SLUŠAJTE, MARKSISTI!

- Autor: Murray Bookchin- Prevod: Tomislav Špišić

U tridesetima je sve ovo barem bilo razumljivo. SAD su bile paralizirane kroničnom gospodarskom krizom, najozbiljnijom i najdužom u vlastitoj povijesti. Jedine aktivne snage koje su tada jurišale na zidove kapitalizma bili su veliki organizacijski napori CIO (Congress of Industrial Organizations – nekadašnja sindikalna federacija u SAD-u i Kanadi, op.prev) – njihovi dramatični sitdownovi, radikalni militarizam i njihovi krvavi sukobi s policijom. Španjolski građanski rat, posljednja klasična radnička revolucija, naelektrizirao je političku atmosferu diljem svijeta i svaka se radikalna sekta na američkoj ljevici mogla identificirati s vlastitom vojnom kolonom u Madridu i Barceloni. To je bilo prije trideset godina. To je bilo vrijeme kada bi se povik „vodite ljubav, ne rat” smatrao iznimno čudnim; tadašnji povik bio je „stvarajte poslove, ne rat” – povik doba opterećenog oskudicom, kada su postignuća socijalizma podrazumijevala „žrtvovanje” i „prijelazni period” prema dobu materijalnog obilja. Osamnaestogodišnjem klincu iz 1937. sam koncept kibernetike izgledao bi kao najnevjerojatnija znanstvena fantastika, fantazija usporediva s vizijom svemirskih putovanja. Taj osamnaestogodišnji klinac danas je ušao u peto desetljeće života, a njegovi korijeni posađeni su u dobu tako dalekom da se razlikuje kvalitativno od stvarnosti trenutnog perioda u SAD-u. Sam kapitalizam se promijenio od tada, preuzimajući sve više plansko-upravljanu formu čija se pojava mogla tek naslutiti prije trideset godina. I sada se od nas traži da se vratimo na „klasnu liniju”, „strategije”, „kadar” i organizacijske forme tog dalekog perioda, pri čemu se neukusno zanemaruju nova pitanja i mogućnosti koja su se pojavili od tada.

Kada ćemo k vragu stvoriti pokret koji gleda prema budućnosti umjesto prema prošlosti? Kad ćemo početi učiti iz nečega što se rađa umjesto iz nečega što umire? Marx je, i to mu služi na čast, pokušao napraviti upravo to u svoje doba; pokušao je evocirati futuristički duh u revolucionarni pokret 1840-ih i 50-ih. „Tradicija svih mrtvih generacija pritišće kao noćne mora um živih”, napisao je u 18. Brumaireu Louisa Bonapartea. „I upravo kad izgleda da sebe i stvari preokrenu, da stvore nešto čega još nije bilo, upravo u takvim epohama revolucionarne krize oni bojažljivo prizivaju u svoju službu duhove prošlosti, pozajmljuju od njih imena, bojne parole, kostime, da bi, prerušeni u to prečasno ruho i pomoću tog pozajmljenog jezika, izveli novi svjetskohistorijski prizor. Tako se Luther maskirao kao apostol Pavle, revolucija od 1789. – 1814. zaodijevala se naizmjence kao Rimska republika i Rimsko carstvo, a revolucija od 1848. nije umjela da uradi ništa bolje nego da parodira čas godinu 1789., a čas revolucionarnu tradiciju od 1793. do 1795 … Socijalna revolucija 19. vijeka ne može da crpe svoju poeziju iz prošlosti, nego samo iz budućnosti. Ona ne može da otpočne prije no što se otrese svog praznovjerja u prošlost … Revolucija 19. vijeka mora ostaviti mrtve da sahranjuju svoje mrtvace kako bi stigla do svog vlastitog sadržaja. Tamo je fraza premašila sadržaj, ovdje sadržaj premašuje frazu.”[1]

Je li problem drugačiji danas, dok se približavamo 21. stoljeću? Još jednom mrtvi hodaju među nama – ironično, u ime čovjeka koji je pokušao zakopati mrtve 19. stoljeća. I tako revolucija naših dana ne može napraviti ništa bolje nego zauzvrat parodirati Oktobarsku revoluciju iz 1917.

godine i građanski rat 1918.-1921. sa svojom „klasnom linijom”, svojom boljševičkom partijom, svojom „diktaturom proletarijata”, svojim puritanskim moralom te čak svojim sloganom „moć sovjeta”. Potpuna, sveobuhvatna revolucija naših dana koja može konačno riješiti historijsko „socijalno pitanje”, rođeno iz oskudice, dominacije i hijerarhije, umjesto toga slijedi tradiciju djelomične, nepotpune, jednostrane revolucije iz prošlosti, koja je tek uspjela promijeniti formu „socijalnog pitanja”, zamjenjujući jedan sustav dominacije i hijerarhije s drugim. U vrijeme dok je samo buržoasko društvo u procesu razgradnje svih društvenih klasa koje su mu pružale stabilnost, slušamo šuplje zahtjeve za „klasnom linijom”. U vrijeme kad sve političke institucije hijerarhijskog društva ulaze u period istinskog rastvaranja, slušamo šuplje zahtjeve za „političkom partijom” i „radničkom državom”. U vrijeme dok sam pojam hijerarhije dolazi u pitanje, slušamo šuplje zahtjeve za „kadrovima”, „avangardom”, i „vođama”. U vrijeme kad su centralizacija i država dovedene do najeksplozivnije točke historijske negativnosti, slušamo šuplje zahtjeve za „centraliziranim pokretom” i „diktaturom proletarijata”.

Ova potraga za sigurnošću u prošlosti, ovaj pokušaj pronalaska raja u fiksnoj dogmi i organizacijskoj hijerarhiji kao zamjeni za kreativnu misao i praksu, gorak je dokaz kako je zapravo malo revolucionara sposobno „revolucionirati sebe i stvari”, a kamoli revolucionirati društvo u cjelini. Duboko ukorijenjeni konzervativizam „revolucionara” iz PLP-a (Progressive Labor Party – transnacionalna komunistička partija osnovana 1961. godine, bazirana primarno u SAD-u, op.prev.)[1*] gotovo je bolno očit: autoritarni vođa i hijerarhija zamjenjuju patrijarha i školsku birokraciju; disciplina Pokreta zamjenjuje disciplinu buržoaskog društva; autoritaran pravilnik političke poslušnosti zamjenjuje državu; kredo „proleterske moralnosti” zamjenjuje običaje puritanizma i radne etike. Stara stvarnost eksploatativnog društva pojavljuje se u novim formama, omotana u crvenu zastavu, uljepšana portretima Maoa (ili Castra i Chea) i ukrašena s malom „Crvenom knjižicom” i drugim svetim litanijama.

Većina ljudi koja danas ostaje danas u PLP-u zaslužuje to. Ako mogu živjeti s pokretom koji cinično montira vlastite slogane na fotografije DRUM-ovih piketa[2*]; ako mogu čitati časopise u kojima se postavlja pitanje je li Marcuse „prodana duša ili policajac” (eng. „copout or cop”); ako mogu prihvatiti „disciplinu” koja ih svodi na programirane automate pokeraškog lica; ako mogu upotrebljavati gnusne tehnike (tehnike posuđene iz septičke jame buržoaskih poslovnih operacija i parlamentarizma) da bi manipulirali drugim organizacijama; ako mogu parazitirati gotovo svaku akciju i situaciju da bi promovirali rast svoje partije – čak i ako to znači poraz same akcije – onda nisu vrijedni ni prezira. Da parafraziram Trockijev sočan opis staljinizma, oni su sifilis današnjeg radikalnog omladinskog pokreta. A za sifilis postoji samo jedan tretman – antibiotik, a ne rasprava.

Ovdje se usredotočujemo na one poštene revolucionare koji se okreću marksizmu, lenjinizmu ili trockizmu zato što gorljivo traže jedinstven i suvisao društveni nazor na svijet i efektivnu revolucionarnu strategiju. Također nas zanimaju oni zadivljeni teoretskim repertoarom marksističke ideologije koji su iz tih razloga skloni flertovati s njim u nedostatku sistematskije alternative. Ovim ljudima obraćamo se kao braća i sestre i tražimo ozbiljnu diskusiju i sveobuhvatnu ponovnu procjenu. Vjerujemo da je marksizam prestao biti primjenjiv u naše vrijeme, ne zato što je previzionarski ili prerevolucionaran, već zato što nije dovoljno vizionarski

ili revolucionaran. Vjerujemo da je klasični marksizam rođen u doba oskudice te je prezentiran kao briljantna kritika tog doba, posebice industrijskog kapitalizma; vjerujemo da se rađa nova era koju marksizam nije adekvatno obuhvatio i čije je konture tek djelomično i jednostrano predvidio. Tvrdimo da stvar nije u „napuštanju” marksizma ili njegovom „poništenju”, već u dijalektičkom prekoračenju marksizma, upravo kako je Marx prekoračio hegelijansku filozofiju, rikardijansku ekonomiju te blankističke taktike i forme organiziranja. Ustvrdit ćemo da je u naprednijem stadiju kapitalizma od onoga s kojim se Marx bavio prije jednog stoljeća i u naprednijem stadiju tehnološkog napretka od onoga kojeg je Marx mogao jasno predvidjeti, potrebna nova kritika, koja zauzvrat donosi nove načine borbe, organizacije, propagande i načina života. Nazovite ove nove običaje kako želite. Mi smo ovaj novi pristup odabrali nazvati anarhizam nakon oskudice i to iz većeg broja uvjerljivih razloga koji će postati očiti na stranicama koje slijede.

HISTORIJSKE GRANICE MARKSIZMA

Ideja da bi čovjek čije su najveća teoretska dostignuća stvorena između 1840. i 1880. godine mogao „predvidjeti” cjelokupnu dijalektiku kapitalizma se, u krajnjem slučaju, protivi zdravom razumu. Ako još uvijek možemo naučiti puno iz Marxovih uvida, možemo naučiti čak i više iz neizbježnih grešaka čovjeka koji je bio ograničen dobom materijalne oskudice i tehnologije koja je jedva uključivala upotrebu električne energije. Možemo naučiti koliko je drugačije naše doba od cjelokupne povijesti, koliko su kvalitativno nove mogućnosti s kojima se suočavamo, kako su jedinstvena pitanja, analize i praksa koje stoje pred nama ako želimo ostvariti revoluciju, a ne još jedan historijski pobačaj.

Problem nije u tome da je marksizam „metoda“ koja se mora uvijek nanovo primjenjivati na „nove situacije” ili da se „neomarksizam” mora razviti da bi nadvladao ograničenja „klasičnog marksizma”. Ovaj pokušaj spašavanja marksističkog pedigrea naglašavanjem metode nad sustavom ili pridavanje prefiksa „neo” svetoj riječi, čista je mistifikacija ako svi sistemski praktični zaključci bezuvjetno proturječe ovim pokušajima.[3*] Ali upravo je ovakvo stanje stvari u današnjem tumačenju marksizma. Marksisti se oslanjaju na činjenicu da sustav pruža briljantnu interpretaciju prošlosti dok istovremeno svojevoljno ignoriraju njegove potpuno zavaravajuće osobine u bavljenju sa sadašnjošću i budućnošću. Citiraju dosljednost koju historijski materijalizam i klasna analiza daju interpretaciji povijesti, ekonomske uvide Kapitala o razvoju industrijskog kapitalizma i briljantne Marxove analize ranijih revolucija i taktičkih zaključaka, bez da i jednom prepoznaju da se pojavilo toliko kvalitativno novih problema koji nisu nikada postojali u njegovo doba. Je li zamislivo da historijski problemi i metode klasne analize, u potpunosti bazirane na neizbježnoj oskudici, mogu biti preneseni u novo doba potencijalnog materijalnog obilja? Je li zamislivo da ekonomska analiza fokusirana primarno na „slobodno konkurentni” sustav industrijskog kapitalizma može biti prenesena na upravljani sustav kapitalizma, u kojem država i monopoli kombiniraju snage da bi manipulirali gospodarskim životom? Je li zamislivo da strateški i taktički repertoar formuliran u doba kad su čelik i ugljen sačinjavali osnovu industrijske tehnologije može biti prenesen u doba bazirano na radikalno novim izvorima energije, elektronici i kibernetici?

Kao rezultat ovog prijenosa, teoretski korpus koji je bio oslobađajući prije jednog stoljeća, danas se pretvorio u luđačku košulju. Od nas se traži da se fokusiramo na radničku klasu kao „agenta” revolucionarne promjene u vrijeme kada kapitalizam vidljivo antagonizira i proizvodi revolucionare gotovo među svim slojevima društva, posebice među mladima. Od nas se traži da nas u odabiru taktičkih metoda vodi vizija „kronične ekonomske krize” unatoč činjenici da se takva kriza nije pojavila u zadnjih trideset godina.[4*] Od nas se traži da prihvatimo „diktaturu proletarijata” – dugačak „prijelazni period”, čija funkcija nije samo gušenje kontrarevolucije već period razvitka „tehnologije obilja” – u vrijeme kad je „tehnologija obilja” pri ruci. Od nas se traži da orijentiramo naše „strategije” i „taktike” oko siromaštva i materijalnog osiromašenja u vrijeme kad revolucionarni osjećaj stvara banalnost života u vrijeme materijalnog obilja. Od nas se traži da uspostavimo političke partije, centralizirane organizacije, „revolucionarne” hijerarhije, elite, i novu državu, u vrijeme kada političke institucije kao takve propadaju i kada se centralizam, elitizam i država dovode u pitanje na razini na kojoj se to nikada prije nije dogodilo u jednom hijerarhijskom društvu.

Ukratko, od nas se traži da se vratimo prošlosti, da se smanjimo umjesto da rastemo, da sa svim svojim nadama i obećanjima prisilimo pulsirajuću realnost našeg vremena u umrtvljene zaključke jednog prošlog doba. Od nas se traži da djelujemo po principima koji su premašeni, ne samo teoretski, već samim društvenim razvitkom. Povijest nije stajala na mjestu od vremena kada su Marx, Engles, Lenjin i Trocki umrli, niti je slijedila simplicistički smjer koji su zacrtali mislioci – koliko god briljantni bili – čiji su umovi još bili ukorijenjeni u devetnaestom ili u prvi godinama dvadesetog stoljeća. Vidjeli smo kako kapitalizma izvršava mnoge zadatke (uključujući i razvitak „tehnologije obilja”) koji su se smatrali socijalističkim, vidjeli smo kako „nacionalizira” vlasništvo i stapa gospodarstvo s državom kad god je potrebno. Vidjeli smo radničku klasu neutraliziranu kao „agenta revolucionarne promjene”, iako se još uvijek bori unutar buržoaskog okvira za više plaće, kraće radno vrijeme i „sitne” povlastice. Klasna borba u klasičnom smislu nije nestala; pretrpjela je mnogo goru sudbinu implementiranja u kapitalizam. Revolucionarna borba u naprednim kapitalističkim zemljama premještena je na historijski novi teren: postala je borba između generacija mladih koje nisu upoznale kroničnu ekonomsku krizu, kulturu, vrijednosti i institucije jedne starije, konzervativnije generacije čije su poglede na život oblikovali oskudica, krivnja, odricanje, radna etika i potraga za materijalnom sigurnošću. Naši neprijatelji nisu samo vidljivo ukopana buržoazija i državni aparat već i pogled na svijet koji nalazi potporu među liberalima, socijaldemokratima, podanicima korumpiranih masmedija, „revolucionarnim” partijama iz prošlosti, i koliko god to moglo biti bolno za sljedbenike marksizma, radnicima kojima dominira tvornička hijerarhija, industrijska rutina i radna etika. Poanta je u tome da danas linija koja sve to dijeli siječe doslovno preko svih tradicionalnih klasnih linija, a one rađaju cijeli spektar problema koje nitko od marksista, koji su se oslanjali na analogije s društvima oskudice, nije mogao predvidjeti.

MIT O PROLETARIJATU

Odbacimo sve ideološke ostatke prošlosti i zarežimo u teoretsku srž problema. Za naše doba Marxov najveći doprinos revolucionarnoj misli je njegova dijalektika društvenog razvitka. Marx je ogolio veliki razvitak od primitivnog komunizma, preko privatnog vlasništva do komunizma u

svojoj najvišoj formi – zajedničko društvo koje se oslanja na oslobađajućoj tehnologiji. Prema Marxu, čovjek tijekom ovog razvitka prolazi formu dominacije prirode nad čovjekom, dominaciju čovjeka nad čovjekom, i konačno dominaciju čovjeka nad prirodom[5*] te formira društvenu dominaciju kao takvu. Unutar ove šire dijalektike, Marx ispituje samu dijalektiku kapitalizma – društvenog sistema koji tvori posljednju historijsku „razinu” u fazi dominacije čovjeka nad čovjekom. Ovdje Marx ne samo da stvara istinske doprinose suvremenoj revolucionarnoj misli (posebno u njegovoj briljantnoj analizi robnih odnosa), nego prikazuje ona ograničenja vremena i prostora koja igraju tako ograničavajuću ulogu u naše vrijeme.

Najozbiljnije od ovih ograničenja pojavljuje se u Marxovom pokušaju da objasni prijelaz iz kapitalizma u socijalizam, iz klasnog u besklasno društvo. Iznimno je važno naglasiti da je Marx do ovog objašnjena došao gotovo isključivo analogijom s prijelazom iz feudalizma u kapitalizam – to je s prijelazom iz jednog klasnog društva u drugo klasno društvo, iz jednog sustava vlasništva u drugi. Shodno tome, Marx ističe da upravo kako se buržoazija razvila unutar feudalizma kao rezultat raskola između grada i sela (preciznije, između obrta i poljoprivrede), tako se moderni proletarijat razvio unutar kapitalizma kao rezultat napretka u razvitku industrijske tehnologije. Obje klase, tako nam je rečeno, razvijaju vlastite društvene interese – uistinu revolucionarne društvene interese koji ih tjeraju u borbu protiv starog društva u kojem su rođeni. Ako je buržoazija preuzela kontrolu nad ekonomskim životom davno prije nego što je zbacila feudalno društvo, proletarijat prikuplja svoju revolucionarnu snagu „disciplinom, jedinstvom i organizacijom” koju mu pruža tvornički sustav.[6*] U oba slučaja, razvitak produktivnih snaga postaje nespojiv s tradicionalnim sustavom društvenih odnosa. „Ljuska se razbija”. Novo društvo zamjenjuje staro.

Kritičko pitanje s kojim se suočavamo je sljedeće: možemo li objasniti prijelaz iz klasnog u besklasno društvo služeći se istom dijalektikom koja objašnjava prijelaz iz jednog klasnog društva u drugo klasno društvo? Ovo nije udžbenički problem koji uključuje logičke apstrakcije već vrlo stvarno i konkretno pitanje našeg vremena. Postoje duboke razlike između razvitka buržoazije pod feudalizmom i razvitka proletarijata pod kapitalizmom, koje je Marx ili propustio predvidjeti ili se s njima nikada nije jasno suočio. Buržoazija je kontrolirala ekonomski život dugo prije nego je preuzela državnu vlast; postala je materijalno, kulturno i ideološki dominantna klasa prije nego li je potvrdila svoju dominaciju politički. Proletarijat ne kontrolira ekonomski život. Unatoč njegovoj neophodnoj ulozi u industrijskom procesu, industrijska radnička klasa ne tvori čak ni većinu stanovništva, a njenu stratešku ekonomsku poziciju nagrizaju kibernetika i druga tehnološka ostvarenja.[7*] Dakle potreban je čin visoke svjesnosti da bi proletarijat upotrijebio svoju moć i ostvario društvenu revoluciju. Do sada, dostizanje ove razine svjesnosti uspješno je blokirano činjenicom da je tvornički milje jedna od najbolje branjenih arena radne etike, hijerarhijskog sistema uprave, poslušnosti prema vođama i da je u novije vrijeme posvećen proizvodnji suvišne i površne robe i oružja. Tvornica ne služi samo da „disciplinira”, „ujedini” i „organizira” radnike, već da napravi to u jednom posve buržoaskom obliku. Unutar tvornice, kapitalistički sustav proizvodnje, ne samo da svakog radnog dana obnavlja društvene odnose kapitalizma, kako je i Marx primijetio, već obnavlja i psihu, vrijednosti i ideologiju kapitalizma.

Marx je dovoljno dobro sagledao ovu činjenicu te je pokušao pronaći uvjerljivije razloge od

eksploatacije ili sukoba oko plaća i radnog vremena koji bi gurnuli proletarijat u revolucionarnu akciju. U njegovoj općoj teoriji kapitalističke akumulacije pokušao je iscrtati oštre, objektivne zakone koji prisiljavaju proletarijat da preuzme revolucionarnu ulogu. Shodno tome, razvio je svoju slavnu teoriju sve veće bijede: natjecanje između kapitalista tjera ih da ruše cijene jedan drugome, što pak vodi do kontinuiranog smanjenja plaća i do apsolutnog osiromašenja radnika. Proletarijat je tako natjeran na pobunu zato jer procesom natjecanja i centralizacije kapitala „raste masa bijede, opresije, ropstva i poniženja”.[8*]

Ali kapitalizam nije mirovao od Marxovih dana. Nije moguće očekivati od Marxa, koji je pisao sredinom devetnaestog stoljeća, da pojmi sve uvide i posljedice centralizacije kapitala i tehnološkog razvitka. Ne može se očekivati od njega da predvidi razvoj kapitalizma ne samo od merkantilizma u dominantnu industrijsku formu njegovih dana, pa preko državno potpomognutih monopola u iznimno kompetativne industrijske jedinice – već i dalje, da će se s centralizacijom kapitala, kapitalizam vratiti svojim merkantilističkim početcima na višem nivou razvoja i ponovno poprimiti državno potpomognuti monopolističku formu. Ekonomija se spaja s državom i kapitalizam počinje „planirati“ svoj razvoj umjesto da ga ostavi gotovo ekskluzivno međuigri konkurencije i tržišnih sila. Zasigurno, sustav ne ukida tradicionalnu klasnu borbu, ali je uspijeva obuzdati, upotrebljavajući pritom svoje ogromne tehnološke resurse da bi asimilirao većinu strateških odjela radničke klase.

Tako je puna oštrica teorije osiromašenja otupljena i u SAD-u se tradicionalna klasna borba nije uspjela razviti u klasni rat. Ostaje u potpunosti unutar buržoaskih dimenzija, a marksizam postaje ideologija. Asimilirale su ga najrazvijenije forme državno kapitalističkih pokreta – ponajviše Rusija. Nevjerojatnom ironijom povijesti, marksistički „socijalizam” postaje velikim dijelom državni kapitalizam koji Marx nije uspio predvidjeti u svojoj dijalektici kapitalizma.[9*] Proletarijat, umjesto razvitka u revolucionarnu klasu unutar utrobe kapitalizma, je postao organ u tijelu buržoaskog društva.

Pitanje koje si moramo postaviti ovako kasno u povijesti glasi: može li socijalna revolucija koja teži ostvariti besklasno društvo nastati iz sukoba između tradicionalnih klasa u klasnom društvu, ili može li takva socijalna revolucija nastati jedino iz rastvaranja tradicionalnih klasa; uistinu iz nastanka jedne potpuno nove „klase” čija je sama bit u tome da je ne-klasa, iz rastućeg sloja revolucionara. U pokušaju da odgovorimo na ovo pitanje, možemo naučiti više ako se vratimo široj dijalektici koju je Marx razvio za cjelokupno ljudsko društvo, a ne za model koji je posudio iz prijelaza feudalnog u kapitalističko društvo. Jednako kao što su se primitivni rodni klanovi počeli lučiti u klase, tako u naše vrijeme postoji tendencija dekompozicije klasa u potpuno nove supkulture koje imaju neke sličnosti s nekapitalističkim formama odnosa. Ovo više nisu striktno ekonomske grupe; u stvari, one reflektiraju tendenciju društvenog razvitka da se premaše ekonomske kategorije društva oskudice. Oni ustvari tvore, nedotjeranu, neodređenu kulturnu preformaciju prelaska iz doba oskudice u doba nakon oskudice.

Proces klasnog rastakanja mora se razumjeti u svakoj njegovoj dimenziji. Posebno je važno naglasiti riječ „proces”: tradicionalne klase ne nestaju, niti što se toga tiče ne nestaje klasna borba. Jedino bi društvena revolucija mogla maknuti postojeću klasnu strukturu i sukob koji

proizvodi. Poanta je u tome da tradicionalna klasna borba prestaje imati revolucionarne implikacije; otkriva se kao fiziologija prevladavajućeg društva, a ne kao trudovi koji prate rađanje novog društva. U stvari tradicionalna klasna borba stabilizira kapitalističko društvo tako da „ispravlja” njegove nepravde (u plaćama, radnim satima, inflaciji, nezaposlenosti itd.). Sindikati u kapitalističkom društvu konstituiraju se kao kontra-„monopol” naspram industrijskih monopola, i ukomponirani su kao političko tijelo u neomerkantilističku podržavljenu ekonomiju. Unutar ovog tijela postoje manji i veći sukobi, ali gledano u cjelini sindikati osnažuju i produljuju vijek trajanja sustava.

Ojačavati ovakvu klasnu strukturu brbljajući o „ulozi radničke klase”, ojačavati tradicionalnu klasnu borbu podmećući u nju „revolucionarni” sadržaj, zaraziti novi revolucionarni pokret našeg vremena „radnikovanjem”, reakcionarno je u samoj srži. Koliko često marksističke dogmatike treba podsjećati da je povijest klasne borbe povijest bolesti, rana otvorenih slavnim „socijalnim pitanjem” i ljudskim jednostranim razvitkom u pokušaju ostvarenja kontrole nad prirodom – dominirajući pritom drugim čovjekom? Ako je nusproizvod ove bolesti bio tehnološki napredak, onda su glavni proizvodi bili represija, zaprepašćujuće prolijevanje ljudske krvi i užasno iskrivljenje ljudske psihe.

Kako se bolest približava kraju, kako rane počinju zacjeljivati u najdubljim nišama, proces se sada odmata prema cjelini; revolucionarne implikacije tradicionalne klasne borbe izgubile su svoje značenje i kao teoretske građevine i kao društvena realnost. Proces dekompozicije obuhvaća ne samo tradicionalnu klasnu strukturu, već i instituciju patrijarhalne obitelji, autoritarne metode odgoja, utjecaj religije, državne institucije, tradicije podignute oko rada, samoodricanja, krivnje i potisnute seksualnosti. Ukratko, proces dezintegracije sada postaje općenitiji i linija siječe preko doslovno svih tradicionalnih klasa, vrijednosti i institucija. Stvara potpuno nova pitanja, metode borbe i forme organizacije te zahtijeva potpuno nov pristup teoriji i praksi.

Što ovo konkretno znači? Usporedimo dva pristupa – marksistički i revolucionarni. Marksistički dogmatici bi željeli da pristupimo radniku – ili još bolje, da „uđemo” u tvornicu – te obratimo radije njega negoli sve druge ljude. Razlog? – da ga učinimo „klasno svjesnim”. Da pobliže dočaramo namjeru dovoljno je prisjetiti se najneandertalnijih primjera stare ljevice – pojedinac se ošiša, odijeva se u konvencionalnu sportsku odjeću, ostavi travu radi cigareta i piva, pleše konvencionalno, poprimi „grube” manire i razvije neduhovit, bezizražajan te pompozan izraz lica.[10*]

Ukratko, postaje ono najgore karikirani radnik: sigurno ne „sitnoburžoaski degenerik”, već buržoaski degenerik. Postaje imitacija radnika ukoliko je radnik imitacija svog gospodara. Ispod metamorfoze studenta u „radnika” krije se opaki cinizam. Pokušava se upotrijebiti disciplina usađena u tvorničkom miljeu da bi se discipliniralo radnika u partijskom miljeu. Pokušava se upotrijebiti radničko poštovanje prema industrijskoj hijerarhiji i oženiti radnika za partijsku hijerarhiju. Ovaj odvratan proces, koji ako je uspješan vodi samo do zamjenjivanja jedne hijerarhije drugom, provodi se glumeći zabrinutost za radnička svakodnevna ekonomska pitanja. Čak je i marksistička teorija degradirana da bi odgovarala ovoj poniženoj slici radnika.

(Pogledajte bilo koji primjerak Challengea – The National Enquirera ljevice. Ništa ne dosađuje radniku više od ovakvog tipa literature.) Naposljetku, radnik je dovoljno lukav da zna da će imati bolje rezultate u svakodnevnoj klasnoj borbi ako se osloni na sindikalnu birokraciju nego na marksističku partijsku birokraciju. Četrdesete su na dramatičan način pokazale koliko je istine u tome, kada su u roku od dvije godine, bez gotovo ikakvog protesta baznog članstva, sindikati uspjeli izbaciti tisuće „marksista” koji su bili izrazito aktivni u radničkom pokretu više od jednog desetljeća te su se čak uzdigli do vodećih pozicija unutar starih CIO internacionala.

Radnik ne postaje revolucionar tako da postaje više radnik, već poništavajući svoju „radničku bit”. A u ovome nije sam; isto vrijedi za poljoprivrednika, studenta, službenika, vojnika, birokrata, profesionalca – i marksista. Radnik nije ništa manji „buržuj” od poljoprivrednika, studenta, službenika, vojnika, birokrata, profesionalca – i marksista. Njegova „radnička bit” je bolest od koje pati, društvena bolest prenesena na individualnu dimenziju. Lenjin je ovo razumio u Što da se radi?, ali je prokrijumčario staru hijerarhiju, ovaj put pod crvenom zastavom i nešto revolucionarnih brbljarija. Radnik postaje revolucionar kada poništi svoju „radničku bit”, kada počne prezirati svoj klasni status sada i ovdje, kada se počne lišavati upravo onih osobina koje marksisti najviše cijene na njemu – njegovu radnu etiku, njegovu karakter isklesan industrijskom disciplinom, njegovo poštovanje prema hijerarhiji, njegovu poslušnost prema vođama, njegov konzumerizam, njegove tragove puritanizma. U ovom smislu, radnik postaje revolucionar proporcionalno lišavanju klasnog statusa i postizanju ne-klasne svijesti. On se kvari – i kvari se veličanstveno. Ono čega se lišava su točno oni klasni okovi koji ga vežu za sve sustave dominacije. On napušta te klasne interese koji ga podčinjavaju konzumerizmu, predgrađu i knjigovodstvenom konceptu života.[11*]

Ono što najviše obećava u razvitku tvornica danas je pojava mladih radnika koji puše travu, seru po svom poslu, ležerno dolaze i odlaze iz tvornica, puštaju dužu kosu, zahtijevaju više slobodnog vremena radije nego više plaće, kradu, gnjave sve autoritarne figure, sudjeluju u divljim štrajkovima i napadaju druge radnike. Još više obećava pojava ovakvog tipa ljudi u trgovačkim školama i srednjim školama, rezervoarima buduće industrijske radničke klase. Do kojeg stupnja radnici, studenti i srednjoškolci povežu svoje životne stilove s raznim aspektima anarhističke omladinske kulture, do tog će se stupnja proletarijat transformirati iz sile za očuvanje postojećeg poretka u revolucionarnu silu.

Pojavljuje se kvalitativno nova situacija u kojoj je čovjek suočen s transformacijom iz represivnog klasnog društva, baziranog na materijalnoj oskudici, u oslobađajuće besklasno društvo, bazirano na materijalnom obilju. Iz razgrađujuće tradicionalne klasne strukture, novi tip čovjeka se stvara u sve većem broju – revolucionar. Revolucionar počinje preispitivati, ne samo ekonomske i političke premise hijerarhijskog društva, već hijerarhiju kao takvu. On ne samo da postavlja pitanje o nužnosti socijalne revolucije, već pokušava živjeti na revolucionaran način, u stupnju na kojem je to moguće u postojećem društvu.[12*] On ne samo da napada oblike stvorene nasljeđem dominacije, već također improvizira nove oblike oslobođenja koji svoju poeziju uzimaju iz budućnosti.

Ovo pripremanje za budućnost, eksperimentiranje s oslobađajućim „nakon-oskudničkim”

formama društvenih odnosa, može biti iluzorno ako budućnost uključuje zamjenu jednog klasnog društva s drugim: s druge strane, ono je nužno, ako budućnost uključuje besklasno društvo sagrađeno na ruševinama klasnog društva. Što će onda dakle biti „agent” revolucionarne promjene? To će biti doslovno velika većina društva sastavljena iz svih različitih tradicionalnih klasa i zahvaljujući dekompoziciji institucija, društvenih oblika, vrijednosti i načina života postojećih klasa, ujedinjena u jedinstvenu revolucionarnu silu. Njeni najnapredniji elementi su tipično mladi – generacija koja nije upoznala kroničnu ekonomsku krizu i koja postaje sve manje i manje orijentirana prema mitu o materijalnoj sigurnosti, toliko raširenom među generacijama iz tridesetih.

Ako je istina da se ne može ostvariti društvena revolucija bez aktivne ili pasivne podrške radnika, nije ništa manje istina da se ne može ostvariti bez aktivne ili pasivne podrške poljoprivrednika, tehničara i profesionalaca. Ponajviše, društvena revolucija ne može se ostvariti bez podrške mladih, među kojima vladajuća klasa regrutira svoje oružane snage. Ako vladajuća klasa zadrži svoju oružanu snagu, revolucija je izgubljena bez obzira koliko radnika zbije redove oko nje. Ovo je živopisno demonstrirano ne samo u Španjolskoj tridesetih, već i Mađarskoj pedesetih i Čehoslovačkoj šezdesetih. Revolucija danas – po samoj svojoj prirodi i, uistinu, potrazi za punoćom – pridobiva ne samo vojnika i radnika, već cijele generacije iz kojih su unovačeni vojnici, radnici, tehničari, poljoprivrednici, znanstvenici, profesionalci i čak birokrati. Odbacujući taktičke priručnike prošlosti, revolucija budućnosti slijedi put najmanjeg otpora, uvlačeći se u najprijemljivije slojeve društva, nevažno o njihovoj „klasnoj poziciji”. Njeguju je sve proturječnosti buržoaskog društva, a ne samo proturječnosti 1860-ih i 1917. godine. Shodno tome privlači sve one koji osjećaju teret eksploatacije, siromaštva, rasizma, imperijalizma, i da one koji žive frustrirani konzumerizmom, predgrađem, masmedijima, obitelji, školom, supermarketom i prevladavajućim sistemom potisnute seksualnosti. Ovdje oblik revolucije postaje potpun kao što njen sadržaj postaje besklasan, bez vlasništva, bez hijerarhija, i u cijelosti oslobađajući. Glavinjati u ovaj revolucionarni razvitak s istrošenim receptima marksizma, blebetati o „klasnoj liniji” i „ulozi radničke klase”, svodi se na subverziju sadašnjosti i budućnosti pomoću prošlosti. Razraditi ovu umrtvljujuću ideologiju blebećući o „kadrovima”, „avangardnoj partiji”, „demokratskom centralizmu” i „diktaturi proletarijata” je čista kontrarevolucija. Upravo prema tom problemu „organizacijskog pitanja” – vitalnom doprinosu lenjinizma marksizmu – moramo usmjeriti djelić naše pažnje.

MIT O PARTIJI

Socijalne revolucije ne stvaraju partije, grupe ili kadrovi; one se pojavljuju kao rezultat duboko ustoličenih historijskih sila i proturječnosti koje aktiviraju velike grupe stanovništva. One se događaju ne samo zato što „mase” nalaze da je postojeće društvo nepodnošljivo (kao što je tvrdio Trocki), već i zbog napetosti između stvarnog i mogućeg, između onog što jest i onog što bi moglo biti. Rđava bijeda samo po sebi ne rađa revolucije; češće zapravo, rađa besciljnu demoralizaciju, ili gore, privatnu, poosobljenu borbu za preživljavanje.

Ruska revolucija iz 1917. godine poput noćne more pritišće mozak živih zato jer je velikim dijelom bila produkt „nepodnošljivih uvjeta” razarajućeg imperijalističkog rata. Kakve god još

snove sanjala, praktično su sve uništili krvavi građanski rat, glad i izdaja. Ono što je proizašlo iz revolucije nisu bile ruševine starog društva, već ruševine onoga što je ostalo od nade da se može ostvariti novo društvo. Ruska revolucija nije uspjela; zamijenila je carizam državnim kapitalizmom.[13*] Boljševici su bili tragične žrtve vlastite ideologije i platiti su to svojim životima tijekom velikih čistki tridesetih godina. Pokušaj da se stekne ikakva jedinstvena mudrost iz ove revolucije rođene iz oskudice je apsurdan. Ono što možemo naučiti iz prošlih revolucija je ono što je zajedničko svim revolucijama te činjenica da su one, ukoliko ih usporedim s mogućnostima koja nam se danas pružaju, imale ograničenja. Najizrazitija osobina prošlih revolucija je činjenica da su one započele spontano. Bilo da želimo ispitati početne faze Francuske revolucije iz 1789. godine, revolucija iz 1848. godine, Parišku komunu, Rusku revoluciju iz 1905. godine, zbacivanje cara 1917. godine, Mađarsku revoluciju iz 1956. godine ili pak generalni štrajk u Francuskoj 1968. godine, otvarajući prizori su generalno isti: period vrenja spontano eksplodira u masovni ustanak. Uspješnost ustanka ovisi o njegovoj odlučnosti i o tome hoće li se vojne i policijske jedinice priključiti narodu.

„Veličanstvena partija”, tamo gdje postoji, gotovo se uvijek neizbježno vuče za događajima. U veljači 1917. godine, petrogradska boljševička organizacija se usprotivila sazivanju štrajkova upravo u samu zoru revolucije čija je sudbina bila da zbaci cara. Na sreću, radnici su ignorirali boljševičke „direktive” i započeli sa štrajkom. U događajima koji su uslijedili, nitko nije bio iznenađeniji s revolucijom do li „revolucionarne“ parije, uključujući i boljševike. Kao što se boljševički vođa Kajurov kasnije prisjetio: „Apsolutno se nisu osjetile ikakve partijske vodeće inicijative … petrogradski komitet je bio uhićen i predstavnik Centralnog komiteta, drug Šliapnikov, nije nam bio u stanju dati ikakve direktive za predstojeći dan.”[3] Možda bi se moglo reći na sreću. Prije nego što je petrogradski komitet uhićen, njegova procjena situacije i njegove vlastite uloge bile su tolike loše da je pitanje bi li revolucija uopće otpočela da su radnici slijedili njegove upute.

Slična priča mogla bi se ispričati i o ustancima koji su prethodili 1917. godini i onima koji su slijedili – da istaknemo samo najnoviji primjer, studentski ustanak i generalni štrajk u Francuskoj tijekom svibnja i lipnja 1968. godine. Postoji prigodna tendencija da se zaboravi kako je u to vrijeme u Parizu postojalo gotovo tuce „vrlo centraliziranih” boljševičkih tipova organizacija. Rijetko se spominje da je gotova svaka od ovih „avangardnih“ grupa omalovažavala studentski ustanak sve do 7. svibnja, kada su u punoj silini izbile ulične borbe. Jedina iznimka bila je trockistička organizacija Jeunesse Communiste Révolutionnaire – a i ona se uglavnom „šlepala”, u principu prihvaćajući inicijative pokreta 22. ožujak.[14*] Sve do 7. svibnja praktički su sve maoističke grupe kritizirale studentski ustanak kao nešto periferno i nevažno; trockistička Fédération des Étudiants Révolutionnaires smatrala ga je „avanturizmom” i 10. svibnja je pokušavala nagovoriti studente da napuste barikade; Komunistička partija je naravno igrala potpuno izdajničku ulogu. Daleko od toga da bi predvodili narodni pokret, maoisti i trockisiti su ga zarobili. Ironično je da je većina ovih boljševičkih grupa besramno upotrebljavala manipulativne tehnike u pokušaju da „kontrolira” studentsku skupštinu na Sorbonni, uvodeći atmosferu razdora koja je demoralizirala cijelo studentsko tijelo. Naposljetku, da bi dovršile ironiju, sve ove boljševičke grupe blebetat će o potrebi za „centraliziranim vodstvom” u trenutku kada se narodni pokret već urušio – pokret koji je nastao usprkos njihovim „direktivama”, te se

često našao u njihovoj opoziciji.

Sve revolucije i ustanci vrijedni spomena, ne samo da imaju veličanstveno anarhičnu početnu fazu, već posjeduju tendenciju da spontano stvaraju vlastite oblike revolucionarnog samoupravljanja. Pariške sekcije iz 1793.-94. godine bile su najznamenitiji oblik samoupravljanja koje je stvorila jedna društvena revolucija.[15*] Mnogo poznatiji oblici bili su savjeti ili „sovjeti” koje su osnovali petrogradski radnici 1905. godine. Iako manje demokratični nego sekcije, savjeti će se nanovo pojavljivati u većem broju kasnijih revolucija. Još jedan oblik revolucionarnog samoupravljanja bili su tvornički komiteti koje su osnovali anarhisti tijekom Španjolske revolucije 1936. godine. Naposljetku, sekcije su se nanovo pojavile kao studentske skupštine i akcioni komiteti tijekom svibanjsko-lipanjskog ustanka i generalnog štrajka u Parizu 1968. godine.[16*]

U ovom trenutku moramo se zapitati kakvu ulogu „revolucionarna” partija igra u svakom od ovih događaja. U početku, kao što smo vidjeli, preuzima kočeću funkciju, a ne „avangardnu” ulogu. Tamo gdje vrši utjecaj, pokušava usporiti tok događaja umjesto da „koordinira” revolucionarne snage. Ovo nije slučajnost. Partija je strukturirana pomoću hijerarhijskih linija koje reflektiraju upravo ono društvo kojemu se navodno protivi. Unatoč njenim teoretskim pretenzijama, ona je buržoaski organizam, minijaturna država s aparatom i kadrom čija je funkcija osvojiti, a ne raspustiti moć. Ukorijenjena u predrevolucionarnom periodu, ona poprima sve forme, tehnike i mentalitet birokracije. Njeno članstvo je školovano u poslušnosti i predrasudama rigidne dogme te je naučeno obožavati vlastito vodstvo. Partijsko vodstvo je, zauzvrat, školovano u navikama rođenim iz zapovijedanja, autoriteta, manipulacije i egomanije. Situacija se pogoršava kada partija sudjeluje u parlamentarnim izborima. Tijekom izbornih kampanja, avangardna partija oblikuje se u potpunosti prema postojećim buržoaskim oblicima i čak stječe drangulije parlamentarne partije. Situacija poprima uistinu kritične razmjere kada partija stekne velike tiskare, skupa partijska sjedišta i veliku zbirku centralno kontroliranih glasila te razvije plaćeni „aparat” – ukratko, birokraciju s određenim materijalnim interesima.

Kako partija raste, razdaljina između partijskog vodstva i baze neizbježno se povećava. Njene vođe ne samo što postaju „ugledne ličnosti”, već gube kontakt sa stvarnom situacijom u bazi. Lokalne grupe, koje poznaju vlastitu situaciju bolje nego neki udaljeni vođa, dužne su podrediti svoje uvide direktivama odozgo. Vodstvo, lišeno ikakvog direktnog znanja o lokalnim problemima, odgovara sporo i preoprezno. Iako ističe privrženost „širem vidiku” i većoj „teoretskoj osposobljenosti”, sposobnost vodstva ima tendenciju pada dok se uspinjemo hijerarhijom zapovijedanja. Što se više približavamo razini na kojoj se donose prave odluke, proces donošenja odluka postaje sve konzervativniji, faktori u igri otuđeniji i birokratiziraniji, a briga za prestiž i ograničavanje nadomještaju kreativnost, maštu i bezinteresnu posvećenost revolucionarnim ciljevima.

Iz revolucionarnog kuta gledanja, partija postaje manje efikasna što više teži efektivnosti pomoću hijerarhije, kadrova i centralizacije. Iako svi stupaju u istom ritmu, naredbe su obično pogrešne, posebno kada se događaji počinju odvijati brže i dobivati neočekivane zaokrete – kao što se to događa u svim revolucijama. Partija je efikasna samo po jednom pitanju – u oblikovanju društva

na svoju hijerarhiju sliku u slučaju uspješne revolucije. Ponovno stvara birokraciju, centralizaciju i državu. Njeguje birokraciju, centralizaciju i državu. Njeguje upravo one društvene uvjete koji opravdavaju ovakvu vrstu društva. Shodno tome, umjesto „odumiranja”, država kontrolirana „veličanstvenom partijom” održava opravo one uvjete koji čine „nužnim” postojanje države – i partije da je „čuva”.

S druge strane, ovakva vrsta partije iznimno je ranjiva u periodima represije. Buržoazija treba samo zagrabiti njeno vodstvo da uništi doslovno cijeli pokret. S vlastitim vođama u zatvoru ili u skrivanju, partija postaje paralizirana; poslušno članstvo nema koga slušati i počinje tumarati u mraku. Brzo dolazi do demoralizacije. Partija se raspada, ne samo zbog represivne atmosfere, već i zbog siromaštva njenih unutarnjih snaga.

Ova procjena nije niz hipotetskih izvođenja, već cjelovita skica svih masovnih marksističkih partija prošlog stoljeća – socijaldemokrata, komunista i trockističke partije cejlona (jedine masovne trockističke partije). Tvrdnja da ove partije nisu dovoljno dobro shvatile vlastite marksističke principe, samo prikriva jedno drugo pitanje: zašto se to dogodilo? Činjenica je da su ove partije kooptirane u buržoasko društvo zbog toga što su oblikovane po buržoaskim linijama. Klica izdaje postojala je u njima od rođenja.

Boljševička partija pošteđena je ove sudbine između 1904. i 1917. godine iz samo jednog razloga: bila je ilegalna organizacija tijekom većine godina prije revolucije. Partija je konstantno razbijana i ponovno sklapana, što je rezultiralo činjenicom da sve dok nije osvojila moć, nije zapravo ni okoštala u potpuno centraliziranu, birokratsku i hijerarhijsku mašinu. Štoviše, bila je prosijana frakcijama; intenzivno frakcionaška atmosfera potrajala je tijekom 1917. i godina građanskog rata. Bez obzira na to, boljševičko vodstvo je obično bilo ekstremno konzervativno, a to je osobina protiv koje se Lenjin borio tijekom cijele 1917. godine – prvo u svojim pokušajima da preorijentira Centralni komitet protiv privremene vlade (poznati sukob oko „Aprilskih teza”), a kasnije tjerajući Centralni komitet prema pobuni u Oktobru. U oba slučaja, zaprijetio je ostavom iz Centralnog komiteta i iznošenjem svojih nazora „nižim razinama u Partiji”.

1918. godine frakcionalne rasprave oko sporazuma u Brest-Litovsku postale su toliko ozbiljne da su se boljševici gotovo podijelili u dvije zaraćene komunističke partije. Opozicijske boljševičke grupe, poput Demokratskih centralista i Radničke opozicije, vodile su ogorčenu borbu unutar partije tijekom 1919. i 1920. godine, a da ne govorimo o opozicijskim pokretima koji su se razvili unutar Crvene armije kao reakcija na Trockijevu sklonost centralizaciji. Potpuna centralizacija boljševičke partije – ostvarenje „Lenjinističkog jedinstva”, kako će se to zvati kasnije – nije se ostvarilo prije 1921. godine, kada je Lenjin uspio nagovoriti Deseti partijski kongres da zabrani frakcije. Do tog trenutka, većina bjelogardejaca je bila uništena, a strani intervencionisti povukli su svoje trupe iz Rusije.

Ne može se dovoljno naglasiti činjenicu kako su boljševici centralizirali vlastitu partiju sve dok nisu postali izolirani od radničke klase. Ovaj odnos rijetko se istraživao u kasnijim lenjinističkim krugovima, iako je sam Lenjin bio dovoljno iskren da ga prizna. Priča o Ruskoj revoluciji nije samo priča o boljševičkoj partiji i njenim sljedbenicima. Ispod pokrova službenih događaja, kako

su ih opisali sovjetski povjesničari, postojao je drugačiji, osnovniji razvitak – spontani pokret radnika i revolucionarnih seljaka, koji se kasnije oštro sukobio s birokratskom politikom boljševika. Nakon svrgnuća cara u veljači 1917. godine, u gotovo svim tvornicama u Rusiji radnici su spontano ustanovili tvorničke komitete, zahtijevajući učešće u industrijskom upravljanju. U lipnju 1917. godine u Petrogradu je održana Sveruska konferencija tvorničkih komiteta, na kojoj je postavljen zahtjev za „organizaciju potpunog radničkog upravljanja nad proizvodnjom i distribucijom”. Zahtjevi ove konferencije rijetko se spominju u lenjinističkim prikazima Ruske revolucije, unatoč činjenici da se konferencija svrstala na stranu boljševika. Trocki, koji je opisao tvorničke komitete kao „najizravnije i nedvojbeno predstavništvo proletarijata u cijeloj zemlji”, bavi se njima samo marginalno u svojoj masivnoj trosvešćanoj povijesti revolucije. Ipak, ovi spontani organizmi samoupravljanja bili su toliko važni da je Lenjin, očajnički želeći pridobiti sovjete u ljeto 1917., bio spreman odbaciti slogan „Sva vlast sovjetima” za „Sva vlast tvorničkim komitetima”. Ovaj zahtjev lansirao bi boljševike u potpuno anarhosindikalističku poziciju, iako je upitno koliko bi dugo ostali na toj poziciji.

S Oktobarskom revolucijom svi tvornički komiteti preuzeli su kontrolu u postrojenjima, izbacujući pritom buržoaziju i u potpunosti preuzimajući upravljanje industrijom. Prihvaćajući koncept radničkog upravljanja, Lenjinov čuveni dekret iz 14. studenog 1917. godine tek je priznao već postojeću činjenicu; boljševici se još uvijek nisu usudili suprotstaviti radnicima. Ali počeli su smanjivati moć tvorničkih komiteta. U siječnju 1918. godine, svega dva mjeseca nakon „proglašenja” radničkog upravljanja, Lenjin je počeo zagovarati da se upravljanje tvornicama stavi pod kontrolu sindikata. Priča da su boljševici „strpljivo” eksperimentirali s radničkim upravljanjem, samo da bi ga našli „neefektivnim” i „kaotičnim”, je mit. Njihovo „strpljenje” nije trajalo više od nekoliko tjedana. Ne samo da se Lenjin protivio direktnoj radničkoj kontroli svega nekoliko tjedana nakon novembarskog dekreta, nego je i sindikalna kontrola ukinuta ubrzo nakon što je uspostavljena. Do ljeta 1918. gotovo cjelokupna ruska industrija stavljena je pod buržoaski sustav upravljanja. Kao što je Lenjin rekao, „Revolucija zahtijeva … upravo u interesu socijalizma, da mase bespogovorno podvrgnu jednoj volji vođa radničkog procesa”.[17*] Nakon ovoga, radničko upravljanje proglašeno je ne samo „neefektivnim”, „kaotičnim” i „nepraktičnim”, nego i „sitnoburžoaskim”!

Lijevi komunist Osinski strastveno je napao sve ove sumnjive tvrdnje i upozorio pariju: „Socijalizam i socijalistička organizacija mora ostvariti sam proletarijat ili oni uopće neće biti ostvareni već će se ostvariti nešto drugo – državni kapitalizam.”[4] U „interesu socijalizma” boljševička partija izgurala je proletarijat iz svake domene koju je pokorila vlastitim trudom i inicijativom. Partija nije koordinirala revoluciju niti je prevodila – ona je dominirala revolucijom. Prvo radničko upravljanje, a kasnije i sindikalna kontrola, zamijenjeni su izvještačenom hijerarhijom, jednako monstruoznom poput svake strukture koja je postojala u predrevolucionarnim vremenima. Kao što će kasnije godine pokazati, Osinskijevo proročanstvo postalo je stvarnost.

Pitanje „tko će pobijediti” – boljševici ili ruske „mase” – nije bilo ograničeno samo na tvornice. To pitanje se, baš kao i u gradovima, pojavilo i na selu. Sveobuhvatan seljački rat nosio je radnički pokret. Suprotno službenim lenjinističkim prikazima, agrarni ustanak nije bio ograničen

na redistribuciju zemlje u privatne posjede. U Ukrajini, seljaci pod utjecajem anarhističke milicije Nestora Makhna, i komunističke maksime „Svakome prema svojim sposobnostima; svakom prema svojim potrebama”, osnovali su mnoštvo ruralnih komuna. Drugdje, na sjeveru i u sovjetskoj Aziji, uspostavljeno je nekoliko tisuća sličnih organizama, dijelom na inicijativu Lijevih esera (SR-a, Socijal-revolucionara, nap.prev.), a velikim dijelom kao rezultat tradicionalnih kolektivističkih impulsa koji su proistjecali iz ruske općine – mira. Od male je važnosti jesu li ove komune bile brojne i jesu li obuhvaćale velik broj seljaka; poanta je da su one bile autentični narodni organizmi, jezgre moralnog i socijalnog duha koji se protezao daleko iznad dehumanizirajućih vrijednosti buržoaskog društva.

Boljševici su od početka gledali poprijeko na ove organizme i s vremenom su ih i osudili. Prema Lenjinu, poželjniji, „socijalističkiji” oblik poljoprivrednog poduzeća predstavljala su državna imanja – poljoprivredne tvornice, gdje su zemlja i poljoprivredna oprema bile u vlasništvu države, a postavljeni upravitelji su unajmljivale seljake po principu najamnog rada. U ovakvom pristupu radničkoj kontroli i poljoprivrednim komunama može se vidjeti esencijalno buržoaskih duh i mentalitet koji je prožeo boljševičku partiju – duh i mentalitet koji nije proistjecao samo iz njenih teorija, već i iz njenog korporativnog načina organizacije. U prosincu 1918. godine, Lenjin je započeo napad na komune, pod izgovorom da su seljaci „prisiljeni” da uđu u njih. U stvarnosti, korišteno je ništa ili gotovo ništa prisile da bi se organizirali ovakvi komunistički oblici samoupravljanja. Kao što je zaključio Rober G. Wesson, koji je detaljno proučavao sovjetske komune: „Oni koji su ušli u komune, odlučili su to svojom voljom.”[5] Komune nisu uništene, ali njihov rast je zaustavljen sve dok Staljin nije uklopio njihov cjelokupni razvitak u nametnute kolektivizacijske porive kasnih dvadesetih i tridesetih godina.

Do 1920. godine, boljševici su se izolirali od ruske radničke klase i seljaka. Eliminacijom radničkog upravljanja, uništenjem makhnovšine, restriktivnom političkom atmosferom u zemlji, napuhanom birokracijom i neizmjernim materijalnim siromaštvom naslijeđenim iz godina građanskog rata, stvorili su duboko neprijateljstvo spram boljševičke vladavine. Nakon prestanka neprijateljstva, pojavio se pokret iz dubina ruskog društva koji je zahtijevao „treću revoluciju” – ne da bi se obnovila prošlost, kao što su tvrdili boljševici, već da bi se ostvarila sloboda, kako ekonomska, tako i politička, koja je okupila mase oko boljševičkog programa iz 1917. godine. Novi pokret naišao je na svoj najsvjesniji oblik među petrogradskim proletarijatom i kronštadskim mornarima. Našao je svoj izričaj i u partiji: rast anticentralističkih i anarhosindikalističkih tendencija među boljševicima dosegao je točku u kojoj je blok opozicijskih grupa, orijentiranih na ta pitanja, osvojio 124 mjesta na moskovskoj općinskoj konferenciji, nasuprot 154 mjesta koja su osvojili simpatizeri Centralnog komiteta.

Drugog ožujka 1921. godine „crveni mornari” Kronštada upustili su se u otvorenu pobunu, podižući barjak „Treće radničke revolucije”. Kronštadski program zahtijevao je slobodne izbore za sovjete, slobodu govora i tiska za anarhiste i lijeve socijalističke partije, slobodne sindikate i oslobođenje svih zatvorenika koji su pripadali socijalističkim partijama. Kako bi objasnili ustanak, boljševici su fabricirali najbesramnije priče koje su u kasnijim godinama prepoznate kao drske laži. Pobuna je okarakterizirana kao „urota bjelogardejaca”, unatoč činjenici da se većina članova Komunističke partije pridružila mornarima – upravo kao komunisti – potkazujući

partijske vođe kao izdajice Oktobarske revolucije. Kao što je Robert Vincent Daniels primijetio u svojoj studiji opozicijskih pokreta: „Obični komunisti su uistinu bili toliko nepouzdani … da se vlada nije oslonila na njih ni u samom napadu na Kronštad, ni u održavanju redu u Petrogradu, u kojem su ležale najveće nade mornara što se tiče potpore ustanku. Većinu jurišnih trupa činili su čekisti i kadeti iz vojnih škola Crvene armije. Konačni napad na Kronštad predvodio je vrh Komunističke partije – velika grupa delegata za Deseti partijski kongres opozvana je iz Moskve za ovaj poduhvat.”[6] Interno je režim bio toliko slab, da je elita morala obaviti vlastiti prljavi posao.

Čak značajniji od Kronštadskog ustanka bio je štrajkački pokret koji se razvio među petrogradskim radnicima, pokret koji je potaknuo ustanak mornara. Lenjinistička povijest ne bilježi ovaj kritično važan razvitak. Prvi štrajkovi izbili su u tvornici Trobotčni 23. veljače 1921. U samo nekoliko dana, pokret se proširio iz jedne tvornice u drugu, a 28. veljače radnici slavne tvornice Putilov – „topionice Revolucije” – krenuli su u štrajk. Nisu se samo postavljali ekonomski zahtjevi, već su radnici postavili i naglasili političke zahtjeve, predviđajući na taj način sve zahtjeve koje će postaviti kronštadski mornari nekoliko dana kasnije. 24. veljače boljševici su proglasili „opsadno stanje” u Petrogradu i uhitili vođe štrajka te ugušili radničke demonstracije pomoću kadeta. Činjenica je da boljševici nisu samo ugušili „mornarsku pobunu”, već su uništili samu radničku klasu. Ovo je bio trenutak u kojem je Lenjin zahtijevao zabranu frakcija u Ruskoj komunističkoj partiji. Centralizacija partije bila je dovršena – i put je bio popločan za Staljina.

Detaljno smo pretresli ove događaje zato što oni vode do zaključka koji najnovija generacija marksista-lenjinista pokušava izbjeći: boljševička partija dosegla je maksimalni stupanj centralizacije u Lenjinove vrijeme ne da bi ostvarila revoluciju ili potisnula bjelogardejsku kontrarevoluciju, već da bi provela vlastitu kontrarevoluciju upravo protiv onih društvenih snaga koje je navodno predstavljala. Frakcije su zabranjene i stvorena je monolitna partija, ne da bi se spriječila „kapitalistička restauracija”, već da bi se ograničio masovni radnički pokret za sovjetsku demokraciju i socijalnu slobodu. Lenjin iz 1921. stajao je naspram Lenjina iz 1917.

Nakon ovoga, Lenjin je tumarao bez cilja. Čovjek koji je poviše svega tražio kako da usidri probleme svoje partije u društvenim proturječnostima, pronašao se kako doslovno igra organizacijsku „igru brojeva” u posljednjem pokušaju da zaustavi birokratizaciju koju je sam stvorio. Ne postoji ništa patetičnije i tragičnije od posljednjih Lenjinovih godina. Paraliziran pojednostavljenim korpusom marksističkih formula, ne može zamisliti bolje protumjere od organizacijskih. Predlaže formiranje Radničke i seljačke inspekcije da bi se ispravile birokratske deformacije u partiji i državi – ovo tijelo pada pod Staljinovu kontrolu te također postaje izrazito birokratizirano. Lenjin tada predlaže da se smanji veličina Radničke i seljačke inspekcije i da se spoji s Kontrolnom komisijom. Predlaže povećanje Centralnog komiteta. I tako se sve nastavlja: ovo tijelo treba povećati, ono treba spojiti s drugim, treće treba modificirati ili ukinuti. Neobičan balet organizacijskih oblika nastavlja se do njegove smrti, kao da se problem mogao riješiti organizacijskim sredstvima. Kao što Moshe Lewin, koji je cijenio Lenjina, priznaje, boljševički vođa „pristupio je problemu vlade poput izvršnog direktora ’elitističkim’ promišljajem. Nije primjenjivao metode društvene analize na vladanje i zadovoljio se time da ga promatra isključivo

u terminima organizacijskih metoda”.[7]

Ako je istina da je u buržoaskim revolucijama „fraza premašila sadržaj”, u boljševičkoj revoluciji forma je zamijenila sadržaj. Sovjeti su zamijenili radnike i njihove tvorničke komitete, partija je zamijenila sovjete, Centralni komitet je zamijenio partiju, a Politički biro je zamijenio Centralni komitet. Ukratko, sredstva su zamijenila cilj. Ova nevjerojatna zamjena sadržaja formom jedna je od najkarakteristčnijih obilježja marksizma-lenjinizma. U Francuskoj su tijekom zbivanja u svibnju i lipnju sve boljševičke organizacije bile spremne uništiti studentsku skupštinu na Sorbonni da bi uvećale vlastiti utjecaj i članstvo. Njihova glavna briga nije bila revolucija ili autentični društveni oblici koje su stvorili studenti, već rast njihovih partija.

Samo je jedna sila mogla zaustaviti rast birokracije u Rusiji: društvena snaga. Da su ruski proletarijat i seljaštvo uspjeli povećati raspon samoupravljanja preko razvitka održivih tvorničkih komiteta, seoskih komuna i slobodnih sovjeta, povijest zemlje mogla je doživjeti dramatičan zaokret. Nije upitno da je neuspjeh socijalističkih revolucija u Europi nakon Prvog svjetskog rata doveo do izolacije ruske revolucije. Rusko materijalno siromaštvo, zajedno s pritiskom okolnog kapitalističkog svijeta, jasno je radilo protiv razvitka socijalističkog ili konzistentno slobodarskog društva. Ali ni u kojem slučaju nije bilo zapisano da se Rusija mora razviti u smjeru državnog kapitalizma; suprotno od Lenjinovih i Trockijevih izvornih očekivanja, revoluciju je poražena unutarnjim snagama, a ne invazijom vanjskog neprijatelja. Da je bazni pokret obnovio početna ostvarenja revolucije iz 1917. godine, mogla se razviti izbrušenija društvena struktura, bazirana na radničkoj kontroli industrije, na slobodno razvijajućem seoskom gospodarstvu u poljoprivredi, i na živoj međuigri ideja, programa i političkih pokreta. U najmanju ruku, Rusija ne bi bila zarobljena u lance totalitarizma i staljinizam ne bi zatrovao svjetski revolucionarni pokret, popločavajući put fašizmu i Drugom svjetskom ratu.

Ali razvitak boljševičke partije prethodio je ovom razvitku – bez obzira na Lenjinove ili Trockijeve „dobre namjere”. Uništavajući moć tvorničkih komiteta u industriji i zatirući makhnovštinu, petrogradske radnike i kronštadske mornare, boljševici su praktički zajamčili trijumf ruske birokracije nad ruskim društvom. Centralizirana partija – potpuno buržoaska institucija – postala je utočište kontrarevolucije u njenom najpodmuklijem obliku. Ovo je bila potajna kontrarevolucija zaogrnuta crvenom zastavom i Marxovom terminologijom. Naposljetku, ono što su boljševici ugušili 1921. godine nije bila „ideologija” ili „bjelogardejska zavjera” već elementarna borba ruskog naroda za oslobođenje od okova i preuzimanje vlastite sudbine.[18*] Za Rusiju, ovo je značilo noćnu moru staljinističke diktature; za generaciju tridesetih značilo je užas fašizma i izdaju komunističkih partija u Europi i SAD-u.

DVIJE TRADICIJE

Bilo bi iznimno naivno pretpostaviti da je lenjinizam bio produkt jednog čovjeka. Bolest leži mnogo dublje, ne samo u ograničenosti marksističke teorije, već u ograničenosti socijalnog doba koje je stvorilo marksizam. Ako ovo nije jasno spoznato, ostat ćemo slijepi spram dijalektike današnjice kao što su Marx, Engels, Lenjin i Trocki bili u svoje vrijeme. Za nas će sljepoća biti to vrednija prijekora, što iza nas laži bogato iskustvo koje je nedostajalo ovim ljudima u razvijanju

njihovih teorija.

Karl Marx i Friedrich Engels bili su centralisti – ne samo politički, već društveno i ekonomski. Nikad nisu zanijekali da su njihovi tekstovi ukrašeni kićenim pohvalama političkoj, organizacijskoj i gospodarskoj centralizaciji. Još u ožujku 1850. godine, u poznatoj Adresi Centralnom komitetu Komunističke lige, pozvali su radnike da teže ne samo prema „jednoj i nedjeljivoj Njemačkoj republici, već da unutar Republike teže i prema najodlučnijoj centralizaciji moći u rukama državnog autoriteta”. Da se ovaj zahtjev ne bi shvatio olako, opetovano se ponavlja u istom odlomku, gdje se zaključuje: „Poput Francuske 1793., tako je danas u Njemačkoj provođenje najstrože centralizacije zadatak istinski revolucionarne partije”.

Ista tema kontinuirano se ponavlja u kasnijim godinama. Na primjer, s izbijanjem Francusko-pruskog rata, Marx piše Engelsu: „Francuze treba razbiti. Ako Prusija pobijedi, centralizacija državne moći biti će korisna za centralizaciju njemačke radničke klase”.[8]

Doduše, Marx i Engels nisu bili centralisti zato jer su vjerovali u vrline centralizma per se. Upravo suprotno: i marksizam i anarhizam su se oduvijek slagali da oslobođeno, komunističko društvo podrazumijeva široku decentralizaciju, rastakanje birokracije, ukidanje države i raspršenje velikih gradova. „Ukidanje antiteze između grada i sela nije samo moguće”, bilježi Engels u svom Anti-Dühringu. „Postala je direktna nužnost … trenutnom zagađenju zraka, vode kopna može se stati na kraj samo stapanjem grada i sela…”. Za Engelsa to je uključivao „ujednačenu distribuciju populacije preko cijele zemlje”[9] – ukratko, fizičku decentralizaciju gradova.

Korijeni marksističkog centralizma nalaze se u problemima rođenim iz stvaranja nacionalne države. Sve do druge polovice devetnaestog stoljeća Njemačka i Italija bile su podijeljene na mnoštvo neovisnih grofovija, principata i kraljevstva. Konsolidacija ovih zemljopisnih jedinica u ujedinjene nacije, vjerovali su Marx i Engels, je sine qua non za razvitak moderne industrije i kapitalizma. Njihovo hvaljenje centralizma nije poticalo iz nekakvog centralističkog misticizma, već iz okolnosti doba u kojem su živjeli – razvitka tehnologije, trgovine, ujedinjene radničke klase, i nacionalne države. Ukratko, njihova briga po ovom pitanju, tiče se pojave kapitalizma, i zadatcima buržoaske revolucije u doba neizbježne materijalne oskudice. S druge strane, Marxove pristup „proleterskoj revoluciji”, je vidljivo drugačiji. On oduševljeno hvali Parišku komunu kao „uzor svim industrijskim centrima u Francuskoj”. „Ovaj režim”, Marx piše, „jednom uspostavljen u Parizu i sekundarnim centrima, nagnat će stare centralizirane vlade u provincijama, da se maknu s puta samovladi proizvođača”. Jedinstvo nacije zasigurno neće nestati, i centralna vlada će postojati tijekom prelaska na komunizam, ali njena funkcija bit će ograničena.

Naš cilj nije dobacivanje s citatima Marxa i Engelsa, već naglašavanje kako su ključna načela marksizma – koja se danas tako nekritički prihvaćaju – bila ustvari produkt doba koje je odavno premašeno razvitkom kapitalizma u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Europi. U svoje doba Marx nije bio zaokupljen samo problemima „proleterske revolucije”, već i s problemima buržoaske revolucije, posebno u Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji i Istočnoj Europi. Bavio se problemima prelaska iz kapitalizma u socijalizam u kapitalističkim društvima koja nisu

napredovala dalje od tehnologije industrijske revolucije bazirane na ugljenu i čeliku te s problemima prelaska iz feudalizma u kapitalizam u zemljama koje su jedva napredovale dalje od ručnih radova i sistema cehova. Široko gledano, Marx je prije svega bio zaokupljen preduvjetima slobode (tehnološki razvitak, nacionalno ujedinjenje, materijalno obilje), više nego uvjetima slobode (decentralizacija, stvaranje zajednica, ljudska dimenzija, direktna demokracija). Njegove teorije još su bile uglavljene u području preživljavanja, a ne u području života.

Jednom kada se ovo shvati, moguće je smjestiti Marxovu teoretsku ostavštinu u razumljivu perspektivu – odvojiti njeni bogati doprinosi od njenih historijski ograničenih, uistinu paralizirajući okova za naše vrijeme. Marxova dijalektika, mnoge plodonosni uvidi historijskog materijalizma, veličanstvena kritika robnih odnosa, mnogi elementi njegovih ekonomskih teorija, teorija otuđenja, i iznad svega ideja da sloboda zahtijeva materijalne preduvjete – to su trajni doprinosi revolucionarnoj misli.

S druge strane, Marxov naglasak na industrijskom proletarijatu kao „agentu” revolucionarne promjene, njegova „klasna analiza” pomoću koje je objasnio prijelaz iz klasnog u besklasno društvo, koncept diktature proletarijata, njegov naglasak na centralizmu, teorija kapitalističkog razvitka (koja ima tendenciju brkati državni kapitalizam sa socijalizmom), zagovaranje političke akcije preko parlamentarnih partija – ovi i mnogi povezani koncepti nisu primjenjivi u naše vrijeme, a bili su zavaravajući, kao što ćemo vidjeti, čak i u njegovo vrijeme. Iskrsavaju iz ograničenosti njegove vizije – točnije, iz ograničenja njegovog vremena. Ovi koncepti imaju smisla samo ako se prisjetimo da je Marx smatrao kapitalizam historijski progresivnim i neizbježnim uvjetom za razvoj socijalizma te da oni posjeduju praktičnu primjenjivost jedino u vremenu kada je posebno Njemačka bila suočena s buržoasko-demokratskim zadatcima i nacionalnim ujedinjenjem. (Ne pokušavamo reći da je Marx bio posve u pravu podržavajući ovaj pristup, samo to da je pristup imao smisla kada ga se gleda u vlastitom vremenu i prostoru.) Jednako kao što je Ruska revolucija uključila podzemni pokret „masa” koje su se sukobile s boljševizmom, tako postoji podzemni pokret u povijest koji se sukobljava sa svim sustavima autoriteta. Ovaj pokret je unišao u naše vrijeme pod nazivom „anarhizam”, iako nikad nije bio popraćen jedinstvenom ideologijom ili naramkom svetih tekstova. Anarhizam je strastven pokret čovječanstva protiv prisile u bilo kojem obliku, koji vuče korijene iz zore posjedničkog društva, klasne vladavine i države. Od ovog perioda pa nadalje, potlačeni su se opirali svim oblicima koji teže porobiti spontani razvitak društvenog reda. Anarhizam je izbijao na istaknuto mjesto društvene arene u trenutcima velikih prijelaza iz jednog historijskog perioda u drugo. Sumrak antičkog i feudalnog svijeta svjedočio je uzburkanosti masovnih pokreta, u nekim slučajevima iznimno dionizijskog karaktera, koji su zahtijevali kraj svih sustava autoriteta, privilegija i prisile.

Anarhistički pokreti iz prošlosti nisu uspjeli većim dijelom zbog toga što je materijalna oskudica, posljedica niske tehnološke razvijenosti, iskvarila organsku harmonizaciju ljudskih interesa. Svako društvo koje nije moglo obećati mnogo više doli jednakosti u siromaštvu, neizbježno je proizvodilo duboko usađene tendencije za obnovom novog sustava privilegija. U nedostatku tehnologije koja bi mogla znatno smanjiti trajanje radnog dana, potreba za radom iskvarila je institucije bazirane na samoupravljanju. Žirondinci Francuske revolucije lukavo su prepoznali da mogu iskoristiti radni dan protiv revolucionarnog Pariza. Da bi isključili radikalne elemente iz

pariških sekcija, pokušali su donijeti zakon po kojem bi sva zasjedanja skupštine bila gotova prije deset sati uvečer, što je bilo vrijeme kada su se pariški radnici vraćali kući s posla. Uistinu, nisu samo manipulativne tehnike i izdaja „avangardnih“ organizacija ono što je okončalo anarhoidne faze prošlih revolucija, već i materijalna ograničenja prošlih doba. „Mase” su uvijek bile prinuđene vratiti se cjeloživotnom mukotrpnom radu i rijetko su bile slobodne uspostaviti organe samoupravljanja koji su mogli premašiti revolucije.

Doduše, anarhisti poput Bakunjina i Kropotkina nisu bili u krivu kada su kritizirali Marxa zbog njegovog naglašavanja centralizma i njegove elitističke predodžbe organizacije. Je li centralizam bio apsolutno nužan za tehnološke napretke u prošlosti? Je li nacionalna država bila nužna za ekspanziju trgovine? Je li se radnički pokret okoristio pojavom iznimno centraliziranih poduhvata i „nedjeljive” države? Tendiramo prihvatiti ova načela marksizma suviše nekritički, uvelike zato jer se kapitalizam razvio unutar centralizirane političke arene. Anarhisti prošlog stoljeća upozorili su da bi Marxov centralistički princip, ukoliko bi utjecao na tadašnje doba, toliko ojačao buržoaziju i državni aparat da bi zbacivanje kapitalizma postalo iznimno teško. Revolucionarna partija bi, udvostručujući ove centralističke, hijerarhijske osobine, reproducirala hijerarhiju i centralizam u postrevolucionarnom društvu.

Bakunjin, Kropotkin i Malatesta nisu bili toliko naivni da su vjerovali da se anarhizam može uspostaviti preko noći. Marx i Engels su pripisujući ovu ideju Bakunjinu svojevoljno iskrivili poglede ruskog anarhista. Niti su anarhisti devetnaestog stoljeća vjerovali da ukidanje države uključuje „polaganje oružja” odmah nakon revolucije, da upotrijebimo Marxov nejasan termin, koji je opetovano ponavljao Lenjin u Državi i revoluciji.

Anarhisti prošlog stoljeća su bili duboko zaokupljeni pitanjem postizanja industrijalizacije bez slamanja revolucionarnog duha „masa“ i uzdizanja novih zapreka na putu emancipacije. Bojali su se da će centralizacija povećati sposobnost buržoazije da se odupre revoluciji i da će usaditi osjećaj poslušnosti u radnike. Pokušali su spasiti sve pretkapitalističke komunalne oblike (poput ruskog mira i španjolskog puebla), koji su mogli poslužiti kao odskočna daska za slobodno društvo, ne samo u strukturalnom smislu već i u duhovnom. Od tuda potječe njihov naglasak na decentralizaciji, čak i pod kapitalizmom. U suprotnosti prema marksističkim partijama, njihove organizacije pridavale su znatnu pažnju onome što su zvali „integralno obrazovanje” – razvitak cijelog čovjeka – da bi se djelovalo protiv ponižavajućeg i banalnog utjecaja buržoaskog društva. Anarhisti su pokušavali živjeti prema vrijednostima budućnosti do one razine koliko je to bilo moguće pod kapitalizmom. Vjerovali su da direktna akcija podupire inicijativu „masa”, da čuva duh pobune, da potiče spontanost. Pokušavali su razviti organizacije bazirane na uzajamnoj pomoći i bratstvu, u kojima bi se kontrola provodila odozdo prema gore, a ne odozgo prema bazi.

Moramo ovdje zastati na trenutak da bi detaljnije preispitali prirodu anarhističkih organizacijskih oblika, posebice jer je ova tema učinjena nejasnom zaprepašćujućom gomilom gluposti. Anarhisti, ili barem anarho-komunisti, prihvaćaju potrebu za organizacijom.[19*] Jednako je apsurdno ponavljati ovu činjenicu, kao što je apsurdno pitati je li Marx prihvaćao potrebu za društvenom revolucijom.

Pravo pitanje nije organizacija ili ne-organizacija, već kakvu vrstu organizacije anarho-komunisti pokušavaju uspostaviti. Ono što različite vrste anarho-komunističkih organizacija imaju zajedničko je organski razvitak odozdo, umjesto odozgo stvorenih organizacijskih tijela. One su društveni pokreti, koji kombiniraju kreativan revolucionarni način života, a ne političke partije čiji se način života ne razlikuje od prevladavajućeg buržoaskog okruženja i čija je ideologija svedena na krute „pokušane i prokušane programe”. Koliko god to bilo ljudski moguće, one pokušavaju reflektirati oslobođeno društvo koje teže ostvariti, umjesto da ponizno dupliciraju prevladavajući sustav hijerarhije, klase i autoriteta. Sagrađeni su oko intimne grupe braće i sestara – grupa afiniteta – čija je sposobnost da zajednički djeluju bazirana na inicijativi, na uvjerenjima do kojih su slobodno došli, i na dubokom osobnom angažmanu, a ne na birokratskom aparatu koji je stvorila grupa poslušnih članova i kojim odozgo manipulira šačica sveznajućih vođa.

Anarho-komunisti ne osporavaju potrebu za koordinacijom između grupa, za disciplinom, za detaljnim planiranjem, za jedinstvom u akciji. Ali oni vjeruju da se koordinacija, disciplina, planiranje i jedinstvo u akciji moraju postići dobrovoljno, sredstvima samodiscipline njegovanih uvjerenjem i razumijevanjem, a ne prisilom i bezumnom, bez upitnom poslušnošću naredbama s vrha. Teže postići učinkovitost pripisanu centralizmu, pomoću voluntarizma i uvida, a ne pomoću uspostave hijerarhijske, centralizirane strukture. Ovisi o potrebama i okolnostima, grupe afiniteta mogu postići učinkovitost putem skupština, akcionih komiteta, i lokalnih, regionalnih ili nacionalnih konferencija. Ali žestoko se protive stvaranju organizacijskih struktura koje postaju svrha sami po sebi, komiteta koji i dalje životare nakon što su njihovi praktični zadatci već završeni, „vodstva” koji svodi „revolucionara” na bezumnog robota.

Ovi zaključci nisu rezultat hirovitih „individualističkih” impulsa; upravo suprotno, vuku korijene iz strogog proučavanja prošlih revolucija, učinka koje su centralizirane partije imale na revolucionarne procese, i prirode društvene promjene u doba potencijalnog materijalnog obilja. Anarho-komunisti teže sačuvati i proširiti anarhističku fazu kojom započinju sve velike društvene revolucije. Više od marksista, oni prepoznaju da su revolucije posljedice dubokih historijskih procesa. Nijedan centralni komitet „ne stvara” društvenu revoluciju; u najboljem slučaju može provesti coup d'etat, zamjenjujući jednu hijerarhiju s drugom – ili još gore, zaustaviti revolucionarni proces ako pokazuje znakove rasprostranjenog učinka. Centralni komitet je organ za stjecanje moći, za ponovno stvaranje moći, za prisvajanje onoga što su „mase” postigle vlastitim revolucionarnim angažmanom. Mora se biti slijep naspram svemu što se dogodilo u zadnja dva stoljeća da se ne prepoznaju ove osnovne činjenice.

U prošlosti, marksisti su mogli razumljivo (iako pogrešno) naglašavati potrebu za centraliziranom partijom jer je anarhična faza revolucije bila osujećena materijalnom oskudicom. Ekonomski gledano, „mase“ su bile prisiljene vratiti se svakodnevnom životu mukotrpnog rada. Revolucija se ukidala u deset sati, nastranu reakcionarne namjere Žirondinaca iz 1793. godine; zaustavljena je niskom tehnološkom razinom. Danas je čak i ova izlika odstranjena razvitkom nakon-oskudične tehnologije, posebice u SAD-u i Zapadnoj Europi. Dosegnuta je točka u kojoj „mase” mogu, gotovo preko noći, dramatično proširiti „prostor slobode” u marksističkom smislu – da bi stekli vrijeme dokolice koje je potrebno da bi se postigla najviša razina samoupravljanja.

Ono što su događaji u svibnju i lipnju u Francuskoj jasno demonstrirali, nije bila potreba za partijom boljševičkog tipa, već za potrebom veće svjesnosti među „masama”. Pariz je demonstrirao potrebu organizacija za sistematskim izlaganjem ideja – i ne samo ideja, već ideja koji promoviraju koncept samoupravljanja. Ono što je nedostajalo francuskim „masama“ nije bio centralni komiteti ili Lenjin koji bi ih „organizirao” ili im „zapovijedao”, već uvjerenje da oni mogu upravljati tvornicama umjesto da ih samo okupiraju. Vrijedno je napomenuti da nijedna partija boljševičkog tipa u Francuskoj nije postavila zahtjev za samoupravljanjem. To su zahtijevali samo anarhisti i situacionisti.

Postoji potreba za revolucionarnom organizacijom – ali njenu funkciju uvijek treba imati na umu. Njen prvi zadatak je propaganda, „strpljivo objašnjavati”, kako je to Lenjin rekao. U revolucionarnoj situaciji, revolucionarne organizacije iznose najprogresivnije zahtjeve: pripravne su na svakom koraku formulirati – na najkonkretniji način – neposredne zadatke koje treba izvršiti da bi se ubrzao revolucionarni proces. Pruža najsmjelije elemente u akciji i u revolucionarnim organima u kojima se donose odluke.

Na koji se način onda anarho-komunističke grupe razlikuju od boljševičkog tipa partije? Sigurno ne po takvim pitanjima kao što su potreba za organizacijom, planiranjem, koordinacijom, propagandom u svim oblicima ili potrebom za društvenim programom. Fundamentalno se razlikuju od boljševičkog tipa partije po svom uvjerenju da istinski revolucionari moraju funkcionirati unutar okvira formi stvorenih revolucijom, a ne unutar formi stvorenih partijom. Ovo znači da njihova predanost leži prema revolucionarnim organima samoupravljanja, a ne prema revolucionarnim „organizacijama”; prema društvenim, a ne političkim formama. Anarho-komunisti teže nagovoriti tvorničke komitete, skupštine ili sovjete da stvore od sebe izvorne organe narodnog samoupravljanja, ne žele dominirati njima, manipulirati njima, ili priključiti ih sveznajućoj političkoj partiji. Anarho-komunisti ne žele izdignuti državnu strukturu iznad ovih narodnih revolucionarnih organa, već naprotiv žele rastočiti sve organizacijske oblike razvijene u predrevolucionarnom periodu (uključujući i vlastite) u ove izvorno revolucionarne organe.

Ove razlike su odlučujuće. Usprkos njihovoj retorici i sloganima, ruski boljševici nikad nisu vjerovali u sovjete; gledali su na njih kao na instrument boljševičke partije, stav koji su francuski trockisti vjerno preslikali u njihovom odnosu sa studentskom skupštinom na Sorbonni, francuski maoisti s francuskim sindikatima, i grupe Stare ljevice s SDS-om. Do 1921., sovjeti su bili praktički mrtvi, a sve odluke je donosio boljševički Centralni komitet i Politički biro. Ne samo da anarho-komunisti tendiraju spriječiti marksističke parije da ponove prošlost; također žele spriječiti vlastite organizacije da igraju slične uloge. Prema tome, pokušavaju spriječiti da se birokracija, hijerarhija i elite pojave među nama. Ne manje važno, pokušavaju ponovno stvoriti sebe, da bi iz vlastitih osobnosti odstranili ove autoritarne osobine i elitističke sklonosti koje su prisutne u hijerarhijskom društvu gotovo od rođenja. Briga anarhističkog pokreta o načinu života nije samo preokupacija s vlastitim integritetom, već s integritetom same revolucije.[20*]

Među svim zbunjujućim ideološkim protu strujama našeg vremena, jedno pitanje se uvijek mora isticati: zašto k vragu pokušavamo provesti revoluciju? Pokušavamo li je provesti da bi nanovo stvorili hijerarhiju, mašući pritom nejasnim snom o budućoj slobodi, ispred očiju čovječanstva?

Je li to zato da bi promovirali daljnji tehnološki napredak, da stvorimo još veće obilje roba nego što postoji danas? Je li zato da se „osvetimo“ buržoaziji? Je li zato da dovedemo PL na vlast? Ili Komunističku partiju? Ili Socijalističku radničku partiju? Je li zato da emancipiramo apstrakcije poput „Proletarijata”, „Naroda”, „Povijesti”, „Društva”?

Ili je to zato da konačno poništimo hijerarhiju, klasnu vladavinu i prisilu – da učinimo moguće da svaki pojedinac dobije kontrolu nad vlastitim svakodnevnim životom? Je li zato da učinimo svaki trenutak čudesnim koliko god to može biti, i životni vijek svakog pojedinca potpuno ispunjenim iskustvom? Ako je istinska svrha revolucije dovesti PL-ovog neandertalca na vlast, onda je nije vrijedno ostvariti. Gotovo da ne trebamo postaviti ništavno pitanje može li se individualni razvitak odvojiti o društvenog i komunalnog razvitka; očito je da idu zajedno. Osnova za potpuno ljudsko biće je potpuno društvo; osnova za slobodno ljudsko biće je slobodno društvo.

Ako i ostavimo ova pitanja po strani, još uvijek smo suočeni s pitanjem koje je Marx postavio 1850. godine: kada ćemo početi uzimati našu poeziju iz budućnosti umjesto iz prošlosti? Mrtvima mora biti dopušteno da pokopaju mrtve. Marksizam je mrtav zato što je bio ukorijenjen u dom materijalne oskudice, ograničen u vlastitim mogućnostima zbog materijalne čežnje. Najvažnija društvena poruka marksizma je ta da sloboda ima materijalne preduvjete – moramo preživjeti da bi živjeli. S razvitkom tehnologije koju nije bilo moguće predočiti u najluđim snovima Marxovih dana, mogućnosti doba nakon oskudice sada leže ispred nas. Sve institucije posjedničkog društva – klasna vladavina, hijerarhija, patrijarhalna obitelj, birokracija, grad, država – iscrpljeni su. Danas centralizacija nije samo poželjna kao sredstvo obnavljanja ljudske dimenzije, već je nužna kako bi se ponovno stvorila održiva ekologija, da bi se sačuvao život na našoj planeti od destruktivnih zagađivača i erozije tla, da bi se sačuvala atmosfera i prirodna ravnoteža. Promocija spontanosti je nužna ako će socijalna revolucija omogućiti svakom pojedincu kontrolu nad vlastitim svakodnevnim životom.

Stari oblici borbe ne nestaju u potpunosti s razgradnjom klasnog društva, ali ih se premašuje novim pitanjima besklasnog društva. Ne može doći do društvene revolucije bez pridobivanja radnika i upravo zato oni moraju uživati našu aktivnu solidarnost u svakoj borbi koju vode protiv eksploatacije. Borimo se protiv društvenih zločina ma gdje god se pojavili – a industrijska eksploatacija je istinski društveni zločin. Ali jednako su tako i rasizam, nijekanje prava na samoodređenje, imperijalizam i siromaštvo – isto kao i zagađenje, razuzdana urbanizacija, zloćudna socijalizacija mladih, i seksualna represija. Što se tiče pridobivanja radničke klase za revoluciju, moramo se sjetiti da je preduvjet za postojanje buržoazije razvitak proletarijata. Kapitalizam kao društveni sustav podrazumijeva postojanje obje klase, i produžuje ga razvitak obje klase. Počinjemo potkopavati premisu klasne vladavine do tog stupnja da gajimo deklasificiranje neburžoaskih klasa, barem institucionalno, psihološki i kulturno.

Po prvi puta u povijest anarhična faza, koja je otvorila sve velike revolucije iz prošlosti, može biti očuvana kao stalno stanje i to pomoću tehnološkog napretka našeg doba. Anarhične institucije te faze – skupštine, tvornički komiteti, akcijski komiteti – mogu se stabilizirati kao elementi oslobođenog društva, kao elementi novo sustava samoupravljanja. Hoćemo li mi izgraditi pokret koji će ih moći obraniti? Možemo li stvoriti organizaciju grupa afiniteta koja je sposobna rastočiti

se u ove revolucionarne institucije? Ili ćemo sagraditi hijerarhičnu, centraliziranu, birokratsku partiju koja će pokušati njima dominirati, nadomjestiti ih i konačno ih uništiti?

Slušajte, marksisti: Organizacija koji pokušavamo izgraditi je preslika društva kakvo će naša revolucija stvoriti. Ili ćemo odbaciti prošlost – u nama samima, kao i u našim grupama – ili jednostavno neće biti budućnosti za osvojiti.

DODATAK: BILJEŠKA O GRUPAMA AFINITETA

Termin „grupa afiniteta” (affinity group) je engleski prijevod španjolskog grupo de afinidad, što je bio naziv organizacijskog oblika osmišljenog u pred-Francovskim danima, temelja strahopoštovane Federación Anarquista Ibérica, Iberijske anarhističke federacije (FAI se sastojao od najidealističnijih militanata unutar CNT-a, velike anarhosindikalne federacije). Ponizna imitacija FAI-evih oblika organizacije i metoda ne bi bila moguća ni poželjna. Španjolski anarhisti iz tridesetih godina su bili suočeni s potpuno drugačijim socijalnim problemima od onih s kojima se suočavaju američki anarhisti danas. Doduše, forma grupe afiniteta posjeduje obilježja primjenjiva u svakoj društvenoj situaciji, a ova obilježja su često intuitivno prihvaćali američki radikali, koji su nastale organizacije prozvali „kolektivi”, „komune” ili „obitelji”.

Grupa afiniteta se lako može promatrati kao novi tip proširene obitelji u kojoj su rodne veze zamijenjene duboko empatičnim ljudskim odnosima – odnosima koje njeguju zajedničke revolucionarne ideje i prakse. Daleko prije nego li je riječ „pleme” dobila na popularnosti u američkoj kontrakulturi, španjolski anarhisti su nazivali svoje kongrese asambleas de las tribus – plemenske skupštine. Svaka grupa afiniteta namjerno se održava malom da bi se dozvolio razvitak visoke razine povezanosti među onima koji čine grupu. Autonomna, komunalna i direktno-demokratska, grupa kombinira revolucionarnu teoriju s revolucionarnim načinom života u svakodnevnom ponašanju. Stvara slobodan prostor u kojem revolucionari mogu iznova stvarati sebe individualno, ali također i kao društvena bića.

Namjera je da grupe afiniteta funkcioniraju kao katalizatori unutar narodnog pokreta, ne kao „avangarda”; one pružaju inicijativu i svjesnost, ne „generalno vijeće” i izvor „zapovijedanja”. Grupe se umnožavaju na molekularnoj razini i imaju vlastiti „Brownovski pokret” (John Brown, američki revolucionarni abolicionist, koji je zagovarao i prakticirao naoružanu pobunu kao jedno od sredstva za ukidanje ropstva, op.prev.) O međusobnom povezivanju ili odvajanju odlučuje se na temelju stvarne situacije, ne na temelju birokratske odluke dalekog centra. U uvjetima političke represije, grupe afiniteta pokazuju visoku razinu otpora protiv policijske infiltracije. Zahvaljujući prisnosti odnosa među sudionicima, često je teško prodrijeti u grupe, a čak i ako dođe do prodora, ne postoji centralizirani aparat koji bi pružio infiltratoru sveobuhvatni pogled na pokret. Čak i pod takvim zahtjevnim uvjetima, grupe afiniteta mogu održati kontakt jedna s drugom pomoću vlastitih mjesečnika i literature.

S druge strane, tijekom perioda povećane aktivnosti, ništa ne sprječava grupe afiniteta da pobliže surađuju jedna s drugom na bilo kojoj razini koju zahtijeva trenutna situacija. Lako se mogu federalizirati putem lokalnih, regionalnih ili nacionalnih skupština da bi formulirale zajedničku

politiku i mogu stvoriti privremene akcijske komitete (poput onih koje su stvorili francuski studenti i radnici 1968. godine) da bi koordinirali određene zadatke. Grupe afiniteta su, prije svega, ukorijenjene u narodnom pokretu. Njihova lojalnost pripada društvenim oblicima koje je stvorio revolucionarni narod, a ne bezobličnoj birokraciji. Kao posljedica njihove autonomije i lokalizma, grupe mogu zadržati osjetljivu prijemčivost za nove mogućnosti. Intenzivno eksperimentalne i s mnogobrojnim različitim načinima života, djeluju stimulativno jedna na drugu i na narodni pokret. Svaka grupa nastoji stjeći resurse potrebne da bi mogla samostalno funkcionirati. Svaka grupa traži zaokruženo znanje i iskustvo da bi mogla nadići društvena i psihološka ograničenja koje na individualni razvitak nameće buržoasko društvo. Svaka grupa, kao jezgra svjesnosti i iskustva, konstantno pokušava odnijeti spontani revolucionarni narodni pokret korak dalje, sve do točke u kojoj grupa može konačno nestati u organskim socijalnim oblicima koje je stvorila revolucija.

PRIMJEDBE:

[1] Karl Marx, "18. brumaire Louisa Bonaparta," u K. Marx-F. Engels, Izabrana djela I., Kultura 1949., str. 211.i 213.

[2] V. I. Lenin, The Threatening Catastrophe and How to Fight It, The Little Lenin Library, vol. 11 (International Publishers; New York, 1932), p. 37.

[3] Citirano prema Leon Trotsky, The History of the Russian Revolution (Simon & Schuster; New York, 1932), vol. 1, p. 144.

[4] V. V. Osinsky, "On the Building of Socialism," Kommunist, no. 2, April 1918, citirano u R. V. Daniels, The Conscience of the Revolution (Harvard University Press; Cambridge, 1960), pp. 85-86.

[5] Robert G. Wesson, Soviet Communes (Rutgers University Press; New Brunswick, N.J., 1963), p. 110.

[6] R. V. Daniels, op. cit., p. 145.

[7] Mosche Lewin, Lenin's Last Struggle (Pantheon; New York, 1968), p. 122.

[8] Karl Marx i Friedrich Engels, Odabrana pisma, Kultura – Zagreb, 1951.

[9] Friedrich Engels, Anti-Dühring, Naučna biblioteka, 1934. p. 323.BILJEŠKE:

[1*] Ovi redci napisani su dok je Progresivna radnička partija (PLP) pokazivala velik utjecaj unutar SDS-a. Iako je PLP sada izgubila većinu svog utjecaja unutar studentskog pokreta, ova organizacija još uvijek pruža dobar primjer mentaliteta i vrijednosti koji prevladavaju među

Starom ljevicom. Kako ova karakterizacija jednako vrijedi za većinu marksističko-lenjinističkih grupa, pa shodno tome ovaj odlomak i druge reference na PLA nisu pretrpjele znatne izmjene.

[2*] Dodge revolucionarni sindikalni pokret, dio detroitske Lige revolucionarnih crnih radnika.

[3*] Marksizam je prije svega teorija prakse, ili da stavimo ovaj odnos u ispravnu perspektivu, prakse teorije. Ovo je sama bit Marxove transformacije dijalektike, koja ju je odvela od subjektivne dimenzije (kojoj su Mladi hegelijanci još pokušavali podrediti Hegelovom pogledom na svijet) u objektivnu, od filozofske kritike u socijalnu akciju. Ako se teorija i praksa razvedu, marksizam nije ubijen, već počini samoubojstvo. Ovo je najplemenitija i divljenja vrijedna osobina marksizma. Pokušaji bezumnika koji hodaju njegovim stopama da održe sustav živim uz pomoć hrpe prepravaka, tumačenja i polukretenskog „znanstvenog rada” a la Maurice Dobb i George Novac, su ponižavajuće uvrede za Marxovo ime i odvratno zagađenje sveg onoga za što se on zalagao.

[4*] U biti marksisti ovih dana pričaju vrlo malo o „kroničnoj [ekonomskoj] krizi kapitalizma” – unatoč činjenici da ovaj koncept tvori središnju točku Marxove ekonomske analize.

[5*] Iz ekoloških razloga, ne prihvaćamo koncept „dominacije čovjeka nad prirodom” u pojednostavljenom smislu koji nam je prenio Marx prije više od jednog stoljeća. Za diskusiju o ovoj temi, vidi Ekologija i revolucionarna misao.

[6*] Ironično je da marksisti koji govore o „ekonomskoj moći” proletarijata zapravo ponavljaju poziciju anarhosindikalista – poziciju kojoj se Marx žestoko opirao. Marxa nije zanimala „ekonomska moć” proletarijata, već njegova politička moć; ponajviše činjenica da će proletarijat u budućnosti tvoriti većinu pučanstva. On je bio uvjeren da će industrijski radnici biti natjerani na revoluciju primarno gonjeni materijalnom neimaštinom koja proizlazi iz tendencije kapitalističke akumulacije; da će, organizirani pomoću tvorničkog sistema, i disciplinirani industrijskom rutinom, moći stvoriti sindikate, te iznad svega, političke partije, koje će u nekim zemljama biti prisiljene služiti se insurekcionističkim taktikama (Engleska, SAD, Engels je u kasnijim godinama dodao i Francusku), a u drugim će putem izbora doći na vlast i zakonski izglasati socijalizam kao realnost. Karakteristično, mnogi marksisti su bili neiskreni sa svojim Marxom i Englesom, jednako kao što je PLP bio s čitateljima Challengea, ostavljajući pritom mnoga važna zapažanja neprevedenim ili uvelike iskrivljujući Marxove riječi.

[7*] Ovo je dobro mjesto da se riješimo ideje da je „proleter” svaka osoba koja nema što prodati osim svoje radne snage. Točno je da je Marx definirao proletarijat tim riječima, ali je također razradio historijsku dijalektiku u razvoju proletarijata. Proletarijat se razvio iz eksploatirane klase bez vlasništva, i dosegao je svoju najnapredniju formu u industrijskom proletarijatu, koji je istovremeno odgovarao najnaprednijoj formi kapitala. U kasnijim godinama svog života, Marx je počeo prezirati pariške radnike, koji su se pretežno bavili proizvodnjom luksuznih dobara, ističući pritom „naše njemačke radnike” – najrobotskije u Europi – kao „model” proletarijatu diljem svijeta.

[8*] Pokušaj da se Marxovu teoriju osiromašenja opiše u internacionalnim umjesto u nacionalnim terminima (kao što ju je prikazao Marx) je obična izlika. Kao prvo, teoretski trikovi jednostavno pokušavaju zaobići pitanje zašto se osiromašenje nije dogodilo unutar industrijskih utvrda kapitalizma, jedinih točaka koje tvore tehnološki zadovoljavajuću točku za besklasno društvo. Ako se trebamo osloniti na kolonijalni svijet kao „proletarijat”, ova pozicija skriva jednu vrlo stvarnu opasnost: genocid. SAD i njen najnoviji saveznik Rusija posjeduju sva tehnička sredstva da bombardiraju nerazvijeni svijet ravno u pokornost. Prijetnja vreba na historijskom horizontu – razvitak SAD-a u istinski fašistički imperij nacističkog tipa. Obična je glupost reći da je ova zemlja „papirnati tigar”. Ona je termonuklearni tigar i američka vladajuća klasa, nesputana kulturnim vezama, sposobna je biti čak okrutnija nego njemačka vladajuća klasa.

[9*] Lenjin je ove naslutio i opisao „socijalizam” kao „ništa doli državni kapitalistički monopol stvoren na koristi cjelokupnom narodu”.[2] Ovo je nevjerojatna izjava ako se promisle sve njene implikacije, i mnoštvo proturječnosti.

[10*] Stara ljevica projicira vlastitu neandertalsku sliku na američkog radnika. Zapravo ta slika više naliči na karakter sindikalnog birokrata ili staljinističkog komesara.

[11*] U ovom smislu radnik se počinje približavati društveno prijelaznom tipu ljudi koji su zadužili povijest s najrevolucionarnijim elementima. Generalno govoreći, „proletarijat” je bio najrevolucionarniji u prijelaznim periodima, kada je bio najmanje „proletariziran” fizički industrijskim sistemom. Velika žarišta klasičnih radničkih revolucija bili su Petrograd i Barcelona, gdje su radnici direktno isčupani iz seoske zajednice, i Pariz, gdje su još uvijek bili usidreni u zanatima ili su dolazili direktno iz zanatskog podneblja. Ovi radnici su iskusili najveće teškoće pokušavajući se prilagoditi industrijskoj dominaciji te su postali stalan izvor društvenog i revolucionarnog nemira. Nasuprot tome, stabilna i nasljedna radnička klasa imala je tendenciju biti iznenađujuće nerevolucionarna. Čak i u slučaju njemačkih radnika koje su Marx i Engels isticali kao uzor europskom proletarijatu, većina nije podržavala Spartakovce 1919. godine. Vratili su veliku većinu službenih socijaldemokrata u Kongres radničkih savjeta, i u Reichstag kasnih godina, te su se konzistentno okupljali iza Socijaldemokratske partije sve do 1933. godine.

[12*] Ovaj revolucionarni način života može se razviti u tvornicama kao i na ulici, u školama kao i u prihvatilištima, u predgrađima kao i na osovini Zaljev – East side. Njegova bit je otpor, i osobna „propaganda djelom” koje briše sve običaje, institucije i lozinke dominacije. Kada se društvo približava pragu revolucionarnog perioda, tvornice, škole i susjedstva postaje stvarne arene revolucionarne „igre” – „igre” koja posjeduje vrlo ozbiljnu jezgru. Štrajkovi postaju kronično stanje i sazivaju se radi njih samih, da razbiju pokrov rutine, da se odupru društvu na dnevnoj bazi, da razbiju atmosferu buržoaske normalnosti. Ovo novo raspoloženje radnika, studenata i ljudi iz susjedstva je vitalan preteča stvarnom trenutku revolucionarne transformacije. Njegov najsvjesniji izražaj je zahtjev za „samoupravljanjem”; radnik odbija biti „upravljano” biće, klasno biće.Ovaj proces je bio najočitiji u Španjolskoj, u zoru revolucije 1936. godine, kada su radnici u gotovo svakom gradu i gradiću organizirali štrajkove „zbog samog štrajka” - da bi izrazili svoju neovisnost, njihov osjećaj buđenja, njihov prekid sa društvenim poretkom i buržoaskim uvjetima života. Ovaj proces je također bio ključna osobina generalnog štrajka 1969.

u Francuskoj.

[13*] Činjenica koji Trocki nikada nije razumio. On nikada nije ispratio posljedice vlastitog koncepta „kombiniranog razvoja” do njegovog logičkog zaključka. Vidio je (sasvim ispravno) da je caristička Rusija, zakašnjeli trkač u europskom buržoaskom razvitku, nužno stekla najnaprednije industrijske i klasne oblike umjesto da rekapitulira cjelokupni buržoaski razvitak od njegovih samih početaka. Nedovoljno je razmotrio činjenicu da bi Rusija, razdirana strašnim unutarnjim nemirima, mogla nadmašiti kapitalistički razvitak drugih europskih zemalja. Hipnotiziran formulom „nacionalizirano vlasništvo jednako je socijalizam”, propustio je prepoznati da se monopolistički kapitalizam, tjeran vlastitom unutarnjom dijalektikom, tendira udružiti s državom. Boljševici, nakon što su uklonili tradicionalne oblike buržoaskih društvenih organizacija (koje su još funkcionirale kao uzda za razvitak državnog kapitalizma u Europi i SAD-u), nenamjerno su pripremili teren za „čisti” razvitak državnog kapitalizma u kojem je konačno država postala vladajuća klasa. Bez potpore tehnološki naprednije Europe, Ruska revolucija postala je unutarnja kontrarevolucija: Sovjetska Rusija postala je oblik državnog kapitalizma koji „nije na korist čitavog naroda”. Lenjinova analogija između „socijalizma” i državnog kapitalizma postala je užasna stvarnost pod Staljinom. Unatoč svojoj humanističkoj jezgri, marksizam nije uspio shvatiti koliko njegov koncept „socijalizma” odgovara kasnijoj fazi samog kapitalizma – povratak na merkantilističke oblike na višem industrijskom nivou. Neuspješno razumijevanje ovog razvitka doveo je do razarajuće teoretske zbrke u tadašnjim revolucionarnom pokretu, čemu svjedoče podjele među trockistima oko ovog pitanja.

[14*] Pokret 22. ožujka djelovao je kao katalitički agent u spomenutim događajima, a ne kao vodstvo. Nije zapovijedao: poticao je, ostavljajući spontanost u događajima. Ova spontanost, koja je omogućila studentima da u pravom trenutku krenu naprijed, bila je nužna za dijalektiku ustanka, jer bez nje ne bi bilo barikada 10. svibnja, koje su pak bile okidač za generalni štrajk radnika.

[15*] Vidi „The Forms of Freedom” [New York, siječanj 1968.]

[16*] S neviđenom arogancijom, koja se može djelomično pripisati neznanju, jedan broj marksističkih grupa imenovao je doslovno sve gore navedene oblike samoupravljanja „sovjetima”. Pokušaj da se svi ovi različiti oblici dovedu pod jedan naslov nije samo zavaravajući, već je svojevoljno mračnjački. Pravi sovjeti bili su najmanje demokratska revolucionarna forma i boljševici su ih lukavo iskoristili da bi prenijeli moć na vlastitu partiju. Sovjeti nisu bili bazirani na direktnoj demokraciji, poput pariških sekcija ili studentskih skupština 1968. godine. Niti su bili bazirani na ekonomskom samoupravljanju, poput španjolskih anarhističkih tvorničkih komiteta. Sovjeti su bili radnički parlament, hijerarhijski organiziran, čiji su predstavnici birani iz tvornica te kasnije iz vojničkih jedinica i sela.

[17*] V.I. Lenjin, „Neposredni zadatci sovjetske vlade“. U ovom oštrom članku, objavljenom u travnju 1918. godine, Lenjin je u potpunosti napustio slobodarsku perspektivu koju je zagovarao godinu ranije u Državi i revoluciji. Glavna tema članka je potreba za „disciplinom”, za autoritarnom kontrolom nad tvornicama, za uvođenje Taylorovog sustava (sistema kojeg je Lenjin

opisao prije revolucije kao porobljavanje čovjeka pomoću strojeva). Članak je napisan u relativno mirnom periodu boljševičke vladavine, nekih dva mjeseca nakon potpisivanja sporazuma u Brest-Litovsku i mjesec dana prije pobune Češke legije u Uralu – pobune kojom je započeo opći građanski rati i period direktne savezničke intervencije u Rusiji. Naposljetku, članak je napisan gotovo godinu dana prije poraza Njemačke revolucije. Zbog svega ovoga teško je objasniti „Neposredne zadatke” jedino u terminima Ruskog građanskog rata i neuspjeha europske revolucije.

[18*] Interpretirajući ove elementarno radničke i seljačke pokrete kao seriju „bjelogardejskih zavjera”, „činova kulačkog otpora” i „zavjera internacionalnog kapitala”, boljševici su dotakli nevjerojatno teoretsko dno te nisu zavarali nikog osim sebe. Unutar partije pojavila se duhovna erozija koja je popločala put za politiku tajne policije, karakternih atentata i konačno za Moskovska suđenja i uništenje starog boljševičkog kadra. Može se primijetiti povratak ovog odbojnog mentaliteta u člancima PL-a, poput „Marcuse: policajac ili izdajnik?” – čija je namjera prikazati Marcusea kao agenta CIA-e. Članak nosi naslov ispod fotografije na kojoj se vide pariški demonstratori, u kojem piše: „Marcuse je stigao u Pariz prekasno da zaustavi svibanjsku akciju”. U ovoj svaštari oponenti PLP-a su nediskiminirajuće opisani kao „antiradnički” raspoloženi. Ako američka ljevica ne odbaci ovakav policijski pristup i karakterne atentate, gorko će za to platiti u nadolazećim godinama.

[19*] Termin „anarhist” opća je riječ poput termina „socijalist”, i postoji vjerojatno jednako mnogo različitih anarhista kao što ima socijalista. U oba slučaja, spektar se kreće od individualista čiji nazori proistječu iz produženja liberalizma („individualistički anarhisti”, socijaldemokrati) do revolucionarnih komunista (anarho-komunisti, revolucionarni marksisti, lenjinisti i trockisti).

[20*] Ovo je cilj, možemo dodati, koji motivira anarhistički dadaizam, anarhistički iznenadni prevrat koji proizvodi bore zaprepaštenja na drvenim licima PLP tipova. Ovaj anarhistički prevrat pokušava razbiti interne vrijednosti naslijeđene iz buržoaskog društva, uništiti krutost ugrađenu buržoaskim procesom socijalizacije. Ukratko, to je pokušaj razbijanja superega koji ispoljava toliko paralizirajući efekt prema spontanosti, mašti i osjećajima, te obnove osjećaja želje, mogućnosti i čuda – revolucije kao oslobađajućeg, radosnog događaja.