BIELE SEJNE

BIELE SEJNEZbornik Recitala"Josip Ozimec"1999. – 2008.

1

Nakladnik:Radio Marija Bistrica

Za nakladnika:Elvis Lacković

Uredila: Ivančica Tomorad

Priredile:Mira PižirIvančica Tomorad

Likovno opremio:Pavao Hudek

Grafička priprema:Slovo, Zagreb

Tisak i uvez:PLAVA RIJEKA, Zagreb

Naklada: 500 primjerakaMarija Bistrica, listopad 2008.

ISBN 978-953-7643-01-0

2

BIELE SEJNE

Zbornik Recitala"Josip Ozimec"1999. – 2008.

Marija Bistrica, 2008.

3

Josip Ozimec

MOJA BISTRICA

V zime je Bistrica najlepša razglednica. V letu –gda traje pruščejne –šara je Bistrica kak šara poculica...

V letu je Bistrica douga kikla – štandi –kipci –kalvarija i cierkva... Bistrica je raspele –barjaki i krunica.

V jesen – muokru v meglu skrivena – Bistrica moja sama – puspana čaka lete i ruomare – mučeča – čista – uprana.

_________________________________________________________pruščejne – proštenje (hodočašće), šara – šarena, douga – dugačka, poculica – šareni ukras na glavi žena iz ravničarskih krajeva Hrvatske, kikla – haljina, kipci – mali kipovi svetaca (suverniri iz Bistrice), čaka lete – čeka Ijeto, ruomari – hodočasnici, mučeča – šutljiva (tiha)

5

Božica Pažur

SJEĆANJE NA PJESNIKA JOSIPA OZIMCA

(Podgorje Bistričko, 1934. – Marija Bistrica, 1981.)

Josip Ozimec još jedan je s nepravom zaboravljeni autor – rekli bismo ukratko – prateći inerciju tog dvostrukog zaborava, i to od uobičajene kritičarske marginalizacije spram kajkavskoga stvaralaštva do činjenice autorove nagle smrti prije dvadesetak godina.

S današnjeg stajališta, dakle – po navršenoj 20. obljetnici smrti, 25 godina po objavi prve kajkavske zbirke Još sme tu (ali i nakon 25 godina marginalizacije) – podsjećamo na odrednice proizišle iz Ozimčeve kajkavske pjesničke samozatajnosti koje znače više od književnopovijesnog podatka: uvrštenje u Panoramu novijega kajkavskoga pjesništva (Kaj 1, 1971.), u Antologiju novije kajkavske lirike priređivača Mladena Kuzmanovića (Kaj 3-5,1975.); nesumnjiv poetski utjecaj na druge autore.

Kao što je u životopisnoj bilješci spomenutoj antologiji istaknuo Mladen Kuzmanović, Josip Ozimec "kajkavsku poeziju piše dosta dugo (štokavsku, međutim, objavljuje) i tek 1970. počinju u časopisu Kaj izlaziti njegove prve pjesme na kajkavštini".

Bilingvalnog, znači, jezično-umjetničkog opredjeljenja, Ozimec se 70-ih godina 20. stoljeća – označenima uspješnim početkom revitalizacije kajkavskoga pjesništva – nenametljivom pjesničkom osobnošću priklanja pokretu suvremene kajkavske literature.

lako Ozimčev kajkavski poetski opus, jednostavno, nije stigao doživjeti književno-kritičku valorizaciju – niti je bio razmatran unutar onodobnih strukturno-tipoloških svrstavanja poput semantičkog shematizma ili semantičkoga sintetizma, poezije "novoga izraza", na primjer, ili poezije zavičajnog idioma – važno je danas istaknuti nekoliko odrednica / klica njegove neprijeporne suvremenosti: egzistencijalistični svjetonazor iskazan odmakom od antropocentrične slike svijeta, i to osobnim, specifičnim, fenomenom poetske animalistike, općenito, kritičko-analitički nedovoljno aktualiziranim u suvremenom hrvatskom pjesništvu; razlomljenost, razbijenost strukture stiha koja kulminira osebujnim "trotočjem": zamalo, gubitkom, izostankom teksta kao mogućnošću tvorbe novoga značenja i nove osjećajnosti – signiranjem prostora onostranosti i zaumnosti.

Zauzetost za stvaralačke mogućnosti i dignitet kajkavskoga jezika Josip Ozimec potvrđivao je i unutar Uredništva časopisa Kaj čijim je članom bio od 1975. do 1981. godine.

7

Nokturalna spoznaja – otkriće "črne svrži" i crne srži

Ozimec je više pjesnik nokturalne spoznaje nego nokturalne ugođajnosti. "Otkriće crne jezgre" (znakovita detekcija Mladena Kuzmanovića na primjeru kajkavske lirike Ivana Kalinskoga, Kaj, 7-8, 1971.) jedna je od najsnažnijih osobitosti modernoga kajkavskoga pjesništva, ali i ukupnosti suvremene hrvatske poezije (okarakterizirane, prema C. Milanji, "postrazlogovskim gnoseologizmom", ukratko – poezijom identiteta).

Svijet Ozimčeva djela iskazuje se estetikom "grdih slika" i sintagmom, osim pjesme zamalo "programatskoga" tipa, naslovljen i cijeli (vrijednosno - najbolji!) ciklus u zbirci Još sme tu (1976.).

Izrazita nokturalna spoznaja i samospoznaja iskazana je lepezom i intimizacijom CRNOGA, koje je CRNO ponajmanje vizualna senzacija. Crno je modus i uvjet opstanka! U gradaciji dominantnog nokturalnog (čitaj = crnog) naznake (svakog) drugog Ozimčeva kolorizma (npr. u pjesmi "Poklam pijane noči": "črlena jutra", "da sou megle pukrile plava morja" itd.) svode se bezuvjetno na tamnu paletu: u semantičnoj konačnici – na paletu SMRTI. I bijelo je, kao opasna podloga tragičnog silaska "jene vrane" na mjeru ljudskog umiranja itekako crno ("v črne noči i na sniegu"; "na smržnjene noge stala –"). Takav je i podij smrti "i cesta krvava/ i biela..." u pjesmi "Kujsa".

Zanimljivi su u Ozimčevoj kajkavskoj lirici raspon i senzibilizacija crnoga i nokturalnosti, prisnosti i "miluvanja" crnih grana (črnih svrži): nuoč je neutralna, izvanjska tvrdnja, a kmica je nutarnja, egzistencijalistična oznaka bića (anonimnog, pa svakog, nekoga "nešči": Nuoč / kmica.../ Nešči je lampuš vužgal / v črne štale') – zadata još u djetinjstvu:

Kulike put sou dečecizaprli puspane oči

da bi šum čuli -meglu

i črne svrži miluvaliv noči...

(V noči)

a, zapravo, generirana i pripremana davnom biblijskom arhetipijom:

Megla se vleče med svrži črne

na sred križajna gde Jezuš muokri z črnuga raspela v kmicu gledi...

8

(V noči)

Oči koje gledaju u noć – oči // v noči – nije tek puki, izvanjski rimarij; riječ je o poetskom kajkavskom arhetipu MRTVOGA OKA, spoznajnog nutarnjeg oka, koje i u Ozimčevu slučaju, na način životinje, najdublje vidi (i govori) u mraku: "guvureče oči".

Rasap teksta kao skupljanje značenja

Formalnu osebujnost moderno razlomljene Ozimčeve pjesničke strukture čine samo njemu svojstvena i prepoznatljiva trotočja, interpunkcijska višetočja – stanke, odmorišta, zagubljeno i tragovi – na kojima se prelamaju svjetlosti svevrsnih značenja.

Odsustnost, gubljenje tragova teksta čini se kao naslućivanje, napipavanje tragova onostranog i zaumnog. I u stihovno vezanoj strukturi, poput one u "Smrti jene vrane", Ozimec neodoljivo poantira točkicama zagubljenih stihova. Poanta je, izgleda, u gubitku – i mogućem onkrajno isprekidanom stihovnom slijedu...

Škrtom formom Ozimec proširuje i otvara svjetove: formu njihove duhovne i tvarne stvarnosti – od podzemnog do onostranog. Ponegdje nam se daje i eksplicitni sebetumačeći izraz takve zaumnosti, neke druge strane i DRUGE FUORME:

I TAM boum sejnal!V nekakve druge fuorme boum zišel

z trduga mraka...--------------------------

Se pelal du kraja – na mudnem vlakukaj črni kamen i sounce spaja...

(Zanaviek)

Poživinčenje kao oblik humanosti

Naoko naivnom, neizbježno induktivnom zapitanošću pjesnika po rođenju, Ozimec naznačuje neraspoznatljivost, nespoznajnost svijeta, koji je, u najmanju ruku, ambivalentan ("na reskolenom nebu", "rascundrana morja") i ne-konačan - unatoč obilju simbola, fenomena i boja smrti.

Najizrazitiji među njima jesu Ozimčevi fenomeni megle i morja - znakovi neodređenosti, prijelaznog razdoblja između dvaju stanja (prema Rječniku simbola): morja kao simbola dinamike života, ljudskoga srca ("sjedišta strasti") i smrti istodobno; megle kao "mješavine, kaosa što prethodi svakoj koegzistenciji":

Megla! / Jesejnska – biela... / niš nie zgubila –/ a ves sviet mi je fkrala

9

(Megleni ublouki)

U tom prepletanju slika i simbola, istodobnosti vizualnih, slušnih i taktilnih asocijacija, Ozimčev pjesnički postupak ide dalje od očekivane antropomorfizacije pejsaža ("sejnal bi na puspanem blatu"; "Megla! / mrzla i siva/ na frišku brazdu je klekla..."), ide do njegove zoomorfizacije, animalističnog statusa ("Megla! / Tak je muokra kak kujsa/ v sivem zaspala"). Animalistično tumačenje u kojem se prividno izjednačava status čovjeka i životinje produbljuje se do paradoksalne spoznaje. Humanost nema nužno čovjekoliko, antropocentrično obilježje! Čovjekolikost je iskaz tragike ("Smrt jene vrane"), a poživinčenje oblik nove humanosti.

Ključni je simbol tog animalistično-humanoga pogleda u nutarnju i onostranu crnu jezgru mitski predak pas – u Ozimca: KUJSA, peseki: prema Rječniku simbola, znak smrti, podzemnoga svijeta, ljudske žrtve, ali i obnavljanja. Prvotna mu je "mitska funkcija" bila ona "čovjekova vodiča kroz noć smrti", onoga koji "umrle vodi onkraj".

Kao što se arhetipski lunarna životinja – pas – kao (literarni) simbol povezuje s pojmovima svjetlosti, "osvajanjem vatre", i u Ozimčevoj se kajkavskoj lirici ona veže uz sliku svjetla:

Moja kujsaČetiri peseke je imiela –

Osem muokre lampušekovV noči...................

(Kujsa)

Josip Ozimec u svojoj lirici dubinski (pre)osmišljava stajalište zadatosti antropocentrizma, biološke čovjekolike zadatosti, premještajući rakurs lirskoga subjekta prema zoomorfizmu, kulturnoj animalistici.

U pjesmi žrtvovana (skončana) životinja oslobađa nas ideje o konačnosti, smrti; lirski subjekt njenim mrtvim (noćnim, nutarnjim) okom životinjski (i poganski) vidi dalje: nosi novu mudrosnu ideju, među ostalim, onu o besmrtnosti.

10

___________________________________Tiskano u časopisu "Kaj", Zagreb 2002, broj 1-2

11

mr. sc. Denis Peričić

Vrutci intrigantne lirike

ili:

Jubilej optočen vrsnoćom

Prva asocijacija koju bi neupućeni čitatelj ove knjige zacijelo mogao imati na spomen Recitala “Josip Ozimec” u Mariji Bistrici jest da je riječ o pjesničkoj manifestaciji možebitno najuže usredotočenoj na vjersku, ali ne nužno (i) na umjetničku dimenziju pjesničkoga stvaralaštva.

Razumljivo je – i time se ponosimo! – da pjesme s marijabistričkih recitala nose predznak duhovnosti.

Po tome se isti i namjerice razlikuje od sličnih književnih manifestacija u bližemu i širem okruženju. No, pritom nipošto nije riječ o recitalu koji bi se trsio afirmirati liriku isključivo dogmatskoga ili molitvenoga karaktera.

Štoviše, u konkurenciji dugovječnijih sličnih priredaba, ovaj se recital vrlo brzo izdvojio ne samo po specifici poticanja duhovne tematike i motivike, odnosno kršćanskoga/katoličkoga nadahnuća u lirici, nego, upravo i unatoč toj specifici, (i) kao poprište potvrđeno značajnih književnih dostignuća – u najširemu mogućemu artističkom pogledu!

Nedvojbeno je najbolji dokaz tomu ova “mala antologija”, objavljena u povodu 10. kontinuirane inačice ovoga recitala, a koja, poput svojevrsne “best of” ili “greatest hits” kompilacije, bjelodano predstavlja nagrađene pjesme iz proteklih devet godina koje su bile prvotiskane u redovitim godišnjim zbornicima pod jedinstvenim naslovom “Došel bum v Bistricu”.

A predstavlja ih upravo u svjetlu vrsne poezije, kojoj duhovno nagnuće nije ograničenje, nego – suprotivno – poticaj!

Posebnu vrijednost recitalu u Mariji Bistrici pridaje činjenica da ravnopravno poziva autore svih triju temeljnih hrvatskih književnojezičnih izričaja – štokavskostandardnoga, kajkavskoga i čakavskoga.

Na natječaje je (u pravilu, ali ne uvijek), pristizalo najviše kajkavski ispisanih pjesama.

Vjerojatno zbog istovrsnoga prirodnog okruženja kojemu Marija Bistrica zemljovidno i lingvistički gravitira.

U pravilu su se kajkavskim izričajem ispisane pjesme isticale i najvišim umjetničkim dometima.

Vjerojatno zbog jednostavne, više puta potvrđene, ali čak i mnogim stručnjacima (začudo) gotovo nespoznatljive činjenice: da se u posljednjih nekoliko desetljeća na kajkavštini pišu intrigantnije pjesme nego na štokavskom standardu.

S druge strane, unatoč spomenutoj (kvantitativnoj, ali i kvalitativnoj) dominaciji kajkavskih autora, nagrađene pjesme na štokavskom standardu također predstavljaju vrijedne poetske iskorake.

S treće pak strane hrvatskoga zemljovidno-jezičnoga trokuta, čakavskih

12

je pjesama redovito bilo najmanje, ali vazda se među njima našlo razmjerno mnogo itekako osmišljenih i šarmantnih iskoraka.

U svemu tome nam potvrdu pruža i uvid u ovu retrospektivu.Ivan Kutnjak, Tomislav Ribić, Biserka Marečić, Željko Funda, Biserka

Težački, Valentina Šinjori, Vinko Hasnek, Branka Jagić, Vladimir Korotaj i druge autorice i autori zastupljeni u ovoj knjizi već su poodavno prepoznate i prepoznati kao neka od ponajboljih hrvatskih kajkavskih (i ne samo kajkavskih) pjesničkih imena.1

Osim sudjelovanja tovrsnih imena – a što se i očekuje od svakoga pravoga literarnoga poligona! – recital u Mariji Bistrici autohtono je iznjedrio i nekoliko posve novih zanimljivih književnih imena, kao što su Eva Kreber i Zdenka Maltar.

Formalna gradnja i književnopovijesna osviještenost u Željka Funde (On kaj je nebijuči), pregnantna, cinična transcendentnost koja iznenađuje u kontekstu opusa inače multimedijski ostrašćenoga referencijalnoga pristupa Tomislava Ribića (Jezuš na križanju), dramatska lapidarnost, ali i barokno razvedeno majstorstvo svestranoga Ivana Kutnjaka (Betežni angelus ali i Popevka Marije Bistričke / Popevka od krutoga življenja), neologistička pustolovina duha u Vinka Hasneka (Čkomečočujna reč), sjetno misticistički nemir unutarnjih razdora ili pak čuvena “rezonerska rezignancija” u Biserke Marečić (Kuostejnuof cviet odnosno Cinci lanci), “sapeta raspetost“ emocionalnoga kaosa Branke Jagić (Oča), dojmljiva struktura postmoderne kantate u Eve Kreber (Bistrico premilena), samo su neki od predobrih primjera za preporuke kojima ova knjiga obiluje:

…preporuke čitateljima i publici da obrate pozornost i na buduće susrete u prostorima Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke;

…preporuke pjesnicima da recital i nadalje oplemenjuju podjednako visokovrijednim ostvarajima;

…preporuke organizatorima i svima nama, podupirateljima svih vrsta - unatoč i propustima kojih je dosad sigurno bilo – da ustraju (ustrajemo) u razvitku ove dokazano potrebne manifestacije;

…preporuke napose našim književnim stručnjacima da napokon uvide kako iznimna lirika može cvasti i na tlima koja nisu nužno vezana uz medijski prenapuhane gradske klanove!

Puno preporuka. I puno želja, slažem se. Ali mi smo oni koji se ufamo.

U Varaždinu oko Male Gospe 2008.

Iz Zbornika 1. recitala

1 Još od 3. recitala 2001. godine imam čast predsjedati Stručnim ocjenjivačkim sudom recitala i biti piscem većine predgovora u redovitim godišnjim zbirkama „Došel bum v Bistricu“, no posebice mi je drago da sam prije toga, na prva dva recitala, sudjelovao kao aktivan autor.

13

790. obljetnica Marije Bistrice

Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto, a spominje se prvi put god. 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (+1235.) vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, a među njima i Bistricu. Bistrička se župa, međutim, spominje prvi put god. 1334. Župna crkva bila je tada posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je god. 1731. biskup Juraj Branjug (1723.-1748.) posvetio novouređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište se i mjesto zove Marija Bistrica.

Rekli su…Sve što će se dogoditi u toku povijesti i zbivanja na ovim svetim

prostorima bistričke zemlje govorit će o ljudima i njihovom životu, o majkama koje čuvaju obiteljsko ognjište, podižu djecu i sklapaju im ruke na molitvu, o težacima opaljenim od sunca na poljima i livadama, vinogradima i šumama kako gone svoje blago koje im pomaže privrijediti svagdašnji kruh. Muževi će biti čuvari obitelji i branitelji zemlje hrvatske pod tko zna čijom zastavom. Ljudi su čuvali svete pradjedovske običaje kao pripadnost Crkvi Kristovoj, vjernost papi, vlastelinu, kralju ili caru...

Tako je osvanula godina 1209. u kojoj će netko prvi puta u dokumentima napisati ime "BISTRICA". Zatim će se nizati godine spomena crkve apostolskih prvaka Petra i Pavla koji će biti zaštitnici crkve i ovoga kraja i Ijudi više stoljeća.

Pojavit će se i kip Crne Bogorodice s Djetetom Isusom 1684. oko kojega će se isplesti lijepa legenda o nasmiješenoj Mariji s oltara, a koja će postati zaštitnica potlačenih i bijednih, siromašnih i bolesnih, Ona će biti njihova prava Kraljica Hrvata.

...Po našašću starodrevnoga kipa Marije s Isusom, mjesto dobiva ime MARIJA BISTRICA, te će s tim imenom krenuti u svoju neslućenu povijest velikih crkvenih zbivanja, čime će rasti poznatost i samoga, danas lijepoga mjesta u Hrvatskom zagorju...

msgr. Lovro Cindori, župnik bistrički

Najvažniji događaj za Bistricu je dolazak Sv. Oca i proglašenje blaženim kardinala Alojzija Stepinca, kad se okupilo najveće mnoštvo vjernika. I godine 1984. bilo je veliko mnoštvo ljudi. Tad se održavao NEK i 300-ta godišnjica svetišta. A Marija Bistrica je postala i međunarodno registrirano svetište 1971. godine, kad je bio mariološki kongres...

uzoriti kardinal Franjo Kuharić

14

I ponosna nam budio 790. obljetnici postojanja svoga.I znaj, molitva karmela tvogaza te se izlijevai dok si budna i kada snivaš.

s. Marija Filomena od Dragoga Boga, OCD Karmel, Marija Bistrica

U redovima mladih pojavila se inicijativa da se organizira recital kajkavske lirike - posvećen 790. obljetnici zapisanog imena Bistrica. Odlučeno je da recital nosi ime bistričkog pjesnika Josipa Ozimca. Jesu li mladi danas prepoznali ono što je prije četvrt stoljeća zapisao o stihovima Josipa Ozimca Stijepo Mijović Kočan?

"Josip Ozimec je, ponajprije, zaljubljenik u svoj rodni kraj, u mekane i fine pejzaže rodnog mu Zagorja. Ali on isto tako ima sluha i osjećaja za tamošnjeg čovjeka i za čovjeka uopće...

On pjesmom ponajprije razgovara sa svijetom oko sebe, s drugim stvarima, vraćajući se uvijek i ponovo krajolicima i licima pitomog Zagorja. Tu je najneposredniji, njegova pjesma najskladnija, i jezično zanimljiva...

Ima u njegovim stihovima blagosti i topline, ima ljudskih pretenzija, a one nikada nisu male: biti čovjek, voljeti prirodu, ljude, život, to izreći stihom..."

Na I. recital kajkavskog pjesništva "Josip Ozimec" stiglo je iznenađujuće mnogo dobrih pjesama. Posao prosudbe nije bio lak, a to su izvršile: Marija Lamot (Krapina), Vlasta Gmaz (Gornja Stubica – Kajkaviana), Danica Ozimec (Marija Bistrica) i organizator Eva Kreber (Marija Bistrica).

Kriteriji su bili sljedeći:1. S obzirom na proslavu 790. godišnjice spomena imena Bistrica

izdvojile smo pjesme tematski vezane uz lik Majke Božje, što bi i u daljnjim recitalima moglo ostati i razvijati se kao dio recitala duhovno-refleksivnog karaktera.

2. S obzirom na izraz pretpostavile smo noviji kajkavski izričaj tradicionalnom, pa smo pri tome i izdvojile pjesnike novije generacije koji su u odmaku od krležijansko-domjanićevskih motiva i izričaja, kao npr. Denis Peričić, Ivan Kutnjak, Tomislav Ribić. Kajkavski u njihovu načinu doživljaja i promišljanja od ruralnog postaje sve više urbani govor kojim je moguće izreći bitne probleme suvremenog svijeta – što ti pjesnici vrlo uspješno i čine.

Opus afirmiranih i u antologijama zastupljenih pjesnika (Ivan Horvat Hlebinski, Ivica Jembrih, Božica Jelušić, Ivan Kutnjak, Denis Peričić i dr.) te prisutnost manje poznatih pjesnika koji pišu na zavičajnom kajkavskom

15

idiomu daje stanoviti presjek poetskih dosega kajkavske književne riječi na kraju ovog tisućljeća. Pjesničke osobnosti svakog autora uz zvukovno-ritmički s jedne i semantički sloj s druge strane tvore novi pjesnički kod koji se znakovito udaljuje od Domjanićeva i Krležina plasta. Suvremena kajkavska poezija (što je vidljivo iz pristiglih radova na ovaj recital) postigla je značajan odmak od jezičnog ograničenja dijalektalnog zavičaja ruralističkog izričaja. Uz očekivanu refleksivnu i duhovnu komponentu pristiglih radova (Peričić, Kutnjak), svježinom doživljaja nameću se i vedri proštenjarski ugođaji koje na inovativan načinu vode neki autori (Jagić, Klapač).

Izbor pjesama odabranih za izvođenje i objavljivanje u zborniku podređen je većoj zastupljenosti autora, no dio autora svojom kvalitetom zaslužio je uvrštavanje i više od dvije pjesme za koliko se organizator odlučio.

Želimo da ovaj Recital bude most između vremena – da se ostvare snovi onoga čije ime nosi; da lijepo i humano bude integralni dio čovjekova bivanja.

Prosudbena komisija

16

1. recital – 1999. g.1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Ivica Kutnjak, Pleškovec

POPEVKA MARIJE BISTRIČKE / POPEVKA OD KRUTOGA ŽIVLENJA

Tecite tecite romari/ tecite romari žurba je denes, aeroplani K Majki Božji Bistrički/ vnogipot nikam te pelajo Tam budemo vidli Jezuša/ človek ze četirimi očmi se menje vidi Ljubljenoga Jezuša/ jen drugom je pes, vuk, kožu slači Jezuš prebodjen na desni kraj/ a lucke glave kak labude vu polu Kervca mu curi na svetli Raj/ ka davalo je svetoga kruha, krušno duho Angelek mu derži kelihicu/ a zdravja napitek vse menje je vžitek Krvca mu samo nuter curi/ od človeka človečja duha beži! Moli Majka sina Bistrička Marija/ kak šiba na vetro duša mu se zvija Moli Majka sina koga si rodila/ a ti si tak zdavnja: kak negdi bila Koga si rodila Bistrička Marija/ i sam: tu i tam dojdeš, gda človek je sam sebom; gda vse je stija!

17


Denis Peričić, Varaždin

POZOJ

Nigdo te nemre čuti kak kričiš tam gliboko v serdcu kmice; kak stari mornar vputil si se zvun vsega kaj je znano i vsega kaj ni znano. Nutri, v noči, črne vure bijejo, i vsi planeti padajo črez Vesmir. Brod, kakšnega ni moči videti na Plitvici,

stiha plava po reki zamusanega Ničesa. Kaj je to? Plinka nekaj odozdol, nekaj se glasa z neidenteiciranim signalom. Z fantastičnega vira, v kojem se verti vse, sunul je zvok. Jeli je to pesma štero so je popevale sirene? Ne sledeč peldo

Uliksovo, nesi si začepil vuha, neg si, kak navek, popustil naivnemu interesu: porinul si glavo v to kašo od zvezdanega praha, ektoplazme, jognja i primae materiae, a vun z chaosa doletela je kmična kmica kmice najkmičnejše. Očekivanje,

noremu veselje. Pozoj se neje zdignul na nekšni impresivni način, neje zaprhutal z krelutmi, neje zbluval prokletstva peklenskega, neje te mam vužgal i vniščil. Bog moj! Zavapil jesi: Da sem se barem rodil gluhi, slepi, brez možđanov...

18


Ivan Horvat Hlebinski, Zagreb

AVE MARIA

Ave, Maria! Bi prosil te lepo, moli za lude predragoga sina. Čovek vre postal živinče je slepo. Na smrt betežna je krogla Zemlina.

Zleva se po nji kiselo dežđevje, plaze kaj kače hamižni fektaši. Luft je plesnivi, jalovo gruđevje. Si smo postali lakomi plindraši.

Moli, Marija! Čovečja norija zdigla je glavo kaj pozoj jognjeni. Fajtaj Zemlo vre švici ledveni.

V lucki je duši se vekša bokčija, gosta kmičina, potmajna čkomina – ječi kaj v lagvu vnoternja praznina.

Ora pro nobis, Maria, Maria.

____________________hamižni - pohlepni, sebični

19

1. recital – 1999. g. Nagrada publike

Josip Klapač, Marija Bistrica

ROMARSKA

Na Bistricu nam je pojti,tam vu rane vure dojti,pri Majke Božje milosti da najdeme!Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Nekaj nas vu Bistricu vleče, pri Majčice da isprosime sreče, gda zagledaš cierkvu, evo za nas spas! Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Hudili z lampaši cijelu sme nuoč, umor k jutru bržem prejde proč, v Bistricu duhajame pupijevajući na glas! Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Spoved i zaguvur obaviti treba, žmehki i doug je pout du neba, Majčica je naša utjeha i nada! Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

V Bistrici si vre mira Božjega najdeš, pak nekak lekše već z pouta doma zajdeš. Z mirom vu duši a z nadom vu srcu. Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Da bi kletu još rajši došli k Tebi, da grijeha teških više bile nebi, prosime Majko Božja, Ti si naš spas! Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

20


dr. Tomislav Zdenko Tenšek, OFMCap. član Stručne prosudbene komisije Recitala

RELIGIOZNA ZNAČAJKA IZABRANIH PJESAMA ZA II. recital "JOSIP OZIMEC"

Marija Bistrica, 21. listopada 2000.

Umjesto uvoda

Izvrsna je ideja koja je nosila pokretanje organiziranja Recitala "Josip Ozimec" – Marija Bistrica. Time svjedoče da ne žele prepustiti zaboravu ljude koji su i u nepovoljnim društvenim prilikama za religiozno biće hrvatskoga naroda znali cijeniti i religioznu i bistričku duhovnu baštinu kroz kajkavsku hrvatsku riječ.

Pred sobom imamo odabrani broj pjesama za ovogodišnji recital, drugi po redu. Nije bilo jednostavno izabrati. Od velikog broja prispjelih radova, nesumnjivo bi još mnogi trebali naći mjesta medu izabranima. No, kriterije je trebalo poštivati i opredijeliti se za ograničeni broj pjesama. Nije nam zadatak davati literarnu prosudbu ovogodišnjih pjesničkih radova. Pa ipak neka nam za uvodnu misao bude dopušteno ukazati na pjesmu "Kaj" posvećenu toploj, domaćoj, zvonkoj, svetoj, dragoj riječi – kaj. Ova pjesma svojim nas raskošnim krešendom uvodi u literarno i religiozno bogatstvo ovogodišnjih pjesničkih tvorevina: "V beli zibki se je zibala, v toplem kruhu je disala, v domače platne se je tkala, ta topla reč – kaj".

1. Težina i Ijepota doma

Manji dio odabranih pjesama obuhvaća tematiku doma, generacijskog odnosa između mladih i starijih, roditelja i djece, te životnih prilika u obitelji. Svi ti radovi bogati su problemskim razmišljanjem nad konkretnom životnom stvarnošću koja pogađa ranjenu ljudsku dušu. Spomenimo tako pjesmu "Imam ja dom" u kojoj djeca spremaju oca u penzionerski dom. Otac, međutim, poznaje samo svoj rodni dom koji se ruši jer su ga djeca zapustila i onaj drugi dom u zemlji koji će ga povesti u Zemlju, te poručuje svojoj djeci: "Naj vas ne moči nikakov dom. – Tam na zemlje - vu Zemlje mene čaka dom – gdo ga komu jemlje?"... "Imam ja dom; ne znam kak ne znate – vaš je tuo duom, vaš je tuo duom...". Aktualno je poučna pjesma "Janičin muzikaš" s Janičinim kruto realističnim epilogom: "Z muzikaša kak iz vraga nemreš stvorit sveca". Grijeh protiv Boga i Božje milosrdno praštanje impresivnim su riječima i usporedbama opisani u pjesmi "Fmoril sem". Čovjek kletvom i zlim ponašanjem ranjava Boga Trojedinog, Oca, Sina i

21

Duha Svetoga. Grešnik priznaje da je time izgubio pravo na nebo i da njegovo grešno ponašanje niti zemlja ne može oprostiti, ali može oprostiti nebeski Otac: "Nebesa zgublena, ziemla nuiprašča, samu Otec nebeski". Krik čovjeka koji suočen sa smrću vapije za opraštanjem nalazimo u pjesmi "Ja odhajam": "Čakam roku da me stisne. Čakam srce da mi vrisne – niesi kriv". U ovom bloku pjesničkih radova posebno je mjesto pripalo pjesmi "Japino srce", punoj nježne, sućutne, zabrinute strepnje i molitve za dijete ranjeno u duši i tijelu. Literarno i sadržajno ostavlja snažan dojam: "Za tebe sem dihal, za tebe se budil, i krvi bi dal da z mirom mi spiš"... "Gda misel me prešla da ti je teške, ruke sem sklopil i Bogeka zval"... "Gdo mi te splašil, detešce drago?! Gdo mi te strgal?! Gdo mi te zmlel?! Če vidim ti suzu, staro srce bu stalo, daj mi nasmej se, jer drugač bum mrel".

1. Majka Božja Bistrička – iskonskl trag u duši

Prema postavljenim kriterijima glede sadržajne tematike, veliku većinu ovogodišnjih radova čine pjesme posvećene Mariji i bistričkom Svetištu. Opća je značajka najvećeg broja odabranih radova topli religiozni osjećaj koji autore veže uz Mariju, Majku Božju Bistričku i uz bistričko Svetište, a do izražaja dolazi kroz raskajanost zbog grijeha, kroz zagovornu molitvu ili kroz zahvalnost za primljene milosti. Taj osjećaj, premda veoma često vuče svoje korijenje iz najranijih djetinjih godina, prema iskazu autora, nije izgubio ništa od svoje žive vjerničke aktualnosti u duši. Gotovo bi se moglo kazati da je riječ o djetinjoj religioznosti u najplemenitijem smislu riječi. Takvu religioznost nalazimo u pjesmi "Veliki petek". Žena polazi u crkvu pokloniti se raspelu i tu prepoznaje potrebu čišćenja doma i srca te govori: "Velike pospravlanje sem začela v duše i v hiže za tie se zgublene petke". U pjesmi "Marijina soza" dolazi do izražaja sućutna veza između Majke Božje Bistričke i hodočasnika, gdje se suza hodočasnička i Marijina suza susreću. Suza majke koja je pred likom Marijinim na Bistrici "jenu jedinu svečicu malu ostavila na tvojem lontaru", ostavila je neizbrisiv trag u duši djetetovoj koje u odrasloj dobi sada Mariju moli za svoju majku: "A ja te prosim Bistrička naša mati da roka tvoja milostivna sako sozico matere moje pozlati" (Majčina sozica). Raskajani hodočasnik u pjesmi "Santa Maria" pred Mariju izlijeva svoje grešno stanje, a u pjesmi "Siromaškim romarom" iznosi svoju pokajničku ispovijest: "Saki nosi sve terhe spodi sve domoče strehe, žmehke terhe grešničke, žufke toge patničke". Izvrstan religiozni dijalog nalazimo u pjesmi "Na bistričkoj Kalvariji". Zalutali i grešni hodočasnik našao se pred likom Majke Božje s pitanjem "Koga čakaš, Božja Mati". Dobiva Marijin nježan odgovor: "Tebe čakam, milo dete! Tebe kaj si s puta vušel i molitve z srca steral, grde reči v zobe zel. Tebe čakam, milo dete! Tebe kaj si Nebo prodal, za peneze Boga dal, v hude posle si se vpustil čudaj greha v roke zbral. Tebe čakam, milo dete!" Kad je na te Marijine riječi grešnik postavio pitanje što će s njim takvim, Marija mu ukazuje put obraćenja Bogu: "Božek štel bi da se vrneš, još te navek ima rad. Hodi dete, roku daj! K Jezušu te bum pelala, z Njim pod tvojim krikom stala, hodi sinek, roku daj, Božek hoče te nazaj".

22

U pjesmi "Prvi put na Bistrici – popevka za dve mame" pjesnik pedagoški izvrsno povezuje dvije majke. Dijete je prvi puta kod Majke Božje Bistričke. Mariji nosi cvijeće iz svoga doma, koje je putem uvenulo. No, darivajući ga pred kipom, Marija se djetetu nasmiješila kao da su to "najlepše i najskuplejše rože, a Jezušek mi je s rokom mahnul". Značajna je pouka koju majka daje djetetu: "Nigdar ne pozabi, dete, za navek i gda mene ne bu, Marija Bistrička i tvoja je Mati". Na istom je tragu i sjećanje djevojčice koja je još mala ostala bez majke, ali je sretna što Mariju uvijek može mamom zvati, te u pjesmi "Fala ti, mama" zahvalno ispovijeda: "Ti si se za me Bogu molila, kam sem god išla z menom si bila". Neizbrisiv trag utisnut u srce kao trajno i nostalgično sjećanje na "bistričke steze" pjesnikinja lirskom toplinom u pjesmi "Niesem pozabila" izražava riječima: "Još mi dišiju bistričke steze. A zakaj me gda odidem pri sercu tak tišči"? Majka Božja Bistrička uvijek je ista prema nama. Pa i onda kad se od nje udaljimo i na nju zaboravimo "navek je ista, Mati", koja nas zagovara kod svoga Sina: "Glediš, čkomiš i razmeš kaj dušu boli, tlači; pri Tvom oltaru bistričkom sak' betege zvrači" (Materi Božjoj).

2. Marija u zagovornoj prošnji i zahvalnoj molitvi

Naročito valja podcrtati ustrajnu, zahvalnu, iskrenu molitvu koju prati pouzdani vjernički optimizam. O tome svjedoči nekoliko radova. Molitva Majci Božjoj u pjesmi "Mati" puna je pouzdanja: "Ti si mati našega zbavlenja, žmefkom danu lefka senja, vračiš nas od greha, znovič zdišeš od čemera i pozablenja". Pa i u časovima ljudskog beznađa i zdvojnosti, majka u pjesmi "Zdvojna mati" pred Marijinim likom, krvavih koljena "zaguvur obnaša". Prosi milosrđe i spremna je prihvatiti pokoru za svoje teško bolesno dijete koje je "Buožji darek". Veoma je snažna tiha i zahvalna molitva u bistričkom klecalu u pjesmi "Kaj bi Bogu bila bliža". U njoj se isprepliću trenuci kušnje i tuge, radosti i sreće, sve u ozračju pouzdanja u Božju providnost. Pjesma je ispunjena životnom vjerom, strpljivošću i sviješću da je život križ s kojim se valja hrabro nositi. Evo te molitve: "Majko Bistrička... Za japu pokojnog, za dete zgubleno nigdar rođeno, za mater betežnu, za posel bez dojdučosti, za vse črne, žmefke dane, za jakost, strpljenja te prosim. Majko Bistrička... Za saku ti sreču fala, za španceranje po Dravi, za vsako cvetje nabrano, za vsaku pesmu i knjigu, za vsaku senju, za kruh i dobrega muža, za vsaki ti osmeh fala koji nosim. Ne, ne jafčem sam te prosim mi pomori nesti na tom putu toga žmefkog križa, daj mi snage da ga nesem i gda dojde skrajnja vura kaj bi Bogu bila bliža". Pjesnikinja u pjesmi "Trsek tvoj" želi biti Marijina rodna i plodna voćka i trs, kako bi svjedočila da je Marija naša nebeska majka: "Da sem Tvoja steza, rodna vočkica Tvoja, trsek Tvoj. Da mi je ploda zrelog dati, da bi vsaka duša Tebe željna mogla si vubrati, da znaju kak si dobra milostiva, presveta naša nebeska Mati".

Zahvalnu molitvu upućenu Mariji nalazimo u pjesmi "Fala ti Mati". Pjesnik promatra Mariju kao "Zvijezdu Danicu" skrivenu poput svjetla u njegovu srcu: "Fala ti Mati moja. Za vse dobrote fala ti. Ti si ta zviezda skrita ka zanaviek vu

23

mojem srcu spi i življenju mojemu kak mesečina zlatna daje svietlosti".3. Svetište Majke Božje Bistričke - nadahnuće i izazov

Značajno mjesto pripada pjesničkim tvorevinama koje opisuju bistričko Svetište. Tako pjesnik crkvu bistričkog Svetišta naslovljava "Moja, stara" i zorno je opisuje: "V cierkve Peter s ključi pazi duo pu svete zemlje gazi. Marija Črna z jentara gledi, a mail je Isus na ruoka spi", a u pjesmi "Spod trama" nalazimo prekrasnu egzistencijalno duhovnu interpretaciju Marije s djetetom: "Marijin kip spod trama tvoj smehek ima: vu nadra grieje diete kaj ne bu svietu vu duše zima". Bistričko je Svetište svojim okolišem, svojim jablanovima koje pjesnik pamti iz svoje mladosti, veoma uvjerljiva metafora za obraćenje i učvršćenje vjere: "Poglej, buš videl kak si gliboki da v tebi prebivle Bog. Buj kak jaged bistrički: gliboki i visoki, v Bogu se zakoreni i pogled svoj k Mariji obrni. Ona bu ti pot k Bogu pokazala" (Jagedi bistrički). Ne izostaju niti kritički tonovi u ocrtavanju "novih romara" koji u suvremenom potrošačkom mentalitetu u bistričkom Svetištu traže izvor koristoljublja, duhovnog i materijalnog. Uz ove romare, kojih su klecala puna, i koji u prostoru Svetišta "Domovini 'v čast' zdravice nazdravljaju", stanje siromašnih hodočasnika pjesnik opisuje krležijanskim riječima punim britke socijalne kritike društva i Crkve, hodočasničke naplavine u bistričkom Svetištu : "F kotu dvorišča našega Svetišča tvoje te, naše nas mesto čaka i bogiečki plačni splaček: v zakuzmajenom kotlu zvorduna, zmešana kaša. Smrdljiva stoha. Žohki žmah. Pofurene plesnjive ječmene i zobene zernje, tohtna hajdina s tvoji njiv – marvinjsko gostuvanje" (Naše svetišče).

Zaključak

Svetište Majke Božje Bistričke sadrži u sebi religioznu dušu hrvatskog čovjeka. Ono je ozračje, pribježište, čežnja i vapaj, suza tihog bola i pjesme radosnice. Ponuda je utjehe i nade hrvatskom romaru, putniku i hodočasniku, zagovorna luka spasa u životnim nevoljama. Nesumnjiv je i trajan izvor kreacije duha i intelekta, srca i osjećaja. Smješteno u samom srcu kajkavskog izričaja hrvatskog jezika, ovo je Svetište postalo prikladno i nepresušno nadahnuće za njegovanje pjesničkog izričaja kako religioznog bogatstva u štovanju Djevice Marije, tako i za raskošno njegovanje kajkavske jezične baštine hrvatskoga jezika.

24


Anita Kolar, Donja Stubica

JAPINO SRCE

Gledim te na kipcugda bila si mala,kak anđel se smeješ,kak sunce bleščiš.Za tebe sem dihal,za tebe se budil,i krvi bi dal da z mirom mi spiš.

Vu svet sem te beli sa suzom otpremil i vse kaj sem mogelod srca sem dal.Gda misel me prešIada ti je teške,ruke se sklopili Bogeka zval.

Gledim te na kipcugda bila si mala,kak anđel se smeješ,kak sunce bleščiš.Zdaj tak si mi bledai zdrščeš na čase,nečeš mi reči, al' vidim da trpiš.

Gdo mi te splašil,detešce drago ?! Gdo mi te strgal ?! Gdo mi te zmlel ?!Če vidim ti suzu, staro srce bu stalo,daj mi nasmej se, jer drugač bum mrel.

Vu ovom življenjutak pune je bolli ja bi od vsega

26

rad nekam te skril.To ne morem,detešce drago, al' ti bum navek na pomoč tu bil.

27


Ivanka Kunić, Vidovec

MARIJINA SOZA

Nova sozažmehka, čemernačez zmočeni Ti se obrazspustila, Marijana terde zagorskenaše hrvatske grudeod srama i jadapred bistrički bokcinekam se skrila...ili se morti na friški križi posušila?

Ali – s pervim soncemda z bistričkog turnja zazvoni,Tva soza, Marija,kak dragi kamenpred prošenciju bistrički bokcovnaze zablešči.Blešči soza na križnom potunašega Svetiščakak repatica v noči blešči...prošencije bistrički bokcovhrvacki romarofna križnom potustolietne Kalvarijez istu molitvu, z istu nadu i verujoš i denes skup drži.

Na zrovune grude našega Svetišča znad stari i friškinaši grobiščaTva soza, Marija,na sakom križukak svetinja blešči.

Za istu molitvu,z istu veru vuvuzemsko zdignučese nas skup držiTva soza, Marija.

28


Božena Filipan, Varaždinske Toplice

SIROMAŠKIM ROMAROM

Se čez brege zagorske tijam tam do Bistrice romari hodijo pešice do Marije Bistrice

starinsko popevajuč: "Majko Božja Bistrička moli se za nas!"

Saki nosi sve terhe spodi sve domače strehe, žmehke terhe grešničke, žufke toge patničke

starinsko popevajuč: "Majko Božja Bistrička zagovori nas!"

Pokoru hudu čineči romarske noge trudne, romarske noge skulave, romarske noge čoklave

Se čez brege zagorske tijam tam do Bistrice žmefko vlečejo pešice siromaške romare hrvatske

pokorno se moleče: "Mi smo tvoji putniki pomiluvaj nas!"

29


Ivica Jembrih, Čakovec

IMAM JA DOM

– Došli su i siedi cajti; iščem mira, mira –nemrem si ga totu najti...

–Tatek, zrihte se – peš vu dom, pezionerski dom. –Vidiš, razmeš i sam -med nami je "frontuš, sukob generacije". –Ti z nas očeš tihu tihoču kak tram; naša su vuha za mužiku svemirske vibracije!

– Pem – pem vu dom. Imam ja dom! –Ste ga zapustili - tam kraj gacije! Veterlajsline pribite, novi črijep na krov; ancug mi zašite –ja vam dam za štof! –Plin mi dajte sprevoditi, telefon mi dejte k vuhu deti –i pri suhi proščaki ja se morem greti! Naj vas ne moči nikakav dom. –Tam na zemle – vu Zemlje –mene čaka dom –gdo ga komu jemlje ?

– Tatek, pezonerski dom –tuo ti je, vle, kak hotel...

– Veliš – dom je kak hotel ? Ja bi rajši jošče oral, kopal, žel, v nedelju k meši išel –na križanju spod respela sel –s pajdaši bi se zišel... Šteri pot rad bi jošče na proščenje išel. –Vre par liet zagovor si niesem zbavil. –A negda bi se s cvietjem, i svieču, vaše, vaše matere hjavil...– Tatek, tatek, dedek dragi, kaj ne vidiš svoju štaku v kotu? –Previsoki su tam pragi...

30

Čuješ, naj pehati bolečinu v gotu! –Vse ste zapustili; a duša mi je tam kak cveteči slak na plotu...

– Nešči zvoni, pssst; –poštar dvaput zvoni... Je – je, joj meni, joj nam, kakva viest je stigla k nam?!

Vu listu piše:" Vaš oča – vu katastru piše -ima grunt i domi jošče naj čaka na penzionerski dom!

– Tatek si čul –imaš ti dom; fala Bogu, imaš ti dom!

– Kaj sem vam govoril; joj, kak sem vesel! –Imam j a dom!

Čuj ga, on je vesel?! A gda mu bu poštar penziju donesel?! Idemo mam z dedekem tam –blizu je jesen –kaj z vihrem ves krov ne bu reznesen!

Imam ja dom; ne znam kak ne znate –vaš je tuo dom, vaš je tuo duom...

31


Tomislav Ribić, Varaždin

JEZUŠ NA KRIŽANJU

železni kojni zaorali gliboko jezerom črez meglo vidiju čoln vtoplena duša išče mir zgašene joj oči karv na lobanji mami ščuke črez obloke od vode gledi gornji svet zelene oblake i veter kak ščiple zdignute im kikle

metulje na kostajnju

jezuša na križanju

33


Eva Kreber, Marija Bistrica

BISTRICO PREMILENA...

"BISTRICO PREMILENA, V ZELENOJ DOLINI,KAŽDI TA RAD SPOMINA, NJE LEN JA JEDINI.LEBO, KDO SEM KOLO VER PRIDE, KDO SA SEM ZARUČI,TAŠKIM SRDCOM PREČ ODIDE, TAŠKO SA ODLOUČI..."

"I zate falim, mili moj Gustav Zehenter, tvoj odsluh v takih riječi..."

(Prešel je grom čez me, a lete još gliboko zaranja... Onkraj misli ja sam i dale jena zdenčana protuletna tišina, kaj odzvanja.)

"V zrcale, ktere još nisam razbil,hital sam kamenek po kamenek ijak sam znal,nišči ga z mojuga zdenca ne mogel sneti.Jenuga jer je to Ljubav...Jenuga jer je to Zloba...Nešči je snel same zdrubleni kumadiček,z dna ove mirne pušasti,a spurijezane mi pesnicejoš krvaviješe drščejuna roubu izvorskuga životagde ostaje same spomen nanevine bistri igliboku operu,koj tu izranja.

I Vas, prezvišenipokorne iščem v Vaših brižnih rukah.Vas Krizmanićei Vas, moja mala Sidonija,sve vas, još denes gledim,jer... Ove je moj duh v klavijeru,a one v tišine jemoja Bistrica.Škoda da je tek 1846...još mi ni pune ostalo...

34

Morti još da v prstah vidim Vašu Paulinu...Još jedenkrat od sih Vas, jedra konteso...Na deskah pravih horvatskih slov,morti zamenim jutre za svoju operua kmicu za Vas spukojni protuletnivonj v Bistrice...Morti, zbilja, več v nekterem drugem gradunapišem "Oj, Bistrico premilena,v zelenej dolini...",a same Bog bu zapamtil da samnjeguv glasv Vaših riječi...

Želim Vam se dobre...

(Ovu kavu nem spil...Ove vrijeme nem prekrižil z svojim pozdravem i...)

Više se nem vrnul...

(Če me Glinka pita zanjegovu "Ivanu Susanjinu", jošzutra bum mu rekel da je i vSmetanine "Prodane neveste"...I, saki je krug v jenem životu,a život po životv jednem zrcalu tere još nišči nije razbil...V zdencu v teri samhital kamenek po kamenek ijak sam znal,nišči ga z mojuga zdenca ne mogel sneti.Jenuga jer je to Ljubav...Jenuga jer je to Zloba...Nešči je snel same zdrubleni kumadiček,z dna ove mirne pušasti,a spurijezane mi pesnicejoš krvaviješe drščejuna roubu izvorskuga životagde ostaje same spomen nanevine bistru igliboku operu,koji tu izranja)...

35

"BISTRICO PREMILENA, V ZELENOJ DOLINI,KAŽDI TA RAD SPOMINA, NIE LEN JA JEDINI.LEBO, KDO SEM KOLO VER PRIDE, KDO SA SEM ZARUČI,TAŠKIM SRDCOM PREČ ODIDE, TAŠKO SA ODLOUČI..."

___________________________________________________________28. ožujka 1846. Vatroslav Lisinski, nakon prekomjernog psihičkog napora uoči premijere opere "Ljubav i zloba" (koju u razdoblju od 1843. do 1845. stvara u bistričkom kraju), svoje utočište nalazi kod opata Krizmanića u Mariji Bistrici, gdje uz pomoć slovačkog rodoljuba i pjesnika Gustava Zehentera za zajedničkoga ručka sklada "Bistricu premilenu" kao vrsni znalac (između ostaloga i) slovačke glazbe.

36


Slavko Fijačko, Koprivnica

VELIČAJNOST SVETA

Gdo vode gledi kak sive mokre mlake, gdo vu zemli vidi samo hrpe blata, gdo senja jedino suhe štange zlata,kak leteče megle gdo merka oblake,

gdo gledi vu šumu kak v zemline dlake, gdo kak v stranca zuri v rođenoga brata, gdo z veseljem čuti krvava zla rata, gdo v pesnikom vidi norce i luđake...

nigdar ne bu zeznal kaj je lepota niti bu naslutil skrite tajne sveta. Njemu ništ ne znače radost i dobrota,

duša mu je prazna, gingava i speta. Veličajnost sveta nemre ni nazretigdo providnost Božju v duši ne oseti.

37


Vinko Hasnek, Glavnica Donja

ČKOMEČOČUJNA REČ

zakaj si na hižne vrati pante podmazalzakaj kvake dezinficeral obloke opralpomel dvorišče drva posložil zakajpopravil stol presterl slamicu spodzakaj stara majka i mlada majkakolače - kuruznoga hleba pečejudiganjku z rožički orehnjaču makovnjačuz ostave diši zakajGdo bu došel k nam siromakomvu ovu čkomečučojnu nočstiha kak pavulica snega na zemlučez zaprta vratačez klučanicuzakaj zakaj zakajČkomečučojna nočBožić Božek Bogekz grada Davidovavu našu hižu došle Dietedošel i k nam SVETLEČI SVETI MIR.

38


Biserka Marečić, Kašina

KUOSTEJNUOF CVIET

Špigli se nebe f mlake.Večnuost cvete f cvietu kuostajna.

Bil je, kak da i ni.Još jenuoga buju zakuopali.A večnuost cvete f cvietu kuostajna.Na zemle listftica f zraku.

Jezuš se spušča z križa.Poznam ga po dedinomu škrlaku…

39


Ivan Kutnjak, Lopatinec

BETEŽNI ANGELUS

zvonizdravamarija. vu hižedečijeoko betežnome gledi. ne spi;zaspipak se budi…

temnočamu je z čelana dušo mi se selazabolela:spi – a ne spiajngelec. tuhnivu njem ogjec – povehnoli kipčec…

vu oblokei jegove roke dečije glibokeveč dogo z togozvon se zabijavu serce kak sveder prebija…

z cinkeci cinkuščrez vrata:bela avemarijak sebi ga zvija…

volčje mesrce zavija

40


Damir Kliček, Varaždin

AJNGEL JE OPAL

Kaj bi štel?Kam glediš?Kaj glediš v vis?Kaj glediš v nebeOber nebe?Kaj v tvemi očmi gori?Skri taj smehNigdar nebuš pervi

Ti glediš f glibokiGliboki zdenecF kmičnu kmicuOpal bušSame krog plavega nebaSe menjšiMenjšiVidel bošKmica te bu pojela

Nej ti pomognul ni hašišNi marihuanaNi LSDNi alkoholNi lepe ženskeNi ferariNi pištola

Ajngel je opalČrleni ogejnKuril bo

41


Mira Šincek, Varaždin

MATI IDEJU NA BISTRICU

Stali su se jake rano,predi nek kokoti raščehaju kmicui z Francovog brega vu obloksončece namigne.Denes mati ideju pešice na Bistricu.

Pri trepteči petrolejki peneze od ščerašnje dere na tri so kuopčeka deli i šepteči Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu zmolili – jen kuopček Marijici Bistrički za dara jen bokci pri crkveni vrat jen dečici za medenjake. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

V črleni so robec zamotalifalaček kuoruznega kruha,i tri kisele petruovke.(Za žejo bo dobra voda z zvirnjaka.)Stiha so prekrižili zaspano decoi škripeča priprli vrata.

Mam ih je poguotnola črna kmica. Nikaj zato, mati so išli sigurno, fletno kak da im z neba Marija sveti pota, i med prsti čislo prebirali: Zdravo, Marijo, ti milosti pona…

Vsa ova leta pozabili nesood kud so došli zdravle i smehi gdo je hude cajte umikal,gdo sozu brisal, betega vračil,Bogeka prosil naj otpusti ves greh.

Ideju mati pešice na Bistricu. Denes niš prosili neju, za nikaj sklapali roke samo stati hočeju pred zlatnoga oltara i Črnoj Marijici za vse povedati: Mati Božja, fala!

42


O PJESMAMA I PJESNICIMA

Čestitam petu obljetnicu Recitala "Josip Ozimec" pjesnicima i svim suradnicima.

Pjesnici!Kojim ste to duhom ponukani, kojim svjetlom obasjani da pjevate

pjesme o Mariji Bistrici, Kalvariji, Kristu, patnji, oproštenju? Krist je vijeka bio pozvan da bude "čovjek boli, vičan patnjama" /Veliki tjedan/. Pred njegovim je očima samo "čovjek" – slika Božja, iskvarena kao na raspucalom ogledalu. Stoga se pitamo, zar se Kristu isplatilo trpjeti za takovoga čovjeka? Na to nam odgovara bistrička Kalvarija. Da! Baš za takvoga čovjeka je Krist, Marija, romari.

A pjesnici donose svoj prinos nečemu "svetom u nama", ovoj zagorskoj zemlji, cvijeću i Ijudima.

Evo, po peti se puta okupljaju pjesnici kajkavske riječi, one današnje i one arhaične riječi, da porode ono što u njima dugo sniva, a pjesmom izrečenom život dobiva. Ovaj puta pridružuju se i pjesnici iz krajeva "Što" i "Ča" da daruju Bistrici i Recitalu svoje darove uma i srca. Svi se zajedno svrstavaju u procesiju s romarima i bokcima koji Mariju milo gledaju, a ona dobra Majka za uzvrat im se blago smiješi s okićenoga oltara. Utjeha. Zato su pjesnici posebni dar Bistrici. Da ih nema, bila bi Marija Bistrica siromašnija za pet Ijeta čudesno lijepih pjesama, molitava, lijepih naslova i srdačnih izraza našoj "crnoj čudotvornoj Bogorodici s Djetetom lsusom".

Zato pjesnicima od sveg srca hvala. A naša Majka Božja Bistrička, uvijek "milosti puna" neka ispuni njihova srca bogatstvom duha i ljubavi da još dugo i dugo pjevaju pjesme kojima nema kraja od Zemlje do Raja.

msgr. Lovro Cindori, župnik i upravitelj Svetišta

44

p. Vladimir Horvat, prof. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

MARIJA BISTRICA – DUHOVNO I KULTURNO SREDIŠTE HRVATSKE

Poznati hrvatski pisac i povjesničar pavlin Nikola Benger, rodom iz Križevaca, u knjizi Kraljica Mučenika, koju je Matica hrvatska na latinskom objavila 1730., a u hrvatskom prijevodu 1996., nabraja, nakon što je opširno prikazao križevačko proštenište Majke Božje Žalosne – Kraljice Mučenika, sva prošteništa Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj, pa piše i ovo:

"l zagorski kotar ima svoju nebesku čudotvorku, svima milostima i čudesnim darovima preslavnu, divnu Majku Mariju Bistričku". Ta toliko lijepa pohvala još se više vidi iz knjige koju je objavio bistrički kapelan Petar Berke u Grazu 1775. Marijanskim putnicima ju posvećuje, a naslov tog zanimljivog molitvenika je Kinč osebujni slavnoga orsaga (kraljevstva) horvatskoga, tj. čudoviti događaji i osebujne milosti koji se već više godina prikazuju pri čudotvornom kipu Marije Bistričke. Iz samog je naslova jasno da je Blažena Djevica Marija već tada postala duhovno središte Hrvatske. Crkva je službeno to potvrdila kad je 1971. godine Mariju Bistricu, najpoznatije svetište Majke Božje u Hrvatskoj, proglasila nacionalnim svetištem, tj. duhovnim središtem. Moramo prikazati da je također, kako uz brojne tisuće i tisuće marijanskih pobožnih hodočasnika ili romara, koji dolaze na Bistricu da se očiste i duhovno okrijepe i obnove, da bi se stvorila i preporađala sveta Božja Hrvatska, tu ujedno i kulturno središte Hrvatske. Već u doba hrvatskog narodnog preporoda, preporoditelji su se sastajali u Mariji Bistrici (opširnije o tome u mojoj knjizi Crkva u hrvatskom narodnom preporodu što je izlazila kao feljton u Glasu koncila, zatim ju je Glas koncila objavio kao knjigu 1986. piše sljedeće: "U to doba bistrički župnik bio je opat Ivan Krizmanić koji se rodio u Vučjoj Gorici u Zagorju 1766.g., učen čovjek, prof. crkvene povijesti, domoljub i književnik. U Mariji Bistrici župnik je bio dugo, od 1818. do 1849. g. On je na njemački jezik preveo pjesničko djelo Sv. Rožalija panormitanska djevica, koje je napisao plodan pisac isusovac Antun Kanižlić, a na hrvatski jezik preveo je Shakespeareovo Flandru i Miltonov Raj izgubljeni. Dakle, čovjek koji je poznavao ne samo crkvene znanosti nego i strane jezike marljivo prevodio. Župni dvor u Mariji Bistrici postao je sjedište rodoljuba već i prije Gaja, a pogotovo poslije. Svoje misli o preporodu, Gaj je najprije razvijao ovdje i svi tzv. ilirski književnici dolazili su opatu i nalazili u njem svoga mecenu. Tu je djelovalo i Društvo za jezik ilirski ili hrvatski, koje je osnovano u Zagrebu 1839., a preraslo u Maticu ilirsku. U Mariji se Bistrici Ljudevit Gaj vjenčao 1842. g. s Paolom Krizmanić, nećakinjom opata Krizmanića, kćerkom njegova brata Stjepana. Druga pak opatova nećakinja Dragojla, također oduševljena rodoljupka, bila je posestrima pjesnika Stanka Vraza. Tu je, dakle, u Mariji Bistrici i Ljudevit Gaj okupljao svoje sumišljenike, tu su stvarali planove za obnovu i preporod hrvatskoga

45

naroda. Tu se zapravo rađao hrvatski narodni preporod. I zanimljivo je kad je Ljudevit Gaj već 1830.g. u Budimu objavio svoju Kratku osnovu hrvatsko slavenskoga pravopisanja, bio je svjestan teškoća na koje može naići, zato je na korice ispod hrvatskog i njemačkog naslova, stavio slikovit latinski citat sv. Augustina, "non quia dificila sunt non audemus set quia non audemus dificila sunt". Misao svetog Augustina je vrlo duhovita, on naime veli: Mi se ne usuđujemo, ne zato što je to teško ili nešto teško, nego je teško jer se mi ne usuđujemo napraviti to. I Gajeva reforma pravopisa bila je vrlo jednostavna jer je trebalo samo usuditi se staviti dijakritičke znakove i pisati č, ć, š, đ s kvačicom gore, a tako je zapravo počeo pisati već Bartol Kašić 1595. g. Eto, dakle, Marija Bistrica je u vrijeme hrvatskog, rekao bih, prvog hrvatskog narodnog preporoda ili drugoga, jer ono što je radio Bartol Kašić sa svojim suradnicima, ono je zapravo, neki pisci vele bio 1. hrvatski narodni preporod, traženje zajedničkog književnog jezika, traženje jedinstva cijele raštrkane Hrvatske, a svi znaju da su Hrvati, premda se svaki naziva regionalno po svome kraju. Dakle, Marija Bistrica je doista u ono doba bila kulturno središte Hrvatske. Međutim, Marija Bistrica je privlačila kroz sva stoljeća i pjesnike i slikare, i kipare. Sjetimo se divnih Domjanićevih bistričkih pjesama, sjetimo se slikara koji su oslikavali bistričku baziliku, sjetimo se divnog križnog puta, koji su napravili najglasovitiji hrvatski kipari. Sve to njihovo djelovanje je dobro poznato, međutim, malo se znalo da je u Osnovnoj školi Marija Bistrica djelovao i Josip Ozimec, nastavnik povijesti, vrlo vrstan i dobar i đaci su ga voljeli i cijenili, a ujedno je i bio nadahnuti kajkavski pjesnik, stoga je imao veliki utjecaj na svoje učenike, na svoje mjesto, a i na čitav kraj. Budući da je Ozimec koji je rođen 1934. god., a umro 1981. god. tako pozitivno djelovao i na pjesničko kajkavsko nadahnuće, osnovan je Recital kajkavskog pjesništva s njegovim imenom – Josip Ozimec – u Mariji Bistrici i to 1999.god., što je bilo kao pravo Božje nadahnuće.

Taj prvi recital kajkavske poezije zapravo je bio veliki početak zbivanja, događanja koje se kroz pet godina već ostvaruje i donosi sve bolje i bolje rezultate. Od 1999. do 2003.god. održano je pet uzastopnih recitala, a budući da za prvi recital nisam uspio dobiti ni podatke ni zbornik, mogu prikazati podatke od 2. do 5. Sudjelovalo je ukupno 260 pjesnika, a poslali su na natječaj 1021 pjesmu, od kojih je u zbornicima objavljeno 137 pjesama, a tu nisu uračunate one koje su i uglazbljene. Tematski, recital je zapravo usmjeren na duhovno refleksivnu liriku, organizira ga Radio Marija Bistrica, a suorganizatori su Osnovna škola Marija Bistrica, Turistička zajednica Marija Bistrica i Općinska knjižnica. Na taj način zapravo su se svi okupili da taj recital dobije sve više na stvarnom značenju. Međutim, evo jedna novost, dok su prva 4 recitala bila samo kajkavska, ovaj peti koji je održan 18.10. 2003., već je u samom natječaju ukinuo tu ogradu i rekao je da se mogu slati pjesme i na čakavskom i na štokavskom. Toga dana kad je recital održavan zamolio je msgr. Lovro Cindori da i ja kao profesor književnosti, govorim na Okruglom stolu, kako ja gledam na taj fenomen bistričkih recitala. Na svoju veliku radost ustanovio sam da su u zborniku uz 28 kajkavskih pjesama, objavljene i 4 čakavske i 10 štokavskih, točnije

46

rečeno stiglo je na natječaj 197 kajkavskih, 18 čakavskih, i 126 štokavskih, dakako Odbor je morao selekcionirati, izabrao je manji broj, ali su sve takve da odgovaraju kriterijima. Moram spomenuti da je jedna pjesma zapravo dva put donesena, to je pjesma Majko milosti, koja je objavljena i na kajkavskom i na štokavskom. Zanimljivo je malo vidjeti tu razliku, sličnost i razliku, pjesma s pet kitica po 4 stiha, pažljivim čitanjem ustanovljujem da je autorica, šifra sedmica, a stvarno ime Anica Vitić Pilko iz Varaždina, prve, treće i pete kitice prevela, a četvrtu prepjevala. Usporedio sam tu četvrtu kiticu, u obje verzije, kajkavski ona veli… kakti lefko perce s tebe milost zvire fteši nam srce i soze ftire; štokavski to glasi ovako; kao lahor svježi iz tebe milost izvire srce nam raznježi i suze otire… štokavska riječ lahor ne postoji u rječniku hrvatskog književnog jezika, budući da je rima ab, ab, u trećem retku nije točan prijevod fteši nam srce, nego prepjev srce nam raznježi…

Da razumijete zašto me obradovao ovaj 5. recital pjesama na kajkavskom, čakavskom i štokavskom, dakle na sva naša tri dijalekta koji su postali i književni jezik, moram spomenuti nešto iz naše povijesti. Slovenac i jezikoslovac, Jernej Kopitar bio je u Beču knjižničar carsko kraljevske knjižnice i cenzor slavenskih knjiga i novinskih tekstova, koji su imali biti objavljeni u Beču. On je došao na ideju da se napravi jedan zajednički pravopis, za hrvatski kajkavski i slovenski, koji je također u biti kajkavski. Taj prijedlog poslao je biskupu zagrebačkom, Maksimilijanu Vrhovcu, koji je na njegovu molbu njemu slao hrvatske knjige koje su se objavljivale. Međutim, kad je taj prijedlog o zajedničkom hrvatskom kajkavskom i slovenskom pravopisu došao biskupu Vrhovcu, on je zamolio dvojicu kanonika koji su se bavili jezikoslovljem, a to su bili Korolija i Mahanović, da taj problem dobro prouče… Kad su oni proučili, pošli su s biskupom u Beč, na zasjedanje i tamo su se sastali s Kopitarom. Oni su mu kratko rekli: "vaš prijedlog ne možemo prihvatiti iz sljedećih razloga… prvi – hrvatski kajkavski bliži je čakavskom i štokavskom nego slovenskom, razvoj hrvatskog književnog jezika mora biti uniodialectorum tj. stapanje dijalekata na taj način da se uzme prošireniji štokavski govor i da se obogaćuje riječima iz kajkavskog i čakavskog govora… to obogaćivanje leksika kajkavskim, štokavskim i čakavskim riječima, stvorilo bi jedan veoma bogat hrvatski književni jezik, kakav ne bi postojao nigdje drugdje na svijetu, jer samo mi Hrvati imamo uz štokavski, također i kajkavski i čakavski…

Zašto je mene ovaj peti recital toliko obradovao? Jer sam vidio da je otvoren svim govorima, svim hrvatskim književnim izrazima, ne samo kajkavskom, koji je zapravo najstariji. Usput budi rečeno, u staroiranskom njemačkom rječniku našao sam da kaj znači njemački was, hrvatski što. U indoeuropskoj gramatici, od Francuza [Mejea] našao sam deklinaciju kaj nominativ, genitiv kah ja, čah ja ili ča, onda rekoh, Bože je li moguće da su kaj i ča, zapravo podrijetlom iz indoeuropskog? Eto, ako jest, hvala Bogu, onda imamo doista starinu i u jeziku kojom se možemo dičiti".

47

(iz programa Radio Marije, listopad 2003.)

48


Željko Funda, Varaždin

ON KAJ JE NEBIJUČI I

On kaj je nebijuči i kaj ne bijuči –– on diši! Diši skor' jednak z rože i kutinekak i z reči i pokornoga smehljaja.Prezimen, prezzgleden, on je vulkan istinekaj polkasto kot morje v prazne školjke huči

glase jako semenkaste k tebi leteče.Jedino v živomu mesu žitka tvojegaOn se more zasaditi če si ljubeči,čeprem pesa, vert. Teda te On zhasni vsegaod detinjstva do vsake povede. On neče

da Mu ti lestor zemlja buš, neg da se kak tirazcvete i da kak ti boguje na žalosti kes sekvoj i bonbaija. Ti le tebuj.On te kot čmelu treba. Ti Mu buš bitjem gostvsem. Oni te prijeli buju veleč': A, ti …!

__________________________________________________________prezgleden – bez izgleda, amforan; polkasto – poput polke; zhasniti – upotrijebiti, iskoristiti; poveda – izgovorene riječi, govor; lestor – samo, isključivo

ON KAJ JE NEBIJUČI II

On kaj je nebijuči – On tak mocarteče,nevlovljivo đipa kot kit z ufa v den, njivušpricajuči te z rečmi kaj su nosečedojdučost vsakom podobnu. Em koprivuMu je koprivasto požugat', puhnut sveče

v jadro, jad nasaftat' z vinom od tarantulei nazdravljat' ti prez cinizma, prav kot kamenMu je spati jezerletno pa z mehnjemzasvečkati v nečije fotografije. Trente je kot drugi, vendar mu negdo glas frule

čuje bahornejši od Bahorne. V nijen čist

49

ja ne stane, al mu em vse more hižicabiti pužna ter On vse z sebum jemljena vogled cajtu iščečem para. Sulicated' amorna zleti, čuje se smeh, njiše list.

___________________________________________________________mocarteče – na način veselog reda; uf – nada; dojdučost – budućnost; podoben – sličan; jadro – jedro; jezerletno – na tisuće godina; mehenj – mahovina; zasvečkati – zaiskriti, treptavo svijetliti; Bahorna frula – Čarobna frula; ted – tada

ON KAJ NEJE BIJUČI III

On kaj neje bijuči isto tulko i takkak je nebijuči tebe treba da Mu bušjelec gda si lačen, da Mu ti za sebezdižeš žlicu ter da se ne sramiš kaj gladušsi z droptum na brade, kaj je sokačičin trag

pomažuči nekom da se na tvemu licu vdomimorti bar na čas, da si oprosti sve falšnostikak bi mogel ve pojesti, vekši grizek.Čeprem se puno je i pije, takaj se i postida zutra bu prav zutra. Za to se začkomi

gda, šparaju se reči da rečeno zklijese z časa i kak zkupna ljubav istočasnorodi alelujnu oluju! Droptinanaj ostane na brade koj' hip. Vsemi jasnovse bu kajti takov je žmah Onega-Kaj-Je.

__________________________________________________________jelec – onaj koji jede; gladuš – (ovdje) onaj koji je gladan; sokačica – kuharica; falšnost – neispravnost, defektnost, manjkavost; gda – (ovdje) ponekad; zkupen – zajednički; alelujen – onaj koji ima osebinu da svojim postojanjem slavi Boga; hip – trenutak

50


Vladimir Korotaj, Varaždin

UTJEHA

Senami Vladimira Nazora i Tina Ujevića

Zajdnje radosti s tvojih vusnicVupijam vu toplom popoldanu.

A cvrčki, v miljon frulic, živlenje slaviju,Cvrčiju svoj sončani ditiramb.

Zajdnje kaplice sladosti vu me se točiju.Pijem jih kak žejen kamen na studencu.

Vekovečna je lubaf najbolša utjeha.Ona je krvava roža na nadgrobnom vencu.

Zajdnje kaplice cedim s tvega tela,Gutam jih kak da sem sredi pustinje.

Živa je voda radost opojna kak vino.Same me traček sumlje na križ respinje.

51


Nadica Čizmek, Zagreb

BETEG

susedu Ivi – Sircu

Živlenje kapljev z mene,Dien ima duhu kisieluga zelja.

Beteg je ušel vu me,Noge su mi kak hrastovi panji.To zlieči same jeluvača.Listje gnije na gmajni.

Zestaneme se na Lasača.

_______________________________________Lasača – stari udomaćeni naziv za groblje u Konjščini

52


Milan Herceg, Sv. Ivan Žabno

DVORIŠČE

Gde je ona lesabez hudega pesa…?I rasklimani plot,golovrati kokot,bapski špot,na zdencu lokot?I na drete gačez dve stare rubače,grbave rifljačei drvene zubače?

I lojtra bez klinai grm ružmarinai rasušene kacei zamazane race?I kup peskai poscana deska,na hero šekreti trojački cvet?

I če gdo pita:"A kaj to on išče"?Šepni mu tiho:"Svoje dvorišče"!

53

5. recital – 2003. g.Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda - standardni jezik

Ivan Kutnjak, Lopatinec

JUTRO, A PTICA GLASNIM KLJUNOM

Jutro je. Ptica glasnim kljunompunim pjesme pokuca na vrata moje tamne duše: – Bog je velik!I dobar – svim svojim stvorenjima. Menikoja letim visoko i tebi. Koji se obruši stazom okrenut zemljitražeć svoje krivudave stope u pijesku nade. Zadivljenoblinom obala, silinom brazde što je lađacrta svojim sitnim globusom, zanesenpodatnošću mora, raspusnom pjesmom veselih mornara.A Ti jednoć reče: Nije velik tko je velik …dok mu noga ne koraca tihim zrcalimavode što se sjaji žednu lanetušto ćeš ga svakako sresti na obronku. Kažii ne suspreži se: Dolazi majka. Nosi topline u ranjenimgrudima. Samo da joj oči ne iscure od presmione želje … Snenootvaram vrata svjetlostišto se obrušila iz daljina. Hitro otvaram prozore.Selim se od jednog na drugi – jerljudi već hrpimice dolaze. Želimim prenijeti dobre vijesti… Ne želim imništa zatajiti.

55

5. recital – 2003. g. Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Zvjezdana Čagalj, Split

IZA SEBE

Jemala san u didaLateni pjatI potić biliSa slikon baluna,Posteju o' žiceI sličicu svecaČa bi me čuvaKad bi se skrilaIspod lancuna.

U konobi, na mažiDvi baloteO' drvaS brokvan u sebiI šćap sa ručkonSvinuton na vrjuKa zmijska glava,Da se bidan didaIzvrnija ne bi.

U kredenci bilon,U škafetu ča škripjeDvi kocke cukraVaik su staleZa me,Ponos i diku,Svu pamet svita,Jedino ufanjeŠtorije o' životu.

56

Vlasta Horvatić–Gmaz

PET GODINA PJESNIČKOGA RECITALA JOSIP OZIMEC U MARIJI BISTRICI

Ponekad su prigodne obljetnice i njihovo obilježavanje poticaj lokalnim sredinama u organizaciji kulturnih manifestacija koje, ukoliko prevladaju početne teškoće i prigodničarski karakter, s vremenom prerastu u ozbiljne i respektabilne kulturne događaje. Sličnim je povodom 1999. godine u Mariji Bistrici organiziran prvi recital kajkavskoga pjesništva koji nosi ime znana nam bistričkoga pjesnika Josipa Ozimca (Podgorje Bistričko, 1934. - Marija Bistrica, 1981.), kao prinos obilježavanju 790. obljetnice prvoga spomena Bistrice 1209. godine. Organizator recitala Radio Marija Bistrica uz podršku lokalne Turističke zajednice, Općine Marija Bistrica i Nacionalnoga svetišta Majke Božje Bistričke raspisuje natječaj za poetske radove na kajkavskome jeziku s težištem na duhovno-refleksivnom izričaju i s tada već artikuliranom željom za kontinuiranim održavanjem recitala i sljedećih godina. Nakon već niz godina prisutnih i afirmiranih pjesničkih manifestacija (Sveti Ivan Zelina, Zlatar, Bedekovčina, Ivanec, Varaždin, Krapina, Kustošija), marijabistrički recital pokušao je pronaći svoju osobnost upravo na marijanskome ozračju i pjesništvu kqje svoje ishodište nalazi u, hrvatskoj književnoj tradiciji osobito prisutnoj, kontemplativno-religioznoj tematici.

Na prvi natječaj odaziv pjesnika bio je iznenađujuće velik, a uz manje poznate ili posve anonimne autore javili su se i renomirani pjesnici koji iza sebe imaju prvorazredne pjesničke dosege i zastupljeni su u svim relevantnim antologijama kao, primjerice, Ivica Jembrih, Ivan Horvat Hlebinski, Božica Jelušić, Željko Funda, Vladimir Korotaj, Ivan Kutnjak, Tomislav Ribić, Denis Peričić i drugi. Stručni sud recitala s predsjednicom Danicom Ozimec, u obrazloženju selekcije radova kao jedan i od kriterija svojega odabira i vrijednosnoga suda naglašava prisutnost duhovno-refleksivnog karaktera i vezivanje uz marijansku tematiku, a u izričaju pretpostavIjaju one pjesnike koje svojim modernitetom predstavljaju znatniji odmak od tradicionalne motivike u kajkavskoj dijalektalnoj poeziji. Za izvođenje na recitalu 19. lipnja 1999. odabrane su 34 pjesme koje su i objavljene u promptno tiskanom zborniku: pod uredništvom Eve Kreber. Pobjednik prvoga recitala bio je Ivan Kutnjak (Popevka Marije Bistričke / Popevka od krutoga živlenja), a nagrađeni su još Denis Peričić i Ivan Horvat Hlebinski.

Drugi recital, održan 2000. godine s promijenjenim Ocjenjivačkim sudom i radovima koji su prema novim propozicijama morali biti dostavljeni pod šifrom, na određeni je način odstupio od literarno-estetskog vrednovanja pristiglih radova kao isključiva kriterija, pretpostavljajući mu neke druge vrijednosne kategorije, pa je tako prvom nagradom nagrađena manje poznata autorica Anita Kolar (Japino srce), a drugo i trećenagrađene su poznatije Ivanka Kunić i Božena Filipan. Glasovi

57

publike prisutne na recitalu pripali su stihovima Ivice Jembriha. U zbornik je uvršteno 35 pjesama, izdan je i CD zapis s 24 pjesme koje su na recitalu interpretirali Zvonko Novosel, Eva Kreber i Jelena Januš, a dodana je i prvonagrađena pjesma Ivice Kutnjaka s prvoga recitala.

Drugi je recital bio za organizatore određeno iskušenje, ali i iskustvo, a na stanoviti način i pokazatelj u postavljanju primarnih zadaća jer duhovnost iskazana ipak, i jedino, kroz literarnu kvalitetu može tako zamišljenu recitalu osigurati dignitet koji će biti u suglasju s visokim ciljevima, ali i ozračjem mjesta u kojemu se održava.

Početno traženje u profiliranju ove pjesničke manifestacije prevladano je trećim recitalom, održanim u novom i prikladnijem jesenskom terminu, točnije 20. listopada 2001. Peteročlani Ocjenjivački sud na čelu s predsjednikom Denisom Peričićem, uspješnim književnim kritičarom i afirmiranim književnikom koji jednako uspješno piše na kajkavskome i na standardu, u stanovitome je odmaku radikalizirao estetsko vrednovanje - od 195 radova 53 autora pristiglih na recital izabrao je za javnu izvedbu i objavu u zborniku samo 30. Prvonagrađena pjesma Tomislava Ribića Jezuš na križanju jednoglasni je laureat trećega recitala, za koju će u publici prisutna Vesna Parun ustvrditi da je po svojem poetskom predlošku upravo "brojgelovski" fascinantna. Druga je nagrada na veliko iznenađenje pripala mladoj, gotovo nepoznatoj autorici Evi Kreber, dok su treću nagradu podijelili znani nam Vinko Hasnek i Slavko Fijačko. U formalno–sadržajnom određenju, nagrađene pjesme na potpuno različite načine pristupaju poetskoj fakturi - od čvrsta oslonca na književnu tradiciju do modernističkoga i postmodernističkoga poetskog iskaza, približavajući se kvalitetom ponajboljim stihovima suvremene hrvatske lirike, a to u okvirima jednog malog i po mnogočemu "nepriznatog" jezika kakav je kajkavski – nipošto nije beznačajno - kako će s pravom ustvrditi D. Peričić u obrazloženju nagrada ocjenjivačkog suda. Stihove će na recitalu interpretirati Nada Klašterka, Barbara Rocco i Adam Končić.

Na četvrti recital 2002. pristigle su čak 204 pjesme 53 autora, a Ocjenjivački sud u gotovo istom sastavu (predsjednik mr. Denis Peričić i članovi: mr. Božica Pažur, Marija Lamot, Božidar Brezinščak Bagola, dr. Tomislav Zdenko Tenšek i Vlasta Horvatić–Gmaz) odlučio je nagraditi pjesmu Kuostejnuof cviet Biserke Marečić. Drugu nagradu dobiva Ivan Kutnjak, a treću Damir Kliček. Posebno priznanje recitala dodijeljeno je Željku Fundi i Vinku Hasneku, dok se prisutna publika odlučila za pjesmu Mire Šincek. Kao posebni gost nastupio je Stanislav Petrović, pročitavši svoju pjesmu Pismo Josipu Ozimcu (autograf pjesme grješkom je nečitljivo reproduciran u inače korektno otisnutom zborniku).

U petoj godini već etablirane pjesničke manifestacije Josip Ozimec, s isključivo kajkavskim poetskim ostvarajima, glavni organizator recitala odlučio je ukinuti jezičnu isključivost, proširivši propozicije natječaja na sva tri hrvatska jezika, znakovito naglasivši općehrvatski i univerzalni tematski okvir transcedencije i duhovno-refleksivne tematike. Ova se odluka pokazala i više nego plodotvorna: na natječaj je pristigla čak 341 pjesma 88 autora; očekivano, najviše je radova na kajkavskome 197, na

58

štokavskome standardu – 126 i na čakavskome samo – 18. Tročlani žiri u sastavu Denis Peričić, Tomislav Zdenko Tenšek i Božidar Brezinščak Bagola, ovaj je put pozornost fokusirao na kajkavske prinose koji su se kvantitetom, ali i kvalitetom ipak izdvajali od cjelokupne produkcije. Dio autora, do sada uglavnom poznatih po kajkavskome opusu, potvrdio je svoju kvalitetu i na standardu pa je, na primjer, Ivan Kutnjak, višestruko nagrađivani kajkavski pjesnik, ovaj put pobijedio u konkurenciji stihova pisanih na standardu ( u ovoj su konkurenciji nagrađeni još Tomislav Milohanić i Tomislav Šovagović). Nagradu za čakavske stihove dobila je pjesnikinja Zvjezdana Čagalj iz Splita. Varaždinski pjesnik Željko Funda kajkavski je pobjednik petoga recitala Josip Ozimec (On kaj je nebijuči), potvrđujući se najradikalnijim predstavnikom one struje suvremenoga dijalektalnog pjesništva koje na tradiciji stare kajkavske književnosti sustavno radi na stvaranju novoga kajkavskog standarda. Nagrađeni su još Vladimir Korotaj i Nadica Čizmek. Publika u dvorani dala je svoj glas stihovima Milana Hercega. Četrdeset izabranih pjesama otisnutih u zborniku na recitalu su interpretirali Vid Balog, Adam Končić i Jelena Januš.

Ovom prilikom treba ipak spomenuti prenisku razinu grafičke i tiskarske opreme zbornika (u tome prednjači upravo zbornik s petoga recitala), koja u najmanju ruku nije primjerena kvaliteti i ugledu manifestacije.

Recital Josip Ozimec tijekom pet godina postojanja potvrdio je vrijednosti dobro nam znanih i afirmiranih pjesnika koji u svojim pjesničkim radionicama, izbjegavajući zamke manirističkih i do besmisla istrošenih obrazaca dijalektalnoga pjesništva, a prema manje ili više racionalnom odabiru, u većoj se ili manjoj mjeri oslanjaju na tradiciju, odnosno na modernističke ili postmodernističke trendove suvremenoga poetskog stvaralaštva. Recital je još jedna potvrda dobro nam poznate činjenice da kajkavski jezik u načinu doživljaja i promišljanja od ruralna govora postaje sve više urbani govor kojim je moguće poetski izreći sve probleme suvremenoga čovjeka na emocionalnom i intelektualnom planu. Recital je također potvrdio i neka nova imena na suvremenoj pjesničkoj sceni. Posebnu pohvalu zaslužuje i afirmacija dva, do recitala manje poznata, autora iz Marije Bistrice; to je mlada pjesnikinja Eva Kreber kojoj tek predstoji potvrda književnog talenta, te Josip Klapač, čiji stihovi otkrivaju osebujni poetski i jezični senzibilitet.

Organizator recitala Radio Marija Bistrica, uz suorganizaciju Općinske knjižnice, Turističke zajednice i Osnovne škole Marija Bistrica te pokroviteljstvo Nacionalnoga svetišta Majke Božje Bistričke, Krapinsko-zagorske županije i Općine Marija Bistrica, uspio je tijekom pet godina kontinuirana održavanja ovu pjesničku manifestaciju profilirati u prepoznatljiv i znakovit stvaralački prinos hrvatskoj književnoj produkciji na sva tri jezika.

59

6. recital – 2004. g.1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Vinko Hasnek, Belovar

GENULI OD DOMA

peljameon mene peljaje nega vodimpo sredine dolinecestaza naše neprilikedobraden i sesivi oblaki zaoblekli nebe brisači brišeju

kolendarski počele kaj treba početitrava zelenišumica spidežak curizemlica stiha kipibrisači brišeju

pisači pišeju duhovna miselgovorime hrvatski tema jutra

ne gruntamkaj mena poslu čaka jedine kaj kopka misel

do gda zdržal onne vpitam se do gda zdržal ja

61


Branka Jagić, Velika Gorica

OČA

otišel si očai nije teal ja te stalne vidimvu tvojem praznem stolcu

praf mi je teškei zazavam te oča muoj iak otišel si

a bez ufajnja gda ostanem sekojkak te zazavam oča muoj i naši zgovarjam kulike pout na danOče naš šteri jesi vu nekakvem svem stolcu i muoj si oča

Oče naša stolec tvuoj ne vidim

al oča muojti i dalje si mi fkujnje našeil stojiš pri obloukui vun glediš

il huodašil vu svem ve praznem stolcu sediš i vujnjem drijemlješuvek od posla nenaspan

al ve nemrem te prebuditioča muojve tak trde mrtve spiš

17. 4. 2004.

63



CINCI LANCI ...

Cinci lanci, cinci lanci, idu tri puosranci... Gduo je zajni ti 'e naš.

A da ne bi bil baš...

Tri haleka male z kmice male z svetlai z daleka, z daleka...

Prvi nese armoniku... moniku... zamotanuf mužiku, tanec puolkti drmeš, priguorsku zaguorsku.

Drugi nese f culu politrenku dotepenkužoufku šnitu trduoga ti kruha. ZaprIa su se vuha.

Trejti nese prah prašinasti, čudna ti je fela pak ga sipa spret Raspela. Rekel bi da je mela.

Ali nije mela. Prah k prahu pela. I to ti je živlejna spelancija ciela. Gduo je zajniti 'e naš...

A da ne bi bil baš. Prekrižila se tripoutBara Miškecuova spot vrbe ivače,spretruopala f kuorite ruobače. Ona jih ne šmeka.

Jerbo cinci lanci... i cinci lanci... ak ne pripaziš tak za zajnim prejdui si tvuoji poušteni i zmusanipuosranci...

A tebe je nagrada ciela ak te šlavunar dopela do Raspela...

64

6. recital – 2004. g. Nagrada publike – kajkavsko narječje

Valentina Šinjori, Novi Marof

KAM SU NAM BOKCE VUGNALI Z BISTRICE?

De pak su vezdaProcesijeSiromačekof duhom i siročekofBez prstofBez nogiNa krvavi koleniKlakastiBez nosiPraznih glaviVu kojima sam nešče jeVužgal jočiKak krese pred VuzemKrmežljiveJoči z kojih se plakati nigdar ne bilo moči Na canjki zmočena tela na kamenuVu gnili obujkiBokčije telaBokčije duhaŽeneStrganih znuternjiČelaveKaj decu su spukati daleZo sebe s hrđavemi špiclini stare jembrole I se su rušile sveceV bolu neljudskomu betegu živinskomu Kak živinče se človek pati.Odnavek.Mati

Neje ih vre na mrzlomu kamenuZ rokami naprej ( koji su roke imeli) pred cerkvu vu Bistrici De pak su vezda?Kaj ovo je svet bez bokci?

Mati, ti još ih vidiš vu kmiciČuješ im dihanjePlaziju na koleni kak slekuti blediTebi se rediTenje bokcof vupirati vupaju

66

Dalko od svetlobe denjeDalko od procesijiDalko od velikih rečiKak i predi tristo letI predi petsto letKak da bokčija im vu gene je zapisana od velike bune AD 1573.

Bokci bistrički sekdanjiŠte zna čiju pokoru svemirsku odelavaju

I vu časku gIuhomu da bregi i trave tak i senje i zvezde na tren zaspiju Z Lunini nežni nežni prsteki ti si ih, Mati, zibaš Tam de najbole ih boliDe život krvavo ih pluje.Se generacije bokcof(a videti ih je kak vo skritomu pismu Božjemu Zmedi redof živlenjaPred cerkvu vu Bistrici)Na jeziku bokčijeBez misli bez rečiProjsijuMir v jači postiha im puhnešstiha stiha stiha im šepčeš:Se vidi vas Mati.

Vu nevidlivomu svojemu špitaluDe saka bol mine ona vas vrači i draga.

Se su nam bokce vugnali z Bistrice, Mati,Vmeknali da bi gospoda duhaI tela gospodaVu lepoti i svetIu mogla Tebi na Kalvariji popevati Za život falitiI mirno spati.

67

6. recital – 2004. g. Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Biserka Težački, Turčin

KRIST NA ŽALU

IDa sam trn u Tvojoj kruni pa da kap krvi upijem, snivala bih jutro. Da mi je ocat iz spužve usrknuti, milosti žeđala ne bih. Ovako bačeni kamen kao katapult vraćam; nokat zariven u srce jarošću oblijevam. Krijesnicama mi naprtnjaču napuni, da zidove uzmognem smirnom pomazati, kada već moram kosturu sluga biti i salom sapeta ljubiti grob.

III

Uporno pokušavam more u rupicu na žalu preliti. Rupica se otima. Potom je začepljujem oblutkom jer se uvjerenosti u izvjesnost čuda lišiti ne mogu. Ti me šumovima palmina lišća smiruješ. Zabludama me, ili ludilu, otimaš! Prenuća su dragocjena. Živac me u primozgu na Knjigu upozorava; između njenih redaka naziru se tri Dječakova prsta, u nespoznatljivost uperena.

XVI

Ljubiteljica sam grafita, labirinta i Babilonske kule.Ipak začepljujem nos pred smradom lijesa. Povremeno koristim vodicu za zube - da mi se dah ne pokvari. Nodokučujem nesklonost neba savršenstvu rose, ustrajnosti oblaka. Stoga izravnaj polugu moga pogleda; budi Alfa i Omega raspršenosti, obuzdaj rasipnost čuvstva. Sapni me u jaram vretena, da od ovčjeg runa ruho pravim za malene.

XVID

Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže! Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!

68


Petar Vulić, Split

LJUVENA SVITLOS TVA V TMI MOJIJEH DNI

Gdi najdem cvitje mukah mojijeh ke vsigdar vžiže mnozimi pjesni zvišeno v suzami sliposti vsijeh ufanje sega; gnjiv grihov duš vsih

Odzgori jezdi vse čto vapijemTve ličce ma tma ište - vziva satvori z nebesi ljuvezni svojej smart ma, gdino hoć Premilostiva

Gospoj. Tve blažene slišah vse slave i zovih joščce v Tve ime uzdihaje Cvit ot rožic i ures 'e ličce Tvema smart svemoga ne hoti ništar slaje

69

Na 5. recitalu po prvi put kao gosti sudjeluju srednjoškolski kolege Josipa Ozimca.Prigodom 7. recitala, školski kolega Josipa Ozimca Nikola Maričić napisao je stihove:

PONOVNO U MARIJI BISTRICI

Opet smo tu gdje svojom svetom rukoms Alojzijem Blaženim GOSPA CRNA molitvom krunice – zrnom do zrna – blagoslov prosiplje nad pobožnim pukom.

Zvonjava zvona do neba se diže iz Gospina hrama. Nestaje tama iz brojnih duša. Jer svjetlost sama,božanska svjetlost u njima se niže.

JOŽI OZIMCU u čase ove lijepestigoše drugari iz mladih dana. Njegove pjesme nek budu im hrana, pjesme o njemu dušu im krijepe.

Recital sedmi upravo stiže,a sjećanja naša nikako ne blijede. Zakoni mijena i za nas vrijede, opet smo za godinu konačnosti bliže.

Ali ništa zato, jer opet smo tugdje živa vjera u vječnost ljepotei ovozemaljske snaži nam živote– i na živoj javi, a ne samo u snu.

Mala Subotica, 2005.

70


Vinko Hasnek, Belovar

ZEMALSKE POTUVANJE

Vu ime Božje idem k Bogui k Tebe Marijav čkomine stiha z noge na nogu

Zname da ima tjeh ki su betežnii svoje peljame poradi njih i sebei zvračeni ideju skup z namiPeljame poradi tjeh ki posipavleju prah po lističje tere mecaz vetrem ki svrži canjkapo zemaljskem raslinju

Vu ime Božje idem k Bogui k Tebe Marijav čkomine stiha z noge na nogu

71



NAJTI SVOJU GORU

napeljavaneja kak i neznajouč

idem huodamiščem svoju goru

če zakesnila nijesemkosti več mi jesou prfke i dodošlekak sama ljuknica na ljuknice

hijeklja cajt svoje špice i šlingei vujnje me oblačii nesim tou cajtovu obleku

a vu mene kak da me sse trga i reznašana zapat na sever i sikojkam

i mota me vrti i nesi te durcuk na šteri sem oblijekla črni dougi koput

el me on topiil me brani kak moja skrivalnica

nekak stra me je i pogledati sea vidim se onak z dalka dalkai niš slična nijesam one šteru sam si zamišljala

one šteru mislila sam da znam

s kijem se ve to trebam statikoga to ve videtidua sem ja sama sebe

el tak strajnskaod gda tak drugačkael kriva el prava

el to tak od navijek a da ni vidla se nijesemel ni znala se nijesema nišče mi nije rekel i pokazal – to si ti –

el nije štelel nije znalil nije mogelel nijesem dala govoritiil me se nije mogle najtiel nijesem dala k sebeel sem se skrivala

morti i od sebe vu črnem koputuili sem sama iskala pout

72

čovek sam treba najti svoju gorute kamen uoštri če i do krvi srca boleči il vu mehenu zarasel lijene skriveči

i na guorskem mou licu prečitatidua svuoj oče bitisam do kraja muora iti

73



JEZUŠUOVA SUOZA

Spretrgel je veter svuoju popiefku.

Spregrmeli su jahalci apuokalipse. Tiči su spuocureli z gniezd,a veter je zgasel f detuonacije.

I žmefki dežđ se zružđil na zemlu.

Buombaš samehmuorilec razneselje spuotruošene živlejne.Gduo more fstaviti zakurblane gnieve.

Mater je stiha zaprla vrata.

I dok je črez obluok gledielaželieznu touču kaj zatira se do dnaz stisnutuoga serca skuoturacala se ruosa.

I Jezuš je zasuozil f materine suoze.

74


Milena Mikuš, Marija Bistrica

KRIŽEC

V glibinu blataglavu je pognul.Pud korakem teškemiskal iskuplejne.Nadu mi dalrouku moju čekal.Križec na poutu?Ma nije pravi…Ili?Oči mučiju.V Boga glediju?V blatu svetle iščeju?G zemlice se liene prigibaju…

Križec se plače…Vu rouke me primi!Puglej me!Pravi sam križec! za te trpim!

Digni me s poda! Svetle sam vu kmice!

Videti me nečeš! To kalvarija je tvoja! Za pleča te tiščim! I kosti pritiščem!

Digni me s poda! Svetle sam vu kmice!

75



JUTROM PREMA ISTOKU

Pomahnitali vjetrovi ljušte drveće snova u spiralama. Kao nož jabuku.

Sutonom prema zapadu.

Igličaste kiše potapaju gnijezda divljih grlica na smrekama u matematički preciznim krivuljama slobodnog pada kapi i kapljica.

Pustoš goleti u očima.

Divlji golubovi šćućureni u zavjetrinama. Čuvari nad krhotinama razbijenog zrcala.

U staklu se zrcali ono nešto tamno tamo u sjeni raspukle vrbe.

Duša je ogoljena. Bez korijena.

Savija se štap stare Josipei vjetar je prelama. Zemlja je doziva.

Nebo je tamno, u granulama.

A radio neumoljivo tamduma narodnjake i crnjake u još nezamućene bistrine pojila i reprogramira naše urođene matrice ljudskoga. Ostaje tek ljuštura.

U potrazi za Svjetlom otvara se Golgota svakodnevnog raspinjanja.

A mi kao agave iz kojih vjetrovi nastoje istisnuti kap soka, nadanja.

Jutro me nalazi u tjeskobnoj potrazi s odškrinutom Biblijom u ruci.

Kamo krenuti. Gdje tražiti. Ne znam.

Ali jutrom uvijek prema istoku. Prema Svjetlu.

76

Prema Izvoru.

77


Janko Crljenica, Marčana

OGANJ MOJE DUŠE

Čuda je lit pasalo,kad su te legli u veturu, kada su te skalali,u crnu kamaru škuru.

Reka san ti zbogom, besidu mi nisi tornala, trepnula nisi okom, blida si drito ležala.

Oči su tvoje, majko, oganj moje duše, plamik ki vječno gori, vitar ki vajka puše.

Ustala si garofula, ka dušu moju kiti, dok bude života i mene, s manon ćeš vajka biti.

79


Zdenka Maltar, Novi Marof

NA MIGICA SOUL

(autisti na plaživ mesecu Malomešnjaku)

Na posletku leta koplju se v pličini,lakomi ftiči bieli i oni, samehni,zaklejeni v slanost kak brodi v glibini,ti čimpresi drobni, zvihrom raščehnjeni.

Porijeni vuse črez migice rišu,farbe zlatosvetla, to sonce ftopljeno,stiha v sebi, hižniki teg svieta dišu,na posletku leta tak je jako zdeno.

Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi dej,denem se vu kamen, sam me naj pehati,luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,narišem ti sebe, vse kaj morem dati.

Na posletku leta koplju se v pličini, mokra, z migici soul, sceđa se v oblake,daleko od nas, prevrjeni v samini, kak na vetru trieska, pozablene flake.

__________________________migice = trepavicesoul = morska sol, engl. soul = duša

80


Tomislav Ribić, Varaždin

LAPIS INFERNALIS

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesrečačrni ajngeli z luke su sploviliharpunima lubav vmorilitu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, cucek tu ne kroči

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušdaj mi snage, daj mi močigda brezglavo telo temu ceste kročivu zplesnivelog oklopa kmicivu požiraku, vu klunu črnega ftiča(o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesreča)i sto glasov vu sebi čujemi sto norih misli vu glavi kujemdemoni su doplezili, zube smrti kezilimisli bistroj grozilireči trde kamene metalisako rano odprlitrnjem me okrunili

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš o lubav, o sreča, se oko mene nesreča črni ajngeli z luke su splovili misel ludsku vmorili tu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, ni tat tu več ne kroči

81



ČKOMINA

Gda se zduojdu misli i začme praznina...

zmarisal ga je se po spiskusie je bil... bil je ajnc a - sie plaf...

(pak) f klinču z kmicu f ringu z živlejnem.

Misel bluodi. Praf naj mu buodi.Of meč bu trajal onuolike rundi kuliketi On gore dosuodi...

A ščrbave proleće je ražnierale Nike-ice. Niš ni spravlene. Ni ring ni žnuore ni kamere...

Traka je skuosana-zguožvana.

Zguožvan je naš frtalček neba i spreličen tak da si več ni ni sličen. Ma kajgot. Sigde bituon sigde druot.

Niemaš kam. Gda se zduojdu misli i začme praznina…

brazda spreruovanaja i suoza f ruopčec zmužlana...

i f ime Oca... i Sina... i... Čkomina.

83


Anita Šalec, Oroslavje

MORTI BUŠ JOŠ STIGEL

Sem domači kruh bila spekla.Cela hiža je zadišala.Mislila sem...bile bi lepe da sme vsi skuppri froštuku.Rudi... veseli... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Dečec je napravil hižicu za ftičeke. Tak ju je lepe scinfral. Je, bogec, štel bi mu to pomogel na drve deti. Bil je tak vesel... sav se zadihal... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Sused je f polju tranik pokosil. Je prosil bi mu pomogli pobrati. Počele se fest buriti... Bil je strahu da nebu zmokle... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Deca su se tak radovala.Bili su kak stekli.Sem im obečala da pemovsi skup na Bistricu,na proščenje.Medenjake bume kupili.Bili su tak lepi f svetečnjoj obleki… Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Babica je bučnicu spekla.Je zvala da bi došli.Plakala se...Dedek je, veli, fest oslabel...

84

kak da se dedošel...Decu bi štel videti... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Vučitelica je malu pofalila.Tak je lepe pesmicunafčila govoriti!Peticu je dobila!Celi se dan pred špigljem prenavljala…Se nije mogla ščakati daju buš čul... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Bila je tak lepa večer.Mirna, dišeča.Sem deku prestrla pod šljivu,spred hiže.Sem štela da bi vsi skupkrunicu zmolili... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.

Cajti su prešli. Tak brze letiju... Nije mi žal.Vse ih imam. Pri srcu ih nosim. Znutra me grijeju.

A ti...Zdej gda si največ zmučen i pospan,zadnji su ti časi da se zbudiš.Morti buš još stigelzgrabiti od živlenjanekaj kaj zbiljam vredi.

Kak?

Ne znam.Nit me nije briga.Ja već nemam cajta.Moram iti.

85


Biserka Težački-Kekić, Turčin

''EVO, ČlNIM SVE NOVO''

Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže! Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!

***„Evo, činim sve novo.“ Razabirem da bih morala promijeniti potpetice, gaziti po mekanim đonovima. Donekle uspijevam odjenuti toplu odjeću kada mi rebra ukoči mraz. No razaznajem na koji me vjetar upućuješ - da pomoću njega slovo oplodim. „Milost je riječ i riječ je milost“, čujem Tvoj glas kada pred papirom novi pokret prstom pravim.

***Među obiljem mrvica koje vrapci od nas traže; među cementom i pijeskom što na gradnju hranilišta čeka, razmrvljena zdanja kroz prste puštam. Ostaci kula u zraku? Kada se sumrak stabala uhvati, čvrste me sjene vabe. U ponekoj sjeni mjesec se nađe, pa ga u srcoliku zdjelicu pohranim i njime izjutra rasutost slijepim.

***Korijenje je kao čelik čvrsto, no u niske je spleteno isamu srž zemlje obavija, a opet odsjaj njegov i nebo dotiče, pa se sa zvijezdama i s mjesecom miješa. A iz moga grla krik se prolama, dostatno mračan da ga svemir u ništavost satre. Da svetu spregu dokučim; u karici njenoj da se skrasim, daj mi, Cjeloviti!

***Opisu izmičeš: riječ je jarčev skok, stih je nagli kašalj, pjesma štrcaj vode. Nedohvatan si jutru kada plan oblikuje, danu što svemir mjeri, večeri koja dnevnik ispisuje. Nedokučivo velik, ipak neobičnosveprisutan jesi.

86


Marija Maretić, Žminj

MATERINE BESIDE

kako minjuputila me matisinkotriba slušatine krestine slipitivajka z lipinčeš čud učinitiku rabipasaj prikoi zamučiod delane bižinosi krijancijuvani i u hižiufaj se u Bogane kuniče bitiplačenisvi računiod jutrado sutravajk svejenovrtilo sematerino vrtenoskroz jenovuho unutraskroz drugo vanslušala san predikuz dana u danBog je pomilujviše je nivrteno besidjoš vajk se vrti

__________________________________vajka = uvijek, minju = malenu, kresti = ukrasti, slipiti = varati, čud = mnogo, ku rabi = ako treba pasaj = prođi, zamuči = umukni, biži = bježi,krijancija = poštovanje

88

GANUĆE I ZANOS PJESNIČKE RIJEČI

U životu svakodnevno se događaju stvari obične i neobične, ali i te neobične ponavljanjem postaju izlizane, nerijetko banalne. Neki će, pak, tobože "mudri" ljudi, neobičnosti zvati suplementom, dodatkom običnosti, i nerijetko poradi bogtepitaj koje i kakve dramatičnosti i – perpetuum mobile. No, istini za volju, treba reći da se barem trunak toga perpetuum mobile ogleda ako igdje, a ono u pjesništvu, prem oni nisu mislili na to. Običnom čovjeku, naime, pjesnikovanje oli pjesničko "umovanje" u razmišljanju o svakodnevnim brigama zasigurno nije ni nakraj pameti.

Kao nerijetko koja čovjekova djelatnost istinsko pjesništvo je, dakako u rijetkih, fikcionalna djelatnost, onkraj svakodnevnih gacanja po blatu življenja. Pjesnička riječ, njezina "tvrdokornost i tvrdoglavost", njezina persistencija, prema svemu ružnom izvan svojega svijeta jest stalno razorna, a razorna je zato što se nikakvim opačinama ne može obesmrtiti. I tu je, u tom perpetuiranju sebe same, naime svoje poetike, onaj prije spomenuti dijelak onoga što bismo mogli nazvati perpetuum mobile.

Premda je na natječaj za 9. recital "Josip Ozimec" pristiglo manje pjesničkih radova nego prijašnjih godina, opća je ocjena ocjenjivačkoga stručnog suda da su oni u književnoestetskom pogledu - kad je riječ o pjesništvu na standardu i oba supstandardna idioma: kajkavskom i čakavskom - dosad jedni od najboljih. Dakako, potrebno je, i red je, istaknuti osobite individualnosti. Tu prije svega mislim na cijeli set kajkavskih pjesama (Med lilijah, Žoltar gacovum listju, Tvega joka noč, Ar zebrali sme brieg) pristiglih na natječaj pod šifrom Boži volek (što je jedan od naziva za kukčića crvene ili žute boje s crnim pjegama, poznatog i pod drugim imenima: bubamara, božja ovčica, itd., Coccinela septempunctata). Jezično izgrađena u duhu kajkavskoga književnoga jezika, formalno dotjerana ili u sonetnoj ili slobodnoj formi, s izrazitim osjećajem za ritam – čas usporen, čas vratolomno ubrzan, s osjećajem punim emotivna naboja, obično depresivnoga, u interpolacijskim oli inverznim stihovnim sklopovima u kojima se glože bivša erotizirana žudnja i spoznajno naknadna, bezgranično tragična osama poslije svega (Hudo me vgrizla tvega joka noč,/ glibina čkomenja kak voda zdena), izbrušene stilizacije s funkcionalnim "upadima" iz dragog jezičnog sustava (postela biela, čitaba dijačka "suicid mors"). Autoričin Boži volek frrr s vapajima (istaknutima italikom!) (Piknja, piknjica, /vuz veter il vetra spram, / Boži volek frrr.../ Povej mi, kaj v žitku tem / baš vse je bilo zgub. /.../ Povej, al je bilo moči kak / terh z tveh pleči preklasti nam?) – tek jedna je od njezinih transformacija osjećaja tragična ganuća, kojih je i inače njezina poezija prepuna. U svakom slučaju, u književnoestetskom pogledu kajkavska poezija Zdenke Maltar pravo je otkriće.

U drugom primjeru, pjesnikinja će iz cjelokupne biosfere izreducirati svoj pjesnički izričaj na samo jedan stožerni podatak (Mudno cajt prehaja / Pod drevom petstoletnim), gradeći oko njega opulenciju (izobilje) koja se u završnoj ekstazi erotizira i erotiziranjem skončava. Ekstaza kao vrhunac zanosa i u zanosnu vrhuncu metaforička naznaka klice buduće izgubljenosti: Kipec vu zeleno beloj klajdi,/ Napirlitana mladenka,/ Gizdava

89

devojka./ Se zdopali./ Drevo začarobiralo./ Drevo zelo / I dušu i telo. (Željka Skledar, Lipanjska lepa lipa).

U nekih autora, pak, nastupa aluzivna zagonetnost. Koja, naslovom, pogotovo tekstom, namah raskoli se aluzivno bude upućena barem na dvoje. Od toga dvojega iznjedruju se misli koje bi, recepcijski mislim, da zaustave dah, toliko su naime prožete onom vrstom običaja i egzistencijalne žestine da čitatelju uvjetuju položaj iz kojeg je teško izaći. Jer ta autoričina riječ, umanjenica i umiljenica škrinjica (koja je u naš kajkavski došla iz kasnolatinskoga) s jedne je strane u običnom leksiku značenjski: sanduk, obično ukrašen, i za pohranu raznih stvari, a s druge je strane: sanduk za umrle, što je onda mrtvačka škrinja. U autoričinoj pjesmi, koja zapravo iz ovodobnosti/sadašnjosti izvidnički razmatra ne ono što bi se moglo zgoditi, nego prije svega ono što se je već dogodilo, iz te škrinjice izbija, prije svega, egzistencijalni strah odrastanja (stra me gda se bou jempout otprla prazna škrinja/ i s puojnjavou pokrita), misaono-refleksivni prepletaj genealoškoga (dedek) kristološkoga (Pomoć je naša u imenu Gospodnjem) i osobne stvarne i simbolične izgubljenosti (zgubili sme muoj zeleni svitrek/ nazaj iskat ga išli i našli ga) (Branka Jagić, Škrinjica).

Kao i obično, onih tamnih sjenki sveopće Ijudske bešćutnosti i osjećaja prolaznosti/praznine (Na suncu žamor prolaznika. Prolaznost u/ tračnicama tramvaja. Prazni pogledi zabijeni/ u zemlju koje nema. Marame, šeširi, betonska/ pokrivala./ Imitacije drveća, neba, oblaka) - ni ovaj put ne nedostaje. Ne nedostaje ni, situacijski nametnuta, spoznaja gubitka materinskog jezika koji se kao spoznajni teret ipak skrušeno nosi u sebi (Ne, neću pisati jezikom svojih predaka/ jer tada je sjenka preteška/ za zemlju kojom koračam bosonoga). Naime, pjesnikinja je već u uvodnom dijelu svoje pjesme na standardu unaprijed pripremila gnijezdo za vlastitu žestinu; njezin moto glasi: Betežni oblaki kilaviju se po nebu/ se je prevzela senca (Biserka Marečić, Otisak u zraku).

Još je možda izrazitiji osjećaj neumoljive prolaznosti u pjesnika na čakavskom izričaju. U njega će se, u njegovoj poeziji, alegorijski i s protegnućem metafora na cijelu pjesmu taj osjećaj neumoljive prolaznosti planetarno filtrirati između pretpakla (Limb) i boga podzemlja (Pluton): Ležimo tako u komoru mrtvi/ Jo i biša/ Iz zida i dasok./ Preci kargoju didinu/ Ovih don oni iz Limba i Plutona/ Žale mi se da hi ukinuše/ A jo, preci iz Limba i raja/ Gnjile daske, pisme i sumpreši/ Somo smo stvori u komori. (Ivo Jelinčić, Komora i jo). U istog je pjesnika sa sličnom motivacijom i temom, tek s ponešto izreducirana na dva lika (Ona i On) riječ o pjesmi Burjet na brudet.

Motivi i teme ovom zgodom izdvojenih pjesnika sudionika, dakako i onih drugih, uzborničenih, svih triju književnih izričaja, raznolikošću se protežu od zanosa marijabistričkim vjerskim obilježjima do široko iznijansirane depresivne egzistencijalne palete, što je i za ovogodišnji, 9. recital "Josip Ozimec" dobra podloga za prepoznavanje istinskih pjesničkih vrijednosti.

90

dr. sci. Ivo Kalinski

91



TVEGA JOKA NOČ(Jenoga Rožnjaka)

Hudo me vgrizla tvega joka noč, glibina čkomenja kak voda zdena, gda pod jobloki je veter ves vroč, cujngal bielo cvetje, svrž jasmena.

Vse dišobe, milovice, fletno smo potepli,živec se kamen strieščil v prah,v pipanju luči senje smo restepli,tief je Rožnjak mel tak grki žmah.

I na naši hiži dodrlo se vse,nekši su hlapi z gajnka strli glaži,furt cvili tve vižlje, kak gda nešči mre,a ja, zmikani sem plot na mertvi straži.

Povedam, zavlekle se tvega joka noči,med droptine postele črvive, ledvenica ledvena,od gda tebe nie, sam veter pohalosni koči,kusma bieli cviet jasmena.

92



ŠKRINJICA

na raskrižjou škrinjicu spazim moja je prepoznam jou

zagledel se vujnjou mesec i z svetlem svojijem otprl jou a vujnje dedove pripovesti i istine kat sme i išli z Bistrice

zgubili sme muoj zeleni svitreknazaj iskat ga išli i našli ga

i luči stesane za šporat potkuritii najnji moje prve črknje i broji i slove

i moužika dedovače sem se plakalazaigral je v gousli i rezsmejal meče zaspati nijesem štela vuspal mese z moužiku svojou

i ve me deda vuspala prebudile me sounce kak lampuš dnijevni

i vidim se dnijevni pra i pepelkak ga veter restepel

a zake je na pluot devene strašileel same vrane ot čučekof tira

rojši ne gledim strašila gledela boum vu travu prejk plota

al ona od kotačof blatneji povojženasirota kak da ima po pleči spisane disnice življejnjai ve kak da z blatne kalne vode glavu zdigavakak da i ona Bogu bi se pomolila

al cmoljavi dan baš niš i ne pita i ne čuje

ne ne ne nečou više misliti o semou tomou ve ovde meknouti se dek koraki mi nijesou veznouli vutem mordiščou

rojši boum gledela tam nazaj nazaj vu škrinjicu

93

al ve to po souncou f čist drugem svetlu škrinjica mi se otprla ja to stojim pret šumu

štera nije ni Striborova ni srebrena ta šuma ve je zelene rouke življejnja sproužila prama mene

male me stra da me ne pot svoje zelaod mala bojim se šume

vu strau zasvieti mi misel i zgovorim joupomoć je naša u imenu Gospodnjem

reširim oči i kouražne stroge gledim šumu pomislim el me se dobre čule kaj sem zgovorilašuma šumi nerazgovetne svoje riječi kaj veli

el zgnijezdti me vu se oče raspopijevala se i zakititi me oče i vu vesele kole svoje oče me f pomoč prizava boga Pana

nečou f šumu baš me brigačekam mesečove oke i koučijou mesečovudo škrinjice nek me peljaju

dek još vujnje neke je

stra me gda se bou jenpout otprla prazna škrinja i s puojnjavou pokrita

_________________________mordišče — rijetko (tekuće) blato

94


Željka Skledar, Zaprešić

LIPAJNSKA LEPA LIPA

Mudno cajt prehajaPod drevom petstoletnim.Boži znamenek.

Zmirom i znovič. Vživam žitek, Dišečine opulenciju.

Ni tega viharja, Ni te germlavine, To drevo ne vehne.

Kipec vu zeleno beloj klajdi, Napirlitana mladenka, Gizdava devojka.

Se zdopali. Drevo začarobiralo. Drevo zelo I dušu i telo.

____________________________________________________mudno – sporo; cajt - vrijeme; prehajati – prolaziti; zmirom – neprestano; znovič – ponovno; vživati – uživati; žitek – život;dišečina – miris; opulencija - bogatstvo, izobilje; viharje – vjetrometina;vehnuti – venuti; klajda – haljina; napirlitana - ukrašena, nakićena;začarobirano – začarano

95


Dragutin Kontak, Zagreb

PRED RESPELOM

Pred respelomljudi stojiju,klečiju,roke skup držiju,moliju ili mučiju.

Kaj misliju?

Je li iskrene molijuili same statieraju?Za griehe se kajejuili za javnost pozieraju?Radi reda su tuili stvarne veruju?Dušu širom otpirajuili se za Jezušom skrivaju?

Jezuš pak same muči, nikakef znak ne daje.

Gda prejdejuostane sam i misli:Nič se nije premenileod vremena gda su mene sodili.Pilati i Kaifei denes pravdu deliju,gaziju bokčiju,pred menu mučiju,kak farizeji se ponašaju.Križ su drugem na pleča hitili,sebe zlatem nakinđali.

Gda boju razmeli, slepci, da je zlatni križ najtežeši, da pod njem nemreš niti na Golgotu zijti.

96



OTISAK U ZRAKU

Betežni oblaki kilaviju se po nebu se je prevzela senca.

Ne, neću pisati jezikom svojih predakajer tada je sjenka preteškaza zemlju kojom koračam bosonoga.

Paris Hilton još uvijek je glavna vijest na naslovnicama. Sirota mala bogatašica.

Sjenka je duboka. U dubokoj sjeni, na uglu ulice, na uglu života, ispružena ruka prosjaka.Zadrhtala je ptica srca u grudima, zatalasalo se paperje sumraka. Kulise iluzija.

Na suncu žamor prolaznika. Prolaznost u tračnicama tramvaja. Prazni pogledi zabijeni u zemlju koje i nema. Marame, šeširi, betonska pokrivala. Imitacije drveća, neba, oblaka.

Plavi vilin konjic lebdi na žutom lokvanju. Ova je zemlja ranjiva. Skriva se od naših praznih pogleda, betonskih platoa i ograda u dubokim sjenkama stadiona i nebodera.

S prosjakove ruke zalepršala je pticai stopila se s prazninom beskraja tamo negdjegdje se spaja nebo i zemlja s pokrovomsvemira.

Ne, danas ne mogu pisati jezikom svojih predaka jer pretežak je otisak prazne prosjakove ruke u zraku za zemlju kojom koračam bosonoga.

Ja i prosjakova bestjelesna sjenka. Sjenka pripada vječnosti.

Tijelo pripada grobarima.

97


Ivo Jelinčić Mučito, Postira

KOMORA I JO

Ležimo tako u komori mrtviJo i bišaIz zida i dasôkPreci kargoju didinu

Ovih don oni iz Limba i Plutona Žale mi se da hi ukinušeA jo, preci iz Limba i raja Gnjile daske, pisme i sumpreši

Somo smo stvori u komori

98

10. recital – 2008. g. 1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje


ARH.ARIA

krvavi i skameni čovek Buoži kak v nulje vujnjske svetlosti vu sebe sviečou vužgi

ne odrveni ne zagori ne prekipi goutaš rieči

sega bolečoga se odreči

zlatnjakez starem krvavem flekem

kak biljek si imelf tomou rop

zoprala te vodadala ti život čist

Krist/al f srcou zasađen spran ti rop

ne odreči se tajnježivljejnje po pravde srca

ne odreči se pravicepo srcou življejnje

vulezni f te arh.tajnje

za mirakule vezda rezotpri se duša

čovek daruvana ti rieč

nek te s/pometii čuva i braninek te zne/rani kriepi nek teimaš joune zgubi jouživi jou

ne hrousti se sprotivljeni rušt mali vufajnje mira vu sebe nesi

ne križountaj z roukami pre/križaj se

99

mali kukec kukčeki popievaj svoje crk crk crkdomači mali črni šmrčekdruobni gregur same si

a ti če baš očeš boudi veliki Gregor kinđaj se s tuđem al Sam/sa/suobom

drugi sou oprali roukei pokuori se oklopnjakzapraf si naš sednievni zmrvljif-plastičnjak-

ve cajt je laži poharativu spoved ji deti

vut špigelj se poluknouti za riesnaj biti kuku kukusvuoj sout i f sramou imeti

cajt zlo i res/krijenaj se bojati svoja meta biti

ne buoj sezapopievaj istinske arief čast črnouga ti kruavu slavu črne Matere Marie

Maria Maria Tva je aleluja arh.aria

___________________________________________________arh.aria = arhaičan napjevkrist/al = Krist/ kristalmirakule = (miraculum) čudnovat događaj, čudo; vrsta srednjovjekovnog dramskog prikazatajnja, arh. tajnja = tajna, arhaične tajnes/pometi = opameti / pometi =opamećujezne/rani = ne izrani / rani = hranihrousti = kuražirušt = hruštkrižountaj = mlatarajpre/križaj = precrtaj, "poništi" / križaj (u duhovnom) = prekriži seres/krije = istina /razotkrije; krije = krije, skrivašmrček, gregur = mali crni kukac "skakavac"Gregor Sam/sa/suobom = veza: Gregor Samsa "Preobrazba" Franz Kafka; gregor sam sa sobom

15. 6. 1508. u Senju tiskani Marijini mirakuli…………………………………………………………………………………

15. 6. 2008.

100



NA GOURU

(Na dien 8. Malomešnjaka 2007. god.)

Vekomaj, z voskih stezah na Gouru,na kolenah, vu biela jutra, još speč,romareči, z temnih hostah vu zorju,tebe moleč, pesem stiha posipanu.

Trdajnke žulnate i mozle živleja,počkomaj, prestrli sme na jentar,znad joblaki gasle su zviezde droptene,z komena, tienki, žvrgulel je zvir.

Gda išli sme dimo, išla si za nami, z detecem v rokah, niežne kak materrasipala luč na trudne nam čase, a v kuruzišču krunila se jesen zriela.

I koraki su naši dukali vu noči,sikud, išla si za nami, po trnaci, sečah,z tobom išli sme kak da idu deca.

102


Sanja Damjan, Koprivnica

TRI SENJE

V hižici.Kuruzni žganci.Pogača.Klobasi za polne,zelje i krompera.Ocvirki.Prezvušta.Špeka.Luka.Hiža diši, zobi škripleju.Sega jega.

Robače. Fine gače. Lepe kravate. Mefke čarape. Suknje.Dučani puni vsega. Skupi kaputi. Glavni aduti. Cvetje, škampi i skupe ,,kočije".….

Bosi dečec na putu.Zamusikan.Ne zna za oca i mater.Ne zna za dišeče poplunei mefkoga kruha.Sedi.Z botom risa po zemli.Senje nedoteknjene.

103


Mirjana Mikulec, Oroslavje

TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI

Srpanjske vrućine, ustajalost maloga grada.Živim s mamom u mojoj i njenoj starosti.U drugome gradu, dovoljno daleko za povremene bjegove,pripremio si objed za mene, ušutkao bolest,umirio me hladovinom svoje sobe.Prži podnevno sunce. Vani nema ljudi, savršeno smo sretni.Gotovo drhteći od radosti susreta, vraćaš se svome domu.Dugačka cesta, vijugava bjelouška. Na raskršću kućau kojoj se za šankom ustrijelila mlada krčmarica.Na početku, u blatu, nekada su bile ciganske kuće,danas tko zna čije, okrečene bijelo, uz praznu asfaltnu cestu.Ni Cigana više nema. Nije li to znak oskudice?Na obzoru dvije crkve nadvisuju se tornjevima.U koloni trinaest kilometara dugoj, s jedne i druge strane,čekaju na pomoć besposlena rala i drljače. U daljinipod gorućim suncem, u auri prašine, baliraju slamu dva mladića.Dva su groblja odvojena, jedno do drugoga, zarasla u korov.Isprepletenih sudbina gledaju u nas grobne slike žena,mađarskih, hrvatskih, njemačkih. Tvoji roditelji.Tvoja kuća napuštena zjapi; kroz porušeni zid vidimo štednjak,možda još upotrebljiv, hodnik, vješalicu na vratima.Od nemoći sjedaš u travu, znaš da ništa ne možeš učiniti.Jednoga dana zatvorit će nas u staklenike i zalijevati po potrebi,zaključujemo, njive će cvjetati, rađati i umirati odvojeno od ljudi.Dok stojim, osjećam pod nogama tutanj zemlje,snažniji od ljubavnog zanosa, čujem krik kukaviceiz bilogorske šume što se prostire iza trinaestog kilometra,tamo gdje prestaje cesta i gdje žive oni koji nikamo nisu otišli.

104


Marija Kovač, Pula

KALAČEVA BALADA

Se oče, ča pasaju.va me gljedaju.

Nisan lipi ne dišin.Let, let većtotu visin.

Uz koloturuna kukici,znad štirni moje,na koj se leta broje.

Utisnuta nagrliću slovaK. i J. ihiljadu devesto pedeset i prva.

Voda spod mene,pipa uz mene.A ja suh, žejan i šup.Da mi se spušćat po lancuda zaneran.

Da se napijen, ohladin,okupan va zrcaluča se spod mene smiška,vabeć me nemoćna.

Usahle su ruki, ke bi razumelemoje mukii želje vele,pa da mi se eve rijaverani zacele.

106

kalač - kanta let - godineštirna - bunarpipa - slavinazanert - zaronitirijave - hrđaverani - ranezacele - zacijele, zarastu

Ususret velikom jubileju

Marija Bistrica mjesto je euharistijskih slavlja, onih koja se događaju u tišini karmela, onih koja okupljaju brojne vjernike u bazilici, do onih koja sabiru nepregledna mnoštva u crkvi na otvorenom. Marija Bistrica ide ususret velikom jubileju, svom 800-tom rođendanu. Bistrica se prvi puta spominje 1209. godine, stoga će ona sljedeće 2009. godine slaviti svoj veliki rođendan. Ljubavlju i darom brojnih vjernika, njihovim zlatom koje je sjajnije od zlata, izradili smo veliki koncelebracijski jubilejski kalež. On u sebi čuva zahvalnu molitvu i zahvalni dar mnogih znanih i neznanih koji su ovdje primili životne milosti. On čuva u sebi drame i radosti koje su životni putnici svakoga od nas. Kalež u svojoj simbolici progovara kroz čašu, križ i otvorenu knjigu. U toj otvorenoj knjizi nalazimo likove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Petar i Pavao utkani su na kalež jer su oni bili i prvotni zaštitnici bistričke župe. Dva su prizora iz njihova života koji su reljefno izraženi. Pavao susreće Krista pred Damaskom i postaje gorljivi navjestitelj, a Petar je prikazan u suzama kajanja zbog zataje Isusa. Nije li Bistrica upravo mjesto brojnih svijetlih trenutaka u kojima u naše živote prodire Ijepota naviještene Radosne Vijesti? Nije li Bistrica mjesto suza? Isplakanih i zatomljenih? Suza kajanja i suza radosti zbog Božjeg Milosrđa.

Na kaležu je i stilizirani lik Majke Božje Bistričke i uz njega panorama bistričke bazilike koja počiva na kamenčićima uzetim iz bistričkog okružja koji su i stariji od osamsto godina, a koja je nadsvođena dragim kamenčićima zahvale onih koji su kroz stoljeća svjedočili posebnu Božju prisutnost u ovoj maloj bistričkoj oazi mira.

Najmlađi kalež prije ovoga koji opisujem, a koji se čuva u bistričkom svetištu, iz 1935. je godine. Njega su darovali Zagrepčani uz svečanost krunjenja kipa Majke Božje Bistričke, a koju je predvodio tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer. Te krune su izrađene po uzoru na hrvatske kraljevske krune. Tada je na veličanstvenome euharistijskom slavlju zanosno propovijedao tadašnji nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac i izrekao sljedeće riječi:

"Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!"

Stoga je razumljivo da su te riječi našle svoje mjesto uz lik blaženog Alojzija Stepinca na ovom jubilejskom kaležu. Iz tih riječi izvire i onaj događaj koji će se ostvariti listopadske subote o stotoj obljetnici rođenja Alojzija Stepinca, kada je Mariju Bistricu pohodio veliki, blagopokojni papa

108

Ivan Pavao II., koji je nakon beatifikacije pohodio baziliku i rekao:"Odavno sam želio doći u ovo drago bistričko svetište."

Na kaležu su i simboli euharistije – žito i grožđe. Zašto? Marija Bistrica mjesto je najvećih euharistijskih sabiranja u domovini Hrvatskoj. Pamtimo posebno ono 1971. godine, kada je održan Marijanski kongres, zatim 1984. euharistijski kongres, te 1998. – beatifikacija Alojzija Stepinca.

vlč. Zlatko Koren, rektor Svetišta i župnik

___________________________________________________

109

Glasilo Svetišta Majke Božje Bistričke "Milosti puna", 2007. g., broj 41

110

Pogovor

Josipa Ozimca mještani Marije Bistrice poznavali su kao učitelja povijesti, no Ozimec osim što je bio kajkavski pjesnik, bio je i velik zaljubljenik u starine, koje je marljivo i s radošću prikupljao nadajući se da će jednog dana u Mariji Bistrici sazreti ideja za osnivanjem zavičajnog muzeja.

Nošeni njegovom idejom, povodom 6. recitala u Domu kulture otvaramo etnografsku izložbu pod nazivom "Zrnce europske baštine – pečat našeg podneblja", koja je bila dokaz da se u Mariji Bistrici i njezinim okolnim selima mogu pronaći vrijedni i sačuvani predmeti za formiranje etnografske zbirke našeg kraja. Zatim su slijedile izložbe starih zanata (licitari, lončari, drvene igračke), izložba starih fotografija Marije Bistrice iz arhiva fotografskog studija Foto video "Klik", izložba zidnjaka, koja je ponovno oduševila sve posjetitelje, izložba Tragom starih običaja; poveznica Krašić – Marija Bistrica – Lepoglava. Povodom 10. recitala postavlja se izložba slika čiji su motivi naši stari običaji, radovi na selu, izgled starog seoskog imanja, zanimljivi interijeri…

Vrlo dobra posjećenost i zanimanje za sve izložbe dokazuje potrebu za pronalaženjem odgovarajućeg prostora i osnivanjem zavičajnog muzeja, koji bi bio jedna atraktivna turistička ponuda za mnogobrojne putnike namjernike koji dolaze u Mariju Bistricu.

Slaveći naš mali jubilej, u ime organizatora Recitala Radija Marija Bistrica i suorganizatora Općinske knjižnice i čitaonice Marija Bistrica, Osnovne škole Marija Bistrica i Turističke zajednice Marija Bistrica, zahvaljujemo na podršci pokroviteljima: sadašnjem župniku Svetišta Majke Božje Bistričke vlč. Zlatku Korenu, nekadašnjem dugogodišnjem župniku msgr. Lovri Cindoriju, Općini Marija Bistrica, Krapinsko-zagorskoj županiji; sponzorima, medijskim pokroviteljima i tiskovinama. Zahvalnost dugujemo našim vjernim suradnicima: članovima Stručnog ocjenjivačkog suda, urednicima, likovnim urednicima, interpretatorima, glazbenim gostima. Posebnu zahvalnost dugujemo svim pjesnicima, koji su sudjelovali na dosadašnjim Recitalima.

Veliko hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi i realizaciji naših Recitala tijekom ovih deset godina i pridonijeli da se od početne ideje nekolicine zaljubljenika razvije kulturna manifestacija koja je saživjela sa Svetištem i Marijom Bistricom i našla svoje mjesto na kulturnoj karti Hrvatske i izvan nje.

U ime organizatora i suorganizatora

Mira Pižir

111

Sadržaj

Josip Ozimec, MOJA BISTRICA...............................................................................5Božica Pažur, SJEĆANJE NA PJESNIKA JOSIPA OZIMCA....................................7mr. sc. Denis Peričić, Vrutci intrigantne lirike ili: Jubilej otpočen vrsnoćom............11Iz Zbornika 1. recitala, 790. OBLJETNICA MARIJE BISTRICE.................................13Ivica Kutnjak, Pleškovec, POPEVKA MARIJE BISTRIČKE / POPEVKA OD KRUTOGA ŽIVLENJA.............................................................................................16Denis Peričić, Varaždin, POZOJ.............................................................................17Ivan Horvat Hlebinski, Zagreb, AVE MARIA............................................................18Josip Klapač, Marija Bistrica, ROMARSKA.............................................................19Iz Zbornika 2. recitala, dr. Tomislav Zdenko Tenšek, RELIGIOZNA ZNAČAJKA IZABRANIH PJESAMA ZA II. recital "JOSIP OZIMEC"...........................................20Anita Kolar, Donja Stubica, JAPINO SRCE.............................................................24Ivanka Kunić, Vidovec, MARIJINA SOZA....................................................................26Božena Filipan, Varaždinske Toplice, SIROMAŠKIM ROMAROM.........................27Ivica Jembrih, Čakovec, IMAM JA DOM.................................................................28Tomislav Ribić, Varaždin, JEZUŠ NA KRIŽANJU...................................................31Eva Kreber, Marija Bistrica, BISTRICO PREMILENA…..........................................32Slavko Fijačko, Koprivnica, VELIČAJNOST SVETA...............................................35Vinko Hasnek, Glavnica Donja, ČKOMEČOČUJNA REČ.......................................36Biserka Marečić, Kašina, KUOSTEJNUOF CVIET..................................................37Ivan Kutnjak, Lopatinec, BETEŽNI ANGELUS........................................................38Damir Kliček, Varaždin, AJNGEL JE OPAL............................................................39Mira Šincek, Varaždin, MATI IDEJU NA BISTRICU................................................40Iz Zbornika 5. recitala, msgr. Lovro Cindori, O PJESMAMA I PJESNICIMA...........42p. Vladimir Horvat, MARIJA BISTRICA – DUHOVNO I KULTURNOSREDIŠTE HRVATSKE..........................................................................................43Željko Funda, Varaždin, ON KAJ JE NEBIJUČI......................................................46Vladimir Korotaj, Varaždin, UTJEHA.......................................................................48Nadica Čizmek, Zagreb, BETEG.............................................................................49Milan Herceg, Sv. Ivan Žabno, DVORIŠČE............................................................50Ivan Kutnjak, Lopatinec, JUTRO, A PTICA GLASNIM KLJUNOM..........................52Zvjezdana Čagalj, Split, IZA SEBE..........................................................................53Vlasta Horvatić–Gmaz, PET GODINA PJESNIČKOG RECITALA JOSIP OZIMEC U MARIJI BISTRICI.......................................................................54Vinko Hasnek, Belovar, GENULI OD DOMA...........................................................57Branka Jagić, Velika Gorica, OČA...........................................................................59Biserka Marečić, Kašina, CINCI LANCI...................................................................60Valentina Šinjori, Novi Marof, KAM SU NAM BOGCE VUGNALI Z BISTRICE?.....62Biserka Težački, Turčin, KRIST NA ŽALU..............................................................64Petar Vulić, Split, LJUVENA SVITLOS TVA V TMI MOJIJEH DNI..........................65Nikola Maričić, PONOVO U MARIJI BISTRICI........................................................66Vinko Hasnek, Belovar, ZEMALSKE POTUVANJE................................................67Branka Jagić, Velika Gorica, NAJTI SVOJU GORU................................................68

113

Biserka Marečić, Kašina, JEZUŠUOVA SOUZA.....................................................70Milena Mikuš, Marija Bistrica, KRIŽEC....................................................................71Biserka Marečić, Kašina, JUTROM PREMA ISTOKU.............................................72Janko Crljenica, Marčana, OGANJ MOJE DUŠE....................................................74Zdenka Maltar, Novi Marof, NA MIGICA SOUL.......................................................75Tomislav Ribić, Varaždin, LAPIS INFERNALIS.......................................................76Biserka Marečić, Kašina, ČKOMINA.......................................................................78Anita Šalec, Oroslavje, MORTI BUŠ JOŠ STIGEL.................................................79Biserka Težački-Kekić, Turčin, ''EVO, ČINIM SVE NOVO''.....................................81Marija Maretić, Žminj, MATERINE BESIDE............................................................83dr. sci. Ivo Kalinski, GANUĆE I ZANOS PJESNIČKE RIJEČI……………………..84Zdenka Maltar, Novi Marof, TVEGA JOKA NOČ.....................................................86Branka Jagić, Velika Gorica, ŠKRINJICA................................................................87Željka Skledar, Zaprešić, LIPANJSKA LEPA LIPA..................................................89Dragutin Kontak, Zagreb, PRED RASPELOM........................................................90Biserka Marečić, Kašina, OTISAK U ZRAKU..........................................................91Ivo Jelinčić Mučito, Postira, KOMORA I JO.............................................................92Branka Jagić, Velika Gorica, ARH.ARIA....................................................................93Zdenka Maltar, Novi Marof, NA GOURU.................................................................96Sanja Damjan, Koprivnica, TRI SENJE...................................................................97Mirjana Mikulec, Oroslavje, TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI............................98Marija Kovač, Pula, KALAČEVA BALADA............................................................100vlč. Zlatko Koren, USUSRET VELIKOM JUBILEJU..............................................102Mira Pižir, POGOVOR...........................................................................................104

114

Pokrovitelji: Nacionalno Svetište MBB-e Krapinsko-zagorska županijaOpćina Marija Bistrica

Medijski pokrovitelji: Glas Koncila, Radio Marija, Radio Zlatar, RHZK, Radio Martin, Radio Križevci, Radio Megaton, Radio Ivanec, Radio Stubica, Radio Novi Marof, Radio Zelina, Radio Varaždin, Zagorski list, Časopis Kaj

Suorganizatori: Općinska knjižnica i čitaonica Marija BistricaOsnovna škola Marija BistricaTuristička zajednica Općine Marija Bistrica

Organizator: Radio Marija Bistrica

115

BIELE SEJNE

Documents

Transcript of BIELE SEJNE