Anđelika u novom svijetu

AAnnnnee ii SSeerrggee GGoolloonn

AANNĐĐEELLIIKKAA

0077..

AANNĐĐEELLIIKKAA UU NNOOVVOOMM SSVVIIJJEETTUU

SADRŽAJ

PRVI DIO: PRVI DANI ................................................................. 4

01. Karavana na nepoznatoj stazi ............................................................. 5 02. Anđelika razmatra svoju ljubav ∙ Domaća scena u šumi .......................... 15

03. Trenutna čarolija ∙ Nešto se kreće između lišća ..................................... 18 04. Susret sa kornjačom ∙ Prvi znak Irokeza ............................................... 20

05. Crkvena pjesma usred noći ................................................................. 25 06. "Demonka iz Akadije"......................................................................... 28 07. Napad kod Sakoosa ........................................................................... 29

08. Dolazak u Katarunk ∙ Doček grofa Loménie-Chamborda .......................... 37 09. Drskost poručnika Pont-Brianda ∙ Netko na Anđelikinom prozoru ............. 44

10. Anđelika ide u obranu svoje kobile Wallis ............................................. 48 11. Napeopounano zbog Anđelike postaje mokouchano ................................ 49 12. Svijetleće oči vrebaju Anđeliku u mraku ............................................... 58

13. "Srećom, naša tijela se slažu" ............................................................. 61 14. Anđelika sanja znakoviti san ∙ Peyrac razmišlja ..................................... 64

15. Požuda u dvorištu ∙ Korespondencija grofa Loménie-Chamborda.............. 66 16. Neugodnosti gospodina de Pont-Brianda ............................................... 71 17. Cantor, "veliki ratnik svoje vrste" ∙ Peyracovi osjećaji prema Honorini ...... 73

DRUGI DIO: IROKEZI .................................................................. 76

18. Razgovor sa Tahoutaguete, zamjenikom poglavice, Onoatageza .............. 77 19. "Ubit ću bijelu ženu" .......................................................................... 82

20. Anđelikin nestanak ............................................................................ 84 21. Florimondov bodež ∙ Opasnost vreba .................................................... 85 22. Outtake, poglavica Mohawka ∙ Razgovor o miru s Irokezima ................... 86

23. Pregovori u problemima zbog jednog djeteta ........................................ 91 24. Neočekivani posjet Irokeških poglavica................................................. 95

25. "Oni će otići" ..................................................................................... 98 26. Olupina na dnu oceana ....................................................................... 99 27. Swanissit, stari Seneka ...................................................................... 102

28. Sudbonosna noć u Katarunku ∙ Ozlijeđeni grof Peyrac ........................... 103 29. Anđelikin ogrtač spašava jedan život .................................................... 104

30. Čarobni dvoboj ................................................................................. 110 31. Obrana Katarunka ............................................................................. 112 32. Cijena krvi ........................................................................................ 114

33. Proročka vizija Irokeškog poglavice...................................................... 126 34. "Raspolaži, o Gospode, danima našeg života..." ..................................... 127

35. "Ona je mrtva" .................................................................................. 129

TREĆI DIO: WAPASS0U .............................................................. 131

36. Karavana očajnika ∙ Pojava Kuassi-Ba .................................................. 132

37. Gostoljubivost Wapassua, Srebrnog jezera ........................................... 134 38. Pripreme za zimu ∙ Savez s indijancima-metallaksima ............................ 137 39. Zloslutna Anđelikina proročanstva ∙ Ohrabrujuće ispovijedi ..................... 142

40. Ljubavno sklonište ............................................................................. 146 41. Snijeg ∙ Elói Macollét u svom vigvamu .................................................. 147

42. Život u zimi ..................................................................................... 149 43. Anđelika - novi brijač-kirurg ............................................................... 152

44. Anđelikini "Bezazleni" ......................................................................... 155 45. "Tuđinci" i "Pogibeljni" ........................................................................ 159 46. Dama sa Srebrnog jezera ................................................................... 161

47. Učenje autohtonog jezika ∙ Ljubavno posredovanje ............................... 163 48. Zaruke Elvire i Malapradea ∙ Mudra razmišljanja grofa Peyraca ................ 168

49. Odvažnost zavodljive sirene ................................................................ 170 50. Zagonetni dolazak poručnika Pont-Brianda ........................................... 173 51. Tajni planovi izaslanika ...................................................................... 177

52. Pont-Briand gubi glavu zbog Anđelike ................................................. 180 53. Ljubomora ∙ Pomirenje na "Otoku ljubavi" ............................................ 184

54. Anđelika iznenađena muževim odlaskom .............................................. 190 55. Peyrac i Florimond marširaju na snijegu ∙ Izazivanje

Anđelikinih neprijatelja....................................................................... 191

56. Noć ispovijesti između oca i sina ......................................................... 194 57. Pont-Briand bježi po snijegu ............................................................... 197

58. Očajničke objave Pont-Brianda ........................................................... 200 59. Angelica plače zbog muževljeve odsutnosti ........................................... 202 60. "Ubit ću svakoga tko pokuša da mi vas otme" ....................................... 206

61. Povratak Nicolasa Perrota ∙ Pripreme za noć Sveta tri kralja .................... 207 62. Prolazni kralj ∙ Podjela božićnih darova ................................................ 211

63. Božji dar .......................................................................................... 214 64. Anđelikin predosjećaj ......................................................................... 216

65. Traženje duhova ................................................................................ 217 66. Jezovito otkriće u noći Sveta tri kralja ∙ Nepodnošljiva napetost .............. 220

ČETVRTI DIO: PRIJETNJA ........................................................... 225

67. Elói Macollet otkriva bolesne Indijance ................................................. 226

68. Sumnja na maligne bolesti ∙ Padre Massérat, jezuíta .............................. 229 69. Smiješan incident, unatoč tragediji ...................................................... 231

70. Borba protiv bolesti ∙ Novi projekti - istraživanje Mississipija ................... 233 71. Anđelikina karizma na večerima u Wapassou ........................................ 238 72. Zabrinutost oca Masserata .................................................................. 240

73. Angelica demonstrira vještinu pucanja ∙ Nejasna razmatranja baruna d'Arrebousta .......................................................................... 242

74. Poruka Oca d'Orgevala grofu Loménie-Chambordu ................................ 247 75. Unutarnja muka Loménie-Chamborda .................................................. 250 76. Žrtvovanje konja ............................................................................... 252

77. Zastrašujuće otkriće grofa Loméniea .................................................... 253 78. Vizija sestre Madeleine ∙ Anđelika izbaci nepoželjne goste ....................... 256

79. Loménie i D'Arreboust razmišljaju o svojim grijesima prema Anđeliki ....... 258 80. Anđelika oprašta ∙ Grupe napuštaju utvrđenje∙ Izaslanici se

vratili u Quebec ................................................................................. 259

81. Anđelikin umor ∙ Bolest Overnjanina Covisa .......................................... 262 82. Novo iskušenje ∙ Goli Irokežani ........................................................... 265

83. Prijateljska gesta Irokeza ................................................................... 269 84. Angelica i njezina wampum ogrlica ...................................................... 272

PETI DIO: PROLJEĆE................................................................... 274

85. Honorina nasuprot Cantora ∙ Abenakisi i njihovi britanski zarobljenici ....... 275 86. Trijumfalni dolazak plaćenika .............................................................. 289 87. Nakon ljubavne ekstaze, planovi za novu ekspediciju ............................ 292

88. Anđelikina sreća i Peyracov strah: "Hrabro naprijed" .............................. 294

PRVI DIO

PRVI DANI

1.

KARAVANA NA NEPOZNATOJ STAZI

- Sad smo ipak zajedno!

Ta je misao salijetala Anđeliku. Da li je izvirala iz dubine njezine duše - u tom se trenutku osjećala nesposobnom za bilo kakvu misao - ili je to bio kakav vanjski prizvuk poput zujanja komaraca i muha, ne bi mogla reći. To se javljalo, gubilo,

ponovo dolazilo, nije popuštalo, nestajalo... - Sada smo ipak zajedno!... Usredotočivši svu svoju pažnju na to da održi hod svoga konja na strmenitoj stazi,

Anđelika nije pridavala osobito značenje toj misli. Sad smo zajedno!... Sad smo zajedno!... Ta se misao javljala jednom kao glas sumnje, jednom opet kao tvrdnja. Jedan je

glas imao prizvuk straha, drugi prizvuk radosti. I kroz sve to provlačio se stalno umoran korak njezinoga konja.

Mlada žena koja je toga jesenskoga dana prolazila na konju ispod rujnog javorova granja američke šume imala je na glavi veliki muški pusteni šešir sa zadjenutim perom, pod kojim se iskrile bistre oči poput izvorske vode. Da očuva svoju kosu

od prašine, prekrila ju je platnenom ženskom kapicom. Na nogama je imala jahaće čizme, koje su joj dopirale do koljena, a rado ih je posudio njezin sin

Cantor. Zbog snažnog stezanja rukama, koža je na uzdama bila mlaka i omekšala, a prsti na zglobovima ruku bijahu blijedi jer se stalno naprezala; da usmjeri konja ravno prema vrhu i spriječi da se ne osvrće prema dubokom zjalu prodoline koja

mu je bila s lijeve strane. Činilo se da ga mračna dubina i jeka privlače i plaše. Da li je bio uznemiren zbog provalije ili šuma gorske bujice koja je dražila njegovu

žeđ? Bila je to izdržljiva, krasna životiinja, koja je već na početku puta izgledala posve zbunjena zbog napornog hoda koji je morala izdržati. To je bilo sasvim razumljivo,

jer ništa manje nije odgovaralo plemenitom soju konja od tih krivudavih staza koje su se od doline vijugavo protezale, jedva raspoznavale među drvećem, gubile

preko sasušehih ledina ili močvara, nestajale u rijekama koje je trebalo satima gaziti kad bi šuma bila previše neprohodna; ili su prolazile vrhove, iznenadno

ponirale u ponore, kako biva s pješačkim stazama kojima prolazi čovjek kada želi stići najkraćim putem i pri tome ima posla samo sa svojim golim nogama, ali ne sa dragocjenim nogama jednoga konja. Staza kojom su prolazili bila je prekrivena

suhom i klizavom travom koja je bila izblijedjela od sunčane žege. Pod snažnim konjskim kopitima trava se svijala. Anđelika je čvrsto zadržavala konja, smirivala

ga i blagim pritiskom prisiljavala da ide naprijed. Sada ga je poznavala i nije se bojala da neće slušati kad ustreba. Konj će raditi ono što ona bude htjela, drugo je pitanje da li će ona navečer biti posve slomljena od silna naprezanja.

Sve su više odmicali i približavali se vrhu. Tamna udubina prodoline, obrubljena žutim, i rujnim krošnjama iznad vodopada, sve se više sužavala pri kraju te se

činilo da nestaje, iščezava između dviju sttmenitih strana, i naposljetku se pretvarala u neku vrstu platoa nad kojim je strujao lagani vjetar donoseći miris smole.

Anđelika duboko udahne. Pred njom se prostirala šuma četinjara. Borovi, plavetni cedri, u gustim redovima

isprepleli svoje granje. Smaragdno zelenilo i sinje plavetnilo prelijevalo se u tamnim i svijetlim nijansama, a vrhovi stabala bili ukrašeni bokorima, kitama i girlandama stvarajući neku vrstu čipkaste tapiserije - sa bezbroj zelenih tonova.

Opet se pojavilo kamenito tlo sa nazubljenim tvrdim škriljevcem po kome su konjska kopita zvučno udarala.

Anđelika popusti uzde i opusti koljena kojima je stezala slabine životinje. Misao se uporno vraćala s osvježavajućim daškom povjetarca. - Istina je, mi smo ipak zajedno!

Zastade, kao da se budi iza sna, i začu odjek te misli. Trgnu se, uspravi i pogledom preko karavana potraži jednu siluetu. Na čelu karavane jahao je on, grof Joffrey de Peyrac, veliki, vječiti putnik,

pustolov dvaju svjetova, čovjek tragične sudbine, koji je upoznao veličinu i bijedu, a sada jaše zamišljeno, stupa naprijed, a iza njega njegova četa; jaše zamišljeno,

s nekom uzvišenom neprisiljenošću, koja je katkada izgledala nesvjesna, ali uvijek sigurna. "Nikada nećemo proći ovuda", mislila bi često Anđelika kad bi se našla pred

kakvom zaprekom. "Joffrey ne bi smio..." A onda bi jedan za drugim, jahač za tragačem, nosač za jahačem, krenuli kroz

kakvu šikaru poput lovačkog psa, kroz kakvu sutjesku ili preko rijeke, nepoznate močvare, kroz nepoznatu goru nad koju se već spustio mrak. Prolazili bi, napredovali i na kraju našli izlaz, obalu, sklonište preko noći. Svaki bi

se put činilo kako je to nemoguće, a ipak bi uspjeli. Joffrey de P.eyrac nikada nije govorio o tim iznenađenjima. On ih je pripremao kao da se to samo po sebi

razumije. Anđelika se još uvijek pitala da li on zaista znae kamo ide, ili ih puki slučaj vodi u sretnu luku. Već su se bezbroj puta morali izgubiti, poginuti. Ali poginuo nije nitko. I nakon tri tjedna svi su se članovi te male karavane, koja je

posljednjih dana mjeseca rujna krenula iz Gouldsboroa, pomirili sa svojom sudbinom, izloženi, kao obluci valovima bujice, nesmiljenoj i nepreglednoj šumi,

preplanula lica, očaju okupanih žarkom svjetlošću, plavetnilom modrog neba koje se naziralo kroz čarobni kaleidoskop zelenila. Njihova je odjeća upijala opojne

mirise šume i jeseni, smole i malina. Na toplini pozne jeseni, u ranim jutarnjim satima, dizala se para iz jezera ostavljajući površinu blistavom i prozirnom, a pucketanje šumskih suharaka daleko se čulo.

Kad bi večernja svježina naglo i gotovo neočekivano nadošla, britka bi hladnoća najavljivala zimu, mada je bilo još mnogo zelenog drveća koje je istom počelo

žutjeti. Kao nekim čudom iskrslo bi tada zaklonjeno mjesto prikladno za logorovanje. Da rastjeraju komarce i šišmiše, zapalili bi vatre. S izvanrednom spretnošću Indijanci bi nasjekli među raslinstvom duge motke. Već nakon pola

sata mogli su se na čistini vidjeti zabodeni kolci koji su služili kao podloga za krov od brezovih ili od velikih brestovih kora koje su bile naslagane jedna do druge

poput crepova. U početku se Anđelika pitala kako su mogli za tako kratko vrijeme "dići" sa stabala te ploče od kora. Poslije je primijetila kako Joffrey de Peyrac šalje naprijed ekipu sa zadatkom da prokrčuje put, a kadšto i zacrtava, i da se

naposljetku pobrine za konačenje. Dogodilo bi se ponekad da nitko na dolazištu ne dočeka karavanu, ali bi onda, poput psa koji spretno pronađe kost, nekoliko ljudi

krenulo po tamnim zakucima šume da odande donesu naramke mahovine, ili bi opet odvaljivali kamenje s ulaza kakve spilje gdje bi našli skrovišta dobro snabdjeveno brestovim korama, koje su tu bile pripremljene za putnike, i kakvu

zalihu zakopanog kukuruza. To je bilo primitivno, ali sasvim dovoljno. Za tri bijele žene, Anđeliku, gospođu

Jonas, njezinu nećakinju i troje djece koja su bila s njima, podigao bi se platneni šator. Tlo bi prekrili jelovim granjem i medvjeđim krznom koje je služilo i za pokrivanje. U takvom skloništu bilo je toplo i dobro se spavalo, ukoliko čovjek nije

bio navikao na jastuke i perine, što se ne bi moglo reći za Anđeliku i njezinu kćerku čiji je pustolovni život upoznao neudobnija odmarališta.

Postojano lijepo vrijeme olakšavalo je putovanje. Barem nisu morali sušiti odjeću od kiše. Lov i ribarenje svake su im večeri pružali tečnu hranu s redovitim dodatkom dvopeka i slanine koja je donesena s "Gouldsboroa."

Kako su odmicali dani i tjedni, tako im je njihovo oprezno nastupanje postupno donosilo sve strašniji umor. Anđelika ga je posebno osjetila toga jutra kada su

kopita njenoga konja udarala po kamenitom tlu od čega se širila jeka. Činilo se da tu jeku pojačavaju siva debla borova i da to još više ističe nijemu šutnju koja je vladala na njihovu putu. Primijetila je da već nekoliko dana ne čuje Cantorovu

gitaru, ni vesele glasove Maupertuisa i Perrota, koji su međusobno dobacivali šale

i dijelili savjete. Svatko je išao bez riječi. Bila je to posljedica napora ili nagonsko lukavstvo ugroženih bića koja se na svakom koraku čuvaju ili nastoje da ništa ne misle. Ujutro je Honorina izrazila želju da jaše iza Anđelike. To je bilo prvi put

otkako su krenuli. Do tada je ona bila u društvu jahača koji su je rado pnihvatali jer ih je zabavljala. Čak su je Indijanci nosili na svojim zamazanim ramenima, a

ona bi s njima vodila, kako je mislila, vrlo zanimljiv razgovor. Danas je željela da bude sa svojom majkom. Anđelika je osjećala da spava oslonjena na njezina leđa... Pri opasnim prijelazima dijete je moglo skliznuti. Ali je

Honorina bila odgojena na konju, cijelo je svoje djetinjstvo prosanjala na konju jašući kroz šume, pa bi u snu nagonski stezala ruke oko majčina struka.

Staza se gubila na sivom pješčanom tlu, pokrivenom borovim iglicama, te se po toj baršunastoj podlozi gotovo nečujno stupalo. Dah disanja, škripa sedala i lagano frktanje konja, koji su se branili od muha, miješalo se s vjetrom što je

prodirao kroz šumu borova s jakim šumom koji je podsjećao na šum mora. Pojavilo se visoko drveće. Svjetlosiva uspravna stabla, visoko izrasla, rastrla su

široko granje s arhitektonskom savršenošću. Čovjek bi pomislio da ih je zasadila ljudska ruka. Neodoljivo se nametala misao na katedrale, na velike vrtove Ile-de Francea i Versaillesa.

To je bio vrt divlje prirode koji je nastao po surovoj volji vjetrova, tla i sitnih sjemenki, i kojim su toga dana, prvi put od njegova postanka, odjekivali konjski

koraci. Ponosni borovi Amerike promatrali su prolazak konja. Nikad ih prije nisu vidjeli.

Konji su udisali mirisnu svježinu. Osjećali su neobičnost ovog prvog susreta s divovima neistraženog svijeta, ali su, kao stvorenja plemenite engleske i irske krvi, svladavali svoje bojazni.

Iz krošnje jednog bora, padajući s grane na granu, dokotrljao se jedan od onih okruglih i nareskanih plodova rastvorenih poput lopoča i obloženih bijelom

smolom. Od tog šuma Anđelika zadrhta. Konj posrnu i Honorina se probudi. - Nije to ništa - majka će. To je rekla potiho. Sa stabala su ih promatrale vjeverice.

Prošao je gotovo jedan sat što su jahali između sivih kolona borova. Tlo se počelo blago naginjati prema dolini, ali je još uvijek bilo borova i jela. Što

su se više spuštali, javljale su se breze i jasike s lišćem još zelenim, te rujni brijestovi, mrki hrastovi s krupnim lišćem smeđe ili rumenkaste boje, zatim čitava simfonija javorova, kakve Anđelika još nikada nije vidjela. Oni su jeseni davali

njene najljepše tonove, od boje meda i staroga zlata pa sve do rujne boje. Malo prije nego što su zašli među rujno šumsko raslinje, s lijeve im se strane

ukazalo neizmjerno obzorje oivičeno tamnim planinama. Bile su to prve planine koje su na dugom putu ugledali. Premda im se činilo da su do sada stalno silazili i uzlazili, putnici su bili prešli od mora samo prostranu Peneplaineu, ispresijecanu

usjeklinama što su ih izrovali tokovi voda i jezera. Te planine nisu bile naročito visoke, ali ih je bilo mnogo i protezale su se u

beskonačnost u blagim, izduženim linijama, plavičastim i sivim, da bi se na kraju obzorja stopile sa lelujavom i njima sličnom maglenom masom koja se gubila pod nebeskim svodom. Odmah ispod njih pružala se dolina, ružičasta, pod lakom

maglenom koprenom. Bila je prostrana, tiha i spokojna, ali sasvim pusta. Pogled na taj krajolik, koji joj je odjednom dočarao razmjere svijeta u kome se

nalazila, posve je obuzeo Anđeliku. Bila je tako potresena kao da je nakon mnogih iluzija otkrila prave razmjere jednog gotovo neostvarivog pothvata. Pitala se da li je ikada drugdje bila, da li je ikada živjela među drugim svijetom, među drugim

ženama, na Dvoru, u Versaillesu; je li moguće da na svijetu ima bučnih i naseljenih gradova, velikih naroda, nesuzdržljivih i nemirnih nacija. To nije mogla

zamisliti. Ovdje je bilo kao u prvim danima stvaranja svijeta, iskonske nijeme materije: posvuda voda, zemlja, litice, oblaci i močvare, lišće i nebo. Za nju je sve bilo obavijeno šutnjom. Pala je zavjesa nad bučnom komedijom prošlosti, u kojoj

je proživjela svoju blistavu i osamljeničku sudbinu mlade žene, lijepe, poželjne i

ugrožene. To je bilo kao da se crveni kazališni zastor ponovo spustio, a iza njega se čuo smijeh, cerekanje i ogovaranje. Anđelika se trgla, uspravila u sedlu, obuzeta nekim mučnim osjećajem: Umalo što

nisam zaspala, glupo je to, mogla sam slomiti rebra i povući za sobom Honorinu. - Da nisi bolesna, Honorina, mila moja?

- Ne, mama. - Sve je tako rujno... Prolazili su kroz pravi grimiz, kroz šumu javorova koje je jesen zaodjela rujem od

vrha do dna. Opalo je lišće već stvorilo gusti sag na zemlji. U mnoštvu lišća jedva su se raspoznavala crna debla i granje koje je davalo ton cijelom tom šarenilu.

Pod raskošjem svjetlosti sve je dobivalo usijanu boju žeravice i rumenu prozračnost crkvenih prozora. Tri su crnobijele svrake drsko i pomamno skakutale s grane na granu kričeći iz svega glasa.

- Ah! To su svrake... a meni se učinilo da čujem glas gospođe de Montespan. Anđelika se stala slatko smijati. Gospođa de Montespan, njezina suparnica iz

Versaillesa, bila je daleko i sjećanje na nju činilo se kao uzbudljiv ružan san, kao prazna ljuska kakvog ploda koju možeš prstima smrviti. Dvor, ljubav kralja Luja XIV prema njoj, Anđeliki. Zastor se opet spustio. Sve je to bila prošlost. Daleko

sjećanje. A ispred nje pustoš i ovaj čovjek koga je ponovo našla. Trebalo je sve iznova početi.

Nešto slično osjetila je jednom kad je s Colinom Paturelom prolazila kroz pustinju Magreba: odvajanje od čitavog bića, kidanje sa vlastitom ličnošću. Ali to nije bilo

isto, jer onda je bježala iz pustinje, a Colin Paturel se našao na njezinom putu. Pustinja kroz koju mora danas proći nema kraja, i ona je vezana uz čovjeka koga ljubi. Sada su zajedno.

Ta misao u njoj i izvan nje iznenada ju je ispunila oprečnim osjećajima: smirenjem i nekom neizrecivom srećom, te ledenom i naglom jezom, kao kad

iznenadno ugledaš ponor pred sobom. Bilo joj je kao da ju je stresla groznica i svijest joj pomutila. Jeza je dolazila od onih riječi koje je ona nesvjesno izgovorila, kao da je rekla kako je "vezana" i kako "pustinji nikada nema kraja". Promatrala

je svoje ruke kojima je držala uzde i jasno ih je vidjela: bile su fine i duge, i mnogo ih je muškaraca već poljubilo ne upoznavši snagu koju su skrivale. Ta joj

je snaga, koju je tokom godina stjecala, omogućila da danas barata teškim oružjem, da miješa tijesto ili da žmika rublje prilikom napornih kućnih poslova, i da jaše hirovita konja. Bile su to čiste, prave njezine ruke, bez prstena, bez

ukrasa, njezine ruke! Anđelika je imala povjerenja u svoje ruke, najbolje njezine saveznice. No

svejedno se na časove osjećala umornom, slabom kao dijete. Kao da su joj srce i duh bili slomljeni. Osjetljiva do krajnosti, ona se smijala i plakala, smućivala zbog jedne riječi, radovala zbog druge, nesigurna, zbunjena i silno potištena bez ikakva

razloga - sve ju je to preplavilo kao što su tamo dolje, iznad doline, preplavili gusti oblaci čitav prostor i počeli prekrivati čisto nebo.

Sve je to nadošlo previše brzo. Sada je sve teklo previše sporo. Hitro i munjevito prošla je radost koju je osjetila onoga jutra kada je uzeo njenu ruku i pred svima rekao:

"Predstavljam vam svoju ženu, groficu de Peyrac." Zanosna, a bolna kao udar munje bila je njezina ushićenost u trenutku kada je

vidjela svoje žive sinove i osjetila njihovu prisutnost. Snažna i uabudljiva bila je radost one noći kada je njezino oporavljeno tijelo doživjelo zanos čežnje.

Kao da ju je tada bio zahvatio i uskomešao neki vrtlog, kao da ju je obilježio vreli pečat radosti, sreće i svu je prožeo. Ali se još nije mogla osloboditi svoje

nekadašnje ličnosti, one druge ličnosti, očeličene u teškoj patnji, ličnosti žene obilježene kraljevim žigom, žigom buntovnice. Zbog toga se ponekad osjećala usamljenom i udovicom, s istim onim raspoloženjima koja su se nekad javljala.

U takvim trenucima stvarnost bi je teško pogađala i ostavljala zbunjenu i začuđenu. - Ali to je činjenica. On je prisutan. Mi smo zajedno.

Radost se miješala sa strahom. Činilo joj se da će se onesvijestiti. Anđelika je više voljela polagano, usporeno razmišljanje, koje je odgovaralo

sporom i umornom hodu konja, nego vatreni i blistavi polet misli. Ne može se reći da je na ovom putu bilo opasnih prijelaza, ali je sve bilo neobično. Pažnja je uvijek bila budna, ali je misao dremuckala, bila neodređena, kao da se nije htjela vinuti

dalje od ove uske staze, od njenih vijuga i naglih padova, od njenih oznaka i mirisa; kao da nije htjela dalje od tih opipljivih i neposrednih oznaka kao što su

kamenčići, lišće, trava, koje je trebalo prijeći ili otkloniti, i od onoga što je bilo u njenoj neposrednoj blizini... a to znači ništa, ništa, i opet ništa u nedogled, samo šutnja i mrtva zemlja pod pokrovom šuštavog lišća.

- A ipak sam uvijek bila žive mašte - mislila je Anđelika. - Maštala sam... prenosila se u situacije i u tome tako uživala da sam se poslije toga vrlo teško prilagođivala

stvarnosti, različitoj... i često varljivoj. Ako počnem zamišljati da se iza ovog beskonačnog pirostranstva šume pruža ogromna i neprijateljska pustinja, već unaprijed ću svisnuti... Samo treba čekati i otkriti što uistinu znači ovaj kraj, i ne

misliti. Ah, to rumenilo!... - šaptala je Anđelika kimajući glavom. - Može li čovjek uopće zamisliti ovakvu veličanstvenost? Može li je samo u snu doživjeti? - mislila

je ona zanesena i privučena osjećajem nekog neodoljivog divljenja koje joj je pričinjalo gotovo nadnaravni užitak. Širila je oči, opijala se tim blistavim bojama

gdje su se svjetlo i sjena natjecali da i najblažim nijansama dadu sjaj dragulja. Na brončanoj pozadini šumskog raslinja pomiješanog sa crnim plodovima kupina, odakle se podizao mlaki zadah s mirisom murva i meda, razlilo se crvenilo, žutilo i

rumenilo. Anđeliki se pričinilo da se na obližnjem deblu nešto miče, i tada ugleda dva crna medvjedića koji su se uz stablo verali. Na pojavu konja okrenuše svoje

radoznale njuškice, živahne i bezazlene. Toliko su bili dražesni da je gotovo probudila Honorinu da joj ih pokaže. Ali je pomislila da majka medvjedica možda nije daleko. Pogledala je da li su joj u vreći

na sedlu pištolji koje joj je Joffrey bio dao. Daleko iza nje pojavio se konj gazde Jonasa pod gustim svodom rujnog raslinja.

Kao da su polegla pod teretom tog rujnog raslinja, leđa rošelskog urara nekako se zaoblila. Sigurno je i on napola spavao. Anđelika ga je promatrala kako prelazi preko puta posuta uvelim lišćem. Ako se medvjedica pokrene dolje u guštiku,

sigurno će se konji preplašiti. Ali se ništa nije dogodilo. Gazda Jonas je na svom konju prošao ispred nosa medvjedićima koji su pokazivali izvanredno zanimanje te

su svojim živahnim očicama slijedili tu apokaliptičku životinju koja je donjim dijelom, na četiri noge, sličila na pravog konja, dok je iz gornjeg dijela, na kojem je stajao nekakav crni čunj - medvjedi nisu znali da je to šešir - dopiralo glasno

hrkanje. Gazda Jonas i njegova žena bili su zamolili grofa de Peyraca da se smiju pridružiti

njegovoj ekspediciji jer nisu htjeli ostati u Gouldsborou. Sa svojom nećakinjom Elvirom, udovicom pekara, s njezina dva dječaka, oni su sačinjavali hugenotski dio karavane, a to znači prijatelje same Anđelike. Ostale, među kojima je bilo

Talijana, Nijemaca, Engleza, možda i Skota, ona je još slabo poznavala i nije ih dobro ni razlikovala. Sebe je prekoravala zbog tog nesnalaženja, koje nije bilo

njezina osobina, jer je uvijek pokazivala zanimanje za svoje bližnje, a to je bio uzrok da je brzo sklapala poznanstva. Ali bilo je to "ljudstvo" Peyraca, a ne njezino, te su i oni još uvijek bili suzdržljivi.

Iz skupine se uvijek odvajao samo kanadski divljačar Nikola Perrot, svemoćniji no ikad, koristan, nenadoknadiv, koji bi se uvijek u pravom trenutku pojavio i bio joj

na usluzi. Rado je išao pješice, tihim i istrajnim indijanskim korakom, s puškom prebačenom preko leđa i okrenutom. Često bi išao naprijed da označi put i pripremi konačište. Anđelika je stekla dojam da bi taj mladić, miran i zagonetan,

mogao učiniti da prihvati svaku stvar koje se plašila. Kad bi on doznao za njezine

misli, sigurno bi se jako začudio jer je njemu bilo sve jednostavno: stablo mu bijaše stablo, bilo rujno ili ne, rijeka mu bila rijeka, Indijanac - Indijanac. Brzo bi razabrao tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Prijatelj je bio prijatelj, neprijatelj -

neprijatelj, skalp je bio skalp, odmor za indijansku lulu napunjenu duhanom - najdivnija stvar na svijetu, a strelica u srcu najneugodnija.

U tome je bio jednostavan, a njegova je tajnovitost potjecala odatle što je poznavao neobične i čudnovate stvari. Toga on nije bio svjestan. Požalila je što joj nije u blizini. Bila bi ga pitala za naziv biljaka koje je viđala

pored staze. Neke su joj bile poznate, a neke opet nisu. Još bi ga pitala kako se prehranjuje konj u kraju gdje nema livada ni proplanaka, gdje je šumsko raslinje

samo šikara, uvelo lišće, opalo granje, gdje nema trave. Ona je naslućivala da ga to pitanje oko konja muči. On joj je već podrobno rastumačio da su u ovim krajevima rijeke jedini putovi za napredovanje, a mali indijanski kanui od brezove

kore, koje možeš prenijeti na glavi preko brzaca, pa ih onda ponovo porinuti u mirnu vodu, jedina sredstva za prijevoz. "Ali s konjima i ženama!..." govorio bi on

kimajući glavom. Grimizna šuma se svršavala između strmih litica, koje su se sve više sužavale praveći uzak prolaz. Ispred njih se pojavio vodopad, ali ovoga puta uspon nije bio težak.

Prije nego što će nastaviti put, Anđelika je zastala i okrenula se da pogleda članove karavane koji su jahali ili hodali pješice i jedan za drugim izlazili iz

usjekline kao iz kakve jame. Činilo se da su svi, pa i oni najmlađi, bili satrveni od napora i žege.

Mala djevojčica od tri godine, Honorina, spavala je obgrlivši rukama struk svoje majke. Na mjestu, gdje je dijete držalo naslonjenu glavu, Anđelika je osjećala topli i vlažni pritisak. Na toj jakoj vrućini, na suhom i treperavom zraku i

najneznatniji dodir bijaše joj gotovo nesnosan. Znoj je curkom curio niz njezina leđa i lijepio odjeću. Premda je nosila šešir sa

širokim obodom, vrat ju je bolio. Jedan čovjek iz karavane stiže do nje i prođe pozdravivši je rastreseno. Ni glave nije podigao, iza njegovih umornih koraka ostajao je trag prašine. Anđelika još

jednom pogleda. Nije vidjela Cantora pa se uznemirila zbog svojega mlađeg sina. Ljudi su prolazili jedan za drugim pognuti pod težinom tereta što su ga nosili na

leđima. Neki stranci, razgovarali su engleski. Prolazeći bacili bi brz pogled na mladu ženu koja je stajala na konju uz rub staze, ponekad bi pozdravili i odlazili dalje.

Promatrajući te ljude koje je grof de Peyrac bio izabrao da ga prate na njegovoj ekspediciji prema unutrašnjosti američkog kontinenta, Anđelika je u toku tri

tjedna doznala jedino da su po naravi šutljivi, surovi, izdržljivi na sve kušnje i silno privrženi svome vođi. Bilo je tu grubijana, i nije trebalo biti osobito pronicav pa shvatiti da je svaki skrivao neku tajnu. Ta vrst ljudi nije bila nepoznata

Anđeliki. Znala je i to da ih nije lako ukrotiti.

Ona će im kasnije pristupiti. Nastojanje oko jogunastog konja, briga za djevojčicu i nekoliko prijatelja hugenota, iziskivalo je napon svih njezinih snaga. Unatoč tome što je bila navikla na duga jahanja po šumama, brdima i dolinama,

bilo je trenutaka kada se uznemirivala. Nije mogla zaboraviti zabrinuti izraz svoga muža onda kad ga je bila zamolila da je povede, i počela je shvaćati. Avantura

koja ih je čekala, u unutrašnjosti, pokrajine Maine gdje je grof de Peyrac bio nakanio eksploatirati rudnike zlata i srebra - ta avantura, sada je to shvaćala, bit će bremenita nepredviđenim teškoćama, kao što je bila i ova staza kojom su već

nekoliko dana išli. Prolazili su i Indijanci, muškarci i žene, ostavljajući iza sebe u ugrijanom zraku

zadah divljači. Oni su se pridružili karavani kad je ova bila stigla do obala rijeke Penelscot. Pripadali su malenom plemenu abenakiškog naroda, Metallakima, koji su se nakon jedne trgovinske ekspedicije na obalama oceana vraćali na svoja

lovna područja, u blizini jezera Umbagog. Bojeći se susreta s Irokezima, okrutnim

i davnim neprijateljima, koji su za vrijeme ljeta često poduzimali ratničke pohode pustošeći njihovu zemlju, Metallaki su zamolili zaštitu grofa de Peyraca. Stigao je i gospodin Jonas, rošelski urar, držeći svoga konja za uzdu. Zaustavio se

skinuvši šešir. Brižljivo je obrisao kosu, onda. čelo, zatim naočale. - Uh, užasna je ova strmina! I još kažu da svaki dan moramo prijeći dvadeset

ovakvih! - Kako se osjeća vaša supruga? - Molio sam jednoga od ljudi da joj pomogne pri usponu. Bojao sam se da će moju

sirotu, samo ako posrne, samljeti, slapovi. Ah, evo ih! Prispjela je rošelska gospođa. Mladi Bretonac Yann Le Couennec, čovjek s

"Gouldsboroa", uslužno je vodio njezina konja. Gospođa Jonas je bila sva zajapurena, ali je pokazivala dobro raspoloženje. Do sada su oni hrabro izdržali sve tegobe nakon odluke da idu s grofom, a

gospođa Jonas, jaka i čila žena u pedesetoj, pokazala se kao izdržljiva jahačica. - Ovo je zamjena za moj dućanski sobičak u La Rochelleu - reče. Pripovijedala je

Anđeliki da je ona kao kći bogatog posjednika mladost provela živeći na selu. - Jeste li vidjeli Cantora? - upita Anđelika. - Da, on pomaže Elviri, koja nije tako dobra jahačica. Sirotica mala! Pitam se kako

joj je palo na pamet da nas prati u ovoj avanturi sa svoja dva sina, umjesto da je ostala u Gouldsborou. Istina, ona je naša nećaka i osim nas nema nikoga od

obitelji!... Cantor je izvirio na kraju usjekline i Anđelika osjeti ponos videći kršni lik toga

mladića koji je sigurnom rukom vodio konja na kojemu je jahala mlada žena grčevito se držeći, a s njome šestogodišnji dječačić. Elvira je izgledala prestrašena. Priznala je da joj zadaje strah buka vodopada.

Sada je spremna da nastavi put bez ičije pomoći. Zahvalila je uljudno Cantoru i upita ga nije li tko vidio njezina starijeg sina Barthelemyja koji je imao osam

godina. Anđelika je umiri. Barthelemy je naprijed s Florimondom koji vodi brigu o njemu, i dječak se od njega više ne odvaja. Skupina Rošeljana krenu. Dok su se udaljavali, Cantor ih je promatrao kimajući

glavom. - Da mene nije bilo, pitam se kako bi ova sirota žena bila prošla - reče s nekom

ljutinom u kojoj je bilo i sućuti. - Natovariti se ženama i djecom u jednoj karavani, to je ludost. To se ne odnosi na vas, majko... Vi ste žena moga oca, razumljivo je što nas vi pratite. Ali morate priznati da je putovanje s karavanom u nepoznat

kraj nešto drukčije od plesne priredbe u salonima Versaillesa. - Priznajem, Cantore, priznajem... - potvrdi Anđelika prikrivajući smiješak pred

uzbuđenim držanjem mladića - i divim se tvojoj izdržljivosti, jer ti ideš pješice s teškim teretom, dok mi, žene i djeca, jašemo. - Vičan sam tome! Nismo slabašna čeljad.

- Da nisi umoran od te strahovite žege? On se uspravi da pokaže kako ne osjeća ni najmanji umor. Anđelika je slutila da

se on pomalo pretvara. Jer u karavani su se i otporni ljudi katkada tužili na duljinu i tegobe puta. Primijetila je da je smršavio i da su kolobari osjenčali njegove bistre oči, iste zelene boje kao oči njegove majke. Ona se još jednom zapitala

zašto ih Joffrey prisiljava na ovaj gotovo neljudski put. Zar ih želi iskušati i saznati što može očekivati od koga? Dokazavši sebi da žene i djeca ni u čemu ne ometaju

njegove planove? Ili ga je čak neki skriveni razlog tjerao prema nekom cilju koji je Anđeliki još bio nepoznat? - A vi, majko, kako ste? Je li se ovaj konj i ovoga puta pokazao ćudljiv? - upita

Cantor sa smiješkom na ispucanim usnama. Stas mu je već bio kao u snažnog mladića, ali su pod naslagom prašine i znoja

crte njegova lica sačuvale djetinju mekoću. U tom golobradom i svježem licu Anđelika je prepoznala nekadašnjeg malog bucmastog paža koji je pjevao pred kraljicom u Versaillesu. Sada je željela da pomiluje njegovu kovrčastu kosu, da

mu se nježno nasmiješi i zagrli tog uskrslog sina, to pronađeno dijete koje je stajalo pred njom kao da je čudom oživjelo. Svladavala se da to ne učini, jer mladost je stidljiva u izražavanju osjećaja, a

nakon toliko godina rastanka, duša njezinoga sina bila joj je nepoznata. Čeznula je za danom kad će karavana konačno počinuti pod kakvim krovom i tu se smiriti.

Tada će nestati teškog umora i ona će se približiti svojima, okupiti oko sebe svoga muža i sinove te nastojati da ih bolje upozna u miru svakidašnjeg života. Činilo se da ih ovo putovanje još više udaljuje od nje. Svatko se morao boriti s

vlastitim teškoćama, uvijek u brizi da ne usporuje napredovanje. Ona odgovori Cantoru da je sve u redu. Činilo se da se Wallis urazumila, i sada je

sluša. - Bilo je previše naporno - reče Cantor zabrinuto. - Florimond i ja opazili smo da je ova životinja ćudljiva i nismo bili mirni kad smo vidjeli da ste je vi dobili. Mnogo

smo puta pomislili da će vas srušiti u koju provaliju i bojali se da vam neće uspjeti da je natjerate da prolazi preko opasnih mjesta.

- Smatrate li vi, draga djeco, da sam se dobro izvukla? - Jesi, jesi, zaista jesi - reče Cantor, izražavajući otvoreno svoje divljenje. - Vi ste izvrsna jahačica, majko!

- Hvala ti. Ti me ohrabruješ da nastavim svoj put, jer jutros mi se činilo da ću morati odustati. Jako je vruće.

- Hoćete li malo vode? - ponudi on uslužno. - Napunio sam pod slapom svoju tikvicu. Još je svježa.

- Ne, hvala, ali ću dati malo Hanorini. - Pa to nije teško. Ona spava - primijeti živo mladić povlačeći tikvicu koju joj je bio pružio. Začepi je i opet prikopča o svoj pojas.

- Ja idem naprijed. Kada prijeđemo ovu šumu, možemo opet naići na nov greben. Tu će biti težak prijelaz, pa ću morati pomoći sirotoj gospođi Elviri.

I proslijedi krupnim koracima. Anđelika vrati konja na stazu. Pogledom je pratila Cantora razmišljajući o tome kako je lijep mladić, kako se prema njoj pokazao uljudan i pažljiv te joj ne bi

trebalo mnogo da ga opet pridobije, ali je od nekog vremena opazila da ne voli Honorinu.

Ona uzdahnu i malko podiže glavu. Hoće li ona jednog dana imati smjelosti da o Honorini govori svojim već odraslim sinovima? Što će im reći?... Bilo bi posve prirodno da se ta dva velika dječaka

raspitaju o toj polusestri koju im je njihova majka dovela iz Staroga svijeta! Koji je ljubavnik njihove majke bio njezin otac? O tome će sigurno razmišljati.

Kako će reagirati u svom srcu doznavši za ta porazna otkrića? Što će misliti o svome ocu koji je oprostio i primio to dijete? Je li Honorina bila simbol svega onoga što bi ona htjela tako rado zaboraviti? Okrutna prošlost, rastanak i njezina

neizbježna iznevjerenja... - Nije li trebalo da je ostavim u Gouldsborou? - upita se Anđelika. - Abigaela bi je

preuzela i nježno se brinula za nju. - Ne, to nisam mogla! Znam da bi umrla daleko od mene, siroto malo nezakonito dijete - reče u sebi pogledavši preko ramena okruglu glavicu koja se s toliko

predanosti bila naslonila na nju. - Da li bih te mogla zaboraviti i živjeti u miru pošto sam te još jedan put uklonila sa svoga puta? Jedna mala suđenice, koja si

došla na svijet s toliko nasilja i grozote! - Ne, to ne bih mogla. Zašto je Honorina toga jutra tako odlučno i uporno htjela svojoj majci? Zar to nije

bio neki znak? Kada je što tištilo dijete, ono je tražilo Anđeliku. Do sada je bila vedra i vrlo društvena. Ali kakvu je to skrivenu opasnost danas

osjetila? Nije li pred njima kakav naporniji prijelaz? Oluja? Tornado? Susret s Irokezima? Za cijelog toga putovanja nigdje nije bilo ni prijateljski ni neprijateljski

raspoloženih Indijanaca. Perrot i Maupertuis su smatrali da su indijanska plemena

krenula prema obalama oceana radi trgovine krznom, gdje ih čekaju lađe s tovarima rakije, željezne sitnarije i perla. Prelazili su preko napuštenih logorišta gdje je rasla ljubičasta epiloba i cvijet bundeve boje meda, koji je u svojim

čaškama skrivao jutarnju rosu. Bili su to posljednji ostaci polusjedilačkog života koji će uskoro sasvim iščeznuti

kad ih raslinje prekrije. Mnogobrojna abenakiška plemena, koja čine izvornu rasu Mainea, imaju u sebi nomadske krvi. Na početku putovanja susreli su se s Mettalakima koji su se pridružili karavani

bijelaca. Osim njih nisu vidjeli nikoga, nisu se javljali ni Irokezi ni Abenakisi. I ta odsutnost

ljudskog življa, koje im se dugo činilo od koristi, sada je tištila njihova umorna srca. S desne strane, gdje je velik komad zemljišta opustošila vatra, ukazaše se

planine. Vatra je omogućila nesmetan pogled. Anđelika s nadom pogleda prema planinama. Znala je da se u podnožju Apalača

nalazi postaja Katarunk koja je pripadala grofu de Peyracu i bila cilj njihova puta. Ondje su imali prezimiti, a u proljeće potražiti daleke rudnike. Konj se uputi preko ravni koja je bila prekrivena garom. Odatle se poput teška tamjana širio jak miris

izgorjela drveta i smole. Na vrućem i suhom indijanskom ljetu požari su lako izbijali. Od jedne iskre koja bi

vrcnula s ognjišta znala se razbuktati velika vatra koja je proždirala šumu kao pohlepni divlji zmaj, i tjerala ispred sebe, uz paklensko hukanje, usplahirene

životinje koje su se zaustavljale na rubovima potoka i močvara. Dugo poslije toga ostajao je u bistrom zraku smrad dima koji kao da je postao stalni miris tih velikih šumskih prostora.

Sigurno je ovo područje bilo nedavno opustošeno. Konjska kopita su podizala mlaki pepeo. Grane su u prolazu ostavljale crne tragove, a panjevi i debla bili su

ugljenasti i suhi. Između njihovih štrkljastih vrhova blistala je rumenkasta i plavkasta dolina sa svim svojim jezerima. Doprli su do obale jednoga od njih. Vatra je bila načela njegove rubove te nije bilo ni vlati trave za pašu.

Tada proslijediše, sve kroz pepeo, duž obale do nekoga gaza gdje su konji, ponešto opreznim korakom, prešli preko neke brane od okruglih oblutaka. S druge

strane je naglo počinjao uspon u sjeni drveća i djevičanskih jela. To još nije bio početak planina, nego tek otočić koji se dizao u srcu doline, hridinasta stijena što se nasukala među tim jezerima koja su nekoć morala biti rijeke ili su sačinjavali

čitavo more slatke vode. Prešavši taj dio u sjeni borova i cedrova, počeše se spuštati i naskoro im se ukazalo blistanje drugog jezera kroz blještavo žutilo

granja mlade brezove šumice. Pod nebom biserne boje ljeskalo se vodeno zrcalo na snažnoj svjetlosti podneva. Obližnji brežuljak, nasuprot njima, blistao se u zlatu i ruju. Odsjev njegova

zelenila ogledao se u dubini jezera. Za razliku od drugih na koja su se do sada bili namjerili i koja su bila krcata

algama i mahovinom, to je jezero bilo izvanredno bistro. Kroz prozirnu vodu vidio se sivi pijesak. - Htjela bih skvasiti noge u ovoj vodi - poviče Honorina.

Prethodnica je davala znak da se zaustave. Dolje u nizini, iza vrba, čulo se dozivanje i frktanje konja. Jedan od divljačara, koji je pošao naprijed, pojavi se i

dade rukom znak onima koji su se još spuštali da je određen odmor. Bojeći se da svi to neće primijetiti, on snažno poviknu, a Indijanci, koji su se nalazili u zalaznici, odgovoriše iz daleke šume. Anđelika je sjahala i pomogla Honorini da

siđe. Djevojčica je smjesta izula svoje cipele, skinula čarape te, podigavši suknjicu, ušla

u vodu. - Jako je hladna - poviče mala s uživanjem.

Čim se konj napojio, odmah je počeo pasti rijetku ali još uvijek zelenu travu na uskoj obali. Anđelika pomilova vrat životinje čija se dlaka na jakoj svjetlosti raskošno prelijevala kao i šuma.

- Budi mirna - reče životinji poluglasno. - Pogledaj, imaš ipak dovoljno hrane. Jednog dana ćemo dospjeti do prostranih livada gdje ćeš moći galopirati do mile

volje. Uskoro smo na cilju. Konj je pasući strigao ušima i kao da se iz njegovih prsiju čuo nejasan uzdah. Konji ne vole šume. Anđelika se sjetila rata u Poitouu i dugog pješačenja sa

svojim partizanima po najzabitnijim predjelima druidskih šuma. Njihove konje nisu nimalo uznemirivale bliske opasnosti, ni neprijateljske zasjede, nego ona

osobita tajnovitost šuma, nijema tišina u kojoj se isprepliću tisuće glasnih i opasnih šumova, igra sjene i svjetla između stabala, i granja, pri čemu se stvaraju fantastične vizije i rađaju praznovjerne tlapnje, te se pravim opasnostima

pridružuje još i strah od duhova i demona. Možda je velika sjevernoamerička šuma bila manje strašna i odbojna od one koju

je u svome djetinjstvu upoznala Anđelika. Bila je posuta mnogobrojnim jezerima velikih azurnih površina. Kristalna treperava atmosfera vanredne bistrine, koju nisu mogle omesti ni zimske magle, cijelom je okolišu utiskivala pečat jasnoće u

kojoj se gubila svaka tajanstvenost. To nije bila šuma u kojoj su se javljala strašila.

Anđelika je stajala na obali jezera. Nije htjela pustiti iz ruku uzde kojima je držala Wallis jer je jednoga dana, pasući, iznenadno umakla i zašla u duboku šumu, kao

da je htjela raskinuti začarani i paklenski krug. Malo je trebalo da se ne nabode na slomljeno granje i ne polomi noge u rupama, i samo je spretnim Indijancima, koji dobro poznaju gusto raslinje, uspjelo da je pronađu.

Anđelika je osjećala kako joj udara krv u sljepoočice i kako pritiska težina na zatiljku. Uši joj je zaglušivala prodorna pjesma cvrčaka.

Vidjevši da se životinja drži mirno, odvažila se da kraj uzde zakači za granu malog grma, a onda je pošla do obale da rukom zahvati vode i da se napije. Netko je iza nje povikao i ona je stala. Visoki Sagamore Mopountook, poglavica

Mettallaka, dao joj je znak da ne pije. On joj pomoću kretnja objasni da je gore, više uzvodno, izvor gdje je voda bolja i gdje su se njegovi ratnici zaustavili da se

odmore i osvježe. Pozvao ju je da dođe. Anđelika mu pokaza konja upozoravajući ga da se ne može udaljiti. On je to shvatio te joj rukom dao znak da počeka. Malo kasnije vratio se u pratnji jedne Indijanke koja je u drvenoj zdjelici nosila vodu iz

dragocjenog izvora. Neugodno je bilo što je u toj zdjeli prije toga bila vruća kukuruzna kaša, možda i

kakva druga mješavina, a posuda nije bila oprana, nego čišćena prstima i strugana noktima, pa se voda u njoj toliko zamutila da je već to kvarilo okus. Anđelika je i protiv volje prinijela zdjelu ustima da otpije nekoliko gutljaja. Znala

je da su Indijanci jako sumnjičavi. Veliki poglavica; stajaše kao ukipljen promatrajući je kako pije. Vjerojatno je

očekivao da će ona pokazati najveće udivljenje prema ovoj znamenitoj vodi koju je on donio. Jak miris koji je izbijao iz ovog krupnog muškarca, namazanog medvjeđom

mašću, bio joj je neugodan. Njegove glatke grudi bile su istetovirane crnim i plavim znacima. Dvije su zmije

obilježavale njegove mišićave grudi, a jedna zarezotina pokazivala je jezive tragove medvjeđih zuba. To je bio poglavica Sagamore. Vidjelo se to po orlovom perju koje je resilo

njegovu uzdjenutu kosu nad zatiljkom, nalik na bujni rakunov rep. Duž obale čulo se bučno gnjuranje u vodu i radosni povici ljudi koji su uživali u

njenoj svježini. Dođe i Florimond da pozdravi svoju majku, kako je to činio na svakoj etapi. Umalo što se nije glasno nasmijao kad je vidio majku u nezgodnoj situaciji, ali joj je

uljudno rekao:

- Oh, jako sam žedan. Mama, biste li mi mogli dati malo te čudesne vode koju tako slasno pijete?... Florimond! Kako je dobar taj mladić!...

Anđelika mu s olakšanjem pruži posudu, ali Mopountook opet zaustavi njegov pokret glasnim uzvikom. Došlo je do prepirke, našto je bio pozvan Nicolas Perrot

kao tumač i posrednik. - Ako dobro razumijem - reče Florimond - žutokljunac kao što sam ja, nije dostojan da se osvježi na istom izvoru kao i njegova poštovana majka?...

- Ima u tome nešto... - A ne krije li se u zabrani našega velikog poglavice trag prezira prema ženama? -

upita Anđelika. - Nipošto, baš naprotiv. Nudeći vam da pijete najizvrsniju vodu što ju je pronašao, Sagamore je htio u vama počastiti ženu, majku. Žene su kod Indijanaca u velikoj

časti... - Zbilja? - začuđeno će Anđelika, gledajući pri tome ropkinju koja je spuštenih

očiju stajala iza poglavice. - Gospođo, to je zaista teško razumjeti. Trebalo bi posjetiti Svetu dolinu Irokeza pa to shvatiti... - reče divljačar.

On vrati zdjelu Indijancu s bujicom rijeci koje su, kako se činilo, zadovoljile poglavicu.

- A što biste vi, mladiću, rekli kad bismo skočili u hladnu vodu? - Hura! - uzviknu Florimond.

Zamakoše iza gustih krošnja vrba i joha koje su se spuštale prema vodi. Malo kasnije gledala ih je kako živo plivaju po blistavoj površini jezera. Anđelika bi dala sve na svijetu da može za njima.

- Hoću i ja da se kupam! - reče Honorina i stade se svlačiti. Došla je gospođa Jonas i Elvira s dječačićima, Thomasom, i Barthelemyjem.

Pristala su da se djeca praćakaju po vodi do mile volje. Oni su goli živahno skakali uz obalu prskajući se vodom i kričeći veselo. Razljućeni dugonogi štakori poletješe iz grmlja bučno mašući krilima.

Divlje patke, koje su na glavi imale čuperak žive ljubičaste boje, uznemireno zaklocaše i poletješe brazdeći po svjetlucavom jezeru.

Promatrajući tu svježu vodu, Anđelika je uzdisala od želje, ali je ostala uz svog konja, kao žrtva dužnosti. Tako ju je našao i Joffrey de Peyrac kada se pojavio na obali jezera.

2.

ANĐELIKA RAZMATRA SVOJU LJUBAV

DOMAĆA SCENA U ŠUMI

Još je u rukama držao sekstant kojim je određivao položaj. Preda ga mornaru iz Bordoa, Octaveu Malapradeu, koji ga je pratio noseći pisaći pribor i pergament.

Čovjek stade uz jednu hrid da odloži instrument i karte u torbu koju je nosio. Anđelika je promatrala svoga muža na jakoj svjetlosti koju je odraz vode činio još

oštrijom. Njegov je visoki stas na tom svjetlu poprimao surovu čvrstoću. Dok su sve stvari, umrtvljene vrućinom, gubile svoju stvarnost, i postajale gotovo lijepe, on joj je bio nemilosrdno stvaran. Činilo joj se kao da bezobzirce gazi i narušava

divnu okolinu. Ravnodušnost, čak i nijemo, skriveno neprijateljstvo ovoga pejzaža, koje je vrijeđalo Anđeliku, njega se nije ticalo.

Čulo se kako pod njegovim kožnatim čizmama, pod njegovim odmjerenim i teškim korakom škripi pijesak. - On još malo šepa - pomisli Anđelika. - Na "Gouldsborou", pri ljuljanju broda, to

se nije ni primjećivalo, ali ovdje na kopnu se primjećuje.

- Kakva je iznenadna misao zaiskrila u vašim očima? - upita Joffrey de Peyrac. - Utvrdila sam da vi još malo hramljete. - I tome se radujete?

- Da! - Od žena zbilja čovjek može doživjeti neslućena iznenađenja! Sva moja

nastojanja da vam vratim muža s doličnim izgledom zar su pobudila u vama samo žaljenje? Ili vaše sumnje? Niste daleko od pomisli da je posrijedi neka zamjena... Ima mnogo takvih šaljivih priča koje se pripovijedaju na sijelima po francuskim

selima. Ah, nije uvijek lako igrati ulogu uskrsnulog. Na kraju ću se i ja početi tužiti na svoju kratku nogu.

- Ali ja sam vas takvoga ljubila! - I sada više niste sigurni da me ljubite? On se zlobno nasmiješi.

Zatim, ne dočekavši njezin odgovor, pozdravi Mopountooka. Uvijek je bio svečano raspoložen prema indijanskom poglavici. Podiže svoj pusteni

šešir s perom, a njegova gusta kosa zablista na suncu metalnim sjajem. Plavkastosivi odsjevi u njegovim uvojcima koji su, po gaskonskoj modi, bili čvrsto zategnuti i još jako crni, na sljepoočicama su pokazivali srebrn sjaj. Njegovo

južnjačko podrijetlo, u kome je bilo španjolske i saracenske krvi, još se više isticalo na suncu u njegovoj zagasitoj puti, koja je već bila pretaljena kao u

njegova sugovornika crvenokošca. Na jabučicama se primjećivao nešto bljeđi trag od maske koju je katkada stavljao. Guste su trepavice iznad čudnih očiju davale

licu posebnu draž. Profil mu je bio oštro rezan, sa svijenom linijom usta koja mu je davala izazovan i puten izgled. Usne su mu bile pune, sa finim ružičastim prelivom, koji se isticao pored njegove

tamne kože. Podrhtavale su, ukrućivale se, ili se opet otvarale pokazujući bjelinu zuba. Živjele su vlastitim životom na tom izvanrednom licu gdje je svaka

pojedinost udarala pečat ličnosti plemića: prostrano čelo iz kojega je zračila bistrina, fino savijeni luk obrva koji je odavao plemenštinu roda, duševna živost koja je iskrila iz njegovih tamnih očiju, nos, smioni, i nepokolebljivi podbradak -

sve je to odavalo osobine osvajača, gorštaka, bića navikla da ide uzdignute glave, da gleda orlove. Usta su mu bila ponešto maurska, zapovjednička, koja, činilo se,

traže mnogo, čak i onda kada šute i ostaju mirna, usta čovjeka od krvi i mesa, s oznakom stvarnosti i uzvišenosti, što je još više isticalo njihovu neodređenu i prodornu snagu. Takva su usta antički kipari davali svojim bogovima i ne znajući

da su svojim dlijetom izražavali punu želju za životom i uživanjem prvih sredozemnih civilizacija.

Promatrajući ta živa i čuvstvena usta na licu koje je katkada bilo strogo i jezivo, Aiiđelika bi iznenadno osjetila želju da se spoji s njima. Tako je bilo i sada, kada je on kretnjama i s nekoliko riječi odgovarao poglavici

Metallaksa. Onda se okrenuo i zagledao u daljinu prema drugoj obali nastojeći da prodre u bogzna kakvu tajnu nerazjašnjivog pejzaža. Časak je stajao tako

odsutan, možda je bio i zabrinut zbog riječi koje je bio izrekao. Razmišljao je, a njegova su usta podrhtavala. Dok ga je motrila, Anđelika osjeti kako joj udara srce. Željela je njegove usne, njihov nježni i žarki dodir. Gutala ga je očima.

Vrućina je ovlažila jahačevo čelo te je nekoliko kapi znoja klizilo niz njegove sljepoočice i brazdilo njegove brazgotine, a da toga nije bio svjestan. Anđelika bi

tako rado obrisala to obilježeno lice. Nije se usudila. Ona još sebi nije dopuštala takve spontane kretnje, zadržavala ju je neka bojazan. Pomišljala je u sebi da je on dugo i nesmetano živio bez žene. Bio je navikao na veliku seksualnu i

osjećajnu slobodu. Nije li postojala opasnost da će ga smetati svakidašnja pažnja ženina?

Ovdje se još više nego na njegovu brodu isticala samostalnost toga čovjeka. Okruživala ga je kao kakva ograda od konopa. Bio je to čovjek koji je proživio više života. Naoko jednostavan, u stvari složen čovjek. Ona je morala naći svoje

mjesto u skrivenim pretincima njegove duše.

Na zasljepljujućoj svjetlosti gledala je njegov život na vrhuncu svoga razvoja, u punoj snazi njegovih sposobnosti i iskustva. Bio je savršen, samostalan, bez trunka neodlučnosti, prekaljen u nedaćama, borbi, umiranju, mučenju i čežnji.

Dok je stajao tako uspravan, njegovo se disanje jedva moglo primijetiti. Ona nije vidjela da se pokreću njegova prsa koja su bila stegnuta pod prslukom od crnog

baršuna, niti njegov struk opasan širokim kožnatim pojasom, i u tome je bilo nešto što je pomalo zastrašivalo. Ne sjeća se da je ikada do tada kod njega bila zapazila tu njegovu osobinu, koja je podsjećala na divlje zvijeri koje stoje mirno

sve do onog trenutka kad će napasti. Ali nekada nije ni pomišljala da ga propromatra, da ispituje išta na njemu osim one brazgotine koje se bila tako

prestrašila. Bilo je to zato što je poslije njegova nestanka tako brzo bila zaboravila njegove crte. Kako li je onda bila zbunjena! Tada ju je život naučio da čita na licima, da ispituje fizionomije i da u nekom izrazu prepozna trenutnu misao. Kad

čovjek vidi da mu život zavisi od odluke drugih, tada nauči te stvari... Nekada je ona živjela dvije godine uz nj, ali nikada ga nije tako pomno ispitivala

kao danas. Činila je to s nekom posebnom žudnjom. Nametnuo joj se mimo njezine volje. Njegove kretnje, prelivi u njegovu glasu, koji su joj postajali prisniji, smućivali su je i razdraživali a da se ona od toga nije mogla braniti niti objasniti

uzrok tome. Možda nije ništa ni trebalo objašnjavati. Bilo je to neko neodoljivo i prirodno privlačenje koje nagoni jedno biće drugome, koje mu je suđeno.

Kad bi se on približavao, njezino je srce življe udaralo, njegova pažljivost ju je osvajala, a kad bi se udaljio, obuzeo bi je strah. Ona se još nije bila navikla da ga

više neće izgubiti i da ga više ne očekuje. - Kako te ljubim, tebe, koga se bojim!... Stajala je na mjestu i promatrala ga.

Oprostivši se od poglavice Mopountooka, uzeo je dalekozor da promotri okolicu. Zatim je složio instrument, predao ga Malapradeu i opet se vratio Anđeliki.

S onom neusporedivom udvornošću, koja je bila u opreci s krutošću njegove kondotijerske ličnosti, on dohvati njezine ruke, okrenu ih, primače svojim usnama i lagano poljubi dlanove s velikim užitkom, uz pogled njegovih žarkih očiju, koje

su se, čim su se na njoj zadržale, odjednom ispunile velikom blagošću. - Čini mi se da su ove lijepe ruke manje umorne nego jučer. Treba li to shvatiti

tako da vaša kobila postaje krotkija? - Zaista. Postaje pitomija. Više ne moram stezati ruke da je krotim. - Povjerio sam je vama znajući za vašu snagu. Jedino ste vi mogli izaći s njome na

kraj. Što se mene tiče, ja sam ukrotio pastuha. Iste je pasmine kao i ona. Imamo još dva konja engleske pasmine. Ostali su iz Meksika.

- Je li ovaj kraj priličan za konje? - upita Anđelika uznemireno. - To će biti. Ondje gdje mora živjeti čovjek, mora i konj. To je već poznato načelo civilizacije. Zar Huni nisu došli na svojim konjima? I nije li Aleksandar Veliki

osvojio Indiju na konju? A Arapi Afriku? I Irokezi Južnu Ameriku? Mopountook se udalji. Vratio se noseći vodu u istoj onoj sumnjivoj posudi i ponudi

Honorinu. Djevojčica od toga nije pravila pitanje, smijala se i šalila s Indijancem kao da su se razumijevali. Gazeći po jezeru ona je ponosnog Metallaksa poprskala, ali on se nije zbog toga srdio. Čučnuo je na rub jezera, da bude u istoj

visini s djetetom, pa je nastavio živo čavrljati. Joffrey de Peyrac uze jedan pištolj i stade ga nabijati. Njegove plemićke ruke

činile su to određenim i živim kretnjama koje donosi duga navika. - Je li i vaše oružje napunjeno? - Da, provjerila sam to jutros i izmijenila gubu, jer ju je vlaga načela.

- U redu. U ovim je predjelima potrebno da oružje uvijek bude pri ruci. - Meni se, međutim, kraj čini jako pustim, a divlje bi zvijeri prije pobjegle negoli

nas napale! - Tu ima samo divljih zvijeri, a u pustinju se čovjek ne smije pouzdati. Tada on promijeni razgovor:

- Nijedan od deset konja koje smo doveli preko mora nije uginuo. To je već neka pobjeda i možemo se smatrati sretnima što smo dobro prošli. Bila je to opasna avantura prodirati kopnom umjesto da smo išli riječnim putovima.

- Znam. Rekao mi je Nicolas Perrot. Shvatila sam i to da konji nisu bili za to da nas prenose, nego prije za to da mi njih sretno dovedemo. Također i to da

Indijanci ne prate nas, nego mi njih. - Upravo je tako. Metallaksi su se bojali da će sresti Irokeze, čiji se borbeni odredi cijelog ljeta stalno skitaju po njihovoj zemlji. Oni su tražili zaštitu naših mušketa,

a zauzvrat su, ne baš tako rado, preuzeli da nose nešto od našeg prtljaga. Uostalom, to nose njihove žene. Amerika nije Afrika, koju ste vi, draga, upoznali,

a koja vrvi robovima. Bijeli čovjek je ovdje SAM, katkada je sam svoj gospodar, ali i svoj sluga. - Ipak u engleskim kolonijama na Jugu ima crnih robova.

- Ali ne na Sjeveru. Upravo zato sam i odabrao Sjever... Osim toga, ovdje ima rudnika srebra i zlata - nadodao je kao da se odjednom sjetio pravog razloga za

svoj izbor. - Ropstvo ima nešto dobro - osobito za gospodare. Vrlo mi je žao, draga, što vam nisam mogao pružiti svu potrebnu udobnost, jer nema kućne posluge. Ali ovdje se treba odreći posluge i robova. Indijanac je, naime, sve

štogod zaželiš, ali ne rob. Ako ga prisiliš na rad, on umire. - Meni uopće nije do udobnosti.

Usudila se da mu se približi, dodirne njegov rukav i na trenutak prisloni svoje lice uz njegovo rame. Bojala se iskazati svoju nježnost pred ovim ljudima.

- Želim da vas opet imam malo za sebe. Kad spavam daleko od vas, čini mi se da vas opet gubim. Kada li ćemo stići u Katarunk? - Možda uskoro... a možda nikada!

Ona se trgne i upita: - Bojite li se čega?

- Ničega, mila! Stara nepovjerljivost! Vjerovat ću da sam stigao u Katarunk tek onda kada se vrata na njegovoj ogradi zatvore za nama i kada moja zastava zavijori na vrhu jarbola, uvjeravajući svakoga da sam ja na svome. Draga, što vas

dulje promatram, sve više se uvjeravam da ste čarobno lijepi. Vi ne možete zamisliti kako očaravate. Kada vam oči tako blistaju na rumenom licu, kad se

vjeđe od umora malo spuste, kada vam je vruće, a vi se pri tom suzdržavate da pokažete svoj umor... Ja vas obožavam. - Oh! Ja zaista više ne mogu od vrućine - poviče Anđelika. - Ne pretvaram se da

vas očaram, vjerujte mi, ali život bih dala da mogu zaroniti u ovu hladnu vodu.- - Lako za to!

Jednim migom dozva Nicolasa Perrota koji je bio izašao iz vode i obukao se. - Dragi prijatelju, smijem li vas postaviti za čuvara kreposti ovih gospođa?... Pronašao sam nedaleko odavde malu dražicu zaklonjenu vrbama gdje će one do

mile volje moći uživati u kupanju. Zamolit ću vas samo da stražarite na početku puta koji onamo vodi, da udaljite suviše radoznale koji bi se uputili u onom

smjeru. Postavite i drugu stražu na kraju rta da udaljite plivače. Produljit ćemo odmor još za jedan sat.

3.

TRENUTNA ČAROLIJA

NEŠTO SE KREĆE IZMEĐU LIŠĆA

Anđelika se beskrajno obradovala kad je otkrila malenu, tihu i zaista zaklonjenu dragu. Njezine dvije drugarice su se ustručavale. Kupati se tako, posve gole, pod vedrim nebom... e to one nikada neće učiniti! Uzalud ih je Anđelika uvjeravala da

su zaklonjene od pogleda i da ih čuvaju zaprisegnuti stražari, one se nisu mogle

odlučiti. Ipak su pristale da iskoriste ovo zaklonište i skinu čarape i ženske kape, kako bi se malo osvježile. Anđelika ih je ostavila i pošla još dalje. Zakriljena od nekoliko stabala, započe svlačiti svoju odjeću oduševljena pogledom na glatku

površinu jezera pozlaćenu od sunca. Kada se svukla, uputi se vrlo pažljivo po padini obale. Bilo je zaista vrlo hladno.

Gotovo se zagrcnula. Ali časak nakon toga osjeti na svojoj ražarenoj koži blagotvornost ledene vode. Uđe u jezero do vrata i baci se natrag s uzdahom zadovoljstva. Voda je zahvatila i njezin bolni zatiljak. Sklopi oči. Hladnoća je svu

prožela. Osjeti da oživljuje. Laganim pokretom ruke održavala se na površini. Znala je malo plivati. Jednom se

ona ljeti u Parizu kupala pod kejovima na Seni. Kupala se s Dvorom i u Marlyju na Seni. Ali Sena je bila daleko. Anđelika otvori oči. Svuda oko nje pravi raskoš svježine, ljepote svjetla i sjene.

Okrene se malko oko sebe i započe polako plivati. Kose su joj se vukle po vodi kao plave alge.

Udaljila se od obale. Zaobišla je oko jednog rta i s druge strane pronašla novu još prostraniju dražicu koja je sigurno bila krajnji dio jezera.

U dnu, na rubu male plaže, dizao se ogroman crveni javor čije se debelo korijenje probilo kroz pijesak, a oko njega bijele kate s ljubičastim cvjetovima. Iznad stabla

strma se obala završavala sivim i oblim stijenama što su se nadnijele nad žarkim grmovima rujevine koja je rasla ispod njih. Uz crvene, izrasli i žuti javorovi, gusto

isprepleteni, praveći zid od čistoga zlata koje je blistalo na suncu. Na desnoj strani, gdje se vodeni bazen širio, ravni otočići, obrasli kosmatim johama, divljim trešnjama s bijelim cvjetovima i tamnim jelama, svojim su

odrazom šarali opalnu površinu jezera. Suprotna obala, dosta niska, obrasla je bila mnoštvom dostojanstvenih četinjara i bjelogorice.

Crvenkasta je trešnja rasla pored cedra, a ljubičasti ton bukovine pored smaragdne boje ogromnih gustih borova. Plameno grmlje prostrlo se duž litica. Uz obalu, kroz blijedu i modru površinu jezera, izranjale su oble stijene.

Anđelika priđe jednoj i pope se na nju sva mokra. Promatrala je oko sebe pustu prirodu. Kao da se polako budi iz čarobnog sna, ona se uspravila izlažući suncu

svoje bijelo i svjetlošću pozlaćeno tijelo. Objema je rukama izažela svoju mokru kosu i s velikom je pažnjom zadigla kao da prinosi neku žrtvu, a zatim je glavu lagano zabacila i upravila pogled u serafsko plavetnilo neba, dok su joj na usta

spontano navirale riječi: "Hvala ti, Stvoritelju, za ovaj trenutak... Hvala ti za rumen javora i za zlatnu boju

topola, i za dah jelena u ovom raslinju, i za miris maline... Hvala ti za tišinu i ledenu vodu. Hvala ti što sam živa i zdrava, Stvoritelju moj!" Onda spusti svoje otvorene ruke na bokove, a pri tom su joj se oči napajale

čudesima ovog dana. - Slava Tebi, Novi svijete!... Novi svijete!..

Iznenada klizne u vodu gipkosću sirene. Prepustivši se zanosu osjećala je kako joj srce ludo bije. Okrenuvši se prema pozlaćenom zelenilu iznad sivih hridina nastojala je da otkrije tajnu.

- TKO JE TAMO GORE?... Čula sam šum. Vidjela sam kako se miče nešto crno... Tko je tamo? Tko me je vidio?...

Napregnuto je buljila u sjajnu resu na zagasitom plavetnilu neba. Ništa se nije micalo osim drveća koje je lagano drhturilo pod povjetarcem. Ali ta prividna tišina nije mogla otkloniti tjeskoban osjećaj koji ju je iznenada obuzeo.

- Tamo gore, ovoga trenutka osjetila sam pogled! Da, taj pogled mi se u dušu zario. Ona snažno zadrhta. Spopade je velika slabost i činilo joj se kao da će

bespomoćno pasti u bistru vodu. Uspjela je doplivati do obale. Hvatajući se grmovih grančica došla je do dražice gdje je bila ostavila svoje haljine. Jedva se vukla po pijesku i dugo joj je trebalo da dođe do daha. Nije pravo shvaćala što joj

se dogodilo, ali se sva tresla.

Da li je čula neobični šum? Je li to zaista bilo ili joj se pričinilo da kroz lišće vidi kako se nešto miče dok je stajala gola na kamenom postolju, a na glatkoj se površini jezera odražavao njezin bijeli lik?

U svakom slučaju to nije mogao biti pogled živog ljudskog bića. To je bilo nešto nadnaravno.

Članovi karavana okupljali su se dolje na obali jezera i ona je čula njihov smijeh i dozivanje. Svuda naokolo bila je inače mukla tišina. Pripovijesti koje su Perrot i Maupertuis naizmjence pričali navečer uz vatru

odjednom su se Anđeliki vratile u sjećanje. Te priče su govorile o neobičnim stvarima koje su se događale u velikim šumama Novoga svijeta, gdje je još

vladalo neispitano tajanstvo, te su misionari, putnici i trgovci često osjećali kako ih dodiruje dašak jeze i čarolija. Strašna čudovišta u zasjedi, okrutne duše poganskih naroda što lutaju i uzimaju

neznana obličja kako bi lakše privukli u svoje zamke... Tada pomisli da je njezinoj slabosti možda bio uzrok djelovanje mrzle vode na njenu užarenu kožu. Ali je isto

tako znala da se nešto nerazjašnjivo dogodilo što ju je pogodilo usred srca. U času kad je ljubav prema tom kraju bila prožela cijelo njezino biće, umiješala se tu neka suprotna sila i bacila je opet u tamu. Nestani, govorilo joj je to, ti nemaš

pravo na život ovdje. Nemaš pravo građanstva... To je bila poruka koja je do nje stigla kao iznenadni uragan koji je brzo iščezao.

Stajala je nepomično ispružena na strmoj obali. Iznenada se pridignula i opet upiljila pogled u točku podno šume. Ništa se nije

micalo. Sve je mirovalo. Podigla se i žurno obukla. Osjećala se bolje, ali su nemir i tjeskoba i dalje ostali. Ovaj ju je kraj odbacivao, bio neprijateljski. A ona je mislila da nema potrebne

snage da mu se suprotstavi, da se suprotstavi životu koji ju je očekivao uz nepoznata muža.

4.

SUSRET SA KORNJAČOM

PRVI ZNAK IROKEZA

Stigla je opet do obale gdje je mladi Bretonac Yann čuvao njezinu kobilu. Jahači su već bili u sedlu i povorka se počela sastavljati. Honorina je, napola odjevena,

još uvijek gacala po vodi. Promatrala je neki predmet u ruci, koji je privukao svu njezinu pažnju. Bila je to koža bijeloga zedrava, tako dobro pripremljena te bi se reklo da je to

prava živa i spretna životinjica. - To mi je dao Mopountook.

Izašla je iz vode govoreći: - Izvršili smo zamjenu: on mi je dao ovu životinjicu, a ja sam mu dala dijamant. - Dijamant koji ti je otac dao na "Gouldsborou?"

- Da! Mopountook me za to molio. On će ga metnuti u kosu kad bude plesao. Vrlo je lijep, vidjet ćeš!

Kad je to čula, Anđelika je gotovo dobila živčani napadaj. "Zbilja ne znam kako da to shvatim", reče u sebi svladavajući se s teškom mukom.

"Istina, Joffrey je kazao da ovaj dijamant vrijedi manje od klasa kukuruza, ali svejedno... on joj ga je bio darovao one večeri kad joj je prvi put kazao: 'Ja sam

tvoj otac'. Ta mala je katkada užasna!" Bezobzirce je podigla svoju kćerku u sedlo, smjestila se i sama, zategla uzde da odvrati Wallis od vode i njenih zelenih obala i da je dovede do suhe staze, pod

blistavi svod stabala.

Dugo je jahala ne vodeći računa koliki je put prešla. Jezero se sužavalo do uske doline, i u času kad su njome krenuli, ugledaše između dva klanca, koji su bili obrubljeni rujnim raslinjem, tamnoplavo sljeme udaljene planine. Putnici

usmjeriše ovuda najprije uz bistru i šljunkom obilnu rijeku, a onda su se malo-pomalo morali penjati uz stjenovite strane. Rijeka je postajala sve brža i virovitija

prolazeći kroz hridinasto područje. Peli su se stazom koja je još bila glinasta, a korijenje im je služilo kao stepenica. Mazga bi se tu vrlo ugodno osjećala, ali aristokratska Wallis je pokazivala strah.

Na jednom zaokretu zabijeliše se vodopadi, a njihova je buka zaglušivala uši. Voda je izbijala iz triju pragova crnih, odsječenih stijena, a onda se strmo rušila

duboko u korito rijeke. Drveće je usko zatvaralo provaliju, gotovo ju je prekrilo. Odozdo su se uz neprekidnu tutnjavu dizali oblaci zadimljene pare obojene duginim bojama, koja je vlažila lišće brijestova i jasenova, od čega se ono ljeskalo

poput tisuća metalnih sulica. Nebo se nije vidjelo, provalija je bila duboka i tamna, a ipak je svjetlost, lomeći se u svim smjerovima, nemilosrdno ranjavala oči,

urezivala se u raslinje kao u bakrene plohe, krijesila se u hirovitom prelijevanju ploha po busenju i sjenčila nerazmrsivu mrežu debala između kojih se staza provlačila. Anđelika nije više raspoznavala Indijance ispred sebe. Buka vodopada

je zaglušivala glasove koji su joj otkrivali prisutnost karavane i onda kad je šuma bila tako gusta da jedni druge nisu mogli primijetiti: pucketanje suhoga lišća,

muklo odjekivanje konjskih kopita, dozivanje i razgovor koji bi joj vjetar donosio. Silno brujanje vode kao da ju je prikovalo uz to uzburkano carstvo zelenila u

kome se nalazila posve sama. Bilo joj je kao da u nekom teškom snu putuje kroz neprohodne šume koje čuvaju zmajevi, pali bogovi i druga čudovišta, kroz krajeve gdje se ne čuje ni kopita vlastitoga konja.

Buka je postala zaglušujuća. Lišće se ljeskalo u smaragdnoj svjetlosti, Anđelika je na svojim usnama osjećala vlažni zadah ponora.

Pred njom iskrsnu ogromna prepreka: otkinuo se veliki komad stijene te počeo kliziti nečujno - što je njegovo kretanje činilo još stravičnijim - prepriječivši joj put. Onda se pod djelovanjem zelenkastog svjetla pričini kao da se ta tvrda i

ukočena masa miče. Napela se i nadula kao ogroman sivi mjehur, porasla u svim dijelovima kao gadni neki plod i počela se vrlo polagano kretati osvjetljivana tom

igrom rasute svjetlosti, i tako se taj oživjeli mineral pomicao naprijed. Pri tom je upravio prema njoj svoju gmazovsku i okrutnu glavu lagano se njišući. Anđelikin se konj preplašio i propeo. Ona nije čula njegovo divlje rzanje, ali ga je

osjetila u trzanju čitava njegova bića. Povikala je, ali njezin se doziv izgubio. Sigurno je i Honorina vikala. Ništa se nije čulo. Konj je udarao kopitima i uzmicao.

Past će pod jahačicom i djetetom i, sve troje će se, spleteni oblučjem, uzdom i sedlom, otkotrljati i strmoglavce pasti u ponor. S nadljudskim naprezanjem Anđelika se baci prema konjskom vratu, ispruži se

sve do njegove glave kako bi ga svojim teretom prisilila da barem padne na sve četiri noge. Ni to ih još nije spasilo, jer je Wallis još uvijek uzmicala nad

provalijom. Anđelika je dobro znala o čemu se radi. Bila je to ogromna kopnena kornjača. Ali kako to razjasniti podivljaloj kobili? Zastrašujuća buka širila se oko nje, i to je

prigušivalo svaki glas. Žena nije čula kako puca granje, ali je vidjela kako se lomi i pada. Vidjela je kako se približuje uskovitlana voda - ples pjene koju je rigalo

neko mitsko čudovište, ali nije mogla shvatiti da ta zaglušujuća buka dolazi od burkanja te pomahnitale tvari. Na trenutak joj bijesnu pred očima velika okrvavljena mrlja. To se svod nekoga granja odrazio u njenom zaprepaštenom

pogledu. U dijelu jednog trenutka činilo joj se da će pasti i odletjeti u duboku provaliju. Štoviše, učini joj se da se već kotrlja zajedno s pomamnom bujicom.

Neka ju je šiba ošinula posred čela i oslobodila od samrtnog osjećaja. Ispod kopita Wallis odronjavalo se kamenito tlo svega nekoliko palaca od ponora, ali se još moglo izbjeći smrti. Sva je bila obuzeta misli na Honorinu čije su se ručice

grčevito stezale oko nje. Anđeliki se činilo da je sva njezina svijest i domišljatost

prešla u ruke. Znala je što joj treba učiniti. Popustila je naglo uzde i vratila životinji slobodu. Iznenađena zbog tog popuštanja, životinja potrese glavom. Tada je Anđelika do krvi podbode ostrugom. Wallis poskoči naprijed i zagrabi sigurno

tlo. Svojom odlučnošću uspjela je dovesti životinju na stazu. Tu je Wallis stala, noge su joj podrhtavale. Opasnost od neposrednog pada bila je izbjegnuta, ali je

divovska kornjača i dalje stajala na putu. - Kornjača! To je kornjača! - poviče Anđelika, kao da ju je životinja mogla razumjeti.

Ona nije čula niti zvuk vlastitoga glasa. Tada se javila bol u rukama i nogama koje su se ukočile od naprezanja što ga je morala uložiti da ukroti Wallis.

- Dakle, nitko neće doći da mi pomogne smiriti ovu životinju ili barem potjerati ovo strašilo koje je zakrčilo put! Indijanci su stajali nepomično. Mislila bi da su se skamenili, da se njihove oči nisu

u nju upiljile mračnim pogledom. Dok se ona borila, odupirala i otimala smrti, oni su je gledali tako čudno, što je bilo neobično i za tako zagonetna bića. Učinilo joj

se kao da njihovo držanje pokazuje zaprepaštenost i strah. Oni joj baš nisu izgledali posve stvarni, jer su od nje bili odijeljeni bukom koja ih je činila nekom vrsti gluhih i nijemih utvara. Ali do nosnica joj dopre njihov jaki miris tople masti i

strvine. Reklo bi se da je to bio zadah kornjače, ili šume, ili ponora. Honprina je još uvijek bila tu... Anđelika se okrenu prema svojoj kćeri i vikne joj

da siđe. Na kraju je dijete razumjelo. Njezina majka vidje s olakšanjem kako se kotrlja po suhom ušću, kako se digla i potrčala prema najbližem Indijancu.

Tada i ona skoči s konja. Nije to išlo bez napora. Wallis je htjela pobjeći i pojuriti kroz šikaru... još jednom se propela i Anđelika je samo čudom izbjegla udarcu potkovanog kopita. Spretno je stala ispred konja, jednom ga je rukom čvrsto

držala, a drugom ga žestoko ošinula po nozdrvama te joj je uspjelo da malo pomalo odvede životinju u šumu. Htjela je pošto-poto da je udalji od predmeta

koji ju je plašio. Žvale su škripale među zubima kobile. Marama Anđelike, njene ruke i rukavi bili su prepuni sline, ali ona se na to nije osvrtala, nego je udarala dvostrukom

jačinom. Naposljetku se Wallis smirila. Sva se tresući, pokrivena pjenom, pustila je da je čvrsto svežu za stablo. Tu je prestala da se batrga i opire, spustila svoju

finu glavu kao da se prepušta i pregara. Gotovo je to isto i Anđelika učinila. Osjeti kako je neuredna, raskuštrana, a haljine joj uprljane. Prije svega, trebalo je pobjeći od ove paklene buke, izvući se odavde...

Vrativši se na stazu približila se kornjači. Indijanci se nisu ni pomakli. Kao da su se tu skamenili zauvijek. Oklop je kornjače bio širok kao ispolac. Njene šape, s

gmazovskim ljuskama, bile su velike kao ruka odrasla muškarca. Razjarenost Anđelikina bila je jača negoli odbojnost koju je u njoj izazvalo antidiluvijalno čudovište, što se, kad mu se približila, počelo odurno uvlačiti.

Upirući se u oklop jednim ju je zamahom odgurnula s prolaza. Golema se kornjača svali niz strminu, otkotrlja i odskoči. I konačno jednim skokom zagnjuri se u rijeku

usred vodenog vrtloga. Anđeliika je sjela, obrisala ruke suhim lišćem, a onda opet prišla kobili. Uzela je za uzdu i povela prema vrhu strmine sve dok nisu izišli iz ove provalije u kojoj su

umalo zaglavili. Tada naiđoše na ravnicu prekrivenu crvenim jagodama i niskim modrim jelama. Kao da se čudo dogodilo: tutnjava vode nije se čula, jer se gubila

u dubokoj provaliji. Ponovo se začuše cvrčci, ptice i vjetar. Sada su se putnici nalazili u prostranoj i pustoj dolini u podnožju planina, u kraju s tisuću jezera. Malena rijeka, puna sivog i rumenkastog šljunka, skretala je nadesno vijugajući

kroz raslinje rujnih grmova. Sada su se i Indijanci oglasili te počeli međusobno razgovarati brbljajući poput ptica.

Anđelika začuje jecanje Honorine koja je sve jače plakala. Mlada žena ponovo uzjaha. Bila bi sve pregorjela da se može opružiti među borovnicama i mirno zaspati, makar nekoliko trenutaka. Ali Wallis bi to mogla iskoristiti i sasvim

nestati.

- Dođi - reče ona Honorini. Posjela ju je na sedlo, ispred sebe, useknula i obrisala joj natečeni obraz te je zagrlila stišćući je uza se. Osjećala se sasvim tupa. Odjednom, na nekoliko koraka od sebe, ugleda grofa de Peyraca na konju,

njegove sinove i najveći dio ljudstva što se bilo vratilo. - Što se to dogodilo?

- Ništa - Anđelika će na smrt blijeda. Grančica, što ju je bila okrznula, ostavila je crvenkast trag na njenom čelu. U svojoj bijednoj haljini, držeći zaplakanu kćerkicu na rukama, vodeći kobilu okrvavljenu oko usta, ona je bila svjesna da pruža

najžalosniju sliku čovjeku koji nije običavao na svojim ekspedicijama voditi obitelj. - Rekli su mi da ste sreli Irokeze! - reče Joffrey de Peyrac.

Anđelika zaniječe glavom. Na sreću je vjetar rastjerao ogavni miris urođenika. Oni su nadugo i široko objašnjavali. Umiješaše se Florimond i Cantor iskorištavajući sve svoje poznavanje indijanskog dijalekta.

- Mopountook je jasan. Kaže da ovdje ima Irokeza. Začu se buka mnogih mušketa koje se pripremile čim se to ime spomenulo.

Španjolski vojnici se raziđoše naokolo. Anđelika se nije mogla izjasniti. Konačno je rekla: - To je bila samo kornjača... Kornjača na stazi.

Ona ukratko ispriča događaj. Grof de Peyrac namršti obrve i pogleda kobilu tako strogo da se Anđelka osjetila krivom.

Honorina je sve više jecala. - Jadna kornjača! Bila je tako glupa i nespretna, a ti si je bacila u provaliju. Ti si

zločesta. Umalo što i Anđelika nije zaplakala. To više što je primijetila da je Honorina bosa. Sigurno je zaboravila svoje čarape i cipelice blizu malog jezera gdje je gacala. To

je bila velika neprilika. Gdje da se nađu druge čarape i dječje cipelice u ovoj pustoši? To je bio razlog da se više nije mogla suzdržati. Da nije morala svojim

rukama zadržavati kćerku i konja, najradije bi potražila svoju maramicu da njome priguši svoje razočaranje. Morala je okrenuti glavu da sakrije zaplakane oči. Činilo se da je tada Indijance zahvatila neka histerična uzbuđenost te su glasno i

kretnjama objašnjavali nešto bijelcima koji su im postavljali pitanja u svim jezicima i pokušavali doznati što se to zbilo. Španjolci su uporno tražili da im se

pokaže neprijatelj. Grof se uspravi na svom sedlu i reče: - Tišina!

Oštar glas je na sve djelovao. Indijanci se smiriše. Čim se na licu Joffreya de Peyraca pokazao strogi izraz, bilo je odmah jasno da se valja pokoriti.

"On bi bio kadar da čovjeka odmah ubije", pomisli Anđelika sa zebnjom. Joffrey de Peyrac pomilova po glavi Honorinu. - Kornjače znaju plivati - reče on blago. - Ona koja je vas preplašila već je izašla

iz vode i sada se šeće duž rijeke i jede muhe. Izgledalo je da se dijete utješilo kao nekim čudom.

Onda grof sjaha i priđe Sagamoreu da ga sasluša. Kako je bio visok, kao i Indijanac, uložio je mnogo pažnje da ga razumije. Na kraju je dolazak Nicolasa Perrota uspio otkloniti nesporazum.

Joffrey de Peyrac se nasmijao, ponovo uzjahao i prišao Anđeliki. - Još jedan dokaz koliko su praznovjerni - reče. - Kornjača je za njih znamen

Irokeza. Susret s njome bio je predznak zla, gotovo siguran znak da su njihovi najstrašniji neprijatelji u blizini. Odatle je poteklo njihovo čuđenje i njihov strah kad su ugledali bezazlenu životinju, koja je prilično poznata u ovom kraju.

Nicolas Perrot je još pridodao: - Oni kažu i to da se znamen Irokeza ispriječio pred bijelom ženom da joj donese

smrt, ali se ona nije dala i smjelo joj se oprla. Odsada, gospođo, Metallaksi smatraju da vas ni jedan od Pet plemena irokeških neće moći nadvladati. - Prihvaćam to znamenje - reče ona nastojeći da se pri tom i nasmije.

- Vi ćete ići pored mene; put koji je pred nama dosta je širok. Mi ćemo izbiti na stazu kojom prolaze Indijanci, na utrti put, "kratku stazu", kako kažu Englezi, put; koji na stotine milja ide uz sljeme Apalača. Ne ostavljajte me više, draga.

Razborit glas njezina muža djelovao je na nju blagotvorno. Ohrabrilo ju je to što će moći jahati pored njega. Ipak je on i nadalje bio zaplašen, i ona se pitala nije li

u svojoj nutrini nezadovoljan zbog tog događaja koji je gotovo tragično završio. Ali kako se znao majstorski svladavati, to on ničim nije odavao. Prema kraju velikog blijedozelenog jezera koje je vijugalo poput rijeke i ljeskalo

se između brežuljaka obraslih vitkih jelama što su stršile kao mnoštvo kopalja, ukazala se ispod njih druga dolina, prilično duboka i uska. Suprotna planina bila je

išarana mnoštvom rumenih, crvenih, narančastih i ljubičastih grmova s kojih je već bilo poispadalo lišće, pa se samo ponegdje zadržala zelena mrlja lišća. Nešto je na tom šarenom brdu, na tom svodu koji je bio izvezen i brokatom ukrašen,

privuklo pogled Joffreya de Peyraca, i on je izdao zapovijed da se stane na rubu šume. S malog prostora ogoljelih stijena mogla se pregledati okolica prije negoli

opet zađu u beskonačni prostor šume. Zatražio je svoj dalekozor. Neprimjetna maglica koja se dizala iz doline umekšavala je boje. Činilo se kao da

se rastvaraju i miješaju. Oblačno nebo kao da je išlo u susret zemljinim maglama. - Za nekoliko trenutaka može se dogoditi da ništa ne vidimo - reče grof i žurno

pruži svoj dalekozor Anđeliki. - Pogledajte i vi, pa mi recite što vam se čini da vidite.

U početku je bila iznenađena blještavom slikom koju je vidjela u dalekozoru: blisko povećano drveće, kao da ga je jedno iznad drugog nanizao neki smioni i izvanredno vješti slikar. Bijela i crna stabla kao da su s nekom namještenom

pobožnošću na sebi nosila raskošnu krošnju lišća. Začudila se kad je ugledala kako se u sjeni stabala miču ljudski likovi. Međutim, čovjeka nije mogao prevariti

odsjev perja kojim su bili ukrašeni, a koje se izdaleka nije moglo opaziti jer se miješalo s bojom jesenske šume. - Što vidite?

- Vidim urođenike, dvojicu ili trojicu? Ne, vidim ih više! Prilično veliki broj. - Vidite li i njihovu kosu?

- Ošišani su, a nasred glave im je čuperak i u njemu perje. Ona spusti dalekozor. - Joffrey, Kajugi su imali takvu kosu...

- Tako je! On polako sklopi dalekozor.

- Treba li zaista vjerovati da je vaš susret s kornjačom imao neko značenje? Ne bih htio biti lakovjeran, ali bih se mogao kladiti da je to odred Irokeza. Dva ili tri čovjeka zagunđaše. Malo-pomalo mala se karavana okupila, pa se i

pratnja indijanska pomiješa s bijelcima, i svi su s potmulom mržnjom gledali prema krasnoj malenoj planini koja je skrivala nevidljivu opasnost.

- To je zao znak - reče nadstojnik Malaprade. - Stigli smo gotovo pred Katarunk. Uskoro bismo pozdravili moga hrabrog O'Connella i uživali sva blaga civilizacije, gospodine de Peyrac. Bio sam odlučio da

vam, kada stignemo, priredim valjuške od divljači s kupusom. Sve mi se čini da ćemo mi biti pretvoreni u valjuške, zar ne?...

- Pa što! - reče Florimond. - Što pravite tako kiselo lice, junaci? Malaprade, mi ćemo pojesti vašu kašu. Irokezi malo previše zlorabe svoj glas tu na sjeveru. Ljudi bježe još prije negoli su ih i ugledali. Ali ja sam ih već vidio u Novoj Engleskoj

Tamo ih zovu Mohawkima. Nisu ništa gori od Mohikanaca. Oni su blizu New Yorka pružili pomoć Englezima protiv kralja Filipa, ovaj put je to bio neki Narragasset,

koji povremeno zlostavlja bijele stanovnike uz granicu. - Cijela se stvar sastoji u tome da li će nas ti koji se nalaze s druge strane usjeka smatrati Francuzima ili Englezima. Sigurno je, međutim, da oni ne vole Metallakse

koji nas prate. Svaki pripadnik Algonkina za njih je rob ili ga treba živa ispeći. Metallaksi to dobro znadu, pogledajte ih! I zbilja, oni su se na zapovijed poglavice Sagamorea pripremali na borbu.

Hitro odložiše prtljagu na zemlju. Žene i djeca indijanska iščezoše kao da ih je progutala duboka crvena šuma. Muškarci su se užurbano ličili crvenim, crnim i

bijelim praškom, ali najviše je prevladavala crvena boja. Strijelci su se vježbali u napinjanju luka, a zatim su ogledali čvrstoću strijela koje su imale tri pera, čime se osiguravala točnost gađanja.

Svaki je nosio u lijevoj ruci buzdovan, a desnicom je pipao nož za skalpiranje i onda ga stavio među zube da bi mogao slobodno baratati lukom.

Više izviđnika je šmugnulo poput zmija ispod žutog i crvenkastog raslinja, i, premda su bili posve blizu jedan drugoga i kretali se, nitko ih nije mogao vidjeti. Poglavica i glavnina ratnika stajali su u zaklonu stisnuvši se uz bijelce. Divlja je

radost obasjavala sve Indijance. Čovjek bi bio mogao pomisliti da očekivanje borbe znači za njih vrhunac njihovih želja.

Europejci, osim možda mladih, kao Floromond, nipošto nisu bili tako oduševljeni borbom kao Indijanci. Njihova potamnjela lica od dugog pješačenja odavala su umor i bezvoljnost. Ako je točno da ih je tek nekoliko sati hoda dijelilo od mjesta

gdje su se mogli sigurno zakloniti iza neke palisade, osigurati možda seosku udobnost, i ondje naći ono što im najnužnije treba, sada je bilo vrlo neprilično što

su se našli pred zasjedom i pred opasnošću da imaju mrtvih i ranjenih. Anđelika pogleda svoga muža čekajući njegovu odluku.

- Počekajmo - reče on. - Ostat ćemo ovdje dok se izvidnici vrate. Ako Irokezi imaju namjeru da nas napadnu, utvrdit ćemo se i braniti. Ali ako krenu dalje, i mi ćemo! Upozorio sam Mopountooka da ga ja, ako bi on započeo bitku a da oni

drugi ne pokazuju neprijateljske namjere, neću pomagati. Čekali su spremni na borbu.

Kad su se Indijanci vratili, činilo se da su razočarani. Irokezi ne samo što nisu pokazivali želju da napadnu karavanu nego je, po svoj prilici, nisu ni opazili, jer su sasvim nestali. Nikakva traga od nijh nije više bilo.

Metallaksi su prema Anđeliki okrenuli svoja lica, groteskno išarana, i kimali glavom. Bijela je žena rastjerala Irokeze.

5.

CRKVENA PJESMA USRED NOĆI

- Vidjeli smo znamen vuka, srne, medvjeda, lisica i pauka, ali iznad svega toga, kornjače.

Tako je te večeri govorio Nicolas Perrot u logoru. Iz usjeka se počela dizati hladnoća, pa su se smjestili oko vatri.

Okolina se osula zlatnim žutilom. U daljini se smirila planina, polegla kao ubijena životinja, a u njenu podnožju blistala je vodena brazda, blaga i tiha voda, rijeka... Joffrey de Peyrac ju je bio pokazao čim su stigli do mjesta za logorovanje:

- Tamo dolje, to je Kennebec. Kao i Židovi kad su ugledali obećanu zemlju, tako se Peyracovi ljudi obradovaše

svaki na svoj način. Jedni su se sabrali i molili kao prorok Jona, da zahvale Stvoritelju što im je dao da ugledaju cilj svoga napornog putovanja. Drugi su se prijateljski gurali laktovima, ili su bacali kape u zrak... Smatrali su se sretnim što

će se naskoro naći iza dobre i čvrste ograde, to više što su Indijanci koje su vidjeli u šumi, zatim ona neobična, premda slučajna zgoda s kornjačom, bili izazvali u

karavani neku neodređenu bojazan. Komarci su zujali. Anđelika je sjedila, a u njenom je krilu pod debelim vunenim ogrtačem spavala Honorina. Kadšto bi upravila pogled na blistavu brazdu

Kennebeca koji je blago vijugao preko ravnice. Tamo dolje bio je Katarunk, luka!

- Vuk je znamen za Mohawke, srna za Onnontage, lisica za Onejute, medvjed za Kajuge, pauk za Seneke, ali kornjača je za sve irokeško stanovništvo od Pet plemena jedinstveni znamen i Duh, koji sve vodi.

Dok je Nicolas Perrot tako duboko razmišljao, opaljeno njegovo čelo se nabralo, a njegova krznena kapa se pomakla.

- Ovdašnji narodi, Abenakisi, Etchemini ili Sourikezi su loši radnici, navikli na nomadski život. Oni žive bez reda i obično su bez kruha i soli... Irokezi su na višem stupnju. Oni su velik zemljoradnički narod...

- Čini se da ih vi volite - dobaci Anđelika. Divljačar poskoči:

- Bog me očuvao. To su vragovi, najgori rod koji je ikad živio na zemlji. Za Kanađanina nema većega neprijatelja od Irokeza. Ali istina je da sam živio s njima - nadoveza on nakon kratkog razmišljanja - To čovjek ne može zaboraviti. Onaj

koji je živio životom Irokeza, to će razumjeti. Ja sam vidio Svetu dolinu gdje vladaju tri božanstva koja poštuju Pet plemena.

- Tri božanstva?... - Da! Kukuruz, Bundeva i Grah - odvrati Nicolas Perrot ozbiljno. Honorina je bila zaspala. Pazeći da je ne probudi, Anđelika ustane i pođe prema

šatoru od platna, koji bi uvečer podigli za žene i djecu. Pošto je svoju kćerku brižljivo umotala u krzno, vrati se da pomogne gospođi Jonas, koja se s

Malapredeom užurbala oko kuhinje. Sunce na zapadu bacalo je svoje grimizne zrake na visoke, ali blagih oblika planine Apalača.

Vjetar je blistao po obronku na kojemu je bio podignut logor zato da bi se zaklonili od uboda komaraca i mušica koje je neprekidno strujanje vjetra zanosilo. Taj obronak su izabrali i zato da mogu bolje nadzirati okoliš.

Florimond i Cantor pekli su u pepelu ribu umotanu u lišće, što su je bili rukom ulovili na zavojima rijeke.

Na ražnju se peklo meso soba, a u loncu se na tihoj vatri, polako kuhao birani jezik zajedno s povrćem i varivom. Drugi lonac, u kojem je bio kuhani kukuruz, već je bio skinut s vatre i gospođa Jonas je počela dijeliti obroke.

Bila je stalno ljutita videći kako se prljavi Indijanci bezobrazno miješaju s bijelcima i prvi pružaju svoje neoprane zdjelice.

Miješali su se u svaku stvar, dirali su sve i stvarali nered s nekom mirnom drskošću: zar oni nisu kod kuće, zar ovi bijelci nisu zpravo njihovi štićenici? Sirota žena grizla je usnice i osvrtala se naokolo nadajući se da će to vidjeti grof

de Peyrac. Nije mogla razumjeti kako taj profinjeni čovjek trpi to odurno miješanje, a to je isto i Anđelika kadšto mislila.

Hladna plavkasta svjetlost obasjala je čitavu prirodu. Straže su odlazile i dolazile na šumsku čistinu. U dolini je još uvijek blistao Kennebec. Prošao je opet jedan dan bogat uzbuđenjima. Što će donijeti sutrašnji?

Anđelika očima potraži svoga muža koji je stajao po strani. Gledao je u daljinu. Bio je sam, duboko zamišljen.

Anđelika je već bila opazila da se nitko ne usuđuje prekidati njegovo razmišljanje. Osobito je poštovanje okruživalo ovoga vođu kojemu su ti različiti ljudi, većinom snažni, nepovjerljivi, povjerili svoj život.

Mnogi su od njih ljubomorno i s uzbuđenjem gledali na ulogu koju je Anđelika imala u životu onoga koga su poštovali.

- Zna se što žena može učiniti od ovako znamenitog čovjeka - govorio je Overnjanin Clovis žmirkajući svojim malim mongolskim očima - može od njega napraviti zvekana!

- Ali ne od ovoga ovdje - prosvjedovao je Yann Le Couenec, Bretonac. I pogledavši s udivljenjem mladu ženu, nadoveza:

- Niti je ona takva žena! - Ti si prava naivčina - odvrati Overnjanin sliježući ramenima. Njegovi crni opušteni brkovi otkrivali su jedak nabor oko usana.

Anđeliki nije bilo teško pogoditi njihove misli. Ona je sama stajala na čelu bande. Sada ti ljudi više nisu bili "njezini" ljudi. Život, u kome su zajednički dijelili pogibelji i pobjede, okupio ih je oko grofa de

Peyraca. Dragocjene i nerazorive osobne veze, koje oni, iz svog muškog stida, nikada neće otkriti, svakoga su od njih prikovale uz njega te su ga po iskustvu i

po navici smatrali svojim gospodarom i svojom jedinom nadom. S njime su se zajedno borili protiv Saracena ili kršćana, istraživali Karibe i prkosili olujama. S njime su dijelili plijen. Po njegovu nagovoru, oni su se za svojih putovanja gostili i

provodili gospodski život u lukama. Zalijevali se vinom, pozivali žene, a velikodušni gospodar je dijelio zlato šakom i kapom.

Anđelika je katkada pokušavala da dočara prošli život svoga muža, koji s njime nije dijelila. Najčešće bi ga viđala među njegovim instrumentima.

Gledala ga je kako se naginje nad globus, nad neku kartu u kabini dok se brod ljuljao, ili čak na vrhu neke maurske terase pod nebom Kandije, dok je

skupocjenim astronomskim dalekozorom promatrao zvijezde. A za tih minulih večeri pojavio bi se sluga vodeći zastrti ženski lik. Dok su bili na Karibima, to je bila lijepa Španjolka, indijanska ili crnačka meleskinja.

On bi tada napustio svoj posao i ženu primao onom svojom neuporedivom udvornošću i pri tome je izgledao brižan i nasmijan kako bi joj polaskao i uzvratio

za čulnu razonodu koju mu je pružila. Čovjek samac!... Eto što je on bio.

Čovjek potpun, siguran u svoju snagu i svoje sposobnosti, sam sebi dovoljan. Uz toga čovjeka je Anđelika sada tražila svoje mjesto. Ali kad bi se on tako zadubio, odsutan i zaokupljen, ona se nije usuđivala da mu se približi.

Pala je duboka noć. Uz ognjište je Cantor na svojoj gitari improvizirao neku toskansku popijevku. Njegov glas, koji je uza sva baršunasta mladenačka

prelijevanja, već bio dostigao puninu i snagu, zvučio je zavodljivo. Dok je pjevao, izgledao je sretan. Osim misli na svoje dječake neće Anđelika imati mnogo vremena da s njima razgovara i steče njihovo povjerenje sve dok ne budu u

Katarunku. Sjetila se svoga konja i, prije negoli će se pridružiti svojima, ona se spusti prema

obali rijeke gdje su bili ostavili konje da pasu. Wallis je bila pobjegla! Njezin povodac, kojim je bila privezana za stablo, bio je prekinut. Neki predosjećaj je govorio Anđeliki da životinja ne može biti daleko.

Vrativši se najprije da uzme uzdu i ular, krene duž obale rijeke dozivajući životinju mekano i blago. Na rubu šume jela dizao se zamagljen mjesec. Zahuka sova. U

šikari su kašljucali puhovi. Gotovo presahla rijeka žuborila je između šljunka. Granje zapucketa. Anđelika krene u tom smjeru. Opazila je pri svjetlu mjesečine kobilu kako na

maloj čistini pase travu, ali kad joj se primakla bliže, hirovita životinja je opet odmakla.

Kad je konačno na vrhu nekog brežuljka uspjela da je uhvati, Anđelika nije više vidjela vatre u svome logoru. To je nije zabrinjavalo! Spustit će se prema strmenitu koritu rijeke i poći nizvodno. Kad je čvrsto pritegla životinju i povela,

osluhnula je ne bi li otkrila šum vode u dolini. Sama u ovoj mračnoj noći, ona nije osjećala strah. Snažno ju je prožimao miris koji se dizao iz nepoznate šume. Još

jednom, ali snažno, obuze Anđeliku osjećaj da živi, puna snage i mladosti, na pragu novoga života koji će morati iz temelja izgrađivati. Primit će je ovi ogromni nepoznati prostori gdje su se oni nakon toliko opasnosti našli. Ista ona ljubav koju

je bila osjetila za ovu neuljuđenu zemlju onda kad se kupala u čarobnom blistavilu jezera, ispunila je njezino srce. U tom istom trenutku javiše se priviđenja.

Sa daškom vjetra, koji joj je donio daleki zov kanadskog jelena, i s muklom tutnjavom vodopada u dolini šume dopre do nje crkveno pjevanje.

6.

"DEMONKA IZ AKADIJE"

AVE MARIS STELLA DEI MATER ALMA...

(Zdravo morska zvijezdo,

Božja majko slavna...) Riječi pjesme odjekivale su kroz surovu noć. Anđelika pogleda prema vrhovima

stabala, kao da će vidjeti kako se između njihova granja otvara nebo s korom anđela.

Srsi joj prođoše tijelom. Okrene se vrlo oprezno. Iza nje se, na rubu grebena, dizala poput nemirne zore ružičasta svjetlost praveći drhtave sjene među jelama.

Držeći Wallis za uzdu Anđelika se polako približila rubu provalije. Odande su se dizali ljudski glasovi koji su pjevali onu pjesmu.

Anđeliki se činilo da se vratila u prošlost, u nieulsku šumu, gdje su se hugenoti bježeći pred progonima sklanjali da ondje mole i pjevaju. Približila se još više i nagnuvši se vidjela neobičan, čaroban prizor.

Stijene su u dnu klanca bile crvene od sjaja dviju velikih vatri na obali rijeke. Neki redovnik u crno odjeven i držeći ruke kao da blagoslivlje stajao je ispred skupa

ljudi koji su klečali. Među onima čija je lica vidjela, kada joj je svećenik leđima bio okrenut, bilo ih je

koji su bili odjeveni u jelenovu kožu i u krzna, dok su ostali nosili plave odore zlatom opšivene, i Anđelika opazi dva plemića s ovratnicima i orukvicama od čipaka.

Nakon posljednjih strofa pjevanje zamukne. Tada se začu glas svećenika, zvučan i govorljiv.

- Kraljice nebeska! - Moli za nas! - odvrati zbor mrmorenjem. Anđelika se povuče: - Francuzi!...

- Tvrđo Davidova! - Moli za nas!

- Škrinjo zavjetna! - Moli za nas! - Utočište grešnika! Tješiteljice ucviljenih!...

- Moli za nas! Moli za nas! - odgovarao je zbor na svaki zaziv. Bili su to divljačari, vojnici i gospoda - svi su klečali glave pobožno prignute, polako prebirući krunicu

u ruci. - Francuzi!... Srce je Anđeliki divlje udaralo.

Sigurno bi pomislila da je zapala u bunilo i da iznova doživljava sve užase poituškog rata, da iza Francuza nije prepoznala bakrene siluete napola golih

Indijanaca. Neki između njih su molili i pjevali. Drugi su, okupivši se oko drugog ognjišta, prstima grabili ostatke neke hrane na dnu drvene zdjele. Još se u zraku širio miris juhe, a jedan je kotao osrednje veličine bio odmaknut u stranu nakon

što su porazdijelili njegovu sadržinu. Neki krupni crvenokožac, sa čuperkom na glavi, sav sjajan od masti, nadnio se nad užareno ugljevlje, a zatim se uspravio

izvadivši iz vatre usijanu sjekiru. Držeći sjekiru pažljivo u rukama urođenik se udaljio od kruga nekoliko koraka. Tek tada je Anđelika u prisjenku opazila nekog drugog Indijanca golog, privezanog uz deblo drveta.

Ne žureći se i kao da čini najprirodniju stvar na svijetu, čovjek sa sjekirom pritisnu na kožu užareno željezo. Nijedan krik nije se čuo. Samo je do Anđelikinih nosnica dopro nesnosan miris spržena mesa.

Užasnuta, ona se naglo trgla zadržavajući krik, a Wallis posrne i polomljeno granje zapucketa. Vidjevši da će biti otkrivena, Anđelika poskoči i uzjaše konja. Urođenik,

koji je opet svoju sjekiru stavio u vatru, podiže glavu i pruži prema vrhu grebena svoju mišićavu ruku s pernatom narukvicom. U tren oka svi skočiše na noge i ugledaše kako se na mjesecem osvijetljenom

obzorju ističe pojava jahačice s dugom kosom. Iz njihovih grudi oteo se strahoviti krik:

- Demonka! Demonka iz Akadije!

7.

NAPAD KOD SAKOOSA

- Vi kažete da su vikali: "Demonka iz Akadije? "

- Čini mi se da sam tako čula. - Gospode! Samo da vas nisu uzeli za "nju" - povikao je Nicolas Perrot križajući

se. A Maupertuis je učinio to isto. - Ja ne znam zašto me oni drže, ali sigurno je da su skočili za mnom kao pomamni. Jedan između njih, a bio je pravi gorostas, gotovo me uhvatio kad sam

potjerala Wallis u rijeku. - Jeste li ga ubili? - upita živo Peyrac.

- Ne, ciljala sam u njegov šešir, a on se svalio u vodu. To su Francuzi, kažem vam. Logoruju u usjeklini s druge strane ovoga istog brda gdje smo mi podigli svoje šatore.

- Ako dopustite, gospodine de Peyrac, mi ćemo Kanađani poći k njima, Maupertuis, njegov sin Pierre-Joseph i ja - reče Nicolas Perrot. - Sigurno ćemo

među tim ljudima iz Quebeca naći kojega dobrog prijatelja i znanca s kojima ćemo se moći sporazumjeti.

- Ne zaboravi, Perrot, da nas je vlada u Quebecu osudila na smrt - usprotivi se Maupertuis a monsinjor biskup nas je još i izopćio. - Ah! To nije važno. Tko je rođen u Saint-Laurentu, ugodno će mu biti među

prijateljima. Dva Kanađanina, a za njima sin Maupertuisa, dvadesetogodišnji mladić, mješanac,

kojega je on imao s nekom Indijankom, izgubiše se u mračnoj šumi. Nakon toga što se Anđelika vratila i uzbudila logor, svi su bili pod oružjem. Vojnici i muškarci su bili na svojim mjestima, s mušketama u ruci.

Čim su se tri Kanađanina izgubila u šumi, Anđelika se okrenula prema Peyracu. Jedva je svladavala svoju uzbuđenost i glas joj je bio pomalo izazovan kad se

obratila mužu: - Vi me niste upozorili da možemo naići na Francuze tamo kamo idemo. - Uvijek se može naići na Francuze kad se prolazi Sjevernom Amerikom. Već sam

vam rekao da su ovdje malobrojni, ali vrlo žestoki, lutalice su i dangube, kao i Indijanci. Nismo mogli izbjeći njihovu susretu...

- Priđite vatri, mila. Smrzli ste se. Taj neugodan susret vas je potresao. Tome je opet kriva vaša nesnosna kobila. Anđelika pruži svoje ruke prema toploj vatri. Bila je zaista promrzla, i to do srži.

Pitanja su joj navirala na usta. Željela je već jednom pouzdano i bez okolišanja saznati kolika je opasnost u kojoj se nalaze.

- Toga ste se bojali, zar ne? To je razlog zašto ste se žurili? Vi ste se bojali da bi Francuzi mogli napasti zemlje gdje se kanite smjestiti i gdje ste već izgradili svoje utvrđene logore?

- Da! Moj najbliži susjed, barun de Saint-Castine od Pentagoeta, zapovjednik francuske postaje u Akadiji, a s kojim sam ja uvijek bio u dobrim odnosima, došao je nedaleko od Gouldsboroa da me obavijesti kako su katolički misionari, koji

podučavaju u vjeronauku Abenakise iz Mainea, uznemireni mojim dolaskom na izvore Kennebeca te su zamolili vladu u Quebecu da protiv mene pošalje

ekspediciju. - Ali kojim vam pravom Francuzi osporavaju da dođete u ova područja? - Oni smatraju da to pripada njima, pod imenom Acadija.

- Kome zapravo pripada ta pustinja? - Onomu koji bude poduzetniji. To je ničija zemlja. Ugovorom u Bredi, koji je

potpisala Francuska, ti su krajevi priznati Englezima, ali oni zaziru od šuma i ne usuđuju se napuštati obalu da tako ne povrijede ugovor. - A ako jednog dana Francuzi sa Sjevera doznaju tko ste vi i tko sam ja...

- To se neće sutra dogoditi... A tada ću ja biti jači nego ova bijedna kolonija koju je francuski kralj prepustio svojim protivnicima... Ne, ništa se ne bojte. Ruka Luja

XIV neće dosegnuti do nas. Ako on slučajno pokuša, mi ćemo se oduprijeti. Amerika je velika, i mi smo slobodni… Ohrabrite se, ugrijte se, mila moja... - Što znači onaj krik što sam ga čula kad su me ugledali: "Demonka iz Acadije?"...

- Sigurno su vas smatrali nekom prikazom. Castine i Perrot su mi pripovijedali da je Nova Francuska sva uzbuđena otkrivenjima neke svete redovnice iz Quebeca,

koja je u snu vidjela nekoga demona, u ženskoj spodobi, kako Crkvi otima duše svih Indijanaca u Acadiji, krštenih i nekrštenih. Odatle njihova zabrinutost i

uznemirenost. Možda je ova ekspedicija s time u vezi. Govorilo se da Demonka jaše na nekoj mitskoj životinji, jednorogom konju... - Ah! Sada razumijem - usklikne Anđelika smijući se razdraženo - cijelu priču:

žena, konj... To se ovdje ne može zamisliti. A to odgovara njihovoj viziji. Činilo se da je Peyrac ozlojeđen:

- To je glupo ali i vrlo ozbiljno. Ta zbrka koja je zavladala u njihovoj duši može biti uzrok nepotrebnim neprilikama. Ti su ljudi fanatici. - Ali ipak, oni nas ne mogu napasti ako ih mi ne izazovemo kakvim neprijateljskim

činom. - Počekajmo! Budućnost će nam otkriti njihove namjere. Jutros je Perrot poslao

svog Indijanca Mazoka u izviđanje. Kada se vrati, obavijestit će nas o pokretima; to mogu biti Francuzi, Irokezi, ili još i saveznici Francuza koji ih prate na njihovim ekspedicijama: Abenakisi, Algonkini ili Huroni. O tome ja vodim računa - nastavi

on brzo - možda su urođenici, koje smo maločas opazili, Huroni u francuskoj pratnji. Iako su ljuti neprijatelji Irokeza, oni pripadaju istom plemenu, imaju iste

običaje, pletu kosu kao i oni, sa čuperkom navrh glave. Ali mi smo nanjušili da ima još jedan ratnički odred Irokeza koji lutaju po ovom kraju, a Francuzi su došli samo radi njih i mi bismo mogli...

... Takva je Amerika, vidite... Pustinje koje iznenada ožive i provrve najrazličitijim ljudskim bićima, a svi su neprijatelji između sebe.

U šumi zasjaše baklje približujući se logoru. Začulo se škljocanje kokota na mušketama i miris gube koju su neki pripalili. Ali to su bila samo trojica Kanađana koji su se vraćali ne obavivši ništa.

Uzvodno su našli ostatke francuskog logora i jednog napola sprženog irokeškog zarobljenika koji je bio privezan uz drvo, ali vojnicima i Huronima ni traga ni

glasa. Uzalud su oni dozivali na sav glas: - Hej! Vi iz Saint-Laurenta, gdje ste, prijatelji?... - nitko nije odgovarao. Što se tiče irokeškog zarobljenika, kojega su bili odriješili, on je, onako ispržen,

iskoristio trenutak nepažnje: trgnuo se i jednim skokom odskočio te nestao u mračnom guštiku. Odsada su bili okruženi brojnim fantomima različitih vrsta:

Francuzima, Algonkinima, Huronima, Abenakisima, Irokezima, a tajanstvena šuma je radosno šaputala pod daškom vjetra, i ništa se drugo nije čulo nego šum dalekih voda i ljubavno dozivanje kanadskog jelena.

Joffrey de Peyrac naredi da jedan dio ljudstva ostane pod oružjem, a drugi da stražare: neće dopustiti da ga iznenade. Anđeliku je savjetovao da se odmori u šatoru koji je bio određen za žene i djecu.

On ju je dopratio do šatora, a kako je tama bila duboka, on je zagrli i htjede je poljubiti. Ona je bila jako uzrujana i nemirna, te mu nije mogla uzvratiti

milovanje. Štoviše, ona se i ljutila: u opasnim trenucima on se bio odijelio od nje i noću nije spavao s njome. To je zahtijevala disciplina u karavani, a i skorašnja prisutnost

žena među muškarcima. Anđelika se s time pomirila. Sjetila se događaja kad je bila pobjegla iz Miqueneza s kršćanskim zarobljenicima

u Maroku: njihov zapovjednik, Colin P. Paturel bio je uveo istu zabranu: "Ova žena ne pripada nikome - kazao je - nikakvih ljubavnih odnosa prije negoli se spasimo i živi stignemo u kršćansku zemlju"...

Na to je donekle podsjećao postupak Joffreya de Peyraca koji se strogo pridržavao toga da žene i djecu okupi pod jednim krovom, dok su muškarci posebno ležali,

trojica po trojica, pod natkrivenim skloništem. On sam, jedini vođa, nije imao više povlastica od onih koje je uzeo pod svoju zaštitu.

Primjenjivao je na sebe zakon starih urođeničkih plemena prema kome se ratnik uoči bitke, ili kad se mora suočiti s nekom opasnošću, rastajao od žene kako bi

mogao sačuvati svoju bistrinu i svoju snagu. Ali Anđelika nije bila sudionik te snage. Ona je bila slaba, tako da je kadšto

mislila, sama, te je osjećala veliku potrebu za njim. Kad je bila daleko od njega, nije se osjećala ni mirnom, ni sigurnom. Bojala se da će ga opet izgubiti. Čudo ih je tek nedavno spojilo. Ona je znala da se iza suzdržavanja i hladnoće Joffreya de

Peyraca skriva žestoka i strašna čulnost, koja se pred njom otkrivala. Ali bilo je trenutaka kad je strahovala da ona za njega predstavlja samo predmet užitka,

koji njega istina, privlači, ali koji on ne vezuje uz svoju osobu, uz svoje radosti, svoje ambicije i svoje brige. Tokom vremena opazila je da se vezala uz čovjeka kojega slabo poznaje, ali kome duguje potčinjenost i odanost, sa čijom će se

željeznom voljom često sukobljavati, jer je imao čvrste, skrivene i određene poglede, a bio još lukaviji nego prije. Nikada nisi znao što sprema. Spavala je

loše, jer je svakog časa očekivala pucnjeve ili, barem, žestoku navalu Francuza. U zoru se izvukla iz svoga šatora pošto je čula nekakav žamor. Iz magle je iskrsnuo Indijanac Mazok koji se, nakon svoga povratka iz Francuske,

ponovo opasao kožnatom pregačom i nazuo mokasine. U kosi, u perčin spletenoj, bilo je mnogo perja. U ruci je držao luk, a preko leđa zabacio tobolac napunjen

strijelama. On pozdravi svoga gospodara i Joffreya de Peyraca koji mu iziđoše u susret. Anđelika se približi. Saopćiše joj vijest koju je donio Indijanac.

Pred dva dana je mali odred Francuza, koje su pratili njihovi saveznici Algonkini i Huroni, zaposjeo postaju Katarunk.

U ranu zoru oni pokupiše prtljagu. Još uvijek je bilo hladno. Magla, koja se prelijevala u duginim bojama, prekrila je okoliš i već na tri koraka nije se ništa vidjelo.

Lišće se osulo bisernim kapljicama. Šuma se cijedila. Držeći konje za uzdu, krenuše jedan za drugim, ostavljajući čistinu, i zađoše u

vlažnu šikaru. Saopćenja su se prenosila šaptom, a djeci se reklo da suspregnu kašalj. Vlaga je padala po njima. Neka tajanstvena atmosfera obavijala je njihovo nečujno kretanje. Malo-pomalo magla je postala gušća i kad se sunce ukazalo kao

blijedožuti kolut iznad nevidljive zemlje, trebalo je samo nekoliko časaka da se magla rasprši i da se otkrije blistavi i oprani krajolik koji se prelijevao u raskošu

živih boja. Upravo su bili prešli preko neke čistine kad je stigla poruka da valja požuriti prema hrastovoj šumi koja je bila nešto niže. Tamo je izdana zapovijed da se

okupe i zaustave. Pod granjem, koje je bilo protkano tamnoljubičastim, gotovo

crnim lišćem velikih zdepastih hrastova, toplina je počela rasti. Žirovi su nečujno padali na suho mahovinasto tlo. Skupili su konje te ih privezali za niske grane. Svi su još uvijek šutjeli kako je bilo naređeno.

Četiri španjolska ratnika počeše se spuštati prema podnožju usjekline. Silazili su dosta nezgrapno te se čulo pucketanje starog granja, a Mopountookovi Indijanci

nečujno se spustiše poput sjena i dolje su čekali iza stabala nevidljivi. Radovali su se što će im se pružiti prilika da oderu malo francuske ili indijanske neprijateljske kože. Skriveni iza guste šikare Španjolci ukopaše rašlje u riječni pijesak i na njih

položiše svoje kremenjače s fitiljem. To je oružje bilo mnogo moćnije i triput je dalje nosilo negoli muškete, ali nije tako točno gađalo. Bila je to neka vrsta malih

ručnih topova. Anđelika se pitala što da radi, jer se činilo da se priprema bitka, kadli grof de Peyrac dođe k njoj.

- Gospođo, moram se osloniti na vas zbog toga što ste vi najbolji strijelac u mojoj družini. Sada će nam ta vaša sposobnost biti prijeko potrebna...

On reče Honorini da bude pametna i da ostane uz Jonasove i uz drugu djecu, a dva čovjeka ostadoše da ih čuvaju i paze na konje. Nakon toga on povede Anđeliku do ruba grebena gdje su se dizale velike i strme

hridine. Bila je to izvrsna osmatračnica odakle se pružao pogled na čitav tok rijeke, koja je tekla između dvije duboko usiječene obale. Rijeka je bila prilično

bujna, čak i u ovo godišnje doba. Preko nje se moglo prijeći na jednom mjestu gdje je iz vode izranjalo kamenje po kome se moglo lako ići, gotovo i ne smočivši

noge, a svuda naokolo rijeka je bila duboka, puna vrtloga koji su pokazivali nepravilnosti njezina korita. Bila je to rijeka, kako Kanađani kažu, "vodopadna" koja se postepeno spuštala prema jezeru, čije se treperenje naziralo kroz grimizno

lišće. - Gaz Sakoos - reče Nicolas Perrot potiho. Baš na sredini rijeke gaz je bio

presiječen malenim pješčanim otokom koji je bio obrastao šumicom. Grof pokaza Anđeliki na suprotnoj obali taman prolaz kroz šikaru kojim su putnici, idući šumskom stazom, izbijali na obalu.

- Začas će se ondje pokazati ljudi i uputiti prema gazu, a to će po svoj prilici biti naši sinoćnji Francuzi i njihovi Indijanci... Vi ćete ih prepoznati jer ste ih već

vidjeli. Kada stupe na mali otok, ali samo kada budu na otoku, opalite kako biste ih spriječili da prijeđu drugu polovinu gaza. - Otok je prilično udaljen da bi se moglo točno gađati - reče Anđelika namrštivši

obrve. - To isto su mi rekli strijelci koje sam odredio za taj zadatak, ali mi se ne možemo

postaviti na drugo mjesto. Od pogodnijeg položaja prema otoku dijeli nas jedna prosjeklina, a mi više nemamo vremena da je prijeđemo. Za to bi trebalo nekoliko sati. Treba, dakle, odavde pucati i zaustaviti prethodnicu pratnje, da nitko ne

uzmogne pobjeći i dići uzbunu u postaji. Treba ih zaustaviti ne pogodivši nikoga. Ne želim nikakva prolijevanja krvi.

- Mučan je to posao. - Znam, draga, i Florimond se nije toga htio prihvatiti, mada je vrstan strijelac... Mladić je bio prisutan razgovoru između oca i majke, te ih je nepovjerljivim

pogledom promatrao. Želio je da pokaže svoju vještinu, ali je bio toliko pošten da je posumnjao u sebe.

- Oče, to mi se čini nemoguće - poviče. - Kad bi to bilo u trenutku kada oni krenu, onda je moguće... - U tom trenutku jedan će dio vojnika biti još u šumi. Ja želim da nitko ne

umakne. Nekoliko strijelaca je postavljeno uzvodno, da zarobe one koji će možda umaknuti. Ako ih bude mnogo, onda će doći do velike bitke, ali svejedno će

umaknuti jedan ili dvojica. Ja želim da svi, ili gotovo svi, budu već izvan šume, da krenu gazom ili budu na otoku prije negoli opalite. Naši Španjolci dolje moći će onda da im presijeku odstupnicu s ove strane. Tako će biti okruženi sa svih

strana.

- Ali otok se pruža ravno ispred nas. Zaustaviti prethodnicu kada krene drugim dijelom gaza, na ovakvoj udaljenosti, a da nikoga ne ranimo, to mi se čini kao oklada...

- Možete li je prihvatiti, gospođo? Anđelika je razmotrila vrlo pažljivo položaj, a onda se okrenula prema njemu:

- A vi, gospodine Joffrey?... zar vi niste vješt strijelac? - Uvjeren sam da na takvoj udaljenosti vaše oči više vrijede od mojih... - Ako je tako...

Ona je oklijevala. To što je od nje tražio bilo je izvanredno teško. Vrućina joj je osušila grlo.

S druge strane bila je sretna što joj je grof ukazao povjerenje i što je mogla stupiti u akciju. Njezini sinovi i ljudstvo iz pratnje gledali su je zbunjeno čudeći se postupku grofovu, a njoj nije bilo krivo da im pokaže kako o ratu i baratanju

puškom, ona znade barem toliko koliko i oni, ako ne i više od njih, premda su svi bili gusari.

I kad je Joffrey ponovio: - Možete li prihvatiti ovu okladu, gospođo? - ona je odvratila: - Pokušat ću... Kakvo mi oružje dajete?

Jedan od ljudi pruži joj mušketu koju je upravo nabio, ali je to odbila. - Ja želim oružje koje ću sama napuniti.

Dadoše joj pušku gospodina de Peyraca, koju je Bretonac Yann Le Couennec nosio i održavao. Bila je to kremenjača koja je mogla opaliti dva hica bez ponovnog

punjenja. Njezin kundak, obložen sedefom, bio je od orahovine, dakle, lagana i čvrsta u isto vrijeme, te je ona s užitkom priljubi uz rame. Pažljivo je pregledala prah, kugle i fitilj koji su joj pokazali, očistila dvostruku cijev, napunila jedanput,

ubacila kugle i još jednom napunila. Svaki njezin pokret pratili su svi s velikim zanimanjem.

Pošto je postavila fitilj, ona se nasloni na rub kamena. Obuze je lako uzbuđenje koje je dobro poznavala. Miris partizanskog rata! Vidjela je dolje osvijetljeni kraj otoka i šljunak koji se blistao na drugom dijelu gaza.

Njezino je srce brže kucalo. Tako je bilo u početku. Kada dođe pravi trenutak, ona će postati čudesno mirna, slobodna i sabrana. Uspravi se.

- Trebalo bi držati u pripremi dvije pune puške i dodati mi ih ako se oni ne zaustave nakon prvih hitaca. Onda je počekala.

Nije prošao ni jedan sat nakon toga, a u šumi odjeknu krik kozodoja. Taj krik je isto kao i krik grlica bio dobro poznat, te se na to nitko nije osvrtao. Ali Nicolas

Perrot kao da je u tom zovu vidio posebno značenje, jer se lagano naklonio prema Anđelikl i šaptom je upozorio: - To je znak Mazoka.

Najprije se na obali pojavio jedan Indijanac, Huron, a zatim jedan divljačar kojega je Anđelika sinoć bila opazila u prodolini... Onda dođe jedan oficir, za kojim je išlo

više Indijanaca, i jedan Francuz, a taj je bio vrlo mlad, zapravo dječak s plavim uvojcima, odjeven u plavi redengot kraljevih oficira, naoružan različitim oružjem: sjekirom, nožinom i rogom za prah. Njegova čipkasta kravata bila je dosta

zgužvana i nespretno vezana, šešir jako zgnječen i ukrašen bijelim i crnim orlovim perjem koje ničim nije bilo nalik na uobičajeni ukras od perja, ali su ukrasi na

njegovim rukavima i njegovim zapučcima podsjećali na ukrase uniforme. Na nogama je imao kožnate dokoljenke i mokasine. Vidješe kako se čilo bacio u vodu, prskajući oko sebe i dižući mlaz pjene.

Gorostasni oficir, kojemu je Anđelika dan prije toga probila metkom šešir, pozvao ga je na red:

- Umirite se, Maudreuil! Digli ste takvu buku kao kanadski jelen kada ga tjeraju. - Hej! - odvrati drugi veselo - još smo samo pola milje od Katarunka. Zar se još uvijek bojite da ćete se sresti s vražjim duhovima kao jučer na večer?...

Glasovi su zvučali jasno i razgovijetno odjekujući u dolini.

- Ne znam čega se bojim - odgovori poručnik - ali mi je ovaj kraj sumnjiv. Uvijek sam ga smatrao razbojničkom špiljom... I podigne glavu prema strmim hridima, činilo se kao da mu oči žele proniknuti

tajnu šume kojom se vjetar blago poigravao. - Da li njušite Irokeze? - upita mladi vojnik s osmijehom - vaš je njuh naročito

osjetljiv na njih. - Ne! Ja njušim nešto drugo, ni sam ne znam što. Požurimo se. Što prije budemo na drugoj strani, to bolje. Idemo... Ja ću prvi. Aubigniere - okrenu se divljačaru -

ostanite u pozadini, hoćete li? I on krenu preko gaza grabeći vješto po šljunku velikim koracima.

Gore pod drvećem, koje ih je skrivalo, Nicolas Perrot dotaknu rukom Anđelikino rame... - Zaboga, nemojte ih ubiti - prošapta. - Onaj tamo, gorostas, to je poručnik de

Pont-Briand, moj najbolji prijatelj. Drugi je Troprsti, iz grada Trois-Rivieres, a najmlađi, to je mladi barun de Maudreuil, najdivniji mladić u Kanadi.

Anđelika trepnu očima i dade mu znak da ga je razumjela. Neka, ona će imati obzira prema tako dragocjenim prijateljima, ali svi ti prijedlozi neće pojednostavniti njezin zadatak.

Gorostas, kojega je Nicolas bio označio kao poručnika de Pont-Brianda, upravo je stigao na otok. Tu je zastao, držeći ruke na bokovima, i ispitivački promatrao

okoliš. I doista se činilo da njuši. Na glavi nije imao šešira. Njegova zagasito-kestenjasta kosa padala mu rasuta na ramena. Sunce ga osvjetljavalo i pravilo

malu ružičastu aureolu oko glave. Činilo se da nije otkrio ništa sumnjivo te je sliježući ramenima počeo prelaziti otok, a za njim i dva Hurona koji su već bili prešli gaz.

Anđelika sabra svu svoju pozornost i primaknu pušku svome ramenu. Vrhom cijevi slijedila je siluetu Pont-Brianda koji je prelazio otok.

Divljačar Aubigniere, nazvan Troprsti, ostao je na obali požurujući urođenike koji su izlazili iz šume. Pont-Briand je već došao do kraja otočića. On se zaustavi da promatra svoju četu koja je prelazila preko rijeke. I ne sluteći izazivao je smijeh

onih koji su ga motrili s visoka grebena. Naskoro će se sve njegovo ljudstvo okupiti u sutjesci, a baš je to želio Joffrey de Peyrac.

Najzad se poručnik uputi prema drugom dijelu gaza. To je bio trenutak. Anđelika se sva pretvorila u oko gledajući samo jednu točku: niski kamen na gazu gdje će noga toga čovjeka stati.

Njezin prst pritisne obarač. Vršak kamena se razletio u komadiće, a klanac se iznenada ispunio tutnjavom i grmljavinom od pucnja.

Francuski oficir odskoči. - Lezi - poviče, a Indijanci i Francuzi, okupljeni na otoku, baciše se na zemlju pužući u zaklon od nekoliko malih grmova.

Umjesto da to isto učini, poručnik iznova poskoči naprijed prema gazu. Anđelika opali. Bio je već na polovici gaza. Još jedan kamen se rasprsnu pred njegovim

nogama. Vidjelo se kako gubi ravnotežu i pada u vodu. Anđelika se sjeti da je ovo drugo kupanje u dva dana što ga ima njoj zahvaliti, jer je jučer navečer, kad je ono za njom bio krenuo usjeklinom, također bio pao u rijeku. Bila je sigurna da ga

nije pogodila. - Drugu pušku - ona će kratko.

Pojavi se glava poručnikova. On se borio sa strujom i odmicao naprijed. Anđelika prisloni pušku, nacilja i opali. Kugla je odskočila na površini vode. Prošla je tako blizu da ga je sigurno okrznula.

- Nemojte ga ubiti - molio je Nicolac Perrot poluglasno. - Do vraga! - mislila je uzbuđeno Anđelika - Kao da ne vidi da se ovaj drugi ne

zaustavlja, pa kako će onda toga bjesomučnika spriječiti da ne stigne na obalu - a da ga ne ubije? Ona opet opali. Čini sa da je ovaj put francuski gospodin razumio. Našavši se

između pogubnih vrtloga rijeke i puščane paljbe, koja mu je kružila nekoliko

palaca od glave, više nije oklijevao. On se vrati prema otoku, pope se i sakri iza neke zakržljale johe. Anđelikina pozornost je tada popustila, ali je stalno nadzirala prolaz. Činilo se da nitko ne želi slijediti oficirovu ludost. Bilo je malo vjerojatno da

će itko krenuti prema prijelazu koji je bio tako dobro nadziran. Ona se opusti i malo podiže. Znoj je kapao niz njezine sljepoočnice. Nesvjesno

obrisa čelo rukom koja je bila crna od baruta, dohvati napunjenu pušku, koju joj je pružio jedan od njezinih začuđenih sinova, zauze opet položaj odakle je pucala, nastavivši i dalje da budno pazi.

To se pokazalo opravdanim jer je poručnik iznova pokušao sreću spretno se bacivši...

Jedna kugla odskoči u pijesku pod njegovim nogama. On se brzo povuče u svoje zaklonište. Za to vrijeme otpoče napadaj sa svih strana. Kada je Anđelika prvim hicem zaustavila napredovanje odreda, Huroni, koji su se bili našli na sredini

prvoga gaza, htjedoše da se povuku u šumu, ali dočekaše ih puščani hici s one iste obale koju su upravo bili napustili L'Aubigniere se baci iza stabla i počne

uzvraćati pucnjavom prema grebenu. Okruženi dobro upravljanom vatrom sa svih strana, Huroni, koji su se našli na prvom prijelazu, nisu se usuđivali ni naprijed ni natrag. Tada se jedan od njih, sa

smionošću svojstvenom njegovu rodu, baci u virovitu rijeku, ali čim je doplivao malo niže, nešto iznad vodopada, pogodi ga hitac koji su opalili Španjolci, i rani u

nogu. Jednome drugom bilo je uspjelo da zaroni u guštik. Tu je nabasao na skrivenog

neprijatelja, kojega je bio postavio Peyrac, jer se čula buka borbe i bijesni uzvici. Zatim je opet zavladala potpuna tišina i oglasilo se takvo cvrčanje cvrčaka te se činilo da je nadjačalo svaku drugu buku, pa i tutnjavu bučne rijeke…

Sutješku je ispunio oštar miris baruta. Anđelika je stiskala zube. Zaboravila je gdje se nalazi. Činilo joj se da je opet u

zasjedi u nekom klancu vandejskom, usred poitevinske šume, a kraljevi vojnici padaju od hitaca njezine puške. U srcu joj odjekivao stari uzvik, koji joj je tako često bio na usnama: Ubij! Ubij!...

Ona poče drhtati. Na ramenu osjeti nečiju ruku.

- Gotovo je! - reče mirni Peyracov glas. Ona se uspravi pomalo smetena, držeći u rukama još vruću pušku. Promatrala ga je kao da joj je nepoznat. On joj pomogne da ustane i maramicom blago obrisa sa

čela crni prah kojim je bila uprljana. Promatrajući to lice tako profinjene ljepote, ukaljano ratnim znojem, u dnu

njegovih očiju bijesnu zračak osmijeha i još nešto neodređeno između ljubavi i divljenja. - Bravo, ljubavi moja - reče on poluglasno. Zašto joj je rekao "bravo"? Čemu je

povlađivao? Njezinom sadašnjem uspjehu? Ili možda njezinoj prošloj borbi? Njezinoj bijesnoj i očajničkoj borbi protiv francuskog kralja? Svemu što se skrivalo

u čudesnoj okretnosti njezinih ruku koje su držale ubitačno oružje?... Poljubi s poštovanjem njezine divne i od baruta pocrnjele ruke. Njezini sinovi i pratnja Peyracova promatrali su Anđeliku začuđeno.

Kanađani su odozdo pripucali. Pont-Briand je po pomicanju lišća otkrio njihov položaj. Izbočena stijena u njihovoj neposrednoj blizini rasprsnu se.

- Nećemo tako! - poviče Perrot glasno. - Dosta je, dobri ljudi! Dosta je štete. Hoćete li prestati s tom igrarijom? Rođače Pont-Briand, umiri se, ili ću te ja izazvati na dvoboj pa ću te opet raniti u rame kao onoga slavnoga dana na

Medardovo, koji sigurno nisi zaboravio. Snažni glas Kanađanina dugo je odjekivao klancem, nad kojim se rasprostro gusti

dim. Zavladala je tišina, a onda se javiše s otoka: - Tko to govori? - Nicolas Perrot iz Ville-Marie, s otoka montrealskog.

- Tko je s tobom?

- Prijatelji, Francuzi! - Tko još?... Perrot se okrene prema grofu. Namignu mu, a Joffrey odvrati potvrdno. Tada će

Kanađanin iz svega glasa. - Čujte vi vojnici iz Saint-Laurenta, čujte moju poruku. Ovdje je gospodin grof de

Peyrac de Morens d'Irristru, gospodar Gouldsboroa, Katarunka i drugih mjesta, i njegovi ljudi. Anđelika uzdrhta kad je čula kako indijanskom šumom odjekuje ime koje je već

toliko godina bilo osuđeno na sramotnu i grobnu šutnju. Joffrey de Peyrac de Morens d'Irristru!... Zar nije bilo pisano da će stara gaskonska očevina oživjeti,

obnoviti se vrlo daleko od svoje kolijevke? Zar zbilja više nije u opasnosti?... Ona se okrene prema svome mužu, ali na njegovu licu ništa nije otkrila. Stojeći na kraju izbreška, pod granama bora na koji se bio naslonio, s velikom je

pozornošću promatrao mjesto okršaja, kao da ga se to međusobno dozivanje uopće ne tiče.

Dim se polako razilazio. Glasovi su se gubili u toj dimljivoj atmosferi. Vidljivost nije bila velika i razboritost je objema stranama nalagala da svatko bude na oprezu. Joffrey je još uvijek u ruci držao napunjen pištolj.

Konačno se na otoku netko pojavio iza grmlja. Bio je to krupni Pont-Briand. - Dođi ovamo bez oružja, Nicolas Perrot, ako si to zaista ti, a ne tvoje

priviđenje!... - Dolazim.

Kanađanin preda pušku svom poslužniku i spusti se usjekom do obale. Kada se pojavio na uskoj obali rijeke, u odijelu od jelenske kože sa krznenom kapom, dočekaše ga oduševljeni uzvici. Francuzi i Horoni poletješe u susret

kličući. On im reče da pođu malo uzvodno do zavoja na rijeci te da prijeđu laki most od

balvana koji su Španjolci bili podigli na mjestu gdje su obale bile najbliže. Preko ovog mosta rijetko se prolazilo jer je gaz ljudima prišteđivao nekoliko sati obilaženja i prelaženja iznad vrlo duboke provalije. Kad su se svi okupili, začulo se

vatreno grljenje i glasna čestitanja. Kanađanin i njegovi zemljaci snažno su se tapšali po ramenima i gurkali se

laktima. - Brate! Pa ti si živ! A mislili smo da si mrtav! - Mislili smo da si zauvijek otišao!

- Vratio se Irokezima! - I odlučio da živiš s urođenicima do kraja svoga života.

- Malo je trebalo da mi se to dogodi - odgovorio je Nicolas Perrot. - I htio sam se vratiti Irokezima kad sam pred tri godine napustio Quebec. Ali onda sam sreo gospodina de Peyraca i promijenio odluku.

Huroni su sa zadovoljstvom pozdravili Perrota. Ali neki su se kiselo držali i tražili odmazdu, jer je jedan njihov drug, Anahstaha, bio ranjen. Perrot im reče na

huronskom jeziku: - Nije trebalo da brat Anahstaha pokušava da šmigne kao bjelouška onda kad su ga naše muškete upozoravale da stane. Onaj koji ne razumije pravila borbe, neka

se u nju ne miješa... Dođite, draga gospodo, molim vas - završi on obraćajući se francuskim oficirima, a Huroni, pod dojmom toga muškoga glasa koji im je bio

dobro poznat, sjedoše da se dogovaraju i puste da se bijelci sporazumijevaju sami.

8.

DOLAZAK U KATARUNK

DOČEK GROFA LOMÉNIE-CHAMBORDA

Tri čovjeka koji su se u pratnji Nicolasa Perrota penjali uz strmi brijeg, pokazivali su izvjesnu radoznalost, unatoč neuspjehu što su ga bili doživjeli. Ime grofa de

Peyraca bilo je već poznato u Sjevernoj Americi. Malo ljudi ga je vidjelo, ali se o toj zagonetnoj osobi govorilo od obale Massachussettsa i Nove Škotske sve do

granica Kanade. Uza sve to što su vojnički zauzeli naselje Peyracovo na Kennebecu, Francuzi su se osjećali u lošem položaju, i da nije tu bio njihov prijatelj Perrot, bogzna kako bi se

proveli. Prolazeći vidješe ljude koji su stajali u zasjedi. Bila su to prava gusarska lica različitih rasa. Pratili su ih mračnim pogledom.

Čim su prispjeli na vrh, kao da su se odjednom skamenili: obuzeo ih je strah i zaprepaštenje. U polusjeni, koja je bila prošarana točkicama svjetla koje se probijalo kroz lišće,

ugledaše jahača sa crnom maskom kako nepomično sjedi na crnom pastuhu kao kakav kip.

Iza njega su se ocrtavale druge siluete jahača i žena. - Ja vas pozdravljam, gospodo - reče maskirani jahač prigušenim glasom, - Priđite, molim vas.

Unatoč svojoj odvažnosti, jedva su se sabrali. Oni su ipak pozdravili, i kako se činilo da je krupni poručnik nesposoban da izusti i

jednu riječ, progovorio je Romain de l'Aubigniere, nazvan Troprsti - iz grada Trois- Rivieres. On se predstavi i nadoda:

- Gospodine, mi smo voljni da razgovaramo s vama, premda nam se vaš način za početak razgovora čini malko... čudan.

- A zar vaš nije? Doznao sam da ste bespravno zaposjeli logor na obalama Kennebeca koji meni pripada... L'Aubigniere i Maudreuil se okrenuše prema Pont-Briandu.

Poručnik prođe rukom preko čela i sabra se: - Monsinjore - reče služeći se spontano tim uslužnim nazivom - kasnije se tome

čudio - monsinjore, istina je da smo mi dobili naredbu od vlade Nove Franscuske da krenemo na izvore Kennebeca i doznamo za sve vaše postupke i namjere.

Očekivali smo da ćete doći rijekom i čekali smo vas da s vama započnemo pregovore o sporazumu. Pod maskom zatitra Peyracu na usnama osmijeh kad je poručnik kazao: "Mi smo

očekivali da ćete doći rijekom". Njihov dolazak kopnom, na konju, iznenadio ih je. - A moj Irac, kako ste s njime postupali?

- Vi mislite na onoga rumenog i zgodnog krupnog Engleza - usklikne mladi barun de Maudreuil... - Zadao nam je gadnih muka te smo mislili da je unutra cijeli garnizon. Huroni su ga htjeli skalpirati, ali se naš pukovnik tome usprotivio, i on je

sada živ u podrumu, dobro svezan kao salama. - Hvala bogu! - reče Peyrac. - Ne bih vam mogao oprostiti smrt ni jednoga od

mojih ljudi, i tada bi odlučilo oružje. Kako se zove vaš pukovnik? - Grof de Lomenie-Chambord. - Čuo sam za njega. To je velik vojnik i vrlo čestit čovjek.

- Jesmo li vaši zarobljenici, gospodine? - Ako mi možete zajamčiti da nas u Katarunku ne očekuje nikakva podvala i da

vaša ekspedicija nema druge svrhe nego da započnete sa mnom pregovore o sporazumu, bit ću sretan ako vas budem mogao smatrati više prijateljima nego taocima, kako mi to preporučuje moj savjetnik, vaš sunarodnjak, gospodin Perrot.

Poručnik pognu glavu i činilo se da malo razmišlja.

- Mislim da vam za sve to mogu jamčiti, gospodine - reče na kraju. - Ako su vaši postupci izgledali ponešto uznemirujući onima koji su u tome vidjeli napadaj Engleza na naše posjede, ostali su, i to osobito gospodin guverner

Frontenac, sa zanimanjem gledali na mogućnost savezništva s vama, tj. sa sunarodnjakom koji iskreno želi da ne naškodi probicima Nove Francuske.

- Ako je tako, pristat ću da razgovaram s gospodinom Lomenijem prije negoli zapodjenem nepotrebna neprijateljstva. Gospodine l'Aubigniere, hoćete li obavijestiti vašega pukovnika o mom dolasku kao i o dolasku grofice de Peyrac,

moje supruge. Jednim pokretom on dozva Anđeliku. Ona potjera kobilu i stade uz svoga muža.

Nije se osjećala raspoloženom da ih obaspe ljubaznošću nakon straha koji su joj bili jučer navečer zadali, ali je razoruža izraz na njihovim licima kada su je ugledali i vidjeli kako im se približava.

Oni se odjedanput trgnuše, a na njihovim se usnama javljala ona neobična riječ koja nije bila izrečena, ali se naslućivala: Demonka!... Demonka iz Akadije!..."

- Gospođo, predstavljam vam gospodu iz Kanade. - Gospodo, grofica de Peyrac, moja žena... On je s ironijom promatrao njihova lica koja su izražavala različite osećaje.

- Grofica me obavijestila o sinoćnjem vašem susretu. Mislim da ste se oboje prestrašili... Nema sumnje da je prikaza bijele žene na konju u ovim područjima

nešto neobično, ali kako vidite, ne radi se o priviđenju. - Ali ipak - usklikne Pont-Briand s izrazito francuskom udvornošću. - Gospođa de

Peyrac svojom ljepotom i dražešću čini da posumnjamo u vlastite oči, kao da smo zaista igračka nekog viđenja ili neke pojave. Anđelika se nasmijala na to ponovno uspostavljanje dobrih odnosa.

- Hvala na vašoj udvornosti, poručniče. Žao mi je što je pri našem prvom susretu nedostajalo elegancije. Mislim da sam vam dužna jedan šešir!...

- Malo je trebalo pa da to bude glava, gospođo. Ali nije važno! Rado bih poginuo od tako lijepe ruke. I Gaspard de Pont-Briand, savivši nogu u koljenu, nakloni se otmjeno kao dvorski

čovjek. Anđelika ga je doista očarala. Karavana je ponovo krenula u nekom neredu. Pošto je postignut sporazum,

potražiše ranjenog Hurona da ga posade na konja, ali on se previše bojao te nepoznate životinje. Barun de Maudreuil je predstavio njihova poglavicu, Odessonika, čovjeka smiješno odjevena s ogrlicom od medveđih zubi i perjem

koje je stršilo na bujnoj kresti njegove kose. Čovjek koji nije navikao da živi među Indijancima može ih lako međusobno zamijeniti, ali Anđelika je bila uvjerena da u

njemu vidi ratnika koji je sinoć s uživanjem mučio zarobljenog Irokeza. Huroni su se natiskivali oko njih, prijateljski i radoznalo, jer su željeli upoznati nove bijelce, čuperci kose s perjem koje je stršilo iznad njihovih obrijanih lubanja,

poigravali su oko jahača. - Mene je strah od njih - reče gospođa Jonas. - Previše su slični Irokezima. Sva je

ta pasmina jednaka. Protestanti su bili uplašeni. Oni su možda više negoli Anđelika osjećali svu tragičnost toga susreta s Francuzima katolicima i ratnicima, s tom bagrom od koje

su pobjegli uz cijenu bezbrojnih opasnosti. Šutjeli su i nastojali da ih ne zapaze dvojica oficira.

Njihovo se zanimanje prenosilo s maskiranog lica de Peyraca, koje ih je činilo radoznalim, na lice Anđelike. Unatoč naporu i prašini koji su ostavili trag na njenom licu pod velikim šeširom, Pont-Briand se još uvijek pitao nije li to lice

zaista najljepše na svijetu. Demonka ili ne, njezine su se oči sjajile tako neobičnim sjajem da je morao oboriti svoje oči čim bi se srele s njezinim pogledom.

Uzbuđenje što ga je doživio opazivši Anđeliku na konju, živo biće a ne utvaru, stezalo mu je grlo, a misli su mu posve pomutile osjećaj stvarnosti, koja je međutim za njega bila dosta delikatna. On se sve više uvjeravao da je ta žena,

koja je iznikla iz šume, najljepše stvorenje što ga je ikada vidio.

Poručnik Pont-Briand bio je gorostas, crven u licu, sav mišićav, ali mu je aristokratsko nasljeđe davalo pečat izvjesne otmjenosti. Rođen kao pravi vojnik, i još prisiljen na taj poziv kao mlađi sin u obitelji, imao je zvučan glas i srdačan

osmijeh. Bio je izvanredan mačevalac, vrstan i neumoran strijelac, izdržljiv ratnik. Premda je bio u punoj muževnoj snazi, prešavši tridesetu, zadržao je mladenačku

ćud. Time se može objasniti činjenica što u službi nije mnogo napredovao, mada je bio visoka roda, jer dok je pod zapovjedništvom razborita starješine čuda stvarao, često mu je nagla ćud činila pothvate previše opasnim. Međutim, on je

bio zapovjednik jednog od najvažnijih francuskih utvrđenja, koje se zvalo Saint-Francois, a njegova popularnost kod urođenika toga područja bijaše velika. Unatoč

svojoj snazi i svojoj krupnoći, prolazio je šumom nečujno kao kakav Indijanac. Pažnja koju joj je iskazivao Anđeliku je uzrujavala. U tom sangviničnom čovjeku s izrazito mačjim kretnjama bilo je nešto što je odmah izazvalo njezino

nepovjerenje. Bilo je trenutaka kad je žalila što već jutros nije došlo do prave i otvorene borbe.

Njezin muž je želio pregovarati, ali je ona, sjećajući se što je sve proživjela, cijelim svojim bićem odbijala pomirenje s tim Francuzima. Međutim je plamena boja planine sve više blijedjela što su se od nje odmicali, te

je iz daljine izgledala kao ukroćena životinja. Odjednom se tamo dolje otvorio slobodan prolaz i oni ugledaše plavičasti odsjaj vode.

Trebalo je manje od jednog sata dok su stigli do rijeke... Iz blizine se Kennebec zrcalio sinjom bojom, tamnoplavom i metalnom, i čovjek bi

se začudio kad bi pogledao blijedo nebo tražeći njegov odraz u vodi. Nagomilani oblaci na obzorju razrijedili su se u magli, koja se stopila s maglenom parom rijeke i digla se u visine, gdje je, pod blagim djelovanjem sunčanih zraka,

prekrila nebo bojom lanena cvijeta. Nije bilo sigurno da vjetar neće opet nanijeti guste i vijave oblake. Na jednom dijelu obzorja magla se raspršila i sunce se

pojavilo na vedrom nebu grijući svojim žarkim zrakama. S radošću je Anđelika osjetila miris ljudskih ognjišta. I odjednom se pojavilo utvrđenje.

Lice joj se ozarilo i ona se malo uspravila na sedlu. Utvrđenje je bilo podignuto na uzvisini iznad obale rijeke, i to na jednoj čistini s

koje su povadili kolce za palisadu. Ta ograda je bila pravokutna, a nadvisivali su je samo letvama prekriveni krovovi dviju nastambi, gdje su se dimnjaci polako dimili. Zemljište je uokolo bilo grbavo i neravno, premda zeleno. Nije bilo

simetrično kao vrt, niti je izgledalo lijepo kao livada, a uzrok je tome bio što panjevi srušenih stabala nisu bili iskopani i što je između čvornata korijenja i

posječenih stabala bilo posađeno neko raslinje... A to su bile prve kulture koje su nakon više tjedana hodanja kroz šumu susreli. Anđelikine usne se razvukoše na osmijeh. Kraj joj se sviđao. Konačno će ovdje nakon toliko lutanja naći svoj dom i

biti sretna. Pont-Briand ju je posmatrao. Ona se nije obazirala na taj pogled. Sva se zanijela promatrajući s uzvisine mjesto

iznad obale, nad kojim se rasprostrla zlaćana magla od dima i prašine. To je bilo tek daleko mjesto bez određenih obrisa i usred beskonačne šume, ali za onoga koji je nekoliko dana hodao, ne primjećujući nikakav trag ljudskoga rada

osim nekoliko bijednih vigvama, nekoliko kanua od kore napuštenih u kakvoj dražici, izgledalo je kao kut zemlje koji putniku obećava željenu okrepu, u sredini

koja nije tako primitivna. Ispred se rijeka širila praveći mirno veliko jezero po kome su živahno klizili kanui poput konjica. Neki su plovili do obližnjeg otočića, drugi duž obala, neki su se opet

vraćali među flotilju laganih čamaca koji su se skupili jedan do drugoga na južnom dijelu polumjesečaste obale.

Nisu još mogli razaznati ljude koji su upravljali tim kanuima, niti one koji su se kretali na obalama, ali na prvi pogled taj je ogoljeli kutić davao takav dojam živosti kakav čovjek ima kada s neke udaljenosti promatra neki napučeni

mravinjak.

Nešto niže Anđelika je opazila sivu pješčanu i krupnim oblucima posijanu plažu na kojoj su bile poredane brojne indijanske kolibice od kore u obliku šiljastih čunjeva, a iz njih se dizao dim u bijelim i mekim perjanicama. Taj je položaj izabran jer je

bio u zaklonu od hirovitih vjetrova s planine. Na pojavu karavane, koju je oglasio otegnuti krik, svi se Indijanci, raspršeni oko

logora, s oštrim uzvicima i krikovima uputiše prema mjestu odakle je zov dolazio prelazeći preko padina. Mora da ih je Aubigniere bio obavijestio o dolasku nepoznatih bijelaca koji jašu konje...

Naredivši karavani da se zaustavi, Joffrey de Peyrac je sa svog konja promatrao položaj i obalu.

- Gospodine de Maudreuil! - Gospodine? - Nije li ono što na srednjem jarbolu vidim bijela zastava?

- Jest! Gospodine, to je ratna zastava kralja Francuske. Peyrac je skinuo svoj šešir, držeći ga za obod, u znak smjernog pozdrava, u kome

su oni koji su grofa dobro poznavali vidjeli trag pretjerivanja. - Ja se klanjam veličanstvu onoga kojemu vi služite, barune, i čast mi je što on posjećuje moj dom u vašoj osobi.

- I u osobi mojih pretpostavljenih - odvrati brzo mladi Maudreuil zaplašeno. - Veselim se tome unaprijed...

On opet stavi šešir na glavu. U Peyracovu držanju bilo je toliko gordosti da se i sama njegova prijaznost činila opasnom.

- Ali, kada se gospodar vraća na svoj posjed, običaj je da se njegova zastava vije na vrhu jarbola. Biste li vi mogli potrčati da izdate naređenje u tom smislu, barune, jer mi se čini da o tome nitko ne vodi računa. O'Connel zna gdje će naći

moju zastavu. - Dakako, monsinjore, - reče mladi Kanađanin koji potrča duž šljunkovite staze.

Trkom prođe pored urođenika koji su odozdo dolazili, izgubi se u raslinju i potrča sve do utvrđenja. Malo zatim vrata se otvoriše, a na jarbolu se pojavi plava zastava sa srebrnim štitom.

- Grb Rescatora - reče Peyrac poluglasno. - Možda je njegova slava neizvjesna, štoviše i nesigurna, ali još nije došlo vrijeme da ga predam bez borbe, zar ne

gospođo? Anđelika nije znala što da odgovori. Još jednom ju je držanje njezina muža zbunjivalo. Što se nje tiče, ona je osjećala

da Francuzi nisu bili posve iskreni rekavši da su u Katarunk došli bez neprijateljskih namjera. Vojnički zaposjesti jedan položaj nije nikada bio naročito

prijateljski čin. Ali situacija se izmijenila. Peyrac se vratio i iznenadio ih. Prijatelji su mu bili Perrot i Maupertuis, stari i vrlo ugledni Kanađani. Bilo im je isto kao da prolaze preko barutane. Anđelika je s nekom bojazni gledala

gomilu divljih ratnika, saveznika francuskih četa, kako prema njima idu s groznim zavijanjem, koje je ovoga puta značilo srdačno veselje i dobrodošlicu.

Joffrey de Peyrac je i nadalje dalekozorom promatrao luku i ravan prostor. Vrata na palisadi bila su otvorena. Vojnici su se bili poredali s jedne i s druge strane kao da su na paradi, a malo

ispred njih stajao je oficir u svečanoj uniformi, po svoj prilici onaj Lomenie-Chambord kojega su mu bili najavili.

Tada on sklopi svoj dalekozor i pognuvši glavu stade razmišljati. Bila je to, dobro je znao, posljednja prilika da na oružani napadaj odvrati oružjem. Poslije će biti u vučjem ždrijelu.

On i njegovi pomiješat će se s nesigurnim ljudima koji su se svakoga časa mogli preokrenuti u ljute neprijatelje.

Sve će ovisiti o lojalnosti pukovnika, o njegovoj vlasti nad svojim ljudima i uopće o mudrosti na koju će Peyrac naići kod tog predstavnika kralja Francuske.

On opet pogleda. U krugu dalekozora ocrtavala se silueta otmjenoga gospodina koji je, držeći ruku na leđima, čini se, bez uzbuđenja očekivao dolazak vlasnika Katarunka, o čemu ga je Maudreuil bio obavijestio.

- Naprijed - reče Peyrac. Naredio je da se jahači i jahačice okupe iza njega, na čelu će biti Španjolci u

oklopima sa svojim puškama, zatim Florimond i Cantor držeći zastave s njegovim oznakama, i njegovi ljudi svaki sa svojom mušketom i s upaljenim fitiljem u ruci. Sa sviju strana iskrsnuše Indijanci pokazujući znakove velike radoznalosti. Nicolas

Perrot je nastojao da ih na svim njemu poznatim jezicima pozdravi tražeći da se malo smire, jer su životinje, uzbuđene tom iznenadnom grajom, tim kovitlanjem

perjanica nad išaranim obrazima, igrom lukova i tomahavka rzale i propinjale se. Konačno se povorka sredila i malo nakon toga fino je Wallisino kopito gazilo žalo na obali rijeke prolazeći kroz redove ratnika. Peyrac je bio zamolio Anđeliku da

bude pokraj njega. Bilo joj je neugodno zbog toga što je Honorina bila bosa. Rado bi malo popravila svoju kosu, ali se morala truditi da joj živinče stupa paradnim

korakom. Sada su, eto, nakon puta kroz beskrajno pusta područja, postali cilj cijelog tog mnoštva mrkog, nemirnog, pernatog i oštrog mirisa, mnoštva koje ih je htjelo vidjeti i dotaknuti ih se.

Perrot, divljačari i ostali Sagamori, poglavice različitih plemena uzalud su vikali želeći da udalje one najpomamnije. Nesreća je htjela da se Wallis propela i

njezina kopita nemilosrdno okrznuše nekoliko zamazanih lubanja. Poslije toga pojuri životinja brzim galopom prema rijeci. Anđeliki je uspjelo da je zaustavi i da

je uzdrhtalu, pokornu i divnu dovede pred začuđene Indijance čije su se oči širile od zanosa dok su oduševljeno klicali. Osim tog događaja, koji su smatrali zgodnom međuigrom, dolazak grofa de

Peyraca i njegovih ljudi u Katarunk tekao je po svim pravilima protokola. On se zaustavio pred drvenim otvorenim vratima, njegova žena pored njega, a

njegovi drugovi iza njih, dok su dva mlada kanadska bubnjara u plavoj vojničkoj uniformi krenula njemu u susret udarajući glasno u svoje bubnjeve. Iza njih šest vojnika i narednika krenuše korakom i stadoše u dvored sučelice jedan drugome

praveći počasni špalir, malen, ali držanjem besprijekoran, premda je bio pripremljen na brzu ruku. Pukovnik stupi naprijed pritegnuvši svoj plavi redengot

zlatom opšiven kao u oficira pukovnije Carignan-Saliere, sa svijetložutim reverom na rukavima i oko vrata, a redengot mu je bio zakopčan krupnim graviranim dugmetima.

Bio je to čovjek od četrdesetak godina, naočita, dostojanstvena držanja, u čizmama, s mačem o boku, koji je bio vezan bijelom ešarpom, dotjeran, što je

kod tog oficira na ratištu odavalo brigu oko vlastitog izgleda. Njegova šiljasta bradica, iako ponešto izvan mode, odgovarala je obilježju njegova opaljenog lica s finim i privlačnim crtama, koje su ublaživale njegove sive, mirne i prodorne oči.

Najviše se dojmila Anđelike blagost koja kao da je izvirala iz njegove ličnosti i širila se poput nekog unutarnjeg svjetla.

Nije nosio periku, ali mu je kosa bila njegovana. Pozdravio je, držeći ruku na balčaku mača, i predstavio se. - Grof de Lomenie-Chambord, vođa ekspedicije s jezera Megantic.

- Slavno ime! - reče Peyrac naklonivši glavu. - Gospodine de Lomenie, moram li shvatiti da vam je mjesto moje skromne

poslovnice poslužilo samo zato da ovdje mirno logorujete, ili vašu prisutnost ovdje zajedno s vašim urođeničkim saveznicima treba smatrati kao zauzimanje mojeg zemljišta?

- Zauzimanje posjeda! Zaboga, to nikako! - usklikne onaj drugi. - Gospodine de Peyrac, mi vas poznajemo kao Francuza, mada niste opunomoćenik našega

gospodara Kralja. Ne bismo htjeli smatrati vašu prisutnost ovdje opasnom po interese Nove Francuske, naprotiv! Barem ne prije negoli vi date razlog da se u to vjeruje.

- Upravo tako i ja mislim i sretan sam što možemo odmah otkloniti svaku dvosmislenost. Ja neću škoditi probicima Nove Francuske niti svojim djelovanjem, niti svojim prisustvom na obalama Kennebeca, ako se ne bude škodilo mojim. Tu

moju obavezu, koju izričem pred vama, možete podnijeti vašem guverneru. Lomenie se iznova nakloni bez riječi. Mada je imao veliko iskustvo u škakljivim

situacijama kojima je njegova karijera obilovala, to što je danas doživio bilo mu je najčudnovatije. Istina, po Kanadi se bilo počelo pričati koješta o pustolovu Francuzu, o njegovoj tamnoj prošlosti, o istraživaču plemenitih kovina, tvorničaru

puščanog baruta, štoviše, o prijatelju Engleza, koji se godinu dana prije toga usudio da u svoje ime zabije nekoliko kolaca usred ogromnog neistraženog kraja

francuske Acadije. Ali susret je po svojoj zanimljivosti nadilazio sve što je najradoznalija mašta mogla poželjeti. Trebat će u Quebecu ispričati sve o ovom nevjerojatnom događaju koji zaslužuje

punu pažnju: dolazak Europljana s Juga, na konjima a ne vodenim putem, u područja koja nikada do tada nisu bila čula rzanje takve jedne životinje. Među

njima ima žena i djece. Na čelu im je maskirani konjanik, glasa spora i hrapava, i koji se od prve riječi usudio da se drži i govori kao gospodar. Kao da tih dvije stotine naoružanih urođenika, saveznika Francuza, spremnih da poslušaju na prvi

mig, koji su se natiskivali oko njega sa svih strana, nije bilo ništa drugo nego njegova mala pratnja.

Grof de Lomenie je volio odvažnost, veličinu... Kad je podigao glavu, u očima mu se vidio sjaj u kome se poštovanje miješalo s iskrenim osjećajem koji ga je

neočekivano i iznenada obuzeo. "To je kao grom iz vedra neba, ako se tako što može reći za nagli poriv prijateljstva", mislio je on. Mnogo godina poslije toga te je riječi napisao č. ocu Danijelu de Maubeugeu, koje je pismo datirano mjeseca

rujna 1682. i ostalo nedovršeno. Tu se on sjeća svog prvog susreta s grofom de Peyracom i unatoč tome što je odonda bilo prošlo mnogo vremena, sjećao se s

melankoličnim divljenjem svake pojedinosti. "One sam večeri", pisao je on, "na obali divlje rijeke, u pustom kraju, koji smo uzalud nastojali predobiti za civilizacijsku i kršćansku misao, uvidio da sam se

susreo s jednim od najizvanrednijih ljudi našega vremena. On je jašio NA KONJU, i ja, dragi Oče, ne znam da li dovoljno pogađate pravi smisao riječi "na konju", da

li ste ikada gazili po prokletim i veličanstvenim krajevima gornjeg Kennebeca. On je tu stajao okružen svojom ženom, djecom, mladićima, koji su bili navikli na sve oporosti, ženama, koje nisu bile svjesne svoje odvažnosti, djecom mirnom,

smionom i vatrenim mladićima. Izgledalo je kao da nije svjestan toga da je izvršio velik pothvat, ili, ako je to znao, on za to nije mario. Imao sam dojam da je taj

čovjek živio vrhunskim životom, ali s prirodnošću koja se unosi u svakidašnja djela. Počinjem mu zavidjeti. Sve sam to doživio u jednom magnovenju dok sam pokušavao prodrijeti u tajnu njegove crne maske"

Bubnjevi su nastavili da udaraju polagano, a njihovo prigušeno bubnjanje skandiralo je neku nepoznatu dramu života.

Lomenie se približio konju i podigao glavu prema maskiranom konjaniku. Njegovi su ga ljudi voljeli zato što je bio vrlo jednostavan. U njegovu mirnom i iskrenom pogledu vidjelo se da su mu lukavost i strah sasvim strani.

- Gospodine - reče on otvoreno - ja mislim da mi nikada nećemo trebati mnogo riječi da se sporazumimo.

- Štoviše, smatram da smo postali prijatelji. - Možete li nam to i dokazati?... Peyrac ga je pomnjivo promatrao.

- Možda. Kakav dokaz tražite? - Zar pravi prijatelj treba da svoje lice skriva svojim prijateljima? Možete li nam

pokazati svoje lice? Peyrac je malo oklijevao, zatim se nasmiješio i odvezao svoju kožnatu masku. Pošto ju je skinuo, spremi je u svoj prsluk.

Svi se Francuzi radoznalo primakoše. Promatrali su šutke to lice pustolova koje je nosilo znakove borbe. Na njemu se vidjelo da pred sobom imaju velikog protivnika.

- Zahvaljujem vam - reče Lomenie ozbiljno. On doda s neprimjetnim humorom: - Sada kad vas vidim, uvjeren sam da je bolje što smo se s vama sporazumjeli...

da smo dobro učinili. Izmijeniše poglede, a onda se glasno nasmijaše: - Gospodine de Lomenie-Chambord, vi ste vrlo simpatični - reče Peyrac.

On skoči na zemlju dobacivši uzde svojega konja jednome od slugu. Onda skide rukavicu i dva plemića snažno stisnuše jedan drugome ruku.

- Prihvaćam želju da se naši odnosi razvijaju na obostranu korist - reče iznova Peyrac. - Jeste li se ovdje u Wapassouu mogli oporaviti nakon vašeg napornog pohoda?

- Više nego što je potrebno, jer je vaša postaja sigurno jedna od najbolje opskrbljenih. Priznajem da su moji oficiri i ja sam... nepoštedno tamanili vaše

zalihe finih vina. Razumije se da ćemo vam to nadoknaditi, ako ne vinima tako dobre kakvoće, jer ne znamo kako da ih nabavimo, a ono barem prednošću naše prisutnosti ako vam zaprijete Irokezi. Kažu da lutaju ovuda.

- Mi smo jučer zarobili jednog Mohawka, ali nam je pobjegao - upadne poručnik Pont-Briand.

- I mi smo naišli na jedan odio Kajuga, na jugu - reče Peyrac. - Ta izdajnička pasmina svuda se uvlači - uzdahne grof de Lomenie.

Prilikom tih razgovora njegov je pogled pao na Nicolasa Perrota. Pokazalo se da taj pogled, koji je Anđeliki izgledao pun blagosti, može biti vrlo strog. Pogled koji je upravio na desnu stranu od grofa de Peyraca bio bi pokopao svakoga, a kamoli

ne umornoga Kanađanina. - Jeste li to vi, Nikola, ili se to meni pričinja? - upita grof de Lomenie hladno.

- Da, ja sam, gospodine viteže - odvrati veselo Perrot, s osmijehom koji mu je obasjao čitavo lice - neobično sam zadovoljan što vas vidim... Iznenada se sagnu pred oficirom, dohvati njegovu ruku koju mu ovaj nije pružio, i

poljubi je. - Stalno mislim na sjajne i uspjele borbe koje ste svojevremeno vodili protiv

Irokeza, gospodine. Više puta sam o vama razmišljao na putovanjima... - Bolje biste bili učinili da ste mislili na svoju ženu i dijete koje ste ostavili u Kanadi i niste im se već tri godine javili.

Bijedni se Perrot smeo, prignuo glavu pod dojmom tog ukora te ustao s izražajem ukorena djeteta.

Francuski vojnici napustiše svoja mjesta i požuriše se da pridrže konje gospođama. One su najzad sjahale pozdravljene širokim mahanjem šešira, a onda skupina krenu prema ulazu u postaju.

Gledana izbliza, to je, kao što se izrazio Peyrac, bila samo trgovačka poslovnica, a ne utvrđeno mjesto za obranu neke strateške točke. Palisada je jedva prelazila

visinu čovjeka, a četiri ručna topa na uglovima prema rijeci sačinjavali su svu artiljeriju. Unutar ograđenog prostora bilo je toliko ljudi i razne robe da je sve to naličilo nekom pašnjaku za ovce.

Trebalo je mnogo smjelosti da se čovjek probije kroz tu gužvu. Anđelika je najprije ugledala dva rasporena crna medvjeda koji su visili poput dviju glomaznih

crvenih lubenica i koje su Indijanci počeli vješto komadati. - Vidite, mi nećemo ni dirnuti vaše zalihe mesa - reče de Chambord - danas je lov jako uspio i naši su urođenici odlučili da odmah prirede veselicu. Još se dvije

druge životinje kuhaju u tim kotlovima. Cijela će se pukovnija još i sutra hraniti dropljama i puranima.

- Možete li mi reći da li je slobodan pristup u manju nastambu? - upita Peyrac. - Tu bih smjestio svoju ženu i kćerku da se mogu odmoriti, zatim gospođe i djecu iz njihove pratnje.

- Tu sam se ja nastanio sa svojim oficirima, ali mjesto će odmah biti slobodno. Strpite se samo nekoliko trenutaka... Maudreuil, uredite malu nastambu. Mladi barun de Maudreuil požuri poskakujući a Peyrac je upozorio pukovnika da se

u njegovoj pratnji nalazi veliki poglavica Metallaksa Sagamore Mopountook. Lomenie ga je poznavao po čuvenju, ali se s njime nije nikad susreo. On ga je vrlo

srdačno pozdravio na abenakiškom jeziku koji je dobro poznavao. Od tapkanja toga mnoštva počela se dizati prašina pomiješana s dimom brojnih ognjišta. Vjetar je na tim mjestima bio blag, pa ih nije raznosio. Anđelika je

željela da se ukloni iz te gužve. Prijeđoše dvorište u manjim razmacima, i to zbog mnoštva zapreka koje je stvaralo različito suđe, krvava, odbačena crijeva, pepeo,

žeravica, bačvice i tobolci, životinjske kože i perje, muškete i rogovi za prah. Anđelika je iz nepažnje zgazila neku plavkastu i masnu tvar koja je, kako se činilo, služila Indijancima za ličenje lica. Honorina zamalo što nije pala u neki

lonac. Elvira je poskliznula po sluzavoj utrobi, a njezine su dječake vrlo srdačno pozvali urođenici da okušaju sirovi medvjeđi mozak koji se spremao samo za

muškarce. Na koncu su ipak stigli do praga kuće koja je za njih bila određena. Iz nje je izlazio barun Maudreuil, dok je neki Indijanac, neodređene rase, metlom od

zelenog granja čistio tlo. Mladi je zastavnik sve brzo obavio, a prostorija u koju su ušli, bila je malena i bez ikakvog suvišnog predmeta, samo što se u njoj još uvijek

osjećao neizbježni miris duhana i kože. Na sredini ognjišta stajao je velik svežanj smrekovine iznad rukoveti suhe kore, da se zapali uvečer vatra kada zahladi.

9.

DRSKOST PORUČNIKA PONT-BRIANDA

NETKO NA ANĐELIKINOM PROZORU

Anđelika je odahnula kad su se vrata zatvorila. Srušila se na mali drveni stolac koji se tu nalazio. Pokućstvo je bilo skromno. Gospođa Jonas sjede na drugi stolac.

- Da niste previše umorni, draga moja prijateljice? - upita Anđelika misleći sažaljivo na pedeset godina ove odvažne žene.

- Što se puta tiče, pravo da kažem, to je dobro prošlo, ali me muči ova gužva. U ovome kraju katkada ne vidiš nikoga, a katkada i previše.

- Kako se osjećaš, Elvira? - Strah me je! Strah me je da će nas ti ljudi poubijati. Gospođa Jonas je gledala kroz jedno okno uklonivši komad tanke kožice koja je

zamjenjivala staklo. Njezino ozbiljno i dobroćudno lice također je odavalo strah. Anđelika je zatomila vlastite bojazni jer je željela da druge ohrabri.

- Ne uznemirujte se, ovdje ste pod zaštitom moga muža. Francuski vojnici nemaju ovdje iste moći kao u kraljevini Francuskoj. - Svejedno nas ova gospoda gledaju čudnim okom. Sigurno su otkrili da smo

hugenoti. - Oni također znaju da među nama ima i Španjolaca, čak i Engleza, ljudi koje oni

smatraju gorim neprijateljima od vas. A ovdje smo daleko od kraljevine Francuske, kažem vam. - To je istina - potvrdi urar. On je promatrao Indijance kako se muvaju oko

nastambe. - Ne izgledaju li kao maškare što obilaze po selima o pokladama? Neki imaju

noseve plavo obojene, oči, trepavice i jagodice crno, ostali dio lica crveno obojen. Prava maskerada! I mala djeca pođoše da to vide. Anđelika je skinula svoju desnu čizmu da s

potplata ostruže ostatak plavkaste masti koja se bila zalijepila.

- Mene zanima kakvim primjesama prave ovakvo tijesto. Boja je postojana. Mogle bi se time krasno obojiti vjeđe kad ideš na ples... Potom je skinula čarapu da pogleda neku ogrebotinu na gležnju od koje je trpjela

već nekoliko dana. Vrata se naglo otvoriše i poručnik Pont-Briand stade kao skamenjen sjetivši se da

je zaboravio kucati. - Oprostite - promuca - donio sam svijeću. Njegove se oči i nehotice upiljiše u golu nogu Anđelike koja je stajala na kamenom obrubu ognjišta.

Ona spusti svoju suknju i pogleda ga ponosito. - Uđite, poručniče, molim vas, i hvala vam na uslužnosti.

Za poručnikom su išla dva čovjeka noseći prtljagu. Dok su odlagali u kut vreće i kožnate kovčege, poručnik je sam stavljao na stol lojanice u malene svijećnjake od kositra, zatim vrč piva i čaše, govoreći rječito da bi zabašurio svoju zabunu.

- Osvježite se, gospođe. Vi ste sigurno dugo i naporno jahale. Moji drugovi i ja divimo se vašoj odvažnosti. Recite mi bez ustručavanja što mogu učiniti za vaš

smještaj, i ja ću narediti da se to donese. Gospodin je de Lomenie-Chambord meni i gospodinu de Maudreuilu naložio da vam stojimo na službu dok on prima gospodina grofa de Peyraca. Prije svega, preporučujem vam da ove večeri ne

izlazite previše. Ima mnogo urođenika koji su odlučili da slave. U takvoj prilici mogu biti nezgodni. Sutra će većina njih nastaviti put, a vi ćete moći bolje

upoznati okolinu. Bilo kako bilo, ne puštajte nikoga da ulazi i mislite na sebe. Ne govorim vam to toliko zbog Abenakisa ili ostalih Algonkina, koliko zbog Hurona,

kojih ima mnogo među njima. Ima jedna poslovica u Kanadi koja kaže: "Svaki, je Huron rođeni lopov." Dok je razgovarao, dobacio bi katkad Anđeliki drzak pogled. Ona se uopće nije

osvrtala na njegove primjedbe i nestrpljivo je čekala da ode. Bila je umorna. Sve ju je boljelo. Unatoč svojoj zapuštenosti, postaja Katarunka bila bi joj se silno

svidjela da su ovamo došli kao gospodari. Međutim, uza sve izjave o prijateljstvu, položaj nije bio osobito ugodan. Oni još uvijek nisu bili kod kuće, i ona je već naslućivala kako će se stvari razvijati. Njezin će muž biti zaokupljen svojim

nepozvanim gostima i morat će paziti na njih. Ni ove prve večeri neće ga vidjeti. Dobro će biti ako on i sutra ne krene u izviđanje s njima, bogzna kamo, ostavivši

je u ovoj kloaki zasmrđenoj od bestidnih Indijanaca čiji jezik ne razumije. Naglom i nesvesnom kretnjom skinula je veliki šešir koji joj je stezao čelo. Bacivši glavu unazad, ona sklopi oči i rukom prijeđe preko sljepoočica gdje je osjećala

bolni pritisak. Pont-Briand prestade govoriti i njegovo se grlo stegnu. Ona je zaista bila krasna! Krasna da ti stane dah!

Anđelika je primjetila njegov glupavi izraz i gotovo je slegnula ramenima. - Hvala vam na uslugama, gospodine - reče ona dosta hladno - i pobrinite se za našu sigurnost. Moje drugarice i ja nipošto ne želimo da se nađemo s

urođenicima, niti da izgubimo bilo što zbog njihove pohlepe... Moja kćerka je bez cipela. Zaboravila ih je na obali jezera. Ne znam gdje bih mogla nabaviti par

cipela za njezine noge. Pont-Briand promuca da će se on za to pobrinuti. Zamolit će neku Indijanku da skroji mokasine za njezino dijete. Sutra će ih već imati.

Natraške krenu prema vratima, pokupi nekoliko vojničkih odjevnih predmeta koji su stajali na nekoj klupi, i nađe se na izlazu iz drvenjare u tako uzbuđenom i

nesigurnom stanju kao da je popio tri čaše kanadske ražene rakije. - Do vraga! - promrsi kroz zube - što to znači? Hoće li se nešto dogoditi u ovom prokletom kraju?

Ljubavna je vatra počela palucati u njemu poput zmije. On je osjećao kako ga obuzima i sav je drhtao. To je bilo nalik na lovačko ili ratničko uzbuđenje. Nije

znao zašto je tako, ali mu se činilo da se njegova volja za življenjem promijenila. Idući preko dvorišta, on podiže glavu prema nebu i kliknu hrapavim krikom koji je kiptio divljom i ludom radošću.

- Zašto klikćeš pobjedničkim krikom? - upitaše Indijanci iz njegove najbliže okoline. On poskoči oponašajući njihov ratnički ples oko vatre s tomahavkima i strijelama.

Indijanci se nasmijaše. I sami započeše plesne pokrete s piskavim i reskim krikovima, koji su se dizali do neba.

- Bože, kakve li graje! - uzdahnu Antlelika. Dogovoriše se da gospođa Jonas zauzme lijevu, a gospođa de Peyrac desnu stranu nastambe. Tu su, kao po službenoj dužnosti, već bili odložili svoje kovčege. U nečemu je namještaj ove

male jednostavne prostorije, sa zidovima od napola istesanih velikih oblica, nalikujući više na kolibu drvosječe negoli na sobu kakvog majura, pokazivao

Anđeliki da je tu nastambu Joffrey de Peyrac za svog prošlogodišnjeg boravka u Katarunku bio namijenio sebi. Povukavši jedan zastor, ona otkri na grubim policama u kožu uvezane knjige s latinskim, grčkim i arapskim naslovima.

Druge sobe sigurno je bio predvidio za smještaj svojih sinova ili, još prije, svoga pomoćnika, povjerljivu osobu, koju je vodio sa sobom. Bilo je to, po svemu

sudeći, neko konačište, skrovište na dalekim pohodima, gdje su se mogli smjestiti ljudi. Neke su pojedinosti odavale njegovu ruku, njegov smisao za udobnost, njegovo umijeće u odabiranju predmeta, u čemu se uvijek isticao. Svijećnjak na

masivnom stolu u uglu bio je od bronce i fino izrađen. Čovjeku je upravo godila finoća njegovih arabeska, premda je takva ljepota bila strana i prilično beskorisna

u ovoj kolibi u dubini šume. Na žalost, nitko se nije pobrinuo da očisti guste naslage voska koji je po njemu od nebrojenih svijeća curio ovih posljednjih večeri.

Kameno ognjište imalo je dobro iskovane željezne stalke, ali je pepeo i crno ugljevlje bilo rasuto po podu. Posvuda tragovi vojničkog nereda. Anđelika je uvidjela da je prije svega potrebna metla. U uglovima je bilo lišća i

suhoga granja. Žene žurno prionuše na posao želeći da svoje boravište oslobode svih tih ostataka soldateske.

Zatim odlučiše da urede tu dobro zaklonjenu malu kuću sa četiri ognjišta gdje su naskoro počeli veselo pucketati snopovi pruća. Htjele su da što prije utisnu svoj biljeg; da stvore svoj kućerak, uvedu svoj red i čistoću, kako bi se zaista mogle

osjećati kod kuće, a ne kao lutalice i potucala, što su one već i bile tri duga tjedna.

Kad su vrata bila zatvorena i zasun dobro učvršćen, one su se sve bolje osjećale. Majstor Jonas stavio je pred ognjište, da se suše, svoje čarape i cipele koje su se namočile kad su prelazili posljednju močvaru. Elvira je svukla troje djece i uvalila

ih u kabao. Kad je sve pomela, Anđelika pogleda ne bi li našla plahte za slamnjače. Spustivši

poklopac sanduka, koji je stajao uza zid njezine sobe, otkrila je veliko ogledalo na poleđini toga poklopca. I to je također bila oznaka Joffreya de Peyraca. Poput nekog ugodnog iznenađenja, kao znak saučesništva.

- Ah, obožavam ga! - pomisli u sebi. Ostala je klečeći pred tim sandukom, da se promatra. I odmarala se. U sanduku

nije bilo rublja, nego samo muška odjeća. Pošto ju je pregledala, ustala je i zatvorila poklopac. Kad se našla pred ogledalom, poželjela je da promijeni haljinu i da se obuče otmjeno.

Otvorila je vlastitu prtljagu. Ponajprije je potražila čistu košulju za Honorinu. Na sreću su djeca bila pospana te su ih mogli smjestiti u malenu sobicu straga, gdje

nije tako jako dopirala graja s dvorišta. U spremnici je gospođa Jonas otkrila velik lonac koji će objesiti o kuku iznad ognjišta. Trebalo je potražiti vode. Ali ni jedna od triju žena nije bila odvažna da

stupi pred gomilu u dvorištu i da ode do izvora. Žrtvovao se majstor Jonas. Vratio se praćen čoporom urođenika koji su mu postavljali tisuću pitanja i gurali se na

vratima da vide bijele žene. Oni mu nisu pomogli da donese vode. Uostalom, za njih je bilo sramotno da se stariji čovjek bavi takvim poslom, a njegove žene ne rade ništa. Činilo se da će ta smrdljiva, uzbudljiva i preuzetna gomila preplaviti

kućicu.

- Nikada nisam vidio bezobraznijeg naroda od ovih divljaka - reče urar, čisteći sa sebe prašinu i brišući se, kad su vrata bila opet zatvorena i zabarikadirana. - Onoga časa kad postanete cilj njihove zabave, gotovi ste.

Gospođe su odlučile da između sebe podjednako podijele dragocjenu tekućinu za pranje, kako Jonas ne bi morao opet po vodu.

Metnuše čabar na ognjište koje je veselo pucketalo. Čekajući da se voda ugrije, oni posjedoše oko ognjišta točeći pivo. Ovoga puta začuše lako udaranje na vratima. To je bio Nicolas Perrot koji se

pojavio noseći u košari veliki kruh od bijeloga pšeničnoga brašna, zatim suho meso i plodove kupina, malina i murva. Njegov je Indijanac nosio na ramenima

čitav tovar cjepanica. Jelo je izazvalo živahnost. Ponijeli su i mališanima koji zaspaše sa zadnjim zalogajem.

- Što se to priča da ste oženjeni i da imate dijete, Nicolas? - upita Anđelika. - O tome nam nikada niste ništa spominjali.

- Nisam to znao - odvrati naglo Kanađanin pocrvenjevši. - Kako, niste znali da ste oženjeni?... - Ne, hoću reći, nisam znao da imam dijete. Otputovao sam odmah poslije...

- Poslije čega? - Poslije vjenčanja, zaboga! Razumijete, bio sam primoran. Da se nisam oženio,

morao bih bio platiti visoku globu, a onda nisam bio bogat. Prijetila je naime opasnost da me osude što sam otišao na put bez dopuštenja guvernera Kanade i

još da me izopće zato što sam urođenicima donio rakije. Onda mi se učinilo da je bolje da se oženim... Tako je bilo jednostavnije. - A što ste učinili toj jadnoj djevojci kad ste na to bili prisiljeni? - upita gospođa

Jonas. - Ništa. Nisam je ni poznavao.

- Kako to? - Ona je bila jedna od "kraljevih kćeri" koje su doputovale posljednim brodom. Uostalom, ja držim da je čestita i pristojna.

- Niste u to sigurni? - Nisam imao vremena da se u to uvjerim...

- Objasnite nam bolje, Nicolas - reče Anđelika. - Ništa ne razumijemo od vašeg pričanja. - To je ipak jednostavno. Kralj Francuske želi da se napuče njegove kolonije. On

nam od vremena do vremena šalje brod s gospođicama, i neženje u mjestu moraju da se ožene u roku od petnaest dana pod prijetnjom da će platiti globu ili

završiti u tamnici. Dakle, trebalo je to proći, i ja sam prošao. Ali nakon toga rekoh društvu zbogom i odoh među urođenike... - Zar vam se vaša supruga toliko zamjerila? - upita Elvira.

- Ne znam, nismo imali vremena da se upoznamo, kažem vam. - Ali ipak dosta - primjeti Anđelika - da postanete otac obitelji.

- Gospođo, morao sam. Da se ona potužila kako brak nije zapečaćen, morao bih bio platiti drugu globu. - Vi ste dakle odmah nakon prve bračne noći otputovali bezobzirno? Zar vas za

ove poslednje tri godine nije nikada pekla savjest, Nicolas? - upita Anđelika hineći strogost.

- Nikada, vjere mi - prizna Kanađanin uzdahnuvši. - Ali priznajem da se, otkada me gospodin de Lomenie nekako čudno pogledao, neugodno osjećam. Taj čovjek je najsvetije stvorenje koje uopće poznajem. Šteta što on i ja nismo istih nazora -

zaključi čovjek iz Saint-Laurenta prenemažući se. Uza svu štednju pri podjeli vode, Anđelika se s uživanjem oprala pred ognjištem

svoje sobe. Ponijela je bila dvije elegantne haljine koje su se činile zaista nepotrebnim u ovim divljim krajevima. Ali je mislila: ako tu ne bude društva koje će joj se diviti, treba da se sviđa sama sebi. Osim toga, tu je bio njezin muž,

njezini mladi sinovi i Honorina. Ukratko, riječ je o ugledu! Zašto od zgode do

zgode ne pružiti sliku elegantne žene poput onih kakve žive u dalekim gradovima, ondje gdje ulicama prolaze kočije i gdje vas iza svakog prozora vreba kakav pogled i gdje se može čuti uzvik:

"Jeste li vidjeli novu toaletu gospođe X...?" Zbog toga je obukla svoju srebrnastosivu haljinu sa srebrnim trakama koje su išle

rubovima rukava i ramena, s ovratnikom i reverima od bijelog batista, koji su bili opšiveni finom srebrnom čipkom. Izvuče svoju kosu ispod kape i dugo je četkala četkama od kornjačevine i zlata,

koje su se nalazile u predivnoj putnoj torbi što joj je muž bio darovao prije negoli će napustiti Gouldsboro. Tješilo ju je što je imala pri ruci te luksuzne predmete.

Prije nego što je krenula s karavanom, Anđelika je bila zamolila svoju prijateljicu Abigaelu Berne da joj malo podreže dugu kosu. Padala joj je na zatiljak sve do ramena i svojom sjajnom bujnošću uokvirivala njezino lice. Bila joj je raskošna i

mekana, široko se talasala s prpošnim uvojcima na kraju, a lagani je čuperak padao na njezino suncem opaljeno čelo. U načinu kako je Anđelika de Peyrac

češljala svoju kosu, bilo je nešto koketerije i izazova. Među tainnozlatnim uvojcima, javljale se i sijede vlasi, premda joj je bilo tek trideset sedam godina. Ali to je nije žalostilo. Ona je zapravo znala da njihov srebrnkasti odsjaj daje

izvjesnu draž izrazitoj mladosti koju je očuvalo njezino lice. Da bi svoju kosu učvrstila dijademom optočenim biserima, otišla je da se pogleda u ogledalo na

sanduku. U tom trenutku neka sjena prođe ispred žućkastog pergamenta na prozoru. Tada se pokazaše neki prsti kao zlaćana mrlja i začu se lagano struganje

noktima.

10.

ANĐELIKA IDE U OBRANU SVOJE KOBILE WALLIS

Malo oklijevajući Anđelika podigne drvenu kvaku i povuče prema sebi jedan kapak

na prozorčiću koji je bio dosta nespretno napravljen. Tu je stajao čovjek, pognut, držeći se nekako tajanstveno i gledajući oko sebe kao

da se boji da ne bude primijećen. Ona prepozna mladoga Yanna, Bretonca, koji je pripadao posadi "Gouldsboroa" i kojega je gospodin de Peyrac bio poveo sa sobom, jer je bio vrstan tesar i momak vanredne izdržljivosti.

- Gospođo grofice! - Što je?

On se smiješio kao da je u neprilici. Rekao bi čovjek da smišlja neku šalu. Iznenada će on bez promišljanja: - Gospodin hoće da ubije vašu Wallis. On kaže da je ta životinja hirovita i od jučer

je odlučio da je se riješi. Tada se izgubio. Anđelika nije imala vremena da išta učini, samo je čula što je

rekao. Nagne se da ga dozove: - Yann! Nigdje ga nije bilo. Prozor je bio pozadi nastambe, do palisade koja je služila kao

odjevnica i kao stalak za cijeli arsenal oružja svake vrste: mušketa, kremenjača, lukova i tulaca, a uz to odijela od krzna, kožnatih kaputa ili uniforma. Tuda su

tumarali brojni urođenici, i to je privuklo njihovu neugodnu radoznalost. Kad je vidjela kako se osvrću na njezin zov, Anđelika žurno zatvori prozor. Razmišljala je naslonjena na oplatu: upozorenje mladog Bretonca obuzelo joj svijest i izazvalo u

njoj nakon kratkog vremena pravu zbrku. Njezine oči zakrijesiše. Srdžba joj je ispunila srce tako snažno da se gotovo zagušila. Pođe po svoj ogrtač spotičući se

pri tom o namještaj, jer se dan bližio kraju i sumrak se već počeo hvatati... Ubiti Wallis, njezinu kobilu koju je ona dovela u postaju uz cijenu neizrecivih teškoća!...

Takvim činima muškarci u ženama stvaraju dojam kao da one uopće ne postoje, da nisu važne!... A takav osjećaj normalno razvijeno ljudsko biće, pa bio to i slabi spol, ne može podnijeti a da se ne pobuni.

Znači da je Joffrey kanio ubiti Wallis a da nju ne pita? Tu životinju koju je ona vodila da su joj pucala križa i ručni zglobovi, katkada uz opasnost za vlastiti život!

Njemu ništa na znači sva muka koju je bila uložila da je smiri i obuči, da je privikne na ovaj surovi kraj, gdje se činilo da svaka čestica u ovoj preosetljivoj životinji budi strah i nesavladivu odbojnost!

Bilo je mirisa koje kobila ni Anđelika nisu mogle podnositi, na primjer, miris urođenika ili onaj miris raslinja beskonačne šume koju ruka čovječja nikada nije

pritomila. Trpjela je u cijelom svom biću od nečeg neodredivog što joj je nametala beskrajnost, neuljuđenost krajeva, skriveno neprijateljstvo prirode koja je

zatvorena u samu sebe, i reklo bi se da životinja osjeća neku tjelesnu muku kad svojim laganim kopitom staje na to još nikada obrađivano tlo. Koliko li je puta

Anđelika molila burgundskog kovača koji je s njima išao da pregleda Wallisine potkove? Ali on tu nije ništa pronašao. Drama se odigravala u duši Wallis. Uza sve to, njezina je gospodarica s njome uspjela, ili gotovo uspjela...

U času kada je tako uzbuđena htjela prijeći u drugu sobu, svladala se. Morala je malko stišati svoje silovite porive da ne bi naškodila mladom Bretoncu. Došavši da

je obavijesti, premda mu to nije bilo naloženo, dao je dokaz svoje smionosti. Joffrey de Peyrac je bio takav gospodar da se nije moglo raspravljati o njegovim

odlukama. Nepokornost, pa i same pogreške, skupo su se plaćale pod njegovim zapovjedništvom. Mora da je Yann Couennec mnogo razmišljao. Uspoređujući ga s njegovim daleko prostijim drugovima, taj je mladić posjedovao

neku finoću. Za vrijeme putovanja on bi često dolazio da pruži pomoć gospođi de Peyrac, da drži uzde na strmini, da prilikom odmaranja protrlja njezina konja, pa

su se oni jako sprijateljili. A doznavši'da je grof izdao nalog da se večeras kobila ubije, odlučio je da obavijesti Anđeliku. Ona se bila zarekla da će biti blaga u razgovoru sa svojim

mužem te da neće izustiti ime mladića. Neko se vrijeme zadržala da namjesti svoj ogrtač od grimizne svile, koji je bio

podstavljen vučjom kožom i koji dotada nije imala prilike nositi. Gospođa Jonas podiže ruke nebu kad ju je ugledala. - Kanite li na ples, gospođo Anđelika?

- Ne, želim uzvratiti posjet gospodi u drugoj nastambi. Moram se što prije sastati sa svojim mužem.

- Ne, nećete ići - protestirao je majstor Jonas. - A ti Indijanci!... Žena ne smije izlaziti sama među te divljake!... - Treba da samo prijeđem preko dvorišta - reče Anđelika otvarajući vrata.

U lice joj udari strahovita dernjava.

11.

NAPEOPOUNANO ZBOG ANĐELIKE POSTAJE MOKOUCHANO

Dan još nije bio posve uminuo. Zlatna svijetlost sa zapada rasipala je naokolo svoj

prigušeni sjaj, stvarajući zlatnu maglicu u koju se utkala prašina, dim i vodena para.

Iz ogromnih crnih kotlova, koji su bili postavljeni na tri ognjišta, dizao se oblak pare pomiješan s bljutavim mirisom zašećerenog kukuruza koji se kuhao. Vojnici su velikim kašikama dijelili gulaš i urođenici su se natiskivali oko kotlova pružajući

svoje zdjelice od kore ili drveta, čak i svoje sastavljene šake da u njih prime svoj vrući obrok ne pokazujući pri tome bilo kakvu nelagodnost. Anđelika stigne do vrata glavnog dijela središnje zgrade gdje je stražar nemarno

stražario mijenjajući s Indijancima lišće od duhana za pola tuceta kožica od crne vidre.

Nije nikoga pitala za dozvolu, već je ušla u prostoriju gdje se nadala da će naći grofa de Peyraca. On je zaista bio tu na gozbi s veoma miješanim društvom u kojem je ona s

naporom prepoznala grofa de Lomeniea i njegove poručnike. Dim od duhana bio je tako gust te se činilo da je u velikoj dvorani pomrčina. Već su bili upalili

svjetiljke na zidovima, ali njihova je svjetlost bila žuta i drhturila je kao svjetlost dalekih zvijezda. Kada su se vrata otvorila, magla se raspršila, a unutra je prodrlo malo svježeg

zraka i svjetlosti. Opazila je da je prostrana dvorana dupkom puna već od vrata s kojih se silazilo

niz dvije stepenice pa sve do ognjišta na kraju dvorane, gdje je bio dug stol od masivna drveta, sav ispunjen zdjelama iz kojih se pušilo i čašama od kositra s nekoliko boca od tamnoga stakla, a usred stola trbušasti krčag od zemlje,

okrunjen bijelom pjenom, odakle se širio miris piva. Osim mirisa duhana taj se nakiseli miris najjače osjećao, a zatim miris tople masti i kuhana mesa. Ali na sve

se strane širio zadah kože i krzna, a iznad svega, kao u oštrom kontrapunktu gdje se slivaju zvukovi različitih instrumenata, isticao se fini miris rakije.

U ustima su držali lule, a svaki je do ruke imao čašu ili vrč. Vidjelo se kako bljeskaju noževi kojima su rezali komade mesa. Vilice su neprestano radile. I jezici također. Žamor razgovora u hrapavom indijanskom jeziku miješao se s

hlapanjem usta koja su uzimala jelo, i sve se to stapalo u ravnomjerni žagor koji bi s vremena na vrijeme presjekao bučan smijeh odjekujući kao udar groma. A

zatim bi nastavili jesti i razgovarati u muklom gunđanju. U sredini stola sjedio je Sagamore Mopountook koji je brisao ruke o svoje duge pletenice, a nedaleko od njega Huron Odessonk sa šeširom, obrubljenim zlatnom

vrpcom, poručnika de Fallieresa. Anđeliki se pričini da je zapala u pravi indijanski logor. Ali indijanske poglavice bili su, kako je to uobičajeno, samo uzvanici za

stolom bijelih, i pravo je što su se mnogi bijelci, unatoč nekoj prividnoj smetenosti, gostili u ovom krasnom listopadskom danu slaveći ovaj nepredviđeni susret na gotovo nepoznatom mjestu kontinenta, među ljudima koji su, dolazeći

sa suprotnih strana, u srcu nosili tajnu želju da izbjegnu ili da unište jedni druge. Pod prividnom srdačnošću jedni su druge vrebali. Napetost, sudar suprotnih misli

bio je pritajen. Grof Lomenie-Chambord je možda bio iskren kad je izjavio da se osjeća sretan što se ovaj susret s grofom de Peyracom mirno završio, ali Don Jose Alvarez, španjolski kapetan u službi ovog posljednjega, sjedeći zamišljen i

neljubazan između jednoga Indijanca i jednoga Francuza, ljutio se zbog prisutnosti tih osvajača na mjestu koje je prema odluci pape od g. 1506. za sva

vremena bilo dodijeljeno podanicima njihovih najkatoličkijih veličanstava, kralja i kraljice Španjolske. Irac O'Connel, crven kao rajčica, razmišljao je o tome kakvo će objašnjenje

morati dati svome gospodaru grofu de Peyracu zbog ovog osvojenja. Dva tri francuska divljačara, koji su s grofom stigli s juga Dawn-Easta, nisu govorili o

svojim poslovima kroz minulu godinu dvojici trojici divljačara, svojih prijatelja, stiglih sa Sjevera, koji su se isto kao i Aubigniere bili uputili prema trgovačkoj postaji Kennebec pretpostavljajući da će tu naći novoga trgovca krznima, a ne

vojnike njegova veličanstva Luja XIV. Stari Eloi Macollet koji se pred dva mjeseca bio oslobodio nametljive brige svoje

pastorke u selu Levis, pokraj Quebeca, i prodro duboko u šumu sa čvrstom nakanom da prekine s ljudima i da se susreće samo s medvjedima i jelenima, u najgorem slučaju s dabrovima, govorio je da Amerika uopće više nije mjesto za

ljude koji vole samoću. Ta zemlja je jednostavno "profućkana". Nataknuvši sve do

obraštenih obrva svoju crvenu vunenu kapu, koju je ukrasio sa dva paunova pera, stari je prekuhavao u sebi svoju zlu sreću, ali nakon treće čaše alkohola njegove su se oči opet počele veselo krijesiti i on se u sebi tješio da ga barem njegova

pastorka neće doći cvamo tražiti, a dok čekaš, nije neugodno naći se opet s dobrim prijateljima uz jedan ritualni "napeopounano", "gozbu medvjeđu", u kojoj

sudjeluju samo muškarci, a obred zahtijeva da se prije toga za sreću u nozdrve zvijeri najprije udahne duhan, a u vatru baci zalogaj mesa i žlica masti. Pont-Briand, koji je ubio medvjeda, bio je prvi koji ga je okusio odrezavši najprije

komad vratine, a but je kao poslasticu podijelio među svoje prijatelje. Bila je jesen, a tada su medvjedi, hranjeni različkom, osobito tečni.

Tek što je starac dovršio svoja razmišljanja, gotovo se udavio koščicom, pa ju je iskašljao uz psovku. U dimu mu se pričinilo da vidi svoju pastorku kako je stala preda nj. Ali ne! To nije bila Sidonija, ali je ipak bila žena i stajala na pragu

promatrajući ih. Žena na gozbi! Kakva li svetogrđa! Žena u najzapuštenijem kraju na jugu

Chaudierea, kamo ljudi ne vole dolaziti odozgo sa Saint-Laurenta ili s obala Acadije na oceanu. Nitko ovamo ne bi ni svraćao, od straha da ne zabludi, kada s vremena na vrijeme ne bi trebalo koga heretika u Novoj Engleskoj skalpirati.

Starac je nešto nesuvislo gunđao vrpoljeći se na mjestu među gustim kolutovima dima i isparenjima kukuruzne kaše. Njegov susjed Francois Maupertuis - njemu se

pred godinu dana bio izgubio trag te su držali da se smrznuo među Mistassinima - vrati ga na njegovo sjedište. "Budi miran, djede!"

Sagamore podiže ruku svečano govoreći o ženi koja se pojavila. Pričao je nepoznatu priču o kornjači i Irokezima i kazao da je ova žena pobijedila kornjaču te da ima pravo sjediti među ratnicima.

To dakle nije bio "napeopounano", prava gozba muškaraca, nego "mokouchano", nazovigozba, pa nije trebalo ići tako daleko da izbjegneš susretu sa suknjom, a

osim toga Metallaksi s jezera Umbagog bili sd najzaostaliji među Algonkinima; istina, bili su lovci, jer je ovaj kraj raj divljači, ali su bili najgluplji među Indijancima jer ih čovjek nije mogao naučiti ni kako će se prekrižiti.

- Ušuti već jednom, stara budalo - poviče Francois Maupertuis nataknuvši mu njegov šešir na oči - zar te nije sram da napadaš jednu damu?

Brada se Maupertuisa sva tresla od ljutine i uzbuđenja. Kroz plavičastu maglicu duhanskog dima pojava je Anđelika sa svojim blistavim kosama, na koje je večernje svjetlo, prodirući kroz otvorena vrata, bacalo pozlaćeni sjaj, ostavila

snažan dojam. On ju je jedva prepoznao, mada je došao s njome u karavani iz Gouldsboroa. Ali svojom raskošnom kosom i ogrnuta plaštem, ona više nije bila

ista. S kosom koja joj je padala na ramena i svojom bijelom rukom koja je izvirivala iz uskog čipkastog revera i stajala na hrapavom stolu izgledala je kao ženski portret

na jednoj od onih slika koje se vide kod gospodina guvernera u Quebecu. Činila mu sa krhka, a ne više izdržljiva jahačica iz minulih tjedana.

Divljačar je htio da joj potekne u pomoć te nogama zapne za klupicu i pade glavom na pošljunčeno tlo. Držeći se za svoj bolni nos, optuživao je izdajničku rakiju O' Connela. Taj Irac mora da je unutra metnuo uzavrelog ječma i kuhanog

korijenja, da bude ljuća. Anđelika se nelagodno osjećala sjetivši se da ni onda kad je vodila brigu o gostionici Crvena maska, nije nikada vidjela tako brojno društvo

muškaraca. A među njima joj se ni njezin muž nije činio tako nedužan!... Još on nije bio opazio da je ušla. Sjedio je posve na kraju stola i pušio svoju dugu holandsku lulu neprekidno razgovarajući s gospodinom de Lomeniem. Dok se

smijao, vidjelo se kako se sjaje njegovi zubi koji su stiskali cijev na luli. Njegov tamni i oštri profil isticao se pri odsjevu vatre s ognjišta.

Ovaj prizor podsjećao je Anđeliku na daleku prošlost: silni grof od Tuluze prima svoje goste u palači Gay Savoir i nudi ih bogatim jelima na raskošnom zlatnom posuđu. On je bio na čelu stola, a iza njega se na monumentalnom kaminu, s

grbom utisnutim na izrađenom zabatu, povijao plamen poigravajući na baršunu, kristalu i čipkama... Ovo sada bila je parodija tih sretnih vremena. Kao da se sve ovo steklo zato da

Anđelika može ocijeniti poniženje u koja su on i ona, u toku godina, bili zapali. Odonda za njegovim stolom nisu više sjedila otmjena gospoda i krasne dame,

nego osobe različitih zanimanja: divljačari, urođenici, vojnici, a i na oficirima se vidio biljeg surovosti koju donosi surov, grub, opasan život, neprekidno izložen neočekivanim zapletima rata i lova. I otmjenost samog markiza de Lomeniea

iščezavala je u tom skupu muških elemenata, kao što su: duhan, koža, divljač, alkohol i puščani prah.

I njegova je koža pocrnjela, zubi postali derači, a pogled sanjarski i uporan kao kod onoga koji puši duhan. Na prvi pogled se vidjelo da se i Joffrey de Peyrac stopio s tim oporim svijetom.

More, oluje, plovidba, neprekidne i nemilosrdne bitke, svakidašnja borba s mačem i pištoljem u ruci da bi ostvario svoje planove, svladao ljude, postigao neki cilj i

pobijedio divlju prirodu: pustinju, ocean ili šumu - sve je to u njemu razvilo avanturističku crtu koja se skrivala pod elegancijom velikog gospodina i u odmjerenim kretnjama učenjaka. Postavši silom prilika vođa u ratu, a i po svojim

sklonostima, on je svoj život provodio među muškarcima. Anđelika je htjela da se vrati. Ali uto je sa svog mjesta skočio Pont-Briand. Bio je

spretniji nego Maupertuis te mu je uspjelo da se održi na nogama i dođe do nje. Uostalom, on nije bio pijan. Do sada je bio popio samo dobre dvije čaše rakije, da

se oraspoloži. - Gospođo, moje poštovanje... On joj pruži ruku i pomogne joj da siđe niz dvije stepenice, onda je povede prema

sredini stola. Anđelika je nešto oklijevala opirući se. - Bojim se, gospodine, da se indijanske poglavice ne uvrijede zbog moje

prisutnosti. Govori se da oni nerado primaju žene na svoje gozbe... Sagamore Mopountook, koji je bio u blizini, podiže ruku i opet progovori nekoliko riječi. Pont-Briand ih brzo prevede Anđeliki.

- Eto vidite, gospođo, Sagamore nam ponovo kaže da ste vi dostojni da sjednete među ratnike, jer ste pobijedili totem Irokeza... Nemojte se, dakle, nipošto

ustručavati da nam pružite zadovoljstvo svojom prisutnošću. Žustrim kretnjama on načini mjesto u sredini stola. Budući da nije mogao dohvatiti kaplara Jeansona, kojega je nekako previše naglo bio uklonio, a koji se

koprcao ispod stola, on potraži mladog gorostasa ljepuškasta lica i silom ga posadi s desne Anđeliki, a sam sjede s lijeve strane.

Posredovanje Pont-Brianda i Mopountooka privuklo je pozornost. Buka glasova se stišala, a sva se lica okrenuše prema Anđeliki. Ona bi bila voljela da se našla pokraj svoga muža, da mu može kazati zašto je

došla ovamo. Ali bilo joj je teško oteti se odlučnom dočeku poručnikovu i njegovih prijatelja. Njezin desni susjed se klanjao i nastojao da joj poljubi ruku, ali mu to

nije uspjelo jer ga je zahvatila štucavica koju je jedva svladao. Ispričao se smiješkom. - Predstavljam se: Romain l'Aubigniere! Mislim da ste me već vidjeli. Oprostite mi,

ne mogu se točno sjetiti. Da ste došli malo prije... Ali umirite se, ja sam još uvijek trijezan i ne mogu vam nanijeti nepravdu videći dvostruko, i pomisliti da na ovom

svijetu ima još koja druga žena tako lijepa kao vi. Ja vidim, i to je dosta. Ja tvrdim da ste vi sama... jedina... Anđelika se stade smijati, ali njezin smijeh se prekide čim joj je pogled pao na

ruke mladog čovjeka. Na lijevoj je nedostajao palac i srednjak, a na desnoj prstenjak. Preostali prsti imali su kusaste vrhove, neki bez nokata, a na tom

mjestu su bili malo pokošteni i pocrnjeli. Kad su joj ga bili predstavili u šumi, ona nije opazila te njegove nedostatke.

- Ne osvrćite se na to, lijepa gospođo - doda veselo l'Aubigniere. - To su tek neke uspomene koje dugujem prijateljevanju s Irokezima. Priznajem, to nije lijepo, ali to me ne priječi da pucam svojom puškom.

- Zar su vas Irokezi mučili? - Uhvatili su me u mojoj šesnaestoj godini jedne jeseni kad sam pošao u lov na

divlje patke u močvarama oko Trois-Rivieres. Zato me sada i zovu Troprsti s Trois-Rivieres. Ona nije mogla gledati bez sućuti te strašne ruke.

- Počeli su mi rezati tri prsta nazubljenim školjkama. Ovaj palac mi je preostao, bio je spaljen u jednoj indijanskoj luli. Na ostalim su nokti bili istrgnuti zubima, a

neki su prsti bili i spaljeni. - I vi ste izdržali? To je bio glas Florimonda. Pružio je svoju čupavu glavu preko zdjele. Njegove su

se oči krijesile od uzbuđenja. - Ni jedan jauk, mladiću! Misliš li ti da sam mogao tim vukovima pružiti užitak da

vide kako se kreveljim i previjam? Osim toga, to bi značilo osudu na smrt, i to od ruke žena. Kakva sramota! Kada su vidjeli da je u meni izdržljivost ratnika, oni su me posvojili i bio sam s njima više od godinu dana.

- Govorite li irokeški? - Možda bolje negoli sam Swanissit, veliki poglavica Seneka.

Najednom poče kružiti pogledom kao da traži nešto izvan stvarnosti. - Njega ja ovdje tražim.

Imao je crne oči na tamnom licu. Kosa mu je bila kestenjasta, s dosta uvojaka koji su padali na njegov kožnati haljetak s kožnatim resama po indijansku. Oko glave nosio je povez ukrašen sitnim perlama, koji mu je straga podržavao dva

pera. Uza svu medveđu širinu njegovih pleća i visok stas, ta vrpca oko njegovih uvojaka davala je njegovu licu ženski i gotovo dječački izraz.

- Ako tražite Swanissita - reče grof de Lomenie - tada, mladiću moj, dajete dojam da mu se uklanjate, jer on je prošlog mjeseca bio na sjeveru, na jezeru Mistassin, s jednim dijelom svoga plemena. To smo doznali od urođeničkih brđana koji su im

sretno izmakli kad su se približili njihovu trgovištu. - A ja vam tvrdim: da je on ovdje - reče l'Aubigniere udarivši šakom po stolu. -

Došao je da se sastane s Outakkeom, velikim poglavicom Mohawka. Mi smo sinoć zarobili jednog Irokeza. Pričao je... Gdje je Outtake, tu ćete naći i Swanissita. Skalpirajmo te dvije glave i Pet plemena irokeških bit će pokoreno.

- Ti želiš osvetiti svoja tri prsta - reče Maupertuis smijući se. - Ja želim osvetiti svoju sestru i svoga šurjaka, i roditelje moga prisutnog susjeda

Maudreuila. Ima tome šest godina da vrebamo toga staroga lisca Swanissita da mu oderemo skalp. - Strpi se, Eliacien - obrati se on malome barunu pokraj sebe. - Jednoga će dana

skalp Swanissita biti u tvojoj ruci. A skalp Outtakea u mojoj. - Kad sam bio kod Irokeza - nastavi on - Outtake je bio moj brat. To je najrečitiji

čovjek kojega uopće poznajem, najpodmukliji, najosvetljiviji. On je pomalo čarobnjak i tijesno je povezan s Duhom snova. Ja ga volim i mrzim. Recimo da ga cijenim, zbog njegove hrabrosti, ali ću ga svejedno ubiti, jer je to najzločestija

zvijer koju Francuz može sresti na svom putu. - Hoćete li već jednom dati jesti ovoj dami, rođače! - prekide ga mrzovoljno Eloi

Macollet. - Svakako, djede, ne ljutite se. Gospođo, ja sam smeten. Pont-Briand, ne biste li i vi mogli štogod pronaći.

- Razumije se, ja u ovoj smrdljivoj gulaševini tražim neki komad koji bi bio vrijedan da se nađe na viljuški lijepe dame, ali...

- Pa medvjeđa šapa je nešto najbolje, ti ne znaš ništa, moj brajko, Pont-Briand. Vidi se da si se tek nedavno iskrcao... - Ja? Ja sam petnaest godina u Kanadi!...

- Hoćete li joj dati jesti - zagrmi iznova stari, prijetći se.

- Odmah, odmah. Primakoše ogroman pladanj u kome su, u masti boje ambre, plivali hladetinasti i tamni okrugli odresci. Romain d'Aubigniere umoči unutra svoje sakate prste bez

straha da će se opariti. Veoma spretno on je s kuhanog mesa skidao oštre čaporke koji su imali izvinute i oštre bodlje. Kuhanjem su se čaporci malo

razmekšali, ali kad bi padali na stol čuo se zvonak šum. - Naš prijatelj Mopountook će od toga načiniti vrlo elegantni nakit oko pasa ili vrata. Evo, gospođo, komad kojim ćete se moći osladiti bez bojazni da će vam ovo

obrambeno oružje Maskwaa - gospodina medvjeda - zapeti u grlu. Anđelika je s nepovjerenjem motrila dio međveđeg mesa koji su joj njezini susjedi

brzo i vrlo uslužno bili bacili na tanjur zalivši to masnim umakom. Ona je bila došla da sa svojim mužem razgovara o kobili, a sada se našla u zamki gotovo službene gozbe. Pogledavala je prema svome mužu koji je od nje bio dosta

daleko, posve na kraju stola, ali zbog dima i komešanja gostiju nije mogla da ga vidi i razazna crte njegova lica. Bila je svjesna da je on motri zagonetnim

pogledom. Ona odluči da se pokaže pristojna kako bi zadovoljila ponešto pripite Francuze koji su je pozvali pokraj sebe, a mogli su se uvrijediti zbog njezina nehaja. Nije osjećala nikakav tek, ali je u svome životu imala i gorih trenutaka

nego što je ovaj kad je morala jesti medvjeđe meso, pa je i zagrizla. - Pijte! - reče Pont-Briand. - Treba piti da se može probaviti sva ta masnoća.

Anđelika je pila i gotovo je odmah smalaksala. Cijeli je stol promatrao svaki njen pokret u toj mučnoj tišini, kao kad lovci

vrebaju. Na sreću je Anđelika bila navikla piti na francuskom dvoru te se mogla dobro držati. - Meni je jasno zašto Indijanci vaše piće zovu ognjena voda - rekla je ona kad je

došla k sebi. Oni udariše u smijeh i nastaviše da joj se dive. Onda su svi zaronili u svoju zdjelu, a razgovor se iznova užurbano i živo nastavio.

Anđelika opazi kuhara Octavea Malapradea na dnu dvorane kako nudi pečenu perad. Misleći na svoje prijatelje Jonasove, Anđelika se malko podigla u namjeri da ga zamoli neka nešto odnese i u malu nastambu. Ali Pont-Briand je zadrža

takvom snagom da ju je od toga podlaktica zaboljela. - Ne udaljujte se - reče nasrtljivo. - Ja to ne bih mogao podnijeti.

Na drugom kraju stola grof de Lomenie zaustavi srdit pokret de Peyraca koji se bio pridigao. On se umiješa: - Dopustite mi, grofe - reče on posve tiho - ja ću osloboditi gospođu de Peyrac i

odvesti na počasno mjesto. Budite mirni, ja ću je uzeti pod svoju zaštitu. Izbjegavajmo sukobe... Oni su pijani.

Anđelika iznenada opazi francuskog pukovnika kako se pred njom klanja. - Gospođo, dopustite mi da vas povedem na mjesto koje vam pripada po pravu kao vlasnici ovih mjesta.

Govoreći to naložio je kratkim ali zapovjednim pogledom Pont-Briandu da se okani. Uzevši Anđeliku za ruku povede je vrlo galantno do drugoga kraja stola koji

još nije bio zauzet, smjesti je na čelo, a sam sjede njoj s desne strane. Anđelika je sada bila još udaljenija od svoga muža, ali je bio nasuprot njoj, i to je bilo upravo onako kao u vrijeme Gay Savoira. Pukovnik se odmah pobrine da je

posluže pečenim puranom s nekim pirjanim varivom. - Ovo jelo bolje odgovara ukusu mlade žene koja je tek doplovila iz Francuske.

Ona je protestirala. Kad se sve uzme u obzir, ni crna medvjeđa čorba nije joj se učinila tako groznim jelom. Ona osjeti da će se na to priviknuti. - Ali ne silujmo prirodu bez potrebe - reče Lomenie. - Vidjet ćete, u jesen ima

mnogo pernate divljači na koju su naši europski dvorovi navikli. Treba to iskoristiti. Gospodine - reče on Malapradeu - gospođa de Peyrac želi da se

njezinim prijateljima u maloj nastambi odnese krepka večera. Hoćete li biti tako uslužni da se pobrinete za to? I preporuči kuharu da tom obroku doda bocu dobra vina.

Premda je poručnik Pont-Briand bio pijan, intervencija njegova pukovnika bila je dovoljna da ga otrijezni. - Sam ne znam što mi je to bilo - šapne on žalosno Aubigniereu.

- Ti si lud! - odvrati drugi zabrinuto. - Lud ili opčinjen... Ali pamet u glavu! Demonka od Acadije možda i nije mit!... Ova je žena zaista vrlo lijepa... A ako je

to zaista "ona"? Sjećaš li se riječi oca d' Orgevala?... Sjedeći pokraj pukovnika de Lomenie-Chamborda, Anđelika se osjećala ugodno. Njezin je muž sjedio sučelice, kao nekada. Ona ga je vidjela na kraju stola u toj

ponešto zbunjujućoj zbrci i primijetila kako je gleda kao u vrijeme kad se u nju počeo zaljubljivati. To ju je ispunilo ugodnim osjećajem i pobudilo u njoj želju da

se istakne i sudjeluje u društvu. Bila je sretna. Alkohol je počeo malo mutiti njezine misli. Zaboravljala je zašto je došla. Udvaranje pukovnika djelovalo je na nju. Simpatija

koju je on kod nje pobudio već pri prvom susretu miješala se s nekim osjećajem povjerenja. Neprisiljenost njegova ponašanja, njegovih jasnih i određenih pokreta

združila se s nekom zamamnom i blagom dražešću u čemu je pronicavi Anđelikin duh otkrivao način kojim on postupa prema ženama. Taj se postupak nije sastojao u laskanju kome se često pribjegava, nego u nečem što je mnogo rjeđe, a to je da

muškarac znade govoriti sa ženama jezikom koji im je blizak, koji im je ugodan i koji, ukratko, ne teži za tim da ih očara, nego ih hrabri i smiruje. On ju je činio

radoznalom, u njemu je bilo nešto neuobičajeno. Čula ga je kako govori o sjevernim zemljama, o trima francuskim gradovima na

obali Saint-Laurenta, o mnogobrojnim plemenima koja kruže naokolo, a budući da ga je pitala o Huronima, on joj je potvrdio da su oni uistinu irokeškog podrijetla, da su se vrlo rano odijelili od svoje braće iz Svete doline nakon neke nerazjašnjive

svađe i odonda se smatraju kao iskonski neprijatelji. Upravo od Hurona je prvi francuski istraživač Jacques Cartier bio doznao za ime Irokezi, što zapravo znači

"okrutne otrovnice." Stalno su govorili o Irokezima. Najbliži susjedi Anđeliki bili su sretni što im se pružila prilika da se umiješaju u razgovor o predmetu koji su poznavali i koji ih je,

čini se, zanimao. Oni su bili očarani ponašanjem velike dame. I ovdje je svatko predosjećao da je ta žena jednoć sjedila za stolom kralja. Bili su sigurni u to da je

vladala na Dvoru među ljudima koji su je obasipali počastima. Predosjećali su da su joj udvarali prinčevi... Oni su potanko raspravljali o svakom njenom pokretu, o načinu kako je prekrižila

svoje gipke ruke i na njih oslonila glavu, kako je smjelo promatrala svog sugovornika, ili slušajući ga, neopazice spustila svoje duge trepavice, rastreseno

grickala neku stvarčicu, dohvatila svoju čašu te je bez okolišanja ispila nadušak i odjednom se stala smijati neodoljivim smijehom koji vas je do srca dirao. Večeras su se za to šareno ljudstvo koje se bilo okupilo u Katarunku otvorila

rajska vrata. Ta je žena za njihovim stolom predstavljala nebo na zemlji, proljeće usred zime, utjelovljenu ljepotu koja je sišla među njih smrdljive i znojne

prostake; ona je bila kao sunčana svjetlost koja prodire kroz dimnu duhansku zavjesu, a njen ženski osmijeh kao melem na njihova okorjela srca. Osjećali su se junacima, snažne duše i okretnog duha, a riječi su im same od sebe

navirale, i pričali su o krajevima kroz koje su prošli ili su iznosili svoja mišljenja. Romain de l'Aubigniere je govorio o Svetoj dolini Irokeza, o rumenom svjetlu u

kojemu se kupaju brežuljci, ili o dugim nizovima kuća od kore s okruglim krovovima, o mirisu zelenog kukuruza... "Rijetki su oni koji se živi vraćaju iz te doline... Rijetki su oni koji se vraćaju sa čitavom rukom"...

- To sam ja - reče Perrot raširivši svoje ruke. - Tebe smatraju čarobnjakom. Sigurno si im dušu prodao kad si se odande

izvukao. - Ništa nije čudno što samo ime Francuz dovodi Irokeze do bjesnila; to je dokaz da su se zli duhovi uselili u njihovu dušu - reče jedan od divljačara imenom

Aubertin. Čini se da se oni boje moćnog upliva vjere koju im Francuzi donose.

Pogledajte kako su postupali s našim misionarima!... Ne možemo nikada biti sigurni od njihovih napadaja, čak ni zimi. Zar nisu usred veljače napali vaša gospodstva, tebe Maudreuil i tebe l'Aubigniere? Nisu li skalpirali vaše roditelje i

vaše sluge, zapalili vaše nastambe? A oni koji su bili ranjeni umrli su od zime... - Da, tako se zaista dogodilo - reče Eliacien de Maudreuil.

Njegove se plave oči zaiskriše tamnim sjajem, kao da se u njima slegla bol poput rastopljenog olova. - Swanissit je to učinio sa svojim Senekama i nije još prestao da svuda naokolo

sije strah. Neću ga pustiti da se vrati u svoju jazbinu dok ne dobijem njegov skalp.

- A ja Outtakeov - reče Romain l'Aubigniere. Mopountook podiže ruku i ustade da govori. Slušali su ga s pobožnom šutnjom. Ovdašnji bijelci su bili naučili od urođenika da ne prekidaju govor i da s

poštovanjem slušaju tuđe riječi. Činilo se da je ovdje svatko razumio govor poglavice Metallaksa. Pogađajući

radoznalost Anđellke, Lomenie se nagne prema njoj i tiho joj saopći govor Sagamorea. - Irokez je blizu i obilazi kao izgladnjeli vuk. On želi istrebljenje Zorine djece.

Susreli smo ga na granici našeg područja. Navijestio nam je rat. Ali ga je bijela žena hrabro napala i srušila u vodu. Sada je Irokez izgubio svoju moć. On to

znade: Tražit će mir. - Bog te uslišao - odgovori Perrot.

- Opet ta pripovijest s kornjačom!... reče Anđelika Lomenieu. - Onda sam se bila prestrašila, priznajem.. Ali daleko sam od toga da toj zgodi pridajem neko tajnovito značenje. Zar je to zaista važno?

Popila je gutljaj rakije i pri dnu čaše osjetila miris jabukovače. Lomenie ju je promatrao sa smiješkom.

- Čini mi se da se počinjete smirivati. Vi ste sada u stanju kada vas svagdašnje zastrašujuće priče ne uzbuđuju ništa više nego susjedske sitne brbljarije. Vidjet ćete, na to se čovjek brzo privikne.

- Možda to treba zahvaliti djelovanju ove plemenite rakije i podršci koju mi pruža vaša ljubaznost - reče ona dobacivši mu topao pogled. - Vi tako lijepo postupate

sa ženama... Oh, nemojte me krivo razumjeti. Ja mislim da imate, što je inače rijetkost u čovjeka ratnika, rijedak dar da ženama ulijevate povjerenje, da ih umirujete i da im dajete osjećaj da nešto znače. Gdje ste stekli taj talenat,

gospodine de Lomenie? - Mislim - odvrati grof nimalo se ne zbunivši da sam to stekao u službi gospodina

de Maisonneuvea. I on ispripovijeda kako je stigao u Kanadu kad je ovaj odvažni plemić bio došao da osnuje Ville Marie na otoku Montreal. Tada su iz Francuske stizali parovi ili

"kraljeve kćeri" koje su upućivali ovamo da se udaju za naseljenike. On, Lomenie, imao je dužnost da ih dočekuje na obali rijeke Saint-Laurent, da ih povede i

ohrabri u njihovu novom životu koji je toliko zbunjivao. - Tada smo bili izvrgnuti neprekidnim napadajima Irokeza i nije bilo čovjeka koji nije bio u opasnosti da ga skalpiraju čim prijeđe prag vlastite kuće.

Doseljenici su živeli držeći pušku na dohvat ruke. - Kćeri kraljeve, koje su nam slali većinom su bile ljubazne i dobra vladanja, ali

slabo upućene u to kako se održava kuća i kako se obrađuje polje. Gospođica Bourgoys i ja dobili smo dužnost da ih poučavamo. - Tko je bila ta gospođica Bourgoys?

- Sveta djevojka koja je došla iz Francuske samo zato da poučava djecu doseljenika.

- Sama? - Iz početka posve sama, pod pokroviteljstvom gospodina de Maisonneuvea. Naš guverner je onda smatrao da još nije došlo vrijeme da na tako istaknuto mjesto

dovede redovnice. Najčešće smo živjeli zajedno u logoru. Gospođica Bourgoys je

njegovala ranjenike, prala rublje, učila žene plesti i brinula se oko toga da stišava male razmirice. - Rado bih upoznala tu ženu - reče Anđelika. - Je li ona još u Kanadi?

- Sigurno! Tokom vremena ona je našla drugarice koje joj pomažu u njezinoj službi, i sada je na čelu male zajednice koja poučava više od stotinu djece u Ville-

Marie i po udaljenim selima u okolici Quebeca i na području Trois-Rivieres. Kako sada Montreal može živjeti od vlastitih snaga i kako se gospodin de Maisonneuve vratio u Francusku, ja sam stupio u službu pod zapovjedništvom gospodina de

Castel-Morgeata, vojnoga guvernera Nove Francuske. Ali ja ne mogu zaboraviti ono vrijeme kad sam morao da male Francuskinje, koje su se istom bile iskrcale,

poučavam kuharskoj vještini kako bi svoga muža zadržale kod kuće. Anđelika se nasmijala zamišljajući oficira s pripasanom plavom keceljom kako utuvljuje u glavu osnovne pojmove obiteljske kuhinje nekoj seoskoj raspuštenici

ili siroti iz kakva sirotišta, kojih se javna uprava laka srca riješila poslavši ih preko mora da se udaju.

- Mora da je bilo divno živjeti u vašem društvu i pod vašom zaštitom. Sve te žene sigurno su ludovale za vama?... - Ne, ne vjerujem - reče Lomenie.

- Ja vam se divim. Vi ste tako drag čovjek!... Lomenie se smijao videći da se malo napila.

- Zar nije dolazilo do ljubavnih drama? - upita Anđelika. - Ne, uvjeravam vas, gospođo. Znate, mi srna bili vrlo pobožno društvo sa

strogim vladanjem. Da nije bilo tako, ne bismo se mogli održati na braniku kršćanstva. Što se mene tiče, ja sam redovnik, pripadam redu malteških vitezova. Anđelika je bila preneražena.

- Ali, baš sam bedasta! Zatim kliknu zanosno.

- Malteški vitez! Kakve li sreće! Ja tako volim malteške vitezove. Oni su nastojali da me otkupe kada sam bila prodana kao ropkinja u harem u Kandiji... I učinili su najviše što su mogli. Cijena je bila vrlo visoka, ali nikada neću zaboraviti njihov

gest... I kad se samo sjetim svih gluposti što sam vam ih kazala! Ah!... to se ne može oprostiti!... - Ona zabaci glavu i udari u smijeh...

Svi, pa i Lomenie, promatrali su je s udivljenjem. Sjaj njezinih zuba još je više odskakao u zadimljenoj atmosferi, oči joj zatreperiše kao dvije zvijezde. Njezin smijeh otkrivao joj ženstvenost tako živo da je to izazivalo zbunjenost u ljudima.

Peyrac stisnu zube. Pcčeo ju je promatrati strastveno i već ga je osvojila njezina draž, ali sada je planuo srdžbom na nju, zamrzio zbog njezine očite zavodljivosti,

njezinih pogleda i obijesnog smijeha, zbog njezina držanja prema Lomenieu koje je naličilo na koketeriju. Do vraga, bila je zaista divna!

Taj smijeh je ispunjao ljude srećom. Ne. Ne može je čovjek mrziti zato što je tako lijepa i što privlači sve poglede. Ona

je bila stvorena da očarava... Ali tako mi plemićkog imena, dozvat ću joj u sjećanje onu noć kad je pripadala samo meni...

Overnjanin Clovis, mračna nakaza u vunenoj kapi, odjednom se nađe pokraj Peyraca. Pod rukom je imao mušketu.

- Idem da ubijem kobilu, gospodine grofe - prozbori. Peyrac baci još jedan pogled prema Anđeliki. Ako je ona ponešto obijesna, čovjek mora ipak imati povjerenja u Lomeniea.

- Dobro, idem s tobom - reče on ustajući.

12.

SVIJETLEĆE OČI VREBAJU ANĐELIKU U MRAKU

Anđelika je tako naglo skočila da je iznenađeni Lomenie pružio ruku kao da je želi

zaustaviti. - Nije to ništa - promucala je - da li je?... Ona je bila opazila da je njezin muž izišao. Odjednom se uspravila.

- Oprostite mi, ja se moram povući... - Gospođo, zar već? Svima nam je žao, ne biste li mogli još malo ostati?

- Ne, ne, moram nešto reći gospodinu Peyracu... a vidim da je izišao... - Dopustite da vas barem otpratim. - Nemojte, molim vas... Ostanite sa svojim prijateljima... Ja mogu i sama...

Ali gospodin Lomenie se ponio prema ljupkoj ženi onako kako to priliči svakom uglađenom čovjeku kada opazi da ju je piće malko uzelo. Nije se nametao, ali ju

je ipak poveo do praga, otvorio joj vrata i pustio je tek onda kada se uvjerio da joj je na zraku dobro te da se drži na nogama i da je svega dva koraka od svoje nastambe.

Pošto ju je ostavio, Anđelika požuri preko dvorišta. Dvorište je bilo dupkom puno. Tu se već spuštao večernji sumrak pomiješan s

gustim dimom, i na tom se hladnom i izmagljenom plavetnilu rascvale ognjene ruže vatri ispod lonaca. Ali iznad logora dizalo se još svijetlo i bistro nebo poput velike zlatne kupole.

Anđelika bez ikakva obzira prokrči sebi put do vrata palisade. Opazila je bila kako se njezin muž spušta prema livadama dolje na obali rijeke, a pratila ga je niska

pojava ovenjanskog kovača koji je nosio mušketu. Ona poče trčati. Nije bilo lako trčati između nevidljivih panjeva koje je bilo prekrilo zelenilo graha

puzavca. Anđeliki zape noga i ona nezgodno pade. Opsovala je kao razbojnik. Ali udarac ju

je malo otrijeznio. Pridigla se i oprezno pošla. Tresla se od nestrpljenja. Bojala se da ne stigne prekasno... Opazi kako se prema sjajnom zapadu ocrtavaju siluete

konja koji su pasli rijetku travu na tamnoj livadi koja je nikla na isušenom blatu. Konačno je stigla nadohvat glasu. - Joffrey! Joffrey!

Grof se okrene. Anđelika sva zadihana stiže do njega.

- Vi kanite ubiti Wallis? - Da!... Tko vas je o tome obavijestio? Anđelika nije htjela odgovoriti. Pucala je od jada. Svjetlost i sjena smetali su

njenim očima. Nije mogla vidjeti lice Joffreya de Peyraca, okrenuto od svjetla, i činilo joj se da mrzi taj crni i mutni lik čovjeka što se isprsio pred njom poput

hridine. - Vi nemate pravo da to učinite - povikala je. - Nemate pravo a da me prije niste o tome obavijestili ... Ja sam vodila... da, ja sam vodila tu životinju kroz nečuvene

zapreke i naprezanja. I sada vi to kanite izbrisati jednim potezom. - Draga moja, jako se čudim što je uzimate u obranu. Kobila se pokazala

hirovitom životinjom. Svojom plahošću pred kornjačom ona je jučer gotovo prouzročila smrt vašu i vaše kćerke. A pokidavši sinoć ular, ona vas je prisilila da za njom tragate, što je moglo vrlo loše svršiti.

- Zar je to uopće važno? To je moja stvar. To se vas ne tiče. Disala je i dalje isprekidano i glas joj je podrhtavao.

- Vi ste mi je povjerili da je ukrotim, i to mi je uspjelo. Bučni slap joj nije dao da čuje moj glas. Nepodnosivi miris ovih Indijanaca ona ne može izdržati. Ne mogu ni ja. Razumijem Wallis. Nije ona kriva, kriv je ovaj kraj. I vi ste je htjeli ubiti a da

me o tome ne obavijestite! Ah, ja se nikada neću moći složiti s čovjekom kakav ste vi... bolje bi bilo da sam... Anđelika je počela štucati. Činilo joj se da će udariti u plač. Okrenula se i snažno

potrčala sva izvan sebe, jureći preko tamnog i neravnog prostora ne spotaknuvši se uopće. Zaustavila se tek kad joj je ponestalo daha, pokraj malog potoka u

kojemu se zapad ogledao. Instinktivno je poletjela prema svjetlosti, tamo gdje su ravnica i planine još bile osvijetljene zrakama sunca koje je već zapalo. Došla je iz logorskog mraka i

graje, te joj se u ovoj tišini i šum njezinog vlastitog daha činio snažan, gotovo pretjeran. Činilo se da se cijela veličanstvena i šutljiva krajina odjednom

zaustavila da sluša kako ova osamljena žena slobodno diše. Sasvim sam pijana - reče u sebi. - Samo neka mi opet dadu da pijem njihovo odvratno kanadsko piće! Što sam zapravo maloprije govorila gospodinu de

Lomenieu?... Čini mi se da sam mu pričala kako sam bila prodana kao ropkinja u batistan na Kandiji! Ah! To je užasno!... A Joffrey? Kako sam mogla na takav

način govoriti?... I to pred jednim od njegovih ljudi, baš pred Clovisom, koji je od sviju najgori!.. Joffrey mi nikada neće to oprostiti. Ali zašto? Zašto je on tako... tako...

Riječi su joj izmicale. Vid joj se još mutio. Udahne duboko, i udarci njezina srca počeše se smirivati. Njen veliki ogrtač grimizne boja napinjao se pod zapusima

vjetra. Na kraju obzorja skup malih duguljastih, poput biserja sivkastih oblaka, stapao se

s vrhovima Apalača. Brda prema zapadu sve su se više gubila u magli šafranove boje. Ravnica pred njom postajala je tamna, ali je ta tama bila protkana čudnom nekom svjetlošću koja je podsjećala na nestalnu prozračnost žive, i sterala se u

nedogled, isprugana tisućima jezera izvanrednog sjaja poput čistog zlata. Pod takvom koprenom, na domaku noći, Anđelika je nazirala pravu prirodu te zemlje

koja je bila prepuštena drveću i vodama, te njihovu neprekidnom a ipak jalovom obnavljanju; jednoličan tok planina koje su se protezale u beskonačnost izazivao je u njoj želju da potmulo jeca kao da osjeća neizmjeran bol. Nigdje dima koji bi

odavao prisutnost čovjeka. Pustinja! Mrtva zemlja! Pala je na koljena, sva satrta.

Pokraj nje je bilje, koje se nadvilo nad potok, isparavalo jak miris, ponešto rezak, ali njoj poznat Ona uzbra malo lišća i zgnječi ga među dlanovima. - Metvica! Divlja metvica…

Tada zaroni lice među ruke naslađujući se tim poznatim mirisom koji ju je podsjećao na šumice njezina rodnog kraja. U tom se mirisu sva ushićena kupala i

uzdisala prelazeći mirisnim rukama po jagodicama i sljepoočicama. Zabacila je glavu. Vjetar zahvati njenu kosu i sa šumom nestade u šumi gdje je jesenje lišće već opadalo. Na zemlju se sve više spuštala tama. Nebo je bilo

blijedožuto. Na njemu se upalila bijela zvijezda trepereći. Anđelika se osvrnula oko sebe i na usnama osjetila dah vjetra.

Ali kad je pogledom zahvatila šumu, nekoliko koraka udaljenu, živo okrenu glavu. Nastavila je da prazno bulji u udaljene planine i pitala se da li možda ne sanja. Što je to ona vidjela da se sjaji između nepomičnih stabala!

Nečije oči? Ona je još nekoliko puta pogledala u istom smjeru i svaki put se ponovo okrenula

da promatra tamnu ravnicu gdje su jezera blistala kao duge zlatne lokvice među tamnim otocima. Najzad se prestala okretati. Nije se prevarila. Svega nekoliko koraka od nje stajala je neka osoba. To je bilo

stablo u obliku čovjeka, živi ljudski stup između šumskih stabala, ali isto tako tamne i nepromjenljive boje.

Tamo je stajao i promatrao je jedan Indijanac tako stopljen sa šumskom tamom i tako savršeno nepomičan da se ni u čemu nije razlikovao od drveća koje ga je okruživalo. Stajao je tu uspravno i nepomično kao da je stablo. Živio je njegovim

životom, njegovim životnim otkucajima, izrastao iz zemlje, ukorijenjen u nju, tajni

i nijemi, ponosni svjedok proticanja vremena i godišnjih doba. Drvo sa živim očima. Dvije pukotine od ahata na glatkoj kori. Sjaj sumporne boje, koji je prodirao kroz granje, spuštao se niz njegova ramena,

niz njegove ruke i bokove otkrivajući snažno mišićje. Ogrlica od bijelih i sjajnih medvjeđih zuba isticala je donji dio njegova dugog

vrata, ali vrlo snažnog i mišićavog, a na ušima su visile naušnice poput grimiznih loptica. Lice mu je bilo kratko i oblo, s istaknutim stranama, a nos, jabučice i očne šupljine čvrsto oblikovane iznad širokih i okrutnih usta.

Uši su mu bile razmaknute, velike i zašiljene prema vrhu, kao da ne pripadaju toj glavi u cjelini isklesanoj, nego se činilo da su nadodane s naušnicama, kao ukras.

Po sredini čela dizao se ogroman čuperak kose, koji je postajao sve gušći prema vrhu obrijane lubanje, a tu se rascvao u kitu pomiješanu s orlovim perjem i s bijelim i crnim repovima jazavca.

Bio je počešljan kao Huron. Ali to nije bio Huron! U to je Anđelika bila sigurna. Čvrsto uvjerena u to, ona je promatrala Indijanca,

koji je od nje stajao svega nekoliko koraka, s onom istom pozornošću kojom se gleda opasna životinja. Ali se u isto vrijeme u njoj nešto opiralo da ga prihvati kao stvarno ljudsko biće,

jer se nije micao. Stajao je nepomično kao hrid. I njegove sjajne oči gubile su od svog sjaja, jer su gledale ukočeno i bile nepomične.

Odjednom joj se pričinilo da on ne postoji, da je to njezina tlapnja. Ali tada joj vjetar donese njegov miris, zasićen duhanom i krvlju, divlji miris

Indijanca, namazana ustajalom medvjeđom mašću, koji je možda u ovojima svojega kožnatog pojasa skrivao još neosušene skalpove. Taj miris je bio prava stvarnost od čega se užasnula i odskočila. Indijanac je još

uvijek bio nepomičan. Ona poče polako uzmicati. Uskoro ga izgubi iz vida, jer je suton bio pao i mrak se počeo hvatati zemlje.

Okrenuvši se naglo, stade trčati prema utvrđenju bojeći se da joj se koja strijela ne zabode u leđa. Čudeći se što je živa, ona čitava stiže pred postaju odakle je dopirala buka

indijanskog logora. Više nije bila posve sigurna u ono što je vidjela tamo gore... Ipak ono nije bio Huron... Huroni već odavno žive pod zaštitom Francuza, idu s

njima, sudjeluju u njihovim borbama, logoruju u blizini njihovih gradova, jedu njihove ostatke i mole se njihovom bogu... Žive u čoporima, kao šakali. Oni se ne skiću po šumama, sami i divlji kao vukovi.

Promatrala ih je kako plešu, tresu svojim praporcima, perjanicama, medaljama, a u prolazu su svojim prljavim rukama pokušavali da dodirnu njen plašt. Prekoračila

je ulaz i prešla preko dvorišta, zatim je vrlo brzo zatvorila vrata male nastambe. Sve to trčanje, taj susret i to kako je ona prošla kroz nijemu tamu, kroz vjetar i nejasne šumove, sve joj se činilo kao tlapnja. U duši se osjećala kao biće koje

sanja, svjesno da nešto doživljuje, ali biće koje je zaboravilo što je i što hoće. Sjećala se da je trčala desno, lijevo, kroz sumrak, kao da bježi ispred groznih

prijetnji. Mislila je da se smirila kad je našla divlju metvicu, pogledala je prema stablu i vidjela da to nije stablo, nego Indijanac, i promatrajući Indijanca učinilo joj se da to nije ljudsko biće, nego slika mržnje, te sada više nije znala da li je sve

to zaista vidjela. Vatra se gasila na ognjištu u predsoblju. Tu nije bilo nikoga. Utisak nestvarnosti trajao je i dalje, i u jednom trenutku Anđelika se zaista više

nije sjećala što je očekivala da će tu naći. Neki nametljivi šum, koji je sve više jačao, zatim jenjavao i neprestano se ponavljao, dozvao ju je k svijesti. Zadrhtala je. Još nije mogla pojmiti što znači taj

šum koji je u pravilnim razmacima remetio tešku tišinu. Konačno je shvatila. To je majstor Jonas hrkao u svojoj sobi.

Anđelika odahne i naruga se samoj sebi. Njezini prijatelji su bili legli iskoristivši tu grubu udobnost koju su tako teško zaslužili nakon nekoliko tjedana putovanja. Svi su spavali stisnutih pesnica, dakako i Honorina. Na stolu su bile poslagane zdjele,

prije toga oprane, u čemu se vidjelo nastojanje protestantskih domaćica da

pospreme kuću prije počinka. U uglu se sušio kabao koji je služio za pranje. Brižljivo su bile isušene lokvice vode na podu i maknuti ostaci jela na drvenom stolu.

Tu je stajala lojanica na svijećnjaku, a pokraj nje kresivo s komadićem gube. Mlada žena upali svijeću i s njome u ruci ode do vrata nalijevo. Soba koju je bila

napustila pred nekoliko sati bijaše prazna. Ali netko je, možda Elvira, oprezno bio odnio njenu putnu odjeću i njezine čizme da ih očisti, odgrnuo zastore s teškog kreveta te posuvratio lanenu plahtu pripremivši sve za noćni počinak. Anđelika u

srcu zahvali mladoj ženi i priđe ognjištu da potpiri vatru. Njezine su ruke bile vične svakom poslu i ona je počela lomiti grančice, skupljati

cjepanice, čuvajući se dugih bodljika dok je na vatru stavljala svežanj brinja da zamiriše. Liznuo je plamen živo pucketajući. Anđelika je mislila na onoga koga je bila ugledala između stabala, blizu izvora...

Mislila je na Francuze koji su došli sa sjevera, sa hladnog Saint-Laurenta, da ih dočekaju i možda pobiju... Na svoja dva sina i na njihovu zagonetnu mladost

Sjetila se Honorine. Nije li između nje i njezine kćerke nešto nepremostivo, nešto što one neće nikada moći prijeći? Mislila je i na svoga muža i sad je željela da bude s njime, a sad opet da je pusti samu.

Tjeskoba ju je sve više pritiskala. Nije znala zašto. Pružila je ruke prema vatri. Plamen je vrcao i pucketao. Anđelika se opet prihvatila poznatih stvari koje su joj

bile tako bliske: ognja i divlje metvice... Zasun na vratima poskoči, i Anđelika opazi na vratima visoki stas Joffreya de

Peyraca, osjeti radost i žudnju koji potjeraše krv u njenim venama. Ona je mislila: "Vratio se... Neće me napustiti... On znade da mi je potreban... I ja sam njemu potrebna ... Sreća da se naša tijela slažu..."

13.

"SREĆOM, NAŠA TIJELA SE SLAŽU"

Kad je prekoračio kućni prag, Joffrey de Peyrae se bojao da je neće naći. Maloprije

na obali rijeke bila je tako naglo pobjegla. U prvi mah je oklijevao da poleti za njom, a onda se bojao da ne pobudi njezinu sumnjičavost. Međutim, prije nego što pođe u potragu za njom, on je morao rasporediti noćne

straže. Straže koje će nadzirati francuske. Na svaku skupinu Francuza ili Indijanaca postavit će jednog svoga čovjeka. Za vrijeme noćnih sati Cantor će

prebirati po gitari i pjevati vojnicima pjesme iz domovine. - Ševo, mila ševo... Ševo, ja ću te operušati... Samo tko će koga operušati? Florimond će doći da ga zamijeni u prvim jutarnjim

satima, a ako vojnici konačno odluče da spavaju, to će isto učiniti i Florimond, ali prividno. Takva je bila zapovijed.

Octave Malaprade će ponuditi svoje usluge oficirima kad budu išli na spavanje, Yann Le Couennec će preuzeti smjenu spreman da skoči na najmanji pokret te gospode. Cijelu noć će Perrot, Maupertuis i njegov sin ići od vigvama do vigvama

među Algonkine, Hurone i Abenakise da razgovaraju s indijanskim poglavicama, puše s njima i dozivaju im u pamet ugodna sjećanja. Jer konačno, svi su dobri

prijatelji, zar ne? Ali je bolje ako se ni jednog časa ne izgube iz vida. Najzad je grof de Peyrac mogao otići u svoj stan, i odjednom je pomislio: a što onda ako nje ne bude?

Toliko dana, toliko godina je proživio bez nje noseći u srcu bol zbog njene odsutnosti. A sada kad su opet zajedno, to mu se katkada čini neobičnim. On

sumnja. Nje nema. Ponovo je nestala. Ona je opet postala sjena, uspomena, gorka uspomena koja ga muči kao onda kada ju je zamišljao u naručju drugoga čovjeka ili mrtvu na pustinjskom pijesku u

Maroku. Užasnuto je promatrao praznu sobu. Zatim je kroz odškrinuta vrata

nalijevo ugledao svjetlost i začuo kako vatra pucketa. On snažno zakorači i ugleda je. Stajala je pred ognjištem, sa zlaćanom kosom koja joj je padala na ramena, i gledala ga svojim krupnim bajnim očima.

Tada on tiho zatvori vrata i zaključa ih velikim i teškim ključem. Zatim priđe laganim korakom i nasloni se na nadstrešnicu od ognjišta.

- Ništa nas više ne može odijeliti - mislilo je oboje u ovom trenutku. Ništa, sve dok ih samo jedan pogled bude ispunjao željom da se združe i miluju. Ona pomisli kako bi sve žrtvovala za radost koju osjeća kad ga vidi pred sobom

kako stoji na dugim čvrstim nogama u crnim čizmama. On je mislio kako će joj oprostiti sve samo da je može zagrliti, poljubiti je i

milovati njezin puni i vitki struk... Ona ga je pogledom premjerila i primijetila da se smješka. - Večeras mi je piće smutilo pamet - reče ona tiho s nekom iskrenom

zbunjenošću. - Hoćete li mi oprostiti riječi koje su mi onda izletjele... Niste ubili Wallis, zar ne?

- Ne, bilo bi mi žao da vas ražalostim. Svejedno je ta životinja opasna i ne mogu zaboraviti neprilike u koje ste zbog nje zapali... Priznajem da sam učinio krupnu nesmotrenost što vas nisam upozorio da je kanim ubiti, pogrešku koja je

nedostojna čovjeka koji je sebe nekada smatrao majstorom u umijeću ljubavi. Hoćete li mi oprostiti, gospođo? Odavno se ne odnosim prema ženama onako kako

sam to činio dok sam bio u Tuluzi. Sredozemlje je loša škola za to. Družeći se s mekoputnim i glupim odaliskama, čovjek se odvikne da u ženi gleda misaono biće.

Promatrajući ih kao igračku, predmet zabave ili kao ropkinju, čovjek ih počinje prezirati... Recite kamo ste večeras bili krenuli da se smirite, pošto ste me ostavili i…

- Gore, na brežuljke prema zapadu... Otkrila sam potočić kraj kojega raste divlja metvica....

- Pazite!... Učinili ste veliku nerazboritost što ste se tako udaljili od logora. Opasnost svuda vreba i... nisam siguran ni u koga. Obećajte mi da to više nećete učiniti, draga!

Opet se zmija tjeskobe uvukla u srce Anđelikino, - Bojim se - prošapta. Pogledavši ga u lice reče mu otvoreno:

- Bojim se - ponovi ona. - Razočarala sam vas, zar ne? Bila sam vam kazala da se nikada neću bojati, da me možete povesti i da ću biti hrabra, da ću vam pomagati, a sada gle!...

Bolno je kršila ruke. - Ništa ne ide onako kako sam predviđala. Sama ne znam da li sam stvar uzela s

krive strane ili ne... sve zbunjuje. Pitam se što smo došli tražiti u ovoj groznoj opasnoj pustoši gdje nas vreba toliko neprijatelja. Mislim da nas ove ogromne daljine mogu samo odijeliti, da ovaj život nije za nas te da ja nemam, ili više

nemam sposobnosti da se s njime suočim. I još jednom reče:

- Ja sam vas razočarala, zar ne? Ona bi bila voljela da on to kaže odmah, da je optuži, da se već jednom izjasni! Ali on je uporno šutio, a ona je vidjela kako se sjaj vatre poigrava na njegovu

izboranom i otvrdnulom licu na kojem nije mogla ništa pročitati. - Ne, vi me niste razočarali, ljubavi moja - reče on naposljetku. - Naprotiv, milo

mi je što vidim da niste ni glupa ni nesvjesna... Čega se za pravo bojite? - Ne znam - reče ona bespomoćno. Bilo je previše toga, pa kada bi i htjela to iskazati, bi li mu mogla reći da se ono

zbog čega ona strepi ne da izraziti, kao što se ne da ni težina onog nevidljivog pogleda iza drveća?... Da li da mu govori o Indijancu kojega je večeras vidjela?...

Ona potrese glavom... - Šteta - reče on - možda bi nam to pomoglo kad biste znali čega se plašite...

Tada on iz džepa na svom kaputu izvuče list duhana smotan poput cigare. Katkad bi ostavljao lulu. Ona je uživala videći da opet puši kao u vrijeme Gay-Savoira. Ona mu žurno pruži goruću grančicu.

On lagano otpuhnu dim. - Ono čega se najviše bojim jeste - nastavi ona - što opažam da sam pošla krivim

putem, da se ne mogu priviknuti na ovaj kraj, na ljude koji u njemu nastavaju... niti na vas - završi ona s osmijehom koji je ublažio njezinu izjavu. - Žena smeta, zar ne, dragi gospodine?

I ona mu s milinom svoga smiješka otkri žarki osjećaj koji ju je prožimao. On lagano kinine glavom u znak odobravanja.

- Da, zaista smeta žena koju ne možeš pogledati a da te ne obuzme želja za milovanjem. - To nisam htjela reći.

- Ali ja tako mislim. Draga, vi ste mi zaista velika smetnja. Ja moram biti hladnokrvan, a ipak me zbunjujete svaki put kad mi se približite. Spopada me

strahovita želja da budem samo s vama, da vas stisnem u naručaj, da vas dugo grlim, da čujem kako govorite samo meni, da vas gledam... Ali me zovu druge dužnosti, a kada se vi pojavite, ja gotovo na njih više ne mislim. Vaš glas me

uzbuđuje, vaš me smijeh zbunjuje. Zaboravljam gdje sam... Ipak je uspio da je nasmije. Ona je malko pocrvenjela.

- Ja vam ne vjerujem, govorite ludorije. - Ludorije možda, ali je tako. Ništa ne niječem. Još nisam završio. Zaista smeta

žena koju nijedan muškarac ne može gledati bez divljenja i koja mi, ako je odvedem na kraj najjalovijih pustinja, može pribaviti najgore neprijatelje. U tuluškom Gay-Savoiru bio sam ja gospodar, bio sam poznat, cijenjen, mene su se

bojali. Malo bi se njih usudilo da mi budu suparnici. Ovdje nije tako i ništa mi drugo ne ostaje nego da ljude Dawn-Easta i one u Novoj Francuskoj, uvjerim kako

nisam prijazan muž. Predviđam dvoboje, zasjede i krvave izazove. Ali ništa zato! Ne bih zamijenio patnje koje mi pričinja vaša prisutnost za mir, katkada gorki, moje samoće.

On se ponovo nasloni na ognjište. Stajao je iznad nje, a ona ga je odozdo gledala, sklopivši ruke preko koljena, ne mogavši svoje oči odvratiti od tih tamnih očiju

koje su je udivljeno promatrale. - Vaša me se zrelost jako doima - nastavi Peyrac. - Bili ste tek mala djevojčica kad sam vas uzeo. Vaša pamet i vaše tijelo bili su djevičanski. Otada je prošlo

mnogo vremena i mnogo toga se izmijenilo! Vi niste plod moje ljubavi kako sam to zamišljao. Uostalom, moja zamisao bila bi pomalo nestvarna sve da smo i ostali

zajedno. Vremena su prošla. Danas ste ono što jeste! To znači, žena u punom značenju riječi. Žena sa svojim tajnama. Žena koja je izgubila naviku da se ogleda u drugome, kako bi se prepoznala. Žena prava... koja pripada samo sebi, koja je

postala ona sama. To je ono što me kadšto udaljuje od vas. - Ali, ja pripadam vama - reče ona plaho.

- Ne... Još ne posve. Ali to će doći... On je prisili da ustane, obgrli je rukom i povede pred jednu kartu koju je dao pribiti na grubi drveni zid.

Rukom je pokazivao različite točke. - Pogledajte... na sjeveru i istoku: Nova Francuska. Na jugu Nova Engleska. Na

zapadu: Irokezi. A ja sam tu, u sredini, sa šačicom ljudi. Shvaćate li? Nemam drugog izbora nego: savezništvo. S Novom Engleskom već je gotova stvar. Providencijalni susret s pukovnikom Lomenie-Chambordom možda će pomoći da

se to ostvari i s Novom Francuskom... Što se Irokeza tiče, već sam godinu dana prije svog odlaska u Europu poslao opunomoćenike s darovima. Napadaj Kajuga

loš je znak, ali... počekajmo. Svaka objava rata, svaka borba bila bi u ovom trenutku kobna. Treba počekati, tkati konce. Ako iziđemo živi iz zamki kojima smo okruženi, siguran sam da ćemo jednoga dana biti jači od svih njih... A sada

dođite, ljubavi moja... vrijeme je da mislimo na ozbiljne stvari.

On je privuče k sebi smijući se, zagrli je čvrsto i rukom joj stade milovati ramena, njezin prignuti vrat, njezine pune obline koje su malo napinjale steznik pod

rukama. - Irokezi neće doći ove noći, ljubavi moja… A Francuzi će spavati. Oni su pili,

pjevali i gostili se. Odložimo borbene planove... Jedna noć! Što će nam sutrašnjica ako nam se pruža još jedna noć... Jedna noć, to je cijeli život!... On dohvati njezin podbradak, malko ga podiže i poljubi njezina sočna podatna

usta. Zatim je tu lijepu ponosnu glavu prislonio na svoje grudi i snažno stisnuo Anđeliku.

- Mi smo novi ljudi, draga. Nov je i svijet koji nas promatra. Nekoć u našim palačama, usred našeg raskoša, mi smo zamišljali da smo slobodni. Međutim, svaki naš pokret pratilo je tisuću okrutnih i nemilosrdnih očiju, očiju bijednog i

zavidnog društva koje je i samo bilo sputano. Ja sam dokazao da se nije lako razlikovati od drugih u Starom svijetu. Ovdje je to drukčije...

Sasvim tiho, s usnama na njezinim kosama, on nadoveza: - Pa kad bismo morali umrijeti već sutra strašnom smrću, bilo bi to barem zajedno, a ne radi jalovog i glupog robovanja.

Osjećala je njegovu ruku kroz haljinu na svojim bokovima a zatim ju je osjetila na svojim razgoljenim grudima. Prožela ju je milina blaženstva. Jest, on je imao

pravo... Više ništa nije bilo važno. Čak ako moraju sutra i umrijeti groznom smrću... Ona je bila njegova, u vlasti njegove muške snage. Otkopčao je njezinu

haljinu i svukao joj košulju. - Pustite me da ja radim, ljepotice moja. Treba slobodno disati kad je srce stegnuto od straha pred Francuzima ili Irokezima. Nije li vam ovako bolje?...

Pustite dakle da ja radim... Davno već nisam imao užitka da driješim ove zamršene europske petlje. Na Istoku se žene predaju muškarcima bez ikakve

tajne. - Ah! ne govorite mi više o svojim odaliskama. - Ipak vi možete samo dobiti pri toj usporedbi...

- Možda! Ali ja ih mrzim. - Uživam kad ste ljubomorni - reče on prevalivši je preko grubog kreveta.

I ona i on pomisliše u istom trenutku: "Sreća da se naša tijela slažu!"

14.

ANĐELIKA SANJA ZNAKOVITI SAN

PEYRAC RAZMIŠLJA

Kasno u noći, dok su njihova stišana tijela počivala, ona je sanjala san. Irokez

kojega je sinoć vidjela, iskrsnuo iz šume i promatrao je svojim okrutnim očima. Svjetlo je bilo zamijenilo sumrak, a sunce je njegova namazana prsa pretvorilo u oklop od živa zlata. Lice mu je također bilo obasjano, a čuperak na glavi, s perima

kojima se poigravao vjetar, bio je nalik na čuperak neke neobične ptice. On je mahao iznad nje tomahavkom da joj raskoli glavu. Udarao ju je bijesno, ali ona

ništa nije osjećala. Odjednom u vlastitoj ruci ugleda bodež koji joj je bila dala Polakova, njezina prijateljica iz čudovišnog dvorca dok je bila među pobunjenicima. "Ja se znam njime služiti", sjeti se. I ona tada udari živo i ravno. A

Irokez iščeznu kao što isparuje magla. Toliko se uznemirila da se on pokraj nje probudio.

- Što je, ljubljena moja? - Ubila sam ga - prošaptala je. I opet je zaspala. On kresnu kremenom i upali svijeću koja je stajala na daščici iznad kreveta.

Da bi se zaštitili od noćne hladovine, oni se umotaše u zastore ložnice. U tamnoj noći gdje se iznad male izgubljene postaje razastrla ledena maglena zavjesa nagoviještajući zimu, oni su bili sami, i kao da su zaista bili sami na cijelom

svijetu. Joffrey de Peyrac se malo pridignuo i prinio svijeću da pogleda svoju ženu koja je

spavala. Činilo se kao da je opet zaspala mirnim snom. Njezina ispružena ruka opet se spustila. Usta koja su malo prije šaptala "Ja sam ga ubila", bila su napola

otvorena. Čulo se lagano disanje. Na strunjači od mahovine i suhih trava njezino je tijelo dobilo nov oblik. Ležeći pokraj njega u raskošnoj svojoj nagosti, bokovi su

joj se činili snažniji, grudi punije, prava mramorna ljepota, koju je danju prikrivala živahnost njenog ponašanja. Božica s bujnim oblinama - na spavanju. Njezino glatko lice krilo je svoje tajne. Ni

traga izrazima koji poput plamena i svjetlosti mogu izbiti na površinu i u trenu otkriti tajnu Anđelikine duše: složene i neobične osjećaje - kao što je mržnja - u

trenutku kad se bila uspravila držeći zadimljenu mušketu u ruci i kad ju je bio vidio kako steže svoja nježna usta i u zanosu mrmlja: "Ubij! ubij!..." Ili sinoćnja zavodljivost kad se smijala među muškarcima na gozbi, a on je šuteći i

daleko od nje, pustio da ljubomora razdire njegovo srce želeći da o rijoj sazna sve, jer on nikada nije odbijao svjetla istine. Slabost učenjaka!...

Nije li bolje zatvoriti malo oči kad vam tako silna ljubav obuzme čitavo biće? A što on zapravo želi više od ovoga što sada ima? Ništa. On ima sve. Opasnost,

borbu, pobjedu i uspjeh i svake noći tijelo ove žene u punom tjelesnom cvatu. Jedna Anđelikina ruka, napola zabačena, činila se kao nježna blijeda stabljika koja se otvorila na tamnoj čaški mirisnog pazuha.

Što bi on mogao više poželjeti? Sreću? To je sreća! On je na zemlji sve postigao. Ali ona? Tko je ona? Kakvu li nevinost ili himbu skriva ovo biće u kome kao da se

sabrala sva ženska dražest? Kakve li se otvorene rane još skrivaju iza ovog vedrog lica? Peyracova ruka pomilova nepomično lice, zatim nježno tijelo. Kad bi on tim milovanjem mogao dodirnuti njezin nemirni duh, smirilo bi se bolno mjesto

koje on naslućuje. On bi je izliječio. Ali ona se sva ne predaje. I kada spava, ona se još više udaljuje. Ona je sama. Kao da se iznad tih petnaest godina odsutnosti

otvorio zastor i otkrio je onakvu kakva je bila: krhka i strastvena, povučena vihorom skrhanog života. Daleko od njega, cvijet otet vjetru, nemirna magnetska igla koja ne pokazuje svoj pol, ucviljeno srce. On počinje shvaćati opravdanost

njezinih protesta. "Daleko od vas, ja nisam živjela, nego životarila..." Avanture... da zavaraju njezinu žudnju, da se obrani...

Duga razdoblja suzdržavanja koje joj je nametnuo život bez muža - premda je bila izložena mnogim željama, a i samo njeno srce se znalo zanijeti - učinili su od nje ženu s tijelom osamljenim i često mučenim.

Pretjerana odbojnost koju je za posljednjih godina osjećala prema fizičkim očitovanjima ljubavi, prožela je njeno bića i utisnula mu čudan pečat a da toga

nije bila svjesna. Sada treba sve iznova započeti i pokušati. On je ljubavnik koji njoj treba. Ona je tu, do njega, žena koja je stekla brojna iskustva, a ipak je još u sebi nosila neku privlačnu netaknutost, nepokvarljiva amazonka, i to slađa ako

uspiješ da je pobijediš... Nježno, gotovo pobožno je poljubio njezina nježna ramena, a kako je malo

zadrhtala, on se odmaknuo i zaronio lice u njenu rasutu kosu koja je mirisala na vjetar i šumu. Nosila je miris krajeva kroz koje je prošla, i po onoj sposobnosti prilagođivanja

koja je svojstvena mnogim ženama, ona je sada bila drukčija negoli u La Rochelleu.

Sunce joj je pozlatilo kožu, a njezino je držanje poprimilo neku iskonsku čeznutljivost. Već su je divlji krajevi proželi svojom tajnovitošću. Kako će na nju djelovati ovi divlji krajevi?

Prave žene ne ostaju izvan stvari. One u njih poniru, njima se prepuštaju, postaju njihov dio. Njemu Sredozemlje nije utisnulo pečat, ni Ocean, ni Karibi. On će proći kroz

Sjevernu Ameriku utiskujući joj svoj pečat, ali Amerika neće ostaviti na njemu svoj trag... Ili će ga tek dodirnuti...

Ali što će biti s njome?... Kakav će trag ostaviti na Anđeliki Novi svijet? Snivaj, moja tajnovita ljubavi. Snivaj! Ja te neću ostaviti. Ostat ću s tobom da te branim...

Napolju je zahukala noćna ptica i više puta ponovila svoj prigušeni i zloslutni zov. Psi su joj uzvratili i čulo se kako se Indijanci dozivaju oko svojih vigvama. Zatim

je opet sve zašutjelo. Joffrey de Peyrac se podigao. Do njegova uzglavlja stajalo je pripremljeno oružje, na stolu napunjen pištolj, a mušketa do nogu njegova kreveta.

Onda je opet legao, pružio ruku prema svojoj zaspaloj ženi i privukao je na svoje grudi. Jedna noć - to je cijeli život.

U mrkloj hladnoj noći, tamo gore na brežuljku gdje se ogroman mjesec pretvorio u mutno srebrno sunce, zakriljeni tamnom šumom, goli i sami, Irokezi su vrebali i promatrali utvrđenje, a njihove mačje oči su se krijesile između granja.

15.

POŽUDA U DVORIŠTU

KORESPONDENCIJA GROFA LOMÉNIE-CHAMBORDA

Dan je svanuo i probdjevena noć već je utonula u sjećanje. Ovaj jesenski dan, na izvorima Kennebeca, završio je mirno, a malo je nedostajalo da ga ispune odjeci

bratoubilačkih mušketa ljudi bijele rase. Oko male postaje dizala se u vedro jutro iz svih skrovišta natkrivenih šindrom

bijela perjanica dima koja je šarala vedro nebo. S lakoćom svojstvenom ženama, Anđelika se probudila sva sretna i zadovoljna jer su nestale sve njene bojazni. Na ležištu pokraj nje ostali su otisci voljenoga tijela

što ju je podsjećalo na trenutke zaborava i snažnog doživljaja koje je s njime imala. Sve je to bilo poput čudesnoga sna. Rukom pomilova prazno mjesto kraj

sebe kako bi se uvjerila da to nije bio prazan san. Javi joj se briga za kuću i pomisao da bi trebalo pripremiti izvrstan doručak.

Njezin je život bio lutalački. Nakon Toulouse bacao ju je na sve strane i ona se posvuda osjećala kao kod kuće. Malo joj je bilo potrebno da se ugodno osjeća: razgorjela vatra, toplina, najnužnije stvari u vreći, pokoja udobna haljina, a za

Honorinu njezina kutija s nakitima. Voljela je sva ta boravišta, ali se nije vezivala ni za jedno. Mala kućica u ulici Francs-Bourgeois, gdje je boravila sa svoje dvoje

djece, ostavila joj je u sjećanju snažniji utisak nego palača Beautreillis gdje je primala goste. Njezin stan u Versaillesu, za sretnih vremena, nije bio ravan ognjištu u La Rochelleu pod čijom je nadstrešnicom, uvečer sa starom Rebecoom,

"čistila" morskog pauka pečenog na žaru, ili staja u nieulskoj opatiji u kojoj je spavala kraj svoga djeteta i kamo je dopirao mistični pjev iz obližnje crkve.

A kad je pronašla svoga muža i svoju djecu, opet je obuzela čežnja za domom gdje bi mogla da ih dočekuje i svojom brižnošću okruži. Nije u njoj zamro onaj prirodni zov koji potječe ženke da grade i izgrađuju razrušeno gnijezdo. Tako su

joj se, eto, i ovog jutra u mislima motali svakojaki planovi koje je odlučila ostvariti ne čekajući odlazak Francuza.

U obližnjoj prostoriji zatekla je Jonasove koji su kroz maleni prozor promatrali logorsko dvorište.

- Gospo Anđeliko, mi nismo mirni - rekoše joj tihim glasom osvrćući se oko sebe kao da očekuju da će odnekle iskrsnuti đavo. - Čini se da je došao misionar da održi misu za francuske vojnike... Neki jezuita.

To su izrekli iskolačivši oči, tako da je Anđelika jedva suzdržala smijeh. Ti su ljudi imali u životu neprijatan doživljaj. Bili su hugenoti iz La Rochellea. Prije

nekoliko godina njihovo je dvoje djece od sedam i osam godina jednog jutra pošlo u školu i nije se više vratilo. Doznali su da se to dvoje protestantske djece neoprezno zaustavilo da promatraju katoličku procesiju s nebnicom i zlatnom

pokaznicom, što je izazvalo njihovu radoznalost. Dobre katoličke duše pomisliše da time djeca pokazuju želju za obraćenjem pa ih odvedoše jezuitima. Baš u to

vrijeme odlazila su iz grada kola s protestantskom djecom koju su oduzeli njihovim roditeljima, pa u njih strpaše i to dvoje. Sva nastojanja da pronađu ili doznaju što je s djecom bila su uzaludna.

Nije bilo teško shvatiti užas ovih roditelja kad su ugledali jezuite. I sama je Anđelika bila izložena bezbrojnim opasnostima što su se svalile na francuske

hugenote koji su bili prisiljeni da bježe iz kraljevine u kojoj je proganjanje postajalo sve nemilosrdnije, ali ona je bila katolikinja, odgojena u samostanu i jedan od njene braće, Ravmond, pripadao je Družbi Isusovoj.

- Smirite se - reče im ona. - Nismo u La Rochelleu. Ja ću se raspitati, a unaprijed sam uvjerena da ovaj čestit misionar nema opasnih namjera.

U dvorištu je otkrila jedan predmet, i to neočekivano, koji nije bio nimalo sumnjiv! Bio je to prijenosni oltar, izrađen od pozlaćenog drveta.

Visoki Indijanci, puni medaljica, trudili su se da ga postave na neko drveno postolje što su ga nosila dvojica robova na ramenima. Indijance je predvodio čovjek visoka rasta, vitak i okretan. Ogrnut je bio tamnim medvjeđim krznom, a u

ruci je imao koplje. Njegov oštri profil s izbočenom gornjom usnicom, ispod koje su stršila dva prednja zuba, davao mu je vjeveričji izgled.

Polazeći pored njega, Anđelika ga je pozdravila, ali on nije na pozdrav odgovorio. Malo kasnije napustiše krug logora. Poslije njihova odlaska logor je opustio. Ostali su još tragovi jučerašnje gozbe:

pepeo i ugarci od triju vatrišta, komadi odbačenog mesa što ih je njušilo i pomalo žvakalo nekakvo žuto pseto. Kostiju nigdje, a sve posude od velikih kotlova do

šalica, pravljenih od drvene kore, bile su maknute. Stari Eloi Maccolet, sa crvenom vunenom namaknutom kapom, sunčao se na klupi i pušio naslonivši se na zid nastambe. I on je kosimice pogleda, poput Indijanca,

kao da nije čuo njezin pozdrav. U jednom uglu, pokraj spremišta, ugledala je Honorinu s dvojicom Elvirinih

dječaka kako se dive najmlađem bubnjaru koji je udarao u bubanj. Dječak je bio slabunjav, nije mu bilo više od dvanaest do trinaest godina, pa ga je trorogi šešir i plavi vojnički kaput svega poklopio. Ali njegove mršave ruke udarale su vješto i

snažno u bubanj. Takvom je lakoćom i brzinom udarao da su se štapići gubili iz vida.

- Obećao je da će nas naučiti - uzbuđeno reče Honorina. Bubanj je bio viši od nje, ali je ona bila sigurna da će vještinu udaranja brzo svladati. Anđelika je ponovo krenula i u prolazu naišla na Octavea Malapradea iz

Bordeauxa. - Gospođo, mi nismo divljaci - reče joj ovaj čovjek - i ne možemo živjeti samo od

medvjeđeg sala. Treba da pripremim pošteno jelo. Hoćete li mi pomoći? Bio je kuhar na "Gouldsborou" i ponašao se više kao kakav šef nego kao kuhar. Bordoležani su poznati sladokusci. Govorio je pjevuckavo, naglaskom Medoca, s

južnjačkim primjesama, pa je njegov govor podsjećao na gljivastu kremu, na uljevitu bržolicu zalivenu čuvenim umakom od crvenog vina i na luk kozjak kojim

se naslađuju posjetitelji bordoških gostionica. Nije se moglo u ovom barbarskom kraju doći do takvih jela, ali umjetnička mašta Malapradeova dočaravala je mogućnost da se to ostvari pomoću proizvoda ovoga

kraja.

S Anđelikom se uputio u spremište za živežne namirnice. On je već popisao, reče, sve bačve vina, piva i boce rakije u malom podrumu. Da je Anđelika znala, vršeći pregled magazina, koliko je njezina ličnost zaokupila

misao dvojice tako različitih ljudi kao što su malteški vitez Lomeine-Chambord i njegov zamjenik, gospodin Pont-Briand, ona bi se bila začudila.

Ovaj se posljednji vraćao u društvu Romaina de l'Aubignierea i poručnika Falieresa s mjesta gdje se vršila služba božja. On je spazio Anđeliku prije nego što je ušla u spremište i ostao kao ukopan.

- Divne li žene! Ah! Ta žena! Aubigniere kratko uzdahnu. - Zar te još uvijek zaokoplja? Misilio sam da ćeš to

smetnuti s uma kad prospavaš, pa izvjetre tvoji politrenjaci rakije... - Šuti! Ti se u to ne razumiješ. Zar ne vidiš da se takva žena samo jednom u životu susreće? Da, ona je krasna, ali u njoj ima nešto više od toga. Hoćeš li da ti

kažem? Čovjek osjeća da je to žena koja voli j... i koja to umije. - A ti si to odjednom otkrio? - reče ironično divljačar. - Zar ti je potrebno da se

zaljubljuješ u bijelu ženu? Imaš kćerku poglavice Faronha i urođenice koliko hoćeš u tvom utvrđenju Saint-Francois gdje si jedini gospodar! - Ja volim urođenice - reče mali Falieres. - Kako je to smiješno... One nemaju

dlaka! Posvuda su glatke kao djeca... - A ja, eto, čeznem, za dlakama, to golica ruke...

- Šuti, razvratniče, ti si bezuman. - Sit sam divljakinja. Hoće mi se bjelkinja, žena koja me podsjeća na mladenačke

doživljaje iz Pariza. To je bila zabava i uživanje.... - Pa vrati se onda u tvoj Pariz! Tko ti smeta... Aubigniere i Falieres prasnuše u smijeh jer su dobro znali zašto je Pont-Briand

obnavljao svoj ugovor i ostajao u kolonijalnoj regimenti, a nije se vraćao u Pariz. Škodilo mu je more pa mu se prvo putovanje tako zasjeklo u sjećanje te se zakleo

da nikada više neće zakoračiti na brod. - Nema razloga da se vraćam u Pariz ako ovdje mogu naći ono što mi treba - progunđa on i izazovno pogleda dvojicu drugova. Ovi se uozbiljiše, a divljačar ga

primi za ruku. - Slušaj, Pont-Briand, pošao si krivim putem, rođače. Ne zaboravi grofa de

Peyraca. I on je, vjeruj mi, a to mi je Castina rekla, čuven udvarač pa ne bježi od urođenica kad to zaželi i kad mu se svidi. I on voli j... i to umije. U svakom slučaju toliko dobro da može zadovoljiti jednu ženu te ona nema želje za drugima.

Dovoljno je pogledati s kakvim ga zanosom promatra. Vjeruj mi, nemaš mnogo nade da ćeš uspjeti. A on... on mnogo drži do svoje ljepojkel

- Ljepojka! To mu je žena - protestirao je mladi Falieres, koga je vrijeđala sloboda kojom su ova dva prostaka govorila o ženi koju je branio i koju je na prvi pogled uvrstio među velike dame, čarobne i nepristupačne.

- Njegova žena! Pa to oni kažu!... Uostalom, ne nose vjenčane prstenove!… Pont-Briand je bio jedan od onih ljudi koji ne vode računa o stvarnim činjenicama,

već ih mirno podvrgavaju svojim željama. On se sve više uvjeravao da je Anđelika slobodna. Zamišljao je da je ona jedna od onih ljepotica, javno osuđenih, koje je kraljevina slala u kolonije i koje se mogu naći na Karibima. Ako ju je Peyrac dobio,

zašto ne bi mogao i on? Kad su njegovi prijatelji otišli, on je ostao naslonjen na ogradu i pušio ne puštajući

s oka vrata spremišta kroz koja je Anđelika ušla.

Na drugoj strani dvorišta, grof de Lomenie-Chamborđ, sjedio je ispred jedne

bačve, koje mu je dance služilo za pisaći stol, i čitao pismo časnog oca d'Orgevala. Toga jutra u Katarunku nije služio misu upravitelj misije u Acadiji, nego njegov

pomoćnik, otac Lespinas. On je donio pukovniku pismo svoga starješine. Sunce je grijalo s plavičastog neba. Dan je bio bremenit nizom sitnih događaja koji su se gomilali kao što sa letnja sumaglica malo-pomalo pretvara u teške

olujne oblačine. Osjećala se neka tjeskoba i nelagodnost koja je smućivala duše. Grof starješina kanadske misije, čitao je pismo.

"Predragi prijatelju,

Teško mi je što se nisam mogao sastati s vama. Kad sam namjeravao da se s vama nađem, neočekivani događaj - gotovo neprirodan - potresao me i

navukao na me tešku groznicu te sam morao prekinuti putovanje i vratiti se teškom mukom u malo selo Modebean, gdje još uvijek ležim u groznici. U selu su se okupili naši vjerni Abenakisi, Patswiketti i njihov poglavica, a došli

su s izvora Conneclicuta. Oni očekuju trenutak kad ćete ih pozvati i pridružiti vašim trupama kako bi pomogli da dovršite vašu svetu vojnu i istrijebite četu

Irokeza koja švrlja po tim predjelima, a s njima i nepoželjne strance koji su se tu ugnijezdili. To bi bio završetak naše akcije, okončan dvostrukom pobjedom. Danas kada slavimo praznik velikog arhanđela Rafaela, moje misli hitaju k

vama u trenutku dok čitam evanđeoske riječi: "I Rafael, anđeo Gospodnji, napade sotonu i ukroti ga". Tako snazi, koju podržava milost, nisu potrebne

lukavosti i borbe da bi postigla svoj cilj." Lomenie je znao na što smjera ovaj skriveni smisao riječi jezuite, njegova prijatelja iz mladosti. Peyrac na izvorima Kennebeca bio je "podlački i krivovjerni

Englez koji je prodro u srce naše zemlje. On će biti ukroćen i onemogućen zahvaljujući vašim nastojanjima."

Vitez Lomenie je u neprilici češkao svoju bradu. To je nesporazum... Poštovani otac jezuita ni časkom nije sumnjao u hapšenje grofa Peyraca i njegovih; kao da

nije mogao ni zamisliti bilo kakav sporazum. Zašto nije došao osobno u Katarunk, pošto se prekjučer sastao s Pont-Briandom, Maudreuilom i Aubignierom? Da li je događaj kad im se noću ukazala ona

đavolska prikaza - žena, sotonska spodoba na jednorogom konju iz bajke - opravdavao njegov iznenadni bijeg?

To je bio onaj isti otac Sebastien d'Orgeval koji je prošlog proljeća zatražio pomoć protiv stranaca koji su se nastanili u Acadiji. Lomenie je najprije mislio da otplovi do jezuite tamo dolje na zavoju rijeka. Stići

će uvečer i vratiti se sutradan. Ali se predomislio. Znao je da ne smije napustiti svoje ljude ni svoje urođeničke saveznike. Situacija je bila nesigurna, puna

prijetnji, i njegova je prisutnost bila potrebna kako bi mogao da otkloni opasnost. "Očekujem s nestrpljenjem vaše vijesti", pisao je časni otac. "Kad biste znali kako je milo mome srcu, dragi prijatelju i brate, što ste tako blizu"...

Ovdje je kroz namjerno hladnu i odlučnu riječ izbijala osjećajnost jezuite koja je osvajala one kojima je poklanjao svoje prijateljstvo. Među tima bio je Lomenie.

Njihovo je prijateljstvo potjecalo od davnine, još od zajedničkog školovanja pod sumornim svodovima jezuitskog internata, kada su stajali jedan kraj drugoga u tužna praskozorja udišući miris tinte i tamjana, slušajući mrmljanje misnika i tiho

izgovaranje naučenih lekcija. Sebastien d'Orgeval bio je po prirodi šutljiv i osjetljiv i teško je podnosio strogost internata. Lomenie, po prirodi blag, miran i ugodan,

živio je uz njega, podržavao ga, otklanjao sve nedaće koje su pritiskale ovu djetinju dušu koja bi se, možda, bez ovog prijateljstva slomila. Mnogo mladih ljudi smalakšu od čamotinje i ugase se u bolničkim odajama internata.

S vremenom su se uloge izmijenile. Sebastien d'Orgeval se sjajno razvio, u njemu je tinjala sveta vatra i davala mu snagu da podnosi sva trapljenja i odricanja s

izvanrednom upornošću, pa je Lomeniea, isto tako čvrstog ali manje gorljivog, vodio stazama svetosti. Rastavilo ih je studiranje teologije, ali su se nakon nekoliko godina ponovo sastali

u Kanadi. Lomenie-Chambord prvi je stupio na tlo ove zemlje s jednim malteškim vitezom, gospodinom Maisonrieuveom i osnovao naseobinu Montreal. On je

potaknuo dolazak svoga prijatelja, jer su njegova pisma razbudila u jezuiti, koji je bio profesor filozofije i matematike u gimnaziji Annecy, gorljivu sklonost obraćanju Indijanaca.

U ovih deset godina boravka u Novoj Francuskoj, Otac d'Orgeval sve je zadivio. Poznavao je sve krajeve, sva plemena, sve jezike, svašta je doživio, čak i mučeništvo. U očima izbjeglice Lomeniea, njegovo vlastito djelovanje činilo mu se

tako neznatnim i beznačajnim u poredbi s djelovanjem svoga prijatelja. On se osjećao manji, predbacujući kadšto sebi što je pretpostavio svećeničkom pozivu,

koji bi mogao biti potpuniji, ovaj vojnički. On je bio dirnut do dna srca kada ga je u pismu jedna riječ, jedna rečenica približila ovom prijatelju čija je iznimna duša budila u njemu osjećaj osobitog poštovanja. U istom trenutku pred očima mu

iskrsnulo, kad se nagnuo nad pisaći stol, obličje s visokim čelom niz koje je padao uvojak bujne kestenjaste kose. Orgeval je imao vrlo široko čelo koje je zračilo

izvanrednom inteligencijom. "S takvim čelom teško će se održati ovaj dječak", govorili su profesori njihove gimnazije "ubit će ga misao." Pod gustim obrvama sjajile su čudesno jasne i duboke plave oči, plemenito rezane

crte lica koje nije nagrđivao nos što su ga rasjekli Irokezi, usta snažna i punačka ispod kojih je rasla kristovska brada - takav je bio lik čovjeka koji je vedro

podnosio teške napore. Lomenie ga je zamišljao kako mu živo odmiče pero, iako mu je ruka drhtala od groznice, po brezovoj kori koja mu je služila umjesto pergamenta. Ruka koja je

držala pero bila je sva natečena i crvena zbog strašnih opekotina; jedni su mu prsti bili kratki kao u gubavaca, a drugi od vatre pocrnjeli i izravnati zbog

otrgnutih nokata. Njegova hrabrost za vrijeme mučenja izazvala je u Irokeza takvo divljenje da su mu poklonili život. Kad je zaliječio strašne rane, otac je

Orgeval pobjegao i boreći se protiv bezbroj opasnosti stigao u Novu Holandiju, odakle se lađom prebacio u Europu. Unatoč njegovoj sakatosti, papa mu je dopustio da služi službu božju, te je slavni jezuita držao propovijedi u Versaillesu i

u crkvi Notre-Dame pred velikim brojem vjernika koji su plakali, a desetak se žena onesvijestilo.

Kad se vratio u Kanadu, poslale ga u Acadiju, zapuštenu pokrajinu, jer je bila daleko i ugrožena zbog toga što je bila vrlo blizu engleskih posjeda. Za tu tešku i neizvjesnu misiju nije bilo boljeg i spremnijeg čovjeka. Prisutnost oca Orgevala na

obalama Kennebeca i Penobcota, rijeka koje su bile pogodne za prodiranje u srce zemlje, imala je političko značenje. On je primio upute od samog kralja.

"Bez vas, bez vaše pomoći, zadatak bi mi se činio težak, i ne skrivam činjenicu da me već odavno uznemiruje strašan predosjećaj", stajalo je u pismu jezuite. A i samog Lomeniea mučile su teške slutnje. Vrijeme oštro, britko, zimska

smrzavica, pojačavalo je njegove muke. Kosa mu je bila naelektrizirana, pa se kadšto na rubovima javljao iskričav trag, a pri najmanjem pokretu i vlakna su na

odjeći pucketala poput gadljive gamadi kad je pritisnemo noktom. Ima trenutaka u pojedino godišnje doba kad se čini da će sve odjednom planuti. Pri kraju zime ili ljeta kao da smo okruženi zlim dusima. To je doba krvavih ili kukavnih zbivanja. U

gradovima prevareni muž ubija svoga protivnika, a u mračnoj šumi prijatelj ubija svoga najboljeg prijatelja zbog dabrova ili vidrina krzna.

Guverner Quebeca zamjera biskupu što mu nije ukazao počast prigodom proslave sv. Luja, čije ime nosi on, a i kralj Francuske koga predstavlja. Jedan trgovac baca kroz prozor sanduk skupocjenih boca koje padaju na glavu mornara koji mu nije

platio, mali Indijanci, pitomci sjemeništa, preskaču ogradu i bježe u šumu, a redovnice u samostanu imaju bezbroj muka s đavolom koji povlači za noge baš

one najsvetije uskačući kroz kapke, pa im pred prestravljene oči iznosi sliku golih žena s užagrenim očima koje jašu na utvarnom konju jednorogom... Grof Lomenie-Chambord pronalazi u pismu jednu proročansku rečenicu o

acadijskoj Demonki. »Prekrasna, gola žena, koja je izronila iz vode jašući na jednorogom konju..."

Prekrasna žena... I on otkri da čitavo vrijeme pri tome misli na Anđeliku de Peyrac. Učinilo mu se da je njezino biće, njezin lik utisnut u sastav pisma koji je čitao. Imao je osjećaj da

je otac Orgeval, pišući pismo, mislio na taj lik, mada se s njime nije susreo. Misionar mučenik bio je vidovit. Grof Lomenie-Chambord živo segnu rukom u džep svoje vojničke kabanice. U

džepu je bila krunica koje ga dodir umiri: mir je obuzeo njegovu dušu. On neće dopustiti da izgubi prisebnost. Sjede pred bačvu i napisa odgovor ocu d'Orgevalu:

"U sadašnjoj situaciji treba voditi računa o stvarnosti, a ne o vjerskim razlozima. Evo što mislim... Rat mi se ne čini jedinim povoljnim rješenjem kad se želi mir među narodima, i učinilo mi se pametnim i u interesu Kanade i kralja... Gospodin

de Peyrac već nam je dao dokaza o svome prijateljstvu opskrbljujući hranom francuske postaje na obali Acadije za vrijeme zime... Osim toga, pošto su

Aubigniere, Pont-Briand, Maudreuil pali u njegove ruke, mi smo jučer morali voditi pregovore i dati određene obaveze. Sigurno je da bismo morali voditi krvave borbe kako bismo postigli uspijeh, a to mi se nije činilo potrebnim... Ja imam

povjerenja u čestitost toga čovjeka"... Kad je pismo završio, on je posuo pijeskom po svježem mastilu. Njegov je posilni

morao da puhanjem razgori gubu kako bi mogao da rastopi vršak crvenog pečatnog voska kojim je grof zapečatio pismo. U sasvim topli vosak on je utisnuo pečat svoga prstena na kojem je bio urezan njegov grb: dvije pješčane kule na

crvenom polju, a iznad njih zlatno sunce. Zamišljen i zabrinut, on nije obraćao pažnju na Indijance koji su trčali na sve

strane jer je bio navikao na njihovu djetinju uzbuđenost.

16.

NEUGODNOSTI GOSPODINA DE PONT-BRIANDA

Anđelika je u društvu Octavea Malapradea vršila popis živežnih namirnica. U

spremištu Katarunka bilo je dosta zaliha kukuruza, usoljenih namirnica, dva puna drvena sanduka sušenog mesa koje je visilo o gredama i nekoliko šunki koje kao

da nisu bile od divljih svinja. O'Connel je uzgajao svinje. Za konje je bila predviđena neka vrsta kisele trave koja je stajala u uglu dvorišta,

složena u hrpe iza zgrada. - Irac, kame je gospodin grof povjerio uzgoj svinja za svog posljednjeg putovanja, rekao mi je da je uzgajao nekoliko svinja nabavljenih iz Europe. Ima još četiri ili

pet komada u šumi gdje se hrane, odakle će ih dovesti prije nego padne prvi snijeg. Hranit će ih dok ne udebljaju, a onda će ih zaklati za Božić. Predviđamo da

ćemo imati pet stotina kobasica, trista funti svježe usoljenog svinjskog mesa i stotinu krvavica bijelih ili crnih. To će nam pomoći da prebrodimo zimu čak ako nam i ponestane divljači...

- Ovisi o tome koliko ćemo glava morati da prehranimo u ovoj našoj zajednici. Ako budemo morali da prehranimo čitav jedan garnizon, kako je to sada...

Čovjek se na to namrštio: - Tako ne misli gospodin grof. On me je jutros obavijestio. Po onome što sam čuo, ova gospoda iz Kanade i njihovi urođenici otputovat će sutra u zoru.

- Je li O'Connel onaj krupan i riđokos čovjek? Nikada ga ne viđam, a kad ga vidim, čini mi se da je nekako smućen.

- Imate pravo, njega smućuje živahnost te kanadske gospode, osobito živahnost poštovanog oca jezuite koji je otputovao jutros. O'Connel se ukrcao s Indijancima iz plemena Abenakis kako bi nizvodno stigao do sjedišta misije, gdje želi dobiti

blagoslov čuvenog misionara i ispovjediti se. I ja sam, gospođo, dobar katolik, ali smatram da je danas najvažnije utvrditi kolikim zalihama raspolažemo. Zima se

bliži i nije lako zimovati ovdje čak i onda ako osiguramo dovoljno zaliha. - Vi ste živjeli u ovom kraju? - Da, gazio sam ja ovim krajem s gospodinom grofom.

Razgovarajući sa svojim privremenim nadglednikom, Anđelika je stalno popisivala zalihe hrane. Našlo se tu i suhih bobica, čak i sušenih gljiva. To je bio dodatak glavnim zalihama, ali će dobro doći pri kraju zime kad se umorna tjelesa zasite

usoljenim namirnicama i konzervama. Sjetila se ona riječi starog Savaryja, putnika koji je govorio da će biti manja opasnost od skorbuta na pučini ako se

svaki dan pojede pregršt sušenog voća kad svježega nema. - Umočit ćemo ga u vodu i umiješati ga u kolače i torte. Ah, ja znam što mi nedostaje. Octave, treba nam bijelog brašna da ga zamiješamo za kolač ili glavu

bijelog kruha. Odavno ga nemamo. - Mislim da još imamo nekoliko vreća - reče Bordeležanin.

Anđelika se tome poveselila, ali se Malaprade namrštio kad je zavirio u vreće. - Imamo samo oko dvadeset funti bijelog brašna. Sve ostalo je raž i ječam. Osim toga, to je brašno što su nam ga prodali Bostonci, slabo i loše mljeveno. Prašina...

Englezi se zaista u to ne razumiju. - Ništa zato, mi ćemo ipak za večeru pripremiti krišku kruha, i to s pivskim

kvasom... Octave Malaprade stavio je na stranu potrebno brašno za ostvarenje ovog raskošnog plana. On je redom zapisivao sve zalihe na brezovoj kori koja je bila

nategnuta između dva jelova štapa. Zapisao je tri koluta sira, bačvicu kiselog kupusa, burad ulja, ćupove masti, suhog graška, graha, i na policama naslagane

bundeve. - Morat ćemo ih što prije pojesti - reče Anđelika. - Ovo povrće, kojim Amerika

obiluje, brzo trune. - Varate se, gospođo. Ovdje se bundeve suše i ne gube ništa od svog okusa pa ih možemo iskoristiti odmah kad pritisne loše vrijeme, mada je to neukusna i ne baš

laka hrana. Oboje se osjećalo mirnijim nakon pregleda zaliha. Anđelika je bila sigurnija pred

budućnošću koja joj se činila vedrijom. Na žalost, malo kasnije osjetila je stvarnost novoga života. Izlazeći iz spremišta, suočila se s gomilom Indijanaca koji su tu stajali šutke. Njih je dvoje jedva moglo

prijeći prag spremišta. Bordeležanin je mislio da se Indijanci spremaju na pljačku pa je žurno zatvorio drvene vratnice učvrstivši sve zasune.

- Ako provale unutra, opljačkat će nas!... Što hoće? Što im je? On je znao nekoliko riječi urođeničkog jezika, ali na njegova pitanja nitko nije odgovarao.

Poručnik Pont-Briand probio se kroz gomilu i prišao im. On zgrabi Anđeliku za ruke i svojom plećatom pojavom stvori zid između prljave indijanske gomile i Anđelike.

- Budite mirni, gospođo. Primijetio sam da ste u neugodnoj situaciji. Što se to događa? - Odakle da ja znam? Nije mi jasno što traže.

Indijanci se obratiše poručniku. Svi su vikali u jedan glas i činilo se da su uznemireni i uzbuđeni.

- Legenda o vašem susretu s kornjačom, koja je totem Irokeza, čitave se noći širila od jednog do drugog vigvama. Oni hoće da od vas doznaju da li je Irokez zaista svladan i da li ste ga sputali. Za njih, eto, simbol i tlapnja znače više od

samog života. Ne bojte se. Ja ću vas osloboditi njihove radoznalosti. On je govorio Indijancima s mogo uvjerljivosti i oni se najzad udaljiše živahno

raspravljajući između sebe. Pont-Briand je bio sretan što mu se pružila prilika da se približi Anđeliki i što joj je mogao priči da je zaštiti. On je udisao miris njene kože, a ona je toga bila svjesna

pa se otrgla od njegove ruke kojom ju je držao. - Gospođo, htio sam vas nešto zapitati.

- Možete slobodno. - Jeste li vi onaj paklenski strijelac koji me je jučer doveo u nezgodan položaj? To su mi drugi rekli, ali ja ne vjerujem.

- Točno su vam rekli. Nikad nisam naišla na tako tvrdoglava čovjeka. Mislila sam da ću vam morati onesposobiti barem jednu ruku kako bih vas zadržala jer mi je bilo naređeno da vam spriječim prijelaz na drugu obalu. Vama, poručniče, zaista

treba mnogo dok shvatite značenje nekih stvari - nadoveza ona i pogleda ga značajno. On je shvatio da je njegovo udvaranje nametljivo i neumjesno. Ali on

nije mogao da se toga okani. Kako je došao da je izvuče iz neprilke, ona se zadržala s njime još nekoliko trenutaka, a zatim ga napusti s lakim naklonom glave i suzdržljivim osmijehom.

On je bio zbunjen i ošamućen kao da je pijan. Pred očima mu je titrao sjaj njenog osmijeha; mnogo toga se zbilo od jučer i prekjučer. Svijet se za njega promijenio i

više nije imao isti izgled i istu boju. Zašto je Lomenie odustao od borbe s Peyracom? On, Pont-Briand, prvi bi je zarobio i stekao pravo da je odvede u Quebec... da je obrati. Zar i ja nemam pravo da za nebo osiguram zalutalu dušu?

I tako bih je ja imao u svojoj kući. Kojom ih je to čarolijom silni crni đavao sa zakrabuljenim licem začarao te su kanadski Francuzi postali tako blagi i krotki

poput ovaca? Čuvaj se, brate, čuvaj čarolija! Naposljetku, nije ni važno, pomisli on, da li je ona demon Acadije i da li potječe iz pakla... Ja bih s njome i u pakao!...

17.

CANTOR, "VELIKI RATNIK SVOJE VRSTE"

PEYRACOVI OSJEĆAJI PREMA HONORINI

I protiv očekivanja, dan je tekao sporo i sve je bilo napeto. - Što će s nama biti? - govorila je gospođa Jonas plačući. Dolazak jezuite oduzeo

joj je svaku hrabrost. - Skloni svoju djecu, Elviro, jer će ti je oni pobiti. Posljednjih dana Anđelika je stekla osobito poštovanje prema Peyracovoj družini.

Izvanredna je bila disciplina njegovih ljudi koji su svojim mirnim držanjem pokazivali koliko imaju povjerenja u svoga starješinu. Ipak je među njima bilo stranaca: Engleza, Španjolaca, Francuza, koji su se oslobodili prisilnog boravišta

te su mogli očekivati da će ih smatrati neprijateljima oni koji su ih vrebali u Katarunku. Međutim, oni su ušli u utvrđeni logor ne bojeći se, iza grofa Peyraca, i

Francuzi nisu protestirali. Čak su svečano dočekali čitav odred s pjesmom i veseljem.

Unatoč tome budno su pazili jedni na druge. Peyrac je otišao da razgovara s gospodinom Lomeniem, zatim pozdravio vođe Indijanaca ponudivši ih duhanom i perlama. Svi su se međusobno pomiješali i razgovarali.

Što će ovdje! Bože dragi! Neka idu do đavola, mislila je u sebi Anđelika. Trebalo je, međutim, odigrati svoju ulogu, budno paziti, ne pokazivati strah i

nestrpljenje. Ona je pokušavala da živi svojim dosadašnjim životom i da se bavi svakidašnjim poslovima. To je bilo teško. Svima su živci bili napeti.

Kad je pošla na bunar i izvlačila teško drveno vedro s obručima, obratila se Cantoru koji je bio u blizini.

- Hoćeš li mi pomoći, dragi dječače? On joj drsko odgovori: - Za koga vi mene smatrate. To su ženski poslovi.

Anđelika je poblijedila, a onda naglim pokretom zgrabi vedro i bez promišljanja izli mu vodu na glavu.

- A sada osvježi misli velikog ratnika koji smatra da je nedostojno pomoći majci kad je opterećena.

Ona ponovo objesi prazno vedro o lanac i spusti ga u bunar sva srdita. Cantor je bio mokar i oči su mu se krijesile od bijesa. Anđelika mu je istim pogledom uzvratila.

Ovo međusobno dobacivanje bijesnih pogleda silno je zabavljalo starog Eloju Macolleta koji je bio jedini svjedok ovog prizora. On im priđe cereći se svojim

krezubim ustima. - Tako treba pokazati mladeži! Ponovo dotrčaše besposleni Indijanci smijući se grohotom mladiću u mokrom

odijelu i pričajući o događaju koji su izdaleka gledali, prkosno se obazirući na Anđeliku uz glasan smijeh, kao da je ona bila zaista najsmješnije biće na svijetu.

Oni su je gurali tako da umalo nije ispustila prazno vedro u bunar i pala u nj. - Odbij! Odbij! - uzviknu Macollet. Gurao ih je laktima dobacujući oštre riječi. - Ja ću vam pomoći, lijepa gospo. Sviđaju mi se energične žene... Ova današnja

omladina!... Treba im očitati bukvicu, zar ne? Ništa ne znaju. Ja ću vam ponijeti vedro. Kako se ne stidi da tako nešto učini takvoj jednoj ženi. Ja sam ipak veći

ratnik od tog malog blesavca… - Baš vam priliči udvornost - povika Cantor srdito. - Vi ćete mi davati pouke o učtivosti! Vi koji ne znate ni pristojno pozdraviti dame kapom, ni skinuti je kad

prisustvujete službi božjoj. Vidio sam vas jutros kad je svećenik služio misu. - Moja kapa moja je briga - uzvrati starac. - Ako je do toga da ti samo ugodim

skinut ću je, dragi dečko... - Ne, ne činite toga - uzviknuše u jedan glas Aubignieres i Perrot koji su tuda

prolazili i žurno mu prišli zadržavši mu ruke. - Ne gledajte ga, gospođo. Ima najstrašniju lubanju u Novoj Francuskoj. - Oderali su mu kožu s glave još u mladosti - objasni Perrot.

- Pod Montrealom - nadoveza Macollet. - Rijetko se tko oporavi od toga. A on se, eto, oporavio! Majka Margerita

Bourgeois spasila ga smrti. Ali izgled lubanje nije lijep za oko. Bolje je da kapu drži na glavi. Ne uznemiruj se, Eloja. - Ne, naučit ću ja tog nestašnog Jeana - do vraga...

Cantor pobježe da sakrije svoj bijes i da promijeni odijelo.

Dan se polako gasio uz jarku svjetlost na zapadu, a još su polakše odlazili poneki Indijanci. Rečeno im je da neće biti borbe. Nadarili su ih lijepim poklonima da ublaže njihovo razočaranje.

Peyrac je iz prikrajka motrio njihove pokrete i kad bi se pojedini čamac otisnuo od obale i zaplovio rijekom, on bi s olakšanjem odahnuo. Njegov oštri pogled kružio

bi od tamnih ivica jelove šume, prema sjeveru, sve do mekih zavoja rijeke koja se vijugala kao zlatna zmija kroz gustiš stabala prema jugoistoku. Avet rata trenutno se udaljavala i život divljih prostranstva poprimao bi svoj svakidašnji tok: lov,

ribolov, spavanje i pušenje. Za pazarnog dana obale rijeke veselo bi oživjele. Urođenici malih lokalnih

plemena: Metalaki, Narrandsouaki, Sokoki, dolazili bi ovamo, ne vodeći brigu o događajima koji su i njih u svoj vrtlog uvukli i kojih su žrtve mogli biti poput svih malih i neutralnih naroda kad se nađu između dvije moćne protivničke snage.

Veseo i nježan povik izvi se kroz večernji čisti zrak i Joffrey de Peyrac se okrenu u pravcu odakle je dopirao. To je bila mala Honorina koja se igrala sa svojim

stalnim drugovima Barthelemyjem i Thomasom, hugenotskim dječacima iz La Rochellea. Peyrac je časkom pogleda. Činila se sretnom, obraza rumenih i prašinom zamazanih, izgleda zdravog i veselog, što ga imaju djeca koja su čitav

dan slobodna. Srce mu ustrepta nježnošću. On je imao osobitu sklonost prema ovom

nezakonitom djetetu, sklonost koja je izvirala iz snažnih i složenih osjećaja muškog srca, koje muškarci inače rijetko pokazuju i u kojima bi čovjek mogao, nakon kratkog razmišljanja, otkriti osjećaj pravičnosti.

Pred ovim malim ljudskim bićem, naročito slabim i bespomoćnim, koje nije ništa dobilo dolazeći na svijet, čak ni ljubav svoje majke, on je osjećao da mu u zamjenu mora dati sve budući da je ona povjerena njegovoj zaštiti.

Bio je pažljiv prema djetetu, primjetio je da je Honorina u utvrđenom logoru Katarunk uživala što je kod kuće sa svojom obitelji i u društvu gdje je nisu samo

trpjeli, kako je to bilo u La Rochelleu, gdje je njena majka bila služavka. Sada je ona na prvom mjestu, prva između svih ostalih, onako kako je odlučila u svojoj maloj glavi s ispupčenim čelom, jer je bila kći grofa Peyraca.

Kći čovjeka koga su zvali monsinjorom i klanjali se pred njim, čovjeka koji je odlučivao životom i smrću, mirom i ratom. Budući da je bila kći tako značajnog

vođe, ona je, naravno, bila najvažnija osoba poslije njega, i gordost što ima tako visok položaj izbijala je u njezinoj životnoj radosti i zanosnom cvrkutu poput lastavice.

Sve je bilo u redu. On se osmjehnu. Da, to je bila njegova prava kći po slobodnom izboru, ona ga je odabrala zauvijek.

DRUGI DIO

IROKEZI

18.

RAZGOVOR SA TAHOUTAGUETE, ZAMJENIKOM

POGLAVICE, ONOATAGEZA

Spustila se dimljiva večer s bezbrojem zapaljenih vatri kojih je plamen razdirao modru hladnoću mraka.

U malenoj nastambi odjeknu oštar, histeričan krik. Anđelika je raspoređivala tanjure za večeru djeci.

Krik je dopirao iz lijeve sobe, iz njene vlastite sobe, gdje je prije nekoliko trenutaka Elvira upravo ušla da pripremi krevet. - Eto, počeo je pokolj.

I ona potegnu pištolj koji je uvijek nosila sobom. U sredini sobe ona primijeti jednog Indijanca koji je držao za ruku Elviru premrlu

od straha. Ovaj je bio grozniji i strašniji od onoga koga je jučer vidjela na brežuljku. Njegovo je lice bilo rupičasto, izobličeno od boginja, a osim toga garom premazano, kao i čitavo njegovo tijelo. Na glavi mu je visoko stršio čuperak

razbarušene kose privezan komadom prljave crvene krpe, pa je bio nalik na dikobraza. Sva je soba zaudarala njime. Ona pomisli:

- To je Irokez. On je drugom rukom zapušio usta Elviri koja se trzala, gušila i naposljetku onesvijestila. Anđelika je polako naciljala svoj pištolj. Indijanac je s užarenim

očima nešto prigušeno govorio, što ona nije razumjela, ali je po njegovim kretnjama shvatila da je preklinje neka šuti.

- Ne mičite se - reče ona Jonasovima koji su stajali na vratima sobe. Videći da nisu dali znak za uzbunu i da su šutjeli, Indijanac segnu rukom u svoju zamazanu pregaču i iz nje izvuče mali neki predmet koji pruži Anđeliki. Dade joj

znak da mu priđe bliže, misleći da će se ona uplašiti ako joj se on piibliži. Ona oprezno priđe. Predmet koji joj je pokazao bio je prsten od crvenog ahata, i ona

prepozna na crvenom kamenu pečat Rescatorov, pečat svoga muža. Sjeti se riječi koju je on sinoć izrekao: "Imam, ja među Irokezima nekoliko poglavica koji su mi privrženi". Ona je

ispitivala pogledom kose oči urođenika. - Tekonderoga, Tekonderoga - ponavljao je on hrapavim, jednoličnim glasom.

- Peyrac? On odlučno kimnu glavom.

- Nicolas Perrot? - zapita ona ponovo. On potvrdno kimnu i užasno mu lice zasja zadovoljstvom. - Ja ću mu odnijeti ovaj prsten.

Indijanac joj čvrsto stisnu ruku svojom zamazanom rukom. On je ponavljao jednu riječ s izrazom punim prijetnje, i ona je shvatila da on traži

potpunu šutnju. Jonasovi se prikupiše uz nju. - Ne puštajte nas same s tim đavolom...

- Dobro, pođite, gospodine Jonas. Recite mome mužu da... da ga netko traži. Kad vidi ovaj prsten, sigurno će shvatiti, i nikome ništa ne govorite. Čini mi se da nam

ovaj urođenik preporučuje najveću opreznost. - To je Irokez, ja sam sigurna da je to Irokez - promuca gospođa Jonas i sruši se na koljena pokraj svoje onesviještene nećakinje.

Vrebajući Indijanac je još uvijek držao Anđeliku za ruku. Kad se grof de Peyrac i kanadski divljačar pojaviše na vratima, on je pusti i

hrapavim glasom pozdravi došljaka veselom dobrodošlicom. - Tahoutaguete! - uzviknu Nicolas Perrot. Pošto se rukova s urođenikom reče:

- To je Tahoutaguete, zamjenik poglavice, Onoatageza.

- Znači da nije Irokez! - reče gospođa Jonas u nadi. - Da! Jedan od njih, čak jedan od najkrvoločnijih... Slavna ličnost među Pet plemena. Ah! Kako se radujem što vidim starog Tahoutcaguetea. Kako je došao

ovamo? - Kroz dimnjak - reče slabim glasom Elvira koja se osvijestila. - Ja sam upravo

prekrivala krevet kad se on skotrljao na ognjište bez ikakve buke kao vrag pakleni. - Vidim ja to odavde.

Peyrac je gledao sa zadovoljstvom Irokeza. - Donio mi je prsten koji sam mu povjerio. Po njemu sam morao prepoznati

njihova glasnika u slučaju da njihovo plemensko vijeće jednog dana prihvati pregovore sa mnom... - Čini mi se da je taj dan došao - reče Perrot - ali je loše izabran trenutak

pregovora. Ako Huroni, Algonkmi, Abenakkisi i Francuzi koji švrljaju napolju posumnjaju da je ovdje Irokez, a osobito Tahoutaguete, čeka ga skalpiranje. Jeste

li čuli vas dvoje? - reče Perrot Jonasovima. - Vi ćete otići u obližnju sobu i pobrinuti se za vašu večeru. Ako se bilo tko pojavi, ni riječi o tome da ste vidjeli ovog čovjeka.

- Bit će to teško - prošaputa Elvira koja je ustajala.

Anđelika je otišla da donese porciju paprikaša i Joffrey de Peyrac ponudi Irokeza jelom i duhanom u znak gostoljubivosti. Ali je urođenik žestoko odbio sve što mu

je ponuđeno. - Kaže da neće ni jesti ni pušiti prije nego dostavimo naše odluke Velikom vijeću Pet plemena.

Irokez je stajao čučeći pred ognjištem: skupljao je žeravicu, koju je svojim padom raspršio, i na nju bacao drveće. Zatim je iza pojasa izvadio jedinu kesu u kojoj je

bilo malo finog i žutog brašna. Istresao je nešto brašna na ruku, pružio je prema Nicolasu Penrotu i rekao: - Dajte mi vode.

U jednom je uglu stajao vrč svježe vode. Anđelika ga pruži Perrotu koji izli nekoliko kapi na ruku urođenika.

Ovaj kažiprstom pomiješa vodu s brašnom, iz čega je nastalo fino tijesto, naizgled ne baš zamamno, koje je on u malim zalogajima gutao. Kada je to skromno jelo pojeo, on podrignu, obrisa ruke o svoje mokasine i poče govoriti.

Nicolas Perrot čučmu prema njemu strpljivo ga slušajući s nepomičnim izrazom lica i prevodeći riječ po riječ. Joffrey de Peyrac sjedio je na jednoj klupici između

njih. Anđelika je sjedila na krevetu u tami. Evo što je govorio Tahoutaguete, ne misleći na opasnosti koje su mu prijetile, budući da je bio jedini Irokez koji je prodro usred neprijateljskog logora. Ove je riječi upravio onome koga su oni

nazivali Tekonderoga, to jest Gromovnik. - Već je deset puta mjesec obišao nebom otkad si nam ti, Tekonderoga, koga mi

nazivamo Gromovnikom, jer ti možeš u zrak dizati brda, poslao darove i dvije ogrlice za vampum. Svatko je vidio da su to bile dragocjene ogrlice, od onih koje se poklanjaju velikim, narodima kad se sklapaju značajni ugovori. Tako je

Swianissit upoznao bijelog čovjeka koji je želio savez s narodima Stare kuće, za što je platio takvu cijenu kakva dosad nikad još nije bila plaćena.

Ti si mi isto tako dao svoj prsten i ja sam bio na tvojoj strani. Može li se prijeći tako olako preko ostalih darova? Može li se ne spomenuti barut i sačma, crveno sukno kome ni kiša ni sunce ne mogu ništa, zvečeći kotlovi od crnog i čvrstog

metala koje nismo htjeli upotrijebiti za kuhanje svakidašnjih obroka, već smo ih ostavili za naše mrtve, blještave sjekire i noževi koji imaju takav odsjaj da se u

njima možeš ogledati, pa pregršt tako sjajnih školjki da ne znam kome bi vampumu, kao oznaci svečane veze, bolje pristajao, i onu pušku bez fitilja, što u svojoj nutrini skriva plamen, a kundak joj je sav optočen sedefom i nosi je stalno

Swanissit, jer ga dosad nikad nije izdala.

Osim toga obećao si nam čarobnu prašinu da oplodi naše usjeve i još si nas pozvao da dođemo ovamo u Katarunk da sklopimo savez. Swanissit je sve to vidio i u svojoj duši razmislio te sazvao Vijeće majki i Vijeće

staraca i rekao im da treba prihvatiti sporazum s bijelim čovjekom koji ne sluša ni Engleze, ni Francuze, ni ljude u crnoj mantiji i koji je, još k tome i hrabar.

Jer Swamissit je vrlo star, kao što sam i ja, i obojica znamo da narodi Pet plemena nisu, na žalost, više ono što su nekad bili. Neprestani ratovi nas oslabiše, a trgovina krznom dovela nas dotle da zanemarujemo svoje usjeve pa nas zimi

desetkuje velika glad. Omladina bi htjela da stalno ratuje kako bi osvetlila svoje mrtve i uvrede, ali je Swanissit kazao: "Dosta nam je mrtvih, jer će inače narod

irokeški izgubiti svoju veličinu i nitko ga se neće bojati. Zahvaljujući ovom moćnom i od providnosti poslanom bijelom čovjeku, pruža nam se mogućnost da odahnemo jer će on jednog dana biti jači od kanadskih Francuza i on će povezati

narode u savez mira, kako to pjeva naša stara pjesma Hiawatha." Eto, to je govorio Swanissit i velik dio naroda razumio je njegove riječi.

Mi smo, dakle, došli da se s tobom dogovorimo, Veliki Gromovniče, ali što nađosmo ovdje u Katarunku? Naše neprijatelje koji su nas čekali da nas dotuku. Nicolas Perrot se nije uzbuđivao zbog njegovih riječi. Poslanstvo Gromovnika nije

bilo jedini cilj njihova putovanja. - Niste li za ovoga putovanja u Katarunk skrenuli malo prevoze prema istoku? -

blago upita Perrot. - Da, imali smo neki mali račun da izravnamo s Irokezima na rijeci Saint-Jean.

- Niste li tamo zapalili nekoliko sela i poubijali stanovnike? - Koješta! samo nekoliko smrdljivih crvenih tvorova koje Francuzi obožavaju, a zapravo ne znaju čak ni da zasade klas kukuruza, ni zrno suncokreta.

- U redu! Recimo da ste na povratku s vašeg ratnog pohoda na rijeci Saint-Jean odlučili da prođete kroz Katarunk da se sastanete sa Gromovnikom.

- I što smo našli? - reče Tahoutaguete srdito i nevoljko. - Jesi li ti, Tekondeiroga, pripremio ovu zamku da u nju upadnemo? Okupili su se ovdje naši najveći neprijatelji. Ja ne mislim samo na izdajničke Hurone i Algonkine, koji priželjkuju

naše skalpove kako bi ih skupo prodali u Quebecu, nego mislim i na pukovnika Lomeniea koji je svom bezumnom bogu obećao da će nas desetkovati prije smrti,

jer mu zaista u borbenim okršajima ništa ne može naškoditi, i mislim na Pont-Brianda koji nečujno stupa po stazama smrti, jer ga se ne čuje kad dolazi, mada je težak kao bivol prerijski. A što on, uostalom, ima s njima? Ah, kako sam mogao

podnijeti ove vjerolomnike? Troprstoga, koji je bio moj brat, zajedno s Oumontagezom i Maudreuilom, koji je bio sin Swanissitov. Oni su ovdje, govore o

osveti, oni koji su se izdajnički ponijeli. Zar nije Troprsti ubio dvojicu naše braće kad je pobjegao iz našeg sela, pošto smo nekoliko godina jeli iz istog kotla? A Maudreuil je bio Swanlssitov unuk. Bio je krasan, vješt lovac, i naša su srca bila

ispunjena tugom kad smo ga morali zamijeniti za dvojicu poglavica koje su bili zarobili Francuzi. Dobro! On se, eto, ne sjeća ni naših dobročinstava, ni topline

naših koliba, već se ovdje razmeće pričanjem kako želi osvetiti smrt svoje obitelji, svoga oca, svoje majke, svojih sestara koje je odavno ubio Swanissit. To nije istina. Swanissit nikad nije svojim rukama skalpirao ni ženu, ni dijete. Bijeli ljudi

su nas naučili da ubijamo žene, djecu i što mi stariji možemio ako ih naši mladi ratnici oponašaju? Što se mene starca tiče, ja ću umrijeti onako kako su umirali

moji preci koji nisu nikad ubili ni žena, ni djeteta. Kad sam odlazio u Quebec, koliko sam puta čuo Francuze kako govore: "Podlac kao kakav Irokez"... Ali, jesmo li podliji mi ili onaj, poput Maudreuila i Troprstoga, koji se iznevjeri

zakonima posvojenja kojima je nagrađen umjesto smrtne kazne... Vakia toutavesa!

On je nekoliko puta ponovio rijeci: "Vakia toutavesa", što znači: "To me svega prožimlje jezom"... A što da kažem o Crnoj Mantiji, Etkon-Hontsiju iz Modebeana, i o njegovim

vjeroučiteljima i njegovom drvenom pozlaćenom oltaru? Radi čega je došao? Radi

vračanja? A što opet o Piksarettu, poglavici Patswiketa, našem najvećem neprijatelju, koji ima na duši trideset skalpova naše braće koji mu vise na vratima njegova vigvama? Radi čega je on ovamo došao?....

- Abenakisi su sklopili mir s Englezima i bijelim Tekonderogom - reče Perrot. - Ali nije Piksarett. On ne pripada Abenakisima poput ostalih. Za jedan engleski ili

irokeški skalp on će pogaziti svaki sklopljeni mir! On sluša samo riječi Crne Mantije. On kaže da krštenje donosi sreću Abenakisima i da ih bog bijelaca vodi u pobjede... Crna Mantija ima nad njim vlast i Crna Mantija želi uništiti Irokeze.

- Ali Crna Mantija ne zapovijeda vojskama. Pukovnik Lomenie odlučuje o ratu, a on želi mir sa Tekonderogom.

- Hoće li on moći zadržati svoje prijatelje Abenakise? Već su nekoliko dana na našim tragovima... Zarobili su Anhiseru, poglavicu Onejuta, i napola ispekli neke večeri. On im je pobjegao i k nama došao. Mi živimo u jazbinama i ne usuđujemo

se da ti priđemo jer je tvoj logor okužen ovim šakalima i vukovima. Jesi li nam ti pripremio ovu zamku, Tekonderoga? - reče on dostojanstvenim glasom.

Peyrac mu preko Nioolasa Perrota kratko objasni da je i on sam iznenađen upadom Francuza i da on sada svim silama nastoji da odu ne počinivši nikakvu štetu.

Protivno svim očekivanjima, irokeški poslanik nije posumnjao u njegove riječi, već je bio zabrinut. On je osjetio da Peyrac govori istinu. Ali je situacija svejedno bila

ozbiljna. - Na drugoj obali mi bismo im lakše umakli, ali ne možemo više prijeći rijeku.

Mnogo ljudi švrlja između Katarunka i Modebeana. - On se sagnu i duboko zamisli. - Mi smo opkoljeni u šumi - prihvati on. - Smatraš li da ćemo moći dugo izmicati ovim psima koji su nam na tragu? Ako si ti, Tekonderoga, zaista moćan, osiguraj

nam prijelaz preko Kennebeca osiguraj nam ga od ovih kojota... - Nadam se da ću to moći postići od pukovnika Lomeniea - reče Peyrac. - Jeste li

počinili kakav kažnjivi čin u ovim predjelima? - Došli smo tebi u posjet. - Strpite se do prekosutra. Saveznici francuski polako odlaze prema sjeveru. Otići

će ih još mnogo i vi ćete onda moći da se pojavite pred Katarunkom kao izaslanstvo koje želi da sklopi mir.

Lice Tahoutaguetea, koje je bilo nalik na veliki tamni gomolj, nabra se od razmišljanja. Zatim se uspravi. - Slažem se s time - reče on. - Ako naši prijedlozi o miru budu odbačeni i mi ne

prijeđemo rijeku, barem će se smanjiti broj naših neprijatelja. Ti veliš da plemena odlaze prema sjeveru?

- Mi ćemo barem nastojati da još više požurimo taj odlazak - reče Perrot. - Najteži me posao još čeka - reče Indijanac. - Moram uvjeriti Outtakea, poglavicu Mohikanaca, da se mora sklopiti mir s tobom. Ti znaš da je potreban pristanak

svakog poglavice Pet plemena da bi se mogla donijeti odluka. On veli da su bijeli ljudi izdajice i da među njima nema iznimaka. On u ratu vidi jedini cilj. On hoće da

sa svojim ratnicima navali na Patswiketa dok mi ovdje budemo napadali. - Ti znaš da je to ludost, Tahoutaguete, a to isto zna i Swanissit. Može li on uvjeriti Outtakea?

- Ti poznaš Outtakea - reče on razočarano - glava mu je tvrđa od granita. Osim toga, on je Swanissitu nešto strašno ispričao. Kazao mu je da je u snu doznao da

ćeš ti biti uzrok njegove smrti i Swanissitove, koji je veliki poglavica Pet plemena. - Zar ja? - ljutito poviknu Peyrac i malo se podiže sa sjedišta onako kako to čine Indijanci - zar da me optužuje zbog izdajstva taj bijedni poglavica mohikanski

koga nikada nisam vidio! - Kako bi ti mogao biti uzrok smrti Swanissitove kada želiš savez s njime? Tako je

odgovorio Swanissit Outtakeu. Ali mi smo zbunjeni jer znamo da je Outtake prijatelj Duha Snova... Mi isto tako znamo da je veliki lažac jer priča da je čuo Algonkine kako govore u logoru da je tvoja supruga svladala totem Irokeza kod

vodopada rijeke Noxie, što dokazuje da nam spremaš propast.

Crvenkaste sitne oči staroga Tahouguetea svrnuše s Peyraca na Anđeliku koja je sjedila u sumraku. Vidjelo se da on očekuje riječi utjehe, ali i da su ove dvije teške optužbe poglavice Outtakea pokolebale njegovo povjerenje u bijelog

čovjeka, Gromovnika, koga je on strasno zagovarao u plemenskom Vijeću. - Da li Irokez želi smrt moje supruge? - upita Peyrac. - Jeste li ti, Swanissit i ostali

odlučili da se iznenada pojavite pred njom kako bi se njezin konj uplašio i strmoglavio s njom i djetetom u ponor? Zar nije tako? A to je kornjača učinila. I kao što ja vas ne smatram odgovornim zbog greške kornjačine, isto tako ne

smijete ni vi okrivljivati moju ženu da je htjela naškoditi vašim Pet plemena zato što je maknula s puta kornjaču da spasi svoj život. Ti znaš kao i ja da je kornjača

ćudljiva i pospana životinja i da duh vaših pređa, koji u njoj drijema, ne upravlja uvijek njezinim postupcima. Ovo oštroumno rasuđivanje kao da se svidjelo Tahougueteu koji je o njemu dugo

umovao i nakon toga lakim kimanjem glave odobrio. - Ja sam uvijek smatrao ovoga Outaikkea pomalo bezumnim. Njega mržnja

zasljepljuje, a Swanissit je mudar. On želi da osigura budućnost Pet plemena i čini mu se da bi mu ti u tome mogao pomoći. - Pomoći ću mu - reče Peyrac dodirujući ruku urođenika.

Smatrao je nekorisnim da u ovom trenutku od njega traži razjašnjenje o napadu Kajuga na Jugu.

- Vrati se u šumu i reci Swanissitu da u mene može i dalje imati povjerenja. Ja ću nastojati da požurim odlazak većine Indijanaca koji su se utaborili oko moga

logora i pokušat ću da zaključim primirje s francuskim oficirima kako bi dopustili vašim ratnicima da prijeđu preko rijeke. Za dva dana doznat ćete da li Francuzi prihvaćaju primirje i da li se vaši poglavice mogu pojaviti pred Katarunkom bez

opasnosti. Glasnik irokeški ustade i pošto se ugljenom nagaravio po licu, kako bi se

neopazice prokrao kroz noć, odmaknu nogom žeravicu i hitro se uvuče u dimnjak. Oni su dugo stajali nepomično očekujući da će čuti viku urođenika koji su otkrili trag neprijatelja, ali se ništa nije dogodilo.

- Čudnovato! - reče Nicolas Perrot češući se po glavi ispod krznene kape. - Kakva su to posla! Čini mi se da će iz ovoga nastati vražja kaša.

- Mislim da su ovoga neprijateljskog poglavicu Outtakea ugrabili Francuzi za vrijeme jedne gozbe na koju je bio pozvan, poslali ga u Francusku i osudili na robiju.

- Da! Ali se vratio. Gospodin de Frontenac je uspio da ga oslobodi i ovamo vrati. - Kakva glupost! - uzviknu žestoko Peyrac. - Nikad onima na visokom položaju

neće biti jasno da se jedna greška skuplje plaća od zločina, pa kad se već dotle došlo da se počini takav zločin i otme gosta koga smo pozvali za stol i otpremi velikog irokeškog poglavicu da se potuca po Sredozemlju kao galiot, barem je

trebalo imati političke hrabrosti da se zločin dokrajči i galiot dokonča. Kako su mogli biti toliko naivni i misliti da neće postati njihov najgori neprijatelj kad se

vrati u svoj zavičaj? Kako da zaboravi način na koji se s njime postupalo. - Tko je taj Outtake? - upita Anđelika. - Veliki irokeški poglavica, pripadnik plemena Mohawka - objasni Perrot. - Njegov

je život neobičan. Kao dijete posinio ga je gospodin d'Arreboust, koji ga je na vlastiti trošak dao u sjemenište u Quebec. Suprotno ostalim mladim Indijancima

on je bio ozbiljan, dobar učenik. On i sada besprijekorno govori francuski, što je rijetko za jednog Indijanca. Kad se zamomčio, pobjegao je i širio među svojima gorljivu mržnju protiv Francuza. On je osobno mučio neobično prepredenom

okrutnošću neke od naših misionara. Taj Outtake je prava divlja životinja. Amđelika se sjetila lica idola sa crvenim naušnicama, koga je primijetila na rubu

šume, čije su oči sjale divljom mržnjom. - Kakav je - promrmlja ona. - Mislim, kakav mu je izgled? Oni joj ne odgovoriše jer je nisu čuli...

19.

"UBIT ĆU BIJELU ŽENU"

Kroz suncem obasjanu šumu nečujnim skokovima neprimjetno se provlačio poglavica Mohawka Outtake. Ne brine se ni za šipražje, ni za gusto isprepleteno granje. Svu tu guštaru, koja se

ispriječila živom stvorenju, on preskače poput duha koji magično prelazi zid i ništa ga ne priječi u hodu; on stupa ujednačenim i živim ritmom svojih snažnih i čvrstih

listova na kojima nije bilo slojeva masti, već su pod kožom ostali čisti i neumorni mišići. On prolazi kroz šumu abenakišku, šumu neprijateljsku, koju pozna, jer ih je on

sve upoznao još od mladosti progoneći Hurone, Algonkine i Francuze. On prelazi potoke i rijeke, obilazi jezera, penje se uz strme litice, prelazi gole grebene oštrih

litica i kvrgava debla niskih borova, pa se opet spušta u gustu lisnatu šumu, zlaćanu i rujnu. On misli na svoju braću, poglavice Pet plemena koje je ostavio tamo dolje,

okupljene i šćućurene kao uplašene kuniće koji slušaju poruke što ih je donio Tahoutaguete iz Katarunka. Ne, on se nikada neće složiti s njima i sklapati mir s

bijelim čovjekom. Ne da se on prevariti. Njega se ne može više prevariti. Uzalud ih je on upozoravao. Bezumna braća!… Bijeli su ga ismijali. A ipak ih je on, Outtake, u snu vidio okupane krvlju. Ismijali su ga kad ih je podsjetio da je

supruga Tekonderoge maknula s puta znamen Irokeza. A on, Outtake glavom, vidio je u suton bijelu ženu kako kleči i moli se zemaljskom božanstvu. Ne moli se

ona kao drugi bijeli ljudi koji zadržavaju molitvu u sebi. Ona se molila gnječeći u rukama mentino lišće i onda ruke upravila prema nebu pa ih spustila na lice zaklopivši oči, i lice joj bilo obasjano zrakama sunca na zapadu. Otkad ju je vidio,

njega je strah, on je potišten. Sada on prelazi brzim korakom predjele koje je požar opustošio i pogled mu luta po šumskim prostranstvima, po planinskim

predjelima, po bezbrojnim jezerima i vijugavim rijekama koje stvaraju sjetni i veličanstveni pejzaž izvora gornjeg Kennebeca. Nikad ta mjesta nisu vidjela toliko

mnoštvo svijeta kao tih dana kad se ovamo zaputio Gromovnik sa kolonom konja, žena i ratnika, s topovima, da se ovdje sastane sa Kanađanima koji su stigli sa sjevera sa svojim crvenim saveznicima, naoružanim lukovima, kopljima,

tomahavkima, a s juga su pridolazili Patswiketti iz Connecticuta i Etehemini, svi Abenakisi, neprijatelji Irokeza, duž plave i crne rijeke Kennebeca, a na čelu

njihove, flotilje crnomantijaš plamena pogleda - jezuita Etkon-Hontsi. Čitavo to mnoštvo usmjerilo se prema logoru Katarunku. A sve zato da se nanese poraz Irokezima.

Outtake ponovo zađe u šumu. On misli na bijelu ženu koja je na putu srela kornjaču i nije htjela da joj svrne s

puta. Kad je pogledao sunce koje je svojim zracima okomito prodiralo između stabala, njemu se zabliještilo i on osjeti bol u želucu, koji je možda bio posljedica gladi,

napornog hodanja i ratovanja, koje već tri mjeseca daje pečat njegovu životu, ali možda i odjek onoga što je osjetio kad je vidio, skriven među stablima, kako se

približuje čudan i neobičan duh u crvenom ogrtaču poput plamena. Neugodan osjećaj koji mu se činio blizak strahu, uznemirenosti, koju čovjek osjeti pred neobičnom i neobjašnjivom pojavom.

Glad je u njemu izazvala jaku vrtoglavicu, izvanredno i nedokučivo viđenje. Njegov se duh odvojio od njegova tijela lebdeći ispred njega. Njegov je duh poput

ošamućene ptice koja ide ispred njega očajno cvileći. Tako moraju cviljeti napuštene duše. Njegova duša cvili zbog one vječite napasti kojoj su uzrok bijeli ljudi, zbog vječite privlačnosti koja dovodi Indijanca pred ove izdajice i surove

krvnike, s dubokom nadom, da će baš ovoga puta ugledati Njega, bljedolikog

pretka, sa zubljom slave u ruci. Njega koga su naviještali svi svećenici indijanski i drevne legende o kultu Ptice. Zar ti nije odavno jasno da to nije On, da ne može nikako biti On?

Da je to lažni Mesija, kako bi rekla Crna Mantija. Bljedoliki predak ne postoji i nikada se neće pojaviti. Kakva te slabost, Swanissite, goni prema jednoj obmani u

kojoj tražiš veličinu, snagu, pobjedu, zaštitu, a pruža ti se samo otrov... Zar niste primili dosta puščanih hitaca, o vi Indijanci, zar vas nisu dovoljno napojili rakijom koja nagriza vašu rasu kao oganj šumu.

Ali Swanissit, mudrac i junak, još se uvjek nada unatoč stvarnosti i iskustvu. On vjeruje Gromovniku. A zar se i on, Outtake, koji sada ide da uhodi logor bijelih

ljudi, ne nada također? I on, na žalost! Trebalo bi pobiti sve bijele ljude, dušu im ubiti, da bi se oslobodio bijele napasti. Ali bijeli ljudi nemaju duše. Njihova je duša koža dabrova...

Sunce se počelo kloniti zapadu prodirući posljednjim zlatnim zrakama kroz stabla. Irokez se naglo zaustavi osjetivši opasnost.

On se sakri iza jednog stabla i ugleđa dvojicu Abenakisa. To su bili Patswiketi, pleme koje je došlo s izvora Connecticuta i lukavo se ugnijezdilo u područje gdje prebivaju Sinovi Zore, a imaju dug nos, zube izbačene kao u zeca, kratku bradu.

Koža im je poput crvene ilovače. Pletu kosu i njihov je pramen tako loše vezan da čovjek ne zna za što će uhvatiti kad ih mora skalpirat. Irokez ih je, skriven iza

stabla, prezirno gledao kako prolaze pored njega. Njihovi dugi, izvijeni nosevi bili su upravljeni prema zemlji jer su slijedili neki trag.

Trag ih je vodio prema mjestu gdje je, čas prije, vijećalo pet poglavica irokeških. Mada se on pobrinuo da mjestimično izbriše tragove, Abenakisi će ih sigurno pronaći jer oni su psi tragači, sigurniji od kojota, a to je zato što imaju dug nos.

Oni će stići na mjesto gdje je vijeće održano i tamo će sigurno namirisati neprijatelja.

Irokez ih je slijedio kao sjena, skrivajući se iza stabala i kad se našao iza njih, on im raskoli glavu udarcima tomahavka tako munjevito i snažno da su se dva crvenokošca srušila na zemlju bez glasa, raskoljenih glava. Ne brinući za njihove

leševe ni za njihov skalp, on krenu svojim putem. Kad je prišao utvrđenom logoru Katarunku, sunce na zapadu bacilo je crvenu i

naprašenu zraku na šumsku čistinu pri obali rijeke. Čulo se rzanje konja i ova je jeka bila tako neobična i uzbudljiva da ga je svega prožela jeza. On je nepomično stajao slušajući te glasove u kojima je razabirao

neki novi zvuk. Sve ga je to mučilo. On mrzi tog bijelog čovjeka koji je iznenada iskrsnuo a da ga još nije vidio, jer im on pruža neki oslon, nadu, neku novu

pustolovinu, možda spasonosnu. A ipak on zna da je sve to varka. Kako dostići dušu bijelog čovjeka, ako je ne mažeš oružjem ukloniti, prije negoli ih ona jož jednom prevari?

Izlažući se opasnosti da ga otkrije kakav Abenakis ili Huron i potjera kao što tjeraju običnu divljač psi lovački koji njuškaju tamo na obali rijeke, on je stajao na

mjestu kao zamaran. Ovdje je on ugledao bijelu ženu kako kleči na mirisnoj travi, a kose joj lepršaju kao perje u večernjem sutonu.

- Ourenda! Ourenda! - mrmljaše on. Dozivao je Vrhovno biće koje se stapa sa stvarima i ulijeva im svoju snagu.

Slušao je žuborenje izvora i kroz topli zrak osjećao mlaki miris mente. Odjednom je stvorio odluku: - Sutra ću ovamo navratiti. Pozvat ću bijelu ženu. Kada dođe, ubit ću je.

20.

ANĐELIKIN NESTANAK

Odlazak savezničkih Indijanaca bio je obustavljen. Preko bubnjeva stigla im je

jedna obavijest. U šumi su nađena dvojica Patswiketa s raskoljenim glavama. Taj su zločin sigurno počinili Irokezi. Nicolas Perrot uložio je mnogo govorničke vještine da dokaže Huronima i Algonkinima da se njih ništa ne tiču Patswiketi.

Abenakisi nisu isto što i drugi, reče on, njihovo ime znači: oni-koji-su-došli-prijevarom. Oni su zaista bili stranci koji su došli s druge obale Connecticuta,

uvukli se u zemlju Sinova Zore da im opljačkaju šumska i vodena lovišta. - Neka se oni sami izvlače iz neprilika s Irokezima - reče im on. Oni su tako malobrojni da se hrabrim sjevernim ratnicima ne isplati zbog njih ići u potjeru.

Kao dokaz služi i to što se Irokezi nigdje ne pojavljuju u ovom trenutku i ne usuđuju se da napadnu moćna plemena okupljena u Katarunku. Ne isplati se

otkopavati ratnu sjekiru koju je zakopao Onontio, guverner Kanade, zbog nekoliko smrdljivih Irokeza i Patswiketa koji su u svađi. Jadni Perrot, koji je vatreno govorio, osjećao se vrlo nelagodno spominjući

Patswikete, jer su oni zaista bili vrli ratnici i najvjerniji obraćenici među Indijancima Acadije. Pomalo čudni, oni su ipak bili jedno od najodanijih plemena

katoličkim misionarima. Grof Peyrac je razgovarao s Lomenieom upozorivši ga da su Irokezi u šumi i da mole prijelaz preko Kennebeca.

Ubojstvo dvojice Patswiketa sve je poremetilo. Naređenja grofa Peyraca bila su jasna i stroga.

- Neka se Patswiketi bore s Irokezima na zavoju rijeke ako žele da osvete smrt svojih. Što se mene tiče, neću da Katarunk bude upleten u ta razračunavanja, a ni moji ljudi, a ni ostali koji se u njemu danas nalaze. Loša navika Francuza da

učestvuju u plemenskim borbama pogubno djeluje na kolonizaciju - govorio je on neodlučnom Lomenieu.

Ovaj je to odobrio i poslao četu Etchemina prema jugu da pomognu ocu Orgevalu ako mu ustreba pomoć. Mržnja između Patswiketa i Abenakisa pomogla je da se

pri kraju dana situacija popravi. Obasuti poklonima, poglavice su indijanske radije krenule kući, a Patswikete i Irokeze ostaviše da se međusobno obračunavaju. Samo se barun Maudreuil nije složio i htio je napasti neprijatelja.

- Što će biti ako oca d'Orgevala napadnu zajedno s njegovim pokrštenicima? - zapita on žestoko?

- Irokezi su se obavezali da nikoga neće napadati na svome putu kući ako im se dopusti nesmetan prijelaz preko rijeka - reče Peyrac. - Ta oni su već ubili dvojicu Patswiketa...

Peyrac je morao priznati da mu nije bio jasan ovaj čin nasilja nakon sinoćnjeg razgovora s Tahoutagueteom.

- Vi ćete ih već upoznati - podrugljivo će Maudreuil. - U glavi Irokeza samo se rađaju misli o lukavstvu i izdaji. Lomenie ga pozva na red. Kanađani zaboravljaju da je njihov kraljevski guverner

sklopio mir s Pet plemena... - Nema mira s takvim ljudima – odgovori Maudreuil, šibajući ih svojim plavim

pogledom, kao da govori: "Rat, rat do istrebljenja! Nema drugog rješenja između Francuza i Irokeza". Unatoč tome indijanske čete nastaviše da se ukrcavaju, i kad je pala večer, žene i djeca, skriveni u šumama, jer su očekivali sukob, vratiše se i

pristaviše svoje kotlove na vatru da pripreme večeru. U tom je trenutku netko opazio da nema gospođe Peyrac.

Posvuda su je tražili: u nastambama i oko njih, pored vatrišta i na obali rijeke. Sve je obuzela crna slutnja. Anđelike nigdje nije bilo.

21.

FLORIMONDOV BODEŽ

OPASNOST VREBA

Nešto ju je spopalo kad je ostala sama u nastambi. Nekakav je bol obuzeo njenu dušu. I odjednom zaželi da na brežuljku, iza logora, nabere mente.

Borila se ona protiv te želje i naposljetku je osjetila neko olakšanje. Onako besposlena naslonila se na prozor i kroz okanca od pergamena gledala

napolje, mada nije mogla vidjeti išta drugo doli mutne sjene koje su prolazile kroz dvorište. Ona je razmišljala o naravi svoga mlađeg sina Cantora koji se na nju durio otkad ga je polila vodom. Teško je bilo pogađati njegove misli čak i onda

kad je bio kovrčavi anđelak. Sad kad se razvio u snažna i čvrsta mladića, zdrave, pomalo seljačke ljepote, još ga je teže bilo ukrotiti.

Anđelika je nesvjesno lupkala prstima po okancima od pergamena dočaravajući pogled Cantorov. Nježan pogled a tijelo mladog atlete. - Što je to s mojim dječakom? Što je tome mladom čovjeku - pitala je sebe tihim

glasom. - Zar više nemamo ništa da kažemo jedno drugome? Zar više ništa ne značimo jedno drugome iako smo još uvijek majka i sin...

Često je postavljala sebi takva pitanja otkad je pronašla svoje sinove na "Gouldsborou". Čemu će majka dvojici odraslih dječaka od petnaest i sedamnaest godina koji su odavno odvikli od nje?...

Na vratima odjeknu snažan udarac, a zatim se pojavi prpošni i nasmijani tamnoputi lik Florimondov.

Anđelika se uhvati za srce i upita ga da li se sjeća kako je bio najuglađeniji paž u Versaillesu i bi li mogao biti manje grub kad dolazi pred dame. Ako ništa drugo, mogao bi ih osloboditi nepotrebnih uzbuđenja.

Tako udaraju u vrata samo neodgojene vojničine, a to nije nikakva vrlina. Florimond je odmah priznao da je pomorski život, koji je provodio na trgovačkom

brodu kao mornarski početnik, izbrisao sve salonske i dvorske navike koje mu je ubrizgao njegov učitelj jezuita. Zato nije kriv; on je po prirodi uvijek bio nestašan. Način ponašanja koji je zatekao u Novoj Engleskoj krući je nego na brodu, pa zato

mu i nedostaje dražest. Ovdje se život ne kvari pustim šepirenjem. Vješto se branio napominjući da se ne

može po teškim drvenim vratima u ovoj šumskoj nastambi kuckati malim prstom kako to čine dobro odgojene djevojčice, jer bi u tom slučaju morao dugo čekati na

vratima dok se ne čuje njegovo kucanje. Anđelika se nasmijala i složila s njime. Gledala ga s užitkom dok je prolazio i u sebi mislila kako je to krasan dječak iako joj je zadao mnogo brige u djetinjstvu

zbog slabog zdravlja. On se češljao poput Romaina de l'Aubignierea i baruna Maudreuila, s bisernom

ukosnicom u gustoj i dugačkoj kosi, koja je bila ukrašena perjem i krznenim privjescima, što mu je odlično pristajalo. I on je bio pristale vanjštine, poput one u Peyraca, samo da mu nije bilo one

brazgotine na licu što mu je nanesena udarcem sablje dok je još bio dijete. Rastom je već bio gotov čovjek, samo mu je osmijeh još uvijek dječački.

Reče da je došao zato da porazgovore o Cantoru. Po njegovim riječima Cantor je "usijana glava", ali čestit, odvažan. Sada je "u neprilici"... Nije o tome htio ništa više reći. Anđeliku je uzbudila ta bratska i sinovlja brižnost Florimondova.

Ona je izjavila da se ne ljuti na Cantora, ali je potrebno naći načina za sporazumijevanje. Zatim su prijateljski razgovarali i Florimond je iznosio svoje

planove. Govorio je o tome kako namjerava iskoristiti očevo prodiranje u srce američke zemlje i poći s jednom ekspedicijom još više na Zapad gdje bi sigurno otkrio prolaz za Kinesko more, koji već odavno traže.

On o tome ima svoje mišljenje, ali s bratom još nije razgovarao. Bolje je počekati proljeće. Spuštala se večer. Anđelika je u razgovoru sa svojim sinom počela pripremati

svjetiljke i namještati svijeće u svijećnjake. I odjednom naglo iskrsnu sjećanje na san u kome je vidjela Irokeza kako zamahuje tomahavkom nad njenom glavom,

što je na nju tako jako djelovalo da je osjetila kako je izdaje snaga. Videći je blijedu, Florimond prekinu razgovor i zapita što joj je. Ona priznade da se dobro ne osjeća. Činilo joj se da se guši. Potrebno joj je malo

svježeg večernjeg zraka pa će zato poći da nabere mente, gore pokraj izvora, jer će uskoro smrzavica ofuniti nježno lišće pa neće moći poslužiti za lijek. Anđelika je

govorila kao da je u snu. Nešto ju je tjeralo da nabere mente i čudila se što je to zaboravila i što joj je tako kasno palo na um. Ona se ogrnu vunenim ogrtačem i uze košaricu. Na vratima joj se učini da je

nešto zaboravila i zastade dugo promatrajući Florimonda koji je sebi točio pivo i nije se ni najmanje uznemiravao zbog njezina naglog odlaska.

- Florimonde, hoćeš li mi posuditi svoj nož? - Vrlo rado, majko - odgovori mirno. Pruži joj nož, tako brižno čuvan kako to dolikuje dječaku od sedamnaest godina,

koji sebe već smatra za iskusna lovca i starog divljačara. Nož je s obje strane bio oštar kao britva. Držak dotjeran, izrezan na mjestima

gdje su ga prsti zahvatali tako da je čvrsto stajao u ruci. - Vratit ću ti ga odmah - reče Anđelika i naglo nestade.

Malo kasnije pođoše u potragu za njom. Florimond se u kuhinji zabavljao i promatrao kako gospodin Malaprade pravi kolač od brašna, šećera i vanilije, kakav nije jeo od djetinjstva. Malo masti od soba

nadomještalo je maslac koji je u ovim krajevima bio nepoznat. Kad su Florimonda pitali gdje mu je majka, reče da je otišla da nabere mente,

gore na brežuljku, pokraj izvora, i da joj je posudio svoj nož. Iznenadio se kad se nato otac trgnuo i pogledao ga strašnim pogledom. - Pohitajmo gore - reče Nioclas Perrot. - Ona je sigurno u opasnosti.

22.

OUTTAKE, POGLAVICA MOHAWKA

RAZGOVOR O MIRU S IROKEZIMA

Anđelika se pela uz obronak između posječenih stabala. Prešla je preko iskrčenog pojasa i nastavila dalje duž travnatog obronka.

Najzad stiže do izvora. Slika bijaše ista kao u snu. Sunce je ovo mjesto još uvijek obasjavalo.

Ona je osjećala, kao i jučer, da je ovdje živo biće, nevidljivo, ali prisutno, mada nije ovog puta primijetila ništa između stabala. Po šumskom raslinstvu zujalo je mnoštvo muha. Potok je žuborio. Posvuda tišina.

A ipak ke Irokez bio prisutan. Znala je da više ne može natrag i da se san mora ispuniti.

Razdražljivost, pomalo smetena, koja ju je ovamo dovela, sad je popustila. Osjetila je odjednom u sebi snagu koja se javlja pred trenucima borbe, onu istu snagu koja se u njoj javila bezbroj puta, a osobito onda kad je trebalo braniti

svoju djecu nožem u ruci. Tada bi joj dušu obuzeo takav mir da se kasnije sjećala tih trenutaka kao najzanosnijih u svome životu.

Ona stisnu Florimondov nož, skrivajući ga među naborima svoje suknje, i stade prilaziti izvoru, pa kad stiže, kleknu. Kad onaj koji ju je vrebao vidje da mu je okrenula leđa i da ne osjeća opasnost,

skoči ne očekujući da će mu se suprotstaviti.

Ona zamijeti pri zalazu sunca tamnu sjenku sa tomahavkom u podignutoj ruci i čuperkom na glavi poput sjajne perjanice, nalik na pticu grabljivicu, ogromnu i nijemu, kako se na nju obara, zato izmaknu naglo se trgnuvši. On posrnu,

promaši, a ona mu čvrsto zgrabi zglavak ruke, i on muklo pade na lišće pored potoka. Ispade mu kijača i gotovo u istom trenutku osjeti na svome vratu oštricu

noža. Sve se to zbilo izvanredno brzo, bez ikakve buke da im se ni dahtanje nije čulo. Kad je već mislila da oštricom noža prekine jedan život, Anđelika zastade. Svom

se težinom svalila na oborenog Indijanca u čijim se tamnim i sjajnim očima odražavala neizreciva zaprepaštenost.

Irokez nije mogao shvatiti kako jednog ratnika, tako snažnog, vještog i neranjivog kao što je on, može svladati jedna žena, i to bijela žena! Njegova je svijest bila sasvim ošamućena. Tek se onda pribrao kad mu je u svijest prodrla misao da to

nije stvarno žensko biće, nego neko više, sigurno božansko. Tada mu se vrati životni dah. Tek sada je mogao priznati svoj poraz. To više nije bila sramota.

Brogovori muklim, dubokim glasom: - Ženo, pokloni mi život! U trenutku dok je ona oklijevala, on je mogao pokušati da se s njome bori, ali je

odustao. - Ako ti poklonim, život, ti ćeš oduzeti moj - prošapta ona.

Njezin blagi i umilni glas zadrhta i obavi dušu urođenika. Obuze ga gotovo mistična radost.

- Neću - odgovori on čvrsto. - Kunem se Velikim Duhom. Tvoj je život posvećen ako si ti utjelovljenje njegovo. Nitko te više neće napasti. Ona se tek sada sjetila da govori francuski.

- Da nisi ti Outtake, poglavica Mohawka? - Da, ja sam!

Tada se Anđelika podiže i on je bio slobodan. Irokez se polako okrenu na bok, ne puštajući je s vida, zatim, ustade mačjim skokom. Nije dohvatio svoju kijaču. Stajao je na mjesto nepomično, golih ruku, promatrajući je.

- Jesi li ti žena Tekonderoge? Ona nije razumjela.

- Žena Gromovnika? Onoga koji diže u zrak brda, gospodara logora Katarunk? Ona potvrdno kimnu glavom. - Vodi me k njemu.

Oni koji su se naoružani žurno peli uz brežuljak, hitajući u pomoć Anđeliki,

ugledaše kako im se približuju dvije nejasne pojave, jer je noć već padala. Prepoznaše mladu ženu, ali se s osjećajem olakšanja javila i sumnja kad ugledaše njenog pratioca. Zastadoše s oprezom. U mnogih se javio onaj neodređeni osjećaj

straha i bojazni kakav su morali jednom osjećati oni koji su vidjeli kako se legendarne svetice spuštaju s brda i vuku iza sebe čudovište, aždaju, zmaja

vezanoga i neopasnog. Odmah se moglo primijetiti da je njezin pratilac neobično biće. Na njemu se osjećala potmula snaga ukroćenog čudovišta.

Iz njega je izbijao plameni dah ažđaje koja je nadimala tetovirane grudi a krupne joj oči iskrile kao usijana žeravica.

Zadah njegova tijela odisao je divljinom, smradom jazbine i zločina i činio se još teži i oštriji pokraj vitke prilike žene koja je išla ispred njega. Neki od Peyracovih ljudi, prekaljeni mornari, uzmakoše. Indijanci iz plemena Metalaka, koji su se našli

u grupi, odmagliše po oružje, spremni da ga dočekaju. Kad su njihove žene u logoru čule što se događa, zgrabiše ponovo djecu, kotliće, hranu i kidnuše sa

psima, koji nisu ni lajali, u šumu da se još jednom sakriju. - Predstavljam vam Outtakea, poglavicu Mohawka - reče Anđelika. - Dolazi sam i želi da pregovara. Obećala sam nepovredivost.

Svi su šutke promatrali neukrotivog poglavicu Mohawka. Outtake želi da pregovara... to je nemoguće! Oni koji su ga već jednom vidjeli, prepoznaše njegovu zdepastu, divljačku ali

suzdržanu pojavu koja je davala utisak goleme snage. Da, to je bio on.

Ista ona pojava koja se činila da ju je munja nabila svojim iskrama i uzdigla joj perjanicu, kosu i perje tako uspravno i čvrsto poput dlake životinje nakostriješene od bijesa ili straha. Prisutnost poglavice Mohawka još je dramatičnijom činila

čitavu atmosferu oko njega. Mladi barun de Maudreuil reče nešto na irokeškom jeziku. Indijanac mu je kratko

uzvratio. Barun će uzbuđeno: - Kaže da je s njime Swanissit… Ja sam to znao. Slijedio sam ga po tragu. Miris lisice ne vara. Sad su dolijali ti Indijanci, ti barbari!...

- Šuti - odsijeće mu Nicolas Perrot - ti zaboravljaš da se ne smije vrijeđali izaslanik.

- Kakav izaslanik! Ne, to je najgori neprijatelj koji se uvukao u naš logor. Ja ne vjerujem ni jednoj njegovoj riječi. Irokez je mirno slušao, a zatim progovori, na veliko iznenađenje svih, gotovo

savršenim, francuskim jezikom. - Gdje je Tekonderoga, Gromovnik? Jesi li ti to? - zapita okrećući se prema

Peyracu. - Da! Ja te prepoznajem. Pozdravlja te Outtake, poglavica Mohawka. Swanissit, iz plemena Seneka, poglavica pet plemena, želi mir. Dolazim u njegovo

ime da tražim savez s tobom i tvoje posredništvo kako bi nam Francuzi dopustili da prijeđemo Kennebec. Grof Peyrac dohvati svoj šešir sa crnim i crvenim perjem koje se povijalo na

večernjem povjetarcu. Skide ga i duboko se nakloni u znak poštovanja i dobrodošlice.

- Znao sam - govorio je kasnije Outtake - znao sam da bijeli ljudi tako pozdravljaju samo kralja. A ipak je mene tako pozdravio taj bijeli čovjek i onda je moje srce usplamtjelo kao da se u njemu zapalio plamen prijateljstva...

Nekoliko sati kasnije Outtake je otišao noseći Swanissitu prijedloge sporazuma.

Za slobodan prijelaz irokeških četa preko rijeke njihovi se poglavice moraju obavezati da neće uznemirivati plemena Abenakisa i Algonikina ako ih susretnur na svom dugom povratnom putu.

- Zašto se vi, Francuzi, toliko zauzimate za te crvene lisice? - prezirno reče jedan Mohawk.

Modreuil je ostajao pri svome pa su ga dvojica poručnika Pont-Briand i Fallieres podržavali kad je protestirao: - Vidjet ćete, oni će prihvatiti obaveze, ali ih se neće držati.

Saveznički "starješine" nisu bili zadovoljii. - Mi smo ovamo došli da ratujemo - reče poglavica Hurona - a kad se neprijatelj

pojavio, vi pregovarate... Što će reći naši suplemenici kad nas vide da se vraćamo bez ijednog skalpa? Lomenie se čvrsto držao... Bolje je da se Irokezi vrate kući ne praveći im neprilike

prilikom prijelaza nego da se lakom pobjedom obnove stare i krvave borbe koje gospodin de Frontenac želi da prekine.

- Ne zaboravite da je ratna sjekira zakopana između Outtakea i Pet plemena - govorio je pukovnik. - Mi ne zaboravljamo - odgovorio je Irokez - mi odavno nismo napadali Francuze.

- Ali ste napadali plemena koja su nam prijateljska... - Mi nismo zakopali ratnu sjekiru s drugim plemenima, nego s Francuzima -

uzvratio je lukavo Indijanac. - Zašto se u to miješaju Francuzi? U početku pregovora Anđelika se htjela povući, ali ju je poglavica Mohawka zadržao jednim pokretom.

- Neka ona ostane!

To je zahtijevao zapovjedničkim i srditim glasom. Nitko nije mogao pogoditi razloge zbog kojih traži da ta bijela žena prisustvuje vijećanju. To je bila tajna. Ljudi su se pitali što se to moglo dogoditi gore na brežuljku i kradomice upravljali

prema Anđeliki poglede u kojima se krilo izvjesno nespokojstvo. Anđelika je u sebi mislila kako se stvari sve više zapliću i kako bi više voljela da se

bavi kuhanjem i kućnim poslovima. Glava ju je jako boljela i ona se nesvjesno hvatala rukom za čelo. Nije nikako mogla smisliti način na koji će mužu objasniti svoj susret s poglavicom Mohawka.

Kadšto bi joj pogled odlutao do Outtakeova tomahavka koji mu je za pasom stajao, pa bi sjećanje na to strašno oružje koje joj je prijetilo izazvalo u njoj jezu

od straha što ga nije osjećala ni u trenutku kad je bila napadnuta. Kad se Irokez zaputio prema šumi, krenula je kući, ne želeći da učestvuje u živim objašnjenjima koja su iza toga nastala. Zavukla se u krevet te čvrsto zaspala.

Kad se sutradan probudila, dobro se osjećala. Vidjela je da je njezin muž spavao pokraj nje, ali njega više nije bilo. Nije se

sjećala ni kad je došao ni kad je otišao. Mislila je stalno na to što će mu kazati i odlučivala da mu neće ništa reći, već ga zamoliti da joj pomogne svojim iskustvom kako bi jasno mogla sagledati sve te mučne i uzbudljive događaje. Nije

joj bilo jasno zašto se u poglavici Mohawka iznenada razbudio osjećaj odanosti i prijateljstva koji ga je naveo da s njome pođe, a prije toga je pokušao da je ubije.

Čim se uredila, izišla je i pošla do malog bastiona u uglu zaštićena ogradom, odakle je mogla promatrati okolinu.

Vrata utvrđenog logora bijahu zatvorena, ali čim je bio najavljen dolazak Irokeza dimnim signalima s okolnih brežuljaka, vrata se otvoriše i grof Peyrac, zajedno s Lomenieom Chambordom, iziđe na ravan prostor a za njima vojnici i naoružana

momčad Peyracova. Saveznički Indijanci iziđoše iz šume gdje su se skrivali, naoružani lukovima 'i

tomahavkima, pa se tiho raširiše oko logora poput crvene plime. Jonasovi i djeca pođoše za Anđelikom. Oni su radoznalo promatrali prizor između grubo istesanih kolaca ograde.

Iz gustih vrba pokraj rijeke pojaviše se Irokezi. Bilo ih je šest polugolih koji se, ne mareći za oružano mnoštvo što ih je očekivalo, polako uputiše duž šljunkovite

obale, a zatim priđoše samoj obali i svrstaše se prema utvrđenom logoru. Bili su to poglavice Irokeza. Anđelika je odmah prepoznala Outtakea, poglavicu Mohawka, s njegovim crvenim

naušnicama od mjehurića obloženih kožom. Pokraj njega stajao je stariji čovjek s orlovim sivim perjem u kosi. Bio je mršav i

njegovo mišićavo tijelo pod žutom kožom činilo se kao svežanj čvrsto povezanih konopaca. Njegovo dugo i ponosno lice, sa sitnim borama oko očiju i usta, izazivalo je strah.

Čitavo mu je tijelo bilo ištetovirano, što je isticalo njegove grudi, bokove i ključne kosti. Anđelika je odmah pogodila da je to Swanissit, poglavica Seneka, vrhovni

vođa Irokeškog saveza. Oni se malo približiše i zatim sjedoše na obalu rijeke, svi osim jednoga, a to je bio Outtake, koji je lagano išao prema logoru bijelih ljudi. Kad je stigao pred grofa Peyraca i grofa Lomeniea, pruži im jednim pokretom ruku

nekakav predmet, nalik na jednu vrstu tkanice s resama, koja je bila protkana malim gusto poredanim perlama što su pravile tamnoljubičaste geometrijske šare

na bijeloj podlozi. Kad im je prinio tkanicu, odloži je na zemlju, a zatim iza pojasa izvadi crvenu lulu ukrašenu s dva crna pera pa i nju položi na zemlju pored tkanice. Zatim ustuknu

dva koraka, prekriži ruke preko grudi, upravi pogled nešto iznad glave sakupljenog naroda i ostade nepomičan, kao kameni kip.

Svi su stajali mimo, čak i Abenakisi, Huroni, pa i Maudreuil, koji se smijuckao dok su mu guste kose lepršale na vjetru. Nicolas Perrot ponovo je preuzeo ulogu tumača.

On je pregovore vodio po utvrđenom obredu. Najprije duge i svečane rečenice, široki pokreti ruku prema nebu, zemlji, prema značenju trenutka, a zatim strpljiva ponavljanja pitanja i odgovora. Anđelika se začudila vještini kojom je Irokez

zbunjivao svoga sugovornika, ali se Nicolas Perrot nije dao zbuniti. Poznajući sva plemena oko jezera i njihova narječja, on je bezbroj puta služio kao "posrednik"

između njih u sukobima i u vojnim pohodima Francuza. Osim toga on je bio zarobljenik Unejuta jednu gpdinu. Nijedan prizvuk govora njegova sugovornika nije mu izmicao.

Odjednom je irokežki ratnik napustio svoju službenu krutost i izrekao jednu neposredniju misao koja je izazvala bučnu živahnost kanadskog tumača.

- Veli Irokez da ne bi bio došao i da bi se odmah dohvatio svoga tomahavka da je znao da ću ja ovdje biti. Nakon kraćeg vremena poglavica Outtake se povukao sa svojima na obalu, a

Europljani prema svome staništu da vijećaju. Sunce je pripeklo i trebalo je nešto popiti.

Anđelika je prolazeći primijetila da su oficiri zabrinuti. Ona lm je izišla u susret da ih pozdravi. - Što vam se čini, gospodine? - obrati se ona Lomenieu. - Jeste li zadovoljni

pregovorima s urođenlcima? Da li ćete moći izbjeći borbu, kako to želi gospodin Peyrac?

- Što da vam kažem? Uvijek je isto s ovim Irokezima - reče Lomenie. - Kad ih je jedan prema deset, i onda se drže tako kao da pružaju veliku milost svome

protivniku tražeći mir. To je za njih dovoljno da opravdaju svaku našu popustljivost. Eto, oni se ni sada neće obavezati da ne uznemiruju ostala plemena. Ako se mi pod tim uvjetima povučemo, to će se svima učiniti kao naš

poraz i oni će se time dičiti i nama podsmjehivati. - Navalimo na njih i uništimo ih - reče žestoko Maudreuil.

Pont-Briand je šutio. On je gledao Anđeliku i nije mogao da odvoji pogled od njenog savršenog i čistog lika. Joffrey de Peyrac je također šutio. Njegov je pogled prelazio s jednih na druge, ali

se nije znalo što misli. Lomenie-Chambord se obrati njemu: - Što vi, gospodine, mislite? Ne bojite li se da nam nikakvu zamku ne pripremaju?

Da im izjave kako žele savez s nama nisu neiskrene? Kad mi odemo, oni će navaliti na vaš logor i opljačkati ga. Što se vas i vaših tiče. - To je moja briga...

- Mi ne znamo koliko ih je... Možda ih je premalo da se nama odupru, ali previše za vas.

- Ne brinite za moju sudbinu - reče Peyrac, a u očima mu sinu ironični bljesak. - Pretpostavimo da se varam što vjerujem u čestitost Irokeza. Eto prilike da se unaprijed raduju oni koji su još jučer željeli moju propast! Sada je problem

drukčiji: pitanje je hoće li se obnoviti neprijateljstvo između Nove Francuske i Pet plemena; je li nasilje nužno i hoćete li vi preuzeti odgovornost?…

- On! pogledajte tko dolazi - reče Falleres. Na vratima se pojavio poglavica Mohawka. To nije bilo po propisu da se pojavi prije završetka vijećanja. - Da nisi zaboravio da nam nešto važno saopćiš? - zapita Perrot.

- Pogodio si. Moj me brat Swanissit šalje da ti ovo kažem. U šumi, blizu, među našim ratnicima ima jedno dijete vaše krvi. To je sin tvoje sestre, tvoj nećak -

reče on obraćajući se Romainu de l'Aubigniereu. Veliki starješina Seneka spreman je da vam vrati dijete ako Francuzi i njihovi saveznici pristanu na to da nastavimo naš put prema dolini Mohawka bez smetnje.

Svi su bili iznenađeni. - To je mali Marcelin, moj nećak – uzviknu Aubigniere. - Spasio se iz onog

pokolja. - Pokvarenjaci! - progunđa Maudreuil. Osjetio je da je sve svršeno i da nema ništa od pregovaranja. Oni su pokušali posljednje sredstvo.

Aubigniere se obrati Lomenieu preklinjući ga:

- Gospodine grofe, treba sve poduzeti da se spasi dijete. Treba ga spasiti iz ruku tih bijednika koji ga odgajaju u mržnji prema bogu i precima! Lomenie ozbiljno kimnu glavom.

- Treba da prihvatimo - reče pogledavši Peyraca. Tada se obrati Irokezu.

- Neka bude, vratite dijete i možete prijeći preko Kennebeca bez ikakve smetnje. Mladi barun de Maudreuil ništa ne reče dok nije otišao izaslanik, a onda je prasnuo.

- Ne, to je nemoguće. Ti bijednici ne mogu bez kazne napustiti ovaj kraj. Neće Swanissit proći pored mene a da mu ne oderem skalp...

- Zar ti je tako malo stalo do života moga nećaka i do spasa njegove duše? - uzviknu Aubigniere zgrabivši ga za ovratnik.

- Nije Swanissit oderao skalp tvojima! On je ovdje i ja ga ne mogu propustiti živa. Obećao sam njegov skalp Bogorodici... - Smirite se - reče Lomenie rastavljajući dvojicu mladića.

Elacien de Maudreuil odjuri s bijesnim pogledom prema svojoj kolibi da tamo spremi svoje stvari.

Ti mladići nisu baš bili prisebni i Anđelika se sve više divila Lomenieu koji je sačuvao svoju prijaznost unatoč dugom boravku u Kanadi.

Pukovnik je bio svjestan toga da mladoga Maudreuila treba udaljiti, jer je on bio iz ovog kraja, pa se zbog toga nije protivio njegovu odlasku. Pozvao ga je k sebi, razgovarao s njime te odlučio da njegovu lakoumnost iskoristi

i upotrijebi za službenu misiju. Zadužio ga da odnese poruku ocu d'Orgevalu, zatim jedno pismo barunu Saint-Gastineu koji je bio guverner postaje Pentagouet,

na ušću rijeke Penobscot. Dugo putovanje ublažit će vruću krv mladog Maudreuila. - Postaja Pentagouet je blizu obale Gouldsboro, gdje je gospodin Peyrac smjestio

jednu novu grupu francuskih hugenota, i ja ću vam dati upute u vezi s time. Ako pri vašem dolasku nađete tamo brod kojim možete stići u Quebec prije pojave

leda, otputujte njime, ako ne, onda prezimite u Pentagouetu s Castineom. Još jedan posljednji nalog. Ne vodite sobom Hurone. Zajedno ćete se raspaljivati na osvetu. Dat ću vam za pratioca svoga prijatelja Outanaisa, Massonka.

23.

PREGOVORI U PROBLEMIMA ZBOG JEDNOG DJETETA

Sutradan, u rano poslijepodne, izvršena je predaja nećaka Aubignierova.

Ovog puta Irokezi stigoše rijekom. Pojaviše se iza zavoja rijeke ploveći na crvenkastim čamcima koje su sigurno ukrali nekim priobalnim plemenima. Oni se iskrcaše na šljunkovitoj obali i krenuše prema logoru.

Kao i jučer, bijeli ljudi okupiše se pred ulazom. Indijanci, među kojima Huroni, Algonkini, Abenakisi, stajali su sa strane, u zbijenim redovima i šuteći. Anđelika je

stajala malo odostrag s Honorinom i dvjema drugim ženama. Činilo se da je avet rata otklonjena, ali su Irokezi bili na takvom glasu da je i sama njihova pojava izazivala strah. Bilo ih je oko dvanaest i nisu imali oružje. Približavali su se s

prezirnom nehajnošću kao da uopće nema drugih urođenika, čija se mržnja očitavala glasnim gunđanjem kad se Irokezi pojaviše.

Vampum koji položiše na pola puta između rijeke i logora osiguravao je nepovredivost neprijateljskih izaslanika. Na čelu irokeškog izaslanstva stupao je Swanissit i Outtake, a između njih, držeći

ih za ruku, sitnim koracima, dječak između sedam i osam godina u mokasinima, s

kožnom pregačicom oko pasa. Unatoč tomu što mu je kosa bila namašćena, vidjelo se da je svjetloplava, a oči mu, na suncem opaljenom licu, tako bistre kao jezerska voda. Bio je tako nalik na svoga ujaka - divljačara koji je imao

osakaćenu šaku, da se odmah vidjelo njihovo srodstvo. Kad ga je Anđelika ugledala, odmah joj se srce ganulo i ona je zagrlila Honorinu.

Elvira, mlada udovica, pogledala je svoja dva dječaka koji su mirno sjedili na travi. Ista je misao prožela obje žene. Hoće li ista sudbina jednoga dana zadesiti i njihovu djecu i baciti ih polugole u šumu, u ruke barbarskih Indijanaca? To bi se

moglo dogoditi sudeći po slučaju ovoga dječaka. Žene su bile potištene i uzbuđene gledajući malog nesretnika. Već su one zamišljale kako će maloga okupati u toploj

vodi kad uskoro dođe među svoje zdrav i čitav. Izaslanici s jedne i druge strane sjedoše ispred vampuma. Pregovori nisu tekli bez smetnje.

- Zašto niste došli s vašom lulom mira? - zapita Nicolas Perrot. - Zar ste došli unaprijed odbijajući svaku mogućnost mirnog rješenja?

- Mi smo došli samo zato da izborimo prijelaz preko rijeke dajući u zamjenu dječaka. Mi ćemo lulu mira kasnije popušiti sa Tekonderogom, Gromovnikom, kad vi odete i kad budemo sigurni da nas neće izdati ni on ni vi Francuzi, koji ste iste

rase, a ni ovi šakali koji su s vama - odgovori Swanissit bez ikakva obzira. - Zašto si poveo tako nejakog dječaka u ovako opasnom trenutku ratnog sukoba?

- zapita ga Romain de l'Aubigniere. U očima poglavice Seneka zaiskri lukav bljesak.

- Volim ga i ja sam mu jedini na svijetu. Nije htio bez mene. - Radije reci da si ga htio imati pri ruci kad stvari krenu nepovoljno po tebe i kad dođe trenutak da platiš zločine koje si počinio među nama i našim prijateljskim

plemenima... Florimond je obavještavao žene o svemu što se događalo. Najzad im je javio kako

se sprema opća amnestija. Francuzi su namjeravali da objave kako im nije stalo do ove neznatne čete Irokeza koji su se zaglavili između rijeke i puta za svoju rodnu dolinu. Onontio, guverner Quebeca, nakon ugovora u Michilimakinacu,

smatra Irokeze za svoju djecu, a prisutni Francuzi zaboravit će njihova zlodjela, kao što ih je zaboravio njihov otac Onontio, i sjećat će se samo zadovoljstva što

im ga je pričinio Swanissit vrativši im dječaka. Bačvica rakije, koju je Romain de l'Aubigniere osobno predao Swanissitu, zapečatila je ovaj novi period mira isto onako kako ga je zapečatila i predaja

maloga taoca. Baš tada se situacija pogoršala.

Svi su stajali. Swanissit i Outtake privedoše dijete ujaku, pustiše ga s naročitim gestom i rekoše: "A sad idi!" Dječak prestravljeno pogleda oko sebe i stade kričati. Baci se prema Swanissitu,

zgrabi ga objema rukama oko mršavih bedara, gledajući ga suznim pogledom i uplašeno ga preklinjući na irokeškom jeziku.

Grupa irokeških ratnika silno se uzbudila. Na njihovim dotada mirnim, istetoviranim licima javio se izraz zbunjenosti i izgubljenosti. Oni se okupiše oko dječaka i stadoše ga nagovarati i preklinjati.

- Što se to događa? - uznemireno će Anđelika obrativši se starom Macolletu koji je mirno pušio svoju lulu pod ogradom i promatrao prizor ironičnim pogledom.

On pomaknu na glavi kapu od crvene vune i reče: - Ono što se zapravo moralo dogoditi. Dječak neće ujaku i želi da ostane s urođenicima! Ha, ha, ha!

Podrugljivo se smijući on nevoljko slegnu ramenima. - To se moglo i očekivati...

Kričanje dječakovo nadglasilo je svu onu graju. Kričavi glasovi Irokeza, uzvici, talasanje glava okićenih perjem, sve je to podsjećalo na jato uzbuđenih papiga.

Ne misleći na svoje dostojanstvo, Outtake kleknu da bi bio bliže dječaka i da ga bolje urazumi, ali se mali Francuz grčevito uhvati jednom rukom za njegov snažni vrat, a drugom za kožnatu vezicu koja je pridržavala Swanissitovu pregaču.

Francuzima je to dojadilo pa se okupiše. - Svršimo s time! - reče grof de Lomenie. - Zgrabite, Aubigniere, svoga nećaka

milom ili silom i odvedite ga brzo odatle. Ako bude i dalje kričao, svi će se obezumiti. Kanađanin krenu prema Irokezima da pograbi dječaka koji je izazvao sukob, ali

čim je ruku pružio, surovi ratnici krenuše prema njemu s prijetećim izrazom lica: - Ne dirajte ga!

- Čini mi se da se situacija muti - reče za sebe Eloi Macollet. - To se moglo i očekivati! Zaista se moglo! Oni kažu da Francuzi postupaju grubo sa svojom djecom, ali nitko neće smjeti da dirne vlas na glavi ovoga djeteta... Treba s njime

strpljivo postupati. To jedino može koristiti. Ako je dječak isto onako tvrdoglav kako je njegov ujak Aubigniere, on će tu sve do sutra stajati. Uostalom, svi su ti

Aubignierovi tvrdoglavi kao mazge!... Anđelika priđe malo bliže svome mužu. - Što mislite o ovome događaju? - prošaputa ona.

- Mislim da se sve to može loše završiti - Što ćemo učiniti?

- Ništa u ovom trenutku. Treba biti strpljiv. To nam preporučuju ova gospoda Irokezi.

On je bio miran držeći se po strani i ne učestvujući u ovim pregovorima koji ga se nisu izravno ticali. Anđelika je, kao i on, dobro znala da je najglavnije ne uzrujavati se, ali je uzbuđenje sve više raslo.

Dječak je bio crven od plača i derao se iz svega glasa kao da je htio zauvijek otkloniti tešku sudbinu koja mu je bila namijenjena: da napusti urođenike i da

ostane među ovim bljedolikim nakazama! Lice mu je bilo obliveno suzama i slinom. Anđelika je osjetila samilost prema očajnom dječaku. Trebalo je nešto učiniti. Ona krenu u logor i pohita do spremišta sa živežnim namirnicama. Pipajući

ona nađe što je tražila: glavu šećera koju je razlomila na nekoliko komada, zatim je zahvatila rukom u sanduk sa suhim šljivama, uzela jednu pregršt i žurno se

vratila na mjesto događaja. Lomenie je sazvao sve svoje zapovjednike. - Pustimo ih da odu sa tim svojim derištem, a zatim ćemo zavojštiti na njih da im ga oduzmemo i da ih najzad uništimo.

- Ako ga za osvetu ubiju? - reće Maudreuil. - Neće, oni ga jako vole.

Peyrac se umiješa. - U sadašnjem trenutku prekid pregovora ne samo što bi nam donio neprilike kojima smo htjeli izbjeći nego bi nam navalio još i gore. Ja vas molim da se

smirite i da budete strpljivi. Anđelika se obrati Honorini.

- Pogledaj onog jadnog dječaka koji plače; on se boji svih tih nepoznatih starijih ljudi. Odnesi mu komad šećera i suhih šljiva, uhvati ga za ruku i dovedi ovamo. Osjetljiva Honorina odmah je poslušala. Djevojčica bez straha krenu ravno među

Irokeze koje je prijateljski promatrala. Izgledala je poput male lutke sa širokom naboranom haljinom i zelenom

platnenom pregačom. Njezina zelena kapa, ispod koje su virile kovrče bakrene boje, sjala se na suncu. Na nogama je imala mokasine sa suvracima ukrašenim resama. Donijela ih je jedna Indijanka uoči odlaska poručnika Pont-Brianda.

Honorina je srdačno pružila darove dječaku. Swanissit i Outtake priđoše i stadoše hvaliti pred svojim miljenčetom krasne poklone koje mu je pružala Honorina.

Očajni dječak naposljetku je pogledao. Šmrcajući promatrao je poklone. Da li je ikad vidio šećer? Ipak su mu suhe šljive bile milije, ali je njegov pogled bio prikovan za onaj bijeli komad šećera za koji mu rekoše da je jestiv. Tada ga

Honorina uhvati za ruku i polako povede prema Anđeliki.

Svi su Indijanci bez daha gledali. Ono malo koraka što ih je dijete prešlo odlučivalo je o ratu ili miru. Anđelika je klečeći čekala i nije se micala od straha da ne uplaši dječaka. Kad joj se približio,

ona ga je blagim glasom nagovarala. - To ti je šećer. Oblizni ga malo. Vidjet ćeš kako je sladak.

On nije razumijevao ni riječi, ali ga je glas Anđelikin privukao. Upravio je pogled svojih plavih očiju prema njoj i, kao očaran, sasvim zaboravio strah i mjesto gdje se nalazi. Možda ga je ovo lice bijele žene, svijetle kose, s kapicom na glavi,

podsjećalo na njegovu majku, mladu Francuskinju, koja je bila ubijena i skalpirana za jedne grozne noći. Kao da se prisjećao nečega.

Anđelika je nastavila da ga tješi. Stari Macollet je pritekao u pomoć. Ublaživši svoj osorni glas, on je ponavljao na irokeškom riječi Anđelikine. - To ti je šećer. Okušaj ga...

Dječak je napokon pristao da oblizne šećer, a zatim ga zagrize. Osmijeh obasja njegovo suzama natopljeno lice i on se odjednom, oduševljen, radosno nasmija.

Svi odahnuše s olakšanjem. Izaslanstvo irokeško se umirilo. Svi se približiše i okupiše oko Anđelike i dvoje djece. Anđelika je dozvala Elvirine dječake.

- Imate li štogod u džepovima što bi ga zanimalo? Ona je dobro pogodila. Svaki dječak od sedam do deset godina, koji do sebe nešto

drži, skriva u svojim džepovima svakakvih dragocjenosti. Barthelemy je pronašao dva staklena klikera koja su mu ostala od posljednje igre na ulicama La

Rochellea. To je naposljetku očaralo dječaka. Grupa žena i djece, što se oko njega okupila, odvuče ga bez ikakvog otpora

prema dvorištu, a zatim kući. Uđoše u kuću i vrata se za njima zatvoriše. Anđelika se bojala da dječak ne počne kričati kad se nađe u kući iza zatvorenih

vrata. Pošto je pogledao po zidovima i neprimjetno zastao, činilo se da se sa situacijom pomirio te je iznenada sjeo na kamen pred ognjištem na kome je gorjela vatra. Ona je bila uvjerena da ga je namještaj podsjetio na njegove

djetinjske radosti što ih je doživio na svojoj kanadskoj farmi. Dječak je bio pod dojmom onoga što je već jednom vidio. Grickao je šećer i gledao Barthelemyja

kako kotrlja svoje klikere po podu. Kadšto bi nešto progovorio na irokeškom. Da ga sasvim umekša, Anđelika je poslala po starog Kanađanina sa "crvenom kapom". Smjestila ga je pred ognjištem sa čašom prepečenice.

- Budite ljubazni, gospodine Mecollet, budite "tumač", kako se to u vas kaže, između nas i ovog mladog barbarina. Strah me je da se ne uzbudi ako osjeti da ga

nitko ne razumije... Svakom djetetu dala je komad skupog šećera da ih nagradi za njihovu pomoć. - Da nije vas bilo, draga djeco, imali bismo mnogo neugodnosti. Vi ste bili vrlo

korisni posrednici. Tako je mislio i gospodin Lomenie kada je malo kasnije došao da zahvali gospođi

de Peyrac. On je izjavio da su se Irokezi mirno povukli i pomirili sa sudbinom njihova miljenčeta.

- Dugujemo vam veliku zahvalnost, gospođo. Bez vas i vaše ljubazne djece našli bismo se u velikoj neprilici. Mi vojnici često zaboravljamo da u pojedinim

situacijama samo taktičnost jedne žene može naći pravo rješenje. Mi bismo se zbog toga crvuljka poklali, a samo vaš osmijeh bio je dovoljan... Zatim se okrenu prema djeci i reče nesmotreno:

- Hoću da vas nagradim. Što želite? Omladina, zanesena svojim uspjesima i dugim boravkom na svježem zraku, nije

se našla u neprilici. Barthelemy je odmah izjavio: - Ja bih lulu i duhana. - A ja zlatnik - reče mladi Thomas, koji je sačuvao osjećaj vrijednosti što ga je bio

donio iz Starog svijeta.

- Ja bih htjela nož za skalpiranje... i da vidim Quebec - reče Honorina. Grof je bio iznenađen raznolikošću želja. - Što će nož za skalpiranje jednoj djevojčici? A koga to želite skalpirati?

Honorina nije odmah odgovorila. Anđelika se osjećala kao na žeravici. Na sreću je Honorina izjavila da još ne zna i da će o tome razmisliti.

- A što ćeš ti, dragi dječače, s lulom? - Pa da zapušim. Grof de Lomenie srdačno se nasmija, dade Thomasu zlatnik, obeća Barthelemyju

da će dobiti lulu, ali samo za mjehure od sapunice. - Što se tiče noža, gospođice Honorina, počekat ću dok razmislite koga ćete

neprijatelja skalpirati. Već sada vam mogu prenijeti najsrdačniji poziv gospodina guvernera Frontenaca da posjetiti njegov lijepi grad Quebec.

24.

NEOČEKIVANI POSJET IROKEŠKIH POGLAVICA

Shvaćajući koliko može nagla promjena života štetno djelovati na dječaka, Anđelika je odustala da okupa svog novog štićenika.

- Ali on strašno zaudara - protestirale su gospođa Jonas i Elvira. - Pogledajte mu kosu... sigurno mu je puna ušiju. - Znam. Ali se bojim da ga ne ustrašimo ako ga odmah zaronimo u kabao.

Strpimo se. Možda ćemo sutra moći da taj delikatni zahvat izvedemo. Međutim su se stvari same od sebe uredile. Pri kraju dana dječak bi se kadšto

uzbudio, zaplakao, ali bi ga Eloi Macollet ipak utješio. - Ja mu stalno govorim da će Swanissit i Outtake sutra doći da ga povedu u lov i rat, ako bude dobar.

Kad je vidio kako druga djeca s uživanjem bućkaju po toploj vodi, dječak je pristao da se okupa. Samo su ga površno oprali. Mješavina medvjeđe masti i

prašine tako se stvrdla na njegovoj koži da je činila neku vrstu smole. Anđelika mu je dala da popije čaj kome je dodala nekoliko kapi makova uvarka,

što ga je našla u siromašnoj logorskoj apoteci. Irac O'Connel rijetko je pobolijevao, a kad bi mu se to dogodilo, liječio se rakijom. Ona je mislila na kesice s biljem koje je ostavila u La Rochelleu: na razne masti,

na sirupe, na ljekovite napitke koje je pripremala za porodicu Berne, primjenjujući upute vidarice Melusine i koristeći se dobrim savjetima ljekarnika Savaryja.

Sve bi joj to bilo ovdje od velike koristi, ali je godišnje doba već bilo poodmaklo da bi se moglo nabrati najpotrebnije ljekovito bilje, pod pretpostavkom da ga se u ovom kraju moglo naći. Unatoč tome, moglo se nakupiti ljekovite kore i

korijenova u ovoj kasnoj jeseni. Sutra će se morati o tome pobrinuti.

Predvečer je svratio Romain de l'Aubigniere da čuje vijesti o svome nećaku. Ovaj je upravo blago zaspao, zamotan u pokrivač, na ležaju sastavljenom na brzu ruku, jer je odbio da spava u krevetu.

Divljačar ga je tužno promatrao. - Dobro znam što osjeća - šaptao je kimajući glavom. - I ja sam bio irokeški

zarobljenik, tamo dolje u dolini Mohawka... kako da čovjek zaboravi te dane? Kako da zaboravi tu dolinu? - Recite mi naposljetku - nestrpljivo će Anđelika - jesu li Irokezi vaši prijatelji ili

neprijatelji? Je li boravak među njima sreća ili nesreća? Izjasnite se već jednom... Činilo se da je u neprilici. Poput Perrota, njemu se nije činila nelogičnom ta veza

između nostalgičnih i rodbinskih osjećaja. On odgovori: - Da, bio sam sretan među Irokezima. Ali ne mogu zaboraviti da su poklali čitavu moju porodicu i Maudreuilovu. Moram da im kožu s glave oderem i ja ću to učiniti.

Znam da smo danas s njima zaključili sporazum. To je cijena za život moga nećaka. Ali ćemo se jednoga dana ipak naći licem u lice, budite sigurni! Ona ga potiho zapita:

- Što ćete učiniti s dječakom? - Povjerit ću ga jezuitima. Oni u Quebecu imaju sjemenište za siročad i mlade

Indijance koje odgajaju za svećenike. Andelika pogleda zaspalog dječaka. Njegov dječački lik, osjenčan prljavštinom, s izrazom tuge na licu, činilo se tako nevin i bespomoćan.

Što će za ovo dijete, odgojeno u šumama, značiti tamni zidovi sjemeništa u Quebecu? Bit će to za njega tamnica. Ona saopći svoje sumnje mladom

Aubigniereu. Zar se moralo toliko platiti za njegovu slobodu i sada ga zatočiti? Zar je trebalo da se preotme poganima samo zato da se spasi njegova duša? To je

zaista plemenita briga. Međutim, da li se vodilo dovoljno računa o sreći i dobru dječakovu. Čim je počela govoriti, Kanađanin je nestao. Ti Kanađani dolaze i

odlaze kao sjenke. U susjednoj sobi druga su djeca legla pod nadzorom Elvire. Gospodin i gospođa Jonas nešto su uređivali u svojoj sobi. Eloi Macollet otišao je da traži duhana.

Neko je vrijeme Anđelika bila sama uz dječaka u predsoblju. Nemirno je spavao, jecao i nešto tražio oko sebe. Andelika ga blago milovaše po prljavoj i zapuštenoj

kosi. Zatim mu namjesti pokrivač koji mu je skliznuo niz nejaka gola ramena. U sobi je

vladala tišina. Čulo se samo pucketanje vatre. Kad se htjela podići, iza nje su stajali veliki poglavica Swanissit i Outtake tako blizu da su rese na njihovim pregačama dodirivale njezino rame.

Ona ih je zaprepašteno promatrala. Kako su samo ušli? Ispred očiju joj je bila ruka poglavice Mohawka koja je čvrsto stiskala buzdovan od poliranog drveta na

čijem je vrhu bio velik oštrac od slonovače. Udarac ovog oružja mogao je raskoliti glavu, osobito u tako širokoj i glatkoj ruci poput ćilibara, sa snažnim mišićima. Andelika se svladavala da ne skoči. Oči Outtakea činile su joj se kao dvije gotovo

nevidljive crne pukotine, a veliki poglavica Seneka nije gledao nju već zaspalog dječaka. Nakon kratkog vremena on se sagnu i položi na krevet mali luk i tobolac

sa strijelama, oružje kojim se francuski dječak naučio služiti pod njegovim okriljem. Odjednom se Swanissit trgnuo i kao da se osvijestio te stao hodati po sobi, a za

njim Octttake i razgledavati drsko sve oko sebe, dirajući svaku stvar i pretvarajući se da ne vidi Anđeliku. Zatim uđoše u susjednu sobu.

Andelika je čula krik gospođe Jonas, koju je ustrašio njihov nagrđeni izgled s perjem na glavi u trenutku kad je podjarivala vatru. Dvojica su se Irokeza glasno nasmijala. Dotad su šutjeli, a sad se razbrbljaše podrugljivo iznoseći svoje utiske.

Gospođa Jonas ponovo kliknu kad su prljavim rukama dohvatili čipkastu tkanicu koju je ona razastrla preko krevete da je izgladi. Loše je uradila, sirota žena, što

je baš ovom prilikom iznijela svoje dragocjenosti. U dječjoj sobi dvojica poglavica izazvaše veliku graju. Elvira se bila skupila u jednom uglu sva dršćući, ali su djeca u njih gledala kao da su pokladne maske.

Razočarani što nisu našli ništa zanimljivo, dva Indijanca upadoše u Anđelikinu sobu. Činilo se da su ovdje zadovoljili svoju radoznalost. Otvoriše kovčege,

izvadiše iz njih odjeću, dohvatiše knjige s polica i stadoše ih prevrtati na sve strane i prelistavati. Andelika je pošla za njima nastojeći da bude mirna. Molila je boga da se tkogod

pojavi i da ih odavde odstrani, netko tko zna njihov jezik. Outtake joj se činio sumnjiv. Ako je Swanissit ovamo došao da posljednji put vidi

svoje posvojče, drugi je sigurno došao da zametne kavgu sa ženom koja ga je ponizila. - Treba li ih izbaciti? - prošapta urar.

- Da se niste osudili. Raskolit će vam glavu.

Mada su tiho govorili, dvojica se Irokeza naglo okrenuše prema njima kao da ih žele uhvatiti na djelu. Zatekoše Anđeliku kako mirno stoji oslonjena na prečagu vrata. Njih je zabavljao ustrašen izgled Europljana.

Oni su svuda oko sebe stvarali nered poput uzbuđene djece. Uto je Swanissit otkrio putnu torbu i skupocjene predmete u njoj. Indijanac je bio

zanesen. Stao je da premeće u rukama češalj i četku, svijeću i pečatni vosak, a zatim je svu pažnju obratio na ručno ogledalo smijući se i kreveljeći. Ali još više nego slika u ogledalu oduševljavao ga okvir od kornjačevine i zlata i držak koji je

pravljen od istog skupocjenog materijala. Outtake kao da nije dijelio njegovo oduševljenje. On mu dobaci strogim glasom

nekoliko riječi. Da li je on govorio poglavici Seneka da bijeli ljudi ne posuđuju ništa, da oni prodaju svoje poklone i da ova žena pripada istoj zelenaškoj rasi?... Swanissit se odmah uozbiljio i ozlovoljio. Onako visok i rnršav sav se skrutio u

svojoj pregači i vratio ogledalo na svoje mjesto. Pognute glave promatrao je Anđeliku pogledom ranjenog orla. Na njegovu izboranom licu javio se bolan izraz

kakav je bio maločas kad je promatrao malog Kanađanina. Nakon kratkog razmišljanja on se prenu. Izraz likovanja obasja mu lice. On opet dohvati ogledalo i zataknu ga za pojas kao da je njegovo, a zatim izazovno pogleda Anđeliku. Ali to

je bio mangupski izraz, izazovan, i pretvoran. Tada mu se Anđeika približi, pogleda u putnu torbu i pronađe vezicu od crvene

svile. Dohvativši ogledalo iza pasa Swanissitova, ona mu ga stavi na grudi, ispod ogrlice od medvjeđih zuba, pošto je vezala držak crvenom vezicom i tako dodala

ovaj novi i raskošni nakit barbarskom ukrasu. Poglavice su pratile njezine pokrete radoznalim pogledom. - Ti koji govoriš i razumiješ francuski jezik - reče ona Outtakeu - hoćeš li prenijeti

velikome Seneki moje riječi. Ja, Tekonderogina žena, u ime njegovo, poklanjam poglavici ovo ogledalo koje mu se sviđa.

Outtake, ne govoreći ništa, prevede njezine riječi. Promatrajući ogledalo, koje se sjalo na njegovim grudima, Swanissit naglo reče: - Da li bijela žena namjerava prevariti velikog poglavicu Seneka? Swanissit zna da

bijeli ljudi tako krasne predmete upotrebljavaju onda kada služe svome bogu. Već je jednom Crna Mantija odbila da mi pokloni ogledalo u kome se on ogleda svaki

dan i koji svaki put poljubi, mada je Swanissit za nj nudio stotinu dabrovih koža. Što oni time misle? pitala se Anđelika. Sigurno je koji jezuita odbio da im pokloni kakvu pliticu ili nešto drugo što se odnosi na službu božju. Kako da im objasni da

to nije isto... Baš joj stalo do toga!... - Zašto se veliki poglavica Seneka boji da će biti prevaren? - zapita ona glasno -

Zar ovaj predmet nije dostojan da resi grudi velikog i uvaženog poglavice Pet plemena. Njoj se odmah učinilo da Swanissit shvaća smisao njezinih riječi jer se gotovo

djetinjska radost zakrijesila u očima sijedog Indijanca. Sav je zračio radošću i ponosom. On se trudio da zadrži ljudsko dostojanstvo. Izrekao je nekoliko riječi

koje su dobile u tumačenju Outtakeovu prezriv ton. - Bijeli ljudi ne znaju praviti poklone. To je podli soj trgovaca. Što želi postići bijela žena tim poklonom?

- Bijela je žena već naplaćena time što joj je ukazana čast da u svome stanu primi velikoga Swanissita, poglavicu Pet plemena.

- Da li je francusku ženu uplašio posjet krvoločnih Irokeza - zapita Swanissit preko svoga tumača Outtakea. - Da, uplašila sam se. Iznenadio me dolazak čuvenih irokeških ratnika. Ja sam

slaba žena... koja je nesposobna da rukuje oružjem u svoju obranu. Dok je to govorila, gledala je ravno u Outtakea. Mislila je da će on jedini osjetiti

smisao njezinih riječi, ali je Swanissit sigurno namirisao nešto o nezgodi svoga zamjenika koga je umalo zaklala bijela žena, ili je to pogodio. On se bučno nasmija, što je bilo uvredljivo za poglavicu Mohawka, pljeskajući se rukama po

bedrima i dobacujući mu podrugljive poglede. Anđelika je smatrala da je prevršila

mjeru ponizivši Outtakea. Odlučila je da ublaži njegovo raspoloženje i da objasni svoje riječi. - Sanjala sam čudan san - reče ona. - Našla sam se na izvoru, gore na brežuljku,

pri zapadu sunca, gdje me je neprijatelj vrebao i zaskočio. Kad sam se ujutro probudila, ja sam dohvatila nož i ponijela ga sobom kad sam otišla na brežuljak,

jer nas snovi često opominju... Kad je spomenula san, obojica se uozbiljiše. Nestalo je mržnje, svake ironije, nepovjerenja.

- Nastavi - reče Outtake promuklim glasom. - Nastavi, bijela ženo, i pričaj nam o svom snoviđenju.

Oni joj sasvim priđoše i nagnuše se prema njoj poput djece koja žele čuti nastavak uzbudljive i jezovite priče. Uto se vrata naprosto prolomiše. Naoružani vojnici i divljačari pojaviše se na

vratima. Na čelu su im bili Nicolas Perrot, Pont-Briand, Maupertuis i Troprsti. Oni pogledaše na pod i Anđelika je imala utisak da traže njezin leš i raskoljenu glavu.

Kad je ugledaše živu i u najboljem raspoloženju među dvojicom strašnih Irokeza, ostadoše zgranuti. - Gospođo! - promuca Pont-Briand - jeste li? Niste li?...

- Ne, živa sam. - reče Anđelika - Što želite? - Rekoše nam da su u vaš stan upali Swanissit i Outtake.

- Da, tu su, došli su da vide što je s njihovim miljenčetom i donijeli su mu oružje. Pokazuju da su brižni, te su mi vrlo simpatični.

Nicolas Perrot je uzdrhtao gledajući je mirnu između ta dva mrka i grozna ratnika koji su stajali pokraj nje. - Otkad sam vas sreo u La Rochelleu - uzviknu on - vi me stalno začuđujete. Pa

dobro! Budući da se ništa nije dogodilo, mi ćemo im oprostiti smioni upad. On se obrati dvojici poglavica na njihovu jeziku. Anđelika je nejasno shvatila po

njihovim pokretima da ih on poziva na gozbu s bijelim ljudima. Ali oni zanijekaše glavom. - Kažu da će prisustvovati gozbi kad ih pozove Tekonderoga i kad odu svi Francuzi

iz Quebeca - prenese njihove riječi Perrot. - Oni vas pozdravljaju i kažu da će se opet vratiti.

Poglavice se dostojanstveno udaljiše uz pratnju sve do izlaska iz utvrđenog logora. Vrata se za njima zatvoriše.

25.

"ONI ĆE OTIĆI"

- Hoće li već jednom otići? Hoće li otići svi? Kad ćemo biti sami, u miru i tišini?

Tako je uzdisala Anđelika želeći da bar jedan trenutak bude sama s mužem, daleko od stranih pogleda. Tada bi ona mogla da odmori glavu na njegovu ramenu, da ga čvrsto stisne, da iz njega crpe snagu koja bi okrijepila njenu, jer je

osjećala da je on miran i bezbrižan. Njega nikada nije u životu mučila briga, čak ni u trenucima mučenja ili onda kad mu je smrt bila pred očima. Kad bi se našao

pred opasnošću ili iskušenjem, on je skupljao sve svoje snage za borbu i otpor. Prije svega, nikada nije prikrivao opasnosti, teške situacije i čuvao se toga koliko god je mogao, ali sve što se odnosilo na budućnost, što je pripadalo carstvu

mašte, sve to nije na njega utjecalo. Samo stvarna, prisutna, opipljiva činjenica za njega je nešto značila. U ovim danima ratnih sukoba, Anđelika je otkrivala

tajne jedne muževne duše koju je ženska osjetljivost jedva mogla zamisliti. To otkriće činilo je da je muža osjećala gotovo kao stranca, ali stranca koji ulijeva spokojnost. On je zaista bio nevjerojatno spokojan usred oluje, a ona je osjećala

da će joj živci sasvim popustiti, ako još jedan ili dva dana bude trajala ta vreva, ta

teška napetost, to naglo mijenjanje osjećaja nade i propasti, koji su nadolazili kao udarci ćudljivog vjetra. Otkad je dovela poglavicu Outtakea s brda, stvari su se sasvim promijenile. Bilo je nečeg drukčijeg u ponašanju drugih.

Ona se sada osjećala vezana uz druge, uz njihov opstanak i njihove tragedije o kojima prije nije ništa znala.

Bila je svjesna da pomalo postaje dio Novoga svijeta, da prihvaća njegove borbe i njegove strasti. - Oni će otići - govorio je Joffrey de Peyrac, tako uvjerljivo kao da je to gotova

činjenica. - Svi će otići, a mi ćemo ostati sami u Katarunku. Malo pomalo sve se veći broj čamaca otiskivao od obale.

Došao je i dan kada se grof Lomenie-Chambord otisnuo posljednjim čamcem francuske ekspedicijske flotilje. Događaji se nisu razvijali onako kako je on predviđao kada je krenuo prema

Katarunku da ga napadne, ali malteški vitez nije žalio za tim. On je mislio na ovaj bračni par koji se smjestio na obali rijeke smatrajući ga kao

simbol nečega što on ne bi mogao proživjeti, ali što je uvijek želio susresti. U daljini su konji pasli na pašnjacima. Zrikanje popaca ispunjalo je zrak. - Ostavljam vas same - reče grof de Lomenie-Chambord.

- Zahvaljujem. - Što će biti ako ne uspijete uvjeriti Irokeze u vaše plemenite namjere te ih

spopadne napast da vas udese i opljačkaju prije nego se vrate kući? - Neka nam Alah pomogne!

Grof de Lomenie se nasmija jer je i on bio stari znanac Mediterana. - Alah je velik - odgovori on. Na zavoju rijeke dugo je mahao svojim šeširom.

26.

OLUPINA NA DNU OCEANA

Sada će otpočeti njihov osamljen život, a s njime i doživljaji.

Ostali su sami. Nisu više pripadali nijednom narodu, ni predstavljali nijednog kralja. Kad dođu Irokezi i zatraže savezništvo Joffreya de Peyraca, oni će se ponašati prema njemu kao da je vladar koji govori u svoje ime.

Oni su se opet našli u svome boravištu i protiv očekivanja. Uvečer radosno proslaviše "u obitelji" svoju pobjedu i svoju sačuvanu nezavisnost.

S čašama vina u ruci nazdravljali su svome starješini, Joffrey de Peyracu, i njegovoj vještini koja ih je i opet izvukla iz škripca. Te je noći Anđelika osjetila nov zanos grleći onoga koji je sve njih podržavao i nije

ih iznevjerio, upijajući njegove strasne poljupce, kao da je time htio, pošto je minula opasnost, osvetiti se sudbini.

Za doček irokeškog izaslanstva Joffrey de Peyrac je obukao prsluk od crvenog baršuna, protkan srebrnim cvjetovima i perlama od crnog jantara.

Na čizmama od crne kože imao je srebrne mamuze. Držeći ruku na srebrnom balčaku svoga mača, on je očekivao izaslanike ispred

logora. Šest njegovih španjolskih gardista stajalo je kao ukopano s halebardama, u svijetlim oklopima i kacigama, s njegove lijeve strane, a s desne šest njegovih mornara u stavu "mirno", obučenih u neku vrstu šarene uniforme: kabanica žuto-

crvena, hlače crvene, čizme od riđe kože, uniforma koju je sašio neki krojač iz Seville za kućnu livreju.

U rijetkim je prilikama naređivao svojima da obuku paradnu uniformu. Novi svijet, osim pod Španjolskim gospodstvom, rijetko je prihvaćao raskoš Staroga svijeta. U sjeverne zemlje dolazili sa ljudi gotovo goli i bosi i nužda ih je

dugo prisiljavala da žive u velikom odricanju.

Takav je bio život onih koji su izbjegli vjerskim progonima, poput engleskih puritanaca ili francuskih hugenota, tako da su Jonasovi imali isti onaj skromni zavežljaj sa svim njihovim imetkom što su ga ponijeli još iz La Rochellea.

Joffrey de Peyrac je došao s brodovima pošto se obogatio pronalaskom blaga na Karibima. On je, dakle, mogao svoje ljude raskošnije obući, čak je i među robom,

koju je u ograničenoj količini donio sa "Gouldsboroa", zadržao vonjičke uniforme smatrajući da je to korisno. Kad su Irokezi krenuli prema logoru, čudili su se tom blistavilu, sjaju dočeka koji

je upotpunjavao jesenski izgled prirode. Ogromno javorovo stablo s rujnom krošnjom, koje je visoko izraslo pored ulaza u logor, kao da je bilo postavljeno za

doček isto onako kao i stabla duž brežuljka izrasla poput slavoluka. Oštar i jak vjetar povijao je sivkastu travu koja je bila nalik na oporu slamu što se spuštala i dizala pod njegovim fijucima.

Swanissit je držao preko ruku pušku sa kundakom od sedefa. Bila su petorica: Swanissit, Outtake, Annisera, Ganatuha, i Onasategan, goli i vitki

sa svojim jednostavnim kožnatim pregačama koje je vjetar zanosio. Onasategan je bio poglavica Ounontaga, Ganatuha jedan od najhrabrijih vođa Onejuta, Annisera je mogao govriti u ime Kajuga, jer je bio rođeni brat njihova

poglavice, premda iz rase Seneka. To su bili najugledniji među predstavnicima Pet plemena iz Doline kukuruza, a

došli su da sklope savez s Gromovnikom i na sebe preuzeli teret ovog rizika iz ljubavi prema svojim narodima. U osjećajima, što su im ispunjali srca, javljalo se

nepovjerenje koje su nastojali prikriti oholim držanjem. Gledajući ih odozgo kako prilaze, Anđelika se pitala kakvi osjećaji ispunjuju ta divlja srca. Činilo joj se da osjeća njihovo nepovjerenje, nemir i bol. Swanissit im

je bio rekao: "Pet plemena nije više ono što je nekad bilo. Treba sada nastojati da se

sporazumijemo s bijelim ljudima." Sudbina Irokeza zpravo se "ispreplela" na vrlo suptilan način sa životom Anđelike. Da li je to bilo zato što je život Outtakea ovisio o njoj u trenutku kad ga je nožem

napala, ili zato što se ona priča o kornjači uplela između njih i nje?... Ujutro je ona s Honorinom odabrala najljepše staklene perle među onim

"drangulijama" koje su bile namijenjene trgovanju. - To je za starog Swanissita ako nas opet posjeti. On je vrlo ugledan čovjek. - Da, i ja ga volim - izjavi Honorina. - On je bio vrlo pažljiv prema dječaku. Zašto

je dječak otišao s Francuzima? On bi nas naučio da gađamo lukom. Anđelika bi rado bila zadržala kanadskog dječaka, ali nitko nije to spomenuo.

Na pola puta od brežuljka Irokezi nađoše poklone koje im je namijenio Joffrey de Peyrac, a s poklonima i skupocjeni vampum koji je on izvadio iz svojih kovčega. Kada Swanissit i njegovi odgonetnuše poruku koju je označavala vrpca s

nanizanim perlama od bijelog i tamnoplavog porculana, pokazaše svoje zadovoljstvo. Pogledaše se mašući glavom i govoreći: to je dobro! To vrijedi!...

Swanissit je sigurno rekao svojima da je ta ogrlica nekada pripadala Mohikancima i bila njihovo skupocjeno blago. To što grof de Peyrac posjeduje ovakvu skupocjenost dokazuje vrijednost njegovih veza i važnost koju mu pridaju čuvena

plemena Juga. Srce im je snažno udaralo kad vidješe da im to poklanja. Obuze ih grozničava strepnja na samu pomisao da će to njima pripasti. Swanissit je u mašti

zamišljao sebe kako prolazi kroz naselja Dugih kuća i kako na rukama nosi skupocjeni vampum. Drhtao je od pomisli kako će se narod uzbuditi kad to vidi, kao što drhti koža na bubnju pod udarcima veseloga muzičara.

Odložiše oružje: lukove i tobolce, muškete sa sedefastim kundakom i lulu od crvene gline. Bila je samo jedna, priprosta i neugledna, već odavno

neupotrebljavana, jer nije bilo duhana da se njime napuni. Odložiše lulu i uzdahnuše jer ugledaše među poklonima bijelih ljudi, na uštavljenim kožama, smeđe pletenice duhana, lijepo poredane, naboljeg duhana

iz Virginije, kojega je fini miris dražio nosnice.

Kako će biti ugodno pušiti sjedeći oko vatre nakon svečanih uzajamnih obaveza. Ipak se nije smjelo popustiti iskušenju i zanemariti obredne i složene tajne pregovaranja, koja su tako važna jer se radilo o budućnosti Irokeškog saveza.

Anđelika je zamolila muža da ne prisustvuje ovoga puta obredu. Unatoč ulozi koju je imala, pomalo i protiv svoje volje, u pripremanju ovog sastanka, ona je

smatrala da njezina prisutnost nije potrebna. Navela je razlog koji joj je jednom Nicolas Perrot objasnio: u irokeškoj zajednici žene, a osobito majke, imaju pravo riječi, ali u Vijeću muškaraca njih zastupaju, uglavnom, mladići koje one izaberu.

Osim toga, nju od jutros jako boli glava, pa nema snage da podnosi kričavo brbljanje Indijanaca koje traje satima, ni njihov odvratan miris, njihovo

podrigivanje i šmrcanje, te useknjivanje rukom ili kosom. Joffrey de Peyrac se složio s njome da ne prisustvuje pregovorima ako poglavice izričito ne zahtijevaju njezinu prisutnost. Zapravo, ona se bojala da ne susretne Outtakea, poglavicu

Mohawka. Radije bi pozdravila Swanissita, pa mu je po Nicolasu Perrotu poslala, da ispriča svoju odsutnost, ogrlicu od venecijanskih perla koju je za njega

odabrala. Kad je vidjela da su izmijenjeni pozdravi i da su otpočeli pregovori, ona se povukla, jer joj je bilo pomalo hladno, u malu nastambu gdje je provela cijelo

poslijepodne u društvu s prijateljima i djecom. Povremeno bi netko dolazio da je obavijesti o toku pregovora.

Iz savjesnosti i samoljublja, iako je osjećao glad, a zamamni ga mirisi koji su

dopirali iz utvrđenog logora mučili željom da završi dugi govor, stari je Swanissit svejedno produžio razgovore koji su prelazili svaku ljudsku strpljivost. Ali je strpljivost, grofa de Peyraca bila bezgranična.

Swanissit je dugo isticao da su došla svega petorica zato što je postavio Tahouguetea na čelo svojih suplemenika, onih koji su još bili u šumi i onih koji su

počeli prelaziti rijeku na zavoju. Njih je mnogo, vrlo mnogo, možda i tisuću, mnogo više nego što su mislili Francuzi koji su otišli. Ako on, Swanissit, utvrdi da ga Gromovnik pokušava zavarati, da su njegova

obećanja lažna, da on samo želi da Irokeze oslabi nastojeći da zakopaju ratnu sjekiru kako bi pomogao Francuzima da što više prevare Pet plemena, neka se

pripazi i neka odmah ostavi svoje oružje, jer će Irokezi, prije nego se vrate u svoj kraj, s veseljem ispeći nekoliko bijelaca drznika i varalica. Ima među njima lijepih skalpova: tvoj i tvojih sinova, Tekonderoga. Također i skalp tvoje žene. Neću ga

ja skinuti, reče stari poglavica, kao da je to gotov čin, jer ja, to treba da znaš, i to naglašavam, nikada nisam za svoga života ubio ni skalpirao koju ženu. Ja ću

radije umrijeti nego oduzeti život ženi ili djetetu, kako je to u tradiciji naših naroda. To ne bih mogao reći i za ovo novo pokoljenje ratnika, izjavi on, prezirno

pogledavši trojicu drugih poglavica koji su bili zreli ljudi, jer su ti ratnici naučili od bijelih da ne poštuju onoga koji daje život, koji osigurava budućnost, i ti su okitili

ulaze svojih šatora skalpovima žena. Sramota! Uskoro će moji suplemenici postati isto takve kukavice, bez ikakve plemenitosti, kakvi ste i vi bijeli ljudi. Ali ja ih ipak moram braniti i osigurati im budućnost.

Peyrac je dostojanstveno i mirno prešao preko ovih riječi i prijetnja. On je znao ublažiti nepovjerenje Swanissitovo koje se očitovalo u ovom njegovom ranijem

lošem raspoloženju. Razgovor se otegnuo i oni bi još stajali na istom mjestu sve do sumraka da se vrijeme nije naglo natmurilo. Vjetar je popustio, ali se spustila gusta magla koja se naglo podigla s rijeke i jezera i pritisla poput oceana jelovu

šumu i vrhove brda. Trebalo je, dakle, pokupiti poklone, vampume, kalumete, i poći u utvrđeni logor

gdje su ljudi stvorili toplo i svijetlo utočište koje razgaljuje tugu i tjera mrak podzemnoga carstva. Zapališe veliku vatru na ognjištu u prostranom predvorju. Pripremiše gozbu, časteći se masnom hranom, mirisnim kukuruzom i kiselim

bobicama. Uživalo se u pušenju, u plavim kolutima dima, u prozirnom alkoholu.

Ovakvu su gozbu mogli izdržati samo oni koji su navikli na barbarske gozbe i gusarske orgije, gdje se jelo i pilo do iznemoglosti. Florimond i Cantor otiđoše u stan da jedu zajedno s djecom, ženama i trijeznim

ljudima, ili s onima koji su imali osjetljiv želudac. Anđelika se smijala njihovu smetenom izrazu. Mladi Bretonac Yann također se

pridružio njima govoreći iskreno da on ne voli piti, ni jesti do iznemoglosti kuhano medvjeđe meso, i da mu se povraća kad vidi kako se Indijanci opijaju do besvijesti. Prišao im je i Maltežanin Enrico Enzi koji je imao osjetljiv želudac. Toga

se stidio, ali kako je bio na glasu kao vješt rukovatelj nožem, nitko mu nije zamjerao kad bi onako žut odbijao čašu vina ili žestoka pića.

U društvu gospođa večer je protekla veselo. Pjevalo se, sviralo u gitaru i svirale. Jeli su uštipke, šećerne bombone sa slatkim koprom, koje su djeca osobito voljela i grickala sjedeći oko ognjišta.

Gazda Jonas pričao je priču o vukodlaku iz pokrajine Saintonge. Odavno je nije pričao pa se povremeno nit pričanja gubila. Nije to bilo s razloga što ga je

pamćenje izdavalo. Sjećao se on vrlo dobro, ali tu priču nije pričao otkad su mu jednoga dana jezuiti u La Rochelleu, ugrabili dva sina koja više nikad nije vidio. On je ipak hrabro izdržao do kraja, a pažnja koju su mu ukazali bila je nagrada za

njegov trud. Florimond i Cantor, zajedno s ostalima, molili su da još nešto priča. Najzad svi odoše spavati. Anđelika je savjetovala svoje sinove da ovdje ostanu jer

u prostorijama druge kuće gdje su stanovali neće moći spavati zbog buke koju prave učesnici gozbe. Oni se umotaše u pokrivače i legoše pored ognjišta.

Magla je polako uspavljivala. Meko je obavila svu prirodu, a nejasni i zbrkani šumovi prodirali su kroz njenu gustu zavjesu, natopljenu zlokobnom tišinom. Na sva četiri stražarska mjesta na nasipima straže su uzalud napinjale pogled i

sluh ne bi li razabrati razne šumove: šljapkanje, bućkanje, koja su im nejasno dopirala s rijeke kroz maglu, nekakve uzdahe, prigušene odjeke koji su se širili

kroz maglenu zavjesu: od žaba pored rijeke, od kozodoja i sova u šumi. Odsutnost Indijanaca Metallaka i Narantsonaka koji su napustili svoj logor, činila je noć još tajanstvenijom. Za druge koje noći vidjele bi se čak i kroz maglu vatre,

osjetio bi se miris dima koji bi prodirao iz okruglih indijanskih vigvama, čuo bi se plač nejake djece. Ali te večeri sve je bilo tiho.

Logor Katarunk utonuo je u duboku noć poput olupine u dubokom oceanu.

27.

SWANISSIT, STARI SENEKA

U Katarunku magla napolju, magla u nastambama. Napolju hladna, u

nastambama topla. U noći, siva magla, sva protkana tek primjetnim kristalima inja, a u nastambama

plavi gusti kolutovi od duhanskog dima. Napolju, magla beskrajnih prostora, s grobnim mirisom, memljivim i hladnim, pritisla tamnu zemlju kao opasna životinja koja hoće da prodre u skrovište

ljudsko, a u prostorijama mirisava magla, s gustim i skladnim kolutovima dima koji se izvija iz dugih lula, što ih sa zadovoljstvom puše bezbrižni i siti gosti.

Swanissit je zadovoljan. Stari se Seneka najeo do sitosti. Malo je pio, jer se boji mahnite i jake rakije koju nikad nije zavolio. Isto tako nije htio piti ni piva ni vina. Ali je uživao u vodi iz dubokog zdenca, s okusom zemlje, kojom je zalivao obilne

obroke masnih jela i kaše od kukuruza. Pretjerano uživanje u jelu i pušenju, nakon dugog posta i ratnih napora, na njega je djelovao isto kao i teško piće, te je

i on bio pijan kao i ostali. On sanjari o vampumu koji će nositi na rukama i pokazati ga Vijeću majki i staraca. On sanjari o primljenim poklonima, o preuzetim obavezama; o Velikim lovištima koji očekuju vrlog ratnika poslije smrti.

Ima večernjih gozbi koje srce ispunjuju zadovoljstvom. Iako je on još na ovom

svijetu, njemu se čini da je radost nagrađenih duša ista kao i radost što je osjeća ove večeri. Ništa ne manjka. Čak mu se pred očima iznenada stvorio - kakvog li iznenađenja! - barun de Maudreuil, drugo njegovo, davno posvojče, koji se

grohotom smijao mašući svojim kratkim mačem…

28.

SUDBONOSNA NOĆ U KATARUNKU

OZLIJEĐENI GROF PEYRAC

Još je bila duboka noć kad zarzaše konji. Netko je napolju zavikao:

- Medvjedi!... Joffrey de Peyrac se podiže i pohita prema vratima. Unatoč njegovoj urođenoj

izdržljivosti, nije bio siguran u se dok je nesigurno prelazio preko tjelesa pijanih gostiju. Koliko god se čovjek pridržavao svih pravila gostoprimstva, nema težeg slučaja nego onda kada se slavi važan ugovor s poglavicama Indijanaca, a

posebno Irokeza. Njihova izdržljivost u razgovoru, jelu i piću takve je prirode da u tome rijetko zakažu.

Na sreću, strpljivost Joffreya de Peyraca bila je iskušana. On je mogao barem reći da je za jednu noć mnogo uznapredovao u znanju irokeškog jezika. Hladni ga zrak ošinu. Čudio se što ne čuje vlastite korake dok je prolazio preko

dvorišta prema vratima utvrđenog logora. Nigdje svjetla. Čuo se još nekakav povik, čudan i promukao. Prepoznao je glas Španjolca Pedra Majorise, jednoga od

svojih stražara. U tom trenutku snažan ga udarac tresnu po ramenu i on zatetura. Taj ga je udarac zapravo morao pogoditi u glavu, ali mu je on nagonski izmaknuo. Osjetio

je odakle dolazi pa je odskočio u stranu. Drugi su udarci nasumce padali po njemu jer je bila gusta magla. On je pipajući hvatao ljepljiva tijela, stezao ih samrtnim

stiskom, vještinom koje je tajnu naučio u nekim istočnim lukama, i čuo kako kosti pucaju. Ali njegovi napadači kao da su imali neuništiv život jer su neprestano napadali kao stoglava aždaja. Udarac sjekirom, koji bi ga sigurno pogodio u čelo

da mu nije izmakao, okrznu ga iznad sljepoočnice po kosi. Krv briznu i on osjeti slani okus na usnama.

Jednim skokom otrgnu se od zmijskog spleta koji ga je sputao i smrt mu pripremao te jurnu kroz čudnu i zagonetnu tišinu. Oči su mu se bile privikle na

mrak, ali je bio svjestan da u mraku ne može vidjeti tako dobro kao Indijanci. Ipak razabra neku sjenu koja mu je prilazila i postajala sve veća u gustoj magli. Ovoga puta on udari prvi teškim srebrnim drškom svoga pištolja ravno u lice.

Sjena pade i nestade, ali u noćnoj tami pristizale su druge, brojne sjene koje su ga okružile pokušavajući da ga zgrabe.

Rana mu je oslabila snagu. Peyrac potrča prema rijeci da im umakne. Jurnu prema vodi. Čim osjeti strmi nagib obale, on se baci u vodu. Tamno i ledeno sklonište učini mu se tako prisno da se sasvim prepustio vodi

jedva dišući, ne misleći ništa, i njemu se za neko vrijeme činilo da proživljuje svoj bijeg u vodama Seine prije petnaest godina kada je skliznuo sa čamca gdje su ga

kraljevi mušketiri bili utovarili napola mrtvog. Nešto ga zaustavi. On se zakvači za nekakvo granje, dohvati se nekakvih žila. Crveno i hladno svjetlo udaralo mu u oči. Učinilo mu se da je netko ispalio prema

njemu raketu. Ali se odmah prisjetio da je to rumenilo zore i sjaj sunca na ishodu. Svjetlucava

bjelina zamijenila je crni zastor noći i njemu je bilo jasno, mada je mislio da nije izgubio svijest, da je neko vrijeme bio bez svijesti pošto se popeo na obalu. Odmah je pomislio: Ona!... Anđelika... Tamo, u logoru... Što se dogodilo?... Ona

je u opasnosti... Djeca!...

To ga odmah rasvijesti, bijes ga obuze, mada je izgubio dosta krvi, i razbudi u njemu strašnu snagu. On se sav napregnu, vrebajući opasnost, spopade ga neka vrsta opuštenosti koja

mu se javljala u trenutku borbe i činila ga slijepim i gluhim za sve što nije bila borba i opasnost s kojom se morao ogledati.

Čak mu se i misao na Anđeliku izbrisala iz svijesti. On je bio samo biće koje se brani svim svojim nagonskim snagama i stečenim sposobnostima i njegovi su neprijatelji dobro znali kako je čovjek u ovakvom stanju nepobjediv, čak i onda

kad je sam. Polako se uspravi i pogleda oko sebe. Nalazio se pod vrbom čije se granje

spuštalo prema vodi, zlatno granje pokriveno snijegom, koje se blistalo poput skupocjenog pokrova. Snijeg je prekrio čitavu krajinu blistavom bjelinom, zastro je tišinom. Nigdje šuma ni jeke koraka. Snijeg je nečujno pao usred noći

pomiješan s maglom. Dovoljne su bile prve zrake sunca pa da se u ovim krajevima nevjerojatne hladnoće zbriše jednim dahom gusta zavjesa magle i da

čitava krajina sine blještavom jasnoćom. Grof de Peyrac je opazio da je daleko od nastambe. On je zamijetio tamni opkop oko nje, na izbrežini obale, i guste perjanice dima koji se lijeno izvijao iz dva

dimnjaka, tako bijele kao snijeg pod jutarnjim nebom. On oprezno koraknu ne skrivajući se. Držao je pištolj u ruci spreman da opali.

Oštrim pogledom pretraživao je okolinu. Nigdje ljudskog lika. Malo poviše on otkri svježi trag koraka koji su išli uz strmu obalu. Što se više približavao nastambi,

tragovi se umnožiše prema desnoj i lijevoj strani. Logor je bio opkoljen prije napadaja. Napadaj? Nisu napali, već prodrli u logor bez teškoće. On je u dvorištu dobio

udarac. Kako je krenuo stazom koja se nazirala pod tankim pokrovom snijega, a vodila je od obale prema glavnom ulazu u logor, on ugleda ispruženo ljudsko

tijelo. Oprezno se približi i okrenu ga. Indijanac je imao raskoljeno čelo iz koga je curila krv i mozak.

To je blo čovjek koga je udario noću drškom pištolja. On ga je pomnjivo razgledao. Mada je stajao na otvorenom prostoru i mogao poslužiti za nišan

svakom neprijatelju, bio je svjestan da ga nitko neće napasti. Indijanac je pripadao onima koji dolaze noću, a povlače se u zoru. To su bili oni koji se ne boje smrti u mraku jer njihove duše nisu izložene

prokletstvu predaka, jedini koji se usuđuju... Oni pripadaju samo jednom soju, i sagnuvši se prema mrtvacu, Joffrey de Peyrac

se uvjerio. Nekakav je predmet blistao na Indijančevu vratu. Grof ga otrgnu jednim zamahom s vrata, pogleda ga i strpa u svoj prsluk. Zatim se polako zaputi prema Katarunku.

29.

ANĐELIKIN OGRTAČ SPAŠAVA JEDAN ŽIVOT

Anđelika nije mogla dugo zaspati. Osjećala je bolove u sljepoočnicama i u očima. Nekoliko abenakiških pjevača pozvao je Nicolas Perrot na noćnu gozbu da

muzikom zabavljaju irokeške poglavice. Pjevači su tresli svojim praporcima od kornjačevine, udarili u bubnjeve, svirali u svoje sviraljke sa šest rupa. Na pergamentskim oknima malog prozora igrali su crveni isprekidani odrazi vatre s

ognjišta. Anđelika se stalno bojala da se tamo ne pojave prijeteće sjenke. U dvorištu su

plesali Indijanci sitnim zanosnim koracima, a ona je zamišljala kako se poglavice i bijeli ljudi vesele u prostorijama, kako jedni drugima dodaju drvene zdjele pune heljde, prelivene medvjeđom mašću i sjemenkama od suncokreta, te komade

kuhanog mesa i osobito pehare rakije. Povremeno bi promukli i jednolični povici

nadglasali buku reske i piskave muzike i Anđelika bi sva uzdrhtala neugodno se osjećajući. Ona je osjećala strah jer nije bilo pokraj nje muža.

- Htjela bih da budeš pored mene - sanjarila je ona djetinjski. - Silno čeznem za tobom...

Odjednom se sve to zamutilo i ona je utonula u duboki grobni mrak i tišinu. Kad se probudila, svuda je bila ista tišina. Svjetlost dnevna bila je nalik na žmirkavo svjetlo koje probija kroz svjetiljku od alabastra.

Kraj uzglavlja ugledala je lik Outtakea. Bio je nag i samrtno blijed, nalik na kip od žutog mramora. Nagnute glave gledaše u nju, i ona odjednom spazi rumenu krv

kako mu teče iz ramena, ili iz grudi, nije bila u to sigurna. On promrmlja u jednom dahu: - Ženo, pokloni mi život!

Ona skoči iz kreveta i te bolne prilike Mohawka odjednom nestade. Nikoga nije bilo u sobi.

- Ja ću poludjeti - pomisli ona. - Da se ne počnu meni, kao ovom svijetu ovdje, ukazivati priviđenja? Prijeđe rukom preko lica nekako izgubljeno.

Srce joj je ludo udaralo. Oslušnu. Što znači ova potmula tišina? Znala je da je tome razlog neki događaj.

Nešto se dogodilo! Brzo se obuče. U žurbi dohvati ogrtač od grimizne svilene tkanine, isti onaj koji je

bila uzela kad je odlazila neke večeri na banket. Nije bila svjesna da će ovaj nesvjesni gest spasiti jedan život. U obližnjoj prostoriji njezina su dva sina još uvijek spavala tvrdim mladenačkim

snom. Prislonivši uho na vrata Jonasovih i djece, te čuvši njihovo lagano disanje, ona se umiri. Ali gluha tišina oko nje činila joj se neobičnom.

Ona tiho priđe ulaznim vratima, podiže zasunak i otvori ih. Udari joj u lice blijeda svjetlost koja je jutros prodirala kroz mala neprozirna okna i koja ju je začudila kad se probudila.

U isto vrijeme obavi je hladan dah dok je zbog blještave svjetlosti žmureći gledala, i umalo što nije uzviknula.

Snijeg!... Snijeg je pao u toku noći, rani, neočekivani snijeg, koji je polako padao, obavijajući svojim mekim ogrtačem utvrđeni logor, prigušujući povike, zazivanja,

pucketanja vatre, umrtvljujući svaki život, svaku buku, svaki pokret. Ujutro su pahuljice prekinule svoj potajni ples, ali je iznenađenje ostalo. Drevna

zdanja činila su se još tamnijim, mrklijim pod bijelim pokrivačem. Pramenovi magle još su lebdjeli na rubovima palisade sjenčeći njezine obrise na granici utvarne krajine. Sve je bilo pusto. Unutar ograde, na bijelom sagu, vidjeli

su se svježi tragovi ljudskih stopa u raznim pravcima. Anđelika je primijetila da su vrata predvorja širom otvorena, a malo podalje od

vrata ležalo je nešto tamno, kao ljudsko tijelo. Ona je upravo htjela da pojuri kad se iza nje spusti vrlo gusti i niski spon magle, dolazeći preko krova, u svicima sivoga dima, te zakri sunce, i ona utonu u nijemi i

tamni svijet. Negdje odjeknu neobičan i oštar krik. Anđelika nije ništa vidjela. Morala je tapkati da bi mogla stići do vrata idući duž palisade. Kad se našla pred

vratima, nije znala gdje je ugledala čovječje tijelo. Stade dozivati. Glas joj muklo odjeknu i izgubi se. Isto onako kako je magla naglo nadošla, tako se brzo počela razilaziti pretvarajući

se u tanak veo iz koga su potekle blistave kapljice. S desne strane, iznad njene glave, ukaza se Anđeliki nekakav visoki crvenkasti predmet. To je bio usamljeni

javor koji se dizao pored ulaza u logor. Snijeg nije mogao prekriti njegov raskošni izgled. Bijeli sniježni porub još je više isticao rujni odsjaj javora, a sunčane zrake probijale se kroz grimizno ušće kao kroz crvena okna na crkvenim prozorima.

Magla se polako povukla prema obali rijeke. Odozdo je dolazila neka ljudska prilika preko baršunaste podloge ranoga i svježeg snijega, koji će se rastopiti čim ga sunce ogrije.

Bio je to mladi barun Eliacien de Maudreuil, lijep i blistav kao arhanđel Mihovil. Njegova plava kosa sjala se pod indijanskim ukrasom od perja i resa. U izresku

njegova kaputa od jelenske kože, na golim grudima odsjajivale su tri medalje, kao i na sječivu njegova mača što ga je držao u uzdignutoj ruci. On je dolazio uspravno gazeći po snijegu koji je prigušivao njegove korake. U njegovim se

očima ogledalo rajsko blaženstvo. Kroz maglu, pod rujnim stablom javorovim, ugledao je pojavu svjetlom

ovjenčanu, natprirodne ljepote, lica bijela poput ljiljana i divnih očiju. Čekala ga, gledala kako dolazi, vedra i ozbiljna, ogrnuta crvenim ogrtačem. Sav uzbuđen on kleknu.

- Bogorodice - promrmlja on slabim glasom. - Majko Božja, neka je blagoslovljen ovaj dan! Znao sam da ću te vidjeti u trenutku moje pobjede!

Ispred njega snijeg se osipao crvenim cvjetovima. To je bila krv! Kapala je po snijegu!... U podignutoj ruci držao je nekakav crni predmet i mahao njime, vlažan, obliven crvenim mlazevima krvi.

- Evo demonove kože! Evo plijena koji sam ti obećao! O Bogorodice? Donosim ti Swanissitov skalp.

Jedan se oblak spusti i obavi oboje hladnim dahom skrivajući od Anđellkina pogleda čovjeka koji je klečao.

Ona je čula kako viče izbezumljenim glasom: - Swanissit je mrtav! Slava Bogu na nebesima... Tapkajući ona ustuknu tražeći kakav oslon. Hodala je nesigurno, preko dvorišta,

tražeći prostoriju gdje se sinoć slavilo. Odjednom ugleda, nekoliko koraka ispred sebe, širom otvorena vrata koja su

mračno zjapila. Prepuštena vjetru teška su vratila škripala držeći se na baglamama od kože. Strašna zebnja pritisnu joj srce. - Gozbena dvorana!

Ona krenu tamo. Četiri su čovjeka sjedila za stolom. Njenog muža nije bilo među njima. To su bile

irokeške poglavice: Swanissit, Annisera, Onasategan i Ganatuha. Glava im je počivala na stolu, kao da žele odspavati mamurluk. Otužan miris dopirao je iz dvorane u koju je čak i magla prodrla. Vatra je bila ugašena. Anđelika je čula

zlokoban šum od koga se sva naježila. Taj je šum dolazio od laganog kapanja, kao od sluzave vode u dubini mračne pećine.

Ništa nije smetalo što su vrata bila otvorena i što je vatra bila ugašena. Onima koji su tamo sjedili nije bila potrebna toplina. Spavali su, oderane glave, u lokvi krvi. Šum koji je Anđelika čula dolazio je od krvi koja je kapala sa stola na pod.

Obuze je mučnina. Osjećaj užasne, strašne sramote zbog ovog prizora potisnuo je uznemirenost koju je osjećala za sudbinu svoga muža.

Poglavice Irokeške bile su skalpirane za stolom svoga domaćina, pod krovom Joffreya de Peyraca. Neka prilika se pomaknu iza nje. Ona se hitro okrenu i dohvati za držak svoga

oružja. Ugledala je Nicolasa Perrota kako se češe po glavi ispod kape i gleda je praznim pogledom. I on je promatrao prizor mrmljajući psovke koje nije mogao

glasno izreći. - Gospodine Perrot - reče Anđelika gotovo tiho - znate li tko je sve ovo počinio? On odrečno mahnu...

- Gdje je moj muž? - Tražimo ga.

- Što se dogodilo? - Sinoć smo se svi napili - reče Perrot. - Kad sam izišao u dvorište, netko me po glavi tresnuo. Sad se upravo budim.

- Tko vas je tresnuo?

- Ne znam još ništa. Sve mi se čini da je to bio Sagamore Piksarett sa svojim goropadnim ratnicima - Patswikettima. - A Maudreuil! Vidjela sam ga maloprije pred logorom.

Perrot pogleda prema Irokezima i reče neodređeno: - Nedostaje jedan...

On je izbrojio mrtve. - Nedostaje jedan. Čini mi se da je to Outtake. Sigurno je pobjegao. - Kako su mogli ući i iznenaditi vas?

- Netko je od naših otvorio vrata. Stražari su mislili da se vraćaju Francuzi... - Gdje je on? Bože moj, gdje bi mogao biti. Upozorit ću svoje sinove.

Anđelika ponovo krenu preko pustog dvorišta po kome je palo magleno sivilo. Na svakom koraku mogla se sudariti s neprijateljem. Ona prepozna zgradu magazina i tu se zaustavi oslonivšl se na zid i podignuvši

pištolj jer joj se učinilo da čuje neko šuštanje. Opet se začuo neki šum. Nešto teško skliznu duž krova, pokrivena šindrom i

povuče za sobom naslagu snijega. Jedno tijelo muklo pade ispred nje. Bio je to Outtake koji je nepomično ležao na snježnom pokrivaču. Tijelo mu je bilo voštano blijedo.

Kad je vidjela da se ne miče, ona se sagnu prema njemu. Jedva je disao. Iz ruku mu ispade komad krova za koji se bio zakvačio i visio ranjen nekoliko sati.

Irokez otvori oči u kojima je još zračio pogled. Usne mu se stadoše micati. Ona je više pogodila nego što je čula da on govori ono isto što joj je jednom na izvoru

rekao i što joj je u snu ponovio: - Ženo, pokloni mi život! Ona ga uhvati ispod pazuha, podignu i povuče. Bio je težak. Ruke su joj klizile jer

mu je koža bila masna. Potraži u džepu svoje haljine ključ magazina, gurnu laktom vrata, povuče

ranjenika unutra, spusti ga u jedan ugao i baci na njega nekoliko starih vreća da ga sakrije. Zatim izađe i zatvori vrata. Netko je stajao iza nje, iskrsnuvši iz magle, i gledao što radi.

Kad se okrenula, ona je snažno odskočila. Pred njom je stajao Indijanac i ona prepozna u njemu velikog poglavicu s medvjeđom kožom koga je vidjela onog

jutra kako stoji pokraj oltara od pozlaćenog drveta. Bio je gorostas, ali jako mršav. Njegov debeli perčin na glavi bio je nauljen i isprepleten brojanicom od krupnog drvenog zrnja, a pletenice s obje strane lica pričvršćene ukosnicama od

šapa riđe lisice. Oko vrata visio mu je čitav niz medaljica i križeva i padao na njegove tetovirane

grudi. Promatrao je Anđeliku prignute glave sa zlobom u očima. Priđe joj polako. Njegov nijemi smijeh otkri bijele i oštre zube kao u glodavca. Dva su mu sjekutića stršila iz usta i davala izgled zlobne vjeverice.

Nije joj bilo jasno zašto ne osjeća nikakva straha pred njim. - Jesi li ti Sagamore Piksarett? - zapita ona.

Kao i svi Abenakisi koji su se družili s Francuzima, tako je i on sigurno razumijevao nešto francuski, ako ga i nije govorio. On potvrdno kimnu glavom.

Ona stade između njega i vrata magazina odlučivši da ga ne pusti unutra, ali ga nije htjela ubiti. Htjela je samo da ga odvrati, da ga spriječi da dotuče ranjenika,

da se pogodi s njime. Ona skinu svoj crveni ogrtač. - Uzmi ovaj ogrtač... Tebi ga dajem... za tvoje mrtve.

Ovaj je ogrtač zanio Indijance. O njemu su govorili daleko na obalama Kennebeca, maštali o njemu, opsjednuti željom da nađu kakav plašt prikladan da

se njime pokriju kosti njihovih predaka. Mnogo je katoličkih svećenika podnijelo mučeništvo jer nisu htjeli pokloniti misnicu. Poklon je jedino mogao odvratiti pažnju Sagamorea Piksaretta. On se zanosno

zagledao u ogrtač koji mu se činio kao komad zore otrgnut s neba.

Pohlepno ga dohvati, raširi ga, obavi ga oko sebe, pa ga smota kao loptu i pritisnu na srce. Pogleda još jednom zatvorena vrata, pa Anđeliku i naposljetku ogrtač. U tom se trenutku pojavi sunce i obasja svojim zrakama kuće i palisadu. Snijeg se

polako počeo topiti. Nicolas Perrot s druge strane dvorišta primijeti Piksaretta kraj Anđelike i jurnu

prema njima. Abenakis pobježe i, držeći stalno ogrtač u ruci, skoči preko ograde kao ogromna vjeverica te nestade.

Tada je Joffrey de Peyrac stigao u logor. Anđelika potrča prema njemu, baci mu se u naručje, ustrašena što ga vidi ranjena, ali luda od sreće što je živ.

- Bogu hvala! Živi ste - reče grleći ga. - Jeste li ranjeni? - To nije ništa. Što je s djecom? Gdje su dječaci? - Svi su živi. Mislim da među našima nema mrtvih...

Peyrac je uporno gledao prema otvorenim vratima velike nastambe pokraj koje su se počeli skupljati ljudi. Prišao je bliže predosjećajući, kao malo prije Anđelika,

tragediju koja ga je očekivala. S vrata je ugledao voštane prilike s krvavim glavama položenim na stol između tanjura, kao da ih je san svladao ili da su pijani.

Divljom srdžbom planuše njegove crne oči. On stade kleti stisnuvši zube. - Prokletnici! Prokletnici! Neka je proklet onaj koji je to počinio.

On je stiskao šake. Njegovo okrvavljeno lice i vlažna kosa uprljana blatom prestrašila ih je.

- To su sigurno učinili Patswiketti - reče Nicolas Perrot. - Znam... Znam da su došli da nas izdaju pod zaštitom noći. Vidio sam njihovo znamenje...

On izvuče iz svog mokrog kaputa neki predmet koji je strgao s vrata mrtvog Indijanca, i oni ugledaše u njegovoj ruci mali zlatni križ.

- Križ - reče Peyrac gorko. - Zar nema jednog mjesta na ovome svijetu gdje mogu nešto poduzeti a da mi se među noge ne baci križ samo da se spotaknem! - Gospodine, nemojte psovati, preklinjem vas - uzviknu Nicolas Perrot

problijedivši. - Što me se tiče psovka! Važna su samo djela!...

Rekavši to pogleda ih mračno. U drhtavom glasu osjećala se prigušena žestina. Te bogohulne riječi, koje je u naglosti izrekao, nitko od njegove okoline, ni oni koji su mu bili braća, ni njegovi drugovi, nije mogao shvatiti - osim Nje. Jer ona je trpjela

s njime, trpjela je kao on zbog istih razloga. On je strasno privinu k sebi jednom rukom promatrajući uporno njeno krasno blijedo lice i bistre oči.

S njime je ona bila izopćena iz svijeta vjernika i pravednika, zbog ljubavi prema njemu ona je mlada, u dvadesetoj godini, bila obilježena žigom prokletstva, i sada je otkrila, u jednom magnovenju, da je ona drugi dio njegove ličnosti, možda

jedino stvorenje na svijetu slično njemu. - To mora da je djelo Patswiketta - ponovo će Maupertuis, samo da nešto kaže. -

Oni ne mogu vidjeti Irokeza a da mu zube ne zariju u grkljan. Kad su vidjeli da će im ovi izmaći... - Da, to su oni. Treba biti Indijanac i fanatični kršćanin pa noću povesti borbu.

Fanatičan, i fanatiziran. Samo Patswikettt mogu biti takvi. Vjerovati toliko da ne podliježu praznovjerju svoje rase koja tvrdi da će ratnik ubijen noću vječno lutati

u tminama. Biti toliko pod utjecajem Crne Mantije i vjerovati u njegovu tajanstvenu moć kad im tvrdi da im smrt jednog Irokeza ili Engleza osigurava raj. - Govorite li vi o ocu d'Orgevalu? uzviknuše Nicolas Perrot i Maupertuis. - To je

nemoguće, to je svetac!... - To je svetac koji se bori za svoga boga. Već sam ja odavno o njemu stvorio

svoje mišljenje. Papa i kralj su ga poslali u Acadiju i njegov je jedini cilj da natjera Abenakise u sveti rat protiv engleskih heretika i svih onih koji su smatraju neprijateljima katolika i Francuza. On je zatražio pomoć u Quebecu i dao

zaposjesti naš logor. Kad je vidio da ja pregovaram o miru s grofom de

Lomenieom, on se osjećao iznevjeren pa je htio zadati konačan, nepovratan udarac... To nije prvi put da je on iz vlastite pobude poslao Patswikette u borbu. - A sada su njegovom greškom - reče Peyrac promuklim glasom promatrajući

zlatni blistavi križ u svojoj ruci - moje ruke uprljane izdajničkom krvlju... Sjetite se, Perrot, riječi Tahoutaguetea kad je došao ovamo kao izaslanik. On je sumnjao

jer im je Outtake rekao da ne može biti saveza s bijelim ljudima. Irokezi su se nadali da još ima pokoji bijeli čovjek u koga mogu imati povjerenja. Što ću im sada odgovoriti? Moj je dom uprljan nepopravljivim zločinom!

To je rekao drhtavim glasom. Anđeliki, koju je držao zagrljenu jednom rukom, učini se u tom trenutku da su ove posljednje riječi izazvale u njemu iznenadno

nadahnuće u kome se naziralo neko rješenje. On se smirio, zagospodario sobom i tišim glasom ponovio: - Moj je dom uprljan.

Pogled mu je bio smiren i zamišljen. - Outtake je pobjegao - reče Perrot.

- To je još gore! On će se vratiti među svoje ratnike na drugoj strani rijeke i za dva dana, možda i sutra, oni će biti ovdje. Mi ćemo ih morati pobiti sve do jednoga ili ćemo svi izginuti. Gdje su ljudi koji su čuvali stražu ove noći?

Jacques Vignot i dva Španjolca priđoše bliže. Parižanin ispriča da je oko dva sata poslije ponoći, kad im se završavala straža,

čuo neki glas na francuskom jeziku izvan palisade, koji je zahtijevao da otvorimo vrata gospodinu Lomenieu Chambordu, jer je - govorio je taj glas - prisiljen da se

vrati. Kako su sa četama Lomeniea de Chamborda uspostavili srdačne veze, straže su mislile da dobro čine što im otvaraju vrata i puštaju ih unutra. Bila je tamna

moglovita noć da se ni prsta nije vidjelo pred očima. Čim su se vrata otvorila, oni su bili napadnuti i svezani. To nije bio pukovnik de Lomenie, nego barun de

Maudreuil na čelu jednog odreda Patswiketta Abenakisa. Povik "medvjeđi" izvukao je napolje one koji su na kraju večere mogli stajati na nogama i koji su još bili bistri, ali su ih Indijanci, zaštićeni tamom, pobili.

Otkrivena je još jedna neugodna činjenica. U ovoj noćnoj, iznenadnoj i podmukloj gužvi nijedan od bijelih ljudi u službi de Peyraca nije bio ubijen, niti ozbiljno

ranjen. Samo su neki bili od gostiju ubijeni, veći dio nije vidio ništa jer su zaspali snom pravednika ili bili pijani.

Čini se da je bilo naređeno da nitko od bijelih ljudi u logoru ne smije biti ubijen. Maudreuil i Piksarett htjeli su samo skalpove irokeških poglavica.

Patswiketti nisu mislili da će se grof Peyrac ogorčeno braniti i pokazati izvanrednu snagu. Jedan od njih je poginuo. Dok se Peyrac borio u dvorištu i, da izbjegne udarcima svojih napadača, bacio u

rijeku, dotle su u zadimljenoj dvorani don Juan Alvarez, Maupertuis, Macollet, Malaprade, i oni koji još nisu zahrkali, ugledali baruna Maudreuila i Sagamorea

Piksaretta. - Meni je sve odmah bilo jasno - reče stari Macollet - ali što sam mogao? Nisam mogao odlijepiti svoju g... od klupe. Da sam i mogao... Situacija je bila opasna,

zar ne? Maudreuil je mladi gospodin, zdrav i bogat, a ja sam stari bezbožnik, bez prebijene pare. Mladić je imao pravo što je došao po Swanissitov skalp jer je on

poubijao sve njegove.. Kad ga je Swanissit vidio, bilo mu je sve jasno, ali nije mogao ni da se makne jer je bio naljoskan... Annisera i Ganatuha bili su sasvim otupjeli, a Onasategan nije vidio ništa jer je već hrkao. Samo je Outtake skočio.

Borio se bijesno prije nego je pobjegao kroz prozor slomivši rukama prečage... Pogledajte!

Joffrey de Peyrac prođe rukom preko čela. On je osjetio ranu koja mu je bila neugodna. To je prva krv i prva rana koju je zadobio osvajajući Novi svijet. Ta će rana nositi ime Etkon-Honsi, Crna Mantija.

Neće to biti ni posljednja. Naređenje da se poštede Europljani bilo je samo prividno. Oni su svejedno bili osuđeni. Koji bi primitivni narod, koji bi narod uopće mogao podnijeti sramotu ovog izdajničkog ubojstva a da ne traži osvetu. Katarunk

je odsada bio prepušten vječnom progonu Pet plemena. Unatoč naporima Lomeniea i grofa de Peyraca, unatoč razumu, mudrosti, unatoč

svim pretvaranjima i strpljivosti koju su obojica pokazali kao čestiti ljudi hoteći da otklone sablast beskorisnog rata, on se sada ispred njih pojavio lud i glup, neizbježan.

30.

ČAROBNI DVOBOJ

Anđelika šmugnu u magazin, nasloni se na vrata i nepomično prisluškivaše u

polumraku. Je li još živ ranjeni Irokez? Je li mrtav? Hoće li je zaskočiti? Sve je bilo moguće. Ona je čekala. Ništa se nije micalo. Tada se prignula i pipajući u mraku polako se

približavala mjestu gdje je ranjenika dovukla. Stare vreće koje je nabacala na ranjenika stajale su na mjestu.

Kad se ono u razgovoru bilo utvrdilo da je poglavica Mohawka, Outtake živ, ona nije htjela još ništa reći. Prije nego obavijesti svoga muža da imaju taoca, trebalo je utvrditi da li je živ.

Ona podvuče ruku pod vreće i dodirnu tijelo koje je ukočeno ležalo. Outtake se nije pomaknuo, ostao je u istom položaju u kome je bio kad ga je ona našla

potrbuške na zemlji. Anđelika je utvrdila da mu je koža topla i meka. Uzdahnu s olakšanjem i dade se na posao. Donijela je bila komadić svijeće koju je stavila na sanduk i zapalila. Još je donijela

i čuturicu rakije, ljekovite masti, komadiće zavoja što ih je našla u siromašnoj logorskoj apoteci, tikvicu svježe vode iz zdenca. Zatim je uklonila prašnjive

predmete koje je bila nabacala na ranjenika da ga prekrije ako ga tkogod bude tražio. Pri žućkastom svjetlu lojanice otkri blijedo nepomično tijelo. Ona ga okrenu

nauznak i primaknu svijeću. Svojim iskusnim pogledom ona je istraživala, proučavala držanje ruku, nabore oko usta, uglove zatvorenih vjeđa, podrhtavanje nosnica.

Za to joj je bio potreban jedan trenutak. - Ostat će živ - zaključi ona.

Mnogo je ranjenika vidjela u svome životu, u Maroku i u borbama u Poitouu. Odloži svijeću i stade istraživati ranu koja je Irokeza onesvijestila i dovela na prag smrti.

Kad bi položila ruku na bolesnika ili ranjenika, njoj bi se tada učinilo da ljudsko tijelo postaje providno. Dodirom bi otkrivala nevidljive oznake. Ona je tražila

napetom pažnjom jedva ga dodirujući. Njezini su prsti polako klizili po tetoviranoj koži. Njihov je pritisak bio tako lagan da ga ranjenik u nesvijesti nije mogao osjetiti. Ipak je Mohawk otvorio oči. Ugledao je lik bijele žene i njezinu raspuštenu

kosu koja je meko padala pod svjetlom poput mjesečevih zraka. Vidio je njezine oborene oči, ozbiljan izraz usta koji je davao njenom licu zamišljen izgled. Sada je

osjetio živi dodir ruku, a iz njenih dugih prstiju sa sjajnim sedefastim noktima toplo, magnetsko strujanje, koje ga je životom prožimalo. Odjednom se ona zaustavi poput Indijanca kad naiđe na neprijateljski trag, i on

začu kratak uzvik: - Ah!

Ona je nekoliko puta kimnula glavom. Odmaknuvši njegovu pregačicu, uprljanu krvlju, otkrila je ranu na desnom bedru koja se širila sve do slabina. To je bio udarac kopljem prema trbuhu koji je promašio. Bedro je bilo čvrsto privezano

uzicom, što je zaustavilo krvarenje. Čim je umaknuo iz dvorane, Outtake je sam

povezao ranu da ga ne progone po tragu krvi. To je bila sigurna ali opasna terapija jer je okolina rane i sama noga bila tako gadno otečena da bi iz toga mogla nastati smrtna embolija.

Anđelika ponovo dohvati svijeću i pažljivo je prinese rani. Oprezno razveza povez. Nešto krvi poteče. Krv je bila crvena, ali je morala poteći na mahove. To joj nije

bilo jasno. Krv nije potekla. U tijelu je nastalo čudno i neobjašnjivo iscjeljenje. Kakve su to tajanstvene snage, kakvo čudo? Ona podiže pogled prema licu ranjenika i lecnu se primijetivši da je ukočeno gleda. Da, tajanstvene snage!

Možda ih je Outtake, poglavica Mohawka, imao više nego itko drugi? Ona se sjetila onog nadahnuća koje ju je odvelo pred nekoliko dana izvoru gdje ju je

čekala smrt od njegove ruke. Sada je znala da je bila privučena čarolijom. Prozrela je da je sposoban da zaustavi vlastitu krv, da spriječi dolazak smrti prirođenim i stečenim znanjem. Satima je čekao da bijela žena dođe u pomoć,

zadržao je smrt, koja ga je htjela otrgnuti od života, snagom svoje tajne i snažne volje.

Ona ga je sumnjičavo proučavala. Njegov divlji miris svu je prožeo i njoj se opet učinilo, što je osjetila više puta u njegovoj blizini, da to nije ljudsko biće, već neka vrsta životinje, iznikla iz nepoznata svijeta.

Čudila se, promatrajući ga ovako gola i bespomoćna pred njom, što ima ruke, noge s prstima, istaknute bokove, pupak i muško spolovilo kao i drugi ljudi.

Stade mu čistiti krv i ranu čistom vodom, a zatim je obloži ljekovitom masti i čvrsto poveza. Melem će oblažiti otekline, a čvrsta tjelesna građa ranjenika

odoljet će smrtonosnoj rani koja ce uskoro ostati samo u sjećanju. Takvi su, eto, Irokezi. On je bio svjestan da ona zna. Bio je svjestan da je može ubiti, ali da ona ima

sposobnost da osujeti njegove planove. On ju je "dozvao" na izvor, ali je došla s nožem. To znači da je u prijateljskim vezama s Duhom Snova. Neka snaga,

različita od njegove, postojala je u toj čudnoj ženi koja je došla iz dalekih strana, i on je osjetio čudnovatu jezu kad ga je rukama dodirnula. Gledali su se uzajamno i tako izmjenjivali svoje misli - Anđelika i Outtake. Ona se

htjela uvjeriti da je u nesvijesti i da je ne vidi unatoč sumnjivom svjetlucanju njegova pogleda. Optuživala ga da je utjelovljeni duh, opasan, opsjednut,

đavolski, a on je isto to o njoj mislio. I svaki pogled kojim bi se ispitivali, utvrđivali uzajamne moći, snage, postajao bi za svakoga od njih sve divljiji, ali i sve shvatljiviji.

To je bio magičan dvoboj, ali izjednačen u snagama. Što bi čovjek pomislio gledajući ovu bijelu priliku sagnutu pored uzglavlja

umirućeg divljaka? Pomislio bi da je to Europljanka koja brižno liječi nesretnog i ranjenog Indijanca, a zapravo su bila dva bića jednakih snaga, međusobne sličnosti, koja su nesvjesno

upala u nevjerojatnu avanturu. Anđelika je, namrštivši se, zavezala posljednji čvor na zavoju, a zatim bijesno

pogledala ranjenika i ustala. Potražila je među svežnjem trgovačke robe tri pokrivača. Pokušavši da pomakne ranjenikovo tijelo koje je bilo teško kao kamen, ona uspije

da podvuče poda nj jedan pokrivač, dok ga je drugim pokrila, a treći smotala i stavila mu pod glavu. Potom ga je zadovoljno pogledala.

Sada se činio kao pravi ranjenik, kao poslušni bolesnik. Hrabro mu je podvukla ruku pod glavu zahvativši kosu ljepljivu od smole njegove načičkane perjanice, a zatim mu podigla malo glavu i približila ustima tikvicu s vodom. Nepomične crte

njegova lica oživješe. On je pohlepno pio kao dijete. Duboki uzdah izvi se iz njegovih grudi.

Kada je položila njegovu glavu na pripremljeno uzglavlje, oči su mu bile sklopljene, pa je pomislila da je izdahnuo, ali je odmah utvrdila da spava.

31.

OBRANA KATARUNKA

Anđelika je morala čekati zgodan trenutak sve do večeri. Njezin je muž dobar dio

dana proveo izvan logora. Ostali dio vremena raspravljao je s Nicolasom Perrotom i Maupertuisom. Oni su najprije šutjeli, a zatim su sve više prihvaćali i odobravali njegove prijedloge.

Jedna je stvar uznemiravala Anđeliku: činilo joj se da on ne priprema dovoljno žustro obranu logora.

Svaki se čas moglo očekivati napad irokeških četa. Međutim su vrata stajala otvorena, a Peyracovi ljudi prolazili bez žurbe. Bilo je kratkih razgovora, naređenja koja su izvršavana. Kopali su rupe izvan utvrđenja na brežuljku i na

obali rijeke, ali to nije bilo nalik na utvrđivanje... Anđelika je na kraju dvorišta našla Frorimonda kako puni cijevi od tvrdog kartona

prahom od sumpora, klora i bakrenog oksida. - Što to pripremaš? - Petarde.

- Zar je sada vrijeme da praviš petarde? - To mi je otac naredio.

- A zašto? - Ne znam. To je njegova zamisao. Anđelika pogleda oko sebe. Snijeg se za nekoliko sati rastopio ostavljajući na

zemlji i lišću vlažan trag, a sunce sve jače peklo. - Frorimonde, što namjerava tvoj otac? Vrata su otvorena. Irokezi mogu svakog

trenutka navaliti. - Moj je otac poslao izvidnice da nam jave pokrete i približavanje Irokeza. - Što kani učiniti?

- Ne znam. Ne uznemirujte se, majko. Situacija je teška, ja to znam, ali naš otac za sve ima rješenja.

To je za sve njih bila magična formula: "Naš otac, naš starješina ima za sve rješenja"... Kad bi na licu Joffreya de Peyraca pročitali značenje nekog izraza,

njegovi ljudi i njegovi sinovi znali su da ne treba postavljati pitanje, već samo slušati. U redu, ona je ispaštala da bi utvrdila kako ne postoje uvijek za svaku stvar

rješenja, čak ni onda kad on odlučuje. Ona je na vlastitu štetu naučila da je život samo zamka za želju ljudi da žive sretno i da u tu zamku upadaju češće nego što

treba. Ona još nije zaboravila, ni oprostila, onaj jedini put kada je Joffrey potcijenio neprijatelja ili barem njegovu spremnost da udari. Istina je da je onda neprijatelj bio vrlo skriven, vrlo uglađen, vrlo moćan kralj Francuske - Luj

Dieudonne - četrnaesti. Istina je i to da se grof Joffrey Tuluški nije ponašao razborito i nije odmah pobjegao, nego je posljednju noć proveo pokraj nje, svoje

žene, što je omogućilo Luju XIV da munjevito udari. Tako se njihov zajednički život prekinuo. Još i sada bilo je trenutaka kad se morala osloniti samo na vlastite snage, a često

je, na žalost, morala utvrditi kako su njene snage nedovoljne! U svakom događaju ona bi lakše uvidjela njegovu opasnu stranu negoli

mogućnost ili sposobnost koja bi joj pomogla da mu izbjegne. Ona je sumnjala u sudbinu, a Joffrey de Peyrac je bio optimistički raspoložen i tvrdio da u najgoroj situaciji uvijek ima izlaza.

Zbog toga mu je zavidjela, čak je bila pomalo ljubomorna. On je bio hladnokrvan. Ipak je tu hladnokrvnost izgubio po drugi put istoga dana kad ga je našla samoga

i kad mu je priopćila da je poglavica Mohawka Outtake živ, da ga je ona spasila i njegovala, i da on ne može okupiti svoju braću i potaknuti na osvetu jer je njima predan na milost i nemilost, jer je u njihovim rukama.

- Zašto mi to niste rekli ranije - uzviknu on i gotovo lupi šakom o stol. - Vijest je važna, čini mi se, i ona može silno utjecati na moje planove. Čak ih može pojačati, gotovo osigurati njihov uspjeh.

- Kakvi su to planovi? - To se samo mene tiče.

- Jeste li nakanili da branite logor? Treba li se boriti? - Da!... Možda. U krajnjem slučaju! Dobro smo naoružani i mogli bismo pobijediti. Ali propast njihova značila bi i naš poraz na izvorima Kennebeca. Mi bismo ga prije

ili kasnije morali napustiti jer bi nas Irokezi stalno uznemirivali. Moram nešto drugo pokušati.

- Što to? - Ne mogu vam još ništa reći. - Naravno, ja nisam dovoljno pametna da to shvatim - planu Anđelika. -

Zaboravljate da sam i ja vodila rat!... Zar me želite vezati za kuhinjske poslove? Vi mi nikad ništa ne kažete! To je strašno!

- A vi! - uzviknu Peyrac. - Da li ste vi širokogrudni u izjavama o vašim postupcima ili osjećajima? Jeste li mi rekli što ste uradili, kakvim ste se neprilikama izložili kad ste ovamo doveli kao na uzici Outtakea, najstrašnijeg neprijatelja bijelih ljudi? Zar

to nije čudno? Zar tome ne treba objašnjenja? Vi odlazite, dolazite, izlažete opasnosti svoj život, činite nevjerojatne i bezumne stvari!... Zar se to ne tiče

mene, vašega muža? Pa i danas, pošto ste spasili Irokeza, šutite čitavo vrijeme kao da sam stranac kome se ne može prići. A ovi Francuzi koji su vas neke večeri

gledali i koje ste savršeno očarali... Mislite li da ja to volim? Mislite li da je lako biti vaš muž? Oni su se srdito gledali, stojeći jedno prema drugome, mrka pogleda.

Odjednom lm se crte lica ublažiže i oni prasnuše u smijeh. - Ljubljena moja! - reče Peyrac privlačeći je k sebi - oprosti mojoj naglosti. Ja vas

silno ljubim, i zbog toga sve ovo. Bojim se da vas izgubim i da zbog vaše neopreznosti ne stradate. Ako sam ja za vas zagonetan, i viste za me. Iz dana u dan osjećam da ne mogu bez vas. Tako je bilo i jutros! Ja bih svisnuo od očaja da

vas nije bilo, da niste bili pokraj mene, pokraj mene. Vidio sam u vašim očima da suosjećate sa mnom. Možda ste me vi i nadahnuli. Ljubljena moja, mi smo tako

blizu jedno drugome, mnogo bliže nego što mislimo, čak smo i slični jedno drugome. Ali vam ipak ništa neću reći. Ne još, mlada gospo!... Budite strpljivi. Izlažem se opasnoj igri. Igrač mora biti sam i usredotočen. Imam pored sebe dva

savjetnika - Perrota i Maupertuisa. Oni odobravaju moje namjere. On je rukama primi za lice i zagleda joj se u oči.

- Imajte povjerenja u mene, mila moja, hoćete li? Pod njegovim milim i zapovjedničkim pogledom ona nije mogla ništa drugo nego oboriti oči i poslušati.

Outtake je otvorio oči. On je vidio prema svjetlosti koja je dopirala kroz otvorena

vrata dvije prilike koje su se nagnule nad njegovo uzglavlje. Bili su to muškarac i žena zagrljeni. On zatvori iznemogle oči. Bio je svjestan da će se njegova mržnja ovdje rasplinuti.

- Outtake, ja te pozdravljam - reče polako grof de Peyrac. - Donosim ti vijest. Budi hrabar, dragi brate! Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha poginuše

ove noći kukavički ubijeni tomahavkama Patswiketta. - Znam. Vidio sam. - Outtake, sjećam se povjerljivih riječi Swanissitovih. Ti si njegov nasljednik.

Pozdravljam te kao poglavicu Pet plemena. Indijanac je šutio dugo prije negoli je odgovorio prigušenim glasom.

- Ti si nas pozvao u svoj logor, ti si nas uveo unutra, a izdaja nas je čekala iza ove ograde! - Tko je napao? Reci mi! Tko je napao, jer si vidio?

- Barun de Maudreuil i njegovi prokleti saveznici Patswiketti, djeca Crne Mantije.

- Ti znaš da to nisam bio ja. Ti znaš da su oni koji su ušli u moj logor da napadnu i mene izdali. Ne dopusti, da se stidom oboji moje čelo, jer je već crveno od krvi koju su mi otvorili Patswiketti svojim udarcima. Pogledaj!

I on pokaza zavoj oko glave. Outtake je malo oklijevao, a zatim se lagano osloni na lakat. Njegove mirne crte

poprimiše bolan izraz. - Što me se tiču svađe bijelih ljudi - reče on prezirno. - Svi su oni međusobno vezani i ja u njima vidim samo jednog neprijatelja.

- Ti ne govojiš razumno, Outtake, ili ti je groznica pomutila razum. Ja ne prebacujem izdajstvo jednog Hurona na Irokeza, a ipak Huron i Irokez pripadaju

istoj rasi, kao što i ja pripadam Francuzima. On je pustio Indijanca da o tome poređenju duže razmišlja, a onda je uvjerljivo nastavio.

- Outtake, budi hrabar! Razmisli o mojim riječima i prije nego se izjasniš, pomisli i na sudbinu svoga naroda.

- Mi smo ostavili ratnike s druge strane rijeke - reče Mohawk - a Tahoutaguetea u šumi. Oni će uskoro doznati što se dogodilo i doći će ovamo. To reče i pade natrag.

- Ti me možeš ubiti, Tekonderoga, ali ti nećeš spriječiti Pet plemena da osvete svoje mrtve.

- Tko je rekao da ću ih spriječiti - reče grof blago. - Neka narodi Duge kuće dođu u Katarunk. Neka dođe Pet plemena roda irokeškog! Neka dođu osvetiti svoje

mrtve!... On se udalji s Anđelikom ostavivši poglavicu Mohawka zbunjena i uznemirena.

Zrak je bio tako proziran i čist da je sve do Katarunka dopro odjek žestoke bitke koju su na zavoju rijeke zametnuli Patswiketti i Irokezi pokraj Mobedeana.

Kasnije se doznalo da su gotovo svi ratnici Patswiketta bili pobijeni. Neki su pobjegli, a Piksarett ostao posljednji. Otac d'Orgeval bio je ranjen strelicom u bok. Kad je Piksarett ostao sam, prebacio

ga je na leđa i trčeći se sakrio u šikaru. Unatoč tome što su ga progonili, Irokezi ga nisu mogli uhvatiti. On je misionara nosio sve do Penobcota, gdje je bila jedna

francuska postaja na otoku Nowumbega. Dugo se nije znalo što je s Maudreuilom. Pobjednički Irokezi, pošto su zapalili selo, žive su ispekli dvojicu Abenakisa koje su uhvatili.

Sutradan su pošli prema Katarunku gdje su doznali da su njihove poglavice sramotno poginule.

32.

CIJENA KRVI

Anđelika se, klečeći, upravo bavila previjanjem Irokeza koji je ležao na bijednom krevetu u zajedničkoj prostoriji male nastambe, kad se neodređena, reska i zaglušna galama diže prema bistrom nebu, razli se preplavivši čitav prostor, a

zatim iznenada prestade. Anđelika pogleda prema otvorenom prozoru tražeći neki znak oluje ili nevremena, ali nebo bijaše vedro.

Outtake se podiže zažarenih očiju. Tada ona shvati sve i jeza je obuze. Ono što je upravo čula bijaše ratni poklik Irokeza. Tišina je ponovo zavladala. Nikakav pucanj nije uslijedio nakon strašne vike.

Anđelika previ urođenika i pažljivo spremi lijekove i zavoj u torbu. Bez ikakva obrazloženja bila je izdana naredba da se pripremi prtljaga, za svaki slučaj. U

torbu je još stavila haljinu i rublje, Honorininu kutiju za dragocjenosti i toaletni pribor od kornjačevine i zlata, u kome nije bilo zrcala jer ga je bila poklonila Swanissitu.

Kadšto bi počela vjerovati da će Peyrac spasiti njihove živote i očuvati netaknut svoj utjecaj u zemlji. Onda bi odmahnula glavom jer joj se činilo nemogućim da bi on mogao to postići bez krvave borbe.

Pogledala je da li joj o boku visi pištolj. Svi su morali nositi kakvo oružje. Gospođa Jonas držala je pušku u naručju kao da je dijete. Izišli su iz svoje sobe očekujući

ratni poklik i okupili se s mališanima oko Anđelike jer ih je njezina smirenost umirivala. Čekali su s oružjem i prtljagom gledajući na Irokeza do svojih nogu kao na kakvu otrovnu zvijer.

Kad im jave, oni će morati prijeći preko dvorišta i izići iz skloništa ne pokazujući straha. To je sve što su imali uraditi. Nisu znali kako će se stvari razvijati. Uto

dođe Maupertuis i njegov sin. Pograbiše Mohawka ispod ruku i podigoše na noge. Zatim uđe grof de Peyrac raskošno odjeven u crveno. - Tvoja braća su tamo - reče on.

Polako je navukao kožnate rukavice sa crnim naborima protkanim srebrom. Na licu mu lebdio smiješak.

- Oni su tamo! Nicolas Perrot ih promatra s vrha brežuljka, i oni njega, ne znajući da li ga treba izrešetati strijelama. Čekaju da im ti to narediš. - Kakvu mi to ulogu namjenjuješ, Tekonderoga? - reče Indijanac dršćući. - Ti

dobro znaš, ako progovorim, da će to biti poziv mojoj braći na osvetu. - Protiv koga?

- Izdaja je počinjena u tvom logoru, pod tvojim krovom. - Znam, i ja ću tu sramotu oprati. To je moja briga. Ali ti? Ti si molio bijelu ženu iz

Katarunka, moju suprugu, da ti pokloni život, i ona ti ga je poklonila. Iz toga si mogao zaključiti da mi ne želimo smrt Irokeza. Još ću ti nešto reći. Sjeti se, Outtake, zbog čega je Swanissit umro! On je sve riskirao samo da stigne do mene

i zadobije moje savezništvo. Ti si danas poglavica Pet plemena. Kuda ih, dakle, želiš povesti? Miru ili uništenju?

Nadvisivao je Indijanca svojim visokim rastom. Kako se neku večer bio pred njim poklonio, tako je i sada želio da ga opčini. Nije se moglo ni pomisliti da se ova jogunasta duša može upokoriti. No radilo se o životu ili smrti. Svi njihovi životi

visili su o tankoj niti. - Uništenju - poviče Outtake. - Da, ali ćeš ti prije umrijeti.

- Pa dobro, umrijet ćemo svi! - reče Peyrac filozofski. - Gospodine Macollet, - obrati se starcu iz Kanade koji je išao s njime, - vi znate što vam je raditi. Povjeravam vam ove dame i njihovu djecu. Postavite se tako da ne gubite iz vida

Nicolasa Perrota. Kad vam on dade ugovoreni znak, vi ćete odmah odvesti svoje štićenike u zaklon iza ograde i pripremiti se za borbu.

- Nastojat ću - reče starac. Peyrac pažljivo osmotri poglavicu Irokeza koga su pridržavali Maupertuis i njegov sin. To je bio njegov najjači adut zahvaljujući Anđeliki.

- Dajte mu gutljaj ruma - reče on, - da može stajati na nogama. A sada, svi za mnom!

Dok je velikim koracima prelazio dvorište, on brzo strgnu zavoj s rane na čelu, i krv ponovo poče curiti. Jan le Coueunec je čekao držeći njegova crnog pastuha za uzde.

Peyrac uzjaha u jednom skoku i jurnu prema otvorenim vratima utvrđenja te nestade kroz osvijetljen otvor.

Kad se pojavio, ratni poklik Irokeza odjeknu po drugli put, i Anđelika se zaustavi srca prepuna straha. Ali ni ovoga puta nije bilo pucnjave kao odgovor na ovu ratobornu viku.

- Naprijed! - reče Macollet. - Kad se igra komedija, treba je igrati do kraja, moje dame! Ništa bolje ne zaustavlja bijesnu zvijer u njenom naletu nego iznenađenje

koje ona ne shvaća. Među ovim divljacima ima ih koji nisu nikada vidjeli konja. A ne zaboravite, moje dame, ako se osjećate malo uznemirene, da nikada niste imale, niti ćete imati, viteza-kavalira koji je meni ravan.

Tim je riječima postigao da su one, gotovo se smijući, stigle do vrata utvrđenja.

Nicolas Perrot je stajao tamo držeći ruke iza leđa. Rese njegova odijela od jelenske kože i rep na krznenoj kapi vijorili su na vjetru, a on je mirno gledao niz padinu u pravcu rijeke prema irokeškim četama.

Joffrey de Peyrac je jahao na svom vatrenom konju koji je poskakivao dok je on vršio smotru svojih momaka pod zastavama.

Crni oklop Španjolaca blistao je na suncu. Maupertuis i njegov sin, podupirući poglavicu Outtakea, stajali su pored Nicolasa Perrota. Odozdo je dopirao nejasni žagor.

Obje obale i žalo rijeke prekrilo je mnoštvo perjem okićenih, prljavih i krvavih urođenika... Čamci puni ratnika neprekidno su dolazili prekrivajući rijeku.

U oblaku prašine, koju je podiglo njihovo iskrcavanje na obalu, oni su stvarali nemirnu, i uzbuđenu, a ipak šutljivu masu, koja je vitlala lukovima i tomahavkima.

Svi su gledali u pravcu položaja. Gledali su Nicolasa Perrota koji je tako često gazio po Svetoj dolini i plovio po

jezerima Pet plemena. Za njih je on bio gotovo pravi Indijanac!... Gledali su Outtakeea i nisu ništa shvaćali jer su im rekli da su sve njihove poglavice poginule u Katarunku!...

A pogled na grofa de Peyraca, na toj divnoj crnoj životinji, ispunjavao ih je očevidno praznovjernim strahom. Stalno su se okupljali ispod utvrđenja, ali su i

dalje iščekivali. Joffrey de Peyrac sjaha te istupi naprijed do Perrota i Outtakea. Vjetar je vijorio njegovim ogrtačem, kosom, čipkastim žaboom i valovitim

trakama koje su bile pričvršćene za ramenice njegova prsluka. Anđelika je stezala Honorininu ručicu. Očima je tražila svoje sinove. Ugledala ih je kako stoje uspravno i drže po jednu veliku zastavu izvezenu crvenim, plavim i

zlatnim tkanjem. Zastave su se vijorile na vjetru. Ona nije znala što one predstavljaju. Jednog će ih dana pitati i za to. Svi su bili

tako mirni da je svaka tragedija izgledala nemoguća. - Što će se dogoditi? - poluglasno upita Anđelika Macolleta. - Za sada se samo gledaju! Odmjeravaju se! Jedni drugima uzimaju mjeru! Nisu

očekivali da će ugledati živog Outtakea. Osim toga, ti se momci plaše palisade i otkrivenog terena. A kada još vide da su se bijelci okupili da ih dočekaju napolju,

onda oni više ne shvaćaju... Pitaju se što treba raditi! Pogledajte, ima ih koji počinju plesati da bi se ohrabrili... Oni su kao mačka koja pokušava preplašiti miša. Ali u ovom trenutku ne zna se tko je mačka a tko miš. Pazite! Sad će

ponovo izbaciti svoj ratni poklik. Ne mičite se! Ne pokazujte straha!... Neljudska krika provali iz svih tih promuklih grla i razjapljenih usta.

Gospođa Jonas i Elvira stisnuše se uz Anđeliku, koja je zadržavala preplašenu djecu riječima: "Ne bojte se ničega! Ovolika je galama stoga što svi viču zajedno!" Mališani sakriše svoja lica u njenu suknju.

Ovoga puta došao je i odgovor. Začuše se dvije snažne eksplozije: jedna s obale, nedaleko od mjesta gdje su se nalazile prethodnice irokeške vojske, a druga s

kamenjara iza utvrđenja. Ogromno kamenje sunu uvis padajući sa lomljavom koju je jeka još više pojačavala. Panični strah zahvati Irokeze. Oni se zatalasaše u svim pravcima.

Mnogi potrčaše prema vrbljacima noseći lukove sa već napetim strelicama. Neprekidne eksplozije pomele su njihovu pažnju te nisu znali kuda će krenuti.

- Što je to? - upita Outtake poblijedivši. - Tvoja braća pozdravila su me ratnim poklikom - reče Peyrac. - To je moj odgovor. Zar si zaboravio da sam ja Gromovnik?

I nadoveza ironično: - Čega se bojiš Outtake? Čega se svi ostali boje? To samo pada kamenje...

Poglavica Mohawka čvrsto ga pogleda. - Što hoćeš od mene? - Da s tobom i tvojima razgovaram o cijeni krvi.

- Kakva cijena može biti za krv naših poglavica?

- Razgovarajmo o tome pa ćeš doznati. Outtake se okrenu prema svojim ratnicima i poče ih psovati. Njegov iznemogli glas nije mogao do njih doprijeti pa ga Perrot zamijeni i iz svega glasa osu ih, u

ime njihova poglavice, jedrim psovkama. - Pseta! Šakali! Vratite se! Pokažite se! To samo kamenje pada! Vođe neka stupe

naprijed! Raspravljat ćemo o cijeni krvi... Konačno se ratnici smiriše i kao da pristadoše na razgovor koji je imao da odluči o cijeni krvi.

To je već značilo popuštanje. Drevni propisi dopuštali su neprijateljima da sjednu kao tobožnji prijatelji i da

indijanskoj naglosti suprotstave razloge, prijedloge i raspravljanja. Vođe stupiše naprijed na čelu sa starim Tahoutagueteom, mrkog, ružnog i rupičastog lica. No iza njih popeše se i drugi, pa se raširiše kao plima prekrivši

brežuljak gomilama svojih tjelesa, sjedeći ili ispruženi jedan do drugoga. Na suncu se miris tih golih tjelesa snažno širio, a stotine crnih očiju zagonetnog pogleda

stvarale su zatvoreni, začarani krug oko Katarunka. - Nema više uzmicanja - reče Macollet. - Pa dobro! Sjednimo i mi, moje dame! Ovdje smo dobro smješteni. Kad mi Perrot dadne znak, to znači da stvari idu po

zlu i da više nema nade, tada se treba brzo skloniti i prihvatiti puške! - Njih je mnogo - reče Anđelika.

- Hm! Ne više od stotinu. Oni su slabo naoružani i umorni su. To se vidi. To su vjerojatno bande koje su ovdje ugovorile sastanak nakon svog ratnog pohoda. S

našim arsenalom moglo bi se s njima lako izići na kraj. - Moj muž želi da se stvari urede na miran način. - Zašto ne? U ovoj zemlji, gospođo, dokle god niste mrtvi, ne može se reći da je

situacija očajna. Ovoga puta ne treba zaboraviti da su im ubili četiri velike poglavice. No, može se uvijek pokušati.

I on mahnu rukom u pravcu jednog Irokeza koji je sjedio nedaleko od njega, pa mu nešto doviknu podignuvši napola svoju kapu od crvene vune. - Rekao sam mu da nije potrebno da me skalpira jer je to već učinjeno, ha, ha,

ha! - Vi još imate hrabrosti da se smijete! - uzdahnu gospođa Jonas zadivljeno ga

gledajući. - To je iz navike. Treba se uvijek smijati, čak i na mučeničkom stupu. Međutim su Outtake, dvojica Kanađanina, grof de Peyrac sjeli sučelice glavnim

vođama. Ostali Peyracovi momci također su se sakupili iza njega, mirni, čak i bezbrižni. Ali Anđelika, koja ih je kradomice promatrala, opazila je da su svi na

oprezu i da svatko zna točno svoj zadatak. Ni jednog časa njihova pažnja nije slabila. Katkada bi koji od njih ulazio u logor ili izlazio, i sve što se toga dana izvršilo bilo je učinjeno s takvom majstorijom, s tako savršenom disciplinom da je

Anđelika morala shvatiti kako su svi momci koje je vodio njezin muž, među kojima su joj neki izgledali malo zanimljivi, čak nekorisni, u stvari "prošli kroz

rešeto". Ako su imali mana i nedostataka, oni su u času opasnosti pokazali lukavost slijepo odane zmije i postojanu hrabrost. Grof de Peyrac, preko tumača Nicolasa Petrcta podsjeti irokeške ratnike na

ugovore koje bijaše sklopio sa Swanissitom prije negoli je ovaj bio mučki umoren. Sa mjesta gdje se nalazila, Anđelika je mogla lako pratiti pokrete, slušati buku

glasova, izlaganje na francuskom koje je Nicolas Perrot neumorno prevodio Irokezima, ili njihove duge složene rečenice, koje je on prenosio ne propuštajući ni jednu riječ, čak i onda kad su to bile samo gomila uvreda i prijetnja upućenih

de Peyracu. Tada bi ovaj ustao, pokazao se u svojoj blistavoj uniformi, upirući u njih svoj

vatreni pogled i svojoj rječitosti dodavao snagu osobne privlačnosti. On ih je podsjećao na usluge koje je učinio pripadnicima Pet plemena i koje je Swanissit smatrao vrijednima. A neku večer je sa starim mudrim poglavicom koji

je za više od dvadeset godina vodio svoje ratnom stazom, zaključio, uzajamni mir

- o tome svjedoče ogrlice na vampumu - koji se odnosio na sve bijele ljude u službi Peyraca ili u savezništvu s njime, ukratko, na sve one koji su se pozivali na njegovu zastavu ili na savezništvo s njime.

Jedan znak raspoznavanja trebao im je omogućiti da nekažnjeno prolaze među irokeškim narodima, bez obzira na njihovu francusku, englesku, španjolsku i

flamansku, to jest, holandsku narodnost. U zamjenu za to Peyrac i njegovi su se obavezali da nikada neće upotrijebiti oružje protiv Irokeza, čak ako ih na to budu i poticali njihovi francuski

sunarodnjaci iz Quebeca ili Abenakisi i Algonkini, s kojima su oni, uostalom, potpisali mirovne ugovore. Tome je još dodao obećanje, koje je stari poglavica

naročito tražio, da neće trgovati rakijom s narodima Duge Kuće, da ih neće siliti na trgovinu dabrovima, kako ih ne bi odvratili od lova na jelene, losove, i od sjetve.

Stari Seneka je, kao otac, do posljednjeg daha nastojao da očuva svoj narod od dvaju velikih iskušenja koja su mu prijetila degeneracijom i glađu, a ubrzo i

propasti: od vatrene vode i trgovine. Naime, prisiljavani od pohlepnih bijelaca da love dabrove i samo dabrove, Irokezi su zanemarili lov i sađenje, pa su, za oštrih i predugih zima, čitava plemena

umirala jer nisu mogli prikupiti dovoljno zaliha hrane. Treća napast - najopasnija za irokeški narod - bijaše rat. To je Swanissit izjavio Peyracu. I time je stari

poglavica nastojao otkloniti smrtnu opasnost od svojih jer im je nametao obavezu da žive u miru, barem s jednim bijelim čovjekom: s Gromovnikom i njegovim

plemenom. Da potvrdi ove obaveze i da podsjeti one koji bi pokušali da ih zaborave slijedećih godina, grof de Pejrrac se obavezao da će svake godine svakome od pet poglavica

Pet plemena dati kao poklon jednu kremenjaču s dugom cijevi, k tome još dvije bačve baruta i dvije bačve lovačkih olovnih zrna, pet mreža iz engleskog vlakna za

ribolov, deset pokrivača iz engleskog grimiznog sukna i pet kaputa, po izboru, iz crvenog ili plavog sukna, koje ne gubi boju ni na kiši na na suncu, 250 noževa, 200 sjekira, 5 pila za obaranje stabala, 5 tona salitre, tog čudesnog praha za

klijanje kukuruza. Osim toga još nekoliko lonaca koje nazivaju kotlovima, različite veličine i od najboljeg kova iz ljevaonice Iran Mills u Massaehussetu.

Smiju li oni da otkažu takve, po irokeški narod korisne ugovore, čak prije nego što su ih - barem za jednu godinu - praksom provjerili? Tahoutsguete nešto uzviknu, a Nicolas Perrot ponovi nakon njega:

- Ti si, bijelče, otkazao svoje ugovore prije nego što su se i počeli primjenjivati! Jer mi nismo vidjeli tvojih poklona, ali smo vidjeli izdajničku smrt i napad... Ti si

izazvao rat između nas i sebe tek što se odlučilo da ga otklonimo. Peyrac se nije smeo. On je preko Nicoiasa Perrota odgovorio da se Tahoutaguete vara. Darove koje su Swanissit i njegovi opunomoćenici primili zbog zaključivanja

ugovora oni će odmah vidjeti. Ali prije toga on moli Outtakea da ispriča svojoj braći o napadu i okolnostima u kojima su irokeške poglavice našle smrt.

Mohawk se odluči teška srca. Perrot, Maupertuis i svi bijelci koji s poznavali irokeški jezik, pozorno su pratili njegovo izlaganja. U dva navrata oni su ga prisilili da prizna kako je svojim očima

vidio napadače kako ubijaju Peyracove vojnike i kako su barun Maudreuil i Patswiketti ušli izdajom u logor. I kako ga je, zatim, bijela žena, supruga

Tekonderoge, spasila od Piksaretta koji ga je tražio da ga ubije. Tada Peyrac zabaci svoju kosu i pokaza krvavu ranu, podsjećajući ih da mu ju je zadao abenakiški buzdovan.

Bijaše to iscrpljujući dvoboj riječima, čak ni dvoboj, nego bitka koju je on uz pomoć svojih tumača preuzeo i sam vodio.

Za urođenike stvar je bila već gotova: on je morao umrijeti. No, pogled na ranu koju su mu zadali, kao da je na njih djelovao. Bilo je vrlo toplo.

To je trajalo satima. S vremena na vrijeme netko bi sišao da pije ili da se okupa u rijeci. Anđelika se sjeti da je u svojoj prtljazi, za svaki slučaj, pripremila kriške kruha sa slaninom, pa ih porazdijeli djeci da bi bila strpljivija.

Ljudi su bili toliko umorni da se više nisu uzbuđivali. A onda se, iznenada, ponovo uzbudiše i Španjolci Peyracovi neprimjetno dohvatiše svoje oružje, spremni da

pucaju. Izjava Outtakea jako je uznemirila urođenike. Borbena i osvetnička uzavrelost sporo se gasila u srcima Irokeza. Bilo je jasno da ti divljaci - koji su došli da ubijaju - neće dopustiti da ih se liši

njihova užitka, jer stostruko osvetiti smrt jednog brata, a posebno ljubljenog i poštovanog poglavice, to je strast bezimena. Razdirani tugom na samu pomisao

da neće moći utažiti svoju žeđ za krvlju, oni su se uzbuđivali i mrmljali. Neki mladi ratnik, nestrpljiviji od ostalih, približi se Florimondu i zadignuvši svoju gustu kosu, učini nožem jednu kretnju oko svoje glave. Anđelika s mukom priguši

krik. Oponašajući hladnokrvnost svoga oca, Florimond se i ne pomakne. Onaj se udalji, prestavši da ga plaši. Anđelika se divila starijem sinu. Njegov fini

crnomanjasti profil ocrtavao se na azurnom nebu kao na starinskom novcu, i ona s uzbuđenjem pomisli, da je on sin Joffreya de Peyraca. Kako je nekada na obali Garone, pod zvjezdanim nebom Akvitanije, ovaj čovjek uzeo Anđeliku u svoj

zagrljaj i učinio je ženom, danas visoka svojstva njegovih vrlina teku žilama ovog mladića. Bilo je to kao neko neobično otkriće. Nikad to nije bilo tako jasno. I ona

pomisli: naš sin!... Za Florimonda se zapravo nije bojala, ali je smatrala da je Cantor još premlad da

se tako izlaže, iako je on smiono i nepomično držao svoju zastavu u ruci. Znoj je curio s njegovog okruglog lica. Ona bi htjela da on sjedne pokraj nje s ostalom djecom, ali on joj to nikad ne bi oprostio.

Ona se brinula i za "svoga" ranjenika - poglavicu Outtakea. Kako može tako ranjen čovjek izdržati ovakvo osvetničko i vatreno zasjedanje?

- Ne brinite za nj - reče Eloi Macollet, kome je povjerila svoju zabrinutost. - Poznam ja te životinje. Oni imaju nekoliko života u rezervi, i kad može da brblja do gubitka daha, on se samo bolje osjeća.

- Ne biste li mu odnijeli da pije? - zamoli ga Anđelika. - Ako umre u toku vijećanja, to neće pomoći našoj stvari.

Kanađanin se odluči i ode da pruži tikvu vode poglavici koji je izmakao abenakiškom klancu. Ovaj gest poštovanja i pažnje kao da mu je bio ugodan. Mrmljanje se bilo utišalo. Irokezi su razmišljali o planu napada koji im bijaše

izložen, a njihova živahna mašta dočaravala im je sve moguće okolnosti. Katkada bi postavili koje pitanje, a zatim bi počeli ponovo razmišljati.

Joffrey de Peyrac ustade ponovo i otpoče dug govor. Prekidao ga je često da omogući Nicolasu Perrotu, koji je također bio ustao, da svečano prevede njegove riječi i da ih čuju oni najudaljeniji.

- Sad me počujte svi. Znam da vam sveta osveta zabranjuje uzimanje bilo kakve hrane prije nego što mrtvi budu osvećeni. Vi ste napali Patswikette na prednjem

dijelu rijeke, pobili ste ih i raspršili. Vi biste mogli smatrati da je vaša dužnost prema ubijenim vođama izvršena, jer su krivci kažnjeni. Ali meni su poznati osjećaji mržnje koje u svome srcu gajite prema meni. Budući da se smatram

povezanim sa Swanissitom čak i preko smrti, ja ću vas i dalje smatrati za prijatelje. Kao što vidite, ja vas primam bez straha jer neću da uvrijedim

Swanissita smatrajući njegove sinove neprijateljima, sve dok sami ne pruže dokaze svoga neprijateljstva. Zato sam pripremio doček koji odgovara prijateljskim ratnicima. Ovdje su vam tri

skupine darova koji su vam namijenjeni: Najprije živežne namirnice. U njih nećete dirati sve dok vam srcu ne bude

udovoljeno i dok u sebi ne osjetite da je zadovoljen osjećaj vaše časti. Istom tada ćete se nasititi. Dvadeset ćupova kukuruza, četiri jelenskoga mesa, dva medvjeđeg, pa bundeva i bobica da začinite vaš "sagamit".

To će očvrsnuti tjelesa ratnika iscrpljena dugim ratom, zbog koga su se radije prepustili slabosti slijepoga bijesa nego razmišljali o budućnosti svoje rase! Netko je ustao i žestoko protestirao, ali ga oni oko njega ušutkaše. Osjećalo se da

žele doznati, kakvih darova ima u drugoj skupini. - Sjekira i noževa da se branite, dvije bačve baruta i dvije puščanih metaka, tri

puške sa fitiljem i jedna kremenjača. - Ti si i Swanissitu dao jednu pušku - povikaše. - Neće mu biti oteta. On će je ponijeti sa sobom u grob da bi lakše mogao ubijati

divljač u zemlji Velikog lova. Trećom skupinom možete odmah raspolagati. Ne pravite prezrive pokrete odbijanja, ratnici Pet plemena! Riječ je o duhanu iz

Virginije i nema ničeg nečasnoga da pušite prije nego što se odlučite za mir ili rat, jer duhan će vam okrijepiti duhove i omogućiti da pametno postupate. Outtake i Tahoutaguete se posavjetovaše, zato pristadoše.

Napast je bila velika za iscrpljene Irokeze koji su u pojedinim trenucima osjećali da ih obuzima vrtoglavica i otupljenost.

Nicolas Perrot, Maupertuis i Pierre-Joseph, mješanac, podijeliše im pletenice suhog duhana i nekoliko kalumeta koji su prelazili s ruke u ruku. Ostavljam vas časkom - reče stari Maoollet damama. - Treba da sklopim

prijateljstvo sa cijelom ovom bagrom. Reklo bi se da manje zaudara na zagorinu. To treba iskoristiti.

I on sjedne među Irokeze, zapali lulu na kalumet jednoga od njih i počne razgovarati kao dobar susjed.

Maupertuis i njegov sin, huronski mješanac, spustiše se do rijeke, bučno pozdravljajući one koje su prepoznali, a Anđelika zadrhta zbog njihove smionosti videći ih same i nenaoružane između neprijateljskih urođenika.

Irokezi su požudno pušili. Gusti plavi kolutovi dima izlazili su iz njihovih usta. Osjećalo se kako se prepuštaju blagohotnoj magiji zavodljive biljke, kako im se

srca smiruju, a bol i srdžba tonu u kratkotrajnu obamrlost. Tako je protekao sat vremena u polutišini, isprekidan povremenim kričanjem droplja i divljih gusaka s rijeke, koje su u jatima prolazile sivim nebom, praćene

zamišljenim pogledima ljudi koji su se izvalili na zemlju. Sićušna prašina miješala se s dimom, i živa slikovita okolina poprimila je mutan

izgled. Anđelika osjeti ruku na svojoj mišici. Stari joj je Macollet prišao pokazujući joj sunce koje se počelo spuštati prema obzorju. Ona pogleda svoga muža. Čula ga je kako je dvaput zakašljao. Već satima bez

prestanka govori. Sigurno ga boli bolesno grlo. Željela je iz sveg srca da bude uza nj, da ga okruži svojom nježnosti i

strastvenom odanosti. Borio se satima, sve ih vodio. Kad će, dakle, pobijediti, bože moj? Tahoutaguete naglo ustade i izusti nekoliko oštrih rečenica.

- Evo što u ime Pet plemena izjavljuje Tahoutaguete - reče Nicolas Perrot. "Gromovniče, misliš li ti da ćeš darovima uskrsnuti naše drage vođe? Mi smo

primili darove i hranu a oni samo sramotu i smrt." Redovi urođenika se zatalasaše na ove riječi. Joffrey de Peyrac im se još jedanput suprotstavi. On prikupi svoje snage i progovori uvjerljivom strasti koju je prenio i

na Nicolasa Perrota, čiji je glas odjekivao čvrsto i snažno kao i Peyracov. - U tome se varate, irokeški ratnici! Vaši vođe neće na ovom mjestu primiti smrt i

sramotu, jer znajte, otkada je Sveta dolina primila u svoje krilo irokeška plemena, nijedan vaš poglavica nije sišao u grob s toliko bogatstva, darova i počasti kao ovi ovdje... Vi mislite u duši: "Oni su umrli daleko od svojih naselja i mi ne možemo

omotati njihova tijela haljinama, krznom, ne možemo im dati ni kotlova ni oružja za zemlju Velikoga lova!" No, dobro! Pogledajte!

Na dostojanstveni pokret ruke naoružani Španjolci, tijesno zbijeni, nešto malo ulijevo ispred logora, razmakoše se i otkriše ono što je grof de Peyrac do ovog časa htio skriti očima irokeške vojske.

Čas je došao.

U podnožju velikog crvenog javora Swanissit, Onasategan, Annisera i Ganatuha sjedili su prekriženih nogu, s oružjem u ruci, podignute glave i zatvorenih očiju. Veličanstvene perjanice skrivale su sramne rane na njihovom skalpiranom čelu, a

vješti prsti ukrasili su hladnu i blijedu kožu mrtvog im lica svečanim crvenim i žutim šarama. Bilo je to djelo dvojice kanadskih divljačara koji su obradili ova

irokeška lica, oživljujući vlastita sjećanja na boravak među njima, duboko urezana u srca bijelih ljudi i tako isprepletena da se nikad neće točno znati koliko u tim srcima ima indijanskog, a koliko europskog.

Maupertuis bijaše svojim krupnim prstima pobožno obojio crvenilom Swanissitove jabučice, dok je Nioolas Perrot prevukao preko lica Annisere dugu žutu crtu, koja

je podsjećala na prvu ranu mladog ratnika. Zatim su ih ponovo obukli u raskošne ogrtače od krzna ili izvezene sivom svilom, koje je grof de Peyrac donio u svojim kovčezima. Iza njih su učvrstili kolce i

privezali ih kako bi mogli sjediti pred licem svojih naroda. Kolci su bili ukrašeni vrpcama i perjem koje je vijorilo na vjetru.

Na taj prizor prostruji muklo i sveopće jecanje redovima irokeških ustanika. Daleko od svoje doline, u neprijateljskoj zemlji, oni su promatrali svoje mrtve vođe, odjevene i čašćene više no što bi mogli da prime od svojih vlastitih ljudi u

ratnom metežu. Ustadoše i stupiše naprijed.

- Govori im - reče de Peyrac položivši zapovjedničku ruku na rame Nicolasa Perrota. - Govori im brzo! Reci im bilo što! Pokaži im mrtvačke darovel

Kanađanin je odmah svojim mirnim ali čvrstim glasom, koji im se nametao jer im je bio prisan, počeo hvaliti robu kao trgovac u dućanu. On je podržavao njihovu pažnju, odvraćao njihove misli od užasne stvarnosti pred

njihovim očima, na pogled mrtvih poglavica, ublažujući njihovu muku žonglerskom vještinom. Pokazao im je četiri srebrna luka sa šarenim strijelama i

obloženim školjkama u kožnatim tobolcima ukrašenim s tisuću perla, grimizne pokrivače, svitke duhana, zajedno ušivene hermelinske kože, krzna bijelog medvjeda, risa i vuka koje će biti bačeno u grob, da se na njih polože mrtvaci.

Nabrajao im je ćupove kukuruza, riže, sala i mesa, po jedan za svakog mrtvog poglavicu, da mogu jesti za njihova duga putovanja do dolaska u raj Velikog

lovišta. Razjasnio im je simboličko značenje četiriju čudnovatih nepoznatih predmeta, neku vrstu žutog cvijeća sličnog gubi, koje služi za otiranje njihovih suza; jer doista, ovi veliki i lagani predmeti, koje nazivaju spužvama, a dolaze sa

vrlo udaljenih otoka, imaju svojstvo da usisavaju vodu. On je to odmah i pokazao u jednoj tikvi.

Kao što čista voda najednom nestane na dodir spužve, tako će nestati i njihovih suza srama i očajanja, tvrdio je on. On im opisa poruku dvaju divnih "vampuma", dok su Irokezima tekle suze niz

glatka lica, a vlažne spužve išle iz ruke u ruku, brišući s njihovih išaranih lica ratničke boje. Za novodošle Europljane bijaše to zanimljiv prizor gledajući

urođenike koji su plakali i otirali oči spužvama, čudan, uzbudljiv, tragičan prizor koji je tjerao na smijeh i na plač. Nicolas pokaže slavnu ogrlicu vjernosti Abenakisa, blago neprocjenjive vrijednosti, drevno i poštovano. Pokazivala je

izlazeće sunce plavo na bijeloj podlozi, jata riba i tuljana kako pružaju ruke ili peraje - kako tko želi - dvije između najljepših ogrlica u Tekonderoginom blagu,

koje će Swanissit pokloniti Velikom Duhu kao odštetu za izdaju Abenakisa čija je žrtva bio. Naposljetku izlažući se sve više, on im potanko opisa divnu odjeću koju je nosio

Swanissit, optočenu srebrnim gajtanima i zlatnim nitima, odjeću za koju je čak i Hiawata, veliki utemeljitelj Irokeške lige, izjavio da je mora nositi onaj koji će

okruniti svoje djelo sačuvavši Irokeze od neprekidnog rata i osiguravši im mir, koristan za žetvu i lov. Ratnici su se tiskali da vide i opipaju sjajne mrtvačke darove. Gurali su se i

uzbuđivali. Došli su vrlo blizu. Ako je većina i pokazivala iskreno divljenje, kod

nekih se očitovala pohlepa. Bacali su poglede prema logoru i razgovarali između sebe. Anđelika osjeti promjenu atmosfere. Nastupio je najnapetiji čas. Igra će biti

izgubljena ili dobivena. Ona primijeti kako se oni Peyracovi vojnici što su se nalazili više pozadi, noseći

zastave, neprimjetno udaljuju i nestaju u mraku. Drugi su, koristeći se mrakom, odveli konje prema šumi, a Yann priđe Anđeliki i šapne joj da se kao i druge žene i djeca udalji i polako i neprimjetno spusti prema strmoj obali rijeke.

Španjolci su prikrivali ovo tiho povlačenje, napunivši i pripremivši svoje oružje bez ikakve buke.

- Povjeravam vam Honorinu. Pođite s Yannom - reče Anđelika Jonasovima. - Ja ću odmah za vama. Ništa je ne bi moglo prisiliti da napusti mjesto dok god ne vidi da joj je muž van

opasnosti. Ona je opazila kako se Irokezi primiču i kroz ulaz gledaju u unutrašnjost logora.

Plavičasta sjena postojala je gušća, ali na zapadu velika crvena mrlja i dalje je bacala na poprište bakarnu svjetlost. Ona se približi grupi koju su sačinjavali Joffirey de Peyrac, Nicolas, Maupertuis,

njegov sin, Eloi Macollet, i još nekoliko ljudi s "Gouldsboroa", kao Malaprade ili Maltežanin Enrico Enzi, koji su kao tjelohranitelji stajali iza svog gospodara.

Outtake je stajao u sredini naslonjen na rame Pierre-Josepha Maupertuisa, ali su sada svi bili okruženi Irokezima koji su se sve više i više osmjeljivali da izbliza

pogledaju logor. Anđelika nije gledala Joffreya de Peyraca, nego Outtakea. Ona ga je tako čvrsto promatrala da je Mohawk, malo-pomalo, kao privučen lagano okrenuo glavu, a njegove neustrašive i mutne oči ukrstiše se s pogledom mlade

bijele žene. - Poklonila sam ti život, neku večer, kod izvora, govorio mu je taj pogled. Spasila

sam te ranjenog od ruku Piksaretta koji je htio tvoj skalp. A sada - spasi ti njega, spasi! Ti to možeš, preklinjem te! Iz njenih bistrih i krupnih očiju izbijale su u isto vrijeme zapovijed i molba. Talas

neodređenih osjećaja prijeđe preko žutog lica Mohawka. Grupa ratnika se približila de Peyracu drsko mu govoreći:

- A vatrena voda? Gdje je dragocjena tekućina bijelaca? Mi vidimo da ste je uskratili našim poglavicama... Onaj koji je govorio u ime ostalih, cerekao se, nemarno njišući svojim

buzdovanom u smeđoj ruci. - Rakija i rum su u logoru - odgovori grof. - Oni sačinjavaju jedinstvenu pošiljku

koja je namijenjena kao dar Velikom Duhu, a ne vama! Ovaj podrugljivo uzviknu i dobaci nešto ljutitim i pobjedničkim glasom. Nicolas Perrot se svlada, ali odlučno prevede:

- On izjavljuje: Mi ćemo uzeti sami i bez tvoje dozvole, Tekonderoga, savezniče izdajica, koji su ubili naše vođe.

Peyrac je na ovu zlopaku izjavu koraknuo prema urođeniku, gotovo mu se u oči unio i oštro ga pogledao. - Kako se zoveš ti, koji se usuđuješ da otimaš Velikom Duhu ono što mu se prinosi

na dar? Indijanac odskoči i podiže svoj tomahavk, ali Peyrac hitrim pokretom izmaknu

udarcu koji zazviždi iznad njegove glave, a zatim, uspravivši se, zamahnu svojom kuburom koju je držao za cijev i kundakom udari svog protivnika u sljepoočnicu. Indijanac uzmaknu natraške posrćući i sruši se, umlaćen, među svoje drugove.

Krik Anđelike izgubi se u zaglušnoj galami Irokeza. Ali jedan još neodoljiviji povik nadvisi buku. To je bio Outtake.

Podiže ruku i stupi pred Peyraca štiteći ga svojim tijelom. Zavlada tišina. Oružje se spustilo. Outtake dade znak nekom mladom ratniku da priđe i da ga pridrži. Zatim se okrenu prema Peyracu i reče mu poluglasno na francuskom:

- Ne želim tvoju smrt, Tekonderoga. Duh pravice zahtijeva da ti poklonim život, jer je istina da je zahvalnost ispred osvete, prema zakonima naših naroda. Ja bih bio vjerolomnik kad bih zaboravio da je tvoja žena Kawa, Zvijezda Stajaćica, dva

puta spasila moj život. Da, dva puta. No, da li će moji ratnici pristati da ti poklone život i da se povuku bez borbe? Ja to ne mogu jamčiti. Međutim, pokušat ću da ih

na to sklonim. Ti ćeš me opravdati ako u tome ne uspijem... U posljednjim časovima uvijek vam duhom prolaze neprilične misli. Anđelika će se kasnije sjetiti, kako ju je upravo tog časa začudila činjenica da je Mohawk - kao i

kanadski divljačari ili velikaši koje je on u svojoj mladosti posjećivao - upotrebljavao prilično čist francuski, te ništa nije bilo čudnije nego takav birani

jezik iz njegovih barbarskih usta. - Naše srce ne može zaboraviti uvrede - nastavi on. - Moliti da vas poštede, to bi ukaljalo moju moć.

- Ja ne tražim da zaboravite - reče Peyrac. Anđelika nije mogla više. Ona je sada znala da ni intervencija Outtakea ništa neće

pomoći. Imala je samo jedno na pameti: ponovo se vratiti u logor, zatvoriti za sobom vrata od oblice i pograbiti puške. Dosta je svega toga! Ona više nije mogla gledati Joffreya tako izloženog, svakog časa u opasnosti da izgubi život.

Ali on kao da se nije žurio napustiti mjesto, kao da nije bio iscrpljen i umoran od napetosti toga dana.

- Ja ne tražim da vi zaboravite - ponovi on glasnije. Naprotiv, učinit ću da nikad ne zaboravite što se dogodilo u Katarunku. Vi se svi pitate: "Ako poštedimo ove

bijelce, tko će izbrisati sramotu koju je na ovom mjestu doživjelo slavno ime Irokeza"? A ja vam odgovaram: Ja!... Perrot, prevedite, molim vas... - Vi svi mislite da je razgovor završio. Ne, nije! Tek sada počinje. Vi još niste ništa

vidjeli, ništa čuli, irokeški narode! Sad ću ja govoriti, i čujte me dobro! Želio bih da se moje riječi i djela kao strijele zariju u vaša srca, jer ćete tek nakon toga

moći da se bez gorčine udaljite, zadovoljni u srcu. Nije istina, braćo moja, da srce bijelog čovjeka i srce Indijanca ne mogu osjećati isto. Jer, gledajući ovaj logor u Katarunku, moje srce je puno užasa kao i vaše. Kao i vi, i ja mislim da je ovo

mjesto doživjelo najkukavniji napadaj, najogavniju izdaju koju sam doživio u svom dugom životu. Kao i vi, i ja mislim da mjesto izdaje zauvijek nosi u sebi

neizbrisivu mrlju i da pogled na nj obnavlja uspomenu, čak i onda kad duh pravičnih ljudi želi da je zbriše... No, da li će oni koji budu dolazili ubuduće na ovaj položaj reći svaki put: "Tu je Swanissit bio skalpiran, pod krovom domaćina

koji ga je ugostio, pod krovom bijelog čovjeka, Tekonderoge, Gromovnika? Ne, ne! Ja to neću dopustiti - uzviknu grof de Peyrac žestokim i srditim glasom koji je

na sve djelovao i koji je u ovom trenutku bio iskren, što je i Anđelika osjetila. - Ne, ja to neću dopustiti. Neka radije sve bude zbrisano... sve zbrisano... Uzviknuvši ove posljednje riječi, on zakašlja.

Nicolas Perrot je polako ponavljao njegove riječi u nekoj vrsti zanosa: "Nek radije sve bude zbrisano... sve zbrisano!" Osjećalo se u noći kako su sada sve oči bile

uprte u ove dvije uspravne prilike, u divljačara i grofa de Peyraca, u crvenom odijelu, obasjane još uvijek slabom svjetlošću zalazaćeg sunca. - Znam, nastavi grof. Ima ih između vas koji misle: "U ovom logoru ima lijepe

robe!" Oni bi htjeli istodobno zadovoljiti svoju pohlepu i želju za osvetom. Neka ti šakali prestanu mrmljati i njuškati i neka se udalje podvita repa! Jer, kažem vam,

sve ovo što postoji u logoru pripada od sada dušama vaših predaka. Jedino tako one će biti zadovoljne. Vi ste svoje darove primili. Oni su vrijedni. Kad ih ponesete, uvjerit ćete se da su znatni. Ono što se nalazi u utvrđenju Katarunk, vi

nemate pravo da uzimate, kao što ni ja nemam prava da se time koristim. Ja sam to dao dušama vaših mrtvih poglavica kao naknadu za vjerolomnost čije su žrtve

bile. Slušajte me dobro i sjetite se mojih riječi! U ovom utvrđenju ima namirnica za više mjeseci, možda i godina: srnećeg, jelenjeg i medvjeđeg mesa, suhog i

soljenog bakalara, morske soli, deset barila ulja od suncokreta, kita i tuljana.

Javorovog šećera i šećera sa Dalekog istoka, ruma i vina za bijele ljude i za indijanske vođe. Dvadeset vreća žitnog i kukuruznog brašna, dvije stotine pletenica duhana iz Virđinije, sto pletenica duhana iz Meksika, pedeset hala

holandske pamučne tkanine, deset bala kineske i orijentalne svile, egipatskih vunenih i pamučnih ogrtača, čilima, pušaka, metaka, baruta, deset zamki za

vukove, medvjede, lisice i risove. Od željezarije: igala i škara. Krzna. Sve to ne pripada više vama, a ni meni. Sve to pripada vašim mrtvim vođama.

Vi koji ste kazali: "Oni imaju samo sramotu" - evo što imaju! Sve, osim bačava rakije i vina koje - ja to znam - Swinissit ne bi ni htio. One su sačuvane za Velikog

Duha, koji ih jedini može svojom moći očistiti od škodljivog djelovanja. A sada se maknite! Outtake, zapovjedi svojim ratnicima da se povuku do rijeke kako ne bi bili ranjeni ili ubijeni. Sad ću učiniti da opali grom!"

Nakon tih riječi zavlada zaprepaštena tišina. Zatim masa urođenika počne polako uzmicati prema podnožju brda sve do obale rijeke.

S praznovjernim strahom miješala se i požudna radoznalost. Što namjerava ovaj bijelac vještog jezika koji smatra da će ih bolje osvetiti nego njihovo oružje? Grof de Peyrac izda još nekoliko zapovijedi svojim ljudima koji su stajali uza nj.

Ugledavši potom Anđeliku, obujmi je oko struka i privuče. - Dođite brzo! Ovdje ne smijemo ostati. Maupertuis, hoćete li provjeriti da li su svi

naši dolje, na obali, i da više nikoga nema u krugu utvrđenja? Na obali rijeke, gdje se počela uzdizati noćna magla, svi su se izmiješali s

Irokezima. Anđelika osjeti kako je Peyrac snažno stišće uza se, a onda je pusti i mirno izvadi iz kožne kese o pasu kresivo s drškom od gube. Indijanci su se tiskali oko njih kao djeca na predstavi. Svi su htjeli da vide Peyraca i doznaju što on

radi. Anđelika očima potraži Honorinu, Jonasove i svoje sinove. Ništa se više nije moglo

vidjeti, ali joj Maupertuis reče da su svi okupljeni blizu jednog šumarka pod zaštitom oružanih Španjolaca. Yann Le Couennec silazio je niz brijeg odmatajući kudeljasti fitilj. Koristeći se

tamom, Peyracovi ljudi popeše se prema logoru i hitro položiše u već iskopani grob pet irokeških poglavica, pobacaše u nj darove i lopatama zatrpaše jamu.

Kad su završili posao, začu se mukli zvuk trube. Oni se udaljiše i trkom stigoše do šumice uz rijeku, gdje su bile okupljene žene i djeca. Po drugi put odjeknu zvuk trube.

Tada grof de Peyrac uze kresivo, izvabi varnicu i, sagnuvši se, upali vršak kudeljastog fitilja koji je Bretonac odmotao sve do njega. Plamičak vrcnu naglo i

živahno, ubrzo prema vrhu krivudajući kroz panjeve, travu i kamenje, kao zlaćana zmija u bijegu. Stiže tako do vrata utvrđenja - i više ga nisu vidjeli. Zatim iznenada silna eksplozija rasvijetli mračno nebo. U isti čas cijelo utvrđenje poče

buktati ogromnim plamenom koji je potpirivao vjetar. Drvo na nastambama i ogradi bilo je prethodno natopljeno uljem i rumom, posuto salitrom, pa je

razjareno planulo. U sparnoj i suhoj atmosferi kasnog ljeta sve se časovito pretvorilo u bučnu, proždrljivu lomaču koja je u divljim trzajima sve uništavala. Gledatelji su se morali povući na žalo, zahvaćeni žarkom jarom požara.

Naglo izronivši iz mraka u crvenkasti ovaj žar, sva uzdignuta lica odražavala su u isto vrijeme divljenje i užas, utučenost i veselje, mješavinu složenih čuvstava što

je u čovjeku izazivaju pojave razularenih prirodnih sila u svoj svojoj veličajnosti i neukrotivoj snazi. Nakon duge šutnje, iz potištene i zasopljene gomile začu se glas starog

Tahoutaguerea. On je postavio jedno pitanje. - On bi htio znati - reče Outtake, - da li ima dabrovih koža u tvome utvrđenju.

- Da, da! Bilo ih je - poviče Irac O'Connelli čupajući kosu. - Trideset bala! Na tavanu je bilo dabrovih koža barem za 10.000 livra! Ah, gospodine de Peyrac, da ste mi rekli što namjeravate učiniti, da sam znao!... Moji dabrovi!... Moji

dabrovi...

Bilo je toliko očajanja u njegovom glasu, toliko smiješnog u izražavanju svoje nesreće da su Irokezi prasnuli u smijeh. Evo, napokon i jednog bijelca kojemu se para srce! Bijelac sličan ostalima!... Pravi

sin ove trgovačke rase. Našli su se na poznatom tlu... - A ova koža ovdje? - reče de Peyrac i uštipnu njegove debele obraze koji su

podrhtavali od tuge. "Na koliko ih procjenjuješ? 10.000? 20.000 livra? A ovaj skalp koji su ti ostavili, - nastavi on zgrabivši šakom crvenu grivu bijednog zakupnika - Na koliko? 30.000 livra?

Ratnici se još jače nasmijaše. Držali su se za kukove i oponašali kretnje Irca pokazujući na nj prstom.

Njihov strašan grohot bio je kao odjek na huku vatre. - Smiješ li se s nama, Swanissite? - poviče najednom Outtake, okrenuvši se prema gorućem vrhu brežuljka. - Smiješ li se sa svojim ratnicima? Jesi li se

utješio bogatstvom i darovima koje su ti ostavili? I odjednom, kao neobičan odgovor na ovaj doziv, iz crvenog sjaja razbuktale

vatre šiknu bjeličastoplavi mlaz i diže se visoko u mračno nebo, da nakon nekoliko eksplozija ponovo padne, stvarajući srebrnkastu kišu. Tek što su se digli povici iznenađenja i straha, jedna druga crvena, duga zmija

razvi se kroz mrak, prsnu, rascvjeta se u zvjezdice, koje se i same rasprsnuše u vijence rubinove boje, pa se lagano rastvoriše, rastopiše, cureći kao krv po

tamnom noćnom svodu. Indijanci padoše na koljena. Drugi, povlačeći se, padoše u rijeku. Strašna

pometnja nasta među njima i u njihovim dušama. Čak ni oni koji su se praćakali u vodi Kennebeca nisu mogli odvojiti svoje oči od čarobnog prizora.

Sada su snopovi i svijetleće pruge neprekidno jurile u svim pravcima, nadjačavajući lomljavu posljednjih ploha zida koji se rušio. Bijaše to raskoš

zelenog, crvenog i zlatnog, a padala je u cvjetovima, lijanama, kupolama, zapletenim dugim serpentinama, što su se naganjale kroz mrak, stvarajući čudnovate crtarije, oblike životinja, koji bi se gasili i rasplinjavali upravo u času

kad je izgledalo da se spremaju na skok... Za vrijeme časovitog zatišja Anđelika začu radosne uzvike djece. Na opće čuđenje

straha je nestalo, a s njim i mržnje, bojazni, sumnjičenja... Florimond, pirotehničar, koji je pripremio ove rakete, smatrao je da je njemu upućeno ovo klicanje.

Slušala je njegov mladenački glas: "A? Što mislite o mojem talentu? Dostojno Versaillesa!"

Malo je trebalo da kapetan Alvarez i njegovi momci zaborave časkom strogu naredbu da drže puške na gotovs. No, više se ničega nije trebalo plašiti. Divlji Irokezi, gledajući uvis, bili su očarani

kao djeca. Njihova srca bila su ushićena. Opojnost ovih vizija učinila je, slično snovima, da zaborave na stvarnost i razloge zbog kojih su došli tu na obalu

Kennebeca. Ogromna gusjenica smaragda padala je njišući se prema njima. Vatrena leptirica jurila je mrakom, divovska užarena bundeva raspala se.

Kad su i posljednje rakete raspršile u noći svoj šareni prah, utvrda Katarunk bijaše nestala. Njeni bedemi su se srušili u snopu varnica, a mjesto na kojem se

do maločas uzdizala, bilo je samo ogromna užarena rana koja se polako gasila.

33.

PROROČKA VIZIJA IROKEŠKOG POGLAVICE

Tada se pojavi mjesec. Kasni mjesec usred noći. Njegova spokojna svjetlost,

miješajući se sa nemirnom svjetlošću umiruće lomače, obasjavala je pozornicu čudnim sjajem. Oni su čekali. U tom mraku i svjetlosti polugoli ratnici budili su se iz čudnog sna. U

tišini, do njihovih nogu, žubor rijeke se pojačavao. Outtake polako dođe k sebi. Njegov prikriveni pogled iza dugih, uskih vjeđa

zadrža se na dva bijela ljudska bića ispred sebe, kao da ih gleda u novom svjetlu. Bili su to muškarac i žena oslonjeni jedno na drugo, čekajući od njega, Mohawka, osudu na život i smrt.

Tada mu se srce ispuni poetskim i plamenim zanosom, koji ga je tako često obuzimao, i on se obrati u povjerenju čovjeku koji ga je pokorio.

- Da li si ti Praotac kojeg je najavila Ptica, a koji će se vratiti u obliku čovjeka bijele kože? Ja to ne znam... Ja ne znam tko si ti zapravo, ali nikad neću zaboraviti ono što sam vidio u Katarunku. Nikad neću zaboraviti... Govori, o ti!...

reče on glasno obraćajući se Nicolasu Perrotu. Ponovi mojim ratnicima ono što sam ti upravo rekao: Ja ne znam tko si, Tekonderoga, ali nikad neću zaboraviti

ono što sam vidio u Katarunku. Nicolas ponovi, a ratnici u zboru odgovoriše dugim uzvikom čija se jeka razlijegala noćnom dolinom.

- Nećemo nikad zaboraviti... - Vidio sam također da ti, Tekonderoga, nisi kao ostali Francuzi - nastavi Outtake

na francuskom, glasom čvršćim i jasnijim. - Vidim da ti nisi kao Francuzi iz Quebeca ili oni francuskog kralja. Ti si doista sam i govoriš samo u svoje ime. Zar ti zaista nije mnogo stalo što si izgubio sve one kože?

- Stalo mi je, ali mnogo više nego za dabrove, žao mi je što sam izgubio instrumente koji su mi omogućavali da otkrivam tajne prirode, da vidim nevidljive

stvari. Ja sam mogao razgovarati sa zvijezdama. No, sada će se Svvanissit i vaši mrtvi vođe služiti tim instrumentima i upoznati tajne zvijezda.

- Neka budu sretni! - promrmlja Irokez. - Što se tiče vas, vi znate gdje su njihovi grobovi - ispred utvrđenja na ivici zgarišta. Nitko više neće graditi na ovom mjestu, i vi možete bez srama i boli

dolaziti tu da oplačete njihove slavne kosti. - A ti? Što ćeš ti raditi, Tekonderoga? Ti više nemaš ništa osim ovih konja i

odjeće. Šuma je oko tebe, a noć i zimske hladnoće blizu. - To nije važno, jer moja čast je spašena i ja sam platio cijenu krvi. - Hoćeš li se spustiti prema oceanu?

- Neću. Sezona je previše odmakla i putovanje bi bilo odveć opasno. Otići ću u planine, sastati se sa četvoricom mojih ljudi koji tamo imaju jednu daščaru. Mogu

li im ponoviti da si naš saveznik? - Da, možeš. Kad vijeće majki i staraca bude odobrilo moju odluku, poslat ću ti porculansku ogrlicu. Tekonderoga, misliš li zaista da ćeš pobijediti sve svoje

neprijatelje? - Ishod borbe je u ruikama Velikoga Duha. Ipak sam odlučio da se borim i

pobijedim. - Tvoja hrabrost i lukavost velike su i ja ti želim pobjedu. Međutim, čuvaj se, Tekonderoga, jer tvoji su neprijatelji brojni, a najstrašnijega - tvoje puške neće

moći svladati. To je Etkon-Hontsi, Crna Mantija. On govori u ime svoga boga, u ime svoga kralja. On je nepobjediv. Mnogo smo puta pokušali da ga ubijemo, ali

je on još uvijek živ. On ne može umrijeti, shvaćaš li? On želi da te makne s puta pa će te progoniti bez predaha, jer si mu na putu. Ti pripadaš zemaljskom svijetu, a on svijetu nevidljivih duhova i ne podnosi zemlju.

Bojim se za tebe sada kada si mi prijatelj. Ja znam da on želi tvoju smrt. Ja sam to znao, ja sam ga vidio. Mnogo puta u snu vidio sam kako blista njegovo plavo oko. I drhtao sam, ja ratnik, jer ne poznam ništa strašnije u svijetu od tog oka.

Kad bi me on tako pogledao, dok sam bio kod Francuza, osjećao sam da mi ponestaje daha i duše... Čuvaj se, Tekonderoga! - ponovi on žurno, - i dobro pazi.

Ti koji više ništa nemaš posjeduješ ipak jedno blago, a to posljednje blago on će htjeti da ti ugrabi. To posljednje, naročito blago. I on pokaza na Anđeliku.

- On je već mrzi. On će nastojati da te odvoji od nje. Hoćeš li se moći obraniti od njegove moći? On je vrlo moćan, znaš i čovjek ga ne može ubiti.

Outtake se odjednom vrlo uznemirio. I možda se u tom času, srce Anđelikino ispunilo ljubavi prema Indijancima. Iznad straha i odvratnosti koju su u njoj izazivala ova divlja stvorenja, postojao je

neki osjećaj koji je izvirao iz svega onog što je u njoj bilo prijateljsko, bratsko i majčinsko prema drugima.

Sada ih je gledala gole, bezazlene, razoružane, sa strijelama u ruci, nasuprot ubojitim puškama i mističnoj moći jezuite, bez ikakve obrane doli svojih smiješnih čarolija. Samilost i poštovanje obuzeše njeno srce.

Isprekidan glas Irokeza koji im - nakon toliko riječi mržnje - sada obilno dijeli savjete, otkrivao joj je ljudsku stranu ovih okrutnih rasa.

U strašnoj prevrtljivosti ovih primitivnih bića, evo ih kako se gorljivo brinu za one koje su, nekoliko sati prije, htjeli poubijati. Budući da su im sada prijatelji, oni su

strepili mnogo više za njihov život nego za vlastitu sudbinu. Joffrey de Peyrac priđe Outtakeu i reče mu povjerljivo: - Reći ću ti nešto što možeš shvatiti. Moje su sposobnosti takve da se ne boje

čarolija ni crvenog ni bijelog čovjeka. Etkon Hontsi, dakle, ostaje bijeli čovjek, usprkos svojoj moći. Kao ja...

- To je točno - potvrdi Mohawk, koji se naglo smirio. - Ti si bijelac, ti ga možeš prezreti, dok se naša glava u tom katkada gubi. Dobro! Ja razumijem. Ti ćeš umjeti da ga nadmudriš kao što si znao i nas obmanuti kad smo htjeli tvoju smrt.

No, dobro! Budi jak, Tekonderoga! Nama je potrebna tvoja snaga. A sad idi kamo ti se sviđa! Gdje god bili ti i tvoji, ako sretnete koga ratnika Pet plemena, on će za

vas otpjevati pjesmu mira. Govorio sam. Zbogom.

34.

"RASPOLAŽI, O GOSPODE, DANIMA NAŠEG ŽIVOTA..."

Noćni vjetar prolazio je preko pepela i sve je bilo tamno i tiho. Mjesec je utonuo u

daleke magle, a u nejasnoj i neodređenoj noćnoj svjetlosti ocrtavali su se obrisi šuma i planina. Joffrey de Peyrac hodao je sporim koracima duž strme obale. Bio

je sam. S vremena na vrijeme zastao bi i zamišljeno pogledao prema vrhu brežuljka, tamo gdje se nekoliko sati prije uzdizalo utvrđenje Katarunk. Anđelika, malo dalje, nazirala je njegovu sjenu, vidjela kako je stala pa nastavila

svoj zamišljeni hod. I ona se vratila na ovo mjesto, neodoljivo privučena. U pećini, u koju je, dan prije, grof naredio da se prenesu pokrivači i namirnice,

djeca su zaspala uz vatru. Većina odraslih, na kraju snaga, slijedili su njihov primjer. Anđelika se udaljila. Ona je tiho hodala u noći i prvi put se nije bojala. Zli dusi kao da su pobjegli. Olujni i tragični vjetar toga dana raspršio ih je i odnio

daleko. Sada je hodala po prijateljskoj šumi i svi zvuci koji su dopirali do nje imali su

drugačije značenje. To je bio odjek živog svijeta koji se rađa pod granama, malog životinjskog svijeta koji se sprema za zimu i koji je zaokupljen posljednjim radovima, pjevajući posljednje pjesme i ništa drugo. Posljednji miris mahovine,

posljednje struganje vjeverica dok spremaju lješnjake, a daleko preko jaruga, kao tužni glas roga, zov jelena. Anđelika se nije više bojala. Junačkim svojim djelom Joffrey de Peyrac oslobodio

ju je tjeskobe. Luđačko djelo, ali jedino što je preostajalo - zapaliti Katarunk! On je bio jedini koji

je mogao to izvršiti. Na to je sigurno i mislio kad je rekao: "Moj dom je uprljan zločinom koji se ne može okajati!" Tada je znao što treba učiniti. I smirio se.

Sada se više neće ništa zlo dogoditi u američkoj zemlji. Žrtva paljenice prikazana je. Anđelika je najprije osjetila neko neodređeno čuvstvo, a onda joj se otkrilo.

Hodala je pod stablima lakog srca, jer je osjećala da se obred izvršio, a to je zadovoljilo njenu dušu prožetu kršćanstvom. Ova učinjena žrtva nije bila dobra samo radi njihovih spašenih života, već i radi

njihove sreće. Padale su joj na um riječi koje je tako često nesvjesno šaptala kod kuće, na misi: Hane igitur oblationem...1

- Evo, dakle, žrtve koju ti prikazujemo, Gospode, mi tvoje sluge, a s nama i cijela naša obitelj. Primi je, Gospode, blagonaklono. Raspolaži sada u tvom miru danima našeg života...

Američko tlo neće im više biti neprijateljsko. Žrtva Joffreya de Peyraca dirnula je njeno sumnjičavo srce. Irokezi nikad neće zaboraviti. Ali s druge strane Anđelika

je razmišljala o potpunom siromaštvu u kojem su se on i ona našli, i iz njenog srca dizala se spokojna molitva: "Raspolaži sada u tvom miru, o Gospode, danima

našeg života..." Sve je izgorjelo! Što im ubuduće mogu oduzeti? Ostalo im je samo jedno divno i skriveno blago - njihova ljubav. Tako je nesumnjivo usud htio kad ih je izručio

jedno drugome, jer su morali upoznati cijenu ljubavi da je ne bi omalovažili. Morali su je prepoznati ne zamijenivši je s drugim vrijednostima. Čista ljubav

čovjeka prema ženi i žene prema čovjeku, dva plamena u jednom, koji plamsaju u teškoj samoći, u mrzloj pustinji, dva goruća srca u noći svemira. Kao u prvim vremenima!...

I sada je ona iz daljine gledala sjenu Joffreya de Peyraca koji je hodao zamišljenog koraka, duž strme obale.

Usprkos hladnoći položaj je zadržao miris požara i gomile koja je tapkala na mjestu, i sada je sve bilo tako mirno da je Anđeliku obuzelo zadovoljstvo. Iz daljine je promatrala osamljenog čovjeka koji se zaustavio i okrenuo prema vrhu

brežuljka gdje je vjetar povremeno raspirivao crvenu svjetlost. Polako se uputi k njemu, sigurna da će ga susresti i naći u noći. Kad mu se približila, ona stade.

On je opazio lik žene, koji se ocrtavao u plavičastom mraku, i svijetlu pjegu njenog lica. Časkom ju je promatrao, a onda joj priđe. Ruke Joffreya de Peyraca dodirnuše ramena Anđelike, koja mu se približi kao toplom izvoru položivši svoje

ruke na njegove grudi. Zatim ga obujmi i sva se skutri uza nj, a on ju je stezao i privlačio k sebi, skupljajući skutove njenog ogrtača da je pokrije. Privlačio ju je

sve jače k sebi, dok se nisu čvrsto zagrlili, stisnuli jedno uz drugo, bez ikakve želje, osim životinjske potrebe da budu blizu: kao životinje što se uspravljuju polažući jedna drugoj glavu na vrat da se uzajamno okrijepe svojom toplinom i

prisutnošću. Joffrey de Peyrac htjede da govori, ali je ušutio. Što da joj kaže, razmišljao je on,

a da ne bude otrcano? "Jeste li se preplašili? Ljutite li se na mene što sam zapalio kuću koju ste već smatrali svojom, što sam vas osudio na bezbrojne teškoće?" Banalne riječi koje bi rekao svakoj drugoj ženi. Ali ovoj koja je uz nj drhtala, to ne

može. Povrijedio bi je. Ona je bila mnogo dalje od svega toga. Ona je bila mnogo dalje od svega što je o njoj zamišljao.

1 Ovu dakle živu...

Trljao je svoje lice o njeno fino lice, kao da se želi uvjeriti da je ta topla i nježna stvarčica u njegovom zagrljaju zaista njegova žena. I ona je htjela govoriti riječima koje su ispunjavale njeno srce: "Kako sam vam se

divila danas, ljubavi moja! Svojom odvažnošću sve ste nas spasili! Bili ste izvanredni!"

No, sve te riječi bile su bijedne i nikako nisu odražavale ono što je htjela reći. Ona mu je samo željela povjeriti što je otkrila: da je žrtva prikazana i bogovi zadovoljeni. "Samo smo nas dvoje na svijetu, ljubavi moja, samo nas dvoje,

siromašni i sami... Ja sam sretna!" Ali to je i on znao pa su zato šutjeli. Stezali su se sve jače, u šutnji, s nasladom.

Katkada bi ona zabacila glavu da potraži sjaj njegovih očiju kao dviju zvijezda iznad sebe. Osjećala je da joj se smješka.

35.

"ONA JE MRTVA"

Ima jedno mjesto prema sjeveru, gdje mirne vode tvore ogromnu srebrnastu pustinju. Mrtve šume s korijenjem u vodi uzdižu k bisernom nebu svoje krošnje

slične šiljastim svijećnjacima koštane boje. Lagani oblaci komaraca obavijali su nejasne obale. Zemlja je klizava i podmukla. Tu i tamo otočići crnih, vretenastih jela, odražavaju se u bezdanom zrcalu.

To je područje jezera Megantic. Kad su francuski vojnici, nekoliko dana nakon napuštanja Katarunka, stigli ovamo,

učinilo im se da je jesen mnogo više poodmakla nego na drugoj strani. Suha mahovina bila je boje starog zlata, a lišće s rijetkih stabala je nestajalo. U hladnom zraku i surovoj pustoši ovih krajeva osjećala se već atmosfera Kanade.

Huronski i algonkinski vojnici su to osjetili i složili se da se čovjek ovdje osjeća "kao kod kuće."

Dovoljno je gurnuti čamac u vodu, prijeći jezero i već si naišao na drugu rijeku La Chaudiere, koja će vas dovesti do Saint-Laurenta. Njezino ušće je nasuprot

Quebecu. Posljednje milje vodile su između sela sa nezgrapnim, kamenim majurima uz obalu, dok su sa strmih padina seljaci - žanjući kasno žito ili berući jabuke -

mahali svojim kapama, pozdravljajući povratak ratničke ekspedicije. Na zavoju se pojavi bijeli šiljasti zvonik Levisa, i eto ih pod Quebecom.

Podigoše tada oči da pozdrave ponosni grad na litici, a on je otpozdravljao svim zvonima mnogobrojnih zvonika. Nema više pustinje, svršeno je s divljacima, bljutavom "sagamintom" i kuhanim

psima! Dajte nam kalvadosa, ruma i komovače koju su brodovi donijeli, pšeničnog kruha debelo namazanog maslom, komad tečne govedine, suhe svinjetine s

kupusom, sira, crnog vina i umiljatih djevojaka kod Janine Gonfarel u donjem dijelu grada! Na Meganticu sunce je zasljepljujući sjalo na blijedom nebu, metalne vode se

zrcalile, stabla ogoljela, a dah zime tumarao uokolo. Čamci od kore okretno su klizili po površini jezera. Ljudi su u ovom jednoličnom

arhipelagu tražili tok Chaudiere, jer samo čovjek iz ovog kraja mogao ga je pronaći između otoka i beskrajnih vijugastih kanala. Markiz de Lomenie ostao je na obali da nadzire ukrcavanje svojih trupa. Falleres,

Aubigniere i njegov nećak, kao i dio Indijanaca, već su bili daleko, dok su drugi nadolazili stazom, noseći čamce iznad glave.

Neki Indijanac trčeći dostigne čelo kolone, stade ispred oficira i pozdravi ga uzdignutom rukom. Bio je stranac i Lomenie-Chambord prepozna u njemu roba Panisa kojega je Nicolas Penrot svuda sa sobom vodio. On izusti nekoliko

rečenica. Nitko nije razumio jezik jer je pripadao dalekom plemenu s druge strane

Slatkih mora, malom raštrkanom i iščezlom narodu - Panisima. Pravio se da ne razumije ni jedan govor prisutnih plemena. Služio se lošom francuštinom. Uz pomoć Pont-Brianda pukovnik je odgonetnuo njegovu poruku: U Katarunku su

Maudreuil i Patswiketti skalpirali vođe Irokeza. Irokeške trupe marširaju na Katarunk zahtijevajući osvetu. Grof de Peyrac i njegova obitelj bit će masakrirani.

- Pođimo! Pođimo odmah! - poviče Pont-Briand. - Vratimo se! Nema ih dovoljno da se odupru tim hordama. Lomenie ne reče ništa, već odmah izda naređenje onima koji su se još nalazili s

njim da se skupe u polukrug. Polovina vojnika i dobar dio Hurona i Abenakisa pristaše da ih prate. Uvijek se moglo naći dobrovoljaca za borbu s Irokezima.

Kad su nekoliko dana kasnije došli u predio Kennebeca, nadali su se da će čuti pucnjavu, što bi značilo da se branitelji utvrđenja još drže. Ali duboka tišina je vladala, a kraj je izgledao mrtav. Lomenie se uznemirio i zbog sudbine oca

Orgevala, a Pont-Briand bijaše mrk i kao da ga je nešto u duši grizlo. Prije nego što su prošli zavoj koji ih je trebao dovesti na plažu Katarunka, dva

oficira zaustave flotilju i narede da se čamci izvuku na obalu među vrbe. Pripremiše svoje oružje bez i najmanjeg šuma. Lomenie i Pont-Briand popeše se na liticu da neopaženo osmotre pristupe. Zrak je bio čist, ali su ipak osjetili miris

paljevine. Čim su stigli na vrh i bacili pogled kroz krošnje, bilo im je jasno: Katarunk nije više postojao.

Na mjestu gdje se donedavno dizalo utvrđenje pružalo se zgarište pocrnjelo od pepela i nagorjelih trupaca.

Ispod njih Kennebec je i dalje valjao svoje tamnoplave gotovo crne vode kroz crvenilo rujevine, jarebike i divljih trešanja. Uokolo nikakva ljudskog traga.

Pont-Briand muklo zastenja. Nekoliko puta udari čelom o deblo jednog stabla. - Ona je mrtva - poviče, - ona je mrtva i otkud mi hrabrosti sada da živim? Vidite,

ona nije bila zloduh... Bila je obična žena... lijepa, slabašna žena... Divna žena!... Oh, bože, čemu živjeti sada?" - Šutite! Vi bulaznite - reče Lomenie drmajući ga za ramena.

No, i on najednom zatvori oči i gorka tuga razli mu se dušom. U mislima, ponovo mu među ratnim zastavama iskrsne Vitez sa crnom maskom, okrenut prema

Katarunku, a do njega tako lijepa žena!... Oštra bol i žalost kidala mu srce. A onda se smirio. Pomisli da je svime upravljala ruka oca Orgevala. Zar nije Bog vodio ovog svećenika koji je već prolio krv za nj?

Kad je Lomenie pred mjesec dana došao na čelu svojih vojnika iz Quebeca, jezuita im je dao ovaj nalog:

- Uklonite ih pod svaku cijenu! Uništite ih ako je potrebno, situacija će biti jasnija! Zaveden od stranaca, on nije poslušao ove upute. Nebo je odlučilo mjesto njega. - Misija je završena, pomisli on.

Srce mu se ispuni gorčinom. Dugo je stajao sa Pont-Briandom ne mogavši da se odvoji od ovog mjesta. Zatim zapovjedi povratak na sjever.

Kad su se Francuzi konačno udaljili, rob Panis iziđe iz šume i siđe s brda na obalu. Njegova duga crna kosa vijorila se na vjetru. Opreznim koracima prilazio je obali sagnuvši se. Pošto je prešao žalo malog pristaništa, ponovo se vrati na

vapnenastu obalu, lunjajući oko razorenog položaja, a onda se uputi prema rijeci. Sa zemlje je čitao priču o jednoj čudnovatoj avanturi.

Konačno podiže glavu kao da njuši vjetar, a zatim odlučnim korakom krenu sjeveroistočnim pravcem srcu planine.

TREĆI DIO

WAPASSOU

36.

KARAVANA OČAJNIKA

POJAVA KUASSI-BA

Bjesnjela je oluja. Kiša pomiješana s rastopljenim snijegom šibala je lice, natapala ogrtače. Karavana se vukla ispod stabala, potežući noge otežale od zemlje i blata.

Oni koji su nosili dva čamca, kojima su preplovili rijeke i rječice, bili su barem zaštićeni od kiše. Ali su se zaplitali među niske grane šikare pa su ih pratila dva

čovjeka sa sjekirama. Anđelika podigne glavu i kroz zaleno-plavičastu svjetlost šume ugleda slapove koji su se dizali kao bijeli fantomski stupovi. Ti bijeli, tutnjeći, zapjenjeni slapovi

blistavih mlazeva i dugih teških vodenih zavjesa, čuvari su američkih šuma. Posvuda ih ima, grme i izjavljuju: "Nećete proći!"

Izgledali su viši i neumoljiviji od ostalih. Okruživala su ih vjetrom iskrivljena stabla svojim bijesnim savijanjem i grčenjem. S prokislih grana izli se kiša na lice Anđelike i ona se sva naježi.

Bila je do kože mokra. Voda se svuda uvlačila. Kukuljica od debelog sukna, inače vrlo otporna, bila je

natopljena i prožeta vodom pa više nije štitila Honorinu, koju je ona, da bi je obranila od kiše, nosila u naručju, ispod svog kaputa. Osjećala je kako su joj se pramenovi kose prilijepili uz sljepoočnice.

Svi su izgledali bijedno i uplašeno se zaustavljali pred slapovima, tužno gledajući prema vrhu strme litice.

Joffrey de Peyrac ih dostiže potežući za uzdu crnog pastuha. Ugura ih sve pod nekakav zaklon jedne izbočene hridine. Pokazujući na slapove reče: - Tamo gore, iza slapova, nalazi se Wapassou.

- A ako ne bude nikoga? - upita netko nadvisujući glasom buku vode. - Možda su Francuzi ili Irokezi prošli onuda? Naši drugovi su vjerojatno mrtvi a daščara

spaljena. - Ne - reče Peyrac - Wapassou je dobro čuvan. Da bi netko tamo došao, trebalo bi prije znati što će tu naći, a to još nitko ne zna.

- Možda je vaša "četvorka" mrtva, - uporno će Clovis. - O'Connell kaže da ih nije vidio već dva mjeseca.

- Ne, oni nisu mrtvi - reče Peyrac. - Zašto?

- Zato jer nam usud ne može to učiniti. On uze iz Anđelikinih ruku malu Honorinu, preporuči im da idu oprezno dalje i počne se penjati vrletnom i klizavom kosinom uz samu zapjenjenu vodu.

Dva su čovjeka vodila i pazila par konja koje su sačuvali. I Anđelika je bila spremna da ih vodi, ali je bila na kraju snaga i jedva se držala na nogama. Gomila

otpalog lišća u kovitlacu udarala ju je po licu i zasljepljivala. Najmanja pogreška vodila je u smrt. Ona se ogleda da vidi treba li pomoći prijateljicama i djeci i ugleda kuhara

Octavea Malapradea kako pridržava Elviru gotovo je noseći. Uvijek mirni i sigurni gospodin Jonas, iako mu je široko, mokro lice više sličilo na morsko božanstvo tek

iz valova izašlo, gurao je ispred sebe, pridržavajući je i podupirući, gospođu Jonas kojoj je ponestalo daha. Florimond i Cantor preuzeše na sebe po jednog dečka, noseći ih na ramenima.

Anđelika ih je promatrala kako idu naprijed i polako se penju pod teretom, zgrbljeni kao prokletnici iz Danteova Pakla dok im je kosa padala kao mokra

zavjesa. Halucinantna slika očajnika. Da je noć, tama bi skrila bijesnu bujicu slapova do njihovih nogu, ali obaviti ovom prljavom svjetlosti, njihova bjelina bila je napadna

kao zvijer koja prijeti da ih privuče u svoje pandže.

Prošla su tri dana otkad je karavana napustila srušeni Katarunk. Sa sobom su vodili samo dva konja. Maupertuis i sin mu Pierre-Joseph, zaduženi da dovedu ostale, otišli su južnim putem, prema Gouldsborou.

Oni koji su odlučili da s Peyracom odu prema unutrašnjosti znali su da je Wapassou samo po imenu logor. Prije polaska on im nije krio da je to tek

jednostavna nastamba, bez ograde, neka vrsta jazbine. Četvorica rudara, koje je ondje ostavio, nisu napravili nikakav poseban uređaj, jer su zapravo morali prezimiti u Katarunku. On se ipak nada da će prije velikih hladnoća urediti to

mjesto. Prvog dana putovanja dva čamca su uzvodno prešla rijeku s dijelom prtljage i

djecom, koju je to zabavljalo i odmaralo. Ostali su išli obalom. Drugog dana napustili su Kennebec čiji je tok postao uzburkaniji i ispresijecan vrtlozima, pa su, krećući prema istoku, išli uz tok male, plave i mirne rijeke koja

je protjecala kroz parkove travnjaka, vrba i brijestova. Nisu sreli ni žive duše. Bila je to, iz nepoznatih razloga, posvećena rijeka.

Nadali su se da će stići trećeg dana početkom popodneva, ali ih je nakon jedne noći, kad je vjetar snažno razdrmao njihovo sklonište od granja, zahvatilo nevrijeme s ledenom kišom koja više nije prestajala.

Wapassou, Srebrno jezero, koje je čuvala sveta rijeka i duhovi plemenitih metala, branio je bijesno svoj prilaz.

Anđelika je pala na koljena. Zakačila je nogom za neki korijen koji je izbio iz zemlje. Mislila je da neće ustati i da će četvoronoške nastaviti penjanje. S

naporom je podigla glavu i umalo što nije kriknula od olakšanja: mračna jama se napokon rastvorila i oni ugledaše blijedu provedricu i raščupane oblake koji su plovili po nebu.

Joffrey de Peyrac stajao je na uzvisini i gledao ih kako pristižu. U naručju je nosio svoje dijete. Njeno dijete. Ni u najsmionijem snu nije mogla to zamisliti. O, ljubavi

moja, tebe sam ja gledala u svom snu! Ti nas u oluji vodiš sve dalje i dalje! Ti si Kain koji sa svojima bježi pred prokletstvom! A ipak, nisi ništa zlo učinio. Zašto? Zašto?

On je vidio kako je pala i pogledom joj je naređivao da ustane u posljednjem naporu i da dođe. Ona je zato i našla snage. Dizala se kao u snu, hvatala se za

grane i konačno došla k njemu. Kroz njegov napola otvoreni kaput ona opazi radosni pogled Honorine. Na grudima oca kojega je eto, pronašla na kraju svijeta, Honorina je promatrala mračni i

bučni svijet od kojega ju je on očuvao, pa se dijete radovalo i bilo sretno. Joffrey de Peyrac nije mogao govoriti zbog buke vjetra i vode, pa joj je glavom

nešto pokazivao. Lijevo od slapa opazi ona drvenu građevinu sa vodeničnim lopatama poput velikih crnih krila. Ti ostaci ljudskog rada ispunili su ih nadom i hrabrosti.

Međutim oni još nisu bili na kraju svojih muka. Ovaj mlin je bio samo prethodnica. Nešto dalje šuma je bila rjeđa i oni ugledaše prostranu krajinu: sumorno i tužno

veliko jezero šibano kišom i oivičeno planinama. O njihove vrhunce, pocrnjele kao od neke vlažne čađe, udarali su oblaci koje je vjetar u brzom trku gonio. Noseći Honorinu Joffrey de Peyrac povede svoje drugove prema lijevoj obali jezera.

Prešavši mali drveni most, on ih povede prilično utrtom stazom koju je kiša pretvorila u kanal. Neki su bili toliko umorni da su svaki čas posrtali na kliskom tlu

i padali u ljepljivo blato. Jedna jedina misao vraćala ih je u život - nada u neki zaklon gdje će naći razgorjelo ognjište. Stigli su i na kraj jezera, a nikakva svjetlost nije se ukazala. Prijeđoše onda neki

klanac koji je spajao veće jezero s jednim manjim, okruženo vrletnim liticama. Strma obala se odronjavala pod njihovim koracima. Trebalo je biti oprezan i ne

hodati po rubu. Prešli su zatim još jedan tjesnac među hridinama. Pojavi se i treće, još veće jezero, obrubljeno s lijeve strane močvarnim livadama i niskim brežuljcima. Staza koja je vodila preko močvare bila je osigurana daskama da se

olakša prolaz. Ali i ovog puta su došli do kraja jezera a da nisu opazili obrise

ikakve kuće. Nesretnici su gledali oko sebe i nisu vidjeli ništa. Međutim kroz kišu dopre do njih oštar miris vatre. - Osjećam dim - poviče mali Barthelemy drhtavim glasom. - Osjećam dim!

Cvokotao je zubima i tako jako drhtao da bi sigurno pao da ga Florimond nije čvrsto pridržavao. Bujna kosa dvojice njenih sinova bila je toga dana dostojna

riječnih vila stare Grčke. No Florimond i Cantor junački su prkosili tome iskušenju. Govorili su da su doživjeli i gorih trenutaka i da je to samo mali pljusak! Cantor je na zahtjev svoga oca izvukao iz svoje torbe veliku školjku, jednu od

onih morskih truba kojima se mornari dozivaju za vrijeme magle. Momčić puhnu i šuplji zvuk školjke nekoliko puta odjeknu liticama.

Nakon kratkog vremena iza kamenitog rta pokrivenog jelama i tisom koji su se protezali preko jezera, ukaza se kroz sivu maglu čamac kojim je upravljalo neko nejasno stvorenje. Čamac se približi.

Mrtvački blijedo lice beživotnog staklenog pogleda nijemo ih je promatralo. Čamac pristade uz obalu.

Grof de Peyrac se obrati neznancu na engleskom jeziku. Ovaj je šutio. Bio je nijem. Tajanstveni lađar magle, blijed kao utvara i sasvim sijed. U čamac se ukrcaše najprije žene i djeca, a zatim i Joffrey de Peyrac noseći

Honorinu. Iskrcali su se na neku spužvastu livadu. Dok je lađica otišla po ostale, oni su se popeli uz blagu kosinu koja ih je vodila prema rubu rta. Miris dima se

sve jače osjećao. Kao da je navirao iz zemlje i miješao se s maglom. Pod njihovim nogama ukaza se jama sa stepenicama od oblica. Oni se spustiše u ovu jazbinu i

gurnuše vrata. Kao sunce zapuhnu ih tada miris pržene slanine, duhana i žestokog ruma, svjetlost lampe i voštanica, a nadasve blagotvorna toplina vatre koja ih je

preplavila. A sa grimizne pozadine rasplamsale vatre gledao ih je kako začuđeno ulaze -

jedan divovski crnac. Bio je odjeven u krzno i kožu. Na ušima su mu blistale zlatne naušnice. Vunasta kosa bijela kao snijeg. Anđelika uzviknu prepoznavši to crno lice iz prošlosti:

- Kuassi-Ba!

37.

GOSTOLJUBIVOST WAPASSUA, SREBRNOG JEZERA

Ona je ponovo našla Kuassi-Baa, dobrog vjernog, sposobnog Kuassi-Ba, velikog roba koji je nekada, smiješno odjeven u atlasnu svilu, sabljom čuvao njena vrata palače u Toulousi. Grof de Peyrac kupio ga je još mladog na Barbaresquesima i

uputio ga u tajne svoje nauke. Kuassi-Ba pratio ga je sve do osude na robiju: s njim je on i pobjegao iz tamnice i nestao u Sredozemlju.

Kako se nije već ranije sjetila da upita muža za vjernog slugu? Zato što se još nisu usudili da razgovaraju o onome što se dogodilo nakon lomače. Povratak u život se nastavljao.

Ogromni crnac nije je odmah prepoznao. On je začuđeno gledao ovu raščupanu i pokislu ženu koja je poletjela k njemu, stežući svojim promrzlim nježnim rukama

njegove crne i ogromne. Ponavljala je: - Kuassi-Ba, dragi moj Kuassi-Ba! Kišne kapi na njezinom licu sličile su suzama.

Pred ovim sjajnim, nezaboravnim očima, njemu se vrati sjećanje. Baci pogled na grofa de Peyraca i, shvativši da se zbilo čudo za koje je on toliko godina bezazleno

molio, provali iz njega žarka radost koju nije znao izraziti u ovom tijesnom prostoru gdje su se tiskali došljaci karavane. Na koncu pade na koljena, ljubeći joj ruke, ponavljajući kao litaniju:

- Oh, madam! Oh, madam! Ti, ti? Konačno s nama! Ti, srećo moga gospodara! Oh, sada mogu umrijeti! U ovoj zadimljenoj jazbini živjela su četiri rudara: jedan marljivi i ozbiljni Talijan,

Luigi Porguani, jedan španjolsko-indijanski mješanac Quidoua Peruanac, jedan nijemi Englez - Lymon White, kojemu su zbog bogohuljenja bostonski puritanci

iščupali jezik i - Kussi-Ba. Svi su oni - čak i Talijan - imali nešto po čemu su se razlikovali od ostalih smrtnika, nešto što je mirisalo na sumpor i barut, pa je Anđelika, čim ih je ugledala, ponovo doživljala svoj prvi utisak kad je s mužem

posjetila njegov rudnik u Salsigneu. Oni su bili drugačijeg kova, srasli sa skrovitim snagama zemlje, a njihov gospodar bijaše ovaj koji je upravo ušao, a kojega su

oni toplo i odano pozdravili - grof de Peyrac, učenjak iz Toulouse. S njime je i sve ostalo ovdje dobivalo svoje značenje. A onda se jama napunila. Tugaljive i pokisle sjene stalno su pristizale. Unutra se

nije moglo ni maknuti. Čulo se cvokotanje, grčevito uzdisanje onih koji su prilazili vatri da ogriju ruke.

Kad je prvo uzbuđenje prošlo, Anđelika je užurbano poskidala mokru odjeću s Honorine i djece. - Suho rublje, Kuassi-Ba - govorila je. - Pokrivače! Brzo! Pomozi mi da istrljam

mališane! Dobro ih umotaj! Na njen glas on se užurbao kao nekad.

Ona zaviri u pristavijeni kotao na kuki i ugleda neku vrstu "brodeta" koji se pušio, pa napuni zdjele. Nasićena i ugrijana djeca zaspala su ubrzo na krevetima za

sklapanje, a na njih navališe krzna. Kuhar Malaprade dodirnu Anđelikino rame: - Gospođo, onoj maloj tamo nije dobro...

- Kojoj maloj! - Onoj tamo...

Ona spazi Elviru koja se previjala, zahvaćena nervnom krizom. - Ne mogu više! Ne mogu više! Anđelika prodrma mladu ženu i prisili je da proguta nekoliko gutljaja vrelog groga.

- Hoću da umrem! Hoću da umirem! - ponavljala je Elvira. - Ne mogu više! Zašto nisam umrla na brodu sa mojim mužem!

- Umirite se, draga! - govorila je Anđelika zagrlivši je - De, pijte. Vi ste također pokazali hrabrost. Sada smo van opasnosti. Ovdje je lijepo, toplo, imamo krov nad glavom, a tu je i Kuassi-Ba. Vidite li kako je dobar! Malaprade, izujte joj

cipele! Treba joj svući mokre haljine. Pronađite mi još jedan pokrivač!... Nastade sređena, brižna jurnjava. Čulo se cvokotanje zuba, plačljivi glasovi. Miris

ruma se širio, a glasovi bivali življi i sigurniji. U jednom uglu dizala se para. Tu se "znojilo" na indijanski način: u sud za vodu bacalo se užareno kamenje. Četiri rudara predano su radila, nosili sve što su imali od odjeće za promjenu, trpali drva

na vatru, povećavali zalihu juhe i u nju bacali svoje posljednje komade slanine. Elvira se malo pomalo smirila.

Tada je kuhar Malaprade diže u naručje i položi uz djecu. Tu je duboko zaspala, a on nastavio da šapće blage riječi utjehe. Anđelika se i s njime pozabavila: - Sad je na vama red, prijatelju!

Octave Malaprade nije bio čvrste građe pa se mogao razboljeti u mokrom odijelu. Ona mu natoči čašu alkohola iz boce koja je kružila iz ruke u ruku, prisili ga da

skine svoju pokislu kabanicu, pa ga čak i istrlja, usprkos njegovom smetenom protestiranju. Provjerila je da li su Florimond i Cantor također svukli svoju smrznutu odjeću. Ljudi su pušili uz vatru. Nagomilane čizme i blatnjave cipele

baciše u jedan ugao. Sutra će se vidjeti što će se učiniti, ali sada pred ognjištem nema dovoljno prostora za sušenje. Pri svjetlosti lojanice gola i drhtava tijela

skupljala su se ispred jedinog ognjišta. - Nismo mnogo načeli trgovačku robu - reče Talijan Porguani. - Ostalo nam je pokrivača i ruma.

- Za večeras nam ne treba više - reče Peyrac. Talijan porazdijeli grimizne pokrivače i svi se u njih umotaše. Bili su nalik na skup svečano odjevenih Indijanaca koji su se odmorili i ponovo oživjeli. Zatim, zahvaljujući rumu, počeo je

i smijeh, gurkanje i pričanje o svemu što se dogodilo jučer i pred više mjeseci. Djeca su spavala kao anđeli.

Anđelika vedro pogleda oko sebe. Za vrijeme oluje oni su bili najjadnija stvorenja na svijetu. Jedini ljudski osjećaj koji je ostao u njima - ona će ga se uvijek sjećati - bio je da pomognu i ugriju najslabije. Vidjela je kako Malaprade tješi Elviru, a

Yanna Bretonca kako pruža čašu rakije Jonasovima prije nego što je sam okusio. Vidjela je Clovisa kako dodaje svoju tikvu Yannu, a Nicolasa Perrota kako sili

Florimonda i Cantora da se brzo svuku, umjesto da cvokoćući stoje ispred vatre. Joffrey de Peyrac je osobno pazio da svak bude sit i suh pa je tek onda svukao svoju blatnjavu kabanicu. Anđelika susretne njegov pogled i on joj priđe pa je

odlučno privuče k sebi. - Sad treba da mislite i na sebe, draga moja.

Glas mu je drhtao od dobrote i duboke nježnosti. Tek sada je opazila da sva cvokoće i drhti kao bjesomučnik zahvaćen padavicom. On je prisili da do dna ispije punu čašu ruma razblaženog u vreloj vodi sa crnim

šećerom, što bi i vola dotuklo. - Blagoslovljen onaj tko je izmislio rum! - reče Anđelika. - Tko je on, ne znam, ali

mu treba podići spomenik. Od tog časa njeno sjećanje postajaše sve maglovitije. Prilično jasno sjećala se

ugla gdje je u jednom čabru kuhala voda ugrijana užarenim kamenjem, ugodnosti vrele pare na promrzlo tijelo, spretnih ruku koje su joj vješto i pažljivo pomogle da se umota u pokrivače; zatim čvrstih i snažnih mišica koje su je podigle kao

dijete i pomogle da legne, pokrivši je mekim krznima, njegovog lica i tamnih, rječitih očiju koje su iskrsle iz magle kao vizija iz njenih snova... Ali ovog puta

vizija nije nestala. Čula je riječi koje joj je šaptao, dok se oko nje brinuo i dok ju je toplio, riječi nježnih kao milovanje, kao da su sami na svijetu. Te večeri međutim imale su drukčije značenje. Svi su oni išli kao životinje smrvljene od

neprijateljskih elemenata maćehe prirode. Anđelika se probudila u krilu noći i s velikom radošću slušala kako vani pljušti kiša

i fijuče vjetar. Sjenke su igrale na čađavim gredama niskog stropa. Ležala je na zemlji među umotanim tjelesima, a iz sva četiri ugla sobe dizalo se zvonko hrkanje. Bila je uvjerena da je iza pregrade čula roktanje praseta. Prase! Koje li

divote! Prase u kući koje će zaklati za Božić! I pokrivači! I rum! Što će im više?! Podiže malo glavu koja joj se činila i teška i lagana, pa ugleda oko sebe sav ovaj

duboko usnuli narod, a u kutu do ognjišta Kuassi-Ba kako čuči, podržava vatru i bdi nad njima kao bog-zaštitnik. Toplina je bila zagušljiva, gotovo nepodnošljiva. Anđelika se u njoj naslađivala kao

gladan čovjek u hrani, kad misli da se nikad neće najesti. Turobni hladni vjetar iznad rta pretvorio se u oluju. Pakosni zlodusi, koje je nosio

sobom, nisu znali za ovo ljudsko društvo, ovdje u jazbini. Oni su zaboravili na njih, prezreli njihove bijedne živote! U dubini njenog srca sjalo je svjetlo radosti! Tome je, nesumnjivo, pridonio i topli

rum s Otoka. Blagoslovljen onaj koji je izmislio rum!... To ju je podsjećalo na Dvor čuda. Bratska zajednica odbačenih, prokletih...

Naravno, to se ne može uspoređivati, jer ovdje je sve uzveličano prisutnošću onoga koga je ljubila. Nije ih bijeda i nemilost sjedinila s njihovim drugovima, nego zajedničko, tajno i grandiozno djelo kojeg se samo oni mogu prihvatiti i

uspješno dovršiti. To je bio početak, a ne kraj! Srećom to nitko nije znao, a zlodusi koji po ovom vjetru tumaraju u potrazi za njima, neće ih naći. Dugo će ih

smatrati mrtvim, bogu hvala! Dobro je što više nema Katarunka. Napola budna Anđelika je proživljavala iznova neke prizore. Mnogo više nego

gomila perjem okićenih Irokeza, koji su na obali izvikivali ratne poklike, nju je

užasavao prizor kad je prvi put vidjela Francuze u noći kako kleče pred jezuitom, dok su njihovi saveznici Huroni živa pekli jednog zarobljenika. Nasuprot tome, toplina, tišina i intimnost ove skrivene jame ispunjale su je naročitom i

nezaboravnom slasti. Ona će zavoljeti Wapassoiu. Ima mjesta u kojima duh živi. Katarunk je bio

predodređen za tragediju, a i zato da ga se spali i zbriše sa zemlje. Tamo su je mučili zli sni, a ovdje će spavati mirno. Trebalo je prijeći mnogo klanaca da se stigne do Wapassoua, mnogo prijevornica koje su štitile krug planina u čijim

gudurama nesumnjivo leži tisućama godina zlato i srebro. U blizini je prolazila indijanska staza Apalača, ali Indijanci koji su otuda išli, nikad se nisu zaustavljali,

već su žurno odlazili zastrašeni mračnim liticama i divljim izgledom samotnog kraja. Tko bi se i usudio, zimi naročito da prijeđe snježne vodopade koji štite dolinu sa njenim jezerima?

Pod njenim poluzatvorenim vjeđama redale su se slike koje su je ispunjale zanosnim uzbuđenjem i izazivale joj suze u očima: slika Joffrey de Peyraca pod

olujnim nebom, kako nosi u naručju Honorinu, Florimonda i Cantora pogrbljenih pod teretom djece, kako posrću u blatu, pa Yanna kako pruža čašu rakije starom promrzlom uraru, Malapradea kako trljanjem ugrijava smrznute Elvirine noge... A

sada? Bože, kako je toplo? Anđelika izvuče ruku ispod pokrivača i napola se podiže.

Joffrey de Peyrac je spavao do nje. Na jednom se sjeti - on ju je noćas omotao krznenim pokrivačima i ovdje je položio, on je posljednji legao da se odmori.

Spavao je nepomično kao mrtvac, snažno i spokojno. Još je jednom pobijedio rat, smrt i prirodne elemente. Sada je prikupljao snage da dočeka novi dan. Promatrala ga je s ljubavlju.

Miris koji je osjetila u odjeći četiriju rudara i udisala s njihovih napetih, hrapavih, barutom i kamenjem rasječenih dlanova, prožimao je sve stvari. Ovaj naročiti

miris bio je onaj isti koji je i nekad osjećala - prožet nekom suptilnom i osobnom tajanstvenošću. Ona nije o njemu sve znala. Otkrivala ga je malo-pomalo: grofa de Peyraca koji je svojim sjajem zanio Toulouse, ili upravljao brodom u oluji, ili

prkosio kraljevima i sultanima, da, on je sve to bio... Ali osim ratnika i plemića postojala je u njemu i druga ličnost, nepriznata, jer u to

doba nitko nije mogao to da shvati - ličnost rudara, prve znanosti koja, otkrivanjem zakopanih i nevidljivih tajna, objašnjava stvaranje svijeta. Ovdje, u Wapassou, došao je do utrobe zemljine u kojoj je počivalo zlato i srebro, došao je

u svoje carstvo. Ona je shvatila - čak i po načinu kako je spavao - da će se bolje osjećati ovdje nego u Katarunku. Budući da je duboko spavao, daleko od svakoga,

pa i nje, ona ispruži ruku i majčinski pomiluje njegovo izranjeno lice.

38.

PRIPREME ZA ZIMU

SAVEZ S INDIJANCIMA-METALLAKSIMA

Dva tesara nisu više izlazila iz jame. Od jutra do mraka oni su kao automati

rukovali ogromnom pilom, jedan na gredi od koje su pravili daske, a drugi u jami. Ostali su sjekli stabla, kresali granje, tesali topole za pregrade i konjušnicu, crnu hrastovinu za vanjske zidove i bastione, jelovinu za oluk, pokućstvo i letve za

krov. Žurno se proširivalo i nadograđivalo. Najprije su dvostruko produžili glavnu dvoranu postaje, njoj su dodali jednu veliku sobu u kojoj će stanovati Jonasovi sa

djecom. Jedan kutak, koji je zbog kamenitog terena bio nešto iznad ostalog dijela nastambe, očistili su od alata i bačava i uredili za sobu grofa de Peyraca i ženu mu. Probili su i prozor i sagradili kamin od oblutaka, koji će povezati sa centralnim

ognjištem.

Napravili su i tavan gdje će poredati zalihe, a on će, stvarajući zračni jastuk, omogućiti zadržavanje topline u ostalom dijelu stana. Grof de Peyrac dade još napraviti u litici pivnicu, izgraditi šupu i sklonište za konje. Odjekivali su udarci

sjekira o deblo, lupanje čekića, jednolično struganje pila, lupa na hrpu dasaka i greda.

Kad je došao dan da je cijela građevina ostala bez krova, oni su se ponovo utaborili na livadi slušajući kreketanje žaba i brbljanja pataka u bari - kao za vrijeme putovanja.

Srećom nebo je bilo vedro. Poboljšanje koje su proricali kanadski vračevi, ostvarilo se. Posljednji dani

listopada i prvi dani studenoga bili su neočekivano i čudno suhi i blagi. Samo su noći bile hladne, a ujutro, mrazna maglica plavila je planine. Već prvog jutra Anđelika se uvjerila da je imala pravo. Wapassou, što znači

"Srebrno jezero", bilo je skrovito mjesto, zabačeno, u koje čovjek oklijeva da uđe. Najvažnije bijaše pripremiti zimovanje. Budući da su zalihe hrane u Wapassouu -

osim kukuruza i svinje koju su tokom ljeta tovili - bile na kraju, to su se četiri rudara, kad je stigla karavana, spremila da krenu prema Katarunku. Kako ovaj više nije postojao, tridesetak osoba i par konja morat će preživjeti na Srebrnom

jezeru. Skloniti se, ugrijati se i jesti! Za to je trebalo graditi, loviti ribu, ići u lov,

nagomilati zalihe drva i hrane. Sve će zima odnijeti. Anđelika je otimala pticama posljednje oskoruše i crne

plodove bazgovine. Ona će time liječiti groznicu, bronhitis, bolove u krstima. Poslala je Elviru i djecu da poberu sve što se može jesti sa grmova u šikari ili pustari: razne bobice, borovice, divlje zakržljale kruške i jabučice.

Sve je to izgledalo premalo za brojna usta koja treba nasititi. No vrijednost tih malih berba bila je velika jer će ih pregršt ovog suhog voća spasiti od skorbuta

krajem zime. Skorbut je mornarska bolest, ali i dugog zimovanja u nepoznatom kraju. Zato ga mornari i zovu - kopnena bolest. Savary je tokom putovanja poučio Anđeliku da i najmanjoj korici voća pridaje vrijednost. Ovdje ga nije bilo i dugo će

proći dok sazri. Ali će suhe bobice biti spasonosne. Zatim su djeca pobrala divlje orahe, gljive po vlažnim udubinama, lješnjake, žirje

za svinju. Poslije su ih poslali da kupe šljunak po škrapama iznad jezera koji će zidari upotrijebiti za podizanje velikog centralnog kamina sa četiri ognjišta i još jednog na kraju glavne sobe.

Osim toga morali su paziti na strmu obalu gdje su slijetale ptice selice, da zaštite travu i biljke za konje. Gacali su po blatu cijeli dan dižući viku na ptice i kopali iz

pemakova pijeska grozdove slatkih krumpira, otimajući tako gozbu divljim guskama. Gospođa Jonas je kuhala za cijeli narod. Svaki je dan kuhala kukuruz, bundevinu

kašu, meso i ribu. Objema rukama okretala je drvenu kašiku, veliku kao ona, u trima velikim kotlovima na privremenom ognjištu. Zatražila je od muža da joj od

nekog starog barutnog roga napravi trubu kojom će pozivati na ručak. Ostatak vremena provodila je skakućućl hitro, sad lijevo sad desno, po iverju i alatu, da tesarima, drvosječama, u šumi i radnicima u kući donese rakije ili piva. Obrazi su

joj bili zajapureni i sjajni. Smijala se i govorila kako je uvijek željela da bude gostioničarka.

Veći dio mesa i ribe, koji su donijeli lovci i ribolovci, među kojima Florimond i Cantor, bio je određen za sušenje. Napravili su i ograde od pletera pod kojima je neprestano dimila vatra od suhe i

mirisne trave. Anđelika je uz pomoć Kuassi-Ba i Eloia Macolleta preuzela posao u svoje ruke.

Dane je provodila klečeći na travi uprljanoj krvlju divljači i svakovrsnih utroba; zasukanih rukava i ljepljivih ruku rezala je tanke odreske sa čereka mesa, iz kojeg je stari Maccollet prethodno povadio kosti. Kuassi-Ba stavljao je odreske iznad

vatre. Prekinuli su svaki posao u rudniku zbog hitnosti posla, pa stari crnac nikako

nije napuštao Anđeliku. Kao i nekada, on joj se povjeravao, oživljujući prošlost, pričajući svoje dogodovštine s grofom de Peyraoam po Sredozemlju i Sudanu, iznoseći one strane života njenog muža koje je samo mogla u mašti dočarati.

- On nije bio sretan bez tebe, madam, - govorio je stari crnac. - On se zadovoljavao radom, da, rudnikom, zlatom, putovanjima, trgovanjem sa

sultanom. Da, sve je to zadovoljavalo njegov duh. Ali što se žene tiče - s tim je bilo svršeno... - Hm... ne vjerujem ja u to!...

- Da, da, vjeruj mi, madam! Žene su bile samo zbog tijela... Ali za srce... bilo je svršeno s time.

Slušala je svog prijatelja Kuassi-Ba, dok je spretnom rukom nekadašnje službenice u gostionici k Crvenoj maski sjekla, rezala, energično čupala kosti sa stegna ili pleća, lomila rebra preciznim udarcima sjekire.

Eloi Macollet ju je iz prikrajka promatrao. On bi je rado kritizirao, ali tu se nije imalo što reći.

- Nema šta? Kao da ste cijeli život proveli u vigvamu. Prignute glave, očiju crvenih od dima, krvlju umazanih ruku, Anđelika se nije dala ometati u poslu. Svaka hrpica na dimu osušenih odrezaka, nagomilanih u

košarama ispletenim od kore ili trava, značila je još jedan obrok, svaka košara - dan života više. Ubijeni šarenjaci, jeleni, srndaći, nosili su se na livadu gdje su

oštri noževi hitro započinjali posao. Bio je tu i jedan medvjed kojeg je ubio Florimond skočivši mu na leđa i zarivši mu

nož pogrešno u šiju, a onda mu je tek drugim udarcem presjekao arteriju malo poviše. - Nikad nisam čuo da se tako ubija medvjed, - govorio je Nicolas Perrot. -

Florimond nikad ne radi kao drugi. - Izvukao se s rastrganim kaputom i rezotinom od udarca šapom.

Na njegove mlade, još glatke grudi, Anđelika stavi svjež oblog, dok je Florimond potanko pričao o svom pothvatu, jedući krilo pečenog purana. Florimond je bio čudesno jak i o njemu se već pričalo u kraju. Američki kolonisti vole pretjerivati.

Florimond je postao "najjači mladić Sjeverne Amerike". Gledala ga je s ponosom, sjećajući se kako je u djetinjstvu bio slabašan.

Medvjeđe salo se topilo za svjetiljke, a koža štavljena za još jedan zimski pokrivač više. Iako je zakasnila, zima je naglo nadolazila. Katkada bi - bogzna otkud - preletio razinom krošnje nagli i reski udar vjetra. Stabla su već bila ogoljela i

rasipala svoje posljednje tamnocrveno lišće. Prelazeći iz crvene u ružičastu, s ružičaste u svjetloljubičastu boju, šuma je postala siva. Obli vrhunci planina

zasađeni borovima i jelama kao da su se pokrili tamnijom smeđe-ljubičastom bojom koja je isticala valoviti reljef Apalača. Miris šume je izgubio svoj topli zadah divljih zvijeri i kupine. Krznaši, medvjedi, lisice i svisci počeli su se povlačiti u

svoje jame. Ostao je još samo miris gljive i mahovine, suhog lišća i kore stabala - miris zime.

Svake večeri sve brojnija jata ptica selica, naročito pataka i gusaka, padala su na jezera i močvare. Po dnu bi se nebo zamračilo od njih. Svojom hukom izražavali su paniku poput onih koji su zakasnili pa žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Nije

ih se moglo otjerati s livada. Jednom je Anđelika batinom obranila Honorinu od napada jedne divlje guske. Noseći je gospođi Jonas za slijedeći obrok, Anđelika je

mislila o koristi guščje masti u zimskim bolestima, o toplim oblozima za bronhije, o kremi za opekotine, a i o tom kakav će biti užitak jesti tečno meso peradi umjesto dosadnog pemikana.2 Eh, kad bi se sva ova vodena divljač, koje je ovdje

obilato, mogla uhvatiti i pospremiti u lonce za crne dane! Ali kako je zadržati? razmišljala je. Medvjeđe masti ima obilato. Naposljetku je

smislila da svaku pticu obloži slojem masti, kao što se to radi u Charantesu ili Perigordu. Joffrey de Peyrac pohvali plan, potvrdivši da mast štiti perad od

2 Pemlkan - vrsta mesa pripremljenog na Indijanski način.

kvarenja u dodiru sa zrakom. Da bi bilo sigurnije, savjetovao je da ih prethodno lagano osuši na dimu. Kao posuđe poslužit će mjehuri ženki sjevernog jelena i medvjeda, što lovci obično i čine, jer imaju veliku sadržinu. Sagradili su i daščaru

za sušenje mesa da posao brže teče i u nju su nagomilali smrekovine. Svaku večer grupa ljudi s batinama odlazila je na jezero, gdje bi nastalo klanje

pernatog svijeta. Čovjek, naime, može sačuvati svoj život jedino ako ga oduzme životinjama. Zelene, ljubičaste, blijedoružičaste, krunaste, sjajne glavice padale su zdrobljene u velikom oblaku perja. Malo poslije tri žene su sjedile, čerupale i

perušale da su im se prsti ogulili, velike utrobe, zavrtale i rezale vratove i noge. Djeca su trčala da očišćene životinje porazmjeste na drvene rešetke. Sutradan su

ih odatle dizali dobro nadimljene i - smjestivši ih u dragocjene mjehure ili - u nedostatku ovih - u posude od kore, drva ili u košare, oblagali ih toplom mašću. Kad je ponestalo i posuda, šili su ih u vreće od košutine kože.

Djeca su imala izbodene ruke od branja smrekinja. Ni Anđelika se nije usuđivala pogledati svoje ruke. Pocrnjele, izbrazdane, izranjene - bijahu strašne.

Miris sušenog mesa i masti zadržao se u zatvorenoj dolini i miješao se s mirisom tek posječenih stabala. Niski gusti oblak protezao se daleko iznad jezera, noseći do njegovih krajnjih

granica miris sokova, smole, trave, trnja, krvi i divljeg, trpkog mesa. Tu su ljudi radili...

Poneki Indijanac, prolazeći stazama Apalača, osjetio bi te neobične mirise i približio se logoru.

Bili su bez prtljage, lutalice, osamljene obitelji u potrazi za kakvim jezerom u kojem će, zimi, uloviti dabra. Išli su nasipom iznad jezera a prije nego što bi nestali s druge strane hridina, radoznalo su se naginjali da kroz četinjar povire u

logor na Srebrnom jezeru, koji je bio obavijen plavičastim dimom iz spremišta za sušenje mesa.

Misle li bijelci ostati ovdje kad nadođe zima? pitali su se. Ima ih mnogo! Oni su ludi! Umrijet će! Ovo je mjesto-tabu! Osim toga, oni posjeduju i neke čudne životinje koje hodaju padinama, a nisu ni jeleni, ni losovi, ni bizoni. I njima treba

hrane, pa što će onda zimi? Ustrašeni Indijanci žurno su odlazili: neće biti dobra!...

Međutim, jednoga jutra, dok je bila zabavljena sječom mesa, Anđelika osjeti na svom ramenu tešku ruku. Pogledavši, ona prepozna Mopountooka, Sagamorea, iz plemena Metallaka. Uvijek ponosan i, unatoč jakoj studeni, polugol, on joj dade

znak da ustane i da ga slijedi. Odveo ju je najprije na obalu prvog jezera. Dotakne pijesak, okusi nekoliko puta

vodu uz nasip i iz jednog potočića, koji se tu širio praveći tihi bazen prije ušća u jezero. Voda je bila bistra kao planinski kristal smeđe jantarne boje. Bila je to močvarna, humusna voda, tj. filtrirana kroz humus.

Tu se izvanredno dobro pralo rublje. Anđelika je shvatila da je Mopountook pita da li je zadovoljna kvalitetom ove vode

i ona nekoliko puta potvrdno kimne glavom. On je zatim odvede dalje, penjući se uz brdo, pa siđoše s druge strane. Zaustavili su se ispred jezeraca, potočića i izvora.

- Ware! Ware! - govorio je, što znači: voda. Riječ koju je doznala bila je abekaniška. Malo dalje naiđu na vrlo bistru vodu, ali s okusom tvrdog vapnenca,

dakle, škodljivu. Anđelika potrese glavom, ispljune vodu i izjavi da se ne može piti. To se odmah osjeća. Mopountook glasno potvrdi. Bijela žena dobro rasuđuje. Idući dalje naiđu na vodu crvenožute boje, koja je sadržavala željezo. Mutna i

uznemirujuća, ali ukusna. U kasno poslijepodne on joj na malom proplanku pokaza jedan gotovo nevidljiv

izvor, čija je voda šikljala i odmah nestajala u propusnom terenu. Tihi i neprekidni dar prirode, nepresušan kao duga tiha bol. Svježa i ukusna voda. Pijući je čovjek je imao na jeziku ukus lista u koji je proljeće utisnulo miris potočarke, žalfije i

metvice. Čarobnost ovog izvora tako je djelovala na Anđeliku da je izgubila pojam o vremenu. Kad su počeli obilaziti, ona je upozorila Mopountooka da se ne može previše

udaljiti od logora. Kasnije se morala s time pomiriti, jer su se toliko vrtjeli u krugu da se pobojala, ako ga napusti, da će se izgubiti.

Već je padala noć kad su je ugledali kako se vraća iza velikog crvenog đavola. Bila je iscrpljena. Još jednom su uznemireno tragali za groficom de Peyrac.

Mopountook se šepurio: bio je vrlo zadovoljan svojim dnevnim obilaskom izvora i sposobnošću Anđelike da ih prepozna. Dostojanstven i neusiljen, on prijateljski

položi ruku na rame pomalo nezadovoljnog grofa i reče da mu se srce veseli: - Bijela žena - rastumači on, - bila je, naravno, kao i sve njoj slične žene, prilično neposlušna i sklona da uvjerava čovjeka kako ne zna ono što radi. No, ona

raspoznaje vodu s izvora i zna da im razlikuje okus. To je veliki dar. Koristan. Kao mjesni poglavica - jer je jezero Umbagog bilo u njihovom susjedstvu - on želi da

bijelci dugo ostanu na Srebrnom jezeru pa će staza Apalača ponovo oživjeti, staza kojom su nekada prolazili Indijanci, trgujući od velike sjeverne rijeke do obala Oceana.

On smatra da je taj dan bio vrlo koristan. Naime, već sutradan dođoše Metalloksi Indijanci govoreći kako bi bilo dobro da

bijelci dođu s njima i sudjeluju u velikom lovu prije zime. Bijelci će donijeti svoje puške, barut i metke, a u zamjenu oni će im dati dio zamkom ulovljenih zvijeri.

Losovi i sjeverni jeleni počeli su se spuštati iz Kanade prema manje hladnim predjelima Mainea. Mopountook je, vrativši se iz Wapassoua, prodrmao malo svoje Indijance, predbacujući im lijenost upravo sada kad se osjeća časovito

pomanjkanje divljači. Njihova nemarnost uzrok je gladi koja ih svake godine mori. Oni uvijek misle kako ima dosta hrane, ali za duge zime nikad nema dovoljno

zaliha. Uostalom, Mopountook je sanjao i jedan san: Manitu mu je naredio da prirede posljednji veliki lov i pozovu bijelce sa Srebrnog jezera, koji su se sukobili s divljim Irokezima i živi se izvukli zahvaljujući vještini svog jezika i svojih

čarolija! A nije lako nagovoriti Irokeze da se odreknu osvete. Ovi bijelci su platili cijenu krvi zapalivši svu trgovačku robu. Slijedilo je nabrajanje ogromne količine

ove divne robe koju su žrtvovali vatri. Metalaki-Indijanci s uživanjem su recitirali kao da čitaju litanije: 100 bala krzna, rakije, grimiznih pokrivača itd. itd. Gromovnik nije kao drugi bijelci. Bolje je biti s njim prijatelj. Mopountook i

njegova plemena s jezera Umbagog uzimaju ih, kao dobri susjedi, pod svoju zaštitu.

Nicolas Perrot, Florimond, Cantor i jedan Englez su otputovali s njima za četiri do pet dana na zapad da organiziraju najveći lov godine. Ostali su prionuli na dovršenje logora. Kad su se krajem prvog tjedna studenoga lovci sa jezera

Umbagog vratili, poslovi i radovi su se pojačali. Naposljetku se zaključilo da ima dovoljno hrane u rezervi. Ako bude sreće i proljeće porani i ako u snijegu

zamkama uhvate nekoliko komada - preturit će zimu. Eloi Macoolet je kimao glavom, ohrabren. - Valjda nećemo morati da jedemo jedni druge!

- Što tu pričate koješta! Kakvog li užasa!… - Tja! I to se događalo, lijepa moja gospođo!

Nije se šalio. Dok ga je slušala, Anđeliku iznenada obuze strah. Nju je čas obuzimala sreća zbog ljepote ovog skrovitog i pustog mjesta, a čas strah kad pomisli na nevolje koje ih

čekaju, a za koje nisu bili potpuno spremni. Kako će preživjeti zimu ovi ljudi i žene stisnuti u uskom prostoru, s malo hrane, bez lijekova, osamljeni u zatvorenom

krugu, a naročito ova nejaka djeca?!

39.

ZLOSLUTNA ANĐELIKINA PROROČANSTVA

OHRABRUJUĆE ISPOVIJEDI

Joffrey de Peyrac nije rekao ništa kad je vidio da se Anđelika prihvatila teškog posla oko sušenja mesa. Ona je osjećala da je on iz daljine promatra pa se trudila

da bude na visini zadatka. - On misli da sam ja nesposobna i da ću stajati skrštenih ruku!

Trebalo je izdržati jednu godinu! To je on rekao, zar ne? U ovom času oni su imali samo svoje haljine. S potajnim zanosom ona se dade na posao da pomogne onome kojemu već davno

nije služila, da preživi i da pobijedi. Pomisao da radi za nj i da time na neki način iskupljuje svoje nekadašnje nevjere,

činila ju je sretnom. I najteži posao činio joj se lak. Ima stvari koje se samo s vremenom mogu dokazati: ljubavna vjernost, na primjer. Ona će srušiti onaj zid nepovjerenja koji muči Joffreya de Peyraca.

Dokazat će mu da je on za nju sve i da mu ne ograničava slobodu muškarca, da mu ona neće otežavati život niti ga odvraćati od posla i cilja koji je sebi postavio.

Bojazan da bi on jednog dana mogao požaliti što ju je poveo sa sobom, ili čak ponovo našao, oblivao ju je hladnim znojem. Bilo je slučajeva kad ih je nesigurnost logorovanja razdvojila, pa je ona patila daleko od njega. Za vrijeme

putovanja ljudi bi se - kud puklo da puklo - uvalili u skrovišta od kore napravljena na starosjedilački način, a za žene i djecu sagradili bi prostraniji vigvam s malim,

na brzinu podignutim kaminom u uglu. Sklonište je bilo toplo, ali bi Anđelika zamišljala kako je opet sama i kako očajno traži svoju izgubljenu ljubav po svijetu, ili bi ga - odbačena - vidjela neumoljiva pogleda kakav je imao na

"Gouldsborou". Zato je radila kao rob. Čim je bila slobodna, trčala je s djecom u šumu da kupi

granje, jer pruća nije bilo, a ona je iz iskustva znala da nema gore stvari nego u zimsko jutro ne moći zapaliti vatru. Žurno su kupili granje i grančice i slagali u spremište pored cjepanica. Vrhunci najviših planina bili su bijeli, a vjetar suh i

leden. Rasplamsala tisovina sve je obasjavala. Crvenkastosmeđi i ružičasti plameni jezici

u lakim zamasima titrali su na nebu boje kositra. Paperjaste iglice dizale se iz plamena, a raslinje pod njihovim nogama pokrivalo je sag boje ilovače, mek kao

samurovina. Po njemu su Anđelika i djeca nečujno stupala. Sakupljanje drva oduvijek se sviđalo Anđeliki. Dok je bila djevojčica u očevu dvorcu, tetka Pulherija govorila je da jedino taj posao rado obavlja. Ona bi hitro

sakupila ogromni svežanj i bez muke ga nosila. Kad su je momci Peyracovi prvi put vidjeli kako se vraća iz šume, kao da sama

šuma ide, sagnuta kao starica pod bremenom, sa čoporom djece iza sebe, ostali su začuđeni, ne znajući što da kažu ni što da rade. Ona je tako savršeno obavljala poslove da je svako upletanje bilo suvišno, pa su

se toga i odrekli. Ali su razgovarali o tome među sobom i nisu stvorili određeno mišljenje. Vidi se da je ta žena radila teške i svakakve poslove u životu, da joj

ništa nije mrsko, ali isto tako se vidi da je i velika dama. navikla da je poslužuju, da zapovijeda, da se zabavlja - vidjelo se to na gozbi u Katarunku! Samo, eto, ne voli oskudicu.

Ako je netko, za vrijeme hitnog i teškog posla prije zimovanja u Wapassouu pokušao da joj pomogne, ona bi ga pomalo osorno otpremila.

- Pustite, mladiću, imate vi i važnijeg posla! Da vas trebam, ja bih vas zvala. Promatrao ju je i Joffrey de Peyrac. Vidio je kako se vrti oko vatre u sušionici mesa sa gotovo stručnim poznavanjem stvari. Gledao je kako odire kožu sa

sobova i jelena, kako vadi utrobu, lomi kosti, čerupa, topi odvratnu mast, kako

skida kotlove s vatre, sve to s izvanredno vještim, finim, otmjenim, ručicama i energijom nosača. S mješavinom čuđenja i poštovanja otkrio je njenu snagu, sposobnost da shvaća

mnoge stvari za koje ju nije predodredio ni njen odgoj ni raskošan život koji joj je pružao u Toulousi.

A kad bi ga katkada ljutina nagnala da joj oduzme sjekiru i mesarski nož kojim je vješto rukovala, ili teški kotao, koji je jednim trzajem premještala, ili pak breme suhog granja pod kojim se svijala, on je osjećao svu snagu boli koju mu je

pričinjala uspomena na godine razdvojenosti. Jer ovo je neka druga žena, "neznanka", ona koja se navikla da živi bez njega, a

koja mu je otkrila koliko je jaka; bez slabosti, i koliko je mnogo naučila daleko od njega - zbog čega ju je gotovo mrzio. Sjetio se rečenice koju mu je dobacila jednog dana na "Goldsborouu": "A što biste

htjeli da budem? Zla, glupa, nekorisna? Da ništa ne znam o životu s kojim sam se suočila?"

On doista nije vodio računa o stvarnoj vrijednosti njene ličnosti, ni o tome što će raditi kad bude prepuštena samoj sebi. Govorio je u sebi kako zbog nje mora još mnogo da nauči o ženama. U njegovu srcu borili su se divljenje i ljubomora.

Anđelika je bila svjesna te njegove slabosti. Oštroumna, kakva je bila, shvatila je njen uzrok, i to ju je radovalo. On je, naime, bio toliko snažan, toliko superioran,

toliko iznad nje, da je bila mirnija kad je osjetila njegovu ranjavu stranu. Tad mu je u prolazu dobacila pogled u kojem se krila i blaga ironija i nježnost, ali i nešto

nedokučivo što ga je boljelo. "Ne brinite", govorila je sa smiješkom i klimajući glavom. "Ja volim svoj rad, a osim toga... upoznala sam i teže robovanje no što je sakupljanje suhog granja

vama za ljubav"... On osjeti kako mu oštro sječivo para srce. I otkud to da ova žena, samim tim što

je žena, može da mu zada bol, njemu koji je bio zasićen svime?! Govoreći pravo, on joj nije mogao ništa predbaciti. U njenom ponašanju nije bilo ni prkosa ni lažne skromnosti. Ali ono što je imala, to je stekla daleko od njega.

Mučila ga je divlja želja iza odmazdom. Zbog nje je bio odlučniji no ikad da savlada sve neprilike. Strast da ovlada udesom bila je tolika da ju je prenio i na

ostale, u dubokom uvjerenju da ga ništa ne može svladati. U Wapassouu se radilo kao u mravinjaku. I sam se brinuo za sve. Davao je upute tesarima i zidarima. Savjetovao kožare i

drvodjelce, a često je uzimao u ruke veliku sjekiru drvosječe i s nekoliko točno odmjerenih snažnih udaraca obarao je stabla. Kao da je htio da se suprotstavi

nepokornoj prirodi i pobijedi je u dvoboju. Iako nisu razgovarali, ovaj zajednički rad ih je povezivao onim što su jedno od drugoga naučili, - onim što nisu priznavali ali su naslućivali. Peyrac je osjećao

njezin nemir. Opazio je da je pretjerani umor čini podložnom sumnji u kojoj vidi sve u crnim bojama.

U takvim časovima progonila ju je slika Kaina u oluji. A što ako je istina da je Bog protiv njih? pitala se. Ako su zaista prokleti? Unaprijed osuđeni, kamo da krenu on i ona?

Čemu borba?... Sjetila se nekog bića šćućurenog u grmu na obali jezera, dok se kupala, kako ju je gledalo s mržnjom. Taj pogled joj se zario u srce kao otrovna

strijela. Često se toga sjećala. Događalo joj se da se na povratku zaustavi na rubu šume i zabrinutim pogledom ispituje okoliš. U podnožju dvaju brežuljaka s lijeve strane bilo je čudnovatih gradnja, debelih

uspravnih greda i kotača koji su se, kao neke stravične sprave za mučenje, ocrtavali na ogoljelim planinskim, stranama po kojima su zjapile mračne jame ili

modrikasti svježi ožiljci. Na vrhuncu se vidjela kruna šumice iz koje se danonoćno dizao dugi trak dima, kao iz kadionika. To su kolibe ugljenara zaobljenih svodova i namuljene glinom, koje su obavijale toplinom, zbog neprekidnog loženja, šumu

bazgovine i breze, odakle su rudari dobivali ugljen potreban za njihov rad.

Nastamba u koju će se, uskoro, svi zatvoriti kao u Noinu arku, dizala se na kraju rta. Već se jasno vidio njezin krov od bijelih letvica i tri visoka dimnjaka od kamenčića.

Još je nešto uznemirivalo Anđeliku. Iako je u njima cijenila izvjesne kvalitete, Peyracovi drugovi bili su grubi, neprijatni, nesigurni ljudi. Kad se budu zatvorili u

utvrđenje, što će se dogoditi u tom pomiješanom društvu s oprečnim karakterima u oskudici, u pomanjkanju žena? Neće li sve to stvoriti nesnosnu atmosferu? Sjećala se - dok je bila ratni vođa u Poitouu - kako su seljaci mrzili one koje su

smatrali njenim ljubavnicima: La Marinierea ili baruna de Croisseta. Slično je bilo i ovdje. Neprijateljstvo koje su osjećali prema ženi vođe pretvorit će se možda u

neki drugi zlobni osjećaj. Ona je dobro znala da rezervirani stav koji prema njoj njezin muž pokazuje pred drugima ima za cilj da ne raspiri zavist ovih osamljenih ljudi. Gospođa Jonas je također o tome razmišljala i bila uznemirena zbog Elvire,

mlade žene u godinama kad joj se muškarac udvara. Do sada su muškarci prema njoj bili pristojni, ali kad se zatvore i kad im bude dosadno...

Jedne večeri Joffirey de Peyrac uze Anđeliku za ruku i odvede je na obalu jezera. Sunce na zalazu rasipalo je svoje rubine po mirnoj vodi, a opora hladnoća je godila...

- Vi ste zabrinuti, lijepa moja? Vidim vam to na licu. Recite mi što vam je! Pomalo zbunjena ona mu reče čega se ponekad boji. Neće li zao udes i nesreća

biti jači od njihove hrabrosti? Ne, ona se ne boji ni gladi, ni zime, ni rada. Zar se život, koji je cijele zime

provodila u Monteloupu, razlikuje mnogo od ovog koji ih ovdje čeka? Osamljenost, težak rad, opasnost od napada bandita - ovdje od Indijanaca ili Francuza - stvarali su istu ovakvu situaciju nesigurnosti i opreza.

Ne, nije ovdje kao tamo... Ona voli Wapassou. On je razumio i ono što nije htjela da kaže.

- Vi se bojite prokletstva koje me prati? Ali, ljubavi moja, prokletstva nema. Nikad nema prokletstva, ali ima neslaganja između ljudi boji su se zadržali na putu neznanja i mene kojemu je Bog osvijetlio nepoznate putove. Ako to moram platiti

i progonstvom, ja neću požaliti što mi je udijelio tu milost. Ja sam došao u ovaj kraj da mu dignem cijenu. Ima li u tome nešto što se ne sviđa Stvoritelju? Nema.

Ne budite, dakle, praznovjerni i nepovjerljivi prema Bogu. U tom leži zlo. On iz prsluka izvuče mali zlatni križ koji je strgao s vrata ubijenog Abenakisa. - Pogledajte ovo! Što vidite?

- To je križić - reče ona. - Iznenađuje me da je zlatan. Ja sam, naime, vidio mnogo ovakvih malih ukrasa

na vratu urođenika - križića i drugih znamenja - pa sam odlučio da ispitam kraj. Nisam zadovoljan tumačenjem da su ove dragocjenosti stanovnicima poklonili bretonski mornari kad su pristali brodom na obalu. Naši Bretonci nisu tako

darežljivi. Kao dar bio bi dovoljan i mjedeni križ! Ovi su, dakle, bili izrađeni na licu mjesta, a to dokazuje da ovdje ima zlata i srebra koje pohlepni Španjolci -

naviknuti na blago Inka i Azteka - nisu pronašli. Zaista zlato se ne vidi, kao ni ruda koja se ispire u vodi, ali možda ima mnogo skrivenog zlata. Križevi imaju pravo. Ja sam našao. Kao što vidite, križ me je vodio. Wapassou je najbogatiji

rudnik, ali ja ih imam još posvuda u Maineu. Sad kad znam da me kanadska vlada drži na oku, treba da požurim da iskoristim svoj nalaz... Htio sam da vas udobno

smjestim u Katarunku, međutim, došavši ovdje, dobili smo na vremenu. Treba samo da zimu prebrodimo, a to će biti teško. Ovdje je jedini naš neprijatelj - priroda. No i od nje ću izvući moć. Nekad sam imao sreću bez moći. Još mi to

treba pa ću imati pravo da živim. To će mi biti lakše da postignem u Novom nego u Starom svijetu.

Koračajući polako duž jezera i držeći je čvrsto uza se, on nastavi: - Čuj me, draga. Svi smo mi ovdje lopovi i zato ćemo preživjeti. Izabrao sam ove ljude jer znaju vrijednost ustrajnosti. Zatvor, robija, zarobljeništvo, dno gnjusobe

do kojeg su došli s najgorim ološem čovječanstva, to je škola ustrajnosti. Oni su

svi sposobni da s praznim trbuhom podnesu duge snježne dane, a i još više. Zima, glad, promiskuitet, što je to njima? Upoznali su oni gore stvari! Vi se, možda, bojite, da djeca nisu otporna? No, ako im se osigura ono najnužnije i

okruži ih se ljubavlju, oni neće trpjeti. Djeca su izvanredno otporna kad im je srce zadovoljno. Imam povjerenja i u vaše prijatelje Jonasove. I oni znaju što je to

strpljenje. Oni su godinama čekali povratak svojih sinova. Jednog dana su se uvjerili da ih nikad neće vidjeti. I - preživjeli su. Elvira? Ja sam pristao da ovu mladu ženu povedem, jer me je ona za to molila. Ja znam i zašto. Nije više mogla

da podnosi svoje drugove iz La Rochellea, optuživši ih da su oni krivi za smrt njenog muža, jer su ga uvukli u pobunu koju sam morao ugušiti. U njoj je on

poginuo. Prije će se oporaviti ako bude s nama, nego u Gouldsborou. Zbog istog razloga, mislim, i Jonasovi su željeli napustiti obalu i pridružiti se nama. Ja sam rado pristao da dođu. Želio sam da imate drugarice s kojima ćete prijateljski

razgovarati o vašim malim brigama. Elvirina djeca igrat će se s Honorinom, da se ne osjeti usamljena sada kad vas zbog poslova od nje često odvajam.

- Hvala što ste na sve to mislili. Doista sam sretna da imam prijateljice i da je Honorina u dobrom prijateljstvu s Bartelemyem i Tomasom s kojima se upoznala još u La Rochelleu. No, sve mislim da su djeca, a naročito žene, za vas izvor

neprilika i teškoća. - Možda je to, naprotiv, izvor koristi i prednosti - veselo će Peyrac. - Prisutnost

žene povoljno djeluje na duhove muškaraca. Na vama je, gospođama da nam to i dokažete.

- Vi se, dakle, ničega ne bojite? - Volim rizik. - Ali zar ne mislite da ovi muškarci bez žena mogu na kraju osjetiti zavist prema

vama koga pratim, ili požudu prema mladoj i lijepoj Elviri, pa da izbiju sukobi i svađe među njima? Elvira osjeća strah i zbunjenost na pomisao da bi joj mogli

udvarati kad budemo za dugih mjeseci zatvoreni u ovoj maloj postaji. - Tuži li se ona na neke od njih. - Ne vjerujem.

- Poručite joj da se ne boji ničega. Ja sam upozorio svoje ljude. Vješanje je najblaža kazna, ako uskrate poštovanje i jednoj ženi koja se ovdje nalazi.

- I vi biste to učinili? - poviče Anđelika gledajući u nj s užasom. - Dabome. Zar sam oklijevao na ratnom brodu da objesim Maura Abdulaha za pokušaj silovanja Bertille Bercelet? A on je bio moj vjerni sluga čiju odanost ni

danas ne mogu prežaliti. Ali disciplina iznad svega. Moji ljudi to znaju. Draga moja, svi smo mi ovdje na ratnom brodu. I u karavani bili smo također na ratnom

brodu a to znači da sam ja jedini gospodar broda. Sa svim pravima. S pravom na život i smrt svojih ljudi, na kaznu i nagradu, ali i da uredim svoj život kako ja hoću, pa čak i to da za suprugu imam i najljepšu ženu na svijetu.

On je zagrli smijući se. - Ničega se ne boj, mala moja časna opatice! Žene ponekad imaju krivi pojam o

pravoj ljudskoj naravi. Vi ste predugo živjeli među iskvarenim besposličarima prazne duše, koji - nesposobni da rade - traže lijeka svojoj nemoći u neprestanim seksualnim avanturama. Među prostacima koji u glavi imaju samo želju da

udovolje svom nagonu. Pomorci su drugačijeg kova. Ako ne mogu bez žene, oni se neće ni ukrcati. Njihova strast i žudnja su avanture, bogatstvo, otkrića, san i

put kojim će do njih doći. Znajte da nekima voljeni cilj obuzima i dušu i srce. Žena je za njih nadomjestak, ugodan doduše, ali ne upravlja njihovim životom. Ponavljam, ovdje ima za nas i nečeg većeg, draga moja!

Ne zaboravite na ono što nas povezuje: Mi smo svi lopovi, hugenoti, koje su francuski kralj i isusovci osudili na sramotu. Što se drugog tiče, svaki ima svoju

tajnu. I u zatvoru se čovjek nauči da bude bez žene. Ljubav prema slobodi često zamijeni sve druge ljubavi. To je mnogo jača, mnogo vatrenija strast no što se misli... Ona obuzima cijelo

biće... Ona ga neprestano oplemenjuje.

Anđelika ga je slušala kako govori, dirnuta što ovaj, inače tako podrugljiv čovjek, razgovara najednom tako ozbiljno, želeći da joj ohrabri dušu i srce pred teškoćama. On joj je otkrio i drugi vid života, o kojem nikad nije razmišljala, a

koji je plod njegova stradanja i razmišljanja. Okruživala ih je noć oštra i sjajna, iako bez mjesečine. Nebo je dobilo istočnjačku

svjetlost. Izgledalo je načičkano sitnim zvijezdama koje su se treperavo odražavale u drhtavoj vodi kao biserna krunica. Anđelika nježno kimne glavom.

- I ja sam bila lišena slobode - reče ona, ali mi se čini da se nisam naučila strpljenju, kako vi kažete. Naprotiv, ja drhtim, jer ne trpim nasilje. Što se tiče

odricanja od vaše ljubavi... Joffrey de Peyrac se grohotom nasmija. - Vi ste, draga moja, drugačija od drugih! Vi ste drugog kova. Vi ste vrelo žive

vode koja snažno mlaza da osvježi i razveseli zemlju. Strpljenja, vrelu moj! Jednog dana hodat ćete mirnijim dolinama, očaranim vašom draži i ljepotom.

Strpljenja! Ja ću upravljati vašim budalaštinama, pazit ću ljubomorno na njih da vas ne zavedu i smute... Počinjem da vas upoznajem. Čovjek vas ne smije ostaviti samu duže vremena. Tek nekoliko dana razdvojenosti i spavanja daleko od mene,

a već lupate koješta. No, krov stana je gotov, a ja sam požurio tesare da naprave veliki i lijepi krevet za naše odmaranje. Uskoro ću vas opet zagrliti i sve će biti

dobro, zar ne? Sutradan uselili su se u utvrđenje.

40.

LJUBAVNO SKLONIŠTE

Krevet! Anđelika ga je gotovo sa strahom gledala kad su ona i njen muž ušli prve večeri u ovu rupu s niskim stropom, koja će odsada biti njihova soba. Krevet ju je

potpuno ispunio. Bio je širok i čvrst, iz crne orahovine, oljušten, istesan, s nešto kraljevskoga u svojoj prostoti. Prekriven krznima sličio je na ležaj kakvog

vikinškog kraljevića. Još živo drvo odisalo je svježinom i mirisom. Na tamnom tkivu drva opažali su se još ružičasti ožiljci oštre sjekire.

Anđelika je stajala smetena i zbunjena ispred ovog komada pokućstva, dobivenog iz šume, koji je sačuvao svu njenu poeziju i ukus. On joj je govorio o

okrepljujućem odmaranju i ljubavnim noćima. Promatrala ga je stojeći do njegovog uzglavlja i grizući usne. Pred njom se otvarala nova faza života, faza o kojoj je toliko snivala.

No, kad se s njome suočila, uzmakla je, spremna da pobjegne kao plaha košuta. Ona je sada morala iz dana u dan, iz noći u noć, provoditi svoj život uz muža

kojemu je bila žena. No, govoreći istinu, ona se od toga odvikla. Bila je oduvijek lutalica u ljubavi. Još nedavno, pred tri mjeseca, kad ju je na "Gouldsborou" ponovo predobio, njihov buran život putnika nije im dao da budu nešto drugo do

prolazni ljubavnici pod slučajnim krovom. Pa i nekad u Toulousi, iako su katkada spavali zajedno, imali su odvojene

raskošne i prostrane odaje u koje su se po volji mogli ili povući ili primiti jedno drugo. Ovdje, međutim, bit će samo ovo tijesno skrovište, ova slamarica od mahovine i

lišaja. Samo jedno sklonište za oboje, gdje će se njihova tijela opružiti u ljubavnom zagrljaju i snu. Iz večeri u večer, iz noći u noć!

Za oboje! To je izvanredno! Anđelika je shvatila da će po prvi put početi živjeti pravim bračnim životom. S lica joj se čitala zabuna. Peyrac ju je ispod oka gledao, smiješeći se, polako

svlačeći, pred vatrom, svoj prsluk.

Tako je odredio on - gusar mora i oceana, velikaš orijentalnih palača, lutalica veća od nje, koji je uživao prema svom hiru i bogatstvu. On je odredio da u ovoj jedinoj sobi, u ovom jedinom krevetu bude sam s njom. Ljubomorna potreba da

bude uz njega, da se uvjeri kako ju je ukrotio, da ubuduće više ne dozvoli da mu umakne!

Kao iskusan čovjek koji je mnogo razmišljao o muškoj i ženskoj naravi, on je više od nje bio svjestan nepostojanosti onoga što ih je do danas spajalo: davni brak, dugotrajnost osjećaja pothranjivanog sjećanjima, a između njih ponor

razdvojenog života. Kad se uzme sve u obzir, zar nije tjelesna privlačnost najsigurnija veza koja je

ostala nakon preživjele nesreće? Trebalo je raspiriti žeravicu i on je nestrpljivo čekao upravo ovaj čas da je osjeti potpuno svojom i da preko ovog zajedničkog stanovanja objavi svima svoja prava na ovaj posjed. Ako želi da je ponovo

zadobije, mora je imati uza se, potpuno ovisnu o njemu. Ali je on pomalo nazrijevao složenost osjećaja koji zbunjuju Anđeliku. On joj priđe i izrecitira joj

stihove iz Homera: - ... "Zašto ovo nepovjerenje, ženo? Bogovi doista nisu htjeli da zajedno proživimo dane svoje mladosti, ali su nam dali da dođemo do praga starosti. Mi se još

možemo upoznati. Zar misliš da ne poznam tajnu kreveta koji sam vlastitim rukama napravio? Samo ga ja i ti dijelimo, koji smo na njemu zajedno spavali..."

Tako je govorio Uliks kad je nakon dugog putovanja ponovo našao bjeloruku Penelopu.

Grof de Peyrac se svojim snažnim, golim i mrkim grudima nadvi nad Anđeliku. Snažno je zagrli i milujući joj jogunasto lice, šaptao joj tiho, kao u prvim danima njihove ljubavi, riječi utjehe.

41.

SNIJEG

ELÓI MACOLLÉT U SVOM VIGVAMU

Tokom cijele pozne jeseni, surova američka zemlja kao da je sklopila ugovor sa drznicima iz Wapassoua. Onima koji su žrtvovali sve što su imali kao da je htjela

pružiti spasonosnu odgodu: Kad je nadošla zima - oni bijahu spremni. Nadošla je nakon ovog milostivog pomilovanja s podmuklim i jakim opravdanjem.

Počeo je snijeg. Padao je nekoliko dana bez prekida. Svijet je zanijemio i oglušio, zagušen bijelim debelim plaštem, koji ga je obavio kao mrtvačkim pokrivačem.

Nestadoše i stabla, i zemlja, i nebo. Sve je postalo jedna jedina stvarnost - tihi snijeg, lagano, diluvijalno padanje bez daška vjetra. Gomilao se i pokrivao usnulu

zemlju. Ljudi se zatvoriše u postaju da u njoj prožive dugo najavljivane dane, kad će toplina i hrana postati dva stožera života. Treći, za život ne manje potreban stožer, dao im je Peyrac: rad.

Podzemnim hodnikom tunela, koji je išao od glavne dvorane, moglo se doći do radionica. Nitko neće ljenčariti niti imati vremena da osjeti težinu bijelog zagrljaja

zime. Za sve će biti i previše posla. Za žene je bilo lako: hrana i vatra. To je bila njihova lozinka. Nitko im to nije nametao i one su znale da brižljivo izvrše podjelu rada. I ovdje se

pokazala Anđelikina sposobnost. Ona je radila teško, kao i druge, ne pokazujući da je stvari uzela u svoje ruke.

Ipak je poticaj dolazio od nje. Iako stvarna gospodarica, ona za sebe nije tražila ni titule ni povlastice. Nagonski je osjećala da će i za to doći čas. Samo se po sebi razumije da mora pomagati i

učiniti sve da održi zdravlje povjerenih joj ljudi. Joffrey ju je i dalje promatrao.

Hrana i toplina. Vatra i kuhinja. I red. Bez reda i čistoće život bi u ovoj prenapučenoj jazbini bio neizdrživ. Ranim jutrom već su metle od vrijesovine stupale u akciju.

Najprije se potpirila žeravica, na ognjište postavilo granje i drva, a lonce objesilo o čuklju ognjišta.

Vrijeme, dobiveno na zimi, omogućilo je znatno proširenje stana. Iza ulaza u postaju bila je uska sobica za odlaganje odjeće i snijegom pokrivenih čizama. Objesili bi ih tu da se najprije ocijede, a tek su ih onda nosili u veliku dvoranu da

se osuše. U dnu ove dvorane bio je ćoškasti kamin, samo s jednim ognjištem blizu ograde,

gdje su bile poredane slamarice za ljude, specijalno određen za ovakvo sušenje koje je izlučivalo mnogo pare i pljesnivog zadaha kože i mokrog krzna. Ljudi su se najradije okupljali oko centralnoga kamina, gdje se potiho kuhala juha

i paprikaš. Ovaj monumentalni kamin bijaše sagrađen od oblutaka po uzoru na onaj u Katarunku, čiju je prikladnost Anđelika već ocijenila.

I on je imao četiri ognjišta: dva prednja, desno u velikoj dvorani, a ostala dva određena za grijanje: jedan za sobu Anđelike i njenog muža, a drugi za prostranu sobu odvojenu daščanom pregradom u koju su se smjestila Jonasova djeca i

Elvira. Na izbočani rta, na kojoj je sagrađena ili, bolje rečeno, izdubena postaja Wapassou, nalazila se treća soba koja je pripadala grofu i grofici de Peyrac.

U nju se iz dvorane dolazilo preko četiriju stepenica i jednog poluniskog podija, na kojom je Anđelika poredala zdjelice, košare i kutije, koje su bile prijeko potrebne

za kuhinju i obroke. Velika hrastova vrata s bakrenim šarkama teško su se i nerado otvarala. Trebalo se sagnuti da se uđe. Strop je bio nizak. Postojao je samo jedan maleni prozor s

oknima iz pergamenta. I sve drugo bilo je od tamne tesane hrastovine, čvrsto spojenih greda koje su davale dojam masivnosti i zatvorenosti.

Desno vodila su vrata do prostorije uređene za parno kupatilo. U njemu je Anđelika proživjela najljepše časove odmora, jer je tako mogla zadovoljiti svoju strast za toplom vodom. To su joj predbacivali i na Dvoru čuda, ali se ona ipak

nije od toga izliječila! Anđelika je odmah zavoljela ovu mračnu rupu napola skrivenu u litici, a napola pokrivenu iglicama s tamnih jela, koje su dodirivale

drveni krov. Iza velike sale, a pod liticom, nalazilo se neko sklonište koje je pretvoreno u skladište i podrum. Tu se pravilo pivo, izrađivao sapun i pralo rublje. Tu je i prase

- razmaženo dijete kuće - roktalo i primalo posjete onih koji su pazili da postane debelo, donoseći mu ostatke hrane. Pokriveni hodnik vodio je do tajanstvenog

mjesta gdje su bile radionice i kovačnice. Uzduž ovog podzemnog hodnika, olovne su cijevi odvodile vodu, koju su prethodno ugrijale peći rudnika, a to je neprocjenjiva udobnost za domaćice.

Katkada bi Anđelika uzviknula: - Pogledajte nije li Eloi Macollet umro!

Naime, stari Kanađanin nikada nije htio da stanuje s drugima, već se smjestio u dvorištu, kao stari medvjed. Svojim je rukama sagradio vigvam sa ognjištem koji je obložio šljunkom. Tek kad je odbio da s njima zajednički živi, ljudi su se sjetili

da on, u stvari, ne pripada karavani, nego da je stari, osamljeni divljačar. Spustivši se sa Mont Kathedina preko tisuću potoka i rijeka, on se jedne večeri

zadržao u utvrđenju Katarunk, baš u trenutku kad se tu utaborila kanadska vojska i Peyrac stigao. Zašto je ostao s njima i pratio ih? Nitko to nije znao osim njega. A starac je o svemu tome imao svoje određeno mišljenje. On ga ne bi odao bilo

kome. U stvari, to je bilo zbog Anđelike. Macollet je bio po prirodi svadljivac, a njegovi zemljaci iz Quebeca rekli su mu da je ta žena sigurno zloduh Acadije. On

se sjeća da je njegova pastorka u Levisu vjerovala u tog zloduha koji će donijeti nesreću Acadiji. Govorio je u sebi kako će se pastorci kosa naježiti na glavi kad čuje da je on proveo cijelu zimu s onom koju smatraju zloduhom. Osim toga on je

mnogo razmišljao o tome. Eh, razumije dobro on, koji je lutao po svim američkim

šumama, što su to demoni i demonke! No, nije to ova koju optužuju. On bi ruku stavio na vatru. To je naprosto neobična žena, lijepa i ljubazna, koja zna da se smije, dobro jede, pa čak i malo više gucne u prilici. On ju je u Katarunku vidio

tako raspoloženu, a u isto vrijeme tako dostojanstvenu da se toga sjeća kao najljepšega časa u svom životu. Takvoj ženi nije sramota služiti, govorio je on u

sebi. Osim toga on je potreban ovim ljudima koji se bez njega ne bi mogli snaći. Oni su imali previše neprijatelja, zato je Macollet i ostao s njima. Upornost Eloia Macolleta da spava napolju zabrinjavala je mnogo Anđeliku. Jednog

dana neće biti moguće prići njegovoj kolibi pa može umrijeti a da nitko ne zna. Da joj ugode, najodaniji su odlazili dva puta dnevno da se obavijeste o njemu i da

mu odnesu tople juhe. Vraćali su se kašljući, jer su se zadržavali u gustom oblaku dima. Eloi Macollet je čučao ispred vatre, požudno pušio svoju bijelu lulu i uživao u slobodi.

42.

ŽIVOT U ZIMI

Snijeg je još uvijek padao.

Sreća da nas ovo nije zadesilo osam dana ranije, govorili su. - Sreća! Htio si reći čudo! Katolici su to smatrali čudom, a ostali srećom.

U svakom slučaju svi su u tom vidjeli znak neba i navraćali se na to kao na sigurni dokaz da će se živi izvući iz ove avanture.

- Nije svakome uspjelo da se izvuče iz slične situacije... Počeli su iznositi prijašnje slučajeve. Bilo je kolonista koji su tokom zimovanja umrli na američkom tlu. Više od gladi i

bolesti nego od noža urođenika. Među ostalima, polovina putnika iz Plymoutha, već prve zime nakon što su se iskrcali sa "Mayflowera" u Novu Englesku 1620.

"Mayflower" se ukotvio u uvali, ali što je mogao ovaj brod s kojega je curila slana vlaga, bez živežnih namirnica, nego da ih gleda kako umiru i podsjeća na daleke

obale Europe?! Umrla je i polovina Francuza gospode de Monta i Champlaina, jedni na otoku rijeke Sainte-Croix, a drugi nedaleko od Gouldsboroa 1606. Polovina iskrcanog kontingenta - klasičan broj u historiji umrlih od gladi. Katkada i

više, ali manje nikad. Gledali su se ispod oka pitajući se u sebi tko će od ovih doživjeti proljeće.

A zimovanje Jacquesa Cartiera 1535. na rijeci Saint-Charles - ispod Quebeca! Čovjek zamišlja ove dvije izgubljene lađe, njihove mornare i bradate kapetane sa starinskim naboranim ovratnicima. Previše su se udaljili ploveći rijekom Saint-

Laurent pa kad je nadošla zima, oni su se mudro sklonili u rječicu Saint-Charles, skrili se uz strmu obalu i obje lađe su se pretvorile u tvrđave od leda. U njima su

ljudi umirali jedan za drugim, krvavih desni. Poglavica urođenički iz Stadacomea donio im je napitak od kuhane kore. Kad su to popili, ozdravili su. Tako se ostatak spasio.

A priča o Gospođici? Bila je to nećakinja gospodina de Robervala, koja je došla u Kanadu 1590. Njen prokleto ljubomorni stric ostavio ju je na jednom otoku

zaljeva Sv. Lovrijenca s njenim ljubavnikom Raoulom de Ferlandom. Tu su konačno i umrli - ludi... Pa historija osnivanja Jamestowna, gdje su pojeli jedni druge - i još mnogo toga.

Nikad kraja pričama o gladi u Americi. Najtragičnija je ona o Englezima sir Waltera Raleigha na otoku Roanake u Virginiji.

Bilo je to 1587. godine. Vođa kolonista John White morao je otputovati u Englesku da traži pomoć. Kad se vratio na otok, nije našao ni traga kolonistima. Među njima bile su njegova žena i kćerkica Virginija, prvo bijelo dijete rođeno na

američkom tlu. Nikada nikoga nije našao. Tajna je i dalje obavijala sudbinu tih prvih kolona. Slušajući te priče Anđelika je razmišljala što da učini pa da od njih otkloni avet

gladi i skorbuta. Osjećala je kako ih muči pradjedovski strah od "kopnene bolesti". Te priče su pothranjivali mnogi brodolomi i zimovanja u ovoj pustoj i nepoznatoj

zemlji. Tokom vjekova ljudi su se zavlačili pod zemlju sa usoljenom slaninom i biskvitima. Nisu znali što se može jesti od ovog neprijateljskog raslinja oko njih. Uostalom, nisu ništa ni sadili. Nisu imali vremena!

Naposljetku, nije posao mornara da sade. Nepokretna zemlja spava pod bijelim pokrivačem, mrtvačkim, kao neumoljiva i ravnodušna maćeha, ukočena, tvrda,

mrtva. Ona odlazi i ostavlja ljude bez ičega. Ničeg više nema: ni ptica, ni životinja, ni lista na stablu. Samo nejestive stvari: kamenje, drvo, snijeg, i ništa više. Ništa, a "kopnena bolest" malo pomalo uvlači se u žile, nagriza život,

uništava dušu. I zrak koji se udiše postaje dušmanin, kojemu je mraz oduzeo svaku životnost... Izaziva kašalj a zatim i smrt...

A sada je na Peyracovim ljudima da se tome suprotstave! Suprotstaviti se u utvrđenju Wapassou, koje se nalazi usred pustoši, udaljene više od 100 milja od svakog nastanjenog mjesta bijelih ljudi, pa čak i crvenih - znači

ludost! Ove žene među muškarcima znače priliku za klađenje... Održati ove živote za dugo vrijeme potpuno mrtve prirode - junačko je djelo. Očuvati zdrav duh

među priviđenjima koja stvara usamljenost i nijemi beskrajni prostor - nesavladiv je čin.

Ali uz pustinju postoji i oaza. Uz nesmiljena prostranstva - blagost i sklonište Uz bolest i slabosti - njega i lijekovi.

Uz strah i umor - smirenje i odmor. Uz osamljenost - doček.

Zato je Anđelika odlučila da svim ovim ljudima pod njezinom brigom pruži suprotno od onoga što im prijeti. Željela je da ljudi - vraćajući se uvečer s posla - nađu već spremljen stol i da

velika dvorana bude ispunjena mirisom koji otvara apetit. Na kaminu je stajao lonac vrelog groga da im se napuni čaša dok čekaju na jelo. Miris groga i stolice

poredane ispred kamina davale su im snage da se ustrpe. Svlačili su svoja mokra odijela, vješali ih ispred kamina u dnu dvorane, zatim bi sjeli uz vatru i porazgovarali nekoliko riječi sa ženama, sve gledajući kako se sprema jelo.

Najteže im je bilo ne pušiti. Zbog nedostatka duhana svaki otpuh dima s večeri bio je značajan, naročito prije ili poslije jela. Kad bi lula pukla ili nestala - bilo je

to čitava drama. Anđelika je na ulazu, tik do vrata, postavila neku vrstu vješalice gdje je svaki, nakon pušenja, odlagao svoju dragocjenu lulu, pa bi je navečer opet našao kao

nagradu za posao. Bilo ih je svake vrsti, malih u obliku vrča, dugih, holandskih, drvenih, zemljanih, pa čak i od kamena. Eloi Macollet je pušio lulu iz bijelog

kamena, sa dva stara nagorjela perca sa strane. Tu lulu su mu dali Maskutini s jezera Illinois kad je, kao prvi mladi bijelac došao k njima. Tokom dana ljudi su radili u radionici ili napolju na odgrtanju snijega. Kad bi pala

noć sakupljali su se u dvorani postaje, koja je bila u isto vrijeme i spavaonica i kuhinja i blagovaonica.

Slamarice su bile napravljene od trske i jelovih grana. Na njih bi nabacili kožnu odjeću i pokrivače, Već prvog dana Peyrac je izvršio raspodjelu, pazeći da svaki dobije dovoljno pokrivača. Bilo je i zamjene između zimogroznih i onih kojima je

tjelesna konstrukcija dopuštala da i u jami punoj snijega slatko spavaju. Za žene i djecu napravili su u sobama krevete. Oblice, od kojih su bili sastavljeni,

zadržale su još koru na sebi. Prilike u kojima su ovi ljudi proživljavali teška iskušenja, primorale su Anđeliku da razmisli malo o značenju svoje prisutnosti među njima, kao i o onome što im ona

nužno i neophodno može pružiti.

Ona je po izvjesnim znacima otkrila da su oni - a da toga i nisu bili svjesni - zadovoljni što je ona tu kad bi se vraćali s posla i sakupljali u zajedničkoj dvorani. Malo-pomalo ona je prestala da odlazi svake večeri k Jonasovima, gdje bi mirno

prosjedila u društvu dobrih ljudi. Ostajala je s muškarcima. Sjedila bi na malom podiju pred svojim "ognjištem" na kojemu je bila navikla da sprema čajeve ili

lijekove. Čistila bi kakav korijen, probirala trave, redala posudice napravljene od kore i ispunjene ljekovitim mastima. Tako je živjela ponešto povučeno, pomalo iznad drugih, na tom svome osamljenom podiju, nekako odsutna, a opet prisutna.

Nije se miješala u razgovore, ali ni jedna večer ne bi protekla a da i nju ne upletu. - Što vi, gospođo grofice, kao razborita žena, mislite o tome što kaže Clovis... ?

- O čemu se radi, prijatelji? - Pa evo! Taj glupan tvrdi... Tražili su da presuđuje, okupljali se oko nje, familijarno sjedali na njeno drveno

stepenište. Razgovarajući tako s njima o beznačajnim stvarima, počela ih je bolje upoznavati. Kad bi u dnu dvorane izbila kakva prepirka, bilo je dovoljno da ona

podigne glavu i pogleda u tom pravcu pa da se odmah sve stiša. Isto tako ohrabrila je gospođu Jonas i Elviru da posjećuju tu dvoranu u kojoj su se svi okupljali. Umjela im je predočiti koliko njihova prisutnost povoljno utječe na

duhovno raspoloženje muškaraca. Gospođa Jonas je sa svakim postupala kao s nedoraslim djetetom, pa su se u

njenom odsustvu svi osjećali napuštenima. Voljeli su njeno okruglo lice i ugodan smijeh. A smijala se svemu što su oni kazivali, samo s udivljenjem majke prema

svojoj mnogobrojnoj djeci. To ih je bodrilo i uveseljavalo, ali nikada dovodilo u iskušenje da prijeđu granice pristojnosti i vedrog raspoloženja. Plaha i nježna Elvira bila je ponekad predmet njihova bratskog zadirkivanja. Šalili

su se na račun njene stidljivosti i nekakve izgubljenosti čim bi glasovi postali bučni ili došlo do prepirke, ali, onako ljubazna i žustra, ulivala je poštovanje. Kako je u

La Rochelleu bila pekarica, navikla je na svakojaku čeljad. Najzad, među ljudima dođe do slaganja. Navečer, pošto bi poslužile užinom, žene bi se smjestile pred desnim ognjištem, a muškarci pred onim većim, u sredini. Pridružujući se i

jednima i drugima, djeca su zahtijevala da im se kazuje neka priča, slušala raskolačenih očiju, divila se svemu što su im predlagali i tako pridonosili stvaranju

obiteljske atmosfere koja čovjeka odmara i blaži mu srce. Djeca su bila sretna u Wapassouu. Imala su sve što je za to bilo potrebno: toplinu, raznolikost, majčino krilo u koje su se mogli u svakoj zgodi sakriti, te svu

silu prijatelja da ih maze, tešu im igračke, ispredaju čudesne i jezive priče. I kad bi vidjela kako tri mala palčića dižu prema stasitoj zaštitničkoj pojavi

Joffreya de Peyraca svoje uvijek uprljane njuškice, povjerljivo promatrajući plemića koji im se smiješio, Anđelika bi sebi rekla: "Je li i ovo sreća? Da, svakako!"

A mogla je vidjeti kako i njeni sinovi žive u toj novoj prisnosti i otkriti kako su vrlo obrazovani, a otac im svestrani, ali i strogi učitelj. Mladići nisu imali vremena da

prodaju zjake. Radili su u rudniku, laboratoriju, prekrivali pergament računima i crtali karte. Florimond je imao istu narav kao i otac, bio je originalan, žudio za znanjem i pustolovinom. Cantor je bio drukčiji. Teško je shvaćao, iako se činilo da

kao i stariji brat uspješno prati davane pouke. Nerazdruživi kako su bili, dva brata su među sobom satima raspravljala na engleskom, a onda bi se obraćali Anđeliki

ili svome ocu da presude tko od njih dvojice ima pravo. Mišljenja su im se razilazila u vjerskim i biblijskim pitanjima koja su se obrađivala u Harvardu, no upuštali su se i u smionija filozofska raspravljanja. Tako je Anđelika čula kako se u

njihovim razgovorima često ponavlja riječ: Mississippi. Florimond je sanjao o putu što vodi do Kineskog mora, za kojim su od otkrića Amerike tragali svi moreplovci,

i mislio je da se velikom rijekom koju je nedavno bio otkrio kanadski geograf i jezuita, otac Marquette, može do njega dospjeti. Joffrey de Peyrac nije u to bio uvjeren i to je Florimonda mučilo.

43.

ANĐELIKA - NOVI BRIJAČ-KIRURG

Anđelika se svakoga dana malo više radovala Jonasovima. Eto ljudi koji se neće

dati zavesti čarima indijanskoga načina života. Vrijedna hugenotska domaćica zgražala se nad nečistoćom urođenika. Ona je pripadala vjeri koja zarana uči svoje kćeri da naklonost prema Gospodu očituju uvijek čistom i brižljivo

izglačanom kapicom na glavi, uredno pospremanim i čistim krevetom, dobro prostrtim stolom, a da je grijeh aljkavost.

A i gospodin Jonas bio je jednako drag. Njegova blaga ćud i dobronamjernost pomagale su da se u malom društvu nekako održava ravnoteža. Kad bi mu se kakve riječi učinile nedoličnima, ustajao je na njemu svojstven način i rekao phm!

hm! te tako prekidao i najdrskijega. Bio je prihvatio protestante, to jest, pored svoje obitelji još i tri Engleza, te im je nedjeljom čitao Bibliju na francuskom, ali

tako svečanim glasom da su ga i sami Englezi slušali s potpunom obamrlosti, potrebnom najpuritanskijem od svih obreda. Malo-pomalo i katolici su se navadili da švrljaju u taj nedjeljeni sat oko čitača.

Najzad, ista je Biblija za sve - govorili su - a u toj knjizi ima lijepih priča. Gospodina Jonasa su isto tako cijenili i rudari jer mu nije bilo premca u izradi

malih, osjetljivih instrumenata, potrebnih u njihovu poslu. On je iz La Rochellea bio ponio svoje urarsko povećalo. Svi su bili očajni kad je pred kraj studenoga taj valjani čovjek stao da pati od

zuba, pa zbog oteklih desni morao ležati u krevetu. Kad njeni čajevi i vrući oblozi nisu pomogli, Anđelika se zabrinula i shvatila da treba pribjeći radikalnijim

sredstvima. - Moram vam iščupati krnjadak, gospodine Jonase, inače ćete dobiti otrovanje krvi.

Po njenim uputama sam je izradio instrumente za svoje mučenje: mala kliješta i jednu polugu iste veličine, s rašljama. Anđelika nije nikada izvršila takvu

operaciju, ali je u nekoliko navrata asistirala čuvenom Mathieu na Pont-Neufu, u Parizu. Usprkos svojim čaranjima, sviračima i dernjavi, taj pučki šarlatan bio je i

vješt čovjek. Spretnim zahvatom ruke umio je da iščupa bolesne zube. Držao je da kliješta uronjena prije operacije u rakiju imaju blagotvorno djelovanje. Opazio je da su se rane rjeđe gnojile, kad je tako postupio s kliještima ili s njima prešao

preko vatre. Iz opreza, Anđelika uradi jedno i drugo. Uroni instrumente u alkohol a zatim ih opali na plamenu.

Overnjanin Clovis držao je bolesniku glavu. On je jadnom uraru bio drug u poslu, zato ga je zadržala za ovu zgodu, ali i stoga što je imao herkulsku snagu. Pošto mu je desni namočila vrlo jakim anestetikom od ukuhanih klinčaca, Anđelika

smjelo zavuče kliješta i polugicu do ugroženog mjesta u ustima. Zub izađe otprve i bez velikih boli. Gazda Jonas se tome začudi.

- Tako! Treba priznati da imate laku ruku... Kao da ne vjeruje svojim očima, stane promatrati Anđelikine, naizgled krhke i gipke ruke. Ali te ženske ruke mogle su da nose teško oružje, da krote nepokorne

konje i dižu teške terete. Ona im je zamjerala što su ponešto mršave. Kasnije, ako joj jednoga dana uspije otići u Quebec ili gradove Nove Engleske, kupit će

sebi narukvice. A dotle, ruke su joj našle novi posao: brijača-kirurga. - Sad ste vi na redu, majstore Clovise - reče pružajući kliješta prema kovaču. Već ionako blijed i impresioniran operacijom kojoj je prisustvovao, Overnjanin

pobjegne navrat-nanos. Pomalo se ustalila navika da joj potkraj jutra dolaze na previjanje ili liječenje.

Poslujući tako uvijek oko istog ognjišta, Anđelika je dala pričvrstiti jednu malu policu na koju je stavljala potrebne stvari. Za kuhanje čajeva i tinktura već je bila odvojila jedan kotlić. Yann le Couennec izradio joj je od topolovine jedan laki

sanduk u koji je spremala svoje lijekove. Valjalo je predviđati unesrećenje,

groznice li naoko bezopasne bolesti. Jednom zauvijek Anđelika je bila odlučila da zlo suzbije u njegovu zametku. Ako je i raspolagala sredstvima da zaustavi običnu prehladu i izliječi ranu ili opekotinu, pred posljedicama što ih je prehlada

ostavljala na plućima i pred gnojnom oteklinom na ruci koju je trebalo na vrijeme zasjeći, sredstva njene farmakopeje pokazala su se nedovoljnima. I zato, na

najmanju navalu kašlja kljukala vas je čajem od jelovih mladica, stavljala vam pod noge vruću opeku, a da se i ne govori kako je svaku ranu obilno ispirala vodom pa onda preko nje prelazila tamponom umočenim u rakiju. Pomno je pazila

i na najmanju ogrebotinu. Čuvala se da ljude dijeli na osjetljive i mukotrpne, te je osobito nadzirala one koji su prikrivali bolest kako bi izbjegli neprijatnostima

previjanja, a i one što su nečistim nožem sami sebi vadili trn ili probijali prišt na ruci. Ubrzo su shvatili da njenom oku ništa ne može izbjeći. - Majstore Clovise, vama je maločas pao na nogu malj.

- Tko vam je to rekao? - Vidim da šepate.

- Nije istina. Uostalom, i ne boli. - Možda. Ali pokažite mi nogu. - Ni za živu glavu.

- Pokažite mi to, molim vas. Glas joj je bio nekako kategoričan, pa mu se ni najtvrdoglaviji nije mogao oglušiti.

Kovač se gunđajući izuje i pokaza se natečeno, pomodrjelo stopalo sa zgnječenim palcem. Anđelika mu ga odmah uroni u otopinu od raskuhane kestenove kore,

zatim umota u koru od breze i prisili ga, usprkos njegovu odupiranju, da bolesnu nogu položi na klupicu i tako je odmori. Ubrzo su stali da joj ukazuju, malo sa strahom pomiješano, poštovanje što ga

ukazujemo onima koji mogu da nam prištede patnju... ili nas od nje oslobode. Kad si joj već bio u rukama, najbolje ti je bilo da se pokažeš poslušnim. Nisi je lako

mogao raznježiti ni razoružati, i valjalo je da radiš kako ona hoće. I tako, malo-pomalo, strah je iščezavala. A ono čega su se pred takvom ženom u svojoj sredini bojali muškarci, nisu toliko bili Anđelikini lijekovi ni njen kirurški

nož. Naime, videći je onako lijepu, mnogi su bili pomislili: "Bit će tu još svašta..." No stvari su krenule sasvim drugim tokom a da i nisu imali vremena da shvate

kako. Pred njom su svi muškarci bili supatnici. Pa kad bi im oštricom hitro otvorila kakav čir, ili u grlo tutnula tampon natopljen bogzna čime, osjećali su se kao dječačići, i nikome nije padalo na um da izigrava gizdelina.

Kad se grof de Peyrac ne bi povlačio u svoju sobu da s ovim ili onim od svojih pomoćnika vijeća daleko od buke, sjedao bi na kraj velikog stola i razastirao na nj

karte ili planove nad koje bi se saginjali Florimond, Cantor, Porguani, Kuassi-Ba... Grupice bi izmjenjivale mišljenja. - Da mi nitko od vas nije umro! - govorio bi Joffrey de Peyrac. - Onaj koji to uradi

imat će posla sa mnom. Ljudima je trebalo izvjesno vrijeme da smiješkom odgovore na duhovitost. I nju

su uzimali vrlo ozbiljno. Sama pomisao da bi na onom svijetu morali svojemu vođi polagati račune, sprečavala je neke od njih da ne umru. Između Peyraca i njegovih ljudi postojalo je neko neodredivo saučesništvo,

neuništive veze koje su imale svoje korijenje u međusobnoj tajni. Anđelika je bila sigurna da Joffrey zna sve o njenom životu, da svakome čita misli. Uz svoga vođu

bili su vezani povjerljivostima, očitovanjima koje on nikada nije tražio, ali ih je jedini primao. Anđelika je počela shvaćati kako tu povezanost neće moći raskinuti nikakva beznačajnost, nikakve "ženske priče".

Radionica, rudnik, laboratorij bili su muškarcima centar života. Odande je dopirala buka, čudni miris, a ponekad pare i dim...

- Bolje je ne znati što se tamo kuje - govorila je uzbuđeno gospoda Jonas. Anđelika je, naprotiv, tražila izlike da bi onamo ušla. Sad joj je, tobože, ustrebao avan da u njemu stucka korijenja, sad opet malo sumpora za pomadu koju je

upravo spremala.

I tako je u tom dekoru kovačnice, zdrobljenog šljunka i škripe mlinova pomalo stala otkrivati čovjeka za koga se udala i počela ga voljeti. Šutke bi stajala u nekom kutu i s uzbuđenjem gledala oko sebe. Bila je to druga

strana života muškaraca, samo njihov svijet, i ona je opazila Kuassi-Ba kako na dlanovima drži žareno ugljevlje. Overnjskoga gnoma Clovisa resila je veličina

podzemnih duhova dok je živo poslovao u crvenom odsjaju vatre, a šutljivi i blijedi Englez, lijevajući blistavo olovo pokretima svećenika, činio se manje jadnim i kao sudionik u nekoj svečanoj antičkoj drami.

Onako različiti i skupljeni sa svih strana svijeta, sačinjavali su neobičnu družinu, ali ih je povezivalo povjerenje u njihovog vođu. Jedino ih je on držao u šaci, a

zaista je trebala željezna šaka i stalna budnost. Nekad je i Anđelika bila povela u boj seljake. Bila su to priprosta i ograničena bića, i lako im je bilo zapovijedati.

A ovi su sasvim drukčiji: osjetljivi i zaneseni. Već je bila osjetila kako mnogi od njih gaje mržnju prema ženi. Drugi su se, poput Overnjanina Clovisa, bojali da

žene njih mrze zbog njihova nezgrapna ponašanja. A njega su upravo s užitkom isticali: "Nismo valjda krenuli na kraj svijeta zato da se opet moramo ustručavati pred markizama!"

Bilo je nečeg strašnog u svim tim ljudima. - Ali i u meni ima nečeg strašnog - reče sebi jednog jutra Anđelika. - Nepriznati

čini! Prošlost koja utjeruje strah... I ja sam ubijala... I ja sam bježala. Kao da se ponovo vidi s bodežom u ruci kako ubija velikog Coesrea, kralja

skitnica, a zatim bosonoga i poprskana blatom luta s lopovima ulicama Pariza. Opet ugleda sebe u Chateletu, kako u krevetu jednog mornaričkog oficira leži poput prostitutke.

A jednoga dana, upravo kad je Parižaninu pogana jezika, tesaru Jacquesu Vignotu vidala ranu na ruci, prostački ju je psovao, s potajnom željom da je sablazni.

Ljuta zbog toga, smjesta ga je ušutkala jednom šatrovačkom riječju od čijeg je smisla zastao otvorenih usta. Nije vjerovao svojim očima i ušima. Kako je takav izraz mogao prijeći preko tako lijepih i štovanja dostojnih usana?... To se njemu,

pariškom tesaru i lopuži od zanata nije već godinama dogodilo. Pocrvenjeo je. A ona je problijedjela zbog svih sjećanja koja su joj u taj čas uzburkala dušu.

I tako ona blijeda, a on crven, izmijene kao neki pogled raspoznavanja. A zatim ona ponovo preuzme vodstvo. - Vidite, mladiću - reče ona sasvim mirno - tim vašim jezikom naveli biste nas sve

da govorimo šatrovački... Ne biste li od sada mogli upamtiti da ste u službi gospodina de Peyraca, ovdje, a ne kod velikog Coesrea.

- Hoću, gospođo grofice - odvrati on ponizno. Otada je pazio što govori. Katkada je pratio Anđeliku neodlučnim pogledom, ali bi se vrlo brzo predomislio. Ne, to se zaista nije isplatilo provjeravati. Ona je žena

vođe. Supruga ili ljubavnica, svejedno, Ako je i bilo stvari koje je htjela da zaboravi, to je njeno pravo. A tako je i s njim! Ne želimo uvijek naići na nekoga

tko će nas svojim govorom ili ponašanjem podsjetiti na prošlost. Ponekad ga je nazivala gospodinom Vignotom a to mu je ulijevalo osjećaj da je i on netko. U tim trenucima je jasno znao da je bio čestit čovjek, a ako se jednoga dana bio i

pridružio bandi lopova, uradio je to zato da svoju ženu i djecu spasi od bijede. Što smeta ako je i bio na robiji...

Anđelika je govorila mužu o teškoćama koje bi mogle izbiti između nje i usijanih glava. S takvim je muškarcima sama morala izlaziti na kraj. Ali navečer, dok bi u svojoj sobi čavrljala prije spavanja, bila je navikla da se

raspitkuje za njegove drugove. I malo-pomalo otkrivala je svakoga od njih, zamišjala njegov život, njegovo djetinjstvo.

A i oni su se sada povjeravali nekako lakše, pa bi im izbjegla poneka tajna dok su sjedili pred njenim podijem. U pogledu muškarca imala je neko posebno i sigurno osjetilo. Iskustvo ju je

poučilo da između jednoga i drugoga, kralja i seljaka, i nema tako velike razlike.

Ona je znala da položi ruku na usamljenoga kralja, zadobije naklonost osornih nepristupačnih staraca, kakvi su gazda Bourgus ili Savary, da laskanjem pridobije podjednako opasne bandite i jednog Philippea du Plessisa. Sto puta je više voljela

suočiti se s mržnjama jednog Clovisa ili sa sumnjičavošću čileanskog rudara, nego se boriti s podmukkim i rafiniranim zločincima na dvoru u Versaillesu. Ovdje je sve

bilo iskreno. Iskreno i jednostavno kao šuma, meso, hladnoća ili kukuruzna juha. Sam život i dodir sa čovjekom imali su seoski okus, a on je krijepio. Ako je nešto i moralo da izbije, nije trajalo dugo. Nad tim je bdjela Anđelika. Bila je njezina

dužnost da rane čisti od gnoja. Zabavljalo ju je da ih u duhu dijeli u tri kategorije: "Bezazlene", "Tuđince" i "Pogibeljne".

44.

ANĐELIKINI "BEZAZLENI"

"Bezazleni" su bili oni dobronamjerni i čiste duše. Osobito je voljela mladog Yanna le Couenneca i postupala je s njim kao sa sinom. Bio je uslužan i marljiv. Uvijek je

nalazio vremena da od drva izradi ono za što su ga gospođe molile: prakljače za rublje, daske za pranje, ili za miješenje kolača, ili za sječenje mesa, s lijepim

žlijebom za sabiranje krvi, a i pločice od tvrda hrastova drva na koje se polažu pogačice od kukuruznog brašna prije no što se stave na vatru i peku. Kad bi došla zima, dubio je, uvijek u drvu, zdjelice i vrčeve. A stalno ih je ukrašavao vijencima

ili cvjetićima. Izrezivao je vijugave korijene sve dok ne bi poprimili likove zmajeva, a Florimonda i Cantora učio je da rukuju dlijetom, što im je vrlo dobro

uspijevalo. Grof ga je svojevremeno bio otkupio od neke barbarske posade na čijim je galijama služio kao sužanj. Dok je s marokanskim kapetanom koji ga je vozio u

Sale razgledao galijaše, primijetio je tog mladića keltskog izgleda i predosjeto da momak tek što nije umro. Otkupio ga je za popriličnu svotu usprkos pretjerano

učtivom protestiranju arapskog reisa koji je tvrdio kako ništa ne može odbiti onome koji uživa povjerenje marokanskog sultana. Dao ga je liječiti i bio bi mu

pomogao da se vrati u Francusku da ga mladi Bretonac nije preklinjao neka ga zadrži u svojoj službi. Uostalom, sanjao je o tome kako će krenuti u Ameriku i živjeti kao naseljenik.

Rodom iz ogromnih šuma Huelgosta, u bretanjskom masivu, tamo je izučio tesarski zanat kao i onaj drvosječe i ugljenara, a razumijevao se ponešto i u

cokularski. Više je bio svikao šumi, nego moru. Pa ako se i odao pomorstvu, uradio je to zato što je more Bretoncu prirodni put čim se odvaži izići iz svojih šuma ili landa, ali i zbog toga što u zavičaju više nije mogao ostati. U ono vrijeme

vlastelin mu je objesio oca zbog lovokrađe na njegovu posjedu. A siromašak je u stupicu bio uhvatio tek jednog zeca da veselije proslavi Božić sa svojom djecom,

koja su se prečesto hranila heljdinom kašom. Ipak, starom zakonu o kmetstvu nije izbjegao. Bio je obješen. Kad je odrastao, Yann je ubio čuvara lovišta koji je skrivio očevu osudu. Jedne

večeri, na okuci jednog puteljka, pod zelenim svodom hrastova i kestenova, između dva ogromna granitna odrona, našao se licem u lice s čovjekom u livreji

izvezenoj velikaševim grbovima. Podigao je sjekiru i ubio ga. Zatim ga je bacio u duboki gorski potok što svojim virovima dube kamen, a onda je napustio zavičaj. Često je zaboravljao taj događaj, a kad bi ga se sjetio, čestitao je sebi što je to

učinio. Danas više nije bio kmet. Bio je stariji nego bi se i mislilo sudeći po njegovu nasmijanom dječačkom licu. Moglo mu je biti nekih trideset godina.

Bezazlen je bio i Maltežanin Enrico Enzi, a to u Anđelikinim očima znači pouzdan prijatelj, nesposoban za bilo kakavu izdaju. Bilo je u njemu Turčina, Grka i Venecijanca, ali i ukrštenog Franka, sa semitskom podlogom koju pučanstvo otoka

Malte vuče sa svojim feničkim porijeklom. Srednjeg i čak malog rasta, bio je lijep,

skoro ćosav, kože tamno-maslinaste, a mišići su mu bili gipki kao riba čiji udarci repom mogu biti smrtonosni. Grof ga je bio najmio na Malti još kao petnaestogodišnjeg dječaka koji je tada ronio za koraljima i, u službi vjere,

podmetao vatru pod bokove galija turskog sultana. Taj golišavi dječak bez roditelja bio je vatreni branitelj kršćanstva, a njegovu izvanrednu okretnost

koristili su i malteški vitezovi. Naime, on je začudo mogao da ostane pod vodom tako dugo da su i najsposobniji ronioci Malte to držali rekordom. On je sam prouzrokovao više zla Polumjesecu i uzvišenoj Porti nego mnogi glasoviti vitezovi.

A što je dobio u zamjenu? Uvjerenje da će ići u raj. I on sam je nalazio užitka u tim suludim pothvatima u zelenoj i hladnoj utrobi

mora. Bijes na zaturbanjene muslimane, i divljenje prema drugim roniteljima, njegovoj braći, kojima su udovi bili nagrizeni slanom vodom a grudi široke od duga zadržavanja pod morem, dostajali su da ga ushite. Ako je takav život i bio u

skladu s nasljeđem viteza križanaca kojemu je on dugovao svoje svijetle oči, venecijanska i semitska strana njegove prirode najzad su se zamorile. Kamo će ga

odvesti takav bijedni život? Kada će se obogatiti? Kada će pod morem otkriti blago koje će s pravom moći zadržati za sebe?... I za njega je u pravi čas stigao maskirani gusar Rescator, za kojega su govorili da

je pravdoljubiv i nepobjediv, i koji je jednoga jutra na obali La Valette bacio svoj pogled na dječaka što je sjedio u sjeni jednoga zida.

- Ti si Enrico, onaj što pliva najdalje, najdublje i najduže? Hoćeš li doći na moj brod i postati član moje grupe ronilaca? - upitao ga je Rescator.

Iznenađeni dječak divlje je odmahnuo glavom. - Neću da ostavim Maltu i svoje prijatelje. - Ali Malta će ostaviti tebe, momče. Kada ti se utroba razboli, Malta će te ostaviti i

naći će drugoga jer joj više nećeš biti koristan. A ako mi budeš vjerno služio, ja te nikada neću napustiti.

Mladić sporo ustane. Bio je malen i mršav. Bio bi mu dao trinaest godina. Podigao je glavu i zagledao se u onoga koji mu je to govorio. - Poznajem vas. Vi ste Rescator. Oni koji vam služe ne kaju se. Znam to.

- Tako je. Danas sam došao upravo zbog tebe. Jer mi trebaš. Oči mladog Maltežanina postadoše okrugle na njegovu mršavom licu boje šimšira.

- Nemoguće. Nitko mi to nije nikada rekao. Mene nikada nije nitko trebao. A onda srdito poviče: - Ako se i ukrcam na brod, uradit ću to pod uvjetom da se u svako doba mogu

iskrcati, ma gdje se vi nalazili, a morat ćete mi dati i novac za povratak na Maltu. - U redu! Prihvaćam tvoj uvjet jer si mi potreban - ponovi Peyrac.

- Nisam ja stvoren da ikomu robujem. Jedino me privlači opasnost. - Imat ćeš je i više no što računaš. - Ja sam dobar katolik. Hoćete li me tjerati da se borim protiv kršćanskih galija?

- To nećeš morati ako me Vitezovi ne napadnu, a za to nema nikakva razloga jer sam s njima sklopio ugovor.

- Dobro! Enrico se odmah ukrcao a jedini mu je prtljag bio platnena pregača oko struka. Za tih deset godina što ih je proveo na lađama grofa de Peyraca bio se mnogo

izmijenio. Uz talent da polaže mine i vrši sabotaže na brodovima, bio je izvanredno spretan u rvanju, gađanju i bacanju noža, a ta su svojstva bila

dragocjena kad su se borbe vodile u jurišnom pristajanju. Pravi okretni i divlji demon, koji je sve oko sebe kosio. Nikada nije zatražio da se vrati na Maltu. Kad je Joffrey de Peyrac napustio Sredozemlje, poveo je sa sobom Enrica na

Karipsko more i tako je, zahvaljujući svojoj ekipi ronilaca kojoj je Enzi bio šef, uspio da organizira neobičan ali veoma unosan pothvat: vađenje blaga iz

španjolskih galija koje su potopili francuski gusari. Mladi je Maltežanin bio sada bogat. Grof mu je bio poklonio tri najljepše zlatne vaze nađene za njegove plovidbe po Karibima, a kao član posade, uvijek je imao

pravo na stalnu plaću i dio plijena. I zato je Joffrey de Peyrac, kad je tražio

dobrovoljce koji će kopnenim putem krenuti u unutrašnjost, bio iznenađen što među njima vidi čovjeka-žabu. Ta već deset godina, otkako je u njegovoj službi, nikada nije htio da se od neke plaže ili priobalskog grada udalji više od stotinu

metara. - Enrico, hoće li tebi odgovarati šuma, planine i močvare? Ti si dijete Sredozemlja.

Trpjet ćeš od hladnoće. - A tko pozna hladnoću bolje od mene? - reče prezrivo Enrico. - Tko u ocean nije ronio tako duboko kao ja, taj i ne zna što je hladni pokrov smrti. Monsinjore,

nema čovjeka koji bi studeni bio vičniji od mene. - Ali nećeš više imati prilike da roniš. Zlato za kojim idem u potragu nalazi se ovaj

put pod zemljom, a ne pod morem. - Ne smeta, glavno je da dobijem svoj dio - reče Enrico s nehajem što ga je ponekad sebi dopuštao kao vrlo stari i cijenjeni gospodarev prijatelj. - Uz to - ima

tamo jezera, mnogo jezera... bar tako kažu. Mogao bih opet roniti i donositi vam ribu.

On priđe i poluglasno reče na sardskom dijalektu koji je Peyrac razumijevao: - Dobro je da te pratim, gospodaru moj i oče, jer ako ne dođem, tko će te upozoravati na opasnosti koje ti prijete. Ja sam križanac sirene i albatrosa, te

vidim nevidljivu strelicu što u ovim šumama na tebe vreba. Da umijem moliti, ostao bih na ovim obalama i molio bih se za tebe. Ali nisam vičan molitvi i više

vjerujem đavlu nego madoni. I zato, jedino što za tebe mogu uraditi jest da te pratim. Moj nož bit će uvijek dovoljno brz da te obrani.

Gledajući kako ga taj sitni, tamnoputi čovjek, postarao doduše ali uvijek vatren, promatra uzdignute glave, upravo kao pred deset godina na sunčanoj obali La Valette, Peyrac se nasmije i odgovori na talijanskom:

- Neka bude! Dođi, potreban si mi. A ipak je on, već od "Gouldsboroa", pokazivao najviše nepovjerenja prema

Anđeliki, pratio je divljim pogledom, i gunđanjem izražavao svoje crne slutnje. A najviše je patio od ljubomore bojeći se da gospodar, iz ljubavi prema toj ženi, ne izmijeni vrlo dobro mišljenje koje je imao o njemu. Enrico nije upoznao muškarca

koji pod uplivom žene ne bi omekšao. Do sada, doduše, nije vidio da je ijedna ovladala grofom, no s ovom je sve postajalo drukčije. Promatrao ju je sa

zabrinutošću, spreman da uzme za zlo sve što bude uradila ili rekla. Dakle, u šumu je htio i zato da nadzire nju, ali i da štiti malu Honorinu koju mu je posljednjom kretnjom bio preporučio prijatelj Sicilijanac kad je umirao na

Gouldsborou. Anđelika je sve to otkrila za duga putovanja kad bi, u svako doba, Enrico iznenada znao banuti s izrazom mučenika, koji ispunja potajni zavjet, te

njoj i Honorini pomogao donositi vodu, a trudio se i da djevojčicu zabavi i udovolji njenim hirovima. Najprije se čudila jer je znala da je on ne voli, ali je najzad shvatila i zavoljela ga. A i on je ustanovio da ta mlada žena što mu zadaje brige

izvrsno poznaje luku La Valette, da je bila primljena od samog velikog meštra mletačkih vitezova, da je dospjela čak do Krete, ukratko, da je pomalo zavirila u

svaki kutak Mediterana. Sad je bolje shvaćao moć koju mora da je imala nad njegovim gospodarem, te se pokorio, naslućujući veze što su ih spajale. Anđelika je bdjela nad njim jer mu je zdravlje bilo krhko. Po jakoj hladnoći postajao je

zelen, a od suha zraka upalila bi mu se u nosu sluzokoža, navikla na vlagu primorskog podneblja. Često je kašljao i nos mu je krvario.

Dovučen usred šume, taj okretni čovjek-žaba, koji je sa svojih dvadeset i pet godina, te opaljenim i izbrazdanim licem i nedokučivim pogledom svojih krupnih očiju izgledao mnogo stariji, bio je nesumnjivo najspretniji i najradiniji čovjek

družine. Vičan kao i svaki pomorac uzlovima i konopcima, pleo je košare i mreže, a pod vodstvom Eloja Macolleta stao je da izrađuje i hodaljke za snijeg. Radio je

to na posijelu, u društvu tesara Jacquesa Vignota i mučaljivog Engleza. Trebao je i rezervni par. Kad bi ponestalo konopca, koristili su, kao i Indijanci, crijeva životinja. Joffreyu de Peyracu Enrico je dobro dolazio i u radionici gdje je izrađivao

kemijske preparate. Još kao dječaka na Malti uvijek su ga privlačile takve rabote.

Maltu su posjećivali arapski učenjaci. Zamazani derani penjali su se na rešetke prozora i promatrali kako oni u laboratorijima s retortama prave eksplozivne i praskave smjese. Enrico je s grofom bio pronašao više načina za pravljenje grčke

vatre, i to po otetim receptima. I ovdje u Wapassouu bavio se pronalaženjem dimnih tvari, lažnih topovskih granata i suzavaca. Držao je da sumpor kojim su se

služili nije ravan onome s otoka Vulcano u Tirenskom moru, između Sicilije i Napulja. Od pokusa su strahovito kašljali jedan i drugi, ali ih nisu prekidali. Anđelika se, s obzirom na zimske nepogode, najviše bojala za dobrog i starog

Kuassi-Ba. Ali on je svemu odolijevao. Bio je iznad svoje rase i položaja, u separaciji zlata pravo pogansko božanstvo. Smrknuta lica naginjao se nad posude

s koštanim pepelom, u kojima je blistala otopljena kovina. Bio je opsjednut tajnama što ih krije utroba zemlje i ništa nije opažao izvan toga magičnog posla kojim je bio zaokupljen od djetinjstva, kada se sa sudanskim tragačima zlata

spuštao u beskonačno duboke jame, oslanjajući se o njihove stijenke leđima i stopalima. U njegovoj zemlji zlato su kao žrtvu prinosili đavlu. Njegova ljubav

prema zemaljskim dubinama i zlatu tijesno je bila povezana s ljubavi prema gospodaru. Pomagati mu i služiti, bdjeti nad njegovim sinovima, i to je u njegovim očima spadalo u posao oko zlata. Bio je ozbiljan, snažan, miran, kao dijete

bezazlen a mudar. Izvrsno se razumio u kovine i rudnike. Sve je naučio u Peyracovoj školi, a opet,

sve je prožeo svojom genijalnom intuicijom. Zato se i uzdigao nad bijelce koji su morali s njim raditi. Držao je predavanja na Univerzitetu u Palermu i Saleu u

Maroku, a učeni doktori u hermelinu, školovani Arapi, slušali su toga crnačka roba s velikim poštovanjem. Po njegovoj dubokoj i spokojnoj rezignaciji pred silama prirode, razaznavala se jedino baština Hamovih sinova. Danas mu je kosa bila

sasvim bijela a duboke bore na licu ukazivale su na njegovo afričko porijeklo. Bio je mnogo godina mlađi od grofa, ali Hamova djeca stare rano i naglo. Ništa ga nije

uzbuđivalo, a opet, bio je osjetljiv. Njegova je prisutnost bila za Anđeliku prava utjeha. Dok bi tako sjedio pored ognjišta, osjećala je da među njima boravi mudar i dobar čovjek, plemenitije prirode, i da u njihove strasti civiliziranih ljudi unosi

element antičke, iskonske jednostavnosti. Suprotnosti su se izglađivale kao što se voda oceana, kad preskoči sprud, razlije po laguni i umiri pod blagim njihanjem

palmi. Anđelika je osjećala pouzdano prijateljstvo još i prema uvijek marljivom, rječitom i neobično diskretnom Pijemontežaninu Porguaniju, pa mučaljivom Englezu

Lymanu Whiteu, s kojemu se stvarno ništa nije znalo, ali se u njega moglo pouzdavati, te Octavu Malapradeu, kuharu iz Bordoa. Između nje i ovoga

posljednjeg postojalo je neko profesionalno saučesništvo. Kad su razgovarali o kuhanju i jelima, sporazumijevali su se upola riječi. Ona je nekada vodila gostionicu i malu tvornicu čokolade u predgrađu Saint-Honore. Njegovo iskustvo

dolazilo je do izražaja u razgovorima, te ona nije sumnjala da je taj brodski kuhar u izlizanoj bluzi, kojega je viđala kako se na "Gouldsborou" za najveće oluje

hrabro nosi s prevrnutim loncima, autentični šef sale, klase Vatela i Audigera. Zašto ga je zamišljala, dok je miješao kukuruznu kašu ili nožem hitro raščinjavao kakvu divljač, ne pod bijelom kapom natkuhara, nego radije s napudranom

perikom, u oficirskom izvezenom redengotu, dok zadignutih manšeta, usred gužve, rukovodi gozbom na kraljevskom dvoru?

Pošto je već prošlo vrijeme kad je sa sjekirom u ruci morao pomagati u izgradnji njihove nastambe, opet se vratio loncima. Prepuštao je gospođi Jonas I Elviri grublje poslove, kao čišćenje povrća, a sam bi kuhao i najprostiju juhu i s

pobožnom brižljivošću provjeravao kako je začinjena. S vremena na vrijeme spopadala ga je nekakva grandomanija. Govorio je o

biranim jelima, kako će pripremiti umak s kaprama na kraljevski način, juhu od račića a la Sauterne, sitni punjeni kupus glaziran čokoladom. Drugi su prilazili i slušali. Anđelika se s njim nadmetala.

Spominjala je recepte za pripremanje janjećih nogica na lionski način i šerbeta na specijalni način. Za večernjih sijela bile su to priče Tisuću i jedne noći.

45.

"TUĐINCI" I "POGIBELJNI"

"Tuđinci" su bili Španjolci i Englezi. Sjedali su oni s drugima za isti stol, dijelili s njima napore i opasnosti, pokazivali jednaku hrabrost i strpljenje, a opet su

ostajali stranci. Bilo bi se reklo da su upravo stigli, da su samo u prolazu, i da zaista spadaju među ljude s kojima su dan za danom provodili svoj život. Petorica španjolskih pirotehničara bili su, kao i njihov šef, natmureni, ponositi,

suzdržljivi. Nije im se moglo prigovoriti da su prgavi, niti da siju razdor. Izvršavali su zapovijedi i naređeni im posao. Brižljivo su se starali za vlastito oružje, kao i za

ono za koje su bili odgovorni, radili su u kovačnici i rudniku s podjednakom sposobnosti. Bili su svi odreda elitni strijelci, izvrsni borci u džungli i na moru. Pripadali su trupama koje je njegovo vrlo katoličko veličanstvo španjolski kralj, bio

odredio da prate galije natovarene zlatom i brane ih od gusara. Svi su oni sudjelovali u opasnim ekspedicijama po vlažnim i žarkim šumama, izlagali se

ujedima otrovnica, ili se verali po vrhuncima Anda gdje je valjalo hodati četveronoške dok bi krv udarala na uši i nos. Svi su oni prošli kroz ruke Indijancima i odatle izlazili s brazgotinama i trajnim osakaćenjima, i zato prožeti

mržnjom prema crvenokošcima. Vojnici su razgovarali jedino među sobom, a izravno su se obraćali samo svom starješini: Don Alvarezu. Ovaj je razgovarao

jedino s grofom de Peyracom. Čak i u intimnom krugu, kad bi se okupljali zimi, oni su se držali postrance, kao plaćenici u tuđoj zemlji. Anđelika nije znala pod kakvim je uvjetima grof de Peyrac uzeo jedne ili druge u svoju službu.

Zaista je bilo još teže starati se za njihovo zdravlje, nego za ono overnjskoga kovača. Često je primijetila kako Don Alvarez jako šepa a Juana Carilla spopada

bljedilo od grčeva u želucu, ali nije mogla da silom izuje dugonjavog kastiljskog velikaša prezriva i odsutna pogleda, i da nedruževnog i šutljivog Carila pita kako

mu probava. To je bilo nezamisljivo! Zato se ograničila da službeno dostavlja Juanu Carillu čajeve od metvice i pelina. Nosio mu ih je Octave Malaprade i starao se da ih pije. Kuhar nije pušio, pa je

svoj duhan davao mladom andalužanskom plaćeniku. U zamjenu, ovaj bi s njim izmijenio nekoliko riječi o vremenu. Time je snažno svjedočio svoju društvenost.

Ali još nije bila smislila kako da priđe Don Juanu Alvarezu pa da na njegove kostoboljom zahvaćene udove stavlja vruće obloge od lanenog brašna, što bi mu svakako bilo pomoglo. Neka bijes nosi ohole ljude a isto tako maurski i plemićki

odgoj! Oni preziru ženu, hoće da je odvoje rešetkama, pa da samo moli i rađa djecu. Don Alvarez je bio zaista dostojan podanik svoga vladara Filipa IV, koji je

našao smrt na grijalici jer je etiketa zabranjivala da je uklone. Mumificirana, isposnička, stroga i mistična civilizacija, koja je ipak dala te čudesne konkvistadore što su za manje od pedeset godina - od 1513. kad je Balboa prešao

Panamsku prevlaku i otkrio ocean, pa do Orellane, koji je 1547. ploveći Amazonom od njena izvora u Andama do Atlantskog oceana - osvojili veći dio

golemog kontinenta i pokorili tri blistave indijanske civilizacije: Azteka, Maya i Inka. Joffrey de Peyrac je ponekad razgovarao s njima na španjolskom:

- Zahvaljujući vama četvorici - govorio im je - Španjolska neće biti odsutna prilikom osvajanja Sjeverne Amerike. Vaša su se braća obeshrabrila kad po

gradićima Algonkinaca i Abenakisa nisu nalazili predmeta od zlata. Isplatilo se pripadati rasi rudara kojoj je oduvijek pripadala iberska, a pretvorila se, eto, u pljačkaše. A kako ste pošli sa mnom, jedino ćete vi znati otkriti srebro, bakar i

zlato što se kriju pod zemljom i tako obnoviti veze sa svojim pređima.

Dok su ga tako slušali, poput vatre žive oči Španjolaca bljeskale su čovječnošću i činilo se da su sretni.

U "Pogibeljne" Anđelika je ubrajala četvoricu. Bili su to O'Connel, Vignot, španjolsko-peruanski miner i overnjanski kovač, Clovis. Parižanin Jacques Vignot

nije joj zadavao brige. Jak na riječi i sklon piću, ali popustljiv i u stvari osjećajan, samo ako si s vremena na vrijeme zadovoljio njegovu taštinu; tada se pokazivao uslužnim i bio je dobar drug. S vremenom, ukazivala mu je veliko povjerenje.

Trebalo ga je učiniti saveznikom jer je svojim podrugivanjem, duhovitim odgovorima, pa i zahtjevima, mogao stvoriti zlu krv među ljudima.

O'Connel bio je opasan samo zbog svoje naprasite ćudi i uvjerenja da ga se progoni. A i bio je progonjen, u to ga nisi mogao razuvjeriti. Progonili su ga Englezi jer je bio katolik, a Francuzi zato što govori engleski. Prilikom spaljivanja

utvrđenja Katarunka s kojim je izgorjelo i sve njegovo blago, on je bio najmanje dobio. Trebalo je postupati drukčije, govorio je, a ne spaljivati Katarunk. To nije

mogao oprostiti i na svakoga je bio kivan. Anđelika nije znala kako da s njim izađe na kraj. Njegovo smrknuto lice, prijeteća gunđanja i stalna zloba tištali su joj dušu, tim više jer je shvaćala što ga muči.

Jednog će dana pitati muža kakva su čeljad ti Irci, možda će joj on pomoći da otkrije trnovit put sporazumijevanja s tim sinom zelene Erine.

Španjolsko-peruanski miner Sorrino nije bio neugodan, samo ako ga nisi primjećivao, ne zaboravljajući ipak sasvim da je prisutan. Anđelika mu se smrtno

zamjerila što ga je, po svom dolasku, bila uzela za Indijanca. Jednako bi mu se bila zamjerila da ga je smatrala Španjolcem. A nadasve je trpio zbog toga što su ga držali za meleza.

Njegovo unutrašnje biće stalno je bilo ograđeno polje na kojem su se divlje borila dva nesavladiva neprijatelja: jedan Quichua Indijanac sa Anda, i jedan Španjolac

iz Kastilije, neprijatelji koji su se mirili samo na kratko vrijeme da bi s jednakim prezirom promatrali njega, mješanca, što danas skrnavi plemenitu zemlju Inka. Grof de Peyrac ga je znalački uvjerio kako je rudarski poziv podjednako

ukorijenjen u objema rasama od kojih on potječe, i kako je kao mješanac, noseći u sebi obje baštine i dvostruke sposobnosti, upravo rođen da bude najuvaženiji

rudarski specijalist Perua. Proricanje se obistinilo. Bilo je dovoljno ostaviti ga u njegovoj kovačnici i izbjegavati svaki razgovor ukazujući mu ipak poštovanje. Kao najopasniji preostao je, dakle, Clovis: tvrdoglav, naprasit, sumnjičav i surovo

sebičan. Anđelika je osjećala da on nikoga ne voli. Bio je od onih koji su u stanju da ugrizu ruku koja ih je nahranila ili spasila. Pitala se u izvjesnim trenucima nije

li njezin muž bio nepromišljen kad je kao dobrovoljca primio u ekspediciju ovu nepouzdanu individuu, s kojom je tako teško živjeti. Bio je dobar kovač, nema što, vješt svim bravarskim i oružarskim poslovima. Pravi pomoćnik Vulkanov: crn,

zdepast, znojan, stalno obrastao u bradu crnu poput čađe. Potkivat će konje bolje od ikoga. Ali, ma kako dragocjena bila ta sposobnost, sada kad je njihovo

putovanje završilo, ona nije dostajala da se zaboravi njegova prostota i svađalački duh. Mrzio je žene i jedini se on u razgovorima pokazivao razvratnim kako bi u čednoj gospođi Jonas i Elviri izazvao sablazan. Prema Anđeliki bio je ponekad

krajnje drzak i zato je njih dvoje vodilo isti žestoki i potajni rat. Ipak su se u nečemu slagali: odjek njihovih svađa nije smio doprijeti do grofa de

Peyraca. Ona se bojala da ne uznemiri svoga muža, a on se jednostavno bojao... užeta. Ploveći tri godine u službi gospodina de Peyraca, imao je dovoljno vremena da shvati kako je to gospodar koji ne zna za šalu. Zato je i bio dovoljno pametan

da se pred njim suzdržava. Drugovi su mu predbacivali zbog njegova licemjerja, ali svaki svoj napor koji bi doveo do slaganja s njima ili bilo s kime, on bi držao

osramoćenjem. Jednu večer, na posijelu, Anđelika mu je tutnula u ruku nekakvu prnju punu rupa. - Evo igle i vunene pređe, majstore Clovise. Hitno mi to pokrpajte.

Kovač se usprotivio, ali se ipak prethodno ogledao nije li grof u blizini.

- Vi ste žena, to je vaš posao. - Ne! Svi mornari znaju rukovati iglom, to je sastavni dio njihova posla. - Zašto da to ja radim? Vidio sam kako drugima krpate odjeću.

- Moguće, ali je potrebno da izvršite pokoru. Primjedba je upalila. Clovis je najprije pogleda, držeći u jednoj ruci odjeću a u

drugoj iglu, a onda se bez riječi dade na posao. Jacques Vignot, koji je sjedo do njega na klupi, čuo je kako u nekoliko navrata gunđa: "Vršiti pokoru! Vršiti pokoru! Lijepo!... Još jedna novost!...

Često je ponavljao jednu rečenicu čiji je smisao ostao zagonetan Anđeliki i drugima.

- A lijepo, dakle! - govorio je odmahujući svojom crnom glavom. - Kakva je smisla imalo što sam nosio lance u Sainte Foy de Conquesu kad sam spao na ovo! Neki drugi dan, začuvši napolju žestoku svađu, Anđelika je izašla upravo u

trenutku kad je Overnjanin zamahnuo cjepanicom nad glavom jednog Indijanca. Kako ju je, radi sigurnijeg udarca, pri tom u ruci premještao, Anđelika je imala

upravo toliko vremena da zgrabi svoj pištolj i opali u njihovom pravcu. Cjepanica prasne i ispade Clovisu iz ruke, a i on sam pade nauznak na zaleđenu zemlju. Anđelika pojuri i zadrži ruku Indijancu koji je bio trgao nož i spremao se da

ugljenaru odere čupavi skalp. Videćl da je njegov napadač na zemlji, Indijanac se nekako smirio.

Svi su na pucanj istrčali napolje. Ovaj put je bilo teško zabašuriti incident. Grof žurno dotrča i jednim pogledom otkri sudionike:

- Što se dogodilo? - obrati se kovaču koji je ustajao blijed kao smrt. - Ona... Ona je pokušala da me ubije - promuca pokazujući na Anđeliku. - Samo tri palca bliže, i bila bi mi prosula mozak.

- Prava šteta! - reče Anđelika smijući se. - Nisam namjeravala da te ubijem, jadna beno, spriječila sam da ne počiniš ludost koja bi te stajala života. Zar vjeruješ da

bi izbjegao nožu ovog Indijanca da si ga udario? Pucala sam u tvoju cjepanicu, a ne u tebe. Da sam te htjela ubiti, vjeruj, to bi se bilo i dogodilo. Ali Clovis odmahne glavom.

Pod njegovom slabo obrijanom bradom, lice rupičasto od boginja imalo je boju loja. Zaista se bio silno uplašio; i dalje je vjerovao da ga je Anđelika htjela ubiti,

te da samo slučaju duguje život. Već odavna je mislio kako se to mora dogoditi, kako će ga ta strašna žena ubiti, bilo lancetom, bisturijem ili vradžbinama. Ali pištoljem, e to je već previše!

- Ništa vam ne vjerujem - progunđa. - Tako precizno niste mogli nišaniti. Žene to ne umiju.

- Budalo - reče grof ljutito. - Hoćeš li da ponovimo pokus. Vidjet ćeš da te više ne bi bilo među živima da je gospođa grofica htjela pogoditi tebe. Uzmi tu cjepanicu, podigni je malo u zrak pa ćeš provjeriti je li istina ono što su ti pričali o pucanju

prilikom prijelaza rijeke Sakoosa. Uzmi cjepanicu! Kovač to energično odbije. Ali Yann le Breton pokaza povjerenje. On se bio

zatekao pored Anđelike kad je uhvatila Pont-Brianda. On podigne cjepanicu, a Anđelika, koja se u međuvremenu vratila na kućna vrata, opali odande metak i cjepanica prsne. Začu se pljesak. Morala je to ponoviti nekoliko puta. Probudio se

i Don Alvarez i htio da vidi kako gađa najprije iz puške fitiljače, a zatim kremenjače. Bez muke je dizala teško oružje, pa su se svi čudili njenoj snazi i

počeli se ponositi što je među njima.

46.

DAMA SA SREBRNOG JEZERA

Kad je ovako hladno u Wapasouu, može li se zamisliti kako mora biti u gradovima

koji leže sjevernije?...

Tri grada... Tri palanke izgubljene u beskraju, na obali Saint-Laurenta. Brodovi će stići tek u proljeće. A dotle... na njima i oko njih ledeni oklop. Zarobile ih bijele stepe, zarobila ih tišina, bezgranični prostor, sumoran i pust.

Montreal, na otoku, u podnožju svog malog ugaslog vulkana. Trois-Rivieres, slijepljen uz rukavce svoje smrznute delte.

I kralj sviju, Quebec, na svojoj litici. Tri grada okrunjena dijademom od bijelih dimova što se iz njihovih dimnjaka spokojno izvijaju u rumena jutra i predvečerja. Tri izgubljena grada.

Nek u njima plamsa na ognjištu vatra da ih spasi od smrti! Život što ga daje vatra toliko je djelotvoran da se zaboravlja na smrt, na tišinu, na

pustoš. Vrvi svijet po tim gradovima, u njima ljudi čavrljaju, spletkare, kuju zavjere, biju se cijele zime: jezikom po salonima, stolcima po kabareima - žestoko, mučke, srdačno kao prijatelji, rođaci, kao pravi Kanađani. A mnogo se u

njima moli i beskrajno dugo ispovijeda. Razmišljaju ljudi, sanjare upirući pogled na bijela prostranstva Saint-Laurentskih planina ili sivo obzorje šume na jugu.

Sanja se o odlasku. Prema moru i Europi, ili prema zapadu, gdje ima krzna i urođenika... U ovom ili u onom pravcu, svejedno... ali otputovati. Samo otputovati... Oh, kad će doći vrijeme da se krene?...

A tu se i ljubi: onako na brzinu, potajno i s kajanjem čak i među supružnicima, jer oko jezuite ispituje svačiju savjest.

Mnogo se tu pije. To je jedini užitak. Rakija, pa opet rakija: od jabuka, od šljiva ili pšenice, mirisna, prozirna i pečena u vlastitom kotlu.

Zimi sve ulice mirišu na kominu, na šumske vatre i na juhu od slanine i sušenih jegulja. Zimski su dani prožeti mirisom tamjana od misa i večernji, a i od mirisa u kožu uvezanih knjiga koje su donesene iz Europe a listaju se neprestano, ponovo

čitaju uz ognjište. Zimske noći pucaju pod ledom. Reklo bi se da će prsnuti stakla. Po oknima inje šara svoje cvjetove.

I baš u tim gradovima pukla je i proširila se vijest. Živi su oni stranci iz Katarunka za koje se mislilo da su ih poklali Irokezi. Na životu je ona tako lijepa žena što se iz dubokih šuma pojavila na izvorima

Kennebeca jašući na konju. Živa je, Demonka...!

Slavlje i užas! Radost onih koji vjeruju u moći pakla. Zar mislite, braćo moja, da đavao šalje na zemlju jednoga od svojih slugu da od

šačice Irokeza ne ostane od nje nego samo dim?... Nije nego!... Vrag je moćniji od toga!... Još nije u Acadiji uradio toliko zla da bi se mogla proricati njegova

pobjeda ili poraz. A dokazuje to što je Demonka još uvijek onamo iako je Katarunk spaljen. Lomenie ponavlja: "Sam sam vidio Katarunk u pepelu"...

Ali onaj tko je donio tu izvanrednu vijest kaže doslovno: "Stranci su na životu, a nalaze se u planinama, u mjestu što se zove Wapassou, na Srebrnom jezeru."

Tko da sumnja u onoga što je donio tu vijest? On vidi i ono što je daleko. To je svetac. Vidio je kako su stranci umakli Irokezima a da se nisu morali ni upuštati u borbu. To je dovoljan dokaz da su sluge Sotone.

Bog nije mogao pomoći bićima koja ne zabijaju u zemlju križ, ispovijedaju hereze i ne primaju svete sakramente.

Onda je to uradio đavao! Gospodin de Lomenie gubi pamet. To ga je začarala Demonka, reče on - isto kao i Pont-Brianda koga su vidjeli kako

turoban i smeten luta ulicama Quebeca pričajući o ženi lijepoj kao dan, što ju je sreo u dubokim šumama...

A jahala je na konju... Kao da to može biti. Nikad u šumi nije bilo bijelih žena. Oni koji su je tobože vidjeli jahati na konju, prevarili su se. Bio je to jednorog, o tome nema sumnje ...

Njih nekoliko što su se zatekli u ponoru kad se prikaza pojavila prvi put na

mjesečini, tvrde da su primijetili šiljat rog... Obasipaju ih pitanjima, preklinju ih neka se jasno prisjete, okružuju ih oni koji su ove jeseni bili u ekspediciji gospodina de Lomeniea te sreli crnog čovjeka s maskom i ženu čije ime se još ne

usuđuju glasno izgovoriti: Demonku, ali koju već nazivaju Damom sa Srebrnog jezera.

A što će se sada dogoditi? Monsignor biskup naredio je procesije i postove. Otišao je da posjeti u njenom samostanu sestru Madeleinu, vizionarku, a onda se uputio guverneru Kanade,

gospodinu d'Arreboustu, da se kod njega sastane s pobožnim načelnikom grada Quebeca i s drugim ličnostima, te s mnogim jezuitima.

Dugo plamte svijeće iza prozora u dvorcu na litici... Saint-Laurent je, na mjesečini, prostrana bijela ravnica. Joffrey de Peyrac je pažljivo slušao jer je Anđelika izgovarala i takve riječi koje su

mu smetale. - Jednoga dana kad je za mojim stolom bilo okupljeno trideset uzvanika... Kad

sam odlazila na parišku tržnicu da odaberem bačve... Te dame su se najbolje slagale s Octavom Malapradaom.

47.

UČENJE AUTOHTONOG JEZIKA

LJUBAVNO POSREDOVANJE

U Wapassou je bila stigla mala indijanska obitelj i nastanila se na oko milju daleko od nastambe, pokraj jezera u kojemu su lovili dabrove. Vidjeli su ih kako se često vrzmaju po okolici.

Između Overnjanina i jednoga od njih izbila je svađa zbog sestre ovog posljednjega, dosta lijepe urođenice dugih pletenica, kojoj su zubi blistali od

bjeline kad bi se nasmijala, a nije krila što očekuje od "Normandijaca" koji su, prema pričanju, stvoreni za ljubav. Bila je tu i druga, naizgled plašljiva, ali je svejedno s lakoćom ugovarala intimne sastanke.

Međutim, bilo je čudno kako su se muškarci malo koristili tako susretljivim susjedstvom. Nisu se tuđili jedino mladi Yann, Jacques Vignot i jedan od Engleza.

A i njihovi izlasci bili su rijetki. Pokazalo se čak da do svađe s Indijancem nije došlo zbog sestrinih ljubavnih

veza, već zato što je djevojka, švrljajući po dvorištu nastambe, bila ukrala Overnjaninu duhan i nož. Anđelika se sjetila onoga što joj je muž jednom objasnio. Pomorci su suzdržljivi.

Kako je, u potrebi, i sam bio u stanju da dugo živi bez žene, Joffrey de Peyrac je znao odabrati ljude koje će povesti sa sobom. Oni su pošli s njim jer im je obećao

zlata. Privlačnost avantura i uspjeha nadomještala im je užitak. Žena je dio plijena, a igra još nije dobivena. Na to će misliti kasnije!... Neko instinktivno nepovjerenje prema ljubavnim obavezama, koje otvaraju put ropstvu, pomagalo

im je da ovladaju svojim čulima. Anđelika se sjetila Nicolasa Perrota koji je već tri godine ostavljao kod kuće ženu i

dijete i potucao se šumama, a u prilici, i čitavim krajem. Tada je, malo prije prvoga snijega, bio krenuo prema jugu nastojeći da stigne do trgovačke radnje jednog Holanđanina, na ušću Kennebeca, i da odande donese

najnužnije namirnice: sol, šećer, brašno, malo ulja... Najzad se pokazalo - tko je to mogao i pomisliti - da je najuporniji kod lijepih

urođenica stari Macollet. Po svakom vremenu, neprestano se kretao od svog zadimljenog vigvama do onog Indijanaca. Ptičica je bio taj Macollet! Volio je da sjedi uz ognjište nekog Indijanca i da s njim razgovara.

Vođa toga plemena bio je pomalo i vrač. Donosio je Anđeliki korijenje, trave i smole. Pošto je prvi trenutak straha prošao, otkako joj je jednog lijepog jutra, dakako nečujno; prišao iza leđa, ali ruke uzdignute u znak mira i kao medvjed sav

načičkan krznima, postali su dobri prijatelji. Postepeno joj je uspijevalo da s njim razgovara na njegovu jeziku i pomalo se time ponosila jer su joj bili rekli da se

jezici urođenika teško uče. Misionari koji su o tome govorili u Francuskoj tvrdili su da su za to potrebne godine, a i divljačari kao da baš nisu hrabrili pridošlice nek se prihvate takva učenja. To može samo onaj tko se tu rodio - objašnjavali su. Ali

Joffrey de Peyrac je vrlo brzo ušao u te govore i objasnio Anđeliki da su poteškoće samo prividne. Onima koji su se tužili nedostajao je dar zapažanja.

On je vrlo brzo opazio da većina indijanskih plemena u njihovu susjedstvu ima isti jezični korijen, koji vjerovatno potječe djelomično ili od Inka, ili peruanskih Quichoua.

I zato ih je njegov rudar melez, čim je stigao ovamo, u Sjevernu Ameriku, odmah mogao razumjeti.

Irokezi, Algohkini, Huroni i Abenakisi bili su rođaci po jeziku, jer su im jedino akcent i intonacija bili drukčiji, pa i neke obične riječi - kao voda ili dijete. Uz to, pojedina su plemena davala takvim riječima drukčija tumačenja. Na primjer, za

vodu se moglo kazati izvor, tekućina, a za dijete: mladi, mali, sin... Prilikom sporazumijevanja opći je smisao davao korijen, a preciznost izraza

dolazila je od prefiksa i sufiksa. Kako je korijena bilo relativno malo, mogao si se s nekih pet stotina riječi snalaziti u svakoj situaciji, usprkos prividnoj raznolikosti tih

jezika. Služeći se tim ključem koji joj je dao muž, Anđelika se i sama čudila svom brzom napredovanju.

Dakako, još zadugo neće ona time u potpunosti ovladati, te će Indijanci pucati od smijeha pri svakoj pogrešci koja joj se omakne. Najprije je trebalo dugo slušati.

Tako si mogao uočiti akcent i tonalitet, i osobito poseban grleni način artikulacije, pri kojemu se mišići lica uopće ne miču. Zbog toga, kad Indijanci izgovaraju riječi i u najvećoj ljutini, prisiljeni su da ostanu mirni. Naprotiv, dok nisu govorili,

veoma su se kreveljili i u svakoj prilici razvaljivali usta od smijeha. S vremenom, Anđelika je razabrala da postoji samo šesnaest glasova, ali da je među njima

interval četiri puta duži nego u europskim jezicima a ponekad, naprotiv, dvaput brži. Zato je i ritam govora imao osam puta više varijanata nego u francuskom ili engleskom, a baš to je u detalje unosilo nijanse.

Pa iako je do savršenstva trebalo još dugo, svi su u Wapassouu vježbali, a napredniji su ispravljali početnike. Anđelika se dakle izvrsno sporazumijevala sa

starim poglavicom iz Vigvama dabrova, koji se, iz ravnodušnosti ili staračke dobrodušnosti nije hvatao za njene jezične pogreške, pa se usuđivala upuštati s njim i u duge razgovore koji su mnogo zabavljali Joffrey de Peyraca kad bi je

zatekao kako raspravlja s crvenim vračem okićenim perjem. Očaravala ga je njena živahnost, želja za životom, njena posebna hrabrost. Sada

je on nju češće pratio pogledom. U početku je mislio: "Sve će ovisiti o njoj, Wapassou će biti trenutak istine." Divio se videći kako se okružila nekad neprijateljskim skitnicama koji su sada, međutim,

bili spremni da je prihvate kao svoju majku, sestru, prijateljicu, vladarku. Jedne večeri Joffrey de Peyrac zamoli Anđeliku da pozove Elviru na jedan sasvim

osobni razgovor i da je, pošto je on bude primio u njihovoj tijesnoj sobi, isprati. U nedostatku mjesta kamo bi se mogao povući pred indiskretnim ušima kad je nekoga imao primiti nasamo, ova je soba bila unaprijeđena u "kapetanov kabinet

na zapovjedničkom mostu", a kako je do nje valjalo prijeći nekoliko stepenica, to je još i dopunjalo iluziju. Namještaj je bio uljepšan jednom priprostom foteljom

prekrivenom krznom, u kojoj je sjedio grof. Došljak je morao stajati, i ako je bio malo višeg rasta, gotovo je glavom dodirivao tavanicu. Ako je razgovor bio neslužben, Joffrey de Peyrac bi mu rekao da sjedne preda nj,

na kamenu ploču ognjišta i zatražio bi da im donesu pintu pive i dvije čaše.

Tako se on navečer često povlačio nasamo, sad s ovim, sad s onim. Ljudi su cijenili takve razgovore u četiri oka jer su mogli da se s gospodarom objasne, iznesu svoje pritužbe, ali i da prime naloge koji su ih po potrebi urazumijevali.

Zato je jadna Elvira bila silno uzbuđena dok je dršćući prelazila onih pet stepenica do "mosta".

Anđelikina prisutnost ju je umirila, ali se svejedno mučila jer je bila savjesna i uvijek se smatrala zbog nečega krivom. Kad su se za njom zatvorila teška vrata, utihnula je i buka iz družinske odaje. U

sobici se čulo tek pucketanje vatre, a na mahove je s polja dopirao i šum jela koje su se na vjetru svijale i svojim vrhovima udarale o krov.

Grof sjedne. Mlada žena ostade stajati i Anđelika je, sjedeći za njenim leđima opazila kako joj podrhtavaju uska ramena, a nježni potiljak se sagiba. Jadna žena nije znala kako da se drži pod smrknutim ispitujućim pogledom kojim ju je grof

mjerio od glave do pete, a pri tom se ipak blago smiješio. Znao je da u svoj pogled unese neku nježnu toplinu koja je mogla uzbuditi bilo

kakvu ženu. - Elviro, dijete moje lijepo - reče on nježno. Saslušajte me što je moguće mirnije. - Jesam li počinila kakvu pogrešku, monsinjore?... - promuca ona gužvajući svoju

platnenu pregaču. - Rekao sam da me saslušate mirno i bez straha... Umirite se. Mogu samo da

pohvalim vas i vašu ljupkost. A ipak ste izazvali uzbuđenje koje ovdje može dovesti do ozbiljnih posljedica.

- Ja?... O, monsinjore!... - Da, vi, usprkos svojoj nenametljivosti i čednosti, zato što imate lijepe nježne oči i rumene obraze.

Zbunjujući se sve više, Elvira ga je gledala bez razumijevanja. - Primijetio sam da vam jedan od mojih ljudi udvara. Recite mi bez uvijanja smeta

li vam ta pažnja, želite li da ona prestane, i nije li po vašem mišljenju on predaleko otišao u pokazivanju svojih osjećaja. Kako je ona šutjela, on nastavi:

- Ovdje su u utvrđenju samo tri žene, i jedino ste vi bez zaštite muža. Izdao sam vrlo stroge upute kako se imaju s vama ophoditi. Potrebno je da znam jesu li

poštivali disciplinu. E pa odgovorite! Držite li nametljivim poštovanje koje vam se od izvjesnog vremena ukazuje. Znate na kojega čovjeka mislim, zar ne? Ovaj put ona crveneći obori glavu i potvrdno kimne.

- To je Octave Malaprade - reče on. Šutio je neko vrijeme, upravo koliko je bilo potrebno da u svijest dozove kuharov

lik, njegovu ugodnu pojavu i krotki osmijeh. Zatim, iz džepa svoga prsluka izvadi jednu od rijetkih cigara koje su mu još ostale i sagnuvši se nad vatru, pripali je žeravicom. A onda se opet zavali u fotelju,

povuče jedan dim i blago nastavi: - Ako je prekoračio dozvoljene granice, bit će obješen.

Elvira krikne i pokrije lice rukama. - Obješen?... Oh, monsinjore. O, nemojte jadnog mladića. O, ne zbog toga! Ne zbog mene!... Ja to ne zaslužujem...

- U ovom je kraju žena kraljica. Zar to niste znali, dijete moje?... Opet ju je pogledao s onim svojim nedostižnim smiješkom od kojeg su krajevi

njegovih lijepih usta poprimali zajedljiv ali umiljat izraz što ga je Anđelika tako dobro poznavala. - Zar niste znali da su žene kraljice?... - navaljivao je.

- Ne, monsinjore, nisam to znala - odgovori ona naivno. Drhtala je svim udovima, ali strah koji je osjećala zbog ugroženog Malapradea

davao joj je snage da se sabere i da ga brani. - Monsinjore... Preklinjem vas! Kunem vam se... Nikad on nije uradio nešto zbog čega bih morala crvenjeti. Jedino sam osjećala... da... da on...

- Vi ga volite?... - Palo je i prvo pitanje.

Ona ušuti i stade da izgubljeno gleda oko sebe. - Ne, ja... ne znam. - Pred tri mjeseca izgubili ste na "Gouldsborou" muža.

Gledala je u njega nekako tupo. - Muža?

- Zar ga niste voljeti? Salijetao ju je, saplitao, upijao svoj prodorni pogled u njene djetinje zjene, te je primorao da ga gleda.

- Voljeli ste ga? Svoga muža. - Da... svakako. To jest... ja... eto, više ni sama ne znam.

On ponovo odvrati pogled i šutke nastavi da puši. Ona je stajala nepomično, više nije drhtala, samo su joj se ruke kretale dok ga je promatrala. On opet mirno nastavi:

- Octave Malaprade je maločas bio tu i sa mnom razgovarao. On vas ljubi. Pogađajući da su mi njegovi osjećaji poznati, predusreo me i povjerio mi se... A

evo što je zatražio da vam ispričam o njemu i njegovoj prošlosti. Prije pet godina, u građu Bordou, gdje je držao ugledan hotel, ubio je svoju ženu i njezina ljubavnika pošto ih je zatekao zajedno. A onda, ne znajući kako da

izbjegne posljedicama svoga čina, a i zato da pred neizbježnom istragom ukloni tragove svoga dvostrukog zločina, on je oba leša sasjekao na komade, jedan dio

spalio, a ostatak uspio prebaciti na gradsko smetlište... Anđelika prigušeno krikne i ugrize se za usne.

Elvira je zateturala. Kao da ju je grom ošinuo. Peyrac je i dalje pušio, znatiželjno je promatrajući. - Nakon toga - nastavi on - počekao je neko vrijeme a zatim pobjegao u

Španjolsku. Tamo je stupio na moj brod i ja sam ga primio u službu. Nastade duga stanka.

Odjednom se mlada Rošeljanka uspravi. Sada se držala ravno i činilo se da promatra nešto s onu stranu svoga vlastitog bića. - Gospodine grofe... - reče najzad odlučnim i jasnijim glasom, kakav nije dotada

pokazivala. - Neka mi gospodin grof oprosti ako mu izgledam neosjetljivom. Ali, evo, do kakva sam zaključka došla. Ja mislim da je taj čovjek ubio u bijesu

ljubomore i iznenadno, a onda se zatekao sam i izgubljen u tom užasu, pa nije znao kako da se iz njega izvuče. Postupio je kako je znao, samo da se spasi. Ta stvar predstavlja u njegovu životu zao udes, nesretan slučaj, kao što je iznenadna

bolest... Onda duboko uzdahne.

- Ali ta bolest neće me spriječiti da ga volim - reče glasno. - To što ste mi upravo ispričali otkrilo mi je što zapravo osjećam. Vaša su mi pitanja pomogla da sebi zavirim u dušu. Da, zaista sam voljela svoga pokojnog muža... ta zato sam ga...

onda... i uzela... Ali to nikada nije bilo ni nalik na ovo što danas osjećam prema ovomu. Ma što o njemu govorili, ja osjećam da je ostao dobar, pravičan i usprkos

svemu nježan. Sada ga dovoljno poznajem da to mogu tvrditi. On je nesretan. Ušuti, a onda će zaneseno: - One olujne noći, kad smo stizali u Wapassou nosio me je cijelim putem. To

nikada neću zaboraviti... Joffrey de Peyrac je dobrohotno pogleda.

- U redu, u redu! - reče. - I želio sam da od vas čujem takav odgovor. Hrabri ste, mala Elviro, i srce vam je plemenito. Imate bistru pamet i ne dopuštate da vas zavede lažna osjećajnost, koja bi inače bila razumljiva, ali u ovoj prilici

nepogodna. Taj... nesretni slučaj kako vi kažete, obilježio ga je za čitav život. Učinio ga je zrelim i dao novu dimenziju njegovoj dotad prilično banalnoj

egzistenciji, premda je kao vlasnik hotela bio postigao u svom zanimanju zavidan uspjeh. Neki će možda držati da pravdi nije udovoljeno i s njima se slažem. No, kako su u neku ruku i njegove žrtve beznačajne osobe, nikada ga nisam poticao

na kajanje ili ispaštanje. Ono dolazi samo od sebe, svakoga dana, samim

sjećanjem. Radije sam ga bodrio da postane onakav kakvim ga vi danas poznajete: dobar i profinjen čovjek, ali i energičan i pronicav. A ta su mu svojstva nedostajala prije nego je doživio dramu. On će vas zaista mnogo voljeti.

Mlada je žena skrštenih ruku upijala njegove riječi. - Još nisam završio - reče. - Vama ću dati miraz, pa tako vaš bračni život neće

početi s teškoćama. On će imati pravo na znatan dio bogatstva što će nam ga donijeti rudnik na Srebrnom jezeru. Uz to, kao moj osobni dar, dobit će novac kojim će moći otvoriti gostionicu, i to u kraju koji sam odabere. To može biti Nova

Engleska, pa čak i Nova Španjolska ako sluti da će tamo bolje uspjeti. A starat ćemo se i o odgoju vaše dvoje prvorođene djece kako bi kasnije mogli postići

nešto više... - Oh, Monsinjore! - poviče ona. - O, kako da vam kažem... Neka ste blagosloveni, monsinjore!...

Baci se preda nj na koljena, dok joj se lice kupalo u suzama. - Kako je spretan - mislila je Anđelika. Da hoće, sve bi žene klečale pred njim. Ma

kako da je zaljubljena u drugoga, zar i ova ne bi bila spremna da mu se poda iz poštovanja i zahvalnosti. - Ne treba plakati, draga. Hrabro ste podnosili nepravedna iskušenja. A znam da

je i onaj koga volite već okajao svoje grijehe. Pravo je da se sada pokuša sve ispraviti. Život je milostiv. Mnogo više od ljudi. Donosi iskušenja, ali i nagrade...

- O, da! Razumijem, monsinjore... shvaćam što hoćete reći. Govorila je tihim glasom prekidanim jecanjem.

- Dok sam živjela u La Rochelleu, bila sam priprosta žena... Ni na šta nisam mislila. Danas vidim da to i nije bio život... Vi ste me poučili, monsinjore, i sada sam sasvim druga. Kolike li sam stvari otada shvatila... otkako živim u vašoj

zajednici - reče plaho. - Oh, kako volim Wapassou, kako volim vašu kuću, monsinjore! Nećemo otići. Nikada! Ostat ćemo ovdje, ja i on, da vam služimo...

On je prekine blagom kretnjom. - Umirite se! Večeras je kasno da bi se kovali planovi. Najprije se morate odmoriti. Doživjeli ste pravi šok. Obrišite suze. On ne smije vidjeti da ste plakali,

inače će biti uvjeren da ga odbijate pa će prostrijeliti sebi glavu prije no što ja uspijem da ga razuvjerim. Ti ljudi iz Bordoa su nagli... Ipak bih vam savjetovao da

mu do sutra ne dajete odgovor. Povucite se u svoju sobu. Bolje je da kroz noć sazre vaša odluka. A ni njemu jedna noć nedoumice i razmišljanja neće biti na odmet. Bolje će znati prosuditi koliko mu vrijede osjećanja. Idem ga samo

obavijestiti da želite razmislili. Ona ga je pokorno slušala.

- Uz to ću tražiti od vas - opet će Peyrac - da nastavite živjeti kao i ranije, u običnom i vidljivom prijateljstvu. Ulazimo u srce zime. Nije to vrijeme za ljubav. Moramo prebroditi još velike teškoće i svi iz njih izaći živi i moralno zdravi. Vi me

razumijete? Ona polako obori glavu.

- Kad stigne proljeće, sići ćemo opet do Gouldsboroa i pastor će vas vjenčati... ili svećenik; o tome ćete se već dogovoriti. - Pa da! Ja sam hugenotkinja, a on papist - povika, otkrivši to s užasom.

- Ako to odložite za posljednji tren, jarak koji vas dijeli izgleda mi lako premostiv. Mir! Mir na zemlji ljudima dobre volje... Te nas se riječi svih tiču. A sada, laku

noć! Anđelika isprati mlađu ženu do praga njene sobe i poljubi je na rastanku. Većina muškaraca već se bila povukla iza velike zavjese od ušivenih koža, što je

zaklanjala njihovu spavaonicu na dva kata. Prolazeći opet dvoranom, začu kako se kotrljaju lonci i opazi da su to ispali iz ruku

uzbuđenom Malapradeu. Kuhar je bio blijed i uputio joj je pogled ranjenog psa prepeličara. Anđelika se sažali, priđe mu i žustro došapne:

"Ona vas ljubi"

48.

ZARUKE ELVIRE I MALAPRADEA

MUDRA RAZMIŠLJANJA GROFA PEYRACA

Sutradan, Elvira je sama potražila Malapradea, a kako je bilo lijepo vrijeme, zajedno su sišli do jezera gdje su ih vidjeli kako dugo šeću obalnim puteljkom.

Kad su se vratili, blistali su cd sreće i držali se za ruke. Povodom zaruka upriličili su im malu svečanost, koja je protekla u iskrenoj radosti. Pa ako se Malaprade i

naslušao uobičajenih peckanja svojih drugova, bilo je to izvan domašaja ženskih ušiju. Bio je sav preobražen.

Njihova sreća je svima pravila zadovoljstvo. Usprkos svemu, Anđelika neko vrijeme nije mogla da zaboravi Peyracova otkrića u

pogledu ugostitelja. Sigurno su potresla više nju nego Elviru. Možda zato što je bila manje nevina, ona su joj dozivala u svijest njene vlastite odvratne uspomene. Navečer, u sobici pored vatre, nije mogla a da na njih ne misli.

Dvoje ljubavnika sasječeni na komade kuharskim nožem. Ruke ljepljive od krvi, strah, znoj što curi niz lice, samoća progonjene zvijeri.

Anđelika utone u razmišljanje. Pred oči joj iskrsne slika kako se kosiri obaraju na usnule vratove, pa ogavna i tužna glava što je pripadala čovjeku kome se htjela osvetiti, a sada je, eto, jedan

seljak drži pred njom za kosu, i iz nje curi krv u kojoj bi s užitkom bila oprala svoje nježne prste.

Tu mržnju, ta trzanja nesmiljene ali i prestravljene životinje, to protivljenje čitavog bića povučenog u blato i trulež, sve je to bila ispovijedila prioru opatije u Nieulu i on ju je odriješio od grijeha.

Ali kako da izbriše trag, bolni pečat onih trenutaka? Klečeći u svojoj sobi pored vatre, priginjala je svoj nježni profil, koža joj se ježila, obuzimala ju je nekakva

mučnina. Shvaćala je Malapradea, osobito nakon počinjenog zločina: njegov bezimeni užas, biće šibano olujom, gnušanje pred samim sobom. Bacala je u vatru drva, tek da zaposli svoje drhtave ruke. Pomislila je kako se

Elvira pokazala hrabrom. Ispoljavala je odvažnost čistih duša, onih koje "ne znaju".

- Te male hugenotkinje nije lako natjerati da govore, mozgao je u sebi Joffrey de Peyrac misleći na Elviru. A opet, lakše je s njima izaći na kraj nego s ovom.

I on stade da motri Anđeliku koja je, na nekoliko koračaja od njega, klečala tako odsutna i daleka da i nije bila svjesna njegova pogleda. Od svih "njegovih ljudi", ona se, svakako, najmanje povjeravala. Krilo se u njoj

toliko toga što se nije smjelo povrijediti. Trebalo je čekati da sama dođe tražiti od njega utjehu.

Ona je žena. A žena, ma što se mislilo, nije stvorena za pakao. Ona se dugo stidi svojih podlosti, nasilja, gnusoba... Ona nije stvorena za mrak i nered, nego za svjetlost i sklad... Ne ostaj u svojoj patnji, dušice, tako daleko od mene! Ja znam

tvoju slabost. To je rana koju zadaje život, i nje se ne treba stidjeti. Takva je čovjekova sudbina. Važno je samo znati kako od nje ozdraviti.

Nekoć su žene, djeca, seljak, zanatlija, mali čovjek, dakle svi slabi, imali branitelja. Bio je to vitez. Njegova je bila zadaća da se bori za bijednike i da ih osvećuje, da plati cijenu krvi za one kojih su ruke i duhovna snaga bili krhki. To je

bio njegov poziv. Danas su se vremena izmijenila. Bori se svatko. Žene se bore noktima i zubima; a običan čovjek? On, eto, radi kao Malaprade: podliježe panici i

strahu. Običan čovjek je stvoren za svet život. Mora li se jednog dana suočiti sa strašću i zlom, on se usplahiri, ostaje zatečen, jer nikada nije mislio da se to može dogoditi njemu. Čovjek takva kova u stanju je da svašta uradi, pa i ono najgore,

nezamislivo. A u stvari, jedino što je postigao jest usamljenost grešnika. Lako

mogu da zamislim toga uvaženog i u gradu poštovanog čovjeka kako, sav oznojen u licu, siječe još tople udove dvaju poznatih i bez sumnje voljenih bića, i priznajem da bi mi taj prizor ulio više sažaljenja nego zgražanja.

Jadni obrtniče! Gdje je tvoj branitelj? Gdje je tvoj sudac zaštitnik? Kad se rodiš plemićem, u krvi ti je da gledaš u lice opasnosti, smrti, onome

najgorem što može postojati na svijetu a rođeno je iz nesavršenstva. A upravo je to nedostajalo savjesnom i priprostom obrtniku Malapradeu. Da je bio plemić, ne bi umorio one koji su ga izvrgli ruglu, ne bi bio podlegao slijepoj i ludoj

agresivnosti. Svoju ženu bi bio dao doživotno zatvoriti u neki samostan, ljubavnika bi javno izazvao na dvoboj i ubio bi ga, ali ne riskirajući ni zatvor ni

vješala, jer je nekažnjivost za ubojstvo u otvorenoj borbi bila vitezu zajamčena. Ali viteštvo je umrlo, i to globljenjem čak i onih vitezova koji su se suviše koristili svojim prednostima i povlasticama, dok kardinal Richelieu nije na kraju zabranio

dvoboj. Za kakav svijet da danas spremam svoje sinove? Za svijet u kojemu su lukavstvo

i strpljivost neosporno najglavnije oružje. Ali zato što je prešla u drugi plan, snaga nije time postala manje neophodna... Kako je i sam razgovarao sa svojom savješću, Peyrac je bio tako dalek da je to

sada primijetila Anđelika te uputila pogled prema njemu. Gledala je kako sjedi i okreće prema plamenu svoje rezano lice, na kojemu kao da

su jedino oči i usne pokazivale sposobnost osjećanja: toliko je koža na njemu bila otvrdla od vjetra, sunca i mora. Nije više nosio bradu. Indijanci ne vole bradonje,

govorio je. A preporučivao je i svojim ljudima da se povedu za njim kako ne bi ozlovoljavali Indijance, kojima je i sam pogled na tu neurednu dlaku bio isto toliko mučan koliko i bestidnost. Pa ako divljačari i nisu marili za tu obavezu, bilo je to iz

lijenosti i nehaja, ali i zbog neshvaćanja. A bolje bi bili uradili da su se brijali. Znalo se da je dični otac Breboeuf platio užasnim mukama dvije, Indijancima

nesnosne neprijatnosti: bio je ćelav, a nosio je bradu. Joffrey de Peyrac je uvijek pogađao takvu stvar, a to mu je omogućavalo poštovanje što ga je osjećao prema svome sugovorniku.

Anđelika mu priđe i položi glavu na njegova koljena. - Odakle vam ta postojanost i kako to da se nikada ne bojite? Ma šta se dogodilo,

reklo bi se da vi niste u stanju osjetiti onaj ponižavajući kukavičluk i prezir prema samom sebi... Čak ni pred mukama ni lomačom... Kako vam to uspijeva? Zar ste već u djetinjstvu bili muževni?...

Tada joj on povjeri kakve su ga misli maločas salijetale, i kako je trebalo da bez dostojanstva i časti prožive izvjesno vrijeme kada čovjeku nije preostajalo nego ili

da se skriva i izigrava pokornost vladajućim silama, ili da se bori sam i do kraja, ma kakve bile njegove snage. Porazima se nije valjalo čuditi, bilo je mnogo već i to što su ostali na životu. A kad već govori o djetinjstvu, sjeća se da je vrlo rano

upoznao što znači užas, jer su mu bile tek tri godine kad su mu katolički vojnici rasjekli lice sabljom pa ga zatim bacili kroz prozor zapaljenog dvorca. Tako je već

u iskonskoj nevinosti djetinjstva doživio udar mitskoga Zla i u jednom jedinom upoznao sve strahove. A kad je od njega ostao živ, zaista je bilo prirodno da prerano odraste i bude u stanju da se sa svačim suočava. I nije mu bilo mrsko da

se, prigodice, nađe licem u lice sa čudovištem. Tu si, grozo! govorio bi mu. Eto te, pokolju! Eto te, ogavna sliko ljudskoga straha! Možeš me satrti, ali ne nadaj se da

ćeš me više uzbuditi... Još joj reče da se ne treba stidjeti malodušnosti koju je osjećala za vrijeme iskušenja kroz koja je prošla. Ta ona je žena, a korijen zla od kojega je ona

trpjela nalazi se u kukavičluku muškaraca, čija je zadaća da budu vođe i zaštitnici. Stari je to sukob: iskušenje čovjekovo da se posluži brutalnom snagom, da

prolaznom moći na silu uguši glas svoje savjesti... Pa ako i jest muškarac, zar i on sam nije bio žrtva toga iskušenja? Jer volja pojedinca ne može uvijek da izađe na kraj s udruženim silama zla. Sve ima svoje

vrijeme, pa tako jednom preplavi i prljava bujica.

Naš vijek, prezirući kršćansku doktrinu kojom se inače ponosio, krenuo je putem neobuzdane želje za podjarmljivanjem... Dominacija, pod svaku cijenu, stiže odasvud: vrše je kraljevi, narodi, crkva... Tu strast još nismo prevladali, zato

onome tko ne želi da bude uništen ne preostaje nego da i sam vlada... Zamislio se i rukom joj gladio čelo. A ona se, zatvorivši oči i prepuštajući se

njegovom snažnom i toplom okrilju, prisjetila rijeći malog arapskog liječnika. On bi znao reći kako je njegov prijatelj Joffrey de Peyrac najveći um svoga vremena i da će upravo zato biti neprestano progonjen... "Jer, zaista, ovo doba odbija

opomene uma."

49.

ODVAŽNOST ZAVODLJIVE SIRENE

Dok bi opruženi ležali jedno pored drugoga, Jofrey de Peyrac je volio da sjaj vatre na ognjištu zamire polako. Tada su se u tišini sobe čuli samo njihovi ljubavni uzdasi i blago pucketanje vatre.

U poigravanju ružičastih ili zlaćanih odsjeva volio je da otkriva opuštene oblike svoje žene i nježni miris njezine puti.

A kad je bilo vrlo hladno, pa njegova ruka morala pod krznima tragati za misterijom toga tijela, ničega u polutami nije ostajalo osim neobične plave kose, rasute poput fosforescirajućih algi, i koja je tajanstveno blistala kad god bi ona

pokrenula svoju lijepu, opuštenu glavu. Anđelika je bila jedina žena bez koje on nije mogao, od koje se nije mogao

odvojiti. Čak i nakon ljubavnog užitka, za njega je ostajala prisutna. Tome se čudio, jer držao je u naručju mnoge žene za koje više nije mario čim bi zadovoljio svoju mušku sebičnost. Više je pazio na tjelesne užitke što ih iz njih može izvući,

nego da zadovolji njihovu potrebu za nježnošću, uvijek spreman da ih zavara ljubavnim uvjeravanjima.

Ali, kad se radilo o Anđeliki, ni za trenutak nije mogao zaboraviti da to upravo nju grli, da ima moć da je raznježi, zanese, opaja, da njeno tijelo podvrgava svojoj

volji, da su to baš njene gorde usne što se blago otvaraju pod njegovima. Za njega je uvijek intenzivno ostajala prisutna. Možda je to bila navika, ostala još iz vremena njihovih prvih ljubavi. Anđelika je

onda bila tako mlada i divlja da je prema njoj morao biti obazriv ne bi li je ukrotio. Ali, ta čarolija nije prestajala.

Bilo bi se reklo da je u Anđeliki senzualnost uvijek povezana s nečim tajnovitim i duhovnim, što u pravom smislu riječi raspaljuje najpohotljivije zanose njezina lijepog tijela.

Zbog toga se sa čuđenjem i skepsom pitao neće li mu to ona povratiti onu opojnu mladenačku uzbudljivost koja zrelog čovjeka napušta čim navikne na putene

užitke. A tu je i izvjestan strah, neka sumnja, briga da se zadovolji i onaj drugi, pa sve to rađa onim rajskim vidom naslade, popraćene sviješću da u njoj sudjeluje dvoje i da zajedno proživljavaju neodoljivu i gotovo mističnu vezu. To su

trenuci zanosa i opojnosti, namjerne opuštenosti, nesuzdržanog podavanja, i na kraju, obostrana klonulost s nekim okusom smrti i vječnoga života.

Jedino je ona bila sposobna da mu sve to podari i očaravalo ga je kako naslućuje i prati muškarčevo uživanje. Umjela je da u pravi čas učini ili zadrži potrebnu kretnju. Pa ako je i sama bila na dnu bezdana, slijepa i mrtva za sve što je

okružuje, ipak su ga njene ruke, usne, cijelo tijelo - slijedili. Znali su da se u pravi čas odvoje ili ponude, da stisnu ili se opuste, jer se povodila za misterioznim

znanjem što ga Eva prenosi na svoje kćeri. Ostajala je za njega prisutna, jer posjedujući njeno tijelo, on nikada nije bio siguran posjeduje li je sasvim i neće li mu opet izmaći.

Znao je da u njoj više nema one poslušnosti svojstvene vrlo mladima ženama. Davno je ona to odbacila i nadomjestila promišljenom neovisnošću i samosvijesti. U ljubavi je imala sretne i nesretne dane. One za kojih je već po njenom

blistavom osmijehu pogađao da je pristupačna, i one za kojih je naslućivao odbijanje i zaziranje, mada vanjskim držanjem to nije pokazivala. Tumačio je to

osjećajima koji su toga dana njome ovladavali. Zato je, kad bi se spustila večer, uživao u tome da smišlja kako će zaobići njenu zlovolju, zagrijati je, podstaći u njoj zapretanu vatru.

Ponajčešće je poštivao to žensko uzmicanje, bezrazložnu potrebu da se odvaja, udaljuje od muškarca, što je većinom odraz fizičkog umora, ali katkada i

pokoravanje nevidljivim zapovijedima. Tada bi je obuzimalo neobjašnjivo nespokojstvo, kao pred nepogodama olujne vjetrine, neki predosjećaj dolazeće opasnosti, i kao da ju je sve to tjeralo na oprez i uzbunu.

A on je ostavljao da se opusti i zaspi. San bi otjerao utvare i nešto bi se u toku noći izmijenilo, sam ne zna da li u njoj ili izvan nje, ali budila se, svakako,

drukčija. Tada bi se ona približila njemu. Zora i polusan u tim neodređenim trenucima što prethode danu navodili su Anđeliku na smjelosti od kojih bi zazirala u stanju pune budnosti. Bila je veselija i

manje uznemirena. Priljubila bi se uza nj poput zamamne sirene i on bi u svjetlosti dana što se rađa

opazio kako joj oči sjaje morskom dubinom, dok smiješak otkriva njene blistave zube.

Osjetio bi po sebi svilenu kišu njene tople kose, dok bi joj se usne lagano i znalački nudile. Izvježbanošću orijentalnih robinja koje gospodaru ušteđuju trud, raspaljivala je u

njemu želju kojoj nije mogao odoljeti. - Jeste li to u haremu Mule Ismaila stekli toliko iskustvo? Gospođo, ta vi hoćete da

ja zaboravim odaliske koje su mi nekoć služile. - Da... Znam kako to one izvode... Neka se moj sultan u mene pouzdaje. Vatreno mu je ljubila usne, oči, čitavo drago lice, a on joj se prepuštao i

dozvoljavao da ga vješto vodi užitku. - Kakva li ste vi dobra mala drugarica u ljubavi, gospođo opatice! - ponavljao je.

Milovao joj je bokove, snažno ih stiskao, pa kad bi se nakon zanosnog trenutka klonulo prebacila preko njega, nikako da umori oči njenim lijepim oblicima. Kroz poluzatvorene vjeđe izbijala joj je neka nejasna svjetlost, iz napola otvorenih usta

izvijao se jedva primjetljiv uzdah. Bilo je to kao neko polagano umiranje. Izdisala je daleko od njega, u nekom

neznanom kraju, ali mu je i to udaljavanje laskalo. Radovao se kad bi je vidio tako duboko uzbuđenom. Bit će to žena što će se roditi iz zime i mukotrpnog živovanja u utvrđenju, iz tih dosadnih noći što protječu u

hladnoći i mraku, ali njima ispunjene novom intimnosti, žena koja će banuti nakon lutanja do samih međa života kakva je i ova duga zima na sjeveru, u kojoj ih prati

glad i skrivene opasnosti što stalno lebde nad njima, bit će to žena koju je on uobličio. Doći će dan kad od bolne prošlosti neće ostati ni traga.

Starao se o njoj. I kad bi užitak prožeo njeno biće radošću, njena su mu usta šaptom upućivala himnu zahvalnosti: "O, ljubavi moja, gospodaru... Jedini moj"...

Nije tome davno kada je jedne olujne večeri na "Gouldsborou" podala svoje uzdrhtalo biće. Trenutak kojega se bojala nakon one noći u dvorcu Plessis bio je prošao, a ništa

se strašnog nije dogodilo. Samo je imao okus sna i neizmjernosti i ona je, u silnom valjanju broda, već lebdjela na krilima sreće što se ponovo rađala.

Ovdje su šume što zjape prazninom i zimom, i jednoličnost priprosta kreveta što miriše na mahovinu. Ali i san u gluhoj tišini, jedva narušen dalekim zavijanjem kojota i vukova.

Trenutak koji se proživljava izvan vremena. Jedno ugodno putovanje. Ostvarenje

onog maglovitog sna u kojemu čovjek želi da se zavuče u neko skrovište i zaspi u toplini ljubavi. Tako se ponekad budila jedva se usuđujući disati i uživala u divnom osjećaju

punoće. Nije joj mogao pružiti palaču, kuću o kojoj je sanjao. Ali postojao je krevet.

Krevet i noć!... Nekad, dok su bili u Toulousi, rijetko su noću spavali zajedno. Za ljubav su imali dane i duge ugodne podnevne počinke.

Ali ovdje, provodeći seljački i primitivni život, preostajala im je za to samo noć, jednako kao ubogaru i sirotinji.

Disala je spokojno, priljubljena uz njegovo snažno tijelo. Ponekad se budila i gledala ga kako mirno spava. Zavidjela je njegovoj muškoj neosjetljivosti od koje je bio tako miran, dok žene sva svoja maštanja prenose u svoje živo meso.

Žerava je na ognjištu bila grimizna i blago odsijevala na gredama. U dubokoj tami osjećao se tek miris pepela.

Ona ništa nije vidjela, ali je s užitkom slušala pokraj sebe njegovo pravilno disanje. Sve njene čežnje, sva lutanja vodila su k njemu. Bio je to njen muž koji je više neće napuštati.

Pružala je ruku da ga dotakne i opipa, uzbuđena neobičnom tvrdoćom njegovih neravnih oblika. Tada bi je, onako u snu, privukao na svoje čvrste grudi pune

ožiljaka. Brazgotine je imao po čitavu tijelu i ona ih je prstom dodirivala. Život mu je toliko puta bio u opasnosti, a tijelo mrcvareno. Kao uspomena na te užasne

trenutke ostali su samo ti utisnuti tragovi i on se na njih nije ni osvrtao. Mnogi su već bili nestali. - Jednoga ste dana rekli da svaki od tih biljega nosi ime nekoga drugog spora

zbog kojega ste morali prolivati svoju krv. - Bilo bi točnije reći da su to potpisi mojih mnogobrojnih i raznovrsnih neprijatelja.

A koji su najgadniji? Oni što ih je unio krvnik francuskog kralja. Rastezao je moje jadne noge, i od toga sam postao hitar, ali zato mi je u živcima ruke ostala posljedica koju i sada osjećam, osobito kada pucam.

A koji su najljepši? Oni iz dvoboja i okršaja na Sredozemlju. Tamo dobro rukuju sabljom, a to oružje ostavlja poštene zasjekline. A ova duboka rupa na boku? To

je od metka koji me pogodio u Karibima, ne znam više da li je bio španjolski ili francuski. A ovaj najnoviji na čelu, od kojega ste me vi liječili svojim lijepim rukama, potječe od tomahavka jednog Abenakisa kojega je naoružala Nova

Francuska. Možda je to prvi u dugom nizu. - Umuknite, dragi! Zadajete mi strah.

- A sada, ljepotice i ratnice moja, pokažite i vi biljege svoga junaštva. Ali Anđelika navuče preko sebe plahtu i sva krzna kako bi se skrila. - Nikada! Ožiljci muškaraca su slavne biljege. One im podižu ugled i pričaju o

njihovim pothvatima. U žena su to zablude i nespretnosti kojima ih je obilježio život, znak da su se prtile u stvari koje ih se ne tiču... To je za njih pad...

- Pokažite ih. - Nemam šta da pokažem. Jedino, usijanim gvožđem utisnut znak ljiljanova cvijeta.

Jedne večeri uspjelo mu je da uhvati nježni Anđelikin gležanj i da na svjetlu razgleda ljubičasti trag rane što ju je u Maroku zadobila prilikom bijega.

Morala je da mu priča. Dogodilo se tu u pustinji. Ugrizla ju je zmija, pa joj je Colin Paturel nožem zarezao meso i zatim spalio ranu. Od te užasne operacije se onesvijestila. A onda?... Colin ju je danima nosio na svojim leđima. Ostalo je

samo njih dvoje, drugi su već bili pomrli na putu. Sjećanje na Colina Paturela uvijek je nastojala potisnuti. Kao da je Joffrey išta

mogao znati! A sigurno je znao. U tim bi je trenucima nekako neobično privijao uza se i promatrao je s pažnjom od koje se malo plašila.

Pa ako je uspomena na njenu marokansku odiseju uprkos patnji i ostala za nju ovjenčana ljepotom, zbog obične ljubavi koju joj je Normandijac bio ukazao, više nije mogla da shvati kako mu se mogla podati.

Sva naslada što ju je upoznala u naručju svojih negdašnjih ljubavnika činila joj se danas, kad se toga prisjećala, bezvrijednom. Bilo je ugodno, i to je sve. Ali u

svjetlu sadašnjih otkrića ta minula uzbuđenja činila su joj se nepotpuna. Nije znala kakvoj da sili pripiše jačanje užitka što ga je osjećala u njegovu naručju. Kao da je svaki put otkrivala u sebi tuđinku, toliko su je vlastite smjelosti

u ljubavi čudile i omamljivale. Tada je bila sretna u svakom djeliću svoga bića. U njoj su se miješala snaga i

iznemoglost, a naslada joj se činila kao reski pjev, produžen i silan. Kad bi se poslije kratka sna osvijestila, ponekad bi sebi predbacivala da je odviše senzualna.

Kalvinistički mentalitet kojim se bila prožela među protestantima La Rochellea opet joj se vraćao i od njega su joj gorjeli obrazi.

A on je krajičkom oka promatrao kako se pomno odijeva i pod bijelu platnenu kapicu brižljivo začešljava svoju divnu kosu, starajući se, malo kasno, da izbriše ili izravna suviše slobodne noćne nestašluke.

Ona nije znala da to oslobađanje čitava njezina bića, taj procvat svih njenih čula, predstavlja sasvim normalnu stvar.

Bilo joj je trideset sedam godina. Nije znala da je za žene zrelost doba užitka. Za pomalo otrcanim prohtjevima što

ih u ljubavnim igrama ima mladost, islijede prefinjenosti otkrića. Malo je onih koji to znaju ili razumiju. Buđenje Trnoružice ne traje čitav vijek, ali ipak proteče nekoliko godina dok do

njega ne dođe. Stigne vrijeme kad neiskusno tijelo postane svetište. Otada, vječni se obredi

mogu u njemu odvijati u potpunoj svojoj magiji. A to se u ženinu pogledu čita. Rijetki se muškarci u tome varaju. To je doba u koje žena često dostiže vrhunac svoje ljepote.

Jer onaj isti fenomen savršenstva, uslijed kojega je pod pritiskom života obogatila svoju ličnost, kao da se sada i izvanjski očituje te preobražava čak i njene kretnje,

glas, hod. Sada je svoja, savršena. Posjeduje vlastita bogatstva, šarm, ljepotu, ženstvenost, intuiciju. I još uvijek mladost... Strašna je to sprega, i ako je imalo uspjela da sačuva vrijednosti od kojih je ona

sastavljena, zaista u ovo doba predstavlja u ljubavi najopasnije stvorenje koje se može zamisliti.

Upravo ju je takvom vidio poručnik de Pont-Briand kad se Anđelika pred njim pojavila na obali jezera, u jedno vedro ledeno jutro, pošto je nakon višednevnog bezumnog pješačenja stigao u Wapassou.

50.

ZAGONETNI DOLAZAK PORUČNIKA PONT-BRIANDA

Jezero je bilo zamrznuto. Snijeg ga je čitava prekrio. Bila je to glatka, nedirnuta

ravnica. Poručnik de Point-Briand ga prijeđe korakom urođenika, od kojeg se raskošni baršun bijeloga saga podera, i za njim u snijegu ostade okrugli trag krpalja.3 Hodao je teško i posrćući, očiju uprtih preda se. Upravo je ugledao

Anđeliku: Ona! Zaista ona...! Dakle stvarno je bila živa. I nakon toliko snova eto je dopro do nje.

Anđelika je stajala uz obalu jezera, na puteljku i, ne vjerujući vlastitim očima, gledala kako se stvarno primiče silueta nekog neznanca.

3 Les raquettes - hodaljke za snijeg, slične teniskim reketima. U nas ih nazivaju: krplje.

Modrikasta svježina zimskog jutra još je uokrug kupala šume i strme morske obale, gdje se krilo utvrđenje. Nebo ni zlatno, ni srebrno, ni ružičasto, ni plavo, već bezbojno i poput vode

prozirno, a na horizontu, ondje gdje se obale spuštaju u smjeru vodopada, vijugali su oblaci boje jorgovana. Prema zapadu, preko samih vrhunaca, iznenada bi se

pojavile ružičaste pruge, odsjev izlazećeg sunca što će se uskoro pomoliti, ali još nije prešlo rub crnih jela. Sve su se te planine tek nazirale i izgledale neobično daleko a njihovi vrhunci,

utonuli u hladan i djevičanski san, nedostupni. Sunce je malo-pomalo zahvaćalo jezero pa je poručnikova crna silueta, istaknuta svjetlošću, bacala pored njega

svoju dugu tamnu sjenu. Pa iako je već sa sigurnošću predosjećala tko to dolazi, svejedno se, s nemirom u srcu, pitala.

U daljini, na kraju jezera, izroni sada iz hladnog mraka i drugi lik, omotan krznima.

- Francuzi? Gospode! Dolazi li ih još mnogo?... Kanadski poručnik prelazio je jezero kao hipnotiziran. Njegovu duhu, iscrpljenom dvotjednim mukotrpnim putovanjem, činio se kao očit

znak uspjeha to što je, primičući se skrovištu grofa de Peyraca, baš nju najprije ugledao. Kao da ga je očekivala! Kao da se nije prestajala nadati da će se pojaviti

i prekinuti samovanje ženi što je zalutala među te grubijane, duboko u groznoj šumi. Eto, što je on zamišljao.

Dok je tako prilazio, odjednom mu sijevne: "Najzad, i ona je samo žena, kao i druge podložna razočaranju. Zašto dakle da se tako ludo uzbuđujem?"... Gotovo istovremeno opet ga prožme udivljenje, ali ustostručeno zbog onoga što je

stvarno pred sobom ugledao. Srce mu veselo zapjeva brišući sav umor i sumnju. "Isplatilo se, da! Stoput se isplatilo"...

Anđelika ga je šutke i s nevjericom promatrala jer se činilo nemogućim da ovaj mrtvi i zaleđeni kraj privuče putnike. A i on je nju gledao njišući rukama. Bio se zaustavio, ali je teturao. Toliko je

hodao i tako brzo da ga je nepomičnost ošamutila, te se s mukom držao na nogama.

Sunčev oreol treperio je na vrškama drveća i bacao duge zvjezdaste zrake. Uskoro će bljesnuti. I već je klizio paleći uokolo tisuće predivnih krijesnica. Kolike li ljepote, mislio je Pont-Briand, kolike ljepote. O, moj bože! Nije dakle

sanjao. Bila je isto tako lijepa kako ju je zadržao u sjećanju, i kao da je zračila još

blistavije od jutarnjeg svjetla. U sjeni debele kukuljice što joj je pokrivala glavu, usne su joj imale poput blistava dragulja crven odsjaj, a obrazi bili boje divlje ruže. Kao da ih je rodilo ljupko

proljeće, te dvije nijanse - ružičasto-blijeda i ružičastorumena - oživljavale su njenu put, a licu skladnom i gotovo svetačkom kao u Madone, davale mladenačku

svježinu. Pramen blijeda zlata milovao joj čelo. U očima zelenim poput vode krijesio se pogled ozbiljan i prodoran, a pomalo i zastrašujući. Njime ga je ona mjerila i kao naskroz gledala, iskustvom žene stare

stotinu godina. Bio je to pogled drevnih vila, ali vječno mlada tijela. Pred njim je stajalo biće koje

sve zna, sve umije, koje ima svaku moć, a uz to puno neodoljive zavodljivosti. Čarobnica, boginja, vila. Da, zaista. Bila je to žena. Ili možda Demonka!...

Na to je Pont-Brianda bio upozorio onaj što ga je posjetio u njegovu utvrđenju Sainte-Anne na rijeci Saint-Francois, onaj što ga je i natjerao na ovu pripremljenu

ludost. "Ako je tako lijepa, kako kažete, to samo može biti đavolova stupica"... On stade da je promatra.

Anđelikine od sunca izblijedjele obrve lagano su se mrštile i poput prolaznog oblaka bacale na njene blistave zelene zjenice sjenu, od koje su one odjednom postale gotovo mračne kao morska dubina.

Vladala je užasna hladnoća od koje si se kamenio. Od pare što se Anđeliki izvijala iz usta pravio se oko nje, na sunčanoj svjetlosti, ljupki oreol koji se brzo razilazio.

Nakon prvih trenutaka zanosa, ovlada Pont-Briandom nekakav strah od kojega se, onako iscrpljen, nije mogao obraniti. Promuklim glasom on naglo progovori.

- Pozdravljam vas, gospođo. Zar me ne prepoznajete? - Naravno! Vi ste poručnik de Pont-Briand.

On se trgne, uzbuđen zvukom njena glasa od kojeg mu se razbudi uspomena. - A odakle dolazite? - upita. - Odozgo - reče on, ukazujući rukom prema sjeveru. - Tri tjedna neprestane

snježne vijavice. Pravo je čudo kako i ja i moj Huron nismo ostali zatrpani. Ona se tada sjeti da je prekršila sve zakone gostoprimstva što ih nameću

nepogode u ovim krajevima. Putnik koji lutajući bijelom pustinjom ne čuje doli vlastiti glas što mu ga jekom vraća drveće, i koji se probija pukotinama smrznutih litica, ili ravnicama brisanim vjetrom, pa stigne do ovog blagoslovljenog mjesta

nad kojim se izvija spasonosni trak dima, taj putnik ima pravo da bude prihvaćen, ogrijan, nahranjen, jer je umakao neprijateljstvu prirode i dopro do ljudi.

- Ali vi ste iscrpljeni! - povika ona. - Dođite brzo do utvrđenja. Hoćete li moći donde hodati?

- Kad sam već prevalio tolike milje, sigurno ću prijeći još i tih nekoliko hvati. Spas je u blizini. Što kažem? On je tu. Već sam pogled na vas vraća mi svu snagu. I on se prisili na smiješak.

U susret su im izašli stražari s puškom u rukama. Dvojica Španjolaca okruže francuskog poručnika i pokretima ruke upitaju da li je sam. Radi veće sigurnosti

jedan od njih produži smjerom iz kojega su došli putnici. Dostigne ih i Huron, povlačeći nogu. - Pao je s jednog grebena - reče Pont-Briand. - Dva dana sam ga morao nositi.

Anđelika pođe naprijed. Po izgaženoj stazi hodala je bez krpalja. Mjesto na kojemu se nalazio logor kupalo se sada u suncu. U daljini su se dozivali

glasovi a čula se i lupa čekića te sipljenje mijeha. Oko drvenog bazena igrala su se djeca i klicala od radosti. Barice smrznute vode omogućavale su im klizanje.

Svi prisutni muškarci dotrče da pogledaju došljake, no čim ih opaze, stadu se povlačiti i umalo da nisu povikali: "Na oružje! Dolaze Francuzi!"

- Sami su - napomene Anđelika i pošalje po grofa de Peyraca. Pont-Briand skine svoje krplje i prisloni ih napolju o zid. Odloži i pušku, ali ona klizne i padne, a on nije imao snage da je podigne.

Pođe za Anđelikom i teškim korakom siđe stepenicama koje su vodile u družinsku sobu ove male naseobine.

U dvoranu je prodiralo svjetlo kroz dva jedina prozora. Upravo su ih bili otvorili pa je stalo ulaziti i sunce, ali se u polumraku osjećao ustajali zadah duhana i tople juhe. Njemu se učini da je ušao u raj.

Srušio se na klupu uza stol, a Indijanac je kao bolesni pas šmugnuo prema ognjištu i čučnuo uz kameni stup. Obojici je odeća bila kruta od leda.

Anđelika hitro podstakne vatru na oba ognjišta. U jedno od njih baci oblutke od zelene stijene koji će, kad se užare, poslužiti za parnu kupelj. I u kotlovima je već ključalo. Cijele noći vrijuckao je u njima prvi jutarnji obrok.

- Imate sreće. Danas se kuha soljena slanina, grašak i luk. Slavili smo prvi sunčani dan nakon oluje.

Sagla se da skine s kotla poklopac a on je u tom pokretu naslućivao, pod naborima kratka joj ogrtača, njene pune bokove. Spopala ga je omaglica. Dakle je istina! Ona je živa... i prisutna. San mu nije bio uzaludan!...

Anđelika napuni jednu zdjelu i donese mu je zajedno s kupicom rakije. Zatim posluže Hurona. - Ne možemo vas ponuditi bogzna čim. Zalihe su nam izgorjele u Katarunku. To

ste, bez sumnje, već saznali. - Da! Vidio sam zgarište.

Slušao je njezin milozvučni glas i, zaboravljajući na jelo, gutao očima nju. "Ovaj je mladić još luđi nego prvi put", reče ona u sebi rezignirano. "Ta jedite!" - naredi mu glasno. On posluša i zaista stade da jede, polako, i nekako sav blažen.

Drugi su sve to kriomice promatrali s vrata i gledali uljeza s nepovjerenjem. Španjolac ga je stalno držao na nišanu svoje puške.

Ali, osim Anđelike, Pont-Briand ništa nije čuo ni vidio. Prilično je skupo platio ovaj trenutak. - Utvrđenje je izgorjelo, ali vi ste se izvukli, - reče on. - Kako ste mogli umaknuti

Irokezima? U Quebecu je odjeknulo poput groma kad su saznali da ste ostali živi...

- Bit će da se nisu tome baš radovali, zar ne? Bila nam je potpisana smrtna osuda i mimo gospodina de Lomeniea. Izazivala ga je i pogled joj je bio smrknut...

- Kako je lijepa - reče on u sebi. Anđelika je bila odložila svoj ogrtač na jednu klupicu. Na nju je položila i struk nekakva sitna crnkasta šimšira što ga je jutros

nabrala uz jezero na rubu šume. Sada kad je bila bez ogrtača, Pont-Briand se divio njenom struku i, uprkos

jednostavnoj odjeći, njenu neusporedivu držanju. "Kraljica je to, mislio je. U Quebecu bi po salonima primjećivali samo nju. Što će ona u ovoj šumskoj zabiti? Treba je od nje otrgnuti"...

Od samog gledanja raspaljivala mu se krv. Usprkos umoru koji je osjećao, ona je u njemu budila pohotu. Kao i prvi put, kad ju je bio opazio pod drvećem, i sad je u

sebi osjetio nagli potres, neko propinjanje, neku pomamu pomiješanu sa strahom, nešto sasvim novo. Čak i polumrtav nije mogao spriječiti da je ne poželi. Toplina sobe stala ga je malo-pomalo prožimati a ukusna hrana ispunila mu je

izmučeni želudac. Zato se prepustio slatkoj i nezadrživoj napetosti svoga tijela i ne pokušavajući da je svladava, nego ju je radije prihvaćao kao dokaz da je

poslije časova smrtne opasnosti još uvijek živ, čak i preporođen. Ta je žena imala nad njim neosporivu erotsku moć. Isplatilo se, dakle, što je došao, mada je pri tom gotovo ostavio kožu. Možda je ona Demonka? Ali što

zato? - Tko bi želio vašu smrt? - usprotivi se on razvlačeći svoje ispucane usne u

pretvoran osmijeh. - Čak ni ja, iako ste pri našem prvom susretu onako ljubazno pucali na mene iz zaklona. Sjetivši se toga, Anđeliki se učini kao da ga i sad vidi kako preskače plićak i gaca

po vodi, zato se nasmije. Taj svježi i spontani smijeh dokrajči Pont-Brianda. Kad mu je prišla da odnese tanjur, on je zgrabi za ruku.

- Strastveno vas ljubim - reče prigušenim glasom. Ona prestane da se smije i oslobodi se dobacujući mu ljutit pogled. U sobu bane Joffrey de Peyrac.

- To ste vi, gospodine de Pont-Briand - reče tonom koji nije odavao čuđenje. Bilo bi se reklo da ga je očekivao. Poručnik se uspravi, ne bez muke.

- Samo ostanite sjediti. Još ste slabi. A dolazite iz Saint-Laurenta? Treba izuzetna hrabrost da se u ovo doba godine krene u nenastanjenu unutrašnjost ... Istina, vi ste Kanađanin.

Pont-Briand je pipkajući tražio lulu u džepu svoga haljetka. Grof mu doda duhan. Huron je poluzatvorenih očiju već bio napunio svoj kalumet.

Anđelika svakome donese po žeravku. Nekoliko dimova kao da oživi poručnika te on stade da opisuje teškoće koje je proživio na putu. Više se puta bio izgubio u snježnoj mećavi.

- A kakva vas je nužda navela na taj put, sama, i u ovo doba godine? - upita grof. - Tako daleko od vaše matične luke. Jeste li imali da obavite kakvu misiju? Pont-Briand kao da to nije čuo. Zatim se trgne kao iz sna.

- Što time hoćete da kažete? - To što sam rekao. Da li vas je slučaj donio k nama?

Svakako ne. - Dakle ste namjeravali upravo do našeg naselja. Tražili ste nas? - Da... da.

- A s kojim ciljem? Pont-Briand se opet trgne, razbudi, i kao da tek sada "vidi" prvi put onoga kome

se obraća, i shvaća tko je on. No ipak ne odgovori. - Mislim da je taj čovjek pospan - reče Anđelika poluglasno. - Kad se ispava, kazat će nam razlog svoga dolaska.

Ali grof de Peyrac je navaljivao. - Što je dakle? Nosite li kakvu poruku? Ne. Pa zašto ste onda sami krenuli po ovoj

opasnoj zimi? Pont-Briand zaokruži pogledom po dvorani. Više puta prijeđe rukom preko čela, a onda dade čudan odgovor.

- Jer je to bilo potrebno, gospodine. Bilo je potrebno.

51.

TAJNI PLANOVI IZASLANIKA

Došla je večer i mrak se brzo spuštao. Poručnik de Pont-Briand kao da je postao druga osoba. Opet je bio govorljiv i zabavljao društvo zgodama i novostima što ih je donio iz Nove Francuske.

Lice mu se opet zarumenjelo. Pričao je kako je nedavno bio u Quebecu, pa o jednom tamošnjem plesu i najzad o kazališnom komadu prikazanom u jezuitskom

koledžu. Anđelika ga je slušala sa zanimanjem i napola otvorenih usta, jer je pričao zanimljivo, a pokazivala je i gorljivu znatiželju za tri dočarana grada na

sjeveru: Quebec, Trois-Rivieres, Montreal. U više navrata smijala se šaljivim Pont-Briandovim primjedbama a on joj je svaki put dobacivao pogled trudeći se da mu prikrije vatrenost. Bila mu se vratila ona

osnovna obazrivost. Jedino se nije sjećao da je ikad čuo kako se smije ovako grlenim smijehom od kojega ga svega podilaze srsi. Grof de Peyrac nije ga više

pitao za razlog njegova putovanja, što bi mu zaista teško bio mogao objasniti. I tako je jedan dio njegova bića veselo čavrljao s društvom, dok je drugi u potmuloj boli oživljavao užase posljednjih mjeseci, sve odonda kad ju je držao mrtvom, pa

mu se život činio tako tužan da mu ni duhan više nije prijao. Nikada mu dani nisu izgledali duži. Vidio je sebe kako šeta bedemima utvrđenja,

kako gleda prema horizontu kao da će na njemu iskrsnuti pojava kakve žene, ili kako se zagledao u nepomičnu rijeku što je zanijemila pod ledenim oklopom. Bio je brutalno otjerao indijansku djevojku s kojom je živio dvije godine, a kako je

to bila kćerka mjesnog poglavice, imao je zbog toga i neugodnosti. No nije za to mario.

A onda je, tko zna kako, odjednom bila stigla vijest da stranci u Katarunku nisu zaglavili od irokeških noževa. Svi su na životu, u planinama!... A žene? I one! Đavolovi štićenici, nema šta, kad su izbjegli takvoj zasjedi... Tada je Pont-Briandu

postalo još neizdržljivije. Htio je živnuti, biti kao i prije. Pokušao je s drugim Indijankama: mladima, ali i s onim iskusnijima.

Sve ih je otpustio. Gadila mu se njihova namazana sjajna koža. Sanjao je o svijetloj koži nježna i pikantna mirisa koji se osjeti naglo, na sam jedan pokret, pa se od njega nosnice brzo opijaju.

Čak i jedna sitnica koja mu se po dolasku u Kanadu bila neobično dopala u mladih Indijanki - a to je potpuno odsustvo dlakavosti - djelovala je danas odbojno i kao anomalija. Sanjao je o intimnom runu što svojom bojom odskače od bjeline puti.

Samo da ona ne odstranjuje dlake kako to čine velike dame. Ali može li ostati velika dama u divljini ove šume, kamo ju je doveo njen strašni muž? Nikad nije

bilo bijelih žena po zabitnim šumama. Sada se ta bezumnost dogodila prvi put i o njoj se govorilo u čitavom Quebecu, duž cijele rijeke, sve do Montreala.

Uzalud je gospodin de Lomenie napominjao da se gospođica Mance - koja je pratila gospodina de Maisonneuvea i njegove ljude kad su se bili nastanili na

otoku Montreal s namjerom da osnuju Ville-Marie - našla u sličnoj, čak i mučnijoj situaciji nego gospođa de Peyrac, uopće ga nisu slušali. Pobijali su ga tvrdnjom da je gospodin de Lomenie imao sa sobom kohortu anđela

i svetaca, i dva svećenika čija se prisutnost i te kako osjećala, i da je sam istakao križ na Mont-Royalu, dok se taj Peyrac dao okružiti bezbožnicima, razvratnicima i

hereticima, među kojima je ona, bez sumnje, odabirala sebi ljubavnike. Osim toga, montrealske žene, koje su uostalom pod osobnom i osobitom zaštitom Svete Djevice, a i trojstva Svete Obitelji, nisu se nikada udaljavale od obala

rijeke... Pont-Briand je znao što se sve priča. Za vrijeme jednog svoga putovanja u

Quebec bio se pojavio pred odličnicima Velikog vijeća a ispitivali su ga monsinjor Lorval, jezuiti a guverner Frontenac i nasamu. Svima je ponavljao kako je ona

najljepša žena na svijetu i kako mu je - to naravno ne može da krije - zarobila srce. Unoseći u svoje pričanje o neznanki sve vize hvalospjeva, izazivao je neku opću histeriju. Na ulicama su ga sretali s mješavinom groze i zavisti. "Gledajte do

čega ga je dovela!... Bože moj! Je li moguće?... Samim jednim pogledom!" Njegov jad neće proći. On je sanjao. Sanjao je o njoj. Ponekad mu se u sjećanje

vraćao zvuk njena glasa, katkada opet savršen oblik koljena što ga je bio tek nazreo kad je bez kucanja ušao u malu kuću. Zamišljao je to koljeno, glatko i bijelo poput kugle od mramora... Vidio je sebe

kako ga gladi i zatim pritišće ne bi li se razmakle divne noge... i prevrtao se stenjući na svom ležaju.

A sada ga evo u Wapassouu, na dva koraka od nje. Zato još prodornije osjeti onu mješavinu požude i straha koja ga je tako dugo pratila. Čelo mu se osulo graškama znoja. Mnogo je i zanosno govorio večeras, ali čaša

mu je bila prazna i više je nisu punili. Ljudi su se stali razilaziti na spavanje... Da krene do nje bio je odlučio tek nakon jedne posjete koju su mu učinili u

njegovu utvrđenju Sainte-Anne. Inače, na to prije nije ni mislio. Putovati zimi, a ova je već na početku ovako hladna, bilo bi nesmotreno. Uz to, morao je da čuva svoju postaju. No onaj koji ga je bio posjetio pobio je sve te razloge, čak i njegov

strah da sam i nenaoružan stupi pred sumnjive ljude. Pa i večeras je, kad je ostao sam za drvenim stolom, jasno osjetio da se nalazi

među tuđincima, neprijateljima. Bio mu je dovoljan jedan jedini pogled: ni raspela, ni zajedničke molitve. A napolju, nigdje nisu istakli križ. Čuo ih je govoriti engleski, španjolski. Pravo je imao otac jezuita! Sve su to nevjernici, bezbožnici,

ako ne i opasni heretici. Opet je pogledao oko sebe.

Nje više nije bilo. Povukla se. Za onim zatvorenim vratima sad će spavati s gadljivcem punim brazgotina, a možda mu se i podati. Pont-Briand stade da proživljava grozne muke. Njegov je pothvat ludost. Ona će

mu izmaći. Drukčije je to biće... nedostupno... A onda mu do svijesti dopre umirujući glas: "Otrgnuti tu ženu od nemoralnog

života, djelo je milosrđa a ono će se računati za spas vaše duše. Jedino je vi možete privesti dobru." On je na to bio hitro odgovorio:

- A ako je ona demonka, i to prava?...

- Štitit će vas moje molitve. Onaj posjetitelj nosio je crnu mantiju a na prsima raspelo od drveta i bakra. Iznad lika raspetoga bio je utisnut blistavi rubin. Čovjek je bio malo pogrbljen jer je još

trpio od rane na boku, koju su mu Irokezi zadali prilikom nedavnog okršaja kod Kataranka. Imao je veoma lijepe tamnoplave oči, duboko usađene pod gustim

obrvama, a kovrčasta mrkocrvena brada skrivala mu je umiljata i nježna usta. Često su njegovo lice upoređivali s Kristovim. Bio je srednjeg rasta, snažan. Pont-Briand ga nije volio. Bojao ga se kao svih

jezuita jer su odviše inteligentni, pa bi vas htjeli lišiti svih užitaka u životu. Njegove ruke nagrđene od irokeških mučenja pobuđivale su u poručniku

odvratnost, premda nikad nije nešto slično osjetio prema tjelesnim manama svojih prijatelja divljačara, primjerice Aubignierea, koji je ipak iskusio iste muke. Čudio se posjeti oca d'Orgevala za kojeg je sumnjao da ga mrzi zbog njegove

neukosti. Ali ovaj je s njim razgovarao vrlo prijazno. Rekao je da zna kako je Pont-Briand ludo zaljubljen u tuđinku koju je sreo u Gornjem Kennebecu.

Kao da ga to nije vrijeđalo, naprotiv! Bog je, možda nadahnuo tim osjećajem čestita čovjeka, kršćanina i uz to Francuza, kako bi otklonio opasnosti što vrebaju Acadiju i Novu Francusku zbog uzurpiranog prisustva grofa de Peyraca, renegata i

izdajice u službi Engleza. - Znate li onda, oče, tko je on i odakle dolazi?

- Znat ću uskoro. Poslao sam svoje obavještajce na sve strane, čak i u Europu. - Jeste li to vi, oče, poticali Maudreuila da skalpira irokeške poglavice u

Katarunku? - Maudreuil je samo ispunio jedan zavjet. To je nevino dijete. Kao nagradu za njegovu pobjedu ukazala mu se Djevica.

- Kako je Peyrac umakao osveti tih đavola?... - Đavo je i sam. Drukčije se ne može objasniti. Shvaćate i sami da ga treba

srušiti, inače će njegovo prisustvo okužiti naše krajeve. U tome nam vi možete pomoći... Zatim je nastavio:

- Jako sumnjam da je žena koju on naziva svojom to zaista i pred Bogom. Bez sumnje je ta nesretnica zavedena.

"Bude li on pobijeđen, žena će pripasti vama." U stvari, ove posljednje riječi otac d'Orgeval nije izgovorio, ali Pont-Briandu su u toku čitava razgovora one neprestano i vrlo jasno odzvanjale u njemu i oko njega.

- A ako je ona demonka, i to prava?... - Štitit će vas moje molitve.

Na trezveno uvjeravanje jezuitovo, oficir je konačno pristao. Pošto je postaju povjerio svome naredniku, krenuo je u pratnji jednog Hurona cestom prema jugozapadu.

U stvari, nije se bojao da je ona demonka, no s obzirom na svoju ljubav, ponekad bi ga podilazila sumnja i neki blijedi strah da ga ne opčini.

Podržan u svojoj misiji nebeskim silama, govorio je sebi povremeno da će najzad ipak biti pikantno voditi ljubav s jednom demonkom. Bacio se najzad na krevet koji su mu bili odredili, ali dugo nije mogao zaspati. U

polusnu je čuo umirujući glas oca d' Orgevala. - Vjerujte, ona će vas dočekati kao spasitelja. Načuo sam da njen tobožnji muž

stalno vodi razuzdan život. Dovukao je u blizinu Wapassoua nekoliko obitelji jednog malog indijanskog plemena kako bi uvijek imao pri ruci urođenice, pa iako mu je na dohvatu bijela žena, za koju kažu da je veoma privlačna, on ih često

posjećuje i zavodi. U tome se, izgleda, taj gusar uvijek povodio samo za svojim užitkom... Treba sažaljevati nesretnice koje mu se priljubljuju.

Otac d'Orgeval je uvijek sve doznao, i to vrlo brzo, uprkos daljinama. O svakome je imao pouzdana obavještenja. To njegovo strašno umijeće temeljilo se podjednako na prijavama, vidovitosti i psihologiji.

Znao je da pronikne tajnu svačije savjesti. Počesto je znao zaustaviti nekoga na ulici i reći mu: "Brzo se ispovijedite! Upravo ste počinili puteni grijeh"... Kad bi saznali da je u Quebecu, oni koji su se iskradali iz kuća svojih ljubavnica

šuljali su se oprezno poput Indijanaca, kako na zaokretu neke uličice ne bi natrapali na njega. Uz to se govorilo da je štićenik pape i francuskoga kralja te da

se njegovim odlukama morao ponekad pokoriti i sam prior jezuita u Quebecu, otac de Maubeuge. Snabdjeven takvom propusnicom, Pont-Briand zaista nije trebao strahovati za

svoju dušu, karijeru i uspjeh u ljubavnim pothvatima. Uza nj su bili Crkva i Bog. Zaspao je iscrpljen, ali sa čvrstom odlukom da pobijedi.

52.

PONT-BRIAND GUBI GLAVU ZBOG ANĐELIKE

Vrativši se s jezera, Anđelika uđe u zajedničku dvoranu. Još jednom razgleda bilje koje je upravo bila nabrala izgrebavši pri tom pošteno ruke, a o hladnoći da se i

ne govori. Bio je to zimzeleni grmečak što ga obično nazivaju medvjeđim grožđem. Plod mu je neobično koristan a i lišće ima djelotvorna dijuretička

svojstva. Anđelika se nadala da će njime izliječiti Samu Holtonu kamenac, koji mu je u neku ruku dobro i došao premda je osjećao grozne boli. Tamnopute hetere iz Vigvama lovaca na dabrove nisu za njegovu bolest nimalo bile krive jer je on bio

ćudoredan i nikada ga nisu vidjeli da odlazi k njima. Međutim, on je svoju bolest poistovećivao s veneričnom, i Anđelika je sa zabrinutošću gledala kako naočigled

pati i propada, a ona nije u stanju da mu preko nekoga objasni o čemu se radi, jer je bio plah i sramežljiv. Morao se umiješati i grof. Pritisnut pitanjima, engleski puritanac mu se ispovijedio

preklinjući ga da čuva njegovu tajnu. Vjerovao je da to ispašta za neki grijeh iz mladosti. Anđelika se dovijala kako da ga liječi a da on ne sazna za njenu

upućenost. Na svu sreću, sjetila se grmečaka medvjetke koju je bila opazila uz puteljak, blizu jezera. I jučer ju je brala, a danas je opet navratila da stvori

potrebnu zalihu. Ona uzme svoj mali lonac, uspe u nj vode i objesi ga o verige nad ognjištem. U taj popodnevni sat nalazila se potpuno sama u dvorani kojoj su vrata ostala

otvorena jer je napolju sjalo sunce. Grof de Peyrac i pet-šest muškaraca bili su otišli na sam kraj triju jezera, blizu

vodopada, da ispitaju štete što ih je pritisak leda nanio čileanskom mlinu. Oni se neće vratiti prije večeri. Ostali su radili u rudniku ili su premjeravali strme morske obale. Eloi Macollet

vrzao se po konjušnici, tko zna kakvim poslom. Gospodin Jonas bio je u grofovoj pratnji.

Anđelika, njene prijateljice i djeca najprije su u grupi krenuli na obalu jezera da naberu medvjetke čiji će koncentrirani uvarak poslužiti Anđeliki da njime rastvori nesnosne kamence od kojih je patio jadni Englez.

Kad je košara bila puna, djeca su zahtjevala da se krene dalje, do jedne male kosine na kojoj će se na snijegu moći klizati, sjedajući na tvrde osušene kože što

su služile umjesto saonica. Gospođa Jonas i Elvira krenu s njima onamo, a Anđelika se vrati jer je valjalo gotoviti čaj.

Lišće baš nije bilo probrano, ali ne mari. Pridodat ću mu kukuruznog cvata i korijenja zubace.

Ona baci očišćeno lišće u kipuću vodu. Nareže zatim korijenja zubace, razmekša ga u jednoj posudi, prolije prvu vodu, stavi ga opet kuhati te najzad zdrobi vlakna u svom malom mužaru. Sve to baci zatim u lonac s medvjetkom i kukuruzovim

cvatom... Uvarak je poprimao neuglednu crnkastu boju. Preostala je nada da će

bar biti djelotvoran. Anđelika nije bila baš sigurna u doziranju. Morala se pouzdavati u svoju intuiciju i u ono što je bila naučila od Savaryja i vračare Melusine.

Kakve li štete što je u La Rochelleu zaboravila knjigu sa receptima!... Kad se uspravila, doslovce se sudarila s poručnikom Pont-Briandom, koji se

nalazio točno iza nje. Ušao je a da ga nije čula. - O, to ste vi - ote joj se. - Gori ste od Indijanca! Gori ste od Sagamorea Mopountooka, ili starog poglavice iz Vigvama dabrova, kojemu uvijek stanem na

nogu kad se pojavi. Nikad u ovoj zemlji neće naviknuti na način da ljudima prilaze sasvim nečujno.

- I Indijanci su mi priznali tu sposobnost, dosta rijetku među bijelcima, da se krećem nečujno kao i oni. - Zavaravate svoju vlastitu rasu, - reče Anđelika dobacujući mu ne baš ljubazan

pogled. - Ne valja suditi po vanjskim znakovima.

Pont-Briand je nije namjerno iznenadio. Nečujni hod bio je njegova druga priroda, a zaista je iznenađivao u takve ljudeskare nespretnih kretnja. Međutim sasvim je točno predviđao da će biti sama u dvorani, i prosudio kako je to pravi čas da joj

priđe. Promatrao ju je već s praga dok je, okružena parom ljekarija, poslovala oko svojih trava i lonaca, a lijepe joj usne, uslijed napete pažnje, poprimile izraz

strogosti. Sada joj je lice bilo drukčije, pa mu je u svijetlu ognjišta, među svim onim

posudama i vrućim tamnim tekućinama, pomalo ulijevala i strah. Pont-Briand je prišao veoma uzbuđen. - Želite li nešto? - upita Anđelika i stade da redi posudice.

- Da! Znate i sami... - Budite jasniji...

- Svakako ćete znati, gospođo, da sam u vas ludo zaljubljen, - dahtao je od uzbuđenja. - Zbog vas sam došao... I on pokuša da joj objasni svoju žudnju, kako je ona prva žena koja mu se učinila

dostojnom ljubavi... Da, ljubavi... Očišćene od svake prostote... Ponavljao je za sebe neobičnu riječ: ljubav, i obuzela ga je želja da zaplače.

- Vi ste poludjeli, - reče ona blago. - Da! Da! Da! Zaista ste ludi, vjerujte. I najzad, šta me se to tiče, - reče nestrpljivo. - Zar niste mogli pomisliti, gospodine, kako ja nisam donesena na svijet zato da blažim vaše vojničke čežnje kad vas

spopadne želja da postanete sentimentalni. Imam ja muža, djecu, i vi morate shvatiti da u mom životu za vas može biti mjesta samo kao za simpatičnog gosta.

A i tu simpatiju ćete izgubiti budete li se i dalje zaboravljali. Okrene mu leđa kao upozorenje da više ne navaljuje i da incident ona smatra zaboravljenim.

Nije voljela izvjestan soj muškaraca, dosta čest među oficirima: ljudeskaru na glinenim nogama. Takvi imaju vrlina isključivo u oblasti rata, a kad su sa ženama,

jednako su nespretni koliko i uobraženi. Uvjereni u svoju neodoljivost, drže da imaju pravo na svaku ženu koja je imala sreću da se njima dopadne, i ne shvaćaju kako može da prema njima bude okrutna.

Pont-Briand nije u tome bio izuzetak, a neodoljiva žudnja izazvana njenom neposrednom blizinom, učinila ga je gotovo rječitim. Reče kako mu je potrebna.

Nije ona poput drugih žena. Stalno o njoj sanja; o njenoj ljepoti, smijehu. Ona je svjetlo u njegovim noćima... Nije moguće da ga odbija... Ta on već sutra može da pogine... No prije nego se nađe na lomači Irokeza, neka mu bar dopusti da se

naužije njene bijele puti. Takve već dugo nije okusio. Urođenice nemaju duše. One zaudaraju... Ah, naći se opet s bijelom ženom!...

- I baš ste meni namijenili tu važnu ulogu: da vam dadem okusiti bijelu put? - upita Anđelika ne mogavši suzdržati smijeh. Toliko joj se učinio nezgrapan i naivan. - Ne znam treba li mi to laskati...

Pont-Briand pocrveni na tu porugu.

- Nisam tako mislio... - Vi mi dosađujete, gospodine. Pont-Briand je izgledao kao otjerano dijete. Ljupkost koju je u njoj naslućivao

pretvarala se za njega u oštru zajedljivost. Ništa nije shvaćao. Da odustane? Ne, to nije mogao. Nikada mu nije uspijevalo da obuzda svoju

senzualnost, a neodoljiva potreba da u ovom trenutku dohvati i svlada tu ženu, potpuno ga je zaslijepila. Preko Anđelikina ramena opazi on odškrinuta vrata i velik drveni krevet.

Bio je doslovno gladan, a ovako idealna prilika neće se više pružiti. Zato on prevrši svaku mjeru.

- Čujte me, ljubavi. Sami smo. Uđimo u onu sobu. Brzo ću biti gotov, obećajem. A poslije ćete vidjeti! Shvatit ćete da smo nas dvoje stvoreni da se ljubimo. Vi ste jedina žena koja me je nadahnula ovakvim osjećajem. Morate mi se podati.

Anđelika, koja je upravo htjela uzeti svoj ogrtač i otići kako bi sve to dokrajčila, zgranuto ga pogleda kao da je sišao s uma.

Nije bilo vremena da mu energično kaže što misli o njegovu postupku jer on je silovito ogrli i pripije svoje usne njenima. Nije uspjela da se odmah oslobodi jer je bio snažan a i strast ga je raspalila. Potražio je njena usta, natjerao je da

razmakne usne, a od dodira koji je podsjeti i na druge znojave grubijane koji su je silovali i ukaljali, dođe joj na povraćanje i odjednom je ispuni opasan bijes.

Najzad joj uspije da se jednim trzajem oslobodi. Dohvati tada pozadi sebe žarač, prislonjen uz ognjište, zamahne i svom snagom udari poručnika po glavi.

Pont-Briandova lubanja muklo zvekne i sve mu zaigra pred očima. On zatetura a onda odjednom meko utone u mrak pun zvjezdica. Kad se osvijestio, ležao je na jednoj klupi. Glava ga je boljela, ali je odmah

ustanovio da ona počiva na mekanu jastuku. Bila su to Anđelikina koljena. On podigne oči i ugleda nad sobom njeno zabrinuto lice. Brisala mu je ranu na

kosmatoj glavi i zato je bila položila sebi na koljena. On osjeti kako joj kroz odjeću miriše put. Njene grudi su ga skoro dodirivale. Obuze ga želja da se okrene prema njenom toplom i gipkom trbuhu i da se uza nj stisne kao dijete, ali se

uzdrža. Za danas je počinio dosta gluposti. On zatvori oči i duboko uzdahne.

- No kako se osjećate? - reče ona. - Oh! Prilično jadno. Imate tešku ruku. - Niste vi prva pijanica koju stavljam u red...

- Nisam bio pijan. - Jeste!

- Onda me je to opila vaša zamamna ljepota... - Ne počinjimo opet buncati, jadni prijatelju. Anđelika se pomalo i kajala što je s njim postupala tako nemilosrdno. Bila je

sasvim dovoljna i jedna ćuška... Ali to je bilo jače od nje.

- Kakva vas je to spopala ludost da se za mene zagrijete? - predbaci mu ona. - Već iz opreza morali ste se obuzdati. Zar niste pomislili da bi moj mož mogao posumnjati u vaše ponašanje?

- Vaš muž? Ph! Kažu da vam to nije muž... - Jest. Kunem se životom svojih dvaju sinova.

- Onda ga mrzim još više. Nije pravo da vas jedino on smije ljubiti. - Te je isključive zakone ustanovila sama naša sveta majka Crkva. - Nepravedni zakoni.

- Potužite se na njih papi. Ovako srdit i jadan, Pont-Briand se sasvim otrijeznio. Nema šta! Umalo ga nije

ubila! No ipak, tronut nad samim sobom i divljenjem što ga je za nju osjećao, stade opet u sebi govoriti kako je ona izuzetno biće, te bi bio i produžio prepirku samo da što dulje ostane uz njene grudi i udiše miris njena vrata i ruku.

Ali Anđelika ustane i pomogne mu da se pridigne i sjedne. On se zanjiše te, shvaćajući da je sve zauvijek svršeno, osjeti umor i duboku tugu. - Gospodine de Pont-Briand!...

- Što je, ljepotice moja ljubljena? On upravi prema njoj svoj pogled, dok ga je ona netremice promatrala ozbiljnošću

majke. - Ne pretjerujete li možda u piću? I žvačete li one indijanske trave za koje kažu da omamljuju?...

- Zašto me to pitate? - Jer vi niste u normalnom stanju.

On se zacereka. - Kako da čovjek bude normalan kad pred sobom ima najljepše stvorenje na svijetu, a ono ga tresne po glavi?...

- Ne! Opazila sam to i prije... Čim ste stigli. Zbunjeno ga je promatrala. Pont-Briand je bio jedan od onih stvorova u koje je

priroda usadila naivnost, ponos i praštanje, nesrazmjerne za njihove strasti. To su ljudi kolebljiva duha, lako se zanose onim što nadilazi njihove moći i potčinjavaju se snažnijoj volji. Da nije nečim opsjednut?... prođe joj sviješću nejasna sumnja.

- Što je to s vama? - navaljivala je ona dobroćudno. - Recite mi... - Ta vi znate, - uzdahne on. - Zaljubljen sam u vas.

Ona odmahne glavom. - Ne! Bar ne toliko da biste pravili ovako glupe šale. Što vam je, dakle?

On ne odgovori, samo bolnom kretnjom dodirne sa dva prsta svoju sljepoočicu. Odjednom mu dođe da zaplače. Počeo je shvaćati što mu se dogodilo. Zaista, ljubav ga muči otkako ju je sreo, samo, otkada je sve to postalo

neizdrživo? Nije li upravo od posjete onog jezuita? Odonda kao da u njemu neprestano bubnja onaj glas: "Hajde... idi žena će pripasti tebi!" U mraku njegove

noći neprestano ga je slijedio onaj plavi pogled, poput safira blistav. Sada je počeo shvaćati. Poslali su ga po nekakvu poslu u kome je poslužio tek kao oruđe. Trebalo je da ljubljenu ženu dotuče poniženjem a preko nje uništi i Peyraca.

U tome nije uspio i sada je ostao bež ičega. Jadna budala. Bijedni, osuđeni glupan!

U svakom slučaju osuđeni. Pa čak i da je uspio. Tada pogotovo. Poslali su ga u smrt... U jednom hipu on shvati da mu ne preostaje baš mnogo života... - Odlazim - reče divlje i ustane.

Teturajući priđe ležaju na kojem je spavao, uzme rukavice, kaput i krznenu kapu, zatim se obuče i vrati se noseći ranac.

- Dopustite da ga napunim hranom - reče Anđelika impresionirana mišlju kako će se danima n laziti sam sa svojim Huronom u neprijateljskoj i zaleđenoj prirodi. Ravnodušno ju je promatrao dok je to radila, a glavom su mu prolazile gorke

misli. Posvuda poraz: pred njim i za njim. U grubom svjetlu te iznenadne spoznaje vrate mu se i sjećanja na razne neprilike i on opazi kako se ženama stvarno

nikada nije ni dopadao, iako je u to vjerovao. Uvijek se završavalo scenama. Davali su mu do znanja da je dosadan i da im ga je već preko glave. A jedan Joffrey de Peyrac, na primjer, nikada nije dosadan!...

U njemu stade da polako kuha novi bijes. Kad je zakoračio na prag, htio je da se svim tim ženama osveti u jednoj jedinoj i

da povrijedi onu koja mu je zadala sve rane. On se okrene. - A volite li vi svoga muža? - upita.

- Da! Svakako! - šanu ona iznenađeno. On prasne u zajedljiv smijeh. - Tim gore po vas. Jer to mu ne smeta da zavodi urođenice. Dvije su onamo u

šumi, a doveo ih je da ga razgaljuju kad mu dosade vaša milovanja. Ludi ste što se ne zabavljate s prvim tko naiđe, nego se štedite za onoga koji vas izvrgava ruglu. Vi o tome ništa ne znate, ali cijela Kanada za to zna... A podsmijevaju vam

se ovdje i muškarci!...

Kao na neki nevidljivi znak, pojavi se odnekud Huron i krene za njim.

53.

LJUBOMORA

POMIRENJE NA "OTOKU LJUBAVI"

- Otišao je - izvijesti Anđelika kad su se ostali vratili - i okrene glavu.

Joffrey de Peyrac joj priđe i, kao što je uvijek običavao kad bi se malo duže zadržao izvan kuće, uzme njenu ruku i poljubi joj jagodice prstiju. No ona uzmakne pred tom diskretno izraženom nježnosti.

- Otišao! - uzviknu Malaprade uvrijeđeno. - Pred samu noć, u oluju koja svaki čas može da se sruči. A ni od koga se nije oprostio! Što je spopalo tog vjetrogonju?

Zaista su ti Kanađani ludi... Anđelika se užurba oko večernjih poslova. Dozove Florimonda i šaptom ga zamoli da Samu Holtonu odnese šalicu čaja, u koji je usula matičnjaka i nešto šećera ne

bi li bio pitkiji. Florimond će navesti Engleza da ga ispije i pri tom mu pričati bilo što, samo da zavara njegovo nepovjerenje. Pomogne zatim gospođi Jonas da

postavi stol a onda priđe drugom ognjištu i stade razastirati pokisle kapute. Sve je to radila marljivo i naoko mirno, ali je bila uzrujana. Trenuci koji su protekli od odlaska de Pont-Brianda izazvali su u njenoj duši pravu

pustoš. Nije više mislila na poručnikove izjave, ali s otrovane strelice koju je na odlasku

on bio odapeo s praga, kapao je malo-pomalo otrov u njenu dušu. Na Pont-Briandovo upozorenje da je muž vara s urođenicima iz susjednog logora najprije je slijegala ramenima, a onda odjednom otkrila kako svagdašnji život ima

i svoje naličje, pa se sva zažarena u licu pitala nije li stvar, najzad, vjerojatna. Pomisao da bi se on mogao zabavljati s tim djevojkama nije joj nikada pala na

pamet iako je grof često posjećivao plemenskog poglavicu i ona primijetila kako dvije žene, Argeti i Wannipa, spretno oko njega obilaze. One su ga izazivale, a on im veselo odgovarao na njihovu jeziku, štipao ih za podbradak i poklanjao im

perle kao razmaženoj djeci koje se želimo otresti... Nije li se za tom nedužnom razmjenom krila dvolična intimnost koja je njoj izbjegla?

Uvijek je bila pomalo naivna kad je trebalo otkriti kakvu spletku, a za ovakve neugodne događaje uvijek najkasnije saznaju oni kojih se najviše tiču.

Kad je Pont-Briand otišao, svratila je u dućan po perle iako još nije namjeravala da od njih pravi Honorini ogrlicu koju joj je odlučila pokloniti za Božić. Ali ruke su joj drhtale, a posao sporo odmicao, pa je na mahove slijegala

ramenima kao da želi otjerati neugodne misli. A sumnja se postepeno nametala. Opet je obuzme ono osjećanje udaljenosti što

ga je muž u njoj izazivao kad god bi se sjetila koliko je on zagonetan. Osnovni element njegove prirode bila je oduvijek neovisnost. Mora li je se odreći zato što se opet našao sa svojom suprugom bez koje je, eto, sasvim lijepo proživio

petnaest godina? Najzad, on je gospodar, i to jedini na brodu, kako je običavao ponekad izjaviti.

Uvijek je bio slobodan, prelazio preko svih skrupula. Nije se bojao ni grijeha ni pakla. Uostalom, nametao je zakone svoje vlastite discipline... Odjednom je obuze tolika muka da ustade, ostavljajući rad, i potrči prema šumi,

kao da se u nju želi skloniti. Snijeg nije dopuštao da se stigne daleko. Neće, dakle, dugo moći hodati šumom i

tamo dati oduška svome nemiru. Osjećala se kao zatvorenik, zato se vratila i stala samu sebe urazumijivati.

- Takav je život! - reče, ponavljajući i nesvjesno tužne riječi što ih izgovaraju bijedne djevojke kada hrabrošću nadiđu same sebe, a jasno vide da neće pobijediti.

- Takav je život, shvaćaš! ponavljala joj je nekoć deset puta dnevno Polakova, njena prijateljica, u siromašnoj četvrti Mirades. Muškarci su takvi!

Muškarci drukčije shvaćaju ljubav. Žene u nju unose suviše iluzija, snova i prekomjernih sentimentalnosti. Što je ona utvarala? Da osim grljenja ima među njima trajnijih veza, nešto što

postoji samo između njih dvoje, da ta raskošna čulnost znači kako su im se tijela opredijelila jedno za drugo pa ih nije moguće razdvojiti, i da je sve to simbol

nekog višeg slaganja: njihovih srca i duša. To bi značilo vjerovati u nemoguće čudo. Takvo je slaganje rijetko. A ono što su nekad bili u stanju osjećati, više se nije moglo vratiti jer oboje se izmijenilo. Zar

mu je mogla predbacivati neuspjeh u nečemu za čim sam nije nikad ni težio? I nije li nerazborito nazivati nevjerstvom njegove razgovore s urođenicama.

Mora da pred njim krije svoje duboko razočaranje. Ta brzo bi mu dosadila ljubomorna i nametljiva supruga. No za nju se svjetlo već ugasilo i pitala se kako će ubuduće sve to moći izdržati.

Njena najbrižljivija rasuđivanja bila su tek sitnica u poređenju s jasnim sagledavanjem onoga što ju je mučilo. Pred njom se ukaza slika kako on hihoće s

urođenicama, miluje im sitne grudi, s užitkom prodire u njihova gipka tijela što tako intenzivno mirišu divljinom. Od tih viđenja Anđeliki bolno zadrhta tijelo i

pobuni se njen povrijeđeni ponos. Upravo to muškarci nikako da shvate: ženin ponos. Zadadu joj ranu ali je pri tom i uprljaju. Nema što da se objašnjava. Tako je. Oni naprosto ne vode računa...

Kričeći prodorno, vratila su se i djeca, razdragana šetnjom i igrom, te pričala svoje doživljaje. Klizali su se izvanrednom brzinom, vidjeli tragove bijelog zeca.

Gospođa Jonas upala je u sniježni nanos i bilo je muke dok su je izvukli. Svi su manje-više bili mokri. Trebalo je izuvati, skidati odjeću, razastirati ogrtače da se uz vatru suše, pa dečurliju umotati u pokrivače, posaditi ih uz ognjište i svakome

dati zdjelicu tople juhe. Honorini su se obrazi rumenjeli kao jabuke i bila je sva uzbuđena.

- Ja sam se klizala najbrže od svih, mama! Slušaj, mamice... - Da, slušam te - odgovarala je Anđelika rastreseno... Opet je stala, da misli na Pont-Brianda. Bilo je u njemu nečeg što ju je podsjetilo

na onog ridokosog gorostasa koji joj je bio čuvar u dvorcu du Plessis-Belliere, dok ju je kralj držao tamo zatvorenom. Kako se ono zvao?... Više se nije sjećala. I on

je za njom bio poludio od požude i nimalo finije nije izražavao svoju ljubav. Dolazio je navečer da kuca na njezina vrata i uznemiravao je na stotinu načina. Bila je oduvijek uvjerena da je upravo s njim začela Honorinu, kad ju je one noći

silovao. A Pont-Briand je sličio na njega. Od samog sjećanja na to spopadne je osjećaj mučnine. Kad su se vratili muškarci, i oni su bili gladni kao vuci. Dali su im

za večeru suhog mesa i kukuruznih pogačica. Anđelika je opekla prste okrećući pogačice na pepelu. - Kakvu budalu pravim od sebe! - poviče s očima sjajnim, od suza koje nije mogla

zadržati. Inače, tokom čitave večeri žustro je obavljala sve poslove. Jednu za drugom palila

je svetiljke i to je voljela da radi. Svjetlost lojanica bila je malo crvenkasta i prigušena. Ali začudo, bila je ugodna. Svi bi odjednom stali da razgovaraju tiše. Anđelika je svejedno sanjala o finijim svijećama, čije je svjetlo jasnije i jače.

- Morali biste nam izraditi kalupe za svijeće, - reče ona kovaču. - Punili bismo ih pčelinjim voskom, premda ga ovdje u šumi ima malo.

- Ja znam, - reče Eloi Macollet, - da je otac d'Orgeval, dok je kao misionar živio na rijeci Kennebec, pravio zelene svijeće, i to od nekog biljnog voska, a dobivao ga je iz bobica što su mu ih donosili Indijanci.

- Gle! To me neobično zanima...

Ona porazgovori sa starim divljačarom, a zatim odvede na spavanje Honorinu koja više nije mogla od sna. Pomagala je i u posluživanju kod stola i najzad bila prilično zadovoljna što joj je uspjelo prikriti jad koji ju je mučio.

Je li to moglo zavarati Joffrey de Peyraca? Na mahove joj se učini da na sebi osjeća njegov inkvizitorski pogled, ali on nije mogao pogoditi što proživljava, a

sama mu ništa neće reći... Ne! Baš ništa. To je bila čvrsto odlučila. Ali u trenutku kad je trebalo poći u zajedničku sobu, Anđeliku uhvati prava panika. Večeras je žalila što ne živi u prostranom dvorcu pa da se može povući u svoje

odaje izgovarajući se glavoboljom. Tako bi izbjegla njegovu prisutnost a možda i milovanja?

U sobi klekne ona pred ognjište i grozničavim pokretima podstakne vatru. Poželjela je da bude što mračnije kako joj Joffrey ne bi mogao vidjeti lice. Cijelu večer samo je podržavala nesnosnu komediju. Zatajila su sva mudrovanja.

U stvari, ništa nije uspijevalo. Kad su se našli u krevetu, stisla se uza sami rub, okrenula mu leđa i pričinila se

da spava. No večeras on nije poštivao njen umor kako se nadala. Ona osjeti njegovu ruku na svom golom ramenu, i kako neuobičajenim držanjem ne bi izazvala sumnju, okrene se prema njemu i prisili se da ovije ruke oko

njegova vrata. O, zašto joj je toliko potreban! Nikada ga nije mogla zaboraviti, a ljubav koju je

osjećala za nj bila je duboko utkana u njeno biće. Što će biti ako se ne bude mogla pomiriti sa sudbinom? Morat će uraditi sve što je u njenoj moći kako ni u

što ne bi posumnjao. - Malo smo odsutni, ljepotice? Nadvio se nad nju i nježno je ispitivao, prekinuvši s milovanjem. Bila je kivna na

sebe što ne može da mu uzvrati. - Malo smo odsutni, zar ne?

Ona osjeti kako je vreba i sva se izbezumi. Neće joj dopustiti da šuti. Navaljivao je. - Što je? Večeras niste sličili na samu sebe. Što se dogodilo? Kažite mi...

Ona izlane bez promišljanja: - Je li istina da idete s urođenicama? Da su vam one ljubavnice?

On ne odgovori odmah. - Tko vam je uvrtio u glavu tu glupost? - upita najzad. - Onaj Pont-Briand, zar ne? Držao je da ste dovoljno intimni da vam pruži takvo obavještenje. Mislite li da

nisam opazio njegovu ljubav prema vama?... Udvarao vam je, zar ne? A vi ste ga slušali?

Prsti su mu se odjednom zgrčili oko njene mišice i ona osjeti bol. - Možda ste ga i hrabrili? Pokazali se koketna prema njemu? - Koketna s onim prostakom! - poviče Anđelika lecnuvši se. - Voljela bih da sam

ružna kao sedam smrtnih grijehova ako bih se tako mogla otresti muškarca njegova kova... Mislite li da je uvijek žena kriva kad neka budala odluči da joj prvi

priđe!... A vi?... Znali ste da će mi Point-Briand izjaviti ljubav, a namjerno ste otišli da vidite kako ću se ponijeti i neću li prvom ljubavniku koji naiđe pasti oko vrata. Bez sumnje, držite da sam tako radila svih ovih petnaest godina, dok sam u

stvari bila sama, uvijek sama, toliko usamljena. Oh, kako vas mrzim! Nemate nikakva povjerenja u mene!...

- Čini mi se ni vi u mene! Jer otkuda vam sada te urođenice? U Anđeliki bijes popusti. - Oh! Pretpostavljam da je to kazao kako bi me povrijedio, kako bi se osvetio zato

što sam ga odbila. - Pokušao je da vas zagrli? Da vas poljubi?...

Mrak joj je skrivao Peyracovo lice, ali Anđelika je pogađala da ne mora biti baš umirujuće. Ona umanji stvari. - Bio je uporan pa sam prema njemu bila malo... brutalna. Tada je shvatio i

otišao.

A i on je za to bio kriv. Sve da se i nije udaljio namjerno, kako ga Anđelika optužuje, zar nije podsvjesno koristio situaciju stvorenu Pont-Briandovim dolaskom? Pustiti neka okolnosti same rade i tako provjeriti točnost jednog

eksperimenta. Ali, ne postupa se sa srcem i osjećajima jedne žene kao s retortama, aparatima za destilaciju i mrtvim mineralima. Doduše, ponekad je u

nju potajno sumnjao. Sada to plaća. - Je li istina? - prošapta ona plačljivim glasom kakav nikad u nje nije čuo. - Je li istina da idete k urođenicama?

- Ne, ljubavi moja! - reče on odlučno i s ozbiljnošću. - Što će mi urođenice kad imam vas?...

Ona kratko uzdahne i kao da se primiri. Joffrey de Peyrac se silovito ljutio na sama sebe. Gdje li je samo Pont-Briand pokupio tako nisku izmišljotinu?... Zar se o njima govori po Kanadi? Tko?...

On se nagne nad Anđeliku i pokuša da je opet privije uza se. No premda se ona razuvjerila od njegove tobožnje nevjernosti, zlovolja je nije napuštala.

Trudila se da dođe k sebi, ali je cijeli dan i suviše trpjela. Bila je pokopala premnoge nade a da bi ih odjednom sve mogla povratiti. I nadasve, navirala su sjećanja a s njima i ogavna lica... Među ostalima i Montadourovo, toliko slično

Pont-Briandovu... Eto se odjednom sjetila i imena one riđokose ljudine... Montadour... Montadour... Zato, kad je muž opet pokušao da je ogrli, sva se

naježila. Peyrac osjeti silnu želju da ubije Pont-Brianda a s njim i vojničku kastu i cijeli

muški rod. To što se dogodilo bila je tek beznačajna čarka iz koje se iskusna žena izvuče bez nezgoda, kako je on mislio. Život joj je zadao rane i tek što su bile zatvorile, ovaj ih je incident opet otvorio. S

gorčinom u srcu on shvati koliko mora da je na njega kivna. Bio je to jedan od onih kratkih trenutaka za kojih muškarac i žena s divljom i neodoljivom mržnjom

svim svojim snagama ustaju jedno protiv drugoga: ona - uzmičući pred potčinjavanjem, a on - želeći da je svlada i opet učini svojom, jer ne uspije li im da se večeras sjedine, nestalni i zagonetni Anđelikin duh opet može da se udalji i

da ga sasvim odbjegne. Osjećao je na svojim ramenima njene nježne od grča otežale ruke, spremne da odbijaju, a svejedno ju je sve snažnije stiskao,

nesposoban da je pusti i da se od nje odmakne. Jer iako je Anđelikin duh lutao daleko od njega u hladnoj samoći, tijelo joj je bilo prisutno i nadohvat njegovih usana, te Peyrac nije mogao odoljeti njegovoj ljepoti. A kako je ono uzmicalo pred

njegovim poljupcima, to ga je ljutilo i još više raspaljivalo njegovu požudu. Pohota koja oduvijek goni muškarca da osvoji ženu ponekad je neugodna snaga.

Osjećao ju je u svojim krstima i ona ga je navodila na silovitost od koje se jedva suzdržavao. Uz to ga je mučila i misao na sve one koji su je dirali i posjedovali. Kao iskusan

muškarac poznavao je tajnu njene zavodljivosti od koje, kako Biblija kaže, svi koji su je upoznali boluju kasnije od neizlječive čežnje. Naime, ona je bila predivno

građena upravo ondje gdje je to potrebno. Savršeni organi, izvrsno usađeni, od onih za koje majstor "Ljubavnog umijeća"4 piše "da pružaju dvostruku nasladu"... Mekoću i uskost školjkine utrobe, te toplotu i prihvatnu moć, kojom se ona

instinktivno znala koristiti. Primijetio je on to već za njhovih prvih ljubavnih dodira. "Mala bludnica koja svoje sposobnosti još ne poznaje", mislio je u šali,

iznenađen što u tom djevičanskom tijelu otkriva majstorije koje nije tako često sretao ni u najzamamnijih kurtizana. A to raskošno tijelo, stvoreno za muškarca i njegov užitak, očuvalo je netaknuto

svoju moć, te je i nakon petnaest godina Peyrac s ugodnim iznenađenjem otkrio u njemu nekadašnja čudesna uzbuđenja.

One noći na oceanu bio je svjestan da će opet biti njen rob, kao i ranije, kao i drugi, jer nje se nisi mogao zasititi niti je zaboraviti.

4 Rimski pjesnik Ovidije: Ars Amatoria.

Ali, ako je tijelo i ostalo nedirnuto, zlo se uvuklo drugamo. Zato je Peyrac proklinjao život koji ju je izudarao i uspomene koje su se katkad poput neprobojnog zida znale ispriječiti između nje i njega. Sve te misli prohujale su

munjevito njegovim duhom dok je pokušavao da je privuče i svlada, gonjen u svakoj čestici svoga bića neodoljivom željom za posjedovanjem. Nikada nije tako

divlje i s većom ljubomorom osjetio kako pripada njemu i kako je ni za što na svijetu ne može ostaviti samu, prepustiti je drugima, samoj sebi, njenim mislima, uspomenama.

Morao ju je uzeti gotovo silom. Ali čim se našao u njoj, stišao mu se gnjev i silovitost. Ako se večeras i koristio

ponešto grubo svojim supružanskim pravima, nije to uradio samo zato da zadovolji svoju požudu. Trebalo je da je povede sa sobom na Cytheru5 jer kad se odande vrate, zlokobne će se sjene raspršiti.

Nema magičnijeg lijeka za jal, sumnje i crne misli nego što je uspjelo malo putovanje udvoje do otoka ljubavi.

Znao je on i da počeka. Ništa u sebičnoj žurbi, nikakva ukrcavanja za vrijeme oluje.. Neki šaman što ga je bio upoznao na svojim prvim putovanjima po zemljama Istočne Indije, a tamo se ljubav poučava u hramovima, naučio ga je

dvjema vrlinama koje odlikuju savršenog ljubavnika: strpljenju i vladanju sobom, jer se žene sporo raspaljuju. Od zanesena čovjeka to ponekad iziskuje izvjesne

žrtve, no nije li za to nagrada u čudesnom buđenju hladne i ravnodušne puti?... Kad je primijetio da se malo opustila, da više nije zasopljena i uzdrhtala, već

nekako omamljena, on stade da je polako razdražuje. Navede je da ga ogrli svojim divnim nogama kako bi se bolje mogao kretati u njoj, a već time postala je ona podatnija, slobodnija. Osjetio je kako mu na grudima nepravilno i snažno

otkucava njeno srce, kao u usplahirene životinje. S vremena na vrijeme potražio bi njene svježe usne da je nježnim poljupcem umiri. I mada ga je požuda

prožimala do srži te mu hrptenicom prolazili ježuri, on se nije zaboravljao. Nikada, nikada više neće pristati da ostane sama. Njemu je ona žena, dijete, dio njegova tijela.

Anđelika, u čijem su se srcu divlje borili srdžba i neobuzdani jal, primijeti najzad kako se nad nju nadvio i pažljivo je promatra. Njegova prisutnost u njoj godila joj

je kao umirujući melem što raznosi slast njenim udovima do samog dna njena bića. I natjerana da se preda toj ugodi, ona priguši u sebi uzburkani duh koji joj je priječio da u njoj uživa. Ali tek što je u tome uspjela, zlokobne sumnje opet se

jave i divni osjećaj se izgubi. Nestrpljivo je okretala glavu.

On se tada iz nje izvuče, a od toga joj dođe da zaviče od boli, kao da su je odjednom svu ogolili, potpuno ispraznili, pa bolno doziva. Zato se hitro pokrene prema njemu i od njegova povratka osjeti toliko olakšanje da ga čvrsto stegne i

zadrži. On osjeti njene lake prste na svojim slabinama i krstima i obraduje se njenoj opet razbuktaloj požudi.

- Ne izmiči! - jecala je. - Ne izmiči... Eto, molim te za oprost, samo ne izmiči... - Neću izmicati... - Budi strpljiv... molim te. Budi strpljiv...

- Ne uzbuđuj se... zaista sam u tebi... tako si divno građena ondje gdje treba, mila moja, da bih tu ostao čitav život... A sada šuti. Ni na što ne misli.

No svejedno on nastavi da je muči, odmičući se od nje, i kao da je htio produžiti neizvjesnost, nadvio se nad nju u grozničavu iščekivanju, iznenada je živo stiskao, ali umjesto da je zadovolji, pobuđivao je u čitavu njenom tijelu suprotna

osjećanja, čas snažna, čas sladunjava, dok joj se koža nezadrživo ježila i srsi je podilazili od glave do pete... O zašto je večeras bila tako ogorčena? Što su joj to

nekad davno uradili? Ah, samo da je ne napusti... da se ne zasiti...

5 Cythere: Mitski otok ljubavi na kojemu se nalazio Venerin hram.

Ljutila se na svoje vlastito, ne neosjetljivo nego prkosno tijelo, što se podsvjesno propinje i odbija da se potčini. Joffrey joj šapne nekoliko umirujućih riječi. Ne, nije se on zasitio. Ta draža mu je od života i stalno osjeća kako u njegovu tijelu

izaziva živu vatru. Njegovim žilama stade da se širi radost pobjede. Jer vidio je kako se sada svakom porom previja u pohoti koju je on neprestano raspaljivao. Ti

laki grčevi vidljivi na njenoj, poput satena glatkoj koži, nabiranje usana i grla kada hvata dah, te iznenadni bljesak njenih bijelih stisnutih zubića - svjedoče da je njena samoća prestala i da mu je opet uspjelo izvesti je na suncem okupane

obale, daleko od ledenih ponora. Nasmijao se videći je kako ustima prinosi nadlanicu ne bi li prigušila stenjanje. Ganutljiv je u žena osjećaj stida... I u

najstrastvenijem zanosu lecnu se čim nešto zapucketa ili sušne... Užasavaju se od toga da budu zatečene, da odadu kako se prepuštaju. Da, čudna su to, nestalna i ćudljiva stvorenja, ali kakve li opojnosti kad ih očaraš,

otrgneš od njih samih, pa ih iznemogle iskrcaš na zabranjene obale. Uz ovu je on upoznao neopisiva uzbuđenja jer mu je stostruko uzvraćala sve što joj je i sam

obilato pružao. Anđelika je htjela i nije htjela moliti da je poštedi jer on je znao kako da razbukti čitavo njeno biće, a ona je pred njegovim ljubavnim umijećem nemoćna. Zato se sva podavala dubokom i moćnom uzbuđenju koje će ih oboje

dovesti do vrhunca zajedničke naslade. Strastveno ga je ljubila, prožeta silnim žarom koji je on sada i zahtijevao. Više je nije zadržavao, a ionako je oboje

strastveno žudjelo da što prije stignu do čarobnog otoka. Poneseni silnim i nezadrživim valom, prispiju najzad oboje i sami na obalu, i

njihova se zagrljena tijela nasuču na zlatni pijesak: on - naglim i neobuzdanim zaletom, a ona - umorno i klonulo, s ushićenjem predivnog i laganog oslobođenja...

Peyrac se malo pridigne oslanjajući se na lakat, a ona i dalje osta nekako odsutna, sa sanjarskim izrazom na licu, dok joj je žar vatre na izdisaju obasjavao napola

zatvorene vjeđe. Opazio je kako nesvjesno liže svoju nadlanicu koju je maločas bila ugrizla, i taj ga animalni gest ponovo uzbudi.

Muškarac želi da od žene stvori grešnicu ili anđela. Grešnicu zato da ga zabavlja, a anđela - da ga postojano i odano ljubi. Ali vječna ženka osujećuje njegove

planove, jer za nju ne postoji ni grijeh, ni svetost. Ona je Eva. Eva - vaša slast. On joj ovije dugu kosu oko vrata i položi svoju ruku na njen topli trbuh. Ova će

noć donijeti možda novi plod... Sve da je i bio neoprezan, ne bi to sebi predbacivao. Ne možeš se neprestano

čuvati ako između dvaju bića treba spašavati ono suštinsko, a i sama ga je u odsudnom trenutku za to na potresan način molila. - E pa... mislite li još uvijek na one urođenice? - reče Peyrac poluglasno.

Ona se lecne i dobroćudno nasmiješi, a onda će okrećući prema njemu glavu umorno i s potčinjavanjem:

- Kako sam to mogla o vama povjerovati? Ne znam ni sama... - Ludice mala, zar se tako lako dajete nasamariti kad je u pitanju ljubav? Dotjerali ste dotle da ste se zbog toga izjedali!... Zar tako malo vjerujete u svoju moć nada

mnom?... Što bih ja, zbilja, s tim urođenicama?... Ne poričem da te male zmije neugodna mirisa mogu prigodice imati i čara... Ali, čime da me privuku kad imam

vas?... Držite li me, zaboga, mitskim Panom ili jednim od njegovih papkonogih pratilaca? A kada i gdje da nađem vremena za ljubav s nekim drugim osim s vama?... Bože, kako su žene glupe!...

Zora je bila još daleko kad je grof nečujno ustao. Obukao se, pripasao mač, upalio

fenjer s prigušenim svjetlom pa izvukavši se neprimjetno iz sobe, prešao veliku odaju i stigao do kutka u kojemu je spavao Talijan Porguani. S njim se tiho i na brzinu o nečem dogovorio a onda se vratio u zajedničku odaju i razmakao

nekoliko zastora i životinjskih koža, za kojima su njegovi drugovi čvrsto spavali.

Našavši onoga koga je tražio, stao ga je buditi laganim drmanjem. Florimond otvori oči i ugleda u svjetlu fenjera lice svoga oca koji mu se prijateljski smiješio. - Ustani, sine - reče grof - i pođi sa mnom. Danas ćeš naučiti što je to dug časti.

I tako u životu bračnih parova grimizne i zlatne noći određuju tok njihovim sudbinama te i neprimjetno ostavljaju u njima tragove, ponekad upečatljive od

događaja u toku dana.

54.

ANĐELIKA IZNENAĐENA MUŽEVIM ODLASKOM

Anđelika se dugo protezala u krevetu, iznenanađena što je dan tako naglo

zamijenio noć. Prespavala ju je u jednom dahu. Neka neobjašnjiva radost prožimala je njenu omamljenu svijest i omlitavila joj

udove. Najzad se sjeti. Bilo je sumnje, strahovanja, crnih misli, tjeskobe - a onda je sve to iščezlo u naručju Joffrey de Peyraca. On se usprotivio tome da im se sama opire, prisilio je da se utekne njemu, i to je bilo divno.

Anđeliku je boljela ruka. Promatrala ju je sa čuđenjem i otkrila natečenu modricu, a onda se sjetila. Sama se ugrizla za ruku kako bi sebe spriječila da ne krikne kad

je ljubavna naslada bila na vrhuncu. Tada se gotovo smijući zavuče pod krzna pa onako sklupčana i utopljena stade da se prisjeća nekih sinoćnjih pokreta i riječi. Nesvjesni su to pokreti, gotovo su

nečujne riječi što ih u tajanstvenosti mraka i uskipljenosti naslade izgovaramo, a kasnije ipak od svega toga crvenimo...

Što joj je minule noći govorio?... "Tako si dobro građena tamo gdje treba, ljepotice, da bih ostao čitav život"... Sjećajući se toga, nasmiješila se i rukom milovala prazno mjesto pored sebe, gdje

je on ležao.

Kad se Anđelika pridružila u zajedničkoj dvorani svojim drugaricama, osjećajući grižnju savjesti što se kasnije no obično prihvaća kućnih poslova, saznala je iz

njihova razgovora da je gospodin de Peyrac u pratnji Florimonda rano ujutro izašao iz utvrđenja. Na noge su pričvrstili krplje i opskrbili se namirnicama za prilično dug put.

- Je li rekao u kojem pravcu kreću? - upita Anđelika iznenađena odlukom koju joj ničim nije dao naslutiti.

Gospoda Jonas odmahne glavom. Usprkos njenom proricanju Anđelika je imala utisak da ta pametna žena pogađa cilj njihova neočekivanog putovanja, jer je okretala glavu i dobacivala svojoj nećakinji značajne poglede.

Anđelika ode da pita gospodina Porguanija. Ni on nije znao više od drugih. Gospodin de Peyrac ga je potražio rano u zoru i saopćio mu da će izbivati nekoliko

dana, usprkos oštroj hladnoći. - Više vam ništa nije rekao? - poviče Anđelika prestrašeno. - Ne. Jedino je molio da mu posudim svoj mač...

Ona osjeti kako je spopada blijedilo. Zagleda se u talijanskog plemića a onda se povuče ne navaljujući s novim pitanjima. Svatko se prihvati svoga posla pa dan

prođe kao i svi drugi ove mirne ali oštre zime. Gospodina de Peyraca više nitko i ne spomenu.

55.

PEYRAC I FLORIMOND MARŠIRAJU NA SNIJEGU

IZAZIVANJE ANĐELIKINIH NEPRIJATELJA

Potjera u koju su se dali grof de Peyrac i njegov sin iziskivala je od njih dvostruki napor jer je Pont-Briand imao pola dana prednosti a uz to mu se i žurilo.

Kretali su se djelomično i noću, po tako hladnom zraku da je ponekad rezao kao tvrdi metal i oduzimao im dah. Zaustavljali su se kad bi se mjesec stao spuštati

na horizontu, ugrijali se, odspavali nekoliko sati pa nastavljali put čim bi granulo sunce. Srećom, tragovi su ostajali svježi, snijeg tvrd a vrijeme stabilno. Zvijezde su treperile nekim posebnim sjajem pa se grof, služeći se svojim

sekstantom, dvaput usudio napustiti trag što su ga ostavljali oni pred njima i udariti prečacem kojim je smanjivao razdaljinu za više sati hoda. O cijelom ovom

kraju imao je vrlo precizne skice koje su izgradili njegovi ljudi ili on sam, napamet je znao karte izrađene na temelju tih podataka, a od Indijanaca i divljačara bio je sakupio sva potrebna obavještenja u pogledu staza, riječnih plićaka i prikladnih

prijelaza. I u toku zime, a i kad bi snijeg okopnio, pokazivala se ogromna korist od ovih kartografskih skica u čijoj je izradi znatno sudjelovao i Florimond, neobično

vješt peru, kistu i mjerilu. To je i objašnjavalo očitu nesmotrenost kojom su se obojica, ionako novajlije u ovoj zemlji, upustili u trku što se u ovo doba godine mogla držati ludošću.

Ispresijecan i ujedno jednoličan reljef ove neiskrene zemlje, pod ravnomjernim pokrovom snijega i leda, njegove mnogobrojne zamke a rijetke pogodnosti, sve je

to bilo nepogrešivo utisnuto u pamćenju njemu i njegovu mladu sinu. Pa ipak se Florimond zabrinuo kad je grof, napuštajući trag koji je bio vidljiv na mjesečini i bez poteškoća vodio jednom širokom ravnicom, odlučio da krene strmom

visoravni što se dizala posred nje i tako izbjegne jedan dugi zavoj. Visoravan je bila ispresijecana dubokim pukotinama a skrivale su ih krošnje drveća otežale od

snijega, pa su se izlagali opasnosti da u koju od njih ne propadnu. No kad su u zoru, jureći u spustu niz kose, otkrili poručnikov i Huronov logor te po još toplom ugljevlju ustanovili da su ga ovi tek maločas napustili, Florimond je zabacio svoju

krznenu kapu i sa zviždukom udivljenja rekao: - Priznajem, oče, da sam se bojao kako smo zalutali!

- A zašto? Zar nisi sam ustanovio postojanje ovoga prečaca? U brojke i zvijezde nikad ne sumnjaj, sine... To su dapače jedine stvari koje nikada ne obmanjuju...

Poslije kratka odmora krenuše dalje. Malo su govorili jer su snage štedjeli za gotovo natčovječne napore koje iziskuje dugo pješačenje s nespretnim, od užeta pravljenim krpljama što su na svakom koraku stvarale neprilike, a svejedno se

njima nisu uvijek mogli održavati na površini mekog ili sipkog snijega. Slika koju mu je pružao otac, probijajući se onako sigurno i neumorno naprijed, mora da je

živo sličila na onu koju je toga istog časa o njemu imao i poručnik de Pont-Briand. Njegova silueta smrknutog i neumoljivog suca odmicala je naprijed ne pokazujući umora, te se nisi mogao oteti dojmu kako mu se i priroda umiljava i sklanja s

puta priznajući ga za gospodara. Eto, ostavili su za sobom šumu što se izdaleka činila neprohodnom, a već se bliži kraju i ravnica kojom upravo prolaze a izgledalo

je da nikad do nje neće stići. Florimonda su boljele mišice. Držao je da je mlad i snažan, a primijetio je kako su mu ruke lomne kad se deset puta u dvadeset minuta morao napregnuti ne bi li se

izvukao iz snježnog smeta hvatajući se jelama za grane. Krivio je tome sve ono vrijeme što ga je izgubio učeći hebrejski i latinski u onom bogomoljnom leglu od

Harvarda. To je i učinilo da je izgubio svoj polet i sposobnost da se kreće u zemlji leda. A i zato što mu se otac ponaša kao stroj za drobljenje vremena, pa ako je bogme u svojoj mladenačkoj nadutosti Florimond nekad i posumnjao u izdržljivost

čovjeka Peyracova kova, danas je o njoj i sam stekao bolno iskustvo.

- Vodi me u smrt, mislio je zabrinuto. Ako se ovo nastavi, bit ću prisiljen da odustanem. Proračunavao je koliko će mu još samoljublje dopuštati da taji umor; stalno je u

sebi odgađao to priznanje i razveselio se kad je minutu prije no što bi se bio srušio na koljena čuo Peyracovo naređenje: "Zaustavimo se na trenutak!" Tada je

mogao sebi dopustiti luksuz da nehajno i s pomalo zasopljenim glasom kaže: - Nije baš potrebno, oče. Ako želite, mogu ja lako... hodati... još malo... Peyrac odrično odmahne glavom i stade bez riječi da hvata dah, zaokupljen

nekako samim sobom, pa se i Florimond trudio da uradi to isto. Doduše, čitavim putom grof se uopće nije osvrtao na rekord koji je postizavao.

Neobičnu izdržljivost ispoljio je već u mnogim prilikama, a divlja odlučnost da sustigne svoga suparnika još mu je više pomogla da kao od šale prevali i najteže etape.

Anđelikina slika nije mu izlazila iz svijesti, kao ni onome koga je progonio. Unosila je polet u njegovo gonjenje, palila mu u srcu vatru od koje kao da je postao

neosjetljiv na ujede hladnoće. A misli što su se rojile u njegovoj glavi toliko su mu ispunjale vrijeme da je prelazio brda i doline gotovo i ne primjećujući. Žarilo ga je Anđelikino lice na kojemu je u duhu otkrivao neprestano nove draži. Tek se od nje

rastao, a prisutnost joj je osjećao jače no ikada. Jedva se stišala bujica njihove putene naslade, a već od same pomisli na njeno usnulo tijelo, zabačenu glavu i

zatvorene oči - tako ju je u hladnu zoru bio ostavio u krevetu - stade mu udovima strujiti nova pohota. Pored ostalih, Anđelika je imala i tu moć da ovlada čulima

zaljubljenog muškarca i utaži im glad, ali tako da ga nikada ne nasiti, pa tek što se od nje udaljio, krv mu opet uzburka čežnja i on žudi da se nađe pokraj nje, da je gleda, dodiruje i ponovo grli. Svaki je put bila nova. Nikada se nije prevario u

onome što je očekivao, ona nikada nije razočarala. A svaki put bilo je to kao neko otkriće koje je u tijelu ostavljalo sreću i stvarno ushićenje. I što se više u toku

dugih noći njome naslađivao, sve teže mu je bilo da se toga užitka odriče. Što je svagdašnji život u utvrđenju - a on ih je usko povezivao - više pružao mogućnost da joj prilazi i gleda je kako živi bez maske i pretvaranja, sve se

snažnije ispoljavala zavodnička moć koju je čitavo njeno biće nad njim imalo. On se tome čudio jer je očekivao da će ga razočarati.

Ne navodi li ga ta njena moć da se s izvjesnom podozrivošću zamisli nad njenim misterijem?... Kakva li je to u nje skrivena lukavština? Kakvim su je sposobnostima obdarile vile već u kolijevci? Do kakvih je silnih snaga došla

vradžbinama koje neće da otkrije? Eto je i on stao da raspravlja kao i njegovi suvremenici, koji tako silno podliježu

iskušenju da čudu pripišu ono što im je tajnovito. Već od prvog trenutka kad je stupila na američko tlo, čitav niz stvari poprimio je novi tok.

Kanađani su već vidjeli kako se u njoj utjelovljuje demonska vizija koja ih je strašila: vizija žene što se diže nad Acadiju da izazove njenu propast...

Iako se od takve misli htio obraniti, Joffrey de Peyrac je dolazio u iskušenje da prizna kako u ovoj Anđeliki što ju je nakon petnaestogodišnje odsutnosti opet našao, leže iznenađujuće sile. Ako je i sam dotle dotjerao, morao je, gledajući

stvarnosti u lice, da prizna kako se u ovim pustim krajevima s većom pronicavošću ponire u iskonske i prirodne tokove, pa je pojava takve žene,

obdarene izuzetnim svojstvima, morala da se nametne, a čim se pojavila, počela je da zabrinjava, brzo izazvala sumnju, dok najzad nije postala mit i legenda. Sasvim obična stvar u zemlji priviđenja, u kojoj se množe nevjerovatne pojave:

pucketave varnice kojima ne možeš ustanoviti porijeklo, jure odjećom i tijelom pa izazivaju bolne udare, obojene draperije rastaču se nebom u neobjašnjiv

vatromet, sunca što kao obješena satima stoje nepomično u pomrčini da bi se odjednom ludom brzinom raspala u mraku nebeskog svoda... Kanađani su u tome vidjeli pojavu čamaca što prevoze duše njihovih pokojnika,

divljačari i misionari koje su Irokezi udarali na muke, te Englezi puritanci, gledali

su u svemu približavanje planete što navješćuje strašne kazne za njihove grijehe, pa su sa odavali postu i molitvama... Na tom surovom i isposničkom kontinentu, na kojemu se svaka istina bezobzirce

usvajala, bilo je prirodno i neizbježno da blistava Anđelikina ličnost izazove strastveno i neodoljivo uzbuđenje. Bilo je prirodno, reče on sebi, da čim je svojom

lijepom nogom stupila na obalu, počnu o njoj govoriti od Nove Engleske do Quebeca i od Velikih jezera na zapadu, do otoka u zalivu Svetog Lovrijenca na istoku. A zašto ne, i od doline Mohawk među Irokezima, pa do Nipissinga i

Nadessiouxa na ledenim obalama zaliva Svetog Jamesa. No ako je i shvaćao razloge tom nagonskom ponašanju, nije pred sobom tajio da ono u sebi krije i

opasnosti. Teškoćama njegova pothvata u Novom svijetu pridružit će se sada i jedan sasvim poseban sukob u čijem se središtu nalazi Anđelika.

S vidovitošću zaljubljena srca odmah je shvatio da je dolazak poručnika de Pont-Brianda u Wapassou posljedica zavjere, možda još neutvrđene, ali od daleko veće

važnosti no što je po sebi ima obična ljubavna strast. Pont-Briand, okušavajući nerazborito sreću, bio je tek okršaj, samo izlika, prethodnica nečeg moćnijeg, neprijateljskijeg, što napadajući na nepovrediv položaj njegove žene, nastoji da

preko nje obori njega... Stavljajući je uz bok sebi, izložio ju je strelicama. Uzdigao ju je kao otkrivenje i

to, bez sumnje, svijetu koji na to nije bio spreman, pa će se upinjati da je po svaku cijenu zbaci. Od trenutka kad je, uzevši je za ruku, na obali Gouldsboroa

bio rekao okupljenim ljudima: "Predstavljam vam svoju suprugu, groficu de Peyrac", izveo ju je iz mraka. A ona sama, služeći se lukavstvima male progonjene životinje, trudila se da prođe nezapažena. Sada ju je ponovo izložio

pogledima, a to mogu biti jedino pogledi ljubavi ili mržnje, jer pred njom nitko nije ostajao ravnodušan.

Peyrac zateče sebe kako pogledom obuhvaća bjelinu zaleđene i nekako nestvarne prirode, kao da u njoj vidi okupljanje neprijatelja još nejasnih ali neumoljivih lica. Idući tako naprijed, upada neprijatelju u klopku, čini upravo ono što se i očekivalo

da uradi, pa ipak, ništa ga nije moglo zadržati. U središtu tih prijetnji nalazila se žena za koju je samo on znao koliko je krhka i ranjiva čitavim svojim ženskim

bićem, te je dužan da je divlje i uporno brani... - Oče! Oče! - Što je?...

- Ništa! - odvrati Florimond, već tup od umora. Na licu koje je grof okrenuo prema njemu pogled je bio tvrd poput čeličnog sječiva, pa jadni mladić; nije smogao

odvažnosti da prizna kako su mu noge otežale kao olovo. Njegov je otac bio jedino biće pred kojim je ponekad osjećao zbunjenost, no istovremeno nije mogao a da se ne divi slici koju je u smiraju ovog hladnog dana, pod sivozlaćanim

nebom, ucrtavala snažna ova ljudina, srebrnastih sljepoočnica, brazgotinama obilježenog i ponekad uzbudljivog lica. Takav je bio njegov otac, za kojim se dao

u potragu preko oceana - i nije se u njemu razočarao. Grof nastavi put ne osvrćući se na teškoće. Bilo mu je dovoljno što ih svladava nesvjesnim pokretima svoga tijela, vična i najtežim naporima, dok mu je misao

nastavljala unutrašnji monolog tragajući za onim "netko" što će napasti njega ili nju. Još nije znao radi li se o nekoj mračnoj zavjeri materijalne ili pak duhovne

prirode, o obrani neke ideje, mistike, ili prljavih interesa, o komešanju gomile, ili o progonu jedne jedine individue koja će simbolizirati sve ostalo?... Jedno je ipak sigurno. Anđelikina je prisutnost pridonijela njihovoj obostranoj

snazi, ali ih je istovremeno učinila metom rušilačkih i negativnih sila, i to onih koje ponekad ostaju uspavane i neutralne, pa se na kakav jači izazov odjednom

razbude i planu okrutnošću. A zar Anđelika sama po sebi, onako lijepa i puna života, nije predstavljala podbadanje i izazov?...

Pa kad je on sam mogao da prozre lukavštinu, znao je da će već zbog nje poželjeti njegovu propast i uništenje... Bilo je to pomalo kao da je on sam onaj "Drugi" pa pogađa njegove misli...

Morao je da zastane. Florimond se time okoristio da predahne i obriše znoj s lica. Nabravši obrve, Peyrac je razmišljao o onome što je otkrio u dnu svoga vlastitog

bića. Stupivši u Novi svijet, Anđelika je protiv sebe izazvala vrlo moćnog neprijatelja. - Pa dobro! - promrsi on kroz zube. Vidjet ćemo.

Riječi ne prijeđoše preko njegovih usana jer su se one jedva micale, ukočene od hladnoće.

56.

NOĆ ISPOVIJESTI IZMEĐU OCA I SINA

Još iste večeri otkriše sklonište kojim se bio koristio Pont-Briand. Pod gustom krošnjom jednog bora, koju su sa svih strana štitili nanosi snijega, zemlja jedva

da je bila vlažna, a prekrivala ju je suha mahovina i borove iglice. Na njoj su se još vidjeli crni tragovi vatre. Grane četinara bile su nabacane kao debeli sag. A i

druge su bile gusto isprepletene s onima što su pravile svod iznad zaštićenog i hermetički zatvorenog prostora pa je dim, kad su upalili vatru, teško sebi probijao put. Peyrac nožem proširi otvor, dok se Florimond šćućuri na zemju, kašljući i

suzeći od dima koji ga je gušio. Još nije bio stekao izdržljivost Indijanaca koje dim uopće ne grize za oči, a ljeti ih čuva od komaraca i insekata. Najzad, poslije

izvjesnog vremena rasplamsa se u ovom prirodnom šumskom zaklonu živa i sjajna vatra. Nije bilo opasnosti da plamen upali grane jer su izvana bile prekrite snijegom. Jedino su se pojedine iglice žarile i pucketale oko otvora za dim, prema

kojemu su lizali plamenovi, a od toga se širio poput balzama ugodan miris. Bilo je upravo toliko mjesta da dvoje može sjediti i opružiti noge uz vatru, ili presavijeno

leći položivši glavu na ranac, svaki s druge strane ognjišta. Ubrzo stade da se širi prijatna toplina pa Florimond nije više cvokotao zubima, gunđao, niti se

useknjivao. Od krvi koja je opet prostrujila njegovim promrzlim udovima osjećao je oštre boli, ali se čuvao da to ne oda grčenjem lica. Istinska je to bol, no bilo bi nedostojno trapera da kuka kad se mora spremati kako bi jednoga dana idržao

muke od ruku Irokeza. Grof je na žeravu bio stavio limenu posudu sa snijegom i voda je brzo uzavrela. Najprije je u nju nasuo suhih plodova šipka a onda dobru

čašu ruma, na koji je u Karibima bio navikao i više ga volio nego rakiju. Na kraju, ubacio je i nekoliko komada kandi-šećera. Od samog mirisa vrućeg napitka Florimond živnu, a kad ga je ispio, osjetio je silnu ugodu. Otac i sin šutke su gutali

komade kukuruzne pogače i - kakve li gozbe - kriške slanine i sušena mesa. Završili su suhim voćem, onim kiselkastim bobicama koje je Anđelika ponekad

dijelila tako dostojanstveno kao da su grumeni zlata. S vremena na vrijeme, o njihovu debelu odjeću potmulo bi lupnula krupna kap vode. Bili su to komadići leda što su se iznad njih uhvatili borovih iglica pa se na

toplini vatre lagano otapali. Nije bilo lako držati u tom skloništu dovoljno drva za stalno održavanje vatre. Suhe borove šišarke, kojih je pod stablom bilo izobilja,

nisu se smjele upotrebljavati jer bi začas izgorjele a uz to vraški su pucketale i prskale uokolo varnicama. Florimond je sjekiricom brzo nasjekao svežanj s najdonjih grana do kojih je došao obilazeći okolna stabla. Ta su drva bila mokra i

pištala su na vatri, ali su održavala stalnu toplinu a dim je bio podnosiv. Florimond je sebi govorio da je ponekad, u vrijeme kad je u palači Beautreillis, slušajući

priče starog Pascaloua, maštao o svom ocu, snažnije osjetio njegovu blizinu nego sada kad je konačno prisutan. Pa ipak, susret s njim, do kojega je došlo prije nekoliko godina, nije gotovo nimalo izmijenio sliku koju je o njemu bila stvorila

đječakova mašta. U Novoj Engleskoj zatekao je pomorca, visokog plemića i

učenjaka koji će mu podati svoje znanje, a za tim je on težio više no što mu je srce žuđjelo za očinskom ljubavi. Kad su jezuiti, kod kojih je nedaleko od Pariza bio neko vrijeme u internatu, više no s hladnoćom primali čudnovate domišljatosti

njegove milosti Florimonda, ovaj se tješio govoreći u sebi: "Moj je otac daleko učeniji nego svi ti... glupani." A tako je i bilo. To što se sada u njegovoj prisutnosti

osjeća kao paraliziran i nijem od zbunjenosti, on Florimond, koji je neusiljeno razgovarao s kraljem Lujem XIV i s visoka gledao na tako čuvene profesore, to je zbog toga što je zaista opčinjen nadmoćnom ličnošću oca u kojemu svaki dan

malo više otkriva znanje, iskustvo pa čak i izuzetnu fiziku izdržljivost. Joffrey de Peyrac je znao da ga sin više cijeni kao učitelja nego kao oca. Kad se Florimond

bio uputio da ga traži, bilo mu je tada četrnaest godina. Već je bio počeo osjećati potrebu za učiteljem kojega će moći slijediti s pouzdanjem, a kad je u onima što su mu ih dodijelili otkrio tek lažnu učenost i kukavičluk, pretvornost, neznanje i

praznovjerje, on je od njih pobjegao. Kad bi se sagnuo nad Florimondom, grofu de Peyracu se činilo kao da u vjernom

ogledalu promatra svoju vlastitu sliku iz mladosti. U njemu je otkrivao divni egoizam onih što su zaljubljeni u nauku i pustolovinu pa su od toga neosjetljivi za sve što ne može da zadovolji njihovu vatrenu strast. Preziru ljubav prema onome

što je na zemlji sićušno i prolazno... I sam se sjetio kako je kao petnaesto-godišnjak bio krenuo na put oko svijeta, izazivajući svojom ružnoćom i šepanjem

u hodu neslane šale na vlastiti račun. Je li tada ma i trenutak brinuo što za sobom ostavlja majku, dok je ona gledala kako joj odlazi jedinac kojega je bila otela

smrti?... Florimond je bio njegova kova. Jednako se nehajno odnosio prema osjećajima u životu. To će mu omogućiti da ne odstupa od utvrđenih ciljeva, već da ih

ostvaruje. Smrtno ste ga mogli povrijediti jedino tako da mu uskratite znanje za kojim pohlepno žudi... Dakle, više je tražio da udovolji umu nego srcu.

Razmišljajući o karakteru svoga sina, Peyrac je držao da će pošto odraste i definitivno se odvoji od svojih, izgledati ponekad bezosjećajan pa čak i grub. Uz to će biti i nadut jer neće kao otac morati da se osjeća prikraćenim zbog nagrđenog

lica i nezgodna hoda. Ljepota će mu znatno olakšavati stvari... - Oče - reče Florimond poluglasno. - Ti si, znaš, mnogo jači od mene. Kako si

samo uspio tako očvrsnuti? - Dugo sam živio, sine, takvim životom koji mojim mišićima nije ostavljao vremena da zarđaju.

- Baš je to ono što me muči, - poviče Florimond. - Kako sam se mogao vježbati u hodu i trčanju kad nam je u Bostonu jedina razonoda bila da sjedimo nad

nerazumljivim knjigama. - Žališ li zbog onoga što si naučio za tih nekoliko mjeseci provedenih u internatu? - Da pravo kažem... ne žalim. To mi je omogućilo da čitam Exodus u originalu, a

znatno sam napredovao i u grčkom čitajući Platona. - Divno! U internatu koji se otvara pod mojim pokroviteljstvom imat ćete prilike

da podjednako jačate i tijelo i duh. Možeš li se požaliti da je današnja vježba bila odviše laka? - Jao! Nipošto! - poviče Florimond koji se osjećao slomljen čitavim tijelom.

Grof se opruži s druge strane vatre oslonivši se na ranac. Bili su okruženi ledenom tišinom, isprekidanom s tisuću neobjašnjivih, potmulih zvukova od kojih su se

često trgli. - Jači si od mene, oče, - ponovi Florimond. Ovi posljednji dani bili su dobra lekcija za njegovu samodopadnu taštinu.

- Ne u svemu, mladiću. Tvoje je srce čisto, spokojno. Neosjetljivost te štiti poput oklopa i to će ti omogućiti da se prihvatiš izvjesnih stvari s kojima se ja više ne

mogu suočavati, jer moje je srce zarobljeno. - Znači li to da ljubav čini čovjeka slabićem? - upita Florimond. - Ne. Ali odgovornost za tuđe živote znatno sputava slobodu, ili bar ono što u

svojoj mladosti nazivamo slobodom. Vidiš, ljubav kao i svaka nova spoznaja

obogaćuje, ali u Bibliji je napisano: "Povećavati svoje znanje, znači povećavati sebi i patnju." Nemoj težiti da sve dobiješ, Florimonde, ali i ne odriči se ničega što život može da ti pruži, iz straha da od toga ne patiš. Ludost je htjeti posjedovati

SVE odjednom. Životna igra sastoji se u tome da jednu snagu nadomjestiš drugom. Mladost je slobodna - točno - ali odrastao čovjek je sposoban da ljubi, i

to je divno osjećanje. - Držiš li da ću je i ja doživjeti? - Što to?

- Ljubav o kojoj govoriš. - Nju treba zavrijediti, sine, a i platiti.

- Naslućujem... a natjerati i druge da za nju plate, - reče Florimond trljajući svoje bolne cjevanice. Grof de Peyrac udari u radostan smijeh. S Florimondom se uvijek razumijevao

upola riječi. I Florimond se nasmije i značajno ga pogleda. - I veseliji si, oče, otkako si nam doveo majku.

- I ti si veseliji, sine. Oni zašute dok im se u svijesti oko Anđelikina lika, nejasne misli malo-pomalo ne usredotočiše na čovjeka za kojim su se dali u potjeru, a među njih se uvukao

poput kurjaka da im nanese štetu. - Znaš li, oče, na koga me podsjeća taj poručnik de Pont-Briand, - reče odjednom

Florimond. Prepredeniji je i manje prost, svakako, ali je ipak istoga kova. Odvratno! Sliči na kapetana Montadoura.

- Tko je bio taj kapetan Montadour? - Prljava svinja koja je sa svojim soldačinama, po kraljevom naređenju, nadzirala naš dvorac. Vrijeđao je moju majku samim pogledom. Koliko mi je puta došlo da

ga proburazim, no bio sam još dijete i nemoćan da je branim. Te su prostačine bile daleko brojnije i mnogo jače... Pa i sam kralj je htio da se moja majka preda i

želio njenu propast... On ušuti i jače se zagrne u svoju, vučjim krznom postavljenu tešku kabanicu, koja mu je služila umjesto pokrivača. I dalje je šutio pa Joffrey de Peyrac pomisli da je

zaspao. No mladić iznenada nastavi: - Kažeš da mi je srce još zatvoreno, neosjetljivo, ali varaš se, oče.

- Zaista?... Da nisi možda zaljubljen? - Ne baš onako kako ti zamišljaš. Ali i ja nosim u srcu ljubavnu ranu koja mi često ne da mira, a od izvjesnog vremena izjeda me i duboka mržnja. Eto! Mrzim ljude

koji su ubili moga malog brata Charles-Henrija. Volio sam ga... On se uspravi podbočivši se na lakat, a oči su mu grozničavo plamtjele u sjaju

vatre kad je lice pružio naprijed. Zaista sam se prevario, pomisli grof, njegovo srce živi. Florimond objasni. - To mi je bio polubrat, dijete što ga je moja majka rodila s maršalom du Plessis-

Belliereom. - Znam.

- Bio je to divan dječak i ja sam ga volio. Siguran sam da ga je Montadour ubio vlastitom rukom kako bi se majci osvetio zato što ga je odbijala. Sličila je ta kreatura na ovog Pont-Brianda što se još pred nekoliko dana šepirio, zadovoljan

svojom lijepom vanjištinom i veselim osmijehom... Potpuno ista uobraženost!... A kad se sjetim Montadoura, dolazi mi da zamrzim sve razvratne i prostačke

Francuze i njihove samodopadne osmijehe. No i ja sam Francuz. Ponekad se ljutim na majku što me spriječila da svog malog brata uzmem u sedlo i s njim odmaglim. Tako bih ga bio spasio. Istina, bio je suviše malen i tko zna bi li mi bilo

uspjelo da ga od svega zaštitim? Kad se u mislima vratim svemu tome, vidim da sam i ja bio tek dijete... U onom trenutku nisam to vjerovao, a ipak sam bio

goloruki dječak... usprkos svom maču. A majka je bila još nemoćnija. Ništa nisam mogao poduzeti da je obranim, zaštitim od niskosti njenih mučitelja. Preostalo mi je jedino da krenem u potragu za tobom. Evo sam te našao i sad smo obojica jaki,

ti - njen muž i ja - sin. Ali kasno je, imali su dovoljno vremena da dovrše svoje podlo djelo. Ništa neće moći vratiti u život malog Charles-Henrija... - Hoće! Za tebe će on jednoga dana malo uskrsnuti.

- Kako to misliš? - Onoga dana kad i sam budeš dobio sina.

Florimond se zamišljeno zagleda u oca a onda uzdahne. - Tako je! Pravo imaš. Hvala ti, oče! Činilo se da je umoran jer je zatvorio oči. Za sve to vrijeme dok je evocirao

uspomene, govorio je polagano i izražavao se kratkim rečenicama. Kao da je postepeno otkrivao istine kojima još nije htio gledati u oči. A i grofu se jednim

krajičkom stala razdirati tajanstvena koprena što je skrivala onaj nepoznati i grozni dio Anđelikina života koji je provela daleko od njega. Nikad ona nije govorila o malom Charles-Henriju. Iz obzira prema njemu, a možda i od straha.

Ali, zar je njeno materinje srce moglo krvariti manje od Florimondovog?... Stid, bol i nemoć harali su mladićevim srcem te Joffrey de Peyrac osjeti da njih

dvojica dijele istu srdžbu ismijana čovjeka kakvim se i sam osjećao od trenutka kada je napustio utvrđenje Wapassou i krenuo u potjeru za Pont-Briandom. Bila je to gotovo jednaka srdžba zbog povrijeđene ljubavi, a izvirala je iz istih

izvora u prošlosti, kad su obojica - jedan još djetetom, drugi kao odrastao muškarac - bili odbačeni, izdani i pobijeđeni. On se prigne k svom sinu ne bi li

njegovu mladenačkom srcu olakšao nesnosan teret pa ga iz stanja ogorčenosti izveo na put akcije.

- E moj mladiću! - reče mu. - Ne može se uvijek umaći okrutnom zakonu iskušenja i poraza. Ali kolo se okreće. Sada smo, sam si kazao, obojica jaki i udruženi. Evo je i za mene i za tebe kucnuo najzad trenutak osvete... Konačno

možemo odgovoriti na uvrede, braniti nemoćnog, uzvratiti primljene udarce. Kad sutra ubijemo toga čovjeka, osvetit ćemo Charles-Henrija, osvetit ćemo tvoju

ismijanu majku. Kad ga sutra ubijemo, ubili smo i Montadoura.

57.

PONT-BRIAND BJEŽI PO SNIJEGU

Do susreta je došlo u okolici jezera Megantic. Za tih zimskih dana, kada gusta i

poput djeteta visoka kristalasta koprena tumara širokim prostranstvima odajući pod ledom prisustvo uspavanih voda, svaki zov smrtnika što se oglasi u ovim

krajevima smjesta proguta tišina beskrajne ravnice. Zamrla stabla, nadvita nad smrznute vode, stupovi su od prozirna kristala a grane im se pružaju poput oštrih stakala te se na prozirnom zraku, više no od blijedog sunca, iskre blistavim

zvijezdama. Ti ledeni gorostasi jedini su stanovnici u ovom carstvu jezera, rijeka, kanala i močvara koje snijeg sakriva pod varljivim sagom svoje djevičanske

mekoće. Ljeti i u jesen, iz ovog će carstva voda ponovo jurnuti prema jugu kanadski plemenitaši i njima odani urođenici da žanju skalpove i "oproste" po Novoj

Engleskoj spašavajući tako svoje duše i trgovačke interese, a otkupnina će biti krv što će je proliti heretici. Jednim dijelom mutni, a drugim prozirni vodeni tok

Chaudiere odvest će ih onamo bez poteškoća. Prije no što iz jednog rukava uplove u drugi, zaustavit će se i moliti, pjevat će psalme sa svojim dušobrižnicima oko čudovišnih logorskih vatara.

Zato, kad je poručnik de Pont-Briand s vrha litice ugledao sumorno blistavu krajinu Megantica, koju je kao Kanađanin dobro poznavao, pao mu je sa srca teret

i odmah je lakše disao. Kanada, njegova draga zemlja, sad je već blizu. Ovdje su ga čekale brojne uspomene i nije tome davno kako se tu sastao s grofom de Lomenieom. Bilo je to na povratku s onog užasnog pohoda na utvrđenje Katarunk.

"Užasnog dakako", izgovori on glasno svoju misao, jer nakon susreta s tamošnjim žiteljima izgubio je svoj duševni mir. Pa ipak, ni za što na svijetu ne bi požalio onaj susret. Osjećanje koje odonda gaji

prema jednoj izuzetnoj ženi u tolikoj je mjeri obogatilo njegov život da ga je mučila i sama pomisao kako će od nje biti odvojen. Strašno je ne moći više o njoj

sanjariti, gledati je i obožavati, te u poređenju s drugima otkrivati njen blistavi sjaj. Bilo je to zaista neko naobjašnjivo ludovanje, ali ga je ono hranilo - podvlačio je u sebi baš te riječi - i bez njega bi se osjećao nesposobnim da preživi, jer bez

nje je život gubio čar. U posljednjih nekoliko mjeseci i suviše je svoj život isprepleo s njenim. "Vratit ću se - povikao je u očajanju... Ne, nikada se neću

moći odreći... nikada... Hoću nju... Neću moći umrijeti dok je ne budem posjedovao... Ako nije stvorena za mene, zašto je iskrsla na mom putu?"… Ponavljao je kako joj je put mirisna kao zrelo voće, slatka i sočna, te krijepi čitavo

tijelo. Neprestano se prisjećao, manje onog trenutka kada ju je na silu poljubio i od toga osjetio stid, a više onoga kada se osvijestio s glavom na njenim

koljenima, uz bujne oblike njenih grudi. Dirljiva nježnost koju je tada prema njemu pokazala, uzbuđivala ga je više od neke geste pristajanja, pa se od toga osjećao čas potišten, čas ushićen.

Kao da i sad vidi njen ozbiljan pogled, dubok i blag. Pročitao je u njemu kako mu prašta iako to nije zavrijedio. No od toga je osjetio olakšanje. Kao da joj i sad čuje

glas: - Ta što vam je?... Vi niste normalni, gospodine de Pont-Briand...

A on je znao da je tako. Opazio je to čim ga je pogledala svojim krasnim očima, no koje kao da njega nisu ni primjećivale nego otkrivale ono nešto abnormalnog što ga je okruživalo. Znao je da je žrtva neke strašne volje što se uza nj

prilijepila, sputala mu duh, i da se samo vlastitom snagom neće moći osloboditi. Uostalom, zlo je bilo unaprijed dosuđeno, i eto se dogodilo. On je, svakako,

odigrao svoju ulogu, ali nije postigao cilj, zato će ga sada svi odbaciti i napustiti. Na povratku je najprije teturao jer ga je udarac u glavu načas oslobodio misli kojima je bio opsjednut, ali je djelovanje brzo prestalo pa je put nastavio

zaokupljen svojom nerazdruživom napasti. Od nje mu je ostao prije nejasni utisak nego prava slika, kao da uza nj hoda vila, ali znatno lišena seksualnosti koja se

sada promenula u prijateljstvo, a ona postala nekako eterična i sažaljiva na njegovu tugu. Takvoj joj se ponekad obraćao šapatom: - Možda ćete me vi, gospođo... moći spasiti od onoga koji me potčinjuje i sa

mnom upravlja. Možda ću ga vašom pomoći otjerati... Ali jao! To je nemoguće. Jači je on od vas... U njemu stoluje duh snage... Ništa mi tu ne možemo, zar ne?

On je od svih jači. Ponekad bi mu se učinilo da među modrikastim krošnjama nazire nabore njezine haljine, ali uvijek mutno i neodređeno. Međutim, pogled što ga je jasno razabirao

nije bio pogled ljubljene žene. Istina, bio je nasmiješen i blag, ali muški i neumoljiv. Čuo je topao i uvjerljiv glas "žena će pripasti vama"…

Pont-Briand prasne u reski smijeh što je odjekivao mrazom sapetim šumama i mračnim krivinama dolina, a Huron koji ga je slijedio, iskosa ga je pogledao svojim poput crne vode tamnim očima. Poručnik je govorio sam sa sobom i

podrugljivo se cerekao. - Ne, velečasni... žena nikada neće pripasti meni. Znali ste i prije no što ste me

poslali. Ta vi sve znate, velečasni! Ali vrijedilo je da se pokuša, zar ne? A bio je to i način da se zada udarac onome koga ste htjeli odstraniti. Da se Peyraca pogodi pravo u srce!...

Sad se obraćao plavookom svećeniku: - Zašto smo to morali biti baš ja i vi, oče?...

I dalje je mrmljao nastavljajući svoj odmjeren hod, otežan krpljama na nogama. Jedan drugi strah stao je da se u njemu gnijezdi tokom čitavog ovog bezumnog putovanja. Razmislivši malo bolje, mogao je sebe uvjeriti kako ga Peyrac neće

progoniti jer se neće usuditi da u ovo doba godine juri zemljom, a da bi se u to

upustio, trebalo je da kao i on sam prethodno dugo njome lunja. Pa ipak mu je nešto govorilo da je grof de Peyrac za sve sposoban i u mislima je vidio njegovu ogromnu crnu spodobu kako se, kao u dosluhu sa silama prirode, žurno probija i

onuda gdje se običan čovjek nemoćno sapliće, unaprijed osuđen. Kako je mogao biti toliko lud, toliko zaveden da se usudio izazvati takva

čovjeka?... Mora da je izgubio pamet!... Sad je već bio stigao do granica Mainea i pogledom obuhvaćao pustu krajinu Megantica. Trebat će mu još jedan dugi tjedan, a možda i dva, dok stigne do svog

utvrđenja i nađe se na sigurnom među svojima!... No osjećajući olakšanje što je prešao taj dio puta, on istovremeno ustanovi kako svi krajevi što su ostali za

njegovim leđima južno od Apalačkog gorja već pripadaju onome za čiju je krilaticu znao: "Od Mainea ću učiniti svoje kraljevstvo." On uvidi da je stigao do međa Peyracovih teritorija. Već se mirio sa spoznajom da te sporne zemlje potpadaju

pod utjecaj osvajača koji je prvi u njih prodro i na konju dopro do srca šuma i djevičanskih jezera, te se tamo nastanio uvodeći svoj zakon i blagostanje.

Utvrđenje Wapassou, utisnuto među one crne litice, bilo je poput već čvrsto usidrenog ratnog broda. Odatle ga neće biti lako maknuti. Onaj koji je tamo bacio sidro nije to uradio slučajno i znao je što radi i što hoće. Bilo je to tako očito da se

čitavim putom Pont-Briand nije mogao oteti dojmu kako će, stigne li do Megantica, umaći Peyracu, jer će se naći nekako van njegovih granica. Sad je

upravo bio na njima. Stigavši najzad i oslanjajući se o ukočeno i od zime obamrlo drvo, grčevito je

uzdisao dok se u njemu borila nada s očajanjem. Još nekoliko trenutaka i utonut će u treperavu maglu ravnice, izgubit će se među bijelim sjenama, sakrit će se, umaći malo-pomalo pogledima i Peyrac ga više neće

moći dohvatiti. Bježeći tako, stići će do rijeke Saint-Laurenta, naići na utvrđenje od drveta, pa na nekoliko sela s kamenim kućama oko šiljatog zvonika, na

ogroman majur u koji će moći ući i uz prostrano ognjište pojesti gargantuovski obrok usoljene svinjetine koju će zaliti žeženom rakijom. A što je najvažnije, onamo u Kanadi bit će nasigurno...

Ali će izgubiti najvredniji dio svoga bića: snove. Oni su mu se u toku putovanja kačili za oštre grane zamrzlog drveća, postepeno se raskidali i u komadićima

padali duž bijele staze koju je za sobom ostavljao... On se trgne i tako strese da je snijeg sve oko njega letio, kao los koji je propao u snježni zamet pa se više ne može izvući. Grčevito se držao prozaične slike kako

pored velikog ognjišta drži na koljenima brijestovu zdjelu punu graškove juhe sa slaninom. Ali i to je imalo okus žuči poslije blaženstva što ih je tek bio nazreo. Jer

i u Wapassouu je isto tako sjedio pored vatre, pred toplom i okrepljujućom juhom, sa čašom rakije u ruci, ali je tamo bila ona, na svega nekoliko koraka od njega. Vidio je kako se sagiba u svjetlu ognjišta, gledao njene pune rumene mišice;

napasao na njoj svoj pogled. Od same njene prisutnosti vatra je imala življi odsjaj, jelo bilo ukusnije i on je proživio trenutak potpune sreće.

On tromo siđe niz pusti i sleđeni brežuljak. Svakim korakom pomalo su ga napuštale neostvarive nade, a kako nije imao snage ni da ih se odrekne ni da prihvati njihove posljedice, osjećao se najnesretnijim čovjekom. Dok se tako

kretao usjekom doline što je vodila do obale jezera, Indijanac ga dodirne za mišicu i upozori na nešto iznad njih, malo prije nego su izbili na ravnicu. On

ugleda neke tamne spodobe i lecne se na tu iznenadnu pojavu života u kraju što se do tada sterao u ledenoj nepomičnosti. Već odavna nije se oko njega više ništa micalo. Taj je ritam sada poremećen i stvar se odmah učinila neprijateljskom.

- Medvjedi? - šapne on. Gotovo istovremeno slegne ramenima uviđajući da je izvalio glupost. Medvjedi

zimi spavaju. A životinje koje ne znaju za zimski san nije uopće sretao u toku čitava puta. U određenim razdobljima hladnih zimskih mjeseci, vuk, lisica i sob tako se skrivaju kao da su zauvijek iščezli, kao da žele svu moć prepustiti carstvu

zime.

- Indijanci?... Ali što bi u ovo doba godine radili tu Indijanci? I oni se zavlače u svoje kolibe od kore drveta i pomalo troše zalihe namirnica. Još nije stigao trenutak kad će ih

glad natjerati da na zaleđenim stazama po svaku cijenu gone jelena u vrijeme parenja, te rijetkom i omršalom divljači spase svoje jadne živote.

- Ipak su to ljudi! - reče glasno Pont-Briand. - Bijelci!... Divljačari!... On naglo zatvori oči i ukoči se, osjećajući kako u njemu muklo odjekuje udarac sudbine. Sad je već znao tko to dolazi.

S usana mu se opet izvi dubok uzdah, stvarajući oko njega bjeličast krug pare koji se dugo razvlačio hladnim zrakom, kao da ga već ostavlja njegova bestjelesna

duša. Jeziv strah grčevito ga potrese od glave do pete, no odmah se pribere. U kakvim se sve neprilikama nije nalazio. Ta u svom vojničkom životu i nije upoznao drugo doli bitke i mrtvace!...

On se ponosno uspravi te mirno i s neodređenim smiješkom na usnama pogleda grofa de Peyraca i njegova sina, koji su mu dolazili u susret.

58.

OČAJNIČKE OBJAVE PONT-BRIANDA

Dok je gledao kako smrknuti i nekako čudnovati silaze u dolinu prekritu bjelinom, Pont-Briandove oči više su se zaustavljale na silueti mladića, nego na grofu de

Peyracu koji je išao pred njim. U Wapassouu nije bilo prilike da ga dugo motri. Sada je primijetio da je momak

slika i prilika čovjeka koji ga je stvorio, no nešto je u njegovim crtama, osobito u izrazu, a možda i u osmijehu, neodoljivo podsjećalo na Anđelikino lice. Videći u tom mladiću spoj dvaju bića, očit dokaz da žena kojom je pothranjivao svoje

snove pripada drugomu, da je s onim drugim i s dječakom spojena vezama kojima on, Pont-Briand, nikad neće moći otkriti pravu snagu, zaključio je u kolikoj

je mjeri on osobno usamljen. Rastom momak još nije bio dostigao svog oca, ali već je u njegovim kretnjama bilo skrivene i nehajne snage što je upozoravala na

oprez, a na glatkom mu licu, svježe i rumene usne što su se sjajile kroz otvore krzna u koja je bio umotan, odavale su odlučnu i promišljenu volju koja se neda lako pokolebati.

Obojica su došla k njemu da ga ubiju. I ubit će ga. Pont-Briand pomisli na sina što ga nikada neće imati, kojega je možda i imao, ali

se nikada nije osvrtao na svoja moguća očinstva. U njemu se probudi pakosna ljubomora i podjari mržnju na čovjeka koji mu se približavao da ga kazni, a koji je imao sve što on nema: ženu, sina. Već je htio da skine pušku i iznenadnim hicima

ubije obojicu, no s prezirom odbaci tu pomisao nedostojnu jednog plemića. Uostalom, bio je uvjeren da će oprezni grof brže od njega potegnuti oružje. O

njemu kao čuvenom strijelcu glas su sve do Kanade pronijeli mornari, a čuli su to od gusara. No pridonijeli su tome i ovi posljednji, pričajući na obalama rijeke Saint-Laurenta o svojim borbama i spominjući više puta jednog od svojih

najstrašnijih protivnika. Zašto taj Peyrac nije ostao na moru? - pomisli Pont-Briand koji bi sve bio dao da

se ne mora s njim suočiti. Već od prvoga dana grofova ličnost izazvala je u njemu veliku nelagodnost. Ljutio se na gospodina de Lomeniea što se tako brzo priklonio tuđincu, umjesto da osjeti uznemirenost koju je ovaj u drugima pobuđivao. Nije li

već tada predosjećao da će poginuti od njegove ruke? Da je Pont-Briand htio zaviriti sebi u dušu, bio bi ustanovio da pati upravo od toga

što mora priznati svoju apsolutnu inferiornost u poređenju s tim čovjekom. Šutke su se promatrali dok su nepomično stajali na svega nekoliko koraka jedan od drugoga. Pont-Briand nije pokazivao nikakva čuđenja, nije mu se obratio ni

jednim pitanjem. Držao je da bi bilo prezira dostojno upuštati se u takvu komediju. - Gospodine - reče Peyrac. - Vi znate zašto sam ovdje?...

A kako poručnik nije reagirao, on nastavi: - Pokušali ste da mi otmete ženu, zato sam došao da tražim zadovoljštinu. Ja sam

uvrijeđeni te imam pravo da biram oružje. Drugi promrsi kroz zube: - Kakvo oružje?

- Mač. Ta vi ste plemić... - Ja ne nosim mač.

- Evo vam ga. Dobaci mu onaj što ga je bio posudio od Porguanija, a onda iz korica izvuče svoj. - Teren mi ne izgleda baš prikladan za dvoboj, - nastavi bacajući pogled oko sebe.

- Snijeg je na ovom mjestu mek i dubok. Kad skinemo krplje, nećemo se na njemu moći održavati. Zato ćemo poći do obale jezera gdje je zemlja otvrdla. Dok

se budemo borili, moj će sin nadzirati Indijanca koji vas prati jer bi ovaj, ne poznajući naš kodeks časti, mogao pokušati da vam pritekne u pomoć i mučki me napadne. Upozorite ga na to, jer napravi li i najmanji pokret, moj će ga sin bez

milosti ustrijeliti. Uz obalu jezera naiđoše na mjesto na kojemu se snijeg bio skrutio i pucketao pod

čizmama. Kao i grof de Peyrac, Pont-Briand odloži ranac, pušku, rog s barutom i pištolje, raskopča svoj debeli opasač i skine kabanicu postavljenu krznom. Isto

tako svuče i kožuščić što ga je nosio preko vunenog haljetka. Najzad odbaci i ovaj posljednji komad odjeće. Peyrac je uradio to isto. Pont-Briand stupi preda nj. Pogledao je u sunce što se priklanjalo horizontu i tonulo u maglu: Bilo je golemo,

ružičasto i poput vate meko, te dosadnoj bjelini krajolika davalo boju praskozorja. Sjene koje u toku dana nisu ni primjećivali, pružale su se u podnožju drveća plave

i tanke, živahno kao reptili. Spuštala se večer. Pont-Briand je sve to gutao pogledom. Prizor koji je proživljavao činio mu se nestvarnim. Rado bi bio pobjegao...

Zar je istina da odlazi u smrt?... Obuze ga bijes a s njim mu se vrati i samopouzdanje. Kao mačevalac ne vrijedi ništa. U redu! Bio je toga svjestan, no

zato će snijeg biti njegov ortak. Peyrac nije bio vičan borbi na snijegu. Megantic neće iznevjeriti Kanađanina iz Nove Engleske. Pont-Briand se uspravi a onda će podrugljivo:

- Kao obitelj zaista niste ugodni! Već me je gospođa de Peyrac pretukla žaračem. - Zar žaračem? - reče Peyrac s očitim oduševljenjem. - Ah! Šaljivka!...

- Samo se smijte! - poviče Pont-Briand s gorčinom. - Jednoga se dana nećete toliko smijati jer će vas on od nje odvojiti, to vam jamčim. "On"? A tko to? O komu govorite? - živo upita grof zauzimajući borbeni stav i

nabravši obrvu. - Znate to isto kao i ja.

- Ali ipak?... Želio bih da spomenete neko ime. Govorite! Francuski poručnik zaokruži pogledom po nijemom okolišu kao da bi ga nevidljivi duhovi mogli čuti.

- Ne! - reče otpuhujući snažno. - Ne! Ništa neću reći. On je moćan. Mogao bi me stići njegov udarac.

- U međuvremenu, stići će vas moj i to sigurno. - Ne mari! Ništa neću reći, neću ga odati. Neću da me on napusti. Ote mu se nešto poput jecaja.

- Hoću da se moli za mene kad se nađem u čistilištu!... Opet ga je spopadalo očajanje. Vidio se sam, gol i smrznut u tom krajoliku, i već

je u mislima gledao limb kamo će mu duša uskoro odlutati. - On me natjerao! - poviče. - Da nije bilo njega, nikada ne bih bio počinio takvu pogrešku. Nipošto ne bih tako naslijepo srljao na vaš mač... No on će ipak

trijumfirati. Veoma je moćan... Oružje mu je sa onoga svijeta... Oborit će vas,

odvojiti od ljubljene žene. On ne podnosi ljubav... Rastavit će vas od nje... vidjet ćete!... Najprije je vikao, no glas mu se postepeno stišavao i najzad promukao, a raširene

zjene blistale mu nekim nepomičnim sjajem. Sasvim tiho, ponovi on više puta potresnom žestinom:

- Vidjet ćete! Vidjet ćete!... Zatim poljubi medalje koje je nosio o vratu i dvoboj započe.

59.

ANGELICA PLAČE ZBOG MUŽEVLJEVE ODSUTNOSTI

Odsutnost Joffrey de Peyraca i Florimonda potrajala je odviše dugo pa se Anđelikina bojazan prometnula u ludi strah. Trudila se da ostane mirna, ali crte na

licu odavale su joj nemir. Provodila je besane noći, a kad bi slučajno i zaspala, odjednom bi se trgla osluškujući šumove i pucketanje leda u kojima se nadala otkriti približavanje koraka ili žamor glasova. No zvižduk vjetra najavljivao je tek

provalu oluje čiji će vrtlozi zamesti i zauvijek pokriti njenog muža i starijega sina. Danju nije mogla odoljeti a da dvadeset puta ne izađe na kućni prag i vidi da li

možda ne dolaze, ili je silazila do jezera pa dugo hodala obalom, u nadi da će nekim čudom banuti iz šume njihove dvije siluete. Najzad više nije mogla da izdrži i živci joj popuste.

Jedne večeri oborilo se nad prirodom ljubičasto nebo i malo-pomalo upilo svu svjetlost. Već u tri sata poslije podne bio je mrak. Vjetar je bjesnio a na međama

tmine pušili su se bjeličasti snježni vrtlozi. One koji su izlazili da u dvorištu potraže kakvu alatku ili da zatvore ogradu, obarao je vjetar pa su se u zaklon vraćali puzeći. Mada su vrata bila čvrsto zatvorena, čovjek je s nelagodnošću

slušao ludo zavijanje zimske noći, uporni bijes razularenih elemenata što se upinju da unište svijet, te se u svačije srce stalo uvlačiti saznanje o ništavnosti

ljudskoga bića. Djecu su rano potrpali u krevet a i večeru su poslužili mnogo ranije.

Muškarci su jeli bez riječi, smrknuti i zabrinuti. Anđelika je osjećala da više ne može izdržati. Snage su joj bile na izmaku. Ushodala se dvoranom, lomila ruke, prinosila ih ustima da priguši plač a zatim ih

grčevito skrštavala na grudima i pri tom šaptala: O bože, bože!... Kako to nije prestajalo, oni podignu glavu i shvate njeno uzbuđenje i očaj.

Najprije su se čudili, a zatim se i sami uzbudili i prestrašili. Ta ona je tako spretno znala da im se nametne, da im u neku ruku postane kaštelanka od koje su mogli očekivati savjet i pomoć, da ih je njezina sadašnja nemoć zaista potresla.

- Majko, majčice druga! - šapne Cantor pa hitro ustane i pojuri, da je zagrli. Svi tada ustanu, okupe se oko nje i salete je prijekorima i mrgođenjem.

- Ali zašto sebe mučite, gospođo grofice?... - Ta što im se najzad može dogoditi? - Nije pametno da se uzrujavate zbog takve sitnice!

- Izdržljivi su oni, vjerujte, i navikli da se obijaju šumama!... - Vidio sam ja gospodina grofa na djelu!...

- Pa da ih je zatekla i oluja, nemaju se čega bojati jer je lako napraviti dobro sklonište s korom od drveća. - Siguran sam da put kojim su krenuli vodi kroz jedno algonkinsko selo...

Kojim su putem pošli, u to nisu ulazili. Već se od početka znalo da je grof krenuo na sjever, u potjeru za čovjekom koji ga je uvrijedio. To je bio nepisani zakon...

Mnogi od njih bi se s poručnikom Pont-Briandom rado bili potukli zbog njegova ponašanja... Dapače, Anđelika osjeti da ni jedan od tih priprostih ljudi nije zamjerao ni njoj ni načinu na koji je odbila salijetanje onoga Francuza. U njihovoj

maloj zajednici ništa se nije moglo prikriti. Pa ako se scena s Pont-Briandom i

odigravala bez svjedoka, svi su prozreli ono što je u njoj bitno: Pont-Briand joj je izjavio ljubav, ona ga je urazumjela, zatim je grof, kad je to saznao, pošao da ga ubije. I sve je to bilo sasvim prirodno. No sada ta žena s tjeskobom lomi ruke i

redom ih gleda kao da od njih traži pomoć. A oni se osjećaju mučno i nekako i sami izazvani nedoličnim postupkom Kanađanina, koji se usudio na nešto što sebi

nisu dopuštali ni u mislima. - Morao je poći, gospođo, - reče Jacques Vignot, - ali će se vratiti, vidjet ćete. Vratit će se! Vratit će se!... ponavljali su to ostali, kao vradžbinu što donosi sreću.

Anđelika osjeti iskrenost njihovih osjećaja i brizne u plač, položivši glavu na rame starom Macolletu koji se baš večeras tu zatekao. A zar on nije bio prisutan uvijek

kad su ga trebali, kao staro neuništivo drvo što odolijeva svim olujama? On je čvrsto privine uza se govoreći: - Hajde! Samo se isplačite! To pomaže.

Ali drugi su bili sasvim utučeni. Začudo, overnjanski kovač, koji se užasno bijesan držao po strani, pronađe

najprikladnije riječi za njeno umirenje. - Čega se imate bojati? Florimond je s njim!... Anđelika podigne glavu i pogleda ga s nadom.

- Tako je! Pravo imate, Clovise! Florimond je s njim. A Florimond nikada ne zaluta, zar ne?...

- Nikada! Mi čak kažemo kako mora da je taj momak u djetinjstvu progutao busolu.

I oni se razvedre videći kako briše suze i kako joj licem prelazi jedva vidljiv osmijeh. Opet se okupe oko nje i obaspu je jednostavnim, ali srdačnim riječima. Dostojanstveni Don Alvarez pokaže joj crne šimširove brojanice i dade joj na

znanje da se žarko i svakodnevno moli za povratak grofa de Peyraca i njegova sina.

Pred tako otvorenim i iskrenim prijateljstvom Anđelika opet brizne u još jači i nezadrživi plač. Gospođa Jonas primi je za ramena:

- Pođite sa mnom, anđele dragi, sasvim ste iscrpljeni! Morate leći i odmoriti se, inače ćete sami izgledati kao avet kad se oni vrate živi i veseli.

Nikada Anđelika nije bila svjesna u kojoj mjeri gospođa Jonas može biti dobra. Ta valjana žena odvede je pod ruku u njenu sobu, pomogne joj da se svuče i položi je u krevet, pošto joj je među plahte stavila dva krupna dobro ugrijana oblutka;

zatim joj donese blagi čaj za umirenje i nastavi s razgovorom. Anđelika se malo-pomalo smiri. Činjenica da je s nekim podijelila svoju bojazan,

umanjila je njezinu zabrinutost, a gospođa Jonas nije joj ostavljala vremena da o njoj ponovo govori. - Ne može se ni zamisliti, draga, koliko su muškarci izdržljivi... Mi žene, onako

izdaleka, sve preuveličavamo... A snijeg, hladnoću, daljine sve to oni lako svladavaju, pogotovo ako im nisu izloženi predugo. Muškarci su vam otporni, krv

im je vruća, a um hladan. Jeste li vidjeli da je gospodin grof ikad pokazao ma i najmanji znak umora ili straha?... Ja nisam!... - Znam, - reče Anđelika i stade da pije čaj malim gutljajima. - No ipak može

zalutati, pogotovo u ovakvoj mećavi. - Njih dvojica da zalutaju? Ne, tome bih se zaista čudila!... Zar gospodin Rascator

nije najbolji zapovjednik broda što se ikad vidio na oceanima?... O tome i sami nešto znamo, zar ne? Pustinja se ne razlikuje baš mnogo od mora, a uvijek su tu i zvijezde za onoga tko zna da čita na nebeskom svodu. Gospodin Porguani mi je

rekao da je grof ponio sa sobom sekstant. - Oh! Zar zbilja? - reče Anđelika utješena tom vijesti. No onda će opet potišteno:

- Ali kako da se snađu noću i u oluji... U ovoj paklenskoj vijavici što zameta putove i skriva zvijezde.

- Bit će da su se zavukli u kakvu rupu ili neku indijansku kolibu dok nevrijeme ne prođe. Po danu će opet naći put. Gospodin grof ne posjeduje uzalud ogromno znanje, a Florimond, ipak, nikada ne zaluta.

- Do, tako je. I Florimond je tu, - ponovi Anđelika i pokuša da se nasmiješi, a onda zatvori oči. Gospođa Jonas joj uzme iz ruku zdjelicu, poravna jastuke i

oplete joj kosu da se ugodnije osjeća. - Kako da vam zahvalim, - prošapta mlada žena osjećajući kako je svladava okrepljujući san.

- Pravo je što vam ukazujemo malo pažnje, jadni anđele, ta vi se brinete za sve nas, - reče vrijedna Rošeljanka uzbuđeno.

Te večeri Anđelika otkri koliko je prirasla srcu ljudima u Wapassouu. Zato su joj sada uzvraćali za sve: i za hrabrenje, i pomoć, i strpljivost, i vedro raspoloženje, i za radost. Postala je jednom od njihovih.

- Muškarci su izjavili da će sutra, ukoliko se gospodin grof ne vrati, poći za njim u potragu, - reče još gospođa Jonas.

- Ne zna se čak ni u kom je pravcu krenuo... - Naslućuje se da je pošao na sjever, u potjeru za onim razmjetljivcem Pont-Briandom...

Anđelika ponovo otvori oči i zagleda se u rumeno lice čestite žene, zatim umorno prekrije rukama svoje vlastito lice.

- Za to sam ja kriva, - uzdahne, - što sam to nebu skrivila kad, eto, jedan pametan čovjek dopušta sebi da dođe vrijeđati moga muža u njegovu vlastitom

domu? Gospođo Jonas, budite iskreni, preklinjem vas! Recite mi je li moje ponašanje ičim moglo ohrabriti de Pont-Brianda da mi uskrati poštovanje? - Nije, i prestanite da sebe optužujete... Dobro vas poznajem, draga. Vidjela sam

kako ste živjeli u La Rochelleu, a i kasnije na brodu, s mužem i bez njega. I ondje, i svagdje, uvijek je bilo ljudi koji su mogli tvrditi da ste živjeli razborito, ali i takvih

koji će kazati suprotno. Niste vi krivi što ste odviše lijepi! Jedino to izaziva nesporazume. - Ah! Nikada se moj muž neće izmijeniti, - poviče Anđelika. - Ne mari on za moje

patnje; povodi se za svojim nagonom, svojim kodeksom časti, i odlazi a da me o tome i ne obavijesti... A ako mu se…

- Da je drukčiji, ne biste ga toliko mogli voljeti. S mirnijim čovjekom bili biste, svakako, spokojniji, ali i manje zaljubljeni, vjerujte. Čudni ste vi!… Kad bi vam dali da birate, ne biste htjeli drugoga, u to sam sigurna, a ni on ne bi mijenjao,

premda nije baš uvijek ugodno imati vas za ženu... Eto, uspjelo mi je da vas nasmijem. Vidite, janje moje, blago uvijek pobuđuje zavist. Ne treba vas čuditi

što netko pokušava razoriti to što posjedujete. Morate smoći hrabrosti da, kao i sve drugo, branite i to. Eh, imam ja iskustva! A sada, dosta je razgovora. Noćas ću ostati uz vas. Ako se probudite i ne budete mogli spavati, opet ćemo malo

ćaskati. Prije nego su utonule u san, osluškivale su kako zavija vjetar, škripe grede, ruše

se stabla uz bolnu lomnjavu, dok su smetovi sitnog pršića iznenada gušili to silovito urlanje. Osjećalo se kako se napolju snijeg gomila. - Osvanut ćemo zatrpani - govorila je gospođa Jonas.

Najzad su zaspale, pa se opet probudile te poluglasno razgovarale o La Rochelleu i naseljenicima Gouldsboroa, i o sitnim poslovima koje je hitno valjalo posvršavati.

- Morat ću zamoliti Clovisa da nam napravi još jedno glačalo, - reče gospođa Jonas, - ali on ima tako prgavu narav! - A što ćete kad nitko nije u stanju da kao on izradi glačalo kako treba: ni lako, ni

preteško, te nikada u njemu nije potrebno puvanjem raspirivati žeravu.

Jutro osvane tiho. Iscrpljeni ljudi kao da se nisu usuđivali opet započeti život. U odaje utvrđenja prodre tmurno svijetlo, jer je snijeg napadao sve do prozora. Ali čim su, ne bez poteškoće, iznutra otvorili vrata, dočeka ih predivan zimski dan,

okupan sedefom i zlatom. Priroda se smiješila blistajući svojom djevičanskom,

gotovo pretjeranom ljepotom, toliko je bjelina snijega bila čista, nebo odjenuto plavetnilom, a sunce se zlatilo. Uokolo stršila su skladna i vitka stabla, slična dugim upaljenim voštanicama, kao nepomične utvare ili tornjići od oblaka, a tu i

tamo opustio se svod od granja, kao u proljeće na drvu otežalom od obilja baršunastih cvjetova.

- U to se ne smije dirati, odviše je lijepo! - povika Honorina i hitro istrči da se s užitkom izvalja po bijelom sagu. Muškarci se prihvate lopata kako bi oslobodili ulaz. Mjestimice, gdje je vjetar

udarao najsilovitije, snijeg je dopirao do krova. Dok su ga raščišćavali i probijali tu blagu prepreku, dizao se oko njih gust kristalast oblak od neprimjetljive ledene

pare, a dah im se pretvarao u sitne prozirne oblačiće, koji su se razvlačili nad razgrnutom površinom zemlje. Više osjetljiva na ljepotu krajolika koji se prelijevao u duginim bojama, nego na

smrtne opasnosti što ih je u sebi krio, Anđelika zaključi da tako divan dan ne može donijeti ni tugu ni očajanje. Oni će se vratiti!...

Zato se spokojno prihvati posla trudeći se da otjera crne misli. Negdje u pola jutra začuje viku i istrči napolje. Prisutni su prstom pokazivali prema strmoj morskoj obali s koje su se odronjavale ogromne plohe snijega.

- Lavina!... - Ali tko je izaziva, TKO? prodere se Jacques Vignot. Gledajte gospođo, pa to su

ONI!... Tada se na crnoj i strmoj strani obale ukažu dva ljudska lika. Vidjelo se kako

polako silaze s hridine na hridinu hvatajući se za šiblje i grmove. To su ONI!... Muškarci stadu da kliču hura! i da bacaju u zrak svoje šubare. Svi nagrnu prilično

zbunjeni prema podnožju planine. Bez krpalja bilo je nemoguće napredovati, zato odustanu od zamisli da izađu u susret dvoma putnicima. Vrijeme koje je proteklo

dok su ovi stigli nadomak utvrđenju činilo se beskonačnim. Najzad ih se jasno vidjelo, žive i zdrave. Anđelika se uzmuvala kao da je izgubila pamet. Vratila se u kuću, zatim izašla, pa

opet ušla i stala da kruži dvoranom. Najzad se sjetila po što je došla, zgrabila bočicu rakije koju je pod ključem čuvala u jednoj škrinji, te ponovo istrčala na

kućni prag. Joffrey de Peyrac je upravo prilazio. Pogledi im se susretoše. Jedva vidljiv osmijeh ozari njegovo neobrijano lice koje joj se učini mršavijim i gotovo iscerenim, toliko

su mu linije ožiljaka bile blijede. On upre u nju grozničav pogled svojih usplamtjelih tamnih očiju i stade da je promatra.

Gledao ju je kao da na svijetu i nema drugog bića, ne osvrćući se na mnoštvo koje ih je okružilo. A i ona je primjećivala samo njega i činilo se kao da joj je granulo sunce bez kojega neće moći ostati na životu. Vignot je bio prisiljen da joj

iz ruku uzme bocu. - Pijte, gospodine grofe! - reče i pruži svome vođi čašu, pošto ju je prethodno do

vrha napunio. - Pametna misao, - odvrati Peyrac. On na dušak ispi rakiju, a onda se ukrućeno i hramajući zaputi k ognjištu i sjedne

na jednu klupicu. Anđelika tada potrči i klekne pred njegove noge.

Točnije bi bilo reći da je pala preda nj na koljena, toliko ju je u tom trenutku sreće shrvala neka čudna slaboća. Namjeravala je da mu izuje čizme, ali kad joj ruke osjetiše čvrste mišićave noge pod krutom sleđenom tkaninom njegovih hlača, ona

opet klone. Nije znala da li je to od veselja, ljubavi, ili užasnog straha na pomisao da bi joj toliko drago biće moglo jednoga dana biti oteto. No njen duh kao da

zaokupi sadašnje otkriće, te ona sve zaboravi, živeći u njemu i s njim. Ona ga zagrli, čvrsto mu obujmi koljena i stade da ga promatra svojim krupnim blistavim očima, iz kojih su nijemo curile suze. Nikako da se nagleda njegova lica čije

izvanredne crte su je stalno pratile u životu, sve od dana kad ih je prvi put bila ugledala. Sagnuvši se malo, i on je nju intenzivno promatrao.

To potraja vrlo kratko, jedva dok dva bića izmijeniše pogled. No onima koji su prisustvovali tome prizoru bilo je dovoljno da ga se sjećaju čitav život. Ipak, nitko

ne bi bio mogao reći što ih je u tom trenutku više potreslo: obožavanje koje je zračilo iz Anđelike dok je onako klečala, ili strasna ljubav koja je zarila zapovjednićko grofovo lice. Ta bili su navikli da u njemu vide čovjeka neosjetljiva

na ljudske slabosti, dapače neranjiva. Osjećaj zadovoljstva i neka neodređena sjeta stegnu im srce. Odjednom ih obuze

stid i oni obore oči. Svima koji su se tu zatekli sa svojim tužnim uspomenama, svojim snovima i razočaranjima, činilo se da u tome času, kao u bljesku munje, vide kako se iz

oblaka pomolilo samo lice Ljubavi i obasjalo dva bića što su pohrlila jedno drugome.

Grof de Peyrac nježno položi svoje ruke Anđeliki na ramena ne bi li se malo pribrala, a onda se okrene prema prisutnima koji su stajali nepomično. - Pozdravljam vas, prijatelji, - reče on promuklim, od umora prigušenim glasom. -

Zadovoljan sam što vas ponovo vidim. - I mi, gospodine grofe, - odvrate oni složno kao đaci.

Svakome je duh bio još smućen i vrijeme koje je upravo proteklo kao da je trajalo dvostruko duže. Opet zavlada tišina. Elvira odjednom obriše suzu i stisne za ruku

Malapradea koji je stajao pored nje. - A ja? A ja? - poviče Florimond. - Napola sam mrtav, a nitko se na mene i ne osvrće.

Svi se okrenu i prasnu u smijeh. Osut snijegom, s resama od leda na kapi, Florimond je stajao oslonjen na vrata.

Grof dobaci sinu nježan pogled pun razumijevanja. - Pomognite mu. Zaista je iscrpljen! - Počekat ćeš dok opet s tobom pođem - promrmlja Florimond. - Počekat ćeš...

Tek sada opaze da je jadni mladić bio doslovce promrzao i na izmaku snaga. Cantor i Jacques Vignot ga prihvate i ponesu u njegov krevet. Svuku ga i izuju mu

čizme, a Anđelika dotrči, i stade da ga pregledava. - Jadni moj mladiću! - reče grleći ga. - Najprije mu čitavo tijelo istrlja rakijom, a onda sjede do njegovih nogu trljajući dugo svojim lijepim rukama njegove

ukočene listove. On usne spokojno kao dijete, dok je gospođa Jonas požurila da za cijelu družinu pripremi grog.

60.

UBIT ĆU SVAKOGA TKO POKUŠA DA MI VAS OTME

- Ubili ste ga, dakle? - reče Anđelika kad se našla nasamo sa svojim mužem u njihovoj maloj odaji... - Ubili ste ga, zar ne? Riskirali ste život zbog takve

gluposti? Zato što mi je jedan muškarac udvarao?... Recite mi, da li je to razumno, gospodine de Peyrac?

Grof se naglo bacio preko kreveta i stao da proteže od umora ukočene noge. Ironičnim pogledom mjerio je Anđeliku od glave do pete i prkosio njenoj srdžbi. - Pont-Briand je negdje odozgo, sa sjevera, - reče ona saginjući se. - Što će sada

poduzeti oni u Kanadi kad za to saznaju? Nastojat će da se osvete, otkažu ugovore...

- Ugovori su već odavno pogaženi, - reče Peyrac. - Jedva se tinta na njima bila osušila, a već su nas osudili na smrt i poslali u Patsovikett. On napola ustane i uhvati je sprijeda za kosu, ali ne surovo, tek zato da mu gleda

u lice.

- Pažljivo me slušajte, dušo. Ima nečeg u meni što neće tako brzo umrijeti, a to je vatrena žudnja za vama. Zato je i prirodno što hoću da pripadate samo meni i to čitava. Nazovite to ljubomorom ako hoćete, meni je svejedno! Ni vi, ni ja, nismo

još zašli u godine kada putenost zamire. Daleko od toga! Nikada neću prepustiti vašim vlastitim snagama da se odupiru napasnicima.

- Zar ste se mogli bojati da će me zavesti jedna takva individua? - Ne, ni na kraj pameti. Ali ja predosjećam da bi se mogli pojaviti drskiji od njega. Slabost jednih, ohrabruje druge. Znajte da je obrana vlastite časti pitanje života ili

smrti u ovim divljim krajevima!... A moj život ste vi! Ubit ću svakoga tko pokuša da mi vas otme... Eto! Trebalo je to reći...

A kako se ona prignula, on je naglo privuče k sebi i silovito je poljubi u usta svojim suhim, od leda ispucalim usnama.

Florimond se povjeravao Cantoru. - Mislio sam da ću zaglaviti. Naš otac može tako brzo i dugo da hoda kao da je

Crvenokožac ili Kanađanin. - Je li se dvoboj vodio mačem ili pištoljima? - Mačem. Bilo je divno. Moj otac poznaje sve varke, a i jedan udarac za koji je

potrebno pravo žonglerstvo, časne mi riječi... Onaj drugi se izvrsno branio. Bio je borac osrednje vrijednosti, ali okretan i izdržljiv.

- I... poginuo je? - Svakako. Od onakvog se udarca ne možeš spasiti. Usred čela!...

Florimond se okretao na svom ležaju i oči su mu plamtjele. - Ah! Nema do mača! To je plemićko oružje. U ovoj zemlji seljačina više se i ne zna za mač. Biju se toljagom, sjekiricom kao

Indijanci, ili puškom kao plaćenici. Mač ne smije pasti u zaborav. On je oružje plemenitih duša!... Oh, da jednom mogu postati rogonja, pa priuštiti sebi pošteni

dvoboj!...

61.

POVRATAK NICOLASA PERROTA

PRIPREME ZA NOĆ SVETA TRI KRALJA

Kad se oporavio od napora, Florimond se jednog dana popne na tavan te u velikoj

tajnosti odabere jednu trbušastu bundevu, zlatnu poput sunca. Svojim dobro naoštrenim nožem izdubi u njoj oči, nos i široko nasmijana usta. Načinivši odozgo otvor, on isprazni mesnati dio ploda i stavi unutra svijeću. Svoje

djelo sakrije zatim u jedan kut. A Božić nije bio daleko.

Trebalo je upriličiti svečanost. Odredili su da to bude na Bogojavljenje. Kako je ono slijedilo odmah nakon božične pobožnosti, običaj je zahtijevao da sve plane radošću na Tri Kralja. Tada je trebalo prirediti gozbu, izabrati i okruniti

sretnog vladara jedne jedine večeri, a po uzoru na sveta tri kralja, izmijeniti međusobno i poklone. Imajući to u vidu, svak se natjecao da pokaže što više

dosjetljivosti. Elvira ode na rub šume da nabere granja božikovine s crvenim bobicama. Nije to bio lak posao razdvajati ih od grmlja pa onda nasjeći dovoljno grana. S njom je

pošao i Octave Malaprade da joj pomogne. A pomogao joj je i da ih složi u tri velika mužara za topljenje kovina, što su ih za tu priliku posudili iz radionice. Već

na prvi pogled djelovali su vrlo efektno, a kad su se odmakli da vide kako se sve to doima u cjelini, diveći se sjajnom lišću s crvenim blistavim perlama što je odskakalo od tamne podloge na krajevima stola, oni se pogledaju i nasmiješe

jedno drugom, prožeti spokojnom i krotkom srećom.

Kao da je u njih ušla sva radost i mir pravih božićnih dana, oni su se bojažljivo držali za ruke. Uostalom, nešto se od povratka grofova s njegova puta na sjever bilo izmijenilo,

točnije odonda kad su vidjeli kako ga Anđelika grli i pred njim kleči upirući u nj pogled koji oni nikada neće zaboraviti.

- Kad bi se moglo ljubiti kao što se ljubi njih dvoje, isplatilo bi se oženiti... da, isplatilo bi se, - rekao je malo kasnije stari Macollet odmahujući glavom. I svi su oko njega potvrdno kimali glavom i izvlačili dimove iz svojih lula. Otkrili su da

velika ljubav zaista može postojati. Dakako, ne za njih, nesretnike. Nju oni nikada neće stresti. Ali ona postoji.,.

I može da uljepša život, navede na sanjarenje… A osjetili su i to da više ne ovise o jednom vođi, nego da su pod umirujućom zaštitom jednog bračnog para.

Tako je djetinjastoj potrebi za sigurnosti, koju su mnogi sačuvali još od kukavnog djetinjstva, bilo sada udovoljeno.

Takva je, eto, bila božićna atmosfera. I ma kakvo iskušenje da je naišlo, ono im se činilo lakim jer su mu se suprotstavljali s veseljem. Bili su spremni da se smiju za svaku sitnicu. Zaticali su

sebe kako pjevuše ili zvižduću neku staru pjesmu. Vječitu kukuruznu kašu i sušeno meso gutali su za vrijeme obroka s radošću i

šaljivim upadicama, a živahnost su podržavali uvijek pristojni razgovori. Svi su bili dobri prijatelji i drugovi, razumijevali su se i tiskali jedno uz drugo. I nek dođu

samo oni koji bi htjeli da među njih unesu svađu!... Večera se spremala u velikoj tajnosti. Prijatni mirisi već su počeli da draškaju nosnice.

Svakome treba odati počast prema njegovu rangu, zato će se najprije pojaviti tisuću i jedno ukusno jelo od milostivog gospodina odojka, koji je konačno zaklan.

Žrtveni dan poprimio je gotovo antičku dostojanstvenost, pa je bilo vrijedno razmisliti o značenju koje je u starinska vremena imala prozaična operacija "pustiti svinji krv". Toj je životinji dao prednost neki bog koji je htio da ljudima

bude prijatelj, a kad se uvaži da je u njoj sve jestivo i prijatno, očito je da joj se ne odaje dužno priznanje.

Zauzvrat, pojeli su odmah noge, glavu i iznutrice, pripremljene na razne načine, a najbolje dijelove ostavili su za večernju gozbu. Uz to, Nicolas Perrot se bio vratio s juga, te je njegov dobroćudni i prijateljski lik sam po sebi predstavljao

neprocjenjiv poklon. Pričao je o maloj trgovini u kojoj se snabdio, a vodi je neki šutljivi i nepokorni Holanđanin sa svoja dva engleska pomoćnika. Smjestio se na

otoku usred rijeke Kennebeca, koja da da je u ovo doba siva kao zmija i valja sa sobom gromade leda. Donio je odande šećera, soli, pšeničnog brašna, suncokretovog i fokinog ulja, suhih šljiva, graška, sušenih bundeva, pokrivača, tri

presvlake lanenih plahta te vunene tkanine za odjeću. Sve je to prenio na kolicima koja su miljama gurali on i njegov Panis.

Anđelika zaključa dragocjene namirnice u sanduk što ga je za njene potrebe dao izraditi Joffrey de Peyrac, a nalazio se u njihovoj sobi. Ustajala je ponekad i noću da provjeri je li sve na mjestu.

Gospođa Jonas htjela je da ispeče šunku u tijestu. Raspravljali su o tome da li da pšenično brašno, koje je Anđelika držala skriveno, potroše u tu svrhu ili da od

njega radije umijese tradicionalni kolač. Bude odlučeno da se umijesi kolač u koji će se sakriti zrno boba u trenutku kada obredni ždrijeb bude odlučivao tko će te noći biti kralj.

A šunka, što će se zarumenjeti i zamirisati od sjemenki borovice, bit će sasvim dovoljna.

Zasukavši rukave na svojim snažnim rukama, Anđelika sama uvalja tijesto za kolač, s malo soli, pivskog kvasca i svinjske masti. Nikada je od njenog djetinjstva nije toliko veselilo i zabavljalo spremanje za doček

blagdana.

Tijesto, prijateljska i poznata joj tvar još od vremena kad je vodila gostionicu ka Crvenoj maski, bilo je poslušno pod njenim prstima. Sjene pjesnika Crottea, gazde Bourgusa, Flipota i Linota vrzle su se oko nje.

Ovdje je više ništa neće moći zadesiti. Bila je zaštićena od svega. Od svega... Daleko, daleko, tako daleko u šumi.

Zastala je osluškujući sa smiješkom neće li što narušiti duboku tišinu snijega koji ih je sa svih strana pritisnuo. A ispunilo se i ono o čemu je odavna često sanjala: kako sprema kolače, dok

djeca dižu prema njoj svoje nosiće. Djeca su pažljivo pratila svaki njen pokret i kolutala svojim blistavim očima. Vikala

su: "Bravo!" svaki put kad bi drveni valjak pod Anđelikinim prstima snažnije pritisnuo tijesto i razvukao njegov blijedi kolut malo dalje na glatkom stolu, pa list postajao sve lakši i tanji šireći uokolo fini, topli i opojni miris pekarnice.

U zagušljivo toploj dvorani, čim bi ma i načas prestala da ga mijesi, tijesto se nadizalo i poprimalo skladne i ugodne oblike.

Anđelika je dopustila djeci da ostanu i sudjeluju u spremanju kolača. Plazeći jezik, Honorina išara veliki meki kolut brojnim rombovima i kvadratićima a Barthelemy ga premaže suncokretovim uljem jer je Anđelika primijetila da ulje ovoga cvijeta

daje pri pečenju sjajnu zlaćanu boju, bar isto toliko privlačnu kao i uobičajeni žumanjci od jaja kojih ovdje nije bilo. Najzad, Thomas svojim nedužnim prstićem

utisne u nj i zrno boba. Neprestano praćena svojim čoporom djece, kojemu se bez lažnog stida priključiše Florimond i Cantor, Anđelika uvuče kolač u šupljinu

napravljenu u tu svrhu između dvaju žarišta na velikom ognjištu. To je bila najbolja peć kojom se ikada služila. U njoj su izvrsno uspijevala pečenja i nikada ništa nije zagorjelo. Djecu su zadužili da održavaju vatru i ona su s užitkom

udisala mirisave pare koje su ubrzo stale da prodiru kroz pukotine željeznih vratašca.

Ipak ih je otjerala kad je došao trenutak da se kolač izvadi iz peći: iznenađenje bogojavljenske večeri moralo je ostati potpuno. Kličući od zadovoljstva i nestrpljenja zavukli su se u mračni podrum pod hridinom,

u kojemu je toga dana Jacques Vignot vario pivo. - Znaš, Jacques, mi ne smijemo da vidimo kolač... Možeš zamisliti kako će sve biti

lijepo!... Kolač je velik kao sunce... A zaista je takav i bio: velik i sjajan kao sunce, sa tamnozlatnim prelivima od kojih se još više isticao mozaik od nabreklih kvadratića.

Ukratko, remek-djelo! Anđelika ga položi novrh piramide napravljene od jedne rešetke ukrašene

božikovinom i trima kolokvintama raskošnih boja: zeleno-zlatne, vatrene i blijedožute. Postavljen tako nasred stola, taj ukras, u cjelini, nije bio možda onako elegantan

ni bogat kao oni što ih je gospođa du Plessis-Belliere metala među blistavi pribor dok je primala goste u svojoj palači Beautreillis, ali se doimao zaista

dostojanstveno. A stol je bio prekriven bijelim stolnjakom koji je dopirao sve do poda. Za tu priliku zatražili su dvije plahte iz spavaonice i tako ih dobro izglačali da se nisu vidjela

mjesta na kojima su bile presavijene. Nekoliko sati prije svečane večeri sve su živo sabili u radionicu, na tavane, pa čak

i u konjušnicu. Eloi Macollet pozvao je djecu u svoju kolibu ne bi li postali malo strpljiviji. To je udvostručilo njihovu radost jer je Macolletovo skrovište bilo tajanstveno mjesto

koje su živo željeli upoznati, a nikada im se nije dozvoljavalo da u nj uđu. Kad su ih kasnije, a već je bila noć, dozvali puhanjem u rog i zvrjanjem klepki, koje su

okretali Florimond i Cantor, oni pohitaju trkom, klizeći i padajući po smrznutom snijegu. Na pragu, zastanu ta djeca sa Srebrnog jezera, zanijeta i udivljena kao i sva djeca na svijetu.

- Oh!...

Dvorana je blistala od tisuću svjetala, a stol u sredini izgledao je pretrpan zlatom i draguljima. I ne zna se da li im je veća radost bila sve to gledati, ili udisati zamamljiv miris pržene krvavice i slatkiša.

Zastala su na pragu tri palčića sa Srebrnog jezera, a oči su im sjajile na njihovim od zime pocrvenjelim licima.

Honorina u tom času nije više bila djevojčica što nesvjesno na sebi nosi žig sramote. Dječarci protestanti zaboravili su neshvatljive tragedije koje su ih otrgle od njihove rodne zemlje Francuske i učinile od njih siročad.

Te božične večeri djeca su proživljavala trenutak nepomućene sreće. Valjalo ih je uzeti za ruke da konačno priđu.

Na stolu, s obiju strana monumentalnog i neobičnog stalka na kojemu je bio kolač, krilile su se dvije ptice kojima nije nedostajalo ni jedno jedino pero. Malaprade, tvorac toga remek-djela, umijesio ih je od paštete i komadića dimljene

divljači, ali perje nije bilo sasvim njihovo. Morao ga je posuđivati i od drugih vrsta njihove krilate subraće.

Ali efekt je bio uzbudljiv. Neka su pera bila crvena i plava, pomiješana s bijelim i crnima, neka im u obliku kukmice stršila na glavicama, a druga su se poput lepeze širila na njihovu repu

stvorivši tako dvije ptice neke mitske vrste utoliko impresivnije što je ona bila nepoznata.

Njihovi prirodni kljunovi bili su posuti zlatnim prahom i drečavo su se iskrili, a oči napravljene od komadića crnog jantara.

Octave Malaprade je kimao glavom i zadovoljno se smješkao. Ne sjeća se da je ikad tako vješto dočarao pravu divljač dok je u Bordou posluživao svoje goste. Raskošne ptice počivale su na ležaju od mirisavih tikvica i šepurile se na dvama

poslužavnicima tamnocrvene boje od koje su izgledale jos raskošnije. Pa i veliki tanjuri što su stajali pred svakim uzvanikom bili su isto tako crvene boje

koja se prelijevala u svim nijansama, sve do one koju ima vatra što se gasi. Taj neobični servis od fajanse izradili su rudari u svojoj pećini. Bio je to poklon Vulkanovih službenika. Neki od njih pravili su ih od gline, a emajl su dobivali od

olovnog oksida, po receptu Joffrey de Peyraca. Drugi su ih, po vlastitim crtežima, ukrašavali bogojavljenskim motivima i stavljali da se peku u peći za pročišćavanje

zlata, u kojoj su Kuassi-Ba i Overnjanin Clovis održavali vatru svojim mjehovima. Sada su tanjuri blistali na bijelom stolnjaku, a pored svakoga stajala je nešto skromnija zdjelica od bijela drveta za kruh i kositrena plitica iz koje se moglo

grickati lješnjake, bombone i suho voće. A Florimond je bio tvorac dviju velikih zdjela za juhu, s ručicama u obliku vučje

glave. Gospođa Manigault nije morala žaliti što je ostala bez svojih Palissyja6. I tako, na čitavu tom dugom stolu nije bilo praznog mjesta. Na jednom kraju stola pušio se pladanj crnih krvavica, a na drugom bijelih.

Malo po strani, morali su na jedan stolić za posluživanje položiti čaše i posude iz kojih će se piti, a na drvenim potpornjima ustoličile se tri bačvice:

Jedna s bordoškim vinom što ga je donio Nicolas Perrot, druga rakijom i treća s rumom. Na drugom, nižem stolu bili su naslagani pokloni koje će jednodnevni kralj odmah sada razdijeliti.

A s grede, za koju ju je objesio Florimond stavivši u nju upaljenu svijeću, veselo se i široko smijala izdubena tikva.

On je predstavi djeci: - Miss Pumkin!...

6 Palissy Bernard: tvorac francuske keramike.

62.

PROLAZNI KRALJ

PODJELA BOŽIĆNIH DAROVA

Zrno boba dobio je Barthelemy. Za kraljicu je izabrao Honorinu. Florimondovoj ruci koja se zavukla pod bijeli ubrus da bira komade kolača možda

je pomogao i slučaj. No čemu sada ta sumnja? Slučaj je bio dosta dobar pomagač i udovoljio je svačijoj želji kad je prednost dao

djetinstvu. Anđelika se radovala zbog Barthelemyja. On je bio vrlo mio. Uvijek je gledao pomalo razroko i pramen kose uporno mu je padao na oči.

Crven od radosti, primi on iz ruku grofa de Peyraca dragocjenu srebrnu krunu, a drugu sam položi na čelo Honorini koja je sva pocrvenjela od uzbuđenja te se

činilo kao da se za trenutak pita da li da nasilno zbaci taj znak dosadne kraljevske časti. Ali ponos i zadovoljstvo bili su jači. Uzdigli su malo njihova sjedišta te oni zavladaše jedno pored drugog na čelu

svečano prostrtog stola. Krune od čista srebra blistale su na njihovim nevinim glavama. Honorini se niz

leđa prosula kosa kao bakarni plašt koji je i sam izgledao od skupocjenog metala, pa je svojim kraljevskim držanjem i skladnom uspravnom glavom na okruglu i bijelu vratu bila zaista lijepa.

Honorina je bila tako sretna i toliko prožeta veličinom svoje uloge da je držala kako bi bilo ispod njenog dostojanstva uputiti pogled majci. Radost je oko nje

stvarala kao neku aureolu, a komplimenti, smijeh i šale obavijale su je poput tamjana. Svaki put kad bi ustima prinijela čašu, svi su vikali: "Kraljica pije! Kraljica pije!"

Anđelika s nje nije skidala očiju. Čitave je večeri neprestano mislila kako sve ono što je nekad pretrpjela nema nikakve važnosti u poređenju sa srećom ovoga

djeteta. Nije mogla da od nje odvoji pogled, toliko ju je nalazila lijepom. Svak se te večeri bio dotjerao, a neki su, kao gospodin Jonas, Porguani, Don

Alvarez natakli elegantne perike. Odakle su ih samo izvukli?... Grof de Peyrac je obukao tamnocrveno odijelo koje je nosio na dan sukoba s

Irokezima na brežuljku Katarunk. Tu svečanu odjeću bio je ponio sa sobom na leđima a isto tako i čipkanu kravatu i orukvice. U stvari, bio je to jedini njegov

kostim, i stajao mu je složen u sanduku. Inače je nosio posuđenu odjeću koju mu je ponajviše ustupao Porguani jer su bili istoga rasta. Premda je bio naviknut na svoju posebnu, vrlo rafiniranu eleganciju i stalno je održavao na različitim

dužnostima koje je obavljao, čini se da se nije ustručavao nositi odjeću od kože i grubog sukna.

Ali večeras, po onoj plemićkoj odjeći, Anđelika opet otkrije njegovu izvanrednu dostojanstvenost. Bio je to šutljiv i moćan vladar. Kao da se vratio iz carstva mrtvih.

Pod njegovim šeširom od grimizne svile, zakićenim perima, kosa što mu je padala niz ramena bila je uvijek gusta i crna, osim na opaljenim sljepoočicama gdje je

imala odsjev srebra. A Anđelika je na svoju haljinu stavila ovratnik od čipke i vješto počešljala kosu, svoj jedini nakit.

S onih nekoliko pera i brošem što joj ga je posudila gospođa Jonas, mogla se pojaviti i u Versaillesu.

Dame su vršile međusobne zamjene. Gospođa Jonas imala je lijepu satensku maramu crveno-zelene boje i naušnice svoje nećakinje, koje ova nije htjela staviti jer je nosila crninu.

Elvira je obukla Anđelikinu svijetlosivu haljinu biserne boje i uz njenu pomoć predivno se počešljala. Gospodin Jonas je za svoj crni plitki šešir zatakao srebrnu kopču, skinutu s cipela

koje više nije nosio, a druga je kopča poslužila Elviri kao broš. I tako redom, sve do okretnog i živahnog starca Eloi Macolleta, koga nitko nije

prepoznao kad se pojavio s napudranom perikom, i kojemu su bijeli uvojci virili iz okrugla šešira od prvoklasne dabrovine, obrubljenog zlatnom trakom. Nosio je redengot, prsluk s cvijetićima i žabo od čipaka.

- Mi smo mu pomogli da se obuče - rekoše djeca. Nije teško zamisliti kako su se odvijale te pripreme u zatvorenom vigvamu starog

trgovca. No ako je i sličilo na čudo, rezultat je bio očit. Eloi je zauzeo mjesto, praćen povicima divljenja i pljeskom. Pijuckao je vino napola zatvorenih očiju i mislio što bi rekla njegova mlada snaha da ga vidi na

gozbi, ovako svečano odjevenog. Najzad, svatko je bio zadovoljan svojom osobom, tim više što je bila potrebna

zaista ogromna domišljatost da bi čovjek poprimio civiliziran izgled. I valja priznati, ma tko da je te snježne noći banuo na prag, bio bi zaista zadivljen pred tim društvom okupljenim oko stola u ovoj šumskoj zabiti. Zaslijepljen bujicom

svjetla, muzikom, pjesmom, bučnim smijehom i otmjenošću, bio bi povjerovao da je žrtva jedne od onih legendarnih vizija iz bajki, koje iščeznu čim stade ruditi

zora. Kao sinovi zemskog vlastelina, Florimond i Cantor starali su se za posluživanje kod

stola a pomagao im je Yann koji je, prije nego se pridružio gusarima, bio sobar kod jednog mornaričkog oficira. - Ne zaboravljajmo da sam ja francuskom kralju bio kod stola paž, - govorio je

Florimond noseći po pet tanjura odjednom. Pustolovan život nije mogao da izbriše reflekse koje je stekao mučnim šegrtovanjem. Začuđujućom vještinom raščinjao

je guske i rezao šunku, oponašajući gospodina Duchesnea i visoke oficire koji su se starali za kraljevu kuhinju. Poveo se razgovor i o velikom Luju XIV, o Versaillesu i njegovoj raskoši, što je oduševljavalo prisutne kanadske Francuze a

impresioniralo Engleze i Španjolce. Cantor je posluživao pićem. Najprije vinom, zatim rakijom i rumom kako bi se

probavila sva ta hranljiva jela. S obzirom na njihovu oskudnu ishranu bila je to prava gozba. Na sutrašnjicu nije vrijedilo misliti. Odjednom uzme riječ Sam Holton. Stade da evocira svoje dječaštvo u jednoj

sklepanoj daščari u zalivu Sacoo, u Novoj Engleskoj. Svaki dan se jela ječmena kaša i bakalar, ali za Božić se klala svinja, a majka bi odnekud izvukla i borovnice.

Zatim bi krenuli u "meeting-house", crkvu udaljenu četiri milje, muškarci s puškama sa strane, a žene i djeca u sredini. U prolazu, pridruživali su im se i susjedi. Hodajući hladnom šumom, pjevali su crkvene pjesme. Jednog jutra, kad

su se vraćali sa službe božje, iskrsnuli su Abenakisi i poklali sve osim deset-godišnjeg Sama koji se hitro bio uzverao navrh jedne jele.

Nakon toga, dovukao se do Springfielda cvokoćući zubima. Odonda nije u njegovu životu bilo Božića koji bi bio vrijedan sjećanja, osim ovoga što ga danas provodi u Wapassouu.

Sve je to Sam Holton ispričao na francuskom jeziku, vrlo korektno i gotovo pjesnički. A to je bio i bogojavljenski poklon okupljenom društvu koje ga je

pobožno i s udivljenjem slušalo, usprkos tragičnom svršetku njegove priče. Svatko je imao utisak da je prisustvovao jednom od čudesa kojima božična vremena obiluju.

Pošto su čestitali i toplo zahvalili pripovjedaču, počelo je dijeljenje poklona, a i to je bio još jedan povod veselju.

Tko je izrezbario te drvene dečje igračke?... Za Thomasa mlin, za Barthelemyja čigru, a za Honorinu lutku jako rumenih obraza. Tijelo i udovi bili su joj od kukuruzove slame, a imala je svilenu haljinu izvezenu vrlo efektnim crvenim

čvorićima. Anđelika je vidjela kad je Elvira šivala tu haljinicu. Gdje li je samo pronašla potrebnu svilu i saten? Anđelika joj se nasmiješi, a to isto uradi ona Yannu, Cantoru i starom Eloju zbog

vještog rukovanja dlijetom i anonimnosti kojom su popratili svoj rad. Isto tako su s Florimondovom pomoći, a po Anđelikinu nagovoru, istesali šahovske

figure i ploču od dvobojnog drveta, te ploču, pione i roščić od kore za igru dame i triktraka. Tako je bila osigurana zabava u dugim zimskim večerima.

A bilo je i mnogo drugih neočekivanih stvari, koje kao da su iskrsle pod udarcem čarobnog štapića. Mali kralj i njegova kraljica vrlo ponosno su izvikivali imena koja

bi im došapnula Elvira, Yann ili Jacques Vignot, a Florimond je stalno trčkarao dostavljajući poklon onome komu je bio namijenjen. Anđelika je dobila dva para fino podstavljenih rukavica da joj štite ruke u radu. U

srebrnoj kutijici našla je napolitansku kameju, a prikazivala je profil boginje snježnobijelog lika na ružičastocrvenoj pozadini. Značajno je pogledala Cantora.

Znala je da je tu kameju čuvao kao talisman, još od djetinjstva koje je proveo na Sredozemlju. Sada se od njega odvojio samo da njoj pričini zadovoljstvo. - Srebrnu kutijicu i kraljevske krune iskovao sam ja, - reče Florimond ponešto

ljubomoran na uzbudljiv pogled, upućen njegovu mlađemu bratu. Iako je već bio odrastao, nije mu bilo mrsko kad je majka i njega izljubila.

Honorina je sumnjičavo razgledala svoju lutku. Nikada nije pokazivala naročitog smisla za ženske igre. Anđelika se bojala da će doći do loma koji bi povrijedio

tvorce toga djela, u koje su unijeli toliko ljubavi. Ali, kao da je sve razumjela, Honorina poslije nekoliko trenutaka razmišljanja uzme lutku u krilo, te se svi nasmiju, dok se Anđeliki ote uzdah olakšanja. Drugom rukom Honorina je

prebrojavala mnogobrojne dragocjenosti što će se uskoro pridružiti onima kojih je već bila puna njena omiljena kutija, donesena iz La Rochellea. Oduševljavala se

ogrlicom od perla što ih je za nju nanizala majka. Namatala ih je oko ruku i vrata i kitila njima krunu sebi i svom malom ortaku. U jednoj srebrnoj bombonijeri nađe još i slatkiše koje je Anđelika napravila od

mljevenih oraha i meda što ga je ljubomorno čuvala. Među tim poklonima punim ljubavi bilo je mnogo srebrnih predmeta, a vješte su

ih ruke potajno izrađivale u kovačnici, i to od kovine čija se rudača tamo kopala. Mineralno bogatstvo Wapassoua počelo je da izlazi iz svog skrovita i da blista u svojoj čistoći!... Kad su usklici divljenja presahli, podsjete grofa de Peyraca da je

bio najavio dva "iznenađenja". Valja priznati da bi prvom od njih samo drevni Mediteranci mogli pravilno prosuditi

vrijednost. Bila je to kesica kave u prahu. Prolomi se bučno hura! pomiješano s protestima protivnika te tamne smjese. Kako se čovjek može oblizavati na takvo gorko blato? govorili su Englezi i Kanađani, prvi put u nečemu složni. Blago

rečeno, mora da je barbarskog porijekla kao što su Turci. Naprotiv, pristaše toga rajskog napitka napustiše svoja mjesta i okupiše se oko grofa kako im ništa ne bi

izmaklo u njegovu pripremanju. Dok je Kuassi-Ba nosio bakreni poslužavnik sa džezvom i šalicama, spašenim iz tolikih nesreća u kojima su po Anđelikinu sudu nestali, grof je drugima dijelio pletenice najkvalitetnijeg virđinskog duhana.

Florimond razdijeli lule i donese žerave iz pretrpanih peći. On nije bio za kavu. Više je volio čokoladu, rekao je namignuvši saučesnički

Anđeliki. A Cantor je bez ustručavanja srkao mirisnu kavu koja ga je podsjetila na burno djetinjstvo, provedeno s ocem na Mediteranu, na pristaništa i borbe, te na Palermo gdje se školovao kod jezuita, u sjeni drevnih džamija i normanskih

palača. A klicala je i Anđelika i pljeskala od veselja. Možda je njeno radovanje kavi bilo i

djetinjasto, no činjenica je da su joj oči zasjale i lice se ozarilo zadovoljstvom kad je muž objavio tu novost. S Cantorom, Enricom Enzijem, Porguanijem, Španjolcima i Peruancima bilo je

poprilično onih koji su se okupili oko grofa de Peyraca.

- Sjećaš li se onoga starog Turčina na Kretl što je čudesno kuhao kavu?... - reče Peyrac Enziju. Anđelika je udisala opojnu aromu i svaki put, u priviđenjima plavičasta dima,

ugledala Kretu i karnevalske siluete s turbanima i dugim haljama. A tada bi oživjeli i mučni doživljaji, duboko u njoj usađeni: najprije strah, a zatim zanosni

osjećaj olakšanja, uz muškarca koji ju je upravo otkupio... Ona srkne vruću kavu. Da, gospodine Rescatore; bili ste to vi!... Kako da to nisam pogodila? Proklinjala je ironiju sudbine koja se s njom poigrala.

- Ljutio si se na mene, zar ne, što te nisam prepoznala? - šapne ona naginjući se k njemu.

I stisnuti tako jedno uz drugo, na kraju dugoga stola, izgubljeni u dubokoj šumi Novoga svijeta, oni su se nježno gledali i mislili kako je i ovako sve dobro.

63.

BOŽJI DAR

- Neki od vas znaju što će sada uslijediti - reče grof de Peyrac ustajući. - Za druge će to zaista biti iznenađenje. No svi ćete, mislim, osjetiti istu radost jer ste je svi i

zaslužili. Talijan Porguani i Clovis bili su otišli u radionicu. Kad su iz mraka izronili s drvenim nosilima, vidjelo se kako su im od teška tereta na njima nabrekle mišice.

Nešto je na nosilima blago svjetlucalo. Svi su prišli i ugledali nekakvu tešku kladu iz koje je izbijala tajanstvena svjetlost, daleka i hladna. Dva nosača polože nosila

na kraj stola, ispred Peyraca. Bilo je to zlato. Ta klada na nosilima bila je napravljena od mnogo naslaganih zlatnih poluga. Grof

uzme jednu i podigne je prema svjetlu mnogobrojnih svijeća. - Evo ploda našega truda. Ovih posljednjih zimskih mjeseci živo smo radili na

čišćenju rudače iskopane za vrijeme ljeta. Svaka šipka čistoga zlata teži tri livre ili 1.700 unca.7 Ove bogojavljenske večeri uračunat ću svakomu od vas prvi dio

dobiti. Rezultat je nadmašio naše očekivanje. Promislite da naša proizvodnja zlata vrijedi ukupno 150.000 livara, znači više od čitavog godišnjeg budžeta Kanade. To je dakle značajan rezultat. Sjetite se da su prošlog stoljeća Medici, najbogatija

porodica na svijetu, imali u svojim blagajnama tek 100 zlatnih livri. Za nepune dvije godine mi smo iz zemlje izvadili polovinu više. Slijedeće godine, kada naše

utvrđenje bude prošireno, kad nam Kennebecom doplove unovačeni plaćenici, topovi, živež moći ćemo se u miru dati na posao pa će nam proizvodnja još porasti.

Prema ugovoru koji smo potpisali, jedna četvrtina te proizvodnje redovito će se dijeliti svima vama, mojim prvim drugovima, i svakome će omogućiti da stvori

vlastiti imetak. S ostatkom ja ću moći da poboljšam i uvećam naše postaje, isplaćujem najamnike, opremam naše lađe itd. I tako združeni snagom zlata i srebra, krupnog nuzgrednog proizvoda, postat ćemo moćni.

Povećat ćemo svoju flotu koja će se moći baviti trgovinom, a Gouldsboro je već jedna od matičnih luka. Otvorit ćemo poslovnice duž Kennebeca i Penobscota.

Otvorit ćemo nove radionice kojima će pojedinci moći postati vlasnici, budu li spremni na početne teškoće dok se one ne uhodaju... Maine, zemlja šuma i rijeka, ali s obalama na oceanu bogatu ribom, zemlja donedavno divlja i za koju su se

bezuspješno borili toliki narodi, Maine, zemlja skrivenog srebra i zlata, postat će naše kraljevstvo jer smo jedino mi otkrili tajnu njena bogatstva.

Žalite li što ste pošli sa mnom?...

7 Prevoditelji se nisu upuštali u provjeravanje točnih odnosa između livre i unce koje se u tekstu pojavljuju na nekoliko mjesta.

- Ne!... Ne, monsinjore, začuju se promukli glasovi. Ali većina nije bila u stanju da išta izgovori. Kuassi-Ba zareda uokolo i pred svakoga svojom crnom rukom, rukom jednog od

Tri Kralja, položi po zlatnu šipku. Jedva su se usuđivali da je dodirnu. Njihove oči, zamućene malo od alkohola i duhanskog dima, upiljile su se u blagi

odsjaj i više nisu mogle da se od njega odvoje. U blistanju zlata, kao u kristalnoj kugli gatalinki, mogli su ugledati ostvarenje svojih starih, najskrivenijih snova i neostvarivih ambicija. A Anđeliku obuze strah. Zlato kvari. Ono je već jedanput

prouzrokovalo uništenje njene sreće. Neće li ti ljudi izgubiti glavu od ovoga blistavog bogatstva? Ona pogleda svoga muža. Bio je kao mađioničar koji

promatra ljudske strasti pošto ih je sam izazvao. Hoće li ga razočarati oni koje je svagdašnjim trudom učinio sebi sličnima. Hoće li oni podleći nepromišljenim mitovima, koji kao da prate ljudski rod od njegovih

iskonskih početaka? Ona osjeti neku potištenost koja pomuti radost što ju je maločas osjećala.

- Zlato! Uvijek zlato! - promrsi. - Ja se bojim. U njegovo ime su vas nekad prokleli! On je pogleda poprijeko.

- Ne treba se bojati zlata i njegove moći - reče. - Nema na svijetu stvari koja bi čovjeka mogla uniziti ako sam na to ne pristane. Ali čovjek bi želio da bude čisti

duh, sličan Bogu, pa kad prosuđuje koliko je ogrezao u materijalnosti, optužuje za to samu materiju. On neće da prihvati činjenicu kako je njegovo biće zemaljsko...

Zato sad proklinje, sad obožava sve što ga na ovom svijetu očarava: zlato, ženu, znanje, bogatstvo... umjesto da ih nastoji steći. U svakoj materiji stoluje duh, za onoga koji duh voli.

Jacques Vignot, tesar, sumnjičavo je u ruci premetao svoju šipku zlata. - Trenutačno, ja ne tražim ništa doli da ostanem ovdje. Dovoljno je da imam

osiguran posao i pred sobom nadu, i da mi za petama nisu panduri. No svejedno, ugodno je držati ovo u ruci. Dosta sam se napatio... - Nećete biti toliko zbunjeni kad je u Bostonu pretvorite u zvečeće škude. Tada

ćete znati što da s njima radite - reče Peyrac. - Kesu punu škuda? - reče drugi gledajući ga smeteno.

- Dvije, pa i tri... ima ga i za tisuću livara u tom komadu što ga držite u rukama. - Ah, prijatelji, ala će biti gozbe, čašćenja pićem! - povika tesar lupnuvši snažno svoga susjeda po ramenu.

Svi stanu da govore istovremeno, kujući planove i upuštajući se u zamršene proračune, a u općem uzbuđenju neprestano su dizali glas.

Gospođa Jonas ustade da odnese tanjure. Držala je nepriličnim što se tako lijepo zlato miješa s ostacima jela, ma kako ono bilo dobro. Ona i njezin muž primili su svaki po jednu šipku zlata, znači 3.400 unca. Elodija je

dobila jednu za sebe i jednu za svoja dva sinčića. Stari Eloi zamahne svojom šipkom.

- Zbunili ste se, gospodine grofe. Ja ne spadam u vašu družinu. Ja sam došao tek tako, i onda ostao. Meni ništa ne dugujete. - Ti si radnik koji je stigao u posljednji čas, stari gusaru, - odvrati Joffrey de

Peyrac. - Poznaješ li svoje evanđelje?... Da. E pa, razmisli o njemu i zadrži ono što ti se daje. Kupit ćeš novi čamac i trgujući dvije godine uz trampu, pokupit ćeš

sva krzna Zapada... Tvoji će konkurenti svisnuti od ljubomore... Od zanosa, stari Kanađanin raskolači oči i stade glasno sanjariti, već prikazujući način kako će opustošiti rijeke u onoj "zemlji gore".

Pogledaše se zatim zbunjeno, pa pošto održaše povjerljiv dogovor, rekoše. - Što ćemo mi sa svim tim zlatom? Dok se ne raziđemo svaki na svoju stranu i

dok se ne vratimo u gradove, čuvajte ga vi, gospodine grofe, koji se ne bojite zlata. Ono je za nas teret, i budemo li ga morali držati pod jastukom, nećemo moći mirno spavati.

- Neka bude tako - reče Peyrac smijući se - ali večeras ga, svakako, gledajte. To je vaše djelo, i dar Boga koji je stvorio zemlju.

64.

ANĐELIKIN PREDOSJEĆAJ

Baš u tom trenutku učini se Anđeliki da čuje neko dozivanje. Nadjačavajući bučne pjesme, akorde gitare i jednoličnu melodiju škripave lutnje na kojoj je svirala

gospođa Jonas, neki ju je glas dozivao. - U pomoć! U pomoć!... Ali stvarno je to bilo nemoguće, te ona odmah zaključi da je zov došao iz nje

same. Gotovo istovremeno začu se lupa na vratima. Anđelika naglo ustade.

- Što vam je? - upita Joffrey zadržavajući je rukom i čudeći se njenoj plahovitosti. - Netko je kucao na vrata. - Kucao?... Vi sanjate, draga.

Pjevači prestanu pjevati i okrenu se prema njima. - Što se dogodilo?

- Netko je kucao. - Kucao! - prasne u smijeh Nicolas Perrot, za njega neuobičajenom slobodom koju je trebalo ispričati jer je malo previše popio. - Tko bi noćas mogao da kuca na

naša vrata? Po ovakvu vremenu jedino bi se duhovi i kanadski Francuzi usudili ostati napolju!...

Zatim ušute, ali u očima im se čitala nesigurnost. Duhovi! Oni osjete koliko su kao ljudska bića usamljeni, zatrpani snijegom i zimom, kao u dnu kakve pukotine.

Ledeni obruč divlje se oko njih stezao, te sada, kad je vatra malo oslabila, oni prozru smrtonosnu i prodornu hladnoću koja se uporno zavlačila kroz najmanje

pukotine. Začuju lagano ali stalno zavijanje sjeverca, koji je napolju raznosio smrznuti snijeg i salijetao ih kao zlokobnim činima.

Znali su da se u ovo doba godine nitko neće usuditi da im dolazi. Tko bi to mogao kucati u ovoj ledenoj i vjetrovitoj noći? Duhovi!

Anđeliki se učini da ponovo čuje lupu. - Zar ne čujete? - reče Anđelika trgnuvši se opet.

No zvukovi su joj sada izgledali manje jasni, a čitajući na licima prisutnih potpunu nevjericu, stala se pitati nije li i sama žrtva obmane. - Ta čuli bismo i mi...

Sada i Jeffrev de Peyrac ustane i uputi se k vratima. - Čuvaj se, oče! - poviče Florimond i zaleti se. I stigavši prije oca, on otvori prva

vrata, zatim uđe u predsoblje pa na kraju hodnika otvori i druga, ali s mukom, jer su se od snijega bila zaglavila. Odmah prodre hladnoća i vjetar s laganim vrtlogom suhog pršića. Florimond

zapne pištolj i odskoči u stranu. Izdaleka, Anđelika i ostali primijete samo neku nejasnu svjetlost iz koje su se

dizale perjanice snijega, raznošene vjetrom. Odjednom kroz oblake zatreptaju srebrnasti mjesečevi zraci i obasjaju ulazna vrata. - Nema nikoga - reče Florimond - I užasno je hladno - nadoda gurnuvši opet

vratnicu. On se vrati u zajedničku odaju te zatvori i druga vrata. Svima laknu.

Pametnije je bilo osjećati se prijatno u ovoj rupi nego misliti na ono što se napolju događa!

Val hladnoga zraka bio je prodro kao smrtonosna bujica i stao da razgoni ustajale oblake duhanskog dima, pa su jedni druge vidjeli samo kroz pramenove bjeličastih para, koji su vijugali i omatali se oko lica.

Od iznenadnog silovitog propuha svjetiljke i voštanice su se bile prigušile, a neke se i ugasile šireći uokolo kolutove smrdljiva dima.

- Ja mislim, da su vam dobra vina malo udarila u glavu - reče Peyrac. I njegov glas rastjera nelagodnost. Kolebala se jedino Anđelika.

- A ako netko umire u snijegu? Daleko ili blizu, ne znam - pomisli ona. Bojažljivo stade da gleda oko sebe i da prebrojava. Bića draga njenom srcu sva su

bila tu, u sigurnosti, pod njenom zaštitom. Joffrey de Peyrac je obujmi oko struka kao da je želi umiriti. S nijemim pitanjem, nagne prema njoj svoje lice, no ona se odmakne.

Zato što je malo pretjerala u dobrom jelu i zagrijala se izvrsnom kapljicom, sad će joj predbacivati da čuje "glasove".

Ali iznenadni događaj obilježi praznovanju kraj. Djeca su već napola spavala. Odnijeli su ih u krevete zajedno s njihovim igračkama. Na stolac pored njih stavili su Mistress Pumpkin da ih čuva svojim

grimiznim, ponešto jezovitim osmijehom. Dugo su se Barthelemy, Thomas i Honorina trudili da ostanu budni da vide neće li se osmijeh i oči Mistress Pumpkin

ugasiti prije no što oni zaspu. No njihova borba ne potraja dugo i oni usnuše u blagoj i prozirnoj svjetlosti

čarobne tikve. U Velikoj dvorani vršilo se raspremanje i odjednom je ljude obuzeo umor i želja da zaspe kao životinje.

Anđelika je tražila neki izgovor samo da izađe napolje i malo pogleda uokolo. Ona ne bi bila mogla mirno spavati misleći neprestano na to kako jedno ljudsko biće

umire u snijegu, na samo nekoliko koraka od njihova doma. Izjavi da će konjima odnijeti nekoliko komadića šećera, jer i oni zaslužuju da ih se na bogojavljensku večer pogosti.

Nitko nije na to obratio pažnju. Tim bolje! Ona navuče debele kožnate dokoljenice i postavljene čizme, a preko

leđa prebaci ogrtač podstavljen vučjim krznom. Uz par debelih rukavica bit će to dovoljno za kratko zadržavanje napolju. Pred vanjskim vratima zatekne Eloju Macolleta, koji je i sam preko prazničke

odjeće bio navukao bundu i upalio fenjer s prigušenim svjetlom. - Vraćate se kući? - upita ga ona.

- Ne! Samo ću vas malo ispratiti, gospođo, jer svakako hoćete da vidite što se napolju događa.

65.

TRAŽENJE DUHOVA

Svjetlo fenjera bilo je nepotrebno. Kad su jednom prešli uzani prolaz koji se između dva zida od smrznuta snijega

penjao od kućnog ulaza prema zaleđenoj površini dvorišta, sve se jasno vidjelo jer je bila mjesečina. Nebom su jurili tmasti oblaci i s vremena na vrijeme zastirali blistavi mjesec.

Predvečer, međutim, nebo se spustilo dosta nisko i počeo je padati snijeg. Kako je bilo hladno, napao je dobar pedalj suhog pršića koji je pod nogama škripao.

Kad su se pojavili napolju, stala ih je za lice bolno ujedati ledena prašina, kao da je vjetar nosio sa sobom fine čestice metala.

Odjeća im je brujala poput pijeska, a lice ih je peklo. Oborene glave i teturajući, uputili su se prema konjušnici. Anđelika je pogledom gutala okolicu kao da želi prodrijeti u mračne tajne ove izuzetno svijetle noći.

Vidjelo se dosta daleko, do drugog kraja prvog jezera. Prekrit snježnim prahom što ga je vjetar strugao s površine zemlje, krajolik kao

da je izronio iz mutne iskričave pare u kojoj su se gubili njegovi obrisi. Bila je to dijamantna prašina što se u svijetlom krugu vitlala oko vrhova drveća, vijencem krunila glavice brežuljaka, podvlačila obale jezera na čijim se prostranim i od

smrznuta snijega glatkim površinama zrcalio mjesec, pa je ono, više no ikada ranije, zasluživalo ime srebrnog jezera.

Srdita pjesma satkana od neprekidnog fijuka i šumorenja odzvanjala je ovim krajolikom, pritisnutim noću i surovosti sjevernjačke zime. Iz Anđelikinih očiju stale su da cure neugodne suze, koje su se odmah ledile i

lijepile joj trepavice, dok se uzalud upinjala da ugleda ni sama ine zna što. Odjednom, na suprotnom kraju jezera promakne se nekakva bijela avet, neka

prozračna utvara koja je mahala rukama pa, pošto se okrenula oko sebe, išćezla kao da su je progutali nesmiljeni vrtlozi vjetra. Zatim ih se zanjiše još nekoliko, a onda sve nestane. Mlada žena i starac stajali su preneraženo na vrhu uzvisine.

- Jeste li ovaj put vidjeli, jeste li vidjeli Eloi? - poviče Anđelika. Stari divljačar kimne glavom.

- To su duhovi - promrmlja - Pravo je rekao Nicolas Perrot: duhovi!... Po ovakvu vremenu samo se duhovi mogu zadržavati napolju.

- Nije tako, vi buncate... ono su možda ljudi. Spopadne je kašalj, jer se gušila od ledenog zraka koji joj je punio pluća. Da bi se čuli, morali su vikati i jedno drugom govoriti u uho.

- To su živa bića, kažem vam... i nisu daleko od smrti. Hitro se vrate u utvrđenje. Njihove izjave izazovu veliku metež. Nitko nije pravo

znao što treba poduzeti, a tome se i nije moglo nadati prije nego je prošlo izvjesno vrijeme. Muškarci su se većinom već bili napola razodjenuli, pa su pipkajući u mraku navlačili hlače i ogrtali se kabanicama.

Anđelika ih je nastojala uvjeriti u ono što je opazila na kraju jezera, ali stari Macollet je tvrdoglavo ponavljao:

- To su duhovi, kažem vam... Najzad, događaju se i takve stvari... Što se mene tiče, nije mi prvi put da ih vidim. - Ni meni! Ni meni! - nadjačaju ga drugi glasovi.

Lupajući nogom i vičući jače od njih, Anđelika prekine bujicu priča o sablastima i njihovim pojavljivanjima.

- Dosta! Ovo su živi ljudi, kažem vam! Jer ona vika koja se čula... A lupanje na vratima?... - Tako je! Baš ta vika i lupanje, gospođo! Ako su ono što ste ugledali nakraj jezera

zaista ljudi, kako ste ih mogli čuti ovdje, u zatvorenom prostoru i na udaljenosti od jedne milje?

- Upravo je duhovima svojstveno da tumaraju, kucaju i plaše ljude na božićne dane - reče gospodin Jonas dižući sentenciozno prst. - Ne preostaje nam drugo nego da se zatvorimo u kuću i da se pomolimo.

Anđelika prijeđe rukom preko čela koje joj je bilo tako hladno i neosjetljivo, kao da je od tvrda drva.

Što da misli... U što da vjeruje? Ako je ono što je čula i moglo biti halucinacija, ovo što je vidjela - nikako!... Grof de Peyrac izađe iz svoje sobe u koju se bio povukao. Siđe niz onih nekoliko

stepenica koje su s podija vodile u dvoranu i raspita se za uzrok uzbuđenju. - Nešto smo vidjeli... onamo, na kraju jezera - objasni mu Anđelika.

- Da, sablasti, - potvrdi Macollet - Sigurno su ono duše iz čistilišta jer sam kroz njihova tijela vidio šumu. Anđelika nije znala što da kaže, ta i ona je imala utisak da su ona tijela bila

providna.

- To su snježne pijavice gonjene vjetrom - objasni Peyrac. No sada se Anđelika i Macollet slože: - Ne! Ne! Bilo je to nešto drugo.

Joffrey de Peyrac je pažljivo promatrao svoju ženu. On opazi njezin izgubljen pogled, kakav je ponekad imala kad bi joj u duši nešto kopkalo. Tada je bivala

nekako odsutna, zaokupljena jedino pitanjima koja nikada nije izricala, već je za njih morala sama pronalaziti odgovor. Postepeno ju je upoznavao i vidio da je do krajnosti osjetljiva na pojave koje, usprkos svojoj fizikalnoj određenosti u svijetu

materije, ipak ostaju neobjašnjive. On je bio spreman da prizna mogućnost prenošenja poruka i poziva preko nevidljivih valova jer se u toku svojih putovanja

suočavao sa činjenicama koje su zaista zbunjivale. Grof je stajao razmišljajući. I Nicolasa Perrota su spopale sumnje. On upre u Anđeliku neodlučan ali pronicav

pogled kao i njegov zapovjednik te naglo ustane: - Treba poći onamo! - reče odlučno. A onda će okrećući lice prema Anđeliki. - I vi

to želite, gospođo, zar ne?... Kad je tako, krenimo!... - Pa dobro - reče Peyrac odlučivši se. - Najzad, riskiramo jedino malo neugodnu šetnju, a vi ćete sebi umiriti savjest, zar ne, draga?

Overnjanin Clovis usprotivi se, živo mašući rukama. - Da trčim za sablastima? To nikako! - poviče i zavuče se pod pokrivače.

I nevjernik se prekrsti nekoliko puta. Kod kuće ostave i one što ih je mučio praznovjeran, ali najzad i shvatljiv strah.

U pratnji Nicolasa Perrota, dvaju Španjolaca, Jacquesa Vignota, Florimonda i Cantora, Anđelika i njezin muž siđu do jezera noseći fenjere. Držali su da je nepotrebno uznemiravati Porguanija koji je već spavao u svom kućerku blizu

radionice. Eloi Macollet slijedio ih je izdaleka i gunđao stišćući brojanice u džepu svoga kaputa.

S vremena na vrijeme mjesec se sakrivao. Snijeg je bio tako tvrd da nije trebalo obuvati tapije. Grupica se zaputi desnom obalom jezera. Nije bilo baš lako hodati i svatko je

šutio. Čulo se samo škripanje čizama i mokasina po snijegu te promuklo i isprekidano

disanje, pojačano ledenim zrakom. Zaustavili su se kad su stigli na kraj jezera. - E pa... to je bilo ovdje - reče Anđelika gledajući oko sebe.

Sve je bilo tiho, tako svečano tiho da se njihov prijašnji strah činilo bespredmetnim.

Čak se i vjetar malo stišao i puhao samo pri zemlji, podižući snijeg i zabavljajući se da od njega pravi valiće i brdašca, meka poput vatre. Ljeti, tu se čula huka vodopada što se ruše iz jednog jezera u drugo. Ove zimske

noći vladala je potpuna tišina i sve kao da je bilo skamenjeno, izuzev skladnog brujanja vjetra.

Prišavši malo bliže, mogao si vidjeti kako se bljeskaju kaskade od skrućena leda, kao da su kristalne djeve na orguljama. Sve je izgledalo sumorno i pospano.

- Počnimo s pretragom - reče Peyrac. Udaljiše se jedni od drugih i stadoše iz svojih fenjera bacati okrugli snop svjetla na okolno tlo. No snježni je sag bio

netaknut. Ukočena od studeni, Anđelika je bila spremna da prekori samu sebe. Kad sutra ustanu sasvim trijezni od pića, ona će se smijati vlastitoj ludoriji i morat će biti

spremna da neko vrijeme trpi bockanja svoje okoline. A onda je odjednom opet obuzme nemir i neka uporna želja da bezuvjetno nešto nađe, te ona stade da traži

sudarajući se sa drvećem i grmljem i spotičući se o jaruge. Malo kasnije opet se okupe i odluče da se upute natrag u utvrđenje. No Anđeliki je bilo kao da je neka nevidljiva ruka i dalje vuče natrag. Još se nije

odlučila da napusti to mjesto, zato pusti da se drugi malo udalje. Žalila je što s

njima nije pošao Perrotov Indijanac Panis jer je imao njuh kao lovački pas. Ali on se odviše bojao noćnih duhova, te ga ni vlastiti gospodar ne bi uspio nagovoriti. Posljednji put Anđelikine oči pređu od obale jezera do ruba šume.

- Onamo je nekakva gomila... U taj čas pojavi se mjesec u čitavoj svojoj raskoši. Uski snop srebrnih zraka klizne

između granja i okrzne snježno brdašce. Ona umalo da ne krikne. Svjetlost se razlila, stvorila nove oblike, opet istakla izboćine i ravnine čitavog kraja, pa su se, kao u trenutnoj viziji, sada jasno ocrtavale siluete ljudskih bića.

Ona je vidjela, da vidjela, pod blagim krivuljama bijelog pokrova obris glave i leđa.

A nije li ono, onamo, nešto kao opružena ruka?... Ona pojuri, a srce joj je udaralo. Čitav prostor opet je utonuo u polumrak. Na tom mjestu, pod snijegom su bile još jedino stijene i nisko grmlje...

Ona svejedno klekne i stade mahnito da razgrće. Nešto je našla, ni sama nije znala što, ali toga su se prihvaćali njeni zgrčeni prsti, kako je postepeno izvlačila.

A nije bilo ni lišće, ni zemlja, ni što?... Ta što bi se moglo očekivati da će naći pod snijegom?... Ona skine rukavicu kako bi bolje mogla opipati: bila je to TKANINA! Tada ona

stade da vuče, neprestano vuče, i najzad se pojavi nešto teško i ukočeno. Bila je to ljudska ruka.

Razgrćući dalje, oslobodi jedno rame, pa čitav gornji dio tijela, dok je snijeg bez poteškoća klizio na jednu i na drugu stranu. Naime, naslaga je bila tanka, ali ipak

dovoljno debela da skrije tijelo čovjeka koji je na tom mjestu pao iscrpljen od umora. Ona podigne svoj fenjer i rasvijetli oko sebe. Bilo ih je još. Sada je to jasno

prozrela. Kako su samo mogli maločas proći tako blizu njih, a ipak ih ne vidjeti?

Ona se opet dade na posao. Uspješno oslobodi prvo tijelo i izvuče ga izvan šiblja hvatajući se grčevito za njegovu od leda ukrućenu odjeću svojim bolnim prstima. Od uzbuđenja udahnula je tako naglo da ju je zapeklo u grlu. Više nije imala

snage za dozivanje. Srećom, začuje u blizini glas. To se grof bio vratio i zvao nju.

- Gdje ste?... - Tu sam! - odvrati ona. - Dođite brzo. NAŠLA SAM IH! - Za ljubav božju! - poviče on.

Vidio je kako izlazi iz sjene drveća, napola noseći na leđima neku nepomičnu crnu priliku.

66.

JEZOVITO OTKRIĆE U NOĆI SVETA TRI KRALJA

NEPODNOŠLJIVA NAPETOST

Izvukli su ih osmoricu. Nije ih bilo moguće raspoznati pod sleđenom korom njihovih kabanica i pokrivača.

Bili su nepomični, ali tijela im se još nisu bila ukočila. - Živi su. Mora da su se srušili pred nepun sat, a pokrio ih je već napadani snijeg što ga je raznosio vjetar.

- Tko su? - upita Vignot. - A što ti misliš? - odvrati Macollet. - Čuo si što je kazao Perrot. Duhovi nisu.

Mogu biti jedino kanadski Francuzi, kad se u ovo doba godine šetkaju pustinjom. Jedan jedini je bio ukočen kao drvo, onaj što ga je nosio Jacques Vignot. - Težak ti je taj kao crknuto magare - gunđao je Parižanin vukući se putem.

- To ti nosiš lešinu, sinko! Nema sumnje. Jacques, prijatelju dragi, mrtvac ti je na leđima!... Znoj mu se ledio na licu i stvarao ljepljivu masku.

Premda je bio bezvjerac, Jacques Vignot zastade i sjeti se Isusa kako nosi križ. Ta bila je bogojavljenska noć.

Noć drukčija od ostalih. U utvrđenju, činilo se da u dvorani više i nema mjesta. Bila je prepuna. Oni što su bili ostali kod kuće, gledali su užasnuto. Neprestano su stizali novi, a i spašeni i

njihovi spasitelji doimali su se avetinjski, onako osuti snijegom, s bradom i obrvama bijelim od inja.

Sve sama smrznuta strašila usplamtjelih očiju, koje kao da su u nekih još ponirale u tminu carstva mrtvih. Jacques Vignot ispusti leš na stol, pa ukočeno i već tvrdo tijelo padne među

tanjure i onih nekoliko zalutalih šipki uz mukli štropot. Bio je malaksao, siromašak. Puhao je kao dupin i tresao svojim pomodrelim prstima.

One nepokretne polože na pod, a ostale posjedaju na klupe, jer se činilo da dolaze k sebi. Koliko se moglo razabrati promatrajući njihova, od mraza izblijedjela i požutjela lica, među njima je bilo pet Europljana i tri urođenika. Europljani su bili

Francuzi, kako je i predviđao Nicolas Perrot, i to svi bradati. S brada im se otapao led i sa zveketom razbijenog stakla padao na pod.

Usnama im prinesu čašicu rakije i oni stanu da piju. Disanje im postane duboko i muklo. Srećom, nisu proveli više od dva sata u hladnoj noći, na snijegu koji im je

tkao mrtvački pokrov dok su nepomično tonuli u opasan san. Jedan je ipak bio mrtav, onaj što se nalazio na stolu. Nicolas Perrot priđe, podigne malo vunenu kapuljaču koja je mrtvacu skrivala lice i

prigušeno vikne: - Gospode! Blažena Djevice!... Kakve li žalosti!... - a onda se prekrsti.

Priđu i ostali te, prepoznavšd mrtvaca, ustuknu s prigušenim uzvicima. Srce im ispuni užas i praznovjeran strah, jer su nagađali, dapače znali da je onaj, čije su od smrti ukočeno lice upravo vidjeli, umro već davno, gotovo pred tri tjedna,

gore, na obalama jezera Megantic. Bio je to poručnik de Pont-Briand!…

Svi se stanu okretati prema grofu de Peyracu. Ovaj priđe, nabere obrve i zagleda se, bez uzbuđenja, u blijedo, upalo lice i sklopljene oči. Zatim, prstom još više podigne kapuljaču i pogleda zvejzdastu rupicu na sljepoočnici. Rana je, zbog

hladnoće, vrlo malo bila krvarila. On kimne glavom. Da, to je uistinu bio čovjek kojega je ubio šiljkom svoga mača.

Kao časnom protivniku, sam mu je bio zaklopio oči i one se više nisu otvarale. Eto, sada je naprosto mrtvac, tri tjedna na ledu uščuvani leš što ga je Huron bio popeo na drvo i položio među granje. Tradicionalni je to zimski ukop jer štiti

pokojnika od lisica i vukova, a kada proljeće oslobodi zemlju od snijega, iskopat će mu se raka.

- Ali mrtvac... - šapne gospođa Jonas priginjući se k Anđelki koja se užurbala oko vatre i podgrijevala juhu i meso. - Što?...

- Pa to je gospodin de Pont-Briand. Anđelika se trgne i uspravi. Nalazila se pored povišenog ognjišta i pogledom je

mogla da obuhvati čitavu dvoranu. A ova je pružala neobičan prizor sa svim onim osobama, koje su, zbijene oko stola, promatrale ukočeno tijelo, opruženo među ostacima gozbe i šipkama zlata što je tamo i dalje blistalo.

- Da, poručnik de Pont-Briand - reče snažno neki nepoznati glas. Jedan od neznanaca teturajući ustane i pokaže svoje blijedo lice, s još vidljivim

strašnim ožiljcima. Njegove širom otvorene i nepomične oči su plamtjele. - Da, Pont-Briand, kojega ste vi ubili i u čije ime zahtijevamo da se udovolji pravdi, gospodine de Peyrac.

Joffrey ga je mirno promatrao.

- Odakle me poznajete, gospodine? - Ja sam grof de Lomenie de Chambord - reče glas. - Zar me ne prepoznajete? Sreo sam vas u Katarunku.

Nicolas Perrot, koji je bio odsutan kad je poručnik de Pont-Briand došao u utvrđenje, nije ništa shvaćao, pa je samo buljio čas u jedne, čas u druge.

- Ne, to je nemoguće - poviče i nasrne na grofa de Peyraca uhvativši ga bez premišljanja za prsluk. Na tako nešto ne bi se bio usudio, no ponijelo ga je silovito uzbuđenje. - Vi ste ubili toga čovjeka? Ali, on mi je bio prijatelj... gotovo brat. I

baš ste ga vi ubili!... Ne, to nije istina. - Jest, istina je - reče iznemoglim glasom jedan od spašenih. - Eto, kakva

gospodara služite, Nicolas! Nikada neće oklijevati da ubije kojega od vaših zemljaka ako mu se to svidi… Joffrey de Peyrac, koji je dotada ravnodušno stajao među uzbuđenim i

zastrašenim mnoštvom, odjednom kao da plane srdžbom, pogotovo kad je sreo smeteni pogled čestitog Kanađanina Perrota.

- Da, ubio sam ga ja - reče muklim i prigušenim glasom. - Ali Nicolas Perrot je moj prijatelj. Ne pokušavajte da ga od mene odvojite. Njegove crne oči planu munjom, postanu strašne.

- Licemjeri! Licemjeri! Dobro znate zašto sam ga ubio. Čemu sada izigravate negodovanje? I svi me optužujete za zločin. A samo sam branio svoju ismijanu

čast!.. Zar u žilama nemate plemićke krvi!... Ili možda ne znate da je taj čovjek žudio za mojom ženom... Došao je čak ovamo da je zavede, prisvoji, otme...

Došao je pod moj vlastiti krov da mi je ukrade i vrijeđa... A ja sam to izdajstvo morao da prihvatim? Da njegov postupak i strasti ostavim nekažnjene?... Kad je već bio toliko lud da sve to poduzme, pravo je što je za svoju ludost i platio!... On

je poginuo. I znajte, tko god se usudi da mi zavodi ženu, upoznat će istu sudbinu, ma kojoj rasi ili naciji pripadao.

Njegove riječi dočeka grobna tišina. Pogled im prijeđe s grofa, koji se ponosno držao u svojoj krasnoj grimiznoj odjeći, na onu koja je, malo iznad njih, stajala u treptavom svjetlu vatre, i oni primijete njenu izuzetnu ljepotu, blistavu aureolu

njene kose i poput zelene vode sjajne zjene, u kojima se toga časa odražavao strah... Osjećalo se kako Francuzi koji je još nisu poznavali drhte kao u nekom

šoku. Dama sa Srebrnog jezera bila je zaista tako lijepa kao što se o tome pričalo! Njena prisutnost opčinila je njihove uzbuđene duhove pa su tupo stajali nekoliko trenutaka. Najzad, jedan od njih prijeđe rukom preko čela.

- Pravedni Bože! - reče poluglasno. - Kakvog li bezumnika! A onda će obraćajući se Lomenieu:

- Imali ste pravo. Svakome je bilo poznato da je Pont-Briand bio zaljubljen u neznanku iz šumske zabiti. Od toga je bio napola poludio...

Nicolas Perrot obori glavu. - Ako su se stvari tako odvijale, morali ste onako postupiti, monsinjore. Morali

ste... Ispričavam se za svoga prijatelja! On skine svoju krznenu kapu, obori glavu i s pijetetom stane pred mrtvaca. Može li se zamisliti strašniji i pretjeraniji soj nego što su ta Kanađani, govorio je u

sebi Peyrac. U mislima ih je vidio kako jure po zimi, blijedi kao krpa, s ukočenim tijelom prijatelja kojega valja osvetiti...

- Što vas još vodi k meni, gospođo iz Nove Francuske! - nastavi glasno i s gorčinom. - Htjeli ste da Katarunk bude spaljen?... E pa, i to se i dogodilo. Svoj ste cilj postigli. Htjeli ste da moje ime u Sjevernoj Americi bude zaboravljeno, ili

da padnem pod udar vječite mržnje Irokeza, ili da priđem k vama pa da se zajedno borimo protiv njih. Ali, ti su vam planovi propali.

- Gospodine, ja nikada nisam prekršio obećanje koje sam vam zadao u Katarunku, - usprotivi se Lomenie. - Ako niste vi, uradila su to vaša braća… Randreuil i osobito jezuita, koji je bio na

Kennebecu, a nije htio da prihvati sporazume što ste ih vi sklopili sa mnom,

tuđincem... Upravo je on vršio pritisak na Randreuila i Patswikette, a vlada Nove Francuske nije se tobože ničim angažirala u tom zločinu... - Varate se. Iskrena je bila naša želja da sklopimo s vama savez, a kao dokaz reći

ću vam da me je gospodin de Prouturac, čim je saznao da ste na životu, hitno uputio k vama s porukom i novim prijedlogom.

- Tvrdite li da, napuštajući Quebec, niste ovaj put imali prema meni neprijateljske namjere. - Ne! Osim toga, malo nas je, vidite i sami.

Grof baci pogled na četiri iscrpljena čovjeka i tri urođenika koji, usprkos ukazanoj njezi, kao da se nisu oporavili.

- Što vam se dogodilo? - Teško je objasniti, jer mi smo inače vični zimskim pohodima. Do Megantica sve je išlo dobro. No tamo smo naišli na tragove vašeg dvoboja i tijelo ovog

nesretnika. Otada nas je stalno pratio nekakav udes, a još smo morali nositi i taj leš... Bilo bi se reklo da neka ukletost pada na nas, što se više približavamo vama.

- Wapassou je zabranjeno mjesto. - Naši su urođenici to znali, zato su se i bojali. Nekako su slabili, a i mi smo osjećali kako nam svakim danom sve više ponestaje snage. Oni snažniji morali su

nositi ostale. A vratiti se natrag bilo je nemoguće jer bismo se izložili sigurnoj smrti. Preostajala nam je dakle jedina nada, da ćemo usprkos svemu stići do vaše

nastambe. Ali poslije napora kojemu smo se morali izložiti da pronađemo slapove, shrvao nas je umor i izgubili smo svijest.

Nije dobio odgovora. I dalje je vladala pomalo mučna atmosfera i kad su se stanovnici Wapassoua sjetili što ih je navelo da krenu u pomoć zalutalima, kičmom im je prošla jeza...

- Kako ste nas uspjeli naći? - ponovi jedan od Francuza nekako sumnjičavo. - Zar ovo nije bogojavljenska noć? - odvrati Peyrac sa zajedljivim osmijehom i

zagleda se u njega nekako zagonetno. - Stvari se ne odvijaju uvijek onako kako mi želimo - nastavi. - Krenuli ste iz Quebeca, u to bih zaista htio vjerovati, s namjerom da stignete k meni u

potpunoj... neutralnosti, ako tako mogu da kažem. No uz put, potreseni smrću svoga prijatelja, postali ste ratobomiji i zaželjeli osvetu. Ali zima je neprijatelj ljući

od mene i najzad, sretni ste što ste naišli na mene da vas od nje sačuvam. Zaista se čini da svaki naš susret mora uvijek biti popraćen izvjesnom dvoličnosti. Moram li vas držati zarobljenicima, taocima, s obzirom na osvetu koju ste mi pripremali,

ili gostima, kakva je bila vaša prva namjera? Još jednom grupa Francuza kao da se posavjetova pogledom a onda jedan od

njih, naočit čovjek i nekako otmjeniji od drugih, uze riječ. - Dozvolite da se predstavim. Ja sam vojvoda d'Arreboust, gradonačelnik Quebeca i mogu samo da potvrdim riječi gospodina de Lomeniea. Zaista nas je gospodin

guverner Frontenac uputio k vama s miroljubivim namjerama. Naročito mu je bilo stalo do toga da vam predloži jedan novi plan kojim... Ali, o tome bismo mogli

možda kasnije - reče jadni vojvoda trljajući svoje ukočene prste kojima je opet stala da kola krv pa je od toga morao osjećati strašnu bol. On baci pogled na leš kanadskog oficira koji, već nagrizen ledom i vjetrom, onako

bačen među šipke blistava zlata, kao da je na simboličan način pružao sliku o prolaznosti ovozemaljskih dobara.

- Kad se uvaže okolnosti koje su vas natjerale da ubijete toga čovjeka, moramo zaista priznati da s vaše strane nije bilo nikakva akta neprijateljstva prema Novoj Francuskoj, premda ne možemo a da ne požalimo toliku brutalnost. Gospodin de

Lomenie i ja, koji smo dugo živjeli u zatvorenim zajednicama već od osnutka kolonije, znamo da je potrebna čvrsta disciplina ako se želi suzbiti demon

razvrata, no mi smo se utjecali i molitvi... - Ja ne držim samostan! - reče Peyrac. - Služim se barutom, i užetom... a kad se radi o plemiću, tu mi je mač

- U vama nema svetosti.

- Ne! Sačuvao me Bog!... Oni poskoče kao da će se latiti oružja. Žestoka i paradoksalna ironija odgovora skandalizirala ih je. I on je, eto, stvarno onakav kako se o njemu pričalo: crni

demon, uz demonku, i izaziva ih svojim iscerenim licem i vatrenim pogledom. Napetost je rasla do neizdržljivosti.

Anđelika siđe stepenicama podija i uputi se k njima. - Dođite da sjednete uz vatru, gospodo - reče ona skladnim i mirnim glasom. - Vi ste iscrpljeni.

Videći da će se grof de Lomenie srušiti, ona ga obujmi oko pasa i pomogne mu. - Što da uradimo s lešom? - šapne Jacques Vignot Peyracu u uho.

Gospodar Wapassoua dade znak da ga se iznese napolje i prepusti pomrčini i ledu. Drugog rješenja nije bilo. Mrtvacima je mjesto tamo.

ČETVRTI DIO

PRIJETNJA

67.

ELÓI MACOLLET OTKRIVA BOLESNE INDIJANCE

Je li to bila posljedica odviše kratka sna, prenadraženosti od sinoćnjih događaja, ili hladnoće što je bivala sve nesnosnija, da je sva priroda škripala pod mramornom šakom? Tek, Anđelika se probudila sva ukočena. Nije se usudila pomaći kako ne bi

osjetila tresavicu. Na uzanom prozoru, koji je umjesto stakla imao napete riblje kože, vidjela se korica od inja. Kroz njih je prodirala škrta, gotovo nikakva

svjetlost, međutim, ipak dovoljna da ona shvati kako se već razdanilo. Ustajanje je obično bilo još za mrkle noći... No, jutros, nitko se još nije micao. Anđelika je u sebi ponavljala kako mora ustati da upali vatru, ali, iz časa u čas,

ponovo ju je hvatala obamrlost te joj se činilo da je se nikad neće osloboditi. Nekoliko tjedana ranije, nakon one ljubavne noći, na trenutak je bila pomislila da

je zatrudnjela. Sada joj se opet vrati ta misao, a takva nada rastjeruje pospanost. U njenoj duši stadu da se bore dva suprotna osjećanja: potištenost i neko neodređeno zadovoljstvo što ga u većine žene pobuđuje saznanje da u sebi nose

jedan novi život. Ona odrično odmahne glavom. Ne! Nije "to". Radilo se o nečem drugom.

Neka zebnja, gotovo strah, krilio se nad utvrđenjem, i ona ga osjeti prvi put otkako je stigla u Wapassou. A onda se sjeti. Tuđinci su pod krovom.

Nije žalila što ih je spasila, ali, s njima je u kuću ušla i nekakva prijetnja. Ona nečujno ustade kako ne bi probudila muža koji je pored nje spavao svojim

odmjerenim i mirnim snom. Čim je preko donjeg rublja navukla vunenu odjeću: haljinu od parheta, krzeni zobunčić dugih rukava, pa preko svega prebacila ogrtač, odmah se bolje osjećala.

Svakog tjedna tovarili su na sebe pokoji novi komad odjeće. Gospođa Jonas je govorila da će se potkraj zime, pod mnogobrojnim naslagama odjeće, sve troje

više kotrljati nego hodati. Po navici, Anđelika pripaše kožnati pojas, za koji zdesna okači futrolu s pištoljem,

slijeva dvije navlake: jednu za bodež, drugu za nož. Za taj pojas stalno je vješala razine neophodne sitnice: uzicu, rukavice, kopče, novčarke... Imajući tako sve pri ruci, Anđelika se osjeti bolje, spremna da se uhvati ukoštac

sa čitavim svijetom i da izvrši sve što se od nje traži. A samo Bog zna da svi od nje očekuju mnogo!...

U svojoj se odjeći ugodno osjećala. Bila je za svaku priliku. Izlazeći napolje, običavala se ogrnuti kabanicom koju je nerado skidala, sve dok se vatre ne bi rasplamsale.

Ponajčešće, kosu bi splela u punđu i zavukla je pod uzanu kapicu, malo posuvraćenu na sljepoočicama, kako su to običavale ugledne građanke u La

Rochelleu. Ta je frizura lijepo isticala čisti oval njenog lica i davala njegovim crtama nešto svetačko i strogo. Lice uokvireno bijelom kapicom nekako je izloženo, golo. Ne može se sakriti. Ima pretjerane iskrenosti, smjelosti, na onim

starinskim portretima žene s glatkim sljepoočicama i čelom, pod uzanim, visokim šinjonom8.

Anđelika je pripadala među one koje su bez bojazni mogle nositi takav ozbiljan ukras. Ugodno se tako osjećala, jer joj je kosa bila zaštićena od čađe i prašine. Ali ponekad bi preko bijele kapice stavila pusteni, mušketirski šešir tamnokestenjaste

boje, s ljubičastim perom. Kako se ovo na vjetru brzo uništavalo, zamijenila ga je crnom svilenom trakom koju je sprijeda oživljavala srebrna kopča.

Obod toga šešira nije bio naročito širok, pa kad je sniježilo, lako je preko njega mogla prebaciti veliku, krznom podstavljenu kapuljaču svoga ogrtača.

8 šinjon: visoka frizura u obliku čunja

Dok je bila u kući, navlačila je preko cipela presvlake od gipke kože, skrojene i sašivene na indijanski način, a kad bi izlazila, obuvala je kožnate dokoljenke i čizme.

Sve to, valja priznati, nije bilo ni elegantno ni prefinjeno, već je predstavljalo mjeru nužnoga opreza. Na proljeće, bit će svakako potrebno da se čitava malo

bolje provjeri u ogledalu. Blagdani su pokazali da se lijepo ponašanje nije zaboravilo. I svaki dan čisti, i kao snijeg bijeli i uškrobljeni posuvratak, a ponekad i ovratnik s

malom čipkom, krasio je gospođama vrat i još više isticao brižljivost s kojom su se odijevale.

Uz čiste, uškrobljene kapice, bila je to njihova jedina ali stalna koketnost. U trenutku kad je Anđelika izlazila iz sobe, netko se upravo spremao da pokuca na vrata, pa kad ih je otvorila, gotovo se sudarila s onim što je iza njih stajao.

Kao od čvorastog drva isklesano lice Eloje Macolleta, s oštrim ivicama, s crnim prorezom krezubih usta, te skrletnom kapom koju je opet pritegao na skalpirano

čelo, bilo je takvo da se čovjek, ma kako imao jake živce, morao lecnuti kad ga je susreo u polumraku. Anđelika se trgne.

Starac umalo nije pao na nju i ona je sasvim izbliza vidjela njegove sitne oči, sjajne poput krijesnica.

Bilo je neuobičajeno sresti ga u utvrđenju u taj jutarnji sat. Ona zausti da ga pozdravi, ali on joj dade znak da šuti prinoseći k usnama svoj

podignuti kažiprst. Zatim, libeći se na prstima s ljupkošću patuljka, kretnjom joj dade znak da ga slijedi. U dnu odaje nekoliko se muškaraca protezalo i zijevalo. Glavna vatra još nije bila

upaljena. Anđelika jače pritegne oko sebe ogrtač jer je jutro bilo hladno i prozirno poput

safira. - Što je, Macollet?... On joj je i dalje davao znak da šuti i hodao prokopom u snijegu, savijajući i

razmičući koljena, kao da gazi po jajima. Pod nogama im je cvilio snijeg. Bila je to jedina buka.

Prema istoku, razvlačila se ružičastozlatna svjetlost i, malo-pomalo, zemlja je izranjala iz noćne modrine kao skamenjena masa. Miris dima bio je naročito jak. To je, u stvari, miris vedrih i studenih zora i jedini

miris života, jer odaje prisutnost ljudskoga bića, zaklonjenog u njegovu utvrđenju ili u kolibi. I upravo taj gusti dim sukljao je lijeno kroz pukotine između ploča od

kore i kroz zaobljeni vrh Macolletovog vigvama. Ulazeći za starcem, Anđelika je morala gotovo kleknuti. U polumraku i dimu nije se bogzna kako vidjelo. Ugljevlje nije bilo dovoljno da rasvijetli dosta prostranu ali

neobičnim predmetima zakrčenu kolibu. Anđelika jedino raspozna tri urođenika šćućurena oko ognjišta i odmah joj se njihova nepomićnost učini čudnom.

- Vidite li? - promrmlja starac. - Ne. Upravo ništa ne vidim - reče Anđelika i stade kašljati od dima koji joj je štipao grlo.

- Strpite se, sad ću upaliti. On se pomuči oko jednog malog fenjera u kutu. Anđelika je sa zebnjom

promatrala Indijance koji su ležali pod pokrivačima. - Što im je? Jesu li umrli?... - Ne... Stvar je daleko ozbiljnija od same njihove smrti!

Konačno mu je uspjelo izmamiti plamen. Macollet bez ustručavanja uhvati jednog od Hurona za kiku i podigne mu glavu,

osvjetljujući lice živim svjetlom fenjera. Nepomičan i bez svijesti, urođenik se nije na to osvrtao. Vreli dah izbijao je s njegovih napetih, od groznice suhih usana koje su poprimile opaku ljubičastu

boju, lice mu je bilo tamno, uistinu crveno, i osuto grimiznim pjegama.

- Boginje!... - reče Eloi Macollet. Sav pradjedovski strah, izazvan tom strašnom bolesti, odražavao se u starčevim riječima i u iznenadnom bljesku pogleda, pod njegovim čupavim obrvama.

Boginje!... Crne boginje!.. Užasne velike boginje... Anđelika osjeti kako joj kičmom prelazi jeza. Nikakav glas ne prijeđe preko njenih

usnica. Ona upre u Eloju Mecolleta svoje raskolačene oči te oboje stanu da se šutke gledaju. Najzad starac prošapta:

- Eto, zašto su se sinoć svi srušili na snijeg. Već tada su imali boginje!... - Što će se sada dogoditi? - reče ona naglo.

- Umrijet će. Indijanci nisu otporni na ovu svinjariju... A što se tiče nas... i mi ćemo svi pomrijeti... NE SVI, dakako. Neki će se izvući, ali će im lice ostati rupičasto kao kalup za sačmu!

On spusti Indijančevu glavu koju je bio podigao da je pokaže Anđeliki, a ovaj je dugo stenjao dok nije opet utonuo u mučnu nepomičnost.

Anđelika stade trčati prema utvrđenju posrćući. Morala je da se nađe sa Joffreyem prije nego joj prorade misli. Inače će je uhvatiti panika. Znala je, ako se to dogodi, da će joj samo jedna misao zaokupiti duh: ščepati Honorinu u naručje pa

jaučući pobjeći s njom u hladnoću šuma. Upravo kad je ulazila u dvoranu, Cantor je palio vatre a Yann le Couennec mu

pomagao metući ispred ognjišta. Oni je uljudno i veselo pozdrave. Gledajući njih dvojicu, odjednom postane svjesna užasne i ubitačne istine. Svi će pomrijeti.

Preživjet će samo jedan: Overnjanin Clovis. On je već prebolio boginje. Sahranjivat će ih jednoga za drugim... Sahranjivati ih? Bolje reći skloniti ih pod neki blok leda i čekati proljeće da ih sahrani. A možda će

dotle i poludjeti!... Njena soba učini joj se kao posljednje utočište a muškarac koji je pred njom

spavao u krevetu, pun snage i zdravlja, kao posljednja obrana od smrti. Nekoliko trenutaka ranije, oko nje je bila sama sreća. Sreća priprosta života u povučenosti i zaboravu, sreća nimalo slična onome što se pod tim obično misli, ali

ipak sreća, jer su posjedovali najdragocjenije blago: život, pobjedonosni život. A sad se među njih stala zavlačiti smrt, kao magla, kao dim, i uzalud će oni

zatvarati sve otvore, ona će odasvud prodirati. Ona poluglasno zovne: - Joffrey! Joffrey!

Više se nije usuđivala ni dotaći ga, iz straha da ga samim tim ne zarazi. Ipak, kad je otvorio oči i stao da je gleda svojim tamnim živahnim zjenama koje

su se smiješile, ona se ludo ponadala da će je on moći i od toga obraniti. - Što je, anđele moj? - Huroni gospodina de Lomeniea zaraženi su boginjama.

Divila mu se što nije poskočio, nego ustao bez žurbe i šutio. Dodavala mu je odjeću. Propustio je jedino da se dugo proteže, kako je često radio ujutro. I dalje

je šutio. A i nije se imalo što reći, i on je znao da ona nije žena koja se vara u procjeni situacije, niti traži isprazne riječi utjehe. A ipak je osjećala kako on razmišlja. Najzad on reče:

- Boginje? To me čudi. Trebalo bi pretpostaviti da je epidemija unesena iz Quebeca. No ovakva bolest stiže uvijek s lađama... u proljeće. Ako se u Quebecu

nije pojavio ni jedan slučaj sve do jeseni, to jest otkako je Saint-Laurent pod ledom, onda to ne mogu biti boginje... Rasuđivanje joj se učini jasnim i točnim. Odmah stade lakše disati i u licu joj se

vrati boja. Prije nego su izašli, on je krepko i žustro potapša po ramenu i reče: "Budimo

hrabri!"

68.

SUMNJA NA MALIGNE BOLESTI

OTAC MASSERAT, JEZUITA

U vigvamu, Joffrey de Peyrac dugo je ostao prignut nad bolesnim Huronima. Potresno je bilo gledati ih onako crvene poput usijanog željeza. Kad im se podiglo

vjeđe, vidjelo se da su im oči podlivene krvlju. I dalje su disali piskutavo i bili u nesvjestici.

- Već su jučer navečer bili skoro u ovakvu stanju - objasni Macollet, - a kad sam ih položio tu, mislio sam da je njihova otupjelost posljedica hladnoće. - A što sada mislite, Macollet? - upita Peyrac. - Nije se lako izjasniti, zar ne?

Simptomi su kao u boginja, ne poričem, ali se po tijelu još ne vide karakteristični gnojavi prištići. Ničeg osim crvenih pjega...

Kanađanin u nedoumici kimne glavom. Trebalo je čekati... Ništa drugo nije preostajalo. Sve troje razgovarali su tiho o mjerama opreznosti i uputama koje je trebalo izdati. Macollet izjavi da će se on brinuti za Hurone. Alkohol je, to zna iz

iskustva, dobra zaštita protiv svih epidemija i infekcija. Ostat će tu s bačvicom rakije.

Starac prizna, kimajući glavom, da i najgore situacije imaju svoje prednosti. Pit će je, a češće ispirati grlo i ruke kojima dodiruje urođenike. U blizini vigvama podići će mu kolibicu za preznojavanje. Svaki put, kad bude htio

u nastambu, proći će kroz nju i promijeniti odjeću. - Za mene ne brinite. Bio sam ja među Montagnaisima i Huronima za vrijeme

velike epidemije boginja koja ih je desetkovala 1662. Obilazio sam sela i zatjecao same mrtvace. A ipak sam se izvukao. Ovima ću davati juhu od trava i stalno održavati vatru. A poslije! Vidjet ćemo...

- Idem da vam donesem namirnice i trave za čajeve - reče Anđelika. Na povratku korak joj je bio mnogo sigurniji. Ona mora da bude sasvim prisebna.

Svanuo je hladan, dan, ali vedar i okupan rumenilom. Ulazeći u dvoranu, nađe se licem u lice s najautentičnijim jezuitom kakva se nije mogla zamisliti na stotinu

milja uokolo. Bio je to redovnik srednjega rasta, prilično okrugao, s izrazom dobroćudnosti na

neveselu licu. Oči su mu bile podrugljive, čelo otkriveno, brada gusta. Crna mantija bila mu je od solidnog drogeta. Nosio je pojas od crne kože, o kojemu su

visili neki sitni predmeti, nož, novčarka... a na prsima dosta veliki crni križ sa četiri mjedena kraja, pričvršćen svilenom uzicom. Ponešto snažan vrat stršio je iz ravna, tvrda ovratnika, podstavljenog rezervom od bijela platna.

- Dozvolite da se predstavim - reče. - Ja sam otac Masserat od Družbe Isusove. U takvu trenutku njegova se pojava učini Anđeliki priviđenjem. Morala je

uzmaknuti nekoliko koraka i nasloniti se na zid. - Ali - promuca ona - odakle dolazite?... - Iz onoga kreveta, gospođo, reče on pokazujući prema dnu odaje, iz onoga

kreveta u koji ste me sinoć onako pažljivo sami položili. Ona tada shvati da je i on jedan od onih koje su sinoć u posljednji tren spasili od

sigurne smrti pod snijegom. Nije li to upravo onaj kojega je prvog otkrila i izvukla ga iz snijega kako je mogla i umjela. Pod kabanicom skrućenom od leda nije bila zapazila mantiju.

- Da, to sam upravo ja - reče on kao da slijedi njenu misao. Mora da ste me nosili na svojim leđima, gospođo. Bio sam toga svjestan, ali odviše obamro i ukočen od

zime da bih se u tom času mogao predstaviti i zahvaliti vam. Oči su mu se i dalje smiješile, ali su je promatrale s upornom pažljivošću, a iza njihove veselosti moglo se otkriti prepredenu i lucidnu suzdržljivost seljaka.

Anđelika se zbunjeno primi rukama za lice.

- Kako da vam se ispričam, oče... Nisam mogla ni zamisliti da među gostima imamo i jednog jezuitu... a uz to sam pod dojmom jedne strašne vijesti. Ona mu priđe i prošapta:

- Bojim se da su vaši Huroni oboljeli od velikih boginja. Dobroćudno lice oca Masserata promijeni boju.

- Do đavola! - reče on problijedjevši. Takav uzvik iz njegovih usta bio je znak silnog uzbuđenja. - A gdje su?

- U vigvamu starog Macolleta. A kako je on pojurio napolje, ona poviče:

- Čekajte! Ne izlazite tako, oče. Užasna je hladnoća. Ona dohvati veliki crni ogrtač s visokim ovratnikom, što ga je on bio položio na kraj stola, i sama mu ga čvrsto ovije oko ramena.

Možda tako ne bi bila postupila u drugim prilikama, da joj je, recimo, poštovani jezuita bio predstavljen u nekom salonu.

Ali ošamućena i zabrinuta, počela je da gubi kontrolu nad svojim postupcima. K tomu, osjećala je silnu odgovornost za svačije zdravlje, te se čak bojala da se taj jezuita ne izvrgne bolesti ako se prehladi. Pruži mu i njegov šešir. On se žurno

udalji. Anđelika pomisli kako svakako mora popiti nešto toplo, želi li doći k sebi. Ona

priđe ognjištu, ulije u drvenu zdjelicu malo kipuće vode te sa stola uzme bočicu s jabukovačom.

Nekoliko muškaraca upravo je pojelo juhu koju su sami podgrijali. Drugi su, opet, umakali komade ohlađene kukuruzne pogače u čašu rakije. Vladala je takva disciplina da nikomu nije padalo na pamet da odreže sebi

komadić slanine ili šunke jer je te namirnice smjela ujutro dijeliti jedino gospođa Jonas, a i sama je to radila po uputama Octava Malapradea, zaduženog za živež.

A gospođe Jonas nije bilo tu. - Zar još nije dolazila gospođa Jonas? - upita ih Anđelika. Oni odrično odmahnu glavom.

Bili su malo zastrašeni prisutnošću tuđinaca koji su sjedili izdvojeni na kraju stola. Među njima se nalazio i onaj što se predstavio kao vojvoda d'Arreboust.

Bio je plećat i snažan, na sljepoočicama prosjed, a njegovo plemićko držanje vidjelo se i po tome što je našao vremena i da se oblije. Drugi je bio jedan mladi dugajlija ozbiljna izgleda.

Ali, zaokupljena svojim mislima, Anđelika ih nije ni primjećivala. Brinula ju je odsutnost gospođe Jonas koja je uvijek ustajala prva te palila vatre i

pristavljala lonce. A nije bilo ni gospodina Jonasa ni Elvire. Nije li bolest već pokucala na vrata? I što je s djecom?...

Prije no što će skoknuti da se za njih raspita, prisili sebe na oprez koji joj je preporučio grof de Peyrac, te se vrati u sobu, presvuče gornju odjeću pa je,

zajedno s haljinom koju je nosila za bogojavljenske večeri, iznese napolje da se zrači. Najzad, rakijom dobro istrlja ruke i ispere usta. Srce joj je udaralo kad je Jonasovima tiho pokucala na vrata, no laknulo joj je čim

je čula da odgovaraju. Djeca su već bila na nogama i obučena, i zabavljala se u kutu, ali troje Rošeljana,

sjedeći ukočeno svako na svom stolcu, okrenuše prema njoj svoja blijeda i turobna lica. - Dakle, znate i vi? - šapnuše.

- Na žalost! - Što će biti s nama?

- Ali kako to da ste već obaviješteni? - upita Anđelika. - Oh! Primijetili smo čim ste ih sinoć doveli. - Mogli smo odmah o svemu porazgovoriti.

- Čemu? Ništa se tu ne može.

- Bili bismo poduzeli mjere sigurnosti već od prvog trenutka... Gospodin Jonas je pogleda s nerazumijevanjem. - Mjere sigurnosti?

- Ali... o čemu vi to govorite? - poviče Anđelika. - 0 jezuiti, zaboga! Već sam sinoć malo posumnjala da je to jezuit, - objasni

gospođa Jonas. Bilo je u tom bradonji nečeg što mi baš nije ulijevalo povjerenje, iako je bio promrzao kao i drugi. Ali kad smo ga jutros, ulazeći u dvoranu, ugledali svega u crnini od glave do pete, s njegovom mantijom, ovratnikom, križem -

došlo mi je da se onesvijestim. Još se i sada ježim... - Ima tu nečeg goreg nego što je jezuit - reče Anđelika s tugom i objasni im

situaciju. Izolacija je najbolja obrana od zaraze. Do novog naređenja Jonasovi će s djecom ostati u svom dvosobnom stanu. Na zrak će moći izlaziti pozadi kuće, a kako je

snijeg dosta visok, biti će dovoljno da prekorače prozor. Zahvaljujući tim mjerama, možda će izbjeći tu strašnu pošast.

Vrativši se u dvoranu, Anđelika opazi kako se jedna grupica okupila oko kreveta koji se nalazio u dnu, pokraj spavaonice za muškarce. Ona priđe i na jastuku prepozna zajapureno lice grofa de Lomeniea koji je već

ležao u nesvijesti.

69.

SMIJEŠAN INCIDENT, UNATOČ TRAGEDIJI

Jedan od Hurona umre te iste večeri, pošto ga je otac Masserat, kako dolikuje, ispovjedio i udijelio mu posljednju pomast. - Bar će nam na dohvatu biti utjeha Crkve - govorio je Nicolas Perrot. - Ne događa

se to baš često onima koji zimi umiru u zabitnoj šumi. Grofa de Lomeniea prenijeli su na jedan tavan kroz koji je prolazio kanal dimnjaka

i održavao izvjesnu toplinu. Tamo su postavili mangalu, a vratnicu na podu držali otvorenom.

Radi zaštite od požara, pred kojim se u zimsko doba najviše strahuje, netko je neprestano morao biti uz bolesnika. Uostalom, trebalo je nad njim bdjeti jer je bio vrlo nemiran i pokušavao da ustane. Valjalo mu je davati piti, kvasiti mu

sljepoočice, stalno ga pokrivati. Anđelika je zatražila pomoć Overnjanina Clovisa. On nije imao naročitog smisla za bolničara, ali je jedini prebolio boginje i zato bez

opasnosti smio prilaziti bolesniku. Anđelika je navlačila rukavice što ih je sinoć dobila na poklon i tako ukazivala jadnom grofu potrebnu njegu. Ali, nije bila sasvim sigurna da će te mjere

dostajati. Rukavice su stajale uz bolesnikovo uzglavlje i ona ih je metala kad god je svraćala.

Ostatak dana provela je kuhajući ogromne količine vode u koju je bacala sve raspoloživo korijenje i ljekovito bilje. Uz to, morala je preuzeti sve poslove gospođe Jonas i Elvire. Videći to, grof de

Peyrac stavi joj na raspolaganje dva muškarca. Njegovu oku zaista ništa nije izmaklo. Sam je, kao i obično, radio u radionici, ali

je više puta navraćao grofu de Lomenieu i u vigvam Eloje Macolletu, koji je filozofski izlazio na kraj sa svojim bolesnicima pušeći lulu za lulom i ispijajući čašicu za čašicom. Vrativši se sa svoga posljednjeg večernjeg obilaska, u društvu

oca jezuite, upravo je on izvijestio o smrti prvoga Hurona. Večera je bila spremna pa su posjedali za stol, ali mnogima hrana nije htjela kroz

grlo. Nitko se nije sjetio da poskida božične dekoracije od božikovine. Vremenski još blizak, veseli bogojavljenski blagdan bio je već tako daleko. Uspije li im da se izvuku, sjećat će se, u analima, tih dana, osobito ovoga koji je

upravo protekao.

Svak je vrebao neće li na licu drugoga pročitati svoju vlastitu osudu, u dužem ili kraćem vremenu. Najviše su promatrali tri tuđinca: oca jezuita, vojvodu d'Arrebousta i dugajliju mladića koji je otvarao usta samo kad je jeo. No videći ih

kako gutaju s velikim apetitom, svi bi se primirili. Ta po logici stvari već su i oni morali oboljeti od boginja. Razgovarali su o tome kako u zemljama Istoka, da bi

se zaštitili od boginja, običavaju vrhom noža ili britve zasjeći sebi kožu, pa to mjesto istrljati gnojnom sluzi, izvađenom iz još nezacijeljenih prištića bolesnika koji je od te bolesti upravo ozdravio. Neki od tih godinama su održavali nekoliko

svojih prištića pa išli od grada do grada i ljudima nudili na prodaju svoj spasonosni dodir.

Ali tu, u Americi, nisu postojali uvjeti za takvo održavanje. Imali su, doduše, kraste Clovisa, jedinog koji je preboljeo boginje, no one su se već odavna bile sasušile, a Huron je umro prije nego su mu sa karakteristični prištići uopće i

pojavili... Od takvih razgovora za stolom Anđeliki se prekine tek, a ionako se morala

prisiljavati da proguta nekoliko zalogaja. Kao što je i prirodno za takvih dana, djeca, oslobođena užeg nadzora odraslih koji su bili zaokupljeni strahom, povela su se za nepogrešivim instinktom svoje dobi i

upustili se u nepredvidljive pothvate. Iz stana Jonasovih začu se odjednom užasna vika. Anđelika dojuri prva i zatekne

Elviru kako jeca, dok su gospodin i gospođa Jonas bili zanijemili od uzbuđenja. Pokazivali su joj nešto u kutu, ili bolje reći nekoga koga u prvi mah nije mogla

raspoznati. Bila je to Honorina. Koristeći se, dakle, rijetkim čudom koje je pažnju odraslih odvratilo od njih, Honorina je bila odlučila da se počešlja po irokešku, te nagovorila malog Thomasa

da joj u tome pomogne. Uostalom, nije to bio baš lak posao, te usprkos istovremenom aktiviranju škara i

britve, djeca su poslovala dobar sat vremena, dok teška Honorinina kosa nije pala na pod, a na samom vrhu gole lubanje ostao ponosni čuperak skalpa. Kad ih je Elvira, uznemirena njihovim dugim i sumnjivim mirovanjem, najzad

otkrila, upravo su pokušavali da rezultat provjere u jednom oklopu koji im je poslužio kao ogledalo.

Na krikove mlade žene, očajničke povike Jonasovih i iznenadni upad Anđelikin, skutrili su se u svom kutu i izbečili oči. Bili su zbunjeni, ali nimalo uvjereni da su učinili nesmotrenost.

- Još nismo gotovi - reče Thomas. - Samo da joj zataknem pera. Anđelika se sruši na jedan stolac i prasne u nezadrživ smijeh. Okrugla Honorinina

njuškica i nad njom ona crvena narogušena kresta bile su zaista smiješne. Bilo je u njenom smijehu podosta nervoze, ali što drugo da uradi? Ima dana kad demoni, izgleda, uživaju naročitu povlasticu da muče ljude. Ako im nasjednete,

tek onda će vas pograbiti i dovesti do ludila. Elviri koja je i dalje lijevala suze, to se kao majka osjećala povrijeđenom, pokuša

ona objasniti kako se danas zbivaju mnogo ozbiljniji događaji a da bi se pridavalo toliko važnosti jednoj sitnici, običnoj dječjoj budalaštini. Pravo je čudo kako Honorina nije ostala bez jednog uha, čak se nije ni porezala.

Tko zna? Možda je mali Thomas imao dara za brijački zanat!... Gospodin i gospođa Jonas predlagali su stroge kazne: treba im uskratiti kruh i sir.

Ali, i opet se umiješa Anđelika. Ne, ne danas... a pogotovo, ne ostavljati ih bez kruha i sira! Uozbiljivši se ponovo, priđe dvoma deranima i strogo ih upozori da su počinili težak prijestup kad su bez dozvole uzeli škare i britvu. Savladala se kako

jednom i drugom ne bi prilijepila dvije zvonke ćuške, i to iz straha da ih ne zarazi. Nema šta, đavolčići su dobro izabrali svoj dan.

Oboje su poslali u krevet po mraku. Ta jedina kazna na koju su bili osjetljivi samo im je mogla koristiti. U velikoj dvorani Anđelika ispriča Honorinin podvig kojemu se svi od srca nasmiju.

To je malo ublažilo opću napetost.

Svatko je predosjećao da će se takvim podrugivanjem sudbini možda otjerati duhovi zla. Honorina je svojim činom glasno najavila da je boginje ne zabrinjavaju. Imala je ona prečih briga.

To je moglo da zbuni i obmane sile mraka, koje nisu baš uvijek dovoljno oštroumne da dokuče reakcije ljudi.

Utješno je djelovalo još i to što su u prtijagu Kanađana našli kruha i sira. Tri su se muškarca bila vratila na jezero da iz snijega i leda izvuku ostatak opreme koja je pripadala Francuzima. Među uobičajenim količinama suhog mesa i

usoljene slanine, kukuruznog brašna i duhana, te dovoljnim količinama rakije, našli su i pola velikog kotura sira i čitavu glavu pšeničnog kruha. Sve je to bilo

tvrdo poput kamena. No bilo je dovoljno staviti kruh u peć a sir položiti nakraj pepela pa da im se odmah vrati prijašnji okus. Kruh je sada bio opet topao a sir ne suviše mek i

zamamljivog mirisa. Francuzi su uporno zahtijevali da se ta hrana razdijeli njihovim domaćinima. U

Quebecu su je jeli svaki dan, a ovima u šumi ona je bila nedostupna. Poneki su govorili kako se tim jelima možda prenosi zaraza, ali oblapornost je bila jača. Anđelika je oklijevala. Uostalom, ne mari. Da odagna zle duhove, ona učini

znak križa nad komadićima kruha i sira, a zatim ih pošalje kažnjenoj djeci koja su odmah manje plakala.

70.

BORBA PROTIV BOLESTI

NOVI PROJEKTI - ISTRAŽIVANJE MISSISSIPIJA

Posada Wapassoua hladnokrvno je primila vijest o opasnosti koja im je prijetila. U svom fatalizmu mnogi su bili zadojeni istinskim kršćanskim osjećajima i prepuštali

se volji božjoj. Anđelika nije znala za takvo mirenje sa sudbinom. Voljela je život tim strastvenije što joj se činilo da mu tek odnedavna poznaje veličanstvenost. Zato i nije htjela

da Honorina i njeni sinovi budu u cvijetu mladosti lišeni toga sočnog ploda. Smrt djece i mladih bića je zločin za koji bi sebe držala odgovornom.

No ima trenutaka kad se treba znati žrtvovati za sebe i za svoje, priznati da se svakog časa može dogoditi ono najgore, i zato se bez roptanja prepustiti sudbini

koja im je svima ista... "I tako provodimo dane praćeni životom i smrću - oboje su jednako važni - smrti se ne treba bojati"...

Tko li je pred njom izgovorio te riječi prožete veličinom? Colin Paturel, kralj robova na Miquenezu, Normandijac, običan mornar istoga kova kao i oni što su

se, pritisnuti zimom, našli na okupu u tuđoj zemlji... Svi su ti ljudi mnogo puta izbjegli smrti ne samo u borbama u koje ih je uvlačio njihov pustolovni duh, nego i u epidemijama i bolestima.

Većina njih je sretno preboljela bar jednu, ako ne i dvije epidemije: kugu na Istoku, žutu groznici po afričkim lukama, pa onda boginje, te uvijek i posvuda

skorbut, gangrenu, malariju, dok su drugi bili osuđeni na smrt od gladi, žeđi, mučenja... Iz svih tih kataklizama, preživjeli su svaki put izlazili s još većim uvjerenjem da su

na sve imuni. Tako je i u svakoj bitki. Ako si izvukao sretan broj, izvući ćeš se. Inače, zbogom! Kucnuo ti je posljednji

čas. Kad je Joffrey de Peyrac odlučio da dio noći provodi uz oboljelog plemića, da bi tu dužnost zatim preuzeo kovač, Anđelika se nije pobojala. Osjećala je da mu bolest ne može ništa. To sigurno uvjerenje u pobjedu predstavljalo je za sve

najbolji lijek.

Shrvan groznicom, umre osmoga dana i treći Huron, dok mu je tijelo bilo osuto crvenim pjegama. Ali gnojni pristići još se uvijek nisu pokazivali. Slijedećeg dana u zoru, kad je došla da smijeni Overnjanina Clovisa, Anđelika ga zateče gotovo

bez svijesti, uzdrhtala, lica crvena poput željeza koje je inače kovao, a i mnogo težem stanju nego što se nalazio bolesnik nad kojim je bdio.

Anđelika stade da ga gleda, a onda se odjednom baci na koljena vičući "Hvala budi gospodu!" Mora da se Overnjanin kasnije dugo na nju ljutio zbog toga uzvika. Mogli su mu

pričati što god su htjeli, taj nije popuštao. Gospođa grofica se zaista veselila njegovoj bolesti. Nije se čak potrudila da mu pruži pomoć. Rekla je "Hvala budi

Gospodu!" Jednostavno ga je ostavila i otrčala da svima razglasi: "Clovis je obolio. Veselite se!"... Točno je to čuo svojim rođenim ušima. A ona se bacila oko vrata prvom na koga

je naišla. Bio je to Nicolas Perrot. Nitko nije mogao uvjeriti Overnjanina kako se Anđelika, u stvari, nije obradovala

njegovoj bolesti, nego sigurnom dokazu da se u njihovu slučaju NE RADI O VELIKIM BOGINJAMA. Ta i on se, eto, zarazio, a već je prebolio velike boginje. Bile su to vrlo jake ospice i mnogi su od njih oboljeli, ali ni izdaleka tako opasne

kao strašna pošast boginja. Huroni su, istina, podlegli, ali oni umiru nizašto; to potvrđuju i Kanađani. Obična

prehlada i već su na umoru. Krhka je to rasa otkako su sklopili savez sa bijelcima. Kao da su ih napustili njihovi duhovi zaštitnici, te mnogi idu tako daleko da u

prihvaćanju kršćanstva vide uzrok nemilosti i izumiranju svoga plemena. Nisu bili u stanju da se odupru opasnoj groznici. Više od nekoliko tjedana bolest je zahtijevala od stanovnika Wapassoua da

sakupljaju sve svoje snage. Strasti, mržnje, planovi - sve je bilo potisnuto. Ostavili su ih za kasnije. Najprije je

trebalo izaći iz ovog "crvenog" tunela u čijem se mraku ugnijezdio neprijatelj, smrt. Dok i posljednji rekonvalescent ne napusti krevet te onako blijed i teturajući ne dođe za zajednički stol, dočekan zdravicama i poklicima "živio", smrt uvijek

može da udari. Treba stopu po stopu goniti groznicu, suprotstavljati se klonulosti i ponovnim napadima bolesti, pomagati da se prebrodi kriza, uzimati u naručje

bolesnika koji se u bunilu otima i satima ga nositi, kao u dnu vala ili na njegovu vrhu, do druge obale gdje će se obliven znojem nasukati na plaži života. U tim trenucima Anđelika ja promatrala klonulo nepomično tijelo. Svako se jednako

ponašalo. Disanje koje dijeli život od smrti, u svakoga je bilo gotovo nezamjetljivo. No ona je znala da je ono najgore prošlo i da će bolesnik ostati na

životu. Da bude sigurnija, opet bi mu položila ruku na čelo i sljepoočice, s kojih su se poput oluje udaljavali usijani valovi groznice. Zatim, već umirena, brižljivo bi ga pokrivala, pazeći da se ne prehladi, i onda odlazila drugome. Gledajući

bolesnika koji je iznio pobjedu nad bolesti, i njoj se vraćala snaga, te je za njega osjećala simpatiju i poštovanje kao za dobroga borca. A isto tako i zahvalnost. Jer

taj je bar nije iznevjerio, napustio, ni izložio je porazu s onako smiješnim oružjem kojim se borila. - Ne ostavljajte me! Ne ostavljajte me! govorila mu je. Ne mogu sve sama,

morate mi pomoći. Kasnije je među njima ostalo ono nešto, kao da su se borili rame uz rame, na

život i smrt. Pred bolešću muškarci se nekako opuste, neće da joj se suprotstavljaju. To je neprijateljica koja ih lako svladava jer im je odvratna i neće da joj gledaju u lice. Anđelika bi ih drmala, primoravala da odmjere snagu

protivnika i spreme se kako bi mu stali na kraj. Ona im je objašnjavala: - Sutra ćete se osjećati jako slabo. Ne zovite me svakih pet minuta jer se ne

mogu baviti sa svima odjednom i to bez sumnje, čitavih nekoliko sati... Ostavit ću pored vas vrč čaja i čašu. Sve što treba da uradite jest da pijete, a to ne smijete propustiti. Kad se nađemo pred nekim tko nam sprema zlo, pograbimo nož. Ne

čekajte da to drugi za vas učine...

Pravila se kao da ih prepušta samima sebi, ali oni su stalno osjećali njenu prisutnost. Navratila bi, bacila letimičan pogled, ali njen osmijeh je govorio: "Bravo, niste me razočarali!" Onako umornima, napola u bunilu i željnima da se

nepromišljeno opuste, to im je opet vraćalo snagu. No kad je bilo potrebno, dugo je mogla sjediti uz njihovo uzglavlje, satima ostajati bez nestrpljivosti ni

malodušnosti. U početku, tri žene su se smjenjivale u noćnom bdjenju. Joffrey de Peyrac je često preuzimao rane, najneugodnije jutarnje smjene, ali je ustanovio da je sama

Anđelikina prisutnost najbolji lijek za sve. Htio ju je poštedjeti od natčovječnog napora, od kojega su joj oči upale a crte na licu počele pomalo da se istežu.

Najzad, najviše je trpjela od nedovoljnog spavanja. Usprkos tome, činilo joj se da će svoje bolesnike sve zateći mrtve ili na umoru ako prespava čitavu jednu noć i propusti da ih obiđe. Prisilila se da bar jedanput u noći navrati svakomu i vidi kako

je. Zadizala je pokrivače, rukom prelazila preko užarenih čela, pomagala da se popije nekoliko gutljaja, šaptala nekoliko riječi ohrabrenja.

Iako obamrli od slabosti, oni su čuli njen glas, uživali u njegovoj skladnosti blagoj kao balzam, kao milovanje samo njima namijenjeno, a kad bi se nadvila još više, zastirući svojom sjenom difuzno svjetlo vatre ili fenjera, njihova istovremeno

umrtvljena i groznicom nadražena osjetila živnula bi na miris žene. Videći u izrezu bluze bjelinu njenog oblog vrata, prožeo bi ih potajni užitak, ali ne pohotljiv nego

nostalgičan, kao od tople majčinske prisutnosti koja im vraća onu daleku, divnu sigurnost što su je osjećali u djetinjstvu i nikada je nisu zaboravili.

Jedne večeri, Lomenie-Chambordu se učini da će umrijeti. U njegovu duhu sjena je padala na čitav prijašnji život. Već se nalazio u nekom drugom svijetu, s druge strane vrata koja se nikada nije usudio gurnuti. S druge strane ovih vrata kroz

koja se pravednici nikada ne usuđuju proći. A on pripada među prokletnike. Kroz podignutu vratnicu na podu dopirala je do njega buka glasova, miris jela, nejasno

brujanje, a taj poznati žagor mijenjao je sada i postojanost i smisao, kao da je odjek novog, nepoznatog jezika. Sve je to imalo za njega poseban okus, isti onakav kakav ima sam život. Život kojega se nikada nije naužio. Život koji je

osjetio tek vršcima prstiju. Čak ni to jer su mu bili u rukavicama. A sad kada umire, osjeća ga, iako nejasno, čitavim svojim tjelesnim bićem. I on koji je čitav

svoj vijek proveo priželjkujući smrt i susret s Bogom, u tolikoj je mjeri zažalio što ostavlja opipljivu i grubu zemlju da su mu suze navrle na oči. Gušio se. Osjećao se samim. A onda stade vrebati ne dolazi li na njegov mračni tavan gospođa de

Peyrac, iščekujući je kao anđela spasitelja. Kad je došla, dovoljan je bio jedan pogled pa da shvati u kakvu je strahu. Ohrabrila ga je mimo i uvjerljivo:

"Osjećate se loše jer će uskoro nastupiti kriza... a odmah za njom dolazi i ozdravljenje... Ne gubite samopouzdanje... Prijeći ćete i tu opasnu stepenicu... Da vam prijeti opasnost, ja bih to znala... Imam veliko iskustvo s bolesnicima i

ranjenicima... Vi niste u opasnosti... Odmah je povjerovao i stao mirnije da diše. Umotala ga je u pokrivač, pomogla mu da ustane i odvela ga do stolca na koji ga

je posjela, naslonivši ga uza zid da se ne bi srušio. Onako slab, još uvijek je osjećao njenu sigurnu čvrstu ruku. - Držite se mirno, ne mičite se.

Zatim je skinula vlažne plahte, rastresla slamaricu koja se ulegla pod teretom nemirna tijela, prozračila pokrivače, presvukla krevet čistim plahtama - sve to

spretnim, žustrim i tako skladnim pokretima da ga uopće nije zamaralo pratiti je očima. Onda mu je ponovo pomogla da legne i odmah se bolje osjećao među svježom posteljinom. Najzad je sjela uz njegovo uzglavlje, pa dok je on opet

tonuo u groznicu, ona mu je na znojno čelo položila ruku, kao talisman, dragocjen zalog neuništive snage koja će prepriječiti put utvarama. A ruka joj je bila sušta

sigurnost, obećanje, sabrana pažljivost, svjetlo koje bdi... srce koje bdi. Usnuo je kao dijete i probudio se iscrpljen, ali čio i izliječen!... Kad je sišao s tavana i zauzeo mjesto za zajedničkim stolom, svečano su ga

dočekali kao i druge. Po mišljenju Francuza, skučenost prostora slabo se slagala s

njihovim položajem zarobljenika. Nakon njege koju im je pružala kao novorođenčadi, Anđelika nije mogla da ih sada zapusti i ne pazi na njihov oporavak.

Potkraj siječnja bilo je nastupilo razdoblje kad je preko polovine kontigenta bilo prikovano uz krevet. Bolest je harala oko tri tjedna.

Svalila se i na Joffrey de Peyraca, i to prilično žestoko, ali je bio na nogama ranije od drugih. Nekoliko dana groznica mu je bila tako jaka da je ležao gotovo bez svijesti.

Anđelika je nad njim bdjela i čudila se što nije osobito zabrinuta. Gledajući ga onako povaljena i ukočena, imao si dojam da iz njega i dalje izbija neka

neuništiva snaga, te bolesti nije uspijevalo da ga shrva i učini kukavnim. Anđelika stade da prebire po uspomenama i zaključi da on zaista nije nikada pobuđivao sažaljenje. Čak i kad je bio olupina u košulji, s užetom oko vrata na

porti Notre-Dame, u gnjusobi svoga poniženog tijela, činio se isto toliko jakim koliko i ostali. I čovjek je dolazio u iskušenje da sažaljenje prije osjeti prema

pakosnoj, bezumnoj svjetini i histeričnom, napola ludom fratru... To što je posjedovao on, nikada nitko nije mogao da mu oduzme. Među onima koji su bogojavljenske večeri bili spašeni, jedino otac Masserat nije

obolio od ospica i on je Anđeliki bio dragocjen pomoćnik. Neumoran, stalno uslužan, dobroćudno se prihvaćao najneprijatnijih poslova i tako nju štedio od

teških napora. Jer zaista se iscrpljavala neprestano dižući te bespomoćne ljude, od kojih su neki predstavljali prave atlete, kao Jacques Vignot, kovač ili Englezi. Otac

jezuita dohvatio bi svoga dobričinu kao da je dojenče, okretao slamaricu, natezao pokrivače, a kad bi bolesnik opet mirno ležao, žlicom bi mu davao juhu, strpljivo poput dadilje.

Kao mnogi od njegovih kolega njegovao je za vrijeme epidemija urođenike, a ponekad, u nekoliko sela bio je jedini zdravi čovjek i išao od kolibe do kolibe.

Duhovito je pričao kako je to uvijek zlo svršavalo, jer urođenici su ga djetinjasto optuživali da ih mori glađu daveći ih juhom, dok meso i povrće čuva za sebe. A kako je on bio zdrav, brzo su zaključili da je za njihovu nesreću i muke on sam

kriv. Vremena opće nesreće pogoduju vračima, zato su ovi odmah stali govoriti svojoj

pastvi da se bogovi na njih ljute jer su dopustili da im u sela ulazi Crna Mantija... čim bi se bolesnici malo oporavili, morao je bježati duboko u šumu, da izbjegne smrti...

Svećenik je uvijek imao poneku priču da rastrese svoje pacijente. Zabavljao je djecu i pravio im društvo igrajući se s njima dok su se oporavljali i nije se vrijeđao

što se tri Hugenota povlače u kut, očekujući ono najgore... Kad bi mu njega bolesnika dopustila da malo predahne, opasao bi oko svog niskog i četvrtastog struka pregaču od gumiranog platna te odlazio u podrum da vari

pivo, pravi sapun ili da iskuhava rublje. Kad je zbunjena Anđelika pokušala da se umiješa, suprotstavio joj se jezuitskom

upornošću. Kako da poslije toga ostanu neprijatelji? Ta svi su zajedno bili ukrcani u istu galiju, a za tih mjeseci do ludila neprijateljska

oluja neprestano je zviždala oko njih i držala ih zatvorene, pa tako sve te muškarce i žene povezala suučesništvom u njihovoj borbi protiv zime.

Zato su bez strasti i slijepe mržnje prišli pitanjima koja su ostala otvorena još od bogojavljenske večeri. Čim se oporavio, gospodin de Lomenie nije tajio Peyracu kako ga je, u stvari, k

njemu uputio gospodin Frontenec s molbom da financira ekspediciju koja bi istraživala tok velike rijeke Mississipi što, sigurno, utječe u Kinesko more. Za taj

posao odredio je svog pouzdanika, gospodina Rene Cavelier de la Sallea, upravo onog hladnog, ozbiljnog dugonju, koji ih je dopratio u Wapassou. Ovome nisu izbjegle zlatne šipke među koje su, one prve večeri, bili položili tijelo Pont-

Brianda. Kasnije je teško obolio, ali čim se oporavio, saletio je Lomeniea i Arrebousta da uspješno povedu pregovore s gospodarom Wapassoua. - Stvarno ste toliko bogati koliko se priča? - upita malteški vitez grofa.

- Jesam. A postat ću još bogatiji djelatnošću, zbog koje sam ovamo i došao. Florimond je bio silno uzbuđen jer mu je potajna strast bila da istražuje Mississipi i

ugleda Kinesko more. Tvrdio je da za tim žudi od djetinjstva. Kao izvrstan kartograf, sanjario je nad nepoznanicama pergamenta koje je sam ispunjao crtežima, upuštajući se u bezbrojne račune i provjeravanja.

Čim je saznao za namjere gospodina de la Sallea, više ga nije ostavljao. A ovaj je bio hladan čovjek, za svoje godine mnogo mlađi, a ipak je za sobom imao vrlo

raznolik život. Bio je osjetljiv kao nedoraslo momče, čas zahtijevao da ga zovu gospodin de la Salle, čas opet Cavelier kad bi mu sijevnulo da Kanadu moraju osvojiti i izgraditi skromni ljudi. Plemstvo je dobio tek odnedavna, a da Anđelika

ne bi u to posumnjala, što joj nije bilo ni nakraj pameti, pokazao joj je pisma koja je potpisao sam kralj. "Našem dragom i voljenom Robertu Cavelier de la Salleu,

za izvrstan i hvalevrijedan izvještaj o njegovom uspješnom djelovanju u Kanadi"… Simboličkim grbom novoga plemića postao je hrt na pješčanoj podlozi i nad njim zvijezda s osam zlatnih krakova. Uz to je posjedovao izvjesnu učenost,

nepokolebljivu odvažnost i vizionarsku upornost. Uvjeren da će jednoga dana postati otkrivač čuvenog Kineskog tjesnaca, a to je bio san svih odvažnih ljudi koji

su se prošlog stoljeća usudili krenuti na zapad, zaputivši se Morem tmina, uzrujavao se što još nije dopro do svoga cilja... i već se odande vratio. Florimond

ga je shvaćao: "Uvjeren sam da ćemo tom beskrajnom rijekom, koju Indijanci nazivaju Ocem voda, i ne izlazeći iz svojih čamaca, stići u Kinesko more. Zar ne mislite i vi tako, oče?"

Ne, Joffrey de Peyrac nije u to vjerovao, pa je sinovljevo oduševljavanje popratio sumnjičavom grimasom, što je mladića zaboljelo, ali ga svejedno nije

obeshrabrilo. Anđelika je bila žalosna zbog Florimonda. Diveći mu se kao majka, i dirnuta njegovim mladenačkim žarom, rado bi mu Kinesko more bila donijela na tanjuru, no s druge strane, pobožno povjerenje koje je imala u naučni genij svoga

muža nije joj dopuštalo da se nada. Joffrey de Peyrac je spremno priznavao da se njegove sumnje ne zasnivaju na utvrđenim činjenicama.

- U stvari - govorio je Florimond - vaš se skepticizam ne temelji na proračunima... - Tako je! S obzirom na naša dosadašnja oskudna znanja, teško bi ih i bilo izvršiti...

- Bit će, dakle, najbolje da krenemo i vidimo... - Svakako!...

- Mislim da bi bilo pametno dopustiti Florimondu da krene u ekspediciju s tim zanesenim, obrazovanim i vrlo nadarenim ljudima, - reče on jedne večeri Anđeliki. - U dodiru s njima naučit će koliko vrijede različite sposobnosti: u prvom redu

dobra organizacija, ali i to da solidno naučno obrazovanje može lako nadomjestiti genijalnost. S druge strane, ostvarit će svoj san o istraživanjima, u društvu ljudi

koje ništa ne može obeshrabriti i koji postaju najdovitljiviji upravo u teškim, čak beznadnim situacijama. Taj je dar svojstven Francuzu, a kako ga Florimond ima u izobilju, moći će ga tamo po volji razvijati, bez bojazni da će strogi anglosaksonski

oprez ohladiti njegov žar. S druge strane, ako uspiju, to će me u Sjevernoj Americi definitivno učvrstiti. Ne

uspiju li, opet će se znati da sam ja financirao ekspediciju i tako uštedio gospodinu de Frontenacu da ona ne padne na teret državnoj blagajni. Jednostavno iz zahvalnosti - a to je pošten čovjek, uz to Gaskonac - on će se

truditi da očuva moj položaj na granicama svoje kolonije. Ako mi to zlato i propadne, izvući ću iz njega bar moralnu dobit, a za moga

starijeg sina bit će to dragocjena škola, da i ne govorim o tlocrtima, zabilješkama i obavještenjima koja će mi donijeti u pogledu donjih slojeva zemalja kroz koje bude prolazio. A to Cavelier, usprkos izvjesnoj stručnosti, neće moći obaviti.

Florimond je u tom smislu već učeniji od njega...

71.

ANĐELIKINA KARIZMA NA VEČERIMA U WAPASSOU

Kad je saznao za očevu odluku, Florimond se djetinjskom spontanošću požurio da

ga zagrli, a onda je klekao i poljubio mu vuku. Oluja, koja se dva mjeseca neprekidno izmjenjivala s obilnim sniježenjima, nije dopuštala da se krene na duže putovanje. S popudbinom koju mu je osigurao Peyrac, Cavalier de la Salle

nije namjeravao da se vraća u Quebec, nego da skrene na zapad te da preko jezera Champlain stigne u Montreal. U okolini Ville-Marie imao je posjed sa

skromnim domom koji su stanovnici toga kraja nazivali "Kina", toliko im je njegov vlasnik punio uši svojim planovima. Tu će on izvršiti pripreme za ekspediciju, nakupovati robe za trampu, te oružje i čamce. Odatle će krenuti prema velikim

jezerima Cataraconi, na svoju prvu etapu. Peyrac će svome sinu predati izvjestan broj zlatnih šipki i kreditno pismo na nekog Lemoynea, trgovca u Ville-Marie u

Montrealu, a ovaj će se postarati da im za tu vrijednost izda potrebnu robu. - Što? - poviče Cavalier - nećete me valjda uvjeravati da taj stari bandit unovčuje čisto zlato.

- Bavi se on i koječim drugim - reče vojvoda d'Arreboust. - Zar mislite da bi bio tako bogat, da ne odlazi u Orange trgovati s Englezima? Kanadski papir ne vrijedi

koliko zlato one gospode! Pogledajte! - On izvuče iz džepića na prsluku jedan zlatnik i baci ga na stol. - Evo, kakav je novac u opticaju, a našli smo ga kod jednog engleskog

zarobljenika što su nam ga Abenakisi jesenas prodali u Montrealu. Pročitajte natpis oko lika Jakova II: Kralj Engleske, vojvoda od Normandije, Bretanje i...

Kralj Francuske!... Dobro ste čuli: Kralj Francuske. Kao da im nismo opet oteli Akvitaniju, Maine i Anjou već prije od trista godina, pod svetom djevicom Ivanom Orleanskom. Ali ne... Oni su tvrdoglavi. Oni jednoj novoj provinciji, koju tobože

naseljavaju, daju ime Maine, pod izlikom da je engleska kraljica bila nekad vladarka te francuske pokrajine. Eto, kakvim se uvredljivim zlatom usuđuje

naplaćivati jedan Lemoyne... - Ne ljutite se, vojvodo - reče Peyrac smiješeći se. - Sve dok se Englezi

ograničavaju da samo utiskuju nekoliko detalja na svoje škude, dokazujući tako svoju vlast nad Francuskom, stvar nije ozbiljna. I ne tražite da saznate što rade te kanadske dobričine, Lemoyne i Le Beri, kad se zavlače u šumu, jer oni su stupovi

vaše kolonije. Ne samo da su prvi naseljenici nego i najsmioniji, a i... najbogatiji. Otac Masserat izvuče iz usta kratku vrijeskovu lulicu koju je rado pušio.

- Te su osobe jako pobožne, odane Crkvi, a kažu da jedna Le Berova kći odlazi u samostan... - Neka im je dakle oprošteno! - poviče Peyrac. - A što se tiče trgovačke robe,

možete se u njih pouzdavati, gospodine de la Salle. Anđelika pruži ruku za zlatnikom koji je bacio gospodin d'Arreboust.

- Hoćete li mi ga pokloniti?... - Drage volje gospođo... ako u tome nalazite zadovoljstvo. A što ćete s njim? - Možda će mi poslužiti kao amajlija.

Ona stade da se s njim poigrava u ruci. Bio je to običan zlatnik, težine jednog lujdora, ali je u njegovu nepravilnu obliku i

natpisu na staro-engleskom jeziku nalazila neku neobičnu draž. Mnogo je toga bilo sadržano u tom komadiću novca: zlato, Engleska, Francuska, hereditarne mržnje koje nisu prestajale ni u šumskim zabitima Novoga svijeta, i ona je zamišljala s

kakvim se zaprepaštenjem jadni engleski puritanac, otrgnut od svojih žala i bakalara, morao vucarati s Indijancima zakićenim perjem dok ne bi stigao na

Saint Laurent, k užasnim papističkim trgovcima krznom. - On uopće nije shvaćao naš bijes - objasni d'Arreboust. - Tutnuli smo mu pod nos zlatnik nađen u njegovu džepu... Kralj Francuske! Ah! Yes, govorio je. Zašto ne?

Takav je natpis uvijek vidio na svom državnom novcu... čekajte, upravo je

gospođa Le Beri otkupila toga čovjeka i učinila ga svojim slugom. Nada se da će ga uskoro preobratiti. - Vidite! - reče otac Masserat dobroćudno.

U toj atmosferi planova i priča, večernja su sijela opet postala prijateljska. Obuzdavali su se kako bučnim razgovorom ne bi zamarali bolesnike. Uvijek su se

veselili kad bi netko ozdravio i pridružio se društvu. Anđelika je prebirala korijenje, ili bi uzimala na koljena Honorinu i zibala s namjerom da je uspava, ali bi se ona pretvarala sva u uši. Tim Kanađanima valja

zaista priznati sposobnost da zanesu slušatelje i da ih prenose čas u prošlost, čas u budućnost, a i da s jednom ili dvije anegdote dočaraju čitav jedan svijet ili

epopeju. Večeras su, eto, razgovarali o tim Lemoynima i Le Berima, bijednim zanatlijama ili nadničarima unajmljenim od bešćutnih zakupnika, koji su umorni od toga

doživotnog robijanja stigli ovamo lađama. U ruke su im utisnuli motiku, srp ili pušku. Kraljevski su se poženili, rodili četvero,

petero, desetero, dvanaestoro djece. Svi su bili smioni, snažni, uporni. Ubrzo su odbacili srp i, usprkos prigovorima gospodina de Maisonneuya, odlazili da od Indijanaca kupuju krzna, uvijek dalje, sve dalje na zapad. Otkrivali su velika

jezera, vodopade, izvore nepoznatih rijeka, sve različitija urođenička plemena. I oni su govorili da ne postoji Kinesko more i da kontinetu nema kraja, te se

prepirali s onim luđakom od Cavelier de la Sallea, uz polić dobre jabukovače. A dobivali su je iz vlastitih voćnjaka, čije su mladice, donesene iz Normandije,

uspješno porasle i na njihovim poljima u Kanadi, zahvaljujući brizi njihovih žena. Vraćali su se s pravim bogatstvom, brdima mekih raskošnih krzna preko kojih su prelazili svojim osakaćenim prstima, kao posljedicom irokeških mučenja.

Sada su ih na vodenim putevima u gornjačke krajeve pratili njihovi sinovi, a kćeri im se kitile čipkama i svilom, kao bogate pariške građanke. Crkvi su davali bogate

poklone... I gospodin de Lomenie stao je da se prisjeća Montreala u njegovim prvim danima kad su se Irokezi noću uvlačili u vrtove pa sakriveni među lišćem gorušice slušali

glasove bijelaca. Teško onima koji bi se za tih noći bili usudili izaći napolje... Jer Ville-Marie u Montrealu nije imao bedema ni plota od kolja da ga zaštite. Njegov

utemeljitelj je htio omogućiti da Indijanci dolaze k njima bez poteškoća, kao braća. A ovi to nisu propuštali. Koliko su puta redovnice samostana Mere Bourgeoys, kad bi za vrijeme molitve slučajno podigle oči, primijetile kako ih kroz

prozorsko okno promaitra stravično lice nekog Irokeza... Otac jezuita oživljavao je uspomene na svoje prve misije, Macollet na svoja prva

putovanja, Cavelier na Mississipi, a d'Arreboust na Quebec za njegovih prvih dana. I dok su u kući vatre pucketale, a napolju ih oluja svojim hujanjem neprestano

pratila kao na orguljama, ili u gruboj tišini što je snijeg stvara u prirodi padajući poput dugih zavjesa, tolika je bila moć i raznolikost uspomena tih ljudi da se

Anđelika nije mogla naslušati njihovih priča. - Od dvanaest jezuita, koliko sam ih ja vidio među Irokezima, deset ih je zaglavilo mučeničkom smrću a, vjerujte, nisu to i posljednji.

Otac Masserat prisjećao se strmih ljubičastih obala Georgijskog zaliva, i jeke krhkog zvona, i misionarske stanice izgubljene među drvećem i travama, te

drvenih utvrđenja podignutih tu i tamo, a nad svima se krilio isti miris dima, soljenog mesa, krzna i rakije. Bilo je to naličje dekora što ga je Andelika viđala na Dvoru ili u Parizu. Po

salonima se strastveno pričalo o jezuitima i o spasu Kanade. Bacalo se prstenje i naušnice u užasno osakaćene ruke kakva mučenika koji se, poslije nevjerovatnih

doživljaja, nekim brodom vratio iz Kanade. Mnoge dame iz visokog društva pomagale su djela milosrđa u dalekim zemljama.

Neke od njih su došle u Ameriku i platile životom: gospođa de Guermont, gospođa d'Aureole i vrlo čuvena gospođa de la Pagerie koja je u Quebacu osnovala uršulinski red.

Andelika je tako pažljivo slušala oca Masserata da je uskoro pričao samo zbog nje. Njihove uspomene zaista su je uzbuđivale…

Njoj se stao otkrivati sasvim nepoznat svijet, a Versailles je ostao daleko sa svojim kukavnim spletkama, daleko je bilo i Kraljevstvo obilježeno progonima i bijedom. Pritiskao ga je teret minulih vremena, u poređenju s ovim novim

egzistencijama i poletom ljudi koji su se bacili na osvajanje novoga svijeta. Ovdje je carevala Sloboda! U Anđelikim očima su čitali da su bili "odabrani i uzveličani",

da pripadaju nekom drugom soju kojega se, a da to nisu ni znali, blagonaklono dotakla sloboda. Pa dok se ona raspitivah ili praskala u smijeh zbog tragikomičnih situacija kojima obiluje svaki junački podvig, d'Arreboust i Lomenie su je

promatrali ne vodeći računa da se u tim trenucima i na njihovim ozbiljnim licima odražava zanos. "Ah da je mogu vidjeti u Quebecu - mislili su - uz one čangrizave

žene što se stalno tuže na svoj udes… čitav bi grad skočio na noge... Ali... kakve su nas to misli spopale?"... A onda odjednom uhvate ironičan pogled oca Masserta.

Oni nisu ni slutili da se Anđelika, predosjećajući u njima mogućeg neprijatelja, pa prema tome i opasnost, djelimice i nesvjesno služi svojom zavodničkom moći.

Kako, dakle, da unaprijed ne podlegnu? Ima izvjesnih kretnji, pogleda značajnih osmijeha nevidljivih drugima, iz kojih ne treba izvlačiti nikakve zaključke, ali u

određenoj situaciji zapletu muškarca i u njemu se rodi simpatija. Anđelika je u tome instinktivno postupala kao pravi majstor. Primjećivao je to i Joffrey de Peyrac, ali nije ništa govorio. Oduševljavala ga je

Anđelikina spretnost, njena ženska prepredenost i tako potpuna ženstvenost u ophođenju, te joj se divio kao savršeno uspjelom umjetničkom djelu. A bilo je

trenutaka kada ga je to istinski zabavljalo, jer je vidio kako francuski plemići svakim danom sve više gube glavu, čak i jezuita koji je sebe držao vrlo otpornim. U izvjesnim časovima Peyrac je škrgutao zubima. Igra mu se činila opasnom. Ta

bio je dovoljno lukav a da ne bi primijetio kako mu se žena zagrijala za grofa de Lomeniea. Jednog bi se dana između ovo dvoje moglo roditi i nešto vise od

prijateljstva. No prešao je preko toga svjestan da Anđelikino ponašanje ne može naljutiti zaljubljenog muža, a bio je svjestan i činjenice da bi bilo uzaludno i gotovo kriminalno pokušati obuzdavati ili uzmijeniti njenu vatrenu, spontanu, i u

suštini zavodničku narav. Ta ona je vladala nad Versaillesom, nad kraljevima... Sačuvala je nadmoćnu, neodoljivu dražest onih koji su stvoreni da budu iznad

drugih, a sa zavodničkom moći spojena je i neka vrst kraljevskog dostojanstva.

72.

ZABRINUTOST OCA MASSERATA

Kao gošća koja poznaje svoje dužnosti, Anđelika je već prvih dana bila ponudila

ocu Masseratu jedan kutić u kojemu bi svakodnevno čitao misu. Jezuita joj je za to bio vrlo zahvalan iako prema pravilima reda svetoga Ignacija -

kako joj je objasnio - njegovi svećenici nisu bili dužni da svaki dan vrše sveti obred. Mogli su se ograničiti i na same dvije molitve tjedno, a i to u samoći. Nisu bili dužni da drže ispovijedi ni da služe misu čak na zahtjev vjernika, jedino nisu

smjeli odbiti da dadu posljednju pomast svome bližnjemu koji se iznenada našao u smrtnoj opasnosti.

A što se tiče njihovih vlastitih dužnosti prema Bogu, pričest u vrijeme mise morala se zamijeniti pričesti u duhu. Vojnici Kristove avangarde uživali su slobodu onih što krče put i bili su slobodni u svojim činima, a stroga disciplina nije smjela da im

sputava slobodu djelovanja. Svejedno je bio vrlo sretan da u Wapasouu može

vršiti sveti obred, izvor utjehe za usamljenog misionara. Imao je uza se putnu kapelicu, priprost drveni kovčežić presvučen crnom kožom, ukucanom čavlićima. U njemu se nalazio kalež, plitica, vrčići za vino i vodu, ciborij, presvlake za oltar,

te misal i jedno evanđelje. Sve je to bio poklon dobrotvorke, vojvotkinje d'Aiguillon.

Nicolas Perrot, Španjolci i Yann le Couennec išli su na misu i bili očito zadovoljni što mogu ispovijedati svoju vjeru. Ali otac Masserat nije se tome veselio. Ako je u svagdašnjem životu i bio uslužan,

nije ga prožimao svjetovnjački župnički duh. U Ameriku je došao radi Indijanaca i bijelci ga nisu zanimali.

Uz to, kao uvaženog teologa i vrlo obrazovanog čovjeka, očaranog veličajnošću Boga kojega je sve više otkrivao u svojim razmišljanjima, razdraživala ga je neuglađena pobožnost priprosta, neuka čovjeka, koji se usuđuje upuštati u

razgovor sa svojim Stvoriteljem. Umalo te nije požalio što ga je Bog sam na to ovlastio.

Kao i mnogim njegovim kolegama, draža mu je bila samoća, direktno saobraćanje s božanskim misterijem. Mrštio je obrve kad bi sa svake strane svog improviziranog oltara, u slabom svjetlu dviju voštanica, ugledao jednog od

španjolskih vojnika, ili mladog Bretonca, pa čak i Perrota koji bi se onako plećat oslonio na dovratak te skrštenih ruku pobožno stajao, oborivši svoju kuštravu

kanadsku glavu. Ne valja zaboraviti da je sveti Ignacije bio Španjolac!...

Otac Masserat se trudio da bude strpljiv prema zemljacima utemeljiteljima isusovačkog reda i tada bi mu mladi Bretonac pobožno ministrirao. Svim tim ljudima okupljenim u polumraku dijelio je on kruh života, malu bijelu hostiju. A

oni su, u jednom kutku kuće, prilazili tim tajnovitim zvucima zore i sjeni koju je svećenik stvarao svojim obrednim pokretima, i cinkanju plitice i kaleža, kao

žuboru izvora koji su otkrili u šumi. Otac Masserat je razmišljao kako na nekoliko koraka odatle ima heretika koji ne mogu bez zaprepaštenja pogledati u križ, i koji se u tom istom trenutku odaju

svojim krivim molitvama. Kuhinjom su se ushodale žene: jedna je cjepkala drva, druga udarala kresivom.

Čulo se pucketanje vatre i zveka kotlića, koje su vješale o verige, a zatim šum vode dok su ih punile. Muškarci su se budili i zijevali. Ponekad bi se razlio sitan dječji glasić, tanak poput zvonca, da odjednom

zamukne u svojoj najvišoj noti. Očito su mu dali znak: pst! A još bliže, u radionici, čuli su se grublji zvukovi: od alata za zanatskim stolom, od

šištanja kovačkog mijeha, od žagora dubokih ozbiljnih glasova koji su i tamo održavali svojevrstan ritual, samo sibilinskim izrazima. Mogao si vidjeti ljudeskaru od crnca, vesela ali zastrašujućeg izgleda, i toliko

učenog da si ostajao zbunjen, zatim jednog meleza upornog do fanatizma, pa jednog njemu sličnog Mediteranca upućenog u tajne morskih dubina, te jednog

blijedog šutljivka, pa jednog osornog Overnjanina - sve same momke lijepe poput arhanđela... Čula se buka od drobljenja kamenja i stijena, od zemlje koju su prosijavali. U

zraku su se miješali mirisi vatre, željeza i sumpora. Otac Masserat je govorio da će, kad se vrati u Quebec, imati da podnese vrlo

zanimljiv izvještaj.

73.

ANGELICA DEMONSTRIRA VJEŠTINU PUCANJA

NEJASNA RAZMATRANJA BARUNA D'ARREBOUSTA

Anđelika uze da čisti oružje, da mu provjerava i osigura ispravnost i da ga trlja do biistavosti. Obavljala je taj posao brižljivo i temeljito, s umješnošću prekaljenog,

pomalo nastranog borca, te joj je i najnepovjerljiviji divljičar mirne duše provjeravao svoje osobno oružje. Bila se ustalila navika da joj ga daju na

"pregled" kao oružaru od zanata, pa joj je i sam Clovis povjeravao svoju lovačku arbaletu9. Gospoda d'Arreboust, de Lomenie i de la Salle, kao i otac Masserat, zateknu je

jednoga jutra usred čitava jednog arsenala i tako zadubljenu u posao da ih je zaboravila i pozdraviti. Zbunjeno su gledali kako njene nježne ženske ručice

hvataju grube kundake ili prstima prelaze preko tvrde cijevi, i kako je zabrinuto nadivila lice nad čančić na puški iz kojega je zaudaralo na barut, smrznuti podmaz, nagorjeli metal, promatrajući ga pažljivo kao majka novorođenče.

Anđelika je žalila što pored nje nije i Honorina, kako je uvijek bivalo kad se ona odavala takvu poslu. No mala je bila bolesna i groznica joj je upravo stala

jenjavati. Obično bi sjedila uz majku, a kako je rasla neprestano okružena oružjem, i sama ga je znalački i oprezno dodirivala. Anđelika je na stolu imala svakojake kukice, šipke, šila, maziva, rafinirana ulja što

ih je sama filtrirala, čitav jedan pribor koji je sama izradila i jedina se njime znala služiti. Ta gospoda iz Quebeca gledala su je kako struže, glača, ispituje, mršti

obrve i mrmlja. Prosto nisu mogi da shvate. Najzad, ona podigne glavu, opazi ih i rastreseno im se nasmiješi. - Dobro jutro! Jeste li doručkovali? Kako se osjećate? Recite mi, gospodine de

Lomenie, jeste li ikad vidjeli ljepšu pušku od ove saske? Uđe Florimond, pozdravi prisutne i reče:

- Moja je majka najbolji strijelac u svim kolonijama u Americi. Hoćete li da vidite? Nakon višednevne oluje, vrijeme je bilo lijepo i vedro, pa se grupa uputila na strelište, nedaleko od obale. Florimond je ponio dvije kremenjače, jednu fitiljaču i

dva pištolja. Htio je da majka pokaže sva svoja umijeća, a kako je ona htjela da provjeri oružje, rado je udovoljila njegovoj molbi. Njene su mišice točno osjećale

koliko je pojedina puška teška, ona je unaprijed znala koliko će koja pritisnuti rame, koliko trza i da li zadaje modricu.

- Žena nešto takva neće moći podići! - reče gospodin d'Arreboust kad je vidio kako uzima sasku pušku. Ona je ipak podigne bez vidljive teškoće. Zakorači zatim jednom nogom, nagne

glavu i nanišani, a onda izjavi da je oružje zaista teško i da će se nasloniti na improvizirani prsobran koji je služio za vježbanje. Ona napola klekne, s izrazom

pažnje koja joj prožme čitavi gornji dio tijela. U njenom držanju nije bilo napetosti, već savršenog mira koji joj je omogućavao da u nekoliko sekundi iz najživahnijih pokreta prijeđe u stanje blisko snu, kada srce udara sporije a dah

postaje jedva zamjetljiv. U oštrom zimskom svjetlu i bljeskanju okolnog mraza, njeno od hladnoće zarumenjelo lice, na kojemu je jedna upola zatvorena vjeđa

bacala sjenu, doimalo se ljupko i neusiljeno. Odjekne hitac. Iz cijevi se izvi laki bijeli oblačić i stade da se izvija poput reptila. Pero koje je bilo postavljeno na stotinu koračaja, iščezne.

- Što kažete? Ha!... - vikne Florimond. Oni izreknu nekoliko mucavih pohvala. - Vi joj zavidite! Shvaćam vas! - komentirao je mladić. Anđelika se tome smijala.

Voljela je osjećaj snage kojom je poslušno oružje ispunjalo čitavo njeno biće. Kao da joj je to bilo urođeno, poseban neki dar! Mogla je da ga nikada i ne otkrije, da

9 arbaleta: specijalni luk za odapinjanje strelica (u srednjem vijeku oružje ratnika)

joj okolnosti nisu utisnule u ruke oružje. Za svojih izleta na konju po šumi u Nieulu otkrila je urođenu sraslost s tim strašnim predmetima od čelika i drva. Zaboravljala je da su iskovana za ubijanje i da stvarno ubijaju. Zaboravljala je da

se na jednom kraju putanje što je pravi zrno nalazi život, a na drugoj smrt. Pa iako se moglo činiti čudnim, ponekad je mislila kako su njena ljubav prema toj

vještini, mirnoća i koncentracija koju ona iziskuje, upornost kojom je nastojala da postane dobar strijelac, mnogo pomogli da se njen mozak, opterećen raznim nesrećama, očuva od opasnosti ludila. Oružje ju je branilo od svega.

U svijetu bez vjere i savjesti slabima je potrebno oružje. Zato ga je ona i voljela. Nastavila je da s njima razgovara o oružju pitajući se što ih je to uzbudilo, a

lijepom licu Lomenie-Chamborda dalo gotovo bolan izraz. Najzad ih je ostavila i udaljila se sa sinom, koji je puške nosio u naručju. Putem su živo razgovarali. Grof de Lomenie i gospodin d'Arreboust se pogledaše.

Otac Masserat odvrati pogled te iz džepa svoje mantije izvuče molitvenik. Cavelier je mjerio svu trojicu trljajući promrzle ruke na koje je bio zaboravio navući

rukavice. On reče malo podrugljivo: - E pa, jedno je sigurno! Ta žena gađa kao čarobnica... Možda kao demonka. On zavuče ruke u džepove svoga kaputa i udalji se s afektiranom i oholom

ravnodušnošću. Gotovo se radovao videći u kolikoj su zabuni ti kreposni ljudi. Mogao je bolje od

drugoga naslutiti kakvim ih sve teološkim i mističnim mukama prepušta. Znao je on što znači ispitivanje vlastite savjesti.

Ta i sam je deset godina bio jezuit. - E pa da! - reče gospodin d'Arreboust. - Radi toga smo ovamo i došli. Je li demonka, ili nije? Je li nečastivi ili nije?... To je jedini cilj naše ankete. Moliti grofa

de Peyraca da pomogne ekspediciju na Mississipi bio je samo izgovor!... Vaš nam je stav bio dobro poznat, Lomenie, no trebalo ga je potvrditi i tuđim mišljenjima.

Odabrali su mene, a također i oca Masserata. Da pravo kažem, ne mogu da vam tajim, dragi Lomenie, bio sam uvjeren da ste se dali zavesti, obmanuti! A što ćemo sada?

Vojvoda d'Arreboust se nakašlja i stade da gleda sad u poput lana plavo nebo varave blagosti, sad u obližnje drvene nastambe što su virile iz snijega, pa onda u

strme obale i bijelu izmaglicu nad jezerima. Kako mu se učinilo da otac Masserat ne sluša, on nastavi obraćajući se samo vitezu Lomenieu.

- E! Do ovoga je svakako moralo doći. Stigli smo, vidjeli smo... Vidjeli smo -ponovi on poluglasno kao za sama sebe. - A što o tome misli otac Masserat od

Družbe Isusove?... otac Masserat se pravi kao da ne razumije. A znate li zašto, dragi moj viteže?... Jer stvar nadilazi njegove sposobnosti... Da, jer on je već stvorio sud. Dok smo mi mlitavili u varavoj lagodnosti, on je već zaključio svoj

račun. Prestao je da sebi postavlja pitanje koje nas danas sve muči i čini nam se ludim: TKO JE ONA?... Tko je ona?... Demonka?... Zavodnica?... Čarobnica?....

Neškodljiva?... Neprijateljica?... On je sa svim miran. Njegovo dijalektičko umijeće pomoglo mu je bar u tome da posve sigurno zaključi kako slučaj nadilazi njegove sposobnosti, i kako nikako ne treba - eh! naročito ne to - da se neoprezno u to

miješa. Zato se udubio u svoj brevijar!... Oče Masserat, recite mi da li griješim kad ovako govorim...

D'Arreboustov glas, kojemu je zlovolja malo-po-malo podizala ton, zadrža se još nekoliko sekunda u kristalno čistom zraku, a onda njegovu slabu jeku priguši ironija. Otac Masserat podigne oči, sa čuđenjem pogleda svoja dva prijatelja i

ljubazno se nasmiješi. Ne bi se moglo točno reći je li Arreboust pogodio pravo, ili je, naprotiv, jezuita

smatrao njegov napad bezopasnom šalom, ili stvarno nije ništa čuo, jer je bio sanjarske prirode. Tek, on se ponovo zadubio u svoj molitvenik i mičući usnama udaljio se mirnim, odmjerenim korakom.

Gospodin d'Arreboust nemoćno podigne ruke.

- Eto, kakvi su jezuiti, - reče - U poređenju s njima, Poncije Pilat je dječak koji pjeva u crkvenom koru! - Ipak će tu stvar morati da raščisti otac Masserat, - reče odlučno Lomenie. Ja

sam zaista savjestan, ali nemam titule ni naobrazbu koja se traži od jezuita. A ako je od njih zahtijevaju, to je zato da uz pomoć Duha Svetoga budu sposobni

rasuđivati u situacijama kojima običan smrtnik i svjetovnjak nije dorastao. Najzad, radi toga je otac Masserat i došao ovamo! - Ništa on neće reći, to dobro znate – primijeti drugi razočarano. - Već je

pronašao valjan razlog koji mu daje pravo da šuti. Pored ostalih, koristit će se i njime.

- Nije li to dokaz da se nemamo čega bojati od tih ljudi? Da je otac Masserat prosudio kako su sumnjivi, kako predstavljaju izvjesnu opasnost po duše u koloniji i ugrožavaju sigurnost misionarskih stanica, on bi progovorio, usprotivio bi

se sporazumima koje upravo utvrđujemo. - Možda imate pravo. A možda drži da nema snage, da ga nećemo slušati kad smo

već potpali pod utjecaj naše gošće? A možda čeka da stignemo u Quebec, pa nam tamo zapapri dok mi ovdje naivno mudrujemo. Da izjavi kako čitava stvar miriše na barut i prokletstvo, pa treba do posljednjega iskorijeniti sve ove kriminalce,

ukoliko ne želimo da katoličanstvo u Kanadi ne propadne. U tom ćemo slučaju ispasti smiješni, ako ne i krivi. Jezuiti će postati spasitelji, a otac d'Orgeval sveti

Mihajlo arhanđel. - Po čemu se zapravo može utvrditi da je neka osoba demonka ili vještica, a ne

ponaša se bezumno?... - opet će Lomenie zabrinuto. - Ona je vrlo lijepa, i njena ljepota zaista se može učiniti sumnjivom zato što nije... obična. A da li je ljepota uopće obična?

- Vještice ne plaču - izjavi gospodin dArreboust. - Jeste li je ikada vidjeli kako plače?

- Ne - odvrati vitez zatečen i protiv svoje volje uzbuđen izazvanom slikom, - no moguće je da mi je to izbjeglo. - Kažu i to da vještice isplivaju ako ih se baci u vodu. Ali, nama bi bilo teško da to

provjerimo na gospođi de Peyrac. On se nasmiješi i zabrinuto pogleda uokolo.

- Nema vode, sve je smrznuto, - promrmlja. Grof de Lomenie gledao ga je sa zaprepaštenjem. Nikad ga nije vidio da se odaje tako mračnom humoru.

Gospodin d'Arreboust ga zamoli za oproštenje. Ogorčile su ga brige i surova klima. Okoristit će se lijepim vremenom i malo prošetati.

Lomenie reče da će se u samoći pomoliti i od Boga zatražiti savjet. Vojvoda se udalji u pravcu jezera. Teško je hodao jer je šetnja po dvorištu bila ograničena na niz ledenih hodnika,

uskih stazica iskopanih lopatom ili krampom, a krivudale su komplicirano kao hodnici u krtičnjaku i vodili ili do zamrzle česme, ili do Macolletove kolibe, ili do

radionice, konjušnice, strelišta, igrališta, ili naprosto nikamo, to jest prema neprohodnoj šumi. Teturajući, gradonačelnik Quebeca je ipak uspio stići do jezera. Kad je snijeg bio

dovoljno tvrd, moglo se hodati duž obala. S vremenom se tuda utabala tvrda, zaleđena staza pa kad je dan bio lijep kao ovaj, ljudi su po suncu išli tom stazom,

željni novih vidika, a onda se vraćali kad bi na drugoj strani jezera naišli na visoke snježne nanose. Kad se vojvoda našao na kraju jezera, zamislio se promatrajući mjesto na kojem umalo nije zaglavio. Sjetio se iscrpljenosti i rezignacije koju je

osjetio kad se na izmaku snage srušio u snijeg, zatim mraka i hladnoće koja mu je pritiskala grudi poput kamene ploče, a on pri tom mislio: samo da agonija ne

potraje dugo! Posljednje čega se još sjeća bilo je nekakvo peckanje na jagodicama kad je osjetio kako mu snijeg stvara na licu smrznutu masku, pod kojom mišići više nikada neće zadrhtati.

Podjednako nije mogao da sebi objasni uzrok smrtne obamrlosti kojoj su podlegli kao ni njihovo spasenje i vraćanje u život. Sve je to bio razlog da ove krajeve drži ukletima. A Peyrac je imao smjelosti da se tu nastani.

Prilazeći Wapassouu, mora da se ulazilo u nepoznatu zonu, u nevidljive, vješto prikrivene zamke. Ništa nije mogao da objasni, a ipak mu je bila dužnost da to

uradi, bar da se malo prošeta i vidi. Time su ga zadržali u Quebecu. Sjetio se koliko mu se učinilo neobično i s karakterom staloženog viteza nespojivo de Lomenieovo oduševljenje za ljude iz Katarunka. Govorio je s ozbiljnim

poštovanjem o ovim pustolovima kojima su ga uputili da ih silom pokori, a on bio sretan što se s njima sprijateljio. Veselio se kad je saznao da su ostali na životu,

dok su svi držali kako je najbolje da zaglave od irokeške ruke. Pa kako o gospođi de Peyrac nije govorio onako uvredljivo kao poručnik de Pont-Briand, u nekoiiko su navrata osjetili da neće trpjeti ni jednu uvredljivu riječ protiv nje.

Frontenac je viteza često uzimao u zaštitu. Ali Frontenac je bio usijana glava. Volio je paradokse i lijepi spol, mrzio jezuite, a njegovo imenovanje za guvernera

Kanade više je bilo znak nemilosti, nego ukazana čast. Luj XIV nije mu opraštao nesmotrenost što se udvarao gospođi de Montespan. No pokazao se spretnim političarom kad je trebalo upravljati jednom zemljom.

Novajliji Peyracu, kojega su mu prikazivali kao neprijatelja Nove Francuske, odmah je ukazao povjerenje jer je kao i on sam nosio gaskonsko ime, ali i zato

što se o njemu raspitao. Grof de Peyrac je bogat.

Palo mu je na pamet da njegovo prijateljstvo za Novu Francusku provjeri opipljivim dokazima, zato mu je uputio Lomeniea i ambicioznog Caveliera. Gospodin d'Arreboust i otac Masserat bili su im dodijeljeni s posebnim biskupovim

preporukama da raščiste nagađanja koja su se plela oko uljeza, a osobito da se izjasne je li ili nije demonka žena o kojoj se i suviše govori, a živi u njihovoj

sredini. I eto! Sad su konačno u toj jazbini Wapassouu, a ništa se nije odvijalo kako su predviđali. Pravi osinjak!

Urok! Urok! šaptao je tihi vjetar i usprkos relativno lijepom vremenu toga dana rezao poput sječiva.

A on, Francois d'Arreboust, koga su kao i oca Masserata stavili uz bok pukovniku Lomenieu da ga, u stvari, nadzire, a i zato da vodi računa kakav će sud stvoriti o grofu i grofici de Peyrac, on, staložen i pobožan čovjek, ćudoredan i skroman, koji

se brine za spas svoje duše, za sreću kolonije i svojih bližnjih, nije, eto, ništa vidio, ništa otkrio. Probudio se iz smrtnoga sna i počeo da živi sasvim drukčije, ne

mučeći se razmišljanjima, a to mu se, možda, još nikada u životu nije dogodilo. Jeo je, pio, pušio u ugodnoj toplini sobe; mirno su ćaskali, izmjenjivali uspomene i snove, a onda ga je odjednom zanio bljesak njenih zelenih očiju i svemu dao novi

tok - "Ali u onom trenutku, gospodine d'Arreboust, kad je prijetilo da vas Mascoutini skalpiraju, zar niste proživljavali baš nikakav strah, zar niste osjetili

težinu beznađa?" - Ne! - govorio je on uspravljajući se. Sve izgleda jednostavno u času kad treba da stupimo pred Gospoda.

Do toga dana nije znao da je junak. Nije pravio razlike između sebe i drugih. Bio je to skroman čovjek, no ipak mu je godilo kad je otkrio da je hrabar i srčan,

te zavređuje divljenje jedne žene. Zaboravio je, sasvim je bio zaboravio da je žena s kojom tako prijazno i veselo razgovara upravo ONA, žena koju su u Quebecu sumnjičali da je, možda,

demonka Acadije. Tako je bilo sve do jutros... kad je doživio šok zatekavši je s oružjem u ruci.

Oružje podsjeća na opasnost, zato, kad je iznenada ugledao s kakvom se spretnošću njime služe njene lijepe ruke, njegovo srce ispuni podsvjesni strah i od žene, zavođenja, čarolija... Sjetio se glasina koje su se o njoj širile, a i mišljenja

oca d'Orgevala. Bio je siguran da je i Lomenie-Chambord doživio isti šok. A možda i otac Masserat, no ovaj nikad ne bi rekao što misli. Gospodin d'Arreboust se naježi i ogrne lice ovratnikom svoga ogrtača.

- Eto, što se dogodilo bez našega znanja, govorio je u sebi. Dogodilo se, osjećam to. Mori me briga, zlo mi je, nisam u stanju ni da se pomolim. Već čitav sat ne

mogu a da neprestano ne mislim na nju, na žene, ljubav... NA SVOJU ŽENU!... Vidio je svoju ženu, i onako čistu, stidljivu, zamišljao je u nepristojnim, bludnim položajima u kakvim se nikada nije našla, čak ni u prvim danima braka kada bi je

iz pažnje i po dužnosti onako na brzinu zadovoljavao, pa kasnije sebe prekoravao zbog uživanja u takvu sramotnu činu. Sjetio se i razvratne primjedbe nekog svog

pakosnog prijatelja koji mu je, plešući na jednom balu s njegovom ženom, napomenuo kako gospođa d'Arreboust ima dražesne male grudi, te se on ne bi smio dosađivati.

On nikako nije volio takve misli. Ljubav i brak odvraćali su ga od njegove sklonosti ka pobožnosti. Da studij za svećenika jezuita nije bio tako dug i težak, on bi to bio

postao. A kad se odrekao vjerskog poziva, oženio se da udovolji roditeljima. No čim su oni umrli, definitivno se odrekao da im dade unuka, baštinika. Čemu taština da se produži vijek jednom imenu?... Radije svoj imetak namijeniti Bogu.

Ispostavilo se da je i njegova žena bila istoga mišljenja. I ona se htjela zarediti, zato su se izvrsno slagali. Oboje su željeli da se posvete Bogu, uzvišenom

mukotrpnom djelu. Kanada je ispunila njihova očekivanja, ostvarila njihovu zamisao da se žrtvuju...

Gospodin d'Arreboust uzdahne. Najzad, mučni osjećaj krivice stade da se gubi i on u mislima opet ugleda sliku svoje žene, ali ne više kao razbludne kurtizane. Vidio ju je upravo onakvom kakva mu je bila najpoznatija: kako se u polumraku neke

kapele moli Bogu nagnuvši malo glavu, upravo onako kao to jutro gospođa de Peyrac nad nišanom svoje puške. Takva kretnja uvijek ga je uzbuđivala jer bi tada

i nesvjesno dočarao ženu kako naslanja glavu na rame muškarcu i od toga se raznježio. Gospođa d'Arreboust je bila sasvim sitna i jedva mu sezala do ramena. U prvim danima braka, trudeći se da razvije atmosferu supružanske prisnosti,

nazivao ju je "mala"! ali je primijetio da joj je to krivo, jer zaista ni po čemu nije odavala sićušnu, krhku ženu. Bila je smiona, poduzimljiva, zdrava kao dren, i s

nekakvom nesmiljenošću koja se s godinama samo pojačavala u njenom biću. Kakve li štete... i žalosti! Mogla je da bude dražesna i vesela žena, ali je i suviše bila zaokupljena

savršenstvom. Zazirala je od svoga tijela i sva se pretvarala u duh i mističan zanos.

"To me zbog ove žene sa Srebrnog jezera spopada kajanje, čežnja i ova neizvjesnost. Stao sam da patim zbog toga što se jedna žena nasmijala od sreće, podigla prema muškarcu - za nju jedinom na svijetu - svoj pogled, a on se požurio

da joj svoju ruku ovije oko pasa - da patim zato što će se večeras za njima zatvoriti vrata... zato što ta žena ovisi o svome mužu i u njega je zaljubljena.

A moja supruga više o meni ne ovisi. Za nju sam ja jedva nešto više od njenog dušobrižnika, oca d' Orgevala. Čak i mnogo manje jer se ja brinem samo za njene račune i poslove. Kad se jednom u godini nađemo zajedno, po dolasku prvih lađa

što iz Francuske stižu s poštom, razgovaramo o svom imovinskom stanju i o tome kako da utrošimo prihode od zakupnina. Moja mi žena ne duguje ništa, čak ni

malo nježne pažljivosti. To je svetica. Ona izgrađuje zajednicu i bratstvo Montreala!... "Ona ima dražesne male grudi"... Još uvijek su lijepe... Oh, Gospode, zašto se

moje misli ne mogu od toga odvratiti? Po što sam ja došao u ovo prokleto mjesto?... Što da im kažem kad se vratim u Quebec?... ako se ikad tamo

vratimo... Hoće li ovaj podrugljivac dopustiti da odemo jer, najzad, njegovi smo zarobljenici... On bi vrlo lako mogao... No, tko ono dolazi onamo s jezera?... Reklo bi se…

Gospodin d'Arreboust nadnese nad oči ruku.

74.

PORUKA OCA D'ORGEVALA GROFU LOMÉNIE-CHAMBORDU

Udvoje, samo udvoje kreću se putnici zimi. Samotnika bi u stopu pratila smrt.

Uvijek udvoje: jedan Francuz i jedan Indijanac. Samo Francuzu može pasti na pamet luda misao da se izlaže zamkama što ih razapinju hladnoća, snijeg, oluje, beskrajni prostori u kojima nema ljudskoga bića. A jedino će Indijanac pristati da

ga prati jer bijelac, svojom magičnom rječitošću, ima moć da otjera stravične demone snijega što zvižde u golim granama drveća.

Potpuno slični u svojim bundama s kožnatim resama, i koraka jednako otežalog od krpalja, Francuz i Indijanac primicali su se prelazeći preko jezera. Sjene su im bile kratke jer je bio podnevni sat. Kad su se približili, Jean-Francois d'Arreboustu

se učini da razabire neko poznato lice, ali prije nego se sjetio čovjeka i njegova imena, prože ga nekakva nelagodnost i cijelo mu se tijelo naježi pred tim

nezvanim gostom. Oklijevao je da mu dovikne. S nepovjerenjem i gotovo neprijateljski, gledao je kako prilazi. Spopadala ga je želja da zaviče: "Što ćete ovdje? Zašto dolazite da

unosite nemir u ova mjesta na kojima je čovjek sretan? Gubite se!..." S utvrđenja su bili opazili došljake i već su k obali silazili Florimond i Yann le

Couennec, s puškama u ruci. Jedan od došljaka visoko je držao glavu, malo zabačenu unazad, poput onih koji nastoje da što više svjetla prodre kroz njihove poluzatvorene vjeđe. Kad se

primakao, Arreboust je shvatio. Putnik je bio zaslijepljen od odbijanja svjetlosti na snijegu, a to je jedna od najstrašnijih nevolja za dugih zimskih pješačenja.

Njegovih crvenih i natječinih vjeđa uhvatila se bjeličasta kora, kao u gubavaca. Užasno ga je bilo pogledati. On povika: - Ima li koga tamo? Osjećam da ste tu, ali vas dobro ne vidim...

Do njega je stajao Indijanac s puškom i smrknuto gledao kako su u nj uperili oružje.

- Tko ste? Odakle dolazite? - upita Arreboust. - Ja sam Pacifique Jusserand iz Sorela, ali dolazim iz Norridgewooka na

Kennebecu. Nosim pismo za pukovnika de Lomenie-Chamborda koje mu šalje otac d'Orgeval... On nastavi:

- Nećete valjda pucati na mene? Nisam uradio nikakvo zlo. Francuz sam kao i vi, govorimo istim jezikom...

Napola slijep, bio je u velikoj neprilici. Mora da je osjećao kako se predaje na milost i nemilost onima kojima prilazi, a ne može ni da pročita na njihovim licima da li ga prihvaćaju ili tjeraju, D'Arreboust najzad prepozna čovjeka koga je često

sretao u Quebecu. Bio je to jedan od "dobrovoljaca", već četiri godine u službi oca d'Orgevala. Njemu se najprije smuči, kao da guta nešto neugodno, gorko kao žuč,

no samilost nadjača i on će uslužno: - Jadniče! U kakvom ste to stanju? A onda se obrati Florimondu:

- Taj je čovjek u službi oca d'Orgevala i njegove misije. - Čini mi se da je taj službenik već dolazio u Katarunk! - upadne mladić mršteći

nos. - Ne pucajte na mene - ponovi došljak okrećući neprestano lice u smjeru odakle su dolazili glasovi - nisam neprijatelj. Ja samo nosim poruku za grofa de

Lomeniea. - A zašto se bojite da vas ne ustrijele čim vas ugledaju? - upita Florimond. - Da

nemate na duši neka nedjela u odnosu na grofa de Peyraca, zapovjednika i vlasnika ovoga utvrđenja?

Očito zbunjen, čovjek ne odgovori. Htio je da učini nekoliko koraka u pravcu sjena što ih je nejasno razabirao, ali se spotakne o jednu izbočinu. D'Arreboust ga uhvati za mišku i povede stazom koja je vodila k utvrđenju.

Grof de Lomenie-Chambord stade okretati omotnicu. To debelo, presavijeno

pismo, s pečatom od tamna voska i grbom Sebastijana d'Orgevala, zadat će mu duboke rane. Znao je to. Oklijevao je da ga otvori i počeo da ispituje "dobrovoljca" kojega je gospodin d'Arreboust posjeo na jednu klupu.

"Dobrovoljcima" su nazivali pobožne odrasle ljude i mladiće koji su bez plaće ulazili u službu misionara na jednu ili više godina kako bi zadobili "oproste od

grijeha". Pacifique Jusserand služio je oca d'Orgevala već četvrtu godinu. - Kako je Otac mogao saznati za moj boravak u Wapassouu?... - upita malteški vitez.

Čovjek okrene k njemu svoje preplašeno i natečeno lice i odgovori s ponosom: - Dobro vam je poznato da Otac zna sve. Dojavili su mu anđeli.

Anđelika mu ispere upaljene i otekle vjeđe i stavi na njih hladne obloge, a zatim ga posluži juhom i rakijom. Dok je jeo onako zavezanih očiju, Pacifique Jusserand držao se uspravno i prezrivo.

U Anđeliki je već od prvog trenutka taj neobični čovjek izazvao nespokojstvo. Na njena pitanja odgovarao je sasvim kratko i odsječno. Živnuo bi samo kad je bila

riječ o njegovu gospodaru, ocu d'Orgevalu. Tek će kasnije uočiti ona tu pojedinost, kako se naime otac d'Orgeval, neobično

uglađen i prefinjen čovjek, čini se namjerno okružio prostim ljudima, koji su u neku ruku utjelovljavali onu skrivenu, mračnu i izopačenu stranu njegova bića. Takvi su, pored ostalih, bili otac le Guirande i otac Louis Paul Maraicher koji su

zajedno s njim odigrali presudnu ulogu u borbi što ju je on vodio kako bi Acadiju i veliki teritorij Mainea sačuvao za katoličku crkvu i francuskog kralja. Valja

napomenuti da su ta dva svećenika, a s njima i Pacifique Jusserand, umrli kasnije nasilnom smrću, upravo u toj borbi. Kasnije je možda trebalo postaviti pitanje nije li "on", koji sve zna, "vidio" mnogo

prije ostalih što se sprema, kad je Lomenieu de Chambordu pisao neka se pričuva.

"Dragi moj prijatelju, stajalo je u poruci, saznao sam da ste stigli u Wapassou,

kamo su se nakon propasti Katarunka sklonili Peyrac i njegova banda. Nadam se da vaša hrabrost neće ostati bez ploda kad ste, uprkos zimi, odlučili da odete do njega. No preklinjem vas ovim pismom da ovaj put ne pokažete nikakvu slabost u

svojim odlukama. Bojim se da ne podlegnete kakvoj suptilnoj dijalektici i prividnoj kreposti kojom će vas ti pustolovi obmanuti kako bi se što lakše uvukli među nas i

uništili naše djelo. Kad sam vas vidio u Quebecu, uvjeravali ste kako je gospodin de Peyrac čestit i navodili dokaze njegova prijateljstva. Kasnije je ubio Pont-Brianda, jednoga od naših, i primakao se još malo više teritoriju Nove Francuske.

Tvrdili ste da u njemu vidite samo vrlo vrijednog čovjeka kojemu je na srcu jedino da unaprijedi jednu divlju zemlju. Ali pitam vas, na dobrobit kojega kralja? U

slavu koje vjere?... Uz to, prisutnost jedne žene u ovim krajevima kao da vas uopće nije zabrinjavala, bar ne u onom smislu kako sam ja priželjkivao. Za vas su oni bili običan bračni par, kao i svaki drugi, i isticali ste kako ste

primijetili da ih povezuje čista, neprolazna ljubav. Pa uzmimo da je tako i govorimo o tom osjećaju. Razmotrimo tu lukavu i moćnu

zavodljivost koja sa izvana kiti samo dobrim da bi prikrila zlo. A upravo ste, čini se, vi tome podlegli u svojoj pomalo naivnoj iskrenosti. Neprestano ste isticali kako se divite želji toga čovjeka da bude slobodan, u

pravom smislu slobodan. A zar nije kazano da je čitav kult Sotone sadržan upravo u tom pitanju o slobodi?

Zar, po riječima svetoga Tome, Sotona nije poželio da bude Bog? No Sotona je htio da svoju slavu i sreću duguje jedino sebi. TO JE NJEGOV SIGURNI I UOČLJIVI ZNAMEN. Ne znam da li ste svjesni toga koliko izopačenosti, i zapravo uvrede

Bogu, može biti u tom osjećaju ljubavi koji ste zapazili u onih što su otvoreno

raskinuli s Bogom, te dotjerali dotle da pomažu neprijatelje svoje rođene vjere. Ljubav ne može voditi od čovjeka k čovjeku, nego od čovjeka k Bogu. Pokvarena ljubav i nije više ljubav.

I najzad, upravo u tome i leži najozbiljnija i najstrašnija od svih opasnosti koje sam uočio otkako su se ti ljudi iskrcali u neposrednoj blizini naših granica, što

kažem, u blizini same naše francuske Acadije. Jer služeći kao varljivi uzor, oni navode na grijeh bezazlene duše te one teže za srećom koje nema na ovome svijetu, nego jedino u Bogu i u smrti.

I zato me spopada užasno strahovanje. Nije li demonka razapela svoje najprepredenije zamke upravo u obliku ljupkosti i te nježne ljubavi koja i vas

uzbuđuje. Ne pokazuje li zlo svoje zavodničko lice upravo u učenosti toga čovjeka, a ona vas je opčarala? Svi se teolozi slažu da je Bog prepustio Nečastivom moć nad

spoznajom, puti, ženom i bogatstvom. Zato se Crkva, u svom oprezu i mudrosti protivi da ženi prizna moć i utjecaj, jer društvo koje bi joj dalo takva prava,

prepustilo bi se istoga časa carstvu svega onoga što žena utjelovljuje, to znači puti. A odatle do pada i povratka u mrak poganstva nije daleko. Put i idolopoklonstvo su opasnosti koje vrebaju dušu zavedenu čarima suprotnoga

spola, ma kako te čari imale moralnu ili fizičku privlačnost, podvlačim. Koliko li samo putenosti ima u vašem divljenju za gospođu de Peyrac, u kojemu sam, čini

mi se, otkrio i ponešto bolne čežnje. A zar zbog toga nije Pont-Briand izgubio najprije glavu pa onda i život? Zato vas moram upozoriti da prepuštati se

ovozemaljskom blaženstvu znači odvraćati se od jednoga cilja kojemu smo posvetili život, od osobnog i općeg spasenja, znači usporavati procvat naše duše koja se mora osloboditi tijelesnosti da bi se pridružila Bogu.

Pročitajte još jednom petu poslanicu svetog Pavla Galatejcima, dat će vam dosta prilike za razmišljanje.

„Braćo moja, povodite se za duhom pa nećete udovoljavati željama puti. Žudnje tijela suprotne su željama duha... A lako je prepoznati ono čime tijelo rađa. To su blud, pokvarenost, bestidnost, pohota, idolopoklonstvo, zatrovanost,

neprijateljstva, svađe, zavist, prepirke, zavade, hereze, ljubomore, ubojstva, pijanstvo, razularenost i druga slična zlodjela...

...Sjetite se da su oni koji pripadaju Isusu Kristu zajedno sa svojim tijelom raspeli na križ i svoje poroke i pohotu"... Što bih još mogao da nadodam riječima velikog apostola?... Završit ću, dakle,

ovako: preklinjem vas, dragi prijatelju, da, preklinjem vas da nas oslobodite opasnosti koju de Peyrac predstavlja za nas, za Kanadu i za duše o kojima

moramo brinuti. On, svakako, nije prvi pustolov niti su oni prvi heretici koji se iskrcavaju na ovim obalama, ali me neki predosjećaj upozorava da ću, ukoliko mu smjesta ne

onemogućimo da nanosi zlo, dočekati da on i njegovi unište naše djelo u Acadiji, a to će ujedno biti i moja smrt. Ja to vidim i osjećam...

- Oh, Bože, što će biti sa mnom? - klikne skoro glasno jadni Lomenie i uhvati se rukama za glavu. Srce mu se cijepalo. Dilema u koju ga je dovodio otac d'Orgeval stavljala ga je na

muke. On položi prste na pismo kao da od svojih očiju želi skiti te riječi od kojih je svaka okrutno pogađala njegovu osjetljivost.

Nije sebi postavljao pitanja ni razmišljao postoji li kakav izlaz, može li se naći neko drugo rješenje u situaciji koja mu čak izmiče iz ruku. Ali s užasom je gledao kako se između njega i njegova najmilijeg prijatelja počinje

otvarati ponor, i panika ga uhvati na pomisao kako u ovom jalovom životu više neće uza nj stajati on, tako snažan, vidovit, uvijek prisutan.

"Ne ostavljaj me, prijatelju! Pokušaj da shvatiš, brate... oče moj! preklinjao je i ponavljao: oče moj! Oče moj! A onda će predbacujući sebi što se ne obraća Gospodu:

"O, moj Bože, ne odvajaj me od moga prijatelja. Prosvijetli naše duše da bolje razumijemo jedan drugoga i da ne upoznamo golemu bol koju ćemo svakako osjećati ako se budemo gledali kao tuđinci. Bože moj, otkrij nam svoju istinu"...

Ali to nije bilo tako lako. Trebalo je patiti. On podigne oči i ugleda Anđeliku na nekoliko koraka od sebe. Evo dakle žene, reče u sebi, koju bi otac d'Orgeval htio

po svaku cijenu oboriti. Ona je zavirila u jednu šalicu a onda se sagnula nad kotao da zagrabi vode. Zatim se opet uspravila, svratila pogled na grofa de Lomeniea pa videći njegovo lice,

uputila s k njemu. - Zar ste tužni, gospodine de Lomenie?...

Od njenog tihog i skladnog glasa on se lecnu. Grudi mu se napnu kao od teška vala i on umalo da ne briznu u plač poput malog djeteta. - Da tužan sam, vrlo tužan.

Stajala je pred njim a on ju je gledao zbunjen, očaran, već svladan njenim dražima, dok mu je dušu šibao nesmiljeni glas:

Još nije došlo vrijeme da se možemo posvetiti ženi i svemu što ona predstavlja, to jest puti... - Put?... da, možda! mislio je. Ali u ženi je i srce... blagost. U srcu žena cvate

ljubav. Bez njih bi svijet bio hladan i ispunjen samo bitkama. U mislima, on opet ugleda prizor kako ga nježno pridiže u krevetu dok je ležao

bolestan. Anđelika je, i više no što je sebi priznavala, bila osjetljiva na šarm grofa de

Lomenie-Chamborda. Bio je nježan, ali i neobično hrabar, i vanjština mu se izvrsno slagala s karakterom. Ničeg pretvornog nije bilo u njemu. Njegova kršna pojava oficira, prekaljenog bezbrojnim junaštvima i iskušenjima, njegove sive,

ozbiljne oči, otkrivale su viteško srce. Kad si ga bolje upoznao, nisi se mogao razočarati. Izvjesna kolebanja, u određenim situacijama, nikada nisu bila odraz

kukavičluka, već pretjerane savjesnosti i nastojanja da prema prijateljima i onima koje je po dužnosti morao služiti i braniti, bude dokraja pošten. Bio je od onih muškaraca koje bi osjetljive žene rado zaštitile od nasrtljivih žena,

ili od nametljivih prijatelja, jer čovjek lako dolazi u iskušenje da zloupotrijebi njihovu tankoćutnost i vjernost.

A upravo je to radio otac d'Orgeval, bila je sigurna. Rado bi, pred tim bijelim listom papira i nadmenim rukopisom, bila rekla: "Ne čitajte to, molim vas. Nemojte ni da ga dirnete."

Ali, u to je pismo već bio utkan čitav jedan život što su ga u prijateljstvu zajednički proživjeli grof i otac d'Orgeval, i u nj Anđelika još nije smjela da stupi.

Nekako satrven, malteški vitez teško ustade i udalji se oborene glave.

75.

UNUTARNJA MUKA LOMÉNIE-CHAMBORDA

Misao oca d'Orgevala - a mogao je slobodno reći njegova fizička prisutnost - nije

ga napuštala čitav dan. Pratila ga je poput sjene i sasvim tiho ali energično preklinjala. No, što se više bližila noć, glas se mijenjao, dobivao tragičan i gotovo

djetinji prizvuk, da mu najzad šapne: "Ne ostavljaj me... Nemoj da me iznevjeriš u mojoj borbi"... Bio je to glas Sebastijana d'Orgevala, još kao momčića u jezuitskom koležu, gdje

je i došlo do njihovog prijateljevanja. Kako je grof de Lomenie-Chambord imao sada četrdeset i dvije godine te mu nije

nedostajalo iskustva, nije se mogao sasvim obmanjivati u pogledu pobuda koje su njegova prijatelja uvukle u podjednako prikrivenu i žestoku borbu protiv novih doseljenika.

Neke su uspomene mogle da objasne njegovu nepomirljivost. On, Lomenie, nije bio prisiljen da, kao Sebastijan d'Orgeval, upozna mračnu čamotinju jednog sirotinjskog djetinjstva.

On je imao umiljatu majku, pažljivu usprkos njenom mondenom životu, i ona ga nikad nije zanemarila: ni kao dječaka, dok se školovao kod jezuita, ni kasnije kad

je postao malteški vitez. Često mu je pisala, upućivala mu kao djetetu neobične poklone koji su mu ponekad bili i neprilični: kitu prvog proljetnog cvijeća, venecijansku ćordu optočenu dragim kamenjem, medaljon od škojlke s pramenom

svoje kose, ušećereno voće, a o njegovu četrnaestom rođendanu kompletnu mušketirsku opremu i jednog čistokrvnog rasnog konja... Oci jezuiti nisu sve to

držali baš ozbiljnim. Što ćemo, takve su već majke! A imao je i dvije sestre od kojih se jedna kasnije povukla u samostan. Bile su vesele, razigrane, neposredne. Kad mu je majka prije deset godina umrla,

Lomenie je za njom plakao kao za svojom prijateljicom. I dalje je ostao u vezi sa svojim sestrama i nisu prestali da se iskreno vole.

One iste večeri u Wapassouu, u sobici Talijana Porguanija, on pažljivije pročita pismo i zaspi prožet gorčinom što je izbijala nekako između redaka u pismo, a samo joj je on znao uzrok.

Je li sanjao ili u polusnu dozvao u svijest onu noć što ju je u djetinjstvu bio proživio uz svoga prijatelja?

Sebastijan je bio žrtva one noći, ali je nesvjesno i on sam bio u to upleten. Spokojno je spavao, s kovrčama svoje kose što mu se prosula po čelu, dok se

blizu njega u mraku, kao u ljepljivom košmaru kojemu bi on kasnije rado bio porekao istinitost, Sebastijan borio sa ženom. Dogodilo se te noći da je iznenada doputovao neki biskup sa svojom pratnjom, pa

su učenike poslali da spavaju po sporednim zgradama. Njih dvojica ležali su na slami, Orgeval sasvim na kraju suše, jer nije volio da se miješa s drugima.

Odjednom, on je u mraku opazio NEKU ŽENU LIJEPU KAO NOĆ. Gledala ga je s dvoličnim smiješkom od kojeg ga je svega podilazila vatra i on je stao drhtati. „VADE RETRO SATANAS!"10... šaptale su mladićeve knjige, ali osjećao je da ga

njegove knjige slabo slušaju; zato pruži ruku da pod odjećom dodirne željezno zvonce s ugraviranom slikom svetog Ignacija, koje je, kad bi se njime malo

potreslo, imalo moć da otjera đavolske prikaze. Ali i prikazin smijeh je odzvanjao kao srebrno zvonce. Ona je šapnula: "Ničega se ne boj, kerubine moj"... Položila je ruku na njegovo tijelo i stala da

izvodi kretnje kojima on nije mogao odoljeti, već se prepustio nekoj nepoznatoj i čulnoj sili čija ga je žestina svega preplavila. Prihvatio je bestidna milovanja,

prihvatio je sve, uzvratio onim što je od njega očekivala i predao se užasnom mahnitanju... A kad se probudio: - Vidio si, zar ne? Jesi li vidio? - tresao je Orgeval svog susjeda, malog Lomeniea.

Ovaj se ničega nije jasno sjećao. Bio je to nevin i zdrav dječak, te spavao spokojno kao anđeo. Ipak se sjetio da je bio primijetio neku ženu, osjetio neke

ugodne mirise, čuo prigušenu buku i uzbudljivo komešanje. Jedino je to uznemirilo njegov čisti san. Međutim, stariji je bio tako smućen i očajan da je sve ispričao prijatelju koji nije bogzna što razumio. No jedno ipak, mladi Lomenie neće

nikad zaboraviti: plave oči što su sijevale čas očajanjem, čas bijesom, i tijelo silovana mladića koje su oborile i savladale neodoljive sile pohote. A on se svome

prijatelju toliko divio! Sve do zore trudio se da ga utješi nemoćnim dječjim riječima: "Ne brini. Ispričat ćemo sve ocu prioru... Nisi ti kriv, kriva je žena." Ali, ništa nisu rekli... ili točnije, nisu uspjeli objasniti što se zapravo dogodilo...

Prekinuli su ih već kod prvih riječi... - Umirite se, djeco. To što ste vidjeli nije bila nikakva utvara, nego jedna naša

velika dobrotvorka. Ona pomaže tako skupo izdržavanje siromašnih učenika kao što ste i vi d'Orgeval, zato uživa povlasticu da iznenada posjećuje svoje štićenike

10 Odstupi, sotono!

"privilegium mulieris sapientis".11 To je vrlo stari propis koji su prihvatile i mnoge druge kršćanske i odgojne ustanove, a to dokazuje da ni danju ni noću nemamo što skrivati…

- Ali… Bili su izvan sebe. Jesu li to duhovni oci budale, ili su oni, mladići zaista sanjali...

Najzad su zaboravili. Nametnuli su šutnju svojim krhkim dušama koje su se u toku dana primirile. Postavši kasnije otac d'Orgeval, bivši suučenik grofa de Lomeniea bio je sada na

vrhuncu izvanredne karijere. U najboljim godinama i spokojstvu svećeničkog poziva, navikao na samoodricanja, tijela koje je uslijed trapljenja postalo

neosjetljivo na hladnoću, glad, mučenja - ne bi li se on danas nasmiješio na one uspomene ili maglovite snove... Dvaput, triput budio se Lomenie-Chambord iz mučnog sna i brisao svoje lice,

okupano hladnim znojem. Oslušnuo bi noć u Wapassouu i onda se primirio. Zatim bi opet utonuo u nemirnu obamrlost i vidio demonku zavodničkog lica, kako ju je

prema opisu svoga prijatelja zamišljao, sa crnim zmijama što se uvijaju u njenoj kovrčavoj kosi, i s vatrom koja izbija kada trepne vjeđama. Jahala je na jednorogu konju i pustošila visokim snijegom prekritim krajevima Acadije. Potkraj

noći on primijeti kako se ta vizija mijenja: kosa joj se počinje zlatiti, a oči dobivati boju smaragda. Otkako je, nakon petnaestogodišnjeg novicijata, otac d'Orgeval

bio poslan u svijet, nikada ga nije izdala vidovitost u pogledu ljudi, događaja, situacija, a izricao je i prava proročanstva i predskazivao, tobože nehotice, stvari

koje ništa nije opravdavalo, no uskoro zatim one su se ispunjale iako su izgledale nemoguće. Sa svake ispovijedi, kad je imao sreću da je obavi pred tim velikim jezuitom,

malteški je vitez uvijek odlazio nekako preporođen, upoznavao bolje sama sebe, bio sigurniji u ispravnost svoga puta. Zato je i shvaćao zašto se ljudi bore da dođu

do njegove ispovjedaonice, da satima stoje pred njom u redu, u hladnoj kapelici nekadašnje misionarske stanice na rijeci Saint-Charles, gdje je odsjedao kad je dolazio u Quebec.

Ništa nije davalo povoda da u njega posumnja danas. Lomenie je bio razborit čovjek, s razvijenim darom zapažanja, i znao je da se

okoristi iskustvom koje je stekao živeći u doseljeničkim zajednicama. Mnogo se puta uvjerio da neke žene mogu pokazati nevjerojatno strpljenje, upornost i lukavstvo. Nije ih uvijek lako otkriti.

Odlučio je da bude oprezniji, stroži, a nakon savjetovanja s gospodinom d'Arreboustom, da pokuša raskrinkati đavolsku stranu Anđelikina bića ukoliko

takva uopće postoji.

76.

ŽRTVOVANJE KONJA

Opet zavlada noć. Noć koja potraja šest dana. Snijeg i vjetar udružili su se da u

svom kovitlacu satru nastambu, a kroz prozore zasute snijegom nije više prodirao ni tračak svjetla. Bilo je dana kad su se morali odreći i toga da otvore vrata.

Vjetar je kroz dimnjake vraćao oblake dima od kojega su se gušili, a nije bilo mogućnosti da se prostorije prozrače. Ipak se utvrđenje čvrsto držalo i mali se Wapassou pokazao sigurnim skloništem, usprkos iznenadnim udarima od kojih je

krov škripao. Dvije debele četvrtaste grede od crne hrastovine, kao srasle jedna uz drugu pomoću stvrdnutog pijeska, nisu iznevjerile.

Okupljali su se u toplini skloništa, stiskali se jedni uz druge. Upravo za te duge noći odnijeli su vukovi jednog od konja, crnog pastuha.

11 Povlastica žene koja pomaže nauku.

Joffrey de Peyrac je sebi predbacivao što odlaže da ubije te životinje, nadajući se nekom nemogućem čudu. Dobro je znao da im se zalihe mesa primiču kraju, a da su i mogli odlaziti svaki dan u lov, malo je bilo vjerovatno da bi ubijena divljač

dostajala i za najosnovnije potrebe. Gubitak pastuha sada je još više smanjivao njihove izglede da prežive.

Anđelika ne reče ništa. Hitnost potreba izmijenila je kriterij vrednovanja. Svi su se borili za te konje. Činjenica da su ih uspjeli dovesti duboko u unutrašnjost, imala je u njihovim

očima simboličan smisao, a spasiti ih i omogućiti da se tu i održe, činilo se svima najvažnijim zadatkom.

No sada se radilo o tome da se život spasi ljudima. Više nije bilo u pitanju prisustvo konja u Gornjem Kennebecu, nego Peyraca i njegovih. Svi su šutjeli. U nezasluženom porazu ima goleme gorčine. Podvig nije mogao biti

dokraja izvršen. No Andelika je u sebi ponavljala kako se ne može zahtijevati da sve uspije i da se na određeni cilj stigne bez usputnih gubitaka.

Njena tuga iščezne i preplavi je neki val radosti kad je vidjela da svojim bolesnicima i rekonvalescentima može dati masniju, krepkiju juhu, a čitavih nekoliko dana i svježeg mesa izobila. Miris na roštilju pečenog mesa djelotvorno je

poticao oslabljene želuce i sve ih je prožela pomalo razdražljiva veselost koja će im omogućiti da ojačaju i budu strpljivi.

Nikad Andelika nije mogla zamisliti da će jednog dana jesti konjsko meso. U svijesti plemića konj nikako ne može biti u istom redu s ostalim domaćim

životinjama, određenim da završe u klaonici: s govedom, ovcom, teletom. Od njegova najranijeg djetinjstva, plemiću je konj drug: u šetnjama, na putovanjima i u ratovima.

U normalnim prilikama ona bi, jedući konjetinu, osjetila isti užas kao da se odala kanibalizmu.

Moglo se pogoditi različito društveno porijeklo onih koji su tu bili okupljeni upravo po reakciji koju su tom prilikom pokazali. Kanađani, Englezi seljaci, mornari - čak i mlađarija kao Florimond i Cantor - nisu

ni trepnuli. Žalili su što je uloženo toliko truda da se konji ovamo dovuku, a onda ih se moralo ubiti. No kasnije će dovesti druge. Počet će se iznova.

Oni nisu osjećali onu unutrašnju odbojnost kao plemić, za kojeg je konj sastavni dio njegova vlastita bića. Viteštvo minulih vremena zaista je bilo mrtvo. Rađala se nova društvena klasa.

Svega će se toga sjetiti Andelika kasnije. U ovom je trenutku bila suviše umorna a da bi se upuštala u takve digresije. Vidjela je jedino kako su je Honorini opet

zarumjenjeli obrazi i kako se svi oporavljaju, pa je stala da shvaća Indijančevo obožavanje hrane. Običaj okupljanja oko vatre i gošćenje među prijateljima potječe zaista iz nekog vjerskog obreda.

77.

ZASTRAŠUJUĆE OTKRIĆE GROFA LOMÉNIEA

Anđelika je promatrala zlatnu šipku u svojoj ruci. Bila je njeno vlasništvo.

Grof de Peyrac joj je uručio kao i svima drugima, kao jednom od "svojih ljudi"... Ona je željela da izvede jedan svoj naum koji joj je odnedavna ležao na srcu. Budući da je bila obećala svijeće svima svecima ako se sretno izvuku od boginja,

htjela je pokloniti svoju šipku zlata Crkvi svete Anne od Beauprea, o kojoj su Kanađani često govorili. Nju su bretonski mornari, preživjevši jedan brodolom,

sagradili na obalama Saint-Laurenta, i govorilo se da se u njoj događaju mnogobrojna čudesa.

Ulazeći toga popodneva u zajedničku dvoranu, Anđelika prosudi da je trenutak pogodan jer su gospodin d'Arreboust i pukovnik de Lomenie sjedili za stolom sami i čitali svoje misale.

Anđelika im priđe i uruči zlato obrazloživši im svoju zamisao. Ona je željela da administratori župe i prošteništa upotrijebe to zlato kako

najbolje budu znali: bilo za kupnju misnica i ornata ili podizanje oficija, bilo za izgradnju nekog puta, križa ili glavnog oltara ukrašenog skulpturama i pozlaćenim lišćem. Tražila je jedino da njeno ime bude ugravirano na bijeloj mramornoj ploči

koja će na crkvenom zidu, pored tolikih drugih ex-voto, podsjećati i na njenu zahvalnost nebu što ih je sačuvalo od užasne bolesti.

Dva plemića skoče na noge i tako naglo ustuknu da je gospodin d'Arreboust prevrnuo jedan stolac. Gledali su s užasom na zlato koja je pred njima blistalo na stolu.

- Nemoguće! - promuca vojvoda. - Nikada u Quebecu neće prihvatiti to zlato, pogotovo kad doznaju odakle je i tko ga poklanja.

- Što time hoćete da kažete? - Monsinjor biskup sigurno bi prije dao spaliti svetište, ili molitvama iz njega tjerati đavla.

- Ma što kažete?... - To je zlato prokleto.

- Ne shvaćam vas, - reče Anđelika. - Niste se toliko prenemagaii kad ste prihvatili zlato koje vam je moj muž stavio na raspolaganje za put po Mississipiju. Mislim da

ste ga došli čak i moliti. - To nije isto. - A zašto?...

- Iz vaše ruke!... Možete zamisliti... Kamenovali bi nas... Ona ih je šutke gledala i mislila: "Ne, nisu ludi. Još gore od toga."

- Gospođo - reče Lomenie sav očajan i oborivši glavu. - Neprijatna mi je dužnost što moram da vas upozorim kako se o vama prenosi nezgodno i dosta rašireno mišljenje, a dijele ga i naši sugrađani u Quebecu, pa i u cijeloj Kanadi.

Iznenađeni, naime, vašim dolaskom, a i vašim podvizima, neki su se zabrinuli i učinilo im se da vide izvjesnu podudarnost...

Pogled koji je u nj uprla Anđelika nije nimalo olakšavao njegov zadatak. Upola je već znala što hoće da kaže, ali joj se to činilo toliko nastranim da ga je pustila neka se bespomoćno sam izvlači. No jedno je bilo sigurno: stao ju je

hvatati bijes. Dakako, nije očekivala bezgraničnu zahvalnost, ali ipak!... Ne pretjeruju li malko ti pobožni vojnici.

Ona ih je njegovala, posluživala ih u svako doba dana i noći, bila slomljena od umora. Upravo u tom trenutku boljeli su je mišići na leđima i rukama jer je pijukom razbijala led koji je prokop za prilaz kući bio pretvorio u klizalište. To isto

jutro pokliznuo se gospodin Jonas i zadobio nezgodno uganuće. Da se slična nesreća ne bi ponovila, Anđelika je bez prekida radila dva puna sata a zatim

posula stazu pepelom i prašinom. I baš su taj trenutak odabrali da joj u lice dobace uvredljive bedastoće, da je optuže zbog njenih đavolskih moći. Videći da se Lomenie neće izvući, d'Arreboust izlane:

- Sumnjiče vas da utjelovljujete demonku Acadije. Jeste li čuli za ono proročanstvo?

- Da! čini mi se da se radi o jednoj viziji koju je imala neka vaša opatica. Objavila je da će jedna žena-demon nastojati zavesti duše u Acadiji. Događaju se i takve stvari, - reče Anđelika s neusiljenim osmijehom.

- I tako su se, dakle, sabrala u meni sva svojstva potrebna da odigram tu ulogu? - Gospođo, mi se na žalost ne možemo šaliti s ovakvim sticajem okolnosti -

uzdahne Lomenie. - Sudbina je htjela da se gospodin de Peyrac nastani u Acadiji u isto vrijeme kad je bilo izrečeno to proročanstvo, a to je uzbudilo duhove. U Kanadi se doznalo da se uza nj nalazi žena čiji se opis izgleda podudarao s onim

koji je dala vizionarka, zato je sumnja pala na vas.

Anđelika se ipak zabrinu. Kad je vidjela kako dva plemića uzmiču, smjesta je shvatila da je stvar ozbiljna. Nije htjela samu sebe zavaravati. Čula je govoriti o toj viziji, a spomenuo ju je

onako izdaleka i Nicolas Perrot... Ona je slutila da bi ljudi mogli doći u iskušenje da povežu jedno s drugim, ali nije mislila da će to postati ozbiljno.

Sada je vidjela što se događa. Zvijer se pokrenula… Čula joj je teški korak... INKVIZICIJA! Čudovište koje ju je dočekalo u Americi nije dakle neukroćena priroda, nego

uvijek isti neprijatelj, možda još zagriženiji od onoga u Starom svijetu. Ta nije joj bilo nepoznato da na španjolskim teritorijama inkvizicija podiže najgolemije

lomače u historiji. Na njima su izgorjeli milijuni Indijanaca zato što nisu htjeli služiti službenicima Crkve. Onamo u Francuskoj, progonili su je jer je bila lijepa, voljena i hrabra žena,

drukčija od ostalih... Ovdje će joj prišiti nadimak demonke... kao što su nekad bili doviknuli Peyracu: vještac!...

U Americi je sve jasnije. Tu se strasti otvoreno pokazuju i raspaljuju. Morat će naučiti da prkosi mitu, da se od njega brani, da ga pobjeđuje - a to je kao da se već pred njom stvarno nalazi neki zloduh koji joj se uvukao u kuću.

Ali i zlodusima valja gledati u oči. - Razjasnite se, gospodine de Lomenie - reče ona s nemirom u glasu premda se

trudila da ne plane. - Nećete valjda tvrditi da u Quebecu ima značajnijih, otmjenih ljudi koji bi imalo povjerovali u tu izmišljotinu, koji zaista vjeruju da bih ja mogla

biti... utjelovljenje te demonke koju najavljuje proročanstvo?... - Na žalost, sve govori protiv vas! - poviče Lomenie s gestom očajanja. - Iskrcali ste se upravo na onome mjestu za koje se moglo ustvrditi da proročanstvo baš o

njemu govori. Vidjeli su vas jahati na konju onim istim krajevima za koje opatica kaže da će ih ugroziti demonka... A vi ste i lijepi... vrlo lijepi, gospođo. Svi koji su

vas vidjeli samo su to potvrditi... Zato je i bila dužnost monsinjora biskupa da traži podrobnija obavještenja... - Ipak, nećete valjda reći da crkvene vlasti prldaju važnost tim naklapanjima...

naročito ne njihovu tumačenju? - poviče Anđelika. - A upravo je tako, gospođo. Monsinjor nije mogao olako shvatiti izvještaje oca

d'Orgevala i fra Marca sa rijeke Saint-Jeana. Uz to, kapelan redovnica uršulinki u Quebecu, gospodin de Jorras, potvrđuje svetost i uravnoteženost sestre Madeleine, koje je on dugogodišnji ispovjednik. Otac de Maubeuge, jezuitski prior,

također je sklon da u vašem dolasku vidi nepobitna znamenja najavljenih nesreća…

Anđelika je od užasa raskolačila oči. - Ali zašto? - poviče. - Zašto su svi ti svećenici protiv mene? Joffrey de Pejrrac koji je upravo ušao, dolazeći iz radionice, čuo je taj povik. On

ga je shvatio kao simboličan uzvik, krik uvrijeđene žene. Uvrijeđene i već stoljećima odbacivane.

- Zašto?... Zašto su ti svećenici protiv mene?... Nije htio da priđe, nego je ostao zaklonjen u mraku. Dužnost joj je da se sama brani.

Nakon dugih stoljeća, otkako Crkva-ženomrzac ispovijeda to odbacivanje žene, bilo je već vrijeme da se prolomi takav krik.

A pravo je bilo i to da to uradi najljepša i najženstvenija žena što ju je ikada zemlja nosila. Zastao je, nevidljiv. Izdaleka ju je promatrao s ponosom i dubokom ljubavlju,

onako lijepu u njenom iznenađenju i negodovanju od kojega su joj se malo-pomalo jagodice na licu stale rumenjeti a zelene oči planule varnicama.

Jedino je vojvoda d'Arreboust opazio de Peyracovu prisutnost. Slutio je da se on smiješi gledajući Anđeliku i oštra ljubomora ujede ga za srce. "Taj Peyrac posjeduje blago i on to zna" reče u sebi. "On to zna... A moja žena

nije nikada pripadala meni..."

Žuč mu se penjala na usta, otrov ispunjao njegovo srce. Podilazila ga je želja da svu svoju odvratnost izbljuje naprasnim, potkazivačkim riječima ne bi li zatro tu pobjedničku ljubav, ali istovremeno, on je uočio da će sve što bi mogao kazati

proisteći iz okaljana izvora njegova vlastita nezadovoljnog bića. Zato je šutio.

Lomenie je hrabro i savjesno nastavio. On je iz prsluka izvukao list i pokazivao ga s izrazom boli. - Ovdje su, gospođo, točno zabilježeni podaci koji se navode u proročanstvu.

Izvjesni opisi pejzaža napadno se slažu. Nedavno je jedan reformirani franjevac, otac Marc, inače kapelan gospodina de Vauvenarta na rijeci Saint-Jean, prepoznao

- o tome nema sumnje - mjesto na kojemu ste se pred kratko vrijeme iskrcali vi, gospođo, i gospodin de Peyrac. Anđelika mu bez okolišenja istrgnu iz ruku papir i stade da čita. Vizionarka je

opisivala mjesto na koje je bila prenesena u snu.

78.

VIZIJA SESTRE MADELEINE

ANĐELIKA IZBACI NEPOŽELJNE GOSTE

"... Nalazila sam se na obali mora. Drveće je raslo do uz samu obalu. Pijesak je

imao ružičast odsjev... Nalijevo, bila je sagrađena drvena postaja s visokom palisadom i kula na kojoj je lepršala zastava. Posvuda u zalivu mnogobrojni otoci,

kao pospane nemani... Na kraju plaže, pod liticom, kuće od svijetla drva. U zaljevu ljuljaju se dva usidrena broda... S druge strane plaže, malo podalje, po prilici nakon milju-dvije hoda, nalazio se drugi zaselak, a oko koliba ruže... Čula

sam kako kriče galebovi i kormorani." Anđeliki je stalo da nemirno udara srce. Kasnije će sebi predbacivati to uzbuđenje,

jer čitajući dalje taj dokument, uočila je pojedinosti koje bi joj omogućile da smjesta opovrgne optužbu protiv sebe. Jednog će joj dana taj tekst doći u pamet i ona će sve razumjeti, no tada će biti gotovo prekasno...

Danas, ona je prije svega bila zapanjena time što se pouzdanije navodi Gouldsboro, te je osjetila nemoćan bijes.

" ... Odjednom, jedna žena izvanredne ljepote iskrsla je iz mora i ja sam znala da je to demonka! Ostala je tako lebdeći nad vodom u kojoj se odražavalo njeno

tijelo, a njen mi je pogled bio nepodnošljiv jer to je bila žena... i ja sam u njoj vidjela simbol svoga grešnog života... Odjednom, s kraja horizonta stade se hitrim skokom primicati neko biće koje sam u prvi mah držala demonom i ja primijetih

da je to jednorogi konj kojemu je u smiraju sunca dugi šiljak blistao kao kristal. Demonka ga je zajašila i vinula se u svemir...

Tada ugledah Acadiju kao golemu ravnicu, koju kao da promatram visoko s neba. Znala sam da je to Acadija. Držeći je za četiri kraja kao pokrivač, demoni su je žestoko tresli. Demonka ju je pretrčala svojim ognjenim kopitima i svu je

zapalila... Za sve vrijeme koliko je trajala ta vizija, sjećam se da sam imala osjećaj kako se na kraju okoliša kesi neki crni demon i kao da bdi nad blistavim

demonskim stvorom, pa sam se na časove užasno bojala da je to sam Lucifer"... "Stajala sam tamo sva očajna jer sam vidjela da je to propast za dragu zemlju koju smo uzeli pod svoju zaštitu - no onda kao da se sve umiri.

Neka druga žena prijeđe nebom. Ne bih znala reći je li to bila Sveta Djevica ili neka svetica zaštitnica naših bratstava, ali njeno prisustvo kao da smiri demonku.

Stala je kao prestrašena da uzmiče... ... I vidjela sam kako je iz šumarka izašlo nekakvo dlakavo čudovište, bacilo se na nju i svu je raskomadalo, dok se jedan mladi arhanđel s ognjenim mačem dizao

put nebesa"...

Anđelika opet presavije pismo i počeka da se u njoj stiša strah i razdraženost... Sve je to bila tek hrpa besmislica, piskaranje fedovnice u čamotinji samostana, a ipak se našlo i ozbiljnih ljudi da u to povjeruju.

Poznato je, međutim, da su samostani puni takvih vidovnjaka. No bilo je u tom pričanju nečeg u čemu je sa strahom otkrivala i djelić istine, pa

umjesto da se usprotivi, ona zastade i zamisli se. - Ako je istina - reče najzad - da se u opisanom mjestu moglo prepoznati Gouldsboro, moram prihvatiti i to da je dolazak žene i konja na tu obalu naveo

svećenika na krivo tumačenje proročanstva... Uzmimo, moj dolazak! No kako da se branim? Simbolika slika krije u sebi tako različite činjenice, vi to znate.

Slučajne podudarnosti ne čine mi se uvjerljive. Tako vaša vizionarka ne precizira da li je demonka bila crnka ili plavuša... čudno je to kad se uzme u obzir s koliko je preciznosti opisan pejzaž.

- Tako je. Ali sestra Madeleine nam je sama precizirala da se prikaza digla iznad voda nekako u sumraku, pa joj nije mogla razabrati lice.

- Lako li je tako. A kako je onda mogla utvrditi da je ta žena lijepa ako joj nije vidjela lice? - Ona je prije svega govorila o ljepoti njena tijela. Upravo je njega isticala. Tijelo

te žene učinilo se pobožnoj djevojci tako neobično lijepim da se i sama iznenadila i uzbudila.

- Nema razloga da vam ne vjerujem, ali mi sve to izgleda nedovoljno da se mene počasti tom inkarnacijom. Nitko valjda ne može tvrditi da me je vidio golu kako

izlazim iz vode. Ona se naglo prekine i odjednom sva problijedi. Sjeti se malog, plavog jezera u kojemu se na putovanju bila okupala i straha koji ju je u jednom trenutku prožeo

kad joj se učinilo da je netko promatra kroz granje. Bila je dakle istina. Netko ju je onda opazio. Ona se izgubljeno zagleda u

Lomeniea i d'Arrebousta i po izrazu njihova lica shvati da misle isto što i ona. Znali su. Netko ju je bio vidio i o tome pričao... Ona uhvati de Lomenie-Chamborda za zglavak ruke i silovito mu ga stisne.

- Tko me je vidio? Tko me je promatrao dok sam se kupala u jezeru? Oči su joj sijevale munjom. Jadni malteški vitez obori pogled.

- Ne mogu vam to reći, gospođo! Međutim, istina je da su vas bili opazili i to je samo moglo da pojača strah koji se počeo širiti zbog toga viđenja... Anđeliku stade hvatati panika. Nije dakle sanjala kad je, usprkos zabačenosti

kraja, bila osjetila nelagodnost na obali jezera. - Tko me je vidio? - ponovi stišćući zube.

On odlučno odmahne glavom, pokazujući da ne želi odgovoriti. Nije navaljivala. Uostalom, to i nije važno!... Dugo je vjerovala da joj se od straha tek bilo pričinilo kako je vrebaju Irokezi, možda i sam Outtake, ali to je, eto, bio netko od tih

francuskih Kanađana što švrljaju šumom, neki vojnik, oficir ili divljačar. A onda je stala da se širi legenda. Sve se podudaralo. Vidjeli su je kako "gola izlazi iz

voda"... Prokletstvo! Opet je obuze bijes i ona udari šakom po stolu. - Neka vas đavo nosi - reče stisnutih zubi - vas, vašega kralja, vaše opatice i popove. Nema, dakle, dovoljno daleke zemlje u kojoj bi se čovjek mogao zaštititi

od tih ludovanja. Posvuda morate iskrsnuti vi i sijati razdor, pod izlikom da spašavate duše ili da služite francuskom kralju. Morate se baš svugdje pojaviti i

onemogućiti ljudima da žive u miru, da se u miru okupaju! Pedeset tisuća jezera!.. U ovoj zemlji ima pedeset tisuća jezera, a zar se ja, za pasje vrućine, ni u jednom jedinom neću moći osvježiti a da se tu ne zatekne netko od vaših i ne pretvori to

kupanje u čudo Apokalipse?… Zato što i neki prostak drži kako je imao čast da mu se ukažu božanska

priviđenja, vi ćete se odmah povesti za njim... Smatrate se sretnim što je upozoren kako prisustvo jedne žene koja se kupa u jezeru ugrožava Novu Francusku... A tko je vodio mene kad mi je palo na pamet da vas tražim u

snijegu, u kojemu biste bili našli smrt? Ako je to bio đavo, moj gospodar, treba

vjerovati da vam je on izvrstan prijatelj, jer sam vam ja spasila živote. Njegovali smo vas u bolesti, podijelili s vama svoje posljednje namirnice, bili prisiljeni da ubijemo svoga posljednjeg konja...

I nije vam bilo dosta što ste nam s vašim Huronima naprtili zarazu, prihvatili našu njegu i gostoprimstvo, dijelili s nama posljednje zalihe hrane, dobili obećanje da

ćemo potpomoći ekspediciju gospodina de La Sallea - sad nas još pitate nismo li sluge sotone i nisam li ja ta demonka koju su najavili... Dokle ćete ostati tako djetinjasti? - reče ona prezrivo i gotovo sažaljevajući ih.

- Zbog gospodara kojima služite, danas ste se pokazali kukavicama, glupanima i nezahvalnicima... Ne želim više da vas gledam. Izlazite!...

Ona ponovi jednoličnim, ali jednako ledenim glasom: - Napolje! Izlazite iz moje kuće. Dvojica plemića ustanu i oborene glave upute k vratima.

79.

LOMÉNIE I D'ARREBOUST RAZMIŠLJAJU O SVOJIM GRIJESIMA PREMA ANĐELIKI

Napolju ih dočeka blijedoljubičast sumrak i poput noža britka hladnoća. Hodali su nasumce i teturajući po zaleđenoj zemlji, a zaustavili se tek na obali jezera. Oči su

upirali prema istovremeno mračnom i prozračnom horizontu, s kojega je dopiralo nešto svjetlosti.

Njima, zrelim i prekaljenim ljudima, dogodilo se, eto, da u ovaj večernji sat, dok nisko po zemlji zviždi sjeverac i raznosi snijeg, da se odjednom osjete bespomoćno kao siročad.

Upravo su zaključili kako će im život postati zaista nesnošljiv izgube li naklonost gospođe de Peyrac.

- Nismo ovo zaslužili - reče Lomenie turobnim glasom. - Nismo... Ali shvaćam i nju... Razumljiv mi je njezin gnjev. Nikad sebi neću oprostiti što sam baš ja morao prenijeti te blezgarije koje su povrijedile

obožavanja dostojnu mladu ženu, koja nam je učinila samo dobra. Ona je u pravu, Chambord! Pokvarenjaci smo mi! A tome su krivi ti jezuiti. Nakljukali su

nas svojim glupostima. Više i nismo ljudi. - Časne mi riječi - reče sa zaprepaštenjem Lomenie, - držao sam vas veoma

odanim toj gospodi od Družbe Isusove, gotovo jednim od njihovih!... Zar vi i vaša supruga na predstavljate primjer koji... - Jezuiti su mi oteli ženu - reče vojvoda. - Više i nisam znao da je moja. Koristili

su se ovime samo da mi je oduzmu. Može se reći da više i ne postojim. Napravili su od mene eunuha u službi Crkve... U divnom li sam položaju! Čak je i kršćanski

brak u njihovim očima grešan. I upravo mi je dama sa Srebrnog jezera pomogla da sve to shvatim. Prekrasna je to žena i toliko ženstvena... Volim njezin polet, vatrenost koja iz nje izbija. To je žena koju poželiš uzeti u naručje...

On se nakašlja jer je govorio preglasno, pa ga je ledeni zrak ujedao za pluća. - Shvatite me vi, prijatelju, jer to nitko neće moći u Quebecu, kad odem da bacim

kamen u njihovu žabokrečinu. Dama sa Srebrnog jezera pripada samo Peyracu. Ona je stvorena da je muškarac grli... kažem vam. Ona je stvorena da bude u naručju toga čovjeka. I dobro je tako! A i pravo! Eto, što ja mislim.

- Vi buncate, prijatelju. Više to niste vi. - Možda! A moguće je da opet pronalazim sebe. Jer i mi smo nekad bili vatreni,

razdragani, pomalo razvratni, i vjerovali u Boga i život, ali smo ga ostavili daleko za sobom na nekoj okuci mladosti, u zbrci stega i nametnutih zahtjeva, nespojivih s Istinom. A Peyrac nikad nije iznevjerio sebe, ostao je čvrst poput litice u životu

ispunjenom gnusobama. Zavidim Peyracu, ali ne samo zato što je muž toj ženi,

već zato što je na svakoj etapi svoga života - ponovi d'Arreboust tvrdoglavo - čak i pod prijetnjom smrti, ostao vjeran sebi. A najteža je etapa mladost jer se u njoj pada pod jake uplive, od kojih nas ništa ne spašava jer utvaramo da su oni

posljedica naše vlastite volje. Sumnjate li još uvijek da je demonka? - upita on - upirući divlje kažiprst u Lomeniea koji je cvokotao od hladnoće.

- Ne, nikada je nisam time sumnjičio. Sjetite se da sam se u Quebecu suprotstavljao takvim brbljarijama, i svi su me salijetali i optuživali da sam opčinjen. Vi prvi...

- Da, istina je i molim da mi oprostite! Sada shvaćam. Nebesa, ja umirem od hladnoće! Brzo se vratimo i ispričajmo se toj šarmantnoj ženi koju smo tako teško

uvrijedili.

80.

ANĐELIKA OPRAŠTA

GRUPE NAPUŠTAJU UTVRĐENJE

IZASLANICI SE VRATILI U QUEBEC

- Bojite li se da ću vam odsada uskratiti jelo?... - upita Anđelika kad je vidjela kako pokajnički stoje iza nje.

- Bačeni u ponor mraka, gdje se čuje plač i škrgut zubi... - uze da citira grof de Lomenie - a bije hladnoća da kamenje puca - nadoda s kukavnim osmijehom.

Ostavši sama, Anđelika se malo-pomalo bila umirila. Premda u početku povrijeđena i uzrujana, zahvaljujući svom smislu za humor, ona zateče sebe kako se smiješi na pomisao da je njezin dolazak u Ameriku mogao onako neugodno

iznenaditi praznovjerne Kanađane, pomiješavši se s njihovim vizijama. A osvećivala ju je ponešto i zbunjenost biskupovih opunomoćenika. Jadni Lomenie

bio je na živoj vatri, dok za d'Arrebousta nije mogla ustanoviti od čega je onako bijesan: da li zato što mora da preklapa s tobožnjom Luciferovom službenicom, ili zbog toga što je prisiljen igrati pred njom ulogu inkvizitora. Bila je sklonija da

vjeruje u ovo posljednje. U toku ovih posljednjih tjedana svatko je bio naučio da poštuje sebe. Zato, kad ih je za sobom vidjela onako posramljene, bila je sklona

da im oprosti. Malteški vitez joj objasni kako shvaća njenu mučnu uzrujanost i zamoli je da mu oprosti što se pokazao nesmotrenim. Ona se prevarila. Daleko su od toga da je

sumnjiče zbog tobožnjih veza s legijama pakla. Htjeli su je samo upoznati sa činjeničnim stanjem, s izvjesnom opasnošću... Njihovi sugrađani očito su u

zabludi. Oni će već pronaći način da im to objasne kad se vrate u Quebec. Ona im pruži ruku na poljubac i oprosti im.

- To je vrlo visoka dama, - govorio je vojvoda d'Arreboust. - Zakleo bih se da je bila primana u sve pariške salone, čak i na kraljev dvor, sudeći samo po tome kako pruža ruku.

U toku burnog razgovora što ga je vodila s dvama plemićima, Anđelika nije bila primijetila svoga muža. On se bio nečujno povukao.

Čekao je da sama zapodjene razgovor o incidentu, no ona je šutjela. Kad je o svemu razmislila, došla je do uvjerenja da stvar i nije vrijedna komentara. Bar ne za sada! Možda kasnije, ako se ispostavi da poprima veće razmjere te im može

naškoditi. Bojala se de Peyracovih reakcija kad je ona sama bila u pitanju. S druge strane, razjašnjavanja što ih je imala s dvama predstavnicima Kanade

osigurala su im pouzdane saveznike. Dvije utjecajne kanadske ličnosti bile su prisiljene da stanu na njezinu stranu.

Otac Masserat nije gajio neprijateljstva. A Cavellier de la Salle je dobio traženi novac. Baš je on mario dolazi li od demona ili providnosti, glavno mu je bilo da ostvari svoje planove. Čovjek se pitao kako je taj neosjetljivi i proračunani mladić,

onako hladan i poduzimljiv, sav zaokupljen svojim poslovima, mogao deset godina vjerovati da je predodređen za svećenički poziv.

Dokle god se Anđelika osjećala među svojima, u utvrđenju, nije se bojala. Njen položaj bio je sasvim drukčiji od onoga u kojemu se nalazio Joffrey de Peyrac kad su ga bili optužili da je vještac i kad su se predstavnici kraljeve vlasti i inkvizicije

mogli svuda uvući, čak i u njegov dvorac. Ona je slobodna! Počela je da bolje shvaća smisao tih riječi dok joj je pogled lutao

djevičanskim, snijegom prekrivenim i još nepokorenim planinama. Bila je to nezavisna zemlja, bez vladara, i nimalo nije marila za prava francuskog ili engleskog kralja.

I suviše je bila velika za onih nekoliko ljudi koji su pokušavali da je prisvoje. U utvrđenju, Anđelika je još dublje osjećala da je Joffrey de Peyrac jedini gospodar o

kojemu ovisi njena sudbina i da on ima i snagu i moć da je od svakoga obrani. Obećao joj je da će na proljeće dovesti u Wapassou dvadesetak-tridesetak plaćenika, pa će tako imati posadu triput jaču od najbolje branjenih francuskih

naseobina. Ti će ljudi izgraditi utvrđenje po nacrtima koji već obećavaju da će biti najljepše i najbolje zamišljeno u čitayoj Sjevernoj Americi.

Zajedno sa svojim mužem i sinovima, Anđelika se s veseljem nadnosila nad te planove. Ona se i sama brinula za udobnost ukućana, predviđala gdje će biti

stanovi za bračne parove, gdje obiteljska blagovaonica, a uz dućan i posebna dvorana u koju će moći zalaziti Indijanci te po miloj volji pijuckati i podrigivati!... Već je zamišljala i vrt, staje, povrtnjak...

U ožujku, vrijeme se bilo toliko popravilo da je već trebalo misliti na odlazak

pojedinih grupa. Budu li s njim otezali, lako bi potkraj zime mogli zapasti u opasni, teško raskvašeni snijeg koji ponekad u to doba pada još obilnije. Nicolas Perrot kretao je na jug sa zadatkom da do misionarske stanice u

Noridgewooku otprati Pacifiquea Jusseranda, kojemu stanje s očima još nije dopuštalo da se sam kreće. Indijanca koji je bio doveo "dobrovoljca" dodijelili su,

kao pratnju do Quebeca, gospodi d'Arreboustu, de Lomenieu i ocu Masseratu. Najzad, grupa koja je imala da prevali najduži put, odlazila je na istok, u pravcu jezera Champlain. U njoj su bili Cavelier de la Salle, Florimond, Yann le Couennec

te, iz obližnjeg plemena, jedan mladi Indijanac koji je molio da ga povedu sa sobom. Podjela namirnica predstavljala je težak problem: soljeno meso, sušeno

meso, kukuruzno brašno, rakija... Dade li se svima sve što je potrebno za više-dnevno putovanje, stanovnici utvrđenja ostat će gotovo bez ičega. Zato se trebalo nadati da će providnost njihovim stopama natjerati divljač.

Na dan polaska, Anđelika je stala na kućni prag s vrčem rakije u ruci i svatko je ispio čašicu za sretan put. Kako je još uvijek tvrdi i sipki snijeg omogućavao lako

kretanje i bez krpalja, njih su prebacili preko ramena. Hladnoća je i dalje bila oštra, ali je popuštala. Ne odviše. Putnici su upravo željeli nisku temperaturu, jer potraje li pet-šest dana, oni će već biti izvan opasnosti...

Florimond zagrli majku ne pokazujući tugu, ali ni preveliku mladenačku radost koju izaziva groznica putovanja. Bio je miran. On još jednom provjeri s ocem

instrumente i karte što ih je nosio sa sobom i izmijeni s njim posljednjih nekoliko riječi. U poređenju s Cavelier de la Salleom, pa čak i Bretoncem, Florimond se činio starijim. To se po nekim sitnim detaljima tek naslućivalo, ali svatko je

osjećao kako će se, u evntualnim poteškoćama, ostali navaditi da se oslanjaju na njega. Plemićka krv već se stala nametati.

Kad je Florimond upro u daljinu pogled svojih crnih očiju odmjeravajući prirodu prije no što će se izložiti njenim opasnostima, te polako krenuo u pravcu jezera, Anđeliki se stislo srce, ali više od udivljenja i radosti. A i od zadovoljstva, također.

To je u svijet polazio jedan novi Joffrey de Peyrac.

Malo prije tih putovanja, koristeći se prisutnošću oca Masserata, Octave Malaprade i Elvira su se vjenčali. Jezuita je najprije odlučno odbio da potvrdi vezu između jednog katolika i okorjele protestantkinje. Zatim je Malapradeu očitao

malu propovijed podsjetivši ga da je brak sakrament koji supružnici podjeljuju jedno drugomu i da nije uopće obavezno posredovanje jednog svećenika, osim

zato da u matičnu knjigu unese svoje ime kao svjedok. Ako je dobro razumio, funkciju činovnika-matičara vrši ovdje gospodin de Peyrac. A što se tiče božanskog blagoslova, ništa ne može priječiti supružnike koji žele i

time okruniti svoju zakletvu, da ga prime na isti način kao i ostali članovi nekog skupa vjernika kada prisustvuju službi božjoj.

Malaprade je bio bistre pameti. On reče da je razumio i otiđe bez navaljivanja. Ali sutradan ujutro, gotovo čitavo ljudstvo utvrđenja natisnulo se u sobicu u kojoj je otac Masserat držao misu. Svi su bili u čistoj odjeći i kad se svećenik okrenuo da

okupljene blagoslovi znakom križa, nije među njima posebno zapazio dvije stisnute, skromne prilike čije je ruke toga dana ukrasio zlatan prsten.

Tako su Octave Malaprade i Elvira bili vjenčani pred Bogom i ljudima i za njih su na tavanu uredili poseban stan.

Kad su u Quebec stigli izaslanici gospodina de Frontenaca, za koje se držalo da su već odavna zaglavili u snijegu ili da ih je grof de Peyrac pobio, dočekali su ih kao

da su se vratili od mrtvih. Vladao je utisak kao da su se u najmanju ruku vratili iz pakla, pa su ih sretali sa

strahom i poštovanjem. Ozbiljni vojvoda d'Arreboust unio je odmah pometnju svojim neuobičajeno veselim držanjem i izjavama koje su, blago rečeno, zaprepaštavale.

- Dogodilo se zlo - rekao je. - Ja sam zaljubljen. Zaljubio sam se u damu sa Srebrnog jezera.

A vitez de Lomenie-Chambord nije izmijenio svoje prvotno mišljenje. Usprkos vizionarskim otkrovenjima, usprkos Pont-Briandovoj smrti koja ih je sve potresla, on je u tuđincima iz Wapassoua i dalje vidio prijatelje.

Čitav dan bio se zatvorio s guvernerom u dvorac Saint-Louis a zatim otišao k jezuitima, s namjerom da i njih urazumi.

Kad su mu spomenuli Pont-Briandovu smrt, on izjavi: - Zaslužio ju je! Raspričao se o svojim doživljajima i boravku među "opasnim hereticima", opisivao

svaku pojedinu ličnost tih gotovo legendarnih ljudi, hvalio Peyracovu naobrazbu i veličinu, te rudare koji u svojim uprljanim rukama drže šipke zlata. A kad je stao

da govori o NJENOJ ljepoti, bio je prosto neiscrpljiv. - Zaljubljen sam u nju - ponavljao je djetinjom upornošću. Glas o toj pometnji stigne do Montreala te mu njegova žena, koja je od bijesa

sada drukčije reagirala, uputi pismo: "Dostavili su mi o vama nemile vijesti... A kad se samo sjetim da vas ljubim"...

On joj otpisa: "Ne, vi me ne ljubite, gospođo!... A ni ja vas." Nikada u to doba godine nisu glasnici, s krpljama na nogama, toliko puta morali

prevaljivati onih pedeset milja što dijele ta dva grada. Nikada se u Quebecu ni u Montrealu nije toliko spominjala riječ "ljubav", doprijevši u prolazu i do gradića

Trois-Rivieres u kojemu, dakako, o tome ništa nisu znali, i nikada se nije toliko raspravljalo u težnji da se točno utvrdi smisao toga najznačajnijeg osjećanja. I sam gospodin d'Arreboust je priznavao da se u njemu nešto poremetilo, ali po

njegovu mišljenju nikako u negativnom smislu, čime se drugi, naravno, nisu slagali. Prilično se ponosio svojim skandaloznim izjavama i uspijevao nasmijati

oduševljenog Frontenaca. Guverner je želio da se pregovori započeti s grofom de Peyracem nastave, te su vojvoda i on, u gornjim odajama dvorca, uz plamen klada u kaminu, veselo raspredali o dražima lijepih žena, o ljubavnim užicima i

nezgodama, jer je Frontenac ostavio u Francuskoj zamamnu, vjetrenjastu i zaboravljivu ženu koju je mnogo ljubio. Strastvena raspravljanja, vatrene maštarije i grandiozni planovi podržavali su i

zagrijavali duhove, a to je pomagalo Kanađanima da živi dočekaju kraj zime. Jer stizalo je vrijeme gladi, zamora od hladnoće, a po gradovima ljudi su već klonuli

od nestašice hrane i stalne borbe protiv užasne smrzavice. Bojali su se da neće izdržati do pristajanja prvih lađa iz Francuske. Znali su da pustim prostranstvima već huji smrt kao snježna vijavica. Posade udaljenih utvrđenja sahranjuju svoje

drugove umrle od skorbuta. Sada među nesnalažljivim plemenima misionar gricka svoj pojas od sobove kože, dok čitava sela gonjena glađu kreću prema, ni sami ne

znaju kakvu utočištu i umiru na bijelim stazama. Drugi dočekuju smrt uz vatru na izdisaju, ogrnuti crveno-plavim pokrivačima kupljenim u zamjenu...

Kad je početkom travnja opet stao da dugo pada težak i smrznut snijeg, vojni guverner, gospodin pukovnik de Castel-Morgeat, koji je bio nepomirljiv neprijatelj

žiteljima Wapassoua, posvuda je u Quebecu ponavljao sa ciničnim osmijehom kako više i nema smisla govoriti o tome jesu li zaslužni ili štetni jer su u onoj šumskoj zabiti sad već ionako pomrli i oni, i njihove žene, i djeca, i konji.

81.

ANĐELIKIN UMOR

BOLEST OVERNJANINA COVISA

Malo-pomalo, Anđelika je osjećala kako je hvata težak umor. Bivalo je to ujutro. Čim bi otvorila oči, sasvim pri svijesti i željna da se preda dnevnim poslovima,

osjetila bi kao da ono što leži u ulegnuću madraca i nije njeno tijelo, već olupina kakva broda nasukanog na pijesku. A opet, nigdje nije osjećala bolove. Zahvaćalo

je to njenu nutrinu, premda je sada znala da nije trudna. Nešto se u njoj bilo polomilo, a nikako da smogne snage da to ponovo sastavi. "Umorna sam", sa čuđenjem je ponavljala u sebi. Produžiti s ležanjem ne bi imalo smisla. Naprotiv,

od toga bi se osjećala još težom, još apatičnijom, komadom drva u kojemu budna svijest tjera na rad, ali klada kao klada - ostaje nepokretna.

Nedostajao joj je Florimond. Bio je tako veseo, postojane ćudi, već navikao da se ne raznježuje nad samim sobom, kako se znalo događati njegovu ocu. A ako mu

se to ponekad i dogodilo, okretao je u šalu, kao onoga dana kad se gotovo srušio od umora i povikao: "A ja? Na mene nitko ni da pogleda!" Čak je i onda nasmijavao druge, izigravajući lakrdijaša. Imao je temperament pravog Francuza,

ono dragocjeno svojstvo pučanina koje se može osjetiti u kraljevu predsoblju, jer kada god je situacija škakljiva ili možda bezizlazna, pljušte dosjetke. Za njega se

nije bojala. Možda bi, kao i sve majke, bila i osjetila strah da je imala snage o svemu razmisliti. No bila je tako umorna da je prešla preko te brige. Prožimao ju je mnogo prodornija bol, od oskudne hrane koje je svaki dan bilo manje. Bljutava

kukuruzna kaša više nikako da prođe kroz grlo. Opet su ostali bez zrna soli, a meso je bilo tako tvrdo da su ga dugo morali žvakati.

- Umorna sam - ponavljala je u sebi Anđelika. Ponekad je to izgovarala glasno, da osjeti neko olakšanje kad već nikome ne smije da se povjeri.

S naporom je ustajala iz kreveta. Svaki je pokret bio mučan, ali kad se nakon temeljitog umivanja jednom obukla, brižljivo namjestila svoju kapicu, dotjerala na

sebi brojne suknje i krznenu odjeću, a o boku joj se našao njen omiljeni pištolj, odmah se osjećala bolje i umor bi gotovo nestao. Međutim, dok god ne bi nešto pojela, toliko je bila nervozna da je izbjegavala razgovor s okolinom, iz straha da

ne plane pa počne prigovarati i slati ih do đavola. To se već dogodilo dva-tri puta:

jednom kad je Honorina čitav dan plakala, drugi put s Cantorom koji se odonda stalno mrgodi, a jednom umalo da nije skočila u oči Clovisu kao zmija zato što je pljunuo na pod. Dakako, poslije su se pomirili. Najzad, stvari je trebalo uzeti

takvima kakve su, priznati da je tijelo ranjivo i da je duh pogrešiv ako ne nalazi podrške u tijelu. Neprestano je osjećala kako se ljuti na samu sebe, kao da je

zbog nečeg kriva, nešto propustila da učini. Jedne večeri povjeri se mužu dok je ležala opružena pored njega, s glavom naslonjenom na njegovo rame. - To je jednostavno od gladi, slatka moja gospođo - reče on milujući joj smežuran,

bolan trbuh. - Kad opet budete dovoljno jeli, vidjet ćete život u ljepšim bojama. - Ali kako to da se vi nikada ne žalite, uvijek ste jednako raspoloženi...

- Ja sam stari panj, otvrdnuo uz vatru. I on stade da je dugo privija uza se, kao da joj želi podati muževnu snagu svoga neukrotiva tijela. Ona ukrsti svoje noge s njegovima, ogrli ga rukama i zaspi sa

čelom na njegovim čvrstim grudima. - Osjećam - reče mu jednoga dana - da je žena stvarno rođena iz muškarčeva

rebra, kao što se i dijete rađa iz majčine utrobe. Često je trpjela od nesnosnih glavobolja. A već sutradan, snijeg je opet počeo da pada u dugim koprenama. Više se nije ni ledio, a padao je u tolikim količinama da

se Nicolas Perrot vratio tek krajem ožujka. Usprkos krpljama, često je prijetila opasnost da on i njegov Indijanac ostanu zatrpani pod nekim smetom. U misiji u

Noridgewooku zatekao je jedino pomoćnika oca d'Orgevala, oca Guerandea, i predao mu Pacifiquea Jusseranda. Nije se usudio proslijediti do Holanđaninova

dućana, nego se radije vratio u Wapassou, bojeći se da će užasno nevrijeme potrajati, a neizvjesno proljeće, kad snijeg počne kopniti, učinit će neupotrebljivima sve putove i rijeke. Predlagao je da se krene u duži lov prema

zapadu, do jezera Umbagoga u područje Mopoumtooka, i da s njim pođe jedan dio muškaraca. Jelen se sada pari i njegov siloviti zov već se prolama ledenim

šumama. Lako ga je uhvatiti premda ne predstavlja osobit plijen budući da je omršavio od zime i borbe sa svojim rivalima. Mogli bi nabasati i na stada košuta, ubiti medvjeda u njegovoj jazbini koju su jesenas obilježili, a konačno, uvijek će

toljagama lako dotući dabrove koji već izlaze iz bara i kanala na kojima led počinje da puca. Indijanska plemena s radošću će dočekati bijele lovce koji dolaze

sa zalihama baruta i sačme. Da bi što više živeža ostalo u utvrđenju, Nicolas Perrot je odlučio da se za svakoga ponese mala količina loja, pšeničnog brašna i suhoga mesa stucanog s travama. To će dostajati za dva obroka dnevno, a

pripremat će ih na indijanski način tako da u šaci rastope malo te mješavine. Proračunao je koliko im je toga potrebno za šest dana hoda.

- A ako vas zadrži oluja ili kopnjenje snijega? - reče Anđelika kojoj su se te putne zalihe učinile očito nedovoljnima. - Lovit ćemo! Ptice već počinju da se motaju po grmlju: bijele jarebice, polarne

ugare, ponekad čak i labradorske guske. A ima i zečeva... Ne brinite za nas, gospođo. Tako smo ratovali i u vrijeme gospodina de Tracyja: sto i dvadeset

milja, usred zime, do irokeških naselja u dolini Mohawk. Na žalost, u ratnoj groznici podmetali smo vatru pod irokeške tavane ne misleći kako ni sami nemamo hrane za povratak.

- I što se dogodilo? - Mnogi su pomrli - reče filozofski Nicolas.

On nabaca na se rog za barut, remen sa fišecima, lovački nož u futroli ukrašenoj perlama i dikobrazovim bodljama, čuturicu s rakijom, sjekiricu i kijaču, kresivo s dugim strukom truda, lulu, kesice s kremenjem i s duhanom, vjetrovku s

kožnatim resama, crvenu vunenu kapu, peterostruko upleten šareni pojas - a zatim krene teška koraka, kao pravi šumski lutalac, gacajući na svojim krpljama,

na čelu svoje male čete. Na stolu je zaboravio torbu s namirnicama pa je Anđelika morala potrčati i vikati za njima.

Već su bili daleko, na drugom kraju jezera, pa su dali znak da ne mari. Zbogom!

Zašli su u gustiš, u pahuljasti i čisti svijet snijegom otežala drveća što se oko njih dizalo u bujnim piramidama, ravno poput svijeća, mjestimice kao blijede sablasti, a za sobom su dugo ostavljali prašinastu brazdu od tusuća blistavih čestica.

Pored žena i djece, u nastambi je ostao samo mali broj muškaraca, no i za njih je još uvijek bilo nedovoljno hrane.

Cantor je još jednom bio bijesan na oca jer mu nije dopustio da se pridruži lovcima, kao što mu je već bio zabranio da otputuje s Florimondom. Anđelika se složila s mužem da je mladić nakon bolesti preslab a da bi mogao pješaćiti do

jezera Umbagog, a i da stigne onamo, lako mogu zateći plemena desetkovana glađu, ukoliko već nisu odlutala na jug, u varavoj nadi da će tako umaći smrtnoj

zimi. Peyrac utješi svoga mlađeg sina rekavši da netko i od zdravih mora ostati da razapinje zamke za divljač. Svaki jutro mladić je hrabro odlazio na taj posao.

Ponekad bi donio zeca, katkada se vraćao prazne torbe, a kako nije bilo lako postavljati mamce, brzo se umarao, usprkos svojoj hrabrosti. Vraćao se toliko

gladan da bi sam bio pojeo mršavu lovinu što ju je donosio. On opet oboli i zato prestadoše s postavljanjem stupica. Indijanci iz malog Logora dabrova u više su navrata dolazili da traže kukuruza i

valjalo im ga je davati. U zamjenu su nudili malo dabrova mesa. Jednog su se dana pokupili i nekamo otišli.

Izuzev Joffrey de Peyraca, oni koji su ostali u utvrđenju bili su ili fizički slabi, ili pravi invalidi. Tu su bila dva Španjolca a jedan od njih, Juan Alvarez, još nije ni

mogao ustati iz kreveta. Preostajali su šutljivi Englez i zimogrozni Enrico Enzi, te gospodin Jonas i Kuassi-Ba koje su držali odviše starim da bi sudjelovali u lovu. Ova dvojica su stizala posvuda, na sve bacali oko i dobar dio najtežih poslova

preuzimali na sebe: cijepali drva, odstranjivali snijeg, razbijali led, popravljali gdje god se nešto pokvarilo.

I Clovis bi bio pošao s lovcima da se dan ranije nije otrovao olovnim solima. Kuassi-Ba je na vrijeme opazio kako je kovaču natekao jezik i kako se tuži da mu sve ima nekako slatkast okus. Otišavši u šupu u kojoj je Overnjanin obično

obavljao svoje metalurgijske poslove, crnac je ustanovio da je Clovis zbog hladnoće začepio sve otvore i pukotine i tako spriječio prodor ne samo hladnoći

nego i zraku, a da pri tom nije mislio kako će se otrovne pare prilikom otapanja rudače zadržavati u prostoriji. Kuassi-Ba je odmah izvijestio grofa de Peyraca pa su kovaču stali davati umirujuće čajeve kako bi mu ublažili želučane grčeve od

kojih se sav previjao. Ali protiv teškog otrovanja ovakve vrsti nedostajao je onaj pravi lijek: mlijeko. Otkako su nogom stupili na američko tlo ni kapi ga nisu

vidjeli; zapravo sve od odlaska iz La Rochellea, izuzme li se onih nekoliko zdjelica kozjeg mlijeka što su ga na Gouldsborou ostavljali za djecu. No rudari su znali da u nedostatku mlijeka mogu vrlo korisno poslužiti iznutrice kunića, osobito jetra i

srce, kad ih se zgnječi i pojede sirove. Ali gdje da ih nađu? Cantor je odmah otišao da obiđe zamke i vratio se sa dva bijela zeca. Anđelika je bila toliko sretna

da je počimala shvaćati zašto u toj zemlji francuski Kanađani vide posvuda čudesa. Čim je progutao smjesu koju mu je pripremio i dao osobno grof de Peyrac, kovaču je odmah bilo bolje i znalo se da je izvan opasnosti. No morao je

da odleži dugi niz dana tresući se pod svojim pokrivačima iako su mu u krevet stavljali vrele oblutke da ga ugriju.

Anđelika više nije imala snage da se brine o njemu. - Sreća da se to dogodilo vama, Clovise. Dovoljno ste rđav da se sami branite, jer sam zaista posve iscrpljena.

Ali Clovis je odbijao da ga njeguju gospođa Jonas i Elvira, i plačljivo je stenjao. - Hoću da me njeguje ONA - govorio je. To nije isto. Ima u njenim rukama nečeg

što iscjeljuje... I Anđelika je bila prisiljena da ponekad sjedne uz njegovo uzglavlje i malo s njim porazgovori kako još više ne bi oslabio od sumornih misli.

- Što ćete sa zlatom koje ćete zaraditi u službi gospodina de Peyraca? - upita ga jednog dana. Njegov odgovor je bio tako čudan da je u prvi mah pomislila da bunca.

- Kad nakupim dosta zlata, poći ću u jednu dražicu Mont-Deserta - a znam točno gdje se nalazi u zaljevu Gouldsboro - i zakopat ću ga na morskom dnu. Zatim ću

otići u Novu Granadu, u srcu Južne Amerike. Kažu da se tamo mogu naći smaragdi krupni kao jaje. Ja ću ih naći. A onda ću krenuti u Istočnu Indiju, u kojoj, vele, ima rubina, safira i dijamanata, pa bude li potrebno, povadit ću ih i iz

očiju idola po hramovima. I kad budem sakupio dragog kamenja koliko ja želim, vratit ću se po svoje zlato i iskovat ću haljinu za malu Foyu de Conques. Iskovat

ću joj krunu i papuče i optočiti ih draguljima, a bit će ljepše od svega što su joj do sada izradili... Andelika zbunjeno upita tko je ta Foy de Conques. Da nije neka stara ljubav,

izgubljena vjerenica? Clovis joj dobaci pogled koji je govorio da ga je naljutila i sablaznila.

- Kako, gospođo! Vi zaista ne znate za svetu Foyu de Conques? Pa to je najveće svetište na svijetu. Zar nikada niste za nj čuli?... Andelika prizna kako je njeno neznanje neoprostivo, a bit će da joj je od umora

oslabilo pamćenje. Svakako, čula je za svetište Conques-en-Rouerque, u planinama Overnje. Onamo se, u jednoj utvrđenoj crkvi, u relikvijaru od čista

zlata, čuva jedan zub i malo kose male rimske mučenice iz II stoljeća, kojoj su se pripisivala brojna čudesa, osobito njeno zalaganje za sužnje i pomoć u njihovu

bijegu. - Triput sam joj nosio svoje lance - reče Clovis ponosno. - Najdeblje što su se ikad vidjeli: one iz zatvora u Aurignacu, pa u kuli u Mancoussetu i one u zloglasnim

podzemnim uzama biskupije u Riomu. - Znači da ste bježali? - upitaše djeca prilazeći.

- Pa da! I na kakav način, zahvaljujući maloj svetici koja mi je priticala u pomoć... Kad bi Anđeliku pozvali drugamo, Honorina je ostajala uz bolesnika i čuvala ga držeći u svojim ručicama njegovu krupnu crnu šapu kako je vidjela da to radi

njena majka. U toku zime Andelika je bila primijetila koliko joj kćerka umije da se nametne i

najnepristupačnijim njenim drugovima. Miljenici su joj bili Jacques Vignot i Clovis. Toliko ih je salijetala i prema njima bila pažljiva da su najzad kapitulirali. - A zašto ti se ja toliko sviđam? - upitao je tesar jednog dana djevojčicu.

- Jer se uvijek dereš i govoriš rječetine!... Honorina se nekako izdužila i problijedjela, i dobila bolestan izgled. Kosa joj je

sporo rasla i Andelika ju je već vidjela ćelavu za čitav život. Dvadeset puta na dan upirala je u nju svoj zabrinuti pogled. Opazila je kako djevojčica često razvlači usne nad svojim oteklim desnima i sa strahom je predosjećala da će uskoro

podleći strašnoj bolesti, skorbutu, koji zimi hara u cijeloj zemlji. Znala je da se bolest može spriječiti jedino povrćem i raznim voćem, ali sva je

zemlja bila još pod snijegom.

82.

NOVO ISKUŠENJE

GOLI IROKEŽANI

Peyrac je osjećao duboki umor svoje žene. Nije više bila onako vesela, govorila je

malo, borila se za ono najnužnije. Kad je ujutro ustajala, ograničavala se da obavi samo ono što je osiguravalo normalan život i zdravlje njoj i ukućanima za koje se morala starati. Njena briga za kćerku i sina, za bolesnike i one koji uslijed

neotpornosti mogu svaki čas oboljeti, pa i za njega samog, ispunjala je čitavo njeno biće i još ga više iscrpljivala. Kad bi navečer legao pored nje, njeno opušteno predivno tijelo budilo je u njemu

žudnju. Znao je da bi se na njegov poticaj poslušno predala, ali je osjećao i neku hladnoću za koju ona nije bila kriva. Bila je to odsutnost svojstvena ženi koju

svaki nesklad muči i svaka prijetnja drži u budnoj napetosti. Jer čak i onda dok je spavala teškim i nemirnim snom, osjećao je da je na oprezu. Vrebala je na sve što je okružuje, na fijuk oluje i sve ljuću hladnoću. S brigama se

i budila: namirnica sve manje, Honorina sve bljeđa, Cantor već tri dana kašlje, gospođa Jonas mršavi i više nije onako vesela, lovci još nikako da se vrate, već

kao da su utonuli u pahuljasto carstvo ledom i snijegbm prekritih šuma. A proljeće još nikako da grane!... Zato je bila sad odsutna i ravnodušna, sad opet prisutna i budna. Uporno,

prisutna za sve što je trebalo braniti, odsutna za ono što se nije ticalo održanja gologa života. Kad je o tome razmišljao, nije mogao a da se ne divi čudesnom

biću žene koja se instinktivno podvrgava prirodnim i zemaljskim zakonima. U toj ženi koja se blijeda i umorna odmarala pored njega, istovremeno rastresena i zabrinuta, apatična i na oprezu, on je otkrivao nevolje kroz koje sada prolazi

njihov kraj i cijela priroda, cijedeći iz nje i posljednje snage u njenom nastojanju da se nekako preturi zima. No te iste nevolje tjerale su je i da sakuplja snage

kako bi se izdržao bjesomučni juriš proljeća. Bilo je to vrijeme umiranja prije ponovnog rađanja. Umiralo je drveće, ugibale su životinje iscrpljene od zamorne

borbe, umirali su i ljudi kojima je preostalo jedva nekoliko šačica kukuruza, tek toliko da im se još koji dan produži nada. I dok je nepokorni pup već u šumi izbijao iz sablasno gole grane, ljudska bića bila su na izdisaju...

Anđelika se i nesvjesno prilagodila toj posljednjoj borbi. Trebalo je spriječiti svako rasipništvo. U irokeškoj zajednici žene se staraju za zimske zalihe, za seobu ako

zemlja postane jalova, za objavu rata ako o njemu ovisi hoće li pleme preživjeti. Muškarci kažu za sebe: "Mi smo stvoreni za sadašnjost i akciju. Vodimo rat, ali ne odlučujemo o njemu... U to se razumiju žene."

Nadnosio se nad nju s nekakvim poštovanjem i milovao joj meku kosu šapćući riječi utjehe. Oboje su proračunavali koliko će vremena trebati da se lovci vrate sa

svježom divljači, još jednom u mislima racionirali hranu odlučivši da Clovisu povećaju obroke jer se sporo oporavljao... I bi li dopustili starom Eloiu Macolletu da ode, kako je sam tražio, do bara pa razbija led i pod njim lovi dabrove ili bilo

što?... Riskirao je da zaluta, da mu iznenada pozli, jer uprkos snazi; bio je veoma star.

Često je Anđelika uzimala na koljena Honorinu i ostajala pored ognjišta gledajući kako poigrava plamen. Inače bučna djevojčica je sada tražila zaštitu. Šćućurila se u toplom majčinom krilu, dok su je njene ruke privijale uz grudi koje su je

othranile. S vremena na vrijeme Anđelika bi joj šaptom kazivala kakvu priču ili pjevušila neku pjesmu. No znale su i da dugo šute i to su, najzad, bili ugodni

časovi opuštenosti svih čula pa su u toj intimnosti obadvije uživale. Anđeliku je napustilo osjećanje krivice, nije više sebi upućivala prigovore. Situacija je dopuštala nerad, koji bi joj se u normalnim prilikama činio neprirodnim. Dapače,

znak je dobrog duhovnog zdravlja kad se možeš osjetiti sićušnim ili nesretnim kada to okolnosti opravdavaju, a da pri tom ne moraš tražiti isprike ni pokušavati

da se zbog njih braniš. Ima gordosti u držanju čovjeka kada odbija priznavanje svoje nemoći. U želucu je osjećala hladnu nezasitnu prazninu, a u glavi joj je stalno zujalo. Osjećajući često mučninu od bljutave hrane, dolazila je u iskušenje

da svoj obrok podijeli djeci, no prisiljavala se da ga ipak proguta. Usprkos svojoj želji da svemu odoli, morala je konstatirati kako joj nedostaje silna de Peyracova

otpornost. Njega kao da ništa nije moglo oboriti, polet mu nije bio ni hinjen ni usiljen. Borba koju je zbog gladi i hladnoće morao voditi sa svojim tijelom odvijala se, čini se, u njegovoj duši, dok se u drugih očitovala u njihovu ponašanju:

pokazivali su zlovolju, umor, iznemoglost. Slični njemu su Španjolci, a i Englezi su se dobro držali. Anđelika je shvaćala koliko brige nagrizaju njenu otpornost. No svoju prirodu ne

možemo iz temelja izmijeniti. Dok se nekoć nemilice borila, hrabro poput muškaraca, i to u ubitačnoj usamljenosti, noseći teret što često nadilazi snage

njena spola, sada je mogla da se u iskušenju opusti i sasvim osloni na muškarca. De Peyrac ih je samom svojom prisutnošću sve održavao na životu. Ipak je u njemu došlo do neke promjene, koju trenutačno nije opažala, ali će je se

kasnije sjećati s uzbuđenjem. Od gospodara pretvorio se u slugu. Neštedimice se žrtvovao za ta slaba i ugrožena bića koja su mu bila povjerena. Svjestan da i

previše traži kad zahtijeva da ostanu na životu, nastojao je da ih što više štedi. Tako je gospođi Jonas pomagao da nad ognjište vješa teške lonce, nosio joj je u vedrima vodu, sam previjao ranjenike ili njegovao bolesnike kako ti poslovi ne bi

suviše često padali na Anđeliku. Znao je da prijateljskim šalama Cantoru otjera zlovolju, da dobroćudnim tapšanjem po ramenu zaustavi glupe i nehotične svađe

među ljudima, da zabavi djecu pokazujući im u kovačnici i radionici, gdje se sada radilo usporeno, male mađioničarske trikove koji su ih oduševljavali. Obično djeca tamo nisu smjela zalaziti, no sada su im dopuštali.

S Lymonom Whiteom i Cantorom odlazio je da razapinje zamke a jednog dana, na povratku, Anđelika ga je vidjela kako sam dere životinji kožu, neusiljeno i spretno.

S nekoliko umirujućih riječi znao je da Elviru oslobodi potištenosti zbog koje je stala da sumnja u svoju novu ljubav i da osjeća grižnju savjesti. Zato što se tako

brzo utješila nakon smrti prvoga muža, držala je da će joj Gospod oduzeti ovoga drugoga. - Ni na što ne mislite dokle god budete gladni - reče joj Peyrac - i ne miješajte

veliku i uzvišenu volju božju s utvarama što ih rađaju grčevi vašega želuca. Glad je loš savjetnik, podgriza samopoštovanje i ponizuje. Ona krči put sebičnosti i

tjera u gnusnu samoću. Zato budite hrabri. Muž će vam se vratiti i zajedno ćete se gostiti. Suzdržljivost u radu davala je snage iznemoglim tijelima. Poslove su obavljali

nekako kao automati, polagano ali brižljivo. Kad bi ono najnužnije bilo izvršeno, Peyrac je svima savjetovao da legnu i spavaju.

"Tko spava taj je i večerao", kaže jedna poslovica. Pa i onda si ga mogao vidjeti kako nosi vruće oblutke i stavlja ih pod pokrivače onima koji su zaboravili da ih za sebe pripreme. Ustajao je i noću da nadzire i održava vatre.

Jednoga dana on reče Anđeliki: "Uzmimo djevojčicu k sebi u krevet, tako ćemo joj pomoći da štedi toplinu vlastitog tijela."

Bio je opazio kako Anđelika svaku večer s većom zebnjom ostavlja Honorinu da se u svom malom krevetu sama bori protiv strave mraka i noći. Temperatura se spuštala tako nisko da su se oslabljena tijela teško zagrijavala. U zoru su svi

cvokotali pod pokrivačima. Honorina je između oca i majke bila tako sretna da su joj se obrazi opet zarumenjeli. I dok je noću zavijao vjetar, ona je među njima

spavala sretno i spokojno. Kad je bilo lijepo vrijeme, stanovnici Wapassoua prisiljavali su se da malo prošetaju napolju, no brzo su se vraćali u toplu nastambu. Dugo je trebalo dok se opet ugriju. Honorini su ruke bile uvijek bijele i

hladne. Anđelika joj ih je uranjala u toplu vodu, a na isti su se način zagrijavale ona i njene drugarice. Zavoljele su to obično drvo što neumorno pucketa na

ognjištu, ali grof de Peyrac je sve budnije pazio da ne dođe do požara. Kako je zbog iscrpljenosti u svima slabila budnost, on je postao dvostruko oprezniji te svake večeri obilazio sobe a zatim s fenjerom u ruci izlazio napolje da provjeri nije

li što palo na dimnjake i začepilo otvore, i neće li varnice ugroziti krov od šindre. Na to je osobito pazio kad se snijeg počeo topiti.

A ojužilo je iznenada. Atmosfera je postala vlažna i zasićena kao u stakleniku. Iscrpljena tijela kupala su se u znoju i svi su stali da sa sebe skidaju debelu

odjeću, da rastvaraju prozore i vrata a po ognjištima gase vatre, koje će opet

upaliti tek navečer kad usijano sunce iščezne sa horizonta i opet sve zavije ledena pomrčina. Danju se snijeg topio i otjecao a zemlja ga je neumorno upijala. Sličio je na

pamuk nabubrio od vode, na raskvašenu srčiku trske. Padao je sa drveća u teškim hrpama. Za sama dva dana šuma je postala siva, pa crna, i sva se osula blistavim

kapljicama. No trebat će duže vrijeme da se s jedne i druge strane kuće odstrane smetovi i zemlja oslobodi od ledenog sloja, koji je malo-pomalo dosegao visinu šest stopa. Noću je opet postajao tvrd poput mramora. Sa strehe su se otkidale

rese od leda i padale sa zvekom razbijenog stakla. Otopljenje je imalo jednu jedinu neposrednu posljedicu: izazvalo je kvar

posljednjih zaliha zaleđenog mesa, spremljenog na tavanima. Kad su se sjetili da ta iznenadna vrućina može ugroziti zalihe, Anđelika se hitro popela ljestvama na tavan na kojemu je visilo nešto divljači i konjetine, te posljednja šunka i jedini

komad slanine. Odvratan smrad odmah ju je upozorio na pričinjenu štetu. Čak je i dimljeno meso bilo, izgleda, oštećeno. Uz to, svakojake životinjice, za koje se

moglo pretpostaviti da su ili uginule ili su još uvijek nepokretne: miševi, štakori, vjeverice - nagrnuli su sa svih strtna grickajući sve do čega su stigli, te učinili nejestivim i ono što se još moglo koristiti. I suviše utučena a da bi komentirala

nesreću, Anđelika je uz pomoć Kuassi-Ba i gospođe Jonas izdvojila iz truleži ono što joj se činilo još upotrebljivim. Ostatak su iznijeli i bacili daleko od kuće. Smrad

će sigurno privući šakale i vukove, no oni ne vrijede za jelo i samo predstavljaju opasnost. Spašene komade dugo su iskuhavali. Prelazili su preko sumnjivih mirisa

juhe i gutali te posljednje ostatke zimskih zaliha sa smjernošću koja i dolikuje. Za vrijeme gladi hrana je stvar koju svatko najradije uživa u samoći. Često se događalo da se pojedinci povuku sa svojom zdjelicom u kut i tamo u miru i

sabrano jedu. Više se nisu okupljali oko velikog stola. Uvijek skromni Španjolci samo su stezali svoje kožnate pojase i nikada se ništa tužili, dok su im pod crnim,

kovrčastim bradama crte lica poprimale boju slonovače. Anđelika nikako da sebi oprosti što je zaboravila meso na tavanu. - Morala sam na to misliti - ponavljala je. - Ono malo što nam je još bilo ostalo,

moglo se jednostavno prenijeti u podrum i staviti među komade leda. - I ja sam na to morao misliti - reče Peyrac kako bi umirio potištenu ženu. -

Vidite, draga, da oskudica utječe i na mene - reče on smiješeći se Anđeliki, - kad sam, eto, i ja propustio da mislim na štetu koju iznenadno poboljšanje vremena može nanijeti našim namirnicama.

- Ali vas nije bilo tu! Koristeći se tvrdoćom snijega, bili ste rano u zoru otišli s Cantorom da razapinjete stupice. Ne, nikako sebi ne mogu oprostiti.

Ona stade rukom prelaziti preko čela. - Tako me boli glava. Znači li to da će opet sniježiti? Oboje se zagledaše u zlaćanoplavo nebo i lecnuše od straha videći kako

prozračnim visinama kruži jato vrana. Zlokobne ptice nagoviještale su snijeg isto tako pouzdano kao i glavobolja.

I već sutradan stade da pada, a prethodio mu je ponovno let crnih ptica, sumornih i bučnih vjesnica koje kao da za sobom vuku neokaljanu crnu koprenu, a i vjetar se u ledenim zamasima opet okomio na zemlju.

Proljeće je kasnilo. Za snježnim danima nadolazila je bijela magluština, a bilo je i

dana kad se sivo nebo nadvijalo nad sam rub šume. Hladna magla vukla se uokolo i zastirala sivo drveće. Snijeg koji je sada padao bio je sitan i tvrd kao staklo, a kad bi ga vjetar naglo sasuo u prozore, pucketao je u njihovim drvenim okvirima i

kožicama razapetim umjesto stakala. U logoru je bilo hrane još samo za dva dana. Ujutro, svatko je dobio svoj obrok,

no Anđelika je bila sretna što za njim ne osjeća nikakve potrebe. Svoju zdjelicu odloži na stranu, na vrući pepeo. Tako će Honorina dobiti jedan obrok više. Uzdrhtalih ruku stajala je pred ognjištem i sanjarski se zagledala u plamen. Misli

su joj lutale nepovezane, ali svaka je bila jasna. Nije očajavala ni bila zabrinuta.

Neće pomrijeti, nadživjet će, u to je bila sigurna!... Trebalo je čekati i ne popuštati. Nešto će se uskoro morati dogoditi. Primiče se proljeće. Jednog će dana stići, i životinje će se opet ustrčati poput smaragda zelenim šumama i duž rijeka

će obale prekriti cvijeće. Rijeke će ponovo poteći i njima će uzvodno i nizvodno ploviti mali crveni čamci Indijanaca i trgovaca. Bit će natovareni svakovrsnom

robom i raznosit će život, kao krv u žilama. Trebalo je samo čekati... Dok je tako stajala nepomično, manje je osjećala hladnoću i onu ledenu prazninu u sebi. Nije znala što zapravo čeka, no to je već bilo u pokretu, i mnogo bliže nego se i mislilo.

Eto, već je tu, u njihovoj neposrednoj blizini. Ona se uspravi i osluhne: "NETKO JE NAPOLJU!"

Oko kuće jedino je zavijao vjetar, a ipak, Anđelika je znala, bila je u to sigurna. NETKO JE NAPOLJU!... Ona se ogrne kabanicom i iskrade se na vrata.

Nitko i ne primijeti da je izašla. Napolju joj snijeg poput ledenih iglica udari u lice. Svaki od dva ledena zida što su

se dizala pred kućnim vratima vjetar je opet zaodjeo u snježni baršun. U daljini se jedino vidjela siva masa magle. Anđelika podigne oči. S povišenog mjesta iznad nje naginjali su se neki ljudi i promatrali je. Bili su to Indijanci. Od snijega koji je

šibao s vjetrom činili su se nekako mutni, nestvarni, no odmah ih je prepoznala po perjanicama. Bili su Irokezi. No najneobičnije i gotovo stravično bilo je to što,

izuzev kratke pregačice oko bedara, ničeg na sebi nisu imali. Bili su goli.

83.

PRIJATELJSKA GESTA IROKEZA

Bili su goli. Naginjali su se prema njoj, dok je ljuti sjeverac zanosio u stranu

njihovu zadignutu i perjem okićenu kosu, a od njega su im kloparali i resasti rubovi na kratkim pregačicama. Pružali su vratove i nekako radoznalo promatrali

bijelu ženu koja se pojavila pred ulazom. Vjetar je oko njih ljutito zviždao, no oni nisu drhtali. Njihove crne oči blistale su mirnoćom. Izašla je i gospoda Jonas. Nije

se upuštala u nepotrebna zapitkivanja, nego ih odlučnom kretnjom pozvala da uđu. - Hajde ulazite, momci! Smrznut ćemo se samo gledajući vas takve. Bi li i vragu

palo na pamet da gol šeta po ovakvom vremenu. Po njenim pokretima shvatili su što kaže. Prasnuvši u smijeh, poskakali su na

puteljak iskopan u snijegu, digli ruke s opruženim dlanom u znak pozdrava a onda jedan za drugim ušli u nastambu. Bilo ih je šestoro a predvodio ih je Tahoutaguete, poglavica Onejuta. Lice mu je

bilo grozno unakaženo od preboljenih boginja. Nisu se udostojili ni pogledati ta jadna stvorenja koja su ih raskolačenih očiju promatrali, gotovo utonuli u svoju

odjeću i krzna. Njihova mašću premazana, neosjetljiva tijela sjajila su se kao glatki žuti mramor. Kad je pred njih stupio Peyrac, Tahoutaguete mu objema rukama pruži vampum,

ogrlicu sastavljenu od više nizova ljubičastih i bijelih školjki, upletenih životinjskim žilama, a tvorile su simboličku sliku.

- Šalje me Outtake, veliki poglavica Pet plemena. Ova ogrlica sadrži njegovu poruku. Ona kazuje da nije zaboravio ni tebe ni blago koje si poklonio dušama velikih poglavica... Ova ogrlica znači da si i dalje njegov prijatelj. Outtake te

očekuje... Peyrac je već dovoljno poznavao irokeški jezik da bi mogao prevoditi i osobno se

zahvaliti. Zatim se onaj Irokez s licem nagrđenim od boginja obrati Anđeliki te i njoj uruči wampum ogrlicu. Ona se ustručavala da je primi jer nije znala dopušta li ceremonijal i ženi da učestvuje u svečanostima prilikom utvrđivanja savezništva,

no Tahouthaguete je bio uporan i rekao:

- Primi, Kawa. Ova ogrlica prenosi ti poruku žena našega plemena. Vijeće majki sastalo se kad je mjesec bio crven i reklo: "Eto! Čovjek-koji-osluškuje-svemir, Gromovnik, umrijet će zajedno ea svojim plemenom jer je sjenima naših

poglavica dao posljednju mrvicu svojih zaliha samo da ispere ljagu. Ako on umre, čemu nam njegovo savezništvo i žrtva kojom smo ga platili? Ako umre, odnijet će

sa sobom i bogatstvo svoga uma i svoga srca, i tako ćemo izgubiti prijatelja našega naroda. Umru li mu djeca, proklet će nas njegova žena. Umre li mu žena, proklet će nas on, jer će se sjetiti da je ona spasila Outtakeu život, a Outtake je

sada pušta da umre. Ne, ni on, ni žena, ni njegova djeca ne smiju umrijeti. To se neće dogoditi.

Dat ćemo svaka po šačicu od naših zaliha i tako spasiti život Kawi, bijeloj ženi, koja je sačuvala život Outtakeu, našem junaku i poglavici bez kojega ne možemo. Da nije bilo njega, danas bismo bili siročad, a i bez nje bismo svi ostali siročad.

Istina, djeca će nam zimi nešto češće vikati: "Gladan sam!" Dva ili tri puta više, o tom nema sumnje. Ali ništa zato... Glad je bolest od koje se ozdravi čim dođe

proljeće, a gubitak prijatelja je bolest od koje ne možeš ozdraviti. Uzmi je u ruke, ženo. U ovoj je ogrlici poklon naših plemena upućen Kawi, ženi-majci, koja je u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad je onomad prihvatila Outtakea ne bi li

mu spasila život, ugrožen izdajstvima neprijateljskih krajeva. Evo, pogledaj! To su na slici žene okupljene u vijeću, ono si ti, a ovo su šačice graha koji ti šalju da

možeš utažiti glad sebi i svojoj djeci. U međuvremenu, na njegov znak, jedan od njegovih pratitelja požuri se da otvori

vrata, i šest drugih, isto tako golih Indijanaca koji su čekali napolju, uđu s teškim vrećama od ušivenih koža. Tahouthageuete odveže jednu i stade da sipa na drveni stol njenu sadržinu. Ubrzo se stvori hrpa graha, povrća na koje se Stari

svijet počeo privikavati otkako su ga prošlog stoljeća prvi putnici bili donijeli iz Južne Amerike.

Grah je curio iz vreća i gomilao se u uzbudljivo veliku hrpu. Nikad ga nisu vidjeli tako lijepog!... Zrna su mu dozrela na obalama šest velikih irokeških jezera, na sunčanim

brežuljcima u dolini Mohawk. U njihovim ljuskama boje zlata i meda još se zadržalo raskošno rumenilo tih obronaka. A bilo ga je različite vrsti: one koja

naročito uspijeva na obalama jezera Kajuga, ružičastocrvenog što ga istočni Mohawki gaje u okolici Orangea, pa nešto duguljastijeg i potpuno ružičastog poput šljunka što ga sobom nosi gorski potok, ali i drugog, otmjeno povijenog i

prošaranog neobičnim grimiznim točkicama, te najzad i sasvim bijelog. Iz njihove kao lak blistave košuljice izvijao se svježi miris bašte, kao da su i u zimskom

mraku očuvali svježi dah brežuljaka koji ih je prožeo u vrijeme berbe, prije nego je jesen presvukla brijestove rumenilom, a tikvice i bundeve još uvijek ostale blijede pod svojim dlakavim listovima, u vrijeme kad se uspravni kukuruzi ovijaju

kričavim zelenilom, a čisti i suhi zrak tako žeže u dolini Mohawk da njom više ne krivuda ni jedna rijeka, te mahune brže dozrijevaju i prskaju kao mogranji.

Djeca se hitro primaknu stolu, urone ruke u zrnje i stadu ga razgrtati uz radostan smijeh, Anđelika je pogledom prelazila s hrpe graha na Wampum ogrlicu, a zatim ga podizala prema smirenim licima tih sirovih stvorova koji su prevalili stotinjak

milja kroz ledene pustoši da bi njima dovukli poklon Pet plemena. Nije znala što da kaže. Srce joj je bilo toliko uzbuđeno da su joj u očima zablistale suze, više

zbog neočekivane i gotovo nepojmljive pažnje nego od radosti i osjećaja sigurnosti koju su im svojim dolaskom donijeli. - Neka je hvala irokeškom narodu - reče Joffrey de Peyrac s ozbiljnošću i nekako

promuklim i slabim glasom, kao da se i sam smije sada opustiti od umora. - Na ovo isto mjesto na koje si ti, Tahoudaguete, položio svoj poklon, položit ću i ja

darove koje ćeš ponijeti svojoj braći. No ma kako skupocjeni oni bili, nikada neće postati ravni ovima! Jer ti si u svojim vrećama od kože donio naše živote i svako od ovih zrna pretvorit će se u otkucaje srca koja vam duguju zahvalnost.

- Smijemo li pristaviti lonac? - upita gospođa Jonas.

- Tako je! Pogostimo se - prihvati upadljivi Tahoutaguete, koji mora da je imao fino uho i razumio nekoliko francuskih riječi. I opet se svi natisnu oko velikog crnog kotla od livenog gvožđa: goli

bakarnocrveni Indijanci i bljedoliki Europljani, do nosa umotani u svoju odjeću. Anđelika ga je pridržavala dok je gospođa Jonas ulijevala vodu, a Tahoutaguete

zatim pomnjivo usuo nekoliko mjerica graha. Joffrey de Peyrac osobno ubaci posljednju grudu medvjeđe masti a Eloi Macollet predloži da se uspe i malo pepelne potaše kako bi se grah brže skuhao. U

nedostatku soli ili sitnih šumskih plodova, oni dodadoše obilato aromatičnog lišća te lonac najzad bude obješen o verige, a pod njegovo čađavo dno djeca

nagomilaše suho granje i cjepanice. Svi su pobožna posjedali. Vatra je bila tako jaka da je juha ubrzo stala da bijesno vri. Netko je sjedio na podu prostrtom medvjeđim kožama, netko na kamenom rubu ognjišta, do uz sam pepeo. Djeca su

se već nadnosila nad kotao i uživala u mirisavim parama. Indijanci su iz pojasa povadili lule i napunili ih ponuđenim virđinskim duhanom, ali su s prezirom odbili

rakiju. - Zar misliš da bismo mogli odoljeti demonu zime, kao što si vidio - reče Tohoutaguete Peyracu - kad bismo pili taj otrov kojim nam bijelci truju duše?...

- Kakva vam to sila, koje božanstvo omogućuje da izdržite zimu čak i bez odjeće, dok je nama bijelcima nije nikad dosta? - upita grof.

- To je Oranda - reče ozbiljno Indijanac. - On nije bog, ali se nalazi posvuda: u zrnu kukuruza kojim se hraniš, u zraku koji udišeš, i u neizmjernom prostranstvu

neba. - Vjerujete li da su ovako goli došli čak iz svoga irokeškog zavičaja - šapne Anđelika odvodeći u stranu Kanađanina Eloju dok joj je pomagao da sakupe zdjele

i drvene šalice iz kojih će večerati. - Ni govora! - reče starac sliježući ramenima.- Njihova otpornost i đavolske

vradžbine ipak imaju granica. Nego, vražji su vam to komedijaši, i sračunali su kako će postići efekt. Negdje u blizini posakrivali su svoju krznenu odjeću, pokrivače i hranu, zatim obavili naročite vježbe u disanju te banula polugoli kako

bi nas zapanjili. Priznat ćete da su to dobro izveli. Osobno sam vidio kako su neki tako proveli napolju dva dana i dvije noći usred zime...

Kad je uronila drvenu kutlaču u juhu smeđu poput kestena, na koji je pomalo i mirisala, samo nešto blaže i neobičhije, Anđeliku prože gotovo mistična radost svećenice. Jednu za drugom napuni ona pružene zdjele, dok su joj u ušima još

uvijek odzvanjale riječi što ih je izgovorio Irokez. "Ova je ogrlica upućena tebi, ženo-majko, koja si u svoje naručje uzela i svih Pet

plemena kad si onomad prihvatila Outtakea!"... Zanose se i praznovjerni su ti Irokezi, ali se ne ustručavaju izreći ono čemu mi bijelci nikada ne bissmo htjeli pogledati u lice... Oni se usuđuju uraditi i ono što mi

kršćani ne možemo ni zamisliti... Toliko se zanijela da više i nije osjećala umor. Ona napuni jedan lončić grahom,

odnese ga u svoju sobu i postavi na ognjište, uz ugljevlje. Zatim na jednu klupicu odloži i ogrlicu od školjki koju joj je uputilo Vijeće majki a onda se opet pridružila ostalima. Nije s njima jela. Čekala je dok Honorina ne isprazni svoj tanjur a onda

je, onako mlitavu od iznenada obilnog jela, odvela na spavanje. Pošto joj je zagrijala krevet i turila krajeve pokrivača pod strunjaču, nježno ju je gledala kako

tone u najzad smiren san. Potkraj večere, premećući po svojim stvarima, Tahoutaguete iz nekakva ranca izvuče mjericu sitne, duguljaste i tako prozirne riže da si je lako mogao držati

zrncima minerala. - Vade je iz vode u kraju nazvanom Divlji Zob, na području Gornjeg jezera - reče

Eloi Macollet. - Odlaze da je beru, ali malo ih se time može prehraniti. - No mnogima se njome spašava život - reče Tahoutaguete. Nazvao je Macolleta neznalicom. To nije hrana, već lijek. Objasnio je grofu de

Peyracu kako to zrnje valja raširiti na veliki pladanj, nakvasiti ga vodom i držati

na toplom. Čim izbiju zelene kličice, bijelcu će biti dovoljna kašičica takve riže pa da smjesta ozdravi od bolesti koja ih tako često desetkuje. I Indijanac lupne zamazanim prstom po svojim krupnim i prekrasno bijelim zubima kojih se skorbut

nikad nije ni dotakao. - Ako sam dobro shvatio, ta će nas riža zaštititi od skorbuta - primijeti Peyrac. -

Pa da, zaboga! Bar je to jasno! Ma kako bilo sitno, to je ipak svježe bilje koje čuva od zimske bolesti. No je li zaista dovoljno da ga se uzme tako malo?... - Ipak je imao povjerenja u Irokeževo iskustvo i odmah pošao da razastre rižu kako mu je

ovaj savjetovao. - Zahvalimo Gospođu - zaključi gospođa Jonas odnoseći tanjure, a gospodin Jonas

ode da potraži svoj molitvenik.

84.

ANGELICA I NJEZINA WAMPUM OGRLICA

Kad je vidjela da su siti i gotovo svi zaspali, Anđelika se zavuče u svoju sobu. Sad

joj se ni vjetar napolju nije činio tako nesmiljen. Sva je odaja mirisala na paprikaš što je krčkao na žeravici. Ona malo podstakne vatru kako bi se bolje vidjelo, a

onda sjedne i položi wampum ogrlicu na koljena. Prstima je prelazila preko gusto nanizanih i poput svile sjajnih školjki što su ih vrijedne ruke dugo i strpljivo slagale. Isprva nije shvaćala značenje wampuma. Sa čuđenjem je gledala kako se

izmjenjuje tih nekoliko niti kože i nanizanih školjki što imaju moć da navješćuju ratove i uspostavljaju mir, a urođenicima predstavljaju veću vrijednost nego

nekad porodici Medici njenih 100 livri zlata. Pleme koje je posjedovalo mnogo školjkinih ogrlica bilo je bogato. Predavalo ih je u slučaju poraza, a onda i osiromašilo.

U tim komadićima vapnenca što ih talasi valjaju i pijesak brusi, a čudesna alkemija prirode daje im neobično prefinjenu boju, u tim misterioznim

naplavinama koje zanatlija tajnom svoje vještine tucka i buši, a vješte djevojačke ruke prebiru, da bi ih žene najzad spojile i poglavice pobožno nosile, Anđelika je

sada vidjela najviši izraz američke crvene rase. S pomoću njih crvenokošci su prenosili i svoje osjećaje jer nisu znali za pismo. U te vezice upletene od kože i školjki američka rasa upisivala je svoju povijest i tako je čuvala od zaborava.

Anđelika je nabrojala pet ženskih figura, posjelih s jedne i druge strane neke hijeratske ličnosti koja je imala predstavljati nju samu. Zrna graha simbolički su

bila rasuta svuda pomalo, kao tamnomodre zvijezde na bijelom fondu. Vrpca je bila obrubljena nizom ljubičastih perla, a pod tim nizom bio je još jedan, sa bijelim i nešto rjeđim perlama. Bio je to savršeni umjetnički rad, ta široka i dugačka

vrpca s pravilnim kožnatim resama na jednoj i na drugoj strani. Jednog će joj dana ljudi pozavidjeti na tom izrazu poštovanja koje su joj uputili

Irokezi. Dugo ga je još prevrtala u rukama, a kad su joj se oduševljenje i zanos stišali, stala je da misli na konkretnije stvari. Tada je toplom juhom napunila jednu zdjelu i držeći je pažljivo u krilu, stala da

polako jede sklopivši napola oči. Maštala je o dolini Mohawk kamo će jednog dana otići, i u kojoj kraljuju tri božanstva: Kukuruz, Bundeva i Grah.

Prozračna je to dolina, ružičastim svjetlom kupana. U njoj se zadržava miris dima zbog bezbrojnih naselja koja su se tamo okupila. Kao da ih vidi po vrhovima brežuljaka, s njihovim dugim i tako čudnim kućama u kojima, govorio joj je

Nicolas Perrot, živi i po deset-petnaest obitelji. U mislima ih je vidjela poredane, s njihovim zaobljenim krovovima načičkanim perjanicama dima što se izvija iz

svakog ognjišta, sjajan i blistav kao otjecanje vode u zalazu sunca; dok im pročelja i zidovi plamte zagasitim zlatom od klipova kukuruza koji se na njima suši.

I sve tamo prožima ladanjski miris zbog mnogobrojnih usjeva po obroncima brežuljaka, ograđenih tanjim i svjetlijim drvećem od onoga u šumi na sjeveru. Iako je nikad nije vidjela, ona je slutila da postoji velika razlika između plodne

doline Irokeza i njenih ozbiljnih stanovnika žućkaste puti, te neravnih i zapuštenih ravnica, kao zamkama ispresijecanih klancima i usjecima - zemlje u kojoj

crvenoputi i podrugljivi Abenakisi ništa ne gaje. Joffrey de Peyrac uđe i zatekne je kako sklopljenih očiju sjedi sama i u miru jede svoj obrok, a na koljenima joj wampum ogrlica.

- Bili ste gladni, ljubavi moja! Gledao ju je nježno i pri tom mislio, kako ne sliči ni na jednu drugu ženu, i kako

svemu što radi daje pečat svog osobnog šarma. Ni njemu ne bi mogla objasniti prirodu svoje radosti, ona joj je prosto zračila iz očiju. Anđelika se opet vraćala u život.

Daleko, onkraj ledenih pustoši, neznana, neprijateljska, neprosvijećena bića priznala su je svojom i odsada ona postoji u njihovim priprostim srcima.

- Što znači Kawa, to ime koje su mi dali? - upita ona. - Odličnija žena, izdignuta iznad ostalih! - prošapta on: - Žena... zvijezda stajaćica.

PETI DIO

PROLJEĆE

85.

HONORINA NASUPROT CANTORA

ABENAKISI I NJIHOVI BRITANSKI ZAROBLJENICI

- Majko, prvi cvijet!... - prolomi se Cantorov povik jedne svježe i vedre večeri. Anđelika ga je čula kroz otvoreni prozor sobe u kojoj je s ugašenog ognjišta mela

pepeo. Ona poskoči:

- Što kažeš? Cantor joj se blaženo smiješio. - Otkrio sam prvi cvijet!... Ondje, pod prozorom!...

Anđelika pohita dozivajući djecu. - Honorina! Thomas! Barthelemy! Dođite brzo! Gledajte, prvi cvijet!

Bio je to prvi proljetni šafran, čist i žut, i uspravno se dizao iz blatnjave zemlje. Kroz njegove prozračne i uske sljubljene latice nazirao se blistavo-zlaćani tučak. - Oh, Bože! O, kakve li krasote - reče Anđelika klekavši na vlažnu zemlju.

Stajali su tako i s udivljenjem promatrali čudo. Cvijet je iznikao uz sam rub snijega. Od toga dana otkrivali su ih mnogo. Dok su lopatama razgrtali gomile

raskvašenog snijega, nailazili su na bljedožute busene stabljika koje tek što nisu procvale. Već sutradan one će na suncu dobiti krepku zelenu boju, dok će čaške cvjetova postepeno prelaziti u blijedoružičastu ili bijelu.

Cvijeće si mogao otkriti i pod samom strehom. Nekoliko ljubičica pomolilo se iz šačice mahovina i savijalo na suncu, uslijed kojega se snijeg topio i neprestano

curio. Travanj se bližio kraju. Pod vrelim suncem kopnjenje se užurbano nastavljalo. Prije no što će snijega

nestati u podnožju drveća, pošli su da zarezuju debla klenova i sakupljaju njihov slatkast i prijatan sok.

Eloi Macollet ga je zatim prekuhavao u jednom kotlu i dobivao nekakav tekući med od kojega su se djeca stalno oblizavala. U šumi je snijeg bio prljav i sav prekriven crnkastom mahovinom, polomljenim

granama i trulim češerima bora što su ih pobacale vjeverice. Ove su skakale s grane na granu, dok je otapanje snijega proizvodilo šum kao od sitnog pljuska.

Mnoga stabla i grmovi nosili su blijede tragove oštrih zuba izgladnjelih životinja, zečeva ili košuta, Bilo ih je naprslih od leda, polomljenih pod težinom snijega, a

neka su još bila povijena, s vršikom zakopanom u blokove leda koji, onako skriveni neosunčanom i mračnom stranom brežuljka, nikako da se rastope i išćeznu.

No već je lijeska pružala svoje zelene, gusjeničaste rese, rođene još u jesen. Vjetar ih je povijao i raznosio im pelud od kojega je snijeg pod njima postajao žut.

Breza, koja je još sinoć bila sablasne boje, pravi skelet od bjelokosti, prekrila se sada bljedoljubičastim i sivim privjescima, kao zastorom od resa. Brijestovi, rašireni kao raskošne lepeze, navukli su svoju smaragdno-ljubičastu odjeću. A

vratili su se i lovci s dimljenim komadima dvaju jelena, polovinom jednoga lesa, te nadjevenim drobom medvjeda - slasnim poklonom Mapountooka koji je obećao

svoju skoru posjetu. Još se nisu usuđivali sijati sjeme povrća jer je tek malo zemlje virilo iz snježnog pokrivača od leda i opasnost novih oborina još nije bila sasvim prestala. No proljeće se svakim danom sve jače osjećalo.

Jezero je sve više sličilo na zamagljeno ogledalo, zatim se prekrilo vodom i počelo razdvajati u prozračne otoke.

Anđelika se u proljeće najviše divila šumu probuđenih voda. Počelo je s lakim mrmorenjem koje je narušavalo duboku zimsku tišinu, a poslije su se mogli čuti neskladni jecaji vodopada. Sada je čitava priroda postala bučna i noći su bile

ispunjene neprekidnom i snažnom tutnjavom.

Ljeti se ona više neće čuti. Prigušit će je razbujalo raslinstvo. U razuzdanosti oslobađanja, nakon prvoga kopnjenja, priroda se najprije ukazala razbarušena i gola, razdrljena i tužna, napola još uvijek umotana u svoj bijeli pokrov, te divljom

i bezobzirnom rikom ispunila čisto nebo nad sobom. Anđelika je razmišljala. Proljeće je tu!

Svitalo je ranije. Navečer, sunce se duže zadržavalo na vratima kuće pa zato i nisu palili svijeće. Taj šum voda stvarao je oko nastambe i jezera nekakav magičan krug.

"Kanađani i njihovi urođenici krenuli su na istok" - izvijesti jednog dana rob Panis koji bi, gacajući na svojim krpljama, odlazio ponekad u dugotrajna izviđanja

okolice. Primijetio ih je kad su polazili prema Kennebecu. Posrćući po kaljužama i kašastom ledu, te jarugama punim polomljenog i satrulog granja, goropadni i

nepristupačni Kanađani opet su odlazili na jug da tamo iznenada napadaju engleska sela.

Nije se pravo znalo tko su. Utvrđenje su zaobišli. Možda su imali takva naređenja... Stanovnici Srebrnog jezera žurili su da obnove svoje snage i opet podignu ograde.

Mnogo je toga bilo polomljeno i uništeno. Vratima, krovovima... svemu je prijetilo rušenje, pa što se zemlja više otkrivala, sve se više moglo vidjeti pravo

opustošenje. Ljudi su prema suncu dizali svoja mršava blijeda lica, žmirkali bolesnim očima i pustili da im svjetlost kupa kožu kao vrelo pomlađivanja. Djeca

se ponekad nisu ni micala sa sunca, kao zimogrozni pilići. Anđelika je znala da u početku mora biti strpljiva. Postarat će se sutra za svoje zapuštene, ispucane ruke, sutra će isprati svoje lice

u prvoj proljetnoj kišnici, sutra će se sa gospođom Jonas prihvatiti velikog pospremanja. No danas, provest će dan sjedeći opušteno s Honorinom u krilu, kao

za vrijeme velike gladi i klonulosti; čekat će da joj se vrati snaga i prostruji tijelom kao bujni sok u drveću. Zaslužuje da malo otpočine od dugotrajna napora. I suviše je zahtijevala od svojih slabih snaga. Iskustvo ju je poučilo kako se skupo

može platiti tek izvojevana pobjeda. Jednom u Parizu umalo nije počinila samoubojstvo, upravo kad je bila nadomak

cilja... Svjesna svoje krhosti, ona se opustila, sve radila smišljeno i bez žurbe, odlažući za slijedeći dan najhitnije poslove kojih je popis već imala u glavi. A najprije je valjalo požuriti u planinu, na rijeke i obale jezera, u potragu za

cvijećem, biljkama, grmljem, korijenjem kojima će puniti kutije i lončiće svoje kućne apoteke. Neće propustiti ni jednu jedinu vrst. Radi njih će se zavlačiti i u

najmanje pukotine hridina, pa ako mnoge od tih biljaka i ne poznaje, ništa zato, već će im ona otkriti ljekovitu moć. Bila je sebi obećala kako nikad više neće provesti ovako mučnu zimu, kad za

liječenje bolesnika vrlo često nije raspolagala drugim sredstvima doli iskuhanom vodom i guščjom ili medvjeđom mašću. Sada će tavani zamirisati a na policama

će se naći poredani lonci i kutije s natpisima živih boja. Na dvadeset milja uokolo ljudi će dolaziti u utvrđenje Wapassou da se tu liječe. Jednoga dana krene, najzad, s Honorinom u potragu za proljećem, cvijećem i

ljekarijama. Na žućkastom pokrivaču od poleglih trava, ljubičice su žmirkale svojim blijedim,

zanesenim okom, a jaglac opružio svoju ružičastu perjanicu. Žuti ljutič rastvorio je svoje tako lagane vjenčiće da ih svaki dašak vjetra zlostavlja. Plava sasa, ona što je u Poitouu zovu "kći-prije-majke", jer se rađa prije svojih listova, iz zemlje crne

poput čađe, kupala je plavetnilom raslinje u podnožju drveća. Na obroncima kršnih brežuljaka, sitni podbjel širio je na sve strane svoje zlatne

rese, prateći šafrane i visibabe. Sve su to cvjetovi krhki i goli, i dršću na rubu snijega, na još uvijek oštrom vjetru. Anđelika je hitro prelazila brežuljke i doline, sretna što gazi po spužvastom zemljištu i ne osvrćući se na blato i bare. U dane

sabiranja bilja vodila je sa sobom i djecu, a tražila je da joj pomogne i Elvira ili

neki mladić iz nastambe, jer je trebalo požuriti. Sabiranje ljekovitog bilja može se obavljati jedino po suhom i sunčanom vremenu, i to usred dana, kako bi se predvečer i u sumrak izbjegla rosa, jer i najmanja vlaga kvari osjetljive latice i

lišava ih njihove ljekovitosti. Bilo je izobila podbjela, solidnog i djelotvornog lijeka protiv bolesti grla i usta. Ljubičica je bila rjeđa, visoki gost njihove skromne

apoteke, a liječila je kašalj i prehlade. Čaj od ljubica je lijek kraljice, a podbjel je uvarak seljaka. Honorina je voljela da se brine za ljubice i s velikom brižljivošću razastirala ih je

po tavanu da se suše. Majka joj je rekla da će od njih pripremiti mirisav sirup za djecu koja kašlju, a ne vole da ih se podvrgava liječenju. Maslačak je iz svoje

visoke rozete posvuda sipao svoje zvjezdice po još žutoj travi. Oboružana nožićima, djeca su ga vadila, čistila mu bijeli korijen i navečer ga jela kao salatu s malo brezinog octa. Nešto kasnije, kad mu je korijen postao crvenkast, Anđelika

ga je spremala i stavljala da se suši. Rezala je nadvoje, i to po dužini, podanke žute benoate, čudnog i plahog cvjetića

koji za sobom vuče pod zemljom dug i drvenast crni rep s gorkim sokom, spasonosnim za bolesne želuce, te podanke kozlaća, aromatične trske što ju je nabrala pored bara. Strugala je korijene repinca, trave sa čičcima koje ima i u

njenom zavičaju. Nije bila posve sigurna da li je to baš ista trava. Jedva, primjetne razlike prerušavale su cvijeće Novoga svijeta i činile ga novim i

nepoznatim. Zamišljeno ga je okretala i prevrtala u rukama. Jednoga dana Honorina joj donese kiticu nekakva cvijeća sa zvončićima, koje je

ličilo na vrijesak, samo, ovo je bilo meko i svježe. Laki paučinasti listovi bili su zelenosivi, a zvončići ružičasti. Anđelika najzad prepozna dimnjaču, zvanu zemljina žuč ili udovička trava, tko zna zašto. Znala je da se iz nje dobiva

kozmetička vodica koja čisti kožu, a cvjetovi skuhani u vodi, mlijeku ili surutki, osvježuju u žegi. Isperu li se njome oči, one postaju čiste i blistave. Čaj od toga

cvijeća otvara apetit, a govori se da dimnjača liječi i od skorbuta. Honorina je dobila pohvalu za taj lijepi nalaz a Englez Sam Holton, koji je imao smisla za književnost, uze da citira Shakespearea kad na jednom mjestu kaže za

kralja Leara: "...okrunjen bujnom dimnjačom i korovom"...

Kad je odlazila da traga za biljem, ali ne i da ga bere, Anđelika je sa sobom vodila samo Honorinu. Kad je zima prošla, Honorina nije više bila samo djevojčica kojoj je, kao i svakom

djetetu, jedino do topline, hrane i lakrdijanja, već je majci opet postajala drugarica. Povezivao ih je isti smisao za oružje i cvijeće. Honorina je bila

izdržljiva. Odvažno je koračala za majkom, a često prevaljivala i dvostruko veći put zato što je trčkarala i posvuda zavirivala. Kako bi bila sigurna da je u tim divljim šumama neće izgubiti, Anđelika joj je za zglavak na ruci objesila zvonce.

Tako je taj veseli zvuk posvuda otkrivao njenu prisutnost. - Zašto da vam djevojčica smeta, gospođo. Prepustite je nama... - znala bi

ponekad reći uslužna Elvira. No Anđelika je odmahivala glavom - Honorina joj ne smeta. Prosto joj se ne mili da sama otkriva prirodu u cvatu. Bogatstvo proljeća treba s nekim dijeliti.

I tako, pred kakvim nepoznatim cvijetom znale su dugo klečati jedna uz drugu i čavrljati. Nad snijegom je strujao još uvijek hladan zrak. Šuma je bila svijetla i

plava a krasile su je sive, zlaćane, ružičaste blijedoljubičaste i zelene mace. Ako su se malko popele uzbrdo, majka i kćerka nailazile su, među crnim jelama, na ariše osute zelenim prahom. Anđelika se već srodila s ovom zemljom. Ponekad se

osjećala tako sretnom da je znala zagrliti Honorinu, žestoko je ljubiti i s njom plesati, a tada je djevojčičin smijeh dugo odzvanjao divljim krajem.

Stali su se buditi i medvjedi. Jednoga dana, na dnu neke doline, Honorina je našla jednu smiješnu živu lopticu koja se odmah s njom sprijateljila. Začuvši mumljanje mečke i pucketanje granja

što ga je ova u prolazu lomila, Anđelika pojuri i stigne u posljednji čas. Ona obori

zvijer koja se bila uspravila na stražnje šape ne bi li izgledala strašnija. Dobro odmjeren metak u crvene razjapljene ralje zaustavio je zvijer u skoku. Honorinu je rastužilo to ubojstvo zbog kojega je slatki medo postao siroče.

- Branila je svoje mladunče kao što sam i ja morala tebe - reče joj Anđelika. - Ona je imala pandže i snagu, a ja pištolj.

Medu su odnijeli u utvrđenje i stali ga hraniti klenovim sirupom i kukuruznom kašom. Bio je dosta velik i lako se odrekao majčinog mlijeka. Za Honorinu je to bila najljepša igračka na svijetu. Zavoljela ga je ljubavlju koja

je potisnula sve druge. Trebalo ju je urazumljivati da i svojim sudrugovima u svagdašnjim igrama, Barthelemyju i Thomasu, dopusti da mu se približe.

Medo, kojemu su nadjenuli ime Lancelot, po junaku priča što su ih kazivali djeci, izazvao je ozbiljan sukob između Cantora i Honorine.

Već od prvih lijepih dana i Cantor je obilazio brežuljcima, no s jasno određenim ciljem. Tragao je za omrznutom životinjom koja mu je pakosno i podmuklo

požderala onih nekoliko zečeva ili kunića što su se zimi bili uhvatili u njegove zamke, dok se on jedva vukao od umora, u nadi da će svojima priuštiti najzad malo svježeg mesa. Vinovnik tih zlodjela, taj po zlu čuveni šumski gusar dobro je

poznat svakome - to je nesit. On je nešto sasvim posebno u šumskoj fauni. Krvoločan je kao hermelin i lasica, čijoj vrsti i pripada, ali veličinom nimalo ne

zaostaje za dabrom. Cantor otkrije svoga zakletog neprijatelja, jednu ženku, i ubije ju, ali ponese kući

njeno mladunče, malo klupko nakostrušene dlake, veliko kao mače. Već je razvaljivalo laloke i agresivno pokazivalo svoje oštre zube. - Ludo je što si naprtio sebi na vrat tu životinju, sinko! - reče Eloi Macollet

nabravši obrve pred novajlijom. Ničeg u njoj nema doli zla i pretvornosti. To ti je najgora od svih šumskih životinja. Indijanci kažu da se u njoj kriju svi đavli i neće

više da prođu dolinom za koju kažu da je nesit u njoj uredio sebi jazbinu. Neće više dolaziti ni ovamo. - Pa neka! Imat ćemo samo više mira, - reče Cantor i zadrža životinju. Dao mu je

englesko ime: Wolverines. Wolverines odmah iskezi zube na jadnog, prestrašenog Lancelota. Kad ga je jednog dana konačno ugrizao, Honorina se toliko razljutila da

je uzbunila cijelu nastambu. Tražila je batinu, nož, sjekiru, bilo što da ubije nesita. Mladić je sklonio svoga ljubimca a onda stao da se ruga djevojčici i njenom bijesu. - Sada znam koga moram skalpirati - reče Honorina. - To je Cantor!...

Cantor još jače prasne u smijeh i ode nazivajući je: "Miss Bever". Prišio joj je takav nadimak jer je tvrdio da ima sitne oči kao dabar.

- Naziva me Miss Beverom - rasplaka se Honorina, utučena tom najvišom uvredom. Anđelika uspije da je utješi uvjeravajući je kako su dabrovi neobično simpatične

životinje, te nema razloga da se ljuti, a onda je s Lancelotom odvede da vidi nove goste na jezeru onkraj planine. Bili su to drvosječe koji su i sami dizali paklenu

buku obarajući drveće i gradeći užurbano svoje zaobljene kuće. - Dabrovi su lijepi, a lijepa si i ti, kao i oni. Honorina se divno zabavljala gledajući kako dabrovi živo i okretno rone i skaču u

prozirnoj vodi, te se najzad i umirila. No njen spor s polubratom još nije bio izglađen i ponovo je izbio zbog "Starca na

planini". Malo je nedostajalo pa da između šutljivog momka i vrlo osjetljive djevojčice ne dođe do pravog rata. Na zapadu, obale koje su strmo obrubljivale kotlinu Wapassoua završavale su jednim kamenitim, dosta izrezuckanim

izduženjem koje je ocrtavalo lik starog Indijanca, ili radije nekakva starca ponešto gusarskog izgleda. Osobito u vrijeme kad bi sunce na smiraju bacalo na hridinu

svoj bakarni odsjev, izraz toga lika postajao bi uzbudljiv. Svak mu se tada divio. Ujutro je Starac izgledao namrgođen, a navečer se smijuckao.

Jedino mala Honorina nikako da ga opazi. Bečila je oči, nastojala da gleda točno u pravcu koji su joj pokazivali, no ako bi rekla: "Sad ga vidim", zvučalo je to neuvjerljivo i više zato da spriječi neslane šale. U stvari, nije ga vidjela.

Cantor nije prestajao da je zadirkuje i govorio je kako ona i nije dabar nego radije krtica, a Honorina je turobno buljila u planinu tražeći među drvećem i hridinama

zagonetku u koju nikako da pronikne, te je ostajala po strani od onih koji su "vidjeli". Toga jutra Cantor ju je opet uzeo na nišan, ona je opet poletjela na njega

uzdignutih pesnica a pri tom toliko vikala da je smjesta došao sam Joffrey de Peyrac.

- Što se dogodilo? - Svatko mi želi smrt - reče Honorina sva zaplakana - a ja nemam ni oružja da se branim.

Grof se razvedri i klekne pred djevojčicu te prelazeći rukom preko njenog suznog lica obeća da će joj, ako se umiri, sam izraditi mali pištolj iz kojega će moći pucati

sitnom sačmom, a srebrni držak moći će joj poslužiti kao kijača. On je uzme za ruku pa se zajedno upute u radionicu. Anđelika se okrene prema Cantoru koji je smrknuto pratio taj prizor.

- Prestani već jednom s tim "Starcem na planini". Što zato ako ga ne vidi. Uživaš u tome da je ponizuješ.

- Ona je glupa i lijena. - Nije. Tek su joj četiri godine. Kada ćeš se opametiti, Cantore? Ludo je što

zamećeš kavgu s takvim djetetom. - Svi je maze i hvale - reče Cantor tvrdoglavo. On se udalji gunđajući onako za sebe.

- Neka drugi slobodno robuju tomu kopiletu. Ja neću!... Taj udarac pogodi Anđeliku u srce. Jedino je ona čula te riječi, njoj su stvarno bile

i upućene. Zastala je kao prikovana i paralizirana iznenadnim bolom a zatim otišla i zatvorila se u svoju sobu. U prvi mah došlo joj je da išamara Cantora, da njime trese kao šljivom i da... jest, bila je u stanju dotući ga udarcima kundaka. Sva je

drhtala od bijesa zbog nadutosti i prostaštva toga derana kojega su svi voljeli i pazili, koji je imao oca da ga strpljivo poučava i prijatelje, gotovo ponizne sluge,

jer je bio gospodarev sin i znao se time koristiti. A sada se još usuđuje da pred njom izigrava i uvrijeđeno dijete. Potajno se zbog njega izjedala cijele zime, jer usprkos prijatnim časovima koje je

provodila u razgovoru sa svojim sinovima, smijući se i pjevajući s njima - a Cantor bi tada svirao na gitari te postajao veseo i društven - ona je svejedno osjećala kao

da nešto prešućuje i skriva ogorčenje. Umjesto da vrijeme izgladi stvari, ono kao da ih je zaoštravalo, jer je Cantor potiskivao i krio osjećaje, te nije znala ne ljuti li se on još uvijek što je tako bila od njih odvojena - a to je djetinjasto - ili se u

svojoj dječjoj nepopustljivosti nije mogao pomiriti s time da je, daleko od njegova oca, provodila slobodan život. Bilo je, bez sumnje, svega toga, a Anđelika je

uzmicala pred poteškoćom da sinovima objasni kako je petnaestogodišnje "udovištvo" moralo donekle da opravda izvjesne slobode koje je sebi dopuštala, a nametao ih je ponajčešće sam život.

Anđelika je mislila: mladost je nepopustljiva i mora da sazre, želi li da shvati izvjesne stvari. Ona se u životu uvijek hvatala za takve izgovore, samo da

opravda svoju šutnju, no više nije mogla pred sobom kriti kako je takvo rješenje odviše komotno. Točno je znala da mladost sve može shvatiti ako joj se objasni. Dakle, ona sama nije bila dorasla tome zadatku.

Nije imala snage da dira u groznu prošlost, pogotovo ne pred njima. Bojala se njihovih reakcija, ali još više svojih vlastitih. Ta dobro je znala da mladost resi ono

najdivnije: instinktivna nepogrešivost u rasuđivanju, vatrenost srca, neizmjeran osjećaj za pravdu. Postupala je s njima kao da su djeca a ne mladići od petnaest, odnosno sedamnaest godina, što se u stvari i bili. Nije imala u njih povjerenja,

zato je Cantor odvraćao sada neprijateljstvom ranjena srca koje nije dobilo zadovoljštinu. S Florimondom je bilo lakše.

On je od prve sve prihvaćao. Bio je prijemljive ćudi, slobodniji od svoga brata. Od službovanja na kraljevu dvoru, pa sve do života na brodovima, svačega se

nagledao. Njemu je bilo glavno da uvijek postigne cilj i da se iz igre povuče bez neugodnosti. Bila bi se zaklela da je u ljubavi već imao izvjesno iskustvo. Njegov mlađi brat, krute i nezgodne naravi, sve je uzimao ozbiljno. Anđelika se

pitala da li je pogriješila što ga je ostavljala po strani, ili bi on bio još nepristupačniji da mu se povjeravala.

Takva pitanja postavljala je sebi, ali nije nalazila odgovora. Ushodala se po sobi, u duši ga nazivala nedotupavkom, nezahvalnikom, bešćutnikom, i spopadala ju je želja da mu dovikne neka se gubi... da ga više ne vidi, kad se, eto, ništa ne da

izmijeniti, te i nije imalo smisla što im je Bog omogućio da se svi opet nađu zajedno... Zatim se umirila jer se odjednom sjetila da je on još dijete, njeno

dijete, i da mu po dužnosti mora prva prići i pokušati razmrsiti to klupko zlopamćenja zbog kojega je s njim tako teško živjeti... No, ne bi li bilo bolje da on stvarno ode? Mrzio je Honorinu. Majci se vratio kad je već bilo kasno. Ima stvari

koje se više ne dadu nadoknaditi. Mogao je krenuti s Florimondom, kako je uostalom i tražio, no otac mu je odgovorio: "Ne! Još nisi spreman"...

Anđelika je sebi predbacivala što od muža nije tražila da obrazloži tu svoju odluku jer je o njoj mogla da porazgovori s Cantorom i razbije njegovu mrzovoljnu šutnju

u koju se zatvarao. Istina, ima stvari koje se ne dadu nadoknaditi, no jedno drugom mogu pristupiti... bar treba pokušati... Cantor se sada zatvorio u sebe i ona nije znala kako da mu

priđe, toliko je osjećala da će je dočekati kao neprijateljicu. A ipak se nešto moralo poduzeti. Zbog njegovih će postupaka Honorina postati

najzad zločesta. A djevojčici su tek četiri godine. Komu je poznato da ovo američko proljeće po četvrti put podsjeća na njena sramotno rođenje u vračarinoj spilji u druidskoj šumi? Za to je znala jedino Anđelika i nikomu se o tome nije

usuđivala govoriti. Ona sjedne na krevet. Cantorov odlazak činio joj se neizbježan i potreban. Da ga

po nekom zadatku pošalju u Gouldsboro? Možda. Volio je putovanja. Tada se odjednom poboja kako Cantor ne bi nikada oprostio to izgnanstvo, za koje bi okrivljivao nju i Honorinu, i kako bi zauvijek izgubila mogućnost da opet pridobije

svoga sina. Zaista nije znala što da poduzme te prosudivši da je u ovom slučaju njeno znanje

nemoćno, ona pribjegne kocki. Iz džepića svoga pojasa izvuče engleski zlatnik koji je čuvala kao talisman. Ispadne li glava, to jest strana s kraljevim likom, razgovarat će sa svojim mužem

o Cantorovoj drskosti i potrebi da ga se na neko vrijeme udalji. Pokaže li se pismo, to znači strana s grbom Velike Britanije i uvredljivim natpisom: Kralj

Francuske! smjesta će potražiti revoltiranog mladića i sve mu ispričati. Ona baci zlatnik u zrak. Ispalo je pismo.

Cantor je u kovačnici obrađivao neki predmet od željeza i odmah ustao čim je ugledao majku. Očito mu savjest nije bila čista.

- Pođi sa mnom u šumu - reče mu ona. Izgovorila je to glasom koji nije dopuštao prigovora. Bio je vedar, ali vrlo svjež, gotovo hladan proljetni dan, jer mu je prethodila

obilata kiša. Natopljena vodom, zemlja je imala ljubičastu boju i iz nje je bojažljivo tek nicala trava. I vjetar je bio hladan. Raslinje se pod drvećem plavjelo

i zlatilo. Pupovi klena sličili su na još nerastvorene čaške tulipana. Anđelika je koračala brzo. Poznavala je svaku stazu, svaki trag, pa iako je bila odsutna duhom i hodala bez cilja, ipak nije lutala. Cantor ju je s mukom slijedio i

osjećao se glupo jer se morao gotovo probijati kroz isprepletene grane, koje su se tek počele zelenjeti od prvih listova. Anđelika bi ponekad rekla: - Gle! U onoj jaruzi ima likovca. U jesen će trebati navratiti ovamo jer pod njim

rastu gljive... - ili pak: - Uskoro će procvasti bijeli javor... Kakav je ono miris?... Ah, da! valerijane.

Nije se zaustavljala. Sve je pratila budnim okom, lica malo uzdignuta, i nosnicama upijala i najneznatniji miris. Gledajući njen laki hod, kao da su se i same grane pred njom razmicale, Cantor je mislio: "To je vila."

Stigli su na vrh planine i pod nogama osjetili tvrdu zemlju, dok je u boriku vjetar šumio u drveću. Borovi su se osuli zlaćanožutim i zlaćanozelenim pupovima, a

jele, kao trešnje crvenima. Na arišima bili su boje jorgovana. Poput balzama ugodan miris širio se kao tamjan. Anđelika se zaustavila na kraju visoravni i pogledala prema horizontu. Pod njima

je vijugala rijeka i odmicala na istok. Anđelika se obrati Cantoru:

- Ti je ne voliš. No dijete, ma tko ono bilo, ma odakle dolazilo, bez obzira tko su mu otac i majka, uvijek je samo dijete, i podlo je udarati po nemoćnima. Kad te već nije tome poučila plemićka krv tvojih predaka, danas te na to podsjećam, eto,

ja. On je dahtao od žurna i zamorna hoda. Riječi su ga se duboko dojmile i nije

mogao odgovoriti. U sebi je ponavljao: dijete... podlost!... Anđelika krene dalje. Spusti se malo niže i zaputi stazom koja je na sredini padine

vijugala paralelno s rijekom i postepeno se spuštala u dolinu. - Kad si se ti rodio - nastavi ona - upravo su toga dana na Trgu Greve spaljivali dvojnika tvoga oca. Dakako, je sam mislila da su spalili njega samog i već ga

držala mrtvim... Dok sam te onako sitnog nosila u Temple12, a bila je Svijećnica, sjećam se da je čitav Pariz mirisao na uštipke s limunom što ih djeca bez roditelja

na taj dan prodaju po ulicama. Bilo mi je tada dvadeset godina. Vidiš, nisam mnogo starija no što si ti danas. Kad sam stigla u samostansko dvorište, začula sam plač jednog dječaka za kojim su trčali derani i nabacivali se na njega

kamenjem vičući: "Mali vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje rogove!" Cantor se naglo zaustavi. Sav je pocrvenio i šake su mu se stiskale od bijesa.

- Oh, zašto se nisam tamo zatekao! Da sam bar ja bio ondje! - Pa i bio si - reče Anđelika smijući se - ali samo kao novorođenče od nekoliko dana.

Gledala ga je i dalje sa smiješkom, kao da mu se podruguje. - Danas stišćeš šake, Cantore, no u ono vrijeme nisu ti bile veće od oraha!...

Ona se opet nasmije videći u duhu onu pruženu rumenu šačicu. No smijeh joj je čudno i nekako žalosno odzvanjao šumom, a on ju je zbunjeno promatrao i neka neobjašnjiva bol stade da ga prožima.

Anđelika prestane da se smije i kao da se opet uozbilji. - Sretan si što živiš, zar ne, Cantore?

- Da - promuca on. - Ali nije bilo lako sačuvati ti život. O tome ću ti jednoga dana pričati ako te zanima. U stvari, nikad na to nisi ni mislio, zar ne! Nikada se nisi pitao: "Kako to

da sam ostao na životu, ja, sin vješca, osuđen na smrt i prije nego sam se rodio?" A eto, tu si, živ i zdrav. Ne moraš sebe pitati što je sve tvoja dvadesetogodišnja

majka smjela i morala uraditi da ti očuva to blago, život koji danas udišeš svojim snažnim grudima! - Ona ga gotovo žestoko lupne svojom malom ali čvrstom šakom ondje gdje mu leži srce, a on preplašeno ustukne gledajući je svojim,

poput vode bistrim i tako njenima sličnim očima, kao da je sada prvi put vidi. Anđelika opet krene i stade silaziti puteljkom. Do njih je sada dopirao potmuli huk

rijeke, pomiješan sa šumorom ustalasanog drveća. Vjetrić je lagano poigravao u

12 Temple: utvrđeni templarski samostan u koji su primali i nahočad.

krošnjama johe, topola i vrba, i vidjelo se da je na to mjesto proljeće stiglo ranije jer je trava u nizinama bila visoka i gusta. Anđelika osjeti da se više ne ljuti na svoga sina. Dječak joj je svojim zbunjenim

pogledom priznavao kako nikada nije razmišljao o tome o čemu mu je sada govorila. A kako je i mogao... ta bio je još dijete.

Krivo je uradila što nije progovorila ranije, barem o uspomenama koje su se njega ticale. Tada bi lakše praštao i ne bi bio tako netrpeljiv. Djeca vole da im se priča o onome čega se ne sjećaju. Tim kazivanjem potiskujemo iz njihove svijesti

nepoznanice pred kojima strepe. Oni vole da ih se vodi kroz iskonske i često nesuvisle utiske kakav je i svijet

njihovih uspomena. U nedostatku takva vođenja, Cantor je bio prisiljen da sudi po nebitnim i slučajnim vanjskim znacima. Kad je poodrastao, trpio je od ljubomore na nevjernu majku, bačenu s pijedestala

na koji ju je u nevinosti svoga djetinjstva bio podigao. Ono najneugodnije tek je trebalo izvršiti... izreći. I Anđelika opet skrene razgovor

na Honorinu koju je valjalo braniti od nepravednih, skrivenih mržnji. Stigli su do livade uza samu rijeku. Ona se opet okrene k njemu.

- Već sam ti rekla da nikada ne valja udarati po nevinima. Sada ti to ponavljam. Mene slobodno mrzi, ali ne nju. Ona nije ni tražila da živi. No i u tome nemaš

pravo da me osuđuješ!... Kad ne znaš što se dogodilo, ružno je dopustiti srcu da sipa žuč, a uz to i... glupo.

Promatrala ga je nekako pažljivo i on primijeti kako se majčine zelenkaste oči pune olujom i kako se u njima rađa iskra mržnje i neprijateljstva. Učini mu se da je sve to upućeno njemu, pa se prestraši.

- Ti si još dijete - nastavi ona - No uskoro ćeš postati odrastao čovjek... muškarac - ponovi ona sanjarski. - Ratovat ćeš, sine, divlje ćeš se boriti i do kraja... A tako i

valja. Muškarac se ne treba bojati ubijanja... S pravom pobjednika provaljivat ćeš u gradove i slaviti pobjedu, opijat ćeš se i silovati žene... A da li ćeš se brinuti što će kasnije biti s tvojim žrtvama?... Ne! Ta rat je, reći ćeš. Hoće li te zanimati da

saznaš jesu li umrle od stida, jesu li se bacile u bunar? Ne, jer će se to događati u ratu! Najzad, ne treba da time razbijaš glavu. Tako je kako ti ja kažem. "Čim

trupa dojaše sa zastavom na čelu, ode ženi čast"... To je često ponavljala stara Rebeca. Hajde, reci mi, što po tvom mišljenju mora da uradi žena kad u utrobi ponese dijete koje joj je nametnuo rat?... Što ona može da učini? Da ga ubije?...

Da ubije sebe?... Ima i takvih žena koje to dijete donesu na svijet pa ga odgajaju i vole, hoće da mu osiguraju sretan život, jer i to je dijete. Shvaćaš li?...

Ona još jednom ponovi posljednje riječi i zagleda mu se u lice. Pogled joj opet skrene na dolinu koja se ljupko i sva oživjela sterala pred njima. - Gore po njega - mislila je - ako ne razumije, ako mu je srce tvrdo kao kamen!

Gore po njega! Neka ode i postane grubijan, surov i bešćutan čovjek. Nek samo ode. Ja sam učinila što sam mogla!...

Ona počeka a zatim ga opet smjelo pogleda. Opazi kako mu usne dršću. - Ako je tako - reče on promuklo - ako je zbilja tako, oh! Onda mi oprosti, majko. Oprosti mi, nisam znao!...

Nije očekivala takvu reakciju, te stade da ga ludo grli privijajući mu glavu na svoje grudi. Milovala ga je po kosi i mehanički ponavljala:

- Umiri se! nije to ništa!... umiri se, mali moj. Tako je radila i kad je bio dijete. Sjetila se kako mu je kosa bila onda meka i podatna, a sada je tako tvrda, gusta i opora.

- Umiri se - opet će ona. - Molim te! Prošlost više nema prava da nam nanosi boli. Spašeni smo, Cantore. Svi smo na okupu, mi koji smo bili rođeni jedni za druge, a

život nas je bio rastavio. Meni je jedino to važno... Ne plači više. Malo-pomalo on se umiri. Svojim tihim glasom i milovanjem nježne ali čvrste ruke tjerala je od njega moru prošlosti i sadašnjeg kajanja, ponavljala mu kako je

samo život važan i kako je njoj boravak među svojima sada pravi raj. Već sama

radost što je opet našla svoga Cantora, kojega je držala mrtvim i dugo ga oplakivala, obilato nadoknađuje ovih nekoliko teškoća prouzrokovanih njegovom nepovjerljivom ćudi...

On se nato nasmiješi šmrčući i ne usuđujući se još da podigne glavu. A ona ga je privijala na grudi, svjesna da je to njen sin, dio njena tijela, i da će se još mnogo i

dugo starati za njega, zahvaljujući misteriju krvnoga srodstva koje ih povezuje i ničim se ne da nadomjestiti. On se od nje odmakne, ali prije nego se uspravio, odjednom ju je ozbiljno pogledao, tako ozbiljno da se sav izmijenio u licu, kao da

je odjednom postao nekoliko godina stariji. - Oprosti mi! - ponovio je.

Ona instinktivno osjeti da to iz njega progovara muškarac i moli oprost u ime svih muškaraca. Ona ovije svoje ruke oko njegova lica. - Da, opraštam ti - reče sasvim tiho. - Opraštam ti.

A kad se uspravio, ona se nasmije. - Zar nije smiješno?... Viši si od mene za pola glave.

Dok su tako stajali još uvijek potreseni i nastojali da se priberu, Anđeliki se učinilo da čuje kako šumom odzvanja otegnuto Cantorovo jecanje. Neshvatljiva je bila ta pojava. Ona najprije pomisli da je žrtva vlastite iluzije,

izazvane uzbuđenjem, ali malo-pomalo morala je priznati da je to realnost, iako iznenađujuća. Jer jecanje je postajalo sve glasnije umjesto da oslabi i sasvim

utihne, a uskoro ga poprate i plačljivi glasovi. - Čuješ li i ti? - upita Anđelika gledajući u sina koji je bio podigao glavu.

On potvrdno kimne te gonjen instinktivnom opreznošću, skloni se s njom u jedan šumarak. Odakle glasovi i plač na ovako zabačenom mjestu?... Nicolas Perrot bi rekao da to

mogu biti samo duše prokletnika ili pak... - Pst! - dade znak Cantor.

Glasovi su se približavali i već se jasno čulo kako travom korača veći broj osoba. Na okuci rijeke pojavi se jedan Indijanac visoka rasta. Lice mu je bilo boje gline i premazano ratničkim šarama: crvenim i bijelim. Nad zatiljkom uzdignuta i uljem

namazana kosa bila mu je načičkana životinjskim kožicama, perjem i dikobrazovim bodljama. U ruci je nosio pušku. Njegov preko ramena prebačeni

pokrivač kao da je bio mokar i težak jer je to jutro kišilo. Mora da je hodao bez zaustavljanja, čak i po pljusku. Koračao je oborene glave, polako ali odmjereno, i izgledao je umoran. Držao se rijeke.

Već je stigao i do šumarka za kojim su se krili Anđelika i njen sin. Poznajući neobično osjetljivi njuh Indijanaca, bojali su se da se on odjednom ne zaustavi, no

tada se na rubu proplanka pomole i druga lica. Najprije još jedan Indijanac o kojega se oslanjala jedna bijela žena, raščupana i sva u dronjcima, lica uprljana blatom. Poslije nekoliko trenutaka pojavi se opet

jedna žena. U naručju je nosila dijete kojemu su mogle biti dvije godine. Njega su i čuli plakati. Majka mu je bila na izmaku snage i hodala kao mjesečar. Zatim se

pojave još dva Indijanca. Jedan je nosio dječaka od pet godina, drugi nešto stariju djevojčicu. Ova je spavala, ukoliko već nije bila polumrtva. Za ovima je stigao jedan bijelac podupirući još jednoga. Obojica su bili u dronjcima, poderane

košulje, i lica punog ogrebotina. Onda se pojavio dvanaestogodišnji dječak zaprepaštena izgleda. Bio je kao magarac - natovaren zavežljajima i svakojakim

predmetima, a na njima odozgo i jedan kositreni vrč. Najzad, kao da pred sobom goni stado, tu čudnu grupu završavao je jedan dostojanstveni Indijanac vitlajući u jednoj ruci sjekirom, a u drugoj tomahavkom.

Ta neobična i sažaljenja vrijedna povorka prođe mimo Anđelike a i Cantora i ne osvrćući se na njihovu prisutnost. Činilo se da su i Indijanci umorni.

Odjednom, ona žena s djetetom sruši se na koljena. Indijanac s puškom vrati se natrag i raspali je kundakom po leđima. Dijete stade da prodorno vrišti. Indijanac se razbjesni, ščepa mališana za nogu, zavitla njime i baci ga u rijeku.

Anđelika krikne.

- Cantore! Brzo! Mladić skoči, hitro pretrči livadu i na zaprepaštenje cijele grupe baci se u vodu. Sada izađe i Anđelika, držeći ruku na pištolju. Znala je da i najmanji incident s

Abenakisima i Irokezima može lako izazvati pokolj. No on se može vrlo lako i izgladiti, sve ovisi o slučaju i diplomatskoj vještini.

- Primi moj pozdrav! - reče ona obraćajući se njihovom vođi. - Zar ti nisi Scacho, veliki poglavica Etchemina? Sudeći po njegovoj ogrlici od medvjeđih zuba i po crvenim dikobrazovim bodljama

u njegovoj kosi, utvrdila je kojemu bi plemenu mogao pripadati. On odvrati: - Ne! Ja sam mu rođak.

Ovo je, dakle, Quandequina "bogu budi hvala", pomisli Anđelika. Stigla je u pravi čas!... Cantor je sav mokar upravo izlazio iz vode, držeći dijete koje se gušilo i pljuvalo,

ali se još nije bilo onesvijestilo. Sada je šutjelo, i u njegovim plavim očima čitao se užas. Majka ga divlje pograbi i

zagrli. Oboje su cvokotali zubima i tako se tresli da su se jedva držali na nogama. Zanijemili su od užasnog straha. - To su Englezi - reče Cantor skidajući košulju da je izažme. - Mora da ih je ovaj

skup Indijanaca zarobio negdje na jugu. Na ovaj neočekivani upad, Etchemini su hitro opkolili svoje zarobljenike. Onako

sumnjičavi, čekali su na riječ svoga poglavice da ustanove treba li susret uzeti za zlo. Činjenica da se žena koja je banula, iz šume služi njihovim jezikom, povoljno

ih je dojmila. - Ti dakle, ženo, govoriš našim jezikom? - upita poglavica kao da ne vjeruje svojim ušima.

- Pokušavam! Zar žena može govoriti jezikom Pravih Ljudi?... Bilo je to ime koje su Abenakisi rado sebi nadijevali. Nazivali su se i Djeca zore, ali

i Pravi ljudi. Dakako, jedino sebe. Svi ostali, uključivši Algokine i Irokeze, bili su šugavi psi. Poglavici se, izgleda, dopalo što ona uočava tu sitnu razliku i što smatra čašću služiti se takvim jezikom. To kao da rastjera njegov gnjev.

Dok je tišinu narušavao šumor lišća i pjev ptica, oni su cvokotali zubima i pogledavali jedni druge.

U tom trenutku jedan od Engleza, onaj ranjeni kojega je drugi bio položio na zemlju, povuče lagano Anđeliku za rub suknje. - Vi... Francuz?...

- Yes - odvrati Cantor - We are French. Nesretnici smjesta priđu i bace im se pred noge salijetajući ih usrdnim molbama:

- Prey! Purchase us! Prey do purchase us!...13 Vješali su se o njih svojim promrzlim rukama. Lica su im bila blijeda i sva pomodrjela od granja koje ih je bičevalo dok su se

provlačili šumom. Muškarci se već nekoliko dana nisu brijali. Indijanci su ih gledali s prezirom.

Saslušavši s velikim razumijevanjem njihove jadikovke i preklinjanja, Anđelika pokuša nagovoriti poglavicu da s njima krenu u utvrđenje, gdje će tako hrabri ratnici kao što su oni naći odmor, duhana i kukruzne kaše, ali Indijanci odrično

odmahnu glavom. Govorili su da im se žuri da što prije izbiju na rijeku Saint-Laurenta. Kasnije će

svoje zarobljenike odvesti u Montreal i prodati ih za dobru cijenu. Uostalom, zar bijelci iz utvrđenja Wapassou nisu Englezima prijatelji? Rekao je to Crna Mantija!...

Postajali su opasni. Andelika se iz opreza oslanjala leđima o jedno drvo, a vidjela je da to isto radi i Cantor. Odostraga začas može doletjeti tomahavk!... Uzmičući s

grupom nesretnih Engleza koji su se i dalje o nju vješali, Andelika uz Cantorovu pomoć nastavi s njima razgovor, pola na francuskom, pola na abenakiškom.

13 Oteti smo! Otkupite nas! Molim!

Govorila im je o Piksarettu i starom Massasswi, s kojima je Gromovnik bio u savezu. Znatiželja ih ponovo dovede u iskušenje.

- Je li istina da Gromovnik diže u zrak planine? - upitaju oni. - Je li istina da su Irokezi pred njim pobjegli?...

Andelika se raspriča: - Da, Gromovnik je u stanju da digne u zrak planinu. Ne, Irokezi nisu onomad pobjegli. Irokezi su sa Gromovnikom sklopili savez jer je platio krvarinu veću no

što se ikad za nju čulo... Je li istina, pitali su Abenakisi, da je među poklonima datima Irokezima bilo perla

crvenih kao krv, žutih kao zlato i prozirnih kao sok što struji drvećem - perla za koje drugi trgovci i ne znaju da postoje?... Da, istina je. Nek samo navrate do utvrđenja i vidjet će ih...

Po ušću stade da udara, sitna kišica. Odjednom se javi neki glasić, sličan mijaukanju mačke... Videći na Anđelikinu i

Cantorovu licu zbunjenost, Indijanci prasnu u smijeh, zadovoljni što su i oni njih uspjeli začuditi. Jedan od njih izvuče iz nekakve torbe koju je nosio preko ramena sitno, golo i rumeno stvorenje, držeći ga naglavce za noge, i ono se odmah

prodera s punim pravom nezadovoljnog novorođenčeta. Tada jedna od žena stade plačući govoriti. Obraćala se Cantoru jer je vidjela da

dobro razumije engleski. Ona reče da je dijete njezino i da se rodilo u šumi, pred šest dana...

- Gospode - šapne Andelika. - Treba svakako nagovoriti Indijance da svrate u utvrđenje kako bi se tim jadnim ljudima pružila kakva-takva njega. Najzad, obećavajući im još više perla, duhana, lijepih pokrivača i puščane

municije, oni uspiju pridobiti Indijance. Dok su tako hodali, Cantor je pridržavao ranjenog Engleza, a onaj zdravi ispričao

mu je njihovu odiseju. Svi oni žive u zaseoku Biddeford, blizu jezera Sebago, u unutrašnjosti zemlje, i graničari su, kako ih nazivaju oni s obale. Unutar malog utvrđenja ograđenog

palisadama živi tridesetak obitelji. Međutim, pojedini nezavisniji farmeri, kao što su Williamovi, nastanili su se napolju. On sam, Daugherty, i njegov mladi sin

Samuel bili su zaposleni kod te obitelji. Jedno jutro došao je kao i obično na posao sa svojim sinom, no čim su se kućna vrata otvorila, iz gustiša provali jedna grupa Abenakisa, koji mora da su se tamo krili cijelu noć i čekali priliku da provale u

kuću. Za tren oka urođenici su pokupili svakoga koga su tamo zatekli, čak i djecu iz

kreveta, a to i objašnjava zašto su jadni mališani bosi i bez ičega na sebi doli košulje, kao i sama Mistress William koja je tek bila ustala. Opljačkali su sve do čega su došli: odjeću, posuđe, namirnice, te u trku odvukli sve sa sobom.

Zatim su se sa svojim plijenom zavukli duboko u šumu. Prepad se odigrao tako brzo i bez buke da se u utvrđenju i u selu ništa nije moglo čuti, a ni vidjeti, jer je

to jutro bila tako gusta magla da se ni na deset koraka ništa nije razabiralo. Tada su za nesretnike počele muke pješačenja. Nastojeći da se što prije udalje od mjesta svoga podviga, Indijanci su ih požurivali i dodijavali im. Farmer, koji je

imao cipelu samo na jednoj nozi - tek je bio navukao čarape kad su ga urođenici pograbili - dao je te čarape svojoj ženi koja je i sama bila bosa. Kad je to vidio

jedan od urođenika - a shvatio je da je trudnica pred bliskim porođajem te u samim čarapama neće moći hodati - dobacio joj je par mokasina od losove kože. William je povrijedio onu bosu nogu kad je nagazio na trn...

Slijedeći dan stigli su na obalu rijeke Androscoggin i da bi prešli preko nje, urođenici su napravili splavi... Kad su već bili daleko od engleskih naselja, dozvolili

su da se hod nešto uspori. Williamu je noga bila sva natečena i trebalo ga je pridržavati. A onda su Mistress William spopali porođajni bolovi... Glas jadnoga nadničara, koji se zvao Phileas Daugherty, neprestano se dizao i

spuštao dok je nizao svoje jadikovke, toliko mu je olakšanja donosila činjenica što

se najzad našao netko da dobrostivo sasluša njihove patnje i da ih požali. Kiša je padala sve jače pa su se mučno kretali po raskvašenoj ilovači. Kad su bili nadomak utvrđenja Wapassou i primicali mu se puteljkom koji je

vijugao uz sama jezera, iznenadni zamah vjetra savije vrhove breza i zalije ih u prolazu.

Anđelika i njeni indijanski gosti ulete najzad u dobro zagrijanu dvoranu, pa dok je Joffrey de Peyrac, koliko mu je njihov sadašnji položaj to dopuštao, s poštovanjem gostio Indijance, Anđelika se mogla posvetiti njihovim

zarobljenicima. Mistress William položili su u dobro zagrijan krevet gospođe Jonas. Kako je sada bila umivena i toplo umotana, jadnoj se ženi malo zarumenjelo lice,

inače bijelo poput krede. Ona druga žena, čije su dvogodišnje dijete bili bacili u rijeku, sjedila je na klupi i tresla se od hladnoće. Kad je Anđelika htjela da je odvede u jednu sobu i svuče joj mokru odjeću, poglavica Quandequina se tome

usprotivio. Prema običajnom pravu Abenakisa, onaj tko prvi stavi ruku na zarobljenika, postaje njegov gospodar i vlasnik, te mu se ovaj mora pokoravati

ukoliko ne želi da se s njim najsurovije postupa. Mlada žena i njen sin pripadali su, dakle, Quandequini koji, izgleda, nije bio sklon da se pokaže osobito blagim gospodarom.

- Taj je Quandequina opaka gnjida - povjeri se Anđelika Nicolasu Perrotu, s kojim se povukla u stranu. Pokušajte ga vi kao Kanađanin nagovoriti da mi dopusti

postarati se za ovu nesretnicu. Bila je ozlojeđena ravnodušnošću koju je Perrot pokazivao za sudbinu tih ljudi,

osobito žena. Iako čestit čovjek, bio je prije svega Kanađanin, i za njega krivovjerni Englez nije pripadao soju koji bi trebalo štedjeti. No videći u Anđelikinim očima razočaranje pomiješano sa zgražanjem, htio je da

se opravda. - Nemojte misliti, gospođo, da te žene valja toliko sažaljevati. Dakako, Indijanci

će ih možda tjerati da im rade kao sluškinje, no za njihovu se čast ne bojte. Indijanci ne siluju svoje zarobljenice14. Drže da silovana žena donosi vigvamu nesreću. Osim toga, mislim da prema bijelim ženama osjećaju neku odvratnost.

Pokažu li se te Engleskinje i njihova djeca poslušni, neće biti nesretni. A budu li imali sreće da ih otkupi neka čestita montrealska obitelj, bit će uz to i pokršteni, i

duše će im biti spašene. Tako se tim Englezima pruža prilika da se izvuku iz hereze. On je još podsjeti kako su Kanađani mnogo prepatili od Irokeza koji su također

otimali bijelce, ali zato da ih podvrgavaju groznim mučenjima, dok Abenakisi - saveznici Francuza - to nikako ne čine.

Nakon te male uspomene, on ode da potraži Quandequina i nagovori ga neka svojoj zarobljenici omogući da se odmori i nahrani, jer umre li mu na putu, kakvu će korist imati od ovoga pohoda, izuzme li onih nekoliko prnja i lonaca, što ih je

vukao nekoliko stotina milja. Ugodno omamljen virđinskim duhanom Quandequina najzad pristane.

Mlada žena bila je sestra Mistress William. Živjela je u Biddefordu, no kako joj je muž bio otputovao na nekoliko dana u Portland, ona je iskoristila tu priliku i sa svojim sinčićem posjetila sestru. Što će reći njen muž, jadni James Darwin, kad

zatekne prazan dom? Neprestano je plakala. Uz pomoć Elvire, Anđelika joj pripremi parnu kupelj, dade joj suho rublje i odjeću, počešlja joj kosu i ona se

najzad nasmiješi videći kako joj je mališan zaspao na grudima, pošto se prethodno nasitio i ugrijao. Strahovala je za njega. Cijelim putem dijete je jako plakalo, a to je Indijance

ljutilo, te su dvaput dolazili u iskušenje da ga se otresu. Da nije bilo Cantora, danas bi s njim bilo svršeno. Ljubila je Anđeliki ruku i preklinjala neka ih otkupe a

onda je najzad zaspala pored sestre. Gospođa Jonas dođe da pita što će s

14 Ti Indijanski običaji o poštivanju žene, sveopći u XVII stoljeću, iščezli su malo-pomalo zbog primjera bijelaca i pod utjecajem rakije. Pokraj XVII stoljeća, mnogi se Indijanci nisu ustručavali da siluju bijele žene.

natečenom nogom farmera Williama koja se močia u lavoru, u otopini izmirne i gaveza. Sudeći po mlohavoj oteklini, Anđelika je zaključila da je skalpel jedini izlaz ako se želi spriječiti gangrena. Indijanci su je s udivljenjem gledali kako

spretno i bez ustručavanja rukuje blistavim nožićem što joj ga je gospodin Jonas iskovao za ovako delikatne zahvate.

Urođenici su bili zadovoljni srdačnim prijemom. Williamov gospodar zahvali Anđeliki što će njenom pomoći zarobljenik opet moći pješačiti. Na mahove, čuo se sitni plač novorođenčeta, a dopirao je iz lovačke torbe jednog

od Indijanaca, u kojoj ga je ovaj držao kao oderanog zečića koji bi mu u potrebi poslužio za večeru. I opet je Anđeliki trebalo mnogo diplomatske vještine da

dobije to malo stvorenje. Najzad, ona ga uzme u ruke i odnese na krevet u kojemu je ležala njegova majka. Tamo ga opere i presvuče. - Bogu budi hvala! Žensko je i ostat će na životu... Djevojčice su otpornije od

dječaka... Ona joj suncokretovim uljem namaže nježnu kožu a zatim je povije i stavi na

majčine grudi u kojima je, srećom, još bilo malo mlijeka. Jadna žena stade da opisuje strahote što ih je proživjela: bezumnu jurnjavu šumom, hladnoću, glad, strah, izudarane noge. Gospođa Jonas, koja je kao i svaka ugledna trgovkinja u La

Rochelleu znala engleski, služila je kao tumač. Engleskinja je pričala kako je već vidjela svoj smrtni čas kad su je spopali

porođajni bolovi. Tom prilikom, međutim, Indijanci su se pokazali čovječni. Podigli su kolibicu i omogućili njenom mužu i sestri da joj pomognu, a ostalu djecu odveli

su u stranu. Poslije poroda, koji je protekao bez većih poteškoća, kao da su se i razveselili, te su događaj proslavili plesom i strahovitim urlanjem. Pristali su da se putovanje prekine na jedan dan kako bi se porodilja mogla odmoriti, a za to su

vrijeme izradili nosiljku od granja. Tako su je dva dana nosili njen muž i onaj nadničar bijelac, dok se nisu sasvim iscrpili, osobito William kojemu se ozljeda na

nozi bila inficirala. Indijanci su odbili da se prihvate nosila jer je to bilo ispod njihova dostojanstva. Kako su se već dogovarali da ženu i dijete dotuku sjekirom i ostave ih u šumi, Mistress William je, usprkos svojoj obamrlosti, našla snage da

hoda. Tako se njihov križni put nastavio. Sadašnji položaj bio je za njih raj, no sutra če ponovo nastupiti kalvarija.

Anđelika se zgražala na pomisao da bijele žene mora ostaviti u rukama urođenika. Ona ode da porazgovara sa svojim mužem o mogućnosti da ih se otrgne od njihove žalosne sudbine. Grof de Peyrac je već nudio otkupninu za sve

zarobljenike, no Abenakisi su se pokazali nepopustljivima. Spremno su prihvatili poklone zato što su pristali da se zaustave u utvrđenju, a kad su im pridodali

nekoliko punih čaša perla, šest noževa i svakome po jedan pokrivač, pristali su da se zadrže još jedan dan kako bi se zarobljenici malo oporavili. No i suviše su držali do toga kako će, namazani živim bojama, pobjedonosno ući u

svoje selo, goneći pred sobom zarobljenike, i unaprijed se veselili oduševljenom klicanju a da bi se s tako opasnog pohoda vratili praznih ruku. Uz to, u Montrealu

imadu među Kanađanima prijatelja koji će se neobično radovati što su oni pridonijeli da se tolike duše spase za njihov, francuski raj. I tko bi tako nešto mogao da plati? Francuzi su uvijek bili široke ruke kad se radilo

o tome da za svoju vjeru pridobijaju duše. Bez sumnje, zato što su bili malobrojni, trebala im je pomoć nevidljivih sila. A na tom polju raspolagali su lijepom četom:

svecima, anđelima, dušama svojih pokojnika i dušama obraćenika... Eto zašto će Francuzi u Kanadi izići kao pobjednici nad Irokezima i Englezima, usprkos svojoj malobrojnosti. Quandequina ih ne smije izdati, lišavajući ih tih

duša na koje oni toliko računaju. Može li Peyrac jamčiti da će "Yennglije" predati Crnoj Mantiji da ih ovaj pokrsti?... Ne! čemu onda uzaludni razgovori...

Kad je pala noć, Anđelika je počela osjećati razumijevanje, ako ne i praštanje, u pogledu španjolskih osvajača koji su dobar dio crvenokožaca žive spalili na golemim lomačama. Mora da su u izvjesnim trenucima nalazili i nekakvo

opravdanje. Anđelika bi se rado bila latila oružja, no usprkos njihovoj zajedničkoj

tuzi što bijelce moraju ostaviti u rukama urođenika, Peyrac zbog šačice radinih Engleza nije smio da riskira rat s Novom Francuskom i abenakiškim plemenima. S dubokom tugom u srcu Anđelika je morala da uvaži te razloge. Još će mnogo

toga imati da nauči o Americi. Slijedeće jutro provela je uz bolesnu englesku djevojčicu. Usprkos najvećoj njezi,

nije bilo izvjesno da li će se ona spasiti. Majka nije imala iluzija u pogledu zdravstvenog stanja svoje starije kćerke koja se zvala Rose-Anna. S tugom u očima pratila je Anđelikino dolaženje i odlaženje.

Mora da je razumjela razgovor između Anđelike i gospođe Jonas dok su raspravljale kako urođenici neće da popuste ni ustupe svoje zarobljenike, te

misleći na šumu i na hladne i vlažne noći kojima će mala bolesnica opet biti izložena kada ponovo krenu na put, puritanska farmerica brizne u plač. - My daughter will die!15 - promrmlja ona.

Poslije podne Anđelika ugleda onoga Indijanca koji je bio vlasnik male Rose-Anne. Sjedio je uz ognjište i pušio lulu. Ona priđe i sjedne pored njega.

- Jesi li ikada vidio kako planina leti u zrak? - upita ga. - Jesi li ikad vidio kako s neba silazi zelena gusjenica? I kako pada kiša zvijezda?... Indijanac napne uši. Bolje je reći da su mu kroz poluzatvorene vjeđe malo

bljesnule zjenice. Anđelika je bila naučila da tumači te znakove, zato se nije dala zbuniti njegovim, poput drva ravnodušnim licem.

- A Irokezi su sve to vidjeli.. I ničice popadali na zemlju. Urođenik, koji se zvao Squanto, izvuče iz usta dugi kamiš svoje lule i malo se

nagne naprijed. - Kako bi bilo da i ti to vidiš, ali samo ti - nastavi Anđelika - pa da kasnije pričaš svojima. Neće ti trebati zarobljenica pa da ti čestitaju i pokažu za tebe veliko

zanimanje... Naprotiv! Prizor koji ćeš jedino ti ugledati zaista zavređuje - vjeruj mi - da nam prodaš svoju zarobljenicu. Uostalom, dobro znaš da će uskoro umrijeti!

Dakle?... Te zavodljive i vješto smišljene riječi izazovu između Squanta i njegovih prepirku koja umalo da se ne izrodi u tučnjavu. Ostali su bili ljubomorni na to da Squanto

sam prisustvuje tom magijskom prizoru. Osim toga, nisu se htjeli odreći svoga plijena. U pitanju je bila i savjest!...

Joffrey de Peyrac ih izmiri govoreći da ako Squanto sam i vidi, oni će i pored toga moći čuti i potvrditi ono što su čuli. Squanto će im ispričati sve što bude vidio, a ni Kanađanima neće biti na odmet da saznaju što se događa u Wapassouu. U

sumrak, povedu Squanta s druge strane planine. Mogao je da vidi kako se strma obala rastvara, cijepa, i uz užasnu buku bljuje svoju utrobu. A kad je pala noć, tri-

četiri praskave bombice koje su usprkos vlazi uspjele da polete, dokraja su ga zanijele. Vratio se među svoju subraću s takvim izrazom na licu kakav je morao imati Mojsije kad je silazio sa Sinaja.

- Jest, vidio sam kako s neba padaju zvijezde! Sutradan u zoru, Mistress William zagrli svoju djevojčicu koja je bila u nesvijesti,

ali ipak spašena. Bez sumnje, više je nikada neće vidjeti. Ona dade Anđeliki upute kako se dolazi do naseobine Brunschwick Falls, na rijeci Androscoggin, gdje su djevojčici živjeli djed i baka. Možda joj jednoga dana uspije

da je onamo i odvede. Privijajući na grudi svoje novorođenče, ona se hrabro zaputi za svojim

nedruževnim pratiteljima. Anđelika je gledala kako u sitnoj kiši nestaje mala povorka. Površinu jezera stala je da zastire gusta magla. Teške i zasićene oblake probijali su vrhovi stabala.

Indijanci i njihovi sužnji krenu uz jezero. Djecu su nosili njihovi gospodari, a za njima je išao Samuel Daugherty, pa dvanaestogodišnji dječak, ponovo natovaren

kao magarac, te nadničar, pridržavajući Williama koji je šepao.

15 Kćerka će mi umrijeti.

Majke koje su sada bile toplije odjevene i imale na nogama cipele, nosile su svoju malu djecu. Anđelika je ljekarijom omamila cmizdravog Corneliusa ne bi li bio mirniji, a bočicu je predala majci.

Dvije zarobljenice gazile su hrabro i uzdignute glave kako bi održavale korak s hitrim Indijancima i tako izbjegle njihovoj zlovolji.

Gledali su za malom povorkom sve dok nije iščezla u zelenkastoj šumi i kao utonula u neku nejasnu, spužvastu i tekuću tvar.

86.

TRIJUMFALNI DOLAZAK PLAĆENIKA

Što se dublje ulazilo u proljeće, sve više su odasvud stizali Indijanci radi trampe. Ulazili su bez okolišanja, bacali krzna na stol, i, kao da su kod svoje kuće,

zavaljivali se na krevete, onako u blatnjavim mokasinama i s lulom u ustima. Tražili su da im se dade "vatrene vode" i u sve su dirali. Gospođa Jonas je bila očajna.

Krznena groznica spopadala je i one najravnodušnije. Peyrac je ponavljao da ne želi takvu trgovinu i da će se korist koju iz nje budu izvukli ubrza pokazati

fiktivnom. Znao je, naime, da za Francuze iz Nove Francuske postoje dvije svetinje: križ i monopol na dabrove, zato je držao nepotrebnim da na sebe navlači neprijateljstvo vlade u Quebecu zbog trgovine koja mu nije potrebna. Ipak je bilo

teško držati se sasvim po strani od takve trgovine. Bila je to ujedno bolest i te zemlje i proljeća, pa je kao prolazna groznica potresala ljude.

Kako da se odoli draži tih raskošnih i toplih krzna, njihovoj nedostižnoj mekoći? Kako odoljeti savršenoj čistoći hermelina, nježnom krznu vidre, ljupkosti sivih, blijedoljubičastih ili plavkastih bizona, a osobito zagasitozlatnim dobrovima, tim

savršenim medaljonima - ponekad jedva deset palaca širokim - i najzad krznima crnih medvjeda, vukova, ružičastih lasica i prugastih skunksa...

Navalili su i kanadski divljačari, kova Romain l'Aubignerea, natovareni krznima koja su sakupili u gornjačkim krajevima, na suprotnoj obali Saint-Laurenta.

Drznuli su se na taj put bez znanja svojih zemljaka i došli moliti Peyraca da krzna rasproda po engleskim ili holandskim gradovima, što oni sami ne mogu jer bi ih optužili za izdaju. No znali su da će tako zaraditi dvostruko više i da se kod

Engleza dobija u zamjenu dvaput jeftinija i bolja željeznarija nego u Kanadi. Peyrac pristade na to posredništvo, a zauzvrat zatraži da mu pomažu i budu u

potrebi prijatelji. Poslije Aubignereove posjete, stari Eloi Maeollet više nije mogao da odoli. Usred svih onih mirisa dlake i životinja, bilo mu je kao bojnom konju kad začuje zvuk

trube i doboša. On stade da sa breza skida koru, da obruča, šiva, lijepi, začepljuje, a kad je

čamac bio gotov, stavi ga na glavu i krene u potragu za kakvom rječicom koja će ga odvesti do rijeke Saint-Frangois, a odande u zemlju Outaouaisa. Anđelika i djeca pratili su ga koliko god su mogli i dugo mu mahali na pozdrav, sve dok nije

veselo jurnuo čamcem u virove jedne brzice.

Mlada Engleskinja Rose-Anna već je ozdravila. Bila je to visoka, lomna i blijeda djevojčica, i kao da ju je plašila bučna živahnost Honorinina. Ova ju je zaštitnički nazivala "malom" iako je Rose-Anna bila dvostruko starija od nje. Slagale su se

dobro u igri s predivnom lutkom i satima toj princezi spremali bućkuriše koje bi zatim progutao Lancelot.

Anđelika je opazila da Cantor više ne izaziva Honorinu i da je prema njoj ponekad i dobar. Čitav dan vrzao se po planini, ponekad čak i noću, a pratio ga je njegov mrki debeljuškasti nesit. Otac se nije protivio. O tim svojim noćnim šetnjama

kazivao je čudne priče i obećavao Honorini kako će je jedne noći povesti da na mjesečini promatra vuka, vučicu i njihove mlade. Postao je govorljiviji i otvorenije iznosio svoje misli.

- Volim vukove - znao bi reći. - Oni su osjetljivi, inteligentni. Pas je okrutan, a vuk nije. On se brani. Pas računa na čovjeka, vuk ne. On zna da je sam i da nema

prijatelja. Posvuda oko utvrđenja bili su podignuti šatori iz kojih se lijeno izvijao dim, a uokolo se razlijegala vika djece i lavež pasa.

Jednoga dana stigne i oholi Piksarett. Bio je potpuno sam, a došao je stazom koja vodi uz jezero. U njegovoj zakićenoj kosi ponosno su poigravala gavranova pera,

pomiješana s nizovima perla. Smiješkom je ušao u dvorište i drsko se ogledavao. Kao da i ne primjećuje uzbuđenje izazvano njegovim dolaskom, uputio se ravno k onima koji su se, kao

Elvira i Anđelika, tamo zatekli. Indijanac srdačno pozdravi dizanjem ruke a zatim prema tesaru Vignotu pruži pregršt nečega što su u prvi mah svi uzeli kao krzna,

a više je sličilo na dosta prljave repove štakora. - Hoćete li skalpova "Yeunglija"?... Skalpova Engleza?... Da ne bi povratila, Elvira prinese ruku ustima i pobjegne.

- Hoćete li skalpova Yeunglija? - ponovi urođenik. - Čitavi su! Sam sam ih u Jamestooku odrezao sa glava onih prljavih kojota koji su ubili našega gospodina

Isusa... Hej! Zar ih nećete objesiti iznad vaših vrata, ako ste dobri kršćani?... I prasnuvši u smijeh pred zaprepaštenim licima svojih sugovornika, veliki

Abenakis zavrti se nekoliko puta oko sebe, a onda se oholo udalji kako je i došao, mašući svojim groznim trofejima.

Početkom lipnja stade kružiti glas kako rijekom Kennebecom plove uzvodno čamci s nekim naoružanim ljudima. Izvjesno vrijeme uživali su i suviše mira. Ponekad bi

se nasmijali kad bi se sjetili s kakvim su se nadama spremali da prezime u utvrđenju. Vjerovali su da mjesecima neće nikoga vidjeti. Tko bi se usudio zaći u smrtonosnu pustoš? Ali kanadski se Francuzi usuđuju na sve. U to ih je uvjerila

zima, i posjeta im nije nedostajalo! A sada, kad snaga imaju napretek, te baruta i sačme iz vlastite proizvodnje, e pa

neka ih! Sada slobodno mogu dolaziti i nove posjete. No uskoro, sudeći po nekim detaljima što su ih ispričali Indijanci koji su tu vijest i donijeli, ispostavilo se da se radi o plaćenicima koje je regrutirao Curt Ritz. Njega

je Peyrac, kao svoga pouzdanika, bio ostavio u Novoj Engleskoj da obavi upravo taj zadatak.

Uzbuđenje je ostalo, samo mu se izmijenio razlog. Nicolas Perrot krenuo je kao glasnik, a stalo se požurivati i s radovima na izgradnji nastamba za taj novi kontigent.

Nekoliko dana kasnije stigne Panis, sluga Nicolasa Perrota. - Dolaze!... ONI DOLAZE!...

Sve su napustili. Stanovnici Wapassoua i Indijanci trčali su obalama. Kad su stigli na kraj trećeg jezera, već se prvi čovjek pomolio iz vododerine nadsvođene gustom krošnjom. Bio je to plećat Nijemac, čekinjaste kose, a pod gustim

obrvama sjale su mu plave oči. Nosio je oklop i pružao savršenu sliku ratnika kakvi se susreću po bojištima Europe, a sada, evo, kroči svojom teškom nogom

na tlo Novoga svijeta. Oni ga okruže i pozdrave ne krijući uzbuđenje. On odzdravi na njemačkom. Stanu pristizati i drugi, u pratnji Nicolasa Perrota. Bilo ih je tridesetak: Engleza,

Šveđana, Nijemaca, Francuza i Švicaraca. Joffrey de Peyrac odmah opazi da među njima nema Curta Ritza, no njegov vjerni

prijatelj, poručnik se predstavi. Bio je to plemić, Švicarac iz francuskog kantona, a zvao se Marcel Autine. On pozdravi grofa de Peyraca i uruči mu podebelo pismo u kojemu se, kako reče, nalazi objašnjenje za odsutnost zapovjednika trupe. On

sam da je preuzeo tu dužnost i veseli se što su sretno stigli. Kazao je i to da je s

njima doplovila i jedna jedrilica, a da će za njom prispjeti i druge. Posada je sa sobom donijela hranu i municiju. Svatko je ponio i bačvicu rakije ili vina, jer se dolazak mora proslaviti veselicom.

Na Peyracova pitanja nije li Riza bolestan ili možda ranjen, odgovarao je uvijeno i rekao da se u pismu nalaze sva potrebna obavještenja, a ako monsinjor želi, o

tome će moći porazgovoriti kasnije. Grof prizna da ima pravo; Bolje je bilo ne mutiti radost ovih prvih nekoliko sati nakon susreta.

U Wapassouu su pidošlice dočekali dugi stolovi na nogarima i gozba započe pod očima iznenađenih Indijanaca. Anđelika je išla od jednog do drugoga i i

posluživala ih ili sjedala da sa svakim izmijeni nekoliko riječi. Srce joj je skakalo od veselja i pjevalo od radosti. - Pobijedili smo! Pobijedili smo!...

I ona stade da sa starosjediocima Wapassoua izmjenjuje značajne i ozarene poglede i da svakome u prolazu snažno stišće ruku. Najradije bi ih sve bila izgrlila,

čak i Clovisa, i plačući im se zahvalila. Sjetila se što joj je muž bio rekao prije no što su se svi zatvorili u utvrđenje da dočekaju zimu, i onoga što je želio da ona shvati kad je u nju upirao vatreni pogled svojih crnih očiju: ishod će ovisiti o

hrabrosti svakoga pojedinca. A zima je, eto, prošla.

I svi su bili tu. Svaki stanovnik Wapassoua znao je da dokaže koliko vrijedi, čak i djeca i žene!...

Bili su vjerni sami sebi i onomu koji im je bio stavio u zalog da ostanu na životu. Sada, najzad, slave trijumf i pobjedu. Jer trideset ljudi predstavlja zaista snagu u Novom svijetu, u kojemu se najveći

dio utvrđenja može pohvaliti prisutnošću tek pet-šest vojnika. Koji će narod odsada moći da iznese pobjedu nad utvrđenjem na Srebrnom

jezeru? Sutra će se najamnici dati na posao, obarat će drveće i podići će neosvojive bedeme. Oni su pobijedili. Ta Amerika, varljivo pusta u trenutku njihova iskrcavanja, čime im se ona - kad

se dobro promisli - može suprotstaviti? Šest tisuća Kanađana na sjeveru, dvjesta tisuća Engleza na jugu, rasutih duž riječnih obala i ušća, na zapadu dvjesta tisuća

pro-engleskih Irokeza, a na istoku gotovo isto toliko pro-francuskih Abenakisa, Algonkina i Hurona. Zbilja malo, kad se uzme u obzir da je zemlja golema, a stanovništvo podijeljeno i uvučeno u neprestane i iscrpljujuće svađe.

Borbeni duh svima ovlada i zato šezdeset odlučnih ljudi predstavlja nepobjedivu snagu. Već su to dokazali Kanađani iz Nove Francuske. Trideset puta ih je manje

od ostalih, a već im je uspjelo da drže u strahu čitav sjeverni dio Amerike, sve do New Yorka, a uskoro možda i do Kineskog mora. Današnjim danom Joffrey de Peyrac je stekao svoju slobodu i nezavisnost.

Do kasno u noć jelo se, pilo, pjevalo i plesalo uz gitaru na kojoj je svirao Cantor i uz raspojasanu violinu jednog priđošlice Irca, a iz indijanskog logora dopiralo je

udaranje bubnjeva i praporaca od kornjačevine te davalo takt farandolama, overnjskim kolima i tarantelama koje je plesao Enrico Enzi, žonglirajući bodežima. Tri žene Wapassoua nisu se mogle potužiti da im nedostaju kavaliri. Te noći

Anđelika i Elvira ogledale su se u plesovima iz svih krajeva Francuske, čak je i gospođa Jonas morala otplesati svoj rigodon.

Obale su neobično odzvanjale smijehom i pjesmom, muzikom i pljeskanjem, dok je mjesec lagano plovio iznad Triju jezera. Nešto iza ponoći Anđelika se, na poziv svoga muža, vratila u nastambu. Zatekla

ga je u njihovoj sobi, pred nekakvim telećakom od izrađene kože, koji je stigao s vojničkim prtljagom. Kad su ga otvorili, ukazala se predivna haljina od

svijetloplavog satena, s malim ovratnikom od srebrnog filigrana. Dao ju je donijeti iz Gouldsboroa, a i za sebe jedan kostim od zelenog velura sa svom potrebnom opremom.

Anđelika obuče toaletu gotovo sa strahom.

Kad su prekoračili prag utvrđenja i oboje se pojavili na uzvisini, prolomi se snažan pljesak s livade na kojoj su bili okupljeni posada i Indijanci. U njihovu klicanju bdio je ponosa, zadovoljstva, radosti zbog uspjeha, ali i ljubavi

tolikih srca prema bračnom paru koji im se obraćao sa drugarskim smiješkom, najvrednijom naknadom za sve što su prepatili...

Anđelikina haljina blistala je na mjesečini srebrom, a prosuta kosa blijedim zlatom. - Sto mu gromova! - reče jedan od Francuza koji se bio sprijateljio sa Jacquesom

Vignotom. - Prava princeza! Ni sanjao nisam da se i nešto takvo može naći tu među vama...

- Nije to princeza, već KRALJICA! - odvrati tesar gledajući ga s prezirom... Zatim skrene pogled na Anđeliku koja im je prilazila s rukom položenom na zglavak Joffreya de Peyraca.

- To je naša kraljica! - prošapta on. - Kraljica Srebrnog jezera.

87.

NAKON LJUBAVNE EKSTAZE, PLANOVI ZA NOVU EKSPEDICIJU

Te noći, u naručju Joffrey de Peyraca, Anđelika se prepustila ljubavi s takvom

radosti i lakoćom kakvu nije osjetila, čini joj se, od svoje mladosti. Po njenom osmijehu on je pogađao da se oslobodila one napetosti koja je predugo

sputavala njen spontani zanos. Sada je bila kao preporođena. Zora je počela rudjeti i u krošnjama su zažagorile ptice. Uz obalu jezera još su tu i tamo plamsale vatre uz koje su muškarci pušili lule. Kroz mali prozor dopirali su

do njih glasovi šuma i žubor voda. Taj priprosti krevet, koji bi toliko toga mogao da ispriča o njihovim zanosima, bio

je čamac što ih je prevezao na drugu obalu zime. U njemu je ona spavala pored Joffreya tako blizu da je ponekad osjećala na licu njegov dah. Još i u snu ju je draškao miris njegove kože, a u zoru bilo je dovoljno da razmakne usne pa da im

se već dodirnu jezici. A onda bi uslijedili jedva primjetni pokreti, pa milovanja i najzad vatrena pomama. Izliječili su je upravo ti ljubavni snovi.

Danas su opet pronašli Arijadninu nit i nastavili dijalog što ga je prije petnaest godina bila prekinula lomača inkvizicije i ostracizam francuskog kralja.

Sutradan, Joffrey de Peyrac pročita pismo što mu ga je uputio gazda Berne. Rošeljski trgovac javljao mu je novosti iz naseobine Gouldsboro i izvještavao ga o

tome kako su proveli zimu. Uglavnom, sve je u redu, no u posljednje vrijeme zadaje im brige neki gusar poznat pod imenom Zlatobradi, koji pljačka po Zalivu

Francuza. Progonjen od jednih i drugih, sklonio se na otoke Gouldsboro i upravo je on oteo - đavo bi ga znao zašto - nekog Curta Ritza čim se ovaj sa svojim ljudima iskrcao u luci.

Usprkos tom mučnom incidentu, Manigault i Berne ipak su ohrabrili vojnike, koji su iz Nove Engleske doputovali malim grofovim lađama, da nastave predviđeni put

do Gornjeg Kennebeca, jer gospodinu de Peyracu može ustrebati njihova pomoć. Međutim, obojica žele da gospodin de Peyrac dođe kako bi riješili pitanje toga gusara, a i mnoga druga.

U post-scripturnu Berne je javljao da se njegova supruga Abigaela osjeća dobro, ali da u ljeto očekuje dijete i da je taj događaj malo plaši, pa bi željela da uza nju

bude gospođa de Peyrac kad taj trenutak dođe. Svi bi se neobično radovali kad bi gospođa de Peyrac mogla pratiti svoga muža kad krene da obiđe Gouldsboro... Grof je dugo razmišljao.

- Što je sada ovo? - govorio je u sebi, misleći na otmicu Nijemca Ritza.

Iako su upadi gusara na obalu obična pojava, nalazio je u toj otmici nečeg neobičnog. On porazgovori s Marcelom Autineom o okolnostima pod kojima je do otmice došlo. Sve je bilo zagonetno. Jedne večeri Curt Ritz je pošao da malo

prošeta žalom, a kasnije su došli Indijanci i izvijestili da su vidjeli kako su se sa Zlatobradova broda iskrcali mornari, bacili na Ritza, isprebijali ga i onda odveli

svojim čamcem. Joffrey de Peyrac najavi svoj odlazak u Gouldsboro. Domaći se život u Wapassouu odjednom poremeti. Peyrac kao da nije ni

namjeravao krenuti bez Anđelike, a ona opet nije mogla ni zamisliti da bude odsutna najmanje dva puna mjeseca. Rado bi prisustvovala izgradnji novog

utvrđenja, a osim toga, nije li nesmotreno ostavljati za sobom ovakvu četu vojnika?... A morala je da razvrsta i uskladišti sve zalihe hrane koje su stigle rijekom, pa

odatle na leđima prenošene do rudnika. Uz to, trebalo je sakupljati ljekovito bilje i ukuhavati voće.

No i nju je spopadala želja da opet vidi Gouldsboro i svoje prijatelje... da razgovara s Abigaelom, da izljubi Severinu, Laurieta i malog Charles-Henrija, a konačno, da ponovo ugleda more i najede se ostriga i jastoga...

- Ne bih mogao krenuti sam, ljubavi moja! Bez vas više ne mogu živjeti... - A što će biti s Wapassouom?...

Joffrey de Peyrac reče da je Wapassou u izvrsnim rukama. Starosjedioci će se pobrinuti da prihvate i smjeste novajlije, i da im nametnu "brodsku" disciplinu. On

da se potpuno pouzdaje u djelotvorni utjecaj dvaju bračnih parova, Jonasovih i Malapradeovih, a također u švicarskog plemića Marcela Autinea koji s lakoćom govori i njemački, talijanski, španjolski i engleski. Svoja će ovlaštenja prenijeti na

Talijana Porguanija u čije se poštenje, marljivost i odlučnost bezbroj puta uvjerio. Taj neženja lijepih crnih očiju bio je za Anđeliku zagonetka, ali je znala da njen

muž ukazuje povjerenje pravom čovjeku. Sa sobom će povesti sve usijane glave: Vignota, Clovisa, O'Connela, pa i Cantora. No Peyrac stade odvraćati Anđeliku od nauma da uzme i Honorinu. Usprkos

prividnoj ravnodušnosti s kojom Berne izvještava o gusaru što sada krstari Francuzovim i Gouldsborovim zalivom, moglo bi tamo doći i do teških trenutaka.

Peyrac neće olako prijeći preko otmice čovjeka kojega je uzeo u službu još za svoga prvog putovanja u Ameriku, i koji mu odonda vjerno služi. Međutim, kako se njemu čini, utvrđenje u zaleđu ne treba se bojati nikakva

iznenadnog prepada. Ograda od kolja bit će ubrzo podignuta, pa će s visokih bedema dobro naoružana četa odoljeti bilo kojem Kanađaninu, Irokezu ili

Abenakisu koji bi se usudio da zemeće kavgu. Očito, s tom bagrom nikad ne znaš na čemu si, no čini se da bar za sada nema nikakva razloga za sukob. U Quebecu guverner je zauzet Cavelierovom

ekspedicijom, do koje dolazi zahvaljujući Peyracovoj darežljivosti. Irokezi su pružili dokaze o svom prijateljstvu, dok Abenakisi, spopadnuti groznicom trgovine,

kreću na jug. Anđelika je bila malo razočarana, a i bojala se ostaviti svoju kćerku. Dosada se nikada nije od nje odvajala. Srećom, Honorina je mirno primila tu vijest. I suviše

je bila zauzeta svojim medom i promjenama što ih je sa sobom donio dolazak najamnika. Istina, s malom Rosa-Annom izgubit će drugaricu u igri, ali joj ostaju

Barthelemy i Thomas od kojih se ionako ne odvaja, a dok joj roditelji budu odsutni, za nju će se zdušno brinuti Elvira i Malaprade.

88.

ANĐELIKINA SREĆA I PEYRACOV STRAH:

HRABRO NAPRIJED

Nad Wapassou se spuštala večer, nova zbog mira u razbujaloj prirodi. - Pobjedonosna plima gustog lišća i trave osvajala je zemlju. I vode i nebo kao da

su upijali njihov zeleni odsjev. Joffrey de Peyrac obujmi oko pasa Anđeliku i privijajući je uza se, odvede je u

šumu. Najprije prijeđu indijanski logor, zatim se lijevom obalom jezera uspnu do borove šume. Uskladili su svoj korak i hodali hitro i veselo. Čim su prešli liniju grebena, opet zavlada mir narušen jedino snažnim dahom

vjetra u krošnjama. Litica je na tom mjestu bila u razini sa zemljom i prekrivena mahovinom, pa su hodali bez napora, instinktivno slijedeći poznatu im stazu. Ova

je vodila do jedne uzvišice s koje je pucao vidik na daleke planine. Boja im se opet bila izmijenila: vrhunci im se ogrnuli plavim krznom kroz čije su se otvore nazirale krpice zelenila, u stvari proplanci ili travom obrasle obale nekog potoka u

kakvoj dolini. Šuma se ukrasila svojim ljetnim, raskošno smaragdnim nakitom. U suhoj i poput

čelične prašine sitnoj izmaglici razvlačile su se linije i sav je pejzaž utonuo u neku tešku mlitavost. No posvuda su se sunčevi zraci blistavo odbijali od mnogobrojnih jezera.

Oni se zaustave. Večeras im je to posljednja šetnja do ovoga mjesta. Sutra će se pridružiti karavani. Pješice će do Kennebeca, a odande čamcima

nizvodno, do samog oceana. Prije no što će se udaljiti, Joffrey de Peyrac i Anđelika su uživali da tako u sumrak promatraju zemlju koju im je sudbina namijenila.

- Ovdje sam bila sretna - reče Anđelika. Srce joj je ponavljalo nježnu riječ: SREĆA... Jer opasnosti i zajedničke patnje... također su sreća!

Neki misteriozni kvasac iznenada može da se pomiješa sa grubim tijestom života, i nedokučiva SREĆA je onda tu, više nas ne ostavlja... Sa slašću je i s punim plućima udisala opojni mirisavi zrak.

- Ljubavi moja mala! Drugo moja - ponavljao je u sebi gutajući je očima. - Sa mnom si dijelila život, i nikad te nisam vidio slabu. Nikakve sićušnosti u tebi.

Spremno si prihvatila breme dužnosti i ponijela ga na svojim leđima... Bili su sretni. Iznijeli su pobjedu nad zimom, porušili ograde koje su ih dijelile.

- Morat ću izdržati još jednu godinu - reče Peyrac. A već se moglo utvrditi kako moć njihovih neprijatelja nije više toliko opasna. Preostao je još jedan jedini.

I dok su im misli slijedile isti tok, nikako da otrgnu oči od daleke šume koja je pod navalom pomrčine neprestano mijenjala izgled i boju.

- Bojim se toga svećenika - šapne Anđelika. - Sve više mi se nameće uvjerenje kako je zaista vidovit i u duhu svuda prisutan. Iz svoje šumske zabiti on sve pogađa i vidi. Odmah je shvatio da smo mi oličenje svega onoga protiv čega se

sam bori. - Tako je! Ja težim za zlatom i bogatstvom, a on za križem i žrtvovanjem. Ja sam

na strani bezbožnika, heretika, buntovnika, a on uz pokorne pravednike. I najzad, ono najgore: njemu smeta što strastveno ljubim vas i klanjam se ženi. Uza me je predivna žena. Ona je moja radost, moje tijelo, moj život... A za njega je to

upravo ono najgore... Ljubim vas, ženo, i u vama vječnu napast, majku svih zala. Ja sam na strani stvorenja, a on je uz Stvoritelja. Sada jasno vidim da među

nama ne može doći do izmirenja. Propast ćemo mi ili on. Ustao je da brani kršćanstvo koje širi među Indijancima, zato će se boriti do posljednjeg daha! A ja ga i shvaćam... Njemu se radi o tome da brani sam smisao i potku svoga života,

zato će se boriti do kraja i neće praviti ustupaka. E, pa neka bude! I ja ću se

boriti... Dosta je kukavičluka, Adame... Prihvati svijet koji si zavrijedio! Borit ću se za bezbožnike, heretike, zlato, za sve što je stvoreno... dakle i za ženu koja mi je dana za druga.

Dok je izgovarao te riječi, odjednom mu munjevito sijevne misao i svega ga potrese tako snažno da od nje osjeti gotovo fizičku bol.

- A što ako je to - pomisli - onaj bodež kojim će me probosti?... Da mi otme ženu koja mi je dana za druga. U njegovim ušima stade da odzvanja zadahtani i promukli glas de Pont-Brianda:

- Razdvojit će vas, vidjet ćete!... On mrzi ljubav. U tom trenutku, Joffrey de Peyrac, trezven čovjek i prožet kritičkim kartezijanskim

duhom, poboja se nevidljive i podmukle magije koja bi mogla da u Anđelikinu srcu ugasi ljubav. Već je vidio kako ona postepeno otječe iz njena srca, i bi mu kao da iz njegova vlastita tijela, kap po kap, otječu i snaga i život. Ne, on to ne bi

nadživio. - Čudno je to - pomisli. - Kad sam jesenas stigao ovamo, nisam se bojao. Nisam

mogao znati hoće li mi dani koji su bili pred nama donositi razočaranje, ili će nas sve više zbližavati. Pa ipak, nisam se plašio iskušenja... A danas je sve drukčije... Sada je upoznao i strah. Gledao ju je i pokušavao da zamisli kako bi se jednoga

dana osjećao kad bi te plave nježne oči planule ljubavlju za nekog drugog muškarca... Prožme ga tolika bol da Anđelika primijeti kako se trgnuo, i u čudu ga

pogleda. U tom trenutku razlijegne im se za leđima skladno i tiho zavijanje, a dopiralo je sa

strme crne litice koja se dizala nad njima. Bio je to isprekidani zov koji je malo-pomalo jačao u iznemoglom tremolu pa se pretvarao u otegnutu, jednoličnu pjesmu, prožetu i zanosom i tugom.

- Poslušajte! - reče Anđelika. - To vučići pjevaju u koru. Pred oči joj iskrsne slika koju je opisivao Cantor - po troje vučića sjedi sa svake

strane odrasla vuka. Pružili su svoje okrugle, rumene njuškice i pošteno se trude da oponašaju svog oca, dok ovaj prema mjesečini okreće svoj izduženi, tragični profil.

- Reklo bi se da pjeva šuma - šapne Anđelika. - Ne znam da li imam pravo, no sve mi se čini da sam i ja kao Cantor. I meni su vukovi dragi.

On ju je uporno promatrao, uzbuđujući se svakom nijansom njena glasa, svakom riječi koju je izgovarala. - Čudno! - ponavljao je u sebi. - Nekad sam je ludo volio, a ipak sam godinama

mogao živjeti daleko od nje, odavati se užicima i osjećati nasladu s drugim ženama... Odsada to više neće moći... Svaki pokušaj da je od mene odvoje, značit

će istovremeno i trganje mog živog mesa... Bez nje će mi život postati nesnošljiv... A kako je do toga došlo? ... Ne znam čak ni to... Na pomisao da netko može pokušati da mu je otme, ne tako da je ubije, nego

nekako prepredenije, stiskao je pesnice. Jer kad bi to utjelovljenje ljepote i svjetlosti sišlo sa pijedestala na koji ga je on podigao te se srozalo u pakao

izdajstva i nevjere, i on bi u nj propao. Njegove žive snage bile bi pokošene, pa bi opijen gnjevom i osvetom zaboravio na svaku razboritost i plemenito djelovanje, koje daje smisao čovjekovu životu. Strelice odapete na nju, a u stvari

namijenjene njemu, sve će biti otrovane. Nabravši obrve, čvrsto joj je stezao ruku, dok je nju gotovo opčinjavao čeznutljivi

zov vukova. A onda Peyrac odvrati od nje pogled i zagleda se u daleki, zamračeni čestar, kao da su inu oči upravo otkrile neprijatelja koji se onamo krio. A onda se dogodilo slijedeće: na horizontu, prema jugu, odjednom je stala

treperiti neka svjetlost. Postajala je sve veća i postepeno se dizala iznad drveća i planina, sve dok nije ocrtala golemi svijetleći oval od nabranih i spiralno

naslaganih koprena. Ove su najprije bile ružičaste, zatim zelene, a onda su se stale raskidati prskajući uokolo svjetlucavim iverjeim. - Što je to? - upita uzbuđeno Anđelika.

- Polarna svjetlost - reče Peyrac.

On mirnim glasom objasni kako je u tim krajevima vrlo česta u to doba godine ta još neobjašnjiva pojava. Anđelika, koja je stajala kao ukopana, odahne s olakšanjem.

- Prepala sam se. Načas sam pomislila da se, eto, i nama ukazuje neko nebesko znamenje... To bi me... neću da tajim, bilo prilično uznemirilo.

Oboje se nasmiju. Grof se sagne i ogrne je skutovima svoga ogrtača, jer kao da se iz provalije odjednom stala dizati studen. On je brižljivo omota prelazeći joj nekoliko puta

rukom preko ramena, a onda dlanovima primi njeno hladno lice i stade da je dugo ljubi u usta. Na mahove ih je obasjavala prolazna svjetlost, dok se kiša ružičastih i

zelenih krijesnica gubila u mraku nebeskog svoda. Stajali su tako nijemi, prožeti neopisivim osjećajem da kroz život koračaju udvoje, da su i suradnici i ljubavnici. Toliko su bili svjesni vrijednosti onoga što su dobili

svojom uzajamnom ljubavi, da su i shvaćali što im drugi zavide. Na trenutke, oboje je podilazio neki potajni strah, a tada je Peyrac još jače

privijao Anđeliku k sebi. Gledajući prema jugu, oboje su mislili na jednog usamljenog čovjeka, opruženog na ležaju od granja radi kratkog odmora. Kad odbije ponoć, on će ustati i, okružen

mrmljajućom svjetinom, poći do kolibe s podom od utabane zemlje da se pokloni pred oltarom na kojemu bdi crvena svjetiljka. Desno od oltara je zastava sa po

četiri crvena srca i jednim mačem u svakom uglu. U sredini oltara, ispod raspela, nalazi se puška iz križarskog rata.

Raspelo je drveno. Joffrey de Peyrac je sada bio miran. Pomalo je postajao i radoznao. Kakav će oblik poprimiti pritajena i uporna borba koja se počela voditi između njega i njih, a

nikada se još nisu ni susreli? Peyrac je bio vješt u svim mogućim načinima borbe, no imao je utisak da će ova

njihova biti sasvim drukčija. Ipak je postojala nada. U svakom neprijateljstvu postoji trenutak susreta, mogućnost da se protivnici sastanu...

Vrijednosti koje su uložile i jedna i druga strana bile su dosta velike a da im ta milost ne bi bila udijeljena.

- E pa hrabro naprijed! - promrmlja on.