

sprječavanje da se vrati mužu je u tome što joj se idet produžava tom zabranom.''

Fن NوهNل Nت'ع,ض ال' ف' Fن Nل'ه أ'ج' ب'ل'غ,ن' ف' اء النLس' NمNت ط'لFق, إ3ذ'ا و'

"A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih (El Bekara,232.).

Fن NوهNل Nت'ع,ض ال' ف'

ne ometajte ih (El Bekara,232.).

Ako bi pretpostavili da je ajet objavljen o zabrani staratelja da spriječavaju svoje štićenice u njemu nema dokaza da je staratelj uslovljen kod sklapanja braka kao što kaže Džasas.

' ال كNوهNنF و' ا تNم,س3 ار0 ر' , ض3 لFت'ع,ت'دNوا

I ne zadržavajte ih nanoseći im štetu (El Bekara, 231.).

Jer ajet zabranjuje starateljima da na nepravedan i žustar način sprječavaju žene da uzmu za muževe one koje hoće.1

Kasani od hanefija, koji iako se slaže sa većinom učenjaka da se ovaj ajet sa zabranom srpječavanja odnosi na staratelje zbog običaja ljudi u tome što nisu navikli da žena bude ta koja će sama posegnuti za svojim brakom, jer njeno traganje za brakom zahtijeva izlazak na zborišta, vašarišta i mjesta gdje će se doći u kontakt sa ljudima, kaže da je ova naredba starateljima kroz poželjnost ali ne kao obaveza i nalog.2

Većina učenjaka su svoj stav ojačali hadisom kojeg bilježi Buharija u 'Sahihu' i drugi da ovaj ajet objavljen o Me'akilu b. Jessaru kada je zabranio svojoj sestri da se vrati svom mužu nakon razvoda i završetka ideta koji joj je došao da je ponovo prosi. A kada je njen brat odbio da je uda za njega, objavljen je ovaj ajet koji mu je to spriječio, pa ga je Allahov Poslanik pozvao proučio mu ajet i naredio da je uda za njega. Hadis se nalazi u Buharinom 'Sahihu'.3

Džasas je pokušao da odbije stav većine učenjaka i onoga čime su ojačali svoj stav potvarajući hadis da nije vjerodostojana govoreći: ''Hadis nije potvrđen kod prenosilaca.''4 Ali nam je dovoljno da mu kažemo kako ga je Buharija naveo u svom 'Sahihu'.

Razlog objave je dokaz kroz ajet podigao na taj stupanj da nije dozvoljeno odbijati ga, niti suprotno raditi od njega. Zato je Šafija, nakon što je naveo hadis o Me'akilu, rekao: ''Ne znam da li ajet može imati drugo značenje. Jer ukazuje da ne sprječava ženu od muža onaj

1 Ahkamu el-Kur'an, od Džessasa, 1/400.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/248.3 Pogledaj: Fethu el-bari, 9/183, broj, 5130.4 Ahkamu el-Kur'an, od Džessasa, 1/402.

101

ko je može spriječiti, tj. da se njen brak ne može sklopiti osim sa starateljima.''1

Šafija je odgovorio svima onima koji su tvrdili poput Džasasa da se ajet odnosi na muževe pa kaže: ''Ako muž pusti ženu pa joj istekne idet, on nema od šta da je sprječava. A ako joj idet nije završen onda nema pravo da se uda za drugoga, a on je neće spriječiti od sebe.''2

Drugo: Dokazi iz sunneta

Medžd b. Tejmijje je napisao poglavlje koje je naslovio sa ''Nema braka osim sa starateljevim dopuštenjem'' a ispod ovog poglavlja je naveo hadis od Ebu Muse da je Allahov Poslanik rekao: ''Nema braka osim sa starateljevim dopuštenjem.''

I hadis od Sulejmana b. Muse kojeg prenosi od Zuherija a on od Aiše da je Allahov Poslanik rekao: ''Bilo koja žena da se uda bez dozvole svog staratelja njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan. Pa kao bude sa njom imao odnos njoj pripada njen mehr onoliko koliko je sebi dopustio od njenog organa, a ako se budu prepirali vladar je staratelj onome ko staratelja nema.''

Medžd b. Tejmijje je ova dva hadisa pripisao Ebu Davudu, Tirmiziju, Ibn Maždi i Ahmedu, a drugi hadis je pripisao Ebu Davudu Tajalisiju riječima: ''Nema braka osim sa dopuštenjem staratelja, bilo koja žena da se uda bez dozvole svog staratelja njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, njen brak je ništavan, a ako ne bude imala staratelja , vladar je staratelj onome ko staratelja nema.''

Takođe je naveo hadis od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik rekao: ''Žena ne može udati ženu, niti žena može udati sebe, jer je bludnica ta koja sebe udaje.'' Pa ga je pripisao Ibn Madži i Darkutniju.

Naveo je od Ikrime b. Halida da je rekao: ''Bili smo na putovanju pa sam jednu od žena koja je bila već udavana učinio sa čovjekom koji ne zaslužuje da je oženi. To je doprlo do Omera pa je izbičevao mladoženju i onoga koji ih je oženio a njen brak je odbio.''

Medžd b. Tejmije prenosi od Še'abija da je rekao: ''Niko od ashaba Allahovog Poslanika nije bio žešći po pitanju braka bez staratelja, od Alije jer bičevao ljude zbog toga.''3

Hafiz Ibn Hadžer je govorio o lancima hadisa koje su naveli oni koji uslovljavaju staratelja kod sklapanja braka, pa je pojasnio ko je hadise

1 El-Ummu, od Šafije, 5/1. 2 Prethodni izvor.3 Pogledaj ove hadise u djelu: "Nejlu el-evtar šerhu munteka el-ahbar, 6/126.

102

interpretirao i zabilježio u šest hadiskih zbirki, te ono koji su od muhadisa sakupili njihove lance.1

Ševkani je sažeo njegov govor,2 ali je Šejh Nasiruddin Albani malo poduže govorio o lancu hadisa ''Nema braka bez dopuštenja staratelja'', pa je rekao ko je ovaj hadis zabilježio pa kaže: ''Suština svega toga je da je hadis vjerodostojan i da nema sumnje u to, jer je skupina učenjaka hadis Ebu Muse proglasila vjerodostojnim kao što znaš. A naj slabije što se o njemu moglo reći jeste da je mursel hadis, dok je Ebu Ishak Subeji pogriješio kada ga je ocjenio kao merfu'a predajom. Pa ako se tome pridoda ono što su neki tragali da ga povežu sa Poslanikom uzimajući u obzir hadise koji ga jačaju i koji nisu ništa slabiji od hadisa Ebu Muse kao što je hadis Džabira sa dugim lancem ili hadis Ebu Hurejre sa prvim lancem, i ako pogledamo u hadis kroz sve ove predaje i hadise koji ga jačaju srce se može smiriti zbog njegove vjerodostojnosti. A posebno ako znamo da postoji predaja koja se prenosi od Ibn Abbasa kao mevkuf predaja od njega, i nije poznato da mu se iko od ashaba suprostavio.''

Tome svemu dodaj i to da njegovo značenje nosi hadis od Aiše koji je u knjizi a radi se o vjerodostojnom hadisu kao što će doći njegova provjera. Šejh Nasir prenosi ono štoje Ibn Adij zabilježio u 'Kamilu' od Imama Ahmeda da je rekao: ''Hadisi ''Iftario se onaj ko čini hidžamu i onaj kome se čini hidžama'' i ''Nema braka osim sa dopustenjem staratelja'' jedni druge jačaju.''3

Aišin hadis je: ''Koja god se žena uda bez dozvole svog staratelja'' šejh Nasir ga je ocjenio kao vjerodostojnim, pa je naveo njegove lance i one koji su ga zabilježili, odmah nakon prethodnog hadisa.4

Što se tiče hadisa onome čiju je stvar prepustio onome ko ne zaslužuje da joj bude staratelj, šejh je ocjenio slabim zbog prekida uprkos cjelovitosti lanca i potvrde vjerodostojnosti prenosilaca.5

Na ovaj način ti postaje jasno kako je odgovreno Ibn Rušdu koji je težio ka mišljenju koje zastupa da staratelj nije uslovljen u sklapanju braka, i koji kaže da zbog slabosti jasnih dokaza koji ukazuju na obavezu sa jedne strane, i zbog toga što vjerodostojni dokazi nose više mogućnosti, jer da je starateljstvo bilo vadžibom o tome bi se prenijele velikobrojne predaje, te bi pojasnili kakvoću udaje i uslove staratelja.6

Njemu su odgovorili znameniti među učenjacima i nosiocima nauke o hadisima sa vjerodostojnim predajama koje obavezju postojanje

1 Pogledaj djelo: Telhisu el-habir, od Ibn Hadžera, 3/156-157. Fethu el-bari, 9/84. Nejlu el-evtar, 6/127. Irvau el-galil, 6/243.2 Nejlu el-evtar, 6/127.3 Irvau el-galil, 6/243.4 Irvau el-galil, 6/249.5 Irvau el-galil, 6/249.6 Bidajetu el-mudžtehid, 2/12.

103

staratelja, te da je to bio put ashaba koji su slijedili i da je tako potvrđeno od njih. Ni od jednog između njih nije prenešeno nešto suprotno tome, a navođenje vjerodostojnih hadisa o propisima u ograncima vjere je dovoljno da se ti propisi potvrde.

Bit ovih hadisa u uslovljavanju staratelja kod sklapanja braka jeste u tome što su neki od njih bili direktni u tome, kao što je hadisu koje stoji: ''Nema braka osim sa dopuštenjem staratelja'' jer ukazuje na nepostojanje šerijatskog braka zbog nepostojanja staratelja, i sve ono što ukaže na ovakav način biva uslovom, a uslov je ono što uslovljava nepostojanje njegovim nepostojanjem, što je prikazano u nauci o pravnim osnovama.

Aišin hadis je ukazao na direktan način bezznačajnost braka bez staratelja što je isto značenje u hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre.

Dokazi onih koji kažu da staratelj nije uslov za brak

Oni koji zastupaju ovo mišljenje su uzeli za dokaz ajet kojeg je uzela prethodna grupa.

3ذ'ا إ تNمN و' اء ط'لFق, ب'ل'غ,ن' النLس�����' نF ف' Nل'ه ' أ'ج' ال لNوهNنF ف' Nن' أ'ن ت'ع,ض����� ي'نك3ح,Fن Nه و'اج' أ'ز,

"A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, (El Bekara,232.).

''Dokaz ajeta se može razumjeti na dva načina: jedan je da je brak pripisan ženama, što ukazuje na dozvoljenost braka sa njihovom voljom bez uslovljavanja staratelja. Drugi je da je zabranio starateljima da ih sprječavaju da se samovoljno udaju za svoje muževe, ako su supružnici obostrano zadovoljni.''1

Mi smo pojasnili u prethodnim odlomcima da je razlog objave ukazao da značenje muževi u ajetu se odnosi na one koji su pustili svoje žene te su im se ideti završili čime su se u potpunosti odvojile od njih, pa su se ponovo željeli oženiti sa svojim ženama koje su pustili. A da oni koji su spriječeni jesu staratelji kojima je Allah prepustio stvar udaje njihovih štićenica, pa su naveli hadise koji ukazuju na ovo shvatanje ajeta. Tako da je ponadištavanje ovog stava i ovog razumijevanja na ovakav način dokazivanja daleko od ispravnog načina. Uslovljavanje staratelja u sklapanju braka ne čini ženu, koju je udao njen staratelj, neudatom za njenog muža, i sve ono u čemu je bit jeste da ona ne može sklopiti brak samo sa svojom riječju, navodeći primjer za to poput žene koja uzme zastupnika koji će kupovati za nju, jer u stvarnosti je ona ta koja je kupila, ali je razlika između braka i kupovine u tome što se u braku obavezuje da staratelj sklapa ugovor što nije uslov kod kupovine i prodaje.

1 Beda'iu es-sanai'a, od Kasanija, 2/248.

104

Imam Ebu Hanife je uzeo za dokaz – kako to prenosi Muhammed u svom 'Muveteu' – riječi Omera b. Hattaba što bilježi Malik od Seida b. Musejjiba da je rekao: ''Rekao je Omer b. Hattab: ''Ženi nije dozvoljeno da se uda osim sa dopuštenjem njenog staratelja, ili razumne osobe iz njene porodice, ili sa vladarevim dopuštenjem.''1

Ovaj hadis nije vjerodostojan, jer je prekinut lanac između Malika i Ibn Musejjiba. Malik je za ovaj hadis rekao: ''Prenosi nam čovjek, od Seida b. Musejjiba'', a El-Leknevi u pojašnjenju Muhammedovog 'Muvetea' kaže: ''... hadis se nalazi u Malikovom 'Muveteu' predajom od Jahje : od Malika da je do njega doprlo da je Seid b. Musejjib rekao...''.2

Ono što je Ebu Hanife uzeo za dokaz u Omerovim riječima ''Ili razumnim čovjekom iz njene porodice'' jeste da to da razuman čovjek iz njene porodice nije staratelj, te da je njegov postupak njene udaje pravilan.3

Hanefije su uzeli za dokaz4 hadis Allahovog Poslanika u kojem kaže: ''Djevojka je preča sebi od njenog staratelja.'' Ovaj hadis je vjerodostojan, bilježi ga Muslim od Ibn Abbasa da je Allahov Poslanik rekao: ''Djevojka je preča sebi od njenog staratelja, od djevice se traži pristanak za njenu u daju, a njen pristanak je njeno šutanje.''5

Ovaj hadis je Davud Zahiri uzeo za dokaz da staratelj nije uslov za sklapanje braka sa udavanom ženom ali je uslov ako se radi o djevici odnosno onoj koja se nije udavala.6

Ovaj hadis se ne suprostavlja dokazima koji ukazuju na uslovljenost staratelja kod sklapanja braka. Jer ovaj hadis ukazuje da staratelj ima pravo da uda udavanu otprije, kao i to da ona ima pravo da uda sebe, i da je njeno pravo preče po tom pitanju od prava njenog staratelja, i to je ono na što ukazuje oblik komparacije. Pošto je njeno pravo bilo na ovoj razini to dokazuje da niko nema pravo da je uda bez njene volje, i njenog izjašnjavanja na pristanak. Ali što se tiče djevice, njen staratelj ima veće pravo od nje, tako da se zadovoljilo sa njenim šutanjem.

Takođe su uzeli za dokaz Aišin postupak, kada je udala svoju bratišnu, kćerku od Abdu-r-Rahmana, za Munzira b. Zubejra,7 o čemu će doći govor u sljedećem poglavlju.

Sklapanje braka sa izjašanjavanjem žena

1 Muvetta, od imama Malika, sa predajom od Muhammeda b. Hasan, 2/480.2 Et-Ta'lik el-mumedžed, 2/479. 3 Muvetta, od imama Malika, sa predajom od Muhammeda b. Hasan, 2/482..4 Miškatu el-mesabih, 2/168. Broj, 3127.5 Beda'iu es-sanai'a, 2/248.6 Bidajetu el-mudžtehid, 2/10.

7 Beda'iu es-sanai'a, 2/249.

105

Ovo je pitanje kao ogranak prethodnog o kojem smo maločas govorili, a to je uslovljavanje staratelja u sklapanju braka. Većina učenjaka koji su uslovili postojanje staratelja su rekli da se brak ne može sklopiti sa izjašnjavanjem žena. A oni koji su rekli da je starateljstvo u pogledu razumne i punoljetne žene samo uslovljeno kao poželjnim i lijepim, a to su hanefije, kažu da je ženi dozvoljeno da se sklopi bračni ugovor sama po sebi.

Imam Muhammed b. Hasen, ono što je očito iz predaje o njemu, jeste da je uslovio postojanje staratelja kod sklapanja braka, ali je i pored toga dozvolio da žena sklopi bračni ugovor sa svojim izjašnjavanjem.1

El-Mavurdi se posvetio ovom pitanju pa je rekao: ''Brak nije valjan osim sa dopuštenjem muškog staratelja, ali ženi nije dozvoljeno da sklopi brak samovoljno, što znači da ne može sklopiti brak umjesto nekoga drugoga ne kao staratelj ili kao zastupnik.''2

Zatim je dokazivao, podržavajući stav onih koji sprječavaju takav brak, sa dokazima koji uslovljavaju starateljstvo kod sklapanja braka, a hadisi su već spomenuti. Zatim je naveo dokaz o zabrani da žena bude staratelj ili zastupnik nekog drugom u braku, spominjući hadis Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik rekao: ''Žena ne može udati ženu, niti žena može udati sebe.''

A od Aiše prenosi da je kod ženidbe nekih njenih bratića sa njenim sestrišnama nakon nužnog govora (tešehuda), ako ne bi ostalo osim braka ništa više, rekla bi: ''O ti, udaj svoju štićenicu tu i tu, jer se žene ne mogu udavati.''

El-Mavurdi je na to dodao pa kaže: ''Ovo je konsenzus raširen među ashabima, o čemu nije poznato da se neko suprostavio.''

Zatim je koristio bližu analogiju, ako žena nema pravo da sklopi bračni ugovor za sebe, onda je preče i bliže istini da nema pravo starateljstva u sklapanju braka nekoga drugog. I svaki ugovor koji žena nema pravo sklopiti za sebe nema ga pravo sklopiti ni za nekoga drugoga.3

Hanefije su uzeli za dokaz to da je Aiša udala svoju bratišnu, kada je njen brat Abdu-r-Rahman bio odsutan u Šamu, za Munzira b. Zubejra, ali kada se vratio korio ju je zato što je udavala njegove kćeri ali je na kraju odobrio taj brak.

El-Mavurdi je zabranio da se ova predaja od Aiše prenosi bukvalnim značenjem, jer je ona ta koja prenosi hadis koji nalaže bezvrijednost braka

1 Pogledaj kako ovo pitanje tretiraju učenjaci hanefijske pravne škole udjelu: El-Mebsut, od Serhasija, 5/10. Beda'iu es-sanai'a, 2/247.2 El-Havi, 11/204.3 El-Havi, 11/205.

106

udate žene osim sa dopuštenjem njenog staratelja, riječima: ''Bilo koja žena da se uda bez dozvole svog staratelja, njeg brak je ništavan.''

I zbog toga što je njena sestrišna imala braću i amidže koji su preči da budu staratelji od Aiše, jer je Aiša, u predaji koja se prenosi o njoj brak započinjala sa tešehudom pa kada bi došla do samog ugovora naredila bi staratelju da obavi formu braka. 1Ono što je očito jeste da je Aiša ukazala na djevojku, dok je njen staratelj bio tu, da prihvati Munzira za muža. Ili da je ona započela brak sa prošnjom, a da je nakon toga staratelj sklopio ugovor, pa je brat samo korio nju, jer je ona bila glavni akter samog čina vjenčavanja, iako ga ona nije sklopila ali je bila ta koja je prouzrokovala da dođe do toga kao što sam već napomenuo.

Kako je Ebu Hanife zaštitio pravo staratelja

Ebu Hanife nije izbrisao ili negirao pravo staratelja kada ga nije učinio uslovom kod sklapanja bračnog ugovora razumne i punoljetne žene kao što je to uslovila većina učenjaka. Nego mu je dao pravo da obustavi ili poništi brak ako se njegova štićenica nije udala za njoj dostojnog, pa se posvetio pojašnjavajući osobine koje su kao uslov za dostojnost mladića djevojci. Zatim mu je dao pravo da raskine brak ako joj bude dat mehr manji nego što je mehr žena iz njene porodice. Većina učenjaka su staratelja učinili kao uslovom za valjanost braka, a ženi nisu dali pravo da uda sama sebe sa početne pozicije tj. da ona bude ta koja će sklopiti bračni ugovor, dok je Ebu Hanife dao ženi pravo da uda samu sebe, ali je dao staratelju pravo da obustavi taj brak ako joj muž ne bude dostojan.

Ebu Zuhre kaže: ''Dostojnost kod hanefija je u šest stvari: porijeklo, islam, sloboda, imetak, vjerovanje i zanimanje.''

Zatim kaže: ''Ove stvari predstavljaju dostojnost u hanefijskom mezhebu, i ujedno on predstavlja najširi mezheb po tom pitanju u odnosu na ostale mezhebe. Jer ustanovitelj ove pravne škole Imam Ebu Hanife iako je dao slobode po pitanju braka u isto vrijeme je dao pravo staratelju da uslovljava dostojnost muža svoje štićenice, kao i ozbiljnost i žestinu u uslovljavanju istoga, kako se žena ne bi loše ophodila prema njemu u braku.''2

Zbog toga, oni koji starateljstvo ne smatraju uslovom za sklapanje braka, i ne daju pravo staratelju u odbijanju muža ako nije dostojan, ne slijede mišljenje ni jednog učenjaka, ne većine učenjaka niti Ebu Hanifu.

1 Prethodni izvor.2 El-Ahval eš-šahsijjeh, 141.

107

Četvrti predmet

Propis prisile staratelja punoljetne i razumne žene na brak

Mi smo u prethodnoj temi dali prednost stavu većine učenjaka u uslovljavanju staratelja za valjanost braka punoljetne i razumne žene, bez obzira bila ona djevica ili udavana. Međutim da li to znači da staratelj ima pravo prisiliti svoju štićenicu na brak bez njenog zadovoljstva?Pojedini pisci miješaju između pojmova uslovljavanja staratelja u braku i između prava staratelja u prisiljavanju žene nad kojom on ima starateljstvo u pogledu braka. Ove dvije stvari nisu zajedničke, nisu, svi oni koji su uslovili postojanje staratelja kod sklapanja braka, staratelju dali pravo da prisili svoju štićenicu na brak za čovjeka kojeg on želi bez njenog zadovoljstva. Čak je jači stav onih koji kažu da nije dozvoljeno čovjeku prisiliti svoju štićenicu na brak sa osobom koju ona ne želi, o čemu će pojašnjenje doći.

Pošto su se učenjaci složili oko toga da staratelj nema pravo udati udavanu ženu bez njenog zadovoljstva i pošto su se razišli po tom pitanju kada je riječ o djevici mi ćemo obraditi ova dva pitanja jedno po jedno što uslovljava pisanje i pretraživanje.

Prvo: Pravo prisile staratelja udavane žene na brak

Učenjaci su se složili, osim onih koji su skrenuli sa njihovog puta,1 oko toga da staratelj nema pravo prisiliti punoljetnu i razumnu ženu koja je već udavana na brak. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Udavana punoljetna žena se ne smije prisiliti oko čega postoji konsenzus ummeta.''2 Na drugom mjestu kaže: ''Punoljetnu, udavanu ženu nije dozvoljeno udati bez njenog dopuštenja, ne ocu niti bilo kome drugom, konsenzusom muslimana.''3

Da nije dozvoljeno staratelju prisiliti udavanu i razumnu ženu učenjaci uzimaju za dokaz predau koju bilježi Buharija i drugi od Hansae bint Hizam Ensarije : ''Da ju je njen otac udao a bila je prije udavana, ali ona to nije prihvatila, te je otišla kod Poslanika a on je odbacio njen brak.''4

Buharija je ovom hadisu naslovio poglavlje gdje kaže: ''Ako staratelj uda svoju kćerku a ona to ne prihvati brak je odbijen''.5 Oko vjerodostojnosti

1 Fethu el-bari, 9/191.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/29.3 Prethodni izvor, 32/39.4 Ovaj hadis je recezent djela "Džamiu' el-usul, 11/463, pridodao Imamu Buhariji, 9/166. djelu Muvetta, Ebu Davudu, i Nesaiji. Pogledaj Buharijin sahih, 9/194. 5 El-Mugni, 7/385.

108

ovog hadisa postoji konsenzus kao što kaže Ibn Abdu-l-Berr onako kako to od njega prenosi Ibn Kudame.1

Takođe su uzeli za dokaz riječi Poslanika u hadisu Abdullaha Ibn Abbasa: ''Staratelj nema pravo po pitanju udavane žene, dok se djevojka (sirotica) pita, a njeno šutanje je njeno odobravanje.''2

Muslim Ibn Abbasov hadis prenosi sa riječima: ''Djevojka ima veće pravo nad sobom od njenog staratelja, djevica se pita o svojoj udaji, a njeno odobravanje je njeno šutanje.''3

/Takođe su uzeli dokaz putem logike a to je da ona koja je već udavana, punoljetna i razumna, i upućena u bračne ciljeve, as iskustvom ponešenim iz njega, tako da je nije dozvoljeno prisiliti kao muškarca.

Ako staratelj uda udavanu bez njenog dopuštenja, nakon čega ona prihvati ugovor, većina učenjaka smatra da je taj ugovor ispravan, a ugovor nema potrebe za obnavljanjem. Ovo je stav Ebu Hanife, Malika, takođe jedna od predaja Imama Ahmeda, dok se kod Šafija ugovor mora obnoviti, zato što prethodni ugovor nije valjan makar bio sa njenim slaganjem, a ujedno je ovo druga predaja od Imama Ahmeda.4

Ona koja je izgubila djevičanstvo bez braka

Učenjaci su se složili da nije dozvoljeno prisiliti na brak onu koja je izgubila djevičanstvo u ispravnom braku ali su se razišli po pitanju ako je izgubila djevičanstvo mimo braka. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Ona koja je izgubila djevičanstvo od bluda je kao i ona koja ga je izgubila u braku, tako da njen staratelj nema pravo da je prisili na brak, što je stav u šafijskom i hanebilijskom mezhebu kao i dvojice Ebu Hanifinih drugova.

Takođe postoji drugo mišljenje tj. da je ona poput djevice po tom pitanju, a to je Ebu Hanifin i Malikov mezheb.

Ali ako je nevinost izgubila ubodom ili prstom onda je ona poput djevice po mišljenju sve četverice imama.5

Drugo: Prisiljavanje punoljetne razumne djevice

Učenjaci su se razišli u pogledu razumne i punoljetne djevice, tako da veliki broj učenjaka smatra da je njenom staratelju dozvoljeno da je uda bez njenog dopuštenja, dok drugi smatraju da on nema pravo na to. Ali oni koji su to dozvolili su se razišli po pitanju određivanja staratelja kojima se

1 Ibn el-esir je ovaj hadis u djelu "Džamiu' el-usul, 11/460, pridodao Ebu Davudu i Nesaiji. 2 Ibn el-esir je ovaj hadis u djelu "Džamiu' el-usul, 11/460, Muslimu, djelu Muvetta, Ebu Davudu, Tirmiziji, i Nesaiji.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/385.4 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/29.5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/29. Pogledaj djelo: Revdatu et-talibin, 7/54. Feth el-kadir, 3/270. El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/388. Nihajetu el-muhtadž, od Remlija, 6/229.

109

dopušta njena prisila, o čemu ćemo predočiti pojašnjenje u ovom poglavlju.

Ibn Kudame razilaženje po ovom pitanju kaže: ''Od Ahmeda se prenose dvije predaje po pitanju prisile punoljetne i razumne djevice:

Prva je da on ima pravo da je prisili na brak odnosno da je uda bez njenog dopuštenja kao što je slučaj sa maloljetnicom. Ujedno je ovo stav Malika, Ibn Ebi Lejle, Šafije i Ishaka.

Druga je da on nema pravo na to, mišeljenje koje je izabrao Ebu Bekr, i to je stav Evzaija, Sevrija, Ebu Ubejda, Ebu Sevra, sljedbenika mišljenja i Ibn Munzira.1

Šejhu-l-Islam je dao prednost drugom stavu, o čemu kaže: ''Učenjaci su se razišli oko punoljetne djevice, da li će njen staratelj tražiti od nje dopuštenje za udaju, da li je to kao poželjno ili vadžib, ali ispravnije mišljenje je da je vadžib.''2

Oni koji nisu dozvolili staratelju udaju punoljetne i razumne djevice sa prisilom su uzeli sljedeće dokaze:

1- Dokazi koji nalažu uslovljavanje traženja dopuštenja od djevice za njenu udaju, od kojih je hadis ''Od djevice se traži dopuštenje'' a u drugoj predaji ''Od djevice dopuštenje traži njen otac'' 3a u trećoj predaji ''Od djevojke se traži dopuštenje, a njen pristanak je njeno šutanje.''4

U hadisu od Ebu Hurejre se prenosi: ''Ne udata se neće udati dok se ne upita, a od djevice se traži dopuštenje.'' Pa su rekli: ''Allahov Poslaniče, kakvo je njeno dopuštenje?'' Kaže: ''Da prešuti.''5

Buharija je naslovio poglavlja hadisa o zabrani udaje udavane dok se ne upita i djevice dok se od nje ne zatraži dopuštenje pa kaže: ''Poglavlje da nije dozvoljeno ocu ili nekom drugom udati djevicu i udavanu osim sa njenim zadovoljstvom.''6

Ibn Hadžer komentarišući značenje kaže: ''Poznato značenje jeste da je uslovljeno zadovoljstvo od strane one koja se udaje, bila ona djevica ili udavana, maloljetna ili odrasla, i to je ono na što ukazuje očita strana hadisa iako se maloljetnica izdvaja.7

1 El-Mugni, 7/380. Pogledaj ovo pitanje u djelu: Revda od Nevevija, 7/53. El-Lubab fi el-džemi' bejne es-sunneti ve el-kitab, od Alije b. Zekrija el-Mundžija hanefije, 2/674.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/40, 32/52, 39.3 Ove dvije predaje hadisa Ibn el-Esir ih pripisuje u djelu "Džamiu' el-usul, 11/460, Muslimu i Nesaiji.4 Ovu predaju Ibn el-Esir pripisuje Ebu Davudu i Nesiji, 11/460.5 Kaže Ibn el-Esir: "Ovu predaju svi bilježe osim Imama Malika u Mevetta'u, stim da Tirmizija u svojoj verziji hadisa prenosi: "Njeno dopuštenje je njena šutnja". Pogledaj hadis u buharjinom sahihu, 9/191. 6 Buharija, 9/191.7 Fethu el-bari, 9/192.

110

2- Direktni dokazi u kojima Allahov Poslanik odbija brak staratelja koji je udao svoju štićenicu bez njenog dopuštenja.

Nesai prenosi od Aiše da je djevojka ušla kod nje, i rekla: ''Moj me otac udao za svog bratića, kako bi sa mnom podigao svoj imetak, a ja ga mrzim.'' Rekla je: ''Sjedi dok ne dođe Allahov Poslanik .'' Pa je došao Allahov Poslanik a ona ga o tome obavijestila. On posla po njenog oca da ga pozovu a njenu stvar izbora prepustio je njoj.''

Rekla je: Allahov Poslaniče, pristajem na ono što je učinio moj otac, ali sam htjela da podučim ljude da očevi nemaju nikakvo pravo na udaju.''1

Ebu Davud prenosi od Ibn Abbasa ''Da je djevojka koja je bila djevica došla kod Allahovog Poslanika i rekla da ju je otac udao bez njenog zadovoljstva, pa joj je Poslanik dao pravo na izbor.''2

3- Udaja djevojke bez njenog zadovoljstva je suprotno od predaja i od razuma, a Allah nije dozvolio njenom staratelju da je prisili na prodaju ili iznajmljivanje posjedstva osim sa njenim zadovoljstvom, niti na hranu, piće ili odjeću koju ne želi. Pa kako je onda ima pravo prisiliti na život i odnos sa onim koga ona ne želi da sa njim ima odnos ili da živi sa osobom sa kojim mrzi živjeti?! Allah je između supružnika učinio ljubav i samilost, a ako se brak neće desiti osim sa njenom mržnjom prema njemu, i osjećajem odvratnosti do njega, pa kakva će biti ljubav i milost u tome?3

Islamski učenjaci su uveliko govorili o ništavnosti ugovora koji sesklope uz prisilu, kao prodaja, kupovina, iznajmljivanje. Otuda stav koji dozvoljava udaju žene bez njenog zadovoljstav je suprotan općem pravilu koga je prihvatio islamski šerijat, i koga se pridržavaju učenjaci.

4- Ako se desi da dođe do razdora između supružnika, šerijat je dao ženi pravo da se riješi čovjeka kojeg ne želi.4 A to je određeno na dva načina. Prvi je da se njih obadvoje izjasne o tome da ne žele živjeti zajedno. Pa ako se slože da se žele rastaviti onda će se i rastaviti. Drugi je da se žena riješi muža tako što će mu isplatiti mehr koji joj je dao, kao što ona ima pravo da se obrati susdstvu ako njen muž ne privati njeno rješavanje.

Ako je šerijat dozvolio ženi da se riješi muža u stanju kada joj omrzne, kako je onda dozvoljeno da bude prisiljena na brak sa njim gledajući to sa početne pozicije. Što znači, da na osnovu onoga što smo naveli, staratelju

1 Ibn el-Esir ovaj hadis pripisuje Nesaiji, a recezent djela "Džamiu' el-usul, Ahmedovom musnedu. On prenosi od Busajrija da je ovaj hadis ocijenio autentičnim. "Džamiu' el-usul, 11/464. Ibn Hadžer je u "Fethu" 9/196 pojasnio puteve ovog hadisa, i njegove slabosti, azatim je rekao: "Što se tiče zamjerki na ovaj hadis, one nisu na mjestu, zato što predaje ovog hadisa jačaju jedne druge. 2 Džamiu' el-usul, 11/463. Recezent ovog djela je ocijenio ovaj hadis vjerodostojnim.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/25.4 Pogledaj Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/28.

111

nije dozvoljeno da je prisili na brak osim sa njenim dopuštenjem, ali to opet ne znači da ako se traži njeno dopuštenje da staratelj nije uslov za sklapanje braka, ali je najtačnije da je za njen brak potrebno njeno zadovoljstvo kao i zadovoljstvo njenog staratelja.

Peti predmet

Sprječavanje od strane staratelja

Prethodno smo pojasnili da staratelj nema pravo prisiliti svoju štićenicu na brak sa osobom koju ona ne želi, ali kao što mu nije dozvoljeno da je prisili na brak isto tako mu nije dozvoljeno niti da joj ga zabrani. Pod zabranom ovdje se podrazumijeva da staratelj spriječi svoju štićenicu od udaje.

3ذ'ا إ تNمN و' اء ط'لFق, ب'ل'غ,ن' النLس�������' نF ف' Nل'ه ' أ'ج' ال لNوهNنF ف' Nن' أ'ن ت'ع,ض������� ي'نك3ح,Fن Nه و'اج' أ'ز,

"A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, (El Bekara,232.).

Ako se žena zadovoljila da joj neko bude muž, i ako je on dostojan nje, njen staratelj nema pravo da odbije njenu udaju za njega. A ako joj to spriječi njegov postupak se ubraja u postupke neznabožačkih običaja i postupaka.1

Ako staratelj bude sprječavao svoju štićenicu starateljstvo sa njega prelazi na drugog. Šafija smatra, i Ahmed u jednoj predaji, da se starateljstvo u tom slučaju prenosi na vladara. Dok Ebu Hanife, u onome što je poznatije od njega, smatra da se starateljstvo prenosi na daljneg u familiji ali da bude dostojan toga, ali ako svi njeni staratelji odbiju da je udaju onda starateljstvo jednoglasno među učenjacima prelazi na vladara.2

Šesti predmet

Vladarevo starteljstvo

U prethodnim stavkama smo pojasnili da ona žena koja nema staratelja, ili ona koju njeni staratelji sprječavaju od udaje da se njeno starateljstvo prenosi na vladara, kao što smo prenijeli od nekih učenjaka da se starateljstvo prenosi na vladara u slučaju ako se bližnji staratelj postavlja kao zabrana, ali da se starateljstvo ne prenosi na daljne staratelje.

Veliki broj učenjaka smatraju da se starateljstvo prenosi na vladara u slučaju odsustva njenog startelja, kao da je recimo na putovanju, ili da je

1 Pogledaj Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/52, 40.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/37.

112

ona u jednoj državi a on u drugoj. Ovo je ispravno u slučaju ako se do staratelja ne može doći ili je to pak otežano, ali ako je on u mogućnosti da dođe u čemu je zaštita koristi njegove štićenice onda se neće dozvoliti odgađanje. Nakada su prevozna srdstva bila veoma otežana što danas nije slučaj u većini primjera o čemu ćemo nešto više govoriti malo kasnije.

Definicija vladara i dokaz njegovog starateljstva

Učenjaci pod vladarom ne smatraju samo muslimanskog vođu, nego se to odnosi na čovjeka kao vođu muslimana, njegove nadležne, zamjenike i sudije. Buharija je u svom 'Sahihu' naslovio poglavlje u kojem kaže: ''Poglavlje o vladaru staratelju''1. Buharija je za starateljstvo vladara uzeo dokaz hadis u kojem je Poslanik udao ženu, koja je sebe poklonila Poslaniku , za ashaba koji nije imao ni prsten od gvožđa za mehr pa je rekoa: ''Udajem je za tebe sa onim što imaš od Kur'ana.'' Vladar ne može udati punoljetnu ženu osim sa njenim zadovoljstvom, niti on ima starateljstvo nad maloljetnicom, kao što mu nije dozvoljeno da uda punoljetnu osim sa njenim dopuštenjem i zadovoljstvom.

Brak žene koja nema staratelja niti vladara muslimana u njenoj državi

Ako ne postoji muslimanski vladar, ili da se žena nađe ondje gdje nema muslimanskog vladara, niti ima u opće staratelja, kao što su recimo muslimani u nevjerničkim državama, poput Amerike, Britanije, Rusije i sl. pa ako se ispostavi da u tim zemljama rade islamske institucije koje se bave zaštitom muslimanskih prava njima će se staviti u obavezu da je udaju. Takođe ako se među muslimanima nađe vođa kojem su oni pokorni i koji se zalaže za njihova prava, o čemu je Šejhu-l-Islam bio upitan o beduinima i stanovnicima pustinje koji nemaju vladara, da li je njihovim imamima dozvoljeno da sklapaju ugovore onoj koja nema staratelja?

Pa kaže: ''Ona koja nema staratelja, ako bude na selu ili u zabačenom kraju namjesnik vladara, onda će je on udati, ili vođa beduina ili mjesni vođa, ili ako se među njima nađe imam kojem su pokorni udat će je on sa njenim zadovoljstvom.''2

Ako se, u mjestu gdje je ona, ne nađe ni vladar, ni imam niti čovjek kojem se pokoravaju, ona ima pravo da se povjeri pravednom čovjeku da je uda. Ibn Kudame kaže: ''Ako žena nema staratelja ili vladara onda će, po Ahmedovom mišljenju, povjeriti svoju udaju pravednom čovjeku.''3

1 Buharija, 9/190, broj, 5135.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/35,42.3 El-Mugni, 7/352. Izdanje "Dar el-kitab el-'arebijj".

113

Ovo je mišljenje od tri zastupljena stava u šafijskom mezhebu, dok je drugi stav da se ona može udati samostalno iz nužde, i treće je da se neće nikako udati,4 ali prvo mišljenje je izabrano.

Džuvejni je govorio o ovom pitanju pa je odbio mišljenje onih koji su zabranili brak ako se ne nađe staratelj ili vladar pa kaže: ''Ako njen staratelj nije prisutan, i vrijeme se poigra sa vladarom, mi sigurno znamo da je nemoguće zatvoriti vrata braka u šerijatu, a onaj ko iskaže vid sumnje po tome onda nije na pravom putu o stanju šerijata, potom će sudbina zatvaranja vrata pred brakom dovesti do sticanja imetka na nedozvoljen način.''2

Džuvejni smatra da u ovom slučaju su učenjaci oni koji preuzimaju na sebe pitanje razvoda, sklapanja ugovora i sprovođenja propisa.3

Sedmi predmet

Staratelji žene koji imaju pravo da je udaju, te kome od njih se daje veća prednost po tom pitanju

Najpreči ljudi ženi po pitanju njene udaje su rođaci sa očeve strane. U arapskom su nazvani 'asabe' tj. oni koji ga opkoljavaju, i sve ono što se obavije oko nečega ono ga opkoljava, od čega i jeste riječ skupine koje se bore, ili umame i asaib tj. čalme i turbani dakle ono što se omota oko glave.4

A rođaci jednog čovjeka sa očeve strane se neće nazvati rođacima osim muškarci, i oni se u odnosu na umrlog vrijednuju po muškosti. Oni se nazivaju bliskim rođacima, ali kada se u nauci o nasljedstu kaže rodbina misle na nasljednike kojima šerijat nije odredio određeni udio u mirazu nego uzimaju ono što ostane nakon podjele miraza.5

Većina učenjaka smatra da pravo na starateljstvo nema niko osim ovih bliskih rođaka, a ako se oni ne nađu onda se starateljstvo prenosi na vladara. Dok je Ebu Hanife smatrao da se starateljstvo prenosi na ostale rođake shodno jačini njihovog srodništva. Tako da se prenosi na majku, kćeri, kćeri od sina, sestre i ostale rođake.

Najpreči da uda ženu je onaj koji joj je najbliži po rodbinskoj vezi, a mi smo već prije napomenuli da staratelj u arapskom jeziku dolazi od riječi blizak ili ispod, pa pošto je starateljstvo građeno na osnovu rodbinske veze onda je najpreče da je uda onaj koji joj je najbliži. A najbliži će sigurno više paziti na korist svoje štićenice, što je očito i posvjedočeno. Što je čovjek bliži

4 Kifajetu el-ahjar, 2/89.2 El-Gijasijj, od Džuvejnija, 388.3 Prethodni izvor.4 Lisan el-'areb, 2/791-792.5 Lisan el-'areb, 2/791. El-Misbah el-munir, 412.

114

njegova pažnja prema njegovoj štićenici je bolja, i njegova naklonost prema njoj veća.1

Ševkani kaže: ''U vremenu vjerovjesništva bračni ugovor žena su zastupali njeni bližnji, tako da se prednost davala bližnjem, pa ako je otac bio prisutan to je pripadalo njemu, kao što su Ebu Bekr i Omer imali najveće pravo da udaju svoje kćerke, Aišu i Hafsu, za Poslanika . Ili kao što je Poslanik imao najveće pravo da uda svoje kćeri, što je bila praksa svih ashaba, a ako se ne nađe otac onda se stvar prepuštala bližnjem i bližnjem.''2

Takođe se dokazuje da se prednost daje bližnjem zbog toga što će bližnji više paziti da očuva korist svoje štićenice, tako da je otac najbliži svojoj kćerki, a on je najmilostiviji, najblaži i najosjećajniji do svog djeteta. Iza njega dolazi djed, koji možda još više posvećuje ljubavi kćerima svog sina.3

Ibn Hazm dokazujući prednost u starateljstvu kaže: ''Nije dozvoljeno da daljni rođaci udaju stićenicu ako postoje bliži od njih, jer se svi ljudi susreću kod oca nakon njihovog oca Adema bez imalo sumnje. A da je dozvoljeno da daljni udaje u prisustvu bližnjeg onda bi svako svakoga na Zemlji mogao udavati, jer će se bez sumnje sa njom spojiti u lozi kod jednog oca. Pa ako po tom pitanju odrede granicu onda će im se staviti u obavezu da nam iznesu dokaz a to je nemoguće, što je očito da daljni nema pravo u prisustvu bližnjeg.''4

Nema dokaza koji bi ukazali na one koji su preči da budu staratelji, zbog toga se učenjaci u redanju prečih i bližnjih slažu ili razilaze jer neznaju ko je bliži.

أ'بناؤNكNم, آب'آؤNكNم, ' و' ون' ال Nم, ت'د,ر Nهyي' بN أ ر' 0 ل'كNم, أ'ق, عا ن'ف,

Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili sinovi vaši. (En Nisa,11.).

Ono što znaju jeste da se ocu daje prednost nad djedom, braćom i amidžama, ali su se raziši kojem se daje veća prednost ocu ili njenom sinu, djedu ili njenoj braći.

Kod hanefija najpreči da je uda jeste njen sin, zatim otac, zatim djed, zatim braća od oba roditelja, zatim braća od oca, zatim djeca braće od oba roditelja, zatim djeca braće od oca, zatim amidže i onda njihovi sinovi.

Imam Malik se slaže sa Ebu Hanifom u davanju prednosi sinu nad ocem, osim što on daje prednost braći nad djedom, a poslije djeda starateljstvo pripada amidžama a onda njihovim sinovima.

1 Pogledaj djelo: Es-Sejlu el-džerrar, 3/21.2 Es-Sejlu el-džerrar, 3/21.3 Prethodni izvor.4 El-Muhalla, od Ibn Hazma, 9/458.

115

Šafija daje prednost ocu nad drugima, zatim ocu od oca, dok sinovi po njemu ne mogu predstavljati staratelje osim ako nisu sa očeve strane, kao da njen sin bude od sina njenog amidže, i jer djeca od nje na shvataju tako da joj ne mogu biti staratelji, niti se mogu pripisati njenim očevima, a kod šafije nakod djeda dolaze braća, onda njihovi sinovi, amidže i njihovi sinovi.

Hanbelije se slažu sa šafijama u davanju prednosi ocu nad djedom, osim što oni starateljstvo poslije njega daju sinu, zatim braći, zatim amidžama i njihovim sinovima.1

Najispravnije mišljenje

Mi dajemo prednost tome da otac ima prednost nad djedom u udaji žene, ovo je stav šafija, hanbelija i jedna predaja od Imama Malika. Ibn Rušd kaže: ''Prenosi se da je otac preči od sina i ovo je bolje.''

Takođe kaže: ''Djed je preči od brata.'' A ovo je rekao i Mugire.2

Davanje prednosi djedu nad sinom je stav Muhammeda b. Hasana Šejbanija od hanefija a ovo mišljenje od njih je uzeo i Tahavi.3

Davanje prednosti ocu i djedu nad sinom i sinovim sinom je ono što se slaže sa osnovama šerijata, po čemu se gradio i po čemu se radilo u islamskom svijetu općenito a posebno u Šamu. Tome dodaj da očevi najbolje znaju u čemu je korist njihove djece, i to je ono što se slaže sa biti starateljstva. Jer je starateljstvo starateljstvo u razmatranju i potražnji korisnijih stvari za djecu, a najpreči za to je onaj ko ima najpriciznije gledanje po tom pitanju tj. u očuvanju koristi svog štićenika, tako da su otac i djed oni koji najviše paze na očuvanju koristi svojih štićenika.

Tome dodaj da se očevi i djedovi ne bune i ne protive da udaju svoje kćeri, niti u tome vide nešto što će umanjiti njihovu vrijednost, suprotno od sinova koji smatraju da je sramota da udaju svoju majku.

Nakon oca i djeda dolaze sinovi, zatim njihovi sinovi ako se nađu, jer su oni bliži od braće.

أ'بناؤNكNم, آب'آؤNكNم, ' و' ون' ال Nم, ت'د,ر Nهyي' بN أ ر' 0 ل'كNم, أ'ق, عا ن'ف,

Vi ne znate ko vam je bliži po koristi, roditelji vaši ili sinovi vaši. (En Nisa,11.).

Na trećem nivou su sinovi od obadva roditelja, zatim sinovi od oca, zatim sinovi od braće obadva roditelja, zatim zatim sinovi braće po ocu, zatim amidže zatim njihovi sinovi.

1 Pogledaj djelo: Muhtesar et-Tahavi, 169. Bidajetu el-mudžtehid, 2/13. El-Umm, 5/11-12. El-Mugni, 7/346-349.2 Bidajetu el-mudžtehid, 2/14.3 Muhtesar et-Tahavi, 169.

116

Davanje prednosti braći od oba roditelja nad braćom po ocu, i sinovima braće od obadva roditelja nad isnovima braće po ocu je stav Ebu Hanife, Šafije u novom stavu, i to je takođe predaja od Ahmeda, kao što je to stav haneblija, dok Ebu Sevr smatra da su jednaki, što je drugo mišljenje od starih stavova imama Šafije, takođe i predaja od Ahmeda.1

Drugi nemaju pravo na starateljstvo, osim rođaka po ocu, kao što su braća po majci, dajdže, majčine amidže, djed ili otac majke. Ovo je stav Ahmeda, Šafije i jedna predaja od Ebu Hanife, dok u drugoj predaji od njega stoji da svako onaj ko je nasljeđuje sa obavezom ili srodstvom ima prednost jer je on njen nasljednik2, ali prvo mišljenje je ispravnije.

Tabela koja pokazuje redoslijed staratelja na osnovu četiri mezheba

Stupanj Hanefije Malikije Šafije HanbelijePrvi Sinovi

zatim njihovi sinovi

Sinovi zatim

njihovu sinovi

Otac zatim djed

Otac zatim djed

Drugi Otac zatim djed

Otac Braća zatim njihovi sinovi

Sinovi zatim njihovi sinovi

Treći Braća zatim njihovi sinovi

Braća zatim njihovi sinovi

Amidže zatim njihovi sinovi

Braća zatim njihovi sinovi

Četvrti Amidže zatim njihovi sinovi

Djed __ Amidže zatim njihovi sinovi

Najpreči na udaju ako su isti po stupnju3

Ako žena ima više od jednog staratelja, i oni budu na jednom stupnju po bliskosti njoj, kao što su braća, svaki od njih ima podjednako pravo da za nju sklopi brak, ako se u njemu nađu uslovi da bude staratelj, i po ovom pitanju nisam vidio da se učenjaci razilaze, nego se razilaze po pitanju ko je preči na starateljstvo, da li je to stariji ili bogobojazniji.

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/348.2 El-Mugni, 7/350.3 Po ovome pitanju se obrati na djelo: El-Kafi, od Ibn 'Abd el-Berra, 2/525. Muhtesar et-Tahavi, 174. Beda'iu es-sanai'a, 2/251. Revdatu et-talibin, 7/87. El-Insaf, od Merdavija, 8/87.

117

Ako se staratelji dogovore za jednog od njih, ili jedan od njih istupi kao staratelj a ostali ga prihvate brak je ispravan, bez obzira da li on bio stariji ili mlađi, učenjak ili neznalica, bogobojazan ili neko drugi.

Ali je problem ako se raziđu i posvađaju.

Razilaženje i prepirka staratelja u ovom obliku je veoma lahko pitanje, ako se prepiru oko određivanja sklapanja ugovora među njima, pa bilo koji od njih da napravi ugovor prije taj ugovor će biti valjan, a suprostavlanje drugih će biti odbijeno.

Ali ako se raziđu oko čovjeka za kojeg svaki od njih želi da je uda u tom slučaju se problem produbljuje i širi, jer njihovo razilaženje nanosi štetu ženi.

Da, nema problema ako se žena zadovolji da se uda za bilo kojeg čovjeka na kojeg pristane bilo koji od njih u slučaju ako su na istom stupnju, a prednost će pripasti bilo kojem od njih koji prije sklopi ugovor, čime otpada protivljenje drugih. A u vjerodostojnom hadisu je došlo: ''Bilo koju ženu da udaju dvojica staratelja preče je da postupi po prvom od njih.''1

Ali ako žena odbije čovjeka sa kojima se zadovolje ili je udaju oni koji prije to učine od njih u tom slučaju nije dozvoljeno reći da je brak obavezan, jer mora postojati zadovoljstvo iste te punoljetne žene. A ako je udavana nije je dozvoljeno davati osim ako ona to izjavi, a ako bude djevica njena udaja će biti pravilna ali i od nje treba zatražiti dopuštenje pa ako prešuti ili izjavi onda je brak valjan. Ali ako se usprotivi niko je ne može prisiliti. Tako je i ako se staratelji raziđu te jedan između njih prestigne ostale a isti su po stupnju starateljstva pa se žena ne zadovolji sa tim brakom. Ali je najpravilnije da se ozakoni brak onog staratelja sa čijim se sklapanjem ugovora zadovolji žena.

Ali ako se prepirka produbi ili proširi žena ima pravo da slučaj prijavi sudstvu, a sudija ima pravo da je uda ako se oko toga raziđu staratelji, o tome Poslanik kaže: ''Ako se posvađaju, vladar je staratelj onome ko staratelja nema.''

Udaja daljneg u odsustvu bližnjeg

Ako u isčekivanju staratelja neće biti prospusta u koristi isprošene djevojke kao da se prosac zadovolji da čeka dok se staratelj ne vrati sa putovanja, ili da se radi o kratkovremenom odsustvu, ili da bude moguće stupiti u kontakt sa starateljem putem modernih komunikacijskih sredstava pravo na starateljstvo se ne prenosi na nekoga drugoga.

Ali ako je to nemoguće ili otežano onda će starateljstvo biti prenešeno na staratelja koji dolazi poslije odsutnog staratelja, ili ako žena nema drugog staratelja onda se starateljstvo prenosi na sudiju.

1 Bilježi ga Ebu Davud, 2/571, broj, 2088. Tirmizija, 3/409, broj, 1110. Nesaija, 7/314.

118

Ako daljni staratelj prihvati da je uda u slučaju odsustva bližnjeg staratelja onda bližnji staratelj nema pravo da su susprostavi ovom braku ili da traži da se ugovor raskine.

Prenošenje starateljstva bližnjeg na daljneg u slučaju odstustva bližnjeg staratelja je stav Ebu Hanife i Ahmeda. Učenjaci su se razišli po pitanju odsustva u kojem se starateljstvo prenosi na daljneg, neki su to odsustvo ograničili vremenskim periodom, neki su ga ograničili razdaljinom, dok su ga drugi odredili prekidom vijesti o odsutnom, ali je bit u tome da se radi o odsustvu ili periodu u kojem će biti propuštena ili ugrožena korist isprošene žene.1

Osmi predmet

Opunomoćivanje staratelja i njegovo ostavljane oporuke na udaju

Staratelju je dozvoljeno da opunomoći nekoga ko će udati njegovu štićenicu od žena, ''a onaj kome se ne može potvrditi starateljstvo nije ga moguće ni opunomoćiti, jer njegov opunomoćenik je njegov zastupnik, i on stoji na njegovom mjestu.''2 A opunomoćeniku pripada ono što pripada onome koji ga je opunomoćio. Ako je staratelj prisiljen onda njegov opunomoćenik ima pravo da uda maloljetnu ili da oženi maloljetnika, ali ako je žena udavana onda opunomoćenik neće imati pravo da je uda osim sa njenim zadovoljstvom, a oko razumne i punoljetne djevice smo već spomenuli razilaženje o pravima staratelja.

Da li je dozvoljeno ženi da opunomoći ili da bude opunomoćena u braku? Govor o ovom pitanju će biti građen na osnovu uslovljavanja kojeg smo spomenuli oko staratelja, što je većina učenjaka zabranila dok je to Ebu Hanife smatrao dozvoljenim, jer staratelj, kod hanefija, nije uslov za brak punoljetne i razumne žene.3 I da li je staratelju dozvoljeno da oporuči nekome da uda njegovu štićenicu poslije njegove smrti? Učenjaci su se razišli po ovom pitanju, tako da su starateljstvo putem oporuke ili testamenta dozvolili Malik, Hamad b. Seleme i Hasan, kao što stoji u jednoj predaji i od Imama Ahmeda, a u drugoj predaji od njega stoji da se starateljtsvo ne može oporučiti. Ovo je stav i Ebu Hanife, Šafije, Sevrija, Neh'ija, Ibn Munzira, Ibn Hazma i Ševkanija.4

Ispravno je da staratelj nemože oporučiti udaju njegove štićenice poslije njegove smrti, jer se njegovo starateljstvo prekida sa smrću, a zatim se starateljstvo prenosi na najbližeg od njegove porodice toj ženi.

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 9/385. Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/31. Bidajetu el-mudžtehid, 2/15.2 El-Mugni, 7/369.3 Vidi: El-Mugni, 9/364. Revdatu et-talibin, 7/72.4 Vidi: El-Mugni, 9/365. El-Muhalla, 9/463,464. Es-Sejlu el-Džerrar, 2/21. Bidajetu el-mudžtehid, 2/13.

119

Ševkani pojašnjavajući nemogućnost prenošenja starateljstva poslije smrti kaže: ''Jer onaj koji oporučuje njegovo starateljstvo se prekinulo sa smrću, imajući na umu da su samilost i pažnja razlozi kojima je staratelj učinjen starateljem i koji se ne nalaze kod ovih u tom trenutku.''1

Deveti predmet

Uslovi koji se moraju naći u staratelju

Učenjaci su postavili veliki broj uslova u pogledu staratelja, oko nekih su se složili dok nije slučaj sa pojedinim od njih. Složili su se oko: muškosti, razuma, punoljetnosti i islama.

Ibn Rušd kaže: ''Složili su se da su uslovi starateljstva: islam, punoljetnost i muškost.''2

Ibn Kudame o uslovima starateljstva kaže: ''Muškost je uslov starateljstva po svim mišljenjima.''3

Nije dozvoljeno da staratelj bude nenormalan: ''Jer onaj ko nema razuma ne može zastupati svoje koristi, kako je moguće da čuva koristi drugih, nenormalnom je sličan maloljetnik koji ne razlikuje stvari, kao i starac koji je izgubio moć shvatanja zbog duboke starosti.''4

Punoljetnost je uslov starateljstva kojeg je postavio veliki broj učenjaka, od kojih su Sevri, Šafija, Ishak, Ibn Munzir i Ebu Sevr, što je stav i Imama Ahmeda, a od Ahmeda se prenosi drugo mišljenje da ako uzraste do desete godine da ima pravo da se oženi, da uda drugog i da se razvede. Prvo mišljenje je najispravnije na čemu se gradi mišljenje i samih hanbelija, jer je dječak, kao što kaže Ibn Kudame: ''On ima potrebu za starateljstvom zbog njegove nesposobnosti, i njemu ne pripada starateljstvo nad nekim drugim.''5

Što se tiče islama to je uslov koji se mora naći u onome kome će se potvrditi starateljstvo, jer nevjernik nemože imati prevlast nad muslimankom. Ibn Kudame kaže: ''Što se tiče nevjernika on nema prevlasti nad muslimankom ni u kom slučaju oko čega se slaže čitav islamski ummet .'' Ibn Munzir kaže: ''Svi učenjaci od koji smo upamtili nauku zastupaju ovaj stav.'' Imam Ahmed kaže: ''Doprlo je do nas da je Alija dozvolio da brat udaje, a da je odbacio brak oca, koji je bio kršćanin.''6

1 Es-Sejlu el-džerrar, 2/21.2 Bidajetu el-mudžtehid, 2/12.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/356.4 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/355. Beda'iu es-sanai'a, 2/2395 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/356. Vidi: Bidajetu el-mudžtehid, 2/12.

6 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/356.

120

Razlog u tome što se ne priznaje starateljstvo nevjernika – kao što Kesani kaže - : ''Jer je šerijat dokinuo prevlast nevjernicima nad muslimanima.''

ع'ل' و'ل'ن ر3ين' الل�هN ي'ج, ن3ين' ع'ل'ى ل3ل,ك'اف3 ؤ,م3 N0 ال,م ب3يال س'

A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike." ( En Nisa,141.).

I zato što starateljstvo nevjernika nad muslimanom daje osjećaj poniženosti od strane nevjernika, zbog toga je muslimanka zaštićena da ne bude udata za nevjernika. Isti je slučaj ako je staratelj musliman a štićenik nevjernik, on neće imati starateljstvo nad njim, jer musliman ne nasljeđuje nevjernika niti nevjernik nasljeđuje vjernika.''1

Šejhu-l-Islama Ibn Tejmijje je bio upitan o čovjeku koji primi islam, da li će mu ostati starateljstvo nad djecom koja su npr. kršćani, pa je rekao: ''On nema starateljstvo nad njima u braku, kao što nema nad njima starateljstva u naljedstvu. Tako da musliman ne može udati nevjernicu, bez razlike da li je ona njegova kćerka ili neka druga, niti će musliman naslijediti nevjernika niti nevjernik muslimana. Ovo je stav četverice imama, njihovih sljedbenika, selefa i halefa. Allah je dokinuo starateljstvo i prevlast u Svojoj Knjizi između vjernika i nevjernika. Nego je između njih odricanje jednih od drugih učinio obaveznim, dok je starateljstvo i ljubav učinio među vjernicima.''2

Zatim je naveo mnogo dokaza koji prekidaju prijateljstvo između vjernika i nevjernika.

Fذ3ين' إ3نFال , نNوا , آم' وا Nر اج' , و'ه' دNوا اه' م, و'ج' ال3ه3 و' م,أ' م, ب��3 ه3 س��3 Nأ'نف ب3يل3 ف3ي و' س��'

الFذ3ين' الل�ه3 , و' , آو'وا وا Nر ن'ص' Fل'ئ3ك' و و,Nم, أ Nه Nل3ي'اء ب'ع,ض و,

ب'ع,ضP أ'

Oni koji vjeruju i iseljavaju se, i u borbi na Allahovu putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedni druge nasljeđuju.(El Enfal,72.).

ا ي'ا 'يyه' , الFذ3ين' أ نNوا ' آم' , ال ذNوا ود' ت'تFخ3 Nى ال,ي'ه ار' النFص' ل3ي'اء و' و,م, أ' Nه Nل3ي'اء ب'ع,ض و,

أ'

Pب'ع,ض

"O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! (El Maide, 51.).

دN ال' ا ت'ج��3 و,م��0 ون' ق' Nن�� ه3 يNؤ,م3 Fم3 ب3الل�� و, ال,ي��' ر3 و' خ��3 ادyون' اآل, و' Nم'ن, ي�� Fاد ه' ح��' Fالل�� Nول'ه Nس ل'و, و'ر' م, ك'انNوا و' Nو, آب'اءه

' م, أ Nب,ن'اءه' و, أ' م, أ Nان'ه و' و, إ3خ,

' م, أ Nت'ه ير' ع'ش3"Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. (El mugadala,22.).

Učenjaci su se razišli o onome ko se oženi sa kitabijkom da li je dozvoljeno da njeno starateljstvo preuzme nevjernik od njene porodice? Ebu Hanife,

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/239.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/36.

121

Šafija i Ahmed u jednoj predaji kažu da je dozvoljeno, dok je u drugoj predaji kod hanbelija stoji da je vladar taj koji je ima pravo udati, te da nije dozvoljeno da nevjernik sklapa ugovor sa muslimanom.

Neki od učenjaka su uslovili i druge uslove po pitanju staratelja od kojih su: sloboda, pravednost, sposobnost govora, vid, kao i to da staratelj mora biti onaj koji je može naslijediti.

Uslovljavanje slobode je uslov koji postavlja većina učenjaka, kao što kaže Ibn Rušd,1 tako da nije dozvoljeno robu da bude staratelj u braku, pa su to pojasnili da rob ne može imati vlast nad sobom tako da je nemogućnost da ima vlast nad nekim drugim još očitija.2

Hanefije dozvoljavaju da rob uda ženu ako se ona sa tim složi, jer oni dozvoljavaju da žena uda sama sebe bez staratelja.

Što se tiče pravednosti učenjaci su se razišli po tom pitanju, tako da većina smatra da ona nije uslov za staratelja, što je stav Ebu Hanife i poznatije kod Imama Malika, a postoji predanje od Imama Ahmeda i Šafije da su rekli isto tako.

U drugoj predaji od Ahmeda i Šafije stoji da je pravdnost uslov za staratelja.3

Oni koji su uslovili pravednost su se osvrnuli na značenje, pa su rekli: ''Da nije sigurno da će ako ne bude pravedan izabrati njoj dostojnog.''

A oni koji to nisu uslovili kažu da stanje u kojem staratelj svojoj štićenici traži njoj dostojnog je sasvim drugačije stanje od pravednosti. A to je strah da ih ne pogodi kakva vrsta sramote, što se po prirodi nalazi u ljudima.4

Hanefije su za neuslovljavanje pravednosti uzeli opće značenje ajeta. Kao što su uzeli za dokaz i konsenzus ummeta, jer su ljudi od posljednjeg do zadnjeg, obični i odabrani među njima, od Poslanika pa do dan danas udavali svoje kćeri bez a da im se neko suprostavi.

وا Nأ'نك3ح 'ي'ام'ى و' نكNم, األ, م3"Udavajte neudate i ženite neoženjene, )En Nur,32.).

Pa su rekli da se ovdje radi o starateljstvu kroz samo razmatranje koristi štićenice, a griješniku nije spriječeno da bude od ovih sa ovom sposobnošću, niti ga je maguće optužiti da nije takav, tj. razborit a u stvari se odnosi na saosjećanje prema štićenici. Tako da ne smeta ni po pitanju nasljedstva, niti po pitanju starateljstva nad drugim kao što je pravda.5

1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/12.2 El-Mugni, 7/356.3 Beda'iu es-sanai'a, 2/239. El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/356. Bidajetu el-mudžtehid, 2/13.4 Bidajetu el-mudžtehid, 2/13.5 Beda'iu es-sanai'a, 2/239.

122

Oni koji su pravednost učinili uslovom uzeli su za dokaz riječi Poslanika : ''Nema braka osim sa razboritim starateljem.'' I riječi: ''Nema braka osim sa starateljem i sa dva pravedna svjedoka. I bilo koju ženu da uda staratelj nad kojim je srdžba njen brak je ništavan.''

Zatim su uporedili starateljstvo nad brakom sa starateljstvom nad imetkom, ali ono što ih spaja jeste starateljstvo razmatrnja korisnijeg u oba slučaja.1

Ispravno mišljenje jeste da nije uslov u staratelju da vidi, da može govoriti, tako da je ispravno starateljstvo slijepca i nijemog čovjeka.

Ibn Kudame kaže: ''Nije uslov da staratelj vidi, jer je Šuajb udao svoju kćerku a bio je slijep, i jer osnovni je cilj da se brak naznači slušanjem ili znakom, tako da vid nije bitan.

Niti se uslovljava sposobnost govora, nego je moguće da bude nijem ako se od njega mogu shvatiti pokreti ili išareti, jer je išaret umjesto njegovog govora u svim ugovorima i propisima, pa tako i u braku.''2

Što se tiče uslovljavanja da bude njen nasljednik je stav hanefija, pa su to dokazali da je razlog starateljstva i nasljedstva jedan a to je rodbina, a svako onaj ko ga nasljeđuje može biti njegov staratelj, dok onaj ko ga ne može naslijediti ne može mu biti ni staratelj, što znači da otpadnik nemože biti staratelj jer ga on ne može naslijediti.3

Najispravnije mišeljenje je mišljenje većine učenjaka u tome da se ne uslovljava njegovo pravo na nasljedstvo.

Šesto poglavlje

Svjedočenje kod bračnog ugovora

Prvi predmet

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/357.2 El-Mugni, 7/357.3 Beda'iu es-sanai'a, 2/239.

123

Stavovi učenjaka i njihovi dokazi o uslovljavanju svjedočenja

Uvod: Tačke slaganja i razilaženja u pogledu svjedočenja o braku

Učenjaci su se složili o bezvrijednosti braka koji bude sklopljen bez svjedoka i obeznanjivanja. Ibn Tejmijje kaže: ''Brak u tajnosti za koji se dogovore da će ga kriti i neće pozivati nikoga da im svjedoči je bezvrijedan kod svih učenjaka, i on je od vrste bluda.''1

Učenjaci su se složili o valjanosti braka kojeg posvjedoče dvojica ili više ljudi, a zatim se obznani. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Ako se spoje svjedočenje i objelodanjivanje onda je to ono oko čije valjanosti nema razilaženja.''2

Ali su se učenjaci razišli o braku kod čijeg sklapanja prisustvuju dva svjedoka ali se on ne obznani ljudima, nego se dogovore da ga kriju. Kao što su se razišli o braku koji se objelodani ali bez prisustva svjedoka.

Prva tema:

Učenjaci o ovome imaju sljedeća mišljenja:

Prvo: Imam Malik smatra da svjedočenje nije uslov, nego je uslov da se brak obznani. Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Svjedoci u braku po Maliku nisu od bračnih obaveza, a dozvoljeno je da bude bez svjedoka nego je obaveza da se obznani i očituje kako bi se sačuvalo porijeklo (djece).''3

Imam Malik i njegovi sljedbenici smatraju – kako to prenosi Ibn Abdu-l-Berr – da brak nad kojim svjedoče svjedoci, pa to onda svjedoci prikriju i ne obznane ga, to je brak u tajnosti. Imam Malik smatra da njih dvoje treba rastaviti razvodom, i ovakav brak nije dozvoljen, dok smatra ispravnim brakom onaj nad kojim se ne svjedoči ali koji se ne prikrije.4

Kasne generacije malikija smatraju da je svjedočenje sastavni dio bračnog ugovora, te da bez njega brak nije valjan. Ibn Ebu Zejd kaže: ''Nema braka osim sa starateljem, mehrom i dvojicom pravednih svjedoka. Ali ako ne posvjedoče dva svjedoka nije mu dozvoljen polni odnos sa njom dok ne posvjedoče dvojica njihov brak.''5 Halil je svjedočenje naveo kao uslov ali ne i sastavni dio bračnog ugovora, tako da je odobrio ugovor bez svjedoka, pa je rekao da se svjedočenje može obaviti poslije ugovora.6

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 33/158.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/130.3 El-Istizkar, 16/214.4 El-Istizkar, 16/213.5 Metnu er-risaleti, 102. Vidi: Eš-Šerhu es-sagir, od Derdira, 2/336.6 Eš-Šerhu es-sagir, 2/236.

124

Ibn Rušd pripisuje Maliku stav da su svjedoci uslov kod sklapanja bračnog ugovora,7 ali provjera potvrđuje da malikijski mezheb ne uslovljava svjedočenje nad bračnim ugovorom. Nego sve ono što se kod njih uslovljava jeste obznanjivanje braka a ne njegovo skrivanje.

Obaveznost na njegovo obznanjivanje i neobaveznost svjedočenja nija samo stav Imama Malika i njegovih sljedbenika, Ibn Abdu-l-Berr ovaj stav pripisuje i Ibn Šihabu, većini stanovnika Medine i Lejsu b. Se'adu.2

Šejhu-l-Islam je podržao ovo mišljenje pripisujući ga Maliku i Ahmedu u jednoj predaji od njega.3

Ibn Kudame kaže: ''Po Ahmedu brak bez svjedoka je valjan, a tako je učinio i Ibn Omer, Hasan b. Ali, Ibn Zubejr, Salim i Hamza sinovi od Abdullaha b. Omera. Ovaj stav su zastupali Abdullah b. Idris, Abdu-r-Rahman b. Mehdi, Jezid b. Harun, Anberi, Ebu Sevr, Ibn Munzir, i to je mišljenje Zuhrija i Malika ako se obznani.''4

Imam Ebu Hanife, Šafija i Ahmed u drugoj poznatijoj predaji od njega smatraju da je svjedočenje uslov valjanosti braka, kao i to da je svjedočenje dvojice svjedoka najniža granica u njegovom obaveznom objelodanjivanju, a svjedočenjem se pravi razlika između bluda i braka.

Kesani kaže: ''Većina učenjaka smatraju da je svjedočenje uslov za valjanost braka.''5

Nevevi govoreći o šafijskom stavu kaže: ''Treći sastavni dio: svjedočenje, tako da se brak ne može sklopiti osim u prisustvu dva čovjeka.''6

Ibn Kudame kaže: ''Brak se ne može sklopiti osim sa dva svjedoka, ovo je poznato mišljenje od Ahmeda, to se prenosi od Omera i Alije, i ovo je stav Ibn Abbasa, Seida b. Musejjiba, Džabira b. Zejda, Hasana, Neh'ija, Katade, Sevrija, Evzaija, Šafije i sljedbenika mišljenja.''7 Ovo mišljenje je Ibn Abdu-l-Berr pripisao Jahji b. Jahji od malikija.

Druga tema: Dokazi

Prvo: Dokazi onih koji ne uslovljavaju svjedoke

7 Bidajetu el-mudžtehid, 2/17.2 El-Istizkar, 16/212, 214, 215.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/35.4 El-Mugni, 9/347.5 Beda'iu es-sanai'a, 2/252.6 Revdatu et-talibin, 7/45.7 El-Mugni, 9/347. El-Havi, 11/84.

125

Šejhu-l-Islam se posvetio veoma mnogo navodeći dokaze o ispravnosti Malikovog stava i svih onih koji su ga zastupali, ali je moguće da se ovi dokazi navedu veoma sažeto u sljedećim tačkama:

1- Ne postojanje vjerodostojnog dokaza koji će ukazati na uslovljavanje svjedoka, a ono što se prenosi od hadisa koji ga uslovljavaju nisu vjerodostojni.

Ibn Munzir, onako kako od njega prenosi Ibn Kudame, kaže: ''O svjedočenju svjedoka u braku nema potvrđena predaja.'' Ibn Abdu-l-Berr prenosi da je hadis, koji spominje uslovljavanje svjedoka, ocjenjen slabim.1

2- Da je svjedočenje bilo uslovom pojasnio bi ga Poslanik , a u nauci o pravnim osnovama je potvrđeno da pojašnjenje u vrijeme potrebe nije dozvoljeno odgađati. A nema sumnje da muslimani imaju najveću potrebu za pojašnjenjem ovako sličnog uslova u stvari koju obavljaju i čine svakog trenutka i u svakom vremenu.

Muslimani su u vrijeme Allahovog Poslanika sklopili veliki broj bračnih ugovora, takođe i u vremenu njegovih ashaba poslije njega, kako onda da to Allah i Njegov Poslanik nisu pojasnili, niti su to pojasnili ashabi poslije njega, da je svjedočenje uslov u braku zbog čega bi se problem odrazio na ummet kao opći pojam, a zbog njegovog izostavljanja ugovori ne bi bili valjani.

3- Da je Allahov Poslanik ovo pojasnio njegovi ashabi bi to sačuvali i prenijeli, jer oni neće zagubiti čuvanje onoga što muslimani moraju znati. Oni su od njega sačuvali predaje o zabrani braka 'šigara' i zabranjenog braka, i mnoge druge slične stvari koje se dešavaju rijetko, a da je ovakvo nešto izrekao Poslanik ne bi bilo dovoljno da se u tom slučaju upotrijebe hadisi koje prenosi mali broj prenosilaca.

4- Oni koji ga uslovljavaju kontriraju sebi veoma žestoko što ukazuje na neispravnost ove osnove, jer oni nemaju šerijatskog dokaza o tome, zato što neki od njih tvrde da je dozvoljeno svjedočenje dvojice griješnika. Dok drugi uslovljavaju pravednost, ali opet neki ne uslovljavaju ni to.

5- Zakonodavac je naredio da se brak obznani pa je njegovo obznanjivanje sa postojanjem učinio dovoljnim iznad potrebe za svjedočenjem, jer žena biva kod muža i ljudi znaju da je ona njegova žena. Tako da je ovo stalno pojavljivanje ili bivanje dovoljno da se ne mora svjedočiti poput pripadnosti ocu. Jer pripadnost niko ne mora svjedočiti tj. niko ne mora posvjedočiti da je njegova žena rodila, nego se zna i očigledno je da je njegova žena rodila ovo dijete, tako da nema potrebe za svjedočenjem, za razliku od prodaje, jer može negirati, a da ovaj ne mogne iznijeti dokaze o tome.

1 El-Mugni, 9/347.

126

6- Svjedoci će možda umrijeti, ili će se njihovo stanje izmijeniti. Oni kažu da je cilj svjedočenja potvrda prava na postelju kod negiranja, kako bi se očuvalo dječije porijeklo. Ali će im se reći da se ovo postiže i objelodanjivanjem braka, ali neće se postići sa svjedočenjem i njegovim prikrivanjem.

7- Selefi nisu obavezivali da se dovode svjedoci, tako da su pojedinci kada bi udali svoje štićenice, njih dvojica bi izašli i o tome govori kako bi ih ljudi čuli, ili bi svjedoci i ljudi došli poslije ugovora, pa bi on obznanio da ga je oženio njome i to bi bilo dovoljno.1

8- Ibn Kudame je dokazao, u korist onih koji slijede ovaj stav, da je Allahov Poslanik oslobodio Safiju i oženio je bez svjedoka.

Enes b. Malik kaže: ''Allahov Poslanik je kupio robinju za sedam 'erusa', pa su ljudi rekli: ''Ne znamo jeli su je oženio Allahov Poslanik ili ju je učinio majkom djeteta?'' Ali kada je htio da joj pokrije lice znali su da ju je oženio.'' Mutefekun alejhi.2

Suprotna strana smatra da je Poslanikov brak sa njom bez svjedoka njegova specifičnost, jer mu je Allah dozvolio brak sa onom koja mu se pokloni kao žena, a da se oženi bez svjedoka je još očitije.

9- Ibn Abdu-l-Berr u njihovu korist navodi dokaz pa kaže: ''Dokaz njegovom mezhebu je to da prodaje za ko je Allah spomenuo svjedočenje kod ugovora su dokaz da to nisu obavezne prodaje, tako da brak za kojeg Allah nije naveo svjedočenje je preče da svjedočenje ne bude od njegovih obaveznih uslova.''3

El-Mavurdi kaže: ''Dvije su vrste ugovora: ugovor o predmetu kao što je kupovina, i ugovor o korištenju kao što je iznajmljivanje, ali svjedočenje nije uslov ni za jedan od njih, tako da se brak može pripojit jednom od njih.''

Drugo: dokazi onih koji uslovljavaju svjedoke

Većina učenjaka svoj stav potvrđuju sljedećim dokazima:

1- Ono što prenosi Aiša da je Allahov Poslanik rekao: ''Nema braka osim sa starateljem i dva svjedoka.'' 4Ovaj hadis šejh Nasiruddin Albani je ocjenio vjerodostojnim pa ga je pripisao Ibn Habbanu u njegovom 'Sahihu', kao i Darkutni i Bejheki. Iako se radi o mursel predaji kod Darkutnija on ima mnogo hadisa sličnih njemu koji ga jačaju. Osim Aiše prenosi ga Ebu Hurejre, Džabir b. Abdullah i Ebu

1 Vidi: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/127-133, 135. Vidi: El-Istizkar, 16/214.2 El-Mugni, 9/348.

3 El-Istizkar, 11/214.4 Pogledaj na koji način su oni ovaj hadis upotrijebili kao argument u djelu El-Havi, 11/85.

127

Musa El-Eš'ari, a od sviju ga prenosi Hasan El-Basri kao mursel predaju.1

Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: ''Nema braka osim sa dvojicom pravednih svjedoka i razboritim starateljem.''2

2- Dokazujući uslovljavanje svjedoka kažu: ''Pošto se brak razlikuje od ostalih ugovora zbog toga što se prenosi na treću osobu a to je dijete čije se porijeklo mora očuvati, da bi im se suprostavilo uslov je da se posvjedoči kako bi se sačuvalo porijeklo nepostojećeg djeteta da jedno od njih dvoga ne bi moglo negirati njegovo porijeklo negiranjem bračne veze.''3

3- Kažu da se svjedočenjem brak razlikuje od bluda, jer oni koji čine blud trude se da ga prikriju i da niko ne zna za njeg, dok svjedočenje obznanjuje i objelodanjuje brak. Pa ako neko nešto kaže ili pomisli, svjedoci su ti koji mogu uklonuti sumnje.

Ovo razilaženje nema utjecaja na današnje stanje, jer se bračni ugovori neće zabilježiti osim ako ne prisustvuju svjedoci. Pa ako su svjedoci prisutni i zabilježi se onda se to i obznani, tako da se taj postupak prihvat po svim učenjacima bez razilaženja.

Drugi predmet

Uslovi koji se moraju naći kod svjedoka

Oni koji su smatrali svjedoke obaveznima kod bračnog ugovora uslovili su u njima veliki broj uslova, a to su:

1, 2- Razum i punoljetnost, Kesani kaže: ''Brak se ne može sklopiti samo sa prisustvom djece i nenormalnih.''4

Ibn Kudame kaže: ''Brak se ne može sklopiti sa svjedočenjem dvoje djece ili dvojicom nenormalnih. Jer oni nisu sposobni da svjedoče, kao i onaj koji nema pravo na svjedočenje, zato što je njihovo prisustvo kao i nepostojanje, ali postoji mogućnost da se sklopi u prisustvu dvojice koji su u poodmaklom stupnju puberteta i koji poimaju i razumiju stvari.''5

Uslovljavanje razuma i punoljetnosti je ono oko čega su se složili učenjaci, jer onaj ko izgubi jedan od ova dva uslova gubi sposobnost na svjedočenje.

1 Vidi: Irvau el-galil, 6/258. 6/235.2 Vidi: Irvau el-galil, 6/235. 6/251.3 El-Havi, 11/85. El-Mugni, 9/348.4 Beda'iu es-sanai'a, 2/253.5 El-Mugni, sa malim izmjenama u citatu, 9/350.

128

3- Islam, nema razilaženja među učenjacima da je islam uslov ako se radi o supružnicima muslimanima, ali ako je žena kitabijka, Ebu Hanife i Ebu Jusuf su dozvolili da u ovom slučaju kitabija svjedoči. Dok su to odbili šafije, hanbelije, Muhammed i Zufer od Hanefija.1 Oni koji su uslovili opći pojam islama kažu da je Allahov Poslanik rekao: ''Nema braka osim sa starateljem i dvojicom pravednih svjedoka.'' Dakle pravednost se odnosi na muslimana jer nemusliman ne može biti pravedan.

4- Muškost, šafije, hanbelije, Neh'i i Evzai smatraju da je uslov za svjedoke da budu muškarci, i nije dozvoljeno da svjedoci budu žene, dok hanefije smatraju da je dozvoljeno da svjedoči muškarac i dvije žene. Takođe se prenosi od Imama Ahmeda ono što ukazuje da je dozvolio da kod sklapanja bračnog ugovora svjedoče muškarac i dvije žene. 2

إ3ن ل'ي,ن3 ي'كNون'ا لFم, ف' Nج ل_ ر' Nج ر' 'ت'ان3 ف' أ ر' ام, و'

pa ako ne nađete dva muškarca, onda jednog muškarca i dvije žene (El Bekara,282.).

Oni koji dozvoljavaju koriste ajet. A oni koji se protive koriste ajet u kojem Allah naređuje da svjedoče dvojica muškaraca ako muž želi da vrati ženu u idetu.

دNوا ه3 أ'ش, نكNم, ع'د,لP ذ'و'ي, و' Lمi kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite (Et Talak,2.).

Ibn Kudame dokazujući mezheb hanbelija i oni koji zastupaju isto mišljenje kaže: ''Nama je u prilog to da je Zuheri rekao: ''Sunnet Allahovog Poslanika je pokazao da žene ne mogu svjedočiti ako se radi o šerijatski određenim kaznama, u braku ni u razvodu.'' Ovako ga bilježi Ebu Ubejd u 'Emval'. Dakle ovo se oslanja na sunnet Allahovog Poslanika , i zato što se ne radi o novčanom ugovoru, niti je njegov cilj imetak, a u većini slučajeva njemu prisustvuju muškarci, tako da se njihovo svjedočenje ne može prihvatiti kao što je slučaj i sa šerijatski određenim kaznama. Time se razlikuje od prodaje, ali je moguće da je Ahmed rekao da je blaže da one svjedoče zbog samog razilaženja ali se ne može uzeti kao mišljenje u mezhebu.''3

5- Pravednost, hanefije smatraju da pravednost nije uslov za svjedoke, tako da je ugovor valjani sa dvojicom griješnika.4

Međutim šafije i hanbelije smatraju da je pravednost uslov kod svjedoka,5

ali razilaženje između hanefija sa šafijama i hanbelijama nije veliko, zato što šafijski i hanbelijski pravnici kažu da svjedoci moraju biti skrivenih grijeha. Nevevi kaže: ''Bračni ugovor se sklapa sa svjedočenjem dvojice čiji 1 Beda'iu es-sanai'a, 2/253. El-Mugni, 9/349. Vidi: Er-Revda, 7/45.2 El-Mugni, 9/349. El-Havi, 11/86.3 El-Mugni, 9/350.4 Beda'iu es-sanai'a, 2/255.5 El-Mugni, 9/349. Er-Revda, 7/45. El-Havi, 11/90.

129

su grijesi sakriveni, što je tačnije mišljenje, a onaj čiji su grijesi sakriveni se odnosi na onoga ko ih sakrije u javnosti ali se ne odnosi na njegovu nutrinu.''1

Ibn Kudame spominje da se prenose dvije predaje od Imama Ahmeda po pitanju usovljavanja pravednosti. Ali u oba slučaja se ne podrazumijeva bit pravednosti, nego se misli da mora biti skarivenog stanja, zbog toga što se brak dešava u mjestima i periferijama, i među običnim ljudima čiju bit pravednosti ne zna niko tako da bi provjera nečije pravednosti predstavljala velike poteškoće. Zbig toga se zadovoljava očitom stranom stanja tj. da su njegovi grijesi prikriveni. Ali ako se poslije ugovora ispostavi da je griješnik to neće utjecati na brak ni ugovor, jer je uslov pravednosti očit tj. da njegova očita strana ne bude griješenje što je postignuto.2

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže:

''Poznato je da su ljudi u vremenu Allahovog Poslanika , Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije, sklapali bračne ugovore sa prisustvom nekolicine njih, iako se pojedinci među prisutnima nisu ubrajali pravednim bezgriješnicima kod pretpostavljenih.''3

6- Da čuju ponudu i prihvatanje, da razumiju ono što se želi reći. Tako da se neće prihvatiti svjedočenje gluhog, kao što se neće prihvatiti svjedočenje prisutnog koji je prespavao ugovor, ili je bio daleko da nije čuo o čemu se govori. Neće se prihvatiti svjedočenje osobe koja čuje ali ne razumije jezik na kojem se sklapa bračni ugovor.

Ibn Kudame kaže: ''Bračni ugovor se ne može sklopiti sa svjedočenjem dvojice gluhih, zato što njih dovjica ne čuju, niti dvojicom nijemih zato što njih dvojica ne mogu prenijeti.''4

Tačno je da se ne uslovljava više ništa osim onoga što smo naveli od uslova. Ibn Kudame kaže: ''O njegovom sklapanju sa prisustvom zanatlija ima malo sumnje, kao što su oni koji vrše hidžamu i sl. o čemu takođe postoje dva mišljenja, shodno prihvatanju njihovog svjedočenja.

Sklapanje sa prisustvom dvojice neprijatelja ili dvojicom sinova od supružnika ili od jednog od njih dvoga postoje dva mišljenja, jedno je da se ugovor može sklopiti, što je izabrao Ebu Ubejdullah b. Batah, zbog općeg pojma Poslanikovih riječi: ''...osim sa starateljem i dvojicom pravednih svjedoka.'' I zato što što se sa njihovim prisustvom sklapa svaki drugi brak osim ovog, tako da će i njihov ugovor biti sklopljen kao što je slučaj sa ostalim pravednim ljudima. Drugo mišljenje je to da se ovakav ugovor ne može sklopiti, jer se od neprijatelja ne prihvata svjedočenje protiv

1 Er-Revda, 7/46.2 El-Mugni, 9/349.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/38.4 El-Mugni, 9/350.

130

njegovog neprijatelja, kao što se svjedočenje djeteta ne prihvata protiv oca.

Ali se ugovor sklapa sa svjedočenjem dva roba, dok su Ebu Hanife i Šafija rekli da se ne sklapa. A bit razilaženja jeste u stavu prihvatanja njihovog svjedočenja u ostalim pravima. Takođe se sklapa u prisustvu dvojice slijepaca, o čemu šafije imaju dva mišljenja. Kod nas je to svjedočenje na riječi, tako da se prihvata od slijepca, kao što je svjedočenje sa davanjem naznake, što znači da će ugovor biti sklopljen ako se utvrdi i pozna glas ugovornih strana na način u koji se ne može sumnjati, kao što to može znati onaj ko gleda u njih dvoje, a ako ne onda ne može biti sklopljen.''1

Treći predmet

Bilježenje bračnog ugovora i običajni brak

Prva tema: Bilježenje bračnog ugovora

Islamski šerijat nije uslovio da se bračni ugovor sklopi pred sudijom ili učenjakom, što znači da ugovorne strane mogu sklopiti bračni ugovor sami sa sobom bez da između njih postoji posrednik koji će to obaviti. I dozvoljeno je kod njegovog sklapanja da se čuje usmena ponuda i prihvatanje sa prisustvom svjedoka, ali od muslimana nije zahtijevano da se bračni ugovor zabilježi, nego sve što je šerijat tražio jeste svjedočenje nad njim, kao što je učinio poželjnim njegovo objelodanjivanje i obznanjivanje.

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Staratelj žene nema potrebe za sudijom ili vladarem da bi udao svoju štićenicu oko čega su se učenjaci složili.''2

Bilježenje ugovora je započelo kada su muslimani počeli odgađati isplatu mehra ili nešto od njega, tako da su te potvrde, u kojima su se bilježili mehrovi, ostale dokaz ili potvrda o braku.

Šejhu-l-Islam b. Tejmijje kaže: ''Ashabi nisu zapisivali mehrove, jer se nisu ženili sa odgađanjem mehra, nego su požurivali sa njegovom isplatom, ali ako bi ga odgodili bio je poznat. Ali pošto su se ljudi počeli ženiti sa odgođenim mehrom, te vrijeme se odulji pa zaborave, počeli su ga zapisivati kao dokaz koji će potvrditi mehr kao i to da mu je dotična supruga.''3

Međutim ne postoji ni jedna pravna knjiga koja nije spomenula probleme nastale samo zbog toga što se bračni ugovori nisu bilježili.

1 El-Mugni, 9/350-351.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/34.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/131. Vidi također: 33/158.

131

Pojedinci bolesnih duša, čiji je iman bio veoma slab, su se pozivali na brak lažući i izmišljajući, a za svoje izmišljotine su dovodili one koji će im posvjedočiti na tu laž i izmišljotinu. Dok su se drugi odricali žena, kako bi pobjegli od obaveza koje padaju na njega, ili su htjeli da zaniječu ženu kako bi zanijekali i djecu od nje. Ili je problem izvirao zbog same sume mehra, ili da je jedan od supružnika postavio uslove na koje se drugi poziva ili ih negira.

Većina zakona o među ljudskim odnosima u islamskom svijetu obavezuju da se bračni ugovor zapiše na vjenčani list, kao što su uslovili i uslove koji se moraju naći da bi se sklopio bračni ugovor, ali ovi uslovi nisu šerijatski uslovi. Oni koji su postavljali ove zakone nisu imali za cilj ''da postave šerijatski zakon koji dozvoljava dozvoljeno ili zabranjuje zabranjeno, nego su to uslovi koji snose zakonske posljedice u čemu šerijatski propis nema udjela.''1

Ako nestanu ovi zakonski uslovi ili bar neki od njih brak će biti valjanim, iako zakon propisuje protiv njega kaznu zbog prekršaja kojeg je počinio protiv zakona.

Druga tema: Običajni brak

Mnogi učenici, i veliki broj običnih ljudi misle da je običajni brak onaj u kojem se žena i čovjek uzmu bez ugovora, ili sa ugovorom u kojem nisu svi uslovi prisutni, ali to nije ono što se podrazumijeva pod ovom vrstom braka.

Ako se čovjek uzme sa ženom bez ugovora, ili sa ugovorom koji ne ispunjava sve uslove, onda se on ne ubraja u ugovore ili se naziva bezvrijednim ugovorom.

Najviše što se naziva običajnim brakom jeste onaj brak koji se ne zabilježi u zakonskoj sudnici, i koji se ne sprovede pred matičarem, niti se za njega izda vjenčani list. Ovakav ugovor, ako se u njemu nađu njegovi sastavni dijelovi, ponuda i prihvatanje koji ukazuju na njihovo obostrano zadovoljstvo, i u kojem se mehr ne negira, te ispuni sve uslove, ne bude vezan za vremensko čekanje, predstavlja šerijatski ispravan bračni ugovor. I ne može se poništiti time što nije zabilježen. Ali ako se ugovorne strane dogovore da ga prikriju te ga obave u tajnosti, a njemu ne prisustvuju staratelj ili svjedoci niti se obznani onda je on bezvrijedan o čemu nema sumnje konsenzusom učenjaka. Ali ako je staratelj prisutan, te svejdoci posvjedoče njegovo sklapanje, a onda se se staratelj i svjedoci dogovore da ga prikriju, Imam Malik ovakav brak smatra nepravilnim zato što je kod njega valjanost braka uslovljena obznanjivanjem ne svjedočenjem. Dok ostala trojica imama smatraju da je obznanjivanje postignuto svjedočenjem, kao i da je to najniža granica u njegovom objelodanjivanju u validnom ugovoru, i ovo je ono što je ispravnije inša Allah.

1 Ez-Zevadž fi eš-šeri'ati el-islamijjeh, od Alije Hasbullah, 78.

132

Zakoni među-ljudskih odnosa u islamskom svijetu su supružnike obavezali da vjenčanje obave pred matičarem, kao što nalaže njegovo bilježenje i potvrđivanje, a zatim izdavanje vjenčanog lista. Ovaj list ili ugovor ne može biti potvoren, kao i to da ni jedan od supružnika ne može zanijekati ovaj brak, ili da zaniječe neko od obaveza ili prava koje se pojavi u trenutku njegovog postojanja.

Razlozi koji pozivaju pojedine muževe da obave brak daleko od znanja matičara i sudnica su:

Prvi – Zbog toga što jedan ili oba supružnika ne ispunjavaju zakonske uslove koji moraju postojati u trenutku sklapanja ugovora, poput onoga čije godine starosne dobi nisu dovoljne da sklopi brak što je suprotno zakonskim odredbama.

Drugi – Zbog toga što pojedini muževi ne posjeduju lične identifikacione dokumente koje moraju imati kod sklapanja braka. Kao da nema pasoša, ili lične karte, jer je u tu državu ušao bez dozvole, ili je protjeran iz države u kojoj živi zbog nekog razloga.

Treći – Zbog toga što pojedini muževi vole sakriti brak jer bi mu njegovo obznanjivanje prouzrokovalo probleme. Tako što su neki ljudi oženjeni i imaju djecu, pa ako njegova prva žena i djeca saznaju za taj brak to mu može prouzrokovati dodatne probleme. Moguće je da se ugledna i bogata žena uda za bijednika, pa ako njena familija ili poznanici saznaju za to možda će je zbog toga pokuditi, tako da bude prisiljena na običajni skriveni brak.

Propis običajnog braka

Običajni brak u kojem se nađu njegovi sastavni dijelovi i uslovi, je šerijatski ispravan brak. A ako supružnici, koji su ga sklopili, donesu u matični ured ili sudnicu potvrde čime dokažu da su sklopili taj brak, sudija će ima izdati vjenčani list ali će obadvoje podnijeti kaznu propisanu prekršajnim zakonom kao i onaj ko je sklopio taj bračni ugovor.

Opasnost od ove vrste ugovora

I pored ispravnosti običajnog braka u kojem su se našli uslovi i sastavni dijelovi moguće je da prouzrokuje veoma opasne i štetne posljedice za supružnike ili pak jednom od njih dvoga ili njihovoj djeci od čega je:

1- Jer ako budu mogli da potvrde taj brak i ako žele da ga zabilježe to ih neće riješiti već određene prekršajne kazne propisane u prekršajnom zakonu. Odlomak C predmet 17. zakona o među-ljudskim odnosima u Jordanu kaže: ''Ako se brak obavi bez zvaničnog vjenčanog lista. Svaki od supružnika i svjedoka će biti kažnjen kaznom određenom jordanskim zakonikom, i kaznom koju će isplatiti svako od njih i koja neće biti veća od stotinu jordanskih dinara.''

133

A propisana kazna je zatvor u periodu od mejsec dana do šest mejseci svakom od supružnika i svjedoka kao što se odnosi i na onoga koji je sklopio taj bračni ugovor ili da isplate kaznu koja neće biti veća od stotinu dinara.

2- Možda supružnici neće moći potvrditi svoj brak, iako bi to željeli, i nekon razloga, čime će se šteta nanijeti djeci i to u krajnjim granicama, kao što je slučaj ako umru obadva roditelja prije nego što zabilježe i potvrde svoj brak, ili da umre muž a žena ne bude u mogućnosti da potvrdi ili dokaže njihov brak.

3- Možda će jedan od supružnika negirati taj brak čime će biti oštećen onaj drugi kao i njihova djeca, dok je u većini slučajeva gubitnik žena. Možda je muž prevari i navede da se za njega veže običajnim ugovorom, zatim je napusti poslije toga, a ona ne bude u mogučnosti da potvrdi brak sa njim, čime izgubi pravo na odgođeni mehr i nasljedstvo, ili izdržavanje u periodu ideta. Ali problem će se povećati ako bude imala sa njim djecu koju on ne želi da prizna, pa padne između dvije vatre, jer je izgubila člana koji izdržaje nju i njenu djecu, a s druge strane ne može da dokaže pripadnost djece njemu kao ocu, čime im bude uskraćeno pravo na državljanstvo, liječenje i obrazovanje.

Lijek

Nema načina kojim bi se suprostavilo običajnom braku kao i posljedicama koje može prouzrokovati, osim sa stalnim i neprestanim podučavanjem masa koje supružnike čine takvima da se klone od ovakvih ugovora, a posebno žene koje budu zavedene lažnim obećanjima. Pa padnu u mreže onih koji im postavljaju zamke, a nakon toga ih ostave da traže svoju izgubljenu sreću, a ono što im se desi samo je ono što su zaslužile.

Sa mojim dubokim ubjeđenjem i sa obavezom suprostavljanja supružnika socijalnihm pritiscima koji natjeruju čovjeka na običajni brak, tj. njegovim obznanjivanjem, ja ipak smatram da je potrebno njima dvoma uputiti savjet tako što će, ako ništa durgo ne mogu, otići u drugu državu i tamo sklopiti zakonski brak, imajući na umu da ja nisam time zadovoljan, nego ga smatram manjim problemom nego da muž ponizi ženu običajnim brakom, jer u tom slučaju muž ne može negirati ni ženu i djecu da su njegova.

Sedmo poglavlje

Uslovi u braku

Uvod: Šta se podrazumijeva pod uslovima?

134

Uslov ili šart u jeziku je '' Obaveznost nečega i njegovo pridržavanje u prodaji i sličnom.''1 Kao što žena uslovi da je čovjek ne izseljava iz njene države ili mjesta, ili da joj ne zabrani da radi i slično tome.

Kod pravnika koji se bave proučavanem šerijatskih osnova uslov je ono što ako se ne nađe ne može se ni naći ono što je uslovljeno, dok od njegovog postojanja ne uslovljava se postojanje uslovljenog niti nepostojanje njegove biti. Ebu Beka Kufevi definišući uslov kod pravika kaže: ''Uslov je ono na čemu se održava i zaustavlja nešto, ali nije unutar njega niti utječe na njega.'' Gazali kaže: ''On je ono što bez njega ne može postojati nešto ali nije obavezno da postoji uz njegovo postojanje.''2

Primjer toga je abdest koji je uslov za namaz, jer ako nema abdesta namaz neće biti moguć niti valjan bez njega.

Uslov može biti uslovljen od Zakonodavca, ili ga može postaviti jedna od ugovornih strana, a ovdje smo pručavali ono što uslovi jedna strana od druge.

Uslovi oko kojih se vrti ovo proučavanje jesu uslovi koji su vezani za ugovor, ili su postavljeni prije njega ali su vezani za njega.

Vrste uslova u braku

Uslovi koje je moguće postaviti u braku se dijele na tri vrste:

Prva: Uslovi koji odgovaraju cilju bračnog ugovora i ciljevima zakonodavca.Druga: Uslovi koji suprotiraju ciljevima ugovora ili se suprostavljaju onome što je naloženo od Zakonodavca i tako stavljeno u obavezu.Treća: Uslovi koje Zakonodavac nije naredio niti ih je zabranio, nego je u njima korist za jednu od ugovornih strana.

U ovom poglavlju ćemo pojasniti propise svake od ovih triju vrsta

Prva vrsta: Uslovi koji odgovaraju cilju bračnog ugovora i onome što je naredio Zakonodavac.

Učenjaci su se složili oko ispravnosti ove vrste uslova, kao što žena ima pravo da zahtijeva od muža da se prema njoj odnosi na najljepši način, da je izdržava, pruži joj stan i odjeću, da bude pravedan prema njoj i njenim inoćama, ili da on uslovi da ona ne smije izaći iz kuće osim sa njegovom dozvolom, niti da mu zabrani odnos sa njom, ili da ne troši novac osim sa njegovim zadovoljstvom i sl.

1 El-Kamus el-muhit, 869.2 El-Kullijat, od Ebu el-Beka el-Kefevija, 529. Vidi: Et-Ta'rifat, od Džurdžanija, 131.

135

O tome Hatabi, onako kako to prenosi od njega Ibn Hadžer El-Askelani, kaže: ''Od uslova ima onih koji se moraju izvršiti oko čega se svi slažu, a to je ono što je Allah naredio od lijepog odnosa ili puštanja na lijep način.''1

Nevevi kaže: ''Ako se postavi uslov u braku nešto što se ne suprostavlja značenju samog braka, kao da uslovi da je uzdržaje, ili da joj daje pravo na njenu noć, ili uslovi tajnost ili da ima pravo da se oženi nad njom ako bude htio, ili da putuje sa njom, ili da ona ne izlazi osim sa njegovim dopuštenjem, sve to ne utječe negativno na brak, niti na mehr.''2

Druga vrsta: Uslovi koji suprotiraju ciljevima ugovora ili se suprostavljaju onome što je naloženo od Zakonodavca i tako stavljeno u obavezu.

Učenjaci su se složili da svi uslovi koji se suprostavljaju onome što je naredio ili zabranio Allah da nisu valjani, ili ako su protivni onome na što se cilja brakom.

Od ovih uslova je kao da žena uslovi da ne bude poslušna svom mužu, ili da izlazi bez njegovog dopuštenja, ili da neda pravo njenim inoćama, ili da ih ne izdržaje i slično tome. Ili da on uslovi da joj ne dadne mehr, ili da joj ne daje pravo na njenu noć ili da je ne izdržaje.

Ili da ona uslovi nešto što je suprotno bračnim ciljevima, kao što su polni odnosi,3 tj. da ona uslovi da nema polnih odnosa sa njom, ili da imaju odnos samo jednom u životu ili jednom godišnje, ovi uslovi nisu dozvoljeni ni u kom slučaju.

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Onaj ko u vakufu, oslobađanju roba, darivanju, prodaji, braku, unajmljivanju, zavjetu ili nečemu sličnom uslovi ili postavi uslove koji su suprotni onome što je Allah propisao Svojim robovima, dakle ako ti uslovi sadrže u sebi ono što je Allah zabranio, ili da dozvoljavaju neku od Njegovih zabrana, ili da zabrane nešto što je On dozvolio, svi ovi uslovi su nevažeći po konsenzusu muslimana u svim ugovorima.''4

Učenjaci su postavili pravno i osnovno pravilo kojim se pojašnjava bit ovoga na ovom mjestu pa kažu: ''Ono što je potvrđeno šerijatom, njemu se daje prednost nad onim što je potvrđeno uslovom.''5

Propis ugovora u kojima su postavljeni nepravilni uslovi

Učenjaci su se složili oko beznačajnosti nepravilnih uslova, ali su se razišli oko toga da li ovi uslovi kvare ugovore u kojima su postavljeni?

1 FetFethu el-bari, 9/218. 2 Revdatu et-talibin, 7/264. Vidi: Mugni el-muhtadž, 3/226.3 Vidi: Mugni el-muhtadž, 3/226. 4 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 31/28.5 El-Ešbah ve en-nezair, od Sujutija, 149.

136

1- Veliki broj učenjaka smatra ove ugovore bezvrijednim a ovo mišljenje je izabrao i Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje.

2- Hanefije smatraju da nepravilni uslovi ne kvare bračni ugovor osim u slučaju da se uslovi vremenski period braka u ugovoru. Kasani kaže: ''Bezgranični brak je onaj brak u kojem se ne određuje vremenski period, a takav brak ne mogu poništiti nepravilni ugovori.1

Zbog toga su zabranjeni brakovi kod hanefija ispravni, kao što je brak 'šigar' ili brak 'tahlil' ako se u njima obezvrijede nepravilni uslovi, a od njih tj. od tih uslova ne mogu obezvrijediti brak osim onaj koji je uslovljen sa nepravilnim uslovom kao što je privremeni brak 'mut'a' ili brak na određeni vremenski period.

Hanefije dokazuju da ne određivanje mehra, njegove količine i dogovor oko njega kod potpisivanja bračnog ugovora ne kvare ugovor konsenzusom učenjaka, tako da uslovljevanje njegovog nepostojanja ne kvari brak. Isti je slučaj i sa sličnim uslovima, te ako se ovi uslovi ponište onda je ugovor ispravan.

3- Druga skupina učenjaka, šafije i hanbelije, smatraju da određeni bračni uslovi mogu biti od onih koji se mogu poništiti čime ugovor biva valjanim ali ima i onih uslova koji kvare brak u njegovoj osnovi.2

Okvir vrste koja kvari – kao što kaže Nevevi – da se suprostavlja ciljevima radi kojih brak postoji, kao da on uslovi nakon braka da se razvede od nje ili da ona uslovi da sa njim nema odnosa.3

Ibn Kudame za ovu vrstu uslova navodi primjer privremenog braka 'mut'e', ili braka 'šigara', ili da je pusti u određeno vrijeme, ili da brak veže za određeni uslov, ili da uslovi izbor u braku obadvome ili jednom od njih dvoga.4

Ali što se tiče nepravilnih uslova sa kojima bračni ugovor biva valjan to su uslovi koji se ne suprostavljaju osnovama braka, kao što je rekao Nevevi, ili kao što navodi primjer toga da ona uslovi da izlazi iz kuće kad god poželi, ili da uslovi razvod njene inoće, ili da on uslovi brak bez njenog prava na udio u noćenju ili izdržavanju. 5Nevevi je ove uslove učinio dozvoljenim kao što ćemo spomenuti kada bude govora o trećoj vrsti.

Ibn Kudame je pojasnio zašto su ovi uslovi bezvrijedni sa valjanošću bračnog ugovora riječima: ''Svi ovi uslovi su sami po sebi nepravilni, jer su suprostavljaju značenju i cilju ugovora, te zbog toga što dokidaju obavezna prava koja moraju postojati u ugovoru prije njegovog sklapanja. Što znači da neće biti valjani kao da ortak uslovi ili se odrekne prava na zauzimanje

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/285.2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/449.3 Revdatu et-talibin, 7/265.4 El-Mugni, 7/451.5 Revdatu et-talibin, 7/265.

137

u kupovini udjela svog ortaka u slučaju prodaje. Dok je ugovor sam po sebi ispravan, zbog toga što se ovi uslovi odražavaju na dodatno značenje u ugovoru, čiji se spomen ne uslovljava i čije nepoznavanje ne smeta ugovoru. Tako da neće pokvariti ugovor kao da u braku uslovi zabranjenu vrstu mehra, jer brak biva valjan pored neznanja o mehru, tako da ga je dozvoljeno sklopiti sa nepravilnim uslovima kao što je slučaj sa oslobađanjem roba.1

Dokazi onih koji tvrde da je brak bezvrijedan ako se u njemu nađe bilo koji od bezvrijednih uslova

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje smatra da nepravilni uslovi kvare ugovore. S time da nema razlike između uslova koje je Zakonodavac zabranio ili ne, a za svoj stav navodi sljedeće dokaze:

1- Brakovi koji su zabranjeni šerijatskim dokazima kao što je 'šigar', 'tahlil' ili 'mut'a' su bezvrijedni zbog tih dokaza u kojima se navodi ta zabrana, jer zabrana poništava valjanost zabranjenog.2

2- Ashabi su poništavali ovakve ugovore, tako da su rastavljali između supružnika u braku 'šigar', dok su brak 'tahlil' nazvali bludom a onome koji bi htio da se oženi puštenom po treći put kako bi je dozvolio mužu prijetili bi kamenovanjem.3

3- Priznavanje ugovora sa poništavanjem nepravilnih uslova vodi u prihvatanje ugovora bez obostranog zadovoljstva, jer ugovor može biti sklopljen sa zabranjenim i nepravilnim uslovom ili da ga poništi.

Ako bi ga učinili ispravnim sa zabranjenim uslovom postupili bi suprotno dokazima i konsenzusu, ali ako ga prihvatimo sa poništavanjem uslova, to će biti prisiljavanje ugovorne strane da pristane na uslove sa kojima nije zadovoljna, i sa kojim je nije obavezao Allah , a na uslove se ne može niko prisiliti osim ako na te uslove ne obavezuje Zakonodavac ili sa onim na to se obaveže ugovorna strana. Pa ako ga Zakonodavac nije obavezao na brak sa nepravilnim uslovima, niti je on prihvatio da ga se pridržava sa poništavanjem uslova, to će biti kao da se obavezao na nešto na što ga nije obavezao Allah i Njegov Poslanik , a to nije dozvoljeno. 4

4- Zatim je uzeo analogiju bližeg značenja, jer trgovina ne može biti prihvaćena osim sa zadovoljstvom,

F ة0 ت'كNون' أ'ن إ3ال ار' اضP ع'ن ت3ج' نكNم, ت'ر' Lم

osim trgovinom uz obostrani pristanak (En Nisa,29.).

1 El-Mugni, 7/450.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/159.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/159.4 Medžmu'u fetava, 32/160.

138

tako da je brak preči da ne bude dozvoljen ako nije sa obostranim zadovoljstvom.

Ako se u trgovini postavi nepravilan uslov, a druga ugovorna strane ne bude zadovoljna da se taj ugovor sklopi osim sa tim nepravilnim uslovom, njegovo prisiljavanje na odobravanje ili izvršavanje takvog ugovora će biti suprotno dokazima i osnovama. Šejhu-l-Islam prenosi od prijatelja Imama Ahmeda, kao što je Kadi Ebu Je'ala, a ako se prodajni ugovor učini valjanim bez nepravilnih uslova, dok onaj koji ga postavlja ne zna za zabranu i njegovo dokidanje, ili da traži njegovu nadoknadu zbog raskidanja istog, ova njihova tvrdnja će biti ista kao i za ispravan uslov ako ga ne izvrši druga strana. Ali ako se ne zadovolji njegovim raskidanjem pored ispravnog ugovora, u tom slučaju ispravan put nalaže da ugovornoj strani dadne pravo na izbor između prihvatanja ugovora bez uslova ili između njegovog opovrgavanja, kao što je slučaj sa nepravilnim uslovima u prodaji.1

Treća vrsta: Dozvoljeni uslovi

To su uslovi koji se ne suprostavljaju bračnim ciljevima, niti se suprostavljaju onome što nalaže šerijat, kao da žena postavi uslov da je njen muž ne premješta iz njene kuće, države ili da putuje sa njim, ili da se ne ženi na nju, ili da ustraje u svom poslu koji dozvoljava šerijat.

Stavovi učenjaka po ovom pitanju

Učenjaci su se razišli oko ove vrste uslova:

1- Hanbelije kažu da su ovi uslovi ispravni i da je obavezno da se ispoštuju, ali ako druga strana ne ispoštuje uslove prva ima pravo na raskidanje bračnog ugovora.2

Ibn Kudame ovo mišljenje pripisuje Omeru b. Hattabu, Seadu b. Ebi Vekasu, Muaviji, Amru b. Asu. Ovo mišljenje je zastupao Šurejh, Omer b. Abdu-l-Aziz, Džabir b. Zejd, Tavus, Evzai i Ishak.3

Ibn Rušd navodi da je ispunjavanje ovih uslova obavezno kao što je došlo u 'Atabiji', iako je kod malikija očitije suprotno tome.4 'Atabije' je jedna od starih knjiga o pravnim osnovama 'usul' u Malikovom mezhebu.

2- Većina učenjaka smatraju da ovi uslovi nisu valjani. Ibn Kudame pripisuje mišljenje, da ovi uslovi nisu validni, Zuheriju, Katadi, Hišamu b. Urvetu, Maliku, Lejsu, Sevriju, Šafiji, Ibn Munziru i sljedbenicima mišljenja.5

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/161-162.2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/448. Eš-Šerhu el-kebir, 7/526.3 Prethodna dva izvora. Vidi: Buharijin sahih, 5/354. El-Istizkar, 16/148.4 Bidajetu el-mudžtehid, 2/59.5 Prethodni izvor.

139

Ibn Abdu-l-Berr pripisuje ovo mišljenje takađer, Aliji b. Ebu Talibu, Sei'du b. Musejjebu, Hišamu b. Hubejri, Ša'biju, Ibrahimu Nehai'ju.1

Ibn Abdu-l-Berr od Imama Malika prenosi da ovi uslovi nisu obavezni osim ako se radi o zakletvi na oslobađanje roba ili razvod.2 Tako da mu je to obaveza i na to će biti prisiljen, međutim predaje od Imama Malika su kontradiktorne. Zakletva na razvod ili oslobađanje roba podrazumijeva da se zakune i kaže: ''Ako se oženim na nju ona je puštena ili su moji robovi oslobođeni, tako da mu je obaveza ono za što se zakleo.

Ibn Abdu-l-Berr prenosi od Šafije, Ebu Hanife i njihovih prijatelja da su ove uslove poništili čime brak postaje valjanim.3 Međutim pošto je brak u ovom obliku mjesto sumnje da žena bude oštećena u svom mehru i da popusti, tako da joj se isplati mehr manji od mehra žena iz njene porodice, hanefije obavezuju muža da joj nadoknadi isti mehr u slučaju ako joj je određen manji mehr.4

Imam Šafija smatra da je mehr bezvrijedan sa ovim uslovima, bez obzira da bude mehr manji ili veći, tako da joj se mora odrediti isti mehr.5

Razlozi radi kojih su se učenjaci razišli po ovom pitanju

Razilaženje učenjaka oko ovog pitanja se temelji na više razloga:

Prvi razlog: Njihovo razilaženje oko uslova u ugovorima, da li je njihova osnova zabrana ili dozvola?

Oni koji su smatrali ove uslove ispravnima kažu da je osnova u uslovima dozvola, tako da od njih nije zabranjeno osim ono zašto je došao dokaz o njegovoj ništavnosti. A oni koji kažu da su ovi uslovi nepravilni zastupaju mišljenje da je njihova osnova zabrana osim zašto je došao dokaz koji ih dozvoljava.

Ibn Tejmijje kaže: ''Zahirije tvrde da je osnova u ugovorima i uslovima zabrana osim onoga što je šerijat dozvolio. Veliki broj osnova kod Ebu Hanife se grade na ovoj osnovi, takođe i veliki broj osnova kod Šafije kao i osnove kod pojedinih sljedbenika Imama Malika i Ahmeda.'' 6

Na drugom mjestu takođe kaže: ''Zahirije nisu prihvatili ispravnim ugovor niti uslov osim zašto je došao dokaz ili konsenzus. Ali ako njihova

1 El-Istizkar, od Ibn Abd el-Berra, 16/143. Vidi: Umm, 5/65.2 Prethodni izvor.3 Prethodni izvor, 16/148. Vidi: El-Umm, od Šafije, 5/65.4 Prethodni izvor.5 El-Umm, 5/65. Imam Malik stoji na stanovištu da njoj pripada samo određeni mehr. El-Istizkar, 16/148.6 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/126.

140

dozvoljenost ne bude potvrđena oni ga smatraju bezvrijednim preuzimajući prethodni propis a ovaj shodno tome odbacuje.''1

Ibn Hazm u ' El- Muhala' kaže: ''Uslovi među muslimanima su samo oni sa kojima su došli Kur'an i sunnet kao dozvoljeni.''2

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje potvrđuje da osnova u ugovorima i uslovima nije zabrana, jer se radi o običnim aktivnostima, tako da se na njima primjenjuje pravilo dozvoljenosti sve dok se ne iznese dokaz o njihovoj zabrani kao što je osnova u stvarima da nisu zabranjene.

Šejh želi reći da u šerijatu nije došao dokaz koji bi zabranio vrstu ugovora ili uslova, a ako nema dokaza o zabrani onda nema ni zabrane.Zatim je naveo da u većini slučajeva ono što se navodi kao dokaz u osnovama o stvarima jeste dozvoljenost istih kroz opće dokaze i ispravnu analogiju, kao i kroz propratna pravila putem razuma što dokazuje dozvoljenost ugovora i uslovima u njima.3

Šejh je pojasnio da su Kur'an i sunnet dokazali i pojasnili dozvoljenost ugovora i uslova, kao i to da ih nisu zabranili, osim ako se ne radi od uslovu koji se suprostavlja šerijatu. Pa ako je uslov suprotan Kur'anu i njegovim uslovima onda je taj uslov bezvrijedan.4

Zatim je iz Kur'ana i sunneta naveo veliki broj dokaza koji nalažu ispoštivanje ugovora, dogovora, preuzetih obaveza i uslova, izvršavanje emaneta, zabrane o prevarama, ili raskidanju ugovora i pronevjere.5

aا dهaا ي يa hذfينa أ i ال kوا i آمaن وiفkوا

a iعkقkودf أ fال ب"O vjernici, ispunjavajte obaveze! (El Maide,1.).

i وiفkواa iعaهiدf وaأ fال fنh ب iعaهiدa إ aانa ال x ك ؤkوال iسaم

I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu zaista odgovarati!"(El Isra,34.).

الFذ3ين' م, و' Nم, ه ان'ات3ه3 'م' م, أل3 د3ه3 اعNون' و'ع'ه, ر'

"i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu"(El Mu’minun,8.).

Od hadisa koje je naveo je i hadis koji se nalazi u oba 'Sahiha' u kojem Poslanik kaže: ''Onaj u kojem se nađu četiri stvari je očiti munafik.'' Pa

1 Medžmu'u fetava, 29/127.2 El-Muhalla, 8/357.3 Vidi: Medžmu'u fetava, 29/150-151, 29/17.4 Vidi: Medžmu'u fetava, 29/347. Ea'alamu el-muvekki'ine, 3/480.5 Vidi dokaze koje je naveo u Medžmu'u fetava, 29/138-145.

141

kaže: ''Ako obeća iznevjeri.'' Zatim je naveo veliki broj hadisa koji govore o prevari. Zatim je naveo hadis iz oba 'Sahiha' : ''Najpreči uslovi da se ispoštuju su oni sa kojima su vam dozvoljeni polni organi.''

Zatim je sažeo govor nakon navođenja svih tih dokaza pa kaže: ''Ako se zna da je ispoštivanje ugovora i čuvanje dogovora naređeno onda ćemo znati da je osnova u ugovorima i uslovima dozvola, što znači da nema potrebe činiti ispravnim osim ono što za sobom povlači posljedice, i sa čime se postiže cilj, a cilj od ugovora jeste da se ispoštuje. A pošto je Zakonodavac naredio da se ugovori ispoštuju to je ukazalo na njihovu validnost i dozvoljenost.''1

Drugi razlog: Učenjaci su se razišli u shvatanju riječi Allahovog Poslanika kada kaže: ''Šta je sa ljudima koji postavljaju uslove koji nisu u Allahovoj Knjizi? Onaj ko postavi uslov koji nije u Allahovoj Knjizi je bezvrijedan uslov. Allahovi uslovi su preči i potvrđeniji.''

Ovo je dio govora iz hutbe kojom se Allahov Poslanik obratio svojim ashabima, razlog tome je bio da je Aiša htjela da otkupi robinju po imenu Berire kako bi je oslobodila, ali njena porodica je odbila osim da starateljstvo bude prepušteno njima, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ''Kupi je i oslobodi, starateljstvo pripada onome ko je oslbodi.'' Zatim je ustao i održao govor među ashabima kao što sam malo prije naveo.2

Shvatanje onih koji su uslove učini bezvrijednim

Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Oni koji uslove nisu smatrali pravilnima uzeli su za dokaz hadis Aiše u kojem je Allahov Poslanik rekao: ''Svaki uslov koji nije u Allahovoj Knjizi je bezvrijedan.'' Riječi '..u Allahovoj Knjizi'' se odnose na Allahove propise, i propise Njegovog Poslanika ili u onome na što ukažu Kur'an i sunnet, tako da je bezvrijedan.

Allah je dozvolio brak sa šetiri slobodne žene, i sa onoliko koliko hoće od svojih robinja, i dozvoljeno mu je da izvodi ženu gdje god hoće, i da je preseli gdje god se on preseli, a svaki uslov koji zabranjuje dozvoljeno je bezvrijedan.3

Njihov dokaz – kao što kaže Ibn Tejmijje – jeste to da se ovi uslovi postavljaju suprotno ugovornom cilju, zato što uslovi obavezuju svoje značenje šerijatom. Tako da njihovo mijenjanje znači izmjenu onoga na što je šerijat obavezao, kao da neko mijenja ibadete, i ovo je srž ovog pravila. Što znači da su ugovori dozvoljeni na jedan način, a uslovljavanje onoga na što se suprostavlja ciljevima šerijata je izmjena propisanih stvari. Zbog toga Ebu Hanife, Šafija – u jednoj predaji – i Malik nisu dozvoljavali da se u ibadetima postavljaju uslovi koji se suprostavljaju ciljevima šerijata.

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/146.2 Hadis bilježi Buharija us vome sahihu na sljedećim mjestima: 5/185, broj, 2560. 5/167, broj, 2563. 5/187, broj, 2561. 5/188, broj, 2562. 5/190, broj, 2563, 5/313, 2117.3 El-Istizkar, 16/149.

142

Pa kažu: ''Da uslovi i ugovori koji nisu propisani jesu samo prekoračivanje Allahovim granica, i dodavanje u vjeri.''1

Odgovor onima koji su uzeli ove dokaze:

1- Oni koji su prihvatili uslove nisu se zadovoljili ovim shvatanjem hadisa kako ga je shvatila ova skupina, a doći će shvatanje onih koji su prihvatili uslove.

2- Nije istina za one uslovi koje nije zabranio Zakonodavac da se kaže za njih kako mijenjaju ono što je Allah propisao. Pa ako ih Zakonodavac nije naredio, niti zabranio, niti u njima ima onoga što se suprostavlja ciljevima ugovora onda su ti uslovi dozvoljeni, zbog toga što predstavljaju samo višak od onoga što je dozvoljeno, a robu je dozvoljeno da učini ono što je od dozvoljenog viška, a dozvoljeno mu je da to isto izostavi, kao što je dozvoljeno da ga se uvijek pridržava ili da uslovi nekome drugom da se toga pridržava.

Ako ona uslovi da stanuje u mjestu njene porodice i ako se ovaj uslov ne suprostavlja onome što nalaže Allahov zakon, onda je Allah dozvolio isto to kao i njegovo ne izvršavanje, jer ona uslovljava ono što se ne suprostavlja Allahu, Njegovom propisu i uslovima. Allahov Poslanik kaže: ''Šta je sa ljudima koji postavljaju uslove koji nisu u Allahovoj Knjizi? Ko postavi uslov koji nije u Allahovoj Knjizi on je bezvrijedan.'' Što znači da sve ono što je zabranjeno bez uslova, kao što je starateljstvo nad onim koga nije oslobodio, ili kamata, ili općenje sa robinjom drugog čovjeka, njegovo uslovljavanje nije dozvoljeno, jer je Allah ove stvari zabranio bez uslova, te ako ih uslovi onda je uslovio ono što je Allah zabranio.

Hadis znači da ono štoje dozvoljeno bez uslova njega uslov čini obaveznim, kao što je dodatak u mehru, jer čovjek ima prava da ga dadne ženi, ali ako to postave kao uslovom onda je to vadžib. Zato je jasno da je nepravilan stav onih koji kažu da su uslovi u osnovi nepravilni, zbog toga što smatraju da ti uslovi mogu dozvoliti zabranjeno ili zabraniti dozvoljeno, ili da obaveže ono što nije obaveza ili da opovrgne obavezu i jer to nije dozvoljeno osim sa dopuštenjem Zakonodavca.2

Ali dozvoljeni uslovi ne dozvoljavaju zabrane, jer ona koja uslovi svom mužu da ne ženi drugu njemu neće biti zabranjeno da se oženi sa drugom, ali ako se oženi ona ima pravo na razvod, onda gdje je tu zabrana dozvoljenog?

3- Šejh Ibn Tejmijje odgovara onima koji ponadištavaju dozvoljene uslove u ugovorima sa tvrdnjom da uslov suprotira cilju ugovora tj. da je zabranjeno koristiti uslove koji se suprostavljaju cilju ugovora, kao da uslovi razvod u ugovoru ili da uslovi raskidanje ugovora.3

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 26/131.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/148-149.3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/128.

143

Pojasnio je da uslovljavanje onoga što se suprostavlja ugovoru spajanje između dvije suprotne stvari, jer spaja negiranje cilja i njegovo potvrđivanje, tako da se u osnovi ništa ne događa.1

Shvatanje hadisa onih koji su dozvolili uslove

Oni koji su prihvatili dozvoljene uslove u ugovorima smatraju da su Poslanikove riječi: ''Onaj ko uslovi uslov koji nije u Allahovoj Knjizi on je bezvrijedan.'' Da ima jedno od dva značenja:

1- ''Nije u Allahovoj Knjizi'' tj. da se u njoj ne nalazi njegova zabrana, ali ako se u Allahovoj Knjizi nađe njegova zabrana ili negacija u tom slučaju ovaj uslov je ništavan, a ako se u Allahovoj Knjizi ne nađe njegova zabrana onda je on ispravan uslov.

2- Njegovo prisustvo u Allahovoj Knjizi tj. da ga je Zakonodavac dozvolio, jer ako je uslovljena stvar djelo ili propis koje je Allah dozvolio onda je dozvoljeno da bude postavljeno kao uslov. A taj uslov biva vadžibom, ali ako ga Allan nije dozvolio onda neće biti dozvoljeno ni da se sa njime uslovljava.

Tako da uslovljavanje žene i njene porodice mužu da ne putuje sa njom, ili da je nastani u mjestu gdje je njena porodica, ili da radi na dozvoljenom mjestu, da su to sve ispravni i valjani uslovi. Allahova Knjiga dozvoljava da muž putuje sa ženom ili da ne putuje, a njoj je dozvoljeno da stanuje u mjestu njene porodice ili da se iseli iz tog mjesta, ili kao što njoj dozvoljava da radi ako za to postoje šerijatski uslovi.2

Ispravno mišljenje po tom pitanju

Ispravno mišljenje jeste ispravnost dozvoljenih uslova u bračnom ugovoru, na čiju ispravnost mišljenja ukazuju sljedeće stvari:

1- Riječi Allahovog Poslanika onako kako to od njega prenosi Ukbe b. Amir El-Džuheni: ''Najpreče da ispoštujete uslove jesu oni sa kojima ste dobili dozvoljene polne organe.''3 Ovo ukazuje da ispoštivanje uslova u braku biva prečim nego u prodaji.

Ibn Hadžer u komentaru kaže: ''Najpreči uslovi da se ispoštuju su uslovi u braku, jer je njegova bit sigurnija a njegov pojam sažetiji.''

Neki od učenjaka su mislili da se pod uslovima podrazumijevaju uslovi koji su od značenja samog ugovora.

1 Prethodni izvor, 29/156.2 Vidi: Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/160.3

144

Ibn Dekik El-Id je odbio ovakve tvrdnje rekavši: ''Te stvari ne utječu na obavezivanje uslova, niti se povećava potreba za izvršenjem propisa koji se sa njima uslovi. Jer sam tekst hadisa znači suprotno tome, a u hadisu stoji ''Najpreči uslovi'' što znači da se neki uslovi moraju ispoštovati, dok su drugi malo obavezniji da budu ispoštovani. Ali uslovi koji su od biti samog ugovora su isti po svojoj obavezi ispoštivanja.''

2- Zatim su uzeli dokaze koji dozvoljavaju ove uslove u drugim ugovorima mimo braka. Ugovori su jedna tema ili poglavlje, a u zbirkama hadisa je naveden veliki broj hadisa u kojim Allahov Poslanik odobrava ovakve uslove, od kojih je i hadis gdje Allahov Poslanik kaže: ''Ko proda palme koje su rodile plodom, njihovi plodovi pripadaju prodavcu osim ako kupac ne uslovi drugačije.'' Bilježi ga Buharija.

Da ovaj uslov nije valjan kupcu ne bi bilo dozvoljeno da postavi ovaj uslov.

Buharija prenosi hadis u kojem stoji da je Džabir b. Abdullah prodao Allahovom Poslaniku devu koju je jahao ali pod uslovom da je on jaše dok ne dođu do Medine. Da je kojim slučajem ovaj uslov bio neispravan Allahov Poslanik se ne bi zadovoljio sa Džabirovim uslovom.

Buharija je neke od hadisa koji dozvoljavaju uslove naslovio: ''Poglavlje – Šta je dozvoljeno od uslova u islamu, propisima i prodaji.''

3- Ibn Tejmijje pravosnažnost uslova dokazuje riječima Allahovog Poslanika : ''Pomirenje između muslimana je dozvoljeno osim onoga kojim se dozvoli zabranjeno ili zabrani dozvoljeno. Muslimani su kod svojih uslova osim uslova koji zabrane dozvoljeno ili dozvole zabranjeno.'' Bilježi ga Tirmizi i kaže: ''Hadis je hasen sahih.''

4- Ispravnost ovog mišeljenja dokazuje i to da je ovo bilo shvatanje ashaba, koji su sudili i vladali se po njemu. U Buharinom 'Sahihu' se prenosi od Omera i Ibn Omera da su rekli: ''Svaki uslov koji se suprostavlja Allahovoj Knjizi je bezvrijedan makar to bilo stotinu uslova.''

U 'Sahihu' od Omera b. Hattaba se prenosi da je rekao: ''Prekidanje prava je kod uslova a tebi pripada ono što si uslovio.''

Omerov hadis Abdu-r-Rezak povezuje u svom 'Musanifu' od Ejjuba a on od Ismaila b. Ubejdullaha a on od Abdu-r-Rahmana b. Mugnima koji kaže: ''Zapamtio sam Omera b. Hattaba, a pred njim se vodio spor o ženi koja je uslovila svom mužu da je ne izvodi iz njene kuće. Omer reče: ''Njoj pripada njen uslov.'' Pa je čovjek rekao: ''Ako bude tako onda će svaka žena koja bude htjela odvojit se od svog muža ona će to učiniti.'' Omer mu odgovori: ''Muslimani su kod svojih uslova, i ondje gdje se prekidaju njihova prava.''

145

Ibn Abdu-l-Berr ga navodi sa istim lancem i riječima: ''Muslimani su kod svojih uslova, a njihova prava se prekidaju kod uslova.''

Suština oko ovog pitanja jeste da uslovi bivaju bezvrijednim i nepravilnimiz jednog od dva razloga:

Prvi je da se suprostave Allahovom propisu i šerijatu, kao što je uslovljavanje starateljstva od strane onoga ko nije oslobodio tog roba, jer ovaj uslov ne suprotira cilju ugovora niti njegovu bit, nego se suprostavlja Allahovoj Knjizi i Njegovim uslovima, jer je Allah propisao i naložio da starateljstvo pripada onome ko ga oslobodi.

Drugi je da se uslov suprostavi ciljevima ugovora kao da neko nekoga oženi ali mu time uslovi razvod, što znači da se ovaj uslov suprostavlja cilju ugovora jer njime ugovor biva poništen.

Ali ako uslov ne sadrži ni jednu od ove dvije stvari onda nema potrebe da se zabrani, jer se radi o djelu koje ide u korist ljudi, za kojim oni imaju potrebu, a da nemaju potrebe za njim ne bi ga ni činili.

Osmo poglavlje

Dostojnost ili jednakost u braku

U prethodnom pisanju smo pojasnili da je staratelj uslov za valjanost braka kod većine učenjaka, kao i to da smo rekli da je ispravnije mišljenje koje kaže da staratelj nema pravo svoju štićenicu prisiliti na brak bez njenog zadovoljstva. Pa ako se staratelj i žena dogovore da prihvate prosca onda će se brak sklopiti veoma lahko, ali ako žena odbije prosca onda niko joj se u tome ne može suprostaviti. Ali je problem ako ona prihvati prosca sa kojim nije zadovoljan njen staratelj. U tom slučaju staratelju nije dozvoljeno da svojoj štićenici zabrani brak osim ako joj muž nije dostojan tj. da bude poput nje, zbog toga nam se ovdje nameće važnost rasprave o dostojnosti ili jednakosti.

Prvi predmet

Definicija dostojnosti

Dostojnost u jeziku se odnosi na slično, podudarno ili isto,1 i sve ono što liči na nešto je isto kao ono.2

1.iمa aكkن وaل hهk ي kفkوxا ل aحaد� ك أ

1 En-Nihaje, od Ibn el-Esira, 4/180. Lisan el-'areb, 3/269. Enis el-fukaha, 149. El-Matleu' 'ala ebvabi el-mukni'i, 215.2 Muhatru es-sihah, 573. El-Misbahu el-munir, 537.

146

i niko Mu ravan nije!" (El Ihlas,4.).

Kao što Allahov Poslanik kaže: ''Muslimani su isti u vrijednosti svoje krvi.''1 Tj. kod odmazde i krvarine.2

Dostojnost u braku u šerijatskoj terminologiji kod učenjaka se odnosi na to da čovjek bude sličan ženi3 i dostojan nje.4

U poglavlju o braku sličnost ili dostojnost se odnose na određene osobine, kao što je vjera, porijeklo, sloboda, zanimanje i sl. tome.

Svaki od sljedbenika određenog mezheba navodi kod definicje dostojnosti određene osobine do kojih je on došao svojim proučavanjem vjerskih propisa. Derdir, malikijski pravnik, je definiše ovako: ''U jeziku se odnosi na sličnost, a u šerijatu se sličnost odnosi na tri stvari po našem mezhebu: stanje, vjera i sloboda.''5

Ibn Ebi Tagleb hanbelija je definiše sa riječima: ''Dostojnost u jeziku znači sličnost. Jednakost se odnosi na pet stvari: vjeru, zanimanje, imetak, slobodu i porijeklo.''6

Tako da svaki od sljedbenika određenog mezheba definišući je spomene određene osobine za koje oni smatraju da se na njih treba osvrnuti. Ali nisam nikoga našao ko bi je definisao sveobuhvatnom definicijom osim Hatiba Šerbinija koji definišući dostojnost kaže: ''Dostojnost je u jeziku podudarnost, jednakost, a u šerijatu se odnosi na stvar koja sprječava sramotu.''7

Drugi predmet

Stvari u kojima se treba osvrnuti na dostojnost

Učenjaci nisu uslovili da žena mora biti dostojna muža u ovim stvarima, ali se proučavanje odnosi na dostojnost muškaraca prema ženama.

Kasani hanefija kaže: ''Dostojnost se ogleda prema ženama ne prema muškarcima, što znači da se dostojnost gleda u muškarcu prema ženi, a ne u ženama prema muškarcima.''8

1 Kaže Medžd b. Tejmijje za ovaj hadis: «Bilježe ga Ahmed, Nesaija i Ebu Davud. El-Munteka min ehadis el-ahkam, 617.2 El-Misbah el-munir, 537.3 Lisan el-'areb, 3/69.4 Et-Ta'rifat, od Džurdžanija, 194.5 Eš-Šerhu es-sagir, 2/399.6 Nejlu el-mearb, 2/156.7 Mugni el-muhtadž, 3/165.8 Beda'iu es-sanai'a, 2/320. Vidi: El-Mubdi'a7/51. El-Insaf, 8/109.

147

Kasani je potvrdio grešku hanefijskih pravnika od šejhova koji su rekli da se gleda na dostojnost u ženama prema muškarcima kod Ebu Jusufa i Muhammeda, dokazujući to jednim pitanjem spomenutim u 'Džamia sagir' gdje je pojasnio dio njihove greške o tom pitanju.1

Učenjaci su ne osvrtanje na dostojnost žene prema mužu dokazali tekstovima, koji jasno ukazuju na značenje i neprihvataju nikakvu interpretaciju ili iskrivljivanje dokaza. Allahov Poslanik se ženio od arapskih plemena, a on je sa kojim se ne može niko uporediti od ljudi, čak je oženio i Safijju bint Hujeja b. Ahtaba židova.

Takođe su dokazali i razumom, Kasani kaže: ''Značenje koje uslovljava dostojnost nalaže specifičnost koja se odnosi na muškarce, jer je žena ta koja se gnuša a ne muškarac, i jer je ona ta sa kojom se polno opći a on je taj koji polno opći, a njemu neće biti zazorno da sa njom spava.''2 I kažu: ''Dijete stiče ugled sa ugledom oca, ne sa ugledom majke, tako da se to ne odnosi na majku.''3

Hanefije smatraju da se dostojnost odnosi na žene u dvije stvari

Prva je ako staratelj koji nije otac ili manji djed udaju, onda njihova udaja za onoga koji nije dostojan ne donosi njemu nikakvu korist, što znači da hanefije nisu učinili ispravnim ovaj brak što dokazuje da oni uslovljavaju ovu vrstu dotsojnosti u njoj.4

Druga je ako čovjek opunomoći drugog čovjeka da ga oženi sa nekom ženom, on nema pravo da ga oženi sa ženom koja mu nije dostojna, i ovo je stav obadvojice Ebu Hanifinih prijatelja, Ebu Jusufa i Muhammeda koji su to smatrali poželjnim, dok je Ebu Hanife smatrao obaveznim obznanjivanje toga.5

Treći predmet

Propis dostojnosti u braku

Prva tema: Stavovi učenjaka o propisu dostojnosti

Ibn Kudame navodi da su se učenjaci u pogledu dostojnosti razišli na dva mišljenja:

Prvo: Da je dostojnost uslov valjanosti braka, ovo mišljenje je pripisano Sufjanu, i ujedno je to jedna predaja od Ahmeda.

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/320.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/320.3 El-Mugni, od Ibn Kudame, 1/379.4 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/64,84.5 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/64,95.

148

Drugo mišljenje je da dostojnost nije uslov valjanosti braka. Ovo je druga predaja od Ahmeda, kao što je to stav većine učenjaka, a naveo je imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.

Zastupnici drugog mišljenja se dijele na dvije grupe:

Prva grupa je grupa onih koji smatraju da je ona uslov na obaveznost braka, pa ako sklopi brak sa njenim postojanjem onda će brak biti obavezan, ali ako ga sklope sa nepostojanjem dostojnosti i zadovoljstvom žene i njenih staratelja onda je brak ispravan, ali ako se neko od njih ne zadovolji ima pravo na raskid bračnog ugovora. Ovo je mišljenje većine učenjaka kao što kaže Kesani u onome što smo prenijeli od njega. Ovaj stav su zastupali hanefije, malikije, šafije i jedna predaja od Ahmeda, s time da su posljednje generacije haneblija uzeli ovaj stav kao ispravnim.

Druga grupa ne smatraju da je dostojnost uopće uslovljena niti da se treba na nju osvrtati. Svaki musliman je dostojan muslimanke osim ako nije griješnik. Ovo je stav Malika, Ibn Hazma, Ševkanija, Sidika Hasana Hana. Kesani ovo mišljenje pripisuje Ebu Hasanu Kerhiju, Maliku, Sufjanu Sevriju i Hasanu Basriju.1 Mi ćemo navesti dokaze onih koji zabranjuju udaju za griješnika kada budemo govorili u predmetu o osobinama koje se odnose na dostojnost, kao što će biti spomenuti i dokazi onih koji se nisu osvrtali na dostojnost.

Ali riječi Ibn Kudame da većina učenjaka ne ubrajaju dostojnost uslovom u braku ne suprostavlja se tvrdnji Kesanija kada kaže da je većina učenjaka smatraju uslovom.

Jer u ovom slučaju Ibn Kudame misli na uslov valjanosti braka koji ako se ne nađe kvari brak, dok Kesani misli na uslov obaveznosti braka, čije nepostojanje ne smeta valjanosti u slučaju ako se tih uslova odreknu staratelji i žena, tako da je ona strana oslobođena kako to kažu učenjaci.

Glede na prethodne stavke učenjaci, po pitanju dostojnosti u braku, se dijele na tri mezheba:

Prvi: Da se na nju ne osvrće osim u vjeri i moralnosti.

Drugi: Da je ona uslov za obaveznost braka.

Treći: Da je ona uslov valjanosti braka.

Druga tema: Dokazi grupa koje su se razišle oko dostojnost

Mi ćemo navesti dokaze svake grupe u sljedećim redovima:

1 Vidi: El-Mugni, 7/372. Beda'iu es-sanai'a, 2/317. Revdatu et-talibin, 7/84. El-Muhalla, 10/24. El-Insaf, 8/108. Zadu el-mea'd, 4/22. Er-Revdatu en-nedijje, 2/9

149

Prvo: Dokazi onih koji dostojnost ne ubrajaju ni u čemu osim u vjeri i moralnosti.

Oni koji ne daju pažnju dostojnosti u braku su se posvetili vagi mjerenja razlika koje je odredio Islam, pa su rekli da je to osnova koja obuhvata pitanje i zatvara vrata raspravi.

Pa ćeš vidjeti kako ova grupa navodi dokaze o tome da su ljudi – na vagi Islama i njegovih propisa – jedne vrste, i da niko od njih nema prednosti nad drugim osim po bogobojaznosti, pa kažu: ''Islam je došao da popravi nedostatke koje su počinili ljudi nekada i sada, zbog toga što je svaka skupina mislila da je najbolji i najsavršeniji onaj koji je najboljeg porijekla i ugleda, boje, države i zanimanja.

Islam je došao da ispravi putanju kretanja, da upotpuni nedostatke, da ispravi vrijednosti razlikovanja ljudi. Islam je ustanovio vagu na jakim i postojnim osnovama pa su ljudi spoznali da su stvoreni od jedne osnove tj. prašine, i da je njihov otac Adem, mati Hava, i da je njihov Gospodar jedan Koji ih je obavijestio da njihovo razlikovanje na plemena i narode ne znači prednost plemena nad plemenom, niti naroda nad narodom, nego da je mudrost razlikovanja radi međusobnog upoznavanja. Ali da je glavna vaga razlikovanja bogobojaznost.

iمk iقaاك aت أ fهh الل aندfع iمk مaك aرi كa أ hنf إ

Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (El Hudjurat, 13.). Grupa koja zastupa ovo mišljenje navodi dokaze koji ukazuju na ovu vagu u Islamu, a ja ću ovdje navesti ono što je naveo jedan od sljedbenika ovog mišljenja, a to je bio Ibn Kajjim .

Ibn Kajjim u 'Zadu-l-Miadu' kaže:1 ''Granica u njegovom propisu jeste u dostojnosti u braku.

aا dهaا ي يa hاسk أ hا الن fن kم إ aاك aقiن ل aر� م�ن خa kنثaى ذaك kمi وaأ aاك iن xا وaجaعaل عkوب kش aلf aائ فkوا وaقaب aارaعa fت fنh ل إ

iمk مaك aرi كa hهf عfندa أ kمi الل iقaاك aت أ

"O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da biste se upoznali. Najugledniji od vas kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji (El Hudjurat,13.).

hمaا fن kونa إ iمkؤiمfن fخiوaة� ال إ

Vjernici su samo braća, (El Hudjurat,10.).

1 Zadu el-mea'd, od Ibn el-Kajjima, 4/22.

150

نNون' ؤ,م3 Nال,م ن'اتN و' ؤ,م3 Nال,م م, و' Nه Nل3ي'اء ب'ع,ض و,ب'ع,ضP أ'

"A vjernici i vjernice prijatelji su jedni drugima (Et Tewbe,71.).

اب' ت'ج' اس, م, ف' Nم, ل'ه Nهyب ' أ'نLي ر' يعN ال و, ذ'ك'رP مLن مLنكNم ع'ام3لP ع'م'ل' أNض3' أ

كNم أNنث'ى Nن ب'ع,ضLم Pب'ع,ض

I Gospodar im se njihov odazva: "Nijednom djelatniku između vas, bio muškarac ili žena, djelo neću poništiti; vi ste jedni od drugih. (Ali Imran,195.).

Allahov Poslanik kaže: ''Vaš Gospodar je jedan, otac vam je jedan, arap nema prednosti na nearapom osim po bogobojaznosti.'' Bilježi Taberani u 'Evsatu' i Bezar sličnog njemu osim što kaže: ''Vaš otac je jedan, vaša vjera je jedna, otac vam je Adem, a Adem je od prašine.''1

Allahov Poslanik kaže: ''Porodica tog i tog nisu moji zaštitinici, nego je moj zaštitnik Allah i dobri vjernici.''2

Kod Tirmizije se prenosi da je Allahov Poslanik rekao: ''Ako vam dođe neko, sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, onda ga oženite. A ako to ne učinite onda će se na Zemlji desiti velika smutnja i nered.'' Pa su rekli: ''Allahov Poslaniče, makar bilo u njemu nečega?'' A on ponovi tri puta: ''Ako vam dođe neko, sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni.''3

Ako pomno pregledaš ove dokaze koje je naveo šejh Ibn Kajjim otkrit ćeš da se njihovo značenje o vrijednosnim razlikama između ljudi vrti u glavnom oko bogobojaznosti. Kao i to da su muslimani u Allahovom šerijatu braća, kao i to da pripadnost, ugled, bogastvo i boja ne daju nikome prednost nad drugim, te da je mjerilo za one koji dođu nudeći sebe za brak jesu vjera i moral. Prva generacija se uspela na visok stupanj onoga na što ih je uputio islam, tako da su kod njih mjerila prednosti jednih nad drugim bili vjera i plemenite moralne vrijednosti.

Hadiske zbirke nam bilježe da je Ebu Zerr uvrijedio jednom muslimana što ga je spomenuo po lošoj strani njegove majke, pa ga je Allahov Poslanik ukorio žestokim prijekorom, i rekao mu: ''Ti si čovjek u kojem ima još džahilijeta.''4 Pored Allahovog Poslanika je prošao čovjek kojeg svi cijene u ovosvjetskim odnosima, pa je Allahov Poslanik upitao svoje ashabe: ''Šta mislite o njemu?'' Rekoše: ''Uglednik, ako zaprosi udat će za njega, ako se zauzme njegovo će se zauzimanje prihvatiti, ako progovori slušat će se.''

Zatim je naišao čovjek koga svako od stanovnika Zemlje odbija, kada su o njemu bili upitani ashabi rekoše: ''Ako zaprosi niko se za njega neće udati,

1 Medžmeu' ez-zevaid, 8/84.2 Ovaj hadis Hatib et-Tibrizij pridodaje Buhariji i Muslimu, Miškatu el-mesabih, 2/598. Broj, 4914.3 Bilježi ga Tirmizija, ocijenivši ga riječima: Hadis hasen sahih. Vidi: El-Munteka min ehadis el-ahkam, 543. 4 Buharija, 1/84. Hadis broj, 30.

151

ako se zauzme neće mu biti prihvaćeno, ako progovori niko ga neće slušati.''

Na što Allahov Poslanik , koristeći ispravnu islamsku vagu prednosti reče: ''On je bolji od onoga koliko bi se njemu sličnim ispunila Zemlja.''1

Koristeći ova mjerila Allahov Poslanik je svoju tečišnu Zejneb bint Džahš Esedije – njena mati je bila Emima bint Abdu-l-Mutalib – udao za svog dječaka Zejda b. Harise. A o njima dvoma je Allah objavio ajete.

aهaا aاك ن iجhو aز ا xرaطaو iهaا م�ن iد� ي aز قaضaى aمhا فaل

I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali (El Ahzab,37.).

Allahov Poslanik je naredio Fatimi bint Kajs da se uda za njegovog štićenika Usamu b. Zejda, a nju su prosili Muavija i Ebu Džehm.2

Allahov Poslanik je svoje dvije kćerke udao za Osmana b. Affana , kao što je svoju kćerku Zejnebu udao za Ebu Asa b. Rabiu.

A Osman i Ebu As su bili iz plemena Benu Šems a ne iz Benu Hašim.

Alija je svoju kćerku Ummu Kulsum udao za Omera b. Hattaba a bio je iz plemena Benu Adijj.

Siddik je svoju sestru Fervetu udao za Eš'asa b. Kajsa. Mikdad je oženio Dibau bint Zubejr b. Abdu-l-Mutalib, kćerka od Poslanikove tetke po ocu, a Eš'as i Mikdad su bili iz plemena Kinde.3

Ebu Huzjefe b. Utbe b. Rabi'a b. Abdu Šems – a bio je od onih koji su učestvovali u bitci na Bedru – je udao kćerku svoga brata Hindu bint Huvejlid b. Utbe b. Rabi'a za Salima štićenika/ jedne od ensarijki, a Ebu Huzejfe je odgajao Salima kao posinka prije nego što je islam zabranio usvajanje.4

Darkutni prenosi da je Abdu-r-Rahman svoju sestru udao za Bilala abesinca.

Ebu Davud prenosi da je Ebu Hind pravio Allahovom Poslaniku hidžamu pa je Allahov Poslanik rekao: ''O Benu Bejade, oženite Ebu Hinda i udajte za njega.'' Bilježi ga Hakim i Hasan b. Hadžer u 'Talhisu' sa njegovim lancem.5

Istraživanje ovoga u hadiskim zbirkama bi se oduljilo.

1 Buahrija, 9/132.2 Bilježi ga grupa osim Buharije. Vidi: El-Munteka min ehadis el-ahkam, 535.3 Vidi: El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/375. Mikdad se oženio sa Dibaom, kako bilježi Buharija u svojoj vjerodostojnoj zbirci, 9/132.4 Bilježi ga Buharija. 5 Er-Revdatu en-nedijje, 2/7. Telhisu el-habir, 3/164.

152

Onaj ko pomno prouči tekstove koji se prenose od Poslanika primijetit će da je put kojeg su slijedili u vrijednovanju ljudi po dostojnosti bio put bogobojaznosti, vjere i morala. Uprkos društveno socijanom ili materijanom položaju. U tome nije bilo razlike između Benu Hašima i drugih Kurejšija, niti je bilo razlike između Kerjšija i nekih drugih arapa, niti je bilo razlike između arapa i nearapa.

Drugo: Dokazi onih koji dostojnost smatraju obavezujućom na brak

Oni koji dostojnost smatraju obavezujućom na brak, na brak su gledali da je uspostavljen na obostranom zadovoljstvu žene i njenih staratelja sa proscem. Što znači da brak ne smije biti uz prisilu i presiju, i ovo je osnova oko koje su se složili učenjaci.

Polazeći sa ove tačke gledišta šerijat je starateljima zabranio da udaju ženu protiv njene volje. Ibn Tejmijje kaže: ''Amidža, niti bilo ko drugi, nema pravo da uda ženu za onoga ko joj nije ravan ako ona nije nija zadovoljna sa time, oko čega su se imami složili. Ali ako to učini zaslužuje kaznu koja će ga odvratiti i njemu slične od takvog postupka. Ako bi je udao za nekoga ko joj nije dostojan, drugi od staratelja koji je nisu udali, imaju pravo na pobunu i raskidanje braka. Amidža nema pravo da prisili punoljetnu ženu na udaju za onoga koji joj je dostojan , pa šta onda reći ako je uda za onoga koji joj nije dostojan, nego je ne može udati osim za onoga sa kime će ona biti zadovoljna konsenzusom muslimana.''1

a kوهkنh فaال aعiضkل aن ت aنكfحiنa أ وaاجaهkنh ي iزa fذaا أ i إ اضaوiا aرa aهkم ت iن aي وفf ب kرiعaمi fال ب

ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive (El Bekara,232.).

Ajet je očit kao što Ibn Tejmijje kaže: ''Ukazuje na to ako se žena zadovolji sa onim koji joj nije dostojan da njeni staratelji imaju pravo da je spriječe, a poznato je da se uda za njoj dostojnog.''2

Shvatanje po većini učenjaka i ono što je pravilno jeste da brak ne može biti sklopljen osim ako se ne zadovolji žena i njeni staratelji sa proscem kao mužem.

Ako je stvar ovakva onda će ljudska mjerila kojima će mjeriti one sa kojima će biti zaodovoljni za muža biti različita, isto kao što će se mjerila mušaraca razlikovati kada ih budu primjenjivali nad onim ženama koje oni žele oženiti.

Islam najžešće i najozbiljnije naređuje, do tog stupnja da to dopire do obaveze ili bar blizu, da izbor bude na osnovu bogobojaznosti, jer su oni ti

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/57.2 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 34/84.

153

koji izvršavaju obaveze, klone se harama, i to je ona najniža granica koja se mora naći kod osobe sa čijim smo vjerovanjem i povjerljivošću zadovoljni.

Moramo znati da je krug bogobojaznih u islamskom svijetu veoma opširan, obuhvata hiljade, čak desetine hiljada i milione. Oni se razlikuju po starosti i mladosti, po siromaštvu i bogastvu, po ljepoti i ružnoći, po ugledu i porijeklu, po zanimanjima, zaposlenosti i dr.

Žena i njeni staratelji gledaju u onoga koji će doći da je prosi, oni proučavaju njegovo stanje, svojstva i sposobnosti. Ali njima ništa neće naškoditi ako izaberu boljeg koji dođe iz kruga onih između kojih smiju birati, a to je krug bogobojaznih muslimana.

Ono što Islam zabranjuje jeste izbor iz kruga onih koji nisu bogobojazni i moralni zbog njihove ljepote, imetaka, ugleda i položaja. Ali ako se ova svojstva ili bar neka od njih nađu zajedno sa bogobojaznošću i moralom onda će ovo biti savršenost iznad savršenosti, i vrijednost iznad vrijednosti.

Kako može nježna i blaga žena podnijeti grubog i osornog muškarca koji bije ili tuče žene?

Kako je moguće da školovana i naučena žena prihvati neznalicu koji nema udjela u znanju?

Kako može brak hoditi ispravnom stazom ako je žena kći vladara ili ministra koja je živjela u visokim palačama i cvijetnim vrtovima, u bogastvu i blagodatima ako je njen muž smećar, ili čistač ili onaj ko vrši hidžamu?!

Kako će kćerka bogatog živjeti sa mužem koji od ovog svijeta ne posjeduje ni koliko kljun može ponijeti bogastva? Kako može bogata ljepotica da se zadovolji sa ružnim, neuglednim i slijepim na jedno oko?

Žena od Sabita b. Kajsa b. Šemasa je došla Allahovom Poslaniku i rekla mu: ''Allahov Poslnaiče, Sabit b. Kajs mi nije mrzak u vjeri niti moralno, ali mrzim nevjerstvo u islamu.''

Pa je Allahov Poslanik rekao: ''Hoćeš li mu vratiti vrt?'' Rekla je: ''Da.'' Allahov Poslanik reče: ''Primi vrt i pusti je razvodom.'' U drugoj predaji: ''Ali ga ne podnosim.''1

U predaji kod Bejhekija: ''Ali ga ne podnosim mržnjom.'' U predaji kod Ibn Madže: ''Habiba bint Sehl je bila udata za Sabita b. Kajsa a bio je ružan čovjek, pa je rekla: ''Tako mi Allaha, da nije straha od Allaha kad mi uđe ja bih ga pljunula u lice.''2

1 Buharija, 9/395. Broj hadisa, 5273, 5275.2 Ibn Hadžer je ove i druge dokaze spomenuo u djelu Fethu el-bari, 9/400.

154

Zar ne vidiš ovu sliku u stvarnom životu? Kako može ova žena, čije srce ispunilo mržnjom prema ovom čovjeku, da živi sa njim? Da li je moguće da ona ili njoj slične kriju svoja osjećanja i emocije prema svom mužu?

Allahov Poslanik se nije predumišljao da naredi njenom mužu da je pusti nakon što povrati od nje svoj mehr koji joj je dao.

Došla je žena kod Allahovog Poslanika i rekla da ju je otac udao a ona nije zadovoljna, pa je Poslanik vratio njen brak. Hadis bilježi skupina osim Muslima.1

Od Ibn Abbasa se prenosi da je djevojka došla kod Allahovog Poslanika i rekla da ju je otac kao djevicu udao za čovjeka a ona nije zadovoljna pa joj je Poslanik da pravo na izbor. Bilježi ga Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže i Darkutni.2

Od Abdullaha b. Burejde a on oca prenosi se da je rekao: ''Došla je djevojka kod Allahovog Poslanika i rekla: ''Otac me je udao za svog bratića, kako bi sa mnom podigao svoje bogastvo.'' Kaže: ''Pa joj je dao pravo na izbor.'' Ona reče: ''Odobravam ono što je učinio moj otac ali sam htjela da podučim žene da njihovi očevi nemaju nikakvo pravo u njihovoj udaji.'' Bilježi ga Ibn Madže, a Ahmed i Nesai u hadisu Ibn Burejde od Aiše.3

Fatima bint Kajs je došla kod Allahovog tražeći od njega savjet u vezi onih koji su je došli prositi, a to su bili Muavija, Ebu Džehm i Usame b. Zejd. Pa je Allahov Poslanik rekao: ''Što se tiče Muavije on ti je čovjek posiromašan nema imetka, što se tiče Ebu Džehma on tuče žene, nego uzmi Usamu.'' Bilježi ga skupina osim Buharije.4

Ako se tekstovi pomno pregledaju – a veliki ih je broj u sunnetu – može se vidjeti da ne odbijaju ljudska mjerila u izboru onih koji dolaze prositi njihove kćeri, ili mjerila kojima žena bira svog muža.

Allahov Poslanik je naredio čovjeku, kojeg je žena zamrzila, da je pusti. Allahov Poslanik je odbio brak žene koju je otac udao za svog bratića kako bi podigao svoj imetak tim brakom, ali nije odbio njeno mišljenje zbog mjerila koja su bila uzrok tom braku.

Zatim Allahov Poslanik nije savjetovao Fatimu bint Kajs da se uda za Muaviju jer je tada bio siromašan bez imetka, niti da se uda za Ebu Džehma zato što je tukao žene.

Dokazi razuma

1 El-Munteka min ehadis el-ahkam, 540. 2 Prethodni izvor, 541.3 Prethodni izvor, 542.4 Prethodni izvor, 535.

155

Oni učenjaci koji su dostojnost smatrali uslovom obaveznosti braka su uzeli ove dokaze, koje smo naveli, kao potporu tom mišljenju, kao što su pogledali i u ljudsku prirodu što ih je uputilo na veoma duboku bit u ljudskoj duši i socijalnim društvima. Kao i činjenica da neosvrtanje na ovu stvar može prouzrokovati prepirke između supružnika ili da odvede do razvoda i raskola.Velijullah Dehlevi, u onome što od njega prenosi Siddik Hasan Han, kaže: ''Dostojnost je u onome na što su ljudi naviknuti, a potvaranje u nju je možda gore od ubistva.''1

Kesani, hanefijski pravnik kaže: ''Bračne koristi bivaju dovedene u pitanje ako nema dostojnosti, zbog toga što braka nema bez tjelesnih odnosa i zajedničke postelje, a žena ne prihvata da spava sa čovjekom koji joj nije ravan, jer joj to smeta. Tako da korist biva izgubljena, i zbog toga što supružnici prolaze kroz koje kakve sitne periode u braku zbog kojih ako ih ne podnesu brak ne uspijeva u većini slučajeva. Ali podnošenje od strane onoga koji joj nije ravan je veoma teško, teško pada na zdravu prirodu, tako da brak ne uspije osim sa dostojnošću, zbog toga se mora uzeti u obzir.''2 Takođe kaže: ''Staratelji imaju pravo u postojanju dostojnosti, jer se i oni koriste od nju, zar ne vidiš kako se ponose za ugledom svojih potomaka, a stide se zbog njegovog neugleda, čime bivaju oštećeni.''3

Zajednička tačka između dva prethodna pravca

Svaki od dva prethodna pravca su slijedili velikani islamskih nauka, zbog toga onaj ko traga u islamskim nauka mora pažljivo i provjereno pregledati pitanje kako bi došao do ispravnog mišljenja.

Nema sumnje da prvo što se pojavi u njegovoj glavi jeste pokušaj spajanja između dva mišljenja te pribjegavanje mišljenju koje će spojiti stavove kako bi na kraju bili jedna jedinstvena i zajednička riječ.

Primijetio sam da kod većine učenjaka, obadva pravca, nema razilaženja i kontradiktornosti.

To pojašnjava činjenica da pripadnici drugog mišljenja u glavnom tvrde i govore da se treba osvrnuti na dostojnost, kažu: ''Islamski šerijat je dostojnost učinio pravom žene i njenih staratelja, i nije ju učinio samo Allahovim pravom od kojeg se ne može odreći u nekom od slučajeva. A ako se žena i njeni staratelji slože sa čovjekom koji nije ravan njihovoj štićenici brak biva ispravnim, ali ako svi odbiju ili odbiju staratelji, ili odbije neko od onih koji imaju pravo da odbiju brak neće biti valjan.

Hanefije dozvoljavaju punoljetnoj ženi da se uda samostalno bez staratelja, ali u isto vrijeme starateljima daju pravo na raskid braka ako muž nije dostojan njihove štićenice. Tako da je dostojnost kod njih uslov na obaveznost braka, Kesani kaže: ''Brak u kojem je dostojnost uslov njegove 1 Er-Revda en-nedijje, 2/7.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/317.3 Beda'iu es-sanai'a, 2/317.

156

obaveznosti je onaj u kojem se žena uda samovoljno bez zadovoljstva njenih staratelja ali se ne mora sklopiti. Čak iako bi se udala za onoga koji joj nije dostojan i bez zadovoljstva njenih staratelja ne mora biti sklopljen, jer staratelji imaju pravo protivljenja, zato što u je u njegovoj dostojnosti pravo staratelja, zbog toga što će oni koriste time. Ako se oni time zadovolje znači da su se odrekli svog prava, i oni imaju pravo da se odreknu svog prava i zato što se dozvoljenih stvari može odreći, tako da spadaju.''1

Kesani takođe kaže: ''Većina učenjaka kažu da je brak uslovo baveznosti braka kao opći pojam.''2

Većina učenjaka smatra zabranjenim da žena samostalno bez staratelja sklopi bračni ugovor. Ali zbog toga oni daju ženi pravo raskida braka ako je njen staratelj udajom ponizi bez njenog zadovoljstva, tako da dostojnost biva uslovom obaveznosti na brak njenim pravom, i pravom onih koji ne budu zadovoljni, od žene i njenih staratelja na čije se zadovoljstvo mora osvrnuti kod udaje, ako bude udata za onoga koji joj nije dostojan, čime im se daje pravo na raskid a ovo pravo otpada u slučaju ako ga se oni odreknu.

Od onih koji su ovo spomenuli je bio Imam Šafija koji smatra da je starateljstvo u braku uslovljeno radi toga da se djevojka ne bi udala za onoga koji joj nije dostojan, i smatra da je brak ispravan ako staratelj uda svoju štićenicu za njoj dostojnog. Ali ako je uda za onoga koji nije takav, a njeni ostali staratelji se slože imaju pravo na raskid istog ugovora. Ako bi se svi staratelj isloži osim jednog da njihova štićenica bude udata za onoga koji joj nije dostojan, brak – po šafijama – će biti odbijen u svakom slučaju.3

Imam Šafija direktno se izjašnjava da brak sa onim koji nije ravan ženi nije zabranjen po njegovom mišeljenju pa da bude odbačen u bilo kojem slučaju, nego se radi o nanesenoj šteti ženi i njenim starateljima. Ali ako se time zadovolje žena i oni koji imaju udjela u tome onda brak neće biti odbačen.4

Hatib Šerbini pojašnjavajući stav šafijskom mezheba kaže: ''Dostojnost je uslovljena kako se ne bi nanijela sramota, ali nije uslov za valjanost braka, nego je pravo žene i njenih staratelja, koji opet imaju pravo da ga se odreknu.''5

Ebu Hasan Ali b. Abdu-l-Kafi Sebki kaže: ''Ako žena bude udata sa njenim zadovoljstvom i zadovoljstvom njenih staratelja, za muža koji joj nije dostojan brak biva valjanim. Ovo je mišljenje Malika, Ebu Hanife i većine učenjaka.''6

1 Beda'iu es-sanai'a, 2/317-318.2 Prethodni izvor, 2/317.3 El-Umm, od Šafije, 5/13. Vidi Tekmiletu el-medžmuu', 16/18.4 El-Umm, od Šafije, 5/13. Vidi Fethu el-bari, 9/132.5 Beda'iu es-sanai'a, 2/317.6 Tekmiletu el-medžmuu', 16/185.

157

Ibn Kudame je raspravljao o ovoj temi navodeći obadvije predaje od Imama mezheba, pa je na kraju sažeo riječi gdje kaže: ''Ispravno je da ona nije uslov (misleći na uslov valjanosti) nego ono što se o dostojnosti prenosi odnosi se na osvrt kao na opći pojam, ali to ne znači da mora biti uslovljena, zato što žena i svaki od staratelja imaju u tome pravo, a onaj ko se ne zadovolji ima pravo na raskid ugovora.''1

Drugo: Dokazi onih koji kažu da je dostojnost uslov valjanosti braka

Prethodno smo pojasnili da razilaženje između onih koji nisu ubrojali dostojnost kao opći pojam, i onih koji su je ubrojali kao uslov su se složili tako što prva grupa ne obavezuje ženu i njene staratelje da prihvate prvog prosca koji se pojavi, niti odbijaju ženin izbor, niti izbor njenih staratelja, jer oni nemaju pravo na to, i nikome Allah nije dao pravo da prisili nekoga na brak.

Ali je ostalo razilaženje sa onima koji su dostojnost ubrojali u Allahova prava, što znači da ako se žena uda za onoga koji joj nije dostojan, sa svojim zadovoljstvom i zadovoljstvom njenih staratelja, onda sudija ili muslimanski vladar moraju posredovati da se taj brak razvrgne, zato što je jednakost između supružnika kod njih Allahovo pravo.

Pojedini sljedbenici ovog pravca su ponekada možda bliži onima koji kažu da je dostojnost uslov obaveznosti, ili da se udalje zastupajući stav druge grupe, tako da se nađu na potpuno suprotnim stranama.

Ili da budu blizu ako se dostojnost nađe u uskim krugovima, kao što dostojnost smatra dijelom vjere, kao što je Imam Malik, onda između njega i većine učenjaka nema razilaženja osim u obliku izražavanja. A udaljit će se svako ko kaže da je ona uslov valjanosti braka ili proširi njen pojam značenja. Onaj ko je pripiše vjeri, kao što je jedna od predaja hanebelija, onda će se krug razilaženja proširiti. Krug razilaženja će se još više prošiti kod onih koji dostojnosti dodaju druge osobine kao što je sloboda, zanimanje i nepostojanje nedostataka, jer će stav u ovom sčuaju biti osuđen na iznošene dokaza, kako bi se dokaza bolja ispravnost dokaza nad onim nadjačanim u ovom pitanju. Jer se radi o dva potpuno različita stava, između kojih neće moći biti spojeno.

Mi smo prethodno pojasnili da je ovo mišljenje prenešeno od Imama Ahmeda kao i prvih generacija hanbelija. Zerkeši kaže: ''Ovo je napisano, poznato i izabrano kod većine prijatelja obadvije predaje i ispravno mišljenje u mezhebu, njegov stav i srž.''

Ibn Mandža u svom pojašnjenju kaže: ''Ovo je stav mezheba, što je i Hirki potvrdio, te mu dao prednost u 'Hadiju' i 'Ri'ajetejn' i 'Havi sagir', po čemu

1 El-Mugni od Ibn Kudame, 7/373.

158

se mezheb posebno izdvaja, čime dostojnost biva Allahovo pravo, kao i pravo žene i njenih staratelja.''1

Ibn Kudame kaže: ''Predaje od Imama Ahmeda po pitanju uslovljavanja dostojnosti u valjanosti braka se razlikuju, tako da se od njega prenosi da je uslov, pa se kaže da ako oslobođeni rob oženi arapkinju onda će se morati rastaviti. Ovo mišljenje je zastupao i Sufjan.

Ahmed je za čovjeka koji se opija i nije dostojan rekao da se moraju rastaviti, i kaže: ''Ako mladoženja bude tkalac između njih će se rastaviti zbog riječi Omera b. Hattaba : ''Polne organe uglednih ću zabraniti osim ako se ne radi o dostojnima.'' Bilježi ga Hilal sa svojim isnadom.''2

Mnogo sam posvetio vremena navodeći njihove predaje kako bi pokazao jačinu njihovog stava, iako posljednje generacije hanbelija smatraju ispravnijim drugu predaju kojom se smatra da je dostojnost uslov obaveznosti na brak, a ne uslovom valjanosti kao što je prethodno pojašnjeno od njih.

Kako bi bilo pojašnjavanje hanbeliskog mezheba upotpunjeno želim ukazati da hanbelije, kada govore o osobinama dostojnosti, navode obadvije predaje ili navode predaju kojom se smatra da je dostojnost vjersko pravo i pravo porijekla odnosno ugleda. Dok druga predaja proširuje krug dostojnosti prenoseći je na slobodu, zanimanje i imetak.3 A govor o onome što se smatra i onome što se ne smatra osobinama dostojnosti će doći u sljedećem predmetu inša Allahu te'ala.

Sebki je u komentaru 'Muhezeba' mišeljenje o nevaljanosti braka one koja se uda za onoga koji joj nije dostojan pripisao Sufjanu, Ahmedu i Abdullahu b. Madžišonu.4

Oni koji su slijedili ovaj mezheb su koristili vjerodostojne dokaze, ali oni ne ukazuju na ono što oni zastupaju, dok se dokazi koji nisu vjerodostojni ne mogu koristiti ni u kom slučaju. A pred tebe stavljamo ono što su uzeli za dokaze kao i ono čime im se odgovara na njih.

Prvo: Njihovo korištenje slabih i izmišljenih hadisa

Ova grupa je koristila dokaze hadise koji nisu vjerodostojni od kojih su:

1- Merfu'a predaja od Džabira: ''Žene se ne udaju bez staratelja i ne udaju se osim za dostojne.''

1 El-Insaf, od Merdavija, 8/105-106. Obrati se po ovome pitanju kod učenjaka hanbelijskog mezheba u djelima: El-Mukniu', 3/28. El-Muharrer, 2/18. El-Mubdiu', 7/49.2 El-Mugni, 7/372. 3 El-Mubdiu', 7/53. El-Insaf, 8/107.4 Tekmiletu el-medžmuu', 16/185.

159

Hafiz Zejlei u svojoj interpetaciji hadisa kaže: ''Bilježi ga Darkutni: Mubešir b. Ubejdovi hadisi se ne koriste, niti se njegovi hadisi provjeravaju. Bejheki je u 'Mearife' Ahmedu b. Hanbelu pripisao da je rekao: ''Hadisi Mubešira b. Ubejda su izmišljeni i lažni.''1

Ševkani ga je naveo u svojim bilježkama 'Fevaid medžmua fi ehadis mevdua' gdje o njemu kaže: ''Akili ga prenosi od Džabira kao merfua predaju, a u njegovom lancu se nalazi Mubešir b. Ubejd, Ahmed za njega kaže: ''Lažov, izmišlja hadise.''

Darkutni ga bilježi u svom 'Sunnenu' i kaže: ''Mubešrovi hadisi se ne uzimaju.''2

Ibn Irak Kinani ga navodi u svom djelu 'Tenzihu šerijati merfua an ahbar šeniati ve-l-mevuda'3 i ocjenio ga onako kako su ga ocijenili one prije što smo spomenuli.

Albani ga je ocjenio kao izmišljenim hadisom, a Adžluni ga ocjenio slabim.4

2- Hadis u kojem Poslanik kaže: ''Arapi su dostojni jedni drugih, pleme plemenu, pokrajina pokrajini, čovjek čovjeku, osim onoga koji tka i pravi hidžamu.''

O njemu Ibn Hadžer kaže: ''Ibn Ebu Hatim je o njemu pitao svog oca pa mu je rekao: ''Laž koja nema osnove, a na drugom mjestu je rekao očita laž.'' Darkutni u 'Ilelu' kaže: ''Nije vjerodostojan.'' Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Ovo je nepostojeći i izmišljeni hadis.''5

Zejlei navodi njegove lance6 i pojašnjava da ni jedan lanac nije sačuvan od prekida, ili gubljena dijelova, ili onih koji prenose sa prekidima ili nepoznatih prenosilaca, pa ako želiš da provjeriš pogledaj njegovo govor o ovom hadisu.

3- Aišin hadis u kojem Allahov Poslanik kaže: ''Birajte za svoje sjeme i udajite za dostojne.''

Hafiz Zejlei o ovom hadisu kaže: 'Hadis je prenešen od Aiše, kao što stoji i u hadisu od Enesa, i u hadisu od Omera b. Hattaba, i putem mnogih lanaca koji su slabi.''7

4- Ono što se prenosi od Omera b. Hattaba da je rekao: ''Zabranit ću udaju udlednih osim za one koji su njima dostojni.'' Albani ga je

1 Nasbu er-rajeti, 3/196.2 El-Fevaid el-medžmua'h, od Ševkanija, 124.3 Tenzihu eš-šeri'ati, 2/207.4 Vidi Irvau el-galil, od Albanija, 6/264. Kešfu el-hafa, od Adžlunija, 1/442.5 Telhisu el-habir, od Ibn Hadžera, 3/164. Vidi govor Hafiza Ibn Hadžera po ovome pitanju u Fethu el-bari, 9/133.6 Nasbu er-raje, 3/197. 7 Nasbu er-raje, 3/197.

160

ocjenio slabim zbog prekida u lancu, jer ga Ibrahim b. Muhammed b. Talha prenosi od Omera, a on nije upamtio Omera kao što kaže Hafiz Mizij.1

5- Hadis koji prenosi Alije pripisujući ga Poslaniku da mu je rekao: ''Alija, nemoj odgađati tri stvari, namaz kada nastupi njegovo vrijeme, dženazu ako joj prisustvuje i djevojku da udaš ako se nađe dostojan njoj.''

Hafiz Zejlei kaže da ga bilježi Tirmizi i da o njemu kaže: ''Hadis je garib, i ne mislim da mu je lanac povezan.'' Zatim je Zejlei prenio da je Hakim u svom 'Mustedreku' za njega rekao da je vjerodostojan.2

Hadiski kritičari i muhadisi, o hadisima koji govore o dostojnosti, kažu da većina hadisa koji se navode o dostojnosti ne mogu biti uzeti kao dokazi, od njih je bio i Hafiz Bejheki onako kako to od njega prenosi Hafiz Zejlei da je rekao: ''Glede na dostojnost, većina hadisa koji o tome govore se ne mogu uzeti za dokaze.''3

Hafiz Ibn Hažder El-Askelani kaže: ''U osvrtanju na dostojnost nije potvrđen ni jedan hadis.''4

Drugo: Vjerodostojni hadisi koji ne mogu biti uzeti u obzir kada je riječ o uslovljavanju dostojnosti

1- Hadis koji prenosi Vasile b. Eske'a pa kaže: ''Čuo sam Allahovog Poslanika da kaže: ''Allah je odabrao Kenanu od Ismailovih sinova, a Kurejšije je odabrao među Kenanima, a od Kurejšija je odabrao Benu Hašim, a mene je odabrao od Ebu Hašima.'' Bilježi ga Muslim.5

Nevevi , komentarišući hadis, kaže: ''Naši prijatelji su ovaj hadis uzeli za dokaz da niko od arapa nije dostojan Kurejšijama, niti da je neko dostojan Benu Hašimu osim Benu Mutaliba, jer su oni djeca od Hašima, kao što je došlo u direktnom hadisu.''6 Zatim Ibn Hadžer kaže: ''U ovakvom dokazivanju postoji mišljenje.''7

Učenjaci priznaju ono što je navedeno u hadisu od davanja prednosti jednih arapa nad drugima, ili davanju prednosti Kurejšijama nad drugima, ili Benu Hašimu jednih nad drugima, jer je u 'Sahihima' kod Buharije i Muslima potvrđeno od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik rekao: ''Pitate me o vrstama arapa?'' Pa su rekli: ''Da.'' Kaže. ''Najbolji od vas u džahilijetu su najbolji u islamu ako se poduče.''8

1 Irvau el-galil, 6/165.2 Nasbu er-raje, 3/196.3 Nasbu er-raje, 3/196.4 Fethu el-bari, 9/133. Spomenuo je ovaj hadis u djelu: Tekmiletu el-medžmui' od Šafije. Tekmiletu el-medžmu', 16/184.5 Muslim, 4/1782. Broj:2276.6 Šerhu sahihi Muslim, od Nevevija, 13/437.7 Fethu el-bari, 9/133.8 Miškatu el-mesabih, 2/593. Broj, 4893.

161

Ovdje se postavlja pitanje, da li se ovoj prednosti daju šerijatski propisi čime će se oni kojima je data prednost izdvojiti od drugih?

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje smatra da se na ovu prednosti odnose šerijatski propisi koji one kojima je data ta prednost ne daje prednost u odnosu na druge, osim propisa koje je Poslanik posebno učinio za Kurejšije, tj. da vodstvo biva među njima, ili posebnim propisom koji se odnosi na Benu Hašim kao što im je zabranio uzimanje zekata.

Zatim je Šejhu-l-Islama pojasnio da je Allahov Poslanik vezao određene šerijatske propise koji utječu u onom što voli ili mrzi Allah, kao i ograničavanje predmeta shodno mogućnostima, a nije dao prednost arapima nad drugima jer se njegov poziv odnosio na sve ljude.

Šejhu-l-Islam je naveo primjere šerijatskih propisa koje je Allahov Poslanik vezao za utjecajne osobine kao što je vodstvo. U Muslimovom 'Sahihu' od Ibn Mes'uda se prenosi da je rekao : ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Ljude će predvoditi onaj ko najviše zna iz Allahove Knjige, ako budu po tome isti onda će se prednost dati onome koji više poznaje sunnet, a ako budu u sunnetu isti onda će se prednost dati onome koji je prije učinio hidžru, a ako budu po hidrži isti onda će se prednost dati starijem.''1

Što znači da je Allahov Poslanik dao prednost znanju, zatim djelima, a učenjaku o Kur'anu je dao prednost nad onim koji poznaje sunnet, zatim je dao prednost utjecajnom djelatnom faktoru tj. onome koji prednjači sa hidžrom, zatim starijem.

Šejhu-l-Islam navodi da većina učenjaka kao što je Imam Ahmed, Malik i Ebu Hanife redaju imame shodno onome kako ih je poredao Poslanik , ali nisu spominjali porijeklo, niti su mu dali prednost nad ovom osobinom, nego onaj koji je dao prednost porijeklu je bio Imam Šafija, i skupina od Ahmedovih prijatelja kao što su Hirki, Ibn Hamid, Kadi i drugi.

Uzeli su za dokaz Selmanove riječi: ''Vi arapi imate nad nama pravo da vas ne predvodimo u namazu i da se ne ženimo sa vašim kćerima.''

Zatim je – Allah mu se smilovao – pojasnio da Selmanove riječi nisu šerijatski propisi kojima će se obavezati sva stvorenja, kao što je obavezno slijediti Allahove i Poslanikove propise. Nego oni koji se od perzijanaca povedu za Selmanom oni će samo slijediti dobar primjer, jer je on prvi perzijanac koji je primio islam.2

2- Hadis Semure b. Džunduba koji prenosi da je Allahov Poslanik rekao: ''Ugled je imetak i plemeniti moral.''

1 Miškatu el-mesabih, 1/349. Broj hadisa, 1117.2 Vidi govor Ibn Tejmijje po ovome pitanju u Medžmu'u fetava, 19/26-31.

162

Šejh Albani navodi da ga bilježi Tirmizi i kaže: ''Hadis je hasen sahih garib.'' Takođe ga je pripisao Ibn Madži, Darkutniju, Hakimu, Bejhekiju i Ahmedu. Šejh Albani je naveo da je jedan od njegovih prenosilaca, Selam b. Ebi Mutia, slab, i jer ga Hasan Basri prenosi na indirektan način a prenosio je hadise sa prekidom u lancu, i povrh toga učenjaci su razišli oko toga da li je Hasan Basri čuo od Semure.

Pored svega toga hadis je proglašen vjerodostojnim zato što se navode dva sličana hadisa koji ga jačaju i uzdižu na nivo vjerodostojnosti. Hadis sa njegovim tekstom od Ebu Hurejre navodi Darkutni, putem u kojem se nalazi Meadan b. Sulejman, a Meadan je slab.

Druga predaja je od Burejde b. Husajjiba kao merufa hadis riječima: ''Ugled na koji se oslanjaju stanovnici Zemlje jeste ovaj imetak.'' Naveo je njegov lanac i sve oni koji su ga spomenuli, a Albani je drugi hadis ocjenio vjerodostojnim.1

Ali hadis i pored svoje vjerodostojnosti ne može biti dokaz da se dostojnost ubroji kao uslov valjanosti braka, jer drugi hadis pojašnjava i tumači prvi hadis. Hadis ''Ugled je imetak'' pojašnjava ga drugi hadis ''Ugled na koji se oslanjaju stanovnici Zemlje jeste ovaj imetak.''

Ševkani kaže: ''Moguće da njegove riječi ''Ugled je imetak'' da je to ono na što se osvrću stanovnici Zemlje, što je očito iz hadisa Ebu Burejde, te da je ovo priča o njihovim zanimanjima i zavaravanjem za imetkom, kao i njihovo ne isvrtanje na vjeru, tako da se ovaj hadis odnosi na propis kojim se kude.2

3- Oni koji smatraju da rob ne može biti dostojan slobodne žene koriste dokaz da je njegov brak sa njom nemoguć, zbog toga što Buharja i Muslim bilježe da je Allahov Poslanik dao Beriri pravo na izbor kada je oslobođenja pa je izabrala sebe.

Šejh Nasiruddin Albani je naveo predaje ovog hadisa u hadiskim zbirkama, te je nakon provjere ovih predaj došao do zaključka da je njen muž bio rob zbog čega joj je Poslanik dao pravo na izbor.3

Oni koji slobodu uslovljavaju u onome koji dođe da prosi slobodnu ženu kažu: ''Ako joj je Poslanik dao pravo na izbor u toku postojanja braka onda davanje pravo na izbor prije početka braka je preče, jer je ropstvo veliki manjak i očite štete. Zato što je rob zauzet od svoje žene zbog služenja svom vlasniku, i jer ne može izdržavati ženu onako kako to čine sposobni ljudi, niti može izdržavati svoju djecu, jer je on kao onaj koji ni ne postoji po pitanju samog sebe.4

Ibn Kajjim odbija dokazivanje sa hadisom o dostojnosti, iz dva razloga:

1 Irvau el-galil, skraćeno, 6/271.2 Es-Sejlu el-džerrar, 2/293 Vidi: Er-Revdatu en-nedijje, 2/7.3 Irvau el-galil, 6/272.4 Vidi: El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/376. El-Mubdiu', 7/53.

163

Prvi: Zato što se nije moguće osvrtati na stalnu prisutnost i postojanje uslova dostojnosti, kao i njenih popratnih stvari u ugovoru, jer to ne znači da će te stvari biti stalne u toku braka, i jer je zadovoljstvo žene koja nije prisiljena početni uslov a ne stalni. Isti je slučaj sa starateljem i svjedocima, ili sa ihramom, idetom ili zbog bluda, kod onih koji smatraju da brak sa bludnicom nije dozvoljen sa početne pozicije ali ne zauvijek. Isto tako nije uslov da dostojnost potraje i ostane zauvijek.

Drugi: Ako bi dostojnost u toku braka nestala, ili da se pojavi neki od nedostataka kao što je griješenje od strane muža, ili zbog nekih razloga koji mogu biti uzrok raskidanja braka neće joj se dati pravo na izbor što je očito i poznatije mišljenje u mezhebu. Ovo je izabrani stav kod kod prvih ashaba, u Malikovom mezhebu, dok je Kadi dao pravo na izbor ako se pojavi neki novi nedostatak, kao što dozvoljava izbor ako se ispostavi da muž čini grijehe. Šafija kaže: ''Ako se desi u mužu, potvrđuje joj se pravo na izbor, ali ako se desi kod žene onda postoje dva mišljenja.''1

Ono što je smatrao Ibn Kajjim: ''Da je Allahov Poslanik njoj dao pravo na izbor zbog toga što je posjedovala samu sebe, što opet pojašnjava da je ovaj stav najbliži šerijatskim stavovima a najudaljeniji je od kontradiktornosti. Ovaj stav je uzet na osnovu toga što je njen brak vlasnik sklopio zbog toga što je posjedovao nju i njene koristi. Oslobađanje se odnosi na posjedovanje tijela, kao i koristi oslobađanja, i to je ono što se podrazumijeva pod oslobađanjem i njegovom mudrošću, jer ako posjeduješ nju posjeduješ njeno tijelo i sve njene vrijednosti, od kojih je njen polni organ. Tako da je ne može prisiliti na posjedovanje osim sa njenim izborom, što znači da joj je Zakonodavac dao pravo na izbor između ostanka u braku sa mužem i raskidanja braka ako ona posjeduje korištenje svog tijela. U nekim predajama od Berire se prenosi da joj je Poslanik rekao: ''Ti posjeduješ sebe pa izaberi.''2

Ja se ne slažem sa ovim stavom kojeg je izabrao Ibn Kajjim, zbog toga što su ashabi rekli da joj je Poslanik dao pravo izbora zbog toga što je njen muž ostao robom, a da nije tako ne bi joj dao izbora. Ovakvom tumačenju se neće suprostaviti to što se navode neke predaje da je bio slobodan, jer ako pogledaš u predaje u hadiskim zbirkama vidjet ćeš da predaje koje govore o tome da je bio rob su višebrojne i tačnije od onih koje govore da je bio slobodan.

Ako se i ne slažemo sa Ibn Kajjimovim stavom isto tako se ne slažemo sa onima koji kažu da je dostojnost uslov valjanosti braka, jer hadis ukazuje na to da dostojnost nije uslov valjanosti braka. Zato što je Allahov Poslanik dao Beriri pravo na izbor, a da je dostojnost bila uslovom valjanosti braka ne bi joj dao pravo izbora. Da, hadis je dokaz onima koji kažu da je dostojnost obavezujuća na brak, kao i to da se na nju osvrće kao na opći pojam.

1 Zadu el-mea'd, 4/26. Ibn Kajjim je odužio spominjanje protuargumenata, zatim je odgovorio na sve njih.2 Prethidni izvor.

164

Ispravno mišljenje

Na osnovu prethodnog izlaganja možemo zaključiti da su dio dokaza, onih koji dostojnost navode kao uslovom za valjanost braka, vjerodostojni, ali ne ukazuju na ono što se traži, dok drugi dio nije vjerodostojan.

Ako uzmemo dokaze koji ukazuju na ispravnost braka pored nedostatka dostojnosti – a naveli smo ih prije – biva jasnim da je ispravnije mišljene koje kaže da dostojnost nije uslov za valjanost braka nego je uslov koji obavezuje brak.

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, nakon što se posvetio dostojnosti, i razilaženju učenjaka, te navođenja dokaza onih koji se protive, kaže: ''Ova pitanja koja se istražuju bivaju prepuštena Allahu i njegovom Poslaniku ako je nešto što odgovara tome došlo od Allaha i Poslanika onda se oko toga ne može razići, a ako ne onda ničije mišljenje ne može biti dokazom protiv Allahovih i Poslanikovih riječi.''

Zatim je Šejh pojasnio da se od Poslanika ne prenosi ni jedna vjerodostojna predaja koja nalaže osvrt na porijeklo, zanimanje, imetak i slobodu kada je riječ o braku.

Nakon toga je Šejhu-l-Islam spomenuo1 da sve ono što se navodi od dokaza ukazuje na suprotno tvrdnjama onih koji zastupaju mišljenje da su ova svojstva uslovi, kao hadis kojeg navode Tirmizi i Ebu Davud: ''Allah je od vas otklonuo nedostatke džahilijeta, i ponos radi očeva, tako da je on samo bogobojazni vjernik ili nesretni griješnik.''2

Ili drugi hadis kojeg bilježi Muslim od Ebu Malika El-Eš'arija kada kaže: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Četiri stvari su u mom ummetu od stvari džahilijeta koje neće ostaviti: ''Uzdizanje imetkom, potvaranje u porijeklo, traženje kiše od zvijezda i kukanje.''3

Četvrti predmet

Svojstva koja se uzimaju u obzir kada je riječ o dostojnosti

Prethodno sam spmenuo stavove učenjaka u pogledu jednakosti među supružnicima ili dostojnosti muža prema ženi. Međutim njihovi stavovi nisu upotpunosti jasni u pojašnjavanju osobina koje se uzimaju u obzir, tako da neka od tih svojstava bivaju ubrojana kod jednih dok ih druga skipina učenjaka ne smatra nužnim.

1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 19/28-29.2 Miškatu el-mesabih, 2/594. Broj: 4899.3 Miškatu el-mesabih, 1/544. Broj: 1727.

165

Grupa osobina koje su učenjaci naveli jeste šest osobina, a to su: porijeklo, vjera, zanimanje, sloboda, nepostojanje nedostataka, bogastvo, neki dodaju znanje i ljepotu.

Neki od učenjaka su po pitanju dostojnosti i svojstava koja nalaže njihov mezheb smjestili u strofe pjesme:1

Porijeklo, vjera, zanimanje i sloboda Bez nedostataka, a kod bogastva ima kolebanja.

Spoznaja onoga što se podrazumijeva pod osobinama na koje se treba osvrnuti kada je riječ o dostojnosti kao i o onima na koje ne treba gledati je plod ovog našeg predmeta o ovom pitanju. Jer moguće je da se desi razilaženje između žene i njenih staratelja u pogledu ovih osobina, te joj zabrane da se uda za prosca pod izgovorom da je recimo siromašan i da je nije zbog toga dostojan, dok ona smatra da jeste dostojan zato što ona bogastvo ne smatra nužnim da se ubroji u osobine dostojnosti. Ili se može razilaženje desiti između staratelja, da ono što jedan smatra da je od osobina dostojnosti da to drugi ne smatra.

Prva tema: Jednakost u vjeri

Učenjaci su se složili da nevjernik ne može biti dostojan žene muslimanke. O tome postoje dokazi koji očito, jasno i direktno ukazju na zabranu udaje muslimanke za nevjernika, bez obzira da li on bio kitabija ili idolopoklonik.

kمa aعiل أ kهh الل hنkوهk ن fحa فaامiت ات� aرfاجaهkم kاتa iمkؤiمfن ال kمk جaاءك fذaا إ kوا آمaن aينfذh ال dهaا يa أ aا ي

iمkهh ل حfل� hنkه aال fارhفk iك ال fلaى إ hنkوهkعfج iرa ت aالaف aات� مkؤiمfن hنkوهkمk fمiت عaل iنf فaإ hنfهf fيمaان fإ ب hنkهa ل aونd ل fحa ي iمkه aالaو

"O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima; one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni (El Mumtahina,10.).

kو kؤiمfن ي hى حaت aينfكfر fشkمi ال i kنكfحkوا ت a وaال

Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici (El Bekara,221.).

Prvi ajet ukazuje direktnim značenjem da nevjernik nije dozvoljen vjernici, niti je vjernica dozvoljena nevjerniku. Drugi ajet, u kojem nema nejasnoća, jasno zabranjuje vjernicima da udaju vjernice za mnogobošce, tome je

1 Hašijetu es-savi 'ala eš-šerhi es-sagir, 2/400. Mugni el-muhtadž, 3/168.

166

postavio vrhunsku granicu a to je njhovo vjerovanje, tako da zabranjuje njihovu udaju za nevjernike prije nego što oni povjeruju, jer islam potvrđuje da čast pripada Allahu, Poslaniku i vjernicima, i da je islam taj koji se uzdiže i ne može se nad njim uzdići, a muž ima prednost nad ženom. Ova prednost daje čovjeku mogućnost da bude iznad žene za stupanj, o čemu govori kur'anski ajet.

اء aس� الن عaلaى aونkامhوaق kالaج الر�

"Muškarci su nadređeni ženama (En Nisa,34.).

A ako nevjernik oženi muslimanku on će biti iznad nje što nije dozvoljeno u Allahovom šerijatu.

جaة� aرaد hنfهi aي عaل fالaج fلر� وaل

A muškarci su nad njima za jedan stupanj! (El Bekara,228.).

aجiعaلa وaلaن.2 ¤هk ي aافfرfينa الل iك fل fينa عaلaى ل iمkؤiمfن x ال fيال ب aس

A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike." (En Nisa,141.).

Ibn Kudame kaže: ''Da je vjera od osobina koje se ubrajaju u pogledu dostojnosti su se složili učenjaci, tako da ni u kom slučaju muslimanka nije dozvoljena nevjerniku.''1

Zbog toga što je ovo tačka oko koje su se složili učenjaci većina njih nije davala veliku pažnju njenom istraživanju u svojim djelima.

Međutim pod vjerom u poglavlju dostojnosti oni su proučavali bogobojaznost i moralne vrijednosti, zato je spominju suprotno od griješenja. Derdir kaže: ''Vjera ili pobožnost tj. da bude pobožan, kako bi se sačuvali od grješnika.''2

Ibn Džizi je naziva moralom, pa kaže: ''Dostojnost obuhvata pet stvari: islam, slobodu, moral, tako da nije dozvoljeno da se uda za grješnika, a ona ili onaj koji ga je sklopio ima pravo da raskine taj bračni ugovor, bez obzira ako je staratelj otac ili neko drugi...''3

Neki učenjaci su pomiješali pojmove, kada su istraživali osobine dostojnosti, pa su od Šafije prenijeli da je samo vjeru uzeo u obzir kada je riječ o osobinama dostojnosti, te da se brak raskida zbog nje. Ibn Munzir prenosi od Buvejtija da je Šafija rekao: ''Dostojnost je u vjeri.'' A takođe isto stoji u 'Muhtesaru' kod Buvejtija. 4

Ova predaja od Šafije ne kontrira onome što je zabilježio u svojoj knjizi 'El-Um', a ja sam to spomenuo u ovom predmetu na drugom mjestu gdje se

1 Fethu el-bari, 9/132. Vidi: El-Mugni, 7/374.2 Eš-Šerhu es-sagir, 2/400. Vidi: Mugni el-muhtadž, 2/166.3 El-Kavaninu el-fikhijje, 132.4 Tekmiletu el-medžmui', 6/184.

167

govori o osobinama koje treba uzeti u obzir kada je riječ o dostojnosti. On je pod vjerom smatrao, kako to kaže Ibn Munzir, islam, a ne pobožnost koja je suprotna griješenju. Zbog toga je veliki broj učenjaka, osim Imama Šafije, bio zbunjen kada su prenosili ove stavove. Ja sam na početku mislio da se vjera odnosi na bogobojaznost i moralne vrline, zbog toga što su se učenjaci složili oko ovih osobina da mogu biti uslovi u ispravnosti dostojnosti zbog velikog broja pisanih tekstova od učenjaka koji su govorili o tome.

Neki od učenjaka, koji su prenosili ove stavove i ono oko čega su se razišli, nazvali odstupajućim stavovima.

Ibn Rušd kaže: ''Što se tiče dostojnosti, složili su se da vjera spada u te osobine, osim što se prenosi od Muhammeda b. Hasana da se vjera ne ubraja.''1

Ibn Rušd razilaženje ne prenosi osim od Muhammeda b. Hasana Ebu Hanifinog prijatelja, pa kao da predstavlja neki od njegovih odstupajućih stavova, zbog toga što nije spomenuo na drugom mjestu nešto suprotno tome.

Ali nije dozvoljeno reći da je Ibn Rušd pod vjerom mislio na islam iz dva razloga:

Prvi: Nemoguće je – ako je riječ o islamu – da se Muhammed b. Hasan suprostavi ili bilo ko drugi od učenjaka.

Drugi: Ako se povratimo na spise hanafijskog prava, naći ćemo da Muhammed b. Hasen dozvoljava da se bogobojazna uda za griješnika ako njegov grijeh nije velik. Kesani kaže: ''Rekao je Muhammed: ''Dostojnost se ne odnosi na vjeru, jer su to stvari Ahireta, dok je dostojnost od ovosvjetskih propisa, što znači da grijeh ne smeta osim ako je velik, poput griješnika koji se izigrava sa islamom, podsmijeva mu se i ruga.

Ili ako bude onaj od kojeg se ljudi boje, kao da bude vođa ubojica, onda se ubraja u dostojnost, jer ovo griješenje ne može biti ubrojano po običaju kod njih, tako da ne smeta dostojnosti.''2

Ovom predajom postaje ti jasno da su Ibn Rušd i Muhammed b. Hasan pod vjerom podrazumijevali bogobojaznost i moralne vrijednosti.

Zatim emanet učenjaka nam nalaže da ukažemo da je Muhammed b. Hasan neuslovljavanjem vjere u dostojnosti podrazumijevao uslov obaveznosti ne uslov valjanosti braka.

Oni koji su griješnika ubrojali u dostojnog osim u jednom slučaju a to je blud, je bio Ibn Hazm, o čemu kaže: ''Svi muslimani su braća, nije

1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/16. Beda'iu es-sanai'a, 2/320.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/320. Vidi: El-Mugni, 7/374.

168

zabranjeno sinu crnkinje da se oženi sa kćerkom hašimijskog halife, a griješnik koji je dostigao vrhunac griješenja je musliman, osim ako nije počinio blud, on je dostojan ugledne muslimanke.''1

Ono što su Ibn Haz i Muhammed b. Hasan naveli kao svoje stavove tome su se suprostavili svi učenjaci. Ibn Rušd, malikijski pravnik kaže: ''U mezhebu ne postoji razilaženje da ako otac uda djevicu za pijanicu ili uopće za griješnika da ona ima pravo da odbije brak, tako da se vladar može umiješati i rastaviti ih. Isti je slučaj ako je uda za čovjeka čiji je imetak haram.''2

Kasani pojašnjavajući hanefijski mezheb kaže: ''Dostojnost u vjeri se kod Ebu Hanife i Ebu Jusufa ubraja u osobine koje moraju postojati, pa kao bi se djevojka iz ugledne i pobožne porodice udala za griješnika njeni staratelji imaju pravo da se suprostave ovom braku. Jer ponos zbog vjere je preči od ponosa zbog porijekla, slobode i imetka, a sramoćenje zbog grijeha je najgorri vid sramote koja se može nanijeti nekome.''3

Takođe pravnici šafijskog mezheba navode da se dostojonost odnosi na vjeru, tako da se od njih prenosi: ''Što se tiče vjere, ubraja se u osobine dostojnosti, a griješnik koji pije alkohol, čini blud, ili ne klanja, nije dostojan slobodne i čedne žene.''4

Prethodilo je da smo, prenoseći od hanbelija, spomenuli kako Imam Ahmed u jednoj od predaja smatra da se brak sa griješnikom mora raskinuti, jer u ovom slučaju on dostojnost u vjeri smatra uslovom valjanosti braka.5

Učenjaci su dokazali da je pobožnost uslov dostojnosti uzimajući dokaze iz Kur'ana i sunneta, tako da smo mi neke već spomenuli kada smo govorili o islamskim mjerilima prednosti jednih nad drugima, što je srž ili glavni oslonac onih koji dostojnost ne smatraju uslovom u braku.

Kur'anski ajet zabranjuje udaju čedne za bludnika kao što je zabranjeno da se uda za mnogobošca.

fي ان hالز aال kحfنكa aةx إالh ي fي ان aز iوa aةx أ رfك iشkم kةa fي ان hالزaو aا الaه kحfنكa fالh ي ان� إ aز iو

a رfك� أ iشkم aم fكa وaحkر� fينa عaلaى ذaل iمkؤiمfن ال

"Bludnik ne opći osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica, s njom ne opći osim bludnik ili mnogobožac, a to je zabranjeno vjernicima." (En Nur,3.).

Zatim drugi ajet negira bilo kakvu sličnost između muslimana i griješnika.

aونkوa ت iسa ي hال قxا fاسaف aانa ك aمaن ك xا مkؤiمfن aانa ك aفaمaن أ

1 El-Muhalla, 10/24.2 Bidajetu el-mudžtehid, 2/16.3 Beda'iu es-sanai'a, 2/320.4 Tekmiletu el-medžmui', 16/188.5 Vidi: El-Mugni, 7/31. El-insaf, 8/108.

169

"Zar da vjerniku bude isto kao grešniku? Ne, njima neće biti isto: (Es Sedzde,18.).

Ševkani i Ebu Ishak Širazi su dokazujući da je pobožnost unutar svojstava dostojnosti, uzeli su hadis kojeg bilježi Tirmizi i kojeg je Ebu Hatim ocjenio kao vjerodostojnim, kaže: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Ako vam dođe neko sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni onda ga oženite, a ako to ne učinite na Zemlji će biti velika smutnja i nered.''

Rekoše: ''Allahov Poslaniče, iako bude u njemu nešto?''

On tri puta ponovi: ''Ako vam dođe onaj sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni.''

Ševkani komentarišući hadis kaže: ''Menavi prenosi od Buharije da ga nije ubrojao u sačuvane hadise. Ebu Davud ga ubraja u mursel predaje, Ibn Kattan njegov nedostatak smatra time što se radi o mursel predaji, tako da ju je ocjenio kao slabom predajom. Ševkani nakon toga kaže: ''Njega jača ono što je Tirmizi zabilježio od Ebu Hurejre da kaže: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Ako zaprosi onaj sa čijom ste vjerom i moralom zadovoljni onda ga oženite, a ako to ne učinite na Zemlji će biti velika smutnja i široki nered.''

Ševkani je iskoristio ova dva hadisa da: ''Onaj sa čijom se vjerom i moralom nije zadovoljno da se ne mora udati za njega, i to je ono što se podrazumijeva pod dostojnošću u vjeri, a onaj ko čini grijehe u javnosti ne može se sa njim biti zadovoljno u vjeri.''1

Tajna u zabrani udaje za griješnika

Učenjaci svoj stav o zabrani udaje za griješnika pojašnjavaju približnim obrazloženjima koja su uzeli iz Kur'ana ili sunneta. Sebki kaže: ''Od griješnika se ne može biti sigurno da zbog svojih grijeha neće učiniti prijestup prema ženi.''2

Abdu-l-Kadir b. Omer Šejbani kaže: ''Od griješnika se ne prihvataju svjedočenje i predaje, što je manjak u njegovoj ljudskosti, tako da ne može biti dostojan čestite žene.''3

Savi kaže: ''Druženje sa griješnikom je zabranjeno, njegovo ignorisanje je vjerska obaveza, pa kako onda da se sa njim bude u braku.''4

Ibn Kudame kaže: ''Od griješnika se odbijaju svjedočenje i predaje, nije siguran u svom imetku ni u samom sebi, ne daje mu se pravo na starateljstvo, omalovažen je kod Allaha i kod stvorenja, nema sreće ni na

1 Es-Sejlu el-džerrar, 2/291-292. Vidi: Tekmiletu el-medžmui', 16/182. 2 Tekmiletu el-medžmui', 16/188.3 Nejlu el-mearib, 2/156.4 Hašijetu es-savi 'ala eš-šerhi es-sagir, 2/401.

170

dunjaluku ni na Ahiretu, onda nije ni dozvoljeno da bude dostojan čedne žene niti da joj bude sličan, nego će biti sličan istoj kao što je on.''1

Udaja za novotare i one koji slijede prohtjeve

Ako griješnik nije dostojan čedne žene, onda je novotar preči da ne bude dostojan iste,2 o čemu Rojani kaže: ''Ovako je rekao Nevevi .''3

Ibn Kudame kaže: ''Što se tiče novotara, Ahmed je rekao da onaj čovjek ko uda štićenicu za džehemiju da se taj brak mora raskinuti... niti smije svoju kćerku u dati za haridžiju koji je izašao iz vjere, niti za šiju, niti kaderiju, a ako ne poziva na to onda nema smetnje.''4

Dakle on je razlikovao između novotara koji poziva na svoju novotariju i između novotara koji ne poziva na novotariju, tako da je zabranio udaju za prvog a dozvolio udaju za drugog.

Šejhu-l-Islam kaže: ''Okorele šije su sljedbenici zablude, novotarija i prohtjeva, i ne pristaje muslimanu da uda svoju kćerku za šiju, ali ako on oženi šiitkinju onda je brak valjan, ako se nada da će se ona pokajati, a ako ne onda je bolje da se prođe braka sa njom, kako mu ne bi uništila djecu.''5

Takođe kaže: ''Nije dozvoljeno da svoju štićenicu uda za šiju, niti za onoga ko ostavlja namaz, a ako je udaju za suniju, i on bude klanjao pet vakata, zatim se ispostavi daje šija koji ne klanja, ili se povrati u šiizam i zapostavi namaz, raskinut će brak sa njim.''6

Udaja za novotare i ženidba sa njihovim štićenicama nije haram čime bi brak bio općenito poništen, nego je onaj ko to učini griješan iako je brak ispravan, a grijeh udaje čestite žene za novotara je veći od grijeha dobrog i čestitog vjernika koji se oženi sa ženom koja teži novotarijama.''

Drugi predmet: Dostojnost u ugledu i porijeklu

Ugled je riječ uzeta od ugleda očeva i bližnje rodbine i od riječi uračunati. Jer ako se budu ponosili ubrojat će svoja svojstva i vrline koje će uračunati u tome, te će se presuditi u korist onih čiji broj bude veći u odnosu na druge.7

1 El-Mugni od Ibn Kudame, 7/357. Vidi: El-Mubdi'u, 7/52.2 Revdatu et-talibin, 7/81. U ovome djelu doslovno se spominje: «da ne bude dostojan izabranice», dok kontekst nalaže da bude.....3 Revdatu et-talibin, 7/81.4 El-Mugni, od Ibn Kudame, 7/379. El-Mubdi'u, 7/54. 5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/61.6 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/61.7 Fethu el-bari, 9/135.

171

Dostojnost po ugledu je ubrojala većina učenjaka,1 tako da je Nevevii smatrao da se brak treba raskinuti ako oslobođeni rob oženi arapkinju.2

Porijeklo se kod hanefija dijeli na tri stupnja: prvi su Kurejšije, drugi su arapi i treći su štićenici od oslobođenih robova. Tako da po njima nema razlika unutar svakog stupnja, jer su velikani Kurejšija isti jedni u odnosu druge, Mahzumija je dostojan Hašimije, isto tako Emevija je dostojan Adevije.3

Tako da su arapi dostojni jedni drugima među svojim plemenima, dok su oslobođeni robovi dostojni jedni drugih, makar se njihovi narodi razlikovali.

Neki učenjaci su Benu Hašimu i Benu Mutalibu dali prednost nad ostalim plemenima Kurejša, tako da se sa njima ne mogu uporediti ostali, ali što se tiče ostalih Kurejševićkih plemena oni su dostojni jedni drugih.4

Porijeklo se kod šafija ubraja u osobine dostojnosti. Porijeklo se kod njih dijeli na stupnjeve, tako da nearap nije dostojan arapkinje, arap koji nije iz Kurejša nije dostojan djevojke iz Kurejša, a Kurejšija koji nije Hašimija niti Mutalibija nije dotojan Hašimijke ili Mutalibijke. Kod njih je osnova da se ubraja porijeklo nearapa kao i kod arapa, tako da su Perzijanci bolji od Kopta, i da su sinovi Israilovi bolji od Kopta.

Kod šafija postoji mišljenje da su sva plemena ili porodice Kurejša jednog stupnja. Kaffal i šejh Ebu Asim su odabrali mišljenje da su nearapi jednaki jedni drugima, te da oni predstavljaju jedan stupanj.5

Kod Imama Malika je poznato da porijeklo ne ulazi unutar osobina dostojnosti, tako da je po njemu dozvoljeno da oslobođeni robovi žene arapkinje,6 i to je najispravnije mišljenje u malikijskom mezhebu, iako neki među njima uzimaju ovo kao uslov dostojnosti.7

Prethodno smo spomenuli da kod imama Ahmeda postoje dvije predaje oko uslovljavanja porijekla u dostojnosti. Od njega se prenosi da se muslimani dijele na dva stupnja, arapi i nearapi, tako da su arapi, i kurejšije od njih, dostojni jedni drugih, dok su ostali ljudi dostojni jedni drugih.

Dok u drugoj predaji od Imama Ahmeda stoji da se sa Kurejševićkom ne može oženiti osim Kurejšija, niti se Hašimijka može udati osim za Hašimiju.8

1 Prethidni izvor, 9/132.2 Prethidni izvor. 3 Beda'iu es-sanai'a, 2/319. Vidi: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/86. Muhtesar et-Tahavi, 17.4 Fethu el-bari, 9/132.5 Vidi: Revdatu et-talibin, 7/80. Mugni el-muhtadž, 3/166. Tekmiletu el-medžmui', 6/188. 6 Bidajetu el-mudžtehid, 2/16.7 Eš-Šerhu es-sagir, od Derdira, 2/399-401.8 El-Mukniu', 3/29. El-Mugni, 7/375. Vidi: El-Insaf, 8/108. El-Mubdiu', 7/52. Nejlu el-mearib, 2/157. Zadu el-mea'd, 7/53.

172

Hanbelijski pravnici su dali prednost prvom stavu, dok Šejhu-l-Islam smatra da u Ahmedovim rječima nema podjele arapa na tri stupnja, jer se od njega prenosi da su Kurejšije dostojni jedni drugih.1

Treći predmet: Dostojnost u imetku

Osvrt na dostojnost u imetku zastupaju hanefije, što je i Kasani naveo među osobinama koje se moraju ubrojati među uslove dostojnosti, pa kaže: ''Siromah nije dostojan bogate, jer uzdizanje i ponos radi imetka biva više puta nego u nečemu drugom, a posebno u ovom našem vremenu. Jer se brak obavezno veže za mehr i izdržavanje i jer brak nije dozvoljen bez mehra.''2

Dok je tačnije da se imetak ne ubraja u dostojnost kod malikija i šafija. Šerbini kaže: ''Tačnije je da se bogastvo ne ubraja u svojstva dostojnosti, jer je ono kao prolazna sjenka, ili zastor koji se smakne, ili imatak koji nestane, sa njime se ne ponose ljudi okićeni muškošću i znanjem.''3

Oni koji tvrde da bogastvo nije uslov u dostojnosti uzimaju za dokaz to da Poslanik nije bio bogat, umro je a njegov štit je bio položen kao jamac kod jevreja u zamjenu za hranu njegove oprodice, jer siromaštvo obično ne biva manjkom dostojnosti.4

Mišljenje da se na imetak osvrće kada je riječ o dostojnosti je stav Ahmeda u jednoj predaji koju je izabrao veliki broj hanbelija.5

Oni koji imetak smatraju uslovom u dostojnosti6 uzimaju za dokaz da je Allahov Poslanik Fatimi bint Kajs, kada je rekla da su je prosili Muavija i Ebu Džehm, rekao: ''Što se tiče Muavije siromašan je nema imetka.''7

Oni koji su se složili oko usovljenosti imetka u dostojnosti razilaze se oko količine na koje se može oslonuti u tom pogledu. Većina učenjaka smatra da je dovoljno bogastvo ono kojim može isplatiti mehr i podnijeti izdržavanje porodice, a ako bude bogatiji od toga onda je on dostojan svoje žene koliko god da je njeno bogastvo.

Ovo je stav Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda u očitim predajama,8 i ovo je mezheb hanefija, hanbelija9 i jedno od mišeljenja kod šafija.10

1 El-Insaf, 8/109. El-Mubdi'u, 7/53.2 Beda'iu es-sanai'a, 2/319. Vidi: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/90. Muhtesar et-Tahavi, 170. 3 Eš-Šerhu es-sagir, od Derdira, 2/401. Revdatu et-talibin, 7/82. Mugni el-muhtadž, 3/187. El-Mubdiu', 7/52.4 Mugni el-muhtadž, 3/167. 5 El-Mubdi'u, 7/53.6 El-Mubdi'u, 7/53.

7 Prethodno smo spomenuli ko bilježi ovaj hadis. 8 Beda'iu es-sanai'a, 2/319. 9 Nejlu el-mearib, 2/156.10 Revdatu et-talibin, 7/82.

173

Ali kod šafija, koji kažu da se imetak računa u dostojnosti, je tačnije reći da su oni ljude po tom pitanju podijelili na tri skupine: bogataš, siromah i umjereni. Tako da je svaka skupina dostojna druge, makar im se skupine razlikovale.1

U drugim ne osnovnim predajama od Ebu Hanife i Muhammeda se prenosi da su rekli da je jednakost u bogastvu uslov kojim se postiže dostojnost, jer se ljudi uglavnom ponose zbog svog bogastva, ali je kod hanefija tačno ono što smo spomenuli na početku.2

Ibn Ebu Tagleb hanbelija navodi da se pod imetkom kod Ibn Akila podrazumijeva zarada koja se uglavnom neće promijeniti ženine navike u odnosu na ono što je imala kod oca.3

Ovdje moramo napomeuti da oni koji se ne osvrću na imetak kao osobinu dostojnosti, ne smatraju da se žena mora udati za onoga koji ne može isplatiti mehra ili je ne može izdržavati, nego neki od njih obavezuju da se takav brak raskine. Tako da se ovo ne odnosi na muža koji nije dostojan, nego zato što joj nije dao njeno pravo, što znači da je on poput bogataša koji odgađa isplatu.

Četvrta tema: Dostojnost u slobodi

Svi učenjaci smatraju slobodu jednom od uslova dostojnosti, tako da ne smije biti robom ili potlačenim, ali su djelimično otkupljeni rob ili onaj koji se otplaćuje iz ropstva dostojni slobodne žene, ovo je stav hanefija, malikija i jedna predaja od Imam Ahmeda kojoj su prednost dali neki od hanefija.

Kasani kaže: ''Dostojnost se ubraja i u slobodi, tako da puki, potčinjeni rob i onaj koji se otkupljuje ne mogu biti dostojni slobodne žene ni u kom slučaju.''4

Ibn Rušd kaže: ''Što se tiče slobode mezheb se nije razišao oko toga da je uslov dostojnosti.''5

Nevevi kaže: ''Rob ne može biti dostojan slobodne žene, koja je slobodna u osnovi ili je oslobođena.''6

Dok je kod hanbelija tačnije da se sloboda ne ubraja u dostojnost.7

1 Prethidni izvor. 2 Beda'iu es-sanai'a, 2/319.3 Nejlu el-mearib, 2/156.

4 Beda'iu es-sanai'a, 2/319.5 Bidajetu el-mudžtehid, 2/17.6 Revdatu et-talibin, 7/80.7 El-Mukniu', 3/30. El-Insaf, 8/110.

174

Neki od učenjaka su zatranili po pitanju slobode u dostojnosti, tako da su rekli za onoga koji je nakada bio obuhvaćen ropstvom, ili je neko od njegovih očeva bio obuhvaćen ropstvom, da ne može biti dostojan one koja nikada nije bila ropkinja niti je neko od njenih očevao bio rob.1

A oni koji su rekli, od hanbelija, da rob ne može biti dostojan slobodne žene ne zadovoljavaju se prethodnim stavom šafija koji ne dozvoljavaju onome kojega je zakačilo ropstvo dostojnim onoj koju nikada ropstvo nije pogodilo.2 Sebki od šafija se nije zadovoljio ovim stavom niti onima koji su ga slijedili, jer se od Šerbinija prenosi da je rekao: ''Ono što je naveo autor da neko ako je bio rob ne može biti dostojan slobodne žene u osnovi, nije pomognut dokazom niti običajem, tako da se to mišljenje zaustavlja kod njega.

Mi smo mogli vidjeti, posebno u ovom našem vremenu, da ima onih koje je zakačilo ropstvo ili nekog od njegovih očeva da je veliki vođa, ili čak vladar, a njegova žena je mnogo nižeg položaja u odnosu na njega, kako bi se uzdizala i hvalla nad njim, iako je u osnovi slobodna žena. Slično ovome navodi i Baklini.''3

Istina je da se sloboda gleda u čovjeku a ne u njegovim očevima, a već smo prethodno pojasnili šta znači dokaz u kojem je bilo riječi o Beriri glede na slobodu.4

Peta tema: Dostojnost u proizvodnji i zanimanju

Šafije smatraju da oni koji se bave nepristojnim djelatnostima ne mogu biti dostonji drugim ljudima, tako da strijelac, onaj koji vrši hidžamu, onaj koji određuje vrijednost golubovima, noćni čuvar, čoban i sl. ne dolikuju kćerki krojača, a krojač ne dolikuje kćerki trgovca ili menadžera, niti zanatlija dolikuje kćerki sudije iili učenjaka.5

Uslovljavanje zanimanja u dostojnosti je jedna predaja od Ahmeda, koju su prihvatili neki od hanbelija.6

Ebu Jusuf i Tahavi od hanefija su uzevli stav da je zanimanje uslov u dostojnosti, ali to nije bio stav i Ebu Hanife , tako da po mišljenju njih dvojice se postiže jednakost ako se radi o dvojici istih zanatlija, kao trgovca i trgovca, tkača i tkača, ili da se postiže ako se zanati razlikuju ali su približni i slični jedni drugima, kao što je kožar sa onim koji pravi boje, ili onaj koji pravi boje sa onim koji proizvodi parfume, ili tkač sa onim koji

1 Revdatu et-talibin, 7/80. Mugni el-muhtadž, 3/164.2 El-Insaf, 8/110.3 Mugni el-muhtadž, 3/165.

4 Vidi: El-Mubdi'u, 7/53. El-Mugni, 7/376. El-Medžmu'u, 16/189.

5 Revdatu et-talibin, 7/81. Vidi: Tekmiletu el-medžmui', 16/189. 6 Vidi: El-Insaf, 8/11. Nejlu el-mearib, 2/156. El-Mubdiu', 7/54.

175

vršii hidžamu, ali se ne može postići jednakost onima među kojima nema sličnosti kao što je onaj koji proizvodi mirise i veterinar.1

Dok malikije i tačniji stav u mezhebu hanbelija smatraju da zanimanje nije uslov koji se ubraja u dostojnosti za brak.

Šesta tema: Dostojnost u nepostojanju nedostataka

Pravnici, sa različitošću svojim mezheba, pišu poglavlja pojašnjavajući propise o nedostatcima koje može supružnik naći kod drugog supružnika. Ali njihova istraživanja uglavnom bivaju svedena na spomen nedostataka koje supružnik može otkriti kod supružnika nakon sklapnja ugovora, ili pak oni koji se dese nakon sklapanja ugovora.

Ali što se tiče nedostataka koje sazna svaki od supružnika prije ugovora, ili očiti nedostatci koji se ne mogu prikriti, učenjaci se njima ne posvećuju, jer se vraćaju na zadovoljstvo zdrave strane sa bolesnom stranom, jer ako se zadovolji time onda nema nejasnoća.

Ali značenje koje učenjaci navode kao dozvolom za raskidanje braka se odnosi na jednu od dvije stvari:

Prva: Ako ti nedostatci sprječavaju jednog supružnika da se naslađuje sa onim drugim, i to se odnosi na tjelesne nedostatke.

Druga: Ako neki od tih nedostataka stvaraju odbojnost zdravog do bolesnog supružnika kao da je šugav, gubav ili nenormalan.

Tako da poglavlje o nedostatcima na koje su se osvrnuli učenjaci su drugi nedostatci na koje su se osvrnuli u pogledu dostojnosti. Možemo zaključiti da većina učenjaka daje pravo svakom od supružnika na raskidanje braka ako ustanovi da njegov supružnik boluje od nekog nedostatka, dok u pogledu dostojnosti to pravo daju ženi i njenim starateljima.

Glede na to našao sam kako se šafije i malikije2 osvrću na nepostojanje nedostataka kao uslovom za dostojnost, pojašnjavajući to da duša odbija onoga koji ima u sebi nedostatak, ako ti nedostatci smetaju braku.3

Šafijski i malikijski pravnici su nabrojali nedostatke koji se računaju nedostojnim i sa kojima se ima pravo na izbor u braku.4

Zatim je Ibn Rušd postavio osnovno pravilo potkrjepljujući one koji slijede ovaj stav pa kaže: ''Svako ko odbije brak zbog nedostatka, ubraja ga u valjanost za brak.''5

1 El-Mebsut, od Serhasija, 5/25. Beda'iu es-sanai'a, 2/320. Muhtesar et-Tahavi, 171.2 Revdatu et-talibin, 7/80. Mugni el-muhtadž, 3/165. Bidajetu el-mudžtehid, 2/12. El-Kavaninu el-fikhijje, 132.3 Mugni el-muhtadž, 3/165.4 Revdatu et-talibin, 7/80. Mugni el-muhtadž, 3/165. 5 Bidajetu el-mudžtehid, 2/12.

176

Ako se osvrnemo na stavove učenjaka vidjet ćemo kako zahirije ne odbijaju brak zbog nedostatka kod supružnika.1 Ebu Hanife i Ebu Jusuf dozvoljavaju ženi da raskine brak ako se ispostavi da njen muž boluje od nedostatka zbog kojeg nije sposoban na polni odnos. Ali nedostatci zbog kojih se osjeća odbojnost do supružnika nedozvoljavaju da se radi njih raskine brak.2 Imami Muhammed i Tahavi priširuju krug nedostataka koji mogu biti uzrok davanja prava na raskid braka pa kažu da je to svaki nedostatak koji ne dozvoljava ženi da sa mužem živi osim sa štetom, kao što je nenormalnost, šuga ili gubavost.3

Šafije i hanbelije daju pravo ženi da raskine brak ako se kod muža nalazi nedostatak koji ga onemogućava da polno opći što se odnosi na tjelesne nedostatke. Ili da se kod njega nađe nedostatak koji stvara odbojnost, ali su se mezhebi razišli oko štetnih nedostataka kojima se dozvoljava ženi pravo raskidanja braka zbog njih.4

Ovo je pitanje čiji se ogranci jako šire i na što su učenjaci ukazali u poglavljima o dostojnosti u skopu priče o razvodu.

Peto poglavlje

Osnova na kojoj se temelji ono što se podrazumijeva i ono što se nepodrazumijeva od osobina u pogledu

dostojnosti

Na osnovu onoga što smo spomenuli jasno je da je vjera kao bogobojaznost i moral jedina osobina o kojoj su došli dokazi koji je naređuju, dok sva ostala svojstva koja se nabrajaju nisu potkrijepljena dokazima koji bi naredili osvrtanje na njih.

Takođe smo prethodno naveli prenošenje od velikog broja učenjaka, kao što su Bejheki i Ibn Tejmijje, da oko ovih osobina oko kojih su se razišli učenjaci ne postoje vjerodostojni dokazi.

1 El-Muhalla, od Ibn Hazma, 10/85.2 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/327. Beda'iu es-sanai'a, 2/327.3 Beda'iu es-sanai'a, 3/327. Muhtesar et-Tahavi, 182.4 Eš-Šerhu el-kebiru, sa komentarom od Desukija, 2/278. El-Mukni'u, od Ibn Kudame, 3/58. Bidajetu el-mudžtehid, 2/50.

177

O ovome Ibn Kajjim kaže: ''Ono što se nalaže jeste da je Allahov Poslanik , među osobine dostojnosti, ubrojao bogobojaznost i moralne vrline kao osnovu i kao savršenstvo, tako da se muslimanka ne može udati za nevjernika, niti čedna za griješnika, a Kur'an i sunnet, osim ove osobine, nisu naveli ni jednu drugu osobinu koja se može uvrstiti u osobine dostojnosti vezane za brak. Tako da je muslimanki zabranjeno da se uda za poganog bludnika. Ali porijeklo, zanimanje, bogastvo i proizvodnju nisu naveli kao osobine uslova dostojnosti za brak.1

Ako je stvar ovakva, da ne postoje dokazi koji će odrediti osobine koje se uzimaju u obzir kod dosotojnosti, onda šta je osnova za ono što se ubraja i ono što se ne ubraja od ovih osobina?

Ako pregledamo stavove učenjaka shvatit ćemo da se njihovi stavovi temelje na osnovu običaja kod ljudi, tako da sve ono što ljudi navedu od porijekla, bogastva, zanimanja i slično biva ubrojano u te osobine, a ono što nema smisla ne biva ubrojano.

Shodno tome osobine, osim bogobojaznosti i morala, kod dostojnosti se razlikuju glede na svako vrijeme i mjesto.

Mi možemo navesti predaje od velikog broja učenjaka što ukazuje na tačnost ove tvrdnje i da je ovo osnova u određivanju osobina koje se uzimaju i koje se ne uzimaju u obzir u pogledu dostojnosti. Kasani o tome kaže: ''Siromah ne može biti dostojan bogate žene, jer ponos radi novca obično biva u više slučajeva od nečega drugog, a posebno u našem vremenu.''2

Takođe kaže: ''Ponos vjerom je preči od ponosa radi porijekla, slobode i novca, a sramota zbog grijeha je veća od svake druge sramote.''3

Nevevi kaže: ''Spominje se u 'Hilji' da se običaju daje pažnja kada je riječ o zanimanju i zanatu, jer je u nekim državama trgovina preča od zemljoradnje, a u nekim je suprotno.''4

Takođe kaže: ''Sramotno zanimanje očeva i očito ispoljavanje grijeha je ono što sramoti dijete... Ali istina je da se treba osvrnuti na očeve u pogledu očeva kada je riječ o vjeri, životopisu, zanimanju i porijeklu, jer ponos roditeljima i njihovim pretcima biva na osnovu porijekla i ovo je ono što se podrazumijeva pod porijeklom kod nearapa.''5

Nevevi prenosi od Mutevelija da je rekao: ''Nearapi imaju običaj u pogledu dostojnosti, tako da se treba osvrnuti na njihove običaje.'' 6Šerbini kaže:

1 Zadu el-mea'd, 4/22. 2 Beda'iu es-sanai'a, 2/319.3 Prethidni izvor, 2/320. 4 Revdatu et-talibin, 7/82. 5 Prethidni izvor. 6 Prethidni izvor, 7/84.

178

''Krojač, i njemu sličan kožar ne mogu biti dostojni kćerki sudije i učenjaka glede na običaje.''1

Takođe kaže: ''U 'Envaru' kaže: ''Sumnjanje u čast ili poniznost, ili u časnog ili časnijeg ili sramnog ili sramnijeg se odražava kroz običaje države.''2

Ibn Kudame kaže: ''Arapi ubrajaju dostojnost u pogledu porijekla, a ne prihvataju brak sa oslobođenim robovima, jer to smatraju nedostatkom i sramotom, ali ako se dostojnost spomene onda se mora osvrnuti na običaje.''3

A nemogućnost dostojnosti između ljudi sa nepristojnim zanimanjima u pogledu štićenica uglednih ljudi i onih koji se bave vrijednim poslovima pojašnjava tako što se to smatra nedostatkom po običaju ljudi, tako da biva poput nedostatka u porijeklu.''4

Ibn Kudame navodi da je Imam Ahmed bio upitn o razlogu njegovog prihvatanja hadisa: ''Arapi su dostojni jedni drugih, osim ako se bavi tkanjem ili hidžamom.'' Iako ga je ocjenio slabim? Pa je odgovorio da se ljudi po nemu vladaju, tj. da je naveden shodno običajima.5

Ovo je samo srž od mora predaja koje se prenose od učenjaka o onome što ukazuje na običaje da su osnova na kojoj se određuje ono što se ubraja i ono što se ne ubraja u osobinama dostojnosti. Veliki broj učenjaka su primijenili ovu stvar u određivanju onoga na što se odnose običaji. Tako da Rubani od šafija smatra da neznalica ne može biti dostojan učenoj ženi, niti je starac dostojan mlade djevojke.6 A ovo mišljenje je odabrao i Sebki.7

Ezrei od šafija smatra da otac ne bi trebao udati kćerku za onoga koji pretjerano skrati bradu jer je to ono što smeta ženi.''8

Najteža stvar današnjice jeste da žena, koja je stekla univerzitetsku diplomu ili stupanj veći od toga, bude prisiljena na brak sa neznalicom, jer veliki broj ljudi teže da se ožene sa djevojkama iz uglednih porodica i onih koji su na položaju. Iako se ne može pripisati nikome nešto čime bi se ponosio od arapa ili drugih koji sebe pripisuju Kurejšijama ili drugim arapskim plemenima.

Deveto poglavlje

Zabranjene žene

1 Mugni el-muhtadž, 3/167.2 Prethidni izvor.3 El-Mugni, 7/375.4 Prethidni izvor. 7/377. 5 Prethidni izvor. 6 Er-Revda, 7/67. 7 Mugni el-muhtadž, 3/67.8 Prethidni izvor.

179

Žene koje je zabranio šerijat se dijele na dvije vrste: one koje su zabranjene zauvijek, tj. one koje su zabranjene na osnovu svojstva koje ne može nestati kao što je majčinstvo i potomstvo, ili žene koje su privremeno zabranjene zbog svojstva koje može nestati.

Prvi predmet

Žene koje su zabranjene zauvijek

Žene koje su zabranjene zauvijek se dijele na tri skupine: zabranjene na osnovu rodbinstva, zabranjene na osnovu tazbinstva i zabranjene na osnovu dojenja.

Prva tema: Zabranjene žene na osnovu rodbinstva

Čovjeku je zabranjeno da se oženi sa ženama od njegove bližnje rodbine, a njih su četiri:

1- Njegova mati i njegove nene.2- Njegove kćeri i unuke i silazna loza.3- Njegove sestre, bratišne i njihove kćeri i silazna loza.4- Njegove tetke po ocu i po majci.

kاتa aن وaب fخa األ kاتa aن وaب iمk kك aت وaخaاال iمk kك وaعaمhات iمk kك aخaوaات وaأ iمk kك aات aن وaب iمk kك مhهaات

k أ iمk iك aي عaل iتaم حkر�fتiخk األ

"Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše (En Nisa,23.).

Majke se odnose na žene koje su rodile i njihove majke i uzlazna linija, kao što je majčina mati i njene nene, očeva mati. Tako da su učenjaci postavili po tom pitanju pravilo koje glasi: Svaka žena koja ima udjela u tvom rođenju je tvoja mati.

Pod čovjekovim kćerkama se podrazumijevaju njegove kćeri, kćeri njegovih sinova i kćeri silaznom linijom, o čemu su učenjaci postavili pravilo u kojem kažu: Svako žensko u čijem rađanju imaš udio je tvoja kćerka.

Zabranjene sestre su podjednako sestre po ocu i majci, ili sestre po ocu ili sestre po majci.

Takođe su mu zabranjene sestrišne i bratišne i sve tako silzanom linijom, bez obzira da li bile sestre od oca i majke, ili od oca ili samo od majke.

180

Tetke po ocu su takođe zabranjene, bez obzira da li one bile tetke po njegovom ocu ili majci, ili samo od oca, ili samo od majke. Tetke po ocu koje su zabranjene se odnose na tetke po ocu od oca i tetke po ocu od majke, kao i tetke po ocu od djedova ili nana.

Druga tema: Zabranjene žene na osnovu tazbinstva

Čovjeku je zauvijek zabranjeno da se oženi sa ženom svog sina zbog tazbinstva, a one se dijele na četiri skupine:

1- Žene sinova i žene njegovih unuka.2- Majku od žene i njene nane.3- Žene od oca i od njegovih djedova.4- Njegove pastorke i kćerke od ženine djece.

Kod četvrte skupine se uslovljava to da je čovjek ima odnos sa svojom suprugom.

Zabrana ženidbe žena sa kojima su očevi bili oženjeni je došla u ajetu. xا وaمaقiت xة aشfاحaف aانa ك kهh fن إ aفaل aس iدaق مaا h fال إ اء aس� الن aم�ن kم aاؤkك آب aحa aك ن مaا i aنكfحkوا ت a وaال

x fيال ب aس اء aسaو

"I ne ženite se onim koje su oženili očevi vaši; a što je bilo to su bili razvrat, mržnja i ružan put!" (En Nisa,22.).

Ibn Kesir kaže: ''Allah je zabranio ženidbu očavih žena iz poštivanja prema njemu, kao i zbog njegovog ugleda i odnosa poštivanja i časti da se sa njima ne opći poslije njih. Ona biva sinu zabranjena samim ugovorom, i ovo je propis oko kojeg postoji slaganje.''1

I kaže: ''Učenjaci su se složili da je zabranjena žena sa kojom je otac imao odnos u posjedstvu ili pod sumnjom.''2

Allah je ovaj brak nazvao razvratom i velikim grijehom zbog veličine njegovog grijeha, žestine Allahove mržnje prema tome i Njegovog preziranja istog.

aفaل aس iدaق مaا h fال إa što je bilo (En Nisa,22.).

Allah je takođe rekao da se prašta ono što je bilo prije objave ajeta o zabrani. Ibn Kesir kaže: ''Neznabošci su zabranjivali ono što je zabranjivao Allah osim očeve žene i spajanja između dvije sestre.''3

Ostale zabrane su spomenute u ajetu:

1 Tefsir Ibn Kesira, 2/232.2 Tefsir Ibn Kesira, 2/233.

3 Tefsir Ibn Kesira, 2/232.

181

kاتa aن وaب fخa األ kاتa aن وaب iمk kك aت وaخaاال iمk kك وaعaمhات iمk kك aخaوaات وaأ iمk kك aات aن وaب iمk kك مhهaات

k أ iمk iك aي عaل iتaم حkر� iمk fك آئ aسf ن kاتaهhم

k وaأ fةaاعaض hالر aم�ن kم kك aخaوaات وaأ iمk aك ضaعiن iرa أ fي hت الال kمk kك مhهaات

k وaأ fتiخk األ i kوا kون aك ت iمh ل fن فaإ hنfهf ب kم iت ل aخaد fي hت الال kمk fك آئ aس� ن م�ن kم حkجkورfك فfي fي hت الال kمk kك fب aائ ب aرaو

iمk fك aب صiالa أ iنfم aينfذh ال kمk fك aائ iن aب أ kلf aئ وaحaال iمk iك aي عaل aاحa ن kج a فaال hنfهf ب kم iت ل aخaد

"Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše, i pomajke vaše, koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku, i majke žena vaših, i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojim ste imali bračne odnose ako s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh!; i žene vaših rođenih sinova, ( En Nisa,23.).

Prva vrsta: Od zabranjenih žena spomenutih u ajetu su majke od supruga, takođe se odnosi i na majku majke žene i sve tako uzlaznom linijom.

Druga vrsta: Ženina kćerka ili pastorka, kao što se odnosi i na kćerkinu kćerku i sve tako silaznom linijom. Većina učenjaka smatra da pastorka biva zabranjena bez obzira da li se ona odgajala i nalazila kod očuha ili ne. Jer ajet nema značenja da pastorke moraju biti kod očuha nego se odnosi na poznatu većinu, jer u većini slučajeva pastorka biva kod očuha.1

fي hت kم فfي الال حkجkورfكkoje se nalaze pod vašim okriljem

xا aحaصdن ت aنiد aرa أ iنf إ fغaاء iب ال عaلaى iمk fك aات aي فaت iرfهkوا kك ت aالaو

I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave ako one žele (En Nur,33.).

Alija b. Ebu Talib smatra da je dozvoljeno čovjeku da oženi svoju pastorku ako nije odrastala u njegovoj kući poslije nego što se rastavi od njene majke ili nakon što njena mati umre. Ovo mišljenje je prihvatio i Davud Zahiri. Ibn Kesir o predaji od Alije b. Ebu Taliba kaže: ''Ovo je jak i potvrđen lanac do Alije b. Ebu Taliba pod Muslimovim uslovima, ali je mišljenje čudno. Prenosi ga i Ebu Kasim Rafii od Malika a izabrao ga je i Ibn Hazm.''2

Većina učenjaka svoj stav podržava hadisom u kojem je Ummu Habibe rekla Allahovom Poslaniku : ''Allahov Poslaniče, oženi se sa mojom sestrom kćerkom Ebu Sufjana!'' Kaže: ''Zar bi to voljela?'' Ona reče: ''Da, nisam to samo ja posebna, a u dobru volim da mi se pridruži i sestra.''

Kaže: ''To mi nije dozvoljeno.''

Ona reče: ''Mi smo pričale da si htio oženiti kćerku od Ummu Seleme.''

1 Tefsir Ibn Kesira, 2/238.2 Tefsir Ibn Kesira, 2/238.

182

On reče: ''Kćerku od Ummu Seleme?!'' Ona reče: ''Da.''

Kaže: ''Ona i kada ne bi bila pastorka u mojoj kući ne bi mi bila dozvoljena. Jer je ona kćerka mog brata po mlijeku. Mene i Ebu Selemu je podojila Suvejba, zato mi nemojte nuditi vaše kćerke i sestre.''

U Buharinoj verziji stoji: ''Ja i da nisam oženio Ummu Seleme ona mi ne bi bila dozvoljena.''1

Ibn Kesir komentarišući i pojašnjavajući stranu dokazivanja hadisa kaže: ''Bit zabrane je učinio kroz brak sa Ummu Seleme, te je na osnovu toga odredio zabranu, ovo je mezheb četverice imama i sedmerice pravnika, kao i većine selefa i halefa.''2

Kada bivaju zabranjenim ženina majka i kćerka

Kur'anski tekst jasno ukazuje da pastorka ne biva očuhu zabranjena osim ako on nije imao odnosa sa njenom majkom, ali ako se rastavi prije odnosa ili da ona umre prije toga, njemu je dozvoljeno da se oženi sa njenom kćerkom.

آئ3كNمN مLن ل,تNم الالFت3ي نLس���' نF د'خ' إ3ن ب3ه3 , لFم, ف���' وا Nون���Nم ت'كNل,ت نF د'خ' ' ب3ه3 ال ف'ن'اح' Nم, جNع'ل'ي,ك

od žena vaših s kojim ste imali bračne odnose ako s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh ( En Nisa,23.).

Ovaj se propis odnosi samo na pastorku, ali bračni ugovor sa kćerkom zabranjuje udaju majci, bez razlike da li imao sa kćerkom odnos ili ne. Učenjaci su postavili pravilo: ''Ugovor sa kćerkom zabranjuje majke, a odnos sa majkama zabranjuje kćerke.'' Ibn Kesir navodi da su neki učenjaci za ličnu zamjenicu rekli da se odnosi na majke i kćerke. Zatim kaže da se ovo mišljenje prenosi od Alije, Zejda b. Sabita, Abdullaha b. Zubejra, Mudžahida, Seida b. Džubejra i Ibn Abbasa, dok je Muavija stao kod ovog pitanja, ali su ovo mišljenje uzeli Ahmed i Sabuni od šafija.

Iako je mišljenje zabrana ženine majke samo na osnovu bračnog ugovoroa sa njenom kćerkom najispravniji stav kojeg su zastupali Ibn Mes'ud, Imran b. Husajjin, Mesruk, Tavus, Ikrime, Ata', Hasa, Mekhul, Ibn Sirin , Katade i Zuheri, ujedno je ovo stav četverice imama i sedmerice pravnika, i većine pravnika starijeg i novijeg doba.3

Brak sa kćerkom od snahe tj. sinove žene

1 Prethidni izvor. 2 Prethidni izvor. 3 Tefsir Ibn Kesira, 2/237.

183

El-Mavurdi kaže: ''Ako neko kaže: ''Ako ste zabranili pastorku, zašto niste zabranili kćerku od snahe tj. sinove žene kao što je zabranjeno oženiti se sa snahom.''

Kažemo: ''Nije zabranjena, jer se na pastorku odnosi naziv pastorka zato što boravi kod očuha u kući, tako da je zbog toga i zabranjena, ali se na snahinu kćerku ne odnosi naziv pastorka tako da nije zabranjena.''1

Treća tema: Zabranjene žene na osnovu dojenja2

Allah je naveo u Kur'anu zabranu braka sa majkama i sestrama po mlijeku.

م'ت, Lر Nم, حNم, ع'ل'ي,كNكNات مFه'Nم, أNكNب'ن'ات اتNكNم, و' و' أ'خ' اتNكNم, و' Fم, و'ع'مNكNاال'ت ب'ن'اتN و'خ' و'

خ3اتN األ' ب'ن���' ت3 و' اتNكNمN األNخ, مFه���'

Nأ ع,ن'كNم, الالFت3ي و' ض���' ر,اتNكNم أ' و' أ'خ���' مLن' و'

اع'ة3 ض' Fالر

"Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše, i pomajke vaše, koje su vas dojile, i sestre vaše po mlijeku (En Nisa,23.).

Međutim Davud Zahiri smatra da se zabrana po mlijeku odnosi samo na majke i sestre, jer se tekst ajeta odnosi na njih dvije.3

Ostali učenjaci, osim Davud Zahirija, smatraju da se dojenjem zabranjuje isto što se zabranjuje i rodbinskom vezom uzimajući za dokaz predaju koju prenosi Aiša pa kaže: ''Allahov Poslanik je rekao: ''Dojenjem se zabranjuje ono što se zabranjuje rađanjem.'' Bilježi ga Buharija.4

Muslim u svom 'Sahihu' od Alije b. Ebu Taliba bilježi da je Allahov Poslanik rekao: ''Allah je zbog dojenja zabranio ono što je zabranio radbinskom vezom.''5

Ibn Kudame prenosi konsenzus zabrane majke po mlijeku, te njenih majki i kćerki, njenih tetki po ocu i po majci, o čemu kaže: ''Majke i sestre – po mlijeku – su navede u ajetu, ali u njih spadaju i ostale zbog općeg pojma ajeta, o čemu nam nije poznato razilaženje.''6

Majka po mlijeku je ona koja te je podojila, njena mati i nene i sve tako uzlaznom linijom. Sestra po mlijeku je svaka žena čija te je majka podojila,

1 El-Havi, 11/274.2 Vidi ovo pitanje u djelima: El-Havi, 11/273. Muhtesar et-Tahavi, 176. Bidajetu el-mudžtehid, 2/35. El-Mugni, 9/519. El-Ihtijar, 3/84. 3 El-Havi, 2/271. 4 Miškatu el-mesabih, 2/176. Broj: 3161. 5 Prethodni izvor. Broj hadisa: 3163.6 El-Mugni, 9/520.

184

ili je nju podojila tvoja majka, ili je tebe i nju podojila jedna žena, ili ste ti i ona podojeni mlijekom čiji je razlog jedan čovjek.1

Većina učenjaka smatra da se muž žene, čije je mlijeko bilo prouzrokovano njegovim razlogom, broji kao otac tom djetetu koje je dojilo njegovu ženu. A njegove majke su nene tom djetetu, njegovi sinovi i kćerke od drugih žena su braća i sestre tom djetetu, i njihove kćeri od kćeri njihove braće po ocu, kao i sestre tog čovjeka koje mu bivaju tetke.

Neki od učenjaka su se odvojili pa su rekli da sve te žene od strane muža nisu zabranjene, govoreći da dijete nema veze sa tim čovjekom, nego da je njegova veza sa majkom po mlijeku.

Većina učenjaka za dokaz uzima hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim od Aiše da je rekla: ''Došao mi je amidža po mlijeku, pa je zatražio dozvolu da uđe kod mene, ali sam odbila da mu dozvolim dok ne pitam Allahovog Poslanika , pa kada je došao Allahov Poslanik reče: ''On je tvoj amidža pa ga pusti.''

Pa sam rekla: ''Allahov Poslaniče mene je podojila žena a nije čovjek.'' A on reče: ''On je tvoj amidža pa neka uđe kod tebe.'' A to je bilo poslije što nam je propisan hidžab.''2

Hadis je veoma jasan ukazujući da je brata muža žene koja je podojila Aišu, Allahov Poslanik ubrojao kao amidžu. A stav o zabrani zbog muža žene koja podoji dijete, veliki broj učenjak naziva: ''Zabrana radi mlijeka zbog oplodnje.''

Hirki kaže: ''Mlijeko onoga koji je razlog oplodnje je zabranjeno.'' Ibn Kudame pojašnjava riječi Hirkija pa kaže: ''To znači da ako žena podoji dijete mlijekom koje postoji radi odnosa sa muškarcem , to dijete biva zabranjeno tom čovjeku i njegovoj rodbini, isto kao što je zabranjeno njegovo dijete po rodbinskoj vezi. Jer je mlijeko od čovjeka kao i od žene, tako da dijete biva djetetom tog čovjeka, a on biva njegovim ocem, a braća i sestre tog čovjeka su amidže i tetke tog djeteta, a njegove majke i očevi su njegove nene i djedovi.''3

Količina dojenja kojom se zabranjuje ženidba4

1 El-Mugni, 9/515. 2 Miškatu el-mesabih, 2/176. Broj hadisa: 3162.3 Vidi: El-Mugni jer je Ibn Kudame odužio govor po ovome pitanju, 9/520. On je spomenuo učenjake koji su rekli da zabranjuje mlijeko onoga ko je oplodio, i onaj dio učenjaka koji to ne vidi tako. Takđer, on je spomenuo dokaze obadvije skupine učnjeka po ovome pitanju. 4 Tefsir Ibn Kesira, 2/235. Bidajetu el-mudžtehid, 2/35.

185

Imami Ebu Hanife i Malik smatraju da nema granice zabrani kojom bi se ograničila količina dojenja pa ako bi dijete jedanput podojilo tu ženu ona bi mu bila zabranjena, a dokaz za njihov stav je opće značenje ajeta.

NمNكNات مFه'Nأ ع,ن'كNم, الالFت3ي و' ض' ر,

أ'

i pomajke vaše, koje su vas dojile, (En Nisa,23.).

Ibn Kesir ovo mišljenje pripisuje Ibn Omeru, Urvi b. Zubejru i Zuheriju.

Imam Ahmed, Ishak b. Rahevejh, Ebu Ubejd i Ebu Sevr smatraju da količina kojom se zabranjuje zbog dojenja jesu tri dojenja uzimajući za dokaz riječi Allahovog Poslanika : ''Neće zabraniti jedno ili dva dojenja.'' U drugoj predaji: ''Neće zabraniti jedno dojenje ili dva dojenja, ili da povuče jedanput ili dvaput.'' I treća predaja: ''Neće zabraniti jedan ili dva gutljaja.'' Ove hadise je Ibn Kesir pripisao Muslimu u njegovom 'Sahihu', njihova strana dokazivanja ili značenja jeste pak u tome što se neće zabraniti brak zbog jednog ili dva dojenja, što opet znači da zabrana stupa na snagu nakon trećeg dojenja. Ibn Kesir ovo mišljenje pripisuje Aiši, Aliji i Sulejmanu b. Jesaru i drugima.

Šafija smatra da broj dojenja kojima se zabranjuje jeste pet dojenja jer se kod Muslima potvrđuje hadis od Aiše da je rekla: ''Da u onome što je objavljeno bilo deset poznatih dojenja kojima bi se zabranilo, zatim je derogirano sa pet poznatih dojenja kojima se zabranjuje.''

Treći stav je najispravniji stav, inša Allahu te'ala

NمNكNات مFه'Nأ ع,ن'كNم, الالFت3ي و' ض' ر,

أ' jer opće značenje ajeta se ograničava i određuje posebnim značenjem Aišinog hadisa da zabrana stupa na snagu poslije petog dojenja. Ako shvatanje suprotnog značenja hadisa koji govore da se neće zabraniti jedno ili dva dojenja, ili ako dijete povuče jednom ili dvaput nije toliko jako da odbije očito značenje hadisa kojim se zabrana ubraja nakon petog očitog dojenja.

Vrijeme dojenja kojim zabrana stupa na snagu

Učenjaci su se složili – kao što kaže Ibn Rušd – da zabrana dojenjem biva u prve dvije godine djetetovog života, ali su se razišli oko dojenja velikog djeteta. Ebu Hanife, Malik, Šafija i većina učenjaka kažu da dojenje velikog djeteta ne zabranjuje. Davud i sljedbenici zahirijskog pravca smatraju da zabranjuje, ovo je bio stav i Aiše, dok su stav većine učenjaka zastupali Ibn Mes'ud, Ibn Omer, Ebu Hurejre, Ibn Abbas i većina Poslanikovih žena.

Razlog njihovog razilaženja je kontriranje predaja po ovom pitanju, jer su o njemu navedena dva hadisa. Jedan je hadis od Salima štićenika Ebu Huzejfe, za kojeg je Allahov Poslanik naredio Ummu Huzejfi da ga napoji mlijekom kako bi joj bio zabranjen, a bio je odrastao i punoljetan. Drugi hadis koji se suprostavlja svojim značenjem je hadis od Aiše kojeg bilježe

186

Buharija i Muslim, pa ona kaže: ''Allahov Poslanik je ušao a kod mene je bio čovjek, pa mu je to teško palo. Ja sam vidjela srdžbu na njegovom licu pa sam rekla: ''Allahov Poslaniče on je moj brat po mlijeku, a Allahov Poslanik reče: ''Pogledajte ko su vaša braća po mlijeku, jer je dojenje od gladi.''

Ibn Rušd pojašnjavajući značenje hadisa kaže: ''Oni koji su dali prednost ovom hadisu kažu: ''Ne zabranjuje mlijeko koje ne zasićuje dijete umjesto hrane.''1 Postoji i drugi direktan hadis kojeg bilježi Tirmizi, tj. da dojenje koje zabranjuje jeste ono koje bude u prve dvije godine djetetovog života, a ono dojenje koje bude poslije tog perioda nema svoje pravosnažnosti u zabrani. Hadis je od Ummu Seleme koja kaže: ''Allahov Poslanik je rekao: ''Neće zabraniti osim ono što napuni crijeva od prsa, i bude prije odvikavanja.''2

Oni koji su dali prednost prvom stavu kažu da se ovaj propis odnosio posebno na Salima što su smatrale većina Poslanikovih žena tj. da se radilo o olakšici Salimu.3

Drugi predmet

Privremeno zabranjene žene

Čovjeku je privremeno zabranjeno da se oženi:

1- Prve koje su čovjeku privremeno zabranjene su udate i one koje su u idetu. Allah je ovu zabranu spomeuo u ajetu

Nن'ات ص' ال,مNح, اء م3ن' و' F النLس' ا إ3ال ل'ك'ت, م' انNكNم, م' 'ي,م' أ

"I udate žene, osim onih koje zarobite (En Nisa,24.). a Ibn Kesir kaže: ''Zabranjene su vam one koje nisu vaše rodice a udate su osim onoga što vi posjedujete tj. osim onoga što ste dobili u posjedstvo porobljavanjem, jer vam je dozvoljeno da sa njima općite ako ste ih dobili u posjedstvo.''4 Takođe zabrana sklapanja braka sa ženom koja je u idetu je navedena u ajetu.

' ال , و' وا Nد'ة' ت'ع,ز3م تFى' النLك'اح3 عNق, ل'هN ال,ك3ت'ابN ي'ب,لNغ' ح' أ'ج'

I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče (El Bekara,235.).

1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/36.2 Miškatu el-mesabih, 2/179. Broj: 3173. 3 Bidajetu el-mudžtehid, 2/36.4 Tefsir Ibn Kesira, 2/243.

187

A dostizanje vremena prekida jeste kada se završi idet.

2- Čovjeku je privremeno zabranjeno da se oženi ako trenutačno ima četiri žene. Njemu nije dozvoljeno da se oženi sa drugom osim ako se ne razvede sa jednom od one četiri njegove žene, i to tek kada joj se završi idet. Muslimani su se složili – kao što kaže Ibn Rušd1 – da je dozvoljeno oženiti četiri žene, ali iznad toga onda se svi slažu da nije dozvoljeno oženiti se sa pet ili više žena, kako već, stoji u ajetu.

, وا Nانك3ح ا ف' اء مLن' ل'كNم ط'اب' م' ث,ن'ى النLس' ثNال'ث' م' ب'اع' و' Nر و'

onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri (En Nisa,3.).

Ajet ukazuje da nije dozvoljeno oženiti se sa više od četiri žene – kao što kaže Ibn Kesir – da se ovdje radi i blagodati i dozvoli, a da je dozvoljeno više od četiri rekao bi. Ali ono što navodi Ibn Rušd, da su se svi muslimani složili oko toga da nije dozvoljeno oženiti se sa više od četiri žene, nije prihvatljivo.2 Nego se po ovom pitanju slažu svi muslimani ehlu sunneta, a oni koji dozvoljavaju da se ima više od četiri žene jesu pojedine šitske frakcije iako njihov suprotni stav nije na zavidnom položaju.3

Ibn Kudame kaže: ''Učenjaci su se složili da slobodno čovjeku nije dozvoljeno da spoji više od četiri žene, i ne znamo da se iko ovome suprostavio osim što se prenosi od Kasima b. Ibrahima da je dozvolio devet žena. '' Ibn Kudame odbija Kasimov stav pa kaže: ''Suprostavio se konsenzusu.''4

Ženidbu sa više od četiri žene je Allah dozvolio samo Svome Poslaniku , a Allahov Poslanik se oženio sa jedananest žena, dok je u isto vrijeme kod njega bilo najviše devet žena.5

Sunnet je pokazao da nije dozvoljeno čovjeku da ima više od četiri žene osim Poslanika . Imam Ahmed u svom 'Musnedu', Tirmizi i Ibn Mažde sa vjerodostoojnim lancem od Ibn Omera bilježe da je Gejlan b. Seleme Sekafi primio islam, a u džahilijetu je imao deset žena. One su primile islam sa njim, pa mu Poslanik reče: ''Zadrži četiri a ostale pusti.''6

Ebu Davud, Ibn Madže i Bejheki sa dobrim lancem od Kajsa b. Harisa bilježe da je rekao: ''Primio sam islam a imao sam osam žena, pa sam

1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/40.2 Tefsir Ibn Kesira, 2/199.3 Prethidni izvor, 2/199.4 El-Mugni, 7/436.5 Tefsir Ibn Kesira, 2/199.6 Miškatu el-mesabih, 2/179. Broj hadisa: 3176. Vidi govor po pitanju lanca ovoga hadisa u djelu Irvau el-galil, 6/291.

188

došao kod Poslanika i spomenuo mu to, a on reče: ''Izaberi među njima četiri.''1

3- Bliska rodbina njegove žene koja je u idetu, jer čovjeku nije dozvoljeno da prosi sestru od žene koju je pustio niti njenu tetku po ocu ili tetku po majci, sve dok se njegovoj ženi ne završi idet.

4- Onu koju je pustio tri puta, sve dok se ne uda za drugog čovjeka ispravnim brakom, pa je on pusti. O zabrani braka sa onom koju je pustio tri puta govori direktan ajet u Kur'anu.

Nال'قFت'ان3 الط Fر اك_ م' إ3م,س' وفP ف' Nع,ر و, ب3م'' ر3يح_ أ انP ت'س, ب3إ3ح,س'

"Puštanje (žene) je dva puta, nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje! ( El Bekara,229.).

إ3ن ا ف' ه' ' ط'لFق' ال لy ف' تFى' ب'ع,دN م3ن ل'هN ت'ح3 ا ت'نك3ح' ح' و,ج0 هN ز' غ'ي,ر'

"A ako je opet pusti, ona mu nije nakon toga (za brak) dopuštena sve dok se ne uda za drugog muža (El Bekara,230.).

Dva puta koji su navedeni u ajetu se odnose na razvode nakon kojih je dozvoljeno čovjeku da vrati svoju ženu u idetu bez novog ugovora i mehra, kao što mu je dozvoljeno da je vrati nakon završetka ideta sa novim ugovorom. Ali drugi ajet govori o razvodu po treći put nakon kojeg čovjeku nije dozvoljeno da vrati svoju ženu ne u idetu niti poslije njega, sve dok se ne uda za drugog čovjeka u ispravnom braku, pa ako je i on pusti onda se nakon ideta može vratiti onom prvom.

5- Od privremenih zabrana jeste da čovjek spoji u braku između dvije sestre, ili žene i njene tetke po ocu ili majci. Zabrana o spajanju između dvije sestre je spomenuta u ajetu.

أ'ن , و' عNوا م' ت'ي,ن3 ب'ي,ن' ت'ج, F األNخ, ا إ'ال د, م' ل'ف' ق' س'

i da dvije sestre sastavite, osim što je ranije bilo (En Nisa,23.).

Neznabošci su džahilijetu spajali između dvije sestre, kao što je čovjek ženio ženu svog oca nakon njegove smrti, ali je sve to Kur'an zabranio.2

Zabrana spajanja između dvije sestre ili između žene i njene tetke po ocu ili majci je došla u vjerodostojnom sunnetu, tako da se u 'Sunnenima' od Tirmizije, Ebu Davuda, Darimija i Nesaija bilježi od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik zabranio da se žena uda na njenu tetku po ocu, ili tetka po ocu na kćerku od brata, ili da se uzme žena na njenu tetku po majci, ili

1 Irvau el-galil, 6/295.2 Tefsir Ibn Kesira, 2/241.

189

da se uda tetka na kćerku od sestre. Niti se uzima mlada na staru ženu, niti stara na mladu ženu.1

Neki učenjaci su ovoj vrsti zabrana postavili pravilo: ''Zabranjeno je spojiti dvije žene između kojih postoji zabrana putem rodbine ili dojenja, tako ako bi pretpostavili jednu od njih muškarcem da brak one druge sa njom ne bi bio dozvoljen.''2

Ovo pravilo zabranjuje spajanje između žene i očevih tetaka po ocu i majci, kao i majčinih tetaka po ocu i majci, i sve tako uzlaznom linijom ako se njihova loza nastavlja zbog rodbine ili dojenja.

Mišljenje o zabrani spajanja između dvije sestre po mlijeku, ili između žene i njene tatke po ocu, ili žene i njene tetke po majci, po mlijeku je mišljenje oko kojeg su se složili učenjaci. Ibn Kudame kaže: ''Ibn Munzir kaže: ''Učenjaci su se složili oko ovog stava, oko čega, hvala Allahu, ne postoji razilaženje, osim što neki novotari, čije se suprostavljanje ne ubraja u protivni stav, a to su šije i haridžije, ne zabranjuju ovakve brakove, ali se ne oslanjaju na vjerodostojan sunnet.''3

Ako čovjek istovremeno sklopi ugovor sa dvije sestre ili sa ženom i njenom tetkom po ocu ili po majci, ugovor propada, ali ako sklopi ugovor jedan za drugim onda drugi ne biva valjanim dok je prvi ispravan.

Allah je zabranio spajanje između onih koje smo naveli zato što to vodi u kidanje rodbinskih veza, zbog toga što u dušama postoji ljubomora i konkurencija među inoćama.4

6- Privremeno je zabranjeno da se muslimanka uda za ne muslimana, kao što je muslimanu zabranjeno da oženi mnogoboškinju osim kitabijke, a o tome će doći pojašnjenje.

7- Brak sa bludnicom dok se ne pokaje, o tome je došao ajet koji zabranjuje brak sa bludnicom.

ان3ي Fال' الز Nي'نك3ح Fان3ي'ة0 إال و, ز'' ر3ك'ة0 أ ةN مNش��, ان3ي��' Fالز ا ال' و' ه��' Nي'نك3ح Fإ3ال Pان و, ز'

' أر3ك_ م' مNش, Lر Nن3ين' ع'ل'ى ذ'ل3ك' و'ح ؤ,م3 Nال,م

"Bludnik ne opći osim sa bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica, s njom ne opći osim bludnik ili mnogobožac, a to je zabranjeno vjernicima." (En Nur,3.).

Većina učenjaka smatra dozvoljenim brak sa onom koja je počinila blud,5

što je suprotno kur'anskom tekstu. ن3ين' م3 ؤ, Nال,م ع'ل'ى ذ'ل3ك' م' Lر Nو'ح

1 Miškatu el-mesabih, 2/178. Broj hadisa: 3171. 2 Vidi ovo pravilo u djelu: El-Mugni, 9/523.3 El-Mugni, 9/522.4 El-Mugni, 9/523.5 Bidajetu el-mudžtehid, 2/40.

190

a to je zabranjeno vjernicima." (En Nur,3.).

Ali zabranjeni brak sa bludnikom i bludnicom se odnosi na one koji se bave bludom i koji ga čine, ali ako se pokaju i povrate onda zabrana nestaje, zbog toga smo rekli da je brak sa bludnicom i bludnikom privremeno zabranjen.

8- Brak onoga koji je u ihramu za hadž ili umru, zabranjeno je da se oženi onaj koje u ihramu za hadž ili umru, kao što mu je zabranjeno da ima odnos sa svojom ženom. Ovaj stav zastupa većina učenjaka, tako što ga Ibn Rušd pripisuje Maliku, Šafiji, Lejsu b. Se'adu, Evzaiju i Ahmedu, ovo je ujedno stav Omera b. Hattaba, Alije, Ibn Omera i Zejda b. Sabita.1

Njihov dokaz je ono što bilježi Muslim u svom 'Sahihu' kao i četverica autora 'Sunnena' u merfu'a hadisu od Osmana: ''Onaj ko je u ihramu, ne smije se ženiti, udavati niti prositi.''2

Ebu Hanife smatra dozvoljenim ženidbu čovjeka koji je u ihramu, dokazujući to onim što je potvrđeno da je Allahov Poslanik oženio Mejmunu dok je bio u ihramu.'' Dok oni koji se protive ovom stavu kažu da je Mejmuna rekla da ju je Poslanik oženio a već se riješio ihrama, a ona je najbolje poznavala kako ju je oženio Poslanik i bolje zna od onih koji su prenijeli ovaj hadis.3

Deseto poglavlje

Mehr

Prvi predmet1 Bidajetu el-mudžtehid, 2/45. 2 Irvau el-galil, 6/301. Broj hdisa: 1889.3 Vidi: Bidajetu el-mudžtehid, 2/45.

191

Definicija mehra i pojašnjavanje njegovog propisa

Mehr je naziv za obavezni imetak muža koji pripada ženi brakom ili odnosom, a Allah ga je u Svojoj Knjizi nazvao ''saddak'', ''edžr'' i ''ferida''.1

Mehr je obavezan na što je ukazao ajet.

, آتNوا اء و' نF النFس' ات3ه3 دNق' ل'ة0 ص' ن3ح,

"I draga srca ženama darove njihove dajte (En Nisa,4.).

U ajetu je spomenuta riječ 'nihle' tj. ono što čovjek daruje samovoljno. A jači dokaz od prethodnog jeste i drugi ajet,

ا م' ت'ع,تNم ف' ت'م, نF ب3ه3 اس, Nن,ه آتNوهNنF م3 هNنF ف' ور' NجNة0 أ ر3يض' ف'

I nije vam grehota ako se, poslije određenog vjenčanog dara, s njima nagodite! (En Nisa,24.). u kojem je Allah naredio da se ženama isplati njihova nadoknada, a nadoknada je mehr, tako da je naredba u imperativu što znači da je obaveza sve dok se ne dokaže suprotno, a to ukazuje prethodni ajet u kojem stoji 'feridaten' tj. propisano. A kao takvim Allah ga nije učinio osim radi njegove obaveze i zbog zabrane da bude obesnažen i obespravljen.

Učenjaci su u svojim djelima naveli obavezu isplaćivana mehra shodno različitosti svojih mezheba, jer dokazi koji mehr nalažu su nesumnjivo direktni i bez sumnje vjerodostojni. Ibn Abdu-l-Berr prenosi konsenzus učenjaka o obavezi isplate mehra, o čemu kaže: '' Muslimani su se složili da čovjeku nije dozvoljeno da opći sa ženom bez spomenutog mehra, bez obzira bio u gotovini ili kao dug.''2

Ono što se navodi od razilaženja između hanefija i šafija jeste po pitanju ako se oženi bez spomena mehra ne smeta konsenzusu. Jer hanefije obavezuju da, ako mehr nije spomenut kod sklapanja ugovora, da joj se isplati mehr u visina mehra žena iz njene porodice, dok ga šafije obavezuju nakon polnog odnosa ili da mu ga nametne vladar, tako da su se svi složili oko njegove obaveznosti i zabrane da bude poništen.

Drugi predmet

Uslovi koji se moraju naći u mehru

Učenjaci su postavili uslove u mehru kao što su postavili uslove u vrijednosti robe. Derdir kaže: ''U mehru se uslovljavaju uslovi vrijednosti,

1 Vidi: Er-Revda, od Nevevija, 7/249. El-Havi, 12/6.2 El-Istizkar, 16/67.

192

tako da mora biti imetak, čist i moguć na korištenje, da bude u stanju da se preda, i da bude poznat.''1 Ibn Kudame kaže: ''Sve ono što može biti vrijedno može biti i mehr, malo ili mnogo.''2

A sve ono što ne može biti vrijednost u prodaji ne može biti mehr.

Ibn Kudame kaže: ''Ono što ne može biti vrijednost u prodaji, kao zabranjeno, nepostojeće ili nepoznato, u čemu nema koristi, i ono što se ne može upotpuniti njegovo posjedovanje kao što je roba na kilažu ili težinu prije preuzimanja. Ili ono što ne može predati, kao što je ptica na nebu, ili riba u vodi, ili što nije imetak po običaju, poput zrna pšenice, ili ljuske od oraha, ne može biti mehrom.''3

Učenjaci su se razišli oko braka sa najmom. Imami Šafija i Ahmed smatraju da je dozvoljen, tako da su šafije postavili pravilo o onome što može biti mehrom u iznajmljivanju, o čemu Nevevi kaže: ''Svako djelo za koje se može unajmiti može se učiniti mehrom. Kao što je podučavanje Kur'anu, ili proizvodnji, krojenju, služenju, gradnji i sl.'' Ebu Hanife ovo zabranjuje, dok u Malikovom mezhebu postoje tri različita mišljenja: da je dozvoljeno, da nije dozvoljeno i da je pokuđeno što je i najpoznatije od Imama Malika.4

Allah nas je obavijestio da je otac dvije djevojke kojima je Allahov vjerovjesnik Musa napojio stoku, oženio Musaa sa jednom od te dvije djevojke, te da je njen mehr učinio tako što će Musa raditi kod njega osam godina.

ال' ر3ي��دN إ3نLي ق��'Nك' أ'ن, أ د'ى أNنك3ح��' ات'ي,ن3 اب,ن'ت'يF إ3ح��, ن3ي أ'ن ع'ل'ى ه��' ر' Nأ,ج ت��'

ان3ي' جP ث'م' ج' إ3ن, ح3 'ت,م'م,ت' ف' ا أ ر0 م3ن, ع'ش, ع3ند3ك' ف'

Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje', reče on, 'ali treba da me osam godina služiš; a ako deset napuniš bit će dobra volja tvoja (El Kasas,27.).

A u hadisu, mutefekun alejhi, stoji da je Allahov Poslanik oženio čovjeka sa onom koja mu se poklonila, sa onim što zna od Kur'ana.

Treći predmet

Gornja i donja granica mehra5

1 Eš-Šerhu es-sagir, 2/428.2 El-Mukni'u, 3/73.3 El-Mugni, 10/108. 4 Vidi ovo pitanje u djelima: El-Ihtijar, 3/4. Revdatu et-talibin, 7/304. Bidajetu el-mudžtehid, 2/21. El-Mugni, 10/101. El-Havi, 12/16.5 Vidi ovo pitanje u djelima: El-Istizkar, 16/70. Beda'iu es-sanai'a, 2/275. El-Ihtijaru lita'lili el-muhtar, 3/101. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/101. El-Havi, 12/11. El-Mugni, 10/99. El-Mukniu', 3/73.

193

آت'ي,تNم, د'اهNنF و' ا إ3ح, ق3نط'ار0

i jednoj od njih dali ste blaga, (En Nisa, 20.).

Ajet ukazuje da za mehr ne postoji određena gornja granica, i to je ono oko čega su se složili učenjaci, i oko čega ne postoji razilaženje.1

Ali što se tiče najmanjeg mehra učenjaci su se oko toga razišli, tako da su neki rekli da nije određen poznatom mjerom, ovaj stav zastupaju Ahmed, Šafija, Sevri, Evzai i Lejs b. Se'ad.

Oni uzimaju za dokaz hadis oko čije su se vjerodostojnosti složili Buharija i Muslim u kojem je Alahov Poslanik oženio čovjeka sa jednom ženom i rekao mu: ''Potraži makar prsten od gvožđa.'' Amir b. Rabia prenosi: ''Da se žena iz Benu Fezare udala za mehr od dvije nanule, pa joj je Poslanik rekao: ''Jesi li zadovoljna sa sobom da uzmeš dvije nanule?'' Ona reče: ''Da.'' Allahov Poslanik ovaj brak odobri.'' Bilježi ga Tirmizi.2

Allahove riječi se odnose na malo i mnogo, Fل أNح���3 ا ل'كNم و' Fاء م��� ر' , أ'ن ذ'ل3كNم, و' وا Nم ت'ب,ت'غ���Nال3ك و' م,

أ' ن3ين' ب���3 ر' مyح,ص���3 غ'ي���,ين' اف3ح3 مNس'

A ostalo vam je dozvoljeno da želite, vašom imovinom da se njima oženite, a ne da blud činite! (En Nisa,24.).

Tako da ibn Kudame prenosi da su se ashabi i oni poslije njih ženili sa mnogo i malo mehra. Kao što stoji u jednoj predaji da su se u vrijeme Allahovog Poslanika ženili za mehr u vrijednosti šake hrane. Seid b. Musejjib je svoju kćerku udao za dva dirhema.

Ebu Hanife, Malik, Neh'i, Ibn Šubrume i Seid b. Džubejr smatraju da se mora odrediti najmanja količina mehra ispod koje se ne smije ići, osim što su se oni razišli oko određivanja te količine. Hanefije kažu da je to deset srebrenjaka ili ono što je u njihovoj vrijednosti. Malik kaže da je to četvrtina zlatnika ili tri srebrenjaka, drugi su imali drugačije stavove, ali niko od onih koji su odredili najmanju granicu mehra nema dokaza sa kojim bi argumentirao svoj stav.

Umjereni put u tome jeste onako kao nas je uputio Allahov Poslanik da ne treba umanjivati mehr, kao što treba izbjegavati i pretjerivanje u njemu, tako da nema podbacivanja niti pretjerivanja. Pojedini muslimani griješe kada misle da je od sunneta da se mehr izostavi ili da treba biti čim manji tako da bude prsten od gvožđa. Isto tako griješe oni koji pretjerivaju u podizanju mehra čime se otežava položaj mladoženji, podnoseći poteškoće pod kojima se lomi. Potvrđeno je da se Omer b. Hattab obratio

1 El-Havi, 12/11. El-Istizkar, 16/65. Vidi ovaj hadis u Miškatu el-mesabih, 2/188. Broj: 3202.2 Prethidni izvor, 2/189. Broj: 3206.

194

muslimanima u hutbi i da je rekao: ''Nemojte podizati mehrove ženama, jer da je veliki mehr ponos na ovom svijetu i bogobojaznost od Allaha na onom svijetu prestigao bi vas u tome Allahov Poslanik . Ne znam da je Allahov Poslanik oženio i jednu od svojih žena, niti da je udao i jednu od sovjih kćeri za više od dvanaest 'uvkija' (kesica napunjena sa četrdeset srebrenjaka). Bilježi ga Ahmed, Tirmizi, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Darimi.1

Muslim prenosi od Aiše da je rekla: ''Mehr njegovih žena je bio dvanaest 'uvkija' i 'neš'.'' Pa je rekla: ''Znadeš li šta je 'neš'?'' Rekoh: ''Ne znam.'' Kaže: ''To ti je pola 'uvkije', a to ti je potpunih petstotina srebrenjaka.''2

Pokuđeno je da čovjek dadne ženi mehr koji, ako ga isplati, može da mu nanese štetu, ili da ga ne može isplatiti kao dug. Allahov Poslanik je pokudio čin čovjeka koji se oženio sa četiri oke (jedna oka 1,248 kg zlata) mehra.3

Četvrti predmet

Vrste mehra

Mehr se dijeli na vrste, shodno različitim izgovorima, tako da nekada bude određen u trenutku kada se dogovori njegov iznos, što znači da - u tom trenutku - biva obavezan, u onolikoj mjeri za koliku su se dogovorili. Ili da ne bude određen onda se isplaćuje mehr isti onakakav kakv su dobile žene iz njene porodice. Takođe mehr se dijeli na drugoj osnovi, onaj koji se isplaćuje odmah i onaj koji se odgađa. Takođe postoji treća osnova po kojoj se dijeli tj. ono što se mora isplatiti u cjelosti, njegova polovina ili neodređena količina, koja se povećava ili smanjuje shodno muževom stanju, i to je ono što se naziva uživanjem, o čemu će doći pojašnjenje.

Prva tema: Spomenuti mehr ili isti mehr

Mehr koji spomenu ugovorne strane kod sklapanja bračnog ugovora se mora isplatiti, bio on veliki ili mali. Učanjaci smatraju poželjnim da se spomene, slijedeći na takav način Poslanika , te kako bi se izbjegle prepirke. Ebu Bekr b. Hammed Husejni kaže: ''Poželjno je da ne sklapa bračni ugovor osim sa navedenim mehrom slijedeći Allahovog Poslanika , jer on nije sklapao ugovore osim sa spominjanjem mehra, i jer je bolje da se spriječe prepirke.''4

Ako se ugovor sklopi bez spomena mehra onda se mora isplatiti isti mehr onakav kakav su dobile žene iz njene porodice. Ili kao što Nevevi o istom mehru kaže: ''To je količina koja je isplaćena njoj sličnim.''5 A žene sa kojima se poredi jesu žene iz porodice sa očeve strane, kao što su njene 1 Vidi: Miškatu el-mesabih, 2/189. Broj: 3204. 2 Prethidni izvor, 2/188. Broj: 3203.3 Vidi: Fetava en-nisa, od Ibn Tejmijje, 521.4 Kifajetu el-ahjar, 2/111.5 Revdatu et-talibin, 7/286.

195

sestre i tetke po ocu. Što znači da se ne gleda na njoj slične od majčine strane, jer mati može biti iz druge porodice čiji se običaji razlikuju od običaja porodice njenoga oca.1 Kod hanbelija se od Imama Ahmeda prenosi da se gleda na majčinu stranu.2 A ako joj nema sličnih od očeve strane onda će se ugledati na njoj slične u familiji ili mjestu i državi gdje živi.

Druga tema: Požurivanje isplate mehra i njegovo odgađanje

Dozvoljeno je da mehr bude isplaćen odmah kao što je dozvoljeno da bude odgođen, takođe ispravno je da se jedan dio može isplatiti odmah dok se jedan njegov dio može odgoditi, kao što je ispravno da bude isplaćen u ratama. Kako god da se dogovore supružnici ispravno je bez da neko od njih snosi grijeh, pa ako odrede mehr i ne kažu da će biti naknadno isplaćen onda znači da će ga isplatiti odmah.3

Tajna po pitanju prihvaćana odgađanja mehra ili da bude isplaćen se krije u tome da je mehr novčano pravo poput duga. Šafija kaže: ''Mehr je isti kao dug.'' El-Mavurdi, pojašnjavajući Šafijine riječi, kaže: ''Jer je to imetak koji se veže za obavezu pa biva poput duga kao sve druge vrijednosti.''4

Od onih koji su dozvolili odgađanje isplate mehra je bio i Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, ali je davao prednost da bude isplaćen odmah slijedeći po tome prethodnike,5 makar se dogovorili oko njegovog odgađanja ali da ne spomenu vrijeme isplate. Imam Ahmed, Še'abi i Neh'i smatraju da odgođeni mehr žena zaslužuje razvodom ili muževom smrću. Hasan, Ebu Hanife i Sevri smatraju odgađanje mehra njegovim poništavanjem. Takođe Šafija smatra da je mehr u ovom slučaju poništen, jer se radi o isplati nepoznatog mjesta, tako da biva poništen kao vrijednost u prodaji.6

Ali najispravnije po tom pitanju jeste da se ove stvari grade na osnovu običajnog prava, tako da ono štoje običajno poznato je kao i uslovom uslovljeno.7 Što znači da ako se stanovnici nekog mjesta naviknu na određeni običaj po tom pitanju njihov postupak biva ispravnim. A ono što je bilo prisutno dugi niz godina među muslimanima je ono što navodi Imam Ahmed, Ibn Kudame kaže: ''Opći pojmovi se odnose na običaje, a običaj je bio da se odgođena isplata mehra ostavi tj. da ne bude tražena sve do razvoda tako da se na tome i temelji.''8

Obaveza da se žena preda mužu nakon što primi odmah isplaćeni mehr

1 El-Mebsut, od Serhasija, 5/64. Ta'lilu el-muhtar, 3/108. Revdatu et-talibin, 7/286. El-Mukniu', 3/94. 2 El-Mukniu', 3/94.3 El-Mugni, 10/115. El-Insaf, 8/244.4 El-Havi, 12/165.5 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/195. 6 El-Mugni, 10/115.7 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/144.8 El-Mugni, 10/115.

196

Učenjaci su se složili oko toga da je žena obavezana da se preda svom mužu ako preuzme odmah isplaćeni mehr, a nije joj dozvoljeno ni da odbija svog muža ako su se dogovorili na odgođeni mehr. Ali ako je mehr odgođen do određenog vremena, zatim to vrijeme prođe prije odnosa sa njom, ili da se preda prije nego što joj se odgođeni mehr isplati, zatim odbije muža sve dok joj ne isplati mehr na dogovoreno vrijeme, da li u tom slučaju ona ima pravo da odbija muža dok joj ne isplati odgođeni mehr čije je vrijeme došlo? Učenjaci se po tom pitanju razilaze.1

Treća tema: Kada žena zaslužuje mehr u cjelosti

Žena zaslužuje cijeli mehr u dva slučaja:

Prvi: je ako je muž pusti nakon polnog odnosa

Učenjaci se ne razilaze da žena zaslužuje mehr ako muž bude imao odnos sa svojom ženom.

إ3ن, دتyمN و' ر'ت3ب,د'ال' أ' جP اس, و, جP مFك'ان' ز' و, آت'ي,تNم, ز' د'اهNنF و' ا إ3ح, ' ق3نط'ار0 ال ف'

ذNوا, Nت'أ,خ Nن,ه ي,ئ0ا م3 ذNون'هN ش' Nت'أ,خ' 0 أ ت'انا 0 بNه, 3ث,ما إ 0 و' ب3ينا yمذNون'هN و'ك'ي,ف' Nد, ت'أ,خ ق' كNم, أ'ف,ض'ى و' Nإ3ل'ى ب'ع,ض Pذ,ن' ب'ع,ض أ'خ' ا م3نكNم و' يث'اق0 Lم غ'ل3يظ0ا

"Ako hoćete jednu ženu zamijeniti drugom, i jednoj od njih dali ste blaga, ne uzimajte od toga ništa. Zar da to uzimate potvorom i činite očiti grijeh!" "Kako biste mogli to i uzeti, kada ste jedno s drugim živjeli i kad su one od vas čvrstu obavezu uzele!" ( En Nisa,20/21.).

Kur'anski ajet zabranjuje mužu da uzme bilo šta od onoga što je dao svojoj ženi bez obzira koliki je iznos ili količina toga, a ono što uzme, ajet naziva grijehom, a to je najveća laž i očiti grijeh. Gospodar časti se čudi zbog čovjeka koji uzima nešto nakon što ima odnos sa svojom ženom i jedno se drugom povjere, a ona je time od njega preuzela čvrsti ugovor koji se može realizovati bračnim ugovorom.

Propis osamljivanja muža sa ženom

Učenjaci su se razišli po pitanju osamljivanja u čijem toku se može desiti polni odnos među supružnicima. Veliki broj učenjaka, od kojih su hanefije i hanbelije, smatraju da se mehr potvrđuje sa osamljivanjem. Malik i Šafija u novom mišljenju te Davud smatraju da se mehr ne može potvrditi samo zbog osamljivanja nego mora doći do polnog odnosa.2

Hanefije osamljivanje, kojim žena zaslužuje cijeli mehr, uslovljavaju da bude ispravno i pravosnažno osamljivanje. ''Ispravno osamljivanje – po njima – jeste da ne postoji nikakva prepreka koja će spriječiti polni odnos, ne prirodno niti šerijatski. Tako da je bolest ta koja spriječava odnos sa

1 Vidi: Er-Revda, od Nevevija, 7/259. El-Insaf, od Merdavija, 8/310,311. El-Havi, 12/162.2 El-Ihtijar, 3/103. Vidi: El-Mugni, 10/153. El-Havi, 12/173. Bidajetu el-mudžtehid, 2/22.

197

njegove strane ili prirodna prepreka sa njene strane, ili da budu svezani, ili obučeni do te mjere da ne mogu se osloboditi odjeće, menstrulano pranje, ihram, post u Ramazanu, ili obavezni namaz.''1

Hanefijski stav je ispravan ako se sa njima nađe treća osoba ili da se njih dvoje nađu na mjestu gdje se ne može reći da su osamljeni. Ali ako je jedno od njih dvoga bolesno, ili da poste obavezni post, ili da su na hadžu, onda je pojam osamljivanja u tim slučajevima ispravan, tako da je moguće potvrditi odnos, što je stav hanbelijskog mezheba. Jer bolesnika bolest ne mora spriječiti od polnog odnosa, a onaj ko je u ihramu ili koji posti može počiniti grijeh, tako da pokvari post ili hadž.

Oni koji su polni odnos potvrdili sa osamljivanjem uzimaju sljedeće dokaze:

1- Konsenzus ashaba, Imam Ahmed i Esrem sa svojim lancima prenose od Zurare b. Ebu Evfa da je rekao: ''Pravedne halife su određivale da onaj ko zatvori vrata ili spusti storu, da je mehr obavezan i da se mora čekati idet.''2

2- د, كNم, أ'ف,ض'ى و'ق' Nإ3ل'ى ب'ع,ض Pب'ع,ضkada ste jedno s drugim živjeli (En Nisa,21.).

Ajet riječ 'ifda' naziva osamljivanjem, jer je riječ osamljivanje uzeta od riječi osama ili od praznine u kojoj nema ništa, pa kao da je rekao: ''Ako se osamite jedni sa drugima.''3

Dokazi onih kojih osamljivanje nisu potvrdili bez polnog odnosa

Oni koji nisu obavezali na cijeli mehr zbog osamljivanja bez polnog odnosa kažu riječ 'ifda' u prethodnom ajetu i ajet o puštenoj ženi sa kojom se osamio muž ali nije imao odnos, da su to ajeti koji se odnose na puštenu ženu prije odnosa.

د, ق' كNم, أ'ف,ض'ى و' Nإ3ل'ى ب'ع,ض Pب'ع,ضkada ste jedno s drugim živjeli (En Nisa,21.).

إ3ن تNمNوهNنF و' ب,ل3 م3ن ط'لFق, وهNنF أ'ن ق' yد, ت'م'س ق' تNم, و' ض, ر' نF ف' Nر3يض' ل'ه ف'0

"A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, (El Bekara,235.).

Prva skupina kaže da je osamljivanje povod za sumnju da je imao odnos i da ju je dotakao, jer ako se osame njemu se ukazuje prilika da to učini. Osamljivanje je period u kojem sudija može potvrditi da li je došlo do odnosa, a ostala pitanja iza toga je teško potvrditi kada dođe do razdora.4

1 El-Ihtijaru lita'lili el-muhtar, 3/103. 2 El-Mugni, 10/153.3 El-Mugni, 10/154.4 Vidi: El-Havi, 12/174. El-Mugni, 10/153.

198

Drugi: Ako umre jedan od supružnika prije polnog odnosa

Žena u ovom slučaju zaslužuje cijeli mehr ako je mehr spomenut kod ugovora, a ako nije spomenut onda njoj pripada mehr u onolikoj mjeri koliko je mehr žena iz njene porodice. Ovo je stav hanefija, takođe ispravnije mišljenje kod hanbelija i jedan od staovva šafija.1

Imam Malik i Šafij au drugom mišljenju smatraju da njoj ne pripada mehr, jer je došlo do potpunog razilaženja prije doticanja i odnosa. Tako da joj se nemože odrediti mehr kao što je mehr kod razvoda.2

Prvo mišljenje je ispravnije, dokaz njegove ispravnosti jeste hadis kojeg Tirmizi bilježi u svom 'Sunnenu' od Ibn Mes'uda da je bi upitan o čovjeku koji se oženi i ne dadne ženi mehra, pa umre ali je ne dotakne.

Ibn Mes'ud reče: ''Njoj pripada isti mehr kao što je mehr njenih žena, nema odštete niti nepravde, na njoj je idet i njoj pripada pravo nasljedstva.''

Me'akil b. Sinnan El-Ešdžei je ustao i rekao: ''Allahov Poslanik je odredio isto tako za jednu ženu od nas čiji je muž pao sa brda, te se Ibn Mes'ud obradovao.''

Tirmizi kaže: ''Hadis Ibn Mes'uda je hasen i sahih.''3

Ovaj hadis nije došao do Imama Šafije sa vjerodostojnim lancem, zbog toga nije utemeljio svoje mišljenje na osnovu njegovog značenja, o čemu kaže: ''Ako je hadis vjerodostojan, onda niko nema dokaza pored Poslanikovih riječi.''4

Tirmizi prenosi ovo Šafiino mišljenje, pa kaže: ''Od Šafije se prenosi da se povratio u Egiptu sa svog stava, te je izrekao novi stav na osnovu prethodnog hadisa i ??????????????.''5

El-Mavurdi je oduljio priču o ocjeni hadisa apokrifnim,6 ali se Nevevi nije zadovoljio sa El-Mavurdijevom ocjenom hadisa, pa potvrđuje da je ispravan stav u šafijskom mezhebu to da žena zaslužuje mehr i miraz pa kaže: ''Ispravno je da je obavezno isplatiti ga, a hadis je sahih. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i drugi. Tirmizi kaže: ''Hadis je hasen i sahih.'' Tako da se ne treba osvrtati na ono što je rečeno o njegovom isnadu, poredeći stanje sa polnim odnosom, jer smrt potvrđuje mehr kao i polni odnos, a drugo mišljenje pored vjerodostojnog hadisa nema svoju pravonažnost.''7

1 Ta'lilu el-muhtar, 3/102. El-Mugni, 10/149. Vidi Tirmizijin sunen, 3/451. Imam Tirmizija je ovaj stav pridodao Sevriju, Ahmedu i Ishaku. 2 El-Mugni, 10/149. El-Havi, 12/106. 3 Tirmizijin sunen, 3/450. Broj: 1145. Recezent Tirmizijinog sunena je pridodao ovaj hadis Ebu Davudu i Nesaiji.4 El-Havi, 12/106.5 Tirmizijin sunen, 3/451.6 El-Havi, 12/107. 7 Revdatu et-talibin, 8/282.

199

Četvrta tema: Obaveza isplate polovine navedenog mehra

Ako dođe do razvoda prije polnog odnosa i ispravnog osamljivanja onda se isplaćuje polovina od spomenutog mehra, i po tom pitanju ne postoji razilaženje među učenjacima.

إ3ن تNمNوهNنF و' ب,ل3 م3ن ط'لFق, وهNنF أ'ن ق' yد, ت'م'س تNم, و'ق��' ض��, ر' نF ف' Nة0 ل'ه ر3يض��' ف'Nن3ص,ف ا ف' تNم, م' ض, ر' F ف' ون' أ'ن إ'ال Nو, ي'ع,ف

' و' أ Nذ3ي ي'ع,فFب3ي'د3ه3 ال Nد'ة النLك'اح3 عNق,A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka (El Bekara,237.).

Ispravno mišljenje po tom pitanju jeste da svaki razvod koji prouzrokuje muž prije polnog odnosa i ispravnog osamljivanja, žena u tom slučaju zaslužuje polovinu mehra ako je spomenut. A razlozi koje prouzrokuje muž za razvod su raskidanje ugovora, odvajanje u postelji, proklinjanje, zbog imponetcije, ili zbog heretizma ili njegovog odbijanja Islama, ili da njegova žena primi islam, ili ono što njegovo djelo prouzrokuje zabranu kao što je tazbinstvo, ili da počini blud sa uzlaznom ili silaznom lozom od ženine strane.

Ovo je stav hanbelija.1

Peta tema: Gubljenje prava na cijeli mehr

Pravo na cijeli mehr se gubi u slučaju ako do rastave dođe ženinim razlogom, Ibn Kudame kaže: ''Svaki razvod koji ona prouzrokuje, kao da primi islam, ili da otpadne od islama, ili da podoji onoga sa kime se raskida brak, ili da raskine zbog njegovog nedostatka ili siromaštva, ili da on raskine bračni ugovor zbog njenog nedostatka, ona gubi pravo na mehr i na uživanje materijalne podrške poslije braka.''2

Slučajevi u kojima se nameće 'isti' mehr

Mehr u visine mehra žena iz njene porodice biva obaveznim u sljedećim slučajevima:

1- Ako se mehr ne spomene kod ugovora

Učenjaci su se složili oko ispravnosti određivanja mehra kod ugovora. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje kaže: ''Učenjaci su se složili da je bračni ugovor ispravan bez spomena mehra, ali ako bude imao sa njom odnos ona zaslužuje mehr u visini mehra žena njene porodice po konsenzusu učenjaka, kao što ga zaslužuje ako on umre. Ovaj stav zastupaju muhadisi i kufljani, kao što je ovo jedan od Šafijinih stavova.''3

1 El-Insaf, 8/278. 2 El-Mukniu', 3/86.

200

2- Ako čovjek oženi ženu bez da joj dadne mehr

Uslovljavanje istog mehra kod bračnog ugovora pod uslovom da joj ne dadne mehra je stav Ebu Hanife, Šafije i jedna od predaja o Imamu Ahmedu, tako da oni smatraju ovaj uslov ništavnim a da njoj pripada isti mehr.

Imam Malik i Ahmed u drugoj predaji smatraju da ovaj uslov kvari ugovor.1

Derdir kaže: ''Složili su se da ovaj uslov nije valjan kao i to da raskida ugovor.''2

3- Ako je spomenuti mehr nevažeći

Isti mehr se ženi mora isplatiti u slučaju da spomenut mehr ne bude valjan, kao da se radi o alkoholu, svinji ili nečemu što se ne može posjedovati kao što je riba u vodi ili ptica na nebu, jer su ovi mehrovi sa šerjiatskog aspekta gledanja svojim postojanjem isti kao i da ne postoje.

Ovo je stav većine učenjaka, od kojih su hanefija, šafije i hanbelije, dok Imam Malik smatra da je ugovor nevažeći i da ga treba u svakom slučaju razvrgnuti, bez obzira da li to bilo prije ili poslije polnog odnosa. Ovo je ujedno stav Ebu Ubejda, a u drugoj predaji od Imama Malika stoji da ako bude sa njom imao odnos da joj pripada isti mehr.3

4- Ako se radi o nevažećem ugovoru

Ako dođe do razvoda prije odnosa u nevažećem ugovoru ženi ne pripada ništa, ali ako se desi poslije odnosa onda postoje dva slučaja:

Prvi: Da je mehr spomenut, tako da u ovom slučaju muž mora isplatiti manji mehr od navedenog ili istog mehra. Ovo zastupaju hanefije, i to navodi Abdullah b. Mevdud da u nevažećem braku mora biti isplaćen samo isti mehr.4

Drugi: Ako mehr nije spomenut, ili da je spomenut, ali da to njegovo određivanje ili spominjanje ne bude važeće, u ovom slučaju je obavezno isplatiti isti mehr.

3 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/53. Vidi: 32/62. Vidi šta kažu učenjaci hanefijske pravne škole po ovome pitanju, u djelu: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/137. El-Mebsut, od Serhasija, 5/62.1 Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/62.2 Eš-Šerhu es-sagir, 2/428.3 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/137. Bidajetu el-mudžtehid, 2/27. El-Insaf, 8/245. Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 29/408.4 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/137.

201

Stav o obaveznoj isplati istog mehra u slučaju navežećeg ugovora je stav Zufera od hanefija, kao što je to stav šafija i hanbelija.5

Peti predmet

Otpremnina razvedenim ženama

Stavovi učenjaka i ispravno mišljenje

Otpremnina je svota novca, shodno stanju muža, njegovim mogućnostima ili nemogućnostima, koju on isplaćuje ženi kada se sa njom zavede, na što obavezuje više Kur'anskih tekstova.

ات3 ل3ل,مNط'لFق' ت'اع_ و' وف3 م' Nع,ر ا ب3ال,م' Äق ين' ع'ل'ى ح' تFق3 Nال,م

"Puštenim ženama pripada otpremnina u skladu sa propisom i to je obaveza onih koji se Allaha boje." (El Bekara,241.).

FنNوهNعLت م' ع3 ع'ل'ى و' هN ال,مNوس3 Nد'ر ت3ر3 و'ع'ل'ى ق' ق, Nال,م Nه Nد,ر ت'اع0ا ق' وف3 م' Nع,ر ب3ال,م'ا Äق ن3ين' ع'ل'ى ح' س3 ال,مNح,

I velikodušno ih darujte po propisu,imućan prema svom stanju, a siromah prema svom; to je dužnost onima koji žele dobro činiti." (El Bekara,236.).

Stavovi učenjaka po ovom pitanju

Učenjaci su se razišli po pitanju otpremnine na nekoliko mišljenja

Prvo: Obaveza otpremnine svakoj puštenoj ženi. Ibn Kudame kaže: ''Od Ahmeda se prenosi da svakoj puštenoj ženi pripada otpremnina, takođe se to prenosi od Alije b. Ebu Taliba, Hasana, Seida b. Džubejra, Ebu Kulabe, Zuuherija, Katade, Dahaka i Ebu Sevra.''2

5 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/131. El-Mugni, 10/118.2 El-Mugni, 10/140.

202

Njihov dokaz je opći pojam ajeta koji nalaže da se puštenim ženama dadne otpremnina.

ات3 ل3ل,مNط'لFق' ت'اع_ و' وف3 م' Nع,ر ب3ال,م'"Puštenim ženama pripada otpremnina u skladu sa propisom (El Bekara,241.).

Drugo: Da je poželjno da se dadne otpremnina svakoj puštenoj ženi, ali nije obaveza, tako da nema razlike između one koja je puštena nakon polnog odnosa ili poslije njega, niti onoj kojoj je mehr određen i onoj kojoj nije određen. Ovaj pravac su zastupali Imam Malik, Šurejh i Lejs b. Sead b. Ebu Lejla.1 Tako da ga je u jednom ajetu učinio pravom dobročiniocima, a u drugom ajetu bogobojaznima uslovljavajući ga sa dobročinstvom u oba ajeta, a da je obaveza ne bi se odnosilo samo na dobročinitelje i bogobojazne, i ne bi bilo uslovljeno dobročinstvom u oba slučaja.

ا Äق ن3ين' ع'ل'ى ح' س3 ال,مNح,to je dužnost onima koji žele dobro činiti." (El Bekara,236.).

ات3 ل3ل,مNط'لFق' ت'اع_ و' وف3 م' Nع,ر ا ب3ال,م' Äق ين' ع'ل'ى ح' تFق3 Nال,م

"Puštenim ženama pripada otpremnina u skladu sa propisom i to je obaveza onih koji se Allaha boje." (El Bekara,241.).

Treće: Obaveza isplaćivanja onoj kojoj mehr nije određen, tj. onoj sa kojom se razveo muž prije odnosa i prije nego što joj je određen iznos mehra. Ovo je stav Ebu Hanife i njegove dvojice prijatelja, Šafije, Evzaija i Ahmeda u jednoj predaji. Ibn Kudame ovo mišljenje pripisuje Ibn Omeru, Ibn Abbasu, Hasanu, Atau, Džabiru b. Zejdu, Šeabiju, Zuheriju i Nehiju.

Hanefije i malikije uzimaju za dokaz obaveze isplaćivanja otpremnine puštenoj ženi prije odnosa riječi Omera b. Hattaba i Alije b. Ebu Taliba, a njima dvojici se nije niko od ashaba suprostavio tako da ovo mišljenje dostiže stupanj konsenzusa.2

Brak žene prije polnog odnosa čiji mehr nije spomenut se naziva brakom koji je njoj prepušten, tj. da je njoj prepuštena stvar mehra, ili kao što neki kažu da je prepušteno njenom staratelju.

Prepuštanje u jeziku znači predaja, tako da ako kažeš: ''Prepustio sam se Allahu znači predao sam Mu se.''

NضLو أNف' م,ر3ي و'اللFه3 إ3ل'ى أ'

A ja Allahu prepuštam svoj slučaj (El Gafir,44.).

Najbolje što je rečeno o ovoj vrsti braka jeste da je to brak u kojem su obdvije ugovorne strane prešutjele spomen mehra kod ugovora ili da je muž uslovio da joj ne isplaćuje mehr.

1 El-Havi, 13/101.2 El-Mugni, 10/139. Vidi: El-Havi, 12/101. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/111.

203

Ali što se tiče braka u kojem su se dogovorili na mehr, ili su njegovo određivanje prepustili jednom od njih dvoga, u tom slučaju mora biti isplaćeno pola vrijednosti od mehra žena njene porodice ako dođe do razvoda prije polnog odnosa. Ovo je stav Šafije i Ahmeda, tako da se kod njih ovo ne naziva prepuštenim brakom. Ebu Hanife i Ahmed u drugoj predaji smatraju da ona ima pravo na otpremninu, što opet znači da su je učinili u sklopu prepuštenog braka.

Ispravno mišljenje u ovom pitanju

Ispravno mišljenje po ovom pitanju jeste da je otpremnina obaveza koja se mora isplatiti svakoj puštenoj ženi, kao što to nalaže ajet.

ات3 ل3ل,مNط'لFق' ت'اع_ و' وف3 م' Nع,ر ا ب3ال,م' Äق ين' ع'ل'ى ح' تFق3 Nال,م

"Puštenim ženama pripada otpremnina u skladu sa propisom i to je obaveza onih koji se Allaha boje." (El Bekara, 241.).

ت'اع0ا وف3 م' Nع,ر ا ب3ال,م' Äق ن3ين' ع'ل'ى ح' س3 ال,مNح,

to je dužnost onima koji žele dobro činiti." (El Bekara,236.).

Svaki od ajeta svojim općim značenjem nalažu obaveznom otpremninu, bez razlike između one sa kojom je imao odnos i one sa kojom nije imao odnosa, ili one kojoj je određen ili nije određen mehr.

Obadva ajeta ukazuju na obaveznost isplate otpremnine zbog slova 'lam' koje ukazuje na posjedovanje nečega (Puštenim ženama pripada), zatim to uslovljava dobročinstvom, tako da je otpremninu odredio obaveznom. A da nije obavezna ne bi je odredio onakvom kakva je poznata među ljudima. Ajeti takođe ukazuju na obaveznost otpremnine riječima 'pravo', a pravo je nužna obaveza. Dok riječi 'obaveza bogobojaznima' tj. da onaj koji ne otpremi svoju puštenicu nije bogobojazan, i 'obaveza dobročiniteljima' tj. da onaj koji je ne otpremi nije dobričinitelj.

U ovim ajetima je podsticaj muževima da otpreme svoje žene kako bi ušli u krug bogobojaznih i dobročinitelja, kao i upozorenje sa jedne strane tako da oni koji ne otpremaju svoje žene nisu bogobojazni ni dobročinitelji.1

Allah je naredio Svom Poslaniku da svojim ženam dadne da izaberu da žive sa njim u oskudnosti ili da ih pusti sa otpremninom.

ا ي'ا 'يyه' ل النFب3يy أ Nك' ق�� و'اج��3 'ز, Lإ3ن أل FنNنتNر3د,ن' ك Nاة' ت�� ي��' ا ال��دyن,ي'ا ال,ح' ز3ين'ت'ه��' و'ت'ع'ال'ي,ن' تLع,كNنF ف' م'

Nأ FنNك ح, Lر س'Nأ ا و' اح0 ر' يال0 س' م3 ج'

"O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: 'Ako želite život na ovom svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, dat ću vam pristojnu otpremu i lijepo ću vas otpustiti. (El Ahzab,28.).

1 Vidi: El-Havi, 12/101. El-Mugni, 10/139.

204

I to je ono otpremanje puštenim ženama nakon odnosa.

Osim što treba navesti da ono što puštena žena zaslužuje prije polnog odnosa nije dodatna stvar iznad onoga što je navedeno, jer je Allah stavio u obavezu da onoj puštenoj ženi prije odnosa i kojoj je određen mehr pripada polovina spomenutog mehra, a ta polovina je ona otpremnina koja je muževa obaveza da joj isplati, i ova vrsta puštenih žena ne zaslužuju ništa više osim polovine ovog mehra kao otpremnine.

To pojašnjava da je Allah obavezao da se ženama prije polnog odnosa isplati otpremnina i to u suri El-Ahzab.

aا dهaا ي يa hذfينa أ kوا ال fذaا آمaن kمk إ ت iحa aك aاتf ن iمkؤiمfن kمh ال kمkوهkنh ث hقiت iلf مfن طaل aن قaب أ

hنkوهdسaمa kمi فaمaا ت aك iهfنh ل aي aهaا عfدhة� مfنi عaل aدdون aعiت �عkوهkنh ت حkوهkنh فaمaت ر� aسaا وxاح aر aس xيالfمaج

"O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite, one nisu dužne da čekaju određeno vrijeme koje ćete vi brojati, već ih darujte i lijepo ih otpremite." (El Ahzab,49.).

Naređena otpremnina u ovom ajetu je općenitija da bude ili ne bude određena, a općenitost ovog ajeta pojašnjavaju ajeti u suri El-Beqare. Tako da su onoj kojoj je mehr određen dali pravo na pola mehra ako bude puštena prije odnosa. A ona čiji mehr nije prethodno određen, njoj pripada neodređena otpremnina.

h aاحa ال ن kج iمk iك aي fن عaل kمk إ hقiت اء طaل aس� aمi مaا الن aمaسdوهkنd ل وi تa i أ aفiرfضkوا aهkنh ت فaرfيضaةx ل

hنkوهkع� عf عaلaى وaمaت fوسkمi هk ال kرaدaى قaلaعaو fرf iمkقiت هk ال kرiدaا قxاعa وفf مaت kرiعaمi fال عaلaى حaق¹ا بaينf ن fسiحkمi ال

مaا kفiصf فaن xةaيضfرaف hنkهa ل iمk ضiت aرaف iدaقaو hنkوهdسaمa ت aن أ fلi قaب مfن hنkوهkمk hقiت طaل fن وaإ fاحa �ك الن kةaدiقkع fهfدa fي ب hذfي ال aوkفiعa ي iو

a أ aونkفiعa ي aن أ h aال إ iمk ضiت aرaف

"Nije vam grijeh ako žene pustite prije nego u (spolni) odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odrediteI velikodušno ih darujte po propisu, imućan prema svom stanju, a siromah prema svom; to je dužnost onima koji žele dobro činiti. A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka… (El Bekara,236/237.).

Ovo je ono što sam pojasnio da puštenoj ženi prije odnosa kojoj nije određeno osim otpremnine koja je navedena u ajetu u suri El-Beqare. Ovo je stav većine učenjaka. Imam Ahemd u jednoj predaji smatra da njoj pripada polovica mehra istog kao što je mehr žena njene porodice, jer se radi o ispravnom braku koji obavezuje na isti mehri poslije polnog odnosa. Tako da se mora isplatiti njegova polovica razvodom, prije polnog odnosa.

205

Ova predaja nije prihvaćena kod hanbelija,1 nego je tačno ono što navodi ajet, i ono što zastupa većina tako da to predstavlja hanbelijski mezheb.2

Otpremnina biva shodno muževim mogućnostima. kه kرiدaق fرf iمkقiت ال وaعaلaى kه kرaدaق fع fوسkمi ال عaلaى

imućan prema svom stanju, a siromah prema svom (El Bekara, 236.).

Osnova po kojoj se određuje količina otpremnine biva po običaju ljudi i po čemu su oni navikli da ocijene nečije mogućnosti, što znači da se razlikuje od osobe do osobe i od vremena i prostora. Abdullah b. Mahmud kaže: ''Otpremnina je haljina, zar, i ogrtač, sve to se odnosi shodno njegovim

mogućnostima''.3

Ibn Kudame kaže: ''Najveći sutpanj otpremnine je sluga, a najniži stupanj je odjeća koja joj dovoljna za namaz.''4

Što znači da je ovo njihov običaj u njhovom vremenu.

Hanefije smatraju da nije dozvoljeno da bude iznad polovine mehra .5

Oni su to pojasnili: ''Da brak u kojem je spomenut mehr biva jačim ugovorom, pa ako u jačem ne treba osim polovica onda je preče da ni u slabijem ne treba više od polovice.''

Šesti predmetRazilaženje između muža i žene u pogledu određivanja

i količine mehra

Ako se muž i žena raziđu oko spomena mehra, mogu se razići u osnovi njegovog spomena tako da jedno od njih dvoga tvrdi da je mehr spomenut dok drugo kaže da nije, ili da se raziđu oko količine mehra kod njegovog spomena. Ako se raziđu oko osnove spomena mehra pa se pojave svjedoci ili dokaz onda će se po tome i raditi, kao što će doći.

Ali ako za to ne postoji dokaz onda, po hanefijama i hanbelijama, njoj pripada mer isti mehru žena iz njene porodice, jer ona žena kojoj nije određen mehr zaslužuje isti mehr kao što smo već spomenuli. Osim što hanefije obavezuju svakog od njih dvoga da se zakunu, a ako se zakunu onda će sudija odrediti isti mehr.

Hanefije uslovljavaju da isti mehr ne smije biti veći od onolike svote ili količine koju je ona navela kod razilaženja i to ako je ona ta koja se

1 El-Mugni, 10/139. 2 Prethidni izvor, 10/140, 141.3 El-Ihtijar, 3/102.4 El-Mukniu', 3/93.5 Ed-Durru el-muhtar, vidi Hašijetu ibn 'Abidin, 3/110. El-Ihtijar, 3/102.

206

pozivala da su spomenuli mehr i ako je odredila njegovu količinu. Ali ako se muž pozivao na njegovo određivanje onda nije dozvoljeno da se umanjuje svota na koju se on poziva.1

Ako se supružnici raziđu o količini mehra, tako da jedno kaže da je hiljada zlatnika, a drugo kaže da je dvije hiljade, mezheb Ebu Hannife i Muhammeda jeste da se njoj presuđuje isti mehr što je mezheb i šafija tj. da joj se odredi isti mehr nakon što se zakunu, jer svako od njih dvoga je tužitelj i optuženi.

Hanbelije tvrde da se prihvata mišljenje onoga koje kaže da je količina istog mehra, pa kao se muž bude pozivao na isti mehr ili više onda će se prihvatiti njegovo mišljenje, a ako se žena bude pozivala na isti mehr ili manje onda će se prihvatiti njeno mišljenje.

Ebu Jusuf i Ibn Ebu Lejla smatraju da je ispravnije muževo mišljenje sa zakletvom osim ako ne dođe sa nečim što će to opovrgnuti, što zastupa i Hamed i što je uzela većina hanbelija za ispravan stav.2

Sedmi predmet

Propis uzimanja jednog dijela mehra u braku

Ovo se odnosi na onoga koji od ženine rodbine uslovi da muž njemu dadne svotu novca. Ovo je pitanje oko kojeg su se učenjaci razišli, tako da šafijski mezheb smatra da ovaj uslov kvari mehr, te da ona zaslužuje isti mehr, i nema razlike u tome da li se radi o ocu ili nekom drugom.3

Neke šafije su dozvolile ocu da uzme nešto novca ili da ga uslovi od mladoženje, ali samo on i niko više od rodbine nema to pravo, što je stav i hanbelija.

Ibn Kudame kaže: ''Ako je oženi pod dogovorom da njoj dadne hiljadu a ocu hiljadu ugovor biva valjanim. A cijela svota biva njen mehr, a ako je pusti prije nego što sa njom bude imao polni odnos dat će joj samo hiljadu, a otac ne mora ništa vraćati od onoga što je uzeo, a ako neko drugi od njene rodbine uzme sve ono što je manje od toga to njoj pripada.''4

Ovo mišljenje zastupali su Ishak i Mesruk uzimjaući za dokaz priču o Šuajbu.

aالaي ق� fن رfيدk إk aنi أ kنكfحaكa أ fحiدaى أ aيh إ aت iن iنf اب aي aن عaلaى هaات fي أ ن aرkج

i aأ fيa ت aمaان حfجaج� ث

1 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/148. El-Mugni, 10/134.2 El-Mebsut, od Serhasija, 5/65. El-Havi, 12/122. El-Insaf, 8/288. El-Mugni, 10/132.3 Revdatu et-talibin, 7/266.4 El-Mukniu', 3/79.

207

'Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje', reče on, 'ali treba da me osam godina služiš… (El Kasas,27.).

Tako da je mehr svoje kćerke učinio čuvanjem njegove stoke, što znači da se ovaj uslov odnosi na njega, potrkrijepljujući to riječima Muhammeda kada kaže: ''Ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu.'' Ili: ''Vaša djeca su od vaše zarade pa jedite od njihovih imetaka.'' Ibn Kudame ga pripisuje Ebu Davud i Tirmiziju, a od Tirmizije prenosi da ga je ocjenio hasenom.1

Ibn Rušd pripisuje Maliku da ako se ovaj uslov postavi kod braka da pripada kćerki, a ako bude poslije onda pripada ocu, jer njegovo uslovljavanje kod ugovora biva potvoreno sumnjom za umanjavanje mehra, dok se poslije ugovora ne može optužiti za to.2

Sedmi predmet

Uvećavanje i smanjivanje količine mehra

Kasani kaže:3 ''Dozvoljeno je podići mehr ako se njih dvoje time zadovolje, kao i njegovo smanjene ako se ona zadovolji takvim mehrom.

fةaيضfرaفi ال fدiعa ب مfن fهf ب kم iت اضaي aرa ت فfيمaا iمk iك aي عaل aاحa ن kج a وaال

I nije vam grehota ako se, poslije određenog vjenčanog dara, s njima nagodite! (En Nisa,24.).

Ovo što je naveo Kesani ne suprostavlja se stavu učenjaka, jer muž ima pravo da od svog imetka poklanja kome hoće i koliko hoće. Kao što žena ima pravo da oprosti svom mužu ili nekom drugom od svog imetka poput duga. Sve ono što su učenjaci uslovili jeste da se radi o punoljetnoj , razumnoj i razboritoj osobi, tj. da ima pravo na poduhvat kao što je ovaj u slučaju da se radi o smanjenju osnove kod ugovora. Ebu Hanife i Ahmed smatraju da se smanjenje odnosi na osnovu kod ugovora, što znači da će količina koju su dogovorili ostati stabilna poslije polnog odnosa, te da žena zaslužuje polovinu od dogovorenog ako se rastave prije odnosa, a pravo na višak biva potvrđeno od vremena uvećavanja ne od ugovora.

Imam Šafija smatra da se povećanje mehra ne odnosi na osnovu ugovora, nego se radi o daru, pa ako je pusti poslije dara prije polnog odnosa njoj pripada polovica mehra, i njoj pripada sve ono što joj je dato više od toga.4

Onaj ko ima pravo na preuzimanje mehra

Hanefije smatraju da sa muža spada odgovornost ako žena ili njen staratelj preuzmu mehr, ako je staratelj otac ili djed.1 El-Mugni, 10/117-119.2 Bidajetu el-mudžtehid, 2/28.3 Beda'iu es-sanai'a, 2/290. 4 El-Mugni, 10/178. Ono što je doslovno rekao u djelu: El-Ihtijar, 3/103, je da višak od mehra spada sa razvodom braka ako se on desi prije polnog odnosa.

208

Šafije i hanbelije smatraju da mužu nije dozvoljeno da isplati mehr osim ženi, ili njenom zastupniku ili onome kome ona dopusti da preuzme za nju njen mehr, kao i to da nema razlike da li se radilo o njenom ocu ili nekom drugom. Jer se radi o njenom potpunom pravu, pa kao ga isplati nekom od njenih staratelja, ona ima pravo da ga traži od muža.1

Jedanaesto poglavlje

Izdržavanje i stanovanje žene

Prvi predmet

Izdržavanje žene

Prvo: Definicija izdržavanja

Izdržavanje je ono što čovjek troši od imetka i drugog. fه¤ الل fيلf ب aس فfي i aنفfقkوا وaأ

"I trošite imetak na Allahovom putu, (El Bekara,195.).aنفfقkوا kم مhا مfن وaأ aاك قiن aز aر

"I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte (El Munafikun,10.).i لaن kوا aال aن fرh ت iب i حaتhى ال kنفfقkوا dونa مfمhا ت ب fحk ت

"Nećete postići dobro sve dok ne budete dijelili od onoga što vam je drago! (Ali Imran,92.).

Ovdje se pod izdržavanjem odnosi na: ''Ono što žena ima pravo u muževom imetku, od novca, hrane, odjeće, stanovanja, čuvanja djece i slično.''2

Drugo: Propis izdržavanja žene

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 10/168.2 El-Mua'džem el-vesit, 2/942. Vidi: Lisan el-'areb, 3/693. El-Mufredat, od Ragiba El-Asfahanija, 502. El-Misbahu el-muniru, 618. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/572.

209

Ibn Kudame, koristeći se pojašanjvanjem dokaza o obaveznosti izdržavanja žene, kaže: ''Izdržavanje žene je obaveza Kur'anom, sunnetom i konsenzusom.

kل�فa kك ي aال kهh الل kاهa آت مfمhا iقfنفk iي فaل kهkق iزfر fهi aي عaل aرfدkق وaمaن fهf عaت aس م�ن عaة� aس ذkو iقfنفk fي لaاهaا آت مaا hالf إ ا xسiفa ن kهh الل

"Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici, prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao (Et Talak,7.).

iمkهk iمaان يa أ iتa aك مaل وaمaا iمfهfاجaو iزa أ فfي iمfهi aي عaل aا ضiن aرaف مaا aا fمiن عaل iدaق

Mi znamo šta smo propisali vjernicima kada je riječ o ženama njihovim i o onima koje su u vlasništvu njihovu. (El Ahzab,50.).

Što se tiče sunneta dokaz je ono što prenosi Džabir da se Allahov Poslanik obratio ljudima u govoru rekavši: ''Bojte se Allaha u odnosu prema ženama, one su kao zarobjenice kod vas, uzeli ste ih kao Allahove emanete i njihove polne organe ste dobili dozvoljenim sa Allahovom riječju. One nad vama imaju pravo da ih izdržavate i odjevate sa dobročinstvom.'' Bilježi ga Muslim, Ebu Davud i Tirmizi.

Što se tiče konsenzusa, učenjaci su se složili da je obaveza muževa izdržavati žene ako su punoljetni, osim onih koji ne shvataju kako kaže ibn Munzir.

U tome ima pouke, jer se žena računa shodno čovjeku, zbog toga što joj on spriječava da se kreće i zarađuje, zato je mora izdržavati, kao što je primjer roba sa njegovim vlasnikom.''1

Izdržavanje kitabijke je obavezno isto kao i izdržavanje muslimanke, zbogo pćih pojmova i značenja dokaza o izdržavanju. Jer je značenje u dokazima o obaveznosti izdržavanja žena jednako, što zastupaju svi učenjaci kao što kaže Ibn Kudame, pripisujući ovaj stav Maliku, Šafiji, Ebu Sevru i sljedbenicima mišljenja.2

Treće: Vrste izdržavanja

Obavezno izdržavanje je ono čega se žena ne može odreći kao što kaže Ibn Kudame, 3 što podrazumijeva, bez razilaženja učenjaka, hranu, piće, odjeću, stanovanje i nakit. 4 Kao i sredstva koja su joj popratno potrebna za ove stvari.

1 El-Mugni, 11/347. Vidi dokaze po pitanju obaveznosti uzdržavanja žene u djelima: El-Mebsut, od Serhasija, 5/180. Bidajetu el-mudžtehid, 2/53. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/572. Kifajetu el-ahjar, 2/273. Er-Revda, od Nevevija, 9/40. 2 El-Mugni, 11/360. Revdatu et-talibin, 9/57. Vidi: Kifajetu el-ahjar, 11/273. 3 El-Mukniu', 3/307.4 El-Mebsut, od Serhasija, 5/180. Kifajetu el-ahjar, 2/272. El-Mugni, 11/348.

210

Učenjaci se razlikuju o onome što je mimo ovih stvari, kao što je izdržavanje po pitanju liječenja, ili plaćanju sluge.

Većina učenjaka smatra da muž nije dužan snositi troškove liječenja žene ili vrijednost lijekova, i to je ono što zastupaju pravnici sva četiri mezheba.1

Što se tiče sluga, muža smatraju obaveznim da ih unajmi kako bi služili ženu ako je ona od onih koji bivaju služeni tj. ako je tako bilo u njenoj porodici i kod njoj sličnih žena. Ali ako ne bude od onih koji se služe muž neće biti obavezan da joj nabavi sluge.2

Na ovo sve treba još dodati muževu sposobnost na unajmljivanje sluga, jer ako nije u mogućnosti onda Allah nikoga ne obavezuje iznad njegovih mogućnosti.

Četvrto: Način dostavljanja troškova ženi

Među muslimanima je oduvijek poznato da je muž dužan da izdržava sebe i ženu, te da je njegova obaveza da pripremi kuću i ono što je potrebno njemu, ženi i djeci s time da nije običaj da muž plaća svakodnevno svojoj ženi njeno izdržavanje, ne novčano niti u predmetima kao što je novac, hrana, odjeća i slično. Niti postoji potreba za određivanjem količine ili svote kojom će muž biti obavezan propisom ili sudstvom na izdržavanje osim u slučaju da dođe do razdora zbog toga što muž ne izdržava porodicu radi svoje škrtosti, odsustva i neimaštinje, jer u tom slučaju se mora osvrnuti na ženino zadovoljstvo zbog njegove neimaštinje, ili će sudija presuditi o pravilnom postupanju u tom pogledu.3

Peto: Početak obaveznog izdržavanja

Izdržavanje počinje od trenutka sklapanja valjanog ugovora, makar žena i ne prešla u tom trenutku u kuću svog muža, osim ako on bude tražio da ona pređe u njihovu kuću te ona odbije bez opravdanog šerijatskog razloga.

Ovo je stav hanefijskog mezheba, i starije mišljenje Imama Šafije, a njihovo mišljenje se temelji na tome da je žena ugovorom vezana za prava svog muža, što znači da se od tog trenutka ona mora posvetiti njemu. Ali ako od nje zatraži da pređe u njihovu kuću te ona odbije, u tom slučaju ona je neposlušna tako da nema pravo na izdržavanje.4

Kod ostala tri mezheba muž nije dužan da izdržava ženu samo na osnovu bračnog ugovora, nego od trenutka kada se ona preda svom mužu, što su šafije nazvali omogućavanjem, hanbelije su to nazvali predajom, a malikije

1 Hašijetu ibn 'Abidin, 3/575. El-Mugni, 11/354. Eš-Šerhu es-sagir, 2/734. Er-Revda, od Nevevija, 9/50.2 Vidi: El-Mebsut, od Serhasija, 5/181. Eš-Šerhu es-sagir, 2/734. Er-Revda, 9/44. Kifajetu el-ahjar, 2/275. El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/355.3 El-Mebsut, od Serhasija, 5/181. Vidi: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/580. Vidi šta kažu po ovome pitanju učenjaci šafijskog mezheba u d jelu: Revdatu et-talibin, od Nevevija, 9/53. 4 El-Mebsut, od Serhasija, 5/186. En-Nefekat, od Hassafa, 31. Beda'iu es-sanai'a, 4/16.

211

kažu ako bude pozvana na odnos od tog trenutka izdržavanje postaje obaveznim.1 Ovo je običaj u našim zemljama, jer ljudi smatraju pokudnim da žena zahtijeva od muža izdržavanje od trenutka sklapanja ugovora, smatrajući da žena ima pravo na to od onda kada pređe u njegovu kuću, a ako ona bude tražila od njega da je premjesti u njegovu kuću a on odbije izdržavanje postaje obaveznim.

Šesto: Izdržavanje žene koja radi

Pojedini savremeni pravnici smatraju da žena zaslužuje izdržavanje ako bude radila sa dozvolom svog muža, ali ako bude radila bez njegovog dopuštenja onda neće imati pravo na izdržavanje, i ujedno ovo je ono što se primjenjuje u većini zakona o međusobnim odnosima.

Ali ispravno je reći da ona koja radi nema pravo na izdržavanje, jer čovjek ima neotuđivo pravo da joj zabrani rad kao i izlazak iz kuće, a on je izdržava radi toga što se ona posvećuje njemu i zato što je obavezna i vezana za njegovo pravo, a ako bude radila i zarađivala, u tom slučaju razlog radi kojeg zaslužuje izdržavanje neće više postojati.

U današnje vrijeme povećan je broj žena koje rade, ali to nije novi slučaj, nego se radi o nečemu što je postojalo otprije. Alauddin Haskafi kaže: ''U 'Mudžteba' se kaže: ''Ovim se poznaje stanje u našem vremenu da ako se oženi zanatlijkom, koja je po danu zauzeta a na veče biva kod njega, da nema pravo na izdržavanje'', a u 'Nehru' kaže: ''O tome ima priče.''2

Sedmo: Propis izdržavanja neposlušne žene

Ibn Kudame definišući i pojašnjavajući neposlušnost i propise o tome kaže:

Neposlušnost znači ženino nepokoravanje mužu u pravima koja on ima nad njom, od onoga što mu brak daje kao pravo, a osnova toga dolazi od riječi uzdignuto, jer riječ 'nešez' u arapskom znači uzdignuto mjesto. Tako da je neposlušna žena uzdigla se iznad poslušnosti i pokornosti svome mužu, čime je nazvana neposlušnom. Pa ako odbije da bude sa njim u postelji tj. odbije polne odnose, ili ako izlazi iz kuće bez njegovog dopuštenja, ili ako odbije da pređe u kuću njoj sličnih žena, ili odbije da putuje sa njim, ona nema pravo ni na izdržavanje ni na stanovanje, što je stav većine učenjaka, od kojih su Še'abi, Hamad, Malik, Evzai, Šafija, sljedbenici mišljenja i Ebu Sevr. Hakim kaže da ona ima pravo na izdržavanje, Ibn Munzir kaže: ''Ne znam nikoga da se ovome suprostavio osim Hakima, a možda je smatrao dokazom to da njena neposlušnost ne dokida njeno pravo na mehr pa tako ni pravo na izdržavanje.

1 El-Mugni, 11/396. Revdatu et-talibin, 9/57. El-Kafi fi fikhi ehli el-medine, 2/559. Eš-Šerhu es-sagir, 2/530.2 Ed-Durru el-muhataru, 3/577.

212

A mi smatramo da izdržavanje biva obaveznim ako ona omogući mužu njegova prava, sa dokazom da izdržavanje nije obavezno prije nego što mu se ona preda, pa ako on njoj uskrati izdržavanje ona ima pravo da mu se zabrani, a ako ona njemu ne dopusti sebe onda on ima pravo da joj uskrati izdržavanje, kao što je prije polnog odnosa ali se razlikuje od mehra. Zato što mehr biva obaveznim nakon ugovora, pa ako on umre prije polnog odnosa mehr ostaje vadžibom ali izdržavanje ne.1

Derdir, malikijski pravnik, navodi da su se malikije razišle po pitanju izdržavanja neposlušne žene, pa kaže: ''Ono što je naveo Munajti i po čemu se sudi a što je i pravilnije jeste to da ako je muž mogao da povrati svoja prava makar putem sudstva a ne bude to učinio onda žena ima pravo na izdržavanje, ali ako ona nadvlada njega zbog podrške njenog naroda, ili da bude od onih nad kojima se ne primjenjuju vjerski propisi onda u tom slučaju ona nema pravo na izdržavanje.''2

Ibn Abdu-l-Berr neposlušnost sa kojom se gubi pravo na izdržavanje ograničava netrudnoćom, pa kaže: ''A onaj kojem žena ne bude poslušna nakon polnog odnosa, ona gubi pravo na izdržavanje osim ako nije noseća.'' Ovo je ispravno ograničavanje, jer se izdržavanje odnosi na dijete, a to nije moguće dostaviti djetetu osim sa izdržavanjaem njegove majke.3

Osmo: Na što se može osvrnuti u pogledu određivanja izdržavanja

Ono na čemu se temelji količinsko izdržavanje jeste običajno pravo i dobročinstvo dovoljnog iznosa ili potreba, zbog toga što je Poslanik rekao Hindi, Ebu Sufjanovoj ženi: ''Uzmi sa dobročinstvom ono što je dovoljno tebi i tvojoj djeci.''

Žene se razlikuju u onome što im je dovoljno od hrane i odjeće, jer visoka žena ima potrebu za većom metražom odjeće nego što je to potrebno niskoj ženi, ali ove se potrebe određuju dobročinstvom. A dobročinstvo nalaže čuvanje mnogih stvari koje se razlikuju po državama i vremenima.

Serhesi kaže: ''Određuje se u onolikoj mjeri koliko je dovoljno, pri čemu će se primijeniti dobročinstvo, a to je da ne bude sa škrtarenjem niti sa razbacivanjem.''4

Učenjaci su mnogo govorili o količini koju je muž obavezan dati ženi u pogledu hrane i odjeće, o čemu postoje veoma korisna pojašnjenja, ali većina njih je građenja na osnovu običaja njihovog vremena, a većina tih običaja je izmijenjena. Tako da svaki narod ima potrebu za određivanjem količine izdržavanja shodno običajima koji se primjenjuju u njihovom vremenu i sredini.

1 El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/409. Vidi: El-Mebsut, od Serhasija, 5/187. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/575. Er-Revda, od Nevevija, 9/58.2 Eš-Šerhu es-sagir, 2/511.3 El-Kafi fi fikhi ehli el-medine, 2/559.4 El-Mebsut, od Serhasija, 5/181. Vidi: Eš-Šerhu es-sagir, 2/731. El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/357.

213

Pravnici su napisali mnogo čega o onome što je muž dužan i što nije, kao što je unajmljivanje javnih kupaonica, kupovine različitih vrsta voća, ukrasnih predmeta i slično. A oni su se razišli na osnovu određivanja nužde svega toga kao i ispravnost razloga za zahtijevanjem onoga što žena koristi radi svog muža.1

Učenjaci su se razišli na osnovu čega biva određeno izdržavanje, da li je bitno njegovo, njeno ili stanje njih obadvoga zajedno?

Hanbelije smatraju da se izdržavanje određuje na osnovu stanja njih obadvoga, pa ako su bogati onda ona zaslužuje izdržavanje bogatih, ako budu neimućni onda ona zaslužuje izdržavanje neimućnih, ako budu umjerenih mogućnosti onda njoj pripada izdržavanje umjerenih, a ako je jedno bogato a drugo siromašno na njemu je da izdržava ženu umjereno.2

Ovo je mišljenje Hasafa od hanefija.3

Kod hanefija se osvrće na stanje muževe imućnosti i neimaštine.4

kهh الل kاهa آت مfمhا iقfنفk iي فaل kهkق iزfر fهi aي عaل aرfدkق وaمaن fهf عaت aس م�ن عaة� aس ذkو iقfنفk fي ل

"Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici, prema tome koliko mu je Allah dao, (Et Talak,7.).

kه kرiدaق fرf iمkقiت ال وaعaلaى kه kرaدaق fع fوسkمi ال عaلaى

imućan prema svom stanju, a siromah prema svom (El Bekara,236.).

Jer u ajetima se nalaže da muž izdržava ženu shodno mogućnostima, što je ujedno stav malikija i šafija.5

Hanefije smatraju da se gubi pravo na povrat prethodnog izdržavanja za vrijeme koje je određeno sa zadovoljstvom ili šerijatskim propisom, jer prethodno izdržavanje se ne može prenijeti kao dug po mišljenju hanefija osim sa ova dva uslova, tj. zadovoljstva ili šerijatske presude.6

Dok većina učenjaka – malikije, šafije i hanbelije – smatraju da izdržavanje ne spada sa muža u vremenu kada on to uskrati, jer obaveza izdržavanja po njima biva na osnovu ugovora tako da nije potrebno zadovoljstvo ili presuda da bi se izdržavanje učinilo dugom.7

Izgleda da je stav većine pravilniji, jer je izdržavanje obaveza na osnovu Kur'ana, sunneta i konsenzusa, tako da se ne može uskratiti osim sa

1 Revdatu et-talibin, od Nevevija, 9/40-47. 2 El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/348. El-Mukniu', 3/307.3 El-Mebsut, od Serhasija, 5/182. En-Nefakat, od Hassafa, 36.4 El-Mebsut, od Serhasija, 5/182.5 Eš-Šerhu es-sagir, 2/632. El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/349. 6 El-Mebsut, od Serhasija, 5/184.7 El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/366. El-Mebsut, 5/184.

214

dokazom koji jasno i direktno ukazuje na pravo uskraćivanja ili ukidanja izdržavanja, kao što je dug ili najamnina. Ali je hanefijski stav ispravniji kada je riječ o prepirkama i razilaženju oko prethodnog prava na izdržavanje. Pa ako sudija ima pravo da presudi o prethodnom pravu na izdržavanje sa zadovoljstvom i sudskom presudom onda one žene koje se ne boje Allaha neće biti onemogućene da posvjedoče da im muževi nisu dali pravo na izdržavanje zadnjih deset ili petnaest godina.

Šejh Muhammed Muhiddin Abdu-l-Hamid kaže da se na osnovu hanefijskog mezheba radilo u egipatskim šerijatskim sudnicama tako da je izdat zakon br. 25 godine 1920, a u njegovom prvom predmetu nalaže: ''Izdržavanje žene koja se predala mužu makar putem sudstva se smatra dugom na njegovu čast od vremena kada muž uskrati izdržavanje sa obavezom na njega, bez prekida na isplatu ili sa obostranim zadovoljstvom. A njen dug se neće dokinuti osim sa isplatom ili opraštanjem.'' U drugom predmetu kaže da: ''Puštena žena koja zaslužuje izdržavanje, njeno izdržavanje pradstavlja dug kao što je u prethodnom predmetu od datuma razvoda.''

Moguće je primijetiti da je primjena prvog predmeta ovog zakona dala mogućnost velikom broju žena da traže svoja prava od muževa za nadoknadu izdržavanja prethodnog veoma dugog perioda, a njima nije bilo teško da dovedu svjedoke koji će posvjedočiti da je muž ostavio svoju ženu ovaj dugi period bez izdržavanja iako se ona predala njemu, a njemu je bilo omogućeno da uživa sa njom, osim što je on odbio i zapostavio svoju ženu.

Ali kada je izdat spisak novih šerijatskih zakona u sudnicama pod brojem 78, godine 1931. zakonom je propisano u predmetu 99 da se: ''Neće prihvatiti optužba pod krinkom izdržavanja osim za zadnje tri godine čiji se završetak smatra datumom podizanja optužbe.''

Tako da ćeš naći da ono što je bilo prije 1920 god. da sudiji nije bilo dozvoljeno da presudi izdržavanje prethodnog perioda osim ako se nije radilo o periodu manjem od mjesec dana.

Ali kada se posvetila pažnja ženama 1920 g. je uzet u obzir šafijski mezheb , tako da je sudiji dato pravo na presudu o zapostavljenom izdržavanju na prethodni period koliko god da je dug.

Ali kada se htjelo olakšati muževima u mezhebima nije nađeno uporište koje bi ograničilo prethodni predmet na određeno vrijeme osim u hanefijskom fikhu od kojeg se bježalo na početku. Zatim se ovom pitanju prišlo sa općeg značenja, tj. presuda o slučaju na osnovu događaja, tako da je bilo zabranjeno da se prihvati optužba ako je starija od tri godine.1

Samo Allah zna koliko su muževi podnijeli i pretpili od poteškoća zbog toga što su morali nadoknaditi ženama prethodni period u vremenu dok ovaj zakon nije ograničen zadnjim pravilom.

1 El-Ahval eš-šahsijjeh fi eš-šeria'ti el-islamijjeh, od Muhammeda Muhjuddina 'Abd el-Hamida, 208.

215

Deveto: Povrat onoga čime ju je izdržavao u slučaju ravoda ili smrti

Obavezno izdržavanje treba čim prije isplatiti, a bit će isplaćeno shodno stanju onoga nad kim je ta dužnost shodno običajima jednog naroda. Tako da onaj koji bude naplaćivao svoju nadnicu dnevno, hefteno ili mjesečno isto tako će podnositi i izdržavanje, a moguće je da se odredi na osnovu čitave godine ako je takav običaj.1

Ako žena preuzme obaveznu vrijednost izdržavanja, zatim čovjek pusti svoju ženu ili umre, kod šafija i hanefija nije dozvoljeno da povrati ono što je isplatio ženi na osnovu izdržavanja. Nevevi kaže: ''Ako ona preuzme izdržavanje u jednom danu zatim umre, ili je on pusti u toku dana nema pravo na povrat onoga što joj je isplatio, nego taj novac se dijeli na njene nasljednike jer je bio obaveznim na početku dana. A ako umre ili se razvede sa njom u toku dana a ne bude joj dao novac na ime izdržavanja ostaje dug u njegovom imetku.''2

Hanefije nepovrat novca na ime izdržavanja pojašnjavaju da je to održavanje veza kao što su darovi, tako da nije dozvoljeno povratiti dar u slučaju smrti onoga koji daruje ili kome je darovano.

Deseto: Muževa nemogućnost na izdržavanje

Hanefije dozvoljavaju da žena uzme dug na ime svog muža kako bi nadomjestila izdržavanje u slučaju ako njen muž nije sposoban da isplati izdržavanje.

Serhesi kaže: ''Svaka žena kojoj je propisano pravo na izdržavanje od strane njenog muža, a on je maloljetan ili odrastao ili je nemoćan i nije sposoban ni za što, njoj je naređeno da posudi te da on vrati, a sudija mu neće uračunati ako zna za njegovu neimućnost i nesposobnost.''3

Pravnici tri škole, malikije, šafije i haneblije smatraju da žena ima pravo na izbor ostanka sa njim u njegovoj neimaštinji ili da ga ostavi sa raskidanjem ugovora, a on neće biti obavezan na izdržavanje sve dok je neimućan.

Da li će izdržavanje ostati njegov dug u slučaju ako ne bude imućan da je izdržava? Po tom pitanju pravnici imaju dva mišljenja, tako da šafije i hanbelije smatraju da ostaje dugom, dok malikije smatraju da ne biva dugom zbog njegove neimućnosti.4

Jedanaesto: Troškovi porođaja

1 Vidi: El-Mebsut, 5/184. Hašijetu ibn 'Abidin, 3/581. Revdatu et-talibin, 9/54. El-Mugni, 11/358.2 Revdatu et-talibin, 9/54.3 El-Mebsut, 5/187. Vidi: Hašijetu ibn 'Abidin, 3/592.4 Eš-Šerhu es-sagir, 2/740. El-Mugni, od Ibn Kudame, 11/361. El-Mukniu', 3/315. Kifajetu el-ahjar, 2/279.

216

Pod obaveznim izdržavanjem takođe se podrazumijevaju troškovi porođaja, od čega je plaćanje porodilje ili doktorice koja će obaviti porođaj, kao i vrijednost lijekova ili troškovi bolnice i slično tome.

Malikijski mezheb1 smatra obavezom da muž plati troškove porođaja, to je spomenuo i Haskefi hanefijski pravnik, da se babici plati nadoknada najamnine od strane muža ili žene, ali ako dođe bez a da bude unajmljena onda neki kažu da će platiti on dok drugi kažu da će platiti ona.2

Dvanaesto: Izdržavanje one koja je u idetu od razvoda

Učenjaci su se složili oko muževe obaveze na izdržavanje puštene žene, zbog sljedećih dokaza:

1- Puštena žena nema pravo na izdržavanje, ako je do razvoda došlo prije polnog odnosa, jer ona neće biti u idetu.

aن أ fلi قaب مfن hنkوهkمk hقiت طaل hمk ث fاتa iمkؤiمfن ال kمk ت iحa aك ن fذaا إ kوا آمaن aينfذh ال dهaا يa أ aا ي

aهaا aدdون aعiت ت عfدhة� iنfم hنfهi aي عaل iمk aك ل فaمaا hنkوهdسaمa ت"O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite, one nisu dužne da čekaju određeno vrijeme koje ćete vi brojati, (El Ahzab,49.).

2- Obavezno je izdržavati ženu koja je puštena razvodom sa pravom na povrat. Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Nema razilaženja među učenjacima, da one koje su muževi pustili sa pravom na povrat, da imaju pravo na izdržavanje, i svih troškova nad svojim muževima, bez razlike da li bile noseće ili ne, jer su one još uvijek pod propisima izdržavanja, stanovanja i nasljedstva sve dok su u idetu.''3

3- Trudnica koja je puštena bez prava na povrat ili ona kojoj je muž umro ima pravo na izdržavanje.

hنkهa حaمiل aنiعaضa ي hى حaت hنfهi aي عaل aنفfقkوا فaأ حaمiل� fت aوالk أ hنk ك fن وaإ

Ako su trudne, dajte im izdržavanje sve dok se ne porode (Et Talak,6.).

Ibn Abdu-l-Berr kaže: ''Ako je puštenica noseća ima pravo na izdržavanje konsenzusom učenjaka.''4

Učenjaci su se razišli oko razloga obaveznosti njenog izdržavanja, tako da veliki broj učenjaka, među kojima je i Ebu Hanife, smatraju da je izdržavanje obavezno zbog toga što mu je ona još uvijek žena. Oni takođe obavezuju izdržavanje one koja je puštena po treći put bez obzira da li je noseća ili ne.

1 Vidi ovo pitanje u djelu: Eš-Šerhu es-sagir, 3/734.2 Ed-Durru el-muhtar, 3/579.3 El-Istizkar, 18/69.4 El-Istizkar, 18/69.

217

Neki od učenjaka od kojih su Malik, Ahmed, Šafija i Ishak, smatraju da žena koja je puštena po treći put ako nije noseća nema pravo na izdržavanje, dok trudnica ima pravo radi djeteta. Ali ovo mišljenje je kontradiktorno kako kaže Šejhu-l-Islam b. Tejmijje, jer ako je izdržavanje obavezno zbog toga što mu je žena onda je obavezno u oba slučaja, ako je noseća i ako nije. Ali ono što je Šejhu-l-Islam potvrdio jeste da izdržavanje biva radi trudnoće, te da ona ima pravo na izdržavanje radi tog razloga, tako da idet nema utjecaja na izdržavanje jer je izdržavanje radi trudnoće.1

Na osnovu ovoga znači da nema izdržavanja one koja je puštena po treći put ako nije noseća, ali ako je noseća onda izdržavanje biva obaveznim radi trudnoće ne radi ideta.

Dokaz da ona koja nije trudna nema pravo na izdržavanje jeste hadis Fatime bint Kajs, koju je pustio namjesnik njenog muža po treći put, a kada je zatražila izdržavanje koje joj je bilo uskraćeno, došla je kod Poslanika da ga upita za to, pa joj on reče: ''Ti nemaš kod njega pravo ni na izdržavanje ni na stanovanje.'' Hadis je vjerodostojan, bilježe ga Buharija, Muslim i drugi.2

Drugi predmet

Propisi koji su vezani za stanovanje žene

Prvo: Obaveza stanovanja za ženu i njegova obilježja

Supružnici moraju imati stanovanje u kojem će živjeti, pronalazak i priprema odgovarajućeg stanovanja su muževe obaveze, jer to spada u dio izdržavanja kojom je Allah obavezao muža prema ženi.

Učenjaci su uzeli dokaz iz ajeta da je muž obavezan pripremiti stanovanje za ženu o onoj koja je puštena razvodom sa pravom na povrat.

hنkوهk كfن iسa iثk مfنi أ kم حaي aنت ك aم�ن س iمk وkجiدfك

"Njih ostavite da stanuju tamo gdje i vi stanujete (Et Talak,6.).

Ibn Kudame, pojašnjavajući značenje dokazne strane ajeta o obaveznosti pružanja stanovanja muža ženi, kaže: ''Ako je obavezno pružiti stanovanje razvedenoj ženi onda je preče da bude obavezno onoj koja je sa njim u braku.''3 Kasani kaže: ''Žena i puštena su iste po pitanju obaveznosti i uslova stanovanja, tako da su njih dvije iste u obaveznosti.''4 Ibn Kudame takođe kao dokaz uzima ajet tj. da je od dobročinstva da joj pruži stanovanje.5

1 Vidi: El-Istizkar, 18/69. Muhtesar et-Tahavi, 225. Medžmu'u fetava od Ibn Tejmijje, 32/503. El-Mugni, 11/403.2 Vidi: El-Istizkar, 67. El-Mugni, 11/403.3 El-Mugni, 11/355.4 Beda'iu es-sanai'a, 4/23.5 El-Mugni, 11/355.

218

Zatim je uzeo za dokaz trenutačno stanje, jer žena ne može biti bez stanovanja, zbog toga što se mora sakriti od pogleda, kao i kod kretanja, polnog odnosa i čuvanja stvari.1

Stanovanje koje mora muž da pripremi sa svim njegovim potrebama i sadržajem treba da bude shodno muževim mogućnostima i stanju. Ljudi se razlikuju po bogastvu i siromaštvu, mogućnosti i nemogućnosti, po stanovanjima i njihovim nužnim potrebama i sadržaju, od posuđa, posteljina, namještaja, u velikim omjerima, a ako je tako onda Zakonodavac nikoga ne obavezuje iznad njegovih mogućnosti.

hنkوهk كfن iسa iثk مfنi أ kم حaي aنت ك aم�ن س iمk وkجiدfك

"Njih ostavite da stanuju tamo gdje i vi stanujete (Et Talak,6.).

Riječ 'vudžd' znači mogućnost ili imanje. Ibn Kesir u tumačenju ajeta kaže: ''Ibn Abbas, Mudžahid i mnogi su rekli da ovo znači shodno vašoj mogućnosti. Tako da Katade kaže: ''Ako ne nađe osim jednu stranu kuće neka je u njoj nastani.''2

.

.

Stanovanje je dio obaveznog izdržavanja kojim je Allah obavezao muža, a opće pravilo koje vlada po pitanju izdržavanja, od stanovanja, odjeće, hrane i liječenja se temelji na njegovim mogućnostima.

عaهaا iسkو h fال إ aفiس� ن kفhلa kك ت a ال fوف kرiعaمi fال ب hنkهk وaت iسfكaو hنkهkق iزfر kهa ل fودk iمaوiل ال وaعلaى

Otac djeteta dužan je hraniti ih i odijevati na uzoran način (El bekara,233.).

Dobročinstvo je ono što je ljudima poznato od stanja ovog čovjeka, tako da se od njega ne treba tražiti više od jedne sobe u kojoj će skloniti svoju ženu, ako je njegovo stanje uslovljeno takvim potezom, a ako bude bogat i imućan onda će on postupiti shodno svojim mogućnostima pri čemu će dati oduška sebi i svojoj ženi.

Stavovi učenjaka po pitanju veličine stambenog prostora i njegove kakvoće se temelji na osnovu prethodnog pravila koje smo naveli.

Ako muž pripremi odgovarajuće stanovanje na ženi je obaveza da pređe u muževu kuću, i ona nema pravo da to odbije, bez obzira da li stanovanje bilo unutar njegovog posjeda ili ne. Ali ako ona odbije da pređe u to stanovanje gubi pravo na izdržavanje. Postoje tri slučaja u kojima žena ima pravo da odbije prelazak u muževu kuću koju je pripremio za stanovanje, a to su:

1 Prethodni izvor.2 Tefsir Ibn Kesira, 7/43.

219

1. Ako nije preuzela mehr koji je morao da isplati odmah.2. Ako je kod sklapanja ugovora uslovila stanovanje na određenom

mjestu kao da ne stanuje van svoje države njoj pripada pravo na njen uslov.

3. Ako joj muž ne može pružiti zaštitu ako ona otputuje sa njim van svoje države.

Drugo: Osamostaljivanje žene sa posebnim stanovanjem

Žena ima pravo na samostalno i odvojeno stanovanje bez dodira ili blizine njenih inoća ili muževe rodbine, ali ona nema pravo da nastani nekoga od svoje bližnje familije u stanu kojeg je muž pripremio samo za njih dvoje.

Kasani kaže: ''Ako bude muž htio da je nastani sa njenim inoćama, ili sa njegovom majkom, sestrama ili kćerima od druge žene i sa bilo kim od rodbine, pa ona to odbije, na njemu je da joj pruži samostalno stanovanje. Jer će joj one možda smetati, nanijeti joj štetu u stanovanju, a njeno odbijanje je dokaz smetnje i štete, kao i zbog toga što on želi imati sa njom odnose ili joj želi pokazivati ljubav u svakom trenutku, ali to neće moći ako sa njima bude treća osoba.''1 Ibn Kudame je rekao približno ono što je rekao i Kasani, osim što je naglasio da ako se inoće slože da stanuju u jednoj kući, da je dozvoljeno, jer je to njihovo pravo.2

Dvanaesto poglavlje

Ljubav između supružnika

Veza između supružnika mora biti građena na međusobnom poštivanju, cijenjenju, očuvanju svakod od njih prava i osjećaja onog drugog. Ovo produktuje ljubavlju i bliskošću između supružnika, a bračni dom obavija hladovina blagosti i spokoja, od kuće se pravi dženet, kojem će žudjeti svako od njih dvoga kako bi u njegovim hladovima našli duševni smiraj i spokojnost razuma.

iنfمaو fهf aات aنi آي aقa أ aكkم خaل kمi م�نi ل ك fسkنفa وaاجxا أ iزa kوا أ kن ك iسa �ت iهaا ل aي fل aكkم وaجaعaلa إ iن aي بxةhدaوhم xةaمiح aرaو hنf fكa فfي إ aات� ذaل ي aآل � �قaوiم ونa ل kرh aفaك aت ي

1 Beda'iu es-sanai'a, 4/23.2 El-Mugni, 10/234.

220

I jedan od znakova Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost. U tome, zbilja, ima znakova za ljude koji razmišljaju." (Er Rum,21.).

Od znakova lijepog odnosa među supružnicima jeste mužev lijep odnos do žene, posvećujući joj pažnju, kao i njena poslušnost prema njemu. Veliki je broj dokaza koji podstiču na ove postupke, a Allah je naredio ljudima da se lijepo ophode.

hنkوه kر fاشaعaو fوف kرiعaمi fال fن ب kمkوهkنh فaإ aرfهiت aن فaعaسaى ك i أ هkوا aرi aك xا ت iئ ي aش aلaعiجa ¤هk وaي اللfيهfا ف xرi ي aا خ xيرf aث ك

S njima lijepo živite! A ako prema njima nepoželjnost osjetite, moguće je da nešto ne volite u čemu je Allah veliko dobro dao!" (En Nisa,19.).

Allahov Poslanik je imao običaj reći: ''Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.'' Bilježi ga Tirmizi i kaže: ''Hadis je hasen sahih.'' Albani kaže: ''Lanac prenosilaca mu je dobar.''1

Allah je pohvalio žene koje su poslušne svojim muževima.

kه¤ الل aظfفaح fمaا ب fبi iغaي �ل ل حaافfظaات� aات� fت قaان kاتaحf فaالصhال

Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva čuvaju ono što je Allah odredio da se čuva. (En Nisa,34.).

A 'kanitat' kako Ševkani kaže: ''Da su to one koje su pokorne Allahu i koje izvršavaju ono što im je naredio od obaveza prema Allahu i prema njihovim muževima.''2

A od Ibn Abbasa se prenosi da je riječ 'kanitat' tumačio sa poslušne svojim muževima.3

Allahov Poslanik je veoma jako naređivao poslušnost žene mužu, tako da u hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi od Ebu Hurejre kaže: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Ako muž pozove ženu u postelju a to ona odbije, te on prespava ljut, meleci je proklinju sve dok ne osvane.''4

U Timizijevom 'Sunnenu' od Ebu Hurejre stoji da je rekao: ''Rekao je Allahov Poslanik : ''Da sam kome naredio da učini sedždu naredio bi ženi da učini sedždu svome mužu.'' Šejh Nasiruddin kaže: ''Hadis je sahih zbog predaja koje ga jačaju.''5

1 Miškatu el-mesabih, 2/204. Broj hadisa: 3264.2 Fethu el-kadir, 1/517. 3 Tefsir Ibn Kesira, 2/276.4 Miškatu el-mesabih, 2/199. Broj: 3245.5 Miškatu el-mesabih, 2/203. Broj: 3255.

221

Poslušnost žena muževima je samo jedna od mnogih posljedica od one prednosti koju je Allah dao muškarcima nad ženama. Zbog toga je Allah to i naglasio na početku ajeta u kojem je pohvalio one koje su poslušne svojim muževima.

i aنفaقkوا أ fمaا وaب aعiض� ب عaلaى iمkهaضiعa ب kه¤ الل aلhضaف fمaا ب اء aس� الن عaلaى aونkامhوaق kالaج الر� iمfهf مiوaال

a أ iنfم

"Muškarci su nadređeni ženama zato što ih je Allah odlikovao jedne nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. (En Nisa,34.).

Allah je dozvolio muževima da vaspitaju svoje žene ako bi iskazale neposlušnost, najprije razgovorom, zatim ignorisanjem i puštanjem u postelji a onda udarcem ako je to potrebno.

iنf فaإ hنkوهk وaاضiرfب fعfاجaضaمi ال فfي hنkوه kرkجiاهaو hنkوهkظfعaف hنkه aوز kشk ن aونkافaخa ت fي hت وaالال hنfهi aي عaل i iغkوا aب ت a فaال iمk aك aطaعiن x .أ fيال ب aس

One čije neposlušnosti se pribojavate vi posavjetujte, a onda napustite postelje njihove, pa ih i udarite! Ako vam postanu poslušne, protiv njih ništa ne činite! (En Nisa,34.).

Allahov Poslanik je naglasio da ignorisanje žene ne treba da bude osim u kući, a da je udarac samo radi vaspitanja a ne onaj koji ostavlja tragove loma i modrica.

Poslušnost žene mužu biva u okvirima propisanog, a ako joj naredi grijeh onda ga neće poslušati.

Čudno je da na ministarstvima, u školama, univerzitetima, firmama i tvornicama, poslušnost prestavlja osnovu od osnova, pravilo od pravila, i u čemu ljudi ne nalaze ništa sramno, ali se oni najviše raspravljaju o obaveznoj poslušnosti žene prema mužu što naravno vodi u svađe i prepirke, zatim raspadanje bračnih zajednica i rušenja kuća, tako da se događa veliki propust.

Muževa pravednost među ženama

Allah je one koji se ožene sa više od jedne žene, obavezao da budu pravedni među njima, a na obavezu pravednosti ukazuju opći dokazi koji nalažu pravednost među ženama.

� قaوiم kآنa ن aش iمk hك aجiرfمaن ي a وaال fطiسfقi fال ب هaدaاء kش fه¤ fل ل aينfامhوaق i kوا kون ك i kوا آمaن aينfذh ال dهaا يa أ aا ي

hقiوaى fلت ل kب aرiقa أ aوkه i kوا اعiدfل i kوا aعiدfل ت h aال أ عaلaى

"O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti… (El Maide,8.).

A ako muž ne bude mogao biti pravedan među ženama onda na njemu je da se zadovolji brakom sa jednom ženom.

xةaدfاحaوaف i kوا aعiدfل ت h aال أ iمk خfفiت iنf فaإ

222

A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo jednom (En Nisa,3.).

Pravednost koju čovjek može primijeniti jeste u pogledu polnog odnosa i izdržavanja žena i sl. dok pravednost u pogledu srčane naklonosti ne odnosi se na ovo pravilo zbog toga što srcem ne može vladati. Na čovjeku je da se potrudi da se u potpunosti ne preda ljubavi jedne žene.

fلi iمaي ال hلk ك i kوا aمfيل ت a فaال iمk صiت aرaح iوa وaل اء aس� الن aنi aي ب i kوا aعiدfل ت aن أ i aطfيعkوا ت iسa ت aن وaل fةaقh iمkعaل aال ك وهaا kرaذa فaت

"Vi nećete moći potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli. I nemojte prema nekoj sasvim naginjati pa da neku učinite kao da je bez muža, a nerazvedena. (En Nisa,129.).

Allahov Poslanik je strašio one koji nisu pravedni prema ženama, tako da se u 'Sunnenima' od Tirmizije, Ebu Davuda, Nesaija, Ibn Madže i Darimija od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik rekao: ''Ako čovjek bude imao dvije žene, pa ne bude pravedan prema njima na Sudnji dan će doći bez jedne strane tijela.'' Lanac prenosilaca je vjerodostojnim ocjenio šejh Nasiruddin Albani.1

Allahov Poslanik je bio pravedan prema svojim ženama u pogledu noćivanja i izdržavanja pa kaže: ''Allahu ovo je moja podjela u onome što ja posjedujem, a nemoj me kuditi u onome što Ti posejduješ a ja ne posjedujem.'' Bilježe ga Timizi, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Darimi sa lancem prenosilaca kojeg je šejh Nasiruddin Albani ocjenio vjerodostojnim.2

Dodatci

Odluke i upute Ujedinjenih nacija vezane za brak u svjetlosti Islamskog šerijata

1 Miškatu el-mesabih, 2/196. Broj: 3236.2 Miškatu el-mesabih, 2/196. Broj: 3235.

223

U šesnaestom odlomku Svjetskog obznanjivanje ljudskih prava je došlo:

1- Muškarac i žena kada dostignu godine punoljetnosti imaju pravo da osnuju porodicu bez bilo kakvih nacionalnih, državnih i vjerskih ograničenja. Njih dvoje su podjednaki u pravima kod sklapanja braka, u njegovom toku i kod rastave.

2- Brak neće sklopiti osim sa potpunim obostranim zadovoljstvom u kojem nema prisile.

Generalni odbor Ujedinjenih nacija je svoju odluku obznanio pod brojem 843 (d- 9) dana 17. decembra, 1954 g. da se pojedini običaji, zakoni i stare navike koje su vezane za brak i porodicu, suprostavljaju onome što je navedeno u potvrdi Ujedinjenih nacija i Svjetske poruke ljudskih prava.

Generalni odbor Ujedinjenih nacija potvrđuje ''Ugovor bračnog zadovoljstva te najniže granice starosne dobi kod sklapanja braka i bilježenja bračnih ugovora'' koje su podnijeli na potpisivanje i potvrdu odluke 1763 A (d- 17) datuma 7. novembra, 1962 g. potvrđujući da: ''Sve države, u koje spadaju i one sa područnom upravom koje ne predstavlaju samostalne vlasti ili koje nisu obuhvaćene nadležnošću sve dok ne postignu svoju samostalnost, moraju preuzeti sve moguće mjere kako bi poništili sve prethodne običaje, zakone i stare navike, kao posebnu naredbu. Davajući potpunu slobodu u izboru muža, nalažući potpunu zabranu udaji maloljetnica i ženidbi maloljetnika, ili prošnji maloljetnica sve dok ne dostignu punoljetnost. Zatim odrediti odgovarajuće kazne po potrebi, i na kraju da se osnuje državni matični ured u kojem će se bilježiti bračni ugovori.''

Ovaj dogovor, koji stupa na snagu 9. decembra, 1964 g. nalaže sljedeće propise:

Predmet br. 1:

1- Zakonski se brak ne može sklopiti osim sa potpunim obostranim zadovoljstvom bez prisile, kao i ličnim izjašnjavanjem nakon što se obznani u cjelosti, te sa prisustvom zakonodavne vlasti odgovorne za sklapanje brakova, u prisustvu svjedoka, shodno zakonskim propisima.

2- Od ovih zakona, iz prethodne tačke, se izuzima prisustvo jedne strane ako vlast potvrdi prihvatljivim razloge izuzetnosti, jer je ta strana prethodno uspjela da se izjasni pred vlašću ili putem pisane forme koju nalaže zakon, što neće umanjiti obznanu njegovog zadovoljstva.

Predmet br. 2:

224

Države članice, shodno ovom dogovoru, će preuzeti sve zakonske mjere kako bi odredili donju granicu bračne starosti, a brak neće moći sklopiti oni koji su ispod ovih godina starosti, osim ako vlast ne dozvoli izuzetak zbog određenih razloga, u obostranu korist ugovornih strana sa namjerom na brak.

Predmet br. 3:

Upravna i odgovorna vlast će zapisati sve bračne ugovore u odgovarajuću Knjigu vjenčanih.

Prvog novembra, 1965 g. Odbora za opće upraviteljstvo je izdao zakon o obostranom zadovoljstvu na brak i o donjoj granici starosne dobi kod sklapanja braka, te o njihovom bilježenju odlukom br. 2018 (d – 20 ).

Između korica te odluke je došlo: ''Opći odbor donosi odluku o saznanju da je potrebno ojačati porodicu imajući na umu osnovnom jedinicom tvorevine društva u svakoj socijalnoj sredini, te da svaki punoljetnik, muškarci i žene, imaju pravo na brak i osnivanje porodice. Njih dvoje imaju jednaka prava na bračnom nivou, te da se brak ne može sklopiti osim sa obostranim zadovoljstvom onih koji žele da sklope brak, ali sa potpunim zadovoljstvom bez prisile jedne od strana, shodno propisima (16) predmeta od Svjetskog obznanjivanja ljudskih prava.''

Odluka spomenutog odbora je sadržavala upute na sljedeće osnove:

''Prva osnova:

a) Brak se neće sklopiti osim sa obostranim zadovoljstvom obadviju strana bez prisile. Kao i sa njihovim ličnim izjašnjavanjem nakon što se obavezno dadne u javnost, zatim u prisustvu nadležne vlasti o bračnim odnosima, i u prisustvu svjedoka shodno zakonskim propisima.

b) Nije dozvoljen brak posrednišvom osim ako nadležna vlast utvrdi da su se obadvije strane izjasnile o zadovoljstvu bez prisile pred nadležnom vlašću, i pred svjedocima shodno zakonskim pravilima što neće ukazati na povlačenje zadovoljstva.

Druga osnova: Države članice će preuzeti sve moguće zakonske i propisane mjere da odrede donju granicu punoljetnosti čija granica neće biti ispod petnaest godina. I neće biti dozvoljen brak osobi koja ne dostiže ove godine starosti osim ako vlast ne donese odluku o dopuštenju i izuzetku zbog ozbiljnih razloga i u obostranu korist ugovornih strana sa namjerom na brak.

225

Treća osnova: Upravna vlast će bilježiti sve bračne ugovore u odgovarajućoj Knjizi vjenčanja.''

Razmatranje ovih uputa, odluka i naloga izdatih od strane Ujedninjenih nacija i Općeg odbora u ovirima Islamkog šerijata

1- Potvrda prava svakoj punoljetnoj osobi, muškarcu i ženi, na brak:

Nema sumnje da su odluke Općeg odbora u potvrđivanju prava na brak svakoj punoljetnoj osobi te osnivanju porodice ispravne odluke. Takođe nema sumnje da se slažu sa osnovnim ljudskim i nebeskim učenjima, u svim različitim zakonicima koji su brak učinili općim polazištem bez kojeg život neće uspjeti osim sa njegovim priznanjem i njegovim očuvanjem.

Ali ovo nije dovoljno, jer su Ujedinjene nacije morale izdati odluku kojom će se muškarcu i ženi zabraniti vanbračne veze, a ako ne onda kakva je korist od propisivanja ili priznavanja bračnog prava muškarcu i ženi? Ako je put sramote, razvrata i razuzdanosti ostao otvorenim, onda stanje u kojem se guše zapadna društva, u razvratu i razuzdanosti, su najbolji dokaz istinitosti naših riječi. Čak zakon Ujedinjenih nacija koji zabranjuje brak onima koji nisu dostigli godine punoljetnosti ostvalja otvorenim vrata bluda i griješnih veza između onih koji nisu dostigli ovu starosnu dob. Tako da je ovaj zakon došao da spriječi brak maloljetnika, dok im se vrata bluda ostavljaju otvorenim.

2- Uklanjanje prepreka koje sprječavaju brak zbog vrste, boje ili vjere:

Ova uputa od strane Općeg odbora za ljudska prava u predmetu br. 16, kao i u nalozima i odlukama koje su izdali unutar Ujedinjenih nacija po tom pitanju su pomiješali istinu sa laži.

Što se tiče prava kojeg su naveli da žena bude spriječena da se uda za čovjeka zbog negove boje ili državljanstva nije dozvoljeno u našem šerijatskom pravu da se spriječi ženi udaja za čovjeka ako je on nje dostojan. Ja sam u poglavlju o dostojnosti pojasnio da je Islamski šerijat mjerila razlikovanja među ljudima učinio bogobojaznost i moralne vrijednosti, tako da što je čovjek bogobojazniji on je bolji. Šerijat je pozvao ljude na jačanje ove osnove kako bi ljudi bili upravljeni na pravi put. Ali sa druge strane islam je dao pravo izbora ženi i njenim starateljima. Tako da se žena ne može udati bez zadovoljstva njenih staratelja, kao što njeni staratelji nemaju pravo da je udaju bez njenog zadovoljstva. Ali u slučaju razilaženja sa starateljem žena ima pravo da se obrati sudiji kako bi presudio po tom pitanju.

226

Ali ako je razlika zbog vjere onda ni u kom slučaju muslimanki nije dozvoljeno da se uda za nevjernika, isto kao što muslimanu nije dozvoljeno da se oženi sa nemuslimankom osim ako nije jevrejka ili kršćanka.

Propis o ovom pitanju je potvrđen i određen jasnim dokazima direktnog značenja, i ne smije biti zapostavljen ni u kom slučaju. Ako se muslimanka uda za nemuslimana onda se ovo ne ubraja u brak, nego je bezvrijedan u bilo kojem obliku. Ovakav slučaj je sa muslimanom u braku sa nemuslimankama i kitabijkama, oko čije ispravnosti su se učenjaci složili na osnovu prethodnog propisa.

Jevreji i kršćani imaju svoja učenja po ovom pitanju čiji sljedbenici smatraju da ih moraju izvršiti. Tako da kod velikog broja njihovih sekti nije dozvoljeno sklopiti brak osim sa onom grupom koja se slaže sa njihovim vjerovanjima i učenjima.

Ali ono čime su se izjasnile Ujedinjene nacije po ovom pitanju nije ispravno, tako da poziv nadležnih vlasti u svijetu na primjenu ovih zakona samo potpaljuje vatru smutnje. Jer se muslimani ne mogu nikako zadovoljiti da udaju svoje kćeri i sestre za nemuslimane, kao što islam ne prihvata brak muslimana sa idolopoklonicom ili ateistkinjom.

Islamskim zemljama nije dozvoljeno da prihvate, primjene i pozivaju na ovakve odluke Ujedinjenih nacija koje su utemeljene na suprotnim stavovima od onoga oko čega su se složili muslimani i što je potvrdio Islamski šerijat, ne u ovom pitanju niti u bilo kojem drugom.

Možda je prisutnost ovog teksta spriječila članice Ujedninjenih nacija da prihvate ovaj zakon, tako da se do 1992 g. ovaj dogovor nije potpisalo osim trideset i pet država, uprkos da je od njegovog prijedloga prošlo više od trideset godina.

3- Zadovoljstvo na brak i lično izjašnjavanje supružnika da svako od njih prihvaća ono drugo:

U ovom djelu sam pojasnio da ono na što su pozivale Ujedinjene nacije da je Islamski šerijat to potvrdio prije četrnaest vijekova učinivši ga ne samo polazištem radi bračnog ugovora nego i za svaki ugovor koji se može sklopiti. Iako su neki pravnici dozvolili da staratelj ima pravo udati svoju štićenicu bez njenog zadovoljstva, osim što većina mišljenja po tom pitanju čine ispravnijim suprotno tome.

Tako da ni u kom slučaju čovjeku nije dozvoljeno da oženi čovjeka ili uda ženu pod prisilom, s time da je Islamski šerijat šutanje djevice učinio znakom njenog zadovoljstva zbog toga što će je možda njen stid spriječiti da se javno izjasni.

4- Jednakost između supružnika:

227

Opće odluke Ujedinjenih nacija pozivaju na jednakost između muža i žene, ali islam ovo pravilo ne odbacuje u potpunosti niti ga prihvata u potpunosti.

Tako da po pitanju prava i obaveza islam nalaže svakom od njih dvoga prava i dužnosti.

fوف kرiعaمi fال ب hنfهi aي عaل hذfي ال kلi مfث hنkهa وaل

One imaju isto toliko prava koliko i obaveza, po onom što je poznato (El Bekara,228.).

S time da je islam naložio da muškarci vode brigu o ženama, pod čim se podrazumijeva muževo pravo nad ženom da mu bude poslušna.

اء aس� الن عaلaى aونkامhوaق kالaج الر�"Muškarci su nadređeni ženama… (En Nisa,34.).

Dok je osnova davanja muškracu ove prednosti zbog toga što je muškarce obavezao na izdržavanje žena. Muž je taj koji mora dati mehr, i on je taj koji mora pružiti stanovanje ženi i njeno izdržavanje.

i aنفaقkوا أ fمaا وaب aعiض� ب عaلaى iمkهaضiعa ب kه¤ الل aلhضaف fمaا ب اء aس� الن عaلaى aونkامhوaق kالaج الر� iمfهf مiوaال

a أ iنfم

"Muškarci su nadređeni ženama zato što ih je Allah odlikovao jedne nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. (En Nisa,34.).

5- Obznanjivanje braka:

Posebne odluke Ujedinjenih nacija o braku nalažu da se brak obznani. Ovo je islam potvrdio a ja sam naveo dokaze kroz hadise koji naređuje da se brak obilježi i obznani udaranjem u def.

6- Određivanje starosne dobi za brak:

Odluke Ujedinjenih nacija i Općeg odbora nalažu da se odredi donja granica bračne starosti te da se zabrani udaja i ženidba maloljetnika, čak poziva na ukidanje prava na prošnju maloljetnih djevojčica prije punoljetnosti osim što su dozvolili da se preko tih zakona pređe u slučaju ozbiljnih razloga.

Ja sam prethodno pojasnio da islamsko zakonodavstvo ne dozvoljava maloljetnicima da samovoljno sklope bračni ugovor, kao ni da ih iko može oženiti ili udati osim zbog preovladavajuće koristi za njih ako to tako smatraju njihovi staratelji. A onaj kome je dozvoljeno da uda ili oženi maloljetnika jeste otac, uzimajući najispravnije mišljenje učenjaka po tom pitanju.

228

7- Brak putem posredništva:

Šerijatski je dozvojeno svakom od supružnika da opunomoće drugoga u sklapanju bračnog ugovora. S time da opunomoćenik mora potvrditi ono čime će se utvrditi da ga je njegov klijent opunomoćio. Ali ono na što su se pozivale Ujedinjene nacije predstavlja samo pisane forme kako bi se pooštrile mjere po ovom pitanju. Ali kada je riječ o primjeni ne pralaze se granice koje je odredio šerijat.

8- Svjedoci kod sklapanja bračnog ugovora:

U ovom djelu sam pojasnio da je najispravnije mišljenje ono koje obavezuje svjedočenje kod sklapanja bračnog ugovora, kao i to da oni koji ga nisu naveli kao obaveznim uslovili su da se brak obznani. Učenjaci se nisu razišli oko bezvrijednosti braka kojem niko nije prisustvovao i koji nije obznanjen. Tako da ono što je izdao Opći odbor ljudskih prava predstavlja ispravnim i prihvatljivim mišljenjem.

9- Bilježenje bračnog ugovora

U ovom djelu sam pojasnio da Islamski šerijat bilježenje ugovora nije učinio uslovom valjanosti braka, niti ga je naredio, ali Islamski šerijat ne zabranjuje da se ugovori potvrde. Tako da su islamski pravnici uvidjeli da u potvrđivanju bračnog ugovora postoje velike koristi, te su potvrdili obaveznim zapisivanje bračnog ugovora kako bi se spriječio razdor i razilaženja kao i da se potvrde prava svakom od supružnika i djece.

Osim toga što nezabilježeni ugovori ne čine ugovor ništavnim, jer ponadištavanje nečega je šerijatski propis, koji se mora dokazati, a sve ono što može sudija jeste da kazni svakog onoga koji sklopi brak da ga zapiše.

Literatura:

1- El-Ibhadž fi šerhi el-minhadž, od Subkija. Dar el-kutub el 'ilmijjeh, Bejrut. Prvo izdanje. 1404.h.-1984.g.

2- El-Idžmau', od Ibn el-Munzira. Taba'tu dari ed-da'veh. Kairo.3- Ahkamu ez-zevadž fi el-fikhi el-islamijj, od dr. Abdurrahmana es-

Sabunija. Mektebetu el-felah, Kuvajt. Prvo izdanje.1408.h.-1987.g.4- El-Ahvalu eš-šahsijjeh, od Muhammeda Ebu Zehre. Dar el-fikri

el-'arebijj, Kairo. Drugo izdanje, 1377.h.-1957.g.5- El-Ahvalu eš-šahsijjeh, od Muhammeda Muhjuddina Abdulhamida.

Daru el-kitab el'arebijj. Prvo izdanje. 1404.h.-1984.g.6- Ahkamu el-Kur'an, od Šafije, Muhmmeda b. Idrisa. Daru el-kutubi

el-'ilmijjeh. Bejrut, 1400.h.-1980.

229

7- Ahkamu el-Kur'an, od Džessasa. Dar el-fikr. Bejrut.8- El-Ihtijar lita'lili el-muhtar, od Abdullaha b. Mahmuda b. Mevduda.

Daru el-ma'rifeh. Bejrut. 9- Irvau el-galil, od Nasiruddina el-Albanija. Tab'atu el-mekteb el-

islamijj. Bejrut.10- El-Istizkar, od Ibn Abd el-Berra, Jusufa b. Omera. Daru kutejbe.

Damask. Bejrut. Prvo izdanje. 1414.h.-1993.g.11- El-Ešbahu ve en-nezairu, od Sujutije, Dželaluddina

Abdurrahmana. Mektebetu Mustafa el-babi el-Halebi. Kairo. 1378.h.-1959.g.

12- Usulu el-fikh, od Muhammeda Ebu Nura Zuhejra. Daru el-ittihad el-'arebijj li et-tiba'ah. Kairo.

13- E'alamu el-muvekki'in. Daru el-kutub el-hadise. Kairo. 1389.h.-1969.g.

14- El-Umm, od Šafije. Tab'atu kitabi eš-š'ab.1388.h.-1968.g.15- Enisu el-fukaha, od Šejha Kasima el-Kavenevija. Recenzija od

Ahmeda el-Kubejsija. Daru el-vefa li en-nešri ve et-tevzi'i. Džidda. Prvo izdanje. 1406.h. 1986.g.

16- El-Insaf fi me'arifeti er-radžihi min el-hilaf, 'ala mezhebi el-Imam Ahmed, od Merdavija. Daru ihjai et-turas. Bejrut. Drugo izdanje. 1406.h.-1983.g.

17- El-Bahru el-muhitu, od Bedruddina Behe ez-Zerkešija. Recenzija od Abdulkadira el-'Anija, dr. Omera Sulejmana el-Eškara i Abussettara Ebu Gudde. Vizaretu el-evkaf el-kuvejtijje. Prvo izdanje. 1409.h-1988.g.

18- Beda'iu es-sanai'a, od Aluddina Ebu Bekra b. Mesu'da el-Kasanija. Drugo izdanje.1402.h. 1982.g.

19- Bidajetu el-mudžtehid, od Ibn Rušda. Mektebetu el-kullijat el-ezherijjeh. 1386.h.-1966.g.

20- Besairu zevi et-temjiz, od Fevruza Abadija. El-Medžlisu el-e'ala li eš-šu'uni el-islamijje. Kairo. 1383.h.

21- Et-T'arifat, od Džurdžanija, Alije b. Muhammeda. Mektebetu Lubnan. Bejrut. 1985.g.

22- Et-T'aliku el-mumedždžed 'ala muvetta Muhammed, od Abdulhajja el-Kenevija. Daru el-kalem. Damask. Prvo izdanje.1412.h.-1991.g.

23- Tefsir ibn Džerir et-Taberijj (Džami'u el-bejani 'an te'vili el-Kur'an), šeriketu mektebeti Mustafa el-Babi el-Halebi. Egipat. Drugo izdanje. 1373.h. 1954.g.

24- Tefsir ibn Kesir, (Tefsiru el-Kur'ani el-azim). Daru el-Endelus. Bejrut. Prvo izdanje. 1385.h. 1966.g.

25- Tefsir el-Kurtubijj, (El-Džamiu' li ahkami el-Kur'an). Daru el-kitabi el-'arebijj. Kairo. Drugo izdanje. 1387.h.-1967.g.

26- Telbisu Iblis, od Ibn el-Dževzija. Recenzija od Hajruddina Alije. Daru el-v'aj. Bejrut.

27- Telhisu el-habir, od Ibn Hadžera el-Askalanija. Izdao Abdullah Hašim el-Jemanijj. El-Medine el-munevvere.1384.h.-1964.g.

28- Et-Temhid fi usuli el-fikh, Mahfuz b. Ahmed el-Keluzani. Džami'atu Ummi el-Kura. Prvo izdanje. 1406.h.-1985.g.

230

29- Et-Temhid lma fi el-muvetta min el-me'ani ve el-esanid, od Ibn 'Abdulberra. Izdanje od Vizaretu el-evkaf fi el-memleketi el-magribijjeh. 1399.h.-1979.g.

30- Tenzihu eš-šeriati el-merfuati 'ani el-ahbari eš-šeni'ati ve el-mevduath, od Ibn 'Arraka el-Kinanija. Mektebetu el-kahireh. Kairo. Prvo izdanje.

31- Tehzibu me'alim es-sunen. Od Ibn Kajjima. Matbe'atu es-sunneti el-muhammedijje. Kairo. 1369.h.-1950.g.

32- Džamiu' el-usuli fi ehaidis er-Reusul- od Ibn el-Esira. Recenzija od Abdulkadira el-Ernauta. Izdanje od Mektebetu el-Hlvani ve aharun. 1389.h.-1969.g.

33- Dževahiru el-iklil, šerhu muhtesari halil fi mezhebi malik, od Saliha b. Abdussemi'a el-Anija. Daru ihjai el-kutubi el-'arebijje. Kairo.

34- Hašijetu Ibn 'Abidin. Mektebetu Mustafa el-Babi el-Halebi. Egipat. Drugo izdanje. 1386.h.-1966.g.

35- Hašijetu ed-Desuki, od Muhammeda 'Arefe ed-Desukija na eš-šerh el-kebir, od Derdirija. Daru ihjai el-kutubi el-'arebijjeh.

36- Hašijetu es-savi 'ala eš-šerhies-ssagir. Daru el-me'arif. Egipat.1393.h.

37- El-Havi el-kebir, od Mavridija, Ebu el-Hasena Alije b. Muhammeda b. Habiba. Recenzija od Mahuda Matridžija. Daru el-fikr. Bejrut. Prvo izdanje. 1403.h. 1983.g.

38- Revdatu et-talibin od Nevevija. El-Mekteb el-islamijj. Bejrut. Prvo izdanje.1384.h.-1964.g.

39- Er-Revdatu en-nedijjeh, od Siddika Hasana Hana. Daru el-ma'rife. Bejrut.

40- Zadu el-me'ad. Ibn Kajjim el-Dževzijje, Muhammed b. Bekr. B. Ejjub. El-matbeatu el-masrijje ve mektebetuha. Kairo.

41- Ez-Zevadž fi eš-šeria'ti el-islamijje, od Alije Hasbullah. Daru el-fikr el-arebijj. Kairo. Prvo izdanje. 1971.g.

42- Ez-Zevadž ve mefa'iluhu leda et-tavif el-mesihijje, od Ibrahima Tarblusija. Izdanje od Medžlisu kenais eš-šerk el-evsat. Bejrut.1994.g.

43- Subulu es-selam šerhu bulug el-meram, od san'anija. El-mektebetu et-tidžarijje el-kubra. Kairo.

44- Silsiletu el-ehadis es-sahiha, od Nasiruddina el-Elbanija. El-mekteb el-islami. Damask. Prvo izdanje.

45- Sunen et-Tirmizi. Matbe'atu ve mektebetu Mustafa el-babi el-Halebi. Kairo, 1356.h.-1937.g.

46- Sunen en-Nesai, El-mektebetu et-tidžarijje el-kubra. Kairo.47- Es-sunen li Ebi Davud. Recenzija od Muhammeda Muhjuddina

'Abdulhamida. El-matbe'atu el-kubra. Kairo. 1369.h.-1950.g.48- Es-Sejlu el-džerrar, od Ševkanija. Daru el-kutub el-'ilmijje.

Bejrut. 1405.h.-1985.g.49- Šerhu ahkami ez-zevadž li et-tavif el-mesihijje fi surije ve

lubnan, od Fuada Sunejdža. Izdanje od Medžlisu kenais eš-šerk el-evsat. Bejrut.

50- Eš-Šerhu es-sagiru 'ala akrebi el-mesalik ila mezhebi Malik, od Ahmeda b. Muhammed ed-Derdira. Daru el-me'arif. Egipat. 1392.h.

231

51- Šerhu kanuni el-ahval eš-šahsijje li gajri el-muslimin fi misr ve lubnan. Od Muhammeda Husejna Mensura. Daru en-nehda el'arebijje. Bejrut 1995.g.

52- Šerhu kanuni el-ahval eš-šahsijjees-suri. Dr. Mustafa Siba'i. Metabi'u ari el-fikr. Damask. Šesto izdanje. 1382.h.-1963.g.

53- Eš-Šerhu el-kebir, od ed-Derdira. Daru Ihaji el-kutub el-'arebijje. Kairo.

54- Eš-Šerhu el-kebir, od 'Abdurahmanab. Ebu Omera Muhammeda b. Ahmeda b. Kudame. Odštampana sa Mugnijem. Daru el-kitab el-arebi. Bejrut. 1403.h.-1983.g.

55- Šerhu muhtesari e-revda, Sulejman b. 'Abdulkavijj et-tufi. Muessestu er-risale. Bejrut. Prvo izdanje. 1410.h.-1990.g.

56- Sahihu Buhari (El-Džami'u es-sahih) sa komentarom Fethu el-bari. El-matbeatu es-selefijje ve mektebetuha. Kairo.

57- Sahihu suneni Ibn Madže, od Albanija. Izdnje mektebu et-terbijje el-'arebi li duveli el-halidž. Drugo izdanje. 1408.h.-1988.g.

58- Sahihu suneni Ebi Davud. El-mekteb el-islami. Bejrut. Prvo izdanje1409.h.-1980.g.

59- Sahihu suneni et-Tirmizi, od Albanija. Izdanje mektebu et-terbijje el-'arebi li duveli el-halidž. Drugo izdanje. 1408.h.-1988.g.

60- Sahihu Muslim (EL-Džami'u es-sahih). Recenzija Muhammed Fua d Abdubaki. Tabatu dari ihjai el-kutub el-'arebijje, Egipat. Prvo izdanje. 1375.h.-1956.g.

61- Sahihu Muslim bišerhi en-Nevevi. El-matbeatu el-masrijje ve mektebetuha.

62- Sahihu Muslim bišerhi en-Nevevi. Daru el-hajr. Bejrut. Prvo izdanje. 1414.h. 1994.g.

63- Avaridu el-ehlijje inde el-usulijjin. Dr. Husejn b. El-Džeburi. Izdanje Džami'atu Ummi el-Kura. Prvo izdanje. 1408.h.-1988.g.

64- El-Gajasi (Gajasu el-umem fi et-tejas ež-zul). Recenzija dr. Abdulazim ed-dejb. Drugo izdanje. 1401.h.

232

233