Nakladnik HENA COM

Za nakladnika Užar Husković

Urednik Ervin Jahić

Lektura i korektura Matej Malić

Copyright © m hrvatsko izdanje HENA COM, 2004,

Naslov izvornika

Bohumll Hrabal Hiućnš šamota Praha, Pražskš Imaginace, 1994. (Sebranš spisy Bohumila Hrabata, sv. 9) Copyright © Bohumil Hrabal, 1994.

Bohumil Hrabal

PREBUČNA SAMOĆA

tekst

Preveo s češkoga Miroslav Čihak

HENA COM Zagreb, 2004.

"Jedino sunce ima pravo na svoje mrlje."

J. W. Goethe

1

TRIDESET PET GODINA radim u sabiralištu staro-ga papira i to je moja love storv. Trideset pet godina prešam stari papir i knjige, trideset pet se godina pr-ljam pismenima tako da sličim znanstvenim rječnici-ma kojih sam za sve to vrijeme isprešao sigurno trideset kubika, vrč sam žive i mrtve vode, dostaje da se malo nakrenem i iz mene će poteći sve same lijepe misli, protiv svoje sam volje naobražen i stoga zapravo niti ne znadem koje su misli moje, i iz mene potekle, a koje sam negdje pročitao, i tako sam se za tih trideset i pet godina isprepleo sam sa sobom i svi-jetom oko sebe, jer ja kada čitam, onda zapravo ne čitam već zobnem kakvu lijepu rečenicu i cuclam je kao bombon ili kao da pijuckam Čašicu likera toliko dugo sve dok se ta misao ne razlije u meni poput alkohola i tako se dugo u mene upija sve dok ne

5

završi ne samo u mome mozgu i srcu već suklja kroz moje žile sve do najskrivenijih vena. I tako, u mjesec dana u prosjeku sprešam dvadeset kubika knjiga, no da bih imao snage za taj moj boguugodni posao, za tih sam trideset pet godina ispio toliko piva da bi od tog sazrelog piva mogli napuniti pedesetmetarski plivački bazen ili kompleks bazena za božične šarane. Tako sam protiv svoje volje postao mudriji i upravo me obuzima uvjerenje kako su moj mozak hidrauličnom prešom sprešane misli, paketi ideja, Pepeljugin oraščić je moja glava, glava kojoj je izgor-jela kosa, i sada znam kako mora da su još ljepša bila vremena kada je cjelokupno mišljenje bilo zapisano jedino u ljudskom sjećanju. Onomad, ako bi netko želio sprešati knjige, morao bi prešati ljudske glave, no niti od toga ne bi bilo bogzna kakve koristi jer one prave zamisli dolaze izvana, onkraj su čovjeka poput rezanaca u porciji, tako da Koniaši cijeloga svijeta zalud spaljuju knjige, a ako su te knjige zabi-lježile štogod vrijedno, tada se može čuti samo tihi smijeh spaljivanih knjiga, budući da poštena knjiga uvijek pokazuje nekamo drugamo, nekamo van. Kupio sam si onaj maleni kalkulator, multiplikator, strojčić koji vadi korijene, onaj mali aparatić ne veći od novčanika, i kada sam prikupio hrabrosti, odvi-jačem sam odvojio zadnju stranu i radosno se uplašio jer sam s olakšanjem unutar računala našao malenu pločicu, ne manju od poštanske markice, ne deblju od deset listova knjige, a zatim ništa drugo doli zrak, matematičkim operacijama ispunjen zrak. Kada pogledom prodirem u poštenu knjigu, kada odstranim otisnute riječi, tada ni od teksta ne ostane

6

ništa više od bezobličnih misli koje lepršaju zrakom, na zraku se odmaraju, zrak ih hrani i u zrak se vraćaju, budući da je sve, na koncu konca, zrak, onako kao što krv jest i istodobno nije u svetoj hosti-ji. Trideset pet godina pakiram stari papir i knjige i živim u zemlji koja već petnaest generacija znade čitati i pisati, nastanjen sam u bivšem kraljevstvu u kojem je bilo navikom, opsjednutošću, strpljivo si prešati u glavu misli i slike koje donose neopisivu radost i još veću tugu, živim medu ljudima koji su za paket prešanih misli spremni položiti i život. A sada se sve to ponavlja u meni, trideset pet godina pritiščem crveni i zeleni gumb svoje preše, no trideset i pet godina također ispijam vrčeve piva, nikako zbog opijanja, ja se grozim pijanaca, ja pijem da bih potpomogao mišljenje, da bih bolje prodro u samo srce teksta jer to, zašto ja čitam, to nije niti zbog zabave, niti da bih prikratio vrijeme, već čak, na kraju krajeva, da bih lakše zaspao, ja, koji živim u zemlji u kojoj petnaest generacija zna čitati i pisati, ja pijem kako zbog čitanja nikada više ne bih mogao usnuti, da bih od čitanja dobio drhtavicu, budući da s Hegelom dijelim nazor da je plemenit čovjek tek pomalo plemenit, a zločinac tek pomalo ubojica. Kada bih znao pisati, napisao bih knjigu o višoj sreći i o višoj nesreći čovjekovoj. Od knjiga sam i iz knji-ga naučio da nebesa uopće nisu humana, a čovjek, o kojemu to misle, on također nije human, ne jer ne bi htio već stoga što je to u suprotnosti s ispravnim mišljenjem. Pod mojim rukama i u mojoj hidrauličnoj preši umiru dragocjene knjige, a ja taj smjer i tijek stvari ne mogu zaustaviti. Nisam ništa drugo doli

7

nježni mesar. Knjige su me naučile da se radujem i budem sklon pustošenju, ja volim prolome oblaka i ekipe za rušenje, stojim satima da bih vidio kako pirotehničari usuglašenim pokretom, kao da pumpa-ju gigantske gume, dižu u zrak cijele blokove kuća, cijelu ulicu, ne mogu se do posljednjega trenutka dovoljno nagledati one prve sekunde koja podiže sve cigle i kamenove i grede, da bi zatim nastupio trenutak kada se kuće urušavaju tiho poput odijela, poput prekooceanskoga parobroda koji nakon eksplozije kotla brzo zaranja prema morskome dnu. I stojim tako u oblaku prašine i glazbi praska misleći na svoj posao u dubokome podrumu u kojem stoji moja preša pokraj koje radim trideset pet godina pod svjetlošću svijeća, iznad sebe čujem kako se preko dvorišta bliže koraci i kroz otvor u stropu moga pod-ruma se kao s nebesa sasiplju rogovi izobilja, sadrža-ji vreća, sanduka i kutija iz kojih isipavaju u otvor usred dvorišta stari papir, uvele stručke iz cvjećarne, papir iz veletrgovine, zastarjele programe i vozne karte 1 omote sladoleda i ledenih torti, arke koje su poprskali soboslikari, gomile mokroga i krvavoga papira iz mesnica, oštre odreske iz foto ateljea, sadržaje koševa za smeće u kancelarijama zajedno s kalemovima iz pisaćih strojeva, čestitke već minulih rođendana i imendana. Katkada mi padne u podrum u novine umotana kocka iz pločnika, kako bi papir bio teži te, zabunom, kartonažni noževi i Škare, čekići i pajseri za vađenje čavala, mesarski dugi noževi i šalice sa sasušenom crnom kavom, katkada i uvela svadbena kita cvijeća i svježi umjetni pogreb-ni vijenac. I sve vam ja to trideset i pet godina pre-

8

šam u svojoj hidrauličnoj preši, triput tjedno kamioni odvoze te moje pakete na kolodvor u vagone i potom dalje u tvornicu papira da bi ondje radnici prerezali žice i stumbali moj posao u lužine i kiseline koje razgrizu i žilete o koje svako malo porežem ruke. No ipak, kao što u struji prljave rijeke koja je protekla kroz tvornice zasja prekrasna riba, tako i u rijeci staroga papira zabljesne hrbat vrijedne knjige, nekoliko trenutaka očaran gledam nekamo drugamo, da bih je potom ulovio, obrisao o pregaču, rastvorio i pomirisao tekst, a zatim poput homerskog proro-čanstva pročitam prvu rečenicu o koju oslonim pog-led i tek tada uložim knjigu među ostale prekrasne nalaze u škrinju prekrivenu svetim sličicama greš-kom sasutim u podrum zajedno s molitvenicima. I to vam bude onda moja misa, moj ritual, svaku tu knji-gu ne samo da pročitam već je nakon čitanja vraćam natrag u svaki paket jer ja svaki taj paket moram očarati, moram mu dati moju osobnost, moj potpis. To je moja muka, jer da bi svaki paket bio drugačiji, moram svakoga radnog dana ostajati u podrumu dva sata dulje, moram uraniti na posao sat vremena, katkada moram raditi i subotom kako bih sprešao tu planinu staroga papira bez konca i kraja. Prošloga su mi mjeseca dovezli i ubacili u podrum šesto kila reprodukcija slavnih majstora, šesto kila promočenih Rembrandta i Halesa i Moneta i Maneta i Klimtova i Cezannea i drugih velikih faca europskog slikarstva. I tako sada svaki paket uokvirujem bočnim repro-dukcijama, a navečer, kada paketi stoje u redu ispred dizala, ne mogu se nasititi te ljepote ukrašenih strana ovdje Noćnom stražom, ondje Saskijom pa Doruč-

9

kom na travi, ondje opet Kućom obješenog čovjeka ili Guernicom. I jedini ja na svijetu uz to znadem da u srcu svakoga paketa leži neki otvoreni Faust ili Don Carlos, ili ondje, zarobljen odvratnim papirom okrvavljenih poklopaca, Hyperion, a tu, u paketu vreća za cement, počiva Tako je govorio Zaratustra. I tako, jedini na svijetu znam u kojemu paketu kao u grobu leže Goethe i Schiller, a gdje opet Holderlin ili Nietzsche. I jedino sam ja sam sebi u izvjesnom smislu istodobno i umjetnik i gledatelj, i stoga sam svakoga dana sav jadan i nasmrt umoran i razdiran i šokiran pa da bih umanjio i ublažio to golemo trošenje samoga sebe, ispijam vrč za vrčem piva, a putem, dok idem po pivu k Husenskyma, imam do-voljno vremena za meditiranje i sanjanje o tome ka-ko će izgledati moj sljedeći paket. Samo zato pijem sve te količine piva, da bih bolje vidio unaprijed, jer u svakome paketu sahranjujem dragocjenu relikviju, otvoreni dječji, genijalni lijes zasut uvelim cvjetovi-ma, komadićima staniola, anđeoskom kosom, ne bih li stvorio ugodno gnjezdašee za knjige koje su mi se iznenada objavile u podrumu upravo onako kao što sam se u tom podrumu pojavio ja. Baš sam zato neprestano u zakašnjenju s poslom, upravo se zato stari papir uzdiže na dvorištu sve do nadstrešnice isto onako kao što se planina papira u mom podru-mu nastavlja kroz zasuti otvor sve do nadstrešnice dvorišta. Zato se moj poslovođa katkada kukom pro-bija kroz stari papir i kroz otvor u stropu viče na mene lica crvenog poput žerave od ljutnje; Hant'a, ma gdje si? Isuse, ne bulji u knjige već radi! Dvorište je zatrpano a ti tamo dolje sanjariš i glupiraš se na

10

kvadrat! A ja sam u podnožju gore stisnut kao Adam u žbunju i s knjigom medu prstima otvaram pre-strašene oči u drugi svijet od onoga u kojemu sam upravo bio jer ja, kada se začitam, onda sam vam ja negdje potpuno drugdje, u tekstu sam, sam se tome čudim i moram s krivnjom priznati da sam uistinu bio u snu, u ljepšemu svijetu, da sam bio u samome srcu istine. Svakoga dana deset puta zastanem zapre-pašten nad time kako sam se mogao sam sebi toliko otuđiti. Takav otuđen i stran vraćam se i s posla, tiho i u dubokoj meditaciji koračam ulicama, mimoilazim se s tramvajima i automobilima i pješacima u oblaku knjiga koje sam danas našao i nosim ih kući u aktov-ci. Tako zanesen prelazim na zeleno a da o tome niš-ta ne znadem, ne zalijećem se u kandelabre niti u ljude, samo koračam i smrdim pivom i prljavštinom, no smješkam se jer u aktovci nosim knjige od kojih očekujem da večeras iz njih saznam nešto o sebi što još ne znadem. Tako koracam bučnim ulicama, nika-da na crveno ne prelazeći, umijem hodati u pod-svjesnoj nesvjesnosti i u polusnu, ispod praga inspi-racije, svaki paket koji sam sprešao toga dana doz-vanja tihano i tiho, a ja opipljivo osjećam da sam i sam sprešani paket knjiga, da se i u meni nalazi maleni kontrolni plamičak karme, maleno vječno svjetalce koje svakodnevno nadolijevam uljem misli koje sam iščitao uz posao i protiv svoje volje iz knji-ga koje si sada u aktovci nosim doma. I tako, vraćam se poput kuće u plamenu, poput štale u plamenu, svjetlo života izvire iz ognja, a oganj opet iz smrti drve-ta, neprijateljski žal ostade na dnu pepela a ja trideset i pet godina na hidrauličnoj preši prešam stari papir,

11

pet mi je godina ostalo do mirovine, a onaj će moj stroj poći sa mnom, neću ga napustiti, štedim, imam posebnu štednu knjižicu te ćemo u mirovinu poći oboje jer ja ću taj stroj kupiti od poduzeća, uzet ću si ga doma, smjestit ću ga nekamo u voćnjak moga ujaka, između stabala, i tek ću tada, ondje ću u tom voćnjaku raditi samo jedan jedini paket dnevno, ali bit će to nešto od paketa, pojačani paket, nešto poput skulpture, nešto poput artefakta, u takav ću paket zatim staviti sve svoje mladenačke iluzije, sve što znam, što sam naučio u tih trideset i pet godina na poslu i od posla, i tako ću tek u penziji raditi pod dojmom trenutka i inspiracije, jedan jedini paket dnevno od knjiga kojih kod kuće imam više od tri tone, bit će to paket kojeg se neću morati stidjeti, bit će to paket koji će već unaprijed biti odsanjan, izme-ditiran, a uz to, dok ću u korito preše spuštati knjige i stari papir, još za vrijeme toga posla, koji će biti stvaranje u ljepoti, u posljednju ću turu nasuti još konfete i šljokice; svakoga dana jedan sprešani paket, a kroz godinu dana u voćnjaku prava izložba paketa, izložba uz koju će si svaki posjetitelj moći sam, ali pod mojim nadzorom, stvoriti svoj vlastiti paket dok ploča preše na pritisak zelenog gumba ispred sebe nosi i golemom snagom mrvi i preša stari papir ukrašen knjigama, cvjetovima i kojekakvim otpadom kakav si već tko donese, tako da se u osjetljiva gledatelja stvori osjećaj kao da je u toj mojoj hidrauličnoj preši ustvari sprešan sam. Već sjedim kod kuće u polutami, sjedim na stolčiću, glava mi klonula te na koncu dotičem mokrim usnama kolje-na i jedino na taj način uspijevam pridrijemati. Katkada spavam u poziciji Thonetova stolca, baš

12

tako, sve do ponoći, a kada se probudim, podižem glavu a nogavica mi je na koljenu promočena slinom jer sam se bio zabašurio sam u sebe i skvrčio poput mačića zimi, poput drveta stolca za ljuljanje, jer ja si mogu dopustiti luksuz napuštenosti premda ja na-pušten nisam, ja sam naprosto sam, kako bih mogao živjeti u mislima napučenoj samoći, budući da sam vam pomalo prkosnik beskonačnosti i vječnosti, a Beskonačnost i Vječnost su vjerojatno sklone ljudima kao što sam ja.

13

2

TRIDESET PET GODINA prešam stari papir i za to vrijeme skupljači su mi bacili u podrum toliko kras-nih knjiga da bih njima mogao napuniti tri štaglja, kada bih ih imao, Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata netko je istresao pokraj moje hidraulične preše košaru knjiga, a kada sam se smirio i otvorio jedan od tih bibloa, vidio sam pečat Kraljevske pruske knjižnice, a kada su dan kasnije sa stropa u podrum počele sipati u kožu uvezane knjige, a u zraku blis-tali zlatorezi i natpisi, istrčao sam gore, a ondje su stajala dva dečka od kojih sam izvukao da negdje kod Novog Strašeca stoji Štagalj, a u njem u slami toliko da je knjiga da ih se ne može pogledom obuhvatiti. I tako sam pošao s vojnim knjižničarom te smo se uputili u Strašec i ondje u polju našli ne jedan nego tri puna štaglja Kraljevske pruske knjižnice i

15

onda, nakon što smo se izguštali, dogovorili smo se te su zatim vojni automobili jedan za drugim cijelo-ga tjedna prevozili u Prag te knjige u prostorije Mini-starstva vanjskih poslova, kako bi se, kada dođe mirnije doba, kako bi se knjižnica vratila ponovno onamo otkuda je bila dovezena, no netko je ocinkao ovo sigurno skrovište pa je Kraljevska pruska knjižnica proglašena ratnim plijenom, nakon čega su ponovno kamioni vozili knjige uvezane u kožu sa zlatorezima i zlatnim natpisima na kolodvor gdje su te knjige tovarili u otvorene vagone, kišilo je, lijeva-lo cijeloga tjedna, a kada je posljednji kamion dove-zao posljednje knjige, vlak je krenuo u pljusak a iz otvorenih je vagona kapala zlatna voda pomiješana s čađom i tiskarskim olovom, a ja sam stajao oslonjen o graničnik, užasnut onim čega sam bio svjedokom. Kada je posljednji vagon nestao u kišnome danu, kiša mi se na licu miješala sa suzama, a kada sam napustio kolodvor i vidio policajca u uniformi, sku-pio sam ruke i sasvim uljudno ga zamolio neka me stavi u okove, lisice, bižuteriju, kako se govori u Libfii, neka me privede jer sam počinio zločin, da prijavljujem zločin protiv čovječnosti. A kada me je priveo, na kraju su me u komesarijatu ne samo ismi-jali već su mi zaprijetili da će me dati zatvoriti. No nekoliko godina kasnije već sam se bio počeo privikavati, utovarivao sam cijele knjižnice iz dvora-ca i bogatih građanskih kuća, prekrasne, u kožu, u safijan uvezane knjige, tovario sam ih pune vagone, a kada bi vagona bilo trideset, cijeli je vlak odvozio u ormarima te knjige u Švicarsku i u Austriju, kilogram prekrasnih knjiga za jednu deviznu krunu, i nitko se

16

nad time nije zamislio i nitko nad time nije plakao, niti ja nisam pustio suzu, samo sam stajao, smješkao se i promatrao posljednji vagon vlaka koji je odvozio prekrasne knjižnice u švicarsku i u Austriju, za jednu tuzexovu krunu kilogram. U to sam vrijeme već u sebi nalazio snage kako bih hladnokrvno mogao promatrati nesreću, kako bih mogao prigušiti svoje ganuće, u to vrijeme već sam počinjao razumijevati kako je divan pogled na pustošenje i nesreću, tova-rio sam sljedeće vagone i idući su vlakovi napuštali kolodvor smjerom na zapad, za jednu deviznu krunu kilogram, pratio sam pogledom i pratio crvenu svje-tiljku ovješenu o posljednji vagon, oslonjen o stup stajao sam poput Leonarda da Vincija koji je također oslonjen o stup stajao i promatrao kako su si fran-cuski vojnici od njegove skulpture jahača napravili metu i komadić po komadić hicima drobili konja i jahača, a Leonardo je onomad, upravo poput mene, stajao i pozorno promatrao, pomiren s grozotom kojoj je svjedočio, budući da je Leonardo već onda znao da nebesa nisu humana a niti čovjek, koji se bavi mišljenjem, niti on nije human. Toga mi je trena došla vijest da mi umire majka, dovezao sam se kući na biciklu, a kako sam bio žedan, sjurio sam se u podrum i s hladne zemlje uzeo mrzli lonac kiseloga mlijeka, objema sam rukama držao taj kameni lonac i žedno sam pio i pio te odjednom vidio kako prema mojim očima površinom plivaju dva oka, no žeđ je bila veća i tako sam pio dalje, a ta su se dva oka pojavila posve blizu mojih očiju poput svjetala loko-motive koja u noći ulazi u tunel, a potom su te oči nestale, dok sam ja imao puna usta nečega živog. Iz

17

usta sam za nogu izvukao žabu koja se koprcala, odnio sam je u vrt i potom se vratio kako bih to mli-jeko do kraja popio u potpunom miru, poput Leonarda da Vincija, Nakon majčine smrti plakao sam nekako onako prema unutra, no nisam ispustio niti suze. Izašavši iz krematorija, vidio sam kako dim iz dimnjaka stupa prema nebu, moja se majka prekrasno uzdizala u nebesa, a ja, koji sam već deset godina radio u sabiralištu staroga papira, sišao sam i u podrum krematorija, predstavio sam se da to isto i ja radim s knjigama, a zatim sam čekao. Kada je obred završio, vidio sam kako su istodobno spalili četiri tijela, a moja je majka bila u trećem odjeljku, bez ijednoga pokreta promatrao sam konačni smisao čovjekova života i vidio sam kako namještenik sku-plja kosti i zatim ih melje ručnim mlincem, ručnim je mlincem samljeo i moju majku i tek je tada stavio posljednje tjelesne ostatke moje majke u limenku, a ja sam stajao i netremice gledao upravo onako kao kada se udaljavao vlak natovaren prekrasnim knjižni-cama smjerom Švicarske i Austrije, kilogram za jednu deviznu krunu. Razmišljao sam tek o ulomcima iz Sandburgovih stihova, da će od čovjeka na koncu preostati samo malo fosfora, koji bi dostajao za kuti-jicu šibica, i ne više željeza doli toliko da se iskuje kuka na kojoj bi se objesio odrastao čovjek. Nakon mjesec dana, kada sam usprkos potpisu primio urnu s maminim pepelom, odnio sam ju ujaku, a kada sam s urnom zakoračio u taj njegov vrt, a zatim iza rampe, ujak je povikao. Sestrice, kako mi se to vraćaš! A ja sam mu dao tu urnu, a ujak je, nakon što ju je odvagnuo, izjavio da je njegove sestre nekako

18

malo jer je, dok je bila živa, težila sedamdeset pet kilograma. Sjeo je te zatim izračunao, kada je urnu izvagao, da bi mame trebalo biti pet dekagrama više. Stavio je urnu na starinski ormar i jednom ljeti, dok je plijevio korabu, sjetio se ujak svoje sestre, moje mame, i toga da je strašno voljela korabu, i tako je uzeo urnu, otvorio je nožem za konzerve te mami-nim pepelom posipao gredicu s korabama koje smo kasnije pojeli. Onomad, kada sam na svojoj hidrauličnoj preši prešao divne knjige, kada je preša zazvonila u posljednjoj fazi i mrvila knjige snagom od dvadeset atmosfera, čuo sam pucanje ljudskih kostiju, kao kada bih na ručnom mlincu mljeo luba-nje i kosti u preši mrvljenih klasika, kao kada bih prešao rečenice Talmuda; Poput maslina smo i tek kada nas tiješte dajemo od sebe ono najbolje. Tek tada provlačim žice i zatezačem sputavam paket u toj stresnoj situaciji, da bih potom pritisnuo crveno povratno dugme, prešane knjige pokušavaju preki-nuti žice, no čelični su okovi snažniji, vidim napete grudi okovanoga atleta, još više zraka u pluća i lanac puca, no paket je u čvrstom žičanom zagrljaju, sve se u njem stišava kao u urni, a tada pokorni paket od-vozim k ostalima, okrećem stranice tako da bi repro-dukcije bile okrenute prema mojim očima. Ovoga sam tjedna načeo stotinu reprodukcija Rembrandta van Rijna, sto identičnih portreta staroga umjetnika s krumpirastim licem, portreta čovjeka koji je kroz umjetnost i pijanstvo došao do samoga praga vječnosti i ondje vidi kako se kvaka na vratima pomiče i nepoznat netko već otvara posljednja vrata iz onostranosti. Moje lice sve je više isto takvo lice

19

napuhnutoga lisnatog tijesta, moje lice već sliči oljuštenom promočenom zidu, također se počinjem priglupo smješkati i počinjem promatrati svijet s druge strane ljudskih zbivanja i stvari. Tako je danas svaki paket uramljen portretom staroga gospodina Rembrandta van Rijna, a ja u korito tovarim stari papir a zatim otvorene knjige, danas sam prvi put primijetio da više ne primjećujem kako tovarim i prešam miševe, cijela gnijezda mišjih obitelji; kada bacim u prešu slijepe miševe, njihova mama skoči za njima i ne napušta ih te tako podijeli sudbu staroga papira i klasičnih djela. Nitko ne bi povjerovao koli-ko je u ovakvome podrumu miševa, valjda dvjesto, valjda petsto; većina se tih životinjica, sklonih prija-teljevanju, rodila poluslijepa, no svi ti miševi sa mnom imaju zajedničko to da žive od slova, najradi-je se izguštaju na Goetheu i Sehilleru koji su uvezani u safijan. I tako je moj podrum stalno ispunjen žmir-kanjem i grickanjem knjiga, u slobodno su vrijeme miševi razuzdani poput mačića, plaze mi po rubu korita i po horizontalnom vratilu; jedino kada strani-ca korita na pritisak zelenoga dugmeta započne sud-bonosno guranje papira zajedno s miševima u stres-nu situaciju, kada pištanje miševa postaje tiše, tada se miševi u mome podrumu odjednom uozbilje, podignu se na zadnje noge, stoje tako i osluškuju kakvi su to zvukovi, ali budući da ti miševi prestaju pamtiti onoga trenutka kada sadašnjost mine, nastavljaju potom sa svojom igrom i dalje grickaju tekstove knjiga. Što su starije, to im više prija taj stari papir, poput dobro odležanoga sira, poput dobro uskladištena vina. Već mi se toliko isprepleo moj život s tim miševima da i

20

navečer, kada cijelo brdo papira špricam šmrkom, špri-cam temeljito tako da su svakoga dana miševi smočeni kao kada bih cijeli podrum na trenutak uronio u bazen; usprkos tome, i kada ih zalijevam i kad ih stru-ja vode obara, i dalje su dobre volje te čak, na kraju krajeva, na to kupanje s nestrpljenjem čekaju jer se tada satima ližu i griju u svojim papirnatim skrovištima. Katkada izgubim kontrolu nad svojim miševima, u dubokoj meditaciji odlazim po pivo, sanjarim za šan-kom, a kada zamišljen raskopčam kaput da bih platio, na šank ispod pipa iskoči miš, katkada iz mojih hlača istrče dva miša a konobarice budu izludene, penju se na stolce, začepljuju si uši i urlaju prema stropu kao pomahnitale. A ja se smješkam, samo mahnem vlaž-nim dlanom i odlazim ispunjen predodžbom o tome kako će izgledati moj sljedeći paket. I tako trideset pet godina utjerujem svaki paket u stresnu situaciju, kri-žam svaku godinu i svaki mjesec, a u mjesecu dan kada ćemo oboje u penziju, moja preša i ja, svake si večeri nosim kući u aktovci knjige, a moj stan na dru-gome katu u Holešovicama ispunjen je knjigama i samo knjigama, pun podrum i šupa nisu više bili dovoljni, moja kuhinja je puna, moja špajza i zahod također, samo su prolazi do prozora i šporeta slobod-ni, u zahodu je samo toliko mjesta da imam kamo sjesti, iznad zahodske su školjke na visini od metar i pedeset grede i fosne a na njima se sve do stropa uzdižu knjige, petsto kila knjiga, dovoljan je jedan neo-prezan pokret pri sjedanju, neoprezno ustajanje dosta-je da zapnem za noseću gredu i sletjet će na mene pola tone knjiga i smrviti me spuštenih hlača. No ni ovdje nema mjesta niti za jednu jedinu knjigu, i tako

21

V

sam u sobi iznad dvaju kreveta stisnutih jedan do dru-goga dao da mi postave grede i fosne; tako sam stvo-rio baldahin i krevetna nebesa na kojima su do stropa poslagane knjige, dvije sam tone knjiga u tih trideset i pet godina nanio kući, a kada padam u san, dvije tone knjiga poput dvotonske more tlače moje spavanje; katkada, kada se neoprezno okrenem ili u snu viknem i trgnem se, s grozom osluškujem kako knjige klize i znam da je dovoljan tek lagani dodir koljenom, možda samo usklik, i kao lavina će se sve s nebesa na mene strovaliti, rog obilja pun drago-cjenih knjiga sasut će se na mene i smrviti me kao uš, katkada mislim da knjige protiv mene kuju urote i kao što ja svakoga dana sprešam stotinu nevinih miševa, tako i knjige protiv mene pripremaju praved-nu odmazdu jer se ružno rado ružnim vraća. Ležim na leđima razbacan ispod baldahina kilometara tek-sta i pripit se bojim misliti na određene događaje, na grozno neugodnu stvarnost; mi se pred očima pojavi naš lugar koji je onomad uhvatio kunu u izvrnutu podstavu rukava ispod grede lugarnice, i umjesto da je pravedno ubije kao kaznu što je pojela piliće, uzeo je lugar čavao i nabio ga životinjici u glavu i pustio je, a kuna je naricala i trčala tako dugo dvorištem sve dok nije umrla. Drugi mi put na um padne misao kako je godinu dana nakon tog događaja, pri radu na miješalici, glavu lugareva sina zahvatila struja koja je probijala iz motora, jučer mi se ni od kuda ispod baldahina pojavio lik lovca koji je, iznenadivši kod nas sklupčanoga ježića, naoštrio štap, budući da bi mu puščani metak bio preskup, i zabio taj štap u ježev trbuh, i na taj je način likvidi-

22

rao svakoga ježa lako dugo dok nije pao u postelju s "rakom jetre i polako umirao za sve te ježeve tri mjeseca, sklupčan, s kvrgom u trbuhu i užasom u mozgu, sve dok nije umro... Takve me misli sada užasavaju dok osluškujem kako knjige nada mnom snuju osvetu i ta mi mogućnost toliko ugrožava duhovni mir da radije spavam sjedeći na stolčiću kod prozora, potpuno zgrožen predodžbom kako me srušene knjige najprije spljošte u krevetu a zatim probijaju pod u prvi kat, potom do prizemlja i konačno u podrum poput lifta. A ja tada sagledavam koliko je moja sudbina isprepletena, kako na poslu kroz otvor na stropu na mene padaju i valjaju se ne samo knjige već i boce, tintarnice i klamerice upra-vo onako kao što mi svake večeri prijete knjige nada mnom da će me svojim padom ubiti, u najboljem slučaju teško raniti. Tako ja stanujem, Damoklov mač koji sam si sam svezao za strop zahoda i spavaonice prisiljava me da se, kao i na poslu, i doma vraćam s vrčem piva u svrhu obrane suprotivu divnoj nesreći. Jednom tjedno odem do ujaka kako bih u njegovu velikom voćnjaku našao mjesta za tu moju prešu kada odemo u penziju. Na ideju da štedim i u penzi-ji otkupim svoju hidrauličnu prešu, nisam došao sam. Ideja je pala na um mome ujaku koji je četrde-set godina radio na željeznici, spuštao i dizao rampe a na skretnici otvarao i zatvarao prugu, godina radio kao skretničar i četrdeset se godina, kao i ja, ničemu drugome nije radovao doli da će ići na posao, pa stoga u penziji nije mogao živjeti bez skretnice; stoga je na otpadu kupio staru skretnicu iz srušene postaje u pograničju, dovezao je u svoj

23

voćnjak, sagradio kućicu i uz nju postavio istu skret-nicu na kakvoj je služio, a kako je imao prijatelje strojovođe, također u penziji, kupili su na starom že-ljezu malenu lokomotivu kojom su u rudnicima vukli taložnice i rudarske vagonete, lokomotivicu marke Ohrenstein i Koppel, kupili su na starom željezu i ši-ne i tri vagoneta pa je u starom voćnjaku između sta-bala vrludala pruga. Svake su subote i nedjelje naložili u lokomotivi i potom vozili taj stroj marke Ohrenstein i Koppel, popodne bi vozili djecu, a predvečer pili pivo i pjevali i vozili se pripiti u vago-netima sami ili bi svi stajali na lokomotivi, izgledala je ta lokomotiva s njima kao kip riječnoga boga Nila, ležeća figura nagoga ljepotana prekrita figuricama... S vremena na vrijeme išao bih k ujaku i tražio mjesto na kojem bih i ja postavio onu moju prešu. U među-vremenu se već mračilo, a strojčić s već upaljenim svjetlima jurio je u zavoje između starih jabuka i kru-šaka, moj je ujak sjedio u skretnici i prebacivao blo-kove, vidio sam njegovo oduševljenje, i kao i stroj Ohrenstein i Koppel, i moj je stric bio pod gasom, ovdje-ondje zabljesnuo bi dvolitrenjak od aluminijsko-ga lima, šetao sam kroz viku i klicanje djece i penzio-nera i nitko me nije zvao dalje, nitko me nije ponudio pićem, toliko su svi bili otuđeni u svojim igrama koje nisu bile ništa drugo doli nastavljanje posla koji su cijeli život voljeli, a ja sam koračao, poput Kama sam nosio svoj znak na čelu, negdje kroz sat vremena odlučio sam izgubiti se odavde, okretao sam se da bih vidio doziva li me tkogod da udem, ali nitko me nije pozvao; kada sam izašao kroz vrata, ponovno sam se okrenuo i u svjetlu lampi

24

i osvijetljene skretnice vidio sam siluete, trčkaranje penzionera i djece, pištanje lokomotive a zatim ron-danje vagona tračnicama u obliku nagnječene elipse, kao da orkestar svira jednu te istu pjesmicu, pjesmi-cu valjda toliko krasnu da nitko nije sve do smrti htio čuti ni jednu drugu nego upravo tu. I ipak sam ondje u vratima vidio, premda me nitko iz daljine nije mogao vidjeti, da me moj ujak vidi, da me je stalno vidio dok sam se motao između stabala, podigao je ruku s ručke skretnice i tako čudno mahao prstima u mome smjeru, nekako je samo kovrčao zrak a ja sam mu također iz tame uzvraćao mahanjem, kao kad bismo mahali s prozora vlakova koji kreću u suprotnim smjerovima. Kada sam se našao na rubu Praga, kupio sam hrenovke, i dok sam te hrenovke jeo, uplašio sam se budući da hrenovku nisam mo-rao niti dizati do usta, samo sam nagnuo glavu i hre-novka je doticala moje vruće usne, a kada sam hre-novku držao u visini pojasa, pogledao sam prepla-šeno dolje i vidio kako druga hrenovka gotovo do-tiče moje cipele. Kada sam primio hrenovke u obje ruke, utvrdio sam da su te hrenovke posve normal-ne, da sam se, ustvari, ja nekako u tih posljednjih deset godina stisnuo, smanjio. Vrativši se kući, mak-nuo sam stotine knjiga od štoka sobnih vrata u kuhi-nju, na štoku se nalazio znak tintom i crte s datumi-ma i podacima koliko sam bio visok na određeni dan. Uzeo sam knjigu, prišao sam štoku leđima okrenut, odozgora sam pritisnuo knjigu na tjeme glave, zatim sam se na mjestu okrenuo, napravio crtu i već na prvi pogled vidio da sam se za tih osam godina, od kada se nisam mjerio, stisnuo za devet centimetara.

25

Pogledao sam odozgora na baldahin od knjiga iznad mojega kreveta i zaključio kako sam se zgrbio zato što neprestano kao da nosim na leđima ta dvotonska nebesa knjiga i knjižica.

26

3 TRIDESET PET sam godina prešao stari papir i ako

bih morao ponovno izabrati, tada i opet ne bih htio raditi ništa drugoga doli to što sam radio tih trideset pet godina. A ipak, jednom u tromjesečju to bi moje radno mjesto dobivalo suprotno značenje, odjednom bi mi se taj moj podrum ogadio, primjedbe i kuknja-va i psovke moga šefa uz pomoć nekakva pojačala počele su urlati u moje uši i moju glavu toliko da mi je taj moj podrum počeo smrdjeti poput pakla, a stari mi je papir, nagomilan od poda podruma do nad-strešnice dvorišta, taj promočeni i pljesnivi papir počinjao je vreti tako da je i gnoj u usporedbi s papirom u fazi truljenja mirisao, prava je baruština bila rasprostrta dnom moga podzemlja i trunula je a mjehurići su se uzdizali poput varljive močvarne svjetlosti iz truloga panja potopljenog u odurnom

27

mulju i blatu. Tada sam morao izići na zrak, morao sam pobjeći od hidraulične preše, no nisam išao na svjež zrak, ja vam više nisam podnosio svjež zrak, zagrcnuo bih se vani, kašljucao i čistio grlo kao da uvlačim dimove iz kubanske cigare. I dok je šef vikao, mahao rukama i grozio se, izašao sam iz svo-ga podruma i koračao Bogu iza nogu u druge podrume i druga podzemlja. Najradije sam s momci-ma išao u podrume gdje su se nalazile peći central-noga grijanja i gdje su poslom poput pasa za kućicu bili vezani ljudi sa sveučilišnim obrazovanjem koji su uza svoj posao pisali povijest svoga vremena, osobi-ta sociološka istraživanja. U tim sam podrumima saznao kako je četvrta klasa nestala i kako su radni-ci odozdo otišli u nadgradnju, a sveučilišno obrazo-vani, s druge strane, sada rade kao radnici. No najra-dije sam se družio s čistačima kanalizacije, ondje su radila dvojica akademika i pritom pisala knjigu o kloakama i kanalima koji prolaze i križaju se ispod cijeloga Praga, ondje sam doznao da potpuno druga-čije fekalije stižu u pročistne postaje u Podbabi u nedjelju, a drugačije u ponedjeljak, svaki dan u tjed-nu ima svoje karakteristike pa je stoga moguće na-praviti grafikon protočnosti fekalija, a prema priljevu prezervativa moguće je regresivno utvrditi u kojim se praškim četvrtima više spolno opći, a u kojima ma-nje, no mene se najviše dojmilo akademsko izvješće o tome kako crni i smeđi štakori vode totalni rat upravo poput ljudi i da je jedan takav rat upravo završio potpunom pobjedom crnih štakora, no ti su se istoga trena razdijelili u dvije skupine, u dva crnoštakorska klana, na dva organizirana mišja društva, i upravo sada ispod Praga u svim kanalima,

28

u svim šahtovima bjesni rat na život i smrt, veliki štakorski rat kako bi se utvrdilo tko će biti pobjednik i tko će imati upravu nad svim otpadima i fekalijama koje ispusnim kanalima stižu u Podbabe; no, od onih sveučilišno obrazovanih čistača kanalizacije saznao sam da čim se ovaj pobjednički rat završi, pobjednič-ka će se sila ponovno dijalektički rascijepiti na dva tabora, kao što se cijepaju plinovi i kovine i sve živo na svijetu kako bi se kroz borbu život ponovno pokrenuo a zatim iz čežnje za izravnavanjem suprot-nosti iz minute u minutu uravnotežavao, tako da svi-jet u svojoj cjelini ni sekundu ne šepa, I tako sam uvidio koliko je točan Rimbaudov stih da je duhovni boj strašan poput bilo kakva rata, domislio sam stro-gu Kristovu rečenicu, ja nisam donio mir već mač. I uvijek bi me ti posjeti podrumima i kanalima i kloakama i pročistačima u Podbabi smirili, a budući da sam protiv svoje volje bio naobražen, protrnuo bih zadivljeno nad Hegelom koji me je podučavao da je jedino čega se na svijetu treba užasavati, da je to ono što se vapneniziralo, užasavati se ukočenih, umirućih formi, i da je jedino čemu se možemo rado-vati, da je to onda kada se ne samo pojedinac, već i društvo uspije pomladiti kroz borbu, izboriti si kroz nove oblike pravo na novi život. Dok sam se praš-kim ulicama vraćao u svoje podzemlje, imao sam rendgenske oči te sam kroz prozirni nogostup vidio kako se u kanalima i šahtama generalni štakorski štabovi sporazumijevaju sa svojim štakorskim bor-benim jedinicama, kako bežičnim uređajima zapov-jednici izdaju zapovijedi o tome na kojem frontu tre-ba ojačati borbeno djelovanje; i tako sam koračao, a ispod mojih su cipela zveckali oštri štakorski zubići,

29

koračao sam i razmišljao o melankoliji vječne izgrad-nje svijeta, tumarao sam kloakama i pritom suznih očiju gledao prema gore da bih odjednom vidio ono što nikada prije nisam vidio, što nikada nisam pri-mijetio, da su fasade i pročelja nebodera i zgrada, gdje sam zavirio sve do cijevi oluka, posvuda sam vidio ono za što su se zalagali i čemu su težili Hegel i Gocthc, onu Grčku u nama, ono divno helenstvo kao uzor i cilj, vidio sam dorski stupored, triglife i žljebove grčkih oluka, vidio sam vjenčane a tule i redove stupova jonskih s trupovima i volu ta ma, korintski stupored s lisnatim viticama, vidio sam predsoblja hramova, karijatide i grčke balustrade sve tamo na samim krovovima nebodera u čijoj sam sjeni koračao i pri tome sam sagledao da je sama ta Grčka i na praškim periferijama, na pročeljima običnih stambenih zgrada koji su u portalima vrata i oko okana urešeni nagim ženama i nagim muškarcima i cvjetovima i grančicama strane flore. Tako kora-čajući, sjetio sam se kako mi je sveučilišno obrazo-vani ložač kazao da istočna Europa ne počinje iza Pofifčkih dveri nego tek ondje gdje završava stari aus-trijski carski kolodvor tamo negdje u Galiciji, kamo je čak dospio grčki timpanon, a da je Prag toliko ispunjen grčkim duhom ne samo na fasadama praških nebodera, već i u glavama stanovnika samo zato što su klasične gimnazije i humanistička sveučilišta umazala Grčkom i Rimom milijune čeških glava. I dok se u šahtovima i kanalima glavnoga grada Praga dva štakorska klana istiskuju prividno besmis-lenim ratom, u podrumima rade svrgnuti anđeli, sveučilišno obrazovani muškarci koji su izgubili svoju

30

bitku koju nikada nisu ni vodili, no bez obzira na to i dalje rade na jasnijoj slici svijeta. I tako sam se vra-tio u svoje podzemlje, a kada sam vidio te svoje miSeke kako hopsaju i izvode i idu mi ususret, sjetio sam se dna dizala, da je ondje poklopac koji zatvara kanal, Ljestvama sam se spustio na dno šahta i kada sam prikupio hrabrosti, otrgnuo sam poldopac, kleknuo i osluškivao kako ondje dolje bućkaju i šume otpadne vode, čuo sam romorenje zahodskih školjaka, osluškivao sam melodično istjecanje umi-vaonika i ispuštanje nasapunjanih voda iz kada kao kada bih osluškivao minijaturne) udaranje morskih valova i slanih voda, no ipak, kada sam izoštrio sluh, sasvim su se jasno ponad svih tih voda čuli urlici zaraćenih štakora, ugrizi u meso, naricanje i klicanje, pljuskanje i valjanje zaraćenih štakorskih tijela, zvu-kovi koji su dolazili iz neodređenih daljina, no ja sam znao da i na bilo kojoj periferiji, kada bih podigao poklopac ili slivnik i spustio se dolje, svuda sada traje, baš svuda, posljednji štakorski boj, onaj privid-no posljednji štakorski rat koji će okončati velikim klicanjem koje će trajati tako dugo dok se ne prona-đe razlog zbog kojega će sve početi iznova. Spustio sam poklopac, i dok sam kasnije stajao pokraj svoje preše, bio sam obogaćen novom spoznajom da se pod mojim nogama u svim kanalima odvija okrutna bitka, tako da niti štakorska nebesa nisu humana, tako da human ne mogu biti niti ja, ja koji trideset pet godina pakiram stari papir i zapravo sličim štakorima, trideset pet godina živim samo u podrumima, nerado se kupam premda mi je kupaonica odmah iza šefove kancelarije. Kad vam se ja okupam, odmah se od

31

toga razbolim, moram s tom higijenom polako i oprezno, a budući da radim samo golih ruku, onda navečer operem ruke jer znam, kada bih prao ruke nekoliko puta dnevno, ispucali bi mi dlanovi, ali katkada, kada me obuzme čežnja za grčkim idealom ljepote, operem jednu nogu a pokatkad i vrat, dru-goga pak tjedna perem drugu nogu i cijelu jednu ruku, no kada stignu veliki kršćanski blagdani, tada perem i grudi i noge, ali već unaprijed znadem i pijem plivadone jer ću dobiti bolest spavanja pa makar vani i snijeg padao i ja to znam. I tako sada prešam na toj svojoj hidrauličnoj preši stari papir, u srce svakoga paketa umećem otvorenu knjigu klasičnoga filozofa, nekako sam se fino smirio prije-podnevnom šetnjom Pragom, pročistio sam si misli činjenicom da ne samo ja, nego i tisuće meni sličnih ljudi rade u podzemlju Praga, u podrumskim pros-torima i podrumima, a glavom mi teku živahne i stvarne i žive misli, baš sam se nekako uspokojio, tako mi je lakše raditi nego jučer, čak radim meha-nički i pri tome se mogu vratiti potpuno u skute vremena, još dok sam bio mlad, kada sam svake subote glačao hlače, mazao pastom cipele zajedno s potplatom, jer onaj tko je mlad voli čistoću i sliku o samome sebi, sliku koju je moguće uljepšati; gla-čalom punim užarenoga ugljena mašem kroz zrak da sve frcaju iskre, na dasku zatim stavljam hlače kako bih najprije zapeglao zgužvane crte i tek tada oblačim hlače i poravnavam crte a preko hlača stav-ljam mokro platno koje sam poprskao raspršivanjem vode koje sam imao puna usta, potom pažljivo gla-čam, osobito desnu nogavicu koja je uvijek bila malo

32

zguljena jer bih za vrijeme kuglanja, kada bih bacio kuglu, uvijek dotaknuo koljenom utabanu glinu kuglane, uvijek sam bio uzbuđen, dok bih oprezno svlačio vruće i zapareno platno, hoće li crta na hlačama biti ravna. I tek tada bih oblačio hlače i, kao i svake subote, izlazio na seoski trg, uvijek bih se, prije nego što bih došao do klada ispred Donje gos-tionice, morao okrenuti, okrećem se i, kao i uvijek, vidim da moja mama gleda za mnom i provjerava je li sve na svome mjestu i pristaje li mi. Večer je, ples-njak, ona koju sam čekao dolazi, to je Mančinka, a iza nje lepršaju vrpce i trake upletene u kosu, glaz-ba svira a ja plešem jedino i samo s Mančinkom, i plešemo i svijet se okreće oko mene poput vrtuljka a ja pokretom oka tražim mjesto među plesačima ne bih li onamo uletio s Mančinkom, uletio u ritmu polke, vidim kako se oko mene i Mančinke motaju napete vrpce i trakice, kako ih vir plesa uzdiže i spušta, kako su gotovo u vodoravnom položaju i kada moramo usporiti s plesom, vrpce polako klonu, no i opet plešemo u punim krugovima a ja gledam kako se vrpce i trakice ponovno uzdižu, tu i tamo dotaknu moju ruku, moje prste koji drže ManČinkinu ruku koja pritom čvrsto steže bijelu izvezenu mara-micu; prvi put sam rekao Mančinki da je volim a Mančinka mi šapuće kako ona mene voli još iz škole, i tako se k meni pritisnula, tako uza me privila i odjednom smo si bliski kao nikada prije, a potom me Mančinka zamolila da budem, kada budu dame birale, onaj njen prvi plesač, a ja sam uzviknuo: Da!, i jedva što je počelo dame biraju, a Mančinka je pro-blijedila i rekla mi da će nekamo skočiti, samo na

33

trenutak. A kada se vratila, imala je studene ruke i plesali smo dalje, zavrtio sam je da bi svi vidjeli kako znam plesati, kako to meni i Mancxinki pristaje, kako smo par bez premca, a kada je polka dosegnula vrhunac a vrpce se i trakice Mančinkine podigle i vijorile zrakom upravo onako kao i njen slamnati rep, odjednom sam primijetio kako plesači prestaju plesati, kako se s gnušanjem od nas odmiču, kako na koncu nitko više ne pleše doli ja i Mančinka, a svi ostali plesači staju u kolo, ali ne u kolo divljenja već kolo u koje ih je centrifugalnom silom izbacilo nešto grozno, što na vrijeme nisam primijetio niti ja, niti Mančinka, sve dok nije priskočila njena mama i primila Mančinku za ruku i sva prestravljena i zgro-žena stala bježati iz plesne sale u Donjoj gostionici da se nikada više ne bi vratila, da više nikada ne bih vidio Mančinku, tek nekoliko godina kasnije, jer su od toga doba Mančinki počeli govoriti Posrana Manča, jer je Mančinka, sva uzbuđena od tog dam-skog biranja, Mančinka ganuta time što sam joj rekao da je volim, Mančinka je otrčala na seoski zahod u gostionici s piramidom fekalija skoro sve do samoga otvora u daski, umočila je te svoje vrpce i trakice u sadržaj te seoske rupe i opet iz tame dotrčala u osvi-jetljenu salu da bi centrifugalno kretanje njenih vrpci i trakica pošpricalo i opljuskalo plesače, sve plesače koji su bili u dometu vrpci i trakica... Prešam stari papir a zeleno je dugme za pokretanje stjenki napri-jed a crveno za nazad, tako moj stroj provodi te-meljno kretanje svijeta, poput mjehova harmonike ili kao kružnica koja, ma iz kojega mjesta krenula, na tom istom mjestu mora i završiti. Mančinka, premda

34

nije uspjela dosegnuti slavu, je morala nositi samo svoju sramotu, za koju nije mogla ništa učiniti, jer to što joj se dogodilo, bilo je ljudski, previše ljudski, Goethe bi to oprostio Ulriki von Lewetzow, Schelling zasigurno svojoj Karolini. Jedino Leibniz teško da bi taj događaj s vrpcama i trakicama oprostio svojoj kraljevskoj ljubavi Charlotti Sofiji, isto kao i osjetljivi Holderlin gospođi Gontardovoj... Kada sam nakon pet godina potražio Mančinku, odselila je bila cijela obitelj čak nekamo u Moravsku zbog tih vrpci i tra-kica, zamolio sam je da mi sve oprosti jer sam se ja osjećao krivim za sve što se ikada igdje desilo, za sve što sam bilo kada čitao u novinama, za sve sam osjećao da sam kriv ja, i tako mi je Mančinka opros-tila te sam je pozvao na izlet, osvojio sam na razred-noj lutriji pet tisuća kruna, a kako nisam volio novac, htio sam ga na brzinu otpratiti s ovoga svijeta da se ne bih gnjavio sa štednom knjižicom, I tako smo otputovali u planine, na Zlatni vrh, u hotel Renner, skupi hotel, kako bih što prije bio bez briga i bez novca, svi su mi muškarci zavidjeli na Mančinki, svi su se svakodnevno natjecali tko će mi ju preoteti, a najviše je za Mančinkom čeznuo sam gospodin tvorničar Jina, a ja sam bio sretan jer sam profućka-vao novac na što god bismo se ja i Mančinka sjetili, sve smo imali, a Mančinka se svakoga dana skijala, sunce je sjalo, bijahu zadnji dani veljače, bila je sva osunčana na skijama i skijala je kao i svi ostali na blistavim padinama samo u bluzi bez rukava i s ve-likim izrezom, gospoda su se stalno motala oko nje dok sam ja sjedio i pijuckao konjak, no nešto prije podneva sva bi gospoda već sjedila na terasici ispred

35

hotela, sunčala se u foteljama i ležaljkama, pedeset ležaljki i stolaca u jednom redu pokraj trideset stolića na kojima su se odlagali likeri i aperitivi za okrepu, dok je Mančinka uvijek skijala sve do posljednjeg trenutka, kad bi doskijala u hotel na ručak. I tako posljednjeg, pretposljednjeg dana, dana petog, kada mi je preostalo još samo petsto kruna, sjedim u nizu ostalih hotelskih gostiju, gledam kako Mančinka dolazi, osunčana i divna, s obronaka Zlatnoga vrha, sjedim s gospodinom tvorničarom Jinom i nazdrav-ljamo si u počast toga što sam umlatio četiri i pol tisuće za pet dana, tvomičar Jina je mislio da sam i ja tvorničar i vidim kako Mančinka nestaje iza boro-va i zakržljalih smreka, no potom se pojavila i hitrim pokretima doskijala sve do hotela i, kao i uvijek, ski-jala pokraj hotelskih gostiju, no danas je bila osobito lijepa, sunce je silno sjalo, sve fotelje, sve su ležaljke bile zauzete, tako da su sluge morale iznijeti nove stolce, a moja je Mančinka skijala, defilirala kao i svakoga dana oko tih redova gostiju koji su se sunčali. I doista, imao je pravo gospodin tvorničar Jina da je Mančinka danas za prste polizat, no dok je Mančinka prolazila pokraj prvih štovatelja sunca, primijetio sam kako Se 26116 okreću za njom i zatim se smiju u dlanove, i što mi se više približavala, to sam više vidio kako se iza Mančinke žene guše od smijeha dok se muškarci ruše unazad, kako si stavlja-ju novine na lice, kako radije glume da im je pozlilo ili da se sunčaju zatvorenih vjeda, i tako je Mančinka doskijala sve do mene, prolazi pokraj mene a ja vidim kako na jednoj skiji, iza njenih cipela, leži golemo govno, govno veliko poput utega, kako je o tome

36

divnu pjesmu napisao Jaroslav Vrchlicky, a ja sam odjednom znao da je ovo drugo poglavlje u životu moje Mančinke, kojoj je suđeno da sačuva svoju sramotu a da svoju slavu nije spoznala. A kada je tvorničar Jrna pogledao na ono što je Mančinka kao nuždu obavila na zadnji dio skije negdje tamo iza zakržljala bora u podnožju Zlatnoga vrha, gospodin se Jma onesvijestio, potpuno je zgromljen bio još i popodne, dok je Mančinki crvenilo procvalo cijelim licem sve do korijena kose... Nebesa nisu humana, a čovjek o kojemu se to misli također nije human, niti može biti, prešam paket za paketom, u srce sva-koga stavljam otvorenu knjigu s najljepšim tekstom, prešam na preši a u mislima sam kod Mančinke s kojom sam te večeri umlatio sav novac 2a pjenušac, no niti konjak nije dostajao našoj čežnji da Mančinka onaj trenutak u kojem je defilirala s vlastitim izme-tom ispred cijeloga društva, da bi Mančinka postala slikom koja je izbrisala samu sebe. No iz hotela je drugoga dana ujutro, nakon što sam je cijeli ostatak noći molio da mi oprosti za to što se dogodilo, nije mi oprostila te je otputovala ponosna i vita, kako bi na taj način potvrdila riječi Lao-tsea, spoznavati svoju sramotu i sačuvati svoju slavu, takav je čovjek uzor pod nebesima... Otvorio sam Kanonsku knjigu kre-posti, našao sam stranicu i poput svećenika sam otvorenu knjigu položio na žrtveni oltar, u samo srce korita, među podastrti odurni papir iz pekara i od cementnih vreća. Pritisnuo sam zeleno dugme, koje je zgrtalo pred sobom makulaturu pomiješanu sa zdrobljenim papirom, i gledao sam tako, kao kada se u očajnoj molitvi stišću i zatvaraju u sebe prsti ruku,

37

kako su čela preše stisnula Kanonsku knjigu kreposti iz koje mi se udaljenom asocijacijom otkinuo portret izvjesnoga ulomka iz života ljepotice moje mladosti, Mančinke. U međuvremenu su kao duboki podtekst u dubinama šahtova i kanala hučale u tunelima otpad-ne vode u kojima su dva štakorska klana vodila rat na život i smrt. Danas je bio divan dan.

38

4 JEDNOGA SU MI PRIJEPODNE VA mesari dovezli

iz mesnice teretnjak pun krvavih papira i okrvav-ljenih kartona, prepune sanduke papira koji nisam podnosio jer je taj papir slatkasto mirisao a ja sam uvijek bio sav zakrvavljen poput mesarske pregače. Da bih se obranio, u prvi sam paket stavio otvorenu Pohvalu ludosti Erazma Roterdamskog, u drugi sam paket s pijetetom stavio Don Carlosa Friedricha Schillera, a u treći sam paket, kako bi i riječ postala krvavim mesom, rastvorio Ecce Homo Friedricha Nietzschea. I bez prekida sam radio u roju i oblaku muha mesarica, tih strašnih muha koje su ovamo iz klaonice dovezli mesari, a oblak se mesarica kovitlao u mahnitom zujanju te mi udarao u lice poput leda. Pri ispijanju četvrte krigle piva pojavio se pokraj mo-je preše ljubazni mladić, a ja sam odmah spoznao da

39

je to nitko drugi doli sam Isus. A pokraj njega je sta-jao starac zgužvana lica za kojega sam odmah shva-tio da to ne može biti nitko drugi doli sam Lao-tse. I tako su ondje obojica stajala kako bih mogao usporediti staroga gospodina i mladoga muškarca, tako su ondje obojica stajali a tisuće su mesarica i kobaltnih muha tisućama krivulja letjele amo-tamo kao da su poludjele dok je metalni zvuk njihovih kri-laca i tijela išivao u zrak podruma veliku sliku sastav-ljenu od krivulja koje su se neprestano pomicale, žvrljotina upravo onakvih od kakvih je svoje gigant-ske slike sastavljao Jackson Pollock. A ja se nisam začudio tim dvama likovima, budući da su moji dje-dovi i pradjedovi također od pijenja rakije imali vizi-je, ukazivala su im se bića iz bajki, djed je za svojih potucanja sretao vile rusalke i vodenjake, a pradjed, taj je opet vjerovao u bića koja su mu se ukazivala na gumnima litovelske pivovare, domaće i bjesove i vile, a ja, budući da sam bio obrazovan protiv svoje volje, kada sam padao u san pod nebesima svoje dvotonske postelje, no da, na fosnama su mi se ukazivali Schelling i Hegel, koji su se rodili upravo istoga dana i iste te godine, jednom je dojahao do moje postelje na konju sam Erazmo Roterdamski te me pitao za put do mora. Stoga se nisam čudio kad su mi danas u podrum došla dva muškarca koje sam volio, i dok su tako stajali jedan pokraj drugoga, prvi sam put postao svjestan da je strašno važno za spoz-navanje njihova nauka to koliko je koji star, I dok su se muhe uzdizale u svom mahnitom plesu i zujanju a ja imao od vlažne krvi promočenu radnu bluzu, pritiskao sam naizmjenično zeleno i crveno dugme i vidio kako Isus neprestano ide uzbrdo, dok za to vri-

40

jeme Lao-tse već stoji na uzvisini, vidio sam srditog mladog muškarca koji želi promijeniti svijet, dok je za to vrijeme stari gospodin rezignirano razgledao okolo i povratkom na početke ušivao svoju vječnost. Vidio sam kako Isus zaklinje molitvom stvarnost koja smjera prema čudu, dok istodobno Lao-tse Velikim Putem slijedi prirodne zakone i jedino tako dospije-va do učene neukosti. Tovario sam tako puna krva-va naručja crvenog mokrog papira, lice mi je bilo prepuno mrlja od krvi, a kada sam pritiskao zeleno dugme, stjenka je moje preše prešala zajedno s tim strašnim papirom i muhe koje nisu smogle snage otrgnuti se od ostataka mesa. Mesarice, koje, budući da su poludjele od mirisa mesa, koje su se tjerale i parile se, a potom s još većom strašću u nepravilnim piruetama stvarale oko korita punog papira gust šiprag ludila, onako kako se u atomu kovitlaju neu-troni i protoni. Ispijao sam iz krigle pivu ne puštajući oka s mladoga Isusa koji je pun srditosti neprestano usred skupine mladih muškaraca i divnih djevojaka, dok istodobno Lao-tse potpuno osamljen traži dosto-jan grob. A kada je preša sprešala sve do posljednje faze papir tako da su čak iz njega ronile i špricale kapi krvi sprešane zajedno s mesaricama, vidio sam i dalje Isusa stalno ispunjenog ljupkom ekstazom, dok se Lao-tse u dubokoj meditaciji oslanjao o brid moga korita s prezirom i nezainteresiranošću, vidio sam zatim Isusa kako ispunjen vjerom daje naredbe i gora se premješta malo dalje, i dok je Lao-tse pre-krivao moj podrum mrežom ispletenom od neuhvat-ljiva intelekta, vidio sam Isusa kao optimističku spiralu, Lao-tsea kao bezizlaznu kružnicu, Isusa pu-nog konfliktnih i dramatičnih situacija dok je Lao-tse

41

u tihoj zadubljenosti premišljao o nerazrješivosti mo-ralne situacije suprotnosti. A na pritisak se crvenoga dugmeta stranica preše smočena krvlju vraćala nat-rag a ja sam u slobodan prostor korita i još i još obje-ma rukama bacao zakrvavljene kutije i konzerve i omote vlažne od krvi i mesnih isparina, još sam na-šao snage kako bih listajući knjigu Friedricha Nietz-schea našao stranice koje govore o tome kako su s Richardom Wagnerom sklopili zvjezdano prijateljstvo pa da potom tu knjigu uronim u korito kao dijete u kadicu, a potom sam rukama brzo gonio od lica rojeve modrih i zelenih muha koje su me bičevale po licu kao grančice tužne vrbe u oluji. Nakon što sam pritisnuo zeleno dugme, podrumskim su stubama sitnim koračićima silazile dvije suknje, tirkiznozelena i svilena crvena suknja Ciganki koje su me svaki puta posjećivale poput prikaza, iznenada, kada ih više nisam očekivao, kada sam već pomišljao da su umrle, da su ih negdje podrezali mesarskim nožem oni njihovi ljubavnici, Ciganke, dvije skupljačice staroga papira koji su nosile u plahtama na leđima u nekakvim golemim zavežljajima u kakvima su za starih vremena žene nosile travu iz šume; toliko su se te dvije Ciganke njihale prometnim ulicama da su se prolaznici morali micati u izloge i prolaze, da bi, došavši s tim tovarom papira do našega prolaza, u potpunosti zakrčile ulaz te su se potom, nagnute kod vage, okrenule i pale na leda u gomilu papira, a nakon što su razvezale kolane, oslobodile su se tog ogromnog homuta i odvukle zavežljaj na vagu. Potpuno preznojene od žurbe brisale su čela i pro-matrale brojčanik koji je uvijek pokazivao trideset,

42

četrdeset, nekada i pedeset kila škatula i kojekakvih poklopaca i otpadnoga papira iz trgovina i veletr-govina. A kada bi sa sjetom na nešto pomislile ili već bile previše ojađene tim naporima, te su Ciganke imale toliko snage i moćno puhale tako da je izdale-ka izgledalo, dok su vukle te svoje plahte, kao da na leđima nose mali vagon ili tramvaj, a kad bi im već svega toga bilo dosta, dotrčale bi do mene dolje, odbacile tu golemu plahtu i bacile se u hrpu suhoga papira, zavrnule si suknje sve do pupka, iščeprkale odnekuda cigarete i šibice i tako su, ležeći na leđi-ma, pušile i uvlačile takve dimove kao da s cigarete odgrizaju čokoladu. Doviknuo sam im, potpuno pre-kriven oblakom muha, nešto poput pozdrava, tirkiz-na Ciganka s podignutom suknjom sve do pasa ležala je na leđima i imala krasne nage noge i krasan goli trbuh a krasan joj je čuperak dlaka izbijao poput plamena i iz donjega dijela trbuha, s jednom rukom savijenom pod rubac svučen u potiljak crne i masne kose, dok je iz druge povlačila moćne dimove. Bezazleno je ležala tirkizna Ciganka dok je svileno crvena ležala kao odbačeni ručnik, toliko je bila izmučena i izmorena tim tiranskim tovarima papira. A ja sam laktom pokazao na aktovku, kupovao sam si salamu i kruh, no kako sam ispijao te vrčeve piva, taj bih gablec, koji sam si donio, ponovno nosio kući, nisam mogao jesti koliko sam pri poslu bio uzdrhtao, rastresen i s nervozom u nogama te na kraju uvijek pripit od piva, a Ciganke su se iskotrljale iz papira kao iz stolca za ljuljanje, i s cigaretama u ustima svim su se rukama probijale u aktovku, raz-motale salamu i pravedno se podijelile, zatim su

43

teatralno zgazile opuške, pažljivo potpeticom, kao da mrve glave zmijama, ugasile ostatke cigareta, za-tim su sjele i najprije pojele salamu pa tek nakon toga jele kruh, volio sam gledati kako jedu kruh, nikada nisu grizle već su prstima lomile kruh i onako nekako uz taj kruh postale ozbiljne, stavljale su prsti-ma zalogaje u usta, kima le su glavama, doticale jedna drugoj ramena kao dva konja koja su osuđena zajedno vući kola tako dugo dok ih ne odvedu na klanje. Kada bih sretao ove dvije Ciganke na ulici dok bi s plahtama prebačenim preko ramena išle u skladišta trgovina, uvijek su se držale u pasu, pu.šile i koračale u ritmu polke. A život im uopće nije bio jednostavan, živjeli su od skupljanja staroga papira ne samo one već i njihovo dvoje djece, ali i njihov pastir, Ciganin koji je uvijek popodne inkasirao s računa koji je narastao onim tempom kojim su Ciganke nosile te ogromne zavežljaje. Bio je taj Cigo neobičan čovjek, nosio je naočale sa zlatnim okvi-rom, brčiće i kosu počešljanu s razdjeljkom po sre-dini i uvijek preko ramena na remenu fotografski aparat. Svakoga je dana fotografirao te Ciganke, pa bi se te dvije dobre duše uvijek namještale pred objektivom najbolje što su znale, Ciganin im je čak namještao obraze i tek bi se zatim udaljio kako bi ih fotografirao, no nikada sa sobom nije imao film i niti jedna Ciganka nikada nije dobila ni jednu jedinu sliku, no i dalje su se svakoga dana fotografirale i veselile se svojim portretima poput kršćana nebu i raju. Jednoć sam sreo moje Ciganke ondje gdje liben-ski most preskače iz Holešovica na drugu stranu Vltave, tamo kod Schollera na zavoju, a ondje je

44

promet regulirao ciganski pripadnik Javne sigurnos-ti, imao je bijele rukave i prugasti štap te se okretao prema slobodnim prometnim smjerovima plesnim korakom u ritmu polke tako divno i tako dostojan-stveno da sam se i ja zaustavio i promatrao s kakvim ponosom taj Ciganin odrađuje svojih pola sata prije nego li bude zamijenjen, i odjednom mi je za oko zapela tirkizna boja i svilenocrvena i ondje su na drugoj strani pokraj ograde, baš kao i ja, stajale one moje dvije Ciganke ne mogavši spustiti oka s tog Ciganina nasred raskrižja, a oko tih su Ciganki stajala ciganska djeca i nekoliko starijih Cigana i Ciganki i svi su bili zapanjeni i zaleđenog pogleda i iz svih je Cigana zračio ponos nad time kako su samo daleko dogurali Cigani. Kada je došlo vrijeme, Ciganin je predao službu na raskrižju drugome pripadniku Javne sigurnosti te je sada stajao usred svojih Cigana i primao čestitke i počast, a tada su one moje dvije Ciganke iznenada pale na koljena, vidio sam kako na zemlju pada tirkizna i svilenocrvena suknja i kako Ciganke tim suknjama glancaju službene, zaprašene čizme a Ciganin se smješkao i konačno više nije bio u stanju prikriti to zadovoljstvo samim sobom te se također smijao i nije se branio već je sve Cigane obredno poljubio, dok su za to vrijeme tirkiznozele-na i svilenocrvena suknja glancale službene cipele. Ciganke su završile s jelom, pokupile sa suknji mrvice pojevši i njih, tirkizna je suknja legla u papir i podigla se sve do pasa i time mi bezazleno izložila svoj trbuh i ozbiljno me upitala... Onda, striče, hoćemo li? Pokazao sam joj krvave ruke i rukom joj dao znak kao kada se spušta roleta te sam kazao...

45

Nećemo, bole me koljena. A Ciganka je slegla ramenima, spustila tirkiznu suknju no stalno me ne-tremice promatrala, upravo kao i svilenocrvena Ciganka koja je već sjedila na stubama. Potom su ustale nekako osnažene i osvježene, uhvatile krajeve plahti i potrčale do stuba, no prije nego li su nestale, čučnule su kao kada slažete preklopni metar, s glavama između koljena povikale prema meni u altu, zazveckale nekakav pozdrav i uzdigle se ravno na hodnik a zatim sam čuo kako njihove bose noge tap-kaju dvorištem, slušao sam njihov neponovljivi hod u ritmu polke dok su odlazile u potragu za starim papirom onamo kamo ih je poslao onaj njihov Ciganin koji im je s fotografskim aparatom preko ramena, razdvojenim brkovima, razdjeljkom posred glave i naočalama unaprijed ugovarao biznis. A ja sam radio dalje, potegao sam kukom te se od stropa prema koritu preše srušiše krvlju natopljene kutijice i škatulje, omoti i namakani papir, pa se time oslo-bodila rupa usred dvorišta, sada sam čuo sve zvu-kove i sve glasove kao preko megafona, nekoliko se sakupljača približilo otvoru, promatrao sam ih odoz-dol kao kada bih gledao kipove na crkvenom por-talu, toliko je duboko ispod dvorišta ležala moja preša, moja preša koja je sličila katafalku ili nad-grobnom spomeniku Oca domovine Karla Četvrtoga. Odjednom se ondje pojavio šef i ponovno je njegov glas, padajući odozgo na mene, bio ispunjen mrž-njom i zlobom i urlao je na mene i frkao od žalosti ruke... Hant'o. što su ti opet tamo radile te gatare, te dvije babaroge? A ja sam se, kao i uvijek, uplašio, pao sam na jedno koljeno, rukom se pridržavao kori-

46

ta preše i gledao prema gore i nikada nisam mogao shvatiti zašto me taj moj šef toliko ne voli, zašto za mene složi najgrozniju grimasu kao da se negdje dugo za mene pripremao, njegovo je lice bilo toliko nepravedno sablažnjeno, toliko ispunjeno patnjom koju sam mu ja priredio da sam svaki put, upravo kao i sada, iznova spoznavao kako sam grozan čovjek i užasan zaposlenik, kolike užasne brige pri-ređujem tako plemenitome šefu... ja. Ustao sam s poda kao što su uplašeno ustali vojnici kada je u zrak odletjela ploča s groba iz kojega je potom izašao Krist, ustao sam, oprašivao sam koljena i radio dalje, no više nisam imao sigurnosti kao dotada, a mesarice su upregle svu svoju snagu i silovito zujale, vjerojatno su ludjele zbog toga što sam im već upaki-rao gotovo sav taj krvavi papir, smutio ih je valjda propuh koji je nastao kada sam potkopao gomilu čiji su vrhovi izlazili sve na dvorište, stvarale su sada oko mene i mojih ruku i papira u koritu preše gustu šikaru, gustu poput grmova maline, šiba kupine, tako da sam imao osjećaj, dok sam ih rastjerivao rukama, da ratujem protiv čeličnih žica i dugih za-teznica. I tako sam, namakan krvavim znojem, radio, i za sve su to vrijeme, još dok su i Ciganke bile u podrumu, Isus i Lao-tse stajali u koritu moje hidra-ulične preše, da bih sada, kada sam ponovno ostao sam a napuštenost me zakačila u puki mehanizam rada dok me lanci mesarica nisu prestajali omatati i bičevati, vidio da je Isus teniski šampion koji je upra-vo osvojio Wimbledon, dok je, međutim, Lao-tse, sav jadan, sličio trgovcu koji, premda bogato opskrbljen, izgleda kao da ništa nema, vidio sam krvavu tje-

47

lesnost svih Isusovih šifri i simbola, dok je Lao-tse stajao u mrtvačkoj košulji i pokazivao na neotesanu fosnu, vidio sam da je Isus plavbov, dok je, među-tim, Lao-tse stari mladić kojega su izdale žlijezde, vidio sam kako Isus imperativno podiže ruku i snažnom gestom uništava svoje neprijatelje, dok Lao--tse rezignirano spušta ruke poput slomljenih krila, vidim da je Isus romantičar a Lao-tse klasičar, Isus kao plima, lao-tse kao oseka, Isus kao proljeće, Lao--tse kao zima, Isus kao učinkovita ljubav prema bližnjemu svomu, Lao-tse kao vrhunac praznine, Isus kao progressus ad futurum. Lao-tse kao regressus ad origanem... I pritiskao sam naizmjenično zelene i crvene gumbe, odbacio sam posljednje naručje odbojnoga krvavog papira koji su mi dovezli mesari i zatrpali njime cijeli podrum, no istodobno su mi za ruku doveli Isusa i \J2L o-tsea, Tada sam u posljednji paket stavio Metafiziku morala Immanuela Kanta, a skoro sve mesarice pomahnitale su u toj mjeri da su sve posjedale na krvave ostatke i usisavale suhu i polusasušenu krv tako pohlepno da nisu niti primi-jetile da ih bočna stjenka pritišće i zatim preša i raz-mazuje u skrame i kapljice. Kada sam okovao i žicom zavezao tu sprešanu kocku gnusobe, odvezao sam paket do onih petnaest prijašnjih a sa sobom sam vozio i cijeli roj preostalih poludjelih muha. svaki je paket bio posut mesari čama, na svakoj je kapi isprešanoj iz paketa svijetlila u crnkastom crve-nilu zelena ili metalno plava muha kao da je svaki taj paket golemi goveđi but što visi na kuki u provincij-skoj mesnici za vrućega ljetnog podneva. Kada sam podigao oči, vidio sam kako Isus i Lao-tse odlaze

48

bijelim, vapnom natrljanim stubama, baš kao i tirkiz-na i svileno crvena suknja mojih Ciganki, a vrč je bio prazan. Hantravo sam se penjao stubama, načas sam išao tronoške, nekako mi se zavrtjelo u glavi od te moje prebučne samoće, tek sam se na svježom zraku stražnje uličice uspravio i čvrsto u ruke primio prazni vrč. Zrak je bi istao, žmirkao sam kao da je svaka zraka sunca bila nasoljena, koračao sam uličicom pokraj zida župe crkve Svetoga Trojstva, radnici su raskopali pločnik a ja sam tu zapazio svoje Ciganke, tirkizna su i crvena suknja sjedile na dasci, pušile i zabavljale se s Ciganinom; ovdje na iskopinama rade grupe Cigana, rad im je za. daća, i tako, rade s vese-ljem jer određeni cilj smanjuje njihov umor. Uvijek ih rado promatram dok tako svučeni do pasa motikama i krampovima ratuju s glinom i kockama pločnika, rado ih gledam dok su u zemlji sve do pojasa kao da su sami sebi iskopali grob, volim ih, te Cigane, jer ih povremeno uhvati čežnja, a kako su uvijek u blizini njihova radilišta njihova djeca i žene, često viđam kako Ciganka sa zavrnutom suknjom blistavim kram-pom produbljuje iskop a mladi Ciganin drži u krilu maleno dijete i igra se s njime, onako nekako čudno se s njime mazi, zapravo mu se od toga što se igra s djetetom, od toga mu se vraća nekakva snaga, ne snaga u mišiće nego snaga u duši, strašno su osjećajni ti Cigani, oni su poput divnih južnočeških madona koje se igraju s Isusekom, katkada tako po-gledaju čovjeka da se krv smrzava, imaju ovi Cigani oči, tako velike oči i tako mudre oči nekakve davno zaboravljene kulture, čuo sam da dok smo mi još trčali sa sjekirama i opasivali se krznom, Cigani su

49

negdje imali državu i uređenje koje je već proživjelo drugi suton, govorim si i gledam kako mi konobari-ca kod Husenskyh nalijeva četiri politre a pivo teče po stjenkama vrča dok mi je ostatak u čaši gurnula po pocinčanom šanku pod ruku kako bih ga ispio, budući da je iz vrča već istjecala pjena. I okrenula se od mene, ta konobarica, jer mi je jučer, dok sam plaćao, iz rukava mi je iskočio miš. Dopio sam, a možda se konobarica okrenula od mene jer sam imao krvave ruke, ruke presvučene sasušenom krvlju, a kada sam dlanom pogladio cijelo lice, ja vam uvijek tako cijelim dlanom brišem cijelo lice, osjetio sam kako je moje čelo puno sasušenih mesa-rica koje su na njemu ostale onako kako sam ih spljesnuo branivši se od tih munjenih muha snažnim udarcima dlana. Udubljen u misli, vraćao sam se raskopanom uličicom, tirkizna su i crvena suknja već stajala na suncu kraj zida crkve Svetoga Trojstva, a Ciganin im je s fotografskim aparatom u ruci namješ-tao brade, udaljio se i promatrao kroz tražilo, te je još jednom namjestio ta dva u koloru otisnuta lica u blaženi osmijeh i potom na svoje oko nasadio traži-lo, rukom dao znak i cvaknuo, potom je premotavao dalje onaj nepostojeći film, a Ciganke su pljeskale i radovale se kao mala djeca, protrnuvši od želje da na tim fotkama dobro ispadnu. Nabio sam šešir na oči, a kada sam prešao slijeva nadesno, ispred mene je stajao, potpuno zbunjen, profesor filozofije, debele naočale uperene u mene poput cijevi lovačke puške, naočale poput dviju pepeljara, nakratko je preturao po džepovima i zatim kao i uvijek izvukao deset kru-na i stavio mi ih u dlan pa upitao... Mladi gospodin

50

je ondje? Kažem, je. Promatrao sam urednika koji je istrčao iz dvorišta u Spaljenu ulicu pa sam potom žurno prošao uličicom i straga se spustio u podrum, skinuo šešir i tako gologlav osluškivao kako profesor nesmjelo prelazi dvoriš tem i kako zatim tiho silazi u podrum, da bi, kada su se na še oči srele, profesor odahnuo i rekao... Gdje je onaj stari? Kažem, kao i uvijek, otišao je nekamo lokati. A profesor me upi-ta... ma što je uvijek na vas ljut kao pas? Kažem, kao i uvijek, ljubomoran je na mene jer sam mladi od njega. A profesor mi je filozofije pružio zgužvanu novčanicu od deset kruna, nagurao mi je u dlan, a glas mu je treperio dok je šaputao... Evo nekoliko kruna da vam se lakše traži, našli ste štogod? A ja sam otišao do sanduka te sam izvukao stare brojeve Narodne politike i Narodnoga lista i, kao i uvijek, bi-le su u njima recenzije kazališnih predstava, članci koje su napisali Miroslav Rutt i Karei Engelmiiller, te sam ih pružio profesoru koji je nekoć radio u Kazališnim novinama, no premda je već bio pet god-ina izbačen iz njih, usprkos tome silno se zanimao za kazališne recenzije iz tridesetih godina. Kada se naguštao, spremio je novine u aktovku i oprostio se od mene nakon što me je, kao i uvijek, obdario sljedećom deseticom. Na stubama se okrenuo i kazao... Tražite vrijedno dalje, a sada još samo da ne sretnem onoga starog. Izašao je na dvorište a ja sam si, kao i uvijek, navukao šešir, istrčao straga na ulicu, prošao kroz župno dvorište i već sam stajao kod kipa svetoga Tadije sa šeširom na očima, mrgodan i začu-đen, gledao sam kako profesor korača sasvim uza zid, a kada me primijetio, vidio sam da se, kao i uvijek.

51

uplašio, ali kada se pribrao, prišao mi je i, kao i uvi-jek, dao mi deset kruna i žalosno kazao. Nemojte biti tako zli na tog dečka, zašto ga ne volite? Budite dobri prema njemu, hoćete? A ja sam, kao i uvijek, kimnuo glavom, kritičar Kazališnih novina odlazio je, znao sam da bi trebao ići ravno prema Karlovu trgu, no on je, kao i uvijek, radije skrenuo u dvorište, nekako kao da se srušio za ugao, vidio sam kako je aktovka poletjela u dvorište vučena rukom, ne bi li što prije završio začuđujući susret sa mnom, sa starim paki-račem koji je na onoga mlađeg zao ko pas. Vidio sam kako u naše dvorište curika teretnjak, vratio sam se sa stražnje strane u podrum i, dok sam tako sta-jao s kolicima pokraj dizala i promatrao petnaest paketa koje sam danas upakirao, gledao sam bočne strane paketa ukrašene promočenim reprodukcijama slike Paula Gauguina Dobar dan, gospodine Gau-guin! i nekako su svi paketi blistali i proljepšali se, bilo mi je žao što su tako brzo došli po njih, tako bih rado promatrao jedne te iste slike koje su se prikri-vale poput kulisa te je nastajao divno zbunjujući pogled u kojem su tutnjili zborovi već izmorenih mesarica... A u lift se nagnulo šoferovo lice i tako sam na kolicima vozio jedan paket za drugim, dosi-ta sam se nagledao tog Dobrog dana, žalio sam što paketi moraju van iz moga podruma, no što se može, kažem, kada budem u penziji i kupim tu moju prešu, tada ću sve pakete koje napravim, budem si ih ostavio, neću raditi izložbe, makar bi netko bio spre-man kupiti te pakete s mojim potpisom, recimo neki stranac, a kako mene prati smola, ja bih, kako nitko ne bi kupio paket, nalijepio bih cijenu od tisuću

52

maraka, no uz moj baksuzluk taj bi mi stranac ispla-tio tisuću maraka i odvezao mi paket i više ne bih znao gdje je i gdje bih ga se još jednom mogao naguštati... Paketi su jedan za drugim putovali liftom u dvorište, čuo sam kako nosač paketa psuje zbog mesarica na paketu i oko njega, a kada se posljednji paket odvezao, s njime su otišle i sve mesarice pa je podrum bez tih munjenih muha odjednom bio tužan i napušten, baš kao Što bivam napušten i tužan i ja. Uspentrao sam se četveronoške jer ja, kada ispijem peti vrč piva, tada po stubama moram ići kao po ljestvama, četveronoške, i dok sam gledao kako nosač nosi posljednji paket i kada je taj paket u ru-kavicama preuzimao šofer i koljenom ga namještao na ostale pakete, vidio sam kako su leda nosačeva kombinezona puna sasušene krvi, bilo je to nekakvo krvavo šarenilo, gledao sam šofera koji je s gađenjem skinuo zakrvavljene rukavice i bacio ih, a potom je nosač sjeo pokraj vozača i iz dvorišta su izlazili paketi a ja sam bio sretan što su iznad stranica kamiona blistale samo jedne te iste strane paketa, sve sami Dobar dan, gospodine Gauguin, neka u tim slikama uživa netko tko će prolaziti pokraj teretnja-ka, neka uživa onaj pokraj kojega će proći taj ukrašeni teretnjak, a s tim paketima su iz dvorišta otputovale i one mahnite mesarice, u suncu Spaljene ulice vidio sam kako vezu, kako lete kao lude okolo cijeloga kamiona, te modre i zelene a i zlatne lude muhe koje će sigurno dopustiti da ih natovare zajed-no s Gauguineovim Dobar dan, gospodine Gauguin, u sanduk, da bi na koncu dopustile da ih isipaju u kiseline i lužine u tvornici papira, budući da mahni-

53

tu mesaricu ne napušta predodžba o mogućnosti ljepšega života nigdje drugdje doli u krasno pljesni-voj i raspadnutoj krvi. Kada sam htio krenuti u pod-rum, odjednom je moj šef s mučeničkim izrazom lica kleknuo preda me i sklopljenih me ruku preklinjao i molio... Hant'o, za Boga miloga, preklinjem te, ovako te na koljenima molim, opameti se dok je vri-jeme i ne loči sve te vrčeve piva i radi, ne muči me, jer ako se ovako nastavi, satrt ćeš me... Uplašio sam se, sagnuo se i uhvatio Sefa koji je klečao nježno za laktove, te sam ga molio... Dođite k pameti, dobri čovječe, kažem, nije vas dostojno ovako klečati... i digao sam svoga šefa, osjetio sam kako cijeli drhti pa sam ga ponovno molio neka mi oprosti, nisam znao što mi treba opraštati ali takav sam vam ja, stalno nekoga molim za oprost, jer ja sam i samoga sebe znao moliti neka samome sebi oprostim to što sam ja bio ja, da si oprostim vlastitu prirodu... I tako, pot-puno ojađen, vratio sam se u podrum, dodatno opterećen osjećajem krivnje spram svoga šefa, legao sam na leda u udubljenje, još toplo udubljenje u kojem je ležala Ciganka s tirkiznom suknjom, ležao sam i osluškivao zvukove ulice, tu divnu konkretnu glazbu, osluškivao sam kako kroz peterokatnicu, u kojoj se nalazi naše sabiralište staroga papira, nepres-tano teče i šumi otpadna voda, čuo sam potezanje zahodskih konopaca, a kada sam pozorno osluškivao u dubinu zemlje, čuo sam potpuno jasno i tiho kako ondje negdje struji otpadna voda i fekalije kroz šah-tove i kanale, i dok su se sve legije mesarica udaljile, ispod betona sam čuo skvičanje i tugaljivo pištanje štakora koji su još uvijek u svim kanalima glavnoga

54

grada Praga vodili bitku dvaju štakorskih klanova za prevlast nad svima šahtovima i kanalima grada. Nebesa nisu humana i život nada mnom i poda mnom i u meni također nije. Dobar dan, gospodine Gauguin!

55

5 I TAKO SVE, na što sam bacio pogled na ovome

svijetu, sve istodobno ide naprijed i sve se istodob-no vraća natrag, poput kovačkoga mijeha ili kao što na zapovijed zelene i crvene dugmadi na toj mojoj preši sve preskakuje u svoju suprotnost i jedino tako ništa na svijetu ne šepa, a ja već trideset i pet godi-na pakiram stari papir, i kako da od toga moga posla čovjek ne stekne ne samo sveučilišno obrazovanje ili klasičnu gimnaziju, već i bogoslovni seminar. Tako spirala i krug u mome zvanju odgovaraju jedno dru-gome a progressus ad futurum se stapa s regressum ad origanem, a ja još sve to priđe opipljivo proživ-ljavam, i bijući protiv svoje volje obrazovan, nesret-no sam sretan te sam sada počeo sanjariti o tome da progressus ad origanem odgovara uz regressum ad futurum. Na taj .se način sada zabavljam, kao što

57

kakav drugi stanovnik čita uz večeru Večernji Prag. Jučer smo sahranili moga ujaka, onoga barda koji mi je pokazao put time što je u voćnjaku u Chabrima sagradio svoju skretnicu i medu stabla postavio tračnice te je ondje sa svojim prijateljima popravio lokomotivu marke Ohrenstein i Koppel i u subotu i nedjelju zajedno se s njima vozio u tri vagoneta, a popodne bi vozili djecu, dok bi se navečer vozili sa-mi i pritom pili iz dvolitrenjaka pivo. Jučer smo sa-hranili ujaka, strefio ga je šlag tamo u toj njegovoj skretnici, bili su praznici pa su njegovi prijatelji otišli što u šumu, što na more, i tako nitko nije dolazio za tih vrućih srpanjskih dana pa je stoga ujak mrtav ležao petnaest dana na podu svoje skretnice, tek ga je strojovođa našao već prekrivenog muhama i crvi-ma, a ujakovo se tijelo razlilo po linoleumu poput camemberta.

Kada su stigli namještenici pogrebne službe, uzeli su od ujaka samo ono što se zadržalo u odijelu a potom su dotrčali po mene, a ja sam, kao što sam već navikao u onom mom podrumu, ja sam morao lopatom, a zatim zidarskom žlicom s linoleuma sas-trugati u pod zapečene ostatke, dali su mi bocu ruma a ja sam, tih i usredotočen, strugao sve ono tjelesno što je od ujaka ostalo, najviše mi je posla zadalo izvući iz linoleuma njegovu riđu kosu koja se zavuk-la u pod onako kao kada teretnjak pregazi na auto-cesti ježa, morao sam u tu svrhu uzeti sjekač, a kada sam završio, onda sam te ostatke nagurao pod odije-lo ujaka koji je ležao u lijesu, na glavu sam mu stavio onu njegovu željezničarsku kapu koja je visjela u skretničarevoj kućici; zatim sam donio Immanuela

58

Kanta i otvorio mu onaj krasni tekst koji me se uvi-jek dojmio... Dvije stvari ispunjaju moju misao uvi-jek s novim i sve većim čuđenjem... zvjezdano nebo ponad mene i moralni zakon u meni... No potom sam se predomislio i listajući našao divnije rečenice... mladoga Kanta... kada je drhturavo svjet-lo ljetne noći ispunjeno drhturavim zvijezdama a mjesec u uštapu stoji, bivam polako uvučen u uzvišenu osjećajnost punu prijateljstva i prezira spram svijeta i vječnosti... A kada sam otvorio ormar, da, tu je bila ta zbirka koju mi je ujak često pokazi-vao, ali ja za takvo što nisam imao smisla, zbirka kojekakvih limića svih boja, bile su pune kutije toga, ujak vam se u službi zabavljao time što je postavljao na tračnice komadiće bakra i mjedi i cinka i željeza i drugih obojenih metala, a kada bi ih pregazio vlak, tada bi podizao te komadiće koji su se preobrazili u rastopljene bizarne oblike, time što ih je svake večeri sastavljao u cikluse i svaki je taj limić imao svoj naziv prema asocijaciji koju je izazivao, izgledali su poput malih ormara s azijskim leptirima te kutijice i orma-rići, kao prazne bombonijere pune zgužvanih šare-nih aluminijskih omota čokoladnih nugata. I tako sam jednu kutijicu za drugom isipao u lijes k ujaku, zasipao sam ga tim dragocjenim limićima, i tek tada su pogrebnici poklopili lijes u kojem je ujak ležao zasut priznanjima, ordenima i medaljama poput kakva visoka dužnosnika, toliko je svečano izgledao ujak u lijesu, jer, ja sam ujaka u lijesu uparadio kao da radim i prešam prekrasan paket. Poslije sam se vratio u svoj podrum, stubama sam morao ići natraš-ke na sve četiri, kao kada bih silazio s kakva tavana

59

po Ijestvama, tiho sam praznio bocu ruma i zapijao je pivom i krampom trgao zapečen i od vlage natruo papir koji je već sličio siru ementaleru u čijim su rupama stanovali miševi, pio sam pivo i trgao poput azbesta zapečen stari papir; tovario sam vilama u korito tu gnusobu, trgao sam mišje puteve, rušio sam njihove gradiće, cijela sam gnijezda morao natovariti jer je naša otkupna stanica bila dva dana zatvorena da bih na vrijeme likvidirao cijeli podrum zbog inventure. Nisam očekivao, kada sam svakoga dana navečer špricao tu gomilu staroga papira, da će se sve to ondje dolje ispreplesti, gotovo zavariti međusobno, cvjetići i knjige i pod tlakom sprešani otpadni papir, toliko je to sve bilo dolje, ispod te pla-nine papira sprešano, bezmalo više nego bilo koji od mojih paketa prešanih mojom hidrauličnom prešom. Zaista, za ovaj posao morao bih postati teologom, iz tog je podnožja, u tim je temeljima gomile, do kojih se nikada u pola godine od posljednje inventure nisam uspio probiti, stari papir trulio poput staroga korijenja u močvari te je ispuštao slatkast miris domaćega sira koji je u loncu ostao zaboravljen pola godine; uz to je taj namakani i od pritiska odozgora sprešani papir izgubio svoju boju pa je bio siv i pomalo bež boje i ukusan baš kao stari kruh. Radio sam sve do mraka i osvježavao se time što sam se zavlačio u otvor za svjetlo i kroz peterokatni dimnjak promatrao komadić zvjezdanoga neba baš kao mladi Kant, zatim se četveronoške s uhom praznoga vrča u ruci prograbljao do stražnjega ulaza i odvukao se po pivo, da bih se potom opet, ali tronoške, zavukao stubama kao da silazim Ijestvama odozgora u po-

60

drum, a pri svjetlu žarulje na stoliću sam imao otvo-renu Teoriju neba, paketi su stajali pokraj dizala u stavu mirno a danas sam načeo stotku mokrih i razmočenih reprodukcija Vincenta van Gogha i nje-govih Suncokreta, tako da su bokovi svakoga pake-ta žarili zlatnim i narančastim suncokretom s mod-rom pozadinom, i polako se smanjivao smrad spre-šanih miševa i njihovih gnijezda i staroga papira u raspadu, stranica se preše pomicala ovamo-onamo, prateći moje pritiske zelenog dugmeta i dugmeta crvenog; u pauzama sam pijuckao pivo i pri tome si čitao Teoriju neba Immanuela Kanta koja u tišini, sveopćoj tišini noći i spokojstva osjetila, govori o besmrtnu duhu neimenovanim govorom o pojmovi-ma koji se doduše daju razumjeti, ali nikako opisa-ti,,. A te su me rečenice toliko šokirale da sam trčao do otvora za svjetlo i gledao gore na zvjezdani isje-čak neba i zatim dalje vilama bacao u korito odvrat-ni papir zajedno s mišjim obiteljima zapakiranim u nešto poput vatice, u pamuk, no onaj tko pakira stari papir, taj ne poznaje humanost, baš poput nebesa, ustvari to što sam radio ja. netko to mora raditi, a taj je rad bio pokolj nevine dječice, baš kao što je naslikao Pieter Brueghel, tom sam reprodukcijom zamatao prošloga tjedna sve pakete, no danas su za me sjali kotači i štitovi zlatnih i žutih boja, Van Goghovi Suncokreti, koji su samo pojačavali tragičan osjećaj, I tako sam radio i ukrašavao grobove mišje i pritom svako malo otrčao i čitao Teoriju neba i samo bih si stavio malenu rečenicu u usta kao prsnu karamelu, i tako bijah u radu ispunjen neizmjernom veličinom i beskonačnom mnogostrukošću i Ijepo-

61

tom koja me je sa svih strana špricala, zvjezdano nebo prljavoga otvora za svjetlo nada mnom, rat i bitke dvaju štakorskih klanova u svim kanalima i šahtovima glavnoga grada Praga poda mnom, dvade-set paketa poput vlaka s dvadeset vagona poravnatih u smjeru dizala, a sve prema meni okrenute strane paketa bile su rasvijetljene lampama suncokreta; pu-no korito preše tlačeno silom horizontalnoga vijka mrvilo je tihe miševe koji nisu ispuštali niti glaska upravo onako kao kada miša uhvati i igra se s njime okrutni mačor, to je milosrdna priroda izmislila užas pri kojemu iskoče osigurači i groza silnija od boli obuzme onoga koga u trenutku konačne istine pos-jeti. Ostajao sam zaprepašten, odjednom osviješten, i ja sam u svojim očima dobio na vrijednosti jer sam imao hrabrosti ne poludjeti od svega toga što sam u toj svojoj prebučnoj samoći vidio i tijelom i dušom na sebi doživio i proživio, obuzimala me začudna spoznaja koja me je kroz ovaj posao odnosila u beskonačno polje svemoći, A nada mnom svijetlila je žarulja, crveni su i zeleni gumbi pomicali čelo preše ovamo i natrag, konačno sam se probio do dna podruma i lopatom sam, poput kopača kada izbacu-ju iz kanala glinu; pomagao sam si koljenom kako bi lopata svladala taj papir koji se već promijenio u nekakav lapor, opeku. I tako sam ubacio posljednju lopatu mokroga i žilavog materijala, kao da sam čistač kanalizacije i čistim dno napuštena šahta u podzemlju praških kanala. U posljednji sam paket stavio otvorenu Teoriju neba, a kada sam paket sve-zao žicom a crveno je dugme popustilo pritisak pa sam iskrenuo taj paket na kolica i odvezao ga do

62

onih ostalih dvadeset i jednoga, sjeo sam na stubu, ruke su mi visjele preko koljena sve do hladnoga betonskoga poda. Dvadeset je jedan Suncokret svi-jetlio u tamnom krovu podruma te nekoliko miševa koji su drhtali od hladnoće budući da nigdje više nije bilo papira, jedan je od tih miševa došao čak do mene i napao me, maleni je miš skakao na mene na zadnjim nogama i htio me ugristi ili čak oboriti, možda me je htio samo ozlijediti, svom je snagom svoga mišjega tjelešca skakao i grizao moju mokru potplatu, svaki put sam ga nježno odgurnuo, no miš se stalno iznova bacao na moju potplatu, da bi na koncu potpuno zadihan sjedio u kutu i promatrao me, gledao me u oči a ja sam zadrhtao, vidio sam da je u tim mišjim očima nešto više od zvjezdanoga neba nada mnom, više od moralnog zakona u meni. Poput bljeska groma ukazao mi se Arthur Schopen-hauer, najviši zakon je ljubav a ta je ljubav suos-jećanje, shvatio sam zašto je Arthur toliko mrzio silo-vitoga Hegela, no bio sam sretan što niti Hegel, niti Schopenhauer nisu bili zapovjednici suprotstavljenih vojski jer ta bi dvojica vodili rat upravo ovakav kakav vode dva štakorska klana u svim kanalima i kloaka-ma praškoga podzemlja. Noćas sam bio sav jadan, ležao sam poprijeko na krevetu ispod baldahina iznad kojega su fosne držale dvije tone knjiga, gledao sam u polutamu koja je dolazila od slabo osvijetljene ulice i kroz pukotine medu gredama vidio sam hrptove knjiga, a kada je nastala tišina, odjednom sam začuo grickanje mišjih zubića, čuo sam kako na nebesima moga kreveta rade i iz neko-liko se knjiga čuo taj zvuk koji me je zgrozio, kao da

63

ondje negdje tiktakaju kazaljke koje označavaju se-kunde, a gdje ima miševa, tamo će se negdje iznad mene naći i mišje gnijezdo, a gdje su gnijezda, ondje će za nekoliko mjeseci izniknuti mišje naselje a za pola godine mišje seoce, a koji će miševi geometrij-skom progresijom za godinu dana stvoriti gradić koji je sposoban nagrizati grede i fosne toliko oštroumno da ću jednom, a neće proći mnogo vremena, da ću samo podići glas, učinit ću samo jedan neoprezan pokret rukom i na mene će sletjeti tih dvadeset metričkih cenata knjiga te će mi se miševi naplatiti za sve one pakete u koje sam ih sprešao. Ležao sam tako u polusnu potpuno iznuren grickanjem knjiga tamo negdje iznad mene, i tada je kao i uvijek u tom kolebavom snivanju došla k meni u obliku Mliječ-noga puta malena Ciganka, ljubav moje mladosti, Ciganka tiha i bezazlena, ta, koja je, dok me je če-kala ispred gostionice, imala je jednu nogu iskorače-nu i izbočenu onako kako stoje balerine u osnov-nom položaju, predivna ljepotica moje mladosti koju sam već odavna zaboravio. Cijelo je njeno tijelo bilo presvučeno znojem i masnoćom koja je mirisala na mošus i pomade. Kad god bih je pogladio, prsti su mi bili namašćeni svježim maslacem, mirisala je na jelenji loj, bila je uvijek u jednoj te istoj konfekcijskoj haljini, potpuno umazanoj umacima i juhama, na le-đima je ta haljina bila puna mrlja od vapna i truloga drveta zato što mi je iz ruševina nosila natrule grede i daske, sjećam se kako sam tu Ciganku prvi puta sreo, bilo je to potkraj rata, kada sam se vraćao iz gostionice, pridružila mi se i stalno išla za mnom, razgovarao sam s njom preko ramena, držala se stal-

64

no iza mojih leda i nije dopuštala da je pričekam ili da me prestigne, cupkala je za mnom u nečujnim cipelama, da, izašao sam od Horkvch i na raskrižju kažem, zbogom onda, moram poci, no ona je rekla da mora ići istim smjerom kojim sam i ja krenuo. Koračao sam tako do Ludmiline ulice, a na kraju kažem, zbogom onda, moram ići doma, a ona je rekla da također ide tim smjerom, i tako sam nam-jerno otišao sve do Žertva i pružio joj ruku jer da moram poći dolje, a ona je rekla da ide istim smje-rom kao i ja, i tako smo išli, a ondje dolje, Na brani Vječnosti, rekao sam da sam već u svojoj ulici i da se od nje opraštam, a ona je kazala da ide u istom pravcu kao i ja, i tako sam došao pod plinsku lampu naše zgrade i kažem, zbogom onda, ja već stojim ispred svoje zgrade, a ona je rekla da ovdje također stanuje, i tako sam otključao i pustio je prvu, no ona nije htjela, čekajući da u tamni hodnik prvi uđem ja, pa sam i ušao, stanovala su tu još tri stanara, i tako sam izašao stubama na dvorište i krenuo do svojih vrata, i dok sam otključavao, okrenuo sam se i ka-žem, zbogom onda, već sam doma, a ona mi je rekla da je doma također te je ušla k meni, i ona je spavala sa mnom na jedinom krevetu, a kada sam se probu-dio, već je bila otišla, samo je krevet kraj bočne daske bio po njoj topao. Počeo sam se namjerno vraćati kući već za mraka, no samo sam nagazio na stube, vidio sam je kako sjedi na stubama pred vra-tima, vidio sam kako pod prozorom leže bijele daske i razrezane grede iz srušenih kuća, a kada sam otključao, ustala je poput mačke i šmugnula u so-bicu, a potom smo samo šutjeli i šutjeli, ja sam otišao

65

s velikim vrčem po pivo, pet sam litara piva donio, a Ciganka je u međuvremenu naložila peć, šporet od lijevanoga željeza u kojem je hučao plamen premda su bila otvorena vratašca jer je u ovoj sobici bio veli-ki dimnjak, nekoć je to bila nadsvodena kovačka radionica, Ciganka je stalno kuhala jedno te isto, gulaš od krumpira s konjskom salamom, sjedila bi zatim kod otvorenih vratašca, ložila bi i imala puno krilo žutoga svjetla, a oko njenih ramena i vrata i profila koji se stalno mijenjao omotala se zlatna pruga znoja, toliko joj je bilo vruće, a ja sam se ispružio na postelji, obučen, ustajao bih da se napi-jem iz vrča, a kada bih otpio, pružio bih vrč Ciganki; objema je rukama držala taj divovski vrč, a dok je pila, si usao sam kako se pokreće njen vrat i tiho stenje poput kakve crpke u daljini. U početku sam mislio da stalno dodaje i loži u peći samo zato da bi me osvojila, no to je bilo u njoj, taj je oganj bio u njoj, bez vatre vjerojatno nije znala živjeti. I tako sam živio s tom Cigančicom a da zapravo nisam znao ni kako se zove, ona nije znala i nije htjela, niti joj je to bilo potrebno znati kako se ja zovem. Tiho smo se i bez riječi navečer sastajali, nikada joj nisam dao ključeve, uvijek me je čekala, katkad bih namjerno došao i iskušavao je sve do ponoći, a kada bih otključao, odjednom bi pokraj mene promakla sjena i znao sam da je Ciganka već u sobici i za koji će trenutak kresnuti šibicom, zapaliti papir i u peći će početi plamsati plamen, hučati i neprestano se hra-niti drvima koja je Ciganka navukla pod prozor za cijeli mjesec. I još, kada bismo tiho jeli i upalili žaru-lju, vidio sam kako je Ciganka lomila kruh, nekako

66

kao kad bi primala svetu euharistiju, lomila i potom skupljala mrvice sa suknje i sakralno ih bacala u vatru. Potom bismo ležali na leđima i gledali u strop gdje su se kretali rnoarei prigušenih sjena i polu-svjetla, žarulju smo već davno ugasili, kada sam išao po vrč na stolu, izgledalo je kao da koračam akvari-jem punim morskih trava i vodenih resina, kao da koračam gustom šumom za svijetle noći, tako su treperile sjene, a dok bih pio, uvijek bih se okrenuo i promatrao nagu Ciganku kako leži i promatra me, njene su oči svijetlile prekrivene koprenom, no daleko smo više vidjeli nego na snažnom svjetlu; općenito sam volio sumrak, bio je to jedini trenutak kada sam imao dojam da se nešto veliko može dogoditi, nakon smrači van ja, u sumrak da su sve stvari ljepše, sve ulice, svi trgovi, svi ljudi da su navečer, dok prolaze, lijepi poput maćuhica, čak sam imao dojam da sam i ja lijep, mlad muškarac, volio sam se promatrati u zrcalu u sumrak, volio sam se vidjeti kako koračam u staklima izloga, pa mi se čak, kada bih prstima posegao prema licu u sumrak, činilo da nemam niti jedne bore, niti oko usta niti na čelu, da sa sumrakom nastaje razdoblje u životu jednog dana koje se naziva ljepota. Kroz otvorena je vratašca peći plamsao užareni ugljen, naga je Cigan-ka ponovno ustala, i dok je koračala, vidio sam kako iz cijela njezina tijela ocrtanog žutom crtom isijava aureola upravo kao iz cijeloga Ignacija iz Loyole, zacementiranog na pročelje crkve kod Karlova trga. A kad je naložila, opet je koračala i legla na mene okrenuvši glavu tako da je mogla gledati moj profil te mi je prstom prelazila preko nosa i gotovo da me

67

uopće nije ljubila niti sam ja nju ljubio, sve smo si govorili rukama a potom smo samo ležali i gledali odsjaje i odraze na polovici prelomljenog štednjaka od lijevanog željeza koji je iz svoje unutrašnjosti ispuštao kovrčavo svjetlo a koje je nastajalo iz smrti drveta. Nismo željeli ništa drugo doli do u vječnost i beskonačno ovako živjeti, kao da smo si već davno sve rekli, kao da smo rođeni zajedno i nikada se nismo ni napuštali. Kada je došla jesen te pret-posljednje godine tog Drugoga svjetskog rata, kupio sam plavi papir za umatanje, konac, klupko gruboga konca, ljepilo i cijelu sam nedjelju na podu, dok je za to vrijeme Ciganka išla po pivo, lijepio i sastavljao zmaja, uravnotežio ga koncem kako bi se zmaj pre-cizno penjao gore na nebo, a zatim smo hitro napravili dugi rep - na špagu je Ciganka, kako sam je naučio, vezala golubice od papira, i tako smo zajedno krenuli na Okrouhlik, a kada sam bacio zmaja spram neba i olabavio konce, a zatim na trenutak držao grublji konac u prstima i vukao kako bi se zmaj napregnuo i nepomično stajao na nebu, tek je repom valovito oblikovao slovo S, Ciganka je držala dlanove preko cijeloga lica, a iznad prstiju su bile one njene raširene, zadivljene oči... A zatim smo sjedili dok sam ja popuštao grube niti, zatim sam joj dao da pridrži zmaja na nebu a Ciganka je vikala da će je zmaj odvući u nebesa, da osjeća kako leti gore na nebo poput Djevice Marije, držao sam je za rame-na, da ako, onda ćemo odletjeti zajedno, no Ciganka mi je vratila klupko niti i tako smo sjedili a ona je držala glavu naslonjenu na moje rame a ja sam se odjednom domislio da ću poslati zmaju pisamce te

68

sam dao Ciganki da pridrži konce, no Ciganka se opet užasavala toga da će je zmaj uzeti na nebesa i da me više nikada neće vidjeti pa sam morao zabiti u zemlju kolčić na kojem je bila namotana gruba nit, istrgnuo sam iz notesa stranicu, natrgnuo, navukao je na konac, a kada sam iznova uzeo klupko u ruke, Ciganka je vrištala, pokušavala rukama dohvatiti pisamce koje se na mahove dizalo po koncu, osjećao sam u prstima kako zmaj vuče, svaki je nalet vjetra ondje gore preko mojih prstiju ulazio u cijelo tijelo, a kada je pisamce dospjelo sve do podnožja zmaja, osjetio sam taj dodir i cijeli zadrhtao i odjednom je taj zmaj bio Bog a ja sam bio sin Božji a ta nit je bila Duh Sveti po kojoj čovjek dolazi u kontakt, pov-jerljivi doticaj sa samim Bogom. Tako smo još neko-liko puta puštali zmaja na nebo, Ciganka se osmje-lila, držala konce i sva se tresla baš kao i ja, drhtala je nad svime time, kao što je drhtao i zmaj pod nale-tima vjetra, držala je konac medu prstima i vikala od oduševljenja... Jednom sam došao navečer kući, Ciganka me nije čekala, upalio sam svjetlo, izlazio sam sve do jutra pred kuću no Ciganka nije došla, i nije došla niti sutra, i nije došla nikada više. Tražio sam je no nikada više je nisam ugledao, malu djetin-jastu Ciganku jednostavnu poput neotesana drveta, Ciganku poput daha Duha Božjega, Ciganku koja nije željela ništa više doli ložiti u peć drva koja je donosila na leđima, sve one teške grede i daske iz ruševina, drva velika kao križ, nije željela doista ništa više nego kuhati gulaš od krumpira s konjskom salamom, ložiti u peć a najesen puštati zmaja na nebesa. Tek sam kasnije saznao da ju je pokupio

69

Gestapo s ostalim Ciganima i odvezao je u konclo-gor, otkuda se više nije vratila, spalili su je negdje u Majdaneku ili Auschwitzu u pećima za kremiranje. Nebesa nisu humana, ali ja sam onomad još human bio. Nakon rata, kada se nije vratila, na dvorištu sam spalio zmaja zajedno s koncima i dugim repom čije je golubice izrađivala malena Cigančica kojoj sam ime već zaboravio. Nakon svršetka rata, još sam i u pedesetim imao pun podrum nacističke literature, s ogromnim sam tekom pri svjetlu umiljate sonate moje male Cigančice prešao na metre tih brošura i knjižica na jednu te istu temu, prešao sam stotine tisuća stranica s fotografijama kličućih muškaraca, žena i djece, kličućih staraca, kličućih seljaka, usk-liktalih esesovaca, uskliktalih pripadnika vojske, u korito sam svoje hidraulične preše s tekom bacao Hitlera i njegovu svitu koja stupa u oslobođeni Dan-zig, Hitlera koji stupa u oslobođenu Varšavu, Hitlera koji stupa u oslobođeni Prag, Hitlera koji stupa u oslobođeni Beč, Hitlera koji stupa u oslobođeni Pa-riz, Hitlera u njegovu privatnom stanu, Hitlera na žetvenim svečanostima, Hitlera s njegovim vjernim vučjakom, Hitlera s vojnicima na frontu, Hitlera u inspekciji Atlantskoga bedema, Hitlera koji kreće na put u osvojene gradove na istoku i zapadu, Hitlera sagnutoga nad vojnim kartama, i čim sam više pre-šao Hitlera i žene, muškarce i djecu koja kliču, tim sam više mislio na svoju Ciganku koja nikada nije kliktala, koja nije željela ništa više osim ložiti u peć i kuhati gulaš od krumpira s konjskom salamom i ići do velikoga vrča po pivo, koja nije htjela ništa više nego lomiti kruh ko svetu hostiju i potom gledati

70

kroz otvorena vratašca u peć na plamen i svjetlost, na melodično hučanje ognja, pjev ognja koji je poz-navala od svoga djetinjstva i koji je bio sakralno sras-tao s njenim rodom, oganj čija svjetlost ostavlja pod sobom sav žal i izmamljuje na licu melankoličan smiješak koji je bio odraz Cigankine predodžbe o savršenoj sreći... Ležim sada na leđima poprijeko na svom krevetu a s nebesa mi je na prsa pao maleni miš, skliznuo i pobjegao pod krevet, valjda sam nekoliko miševa donio u aktovci ili u džepu kaputa, iz dvorišta dolazi miris zahoda, uskoro će kiša, ka-žem si ležeći na leđima, i ne mogu pognuti niti jedan jedini ud, toliko sam iznuren od piva i posla pri kojemu sam za dva dana očistio cijeli podnim na štetu stotine miševa, pokornih životinjica koje tako-đer nisu željele ništa više nego grickati tekstove knji-ga i stanovati u rupama staroga papira, roditi slje-deće miševe i dojiti ih u gnjezdašcu, miševe sklup-čane upravo onako kao što se ta moja Cigančica stiskala u klupko pokraj mene za hladne noći. Nebe-sa nisu humana, ali postoji nešto više od ovih nebe-sa, suosjećanje i ljubav koje sam već zaboravio i na koju sam zaboravio.

» 71

6

TRIDESET PET SAM GODINA pakirao stari papir na hidrauličnoj preši, trideset pet sam godina umišljao da makulaturu i apfal nije moguče prešati drugačije nego li sam to činio ja, ali sada sam doz-nao da su u Bubnima sagradili divovsku prešu koja zamjenjuje dvadeset takvih na kakvoj ja radim. A kada su mi očevici kazali da taj gigant izrađuje pakete teške tri i četiri centa, a da se ti paketi odvoze u vagone uz pomoć viljuškara, kažem ja sebi, no to moraš, Hant'o, poći pogledati, to moraš vidjeti, izvršit ćeš posjetu iz učtivosti. A kada sam stajao u Bubnima te gledao tu golemu zastakljenu halu veliku gotovo kao mali Wilsonov kolodvor i slušao tutnjavu tog golemog stroja, tako sam se izgubio da nisam mogao niti pogledati taj stroj, trenutak sam stajao i gle-dao drugamo, potom sam si zavezivao žniranac i nisam

73

mogao toj mašini pogledati u oči. Takav sam vam bio ja - kada bih opazio u gomili staroga papira hrbat i uvez kakve dragocjene knjige, tada nisam po nju krenuo odmah; najprije bih uzeo krpu i čistio vratilo moje preše, tek potom bih pogledao na gomilu papira i provjeravao imam li dovoljno snage da uzmem tu knjigu i otvorim je, a kada sam to prov-jerio, tek tada sam podigao knjigu a ta je knjiga podrhtavala u mojim prstima poput mladenkina buketa pred oltarom. Takav sam bio, i dok sam još znao igrati nogomet za naš mali klub, znao sam da je sastav u ormariću kod Donje gostionice izvješen tek u četvrtak, no ja sam dolazio sa srcem u petama već u srijedu, stajao bih raskoračen na biciklu nika-da ne mogavši odmah pogledati u ormarić, razgle-dao sam lokot i letvice ormarića, zatim dugo iščita-vao naziv našega kluba i tek bih onda bacio pogled na sastav, no u srijedu je ondje uvijek bio sastav još od prošloga tjedna; i tako bih se odvezao kako bih u četvrtak stajao raskoračen kod ormarića i dugo promatrao sve drugo samo ne sastav, a kada bih se smirio, tek tada sam polako i dugo čitao sastav prve momčadi, potom sastav rezervi i, na koncu, sastav podmlatka, a kada bih potom vidio svoje ime kao pričuvu, tek tada sam bio sretan. Upravo sam tako stajao kod divovske preše u Bubnima, a kada sam pomalo došao k sebi, skupio sam hrabrosti i pogle-dao taj stroj koji se uzdizao do staklenoga krova hale poput divovskoga oltara u bogomolji sv. Nikole na Maloj strani. Bila je ta preša još veća nego li sam očekivao, velika je traka bila tako široka i duga kao u holešovičkoj elektrani traka koja je polako sipala

74

ugljen u plamen, no na ovoj se pokretnoj traci lagano vozio bijeli papir i knjige, te su knjige tovari-li mladi radnici i radnice potpuno drugačije obučeni od mene na poslu i ostalih pakirača staroga papira; imali su narančaste i svjetloplave rukavice i žute američke kape sa šiltom, na sebi su imali radne kom-binezone s naramenicama preko ramena i prekriže-nim na leđima. Kombinezoni su dopuštali da do izra-žaja dođu šareni puloveri i dolčevite a da nigdje nisam vidio upaljene žarulje, kroz zidove i stakleni strop strujala je svjetlost i sunce, a pod stropom su bili ventilatori, te su rukavice u boji povećavale moje poniženje jer sam ja uvijek radio golih ruku kako bih prstima kušao papir, ali ovdje nitko nije čeznuo da taktilno uživa u neponovljivoj draži staroga papira, a traka je odnosila knjige i bijele odreske nekamo gore, baš kao što pokretne stube iznose iz pothod-nika na Karlovu trgu ljude gore na ulicu, a papir se sipao ravno u golemi kotao, tako veliki kotao kao što je bio divovski kotao u smichovskoj pivovari, u ko-jem se kuha pivo, a kada je ovaj kotao bio pun, stala bi traka a sa stropa se spuštao vertikalni šaraf koji je golemom snagom prešao papir i pri tome si krasno zafrktao da bi se potom ponovno uzdigao prema stropu hale, a traka je ponovno nosila papir ispreki-danim pokretima i sipala materijal ravno u ovalno korito veliko kao bazen na Karlovu trgu. Sada sam se već toliko smirio da sam primijetio kako ova preša pakira i preša cijele naklade knjiga, kroz zastakljeni sam zid vidio kamion koji je dovozio pakete knjiga naslagane sve do iznad stranica, cijele naklade knji-ga koje su išle pravo pod malj a da niti jedna jedina

75

stranica nije ukaljala ljudske oči i ljudski mozak i ljudsko srce. Tek sam sada primijetio kako radnici na početku trake trgaju omote paketa i uzimaju iz njih svježe knjige, trgaju s njih korice a na traku bacaju samo Čiste unutrašnjosti knjiga, bacali su te knjige koje bi, prije nego li bi pale, rastvorile svoje stranice, no nitko ne bi u te stranice zavirio, zapravo niti nije mogao pogledati, budući da je traka morala biti neprestano puna, nije podnosila zaustavljanje na kakvo je navikla moja preša, bio je to neljudski po-sao, ovdje u Bubnima, u potpunosti sličan velikome ribarskome brodu kada odozada izvuče mrežu a mornari prebiru ribice i ribe i razvrstavaju ih na trake koje vode u postrojenje za konzerviranje u unut-rašnjosti broda, ribe kao ribe, knjige kao knjige. I tako sam skupio odvažnosti i popeo se uskim stuba-ma na plato koji se prostirao naokolo ovalnoga kori-ta, doista sam prolazio time platoom kao u varioni smichovske pivovare oko kotla u kojem se kuha pet-sto hektolitara piva u jednoj turi, gledao sam dolje oslonjen o ogradu kao da stojim na skelama gradi-lišta jednokatne kuće, razvodna je ploča svijetlila desetinama dugmadi svih boja kao u kakvoj elek-trani, a šaraf je ponovno pritiskao i prešao sadržaj utrobe takvom snagom kao kada nesvjesno u prsti-ma stišćete voznu kartu, a ja sam potpuno prestrašen gledao okolo sebe i dolje na zaposlene radnike i rad-nice na koje je kroz bočni zid svijetlilo sunce a boje su haljina, pulovera i kapa šetale u očima i rasipale se, poput kakvih egzotičnih ptica izgledali su ti rad-nici, poput vodomara, norveških zimovki, poput papagaja, no nije to bio uzrok moga straha, uplašio

76

sam se jer sam odjednom jasno vidio da je ova divovska preša smrtni udarac za sve male preše, odjednom sam znao da je ovo što vidim nova epoha u mojoj branši, da su ovo već drugačiji ljudi i dru-gačiji način rada. Postao sam svjestan da je došao kraj sitnim radostima koje su u malom sabiralištu do-lazile u vidu nađenih, pogreškom u stari papir ba-čenih knjiga i knjižica, da je, dakle, ovo što vidim i drugačiji način mišljenja, da će si možda svaki radnik uzeti kao deputat jednu knjigu iz svakoga tovara kući da bi je pročitao, no došao je kraj svim onim mojim kolegama koji pakiraju papir, a došao je kraj i meni, jer svi smo mi stari pakirači suprotivu svoje volje bili obrazovani, suprotivu svoje volje smo kod kuće imali pristojnu knjižnicu od knjiga nađenih u starom papiru i svak je od nas čitao te knjige u budalastoj nadi da ćemo jednom pročitati nešto što će nas kvalitativno promijeniti. No najteži mi je udarac zadalo kada sam vidio kako ti mladi radnici potpuno bez srama piju mlijeko i džus, raskoračeni, s jednom rukom u pasu, i s guštom piju pravo iz boce i tu sam vidio da je definitivno kraj starim vre-menima, da je skončala epoha u kojoj se radnik na koljenima prstima i dlanovima prčkao s materijalom, kao da ratuje protiv njega, stavljao ga na lopatice, tako da je svaki stari tip radnika bio od posla sav jadan i prljav jer je morao pustiti posao na tijelo. No ovdje je počelo novo doba s novim ljudima i novim načinima radnoga postupka, nova epoha koja za vri-jeme rada pije mlijeko, premda svatko zna da bi poštena krava radije krepala od žeđi nego li se napi-la mlijeka. Nisam to mogao gledati, obišao sam prešu

77

i ondje vidio rezultat njene hidraulike, golemi paket koji je sjeo ravno na vilicu viljuškara, guštera koji se isprekidanim pokretima okrenuo, izašao na rampu i, doista, otuda ravno u vagon, paketi golemi poput nadgrobnih spomenika imućnih obitelji na Olšanima, paketi veliki poput vatrootpornih blagajni marke Wertheim. Podigao sam ruke pred oči, prljave ljudske ruke prstiju zguljenih radom kao čokoti vinove loze, promatrao sam ih a potom s prezirom odbacio, zaljuljale su se te moje ruke u ramenima, a u to je vrijeme bila prijepodnevna pauza, traka se zaustavi-la te sam vidio kako su radnici i radnice posjedali ispod velike ploče, nekakve table pune čavlića, vi-jesti, listina i dopisa, svi su preda se stavili bocu mlijeka i razmotali gablec koji im je u sanduku do-nijela kuharica te su polako jeli i zapijali salame i sireve i namazana peciva džusom i mlijekom, smijali su se i zabavljali, a ja sam se od ulomaka razgovora morao čvrsto uhvatiti za ogradu jer sam saznao da su ovi mladi ljudi brigada socijalističkoga rada, da sva-koga petka odlaze autobusom poduzeća u odmara-lište u Krkonošama. Kada su završili s jelom, zapalili su cigarete te sam saznao da su prošle godine bili na putovanju po Italiji i Francuskoj, a ljetos se priprema-ju na putovanje u Bugarsku i Grčku, a kada sam vidio kako u miru rade popis i nagovaraju jedan dru-goga kako bi svi pošli u tu Grčku, tada se više uopće nisam čudio, kada je sunce skliznulo niže, kao što je i stupilo na nebo, da su se ti mladi ljudi svukli do pola tijela i sunčali se i pri tome se dogovarali bi li popodne trebali poći na kupanje kod Žute pivovare ili radije otići igrati nogomet ili nožnu odbojku u

78

Modrane. Taj godišnji u Grčkoj, to me zdrmalo, ja sam se u staru Grčku probijao tek čitanjem Herdera i Hegela i dionizijskim shvaćanjem svijeta preko Friedricha Nietzschea, ja ustvari nikada na odmoru nisam bio, skoro sam cijeli godišnji potratio u nadok-nadama kada bi mi šef za jednu neopravdanu šihtu odbio dva dana, a i kad bi mi koji dan preostao, odradio bih ga za plaću jer sam uvijek bio u zaostatku s tim mojim poslom, ispod dvorišta i na dvorištu je stalno bilo toliko papira, više papira nego li sam ja bio u stanju upakirati, tako da sam trideset pet godina svakoga dana proživljavao i živio Sizifov kompleks, kako mi je o tome divno pisao gospodin Sartre a još ljepše gospodin Camus, i što bi više paketa odvezli iz dvorišta, tim bi mi više staroga papira napadalo u podrum i tako od nemila do ne-draga, dok je, međutim, brigada socijalističkog rada ovdje u Bubnima svaki dan ažurna, sada svi rade, osunčani su a sunce pri radu dodaje boju njihovim grčkim tijelima, nimalo ih ne dira to što će na odmor poći u Heladu, niti išta znaju o Aristotelu i Platonu i Goetheu, produženoj ruci antičke Grčke, mirno rade i dalje istrgavaju jezgru knjiga iz korica i bacaju užas-nute i od groze naježene stranice na pokretnu traku, potpuno ravnodušno i smireno, ne osjećajući sve ono što jedna takva knjiga znači, pa ipak je tu knjigu netko morao napisati, netko ju je morao popravljati, netko ju je morao pročitati, netko ju je morao ilustri-rati, netko ju je morao složiti, netko ju je morao kori-girati i netko ju je morao ponovno složiti i netko ju je morao ponovno korigirati i netko ju je morao defi-nitivno složiti i netko ju je morao dati u stroj i netko

79

ju je morao ponovo pročitati još neuvezanu i zatim je dati u drugi stroj koji će je uvezati i netko je morao uzimati te knjige i sastaviti od njih paket i netko je morao napisati za knjigu i sav taj rad na knjizi račun i netko je morao o knjizi odlučiti da nije za čitanje i netko je morao knjigu zabraniti i dati naredbu za njeno škartiranje i netko je morao knjige staviti u skladište i netko je ponovno morao knjige natovariti u teretnjak i netko je pakete knjiga morao dovesti sve do ovdje gdje su radnici i radnice u crvenim i plavim i žutim i narančastim rukavicama čupali unutrašnjosti knjiga i bacali ih na pokretnu traku koja je gluho ali precizno, isprekidanim pokretima odnosila naježene stranice pod divovsku prešu koja ih preša u pakete, a paketi putuju u tvornicu papira gdje se od knjiga radi nevini bijeli, slovima neuka-ljani papir kako bi na njega bile otisnute sve nove i nove knjige... Oslonjen tako o ogradu, gledao sam dolje na ljudski rad, vidio sam da se na suncu pojavi-la učiteljica i dovela skupinu školske djece, mislio sam na početku da je učiteljica ovdje na ekskurziji da bi djeca vidjela kako se preša stari papir, no vidio sam kako je učiteljica uzela knjigu, privukla po-zornost djece a zatim pokazala proces trganja u fazama kako bi djeca razumjela, i da, djeca su jedna za drugima uzimala knjigu, a kada su svukla omot i korice, primali bi prstićima stranice i pokušavala ih istrgnuti i rastrgati knjigu, no knjiga se branila, no na koncu bi snaga dječjih ručica bila veća i dječja bi čela zasjala od ponosa, posao im je išao od ruke kao i radnicima i radnicama koji su kimanjem djecu bodri-li u poslu... Tako je to nekako ovdje u Bubnima bilo

80

kao kada sam bio na ekskurziji na pilećoj farmi u Libuši, ovako kao što su djeca čupala unutrašnjost knjigama, tako su mlade radnice u Libuši čupala iz pilića obješenih naživo na pokretnoj taci vještim pokretima jetra i pluća i srce i bacale taj drob u pri-premljene ledenice, dočim je pokretna traka odnosi-la isprekidanim pokretima piliće na sljedeću operaci-ju, a ja sam to gledao i vidio kako su sve te cure u Libuši pri poslu vesele i pune vica, dok su u pregra-dama u tisućama krletki živi i polumrtvi pilići, poko-je, koje se uspjelo izvući iz žicom zavezanih krletki, sjedi na stranici kamiona, nekoji pilići zobaju i ne pada im na um odletjeti od kuke pokretne trake na koje mlade djevojke za vrat vješaju piliće kojih je po deset u krletkama... Promatram dolje kako djeca uče rastrgati knjigu, vidim kako im to već dobro ide pa su djeca morala svući majice i pulovere, no vidim kako se nekoliko knjiga urotilo i branilo tako da su jedan dječak i jedna djevojčica ozlijedili prstiće, umrljali si prste na tvrdim koricama buntovne knjige, no radnice su uzele nezavršene buntovne knjige i jednim trzajem istrgle unutrašnjosti te bacile naježene stranice na pokretnu traku dok je za to vrijeme učiteljica omotavala zavoj na ozlijeđeni dječji prst. Nebesa nisu humana a meni je već toga dosta. Okre-nuo sam se i sišao dolje, a kada sam izlazio, netko me dozvao... Hant'o, stari jazavče, što kažeš na sve ovo? Okrenuo sam se za glasom a ondje je pokraj ograde na suncu stajao mladić u narančastoj američkoj kapi, podizao je teatralno bocu punu mli-jeka, stajao je ondje kao s bakljom Kip slobode koji stoji ispred New Yorka, smijao se i tresao tom stak-

81

lenkom a ja sam vidio kako se svi ostali radnici i rad-nice smiju da me valjda vole, da me poznaju, da su me sve ovo vrijeme dok sam se potucao i rušio, da su me promatrali, da ih je zabavljalo kako su me oni i divovska preša potresli,.. sada su se smijali i mahali zrakom žutim i narančastim rukavicama, uhvatio sam se za glavu i odlazio hodnikom, iza mene je u svim tonovima zvonio smijeh od kojega sam bježao dugim hodnikom uokvirenim tisućama paketa knjiga, cijela je naklada knjiga defilirala i jurila prema nazad dok sam ja tako bježao hodnikom. Tek sam se na kraju, toga dugog hodnika zaustavio te nisam odolio, otki-nuo sam omot knjiga i vidio da je knjiga koju su trgala djeca, a dvoje si od njih stranicama ozlijedili prstiće, da je to Kaja Marik, izvukao sam knjigu i po-gledao zadnji list i ondje saznao da je naklada osamdeset pet tisuća, u tri dijela, i tako gotovo četvrt milijuna Kaj i Marika uzalud bojuje i s dječjim prsti-ćima... i tako sam smiren koračao sve novim i novim hodnicima, oko mene su defilirale tisuće knjiga u paketima, razoružane i tihe, upravo onako kao kad sam bio na ekskurziji u Libuši na klanju pilića; pilići koji su pobjegli iz krletki koračali su i zobali oko pokretne trake tako dugo dok ih na koncu djevo-jačka ruka nije uhvatila, žive navlačila na kuku pokretne trake i prerezivala pileće grlo, pilića koji nisu razvili već samo načeli kružnicu svoje sudbine, upravo ovako kao što ove knjige u ovom skladištu moraju prijevremeno krenuti u smrt. Kada bih ja kojim slučajem putovao u Grčku, govorim samome sebi, otišao bih se pokloniti u Stagiru, gdje se rodio Aristotel, kada bih ja putovao u Grčku, tada bih

82

zasigurno, makar i u gaćama, optrčao stadion u Olimpiji, u dugim gaćama i s vezicama oko gležnje-va, optrčao bih počasni krug za sve pobjednike svih olimpijada, kada bih ja putovao u Grčku. Kada bih tako, recimo, išao s tom brigadom socijalističkoga rada u Grčku, održao bih im predavanje ne samo o filozofiji i o svim građevinama, ja bih im održao pre-davanje o svim samoubojstvima, o Demostenu, o Platonu, o Sokratu, kad bih ja mogao putovati s bri-gadom socijalističkoga rada na izlet u Grčku... No već je stigla nova epoha, novi svijet, ti će mladi ljudi tome pričepiti prste, valjda je već sve na svijetu drugačije i drugačije se odvija... Tako sam meditirao i silazio stražnjim ulazom u svoj podrum, u poluta-mu i svjetla žarulja i zaudaranje, pogladio sam uglan-cane ivice korita moje preše, drvo koje je otkrivalo svoje godine, i tako sam stajao kad se odjednom začula vika i molećiva rika, okrenuo sam se a preda mnom je stajao šef očiju podlitih krvlju i zazivao je i trubio prema stropu svoj žal nad time što sam tako dugo bio odsutan i da je opet dvorište, baš kao i podrum, zatrpano starim papirom sve do stropa; nisam razumio zašto šef nada mnom jadikuje, ali osjetio sam da sam grozan čovjek i da je šefu više dosta toga, i ponovio je nekoliko puta jednu riječ koju mi nitko nikada nije rekao, da sam tutumrak, tu tu mrak, tutumrak. Divovska preša u Bubnima i mlada socijalistička brigada rada i ja, u moralnoj situaciji opreke, dakle ja sam tutumrak. ja, još manji od te moje malene preše, ljetni odmor brigade u Heladi, a ja sam tutumrak. I tako sam cijeloga po-podneva radio u jednome dahu, tovario sam stari

83

papir vilama kao da radim u Bubnima, blještavi su hrptovi knjiga koketirali sa mnom, no ja sam odolio i stalno ponavljao, ne smiješ, ne smiješ pogledati ni u jednu jedinu knjigu, ti moraš biti hladan poput korejskog krvnika. Radio sam kao da lopatom tova-rim gomilu nežive gline, stroj je radio kao lud, Škljo-cao je i trzao se, motor se grijao, preša nije bila navikla na takav tempo, nekako se u tom podrumu prehladila i navukla reumu; kada sam ožednio, istrčao sam i preko dvorišta nosio litrenu bocu mli-jeka, kada sam se napio, kao da sam progutao bod-ljikavu žicu, no ja se nisam dao te sam pomalo pio, kao kada sam bio mali i žlicom gutao riblje ulje, toliko je odurno bilo to mlijeko, za dva mi je sata pošlo za rukom strovaliti papir od stropa te je opet rupa u podu dvorišta bila otvorena, bio je četvrtak i tako se dogodilo, kao i svakoga četvrtka koji sam uvijek čekao potpuno ganut, knjižničar sveučilišne knjižnice Komenskoga dovozio je košaru otpisanih knjiga, stajao je nad otvorom podruma i odozgora pod moje noge isuo cijeli koš filozofskih knjiga, no ja sam te knjige natrpao u korito, samo sam zapazio, to mi je paralo srce, Metafiziku morala, ali bacio sam je vilama u korito isto kao i otpatke s limenih košara koje su visjele na kandelabrima te sam radio dalje i dalje, paket za paketom, bez reprodukcija starih i novih majstora, paket ko paket, samo sam svoj po-sao obavljao, posao za koji sam plaćen, nikakva umjetnost i stvaranje i oplodavanje u ljepoti, samo sam odradivao posao i pritom sam počinjao shvaćati da kada bih ovako radio, mogao bih sam sa sobom organizirati brigadu socijalističkoga rada, sam sebi

84

zadati obvezu da ću povisiti produktivnost za pedeset posto i za to bih mogao ići ne samo u odma-ralište firme već i na odmor u divnu Grčku gdje bih u dugim gaćama optrčao krug na stadionu u Olimpiji i poklonio se rodnome Aristotelovu mjestu u Stagiri, Gucao sam tako mlijeko pravo iz boce i radio s podsviješću da još nisam tutumrak, radio sam bezos-jećajno i neljudski, baš kao u divovskoj preši u Bubnima, a navečer, kada sam završio i dokazao da nisam tutumrak, šef, koji se tuširao u sanitarnom čvoru iza kancelarije, mi je iz struje šumećega tuša rekao da se sa mnom više neće gnjaviti, da je predao o meni izvješće upravi i da me daje na dispoziciju kako bih išao pakirati stari papir nekamo drugamo. Nakratko sam sjedio i osluškivao kako se šef briše frotirnim ručnikom, čuo sam kako šušte njegove sijede dlake i odjednom sam se uželio Mančinke te sam na koncu u smiraj dana stajao ispred male vile u šumi iza koje je zašlo sunce, otvorio sam vratašca, nikoga nije bilo niti na hodniku niti u predsoblju niti u kuhinji niti u sobama, izašao sam kroz otvorena vrata u vrt a ondje sam se uplašio još više nego pri-jepodne u Bubnima, Nasuprot velikih borova i jan-tarnoga neba iza kojega se lagano spuštalo sunce iza obzora, ondje se uzdizao veliki kip anđela, kip velik poput Čechova spomenika u Olšanima, na taj su kip bile naslonjene ljestve na kojima je stajao starac u svjetloplavom ogrtaču i bijelim hlačama i bijelim cipelama te čekićem modelirao od kamena divnu žensku glavu, zapravo niti mušku niti žensku, već lice androgenoga anđela s neba u kojem više niti nema spolova pa dakle niti vjenčanja, vidio sam

85

kako taj stari gospodin svako malo pogledava dolje, gdje je u fotelji sjedila moja Mančinka, držala je i mirisala ružu dok je stari gospodin odmjeravao njene obrise i prenosio ih u kamen spretnim dlijetom i laganim udarcima čekića. Mančinki je već osijedila kosa no bila je ošišana poput djevojke iz popra-vilišta, nekakva muška frizura, poput nekakve sportašice, atletičarke koja se produhovila, jedno je oko imala niže što je pridonosilo dojmu uzvišenog raspoloženja, čak se činilo da Mančinka na jedno oko malkice škilji, no ja sam vidio da to nije očna mana već samo pomaknuto oko koje je uistinu zavi-rilo i sada neprestano gleda preko praga beskonač-nosti u samo središte jednakostraničnoga trokuta, u srce samoga bivstvovanja, da je to njeno škiljavo oko poslanstvo vječne greške u dijamantu, kako je to divno napisao jedan katolički egzistencijalist. A ja, stajao sam zahvaćen bljeskom, no najviše sam se kod toga kipa čudio dvama velikim bijelim krilima, velikim kao dva ormara, ta krila kao da su se kreta-la, kao da ih Mančinka lagašno pokreće, kao da želi poletjeti ili je prije sekundu letjela nakon leta nebes-ima, a ja sam to na vlastite oči vidio, da je Mančinka, koja se grozila čitanja, koja nije pročitala niti jednu poštenu knjigu, a i ako, onda samo zato da bi zas-pala, pred konac svoga životnoga puta izvojevala svetost... Kada je suton prešao u noć, stari je umjet-nik još uvijek stajao na bijelim Ijestvama gdje su svi-jetlile njegove bijele hlače i bijele cipele, kao da s nebesa visi; Mančinka mi je pružila svoju vlažnu ruku, objesila mi se oko vrata i kazala mi da je onaj tamo stari gospodin njen posljednji ljubavnik,

86

posljednja karika u lancu muškaraca s kojima je bilo kada nešto imala, da je to njen ljubavnik koji je već voli samo i jedino duhom i tako joj kao zamjenu teše spomenik u kojem će za života uživati u vrtu, a nakon smrti stajat će taj anđeo na njenu grobu kao uteg na njenu lijesu. I dok je stari umjetnik stajao na Ijestvama i borio se za izraz lica pri svjetlu mjeseca koji se nakrivio i svijetlio umjetniku na putu dlijeta, Mančinka me je vodila svojom vilom od podruma sve do tavana i objašnjavala mi tihim glasom kako joj se objavio anđeo i ona ga je poslušala i našla si kopača, za posljednju para kupila si je parcelu u šumi, a taj je kopač iskopao temelje i spavao s njom u šatoru, potom je pustila da ga voda nosi i našla si zidara, a taj je zidar s njom spavao i volio je u šatora i sagradio sve zidove, i tako je Mančinka snu bila tesara koji joj je na novogradnji obavio sve tesarske poslove, a u noći već s njom spavao u sobi na jedi-nome krevetu, i njega je voda odnijela te je snubila limara koji je s njom spavao u istoj postelji kao i tesar, no obavio je sve limarske poslove, da bi i njega, nakon obavljenih limarskih poslova, voda odnijela te si je našla krovopokrivača s kojim se vo-ljela u postelji a pritom joj je skucao krov od šindre, da bi nakon toga i njega voda odnijela pa si je našla fasadera koji joj je ožbukao sve zidove i sve stropove i za to s njom spavao noću u postelji, da bi i njega voda odnijela te si je našla stolara koji joj je napravio namještaj, i tako je Mančinka ljubavlju u postelji i s određenim ciljem sagradila ovu malu vilu i još priđe snubila umjetnika koji je platonski voli i uz to gradi i teše kao Božji zastupnik Mančinku kao anđela. I

87

tako smo se vratili onamo od kuda smo krenuli, opisali smo krug oko Mančinkina života a ljestvama su se spuštale bijele cipele i bijele hlače dok se svjet-loplavi ogrtač sjedinio s mjesečinom; kao da silazi s nebesa, dotaknula je bijela cipela zemlju a sjedokosi starac mi je pružio ruku i kazivao mi,., da mu je Mančinka ispričala sve o meni i o njoj, da je Mančin-ka njegova Muza, da ga je Mančinka toliko oplodila da je sposoban tesati kao zastupnik viših sila Man-činkin kip u obliku divovskog nježnog anđela... posljednjim sam se vlakom vraćao iz Klanovica, pot-puno pijan sam legao obučen u svoj krevet, pod baldahin nad koji su se uzdizale dvije tone knjiga, ležao sam i vidio sam kako je Mančinka, a da to nije niti željela, postala onom koja joj nije bila ni u pri-misli, da je Mančinka dospjela dalje od svih ljudi koje sam u životu sreo, dok sam ja, koji sam neprestano čitao i tražio u knjigama znak, te su se knjige protiv mene urotile i nisam dobio niti jedno jedino poslanje s nebesa, dok je Mančinka mrzila knjige i postala onom kojom je bila, postala je ona o kojoj se jedino piše, čak i više, razletjela se svojim kamenim krilima, krilima koja su, kada sam odlazio, ondje pod mjese-čevom svjetlošću sjala kao dva osvijetljena prozora empirijskoga dvorca u dubinu noći, i tako je na tim krilima Mančinka otpuhnula daleko od sebe našu love story s vrpcama i trakama pa i svoj izmet koji je dovezla sa sobom na skijama pred društvo hotela Renner u podnožju Zlatnoga vrha.

88

7 TRIDESET PET SAM GODINA prešao stari papir na

hidrauličnoj preši, trideset pet sam godina mislio da tako, kako radim, da ću tako raditi zasvagda, da će ta preša poći sa mnom u penziju, no već trećega dana nakon što sam vidio divovsku prešu u Bubni-ma, suprotnost je svih mojih sanjarija postala stvar-nošću, Došao sam na posao a ondje su stajala dva mladića, prepoznao sam da se radi o članovima brigade socijalističkoga rada, bili su obučeni kao da se spremaju igrati baseball, narančaste rukavice i narančaste američke kape sa šiltom i plava radna odijela sve do prsnih bradavica, a ispod naramenica su imali zelene dolčevite. Šef ih je likujući odveo u moj podrum, pokazao im moju prešu, a ti su mladići istoga trena bili ovdje kao kod kuće, na stol su stavili čisti papir a na nj boce mlijeka, a ja sam stajao poko-

89

ren i zatečen, stajao sam u stresnoj situaciji i odjed-nom sam dušom i tijelom spoznao da više nikada neću biti sposoban prilagoditi se, da sam u istoj onakvoj situaciji u kakvoj su bili redovnici iz neko-liko samostana koji su, doznavši da je Kopernik otkrio drugačije kozmičke zakone od onih koji su do tada važili, da Zemlja nije centar svijeta već baš suprotno, koji su, dakle, izvršavali masovna samou-bojstva budući da nisu bili u stanju predočiti si drugačiji svijet od onoga u kojemu su i kojim su dotada živjeli. A šef mi je zatim rekao neka pometem na dvorištu ili štogod pomognem ili da, na koncu konca, ne radim ništa jer idućega tjedna moram ići pakirati čisti papir u podrumu ispod tiskare Melantrich, i da neću ništa drugo raditi osim pakirati čisti papir. Od toga mi se zamračilo pred očima, ja, ja koji sam trideset pet godina pakirao apfal i maku-laturu, ja, koji nisam mogao živjeti bez iznenađenja koje donosi trenutak kada u odurnom papiru ulovim divnu knjigu kao premiju, to ja moram ići pakirati nedirnuti, neljudski čist papir. Ta me je vijest oborila na prvu stubu podruma, i sjedio sam tako kao pos-ran, potpuno ofuren tom viješću, ruke su mi visjela preko koljena, s kiselim sam osmijehom gledao ta dva mladića koji nisu ni s čime imali veze jer su im samo kazali neka podu prešati papir u Spaljenu ulicu, i tako su pošli jer je to bio njihov kruh svagdanji, njihov zadatak, vidio sam kako vilama bacaju stari papir u korito, potom pritišću zeleno i crveno dugme, a ja sam se napajao budalastom nadom da će moja mašina početi štrajkati, da će simulirati bolest, da će se praviti kako su se zasjekli

90

kotačići i prijenosi, no i moja me hidraulika izdala, funkcionirala je potpuno drugačije, kao u mladosti, grmjela je punim gasom pa je čak, došavši do graničnika, zazvonila i od prvoga je paketa zvonila neprestano, kao da mi se smije, kao da mi pokazuje da je tek u rukama brigade socijalističkog rada razvi-la sve svoje sposobnosti i mogućnosti. A ja sam mo-rao priznati da su ti mladići za dva sata koja su pro-veli ovdje u podrumu izgledali kao da su tu godi-nama, podijelili su posao, jedan se mladić uzverao na gomilu koja se uzdizala sve do stropa, čakijom je dovlačio stari papir ravno u korito i za sat su vreme-na ti dečki napravili idućih pet paketa a šef je svako malo dolazio do otvora u podu dvorišta, saginjao se dolje i, kao u kazalištu, pljeskao onim svojim buc-mastim šapicama i dozivao je i pri tome me gledao... Bravo, bravissimo, molodci! A ja sam zatvarao oči i želio sam otići, no noge me nisu služile, obamro sam od sramote, potpuno me ofurila ta moja mašina onom svojom prokletom zvonjavom koja je upozora-vala da će za koji tren pritisak stjenki doseći svoj vrhunac i čelo preše će se zaustaviti. Vidio sam kako vile, dok bi bljeskale u zraku, kako je u korito odlet-jela knjiga, a ja sam ustao i izvukao tu knjigu, obrisao sam je o bluzu, na trenutak sam je držao na prsima, grijala me mada je bila hladna, grlio sam tu knjigu kao majka dijete, kao što je u Kolinu bio kip majsto-ra Jana iz Huse koji stišće uza sebe Bibliju tako da je ta Biblija do polovice utisnuta u svečevo tijelo, pro-matrao sam ta dva dečka no oni na mene nisu obraćali pažnju, stavio sam knjigu tako da je primije-te, no oni su je pogledali kao da se ništa nije dogodi-

91

lo, a ja sam još u sebi našao snage i pogledao omot, o da, bila je to krasna knjiga, Charles Lindbergh ju je napisao o tome kako je kao prvi čovjek prelet io ocean. I tako kao i uvijek, odmah sam se sjetio Frantika Šturim, crkvenjaka iz Svetoga Trojstva, koji je skupljao sve knjižice i knjige i časopise o zrako-plovstvu, budući da je bio uvjeren da je prethodnik Isusov bio Ikar, jedino s tom razlikom što je Ikar bio oboren s nebesa u more, dok je Isus raketom Atlas, potiskom od sto osamdeset tona, bio uznesen na kružnu putanju oko Zemlje, gdje kraljuje do dana današnjega. Kažem sebi, danas ću posljednji put odnijeti Franceku u njegovu mikrobiotičku radionicu knjigu o tome kako je Lindbergh svladao ocean. A zatim, kraj sitnih radosti. Izbatrgao sam se na dvo-rište, šef je sav sjao i vagao mladu prodavačicu Hedvičku, kao i uvijek, najprije s paketom staroga papira a potom Hedvičku samu, to je bio šef, onako kao što sam ja padao na knjige, tako je šef padao na mlade cure, sve ih je uvijek baš ovako kao Hedvičku vagao s paketom, a potom samo tako, o svakoj je djevojci šef vodio zapisnik u kojem je zapisivao nji-hovu težinu, zabavljao se s tim djevojkama i uopće nije registrirao okolinu, hvatao je te cure oko pasa i namještao ih na vagi kao da se želi s njima fotografi-rati, svaki je put svaku od tih djevojaka poučavao o mehanizmu te Berkelove vage i pritom ih hvatao oko pasa i za grudi i uvijek, kada je pokazivao na brojčanik, stajao bi upravo ovako kao sada s Hedvičkom, stajao je iza djevojke, držao je za bo-kove i glavu odostraga polagao u djevojačke kose koje je sa zadovoljstvom mirisao, bradu je imao na

92

djevojčinu ramenu i zatim pokazivao na brojčanik, da bi se potom opet zaigrao i prebacio kvaku vage, radovao se i čestitao kada je utvrdio da Hedvička nije dobila na težini, potom je zapisao težinu njena tijela u notes a zatim je objema rukama pomagao djevojci sići s vage, opet ju je držao oko pasa i vik-nuo... hop!a, kao da s nekakvih ljestava uzima dje-vojku, pritom joj je mirisao grudi i zamolio, kao i uvi-jek, da sada kao protuuslugu Hedvička vagne šefa, a pri tome je vaganju šef rikao u strop dvorišta i trubio od oduševljenja poput staroga jelena kada zapazi mlađahnu košutu, a Hedvička je morala zapisati šefovu težinu na štoku vrata koja nikamo nisu vodi-la. Koračao sam dvorištem i kroz prolaz izašao van na sunce, ali za mene je danas posvuda bio sumrak; kada sam došao do crkve, Frantik Šturm je krpom glancao postrani oltar kao nekakav stroj, potpuno je odavao dojam čovjek odsutnog mislima. I njegov je usud bio sprtljan, hobi Frantika Šturma su bile novine, pisao je lokalne vijesti o slomljenim nogama a specijalnost su mu bile vijesti ponedjeljkom o tučama i izgredima koji su završavali delirijem i odvozom izgrednika u bolnicu ili u marici na polici-ju, pisao je za Češku riječ, za Večernjak, i nije želio raditi ništa drugo doli pisati o tim tučama, no njegov je tata bio crkvenjak i umro je pa je Francek naslije-dio službu po njemu, bio je crkvenjak, ali je u duhu neprestano pisao o svim pijanim izgredima u Starom i Novom gradu, no čim bi imao malo vremena, navratio bi u svoju sobicu u župi, sjeo u svoju otpisanu biskupsku fotelju i izvukao knjigu o zrako-plovstvu te bi ganut čitao o novim zrakoplovima i

93

konstruktorima letjelica. Francek je tih knjiga imao sigurno više od dvjesto, i tako, kada sam mu pružio knjigu nađenu u mome podrumu, obrisao je ruke, a po tome kako se smješkao, odmah sam znao da takvu u svojoj mikrobiotičkoj knjižnici još nema, po-gledao me je a ja sam vidio kako me je njegov pogled cijeloga zagrlio, čak su mu se oči navlažile od ganuća, a ja sam vidio kako je to razdoblje malih i sitnih radosti moga podruma skončalo i nikada više neću donijeti radost Frantiku Šturmu. Stajali smo tako ispod krila dvaju golemih anđela obješenih na lancu iznad bočnoga oltara, no nečujno su se otvo-rila vrata, tihim je korakom došao župnik i suho kazao kako Frantfk Šturm mora obući ministrantsku odjeću te da će krenuti u nabavu. I tako sam izašao na sunčano dopodne, zaustavio sam se ispred kle-cala ispod svetoga Tadije, na trenutak sam zastao i vidio sam sebe kako sam se ovdje znao moliti, kako sam molio svetoga Tadiju neka se na nebu zauzme da ta grozna vozila koja su mi s kolinja i iz mesnica u dvorište dovozila onaj ogavni papir, da slete u VItavu s tim tovarom, sjetio sam se, dok sam još s guštom zbijao šale, kako sam si na šešir nalijepio u sabiralištu nađene zvijezde i tako sam klečao i Čuo kako pokraj mene prolaze bivši vlasnici nebodera i glasno kazuju... Dobro je, radnici već pužu pod križ... Tako sam stajao, šešira navučenog na oči, i odjednom mi je palo na um da kleknem, da probam ono posljednje, da se pomolim i zamolim Tadeka neka učini nekakvo čudo, jedino bi me čudo vratilo natrag mojoj preši, u moj podrum, mojim knjigama bez kojih ne mogu živjeti, već samo što nisam klek-

94

nuo kada je na mene naletio profesor estetike, nje-gove su naočale blistale na suncu kao dvije staklene pepeljare, stajao je preda mnom potpuno zbunjen i kao i uvijek držao aktovku i kao i uvijek kada sam imao šešir, kazivao mi... Ima li mladog gospodina? A ja sam se zamislio i rekao da nema. Zaboga, nije mi valjda obolio? No ja ću vam to reći bez okolišanja, gotovo je s Ruttijevim člancima, gotovo je s recenzi-jama Engelmullera... rekao sam i skinuo šešir, a pro-fesor estetike se prestrašio da je sve klecnuo u ko-ljenima, pokazao prema meni prstom i uzviknuo... Vi ste onaj mladi, a vi ste i onaj stari? Stavio sam šešir na glavu i navukao ga na čelo i rekao gorko... Jesam, kraj je stare Narodne politike, gotovo je s Narodnim listovima, izbacili su me iz podruma, razu-mijete? Otišao sam dalje jedan kućni broj, do ulaza našega dvorišta, kamo sam išao trideset pet godina. Profesor je skakutao oko mene, optrčavao me, vukao za rukav, stavljao mi u dlan deset kruna, a potom još pet, gledao sam taj novac i kazao gorko... Kako bi mi se lakše tražilo? A profesor me je uhvatio za rame, kroz tih deset dioptrije imao je velike oči kao konj, kimao je naočalama i brbljao... Da, da bi vam se lakše tražilo. Kažem, tražilo, ali šta? A on je, već u potpunosti zbunjen, kazao,.. Nekakvu druga-čiju sreću... prošaptao je i naklonio se te se najprije povukao, tek potom se okrenuo i udaljavao kao s mjesta nesreće, A kada sam skrenuo u naš prolaz, začuo sam kako ona moja hidraulična preša veselo zvoni, veselo kao saonice koje voze pijanu svadbu, nisam mogao ići dalje, nisam mogao niti pogledati tu moju prešu, okrenuo sam se i izašao na nogostup,

95

sunce me zaslijepilo, stajao sam ne znajući kamo poći, nije mi u pomoć u oluji došao niti jedan tekst iz knjiga u koje sam se kleo, stajao sam tako i vukao se do onoga moga Tadije, srušio sam se na klecalo, oslonio glavu u dlanove i bio bih vjerojatno i usnuo, a možda sam i drijemao, možda sam i budan sanjao, možda sam već izgubio um od te moje nepravde mojim tijelom učinjene, pritiskao sam dlanove na oči i vidio kako moja hidraulična preša postaje gigant svih gigantskih preša, vidio sam da je toliko velika da njene četiri stjenke stoje i oklopij uju cijeli Veliki Prag, vidio sam se kako pritišćem zeleno dugme, bočne su se stjenke pokrenule, stjenke velike poput nizinskih brana, vidio sam kako su prvi neboderi sasječeni a stjenke razigrano, poput miševa u mojoj preši, nahrupljuju sve dalje i dalje, neprestano zgrtajući sve pred sobom, sve, sa svih strana, zgrću sve što im stoji na putu; s visine sam promatrao, dok za to vrijeme u centru Praga život i nadalje ide svojim normalnim tijekom, kako čelo moje divovske preše zgrće i pustoši cijele periferije, a zbog simultanosti stjenki sada zgrće sve prema centru, vidim stadione i hram Božji i javne zgrade, vidim kako sve ulice i uličice, kako se sve ruši a stjenke moje apokaliptične preše ne dopuštaju pobjeći niti jednom jedinom mišu, sada gledam kako padaju Predsjednički dvori a s druge strane kako se ruši kupola Narodnoga muzeja, kako voda Vltave raste, no snaga hidraulike moje preše je tako strahovita da ništa joj, ništa ne pruža veći otpor od staroga papira u podrumu pod mojim dvorištem, vidim kako sada već ubrzane stjenke giganta zgrću pred sobom sve ono što su opustošile, vidim sama

96

sebe kako na me pada hram Svetoga Trojstva, vidim da više neću vidjeti, vidim da sam sprešan i ispremi-ješan s ciglama i gredama i klecalom, a zatim već čujem samo to kako pucaju tramvaji i automobili a stjenke se bliže jedna drugoj sve bliže i bliže, još je uvijek unutar ruševina dovoljno slobodnoga prosto-ra, još uvijek je u tami razvalina dovoljno zraka koji sada s četiri strane, pritisnut s četiri stjenke divovske preše, sikće i pršti prema gore u potpunosti pomije-šan s lelekom ljudi, otvaram oči i vidim usred puste visoravni golemi paket, sprešanu kocku s bridovima od petsto metara, možda i više, vidim cijeli Prag sprešan zajedno sa mnom, sa svim mojim mislima, sa svim tekstovima koji sam ikada pročitao, sa cijelim mojim životom, ne više doli maleni miš kojega s papirom ondje dolje u mom podrumu prešaju dva brigadira socijalističkoga rada... Otvorio sam začuđe-no oči, još sam uvijek klečao na klecalu podno sve-toga Tadije, trenutak sam tupo promatrao pukotinu u naslonu, zatim sam ustao, gledao sam crvene pruge tramvaja, gledao sam automobile, rijeku pro-laznika, u Spaljenoj se ulici ljudi nikada ne zaustav-ljaju, svi hrle s Prikopa na Karlov trg i natrag, nogo-stupi su uski i zato se ljudi ne zaustavljaju, gurkaju me u žurbi, a ja tako oslonjen na zid župe tupo gledam, vidim kako je kroz vrata župe izašao Frantik šturm, kao i uvijek obučen u svečano odijelo, čak je stavio i kravatu, obredno je iskoračio sa stuba, valj-da ide kao i uvijek k nama, ali sada me je primijetio, kao i uvijek mi prišao i upitao me,,. Vi ste gospodin Hant'a? Odgovorio sam kao i prije u dvorištu ili podrumu... E pa jesam. A Frantik Šturm mi je pružio

97

kovertu, naklonio se i otišao natrag u župnu sobicu kako bi se presvukao jer se onako, kao i uvijek, Frantik Šturm, kada bih mu našao kakvu knjigu dragocjenu za njegovu knjižnicu, i danas presvukao u redengot, stavio si tvrdu kragnu i kravatu u obliku listova kelja kako bi mi na taj način, kao i uvijek, obredno predao dopis koji sam, kao i uvijek, odmah otvorio, a unutra je na bijelome pismu s ukrašenim zaglavljem na kojem je bilo otisnuto... Mikrobiotička radionica Frantika Šturma.... te je odmah bilo napi-sano... Poštovani gospodine, u ime mikrobiotičke radionice zahvaljujem Vam na knjizi Charlesa Lindbergha Moj let preko oceana. Ova će knjiga obogatiti našu knjižnicu i vjerujemo da ćete i nadalje biti našim dobročiniteljem. U ime mikrobiotičke radionice... Frantik Šturm... i okrugli pečat, u krug raspoređena pismena... Mikrobiotička radionica Frantika Šturma... Koračao sam zadubljen prema Karlovu trgu, kao i uvijek sam rastrgao to pismo, tu zahvalnicu za koju sam znao da je posljednja jer su sitne radosti, sitne radosti, njima je odzvonila u mome podrumu moja mašina, moja slavna preša koja me je izdala. Stajao sam bespomoćno na Karlovu trgu i pro-matrao blistavi kip zacementiran na pročelju, kip Ignacija iz Loyole kojemu je iz cijeloga tijela izbijala aureola, stajao je ondje na pročelju vlastitoga hrama i cijeli je njegov lik bio presvučen sjajnim zlatom boje trube... no ja sam umjesto aureole vidio uspravljenu zlatnu kadu u kojoj je stojeći ležao Seneka od onoga trenutka kada si je nožem otvorio žile na zapešću kao dokaz samome sebi da ispravno misli, da nije uludo napisao knjigu koju sam volio... O duhovnom miru.

98

8

OSLONJEN O PULT otvorenoga staklenog zida pivnice Kod Crnoga pijem popovičku desetku i go-vorim samome sebi, od ovoga trenutka, prijatelju, moraš sve napraviti sam, moraš sam sebe prisiliti izlaziti medu ljude, sam sebe moraš zabaviti, sam sa sobom igrati predstavu tako dugo dok sama sebe ne napustiš, jer od sada kruže samo i jedino melan-količne kružnice, i tako, idući naprijed istodobno se vraćaš unatrag, da, progressus ad originem je regre-ssus ad futurum. tvoj mozak nije ništa drugo doli hidrauličnom prešom sprešane misli. Ispijao sam desetku prema suncu, promatrao sam kako Karlovim trgom struje ljudi, sve sami mladi ljudi, studenti, svaki je mladi čovjek na čelu nosio mladu zvijezdu kao znak toga da je mladi čovjek zametak genija, vidio sam kako iz njihovih očiju pršti snaga, ona ista

99

snaga koja je prštala iz mene sve do trenutka kada mi je šef rekao da sam tutumrak. Oslonjen sam o ogradu a tramvaji jurcaju gore-dolje. a njihove mi crvene pruge čine dobro, imam dovoljno vremena, mogao bih svratiti u bolnicu Na Františku; koliko sam čuo, ondje su stube koje vode na prvi kat, a te su stube sagrađene od fosni i greda koje su franjev-ci kupili nakon smaknuća čeških plemenitaša na Starogradskom trgu, kupili su cijelo gubilište, no radije bih se otišao pogledati nekamo na Smichov, ondje u plemićkom vrtu postoji paviljon koji na podu ima gumb, i kada nagazite na taj gumb, otvara vam se zid i izlazi voštana figura u potpunosti slična kunstkomori u Petrogradu gdje šestoprstni bogalj, nagazivši za mjesečine omaškom taj gumb, preda nj je izašao voštani car na tronu i zaprijetio mu, kao što je to lijepo napisao Ju rij Tinjanov u Voštanoj figuri, no bit će da nikuda neću poći, dostaje mi da zažmi-rim i sve si predočim još preciznije nego u stvarnos-ti; radije promatram rijeku prolaznika s licima gredi-ca maćuhica; ja, kada sam bio mlad, i ja sam znao imati o sebi divne predodžbe, jedno sam si vrijeme umislio da ću se proljepšati ako kupim postole, ono-mad moderne cipele od samih pasica i kopči, da u tim cipelama moram imati ljubičaste čarape koje mi je mama isplela, a kada sam prvi put izašao u tim postolama i dogovorio spoj kod Donje gostionice i premda je bio utorak, palo mi je na pamet nije li u ormariću našeg nogometnog kluba već izvješen sas-tav, I tako sam stajao ispred ormarića, razgledao sam okov oko ključanice i tek tada sam zakoračio bliže, no iščitavao sam taj sastav još jednom jer sam

100

osjećao kako sam tom ljubičastom čarapom i des-nom cipelom ugazio u nešto veliko i vlažno, pročitao sam sastav sa svojim imenom na koncu još jednom kako bih smogao hrabrosti pogledati dolje, a kada sam bacio pogled, stajao sam u velikom psećem govnu koje mi je oblilo i zatvorilo cijelu cipelu izrađenu od samih pasica i kopči, i tako sam iznova čitao, polako, jedno ime za drugim, kompletnu jedanaestoricu našega uzrasta sam iščitao, i svoje ime kao pričuve, ali kada sam pogledao dolje, i dalje sam stajao u tom groznom psećem govnu, a kada sam svrnuo pogled na trg, kroz vratašca je izlazila moja djevojka; raskopčao sam kopču i izuo ljubičastu čarapu i sve ostavio zajedno s cvijećem ondje ispod ormarića našega nogometnog kluba; pobjegao sam izvan sela u polja i tamo meditirao o tome ne opo-minje li me to sudba jer sam već tada htio raditi na skupljanju staroga papira i tako se dokopati knjiga, I tako si sa šanka donosim sljedeću i sljedeću čašu piva i oslonjen o ogradu stojim pokraj otvorenoga zida kafića, žmirkam na suncu, kažem, a šta da slučajno odeš na Klarov, tamo je u crkvi divan mra-morni kip arhanđela Gabrijela, i pritom razgledaš prelijepu ispovjedaonicu koju je župnik dao sagradi-ti od dasaka i planaka pinije od kojih je bio skucan sanduk u kojem je iz Italije bio dovezen onaj kip arhanđela Gabrijela, zatvorio sam zadovoljno oči, ni-sam nikamo išao, ispijao sam pivo i vidio sama sebe kako dvadeset godina nakon onoga peha s ljubičas-tom čarapom i cipelom koračam predgrađem Štetina, dospio sam sve do buvljaka, a kada sam stigao sve do kraja niza tih bijednih prodavača, vidim čovjeka

101

koji nudi desnu cipelu i desnu ljubičastu čarapu, zak-leo bih se da je to bila baš ta postola i ona moja ljubičasta čarapa, čak sam procjenom utvrdio da se radi o istome broju, četrdeset jedan; stajao sam tako zbunjen i zurio kao na prikazanje, zaprepašten vjerom toga prodavača da će netko jednonog doći kupiti cipelu s ljubičastom čarapom; prodavač je vjerovao da negdje postoji bogalj s desnom nogom i brojem četrdeset jedan, da čezne svratiti u Štetin kako bi kupio cipelu i čarapu koja će ga uljepšati. Pokraj tog fantastičnog prodavača stajala je starica koja je nudila dva lovorova lista koja je držala med prstima; odlazio sam ispunjen čuđenjem nad time kako se krug zatvorio, kako su moja cipela i moja ljubičasta čarapa kružile svijetom i ispriječile mi se na putu u obliku spočitanja. Vratio sam praznu čašu i prešao tračnice, pijesak je u parku pucketao i škri-pao kao smrznuti snijeg, u granama su cvrkutali vrapci i zebe, gledao sam kolica i mamice kako sjede na klupama na suncu iskrenutih glava, namještajući obraze ljekovitim zrakama, dugo sam stajao ispred ovalnog bazena u kojem su se kupala naga djeca, vidim trbuščiće te djece obilježene prugama koje su im napravile trenirke i gaćice; galicijski Židovi, hasi-di, nosili su pojaseve kao vidljive izrazite pruge koje su dijelile tijelo na dva dijela, onaj ljepši sa srcem, plućima, jetrom i glavom, i onaj dio ljudskoga tijela s crijevima i spolnim organima kao dio koji trpimo iz nužde, pa prema tome nevažan, vidim kako su katolički svećenici tu prugu pomaknuli još višlje, kolarom su si na vrat stavili vidljivi znak koji nagla-šava jedino glavu kao posudu u koju prste namače

102

sam Bog, promatram tu djecu koja se kupaju i na nji-hovim nagim tijelima vidljive pruge od gaćica i tre-nirki i vidim kako su časne sestre okrutnom prugom iskrojile iz glave jedino lice, lice zatvoreno oklopom štirkanih kukuljica, kao što to nose vozači Formule jedan, gledam pokrete nage djece koja se špricaju i vidim kako ta djeca ništa ne znaju o spolnom živo-tu, a ipak su njihova spolovila već u tihoj savršeno-sti, kako me je o tome poučio Lao-tse, gledam one pruge svećenika i časnih sestara, pojaseve hasida i razmišljam o tome kako je ljudsko tijelo pješčani sat, što je dolje to je i gore, što je gore to je i dolje, dva trokuta koja se hrvaju, pečatni znak kralja Solomuna, jednadžba između knjige njegove mladosti, Pjesme nad pjesmama, i rezultata. njegova pogleda staroga gospodina, uzaludnost nad uzaludnošću, knjigom Propovjednikovom. Oči su mi poletjele prema hra-mu Ignacija iz Loyole, aureola od zlata trublje zasjala je, neobično je da skoro svi kipovi velikana naše književnosti sjede paralizirani u stolcima s kotači-ćima, Jungmann i Šafarik i Palacky odrvenjelo sjede u fotelji, a i onaj Macha na Petnnu mora se lagano oslanjati o stup, dok su, međutim, katolički kipovi puni pokreta poput atleta, kao da stalno dižu lopte iznad odbojkaške mreže, kao da su upravo istrčali na sto ili pokretom punim vjere bacili daleko od sebe disk, stalno s pogledom uperenim prema gore kao da objema rukama hvataju smeč samoga Boga, krš-ćanski kipovi od pješčenjaka s izrazom lica nogome-taša koji je uzdignutih ruku i radosna usklika upravo zabio pobjednički gol, dok su kipovi Jaroslava Vrch-lickog srušeni u invalidska kolica. Prešao sam asfalt

103

i sa sunca prešao u sjenu kod Čfžeka, u lokalu je bila tako duboka sjena da su lica posjetitelja svijetlila poput krinki, dočim im je tijela progutala sjena, sišao sam stubama u restoran, a ondje sam preko čovjeko-va ramena pročitao natpis na zidu, ovdje se nalazila kuća u kojoj je Karei Hvnek Macha napisao svoj Maj, sjeo sam, no kada sam pogledao prema stropu, uplašio sam se jer sam pod žaruljama sjedio tako kao kad bih bio u svome podrumu, ustao sam i ponovno izašao pred restoran i pravo naletio na prijatelja koji je bio pripit i odmah izvukao novčanik i medu papi-rima tako dugo tražio dok nije jedan našao i pružio mi ga, pročitao sam izvještaj prihvatnog centra da gore imenovani danas nije u krvi imao niti promil alkohola, o čemu se izdaje potvrda. Vratio sam slo-ženi spis a taj je moj prijatelj, čije sam ime već zabo-ravio, objašnjavao kako je htio započeti novi život pa je dva dana pio samo mlijeko, a jutros je od toga toliko teturao da ga je njegov šef zbog pijanstva poslao kući i skinuo mu dva dana godišnjeg, e pa da je on išao pravo u prihvatni centar, a ondje, kada su utvrdili to što su potom napisali u službeni papir, da nema niti najmanjeg traga alkohola u krvi, tad su još dohvatili telefon i ispsovali šefa jer da moralno gazi radnika, i tako od radosti nad činjenicom da posje-duje službeno uvjerenje da nema u krvi niti traga alkohola, pije od Božjega jutra i poziva me da pijem s njim, da bismo mogli pokušati svladati Veliki slalom na kojem smo nekoć skoro uvijek neslavno završili, samo smo jednom prošli kroz sva vrata. No ja sam već zaboravio na Veliki slalom, više se nisam mogao sjetiti niti jednih vratiju, i tako mi je taj moj

104

prijatelj, čije sam ime također zaboravio, oduševljeno predočavao ne bi li me nagovorio na taj spust, jer da ćemo početi jednim pivom kod Hofmana, zatim ćemo kroz vrata proći do Vlachovca, potom Na ugao, zatim fino dolje prema Izgubljenoj straži, a zatim ćemo projuriti kroz vrata do Mileni a potom do Grba i svuda ćemo popiti samo po jednu veliku pivu kako bismo imali dovoljno vremena provesti se vra-tima kod Jarolimka, a zatim jedno pivce kod Lade i istoga trena zaokrenuti prema Karlu Četvrtome a potom strelovito dolje ka kafiću Svijet, nakon čega već lakšim tempom proći vrata kod Hausmana i kod Pivovare, potom preko tračnica ka Kralju Vaclavu i potom proći kroz vrata kod Pudila ili kod Krofta, a onda možemo još svladati vrata kod Douda i kod Merkura te stići u ciljnu ravninu na Palmovki ili kod kafića Scholler, a eventualno, ako preostane vreme-na, tada cijeli taj slalom okončati ili kod Horkych ili kod Grada Rokycana... A taj se pijani čovjek pri opi-sivanju te staze vješao na me a ja sam izbjegavao nje-govo oduševljenje, ostavio sam pijanca kod Či'žeka i prešao u samodopadni vrt maćuhica s ljudskim lici-ma na Karlovu trgu, štovatelji su sunca prešli s već zasjenjenih klupa na klupice okrenute zalazećem suncu, već sam i opet u pivnici kod Crnoga, naručio sam čašu gorkoga vina, potom pivo pa opet to vino, tek kada nas mrve dajemo ono najbolje od sebe, kroz grane na sad već tamnome nebu svijetli neons-ki sat na Novogradskom tornju; kada sam bio dječak, snivao sam o tome da bih, kada bih postao milijunaš, tada bih svim gradovima kupio florescentne kazaljke i brojčanike, smrvljene knjige posljednji put poku-

105

šavaju rastrgnuti paket, portret čovjeka s gljivastim licem. Trgom vuče lahor od Vltave baš kako volim, volio sam hodati Letnom navečer glavnom ulicom, od rijeke se prikrada miris, a od Stromovke miris livada i lišća, a sada se mirisi Vltave tiho vuku ulica-ma a ja ulazim kod Bubnjara, sjeo sam i odsutno naručio pivo, iznad moje se glave sve do stropa uzdižu dvije tone knjiga, svakoga me dana čeka Damoklov mač koji sam sam podigao, dječak sam koji se kući vraća s lošom svjedodžbom, mjehurići se uspinju prema gore poput varljive svjetlosti, tri mladića sviraju u kutu gitaru i tiho pjevuše, sve živo mora imati svoga neprijatelja, melankoliju vječne izgradnje, onaj krasni helenizam kao uzor i cilj, kla-sične gimnazije i humanistička sveučilišta dok isto-dobno u šahtovima i kanalima glavnoga grada Praga bjesni bitka dvaju štakorskih klanova, desna je noga-vica na koljenu malo zguljena, tirkizno zelena i svi-leno crvena suknja, bespomoćne ruke kao prebita krila, golemi but koji visi u provincijskoj mesnici, i osluškivao sam žuborenje otpadnih voda. S ulice je, otvorivši vrata, ušao div ispunjen mirisom riječnoga zraka i prije nego li se itko nadao, podigao stolac, rasti^nuo ga i tim kolcima stjerao užasnute goste u kut, tri su se mladića užasnuto stisnula uza zid poput maćuhica na kisi; u zadnji je čas, kada je već taj div podigao te kolce i već zagrozio da će početi ubijati, počeo je tim ostacima stolca dirigirati i tihano pjevušiti... Gdje si bila, siva golubice? I tako je tiho pjevao i dirigirao samome sebi te je, završivši, odba-cio ostatke stolca, platio konobaru taj stolac, okre-nuo se u vratima i uplašenim gostima kazao...

106

Gospodo, ja sam krvnikov pomoćnik,,, te ode nes-retan, zasnen, može biti da je to bio onaj isti čovjek koji je pred godinu dana na holešovičkom kolinju na mene podigao finski nož, a kada me pritisnuo u kut, izvukao je papir i pročitao mi pjesancu o predivnu kraju kod Rlčana, zatim mi se ispričao što zasada ne zna za drugi način kako prisiliti ljude da poslušaju njegovu pjesmu. Platio sam pivo i tri ruma te izašao na propuh ulice i tako sam se ponovo našao na Karlovu trgu, osvijetljeni je sat na Novogradskom tornju označavao beskorisno vrijeme, nikamo nisam žurio, već sam visio u prostoru, prošao sam Lazarsku ulicu i skrenuo u uličicu i zamišljen otključao straž-nja vrata naše firme, dlanom sam potegao po zidu dok nisam našao prekidač, a kada sam upalio svjet-lo, bio sam u svome podrumu gdje sam trideset pet godina prešao na hidrauličnoj preši stari papir, plani-na svježega papira uzdizala se i prelazila četverokut stropa sve do dvorišta, zašto Lao-tse govori, rođenje je izlazak, smrt je ulazak? Dvije stvari Ispunjaju moje misli sve novim i veći čuđenjem, uzdrhtala svjetlost noći, doista za ovaj posao treba bogoslovni seminar, sve me ovo zaprepašćuje, pritisnuo sam zeleni gumb i potom zaustavio, počeo sam grabiti puna naručja staroga papira i prostirati korito preše, u dnu sam mišjih očica spazio nešto što je bilo više od zvjez-danoga neba nada mnom, u polusnu je k meni došla mala Ciganka dok se preša lagano pomicala poput helikona u prstima harmonikaša, odmaknuo sam iz sandučića reprodukciju Hieronymusa Bose ha i prebi-rao sam ondje u gnijezdu podastrtom svetim sličica-ma knjige, izabrao sam stranicu gdje pruska kraljica

107

Charlotta Sofija govori svojoj dvorkinji,,, Ne plači, da bih umirila svoju radoznalost, poći ću sada onamo kako bih vidjela ono što me nije mogao naučiti niti sam Leibniz, odlazim iza granica postojanja i ništa... preša je zacinkala, crvenim sam gumbom vratio čelo, odbacio sam knjigu i nabacao puno korito, njeno je tijelo bilo presvučeno maslacem, bila je povjerljiva poput leda kada se počne rastapati, divovska preša u Bubnima zamijeni deset takvih preša na kakvima ja radim, kako o tome lijepo piše gospodin Sartre a još ljepše gospodin Camus, blještavi hrptovi knjiga koketiraju sa mnom, na ljestvama stoji starac u mod-rom ogrtaču i bijelih cipela, od naglog kretanja krila zakovitlala se prašina, Lindbergh je preletio ocean. Zaustavio sam zeleno dugme i u koritu staroga papi-ra prostro nešto kao gnijezdo, uvijek sam bio frajer, uvijek sam mogao prkositi samome sebi, nemam se zbog čega stidjeti, baš kao Seneka kada je ulazio u kadu, tako sam prebacio nogu i čekao, a zatim sam teško prebacio i drugu nogu i sklupčao se, tek onako za probu, zatim sam kleknuo i pritisnuo zeleni gumb i skupio se u gnijezdu u koritu, posred staroga papi-ra i nekoliko knjiga, med prstima sam čvrsto stisnuo moga Novalisa s prstom na njegovoj rečenici koja me je uvijek oduševljavala, slatko sam se smijuljio jer sam počeo sličiti Mančinki i njenu anđelu te sam započeo ulazak u svijet u kojemu još nikada nisam bio, držao sam knjigu, na njenoj je stranici bilo napi-sano... Svaki je voljeni predmet središte Rajskoga vrta, a ja, prije nego li bih pakirao čisti papir ispod Melantricha, no ja sam, poput Seneke, baš kao Sok-rat, ja izabirem u svojoj preši, u svome podrumu svoj

108

pad, koji je uspon, premda mi već stjenka preše pritišće noge pod bradu i još više, no ja neću dopustiti da budem izgnan iz svoga Raja, ja sam u svome podrumu iz kojega me više nitko ne može ist-jerati, nitko me ne može premjestiti, ugao knjige zas-jekao mi se pod rebra, zastenjao sam kao da na vlastitim spravama za mučenje moram saznati posljednju istinu dok se pod pritiskom preše zat-varam u sebe poput dječjega nožića na sklapanje, u tom mi se trenutku istine objavila malena Ciganka, stojimo zajedno na Okrouhliku a nebom leti naš zmaj, čvrsto držim konce a moja Ciganka upravo uzima od mene klupko grube niti, sama je, rasko-račena, čvrsto se drži zemlje kako ne bi odletjela u nebesa a potom po koncu šalje pisamce zmaju na nebu, a ja sam u posljednjem trenutku opazio da je na tome pismu moje lice. Kriknuo sam.., Ilonka! I otvorio sam oči, promatrao sam svoje krilo, objema sam rukama držao naramak maćuhica istrgnutih zajedno s korijenjem, krilo mi je bilo puno zemlje, tupo sam promatrao pijesak, a kada sam podigao pogled, preda mnom je u svjetlu natrijeve lampe sta-jala tirkiznozelena i svilenocrvena suknja; kada sam sakrio glavu, vidio sam te moje dvije Ciganke, upa-radene, iza njih su kroz stabla svijetlile neonske kazaljke i brojčanik na Novogradskom tornju, tirkiz-nozelena me je drmala i dozivala... Striče, za rane Božje, srce Isusovo, što to tu izvodite? Sjedio sam na klupici, prostodušno sam se smješkao, ničega se nisam sjećao, ništa nisam znao, ništa nisam čuo, jer sam vjerojatno već bio u srcu Rajskoga vrta, I tako nisam mogao niti vidjeti niti čuti kako moje Ciganke,

ovješene o dvojicu Cigana, u ritmu polke progrmiše kroz park Karlova trga slijeva nadesno i nestadoše u zavoju pijeskom posuta puteljka, negdje iza gustoga raslinja.

110

UMJESTO POGOVORA

Bohumil Hrabal: Varijacija, o krmnoj gospođici

Promatram tvoj krasan lik i nije potrebno previše mašte da bih slijedio povratak k začecima, putokaz si ka tresetnoj kupelji, tvoja Bijela subota stoji na Velikom petku dok ti, međutim, o tome uopće ne znaš. Tvoje me oko vreba mliječnom mrenom, drvenim putokazom odmičeš žute grančice žalosne vrbe, znaš da od mene možeš očekivati sve najgore što nalikuje istini, a time radosti svih stvari. Vršnjaki-nje smijeha skrućuju se pod učtivom maskom, a hrskavica je porculanskih ušiju savršeno skrita u slušnim guštarama tvojih oksidom razluženih kosa. Ali pripazi i kašlji decentno da si ne bi jednim snaž-nim kašljem otkinula tiskom u boji obojeno lice, pri-pazi da zveket tvojih pluća ide radije na trošak pro-zorskih stakala šume nego li da ti u maramicu upadne nosić. Kako bih rado sabrao snagu i jednim ti trzajem strgao cijelo lice, kako bih rado jednim potezom otkrio sve kosti, jednim brutalnim trzajem,

kao što strgavamo grudnjak, kao što strgavamo donje rublje! Ali sada, ti moja vilo, dođi, sub specie skele-tu, pripij se uz mene, dodi, ti moja vilo, i daj mi pri-mirisati k sebi! Tvoje oko potočniee polomljeno ko-madićem plavetne majolike sada pozorno shvaća moje hladno motrenje, sada si dobro odgonetnula kako s tebe trgam meso, točno osjećaš kako se moj nož imaginacije precizno probija do tvojih kostiju, dobro slijediš tu metamorfozu uznositih kostiju, a ja dobro vidim kako pratiš sa mnom taj pad koji je usponom, dobro vidim da ti ni jedna faza toga stripti-za nije promakla. I usprkos tome smješkaš se u mojim radoznalim očima dok laganim pokretom gra-bim u dlan pregršt tvorbene gline te mirišući ju, mirišem i tebe. Sjedim sada u dnu šumske gostioni-ce, prozorska su stakla zidovi velikoga akvarija, plivaš ispod samoga stropa usporenim pokretima poput pčele koja je pala u moj mozak, nepogrešivo osjećam pokrete tvojih slatkih udova, umjesto kupaćih imaš tek kožu urešenu nježnim porama, nose te sestre cigaretnoga dima koji se poput mje-hurića uspinje, tvoja zakržljala krila pivske su tacne pune tamnih mrlja, tvoja raspuštena kosa talasa se za tobom, iz glave ti izviru notne linije, a ja sjedim, i zagledan u sebe, vidim kako sada naga plutaš ispod tamnosmedih greda, vidim tvoje ritmički pokretane, gipke ruke osvijetljene žustrim prskanjem žutog lus-tera, a iz nogu, dok tapkaju, pršte izvorski prame-novi, biseri izlaze iz svih pora tijela, zaronjena si u fosforescentnu kupelj ionosfere, iz titravih nožnih gležnjeva prskaju ti moćne struje mineralne vode, šumeće peraje, mineralna krila slična krilima koje,

112

namontirana na gležnjevima, ima divni i mladi bog Merkur, zavidim zraku jer njime kliziš kao toaletni sapun dlanom, vidim da je tvoje lice premazano svježim suzama sperme, ležiš u kozmetičkom salonu šume gdje se odstranjuju bore, ovita si staklenim papirom a muški pogledi krešu o tebe lako zapalji-vim šibicama, vidim kako za tobom plove eskadroni andelaka, simbola muškoga sjemena koje se nije primilo, tvoj se trup sada zakreće a iz usta ti šumi prekinuti okovratnik tableta za usta, tvoje tijelo, pčelinjim voskom oblikovano, koso je bljesnulo lokalom poput velike treske od lipovoga drveta, s nogu ti stalno sijevaju dvije moćne struje mineralne vode, i prije nego što sam te mogao spriječiti, probi-la si se kroz prozor kao klizavi torpedo, udarila me koljenom u razjapljena usta i isplovila u kišom namakane sumračne aleje. Ipak je to krasno, čuti zveket stakala uz pomoć kojih se probijaš na drugu stranu stvari. Gledam kako sasvim nisko letiš ponad zemlje kao lastavica prije nevremena, rascvale sibirske perunike svojim ti gromobranima šaraju grud ljubičastim bljeskovima, na tren si zastala u zraku, sirena si koja lebdi iznad pultova starih drogerija i dućana gdje se prodavala kolonijalna roba i začini, upravo si ušla u miris rascvale masline kao da si znala da rado trgam maslinove grančice u cvatu i u praonici ih stavljam u pulovere i majice, na koncu konca svi mirisi i zvukovi i boje krčevina i šuma tobom su pozdravljeni, pješčana dina leži iza prozirnoga borika, a to je pozdrav tvojih zrnatih steg-na i bokova, livada rascvalih margareta zdravicom je tvojih zaprepaštenih trepavica. Jednom, za jake kiše,

113

vidio sam na velikom kamenu dva puža kako se miluju. Srastali su cijelim svojim vlažnim tijelima poput dviju maslacem namazanih kriški kruha. Želio sam onomad da sa mnom isto tako srasteš, no tvoje vertikalno spolovilo nije veće od horizontale tvojih ustiju.

Noć je i šumski su putevi modrinom potamnjeli, sjedinila si se sa svojim građanskim tijelom tamo negdje iza šumskih lugova, sada koračam dubokom noći bez svjetla i bez svjetala, orijentiram se tek odsječkom neba bez zvijezda, hodam tako nepresta-no u perspektivu uzdižućih se borovih krošnji i čupavih grana koje streme u visine. No čim dalje koračam, tim sam više potresen tim maglovitim kli-nom koji mi pokazuje put, čim dalje idem, tim jasni-je vidim da se stalno pomičem između tvojih raširenih nogu obraslih iglicama. Već sam prošao tvoja koljena i već opipljivo osjećam da će mi se ispuniti starodrevni san, da ću stupiti u tvoje borovim i hrastovim grančicama ovjenčano golemo krilo poput kola u barokne dveri. No kada sam već namještao glavu i zatvarao oči neposredno pred sve-tim prijemom, zavoj se opet izravnao, a cesta je na pristojnu udaljenost odbacila vrelo iz kojega izviru tvoje noge, a tvoj mi trbuh opet pokazuje put u nebo kojim mi je ići. Spustivši se do šumskog potoka, umio sam lice, a sada ponovno bacam u lice vodu iz tog kanala i tako kušam punim dlanovima močvarni element te istodobno pomalo iskušavam i ispro-bavam destilirane sokove seoskih ljepotica koje se, davno pokopane na malim grobljima, cijeđene vrije-som i pijeskom, nizbrdo isprahu u zrcalo aromatičnih

114

voda. A ja iz tog šumskog vjedra za polijevanje gra-bim pregršti vode i kušam tvoju budućnost koja nije samo mojom budućnošću, već i svih stvari. Tog trenutka su me zakrilila krila vesele vječnosti, zat-varam oči i smiješim se blaženo u struju i strujanje tvojih krila koja se stalno pokreću. Namačem u toj svetoj vodi prst i krstim se, posvećujem znamenjem križa, vertikalom tvoga spolovila i horizontalom tvo-jih usta, a potom, zaklet i očišćen, koračam dalje dubokom noći bez svjetla i bez zvijezda i ugodno mi je i slatko... Vidite, dečki, ako imate maturu i barem se malo bavite literaturom, onda morate znati napisati ne samo ljubavno pismo, nego ovakvu vari-jaciju na temu krasne gospođice Bubeničkove koju sam samo jednom rečenicom ispraćao kući, samo sam je jednom vidio u Šumskoj vili dok je točila pivo i žvakala žvaku i već na mene zaboravila, zaboravi-la da ja nisam zaboravio kako sam joj bio obećao da ću napisati o njoj spjev Novih livada, nešto poput varijacije na temu njena krasnog lika i lišća, jer, dečki, tko se barem malo bavi lijepom književnošću, taj će ljevicom opisati šumu u plamenu i dostaju mu za to šibice, dostaje mu kaplja vode i odmah mora znati opisati prolom oblaka, ali kada pišete, onda tim poslom, dečki, morate otići u šumu, poput slikara kada slikaju, i kao što oni također ne popravljaju, a ako, onda bace cijelu sliku, bacite se na pisanje kao kad biste umjesto riječi izlijevali boju na papir, pišite prije nešto kao izlite novine, izlite tekstove, izlite reportaže, za pola sata morate s time završiti kao što sam ja cijelu ovu knjigu napisao u dva mjeseca, dvije pripovijetke tjedno, od devet do petnaest do jeda-

115

naest, izlijevao sam ih ravno u stroj, a taj sam pljusak riječi kontrolirao tek potom, tek za sat vremena, da bih sama sebe začudio i zaprepastio Sto se to iz mene izlilo. I također, nikakav alkohol, glavu naspa-vanu i svježu, i uza sve, radije sam bio prehlađen i melankoličan, radije bolestan no zdrav, što mi je u šumskoj vili potvrdio Ludva Danek koji mi je pričao da bi svaki put, kada bi osvojio kakvu međunarod-nu veliku nagradu, bio prije utrke bolestan, u laganoj groznici, da bi potom sve razvalio a stadion bi klik-tao, Ludva bi se čudio što mu čestitaju na prvom ili drug om mjestu. A kada je Ludva mislio da je zdrav i da će svima uzeti mjeru, mjerači vremena bi oglasili,,, pedeset sedam,,, pedeset osam... i gotovo je, zdrav šezdesetku nisam dosegao. Zato, dečki, prije nego li počnete pisati, radije s time pričekajte kakvu gripu, anginu ili kakav prijelom noge, ili posli-je operacije, a potom, poput mene, s guštom se bacite na pisanje izlitih reportaža, izlitih pripovijeda-ka, koje sam napisao o vama, o gospođici Bubemč-kovoj, koja, poput vas, nikada više neće sa mnom željeti razgovarati. Ali tako treba pisati...

? , " j f . ; *.A I } No.; V" • ; E

116

Sadržaj

Prebučna samoća (tekst) 5

Umjesto pogovora (Bohumil Hrabal: 1 1 1

Varijacija o krasnoj gospođici)