ZNAK I JEZIČKI ZNAK Znak je simbol koji upućuje na neki drugi znak, dok jejezički znak se sastoji iz oznake (ima plan izrade) i označenog (predmet – plan sadržaja).  JEZIK I GOVOR Ljudske djelatnosti mogu bti urođene i stečene. Jezička djelatnost je stječena ljdska delatnost.Jezička djelatnost se dijeli na:

JEZIK – apstraktan sistem koji služi za komunikaciju i obavezan je za sve pripadnike jedne skupine

GOVOR - realizacija ili konkretizacija jezika

Funkcija jezika može biti:

komunikativna (verbalna) i umjetnička (estetska)

Komunikacija može biti:

Verbalna Neverbalna

Neverbalna komunikacija uključuje i neglasovne aspekte ponašanja koji se odvijaju u socijalnoj interakciji. Njome prenosimo emocionalno stanje i stavove.Osnovna funkcija jezika je prenošenje aspektnih ideja.  FONETIKA, FONOLOGIJA I LINGVISTIKA FONETIKA – nauka koja proučava govor i nejgovu najmanju jezičku jedinicu glasFONOLOGIJA – proučava jezik i njegovu najmanju jezičku jedinicu tj. fonemLINGVISTIKA – nauko o jeziku  RJEČNIK Rječnik je knjiga koja sadrži sistemski zapisane riječi i može biti:

OPĆE UPOTREBLJIVIH RIJEČI TERMINOLOŠKI ENCIKLOPEDISKI

  

OSOBINE JEZIKA PROIZVOLJNOST – između oznake i označenog nema povezanosti. Osim kod onomatopejskih zvukova (tik-tak, ding-dong, kuc-kuc) i složenica (palikuća, vatrogasac)USVOIVOST – jezik se usvaja i učiPLODNOST – koliko je bogat vokabularSTRUKTURNO DVOJSTVO – u našem jeziku postoje jezičke jedinice bez značenja                       (ima oznaku, a nema označeno) i jezičke jedinice sa značenjem (ima oznaku i označeno)STRUKTUIRANOST – podrazumjeva da svaka jezička jedinica ima svoje mjesto u jezičkom sistemu i putem određenih zakonitosti mogu se vezati sa drugim jezičkim jedinicama IDIOMI Idiom je jezička pojavnost ili sveukupno ostvarenje jednog jezika i može biti:

organski (prirodni) tj. mjesni govor ili narodni govor neorganski (vještački) tj. standardni jezik

Hijerarhiska ljstvica idioma:

STANDARDNI JEZIK NARJEČJE - štokavsko (šta/što), kajkavsko (kaj) i čakavsko (ča/ća) DIJALEKT - istočnohercegovački, zapadnohercegovački, istočnobosanski,

zapadnobosanski i sandžački PODDIJALEKT GOVORNI TIP MJESNI GOVOR IDIOLEKT - pojedinca koji zavisi od njegovih psihofizičkih osobina

Savremeni bosanski, hrvatski i srpski jezi su nastali od istočnohercegovačkog dijalekta i štokavskog (šta – što) narječja.  PRAVOPIS Pravopis može biti:

FONOLOŠKI - čita se kako se piše – zagovornik Vuk S. K. ETIMOLOŠKI - ne čita se kako se piše

Vuk Stefanović Karadžić je rekao:„Piši kao što govoriš, čitaj kako je napisano!“U našem jeziku imamo slovo – grafen – monogram i diagram (lj, nj, dž)Latinica:A, B, C, Ć, Č, D, Đ, DŽ, E, F, G, H, I, J, K, L, LJ, M, N, NJ, O, P, R, S, Š, T, U, V, Z, Ž

Ćirilica:A, B, V, G, D, Đ, E, Ž, Z, I, J, K, L, LJ, M, N, Nj, O, P, R, S, T, Ć, U, F, H, C, Č, Dž, Š  NORME U NAŠEM JEZIKU ORTOEPSKA NORMA – proučava pravila govora tj. pravila akcenat ili naglaskaORTOGRAFSKA NORMA – proučava grafiju – pismo tj. latinicu i ćirilicu i ortografiju – pravopis koji se djeli na fonetski i etimološkiMORFOLOŠKA NORMA – propisuje pravila tvorbe oblika i vrste riječiLEKSIČKA NORMA – proučava riječnikeSINTAKSIČKO–SEMANTIČKA NORMA – propisuje pravila povezivanja leksema ili riječi u veče jezičke cjeline (sintagme, rečenice i vezani tekst (diskurs)STILSKA – propisuje pravila lijepog izražavanja tj. stilski markiran tekstDa bi se jezik normirao mora proći tri faze: propisivanje, opisivanje i popisivanje tj. mora imati praopis, gramatiku i rječnik.   NIVOI JEZIČKE STRUKTURE FONETSKO–FONOLOŠKI NIVO – proučava fonetiku i fonologiju tj. foneme i glasoveMORFOLOŠKO–LEKSIČKI NIVO – proučava morfologiju i leksilogiju tj. morfeme i leksemeSINTAKSIČKO–SEMANTIČKI – proučavaspojeve riječi tj. sintagme, rečenice i vezani tekst (diskurs)  JEZIČKE JEDINICE FONEM – najmanja jezička jedinica koja ima oznaku a nema označeno tj. nema značenje. To su razlikovne jedinice.  Fonemi imaju svoje realizacije tj. svoje varijante – alofoni mogu biti kombinatorni (zavisi od svog predhodnika i sljedbenika) islobodni (zavisi od psihofizičkih karakteristika govornika).MORFEM – čine dva ili više fonema tj. morfem je najmanja razlikovna jedinica koja ima značenje, može a i nemora stajati samaLEKSEM (RIJEČ) – je jezička jedinica kaoja je dio iskaza, a od ostalih dijelova iskaza odvojena je bjelinamaSINTAGMA – je spoj najmanje dvije punoznačne riječi među kojima ne postoji veza između subjekta i predikataREČENICA – je potpuna i zaokružena misao o nekome ili nečemu. Osnovna osobina rečenice je predakitivnost (postojanje ličnog glagolskog oblika)DISKURS (VEZANI TEKST) – je grupa rečenica smisaono povezanih u jednu cjelinu

SLOG – grade dva ili više fonema, slog može biti zatvoren (završava se na samoglasnik) i otvoren (završava se na suglasnik)  AREBICA I BOSANČICA Arebica je nastala ulaskom Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski i kulturni krug. U periodu od 15. do 20. st. u Bosni je na bazi ovoga pisma nastala jedna specifična naporedna pismenost spram pismenosti na bosančici. Bošnjaci, koji su prakticirali islam kao svjetonazor i vjeru, kao moral i kulturu, proizveli su arebicu, arapsko pismo prilagođeno fonetskom sistemu bosanskog jezika. Oni su služili ovim pismom kao i bosančicom, i nisu bili nepismeni. Ovim pismom je nastala jedna neobična, bogata duhom i umjetnosću, književnost, nazvana alhamijado književnost. Najstariji bosanski tekst pisan arapskim pismom je Početnica iz doba Mehmeda II. el- Fatiha (1451.-1481.)U 19. i 20. st. bilo je pokušaja i nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, adaptira fonetici bosanskog jezika. Najuspješniji je bio Džamaludin Čaušević. Njegov način pisanja zvao se matufovača, mektebica (Matuf, nadimak). Štampanje njiga matufovicom završeno je 1941. god.bosančica je osobita inačica. Pojavljuju se još i nazivi: bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, bosanska brzopisna grafija,zapadna varijanta ćirilskog brzopisa, zapadna (bosanska) ćirilica, harvacko pismo, rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo, poljičica, poljička azbukvica, sarpski. Naj poznatiji spomenik na bosančici je povelja Kulina Bana koja je napisana 27. 08. 1189.g. GLAGOLJICA  Glagolica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st. U hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve više je potiskuje latinica. Autorima ovog pisma smatraju se braća Ćiril i Metod. Ćiril  je na osnovu jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige. Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik, Bašćanska ploča.  LATINICA Latinica je poznata kao Rimska abeceda, ali su je sastavili stari Latin. Latinica je najpopularnije pismo u svijetu. Službeno pismo bosanskog jezika i većine jezika zapadne i srednje evrope, kao i područja svijeta gdje su vladale Evropske zemlje u 19. vijeku.  ĆIRILICA Već se u 10. stoljeću među Ćirilovim učenicima u Bugarskoj pojavilo drugo pismo - ćirilica. Iako nosi ime po Ćirilu, ćirilica nije njegovo djelo. Ćirilica je

stvorena na temelju grčkog alfabeta u smislu povezivanja slavenskih pravoslavnih crkava s grčkom, što se kosi s Ćirilovim zamislima o neutralnosti. Prva knjiga pisana tim pismom je Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483 koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.  BEGOVICA Begovica je pismo sandžak-begova. Još se koristi naziv žensko pismo, jer su njime pisale najčešće žene. Ovo pismo je jako slično bosančici. GOVORNI ORGANI Postoje dva tipa govornih organa:

POMIČNI - grkljan, glasiljke, nepce s resicom, jezik, donja čeljust, ždrijelne stjenke, usne

NEPOMIČNI - tvrdo nepce, gornja čeljust, zubi

NASTANAK GLASA Zračna struja prolazi iz pluća kroz dušnik i provlači se kroz grkljan s glasiljkama – tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi ždrijelo. Ono vodi u usnu i nosnu šupljinu. Te šupljine služe kao rezonatori (za pojačavanje glasa). U njima zračna struja dobiva konačni oblik.   FONOLOŠKI USLOVLJENE ALTERACIJE  JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI Često nam u izgovoru dolaze dva konsonanta koja su teška za izgovor. Tada jedan glas u okviru konsonantske grupe utiče na drugi kako bi mu se približio u artikulaciji, što je dovodi doo olakšanja izgovora. Na taj način, pored ostalog se vrši i jednačenje ili asimilacija suglasnika po zvučnosti. Genitiv se kod imenica muškog roda tvori dodavanjem nastavka –a (grad-a; igrač-a). Na isti način ne može se tvoriti vravac-a, jer se kod ove imenice u genitivu jednine se javlja nepostojano A između B i C, pa će genitiv te imenice glasiti vrapac =>vrabca.Kod ove imenice u genitivu se dodiruje B i C, koj po pravilu o ograničenju u disimilaciji ne mogu tako ostati jer su pitrebna dva bezvučna konsonanta radi lakšeg izgovora. Umjesto B dolaizi fonem P, pa će biti vrapca a ne vrabca. To kazuju da se ispred bezvučnog može ostaviti samo bezvučni suglasnik.Ipak s druge strane ispred zvučnog suglasnika mogu se ostaviti samo zvučni suglasnici. Npr. riječ svadba nastala je od riječi svat dodavanjem

nastavka –ba: svat-ba. U svadba je dakle, nakon dodirivanja T i B, fonem T ostvaren kao zvučno D.Prema tome, kada se u riječi jedan do drugog u konsonantnoj grupi nađu dva konsonanta nejednaka po zvučnosti, oni se jednače i to tako da se prvi prilagođava drugom prelazeći u svoj zvučni parnjak. Tu se dakle , radi o regresivnoj promjeni glasova.Ovo jednačenje obuhvata grupu od sedam parova zvučnih i bezzvučnih konsonanata pa tako imamo aliteracije:B>P, D>T, G>K, Z>S, Ž>Š, Đ>Ć, Dž>Č

hljeb-čić>hljepčić; vrabac>vrapac; top-džija>tobdžija; ljub-ka>ljupka pod-pis>potpis; dohod-ak>dohodak; slad-ko>slatko burek-bžija>buregdžija; svak-da>svagda bez-pravan>bespravan; polaz-ka>polaska tež-ka>teška; drž-ka>drša smeđ-kast>smećkasta svedoč-ba>svjedodžba

Bezvučni F, H, C nemaju svog parnjaka, sto znači da će se oni pred zvučnim ostvariti sam kao F, H, C, kao npr. u riječima: aHBab, pinCGauer, laFDŽija, VeHBija, ŠeHZija i sl. U tom slučaju alternacije su F>Ø; H>Ø; C>ØJednačenjese uvijek vrši u izgovoru, ali se ne primjenjuje u pisanju kod konsonantskih grupa DS i DŠ. Piše se samo: preDSjednik; poDŠišati; oDŠišati; graDSki; iako se izgovara preTSjednik, poDŠišati i sl.   JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO MJESTU I NAČINU TVORB Ova promjena je uža od jednačenja po zvučnosti – ona obuhvata suglasnike S, Z, N i neto rjeđe suglasnik H. Zasnovana je na različitosti artikuliranih osobina konsonanata i javlja se kao posljedica ograničenja distribucije fonema.U određenim pozicijama suglasnici S i Z koji su stujni zubni, te H kao strujni i velarni ostvaruju se kao Š i Ž kad se nađu ispred prednonepčanih suglasnika: Š, Ž, Č, Dž, Ć, Nj, Lj, J,  a alveolarno N kao M ispred bilabijala P i B, pa imamo alternacije: S>Š; Z>Ž; H>Š; N>M

S radi lakšeg izgovora ostvaruje se kao Š: misao-miSLJu>mišlju, list-liSĆe>lišće prositi-proSNJa>proŠNJa; nositi-noSNJa>noŠNJa

Z se ostvaruje kao Ž: paziti-paZNJa>paŽNJa; gozd-goZDe>groŽĐe; H se ostvaruje kao Š: trbuh-trbuHČić>trbuŠĆić; orah-oraHČić>oraŠČić;

Bihać-BiHĆanin>BiŠĆanin; drhtati-drHĆem>drŠĆem N se ostvaruje kao M: stan-staNBeni>staMBeni; prehrana-prehraNBeni>

prehraMBeni; crn-crNPurast>crNPurast.

Od ovaga pravila ima izuzetak kada se S i Z ipak ostvaruju u svojoj tipičnoj realizaciji:

Na kraju prefiksa: up. s-ljubiti>sljubiti; raz-ljutiti>razljubiti Ispred  LJ i NJ nastalih u procesu ijekavskog jotovanja: slijep>sljepoća;

snijeg>sniježni; njedra>iznjedriti

To navodi na zaključak da se ovkvim slučajevima počeli da slabe fonološki razlozi za ograničenje u distibuciji iako u narodnim govorima još uvijek ima tako ogramičenje: ŠLJubiti, raŽLJubiti, ŠLJez i sl.   GUBLJENJE SUGLASNIKA Gubljenje suglasnika također je ograničenje u distribuciji fonema, ali nije iste prirode kao i jednačenje. Dok su jednačenja posljedica ograničenja s obzirom na različite akustične i artikulatorne osobine fonema u grupi konsonanata, gubljenje suglasnika je rezultat ograničenja u distribuciji fonema istih ili sličnih artikulatornih osobina u konsonantskoj grupi. Kod jednačenja fonema se prilagođava narednoj, dok se kod gubljenja suglasnika  ostvaruje nulta vrijednost.Alternacija je konsonant-nulta vijednost.U konsonantnoj grupi se ne mogu ostvariti dvije iste foneme, pa se jedna od njih u tom slučaju mora ispuniti, izostaviti: bez-zvučan>bezvučan; bez-zakonje>bezakonje; rus-ski>ruski; raz-žaliti>raž-žaliti>ražalit; raz-širi-ti>ras-širiti>raš-širiti>raširiti; raz-sipati>ras –sipati>rasipatiGubljenje jedne od fonema događa se u poziciji koja je direktno omogućava tvorbom riječi (bez-zvučni>bezvučni), a u nekim su slučajevima, osim tvorbe (razširiti>rasširiti>rašširiti>raširiti), zastuljeni su, prije gublenja suglasnika, jednačenje po zvučnosti i mjestu tvorbe.Suglasnici D i T ne ostvaruju se ispred C, Č, Ć, Đ, Dž, pošto se redi o afrikatama u kojima su jedan od elemenata (TS=C, TŠ=Č, TJ=Ć, DJ=Đ, DŽ=Dž itd). Stoga u toj poziciji ispadaju: gubitak>gubici (nom.mn.) gubitki>gubici, otac>oca (gen.jed) od otca, inatdžija-inaddžija>inadžija itd.U genitivu jednine imenica otac: otca između T i C je javlja se ne postojano A i formira se konsonatska grupa TC, koja bi mogla ostati tako s obzirom na jednačenje po zvučnosti. Ipak T ovdje nastaje ispred C, a razlog je u tome što fonem C ima artikulacionu rerpeku kao T, a na kraju kao S, pa se doživljava kao spoj TS. Ako riječ ota napišemo se tako prikazanima C: oTTSa, vidi se da je jedan uz drugog dva ista suglasnika, što po pravilu vodi ispadanju jedng T. Ostalo je oTSa, tj. oCa. Isti proces imamo i u nominativu množine: gubici mn. gubiTTSi, s tim što se prije toga K ispred I ostvarilo C: gubitnik>gubici.Kod riječi INADŽIJA na INAT dodan je sufiks –DŽIJA: inat-džija. Fonem T u toj poziciji ostvaruje se kao D: inaDDŽija. Pošto se ne može ostvariti skup DDŽ (D je jedan od elemenata afrikata DŽ), D mora ispasti i ostaje inaDŽija.Ovo se međutim, ne ostvaruje u pisanju riječi kod kojih se prefiks završava sa D i T a koji su ispred afrikata: odcvrkutati>ot-cvrkutati (jednačenje suglasnika po zvučnosti), podčiniti>potčiniti, otcijepati, poddžarnuti,

otćušnuti itd. Mada se izgovara bez T i D sa malo produženim izgovorom afrikata iza njih.Suglasnici T i D ne ostvaruju se između S, Z, Š, Ž i nekog drugog suglasnika ili sonanta, osim R i V, zbog toga što bi se stvorila tri suglasnika koja je teško izgovoriti: zalistak-zaliSTKa> zaliska; naprstak-naprSTKa>naprSKa;BoleSTLJiv>boleŠLJiv; uSTMeni>uSMeni; radoSTNa >radoSNa; maSTNa>maSNa, nuŽDNo>nuŽNo; mijeSTNi>njeSNi itd. Dakle, kad se ostvari skupina od tri suglasnika, ona se pojednostavljuje ispadanjem D ili T.U pisanju je izuzetak od ovoga grupa STN kod pridjeva izvedenih nastavkom –NI od riječi stranog porijeka: azbeSTNI, proteSTNI, aoriSTNI, kao i grupa STK kada se nađe u imenicama ženskog roda tipa: feminiSTKinja, teiSTKinja, mada i u ovim slučajevima u izgovoru ispada konsonant T.   MORFOLOŠKI USLOVLJENE ALITERACIJE  PALATALIZACIJE Palatalizacijama nazivamo zamjenjivanje nepalatalnih  suglasnika K, G, H palatalnim suglasnicima Č, Ž, Š odnosno C, Z, S u određenim morfološkim kategorijama. Naprimjer velarno K ispred E ostvarije se kao Č u vokativu jednine. Ali danas ta promjena nije fonološki uslojena aliteracija jer se K može ostvariti u svojoj tipičnoj realizaciji ispred E, npr. u akuzativu množine (radnike, majke). Dakle ispred E nije došlo do promjene kao u prvom slučaju.  PRVA PALATALIZACIJA Zamjenjivanje velarnih ili zadnjonepčanih K, G, Hpalatalnim Č, Ž, Š nazivamo prva palatalizacija, pa se javljaju aliteracije K>Č; G>Ž; H>Š u sljedećim morfološkim normama:

Ispred vokala E u vokativu jednine: vojniK>vojniČe; vraG>vraŽe; duH>duŠe; u prezentu: vuKu>vuČem; stiGu>stiŽem; vrHu>vrŠem; i trpnom pridjevu: peKu>peČen; stiGu>sttiŽem; izvrHu>izvrŠen.

Ispred vokala I u tvorbi riječi sufiksalnim morfemom: junaK-ina>junaČina; roG-ina> roŽina; trbuH-ina>trbuŠina; dječaK-ić>dječaČić; vaG-ić>vraŽić; straH-ilo>straŠilo.

Ispred  vokala A koji se nalazi na mjestu vokala prednjeg reda: trK-a>trČati; daH-ak> daŠak. Ustvari u ovom A skrivaju se praslavenski mehki poluglas i staro jat ispred kojih su K, G, H također davali Č, Ž, Š. U riječima trčAti i bježAnje nekad je bio jat koji je iza palatalnih suglasnika dao A, dok je u dašAk nastavak imao poluglas koji je imao A.

Suglasnici Č, Ž, Š su mogli nastati od K, G, H i jotovanjem, pa se često ne vidi razlika između ove promjene i palatalizacije. Prezentski oblici vičem, plačem, stružem, mašem imaju prednjonepčane suglasnike nastale jotovanjem. Razlikuju se od oblika vučem, stižem, vešem u kojima su suglasnici Č, Ž, Š nastali palatalizacijom. Razliku pokazuje treće lice množine prezenta u kojem, kad je izvršena palatalizacija, ostaju ne izmjenjeni K, G, H (vučem-vuku; stižem-stigu; vršem-vrhu), dok je kod jotovanja u tom licu umjesto velara prednjonepčani suglasnik (pačem-plaču, mašem-mašu, stružem-stružu).Prednjonepčani Č, Ž, Š ne ostvaruju se u mnogim kategorijama riječi pod utjecajem analogije, zbog tendencije za čuvanjem osnove ili su riječi novijeg obrazovanja.Kod prisvojnih pridjeva načinjenih nastavkom –IN sa izvršenom palatalizacijom su likovi majčin, djevojčin, ali je nema u: sekin, zekin, bakin, kokin, pa prema tome analogijom i: majkin, djevojkin.Velari su neizmjenjeni i u oblicima pridjeva: tetkin, patkin, crnkin, bjelkin, slugin, agin, snahin, jer da se ostvare kao Č, Ž, Š došlo bi do deformacije  osnove, te promjene značenja riječi.Promjene velara nema ni kod pridjeva načinjenih nastavkom –IN od vlastitih imenica: Hankin, Ankin, Bosankin, Slovenkin, Mahin, Vahin itd.Ako bi palatalizacijom nastao glasovni sklop podložan promjeni, velar također ostaje, npr. u konsonantskim grpama ČK i ZG: toččkić, mazgić itd.  DRUGA PALATALIZACIAJA – SBILARIZACIJA Zamjenjivanje velara K, G, H sa C, Z, S ispred I naziva se druga palatalizacija ili sibilarizacija, pri čemu se javlja alternacija K>C, G>Z, H>S:

U dativu i lokativu imenica ženskog roda čija se osnova završava na jedan od velarnih suglasnika: ruKa>ruCi; noGa>noZi; epoHa>epoSi.

U nominativu, dativu, instrumentalu i lokativu množine imenica kod kojih je u vokaivu jednine izvršena prva palatalizacija: radniK-i>radniCi; razloG-i>razloZi; trbuH-i>trbuSi.

Odstupanje od ove promjene su brojne. Pojedini olici se mogu javiti i sa izvršenom promjenom, ali i bez promjene K, G, H.Promjena nije izvršena u dativu jednine imenica: kocki, mazgi, tezgi, mački, motki, praćki, četki, tetki, baki, seki, itd. Jer bi to uslovilo deformaciju osnove i pomjenu značenja.U istom padežu određen broj riječi ima naporedne oblike: buhi-busi; epohi-eposi itd.Suglasnici K, G, H nisu promjenjeni ni ispred I u nastavku za oblike množine pridjeva i zamjenica: jak.jakim, dug-dugim, suh-suhim, i sl. Kod starijih pisaca nalazimo refleks druge palatalizacije: mnozi, druzim, nekolici i sl. U nominativu je bilo I u nastavku za oblike, dok je u zavisnim padežima na tom mjestu bio vokal zadnjeg reda ispred kojeg nije bilo palatalizacije. Kasnije je taj vokal zadnjeg reda dao I koji se iza zavisnih

padeža prenosilo i u nominativ. U današnjem jeziku se uslovilo da nema promjena ni u jednom ni u drugom slučaju.    JOTOVANJE Ispred palatalnog J nisu ostvareni u svojoj karakterističnoj realizaciji brojnih suglasnika. U izvođenju komparativa na osnovni oblik riječi dodaje se nastavak –JI: ljut-ji>ljući, brz-ji>brži, tvrd-ji>tvrđi, mad-ji>mlađi, drag-ji>draži i sl. Umjesto duglasnika T, D, Z, G pod utjecajem J ostvareni su njima najbliži palatalni Ć, Đ, Ž.Ovakva promjena suglasnika u nauci se naziva jotovanje prema grčkom imenu jota (iota) za suglasnik J. Za razliku od palatalizacie u kojoj su uzročnici te promjene vokali prednjeg reda ostvarili u riječima, palatal J je najčešće nastalo nakon završnog procesa. Ustvari, jotovanjem su se ostvarila dva palatala koji su mogli stajati jedan uz drugog pa je moralo ispalo J.U nauci o jeziku jotovanje se, kao i palatalizacija, klasifikuje u morfološke pojave. Ta klasifikacija je formalna, zasnovana na morfološkim  koji su mjom obuhvaćeni. U Vezi sa tim, razlikuju se dvije vrste jotovanja; staro i novo, odnosno nova jotovanja jer ih ima više. Pošto su se jotovanja vršila u prošlosti, oblici u kojima su se izvršili u današnjem jeziku čuvju se po tradiciji.U većini slučajeva između starog i novog jotovanja nema razlike. Razliku između komoarativa tvrđi pridjva tvrd i instrumentala  jednine glađu od imenice glad otkriva nam historijska gramatikika. U prvom slučaju je staro jotovanje izvršeno još u praslavenskom jeziku, a u drugom novom jotovanju je vršeno tek nakon guljenja poluglasa koji je oneomogućio dodir nepalatalnog suglasnika J: glad-ju>glađu. Sve do gubljenja poluglasa nepalatalno D je imalo svoju tipičnu distribuciju.Rezultati novog i starog jotovanja nisu uvijek isti sa stanovišta savvremenog jezika. U nekim oblicima i nakon izvršene promjene ostvaruje se fonem J. Na primjer u trpnom pridjevu muk-i-en>muk-jen>mučen.Svi nepalatalni suglasnici nisu s ejotovali na isti način. Kad se usneni B, P, M, V došli u dodir sa J, grupe BJ, PJ, MJ, VJ nije bilo jednostavno izgovoriti, pa su one razbijene prelaznim glasom L, koje se jotovalo ostvarujući se kao LJ. Za ovo nalauimo primjere i u starom i u novom jotovanju; grub-ji>grub-l-ji>grublji, kapati>kap-l-je>kaplje. Ustvari, nisu ni jotovani usmeni suglasnici, nogo ovo umetnuti L, koji se naziva empetetsko L ili empentetikum.  PRELAZAK L u O - VOKALIZACIJA Zamjena konsonanta L na kraju riječi ili sloga vokalom O naziva se još i vokalizaija. Ta razmjena je izvršena u starijem jeziku, a u  današnjem jesziku je morfološka promjena. U savremenom jeziku imamo oblike sa

vokalom O: radio<radili, kota<kotlovi, i oblike sa nezamjenjivanjem L: radila, kotla. Čime se ostvaruje aliteracija L>O. To su još i oblici u kojima je tipična realizacija L: bol, val, žalba, molba pa nema aliteracije sa O.U muškom rodu jedine glagolskog pridjeva radnog doiveno O je postalo distributivna oznaka ovog oblika, kao što je na primjer –LA nastavak za jedninu ženskog roda: čitao<čitala. Tako je i kod pridjeva: veseo<vesela.Kod imenica muškog roda i ženskog roda sa nepostojanim A ovo O je distribucija prema drugim oblicima u paradigmi: kotao<kotla.Imenice na –LAC sa značenja vršioca radnje čitalac-čitaoc-čitaocu-čitalaca-čitaocima. Posebno navodimo pošto kod njih trba razlikovati oblike u kojima je bila vokalizacija L sa O od onih gdje je nema. Ovdje se vokal O može javiti i analogijom: jedan nosioc, pet nosioca, a teba: jedan nosilac, pet nosilaca i sl.Ako su imenice na –LAC od jednosložne glasovne osnove i znače nosioca neke osobine, mahom su bez vokalizacije L: tkalac-tkalaca, ili mogu biti oba slučaja: pogorijelac-pogorijelca i pogorioca. Međutim, samo je imalac-imaoc.Imenice na –LAC koje nisu izvedene od glagola nego od drugih riječi nemaju vokalizaciju L: bijelac-bjelca, nevaljalac-nevaljalac.Dvostruki oblik ima znatan broj imenica i pridjeva: predio i predjela, razbio i razbila.Niz je naših riječi bez zamjene L u O: bol, bolnica, glagol, ždral, molba, kao i posuđenice iz drugih jezika: bal, palma, žurnal, telal.U vezi sa zamjenom L sa O u riječima kod kojih se na krajnju formiraju grupe vokala –AO,    -EO, -UO u razgovornom jeziku vrši se asimilacija (jednačenje) vokala: čuvao-čuvoo-čuvo. Ta pojava se javlja u kombinaciji sa kontrakcijom vokala, koji se sastoji u sažimanju dva ista vokala u jedan sa dužinom. Standardni oblici, naravno, imaju neizmjenjive pomenute grupe vokala.  NEPOSTOJANO A Uporedimo li nominativ imenice momak sa ostalim padežima jednine: momak, momku, momkom itd, zapazićemo da samo nominativ ima A između konsonanata M i K. Taj vokal, dakle, nije postojan, jer se negdje jvlja a negdje ge nema, pa se zato zove nepostojano A. Ustvari, alterniraju vokal A i nulti stepen.Alternacija A> Ø imamo u sljedećim kategorijama riječi:

Imenice muškog roda imaju A u nominativu jednine i genitivu množine: konac-konaca, lovac-lovca, koje se ne javlja u ostalim padežima: konac-koncu-konci-koncima.

Imenice ženskog i srednjeg roda ovo A imaju samo u genitvu množine: ovca-ovaca.

Kod pridjeva je jednina muškog roda: modar-modra-modro-modri. Kod radnog pridjeva također u jednini muškog roda; tresao-tresla-treslo-

tresli.

 

   MORFOLOGIJA Dio nauko je jeziku koji se bavi tvorbom riječi, vrstama riječi i njihovim osobinama – naziva se MORFOLOGIJA. Međutim, ona se može vaviti u dva vida:

MORFOLOGIJA U UŽEM SMISLI – bavi se samo vrstama riječi i njigovim oblicima

MORFOLOGIJA U ŠIREM SMISLU – bavi se vrstom, oblicima i tvorbi riječi

Ovaj vaj dio mauke o jeziku nazvan je prema imenu svoje osnovne jezičke jedinice – MORFEMA.   MORFEM(A) MORFRM je najmanji dio riječi koji ima svoje značenje ili gramatičku službu u rečenici. Slaganjem morfema dobijamo jedinice višeg reda – lekseme ili riječi.Po značenju morfeme dijelimo na:

LEKSIČKI - vanjezički nosioc značenja riječi GRAMATIČKI – dobija značenje iz jezika, odnosno iz gramatike. Imaju

gramatičko značenje (rod, broj i padež).

 Podjela morfema po položaju:

KORJENSKI – nosi osnovno leksičko značenje riječi. To značenje ostaje u svim oblicima promjene riječi kao i u riječima koje se od nje grade. To je zapravo korijen riječi koji upučuje na njeno porijeklo i na srodnot po značenju sa drugim riječima.

PREFIKSALNI – stoje ispred korjenskog morfema (PO-zvati) SUFIKSALNI – stoje iza korjenskog morfema (put-IĆ) AFIKSALNI – ujedinjenje prefiksalnog i sufiksalnog morfema i mogu biti: DERIVACISKI – tvore nove riječi oa se još nazivaju tvorbeni morfemi. Mjima

se babi tvorba riječi tj. morfologija u širem smislu i tu spadaju:

    PREFIKSI (iz-učiti) INFIKSI (izuč-ava-ti) SUFIKSI (prozor-čić)

RELACIJSKI – drugo ime za gramatički morfem. To su zapravo nastavci za različite oblike iste riječi

NULTI – svaki oblik riječi ne mora imati relaciski morfem. Ove riječi se sastoji od dva morfema: korjenskog i nultog. Obilježava se znakom – Ø.

INFIKS – povezuje korjenki i gramatički morfem (jaj-ET-u) i najčešće služe za tvorbu osnova nekih oblika riječi.

ITERFIKSALNI – povezuje dva korjenska morfema u jednu riječ (kuć-E-pazitelj)

   MORF I ALOMORF Konkretna govorna ralizacijamorfema maziva se  MORF. Kako morfemi učestvuju u stvaranju leksema tako dolazi i do distribucije foneama i fonoloških skupina i tako dolazi do djelimične izmjene fonološkog sklopa kod određne morfem ove izmjene se nazivaju ALOMORF (moremska varijanta).    MORFOLOŠKE OSOBINE Riječi mogu biti objedinjene u skupine prema različitim kritikaka. TVORBENA PORODICA još se naziva porodica riječi. Objedinjuje riječi sa zajedničkim korjenskim morfemom koji je istovremeno nosilac srednjeg značenja svih. U ovu skupinu spadaju:

IMENICE GLAGOLI PRIDJEVI

 -Ø = RAD (imenica)-ni = RADNI (pridjev)-iti = RADITI (glagol)RAD               -nik = RADNIK (imenica)                        -nica = RADNICA (imenica)                        -nja = RADNJA (imenica)                        -ukati = RADUKATI (glagol)                        -iša = RADIŠA (imenica) MORFEM I LEKSEM (RIJEČ) Raščlanjivanje više jezičk jedinice na niže jedinice naziva se  KONSTITUENT, dok je INTEGRITET viša jezička jedinica u kojoj se nalazi konstiturnt. Korjenski morfem koji konstituira riječ bez derivacijskih i gramatičkih morfema naziva se SLOBODNI MORFEM. VEZANI MORFEM nema ovu osobinu jer su značajski vezani za korijen.

  GRAMATIČKE KATEGORIJE GRAMATIČKA KATEGORIJA je dvojstvo gramatičkog značenja i formule oznake kojom se ona izražava i mogu biti:

RIJEČI                       čine morfološku strukturu jezika OBLIKA RIJEČI              (pručava morfologija) POLOŽAJ RIJEČI                           sintaksička struktura jezika KONSTRUKCIJA RIJEČI                   (proučava sintaksa)

  OBLICI RIJEČI Oblici riječi su:

ROD – muški, ženski i srednji BROJ – jednina (singular) i množina (plural) PADEŽ – oblici imenskih riječi koji obilježava odnose među riječima i ima ih

sedam: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, volativ, instrumental i lokativ LICE –  oblici obilježeni ličnom zamjenicom ili ličnim glagolskim oblikom: 1.lice – KOJE GOVORI, 2.lice – KOME SE GOVORI, 3.lice – O KOME SE GOVORI VRIJEME – oblici za vrijeme trajanja glagolske radnje, stanja i zvivanje: PROŠLO SADAŠNJE BUDUĆE NAČIN – oblici koji označavaju na koji se način odvija radnja, stanje i

zbivanja: INDIKATIV RELATIV POTENCIJAL IMPERATIV STANJE – oblici za izražavanje perspektivr radnje: AKTIV – usmjerenost na vršioce radnje PASIV – usmjerenost na radnju, odnosno na radnju, odnosno na objekat

radnje GLAGOLSKI VID – oblici pomoću kojih se izražava trajanje glagolske radnje,

stanja i zbivanja: SVRŠENI NESVRŠENI KOMPARACIJA – oblici za izražavanje nejednakih osobina ili veličina

iskazanih pridjeva i nekim prilozima: POZITIV KOMPARATIV SUPERLATIV

VRSTE RIJEČI Kombiniranjem semantičkog, morfološkog i sintaksičkog kriterija riječi dijelimo na deset vrsta:  

1. Imenice2. Pridjevi3. Zamjenice4. Brojevi5. Glagoli6. Prilozi7. Prijedlozi8. Uzvici9. Rječice

10.  veznici Riječi se mogu podijeliti prema promjenjivosti:

PROMJENJIVE – one koje imaju svojstvo promjene oblika u različitim položajima, to su: imenice, zamjenice, pridjevi i glagoli

NEPROMJENJIVE – one koje u svojoj poziciji zadržavaj svoj oblik, to su: prijedlozi, veznici, uzvici, rječice.

POLUPROMJENJIVE – one koje mogu, a i ne moraju promijeniti svoj oblik, to su: brojevi i prilozi

Riječi se mogu podijeliti i prema punoznačnosti:

PUNOZNAČNE –  su nosioci leksičkog značenja. Imaju pojmove ili upućuju na njih i to su:

PRMJENJIVE POLUPROMJENJIVE NEPUNOZNAČNE – služe za izricanje prostornog, vremenskog ili nekog

drugog odnosa između onog sto znače punonačne riječi i to su: NEPUNOZNAČNE

 Promjenjive vrste riječi podliježu:

DEKLINACIJA – skup oblika koji iskazuje različite odnose u koje ulaze imenske riječi: IMENICE, ZAMJENICE i PROMJENJIVI BROJEVI. Mijenjanje oblika po padežnim oblicima. Padež od riječi „padati“ tj. riječ pada iz jednog padežnog oblika u drugi.

KONJUGACIJA – skup oblika kojima se označava vremendki tok u odnosu na trenutak govora. Od latinske riječi coniugare kaja znači „sprezanje“ tj. vezuje ili sastavlja sa licem. Po sistemu konjugacije se mijenjaju GLAGOLI.

KOMPARACIJA – skup oblika koji iskazuje različitu količinu neke osobine. Latinski comparare što znači „usporediti“. To je uspoređivanje dvije ili višr

pojmova po nekoj njihovoj zajedničkoj osobini. Još se naziva poređenje i stepenovanje. Stepenuju se OPISNI PRIDJEVI.

  FONETIKA I FONOLOGIJAGLASOVIGlasovi se posmatraju i proučavaju onako kako se tvore ili onako kako se čuju.Fonetika je lingvistička disciplina koja izučava glasove i njihove promjene sa fiziološko-akustičnog aspekta. Ona opisuje glasove kao fiziološke pojeave, tj. rad govornih organa pri proizvodnji svakog od tih glasova. Također opisuje i glasove i sa aspekta kretanja zračne struje  kroz govorne organe – posmatra ih kao akustične pojave, za koje važe fizički zakoni.Glas je najmanja jezička jedinica koja služi za razliovanje značenja. On je nosilac razlike u značenju – on je najmanja razlikovna jezička jedinica.Fonologija je lingvistička disciplina koja proučava glasove kao razlikovne jedinice. Sa aspekta fonologije glas je zvuk koji služi za razlikovanje značenja.Najmanja jezika jedinica koja je nosilac fiziološko-akustičnih svojstava u fonetici naziva se glas, a najmanja jezička jedinica pomoću koje se razlikuje značenje u fonogiji se naziva fonem (fonema).Zvukovi koji u jeziku nisu nosioci razlike u značennju, već su samo različite mogućnosti izgovora istog glasa, ne predstavlja zaseban fonem, već samo glasovno ostvarenje glasovne raznovsnosti jednog istog fonema – alofon (alofona).Bosanski jezik ima 30 glasova, odnosno fonema. Svaki od njih se javlja sa svojim fiziološko-akustičnim svojstvima, a svaki se u isto vrijeme može javiti i kao (najmanja) jezička jedinica za razlikovanje značenja.Glas se sastoji od svoja tri sastavna dijela (elementa):

1. Jačina glasa – zavisi od snage podsticaja što pokreće tijelo koje trepti. Zavisi od udaljenosti između normalnog položaja trepteđeg tijela  i najudaljenije tačke do koje to treperenje dopire.

2. Visina glasa – zavisi od broja, odnosno brzine treptanja.3. Boja glasa – zavisi od veličine i oblika rezonatora. Svaki glas ima svoju

posebnu boju zato što se oblik rezoniranja kod svakog pojedinca unekoliko razlikuje.

   NASTANAK GLASA Zračna struja prolazi iz pluća kroz dušnik i provlači se kroz grkljan s glasiljkama – tu dobiva oblik glasa. Zatim dolazi u grlo nad kojim se nalazi ždrijelo. Ono vodi u usnu i nosnu šupljinu. Te šupljine služe kao rezonatori (za pojačavanje glasa). U njima zračna struja dobiva konačni oblik. GOVORNI ORGANI

 Postoje tri grupe govornih organa:

1. Prva grupa – pluća, dušnik i grkljan su govorni organi koji služe za prikupljanje i istiskanje zračne struje, te za njeno sprovođenje i usmjeravanje.

2. Druga grupa – jezik, usne, zubi, desni, tvrdo nepce, mehko nepce, resica i glasne žice su organi koji učestvuju u proizvodnji glasova svojim pokretanjem ili se na njima ti glasovi stvaraju.

3. Treća gupa – ždrijelo, usne i nosna duplja koji pojačavaju, daju im poseban ton i boju, dakle, imaju funkciju rezonatora.

 GLASOVI – VOKALI, SONANTI I KONSONANTI SAMOGLASNICI (VOKALI)  su a, e, i, o, u (vokalski trougao) To su glasovi koji pri izgovoru nemaju prepreka.  GLASNICI (SONANTI)  su j, lj, m, n, nj, r,v (Mnogi ljudi rado vole jedu lubenicu na njivi). To su glasovi sa polupreprekom i djele se: Prema načinu tvorbe na:NOSNI - m, n, nj.LATERARE – BOČNE -  l, j.VIBRANTI – r.POLUVOKALI – j.STRUJNI – v. Prema mjestu tvorbe:USNO-ZUBNI – v.ALVEOLARNI – r, l, n.PREDNJOMNEPČANI - PALATALNI – j, lj, nj.DVOUSNENI – m.   SUGLASNICI (KOSONANTI) su b, p, d,  t, g, k, z, s, ž, š,dž, č, đ, f, c, h. To su glasovi sa preprekom i djele se: Prema zvučnosti:ZVUČNI: B D G Z Ž Dž Đ - zategnute glasiljkeBEZVUČNI: P T K S Š Č Ć F H C - opuštene glasiljkeNEUTRALNI: V, j, l,m, nj, n, r, lj - Zvonačnici Prema mjestu tvorbe:USNENI-LABIJALNI – b, p, fZUBNI-DENTALNI – d, t, c, z, s.PREDNJONEPČANI - PALATALNI – dž, č, đ, ć, ž, š.ZADNJONEPČANI - VELARNI – k, g, h.

 Prema načinu tvorbe:EKSPLOZIVNI-PRASKAVI – b, p, d, t, g, k.SLIVENI - AFRIKATIVNI – c, č, ć, đ, dž.STRUJNI - FRIKATIVNI – f, h, s, š, z, ž.  GEMINIRANI (UDVOJENI) GLASOVIU bosanskom jeziku najčešća je gemonacija (udvajanje) sonanata u riječima orijentalnog porijeka, prema izvornom izgovoru u arapskom. GLASOVI I SLOGGlasovi se rijetko izgovaraju sami. Zato što se glas najčešće izgovara u dodiru sa drugim glasom, njegove osobine se donekle mijenjaju. Glasovi se jedni drugima prilagođavaju, te zbog toga dolazi i do samih glasovnih promjena.Osnovna glasovna jedinica koja se izgovara jednim artikulacionim pokretom naziva se slog. Slog može biti i jedan glas, ali je to obavezno samoglasnik. Može ga sačinjavati i više glasova, od kojih je jedan obavezno samoglasnik ili suglasnik sa slogotvornom funkcijom.U zavisnosti od toga kako se slog završava, mogu biti:

1. Otvoreni (završava sa samoglasnikom)2. Zatvoren (završava sa suglasnikom ili sonantom).

   MORFONOLOGIJADio gramatike koji proučava i opisuje glasovni sastav riječi i to što se dešava sa glasovima u različitim oblicima riječi i u tvorbi riječi, naziva se morfonologijaAkcenat u bosanskom jeziku može biti:

1. Kratkosilazni – izgovara se kratko, pri čemu jačina i visina tona naglo i istovremeno padaju

2. Kratkouzlazni – izovara se kratko pri čemu visina tona raste, a jačina izgovora opada pri završetku izgovara naglašenog sloga

3. Dugosilazni – izgovara se dugo, pri čemu je ton u početku visok, a zatim se istovremeno sa jačinom izgovara i upadljivo spušta

4. Dugouzlazni – izgovara se dugo, pri čemu visina tona slabo raste, na taj način da ga jačina izgovora gotovo ne može pratiti i dah se gotovo gubi

 

dijalekti, funkcionalni stilovi-          razlika izmedju nepostojanog a i pokretnog a-           podjela suglasnika, akcent, podjela vokala, sonanta, osnovna pravila zamjene jata, razlika izmedju stand. i knjizevnog jezika, i izmedju razgovornog..

-          Odstupanja ne postoje, postoje samo rijeci kod kojih ne dolazi do jotovanja.-          osnovnu razliku izmedju termina i metafore-          zašto sonanti nemaju podjelu po zvučnost-Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti jer glasne zice ne trepere prilikom izgovora kao sto trepere npr. prilikom izgovora b,d,g,...itd itd-tj.zvucnih suglasnika!-          razlika izmedju standardnog i knjizevnog jezika-          standardnog i razgovornog-          razgovornog i knjizevnog-          prevoj vokala-          nabrojati dijalekte i poddijelakte-          jat-          kracenje ije-          duljenje je-          bihacki simpozij odlike nabrojati-          becki dogovor-          pokretni samoglasnici-          prelazak l u o-Rjecnici:1.1631. Potur Šahidija, tursko-bosanski rjecnik, autor Hevaji Uskufi2. 1912. Tursko-bosanski rjecnik, autor Ahmed Kulender(prvi stampani rjecnik, u Bitolju stampan)3. 1973. Rjecnik "Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku", autor Abdulah Škaljić4. 1977. "Muslimanska imena u BiH", autor Ismet Smajlović5. 1993. Prvi kompletni rjecnik bosanskog jezika, autor Alija Isaković6. 1999. Skolski rjecnik bosanskog jezika, Dzevad Jahic -Pravopisi:1. 1960. Pravopis srpskohrvatskog jezika (Novosadski pravopis)2. 1972. Pravopisni prirucnik, autori: Svetozar Marković, Mustafa Ajanović, Zvonimir Diklić3. 1996. Pravopis bosanskog jezika, Senahid Halilovic -Gramatike:1. 1893. prva dvojezicna tursko-bosanska i bosansko-turska gramatika, autor Ibrahim Edhem Berbic, stampana u Carigradu, gramatika se zove jos Bosansko-turski ucitelj2. 1890. Gramatika bosanskog jezika za srednje skole, nepotpisanog autora Frane Vuletica - gramatika,prvi rijecnik,dijalketi, osnovna pravila ije izgovora- 5 faza knjizevnog jezika-Sonanti nemaju podjelu po zvucnosti, zato sto su svi sonanti zvucni, kao i vokali (izgovaraju se uz treperenje glasnih zica)-  palatalizacija, jotovanje,rjecnici, funkcionalni stilovi, pravila ijekavskog jezika.- postakcenatske duzine na proklitikama,primjere iz.stare i nove akcentuacije,da  rijec i da odredim koji je tu akcent,postakcent i jel nova ili satra akcentucija

- glas H,dijalekte i podjele,podjela suglasnika, koji su sliveni a koji strujni,koji ekplozivni i je pitao glasove J,F,H,i afrikate č i ć- sandzacki dijalekat ,knjizevni i standardni jezik,4 stila knjizevnog jezika,ortografska i ortoepska norma (definicije i primjere),glasnici (podjela)