BDSNICA

glavni urednik HADEM HAJDAREVI urednik

ENES DURMIEVI

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 886.4.09 AndriRIZVI, Muhsin Bosanski muslimani u Andrievu svijetu / Muhsin Rizvi ; redakcija rukopisa Enes Durakovi, - Sarajevo; Ljiljan, 1995. - 688 str. ; 22 cm. - (Biblioteka Bosnico)

Biljeke o autoru: str. 688. - Bibliografske i druge biljeke uz tekst. - Registar. l.Andri, Ivo

MUHSIN RIZVI

BOSANSKI MUSLIMANI U ANDRIEVU SVIJETU

NAPOMENA REDAKTORANeposredno pred smrt Muhsin Rizvi je dovrio knjigu Bosanski Muslimani u Andrievu svijetu to ju je izuzetnom predanou, akribijom i sistematinou, karaktristinim, inae, za itav njegov opus i znanstveni rad, pisao i bukvalno do posljednjeg trena svog ivota. Teko je danas pretpostaviti da li bi prof. Rizvi, kako je to uvijek obiavao, ostavio da rukopis " odlei", pa da nakon toga uradi posljednju autorsku redakciju. Stoga sam kao redaktor u punoj mjeri potovao rukopis koji i u ovoj prvoj (i sudbinski konanoj) verziji djeluje cjelovito i dovreno. Redaktorski postupak sveo sam na slijedee postupke: 1. Provjera i dopuna svih bibliografskih jedinica. 2. Uvrtavanje naknadnih brojnih interpretacija bilo u osnovnom tekstu, bilo u napomenama, to je, posljedino, zahtijevalo kako novu paginaciju, tako i sasvim novo obrojavanje napomene. 3. I konano, u skladu sa posljednjom voljom autora, termin Bosanski Muslimani zamijenjen je terminom Bonjaci, naravno samo u onim sluajevima kada se pojam odnosi na etniku pripadnost. EnesDurakovi

5t::::);Ly

PRVI DIO

("PUT ALIJE ERZELEZA")boravak u Zagrebu, uee u redakciji Knjievnog Juga sa Vladimirom oroviem od polovine prvog godita 1918.,'1 te, osobito, njegovo stvaranje iz toga vremena, predstavljaju za njega politiku, kulturnu i knjievnu prekretnicu: od dotadanjeg srpskohrvatskog jugoslavenstva, koje je, prema njegovim rijeima, imalo za cilj"da meu srpskom i hrvatskom omladinom proiri i uvrsti ideju osloboenja i ujedinjenja sa Srbijom",'2 prema iskljuivo srpskom politikom, nacionalnom i kulturnom usmjerenju, pri emu konanim usvajanjem ekavice mijenja i svoj maternji jezik; od poezije u prozi sa egzistendjalnim strepnjama "na mostu" i ratnim "nemirima" ka neoromantinim pripovijetkama sa bosanskim motivima i ambijentom iz prolih vremena i osobenim prikazom bosanskomuslimanskog svijeta u egzotinom i odbojnom doivljaju zapadnjaka i sa podtekstualnim odnosom epsko-romantike antipatije prema njegovu duhu, kulturi i povijesnoj ulozi na bosanskim prostorima. Godine 1918. u Knjievnom Jugu Andri 1. Muhsin Rizvi: Knjievni ivot Bosne i Hercegovine izmeu dva rata, I. Sarajevo, 1980., Str. 9., 13., 16., 19., 21., 22-28., 29., 30., 33., 3438., 39., 42.2. Kosta Dimitrijevi: Ivo Andri. Beograd, 1981., str. 21., Arhiv Jugoslavije, Andrieva predstavka Skuptinskom odboru od 1. XI Andriev

I.

1922.

7

objavljuje prozni odlomak erzelez u hanu, a 1919. drugi u istom asopisu pod naslovom erzelez na putu, da bi te iste godine, na samom zavretku ovog asopisa, na njegovoj posljednjoj stranici, bila objavljena jedna biljeka: Nova knjiga Iva Andria. U tampi je i skoro e izii (u nakladi Dana, Novi Sad-Beograd) Put Alije erzeleza od Iva Andria.""3.

"Put Alije erzeleza /...; u stvari je moj pripovedaki prvenac", rei e Andri ("s tvrdim mirom na licu",pedeset i tri godine kasnije, Ljubi Jandriu."4 Ova knjiga je bila ne samo izraz Andrieva osobnog duhovnog, estetskog i etikog odnosa prema bosanskomuslimanskom svijetu kao "udnom", istokom optereenom i psihiki uvrnutom, nego je, preko njega, bila i pribliavanje tradicionalnom srpskom epsko-etikom biu i romantikoj recepciji srpskih italaca o Bonjacima, a istovremeno i klju za ulazak u knjievni i politiki ivot Beograda. "Drago mi je da Vam se svia erzelez" - pisao je Andri, 8. jula 1919. iz Splita, svome zatitniku Tugomiru Alaupoviu, - "pjesmu o Moriima, na alost, ne znam cijelu, samo nekoliko stihova, ali o njima mislim svakako jo pisati. ao mi je kad

pomislim da izumire svakim danom naa stara, udna Bosna, a nema nikog da biljei mrku ljepotu nekadanjeg ivota":s (Podvukao M.R.) A ve 27. septembra isteAlaupovia,

godine Andri je izvjetavao svoga zatitnika ministra od kojeg je molio slubu u Ministarstvu:

"Ovih dana likvidiram posao sa Knjievnim Jugom i ostajem bez ikakva zanimanja. Razumjet ete da mi je teka ova3. Nova knjiga Ive Andria. Knjievni Jug, 2./1919., IV, 19-24. /712./,380. 4. Ljubo Jandri: Sa Ivom Andriem 1968-1985. Beograd, SKZ, 1977., str. 220. U daljnjem navoenju: Jandri.

5. Pismo Ive Andria TugomiruAlaupoviu.

Split, 8. VII. 1919., Arhiv Franjevake gimnazije u Visokom

8

neizvjesnost i da jedva ekam Va odgovor i imenovanje. ivot je ovdje nemogu. Ja nemam ive due, ja moram u Beograd, pa kako je da je." (Podvukao M.R.),6Iako postoji miljenje da u vrijeme stvaranja trodijelne proze Put Alije erzeleza (Beograd, 1920.) "nije lu Andriu! jo bila sazrela stvaralaka vizija o Bosni", '7 zanimljivo je da su ovu prozu tadanji savremenici doivljavali u rasponu od povrnog jednostranog shvatanja kao"dobre humoristikeprie" i "historijske humoreske" do ranog nasluivanja da u njoj ima "neto od one istorijske i etnografsko-psiholoke tanosti iz Gorskog vijenca, u kojemu su date itave sinteze":8 Ali je ve tada kritika osjetila Andriev karakteristian doivljaj bia bonjakog" zaguljivog i senzualnog" svijeta, to govori i o njenom emocionalnoidejnom stanovitu i sklonosti, i u tome svijetu uoila junake koje satiru strasti u "atmosferi presienoj senzualnou", ali je zapaZila i pievu tenju "da se snano istakne bolesni senzibilitet Orijenta u svojoj osobitoj balkanskoj arolikosti" (Ljubomir Marakovi), dok se sam autor nalazi iznad svojih likova"sa ironijom koja je mirna i blaga, koja nije oita, nego senasluuje". '9

Stvorena kao povijest o slavnom epskom junaku Aliji erelezu, koji na tri mjesta svoga putovanja, razapet erotskim nagonom, doivljava razoarenja sa enama ne uspijevajui da im se priblii, ova proza je, osobito u povratnoj recepciji kasnije kritike, shvaena kao simbolizacija traenja i enje za idealom apso6. Pismo Ive Andria Tugomiru Zagreb, 27. IX. 1919., Arhiv Franjevake gimnazije u Visokom. 7. Radovan Vukovi: VelikaAlaupoviu.

sinteza (o Ivi Andriu), Sarajevo, Svjetlost, 1974., 150. U daljnjemnavoenju: Vukovi.

8. Ibidem, 141. 9. Ibidem, 138.

9

lutne transcendentalne ljepote izraene u liku ene i ak kao alegorijana idealiste Andrieva narataja, koji su nalazili zatvorena vrata i, kao i erzelez, padali u blato. Ona je, meutim, s druge strane, mnogo oitije i neposrednije, otvarala proces razaranja mita o najpoznatijem i najplemenitijem bonjakom epsko-legendarnom junaku, a time i cijele tradicije junatva, slave i mejdana kako ju je prikazivala narodna pjesma i romantina historija, - i to ironijom situacija u koje pisac erzeleza dovodi, vizualnim, psiholokim i moralnim preoblienjem njegove vanjske i unutarnje linosti i samih njegovih postupaka; a uz njega i demistifikacijom brae Moria, takoer junaka narodne balade, koje je Andri inae historijski nevjerno dao kao erzelezove suvremenike, i skidanjem traginih tonova narodne predaje o njihovoj pogibiji. Tako je uinak umjetnikog preoblienja na ovom planu brisao plemenite predstave narodne pjesme, i svodio se na uvodnu viziju jednog egzotinog, izokrenutog, nastranog i dijaboliziranog svijeta nasilja i patolokih strasti, koju e Andri dalje razviti u svojim pripovijetkama meuratne tzv. mrane faze. U povijesti o erzelezu Andri je stvorio i razvijao krivulju od njegova uzvienja do njegova pada. A karikaturalan prikaz erzeleza u prvom dijelu nosio je u sebi pun naboj pieva ambivalentnog, doivljajno-idejnog stava, mada komino u zapletu nije lieno traginog u raspletu pada. erzelezov "bezumni prohtjev da ubija i vrijea" kao reakcija, i braa Morii, prikazani, suprotno narodnoj pjesmi a priblino historiji, kao nasilnici, pustahije isramotnici, - otvarali su problem etikog odnosa izmeu legende kako ju je

10

narod stvorio i umjetniki predavao i pieve groteskno-pejorativne vizije toga svijeta na suprotnoj strani dobra i plemenitosti, kao da je autor elio da pogodi u sam nerv stvaralakogbia Bonjaka i da ga u svome umjetnikom izrazu izopai. I dok se Put Alije erzeleza prirodno uklapao u horizont oekivanja srpske italake publike, udovoljavajui njenim epskoagonaInim i romantikim osjeanjima nie vrste i "duhu raspoloenja u vremenu u kome je delo nastalo", *10 takav zloudi doivljaj ove proze nije moglo u recepciji bonjakog itaoca izbrisati ni ljudsko otopljenje Andrieve predstave erzeleza u njegovoj zanesenoj hlepnji za enom kao vizijom koja se ne moe dosegnuti. "esto se postavljao problem odnosa izmeu narodne legende i njene literarne transpozicije II pripoveci" - istakao je 1974. godine Radovan Vukovi,'ll i u fusnoti naveo Nikolu Mirkovia, koji je tvrdio da legendarni Alija erzelez, veliki junak i heroj, "dematerijalizovan erzelez", "nije mogao zainteresovati Andria", ali ga je privukao "onaj poluistorijski erzelez Alija usmenog predanja, figura vrlo izrazita i individualno obeleena, junak vezan za sarajevske lokalne tradicije". Na istom mjestu Vukovi je iznio i miljenje Vladana Nedia da je "tamo gde su nai usmeni pesnici, tamo gde su zavrili povest velikog muslimanskog junaka, Andri je upravo poeo",*12 mi bismo rekli, inverziju njegova lika i njegovu deformaciju. Obje ove tvrdnje imaju osnova kad je u pitanju umjetnika izvedba Andrieva: i slutnja o erzelez Aliji lokalnih tradicija kao podlozi Andrieva lika, i tvrdnja da je Andri umjetniki nastavio, mada10. Ibidem, 139. 11. Ibidem. 12. Ibidem, 496; fusnota 89.

11

izokrenuto, tamo gdje je usmeni pjesnik zavrio. Od kojeg momenta, kako i u kojem smislu - to pokazuje poredba Andrieva djela sa narodnom predajom o Aliji erzelezu, koju je ovaj pisac dobro poznavao, a koja mu je posluila kao polazite od kojeg je odstupio i u psiholokom i u etikom i u umjetnikom pogledu. To ujedno svjedoi da se Andri od samog poetka svoga proznog stvaranja sluio konkretnom graom i motivima, koja je zatim stvaralaki nadgraivao, povezivao, proirivao, ili slobodno preina avao, preobraavao, razvijajui velike ekspresivne potencijale, i uinke u recepciji, upravo tim svojim odstupanjima.Prianje o erzelez Aliji, koje je Kosta Horman 1888. objavio u prvoj knjizi svoga zbornika Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, kao prilog "K pjesni IV" erzelez Alija i Vuk ]ajanin, govori o tome kako je Alija, sluga Husrev-begov, u mladosti "bio do uiju elav" i kako su ga djeca zadirkivala: "elo, elo!", a on se "toliko... djece bojao, da su ga i kamenicama tjerali", A u dui on je bio skroman i plemenit da "nikada nije posjekao stabla sirovog drveta, niti je ikada odsjekao mladih granica" jer je uo" da je drvee ivo i da je sirovo drvo grehota posjei".*13 O postanku Alijina junatva Hormann je prenio narodno predanje kako je on jednom, hodajui po umi u potrazi za drvima, u oaju razmiljao o svojoj mahani idjeijem napastvo.:. vanju: "to u jadnik da od ivota radim! Ostah eljan bijeloga svijeta! Ova nesretna ela uhvatila me se, koja mi je uzrok sve moje nesree; od djece se ne smijem na bijeli dan pomoliti, svako je od mene jae. /...!

13. Kosta H6rmann: Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, I. Sarajevo, 1888.

erzelez

Str. 578., K pjesni IV, Aliji.

Prianje

o

12

Ali vidi muke, ve i od mene starijih imade koji mi viu "elo"; pa kad bi mi za rukom polo, da se, ma iz koje ruke bilo, djece rijeim - od velikijeh se ne moe mirovati. Nita im ne smijem, ni rijei, progovoriti, jer su od mene i jai i vei. E kad bi dragi Bog naredio, pa kad bih bio jak i junak, da se s njima okuam, tadaj bi mi srce zadovoljno bilo."*14 (Podvukao M.R.). Iz ovog iskaza narodnog predanja jasno se vidi erzelezova elja da se rijei fizike slabosti i oslobodi kompleksa inferiornosti, to kao polazinu taku ovog narodnog pripovijedanja treba za nau analizu istaknuti. U tim mislima erzelez je zauo pla i opazio u travi "jako roeno dijete, u kojeg bijae sunce upeklo". "On odsijee sirovu granu od jele, prvi put sirovu, i pobode je kraj djeteta, te ga zakloni od sunane ege." Od ovog trenutka poinje narodna bajka. Vila, ije je dijete ono bilo, za taj plemeniti postupak ponudi erzelezu "da ie za tu uslugu to ga je volja". A on ree: "Ja bih najvolio, da budem jak i junak, da me niko savladati ne moe, i da mi je dobar konj." Ona mu na to ponudi sisu da je podoji, to Aliji dade veliku snagu. Uputi ga takoer kako e doi do dobrog konja, u kojem se motivu zapravo ponavlja isti preobraaj kao i u prethodnom o erzelezu: od. drebeta ugave kobile, koje je on kupio na pazaru, razvija se krilati konj. Predanje dalje kazuje, kao i narodna pjesma, o erzelezovim junakim podvizima i mejdanima, njegovo obitavalite smjeta u Sarajevu iznad Husrevbegove damije, u mahali pored Sinanove tekije, i uz njega vezuje mnoge lokalitete u okolini ovog grada, u emu i Andrieva pria posljednjim odlomkom slijedi 14. Ibidem, 579. 13

legendu. A na kraju se govori i o erzelezovu pobratimstvu s Kraljeviem Markom, nakon mejdana s njime, u kome vila ne pomae Marku, a erzelez pronae svoga pobratima, to nema znaaja za Andrievu priu koja erzeleza prikazuje u konkretnoj povijesnoj stvarnosti, ali irna za tradicionalno shvatanje potovanja junatva koje ide preko vjerskih i narodnih granica kod Bonjaka. Ali o sutini ugleda ovog epskog junaka meu Bonjacima, koji su ga podigli do kulta i nacionalnoromantine simbolike, do utjelovljenja narodne snage, junatva i etikih vrijednosti, govori na kraju sam H6rmann: "Muhamedovci se s pravom ponose, to mogu Aliju erzeleza zvati Sarajlijom. Kada se obazremo na junatva Alijina, onda ne e biti ba osnovana poslovica koju nalazimo u 'Narodnom blagu' /Mehmed-bega Kapetanovia Ljubuakal a koji veli: 'Nije Sarajka rodila junaka.' "'15 I Andriev rani knjievno-ideoloki uzor Njego drao se bonjake junake pjesme, pa je erzelez Alija u Gorskom vijencu prikazan epsko-junaki, ali romantiarski izotreno u svrhu negativnog ideolokog punjenja, i u naporedbi s Markom Kraljeviem kao njegovim protivnikom, iako bonjaka narodna legenda govori o njima kao pobratimirna koji se trae i, nakon odmjeravanja snaga na mejdanu, nalaze. '16 U ovom djelu, meutim, oni su predstavljeni kao simboli agonaInog junatva dviju protivnikih strana i nosioci vjerskog antagonizma, o kojemu narodne pjesme ne govore. A cijela epizoda agonaInog dijaloga dvaju svata pokaZUje se kao paralelizam suprotnih junaka, simbola, pojmova, ideologija, i kao komparativnost podignuta do superlativa u agonaInom pozitivno--~

-------------._-

15. Ibidem, 587.

16. Ibidem, 583-586.

14

negativnom odnosu, sa asocijacijom. na erzelezovu odanost tursko-islamskoj strani. *17 Andri u svojoj pripovijesti ne spominje odnos protivnitva jer u njoj i nema druge, kranske strane, ali ga njegov postupak podrazumijeva upravo prikazom ovog bonjakog junaka u ironino - karikaturalnom izoblienju od strane samog pisca na suprotnoj strani. II doba kada su Metrovi i nacionalistika omladina glorificirali Marka Kraljevia kao jugoslavenskog simbola i izraza rasne nacionalne snage - Andri je demitizirao, uniavao i komino podvrgavao bonjakog junaka erzelez Aliju, njegova nacionalnog suparnika i epskog pobratima, umjetniki prikazujui inferiornost njegova lika i posuvraenost njegova svijeta. Tako je Andriev postupak u transpoziciji ove legende u svemu upravo njoj suprotan. Simbolina sudbinska linija razvoja ovog junaka u predaji i narodnoj pjesmi vodi od prikazivanja erzeleza kao runog slabia, s kojim se drugi izruguju, do junaka kojim se narod ponosi. II Andrievoj pripovijesti razvoj jeobrnut - od glasovitog junaka do slabia (pred enama kao naprijed pred djecom) i do predmeta ismijavanja i poruge. Odnosno u legendi: od banalnog, poniavajueg ivota u mit u narodnom doivljaju Bonjaka; i od mita do pada u poniavajuu banalnost pripovjedake stvarnosti, kod Andria. Ono u emu se legenda i Andri slau jeste runo a erzelezova. Ali dok se u predanju vanjski izgled gubi potisnut mitolokom predstavom njegova junatva i plemenitosti, u Andria on ostaje i traje u cijeloj pripovijeci. I to od samog poetka, na kojem poinje i erzelezova17. Muhsin Rizvi: Kroz "Gorski vijenac". Interpretacija i tekstualnokomparativna studija. Sarajevo, 1985., 315.

15

demitizacija, u hanu isto tako odvratno predstavljenom, u kojem se zaustavljaju oni koji su "iz Sarajeva putovali na istok", jer s ovom je pripovijetkom zapoela i Andrieva odbojnost prema ivotu, duhu i kulturi islamskog Orijenta, koji je on nalazio u Bosni, uz tendencioznu i dalekosenu, kosovskom krivicom optereenu, identifikaciju Bonjaka sa TurcimaOsmanlijama, strancima i osvajaima. Zapoela je u prikazu viegradskog hana, koji je "zaudarao talama i bravetinom", u kome se, meu arolikom eljadi raznih narodnih obiljeja, nalazi i 'jedan perverzan individuum koji se kazuje hoda iz Bihaa, a uistinu ini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strani nagoni". Osim stranaca, "sjedili su u kahvi povazdan domai mladii, bogati i dokoni Turci. I povazdan se ula ala, smijeh, pljesak, glas deja i argije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre ebe, roktanje i cika putene i besposlene elja di... ""18 A zatim dolazi prvi ironini paradoks skidanja mitskog oreola sa bonjakog junaka Alije erzeleza: "Meu posljednjima je stigao erzelez. Pjesma je ila pred njim. Na bijelu konju krvavih oiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bijelca po oima, a drugi, istim zlatom vezeni evkeni na erzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Doekalo ga utanje, puno udivljenja i potovanja. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili uli za njega, ali ga je malo ko vidio, jer je on projahao svoju mladost izmeu Travnika i Stambola. Oko kapije se sakupie stranci i domai. Sluge mu prihvatie konja. Kad sjaha i poe prema kapiji,18. Ivo Andri: Put Alije erzele za. Sabrana djela VIII. Znakovi. Zagreb, Mladost-Prosveta:Svjetlost-Dravna zaloba Slovenije, 1967., str. 9-10. U daljnjem tekstu: Put Alije erzeleza.

16

vidjelo se da je neobino nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoraeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pjeice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i ue u kahvu. Sad kad je siao s konja, kao s nekog pijedestala, poe da se gubi strah i respekt i, kao da se izjednaio s ostalima, poee mu prilaziti i zapoinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzao oko Skoplja i Pei. U govoru je bio nevjet, svaki as mu je nedostajala rije kao to to biva kod ljudi od djela, i onda bi irio svoje duge ruke i kruio precrnim oima, kao u kunia, u kojima se nije razlikovala zjenica. Za nekoliko dana posve je iezao arobni krug oko erzeleza; jedan po jedan, pribliavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom eljom da se s njim izjednae, ili da ga podrede sebi. "*19 U psiholokoj osnovi Andrieva stvaralakog doivljaja i izraza nalazila se ista, moda "nesvjesna elja" da bonjakog epskog erzeleza knjievnom rijeju podredi sebi i svome svijetu iz kojeg je roenjem iziao, ali istovremeno i svjesna tenja da ga kao takvog ponienog predoi i predstavi i onome svijetu za koji se kasnije karijerom i knjievnim radom opredijelio. U razvoju ove pripovijesti, kada erzelez poinje da se gubi pred Venecijankom, i drugim enama, pred njihovom njenou i ljepotom, i sniava se sa visina slave i junatva do njihove suprotnosti, slabosti i nemoi, sve vie jaa u njegovoj okolini odnos izrugivanja s njim, kao iz zavisti i podsvi19. Ibidem, 10-11.

17

jesne elje da ga unize: "erzelez se zanio i, naravno, postao smijean","ZO pie Andri. "Graani i skitnice su mu poeli prilaziti s te slabe strane" i poeli ga "zadirkivati", a alaci se "rugati" s njim, ak mu se i "momi to posluuje krevelji iznad glave", dok ga Foak "magari" "da se vas han trese od smijeha". ak udeavaju na njegov raun "dogovorenu komediju", u kojoj on postaje 'JO zdepastiji i manji", a "gledaoci se savijaju od smijeha". A kad se erzelez osvijesti i shvati da se s njime "ruglo tjera", tada postane opasan, uhvati ga bijes, "po hanu stade rum i lom", a kletva upuena neuhvatljivoj eni "Kuko! Kuko!" otkrije se psihoanalitiki kao nezadovoljena, potisnuta strast koja je prela u silu. U narodnoj pjesmi i predaji o erzelezu takve patoloke strasti, meutim, nema, ali je irna u Andrievoj nacionalno-epskoj i etikoj detronizaciji i romantinoj stilizaciji ovog junaka i njegova svijeta. Ta i druge romantine crte Andrieve meuratne umjetnosti, otkrivene u ovoj pripovijeci, ostat e da traju s vie ili manje intenziteta u toku cijelog njegova stvaranja, privlaei panju i ulazei u horizont oekivanja jednih italaca, a odbijajui druge kao neto umjetniki neuvjerljivo, naivno, neistinito i ak uvredljivo, kao neko potinjavanje uvredom, prometanjem junatva, ovjenosti, plemenitosti i ljepote u neto sasvim suprotno, od kojeg utiska Andrievo djelo ne moe spasiti ni ljudska motivacija slabosti niti stvarni poloaj njegovih bonjakih likova i njihova svijeta u povijesti, koju su esto drugi stvarali i oblikovali, a trei nedobrostivo, ili ak zloudo, predstavljali itumaili. bonjakom

I sve ono to dalje slijedi u vezi s erzelezom i sredinom produava koncepciju prvo20. Ibidem.

18

bitnog emocionalno-idejnog zasnova i samo dalje upotpunjava Andriev poetni doivljaj ovog lika te intenzivira umjetniki naznaeni ambijent i atmosferu oko njega, pri emu pripovijest postaje "sve mranija". U odlomku erzelez na putu ovaj junak je takoer "Turin", ak se i sam tako naziva, a njemu se, neadekvatno historijskoj hronologiji, pridruuju braa Morii, "lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu", sa kojih je poznata bonjaka usmena balada skinula runa obiljeja, predstavila ih u traginom bolu majke nad njihovom pogibijom i ostavila da estetski plemenito traju u narodnom sjeanju. ak nasuprot Baeskiji koji ih svrsta meu "jaramaze-ubojice" i Baagiu. *21 U Andrievu predstavljanju ovi erzelezovi "stari znanci" i drugovi "na putu" predstavljaju istaknute reprezentante i nosioce mentalnih i ivotnih karakteristika, koji su dalje krivili Andrievu sliku bonjakog svijeta, u kojoj je malo svijetlih i asnih likova, dostojnih potovanja i moralnog i estetskog spokojstva, nego su tu izroene spodobe romantiarske egzotike, mraka i runoe, nasilja i sramote, iz one moralno izokrenute romantiarsko-estetske kategorije "ljepote uasa": "Mlai je uio stambolsku medresu, - pripOVijedao je Andri u stilu blasfemije, - pa pobjegao im mu je otac umro, i dao se s bratom na skitnju i rasputen ivot, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih stranih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao to je bilo, golobrado i rumeno s napuenim usnama kao u razmaena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene, starile iMoriima.

21. Munib MaglajIi: Balada o U knjizi: Od zbilje do

pjesme. Banja Luka, 1983., str. 142145.

19

pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepi momak u cijelom Sarajevu, s tekim crnim brkom i velikim tamnim oima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad ve njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se ras. padao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je lijeio hapovima i kadovima, a nikom nije htio rei od ega ih pravi. "'22 A nakon ovoga opisa, sa moralnim i fizikim uniavanjem ovih junaka plemenite usmene balade, Andri se pribliio Baeskiji, historiji i razlogu traginog razvoja narodne balade: ''illi u posljednje vrijeme nisu braa smjela u Sarajevo, jer su douli da je na sve tube zbog njihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konaan odgovor: da se obojica Moria uhvate i posijeku, pa su ih sada oko Sarajeva traile zaptije i vezirove Toske."'23 Morii su u ovom odlomku oni koji erzeleza, opazivi promjenu na njemu zaluenom i razoara nom zbog "tanke Vlahinje u haljini od zelena somota" iz prvog odlomka, poinju zadirkivati, da bi ga kasnije, pijanog i ponovo raspameenog od Zemke Ciganke, izvrgli urnebesu smijeha i podrugljive ale. A on ostao u Andrievoj prii ponovo epski izvraen i ljudski unien: "Raspasao se pa mu spadaju i boraju se akire, a ionako kratke noge mu izgledaju jo krae i deblje; otpasao mu se pojas od ibriima vinjeve boje pa se vue za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se dri na nogama, krivuda i smjera22. Put Alije erzeleza, 18.23. Ibidem.

20

lijevo, as desno. Ciganke vrite od smijeha, a Cigani se ubezobrazili. Svirka staje. - Ha dri ga, zemljo! - Povuci, potegni! - ]aalah! A ciganad to su se popela po granama gaaju ga iz potaje suhim iarkama. "'24 A kad se Zemka izgubi na putu pred njegovim hvatanjem, on upade u potok, u glib. Duboko ispod narodnog mitskog ideala, koji je Andri konano razorio. U odlomku erzelez u Sarajevu, u svojoj demitizaciji, vulgarizaciji i profanaciji ovog bonjakog junaka, koji "gubi lino dostojanstvo" do kraja i sa koga se "skida are 01 o veliini" Andri je erzeleza zaustavio rijeima konane kvalifikacije: "Nesrean, slavan i smijean, tako je obiao erzelez po carevine. "'Z5 Da bi na kraju dodao njegovu liku dimenziju ljudske tragike: "Kakve su to ene do kojih se ne moe kao ni do boga?",'Z6 a on za njima "cio svoj vijek prua ruke kao u snu ":Z7 Ali svijet njegov, bonjaki, na ovoj pozornici Andrieve pripovijesti ostao je bez ove humanizacije, i bez ijednog toplog lika, prost, grub, degeneriran, okrutan, bez due i morala, neljudski, bolesno nemilosrdan, ak i u vrijeme svetog mjeseca Ramazana, i u njegovu toku, kada se pravovjerni muslimani posveuju i predaju Bogu u molitvi, milosru, pokajanju i dobrim djelima: "Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovaima, na onom irokom raskru, gdje se sijeno prodaje, oba Moria, - nastavljao je Andri ovu svoju pseudohistorijsku epizodu. - Uhvatili su24. Ibidem, zz. Z5. Ibidem, Z5.Z6. Ibidem, 31 Z7. Ibidem, 33

as

21

ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo.

l.. .!Kad su bili kroz donju ariju, poee da im dobacuju pogrde. arilije su skakale sa epenaka i maui bagavim nogama traile po zemlji nanule. . -Aha! -Hajduci! - Sikiru za domuze!"Nastavljajui tako ovu svoju pseudohistorijsku epizodu, Andri je ovu scenu punio atmosferom "turske krivice" kao stoljetnim nasiljem, pri emu je reflektirao i jedan drugi, protivniki, hrianski, svijet u toj istoj Bosni, prema kome su ti "Turci" postupali jo okrutnije, s jo vie mrnje i sadizma:

"Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske uprije, gdje su vjeali raju i gdje bi objeeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili, i le bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. " "Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s divanane ugledala gdje ih vode. "'28Tako je pisao Andri, suprotno historiji i usmenoj baladi o pogibiji brae Moria. U ovoj porodinoj hronici, prii o Moriima, ima "neto pomalo zloslutno inacereno", pisao je i Radovan Vukovi, neto "to nagovetava totalnu propast i povod za crnu elegiju o umiranju iskorenjene bolesne i bogate porodice". '29 A samu atmosferu Ramazana Andri je zagadio i obeastio nizom pojedinosti i razvratnih likova: "]zainica

se irio otar i zaguljiv zadah mesa i prena29.Vukovi,

28. Ibidem, 25.

146.

22

pisao je on u nastojanju da doara odvratnu atmosferu Orijenta, meu popodnevnim posjetiocima halvedinice, iz koje su erzelez i Arnautin zaneseno motrili na Katinku, naslikao je sve same razvratnike u atmosferi blasfemije i harama: "Dolazio je i mladi Bakarevi, pa Dervi-beg sa irokae, ri i podbuo od pia, a sad, zbog posta, ljut kao ris; i Avdica Krdalija, sitan, mrav i ustar kao vatra, poznat ukoljica i enskar. Tu, u polumranoj halvedinici, gdje je svaka stvar bila potamnjela i ljepljiva od eera i isparavanja, ekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o enama samo da zaborave e i duhan. "'31 "Jedno popodne isprebijae od amotinje i zlovolje nekog somundiju, hrianina, to je proao puei.", - pie Andri dodajui jo jednu sliku nasilja i animoziteta ovog svijeta prema ljudima druge, pravoslavne vjere, i objanjavajui u fusnoti: "Kako muslimani preko dana, uz ramazan, ne pue, ne jedu i ne piju, nisu smjeli ni hriani puiti ili jesti pred njima, da im ne izazivaju elju.", '32 a zaboravljajui da je i uzdravanje od polnog openja spadalo u te zabrane i da je razgovor o enama, koji on iznosi, takoer bio grijean. Odnos izmeu katolika i muslimana Andri je, na drugoj strani, dao ne kao otvoren, nego kao prijetvoran i podmukao: "... Venui od suice, leala Ijel sestra brae Moria, sa plavom glavom na vrelim jastucima, i grozniavih oiju sluala apat svoje stare dadilje Ane, koja je potajno snovala da je, bar u as smrti, pokrsti. "'33 A u shvatanju toga katolikog svijeta obiljeja "tursko" i "bezobrazno" bila su sinonimi, oznaavajui ljepotu koja privlai pohotu erzeleza, Arnauta i drugih razbludnih muslimana, ak i u svetim ramazanskim danima. Ili kako Andriev erzelez razgovara "turski,30. Put Alije erze!eza, 26.31. Ibidem, 29. 32. Ibidem, 30. 33. Ibidem, 26..

eera", '30

23

a apatom" sa Arnautom, koji veli: "Ona je kao kruka jeribasma, glatka i meka. Ali je ena latinskog mileta vrua od svake druge ene. ""34 Utoite koje erzelez, raspinjan strau bez mogunosti zadovoljenja, "sa svojim smijenim gnjevom i suvinom snagom", u gnjevu zbog nemoi dil doe do Katinke, i to ne moe "nikog ubiti ni razbiti", nalazi u "kupovne" ene Jekaterine, i to po danu uz Ramazan, predstavlja zavrnu blasfemiju ove pripovijesti o idealnom mitskom junaku Bonjaka, u kojemu su oni kristalizirali sve svoje tradicionalno bie, koga je Andri, na liniji politikog iskupljenja drugog, vidovdanskog, mita i "turske krivice", razorio i demistificirao; predstavlja alegorinu konanicu parabole od uzvienja do pada jedne bonjake legendarne veliine, itava jednog svijeta, koji je ovaj pisac, kao ovjek i stvaralac uvuen II dubine tada aktualne psihoanalize, prikazao kroz optiku koja vidi samo nastrano, perverzno, nakazno i opako. "3534. Ibidem, 28. 35. Jo je dr. Nikola Mirkovi, prije Dadia, nagovijestio da se "sva pitanja koja je (Andrieva) probuena nasleena melanholija u Ex Ponio stvaralaki pokrenula, otada... nalaze neprestano u svemu to je dao". "Da odgonetne sebe i svoj nemir u svetu, krenuo je za batinom iz davnine, stvorio svoje "Turke i nae", i otkrio jednu Bosnu koju dotle niko znao nije:' (Nikola Mirkovi: Ivo Andri Beograd, 1939, str. 21.). Na putu takvog Andrieva razvoja Mirkovi je vidio i Pul Alije erzeleza. Tragajui za sociopsiholokom etimologijom erzeleza, Mirkovi je istakao raspoloenje poslijeratne mladobosanske generacije: "Mitski junak, herojski natovek, u koga se 1914 verovalo kao u izbavitelja, bio je 1918 anahronizam." Umjesto njega izvila se "do neba himna oveku" kao "malome, veitom biu zemaljskom". U takvom preobraaju i "na svome putu, da otkrije sebe kao potomka starog bosanskog sveta, koji je disao i stradao kao i svi ljudi, Ivo Andri je uobliio neke od svojih "nemira od vijeka" najpre u herojskoj, iznimnoj linosti erzelezovoj, ali tako, da ju je napravio potpuno ljudskom, u skoro svakodnevnoj sredini, sa obinim ljudskim tenjama", istie on kao "karakteristino" o ovom bonjakom epskom junaku, posvajajui ga unitaristiki bez diferenciranja u kompleksu Bosne. (Mirkovi, 22-23.) To, meutim, nijemogao odrati u kasnijoj analizi Andrieva pripovjedakog postupka, u kojem

24

se jasno podrazumijeva njegova pripadnost romantiarski shvaenom bonjakom svijetu i njegovim predajama. "U narodnoj pesmi i legendi - pie on u knjievnokritikoj stilizaciji i tumaenju - erzelez Alija nije, istina, uvek daleko iznad svojih suboraca ili zemljaka, ali je u toku vekova doiveo da proe kroz sve faze od smenog iznimka do poluboga. Istorijski erzelez, 'gazija, pehlivan i iit u bosanskoj kasabi Janji', - tako kau turski letopisci iz XVII veka (koje on ne navodi) - bio je, po svemu izgledu, jedan od onih pustih krajinika, ratnik i pustolov, egzaltiran, sumanut do samoportvovanja 'u carevo zdravlje' i za prorokovu veru."(23.) Mirkovi istie da nije udo to je takav junak uao u narodnu epiku i izrastao do razmjera koje podsjeaju na Marka Kraljevia, "bez i jedne smrtne crte", do izravnavanja sa boanstvom, kako ga u Mirkovievu navodu, prikazuje turski svat u Gorskom vijencu. (Mirkovi, 23-24.) "Takav dematerijalizovan erzelez, meutim, nije mogao zainteresovati Andria", istie Mirkovi indikativno, ali ne kae zato; "privukao ga je l ...! onaj poluistorijski erzelez Alija usmenog predanja, figura vrlo izrazita i individualno obeleena, junak vezan za sarajevske lokalne tradicije, pravo olienje onoga usl6. 2. Knjiga je izila pod naslovom: Ivo Andri, Pripovetke, Beograd, SKZ, kolo XXVII, 1924. O tome je Andri, u maju 1973. godine, govorio LjUbi Jandriu: "Tada, 1924. godine, bilo je tee ui u Srpsku knjievnu zadrugu nego u carstvo nebesko. Inae Zadruga i ja smo vrnjaci: roeni smo iste godine. Za ovu zbirku dobio sam i knjievnu

nagradu; lu je bija i Jedina llclgrada koju sam i dobio pre rata. Re je o nagradi Srpske akademije iz fonda Ljuba Mihailovia koja se davala mlaim knjievnicima. Nagrada je iznosila, ini mi se pet hiljada dinara - za ono vreme to je bila lepa suma, mogao si deset volova da kupi za taj novac, - ali smo ga moji prijatelji i ja za as spiskali... !Ljubo Jandri: Sa Ivom Andriem,

57

dolaze do vrhunca sa kojeg nema povratka osim produetka u bjesnilo poroka, i koje daleko prelaze okvire neoromantike "ljepote uasa",*3 - u tui takvu sliku Bosne prirodno je ulazila Andrieva duhovna sklonost i stvaralaka optereenost za pervertiranim psihopatolokim likovima, seksualnim manijacima, sadistima i scenama ludila i zloina. A poto je za junake toga sataniziranog svijeta, selekcijom i redukcijom opakosti i duevne pomjerenosti uzimao Bonjake kao izdanke islama i Istoka, s kojeg, prema evropskom crno-bijelom romantikom uvjerenju i kranskoj anatemi jo od srednjega vijeka, dolaze sve krajnosti zla i nastranosti, njegova pripovjedaka umjetnost je bila posljedica i, knjievno oslobodena, ilustracija dizertacijskih intelektualnihBeugrdd, l \J77, ,lr. 22U-221.1. ljubdv sluge, Ld IJubdV brdblvd s

3. Bio je to velik nazadak u odnosu na stavove srpske knjievne kritike prema prikazivanju Bonjaka u knjievnosti, izraene u doba austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. Instruktivan je u tom pogledu lanak Nikole umonje, jednog od pokretaa Bosanske vile, koji je pod naslovom Muslimanstvo i naa knjievnost objavljen u Strailovu 1887. Ostavljajui po strani politiku namjeru koja mu lei u osnovi, znaajno je uoiti kritiki odnos ovog pisca prema slabim knjievnim djelima kasnog romantizma u kojima je dolazilo do izraaja osjeanje "turkofobije", kako ga je kasnije nazvao Jovan Skerli, i potrebno je istaknuti ideju tolerancije i bratstva shvaenu kao imperativ vremena. "Jer Muhamedovci u Bosni i Hercegovini" - kae se u lanku - "krv su nae krvi, listak nae gore, a sinci davnanje, jedne nae majke. Pa bi trebali za

njima da se uzdrimo od svakoga vreanja, ruganja i pogrivanja njihovih svetinja." Taj stav je 1912. potcrtao jo jae Vladimir orovi u Bosanskoj vili. Osjeajui dobro vremenitost pojedinih motiva i stavova u knjievnosti, orovi se u svome lanku Muslimalli u naoj ranijoj knjievnosti kritiki osvrnuo na ranije karakterizacije Bonjaka kao neovjenih polubarbara koje im je "u nemogunoj i nevjerovatnoj mjeri davala naa romantina pripovijetka", istiui odluno da se ti pogledi moraju mijenjati uporedo sa prouavanjem spomenika njihove kulture, a sa svoje strane on je dao pregled bosanskomuslimanskog knjievnog rada u starijim razdobljima. Sve je to sluilo uklanjanjupregrada izmeu nacionalnih knjievnosti, intimiziranju njihovom meu i taocima bez razlike vjere i nacionalnosti.

58

postavki i prirodna faza u razvoju, ispoljavanju i ekspanziji njegova duhovnog ivota, u oslobaanju vlastitih negativnih napona prema Turcima, islamu i muslimanima. U dizertaciji je to negativno osjeanje odbojnosti i mrnje bilo potisnuto intelektualnom raspravom, dok je u njegovim pripovijetkama ustupalo pred ekspanzijom stvaralakog doivljaja i vlastitom unutarnjom sklonou i nagonom za njegovim izrazom, o emu svjedoe duboko doivljene morbidne scene kao iz kakvoga psihijatrijskog prirunika. Nije to bila iskljuiva vladavina psihoanalize u tadanjoj suvremenoj literaturi, nego duboka stvaralaka podudarnost i unutarnja potreba za izraavanjem patolokog, poto je u viziru njegova tradicijskog koda i politiko-karijeristike orijentacije jedini prirodan i slobodan otvor tome negativnom izrazu bio prema Bonjacima, kojemu se mogao bez tete i posljedica, uputiti, pa se An,dri prema njemu i usmjerio onako kako je zapoeo/~ Putu Ali;e erzeleza.*44. "Kategorije zla, greha, krivice, iskupljenja, pije tistike i po svojoj etimolokoj prirodi, ukazuju se u veini sluajeva, samo kao injenica 'odozdo"', - pie Dadi. "Takvim ih ini Andrieva visoko razvijena svest o psiholokom." Grijeh, krivica i zlo u Andrievim pripovijetkama prikazujU se, prema Dadievu miljenju, na dva naina, od kojih je prvi opisan i sadran u konstataciji tih pojava, bez konkretne akcije i bez subjektivnog osmiljavanja tih kategorija u linostima, a manifestira se u pripovijetkama Most lin epi, Kod kazalla, Trup i dr., dok drugi nain predstavlja konkretan proces doivljaja u samoj linosti, "detaljan prikaz njene unutranje bolesti, formalno i sadrajno, neposredno uoblienje potpune prirode 'zla''', istie Dadi i navodi pripOVijetke Smrt u Sillll1lovoj tekiji, Mustafa Madar i dr., iz kojih "u vrlo nijansiranom psiholokom procesu ...izvire vreli dah fatainosti, 'greh', 'zlo', 'krivica"'. (Dadi, 115.) "...U njegovim krvolocima, Mustafama i Hafizima", - nastavlja Dadi psihoanalitiki, "u muci koja ih, baene u svet, izjeda, u Marama i Jusufima, u misteriji njihovih 'dua', u sudarima 'tela' i 'duha', u neverovatnoj, upravo paranojakoj strepnji od ivota, od svake njegove manifestacije, u njihovoj truloj zemaljskoj posustalosti - fosforesci-

59

I dok je erzelez bio samo knjievna proba i iskuavanje mogunosti tl negativnom odnosu premard Jl!dl1d murbidJl