Anne i Serge Golon

AANNððEELLIIKKAA

0055..

AANNððEELLIIKKAA BBUUNNTTOOVVNNIICCAA

SADRŽAJ PRVI DIO: POBUNA TINJA ................................................... 4

01. Dijete pustinje ...................................................................................5

02. Kraljev ultimatum...............................................................................8

03. Anñelika pod nadzorom .......................................................................14

04. Tragična sudbina slikara Gontrana ........................................................18

05. Molines nagovara Anñeliku da se pokori.................................................22

06. Vračara Melusina ................................................................................30

07. Samuel La Moriniere, voña progonjenih hugenota...................................36

08. Pretpostavke o pobuni.........................................................................38

09. Montadour kuca na vrata Anñelikine sobe ..............................................39

10. Opasna strast protestantskog voñe · Sluge brane Anñeliku

od podivljalog Montadoura...................................................................42

11. Povratak Florimonda i opata Lesdiguieresa.............................................46

12. Ekspedicija u močvare.........................................................................52

13. Ići ćete kralju - rekao je Molines · Anñelika piše Luju XIV ........................56

14. Sretni jesenji dan ...............................................................................64

15. Strašna noć u Plessisu.........................................................................66

16. Anñelika nosi u naručju zadavljenog sina · Njezina osveta .......................72 DRUGI DIO: HONORINA....................................................... 76

17. Pobuna Poitoua ..................................................................................77

18. Užasno otkriće ...................................................................................81

19. Zločin u močvarama............................................................................85

20. Noć patnje kod Vilinskog kamena .........................................................87

21. Rañanje u šumi ..................................................................................89

22. Sveti Honore se upleo .........................................................................92

23. Anñelika preklinje opata Lesdigueresa da je napusti................................95

24. Ljubav mladog opata · Čarkanje s kraljevim trupama ..............................98

25. Pred vratima opatije Nieul....................................................................101

26. Utočište! Utočište! ..............................................................................107

27. Opatija Nieul......................................................................................108

28. Zasjeda trgovaca · Obilježena ljiljanovim cvijetom ..................................118

TREĆI DIO: PROTESTANTI LA ROCHELLEA ........................... 123

29. Dolazak u La Rochelle · Osamljeni dječak ..............................................124

30. Anñelika služavka · Lice njezina gospodara nije joj nepoznato ..................132

31. Anñelika i Honorina.............................................................................136

32. Sastanak u pustoši .............................................................................141

33. Susret s gospodinom Rochatom............................................................145

34. Smrt strica Lazara · Anñelika kod gospodina de Bardagnea ......................149

35. Berneova djeca u zatvoru · Gospodin de Bardagne se zaljubio..................155

36. Anñelika odbija kraljeva namjesnika .....................................................159

37. Izazov i dvostruko ubojstvo .................................................................161

38. Opasnost prijeti Anñeliki i hugenotima · Treba otputovati.........................169

39. Plan o potajnom odlasku .....................................................................178

40. Gusari · Anñelika opazila Rescatora.......................................................181

41. U rukama gospodina Baumiera · Sve je izgubljeno..................................186

42. Gospoño, budite pozdravljeni ...............................................................193

43. Sastanak s Rescatorom .......................................................................202

44. Bijeg hugenota · Rescator spašava Honorinu..........................................209

45. Rescator pred La Rochelleom · Sretan bijeg u ocean ...............................221

PRVI DIO

POBUNA TINJA

1.

DIJETE PUSTINJE

Stigavši u Marselj, gospodin de Breteuil, izaslanik kralja Francuske koji je u Ceuti uhapsio Anñeliku, dade je zatvoriti u tvrñavi admiraliteta. Dok su boravili u ovom gradu u kome je nedavno markiza du Plessis-Belliere tako sjajno nasamarila kraljevsku policiju, plemić se nije osjećao sigurnim. U tamnoj i strašnoj ćeliji, nekadašnja zarobljenica Berbera, koja je uspjela uz cijenu strahovitih patnja pobjeći iz harema Mule Ismaila, osjeti sa sigurnošću da očekuje dijete. Ova joj misao sine sutradan po svom utamničenju u tvrñavi. Probudivši se, jasnije osjeti svoj položaj ponovo uhvaćene životinje u zamku. Tamnica admiraliteta bila je bez najosnovnijeg komfora. Iako je kroz četvrtaste gvozdene rešetke visoko smještenog prozora mogla vidjeti dio plavog neba, Anñeliku spopadne strašan osjećaj gušenja. Svu se noć borila protiv užasnog osjećaja da je živa zakopana, koji bi ju zahvatio čim bi joj se sklopili očni kapci, a njezini živci koji su dotle vrlo dobro izdržali, u zoru popustiše. Zahvaćena panikom pojuri na vrata, stane lupati rukama po tvrdom drvu, bez glasa, ali snagom koju joj je ulijevao očaj. Bože! Bože! Svježeg zraka! Zatvorili su je u ovu grobnicu, nju, koja je živjela samo u beskrajnom i začaranom krugu pustinje. Ta ju je tjeskoba mučila i dovodila do samrtnog straha. I kao prestrašena ptica u svojoj krletci, ona se obarala na onu nesmiljenu zapreku od drva i gvožñi, te lupala, lupala bez glasa. Njezine prozirne ruke, na kojima su se još opažali tragovi pretrpljenih patnja u pustinji, nisu pravile na čvrstim vratima veću buku, nego što je podiže ptica klepetanjem svojih krila. Kad bi osjetila bol u oguljenim dlanovima, prestala bi lupati, pa bi teturajući uzmicala k zidu i na nj se naslanjala. Njezine su oči bludile od vrata do prozorčića s rešetkama. Modrina neba pričinjala joj se kao bistra voda za kojom je toliko žeñala. Ali Osman Feradži neće više dolaziti po nju da je vodi po ravnim krovovima, odakle će napajati oči varljivim osjećajem prostora. Sad su je okruživali stranci tmurna pogleda, čije su duše bile obavijene sumnjama. Vojvoda de Vivonne, koji se htio iskupiti za svoje pogreške u prošlosti, izdade iz Pariza najstrože naredbe protiv nje. Admiralitet u Marselju bio je dužan da ukaže svaku pomoć gospodinu de Breteuilu. Svaki pokušaj da nekog pridobije bio bi joj uzaludan, a uostalom Anñelika je osjećala da nije u stanju poslužiti se svojim oružjem. Strahovit umor ju je satro, činilo joj se da takvog još nikad nije osjetila, čak ni na putovima Rifa. Putovanje morem od Ceute do Marselja s pristajanjem u Cadixu bilo je pravo mučenje, u kome je ona svakog dana gubila ponešto od svoje hrabrosti. Uhapsivši je u ime kralja, je li gospodin de Breteuil uspio slomiti njezin polet, koji bi joj omogućio da se ponovo vrati u život? Ona se dovuče do svog ležaja. To je bila vrlo tvrda slamnjača, ali Anñelika se nije na to žalila. Ona je na njoj spavala bolje nego na mekanom krevetu, a jedini krevet, koga je željela da na njemu odmori svoje umorne udove bio ie komadić zemlje na ravnoj tratini pod cedrovima. Njezine su oči ponovo zurile u vrata. Kolika zatvorena vrata se ispriječila pred njom u toku njezina života, razmišljala je ona, vrata svaki put sve glomaznija, sve mračnija. Da li se sudbina njome poigravala, da je kazni što je kao dijete Monteloupa jurila bosonoga po stazama gajeva i šuma i što je bila tako strastveno zaljubljena u slobodu, da su seljaci vjerovali da je vila? "Nećeš proći", govorila su joj vrata. Svaki put kad bi uspjela pobjeći iz jednog zatvora, druga su se vrata, još nesmiljenija, brzo stvarala pred njom. Najprije su se za njom zatvorila vrata bijede, pa ona francuskog kralja, pa rešetke harema Mule Ismaila, i sada opet ona francuskog kralja. Hoće ova biti tako strašna?

Ona se tada sjeti Fouqueta, markiza de Vardesa, vatrenog i suludog Lauzuna, koji su isto tako tamnovali u nedalekoj tvrñavi Pignerol, sjeti se svih onih, koji su godinama ispaštali iza tamničkih vrata za manje krivice, nego što ih je ona počinila. Spopade je osjećaj samoće i slabosti. Stupivši ponovno na tlo Francuske, ona je zašla u zemlju, u kojoj su ljudi djelovali dvjema pobudama gonjeni: strahom od kralja ili ljubavlju prema njemu. Tu je vladao samo zakon prvog gospodara. Na ovim obalama fizička i moralna snaga jednog Colina Paturela, njegova neizmjerna dobrota, njegova rijetka inteligencija nisu ništa značile. Svaki tupavi ljubavnik, ako je samo nosio orukvice i vlasulju, mogao ga je prezirali. Na ovim obalama, Colin Paturel bio je bez moći. Bio je samo siromašni mornar. Njegova uspomena nije bila ni od kakve koristi Anñeliki. Nestao je za nju nepovratno, kao da je umro. Ona ga poluglasno zazove: "Coline, Coline, brate moj!" Tako je bila slaba, da ju je oblio hladan znoj i potpuno klone. A tada joj sine misao da je možda s njim zanijela. U Ceuti je smatrala da joj je redovito mjesečno čišćenje prestalo zbog narušenog zdravlja, kao posljedica pretrpljenih nadljudskih napora. Ali sada, pošto je već toliko vremena prošlo, nije moglo više biti sumnje. Bila je u drugom stanju. Nosila je dijete Colina Paturela! Dijete pustinje! Ležala je nepomično zgrčena na svom ležaju, puštajući da se sumnja pretvori u sigurnost, a nevjerojatno otkriće da napreduje i da je posve obuzme. Najprije se začudi, zatim njome zavlada neobičan mir, a na kraju radost. To je moglo za nju postati nova briga, sramota, povećanje malodušnosti, meñutim ona se tome veselila. Još je bila previše bliska pustinji i svom burnusu pobjegle robinje a da bi se potpuno saživjela s ulogom visoke francuske gospoñe. Još je znatan dio njezina bića bio privezan uz srce Normandijca, u onim slikovitim noćima obrubljenim zlatom, u kojima je snaga ljubavi, koja ih je tjerala jednog k drugome, imala okus smrti i nježnosti. Pod haljinama izrañenim po francuskoj modi, pod vezenim ogrtačima, pod nakitima koje je našla u Ceuti, koža joj je još uvijek bila hrapava, još ne bijaše nestao dubok ožiljak na izgorenoj nozi, a na izbičevanim leñima ožiljci su malo-pomalo nestajali. Na njezinim nogama u elegantnim cipelama, još su se vidjeli tvrdi žuljevi, što ih je dobila dok se bosa penjala kamenitim stazama Rifa. Ona stane zanosno misliti kako će dijete što će ga roditi učiniti neizbrisivim trag njezine nevjerojatne odiseje. Ono će biti plavokoso, plećato, jako. Ništa zato što će biti nezakonito. Plemenitost onoga, koji je bio "kralj" sužanja, spajala se svojim vrlinama s plemenitošću križanih, čija je krv tekla u žilama Anñelike de Sance iz Monteloupa. Njezin sin imat će njegove oči i snagu. Bit će on mali bog Herkul, koji rukuje buzdovanom, davi zmije, a obasjavat će ga sunčana aureola cijelog Sredozemlja. Bit će lijep kao prvo dijete roñeno na zemlji. Ona ga je već vidjela i divila se njegovu životu. Za njega i po njemu ona će opet steći svoju snagu i borit će se da mu pribavi slobodu. Dugo je tako stajala prepuštajući se tom ponešto ludom snatrenju, zaboravivši zidove tvrñave i govoreći kadikad poluglasno. "Uzalud ćeš bježati od mene, Coline", govorila je. "Uzalud ćeš me prezreti i odbaciti. Ipak ćeš, makar i djelomično, ostati sa mnom, Coline, druže moj, prijatelju moj." Nekoliko dana kasnije neka kočija s rešetkama na vratima i spuštenim crnim zavjesama napustila je Marselj i krenula cestom za Avignon. Osiguravala ju je

solidna vojnička pratnja od deset mušketira. Gospodin de Breteuil sjedio je u unutrašnjosti kočije kod Anñelike i požurivao je vožnju. Toliko su mu pričali o sposobnosti i lukavosti gospoñe du Plessis-Belliere, da je neprestano očekivao, kako će mu izmigoljiti izmeñu prstiju, pa je stoga imao samo jednu želju: da što prije završi svoju misiju. Uznemiravala ga je činjenica što se mlada žena brzo oporavljala. A kako se držala ponosno, a katkad i drsko prema njemu, bojao se najgorega. Da se nije ona možda nadala pomoći od svojih sukrivaca? Na svakom odmorištu spavao je poprijeko iza njezinih vrata i samo na jedno oko. Prije no što bi ušli u neku šumu, gdje je smatrao da bi ih mogla napasti neka banda zato da oslobodi zarobljenicu, tvrdoglavo je tražio od guvernera najbližeg grada da mu da još izvjestan broj vojnika kao pojačanje. Tako je cijela stvar poprimila izgled vojničke ekspedicije. To je potaklo besposličare da se sakupljaju na trgu gradova, u nastojanju da vide ličnost zbog koje je bila potrebna tolika pratnja. To je do bjesnila dovodilo gospodina de Breteuila, pa je plaćao vojnike da udarcima koplja rastjeraju svjetinu, što je još više podsticalo znatiželju i sakupljanje. Zbog nespavanja i mučen stalnim nemirom gospodin de Breteuil vidio je u što bržoj vožnji jedini izlaz iz tih muka. Tek u noći bi se, zaustavljali nekoliko sati u nekoj gostionici, odakle bi odstranili sve goste, a gostioničare držali pod okom. Preko dana, konji su jurili bez odmora, stoga su ih stalno izmjenjivali svježim konjima, koje bi kurir unaprijed naručio tako da nisu morali gubiti vrijeme kad bi povorka stigla do stanice za mijenjanje konja. Izmučena drmusanjem kočije po neravnom putu, srvana luñačkom vožnjom, Anñelika se bunila: - Vi hoćete da me usmrtite, gospodine! Zaustavimo se nekoliko sati da se odmorimo. Ja ne mogu više izdržati. Gospodin de Breteuil podrugljivo je odgovarao: "Vi ste previše nježni, gospoño. Zar niste upoznali i veće napore u kraljevini Maroko?" Nije se usudila kazati mu da je u drugom stanju. Prilijepljena uz klupu ili vrata, gušena prašinom molila se Bogu samo da već jednom završi to pakleno putovanje. Jedne večeri, pri kraju napornog dana, kočija u brzoj vožnji uleti u jednu okuku na podnožju brežuljka, te se nagne na dva točka i prevrne. Predosjećajući da će doći do nesreće, kočijaš je uspio nekako zaustaviti konje. Udar je zbog toga bio nešto blaži, ali kočija sleti sa strane u jarak, te Anñelika prignječena istrgnutom klupom, odmah shvati, što joj se dogodilo. Izvukoše je brzo iz kočije i polegoše na travu na ivici ceste. Sav blijed, gospodin de Breteuil se nagne nad njom. Znao je, ako gospoña du Plessis umre, da mu kralj to neće nikada oprostiti, odmah je shvatio da mu je glava u opasnosti i već je osjećao hladnoću krvnikove sjekire na svom vratu. - Gospoño - zaklinjao je on - da li ste se ozlijedili? Nije vam ništa, zar ne? Ta udarac je bio beznačajan. Ona mu poviče izmijenjenim, očajnim, divljim glasom: - Vi ste za ovo krivi, glupane. Zbog te proklete vožnje! Sve ste mi oteli! Vašom krivnjom sam sve izgubila! Bijedniče! Ispruživši ruke, zarije mu nokte u lice. Vojnici preniješe Anñeliku na improviziranoj nosiljci do obližnjeg trgovišta. Vidjevši kako se krv razlijeva po njezinoj haljini, svi su mislili da je Anñelika ozbiljno ranjena. Ali pozvani kirurg, pošto ju je pregledao, izjavi da ovaj slučaj ne spada u njegov djelokrug, već neka pozovu primalju. Anñelika je ležala u kući predsjednika općine. Osjećala je kako joj se život gasi zajedno sa životom što se bijaše začeo u njoj. Miris kupusne čorbe širio se u velikoj grañanskoj kući, povećavajući njezino gañenje, njezinu odvratnost prema svemu. S vremena na vrijeme ugledala bi primaljino lice, crveno i znojno, pokriveno seljačkim rupcem, od čega su je boljele

oči kao od sunca na zalazu. Cijelu se noć ta dobra žena predano borila da spasi ovo neobično i skoro bestjelesno stvorenje, kose žute poput meda, mjesečevog sjaja, ispruženo na jastuku, a lica neobično zagasite boje. Vrućica joj smeñim mrljama prekrije voštanu put, dok joj očni kapci dobiše olovnu boju, a koluti sljezove boje prekriše kutove usnica. Primalja prepozna znakove smrti. - Ne, dijete moje - šaptala je polubesvjesnoj Anñeliki - ne... Anñelika je potpuno ravnodušno gledala, kako se sjene motaju oko nje. Podigli su je, prostrli pod njom svježe plahte, dok se bakreni disk grijalice okretao u toplom i blistavom plesu. Ona se odmah bolje osjetila; polako je nestajalo hladnoće što joj je ledila udove. Pošto su je istrljali, dali su joj da popije veliku šalicu vrućeg vina začinjenog mirodijama. - Popijte ovo, mala moja, treba obnoviti krv, mnogo ste je izgubili. Ona osjeti opori miris vina, miris cimeta i ñumbira. Ah! Miris mirodija... miris sretnih putovanja! S tim riječima na usni umro je stari Savary. Anñelika ponovo otvori oči. Pred njom je bio veliki prozor izmeñu teških zavjesa, iza prozorskih stakala, gusta, dimljiva magla. - Kad će svanuti dan? - prošapta. Žena crvenih obraza, koja je bila uz njezino uzglavlje, zadovoljno ju je promatrala. - Već davno je nastao dan - reče ona veselo. - Ono tamo nije noć, već magla, koja se s rijeke digla. Hladno je danas. Po ovakvom vremenu bolje je ostati u krevetu nego juriti drumovima. Baš ste dobro potrefili. Sad pošto ste se izvukli iz neprilike, može se reći, da je ovaj nesretni slučaj bio za vas sreća. Bar ste se riješili brige! Opazivši Anñelikine bijesne oči, ona iznenañeno nastavi: - Nego šta! Za veliku gospoñu vašeg položaja dijete nije nikad dobrodošlo. Pustite, znam ja o tome štošta. Kolike mi dolaze da ih oslobodim ploda njihovih ljubavi! A kod vas je to već gotovo, i bez velike nevolje, iako ste mi zadali veliki strah… Zbunjena mučaljivošću svoje pacijentice, nastavi: - Vjerujte mi, mala moja gospoño, ne treba za tim žaliti. Djeca nam samo otežavaju život. Ako ih ne volimo, ona nam smetaju, ako ih volimo, stvaraju od nas slabiće. I zaključi slegnuvši ramenima: - Vrlo važno! Ako vas to tako žalosti, neće vam biti teško dobiti drugo dijete, budući da ste tako lijepi. Anñelika je stiskala čeljusti od bola. Dijete Colina Paturela neće se više roditi. Sad je zaista osjećala, da su je potpuno opljačkali. Oteli su joj sve! Žestok osjećaj, srodan mržnji javio se u njoj i spasio je od očaja. I taj osjećaj nalik podivljaloj bujici, koja još nije našla svoj tok, ulio joj je volju da se bori. U njoj se stvori bjesomučna želja da preživi sve, da se osveti za sve što su joj napravili. Usprkos svemu što je doživjela, bila je svjesna da velika opasnost još uvijek ugrožava njezinu slobodu. Uskoro, okružena oružanim vojnicima, po naredbi gospodara kraljevstva, kao najvjerolomnija podanica, ona će ponovo nastaviti ovo putovanje, nakon čega je čeka tko zna koja konačna kazna i kakva tamnica?

2.

KRALJEV ULTIMATUM

Drhtavi zov začuje se u noći, lebdio je časkom, a zatim se ugasio kao da se iscrpio.

"Šumska sova", pomisli Anñelika. "Traži plijen." Ponovno se začuje blagi, ptičji krik, slab i udaljen, koji kao da je gušio gustu maglu što se prelijevala na mjesečini. Anñelika se odupre o lakat. Blizu strunjače na kojoj je spavala, vidjela je kako se sjaje mramorne crne i bijele pločice u kojima se odražavalo pokućstvo. Na kraju sobe neka mekana, mliječna svjetlost prodirala je kroz otvoren prozor, i, šireći se i bujajući kroz mrak, unosila je u sobu sav čar proljetne noći. Privučena tom svjetlošću, mlada se žena digne, uspije da se uspravi i nesigurnim korakom, poput lutajuće duše, pokroči prema srebrnoj zraci. Obasjana punim mjesecom, koji se uto pojavio, ona klone i morala se nasloniti o dovratak vratiju. Pred njom, pod noćnim nebom, sjena je poput kakve hridine presijecala mnoštvo nepomičnih stabala guste krošnje, vitkih grana neobičnih oblika, pokrivenih lišćem poput kraljevske odjeće, čvrstih debla, čiji su stupovi podupirali ovaj mračan hram, koji se pojavio na kraju čistine obasjane mjesecom. "Ti!" šapne ona. S obližnjeg hrasta začuje se opet krik sove, ali jasan, prodirući, koji kao da joj je donosio pozdrav šume Nieul. "Ti to", ponovi ona, "ti! Šumo moja! Ti, gaju moj!" Pirio je tihi vjetrić, neosjetan i neprispodobive nježnosti, a lagane kretnje njegova pirenja mogle su se katkad osjetiti samo po jačem mirisu procvjetalog gloga. Anñelika udahne. Njezina suha pluća žedno su upijala spasonosnu vlagu, koja je dopirala do nje u širokim izljevima i ovlažena dahom svih izvora i tamjanom novih sokova. Slabost je napusti, ona uspije da se udalji od svog oslonca i da se ogleda oko sebe. U drvenom, pozlaćenom okviru, mladi olimpijski bog bacakao se izmeñu boginja, povrh ložnice. Ona je bila u Plessisu! Ovo je bila zaista ona ista soba, u kojoj je nekada, bilo je to vrlo davno, imala je šesnaest godina, ona, Anñelika, mala znatiželjna divljakuša, vrebala ljubavne izljeve princa de Condea i vojvotkinje de Beaufort. Na ovim istim crnim i bijelim pločicama, u kojima se odrazuje lijepo pokućstvo, ona je ležala, kao i danas, tužna, iznemogla, pobijeñena, dok se kroz hodnike dvorca nesigurnim korakom udaljavao lijepi Filip, njezin drugi suprug, koji je onako okrutno proslavio svoju prvu bračnu noć. Baš tu je ona provela dosadne dane svog drugog udovištva, prije nego što je, očarana, popustila zavodljivostima Versaillesa. Anñelika se ponovno nasloni na svoj ležaj, ispruži se na nj nalazeći u tvrdoći poda užitak, koji joj je donosio odmor. Kad se obavila pokrivačem kao nekim burnusom, zgrčila se poput životinje, kao što je običavala u pustinji činiti. Duboko spokojstvo je sad zamjenjivalo tjeskobu, koja je nije prestajala mučiti, dok je bila u polusvjesnom stanju za vrijeme bolesti. "Kod svoje sam kuće", pomisli "opet se nalazim u svojoj kući. Sve je, dakle, moguće." Kad se probudila, sunce je smijenilo mjesec, a služavka Barba, svojim kukajućim glasom, jadala se po običaju. - Pogledajte, tamo, jadnu gospoñu! Svakog dana se s njom isto dogaña! Strašno li je to. Na podu, kao pašče! Svaku večer muku mučim, dok je utjeram u krevet, ali čim se udaljim, ona nalazi snage da svoju strunjaču povuče na pod i da se na njoj sklupča poput bolesne životinje. "Da znaš, Barbo, kako je ugodno spavati na podu", kaže mi "da znaš samo kako je to ugodno." Koje li bijede! Ona, koja je toliko voljela udobnost, kojoj nije nikad bilo dovoljno perina da se u njih zarije, toliko je bila zimogrozna. Nevjerojatno je, što su s njom učinili ti ljudi iz Berberije u manje od godinu dana. Vi treba da kažete kralju, gospodo! Što se dogodilo od moje tako lijepe, tako profinjene gospoñe. Vi ste je ne baš tako davno vidjeli u Versaillesu, gospodo, a pogledajte je danas, zar čovjek da ne zaplače nad time? Ne bih vjerovala da je to ona, kad ne bi i danas još uvijek sve radila po svojoj volji, usprkos svemu što joj se kaže. Ali divljaci, kao što su oni u Berberiji, ne zaslužuju da žive. Trebao bi ih kralj kazniti, gospodo!

Oko Anñelikinog ležaja poredaše se tri para ukrašenih cipela i jedan par čizama. Ona je znala da vezene cipele s crvenom petom i pozlaćenim kopčama pripadaju gospodinu de Breteuilu, ali ostale su joj bile nepoznate. Podigne oči. Čizme je nosila neka trbušasta ličnost, stegnuta u modru oficirsku kabanicu nad kojom se kočilo crveno, brkato lice, riñe kose. Vezene cipele od dabrovine sa srebrnim kopčama, stroge koliko je potrebno, iz kojih su izrasli mršavi, crni listovi, bile bi odale ličnost odanu dvoru, da nije Anñelika odmah prepoznala njihova vlasnika, markiza de Solignaca. Četvrta ličnost, takoñer u cipelama crvenih peta i s dijamantnim kopčama, nosila je veliki čipkasti ovratnik, pomalo izvan mode, povrh koga se isticalo kruto i fino lice velikaša vojnika, dok je čuperak sijedih dlaka na bradici ispod donje usne, još više isticao njegovu strogost. Naklonivši se mladoj gospoñi, koja je ležala pred njihovim nogama, ovaj joj se obrati: - Gospoño, da vam se predstavim. Ja sam markiz de Marillac, guverner Poitoua. Njegovo me veličanstvo zadužilo, da vam prenesem njegove naredbe i odluke, koje se odnose na vas. - Da li biste, gospodine, mogli glasnije govoriti - reče mu Anñelika ističući još više svoju malaksalost - ne čujem što govorite. Gospodin de Marillac bio je prisiljen da klekne blizu Anñelike, kako bi ga ona mogla čuti, a njegovi pratitelji morali su se povesti za njim. Iza poluzatvorenih trepavica, Anñelika je uživala gledajući ove četiri smiješne prilike kako kleče jednim koljenom na podu oko nje, a njezina se radost još poveća, kad je opazila da se na licu de Breteuillea još vide crveni i naduti tragovi njezinih nokata. Nakon što je skinuo voštane pečate s pergamene, on je razvije pa, nakašljavši se, stane čitati:

Gospoñi du Plessis-Belliere, našoj podanici, koja je kriva za opasnu pobunu protiv nas, što je izavalo Naš gnjev, Mi, kralj Francuske, morali smo joj napisati ove retke, kako bi joj priopćili Naše osjećaje, za koje bi ona mogla tvrditi da joj nisu poznati, a koji će joj ujedno biti putokazom u izražavanju svoje pokornosti. "Gospoño. Naša je bol bila velika unazad nekoliko mjeseci, kad ste na Naša dobročinstva, koja smo se udostojili ukazati vama i članovima vaše obitelji, odgovorili nezahvalnošću i nepokornošću. Iako ste dobili nareñenje da ne napuštate Pariz, vi ste ga ipak napustili. Meñutim, poznavajući vašu naglu prirodu, Mi smo izdali to nareñenje potaknuti željom da vas sačuvamo od vas same i od nepromišljenih djela koja biste možda mogli učiniti. Vi ste ih ipak učinili, sami sebe ste izložili opasnostima i razočaranjima od kojih smo željeli da vas sačuvamo. Zbog toga vas je stigla teška kazna. Vi ste Nam uputili očajnu molbu preko starješine otaca Otkupljenja Kristova, R. P. de Valombreusea. Vrativši se iz Maroka obavijestio Nas je o žalosnom stanju, u koje ste zapali zbog svojih zabluda. Kao zarobljenica Berbera, vi ste počeli shvaćati do čega su vas dovele vaše zablude, pa ste se običajnom nesvjesnošću osoba vašeg spola obratili Vladaru, kojeg ste izvrgli ruglu, da vam ukaže pomoć. Iz obzira prema velikom imenu koje nosite i prijateljstvu, koje Nas je vezivalo s maršalom du Plessisom, a na kraju i iz samilosti prema vama, jer ste ipak ostali za Nas Naša ljubljena podanica, Mi nismo dopustili da snosite svu težinu kazne prepuštajući vas tim okrutnim barbarima, pa smo se odazvali vašoj molbi. Eto vas danas žive i zdrave na tlu Francuske. Mi se tome veselimo. Meñutim pravedno je, da javno priznate svoj zločin prema Nama. Mi smo mogli narediti da provedete odreñeno vrijeme u tišini nekog samostana u potrebnom razmišljanju. Ali pomisao na patnje, koje ste podnijeli, potakla Nas je da odbacimo ovu namjeru. Mi smo vas radije poslali na Vaše imanje, znajući da vam rodni kraj može postati najbolji savjetnik. Vi niste u progonstvu. Tamo ćete ostati samo do onog dana, koga ćete sami odrediti, a onda ćete krenuti za Versailles, gdje ćete nam iskazati svoju pokornost. Očekujući taj dan, a Naša je

želja da on bude uskoro, jedan oficir, koga će odrediti gospodin de Marillac, guverner pokrajine, bit će dužan da vas nadzire."

Tu gospodin de Marillac prekine čitanje i pokazavši na debelog oficira, reče: - Predstavljam vam, gospoño, kapetana Montadoura, kome sam predao čast da vas nadzire. Kapetan je upravo pokušao da se premjesti s jednog koljena na drugo, jer ga je zaboljelo stojeći u tom položaju na koji njegova trbušasta osoba nije bila navikla. Skoro se srušio, ali se ipak uspije održati i gromkim glasom izjavi, da mu je čast što će služiti markizi du Plessis. To je učinio iz svoje pobude. Anñelika, koja je cijelo vrijeme ležala zgrčena pod pokrivačem, držala je oči zatvorene, kao da spava. Gospodin de Marillac hrabro nastavi s čitanjem:

"Mi ćemo ovdje ukratko iznijeti na koji će način gospoña du Plessis-Belliere izvršiti čin pokornosti. Buntovnost članova njezine obitelji, čiji se jedan član nedavno spustio čak do zločina uvrede Veličanstva, previše je poznata, pa će njezina pokora navesti mnoga lica koja bi mogla potaknuta ovakvim žalosnim primjerima doći do ruba pobune, da prije toga dobro razmisle. Pošto Nas je gospoña du Plessis javno uvrijedila, morat će nam i javno da dade zadovoljštinu. Ona će se uputiti u Versailles u kočiji od crnog šiblja. Kočija će ostati izvan rešetkastih vrata i neće imati pravo da uñe u počasno dvorište. Gospoña du Plessis nosit će skromnu haljinu tamne boje. U prisustvu cijelog Dvora, ona će se uputiti prema Kralju, kleknuti pred njim, poljubiti njegovu ruku i obnoviti prisegu i kao podložna žena i kao vazalka. Osim toga darovat će Kruni jedno od svojih lenskih dobara u Tureni. Isprave i ugovori o ovom ustupanju morat će biti predani Našem velikom komorniku u toku ove ceremonije u znak pokornosti i javnog priznanja svoje greške. Odsada će se gospoña du Plessis-Belliere truditi da služi svome vladaru vjerno i bez zadnjih misli. Ona će boraviti u Versaillesu, prihvatit će sve naslove i časti, koje ćemo smatrati potrebnim da joj podijelimo, što će biti teže za njezin ponos, to dobro znamo, nego da ne primi nikakve dužnosti, ona će izvršavati sve obaveze savjesno, ukratko, morat će nastojati da odano služi Kralju, na bilo kojem mjestu u Njegovu kraljevstvu, na Njegovu dvoru..."

- ... Ili u njegovu krevetu - upadne Anñelika. Gospodin de Marillac zadrhta. Malo prije toga je bio uvjeren o besmislenosti čitanja te poslanice upućene jednoj nesretnici, koja je ležala polumrtva u beznadnoj bolesti. Anñelikina upadica i podrugljiv pogled koji se nazirao meñu njezinim vjeñama, dokazivali su mu, da je ona vrlo pomnjivo slušala i da nije tako iznemogla, kakvom se prikazivala. Njegovi obrazi, slični pergameni, zarumeniše se i on hladno reče: - To nije napisano u pismu njegova veličanstva. - Da, ali to se podrazumijeva - odvrati tiho Anñelika. Gospodin de Marillac počeša se po vratu i nakon kratkog mumljanja uspio je opet nastaviti prekinuto čitanje.

" …na njegovu dvoru ili na nekom drugom mjestu, koje će njegovo veličanstvo odrediti, da ona tu vrši njegovu službu "

- Gospodine, ne biste li završili, jako sam umorna. - I mi smo - reče uvrijeñeno plemić. - Zar ne vidite, gospoño, u koji ste nas položaj natjerali da bismo vam mogli pročitati ovo pismo? - Gospodine, ja sam na umoru. Na licu velikaša pojavi se zločest i sladunjav izraz. - Ja bih vam preporučio da ne duljite previše, gospoño, jer nemojte misliti da će blagost njegova veličanstva prema vama trajati vječno - I doista, ovim

upozorenjem on i završava pismo. - Treba da znate, gospoño, da vam kralj svojom dobrotom daje mogućnost da nekoliko mjeseci o tome razmišljate, prije nego vas zauvijek bude smatrao nepopravljivom buntovnicom. Ali kad proñe taj rok, on će biti neumoljiv. Sada je mjesec svibanj, gospoño. Kralj zna da ste bolesni, utučeni. On je odlučio da se strpi, ali ako od početka listopada ne budete postupili onako kako vam je naredio da dobijete njegov oproštaj, on će smatrati vaše ustezanje djelom pobune. - Što će se u tom slučaju dogoditi? Gospodin de Marillac ponovno razvije pismo svog vladara:

"Tada će gospoña du Plessis biti uhapšena i odvedena u neku tvrñavu ili samostan, koji ćemo mi izabrati. Njezina obitavališta bit će zapečaćena, njezini dvorci, palače i zemlje bit će prodane. Samo dvorac Plessis ostat će kao leno i kao nasljedno imanje zajedno s okolnim neposrednim zemljama, koje će biti predane Charlesu Henriju du Plessis, sinu maršala i našem kumčetu, a čije ćemo skrbništvo osigurati već unaprijed."

- A moj sin Florimond? - zapita sva blijeda Anñelika. - Ovdje nije spomenut. Nastane muk u kojem Anñelika osjeti kake su u nju upereni zadovoljni pogledi ovih ljudi koje je jedva poznavala, kojima ona nije nikakvo zlo nanijela, a ipak su se vidljivo radovali njezinu porazu, toliko ljudska zloba želi da vidi pad ljepote i poniženje onoga koji neće da gmiže. Izdaleka gospoña du Plessis neće moći uspraviti svoju malu, ponosnu glavu, neće moći svojim smaragdnim očima podignuti ogradu izmeñu kralja i onih koji su uzaludno nastojali utjecati na njega. Ona će se pojaviti u Versaillesu samo zato da doživi žalosno iskušenje koje će zauvijek poniziti njezinu gordost. Ona bi u tom slučaju zauvijek izgubila svoju neukrotivu snagu, postala bi kao i svi drugi; postala bi poslušno oruñe onih koji upravljaju ljudima i njihovom sudbinom. Zar nisu vješto djelovali, kad su kralju preporučili da bude nepopustljiv? Gospodin de Solignac prvi prekine muk svojim ganutljivim i muklim glasom. Za nj nije predstavljalo muku ovo dugo klečanje, jer je bio naviknut da se moli bez kraja i konca u svojoj tajnoj sobi, u kojoj je molio Boga da mu udijeli snagu da nastavi svojim teškim i tajnim radom, da nametne Njegov božanski zakon pokvarenom svijetu. On izjavi da mu se čini da je sada baš pogodno vrijeme, da bi gospoña du Plessis-Belliere razmislila o svojim zabludama u prošlosti i da iskoristi vrijeme, koje joj blagost kraljeva ostavlja, kako bi sakupila dokaze o svom nedvojbenom pokajanju. Zar joj kralj ne bi zauvijek oprostio, kad bi mu ona kao zalog donijela obraćenje svojega kraja: Poitoua. - Vama je poznato, gospoño, da vjera koja tvrdi za se da je reformirana, proživljuje sada svoje zadnje dane. Njezine pristalice masovno se obraćaju i vraćaju u krilo matere crkve, katoličke, i apostolske. Poneki tvrdoglavci su još uvijek ustrajni, osobito u ovom udaljenom i divljem kraju, odakle vi potječete i u kome imate svoja imanja. Kapetanu Montadouru, jednom od naših najrevnijih propovjednika koji je unazad nekoliko mjeseci poslan ovamo s tim zadatkom, nekako ne polazi za rukom uvjeriti hugenote u vašim selima da napuste svoja besramna vjerovanja. Mi smo, gospoño, promislili da biste mu vi mogli pomoći u tom svetom poslu. Vi poznajete seljake u ovom kraju, njihov govor. Vi ste njihov lenski gospodar. Vi imate više mogućnosti da prisilite svoje kmetove hugenote, da napuste svoje kažnjivo krivovjerje. Vidite li, gospoño, kakav plemenit zadatak vas očekuje i mislite o tome koliko bi vam kralj, koga ste uvrijedili, bio zahvalan da ste mu pomogli na tom djelu ujedinjavanja njegova kraljevstva, što ga je on poduzeo za veću slavu Božju. Ono što gospodin Marillac nije postigao čitanjem pisma, uspio je svojim govorom postići gospodin de Solignac. Anñelika napusti svoju hinjenu obamrlost, naglo sjedne i stade zuriti u njih svojim otvorenim velikim i vatrenim očima, koje su se sjajile na njezinu ispijenom licu.

- Da li i taj uvjet, to jest da potpomognem obraćenje svoga kraja spada u zahtjeve njegova veličanstva? Sarkastičan osmijeh otkrije požutjele zube gospodina de Marillaca. - Ne, gospoño - odgovori on - ali se to podrazumijeva. Istodobno gospoda de Marillac, Solignac i Breteuil nagnuše se nad njom. Montadour je htio učiniti isto, ali ga je u tome spriječio njegov trbuh. Ipak je, meñutim, nastojao da se što više nagne. Nije njemu bilo do toga da privoli Anñeliku da se prihvati svetog poziva da obraća hugenote. Druge su njega brige morile. Otkrio je, da je ova polumrtva žena, koja je stjigla u dvorac prije nekoliko dana i koju samo što nisu ušili u mrtvački plašt, bila ñavolski lijepa. Lica četvorice ljudi, koja su joj se približila podsjećala su Anñeliku na grozne sne što su je znali mučiti na Sredozemlju, dok bi joj njezin osloboñeni duh u snu donosio još bliska sjećanja na francuski dvor i na tešku atmosferu Versaillesa, punu zavjera i prijetnji, u kojoj su se neobično ispreplitali strah od trovača, koji su se u tajnim prostorijama bavili spletkama i vršili obrede crnih misa kadeći tamjanom i škropeći blagoslovljenom vodom poput fanatičnih bezumnika. Zlo od kojega bijaše pobjegla i koje bijaše zauvijek odbacila ponovno se javljalo, dobivalo novu snagu; ona je osjećala njegovu otrovnu, njegovu tvrdokornu i podlu moć. - Gospoño - prošapta Marillac - dajte nam dokaze vaše revnosti i mi ćemo vas poštedjeti od najgoreg. Znat ćemo probuditi kraljevu milost prema vama. Mi ga možemo nagovoriti, na primjer, da ublaži strogost pokore, koju vam je odredio. Mi ćemo možda uspjeti da izbjegnete kočiju van ograde, crno ruho, izjavu vazalske poslušnosti... On nije bio nevješt. Znao je da su za jednu ženu, kao što je Anñelika, teža ova pojedinačna poniženja, nego da ustupi neko svoje lensko dobro kruni. Oni su već očekivali njezina obećanja i spremnost da se založi i spremali se da u skladu s time postupe. Ali ona ponovno uzmakne. - Da li ste završili, gospodo? Guverner stisne usne. - Ne, nismo još završili, gospoño. Imam još da vam predam osobnu poruku njegova veličanstva. Evo je! Pošto je raskinula crveni pečat, Andelika prepozna kraljevo pismo.

"Mala moja, moja Bagatello, moja nezaboravna..."

Slova zaigraše pred njezinim očima; ona spusti ruku ne htijući dalje čitati. Sad kraljevi izaslanici ustanu i povuku se. Gospodin de Marillac baci pogled na njezin ispruženi lik, zatim slegne ramenima. On će uvjeriti kralja, da je ova žena šenula umom. Leži na podu, a bila je nekad kraljica Versaillesa. To je žalosno! Pogriješio je što je poslušao Solignaca i što se umiješao u ovaj zadatak. Ništa u tome svemu nema zanimljivog ni za kralja, ni za njega, ni za Družbu svetog sakramenta. Jasno je kao dan da će ona umrijeti. - Gospodo! - poviče Andelika. Oni se ukočiše pred vratima. Kad se ona uspravila, njezina joj je neuredna kosa tvorila neku vrst blijede aureole oko glave i tako još više isticala sjaj njezina ponešto divljeg pogleda. - Gospodo, reći ćete kralju, da nema pravo da bude dobar prema meni. - Što znači to, gospoño - upita iznenañeni Marillac - smatrate li se možda nedostojnom kraljeve dobrote? - Ne, hoću da kažem da dobroti nema mjesta meñu nama. Njegova me ljubav vrijeña. Jer mi smo neprijatelji, zar ne? Meñu nama može biti samo rat! Guvernerovo lice posta kao zemlja crno. Spopade ga vrtoglavica pri pomisli da mu valja te riječi ponoviti kralju. Tri plemića izañoše zabrinuta lica.

- Luda, luda žena, eto što ste - poviče Barba - i pojuri k uzglavlju svoje gospodarice. - Kakvo vas je ludilo spopalo, da sve ništite, nesretnice! Kako ste mogli predbaciti sve to u lice takvim uvaženim velikašima, koje je kralj poslao da urede stvar. Ah! Nema šta, znate kako treba moliti oproštenje! - Barbo, ti si, dakle, prisluškivala iza vrata? Barba je dalje praskala sva obuzeta svetim gnjevom. - Nije vam dosta što izgledate kao olupina, što ste jadna i bez snage. Spasili ste čudom svoj život, a sada se opet njim lakoumno poigravate. - Barbo, ti si u mome odsustvu poprimila neke autoritativne načine u ophoñenju, koje mi se nimalo ne sviñaju. - Morala sam ipak da se branim zajedno s našim malim Charlesom Henrijem. Vi ste nas ostavili, gospoño, a žandarmerija je stalno dolazila; ti prokleti policajci su nas ispitivali, pretraživali spise, otvarali pokućstvo. Zatim su nas ostavili na miru. Trebalo je samo čekati. Ne čini li vam se čudno da netko čeka zrnajući krunicu, i dočeka vas naposljetku jednog dana mršavijom, ogrebenom i divljijom od skitničke mačke. A sada su vojnici u parku, debeli kapetan kroji zakone pod vašim krovom, ždere rezervnu hranu, zadirkuje vaše sluškinje. Silom prilika sam morala naučiti da vičem i da se branim, zar ne? Žestina njezine vjerne pratilice pokoleba Anñeliku. - Sta bi ti, dakle, htjela da uradim? - prošapta slabim glasom. - Poñite kralju - šapne Barba, a u njoj oživi nada. - Tada će sve biti kao i prije. Vi ćete opet postati najmoćnija osoba u kraljevstvu, vašoj kući i vašem sinu bit će svuda ukazivana čast. Poñite kralju, gospoño. Vratite se u Versailles! Nagnuta nad Anñelikom, ona je vrebala hoće li na njoj opaziti znakove poraza. Ali pod utučenim vjeñama pojavi se neumoljiv sjaj zelenih očiju. - Ti nisi svjesna svojih riječi. Poći kralju! U svojoj naivnosti ti misliš da ne postoji ništa ljepše nego živjeti na dvoru. Ali ja nešto više o tome znam. Zar nisam već živjela na njemu? Živjeti na dvoru! Kakve li poruge! Crknuti u njemu, to se može! Od dosade, od odvratnosti i na kraju od otrova neke suparnice. Živjeti na dvoru! To ti je kao da plešeš na živom pijesku. Ne bih mogla nikad više živjeti meñu njima! - Kralj vas ljubi! Vaša moć nad njim je velika. - On me ne ljubi. On me samo hoće. To ne može biti. Slušaj, Barbo. Postoji nešto što ti ne znaš. Kralj Francuske je svemoćan, ali ja sam utekla iz harema Mule Ismaila. Ti ne možeš zamisliti što to znači. Nijedna žena nije nikad uspjela u tome. To je bilo nemoguće, nezamisliva stvar. Zašto onda ne bih mogla držati u škripcu francuskoga kralja? - Zar je to vaš cilj? - Da, mislim... Mislim da mi drugo i ne preostaje da učinim! - Ah! Luda, luda, ženo! Neka vas Bog zaštiti - jecala je Barba pokrivši lice rukama i odlazeći.

3.

ANðELIKA POD NADZOROM

Kapetan Montadour jeo je u velikoj blagovaonici dvorca. Anñelika ga je s praga promatrala. On nije jeo, on je žderao. Nepokretnih očiju na punokrvnom licu oživljenom riñim brkovima, on se sav posvetio zadatku da smaže čitavu zdjelu svračaka, što je, okružena povećim brojem lonaca, preda nj bila postavljena. Vještom rukom uzimao je svračka, dugo ga vrtio u zdjelici umaka, a zatim ga progutao jednim zalogajem. Hrskao je kosti, bučno ih sisao i brisao ruke o ubrus koji mu je visio na prsima, jednim krajem provučen kroz zapučak. - Zovu ga Gargantua - šapne mala služavka, koja je iza Anñelikinih leña promatrala taj prizor.

Oficir je izdavao naredbe slugama, kao da su to osobe u njegovoj vlastitoj kući. Jedan sluga nije bio dovoljno brz, kapetan ga nazva buntovnikom i baci mu tanjur u noge. Anñelika se nečujno povuče. Nije mogla vjerovati da joj je kralj to svinjče poslao u kuću. Sigurno je da kralj nije ni znao za taj izbor što ga je učinio nakon zrelog razmišljanja gospodin de Marillac. Ali uza sve to on nije bio manje odgovoran za poniženje kojemu je ona bila izložena. Kralj je prepustio svojim službenicima brigu o tome da markizu de Plessis urazume. Što je bila bliže ozdravljenju, Anñeliki je bivalo sve jasnije da je upala u dvostruku zamku: u isto je vrijeme bila prepuštena na milost i nemilost kralju i onih koji su nastojali da potajno upravljaju kraljevstvom. Dok se nalazila u zaklonu svoje sobe nije imala jasnu sliku o svom vlastitom položaju. Odlazila je k prozoru da crpi nove snage promatrajući obližnju šumu. Bujno lišće, svježina, hladovina svaki put su je ispunjavali zanosom. Mislila je pri tom kako je još uvijek živa, kako se njezine kosti ne bjelasaju na pustinjskoj stazi i kako zahvaljujući nevjerojatnom čudu opet vidi svoju zemlju. Bezbroj puta joj se slučilo da snatri o hladovini šume Nieul, dok se suhih usta i okrvavljenih nogu, jedva vukla za tragom Colina Paturela, te joj se činilo sve jednostavnim i lakim, pošto ih je opet pronašla. Malo-pomalo ona je popustila pred navaljivanjima Barbe, pristala je da jede, da spava u krevetu. Jednog dana je čak i haljinu na sebe navukla. Barba joj je pronašla u nekom kovčegu jednu od nekadašnjih njezinih haljina; one novije su joj bile preširoke. Obilazeći svoju kuću Anñelika je otkrila i naličje svog povratka. Vojnici su stražarili na vratima. Bilo ih je posvuda. Neki su logorovali iza ograda. Čuo se gromki glas Montadoura. Hodajući nesigurnim korakom rekovalescenta, Anñelika nije bila sasvim sigurna da neće odjednom postati žrtvom novih mora. Pričinjalo joj se kao da su poznata lica njezine posluge došla iz nekog minulog, nestalog svijeta, koji joj je donosio dronjke jedne njoj neshvatljive stvarnosti. U mali salon došli su naizmjenice da je pozdrave i da joj izraze svoje zadovoljstvo što je opet zdrava: Lin Poiroux, kuhar sa svojom ženom, Tourageauxovi veselih lica, koji su služili u Plessisu već petnaest godina iako su se žalili što moraju živjeti meñu ovim divljacima iz Poitoua, nekadašnji lakej Filipov, La Violette (gle, ona je mislila da ga je otjerala), šef štenare Joseph, šef staje Janicou, kočijaš Hadrien, Malbrant Glavosijek, njezin učitelj jahanja, sijede kose koji se, izgleda, odlično prilagodio seoskom životu. Pušio je lulu, tapšao konje, a da bi opravdao svoje prisustvo poučavao je osnovnim vještinama mačevanja i jahanja mladog Charlesa-Henrija. - Mali nije tako nadaren kao stariji mu brat - govorio je. - Ah! Zašto je Florimond zatvoren u koledžu, dok izvrsni mačevi ovdje rñaju bez posla! Jedino Malbrant, čovjek pun odlučnosti, nekadašnji mušketir, koji je mnogo toga proživio, izgleda da se osjećao ugodno. Kod svih ostalih opažao se neki nemir, neko nejasno predbacivanje. Dok je ona bila odsutna, oni su se osjećali okrutno napušteni. Žalili su joj se. Vojnici su ih mučili, rugali im se, postupali s njima kao da su u osvojenoj zemlji. Sva je posluga duboko osjećala sramotu nanesenu velikaškom lenskom dobru, koje je moralo ukonačivati vojsku na isti način kao seljaci ili grañani. Anñelika ih je slušala bez riječi, njezine zelene oči su ih promatrale, a lagan osmijeh razvuče se na njenim još blijedim usnama. - Zašto se ne branite, zar niste više iz Poitoua? Zar nemate više svojih noževa, svojih sjekira, svojih batina, svojih toljaga od tvrdog drva, a ti Lin Poiroux, gdje su ti ražnjevi? Služinčad se preneraženo gledala. Zubi Malbranta Glavosijeka veselo se iskesiše. Janicou, kočijaš, promuca: - Dakako da imamo, gospoño markizo, ali se nikako ne usuñujemo. To su kraljevi vojnici.

- "U noći sve su mačke sive", glasi poslovica. I kraljev vojnik može izvući batine baš kao i pobunjeni seljak. Nastade muk. Klimali su glavom, dok su im se lukave oči mreškale. Ove sluge, još bliski svom seljačkom porijetlu, shvaćali su takav govor. - Pa jest, gospoño markizo - progunña Janicou - ako ste vi sporazumni i mi smo takoñer. Gledali su se i razumjeli. Imali su, dakle, pravo što su se povjerili svojoj gospodarici. Ona neće dozvoliti da je tek tako dotuku. Neće dugo proći, a debeli će oficir bježati glavom bez obzira. Odsada će kraljevim vojnicima život po selima postati mukotrpan. Poput djece ili prostodušne čeljadi, naviknuti da idu za sudbinom jednog jedinog gospodara, smatrali su da povratak markize du Plessis označuje prestanak nemirnog razdoblja koje bijaše zaprijetilo njihovu opstanku. Za Anñeliku, meñutim, nije sve bilo tako jednostavno. Praveći se dobro raspoloženom, ona je nastojala da prouči situaciju, prije nego počne djelovati. Ali što joj je situacija bila jasnija, manje je znala što joj je činiti. Sklonivši se u jedan salon prizemlja, koji je osobito voljela, ona je puštala da se prošlost, klimavim i nesigurnim mostom poveže sa sadašnjošću. U ovom se istom salonu ona nekad suprotstavila razjarenom princu de Condeu. Slavni velikaš bijaše došao u Poitou da sakupi vojsku protiv Mazarina i kraljice majke i da potajno organizira trovanje malog kralja i njegova brata. Vidjela je kako diže prema svjetlosti zelenu ampulu, koju mu je dao opat Exili i kako razglaba o prednostima što će ih postići njegovo častoljublje nestankom mladoga Luja XIV. Prinčevska posla! Danas, meñutim, Conde vuče svoju kostobolju i igra piket svake večeri s kraljicom pod ukrašenim plafonima Versaillesa. Mali je kralj bio jači. Ali zar se opori miris spletaka i pobune ne osjeća još u ovom bijelom dvorcu, koji se odrazuje u svom jezeru na rubu šume, u srcu daleke pokrajine? Anñelika je gledala kroz prozor. Ona spazi kut parka dosta slabo ureñen. Raskošni kesteni, sa svojim plamenom, ružičastim i visokim cvjetovima nisu mogli sakriti zapuštenu tratinu, na kojoj su ljudi Montadoura pasli svoje konje. Na desnoj strani sjajilo se jezero, dva su labuda žurila prema obali. Sigurno su opazili Charlesa Henrija, koji je šetao s Barbom, kako se sprema da im baca kruha. Anñeliki se učini da u toj atmosferi ružnog sna ljepota malog Charlesa Henrija nije bila potpuno istinita. Barba joj ga dovede. Uskoro će mu biti pet godina. Vjerna guvernanta oblačila ga je stalno u svilu i saten, kao da će već slijedećeg sata biti predstavljen na dvoru. Odjeća mu je bila uvijek čista. Stajao je pred Anñelikom bez riječi; uzalud je ona pokušavala, govoreći mu tiho, da izvuče iz njega koju riječ. - Ali kad hoće vrlo je živahan - reče Barba, kojoj bijaše dosadio muk njezina štićenika. - Treba ga samo čuti, kad ga legnem uvečer i kad mu dam medaljon, u kome je vaša slika. On joj govori, kaže joj mnoge stvari. Ali možda vas ne prepoznaje, jer izgledate sasvim druga nego na slici. - Da li sam se mnogo izmijenila? - zapita Anñelika, koja se i protiv svoje volje uznemiri. - Vi ste sada čak i ljepši nego prije - reče Barba s primjesom zavisti. - Ima nečeg neprirodnog u tome jer kad vas čovjek izbliza zagleda onda vidi da je vaša kosa u žalosnom stanju, a put vam zaista jadno izgleda! Usprkos tome, ima trenutaka kad izgledate kao da vam je dvadeset godina, ne znam zašto, a ima trenutaka kad vam se oči tako čudno sjaje. Reklo bi se dolazite s drugog svijeta! - Imaš donekle pravo. - Da li ste ljepši? Ne znam - ponovi služavka klimajući svojom bijelom kapom - ali znam, osjećam, da ste vi još opasniji sada za ljude, nego prije. - Pusti ljude na miru - odgovori Anñelika slegnuvši ramenima. Ona pogleda svoje ruke.

- Nokti mi se još uvijek lome. Ne znam kako da ih njegujem, pa da budu opet jaki. Uzdahne i pogleda svilene plave uvojke djetetove. Svojim ogromnim plavim očima, svojim gustim trepavicama, svojom bijelom i ružičastom puti, svojim odlučnim i punim obrazima stavio bi na kušnju i flamanske slikare. Njegova ljepota joj je stezala srce. Gledajući ga nije mogla da se ne sjeti Filipa, svog drugog muža, da se ne sjeti svoje užasne sudbine koju je izazvao glasnik Joffreya de Peyraca pošto se već bila preudala. U ono doba ona nije birala sredstva samo da bi se udala za hladnog Filipa i tako je svojim rukama iskopala jamu koja ju je zauvijek rastavila od njezine prve ljubavi. - Ah! Zašto se uvijek igraš sudbinom - govorio joj je Osman Ferañi. Ona uzdahne, skrene pogled i padne u duboko snatrenje. Dijete se malo poslije toga bojažljivo povuče. Barem za njega neće biti u brizi. Charlesa Henrija du Plessis, sina maršala, kraljevo kumče neće opljačkati zbog zločina njegove majke, ali zar sudbina njezina starijeg sina, ponosnog Florimonda, koji se rodio kao zakoniti nasljednik slavnih grofova tuluških, koji je pripadao najvišem plemićkom rodu i koji je bio bogatiji od svih Plessisa zajedno, zar njegova sudbina nije bila nesigurna i mračna kao sudbina kakva kopileta? Čim je stigla kući, ona se htjela s njim sastati i vrlo teškim, slomljenim glasom od iscrpljenosti, izdiktirala je pismo gospodinu Molinesu za svog brata R. P. de Sancea. Ona nije znala da je to pismo pobudilo sumnju kapetana Montadoura. Pošto je njegovo obrazovanje bilo slabo, on je dao da mu sadržaj pročita intendant, a zatim, pošto je razmislio o svojoj odgovornosti, poslao ga je gospodinu de Marillacu. Pismo je ipak dospjelo na odredište. Anñelika je baš tog dana primila odgovor svog brata jezuita. Doznala je tako da je R. P. de Sanceu kralj naredio da drži mladog Florimonda de Morens u koledžu, sve dotle dok njegovo veličanstvo ne bude smatralo da ga se može povratiti majci. R. P. de Sance odobravao je namjere sumnjičavog vladara da sačuva najmanjeg od svojih podanika. Florimond ništa ne bi dobio, kad bi ponovo došao pod utjecaj žene čije vladanje je bilo nezahvalno i lakoumno. Kad pruži dokaze da se pokajala i kad zadobije milost kraljevu, ona može ponovo vidjeti svog sina, ako prestane da bude žalostan primjer pobune i lakoumnosti. U svakom slučaju za dječaka od dvanaest godina bolje je da bude u koledžu, nego u blizini majke koja je uvijek bila labave i nestalne ćudi. Ulazio je u mladićko doba. Njegov je ujak priznavao da je vrlo nadaren za studij, ali da je lijen i nepristupačan usprkos svom otvorenom, ali i prevrtljivom ponašanju. Stalnim nastojanjem moglo bi se možda stvoriti od njega dobrog oficira. Raymond de Sance završavao je pismo proročanskim riječima koje su odavale njegovu gorčinu. Pisao je da mu je već dosta toga, što mora na svojim leñima osjećati posljedice grešaka svoje braće i sestara i sam se boriti da spase ime de Sance de Monteloup od kraljeve nemilosti. Uskoro će i na nj doći red da snosi teške posljedice te nemilosti, iako je bio i htio ostati vjeran kraljev podanik. A kako da ne navuče kraljevo nezadovoljstvo, kad se već godinama mora zauzimati za krivce, čije je postojano ustrajanje u greškama nepojmljivo kao i njihova nevjerojatna lakomislenost. Čak ni teške posljedice nisu mogle ukrotiti Anñeliku. Zar je on nije neprestano upozoravao, kao i Gontrana, Denisa, Alberta? Na žalost, ni opomene ni upozorenja nisu koristili. Njihova divlja i nedisciplinirana krv bila je uvijek jača. Jednog dana će prestati da se zauzimlje za njih. Ovaj odgovor ogorči Anñeliku više od svega drugog. Na taj su joj način oduzimali i Florimonda, a to je bilo podlo. Florimond, sirotan, pripadao je njoj. Samo njoj. On je bio za nju prijatelj, drug. Jedini i živi dokaz njezine izgubljene ljubavi Florimond i Cantor, njezina dva prva sina postali su joj vrlo bliski nakon njezina putovanja po Sredozemlju. Činilo joj se da je opet zadobila Cantorovu ljubav slijedeći ga u njegovu luñačkom traganju dijeleći potajna maštanja maloga paža. Postali su bili pomalo saučesnici,

ona i on, umrlo dijete i njegova majka uhvaćeni u istoj zamci, te ga je ona sada osjećala, kao da je manje odsutan, manje "nestao". Ali njoj je bio potreban stariji sin, Florimond, na čijim je crtama vidjela kako ponovo oživljuje lice njegova oca, lice koje prošlost bijaše izbrisala. Ona ponovo pročita pismo. Drhtala je od nemoćna bijesa. Zatim joj bratovljeve izjave pobudiše pažnju. Zašto se, dakle, sada tužio na sve članove obitelji, mjesto da kao obično, smatra samo nju, Anñeliku, odgovornom za sve njihove jade. U djetinjstvu je uvijek bila kriva Anñelika, kad bi ih zadesila kakva nesreća. Ovaj je put, meñutim, govorio u množini. Stade razmišljati. Sjeti se jedne rečenice gospodina de Marillaca: "nedisciplina jedne obitelji, čiji su me neki članovi teško uvrijedili", ili slično tome. Ona se nije točnije sjećala izraza, jer tada nije na to obratila pažnju. Usporeñujući te riječi s onima što ih je napisao Raymond, ona se stala pitati ne radi li se tu o nekom dogañaju koji je njoj bio nepoznat. Stajala je tako udubljena u tim razmišljanjima, dok nije sluga ušao i javio joj da ju barun Sance de Monteloup želi vidjeti.

4.

TRAGIČNA SUDBINA SLIKARA GONTRANA

Anñelikin otac, barun de Sance, umro je prošle godine u toku zime, dakle smrt ga je zadesila prije njezina putovanja u Marselj. Kad joj je najavljena posjeta, Anñelika se uspravi u svom naslonjaču, ne vjerujući svojim ušima. Čovjek koji se uspinjao stepenicama terase, u zagasitom odijelu i velikim blatnim cipelama, imao je isti hod kao i njezin otac. Ona je gledala kako prolazi hodnikom, prepozna mučaljivo i mrko lice de Sanceovih dječaka. Jedan od njezine braće? Gontran? Ne. Denis? - Jesi li ti to, Denis? - Dobar dan - odgovori on. Kad ga je posljednji put vidjela bio je vojnik, na vrlo lijepom položaju, u jednom garnizonu u okolici Pariza. A sad ga odjednom vidi kao ladanjskog plemića, koji je svojim teškim hodom i zabrinutim licem podsjeća na baruna Armanda. Vrtio je meñu prstima pismo i izgledao je zbunjen. - Evo. Primio sam pismo od gospodina de Marillaca, namjesnika provincije. Nareñuje mi da te posjetim. Zato sam i došao. - Zaista, u našoj se obitelji radi samo po nareñenju. To je dražesno! - Prokletstvo, situacija je teška. - Što se, dakle, dogañalo? - I to pitaš ti, koja se na vrat naprtila cijelu policiju kraljevstva i koju su sproveli ovamo pod pratnjom kao kakvog zločinca! Cijela zemlja o tome govori! - To mi je poznato, ali što se drugo dogodilo? Denis sjedne sav satrven. - Da, istina je, ti ne znaš i moram ti reći, jer me baš radi toga gospodin de Marillac poslao k tebi, kako bi "te ovo privelo k zdravom razmišljanju". To su njegove riječi. - Što je, dakle? - Ne budi nestrpljiva. Doznat ćeš još uvijek dosta rano. Užasno! Sramota satire našu obitelj. Ah! Anñeliko, zašto si otputovala? - Nisu se valjda usudili udariti na moju obitelj, zato što mi se svidjelo otputovati ne pitajući kralja za odobrenje? - Ne. Nije direktno zbog toga. Ali da si ti tamo bila! Dogañaj se zbio nekoliko mjeseci nakon tvog odlaska. Nije se točno znalo zašto si otputovala, ali kralj je bio strahovite volje. Ja to nisam shvaćao tragično. Govorio sam sebi: "Anñelika se već izvukla i iz drugih neprilika. Ako je počinila neku glupost, ona će svojom ljepotom stvar lako izgladiti". Najviše mi je smetalo, priznajem, što nisam znao gdje da te nañem, da mi uzajmiš novaca. Upravo sam bio odlučio da kupim upražnjeni

položaj u gardijskom puku Versaillesa. Računao sam na tebe, da mi pomogneš svojim utjecajem i... svojim novcima. Pošto je posao bio već mnogo odmakao, potražio sam Alberta, jer sam znao da je prokrčio sebi put na Gospodinovu dvoru. Moje pretpostavke su bile točne. Našao sam svog malog Alberta bogatog kao kneza. Rekao mi je, da je Gospodin lud za njim i da ga obasiplje dobročinstvima: darovima, položajima, a tih se dana upravo dočepao i prihoda naše opatije Nieul. Te je planove nosio dugo u glavi taj častoljubnik. Time se taj lukavac do smrti osigurao od siromaštva! Tako mi je mogao dati nekoliko stotina livara, meni siromašnom vojniku, koji nisam imao ni glavu, ni dara da se svidim ljudima. Nije ga trebalo za to mnogo moliti. Kupio sam svoj položaj. Logorovao sam u Versaillesu. Za naš oficire bilo je ljepše nego u Melunu, ali je bila veća disciplina. Morali smo stalno biti u paradi, da ugodimo kralju. Ali ipak bilo je svečanosti, kockanja, življelo se na dvoru. Bilo je i koječega još, manje ugodnih zgoda, u koje su nas, po mom mišljenju, previše miješali: smirivati nezadovoljstvo zidara i zanatlija. Tada su u Versaillesu bili veliki radovi u toku, sjećaš li se? - Sjećam se. Monotoni glas mladog čovjeka nanovo je oživljavao zaboravljeni dekor: sjaj kamenja nagomilanog u blokove, koje je škripalo pod ogromnim pilama, podizanje skela na dva krila dvorca, buka sa gradilišta brujala je neprestano i dopirala do otmjenih šetača na kraju parka: vika, udaranje čekića, škripanje kolica, struganje lopata čitava vojska radnika vrvila je posvuda. - Pogriješilo se što se mobiliziralo mnogo radne snage, kao za vojsku. Smjestili ih tamo, na samom mjestu. Nisu im dopuštali da posjećuju svoje obitelji, iz straha da se potom ne vrate. Mnogi su postali nezadovoljni. Stanje se još više pogoršalo ljeti, kad je kralj odlučio da se iskopa jezero prema šumi, točno prema velikom stubištu, koje dominira Oranžerijom. Vrućina je bila strahovita. Komarci su grizli, proširila se groznica. Ljudi su pogibali kao muhe... Odredili su nas da ih zakapamo. A zatim jednog dana… Denis poče opisivati iznenadni nemir koji je zahvatio robove. Poslovoñe su pobacali sa skela. Horda u prnjama, s dlijetima i čekićima u ruci provali u vrtove i divljački pobi Švicarce. Srećom, jedan puk je vježbao na vojnom vježbalištu. Smjesta su raspodijelili vojnike u bojni red, te ih uputiše prema dvorcu. Za dva sata je svladana pobuna. Dva sata zaglušeni praskanjem mušketa, vrućinom, kricima mržnje i umirućih. Jadnici su suzbijeni, pa se nanovo utvrdiše po skelama, odakle su bacali blokove kamenja sa visine četvrtog kata, a vojnici su umirali zgnječeni kao stjenice. Ali muškete su gañale točno. Bezbrojna tjelesa prekrihu bijeli pijesak. Na balkonima, okrenutim prema jugu gospoña Montespan i njezine družbenice promatrale su prizor, užasnute. Napokon se radnici predadoše. Sutradan u zoru, odveli su kolovoñe do ivice šume, točno prema dvorcu, blizu započetog jezera, da ih povješaju. Baš tada, dok su mu stavljali konop oko vrata, Denis ga je prepoznao: Gontrana. Gontrana, njihova brata! Krvavog čela, divljeg pogleda, u jadnoj, poderanoj odjeći, zamazan bojom, žuljevitih ruku, nagrizenih od kiselina, Gontran de Sance de Monteloup, njihov brat - zanatlija! Mladi oficir zaurla: "Ne njega!" Bacio se na starijeg brata, pokrivši ga svojim tijelom. Nije se smjelo počiniti takvo svetogrñe: objesiti jednog Sancea de Monteloup! Ljudi su mislili, da je poludio. Na usnama Gontrana titrao je čudan osmijeh, podrugljiv i umoran. Poñoše po pukovnika. Denis mu je velikom mukom, sav zadihan, pokušavao objasniti, da je taj buntovnik, vezanih ruku na leñima, njegova imena i plemena, njegov vlastiti brat, roñen od istog oca i majke, a ujedno i brat markize du Plessis-Belliere. To glasovito ime, pa očita sličnost dvoje braće, a možda i drsko, gordo držanje osuñenika, držanje pravog plemića, uvjeriše pukovnika, i on odluči da odgodi izvršenje kazne.

Meñutim, nije se moglo prekršiti naredbu, koja je glasila da prije zapada sunca svi buntovnici moraju okajati svoje luñačko djelo. Denis je imao vremena samo do večeri, da izmoli kraljevu milost. Ali kako će on, neznatan oficir, doprijeti do kralja! Nije nikog poznavao. - Da si barem tada bila tamo, Anñeliko! Dva mjeseca prije bila si na dvoru, kralj je radio ono što si htjela, dovoljno je bilo da kažeš samo jednu riječ. Ali zašto, zašto si baš onda nestala, na vrhuncu svoje moći i slave! Ah! Da si onda bila tamo! Još jednom se Denis sjetio Alberta, brata, čija mu se sreća činila najsigurnijom. Da bi dopro do jezuita Raymonda, trebalo je izgubiti mnogo vremena, a osim toga jezuiti, mada imaju veliku moć, ne vole se njom služiti na brzinu. Meñutim, pukovnik je rekao: do zapada sunca. Denis je uzagrepce odjurio do Saint-Clouda. Gospodin je bio u lovu i, naravno, pratio ga je njegov ljubimac. Denis je na kraju pojurio za lovačkom družinom. Prošlo je dosta vremena dok je stigao do Alberta; već je bilo podne. Trebalo je moliti Gospodina, da neko vrijeme bude bez svoga druga, vrijeme je naprosto jurilo. - Našao sam Alberta, kako se smješka, kako se ulaguje, gore od neke žene. Gledao sam ga kako namiguje i poigrava svojim čipkastim orukvicama i pri tom mislio na Gontrana vezanog kraj stabla. Ti znaš, da mi se Albert gadi, ali moram priznati nije bio kukavica. Sve što je bilo u njegovoj moći, sve je učinio. U Versaillesu, gdje smo predvečer stigli pokucao je na sva vrata. Pristupao je svakome. Ničega se nije ustručavao, ni da uznemiruje, ni da zaklinje, ni da laska, ni da bude grubo odbijen. Ali trebalo je obijati tuñe pragove, čekati ovdje, čekati ondje. Gledao sam kako se sunce spušta. Napokon je gospodin de Brienne pristao da nas sasluša. On se zatim časkom udalji, a onda se vrati i reče nam, da ćemo možda imati priliku da pristupimo kralju kad izañe iz svog kabineta, gdje je primio gradske suce Pariza. Čekali smo pored kurtizana u Salonu rata, na kraju Velike galerije, mislim da su ti poznata ta mjesta? - Da, poznata su mi. - Kad su se vrata otvorila, kralj je izgledao ozbiljan, veličanstven. Čim se pojavio prestade šaputanje, čela se sagnuše, gospoñe se pokloniše, dok je na njima šuštala svila. Mladi Albert problijedi, naglo padne na koljena i dramatično uzvikne: - Milost, veličanstvo, milost za mog brata Gontrana de Sancea! Kraljev je pogled bio hladan. On je već znao za dva mlada čovjeka, zašto tu stoje i za što ga mole. Ipak je upitao: - Što je učinio? - Oni prignuše glavu. - Veličanstvo, nalazio se meñu ljudima koji su se jučer pobunili i nekoliko sati divljali u vašoj palači. Kralj se ironično nakesi: - Jedan Sance de Monteloup, jedan plemić od prastare loze meñu zidarima! Kakvu mi to priču pričate? - Na žalost, veličanstvo, istina je. Naš brat je imao uvijek čudne ludosti u glavu. Da bi mogao slikati i uprkos bijesu našeg oca, koji ga je zbog toga lišio nasljedstva, on je postao zanatlija. - Zaista, čudno ludilo! - Naša ga je obitelj izgubila iz vida. Tek kad su ga imali vješati moj brat Denis ga je prepoznao! - I vi ste prekršili naredbu o izvršenju smrtne kazne? - zapita kralj, okrenuvši se prema oficiru. - Veličanstvo... brat mi je! Kralj je ostao hladan. Svatko je znao da jedna utvara prolazi meñu učesnicima ove drame, svatko je znao za njezino ime, mada ga nitko nije spomenuo, svatko je znao i gordu siluetu žene, ukras Versaillesa, koja je nestala, pobjegla ostavivši kralja utučenog, ranjenog. On nije to mogao oprostiti. Napokon je progovorio muklim glasom: - Gospodo, vi ste članovi buntovne i ohole obitelji, a mi ne smatramo srećom što ste meñu nama. U vašim žilama teče krv velikih feudalaca punih oholosti, koji su

više puta uzdrmali naše kraljevstvo. Vi ste od onih, koji su često skloni da razmišljaju treba li ili ne treba se pokoravati kralju i koji ponekad odluče da se ne pokoravaju. Mi poznajemo čovjeka za koga molite milost. To je stvor opasan, naprasit, taj se stvor spustio do prostih ljudi da bi ih mogao lakše nagovoriti na zlo i bunu. Mi smo se već obavijestili o njemu. Kad smo doznali za njegovo ime i porijeklo, kakvo li je bilo naše zaprepaštenje! Vi kažete da je on jedan Sance de Monteloup? Čime je to dokazao? Da li je služio u našim armijama? Da li je platio porez u krvi, koji su svi ljudi koji potječu od plemenitog roda dužni kraljevstvu? Ne, on je prezreo mač, a uzeo kist slikara i dlijeto zanatlije, ponizio se, odbacio odgovornosti što ih duguje svome imenu, odrekao se svojih predaka i osramotio se pridruživši se prostacima, koje je više volio nego svoj stalež? Evo što je izjavio: da više voli razgovarati s prostim zidarom, nego otmjenim princom. Da smo stekli uvjerenje da je taj čovjek neshvatljive sudbine bolestan, nemoćan stvor, koji pati od neke mane, koja ga dovodi do ispada, do skitnje. Takvih ima i u najboljim obiteljima... Ali ne... Mi smo saslušali. Htjeli smo ga saslušati. Vidjeli smo da je oštrouman, svjestan, zadahnut neobičnom mržnjom. Mi smo prepoznali taj gordi ton, pun mržnje, koji prkosi kralju... Luj XIV tu prekine govor. Usprkos njegovoj nadmoćnosti, u njegovu se izrazu osjećalo nešto neopisivo, što ulijeva strah. Duboka bol. Sive oči Alberta de Sancea koje su poprimile zeleni sjaj kad bi ih raskolačio, podsjećale su ga na pogled drugog bića. On potmulo reče: - Ponio se kao luñak, treba da plati za svoje ludilo. Neka umre sramotnom smrću, kao što i dolikuje fukari. Obješen! Nije li se on zanosio drskim sanjama da ga se čuje i u saboru koji je želio potaknuti da nam nametne radnički ostracizam, kao što je nekada Etienne Marcel nametnuo silom i bunom ostracizam korporacija našem pretku Karlu V? Ove su riječi bile namijenjene gradskim sucima Pariza, koji su mu tog dana došli i podnijeli mu narodne zahtjeve, na koje on nije htio pristati. Kralj dotakne rukom zlatnu jabuku svog štapa od ebanovine. Uto mladi Albert povikne u zanosu nadahnuća: - Veličanstvo, podignite oči. Vidjet ćete na stropu Versaillesa remek-djelo mog brata zanatlije. Izradio ga je u vašu slavu. Crvena sunčeva zraka prodrijevši kroz prozor obasja na tavanici naslikan lik boga Marsa u kolima, koja vuku vuci. Kralj je stajao nepomično i snatrio. Izražena ljepota u kojoj je on uživao, mora da ga je načas približila pobunjeniku žuljevitih ruku, koji mu se prkosno odupro, ali mu, eto, otkrivao nepoznati svijet u kojem je ljudska plemenitost poprimala druge vidove. A zatim njegov praktičan duh se naglo uzbunio da iščezne radnik koji je sposoban stvarati takve divote. Pravi umjetnici, to jest oni koji su pošli dalje od onog što su naučili, bili su rijetki. Zašto ga gospodin Perraut, koji je bio odgovoran za radove u Versaillesu nije obavijestio o nadarenosti tog čovjeka, koji je osuñen bez suñenja? U užasu što ga je izazvala pobuna nitko se nije usudio kod razljućenog kralja posredovati za buntovnika. Kralj naglo reče: - Treba odgoditi smrtnu kaznu. Moramo ispitati slučaj ovog čovjeka. Okrene se prema gospodinu de Brienneu i izdiktira mu naredbu o pomilovanju. Dva brata, još na koljenima, čuli su njegov komentar. - Trebalo bi da radi u ateljeima gospodina Le Bruna. Dva brata pojuriše kroz zamračene perivoje k jezercu, s kojega se dizalo smrtonosno isparavanje, a zatim do ivice šume, gdje su se njihali obješeni. Stigoše prekasno. Gontran de Sance de Monteloup umro je obješen na hrastovoj grani, sučelice versajskom dvorcu, koji se kao postojana litica bjelasao u sutonu. Čulo se, kako žabe krekeću. Braća su skinula tijelo. Albert poñe da potraži kočiju, svog slugu i kočijaša. U zoru se družina uputila cestom prema Poitouu. Jahali su ne zaustavljajući se nigdje, jahali su pod užarenim ljetnim suncem, jahali u plavoj noćnoj svjetlosti, gonjeni željom da što prije polože u zemlju svojih predaka veliko oboreno tijelo, s rukama

nepokretnim i bespomoćnim kao da je zemlja njihova kraja jedina mogla izliječiti njegove rane, ublažiti njegovu gorku tugu, koja se opažala na otečenom mu licu. Gontran zanatlija! Gontran umjetnik! Koji je opažao malike u bakrenim loncima u Monteloupu, koji je gnječio crvene školjke i žutu zemlju da bi mazao zidove, koji se opijao zelenilom lišća kao opojnim pićem? Gontran i njegova divlja duša, divna u potaji. Plačući poput dvoje djece Albert i Denis su ga sahranili kod seoske crkve Monteloupa, u obiteljskoj grobnici. - A zatim sam došao u zamak - reče Denis. - Sve je bilo tiho. Ni najmanje buke, ni jednog djeteta. Samo je u kuhinji bila dojilja Fantina, oči joj kao dvije žeravice i tetka Marta, uvijek ista, gojazna, grbava, pred svojom vječnom tapiserijom. Dvije stare vile koje su ljuštile grašak mrmljajući. Tada sam ostao. Ti znaš da je naš otac u svojoj oporuci napisao: "Nasljedstvo će pripasti onom sinu, koji ostane na imanju." Zašto to ne bih ja bio? Preuzeo sam mazge, obišao zakupnike, a zatim sam se oženio s Terezom de La Mailleraie. Nije imala miraza, ali je uživala dobar glas i ljupka je. Imat ćemo dijete o berbi jabuka. Eto - zaključi novi barun de Monteloup - što je gospodin de Marillac zahtijevao od mene da ti kažem. Ne o mojoj ženidbi, već ono o Gontranu. I to zato da bi razmislila i bolje shvatila koliko si dužna kralju poslije svih uvreda što si mu ih ti nanijela, ti i naša obitelj. Ali ja molim... Promatrao je lice svoje sestre. Ona je takoñer bila starija od njega, a on se oduvijek pomalo plašio njezine ljepote, smjelosti i njezinih uzastopnih tajnih nestajanja. I danas je opet tu, opet drugačija, čudna. Nježne kosti njezine čeljusti opažale su se pod finim linijama obraza. Bila je blijeda i ukočena, ganuta dogañajem što joj ga je brat ispričao. Denis se istodobno veselio i strepio. Anñelika će ostati uvijek ista, mislio je on i sigurno joj neće donijeti mira dani kojima je išla u susret. - Gospodin de Marillac te vrlo slabo pozna - prošapta. - Ako te je htio pokoriti, napravio je veliku pogrešku, otkrivši ti da je jedan de Sance obješen u ime kralja.

5.

MOLINES NAGOVARA ANðELIKU DA SE POKORI

Molines, upravitelj imanja, posjećivao je Anñeliku nakon njezina povratka. Stari je čovjek, s knjigama računa pod miškom, lagano hodao velikom alejom, koja je vodila od njegove kuće od opeka s krovom od škriljevca, do dvorca. Nezavisan, skoro svoj gospodar kao nekada, obogativši se svojim osobnim poslovima, gazda Molines bio je uza sve to vrlo vjeran sluga obitelji du Plessis-Belliere. To je trebalo zahvaliti društvenim razlozima pod čijom se zaštitom mogao, za svog dugog i radinog života, baviti svojom vlastitom trgovinom. Anñelika, a još manje markiz Filip, nikada nisu točno znali čime se on bavi. Znali su samo jedno: da je uvijek bio ondje gdje im je bio potreban: u Parizu, kad su se nalazili na dvoru, u Plessisu, kad bi ih slučaj ili kakva nesreća dovukla na svoja imanja. Tako je upravitelj Molines svoje lice strogih i tvrdih crta, na kome je starost utisnula pečat prastare mudrosti, meñu prvima nagnuo nad blijedo stvorenje, koje su dva mušketira izvlačila iz kočije, dok je gospodin de Breteuil skoro radosnim glasom vikao dotrčaloj služinčadi. - Dovodim vam gospoñu du Plessis. Ona umire. Možda će poživjeti nekoliko dana... Nikakvo uzbuñenje nije se pojavilo na Molinesovu licu. Pozdravio je Anñeliku isto tako ravnodušno, kao kad je dolazila iz Versaillesa, da tu provede kratko vrijeme radi ubiranja zakupnine, da ugovori prodaju nekog zemljišta, kako bi isplatila kartaške dugove. Slušajući ga, kako je dostojanstveno izvješćuje da će ove godine žetva biti vrlo slaba, ona je počela shvaćati gdje se nalazi, osjetila je kako joj sigurnost rodnog kraja i njezina prošlost prodire u iznemogle udove.

Nije joj ništa spočitavao, a niti joj je postavljao pitanja. Dugotrajna veza, koja ih je spajala i posebna uloga, koju je on imao nekada u odgoju djece Monteloupa, davali su mu prava na to. Ali nije rekao ništa. Nije spomenuo ni smetnje ni uznemirenja koje mu je prouzrokovao Anñelikin odlazak, ni mjere koje je morao aktivno i neumoljivo poduzimati kako bi spasio najuspješnije poslove, kojima je zaprijetio vjetar uništenja. Ne najavljuje li dah nesreće početak propasti? Štakori, gavrani i gmizavi crvi koji su napuštali ugrožena mjesta već su se skupljali. Molines je uspostavio red u tome, davao garancije, uzimao obaveze. Gospoña du Plessis je na putovanju, govorio je. Ona će se vratiti. Nema nikakve likvidacije na vidiku. A kralj?, odgovarali su oni. A kraljev gnjev? To je svima poznato. Zar se ne govori da će biti uhapšena i u tamnicu bačena? Molines bi slijegao ramenima, uvjeravao je da će pamtiti prijatelje, a pošto je često dao dokaza o svojoj osvetljivosti i lukavstvu, bura se stišala. Vjerovnici su pristali da čekaju. Tokom te cijele duge godine, u kojoj je Anñelikina neizvjesna sudbina uznemirivala duhove, upravitelj je gvozdenom rukom sačuvao socijalnu i financijsku okosnicu, na kojoj se osnivalo bogatstvo pobjegle markize i njezina nasljednika, malog Charlesa Henrija. Zahvaljujući njemu, služinčad je ostala na svom mjestu, i ona u dvorcu, i ona u Parizu, to jest u palači u ulici Beautreillis, i u palači u predgrañu Saint-Antoine. Sada je Molines slao na sve strane pisma, kojima je obavještavao stranke o povratku markize. Nije spominjao nadzor nad njom, jedino je navodio prijateljstvo što joj ga je ukazivao kralj i javljao im, da će uskoro ona sama voditi svoje poslove onim autoritetom i poznavanjem stvari, čime je i stekla poštovanje gospodina Colberta. To je bilo namijenjeno pariškim trgovcima i brodograditeljima L'Havrea, s kojima je Anñelika održavala poslovne veze. On je i dalje vodio brigu o imanju. S istom točnošću kao i prije obilazio je zakupe i majure, vršio obračune, nadzirao usjeve i radove. Obilazio je protestante isto tako kao i katolike. Tada su mu oni pokazivali vojnike, koji su im jeli sir i šunku, odvodili konje da pasu novu zob. To su bili "obraćenici" gospodina de Marillaca. Gazda Molines nije se upuštao u komentare. Ograničio se samo da podsjeti zakupnika na dužnu zakupninu i bilježio neke brojke u svoje knjige. - Gazda Molines, što da radimo? Zar niste i vi kao i mi Kalvinove vjere? - govorili su seljaci hugenoti, koji su stajali pred njim, držeći svoje velike crne šešire na trbuhu, tmurnog i fanatičnog pogleda. - Moramo li se odreći vjere da bismo spasili imanje ili pristati da propadnemo? - Budite strpljivi - odgovarao im je on. I kod njega su se smjestili draguni, koji su mu opljačkali bogatu kuću blizu parka, spalili mu sto funti lojanica, lupali u lonce dva dana i dvije noći, sprečavajući da ga spava i vikali mu: - Odreci se krivovjerja, stari lišče, odreci se... To se dogodilo prije Anñelikina dolaska. Kad se Montadour smjestio u dvorcu i uzeo dužnost čuvara jedne od najljepših u kraljevstvu - gospoñe du Plessis, koja nije pripadala reformiranoj vjeri, Marillac je smatrao mudrim da naredi da ostave njezinu čeljad na miru. Kad su vojnici napuštali njegovu kuću Molines poče točno posjećivati dvorac, a Montadour, koji ga je smatrao jednim od najgorih hugenota radi njegova utjecaja na seljake, vikao mu je: - Dokle će trajati tvoje vjerovanje, stari krivovjerče? Kad je vidio prvi put Anñeliku kako sjedi u salonu princa Condea i na njenim obrazima zdravu boju, upravitelj uzdahne. Njegovi blijedi očni kapci se spustiše i njoj se načas učini da zahvaljuje Bogu. To je bilo tako neuobičajeno kod njega da je taj gest umjesto da je gane, pobudio nejasni nemir. Tog dana Molines joj je prvi put govorio o neredima i o gladi, koji su prijetili ovom kraju, otkada je gospodin de Marillac htio pošto-poto obratiti pokrajinu Poitou. - Našoj je pokrajini suñeno da posluži kao pokusno polje za propagandiste, gospoño. Ako se ovdje pokaže uspješnom i brzom metoda da se zauvijek svrši s

protestantima, bit će proširena na cijelu kraljevinu. Usprkos Nanteskom ediktu protestantizam će biti iskorijenjen u Francuskoj. - Baš me briga! - odgovori Anñelika gledajući kroz otvoren prozor. - Treba da se zabrinete - odvrati hladno Molines. Otvorivši još jednom knjige računa, bez truda joj dokaže, da su njezina imanja, većinom zakupljena od protestanata, već imala teške gubitke. Zabranjuje im se da idu u polja, da uzgajaju stoku. Zahvaljujući brojkama on je zainteresira. - Treba se žaliti kralju. Zar vaši predstavnici ne mogu najviše mjesto podsjetiti na Nanteski edikt? - Ali kome da se obratimo? Ta guverner je podstrekač ove zloupotrebe. Što se tiče kralja on sluša one savjetnike, koji ga uspiju uvjeriti. Čekao sam da se vratite, gospoño, jer vi možete mnogo pomoći da prestanu ovi neredi. Vi ćete poći kralju, gospoño. To je jedini put da spasite sebe, provinciju, a možda i kraljevstvo. Na to je, dakle, Molines ciljao. Anñelika je zurila u Molinesa svojim tužnim očima. Usta su joj bila puna riječi koje ona nije mogla izgovoriti te su joj zatvorene usne samo podrhtavale. On požuri da kaže još koju prije nego ona progovori, jer je već nekoliko dana nagnut nad njenim bolesnim licem, vodio s njom ganutljiv razgovor bez riječi. Otkada je poznavao ovu čudnu djevojku Poitoua, čije se dječje i ljupke dražesti sjećao iz susreta po razrovanim putovima, kad bi ga ona pogledala istodobno drsko i divlje - nikada još nije osjetio da je tako čudna, kao nakon ovog povratka. Nije bio siguran da će ga poslušati. Govorio je isto onako tvrdo, kratko, kao i onog dana kad se ona pojavila u njegovoj kući da ga pita za savjet treba li da se uda za grofa de Peyraca. Danas joj je govorio: - Poñite kralju! Ali sve razloge koje je iznosio Anñelika je više puta odbacivala niječno odmahujući glavom. - Poznat mi je vaš ponos - ustrajao je upravitelj - ali i vaš zdrav razum. Zaboravite svoje srdnje. Niste li se već obratili kralju, dok ste bili zarobljenica Berbera i nije li vam on pomogao? Vi možete još sve postići, ako budete vješti. Čak biste mogli još veću moć steći nad tim čovjekom kome ste prkosili, zato što vas je tako dugo želio. Anñelika je samo odmahivala glavom. Ponovo je vidjela Mezzo-Mortea, admirala alžirske flote u njegovu zlatom išaranom ogrtaču, ponovo je čula njegov prljavi smijeh homoseksualca, dok je govorio: "Spomenuti Jaff-el-Kaldum umro je od kuge prije tri godine." Shvatila je da je od toga časa počela gubiti nadu. Vidjela je takoñer obješeno tijelo, kako se njiše u polumraku versajskog sutona. Vidjela je zatim, okrenutog prema sebi, svog drugog muža, Filipa du Plessis-Belliera, sjetnog i divnog, kako je gleda onim svojim pogledom kojim ju je motrio zadnje večeri, prije nego je svojevoljno poginuo jurnuvši na neprijateljske topove.

Zbogom srce moje, zbogom moja draga, Budući da nam je služiti kralja Rastati se moramo jedan od drugoga...

Kralj joj je sve oduzeo. Ona je odmahivala glavom, a njezina buntovna kosa koju nije uspijevala dobro počešljati, podsjećala ga je, usprkos njezinu kraljevski gordom licu, na dijete s razrovanih putova, koje je nekada na pitanja Molinesa, tako gordo uskraćivalo odgovore. Napokon ona progovori. Pričala mu je o svom putu, o svom odlasku. Ali nije spominjala prave razloge, već je slučajno u nekim rečenicama spomenula "njega". - Nisam ga našla, shvaćate li, Molines? A možda je zaista umro od kuge ili od čega drugog. Lako se umire u Sredozemlju. Zastane časkom kao da je razmišljala, a onda podigne glavu i nastavi tiše: - A i uskrsne isto tako lako. Nije važno. Nisam uspjela. Sada sam zarobljenica.

Svoju prozirnu ruku bez prstenja, jer joj je prstenje postalo preširoko, stavi ispred očiju, kao da želi otjerati neko uporno priviñenje. - Sigurno je da nikad neću zaboraviti islamski svijet. Sve ono što sam proživjela stalno mi se vrti pred očima. Kao na nekom velikom istočnjačkom sagu izrañenom od mnogobrojnih boja, po kome je tako ugodno hodati bosih nogu. Mogu li pristati na sve ono što kralj traži od mene? Ne? Mogu li se vratiti u Versailles? Ne! Sama pomisao na to izaziva u meni gañenje. Da se opet spustim do ispraznih brbljarija, do smutnji, zavjera? Vi ne znate što od mene tražite, Molines! Više nema nikakve veze izmeñu onog što sam, što osjećam i života u koji biste me vi htjeli gurnuti. - Vi, meñutim, nemate drugog izbora: ili se pokoriti ili pobuniti! - Ja se pokoriti neću. - Znači na pobunu pomišljate - reče on ironično. - A gdje vam je vojska? Gdje vam je oružje? - Ipak ima stvari kojih se i kralj boji, iako je moćan: suparništva velikaša, neprijateljski raspoloženih pokrajina. - Ove stvari pogañaju kraljeve tek nakon mnogo prolivene krvi. Ne znam vaše namjere, ali mi se čini da poslije boravka meñu Berberima prilično prezirete život. - Naprotiv, vjerujem da sam shvatila njegovu pravu vrijednost. Ona se stane smijati, kao da se nečega sjetila. - Mula Ismail je svakog jutra rado odrubio dvije glave, da bi dobio apetit. Život i smrt su se tako usko isprepletali, da se čovjek svakog dana pitao, što je uistinu vrijedno: živjeti ili umrijeti? Tako čovjek sebe upozna. Stari upravitelj je više put k njoj sagibao svoju glavu. Da, ona je upoznala sebe, i to ga je bas bacalo u očaj. Sve dok neka žena sumnja u sebe, može je se još privesti pameti. Ali kad postane zrela, kad sama sebi postane gospodarom, od nje se možeš najgoremu nadati. Jer ona se tada podvrgava samo svojim zakonima. Imao je uvijek predosjećaj da se bezbroj vidova krije u Anñelikinoj ličnosti i da će se ti vidovi javljati jedan za drugim, kao valovi, crpeći snagu u stalnim potresima njezina života. Htio je zadržati hod sudbine, nezadrživ polet koji je stalno sve dalje nosio njezin život a on je na svoj užas vidio da mu se Anñelika prepušta s onom podatljivošću žena, koje se ne trude da mnogo upoznaju sebe i koje pristaju da svakog dana budu drukčije. Nije li mogla i dalje živjeti u Versaillesu, pitao se uznemiren. Ta već je sve bila osvojila. Ona je tada bila pristupačna, potpuna, sebična, ona je tada zagrizla u plodove vlasti, bogatstva, uživanja. Sad ju je val njezine tajnovite odiseje bacio s druge strane privida. Ona se više neće zadovoljiti iluzijama. Njezina snaga je izvirala iz njezine ravnodušnosti, ali je nemoć u tome, što se više neće moći saživiti s oporim i sebičnim društvom, koje je kralj Francuske gradio svom strogošću. - Kako me dobro poznajete, Molines - reče ona, pogañajući njegove misli takvom sigurnošću da je on zadrhtao. "Bog zna, kakvu je izvanrednu vidovitost ona stekla u onim divljim i tajanstvenim predjelima", mislio je sve više uznemiren. - Istina je, nisam smjela otputovati. Tada bi sve bilo jednostavnije i bila bih i dalje živjela na dvoru sa zavojem na očima. Dvor! Živjeti na dvoru. Sve se može na dvoru, samo ne živjeti. Možda sam počela stariti, ali ne bih se više mogla zadovoljiti tim sjajnim igračkama, koje uznemiravaju tolike lutke! Ah! Dobiti klupicu pred kraljem. Kakav uspjeh! Sjediti pri kraljičinom stolu i igrati s njom karte, kakvog li užitka! To su tako bijedne i neplodne strasti, koje vas na kraju potpuno osvoje i uguše kao zmije: igra, vino, nakit, časti. Možda sam voljela samo ples i ljepotu perivoja, ali sam to morala plaćati time što sam postala rob podlih nagodaba, pohotljivih glupana, kojima sam na kraju podavala... iz dosade svoje tijelo, rob osmijeha koje moraš dijeliti ogavnim bolesnicima, ogavnijim zato što im bolest nazireš u dubini očiju, očiju koje te okružuju, a ne po licima kao što je slučaj kod gubavaca koje sam vidjela na Orijentu. Mislite li zbilja, gospodidine Molines, da sam spasila život uz cijenu tolikih bolova, te je pravo čudo što sam

ostala na životu, zato da bih opet tako nisko pala? Ne! Ne! To bi značilo da nisam ništa naučila u pustinji... Promatrajući je, onako još slabu, s tragovima mučeništva, koji su poput neke koprene zastrli njezinu ljepotu, pod kojom su se nazirale plemenite crte lica, kruti Molines je osjećao kako ga istodobno zahvaća i poštovanje i malodušnost. Anñelikino rasuñivanje, usprkos njegovim pokušajima, bilo je nepogrešivo, ali na žalost, ona se uticala tom rasuñivanju da bi se nepomirljivom gorčinom oborila na besramnosti vremena. Molines nije mogao zadržati uzdah. U borbi koju je vodio nije toliko nastojao da je uvjeri, koliko da je spasi. Osjećao je kako se približuje nezapamćena katastrofa, u toku koje će se srušiti sve ono što je predstavljalo uspjeh njegova života. Propast će ne samo njegovo bogatstvo, za koje se nadao, s obzirom da je potjecalo iz više raznih izvora, da će uvijek nešto od njega spasiti, nego i sve ono drugo što mu je bilo više na srcu: slava i veličina du Plessis-Belliereovih, bogatstvo provincije, svake godine sve veći broj reformiranih koji su davali zemlji najradinije i najsposobnije seljake. Anñelika je svojim utjecajem što ga je stekla nad svemoćnim kraljem predstavljala onaj krhak oslonac, na kome je počivala ravnoteža snaga, koju je on tako strpljivo gradio, a koju bi njezina ravnodušnost mogla gurnuti niz ivicu propasti. - A vaši sinovi? - reče on. Mlada žena odgovori nervoznim pokretom i okrene k prozoru pogled koji kao da je iz šume crpio pomoć i u njoj nalazio odgovor svojim bojaznima. Njezine osjenčane vjeñe nervozno zatrepere dok su joj misli teškom mukom potiskivale Molinesove razloge. - Znam... Moji sinovi... Oni me sile da se potčinim. Njihovi mladi životi me paraliziraju. Ona ga pogleda oštro i ironično. - Kojeg li paradoksa, Molines, eto, krepost se služi mojim sinovima, da bi me gurnula u kraljev krevet. Ali tako se dogaña u vremenu u kojem živimo. Upravitelj hugenot nije protuslovio. Nije se moglo nijekati osnovanost tog oštroumnog cinizma. - Sam bog zna koliko sam se borila za svoje sinove, dok su bili mali i nemoćni - prihvati ona. - Sredozemlje mi je oduzelo Cantora, kralj i jezuiti Florimonda; uostalom njemu je već dvanaest godina, doba kad plemić može sam upravljati svojom sudbinom. Nasljedstvo du Plessis-Bellierea štiti Charlesa Henrija. Kralj ga neće nikad lišiti nasljedstva. Prema tome, zar nisam slobodna da raspolažem sama sobom? - Nećete da preuzmete na sebe odgovornost prema svojim sinovima, da biste mogli slobodno uništiti svoj opstanak - vikne on. - Slobodna prije svega zato da ne robujem odvratnim tlapnjama. On promijeni taktiku. - Ukratko, gospoño, vi smatrate da neminovno morate žrtvovati kralju svoju krepost? U stvari, od vas se traži da se jasno, pred čitavim dvorom potčinite tako da vaše pomilovanje ne bi izgledalo kao djelo vladareve slabosti. Kad jednom sačuvate prestiž, čini mi se, da jedna žena, žena poput vas, gospoño, posjeduje dovoljno spretnosti i lukavosti da izbjegne... - S kraljem? - reče ona i naglo zadrhta. - To je nemoguće. S obzirom na odnose koji sada vladaju meñu nama, on mi neće dati mira, a i ja sama... Ona je grčevito sklapala i rastavljala ruke. Molines je vidio da je ona mnogo nervoznija nego što je prije bila. A opet, s druge strane, spokojnija. Ranjivija, ali ju je i teže bilo napasti. Anñelika pokuša razmisliti kako stupa dugom galerijom, obučena u crno, dok je dvorjanici prate oštrim i podrugljivim pogledima, pokuša zamisliti uspravnog kralja, njegovo dostojanstvo, nadmoćno držanje, svojstveno njegovu mramornom licu, njegovu oštrom pogledu. Zatim: klečanje, izjave vazalske pokornosti, poljubac roba. A onda, kad bude opet sama s njim i kad joj pristupi kao neprijatelj

da s njom podijeli megdan koji je već unaprijed bio odlučen, čime bi mu se ona mogla suprotstaviti. Ona više nema ni onaj glupi, mladenački ponos, oklop skovan od neupućenosti, koji često drži u škripcu utjecaj ćutila. Ali ona je imala iza sebe isuviše veliko puteno iskustvo, a da ne bi osjetila u njegovim bezbrojnim varijantama, tajni sklad ljubavnog osvajanja, i ona bi podlegla suptilnom pristanku, onoj čežnji za jarmom, koja tjera ženu u naručje čovjeka, koji ju je pobijedio. Tolika proživljena milovanja, tolike želje i ljubavne borbe za njezino lijepo tijelo, stvorile su od nje stopostotnu ženku. Takvu da je ona bila kadra osjetiti užitak u poniženju. Luju XIV, tome taktičaru duša, nesumnjivo je to bilo dobro poznato. Da bi privezao za se svoju divnu buntovnicu, on bi je obilježio svojim plamenim žigom, kao što osuñenike žigošu ljiljanovim cvijetom. Iz stida nije rekla Molinesu ništa o tim priviñenjima što su je uznemirivala. - Kralj nije budala - reče ona osmjehujući se. - Teško vam to mogu razjasniti, Molines. Ako stupim pred kralja, ona se stvar ima obaviti, a ja je ne smijem obaviti. Vi znate zašto, Molines. Čovjek koga sam ljubila, velikaš koji me izabrao za ženu, uz koga sam mogla provesti svoj život... Tada moj život ne bi bio niz bolju obilježenih dana, uzaludnih nada, radosti u korijenu uništenih, tjeskoba, a nakon djetinjaste i opasne tlapnje čovjek naglo dolazi do saznanja da ima stvari koje se ne mogu više popraviti. Bio on mrtav ili živ, pošao je protivnim putem od moga. Ljubio je druge žene, kao što sam ja ljubila druge ljude. Mi smo izdali jedan drugoga. Naš zajednički život, koji je tek bio započeo, uništen je zauvijek. To uništenje prouzrokovao je kralj. To mu ne mogu oprostiti. Ne mogu to zaboraviti. Ne smijem, jer bi to bilo krajnje izdajstvo, zbog koga bi izgubila i posljednje mogućnosti. - Kakve mogućnosti? - zapita on odrešito. Ona smetenim pokretom ruke prijeñe preko čela. - Ne znam... Neka nada, koja usprkos svemu neće da iščezne. Uostalom... Onda nastavi živo:- Uostalom, vi govorite o mojoj koristi. Sastoji li se ona u tome, da opet pružim svoj pehar gospoñi Montespan, da mi ga nalije otrovom? Znate vrlo dobro da me je pokušala umoriti, mene i mog sina Florimonda. - Vi ste vrlo jaki, gospoño, i vrlo vješti i lako joj se možete oduprijeti. Već se govori, da je njezin utjecaj poprilično uzdrman. Kralju je dojadila njezina zloba. Govori se da se sada dugo zadržava s drugom opasnom smutljivicom, gospoñom Scarron, koja je na nesreću prije ispovijedala reformiranu vjeru. Gorljivošću obraćenice, ona će ga nagovoriti da vodi glupu i jalovu borbu protiv njezinih nekadašnjih istovjernika. - Gospoña Scarron? - čudila se Anñelika. - Ta ona je guvernanta njegove djece? - Tako je. Ali kralj vodi računa i o njezinu obraćenju koje nije bez čara. Anñelika slegne ramenima. Zatim se sjeti da je bijedna Francoisa bila član velikaške obitelji Aubigne i da su je svi velikaši, koji su uzalud nastojali iskoristiti njezinu bijedu da bi je osvojili, s nekom primjesom udivljenja i mržnje, nazvali "Lijepa Indijanka" A sjeti se uz to da je rijetko kada uhvatila gazdu Molinesa da govori, a da time ne kaže ništa. On uporno nastavi: - Ovo vam govorim zato da vidite kako gospoña de Montespan nije više opasna kako izgleda. Vi ste je već držali u procijepu, još onda, kad je bila na vrhuncu svoje moći. Izbaciti je iz sedla danas bi bila puka igrarija. - Prodati se - prošapta Anñelika. - Voditi groznu podzemnu borbu koju tako dobro poznajem. Fuj! Radije ću voditi drugu - reče ona, dok su joj iz očiju sipale varnice. - Ako ne budem mogla izbjeći borbu, vodit ću je otvoreno, na svojoj zemlji. Čini mi se da je to jedina istinita stvar u ovom kaosu. Biti ovdje, gdje se osjećam i zlo i dobro. Zlo, jer vidim da sam promašila. Dobro, jer me neodoljiva želja vukla da ponovo vidim svoj kraj. Da, ja sam se morala vratiti pa ma šta se dogodilo.

Čudno. Čini mi se da mi je bilo suñeno još onog dana, kad sam prvi put napustila obzorje Monteloupa - sjećate li se Molines, bilo mi je sedamnaest godina kad su me kola grofa Peyraca odvela na Jug - da ću se nakon dugog puta vratiti u zemlju svog djetinjstva da tu zaigram svoju posljednju kartu. Nakon tih riječi njom ponovo ovlada iznenañenje, zbunjenost i nemir. Napusti Molinesa i lagano se penjući po stepenicama stiže do tornjića, odakle je mogla promatrati horizont. Zar je drobonja Montadour, čijeg bi prostačkog lika ponekad vidjela sjenu na pijesku vrta, mislio da će ona ostati cijelo proljeće i ljeto meñu zidovima svoga dvorca i čekati jesen i kraljeve ljude da je uhapse i odvedu u neku drugu tamnicu? Što se danas ne usuñuje čak ni da se spusti u svoje perivoje, to je zato, što je znala da će, kad doñe vrijeme, po svojoj volji otrčati prema šumi, a da o tome debeli čuvar riñih brkova ništa neće znati, već će i dalje važno stražariti kraj začaranog dvorca, iz kojeg je umakla princeza. Glupan, koji ne zna ništa o životu na selu, koji ne zna da svaka jazbina ima dva izlaza. Ako bude potrebno, ona će potražiti zaklon u šumi Bocage. Ali prije no što je stanu ganjati i prije no što se zelenim lišćem i granjem bude skrivala pred lovcem, morat će sve baciti na vagu. "Moju posljednju kartu..." Da još jedanput osvoji slobodu, izgledalo je teže, nego bijeg iz harema Mule Ismaila, a možda i nemoguće. U prvom pothvatu pomogla joj je njezina ženskost. Skliznuti u mrak, povjeriti se noći, tišini, primjenjivati obranu slabih životinja, koje poprime boju zemlje da bi ih neprijatelj što teže otkrio, naći saveznika u prirodi, sve su to bile lukavštine koje u sadašnjem slučaju ne bi postigle svoj cilj. Da bi se uništila strašna i silna moć francuskog kralja potreban je prasak, buka, izazov, muževna i surova snaga. Jerihonske trube bi bile nemoćne za taj podvig. Ali gdje da se nañe u ovom kraljevstvu potčinjenom jednom jedinom gospodaru, onoga koji bi ponio barjak ustanka. Gospoña du Plessis-Belliere vidjela je da nema prijatelja u svom krugu, u svom staležu, meñu svojim velikašima. Nije se mogla nadati da će prijateljstvom ili strašću steći suradnike, a niti je mogla računati da će joj tko prići radi častoljublja. Mladi je kralj vrlo vješto okupio oko sebe sve one koji su nešto značili. Nema ni jednog ponosnog plemića koji se ne klanja pred njim. Ona se sjeti njihovih imena, kao nekih utvara: Brienne, Cavois, Louvois, Saint-Aignon. Lauzun je u tamnici. Ostat će u njoj dugo godina, izaći će iz nje kao starac, bez radosti. Stojeći uspravno na uskom kockastom podnožju bijelog kamena, Anñelika je ispitivala obzorje. "O moj kraju, hoćeš li me ti braniti?" Ploče šiljastih tornjića sjajile su se na suncu metalnim sjajem. Ali vjetar koji je puhao sa močvara donosio je vlažan zrak i pokretao škripave vjetrokaze. Na vedrom nebu kružio je sokol raširenih krila. Šuma je započinjala iza Plessisa. Sprijeda se vidjelo zelenilo parka, zatim zelenilo polja, a na lijevoj strani vrlo daleko, lebdeći izmeñu neba i zemlje, poput poluoblaka i polusna, nazirao se početak poatevenskih močvara. Sa svog tornjića Anñelika nije primijetila nikakvog znaka života. Jer Bocage sa svojim skrivenim poljima, koja zakriljuju stabla, pruža očima što je promatraju isti talasast izgled lisnatih svodova, obasjanih svjetlošću, što je bitna oznaka šume. Majuri skriveni pod svodom kestenovih stabala, sela tako zabačena da ni zvuk njihovih zvona ne može probiti gusti zid stabala. Čak i u onom dijelu gdje se odvijao seoski život, nazirala se samo zelena pustinja izbrazdana crnim vijugama, to jest, velikim hridinastim usjecima kojima protiču hladne rijeke: Vienne, Vendee, Serres. Ružičaste litice, otvorene rane u tijelu zemlje, i izdubene spilje u kojima se u svjetlu baklje pojavljuju okeraste ili crne siluete, za koje se pričalo da su ih geniji naslikali. Još kao dijete Gontran ih je nekada poznavao. Njegova sestra, Anñelika,

vila ovih začaranih mjesta pokazala mu ih je. Ali on ih je želio sam promatrati, te je otjerao malu djevojčicu. Ljuta zbog toga, Anñelika više nije nikome odavala svojih otkrića. Kroz nevidljivu ravnicu, područje žita i put invazija, prolazila je stara rimska cesta. Preko njezina sivog zmijolikog tijela, oklopljenog brušenim pločicama, išli su osvajači i jurišali na ovu čvrstu tvrñavu, koja je nekada zatvarala prilaz galskoj zemlji Poktona, koja se dugo opirala Cezarovim legijama. Na sjeveru, na šume Nieula, nastavljale su se šume Fonteraulta, Scevollea, Lancloitrea, Chatelleraulta, a izmeñu rijeka Vienne i Creuse, šuma La Guerchea, Chantemerlea, a na istoku i jugu močvare Brumea, šarantaske močvare, zatim, osamljeno šipražje, nepristupačan šumski zid, pa vlažne i muljevite zemlje... Zašto ju je sudbina opet dovela u ovaj dragi kraj stabala i šume, koji je oblikovao njezinu dušu? Zato da nauči nešto što ona nije htjela shvatiti. Da joj otkrije istinu za kojom je u svom djetinjstvu tragala, istinu zakopanu u njedrima ove starinske zemlje, ovog plavog zaljeva o koji su udarali valovi raznih civilizacija? Dolmeni, starinske kamene ploče, sagrañene bogapitaj zašto, dizali su se u njedrima šuma; menhiri su se redali na pustarama, mračne crkvice podignute na svim raskrižjima u čast nekog lokalnog sveca u blizini ruševina rimskih hramova, protiv čijih su logora došle da se bore. Baš ove dvije nepristupačne stvari: šume i močvare, zaustavile su godine 732. razvijene zastave arapskih hordi, a konjanike izgladnjelog Engleza, za vrijeme stogodišnjeg rata. Zemlja načičkana crnim kulama, koje su sagradili čarobnjaci ili vitezi, i opatije u kojima su tjerali ñavola: Liguge, Airvault, Nieul, Maillezais. Zemlja vjerskih ratova. Nije daleko prokleto polje La Chataignerie, gdje je katolička vojska zaklala stotinjak ljudi, žena i djece, koji su se sakupili da slušaju protestantsku prodiku, a u blizini Parthenaya još se spominje protestantski konjanik Puyvault, koji je spravljao paprikaš od ušiju katoličkih fratara. Zemlja pobuna, i razbojnika, Bruscambille, a za Richelieuove vlade "bosonogi", koji su pobili skupljače poreza, a u Mazarinovo vrijeme kraljevi vojnici su bezuspješno proganjali ljude močvara, "koji bi im kliznuli, poput jegulja, u kanalu". Dok je Anñelika bila dijete, bila je uvjerena da su svi oni koji dolaze iz drugih mjesta, stranci, skoro neprijatelji. Osjećala je prema njima neko sumnjičavo nepovjerenje. Bojala se da nešto ne odnesu iz kraja njezina djetinjstva i tako ne poremete onaj tajni, ugodni red koji je bio znan njoj i njenima. I danas joj se nametalo isto osjećanje. Zemlja što se protezala pred njenim očima, ne može je izdati, neće pustiti kraljeve izaslanike da je uhapse. Vojnici, koji su stražarili u podnožju dvorca i rastreseno sitnili smotke duhanskog lišća da bi napunili svoje lule, bili su malobrojni. Na dani znak uništit će ih svijet iz Poitoua, a zajedno s njima i one koji su u odredima odlazili da progone protestante. Već je po jarcima bilo vojnika zaklanih nožem, a žene iz sela Marvaya i Mellesa, nisu dopuštale da ih odvlače na misu, već su na vojnike bacale pepeo i prašinu. Zaslijepljeni, morali su se povući i kukavno se povratiti u svoje konačište u Plessis. Vojvoda Samuel de la Moriniere i njegova dva brata Hugues i Loneelot, hugenotski velikaši, sklonili su se u velike spilje kod prijelaza Santis, nakon što su ubili poručnika draguna, koji je htio zaposjesti njihov dvorac. Tako su se počeli obistinjavati oni neumitni zaključci u pričama dojilje Fantine: "Pošto su vojnici pravili veliku štetu, stanovnici ovog kraja sklanjali su se u šume", ili pak: "Siromašni vitez, koji je htio izbjeći kraljevoj osveti, povukao se u močvaru u kojoj je živio dvije godine hraneci se jeguljama i divljim patkama." Kad bi pala noć, kroz šumu je prodirao zov lovačkog roga. To nije bio znak o završetku lova, već izmjenjivanje tajnih poruka izmeñu opkoljenog hugenota i

njegovih istovjernika. Jedan od njih, barun Isaac de Rambourg, stanovao je u starom, ruševnom dvorcu nedaleko Plessisa, a njegova se kula ocrtavala na zarumenjenom nebu. Daleka truba odgovarala je na njegove dozive iz daljine, a katkad se čulo dolje u dvorištu kako Montadour uznemiren psuje. Otkada je onaj prokleti, krivovjerni patrijarh, La Moriniere, pobjegao u šumu, obraćenja postadoše rjeña. Bio bi se okladio da su se, usprkos zatvorenim i zapečaćenim hramovima, ti prokleti noćni leptiri, hvatali šume i odlazili na nepristupačna mjesta da pjevaju svoje crkvene pjesme. Da bi ih iznenadio, Montadour je htio svoje ljude natjerati u šumu. Ali vojnici su se bojali šumskog labirinta. Uzaludan mu bio trud da potkupi kojeg katoličkog zvjerokradicu da im bude vodičem. Jedno priviñenje mučilo je Anñeliku: da neki konjanik u galopu ne dojuri do dvorca, ne kucne na vrata i kralj se pred njom ne pojavi u svom liku. A onda je ne zgrabi šapćući joj ono što nije nikada napisao nijednoj ženi: "Moja nezaboravna." Hvala Bogu, više nije ono doba, kad je kralj mogao uzjahati konja i u punom galopu dojuriti do svoje ljubljene, kao što je učinio onda kad je bio zaljubljen u Mariju Mancini. Sada je i sam postao zarobljenikom svoje veličanstvenosti i morao je čekati da ona doñe i pred noge mu se baci, pa je uzalud kod gospodina de Breuteuila tražio da mu dade neki tračak nade. - Da li će ona doći, gospodine? Dvorjanik se klanjao prikrivajući porugljiv osmijeh. - Veličanstvo, gospoña du Plessis je još vrlo slaba od strahovitih patnja na putu. - Zar vam nije mogla predati neko pismo? Gaji li još prema našoj osobi onakvu slijepu mržnju? - Na žalost, veličanstvo, bojim se da je tako. Kralj zatomi uzdah, a pogled mu je bludio po dalekoj svjetlucavosti velike galerije. Hoće li doživjeti dan da slomljena i pokajnički kroči prema njemu? Sumnjao je. Neka slutnja vraćala mu je sliku ljepotice koja u lancima čami na vrhu kule, koju zaštićuju crna stabla i uspavane vode.

6.

VRAČARA MELUSINA

Anñelika je trčala po šumi. Skinula je cipele i čarape, uživala je da bosa trči po mahovini. Katkad se zaustavljala, pa bi pažljivo i napeto osluškivala. Kad bi munja proparala mrak, prepoznala bi put, pa bi iznova pojurila. Pijanstvo slobode! Tiho se smijala. Bilo je vrlo lako spustiti se u podrum dvorca i izmeñu vinskih bačava pronaći mala vrata, koja su vodila u podzemni hodnik, kojih je uvijek bilo u svim gospodskim dvorovima. Podzemni hodnik Plessisa bio je bijedna rupa u poreñenju s čudnim podzemnim hodnikom palače Beautreillis u Parizu, kojim se iz jednog bunara moglo nadsvoñenim hodnikom spojenim s kanalima stići u predgrañe Vincennes. U Plessisu je to bio samo vlažan i smradan otvor kojim se ona morala četvoronoške vući. Izišavši napolje u šumi, izmeñu grana, opazi dvorac i vojnike u crvenim kabanicama, na straži oko dvorca. Ona je, meñutim, bila zaštićena od njihovih pogleda, a ti stražari nisu ni mogli sumnjati da se ona, koju su morali čuvati, nalazi samo nekoliko koraka podalje i promatra ih. Potom se ona tiho udaljila, razmaknuvši isprepletene grane šikare. Pošto se probila kroz grmlje: šibljak, malinu i šipak, koji su tvorili ivicu šume, nañe se u pravoj, prostranoj, zelenoj katedrali s bezbrojnim stupovima hrasta i kestena. Kucanje se Anñelikinog srca smiri i zanesena svojim uspjelim bijegom, udari u razdraganu trku. Snaga joj se povratila. Nakon teškog iskustva, koje je stekla hodajući po stazama Maroka, činilo joj se djetinjskom igrom uspinjati se na hridine obrasle mahovinom ili se strmim stazama spuštati do potoka zakriljenih

tamnim lišćem. Šuma se preko neke vododerine čas spuštala da se spoji s dolinom, čas se uzdizala do visoravni na kojoj je rastao kratki vrijesak. Anñelika se sigurno kretala kroz tu mješavinu svjetlosti i sjene, suhoće i vlage, pljesnivih zadaha, koji su dopirali iz dubina planinskih potoka i opojnih, skoro južnjačkih mirisa koji su se udisali na visini, tamo gdje su kosti kraja u obliku oštrih litica probijale tanku zemlju, išaranu cvijećem. Anñelika se opet zaustavi. Vilinski kamen ležao je tamo na čistini izmeñu druidskih hrastova, ogroman dolmen s vrlo dugom pločom ispruženom na četiri potpornja, koju su vjekovi duboko utisnuli u tlo. Ona ga zaobiñe, da bi se orjentirala. Sad je bila sigurna da neće zalutati. Ovaj dio šume s Vilinskim kamenom, Vučjom dolinom, Vrelom Troussepoil, Raskršćem triju sova, gdje su postavili fenjer, bio je u doba njezina djetinjstva, poprište njezinih podviga. Napregnuvši uši, čula je mukle udarce drvosječa nošene vjetrom. Ti su drvosječe dolazili iz zaseoka Gerbier, te bi se ljeti sa svojim dugim sjekirama nastanili u šumi. Prema istoku živjeli su ugljenari u svojim pocrnjelim kolibama, kojima je ona katkad odlazila da jede sira i da traži duge komade drvenog uglja za Gontrana. Ali ona je tamo odlazila putovima koji su vodili iz Monteloupa. Staze prema Plessisu bile su joj manje poznate, iako je često švrljala blizu imanja svojih snova, nastojeći da spazi bijeli dvorac i jezero nad kojima je danas gospodaricom bila. Na ovom istom mjestu ona je onim istim nekadašnjim kretnjama stresla sa svoje suknje od parheta iverje, uredila kosu, koju joj je vjetar dok je trčala zamrsio i po ramenima rasuo. Osmjehne se, što još uvijek daje istu važnost tim obrednim pokretima od kojih nekada ne bi bila odustala nizašto na svijetu, a zatim opreznim i sporijim korakom napusti čistinu i počne se spuštati po stepenicama urezanim u litici, pokrivenim sada zemljom crnicom i ilovačom. Posjet koji je imala obaviti, zahtijevao je izvjesno dostojanstvo. Anñelika nije nikada stupila na ovu istu stazu svojim golim nogama divljakuše a da je ne bi spopala neka bojažljivost, nimalo u skladu s njezinom naravi. Njezina tetka Pulcherie je sigurno ne bi prepoznala u tom trenutku. Samo mračni duhovi šume su imali priliku da prate njezine kretnje male pametne djevojčice. Staza se brzo spuštala izmeñu sivo-zelenih udubina. Nekoliko izvora teklo je niz bok brda, okruženih visokim pustikarama grimizne boje. A zatim i njih nestane. Na gustom sagu lišća, koje se pretvorilo u mulj, mogle su rasti samo gljive, čiji su ljepljivi klobuci, narančaste ili sjajno ljubičaste boje, osvjetljavali unutrašnjost šume, kao neke svjetiljke u mračnom kraju. Ta su mjesta obilovala strahom, svetim uzbuñenjem pomiješanim s gašenjem, znatiželjom i sigurnošću da tu počinje drugi svijet, svijet čarolija, koji daje moć i ugled. Anñelika se morala pridržavati stabala, toliko je padina bila opasna. Kosa joj padne na oči. Ona je nestrpljivo zabaci. Bila je potpuno zaboravila da je to mjesto bilo tako daleko i nepristupačno. Naposljetku olakšano uzdahne, primijetivši svjetlost što se s druge strane litice probijala kroz zeleno lišće. Bila je to sunčana svjetlost. Rukom je pipala po mraku tražeći kroz mahovinu čvrstu podlogu litice, stane puziti i malo se ogrebe na uskom nasipu koji je ponešto nadvisivao rijeku, čiji je žubor dopirao do nje. Stalno se pridržavajući, ona se nagne, podigne jednom rukom zastor od bršljana i otkrije ulaz u spilju. Ona se više nije sjećala koju je riječ bilo potrebno izgovoriti. Uzalud je naprezala sjećanje. Meñutim, čula je neko kretanje u unutrašnjosti spilje. Netko je vukao noge, a zatim mršava ruka klizne po zidu i pojavi se lice vrlo stare žene u blijedom polumraku. Svojom tamnom i smežuranom kosom sličila je osušenoj mušmuli, ali obilna kosa snježne bjeline razvlačila je skup mrtvih čuperaka oko nje. Njezine su oči žmirkale ispitujući došljakinju. Anñelika u narječju zapita: - Jesi li ti vračara, Melusina? - Ja sam. Što hoćeš, djevojko? - Došla sam da ti ovo predam.

Ona pruži starici omot, u kome je bilo duhana za šmrkanje, komad šunke, kesica soli, kesica šećera, komad slanine i kesa puna zlata. Starica je pomnjivo pregledala stvari, zatim, okrenuvši svoja okrugla leña mršave mačke, ponovo uñe u unutrašnjost spilje. Anñelika poñe za njom. Došli su do okruglog prostora, s podom od pijeska, a slaba svjetlost dopirala je s nekog otvora u visini zaklonjenog trijema. Kroz taj otvor izlazio je dim s ognjišta, na čijoj je žeravici bio postavljen željezni kotlić. Mlada žena sjedne na ravan kamen i počeka. Tako je radila i nekad kad je dolazila da potraži savjeta u vračare Melusine. Ova vračara nije bila Melusina koja je bila još starija i crnja, a seljaci su je objesili na hrastovoj grani optuživši je da je kriva za smrt njihove djece. Kad su doznali da se nova vračara dovukla u spilju Hauts-de-Merg, iz navike su je nazvali Melusinom. Odakle dolaze šumske vračare? Kakvi ih to putovi nesreće i prokletstva dovode na ista mjesta, na kojima se udružuju s mjesecom, sovom i biljkama? Govorilo se da je ova vještica najvještija i najopasnija u čitavu kraju. Pričalo se uz to da liječi groznicu napitkom od zmije otrovnice, kostobolju plinovitom solju od žabe babure, a gluhoću mravljim uljem. Isto tako se pričalo da je kadra ñavla iz najodabranije legije pakla nabiti u lješnakovu ljusku. Kad bi kome uspjelo da mu neprijatelj zagrize u voće, što mu ga je ona dala, mogao se do mile volje nauživati gledajući kako ovaj ñipa sve do stropa. Jedino se hodočašćem do crkve naše gospoñe od Milosrña, u Gatinesu, u čijem ćivotu se nalazi jedna vlas i jedan nokat Blažene djevice, mogao osloboditi tog uroka. Mlade djevojke koje su posrnule, poznavale su dobro put do njezine spilje, a isto tako su ga dobro poznavali nasljednici, kojima se nije čekalo da im stric umre prirodnom smrću. Anñelika koja je već čula ta naklapanja, promatrala je sa zanimanjem neobično stvorenje. - Što hoćeš, djevojko? - zapita napokon vračara dubokim i napuklim glasom. - Hoćeš li da ti otkrijem sudbinu? Ili da ti pomognem da uza se još jače vežeš onoga koga ljubiš? Hoćeš li da ti spremim čajeve koji će ti povratiti zdravlje, narušeno na tvojim dugim putovanjima? - Što znaš ti o mojim dugim putovanjima? - prošapta Anñelika. - Vidim prostor oko tebe, i užareno sunce. Daj mi ruku, da ti iz nje sudbinu pročitam. Mlada žena odbije njezin prijedlog. - Došla sam k tebi s mnogo jednostavnijom molbom. Ti koja poznaješ sve stanovnike šume, bi li mi mogla kazati gdje se kriju ljudi, koji se katkad sastaju da se mole i da pjevaju crkvene pjesme sa seljacima iz okolnih zaselaka? Prijeti im pogibelj. Želim ih upozoriti, ali ne znam mjesto njihovih sastanaka. Vračara se uznemiri. Ona se napola podigne i žestoko mašući nakaznim rukama, reče: - Zašto bi htjela odvratiti opasnost od tih ljudi tmine, ti, kćeri svjetla? Pusti, dakle, gavrane neka lebde nad tvorovima. - Ti, dakle, znaš gdje se sastaju? - Da li znam? Kako ne bih znala, kad mi lome grane, upropašćuju zamke i gaze moje biljke. Ako se ovo nastavi, neću više nijednu laticu osušiti za svoje napitke kojima liječim. Dolaze u sve većem broju, šunjaju se neprimjetno poput vukova i čim se skupe počnu pjevati. Životinje se prestraše, ptice umuknu, hridine se tresu, a i ja moram bježati, toliku mi muku te njihove pjesme zadaju, razumiješ li, djevojko? Zašto ti ljudi dolaze u šumu? - Gone ih. Kraljevi vojnici ih proganjaju. - Imaju tri voñe. Tri lovca. Najstariji je i najcrnji, tvrd je kao bronca. On je glavni voña. Malo govori, ali kad govori kao da bodežom vrat košuti reže. Uvijek govori o krvi i o Svevišnjem. Slušaj me... Ona se toliko približi, da je njezin dah okrznuo Anñeliki lice.

- Slušaj, mala. Jedne večeri sakrila sam se meñu stabla i promatrala tu skupljenu čeljad. Nastojala sam dokučiti što tu rade. Voña se ustobočio pod jednim hrastom i održao govor. Skrenuo je pogled prema meni. Ne znam je li me opazio. Ali sam osjetila da su mu oči plamene, jer su me moje počele odjednom peći kao da su opržene, pa sam pobjegla, ja, koja netremice gledam u oči i vepru i vuku. U tome je njegova moć. Zato drugi dolaze da ga slušaju i spremni su da izvršavaju njegove naloge. Ima veliku bradu. Sliči na medvjeda, koji je dolazio na vrelo Troussepoil da opere svoje okrvavljene dlake, pošto je proždro mlade djevojčice. - To je vojvoda La Moriniere - reče Anñelika zadržavajući osmijeh - protestantski velikaš. Melusina nije ništa od svega toga shvaćala. Ona ga je i dalje smatrala medvjedom. Meñutim, malo-pomalo njezino se raspoloženje izmijeni i na kraju čak neki smiješak razvuče njezine sive usne nad bezubim desnima. Preostali su joj zubi bili široki i jaki, vrlo bijeli, kao da ih je njegovala. Oni su joj licu davali neki čudan izraz. - Zašto da te ne odvedem k njemu? - reče najednom. - Tebe neće prisiliti da spustiš oči. Ti si lijepa, a on... Ona se dugo cerila. - Muško je i muško ostaje - reče ona poučno. Anñeliki nije bilo do toga da isposničkog vojvodu La Morinierea, koga su svi nazivali patrijarhom, povuče u propast. Njezine brige bile su druge vrste. Morala je raditi brzo. - Ići ću, ići ću - mrmljala je Melusina, koja je najednom oživljela. - Odvest ću te, mala djevojko! Tvoja sudbina je tako strašna, nasilna i tako lijepa. Daj mi tvoju ruku... Što je pročitala? Odbacila je, najzad Anñelikinu ruku kao u nekom bunilu. Sive su joj oči sjale bljeskom plamene zlobe... - Došla si, ti! Donijela si mi soli i duhana, ti si moja sestra, moja kći! Ah! Kako je tvoja moć velika! Davnašnja vračara je isto tako govorila Anñeliki dok je bila dijete i ponešto plašljivo sjedila na tom istom mjestu. Služila se istim riječima da bi dala maha svom čuñenju nad tolikim dogañajima urezanim u dlan mlade žene. Strah i zanimanje vračara uvijek su ispunjavale Anñeliku nekim naivnim ponosom. Kad je bila mala, ona je bila sigurna da će jednog dana postići sve što bude zaželjela: sreću, ljepotu, bogatstvo. A danas? Danas kad je znala da se to sve može imati, a ipak ne biti sretan, kakve su dojmove pobuñivala u njoj obećanja o moći? Ona pogleda svoju ruku. - Reci mi... Reci mi još nešto, Melusino... Hoću li pobijediti kralja? Hoću li umaći njegovu gonjenju? Reci mi, hoću li naći svoju ljubav? Ovoga se puta vračara pokuša izvući. - Sve što bih ti mogla reći ti ionako osjećaš u dubini svog srca! - Nećeš da mi kažeš što si vidjela na dlanu moje ruke zato da me ne obeshrabriš. - Doñi, doñi, dakle! Čovjek crne brade mora čekati - cerila se vračara. Prije nego se izvukla iz spilje, potraži malu vrećicu i predade je Ahñeliki. - To su biljke. Svake večeri moči ih u vrlo vrućoj vodi, izloži ih zatim na mjesečini, a tekućinu pij u zoru kad sunce izañe. Povratit će ti snagu u udove i tijelo, a tvoja prsa će nabreknuti kao da u njih navire mlijeko. Neće ti grudi nabreknuti od mlijeka već od snage tvoje mladosti. Hodale su jedna za drugom, pošto su izašle iz jaruge. Vračara nije išla običnom stazom. Ona je raspoznavala tragove na stazi po nekim nevidljivim znakovima. Nebo je počelo tamniti iza stabala. Anñelika se sjeti svog čuvara, Montadoura. Hoće li opaziti njezin nestanak? Za to je bilo malo mogućnosti. Svako jutro je dolazio da je pozdravi. To mu je bila dužnost koju su mu preporučivali gospoda de Marillac i de Solignac. Nije smio da joj dosañuje često, ali nije smio ni da propusti svoj dnevni nadzor. Čini se da debeli kapetan nije ni tražio drugo do da što češće obavlja tu dužnost. Ali ga

zbunjivala gordost Anñelike. Njezin ledeni pogled brzo bi prekinuo svaki njegov pokušaj da se upusti u razgovor ili šalu. Vidjela je kako guta svoje glupe komplimente grickajući pri tom riñi brk. Zatim bi se udaljio izjavljujući da mora poći protiv krivovjernika, što mu je bila druga dužnost. Svako poslijepodne skočio bi na svog zelenka i praćen odredom konjanika odlazio da prisustvuje obraćenjima krivovjernika u susjednim selima. Katkad bi dovukao nekog osobito upornog protestanta i pokušavao ga obratiti na pravu vjeru. Tada bi se u dvorcu čuli udarci i mukli krikovi: - Odreci se, odreci se! Ako se nadao da će svojom gorljivošću u borbi za vjeru pobuditi udivljenje markize du Plessis, onda se kapetan Montadour teško varao. On ju je ispunjao grozom. Uzalud je on pokušavao kod nje pobuditi zanimanje za svoj rad. Ali kad joj je jutros počeo govoriti o nekom pastoru koji je stigao iz Ženeve i koga bi, zahvaljujući svojim uhodama, mogao navečer uhapsiti u dvorcu Grandhier čiji su ga gospodari primili na konak, ona napne uši. - Kažete da je neki pastor došao iz Ženeve? S kojim ciljem? - Da podstiče ove bezbožnike na ustanak. Srećom su me o tome obavijestili. Večeras će napustiti šumu, u kojoj je imao sastanak s prokletim La Moriniereom. Postavio sam mu zasjedu kod dvorca Grandhier. Možda će ga i vojvoda pratiti. Uhapsit ću i njega. Ah! Gospodin de Marillac je pametno postupio kad me imenovao za voñu ovog pothvata. Vjerujte mi gospoño, slijedeće godine neće biti nijednog protestanta u Poitouu. Ona je pozvala La Voilettea, nekadašnjeg Slugu Filipova. - Ti si reformirane vjere. Znaš li gdje se krije vojvoda La Moriniere i njegovi sljedbenici? Treba ih upozoriti da im spremaju zasjedu. Sluga nije znao ništa. Nakon dugog oklijevanja, izjavi da mu vojvoda šalje upute pomoću sokola, izvježbanog da nosi pisma. On, pak, protestantskim pobunjenicima šalje podatke koje doznaje od vojnika. Ali to nisu obavijesti veće važnosti, jer Montadour nije tako glup, kao što izgleda i uprkos svojoj brbljivosti, malo govori. - Stavio bih ruku u vatru da o ovoj priči o protestantskom pastoru, koju ste vi doznali, sami vojnici nemaju pojma. Oni će o tome doznati tek u zadnji čas, jer je kapetan oprezan i podmukao. Anñelika je poslala La Violettea do dvorca Grandhier da upozori njegove vlasnike. Meñutim, ni ovi nisu znali točno na kojem se mjestu u šumi sastaju bjegunci, koji su često mijenjali mjesto sastanka. Gospodar Grandhiera pokušao se uputiti prema šumi, ali su ga draguni zaustavili, hineći da su tu slučajno zabasali patrolirajući u blizini njegova dvorca. Tada se Anñelika sjetila vračare Melusine. - Poći ću i sigurno ću ih pronaći. Već je dugo Anñelika smišljala taj bijeg. Odlučila je da istegne malko konopac kojim je bila vezana. Izgledalo je da će pothvat uspjeti. Vračara se zaustavila i digla koščat kažiprst. - Slušaj! S mračne ivice neke litice dopirao je kroz lišće neki šum. U prvi mah mislili su da to vjetar huji, ali što su se više približavali, jasnije su razabirali sumorne melodije, duge žalbe: pjevanje psalama. Protestanti su se sakupili blizu rijeke Vendee, na kraju klanca zvanog Klanac divova, gdje je, pričalo se, Gargantua jednim udarom leña srušio ogromne litice koje ga zatvaraju. Crvenkasto svjetlo vatre probijalo je mrak sutona, koji je zahvatio prisutne. Jedva su se razaznavale pomiješane meñu širokim pustenim šeširima hugenotskih seljaka, kapice žena, koje su se tu molile. Zatim se neki čovjek približi ognjištu. Po opisu vračare Anñelika sasvim lako prepozna vojvodu Samuela. Svojim izgledom bradatog lovca on je ostavljao

snažan dojam. Omrznuo je Luju XIV od onog dana kad je vojvoda došao u Versailles s namjerom da u dvorskim spletkama odigra ulogu što ju je admiral Coligny odigrao prošlog vijeka. Pošto je pao u nemilost, živio je povučeno na svom imanju. U visokim čizmama koje su mu dopirale do polovine bedara, u svom prsluku od crnog sukna, stegnut teškim opasačem, o kome je visio bodež i remen za mač, glave pokrivene ravnim, staromodnim šeširom, kakve su nosili provincijski hugenoti, a koji su ih činili sličnim bilo Kalvinu, bilo Luteru, već prema uzrastu, vojvoda La Moriniere je svojom pojavom ulijevao strah. Izgledalo je da ne spada u ovo vrijeme, da potječe iz epohe surovih običaja, nasilja, neprijateljski raspoložene prema prefinjenostima. Njegovo mjesto je bilo u ovom divljem dekoru hridina i noći i kad se njegov glas digao, jeka sa litica pretvorila ga u neki još niži, brončani, teški i opori glas od koga Anñelika zadrhta. - Braćo moja, sinovi moji, naše se mirovanje bliži kraju, približio se dan kad ćemo podignuti glave i svojim djelima pokazati da služimo Gospodu. Otvorite Knjigu nad knjigama. Što ste našli u njoj? - Svevišnji poput junaka kroči. On bodri sebe i svoj žar kao pravi ratnik. Diže svoj glas. Viče... "Očituje svoju snagu protiv svojih neprijatelja. Dugo sam šutio, kaže on. Dosad sam šutio, suzdržavao se... Ali sada ću opustošiti brda i brežuljke. Izgorit ću zelen. Uzmaknut će, i pomutit će se razum onima, koji se klanjaju drvenim kumirima, koji govore kumirima od livenog željeza: "Vi ste naši bogovi!" Njegov je glas odjekivao. Anñelika je osjetila kako joj neka jeza gmiže šijom. Htjela se okrenuti prema vračari, ali se ova nečujno udaljila. Meñu vrhovima grana nebo je još bilo sedefasto bijele boje, ali u mraku Klanca divova ljudi su bili gnjevni. Nečiji glas se javi: - Što možemo mi protiv kraljevih vojnika? - Sve. Nas ima više nego kraljevih vojnika i Bog je na našoj strani. - Kralj je svemoćan. - Kralj je daleko i što on može protiv cijele pokrajine koja je odlučila da se brani? - Katolici će nas izdati. - Katolici se boje draguna kao i mi. Porezi ih upropaštavaju i još vam jedanput kažem, njih ima manje nego nas. U našim su rukama najplodnije zemlje. Sova je dvaput uzastopce huknula negdje vrlo blizu. Anñelika se trgne. Učini joj se da je nastao muk u Klancu Vukova. Kad je opet pogledala, opazi da je hugenotski velikaš skrenuo pogled prema njoj. Njegove užarene oči, duboko upale pod crnim obrvama plamtile su crvenim sjajem. "Njegov plamena pogled", govorila je vještica, "ti možeš izdržati". Opet se začuje blago i tužno hukanje sove. Nije li to bio znak uzbune? Upozorenje na neku opasnost koja prijeti prisutnima? Anñelika se ugrize za usne. "Moram to učiniti", reče u sebi. "Ovo je moja posljednja karta!" Ona poñe naprijed i zapinjući odjednom o bodljikave grane, spusti se prema sakupljenim hugenotima. Odlazeći u Klanac divova, da spasi ženevskog pastora, Anñeliki je bilo jasno da je odabrala put koji neće moći tako lako napustiti. Samuel La Moriniere je bio jedini koji je mogao uništiti vjeru u monarhiju u srcima vjernih protestantskih podanika. La Moriniere-patrijarh, bio je čovjek pedesetih godina. Udovac, otac triju djevojčica, zbog čega se osjećao nesretnim, živio je na svom imanju sa svoja dva brata Hughesom i Lancelotom, koji su takoñer bili oženjeni i očevi mnogobrojne djece. Cijela je obitelj živjela pod surovom strogošću patrijarha i posvetila se molitvi i lovu. Prošlo je vrijeme kad se u raskošnom dekoru njihova zamka zabavljalo. U zamku su žene govorile tiho i nisu znale za smijeh. Djecu su odgajali mnogobrojni učitelji, koji su ih već u najranijem djetinjstvu poučavali u grčkom i latinskom jeziku i u proučavanju Svetog pisma. Dječake su vježbali u baratanju kopljem i bodežom.

Je li La Moriniere bio svjestan kad je prvi put susreo Anñeliku, ženu koja se pojavila iz mraka s kukuljicom prebačenom preko zlatne joj kose, bosonoga, uglañena govora velike gospoñe, je li on znao da i u njoj bukti ista nezadovoljena strast, ista mržnja, koja je u akciji tražila oduška i koja će je navesti da se poslušno prepusti njegovim sugestijama?

7.

SAMUEL LA MORINIERE, VOðA PROGONJENIH HUGENOTA

Čovjek koji je uvečer puhao u lovački rog, privremeno je ostao pošteñen od progona Montadoura. Možda i zato što je plemićki dvorac Rambourg bio blizu Plessisa, pa je kapetan bio siguran da može u svako doba spustiti svoju tešku šapu na tog blijedog, drhtavog hugenota, koji se tjeran očajem, našao u ulozi progonjena čovjeka. U svom djetinjstvu Anñelika i njezine sestre često su se rugale ustrašenom dječaku kojemu je na vratu stršila Adamova jabuka, a koga su susretale prigodom seoskih sabora ili na sajmovima u trgovištima. S godinama, barun de Rambourg je stekao duge brkove, koji su tužno visili, ženu koja je stalno bila u drugom stanju i čitav roj malih, blijedih hugenota, koji su se vješali o skutove njegova kaputa. Protivno od većine njegovih istovjernika bio je siromašan. Seoska čeljad je pričala da je njegova kuća od devete generacije prokleta, jer je neki vitez iz njihove obitelji pokušao zagrliti neku vilu koja je spavala u dvorcu na obali rijeke Sevre. Prokletstvo se, naravno, još i pojačalo, kad je Rambourg prigrlio Kalvinovu vjeru. Zadnji tog roda, Isac, živio je u sjeni svog tornja obraslog bršljanom i čitava se njegova darovitost i posao svodio na to da puše u rog. Svi su se čudili snazi daha koji je izbijao iz njegovih mršavih prsiju. Iz čitava kraja pozivali su ga da sudjeluje u lovu, jer je znao da izvija različite dozive, otegnute i divne zvukove, koji su ushićivali lovce, lovačke pse i divljač. Ali od prošle godine ti lovački sastanci postajali su sve rjeñi. Katolički ili protestantski ladanjski plemići živjeli su povučeno, očekujući prestanak nemira koje su prouzrokovan vojnici. Barun Rambourg je bio prisiljen odazvati se pozivima vojvode La Moriniere, jer je bilo teško suprotstaviti se njegovim odlukama. Anñeliki je to postalo još jasnije kad je vidjela voñu hugenota kako prelazi ledinu i upućuje se k njoj, u svom velikom crnom plaštu koji je lepršao na vjetru. Bio je još impozantniji sa zlatno-modrim nebom u pozadini, nego u mraku u Klancu divova. Pratila su ga njegova braća. Na ivici šume, mjesto sastanka je sa strme litice dominiralo okolinom. Na tom rubu zemlje gdje je rasla žutilovka, nekada je bio zimski tabor. Mali hram posvećen Veneri ležao je tu polusrušen, obrastao cjetovima kraljevskog koplja. Na rubu prokletog zaljeva i opasne galske šume, nisu li se Rimljani molili svojoj božici, da im sačuva znakove muškosti ugrožene od divljih Pikta, koji se nisu ustezali prinašati svojim bogovima užasne trofeje? Ostale su samo ruševine, neka vrst kamenog trijema sačinjenog od dva stupa i kamene plohe položene preko njih, a na kojoj je nešto pisalo na latinskom. Anñelika sjedne u njegovu sjenu. Vojvoda sjedne prema njoj na veliki četvrtasti kameni blok. Dva brata stajala su postrance. Rimski tabor je bilo jedno od tolikih mjesta gdje su se sastajali. Seljaci su u hramu skrivali hranu i oružje za progonjene protestante. S ovog mjesta mogli su nadzirati čitav kraj bez opasnosti da netko iznenada na njih navali. Vojvoda počne govoriti i još jednom joj zahvali za ono što je učinila za ženevskog pastora. Njezino je djelo dokazivalo da se vjerski zid može preskočiti ako se ljudi, ogorčeni zbog nepravda, slože da bi držali u škripcu moć tiranskih vladara. Poznato mu je dobro koliko je pretrpila od kralja. Uostalom, zar ju nije čuvao kao zatvorenicu? Kako je gospoña du Plessis uspjela doći do njih? Ona mu reče da je izišla kroz podzemni hodnik. Montadour ništa nije sumnjao.

Teško je bilo ne odgovoriti vojvodi Morinieru, kad bi postavio neko pitanje. Njegov zapovjedajući glas silio je sugovornika da odmah da objašnjenje. Njegove oči, duboko upale pod guste, crne obrve, napregnuto su promatrale, kao dvije zlatne točke. Njihov oštar sjaj je umarao. Anñelika skrene svoj pogled. Sjeti se vračare, koja se bojala ovog mračnog sluge Božjeg. Zbog današnjeg sastanka ona je obukla haljinu dostojnu njezina ranga, vrlo raskošnu haljinu od tamnog satena, i nije bilo lako provlačiti se kroz uski podzemni prolaz, koji je vodio u šumu, u stezniku koji joj je stezao struk i pod teretom triju sukanja. Pratio ju je sluga La Violette noseći njezin ogrtač. Stajao je nekoliko koraka dalje, nepomičan i smjernog držanja. Anñelika je htjela da ovaj sastanak bude svečan, kako bi mogla govoriti vojvodi kao jednak jednakome. Sjedila je ispod zimskog trijema, na koji su vijekovi utisli svoju patnju; njezine noge u crvenim cipelama virile su ispod ruba haljine šljivine boje, dok je njezinu kosu, pomnjivo počešljanu, vjetar malo-pomalo lagano mrsio. Slušala je duboki glas, slušala ga je stisnutog srca, privučena, a ipak uznemirena. Činilo joj se da se pred njom otvara neki ponor. Trebalo bi ga preskočiti zavezanih nogu. - Što ste htjeli od mene, gospodine? - Da sklopimo savez. Vi ste katolkinja, ja protestant, ali mi se možemo udružiti, sklopiti savez progonjenih, savez slobodnih duhova. Montadour živi pod vašim krovom - uhodite ga i obavještavajte nas. A zatim, vaši katolički seljaci... Sagnuo se, spustio glas, kao da je želi što snažnije prožeti svojom zapovjedničkom voljom. - Nastojte im objasniti da im njihovi interesi nalažu da stanu na stranu naših seljaka, žitelja Poitoua kao što su i sami, da im je zajednički neprijatelj kraljev vojnik koji im pljačka žetvu. Podsjetite ih na ubirače poreza, na namet, na glavarinu. Zar im ne bi bilo bolje da njima upravljaju samo njihovi velikaši kao nekada, nego da se muče za dalekog kralja koji im zauzvrat šalje čitave armije stranaca koje moraju hraniti. I dok joj je tako govorio podbočen rukama u kožnatim rukavicama, kakvim se služe sokolari, o snažna bedra, ona nije mogla s njega skrenuti pogleda. On joj je ulijevao svoje duboko vjerovanje u očajničku pustolovinu, koja je bila nalik samrtnom pokušaju vezanog diva da rastrgne svoje okove. Ona je u duhu gledala veliki narod seljaka, od koga i ona potječe, kako se diže, kako se napinje u nadljudskom naporu da bi se oteo smrtonosnom propadanju u koje ga je guralo robovanje onome, koji je nekad bio samo velikaš Ile-de-Francea. Novac izvučen iz brazda Bocagea, potrošen je na uživanja u Versaillesu, na beskrajne ratove na granicama Lorene i Pikardije. Visoki plemići Poitoua postali su kraljeve sluge sretni kad im se pruži prilika da mu dodaju košulju ili svijećnjak, dok su njihova imanja dospjela u ruke nepoštenih upravitelja; drugi su osiromašili i žive na svojim imanjima, koje im državna blagajna oduzimlje komad po komad, prezreni od onih plemića koji su umjeli da se dodvore kralju. Poput gladnih zmija, danas propast i glad gmižu ovim krajem, a sve je kriva vojska koju su poslali, bez obzira na pravdu i zdrav razum, da dovede do očaja one koji uzgajaju pšenicu, pasu stoku, beru voće, seljake žuljavih ruku, pod velikim tamnim šeširima, bili oni hugenoti ili katolici. Anñeliki je sve to bilo dobro znano. Napeto je slušala. Vjetar je jačao. Tijelom joj proñe studen dok je uklanjala uvojak kose koji joj je stalno padao na lice. La Violette se približi i pruži joj ogrtač. Ona se ogrne odlučnom kretnjom. Najednom zalomi rukama i bolnim se pogledom unoseći u oči Samuelu de La Moriniereu, reče: - U redu, pomoći ću vam, ali onda, onda vaša borba mora biti otvorena i strašna. Čemu se nadate od pjevanja običnih molitava po jarugama? Treba da osvajate gradove, da postanete gospodari cesta, da pokrajinu pretvorite u utvrñenu kulu prije no što im stignu pojačanja; treba da letite s juga na sjever, da zatvorite sve prilaze. Morate podjariti ustanak i u drugim pokrajinama: Normandiji, Bretanji,

Saintongeu, Berriju, treba da se jednog dana kralj ponaša prema vama kao sa sebi ravnim, prisiljen da primi vaše uvjete... Ta žestina iznenadi vojvodu La Moriniera On se uspravi. Njegovo se lice prelije crveno-mrkom bojom, iz očiju su mu sijevale munje. Nije bio naviknut da mu neka žena govori na takav način. Ali se svlada. Neko je vrijeme šutio, gužvajući vršak svoje duge brade. Vidio je da se može osloniti na divlju snagu tog beznačajnog stvora, o kojemu je prije tog mislio kao i o svim drugim ženama. Sjetio se, meñutim, nekih mudrih izreka što ih je katkad ponavljao jedan od njegovih stričeva koji je bio kod Richelieua u službi. Ovaj je upotrebljavao žene u bezbrojnim poslovima, u špijunaži ili politici. "Snaga jedne žene je dvostruko veća od snage muškarca kad je potrebno da se potkopaju temelji nekog grada. Žene se nikad ne smatraju pobijeñenima, pa makar to na sav glas priznavale. Treba imati dobre rukavice, da bi se moglo rukovati oštrim oružjem, lukavstvom žene, od kojega ne poznajem oštrije..." Tako je govorio Richelieu. Od duboko uzdahne. - Gospoño, vaše su riječi točne. Istina je da je to cilj koji treba postići. A ako nismo odlučni da ga postignemo, onda je bolje da smjesta položimo oružje. Budite strpljivi. Pomažite nam. To će se dogoditi jednog dana, ja vam jamčim!

8.

PRETPOSTAVKE O POBUNI

Broj se zločina i čarkanja otada počeo povećavati, a mržnja se na crvene dragune proširi poput tisuća ogranaka nekog izvora u travi. To je započelo, kad se na raskrižju Triju sova pronašlo četiri obješena draguna, a na svakom je bio po jedan natpis: palikuća, pljačkaš, glad, propast. Njihovi drugovi nisu se usuduli skinuti ih jer se to mjesto nalazilo blizu šume, a znalo se već da se u njoj kriju protestantske bande. Zloslutne, grimizne sablasti dugo su se još lagano njihale, podsjećajući prolaznike da im prijete nevolje, koje vojnici šire po provinciji: palež, pljačka, glad, propast. Gusto ljetno lišće stvaralo im je kao neki smaragdni hram, raskošnu crkvicu, u čijoj sredini su izgledali još mrtvijim i groznijim. Pjeneći se od bijesa Montadour odluči da zada hugenotima velik udarac. Stavio je na muke jednog protestanta, da bi priznao na kome se mjestu sklanja La Moriniere, te sa svojim najhrabrijim ljudima prodre u šumu. Ali poslije nekoliko sati hodanja, tišina i mrak, nevjerojatna gustoća granja i lišća, neobično velika stabla s kojih se na njih spuštao čitav splet isprepletenih grana, te žile stabala u koje su se izdajnički saplitale njihove cipele, pobijediše njihovu hrabrost. Njihov poraz pospješi hukanje sove, koja se naglo probudila. - To je njihov znak, kapetane. Oni su tu, skriveni meñu stablima. Udarit će na nas. Draguni su se povlačili u neredu, tražeći neki proplanak, slobodno nebo, poznati put, zapletu se u šikari, zablude i kad su o sumraku prepoznali svršetak šume i obrañena polja, toliko im je laknulo da su neki pali na koljena i obećali da će darovati voštanu svijeću najbližoj Bogorodičinoj crkvi. Ne bi li bili, možda, izvršili do kraja svoj zadatak da nisu bili loše sreće? Voñe hugenota bile su već obaviještene. Montadour ni u snu nije pomišljao da bi mogla postojati neka veza izmeñu njegovih neuspjeha i iznenadne prijaznosti, koju mu je iskazivala njegova zatvorenica. Prije tako gorda i skoro nevidljiva, sada mu je pristupala, pa se on usudio da je čak pozove za "svoj" stol. Mislio je da se ona dosañuje i da su njegova dobro poznata dražest, kao i njegovo dosadašnje uporno udvaranje urodili plodom. On se rastapao od susretljivosti. Te velike gospoñe ne mogu se osvojiti na prost, dragunski način. Treba se više pomučiti. Montadour je otkrio draž dugom osvajanju i postao je pjesnički raspoložen. Samo da nije bilo tih prokletih krivovjeraca koji su mu trovali tako ugodan boravak.

Napiše pisma gospodinu de Marillacu i zatraži pojačanje. Upozoravao je da ne može istodobno čuvati markizu du Plessis i baviti se poslovima obraćenja koji su se sve više proširivali. Poslan mu je jedan odjel, kojemu je nareñeno da se smjesti u predjelu Saint-Maiscenta. Komandant toga odjela, gospodin de Ronce, poruči mu da se nije mogao utaboriti na tom mjestu, jer su oružani hugenoti držali stari dvorac, koji je dominirao cestom i rijekom Sevre. Što da radi, da li da ga osvoji? Montadour je kleo na pasja kola. Što se to dogaña? Znači li to da protestanti ne dozvoljavaju više da ih se terorizira? Taj Ronce se uopće ne snalazi. Montadouru bi dosta bilo da se pojavi… - Zar me već napuštate, kapetane? - upitala je Anñelika ljupko. Sjedila je prema njemu. Donijeli su joj košaru prvih trešanja. Ona ih je pohlepno jela. Sjaj njezinih mladih bijelih zubi miješao se sa crvenim sjajem trešanja. Montadour odluči da se gospodin de Ronce snañe kako zna i da se smjesti nešto dalje u predjelu Parthenaya. On je ionako bio mnogo zaposlen, sa svih strana okružen općim neprijateljstvom stanovništva. Već su sijali čavle pod kopita njihovih konja. Pobunjeni seljaci su svi isti, bilo hugenoti ili katolici. Po podrumima skrivaju lonce pune škuda, a uza sve to neće da u miru žive. Posvuda vide sjajne oči svoja tri vjekovna neprijatelja: vuka, vojnika i sakupljača poreza. Pošto bi se požar sa protestantske njive katkad proširio i na katoličke usjeve i ove je hvatao strah. Ali nijedan od tih katoličkih zemljoradnika nije bio voljan da žrtvuje ni tri klasa za pobjedu svoje vjere. Treba ih strpati sve u istu vreću, sve ove Poatevence arapskih očiju, koji im prijete šakom čim im okrenu leña. - Pošaljite mi te usijane glave - reče Anñelika, ja ću ih ukoriti. To je dovelo do življeg kretanja u dvorcu. Anñelika je primila neke susjede s katoličkih imanja. Gospodin du Croissec, još gojazniji no što je prije bio, nije se dugo ustezao da sudjeluje u njezinim planovima i da prihvati njezine smjernice, jer su one dolazile iz ustiju, koje je on već godinama potajno obožavao. Gospodin i gospoña de Faymoron, Mermenaulti, Saint-Aubini, Mazieresi. Neka vrsta mondenog života stvarala se izmeñu izagnanice i povučenih obitelji Bocagea. Montadour je gledao ove posjete raznježena srca. On javi gospodinu de Marillacu da gospoña du Plessis gorljivo surañuje s njim u njegovu teškom zadatku i gospoda Družbe svetog sakramenta sigurno su se tome potajno veselila. Kapetan se sve teže mogao oteti utjecaju njezine osobe čiju je privlačnu snagu svakog dana sve snažnije osjećao. Lijepa, u svojim elegantnim haljinama koje je ponovo vrlo rado oblačila, Anñelika je ponovo postala gospodar na svom imanju. Da li je novi sjaj njezine puti i kose bio posljedica tajnog napitka, koji joj je pripremila vračara? Ona je postala svjesna svoje snage, strast joj je osvojila dušu. U njoj se pojavio opojan osjećaj da je nepobjediva, koji ju je često osvajao, kad je poduzimala neki teški zadatak. Sigurno je da ju je taj osjećaj katkad prevario. Pod njenim koracima je tlo bilo nesigurno, nemir se povećavao, oluja se obarala i u srpnju, kad su se nagomilale silne oblačine na modrom užarenom nebu. Bilo je ljeto. Kosila se trava. Vrlo često su se radovi prekidali. "Draguni su vukli žene za kosu i tako ih vodili na misu; ako bi koja odbila da prisustvuje, palili su joj tabane i silovali je..." Ali u više navrata seljaci naoružani svojim mlatilima za žito, dočekivali su pljačkaše ili one koji su dolazili da ih obraćaju. Nemir je sve više rastao.

9.

MONTADOUR KUCA NA VRATA ANðELIKINE SOBE

Vojvoda de La Moriniere održavao je vezu s Anñelikom pomoću izvježbanog sokola koji se spuštao na ruku La Violettea. Ptica je nosila poruku na kojem će se mjestu održati sastanak: u rimskom taboru, kod Meñaša, na nekom raskršću, blizu Kristova raspela ili fenjera posvećenog mrtvima, blizu nekog izvora ili u nekoj

spilji. Anñelika je odlazila na sastanke sama. Ne samo da se nije plašila nego je i uživala u tim noćnim šetnjama. Bi li Montadour prepoznao svoju elegantnu zarobljenicu, u ženi sa suknjom od parheta, koja iz podzemnog hodnika nestaje u šikari, kad mjesec iziñe? Za kratkog puta, Anñelika je uživala da hoda u polumraku. Na bezbrojnom lišću bukava sjajili su se dijamanti, blistali na vanjskoj strani kestena, a hrastovi su sličili srebrnim vezovima. Nikada je nije bilo strah divljih zvijeri kojih je bilo u šumi: vepra, vuka, pa čak ni medvjeda, kojih je po općem kazivanju takoñer bilo u tom kraju. Šume se bojala manje nego ljudskog društva, koje opasnije ranjava, te je imala dojam da je ponovo obuzima onaj osjećaj nevinosti koji je osjećala u pustinji i za kojom ju je morila čežnja. Kad bi stigla do mjesta sastanka, osjećaj sreće ju je napuštao. Stala bi prisluškivati približavanje hugenota nekom mješavinom nestrpljivosti i zebnje. Njihovi su koraci već izdaleka odzvanjali u šumskoj tišini; čula su se šaputanja, dok ne bi meñu stablima zasjale baklje. Vojvoda La Moriniere dolazio je u pratnji svoje braće, zatim je sve češće dolazio sam, što ju je počelo uznemirivati. Kad je dolazio sam, nije nosio baklju. Mogao je da vidi i u noći i da prepoznaje najmanju šumsku stazu. Kad bi se njegova crna prilika u teškim bakandžama koje su lomile iverje pojavila i prelazila preko proplanka obasjanog mjesečinom, nju je hvatala neka jeza koju sebi nije uspijevala objasniti. Patrijarhov glas bio je žestok i vrlo dubok, skoro mukao, njegove užarene oči kao da su je htjele proniknuti do duše. Ona je u njima opažala neki grubi prezir. U tom je čovjeku bilo nečeg što ju je sasvim smućivalo. Mula Ismail joj se činio manje opasan. Bio je krvoločan gospodar, ali ona ga se kao žena nije bojala. Mula Ismail je volio žene i trudio se da im ugodi. Bio je osjetljiv na njihove čari, ljepotu, lukavstvo i zavodljivost. Mala, vješta ruka mogla je držati na uzdi tog pustinjskog lava. Naprotiv, vojvoda La Moriniere, dijelio je žene u dvije kategorije: u griješnice i u kreposne. Njegove anateme u Versaillesu protiv lijepih zavodnica bile su glasovite. On sigurno nije nikad primijetio da mu je žena ružna i neprimamljiva. Ostavši udovcem, nije se više oženio. Da li su mu njegov isposnički život, lov, pokora pomogli da svlada strast svoje krvi? Mrzio je ženu, to nečisto biće i sigurno je žalio što je i ona bila djelo Stvoritelja. Anñelika je to osjećala, i to ju je vrijeñalo. Meñutim, njoj je bila potrebna njegova snaga, jer joj je dopuštala da se digne protiv kralja. On će ići do kraja! Ipak joj se činilo da je sklopivši savez s hugenotom sagriješila i Bogu i Bogorodici. Sukob je izmeñu njih izbio jedne noći, dok su se oboje šuljali grebenastim putem da bi doprli do močvare. Neki pastor, koji je došao iz Niorta, prošao je kroz kanal i očekivao je vojvodu. Anñelika mu se ponudi da mu bude vodičem. Šuma je postala svjetlija. Jaka i blijeda mjesečeva svjetlost prodrla je kroz granje i najednom iza uskog prolaza opaze kako se iznad njih sjaje hramovi od ametista i prozračni tornjići. Pod njihovim nogama uzdizalo se svetište izrezbareno u čistom srebru: zgrada od sjene i svjetlosti, na kojoj je crni vijenac slijedio bijeli obris dvorišta u čijoj se sredini nalazio divno izrañeni zdenac. Opatija Nieul! Anñelika zadrži dah! Oh, divote. Opatija je stajala jasna, ograñena, obavijena šaputavim molitvama svojih fratara. Anñelika se sjeti jedne noći što ju je još kao dijete provela u opatiji, sjeti se fratra Ivana, koji ju je istrgnuo sumnjivom tetošenju debelog brata Tome. Odveo ju je u svoju ćeliju, da bi tamo bila sigurna. Gledao ju je nekom nadahnutom nježnošću. - Vi se zovete Anñelika... Anñelika, kćerka anñela... ! - On joj pokaže modrice na svom tijelu, žaleći se: "Pogledajte! Pogledajte, što mi je sotona učinio." Čar te mistične noći dopre joj do srca.

Uto začuje glas vojvode La Moriniera, glas prepun mržnje: "Prokleti da su ovi razvratni fratri što se klanjaju idolima! Jednog dana vatra s neba spalit će ove zidove i neće ostati kamena na kamenu. I zemlja će biti pročišćena!" Anñelika na to plane sva izvan sebe. - Šutite, krivovjerče! Krivovjerče! Mrzim vašu nedostojnu sektu! Jeka vrati njezin krik. Njom naglo ovlada potištenost, i sva se naježi od nemoćnog bijesa i strepnje. Vojvoda joj se približi. Čula je kako teško diše. On spusti svoju tešku šaku na njezina leña, a njegovi kožnati prsti stisnuše je kao kliještima. Osjećala je da se guši. Htjela se osloboditi njegova jarma, ali nije mogla. Bio joj je preblizu, svojim je tijelom sakrio svijetle obrise opatije. Morala je stajati nepomično, nije se mogla micati. Bila je gotovo ošamućena njegovim mirisom ratnika i lovca. - Što ste to rekli - upita zadihano. - Vi nas mrzite? Ništa za to. Usprkos tome, vi ćete nam i dalje pomagati. Zatim nastavi: - Vi nas nećete izdati. - Nikad nikog nisam izdala - ona odbije gordo njegove sumnje. Noge su joj drhtale, bojala se da se ne onesvijesti, da se ne sruši na nj. Pokuša se osloboditi ruke koja ju je stezala. - Pustite me - reče ona jedva čujnim glasom. - Ja vas se bojim. Stisak njegovih prstiju popusti i on lagano povuče svoju ruku. Anñelika ponovo krene. Srce joj je snažno tuklo. Bojala se. Ne samo njega nego i same sebe. Bojala se svog šuljanja u nepoznatom mraku, u kojem šumsko granje kao da raspiruje žudnje. U zoru, koja se javi najprije siva, a zatim je meñu stablima poprimila boju rñe stigli su do nastambe ugljenara. - Hej seljaci - zaviče vojvoda. - Imate li juhe, kruha, sira? U pocrnjeloj kolibi sjedoše na klimave klupe uza stol, na koji im ugljenareva žena postavi lonac mlijeka. Donese potom još tanjur vrućeg graha začinjenog slaninom i crnim lukom. Djeca polugola i do očiju crna, s udivljenjem su gledala ove dvije osobe, koje su šuteći jele. Zurili su u čovjeka crne brade i u ženu zlatne i od rose vlažne kose, koja joj je padala na ramena. Maloprije su ih opazili kako se kao noćne utvare pojavljuju iz jutarnje magle, a zatim prelaze preko polja posutog pepelom. Anñelika je kradom promatrala vojvodu La Moriniera. Osjećala je da je nešto privlači k njemu, sigurno ona čvrsta pleća koja su je podsjećala na Colina Paturela. Ali Colin Paturel je bio Adam, divan čovjek iz izgubljenog raja, dok je ovaj ovdje bio čovjek grijeha, čovjek tmine. Kad se vratila u Plessis, mala služavka joj je šapnula: - Došao je do vrata vaše sobe. - Tko to? - Gargantua! Grebao je, kucao, zvao. Ali vi niste odgovorili. "A zašto i bih", pomisli Anñelika. Slijedeće je noći kapetan Montadour opet došao. Zvao je: - Markizo! Markizo! Njegove su ruke klizile po zatvorenim vratima. Čula je kako dugmad njegove uniforme na debelom mu trbuhu stružu o vrata. Slušala je podignuvši se na lakat. Montadour kojega je mučila žudnja, Montadour što je drhtao u noći iza njezinih vrata, zadavao joj je više briga nego straha. U stvari, on se počeo bojati. Vladao je čudan mrak u noći iza tih vrata. Gotovo je počeo vjerovati pričama slugu koji su pripovijedali da se njihova gospodarica noću pretvara u košutu i da trči po šumi... Jabuke su rumenile na stablima. Iznenada tri brata La Moriniere na konjima počeše krstariti pokrajinom. Od Tiffaugesa na sjeveru, pa do Moncontoura na istoku protestantski pokret otpora poprimi neočekivane razmjere. "Ostanite na istom mjestu", pisao je Marillac kapetanu Montadouru. "Predjel u kom se nalazite predstavlja zarište pobune. Nastojte pohvatati voñe."

Nadoda mu na kraju pisma: "Strogo vodite nadzor nad osobom koja vam je povjerena na čuvanje. Vidim da se nemir sve više širi, a možda je i ona umiješala u to svoje prste." Zatim se guverner na čelu svojih kopljanika uputi na sjever Poitoua. Četiri protestantska sela, koja su se oprla vojnicima, kojima je nareñeno da ih okupiraju, bila su spaljena. Ljude koje su uspjeli uhvatiti, objesiše. Ostali se pridružiše četama što ih je organizirao La Moriniere. Vojska je sakupila žene i djecu, i otjerala ih na cestu, pošto je objavljen slijedeći proglas: "Nitko ne smije raskolničkim ženama iz sela Noireterre, Pierrefitte, Quinge, Arbec, dati savjeta, pružiti utjehu i pomoć, primiti u kuću, dati hrane, vatre ili vode, ni bilo koju dragu humanu uslugu." Guvernerova vojska je zatim prodrla u unutrašnjost Poitoua radi progona protestantskih bandi. Meñutim, obaviještena da su tri brata La Moriniere uspjeli koncentrirati znatne snage, vojska zatraži pomoć milicije iz Bressuirea. Taj pretežno protestantski grad poslao je malo ljudi. Gospodin de Marillac je doznao odmah zatim, da je mala armija La Morinierea krenula na Bressuire, koji je ostao bez obrane i razlila se po opustjelim ulicama, vičući: "Grad je osvojen! Grad je osvojen!" te je opljačkala skladište oružja. Gospodin de Marillac nije htio ponovo osvajati grad. Nije još htio priznati da ta čarkanja poprimaju izgled vjerskog rata, da se ne kaže grañanskog rata. On se uputi u Plessis da se posavjetuje s Montadourom. S ogranka gorske kose iznad šume Nieul hugenotski pobunjenici gledali su kako se rimskom cestom kreće siva zmijolika kolona vojske, u stisnutoj formaciji kopljanika. Vojska se sutradan povuče ostavivši samo malo pojačanje Montadourovim dragunima. Neprijateljstvo stanovništva, čak i katoličkog, koje je odbilo da daje kruh i vino vojnicima i koje ih je dočekalo kamenicama, ozlojedi guvernera. Nije mogao ostaviti svu tu vojsku u tom kraju, a da ne izazove još veći metež. On povuče svoje vojnike na drugu stranu Poitiersa i otputuje u Pariz da se porazgovori s ministrom Louvoisom o mjerama koje bi trebalo poduzeti.

10.

OPASNA STRAST PROTESTANTSKOG VOðE

SLUGE JE BRANE OD PODIVLJALOG MONTADOURA

Anñelika je kao luda trčala kroz šikaru i kad bi se zaplela ljutito je povlačila ogrtač da se oslobodi, ne obazirući se na granje, koje ju je šibalo po licu. - Pogazili ste dogovor - vikne Samuelu La Moriniereu, čim ga je opazila. On je stajao uspravljen blizu Vilinskog kamena, crn kao neko prethistorijsko čudovište. Mrzila je tu sliku i priliku zla. Što ju je više ispunjao užasom, to je bivala goropadnija. - Vi ste izdali! Vi ste me prevarili. Tražili ste savez katolika da biste ih zatim bolje uništili. Vi ste čovjek bez časti. Najednom se prekine. Gušila se, u glavi joj je zujalo, činilo joj se da je okrugli mjesec, koji je plovio nad vrhovima hrastova oko proplanka, počeo plesati, da poskakuje na sve strane. Morala se osloniti na dolmen, da ne bi pala. Dodir s kamenom privede je k svijesti. - Vi ste me udarili! - reče ona prigušeno. On skine rukavice i udari je golom rukom po licu. - Vi ste me udarili! Zvjerski osmijeh osvijetli crnu, patrijarhovu bradu.

- Tako se postupa sa bezobraznim i slabim ženama! Nikada se nijedna nije usudila da mi govori takvim tonom! To poniženje sasvim je uzburkalo Anñelikinu dušu. Uspjela je odapeti jedinu strijelu kadru da pogodi tog fanatika. - Žene! Budite sigurni da one više cijene Satanino štovanje, negoli vaše! Odmah požali svoje riječi kad je vidjela njihov učinak. On je zgrabi za obje ruke i stade je žestoko drmati, mumljajući: - Moje štovanje! Moje štovanje! Tko govori o štovanju! Podlo, grešno stvorenje! Zlokobno stvorenje! - Stisnuo ju je k sebi luñačkom snagom i njegov vrući dah zapahne joj lice. Shvatila je zašto ga se bojala. Sigurno je nesvijesno predosjećala da će poginuti od njegove ruke. Ugušit će je ili zaklati. To bi lako mogao izvesti u ovom zabačenom kutu šume; žrtveni kamen je već tu stajao. Uza sve to ona se bijesno otimala. Izranila se o kopču njegova opasača, o grubo sukno njegova prsluka u svom nastojanju da mu se istrgne. Snaga njezina protivnika polako ju je svladavala. Njezin strah popusti, pritiskivan drugim osjećajem u kom je bilo praiskonske žudnje tijela, slijepe i požudne. Erotična groznica koja je, čini se, spopala čovjeka, paralizirala je njezin otpor, oduzimala joj snagu usprkos njezinoj volji da ne popusti. Nañe se na zemlji, bez glasa pod njegovim snažnim dahom, očiju zaslijepljenih mjesečevom svjetlošću, koja joj je udarala ravno u lice. Kretnje joj postadoše nesigurne. Ona je izgubila sjećanje o tome tko je i što je. Glava joj klone natrag i ona osjeti hladnoću zemlje pod svojim golim krstima. Ali baš kad se htjela sasvim prepustiti, u mozgu joj iznenada iskrsnu luñačka priviñenja u kojima su se miješali uroci druidskog žrtvenika i proročanstva vračare. Zaviče. Luñačkim se trzajem oslobodi stiska, savije se po zemlji, skoči na noge i izgubi se u šumi. Dugo je trčala, gonjena užasom. Nagon ju je vodio tim mračnim putovima, koje toliko puta bijaše prešla u toku posljednjih mjeseci. Nije zalutala. Katkad bi se zaustavila, naslonila čelo o stablo i lila suze pod naletima nervne rastrojenosti. Obuzimala ju je želja da zamrzi šumu, tu neustrašivu vladaricu koja ravnodušno krije molitve fratara, pjevanje psalama progonjenih hugenota, zločine zvjerokradica, parenje vukova i poganske obrede vračara. Osjećala je rane, kao dijete koje nema više utočišta na ovom svijetu, rane od udaraca kojima ju je život bio. Bila je još duboka noć kad je stigla do prvih zidova dvorca Plessis. Ona prinese sklopljene ruke usnama i dvaput hukne, baš kao sova. Sluge su još bdjele. Odgovor je došao s vrha tornjića. Malbrant Glavosijek bio je u podrumu. On ju je s komadićem svijeće u ruci čekao na ulazu podzemnog hodnika. - Ovakav život ne možete dalje provoditi, gospoño - reče. - Trčati noću šumom, to je prava ludost. Slijedeći put ću vas ja pratiti. Bit će da je stari sluga opazio neurednost njezine haljine i kose, da joj na obrazu opazio tragove još neosušenih suza. Ona se uspravi nastojeći licu dati običan izgled, dok je tražila rubac u džepu svog ogrtača. - Da, slijedeći put ćete me pratiti vi ili još bolje La Violette, jer je šuma previše vlažna za vaše boljetice. A uz to ne gajim baš preveliko povjerenje u tu osobu - nadoda uzdahnuvši. - U koga da se pouzdam? - šaptala je na kraju. Iz podruma se popeše u stan, u kome je vladala mrtva tišina. Ona se neusiljeno osmjehne. - Spava li onaj proždrljivac? - zapita pokazujući rukom na sobu kapetana Montadoura. Stigavši u svoju sobu, svuče rastrgane haljine, a zatim se dugo prala u obližnjoj kupaonici. Imala je osjećaj da joj stisci hugenotskog voñe još pale hrptenicu, da joj njegove hrapave i vruće ruke još dodiruju tijelo. Uzme vrč svježe vode i izlije ga na golo tijelo. Zatim se umota u kućnu haljinu i počešlja kosu punu iverja.

Još je osjećala groznu bol. Pomisao na ono što joj se dogodilo te noći u šumi, nikako je nije napuštala. To ju je podsjećalo na gorko iskustvo kojim ju je obogatio onaj histerični luñak, d'Escrainville. "Vjerujem, meñutim, da sam doživjela i gorih stvari", pomisli. Povrati se u svoju sobu i postavi svijeću blizu ogledala. Nagnuvši se, promatrala je svoje lice. Velike su promjene nastale na njemu u nekoliko tjedana. Obrazi su joj opet bili okrugli i glatki. Oči su joj manje udubljene, u usne joj je ponovo navrla krv; postale su ružičaste i sjajne kao meso divljih jagoda. Samo joj se pod jagodice usjekla nova sjena, nešto tragična, koju joj je utisnula patnja. Ta je sjena njezinu mladenačkom licu davala ponosit izgled zrele žene. Nije bila više milosnica, već kraljica. "A ako je najgore još morala proživjeti!?" Htjela je ublažiti onaj još donekle divlji izraz na svom licu. Kako li bi to njezino, novo, lice izgledalo pod šminkom Versaillesa? pitala se. Ona otvori poklopac toaletne kutije i izvadi iz nje svoje kreme i pudere što ih je držala u lončićima od oniksa. Tu je, takoñer, bila i mala škrinjica od sandalovog drveta, ukrašena sedefom; ne razmišljajući, privuče je k sebi i otvori... Načas je promatrala te ostatke, ta utjelovljenja pojedinih dijelova svog nemirnog života: pero Stihoklepca, bodež Rodogonea Egipćanina, drveno jaje malog Cantora, ogrlicu gospoña du Plessis-Belliere, onu koju nisu mogle staviti oko vrata "a da ne snatre o ratu ili o frondi..." Dva tirkiza jedan pored drugog, onaj princa Baštiari-Bega i onaj Osmana Ferañija. "Ne boj se ničega, Firuzo, jer zvijezde pričaju najljepšu priču svijeta." Manjkao je samo zlatni prsten, vjenčani prsten njezina prvog muža. Izgubila ga je na Dvoru čudesa. Sigurno joj ga je ukrao onaj probisvijet Nikola jedne noći dok je spavala. Težak je bio njezin životni put; sjaj i ponori su se izmjenjivali otkad je kraljevom voljom postala udovica bez imena, bez prava i bez utočišta. Njoj je onda bilo samo dvadeset godina. Kasnije, nakon svog vjenčanja s Filipom, pa sve do svog odlaska na Kretu, godine što ih je proživjela u dvorskom sjaju bile su mirne godine njezina života. Jest, ako se pri tom misli samo na likujući, bogati život velike gospoñe koja ima svoju palaču u Parizu, svoj stan u Versaillesu, i koja juri od jedne svečanosti na drugu. Ali ne ako se imaju na umu spletke u koje je bila umiješana i zamke što su joj ih posvuda postavljali. Ali tamo je barem živjela po utvrñenom rasporedu, meñu silnicima ovog svijeta. Raskid s kraljem ponovo ju je bacio u kaos. Što joj još bijaše prorekao veliki vrač, Osman Ferañi? "Snaga koju je Stvoritelj ulio u tebe, neće ti dozvoliti da se zaustaviš dok ne stigneš u mjesto u koje moraš stići!" "Koje je to mjesto, Osman-beže?" "Nije mi poznato. Ali sve dok ne stigneš do njega, opustošit ćeš sve na svom putu pa čak i svoj vlastiti život..." Ona će se ponovo sresti sa Samuelom de La Moriniereom. Morala je! Ona ga stane proklinjati u sebi, razdražena nezdravim nemirom, koga je još osjećala u sebi i koji će joj se ponovo nametnuti kad se opet nañe u njegovoj prisutnosti. Taj je čovjek bio najmanje dvadeset godina stariji od nje; Bio je heretik bez duha, tmuran i okrutan. Ali nju je progonila misao na nj i ona se pitala, pobuñena znatiželjom, da li on uistinu ima tu nadnaravnu moć koja ju je tako snažno prestrašila. Dok se ona prisjećala nekih trenutaka njihove borbe, grlo joj se steglo. Ona uzme iz lončića vrškom prsta nešto ružičaste kreme i počne lagano trljati sljepoočice. Ogledalo, bistro kao šumska voda, odražavalo je sjaj njezine kose. Uto spazi neku priliku, nejasnu, kao kakvu moru, nesigurnog hoda i koja je malo-pomalo poprimala riñu boju usred lica. To su bili brkovi kapetana Montadoura! Došuljavši se do njezine sobe poput vuka, okrene ručicu na vratima i na svoje iznenañenje utvrdi da se vrata bez po muke otvaraju. Nakon prvog

pobjedonosnog osjećaja zahvati ga strah i, ponešto zadihan, nagne se da vidi što se zbiva u polumraku sobe, gdje je gorjela samo jedna voštanica. Opazio je Anñeliku pred ogledalom. Ne sprema li se to da se pretvori u košutu? Kroz dugu, prozirnu kućnu haljinu nazirali su se savršeni oblici njezina tijela. Raspuštena kosa padala joj je po ramenima kao kakav plašt toplog sjaja. Sagnula bijaše glavu, a pod njenim prstima na obrazima su joj se stvarali ružičasti cvjetovi. Anñelika se okrene, skamenjena. - Vi? - Niste li vi sami bili tako dobri, pa ostavili otvorena vrata, o najljepša ženo? Obilno se znojio, a oči su mu gotovo nestale iza jabučica okruglih poput loptica. Zaudarao je po vinu, a ispružene su mu ruke drhtale. - Hajde, ljepotice, pustili ste me da dugo čeznem. Pa i vi ste, sigurno, željeli, tako mlada i lijepa! Zar nas dvoje ne bismo mogli lijepo provoditi vrijeme? Nije bio vješt, i on je to znao. Ali njegov nespretni jezik umjesto madrigala kojim se mislio iskazati, isfrfljao je nekakve neoprostive "budalaštine." Stoga se htjede iskazati na djelu te sa obadvije ruke zagrli mladu ženu. Osjetivši njegovu meku trbušinu spopane je gañenje i ona odskoči nazad, prevali oniksov lončić koji se razbije na podu. Muške ruke, posvuda se te muške ruke pružaju za njom. Kraljeve ruke, vojničke, protestantske, bezbroj muških ruku, uvijek te ruke i muška tijela žude i grabe za njom... Iz škrinjice zgrabi oštar bodež Rodogonea Egipćanina i brzom kretnjom, kojoj ju je naučila Poljakinja, pruži ga preda se da se obrani. - Udaljite se ili ću vas kao svinju zaklati! Kapetan uzmakne dva koraka i izbuljenih očiju gledao je nevjerojatan prizor. - Što... kako... ? - mucao je. - Ali ona bi to zaista učinila! Njegove nepovjerljive oči promatrale su čas sjajnu oštricu noža, čas još sjajnije oči žene koja ga je držala. - Hajde! Hajde! Nismo se razumjeli... Zatim se okrene i spazi sluge, koji su se skupili u mračnom dijelu sobe i zakrčili vrata. Malbranta s izvučenim mačem, lakeje, sluge, nekoga s batinom u ruci, nekoga s nožem i na kraju Lina Poirouxa, kuhara u bijeloj kuharskoj kapi, te njegove pomoćnike koji su bili naoružani ražnjevima. - Možemo li vas čime poslužiti, gospodine kapetane? - upita konjušar glasom iz kojega je izbijala prijetnja. Montadour pogleda otvoren prozor, zatim vrata. Što su svi oni tu radili, sa tim svojim divljim pogledima? - Mičite mi se s očiju - zagunña. - Mi primamo naredbe samo od svoje gospoñe - odvrati ironično Malbrant. La Violette se tiho došulja do prozora i zatvori ga. Montadour nije više mogao zvati. Shvatio je da ih ništa ne bi moglo spriječiti da ga ubiju s nekoliko udaraca mačem ili ražnjem. Njegovi ljudi logorovali su vani, a uostalom, samo četvorica su bila na imanju, pošto ostale bijaše poslao u neko selo, u kome su se pojavile protestantske bande. Hladan znoj mu probije sljepoočice i klizio meñu nabore njegova crvenog vrata. Potaknut vojničkim refleksom ruka mu poleti k maču. On odluči da skupo proda svoju kožu. - Pustite ga da proñe - reče Anñelika svojim ljudima. Zatim doda, ledeno se osmjehujući: - Kapetan Montadour je moj gost. Ako se bude vladao uljudno, nikakvo ga zlo neće snaći pod mojim krovom... On iziñe nepovjerljiv i potresen. Naredi vojnicima da uñu u dvorac. Nije se više osjećao sigurnim u ovom zabačenom imanju. To je gnijezdo razbojnika, koji slušaju zapovijedi opasne ženske, eto u kakav je osinjak on upao...

Tišina u parku, u kome su letjele sove, ledila mu je srce. Postavi vojnika da stražari na vratima njegove sobe.

11.

POVRATAK FLORIMONDA I OPATA LESDIGUIERESA

Dvije mlade prilike se pojave, vitke i obučene u crno, na vratima obasjane suncem. - Florimond! - usklikne Anñelika. Ona preneraženo ponovi: - Florimond! Gospodin opat de Lesdiguieres! Oni stupiše naprijed osmjehujući se. Florimond klekne na jedno koljeno i poljubi majčinu ruku. Opat učini to isto. - Ali zašto? Tko? Kako se to dogodilo? Tvoj stric mi je javio... Pitanja su navirala na njezine usne. Nakon prvotnog iznenañenja, zahvati je strah. Opat joj objasni da je prekasno doznao za njezin povratak u Francusku. Još je imao neke obaveze prema gospodinu maršalu oružanih snaga, kod koga je bio stupio u službu kao pomoćni duhovnik, nakon Anñelikinog odlaska. Čim mu se ukazala mogućnost, pošao je na put i uz put je svratio u koledž Clermont, da vidi što je s Florimondom. Dakle, otac Raymond de Sance odmah mu je predao njegova bivšeg ñaka. - Ali zašto? Zašto? - ponavljala je Anñelika, moj brat mi je bio pisao da... Opat od Lesdiguierea spusti svoje duge trepavice, sav smeten. - Mislim da ih Florimond nije zadovoljio - prošapta on - pa su ga poslali natrag. Anñelika je čas gledala ljubazno lice mladog opata, čas lice svog sina. Ona ga je s mukom prepoznala. Meñutim, bio je uistinu on. Ali tako je narastao, mršav poput čavla, u crnom kaputu gimnaziste. Stas stisnut opasačem, o kojem je visio roščić tinte i kutija za perca; bio je nježan poput neke žene. Dvanaest godina! Skoro će joj biti do ramena. Opazi slobodnu i živu kretnju kojom je zabacio natrag uvojak svoje duge kose koji mu je smetao, ona je shvatila odakle njezin nemir što ga je osjetila čim ga je vidjela. Sve više i više sličio je svome ocu. Iz njegovih dječjih crta pojavljivao se kao iz nekog ovoja, čisti obris, obraz malo udubljen, usne pune i podrugljive; lice Joffreya de Peyraca koje se naziralo usprkos njegovim nesretnim ožiljcima. Florimondova kosa bila je sad još bujnija i izvanredno crna. U njegovim zjenicama nazirala se neka živa ironija, koja je bila u suprotnosti s njegovim mirnim ponašanjem dobrog ñaka. Što se dogodilo? Ona ga nije zagrlila, nije ga stisla na svoje srce. Ali ni on joj se nije objesio o vrat kao nekada. - Pokriveni ste prašinom - reče ona. - Sigurno ste umorni. - Iznemogli, zapravo - reče opat. - Zalutali smo, pa smo prevalili najmanje dvadeset milja više. Htjeli smo izbjeći oružane bande krivovjernika, koji obilaze čitavim krajem. U blizini Champdeniersa zaustavili su nas hugenoti. Htjeli su mi skinuti moje svećeničko odijelo. Čim je Florimond spomenuo vaše ime, oni su se smirili i pustili da nastavimo svojim putem. Zatim su nas napale neke bosonoge skitnice, koji su naprosto htjeli naš novac. Srećom sam imao mač. Stekao sam dojam da je provincija jako uznemirena... - Doñite jesti - navaljivala je ona ponešto smirenija. Sluge su se užurbale, sretni što opet vide dječaka koji je dugo boravio u Plessisu sa svojim bratom Cantorom. Donesoše brzo užinu: voća i mliječne proizvode. - Možda se čudite što nosim mač - započne opet opat čiji joj se ugodan i blag glas činio nestvaran. - Ali gospodin maršal oružanih snaga ne podnosi da plemić ne nosi mač, pa bio on i svećenik. Isposlovao je kod pariškog nadbiskupa da njegovi svećenici plemićkog roda imaju pravo da ga nose. On ispriča još, rukujući obzirno svojom crvenom žlicom, da maršal kad ide na vojnu hoće da sluša misu s istim sjajem kao i u kapeli svog dvorca. To je katkad

stvaralo živopisne prizore: svećenik govori misu pod zidovima opsjednutog grada, pa bi se dim tamjana miješao s dimom prvih topovskih hitaca. "Sveti Kovčeg pod zidovima Jerihona", govorio je zaneseno maršal. Takav je bio gospodar koga je opat de Lesdiguieres služio u odsutnosti one koju se nije nadao da će opet vidjeti, a koju je ipak danas vidio, pa je bio neizrecivo sretan. Dok su se dva došljaka krijepila jelom, Anñelika se udalji do prozora, da pročita pismo, koje joj je predao učitelj njezina sina. Brat jezuit joj je pisao o Florimondu. Isticao je da su se pokazali uzaludni njihovi napori. Ne voli intelektualni rad, a možda, u krajnjoj liniji nije ni inteligentan... Imao je rñav običaj da se za sata mačevanja sakrije da bi proučavao globus i astronomske sprave, ili da odjaše na konju, kad bi nastavnik matematike ulazio u njegov razred. Ukratko, nedostajala mu je najosnovnija školska disciplina i, što je još žalosnije, izgleda da ga to nimalo ne uzbuñuje. Pismo je završavalo tim pesimističkim mišljenjem, bez drugih objašnjenja. Anñelika promisli: "Znam što to sve znači." Podigavši oči, opazi da je lišće u parku požutjelo i da je gaj divljih trešanja u nekoliko dana poprimio tamnu boju krvi. Stigla je jesen. Sve te riječi bile su samo izgovor. Florimond ne bi mogao napustiti koledž bez kraljevog odobrenja. Ona se grozničavo opet povrati k njima. - Treba da odmah otputujete - reče ona opatu. - Niste smjeli doći, ni dovesti Florimonda. Dolazak Malbranta Glavosijeka, prekine zbunjeni prosvjed malog svećenika. - Dakle, sinci! Što ste učinili sa svojim lijepim mačevima; vi ste zarñali kao i oni učeći razne budalaštine. Ali mi ćemo opet početi s vježbanjem, Drž'te! Evo izabrao sam tri najbolja mača i naoštrio ih za vas. Osjećao sam da ćete uskoro doći. - Gospoño, što vi to kažete - šaptao je opat. - Zar ne možete iskoristiti moje sposobnosti? Mogu nastaviti s podučavanjem Florimonda u latinskom, mogu početi s podučavanjem u čitanju i pisanju vašeg najmlañeg sina. Ja sam postao svećenik; mogu svaki dan govoriti misu u vašoj kapeli, ispovijedati vašu služinčad... Bio je nesvijesno zbunjen. Iz njegovih nježnih očiju vidjelo se koliko je obožava, koliko je suza prolio u potaji misleći da je zauvijek nestala, kakva ga je radost potresla kad ju je opet ugledao živu. Zar on ne vidi do koje se mjere ona izmijenila, da je žigosana i potpuno okružena nesrećama? Zar ne osjeća opasnost od nereda, napetost u čitavom kraju? Pa čak i ovdje, u ovom dvorcu, zar nije osjetio atmosferu putenosti, mržnje, krvi? - Govorite o misi! Vi ste ludi... Vojnici oskrvnjuju moju kuću. Zarobljenica sam, ponižena, a i ja sama... ja sama... sam prokleta... Ona je cijelo vrijeme nesvjesno govorila niskim, ponešto preplašenim glasom, očiju prikovanih za oči mladog čovjeka djetinjeg lica, kao da traži sklonište u njegovoj nevinosti. Ozbiljna se strast prelije lijepim licem opata Lesdiguieresa. - To je razlog više da se održi misa - reče on nježno. Uzme Anñelikinu ruku, stisne je žestoko, dok je neka neizreciva blagost izbijala iz njegovih lijepih očiju. Ona skrene oči, naglo osjeti neku slaboću, potrese više puta glavom kao da hoće da ukloni neki veo, koji je pritiskuje, onda popusti i reće: - Pa dobro! Ostanite... i kažite svoju misu, moj mali opate. Na koncu konca možda će se svi osjećati bolje. To je bilo doba povratka. Dva dana poslije toga vratio se iz Italije Flipot, pošto je osnovnim pojmovima šatrovačkog jezika naučio sina talijanskog velikaša koji ga bijaše kupio u Livornu. Jašući na mazgi trebalo mu je šest mjeseci, dok je prevalio brda i doline. Služeći u divno grañenim palačama, na obalama Jadrana poprimio je držanje sluge iz komedije, brbljivog i okretnog. Na putovanju po alpskim snježnim klancima, po prašnjavim putovima francuskih polja, put mu preplanula, a leña mu postadoše šira.

Postao je čovjek, lakrdijaškog i lukavog izgleda, lijep mladić, dobar govornik koji bi se odlično snašao u svom ambijentu, meñu skitnicama s Novog mosta. - Zar te nije vukla želja, da se radije vratiš u Pariz? - zapita ga Anñelika. - Bio sam u njemu da se raspitam o vama. Kad su mi rekli da ste na svom imanju, ponovo sam otputovao i evo me sad ovdje. - Zašto nisi ostao u Parizu? - navaljivala je ona. - Svojom spretnošću bio bi našao u njemu dobro mjesto. - Više mi se sviña kod vas, gospoño markizo. - Kod mene ništa nije sigurno. U kraljevoj sam nemilosti; ti si pariško dijete, bolje bi ti bilo tamo. - Kamo da idem, gospoño markizo? - reče nekadašnji deran s Dvora čudesa, žalosno iskrivivši lice. - Vi ste čitava moja obitelj. Bili ste mi skoro majka poslije kule Nesle, gdje ste me branili od onih koji su me tukli. Znam sebe. Ako se vratim na Novi most, opet ću postati džepar. - Nadam se da si napustio taj rñavi običaj. - To - reče Flipot - to je već druga stvar. Moram pripaziti na ruku, iako je to moje remek-djelo, a od čega bih bio živio za tako dugog putovanja? Ali ako se živi samo od tog zanata, on brzo postaje opasan. Kad smo bili još dječaci na Dvoru čudesa, bio je neki starac, mislim da je to bio čiča Urlikako, koji bi nam svakog jutra ponavljao: "Moji dječaci, sjetite se, da ste se rodili, da budete obješeni." Meni to nije ništa značilo. Nije mi nikad značilo. Baviti se time s vremena na vrijeme još ide, ali radije ću kod vas služiti... - Kad je tako, rado ću te zadržati, Flipote; ti i ja ionako imamo mnogo zajedničkih uspomena. Iste večeri neki se torbar penjao prema dvorcu. Jedna služavka javi Anñeliki da je neki čovjek traži, koji joj ima da preda poruku "njezina brata Gontrana." Ona problijedi i zatraži da joj ponovi više puta to ime. Čovjek je bio u kuhinji; pred njim je bila otvorena torba i nudio je pohlepnim slugama svoju robu: vrpce, igle, šarene slike, lijekove. Imao je takoñer i čitav slikarski pribor. - Jeste li, zaista, rekli da dolazite od mog brata Gontrana? - zapita Anñelika. - Tako je, gospoño markizo! Monsinjor vaš brat, koji je naš drug, stavio mi je u dužnost da vam predam neke stvari što mi ih je dao kad sam otputovao da obiñem Francusku. On mi je tad rekao: "Kad proñeš kroz Poitou, poñi do dvorca Plessis-Belliere u predjelu Fontenaya. Obrati se gospodarici dvorca i predaj joj ovo sa strane njezina brata Gontrana." - Koliko već vremena niste vidjeli mog brata? - Više od godinu dana. Stvar je bila jasna. Dok je on propovijedao o svojem dugom putešestviju po pokrajinama Burgonji, Provansi, Rousillonu, o svojim dugim boravcima u Pirinejima i na obalama sinjeg oceana, pretraživao je u kožnatoj torbi i na kraju izvuče svitak brižljivo umotan u voštano platno. Anñelika uze predmet i preporuči svojoj čeljadi da vode brigu o zanatliji i izjavi mu da može ostati pod njenim krovom, koliko mu bude drago. U svojoj sobi ona izvadi iz svitka sliku na platnu i kad ju je razvila ugleda čudesno živ portret svoja tri sina. Cantor je bio sprijeda sa svojom gitarom, u zelenom odijelu, iste boje kao i zjenice mu. Slikar je znao oživjeti njihov tako poseban izraz, katkad sanjarski i nasmijan. Bio je baš on, nestali dječak, tolika je životna snaga izbijala iz njega da se nije moglo vjerovati da je mrtav. "Živjet ću uvijek", kao da je govorio. Florimond je bio u crvenom odijelu. Gontran - kojom li to vidovitošću - bijaše mu dao sadašnje mladenačko lice: nježno, inteligentno, strasno. Njegova se crna kosa naročito isticala meñu živim bojama ovog dražesnog djela i još je više isticala zelene, crvene i ružičaste boje djetinjih lica, sjajno zlato uvojaka malog Charlesa Henrija. Stajao je izmeñu dva starija brata, djetešce još u dugoj bijeloj haljini, i bio nalik anñelu. Pružao je svoje punačke ručice da se dotakne ruku Cantora i Florimonda, ali ova kao da to ne opažaju. U njihovu ukrućenom držanju bilo je

neke simbolike, nešto od čega se stiskalo Anñelikino srce, kao da je slikar, ah! tko bi ikad mogao prozreti duboke slutnje ove umjetničke duše, htio istaknuti različito porijeklo rasa: dva starija, sinovi grofa de Peyraca sprijeda, odvažni i kao obasjani životnim zrakama, a najmlañi, sin maršala Filipa du Plessisa, malo unatrag, vrlo divan, ali sam. Radi tog dojma, koji joj je stišao srce, Anñelika nije odmah proučila lik najmlañega. „Znam kome sliči", sine joj iznenada. „Mojoj sestri Madeloni." A ipak je to bio portret Charlesa Henrija. Fini potezi nadahnutog kista davali su privid života nepomičnim likovima. Ruka koja je držala taj kist bila je nepokretna. Smrt. Život. Propast i vječnost. Zaborav. Uskrsnuće. Stojeći pred tom slikom, Anñeliki se činilo da vidi kako se, poput promjena na prizmi, poput sjene oblaka što prolaze povrh nekog predjela, izmjenjuju sumorna i divna lica u njezinu životu predosjećajući kako su joj još mnoge stvari ostale sakrivene. Florimond nije ništa pitao. On je prihvatio bez komentara prisutnost vojnika u parku i kapetana u kući svoje majke. Poslije one noći, kad mu je čeljad Plessisa zaprijetila Montadourovo vladanje postalo je mješavina nemoćnog bijesa, razularene drskosti i tmurnih razmišljanja. Ostavljajući svog poručnika da pazi na dvorac, po čitave dane je odlazio u potjeru za hugenotima. Ali ovi bi nestajali u šumi, a na putovima su pronalaženi leševi draguna. Tada bi Montadour objesio prvog seljaka, koji bi mu dopao šaka, poslije bi se ustanovilo da je taj bio katolik. Gdje god bi se pojavio, svi su ga proklinjali. Bio je često pijan. Tada se njegov nejasan strah stapao s oštrom žudnjom koja ga je mučila, te se pretvarao u pomahnitali bijes. Teturajući kroz predvorje, razmahivao je oko sebe sabljom i udarao po mramornoj ogradi, ili po pozlaćenim drvenim okvirima iz kojih su preci Plessis-Bellierea gledali nekim gordim zaprepaštenjem kako ta pijana svinja mahnita. Njegovi su se ljudi sklanjali pred njim kad bi bio u takvom stanju. On je osjećao kako se kroz pritvorena vrata sjaje oči sakrivene služinčadi, a katkad bi u svom bunilu čuo zvonki smijeh mladog Charlesa Henrija, kome je Barba pokazivala taj zabavni prizor. Tada bi počeo kleti. Vikao je da su ga napustili, da je pušten na milost i nemilost demona i jedne vračare. Jadao se na svoju sudbinu, a onda bi ponovo zapadao u bjesnilo: - Kurvo! - urlikao je, iskrećući gubicu gore prema stubištu, nastojeći uzalud da ukorači na prvu stepenicu. - Znam ja dobro, da se noću skitaš po šumi... u potrazi za mužjakom! Anñelika se nije osjećala potpuno sigurnom. Kako je on mogao doznati da noću ona ide po šumi? Te svoje bljezgarije završavao je nesuvislim optužbama iz kojih su se pomaljale brbljarije o košuti i čarolijama. Jednog dana, dok je tako galamio, osjeti žestok ubod u zadnjem dijelu tijela. Okrenuvši se, spazi Florimonda, koji ga je bez okolišanja, ubo u mesnatu stražnjicu. - Da vi ne spominjete možda moju majku, kapetane? - upita on. - Ako je tako, morate mi dati zadovoljštinu. Montadour opsuje i pokuša se obraniti od udaraca brzog mača. Njegov je smućeni pogled vidio samo gustu, crnu grivu kako se kao čigra vrti oko njega. Vučica je poslala svog vučića! Iz ranjene mu ruke ispadne oružje. Vikao je i pozivao svoje ljude u pomoć. Ovi dotrčaše. Florimond pobjegne i isplazi im jezik. Kad se otrijeznio i pošto su mu povili ranu, zaprijeti da će ih sve potamaniti. Ali je morao čekati pojačanja. Situacija je bila kritična. Bio je odrezan od gospodina de Gormata, a pisma što ih je slao gospodinu de Marillacu sigurno su bila uhvaćena. Bez obzira na tu zgodu, čini se da Florimond nije bio potpuno svjestan u kakvom su položaju bili. Borio se mačem sa svojim mačevateljem i učiteljem u beskrajnim dvobojima, lovio je vjeverice i čitave je sate nestajao ne zna se gdje. Nosio je na ramenima Charlesa Henrija i trčao s njim kroz hodnike. Bilo je čudno slušati

njihov zvonki smijeh. Osedlao bi svog konja, stavio bi Charlesa Henrija sebi u sedlo i odjahao u polje ne obazirući se na stražara, koji ga je pokušavao zaustaviti i koji bi ga na kraju opet pustio, pošto nije točno znao, koje mjere može poduzimati protiv ovog mladog katoličkog velikaša. Jednog dana Anñelika zateče Florimonda u kutu dvorane; pred njim je stajao Charles Henri kao ñak kojeg ispituju. Stariji je vadio iz nekih malih kesica, na koje bijahu brižljivo nalijepljene etikete, neke praškove i stavljao ih na tanjure, pred sobom. - Kako se zove ova žuta tvar? - To je sumpor. - A ova siva? - To je kalijeva sol ili čilska salitra, u kristalima. - Vrlo dobro, gospodine. Vidim da ste pažljiv. - A ova crna prašina? - To je drveni ugalj koji si ti prosijao kroz svilu. - Vrlo dobro, ali vi ne smijete govoriti „ti" svome profesoru. Jedne večeri, bilo je već dosta kasno, začuše neku detonaciju blizu terase, a zatim nešto sjajno poleti u mrak i opet padne poput snopa na ledinu. Vojnici jurnuše k oružju, vičući: "Uzbuna!" Montadoura nije bilo. Prozori se otvoriše. Opaziše Florimonda crnog lica i ruku od čañe, kako stoji ispred neke čudne sprave, koju je sam napravio i Charlesa Henrija u dugoj noćnoj košulji, kako oduševljeno viče zbog uspješno ispaljene rakete, koju je njegov "profesor" tako vješto uspio načiniti. Svi su se počeli smijati, pa i sami vojnici. Anñelika se smijala, kako već dugo nije, nekim smijehom, od kojega joj je bilo lakše pri duši, i od kojeg su joj navirale suze na oči. - Ah, Derani! - uzdisala je Barba. - Ne date čovjeku mira. Izgledalo je kao da prokletstvo napušta dvorac. Možda su i mise opata Lesdiguieresa pridonijele tome... Sutradan jedan sokol proleti preko tornjića i Florimond ga uhvati poput vještog sokolara. Praćen od opata Lesdiguieresa on odnese svojoj majci pismo što je bilo okačeno o nogu ptice. Anñelika porumeni, uzimajući kutijicu. Svojim malim nožićem izvadi iz nje pisamce. Samuel de La Moriniere ju je pozvao na sastanak slijedeće noći kod Vilinskog kamena. Ona stisne zube. Kod Vilinskog kamena! Bezobrazluk! Kako je prezrivo postupao s njom, a uza sve to usudio se poslati joj takvu poruku! Takvu naredbu! Zar misli da je ona njegov rob? Ona neće otići. Više ih neće pomagati. Ali to može učiniti jedino ako bude izbjegavala patrijarha. Ali naći se s njim opet zajedno u svodničkoj šumi, zasićenoj jesenskim mirisima, a magla se diže sa rijeke, to je bilo nemoguće. Ako se usudi da je opet takne, što će učiniti? Hoće li njezin strah nadvladati čudnu omamu kojom joj prizor one noći ispunio žile? Uzalud je nastojala da se rastrese. Mračna prikaza se nadvijala nad njom u snu i ona se budila stenjući. Nije znala šta bi, razdirana izmeñu šume, snage skrivene pod stablima koja ju je zvala poput rike jelena u dubini šume i želje da ostane gdje je, da se povuče. Jesen je stigla, a ona se nije pokorila kralju. Ali izaslanici što ih je on trebao poslati da je uhapse ne bi više ni mogli probiti gvozdeni i vatreni obruč koji je patrijarh već zatvorio na prilazima Poitoua. S druge strane parka, gdje su se igrali njezini sinovi, tukli su žene, palili usjeve, a seljaci su se šuljali, spremni na sve. Florimond i opat Lesdiguieres su je promatrali. Kudgod bi okrenula, osjećala je na sebi njihove bistre i upitne oči. Kralj je dobro znao što radi kad joj je poslao Florimonda. „Djeca su uvijek suvišna", govorila je ona primalja, „ako ih ne volimo na smetnju su nam, a ako ih volimo, stvaraju od nas slabiće."

Srce joj je bilo izranjeno od mnogih primljenih udaraca, pa je radi toga posrtala. Mediteran je ranio Anñeliku. Baš kad je mislila da je otvrdnula, svoju patnju je osjećala s deset-put većom snagom pod zaoštrenim pritiskom svojih misli. Sve joj je zadavalo bol. Ali razularene snage su je privlačile usprkos njezinoj volji. I kad je večer poprimila bakrenu boju, povrh rujne šume razlegne se zov lovačkog roga Isaca de Rambourga. Dogovorili su šifru prema važnosti poruka. Taj lovački zov značio je poziv u pomoć! - Gospoño - treba vam poći - zaklinjao je La Voilette zadihan, jer je trčao do susjednog plemićkog dvorca. - U pitanju su žene. Protestantske žene iz sela Gatine... One koje su prije nekoliko dana istjerali na cestu te su bile bez ikakve pomoći. Sklonile su se kod gospodina de Rambourga. Ako to dozna Montadour, njima nema spasa. Pitaju savjet šta da rade... Anñelika se provuče kroz podzemni hodnik. Zatim preñe šumu i doñe do travnatih vrtova koji su okruživali dvorac Rambourg podignut na brežuljku. U dvorištu, u podnožju kule sjedile su iscrpljene žene sa svojom mršavom djecom u naručju. Pogledi su im bili sjetni, kape prašnjave i zgužvane. One su pričale barunici Rambourg o svom besciljnom putovanju kroz neprijateljska katolička sela, koja su se pod utjecajem župnika strogo držala zakona, koji im je branio da tim ženama ukazu ljudsku pomoć, da im dadu komad kruha. Hranile su se repom, koju su noću vadile u poljima i dugo su živjele blizu šume. Na njih su huškali pse. Vojničke su se patrole iznenadno pojavljivale i uznemirivale ih, a te su patrole kružile oko sela njihove vjeroispovijesti i pazile da bi se poštivao zakon. One su hodale pod nesmiljenim ljetnim suncem, pod kišom žestokih oluja. Na kraju su odlučile da poñu do La Rochellea, nekadašnjeg glavnog protestantskog uporišta, u kome su protestanti bili još vrlo brojni, pa su mogli prekršiti zakon i primiti ih. Nekoliko su dana prolazile krajem koji su pod sobom držale čete Samuela de La Morinierea i tako su se mogle odmoriti na imanjima svojih istovjerenika. Ali seljaci su bili siromašni a hrana rijetka. Trebalo je poći dalje. Kad su došle do predjela rijeke Vendee, susrele su crvene dragune Montadoura. Prestraše se i sakriju podalje od ceste. Dospjele su tako u ovu rupu bez izlaza i doznale da je tu udario svoj tabor jedan od najgorih protestantskih mučitelja. Posljednjim snagama popeše se do dvorca Rambourg, na koga su ih uputili. Šmrkava Rambourgova djeca promatrala su otvorenih usta došljakinje. Anñelika spazi Florimonda kod starijeg Rambourgova sina Nathanaela. Zabrinuta, ona se obrecnu na nj. - Što radiš ovdje? Što se ti miješaš u ove protestantske nevolje? Florimond se osmjehne. Već u koledžu je stekao običaj da ne odgovara kad mu se nešto predbacuje. To je bilo očajno. Barunica de Rambourg, koja je bila u sedmom mjesecu devetog začeća, dijelila je ženama komade kruha, starog i crnog. Jedna joj je kćer pomagala, noseći košaru. - Što da radimo, gospoño? - upita ona Anñeliku. - Mi ne možemo čuvati ovdje ove žene, a još manje ih hraniti. Došao je i barun Rambourg s lovačkim rogom o ramenu. - Pustimo li ih na cestu, one će propasti. Prije nego bi i uspjele stići do Secondignyja, zaobilazeći šumu, Montadour bi ih uhvatio. - Ne - reče Anñelika, koja je o tome već razmišljala. - Treba da stignu do mlina Ablettes, koji se nalazi u močvari. Odatle će ih čamci prebaciti do imanja gospodina Aubinea gdje će biti sigurne. Pod vodstvom vrtlarica malo-pomalo će vodenim putom stići do okolice La Rochellea. Odatle do samoga grada nema više od dvije ili tri milje, i to sve stranputicom i prečacima. - Ali kako će stići do mlina Ablettes? - Neka udare ravno kroz šumu. Nema više od dva ili tri sata hoda. Protestant natmuri lice. - Tko će ih voditi? - Ja.

Pošto su izašle iz šume, njihove su noge počele upadati u spužvastu mahovinu. Tu su počinjale močvare. Sličile su na livade. Žene bi bile pošle dalje izmeñu joha i jasika, da nisu opazile čamce, takozvane "plitvice", privezane lancima za obalu, po čemu su zaključile da je tu voda. Anñelika je povela tri mlade sluge, da pomognu pri ukrcaju u čamce. Mladići su bili iz tog kraja i oni su sumnjali, da će taj pothvat uspjeti. - Nećemo se tako lako ukrcati, gospoño markizo. Kod mlina Ablettes mlinar nadzire obalu i on naplaćuje pristojbinu svakome tko hoće preko močvare, a pravi svakojake smetnje reformiranima, jer ih mrzi. On drži ključeve čamaca. Mnogi ljudi iz zaseoka daleko zaobilaze, samo da ne moraju prelaziti blizu njegova mlina. - Nemamo za to vremena. To nam je jedini izlaz. Ja ću nagovoriti mlinara - reče Anñelika. Uputiše se dobrano prije zalaska sunca noseći svijeće koje će upaliti kad mrak zahvati šumu. Djeca su bila umorna. Put je bio dug. Kad su stigli do mlina Ablettes, sunce bijaše već zapalo. Kreketanje žaba i kreštanje ptica paralo je mrak. Sitna magla pokrila je zemlju; od nje je prodirala hladnoća i ujedala za grlo, dok se nisu malo-pomalo pojavili plavozagasiti obrisi stabala, koja su rasla iz vode. Naheren mlin se još razaznavao na lijevoj strani. Još su se vidjeli zupci njegova točka u razini mirne vode po kojoj su polegli cvjetovi bijelog lokvanja. - Ostanite tu - reče Anñelika ženama, koje su se dršćući stisle jedna uz drugu. Djeca su kašljala i promatrala taj predio uznemirenih očiju. Anñelika se gacajući dovuče do mlina. Pronañe istrošen most i odmah zatim dobro poznat uzak mostić povrh jaza. Ruka joj pronañe hrapav zid, na kome se raširio slak. Vrata su bila otvorena. Mlinar je brojio škude pri svjetlosti lojanice. Bio je to čovjek niskog čela. Čuperak guste kose, koji mu je padao na obrve, još je više isticao njegov izraz ograničene tvrdoglavosti. U sivom odijelu, kao sva čeljad njegova zanata, s okruglim šeširom od dabrovine, ostavljao je dojam imućnog čovjeka. Nosio je crvene čarape i cipele sa čeličnim kopčama. Govorilo se da je taj mlinar vrlo bogat, škrt i drzak. Anñelika povede pogledom po grubom pokućstvu pokrivenom sitnim brašnom. Nekoliko vreća bilo je naslagano uza zid i osjećao se miris pšeničnog brašna. Ona se osmjehne videći da se u sobi nije ništa izmijenilo. Stupivši naprijed, ona reče: - Valentine, ja sam. Dobra večerl

12.

EKSPEDICIJA U MOČVARE

Čamci su napredovali kroz dugi tamni prolaz. S njihovih pramaca žuto svjetlo fenjera teško je probijalo noć sa svih strana okruženu gustim stablima. Visoki se gazda Valentin morao kadikad naginjati. Davao je naredbe u narječju, pa su se po njima i upravljale i voñe drugih čamaca. Žene se više nisu bojale. One su se smirile, čuo se prigušen smijeh djece. Nakon toliko burnih dana mir se vraćao u srca bjegunaca: mir nepovredivih močvara. Zar nije dobri kralj Henrik IV pisao svojoj prijateljici o poatevenskim močvarama: "čovjek se u njima osjeća ugodno u miru, a sigurno u ratu." Koji bi se neprijatelj usudio tu progoniti svog protivnika? Da je htio, mogao je Montadour ukrcati nešto vojnika na "plitvice", ali bi ih ubrzo vidio kako se vraćaju promrzli, blatnjavi, pošto su bez koristi plovili izmeñu kanalića i vodenih jaruga, pristajali uz obalu, gdje bi im noge propadale u mulj, vrtili se u labirintu zelenih ili požutjelih zidova, već prema godišnjem dobi, meñu preprekama smrznutih grana zimi, da se na kraju nañu na istom mjestu odakle su pošli. Još bi bili sretni kad bi se povratili živi. Ti beskrajni prostori, taj svijet tišine

mogao ih je zauvijek progutati. Mnogo nepoznatih lešina leži na dnu močvare, pod zelenim velom potočarki. Gazda Valentin se podigao kad ga je Anñelika zazvala. Kao da nije bio iznenañen što je vidi. Pod tupim, crtama lica, ona je prepoznala nekadašnjeg tvrdoglavog i mučaljivog derana, koji bi dogurao čamac da bi odveo gospoñicu de Sance u svoje područje močvara i tu je ljubomorno krio od pastira Nikole, koji ju je zvonko dozivao: "Anñeliko! Anñeliko!" Mašući svojim pastirskim štapom, pastir je trčao livadom ukorak sa svojim psom dok su ovce trčale za njima. Zaklonjeni trstikom, Anñelika i Valentin, krišom su se smijali, a zatim bi otplovili dalje, dok bi pastirevi dozivi zamirali meñu granama joha, brijestova, jasena, vrba i visokih topola. Valentin je trgao grane biljke anñelike i naizmjence je sisao i mirisao. "Da osvojim tvoju dušu", govorio je Valentin. Nije bio brbljiv kao Nikola. Brzo bi se zacrvenio i još brže razljutio. Strašno je mrzio protestante, ne zna se zašto. On i Anñelika postavili bi se u zasjedu na raskrižju i kad bi se hugenotska djeca vraćala iz škole, bacao je na njih krunice, dok ne bi čuo kako viču: "Evo vraga!" Te su uspomene navirale u Anñelikinu dušu, dok je čamac uz lagano pljuskanje vesala pramcem probijao zeleni sag potočnica. Valentin nije nikad volio protestante, ali je bio osjetljiv na zlatne talire, koje mu je dala markiza du Plessis-Belliere. On uzme ključeve od čamca i ukrca žene i djecu u "plitvice". Po jačem pirenju vjetra osjetili su da se vodeni put proširuje. Prvi brod udari u kopno. Nad stablima se ukaže mjesec, okružen kolutom dugine boje. Opaze osamljen dvorac velikaša Aubignea, okružen vrbama, meñu kojim su se sterale livade obrasle visokom travom. Dvorac je bio sagrañen na jednom od mnogobrojnih otoka nekadašnjeg poatenskog zatona, o čije su hridine nekada udarali valovi oceana. Zimi je voda dopirala do prvog velikog kamenog stubišta. Bio je to dvorac u stilu renesanse. Sagradio ga je majstor potaknut željom da odrazi bijelo kamenje u nedokučivom ogledalu vode, a možda i radi nepristupačnog prilaza do tog mjesta. Pravi zavjerenički dvorac! Psi su lajali. Mnogi se iz dvorca uputiše prema došljacima, a gospoñica de Coesmes roñakinja starog markiza, pojavi se podignuvši visoko svjećnjak. Strogog lica, ona sasluša Anñeliku, koja joj ispriča o jadnom stanju siromašnih žena, većinom udovica, koje je dovela dotle u nadi da će se tu za njih pobrinuti i pomoći im da stignu do La Rochellea. Ona nije odobravala miješanje u poslove reformiranih, jedne tako sumnjive katolkinje, kao što je gospoña du Plessis. Zar njezina razuzdanost na dvoru nije bila isuviše poznata? Meñutim, ona je uvede u dvorac i dok su drugi vodili seljakinje u kuhinju, ona je pažljivo promatrala Anñelikinu haljinu od parheta, koju je nosila pod ogrtačem na svojim noćnim putovanjima, njezine plitke i prašnjave cipele i četverouglasti rubac od crnog satena, kojim je privezala kosu. Stara djevojka nanovo stisne usne i davši svom licu mučenički izgled upozori Anñeliku: - Vojvoda de la Moriniere nalazi se ovdje. Želite li ga vidjeti? Anñeliku zbuni ta vijest. Ona pocrveni i reče da ne bi htjela uznemiriti vojvodu. - Došao je ovamo sav krvav - šapne gospoñica de Coesmes, koju su, usprkos svemu, uzbuñivali svi ti dogañaji. - Sukobio se s dragunima ozloglašenog Montadoura, nije se mogao izvući, nego se sklonio u močvare. Njegov brat Hughes, čini se, zauzeo je Pouzauges. Gospodin La Moriniere je mnogo žalio što vam se nije mogao pridružiti na ovom putu. - Ali, ako je ranjen... - Dozvolite da ga obavijestim. Ona je dršćući čekala, ali kad su koraci hugenotskog partrijarha odjeknuli na pločicama pod trijemom, ona se uspravi i dok se on spuštao stepenicama pogledala ga je smjelo i kruto. On joj se približi.

Duboka se rana vidjela na njegovu čelu; oteklina još ne bijaše zacijelila. Ta otvorena rana nije davala blaži izgled njegovu licu. Njoj se učini da je on još veći, teži i crnji no što je ikad bio. - Gospoño - reče on - ja vas pozdravljam. - Napola joj pruži svoju golu ruku. - Da li ćete poštivati savez? Anñelika odvoji oči od njegova pogleda. Rukom pokaže prema kuhinji, kroz čija se poluotvorena vrata probijala svjetlost vatre i smireni glasovi protestantskih žena. - Ta vidite. Ona nije nikad mogla pretpostaviti da će joj se onaj dogañaj kod Vilinskog kamena nametnuti tolikom žestinom, da će je istodobno ispuniti i patnjom i nemirom. Da li je ona pala pod utjecaj te ličnosti o kojoj su neki suvremenici izjavili da opčarava mada je sama po sebi bila neugodna? Njegova braća, njegova supruga, žene njegove braće, njegove kćerke, njegovi unuci, njegova čeljad, njegovi vojnici svi su mu se pokoravali. Trebalo je samo da se pojavi. "Iako je bio blizu Boga, u njemu je bilo neke sotonske snage", napisano je o protestantskom velikašu, koji se u ono doba kratko vrijeme, ali okrutno podigao protiv Luja XIV. Nije joj se ispričao. Da li je njegov pretjerani ponos bio povrijeñen što se ona nije dvaput odazvala njegovu pozivu? - Pouzauges, Bressuire - reče on napokon. - Grañani su nam skloni. Zarobili smo oružje u tim gradovima i naoružali čete iz naših sela. Vojska, koju je gospodin de Marillac ostavio na sjeveru, povukla se prema istoku i mi smo odmah zaposjeli njihove položaje u Gatineu. Odredi gospode Gormata i Montadoura su odrezani, ne mogu dobiti pojačanja, a oni još pojma nemaju o tome. Ona ga je živo gledala, oduševljenog lica. - Je li to moguće? Nisam znala za to. - Kako ste i mogli znati, kad se niste javljali? - Onda - šapne Anñelika poluglasno kao da govori samoj sebi - kralj, kralj me više ne može uhvatiti. - Za nekoliko dana napustit ću močvare i otjerati Montadoura s vašeg imanja. Ona izdrža njegov pogled. - Zahvaljujem vam, gospodine La Moriniere. - Jeste li mi oprostili? Mora da je u te riječi uložio nadljudski napor, jer čelo mu nabrekne i krv lizne na rubu rane. - Ne znam - reče ona, okrenuvši glavu. Anñelika poñe prema vratima, šapćući: - Moram natrag u Plessis. Na stubama pred zgradom on poñe za njom i približi joj se. Kad se ona uputila alejom prema pristaništu, on je iznenada zgrabi grčevitom i nezadrživom kretnjom. - Molim vas, pogledajte me, gospoño! - Pazite - šapne ona i pokaže prema mjestu gdje ju je čekao gazda Valentin sa svojim čamcem. On je gurne iza vrbe i iza zastora od lišća zagrli je svojim mišićavim rukama. U njoj se, kao i zadnji put, pojavi i odvratnost prema njemu i želja da mu se poda. Da, ljubav s patrijarhom mora da je užasna, neobična stvar. Tijelo joj je otkazalo poslušnost. Zgrčenim rukama ona je stezala hugenotova ramena, ne znajući da li ga time odbija od sebe ili se pak za njega hvata kao za neku nepobjedivu hridinu, za kojom je njezin ugrožen život osjećao potrebu. - Zašto? - dahtala je ona. - Zašto kvariti savez? - Jer morate biti moja. - Ali tko ste vi? - stenjala je ona. - Ništa više ne razumijem. Ne opisuju li vas kao pobožnog čovjeka, puritanskog načina života. Govori se da vi mrzite žene! - Žene? Da. Ali vi... Pod zimskim trijemom vi ste bili Venera. Shvatio sam. Oh, kakav mi je veo pao s očiju. čekao sam tako dugo, čitav jedan život, da bih shvatio što je ljepota jedne žene...

- Ali što sam govorila? Što sam učinila onog dana? Zar nismo govorili samo o vašoj borbi za vašu vjeru? - Toga dana sunce vas je obasjavalo, vašu put, vašu kosu. Nisam znao dotad, i odjednom sam shvatio što je ljepota žene... On je malo udalji od sebe. - Zar i vas ispunjam strahom? Žene su me se uvijek plašile. Nešto ću vam priznati, gospoño, što osjećam u sebi kao neki krvavi sram. Kad bih došao k svojoj supruzi, ona me je sklopljenim rukama molila da je se ne dotičem. Ipak me je odano služila i rodila mi je tri kćerke, ali dobro znam da sam za nju bio neko užasno biće. Zašto? Ona je znala zašto. Ironija slučaja ili nasljedstva stvorila je od ovog potomka jedne rase, u kojoj je možda teklo i nešto maurske krvi, od ovog protestantskog fanatika, ljubavnika opterećenog strašnim kompleksima. Anñelika je bila za nj porazno otkriće. Postojalo je, dakle, i drugo lice života, čija draž bi mu mogla biti pristupačna. Pošto mu se ona učinila slaba i bez obrane, usprkos snazi svoje ljepote, demon pohote se razulario u njemu. On je iskorištavao svoju nadmoć nad njom, bojao se njezina pogleda, ali joj je ipak zapovijedao. To je bila iscrpljujuća borba po žestini osjećaja, što ih bijahu zahvatili. Saučesništvo u pobuni ih je zbližavalo. Nešto ih je gonilo da ostvare svoju nemirnu strast kao što ih je gonila potreba da unište kraljeve vojnike ili da prkose gospodaru kraljevstva. - Bit ćete moja - ponavljao je potmulo - postat ćete moja. Isto zaklinjanje kao i kraljevo. Isti zapovjednički postupak. - Možda jednog dana - promuca ona. - Ne budite grubi. - Nisam grub - reče on drhtavim glasom. - Vi ne govorite kao i druge žene, koje me se boje. Znam da me se vi nećete bojati. Čekat ću. Učinit ću sve što hoćete. Ali odazovite se mojim pozivima i doñite na sastanak kod Vilinskog kamena. Sjedeći na dnu čamca na slami, ona se osjećala praznom, malaksalom, kao da je uistinu i u potpunosti doživjela mahnitu ljubav s njim. Što bi se dogodilo, kad bi ona na to pristala? Anñelika je odmahivala glavom kao da hoće otjerati neke nesnosne misli: onu noć u šumi kad je postala žrtvom crnog lovca, koji ju je prikovao na mahovinu, pritiskujući je svojim ogromnim, nezgrapnim tijelom. Ona se otimala njegovim rukama, njegovoj gustoj bradi sve do onog čarobnog trenutka kad joj je usplamtjelo tijelo zaboravilo sve tjeskobe i osjetilo čulni užitak. Potpuni zaborav, dahtanje, krikovi... Ona baci glavu unazad umornim pokretom. Sitna kišica joj je močila kosu. Meñutim nije padala kiša. Iza broda, pojavila se neka brazda poput crnog mramora, koja je lagano nestajala u mliječnoj zagasitosti sitnih združenih biljki. Mjesec, kao ogroman biser mliječne dugine boje, bacao je slabu svjetlost pod grane, i lik gazde Valentina, koji je na krmi stajao uspravno i gurao čamac motkom, izgledao je gotovo isto tako neobičan kao i one johe, koje su se nadvile nad njihovim vodenim putom. Prodoran miris mente najavljivao je blizinu druge obale. Katkad bi se o nju okrznuli i grane su strugale o čamac, ali se mlinar i bez svjetiljke snalazio u tom labirintu. Anñelika počne govoriti, da bi pobjegla svojim razbludnim mislima. - Sjećate li se, gazda Valentine? Vi ste već bili gospodar močvara kad ste me vodili u lov na jegulje. - Da, jest. - Postoji li još uvijek ona koliba u koju smo odlazili da u njoj kuhamo jegulje i da se gostimo. - Još uvijek. Anñelika nastavi kako bi izbjegla šutnju. - Jedanput sam pala u vodu. Vi ste me iz nje izvukli, pokrivenu aglama, i kad sam se vratila u Monteloup strogo su me kaznili. Zabranili su mi da dalje navraćam u močvare, a malo potom poslali su me u samostan. Nismo se više vidjeli.

- Ipak jesmo. Na vjenčanju kćerke čiče Sauliera. - Ah! Da! - Ona se sjeti. - Ti si imao lijepo sukneno odijelo - reče ona smijući se - i vezeni prsluk. Držao si se sasvim ukočeno i nisi se usudio da plešeš. Zatim joj se u duhu pojavi ambar u kojemu je spavala pošto se umorila od plesanja farandole, a za njom se zatim dovukao Valentin. Bijaše joj stavio ruku na prsa koja su joj tek bubrila. Ovaj krupni mladić, malo priprost, pobudio je prvu žudnju u Markizi anñela. U njoj probudi nelagodu ta davna uspomena. - A zatim - nastavi mlinar tihim glasom, kao da je slijedio tok njezinih misli - ja sam se razbolio. Otac mi je rekao: "To će te naučiti, da više ne miluješ vile." Odveo me u crkvu Naše Gospe od Milosti, gdje su mi čitali molitve nad glavom da me oslobode uroka. - Kojeg uroka? - upita Anñelika uzbuñeno. - Imao je pravo, zar ne? Vi ste vila. Anñelika ne reče ni da, ni ne. To ju je raspoložilo, ali glas gazde Valentina ostao je i dalje ozbiljan. - Ozdravio sam. Ali je bolest dugo trajala. Nisam se oženio. Živio sam samo sa služavkom. Od vilinske se bolesti ne oporavlja tako lako. Ne trpi tijelo koliko duša. Od neke čežnje. Možda duša ostaje i dalje bolesna. On umukne i mekani šum odbačenih algi ispuni tišinu u kojoj se najednom začuje kreketanje žabe. - Nije više daleko, stižemo - reče čovjek. Čamac udari o obalu. Miris šume i zemlje dopre do njih. Iza njih, ostali čamci, kojima su upravljali mladi sluge redom su pristajali. - Ne biste li navratili u mlin, gospoño markizo, da popijete čašu? - Ne, hvala, Valentine. Još dug je put preda mnom. On ih otprati do ivice šume, držeći šešir u ruci. - Tu, blizu ovog starog hrasta, pastir Nikola vas je čekao sa šumskim jagodama poredanim na zelenom listu. Bijaše još čudno što odjek jednog glasa može opet da oživi dječje srce u tijelu žene koja je proživjela mnoge i različite sudbine i da pred njom uskrisi lik dječaka crne i kovrdžave kose, blistavih očiju koji je u jednoj ruci držao svoj štap, a u drugoj mirisavo voće i čekao je na ulazu svog carstva: na livadi i u šumi. Ona se otrese tog priviñenja od života uprljanog. - Znaš li ti što je bilo s Nikolom? - upita ona. - Postao je razbojnik i poslali su ga na galiju da ispašta svoje zločine. U toku jedne pobune, koju je on vodio, jedan ga je oficir bacio u more. A kako je Valentin šutio, ona nastavi: - Zar vam nije čudno, gazda Valentine, da, znam tako mnogo o Nikoli Merlotu koji je prije mnogo godina nestao iz ovog kraja? On kimne glavom. - Ne, vjere mi, samo vi možete poznavati prošlost, kao i budućnost, zar ne? Ta zna se dobro tko ste vi i odakle dolazite!

13.

IĆI ĆETE KRALJU - REKAO JE MOLINES

ANðELIKA PIŠE LUJU XIV

Zidovi u Plessisu su se tresli od Montadourove vike. Anñelika ju je već čula u podrumu. - Da nije možda primijetio da me nema? - pitala se ona, ukočivši se. Zatim se oprezno popne do trijema. - Odreci se! Odreci se!

Neko biće gotovo presamićeno nadvoje, s rukama na licu, izleti iz dvorane i sruši se do Anñelikinih nogu. Bijaše to neki seljak otečenog i krvavog lica. - Gospoño naša - zastenje. - Vi ste bili uvijek dobri prema reformiranim. Milost! Milost! Ona položi svoju ruku na veliku, čupavu glavu, a čovjek stane jecati poput djeteta; suze su mu kapale po odijelu. - Sve ću ih pobiti! - urlao je Montadour, pojavivši se na pragu dvorane. - Zgniječit ću ih kao stjenke i potamanit ću sve katolike koji im pomažu! - Kako se slične stvari mogu dogañati pod našim nebom! - usklikne Anñelika izvan sebe od bijesa. - Kao da smo u Meknesu. Vi niste ništa bolji od fanatičnih Maura koji muče zarobljene kršćane u Berberiji! Kapetan slegne ramenima. Nije ga se ticala sudbina zarobljenih kršćana u Berberiji. Jedva da je i znao da postoji ta zemlja. Anñelika se poluglasno obrati izmučenom čovjeku. Šapćući mu reče na narječju: - Uzmi svoju kosu i pridruži se La Moriniereovim četama. Neka i ostali, koji mogu, učine to isto. Poñite do raskrižja Triju sova. Tamo će vam vojvoda poslati naredbe i oružje. Za dva dana, a možda i prije, Montadour će biti potjeran s mojih zemalja. Znam sigurno da mu se to sprema. - Vjerujem vam, gospoño markizo - reče on živnuvši, a oči mu zablistaju nadom. A zatim prevagne u njemu njegova seljačka lukavština, te reče: - A sad idem potpisati odricanje. Glavno je da me puste da na miru odem. Za ta dva dana Gospod će mi oprostiti. Činim to radi njega i njegove slave. Ali skupo će mi Montadour platiti svoje vjerovanje. Treći dan iza toga, dok su Montadour i njegovi ljudi bili u patroli, ostavivši samo nekoliko vojnika da čuvaju dvorac, opaze nekog konjanika kako juri alejom, slegnut na oblučju svog sedla. To je bio ranjeni dragun. Najednom se zanjiše na konju i strovali na šljunak u vrtu. Uspio je samo viknuti drugovima: "Zasjeda! Bande dolaze!" Nejasna buka začuje se pod hrastovima. Uto se pojave vojvoda La Moriniere i njegov brat Lancelot, s isukanim mačevima u ruci, a za njima vojska naoružanih seljaka u zbijenim redovima. Vojnici pojuriše do sporedne zgrade da zgrabe svoje muškete; u trku jedan od njih ispali svoj pištolj na vojvodu, ali promaši. Protestanti ih pohvataše i divljački poklaše. Vukli su ih po šljunku sve do dvorišta plemićke kuće, koju su oni oskvrnuli i vojvoda La Moriniere naredi svojim ljudima da bace njihove lešine Anñeliki do nogu. - Poći ćete kralju! Molines ju je rukama čvrsto stezao za ručne zgbolove. - Poći ćete kralju i pokorit ćete mu se. Samo vi možete zaustaviti ovo klanje... - Pustite me, gospoñine Molines! - reče Anñelika blago. Ona protrlja svoje utrnule zglobove. Mir koji se opet nadvio nad dvorcem i parkom, u kome nisu više frkali konji draguna, a niti se čuli njihovi surovi glasovi, bio je neobičan i nije donio smirenje srcima. - Obavijestili su me - nastavi opet upravnik - da je ministar rata Louvois poslao vojsku na Poitou. Odmazda će biti užasna. Kad zarobe ili ubiju vojvodu La Moriniera, istrijebit će protestante pod izlikom da je ustanak bio organiziran. Što se vas tiče... Anñelika je šutila. Sjedila je pred svojim izrezbarenim stolom. Svjesna vremena što promiče, sat po sat i kao mora pritišće divan jesenji dan prožet mirisom uvelog lišća, dan koji je prodirao kroz otvoreni prozor, lebdio kao nad nekim ponorom, izmeñu dviju sudbina, dviju neizbježnih katastrofa. - Čete gospoñina La Morinierea biti će do nogu potučene - nastavi Molines. - Uzalud se zanašate, da će se čitav Poitou složno dignuti na ustanak. Katolici će propustiti vojsku nešto iz straha, a nešto zbog toga što ne vole protestante i što žele da prisvoje njihova imanja. Tada ćemo opet vidjeti, a već i sada vidimo, užase vjerskog rata: spaljene žetve, nabadanje djece na koplja. čitava će

pokrajina stenjati pod strašnim jarmom dugi niz godina, odbačena od cijelog kraljevstva. Eto, što ćete postići, gorda i luda ženo! Ona ga pogleda sumornim i tajanstvenim pogledom, ali ne reče ništa. - Vi ste sve ovo htjeli - navaljivao je tvrdoglavo stari Molines. - Pružila vam se mogućnost da birate, i vi ste popustili željama svoje prirode, popustili ste svom iskonskom nagonu. Stopili ste se na snagama jedne zemlje, čije utjelovljenje ste uvijek bili. Stoga vam i nije bilo teško podjariti težnje ni braće La Moriniere, tih surovih fanatika, a niti praznovjernih seljaka. Dovoljno je da se pojavite, pa da padnu u zanos. - A zar sam ja kriva, što ljudi ne mogu gledati kako prolazi neka žena, a da im se krv ne raspali? Vi pretjerujete, Molines! Godinama sam upravljala ovim imanjem pa čak sam i živjela na njemu u vrijeme udovišta, to jest poslije maršalove smrti, ali nisam nikakav nemir izazvala u ovom kraju. - Vi ste tada bili dvorska gospoña, žena kao i sve druge. Vi niste svjesni što radite danas, niste svjesni učinka jednog jedinog pogleda svojih očiju. Vi ste donijeli sa Istoka neku vrstu začarujuće moći, tajnovitosti, čega li... ali slušam budalaštine koje se šire po kolibama, u kojima se odjednom sjećaju da ste nekad bili malik, da su vas vidjeli i amo i tamo, na više mjesta istodobno, da tamo gdje vi proñete žetva postaje bolja, a sve zato što ste za sobom vukli nekoliko seljačića koji nisu bili skloni radu i bili bi za vama pošli na kraj svijeta i da ste se sada, dok noću obilazite šumom, vratili da oslobodite Poitou njegove bijede i da mu podate blagostanje pomoću svoje čarobne moći. - Vi govorite kao i mlinar Valentin. - Samo nam je on nedostajao - zaškrguta Molines. - Taj škrtac bez duha. Ta i on je jedan od onih blesana, koje ste privukli u svoje vrzino kolo kod Vilinskog kamena, kad vam je bilo deset godina. Siguran sam da vaše čari ni danas nisu izgubile svoju moć. Poslije mlinara, koga sebi mislite uzeti za ljubavnika, gospoño du Plessis? - Gospodine Molines, vi ste prevršili mjeru - reče Anñelika uspravivši se dostojanstveno. On je očekivao da će ona pobjesniti; umjesto toga lice joj se ublaži i osmijeh se pojavi na njenim usnama. - Ne, ne pokušavajte probuditi grižnju moje nastrane savjesti, oživljujući moju prošlost pokvarene djevojčice. Bila sam tada nevina djevojčica. Vi to dobro znate. Vi ste me još netaknutu prodali grofu Peyracu i... vi u to niste ni načas posumnjali, inače ne biste bili nikad sklopili taj posao. Oh! Molines, volila bih da nisam nikad živjela. Da mi je opet uživati u onim jednostavnim radostima, imati miran život i divan okretan duh... Ali ne možemo se vratiti u svoje djetinjstvo, kao što se vraćamo svojoj kući. Djetinjstvo je jedini kraj u koji se ne možemo više nikad vratiti. Kitica potočnica, koje mi je brao Valentin, divlje jagode koje mi je donosio Nikola, naši plesovi oko Vilinskog kamena, dok se mjesec pojavljivao meñu stablima, sve je to bilo tako nevino. I neizrecivo lijepo. Nikakva zla nije bilo u svemu tome. Ali kasnije nisam mogla stupiti nogom na ta mjesta, a da ih ne okaljam krvlju, smrću i požudama. Da li sam bila luda? Mislila sam da će me moja zemlja braniti... - Zemlja je kao ženka. Ona služi onima, koji je zaštićuju i oploñuju, a ne onima koji ju bacaju u metež. Slušajte, dijete moje... - Nisam vaše dijete... - Jeste... donekle... Vi ćete ići kralju i nastat će opet mir. - Vi ste reformiran, a zahtijevate od mene da izdam ljude vaše sekte kojima sam obećala pomoć...? - Nećete ih izdati, već ćete ih spasiti. Tu ste na svom imanju, ali već sada ne biste mogli izbrojiti sve one koji se obješeni klate po hrastovim granama u cijelom kraju. Okrutne zvijeri u ljudskoj spodobi siluju žene, djecu bacaju u vatru. Na mnogim mjestima je žetva uništena. Uzrujanost raste, jer se vojnici boje. Ali kad im stignu pojačanja, oni će još više podivljati, da se osvete za pretrpljeni strah.

Njihovi će zločini biti još jeziviji jer će ostati nepoznati ostalim dijelovima kraljevstva, pa čak i kralju. Vješti članovi Družbe svetog sakramenta izvodit će ih krišom, a pošto oni okružuju kralja neće mu dati mogućnost da vidi krvave tragove, nego samo imena obraćenika na spiskovima, koji će biti sve duži i duži. Samo ih vi možete spasiti. Samo vi možete govoriti kralju, upozoriti ga što se snuje protiv njegovih podanika. Vas, vas će poslušati. On će vam vjerovati. Samo vama. I to zato što ste ga usprkos svojim manama i nedisciplini znali nadahnuti prekomjernim pouzdanjem. I radi toga vas on takoñe hoće. Vi ćete postati svemoćna... Vi biste mogli od njega postići sve. On se nagne k njoj: - Postići ćete da Montadour svrši na vješalima i da gospodin de Marillac padne u nemilost. Kralja ćete istrgnuti ispod utjecaja nepomirljivih bogomoljaca.... i mir će se, pravda i rad opet vratiti u sela... - Molines - zastenje ona. - Vi me navodite u užasnu napast. U najgoru... Gledala ga je kao nekada, kad ju je uvjerio, da se radi spašavanja svoje obitelji, mora udati za nepoznatog plemića, o kome se pričalo da je bogalj samoj sotoni nalik. - Bit ćete svemoćni - ponavljao je on. - Mislite i na vrijeme što će nastupiti poslije vašeg potčinjavanja kraljevim željama. I sami dobro znate, da kraljeve riječi neće biti okrutne. "Bagatelle moja, moje nesnosno dijete, moja nezaboravna..." U polumraku versajske zore, na izmaku noći u kojoj bi se iza njezinih usana zaustavili krikovi pobune, ili bi se piskavo probili kao vapaj zločinca mučena usijanim gvožñem, kralj bi se nagnuo nad njom. A ona bi još utonula u dubine snova i zasićena - ah, kako je poznavala dobro ono tromo i čudno mrtvilo tijela, ono beskrajno prepuštanje - uživala u raskoši u svom ponovnom sjaju. Pod milovanjem, ona bi se napola probudila i, prevrćući se meñu čipkama, prožeta putenim željama, naglo bi otvorila svoje velike zjenice zelene kao proljetna šuma. Spazivši ga, prestala bi mu se opirati; na kraju bi čula poslije toliko godina bježanja, zarobljena, sputana, kako joj on poluglasno ponavlja ispotiha, kao kakvu naredbu, kao kakav poziv: "Anñeliko, vi i ja zajedno... mi smo nepobjedivi..." Ona potpuno smućena trgne glavom. - To je užasno - zastenje ona. - Kao da tražite od mene da umrem ili da izgubim svaku nadu. Učini joj se da je ovaj prizor s Molinesom već doživljela u prošlosti i pred očima joj sine Osman Ferañi, kako je nagovara da se poda Muli-Ismailu. Ali ona nije popustila Muli-Ismailu. A na to su pogubili sve Židove u melahu i nabili na kolac nekoliko robova. Tako posvuda, na svakom mjestu, bilo je tiranskih gospodara koji su zbog svojih hirova zlostavljali podjarmljene narode. To je bio neizbježiv zakon. Vani je počela padati lagana kiša, lišće u šumi je šuštalo i odjednom se začula vika Florimonda i Charlesa Henrija, koji su se spašavali od pljuska. Upravnik poñe do pisaćeg stola, uzme list papira, držalo i tintarnicu i postavi ih ispred Anñelike. - Pišite… Pišite kralju. Ja ću otputovati večeras. Odnijet ću mu pismo. - Što ću mu pisati? - Istinu. Da se obraćate njemu da mu iskažete svoju podaničku vjernost; da to ne radite ni iz kajanja, ni iz grizodušja, već zato što oko vas nepravedno muče njegove najvjernije podanike; da vi nećete poći u Versailles sve dok ne budu povučeni draguni gospodina de Marillaca i dok ne bude opozvana vojska ministra Louvoisa; da ćete mu se ponizno podvrgnuti u roku što ga je njegovo veličanstvo odredilo, jer vi poznajete njegovu pravednost, dobrotu i strpljenje... Ona je grozničavo pisala, zanesena optužbom protiv mučitelja Poitoua. Navela je sve nesnosne i okrutne mjere protiv žitelja kako ih je pijana soldateska mučila pod njezinim krovom, spomene Montadoura i gospodina de Marillaca, gospodina de Solignaca i Louvoisa, dala je točne podatke o sadašnjem smještaju kraljevskih pukova, govorila je o ustanku seljaka koji se sve više širi i postaje neizbježiv,

molila je milost za njih. Dok je pisala u duhu je vidjela lice mladog kralja, njegove ozbiljne i pažljive oči, u noćnoj tišini njegove radne sobe. - On sigurno nije htio da se ovo dogodi - reče ona Molinesu. - Možda je i htio, ali nesvjesno. On hoće da obrati protestante, jer smatra da će time otkupiti svoje grijehe, pa s toga razloga zatvara oči i uši. Vi ćete ga prisiliti da ih otvori. Dobro je ono što činite... Kad je završila pismo, osjećala se satrvenom, ali i smirenom. Molines posuši pismo i zapečati ga pečatnim voskom. Anñelika ga otprati do njegove kuće. Ona više nije znala gdje se nalazi. Tišina u okolici bila joj je sumnjiva. Na mahove, vjetar je donosio miris paljevine. - To još gore usjevi - reče Molines, smjestivši se na svom konju. - Montadour i njegovi ljudi utvrdili su se kod Secondignvja, ali su prije toga sve popalili na svom putu. Lancelot de la Moriniere drži ih u škripcu, ali ako njegove čete popuste... Patrijarh se morao vratiti u Gatine, da suzbije vojsku Louvoisa. - Hoćete li se probiti, Molines? - Naoružan sam - reče on, pokazujući joj ispod ogrtača kundak pištolja. Pratio ga je njegov stari sluga, jašući na mazgi. Oni se udaljiše. Ispod dvorca Florimond je skakutao na jednoj nozi i gurao komade šljunka. On doñe k Anñeliki i reče joj živo, kao da se radi o nekoj radosnoj novosti. - Majko, sad treba da otputujemo. - Otputujemo? A kamo? - Daleko, vrlo daleko - reče dječačić pokazujući joj rukom horizont. - U neku drugu zemlju. Mi ne možemo ostati ovdje. Vojnici će se, možda vratiti, a mi nemamo ništa čime bismo se mogli obraniti. Pogledao sam stare topove, koji se nalaze tamo gore na bedemima. To su igračke, a još k tome zarñale. Iz njih nije moguće izbaciti ni najmanju kuglu. Svojski sam se trudio da ih osposobim, ali malo da nisam i sam nastradao. Prema tome, i sami dobro vidite, treba dignuti sidro. - Ti si lud. Kako ti padaju na pamet takve misli? - Ali... gledam oko sebe - reče dječak, slegnuvši ramenima. - To je rat, vjerujem da on počinje. - Da li te strah rata? On pocrveni i ona spazi u njegovim crnim očima izraz čuñenja i prezira. - Nije me strah borbe ako ste na to mislili, majko, ali evo, ne znam protiv koga se treba boriti. Da li protiv protestanata, koji neće da se pokore kralju i obrate se... ? Ili protiv kraljevih vojnika, koji vas vrijeñaju u vašoj vlastitoj kući. Ja to ne znam. To nije dobar rat. Radi toga i hoću da otputujem. Otkako se vratio nije nikad čula da tako dugo govori. Mislila je da je njemu svejedno što se tu dogaña. - Ne brini, Florimonde - reče ona. - Ja mislim da će se stvari izgladiti. Slušaj, da li - teškom mukom reče - bi se rado vratio na dvor? - Vjere mi, ne - reče dječak spontano. - Tamo ih je bilo mnogo koji su mi se približavali i mrzili me samo zato što vas je kralj ljubio. A sada me mnogi mrze zato što vas više ne ljubi. Meni je toga dosta. Radije bih otputovao. Osim toga, ja se dosañujem u ovom kraju. Ne volim ga. Ne volim ništa ovdje. Volim samo Charlesa Henrija. "A mene?" umalo nije kriknula obuzeta tugom. Evo, sad joj se osvećuje svjesno zato što ga je maloprije pozlijedila, a nesvjesno zato što ga je dovukla na put koji nema izlaza. "Bog mi je svjedok da sam se borila za svoje sinove i da sam se žrtvovala za njih. I sada se ponovo žrtvujem." Ne odgovorivši ni riječi poñe do terase. Pismo što ga je napisala kralju uzbudilo joj je živce. Ona nije smogla snage da se smiri, da bi razvedrila svog sina. "Začudo, kako nam djeca izmaknu iz ruku" pomisli ona. "Mislimo da smo ih napokon upoznali, da smo stekli njihovo prijateljstvo... A dovoljno je samo da se malo udaljimo..."

Prije njezina odlaska na Sredozemlje, on ne bi reagirao na ovakav način, nije u nju sumnjao. Ali sad je stupio u doba kad djeca počinju razmišljati o svojoj sudbini. Ako je nju iskustvo što ga je stekla u dodiru s islamom sasvim preobrazilo, zašto Florimonda ne bi izmijenila ta godina dana što ju je proveo kod jezuita? Pred ljudskom se dušom nañu mnoga raskršća i kad jednom krene nekim putom nije ju moguće vratiti natrag. Čula je, kako je Florimond dotrčao. On stavi svoju ruku na njezinu i navaljujući, opet reče: - Majko, treba otputovati! - Ali kamo bi krenuo, dijete moje? - Ima dosta mjesta u koja se može otići. S Natanaelom sam se već dogovorio o odlasku. Povest ću i Charlesa Henrija... - Nathanaelom de Rambourgom? - Da, prijatelji smo. Bili smo uvijek zajedno, dok sam živio u Plessisu, prije nego sam dospio u službu na dvoru. - O tome mi nisi nikad govorio. On izvije obrve u neodreñeni izraz. Bilo je dosta toga što joj on nikad nije rekao. - Ako nećete s nama, gore za vas! Ali ja ću odvesti Charlesa Henrija. - Ti bulazniš, Florimonde. Charles Henri ne može napustiti ovo imanje, čiji je nasljednik. Dvorac, park, šuma, polja, sve mu to pripada i naslijedit će sve to kad postane punoljetan. - A ja, što ja posjedujem? Njoj se od muke srce stislo. - Ti, ti ne posjeduješ ništa. Sine moj, moj lijepi, ponosni sine! - Ja, dakle, ništa ne posjedujem? Glas mu upitno zazvuči. Usprkos svemu on se još uvijek nadao. Ona je šutjela, a on je njezinu šutnju osjećao kao strašno breme, kao osudu koje se već odavno bojao. - Ti ćeš naslijediti ono što sam ja uložila u svoje trgovačke poslove... - Ali moje ime, moja imanja, moje nasljedstvo, gdje se nalaze? - Ti znaš vrlo dobro - započne ona. On se osorno okrene, dok mu je pogled bludio daleko. - Baš zato i hoću da odem. Ona ga zagrli i oni se polako vratiše u dvorac. "Poći ću kralju", snatrila je ona "ponovo ću proći kroz Veliku galeriju, obučena u crno, praćena podrugljivim i zadivljenim pogledima dvorjanika... Kleknut ću... Podat ću se kralju... Ali poslije ću isposlovati da ti vrate tvoje naslove, sine moj; htjela sam obraniti svoje žensko dostojanstvo. Ali nisam uspjela..." Ona ga snažno stisne. On je zbunjeno pogleda i prvi put nakon njegova dolaska, oni se nježno osmjehnuše jedan drugome. - Doñi, odigrat ćemo partiju šaha. Dječak je bio strastveni igrač. Smjestiše se blizu prozora ispred velike šahovske ploče sa četvorinama od crnog i bijelog mramora. Bio je to dar Henrika II jednom od gospodara Plessisa. Figure su bile od slonove i od obične kosti. Florimond ih pažljivo rasporedi. Dotle je Anñelika promatrala kroz prozor zgaženu tratinu, egzotična stabla, koja su draguni kao pravi vandali, posjekli radi loženja vatre, iako im je šikara bila par koraka dalje. Njezin život je sličio ovom opustošenom parku. Ona nije uspjela. Neobične su strasti harale njom, te je na kraju postala njihovom žrtvom. Promatrajući ovog svog sina, koga nitko nije zaštićivao, ona je osjetila koliko je slaba i nemoćna ostavši bez muža, bez svoje obrane. Nekada je ona bila kadra da poduzme i učini sve da bi pobijedila. Danas joj je to "sve" ostavljalo okus žuči u ustima. Upoznala je bijedu ljudske taštine. Islam ju je naučio da se jedino usavršavanjem svog bića

postiže spokojnost duše. Poći će i podat će se kralju. Djelo gore od izdaje sebe same, svoje prošlosti, čovjeka koga nije mogla zaboraviti. - Sad vi vučete potez, majko - reče Florimond. - Ja bih vam savjetovao da igrate kraljicom. Anñelika se osmjehne i pomakne kraljicu. Florimond je razmišljao o nekom kompliciranom potezu, a pošto ga je povukao, podigne oči. - Znam dobro, da nije sasvim vaša krivica - reče blagim glasom. - Znam da vam nije lako ponovo se naći meñu svim onim ljudima koji vas mrze zato što ste lijepi. Stoga sam mišljenja da treba krenuti na put prije no što bude kasno. - Dragi moj, nije sve tako jednostavno, kao što si i ti sam upravo kazao. Kamo da odemo? Nedavno sam bila na dugom putovanju, Florimonde. Prošla sam kroz strašne opasnosti: uza sve to morala sam se vratiti a da nisam našla ono što sam tražila... - Ali ja ću ga naći - reče Florimond vatreno. - Ne budi umišljen! Ta se mana skupo plaća. - Ja vaš više ne prepoznajem - reče on ozbiljno. - Pitam se jesam li zaista vas vodio kroz podzemni hodnik, kad ste pošli na put da potražite moga oca? Anñelika prasne u smijeh. - Oh! Florimonde, volim tvoju snagu. Ti imaš pravo da me grdiš, uglavnom, ali vidiš li... - Da sam to znao, bio bih vas pratio, umjesto što sam dopustio da me zatvore u onaj njihov prokleti koledž. Nas dvoje bili bismo uspjeli! - Baš si uobražen - ponovi ona nježno. Okrutno joj se Sredozemlje pojavilo pred očima, sa svojim malim uškopljenim robovima, olujama, bitkama, stalnim sajmovima ljudskog mesa. Hvala Bogu da nije odvela na put i Florimonda. Koliko je puta samu sebe prekorila što je onako nepromišljeno Cantora povjerila vojvodi de Vivonneu, kad je ovaj s flotom krenuo protiv Turaka. - Ti nisi svjestan pogibelji i poteškoća takvog putovanja. Ti si još mlad. Treba svakog dana jesti, tražiti zaklon pod krovom, treba imati svježe konje i mnoge druge stvari. Treba imati novaca da bi se sve to platilo! - Štedio sam te mi je kesa dobro nabijena. - Zbilja? A kad se kesa isprazni? Ljudi su tvrdog srca, Florimonde. Oni ne daju ništa badava, sjeti se toga! - Dobro - reče Florimond vidljivo ogorčen. - Shvatio sam. Neću odvesti Charlesa Henrija, jer je doista još vrlo mlad da bi mogao izdržati sve napore puta. Osim toga, on je nasljednik imanja. Nisam razmišljao o svemu tome. Ali ja idem da pronañem svog oca i Cantora. Znam gdje se nalaze. Anñelika ga, iznenañena, pogleda, dok je u ruci držala šahovsku figuru. - Što to kažeš? - Da, ja to znam, jer sam ih noćas vidio u snu. Oni se nalaze u zemlji punoj duga. Čudna zemlja. Posvuda se u njoj miješaju oblaci i kad se izmiješaju iz njih izbijaju sve boje prizme. U sredini obojenih magli, opazio sam svog oca. Slabo se razaznavao. Izgledao je kao neka avet, ali ja sam znao da je to on. Htio sam poći k njemu, ali me obavila magla. I odjednom sam opazio, da su mi noge u vodi. To je bilo more. Ja još nikad nisam vidio more, ali sam ga prepoznao po njegovu kretanju, po njegovoj pjeni, koja je bez prestanka nadolazila i prskala mi noge. Valovi su postajali sve viši i viši. Na kraju sam spazio ogroman val, a na njegovu vrhu nalazio se Cantor, koji se smijao i vikao: - Doñi k meni, da samo znaš kako je ova igra zabavna! Anñelika se uspravi, odgurnuvši stolicu. Osjeti kako joj kičmom struji ledena jeza. Kao da su Florimondove riječi sa sigurnošću utvrñivale ono u što ona nije nikad htjela vjerovati: smrt. Smrt dvaju bića koje je ona ljubila i koja sada lutaju u carstvu tmine. - Šuti! - tiho mu naredi - inače ću se razboljeti.

Odjuri u svoju sobu i sjedne pred pisaći stol i pokrije lice rukama. Malo kasnije se kvaka na vratima lagano okrene i Florimond se uvuče u sobu kroz pritvorena vrata. - Promislio sam, majko, mislim da treba da se ukrcam na drugom moru! Znate, postoji i drugo more, a ne samo Sredozemno. To sam naučio kod jezuita. To je zapadni ocean, koga zovu Atlantski, jer se prostire nad nekadašnjim kopnom Atlantide, što je jednog dana potonulo i tako su se spojile vode Sjevera i Juga. Arapi su ga zvali More tmine, ali danas se zna da se tim morem stiže do Zapadne Indije. Možda tamo... - Florimonde - reče ona na kraju - molim te, o tome ćemo govoriti kasnije, ali sada me pusti na miru, inače, inače ću biti prisiljena da ti opalim par šamara. Dječačić je bio nezadovoljan. Iziñe i žestoko za sobom zalupi vratima. Anñelika nekoliko časaka nije znala šta da radi. Da ne bi zaplakala, na kraju otvori ladicu i izvadi kraljevo pismo, ono pismo, koje nije htjela pročitati. "Moja nezaboravna, ne slušajte ludosti svog srca. Vratite se k meni, Anñeliko. U strašnoj nevolji u kojoj ste se nalazili, vi ste me, preko posrednika R. P. Valombreuzea, molili da vam oprostim. Htio bih se uvjeriti u iskrenost vaše molbe i čuti to iz vaših ustiju. Vi ste strašni, lijepa Anñeliko. Vi mi se opirete, neprijateljski ste raspoloženi prema meni. Hoćete li doći i položiti svoje ruke u moje? Ja sam osamljen kralj koji vas čeka. Sva ću vam prava vratiti i neću nikome dopustiti da vas krivo pogleda. Ništa se ne bojte. Znam da vi možete biti iskrena prijateljica, kao i otvorena neprijateljica." On je u tom tonu nastavljao, a ona je bila zadovoljna što nije nastojao da je prevari i da je podmuklo navuče u neku zamku... Pisao je: "Bit ćete moja gospodarica; samo vi ćete to biti u punom značenju te riječi. Pouzdajem se u vašu iskrenost, pa imajte i vi povjerenja u moju... Govorite mi, ja ću vas slušati... Pokoravajte mi se, ja ću vam se pokoravati..." Ona zatvori oči, umorna i skršena. Bolje da popusti. Nepravda će ustupiti mjesto pravdi. Ona će sve svoje snage uložiti da to postigne. Florimond je lutao po velikoj aleji s praćkom u ruci i nastojao pogoditi vjeverice. Anñelika se sažali na nj, stoga siñe da ga utješi. Htjela mu je govoriti o kralju, htjela mu je u blještavoj slici prikazati naslove koje će mu vratiti i položaje na koje će ga postaviti. Ali, kad je došla u perivoj, Florimondu ni traga ni glasa. Ona spazi samo Charlesa Henrija, koji je stajao blizu jezera i promatrao labudove. Njegovo odijelo od bijelog satena bilo je divno kao i perje lijepih ptica, a njegova kosa isto tako blistava i plava kao vrbine grane, povrh njegove kose. Tri su labuda mirno čekala ispred obale. Njihovo držanje uznemiri Anñeliku. Znala je da su te životinje vrlo zločeste i da mogu povući dijete u vodu gdje bi se udavilo. Ona mu se brzo približi i uhvati ga za ruku. - Ne stoj tako blizu vode, dragi. Labudovi su vrlo zločesti. - Zločesti? - zapita on i podigne svoje plave oči. - A ipak su tako lijepi, tako bijeli... Svoju okruglu ručicu držao je u njezinoj, nježno i povjerljivo. Hodao je lagano uz nju i neprestano je gledao. Ona je uvijek mislila da sliči samo Filipu, ali Gontran je imao pravo. U njegovu ružičastom licu, ona zamijeti nešto što ju je podsjećalo na Cantora: izraz, svinuta brada kao u njezine braće: Josselina, Gontrana, Denisa, Madelone... "Ali i ti si moj sin", promisli ona "i ti takoñer, drago moje, malo dijete." Ona sjedne na mramornu klupu i stavi ga na koljena. Gladeći mu kosu, pitala ga je da li je bio dobar, da li se igrao s Florimondom i da li se zna popeti na magarca. On odgovori: - Da, majko. Da, majko - ganutim i zvonkim glasom. Da li je bio glup? Ne, bez dvojbe. Njegove oči u sjeni gustih trepavica imale su zagonetan i pomalo melanholičan izraz svog oca. Bio je, kao što je bio i Filip: mali, osamljeni velikaš u dvorcu koji će naslijediti jednog dana. Ona ga privuče k sebi.

Mislila je na Cantora koga je tako malo mazila, a koga više nema. Život je prolaizo u žestokim spletkama odraslih i ona nije imala vremena čak ni da bude dobra majka. Nekad, kad su živjeli u siromaštvu, ona se igrala s Florimondom i s Cantorom u maloj kući u Ulici poštenih grañana. Ali poslije, ona je često zanemarivala Charlesa Henrija, a to je bilo zlo, jer nije mogla zanijekati ljubav što ju je osjećala za Filipa: drukčija ljubav, doduše, od one kojom je bila vezana za svog prvog supruga, ali uza sve to ipak ljubav, u kojoj su se izmiješali razdraganost mladenačkog snatrenja, zanos osvajanja i kao neki bratski odnos proistekao iz njihova djetinjstva i zajedničkog im kraja. Ona privuče njegovo okruglo lice i zagrli ga nježno više puta. - Mnogo te volim, moj mali, ti to znaš... Mirno je stajao, poput zarobljene ptičice u krleci. Začuñeni osmijeh zasja na poluotvorenim usnama, povrh bijelih zubića. Florimond se opet pojavi meñu stablima i približi im se skačući na jednoj nozi: - Znate li, djeco, što ćemo sutra učiniti? - reče Anñelika. - Obući ćemo najstarija odijela i sva trojica ćemo krenuti u šumu da lovimo rakove. - Bravo! Bravissimo! Evviva la mamina! - zaviče Florimond kojega je Flipot poučavao u talijanskom jeziku.

14.

SRETNI JESENJI DAN

Bio je to divan dan, u kome kao da su oni zaboravili na poteškoće današnjice i na prijetnje koje im je donosila budućnost. Pod žutim krošnjama vladala je u šumi potpuna tišina. Sunce je sjalo; njegove su se zrake odražavale na riñoj boji hrastova, na grimizu bukava i bakrenom sjaju kestena. Kestenje je padalo na mahovinu, kora je pucala, te bi iz nje iskočio plod tamnosjajan i savršena oblika. Charles Henri je veselo klicao tolikom obilju; kestene je trpao u džepove svojih hlačica od ružičastog sukna, što će reći Barba? Usprkos Anñelikinim preporukama ona ga je obukla kao za neku šetnju u Tuileries. U početku gledao je zabrinuto svoje lijepo odijelo uprljano zelenkastim mrljama. Videći zatim da Anñelika ne vodi brigu o tome osmjelio se te se uze penjati na stabla: pred njim se otvarao raj zaslugom njegove majke. On je uvijek osjećao da je u njoj sva njegova sreća i baš je zato uvečer tako dugo promatrao njezinu sliku. Flipot i opat Lesdiguieres su ih pratili. Anñelika se osjećala ponosnom što je promatraju Florimond, Flipot i opat, uživala je videći da joj se dive dok ih je sve dublje vodila u šumu skoro nevidljivim stazama i što im je otkrivala tajne potoka. Ona se njima, koji su je upoznali na dvoru, sad ukazivala u neobičnom i novom vidu, te nisu znali što da o njoj misle. Brzo se prepustiše igri, zahvati ih strast za lovom; gacali su revno po jarugama punim vode i motrili, ležeći na mahovini, kako se rakovi lagano približuju zaronjenim košarama, u koje su stavili strvinu kao meku. Florimond je bio pomalo ljut, što nije uspijevao da ih uhvati rukom, kako je to više puta uspjelo Anñeliki. Ona se smijala gledajući njegovo razočarano lice, a njezino se srce ispuni radošću pri pomisli da opet stiče Florimondovo povjerenje, Prelazeći preko jedne čistine susretnu vračaru Melusinu. Starica je brala gljive, pretražujući tlo svojim, čvorugavim prstima. Lišće s crvene bukve lagano je padalo oko nje, a vjetar ga je zatim pokretao u neki gotovo obredni ples, kao u počast zlokobnom duhu šume, utjelovljenom u crnom i grbavom biću bijele kose, sjajnije od snijega. Anñelika je pozove: - Melusino! Hej! Starica se uspravi i vidje da joj se oni približuju, ali umjesto da se obraduje susretu s ženom koju je smatrala obdarenom moćima sličnima njenim, na njezinu se licu pojavi izraz užasa. Vračara ispruži naprijed svoju mršavu ruku da je zaustavi:

- Odlazi! Odlazi! Ti si prokleta majka! - Zatim odjuri u šikaru i pobjegne. Malo iza toga poče padati kiša i malo se društvance skloni pod ploču Vilinskog kamena. U unutrašnjosti megalitske grobnice zemlja je bila pokrivena borovim iglicama, pa su mogli sjediti u suhom. Na stijeni, koja je podupirala zaoštreni kraj ploče bili su urezani prastarim dlijetom klasovi žita, znak izobilja. U polumraku ispunjenom mirisom smole i vrijesa, Florimond, uz smijeh, izjavi da ga ovo podsjeća na njegove izlete u podzemne hodnike samo sta u ovom nije tako lijepo. - Volim podzemne hodnike - reče. - Htio bih upoznati tajne zemlje, hridine koje su nestale i koje bivstvuju izvan naših pogleda. Jednom, u koledžu, pošao sam u podrum i iskopao pijukom rupu u kojoj sam pronašao neki vrlo važan nalaz. Ispričao je zatim neobičnu zgodu u vezi s tim nalazom na kojemu su bili zapisi na latinskom jeziku i kemijske formule. On je s tim nalazom htio eksperimentirati da iskuša nema li možda eksplozivnu moć. - Eksplodiralo je mnogo retorti u laboratoriju koledža, pa su me za to kaznili. Meñutim, majko, uvjeravam vas, baš sam bio na putu da pronañem izvanredno otkriće, koje bi iz temelja izmijenilo nauku. Već ću vam to objasniti. Vjerujem, da ste samo vi kadri to shvatiti... - Kad pomislim da su jezuiti uvjereni da nije inteligentan - reče Anñelika opatu Lesdiguieresu kao da ga poziva za svjedoka. - Pitam se kakvim su to zaslugama stekli glas dobrih odgojitelja. - Florimond nema smisla za klasiku, i to je njih sasvim zbunilo. - Ako nisu sposobni da razviju njegove umne sposobnosti, nije pravo niti da ih guše! Poslat ću te na studije u Italiju - reče ona okrenuvši se Florimondu. - Na obalama Sredozemlja možeš se uputiti u sve znanosti. Nauka u arapskom svijetu bit će pogodna za tvoja istraživanja. Riječ "alkemija" je arapskog porijekla. A u tajnama koje su doprle iz Kine, ti ćeš koješta otkriti. Po prvi put, ona mu je pričala o svom putovanju po otocima Levanta. Charles Henri se sav sretan odmarao u njezinu krilu. Kiša koja je bubnjala po lišću praćena olujnim vjetrom, stvarala je oko njih buku kao da su na moru. Anñelika je zatim govorila o svojoj neposlušnosti prema kralju. - Njegovo veličanstvo mi je bilo zabranilo da napustim Pariz. Ti sam znaš kako sam pobjegla. Sada će se sve urediti. Kralj mi oprašta. Pozvao me da se vratim na dvor. Poslala sam Molinesa, da mu odnese moju poruku. Vojnici, koji su nas vrijeñali i zlostavljali, bit će ubrzo kažnjeni i zavladat će ponovo mir. Florimond ju je slušao napregnutom pažnjom. - Vi se, dakle, ne nalazite u opasnosti? Ni Charles Henri? - Ne, uvjeravam te - reče ona pokušavajući se osloboditi tuge, koja joj je i protiv volje ispunjala srce. Ona će osigurati budućnost svojih sinova, oni na to imaju pravo. - Tome se mnogo radujem - reče on s uzdahom olakšanja. - Ne želiš više otputovati? - Ne, ne, kad vi kažete da će se sve urediti. Povratiše se vrlo kasno. Barba je bila vrlo uznemirena. U to godišnje doba nije baš dobro previše se šetati šumom: može se nabasati na vukove. Zamrla bijaše od straha. U kakvom je tek stanju bilo odijelo Charlesa Henrija! Jadan mališan nije više mogao stajati na nogama. Nije bio naviknut da ide tako kasno spavati. - Hajde - reče Anñelika Barbi - umiri se. Tvoj anñelak se prejeo dudova i kneževski se pozabavio. Ima još vremena da se naspava. Noć još nije završila... Ne. Još nije bila završila ta noć, užasna noć Plessisa!

15.

STRAŠNA NOĆ U PLESSISU

Kad se Anñelika počela svlačiti, učini joj se da čuje kako neki konj trči blizu dvorca. Prestane sa svlačenjem i napne uši. Svezavši ponovo vrpcu na bluzi, proñe do trijema, otvori prozor i nagne se napolje. Zvonki topot konja, koji se sve brže i brže udaljavao polako je zamirao i silueta nekog konjanika, koju ona nije uspjela prepoznati, zaobišavši jezero, nestane u mraku velike aleje. "Tko bi to mogao biti?" mislila je ona. Ponovo zatvori prozor, malo se zamisli i uputi se stubištem do trpezarije, u kojoj je možda još neki sluga bdio. Najednom se predomisli, ponovo se vrati i poñe do vrata Florimondove sobe. Polako odškrinu vrata. - Spavaš li? Te večeri, prije nego ju je napustio, zaželio joj je laku noć, razdragano ju je zagrlio i rekao: - Majko, o majko! Divan li je bio današnji dan! Kako vas volim! Dražesnom kretnjom, kao nekada, naslonio je na njezino rame svoju bujnu, čupavu kosu punu borovih iglica i mirisa jeseni. Ona ga, smijući se, poljubi u lice, na kome je bila neka ogrebotina. - Dobro spavaj, sine i vidjet ćeš, sve će se urediti. Ona uñe u sobu i poñe ka krevetu. Nije bio raščinjen. Na čipkastom jastuku nije ležala uspavana glava malog dječaka, umornog od izleta u šumi. Anñelika pogleda oko sebe, opazi da nema ni dječakove odjeće, ni mača, ni ogrtača i pojuri u susjednu sobu, u kojoj je spavao opat Lesdiguieres. - Gdje je Florimond? Mladić je zurio u nju zapanjen, još napola snen. - Ama... u svojoj sobi! - Ne, nema ga u njoj. Brzo, ustajte, treba ga potražiti! Probudiše Lina Poirouxa i njegovu ženu, koji su hrkali u sobici do kuhinje. Oni nisu ništa ni vidjeli, ni čuli, a, uostalom, zar nije bila već prošla ponoć? Anñelika prebaci ogrtač preko ramena i u pratnji nekoliko slugu, koji su se u meñuvremenu brzo obukli, potrči do konjušnice. Čupav, mali sluga pjevuckao je blizu fenjera, grickajući ušećerene bademe. Imao ih je punu kesicu, koja je pred njim stajala na klupčici. - Tko ti je dao ovo? - zaviče ona, shvativši sve. - Milostivi gospodin Florimond. - Ti si mu pomogao osedlati konja? On je odjahao? - Jest, gospoño. - Glupane! - cikne ona i opali mu šamar. - Brzo, gospodine opate, uzjašite konja i uhvatite ga! Opat je bio bez cipela i ogrtača. Potrči do dvorca, dok je Anñelika požurivala malog slugu da osedla drugog konja. Sluga se odmah prihvati posla, a ona izañe, pojuri do velike aleje, ćuleći uši ne bi li čula topot konjskih kopita u daljini. Ali čula je samo hujanje vjetra koji je pokretao osušeno lišće. Stane dozivati: - Florimonde! Florimonde! - Njezin zov zamro je u vlažnoj noći. Šuma je ostala gluha. Čim je stigao opat, uze ga zaklinjati: - Poñite brzo! Čim izañete iz parka, priljubite uho uz zemlju da doznate u kom je smjeru krenuo! Ostade sama, neodlučna da li da osedla konja i poñe u drugom pravcu u potjeru Florimondom.

Uto odjekne kroz noć snažan i turoban zov iz lovačkog roga Isaaca de Rambourga. Zvuci su dozivanja bivali odreñeniji, ti bakreni zvuci što lutaju kroz noć kao zračni mjehuri koji se trude da se probiju kroz mračnu vodu. Halali!1 Zov se ponovi, bolno, ponovo se javi, pa još jednom. Jeka nije imala vremena da zamre. Šuma se ispuni tragičnim odjecima. Anñelika se sledi. Mislila je na Florimonda koji je možda pošao tamo gore da se pridruži Nathanaelu. Neki konjanik, čije približavanje nije ni čula, pojavi se u krugu svjetla, što je s velikog fenjera od kovanog željeza obasjavao predvraće dvorca. Opat sav zadihan, poviče: - Draguni dolaze! - Jeste li našli Florimonda? - Ne. Vojnici su mi zakrčili put te sam se morao vratiti. Ima ih mnogo, nastupaju u stisnutoj formaciji. Zapovijeda im Montadour. Penju se prema dvorcu Rambourg. Halali se nastavljao, očajno, zaglušujući, kao da se čovjek, koji je puhao u rog, napinjao iz sve snage. Anñeliki je bilo jasno što se tamo dogaña. Bit će da su opkoljeni kraljevi draguni uspjeli probiti slab obruč protestantskih četa te nahrupiše u kraj koji im je bio bolje poznat, ali ih je i očaj kinjio jer su znali da idu u susret šumi i močvarama. - Moramo odmah tamo - reče ona. - Rambourgovi zovu u pomoć. U mislima se stalno navraćala na Florimonda koji je zbog svojih ludih ideja upao u taj osinjak. U društvu mladog svećenika, ona se poče penjati na brežuljak, na kojem je bio protestantski dvorac. Najednom opaze nekakvu svjetlost meñu stablima, a do njih dopru nejasni šumovi. Na pola puta sretnu skupinu žena, koje su jecale. Bili su to gospoña Rambourg, njezina djeca i njezine služavke. - Gospoño du Plessis pošli smo k vama da se kod vas sklonimo. Stigli su draguni s bakljama. Izgledaju pijani i bijesni. Zapalili su sporedne zgrade. Vjerujem da će opljačkati dvorac. - Je li Florimond sa Nathanaelom? - Florimond? Kako da to znam? Ne znam ni gdje je Nathanael. Okrenuvši se svojoj djeci, ona zastenja: - Gdje je Natnanael? Gdje je Rebeka. Mislila sam da je vodiš za ruku, Josipe... - Vodim Saru. - Ona je, dakle, ostala tamo, jadna mala. Moram se vratiti po nju. A vaš otac...? Jadna je žena posrtala, držeći rukama golemi trbuh. Za nekoliko dana je imala roditi. - Poñite k meni - odlučno će Anñelika. - Gospodin opat će vas povesti. Ja ću se popeti gore da vidim što se dogaña. Ona se dovuče do vrha uzvisine, sakrije se iza zidina stare kule i osta tu nepomična. Sa životinjskim urlanjem draguna, koji su provalili u dvorac, izmiješali su se stravični krikovi ljudi koje su mučili i još stravičniji krikovi silovanih žena. Lovački rog je umuknuo. Anñelika je oprezno išla duž lijevog krila, zaštićena sjenom. Odjednom se spotakne o nešto ispruženo po zemlji, o nečije tijelo koje bijaše obavila nekakva zlatolika zmijurina. To je bio barun de Rambourg sa svojim lovačkim rogom oko ramena. Nagnuvši se nada nj, ona opazi da je proboden kopljem s kraja na kraj, kao divljač koju su goniči pasa dotukli. Nekoliko ljudi protrči u blizini. Anñelika pojuri u šumu i skloni se meñu stabla. Pojave se draguni igrajući poput crvenih vragova bezumno kolo pljačke. Mukli krik, prožet radošću izvije im se iz grudi dok su podizali svoja duga koplja prema zidu: - Na koplja! Na koplja!

1 Lovački znak trubom da je jelen oboren.

S jednog od najviših prozora dvorca silovito poleti kroz zrak nekakva sitna stvar, neka lutka: Rebeka! Anñelika pokrije lice rukama. Obuzeta užasom, ona se brzo povuče kroz šumu i vrati u Plessis. Služinčad se okupila u vrtu i promatrala susjednu kulu iz koje su izbijali ogromni plameni jezici. - Jeste li našli Rebeku? - zapita gospoña de Rambourg. - A baruna? Anñelika se morala savladati da joj se ništa ne opazi na licu. - Oni su se... sklonili u šumu. Moramo učiniti isto. Brzo, momci, uzmite ogrtače i hrane! Gdje je Barba? Poñite i probudite je. Neka odmah obuče Charlesa Henrija! - Gospoño - reče La Violette - pogledajte tamo. On prstom pokaže na mnogobrojne svijetleće točke koje su šumom dolazile prema njima: baklje draguna. - Dolaze ovamo iz Rambourga! - Evo ih, stižu - poviče neki sluga. Na kraju velike aleje pojavio se čitav bokor drugih baklji. Draguni su se bez žurbe penjali prema dvorcu. Samo su im glasove čuli; dozivali su se u daljini. - Uñimo u kuću i zatvorimo sve izlaze - odluči Anñelika. - Sve, čujte me dobro! Ona je osobno pregledala da li su dobro postavljene pregrade na glavnim vratima, jesu li zasuni navučeni, jesu li zatvoreni veliki drveni kapci na prozorima u prizemlju. Na mnogima su se od tih prozora nalazile željezne šipke. Samo dva prozora na pročelju zgrade, s jedne i s druge strane velikih vrata, bila su nezaštićena. - Uzmite oružje i smjestite se kod ovih prozora! Opat Lesdiguieres mirno izvuče svoj mač. Malbrant se vrati naramka punog mušketa i pištolja. - Odakle ste izvukli toliko oružja? - Stvorio sam malu zalihu zbog nemira u ovom kraju. - Hvala, Malbrante, hvala! Učitelj jahanja podijeli muškete momcima, dok je nekoliko pištolja tutnuo u ruke služavkama, koje su s užasom promatrale teške pištolje. - Ako ne znate pucati, uzmite ih za cijev i udarajte po lubanjama, drage moje curice! Gospoña de Rambourg se sklonila u salon sa svojom djecom i svojim mutnim pogledom pratila Anñeliku. - Što se dogodilo s mojom malom Rebekom? I s mojim mužem? Vi znate nešto o njima, zar ne, gospoño? - Gospoño, molim vas, budite mirni! Hoćete li da vam pomognem smjestiti djecu da se mogu odmoriti? Ne treba ih plašiti! Barunica de Rambourg klekne i sklopi ruke: - Oh! Djeco moja, pomolimo se! Sad sam shvatila. Došao je onaj tužni dan o kome je Gospod rekao: "napustit ću svoje, prepustit ću ih opakima da iskušam njihova srca!" - Gospoño! Draguni... ! Kroz odškrinuti prozor služinčad je uznemireno gledala napolje. Na nasipu koji se crvenio od svjetlosti baklji, opazili su Montadoura, koji je stražnjicom pritisnuo svog snažnog konja zelenka. Anñeliki se kapetan pričini još deblji i glomazniji. Njegova riña brada osam dana nebrijana, davala je njegovu licu još suroviji izraz. Kao da je napravljen od crvene gline ili od slabo osušene opeke. Iza njega se natisli konjanici i pješaci, tko s mušketom tko s kopljem i kao da su se dogovorili što će poduzeti. Kuća je zatvorena! Ali iza obojenih okana oivičenih olovom, nazirale su se neke sjene u zasjedi. - Otvarajte! - prodere se Montadour - ili ću razvaliti vrata! Nitko se ni ne pomače. Uto sa strane Rambourga izbiše iz šume drugi draguni i pridruže se prvima. Bijes ih je spopao čim su opazili mjesto odakle su bili otjerani

i vrata pred koja je La Moriniere, nema tome ni tjedan dana, naredio da se bace leševi četvorice njihovih drugova. Na kapetanov mig, dva se vojnika približe naoružani ogromnim sjekirama. Prvi mukli udarci, koji su pali na izrezbarena drvena vrata, potresoše kuću. Jedno od Rambourgove djece zaplače, ali se odmah smiri i umjesto plača zažamori šapat molitve kojom su se djeca obraćala Nebu ugledavši se na svoju majku. - Malbrante! - šapne Anñelika. Učitelj jahanja lagano podigne svoje oružje i provuče cijev kroz otvor prozora. Prasne pucanj! Jedan od vojnika što su sa sjekirama navalili na vrata sruši se na stube pred zgradom. Drugi pucanj! I drugi se vojnik sruši. Draguni bijesno zaurlaše. Tri čovjeka s mušketima jurnuše i podignutim kundacima stadoše mlatiti po vratima. Malbrant napuni mušketu. S drugog prozora La Violette smišljeno opali jedan, pa drugi hitac. Dva čovjeka padoše, a Malbrant se pobrine za trećeg. - Natrag, glupani, zaurla Montadour - pobit će vas sve, jednog po jednog! Vojnici se povuku poput gladnih vukova. Na odreñenoj udaljenosti Montadour poreda svoje ljude naoružane mušketama i naredi paljbu. Okna prsnuše, a tisuće raznobojnih komadića razleti se po pločniku. La Violette, koji se nije na vrijeme sagnuo, padne. Opat Lesdiguieres dohvati oružje što je ispalo iz ruku sluge i zauzme njegovo mjesto kod oštećenog prozora. Kroz iskrivljene olovne rešetke vidjeli su kako se draguni divljih lica približuju. U meñuvremenu se oficiri stadoše dogovarati. Valjalo je promijeniti plan napada, jer su u dotadašnjim pokušajima da kroz glavna vrata prodru u dvorac već izgubili pet ljudi. Puzeći na koljenima Anñelika se dovuče do la Violettea, uhvati ga za ramena i odvuče do jednog ugla u trijemu. Bio je ranjen u prsa; na njegovoj livreji obitelji du Plessis-Belliere modro-žute boje pojavi se široka krvava mrlja. Mlada žena odjuri u kuhinju po rakiju i zavoje. Bila je iznenañena spaživši gospu Aureliju, kuharovu ženu, kako blizu ognjišta pomnjivo gleda u kotao i upita je: - Što radiš tu? Kuhaš li juhu? - Ne, gospoño markizo! Kuham ulje, da im ga saspem na glavu, kao u stara dobra vremena! Na žalost, dvorac du Plessis nije, kao njegovi prethodnici u srednjem vijeku, bio sagrañen kao kula da odoljeva jurišima vojske. Gospoña Aurelija naglo napne uši: - Tu su, iza kapaka! Čujem ih kako grebu, prokletnici! Vojnici su, zaista, zaobilazili i navalili na debele drvene daske kuhinjskog zida. Čas zatim odjeknuše prvi udarci sjekira. Jedan sluga se popne na kuhinjski izljev da vidi da li se može kroz kapke pucati u vojnike. Ali to je bilo teško. - Popnite se na prvi kat - preporuči Anñelika trojici momaka koji su bili naoružani pištoljima - i pucajte s prozora po njima! - Ja imam samo svoj luk - reče stari Antoine. - Ali vjerujte mi, gospoño markizo, dobra je to naprava. Idem da ove mangupe pretvorim u jastučića za igle. Anñelika se vrati La Violetteu noseći komad platna. Kroz trijem se širio gusti dim, koji je štipao za oči. Kleknuvši do njega, odmah joj je bilo jasno da će svi njezini napori biti uzaludni. Sluga je umirao. - Go... poño markizo - mucao je on, dok mu je krv navirala na usta - htio sam vam reći... Jednom prilikom sam vas nosio na rukama, i to je bila najljepša uspomena u mom životu. - Što to trabunjaš, jadni mladiću? - reče, a zatim pomisli, "bulazni". - Da, da, kad me gospodin maršal poslao da vas ugrabim. Morao sam tada staviti ruke na vas, morao sam vam malko stisnuti vrat da bih vas svladao. Poslije sam vas nosio i promatrao, i to je najljepša uspomena u mom životu, jer ne postoji jedna žena... tako lijepa... Njegov glas je bivao sve tiši. On završi u jednom dahu, koji je njegovim riječima podavao značenje neke tajne: - Kao vi...

Još je samo disao. Ona ga uzme za ruku: - Opraštam ti što si učinio one noći. Hoćeš li da pozovem opata Lesdiguieresa da ti da blagoslov? Čovjek se trgne, kao da se želi od nečega obraniti: - Ne, ne, hoću da umrem u svojoj vjeri, ja... - reče. - Istina je, ti si protestant, sasvim sam zaboravila na to... - i pomiluje ga po naboranom čelu. - Jadniče! Jadno napaćeno čovječanstvo! Eh! Dobro, idi, idi sada! Nek te Bog primi! La Violette je umro. Neka mala ranjena služavka stajala je u kutu. Lice Malbranta Glavosijeka bilo je crno od baruta. Sluge su nosile municiju izmeñu dva kata. "Treba nešto učiniti. Zaustaviti ovo", pomisli Anñelika. Ona se popne na prvi kat. Odlučno otvori jedan prozor. - Kapetane Montadour! Njezin jasan glas zatitra u noći zasićenoj oporim dimom. Kapetan draguna trgne natrag svog konja da bi je bolje vidio. On je prepozna i obuzme ga osjećaj straha i pobjedničke radosti. Pala je u stupicu! Došlo je vrijeme da joj se osveti! - Kapetane, kojim pravom se usuñuješ napadati katoličku kuću? Žalit ću se kralju! - Vaša katolička kuća je gnijezdo hugenota. Predajte nam heretičku vučicu i njezin okot, pa ćemo vas pustiti na miru s vašim sinovima! - Zar ste vi zato ovdje da se bavite sa ženama i s djecom? Bilo bi bolje da poñete u potjeru za La Moriniereovim bandama. - Vašim saučesnikom! - zaurla Montadour. - Mislite li da nisam jasno progledao? Vi ste nas izdali, prodali ste se ñavolu, vještice! Dok sam se ja borio za našu vjeru, vi ste odlazili u šumu, da nas prodate onim razbojnicima. Prisilio sam jednog vašeg ljubavnika da progovori... - Žalit ću se za to kralju - poviče Anñelika isto tako snažnim glasom kao i on. - Gospodin de Marillac će biti obaviješten o vašim nedjelima. U spletkama izmeñu velikaša, najprije stradaju previše revne sluge... imajte to na umu! Montadour je časkom oklijevao. Bilo je istine u onom što je ona rekla. Upadajući iz jedne zasjede u drugu, ne dobivajući nareñenja od svojih pretpostavljenih, zapovijedajući obeshrabrenim i mrzovoljnim vojnicima, mogao je već sada biti siguran da ga neće pohvaliti zbog načina kako je vodio operacije obraćenja Poitoua. Ali njegovim vojnicima su bila potrebna umorstva i pljačka da bi opet stekli pouzdanje u sebe. Osim toga, nikad više mu se neće pružiti ovakva prilika da zadobije nju, tu ženu koja ga je već mjesecima mučila i vukla ga za nos kao običnu budalu. Njega, Montadoura! Najprije je mora dobiti u svoje šake, da urla, da je ponizi. Poslije neka bude što ima biti. - Prodimite mi ovu jazbinu! - zamumlja dostojanstveno. I podigavši se u stremenu, okrene se prema Anñeliki i prasne u silovit i prostački smijeh koji je odzvanjao mržnjom i pohotom. Anñelika se povuče. Bilo joj je jasno da pregovorima ništa neće polučiti. Počeo se osjećati miris nekog dima koji se sasvim razlikovao od mirisa baruta. Oštar glas gospe Aurelije urlao je u prizemlju. - Zapalili su kapke na prozorima. Kroz odškrinuta vrata Barba proturi svoju još snenu glavu: - Kakva je to dreka, gospoño? Probudit će mi mališana! - Draguni su napali na dvorac. Brzo, uzmi Charlesa Henrija, umotaj ga u pokrivač i siñi u podrum. Vidjet ću, je li put slobodan. Podzemni hodnik! Zadnja nada! Kroza nj će se provući djeca i žene, samo ako su svi draguni napustili šumicu u kojoj će izaći iz hodnika. Ona pojuri u podrum. Provlačeći se meñu bačvama, začuje mukle udarce i šum glasova blizu vrata podzemnog hodnika, te joj pred očima sine užasna stvarnost. Pronašli su izlaz; bez dvojbe im ga je odao čovjek koga su podvrgli mukama, pa je progovorio.

Anñelika je stajala kao da je šenula umom. Držeći u ruci noćnu svjetiljku, gledala je drveni, polugnjili poklopac, koji je popuštao pod udarcima, kao da ga gura neka strašna snaga. Popne se i povuče zasun. - Ostani tu - reče Linu Poirouxu vidjevši ga kako stoji s ražnjem - i probodi svaku smrdljivu životinju koja se pokuša provući kroz ovu rupu! - Požar! Požar! - vikala je gospoña Aurelija povlačeći se. Draguni su uza zid postavili svežnjeve granja i zapalili ih. Vatra je odmah zahvatila teške drvene kapke na prozorima, koji su praskali dok se dim uvlačio kroz sve otvore u dvorac. Momci siñoše s prvog kata. Više nisu mogli vidjeti napadače, a osim toga ponestalo im je municije: Zurili su u Anñeliku, a u njihovim je pogledima rastao užas. - Gospoño! Gospoño! Što da radimo? - Treba zatražiti pomoć - reče netko. - Kakvu pomoć? - poviče ona. Uto se začuje potresno i tugaljivo pjevanje:

"Primi nas u svoj raj, Gospode. Mi smo ti vjerno služili u svom dugom životu."

To su pjevali njezine sluge hugenoti zajedno s djecom Rambourga, koji su se stisli uz svoju majku i, začudo, strah, koji je izobličio njihova jadna, mala lica nestajao je, a pojavljivala se vedra nada. Anñeliki se kosa nakostriješi. - Ne, ne, ne - ponovi više puta. Još se jednom, poput luñakinje, popne gore do tornjića. Iziñe na usku terasu i ogleda se na sve strane. Posvuda oko nje je vladao gusti mrak zasićen užasnim mirisom lomače. - Kakvu pomoć? Kakvu pomoć? - vikala je neprestano. Ona nije čak ni znala gdje se nalaze čete Samuela de la Morinierea. U unutrašnjosti dvorca odjekne mukla eksplozija. Mislila je da se ruši neki zid, a u stvari to su se krikovi svih onih nesretnika dolje stopili u jedinstveni, luñački urlik, kada su se pojavili prvi draguni. Anñelika opet siñe i nagne se nad ogradu stubišta. Prizemlje je bilo poprište užasne borbe. Krikovi, krikovi... krikovi služinčadi, koja se očajno borila, krikovi progonjenih žena, krikovi djece koju su surove ruke grabile i rastavljale jednu od druge. Krikovi vojnika, koje je gospa Aurelija zalila kuhanim uljem. Klečeći u sredini dvorane barunica de Rambourg je preklinjala vojnike ispruženim i sklopljenim rukama. Malbrant Glavosijek zgrabio je za noge stolicu s teškim naslonom i njome je mlatnuo po glavi svakog tko mu se pokušao približiti. Krikovi silovanih, krikovi boli, krikovi umirućih... i krikovi pljačkaša: "Na koplja!" Anñelika spazi nekog draguna, kako se penje po stubama držeći rukom jedno Rambourgovo dijete. Poleti u pomoć djetetu i spotakne se o napuštenu mušketu. Kesica s barutom stajala je blizu zajedno s ognjilom. Ona zgrabi oružje i stane ga udešavati u nekom hipnotičkom stanju. Nije znala kako se rukuje mušketom. Meñutim, kad je podigla teško oružje i kad je pritisla obarač, vojnik koga je gañala zavrti se poput lutke i sruši se na leña s crnom rupom umjesto lica. Nasloni se na ogradu i nastavi pucati po crvenim kabanicama sve dok je nije nekoliko ruku od ostraga ščepalo i snašno je prikovalo. Njezine su oči primijetile još tri lika. Vidjela je kako Barba trči pritisnuvši Charlesa Henrija na svoje grudi i rasplakano lice svoje služavke Bertille, koju su tri vojnika svlačila bez srama i stida. Vidjela je otvorene prozore kroz koje su u noć bacili nekoliko tjelesa. Zatim iz svijesti nesta sve što se oko nje zbivalo i zaokupi je sasvim nagonska briga za vlastitu sudbinu. Nikad nije vidjela toliku gomilu zvijeri. Ni kada su je u Meknesu privezali za stup da je muče. Tada se njezin duh izdigao iznad ljudi i života, smrti.

Ove noći je ona očajno, slijepo nastojala da izbjegne onom, što se neminovno imalo dogoditi. I što se više otimala, sve ju je veći strah spopadao od svoje nemoći. Sjeti se zgode kad su je plemići u krčmi "Crvena krinka" bacili na stol da je siluju. Tada joj je pas Sorbona priskočio u pomoć. Noćas joj nitko neće pomoći. Demoni će se osvetiti nepobjedivoj ženi, koja im je vrlo često pomrsila račune. Nadolazili su odasvuda sa svojim rogatim krinkama, u svom paklenom crvenom ruhu, sa svojim dlakavim rukama. Noćas će uništiti nju i njezin čaroban napitak koji ju je čuvao od svih prljavština. Ona je vrlo često gorjela u plamenu grijeha a da nije izgorjela. Obeščastit će je kao i druge. Nikad im se više neće rugati svojim divnim ljubavnim čarima. Osjećala je smradne zadahe na svojim ponosnim ustima, pritisak gnusnih njuški na svojim usnama, njihovo odvratno silovanje prigušivalo je njezine krikove, njihovi su joj prsti poput puževa gmizali po tijelu, dok su joj derali haljinu. Raščerečili su joj tijelo, dok su njihove tvrde ruke, kao željeni koluti, pritiskale o tle njezine krhke gležnjeve. Ovladali su njezinim tijelom. Njihovi krikovi odjekivali su u njezinoj svijesti, dok se ona gušila poput utopljenice na dnu tamne vode, prignječena životinjskim silovanjem. To je za nju bilo gore od smrtonosnog udarca bodežom. Njezino tijelo više nije bilo njezino, već plijen sramote. Neizdrživi joj bolovi zahvate cijelo biće, sve do onog milostivog časa, kada je izgubila svijest. Žena što je u blijedoj svjetlosti dana upela sve svoje snage da se podigne, što oslonjena o zid zagleda smeteno oko sebe, neće biti nikada više ona koja se borila, koja se nadala, koja se neprestano preporañala za nove zadatke, za nove ljubavi, s bezobzirnom snagom lijepe biljke, koja se rastvara i buja na najmanji dodir sunčeve topline.

16.

ANðELIKA NOSI U NARUČJU ZADAVLJENOG SINA

NJEZINA OSVETA

Anñelika se upola podigne. Ležala je licem položenim na hladni pločnik. Jutarnja magla pomiješana s dimom obavijala je okolinu. Izbezumljenim očima je zurila u svoje oguljene i nagorene ruke. To su bile posljedice rukovanja mušketom. Onda nije ništa osjećala. Vraćalo joj se sjećanje. Pokušala se podignuti. Zastenje. Ostade na koljenima, naslonivši se na ruke dašćući od bolova. Kosa joj je pala preko natučenog lica, dok ju je njezin trenutačni položaj neobično podsjećao na onu zgodu kad se iznemogla srušila na šljunkovitu stazu Riffa. Ah! Mislila si da si pobjegla demonima, nepobjediva i previše lijepa ženo! Ali demoni su te dostigli tamo gdje si mislila da si najsigurnija, u kraju svog djetinjstva, meñu svojima. Najgore te očekivalo baš tu. Nisi se smjela nadati da ćeš uvijek gledati život tim svojim pogledom koji se rugao svima i vrijeñao ojañene duše. Doživjela si ono najgore. Više se nećeš uzdići! Ti još ne znaš sve. Ti još ne znaš kakvu su ti neizlječivu ranu zadali ove noći. Anñeliko, gorda Anñeliko! Kukavne se duše mogu veseliti tome! Rukom je pipala oko sebe i nesvjesno se trudila da navuče na sebe svoju razderanu haljinu. Sjetivši se onog što joj se dogodilo, muklo jaukne, preplavi je osjećaj gañenja, osjeti smrdljiva usta i besramne dodire zvijeri. Njezino ju je tijelo ispunjalo grozom. Oko nje su ležala nekakva tjelesa. Meñu njima bilo je draguna u crvenim uniformama. Nije znala da su mrtvi. Strah da će se netko od njih probuditi potjera je k stubištu. Ukočenih udova, počne silaziti. Spazi Barbu kako leži preko stepenica, čvrsto zagrlivši Charlesa Henrija. Dijete je ležalo u naručju mrtve Barbe. Anñeliku obuzme luñačka radost. Nagne se nada nj ne vjerujući svojim očima. Čudo se bilo dogodilo! Spavao je, kao što samo

dijete može spavati usred uništenog svijeta, s dugim treparvicama preko zatvorenih vjeña, trepavicama koje su mu bacale sjenu po obrazu, usana razvučenih u blagi osmijeh. - Probudi se - reče mu ona poluglasno - probudi se, mali moj Charles Henri. Ali on se nije budio. Ona ga nježno pomakne, da bi otvorio oči. Tada mu glavu klone unatrag, poput glave zaklane golubice i ona opazi na vratu otvorenu ranu kroz koju se njegov život ugasio. Anñelika s mukom razmaknu ruke mrtve služavke i uzme svoje dijete. Činilo joj se da joj je lakše kad je osjetila na svom ramenu njegovo klonulo tijelo. Prošla je kroz prizemlje i ne gledajući poprište pokolja, izbjegavajući lešine, kao što bi izbjegavala bilo koju drugu zapreku, izañe u vrt. Sunce se u blistavim iskrama osulo po površini jezera. Anñelika je hodala, nije osjećala ništa, ni bolove u svom tijelu, ni težinu djeteta. Samo ga je promatrala. "Najljepše dijete meñu djecom ljudi..." Nije se više sjećala gdje je čula ovu izreku. "Najljepše..." Na svoj neizrecivi užas, ona je počela opažati njegovu nepomičnost, njegovu odsutnost, voštano bljedilo njegova okruglog lica, boje ljiljana, kao što je bila i njegova duga košuljica u koju je bio obučen. "Moj anñele... Doñi... Odvest ću te vrlo daleko. Otputovat ćemo zajedno... Bit ćeš zadovoljan, zar ne...? Igrat ću se s tobom..." Sunce je obasjavalo svilenu, zlatnu kosu rasutu po njegovu ramenu te činilo kao da je oživjela kad ju je lagani povjetarac počeo micati. "Jadni mali dječače! Jadni mali gospodine!" Neki seljaci, koji su se bojažljivo približavavali velikom alejom, opaze kako im ona ide u susret. Uzeše joj iz ruku njezino breme. Odvedoše je do kuće upravnika Molinesa koju su draguni opljačkali, ali je nisu zapalili. Iznijeli su stolice u dvorište na koju posadiše Anñeliku. Ona ne htjede ući u kuću. Uspjeli su je jedino nagovoriti da popije malo rakije; stajala je tu, bez riječi, s rukama na koljenima. Čitav kraj, svi seljaci, koji su još ostali po majurima i zaseocima, penjali su se prema Plessisu. Začuñeno su gledali lagani oblak dima, koji se vukao nad šumom. Čitavo desno krilo dvorca, gdje su bile kuhinje, bijaše izgorjelo. Požar se ugasio ne zna se kako, i to je preživjele spasilo od smrti u plamenu. Vratiše k svijesti Malbranta Glavosijeka koji se čudom spasio sakrivši se iza pokućstva, te tri služavke, koje su vojnici samo silovali. One su plakale rukama sakrivši lice. - Hajde, hajde! - korile su ih starice. - Nije to tako strašno. Kojoj se od nas to nije dogodilo bar jednom u životu? Glavno je da niste poginule. Uostalom, kako došlo, tako i prošlo. Tako to treba primiti! Sredinom jutra pojavio se Flipot sa svojim nosom kao u vjeverice. Uspio se spasiti kroz prozor s jednim malim slugom i sakriti se u šumi. Nečija se ranjena glava oslanjala o Anñelikina koljena, dok su se krhka ramena trzala od jecanja: bio je to opat de Lesdiguieres kome je čelo bilo omotano krvavim zavojem. - Oh! Gospoño, gospoño, to je užasno! Ranili su me. Nisam vas mogao braniti do kraja... kao ni ovog jadnog mališana... Draguni su ga, sigurno, poštedjeli videći na njemu svećeničko odijelo. Anñelika ga odgurne, grozeći se sebe a ne njega. - Ne dotičite me se, ne, ne dotičite! Zatim odmah zapita: - Gdje je Florimond? - Ne znam. U Rambourgu ga nisu našli, a ni mladog Nathanaela... Ona to kao da nije ni čula, kao da je ponovo zapala u preñašnje tupo stanje. Pred očima joj iskrsne Florimond, kako se smije sa Charlesom Henrijem, dok je Gontran pravio njihov portret. "Mali anñele s osmijehom kerubina - vi ste ljupki. Mali zločesti palčiću - vi ste ljupki."

- Jadna gospoña, poludjela je - šapne jedna žena, koja je stajala blizu Anñelike i promatrala je. - Ne, moli, šapuće litanije. - Kakva je to buka što se čuje blizu parka? - zapita Anñelika izišavši iz svoje obamrlosti. - Gospoño, to su lopate grobara, zakapaju mrtve... - Idem tamo. Ona se s mukom uspravi. Opat Lesdiguieres je pridrži. Na ivici šume, blizu ograde, bilo je već iskopano nekoliko grobova. U njih spustiše mrtvace. U travi su još ležala tijela kuhara Lina Poirouxa i njegove žene gospe Aurelije. Odlučili su ih zakopati posljednje zato što su oboje bili vrlo krupni. - Tamo smo pokopali malog gospodina - reče jedan seljak, pokazujući na humak mahovine po strani. Grob mu je već bio okićen poljskim cvijećem. Kao da se opravdava pred skamenjenim Anñelikinim licem, čovjek reče poluglasno: - Morali smo obaviti ono što je bilo najhitnije. Poslije ćemo ga uz počasti prenijeti u kapelicu. Ali kapelica je izgorjela... - Slušajte - reče Anñelika - slušajte me! Njezin slabi glas odjednom posta sigurniji, gotovo strastven. - Slušajte, seljaci! - poviče. - Slušajte! Vojnici su ubili posljednjeg du Plessis-Bellierea... Loza je propala! Ubili su ga. Ubili su vašeg gospodara! Vi nemate više gospodara.. Seljaci kriknuše bolno i tužno, a jecaji žena se podvostruče. - Taj su zločin izvršili kraljevi vojnici. Plaćamo vojsku za to da zlostavlja ljude u provinciji, da upropaštava vašu žetvu... To su pljačkaši, lupeži koji znaju samo ubijati i silovati. To su stranci, koji jedu naš kruh i ubijaju našu djecu! Hoćete li dopustiti da njihovi zločini ostanu nekažnjeni...? Dosta nam je razbojnika koji u kraljevo ime vrše nasilja nad nama. Sam kralj bi ih povješao. Ali mi ćemo se sami pobrinuti za to. Seljaci, vi ih nećete pustiti da pobjegnu iz našeg kraja, zar ne? Zgrabite svoje oružje! Poñite u potjeru za njima...! Moramo osvetiti malog gospodina! Cijelog dana su išli za Montadourovim dragunima. Seljaci su lako razaznavali njihove tragove i pri kraju dana obuzme ih neka vrsta divlje radosti kad su primijetili da vojnici nisu uspjeli preći preko rijeke i nanovo se povući u unutrašnjost. Jesu li znali da su progonjeni? Ne, bez sumnje. Ali su na svom putu naišli na opustjela sela i ovaj kraj, utonuo u šutnju svojih šuma, počinjao ih je užasavati. Pala je noć, pojavio se mjesec. Seljaci su nastupali po zabitnim stazama. Nisu bili umorni. Nagonski su osjećali da se lov primiče kraju. Sag opalog lišća prigušivao je buku njihovih glomaznih cokula. Ta nezgrapna bića nečujno su se i oprezno kretala, kao pravi pravcati potomci zvjerokradica. Anñelika je prva začula zvuk podbradaca na žvalama konja, koji su pasli. Stoga im dade znak da se zaustave. Popevši se uz obronak uze viriti kroz granje. Na malko nagnutom polju, obasjani blijedom mjesečinom, spavali su draguni, stisnuti jedan uz drugog, umorni od orgija prošle noći i od nemirnog i bezuspješnog marša. Jedan stražar je dremuckao kraj vatre, odakle se dim lagano dizao prema nebu osutom zvijezdama. Martin Genet, jedan od napoličara, koji je preuzeo vodstvo nad seljacima odmah shvati situaciju. Nareñenja u dijalektu poñu šapatom od jednog do drugog seljaka, te se jedan dio odmah odvoji ne praveći veću buku no što je podiže lišće kad šušti. Malo kasnije, sa strane uvalice, razlegne se drhtav krik sove kome se odazove drugi krik. Stražar se uznemireno pomakne, a potom ponovo nastavi kunjati.

Sa sve četiri strane polja, mnogobrojne sjene krišom jurnuše. Nije se čuo nijedan krik, već samo neko muklo gunñanje ljudi, koji se bude, pa opet zaspu. Sutradan, poručnik Gormat prodre u ovaj kraj s odjelom od šezdeset vojnika u namjeri da se pridruži Montadouru. Tražio je dragune. Našao ih je usred polja, zaklane. Izgledalo je kao da spavaju. Poklani su udarcima kosa i kosira. Montadoura su prepoznali samo po njegovoj trbušini. Glave mu nigdje i nikad ne pronañoše. To je polje poslije nazvano Poljem draguna. Nikad na njemu nije više ništa raslo, osim korova i kupine. Tako je započeo veliki ustanak u Poitouu.

DRUGI DIO

HONORINA

17.

POBUNA POITOUA

Uzalud je kralj smijenio gospodina de Marillaca sa uprave provincije i zamijenio ga sa Bavilleom. Posredničko pismo što ga je nosio stari upravnik Molines, kojega je po njegovu dolasku u Versailles kralj odmah osobno primio, stiglo je prekasno. Dok je njegovo veličanstvo psovalo Louvoisa, saučesnika Marillaca, čovjeka licemjerna i dosadna, da se obavijesti o stvarnom stanju i da mu izda naredbe, u Poitouu bukne ustanak. Nitko nije znao da je uzrok zbog kojega je planuo ovaj nagli požar, bilo odvratno ubojstvo malog dječaka zlatnih uvojaka. Situacija je odmah postala vrlo nejasna te se uništenje dvorca Plessis i nestanak markize i njezinih sinova dugo vremena pripisivalo razbojništvu protestanata. Ništa nije bilo jednostavnije nego okriviti heretike za sve zločine. Ali prve čete koje su pokušale prodrijeti u Gatine sukobile su se, na njihovo veliko čuñenje, s katolicima kojima je zapovijedao Gordon de La Lande, staro ime, ali malo poznato, kao i svih plemića, koji su tada živjeli na svojim imanjima. Meñutim, na jugu Bocagea, Samuel La Moliniere, hugenot, prešao je opet u ofanzivu. Kraljevski su se pukovi povukli na liniju koja je išla od Louduna do Niorta prelazeći preko Parthenava. Zima je ubrzo prodrla sa svojim sivim maglama kroz ogoljela stabla; započelo je gerilsko ratovanje, strašno zbog svojih grozota, tajanstvenosti i neukrotivih karaktera onih koje je trebalo upokoriti. Kao da se ratovalo protiv sjena. Naizgled, sav taj kraj je ostavljao dojam kraja napučenog stanovnicima koje nitko nije vidio, kraja zatvorenog, sličnog pustinji. S kime da se pregovara? Što je prouzrokovalo takvu naglu žestinu? Koga su mrzili? Kralja, vojsku ili skupljače poreza? Zašto su se tukli? Iz vjerskih, provincijskih ili lokalnih razloga? Koji su cilj htjeli postići ti okrutni seljaci i ladanjski plemići, koji tako brzo planu? Kraljevi savjetnici su smatrali otmjenim da dižu ruke prema nebu i da se gube u raznim pretpostavkama. Uglavnom, nitko nije bio u stanju da otvoreno kaže ono što se znalo, ono što se osjećalo. Nitko nije htio priznati da je onaj krik, ono muklo mumljanje opkoljene divljači, koja se budi ranjena u dnu šume, odlučna i da se bori do smrti, u stvari trzaj jednog naroda, koji neće da bude rob. Zima je u Poitouu počela s oskudicom. Pokušaj gospodina de Marillaca da protestante obrati uništavajući im žetvu survao je, zbog golemih poreza i slabe prošlogodišnje ljetine, u katastrofu opće stanje ionako već poljuljane ravnoteže. Dok je Montadour palio žito blizu protestantskih hramova, poreznici su kraj katoličkih zvonika čak rušili kuće i prodavali grede iz njih. Plijenili su za porez: krevete, odjeću, tegleću stoku, pa čak i kruh, one okrugle mirisave glave, velike kao točak, naslagane po policama za zimske mjesece. Zar da nekoga boli glava zbog jednog upropaštenog čovjeka? Ali kad ih je mnogo, to su onda napuštena sela, to su onda bijednici koji se u jesen pojavljuju na cestama, to su onda ispijeni ljudi koji se boje gladi, koji hoće da otmu onima koji su njima oteli. Seljaci su sasvim opljačkali bezbrojne komore koje su iz Nantesa vozile snabdijevanje za vojsku. Baš onda kad je nebo bilo vedro, sunce vruće i kad se od ljeta moglo sve očekivati, neredi su uništili zadnju nadu i nastala je glad. Malo-pomalo se doznalo za ulogu što ju je jedna žena odigrala u ovom velikom požaru mržnje i kako je ona uspjela složiti u jednom cilju protestante i katolike, plemiće i seljake, pa čak i grañane malih gradova. Neki su se na dvoru podsmjehivali legendi o ovoj ženi. Drugi su u nju vjerovali! Vrijeme lijepih pripadnica fronde nije tako davno prošlo i svakome je u Francuskoj bilo vrlo dobro znano da je iz njihove zemlje nekad potekla neka žena Jehane koja je vodila konjanike u borbu. Ova pak nije bila

seljakinja, jer ju je plemstvo slušalo. Malo-pomalo nepoznati ladanjski plemići uglednih imena, kojima su se u Versaillesu podrugivali, jer su bili siromašniji od prosjaka, nekim su se čudom složili i naoružali svoju čeljad svakojakim oružjem poskidanim sa zidova povrh ognjišta: mušketama, kopljima, helebardama, starim kremenjačama na kotačić i na fitilj, "lansquenettama", to jest, kratkim mačevima s dvostrukom oštricom, koji su podsjećali na njemačke plaćenike iz vjerskih ratova, bradate, okićene perjem, obučene u prnje i koji su bili strah i trepet stanovnika. Njihov ratnički duh preselio se sada u seljake kojima su se u rukama našli njihovi mačevi, pokupljeni nekad po poljima poslije bitaka. Bilo je čak ljudi naoružanih lukom i strijelom. To je bilo strahovito oružje kad se našlo u rukama strijelca sakrivenog meñu lišćem nekog hrasta povrh ceste. Kraljevi vojnici su ubrzo zažalili za nekadašnjim oklopima. Govorilo se, osim toga, da je ta žena bila lijepa i mlada i da ima veliku moć nad voñama ustanka. Ona je poput Amazonke jahala na konju u tamnom ogrtaču, čija je široka kukuljica zakljanjala njezinu plavu kosu. Anñelika je obišla sve dvorce i sve zamkove. I one najopasnije, sagrañene na brežuljcima i opkoljene jarcima punim ustajale vode, i one sagrañene na liticama iznad rijeka radi obrane. Obišla je visoke kule koje više nikoga nisu bile u stanju braniti, a gdje je ona zaticala promrzle obitelji blizu slabe vatre; obišla je dvorce renesanse, stvorene za svečanosti, čije su ogromne dvorane zjapile prazne, nastanjene jedino miševima. U njima je bilo vrlo hladno. Vlastelini su u tom kraju bili vrlo siromašni ili su imali sina na dvoru u Versaillesu, koji je rasipao nasljedstvo. Obišla je dvorce sagrañene od velikog kamenja, udobnije zato što su bili jednostavniji, u kojima su, meñutim, njihovi vlasnici živjeli oskudno i sanjarili da se izvuku iz bijede, što nikako nisu uspjeli ostvariti. Anñelika je lako nalazila riječi da uvjeri te ljude. Ona ih je podsjećala na imena, na slavu njihovih predaka i na današnja poniženja. Ti plemići bi potom sakupili seljake u dvorištu dvorca ili na osamljenoj ledini. Kada bi se ona pojavila na svom konju ili na vrhu sivog stubišta, gorda, u svom tamnom ogrtaču i kad bi počela govoriti sigurnim i mirnim glasom, koji se čuo daleko u hladnom zraku, taj bi primitivan svijet odjednom zahvatilo neko posebno čuvstvo te su pažljivo pratili njezina izlaganja. Ona im je otkrivala ono što je već odavna stvaralo ranu u njihovim potlačenim srcima. Ona ih je podsjećala na dvije strašne godine 1662. i 1663. kad su jeli sijeno i travu, koru sa stabala, korijenje kupusa i drugih biljki, kad su čak mljeli ljuske oraha pa to miješali sa zadnjim pregrštima raži ili zobi. Ona ih je podsjećala na njihovu pomrlu djecu, na iseljavanje u gradove, na onu godinu kad su Nikola i drugi gladni seljaci prodrli u Pariz poput vukova. A te iste godine, održavao se veliki karneval u Parizu, na kome su se pojavili kralj, njegov brat i prinčevi okićeni blistavim draguljama. A slijedeće godine, kad su počele zacjeljivati njihove rane, ministar Colbert je opet uveo porez na sol, onaj masovan "za lonac i soljenku" i onaj "za soljenje namirnica i za stoku", to jest, obavezu za svakog da kupuje u državnoj prodaji i uz cijenu zlata taj prijeko potreban začin. Podsjećajući na sve to, ona je doticala bolno mjesto svih francuskih seljaka. Pod lavinom katastrofa, koje su bile na pomolu, nezaposleni su seljaci, strepeći pred zimom koja se primicala, u njezinu pozivu na ustanak vidjeli ponajprije mogućnost da neko vrijeme ne plate porez. Budući da je ustanak zahvatio čitavu pokrajinu, mogli bi poreznika baciti u bunar ili ga protjerati udarcima vila. Kako bi bilo divno kad bi ono malo roda mogli sačuvati za sebe. Ona im je govorila: - Vlastela u ovom kraju je prava vlastela. Kad ste vi gladni i ona je gladna. Koliko je puta platila desetinu za rat, glavarinu, desetinu, namet na neplemićke zemlje, koje se nalaze na njezinu lenskom dobru? Ona to čini da bi vas zaštitila od grabežljivih ruku. - Istina je... pravo zbori... - mrmljali su seljaci.

- Poñite za njima. Oni će vam donijeti blagostanje u novoj pravdi. Vrijeme je da se oslobodite bijede! Navodila je razne brojke: rasipanje koje je ona vidjela na dvoru, podmitljivost prigodom dobivanja položaja, poslove velikih financijera, sve ono što je sililo državu da svake godine sve više i više novaca uzimlje na izvoru, to jest, iz seljačke zdjele. Massoni de la Guvonniere, Goilardi d'Amboise, Chesbroni de La Fouliere, Aubery d'Aspremont, Grosboisi, Guinefoli i drugi plemići neznatnijeg roda digoše se na oružje. Neki gradovi kao Parthenay, Monterray, La Roche, koji su oklijevali, pridružili su se, na kraju pobuni, bilo silom, bilo uslijed pobjede protestantskih četa ili što je uspjelo da ih se uvjeri. I meñu grañanima je bilo mnogo onih koji su imali dovoljno razloga da budu nezadovoljni s kraljem. Anñelika je s njima govorila jezikom škuda i poslova, jezikom koji su oni dobro razumjeli. Rezerve u gradovima su bile ravnomjerno podijeljene pri čemu se imalo na umu mogućnost da glad potraje godinu dana. Meñutim, ni sve te mjere ni pljačkanje vojnih komora ne bi bile dovoljne da spase ovaj narod koji se odijelio od kraljevstva, da se narod s altantske obale nije svrstao na stranu svoje braće iz Bocagea. To je bio kraj pretežno protestantski, ali je to bila i zemlja soli, središte oštre i skoro vjekovne borbe izmeñu naroda i krune. Neki krijumčar soli iz Sabiesa, po imenu Ponce-le-Palud povukao je za sobom ljude svog staleža. Odsada je preko nepoznatih obala, preko malih tajnih rijeka hrana pristizala u Poitou. Zlatom je za nju plaćano. Neki grañanin iz Fontenay-le-Comtea objasnio je ljudima svog staleža da im zlato neće biti ni od kakve koristi kad od gladi pocrkaju. Vlast je pažljivo pratila dogañaje u Poitouu. Ali zima je bila za nju zapreka isto tako jaka kao i ustanak. Vlast je čekala da prestanu hladnoća i magle, snijeg i led, pa da onda prodre u ovu tvrñavu i prebroji mrtvace. Ali ljudi u Poitouu nisu umirali. Za svih onih hladnih mjeseci, Anñelika se kratko zadržavala na istom mjestu. Najviše se zadržavala po seljačkim kućama. Posjećivala je one koji su joj bili potrebni, sjedila je blizu ognjišta u nekom starom dvorcu, ili ispred kotlića, na nekom majuru, ili u stražnjem dijelu dućana utjecajnog trgovca u kakvu trgovštinu. Nije joj bilo neprijatno dolaziti u dodir s toliko različitih osoba, a njihova spremnost da je slušaju, još ju je više utvrñivala u njezina uvjerenju. Svi su osjećali da će se nešto dogoditi! Ali njezin pravi stan, njezino omiljeno mjesto bila je cesta na kojoj su odjekivala kopita njezina konja i konja njezine pratnje. Pratio ju je barun de Croissec. Kod njega je najprije zatražila gostoprimstvo nakon one noći. Poslije toga ju je taj krupni čovjek pratio svuda s nekoliko svojih slugu. Što se tiče Anñelikine čeljadi, protestanti su se pridružili četama La Morinierea. Ostali, pod vodstvom napoličara Martina Goneta, stvorili su neku vrst samostalne jedinice; svaki je član živio kod svoje kuće, ali svi su bili spremni na najmanji znak zgrabiti oružje. Uz Anñeliku su stalno bili njezine sluge koje su preživjele jezivu noć u Plessisu: konjušar Alain, pomoćnik kuhara Camille, stari Antoine sa svojom kremenjačom, Flipot, pariški mangup, Malbrant Glavosijek, koji je brundao, ali je bio sretan što opet živi surovim ratnim životom. Od samog početka opat Lesdiguieres je bio stalno uz nju... čim je ne bi vidio, odlazio je da ju traži. Bojao se onog što je bilo sakriveno iza njezina glatkog, ledenog lica i iza njezina nepomičnog pogleda. Mučila ga je tjeskoba, bojao se da se ona ne ubije. Za vrijeme odmora, padala je u duboki muk; činilo se da ne vidi nikoga od ljudi što je okružuju. Sjedila je kod vatre u velikoj dvorani, po čijim su zidovima visili oružje i gobleni. To ju je podsjećalo na njezino djetinjstvo. Vani je vjetar zavijao i drmao rasklimane prozorske kapke, vjetrokazi su škripali na vrhu oštrih tornjeva. Osim pucketanja vatre često bi se čulo jednolično udaranje cipela vojvode de La

Morinierea po pločicama. Bio je i on tu, hodao je uzduž i poprijeko, a njegova golema sjena proigravala je uslijed titranja plamena. S vremena na vrijeme zaustavio bi se i bacio na ognjište svežanj granja. Njoj je bilo hladno, trebalo ju je ugrijati. Zatim bi nastavljao da hoda poput zvijeri u kavezu. Katkad bi mu pogled pao na Anñeliku, koja je sjedila potpuno odsutna duhom i na nježno tijelo opata Lesdiguieresa, koji je malo unazad sjedio na klupi, a glava mu kimala od umora. Mumljao je u bradu riječi nemoći i bijesa. Ne toliko na malog opata, mada mu nije bilo savim pravo što se nalazio tu. Zapreka, koja se stvorila izmeñu njega i ove žene, za kojom je žudio svakog dana sve luñom strašću, bila je druge vrste i mnogo jača od prisutnosti njezina paža, očiju kao u djevojčice. On bi ga uklonio jednim okretom ruke, ali bilo je tu nešto drugo što ni njegova neumoljiva volja, ni njegova ljubavna strast nije mogla ukloniti. Danas mu je ona zauvijek izmakla. Čim je doznao za napad na dvorac Plessis, vratio se usiljenim maršem u taj kraj. Nekoliko dana je tražio nestalu gospodaricu dvorca i ponovo je pronašao. Bjesnilu Samuela de La Morinierea zbog zločina Montadourovih vojnika pridružio se i neki osjećaj, koji mu je do tada bio nepoznat, i taj mu je osjećaj zadavao bol. Pomisao, da su mu obesčastili ovu ženu, tjerala ga je u ludilo. Dok ju je tražio više puta se pokušao baciti na svoj mač, da se oslobodi patnje, koja mu je izgrizla i tijelo i dušu. Nije mogao više podnijeti ni da se spomene Gospodnje ime, ni da mu se obraća. Jedne večeri, na stepenicama nekog križnog puta, na raskrižju, gdje je puhao vjetar, pod nebom na kome su jurili oblaci, taj grozan čovjek osjeti kako mu srce krvari, a suze naviru na oči... On ju je ljubio. Za nj se Anñelikin lik okruži odjednom sjajem zanosnog otkrića: ljubavlju. Kad ju je našao, skoro je pred njom pao na koljena, da poljubi rub njezine haljine. Ona je mirno gledala, a tamni podočnjaci još su više isticali tajnovitost njezinih očiju. Njena ranjena, odsutna ljepota sasvim ga smuti, podjari u njemu groznicu, koju su njegovi snovi samo povećali. Čim se našao s njom nasamo, htio ju je zagrliti. Ona problijedi i uzmakne, lica izobličena od užasa. - Ne približujte mi se, neću da mi se približite! Njezin užas dovodio ga do ludila. Htio je poljubiti te usne, koje su drugi pozlijedili, da na njima izbriše njihove tragove, da je učini svojom, da je pročisti od ljage. Spopadne ga neshvatljivo ludilo, u kom su se izmiješali očaj, nesnosna ljubav, želja da je osvoji. On prečuje njezinu molbu i strastveno je zagrli. Ali kad ju je vidio zgrčenu, blijedu od mramora, zatvorenih očiju, on se smiri. Izgubila je svijest. Dršćući, sav prestravljen, položi je na pod. Opat Lesdiguieres dojuri i od serafina pretvori se u arkanñela osvete. - Bijednice! Kako ste se usudili dotaknuti je! Sklanjao je sa Anñelike njegove jake, dlakave ruke i borio se s Goliatom. - Kako ste se usudili? Vi, dakle, ne shvaćate? Ona ne može više podnijeti dodir muškarčeve ruke. Bijedniče! Gotovo čitav sat im je trebalo da je osvijeste. Za tih mjeseci gerilskog ratovanja vojvoda La Moriniere i Anñelika su se ponovo sastali kod svojih pristaša. Za tih dugih večeri domaćini, uznemireni nejasnim strahom, ostavljali su nasamo hugenota i katolkinju. Muk, šum koraka, poigravanje plamena... Tako je prolazilo vrijeme u toj neizraženoj i bolnoj drami. Nekako u veljači Anñelika se opet nalazila u predjelu Plessisa. Nije htjela da vidi ruševine nekadašnjeg dvorca, već je svratila u plemićki dvorac Guemenee vlasništvo de Croisseca. Debeli barun kao da je u svojoj postojanoj privrženosti prema Anñelikinoj borbi nalazio neko opravdanje što kuburi životom neoženjenog ladanjskog plemića. On se više izmučio u ova četiri mjeseca, nego u čitavom svom životu. Osjećao se istinskim Anñelikinim prijateljem, na koga se ona mogla osloniti

u svakoj prigodi. Zaista, on joj nije bio na smetnju. Tri brata La Moriniere i druge zavjereničke voñe sastali su se tu da raspravljaju o situaciji. Predviñali su da će u proljeće kraljevske čete poduzeti napad sa svih strana. Sjever je bio vrlo slabo branjen. Da li su mogli računati na Bretonce, koji su, uostalom, bili Bretonci samo napola, jer su bili s ove strane Loire? Nešto poslije začele su se vrlo oštre borbe u okolici. Ovaj kraj je bio meta kraljevskih četa, jer je baš ovdje započeo ustanak. Sigurno su doznali da se tu nalazi žena što je pobunila Poitou. Na njezinu je glavu raspisana ucjena, iako nisu znali za njezino ime i ličnost. Polje draguna bilo je u blizini i sjećanje na nj gonila je vojnike u potjeru za njom. Anñelika umalo nije upala u jednu zasjedu. Spasio ju je mlinar Valentin, a potom i nju i opata Lesdiguieresa, koji je tom prilikom ranjen, sklonio u svoju mlinicu. Da ju sačuva od eventualnih potjera, Valentin ju je odveo dublje u močvare, gdje je nitko nije mogao progoniti.

18.

UŽASNO OTKRIĆE

Anñelika je proživjela više tjedana u Valentinovoj kućici. Niska, trošna kuća u razini vode, sa svojim pocrnjelim slamnatim krovom, koji je sličio na krznenu kapu, bila je udobna. Posebna žbuka koja je bila tajna "graditelja koliba", napravljena od modrikaste gline, slame i ñubra pokrivala je unutarnje zidove, kao neka vrst pusta, koji je upijao vlagu i štitio od hladnoće. U njoj je bilo toplo i suho i dok su komadi treseta gorjeli na ognjištu kratkim, ljubičastim plamenom, toliko je ta toplina bila ugodna, da se skoro zaboravljalo na taj jezerski kraj, zasićen vodom, koja je u sve probijala. U njoj je bila samo jedna niska prostorija, a do nje neka vrsta šupe, pola staja, a pola podrum, odakle se čulo brecanje zvončića na kozi koju je Valentin doveo na svoju "plitvicu", da bi imao svakog dana mlijeka i sira. Bila je tu i jedna kamenica u kojoj su se vrtile crne jegulje za "riblju čorbu", te zaliha boba i crnog luka, glave kruha na niskim policama i bačva crnog vina. Pokućstvo je bilo čudno. Krevet, na kome je strunjača napunjena s paprati ležala na ograñenim daskama, bijaše vrlo jednostavan. Gazda Valentin nije zaboravio da u svoju kolibu u močvari donese ikonu Djevice Marije, tako dragu vandejskim srcima. Govorilo se da je ikona vlasnika Abletskog mlina ljepša od svih ostalih. To je čudno djelo bilo, u stvari, stakleno zvono u kojemu je Bogorodičina slika bila okružena cvjetovima od školjki ili bisera, te vrpcama, obojenim kamenčićima i pravim talirima rasporeñenim u obliku aureole oko slike. Anñeliki je to zvono s Bogorodičinim likom bilo znano, te joj se činilo, gledajući ga, da se vraća u prošlost. Načas se vrijeme zaustavilo i ona se sjeti kako mu se ona kao dijete nevino divila. Zatim joj je naglo, ponovo iskrsavalo u svijesti njezino izranjeno tijelo i njezina izranjena duša, njezine odrasle patnje koje su se komešale u njoj kao jegulje u kamenici. Kao pakleno kolo, tmurno i ogavno, javljale su se u njoj misli od kojih ju je ponekad vrtoglavica spopadala. Tada se naslanjala o zid. Činilo joj se da se neki ponor otvara pod njezinim nogama. Njezina podsvijest ju je upozoravala na užasnu pogibelj koja je gmizala oko nje ili u njoj. Zatim bi sve prestalo i u njezinu bi se dušu ponovo vraćao izvjestan mir. Ovdje ona nije osjećala potrebu da neprestano bježi od sebe same, kao kad se nalazila na čvrstom tlu, gdje ju je bez prestanka nešto tjeralo da podiže brane izmeñu sebe i kralja Francuske. Strah od njega postao je njezina fiksna ideja. Kraljevi se vojnici ne usuñuju da je tu progone. Ona odluči počekati neko vrijeme. Napustit će močvare u proljeće kad započnu borbe. Tada ona mora biti tamo, da ohrabri klonule, da ih podsjeti na svrhu za koju se bore. Valentin joj je donosio novosti. U čitavu kraju vlada mir. Sve je na ratnoj nozi, ali mirno. I dalje se skupljalo vojsku, a posebice se vodila borba protiv gladi. Zahvaljujući ustanku, narod je sačuvao ono malo hrane, koju bi, inače, kao bunar

bez dna, progutale rekvizicije i porezi. Tako je i Poitou bio dovoljan sam sebi i ljudi su se smatrali sretnima. "Sve je bolje, kad se ljudi snalaze kako znadu." Da li će znati odbraniti slobodu, koja im je tako potrebna? Svi su se spremali za to. Gazda Valentin je dolazio skoro svaki dan. Da li je ostali dio vremena provodio u mlinu? Da li se bavio ribolovom ili lovom u tršćaku? Često je dolazio s punim vršama ribe ili je donosio ptice šarenog perja, privezane za štap s glavama nadolje. Stanovnici kućice malo su govorili. Bolesni opat spavao je gore na sjeniku. Njegova rana na boku zacijelila je zahvaljujući oblozima od trava. Ali je često imao groznicu. Bio je kao bolna i nježna sjena meñu drugim dvjema sjenama: podjednako utonulim u svoje snove. To su bila tri različita bića: jedna lijepa i tragična žena, mučaljiv mlinar, trome i čudne ćudi i mali, blijedi i drhtavi dvorski opat; svi troje zarobljenici tihe i ustajale vode. Anñelika je spavala na krevetu od paprati i pokrivala se teškom ovčjom kožom. Spavala je kao zaklana, bez snova, spavala je kao nikad prije. Čini se da drama nije ostavila tragova na njezinu tijelu. Kad bi se probudila, slušala bi romor kiše, koja je padajući po mirnoj površini močvare postostručila svoj tihi žubor. Ili bi slušala kreketanje žaba, oštre krikove vodenih štakora, zov noćnih ptica i ostale zvukove te vodene džungle. To ju je donekle smirivalo. Kada bi Valentin bio tu, ona bi vidjela kako noću sjedi u svom naslonjaču od slame i sjajnog drva. Sjedio bi otvorenih očiju, a modrikasti odsjevi plamena odražavali su se na njegovim grubim crtama lica, sumornim i bezizražajnim. Za trenutak bi bljesnula neka svjetlost u dubini njegovih očnih šupljina. Imala je dojam da je promatra. Tada bi zatvorila oči i ponovo zaspala. Gazda Valentin je za nju bio samo prijatelj iz prošlosti, koji ju je služio. Lomio je komade treseta za vatru, muzao kozu, stavljao mlijeko da se usiri u sanduk pod kamen ispod ognjišta, pripremao juhu i ribu, palio vinske pare da ne bi umak pečenja bio gorak. Bio je kuhar dostojan da služi pod velikim Vatelom. Katkad joj je donosio pune košare pletenica i pogača pripremljenih sa sirom, pogača kakve prave u tom kraju o Uskrsu, kora im je crna, a iznutra su zlatne boje. Anñelika je naglo i halapljivo jela. Bila je uvijek gladna. Neki sjaj, nalik pomalo na osmijeh, pojavio bi se u neustrašivim očima čovjeka, dok bi gledao kako svojim bijelim zubima zagriza u pogaču. Tada bi ona prestala jesti osjećajući neku nelagodnost, stoga bi izašla iz sobe da izbjegne njegovu pogledu. Kad je ona stigla na mali otok usred močvare, još je vladala zima, a na poplavljenoj zemlji se nanovo oblikovao zaljev, kao u davna vremena. Po slanom su se mulju kotrljali morski ježevi, mekušci i okamenjene školjke. Neke morske ptice još su dolazile da prave gnijezda meñu trskom. Visoke topole, što su ih donijeli Holanñani za vrijeme Henrika IV preobrazile su ovaj morski pejzaž. Johe, jasike i jaseni, su pri prozračnoj, porculanskoj svjetlosti izgledali kao nacrtani do najmanjih sitnica nekom crnom bojom, iznad sjajne vode i lake izmaglice. Gore visoko kričali su gavranovi, lebdeći nad opustjelim krajem. Stojeći uspravno meñu trskama, Anñelika je dugo promatrala taj splet grana i grančica, visoka debla stabala, tu nerazmrsivu arhitekturu močvare. Taj crno-bijeli bakrorez očarao je njezino zdvojno srce i odjednom joj se pričini da vidi kako u magli prolaze Florimond, Charles Henri i Cantor držeći se za ruku. Tada je ona, lomeći ruke, vikala: - O sinovi moji! Sinovi moji! Vikala je, a njezin se glas gubio u beskraju sve dok posrćući po blatu, ne bi došao opat Lesdiguieres, uzeo je za ruku i polako odveo kući. "Ti si žrtvovala svoje sinove", govorio je u njoj neki mukli glas. "Nevaljala, bezumna ženo! Nisi smjela nikad napustiti Versailles, nikad nisi smjela poći u zemlje Istoka, koje su te izopačile. Morala si se podvrći kralju. Morala si leći s

kraljem..." Tada bi je potresli grozni jecaji, te bi ih dozivala tihim glasom zaklinjujući ih da joj oproste. Proljeće je došlo rano i bujno, te prekrilo smaragdima široka prostranstva, preobrazilo taj pusti kraj u divnu raskoš, dugim potočarkama vratilo njihovu sivozelenu tajanstvenost. Bijeli lokvanji, mireći na vosak i med, ponovo su procvjetali. Vretenca su počela da krstare svojim laganim letom spuštajući se na žbunove potočnica i metvice. U barama bacakale su se divlje patke, pupavci s krunom, debele, sive guske, oprezne čaplje. Iza spuštenih grana tiho su prolazili čamci. Život je bio različit i bujan u tim naizgled pustim močvarama i šumama. Stanovnici koliba, koji su potjecali od plemena Collibert predstavljali su i nezavisnu republiku. "U močvarama ima zločeste čeljadi, koja ne plaća porez ni kralju, ni biskupu", pričala je nekada dojilja. Bio je mjesec ožujak, ali je vrijeme bilo izvanredno blago. - Zima nije bila oštra - reče Anñelika jedne večeri gazdi Valentinu - Dobri su dusi s nama, vjerujem. Naskoro ću se vratiti na kopno. Mlinar položi na stol vrč kuhanog vina i nekoliko zdjelica. Večera je bila svršila. Opat Lesdiguieres se popne i legne na svoju balu sijena na sjeniku. To je bilo vrijeme kad su Anñelika i Valentin sjedili ispred ognjišta, pili vruće vino, koje je mirisalo na razne trave i cimet. Valentin je posluži, zatim sjedne na klupu i bučno srkne piće. Ona ga pogleda, kao da ga vidi prvi put i začudi se njegovoj zaokruženoj i snažnoj kičmi pod kaputom od sive tkanine i njegovim glomaznim cipelama s metalnim kopčama. Ni grañanin, ni seljak. Gazda Valentin, mlinar u Abletskom mlinu. Neznano biće, koje se uvijek nalazilo tu. Pogleda je preko ruba svoje zdjelice. Oči su mu bile sive. - Ti ćeš otputovati? Govorio je narječjem, a ona mu je isto tako odgovarala. - Da, treba da vidim što rade naši. Ovog će ljeta biti rata. On otpije gutljaj, pa još jedan. Bučno je disao. Zatim stavi zdjelicu na stol i ustoboči se ispred Anñelike, opustivši ruke niz tijelo i pažljivo je motreći. Sledivši se od njegova pogleda, ona mu pruži posudu koju je ispraznila. - Stavi na stol! On posluša i opet se zagleda u nju. Imao je kozičavo rumeno lice, a iza poluotvorenih usana pokvarene zube. Osamljenost tog mjesta, koja prije nije djelovala na Anñeliku, večeras ju je tištila. Ona je nervozno stiskala naslon naslonjača na kom je sjedila. - Idem spavati - reče. On stupi korak naprijed. - Stavio sam potpuno svježu paprat, koju sam ubrao u šumi, da bi krevet bio mekši. Nagne se nad nju, uzme je za ruku i zaklinjući je očima, reče: - Doñi sa mnom na paprat. Anñelika naglo povuče svoju ruku, kao da se opekla. - Što te je spopalo? Zar si poludio? Ona skoči, gledajući ga puna strepnje. Užas koji je on u njoj pobuñivao, koji su u njoj pobuñivali sada svi ljudi, spriječio ju je da se brani onako kao što je željela. Srce joj je luñački lupao u grudima. Ako je on dotakne, onesvijestit će se kao onda s vojvodom La Moriniereom. Silan ju je strah spopao sjetivši se oštrog grča koji je umalo nije zagušio onog dana, dok je sjećanje na onu noć u Plessisu ponovo oživljelo u duši i ispunilo ju užasom. U mlinarevim očima opazi žestok i nesiguran sjaj, kojega se ustrašila. - Valentine, ne dotiči me se! Stajao je kraj nje nadvisujući je svojim visokim stasom, malko pogrbljen, obješene donje usne, istog onog glupog izraza lica kao nekada, izraza koji je u njoj izazivao želju da se smije.

- A zašto ne ja? - reče on s mukom. - Ja koji te ljubim, kome je cijeli život propao zbog ljubavi kojom si mi ranila srce... Predugo sam očekivao ovaj čas... mislio sam da je to nemoguće, ali sada znam, da ćeš biti moja... "Kao Nikola!" mislila je ona smućena. "Kao Nikola! - Promatram te otkad si ovdje. Vidim kako debljaš poput lijepe, oploñene ovce. Tada mi je sreća ispunila srce, jer sam shvatio da nisi vila da te mogu milovati a da me ne urekneš… Ona je slušala, ne shvaćajući njegove besmislene riječi, promumljane na muklom, ali uza sve to dragom narječju njihova kraja. - Doñi mila moja, lijepa moja. Doñi na paprat. On joj se približi i privuče je k sebi. Svojom je rukom stane milovati po ramenima. Ona se uspije svladati i svom ga snagom tresne po licu. - Pusti me, prostačino! Valentin zadrhta i uzmakne pred uvredom. On se ponovo pretvori u mlinara Ablettesa, čije se oštre i napradite ćudi bojao cijeli kraj. - Kao onaj put - režao je - kao onaj put u ambaru, u noći chaudauta2. Nisi se izmijenila, ali nije važno. Večeras me nije strah, jer nisi vila. Platit ćeš mi. Noćas ćeš biti moja! - To reče odlučnim i strašnim izrazom na licu. Zatim se okrene, teškim se korakom dovuče do stola i nalije svoju čašu. - Imam ja vremena, ali sjeti se da se ne može nekažnjivo uvrijediti gazdu Valentina. Srce si mi prožderala, platit ćeš mi za to! Ona pokuša smiriti ovog bjesomučnika. - Shvati me, Valentine - reče ona slomljenim glasom - ja te ne prezirem. Ali da si čak i kralj, ja bih te odbila. Ne mogu podnijeti da me neki čovjek dirne. To je tako. To je kao neka bolest, razumij me... Valetin ju je pomnjivo slušao promatrajući je zlobnim pogledom. Zatim nadlanicom ruke otare mokra usta od vina. - Nije istina. Ti lažeš. Ti se bacaš smijući se u zagrljaje mnogih. Morao te dirnuti onaj koji ti je stavio tvog bucu u trbuh. Izraz je poticao iz jugozapada, ali su ga katkad više upotrebljavali na sjeveru. Buco! Dijete! - Kakvog bucu? - upita ona gledajući ga kao netko tko zaista ne shvaća, tako da ga je to zaista zbunilo. - Do ñavola! Onog što nosiš u sebi. Po tome sam i zaključio da nisi vila. Za vile se govori da ne mogu imati djece s ljudima. To mi je rekao neki čarobnjak. Prave vile ne mogu imati djece. - O kakvom to djetetu bulazniš? - poviče ona oštro. Ponor se otvorio pred njom. Prijetnja se pojavila s ruba podsvijesti, nabujala je, nametnula se. Odjednom joj bi jasno da je vrtoglavica, koju je ona pripisivala nekoj vrsti slabosti, poticala od laganog kretanja zametka u njoj. - Nećeš valjda tvrditi da to nisi znala - objašnjavao je mlinar, dalekim, prigušenim glasom. - Već je pet ili šest mjeseci da ga nosiš. Pet ili šest mjeseci! Ali to je nemoguće. Poslije Colina Paturela ona nije ljubila nijednog čovjeka. Nije ni sa jednim bila... Pet ili šest mjeseci... ! Jesen... ! Krvava noć u Plessisu, pucnjava, krv, požar, jecanje izgubljene djece, urlikanje žena, nesnosni prizori, draguni s otkopčanim hlačama... Borba i bol, luñačko poniženje, a pet mjeseci potom grozna istina. Poput ranjene zvijeri, ona bolno zaurla: - Ne, ne! Ne to! Čitavo vrijeme, dok je jahala po Poitouu, težeći samo za jednim ciljem, nije nimalo vodila računa o sebi, stoga i ne bijaše ništa primijetila. Htjela je zaboraviti na svoje tijelo, te se nije ni brinula za razne anomalije, koje je pripisivala pretrpljenim patnjama i naporima svojih putovanja.

2 Običaj da se mladence za prve bračne noći počasti vrućim vinom.

Sad se sjetila svega, stvarnost je bila tu. Grozni se plod već razvio. On je napinjao rublje pod njezinim prslučetom. Stas joj je izgubio vitkost. Pred njezinim luñačkim pogledom Valentin je izgledao zbunjen. Nastane muk, začuje se, kako je ispred kuće neka mala riba skočila iz mirne vode. - To nije važno - prihvati opet mlinar - ti si još ljepša... On joj se ponovo primakne. Ona je bježala ispred njegovih ispruženih ruku, sakrivala se po mračnim uglovima sobe, a užas ju je priječio da viče. Na kraju njemu poñe za rukom da je uhvati i zagrli. U taj čas žestoki udarac potrese vrata, drvena kvaka na vratima poleti, a visoki stas Samuela de La Morinierea se sagne i uñe u kućicu. Preleti pogledom po sobi i zamumlja spazivši ih. Otkad je Anñelika nestala, njega je izjedala nestrpljivost. Čuo je da je postala zarobljenica prokletog mlinara, koji ju je svojim čaranjem zadržavao u močvari. Ali što da čovjek misli o tom blesavom praznovjerju. Bila je, meñutim, istina da je taj papistički mlinar bio sumnjiv i opasan. Zašto je ta velika gospoña pošla k njemu? Zašto se ne vraća? Ne mogavši više izdržati i ne obavijestivši nikoga, našao je vodiča da ga odvede do nje. Kad je stigao, spazio ju je u zagrljaju te tupe živine. - Prerezat ću ti grkljan, seljačino! - rikne on vadeći svoj bodež. Gazda Valentin izbjegne udarac. Sagne se i pojuri u drugi kraj prostorije, da se tamo skloni. Od bijesa i razočaranja lice mu se izobličilo, kao što je i hugenotovo bilo. - Nećete je imati - sav zadihan reče svojim lijenim glasom. - Ona je moja! - Mrcino, svinjo, prosut ću ti crijeva! Mlinar je bio snažan i golem kao i hugenotskl velikaš. Ali je bio bez oružja. Povukao se iza stola i pažljivo vrebao pokrete došljaka. Ovaj se tresao od bezumne ljubomore i nastojao iskoristiti trenutak mlinarove nepažnje da bi ga zaklao. Vatra se na ognjištu počela gasiti, te se u uglove prostorije stao uvlačiti mrak. Valentinu je opet bio cilj da se dočepa velike sjekire koja je bila iza škrinje. Anñelika poleti prema ljestvama, koje su vodile na tavan, spotakne se o sijeno i nagnuvši se nad malim Lesdiguieresom, stane ga svom snagom drmati. - Opate! Tuku se... Oni se tuku zbog mene! Još sanen, pri svjetlosti starog fenjera koji je visio o gredi, mladi je čovjek začuñeno promatrao tu ženu raskolačenih očiju, koja je od straha cvokotala zubima. On ispruži ruke: - Ne bojte se ničega, gospoño, tu sam. Odozdo dopre grozan urlik i mukli pad jednog tijela. - Slušajte... - Ne bojte se ničega - ponovi on. Dohvati svoj mač, koji je bio blizu njega i spusti se po ljestvama iza Anñelike. Kao gromom ošinuto, ležalo je tijelo hugenotskog patrijarha, licem okrenuto prema zemlji. Lubanja mu je prsla, a meñu čupavom kosom zjapila je krvava i široka rana. Valentin je stajao blizu stola i pio vino iz vrča. Okrvavljena sjekira ležala je kraj njega. Njegovo sivo odijelo bilo je krvavo. U očima mu se odražavalo ludilo.

19.

ZLOČIN U MOČVARAMA

On spazi Anñeliku, položi vrč na stol i pri tom zadovoljno uzrigne. - Da bi se zadobilo princezu, treba se uvijek boriti protiv zmajeva - reče on petljajući jezikom. - Zmaj je došao i ja sam ga ubio. Evo, gotovo je. Jesam li te zaslužio, a? Više mi nećeš umaći!

Pošao je prema njoj posrćući, pijan od vina, naprasitosti i razdraženih želja. Spretnim skokom opat, koga mlinar nije dotada vidio, klizne kraj Anñelike i stavi se ispred nje s isukanim mačem. - Natrag, mlinaru! - reče mirnim glasom. Pojava nježnog svećenika zbuni mlinara. Ali se brzo sabra. Obuzet strašću nije bio više u stanju da posluša glas razuma. - Uklonite se, opate - progunña. - Ove vas se stvari ne tiču. Vi ste nevini. Udaljite se! - Ostavi ovu ženu na miru. - Ona mi pripada. - Ona pripada samo Bogu! Povuci se, ostavi ovu kuću. Pazi da ne izgubiš svoju dušu zauvijek! - Poštedi me propovijedi, opate, pusti me da proñem! - U ime Krista i Djevice Marije, nareñujem ti da se povučeš! - Zgazit ću vas kao stjenicu! Jedna varnica s poluugašenog ognjišta zaiskri na vrhu ispruženog mača. - Ne primiči se, mlinaru - prošapta opat. - Ne primiči se, zaklinjem te! Valentin nasrne na nj... Andelika sakri lice objema rukama. Mlinar uzmakne, pritiskujući rukama slabine. Sruši se na ognjište. Odjednom stane urlati: - Odriješite me, opate, odriješite me! Umrijet ću. Neću da umrem u smrtnom grijehu. Spasite me! Spasite me pakla, umrijet ću! Njegovi neljudski krikovi ispunjavali su kućicu. Zatim krikovi oslabiše, presječeni jadikovkama i smrtnim hroptanjima, s kojima se miješalo šaptanje umirućeg. Naposljetku sve zamukne. Andelika je bila nesposobna da se makne. Opat je morao sam odvući dvije lešine, ukrcati ih u "plitvicu", malko se udaljiti i baciti u tamnu vodu. Vrativši se, ustanovi da je mlada žena stajala ukipljena na istom mjestu. On pažljivo zatvori vrata, poñe do ognjišta, složi treset i drva i raspali vatru. Zatim Anñeliku primi za ruku. - Sjednite, gospoño - reče poluglasno. - Ogrijte se. A kad mu se učinilo da ona dolazi k sebi, reče: - Čovjek što je vojvodu doveo ovamo, pobjegao je. Čuo sam šum njegova čuna. Sigurno jedan od Collibertovih. Taj neće pričati. Anñeliku spopadne drhtavica. - To je užasno! To je užasno! - Da, užasno! Dva mrtva čovjeka. - Ne, nije to užasno već ono što mi je prije rekao... Ona ga je netremice gledala: - Rekao mi je da ću dobiti dijete! Mladi čovjek sagne glavu, crveneći se. Andelika ga ljutito prodrma za krhka ramena. - Vi ste to znali, a niste mi ništa rekli. - Ali, gospoño - mucao je on - ja sam mislio... - Luda, luda sam bila. Kako je moglo proći toliko a da ja to ne primijetim! Ona je zaista imala dojam da će šenuti razumom. Opat Lesdiguieres htio joj je uzeti ruku, ali mu se ona otme, jer je osjetila da se ono neizrecivo nešto počelo micati u njoj. To je za nju bilo gore nego da je ljuta zvijer živu raskomada. Izvijala se, čupala kosu, htjela se utopiti u močvari. On ju je zaklinjao, zadržavao, a ona ga je tjerala od sebe, prepustivši se užasnoj mahnitosti, dok joj je on uzaludno govorio nježnim i ozbiljnim glasom o Bogu, o životu, o molitvama i šaptao joj plačući ljubavne riječi. Ona se napokon smiri, a dušu joj malo-pomalo preplavi ono isto vedro raspoloženje u kojem je živjela u zadnje vrijeme. Prisili sebe da mu se osmjehne. - Poñite spavati, moj mali dječače, vi ne možete više izdržati.

Njena ruka je sažalno gladila njegovu zagasitu kosu, što mu je okruživala nježno, mladenačko lice s vrlo lijepim očima, u kojima je ona čitala vatreni izraz boli i obožavanja. - Svaka od nevolja što vas pogodi, gospoño, postaje kalvarija za moje srce. - Znam, jadni moj dječače. Ona ga privine na prsa, osjećajući utjehu u njegovoj blizini, jer bio je nevin i ljubio ju je, jer je bio jedino drago biće koje joj je ostalo na tom svijetu. - Moj jadni anñele čuvaru. Poñite spavati. On joj poljubi ruku i nerado se udalji, uznemiren, ali toliko iscrpljen da ga je ona čula kako se spotakao o prečagu ljestava i kako se teško srušio na krevet... Ona je mnoge sate proboravila stojeći nepomično poput kipa. Kad se pojavila zora, ona se nečujno digne, omota se ogrtačem i izañe iz kućice. Mlinarov čamac je čekao pred kućicom privezan lancem za prsten, učvršćen za zid napravljen od ilovače i slame. Ona odriješi čamac i dohvativši drvenu lopaticu, lakšu za rukovanje od motke, gurne čamac u zelenu vodu kanala. Još se ne bijaše sasvim razdanilo. Čamac je prolazio praćen kriještarijem divljih ptica, koje su se probudile. Anñelika pomisli na malog opata. Kad se probudi, on će je očajno dozivati. Ali je neće dostići i neće je spriječiti u njezinu naumu. U podrumu se nalazio čun, te se mogao njime poslužiti da dopre do ljudi koji nastavaju kolibe u močvari. Sunce se pojavi na obzoru i pretvori vrlo tanku maglu u zlatnu koprenu. Bivalo je sve toplije. Anñelika načas zaluta po kanalima boje pelina ili bisera. Ali sredinom jutra pristane uz čvrsto kopno.

20.

NOĆ PATNJE KOD VILINSKOG KAMENA

- Učinit ćeš to. Melusino, učinit ćeš to ili ću te prokleti! Anñelika je rukama stiskala koščata staričina ramena. Njezin strašan pogled sukobio se s vračarinim. Izgledale su kao dvije furije koje se bore i da ih je tko spazio u polumraku spilje, raspletenih kosa i sijevajućih očiju, bio bi od straha pobjegao. - Moje prokletstvo je jače od tvoga - zasikće Melusina. - Nije! Mrtva ću biti jača od tebe. Ako mi ne pomogneš, ja ću umrijeti, a kad umrem lišit ću te tvoje moći. Zarit ću bodež sebi u trbuh, da ga ubijem! - U redu. - reče starica, popustivši odjednom. - Pusti me, dakle. Ona prodrma svoja stara ukočena leña pokrivena dronjcima. Zima provedena u vlažnoj spilji nastavila je njezinu sporu preobrazbu od ljudskog u nekakvo biljno i životinjsko biće, te je njezino tijelo postalo nalik starom, krčkavom panju, kosa joj je poprimila oblik drvenastih biljki ili konaca što ih pauci tku, dok su joj oči bile kao u lisice skrivene u čestaru. Ona došepesa do svog kotla, podozrivim se pogledom zagleda u kipuću vodu, a onda, kao da se odjednom odlučila, uze u nju bacati čitave pregršti trava, lišća i praškova. - To što sam ti rekla, bilo je za tvoje dobro. Sad je vrlo kasno. Ti si u šestom mjesecu trudnoće. Ako popiješ ovo sredstvo, mogla bi lako umrijeti! - Nije važno! Moram se osloboditi ploda. - Tvrdoglava si kao mazga... Eh! Neka, umrijet ćeš, ali ne mojom krivnjom. Nećeš, dakle, doći s onog svijeta da me mučiš? - Obećavam ti! - Ne bi bilo dobro, da ja budem uzrok tvojoj smrti - mrmljala je starica. - Jer ti je suñeno da dugo živiš. Nije dobro prkositi sudbini koja je odlučila da živiš a ne da umreš. Ti si krepka i snažna. Možda ćeš izdržati. Sad ću pokušati vračanjem umoliti sudbinu da ti bude sklona. Kad ispiješ napitak što ću ti ga dati, poći ćeš do Vilinskog kamena i tamo ćeš leći. To je mjesto osamljeno. Duhovi će ti pomoći.

Napitak je bio gotov tek u sumrak. Melusina napuni drvenu zdjelu nekim crnkastim uvarkom i pruži ga Anñeliki, koja ga odlučno ispije do zadnje kapi. Njegov okus nije bio neugodan. Ona olakšano uzdahnu, usprkos zebnji, koja ju je mučila pri pomisli na ono što će potom uslijediti. Ali se tješila time da će se osloboditi trudnoće. Zlo će izaći iz nje. Samo treba da bude hrabra i izdrži kušnju. Ona se digne u namjeri da poñe do čistine gdje se nalazio Vilinski kamen. Vračara je ispotiha dugo bajala. Naposljetku joj dade neku vrst oraha. - Budeš li mnogo trpila, pregrizi jednog ili dva. Bol će popustiti. Kad dijete izañe iz tebe, ostavit ćeš ga na druidskom kamenu. Naberi bijele imele i njom mu pokri tijelo! Anñelika je hodala stazom na kojoj se mlada trava probijala kroz sagnjilo lišće. Vlati trave su bile naizgled vrlo krhke, ali njihovu krepku snagu nije mogla zaustaviti težina humusa. Sve je bilo zeleno, sve je treperilo. Ona doñe do brežuljka, a dolmen je stajao tu, nasukan poput morskog psa, u ljubičastoj sjeni večeri. Lišće je pucketalo pod njenim nogama, ona prepozna miris hrastova koji su se poput velikana poredali oko čistine, prepozna njihove glomazne panjeve pokrivene mahovinom, prepozna široke svijećnjake njihovih ukrštenih grana. Ona se ispruži po kamenu ugrijanom od sunca, jer je toga dana bilo toplo kao da je ljeto. Tijelo joj je bilo još mirno. Ispruži ruke u križ, a oči upre u lijepo i još svijetlo nebo na kojemu je treperila samo jedna mala, majušna zvijezda. Na tu je čistinu ona dolazila da pleše sa seoskom djecom. Pjevali su čudne i zabranjene pjesme, da bi privukli vile il malike, željni da ih bar jedan jedini put vide. Ona je čula njihove ponešto oštre glasove i tapkanje njihovih malih cokula po palom žiru ili po suhom vrijesu. A zatim su uzbuñeno vikali: "Tamo, vidio sam ga... vidio sam ñavolka... Verao se po hrastu... To je bio miš. - To je bio ñavolak...!" Svjetlost je ustuknula pred mrakom, pala je noć. Iza stabala pojavi se mjesec, najprije crven, zatim sumporaste i plave boje, a na kraju zasja povrh čistine svojim srebrnastim sjajem. Anñelika se previjala na sivom kamenu. Bolovi joj zahvate utrobu i nisu joj više dali mira. Dahtala je i mislila pri tom hoće li biti u stanju izdržati još jedan napadaj. "Treba da ovo već jednom svrši!" - mislila je. Ali bolovi nisu prestajali. Znoj joj je curio niz sljepoočice, a mjesečina je smetala njezinim očima punim suza. Mjesec je miljio po nebu neizmjernom sporošću. Ona zaurla, napeta i opustošena, a uznjihane grane,oživljavahu aveti koje su se naginjale nad njom. Ono crno deblo bio je Nikola, razbojnik; drugo Valentin sa svojom sjekirom, a treće što je išlo naprijed i lomilo grane bio je crni, bradati hugenot s očima poput dvije upaljene svijeće, s lubanjom otvorenom kao raspuknuti šipak. Sad je pak vidjela braću ñavolčiće, kako se penju i spuštaju po deblima vrtoglavom brzinom, vidjela je crne mačke, čije su pandže ostavljale fosforescentne tragove, dok su joj sove, slijepi miševi i noćni leptiri, ti stari drugovi na posijelima vještica lepršali oko glave. Groznica ju je tresla. Osjetivši novi i još jači napadaj grča sjeti se oraha što ih joj je dala vračara. Izvadi iz džepa jednog i pojede ga. Malo potom popuste bolovi, ne, doduše, sasvim ali ih je sada osjećala kao daleku, prigušenu patnju. Halapljivo je jela orahe iz straha da se oštra i okrutna bol opet ne pojavi. Malo-pomalo utone u san sličan smrti. Kad se probudila, šuma više nije izgledala opasna. Neka je ptica pjevala na vrhu grane pod sivim, bisernim nebom s nijansom ružičaste boje. "Gotovo je", pomisli Anñelika. "Spašena sam!" Sva izlomljena ni ne pokuša u početku da se pomakne, a kad se najzad pridigla, činilo joj se da joj je tijelo od olova. Ona je i dalje sjedila podupirući se objema rukama; gledala je i prepoznala mirni kraj. Misli su joj bile nejasne, ali se osjećala sretnom. "Slobodna si! Slobodna kao prije što si bila!"

Ali ona ne primijeti nikakvih tragova drame kojoj se nadala: duhovi su ih poništili. Polako je dolazila k svijesti. Nešto ipak nije shvaćala. "Što se dogodilo?" Odgovor dobi kad je u sebi osjetila lagani trzaj. Začudi se, zaprepasti i odjednom shvati. "Ništa se nije dogodilo. Uzalud sam trpjela. Prokletstvo! Prokletstvo!" Sram se nije otkinuo od nje. Spopade je silan bijes, tukla se šakama, udarala čelom o kamen kao da je poludjela. Skočivši sa dolmena pojuri k Melusininoj spilji. Umalo u tom svom bijesu nije udavila staru vračaru. - Daj mi još onog napitka! Da bi spasla svoj jadni život, vračara pribjegne lukavim razlaganjima. - Zašto hoćeš da se oslobodiš svog ploda kad ionako već svi znaju za tvoj grijeh? Čekaj, dakle, još dva ili tri mjeseca. čekaj svoje vrijeme. Dijete će svakako izaći iz tebe, htjela ti ili ne. I nećeš se naći u pogibelji da umreš, kao što je danas bilo. Doći ćeš k meni. Ja ću ti pomoći. Poslije ćeš učiniti s njim što te volja. Možeš ga baciti u rijeku Vandee sa litice Klanca divova, ili ćeš ga ostaviti na pragu nečijih vrata, u gradu... Anñelika je na kraju posluša. - Neću smoći snage da još čekam - zajeca. Ali joj je ipak bilo jasno da vračara ima pravo. Ona napusti šumu i pridruži se braći vojvode La Morinierea. Nañe ih u dvorcu Roncay, blizu Bressuirea. Reče im, da je patrijarh umro, ali da oni moraju nastaviti njegovo djelo. Nije im bilo zgodno ispitivati je za okolnosti pod kojima je umro visoki protestantski velikaš. Anñelikino držanje ledilo je i one najsmjelije. Njezino je materinstvo sada bilo vidljivo i ona to više nije krila. Bilo je nešto u njoj što je zatvaralo svačija usta. Dva brata La Moriniere i dalje su joj iskazivali najveće poštovanje. Misliii su da je dijete Samuela La Moriniera. Poslije se ponovo sastala s opatom Lesdiguleresom. Nisu nijednom riječi spomenuli ono što se dogodilo, i mladi svećenik zauze opet svoje mjesto u skitničkoj pratnji Buntovnice Poitoua... S proljeća isti nemir zahvati i prirodu i ljude. Vrijeme borbe se približavalo. Okršaji su postajali sve češći, počinjalo je doba borbe. Jedna je neumorna žena jahala kroz provinciju u pratnji svojih pristaša. Pričalo se da će pobjeda pripasti njenim pristašama gdje se god pojavil... Početkom srpnja se vratila u predjel Nieula gdje je potom iščezla na neko vrijeme. Njezini drugovi i njezine sluge su je u početku tražili pitajući se što li se s njom zbilo, ali su svi odjednom shvatali zašto se ona odijelila i udaljila od njih. Puni tjeskobe, okupljali su se oko vatre i čekali da se vrati. Ona će se vratiti, nema sumnje, blijeda, izmijenjena, s istim tajanstvenim pogledom u dubini svojih zelenih zjenica. Nitko se neće usuditi da gleda njezino tijelo, odjednom ponovo vitko. Nisu napuštali čistinu, gdje ih je ostavila i gdje će ih najlakše pronaći. Na žalost, nisu joj mogli nimalo pomoći. Nisu joj mogli olakšati bol i agoniju u dubini šume. Oni su bili muškarci, a ona je bila žena. Bila je lijepa, ponosna i visoka roda, ali i ona je bila ukleta kao i sve žene. Nisu se usudili misliti na nju, samu u šumi, i stidjeli su se što su muškarci.

21.

RAðANJE U ŠUMI

Anñelika je jahala kao luda do šume Nieul. Svog konja ostavi na nekom majuru, gdje je živjela neka žena koja ju je obožavala: zatim poñe u šumu. Sva se zapuhala probijajući se kroz grmlje. U šumi se bolje osjećala, samo što je još dugi put trebalo prevaliti. Strah ju je mučio da neće prevaliti strmu stazu, koja je

vodila do Melusinog boravišta. Kad je napokon stigla, sruši se kao ranjena zvijer na pijesak spilje. Vračara je nježnošću stare brižne majke podigne i položi je na krevet od paprati, pa je svojim čakljastim prstima milovala njezinu mokru, znojnu kosu. Dadne joj na kraju da popije neko umirujuće piće i stavi joj obloge, koji su joj olakšali bolove. Dijete doñe vrlo brzo na svijet. Anñelika se uspravi i sa strahom se zagleda u to novo biće, u taj plod zločina. Ona je uvijek sa strepnjom pomišljala na nj i bila je uvjerena da će roditi nakazu i bogalja, jer dijete začeto kao što je začeto ovo i nije moglo biti zdravo. Odjednom zaviče, užasnuta: - Oh, Melusino, pogledaj... To je nakaza... Nema spola... Vračara je zbunjeno pogleda ispod pramena sijedih vlasi i reče: - Eh, gospoño, ta žensko je. Anñelika padne na leña i stane se luñački smijati. - Oh, kako sam glupa, nisam na to mislila. Oh, ne... djevojčica! Kćerkica! Oh, nisam na to mislila. Nisam navikla... shvaćaš li... Nisam navikla... Rañala sam samo mušku djecu... Da, tri dječaka... tri sina. Ali sada ne mogu više. Niti jednog! Kćerkica! Oh, to je vrlo smiješno... Njezin se smijeh pretvori u nesuzdržljive jecaje koji su njom pustošili kao olujna kiša. Još onako uplakana padne u dubok san. Okružena svijetlom kosom, lice joj u snu dobi bezazlen izraz. Kad se probudila, osjećala se mirnom. Bijaše to, doduše, tjelesni mir, ali taj joj je mir i izmučenu dušu smirio. Pridigavši se na lakat, baci pogled prema ulazu spilje i odjednom spazi čaroban prizor. Na zelenoj pozadini lišća pasla je košuta, a za njom je išlo njezino lane. Mora da joj je pristup u spilju bio dobro poznat, jer se na njoj nije opažalo ono nemirno podrhtavanje što ga osjećaju životinje u blizini ljudi. Ona ih je dugo promatrala suzdržana daha, a kad su dražesne životinje nestale s ulaza, ona se ispruži na paprat s uzdahom olakšanja. Bilo je mirno tu kod Melusine. Shvatila je kako je žensko srce izranjeno od mnogih udaraca, moglo naći utjehu u šumskoj samoći i u njoj se zauvijek skloniti. Tako i nastaju šumske vračare. U predvečerje je probudi neki šum i ona se odmah uspravi, zahvaćena strepnjom: čula je slabašan i prigušen krik, krik koji nije potjecao od životinje. - Žedna je - reče vračara i uputi se prema kraju spilje gdje nešto uzme. Vrati se noseći nekakav omot umotan u komad crvene krpe, odakle su dopirali krikovi. Anñelika pogleda vračaru s nevjericom na licu. - Kako! Živa je... ! A meni se učinilo da nije vikala kad se rodila. - Imaš pravo, ali sada viče. Žedna je. Melusina htjede položiti dijete na njedra mlade porodilje, ali se cijelo njezino biće uzbuni. Zjenice joj sijevnu. - Ne - poviče divljački - ne to nikad... ! Dala sam joj svoju krv, ali joj neću dati svoje mlijeko! Ono je za male velikaše, a ne za vojničko kopile. Odnesi je, Melusino! Odnesi je, neću da je gledam! Daj joj vode ili bilo što da se umiri, ali ne stavljaj je blizu mene. Sutra ću je odnijeti u grad... Tu noć Anñelika uze bulazniti. Ne bijaše čvrsto zaspala već samo pala u polusan. Raspričala se o svemu što je vidjela u Plessisu one noći kad su je draguni prikovali za zemlju i zaklali njezina najmlañeg sina, o svemu što je vidjela dok je prolazila opustošenim dvorcem, noseći na srcu mrtvo dijete. Prizori zauvijek utisnuti u njezinoj zjenici, prizori koje nikad neće zaboraviti. - Da, da, sjećam se sada - mrmljala je vračara koja je stajala blizu vatre. - Kad sam te jesenas susrela na čistini, vidjela sam znak smrti povrh glavice plavog dječaka... Sutradan se digne. Žurilo joj se. Htjela se što prije osloboditi djevojčice. Dijete se deralo bez prestanka. Anñeliki se činilo da će šenuti umom. Obuje se, pokrije kosu maramom od crnog satena i baci na rame svoj ogrtač. - Dodaj mi je - reče ona čvrstim glasom.

Melusina joj pruži novoroñenče, koje se deralo umotano u crvenoj krpi. Anñelika je uzme i uputi se čvrstim korakom prema izlazu spilje. Melusina je dostigne. - Poslušaj me, kćerko, poslušaj moj savjet. Čvrsto joj je stisla ruku svojim crnim čaporcima. - Poslušaj me, kćeri... Dijete ne smiješ ubiti! - I neću - odgovori s naporom. - Budi bez brige, to neću učiniti! - Ona je obilježena posebnim znakom. Pogledaj. Stara je bila uporna i prisili Anñeliku da svrne oči na mrski znak u obliku zvijezde što je bio utisnut na nejakom djetetovom ramenu. - Djecu obilježenu tim znakom zaštićuju zvjezdana božanstva. Stisnuvši zube, Anñelika odmakne u stranu vračaru, kako bi mogla proći. Melusina je opet dostigne. - Mogu ti čak reći i ime ovog rijetkog znaka, to je Neptunov znak. - Neptunov? - More - reče vračara, dok su joj oči sjale nekim čudnim sjajem. Mlada žena slegne ramenima i ode. Uprkos svojoj slabosti, ona se uspne bez napora do vrha brežuljka. Imala je snažnu volju i htjela je dovršiti što je naumila. Preñe čistinu kod Vilinskog kamena i zaokrene desno prema izlazu iz šume Nieul, preko raskrižja gdje se nalazio fenjer za pokojnike. To je raskrižje inače bilo nazvano Fenjer golubice, radi bijele ptice, koja bijaše uklesana u njegovu vrhu. Cesta, koja je vodila prema Fontenay-le-Comteu bila je blizu. Poslije dva sata hoda Anñelika se zaustavila u kolibi nekog prostolara da se odmori. Bila je iscrpljena. Znoj joj je orosio sljepoočice. Možda ju je taj postolar i poznavao, ali to je njoj bilo od male koristi, jer je bio gluhonijem. Tu je živio stalno sa svojim desetogodišnjim sinom, koji je takoñer bio gluhonijem. Anñelika zamoli zdjelicu mlijeka i komad kruha. Ona umoči komadić kruha u mlijeko i stavi ga djetetu meñu usne. Dijete se smiri. Naposljetku, i ona popije nekoliko gutljaja mlijeka. Pošto se odmorila, napusti kolibu i naskoro doñe do ceste. Sretne neka stara kola i zamoli kočijaša da je poveze. Nije išao do Fontenay-le-Comtea, ali joj reče da će je dovesti gotovo do samog grada. Pri kraju putovanja dijete se ponovo rasplače. - Daj joj da pije - reče joj seljak ljutito. - Nemam mlijeka? - odgovori mu ona hladno. On je doveze do odreñenog mjesta. Vrhom svog biča joj pokaže daleke bedeme i zvonike grada. Fontenay-le-Comte bio je u rukama pobunjenika. Ona nije željela da grañani u seljakinji, koja je došla u grad da tu napusti svoje dijete, prepoznaju ženu, koju su nazivali Buntovnica Poitoua i čije su odluke bile zakonom za bogate grañane Fontenaya, kad je o Božiću bila u njemu. Zato odluči da sačeka noć, te da onda uñe u grad. Okruglu glavicu novoroñenčeta osjećaše u svom naručju kao komad olova. Jedva je vukla noge. Sa živcima je bila pri kraju. Spopadala ju je želja da uguši djetetov prodoran plač, da mu zavrne vratom. Željela je da uništi, da zauvijek zbriše ono što se dogodilo. Zaustavi se, prestrašena tim svojim željama. "Trebalo bi se pomoliti", pomisli. Meñutim, nije bila u stanju. Bog je nestao iz njezina srca i ona se katkad pitala, nije li čak i na nj već zamrzila. Najzad se uputi prema gradu koji je počeo obavijati sumrak. Pod bedemima je dugo oklijevala i šuljala se poput šumske životinje, koja se plaši gradske vreve. Kad je opazila noćne stražare, kako se spremaju da zatvore vrata, ona stvori odluku i uñe u grad kroz vrata zvana Žitni toranj. Po uskim uličicama stanovnici su se još bavili svojim poslom. Uživali su udišući mirisavi zrak prekrasnog ranog proljeća, koje kao da bijaše takvo da bi ih obeštetilo za njihove patnje. Ljudi se nisu žurili svojim kućama, već su veselo ćaskali na pragovima svojih dućana.

Anñelika je znala da se Ured za nahočad nalazi na trgu gdje se nalazio stup sramote, blizu gradske vijećnice. Broj napuštene djece je bio tako velik da ih samostani više nisu mogli primati, pa su u doba gospodina Vincenta osnovana i grañanska nahodišta. Rodilište u Fontenayu bijaše nekada, u srednjem vijeku, skladište žita; poslije je pretvoreno u sirotište. Njegovo pročelje s izbočenim gredicama bilo je ukrašeno drvenim kipovima. Anñelika se nije usudila približiti, da krikovi njezina djeteta ne privuku pažnju primalja. Lutala je obližnjim uličicama i čekala da padne duboka noć, kad ne bude nikog u blizini. Idući tako otkrila je iza zgrade ono što je tražila: "ormarić za nahočad". Opće milosrñe postavilo ga je u tamnu i neprijatnu uličicu, da bi prikrilo sramotu nesretnica koje su tu dolazile. To je mjesto osvjetljavala slaba svjetlost uljenice postavljene blizu kipa malog Isusa što se nalazio povrh ormarića, u kojemu je bilo nešto slame. Anñelika tu položi dijete. Zatim povuče konopčić zvonca na desnoj strani, koje potom dugo odjekivaše. Ona se povuče u mrak na drugoj strani uličice. Drhtala je poput lista. Činilo joj se da će krikovi djeteta uzbuniti čitavo susjedstvo. Napokon nešto zaškripi iza vrata. "Ormarić" se pokrene i malo-pomalo vrisak novoroñenčeta oslabi i prestane. Anñelika se nasloni o zid. Činilo joj se da će se srušiti. Osjećala je neizrecivo olakšanje, ali i ogromnu tjeskobu, koja ju je odvukla više godina unazad. Ovaj ju je dogañaj na vrlo bolan način sjetio grozne atmosfere što je vladala na Dvoru čudesa, atmosfere koju ona, bila se zaklela, nikad više neće doživjeti. Zar nije život samo pakleno kolo, koje nas baca iz jedne u drugu krajnost? Sporim korakom napusti uličicu. Silila se da podigne glavu. Trebalo je zaboraviti. Trebalo je umaći samoći koja muči griješnu ženu. Trebalo je umaći anonimnosti pod kojom se skrivala. Šibala je svoj vlastiti ponos: "Ti si Anñelika du Plessis-Belliere, ti si ona koja si čitavu pokrajinu digla na ustanak protiv kralja!"

22.

SVETI HONORE SE UPLEO

Kapela svetog Honorea, sagrañena da ohrabri putnike, bila je slika i prilika mjesta kojemu je bila namijenjena da štiti: mračna kao kakva spilja, kusasta poput hrasta, obrasla u životinjsku i šumsku bujnost, koju su predstavljali mnogobrojni kipovi što su krasili pročelje na kojem su se vidjeli, pod oštrim poput trnja tornjićima, likovi dugih brada i očiju kao u puža, kako dave apokaliptičke nemani. Nalazila se na vrhu duge, puste i opasne ceste obrasle korovom na granici Gatine i Bocagea. Na tom je mjestu Anñelika održala sastanak s najglavnijim zavjereničkim voñama, da u sporazumu s njima odredi smjernice za voñenje ljetnih borbi. Uspjela je još jednom uvjeriti katolike i protestante da moraju napustiti vjerske svañe radi postignuća uzvišenijeg cilja. Pobjeda se može postići jedino slogom. Ostali su tri dana na brežuljcima Gatinea, paleći vatre u noći oko kapele svetog Honorea, i spavajući pod hrastovima u šuštavoj toplini. Sveti Honore, koji se objema rukama držao za glavu, kao da ih je blagoslivljao. Katolici su u njegovoj zaštiti vidjeli dobar znak za ishod njihove borbe. Sveti Honore je bio čestit trgovac volovima, koji je živio u XII stoljeću, a ubili su ga lopovi. Le Berri, predjel u kom se on rodio i Poitou, gdje je bio umoren, dugo vremena su se svañali zbog njegovih relikvija. Poitou je na kraju uspio sačuvati za sebe glavu svetog trgovca. Ljudi su odlazili na izvor da zamoče svoje oružje u blagoslovljenoj vodi, koja je izbijala iz jedne litice i tekla u kameno korito. Anñelika je krišom umakala u izvor svoj veo da njime rashladi svoje užareno čelo. Groznica joj je tukla u sljepoočicama i očima joj davala abnormalan sjaj. Usprkos

vračarinoj njezi, ona se slabo oporavljala od svog tajnog poroda. Čim se vratila iz Fontenay-le-Comtea, htjela je otputovati u Gatine. Htjela je zanijekati sve ono što se dogodilo, ali priroda je bila tu da je podsjeti na prokletstvo kojim je Bog obilježio Evine kćeri. Naročito je patila noću. Kad bi legla, njezina je razdraženost, poticana ratom i željom za osvetom, popuštala te bi u svojoj podsvijesti osjećala neku nelagodnost i čula bi cviljenje novoroñenčeta. Jedne noći joj se u snu prikaže sveti Honore, koji je rukama držao glavu. - Što si učinila s djevojčicom? - reče joj. - Potraži je prije nego umre. Anñelika se probudi. Svuda oko nje magla. Sveti Honore je stajao na svom mjestu, na portalu kapele. Svitalo je. Bilo je hladno, a ipak se ona kupala u znoju. Diže se i poñe k izvoru da se napije i osvježi. "Kad ostanem bez mlijeka, prestat ću misliti na dijete", pomisli u sebi. Sredinom jutra stražari koji su bili u zasjedi, javili su da krivudavom cestom dolazi neka kočija. Dotad je cestom prošao samo neki konjanik, nesumnjivo tvrgovac, na kome se zapažao veliki strah kad je prolazio ovim pustim krajem i koji je odmah pobjegao u galopu, čim je meñu stablima opazio neka sumnjiva lica. Pobunjenici nestanu meñu stablima, ali njihov se logor mogao lako uočiti, pa Anñelika pošalje Martina Geneta i još nekoliko svojih ljudi da zaustave kočiju kad stigne na vrh brežuljka. Morali su se čuvati putnika, koji su išli iz jednog kraja u drugi. Ti su za novac mogli odati njihove pokrete kraljevskim vojnicima, koji su bili ulogoreni u okolici. Čula je kako se pred zaustavljenom kočijom ljudi grohotom smiju, a kako njihov razgovor nije nikako prestajao, Anñelika poñe da vidi što se dogaña. Opazi kukavna kola koja je vuklo isto tako kukavno kljuse. Kočijaš, bezubi starac, toliko je drhtao od straha da nije mogao ni riječi progovoriti. Pod zakrpljenim tendom, u smradnom zraku skutrile se tri debele, crvene i znojne žene i čitav skup sitne dječice, koji su kao zečići gmizali po prljavoj slami. - Gospodo razbojnici, nemojte nam praviti zla - preklinjale su dojilje na koljenima. - Kamo idete? - U Poitiers... Pošli smo ovom cestom preko Parthenaya, jer su nam rekli da na cesti koja vodi preko Saint-Maiscanta ima vojnika. Tada smo se mi, jadne žene, prepale tih bludnika, pa smo odlučile da ih zaobiñemo i udarimo nekom mirnom cestom... da smo znale... - Odakle dolazite? - upita Anñelika. - Iz Fontenay-le-Comtea. Opazivši ženu, najdebljoj se razvezao jezik. - Mi smo doljilje u rodilištu u Fontenayu, u Uredu za zbrinjavanje djece. Poslali su nas s ovom dječicom u Poitiers, jer ih kod nas u Fontanayu previše ima. Mi smo poštene osobe, gospoño, zaprisegnute... da gospoño.. . - Pustimo ih da proñu - reče Malbrant Glavosijek. - One osim mlijeka ništa drugo i nemaju, a vjere mi, sudeći po broju dječurlije, one ga sigurno nemaju dovoljno za svih. - Baš je tako kao što kažete, dobri moj gospodine - poviče dojilja prostački se smijući. - Ne znaju što rade oni što su samo nas tri odredile na dvadeset dječice. Bar polovinu ćemo hraniti s ovim ovdje. Ona pokaže krčag u kome se močio kruh u vodi izmiješanoj s vinom. - A da i ne spominjem one koje ćemo ostaviti uz put. Jedno dijete je skoro mrtvo. Morat ćemo se zaustaviti u slijedećem selu da ga predamo župniku radi ukopa. Ona im pred oči prinese nešto što je izgledalo kao oguljen nepomičan zečić, umotan u crvenoj krpi. - Čovjeku doñe da zaplače! Gledajte, moja draga gospoño. Ljudima se iskrive usta od gañenja. - Dobro je. Možete sad ići. Ali kad siñete u ravnicu držite jezik za zubima. Ne pričajte što ste vidjele u planini.

Žene cmizdravo obećaše da će postupiti po njihovoj želji. - Ošini, kočijašu! - poviče Malbrant mlatnuvši po mršavim leñima jadnog konja. - Ne, čekajte! Anñelikino lice je bilo mrtvački blijedo. Čim je dojilja rekla da dolaze iz Fontenay-le-Comtea, njoj je odmah bilo jasno zašto joj se te noći prikazivao sveti Honore. Stajala je kao ukopana; kretnje su joj bile spore. Uza sve to, ona se sagne i dohvati dijete što joj ga dojilja bijaše pružila. - Poñite sada! - Što ćete s djetetom učiniti, lijepa moja gospoño? Ta kažem vam, jedva da je i duhato. - Odlazite - ponovi Andelika i tako ih oštro pogleda da su se dobre žene povukle i zašutjele. Añelika se brzo udalji. Blizu izvora noge joj otkažu poslušnost te se morala spustiti na rub kamena. Odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Dvije tamne zjenice, pune prijateljske ozbiljnosti, tražile su njezine. Opat Lesdiguieres je pošao za njom. Nagnuo se nad njom, podržao je, obavio je plamenom svoje sućuti. Trudio se da nañe objašnjenje u njenim očima. - To je vaša djevojčica, zar ne? Ona odgovori gotovo neprimjetnim, ali potvrdnim kimanjem glave. - Jeste li sasvim sigurni da je vaša? - Prepoznala sam je po ovom znaku na ramenu i po crvenoj krpi u koju je umotana. - Je li krštena prije no što ste je napustili? - Nije. - Tko zna jesu li to učinili u sirotištu. U naše doba ima mnogo aljkavosti i bezbožnih srca. Gospoño, treba je krstiti! - Ona je već mrtva! - Nije još. Koje ime hoćete da joj se da? - Nije važno! On se ogleda oko sebe. - Sveti Honore vam ju je vratio. Dat ćemo joj ime Honorina. On gurne ruku u izvor, zagrabi nešto vode i poškropi djetetovo čelo šapčući pri tom molitve odreñene za taj obred. A kako su te riječi bile namijenjene bijednom stvorenju koje je ona začela u sramoti, nju su te riječi pogañale zasljepljujućom žestinom, tako da je kao okamenjena stajala. - Budi svjetlost, Honorina, u ovom svijetu mraka u koji si pozvana da živiš. Neka se tvoje oči otvore na sve što je lijepo, na sve što je dobro. - Ne, ne - poviče Andelika. - Ja joj nisam majka. Ne može se to od mene zahtijevati... Ona se zdvojno zagleda u opata Lesdiguieresa koji se bio sagnuo nad njom. Pročitala je svoju osudu u njegovim nevinim očima. - Ne prezrite život koji je Stvoritelj dao. - Ne tražite to od mene! - Samo je vi možete spasiti. Vi ste joj majka. - Ne, ne to nikako ne. Vidje kako se njezina bol odrazuje u tamnim očima opata, koji ju je zaklinjao. - Ah! Bože! - uzviknu on. - Bože, zašto si stvorio ovaj svijet? On potrči prema kapeli, čula je kako se glasno moli, čelom naslonjenim na vrata. U Anñelikinim se rukama dijete malko pomaknu. Tada ga ona pritisne na svoje grudi.

23.

ANðELIKA PREKLINJE OPATA LESDIGUIERESA DA JE NAPUSTI

Kad su izašli iz klanca, konji zañoše u šumu. Opalo lišće pucketalo je pod njihovim kopitima, koja su odbacivala lagani, pozlaćeni pokrivač, što je poput pjene pokrivao jarugu. Meñu ogoljenim granama naziralo se nebo olovne boje. Posljednje lišće je lagano i postepeno padalo sa stabala. Anñelika uze sa svog ogrtača list narančaste boje u obliku zvijezde, koja je pala na nj i snatreći uze promatrati to malo remek-djelo prirode išarano tankim žilicama. Još jedna jesen! Još jedna zima! Mlakost sunca nije varala. Ljuta se zima nazirala u dalekim maglama, u kojima je blijedila boja zlata i šafrana, ustupajući mjesto sljezovoj i sivoj boji mjeseca studenog. Anñelika svrati pažnju na opata Lesdiguieresa, koji joj je jahao uz bok i, okrenuvši se prema njemu, reče: - Da li je tko kada vidio smješniji prizor, oče? Vojskovoña se pretvorio u dojilju, a vojni svećenik u zibačicu. Mladi čovjek prasne u smijeh, milo je pogleda i odgovori: - Vrlo važno! Uza sve to, vaša je vojska odnijela pobjedu, gospoño. Gotovo bi čovjek povjerovao da nam je dijete donijelo sreću. Ponosno je promatrao Honorinu, koja je spavala u njegovu naručju, zaklonjena njegovom crnom svećeničkom mantijom. Kolijevka Honorine je bio obluk konja i naručaj ljudi, koji su je dodavali jedan drugome sve dok se ne bi zaustavili da se odmore. Tada se Anñelika sklanjala u stranu da je nahrani. Čim ju je stavila na svoje grudi, dijete se vratilo u život. Njezina je savjest bila mirna. Uza sve to, žrtva nije bila manje okrutna, a poniženje manje gorko. Prepustila je ljudima svoje pratnje brigu da nose tu nepriličnu životinjicu od koje je sudbina nije htjela osloboditi. Prelazeći s konja opata Lesdiguieresa na konja Malbranta Glavosijeka pa na Flipotova i starog Antoinea, Honorina je upoznala sve vrsti kasa i galopa. Pa čak ju je i čestiti i debeli barun Croissec uzimao i ljuljuškao u svom širokom krilu. Ali čim bi pala noć, ma gdje se nalazila, ona bi počela plakati i ne bi se smirila sve dok je Anñelika ne bi uzela u naručaj. Tako je Anñelika bila prisiljena da bude uz nju. - Ovo je zaista smiješno - ponova ona. - Pitam se, kako mi se u ovakvim prilikama moji ljudi još uvijek pokoravaju. - Vi ste stekli veliki utjecaj na njih, gospoño. A postignuti uspjesi samo su učvrstili njihovo povjerenje prema vama. Anñelikino lice postade tmurno. - Uspjesi? Pobjeda? Ne smijemo se tome prerano veseliti. Još nije pala odluka. Kraljevska vojska nije, doduše, uspjela slomiti obranu Poitoua, ali mi smo još uvijek opkoljeni. A evo i zima se približuje. Najveći dio zemlje je neobrañen, žetva je nedovoljna. Glad će posijati malodušnost. A kralj baš na to i računa. - Ako izdržimo do ljeta, naša je pobjeda sigurna. Morate u to uvjeriti svoje ljude. Kralj ne smije dopustiti da čitava jedna pokrajina ustraje u ustanku. Zemlja se nalazi u velikim ekonomskim neprilikama. Kralj mora stupiti u pregovore ili ugušiti ustanak u krvi. Nas, meñutim, zaštićuju šume. Vojnici se ne usuñuju prodrijeti u njih... - Vi govorite kao pravi pravcati vojskovoña, pa me to pomalo i uznemiruje. Što bi rekle vaše crkvene starješine, kad bi vas čule? - Sjetile bi se da u mojim žilama kola krv staroga Lesdiguieresa, velikog dofineskog hugenota, koji se dugo borio protiv kraljevske moći. Iako se moja

obitelj obratila, moje je ime ipak pobuñivalo sumnju kod mojih starješina, kad sam bio u sjemeništu. Možda i nisu imali krivo? I dalje se veselo smijao. Povjetarac je njihao uvojke njegove kose nad pocrnjelim mu obrazima. Prašina i vremenske nepogode sasvim su mu uništili kabanicu, šešir sa srebrnim kopčama, ovratnik i odijelo. Poplašivši se žile nekog stabla, opatov konj poskoči u stranu i pojuri naprijed. Anñelika je neko vrijeme gledala za njim, potom podbode konja i dostigne ga. - Gospodine opate - reče ozbiljno. - Slušajte me. Vi ne smijete ostati sa mnom. Griješim što sam vas uvukla u jednu pustolovinu, koja nije u skladu ni s vašim zvanjem, ni s vašim položajem. Vratite se meñu svoje. Biskup de Condom vas je zagovarao i mnoge je nade polagao u vaše sposobnosti. On će vam naći neko bolje mjesto na dvoru. Ukoliko vas ponovo uzme k sebi gospodin de La Force... Meñutim, ne smije se znati da ste bili sa mnom. Ne smijete o tome govoriti… Njezine riječi žestoko uzbude i zbune mladog čovjeka. - Zar me tjerate, gospoño? - Ne, dijete moje. Vi to dobro znate. Ali naša borba podliježe kazni, a vama nije mjesto meñu otpadnicima. - A zašto ne bi bilo? - prošapta opat. - Gospoño, ako se bojite da me samo moja privrženost vašoj osobi drži uz vas, onda vas moram razuvjeriti. Jest, moj život... pripada vama, ali postoji još nešto što me uz vas veže. Osjećam... osjećam, da vi imate pravo, gospoño. Ta ja sam živio na dvoru. Kako da vas danas ne slušaju oni koji su gladni i žedni pravde? Sjećam se svega, i moje mi srce ponavlja da vi imate pravo. Anñelika stisne zube, a prsti joj stegnu konjske uzde. - Ne tražite opravdanja za moja djela - reče ona tvrdo. - Meni se ne može oprostiti. Ja sam puna mržnje, ja ne vidim dna svojoj mržnji... On je poglefla svojim velikim očima punim užasa. - Nije li vas strah, da neko prokletstvo ne leži na vama? Te riječi nemaju za mene više značenja. Znam samo jedno, a to je da bez velikog plamena mržnje, koji nosim u dubini srca ne bih mogla živjeti. Sanjati o bitkama i o kraljevu porazu daje mi hrabrosti da preživim, i jedino to me još veseli. Opazivši njegovo rastuženo lice, ona nastavi: - Zašto ee grozite nad mojom sudbinom, opate? Nisam nikad mogla živjeti u sjaju Versaillesa, nisam se mogla privići na počasti, nisu mi prijale. Uvijek sam bila neposlušno i divlje stvorenje, naviknuta da bosonogo hoda po trnovitom putu. Dok sam bila dijete, moj brat Gontran, onaj što ga je kralj objesio, naslikao je moj portret; prikazao me kao voñu razbojnika. On je uvijek bio vrlo dalekovidan. Ja sam živjela u pariškom podzemlju, meñu razbojnicima i lopovima. Zar nikad niste čuli Flipota kako priča o onom vremenu kad sam se susretala s Velikim Coesreom, kraljem skitnica i lupeža? Prošla sam svim cestama, svim putovima, upoznala sve nevolje, sve zatvore, na oguljenim sam se koljenima, u prnjama, vukla stranputicama Rifa... Takva je moja sudbina i ne volim da imam krov nad glavom. Ništa me neće spasiti, sada to znam. Ne žalostite se, dragi moj opate. I prepustite me mojoj sudbini. Na kraju doda tihim glasom: - Donosim nesreću onima, koji me ljube. On ništa ne odgovori. Anñelika, meñutim, primijeti kako mu duge trepavice naglo trepću i kako mu usne podrhtavaju. Konji su se spuštali po kamenitom boku strmog brežuljka. Na vidiku se pojavi dvorac obitelji Gordon de la Grande, poduprt sa četiri kule, okružen mrkocrvenim tonovima parka. Putnici nisu morali znakovima najaviti svoj dolazak. Nisu se morali bojati zasjede u toj kući daleko na osami, izgubljenoj u dubini Bocagea. Tu se zaboravljalo krajeve opustošene ratom, okrutne borbe po pustarama ili još strašnije zasjede na kraju uskih klanaca, borbe bez milosti. Sela na granici provincije bila su pusta. U unutrašnjosti su seljaci proveli ljeto držeći jednom

rukom ručicu pluga, a drugom mušketu. Krajem rujna jedan puk kraljevske vojske je duboko prodro u unutrašnjost ništeći sve na svom putu. Stanovnici kao da su bez traga iščezli ispred njega. Vojnici su povješali ono malo ljudi što su ih pronašli i sve popalili: zaseoke, trgovišta, žetvu. U Versaillesu se već govorilo o sigurnoj predaji ustrašenih seljaka, sve dok vojska nije stigla u okolicu Pouzaugesa. Odjednom kao da je u zemlju propala. Nikakve vijesti o njoj nisu stizale. Kraj ih je obuhvatio kao neka ogromna kliješta. Neki preživjeli vojnici, koji su od šikare do šikare uspjeli doprijeti i prijeći preko Loire pričali su s užasom o sjenama, koje su ih u noći napale, o blistavim kosama kojim su ih ubijali, o skupinama ljudi koji su se s grana bacali na njih kad su se tome najmanje nadali i oštre im noževe zarivali u pleća prije nego što su mogli kriknuti. Bili su uništeni usprkos svom oružju i oficirima, Poitou ih je neumoljivo gutao jednog po jednog. Zavlada zaprepaštenje. Nakon te kobne vojne, vojska i visoko vojno rukovodstvo su bili u stanju iščekivanja. Dolazila je zima. Uzalud bi bilo nagovarati vojsku da poduzme nove napade. Obadvije su se strane povukle u zimovnike. Anñelika je provela tri mjeseca u dvorcu La Grande. Tu je primila neke zavjereničke voñe, kao i načelnike nekih gradova, koji su došli da joj povjere svoje strepnje. Tužili su se da je svima opao dohodak. Trgovina je bila paralizirana, svuda počinju da mrmljaju. Na sreću, zima nije bila preoštra. U ožujku je Anñelika opet počela na konju krstariti provincijom. Prestala je dojiti djevojčicu te je htjede ostaviti u dvorcu, gdje se našla čestita služavka koja je zavoljela dijete. Ali opat Lesdiguieres je odgovori od tog nauma. - Ne napuštajte je, gospoño, Umrijet će daleko od vas. - Doći ću opet po nju, kad dogañaji... - Ne - reče on gledajući je u oči. - Vi nećete doći po nju. - Je li pametno sitno dijete vući preko brda i dolina? - Njoj taj život prija, jer ste vi, njezina majka, uz nju... On Honorinu zamota u topli pokrivač i popne se u sedlo, privinuvši je ljubomorno na svoje grudi. U to vrijeme Anñeliku je mučila neka sumnja, dok bi promatrala svoju kćerku. Bijaše to kao strah od neke neodreñene prijetnje, neka sumnja, neka slutnja, koja se malo-pomalo pretvarala u sigurnost. Nalazili su se u opasnom kraju u koji su se zalijetali kraljevi vojnici. Da ne bi upali u zasjedu, Anñelika se sa svojom pratnjom svaku noć sklanjala u spilje kojih je bilo na tisuće u liticama doline Sevresa. Seljakinje iz susjednih zaseoka, običavale su se navečer tu sastajati da predu i pletu. One su se tu skupljale, jer je u njima bilo toplije, pa su mogli zaštedjeti ogrev. Poslije večere su dolazile s preslicom, noseći kučinu, kudelju te žeravnicom za grijanje nogu, koju su napunili žeravom prije no što su napuštali svoje domove. One pokazaše Anñeliki najprostraniju od onih prirodnih prostorija, gdje se mala četa odmarala zaštićena od hladnoće prvih proljetnih noći. U jednu rupu u stijeni spilje bilo je utaknuto primitivno svjetlo, to jest struk lopuha natopljen u orahovo ulje. Anñelika je promatrala djevojčicu koja se valjala po tlu i pokušavala da puže. Imala je deset mjeseci i izgledala snažna. Da li je riña svjetlost luči davala njezinim kratkim kovrdžama bakreni odsjev? U kontrastu s kosom oči su joj bile crne i uske i širile su se prema sljepoočicama, kada bi se smijala. Tada se činilo da joj se jagodice sakrivaju, a njezin izraz... njezin izraz kao da nije bio nepoznat Anñeliki, podsjećao ju je na nečiju fizionomiju, ali izobličenu, bludnu. Tako se žestoko trgla unazad da je glavom udarila o zid spilje. Montadour! Njegovo okruglo, riñe, svinjsko lice! Znoj joj oblije sljepoočice. Ta to nije moguće... Mržnja, koju majka može da osjeća prema svom nezakonitom djetetu vrlo često je samo odraz mržnje kojom je nadahnjuje onaj što je tu mržnju i pobudio u njoj.

Osjećala bi ljubav za dijete Colina Paturela. Ali pomisao da ona, Anñelika de Sance dijeli odgovornost za jedno ljudsko biće s vojničinom najgore vrste, stvarao je u njoj dojam da je sukrivac u ljigavom, gadljivom razvratu, u jednoj sramoti, na koju ju je sudbina htjela prisiliti. Nikad ona ne bi na to pristala. Život je samo grozna, odvratna komedija, koju stvara neki lijepi i sadistički bog. Na njezin krik dotrči opat Lesdiguieres. - Nosite je odavde! - zaviče sva zadihana. - Nosite mi je s očiju! U stanju sam da je ubijem... Već je bila ponoć, a spilja je još odjekivala od Honorinine dernjave. Ispružena na svom ležaju od sijena, Anñelika se očajno okretala sad na jednu sad na drugu stranu. "Naravno, oni su joj zaboravili dati struk paprati." Honorina nije mogla zaspati bez stručka paprati u ruci, bez te svoje omiljene igračke, čiji zupci kao da su je činili sretnom. Na kraju Anñelika nije mogla više izdržati. Poñe u glavnu prostoriju gdje su, okupljeni oko vatre, opat, učitelj jahanja, sluge i barun, već bil iscrpli sve teme svog razgovora. Pogledavši ih oštrim, prezrivim pogledom, oduzme im dijete, koje kao čudom odmah umukne, i odnese ga u svoje skrovište. Naravno, mala je bila mokra, promrzla i balava. Anñelika je vještom i sigurnom rukom osuši, umota je u svoj vuneni šal i strpa je u sijeno do očiju. Zatim izañe napolje, poñe do ivice šume, ubere paprat i otkine nekoliko listića na dnu stabljike. Honorina ih čvrsto, zgrabi šakom; zaneseno je promatrala goleme sjene prethistorijskih nemani što ih je dlakavi list stvarao na zidovima spilje. Kad se smirila stavi palac u usta i svojim sitnim stisnutim očima iskosa pogleda Anñeliku sretna što je vidi. "Ta ti me poznaješ", kao da je govorila, "kad sam s tobom, onda sam mirna..." "Da, poznajem te," prošapta Anñelika. "Da, ne možemo ništa tu učiniti... ni ti, ni ja, zar ne?" Poduprijevši rukom obraz, Anñelika je vrlo pažljivo promatrala kćerkicu. Blaženi izraz na djetetovu licu raščini bolni grč što joj bijaše stegnuo srce. Ni prošlost, ni sutrašnjica. Trenutak tišine u njedrima zemlje. U njoj su se javljale slike više nego riječi, kao nježne i kratkotrajne sjene, koje su je smirivale. " ... Ti si ničije dijete... Ti si mala šumska djevojčica... samo mala šumska djevojčica. Kosa ti je riña kao šumsko lišće! Zjenice crne kao kupine na grmu. Koža bijela, sedefasta, kao pijesak u spilji... ti si utjelovljenje šume... ti si malik... vragoljan... Ništa drugo. Ti si ničije dijete... Spavaj, spavaj, mirno."

24.

LJUBAV MLADOG OPATA

ČARKANJE S KRALJEVIM TRUPAMA

Opat Lesdiguieres izañe iz šikare s punim rukama gljiva. - Ovo su slatkiši za tebe, Honorino. Ona se uputi k njemu, teturajući. Tog je ljeta navršila godinu dana, baš u trenutku kad su kraljevi vojnici opkolili majur gdje se Anñelika sklonila zajedno sa svojima. Zatvoreni kao zečevi u svom brlogu baš se htjedoše predati, ali uto im dojuri u pomoć Hughes de La Moriniere sa svojim protestantima i oslobodi ih. Anñelika je napustila majur spotičući se o lešine poginulih vojnika. Honorina je kašljala. Miris baruta i požara postali su dijelom njezina života, kao i buka eksplozija, krv, znoj na licima obješenih, bježanje u galopu i mračne noći u dubini šume. Svoje prve korake načinila je u Parthenayu, dok je zvono zvonilo na uzbunu u malom opkoljenom gradu. Napadači su bili odbijeni i povukli se, ali grad iscrpljen

mnogim nevoljama bio je bez snage i života. Anñelika nije Honorinu našla na stolici u sobi u kojoj ju je bila ostavila. Našla ju je na ulici. Tako su doznali da je prohodala i da čak silazi po stepenicama. Svoju prvu riječ izgovorila je onog dana kad je Lancelot de la Moriniere ubijen u toku žestoke bitke u pustarama Machecoul. Njena prva riječ je pogodila Anñeliku u srce kao kugla iz muškete. Rekla je "krv", opazivši divlji mak. Smiješno je mrštila svoj nosić i kreveljila lice u bolnu grimasu kao što je vidjela da rade ranjenici. Ponosno je ponavljala "krv... krv..." pokazujući cvijet. To je bio njezin osnovni motiv čitave večeri. Anñelika je mislila da će poludjeti. Izmorila ju je žestina borbi tog ljeta. U srce joj se počeo uvlačiti strah. Kralj se nije povlačio, a Poitou je već posrtao. Hughes de la Moriniere, bez ostala dva brata, bio je kao tijelo bez glave. Nikad nije bio u stanju da sam misli. Nije više bilo Lancelota, koji je podržavao njegovu vjeru u Anñeliku te je u njemu počelo uzimati maha puritansko nepovjerenje prema ženama. A nije bilo ni Samuela, koji je znao podnositi njegov ponos vazala koji se digao protfv kralja. Svršetak ljeta mogao bi otkloniti neminovnu propast. Zbunjeni žestokim otporom pobunjenika, vojni komandanti nisu znali što bi poduzeli. Kralj je bio mišljenja da će se ustanici umoriti, a onda će ih dotući glad, bijeda i pomanjkanje municije. Njegovi su ministri naprotiv, tražili da se protiv ustanika pošalje ogromna vojska koju će sam kralj voditi i predlagali su krvavu odmazdu koja je imala zastrašiti i sve ostale provincije. U prilog tom svom zahtevu navodili su kako su se i Akvitanija, Provansa i Bretanja počele buniti, a ni nedavno upokorene provincije Pikardija, Rusillon i druge nisu još sasvim sigurne. Anñelika nije znala za ta odgañanja. Ona je nagañala da bi to moglo bili tako, ali bez dokaza nije mogla u to uvjeriti svoje iscrpljene borce. Meñutim, jedino ih je ona još podsjećala da za njih ne postoji drugi izbor već ili borba do pobjede ili ropstvo. I tako se poslije grčevitih borbi za vrućih ljetnjih dana povukla s velikašem La Grangeom i s njegovim ljudima na sam kraj klanca Merveut. Logorovali su u dubini stogodišnje šume, koja se na sjeveru nastavljala na šumu Nieul. Tu su se oporavljali i liječili svoje rane. Opat Lesdiguieres je napabirčio suhih grančica i potom kresivom zapalio vatru. Htio je Honorini pripremiti gljive što ih bijaše ubrao. Svoju pušku, koju nije više ostavljao, položio je na travu, preporučio djetetu da je ne dotiče. Ona mu je znakovima dala do znanja da već odavna nema povjerenja u taj predmet koji se dimi i praska. Sjedeći nešto podalje na litici obrasloj mahovinom, Anñelika ih je promatrala. Opat je imao na sebi grub prsluk od jagnjećeg krzna. Svoj šešir sa srebrnim kopčama zamijenio je s golemim, izblijedjelim šeširom, kakvog nose seljaci u tom kraju. Nije više nosio svećenički naprsnik, a kroz ovratnik njegove istrošene košulje vidjele su mu se pocrnjele mlade grudi, na kojima se sjajio zlatni križ obješen o izblijedjelu vrpcu. I tako je ona uglañenog i profinjenog odgojitelja svoje djece pretvorila u šumskog čovjeka. Nije više sličio na mladića iz Versaillesa ili iz Saint-Clouda, koji je podnosio dirljivom uglañenošću zlobno ruganje dvorskih gospoña i njihove izazovne poglede i koji je znao tako lijepo saviti nogu, kad bi pozdravljao velikaše iskvarenih navika. Ramena su mu sad bila šira te su još više isticala njegov vitak stas. Više nije bio krhko i slabašno biće, ali mu je pogled i dalje bio mio i blag kao u košute. Koliko je godina mogao imati? Dvadeset i dvije? Anñelika ga iznenada zovne; on joj priñe svojom običajnom hitnjom, punom poštovanja, koja ju je sjetila mnogobrojne služinčadi u njezinoj nekadašnjoj raskošnoj palači. - Gospoño? - Gospodine opate, više puta sam vas preklinjala da otputujete, da nas napustite. Sada to morate uraditi. Progone nas. Ne znam kakve nas nevolje očekuju. Vratite

se k svojima. Zaklinjem vas, učinite to radi mene. Ne bih mogla podnijeti misao da sam odgovorna za vašu propast. Kao svaki put kad bi se ona dotakla tog razgovora, on bi poblijedio i stavio ruku na srce. - To je nemoguće, gospoño. Ne bih mogao živjeti daleko od vas... - Ali zašto? On ju je netremice gledao svojim vatrenim očima koje su izražavale više nego bilo kakve riječi. Nju to ne uvrijedi, naprotiv, gane je do suza. Ona skrene oči, puna tjeskobe. - Ne, moje drago dijete - zaklinjala je ona tiho - ne, ne smijete... Ja sam... On je prekine: - Znam tko ste... Vi ste žena koju obožavam... Žena koju ljubim takvom ljubavlju da sam zahvaljujući toj ljubavi shvatio kako se čak i na Boga može zaboraviti zbog usana neke žene. - Ne govorite tako! Kako je bila ispružila ruku prema njemu, on je uzme i zadrža u svojoj. Nije se usuñivala da je povuče, toliko ju je njegov stisak iznenadio svojom svježinom i snagom. - Dopustite mi da vam se... makar samo jedanput ispovijedim - reče on prigušenim glasamo. - Vi ste ispunili moj život zemaljskim i životvornim osjećajem, što mi nije žao. Vaš je pogled očarao moje biće i svaka vaša riječ... - Pa ipak, vama su poznati moji grijesi. - Po njima ste postali još draži mom srcu, jer ste sad slabašno ljudsko stvorenje. Htio bih vas... zagrliti i braniti vas od vaših neprijatelja i od vas same... Htio bih vas zaštititi svim svojim snagama... Ta snaga, na koju se pozivao, izbijala je iz njega neodoljivom žestinom njegove mladosti. Po prvi put, poslije toliko mjeseci, ona je osjetila to strujanje života, zbijeno, prodorno koje kao da ju je htjelo privući i istrgnuti iz kandži dubokog očaja. Ona je znala da on uvečer ide u šumu i da se na koljenima dugo moli. Ali dokle će u njegovu srcu biti mjesta za ljubav prema Bogu i za ljubav što ju je osjećao prema prokletoj ženi? Nemoćna da govori, ona povuče ruku i protrnuvši od hladnoće još se jače umota u svoj ogrtač. - Ne bojte se mene - reče joj on nježno. - Ja bih vas obožavao da ste se samo udostojili da me pogledate. Da ste mi samo dali znak, bio bih se izgubio u vama... Neka vas ove moje riječi ne uvrijede, gospoño. Vaš sam ponizni sluga... Znam da vas od mene dijeli najnepremostivija zapreka... - Vaše zvanje? - Ne, vi sami ste zapreka... Taj užas, koji osjećate prema ljudima i njihovim željama, otkad... Tu zapreku ja u svom neznanju nisam kadar savladati... - Šutite... Vi ne znate što govorite... Bol je dao oštar i tvrd izraz crtama njegova lica. - Znam... Uništili su vas... Mnoga ste zla doživjeli. I bolest je vaše duše zahvatila i vaše tijelo...! Da je bilo drukčije, bio bih dopuzao do vaših koljena... i zaklinjao vas da me ljubite ... Pustite me, da vam to kažem, molim vas. Već mnogo godina vas pratim na vašim putovanjima i vaš mi je lik postao prijeko potreban, kao i zrak koga dišem. Da niste postali tako neranjiva, sve bi bilo drugačije. On ušuti. - Kad već ne može drukčije da bude - nastavi on tiho - onda je bolje ovako. Ta zapreka me sili da ostanem vjeran Bogu. Nikada neću biti vaš ljubavnik.. Taj san... I nadljudskim naporom, dometne: - Barem ću vas spasiti...! U njegovim divnim očima javi se božanski sjaj.

- Ja ću vas spasiti. Učinit ću za vas više no što su učinili oni koji su vas držali u svom zagrljaju. Povratit ću vam sve ono što ste iz gubili: vašu dušu, vaše srce, vašu ženskost, sve ono što su vam oduzeli. Zasada ne mogu učiniti ništa, ali umrijet ću za vas i samo onog dana... Onog dana, kad prodrem do Božjeg svjetla steći ću moć da vas spasim. Onog dana kad umrem... Ah! Da bi bar taj dan što prije osvanuo! On sklopi ruke na grudima i zanosno usklikne: - Ah! Smrti! Požuri da je mogu spasiti...! Prečuli su sovin zov. Najednom se na ulazu u klanac pojavi konjanik s velikim čipkanim ovratnikom i s perjanicom, koju je vjetar vijao, a za njim ljudi u crvenim kabanicama, naoružani kopljima. Anñelika skoči do Honorine. Opat zgrabi mušket da zaštiti njezino povlačenje. Anñelika se zaleti prema stablima i uze se penjati uz bok litice s djetetom na leñima, koje se grčevito držalo o njezinu vratu. Kamenje se odronjavalo pod nogama ustanika koji su se penjali uz sklizavu stranu. Oficir se prvi snašao: - Tu su - zaviče. - Otkrili smo njihovo razbojničko skrovište! Hej, djeco, naprijed, za vukovima! Vojnici sjahaše i počeše se penjati uz brijeg. Anñelika i njezini drugovi pratili su zadihani njihovo približavanje. - Penji se... - Čekajte još malo. Popnimo se još više... Kad su vojnici stigli no najstrmijeg, gotovo okomitog mjesta, ona zaviče: - Kotrljaj kamenje! Gromade! Mukla grmljavina ispuni mračni klanac. Seljaci su zakotrljali ogromno kamenje, čitave komade litica. Lavina se sručila na vojnike rušeći ih na nesigurnom putu. Pod naletom kamenica su prskala vojnička čela, vojnička prsa, te se vojnici stanu povlačiti obarajući jedni druge. Seljaci su ramenima odvaljivali iz glinenog ležišta okrugle granitne kugle, koje su već vjekovima visjele nad ponorom. Najprije su se kotrljale sporo, a zatim sve brže i brže. Uz put su se odbijale od debala, koja su muklo odzvanjala u skokovima se rušile na vojnike u podnožju litice gnječeći ih kao stjenke. Oficir naredi da se zatrubi zbor. Oprezno noseći svoje ranjenike i napustivši mrtve, vojnici se počeše povlačiti. Sunce je svojim grimiznim zrakama obasjalo njihove uniforme. Vireći kroz granje. Anñelika ih je promatrala. Odmah je prepoznala oficira. Bio je to gospodin de Brienne, jedan od nekadašnjih njezinih udvarača u Versaillesu. Njegova pojava ju je sjetila puta što ga je prevalila od one njezine kratkotrajne slave u Versaillesu do danas i kako ju je ponor dublji od provalije što se pod njom otvarala, odijelio zauvijek od njezina nekadašnjeg svijeta. Nagnuvši se, poviče podrugljivim glasom, koji je dugo odjekivao: - Pozdravljam vas, gospodine de Brienne. Poñite njegovom veličanstvu i podsjetite ga na Bagatellu...! Kad su njezine riječi priopćili kralju, on problijedi. Na nekoliko se sati zatvori u svoju radnu sobu, zarivši lice u dlanove. Zatim je pozvao ministra rata i naredio mu da poduzme sve što je potrebno da se ustanak u Poitouu uguši prije proljeća...

25.

PRED VRATIMA OPATIJE NIEUL

Meñu pukovima koje je kralj poslao u Poitou 1673. godine, bio je i I. puk iz Auvergnea i pet najslavnijih četa iz Ardennesa. Kralj je čuo o praznovjernom strahu vojnika od zasjeda u šumama Poitoua, stoga je naredio da se tamo pošalju sinovi Auvergnea i Ardennesa, u tu svrhu posebno odabrani, koji su živjeli u šumi, koji su od djetinjstva bili naviknuti na tamu i na očaranost šume, na veprove,

vukove, na hridine, koji su bili vješti u čitanju nevidljivih tragova; sve su to bili sinovi cokulara, drvosječa ili ugljenara. Nisu više bili obučeni u crveno kao draguni, nego u crno i njihova uniforma podsjećala je na zlokobne Španjolce, što su na glavi imali čelične šljemove, s visokom, oštrom perjanicom, a njihove uske čizme dopirale su im do bedara. Sa sobom su vodili lovačke pse, snažne i krvožedne doge. Tamburanje njihovih visokih bubnjeva dugo je odjekivalo po opustjelim i užasnutim selima? Zajedno s njima prodirao je i užas u Poitou. Tri tisuće pješaka, tisuću pet stotina konjanika, dvije tisuće posluživača, dodijeljenih konjici, intendanturi i artiljeriji. Vukli su i topove za osvajanje gradova... Kralj je rekao: Prije proljeća! Zima nije zaustavila rat. U proljeće ostala je nepokorena još samo tvrñava. Ona odakle je i započeo ustanak, kraj izmeñu Chataigneraie i močvara, u kome su se utvrdili posljednji buntovnici. Okrutno proljeće! Hladnoća je i dalje trajala i još krajem ožujka poleñena zemlja bila je nemilostiva. Kroz uzak prozor dvorca, Anñelika je vrebala na povratak Flipota. On uñe mršav, sama kost i koža, kao izgladnjeli vuk. Ni glad, ni zima, ni život progonjene zvijeri nisu mogli uništiti njegovu veselu ćud. - Uspio sam vas pronaći, - reče on. - Mislili su da ste mrtvi ili da ste uhvaćeni. Pričao sam im kako ste se usred noći uspjeli probiti iz dvorca Fougeroux. Nikad ne bih povjerovao da su čak tamo došli da vas traže! Sigurno nas je netko izdao, prodao. Sad posvuda ima izdajica! Krišom pogleda seljakinju i njezina starog oca, koji su sjedili ispred ognjišta, otare rukavom svoj crveni nos i nastavi nižim glasom: - Vidio sam opata, Malbranta Glavosijeka, gospodina baruna, Martina Geneta. Svi su sporazumni. Treba napustiti zemlju. Sada je nastao lov na čovjeka kako se kaže ili točnije na ženu. Vas traže, gospoño markizo. Vaša je glava ucijenjena sa pet stotina livara. Sigurni su da će se naći netko tko će vas prodati. Dakle, evo što su odlučili. Večeras ćemo poći do Fenjera golubice; kad se tamo svi okupimo, kroz šumu ćemo krenuti prema močvarama, a zatim k obali. Ponce-le-Palud, koga još nisu uspjeli da uhvate, pomoći će nam da se sakrijemo... ili da se ukrcamo. - Da se ukrcamo - ponovi Anñelika. Ta riječ je značila njezin poraz. U toku te jezive zime, ona je malo-pomalo izgubila osjećaj za borbu što ju je vodila. Gonjeni od mjesta do mjesta jedina im je briga bila izvući živu glavu i sastati se navečer na okupu. Nikakvog drugog izlaza više nije bilo, osim bijega. - Sastanak nisam zakazao - šapne joj Flipot - jer se ne pouzdajem u ovu čeljad. Znadu tko ste i kao svuda, smatraju vas odgovornom za svoje nesreće. Seljaci su mrmljali, gledajući ih mračnim pogledom. Muž seljakinje poginuo je u borbi protiv kraljeve vojske. Vojnici su im na prolazu oduzeli sve: kruh, stoku, žito i na kraju sa sobom odveli njihovu stariju kćer. Nisu znali što se s njom poslije dogodilo. Na kraju sobe, gdje se nalazio veliki vandejski krevet, ispod poderanih pokrivača virile su četiri male njuškice. Držali su djecu cijelog dana u krevetu, da im bude toplije i da manje osjećaju glad. Nekoliko časaka potom stari djed izmijeni neke znakove sa svojom snahom, a onda se digne, obuče svoju prostranu kabanicu, uze svoju sjekiru i reče da ide u šumarak nasjeći drva. - Vjere mi, otišao je obavijestiti vojnike - šapne Flipot. - Bit će bolje da odmah pobjegnemo. Anñelika je bila istog mišljenja. Seljakinja ih je iz neshvatljivih razloga nastojala zadržati. Anñelika požuri s odlaskom. Uzme okrajak kruha i sira za Honorinu, dok se žena derala na nju: - Idite! Idite! Otiñite što dalje! Vi i ta vaša prokleta djevojčica. Vi ste me zavadili s domaćima. Otkad ste došli, ne čujem ih više da grebu u zidu. Ako nas domaći napuste, što će se s nama dogoditi?

To što se njezini obiteljski duhovi nisu više javljali izgledalo joj je teže, nego sve nevolje koje je dotada pretrpila. Anñelika se uputi jašući na mršavoj mazgi koja se jedva vukla. Flipot ju je vodio za uzdu. Prošli su kroz popaljena sela. U svakom su, na trgu, vidjeli tužne prizore. O granama brestova njihala su se tjelesa obješenih ljudi. Već se spustila noć, kad su stigli do Fenjera golubice. Bio je upaljen. Fenjeri mrtvih su svjetionici Bocagea. Ti fenjeri su, u stvari, neka vrst kamenih lojanica sa stepenastim podnožjem, podignuti na raskržjima putova da pokazuju put noćnim putnicima koji često zalutaju zbog neprozirne tame. Osim toga, tu su i zato da primame lutajuće duše i spriječe ih da muče žive ljude dok spavaju. Usprkos pomanjkanju ulja i masti pri kraju zime, pobožne ruke su se trudile da ti fenjeri budu uvijek upaljeni. Blizu Fenjera golubice živio je neki cokular, koji je svaku večer kresivom palio fitilj od konoplje što se nalazio unutar kamenog fenjerčića. Anñelika siñe s mazge i sjedne na kamene stepenice obrasle mahovinom. - Nema nikog - reče ona. - Ako budemo čekali ovdje više sati s Honorinom, prijeti nam opasnost da se smrznemo. Flipote popni se na mazgu i poñi u susret ostalima. Kaži im da požure ili da pronañu neki ambar gdje ćemo provesti noć. Flipot se udalji, a umorno udaranje mazginih kopita po stvrdnutom tlu, dugo je odjekivalo u suhom zraku. Smrznuta su stabla pucketala poput stakla kad se lomi. Studen je stezala sve jače, oštra, reska, studen koja je skroz naskroz probijala tijelo. Anñelika je nepomično sjedila: promrzla je do srži. Dah joj se zgušnjavao u ledenu paru. Mada zaštićeni ogrtačem, Honorinini obrazi su bili hladni. U nejasnoj svjetlosti fenjera Anñelika uhvati djetetov pogled, njezine crne i pažljive oči, koje su kao oči vjeverice zirkale u noć. Njezine ručice koje su čvrsto držale komad sira i kruha, bile su crvene od hladnoće. Anñelika više nije imala dovoljno topline u naručju da je ugrije. "Prokleto dijete?" Dakle, tako je zovu. Njezine su usne zadrhtale od ljutine. - A što se miješaju u to, ovi prostaci? Ja jedina mogu znati jesi li prokleta ili nisi... Još jedanput svojim ukočenim prstima izravna krajeve šala oko djetetova tijela. Napne uši, nadajući se stalno da će čuti galop u daljini. Šuštanje i pucketanje grančica privuku njezinu pažnju. - Tko je? - zaviče glasno. Napne oči da vidi što se to miče u šumi. Odjednom, u noći odjekne dugo zavijanje. Ona skoči: srce joj je zamrlo u grudima. Vukovi! Ta trebalo se nadati tome. Drskost tih gladnih zvijeri, koje je duga zima tjerala iz šume stavila je nju i njezinu pratnju više puta u nezgodan položaj u toku zadnjih mjeseci. Čopori su jurili čak za skupinama konjanika. Lutali su oko logorske vatre i morali su na njih bacati zapaljene glavnje. Svjetlost Fenjera mrtvih ne bi bila dovoljna da ih udalji. Anñelika je imala o pojasu pištolj. Mogla bi ih pucnjem preplašiti, ali samo za kratko vrijeme. Sjeti se cokulareve kućice, koja se nalazila nešto poviše. Morala je stići do nje prije nego joj se vukovi sasvim približe i dok se još nešto vidjelo pod neobično vedrim nebom, vedrim zbog studeni. Krene. Znala je da je vukovi slijede jer je čula njihove mukle skokove u šikari. Kad bi se okrenula, vidjela bi kako im se u mraku sjaje zjenice. Ne usporavajući hoda saginjala se za kamenjem da bi ga potom bacala na njih kao na pobješnjele pse. Morala je dobro paziti da ne posrne i ne padne. Kad je ugledala crveni prozor kolibe skutrene pod stablima, njoj se ote uzdah olakšanja. Dugo je morala žestoko drmati vratima dok joj gluhonijemi cokl nije otvorio. Anñelika mu znakovima rastumači da je gone vukovi i da se moraju dobro utvrditi. Da bi smirila tog bijednog čovjeka i njegova sina bogalja, ona stavi na stol jedan zlatnik, sve što joj je još ostalo od novca koji joj nedavno bijaše dao u zajam barun Croissec. U to gladno vrijeme cokularu bi bio draži pršut od zlatnika. Ipak je

on, svojim rukama pocrnjelim od soka sirovog drva uzeo zlatnik, dugo ga okretao i na kraju ga stavio za opasač. Anñelika sjedne blizu ognjišta. Tu je barem bilo toplo. Gluhonijemi momčić baci na žeravu šaku triješčica. Anñelika primakne vatri Honorinine nožice, stane ih nježno trljati da u njima pospješi kolanje krvi. Kad se djevojčica ugrijala, povrati joj se boja, stane jesti svoj sir, a uz to je svojim uobičajenim oštroumnim pogledom promatrala novu okolinu. Osobito su je zanimale cokule, koje su kao grozdovi visile o gredi. Anñelika je pažljivo slušala, jer se nadala da će čuti pucnjeve mušketa njezinih drugova, koji će se sigurno domisliti da je zbog vukova morala napustiti mjesto sastanka. Tada će ona izaći na prag kolibe i ispaliti hitac iz pištolja. Ali ništa nije čula. Premorena, ona naposljetku legne s Honorinom na niski krevet koji joj je rukom pokazao cokular. Ležaj od suhom lišća bio je udoban. Nije se htjela pokriti prilično prljavim pokrivačem; bila joj je draža gruba ovčja koža. Osjećala se neobično mirnom. Uspjela je odspavati nekoliko sati, bez snova. Već odavno je prestala prekapati u mislima o prošlosti, o onom što je moglo ili što nije moglo biti, o dramatičnim zapletima u koje se zaplela u svom relativno kratkom životu. Ta sama je sebi naprtila na leña brige i nesreće! Htjela je živjeti van zakona i suprotstavljajući se svemu što su je učili. Nije li njezin prvi muž skupo platio taj isti zločin? Mjesto da se opameti, ona je nastavila da se buni protiv ustaljenog poretka stvari. Nije se više, kao nekad, čudom čudila što je postala žrtvom tog poretka. Borba za život postala je sastavnim dijelom njezina bića. Iz povlaštenog, pitomog svijeta prešla je u svijet dviljih zvijeri, koje se moraju danomice boriti za svoj opstanak i braniti se od tisuću pogibelji. Oko ponoći se probudi i opazi cokulara kako viri kroz uski prozor. Ona mu se primakne i opazi na čistini vukove, kako se šunjaju. Najveći meñu njima je, podvinuvši stražnje noge, često i dugo zavijao. Koza u štalici je trzala konopcem i prestrašeno meketala. Anñelika ponovo legne kraj Honorine. Dodirom joj prsta popravi riñe uvojke koji joj bijahu pali na čelo, pri tom promatrajući njezino smireno i usnulo lice. Zloslutno zavijanje vuka kao da je potvrñivalo slutnje njezina srca. "Ovo je početak kraja", mislila je u sebi. Ujutro je padao snijeg, koji je nekim sitnim prahom prekrio čitavu okolinu. Snijeg se nečujnim korakom prikrao i uništio nade o skorom proljeću. Osuñena zemlja nikako da oživi. Anñelika je uzalud tražila u kolibi komad papira i pero. Na kraju uzme komad platna i drvenim ugljenom napiše na njemu poruku. Zatim je morala dugo i strpljivo objašnjavati cokularovom sinu gdje se nalazi majur Favet, kamo ga je naumila poslati s porukom. Napokon se momčić uputi po snježnom putu, stiskajući na prsima Anñelikino pismo, kojim je ona pokušala obavijestiti opata Lesdiguieresa o svom skloništu. Momčić se tek sutradan vratio. Pomoću znakova joj objasnio da je našao neke njezine drugove i da su joj zakazali sastanak kod Vilinskog kamena, pa joj je cokular vrlo uspješno nacrtao to mjesto na ploči od stola. Zašto oni nisu došli ovamo? Zašto opat Lesdiguieres nije gluhonijemome dječaku dao neko pismo? Pošto od domaćina nije mogla ništa više saznati, ona odluči da poñe na čistinu gdje se nalazio dolmen. Bilo je vrlo vjerojatno da je tamo čekaju. Ona poñe žaleći što nije obučena u muško odijelo, jer su joj suknje smetale pri hodanju po snijegu. Srećom imala je na sebi seljačku suknju koja joj je dopirala samo do gležanja. Kad je stigla blizu Doline vukova, opazi visoke smetove snijega i pokoleba se. Ako poñe tim putem preko grebena, izgubit će mnogo više vremena. Odluči da preñe jarugu, ali joj je Honorina smetala. Stavi je stoga pod jedno stablo pod čijim je isprepletenim granama bilo suho, veže je za deblo stabla svojim pojasom i preporuči joj da bude mirna. Po nju će doći kasnije opat i Flipot. Honorina je bila

naviknuta na takve postupke. Često je tako u zalaznici očekivala završetak nekog sukoba ili izviñanja. Anñelika se strahovito mučila da preñe jarugu. Više puta je pala, upadajući cijelim tijelom u snijeg. Kad se dovukla do vrha, učini joj se da su se s lijeve strane pojavili neki ljudi i misleći da su to njezini drugovi, htjela ih je već dozvati, kad joj krik zamre u grlu. Nekoliko vojnika izbije iz šume. Nisu je opazili i išli su dalje ivicom šume desnom stranom dolinice. Pocrnjeli i mršavi, sa svojim blistavim šljemovima, svojim kopljima uperenim u sivo nebo izgledali su poput krvoločnih i podmuklil vukova. Paralizirana od užasa Anñelika je čekala da nestanu, a onda krene dalje. Odakle su došli ti vojnici? Što su radili u ovim zabačenim šumskim predjelima? Što su tražili? Usporivši hod, ona se vukla prema Vilinskom kamenu. Od tjeskobe joj je gotovo ponestalo daha. Stigavši na početak čistine, bi joj odmah jasno da je prekasno stigla. Na hrastovim granama oko dolmena njihala su se tjelesa obješenih ljudi. U prvome na koje joj je pao pogled prepozna Flipota. Jadni Flipot! Još jučer je bio tako pun života! Nije ga mogla istrgnuti njegovoj sudbini. Roñen je bio da bude obješen i umro je obješen. Tada ona prepozna i ostale, jednog za drugim, opata Lesdiguieresa, Malbranta Galvosijeka, Martina Goneta, konjušara Allaina, baruna Croisseca... Ti obješeni ljudi, tu na čistini, ta draga lica, izgledali su kao da su živi i malo da im nije viknula: "Napokon, našla sam vas, prijatelji dragi..." Morala se nasloniti o stablo. - Proklet bio, kralju Francuske! - prošapta. - Proklet bio! Zaprepaštena je zurila preda se ne vjerujući svojim očima. U kakvu su zasjedu upali? Tko ih je prodao? Vojnici što ih je maloprije vidjela? Sigurno su oni izvršili ovaj grozan zločin... Luda nada da još nisu umrli i da će možda nekoga od njih oživjeti, natjera je da se popne na kamen; pokuša osloboditi opata Lesdiguieresa. Ona uspije u tome i njegovo tijelo lagano klizne na tlo. Usprkos hladnoći još nije bilo ukočeno. Kleknuvši do njega, Anñelika pokuša utvrditi da li mu srce još kuca, tražila je neki znak života. Ali smrt je napravila svoje. Privinula ga je na svoje srce i ljubila mu nevino čelo. "O, moj dragi anñele čuvaru... ! Drago moje dijete...! Evo, mrtvi ste... Mrtvi zbog mene... Što će biti sa mnom bez vas...?" Srce joj se kidalo od bola dok je promatrala njegove lijepe oči koje je više nisu vidjele. Nježno zatvori njegove vjeñe i otečena usta. Slabi krik, koji odjekne u ledenom zraku, uspravi je. Honorina! Anñelika se otrgne iz tuposti što bijaše njom ovladala. Treba požuriti u pomoć djetetu... Honorina je stalno bila pod stablom. Nije plakala, ali nosić joj je bio crven poput bobice božikovine. Da iskaže svoju radost što je ugledala majku, naveliko se razmahala rukama po zraku. Anñelika je odriješi i uzme je na ruke. Odjednom je imala dojam da nečiji pogled počiva na njoj. Okrene se i spazi s druge strane Doline vukova vojnika, kako je promatra. Kad je vidio da će Anñelika udariti u bijeg, on stane vikati. Anñelika se brzo uspentra uz obronak i pojuri u šumu. Mokra i teška suknja joj je smetala, ali užas je gonio da sve brže juri. Iz daljine do nje dopre zvučni lavež pasa. Nisu li to vojnici pošli u potjeru za njom sa svojim psima? Dahtala je, ruke su joj utrnule od djetetove težine. Sad više nije bilo sumnje: gonili su je. Lavež se približavao i ona je čula kako se vojnici glasno dozivlju. Mora da su držali pse na uzdi. Tragovi Anñelikinih nogu jasno su se vidjeli u vlažnom snijegu. Iako je skretala sad desno, sad lijevo, pribjegavajući lukavstvu progonjene zvijeri, psi su je lako pronalazili i sa sigurnošću joj se sve više približavali.

Spustio se mrak. Olovno nebo kao da je pritislo zemlju dolaskom noći. Anñelika osjeti na svojim obrazima mekani dodir lepršavih pahuljica, koje su sve brže i gušće padale. Naskoro se probijala kao kroz neki neprozirni, pokretni zastor, ali je barem snijeg pokrivao njezine tragove... I zaista, izgledalo je, da se potjera zaustavila. Nije više čula lavež pasa, ni drugu buku. Hodala je u grobnoj tišini napučenoj snijegom koji je naglo padao. Znojno joj je lice bilo paralizirano od hladnoće. Nekoliko puta je žestoko udarila o debla drveća. Najzad se zaustavi. Bila je gluha noć. Nije znala gdje se nalazi. Snijeg ju je polako pokrivao. Spopala ju je želja da barem trenutak sjedne. Uguši i tu želju jer je znala da se više ne bi digla. Dijete se malko pomakne u njezinu naručju. - Ne boj se - reče Anñelika poluglasno, teškom mukom mičući usne. - Ne boj se, znaš, ja dobro poznam šumu... Najednom se ponovo javi pasji lavež! Nisu napuštali potjeru. Ona opet požuri. Odjednom posrne, ali se nekim čudom održi na nogama. Pod nogama joj je nestalo tlo. Bit će da se nalazi na rubu nekog grebena ili neke strme padine. Osjetila je prazninu, neke nove prostore u noći gdje više nije bilo zagušljivog pritiska šume. Dok je nepomično stajala, dopre do nje isprekidana zvonjava nekog zvona. Učini joj se da je njegovi brecavi zvuci zovu i da joj nude utočište. Ispunjena nadom, počne se oprezno spuštati niz padinu, i naskoro razazna ispod sebe visoke zidove opatije Nieul. Snažno potegne za konop na vratima. U zaklonu samostanskih vrata osjećala se bolje; odjednom se raščinila u njoj teška i ledena strava što ju je dotad pritiskala. Netko je podigao kapak na malom otvoru, nečiji se glas javi: - Blagoslovljen budi Bog! Što želite? - Zalutala sam sa svojim djetetom u šumi. Dajte mi utočište. - Ne primamo žene u opatiji. Produžite još pedeset koraka nalijevo i naći ćete gostionicu: tamo će vas ukonačiti. - Ne... vojnici me gone... Moram se skloniti pod zaštitu vaših zidova. - Poñite u gostionicu! - ponovi isti glas. Osjetila je da će se okance zatvoriti. Krikne van sebe: - Ja sam sestra vašeg dobročinitelja Alberta de Sancea od Monteloupa. Za ljubav Božju, otvorite mi... otvorite mi... Učini joj se da čovjek s druge strane vrata oklijeva. Zatim okance lupne, a odmah potom zaškripi ključ u bravi i netko povuče zasun. Ona poput oluje sune kroz odškrinuta vrata, a za njom navali snježna vijavica. Dva mala fratra bijele kose promatrala su je zbunjenim očima. - Zatvorite vrata - preklinjala je - i nikako ih ne otvarajte ako vojnici stanu lupati o njih. Oni je poslušaše. Anñelika je odahnula tek kad je vidjela da se jaki drveni zasun spustio preko vratiju. - Rekli ste da ste sestra dobročinitelja opatije, gospodina de Sancea? - upita jedan fratar. - Istina. - Čekajte tu - reče fratar pokazavši joj neku vrst sobe za razgovore, gdje je gorjela debela voštanica u bakrenom svijećnjaku. Pod kamenitim svodovima bilo je možda nešto mala toplije nego vani. Anñelika je cvokotala zubima, čitavo joj se tijelo treslo od hladnoće. Nije osjećala svoje ukočene ruke, koje su držale Honorinu, isto tako promrzlu i cvokotavu. Napokon opazi druga dva fratra koji su dolazili iz samostanskog dvorišta.. Jedan je držao uljenicu. Bili su odjeveni u bijele habite, što je značilo da su starješine. Uñoše u sobu za razgovore i stadoše ispred nje. Mlañi se još više približi, podigne visoko svoju svijeću, da bolje osvijetli ženino lice. - Jest, to je baš ona - reče napokon. - Zaista je ona, moja sestra Anñelika de Sance... - Alberte! - šapne Anñelika.

26.

UTOČIŠTE! UTOČIŠTE!

Zvonce na ulaznim vratima žestoko je odjeknulo. Fratar-vratar, došao ih je obavijestiti da nekakvi ljudi pod oružjem traže da ih se pusti u samostan. - Nemojte im otvoriti - zaklinjala je Anñelika. - Inače sam propala. Oni mene gone! - Buntovnicu Poitoua - reče poluglasno Albert. Ona ih prestrašeno pogleda. Dosta dobro je poznavala ljudsku opačinu, stoga je i sada gledajući te fratre ledenog pogleda, vidjela u njima samo neprijatelje. Oni će je sigurno izručiti vojnicima. Padne na koljena zureći u mramorno lice opata; njezine su usne živo ponavljale stari krik srednjeg vijeka, koji je toliko vijekova zaustavljao na pragu crkava krvoločne borce na ljude. - Utočište! Utočište! Opat joj dade rukom znak da se smiri i u svojoj bijeloj mantiji, poput neke utvare, poñe do svoda crkvenog predvorja. Malo potom se vrati. Bit će da je vojnike poslao u gostionicu. Umorni od potjere po snijegu, oni i nisu bili a stanju navaliti na zidine opatije koja je doživjela i nadživjela mnoge napade i ratove. Stoga su se, manje-više, bez prigovora udaljili, tim prije što im je otac vratar doviknuo kao će se u gostionici okrijepiti dobrim vinom iz Charentesa, rijetkom robom u tim nemirnim vremenima. Tišina je opet zavladala u unutrašnjosti samostana. Anñelika je još uvijek klečala, potpuno iznemogla. Albert se sagne i uzme joj iz ruku malo drhtavo biće, crnih i živih očiju, kao u neke šumske zvjerčice, što ga je stiskala na prsima. - Dignite se, gospoño! Otac opat joj pruži ruku. Mršavu, ali neobično snažnu. Ona se uspravi. - Malo ima udobnosti u opatiji, gospoño! Imao je dubok, jednoličan gluhi glas, glas naviknut na pjevanje monotonih psalama. - Možemo vam staviti na raspolaganje samo dva donekle udobna mjesta: kuhinju, da se u njoj okrijepite i staju, da u njoj spavate. Sigurno je opazio na Anñelikinom, poput mramora ledenom, licu izraz ushićenja kad je čula za ta dva skromna mjesta, jer mu se grimasa nalik na smijeh pojavila na isposničkom licu. - Poñite u miru - reče na kraju. - Vaš brat će vas odvesti gdje treba. Dok joj je iz otežale mokre haljine izbijala para, Anñelika je, smjestivši se kraj velike vatre u kuhinji, trljala Honorini prozeble nožice. Potom joj dade šalicu vrućeg mlijeka, a na kraju je svuče i umota u vrući pokrivač. Braća laici, u crnoj mantiji, posluživali su ju bez riječi kao što su im propisi nalagali. Čulo se samo lagano škripanje njihovih sandala i pucketanje vatre, na koju su bacili dva krupna snopa granja. Anñelikina odjeća je bila ubrzo suha, ali ona sama je toliko bila iscrpljena da nije čak ni glad osjećala. Srušila se u sijeno i smjesta zaspala, kao da se onesvijestila. Albert Sance je malu Honorinu položio u jasle, u tu grubu kolijevku, koju je dobro napunio slamom i sijenom. Prije nego se udaljio nabacao je još sijena oko usnule sestre. Vani je i dalje lagano padao snijeg. Bijeli plašt je pokrio opatiju, nepomičnu šumu, bijeli mrtvački plašt je pokrio Anñelikine drugove obješene kod Vilinskog kamena...

27.

OPATIJA NIEUL

U noći se Anñelika probudila. Čula je zvuk zvona. Krave koje su počivale u svojim pregradama iza razdvojnog zidića katkad bi se pomakle snažno otpuhujući zrak kroz nozdrve. Negdje u daljini titralo je tiho, jednolično pjevanje molitava, te se činilo kao da to nevin anñeoski zbor pjeva. Ona pruži ruku i trgne se. Dotakla se nečeg vrućeg. Brzo skine veliki fenjer koji je visio o čavlu blizu vrata i pri njegovoj žućkastoj svjetlosti opazi da je Honorina crvena i da joj je disanje kratko i ubrzano. Čitava tri dana je bila kao prikovana uz djetetovo uzglavlje. Brat bolničar je često dolazio. Imao je sijedu kosu i oči blijedoljubičaste, kao što su bili cvjetovi što ih je brao u šumi da od njih spravlja čajeve. - Ako umre - govorila je u bijesu Anñelika - poći ću i vlastitim ću rukama pobiti vojnike koji su nas gonili. - Hajde, hajde, bolje bi bilo da se pomolite Bogorodici, majci kao što ste i vi - blago je odgovarao fratar. Jednog se jutra probudi i opazi Honorinu, kako se ozbiljno igra klasom žita. Sva sretna pozove brata laika, koji je muzao krave nekoliko pregrada dalje. - Fra Anselmo! Doñite da vidite! Čini mi se da je ozdravila. Debeli fra Anselmo i dva fratrića, koji su mu pomagali, okružiše Honorinu. Djevojčica je smršavila, veliki podočnjaci su joj okružili oči, ali joj je pogled bio bistar dok se zabavljala svojim klasom. Uzevši mlijeko i slušajući radosna čestitanja fratara, ona se držala dostojanstveno kao što se kraljica drži prema uzbuñenim paževima. - Ovaj mali Isus nas neće napustiti - reče razdragano fra Anselmo. Zatim će oporim glasom, obraćajući se Anñeliki: - Zahvalite, dakle, Gospodu i slavite ga, bezbožna ženo! Otkad ste ovdje, još nisam vidio da ste se prekrižili. Albert de Sance je došao da posjeti svoju sestru, noseći u ruci kovčežić od crvene kože išaran zlatnim arabeskama. Čudno, ali Anñeliki se činilo da fratarski habit od grubog sukna bolje pristaje njezinu bratu od najfinije svile u koju se oblačio u doba kad je živio na dvoru. Činilo se, uz to, da je njegovu blijedom i mršavom licu bilo suñeno da se odriče užitaka i vrši pokoru. Obrijano tjeme okruženo gustom kosom bolje mu je pristajalo od vlasulje. Nabori na habitu, te široki rukavi isticali su njegove odmjerene kretnje, koje su nekad išle čovjeku na živce. Nekada je davao dojam pomalo izopačenog prevejanca, a sad se to lukavstvo pretvorilo u vedrinu i strpljenje. Boležljiv izgled njegove previše bijele puti, upadao je u oči meñu dobro uhranjenim mladićima na dvoru, dok je ovdje davao dojam asketske prozirnosti. - Sjećaš li se, Anñeliko - reče joj on - nekad sam ti često ponavljao: jednog dana dobit ću opatiju Nieul. I evo, postigao sam svoj cilj. Promatrajući njegov visok i nježan lik obilježen bičevanjem, taj lik, u kojemu bi rijetki prepoznali nekadašnjeg milosnika kraljevog brata, Anñelika je pomislila u sebi: "Po mom mišljenju, prije će biti da je opatija dobila tebe." Oni nisu govorili o dogañaju koji je izazvao temeljitu promjenu u mladićevu životu, nisu govorili o ljutoj boli i tjeskobi koja ga je, pošto je ukopao brata Gontrana, tjerala ulicama grada pa seoskim cestama, njega zaplakanih očiju koje je brisao čipkastim rukavima, njega milosnika, pokvarenjaka, nisu govorili o mirisu procvjetalog bijelog gloga što ga je u mislima vraćao djetinjstvu, lutanju koje ga je dovelo pred vrata opatije Nieul. Kad je Albert Sance bio dijete, dolazio je često u opatiju da uči latinski. I baš na tim satovima učenja, draž opatije se uvukla u kutak njegova srca, kao neka neprolazna, suptilna nostalgija, koju ni uživanje u kraljevskoj palači i Saint-Cloudu nisu nikad mogla ugušiti.

Toga je dana potegao za zvono na vratima i vrata su mu se otvorila... - Na tavanima opatije nañe se čudnih stvari - reče on Anñeliki. - U toku vijekova, nije tu vladala uvijek isposnička strogost. Ostalo je nekih predmeta iz tih vremena. Otac nastojnik je pomislio da bi ti neka od tih stvarčica mogla poslužiti. Ovlastio me da ti predam ovo. Kad je otvorila kožni kovčežić, našla je u njemu toaletni neseser; a predmeti su bili izrañeni od sedefa i zlata. Kad je ostala sama, Anñelika je dugo četkala svoju kosu, držeći u jednoj ruci okruglo ogledalo, jasno kao sunce, a u drugoj skupocjenu i, vrlo tešku, ali mekanu četku. Očarana, Honorina se pomače u svojim jaslama tražeći od majke svoj dio. Anñelika joj dade drugu, manju četku i pomagalo za obuvanje cipela takoñer od sedefa i zlata. Koja je dama iz plemićkog roda Richeville, senzualna i mistična, ostavila meñu ovim zidovima te predmete taštine? Bivši starješina opatije, čije su plave oči nekada zanosile groficu de Richeville, bio je epikurejac, koji je uživao u učenim raspravama ali i u manje eteričnim zadovoljstvima. Anñelika se sad sjeti da je u dnu podruma vidjela ostatke visokog kreveta s baldahinom, koji bi fratri namještali čim bi lijepa gospoña dolazila u opatiju da tu traži odmor i zaborav. Njegov nasljednik obračunao je u samostanu s tim razuzdanim navikama. Govorilo se o njemu da je krut i nepristupačan. Usprkos tome, Anñelika zatraži da je on primi, da bi mu se zahvalila. Ona je opet poprimila ljudski izgled, pa je željela da je nastojnik samostana vidi i uvjeri se da ona nije ono jadno, slomljeno biće, kome je morao pružuti ruku da bi je podigao. Haljina, koju je ona oprala i izglačala nije bila elegantna, ali je zato pustila da joj kosa, oprana i počešljana, slobodno pada po ramenima. Nagnuta nad ogledalom promatrala je sebe nekom nemirnom sumnjom. Nisu li duge sunčane pruge u toplim tonovima njezinih uvojaka bile novi pramenovi sijede kose, koji su se nedavno pojavili? Ona je sijedila odjednom, a nije joj kosa postepeno postajala siva. Imala je samo trideset i tri godine, ali je već osjećala da se bliži dan, kad će njezino glatko lice, još ukrašeno svim dražima mladosti, biti okrunjeno bijelom aureolom. Starost ju je već doticala svojom snježnom rukom, a ona još nije pravo ni živjela. Dok se ženi ne ispune želje, život joj prolazi u stalnoj nadi... Ona proñe samostanskim trijemom, a zatim, pošto se popela stubištem čije su stepenice bile izlizane od mnogih procesija, poñe otvorenom galerijom koja je podsjećala na popločano dvorište unutar arapskih kuća. Kroz otvor pod polukružnim lukom koji je počivao na zdepastim stupovima, ona ugleda dvorište, zdenac iz kojega je brat Anselmo grabio vodu te Honorinu kako čuči na petama. Hodnici su bili pusti. Šum njezinih koraka sjetio ju je ponosite gospoñe de Richeville, te joj se učini da je vidi kako glave umotane u crni svileni rubac prolazi kraj začuñene Anñelike, koja je u ono vrijeme bila još djevojčica. Nastojnik samostana ju je čekao u prostranoj biblioteci, u kojoj su zidovi bili prekriveni neprocjenjenim bogatstvom. Vrlo rijetki prvotisci iz prvih štamparija, tisuće uvezanih knjiga svih oblika i svih debljina sjajile su se svojom izblijedjelom zlatnom bojom u polumraku hladne dvorane, u kojoj se osjećao miris skupocjenih knjiga uvezanih u kožu, miris pergamene, štamparske boje, pultova od ebanovine na kojima su ležali golemi otvoreni misali, ukrašeni slikama. Sjedio je pod oslikanim crkvenim prozorom, u gotskoj stolici, a ukrućenost njegova bijelog lika davala je još impresivniju živost njegovim očima koje su se činile crne, a u stvari su bile tamne kao bronca ili čelik i nisu imale dobi, baš kao oči mnogih asketa. Izraz njegovih tankih, strogih usana sledi Anñeliku i ona zauze odbrambeni stav. Pošto je najprije klekla preda nj, ona se podigne i sjedne na stolac bez naslona koji je već prije tu bio postavljen. Uvukavši ruke u duge rukave od grubog sukna, on ju je promatrao nekom pretjeranom pažnjom i ona je bila prisiljena da prva progovori, kako bi prekinula taj muk koji ju je ispunjavao nelagodriošću.

- Oče, htjela bih vam bezbroj puta zahvaliti što ste me primili pod krov samostana. Da su me oni vojnici uhvatili, bila bih izgubljena... Sudbina koja me očekivala... On se malo nakloni. - Znam to. Vaša je glava ucijenjena... Vi ste Buntovnica Poitoua. Nešto u njegovom glasu uznemiri Anñeliku. Prikriveno neprijateljstvo što ga je osjetila prema njemu odjednom bukne: - Osuñujete li moj postupak? - reče ona gordo. - Kojim pravom? Što možete vi znati u osami svog samostana o nevoljama, vani u svijetu i o uzrocima koji mogu natjerati neku ženu da se lati oružja da bi branila svoju slobodu? Izazivala ga je. Slabo bi se bio proveo taj redovnik da ju je podsjetio da se žena mora podvrgavati. Bila bi mu u lice dobacila kraljeve zahtjeve. - Znam o tome podosta, jer vidim kako vam iz očiju viri odvratno lice Nečastivog. Ona se zajedljivo osmjehne. - Mogla sam i očekivati da ću ovdje čuti ovakvu vrst gluposti. Uskoro ćete mi reći da je sam vrag ovladao sa mnom. - Postoji li u vašem srcu makar jedan osjećaj a da nije ispunjen mržnjom? Ona je šutjela, a on nastavi svojim monotonim i potresnim glasom: - Nečastivi je mržnja. Nečastivi je onaj koji više ne zna za ljubav. To je drugo, protivno lice, to je ono lice u kojemu, da se tako izrazim, nema ni truna ljubavi; to je mržnja. To je otrovan cvijet koji nečastivi sije. Plemenita srca su sklonija mržnji od ostalih. Zar ne znate da se nečastivi hrani krvlju, bolovima i porazima...? Neočekivani izraz gotovo fizičke patnje izobliči mu lice. On poviče s neizrecivom tugom u glasu: - Iskoristili ste moć svoje ljepote da biste odvukli ljude na put mržnje, zločina i ustanka... A zovete se Anñelika... kćerka anñela. Odjednom ga ona prepozna. - Brate Ivane...! Brate Ivane...! Oh! Niste li me, možda, vi nekoć... jedne noći odveli u svoju ćeliju da biste me zaštitili od zla...? Oh! To ste vi! To ste baš vi! Prepoznajem vaše sjajne oči... Potvrdio je šuteći. Činilo mu se da opet vidi djevojčicu kojoj svijetla kosa, okružuje dražesno, nevino lice, kao što je lice djetinjstva, lice prepredeno kao što je lice odrasle žene i čije ga oči boje proljeća znatiželjno promatraju. - Nevina djevojčice - šapne on - što se s vama dogodilo? Nešto se slomilo u Anñelikinu srcu. - Uvrijedili su me i ponizili - promuca ona. - Oh, da znate, brate Ivane, kako je život bio opak sa mnom! On svrne pogled na ogromno raspelo što je visilo na suprotnom zidu: - A on, a što sve on nije pretrpio? Te noći ona nije mogla zaspati. Mir u samostanu je, kao nekada, raskinuo varljivi veo i otkrio prisutnost Duha tmine. Tihi zvuk zvona koje je otkucavalo noćne sate i vrijeme jutarnje molitve sjećalo ju je vječne borbe. Sa svijećama u ruci fratri su dugim trijemovima odlazili u crkvu. "Molite se, molite, fratri", mislila je ona, "i treba da se molite dok tmina vlada nad usnulom zemljom." Tu je Duh zla otkrivao svoje grozno lice. Kad bi zatvorila oči, činilo joj se da čuje kako krv teče. Tada bi ona ispružila ruku da bi takla ručicu usnule Honorine. Nevinost njezine kćerke činila joj se jedinim bedemom iza kojega se mogla zaštititi od užasa te beskonačne noći. Tek u zoru, kad je pijetao zapjevao, ona je uspjela zaspati. Meñutim, ona se nije tek tako predavala. Zatraži da opet vidi oca nastojnika. - Što bi bilo od mene da nije bilo mržnje? - reče mu ona. - Da se nisam mržnjom branila, bila bih crkla od očaja, bila bih se ubila, bila bih poludjela. Duh osvete koji vlada mnome je kao neki oklop koji mi omogućava da živim i da sam svjesna toga, vjerujte mi.

- Ne sumnjam u to. Postoje trenuci u životu koje ne bismo doživjeli bez pomoći duha snažnijeg od svojeg. Ljudski duh nije otporan. U trenucima sreće je dovoljan sam sebi za pomoć, ali u nesreći mora se obratiti za pomoć ili Bogu ili vragu... - Vi, dakle, ne potcjenjujete snagu osjećaja kome sam se prepustila? - Neću nikad potcijeniti moć i duhovnu snagu gospara Lucifera. Previše ga dobro poznajem. - Ah! Vi se uvijek gubite u prilično grubim vizijama. Ne shvaćate naprosto ništa od onog što se zbiva na zemlji. Ona se ushodala gore-dolje ispred njega, ponosna, s kosom rasutom po ramenima, visoko dignute glave, sijevajućih očiju nimalo ne mareći za svoj izgled u tom trenutku, jer je sve svoje snage upregla u borbu što se u njezinoj nutrini vodila. Nepomičniji i bešćutniji od kamenog kipa, otac nastojnik je promatrao kako prolazi ispred njega. Naposljetku mu na usnama zatitra podrugljiv i jedva primjetljiv osmijeh. - Uzalud vam nijekati, kćerko, da vrag nije ovladao vašim duhom. I neiskusnim očima je jasno da bi vaš nemir trebalo smiriti s nekoliko kapi blagoslovljene vode. - Vi me tjerate u očaj! - poviče ona. - Nervozna sam jer hoću da se opravdam, a zapustila sam naviku da razmišljam o ovim pitanjima. Osveta zbog koje me korite a koja me natjerala da se s oružjem dignem protiv pretjerane tiranije, zar ta osveta nije bliža duhu pravde, koju je Krist propovijedao negoli rušilačkom zlu? Izgledalo je kao da on razmišlja o tome. - Vi niste lak protivnik - dopusti on. - Govorite, dakle, izložite sve što imate reći... Godinama je šutjela pa joj je sada bilo teško govoriti. Riječi su joj se gomilale na usnama, rečenice joj se lomile u ustima kao istrgnute iz srca bez ikakva reda i veze što ju je strašno ljutilo. Pričala je o kralju, lomači, o Colinu Paturelu i gospodinu de Breteuilu, o sirotinji iz pariškog podzemlja, o svom zaklanom djetetu, o korupciji, porezima... Šta je on mogao razumjeti od čitave te zbrke? Ništa! Mogao joj je držati propovijedi. Obuzeta žarom izlaganja s vremena na vrijeme je zabacivala kosu koja je padala po obrazima. Stalno je hodala i govorila. Katkad se oslanjala objema rukama na naslon stolice, naginjala se nada nj, kao da mu hoće bolje predočiti svoju istinu. - Vi me smatrate odgovornom za krv prolivenu po mojim naredbama. A da li je krv prolivena u Božje ime manje crvena, manje kriminalna? On je njezinoj srdžbi i mržnji suprotstavio kameno lice, svoj pogled koji je odjednom postao hladan i neprobojan. - Da, znam što mislite - nastavi ona grozničavo. - Krv protestantske djece, koju vojnici dočekuju na koplja, razumije se, nije čista, dok su, naprotiv, kraljeve želje svete; patnje naroda su pravedne i opravdane, pa čak i zaslužene... Nisu smjeli da se rode kao bijednici... Pokoravati se velikima, smrviti slabe... Takav je zakon... Najzad je zašutjela gotovo potpuno iscrpljena, niz čelo joj je curio znoj, osjećala je prazninu u sebi. On se digne, podsjetivši je da se približuje vrijeme čitanja brevijara. Ona ga je gledala kako se udaljuje uz samostanski trijem, s rukama u rukavima habita, s kapuljačom prebačenom preko glave, nalik na dugu voštanicu. Nije ništa shvatio. Bio je miran i vedar. Te noći, meñutim, Anñelika je bolje spavala i kad se probudila, kao da je pao s nje ogroman teret. Otac nastojnik pošalje po nju. Da joj nije mislio održati neku svečanu propovijed kojoj je bio cilj da je ukroti? Veselila se što će s njim ukrstiti oružje. Uñe spuštene glave i začudi se videći kako se on grohotom smije. - Izgleda mi, gospoño, da se spremate za borbu. Zar sam, dakle, tako opasan neprijatelj da je Buntovnica Poitoua odlučila na me udariti svim svojim oružjem? - Molim vas, ne zovite me više tako - zamoli ga ona donekle smetena.

- Mislio sam da se ponosite tim imenom. Ona skrene pogled u stranu, osjetivši naglo da je nasmrt umorna. - Ne kajem se nimalo i nikad se neću pokajati za ono što sam učinila! - Ali vi se same sebe bojite. Anñelika se ugrize za donju usnu. - Kako vidim, vi ništa ne shvaćate, oče...! - To je moguće. Ali osjećam da patite, a nadasve vidim mračnu aureolu koja vas okružuje... - Aureola - reče ona sanjarski - Muslimanski sveci o njoj govore. Da li je moja aureola mračna, oče? - Vi drhtite od same pomisli da zagledate u svoju dušu. Zašto se bojite? Što mislite da ćete vidjeti u njoj? Ona ga je netremice gledala. Njegove zjenice koje su se sjale poput žive, prodirale su joj do dna duše. Nije bila kadra da svoje oči odvoji od njih. - Oslobodite se - navaljivao je on - inače nikad više nećete ponovo živjeti. - Ponovo živjeti! Ponovo živjeti! Ali zašto da ponovo živim? Nije mi stalo do života. Ona je u zanosu vikala, uhvativši se objema rukama za vrat, kao da se guši... - A što će mi život? Gadi mi se, mrzim ga, sve mi je uzeo. On je od mene stvorio ženu koje... da... istina je... koje se bojim... Ona se bez snage sruši na stolicu. - Vi to ne možete shvatati, ali ja bih rado umrla. - To nije istina. Vi ne želite umrijeti. - Oh! Želim, vjerujte mi. - To je samo posljedica umora. Ali znajte da želja za smrću, volja za smrću, dolazi samo onima koji su u svom dugom ili kratkom životu proživjeli ono što su željeli da prožive. Sjetite se pjesme starca Simeona: "Moje su oči vidjele Otkupitelja svijeta, sad mogu da umrem." Ali sve dok neko biće to nije ispunilo, sve dok luta daleko od svog cilja, sve dok poznaje samo poraze... ono ne želi da umre... Zaborav, san, ništavilo... da. Umor od života? To nije smrt. Smrt, to je blago koje nam je Bog dao sa životom, to je neizrecivo obećanje... Anñelika se sjeti opata Lesdiguieresa, njegova mladog zanesenog lica. "O smrti, požuri", govorio je on. Mislila je na Colina Paturela, koji je toliko puta bio predan krvnicima i na ono što je sama osjećala dok su je, privezanu za stup, gledale krvoločne oči Mule Ismaila. Tada bi bila mirne duše umrla, jer je osjećala da odlazi prema uzvišenosti. Ali nikako danas. - Imate pravo - reče ona zahvaćena nenadanim strahom. - Ne mogu sad umrijeti, to bi bila prevara. On se nasmije. - Volim te nagle prelaze vaših raspoloženja. Da, gospoño. Vi morate živjeti. Da umrete poražena, kakva bi to za vas bila poruga. Najgora... Borila se. Bojala se da ga pogleda, da se sretne sa pogledom njegovih tamnih očiju. - Vi vrebate na mene - reče ona - kao na neku žrtvu. - Htio bih da se oslobodite bremena koje vas je pritislo, htio bih da živite slobodno. - Ali kakvog to bremena da se oslobodim? - poviče ona ljutito. - Onog nevidljivog bremena koje vas priječi da živite u miru sa samom sobom i sa svojim životom. - Nikad neću oprostiti! - To od vas nitko i ne traži! Anñelika se borila u sebi. I on je bio na mukama videći je kako naglo diše i kako tjeskoba muči njezino lijepo lice. Kako, zašto, koga je dana otišla k njemu i pred njega klekla? Ona je grčila ruke na njegovom bijelom habitu, a napor kojim se svladavala, opažao se u njenim svijetlim očima.

- Slušajte me... brate Ivane... Slušajte me. Jeste li čuli što o pokolju na Polju draguna. On potvrdi kimanjem glave. - Ja sam naredila da se pokolj izvrši. - Mi to znamo. - To nije sve... Slušajte, i to je za mene bilo... neizrecivo zadovoljstvo. Htjela sam oprati ruke u njegovoj krvi. Redovnik zatvori oči. - Od te se noći - šapne Anñelika - bojim i izbjegavam da zavirim u svoju nutrinu. - Pakleni su vas ponori privukli. Želite li se zauvijek osloboditi tih uspomena? - Cijelom svojom dušom. U njezinim očima bljesne nada. - Možete li to vi učiniti? - Vi ste potpuno izgubili vjeru što ste je u djetinjstvu imali, ako sumnjate u to. - Bog zna sve, zar je onda potrebno da priznam svoje grijehe na ispovijedi? - Bog zna sve, ali bez vašeg priznanja i pokajanja, ni On sam ne može poništiti vaš grijeh. U tome se i sastoji ljudska sloboda. Pobijedio ju je. Pošto je dobila odriješenje, činilo joj se da joj je pri duši bolje. Gledajući svoje raširene prste, reče: - A hoće li nestati krvi s ovih ruku? - Ne radi se o tome da se izbriše ono što se zbilo, ni da izbjegnete posljedice za svoja djela, već se radi o tome da ponovo oživite. Godinama ste bili utjelovljenje mržnje, odsada budite samo ljubavi. To je cijena za vaše uskrsnuće. Ona se razočarano nasmije. - Taj mi program ne odgovara, moja borba nije završena. - To je unutarnja stvar. Ona se naruga svom uzbuñenju i strese izazovno svoju bujnu kosu. - Koliko riječi za jednu odrezanu glavu! Mula Ismail je svakog dana žrtvovao dvije ili tri da ugodi Bogu. Vidite li, vrlo je teško definirati što je Dobro ili Zlo, kad čovjek mnogo putuje i koješta vidi na svojim putovanjima. Te riječi kao da su mnogo razveselile oca nastojnika. Osmijeh, nalik blijesku sunčane zrake na snijegu, kao da je razbio ukočenu i strogu masku na njegovu licu, i sad je ono sjalo ljubaznošću i nevjerojatnom mladošću. Obično mu je izraz lica bio ukočen i hladan. Činilo se da ga ništa nije moglo smekšati. Meñutim, u toku razgovora, bezbrojna su se čuvstva smjenjivala na njemu: radost, bol, srdžba, simpatija. Kad je Anñelika mislila na nj, uvijek joj je pred oči iskrsavao njegov strog i nepristupačan lik. U stvari, u njega je bilo vrlo pokretno i uvijek budno lice. U početku, prije nego što je opazila ta njegova svojstva i prije no što se ogrijala na njegovoj životnoj toplini, ona ga se bijaše prestrašila. Odgovarajući na njezinu dosjetku, koja se odnosila na Mulu Ismaila, reče: - Zlo je ono što osjećate da šteti vašem moralnom zdravlju. Dobro je ono što zadovoljava vaš osobni osjećaj pravde. - Ali, oče, dozvolite mi da vas upitam, ne mirišu li te vaše tvrdnje ponešto na herezu? - Ja ih iskazujem samo pred onima koji to mogu da shvate. - Zar, dakle, toliko povjerenja imate u mene? On ju je dugo posmatrao. - Jest, imam. Vaša sudbina nije obična. Vi se morate boriti izvan utrtih putova. Mnogo ju je ispitivao o islamu. Ona mu je pričala o onome što je vidjela i čula. Pričala mu je o arapskim običajima, o njihovoj tvrdoj i okrutnoj vjeri, što je na njega učinilo snažan dojam. Ona se nije žacala da mu otkrije svoje divljenje i nostalgiju prema toj vjeri. Prelistaše skupa ogromne knjižurine u kojima je, što minijaturama u boji, a što riječima, bila opisana povijest arapskih invazija, u kojima je bilo izneseno

naučavanja Muhamedovo, a tumačenje su tog naučavanja dali Crkveni oci. To su za Anñeliku bili nezaboravni trenuci. Ona je na sve zaboravljala dok je on prevrtao stranice rukom, tako dugom, mršavom i prozračnom, da je izgledala kao ženska. Kopirajući mnogo primitivce i razmišljajući o njima, on je sam stekao neku prozračnu ljupkost. Jedno poslijepodne, dok ga je čekala, Anñelika u jednoj minijaturi primijeti anñela sa zelenim očima na licu koje joj se činilo poznato. Taj se anñeo pojavljivao više puta u misalu, negdje tužnog, a negdje sjajnog pogleda, spuštenih vjeña, svijetle kose, negdje nasmijan, a negdje ozbiljan. - Da nije možda brat Ivan, novak u opatiji Nieula, ukrasio nekada ovu knjigu? - upita ona osmjehujući se, kad je otac nastojnik opet ušao. - Kako bih mogao zaboraviti djevojčicu one noći, izvanrednu ljepotu, koja je izbijala iz nje? Svježina, ljepota, želja za životom, sva su ta bogatstva izbijala iz nje kroz njezine zelene oči. Činilo mi se da ju je Bog poslao u samostan, da bi me podsjetio na ljepotu onog što je stvorio. - A sada sam stara i ružna. Opat prasne u grohotan smijeh. - Kako vam mogu pasti na pamet takve budalaštine? Kako tako lijepa usta mogu izgovoriti tako gorke riječi. Vi ste mladi! Oh, Kako ste mladi - ponovi on gledajući je gorljivo. - Vi ste sačuvali u sebi životnu bujnost, a to je pravo čudo. Vi ste, zaista, mnogo proživjeli, ali ja vam kažem da je vaš pravi život pred vama. - Počela mi je kosa sijediti - Još jedan ukras više - reče on podrugljivim glasom I po prvi put nakon dugih mjeseci ona kao da je našla sebe u očima koje su je netremice promatrale i u kojima kao da je vidjela svoj lik. Osjećala je snagu svog tijela, koju je stekla zahvaljujući šumskom zraku i stalnom jahanju. Stas joj nije bio vitak kao prije, ramena su joj bila razvijenija, put joj je ponovo dobila ružičasto-zlaćene tonove, dok su podočnjaci bili ne samo znakom prolivenih suza, već su davali sjetu njezinu pogledu i još više isticali sjaj njezinih očiju. Bijaše se sasvim odvikla da misli o svom izgledu, i gotovo je bila u neprilici otkrivši ponovo svoje tijelo, te nesvjesno pokrije grudi krajem svog ogrtača. - Uzalud me pokušavate ohrabriti - reče ona odmahnuvši glavom. - Vi to ne možete shvatiti. Izgledam tako živa. Ali se osjećam tako iscrpljena. - Ne može se u jednom jedinom danu ozdraviti od teške bolesti. Svojim laganim korakom, kao da kliže po kamenim pločicama, opat poñe do svoje stolice i pošto je opet na nju sjeo, zamišljeno ju je promatrao. - Ipak ozdravljenje je u toku. Velika se razlika opaža na vama od one noći kad ste sa svojim djetetom potražili utočište u opatiji. Budite strpljivi Okrenite se k svjetlu, a ne tminama i ozdravit će vam i duša i tijelo. Ona se začudi - I tijelo? Ta ja nisam bolesna! - Vi se bojite i mrzite čovjeka. To je vaša bolest ili bolje rečeno "anomalija" od koje morate ozdraviti. Inače će vam ona ugušiti dušu, jer ste vi stvoreni za ljubav. Anñelika je bila zapanjena, a onda odjednom plane. - O čemu vi to govorite? - poviče kreštavim glasom. - U što se vi to miješate? Što vi znate o patnjama žene koju proganjaju ljudi svojim željama? Što vi znate o užasu što ga ona na kraju osjeća i prema njima i prema sebi? Što vi znate o padu u koji ljubav može da odvuče? Osim toga, niste li vi prvi uprli prstom u avet pohote i povikali: pokora!? On se osmjehivao kao da nije bio potresen žestinom njezina napada. - Zašto se osmjehujete? - Pa eto, što vas više gledam, sve sam više uvjeren da ste stvoreni da spavate u muškarčevu zagrljaju. Ta ju je predodžba istodobno i uznemirila i umirila. On mirno nastavi: - Nisam govorio u množini. Rekao sam: muškarčevu. Previše ste puteni da biste mogli živjeti bez ljubavi. Nastojte ozdraviti za onoga koji mora doći, onaj...

- Da, za muža... koga čestita djevica očekuje sa svijećom u ruci. Navlas moj slučaj... Bezgranična joj tuga obuze dušu. Mislila je: "Muž...! Imala sam ga. Obasipao me ljubavlju, ali su ga istrgli iz mog zagrljaja." - Morate svoj pogled okrenuti prema budućnosti. Treba da prepoznate onog koji će doći. Treba da se pripremite, da ga dočekate. Zar ne mislite osloboditi svoju dušu bremena svojih grijeha? Ne budite gordi na svoje tijelo. Ono nije zavrijedilo da mislite o njegovoj sramoti. Proljeće uvijek dolazi iza zime. Krv i tijelo se obnavljaju. Izgleda da ste dobrog zdravlja...! Što joj je on otvoreno govorio o tajnom zlu koje ju je izjedalo, nju je i zbunilo i utješilo u isto vrijeme. - To neće biti lako - odgovori ona. - Vidi se da vi niste onaj, koji... - Luda glavo. Izbjegavajte sve ono što vas muči. Naučite to već jednom. Evo, poslije mnogih ružnih dana, pojavilo se sunce. Uzmite svoju kćerkicu za ruku i poñite s njom u park, šetajte se i razmišljajte o svojoj nadi. Ona nije bila baš sigurna da želi budućnost koju joj je on proricao. Postoji li na svijetu čovjek koji bi bio sposoban da je ponovo osvoji? Rana je bila previše duboka. Meñutim, kad je razmišljala o nagonu, koji je njezino srce, željno utjehe, okretalo prema nastojniku nielskog samostana, morala je priznati da je njezina duša počela kopniti. On ju je privukao strpljivošću ptičara. Ali draž njegove muževne ličnosti, iscrpljene pokorama, ipak je pri tom odigrala znatnu ulogu. Da, imao je pravo: ona je bila žena i to je ostala... - Što mi se, dakle, dogodilo u opatiji? - zapita ona. - Imam katkad osjećaj da sam izgubljena, da lebdim u zraku. - Vi se nalazite u stanju koje matematičari nazivaju "prelaz u beskraj". - Što ste htjeli time kazati? - Učeći matematiku, doznajemo da sva rješenja nekog problema ne moraju biti izračunljiva, to jest da proizlaze jedna iz drugih i da se svedu na pozitivan rezultat. Nekoliko prostih primjera: rješenje jedne matematičke jednadžbe, mi ne znamo da li je "pozitivno" ili "negativno". Drukčije rečeno da li se dobilo ili izgubilo. Obično vañenje drugog korijena stavlja nas pred filozofski problem od znatne važnosti, pred neizračunljiv problem, to jest, pred problem da izračunamo korijen negativnog broja. Pred vrtoglavicom, pred nemoći duha da riješi taj problem, mi se mirimo izjavljujući da je problem "zamišljen", ili ga pretvaramo u trigonometrijsku liniju. A to znači da više ne znamo što se dogaña, jer smo prešli na drugi plan fizičke strukture. To se onda zove, radi lijenosti duha, "prelaz na rješenje kontinuiteta" ili "prelaz u beskrajnost". Shvaćate li? - Mislim da shvaćam. Osjećam tu vrst trenutačnog nestajanja problema. - Dubok li je ponor taj beskraj, pa makar samo u čistoj matematici! Ali on je uvijek prisutan i u našem običnom životu. I kad naš duh ne nalazi više nikakvog "planskog" rješenja, prelaz u beskraj, ili iracionalnost ili u nadnaravnost - nameće se samo po sebi. Mi tad isplivamo na površinu, da bismo zaplivali običajnim tokom ali u stvari, rješenje je već nañeno... - Mogu li usprkos svemu ponovo uspostaviti vezu sa životom? Moj su život rastrgle bezbrojne proturječnosti. - Vi ste jedna od onih žena, kojima je borba potrebna da bi osjetila samu sebe i da... Oh! i toga ima... da bi ostala mlada i lijepa. Što vam više odgovara: običan život s preslicom u ruci ili lakouman život? - Ne znam više. Katkad mi se činilo da sam stvorena za običan seoski život: želja mi je bila da imam muža kojega bih voljela, djecu oko stola kojima bih mijesila kolače. Sve žene nose tu odliku u jednom kutu svog srca, čak i one što su nisko pale, čak i bludnice. A isto tako kao i sve žene željela sam steći bogatstvo, zbog uživanja, što nam ih ono pruža: nakit, divljenje ljudi... Ali brzo sam opazila da mi je bogatstvo omogućilo lagodan život, ali mi nije donijelo sreću. Sve to nije bilo u skladu sa željama. Meñutim, strastveno sam se uživjela u ulogu vojskovoñe. Vi

ćete mi reći: žena nije stvorena da prolijeva krv, to je neprirodno. Ali, ja volim rat. Lagala bih kad bih to poricala. Volim voditi bitke, očekivati pobjede, skupljati raštrkane snage, nadahnuti ih nekim ciljem, a volim čak i strah, tjeskobu, nadu da se spasi očajna situacija. Mnogo sam toga prepatila za dvije protekle godine, ali se nisam nikad dosañivala. - Priča se da je za čovjeka, a naročito za ženu, jedan od bitnih uvjeta da bude sretan: da se ne dosañuje. - Nisu li vas sablaznila moja priznanja? Kako tumačite ova moja protivurječja? - Ljudsko biće je sposobno za mnoge stvari. To je srž njegova života u kome se isprepleću i dobro i zlo, bunt i podložnost, blagost i nasilje. Šaptao je dalje: - Sve se zbiva u svoje vrijeme, sve pod kapom nebeskom: postoji vrijeme kad se rañamo i vrijeme kad umiremo, vrijeme kad se ubijamo i vrijeme kad se liječimo, vrijeme kad plačemo i vrijeme kad se smijemo, vrijeme kad jadikujemo i vrijeme kad plešemo, vrijeme kad grlimo i vrijeme kad se uklanjamo zagrljajima... vrijeme kad šutimo i vrijeme kad govorimo, vrijeme kod mrzimo i vrijeme kad ljubimo... - Tko je to rekao? - Jedan od velikih biblijskih mudraca! Eklezijast. - Dakle, moja pobuna nije bila samo skup ružnih i odvratnih djela? - Dakako da nije. Anñelikino se lice razvedri. - Vaša blagost mnogo me više tješi nego vaša strogost. Vi ste bili u početku tako kruti prema meni… - Ustrašio sam vas da bih vas iščupao iz kaljuže u koju ste sve dublje upadali. Osim toga, htio sam vas navesti da govorite. Sretan sam da sam u tome uspio. Zatvoreno srce se na kraju pokvari. Poduprijevši bradu rukom, duboko se zamislio, kao da rješava neki mučan problem. - Vi biste morali napustiti ovu zemlju - reče on napokon. - Htjeli ste reći da moram umrijeti? - uzvikne ona zahvaćena nenadanim užasom. - Ne, sto puta ne, draga dušo. Ta vi ste utjelovljenje života! Htio sara reći da biste morali napustiti ovu zemlju, zemlju svog djetinjstva i takoñer... ovo kraljevstvo u kojemu je raspisana ucjena na vašu glavu. Treba da ostavite ovaj uzburkani kraj, koji zbog svoje kratkovijeke kršćanske kulture ne uspijeva da se oslobodi osnovnog sukoba: sukoba izmeñu Boga i Sotone. Vi ste bliži prirodi. Vaša pravičnost, vaša ravnoteža ne mogu se zadovoljiti krajnjim i u neku ruku protuprirodnim osjećajima. Vi sasvim drugačije sudite o problemima koji vas zanimaju, stoga ćete uvijek biti u srazu s onima koji vas okružuju. Vi ste pomalo, zamišljam tako, nalik prvoj ženi koju je Bog stvorio i koja se čudila voću u raju zemaljskom. Vi biste morali otići nekamo... - Kamo? - Ne znam. Sagraditi nov svijet, zemaljskiji, snošljiviji... On skrene pogled prema prozoru. - Snijega je nestalo, sunce sja. Stiglo je proljeće. Jeste li to opazili? Plavetnilo neba odražavalo se na krivini romantičnog svoda, a na njegovoj ivici gukale su pripitomljene grlice. - Raspitao sam se. Vojnici su napustili ovo područje. Kraj je miran, mada još nije upokoren. Mogli biste bez zapreke doći do Maillezaisa u području močvara, a zatim do obale. Ne biste li mogli potražiti nekoga od svojih pristaša? - Hoćete da kažete, da moram otputovati? - šapne ona. - Vrijeme je. Činilo joj se da već vidi neprijateljski raspoložen svijet kako je čeka na vratima opatije, meñu koji se morala zaputiti sama i progonjena sa svojim kopiletom u naručju. Anñelika padne pred nastojnikom na koljena.

- Nemojte me tjerati. Ovdje mi je dobro. Ovdje je utočište Božje. - Cijeli svijet je utočište Božje za one koji vjeruju u njegovo milosrñe. Zatvorila je oči, a ispod dugih trepavica tekle su joj suze tvoreći sjajne brazde na njenim obrazima. On je vidio crni krug nesreće oko njezina lika. Još nije bila izvan pogibelji, ali već je on bio siguran da će ona na kraju pobijediti. Njegova je dužnost bila da je preda cesti i vjetru. Otac Ivan ispruži ruku i ona na svojoj kosi osjeti neizrecivo nježan dodir njegove mršave ruke. - Hrabro, draga dušo, i neka vas Bog blagoslovi. Sutradan ju je brat vratar potražio. Osedlao joj je mazgu kao što je molila. Poslat će im je natrag preko fratara iz Maillezausa. Stavio je na životinju dvije košare namirnica i jedan pokrivač. Anñelika brižljivo zamota glavu svoje kćerke. Ako nije mogla sakriti boju svojih očiju, mogla je barem sakriti kćerinu kosu. Ona je dobro znala da su oni koji su je tražili znali njezin opis: žena zelenih očiju, koja u naručju nosi dijete riñe kose. Imala je baš peh što je Honorina upadala u oko. Držeći ruku na mazginom vratu, ona se časkom pokoleba. Ne bi li još jednom pozdravila oca nastojnika i svoga brata? Vratar odmahne glavom. Veliki tjedan je bio na domaku. Fratri su se već povukli u svoje ćelije. Težak muk pritisnuo opatiju, teži no obično. Ljudi posvećeni Bogu su se okupljali radi strašnog hodočašća koje prethodi Uskrsu. Žena se morala udaljiti. Još se nešto trzalo u Anñelikinu srcu, ono je još bolno krvarilo. Ali nije li ta patnja što ju je osjećala, nije li ona bila znak njezina uskrsnuća? Ona zajaše mazgu na muškarački, podigne k sebi Honorinu i proñe kroz samostanska vrata. Dok se uspinjala stazom što je vodila u šumu, dopre do nje škripanje vrata koja su se za njom zatvarala, a skoro odmah zatim oglasi se zvono sa tri jasna zvuka. Koliko se već vratiju zatvorilo za njom, zatvarajući joj svaki put prolaz, kao hajkači progonjenoj divljači! Svaki put su se smanjivale mogućnosti da umakne svojoj sudbini i uskoro će joj ostati jedan jedini put: njezin vlastiti put. Koji je to put? Ona još nije znala. Samo ga je predosjećala. Počela je shvaćati da su je nepremostive nesreće i zapreke svaki put nemilosrdno skretale sa njezinih stramputica prema jednom jedinom, njezinu nevidljivom cilju. I ovaj put, zadnji put, ona je prolazila kroz šumu. Nije se usudila da po danu ide cestom. Kroz šumu, a zatim preko močvara, ona će stići bez zapreka do opatije Maillezais. Kad je došla do Vučje doline, sunce se već diglo visoko na nebo. Njegove su zrake okomito obasjavale dolinu. Anñelika se zaustavi i nije se mogla načuditi. Ne bijahu još ni dva tjedna prošla što je na tom mjestu posrtala u snijegu, što ju je tu davila oštra zima, i čitavo joj tijelo drhtalo kao prut na vjetru. Danas je dolina bila sva zelena, a potok koji je duboko drijemao ispod debelog leda, sad je poskakivao dražesno poput mladog kozlića, dok su ljubice krasile korijenje stabala. Kukavica se glasala svojim pjevom, punim obećanja. Najavljivala je toplinu, cvijetanje, ustoličavala je proljeće. Anñelikin se pogled zamagli pred svim tim divotama. Ponekad nas priroda i život iznenade svojom blagošću. Duga i oštra zima postostručila je bogatstvo trava i cvijeća. Iz gnusnog zločina, iz bezimenog užasa niknuo je ovaj dražestan cvijet, okrugao, bijel, okrunjen plamenom, vedar, koji je ona držala usnuo na svojim prsima: Honorina. Crni gavrani nisu više kružili, zlokobni i gladni povrh Vilinske čistine. Reklo bi se da smrt nije nikad pohodila ove krajeve. Opat Lesdiguieres, opat Ivan! Ta dva arhanñela su je izvukli iz ponora, u koji je bila upala. Ta dva nevina redovnika najzad su izbrisali u njoj zlokobnu uspomenu na fratra Bechera. Bilo je pravo i potrebno da ostane na životu, mislila je.

28.

ZASJEDA TRGOVACA

OBILJEŽENA LJILJANOVIM CVIJETOM

Sutradan je stigla u Mailleazis, veličanstvenu opatiju sagrañenu na otoku, izmeñu ustajalih voda i vrba. U noći ti se činilo da čuješ šum valova, koji su u XII stoljeću udarali u temelje opatije. Fratri su provodili miran, pastirski život loveći žabe i jegulje, vodili manje računa o brevijaru, negoli o podnevnom počinku i čuvajući Rabelaisovu tradiciju, koji je meñu ovim zidovima napisao svog Gargantua. Tu nije bilo traga onoj pobožnoj atmosferi što je vladala u Nieulu. Fratri su se bojali protestanata. Jer je taj kraj sve do obale bio nastanjen uglavnom protestantima. Kraljeve su trupe malo-pomalo uspostavljale red. Preporučena od nielskog opata - zaista svet čovjek, govorio je prior Maillezaisa uzdišući - Anñeliku su dobro primili i dali su joj vodiča, koji ju je odveo do okolice Sables d'Olonne. Noseći na leñima Honorinu, ona se sada spuštala pjeskovitim i blatnim putom pod svodom patuljastih hrastova i lijeska. Pala je kiša. Pročišćen zrak imao je čudan okus. Ona se zaustavi da nabere lješnjaka za Hononnu i da joj ih zubima lomi. Latice šipka, mokre od kiše, napadale su na njezinu ruku. Neobičan šum dopirao je iza živice To je bila zadnja etapa njezina puta. Šum je bivao sve jači. Anñelika je išla dalje, poput vuka oprezno; napokon opazi more. To nije bio Mediteran, plavi i zlatni, već ocean, more tmina, provalija Atlanata… Ono se penjalo sivo, plavo, zeleno na horizontu, koji se u magli spajao s nebom. Idući dalje, Anñelika spazi ljubičasti žal razdijeljen srebrnastim spletom barica, zatim četvrtasta polja solana, bijele čunjeve nagomilane soli, koje je nagli sumrak obojio nježnom ružičastom bojom. Ni lijevoj strani nalazila se trošna kućica Tu se Anñelika imala sastati sa Ponce-le-Paludom, potestantskim krijumčarom, koji je postao njezin sljedbenik odmah na početku ustanka. Ali Ponce-le-Palud je bio uhvaćen dan prije toga, i pogubljen zbog dvostruke krivice: kao krijumčar i kao pobunjenik protiv kralja. Preživjeli drugovi životarili su od pljačke, sakriveni u malim obalnim šumama. Anñelika je stupila s njima u pregovore, da joj omoguće da se brodom prebaci u Bretanju: tamo bi se možda mogla dugo kriti. Najvažnije je bilo izbjeći patrolama. Stanovnici obale, koji su ostali vjerni kralju ili su mu se ponovo pokorili, nisu se ustručavali da izdaju sad ovog sad onog samo da steknu milost svojom revnošću. Pobijeñeni nemaju saveznika. Osjećajući se neugodno meñu ovim žučljivim protestantima, koji su znali za veličinu njezina poraza i njezine bijede, Anñelika je bila uznemirena. Bilo joj je do toga da što prije otplovi odatle. Samo more joj se činilo sigurno, samo ono će je prijazno primiti. Trećeg dana ispijeni i odrpani ljudi dotrčali su u šumu vičući da se skupina trgovaca približuje. Dolazili su iz Maransa i prevozili žito i vino. Već mjesecima se nije vidjelo ni čulo za takav dogañaj. Ostali se odmah okupiše i stadoše skupljati svoje oružje: duge šiljaste mačeve, obične mačeve, štapove. Nisu imali više baruta, ni kugli za svoje muškete. - Ne činite to, zaklinjem vas - molila ih je Anñelika. - Navući ćete na sebe žandarmeriju, pa će doći da pretraže ovu šumu... - Treba ipak od nečega živjeti - progunña voña. Meñu rijetkim stablima već se čula zvonjava praporaca na mazgama i škripanje teretnih kola. Zatim se začu vika i zveket oružja. Anñelika više nije znala kome svecu da se prikloni. Trebalo je, meñutim, spriječiti ove progonjene ljude da izvrše razbojničko djelo koje će na njih navući vojnike i finance. Na žalost, ona ih je malo vremena poznavala i nije mogla na njih utjecati.

Nije čak razumjela ni njihova narječja. Ona priveže Honorinu za stablo i potrči prema bojnom polju. Možda će spasiti ljudske živote, sporazumjeti se s trgovcima. Ali ovi, umjesto da se prestraše, odlučili su već na početku napada da se brane. Imali su pištolje i pucali su zaklonjeni svojim kolima. Mnogobrojni ranjenici pokrili su cestu. Anñelika se dovuče do voñe krijumčara, koji je stajao iza jednog grma. - Povucite se - zaklinjala ga je. - Prekasno je sada. Treba nam njihova roba, a naročito njihovi životi, da nas ne bi odali. On skoči na jedna kola. Hitac iz pištolja smjesta ga zaustavi i on se sruši. Nakon toga nastade potpuna pometnja. Sluteći da su razbojnici demoralizirani, četvorica trgovaca iskoće iz zaklona i bace se na njih. Udarajući štapovima snagom kojoj se čovjek nikad ne bi nadao od mirnih trgovaca, nekima su polomili udove a nekima lubanje. Anñelika primi žestok udarac pri dnu zatiljka. Sve joj se zavrtjelo, ali imala je još vremena da vidi onoga koji ju je udario. Bio je obučen u crno, bez dvojbe protestant, vrlo krupan, bistrih očiju, ne baš ljutitih, ali zato odlučnih. Sveti Honore, trgovac, mora da mu je bio sličan. Drugi udarac je primila po sljepoočici i onesvijestila se. Došla je k sebi pod uticajem daleke i užasne uspomene. Florimond je bio u rukama Velikog Coesrea, a Cantora su ugrabili Cigani. Anñelika je trčala za njima zajedno sa Poljakinjom po prašnoj cesti Charentona, nakon što je utekla iz strašne tamnice Chateleta. Ona otvori oči. Bila je u zatvoru. Sama, ispružena na truloj slamnjači. Udarac koji je primila bio je jači od njezinih osjećaja. Nije više imala snage ni da proklinje neoprezne krijumčare, kobnu sudbinu, svoju nesreću. Za nekoliko sati bila bi se ukrcala u brod jer se već bila sporazumjela da je prevezu do bretonske obale. Prepustila se nekom pasivnom snatrenju, ni ne misleći u koji gradić su je odvukli. Les Sables ili Talmont? Ni da li su je prepoznali, ni kakva je kazna očekuje. Zatiljak ju je jako bolio, osjećala se umornom i bolesnom. Ležala je tako satrvena, kadli je odjednom munjevita misao probode i ona poskoči na svom ležaju: Honorina! Strava joj ukoči tijelo. Što se dogodilo s djetetom nakon one kobne strke? Anñelika ju je ostavila privezanu za stablo. Da li su je krijumčari, koji su pobjegli, opazili? Da li su se oni pobrinuli za nju? Ali ako nitko nije primijetio dijete? Ako se djevojčica još nalazi tamo sama u šumi? Čistina je bila podalje od ceste. Da li će čuti njezine krikove? Hladan znoj oblije Anñeliku. Večer se spuštala. Iza rešetaka podrumskog prozora crvenkasta svjetlost najavljivala je sumrak. Anñelika je udarala po vratima podruma, ali nitko se nije pojavio, a ni odgovorio na njezine dozive. Vrati se k prozoru i grčevito se uhvati za rešetke. Otvor je bio u razini sa zemljom. Nejasni šum joj je dopirao do ušiju: more nije daleko. Zvala je i zvala, ali uzalud. Noć se bližila ravnodušna prema zatvorenicima, koji živi zazidani, nisu mogli do jutra ništa očekivati od svojih bližnjih. Neko vrijeme bila je izvan sebe, vrtila se u krugu i vikala kao bjesomučna. Lagani šum dovede je k svijesti. Vani je začula korake. Anñelika se ponovo grčevito primi hladnog željeza prozorskih rešetki. Koraci su se približavali. Dvije se cipele pojave na drugoj strani otvora. - Za ljubav Božju, vi koji prolazite, zaustavite se! Slušajte me - poviče Anñelika. Prolaznik se zaustavi. - Za ljubav Božju - ponovi ona živo - smilujte se mojoj molbi. Nitko nije odgovarao, ali prolaznik se nije udaljavao. - Moja djevojčica je ostala u šumi - nastavi ona. - Nastradati će ako joj nitko ne pomogne. Umrijet će od zime i gladi. Proždrijet će je lisice. Prolazniče, smilujte joj se! Trebalo je označiti mjesto. Ona nije znala imena mjesta u tom tuñem kraju. - Nedaleko ceste, gdje su razbojnici napali trgovce, koji su prevozili žito...

Da li je to bilo jučer ili danas, pitala se dok joj se u glavi sve vrtjelo. - Od ceste se odvaja jedna staza... tamo se nalazi miljokaz (sjetila se te pojedinosti). Da, ako poñete tamo stazom doći ćete do jedne čistine... Ona je tu privezana za jedno stablo... To je moja djevojčica. Nema joj ni dvije pune godine. Noge prolaznika se pomakoše. Otišao je. Da li je bar čuo buncanje što je izlazilo iz dubine zatvora? Možda je smatrao da to trabunja okovana luñakinja; ima svakakvih žena po tamnicama. Ona se trgne iz groznog sna, u kom je neprestano čula plač svog djeteta. Ugleda pred sobom tamničara i dva naoružana stražara, koji su joj surovo naredili da ustane i da ih slijedi. Vodili su je preko nekih kamenitih, zavojitih stepenica, a onda su je uveli u zasvoñenu dvoranu, čiji su zidovi bili vlažni i nagrizeni od soli. Na mangali je tinjala vatra, ali je vrlo slabo grijala prostoriju. Uostalom, mangala nije bila tu samo da ublaži temperaturu srednjevjekovne kripte. Anñelika je to shvatila, čim je opazila snažnog čovjeka, golih ruku, u kratkoj crvenoj majici. Nagnut nad mangalom pažljivo je okretao meñu ugljevljem dugu gvozdenu šipku. U dnu dvorane, pod nekom vrsti plavog baldahina u obliku vrlo izblijedjelog ljiljanovog cvijeta, stajao je sudac u dugoj, crnoj togi i vlasulji s uvojcima i razgovarao s jednim od onih trgovaca, i to baš s onim koji je Anñeliku udario štapom po glavi. Mirno su razgovarali. Nisu čak smatrali potrebnim da prekinu razgovor kad su oružani ljudi dovukli Anñeliku, bacili je na koljena pred krvnika i htjeli joj skinuti suknju i prslučac. Anñelika je vikala, otimala se poput samog nečastivog. Ali jake su je šake zadržale. Odjednom začuje kako su joj razderali haljinu na leñima. Cveno svjetlo zatitra pred njezinim očima i dolazilo sve bliže. Ona zaurla kao bjesomučna. Miris izgorenog mesa dopre joj do nozdrva. Obuzeta željom da se osiobodi ruku koje su je čvrsto držale, ona u prvi mah nije ništa ni osjetila. Tek kad su je pustili osjeti groznu opeklinu na svojim leñima. - Dobro prijatelju - promrmlja stražar – trebalo bi puk vojske da se ova svlada. Prava furija. Iz opekline bol joj se širila u glavu, u lijevu ruku sve do vrhova noktiju. Još je klečala i tiho jecala. Krvnik je spremao natrag na njezino mjesto spravu za mučenje, tu dugu ručku na čijem kraju bijaše iskovan žig u obliku ljiljana, žig sav pocrnio od mnogobrojne upotrebe. Sudac i trgovac i daije su razgovarali... Njihove riječi odjekivale su visoko pod svodom. - Ja ne dijelim vaš pesimizan - govorio je sudac. - Naše stanje je još vrlo dobro i nije istina da kralj želi istrijebiti protestante u svom kraljevstvu. On, naprotiv, cijeni poštenje i skromnost naših istovjernika. Vidite li, ovdje, u Sablesu katolici su tako malobrojni da na tri reformirana suca dolazi samo po jedan katolički. Kako je on stalno u lovu na patke, najčesće mi rješavamo sporove meñu katolicima. - Trebalo bi da ste bili u Poitouu. Vidio sam neke stvari koje su ostavile vrlo snažan dojam na mene. - Dogañaji u Poitouu? To je jednostavna, premda žalosna provokacija, priznajem. Još jednom su se naša braća dala zavesti od ambicioznih, razdraženih velikaša, kao što su La Moriniereovi. Sudac se spusti sa podija po stepenicama i približi Anñeliki, koja je još uvijek stajala na koljenima. - Pa dobro, djevojko, jeste li izvukli pouku iz svega ovoga što vam se dogodilo? Osobe dobrog glasa se ne skiću po šumama s razbojnicima i krijumčarima. Odsada, gdjegod pošli pripadate kraljevoj pravdi. Žigosani ste ljiljanovim cvijetom. Po tome će svatko znati da ste bili u rukama krvnika, da ne spadate u čestite osobe. Nadam se da će sve ovo utjecati na vas i da ćete biti oprezniji i razboritiji trgujući sa svojim dražima.

Ona je uporno gledala u pod. Pošto je nisu prepoznali, nije im htjela dati prilike da je izbližeg promotre. Od svega onog što je sudac govorio ona je čula jedino: "Vi ste žigosani ljiljanovim cvijetom." Na svom je tijelu osjećala sramotan žig, koji ju je učinio doživotnim zločincem... Odsada će pripadati krdu izgubljenih žena, bludnicama, kradljivkama, skitnicama... Ali sad je sve to nju malo zanimalo. Njoj je bilo jedino do toga da iziñe iz tamnice i da dozna što se dogodilo s Honorinom. Pustila je da je sudac opominje i kori što je donekle sličilo na dušobrižničke propovijedi. Tek na kraju napela je uši da čuje njegov zaključak. - Smatram da moram biti blag prema vama, jer pripadate reformiranoj vjeroispovijesti, te vas neću ni zadržavati meñu ovim zidovima... Ali ja sam dužan da bdijem nad vašim duševnim zdravljem i da vam stvorim mogućnost da ne upadnete ponovo u svoje greške. Najbolje što mogu za vas učiniti jest da vas povjerim obitelji, čiji će vas odgojni primjeri dovesti na put dobra i do upoznavanja vaših dužnosti prema Bogu. Ovdje prisutni gazda Gabriel Berne rekao mi je da traži služavku koja će se baviti njegovom kućom i djecom. On vam predlaže da stupite u njegovu službu i time on na uvrede odvraća oproštenjem, kako nam je i preporučio Krist. Dignite se, obucite se i poñite s njim. Anñelika nije pustila da joj se to dvaput kaže. U uličici gde su se gurali ribari, prodavačice školjki, radnici solana, koji su se svojim ogromnim grabljama na leñima vraćali sa žala, Anñelika je vrebala zgodu da pobjegne trgovcu kojemu je dugovala svoje osloboñenje. Njoj nije bilo ni na kraju pameti da poslušno poñe s njim, kako joj je to bio preporučio sudac. Gazda Gabriel je vjerojatno pogañao njezine misli, jer ju je držao za ruku. Sjetila se da on ima čvrstu šaku i da dobro tuče štapom. Na licu mu se u isto vrijeme odražavao i blag i oštar izraz. U gostionici "K lijepoj soli", pokaže joj njezinu sobu. - Otputovat ćemo zarana sutra ujutro. Stanujem u La Rochelleu, ali putem moram obići neke mušterije, tako da mojoj kući nećemo stići prije večeri. Ali moram biti siguran da li ste voljni ostati u mojoj službi, jer sam sucu jamčio da nećete pobjeći iz moje kuće i da nećete opet nastaviti sa svojim neurednim životom. Čekao je da mu odgovori. Znala je da će ga vrlo brzo smiriti s par riječi o svojoj dobroj volji. Ali spazivši njegov slobodan, pošten pogled, nije našla hrabrosti za to. Naprotiv, njezin zao duh ju je natjerao da mu se odmah suprostavi. - Ne računajte na to. Ništa me ne bi moglo zadržati u vašoj službi. - Pa zar ni ovo? I on joj pokaže krevet, visoko postavljen po seljački, na pomičnom sanduku. Anñelika nije shvatila što je time htio kazati. - Približite mu se - reče gazda Gabriel. Ona napravi par koraka i ukoči se. Na jastuku je spazila riñu kosu. Pokrivena do podbratka, držeći palac u ustima, Honorina je spavala dubokim snom. Anñeliki se činilo da sanja i da je i ovo jedno u beskrajnom nizu luñačkih priviñenja koja su je mučila. Zagledala se u gazdu Gabriela s nevjericom. Zatim spusti oči i uze promatrati trgovčeve cipele. - To ste vi bili! - šapne. - Da, bio sam ja. Pošto sam završio razgovor sa sucem, uputio sam se napolje preko tamničkog dvorišta. Uto me neki glas zaustavi. Neka žena me zaklinjala da joj spasim dijete. Uzjahao sam konja. Mada mi se nije mililo da ponovo obiñem mjesto, gdje su nas napali, ipak sam otišao. Imao sam sreću, stigao sam prije noći. Našao sam djevojčicu u podnožju stabla. Spavala je, vjerojatno izmorena od plača i vike. Nije joj bilo hladno. Uvio sam je u svoj ogrtač i donio je ovamo. Na moje traženje jedna je služavka pristala da je okrijepi. Anñeliki se učini da nikad nije osjetila zanosniji osjećaj olakšanja. Sav joj se život činio jednostavnim sad kad je skinula taj užasni teret sa svog srca. Sva su

čudesa, dakle, moguća, kad se ovako čudo dogodilo. Ljudi su dobri, svijet je lijep... - Budite blagosloveni - reče ona slomljenim glasom. - Gazda Gabriele, nikad neću zaboraviti što ste učinili za mene i moju kćer. Možete računati na moju privrženost. Vaša sam služavka.

TREĆI DIO

PROTESTANTI LA ROCHELLEA

29.

DOLAZAK U LA ROCHELLE

OSAMLJENI DJEČAK

Večer se spuštala, kad su kola gazde Gabriela Bernea ulazila u La Rochelle. Nebo zagasito tamnoplave boje, još prožeto danjom svjetlošću, širilo se nad izbušenim zvonicima i napola porušenim bedemima, ostacima utvrñenja koja je razorio Richelieu. Ulične svjetiljke gorjele su na svakom uglu. Grad je ostavljao dojam čistoće i sigurnosti. Nije bilo vidjeti ni pijanaca, ni prolaznika ispaćenih lica. Svijet se šetao, premda je već bilo kasno. Gazda se Gabriel najprije zaustavio pred nekim otvorenim predvorjem. - Tu su moja skladišta. Okrenuta su prema licu. Ali ja više volim da vreće istovarim otraga, daleko od radoznalih pogleda. Propustio je ispred sebe mazge i dvoja teretna kola, pa pošto je izdao naredbe pomoćnicima koji su dotrčali, ponovo se popne u kola koja krenuše poskakujući po okrugloj kaldrmi kojom je uličica bila popločana i na kojoj je katkad konj poskliznuo, pa bi frknule iskre ispod njegovih kopita. - Naša četvrt oko bedema je vrlo mirna - objašnjavao je trgovac, na kome se vidjelo, da je vrlo zadovoljan što se vratio kući. - A ipak smo samo par koraka udaljeni od pristaništa i... Htio je da objasni još nešto, hvaleći bez dvojbe prednost što mu je kuća i blizu prometne luke, a opet zaštićena od njezine buke, kadli na zaokretu ulice opazi jaka svjetla i začuje bučne glasove, koji su opovrgli njegove prijašnje tvrdnje. Stražari naoružani kopljima i bakljama stalno su dolazili i odlazili. Njihove baklje su oštro osvjetljivale bijelu fasadu visoke kuće. Na sredini kuće nalazio se kolni ulaz na kojemu su vrata bila širom otvorena. - Stražari u mom dvorištu - gunñao je gazda Gabriel. - Što se tu dogaña? Ipak, siñe s kola bez uzbuñenja. - Slijedite me, vi i vaša kćerkica. Nema nikakvog razloga da ostanete vani - reče on kad je vidio da Anñelika oklijeva da uñe. Ona je, naprotiv, imala i previše dobrih razloga da ne poñe za njim. Ali iz bojazni da nekome ne upadne u oko, ukoliko se pokuša udaljiti, bila je prisiljena da poñe za svojim novim gospodarom. Stražari su ukrstili svoja koplja. - Susjedi ne mogu ulaziti. Nareñeno je da rasturimo svako sakupljanje. - Ja nisam susjed, ja sam gospodar ove kuće. - Ah, dobro! Onda uñite! Pošto je prešao dvorište, gazda Gabriel se popne nekoliko stepenica i uñe u tamno predsoblje niskog stropa po čijim su zidovima visili teški sagovi i slike. Svijećnjak sa šest krakova gorio je na stolu. Neki mladić žurno je silazio niza stubište, preskačući po dvije stepenice odjednom. - Brzo, oče, doñite! Papisti hoće da odvedu strica na misu. - Osamdeset i šest mu je godina i ne može hodati. Pa to je sigurno neka šala - reče gazda Gabriel mirnim glasom. Na vrhu stubišta stajao je čovjek otmjeno obučen u odijelo od smeñeg baršuna. Orukvice, kravata i vrlo dotjerana vlasulja odavali su čovjeka visokog položaja. On se nehajnim korakom približi, nabadajući visokim petama po podu. - Moj dragi Berne, radujem se od srca što ste stigli. Bilo mi je žao što me zapala nemila dužnost da provalim u vašu kuću u vašoj odsutnosti, ali radilo se o izvanrednom slučaju... - Gospodine namjesniče, vrlo sam počašćen vašim posjetom - reče trgovac duboko se klanjajući - ali mogu li vas zamoliti da mi objasnite o čemu se, u stvari, radi?

- Vi znate da nove naredbe, kojih se moramo pridržavati, odreñuju da svakog čovjeka na samrti, koji je pripadao takozvanoj reformiranoj vjeri, mora posjetiti katolički svećenik da bi, ukoliko je to moguće, napustio ovaj svijet u pravoj vjeri, a ne u otpadničkoj koja ga lišava vječnog spasenja. Neki gorljiv kapucin, otac Germain, čuo je da je vaš stric, gospodin Lazar Berne, na samrti, pa je smatrao svojom svetom dužnošću da potraži i obavijesti župnika najbliže župe, koji je došao u pratnji sudskog službenika. Ovu gospodu su žene u vašoj kući vrlo loše dočekale - ah, te žene, dragi moj prijatelju - tako da oni nisu mogli izvršiti svoj zadatak. Ali znajući za moju sklonost prema vama, zamolili su me za pomoć, zamolili su me da umirim vaše žene. Obradovao sam se tome, jer vaš jadni stric prije smrti... - Zar je umro? - Preostalo mu je malo života. Pred približavanjem vječnosti vašeg je strica napokon obasjala božja milost i on je zatražio da primi svete sakramente... Odjednom neka djevojčica zaurla piskavim, histeričnim glasom: - Ne, to ne u kući naših predaka! Namjesnik zgrabi malu mršavu djevojčicu i rukom punom prstenja joj začepi usta. - Gazda Berne, je li to vaša kći? - zapita vrlo hladno. Odjednom zaurla: - Ova me djevojčura ugrizla! Nastade paklena larma i vika u kući: - U! U! Napolje odavde! Neka sitna starica slična vještici pojavi se na hodniku i uze gañati stražare glavicama luka, koje su joj se našle pod rukom. Neki od slugu su svojim teškim cipelama lupali po pločicama trijema. Samo je gazda Gabriel sačuvao hladnokrvnost. Vrlo čvrstim glasom naredi kćeri da šuti. Meñutim, namjesnik priñe prozoru i mahne rukom nekome vani. Odmah se potom pojavi nekoliko vojnika. Njihova pojava smiri razdražene ukućane, koji se, radoznali što će dalje biti, okupe na vratima jedne sobe. Anñelika nejasno opazi glavu nekog starca položenu na jastuk. Izgledalo je da starac, zaista, umire, ukoliko već nije bio mrtav. Svećenik je pristupio starcu i rekao: - Sine moj, donosim vam našeg gospodina Isusa Krista! Te riječi proizvedoše neobičan učinak. Starac naglo otvori oštro i živo oko, a njegova se glava uspravi na kraju dugog i mršavog vrata. - Ne vjerujem da je to u vašoj moći. - Maloprije ste drugačije zborili. - Ne sjećam se toga. - Nije se moglo drukčije protumačiti micanje vaših usana. - Bio sam žedan, to je sve. Ali sjetite se, gospodine župniče, da sam za vrijeme opsade La Rochellea jeo kuhanu kožu i juhu od strička. Neću valjda pedeset godina poslije toga zanijekati vjeru za koju je položilo svoje živote dvadeset i tri tisuće od dvadeset osam tisuća stanovnika moga grada. - Vi bulaznite! - Možda, ali vi me nećete prisiliti da bulaznim drugačije. - Vi ćete brzo umrijeti... - Baš neću! I starac poviče neobičnim, napuklim, ali veselim glasom: - Neka mi donesu čašu vina iz Borderiesa! Kućna čeljad prasne u grohotan smijeh. Stric je oživio. Razjareni kapucin je zahtijevao da šute. Vikao je da bi trebalo kazniti ove bezobrazne heretike. Kad bi okusili zatvor, bili bi pristojniji, a nije važno da li iskreno ili samo prividno. Uostalom, donijeta ja posebna uredba protiv onih koji svojim vanjskim držanjem potiču na sablazan.

Uto miris zagorenog jela dopre do Anñelikinog nosa i natjera je da napusti tu raspru, koja nije mogla donijeti ništa dobro ni njoj, ni drugima, te se uputi u kuhinju. Našla se u širokoj prostoriji, toploj, dobro namještenoj, koja joj je odmah postala simpatična. Ona žurno položi Honorinu u naslonjač blizu ognjišta, podigne poklopac s jednog lonca i opazi da su čičoke zagorile, ali da ih se još može spasiti. Ona baci u lonac kutlaču vode, smanji vatru, pa ogledavši se oko sebe, odluči prostrijeti dugi stol što se nalazio u sredini kuhinje. Svaña će ipak završiti, a ona je bila služavka i dužnost joj je spremiti večeru. Bila je zbunjena i neobično uzbuñena zbog čudnog prizora pri dolasku. Protestantska kuća možda nije idealno sklonište. Ali ovaj je trgovac s njom čovječno postupao i čini se da ga uopće nisu mučile sumnje u pogledu njezine ličnosti. Zametnut će joj se trag. Tko da posumnja u služavku hugenotskog trgovca u La Rochelleu? Ona otvori vrata tamne i hladne smočnice i nañe u njoj što je tražila. Namirnice su bile pomnjivo razvrstane i obilježene. - Da li je ovo vaša služavka? - zapita namjesnik. - Da, vaša visosti. - Pripada li i ona reformiranoj vjeroispovijesti? - Pripada. - A dijete? Njena kći? Bez dvojbe nezakonita. U tom slučaju ona mora biti odgojena u katoličkoj vjeri. Da li je krštena? Anñelika je bila stalno okrenuta leñima. Pravila se da stavlja u red jabuke. Srce joj je jako udaralo. Čula je kako gazda Gabriel odgovara da je nedavno zaposlio tu služavku, ali da će se nedvojbeno raspitati za njezin položaj i položaj njezine kćerke, te će je uputiti što joj je raditi u vezi sa zakonskim propisima. - A vaša kćerka, gospodine Berne, koliko ima godina? - Dvanaest. - Točno. Nedavno donesena uredba ovlašćuje djevojčice odgojene u reformiranoj vjeri da mogu čim navrše dvanaest godina izabrati same vjeru, kojoj žele pripadati. - Mislim da je moja kći već izabrala - prošapta gazda Gabriel - vi ste se i sami malo prije mogli u to uvjeriti. - Moj dragi prijatelju - reče namjesnik oporim glasom - žalim što vi moje upute primate s nekom duhovitošću, ponešto zajedljivom da ne kažem podrugljivom. Žao mi je što moram i dalje da vas uvjeravam. Sve ovo je vrlo ozbiljno. Mogu vam dati samo jedan savjet: odrecite se vjere, odrecite se, vjerujte mi, prije nego bude prekasno, zaštedit ćete sebi tisuću jada, tisuću neugodnosti. Anñelika bi bila sretna da je gospodin de Bardagne otišao na neko drugo mjesto da uvjerava i opominje. Umorila se držeći stalno okrenuta leña i potičući vatru, kako bi izgledalo da je prezaposlena. Napokon se namjesnikov glas izgubi na stubištu. Malo potom čula se buka cipela i konjskih kopita, zatim škripanje dvorišnih i kućnih vrata, a onda su članovi obitelji počeli jedan za drugim ulaziti u kuhinju da se poredaju oko stola. Stara služavka, koja je bacala glavice luka, dovuče se poput miša do ognjišta i olakšano uzdahne kad je opazila da večera, na koju je ona bila potpuno zaboravila u groznici dogañaja, nije upropaštena. - Hvala, ljepotice moja - šapne joj ona. - Da nije vas bilo, naš bi me gospodar sad gadno izgrdio. Pošto je položila zdjelu na stol, stara služavka Rebeka sjedne na vrh stola, a pastor Beaucaire održi kratak govor, a možda je to bila i neka molitva, sazivljući Gospoda da blagoslovi skromnu večeru. Zatim svi posjedaše. Anñelika se osjećala neugodno stojeći kraj ognjišta. Gazda Gabriel joj se obrati: - Gospoño Anñeliko, približite se i zauzmite mjesto. Naša služinčad je bila uvijek sastavni dio obitelji. I vaše dijete će nas počastiti svojim prisustvom. Nevinost privlači Božji blagoslov na kuću. Treba naći stolicu prema njezinu uzrastu.

Mladić Martial, skoči i vrati se naskoro noseći stoličicu, koju su pohranili na tavan, otkad je mezimac kuće, dječačić od sedam godina, obukao prvi put hlače do koljena. Anñelika posadi na nju Honorinu, koja povede po prisutnima svojim ponosnim očima. Pri žutoj svjetlosti lojanih svijeća, kao da je s najvećom pažnjom promatrala gradska lica koja su se pojavila iz tame, okružena ubrusima i čistim ovratnicima. Crna boja njihove odjeće gubila se u sjeni. Bijela krila ženskih kapa, kao nesigurne ptice, okretala su se prema njoj. Zatim se njezin pogled zaustavi na pastoru Beaucaireu koji je sjedio na drugom kraju stola i vrlo mu se dražesno nasmiješi izražajnom mimikom, pa izreče nekoliko nerazumljivih riječi kojih je namjena očito bila ljubazna. Taj osjećaj koji ju je naveo da se obrati najuvaženijoj ličnosti u društvu, očara sve prisutne. - Gospode, kako je lijepa! - usklikne mlada Abigaela, pastorova kćerka. - Kako je mila! - reče Severina. - Kosa joj je crvena kao bakar naših tava - poviče Martial. Svi su se smijali, bili su ushićeni, sretni, dok je Honorina i dalje promatrala pastora, nekim smjernim divljenjem. Starac je bio dirnut, a i polaskan što je uspio nadahnuti takav poseban osjećaj toj djevojčici te zamoli da je prvu posluže. - Djeca su kao kraljevi meñu nama. Gospodin ih je rado zvao k sebi. Pastor im zatim ispriča zgodu o djetetu što ga je Isus stavio meñu odrasle naprasna i nemirna duha i rekao im: "Ako ne postanete kao ovo malo dijete, nećete ući u kraljevstvo nebesko." Lica svih prisutnih postadoše ozbiljna, a najstariji sin digne se i poče posluživati, prema običaju u grañanskim kućama. - Oče - upita Severina, kćerka od dvanaest godina, strastvenim glasom - što biste bili učinili, da su papisti prisilili strica Lazara da se pričesti? Što biste bili učinili? - Ne može se nekog silom prisiliti da se pričesti, kćerko. I sami papisti bi to smatrali svetogrñem bezvrijednim pred Bogom. - Ali da su to ipak pokušali, što biste bili vi uradili? Da li biste ih ubili? Imala je crne, plamene oči, koje su se isticale na malom blijedom licu, kome je njezina kapica, slična kapicama seljanki, davala stariji izgled. - Nasilje, kćeri moja... - započne gazda Gabriel. Ona se naceri svojim velikim, ružnim ustima. - Naravno, vi biste ih pustili da to učine, a sramota bi pala na našu kuću. - Djeca ne mogu suditi o takvim stvarima - zagrmi gazda Gabriel, kojega njezine riječi naljute. On je bio naizgled vrlo miran čovjek i svatko ga je smatrao dobričinom vesele ćudi. Meñutim, usprkos svojoj gojaznosti i blagosti svojih plavih očiju, on baš nimalo nije bio blag. Kad ga je bolje upoznala, Anñelika je primijetila da i on i ostali grañani La Rochellea pod opnom mlakog egoizma kriju ledenu krutost. Tada bi se munjevito sjetila kako ju je on sam izudarao štapom na cesti blizu Sablesa d'Olonnesa. Mada bi bilo priličnije vidjeti ga da se za stolom gosti slasnim mesom pečenim na ražnju, on se ipak zadovoljavao s komadom kruha i glavicom bijelog luka kao dobri kralj Henrik, koji je dugo vremena živio kao gost u La Rochelleu, prije nego je otišao u Pariz da sluša misu. Kad se obitelj povukla u drugu sobu da čita bibliju, Anñelika je ostala sama sa starom služavkom i osjećala se duboko potištenom. - Ne znam da li je vama, uistinu, dovoljna ova večera - reče ona - ali moja djevojčica nije dovoljno jela. Čak i u šumi se bolje hranila nego u ovoj kući, čiji su gospodari, izgleda, bogati grañani. Zar se glad i bijeda Poitoua čak dovde protegla? - Što to vi pričate - javi se stara uvrijeñeno. - La Rochelle je najbogatiji grad u čitavu kraljevstvu. Meñutim, mi se vrlo dobro sjećamo onog što je bilo. Poslije opsade ne biste bili u Rochelleu ni rotkvicu našli. A poñite sada i povirite u skladišta po pristaništima. Svega ima u izobilju: robe, vina, soli, namirnica. - Pa zašto onda ovako škrtare?

- Ah! Vidi se da niste iz našeg kraja. Treba da znate da je nakon opsade kod nas ostao običaj da se jedna haringa dijeli na četiri dijela i da brojimo krumpire. Trebalo bi da ste vidjeli oca gospodina Gabriela. Ah, divnog li čovjeka! Mogla sam staviti preda nj tanjur pun šljuka a da to ne bi opazio. Ali što se tiče vina, s njim je bilo poteškoća. Tu dolje u našem podrumu uvijek je bilo u izobilju najboljih vina iz Charentesa - nadoda ona udarajući cipelom po pločicama kuhinje. Tako u razgovoru ona je pokupila suñe i počela ga prati u zdjeli punoj tople vode. Anñelika ju je promatrala opustivši ruke niz tijelo. Osjećala se kukavnom služavkom, i uz to još gladnom. Hladni srsi su joj prolazili tijelom, kao da će se razboljeti. Opekotina na leñima joj se ognojila i lijepila se za prslučić. Svaki pokret ju je sjećao sramotnog trenutka, straha, muke, tjeskobe, tih nedavnih zgoda i čustava koja je osjećala na sebi kao ledenu sjenu. Ona podiže Honorinu u naručaj. Mala nije ništa tražila. Ona nikada ništa nije tražila. Kao da joj je utočište u majčinom naručju bilo dovoljno. Ona je možda bila kao i ovi protestanti: zadovoljavaju se s bitnim, za drugo ih nije briga. Kako su se maloprije smiješili djetetu... Prokletom djetetu...! Treba li da ostane i dalje pod ovim krovom? Treba li da otiñe odavde? Ali gdje da nañe drugo sklonište? - Evo kiselog mlijeka i kruha za malu - reče stara služavka stavljajući ogroman obrok na kraj stola. - Ali, ako vaši gospodari... - Ništa neće reći, osobito ako se radi o djevojčici. Poznam ih dobro. Poslije ćete je spremiti na spavanje tamo. Stara pokaže prostran, vrlo visok krevet, pokriven perinama smješten u kutu kuhinje. - A nije li to krevet na kojemu obično vi spavate? - Ne, ja spavam na naslonjaču, dolje, blizu skladišta. Spavam tamo, jer moram paziti na lopove. Kad je Anñelika nahranila i legla dijete, vrati se k ognjištu. Nije imala hrabrosti da legne i pokuša usnuti. Radije će se zadržati sa starom Rebekom koja je rado brbljala. Možda će joj stara dati neki savjet koji će joj biti od koristi u toj kući. Starica žaračem podjari ugljevlje. - Sjednite ovdje, ljepotice - reče pokazavši na klupicu prema sebi. - Skinut ćemo sada jednu rakovicu, a onda ćemo je zaliti sa malo vina iz Saint-Martin de Re. To će vas okrijepiti te će te se poslije osjećati kao kod svoje kuće. Rakovica što ju je izvukla iz malog ribnjaka napravljenog u smočnici bila je poput pladnja velika. Dok se micala, njezina ljubičasta boja prelazila je u ružičastu, a onda u crvenu. Rebeka ju je vješto okretala žaračem. Onda je spretno prelomi i dade polovicu Anñeliki. - Radite kao što ja radim, držite nož ovako. Ništa ne ostavljajte. Sve je na rakovici dobro, sve osim oklopa. Meso izvañeno iz štipaljki, imalo je okus mora, sasvim različit od okusa što ga imaju proizvodi zemlje i polja. Taj okus pobuñuje čežnju za dalekim krajevima, za morskom obalom. - Kušajte ovo vino - navaljivala je Rebeka. - Miriše na haluge. Odjednom uznemireno napne uši. - Vjere mi da gospa Ana doñe ovamo zinula bi u čudu. Meñutim, u velikoj je kući vladao mir. Poslije pjevanja psalama svi su pošli na spavanje. Uljenica je gorjela blizu bolesnog starca. U prizemlju je gazda Gabriel sreñivao svoje račune. U kuhinji je pucketala vatra. Iza zatvorenih prozorskih kapaka dopirao je slabi šum mora. - Ne, sigurno niste iz našeg kraja - prihvati opet starica. - S takvim očima, možda dolazite iz Bretanje? - Ne, nisam. Dolazim iz Poitoua - reče Anñelika i odmah se pokaja što je to rekla. Kad će već jednom naučiti da ovaj svijet smatra neprijateljskom utvrdom punom zamki?

- Tamo su se dogañale gadne stvari - reče starica značajno. - Pričajte mi o tome nešto. Njezine su oči sjale radoznalošću. Budući da je Anñelika i dalje šutjela, ona nastavi: - Ah! Shvaćam u čemu je stvar. Vi ste toliko toga vidjeli, da se ne usuñujete o tome govoriti. Vi ste kao Jeanne ili kao Madelaine, roñakinje pekara ili kao ova debela Sarah iz sela Vernon, koja umalo nije poludjela. Dakle, ne gledajte me tako, ništa nisam rekla. Radije jedite. Sve opet doñe na svoje mjesto, hajde! Svaka se smatra najnesretnijom, ali uvijek se nañe neka koja će vam još strašnije nevolje ispričati. Rat, opsade, glad što vam mogu donijeti, kad jednom navale na svijet? Samo nesreću. A zašto bi baš vas te nesreće mimoišle. Nema razloga. "Kad vojska dojaše, djevojka gubi čast", kaže poslovica. Ja sam proživjela opsadu i troje mi je djece umrlo od gladi. Već ću vam pričati o tome... Ponešto uvrijeñena njenim jednostavnim zaključivanjem. Anñelika je mislia: "Da, ali ja sam bila markiza du Plessis-Belliere." Pod visokom kapom u obliku stošca i širokim obodima staroj su se Rebeki smijuljile oči na naboranom licu. Pa čak i onda kad je ozbiljna izgleda pričala o tragičnim zbivanjima, iz očiju joj je izbijao nasmješljiv sjaj. - Ja sam - reče Anñelika tako glasno da se sama začudila - držala na rukama svoje zaklano dijete. - I pri tom zadrhta. - Da, shvaćam vas, ljepotice moja. Kad majka izgubi dijete, počinje živjeti u drugom nekom svijetu. Više nije slična drugima. Ja sam izgubila troje, kažem, troje nevine djece, koje sam položila u grob za vrijeme opsade. Proživjela sam opsadu, da moja kćerko, imala sam tada dvadeset i pet godina, bila sam majka troje djece, od kojih je najstarije imalo sedam godina. Prvi je umro; mislila sam da spava i nisam ga htjela buditi, jer sam smatrala kad spava da manje osjeća glad. Ali uvečer kad sam vidjela da se ne miče, osjetih nelagodu. Što sam se više približavala njegovu krevetu, to sam bila sigurnija u groznu istinu. Umro je još tog jutra. Umro je od gladi! Rekla sam vam već da ratovi i opsade ne donose sreću. - Ali zašto niste pokušali izići iz grada? - reče ozlojeñeno Anñelika. - Zar je to bilo nemoguće? - Van grada su bili vojnici gospodina de Richelieua. Svakog dana očekivalo se Engleze. Ali Englezi su došli i otišli, a gospodin Richelieu je sagradio jedan nasip. Svakog dana smo se nadali da će se nešto dogoditi? Ali šta se zapravo moglo dogoditi? Vojnici su umirali od gladi na bedemima. Moj je čovjek odlazio protiv volje. On nije imao više snage ni da drži koplje i vidjela sam kako se naslanja na zid. Kad se jedne večeri više nije vratio, shvatila sam. Od nemoći je umro na bedemima i bacili su ga u zajedničku jamu. Nisu htjeli bacati lešine preko bedema, kako kraljevi vojnici ne bi vidjeli da naskoro više neće biti nikoga da brani grad. Glad se ne može opisati, niti može znati što o njoj onaj, tko je sam nije osjetio. Osobito ako dugo traje. Kad smo izlazili na ulicu, nadali smo se svaki put da ćemo nešto naći. Nešto se mora naći. Tražili smo posvuda, iza svakog kamena, ispod svake stepenice, na svakom zidu, kao da se meñu kamenjem može nešto naći za jelo. Malo trave. Kad bih čula da se miš miče ispod poda, kakva li je to sreća bila! Čitave sate bih protratila u lovu na nj, a moj stariji sin ih je vrlo vješto hvatao. Neki flamanski trgovac prodao je kože stare šest ili sedam godina. To je za grad bila prava blagodat. Grad je kupio 800 komada tih koža i razdijelio ih za hranu vojnicima i stanovnicima sposobnim za borbu. Od njihove juhe su pravili dobru hladetinu. Uspjela sam nešto dobiti za svoje dvoje još žive djece. Ništa se nije zbilo, samo smo svakog dana osjećali sve veću nemoć. Po ulicama su se vidjeli samo kosturi zemljane boje, nepokopana tjelesa ljudi, koja i jesu i nisu odvlačili na groblje. Muž je nosio na leñima ženu, kao komad slanine. Dvije djevojčice su nosile na nosiljkama starog oca, majka je nosila na rukama sina, kao da ga nosi na krštenje... - Zar niste mogli napustiti grad? Spasiti se od gladi?

- Izvan bedema čekali su nas kraljevi vojnici. Muškarce su vješali, sa ženama su činili što ih je bilo volja, a s djecom? Tko može znati što su radili s djecom? A ostaviti grad se nije moglo. To bi značilo priznati se pobijeñenim. Ima stvari koje se ne mogu učiniti. Ne zna se zašto... Trebalo je umrijeti s gradom ili... Ne sjećam se više kad mi je drugi sin umro. Sjećam se samo da je još bio živ moj najmlañi sin kad su izaslanici pošli da padnu na koljena pred kraljem Lujem XIII noseći mu na jastuku ključeve La Rochellea. Ljudi su hitali, vikali: "Pred vratima su kola s kruhom!" I ja sam trčala... to jest, mislila sam da trčim, a u stvari vukla sam se kao i ostali kao utvara, idući od jednog od drugog zida. Svi su izgledali kao utvare. Gledala sam malog, njegove crne velike oči na ispijenom licu i mislila: "Gotovo je, zastupnici su ponudili predaju. Kralj ulazi u grad, kruh ulazi u grad! Svršeno je, grad je položio oružje, ali će ti bar ovo dijete ostati. Barem ovo." Predaja je uslijedila baš u posljednji čas za mog mališana! Još koji dan ostala bi potpuno sama na svijetu. Slava Bogu! Tako sam mislila, a znate li što se potom dogodilo? - Ne - odgovori Anñelika, gledajući je prestravljenim očima i ne misleći da stara služavka priča o opsadi koja se zbila prije četrdeset i četiri godine. - Pa dobro! Otpijte malko, prije no što se ugrije. Vino s otoka Re treba piti hladno. Eh dobro! Pred gradskim su vratima vojnici dijelili još vrući kruh dovučen iz vojničkih pekara. Imali su naredbu da dobro postupaju s hrabrim Rošeljanima. I vojnici su, kad ih se ne huška, ljudi kao i drugi; vidjela sam: neki su plakali gledajući nas... Dobila sam kruha i počela jesti. I mališan je moj jeo držeći kruh objema rukama poput vjeverice. A zatim je odjednom umro. Umro je zato što je isuviše brzo jeo. Glava mu je klonula na rame, bio je gotov. Zakopala sam ga kao i prvu dvojicu. Što mislite, što se poslije sa mnom dogodilo? Jasno, bila sam luda, gotovo luda. Eh, kćeri moja, upamtite što ću vam reći. Ma što proživjeti, ma što pretrpjeti, život je kao pauk, on ponovo obnavlja sve prekinute niti, brže nego što se i misli i ništa ga u tome ne može spriječiti... Ona se načas zaustavi da bi nožem okretno ostrugala koru rakovice. - U početku sam nalazila utjehu u jelu. Sve ono u čemu smo tako dugo oskudijevali sad mi je bilo pred nosom, i to je za mene predstavljalo veliko zadovoljstvo. U tim sam trenucima na sve zaboravljala. Poslije sam utjehu nalazila promatrajući more. Odlazila sam na morsku obalu i dugo se na njoj zadržavala. Slušala sam udaranje pijuka, koji su rušili bedeme i kule La Rochellea - našeg ponosnog grada. Ali more je bilo tu i nitko mi ga nije mogao oteti. Evo što me tješilo, kćeri moja... A zatim zaljubio se u me neki čovjek, papist. Tada ih je bilo mnogo u La Rochelleu. činilo se da iz zemlje niču. Ali ovaj je znao tako lijepo govoriti o ljubavi, a to je sve što sam tražila od njega. Mogli smo se vjenčati, ali ja nisam htjela napustiti svoju vjeru. Otputovao je brodom u Saint-Malo, gdje su mu živjeli roditelji i gdje je imao baštinu. Nisam ga nikad više vidjela... Pa što sam mogla? S njim sam začela, dobila sam sinčića... I eto, morala sam opet živjeti, zar ne...? Djeca nam daju snage. Kad je završila svoju priču, Rebeka ustane i strese sa svoje pregače komadiće ljuske rakovice. Odjednom pažljivo napne uši. - Ne slušam more kako huči. Čini mi se da se ljuti. Hajde da ga gledamo. Na kraju kuhinje, gdje se nalazio krevet, ona potegne prozorsko krilo i otvori prozor obrubljen olovom. Vjetar nahrupi unutra prožet opojnim mirisom algi i soli; šum valova odbijao se o bedeme; trebalo je glasno govoriti. Oblaci su jurili nebom. Prelijevali su se u neobičnim tonovima dok su prolazili ispod mjeseca: u tonovima rastaljenom olova, dima što suklja iz vulkana, tkanica tmastih kao mastilo. U polutami oluje noći, nazirala se nepomična, crna masa bedema. Na lijevoj strani crnila se kula, koju je nadvisivala visoka, gotska piramida na čijem je vrhu gorio fenjer. To je bio svjetionik za brodove koji su plovili morske struje Pertuisa, izmeñu otoka. Na kuli se nazirao obris stražara s kopljem. On je pognutih ramena hodao protiv vjetra. Pošto je oživio plamen, koji je poigravao izmeñu šiljaka tornjića vojnik siñe niza zavojite stepenice i skloni se u stražarnicu.

Kuću gazde Gabriela dijelila je od bedema samo uska uličica. Okretan bi dječak kao od šale skočio s prozora na bedem. Rebeka ispriča Anñeliki da pozna sve vojnike koji stražare danju i noću na svjetioniku. Ona je pri otvorenom prozoru ljuštila grašak ili krpala čarape ukućana, a vojnici su prolazili zijevajući te su rado s njom čavrljali. Ona bi prva zapazila svaku promjenu u luci, jer su stražari na tornju-svjetioniku morali signalizirati dolazak brodova sa solju ili vinom, koji su stizali iz Holandrje, Flandrije, Španjolske, Engleske ili Amerike, ili pak dolazak svakog ratnog ili trgovačkog broda, stranog ili domaćeg. Čim bi se pojavilo bijelo jedro na horizontu, ispod otoka Oberon ili Re, stražar bi prinosio k ustima trubu. Zatim bi na ulazu luke zvono dugo zvonilo. Tada bi zavladalo uzbuñenje meñu mešetarima, trgovcima i brodovlasnicima. U La Rochelleu nikad nije bilo dosadno jer su svakog dana mnogobrojni brodovi iskrcavali na njegovu pristaništu proizvode iz svih strana svijeta. Nekada je dolazak brodova objavljivan s tornja svetog Nikole, ali otkad je taj tako lijepi toranj skoro napola srušen, čast je pripala svjetioniku. To je bila sreća za kuću gazde Gabriela. Rebeka je mogla zahvaliti Gospodu što ju je odveo u tu kuću da služi. Ona ponovo zatvori prozor i potegne drvene kapke. Pošto su se naslušale buke olujne noći, učini im se da u kuhinji sad vlada još veća tišina. Anñelika prijeñe jezikom preko usana: Bile su svježe i slane. Opazila je da se Honorina probudila. Uspravljena na krevetu, sa sjajnom kosom rasutom po sitnim i golim ramenima, bila je nalik maloj sireni koja je čula dozive valova. Oči su joj bile pune nekog čudnog snivanja. Anñelika je nanovo legne i pokrije. Pri tom se sjetila da je Honorina obilježena Neptunovim znakom. Sedmogodišnji momčić sjedio je na zadnjoj stepenici stubišta što je vodilo na gornje katove. Sakriven u polumraku sigurno je željno slušao priče stare služavke. Ona proñe ispred njega klimajući više puta glavom. - Došavši na svijet, svojoj je majci oduzeo život. Nitko ga ne mazi! Ona stane silaziti, mrmljajući: - Siročad što pati, majke što plaču, tako je... Neće tako brzo presahnuti suze, ja vam to kažem... Njena bijela kapa nestane u mraku. - Treba da legneš - reče Anñelika dječaku. On poslušno ustane. Imao je boležljivo lice. Iz nosa mu je curilo. Čekinjava kosa još više je isticala njegov kukavni izgled. - Kako se zoveš - zapita ga ona. Nije odgovorio, već se stao penjati uza stube tarući se uza zid. Sličio je bojažljivom mišu. Kad je već bio na gornjem katu, Añelika primijeti da nije ponio svijeću, pa živo poleti za njim. - Mali, počekaj, tu se ništa ne vidi, mogao bi pasti. Ona ga uhvati za ruku, hladnu i slabašnu šapicu, i osjeti kao da ju je nešto ubolo u srce. To ju je sjetilo neizmjerno nježne kretnje kojoj je nekad bila vična. On se stalno penjao, a ona je išla za njim. Njegov joj se sitan lik što ju je za sobom vukao činio kao bestjelesna tajanstvena sjena. Reklo bi se da je on sada nju držao za ruku. - Da li ovdje spavaš? On potvrdi klimanjem brade; gledao ju je kao da ne vjeruje da je ona tu kraj njega. Na tavanu je naišla na krevet, koji je više sličio na neki bijedni ležaj. Slamaricu, sigurno, već odavna nije nitko protreso, plahte su bile prljave, a pokrivač previše lagan za to godišnje doba. Bit će da je tu zimi bilo hladno kao u ledari. Kroz okruglu tavansku vidjelicu mjesec je katkad pokazivao svoje blijedo lice i osvjetljavao, pod ukrštenim debelim gredama čitave gomile raznovrsnih predmeta, sanduke, rashodovano pokućstvo. Točno nasuprot krevetu nalazilo se napuknuto, veliko ogledalo. - Da li ti se sviña ovdje? - zapita ona dijete. - Nije li ti hladno? Da li te strah čega? Miče li se ovdje štogod?

Ona opazi njegov prestravljeni pogled. "Sigurno ima štakora", pomisli ona, "i strah ga je." Stane ga svlačiti. Njegova mršava ramena sjetila su je slabašnog tijela Florimondova kad je bio malen, njegove zatvorene usne na Cantorove, koji je malo govorio, ali je u samoći pjevao, nostalgija u njegovu pogledu na malog Charlesa Henrija, kad je snatrio o svojoj majci. Kao da se čudio što mu ona pomaže da se svuče. Htio se sam svući. Najvećom pažnjom složio je odjeću na jednu klupu. U svojoj bijeloj košulji izgledao je još mršaviji. "Ovo dijete umire od gladi." Ona ga zagrli i snažno ga privine k sebi. Iz očiju su joj tekle suze, a da nije ni primijetila. Predbacivala je sebi da je bila vrlo loša majka. Ona je štitila svoj porod kao divlja zvijer od hladnoće i gladi, ali nikad nije upoznala niti se trudila da upozna radost da ih stisne na svoje srce, da oči ispuni njihovim likovima, da živi njihovim životom. Postala je svjesna veza što su je vezivale za njezine nestale sinove tek onda kad ih je strašna sudbina otrgla od nje. Živa rana je i dalje krvarila, a bol ju je razdirala pri pomisli što je mogla biti za njih, a što je ona propustila da bude. "O sinovi moji! Sinovi moji!" Došli su previše rano. Život su joj učinili teškim. Ponekad je bila bijesna na njih zato što su je prisiljavali da briga o njima umjesto da se za svoju vlastitu sudbinu brine. Nije u to vrijeme još bila kadra da osjeti radost te vrste. Žena treba da sazrije prije no što će postati majkom. Ona dobro pokrije dječaka u krevetu i nasmiješi mu se da se ne bi čudio njezinim suzama. Pošto ga je poljubila ona ponovo siñe. U sobi do kuhinje svuče prslučac, a zatim stane dugo četkati kosu. Ne, sad više neće otići. Kuća pored bedema, ispred mora, postala je za nju kuća nade i pružit će joj zaštitu.

30.

ANðELIKA SLUŽAVKA

LICE NJEZINA GOSPODARA NIJE JOJ NEPOZNATO

Sutradan joj je gospoña Ana, ponešto svečano i sa nekoliko biranih riječi, predala Bibliju uvezanu u crnu kožu. - Opazila sam, moja kćerko, da ne dolazite na molitve. Nema sumnje, vi ste pustili da vam vjera oslabi. Evo vam knjige nad knjigama iz koje se svaka žena koja vjeruje, može učiti pokornosti, vjernosti i požrtvovnosti što sve i spada u njezine dužnosti. Kad je Anñelika ostala sama, uze okretati Bibliju meñu rukama, a onda odluči da potraži gazdu Gabriela. Jedan od slugu joj reče da se nalazi u prizemlju, u skladištu u kome je držao svoje računske knjige. Preko dvorišta se dolazilo do dvije ili tri velike prostorije gdje trgovac bijaše uskladištio svoju najskuplju robu, a meñu tom robom bilo je uzorka vina iz Charentesa i uzoraka rakije kojom je on naveliko snabdijevao Holandiju i Englesku. Upravo se neki engleski kapetan opraštao od gazde pošto je predao narudžbu i vjerojatno kušao robu. Osjećao se miris rakije, a mušice su se vrzle oko staklenih čaša iz kojih su pili. Engleski kapetan proñe ukočeno kraj Anñelike, ali ipak iskoristi tu priliku da svojim pustenim šeširom pozdravi "charming wife"3 gazde Gabrijela, našto ga ovaj ne dignuvši očiju sa svojih knjiga suho ispravi: - Not my wife: servant…?4

3 Krasna žena (engleski)

- Aoh! Yes - reče Englez, pozdravivši je ponovo sav očaran. Anñelika nije znala engleski pa nije pratila razgovor, a niti je nastojala da ga shvati. Bila je zabrinuta. Bojala se da gazda Gabriel ne reagira grubo na njezino priznanje. Skupivši svu hrabrost reče: - Gazda Gabrijele, moram vam objasniti jedan nesporazum. Morala sam to ranije učiniti. Ne pripadam reformiranoj vjeri, kako izgleda da ste vi i vaši mislili. Ja... ja sam katolikinja. Trgovac se trgnuo i kao da mu nije bilo baš po volji to što čuje. - Ali zašto ste onda pustili da vas žigošu ljiljanovim cvijetom? - uzviknu on. - Vi ste to morali odmah priznati. Bili biste sebi uštedjeli ono grozno mučenje. Zakon je jasan: "Svaka žena koja pripada reformiranoj vjeri, ako je kriva za bilo koji zločin, mora biti žigosana ljiljanovim cvijetom i išibana." Zahvaljujući sucu protestantu kojeg smo zatekli u Sablesu, spasio sam vas šiba. Ali nije mogao preći preko drugog dijela kazne, jer ste uhvaćeni u društvu opasnih zločinaca. Znate li da su trojica obješena, a ostali osuñeni na robiju na galijama? - To nisam znala. Jadna čeljad! - Izgleda da vas njihova sudbina nije previše ganula! A ipak, bili su vam drugovi... - Jedva sam ih poznavala. Gazda Gabriel jako mahne rukom, a velika mrlja crnila padne na njegove račune. - Zašto, dakle, sve to niste blagovremeno iznijeli, nesretnice? On pomnjivo osuši mrlju i otare pero. - Kad katolikinju žigošu ljiljanovim cvijetom, to znači da je počinila neki grozan zločin: ubojstvo, prostituciju, krañe. Ako vas otkriju, mogli bi vas zatvoriti ili vas poslati kao "djevojku za koloniste" u Kanadu. Zašto niste govorili na vrijeme? On ju je pažljivo promatrao, a zatim će tiho: - Možda niste željeli da vam postavljaju mnoga pitanja! - Pogodili ste, gazda Gabriele. Nisam željela da me previše ispituju. U onom sam trenutku mislila samo na svoju kćer. Nisam znala da ste je vi bili već spasili. Nisam ništa poduzimala jer nisam shvaćala što će mi se dogoditi. Sad je prekasno. Žigosana sam za cijeli ži vot. Ali to samo vi znate, gazda Gabriele, i ako me ne izdate... - Primio sam vas u svoju kuću. Možete biti sigurni da vas nitko neće dirati dok budete pod mojim krovom. Takav je stari zakon gostoprimstva. - Vi me, dakle, ne tjerate? - Zašto bih vas tjerao? - Nastojat ću da zaslužim vaše povjerenje, gazda Gabriele, meñutim, moram vam odmah reći... - Znam što mi želite reći - progunña on. - Da ne mislite mijenjati svoju vjeru. Meñutim, ništa vas ne priječi da čitate Bibliju. Otvorite je svakog dana na bilo kojoj stranici. Svaki put ćete naći odgovor koji vam je potreban. Čitajući je, sjetit ćete se zaboravljene zemlje i srce će vam postati plemenitije. I preñade joj Bibliju. Sunce, južno sunce blistalo je u dvorištu, usred kojeg je rasla palma dlakavog debla, raširivši svoje šiljaste grane u obliku kotača prema plavom i jasnom nebu. Uzduž zida, blizu klupe, rasli su španjolski jorgovani, zatim lijeha sljeza velikih kao kupus, a u starinskim ćupovima grmići smeñih šeboja. U jednom kutu, pod svodom u obliku školjke, smjestio se bazen sa vodoskokom, čiji šum kao da je još više isticao egzotičan izgled tog dvorišta, napola dvorišta, a napola vrta. Visoka su vrata sve štitila svojim zaštitničkim krilima. Anñelika pažljivo pokupi čaše sa stola da ih opere u kuhinji. - Gazda Gabriele, oprostite što vam ponovo smetam. Da li je gospoña Ana odgovorna za kuću? Da li se njoj moram obraćati za naredbe? - Moja tetka nije nikad znala razlikovati lonac od šešira - progunña on. - Kad se ona u što umiješa, sve krene naopačke, a, uostalom, nju sve to i ne zanima.

4 Ona nije moja žena, već služavka (engleski)

- Pa tko onda da upravlja kućanstvom? - Vi, zašto da ne - reče on, gledajući je iznad naočala. - Imam dojam da ste vi iskusna žena. Glavno je da se nešto kuha u loncu i da nema prašine po pokućstvu; to je sve što tražim. Za potrebne nabavke novac ćete dobiti od mene. Držite, evo vam već sada nešto sitniša. I on joj dade kesu s novcem. Kao i većina muškaraca ni on nije volio voditi brigu o kućnim sitnicama. - Pazite, ja tražim točne račune. Znate li pisati i računati? - Da, gospoñine - odgovori Anñelika. Uvečer pošto je pod zbunjenim pogledom tetke Ane, Anñelika poslužila ukućane juhom od kupusa pojačanu slaninom, ribom pečenom na roštilju začinjenu mirodijama i maslacem, raznom salatom i kolačem od jabuka i pošto je osvjetlala bakrene kuhinjske lonce, skinula prašinu s lijepog sobnog pokućstva, pošto je izmamila osmijeh malom Laurieru ispričavši mu priču o Pepeljugi, Anñelika se osjećala slomljenom, ali i smirenom, svjesna da je sklopila novi ugovor sa životom. Važno pitanje da li će umaći gonjenju kraljevih žbira potisnula je u pozadinu. Više ju je sad mučila briga da li će dječak mirno prespavati noć. Više se puta popela na tavan da ga vidi. Mazila ga je, pričala mu priče, malo ga karala, ali svaki put kad bi se tiho došuljala u nadi da će ga naći kako spava, sjedio je u krevetiću i bacao bojažljivi pogled na svoj lik u ogledalu. Popevši se četvrti put na tavan, zatekla je mališana u istom položaju. Sad je i njoj bilo dosta. Već vrlo dugo, možda već godinama, taj dječak nije spavao kako treba. Spavao je na mahove, trzao se iza sna kad bi štakori grebli, promatrao sjene nagomilanih predmeta na tavanu i pri tom mislio na sve ono što nije shvaćao: na tužne psalme koje je morao pjevati, na riječi što su ih ukućani izgovarali dok bi ga gledali: "Ovo je dijete majci oduzelo život..." Mora da je svaka noć za nj bila prava i beskonačna muka, mora da je za nj onako samog i prezrenog svaka noć bila strašno i hladno putovanje koje se završavalo tek u zoru, kad bi se svjetlo kroz vidjelicu uvuklo u njegovo tavansko prebivalište. Tek onda bi smireno zaspao. Ali spavati nije mogao dugo, jer je tetka Ana budila sve ukućane najkasnije u pet sati. Anñelika je otvorila ormar, uzela par plahti i pošla u nekakav sobičak u kojemu, čini se, nitko nije prebivao. Tu će Laurier spokojno spavati, smiren blizinom kuhinje, noćnim kašljem strica Lazara što će za nj biti znak da se nalazi blizu živih ljudi, te tiktakanjem zidnog sata u trijemu. Anñelika će nekoliko prvih noći ostaviti u sobi uljenicu da mu gori. Ona brzo napravi krevet, napola navuče zastore od lijepe, izvezene holandske svile. Odmah je uočila vrijednost svega što se nalazilo u toj kući, sigurno bolje od njezinih domaćina koji kao da su istodobno i cijenili i prezirali to bogatstvo. U kuhinji skine sa zida grijalicu, otvori je i baci u nju nešto žerave. Kad se vratila, primijetila je da su vrata što su povezivala sobičak sa sobom gazde Bernea, bila otvorena. On je stajao na pragu i držao prst meñu stranicama molitvenika. - Što tražite još ovdje, gospoño Anñelika? Ponoć je već prošla. Vaša služba ne traži da bdijete do tako kasnog sata. Pod uglañenim tonom osjećala se izvjesna ljutnja. Kad bi gazda Berne završio svoje račune, povukao bi se u svoju sobu da razmišlja o Svetom pismu. Tada je želio da oko njega vlada tišina, a ne da se žene vrzmaju amo-tamo po kući. Anñelika više puta proñe grijalicom izmeñu hladnih plahti. - Oprostite mi, gazda Gabriele, zapamtit ću vašu primjedbu i nastojat ću da je se držim. Ali htjela sam ovaj krevet u kojemu nitko ne spava pripremiti za malog Lauriera koji ima gore na tavanu vrlo loš smještaj. Osjetila je, vidjeti nije mogla zato što mu je bila okrenuta leñima, kako je ljutnja bljesnula u sivim, trgovčevim očima. - U ovoj sobi ne smije nitko spavati. Ovo je soba moje pokojne supruge.

Ona se okrene, Gazda Berne je izgledao iznenañen, čak bijesan. Ona umiljato reče: - Shvaćam, ali nisam mogla naći drugu sobu da ga smjestim. Gazda Gabriel kao da je tražio rješenje mučnog problema. - Koga to? - Lauriera. - A zašto ga želite smjestiti ovdje? - Spava na tavanu potpuno sam. Strah ga je te ne može usnuti. Pomislila sam, ako ga smjestim ovdje, bit će mnogo mirniji. - Kakva je to ludost! Treba da otvrdne. Vi biste od njega stvorili slabića. I ja sam spavao na tavanu kad sam bio dijete. - I niste se bojali štakora? - Dakako da sam se bojao. Ali sam se navikao. - Ali on se nikako ne može naviknuti. Svake noći slabo spava, malo ili nikako. I to je jedan od uzroka što je tako mršav i bolešljiv. - Nikad se nije žalio. - Djeca se rijetko žale, naročito ako ih nitko neće da čuje - reče hladno Anñelika. - Dječak mora otvrdnuti. Vi govorite kao žena. - Ne, nego kao majka - reče ona gledajući ga ozbiljno. Njegov se pogled zamagli. Iz grudi mu se ote dubok uzdah. - Zarekao sam se da nikad nijedna druga osoba neće spavati u krevetu u kojemu je ona izdahnula. - Postojanost vaših osjećaja služi vam na čast, gazda Gabriele. Ne mislite li da bi se od srca radovala kad bi njezino dijete spavalo u njezinu krevetu? Trgovac ponovo uzdahne: - Ah! Ne znam više... Vi ste cijelu kuću naglavce postavili. Mislio sam da mali spava sa starijim bratom. Istina, tavan je... i ja o njemu imam loših uspomena, priznajem. Neka! Učinite što ste naumili. Anñelika je dobro poznavala put do tavana, pa joj nije bila potrebna svijeća. Preskakivala je po četiri stepenice odjednom. - Došla sam po tebe - reče Laurieru, koji je sjedio budan poput sove. - Kamo me vodite? - Tamo gdje će ti biti dobro. Spavat ćeš blizu svog oca. Ona siñe oprezno ga noseći. Laurier je zaneseno gledao toplu sobu, svog oca, osjećao je prisni miris kuće. Iz svog kreveta, mogao je promatrati, s druge strane trijema, odsjev vatre u velikoj kuhinji. Toliko je bio iznenañen da je čak razgovorljiv postao. - Spavat ću ovdje? Svake večeri? - Da, tvoj je otac promislio, da si sada velik pa ti je i velik krevet potreban. - Oh! Hvala, oče! Anñelika se udalji da pripremi uljenicu. Kad se vratila noseći crvenu, staklenu čašu, Laurier je već spavao. Njegova sitna glava počivala je na jastuku. Gotovo ga nije bilo vidjeti na prostranom krevetu. Stojeći uz njegovo uzglavlje, gazda Gabriel ga je zamišljeno promatrao. Anñelika se nagne i blago pomiluje dijete po blijedom čelu. - Mali čovjek! - reče nježno. Zatim pogleda trgovca. - Nemojte mi zamjeriti. Nisam mogla podnijeti, videći ga da pati. - Ne brinite se, gospoño Anñeliko. Mislim da je sad sve u redu. Nakon kratkog oklijevanja, nastavi: - Pa ipak nije. Večeras dok sam čitao Sveto pismo i razmišljao o onom što sam pročitao, prekorio sam sebe što sam bio nepravedan. Naime, morao sam vam dati predujam na vašu plaću. - Vi niste dužni to učiniti, gazda Gabriele; znam da služavka mora čekati mjesec dana i zadovoljiti svoje gospodare prije nego primi plaću. - Ali vi ste došli u moju kuću bez ičega. A u Bibliji piše: "Ne smiješ ugnjetavati siromašnog najamnika, pa bio on jedan od tvoje braće ili stranaca, koji živi u

tvojoj zemlji, u tvojoj kući. Dat ćeš mu zaradu za taj dan prije zalaska sunca, jer je on siromašan i teško mu je čekati. Evo vam, dakle, ono što sam bio odlučio da vam dam. Iz džepa izvadi kesu i dade joj je. - Doduše, već je zašlo sunce - reče on. Ponekad bi duhovita riječ razbila ozbiljnost njegova lika. Anñelika pomisli kako bi taj čovjek da je kojim slučajem bio druge vjere i da je živio u drugom gradu bio duhovit epikurejac, kao na primer vitez de Mere. - Ja se ne osjećam potlačenom u vašoj kući, gazda Gabriele - reče osmjehujući se. - Budite mirni, neću zazivati Svevišnjega protiv vas. Nikad neću zaboraviti vašu dobrotu! Udaljujući se, Anñelika je počela shvaćati zašto se odmah izmeñu nje i trgovca stvorila neka vrst prisnosti, razumijevanja, koja nastaje meñu osobama, koje su se već susrele u drugim prilikama. Ali gdje? Kada? Kojom zgodom ju je on prvi put pogledao mirnim i plemenitim pogledom, koji se katkad pojavljivao na njegovu hladnom i zatvorenom licu?

31.

ANðELIKA I HONORINA

Pomisao da ju je gazda Gabriel negdje susreo u prošlosti dugo ju je mučila. Na kraju je prestala misliti o tome. Uvečer, kad bi se tetka Ana i ostali ukućani, nakon molitve, povlačili na spavanje, gazda Gabriel se prepuštao dobroćudnim navikama. Otišao bi u svoju sobu, izabrao na zidu dugu holandsku lulu, kojih je imao čitavu zbirku. Brižljivo bi ju napunio duhanom, pa bi se vratio u kuhinju i zapalio je žeravom. Tada se naslanjao na dovratak, pušio bi i poluzatvorenim očima pomatrao kroz dim veliku obiteljsku dvoranu, dolaženje i odlaženje služavki, djece i dvije kućne mačke. Tih večeri djeca su znala da je on izvrsne volje, pa su se usuñivala da mu postavljaju pitanja i da razgovaraju s njim o svojim poslovima. Od nekog vremena sudjelovao je u tome i Laurier. On se promijenio, dobio prepreden izgled i parirao Martialovim zajedljivim šalama. Jedne večeri dok je Laurier sjedio na Anñelikinim koljenima i dok ga je ona nježno milovala po kosi, ona spazi kroz plave kolutove dima zamišljen trgovčev pogled. Osjećajući da će je obasuti prekorima, ona ga preduhitri. - Smatrate li da ga previše mazim budući da je dječak? Meñutim, pogledajte kako je ojačao. Obrazi su mu postali ružičastiji. Djeci su potrebna milovanja da bi mogla rasti, kao što je cvijeću potrebna voda... - Ja vam to ne zamjeram, gospoño Anñeliko. Vidim da će vaša briga stvoriti lijepo dijete od ovog malog kržljavca, koga sam prije poprijeko gledao, priznajem. Griješio sam jer sam bio nepravedan, ali i iz neznanja. Mnogo sam vještiji da po mirisu ocijenim kakvoću neke dobre rakije ili nekog krzna iz Kanade, nego da znam što je sve potrebno djetetu. Ali me zabrinjava to što malo ljubavi pokazujete prema svojoj djevojčici. Ne kažem da se vi ne brinete za nju, ali nikad vas nisam vidio da ste je zagrlili, da ste joj se osmjehnuli, da ste je stisli na svoja prsa. - Ja? Zar sam to činila? - uzvikne pocrvenivši u licu. Pažljivo se zagleda u Honorinu, koja je sjedila uza stol, dok je pred njom bio tanjur kaše. Ostavili su je samu za stolom zato što je vrlo polako jela. On nekog vremena čitave sate je držala žlicu u ruci i stalno je zurila u prazno. Anñelika je smatrala da je djevojčica izgubila apetit, zato što je sada živjela uvijek u kući, a bila je naučena da živi slobodno u prirodi. Da li je Honorina patila što ju je majka zanemarila? Kakvim se usporedbama prepuštala iza svojih malih, oštroumnih i sjajnih očiju? Često bi se razljutila, što je Anñeliki išlo prilično na živce. Anñelika se čudila i ljutila otkrivši da Honorina ima

svoju volju i da se ta volja stalno sukobljavala s njezinom. "Zločesta!" vikala bi joj mrgodna Honorina. Anñelika bi je tada legla ili predala Rebeki, kojoj je mala bila neobično privržena. Anñelika je zavoljela Lauriera. U njemu je ona opet našla svoje dječake, svoju pravu djecu. Honorina još nije bila njezino pravo dijete. "Gazda Gabriel ima pravo," mislila je Anñelika. "Svoju sam kćerku uvela u svoj život, ali ne mogu reći da je ljubim. On ne smije to znati. To je nemoguće. Kad bi znao, shvatio bi..." - Vi ste prvrženi mome sinu - govorio je gazda Gabfiel osmjehujući se - a ja vašoj kćeri. Neću nikad zaboraviti malo napušteno stvorenje što je spavalo podno stabla i pružilo prema meni ruku kad sam ga probudio. Odmah mi je otcvrkutalo svoju žalosnu priču. Anñelikino lice stegne tako potresan izraz da je gazda Gabriel prokleo sebe što joj je to rekao. Postiñen, uzbuñen i zbunjen, on kašljucne, pa kao da se sjetio nekog važnog posla, izañe napolje. Laurier poñe za njim. Gazda Gabriel mu je dopustio da navečer švrlja meñu robom po skladištima. Anñelika je ostala sama s Honorinom. Ona je proživljavala neobičan, odlučan trenutak. Tjeskoba ju je pritisla kao da će ono što će sad učiniti, ili neće učiniti, odlučiti o njezinu životu. čudno joj je bilo da je uzrok njezina stanja bio "mali stvor", kako se izrazio gazda Gabriel, što je sad sjedio s izrazom zanosa i ponosa na sitnom lišcu. Činilo joj se da ponovo vidi svoju sestru Hortenziju, nesnosnu brbljavicu, koja se, usprkos svojoj ružnoći i zloći, uvijek držala kao da je princeza. Sjedeći u svojoj visokoj stolici, uspravna i ne žaleći se ni na šta, Honorina je oživljavala izblijedjeli lik svoje tetke. Isto kretanje vratom, isto gordo držanje glave. Hortenzija je uvijek, i kao dijete, bila mršava. Honorina je, naprotiv, bila okrugla, plećata, dobro grañena. Ali u držanju jedne i druge, u pogledu istih crnih očiju, razvučenih i oštrih, srodstvo je bilo očito. Ali mjesto da je to naljuti, Anñelika osjeti u sebi olakšanje. Pruži ruke prema Honorini: - Doñi! Honorina se trgne iz svojih snatrenja, zamišljeno pogleda majku, a zatim joj osmijeh razvuče usta do ušiju. - Neću - reče i sakrije se pod stol. - Doñi, hajde, doñi ovamo! - Neću. Anñelika ju je morala izvući iz njezina skrovišta i podigne je s dosta muke. - Teška si kao olovo, vjere mi... Promatrala je kćerkino lice nekom bolnom napregnutošću. - Ti si riñokosa, ali si lijepa... dijete moje...! Htjela ja ili ne, ja sam te ipak rodila. Ti si tu! Vezana si za mene onim istim užasom što sam ga osjećala dok sam te nosila, vezana si za me našim zajedničkim slabostima, koje su se svim snagama borile da se otmu svom ogromnom udesu, neumoljivoj, slijepoj sudbini koja je htjela da budemo majka i kći. Srce moje! Anñelika pritisne svoje usne na Honorinin svježi obraz. Djetetov ju je miris podsjećao na miris šume za vrijeme ustanka u Poitouu. Taj se miris pretočio u nju da bi rastvorio snagu njezine mržnje. Za onih pokolja i zasjeda imala je uza se Honorinu i njezine male noge koje je grijala uz ognjište. Honorinu koja je otvarala svoje pametne oči na rukama opata Lesdiguieresa, Honorinu koja ju je iz šume dozivala i tako je istrgla, zaprepaštenu i opčinjenu s čistine na kojoj su visili njezini drugovi. Vezivala ih je bijeda spilje u kojoj je Honorina prvi put kriknula i škripanje "ormarića za nahočad" koji ju je odvukao u mrak sirotišta. "Oh! Sva ta djeca napuštena na pragu tuñih vrata, koje je kupio gospodin Vincent! Kako se može napustiti svoje dijete? Ja sam napustila svoju vlastitu kćerku. Neka je blagoslovljena Providnost koja mi ju je vratila. Ima li teže boli nego osjećati u dubini svog srca žalosni teret zbog izgubljenog djeteta? Gdje si, meso mojeg mesa? Kamo si krenula sa svojim malim ispruženim rukama, kao

slijepa, u nepoznato, u koje sam te survala? Kako bih te prepoznala u smrti? Da li bih imala pravo da te vidim na drugom svijetu, ja, tvoja majka, koja te je napustila... ?" Anñelika se trgne kao da se probudila iza sna. Ona se nalazila u kuhinji gazde Gabriela u La Rochelleu, sjedila je blizu vatre koja se već gasila s Honorinom na koljenima i žestoko je stiskala na svoja prsa. "Moj živote!" Val ljubavi dugo potiskivan, gotovo nepoznat, izbije snagom izvora koji se napokon probio pročišćen iz zemljine tame. - Nisam znala da te toliko ljubim... Za što te ne bih ljubila, zašto? Njezin razum je tražio uzroke, ali više ih nije nalazio. Uistinu, ništa joj nije ostalo od prohujalog života. Sve se srušilo u neki mračni ponor. Honorinina nevina ljupkost, životna snaga što je zračila s njezina okruglog lišća, blaženstvo njezina osmijeha u času kad bi vidjela da se saginje nad nju da je poljubi ona koja je predstavljala sav njezin svijet, te osjećaj Anñelikin da joj Honorina tjelesno pripada: "Ti imaš samo mene, ja imam samo tebe", sve je to brisalo, kao iza nekog neprozirnog zastora razloge zbog kojih je ona u početku mrzila ovo malo biće. - Kako duh brzo zaboravlja! Tijelo sporije zaboravlja. Anñelika je katkad u svojim tlapnjama čula rog Isaka Rambourga, osjećala je takoñer na svojim zglavcima i na gležnjevima gvozdeni stisak surovih ruku, koje su je prikovale na zemlju. Ali kad bi se probudila, vidjela bi kako na zidu ispred nje pleše svjetlost vatre, zapaljene na vrhu svjetionika, koji je pokazivao put brodovima. Honorina je spavala pored nje. Anñelika bi je dugo promatrala, pa bi se smirila i divila blagu koje joj je ostalo i u kojem je nalazila opravdanje za svoj jadan, uništen i progonjen život. - Spavaj, srce malo, spavaj, dijete moje, moj živote... Ti si kod svoje majke. Ničega se više ne boj... Otkad je saznala da je Anñelika papistkinja, Severina ju je promatrala nekim svetim užasom... - Ovu je služavku smjestila kod nas Družba svetog sakramenta da nas špijunira, sigurna sam u to - tvrdila je na sva usta. Tetka Ana je odobravala. - Doista, moglo bi to biti vrlo lako, jadno moje dijete. Molimo Gospoda da nas sačuva od njezinih pothvata. "Čangrizavih li žena", mislila je Anñelika, čije je strpljenje došlo u tešku kušnju. Severina ju je nadzirala ne bi li je zatekla u krivnji. Pravila se pretjerano strogom, u čemu ju je njezina tetka oponašala, a ponekad bi podrugljivim glasom pjevala:

"Pokvarenom čovjeku, nepravednom čovjeku Laž je u ustima Škilji očima, govori nogom Dogovara se prstima..."

- Nije li tako, tetko? Tako je Anñelika doznala da joj te žene zamjeraju što je živa i neposredna. - Da si bila na kraljevom dvoru, Severino - reče joj jednog dana - ti bi znala da valja biti ukočen poput štapa kao što si ti, znala bi da se ukočene kretnje kao u lutaka smatra znakom slabog odgoja. Trebalo bi da stekneš prirodno držanje. - Dvor je mjesto propasti - odgovori Severina uvrijeñena. Anñelika prasne u smijeh. Velika djevojčica se udalji crvena od ljutine. Meñutim, i ona je bila ranjiva. Privlačila su je djeca kao i sve mlade djevojke njezine dobi. Željela je steći Honorininu naklonost, stoga je stalno pokušavala da je uzme u naručje, svuda je za njom išla, trudila se da joj pomogne pri jelu i oblačenju.

- Pusti! Pusti! - bijesno je vikala Honorina kao uvrijeñena carica. Anñeliki je bilo žao Severine koja bi se ponizno udaljila, a nikako nije mogla nagovoriti svoju razdražljivu kćer da bude ljubaznija. Honorina je svoje simpatije i antipatije jasno izražavala. Općenito, svi predstavnici muškog spola uživali su njezinu naklonost. Prema Laurieru je bila vrlo obzirna i u svemu mu se pokoravala. Gazda Gabriel bio je njezin idol kome se divila i koga je poštivala. Pastor Beaucaire je i nadalje bio glavna ličnost svaki put kad bi se pojavio. Ali nadasve je voljela Martiala. On joj je svojim nožem napravio malu škrinjicu u koju je ona pohranjivala svoje dragocjenosti: puceta, bisere, kamenčiće i pijevčevo perje. Djevojčica je imala majčinu maniju. Gledajući kako se šeta svojom škrinjicom ispod pazuha i s malom mačkom ispod drugog, Anñelika se sjeti svoje škrinje obložene sedefom, u kojoj je nekada držala svoje uspomene, koje bijaše sakupila u toku svog mučnog života. Odnosi Honorine sa ženskim spolom bili su kompliciraniji. One koje su prešle četrdesetu ona je obasipala nježnošću. Rebeki i svima bakama se uvijek osmjehivala. Prema ženama srednje dobi držala se stroge neutralnosti. Živjela je u sasvim lošim odnosima s djevojkama i djevojčicama svoje dobi. Vjerojatno ih je smatrala suparnicama, stoga ih je od sveg srca mrzila. Maloj Rut, djevojčici od tri godine, najmlañoj kćeri advokata Carrerea umalo nije iskopala oči. Sve u svemu, ova okrugla lutka, Honorina, koja se odlučnog izgleda gegala po kući, unosila je veliku živost u kuću gazde Gabriela. Često bi neobično kriknula. Na kraju je Anñelika uspjela odgonetnuti značenje njezinih krikova. To je, u stvari, značilo da je Honorini dojadilo biti u kući i da je poželjela da vidi more. Na morskom žalu čitav se svijet za nju sveo na igru valova, na morske trave i divne školjke. Slična bundevi, svojom zadignutom suknjom gacala je po žalu. Anñelika je išla za njom, izmjenjujući koju riječ sa sakupljačicama dagnji. Za vrijeme oseke voda se daleko povlačila ostavljajući za sobom gradske zidine i bezbrojne hridi prekrivene algama, rupama punim čiste vode u kojoj su se skrivali sitni morski račići. Čitava četa derana navalila bi na njih zajedno s galebovima. Meñu njima nalazio se češće nego što je bilo potrebno mladi Martial, koji bi tih dana izostajao iz škole. Martial je zadavao mnogo brige svome ocu. Iako je volio školu, još više je volio da se skita sa klapom svojih prijatelja, meñu kojima su se nalazili vjetrogonje četvrti, kao što su bili dva starija sina advokata Carrerea, Ivan i Toma i liječnikov sin Josip. Gazda Gabriel je želio da mladić upozna strogu zavodsku disciplinu stoga je odlučio da ga pošalje u Holandiju. Barem će tamo naučiti kako se dobro vodi trgovina. Anñelika se žalostila sve više što se više približavao dan kobnog odlaska. Martial ju je mnogim svojim osobinama podsjećao na Florimonda. Ona je iza mladićeve nasmijane neusiljenosti primijetila njegov nemir. On je osjećao da stupa po nesigurnom tlu, a uz to je još otkrio da u svijetu u kojemu je bio prisiljen živjeti nema više mjesta za nj. Baš to strašno otkriće potaklo je Florimonda da napusti svoju majku, da pobjegne i da potraži neki kut na zemlji, gdje će moći slobodno živjeti, ne osjećajući na sebi teret dvostrukog prokletstva svojih roditelja. I Martial će jednog dana pobjeći, i svi ovi mladići koje je nevjerojatna sljepoća njihovih starijih još zadržavala na osuñenoj obali. Jednoga dana sjedili su na jednoj hridini, nagnuti jedni prema drugima i toliko zadubljeni da nisu čuli kako im se ona približuje. Vjetar im je mrsio dugu kosu i igrao se s razdrljenim košuljama što su im pokrivale mlade grudi. Spopadne je tjeskoba pri pomisli da je stroj, koji će ih smrviti već bio smješten poput neke nemani u srcu samog grada. Martial je čitao pažljivim glasom: "Američki otoci ne znaju za hladnoću. Led je potpuno nepoznat i desilo bi se čudo kad bi se pojavio. Nema četiri različitih doba kao u Europi, već samo dva. Jedno traje od travnja do studenog: tada kiše padaju vrlo često, a drugo je doba velike

suše. Uza sve to zemlja je pokrivena ugodnim zelenilom i gotovo preko čitave godine cvijeće cvjeta i voće zrije..." - A ima li tamo vinove loze? - prekine ga deran koje je imao kosu slamnate boje - jer moj je otac izbjeglica iz Charentesa, vinogradar. Ta šta bismo mi radili u zemlji, u kojoj nema vinove loze? - Da, ima vinove loze - slavodobitno potvrdi Martial. - Slušaj nastavak: "Loza raste vrlo dobro na ovim otocima; osim neke vrste divlje loze, koja, naravno, raste u šumama i koja daje lijepe i velike grozdove, vidjeti je na mnogim mjestima vinograde, koji se obrañuju kao u Francuskoj, ali rode dvaput godišnje, a katkad i češće..." U tom geografskom traktatu govorilo se zatim o krušnom stablu, a stablima papaje, na čijim granama raste neka vrst dinja, o kokosovu orahu sa ukusnim biljnim mlijekom... "Sapunar pravi tekući sapun, koji pere i bijeli rublje, kotlar pravi suñe i kuhinjsko posuñe..." - A kakve su boje stanovnici tih toplih otoka? Crveni sa perjem, kao oni u Novoj Francuskoj? Martial prolista malu knjigu i izjavi da ne može naći podatke za to. Svi su se sporazumno obratili Anñeliki koja je sjedila blizu njih, s Honorinom na koljenima. - Znate li vi koje su boje ovi otočani, gospoño Anñeliko? - Mislim da su crne - odgovori ona - jer već odavno na ove otoke dovode robove iz Afrike. - Ali stanovnici Karipskih otoka nisu crnci - primijeti mladi Toma Carrere, koji je slušao pričanja mornara u luci... Martial prekine raspravu: - Pitat ćemo to pastora Rocheforta, kad ga budemo vidjeli. - Pastora Rocheforta, kažeš? Anñelika se trgnula. - Govoriš li ti o onom velikom putopiscu koji je napisao knjigu o američkim otocima? - Evo baš je čitam svojim drugovima. Pogledajte! - I pokaže novo izdanje, nedavno uvezano i nastavi poluglasno: - Ako knjigu pronañu kod vas, mogu vas kazniti s pedeset livara globe i zatvorom, jer izgleda da potiče protestante na iseljavanje. Moramo, dakle, biti vrlo oprezni... Anñelika je okretala stranice na kojima su priprosti crteži prikazivali stabla i životinje dalekih krajeva. Iz ništavila prošlosti iskrsla je zaboravljena vizija koja joj se oduvijek činila neobjašnjivom, ali je na sebi imala pečat sudbine: posjet pastora Rocheforta Monteloupu; njoj je tada bilo deset godina. Osamljeni konjanik, koji je stigao u Monteloup jedne olujne noći, pričao je o nepoznatim i neobičnim stvarima, o crvenim ljudima sa perima u kosi, o krajevima koji nikad nisu bili obrañivani i u kojima žive drevne nemani... Ali u ono doba - prošlo je odonda više od dvadeset godina - neobičnost njegova posjeta nije bila ni u njegovoj čudnoj pojavi, ni u egzotici njegovog pričanja. Ne. Pastor je bio glasnik Sudbine, strašne i slabo razumljive, kao što je bio i poziv što ga je on donio iz daljine. Na taj poziv, koji je stigao s drugog kraja svijeta, njegov stariji brat Josselin odmah je odgovorio. Napustio je svoju obitelj i svoju zemlju i nitko nije nikad doznao što se s njim dogodilo. - Ali taj je pastor sigurno već umro! - reče nečiji glas koji se njoj učini slabim i nesigurnim. - Nije! On je vrlo star, ali još uvijek putuje. Mlañi momak nastavi tiše: - Sada se nalazi u La Rochelleu. Nitko ne smije znati gdje se sakriva, jer bi ga inače smjesta uhapsili. Da li biste ga htjeli vidjeti i čuti, gospoño Anñeliko? Budući da je potvrdno kimnula glavom, dječak joj turnu neku stvarcu u ruku.

- S ovom "ulaznicom" možete prisustvovati sastanku koji će se održati kod zaseoka Jouvex - objasni joj Martial. - Tamo ćete vidjeti i čuti pastora Rocheforta. - On će održati govor, jer je taj sastanak i sazvan zbog njega. Prisustvovat će više od deset tisuća naših…

32.

SASTANAK U PUSTOŠI

Mladić bijaše pretjerao kad je rekao da će na "sastanku u pustoši" prisustvovati deset tisuća gorljivih pristaša. I Anñelika je odlučila da poñe na taj sastanak. Mnoge je strah zadržao, a na terenu osušene solane, okružene branama, na kome su bile nagomilane još znatne hrpe soli, teško da se moglo smjestiti više od par tisuća osoba. Na solanu je pao izbor jer se smjestila u usjeklini zatvorenoj sa dva krševita grebena, koja su je sakrivala pogledu onih koji su putovali močvarnom ravnicom oko La Rochellea. More je bilo blizu, pa se njegov šum miješao s bukom glasova. Kako bi tko stigao, pozdravljao bi susjede, smještao se i upuštao u razgovor s njima. U sredini polukruga, sličnog jednostavnom amfiteatru, bio je postavljen mali stol. Stojeći ispred njega, propovjednik je imao održati govor. - Ovo je govornica, a stol što ga upravo donose, to je stol za pričest - razjašnjavao joj je Martial. Htio ju je pratiti, ponosan što ju je "zavrbovao". Anñelika je došla s njim u pekarovim kolima. Pekarov sin bio je prijatelj mladog Bernea. Tetka Ana i Severina došle su u drugim kolima. Osim njih u tim su se kolima dovezli na sastanak trgovac papirom, njegova žena i kćer. Kad su tetka Ana i Severina opazile "papistkinju" iznenañeno su se trgnule. Vidjelo se izdaleka kako raspravljaju sa gazdom Gabrielom, koji ih je pratio jašući na konju. Sigurno su mu dokazivale kako njezina prisutnost može biti opasna. Trgovac je samo slijegao ramenima. Mnoštvo navali i zakrili skupinu. Donesen je kositreni pladanj, pokriven bijelim platnom, pod kojim se nazirala glava kruha i dva kositrena pehara. Podno stola je odložen ćup pješčenjak, takoñer prekriven platnom. Anñelika se dugo dvoumila bi li pošla ili ne na sastanak. Izlagala se strašnoj kazni, ako bi se što doznalo o tome. Ali svakoj od prisutnih osoba je nešto prijetilo: nekome visoka globa, nekome zatvor, nekome čak i smrt, kao na primjer onim "obraćenicima" što su se, tužni i postiñeni, dovukli meñu svoje nekadašnje istovjernike, jer ih je mučila savjest poslije njihova obraćenja. Sva ta progonjena čeljad bila je obučena u odijelo crne ili tamne boje. Jedan od najvećih brodovlasnika u La Rochelleu, Manigault, pojavio se, naprotiv, u vrlo lijepom odijelu šljivine boje, u crnim čarapama i cipelama sa srebrnim kopčama. Taj brodovlasnik je bio, po općem sudu, vrlo lijep čovjek; pratio ga je njegov crnac Siriki. Držao je za ruku sina Jeremiju. Otac se mnogo ponosio tim dražesnim anñelčićem dugih, plavih uvojaka, kojemu su njegove četiri sestre i majka laskale kao kakvom kraljeviću. Obitelj odvjetnika Carerea došla je takoñer u punom broju. Obujam tijela gospoñe Carrere odavao je njezinu bremenitost, jedanaestu po redu. Nekoliko pravih plemića moglo se raspoznati po njihovim mačevima. Oni su tvorili poseban skup i meñusobno su nešto vijećali. - Mjesta, mjesta za gospoñu de Rohan! Sluge su nosile u prvi red naslonjač obložen sagovima, u kome je sjedila stara, autoritativna gospoña. Njezini su prsti slični kandžama stare sove, stiskali srebrnu jabučicu štapa. Navala mnoštva dosegla je vrhunac, ali sve se odvijalo u redu. Neki mladići išli su okolo noseći platnenu kesu, u koju su prisutni stavljali doprinos za uzdržavanje svećenika. Velika većina ljudi posjedala je na tlo, na prljave ostatke morske soli.

Najbogatiji ili najdalekovidniji donijeli su jastuke, vreće, a neki i grijalice na ugljen, jer je vrijeme bilo vrlo svježe i vjetrovito. Dječaci su čuvali konje, magarce i mazge, privezane za krhke tamarise. Njima je takoñer povjeren zadatak da stražare i jave ako bi se slučajno pojavili kraljevi draguni. Kola su sa dignutim rukunicama čekala da svečanost završi. Naskoro odjekne crkvena pjesma, koju mnoštvo prihvati muklo i snažno. Tri ličnosti u crnim odijelima i ogromnim crnim šeširima upute se prema sredini gdje su bili postavljeni stolovi. Jedan od njih bio je pastor Beaucaire. Anñelika se pohlepno zagleda u najvišeg i najstarijeg meñu njima. Usprkos sijedoj kosi, koja je tvorila okvir oko pocrnjelog i naboranog lica, ona je prepoznala "crnog čovjeka", legendarnog putnika iz njezina djetinjstva. Njegov nemiran život, opasnosti kojima se izlagao na svojim mnogobrojnim putovanjima, kao da su održali uspravnim njegovo suho i mršavo tijelo. Treći pastor bio je zdepasta tijela i rumena lica, živog i odlučnog pogleda. On uze govoriti jakim glasom koji je daleko odjekivao. - Braćo moja, Gospod me je oslobodio lanaca i ja sam neizmjerno sretan što vam se mogu ponovo obratiti. Moja osoba nije ni od kakve važnosti. Ja sam samo Božji sluga i mene satire ogroman zadatak: briga za moje stado, to jest, briga o svima reformiranim u La Rochelleu, koji traže put spasenja meñu svakim danom, sve opasnijim zasjedama. Iz njegova govora, Anñelika je shvatila da je to pastor Tavenaz, odgovorno lice za Kolokvij La Rochellea, to jest za udruženja protestantskih crkava toga grada. Nedavno je izašao iz zatvora, u kome je odležao šest mjeseci. - Neki od vas bili su kod mene i pitali: "Moramo li se i mi prihvatiti oružja kao što su to nekada učinili naši očevi?" To pitanje možda postavljaju potajno i mnogi drugi, prepuštajući se tako opasnom iskušenju mržnje, koja nije uvijek tako dobar savjetnik kao što je opreznost. Ja ću vam odmah iznijeti svoj sud: ja nisam za upotrebu sile. Daleko je od mene pomisao da umanjim junaštvo naših otaca koji su proživjeli strahovitu opsadu 1628. godine. Ali da li je taj ogroman i gordi ustanak uspio ojačati našu vjeru? Na žalost, nije! Malo je falilo tada da hugenoti La Rochellea i njihova vjera nisu zauvijek izbrisani s lica zemlje. Pastor Tavenaz je dugo govorio u tom smislu. On je podsjetio prisutne na narodni crkveni sabor koji će se održati slijedeće godine u Montelimaru, na kome će biti sastavljena predstavka o proganjanju francuskih hugenota sa strane upravnih i drugih vlasti, da bi potom bila osobno kralju uručena. Završio je govor pozivajući sve da imaju povjerenja i da sačuvaju mir, ugledajući se na nj i pastora Beaucairea. U toku tog dugog govora stara je vojvotkinja Rohan u više navrata pokazivala svoje nestrpljenje. Odmahivala je glavom, tuckala štapom u tlo. Sigurno joj se nisu sviñali ti miroljubivi savjeti. Ali možda je smatrala da je previše stara da se buni stoga je samo duboko uzdahnula. Šapat odobravanja začuje se meñu prisutnima. Samo se jedan čovjek digao, neki seljak s kosom popalom po čelu, sa šeširom koji je objema rukama pritisnuo u bijelu košulju. On reče: - Ja sam iz mjesta Jarans u Gatineu. Kraljevi su draguni upali u naše seoce. Zapalili su nam hram. Zatim su mi oduzeli pršute, kruh, dvije krave, magarca i ženu. Stoga vjerujem da bi mi poprilično laknulo pri duši kad bih mogao dograbiti sjekiru i sve ih pobiti s njom! Dok je taj bijednik nabrajao sve što je izgubio negdje se začuje smijeh, ali i odmah splasne. Seljak je zvjerao oko sebe. Njegov pogled kao da je tražio objašnjenje. - Moju su ženu odvukli za kosu na cestu... Ono što su joj učinili ne mogu tako lako zaboraviti. Zatim su je bacili u bunar... Njegov se glas izgubi u pjevanju nekog psalma koji se vinuo u nebo iz tisuću grla. Zatim je uzeo riječ pastor Roskefort. On je podsjetio vjernike na priču o Iseljenju.

Reče kako su Židovi kad su vidjeli da ih Egipćani gone, zaklinjali Mojsija: "Pusti nas radije da služimo Egipćanima, nego da poginemo u pustinji." Ali Svevišnji je pokazao svoju moć podavivši faraonovu vojsku u valovima Crvenog mora te su Židovi najzad stigli u zemlju Kanaan. Bili bi i ranije u nju stigli da nisu posumnjali u dobrotu Svevišnjega, koji ih je poveo u pustinju zato da bi ih otrgnuo od sramotnog ropstva, u kome im je prijetila opasnost da zaborave vjeru svojih otaca. Pastor Rochefort započne oduševljeno pjevati Mojsijevu pjesmu:

"Pjevat ću Svevišnjem. On je pokazao svoju slavu, Survao je u more konja i njegova konjanika Svevišnji je moja snaga i njega neka uznose moja usta. Jer on me je spasio..."

Njegov glas, ponešto oslabljen starošću, bio je još krepak. Ali je pjevao skoro sam. Umorni, ukočeni od hladnoće, prisutni su mlitavo prihvaćali psalam koji kao da nisu dobro ni poznavali. Zbunjen time starac prestane pjevati i pogledavši začuñeno prisutne, nastavi kao da mu je hitnja: - Moja braćo, zar niste shvatili smisao priče? Ako svijeću stavite pod lonac ona će se ugasiti. Da su dalje živjeli u ropstvu, Židovi bi na kraju počeli obožavati egipatske bogove. Ta vam opasnost svima prijeti. Maloprije su vas pitali, želite li uzeti oružje i braniti se ili želite krotko podnositi proganjanja. Uzeo sam riječ da vam predložim treće rješenje: iseljenje! Nove, ogromne zemlje nude vam utočište. To su još netaknute zemlje. Mogli biste ih unaprijediti na slavu Božju i razgaliti dušu svoju ispovijedajući slobodno svoju vjeru... Njegove su se riječi gubile u graji koja obično nastaje na kraju sastanka. Oko Anñelike neki su poluglasno govorili: - Dakle, što je s vašom trgovinom broćikom u Languedocu? - Kad bismo solili svježu morsku ribu, kao što rade u Portugalu, mogli bismo prodati dvostruko više ribe, ali eto poreske vlasti to zabranjuju... - Za ovako veliku svečanost mogao si ipak obući novo odijelo, Josiase Merlute. - Kako da ne! I doći u ovo blato...! Prijedlozi pastora Rocheforta, čini se da ni koga nisu zanimali. Neki mladi sluga čegrtaljkom uspostavi tišinu. Pastor Tavenaz se zagleda u svog kolegu pogledom kojim kao da mu je želio reći: "A što sam vam ja govorio?" i ponovo uze riječ. Ljudi se nisu mogli razići prije nego se dizanjem ruku ne izglasa odluka koja je imala utvrditi njihovo držanje u budućnosti. - Tko je za oružani otpor? Nitko se nije ni pomaknuo. - Tko je za iseljenje? - Ja! Ja! - poviče desetak derana, koji su sjedili u prvom redu. - Ja - zaurliče Martial, uspravivši se blizu Anñelike. Prosvjedi razljućenih roditelja ugušiše mladenačke glasove, a odvjetnik Carrere opali šamar najbližem sinu. Gospodin Manigualt se uspravi u svoj svojoj visini i veličanstvenosti te pruži ruku da smiri graju. - Gospodine pastore - reče on obraćajući se s velikim poštovanjem starom i glasovitom putniku - nama je bila velika čast, da vas čujemo, ali nemojte se čuditi što u La Rochelietf ideja o iseljenju ima malo pristaša... Stavivši ruku na srce, jakim glasom nastavi: - La Rochelle je naša tvrñava, grad koga su osnovali naši očevi i za koga su dali svoje živote. Nijedan od nas ne može ga napustiti. - Zar je bolje napustiti svoju vjeru? - vikne stari pastor dršćućim glasom.

- Niti u snu nam to ne pada na pamet. La Rochelle pripada hugenotima i uvijek će ostati u njihovim rukama. Njegovu je dušu stvorila reforma. Ne može se izmijeniti duša jednog grada. Te rijeći sakupljeni pozdrave pljeskom odobravanja. Manigualt je govorio jezikom koji je lako prodirao do srca njegovih sugrañana. - Što mogu protiv nas? - šaptali su. - U našim je rukama novac. - Očito je, sve bi otišlo do vraga bez nas. - Izgleda da gospodin Colbert misli zatražiti pomoć protestanata da bi podigao proizvodnju. Andelika je odsutno zurila u dio sivog oceana, poprskanog bjelinom, koji se nazirao meñu pješčanim nanosima. Nekoliko koraka dalje od nje, pastor Rochefort je takoñer promatrao more. Čula je kako mrmlja: - Imaju oči, a ne vide. Imaju uši, a ne čuju... Što je on nazirao svojim vidovitim pogledom? Da nije u toj gomili što se udaljavala prebrojavao mučenike, otpadnike...? Da nije vidio kako su već svi osuñeni...! Strah koji ju je bio privremeno napustio, opet se uvukao u Anñelikino srce. "Treba otputovati." Obala nije sigurna. Plima će se sve više dizati i jednog dana će je zahvatiti zajedno s Honorinom. Kad bi bila sama, i uz to umorna možda bi joj bilo svejedno. Ali ona mora spasiti Honorinu. Znoj joj probije čelo pri samoj pomisli da bi je kraljevi draguni mogli jednog dana uhvatiti, mučiti je svojim prostačkim smijehom... baciti je kroz prozor na koplja. Stade žurno hodati da pronañe kćerku. Kiša je padala. U lokvama na cesti odražavalo se blijedo nebo. Neki konjanik je prestigne i upola se okrene u sedlu. Bijaše to gazda Gabriel. - Hoćete li da vas primim na konjske sapi, gospoño? Ona osta načas kao ukopana! Učini joj se da vidi cestu punu rupa, da vidi konjanika koji se okrenuo prema njoj a u tog je konjanika osmijeh sličan osmijehu gazde Gabriela. - Ne - odgovori nakon poduže stanke. - Ja sam samo vaša služavka, gazda Gabriele. Svijet bi počeo koješta govorkati... - Istina je, ovdje nismo na prilazima Pariza, na cesti za Charenton. Zastor se raskinuo. Poljakinja je stajala blizu nje. Imala je promrzle noge, baš kao i danas. Kao i danas mučila ju je tjeskoba: sin joj je bio u opasnosti. Cantora su bili ugrabili Cigani. Neki su se konjanici zaustavili. Jedan od njih uzeo ju je na konja i poveo u Pariz. To je bio mladi protestant, sin nekog trgovca iz La Rochellea. - Prepoznajete li me sada? - upita je trgovac. - Jest, vi ste onaj konjanik, koji mi je pritekao u pomoć jedne zimske večeri prije mnogo godina. Stajala je kao skamenjena na kiši. Dvanaest je godina prohujalo. Dva su prizora bila srodna, skoro ista. Imali su isti okus opasnosti, neizmjerne osamljenosti. U potpunoj napuštenosti, lice stranog čovjeka, osmijeh sažaljenja, donosio joj je prolaznu utjehu. Ono što ju je sad najviše pogodilo bila je nevjerojatna sličnost dviju situacija, a meñu njima vrtoglavi usponi u časti i bogastvu na francuskom dvoru. "Tako" pomisli, "dvaput se morao oko tebe stegnuti pakleni obruč da shvatiš! Da shvatiš da za tebe nema mjesta u ovom kraljevstvu i da ti valja putovati... preći preko mora..." S nekom mješavinom olakšanja i poniženja ona promisli: "Srećom, gazda Gabriel me poznaje samo kao bijedno stvorenje." Prvi put ju je sreo kao bijednicu sirotinjske pariške četvrti, a drugi put kao drumsku razbojnicu. Te činjenice sigurno nisu ulijevale mnogo povjerenja. Stoga je još vrednija divljenja bila plemenitost kojom ju je primio pod svoj krov. To se slabo slagalo s njegovim do krajnosti opreznim karakterom.

- Zašto ste to učinili? - reče ona u jednom dahu. - Htjela sam reći, kako ste mogli imati povjerenja u mene i otvoriti mi svoju kuću. On je bez muke slijedio tok njezinih neizrečenih misli, stoga je odmah shvatio suštinu njezina pitanja. - Vjerujem u važnost nekih znakova - odgovorio je. - Lice, koje sam nazreo jedne zimske večeri, kao čaroban i ganutljiv simbol okrutnog velikog grada, stalno me proganjalo i u toku godina sam se uvjerio, da to lice nije samo jednostavna uspomena, već da ima neki drugi smisao, da je ovaj susret bio kao neka opomena, kao udarac mrtvačkog zvona koje zvoni negdje u vječnoj sudbini, udarac zvona čiji se odjek gubi... Ali nešto se dogodi i mi se sjetimo da smo već bili upozoreni... Kad sam vas prepoznao za onog napada, nisam se mnogo začudio. Valjda je bilo suñeno. Nešto me tjeralo da se zauzmem za vas i za vaše dijete. Osjećao sam da mi je dužnost da poduzmem sve da vas izvučem iz zatvora prije no što bude prekasno. Iskoristio sam odsutnost katoličkog suca. Pa sanjarski primijeti: - Zašto sam rekao: prije no što bude prekasno? Istina je, bio sam uvjeren da vrijeme steže, da je za vas bilo pitanje sati. Salijetale su me riječi Biblije: "Oslobodi one koji su osuñeni na smrt. Spasi one, koje hoće da pogube..." Osjećam da vaša prisutnost meñu nama ima veliko značenje, ali koje? - Mislim da znam koje - reče Anñelika, sama potaknuta neobičnom atmosferom tih razgovora i ove tužne pustare na kojoj sad nije bilo nikoga. - To je, da ću ja jednog dana spasiti vas i vaše kao što ste vi spasili mene...

33.

SUSRET S GOSPODINOM ROCHATOM

Netko ju prestigne i reče: - Evo Francuskinje! Anñelika se okrene. Neki se čovjek zaustavio i promatrao je razjapljenih usta. Imao je na sebi odijelo na kome je vezivo zlatne boje bilo izblijedilo, cipele s crvenim petama, na kojima se koža ogulila, i šešir s perom u jadnom stanju. Žmirkao je očima kao sova na suncu. - Francuskinja - ponovi on. - Francuskinja zelenih očiju. Anñelika je istodobno željela da pobjegne i da dozna tko je taj čovjek. Nesvjesno poñe k njemu. On poskoči poput vjeverice. - Ovog puta nema dvojbe. Zbilja ste vi. Taj pogled! Ali... Pažljivo je promatrao njezino skromno odijelo, njezinu kapu tijesno priljubljenu uz kosu. - Ali... vi niste, dakle, markiza? Meñutim, to su tvrdili na Kreti... i vjerovao sam... Ipak sam vidio vaše isprave, do vraga! Što radite ovdje u tom odijelu? Sada ga je prepoznala, osobito po njegovoj neobrijanoj bradi. - Gospoñine Rochat...! Vi ste to... Je li moguće? Uspjeli ste, dakle, napustiti kolonije na Istoku, baš kao što ste željeli? - A vi ste, dakle, uspjeli umaknuti Muli Ismailu? Govorilo se da vas je pogubio na mukama. - Kao što vidite, to nije istina. - Neobično se radujem tome. - I ja! Ah, dragi gospodine Rochat, koliko mi je drago što vas opet vidim. - I ja osjećam to isto, draga gospoño. Oni se srdačno rukovaše. Nikad Anñelika ne bi bila vjerovala, da će je susret sa smiješnom ličnošću beznačajnog kolonijalnog namještenika ushititi do te mjere. Bili su kao jedini preživljeli iz neke začarane zemlje. Izražavajući zajedničko im osjećanje, Rochat uzvikne:

- Ah! Napokon...! Kakvog li divnog užitka što ću u ovoj sjevernjačkoj luci, bez duše, bezbojnoj... porazgovarati s nekim tko je bio "tamo dolje"... Ponovno joj čvrsto stisne ruku, zatim se natmuri. - Ali... vi, dakle, niste markiza...? - Pst! - reče ona ogledavši se oko sebe. - Potražimo neko mirno mjestance da malko pročavrljamo. Sve ću vam objasniti - prošapta Anñelika. Rochat prezirno iskrivi usta i izjavi da na žalost ne poznaje u La Rochelleu nijedno mjesto gdje bi se mogla popiti prava turska kava. Postoji gostionica "Novoj Francuskoj", u kojoj poslužuju neko piće toga imena, ali to je "njihova" kava s otoka. Ona nema ništa zajedničkog sa zrnjem koje raste na visoravnima Etiopije, koje valja pržiti prema tamošnjim obredima i kojega se "tamo dolje" na Orijentu pije božanski sok. Ipak su pošli do spomenute kukavne gostionice i sjeli u uglu prema prozoru. Rochat odbije ponuñenu kavu. - Iskreno vam kažem, ne mogu vam je preporučiti. Rastopinu sladića pomiješanu s uvarkom žira, ovi ovdje nazivaju: kava. Naručiše stoga lagano vino iz Charentesa, uvijek prvorazredne kakvoće i ugodna ukusa. Gazda ih uz to posluži punim tanjurom školjaka. - Jedino što se u ovoj tužnoj zemlji može jesti - reče Rochat - to su školjke, morski ježevi, ostrige... njih se najedem do guše... Razočarana izraza se zagleda u križeve na brodskim jarbolima i konope koji su zamračivali svijetlo nebo. - Kako je ovdje sve tužno! Gdje su malteške galije sa svojim zastavama, ratne zastave kršćanskih gusarskih brodova, mali magarci s košarama punim naranči. Gdje je Simon Donsat i njegova crvena brada? Anñelika mu htjede reći kako La Rochelle i nije baš na sjeveru, a ni tako bez života, kako je on vjerovao. - Zar se niste nekada žalili da propadate na Orijentu? Zar niste samo sanjali o tome kad ćete se vratiti u prijestolnicu? - Istina je. Zapeo sam bio i nogama i rukama da se vratim u Francusku. Sada kopam i nogama i rukama da se vratim tamo dolje... Kako li je dosadno u Parizu! Pronašao sam bio, doduše, malu birtiju tamo prema starom Templeu, gdje se mogla dobiti prava kava i susresti se s kojim malteškim vitezom ili pokojim Turčinom... Poslali su me ovamo sa zadatkom da oduzmem protestantima monopol na osiguranja. Iskoristio sam priliku da porazgovaram s nekim trgovcima... Ovaj svijet iz La Rochellea je pustio posvuda korijenje. Jedan od njih šalje me opet na Kretu. Odlazim u utorak - završi on sav radostan. - A vaša služba u kraljevoj administraciji? Rochat fatalistički odmahne i reče: - Što ćete! Doñe vrijeme kad pametan čovjek opazi da je pomalo budala, što služi drugima, to jest državi. Uvijek sam bio nadaren za trgovinu. Došlo je vrijeme da iskoristim svoju sposobnost na tom polju. Kad se obogatim, dovest ću svoju obitelj... Kad je saznala da on odlazi, mlada se žena uvelike smirila. Sada je mogla s njim iskrenije govoriti. - Gospodine, obećavate li mi, da ćete sačuvati tajnu što ću vam je povjeriti? Ona mu reče da je uistinu markiza du Plessis-Belliere. Kad se vratila u Francusku sukobila se s kraljem, koji je bio ljut na nju zato što je usprkos njegovoj zabrani ona ipak otputovala na Kretu. Pala je u nemilost, upropastila se i sada mora provoditi vrlo skroman život. - Šteta! Šteta! - reče Rochat. - Na Istoku ne bi dopustili da propadnu tako sjajne sposobnosti, kao što su vaše... Odjednom on se nagne k njoj: - Je li vam poznato da je on napustio Sredozemlje? - Tko to? - Kako vi koja ste plovili onim morima možete pitati "tko"? Ta Rescator! Kako ga je ona uporno gledala, ne reagirajući, on ljutito nastavi:

- Rescator! Onaj maskirani gusar, koji vas je kupio za trideset i pet tisuća pjastara u kretskom batistanu. Otkada je vijeka i svijeta nikad nitko nije onako grdno nekoga povukao za nos. Reklo bi se da se uopće ne sjećate da se sve to vama dogodilo! - Napustio Sredozemlje? - najzad će ona. - Pa, ipak, bio je vrlo moćan tamo. Je li se barem saznalo zašto? - Govorilo se zbog vas? - Zbog mene! Ona se opet uznemiri, srce joj je neredovito kucalo. - Da ga nije možda moj bijeg izvrgao tolikom ruglu da nije više mogao trpjeti zajedljive šale svojih drugova gusara? - Ne, nije stvar u tome. Mada su njegovi marokanski tjelohranitelji proživjeli strahovite trenutke kad je doznao za vaš bijeg... Umalo ih nije sve do jednoga povješao. Ali to mu nije u običaju. Na kraju se zadovoljio time što ih je poslao natrag Muli Ismailu s porukom da su nesposobni psi. Kladim se da bi tim jadnicima bilo milije da ih je povješao. Ah! Možete se zbilja pohvaliti, zbog vas je proliveno more suza i krvi u Sredozemlju, gospoño! A na kraju evo vas u La Rochelleu! - Ali zašto zbog mene? - navaljivala je Anñelika. - To je već druga priča i tiče se Mezzo-Mortea, njegova najgoreg neprijatelja. Sjećate li se barem Mezzo-Mortea, alžirskog admirala? - Kako da ga se ne sjećam kad me i on poslije zarobio? - Pa dobro! Mezzo-Morte se hvalio da će zahvaljujući vama zauvijek istjerati Rescatora iz Sredozemlja. Čim ste mu pali šaka, poslao je jednog glasnika na Kretu... Ali prije toga vam moram ispričati nešto drugo. Par dana nakon vašeg bijega Rescator me pozvao k sebi. - Vas? - Da, mene. Zar sam, dakle, tako bijedna ličnost, da ne bi smio dolaziti u dodir sa gusarskim prinčevima? Ako nemate ništa protiv toga, mogu vam kazati da sam i prije posjećivao njegovu visost Rescatora. Ta on je jedan od najveselijih ljudi koje sam susreo u svom životu, ali moram priznati da se ovaj put njegovo duševno stanje, potpuno slagalo s njegovim mračnim izgledom. Sama njegova maska vrlo neugodno djeluje na sugovornika, a kad vas, osim toga, njegov oštar i bijesan pogled šiba kroz ona dva prozora, draže bi vam bilo da se nalazi na drugom mjestu. Bio se povukao u svoju palaču na Milosu. Divna je to palača, puna rijetkosti. Požar je oštetio njegov brod, te nije mogao krenuti u potjeru za vama. Osim toga, ako me sjećanje ne vara, na moru je baš u to vrijeme bjesnila strahovita oluja. Nijedan brod nije mogao izaći iz pristaništa... Rescator je doznao da vas poznajem. On me dugo ispitivao o vama. - O meni? - A što se zaboga čudite! Ne može čovjek izgubiti robinju za koju je platio trideset i pet tisuća pjastara i još se uz to smiješiti. Rekao sam mu što sam znao o vama. Ispričao sam mu da ste velika francuska gospoña u milosti kod Luja XIV, da ste neizmjerno bogati a da je to tako dokazuje činjenica da ste bili vlasnica zvanja konzula na Kreti. Zatim sam mu ispričao kako sam vas pronašao na brodu d'Escrainvillea, mog nekadašnjeg druga u školi za orijentalne jezike u Carigradu. Rekao sam mu, dakako, koliko sam se namučio dok sam uspio nagovoriti malteške vitezove da vas oni kupe. Vi ste svjedok, draga gospoño, da sam poduzeo sve što sam mogao. Uostalom, zaista sam primio pet stotina livara, koje ste mi poslali s Malte. Baš po tome se doznalo da niste poginuli u oluji, kako su svi pretpostavljali. Rochat ispije gutljaj vina. - Hm! Pretpostavljam da mi ne zamjerate što sam smatrao potrebnim da o tome obavijestim monsinjora Rescatora... To je čovjek kome sam usprkos svemu, mnogo dugovao... On je neobično darežljiv i uopće ne mari za novac. A na kraju, bio je ipak vaš gospodar i normalno je da treba pomoći vlasniku da spasi svoje

dobro. Zašto se osmjehujete? Zato što me smatrate Orijentalcem iako tako ne izgledam, zar ne? Ali baš kad je htio brodom krenuti za Maltu, stigao je glasnik Mezzo-Mortea... Zašto ste odjednom postali tako utučeni? - Ako vam je išta poznato o Mezzo-Morteu, onda će vam biti namah jasno da me spomen njegova imena ne podsjeća na ugodna vremena - reče Anñelika koja je usprkos svom nastojanju da bude mirna bivala sve uzbuñenija. - Rescator je dakle otputovao za Alžir. Nikad mi nismo doznali što se tamo dogodilo. Kad kažem "mi", mislim sve one koji plove i trguju po Sredozemlju. Malo je pojedinosti izbilo na javu... Izgleda da se Mezzo-Morte poslužio nekom vrsti ucjene: ili Rescator neće nikad doznati što se s vama dogodilo ili će mu otkriti mjesto gdje ste se sklonili, ali uz uvjet da se zakune da će zauvijek napustiti Sredozemlje, kako bi on, Mezzo-Morte, alžirski admiral, sam vladao njime. Mnogi su govorili da je glupo i pretpostaviti da će Rescator svoju ogromnu moć, svoje još ogromnije bogatstvo, svoj povlašteni položaj prodavača srebra, staviti na vagu za običnu robinju, pa ma kako lijepa bila... Ali valja nam vjerovati da je Mezzo-Morte znao što radi, jer je taj ponosan i nepobjediv Rescator, najzad, prihvatio taj sramotni jaram. - Zar je pristao? - reče Anñelika jedva čujno. - Jest! Ponešto kratkovidne oči nekadašnjeg kolonijalnog činovnika odsutno su zurile u daljinu. - Potpuno ludilo... Nitko ništa nije razumio. Mnogi pretpostavljaju da ste vi potaknuli u njemu nešto više nego žudnju.... a to je ljubav. Tko to može znati? Anñelika je slušala kao bez daha. - I onda? - Onda? Sigurno mu je Mezzo-Morte povjerio da vas je prodao marokanskom sultanu i Rescator je doznao da vas je ovaj pogubio. Drugi su pričali da ste utekli, ali da ste umrli na putu. Sada vidim da ni prva, ni druga verzija nisu bile točne, jer evo vas vidim živu i zdravu u kraljevini Francuskoj! Oči su mu se krijesile. - Divnu priču ću ispričati kad doñem na Kretu. Žena koja je uspjela uteći iz harema Mule Ismaila... zarobljenica koja je uspjela da se dovuče do kršćanske zemlje... Ja jedini to mogu posvjedočiti... Ja sam vas vidio! - Gospodine, niste li obećali da ćete sačuvati tajnu? - Istina je - odgovori Rochat vrlo razočarano. Mrgodio je obrve dok je ispijao svoje vino. Već će naći načina da ispriča tu zgodu a da ne spominje ni La Rochelle, ni druga imena. - Zatim je Rescator - Rochat reče na kraju - napustio Sredozemlje. Mada vas nije mogao opet dobiti, morao je poštovati svečano obećanje, koje je dao Mezzo-Morteu, kao što je i ovaj poštovao svoje. Vukovi meñu sobom drže zadanu riječ. Ali prije toga pozvao je na dvoboj Mezzo-Mortea. Admiral je kidnuo pred njim i sakrio se u nekoj saharskoj oazi i čekao da njegov neprijatelj otputuje. Rescator je prešao Gibraltarski tjesnac. Otišao je na Atlantik. Nitko ne zna što se poslije dogodilo s njim - završi Rochat turobnim glasom. - Sumorne li priče! Kad se sjetim svega, doñe mi da zaplačem! Anñelika ustane. - Gospodine moram poći. Mogu li biti si gurna da me nećete izdati i da nećete pričati o našem susretu nikome, barem dok budete u Francuskoj i u La Rochelleu? - Možete biti u to potpuno sigurni - obeća Rochat. - Uostalom, kome bih mogao o tome ovdje govoriti? Ta ovaj je svijet ovdje hladan kao mramor... Na pragu joj poljubi ruku. Više nije bio činovnik. Započeo je novi život. Njegova nejasna pjesnička i pustolovna ličnost, dotada zatvorena u uskoj čahuri, počela se oslobañati. - Lijepa zarobljenice zelenih očiju, neka bog vjetrova odnese vaš čun daleko od nesretne sudbine koja vas sada proganja. Iako su vaše čari, kojima je nedavno cijela Kreta bila ushićena, sada brižno skrivene, ipak ne zaslužuju takav pad.

Znate li što vam želim? Da Rescator baci sidro ispred La Rochellea i da vas opet ugrabi. Anñelika je osjetila želju da ga zagrli za te riječi, ali umjesto toga nehajno odgovori: - Veliki Bože, ne! Bojim se da bih skupo platila za sve one brige što sam mu ih zadala. Mora da me još i sad proklinje... Da bi dobila na vremenu, poñe putem koji je vodio na bedeme. Sigurno se kod kuće čude što je još nema. Juha za večeru neće biti na vrijeme gotova. Sunce je skoro zapadalo, a hladan vjetar štipao joj je polugole ruke, jer je jesensko poslijepodne bilo dosta toplo, pa je izašla bez ogrtača. Pod svijetložutim nebom, more je imalo neku sivu, mutnu boju. Smirilo se, a valovi su duž žala valjali morsku travu. S vremena na vrijeme poveći bi talas udario u podnožje zida, pa bi se rasprsnuo u tisuće kapljica. Zureći u horizont, Anñeliki se činilo da vidi kako se meñu ostalim pojavljuje i njegov brod. "Otišao je na Atlantik..." Baš je luda. Sanjari kao neka mlada djevojka. Uzbudila se zato što ju je odabrao tajanstveni morski princ, koji bi se za nju odrekao svega na svijetu. Nije li ona razočarana žena, nije li ona proživjela dosta strahota? Nije li je muška grubost zauvijek ranila? Kada, dakle, žena prestaje da se zanosi ludim snovima? Njena sklonost za divote i za velike nedostižne snove prestaje samo s njezinom smrću. "Čar te priče me fascinira", snatrila je ona. Kako da zaboravi mekoću ogrtača od crnog baršuna kojim ju je umotao? Kako da zaboravi njegov prigušen, pomalo slomljen glas? "U mojoj kući ima ruža... U mojoj kući vi ćete spavati..." Toliko se bijaše zanijela da se sudarila sa vojnikom Anselmom Camisotom, koji joj je svojom kelebardom prepriječio put. - Lijepa gospoño, pošto ste stupili na moj teritorij, dužni ste mi poljubac. - Gospodine Camosite, molim vas - zaklinjala je Anñelika dražesno, ali odlučno. - Ah! Ako me kraljica moli, kako da joj se ne pokorim ja, kukavni stražar? On se odmakne i pusti je da proñe. Naslonjen o svoju kelebardu, pratio je melankoličnim pogledom tužnog psa, njezin lik odjeven u bijednu haljinu i njezin kneževski hod, diveći se njenim okruglim oblicima, jakim leñima, pravilnom zatiljku i profilu njezina bijelog lica okrenutog prema moru.

34.

SMRT STRICA LAZARA

ANðELIKA KOD GOSPODINA DE BARDAGNEA

Jednog jutra nañoše u krevetu strica Lazara mrtvog. S lica mu je zračila vedrina i spokojstvo. Gospoña Ana i Abigaela presvukoše i urediše mrtvaca i umotaše ga u bijele plahte. Pastor Beaucaire je već bio tu sa svojim nećakom. Trgovac papirom došao je nešto kasnije, a zatim su sve više i više dolazili susjedi. Sredinom jutra zazvoni zvonce na dvorišnim vratima. Anñelika siñe u dvorište, otvori vrata i uvede nekog čovjeka, koji joj svojim strogim izgledom, crnim redingotom i bijelim ovratnikom nije ulijevao povjerenje i koji se predstavio kao gospodin Baumier, predsjednik Kraljevske komisije za vjerske poslove, pomoćnik gospodina Nikole de Bardagnea. Anñelika već bijaše čula za nj. Ona se ugrize za usne. Nije se začudila kad je iza posjetitelja ugledala četiri naoružana čovjeka, koji su ušli gegajući i odlučnog držanja, kao i neku osobu vrlo sumnjivog izgleda, na čijoj kabanici su bili znakovi gradskog grba: brod sa dva jedra i tri ljiljanova cvijeta.

Prilagodivši svoje držanje situaciji, to jest držeći se tmurno, on se uputi prema stubištu, a za njim njegov pomoćnik i ostali sumnjivi pratitelji. Kad su prisutni, koji su klečali, spazili došljake, poustajaše. Napetost je naglo porasla. Gospodin Baumier odmota jednu pergamenu i mrzovoljnim glasom stade čitati: "Budući da je gospodin Berne Lazar, koji se obratio dana 16. svibnja, ponovo pao u zločinačke greške i time zanemario brigu o svom vječnom spasu, dao opasan primjer itd. - proglašuje se krivim za zločin vraćanja u herezu, pa će se kazna za isto izvršiti tako što će krvnik na jednoj ljesi vući njegovu lešinu kroz pojedine dijelove i raskrižja grada i baciti je na gradsko smetište; osim toga osuñuje se da plati globu od tri tisuće livara u korist kraljeve blagajne i još sto livara milodara u korist siromašnih zatvorenika u zatvoru Palače pravde..." Gazda Gabriel se umiješa. Bio je vrlo blijed. Stajao je izmeñu Baumiera i kreveta, na kome je mrtvac, jedini od prisutnih, imao spokojno i ponešto ironično lice. - Gospodin de Bardagne nije mogao donijeti sličnu odluku što se tiče nas. On je osobno bio prisutan, kad je moj stric odbio da se obrati i predlažem da ga se potraži. Baumier se cerio dok je savijao pergamenu. - U redu - reče on, potpuno siguran da ga nitko neće omesti u njegovu postupku - potražite ga, dakle, ali ja ostajem tu. Imam dovoljno vremena. Gospodin de Bardagne radi sada na svetoj stvari, koja će na kraju pridonijeti da se grad oslobodi opasnih zavjerenika. Jer kako postoji zavjera zlih anñela protiv dobrih, tako postoji i zavjera loših kraljevih podanika protiv dobrih, a u La Rochelleu se to dvoje često isprepleće... - Želite li time reći da smo mi izdajnici kraljevstva? - upita gradski sudac Legoult, stupivši naprijed stisnutih nozdrva i namrštenih obrva. Gazda se Gabriel umiješa izmeñu njih. - Tko će poći da potraži gospodina de Bardagnea? - Ja ostajem ovdje zajedno sa svojim ljudima - vikao je Baumier cinički se cereći. - Onda idem ja - reče Anñelika. Ona prebaci ogrtač preko ramena i stane silaziti niza stepenice. - Trčite, samo trčite - podrugljivo se cerio Baumier. Anñelika je tako jurila gradom da nije dospjela ni noge iskriviti po okruglom kamenju kaldrme. U stanu gospodina de Bardagnea rekli su joj: "Nalazi se u Palači pravde." U Palači je dugo obilazila i na kraju ju je neki pisar obavijestio da se gospodin de Bardagne nalazi u posjeti kod velikog brodovlasnika Jeana Manigaulta. Anñelika pojuri kao da je vjetar nosi. Bojala se da se u meñuvremenu ne dogodi kakva nesreća u kući kod bedema koja je mogla, nabijena strastima, planuti strašnije od kakve barutane. Sarkazam Baumiera, prostakluk vojnika, negodovanje i srdžba protestanata, ništa lakše nego da vrcne iskra. A ona je tamo dolje zaboravila Honorinu! Koje li neopreznosti! Ona je već vidjela pred sobom pustu kuću, zapečaćena vrata, sve ukućane u zatvoru, tko zna gdje... Bila je više mrtva nego živa, kad je stigla pred divnu palaču Manigaultovu. Gospodin de Bardagne je upravo bio za ručkom s obitelji Manigaulta, pod pažljivim očima čitave dinastije brodovlasnika La Rochellea čiji su portreti visili po zidovima. U sobi se osjećao ugodan miris paprene čokolade, koju je rob Siriki lijevao iz srebrnog pehara, dok se usred stola, u velikoj porculanskoj zdjeli dizalo čitavo brdo egzotičnog voća ananasa, indijskih naranči izmiješanih s viticama vinove loze iz okoline. Anñelika nije ni pogledala sve te divne stvari. Ona poleti sva zadihana prema kraljevom namjesniku. - Gospodine, zaklinjem vas, doñite brzo! Gazda Gabriel zove vas u pomoć! Vi ste mu jedina nada! Gospodin de Bardagne se vrlo galantno digne impresioniran njezinom pojavom. Iz Anñelikinog lica rumenog od trčanja, iz njezinih sjajnih očiju, iz njezinih uzbibanih

grudi pod crnim prslučcom, izbijao je, iako ona toga nije bila svjesna, neki grozničavi nemir. Njezino uzbuñenje, njezin zaklinjući izraz s najljepšim pogledom na svijetu, djelovali su odmah na gospodina de Bardagnea, inače vatrenog ljubitelja nježnog spola. A ovo je bas bila zgodna prilika za nj. - Gospoño, smirite se i objasnite mi sve bez straha - reče on nježnim tonom i ublažujujući sjaj svojih sivih očiju. - Vi ste mi nepoznati, ali ću vas uza sve to saslušati s najvećom pažnjom. Anñelika se na brzinu pokloni gospodinu Mariigaultu i njegovoj debeloj gospoñi i tako donekle popravi ono što je propustila učiniti čim je stupila u njihovu kuću. Zatim isprekidanim glasom ispriča zadnje dogañaje, koji su se dogodili u kući gazde Gabriela Bernea... Grozne se stvari mogu dogoditi, a možda su se već i dogodile... Ona stade jecati. - Ali čekajte, čekajte, smirite se - ponovi gospodin de Bardagne. - Zašto ova žena toliko to uzima k srcu? - reče on obraćajući se Manigaulteu kao svjedoku - zbog toga se ne vrijedi uzrujavati. - To je još jedan način gazde Gabriela da se uvali u nevolju - reče kiselo gospoña Manigault. - Ali, moja dobra Sarah, ta neće valjda dopustiti da mu strica vuku na ljesi - usprotivi se brodovlasnik. - Znam samo to da se ovakve stvari samo njemu dogañaju - reče odlučno debela žena. Zapljeska rukama i reče: - Kćeri moje, obucite svoje kukuljice od crnog baršuna, a Jeremija neka obuče svoje sukneno odijelo. Moramo poći do bijednog Lazara, da ga svojim molitvama otpratimo do vječnog boravišta. - Istina je, nisu me ni obavijestili o njegovoj smrti - reče Manigault koji se silno uzbudio. - Moram vas preteći - reče veselo gospodin de Bardagne - ovoj se gospoñi mnogo žuri da osigura moju prisutnost, stoga ne smijem zakasniti. Reče Anñeliki da se popne u njegovu vlastitu kočiju koja je čekala vani čuvana od dva redara. - Moj Bože, samo da ne stignemo prekasno - šaputala je Anñelika. - Gospodine, naredite da požure! - Kako ste nervozni, dijete moje. Okladio bih se da vi niste iz La Rochellea. - Ne, zaista nisam. Zašto? - Jer biste inače već bili naviknuli na ovakve dogañaje koji su, kako kaže gospoña Sarah, vrlo česti u našem grañu. Na žalost, prisiljen sam katkad da strogo postupam. Veliku okorjelost u zlu treba kazniti. Meñutim, priznajem da Lazar Berne nije dodao svojoj tvrdoglavosti kojoj je posvetio osamdeset godina kobnog vjerovanja, još i neoprostiv grijeh odricanja od svoje vjere... - Vi, dakle, nećete dopustiti onom groznom čiči da ga vuče po blatu? Kraljev namjesnik prasne u smijeh, a pod njegovim kestenjastim brkovima bljesnuše vrlo bijeli i lijepi zubi. - Niste li time na Baumiera mislili? Priznajem da ste ga dobro opisali. On se odjednom natmuri. - Ne slažem se uvijek s njim o mjerama koje treba poduzeti... Ali, oprostite mi, načas mi se čini da vas prvi put vidim, a odmah potom kao da sam vas već viñao. Ako je tako, kako sam mogao zaboraviti ime tako dražesne osobe...? - Ja sam služavka gazde Gabriela Bernea. On se odjednom sjeti. - Sad znam. Zaista sam vas vidio kod gazde Bernea one čuvene večeri kad su me kapucini iz samostana Minimes dovukli da obratimo jadnog Lazara, koji je tobože umirao. Tada se gazda Gabriel baš vratio s putovanja, a vi ste ga pratili... Strogim glasom doda: - Vi imate dijete, koje prema zakonima mora biti odgojeno u katoličkoj vjeri.

- Sjećam se, rekli ste tada, da je moja kćerka bez dvojbe kopile - reče Anñelika, koja je odmah odlučila da igra otvorenim kartama, kako se vlast ne bi počela previše baviti njom... - E pa znajte imali ste pravo, ona je zaista kopile. Gospodin de Bardagne se trgne pred tim izljevom iskrenosti. - Oprostite mi ako sam vas uvrijedio, ali moja me dužnost u ovom gradu sili da vodim brigu o vjerskom stanju svih njegovih stanovnika. - Zaista je tako - reče Anñelika, slegnuvši ramenima. - Kad je netko lijep kao vi - reče kraljevski činovnik blago se osmjehujući, onda se može shvatiti da ljubav... Anñelika ga prekine. - Htjela sam vam samo kazati da ne morate voditi brigu o njezinu krštenju a ni o njezinu vjerskom odgoju, jer je ona, u stvari, katolkinja kao što sam i ja sama. Gospodin de Bardagne je baš razmišljao kako ta mlada žena mora da je ili obraćenica ili odgojena u nekom katoličkom samostanu. Bio je sretan što je imao tako dobar nos. - Sad je sve jasno, ja sam baš i sumnjao da bi to moglo biti kao što ste rekli. Ali kako ste se usudili stupiti u službu u protestantsku obitelj? To je vrlo opasno. Anñelika je već imala spremljen odgovor. Sinula joj je jedna misao kojom ju je indirektno nadahnulo Severinino neprijateljstvo. - Gospodine - reče ona oborivši oči - ja nisam uvijek živjela primjernim životom. To ste i vi naslutili, na žalost, po priznanjima koje sam već učinila. Ali sam imala sreću da sretnem vrlo pobožnu osobu, koju ne mogu imenovati iako živi u ovom gradu. Ta je osoba tražila od mene da iskupim svoje grijehe, i objasnila mi kako ću to najbolje izvršiti. Tako sam stupila u službu obitelji Berne koju svi gorljivi pristaše katoličke vjere žele jednog dana ubrojiti meñu obraćenike La Rochellea. - Naravno, možete računati na moju pomoć. Stao je razmišljati koja je gospoña iz Družbe svetog sakramenta mogla namjestiti ovu djevojku kao špijunku kod Berneovih. Gospoña de Berteville? Gospoña d'Armentieres? Neka! Svojoj radoznalosti ne može udovoljiti. Teško je prodrijeti u tajne družbe. Znao je to dobro, jer je i sam bio njezinim članom. Anñelika pogleda kroz prozor. Spazivši ulicu koja vodi do bedema, ponovo oživi njezin nemir. - Gospodine, grozno mi je kad pomislim da se ta čeljad u našoj odsutnosti mogla već poklati. A ja sam tamo ostavila svoju kćerkicu... - Hajde, hajde, ne pretjerujmo! Bila je vrlo lijepa onako blijeda i smetena, raskolačenih svijetlih zjenica koje su čitavu njezinom liku davale bolan i ganutljiv izgled. Čovjeka bi spopala želja, videći je takvu, da je zagrli i da joj se zakune kako će je uvijek štititi. Pruživši joj ljubazno ruku, de Bardagne joj pomogne da siñe s kočije. Luj XIV je tražio od svojih velikaša da budu obzirni prema bijednim sobaricama, pa su svi rado gubili iz vida njihov podreñeni položaj. Gospodin de Bardagne se veselio u sebi. Sad kad je znao da je ona obična služavka, bio je lud od veselja. Njoj će nesumnjivo laskati što je privukla pažnju tako moćne ličnosti kao što je kraljev osobni namjesnik u La Rochelleu. Osim toga, neće morati da se bori s gotovo uroñenom krepošću žena reformirane vjere, kojih je uzdržljivost uzalud pokušavao svladati. U tome je bio izgubio svaku nadu, čak i kod opore i pikantne Jenny, starije kćerke gazde Manigaulta. Gledajući ovu divnu ženu, on je bio siguran da su grijesi što ih je ona željela okajati bili one vrste koje bi on, Nikola de Bardagne, rado odriješio, osobito ako bi ti grijesi bili počinjeni zajedno s njim. Njena nezakonita kći stavljala ju je u potčinjeni položaj, što će on lako iskoristiti. Izvrstan posao, sjajan dan za njega! Ulazeći u dvorište, on je pridrži za ruku. Anñelika je to jedva i primijetila, mada joj je pomoć bila potrebna jer se jedva držala na nogama. - Vidite li - reče gospodin de Bardagne umirujući je - sve je mirno!

U trijemu prizemlja ona četiri vojnika, krvnik i gospodin Baumier pili su vino, a posluživala ih je stara Rebeka. Baumier je stajao nešto postrance, jer bi mu kao plemiću bila sramota da bude zajedno s krvnikom. Opazivši svog starješinu, on se digne, duboko se pokloni, ali inače nije izgledao zbunjen. - Čujete li? - reče i rezignirano podiže oči prema gornjim katovima. Otegnut i žaloban psalam u kojem se spominjala smrt i tjeskoba duše, dopirao je iz sobe Lazara Bernea. Protestanti su čuvali, ugroženog mrtvaca, crpeći utjehu u molitvi. - Eto - ponovi gospodin de Bardagne Anñeliki - što sam vam maloprije rekao? U La Rochelleu smo u dobrom društvu. Sve se stvari ureñuju same od sebe. Ona nije mogla slušati to daleko pjevanje a da ne zadrhti. Čut će ga uvijek kako se otkida s ustiju njezine služančadi i Rambourgove djece okupljene oko majke u času kad su draguni sa isukanim mačevima prodrli u dvorac... Kraljev namjesnik je u meñuvremenu poluglasno nešto šaptao s predsjednikom Kraljevske komisije za vjerske poslove. - Bojim se da u ovom slučaju postoji neki nesporazum, gospodine Baumier. Nemoguće nam je optužiti spomenutog Lazara Bernea za zločin vraćanja u herezu, jer se on nikad nije ni obratio. - Vi sami ste mi kazali da mogu slobodno po svom nahoñenju postupiti i voditi ovakve poslove - prosvjedovao je ukočeni Baumier. - Točno, ali sam takoñer vjerovao da ćete povesti postupak na temelju sasvim točnih podataka. Najmanja greška u ovim osjetljivim pitanjima može nas uvaliti u velike poteškoće. Reformirani su vrlo osjetljivi i lako nas mogu optužiti da se ne držimo zadane riječi. Na licu činovnika zaduženog za obraćenja pojavi se izraz koji je značio da mu se čini da su te psihološke finese pretjerane. - Gospodine namjesniče, vi dajete previše važnosti ovim bijednicima, u stvari, odmetnicima od prave vjere. Treba da se s njima postupi sa strogošću, koja se primjenjuje prema vojnicima koji su napustili bojno polje. Uto stigne gospodin Manigault vodeći za ruku svog mlañeg sina Jeremiju, a za njim njegova žena i kćerke. Kraljev namjesnik ga otprati gore. S mučeničkim osmijehom na svojim tankim usnama Baumier poñe za njim. Bio se navikao da guta gorke pilule. Ali uvjerenje da je na pravom putu, i duhovno i službeno, pomoglo mu je da podnosi prolazna poniženja. On je slušao, a da nije ni trepnuo okom, kako se Nikola de Bardagne skrušeno ispričava prisutnima zbog "nesporazuma" i kako čak uvjerava gazdu Gabriela da će gradska vrata biti otvorena kako bi se ukop mrtvaca mogao bez smetnji obaviti. Time je spor bio izglañen. Uto pred njih doskakuta malo okruglo stvorenje, s kapom zelene boje, uputi se prema gospodinu Baumieru mašući štapom i reče: - Ti, ti si zločest... Mnogo zločest... Ja ću te ubiti! Honorina, na koju su svi bili zaboravili, odlučila je da se umiješa, te se uputila prema uzročniku te gužve. On je za nju bio zao duh, uklet čovjek u ovom uznemirenom mnoštvu. Trebalo ga je istući. Dosta je vremena izgubila dok je u drvarnici odabrala štap. Baumier je jedva izbjegao udarcu što ga sitne, ali snažne ruke male djevojčice bijahu njemu namijenile. Gospodin de Bardagne prepozna Anñelikinu kćerkicu i prasnu u grohotan smijeh. - To je dakle ono dražesrio dijete. - Ah, vama je to smiješno? - zaškripa zubima predsjednik ureda za obraćenja. I vi dopuštate da me ova mala krivovjerka vrijeña? - Evo još jedne vaše greške, moj dragi. Ova mala je pravovaljana katolikinja, krštena u našoj svetoj materi crkvi. On mu povjerljivo namigne.

- Doñite, gospodine Baumier, ja ću vam razjasniti ono što vaše kratkovidne oči nisu kadre vidjeti. Anñelika je zgrabila kćer jednom, a Lauriera drugom rukom, pa se s njima povukla u kuhinju. Honorina je bila grimizne boje, jer se strašno naljutila. Smatrala je da je bila isuviše strpljiva tog dana s obzirom da su odrasli manje marili za nju nego za kućnog mačka. Do mile volje se naigrala kablom punim vode, izvrnula zdjelu mlijeka, pokušavajući nasititi svoju gladnu mačku, i lakomo pojela pola boce ušećerenog voća. Odrasli su se i dalje mjerili prijekim pogledima i jedni drugima dobacivali zvonke riječi. Zatim su s vremena na vrijeme pjevali. Svoju majku čitav dan nije vidjela te se već neugodno počela osjećati. Prišla je odraslima da ih izbliže promatra. Baumier joj je odmah postao antipatičan, jer je vidjela kako je iz džepa izvukao burmuticu, pa je dva-tri prstoveta duhana gurnuo u nos, a zatim je počeo bučno kihati. Te prostačke navike mala je naročito mrzila. Odlučila je da uništi tog odvratnog čičicu. - Ja ću ga ubiti - odlučno je ponavljala. Anñelika ju je čvrsto držala za ruku i pri tom primijetila, da se mala sva uprljala pekmezom. Uto mali, sedmogodišnji Laurier poče povraćati. To je bilo od uzbuñenja. Bojao se za svog oca mada nije bio svjestan opasnosti koja mu je prijetila. Anñelika napuni kotao od livenog željeza vodom i objesi ga za kuku povrh ognjišta. Zatim potpiri vatru. Ukućani su se morali oprati. Severina uñe u pratnji tetke Ane. Ona je ponavljala razdraženim glasom: - I onda teto Ano? Bili bi ga vukli po raskrižjima grada... - Da, kćeri moja. Svjetina bi imala pravo da ga vrijeña, da pljuje po njemu, da ga prekrije izmetom... - Smatrate li pametnim opisivati taj prizor koji se nije dogodio? - naglo upita Anñelika. Iznenada Severina problijedi još više i samo klizne sa stolice na pod. Anñelika odmah digne djevojčicu i odnese je u njezinu sobu. Pošto joj je izula cipele, stavi je u krevet. Severinine ruke bile su hladne kao led. Anñelika se vrati u kuhinju, uzme sud i napuni ga kipućom vodom. Spremila je takoñer i grijalicu za krevet. Tetka Ana primijeti gotovo uvrijeñenim glasom kako se čudi što je Severina tako malo hrabra. Ta uvijek je bila energična i čvrsta, bez nepotrebne osjetljivosti. - A ja se čudim vašem čuñenju - odvrati Anñelika. - Vi ste žena, čini mi se, i morali biste imati na umu da je Severini dvanaest godina i da u toj dobi svakoj djevojčici treba posvetiti potrebnu pažnju. Ta primjedba kao da je povrijedila tetu Anu. Zaista te "papistkinje" nemaju ni najosnovnijeg stida. Anñelika uspravi Severinu pomoću visokog jastuka i reče joj da uroni ruke u vrelu vodu i da ih drži sve dok ne osjeti da joj je bolje, a sama se vrati u kuhinju da uzme grijalicu, bočicu parfema i vrpce od bijelog baršuna, koje je kupila u ulici des Merciers. Sjedeći na rubu kreveta, Anñelika vješto splete djevojčici duge kose u dvije smeñe pletenice i veže ih vrpcama. - Tako, sad ćeš se bolje odmoriti. Anñelika stavi nešto vode u umivaonik, izlije u nju nekoliko kapi parfema i s dlanom protrlja Severinino čelo i sljepoočice. Ova joj se prepuštala osjećajući se istodobno neugodno zbog svoje slabosti i ugodno jer više nije osjećala mučninu. - Tetka Ana neće biti zadovoljna - prošapta. - Ali zašto? - Ona nije nikad bolesna. Ona kaže da treba trapiti svoje tijelo. - Idi s milim Bogom! Naše se tijelo ionako muči po čemu da ga još i mi mučimo - reče Anñelika smijući se. Naslonjeno na jastuku Severinino lice joj se odjednom učini novo. Plavkaste vjeñe davale su njezinu pogledu izraz žudnje, a pod još neizgrañenim i djetinjskim crtama njezina lica naziralo se lice buduće žene. Njezine će oči s vremenom dobiti dubinu noći, a njezina prevelika usta postat će izrazito strasna.

Severina je bila čvrsta, mnogo čvršća od ostale braće, ali i njezino će tijelo jednog dana upoznati iskonsku ranu, i ona će jednog dana nemoćno klonuti u zagrljaju muškarčevu. I ona će pokleknuti pred ljubavlju. Anñelika je s njom nježno govorila da je smiri, kao što je nekada njezina majka s njom govorila. Severini se malo-pomalo vraćala boja u lice i njezine su oči počele sijevati. Oduvijek je patila što je djevojčica, što nije muško kao njezina dva brata. Martialu se divila, a zaviñala Laurieru što je muško. - Neću da budem žensko - izjavi ona vatreno. - To je užasno, ponižavajuće stanje. - Kakve te to misli spopadaju? I ja sam žena. Izgledam li tako nesretna? - Oh! Vi ste nešto drugo - reče Severina. - Prvo, vi se uvijek smijete, a osim toga vi ste lijepi. - Ali i ti ćeš biti vrlo lijepa. - Ah! Ne, nije mi do toga. Tetka Ana kaže da ljepota žene zavodi muškarce na grijehe koje Bog mrzi! Anñelika se nije mogla suzdržati a da se ne nasmije. - Muškarci griješe kadgod im se prohtije, vjeruj ti meni. Zašto bi ženska ljepota bila zamka, a ne slava Stvoritelju? - Vaše riječi su opasne? - izjavi Severina tonom tetke Ane. Ali ona je već zijevala i njezine su se vjeñe sklapale. Anñelika je dobro pokrije i napusti; radosna opazivši na njezinu licu sretni djetinjski osmijeh, kao nedavno na usnulom Laurierovu licu.

35.

BERNEOVA DJECA U ZATVORU

GOSPODIN DE BARDAGNE SE ZALJUBIO

Nekoliko dana potom Martial se po noći ukrcao na neki holandski brod. Ali brod su zaustavili i pregledali brodovi kraljevske mornarice u vodama otoka Re. Mladi je putnik uhapšen, odveden na kopno i zatvoren u tvrñavi Louis. Ta je vijest djelovala kao grom iz vedra neba. Sin gazde Bernea u zatvoru! Jedna od najčasnijih porodica La Rochellea tako ponižena! Gazda Berne poñe odmah i zatraži da ga primi gospodin de Bardagne, ali ga ovaj nije mogao primiti tog prijepodneva. Susreo je Baumiera, koji mu se neprijateljski i podrugljivo cerio, a zatim je pošao da o čitavu slučaju porazgovara s Manigaultom. Cijeli je dan izgubio u intervencijama, za koje je mislio svaki put da će biti odlučne. Gabriel Berne se vratio uvečer umoran i blijed. Anñelika se nije usudila obavijestiti ga da je ona raspravljala sa zamjenikom šefa zakupa za Charentes koji je tog poslijepodneva došao da odmah utjera dodatni porez nametnut reformiranim trgovcima. Jedna nesreća ne dolazi nikad sama! Gazda Berne ispriča da je vidio Nikolu de Bardagnea, ali se taj, na žalost, pokazao vrlo suzñržljiv. Tvrdio je da je bijeg iz zemlje zločin koji pada pod udar drakonskih propisa. Zar nisu čak vješali po kratkom postupku neke protestante koji su se pokušali skloniti u Ženevu? A bijeg u Holandiju teško da će se smatrati manjim zločinom. Gospodin de Bardagne reče da mora dobro razmisliti o tom slučaju s obzirom na dječakov visoki društveni položaj. Dodao je na kraju da mu je žao što se sve to slučilo. Te večeri vladalo ju tužno raspoloženje u protestantskoj kući. Negodovanju i sramoti pridružio se još i strah. Odvjetnik Carrere žalosnim glasom ispriča da su neka protestantska djeca uhvaćena u sličnim okolnostima odvedena u nepoznatom pravcu. Poslije se govorkalo da su ih odveli na galije i da oni najsnažniji nisu ni godinu dana izdržali na njima...

Gazda Gabriel je slijedeća dva dana sasvim batalio svoje poslove. Trčao je od jednog do drugog trudeći se da oslobodi sina, ili da mu bar dozvole da ga vidi. Trećeg dana Severina poñe k nekoj staroj gospoñici u kvartu, koja ju je poučavala u sviranju na lutnji, ali se o podne nije vratila. Javili su im, da je kćerka gazde Bernea uhapšena za neka "sramotna djela" te je odvedena u samostan uršulinki. Mora je pritisla kuću. Anñelika nije čitavu noć oka sklopila. Sutradan ujutro Lauriera i Honorinu povjeri staroj Rebeki, a ona poñe u Palaču pravde i zatraži sigurnim glasom da je primi kraljev namjesnik, grof de Bardagne. Ovome se lice razvedri kad ju je opazio na vratima. On se potajno nadao da će ga ona posjetiti. To joj i reče: - Da li vas vaš gospodar šalje? Treba da znate da je slučaj vrlo ozbiljan i da se ne može ništa poduzeti. - Nikako, došla sam iz vlastite pobude. - Tome se neobično radujem. Očekivao sam da ćete doći, jer ste vi vrlo oštroumni. Budući da se dogañaji odvijaju velikom brzinom, prijeko je potrebno da mi podnesete svoj izvještaj. A što vi mislite, je li Berne spreman da popusti? - Da popusti? - Mislim, da li je spreman da se obrati? Priznajem, postao sam strašno nestrpljiv. Zapisao sam ovdje nekoliko imena koje sam izdvojio nakon godine strpljivog promatranja. Desetak, ne više, ali sam uvjeren da će se bedemi hugenotskog grada sami od sebe srušiti, ako ove uspijem obratiti. U sobi je bilo toplo. Podjarena vjetrom koji je puhao olujnom snagom, vatra je praskala u kaminu ukrašenom krilatim životinjama i brodovima isklesanim u kamenu. Anñelikini su obrazi brzo poprimili boju sazrele breskve, a misli gospodina de Bardagnea prijatniji tok. - Radije skinite svoj ogrtač. Ovdje smo zaklonjeni od svake nepogode. On pomogne Anñeliki da svuče teški ogrtač s ramena. Ona je to nesvjesno dopustila, misleći samo na to kako da otpočne svoj govor koji za tu priliku bijaše pripremila u glavi. Došla je kao ponizna moliteljica i bila je odlučila da padne na koljena pred kraljevim namjesnikom, ako to bude potrebno. No uvidjela je da bi time bilo počinila najveću grešku, jer su je smatrali suradnicom, saučesnicom na poslu prisilnog obraćivanja protestanata. - Sjednite, molim vas - reče joj kraljev predstavnik. Naviknuta na mondenski život, ona sjedne dostojanstveno i neusiljeno. Još uvijek je razmišljala, pa nije ni primijetila da je Bardagne proždire očima. "Ona je zaista vrlo lijepa", mislio je on u sebi. Kad bi negdje ušla, kad bi je vidjeli onako skromno obučenu, s bijelom kapom na glavi, svatko ju je u prvi mah smatrao za ono što je u lom trenutku u stvari i bila: za služavku. Ali već nakon nekoliko časaka s njom se ophodio kao s pravom gospoñom. Iz nje je zračila neka smirena sigurnost, neka lakoća u kretnjama i u govoru, neka nepatvorena razboritost spojena s jednostavnošću koja bi brzo osvojila njezina sugovornika. Ona je zaista posjedovala izvanrednu draž. Tome je, nesumnjivo, bila uzrokom njezina neobična ljepota, ili pak… Bilo je u njoj neke tajnovitosti. Grof je stajao pred njom na nogama. Tako je mogao da promatra u izrezu marame od bijelog platna prsa nalik mramoru, čiju oblinu nije mogao potpuno sakriti ni prsluk od parheta. Vrat i nabubrele grudi ostavljali su dojam zdravlja. Njezin izgled čvrste seljanke je donekle bio u suprotnosti s nježnošću njezinih crta lica, njihovom čak malo tragičnom plemenitošću, kad bi se zamislila. Gospodina de Bardagnea je neodoljivo vukao njezin vrat, uleknuća na glatkim i nježnim ramenima. Gorio je od želje da na njih pritisne svoje usne. Osjećao je da mu je grlo suho, a ruke vlažne. Anñeliki odjednom bi jasno zašto on šuti. Podigla

je oči prema njemu, ali ih odmah obori, jer je u njegovu pogledu primijetila iskreno divljenje njezinoj ljepoti. - Ne, molim vas, ne spuštajte oči. Ta divna svijetlozelena boja može se usporediti samo sa smaragdom. Njihovo sakrivanje je zločin. - Zamijenila bi je rado s drugom nekom bojom - reče Anñelika zlovoljno. - Ova mi boja samo nevolje nosi. - Vama kao da se ne sviñaju komplimenti? Vi kao da se plašite da vam se ljudi dive, dok sve druge žene za tim čeznu. - Ja ne, priznajem vam i zahvalna sam vam, gospodine de Bardagne, što ste sami pogodili moje raspoloženje. Kraljev predstavnik primi tu pouku grizeći se u sebi. Vidio je da neće ništa postići, bude li naprečac postupao. Sjedne na svoje mjesto za stolom i okrene se šaliti: - Da li vas je druženje sa reformiranima tako zarazilo te tako zlovoljno primate moje vrlo iskreno divljenje što ga u meni izazivlje vaša ljepota? Zar nije normalno da se čovjek zaustavi ispred nekog cvijeta, remek-djela prirode, čije sjajne boje kao da su stvorene zato da razvesele naše oči? - Mi ne znamo što misli cvijeće - reče Anñelika blijedo se osmjehujući - i da li mu katkad naše divljenje ne smeta. Gospodine grofe, što ćete učiniti za djecu gazde Bernea... ? - Da, zbilja, gotovo zaboravih! - poviče de Bardagne udarivši se rukom po čelu. Slučaj u vezi s Barneovom djecom, koji mu već tri dana nije dao da spava, kao da je naglo ishlapio iz njegova pamćenja. Nikad, nikad nijedna žena nije u njemu izazvala tako silovito i naglo pohotne želje od kojih je njemu samom bilo neugodno. Nešto slično tome osjetio je i prije nekoliko dana kad se s njom vozio u kočiji. Zatim je to sjećanje malo-pomalo izblijedilo, a on je na to nastavio da misli s osjećanjem neke tihe sreće. Pri tom se zaricao da mu se valja uskoro pozabaviti s tom lijepom služavkom. Ali čim se opet pojavila, zahvatila ga je grozničava i neprilična strast. Obuzelo ga je pri tom izvjesno čuvstvo smućenosti, nemira, gotovo poniženja. U svakom slučaju bio je vrlo uzbuñen. Ovog je puta gospodin de Bardagne odlučio iskoristiti priliku što mu se pružala. Bilo mu je jasno da čovjek ne susreće u životu dvaput ženu koja je sposobna da ga zanese u tolikoj mjeri. Na nesreću morao je misliti na to kako da privede kraju sve poslove u toku, morao se nositi s tim žilavim protestantima, zavidnim kolegama koji su ga optuživali za slabost, visokim crkvenim činovnicima kojima spiskovi obraćenika nisu nikad dovoljno dugi. Zaokupljen svim tim poslovima i problemima, kako da još smogne vremena i za ljubavne užitke! Svijet više ne zna da živi. Kao savjestan čovjek i u želji da uspije, on se trudio da vlada sobom i svojom strašću. - Gdje smo ono ostali? - ponovi on. - Da li moj gospodar spada meñu one ličnosti koje vi smatrate stupovima hugenotskog otpora? - Da li spada? - usklikne Bardagne ozlojeñeno, podignuvši ruke prema nebu. - Pa on je jedan od najgorih. Radi potajno, a to je štetnije nego da propovijeda javno na trgu. Pomaže nepriznate pastore, izbjeglice, bogapitaj koga sve ne pomaže! Vi ste mogli primijetiti ta sumnjiva dolaženja i odlaženja... - Vidim gazda Gabriela kako se samo bavi svojim računima, i čita Bibliju. Nije on nikakav zavjerenik. Dok je to govorila, sjetila se čitavog niza dojmova: nepoznatih lica na brzinu primijećennih kako kradom prelaze iz kuće gazde Bernea u kuću trgovca papirom ili pastora Beaucaire, šaputanja na tajnim sastancima, korake u noći... Na sreću, kraljevog predstavnika kao da je pokolebala njezina sigurnost. - To mi je čudno... ili pak vi slabo pazite. On udari rukom po debelom svežnju spisa. - Ovdje su izvještaji; nema nikakve sumnje da je njegova djelatnost opasna i štetna. Mnogo puta sam ga upozorio. Izgledalo je kao da shvaća i prijateljski me

slušao. Činilo mi se da je iskren, ali bijeg njegova sina me je upravo okrutno iznenadio. - Mladi Martial je htio otputovati u Holandiju da tamo izuči trgovinu s konopima. - Kako ste naivni! Njegov ga je otac poslao jer je osjećao da se mladić želi obratiti, a on ga je pošto-poto htio zadržati u svojoj vjeri. - I ja sam, doduše, to čula - odvrati Anñelika pritisnuta osjećajem tjeskobe. - Ja već mnoge mjesece živim u toj obitelji i mogu vam jamčiti da je namjera gazde Bernea bila da upotpuni naobrazbu svog sina. Vama je, osim toga, sigurno poznato da reformirani mnogo putuju. - I previše - reče hladno gospodin de Bardagne. - Dobro bi bilo da izgube taj običaj. Uostalom, naredbe su jasne u tom pogledu. - Ja sam vas zamišljala u ljubaznijem vidu. Ta primjedba neobično pogodi kraljevog namjesnika. - Što ste htjeli time kazati... ? Ne odobravam nasilje i.... - Htjela sam kazati da svi ti inkvizitorski pothvati nisu nimalo u skladu, meni se bar tako čini, s vašim karakterom... koji je, rekla bih, naročito naklonjen zemaljskim uživanjima. On se veselo nasmije, polaskan njenim riječima. Ona, znači, nije tako neosjetljiva i ravnodušna kao što izgleda. - Da se dobro razumijemo - nastavi on. - Kao svaki dobar kršćanin i ja želim steći svoj kutak u nebu, ali vam priznajem da me djelatnost o kojoj govorimo privlači nadasve po svojoj zemaljskoj strani. Bavljenje vjerskim pitanjima, pruža danas državnom službeniku mogućnost da brzo napreduje u službi. S druge strane, ja mnogo cijenim gazdu Bernea, htio bih mu pomoći, ali on je tvrdoglav i neće da shvati... - A šta bi morao shvatiti? - Da odgoj njegovo dvoje djece možemo povjeriti samo nekoj katoličkoj obitelji. Zlo je već duboko prodrlo u one dvije mlade duše. - Zašto su uhapsili njegovu kćer Severinu? - Jer je već vrijeme da se izjasni koju je vjeru odabrala. - Te odluke potkopavaju autoritet oca obitelji, koji je temelj našeg društva i zemlje. - Nije važno ako je taj autoritet štetan. Imam tu izvještaj koji... On ponovo dohvati drugi svežanj spisa, ali je oklijevao da ga otvori. - Ali... vi ih branite - reče on promatrajući je s nepovjerenjem. Anñelika sebe žestoko prekori. Bila je nespretna. Previše je otkrila svoje osobno mišljenje. Osjećala se nesposobnom da do kraja igra komediju, kao što je to nekada radila. Onda se svakim lukavstvom vješto služila, lagala je kao od šale. Možda je nekad bila manje osjetljiva. Morala je ponovo zavladati situacijom. - Ja ih ne branim, već vam samo želim dokazati da znam što se dogaña u toj obitelji. Vidim da vi postupate na temelju kojekakvih naklapanja svojih doušnika što oni svečano nazivlju "izvještajima" dok mene nitko ništa ne pita. - Činjenica je da vi ništa ne javljate! Nadao sam se da ću vašim posredstvom doći do mnogih obavještenja. Meñutim, uzalud sam čekao. - Nisam vam imala što javiti. - Meñutim, pustili ste da Martial Berne pobjegne. Ništa mi niste javili o njegovoj namjeri da bježi mada o tome sigurno nešto znate. - Nije se radilo o bijegu, već o putovanju. - Prevarili su vas. - Znači da sam glupa! Videći da se ona digla i da namjerava napustiti sobu, gospodin de Barñagne se vrlo uznemiri. Velikim koracima obiñe oko stola da bi je zadržao. - Ta nećemo se valjda radi toga svañati! Loše ste shvatili moje riječi. Vrlo mi je žao...

Pod izlikom da će je zadržati, rukama je uhvati za ramena. Pod platnenim rukavom osjetio je njezino tvrdo meso. Opijao ga je miris njezina zdravog tijela. Anñelika je znala svoju moć. Osjećala se neugodno, ali je smatrala svojom dužnošću da iskoristi priliku, stoga se s mnogo obzira oslobodi njegovih ruku. - Vi ste me, zaista, uvrijedili! - Sasvim sam se smeo, kajem se. - Mogu vam reći da postupajući tako s gazdom Berneom, nećete nikad s njim izići na kraj. Prilično dobro sam ga upoznala. Postat će tvrdoglav i bit će još nepopustljiviji. Ako pak osjeti da ste prema njemu blagi i da mu zaista želite pomoći, to će ga ganuti, pa će biti pristupačniji za vaše dokaze. - Zaista? - Možda! Kraljev predstavnik je opet bio na sto muka. Pogled mu je bludio po njezinu čarobnom vratu, pa se drugačije i nije mogao osjećati. Želio joj je vjerovati, imati u nju slijepo pouzdanje. - Ali ipak, ne mogu mu vratiti njegovu djecu - zastenja. - To je nemoguće. Uostalom, mogu vam priznati da je taj prokleti Baumier skuhao svu tu poparu. Sad se više ne mogu povući, jer je postupak u toku, jer je zločin bijega utvrñen, jer je djevojčica zadržana. - Što smjerate učiniti s njima? - Momka ćemo povjeriti jezuitima, a djevojčicu opaticama... - "I više ih nikad nećemo vidjeti", pomisli potresena Anñelika. - Došla sam ovamo u namjeri da vam predložim drugo rješenje, gospodine grofe. Gazda Berne neće imati pravo da se ljuti. On ima sestru koja se obratila. Udala se za oficira kraljevske mornarice i stanuje na otoku Re. - Potpuno točno, radi se o gospoñi Demuris. - Djeca bi se, dakle, mogla njoj povjeriti. Rećeno mi je da se protestantska djeca, oduzeta njihovim roditeljima, povjeravaju na preodgajanje najbližoj katoličkoj rodbini. Uostalom, to je humana i potpuno razumna mjera. - Ali kako se ranije nisam toga sjetio...! - usklikne radosno kraljev predstavnik. - To je doista najbolje rješenje; ni sam Baumier neće moći ništa prigovoriti, a mislim da će mi i gazda Berne biti zahvalan. Vi ste divni. Vaša dovitljivost ne zaostaje za vašom ljepotom. - Ipak, čini mi se da ste vi u to bili posumnjali! - Što mi je učiniti da mi oprostite? Ushićen, olakšan, očaran dražima koje je sve više otkrivao u toj neobičnoj ženi, de Bardagne nije više mogao odoliti svom zanosu. Obujmi Anñeliku oko pasa i pritisne svoje usne na njezin glatak vrat, čije nježne linije i kretnje pune dražesti nisu prestajale da ga zanose za cijelo vrijeme razgovora. Anñelika odskoči kao oparena. Tako se naglo otrgla iz njegova zagrljaja da je jadnik ostao kao ukopan. - Je li moguće - promuca on - da sam vam toliko odvratan? Oči su mu bile uznemirene, usne su mu drhtale. Iako kratak, taj mu je dodir dokazao da su njegove pretpostavke bile točne. Nikad ga nijedna žena nije tako uzbudila. "Proklestvo", pomisli, "da nije i ona pretjerano čedna, kao i sve one krivovjerke? Sretan sam kao pas u crkvi!"

36.

ANðELIKA ODBIJA KRALJEVA NAMJESNIKA

Naslonjena o izrezbareni uredski stol, Anñelika nije znala kako da se vlada. U stvari, on joj se čak sviñao. Bio je ljubazan. Imao je lijepe oči i ruke, znalačke usne. Tko zna ne bi li u ono davno vrijeme, od kojega ju je dijelila crna i neprelazna ograda, bila odgovorila na njegovo udvaranje? Ona nije smjela

zaboraviti da je ona skromna služavka, a on kraljev predstavnik u La Rochelleu, to jest na društvenoj ljestvici najmoćniji čovjek u gradu. Srećom, on nije bio umišljen. On je Anñelikino odbijanje primio prije kao bolan udarac sudbine, nego kao uvredu. Ona osjeti da ga mora utješiti. - Niste vi meni odvratni - odgovori ona… - Naprotiv. Smatram da ste vrlo ljubazni. Ali... kako da vam to objasnim... Obećala sam svojoj visokoj zaštitnici... toj osobi, koju ne mogu imenovati... da ću voditi krepostan život, kako bi iskupila grijehe svoje prošlosti. - Kuga podavila te bogomoljke! - vikne Nikola de Bardagne. - Kladim se da je ta bogomoljka ružnija od sedam smrtnih grijeha. Njoj nije jasno da tako lijepa žena ne može živjeti životom redovnice. - Ali ako ja sama želim ostati kreposna, gospodine grofe, zar me baš morate dovesti u napast? - Po mom mišljenju, to je dužnost svakog normalnog čovjeka, kad se nalazi u vašem društvu - odgovori on veselo. - Vi imate mnogo duha... i iskustva, siguran sam, pa ćete to shvatiti i oprostiti mi. On joj pruži obje ruke. - Zaboravimo sve, gospoño Anñeliko, i pomirimo se. Ne bi bilo ljubazno od nje ne odazvati se njegovu pozivu. On joj lako poljubi vrhove prstiju, a ona nagonski htjede povući ruku, hrapavu i grubu od kućanskih poslova. Nije se protivila da joj prebaci ogrtač na ramena. Otpratio ju je do vrata i naklonio joj se smjernom nježnošću. - Gospoño Anñeliko, znajte da u meni imate prijatelja spremnog da vam pruži pomoć u svakoj prilici... Okružio ju je pažnjom, a kako su već mnogi mjeseci prošli otkako je nijedan čovjek nije okupio udvaranjem, to su je počele salijetati uspomene. Toliki su se ljudi klanjali pred njom s istim vatrenim pogledom. Ona je poznavala njihov način približavanja, uvijek isti, u isto doba i ponizan i zapovjednički, njoj je bila znana dirljiva slabost u zamagljenim zjenicama, u drhtavom glasu, te pažljiva nježnost, pod kojom se, kao pod rukavicom od baršuna, krije grozno oružje osvajanja, koje kad stigne vrijeme, pretvara molitelja u gospodara, a nepristupačnu boginju u nemoćnu žrtvu. Anñelika nije vjerovala da je još osjetljiva na suptilnosti te vječne igre koja ju je mučila i u isto doba zadržavala kao neko podsjećanje na atmosferu prisnosti. Obrazi su joj se užarili, a glas joj je gotovo drhtao kad se opraštala s kraljevim predstavnikom, kojega je njezino držanje dovodilo u pomutnju, ali i srećom prožimalo. Pomućenih misli, ne obazirući se na ubojite poglede ostalih molitelja, koji su čekali da budu primljeni, ona je gotovo protrčala kroz poluprazno predsoblje. Umorni od čekanja, neki su otišli na ručak. Bijaše prošlo podne. Na ulici Anñeliku zahvate žestoki udari vjetra; zaštićena svojim ogrtačem s mukom je išla naprijed. Nebo je bilo neobično modro. Činilo joj se da oluja razbija zimsku svjetlost dana u sitne plamenove koji su uz silnu buku izbijali iz dubina uskih uličica. Anñelika je išla dalje ne obazirući se na razularene snage prirode jer joj je i duh bio sasvim zaokupljen sastankom s kraljevim predstavnikom. Njome je ovladao osjećaj smetenosti pri pomisli na svoju nespretnost i glupost. Ah! Prošlo je vrijeme, kad je nenadmašivim majstorstvom, zavela perzijskog poslanika Baštiari-bega i odvela ga kao kakvog psa k nogama Luja XIV. To je bila visoka ženska strategija! A pri tome nije izgubila ni uncu svoje kreposti...! A danas se baš jadno ponijela... Drugo se i ne može reći. Mjesto da se poveseli što se taj čovjek, koji joj je mogao biti od velike koristi upalio i razmeketao oko nje kao jarac, njoj je to išlo na živce... Pogriješila je što ga je zauvijek odbila od sebe dočekavši njegove ponešto smione izjave ljutito poput kakve šiparice koja je tek napustila časne sestre. Za ženu njezinih godina to je čak bilo smiješno...!

Nekada bi ga ona bila stavila na svoje mjesto jednim osmijehom, jednom zajedljivom riječju... Nepoznata služavka u odjeći od serža i parheta, izgubljena u ulicama La Rochellea, sjeti se s poštovanjem sjajne žene, kakva je ona sama bila prije nekoliko godina kad je s nenadmašivom vještinom rukovala oružjem svog spola. Izmeñu onih vremena i sadašnjih dana zbila se ona strašna noć u Plessisu. Malo-pomalo ona je ponovo pustila korijenje, ona je ponovo počela živjeti. Samo jedno čuvstvo, mislila je, više nikad osjetiti neće. Ne postoji čovjek koji bi u njoj mogao izvršiti čudo, koji bi, naime, probudio u njoj nekadašnje ljubavno oduševljenje, vatrenu želju njezina tijela za drugim tijelom, tajanstveno buñenje strasti, slast izmorenog tijela. "To bi mogao učiniti jedino neki čarobnjak", pomisli ona odjednom. I nesvijesno svrati pogled na tamno i nemirno more na kojemu nije bilo nijednog jedra.

37.

IZAZOV I DVOSTRUKO UBOJSTVO

Gospodin de Bardagne je održao svoju riječ. Veliki melem bijaše za ranjenu Anñelikinu dušu kad je vidjela da usprkos njezinoj nespretnosti zbog koje se grizla, da je on udovoljio njezinim željama poslušavši njezin savjet. Već sutradan su Martial i Severina bili prebačeni na otok Re k svojoj tetki. Anñelika je imala posla napretek u svom malom svijetu. Kućanski poslovi nisu joj ostavljali vremena za razmišljanje. Išla je isplahnuti rublje na gradsku česmu, veću no što je bila ona u dvorištu. Sa sobom bi obično povela Honorinu. Baš dok je jednog jutra slagala isplahnjeno rublje u košaru od pruća, začudi se opazivši da joj se kćerkica igra s nekim svijetlim predmetom. - Pokaži mi to - reče. Honorina, koja je po prirodi bila nepovjerljiva, sakrije predmet iza leña, ali je Anñelika ipak spazila vrlo lijepu igračku za grickanje5, rañenu u zlatu i sa drškom od slonove kosti. Prava dragocjenost. - Gdje si to našla? Honorino, ne smiješ zadržati ono što nije tvoje. Mala je grčevito stisnula igračku. - Dao mi ju je onaj ljubazni gospodin. - Koji ljubazni gospodin? - Onaj tamo - reče Honorina i pokaže neodreñenom kretnjom ruke prema kraju trga. Da bi izbjegla prodorno kričanje pralja okupljenih oko djeteta, Anñelika nije dalje navaljivala, već odluči da će tu stvar razjasniti kad se vrate kući. Stavi košaru pod ruku, drugom uze kćerinu ručicu i uputi se kući. U uskoj, slabo prometnoj uličici, pristupi joj čovjek i ukloni skut ogrtača, kojim bijaše sakrio lice. Ona tiho krikne, a onda se smiri prepoznavši kraljevog predstavnika, Nikolu de Bardagnea. - Oh! Kako ste me prestrašili! - Baš mi je žao! Izgledao je vrlo uzbuñen zbog svog galantnog nestašluka. - Usudio sam se zaći bez pratnje u ovu opasnu četvrt i bilo bi poželjno u svakom pogledu da me ne prepoznaju. - To je onaj ljubazni gospodin - reče Honorina. - Da, htio sam se pojaviti s jednim darom pred ovom dražesnom djevojčicom. Honorina ga je promatrala očima punim divljenja. Njoj se sviñala zlatna igračka i baš u tome se očitavala njezina ženska ćud.

5 Igračka koja se daje djeci kad im zubi počnu izbijati.

- Ne mogu primiti ovaj dar - reče Anñelika - Ovaj predmet ima vrlo veliku vrijednost. Moram vam ga vratiti. - Ah! Vas nije lako raznježiti. Danju i noću sanjarim o vama i zamišljam vas s izrazom nježnosti i prepuštanja na licu. Ali čim sam se pojavio, vi ste izmeñu nas podigli branu svojim pogledom. Mogu li vas pratiti? Privezao sam konja za jedan kolut nedaleko odavde. Polako se uputiše ulicom.. Gospodin de Bardagne je u očaju razmišljao kako ga je ova žena vukla k sebi nekim nepoznatim dražima. Strpljivi zaljubljenik, dok je u daljini snatrio o njoj, gubio je sasvim vlast nad sobom čim bi se našao kraj nje. Možda je to bila neka abnormalna pojava, ali bila je to činjenica koju je priznavao, koju je prihvaćao, kojoj se potčinjavao. Bio je kadar baciti se na koljena pred ovu ženu i da je preklinje... Ona je imala snažne ruke služavke, crvene od hladne vode u kojoj je prala, trepavice kao u djevojčice, usne kao u kraljice, koje su sada bile zabrinute i lagano su podrhtavale. - Gospodine grofe, oprostite mi. Vi ste moćna ličnost, a ja sam bijedna žena, sama i bez branitelja. Nemojte se uvrijediti što ću vam reći, ali vi se ničemu ne nadajte od mene. Ja... to mi je nemoguće... - Ali zašto? - zastenje on. - Rekli ste mi da vam nisam odvratan. Sumnjate li u moju plemenitost? Samo se po sebi razumije da će se izmijeniti vaše sadašnje stanje. Ako želite, imat ćete udobnu kuću u kojoj ćete biti gospodarica, imat ćete sluge i kočiju, a život vaš i vaše kćerke bit će osiguran. - Šutite - reče ona oštro. - Sve to nije važno. On je prisili da se zaustavi u dubini jednih vrata i netremice je uze promatrati. - Vi me možda, smatrate ludim, ali treba da vam kažem istinu. Nikad nijedna žena nije u meni pobudila tako silnu strast. Trideset i osam mi je godina. Moj život nije uvijek bio primjeran, priznajem. Doživio sam mnoge pustolovine, mnoge koje mi ne služe na čast. Ali otkad sam vas upoznao, shvatio sam da mi se dogodilo ono čega se svaki čovjek boji i što u isto vrijeme želi: poznanstvo sa ženom, koja je kadra da ga okuje, da ga unesreći svojim odbijanjem, da ga ushiti svojom sklonošću, a on se dobrovoljno podvrgava njezinu jarmu, njezinim hirovima, radije nego da je izgubi... Ja ne znam kako to da vi imate takvu moć nada mnom, ali počelo mi se činiti da prije vas nisam upoznao nijednu ženu. Sve mi je prije bilo bljutavo, bijedno zadovoljstvo. Samo bih uz vas mogao upoznati pravu ljubav. "Kad bi samo znao čije su mi još usne govorile slične riječi prije njega", mislila je ona. "One kraljeve..." - Zar ćete me odbiti? - navaljivao je on - Ta to bi bilo kao da me života lišavate! Njegovo ljubazno i blago lice vično uglañenom ponašanju bivalo je sve tvrñe. Njegove turobne oči požudno su je promatrale. Pitao se kakve li je boje njezina kosa, koju je ona tako pomnjivo krila pod svojom platnenom kapom: plave, kestenjaste, riñe kao u njezine kćeri, možda tamne, kao što joj je i put bila. Usne su joj bile sedefne. Podsjećale su na neupadljiv sjaj školjaka. Da nije bilo Honorine, koja ih je promatrala, bio bi je silom zagrlio i pokušao da i u njoj raspali želje. - Hajdemo - reče ona pristojno ga udaljujući. - Vi ste zaista ludi i ne vjerujem ni jednoj jedinoj riječi koju ste rekli. Vi ste nesumnjivo upoznali zamamnije žene nego što sam ja i vjerujem da se želite okoristiti mojom naivnošću, gospodine namjesniče. Nikola de Bardagne je išao za njom slomljene duše, svjestan i sam bezumnosti svojih riječi. Ni on sam se nije mirio s tim, ali je vidio da je ipak tako. Ljubio ju je do te mjere da bi za nju bio žrtvovao svoj život, izložio se svakoj opasnosti, pa čak i svoju karijeru upropastio. Promatrajući malu djevojčicu, koju je majka vodila za ruku, sune mu druga misao. - Ako budete imali sina sa mnom - tvrdio je - kunem vam se da ću ga priznati i da ću voditi brigu o njegovu odgoju.

Anñelika se trgne. Nijedno drugo obećanje nije bilo prikladnije da ugasi njezine želje od ovog. On je to odmah primijetio. - Vrlo sam nespretan - uzdahne on. Kad su stigli pred kuću gazde Bernea, Anñelika položi košaru na zemlju i iza pasa izvuče ključ koji je otvarao sporedna vrata. Kraljev predstavnik je pratio njezine kretnje osjećajući pri tom i oštru bol i zanos. Ona je bila utjelovljenje dražesti. Ona bi bila ukras svake kuće. - Vaša stidljivost me dovodi do ludila. Kad bi bila prividna, ja bih vas već izliječio od nje, ali na žalost, osjećam da je iskrena... Slušajte me, mislim... da... mislim da ću se na kraju oženiti! Ona usklikne: - Ali... Vi ste sigurno oženjeni! - Eh, ne, varate se. Neću vam kriti da mi već petnaest godina bacaju u naručje sve moguće bogate nasljednice, ali uvijek sam se uspio na vrijeme izvući i čvrsto sam bio odlučio, da svoj život završim kao neženja. Ali zbog vas bih bio kadar i u bračne okove svršiti. Ako je pomisao na život van božanskih zakona jedini razlog koji vas udaljuje od mene, onda ću srušiti i tu zapreku. Savivši koljeno, on joj se duboko pokloni. - Gospoño Anñeliko, ne biste li mi ukazali čast i uzeli me za muža? Bila je razoružana. Dakako, nije mogla tek tako prijeći preko njegove ponude, inače bi ga teško uvrijedila. Odgovorila je da je isuviše potresena, jer se ni u snu nije nadala takvoj časti, ali uvjerena je da će on, čim se nañe u svojem raskošnom domu, gorko požaliti svoj bezumni prijedlog koji, uostalom, ona ne može prihvatiti. Zapreku koja ju je dijelila od njega nije se moglo baš tako lako ukloniti. - Shvatite me, gospodine de Bardagne. Teško mi je da vam objasnim uzroke onog što vi nazivljete mojom neosjetljivošću. Mnogo sam prepatila u svom životu... a tome su krivi muškarci. Njihova me surovost povrijedila i zauvijek mi ogadila ljubavne užitke... Plašim ih se i ne uživam u njima... - Zar je samo to? - uzvikne on, - razvedrivši se. - Ali, budalo mala, zbog čega biste se plašili mene...? Ja dobro poznam žene i ljubazno se odnosim prema njima. Nisam valjda lučki, radnik... Plemić vas moli da ga ljubite, lijepa gospoño... Pouzdajte se u mene, znat ću vas utješiti i vi ćete ubrzo promijeniti mišljenje o ljubavi i njezinim užicima... Anñelika je uspjela otvoriti vrata, progurati Honorinu kroza njih i položiti košaru u dvorište. Željela je završiti taj razgovor. - Obećajte mi da ćete razmisliti o mojim prijedlozima - navaljivao je kraljev predstavnik, zadržavajući je. - Ja ću sva svoja obećanja izvršiti. Vi izaberite ona koja vam se najviše sviñaju... - Zahvaljujem vam, gospodine grofe. Razmislit ću o tome. - Kažite mi barem, koje je boje vaša kosa? - zaklinjao ju je još. - Bijele - odgovori ona i zatvori mu vrata pred nosom. Gazda Gabriel je poslao Anñeliku s porukom do brodovlasnika Jeana Manigaulta. Kad se vraćala uličicom ispod bedema primijeti da je slijede dva čovjeka. Udubljenja u svoje misli, nije do toga trenutka ni obraćala pažnju na svijet oko sebe. Ali u toj pustoj uličici, osjeti iza sebe nečije korake koji su odjekivali uvijek u istoj udaljenosti. Bacivši pogled preko ramena, spazi dva tipa čiji joj se izgled nije svidio. Nisu to bili ni mornari što besposleni lunjaju gradom, a ni ribari. Bili su vrlo lijepo, gotovo elegantno obučeni, ali odijelo im je bilo u opreci s podmuklim i neobrijanim licima. Izgledalo je kao da su se prerušili. Njezino prastaro iskustvo upozoravalo ju je da su to policajci... Požuri. Oni joj se odmah približe i jedan od njih joj se obrati: - Hej! Lijepa djevojko, nemojte bježati!

Ona još više ubrza korak, ali je oni brzo sustigoše. Jedan od njih je uhvati za ruku. - Molim vas, gospodo, pustite me - reče ona otrgnuvši se. - He! Zašto? čini se da niste baš dobro raspoloženi, pa će vam, možda, prijati naše društvo. Njihovi podmukli osmijesi nisu obećavali ništa dobro. Ako je ti nametljivci prisile da ih dočeka šamarima, mogla bi svratiti na sebe pažnju. Kad bi to bili mladići iz bogatih grañanskih obitelji, oni bi se možda pomirili sa svojim neuspjehom, ali je ona osjećala, ni sama nije znala zašto, da se sad pod lijepim odijelima kriju opasnije ličnosti. Oči su joj tražile pomoć po pročeljima kuća, ali grañani La Rochellea su imali običaj, kao uostalom svi južnjaci, da iza ručka zatvaraju prozorske kapke. Sunce je dobrano peklo, pa je tjeralo ljude na poslijepodnevni počinak. Nikoga nije bilo ni na prozorima, ni na pragovima kuća. Srećom, Anñelika opazi da nije daleko do skladišta gazde Bernea. Umjesto da proslijedi do kuće, koja je još bila daleko i da trpi neugodnu pratnju, sklonit će se tu. Znala je da će tu naći gazdu Gabriela i da će trgovac dovesti razumu ove nametljivce. Oni su nastavili da joj dobacuju komplimente i nepristojne šale. Možda su ti mladići samo malo više popili. Ona skrenu nadesno i s olakšanjem prepozna ulazna vrata na kraju slijepog zida. One večeri kad su stigli u La Rochelle, pred njima je gazda Gabriel zaustavio kola da smjesti u skladište svoje žito. Još samo nekoliko koraka i bila je izvan opasnosti. Uto je od dvojice snažniji, onaj u ogrtaču plave boje, jednom rukom uhvati za ruku, a drugom je snažno obujmi oko pasa. - Sad je dosta, ljepotice! Ne smijete se srditi na dva zgodna mladića kao što smo mi. Ta nama je samo do osmijeha i vatrenog poljupca. Rekli su nam, da su djevojke La Rochellea umiljate i ljubazne sa strancima. Dokažite nam da je to istina! Dok je govorio, on se saguno u nastojanju da svojim usnama dohvati njezine. Ona se izvije unazad i svom ga snagom odalami po gubici. On je ispusti i uhvati se rukom za obraz. Ona skoči naprijed, ali je drugi momak zgrabi oko pasa. Zloban i pobjedonosni osmijeh pojavi se na usnama ošamarenog mladića. - Bravo Jeannot - poviče on. - Drž dobro... ! Zadići ćemo suknje ovoj lijepoj hugenotkinji! Divan zalogajčić... Danas smo imali sreću! Čvrsto su je držali izmeñu sebe. Udarac iza koljena i ona posrne. Anñelika zaurla. Udarac po ustima. Muške joj ruke zaderaše vrpce na prslučeu. Mislila je da će se onesvijestiti. Ipak smogne snage i stane se otimati kao luda. Grebla je i grizla. Nekako joj je uspjelo da ih se oslobodi te kao da je vile nose poleti prema vratima, ali se spotakne o kamen i padne na koljena. Vukla se po zemlji i vikala: - U pomoć! U pomoć, gazda Gabriele...! U pomoć...! Oni se nanovo oboriše na nju. Borila se kao u nekoj mori, kao što se borila protiv Montadourovih draguna, s istim osjećajem nemoći i užasa. Odjednom joj se učini da njezini napadači lete. Jedan je poletio prema zidu kao da ga je odbacila neka nevidljiva sila. Oči mu dobiše staklasti sjaj. Zaljuljao se i potom srušio na Anñeliku mlitavo poput lutke. Crvena krv izbijala mu je na mahove iz sljepoočice. Ona je s užasom gurala od sebe to krvavo breme iz kojeg je krv liptala kao iz izvora. Anñelika se nikako nije mogla osloboditi njegova tijela koje ju je pritiskalo svojom težinom bez života. Izbezumljena, otimala se i mučila. Najzad ga odgurne u stranu. Tada spazi kako se čovjek u plavom redingotu bori sa gazdom Gabrielom. Trgovac je bio mnogo jači od svog protivnika i snagom i stasom. Njegove su šake nemilosrdno udarale. Čovjek u plavom ogrtaču je molio milost. Dvaput je oboren na tlo. Odijelo mu je bilo neuredno, puno prašine, u očima mu se opažao užas. Istrgnuta vlasulja poletjela je u jarak, a masna i prljava kosa pala mu na oči. - Dosta...! - reče dašćući. - Prestanite...!

Od žestokog udarca u želudac jaukne. Nasloni se o zid, dok mu se glava ljuljala na sve strane. - Prestanite, kažem vam... Pustite me...! Gazda Gabriel mu se približi. Mora da je čovjek u modrom ogrtaču nešto stražno pročitao na njegovu licu, jer mu se oči najednom raskolačiše. - Ne! - reče prigušenim glasom. - Ne.... milost... ! Novi udarac sruši ga na koljena. - Ne ... Vi me nećete ubiti... Milost! Trgovac se neumljivo nagne nad njim. Udario ga je još nekoliko puta, a onda ga je zgrabio za vrat. - Ne - hroptao je mladić. On pokuša podići svoje pomodrele i nemoćne ruke da bi odstranio dvije čvorugave mišice, čvrste kao gvozdene šipke koje su ga zgrabile. Te njegove ruke načas grčevito mlatnuše po zraku, a onda nemoćno klonuše. Nerazgovjetno krkljanje izbijaše iz prekomjerno otvorenih usta čovjeka u plavom ogrtaču. Palci gazde Gabriela zarili su mu se u vrat kao u komad gline. Izgledalo je da se više neće odvojiti od njega. Skamenjena od užasa, Anñelika je vidjela kako su se mišići na trgovčevim rukama napeli, dok su njegovi prsti poput kliješta sve više stezali mladićev vrat. Začuje se hropot u tišini punoj groze. Anñelika je zagrizla usne da ne bi zaurlala. Treba da taj grozan trenutak svrši, svrši što prije. Neznančevo lice preplavi blijedomodra boja smrti. Napokon prestane hropac. Raskolačenih očiju, jadnik je ležao s glavom prevaljenom preko pločnika. Prije no što ga je ispustio, gazda Gabriel ga pažljivo pogleda, a onda polako ustane. Na njegovu licu, zgrčenom od napora, njegove svijetle oči sjale su providnim sjajem. Približivši se tijelu drugog mladića, prevrne ga, malo protrese, a onda ga ponovo spusti u lokvu krvi. - Umro je! Udario je u ovaj čavao u zidu. Tim bolje! - promrmlja. - Bar ga ja ne moram dokrajčiti... Gospoño Anñeliko... ! On podigne oči i zaustavi se namah. Neizrecivi mu nemir obuzeo dušu. Mlada se žena uspravila, ali je bila pri kraju svojih snaga te se naslonila o zid isto onako nemoćno kao maloprije čovjek u plavom ogrtaču kad mu je postalo jasno da će ga trgovac ubiti. Nije ju mogao prepoznati... Anñelikine prestravljene oči zurile su u nepomična tijela dvojice napadača. Tragedija kojoj je ona bila uzročnikom, razbudila je u njoj nekadašnji strah i potpuno zagospodarila njenim progonjenim bićem. Njezino inače vedro i ponosno lice poprimilo je izraz djeteta nasmrt prestrašenog. Obuzeta užasom, ona nije ni primijetila šta su sve od nje napravila ona dva bijednika. Prslučac joj je bio odriješen, košulja razderana. Razbarušena joj je kosa pala po ramenima i po polugolim grudima. Sunčane zrake su njenim dugim svijetlozlatnim pramenovima davale divan sjaj koji je još više isticao njezinu bijelu put na kojoj su se vidjeli tragovi krvi. Čak joj je i suknja od parheta bila umrljana krvlju. - Jeste li ranjeni? Trgovčev glas bio je dubok i kao odsutan. On nije vidio samo tragove krvi na njoj. Bludni su prsti ostavili modrice na njezinoj sedefastoj puti, a možda su i besramne usne oskrvnule njezino tijelo? Pri toj pomisli trgovac ponovo osjeti ludu želju da ubija. To tijelo na koje nije htio misliti dok se ljupkim i neusiljenim pokretima kretalo po njegovoj kući, to tijelo koje se kretalo pod teškim suknjama, a prslučić mu skrivao zamamnu ljepotu, to tijelo su one svinje htjele oskrvnuti. Učinili su ono što se on ne bi čak ni mišlju usudio učiniti. Razgolili su je, razotkrili njezine divne zaobljene noge, kakve imaju samo boginje isklesane u mramoru. Nikad neće zaboraviti prizor što ga je ugledao s praga ulaznih vrata. Jednim jedinim pogledom je obuhvatio taj prizor nasilja i pohote: ženu koje su se dočepala dva lupeža. A ta je žena bila baš ona!

- Jeste li ranjeni? Glas mu je bio tako tvrd da je Anñelika namah došla k sebi. Snažno tijelo gazde Gabriela u crnom odijelu ispriječilo se izmeñu nje i zasljepljujučeg sunca, izmeñu nje i groznog prizora. Ona mu se baci na grudi, sakrije lice na njegovu ramenu, osjećajući neodoljivu potrebu za zaštitom i zaboravom. - Oh! Gazda Gabriele...! Vi ste ubili... Vi ste ubili dva čovjeka... zbog mene... što će se dogoditi? Što će s nama biti...? On je čvrsto stisne. - Ne plačite, gospoño Anñelika.... Vi ne... - Ne plačem... Previše sam prestrašena da bih mogla plakati... Nije ni osjećala da su joj suze same tekle iz očiju i kvasile ovratnik njezina tješitelja. Rukama i noktima se prilijepila uza nj. On je ponovo upita: - Vi mi niste odgovorili... Niste mi rekli da li ste ranjeni? - Ne... ne vjerujem... - A ova krv? - Nije moja... To je... krv od onog onamo... Zubi su joj cvokotali. Trgovčeva ruka je milovala mekanu kosu zlatnog i rumenog sjaja. - Hajde, hajde! Smirite se, prijateljice moja, najmilija moja... Smirivao ju je kao što se malo dijete smiruje... Slušajući njegov strpljiv glas njom ovlada zaboravljen i divan osjećaj da je pod muškom zaštitom. Netko se ipak postavio izmeñu nje i opasnosti, obranio ju je, ubio je zbog nje. Bez sustezanja i plačući klone na nepovrediv bedem koji ju je sjetio, ni sama nije znala zašto, ramena policajca Desgreza. Užas što ga je netom proživljavala polako se raščinjao. Tijelo joj nisu više potresali trzaji izazvani odvratnošću i strahom... Nestalo je osjećaja gušenja i disanje joj postane opet normalno. Odjednom, ona pomisli: "U naručju sam čovjeka i nije me strah." Učini joj se da u tome vidi znak ozdravljenja kojemu se više nije nadala. U istom trenutku napadne je osjećaj stida. Na svom golom tijelu osjeti toplinu njegovih ruku, i tek sada primijeti u kako je žalosnom stanju bila njezina odjeća. Njezine vlažne oči podignu se kradom i sretnu s očima gazde Gabriela. Njegov izraz natjera joj krv u lice i ona se odvoji. - Oh! Oprostite mi - prošapta. - Ja sam luda. On je nježno pusti. Anñelika se grozničavo trudila da komadima razderanog prslučca pokrije grudi i ramena, ali smućena svojim izgledom, nije uspijevala u tome, te joj je on morao priteći u pomoć. On joj je namjestio naramenice koje joj bijahu skliznule, te potrgane vrpce i vezove. Nju sasvim obli rumen stida. - Ne uzrujavajte se. One su vas životinje dozlaboga izmrcvarile - reče on. - Ovim se krpama ne možete pokriti. Bit će bolje da ovaj prslučac odbacite... A sad moramo požuriti... Odjednom mu se glas sledi. Anñelika svrati oči u pravcu njegova pogleda i spazi vojnika Anselma, stražara na svjetioniku, koji ih je promatrao s visokog bedema. Nakon nekoliko trenutaka, dugih poput vječnosti, kao ukopani su očekivali što će sada biti. Na kraju se vojnik odlučio. Pokrenuo se i počeo je tromo silaziti niz kamene stepenice. Njegova glava slična veprovoj, ljuljala se pod čeličnom kacigom. On se uputi prema njima. Udarajući cipelama i kopljem po kaldrmi, on im se bučno približi. Trgovac pogleda svoje gole ruke, kao da razmišlja hoće li biti još dovoljno jake da unište ovog novog, naoružanog neprijatelja. - Divan posao, prijatelju - gunñao je vojnik promuklim glasom. - Vidio sam kraj. Nije mi namjera da vam laskam, ako kažem da su u vas snažne šake, gazda Berne!

Vrhom svog koplja gurne lešine. - Poznajem dobro ova dva gada.... Baumier ih plaća da izazivaju protestantske žene i kćeri. Kad zatim muževi ili očevi posreduju, stvori se gungula i eto ti lijepe zgode, da se još nekolika protestanata nañe onakraj brave... Ali ja se ne bavim takvim poslom. Naslonjen o svoje oružje u prijateljskom tonu nastavi: - A zar sam ja mogao učiniti nešto drugo nego odreći se vjere kad su me udarili na muke i do krvi izbičevali? Bijedan sam vojnik i ovisim od njihove milosti. Ali to nije razlog da izdam svoju nekadašnju braću. Hajde! Uklonite ove mrcine... ja nisam ništa vidio... Okrene im leña i sporim se koracima vrati na svoje stražarsko mjesto na bedemima. - Pogledajte ima li koga u dvorištu - naredi gazda Gabriel Anñeliki. - Važno je da moji namještenici ništa ne opaze. Ako nema nikoga, otvorite skladište na lijevoj strani. Srećom je dvorište bilo pusto. Anñelika otvori vrata spremišta koje joj je on označio. Oštar miris salamure ujede je za grlo. Ona se vrati do gazde Gabriela. On bijaše skinuo kaput sa udavljenog čovjeka i njime umotao glavu onog drugog da bi upio krv što je ovome još uvijek curila iz glave. Mada su lešine dvojice nitkova nosili vrlo oprezno, opaze na svoj užas da im cipele uprljane krvlju, ostavljaju crvene tragove po dvorištu. - Zatrpat ćemo ih u sol - šapne trgovac - nije mi prvi put. - Sol je dobro skrovište, ona konzervira tjelesa. Poslije ćemo čekati bolju priliku da bi ih se oslobodilo. Svuče svoj crni kaput, uzme lopatu i počne rušiti visoko bijelo brdo koje je svjetlucalo u polumraku. Anñelika mu je pomagala, kopajući objema rukama. Gonjena željom da što prije nestanu ta dva lica, koja su se grozno cerekala, toliko je žurila da uopće nije osjećala sol što joj je izgrizala oguljenu kožu. Lešine su pokopali ispod velike hrpe i pomnjivo ih pokrili. Anñelika i trgovac radili su tiho. Dok se trgovac trudio da skladište poprimi svoj uobičajeni izgled, Anñelika poñe s vedrom do česme, napuni ga vodom, i četkom uze čistiti krvave mrlje na dvorišnoj kaldrmi. Uto uñoše na druga vrata dva trgovčeva pomoćnika. Sa pristaništa su dovezli nekakvu burad. Izdaleka su je opazili, ali nisu se začudili, kad su vidjeli da služavka gazde Bernea temeljito pere dvorište, zato što je često dolazila u skladišta, pa iako se bavila računskim knjigama, ipak je radila i prostije poslove. Srećom, dva su momka znala da im je gospodar u blizini, pa joj se nisu ni približili, inače bi se s pravom čudili vidjevši je gotovo u dronjcima i s kosom rasutom u neredu po ramenima. Nestali su u skladištu vina i rakije. Anñelika iziñe na ulicu. Muhe su već počele zujati oko lokvice krvi. Kanalić za otjecanje vode bio je crven sve do rupe na kraju uličice kroz koju je voda otjecala u more. Srećom, još nitko ne bijaše prošao onuda. Ona je prala i ispirala krv klečeći na koljenima, dok joj je kosa padala preko lica. Smirila se tek kad je bacila zadnje vedro vode i vidjela da u kanaliću teče voda nejasne ružičaste boje, koja više nije mogla pobuditi ničiju sumnju. Tada pažljivo zatvori dvorišna vrata, koja sat ranije gazda Gabriel umalo nije iščupao iz šarki da bi joj pojurio u pomoć. - Doñite u moj ured - reče joj trgovac - sve je u redu, treba da se okrijepite. Anñelika je posrtala. On je obujmi oko pasa pridržavajući je, dovede je do polumračne sobe, u kojoj su osim računskih knjiga i vaga svih vrsta bile nagomilane kože iz Kanade, noževi iz Engleske i uzorci rakije iz Charentesa… Iz opreznosti, povuče zasun na vratima. Anñelika se sruši na klupu, nasloni glavu na stol i obujmi je rukama. Gazda Gabriel donese čašu vina. - Gospoño Anñeliko, pijte... Morate se okrijepiti. Kako se ona nije micala, sjedne do nje, podigne joj glavu i silom joj prinese čašu usnama. Ona otpije nekoliko gutljaja i zakašlja. Boja joj se povrati na obraze.

- Zašto se sve ovo dogodilo? - upita ona, gledajući oko sebe prestravljenim pogledom. - Vraćala sam se kući... Počeli su me pratiti... Pomislila sam, samo da mi je stići ovamo, da vas u pomoć zovnem. Bivali su sve drskiji... a zatim, najednom... - Pustite - reče on. - Nemate se više čega bojati. Njih više nema! Ona se grčevito strese. - Mrtvi? Nije li to užasno...? Sami mrtvaci na mom putu. - Mora biti i mrtvih - reče naglo Berne, čije su oči blistale neobičnim sjajem. - Smrt izazivlje smrt, zločini izazivlju zločine. U Svetom pismu piše: "Dat ćeš život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, modricu za modricu..." Anñelika se pomakne na klupi. Digne se i udalji od njega kao da je kraj sebe opazila neprijatelja. - Mrzim ljude - reče ona potmulim glasom. - Mrzim ih sve koliko ih god ima, a i samu sebe mrzim. Oh! Htjela bih da me nema! Vi me gledate kao da sam luda. Vi možda želite da budem mirna, ali ja se više umiriti ne mogu. - Kako odjednom izgledate mladi i djetinjasti! Vi uopće ne govorite kao razborita žena koju sam dosad u vama poznavao. - Vi, dakle, ne shvaćate, gazda Gabriele...? Demoni su prodrli u moj dvorac, zapalili ga, poubijali su služinčad, zadavili mog najmlañeg sina, a mene su... zbog te noći se i rodila Honorina... razumijete li? Dijete zločina i sramote... A vi ste se čudili što je nisam mogla voljeti... Njemu se činilo da ona bulazni, a kad je shvatio da ona spominje prošle dogañaje, reče joj: - Pustite na miru uspomene. Bili ste ih već zaboravili. I on se digne i zakorači preko klupe. Ona je sa strahom gledala kako joj se približuje. U isto vrijeme željela je da joj priñe blizu, sasvim blizu, željela se uvjeriti da li se uistinu dogodilo čudo da bi se mogla još osjećati sretnom u muškarčevom zagrljaju. - Nedavno ste na sve bili zaboravili - ponovi on tihim glasom. - Nedavno... stisnuta uz moje grudi. Rukom je obujmi oko pasa, a kako se ona nije branila, privuče je k sebi. Od obostrane napetosti počeli su drhtati. Anñelika se nije opirala. Bila je hladna i neosjetljiva kao djevica koju siluju, ali radoznalost je nadvladala. "Maloprije me nije bilo strah", pomisli. "Zaista... Ako me sada poljubi, što će se dogoditi?" Njegovo smućeno lice što se nagnulo nad njom nije ju odbijalo, podnosila je bez ljutnje, što je svoje snažno tijelo, raspaljeno željom, privio uz nju. Ličnost onoga koji ju je tako stiskao sasvim se rasplinula. Zaboravila i tko je i što je. Za nju je sada on bio samo muškarac koji je drži u naručju i čiji je silovit zov ćutila ne osjećajući straha pri tom. Osjeti neiskazano olakšanje. Tiho je disala na njegovim širokim prsima, kao utopljenica, koja opet dolazi do daha. Još je, dakle, bila živa! Glava joj klone. Njegove žedne usne koje se još nisu usudile dodirnuti njezine, gubile su se u njezinoj kosi. Osjećala je milovanje njegove ruke, koja je drhtala na njenim golim ramenima. Jedna riječ čiji su opasni smisao samo oni mogli razumjeti, osvijesti Anñeliku. - Sol... Sol... - vikao je vani neki trgovčev pomoćnik, udarajući po zatvorenim vratima. Anñelika se ukoči i naglo se istrgne iz svoje obamrlosti. - Slušajte - reče mu ona - govore o soli... Nešto su otkrili... ! Ne mičući se, napeto su slušali. - Treba li da krcamo sol, gospodaru? - zapita opet pomoćnik iza vrata. - Koju sol? - rikne gazda Gabriel i skoči. Ali mu se hladnokrvnost smjesta povrati. Letimično pogleda da li su odjeća i naprsnik u redu. Pomoćnik je objašnjavao:

- Došli su zbog poreza. Traže vino i sol. - Kladim se da je to Baumierovo maslo - gunñao je trgovac. Otvori vrata. Na pragu, iza preplašenog pomoćnika, stajali su porezni ovrhovoditelj, dva njegova pisara i četiri naoružana žandarma. Doveli su i dvoja prazna kola da ukrcaju porez u naturi. - Ja sam već platio sav porez - izjavi gazda Gabriel. - Mogu vam pokazati potvrdu. - Pripadate li protestantskoj ispovijesti? - Pripadam. - Dakle, prema novim propisima, vi ste dužni platiti naknadni porez koji odgovara ukupnom iznosu već uplaćenog poreza. Pogledajte radije što ovdje piše - nadoda pružajući mu jednu pergamenu. - Nova nepravda koja nema nikakva opravdanja! - Šta ćete, gazda Berne, vaši istovjernici koji su se obratili, osloboñeni su za godinu dana poreza, a za tri godine od ostalih nameta. Taj manjak moramo nekako nadoknaditi na drugoj strani. Tvrdoglavci, kao što ste vi, moraju platiti za druge. Uostalom, to vam iznosi svega dvanaest bačava vina, sto pedeset livara usoljene slanine i dvanaest mjerica soli. Pa to i nije mnogo za tako bogatog trgovca kao što ste vi. Svaki put kad bi čula riječ "sol", Anñelika bi poblijedila. Poreznik ju je drskim pogledom motrio. - Vaša supruga? - upita on gazdu Gabriela. Udubljen u čitanje poreske odluke, koju su mu predali, ne odgovori ništa. - Doñite gospodo - reče izlazeći iz sobe i uputivši se prema skladištima. Anñelika je čula kako ovrhovoditelj podrugljivo govori svojim pisarima: - I još nam ovi hugenoti sole pamet... A ipak im to ne smeta da imaju priležnice kao i svi drugi.

38.

OPASNOST PRIJETI ANðELIKI I HUGENOTIMA

TREBA OTPUTOVATI

Nastadoše za njih trenuci strpnje. Anñelika je svaki čas očekivala katastrofu. Vrebala što se dogaña u dvorištu, činilo joj se da će uskoro začuti viku i da će vidjeti kako žandari vode gazdu Gabriela. Iznenada odluči da bježi onakva kakva je bila, razbarušene kose, da potraži Honorinu i da zatim bježi s njom što je moguće dalje, uvijek sve dalje, dok se ne sruši od umora, negdje u polju. Odlazak poreznika spasio ju je od tog luñačkog koraka. Iz dvorišta su izišla kola natovarena porezom u naturi. Vrata su se zatvorila za njima. Prašina je lebdjela u ljubičastom zraku sutona. Gazda Berne prijeñe preko dvorišta da bi se pridružio Anñeliki. Lice mu je bilo zabrinuto, ali mirno. Ispije još jednu čašu rakije. Morao je paziti na svaki korak pisara, objasniti radnicima s koje će strane načeti hrpu soli, a u isto doba izigrati sumnjičavu pažnju ovrhovoditelja. Sve ga je to stavilo na ne baš malu kušnju. - Nisam vam mogla pomoći - reče Anñelika. - Bila bih se izdala. Trgovac uz umornu kretnju ponovi: - Ovo je Baumierovo maslo. Sad sam siguran da je on poslao za vama ona dva lupeža... Posjet ovrhovoditelja imao je uslijediti zato da bi se ustanovila svaña i otpor kraljevskoj vlasti. Za koji sat počet će se pitati što smo uradili s njihovim uhodama. Stoga sam otpremio pomoćnike i nosače i zatvorio dućan. Moramo što prije ukloniti lešine. On pogleda prema pozlaćenom pravokutniku vratiju. - Uskoro će biti noć. Prihvatit ćemo se posla. Čekali su u mraku, ne govoreći ni riječi, ne nastojeći da se približe jedno drugome. Predstojeća opasnost držala ih je na oprezu i zaokupila sve njihove

misli. Stajali su nepomični, poput ugroženih životinja koje dršću u dnu svoje jazbine, svom posljednjem skrovištu. U okviru vratiju nebo je poprimalo boju sedefa, a do njih je, zajedno s dalekom bukom, dopirao i ritmički šum mora. Spuštala se noć hladna, plava i tiha. - Hajdemo, vrijeme je - reče trgovac. Došli su do skladišta soli. Gazda Gabriel izvuče iz neke šupe drvene saonice. Ponovo su kopali sol koja im je izjedala ruke. Izvadili su lešine, natovarili ih na saonice, pokrili ih vrećama žita i svežnjevima krzna. Trgovac potegne za rukunice. Kad su izašli i bili iza kuće, on okrene nekoliko puta ključ. - Neću da itko ulazi ovamo dok se ja ne vratim da sve još jednom pregledam. On prihvati jednu rukunicu saonica, a Anñelika drugu. Drvene klizaljke lagano su i bešumno klizile po sitnim kanadskim oblucima, kojima su bile popločane gradske ulice i uličice. Neki štedljivi načelnik, iskoristio je sitne oblutke iz Svetog Laurenta u Novoj Francuskoj, koji su nekada upotrebljavali kao balast za brodove bez tereta te je njim popločao ulice grada. Zahvaljujući tome saonice su bile najprikladnije sredstvo za prijevoz robe. Teretne dvokolice s kotačima obloženim gvožñem pravile bi paklensku buku. Vukući svoj jezoviti teret, Anñelika i njezin drug žurili su se poput dviju sjena. - Ovo je najpovoljnije vrijeme - šapne joj gazda Gabriel. - Ulične svjetiljke još nisu upaljene, a u četvrti gdje stanuju nepoćudni hugenoti pale ih kasnije da bi nas i na taj način kaznili... I to ponekad može čovjeku biti od koristi. Rijetki prolaznici nisu ni vidjeli ni slutili što gazda Gabriel i njegova služavka tu rade i što voze, jer je bilo mračno kao u rogu. Trgovac kao da je znao kuda ide. Skretao je u uske uličice, obilazeći naokolo vjerojatno s ciljem da izbjegne šire i posjećenije ulice. Anñelika je imala dojam da njihov put traje već satima, pa se nemalo začudi kad je primijetila da se nalaze nedaleko kuće, pred vežom njihova susjeda, trgovca papirom Jonasa Mercelota. Anñelikin gospodar triput podiže brončani zvekir. Sam knjižar doñe da im otvori. Bio je to čovjek sijede kose, prijazan, vrlo obrazovan. Donedavna je bio vlasnik gotovo svih radionica papira u Angounoisu. Porezi i zabrana da zapošljava protestantske zanatlije upropastile su ga sasvim te mu je od čitava bogatstva ostala samo vrlo lijepa kuća u La Rochelleu i vrlo mala trgovina finog papira tajnu o proizvodnji kojega je samo on znao. - Imam nešto za tvoj bunar - reče mu Berne. - Vrlo dobro! Uñite dakle, dragi prijatelji. On im je veselo pomagao da saonice s njihovim groznim teretom doguraju do jednog podruma, u kome se osjećao miris svježih jabuka. On je visoko držao fenjer da bi osvijetlio put. Trgovac je istovario krzna i žito. Pojave se lešine uprljane solju i krvlju. Ljubazan ih je trgovac papirom promatrao ne pokazujući nikakvo iznenañenje. - Kad bi gospoña Anñelika bila dobra da drži fenjer, ja bih ti pomogao pri prenošenju - reče on vrlo ljubazno. Berne odmahne glavom. - Ne, bolje je da nas ti vodiš? Ona ne poznaje put. - Točno! Anñelika je ponovo morala nositi dvije ukočene noge, koje su joj se činile teške kao kamen. Obamrle su je ruke boljele. Trgovac papirom je hodao pred njima i osvjetljavao im put; siñoše niz tri kamenite stepenice, koje su vodile u neko skladište natrpano rizmama naslaganog papira, svežnjevima starih krpa i velikim demižanama kiselina. Na kraju skladišta gazda Mercelot s priličnim naporom odmakne ručni štamparski stroj starinskog oblika, koji je pokrivao mala, crvotočna vrata. Ključ je bio sakriven u jednoj udubini zida. Iza vrata nalazile su se zavojite stube, srećom vrlo kratke. Ubrzo su se našli u velikoj podzemnoj dvorani vrlo niskog svoda poduprtog širokim romantičkim stupovima. Na sredini je bio bunar. Jonas Mercelot otključa

lokot na drvenom poklopcu. Začas potom šum valova koji su nadolazili i povlačili se, ispuni dvoranu. - Ovaj je bunar povezan s morem - objasni gazda Gabriel Anñeliki. Morao je pojačati glas da bi ga čula. - Sve što se baci u nj, sve se smrska na hridinama, a potom morska struja odvuče na pučinu. More kao da se bijaše oslobodilo zatvora, te je sad ječalo beskonačnom rikom i grmljavinom. Zbog te silne huke njihovi su se pokreti doimali kao pokreti u kakvom grozomornom snu. Nije se uopće čulo padanje tjelesa u mračni bezdan. Činilo im se kao da su nestala, ishlapila, rasplinula se pred njihovim očima. Stavili su opet poklopac i buka je prestala. Tada se Anñelika nasloni na bunarsku ogradu i zatvori oči. - Ovo, na žalost, nije prvi put - bijaše kazao gazda Gabriel. Potmuli šum koji joj je i dalje odzvanjao u ušima govorio joj je o tajnama La Rochellea, tog grada u kome je odjekivala buka mora i pjevanje psalama kad su se u XVI stoljeću u ovim podzemnim podrumima sastajale prve pristaše kalvinističke sekte. To je bila jeka bespoštedne borbe koju su vodili meñu ovim zidovima dva protivnika, borbe koja bi se rasplamtila za vrijeme progona s istom žestinom i zločinima koje su opravdavali i jedna i druga strana. Kako da čovjek umakne krvi i strahu! Honorina je ležala na trbuhu, ispruženih ruku čelom prislonjenim o hladan pločnik, kao kakva životinjica koja je izgubila nadu i čeka na smrt. - Čitav dan vas je tražila - rekla joj je Abigaela. - Kao da ju je spopala neka neobična strepnja. Zavirivala je pod pokućstvo, tražila je da joj se otvore prozori i vrata. Nije vas zvala, ali bi ponekad tako kriknula da nam se srce cijepalo. - Davali smo joj slatkiša, ali ih nije htjela ni dirnuti. - Nudio sam joj svog drvenog konja - objašnjavao je Laurier - ali ga ona nije htjela. - Možda je bolesna? Svi su zabrinuta lica okružili to malo satrveno biće. Njihovo se preneraženje čak i povećalo kad su opazili u kakvom se stanju nalazi Anñelika. - Što vam se dogodilo? - usklikne tetka Ana. - Ništa ozbiljno - odgovori Anñelika i podignuvši svoju kćerkicu u naručje čvrsto je privine na grudi. - Tu sam, srce moje malo. "Honorina je osjetila da se nalazim u opasnosti", pomisli, "zato je i bila uznemirena." Honorina se rodila u opasnosti. Njezin nagon joj je otkrivao približavanje goleme i tamne zvijeri koja se potajno šulja. Mora da ju je još osjećala u čeki iza prozorskih stakala. Prilijepivši se uz majčin vrat ona je zapovjedničkim glasom zahtijevala da se povuku drveni kapci, i tako ih odvoje od tamne noći. Svi su žurno izvršili njezine želje. Tek tada je djevojčica olabavila stisak i malko se osmjehnula. Njezina je majka sada bila tu i u odrazu prozorskih stakala ona više nije vidjela kako se pojavljuje tamno i grozno lice nesreće. Postavili su je na stolicu i donijeli joj njezinu kašu. Anñelika je pošla da promijeni haljinu, da stavi platnenu, štirkanu pregaču i da pod novom kapom sakrije svoju neurednu kosu. Gazda Gabriel je poluglasno govorio s pastorom Beaucaireom i njegovim nećakom, takoñer pastorom izbjeglicom iz Cevennesa. Stigao je jednog dana vodeći za ruku svog malog, četverogodišnjeg dječaka, Nathanaela. Dječak je i sada bio tu, a tu su bile i dvije blizanke, kćerke jednog odvjetnika Carrerea kome se rodilo jedanaesto dijete te su susjedi zbog toga uzeli k sebi preostalu desetoricu. Razdragana što je postala središte tako brojnih udvarača, Honorina se na kraju raspričala.

- Mama - reče ona kad se Anñelika vratila - gdje je onaj lijepi gospodin, koji mi je dao zlatnu igračku? - Koji lijepi gospodin? - upita gazda Gabriel. - Kakvu zlatnu igračku? - zapita sumnjičavo tetka Ana. Smatrajući da bi bilo smiješno pretvarati se, Anñelika reče: - Gospodin de Bardagne je bio ljubezan pa je djevojčici dao jedan poklon. U neugodnoj tišini koja je nastala, Honorina je pažljivo žlicom grabila svoju kašu. Duboko se zamislila. - Željela bih imati takvog oca - reče napokon zanosno se osmjehnuvši. Od nekog vremena očajnički je sebi tražila oca. Najprije je bacila oko na pastora Beaucairea, ali ju je on jako razočarao. - Moje drago dijete, volim te kao duhovnu kćerku, ali ne mogu da lažem i da ti kažem da sam tvoj otac. Vodonoša, koga je takoñer voljela, isto tako je odbio da primi na se tu odgovornost. Ona je sada očito ispitivala teren oko gospodina de Bardagnea, ali sadašnji trenutak kao da nije bio baš pogodan za to. Anñelika ju je odvela u sobu do kuhinje i položila je u krevet. Ali je Honorina i dalje tjerala svoje: - On nije moj otac? - Ne, draga! - Gdje je onda moj otac? - Daleko, vrlo daleko. - Na moru? - Da, na moru. - Onda ću se ukrcati na brod - reče Honorina. - Njezini kapci se sklopiše pod vizijom bajoslovnog putovanja i ona zaspa, skrhana uzbuñenjima. Anñelika poñe da spremi večeru. Prihvatila se dnevnih poslova da bi nekako prigušila osjećaj tjeskobe. Nije vidjela gospodina de Bardagnea od onog dana kad je bijaše zaprosio. U meñuvremenu mu se bijaše javila jednim pisamcem, tek toliko da bi ga utješila. Baš kad su posjedali za stol i počeli vaditi iz zdjele vrelu juhu od daganja, zazvoni zvonce na ulaznim vratima. Pri svjetlosti voštanica, svi su se zgranuta pogledali. Zvonce ponovo zazvoni. Gazda Gabriel se digne. - Idem da vidim - reče. - Ako ne odgovorimo, moglo bi to pobuditi sumnju. - Ne, ja ću poći - usprotivi se Anñelika. - Pošaljimo slugu. Ali se sluga bojao da poñe i sam ne znajući zašto. - Pustite da ja idem - navaljivala je Anñelika uhvativši trgovca za ruku. - Najnormalnije će biti da poñe otvoriti vaša služavka. Najprije ću kroz otvor na vratima vidjeti tko je, pa ću vas potom obavijestiti. Neki glas upita kroz otvor: - Jeste li to vi, gospoño Anñeliko? Htio bih s vama govoriti. - Tko ste vi? - Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nikola de Bardagne, kraljev predstavnik. - Vi? Anñeliki ponestane snage. - Što ste došli ovamo? Da me uhapsite...? - Da vas uhapsim? - ponovi grof prigušenim glasom. Prošlo je nekoliko trenutaka prije no što je on došao sebi od iznenañenja. - Dakle, vi me smatrate sposobnim samo za to. Da samo hapsim ljude nasumce...? Mnogo sam vam zahvalan za mišljenje što ga o meni imate. Znam da me oni tvrdoglavci meñu kojima živite, rado predstavljaju kao vukodlaka, ali usprkos tome... - Gospodine, uvrijedila sam vas, oprostite mi. Jeste li sami?

- Da li sam sam! Sigurno, drago moje dijete. I uz to maskiran. I umotan u ogrtač sivi poput zida. Čovjek mog položaja koji je tako lud da se upušta u galantne nestašluke voli da bude sam i da ne privlači pažnju na sebe. Kad bi me otkrili, bio bih zauvijek izvrgnut ruglu. Moram svakako govoriti s vama. Stvar je vrlo ozbiljna. - Što se dogodilo? - Zaboga, dozvolite mi da se sklonim u neki kut dvorišta ili vi iziñite na uličicu koja je vrlo slabo prometna i koju su tako mudro ostavili u tami. Boga mu, gospoño Anñeliko, od kakvog ste materijala napravljeni? Kraljev predstavnik, namjesnik La Rochellea dolazi potajno da vas odvoji od vaših peći i da vam ukaže svoje poštovanje, a vi ga dočekujete kao što psa dočekuju u kuglarnici. - Žao mi je, ali bili vi kraljev predstavnik ili ne, vaš tajni posjet dovodi u opasnost moj dobar glas. - Vi ste zaista tvrdoglavi, učinit ćete da poludim. U stvari, vama uopće nije stalo da me vidite! - U sadašnjem trenutku zaista se ne osjećam ugodno. Vi i sami znate da je moj položaj meñu ovim ljudima, koje moram slušati, vrlo opasan, a kad bi oni posumnjali… - Došao sam baš radi toga da vas istrgnem iz ovog gnijezda heretika u kome se izlažete najvećoj pogibli. - Što ste mislili time kazati? - Otvorite mi ona vrata, pa ćete doznati. Anñelika je oklijevala. - Dopustite da upozorim gazdu Gabriela. - Samo bi to još trebalo! - Neću vas uopće spomenuti, ali moram dati neko objašnjenje da opravdam svoje odsustvo, ma kako kratko bilo. - Sasvim točno. Ali požurite... Čuo sam zvuk vašeg glasa i udisao miris vašeg daha, i to mi je dovoljno da se osjećam u trećem nebu. Anñelika se vraćala prema kući, baš kad je gazda Berne, uznemiren njenim izbivanjem, silazio niza stepenice. - Tko je, dakle, zvonio? Ona ga na brzinu obavijesti o posjeti i o zahtjevu gospodina de Bardagnea. Trgovčeve zjenice opasno bljesnuše, isto onako opasno kao kad je navalio na Baumierove uhode. - Taj papistički brbljivac! Ja ću se s njim objasniti. Naučit ću ga ja kako se napastuju moje služavke pod mojim vlastitim krovom. - Ne, nemojte se miješati. Izgleda da mi ima priopćiti važne novosti. - A kakve bi vrste, dakle, po vašem mišljenju mogle biti te novosti? Razmišljanja vaše nevine kćerke su to iznijele na vidjelo. Javna je tajna da je bacio svoje oko na vas i da hoće da vas smjesti u gradu kao svoju ljubavnicu. O tome se na sva usta priča po čitavom La Rochelleu! Anñelika je svom snagom zadržavala gazdu Gabriela, koji ju je mogao kao slamku odgurnuti. - Budite, dakle, mirni - zaklinjala ga je ona strogo. - Vlast se nalazi u rukama gospodina de Bardagnea. Nije vrijeme da prezremo njegovu pomoć, baš sada kad je naš ionako ozbiljan položaj postao još ozbiljniji i kad vašoj glavi prijete vješala. Više negoli riječi, nježan stisak njezine ruke smirio je ljutnju gazde Gabriela. - Tko zna što ste mu već dopustili? - gunñao je meñutim. - Dosada sam imao u vas povjerenja, gospoño. On ušuti jer mu je dušu ponovo grizao crv sumnje. Zbrkano su mu se pojavili u sjećanju mjeseci kućnog spokojstva, mjeseci provedeni pod okriljem spretne služavke koja nije nikad ni kretnjom ni nekim izrazom pokazala osobine žene namiguše. Bog mu je svjedok da bi on u tom slučaju bio neumoljiv! Ali njegovo nepovjerenje, u početku živo, tokom vremena se izgubilo.

A onda se dogodilo da mu se ona sva slomljena bacila u naručje, a on ju je onako nemoćnu i kao učaranu, lagano privukao k sebi. Da ga je onda odgurnula, on bi se bio na vrijeme osvijestio. U to je bio siguran. Ali Anñelikina nemoć je probudila u njemu demona putenosti s kojim se on nosio već od svoje mladosti. Sasvim je bio izgubio glavu. Tamo, u skladištu, bijaše zario lice u njezinu svilenu kosu i stavio ruku na njezina polugola prsa, pa mu se činilo, da još osjeća u šupljini dlana sladostrasnu toplinu. Pogled mu se izmijenio. Anñelika se tužno osmjehne. - Kažete, da ste prije imali povjerenja u mene. A sada... smatrate me sposobnom za svako sramotno djelo, jer sam u času pomutnje dopustila da me uzbudite... Nije li to nepravedno? Nikad prije nije primijetio koliko njezin glas bijaše čulan i nježan. To je bilo stoga što mu je ona govorila vrlo tiho, što mu je bila sasvim blizu i što je osjećao u ovom polumraku u kojem je nazirao kako joj se sjaje zjenice i usne. Ah! Kako je bilo bolno i zanosno otkriti iza običnog lica tajnu putenosti. Govori li ona tako i u svojim ljubavnim noćima? Mrzio je sve ljude, koje je ona dotada ljubila. - Treba li da i ja vas osumnjičim za sve grijehe ovog svijeta, gazda Gabriele, zato što ste i vi u onom trenutku izgubili glavu? On obori glavu kao krivac. I bio je sretan što se osjećao krivcem. - Zaboravimo sve, hoćete li? - reče ona dražesno. - Uostalom, i treba da zaboravimo. Onda to nismo bili mi, ni vi ni ja. Proživljavali smo strašne trenutke. Moramo opet biti kakvi smo prije bili. Ona je, meñutim, dobro znala da je to bilo nemoguće. Uvijek će ih vezivati saučesništvo u zločinu i onaj časak slabosti. Usprkos tome ona je navaljivala: - Treba da sačuvamo svoje snage za borbu i za svoj spas. Pustite me da govorim s gospodinom de Bardagneom. Mogu vas uvjeriti da mu nisam nikad ništa dopustila. Njemu se učinilo da je na to donekle podrugljivo dodala: - Svakako manje nego vama. - Dobro - reče on. - Poñite, ali požurite. Anñelika se vrati k vratima iza kojih je gospodin de Bardagne, kraljev predstavnik, kopkao nogom od nestrpljenja. Čim ih je otvorila, odmah je zgrabe dvije lakome ruke. - Napokon ste došli! Vi se sa mnom rugate! Što ste mu ispričali? - Moj gospodar je sumnjičav i... - On je vaš ljubavnik, zar ne? O tome nema nikakve sumnje. Vi mu dozvoljavate svake noći ono što meni uskraćujete. - Gospodine, vi me vrijeñate. - - Koga biste mogli uvjeriti da to nije tako? Udovac je. Živite već više mjeseci pod njegovim krovom. Vidi vas neprestano kako dolazite, odlazite, govorite, kako se smijete, pjevate... Nema sumnje, on je poludio za vama. To je nepodnosivo, to se protivi svakom moralu! To je skandal! - A zar mislite da nije nepodnosivo i skandalozno dolaziti ovamo da me snubite usred mračne noći? - To nije isto. Ja vas ljubim. On je privuče bliže k sebi, u udubljenje u zidu. Noć je sprečavala Anñeliku da mu vidi lice. Osjećala je miris jorgovana njegova pudera, koji je upotrebljavao za kosu. Čitava je njegova pojava odisala profinjenošću. On je spadao u ispravne ljude. Ničega se nije morao bojati. On se nije nalazio s one strane ograde iza koje trpe prokletnici. Zar se u naborima Anñelikine odjeće nije još osjećao miris soli i krvi? Iako su je boljele od soli izgrižene ruke, ona se nije usuñivala da ih izvuče iz njegovih.

- Vaš me lik dovodi do ludila - šaptao joj je gospodin de Bardagne. - čini mi se da ne biste bili tako okrutni sa mnom kad bih bio odvažniji u ovom mraku. Naposljetku, zar me nećete poljubiti? Glas mu je bio ponizam. Anñelika pomisli kako se mora strpiti. Ne može se kraljevskog činovnika toliko poniziti, a da se katkad ne pruži neku utjehu njegovu samoljublju. Bio je to dan iskustava. Da nije priroda, pošto je lišila Anñeliku njezina najboljeg oružja, odlučila, da joj ga vrati u ograničenoj mjeri? - Oh! dobro, neka bude, poljubite me - reče ona rezigniranim nimalo laskavim glasom. Nikola de Bardagne nije zbog toga bio manje radostan. - Predraga moja! - mucao je - napokon ste moja. - Gospodine, govorili smo samo o jednom poljupcu! - Zaboga! Obećavam vam da ću biti vrlo pristojan. Ali nije bilo baš lako održati obećanje. Ta teška pobjeda dala je neobičnu slast njezinim usnama, mada mu je bilo žao što su bile isuviše stisnute. Ali se ipak uspio suzdržati. - Ah! Kad biste mi se prepustili - uzdisao je on. - ja bih brzo otopio led vašeg srca! - Gospodine, jeste li gotovi s povjerljivim priopćenjima što ste mi željeli reći? Moram se vratiti kući. - Ne, nisam završio... Moram se, na žalost, dotaknuti manje ugodnih problema. Moja premila, nije me samo ljubavna žudnja dovukla ovamo večeras, nego i potreba da vas upozorim što se snuje protiv vas. Vaša sudbina me zabrinjava. Ah! Zašto sam toliko zaljubljen u vas! Upoznao sam nadu, zatim strepnju, a sada i bol. Jer vi ste mi lagali, vi ste me namjerno prevarili. - Ja...? To nije istina! - Rekli ste mi da vas je ovdje smjestila Družba svetog sakramenta. Ali to nije istina. Baumier je o vama vodio istragu i bez ikakve dvojbe je utvrdio da nijedna gospoña od Družbe svetog sakramenta nije bila u dodiru s vama, a niti vas bilo koja od njih pozna. - To samo dokazuje, da je gospodin Baumier slabo obaviješten... - Ne! Glas kraljevog predstavnika bio je zlokoban. - To samo dokazuje da vi lažete. Naprotiv, onaj štakor Baumier je uvijek odlično obaviješten. On zauzimlje visoki položaj u toj Družbi, mnogo viši no što je moj. To me sili da često budem obziran prema njemu. Žao mi je što njuška oko vas, ali ja ga ne mogu spriječiti u tome. Jedan me moj žbir obavijestio da je zaintačio i hoće da zna tko ste i odakle ste ovamo stigli. On joj se primakne i šapne: - Kažite mi, tko ste vi? Pokušao ju je ponovo poljubiti; ali mu se ona opre. Bila je potištena. - Tko sam ja? Vaše pitanje je besmisleno. Ja sam obična... - Oh! Ne. Vi i dalje lažete. Smatrate li me glupanom? Znajte da u cijeloj Francuskoj ne postoji takva služavka, koja bi bila kadra napisati onako lijepo i vješto sastavljeno pismo kakvo ste mi vi nedavno napisali i poslali. To me pismo u isto vrijeme i zaprepastilo i radošću ispunilo, a uz to me utvrdilo u dojmu da vi krijete sebe pod lažnim imenom i ruhom... Čim vas je vidio, Baumier je posumnjao u vas. Osjećam da vam srce snažno kuca. Prestrašili ste se. Bi li vam mogao nauditi ukoliko nešto otkrije? Vidite, vi šutite... Zašto nemate povjerenja u mene, moj anñele? Učinit ću sve da vas spasim. Najprije ćete napustiti ove bijedne hugenote, čije društvo je štetno po vas. Ako vas, onog dana kad doñu da ih pohapse, nañu meñu njima, nećete izbjeći policijsku istragu.. Dakle, treba da se prije toga sklonite. Mogu vas odvesti s vašom kćerkom na svoje imanje, u Berryju. Kasnije, kad se sav taj vjerski metež smiri i kad se Baumier bude bavio drugim poslovima, ponovo ću vas dovesti u La Rochelle. Kao svoju ženu, dakako!

On je to posebice htio naglasiti jer se bojao da ona nije shvatila veličinu njegove privrženosti. - Ne znam tko ste, ali uza sve to ja se želim s vama oženiti. Anñelika nije bila u stanju jednu jedinu riječ izustiti. Otkrića te večeri, probudila su u njoj užasan strah. Htjela se bez riječi udaljiti, ali je on načas zadrži. - Kamo ćete? Zaista, vi ste čudna žena. Niste mi čak ni odgovorili. Hoćete li porazmisliti o mome prijedlogu? - Dakako da ću porazmisliti. - Već ste mi to jedanput obećali. Ali ne premišljajte se predugo. Moram sutra u Pariz na nekoliko dana. Kraljevsko me vijeće pozvalo. Ako hoćete, povest ću vas sa sobom i smjestit ću vas u Berryju. - Ne mogu se odlučiti tako brzo. - A mogu li bar kad se vratim računati na vaš odgovor? - Mislim da možete. - Treba da vaš odgovor bude pozitivan! Baumier je vješt i uporan, bojim se za vas! Pokušao ju je opet zagrliti, ali se ona otme i zatvori vrata. Stajala je časak nepomično u mračnom dvorištu, a onda poput luñakinje pojuri prema kući. Pri tom naleti na gazdu Gabriela, koji je uhvati za lakat. - Što vam je rekao? Zašto ste se zadržali tako dugo? Nagovorio vas je da poñete s njim, zar ne? Ona se grubo oslobodi i htjede se popeti uza stepenice, ali je on zadrži očajnom snagom: - Odgovorite! - Što da vam odgovorim? Ah! Vi ste svi ludi! Vi ljudi imate manje pameti od djece. A smrt na nas vreba. Možda će vam već sutra u posjete! Vaši neprijatelji već postavljaju zamke. Vi upadate u njih, koprcate se u zločinu i denuncijacijama, a šta se vama mota po glavi? Ljubomorni ste na suparnika, i mislite samo na to da zagrlite jednu ženu... - Da li vas je on zagrlio? - Pa da me je i zagrlio, zar je to važno? Sutra ćemo svi biti u zatvoru, bit ćemo manji od tjelesa što leže pod nadgrobnim spomenikom na kojemu su urezana njihova imena. Bit ćemo živi zakopani u nekom zatvoru. Vi ne znate što je zatvor... Ja, meñutim, to dobro znam. Htjela se opet osloboditi. Morao ju je ponovo ščepati, obujmiti svojim snažnim rukama da bi je zadržao. Uljanica, koja je visila poviše njih, razlijevala je nejasnu svjetlost. U tom polumraku smućenost je Anñelikinoj ljepoti davala profinjeni plemeniti izraz te se činilo da je pobjegla iz nekog drugog, irealnog svijeta. Držao je u rukama lutajući avet, koja se pojavila pred ljudskim očima zahvaljujući čarolijama zlokobne noći. Ona više nije pripadala njima. - Kamo trčite? Sve ćete uznemiriti! - Idem po svoju kćer i Lauriera. Moram otputovati! On je nije pitao kamo. Gledao ju je, kao da je dobro ne vidi, njezin napeti izraz, njezine oči, u čijim se raskolačenim zjenicama zrcalio strah. Slična je bila ženi koju je izudarao štapom na cesti kod Sablesa d'Olonnea i čije su ga zelene oči, prije nego su potamnile, tako žalosno gledale. Slična je bila bijednoj ženi, koja se naglo pojavila iza kišnog zastora na blatnoj cesti za Charenton, i bila utjelovljenje bolne ljepote, izrugane nevinosti, osuñene nemoći, onoj ženi koja se tako često pojavljivala u njegovim snovima u toku mnogih godina te ju je na kraju nazvao "žena sudbine" i pri pomisli na koju se sa zebnjom pitao, što će mu reći jednog dana, kad njezin glas dopre do njega. U stvari, vidio je kako miče usnama, ali nije čuo što mu je htjela reći. I evo, večeras je progovorila. Čuo je neumoljive riječi koje je sudbina već odavna namijenila njegovim ušima: "Moram otputovati!" - Sada, u ovoj mračnoj noći? Pa vi ste ludi!

- Mislite li da ću ovdje čekati kraljeve dragune da nas poubijaju? Da ću čekati da Baumier doñe po mene da bi me predao kraljevom sudu? Da ću čekati zato da bih vidjela kako zaplakanog Lauriera odvoze, ne zna se kamo, u jednim od onih kola u kojima hugenotska djeca svaki dan napuštaju grad...? Vidjela sam i previše djece kako plaču, viču i zovu u pomoć.. Upoznala sam mnoge zatvore i čuvare, čekanja, nepravde. Ako vam je do toga da ih i vi upoznate, na volju vam bilo! Ali ja odlazim s djecom... Ja, odlazim na more. - Na more? - Preko mora ima novih zemalja, zar ne? Kraljevi ljudi me tamo ne mogu uhvatiti. Samo tamo ću moći da gledam kako sjaji sunce i kako raste cvijeće. Pa makar ne postigla ni šta drugo, to mi bar neće usfaliti... - Vi bulaznite, jadno moje dijete... Budući da se nije ljutio, a glas mu je bio pun nježnosti i Anñelikina napetost splasne. Osjećala se neizrecivo umorna, potpuno prazna. - Današnji je dan bio strašan - nastavi on. - Vi ste pri kraju svojih snaga. - Sigurno, sasvim pri kraju, - promrlja ona. - Ali to nas čini pronicljivim, treba da to znate, gazda Gabriele. Ja nisam luda. Naprosto vidim da sam pri kraju. Za mnom se natisnuo čitav čopor bijesnih pasa; već su blizu. Ispred mene je more. Moram otputovati. Moram spasiti djecu. Moram spasiti svoju kćer. Ne mogu podnijeti pomisao da će biti odvojena od mene, prepuštena neosjetljivim ljudima, da će plakati i zvati me iz svoje samoće kao kopile, ni od kog priznato. Shvaćate li zašto ne smijem dopustiti da me uhvate, zašto ja ne smijem umrijeti? Ona nastavi, ponovo se otimajući: - Pustite me, pustite me, dakle. Moram otrčati do luke. - Do luke? Pa što ćete tamo? - Ukrcat ću se. - Mislite li da je to tako lako? Tko će vas primiti? A kako ćete platiti prevoz? - Ako bude potrebno, podat ću se kapetanu broda. On je bijesno prodrma. - Kako se usuñujete spomenuti tako besramne riječi? - Zar bi vam bilo draže da se podam gospodinu de Bardagneu? Ako već moram nekom da se podam, onda ću se radije podati nekome tko će me odvesti što je moguće dalje odavde. - Zabranjujem vam da to učinite, čujete li, ja vam to zabranjujem! - Učinit ću što bilo, ali ću otputovati. Vikala je, a jeka njezina glasa odjekivala je u staroj kući po čijim su tapeciranim zidovima visili, u drvenim okvirima, portreti brodograditelja i trgovaca blijedih ili crvenih lica. Nikad ta lica nisu čula takvu viku ni tako proste riječi. Pastor, Abigaela, gospoña Ana dotrče noseći u ruci voštanice i nagnu se nad stubišnu ogradu. - Neka bude - reče gazda Gabriel - otputovat ćete... Ali mi svi ćemo otputovati. - Svi? - ponovi Anñelika, ne vjerujući svojim očima. Trgovčevo je lice bilo mračno i odlučno. - Da, otputovat ćemo. Napustit ćemo kuću svojih predaka, plod svog rada, svoj grad. Poći ćemo u daleku zemlju da u njoj steknemo pravo na život... Ne bojte se više, gospoño Anñeliko, moja predraga... moja prelijepa... Vi imate zaista pravo. Bezdan se razjapio ispod naših nogu, a mi smo podli i u nj vučemo svoju djecu koja tek počinju da žive... Uzalud smo pokušavali zatvoriti oči. Danas sam vidio otvoreni ponor... i uvidio da vas ne smijem izgubiti... Otputovat ćemo!

39.

PLAN O POTAJNOM ODLASKU

Dvadeset puta na dan Anñelika je promatrala more. Gledala je preko bedema kako se giba njegova siva površina. - Odvedi me! Odvedi me! - tiho mu je šaputala. Ali je morala čekati. Ona je znala da tako mora biti. Dva su dana prošla otkad je zajedno s gazdom Gabrielom bacila u bunar trgovca Mercelota unakažene lešine Baumireovih uhoda. Život je naizgled tekao svojim običajnim tokom. Nijedan policajac nije zazvonio na ulaznim vratima, niti je učinio posjetu skladištima. Izgledalo je da se neće ništa dogoditi i da je dovoljno sebe uvjeriti da se neće ni dogoditi; da život mirno teče dalje, da se bez brige moglo lonac objesiti nad vatrom ognjišta i u sunčano poslijepodne mirno glačati rublje, koje je mirisalo na mažuranu. Uzalud je Honorina svake večeri zahtijevala da se zatvaraju drveni kapci na prozorima. Kući time nije prijetila manja opasnost. Osjećalo se, kao da je zajedno sa svim svojim stanovnicima obilježena nevidljivim žigom. Grad ih je okruživao poput zamke. Jer luka, to predvorje slobode, bila je pod strogom prismotrom. Isto tako su i brodovi pažljivo pretresani. Pa čak da je tko i uspio sa razvijenim jedrima isploviti iz luke izmeñu svjetionika de la Chaine i sv. Nikole, oploviti nasip Richelieu i bijele i strme litice, opet nije mogao slobodno dahnuti. Brodovi kraljevske mornarice krstarili su u vodama otoka Re da bi osuñene spriječili u bijegu. Djeca su igrala kolo oko palmi. Njihovi oštri glasovi dopirali su do Anñelike zajedno s bukom što su je pravile njihove male drvene cipele po dvorišnom pločniku.

»U lov na dagnje: Neću više da idem, majko Dječaci iz Marennesa Su mi ukrali košaru, majko."

Tu se nalazila čitava jata malih susjeda, koje su doveli njihovi roditelji, pozvani na sastanak starih. Vezene kapice djevojčica, pregače živih boja na njihovim teškim okruglim suknjama, bile su kao šaroliko cvijeće meñu tamnim odijelima dječaka. Po njihovim ramenima padali su uvojci plave, crne ili riñe boje, obrazi su im bili ružičasti, a oči nalik na zvijezde. Svakog časa Anñelika je ostavljala glačalo i naginjala se kroz prozor da pripazi na djecu. Mislila je na to, kako se mogu svakog časa otvoriti ulazna vrata i ući ljudi u crnim odijelima ili vojnici, zgrabiti za ruke djecu i zauvijek ih odvesti nekamo. Gospoda što bijahu došla na sastanak izañoše na potrjemak. Pridružiše im se i njihove žene, koje su dotada bile kod tetke Ane. Sišli su u grupicama razgovarajući šaptom, kao da je u kući mrtvac. Malo kasnije uñe gazda Gabriel u kuhinju. Dohvati sjedalicu i sjedne. Ali nije svojom običajnom kretnjom posegao za dugom holandskom lulom da bi zatim, kao u mirnim trenucima, uživao ispuhujući dim. Uze govoriti i ne gledajući Anñeliku. - Otputovat ćemo u San Domingo - reče - Naša grupa se sastoji od desetak obitelji koju prate dva pastora: Beaucaire i njegov nećak. Svi su odlučni da se upuste u tu pustolovinu i da pokušaju sreću u novoj zemlji. Za neke pothvat neće biti lak: papirničar Mercelot i odvjetnik Carrere hoće da putuju sa čoporom svoje djece. Ali što bi oni radili tamo, na otocima? A ne znam da li će se ribari kao što su Gasserton i Malire moći baviti svojim zanatom, s obzirom na to da tamo svijet živi uglavnom od proizvoda s plantaža, a to znači od šećerne trske, duhana i kakaoa.

- Kakao - reče živo Anñelika - to me zanima. Nekada sam se bavila pravljenjem čokolade i u stanju sam selekcionirati najbolje vrste. Ona se prepuštala snovima. Već je vidjela sebe kako se slobodno kreće, sa velikim slamnatim šeširom na glavi, kako obilazi plantažu smaragdne boje, a za njom idu Honorina i Laurier hvatajući leptire safirnih i zlatnih krila. Zelene joj se zjenice ispune blijeskom kao da su ih preplavili magični odrazi Karipskog mora. Gazda Gabriel ju je kradom melankolično promatrao. U zadnje vrijeme je pustio na volju želji da uživa u njezinoj ljepoti koju on dotada nije htio ni da vidi ni da cijeni. Iako je sebe zbog toga prekoravao, očima je stalno navraćao na njezino lice s kojega je zračio život tajanstven i pun smisla. "Ušla je u naš život kao neka buktinja", mislio je u sebi. Svijetlila je, ali o njoj nije nitko ništa znao. Danas je ona pažljivo glačala poškrobljene kape. Vruća para što se dizala iz vlažnog rublja, zarumenila joj je obraze. Svoj posao, je obavljala žustro i vješto, ali u njenim su se velikim očima nazirali nedokučivi ponori i dok ju je on vrlo pažljivo promatrao nije ga k njoj vukla toliko želja, koliko njezina tajanstvena prošlost. Riječi što ih je tu i tamo nehotice lanula, krčile su put u trgovčevu duhu i on se trudio da poveže dijelove vrlo različitih vizija. Nije li mu ona rekla da se bavila poslovima sa kakaom? U kojim prilikama? On je zapazio njezino poznavanje trgovačkih poslova, osobito onih koji su se odnosili na morsku trgovinu. Ali kako da dovede u vezu ovu ženu koju je vidio kako se pojavila, poput bijednog anñela, na blatnjavoj cesti što vodi za Charenton i one, koja mu je kao luda vikala: "Ušli su u moj dvorac i poklali moju služinčad?" - To je pustolovka - rekla je za nju kategorički gospoña Manigault dotaknuvši vrh svog nosa. - Moj me njuh nije nikad prevario! Anñelika susretne pronicav pogled svog zaštitnika i osmjehnu mu se ponešto zbunjeno. Zajedno su bili odlučili da će "zaboraviti" i da će do odlaska jedan prema drugome zadržati prvobitne odnose. Ona mu je bila zahvalna što u tome uspijeva. Strogi hugenotski odgoj naučio je gazdu Gabriela da svladava svoje strasti. Iako je bio naprasite i strastvene prirode, zahvaljujući molitvi i snažnoj volji, on je od sebe stvorio čovjeka razborita, mirna i sklona asketskom životu, čovjeka koga su u la Rochelleu svi poštivali, a donekle ga se i bojali. On nije dopuštao da drugi u času pogibelji osjete posljedice krize koja ga je potresala. Imao je dovoljno zdravog razuma pa je uvidio da bi izgubili pamet i kao ovce zahvaćene paničnim strahom, pojurili u vlastitu propast ukoliko bi nastavili putem kojim se bijahu uputili. Zahvaljujući njemu i njegovu bešćutnom licu prividni je mir opet zavladao u kući. Anñelika se malo-pomalo smirila. Trgovčeva moralna snaga prenosila se na nju te je lakše podnosila trenutke tjeskobe. Ali katkad bi meñu njima zavladao težak muk. - Kako ćemo otputovati? - zapita ona. Trgovčevo lice se razvedri. - Zamislite, ovo izgleda kao neko čudo, kako vi to kažete, vi papisti. Brodovlasnik Jean Manigault, koji se uvijek najviše protivio svakom odlasku, odmah je pristao na naš prijedlog. Nevolja ga prisilila. Naime, ugrabili su mu sina Jeremiju; dječak je neoprezno zastajkivao promatrajući neku procesiju. U "tome" su papisti vidjeli njegovu želju da se obrati, a kako mali ima više od sedam godina odveli su ga u samostan male braće. Manigault je potrošio čitavo bogatstvo da bi oslobodio sina, i to samo privremeno. Iako je veliki bogataš, Manigault sada strepi za svog sina. I on, dakle, putuje. Njegovo pristajanje uz naš naum znatno će nam olakšati bijeg. U San Domingu on ima mnoge poslovnice, a otplovit ćemo baš jednim od njegovih brodova. Njegov mi se plan čini dobar. Jedan njegov brod koji prevozi robove, uskoro se vraća iz Afrike. Robovi će biti smješteni u lučka skladišta gdje će čekati odlazak za američke otoke. Manigault će ih upisati u brodski spisak, koji se predaje vlastima. Ali u posljednjem trenutku ukrcat ćemo se mi umjesto robova. Ako ne bude naknadnih pretraga na brodu od trenutka našeg odlaska sa pristaništa i prolaza kroz tjesnac Antioche, bit ćemo spašeni. - A što će biti s robovima?

- Ostavit ćemo ih na kopnu zatvorene u skladištima: prethodno ćemo ih drogama uspavati, kako bi ih što kasnije otkrili. - Dakle, velika habrost gospodina Manigaulta sastoji se u tome da žrtvuje dobitak koji bi mu donio tako skupocjeni teret? - reče Anñelika. - Ima mnogo toga što moramo napustiti - odgovori zamišljeno Berne. - Manigaulta ne treba previše žaliti. On računa da će nastaviti trgovinu sa svojim nasljednikom ovdje. Ukratko, stanovat će u San Domingu umjesto u La Rochelleu, a to je za njegovo poslovanje sasvim svejedno. On je sebi osigurao leña. Pa i ja sam nešto novca prebacio u Holandiju i u Englesku. Osim toga iskoristit ćemo dane koji nam još ostaju do odlaska da pretvorimo veći dio svojih dobara u vreće zlatnika koje ne zauzimlju mnogo prostora na brodu. - A neće li ti novčani poslovi pobuditi sumnju? - Mi radimo oprezno. Katolici s kojima radimo znaju da su protestanti prisiljeni na prodaju kako bi mogli platiti dvostruki porez. Anñelika sad postavi pitanje koje joj je već odavno palilo usne. - Kad ćemo se ukrcati? - Za dva ili tri tjedna. - Tri tjedna! - usklikne ona. - O, Bože, kako je to dugo! Njezin se sugovornik trgne i gotovo je s mržnjom pogleda. - To izgleda vrlo kratko kad se napušta zemlja svojih predaka - reče on muklo. Udari šakom po stolu. - Prokleti da su oni koji nas na to sile! Ona ga je htjela zamoliti za oproštenje, ali ne reče ništa, bojeći se da ga još više ne rasrdi. Anñeliki, koja je sve izgubila, nije išlo u glavu što je protestante još moglo vezati uz taj mukotrpan, davljenički život. Ali kao što se seljak priljepio uz neplodnu zemlju koju obrañuje i bez zavisti promatra tuñu plodnu dolinu, tako su se i protestanti priljepili za svoju nestalnu sudbinu. Sama pomisao na te američke otoke, na ono sunce, na obećavanu slobodu, rastužila bi ih. Navika da plove po uzburkanom moru, da nakon svladane zapreke naiñu odmah na novu, da se usidre, stvorila je od njih rasu koja je odolijevala svim napadajima, koja se grčevito prilijepila za roñenu grudu. Već su dva vijeka živjeli u atmosferi vjerskih progona. Napustiti svoj grad i svoj kraj njima je sad izgledalo nesnosnije nego podmukla borba na koju bijahu navikli. Zar da više ne žive pod zelenoplavim nebom La Rochellea! Zar se moglo zamisliti da njihova djeca neće više disati zrak njima drag i prožet mirisom mora, da svojim nogama neće gaziti po tragovima svojih predaka! Čitave generacije rošeljskih dječaka bosih nogu, gazile su po pijesku, trčale po žalu, vadile nožem školjke, otvarale kamenice i pile njihovu svježu i gorku vodu u sjeni svjetionika, dok bi rujna plima prodirala u luku i njihala amo-tamo bijela jedra trgovačkih brodova. Sve to napustiti... - Tri tjedna predstavljaju kratak vremenski period - uzdahne trgovac - a meñutim ja znam da se pogibelj sve više nadnosi nad naše glave. Ali treba iskoristiti svaku mogućnost koja nam se pruža, stoga vrijedi čekati tri tjedna i izložiti se opasnosti. Najviše za tri tjedna, holandska trgovačka mornarica pristat će u La Rochelleu. Vi znate kao i ja da ta čeljad ne voli plovit izolirano, kao Francuzi. Oni se grupiraju i dva puta godišnje čitava flota trgovačkih brodova, zaštićena ratnim brodovima, napušta Amsterdam ili Anvers. Uz to Manigault je osiguran u Holandiji. Od toga mu neke prednosti; meñu inim, ima pravo priključiti se njihovu konvoju i koristiti se njegovom zaštitom. Valja nam, dakle, čekati njihov dolazak. U luci će nastati ne samo život, već pravi metež što će ići na ruku našem pothvatu. Kad jednom dignemo jedra, izmiješani s holandskim brodovima, lakše ćemo izbjeći kontroli kraljevske mornarice koja bi imala previše posla kad bi htjela pregledati svaki brod. Zahvaljujući tome posljednji pregled osobnih podataka neće biti prestrog.

Kad jednom napustimo luku - kladim se da tih dana službenici admiraliteta neće biti sitničavi - mi ćemo biti sigurni od potjera. Anñelika kimne glavom. Ovaj plan je izgledao razuman i vrlo vješto smišljen. Meñutim, ona se i dalje bojala. Ti tjedni čekanja činili su joj se dugi kao čitava godina. Tko zna što Baumier sprema u potaji? Taj čovjek ne napušta svoju žrtvu. Možda će iskoristiti boravak gospodina de Bardagnea u Parizu i poduzeti korake s kojima se njegov starješina ne bi složio da je u La Rochelleu? Anñeliki se grčevito steglo srce, ali ona hrabro podigne glavu i reče: - Neka vas Bog čuje, gazda Gabriele!

40.

GUSARI

ANðELIKA OPAZILA RESCATORA

Put uz strmu morsku obalu vijugao je izmeñu trava, suhih i posoljenih. Uz izbočenu obalu vodio je od La Rochellea duž mnogobrojnih dražica, malih zaljeva i nazupčanih rtova sve do seoceta La Palice, sučelice otoku Re. Sivi pijesak otežavao je hod. Anñelika je sporo napredovala. To je nije mnogo uznemirivalo. Imala je dosta vremena, pa iako bi joj bilo milije da je već prevalila put i izvršila zadatak što ga je imala obaviti, ona je uživala u ovoj nenadanoj šetnji. Honorina je junački kaskala uz nju. Od ubojstva one dvojice uhoda, Anñelika je više nije ostavljala samu. Uostalom, i ona sama je vrlo malo izlazila, jer joj se nije mililo izlaziti iz kuće. Svuda je vidjela sumnjiva lica i činilo joj se da zapaža u očima prolaznika neku zagonetnu osudu. Zamka se sve više stiskala, ona je u to bila sigurna! Dani su mirno prolazili, ali za Anñeliku su ti dani bili kao pijesak koji izmiče ispod čvrstih temelja. Pijesak će izmicati i odjednom će se sve srušiti. Zavjerenici koji su se odlučili za bijeg, spremali su se brzo, ali isto tako i oprezno. Prividno se nije ništa izmijenilo u četvrti. Nikoga se nije moglo optužiti da se priprema za put. Meñutim svake noći sumnjivi svežnjevi stizali su u luku. Najraznovrsnije dragocjenosti ulazile su u brodsko spremište "Svete Marije", broda koji je prevažao crnce, a nedavno se vratio s obala Afrike. I siromah i bogataš nastojao je ponijeti sa sobom ono što mu je bilo najdraže. Htjeli su otputovati, jest, ali su takoñer htjeli da im se na brodu nañe jorgan od žutog satena, i lonac od livenog gvožña, onaj u kojem su iskuhali mnoga slasna jela. Brodovlasnik Manigault se naveliko prepirao sa svojom suprugom koja je htjela sa sobom ponijeti divnu porculansku zbirku koja je krasila njezine kredence, a izradio je bijaše glasovit hugenot, koji se nekad bio sklonio u La Rochelle: Bernard Palissy. Brodovlasnik je psovao i nakon dugog natezanja dozvoljavao da se odnese na brod pokoji tanjur ili zdjela za juhu. Meñutim, on sam nije se htio odreći svojih u zlatu izrañenih burmutica. U lučkim se skladištima živinski miris crnih robova sa gvinejske obale, miješao s mirisima vanilije, papra i ñumbira. Robovi su u svojim sjetnim pjesmama nalazili utjehu za svoje patnje. U unutrašnjosti broda "Sveta Marija" kovači su pregledavali i popravljali lance koji su imali poslužiti prigodom prijevoza robova do američkih otoka. Ništa nije pobuñivalo sumnju da će sasvim druga vrst putnika zauzeti njihova mjesta. Pomisao da će putovati u spremištu za robove jako je mučila tetku Anu. - Tu se neće moći disati - govorila je ona - a osim toga sva će djeca pomrijeti od skorbuta. Više puta na dan slagala je knjige koje je željela odnijeti: Bibliju, raspravu o matematici, o astronomiji... Hrpa je bila uvijek prevelika, pa je stara gospoñica uzdisala.

Anñelika je u nekakvu dućančiću što ga je držao neki Levantinac kupila za djecu izvjesnu količinu suhih smokava i suhog grožña. Jednom joj je prilikom Savary kazao da se tim voćem može izbjeći skorbut, to jest bolest od koje je oticalo tijelo, krvarile desni i najzad nastupala smrt. Svi su bili zaokupljeni pripremama. Svi su se nadali da će im bijeg uspjeti. U stvari, činilo se da je sve u redu. Anñelika je čas osjećala mirno pouzdanje, a čas opet nemir i tjeskobu. Nagon je nije varao. Osjećala je da se opasnost prikrada. Ali kako da je primijeti? Nije li bila čudna činjenica da se gospodin de Bardagne još nije vratio iz Pariza, nije li još čudnija bila činjenica da nestanak dva čovjeka, koji su bili u službi policije nije izazvao nikakva govorkanja, a niti istragu u gradu? Nisu li, prema tome, to bili znakovi opasnosti? Nije li nedavna naredba predstojnika policije, da se zatvaraju gradska vrata i danju i noću i da se pomnjivo pretraže oni koji ulaze u grad ili iz njega izlaze, u stvari, predstavljala mjeru da se hugenoti još strože nadziru ili je, naprotiv, trebalo smatrati istinitim razlog koji je vlast navela, to jest da se ta mjera poduzimlje zato što neki gusari švrljaju obalom? U La Rochelleu se, meñutim, nisu bojali iznenadnog gusarskog napada kakvi su se dogañali na Sredozemlju, ali su zato ovi dobri trgovci znali čega su se morali bojati. Gusari bi bacili sidro negdje u okolici, pa bi se u gradu pomiješali s prolaznicima te bi, s obzirom da nisu platili nikakvih poreza za pravo uvoza i prodaje u gradu, prodavali u bescjenje opljačkanu robu. Našao se uvijek poneki trgovac koji je kupovao pokradenu robu, jer je dobitak bio priličan baš zato što na tu robu nije plaćena dažbina. Je li istina da su zadnjih dana zapaženi neki tipovi zlikovačkog izgleda, koji su nudili na prodaju krzna iz Kanade? Da li je samo zbog njih čitav puk draguna došao u grad? Bilo kako bilo, vrata su odsada bila zatvorena i pod nadzorom. S ovog razloga Anñeliku su zadužili da poñe po Martiala i Severinu na otok Re. Gazda Gabriel je u početku namjeravao sam poći po svoju stariju djecu i dovesti ih kući kad kucne čas odreñen za odlazak, ali protestantima više nije bilo lako izići iz grada. Bilježili su njihova imena, ispitivali ih nadugo i široko, nadzirali njihov povratak i broj. S druge strane vrijeme je stezalo. Potajni odlazak se približavao. Već je najavljen dolazak nizozemske trgovačke flote. Koliko li je samo puta Anñelika provirila na prozor prema bedemima i pitala Anselma Camisota: - Da li su na pomolu Holanñani? Čuvar na svjetioniku niječno je odmahivao glavom. - Nisu još. A što ste vi tako nestrpljivi, gospoño Anñeliko? Da nemate možda dragana meñu njima? Pronosio se glas da su pristali u Brestu. Za dva-tri dana bit će ovdje. Horizont će se osuti jedrima. U nekoliko sati more će postati bijelo i živo, kao žal na koji su se slegle ptice. U luku će se iskrcati krupne ljudine puti kao šunka i hrapavih glasova. Potom će se u mrkloj noći hrpica progonjenih ljudi, žena i djece žurno ukrcati na brod; govorit će šaptom, a zaplakanu će djecu umirivati njihanjem. Stajat će tu, poput tajanstvenih sjena, bježeći iz grada, svog grada, iz grada svojih predaka. U mrkloj noći ponosna protestantska La Rochelle pobrat će plodove svog poraza. Na dnu brodskog spremišta sa strepnjom će čekati odlazak, napeto će prisluškivati daleke naredbe, korake iznad svojih glava. Brod će zaškripati. Čut će kako se trese, kako se valjanje mora pojačava. Poslije će doći trenutak da iziñu iz smrdljivog skladišta. Oko sebe će spaziti morsku pustoš i žuñenu slobodu na golom obzorju. Anñelika udahne duboko zrak zasićen mirisom soli i gorkog pelina. Sitno cvijeće tamno-žute boje raslo je u udubinama duna. Honorina ga je pažljivo brala. - Požuri, draga - reče joj Anñelika. - Umorna sam. - Eh! Dobro, ja ću te ponijeti.

Ona klekne da bi joj se dijete moglo popeti na leña. Bilo joj je ugodno hodati po vjetru osjećajući na sebi pritisak lakog tereta. Svilena Honorinina kosa, mršena vjetrom, milovala ju je po obrazu. Slušala je kako se djevojčica smije. Uživale su u tišini pustare koja se sastojala od bezbroj šumova, od vjetra, od odbijanja valova o žalo u dnu hridina, uživale su u kriku ptice koja je izletjela iz ševara. Anñelika je opazila, i pri tom bila uvjerena da to mišljenje i Honorina dijeli, da one nisu stvorene za život u gradu. Izvan bedema, odjednom su ponovo našle svoju omiljenu sredinu: pustolinu, daleko obzorje i privlačnost što ju je krio kao kakvo obećanje. Ovaj kraj je bio ravan, bez šume, gol, pod neopipljivim velom guste, zelenkaste magle, koja je toga dana produživala u beskonačnost ravnicu, sastavljenu od duna, močvara i neplodnih polja. U daljini, prema desnoj strani, okupile su se bijedne kolibe seoceta Saint-Maurice. Prema moru se protezao središnji dio nasipa Richelieu, obrastao školjkama, a sa svake njegove strane istrunule grede su se rušile u more. Anñelika sve to pogleda rastresenim pogledom. More Pertuis se otvaralo pred njom. Unutarnje more izmeñu otoka Oleron i otoka Re, more u kojem se već osjećala čežnja uzburkanog oceana. Honorina stegne jače svoje ručice oko njezina vrata. - Jesi li sretna? - upita ona majku blagom nježnošću svojstvenom samo razmaženoj djeci. - Da, sretna sam - odgovori Anñelika. Bilo je to istina. Bližilo se vrijeme slobode. Gledajući ovaj još divlji kraj, neokaljan od ljudi i njihovih strasti, ona je bila uvjerena da je more neće izdati. Otvorit će se nova stranica u njezinu životu. Ma na kakve patnje naišla u njemu, živjet će novim srcem, jer će se osloboditi jarma koji ju je pritiskao cijeloga života. Jedino blago što će ga ostaviti u ovoj staroj zemlji i za kojim će tugovati jest mali grob na ivici šume Nieula, blizu bijelog dvorca u ruševinama. Jedino blago što ga iznosi iz ove stare zemlje je njezina kći, milo dijete, njezina prijateljica. Još samo nekoliko sati i ona će ući u područje tišine, u kojem ptice izmorene i pijane od oluje, puštaju da ih nose blage struje. Sreća se približavala. - Onda, ako si sretna, pjevaj mi neku pjesmu! - na kraju će Honorina. Anñelika prasne u smijeh. Njezina će kći uvijek na brzinu iskoristiti dobru priliku. Uze pjevuckati omiljenu Florimondovu pjesmu o Zelenom mlinu. U njoj se govorilo o nekom mlinu pokrivenom smaragdima, o vragu koji ga se htio domoći, o gospodaru koji se branio. Priča je bila duga. Pjevušeći tako, Anñelika se udaljila od ruba morske obale. Trebalo je sada presjeći pustolinu, kako bi došla do kolnog puta, koji je vodio do male luke La Palice čije su se trošne kuće već nazirale. - Pogledaj tamo - reče Honorina - vidim vraga iz Zelenog mlina. Njena se mati nesvjesno okrene prema onoj strani, koju je Honorina pokazivala svojim malim prstom i dah joj zastane. Gotovo na mjestu, gdje bi sada bila da je nastavila hodati stazom uz obalu, pojavi se ljudski lik. Anñelika je bila previše daleko da bi mu mogla razaznati crte lica. Vidjela je samo čovjeka visokog stasa, obučena u tamno odijelo, s ogromnim crnim plaštem koji je vjetar širio. Mefisto! U isti čas dopre s mora na obalu oblak magle i Anñelika se nañe usred irealnog sna u kome kao da je živjelo i treperilo samo crno krilo velikog plašta. Ona pomisli da je prestala živjeti ili bar da ju je duša iznenada napustila i prešla u ovaj kraj, u kome se materijaliziraju tlapnje, gdje snovi postaju stvarni, dok se istinski život gasi. Mora da se tako osjeća čovjek kad poludi. Vjerojatno zbog toga što joj je često bila na misli izreka Rochata: "Želim da Rescator baci sidro ispred La Rochellea", ona ga sada stvarno vidi. Živjela je potpuno u srcu svoje vlastite fantazmagorije.

Mislila je da je sišla s uma i silno se prestraši. Odjednom se vlažni dah magle raziñe. Boje mora ponovo poprime svoj puni živi sjaj. Sve je opet bilo čisto, oštro, kao odsječeno, pa i sama La Rochelle bi vidljiva u daljini, bijela, čipkasta, kao vijenac od čistog srebra. Neobičan čovjek podigne ruke i prinese očima dalekozor, pa stane promatrati grad. Sad je poprimio ljudsku priliku i njegov lik, crn poput mastila na rubu morske obale, iako se i dalje micao, nije više izgledao ni sablasno, ni ñavolski. Čvrsto se ustobočivši u kožnatim čizmama, on je nastavio da promatra grad i okolicu. Zatim spusti dalekozor i kao da je dao neki znak nevidljivim osobama na žalu. Anñelika se pribere. Okrenut će se i opazit će je. Iznenada se u njoj javi dojam da taj čovjek i njegovi pratitelji ne žele biti viñeni. Ona se ogleda oko sebe i zajedno s kćerkom se žurno sakrije iza jednog tamarisa. Ispružena u pjeskovitoj udubini, slabo je razaznavala što se podalje dogañalo. Dva čovjeka priñoše prvome i upuste se s njim u razgovor. Najednom ih nesta. Da nije priljubila uho uza zemlju i čula prigušene ljudske glasove i udarce koji su se čuli u neredovitim razmacima, kao da tesar čekinja, ona bi bila pomislila da sanja. Zamah vjetra donese joj oštar i poznat miris rastopljene smole. S ruba obale, koja je na tom mjestu bila duboko ugnuta i tvorila neku vrst dražice, polako se dizao dim. - Ne miči se - reče Anñelika Honorini. Ali Honorini nije bilo ni na kraj pameti da se pomakne. Šćućuriti se u uleknutom terenu, poput zečića u čeki, odgovaralo je njezinoj divljoj ćudi i mora da ju je podsjećalo na prvo vrijeme njezina djetinjstva. Anñelika se izvuče iz udubljenja i pužući izmeñu trava dospije do ivice obale. Tada usred uvale spazi usidren brod. Imao je tri jarbola, ali zato nije imao nikakve zastave, ni trgovačke, ni ratne. Dosta nizak i razmjerno širok mogao je biti nizozemski ili engleski, ali nikako francuski. Ni u kom slučaju nije pripadao rošeljskim ribarskim brodovima. Ovi su imali najviše 180 tona, dok je ovaj imao najmanje 250 ako ne i više. Što je taj trgovački brod radio u uvalici udaljenoj jednu milju od La Rochellea i neprikladnoj za sidrenje, jer je poznato da strma morska obala sa kratkom uvalicom pruža loš zaklon, a dno joj je muljevito i plitko? U ovakve uvalice sklanjali su se jedino ribarski brodovi. Uostalom, da li je to bio trgovački brod. Anñelika se navikla na Sredozemlju da prepozna kamuflirane brodove. Sada je bila sigurna da brod u uvalici ima dvostruku palubu i bateriju topova i da se u umetnute otvore gotovo nevidljive čak na maloj udaljenosti, mogu, ukoliko je potrebno, ubaciti crna ždrijela petnaestak topova. Na palubi blizu ograde, koja je bila naročito debela i visoka, naslagane vreće nevinog izgleda bit će da su maskirale ručne topove. I po prisutnosti straža, blizu vreća, moglo se naslutiti vrst broda. Druge hrpe pokrivene ceradama, sigurno su sakrivale duge palice, kuke, ljestve, koje služe na moru da se odbije napadaj drugog broda... ili da ga se izvede. Čamac se odveže od broda i uputi se k obali. Anñelika ga izgubi iz vida kad je pristao. Ona se vrlo tiho došulja još bliže. Do nje dopriješe jasni glasovi. Uza sve to nikako nije razabirala jezik kojim su govorili. Ispod sebe, na vatri, opazi kotao, u kome je polagano kuhala švedska smola i paklina, koja služi za popravak brodova. Uokolo vatre bile su neke bačvice. Neki mornari, kojima je ona vidjela samo leña i glave u nekih čupave, a u nekih pokrivene vunenim kapama, umakali su komade kučine u paklinu, stavljali ih u košare i odnosili u čamac. Posada čamca je bila u najmanju ruku čudna. Reklo bi se da je svaki od četiri čovjeka, koji su sačinjavali posadu, bio druge rase i da su se okupili na nekoj pomorskoj svečanosti da prikažu plesove iz sve četiri strane svijeta. Jedan od njih, vitak i okretan, imao je tamnu put, velike oči sredozemne rase. Možda je bio Sicilijanac, Grk, ili Maltežanin. Drugi, zdepast

poput medvjeda, u krznenoj kapi, izgledao je da se ne može micati, toliko su ga stegli kaput i čizme od tuljanove kože. Treći je imao boju medenog kolača, a oči kose. Mišići na njegovim krupnim golim rukama napeli bi se, kad bi bez vidljivog napora dizao na glavu poveliku bačvu, u kojoj su bili komadi katrana. Nesumnjivo je bio Turčin. Zadnji, visok i ogroman Maurin, nije sudjelovao u prostim poslovima ostale posade, već je imao mušketu u rukama i nadzirao okolinu. - Gusari! Prema tome, navodi šefa okružne policije u vezi sa zatvaranjem gradskih vrata nisu bili lažni. Gusari su stvarno postojali i nalazili su se tu! Njihova je drskost bila nepojmljiva. Samo nekoliko dužina brodskog konopa dijelio ih je od tvrñave svetog Luja, u La Rochelleu, a nešto više od svetog Martina de Re, baze kraljevske mornarice! Jedra su bila tako skupljena da ih se u tili čas moglo razviti. To je značilo da se taj brod nalazi u zasjedi i da je mogao otploviti na prvi znak uzbune. Bilo je čudno da su u takvim prilikama popravljali brod. Nema sumnje, to je popravljanje trebalo prevariti one koji su iz daljine ili površno, bilo s kopna ili s drugog broda, promatrali usidrenu lañu. Nekakav šum u blizini prisili Anñeliku da se još jače prilijepi uz zemlju. Začuje se neko čudno i neočekivano groktanje, a zatim bolni krikovi, koji su potjecali od dviju krupnih svinja, koje su njihovi vlasnici, seljaci iz seoceta Saint-Maurice, tjerali da se spuste k obali. Mornar u krznenoj kapi uputi se k seljacima i uze se sa njima pogañati o cijeni. Očito je da su seljaci sklapali dobre poslove s gusarima s broda usidrenog u njihovoj blizini. Uza sve to, ti su gusari bili skup pustolova spremnih na sve. Oni su zaista bili stvarni. Ona ih je gledala, slušala, skoro ticala. Ali čovjek s plaštem nije mogao biti pravi. Bilo je nemoguće da se baš on usidrio pred La Rochelleom. Baš on! Zašto baš on? Ona je sigurno sanjala. Uostalom, više ga nije vidjela. Osim nepomičnih stražara, na brodu kao da više nikoga nije bilo. Brod se lagano njihao, a pri svjetlosti sunca sjajile su se pozlaćene šare na krmenom kaštelu, koji je iznenañivao svojim raskošnim izgledom. S njegovom se krmom nije mogao takmičiti nijedan kraljev brod. Anñelika uspije pročitati čudno ime urezano zlatnim slovima: Gouldsboro. Stisak malene ruke povrati je u stvarnost. Honorini je dojadilo to čekanje te se dovukla do nje oprezno poput mačkice. Kad ju je ugledala, Anñelika je shvatila da nisu smjele još ostati tu. Što bi s njima bilo da ih gusari tu iznenade? Ovi morski odmetnici ne uživaju glas ljudi mekanog srca. Zbog opasnosti koja im je prijetila oni bi se zasigurno pokazali nemilosrdni! A ako im je voña zaista onaj Rescator, za koga joj se učinilo da ga je maloprije prepoznala, što bi ona dobila ako bi mu opet pala u šake? Šuljajući se vrlo oprezno od jedne pješčane dune do druge, uspije se provući u unutrašnjost kopna. Kad je stigla do kolnog puta, ponovo uprti na leña Honorinu i požuri prema seocetu La Palice. Kad je stigla, uñe u krčmu gdje su ribari dolazili na čašu vina, nakon što su izvukli svoje mreže. - Izgledate kao da ste vidjeli sotonu - reče joj krčmarica, donoseći joj vrč vina sa otoka Re. - A i jesmo, vidjeli smo ga - potvrdi Honorina. - Bistra djevojčica - reče žena smijući se. Anñelika naruči mlijeka i krišku kruha s maslacem za Honorinu, a za sebe vruću juhu. Usprkos upornom nastojanju krčmarice, ona odbije vino, koje bi joj do kraja posjeklo noge. Nije smjela zaboraviti da je došla po Martiala i Severinu na otok Re. Dva sata potom ona je sišla u Saint-Martin, glavno mjesto otoka, u kome su ukrašeni gajtanima, blistali plavi ili crveni ogrtači kraljevskih oficira. Raspita se i bez poteškoća pronañe kuću gospoñe Demuris, sestre gazde Bernea. Još blijeda i ponešto rastresenog izgleda Anñelika je bila u savršenoj formi da

odigra namijenjenu joj ulogu. Ona izjavi da se gazda Gabriel naglo razbolio, da se nalazi u vrlo teškom stanju i da želi vidjeti djecu prije smrti. Gospoña Demuris nije imala srca da djecu zadrži. Uostalom, ona je izgledala najviše utučena tom viješću. Nije ona bila loša žena. Obratila se jer je bila ambiciozna i jer je bila dovoljno pametna da uvidi kako je kao pripadnica reformirane vjere u ovim vremenima mogla doživjeti samo poniženja i neugodnosti. Bila je najmlaña sestra gazde Gabriela i mnogo je trpjela što je morala prekinuti odnose s bratom, koga je obožavala. Misleći na predstojeću bratovu smrt, ona zaplače i pusti nećake što joj ih bijaše povjerio na odgajanje kraljev predstavnik, zaboravivši da nećaci nisu smjeli napustiti njezinu kuću bez posebnog ovlašćenja. Vlasnik čamca koji ih je prevozio na kopno gledao je kako se nebo pokriva tamnim oblacima. Spremala se oluja. Čamac se počeo ljuljati na mrkim valovima išaranim bijelom pjenom. Kad su pristali, nalet sitne kiše ih dočeka. Anñelika pronañe i unajmi kola pokrivena ceradom. Nije imala odvažnosti da pješke popriječi preko pustoline. Kočijaš, hugenot, bio je sretan da može učiniti uslugu djeci gazde Bernea. Vožnja je bila kratka. Brzo su stigli pod bedeme La Rochellea, blizu vrata svetog Nikole. Tu se nalazio jedan stražar zaštićen kabanicom od voštanog platna. On se ni ne pomače i pusti da proñu seljakova kola. Anñelika se već poveselila što se, zahvaljujući oluji, tako sretno izvukla, kadli dva redara izañu iz stražarnice. Oni zaustave kola i povire u unutrašnjost kočije. - Tu je! - reče jedan od njih. Anñelika prepozna onoga koji ju je pitao za ime i ostale podatke kad se jutros prijavila da dobije dozvolu za izlaz iz grada. - Jeste li vi gospoña Anñelika, služavka kod gazde Gabriela Bernea, sta stanom na uglu ulice Sous les Murs i trga La Marque au Beurre? - Jest, ja sam! Dva su se čovjeka nešto dogovarala. Jedan od njih se popne na sjedište do kočijaša. - Dobili smo nareñenje da vas sprovedemo u Palaču pravde, kad se vratite.

41.

U RUKAMA GOSPODINA BAUMIERA

SVE JE IZGUBLJENO

Hugenot koji je vodio kola, problijedi. Nije bilo dobro za pripadnika reformirane vjere nalaziti se u društvu osoba koje odvede u Palaču pravde. Ali je morao poći označenim mu putom. Izišavši iz kola ispred dugog srednjevjekovnog zida čiji su žljebovi za odvod izlijevali čitave potoke vode, Anñelika je vjerovala da je zovu u vezi s gusarima. Zatim pomisli da se Nikola de Bardagne vratio i da se htio sastati snjom. Meñutim, nisu je poveli velikim stubištem nad kojim je bio strop pozlaćenih šara koji joj je već otprije bio poznat. Nju i troje djece gurali su prema uredima, mračnim zbog ispupčenih svodova. Voštanice su bile već upaljene. U neredu papira, tintarnica i gušćjih pera radili su neki pisari, dok su drugi sjedili na malim stočićima. Izgledalo je da nemaju drugog posla nego da grickaju nokte. Tu je vladao sumoran miris loja i prašine izmiješan s vojničkim mirisom duhana i kože, koji je budio u Anñeliki uznemirujuće uspomene. Policijski miris. Neki čovjek ustane, uze je motriti drskošću policajca najnižeg ranga, a zatim otvori vrata iza sebe. - Uñi - reče joj gurajući je. U istom je trenutku uhvati za ruku i odijeli je od Honorine. - Vi djeco, ostanite ovdje.

- Ali oni mogu poći sa mnom - bunila se Anñelika. - To je nemoguće. Gospodin Baumier te mora preslušati! Anñelika susretne poglede Martiala i Severine. Usne su im bile poluotvorene, a disanje ubrzano. Srca su im sigurno žestoko tukla. Oni su već jednom bili tu, kad su ih prvi put uhapsili. Umalo im nije viknula: "Ni riječi ne govorite... Naime, bila je vrlo neoprezna jer im je za vrijeme puta od otoka Re do Palicea potiho govorila o odlasku u Ameriku. Nije mogla učiniti drugo već preporučiti: - Pazite dobro na Honorinu. Objasnite joj da mora biti pametna i da mora šutjeti... Zadnje su se riječi izgubile u Honorininoj dernjavi. Pobjesnila je vidjeći da je rastavljaju od majke. Vrata se zatvore i Anñelika je stajala zabrinuta u sobi u koju su je uveli. Slušala je dernjavu svoje kćerke. Njeni su krikovi nadjačali glasove osornih službenika koji su, vjerojatno u dobroj namjeri, pokušavali da je umire. Galama se stišavala. Djevojčicu su udaljili. Čulo se kako se druga vrata zatvaraju, a onda opet zavlada tišina. - Približite se. Sjednite. Anñelika se trgne. U prvi mah nije ni primijetila Baumiera koji je sjedio za svojim stolom. On joj pokaže malu stolicu s druge strane. - Sjednite, gospoño Anñeliko. Njoj se učini da njezino ime izgovara nekim čudnim naglaskom. Pretvarao se da je ne gleda dok je sjedala. Prelistavao je po hrpi spisa, češao se jednim prstom po lubanji ukrašenoj prorijeñenom kosom. Mrvice duhana su mu virile iz nosa. Progunña više puta: "Dobro... dobro...", zatvori spise, pa se uvali na visoki naslon svog naslonjača na kome je postava bila izlizana. Baumier je imao vrlo zbližene oči, pogled uperen u istu točku, ponešto škiljav, živahan i prodoran, tipičan pogled mučitelja. Koliko Nikola de Bardagne nije bio prikladan za položaj što ga je zauzimao, toliko je Baumier bio kao stvoren za tu službu. Anñelika to osjeti. Znala je da joj predstoji borba. Muk se produžavao. To je bila Baumierova taktika. Na taj je način tjerao strah u kosti onima što ih je preslušavao. Meñutim, Anñeliki je ta taktika dobro došla da pribere svoje snage. Nije znala gdje i kako će on izvršiti napad. Možda ni on sam to nije znao. Prelazio je jezikom preko svojih suhih usana, zadubljen u razmišljanje što mu je davalo izgled okrutnog lisca. Napokon se odluči i nagne se, sladunjavo joj se osmjehujući. - Kažite mi, ljepotice moja, što ste učinili s tjelesima? - S tjelesima? - ponovi Anñelika začuñeno. - Ne izigravajte nevinašce. Vi ne biste bili tako uzbuñeni, kad ne biste znali o čemu se radi. Nije vam se ugodno sjećati, zar ne, onih tjelesa koje je trebalo prenositi... sakriti... ha? Anñelika se trudila da na licu zadrži masku istinskog zaprepašćenja. Baumier je gubio strpljenje. - Ne gubimo vrijeme uzalud... kako bilo da bilo na kraju ćete biti prisiljeni priznati. Ta tjelesa... ti ljudi... kako da ne znate? Jedan od njih je bio obučen u svijetlo-plavi ogrtač! I dlanom udari po pisaćem stolu. - ... Nećete valjda ustvrditi da vam se prije mjesec dana nije na ulici približio čovjek u svijetloplavom ogrtaču i da vam nije dobacivao ljubavne riječi? - Oprostite mi, gospodine - ona će i pri tom se smeteno osmjehne - ne razumijem što ste htjeli reći. Nemojte se ljutiti... Predstojnik za vjerske poslove pocrveni i njegova se usta zlobno skupe. - Zar se ne sjećate dvojice ljudi što sam ih spomenuo? Trećeg travnja, sasvim, točno, bio je sat poslije podne... Vi ste se vračali iz Manigaultovih skladišta u luci... Ovi su ljudi išli za vama... Ulicom La Perche, zatim ulicom la Soura. Zar se zbilja toga ne sjećate? Glas mu je bio podrugljiv i siguran. Bojeći se da je ne ulovi u laži, ona promrmlja. - Moguće je. - Ah! Znači na pravom smo putu - reče on zadovoljno.

Smjestivši se udobno u svom naslonjaču, promatrao ju je kao plijen, koji mu više ne može umaći. - Pa onda, pričajte mi o tome! Anñelika se usprotivi. Ako dopusti da je on svojom sotonskom sigurnošću zastraši, ona će se zaplesti u njegovu mrežu i onda joj nema spasa. - A što da pričam? - zapita ona namjerno grublje no što bi se pristojalo. - Kao da je malo onih koji mi pokušavaju prići na ulici. La Rochelle je grad koji postaje sve zloglasniji, budi uz put rečeno. Imam ja drugih briga, a ne da vodim računa o dangubama i o njihovim plavim ili crvenim ogrtačima. Baumier pokretom ruke obezvrijedi njezin odgovor. - Ali ovih se, siguran sam, sjećate vrlo dobro. Da vidimo, napregnite malko mozak. Išli su za vama... a zatim? - Vjere mi - reče ona zajedljivo - budući da vi uporno tvrdite da su me slijedili, pretpostavljam da sam ih poslala do vraga. - I zatim ste nastavili svojim putem? - Sigurno. - Vraćajući se rečenog trećeg travnja od gospodina Manigualta, jeste li pošli ravno kući gazde Bernea u ulici Pod bedemima? Ona osjeti zamku te se zamisli kao da tobože duboko razmišlja. - Trećeg travnja, kažete? Mislim da se tog dana nisam odmah vratila kući, nego da sam najprije pošla da u skladištima potražim svog gospodara što sam često činila kad sam mu imala isporučiti neku poruku gospodina Manigaulta. Baumier je izgledao zadovoljan. Osmijeh otkrije njegove žutkaste zube. - Sreća za vas što ste se napokon sjetili gdje ste sve bili tog dana. Da ste mi tvrdili drugačije, odmah bi mi bilo jasno da lažete. Znajte da sam ja te udvarače poslao za vama. Iz jedne krčme u luci, gdje sam se nalazio kad ste napustili Manigualta, vidio sam kako su pojurili za vama. Drugi moj čovjek sa dva redara čekao vas je blizu kuće gazde Bernea, u ulici Pod bedemima. No taj tvrdi da čitav taj dan nije vidio ni vas ni vaše lažne udvarače s kojima se po mom nalogu imao sastati. A oni oni se više nisu nikad vratili. - Ah! - uzdahne Anñelika, kao da ne shvaća prikrivenu misao predstojnika, čiji se glas zloslutno snizio za čitav ton. - Kažem vam, ne igrajte se nevinašceta - poviče on, udarivši iznova rukom po stolu. Bijesno je škripao zubima. - Vi vrlo dobro znate zašto se nisu vratili. Zato što su ih ubili. Ali ja znam tko ih je ubio. Budući da vam je pamćenje slabo, ja ću vam sada ispričati kako su se dogañaji odvijali. Vi ste stigli do skladišta svog tobožnjeg gospodara. Moji ljudi su htjeli izvršiti nalog koji su rado prihvatili, priznajem, i pokušali od vas dobiti malu nagradu. Tada se umiješao gazda Gabriel sa svojim pomoćnicima.. Došlo je do tučnjave i moja su dva čovjeka podlegla jačoj sili i udarcima. Sada mi recite kamo su nestala njihova tjelesa, eto to bih htio znati. Anñelika je slušala tu priču očiju raskolačenih od zaprepaštenja. Baumierov je prikaz imao jedno ranjivo mjesto, ono o pomoćnicima, što je za nju bilo dokazom da on nije bio potpuno siguran u taj svoj prikaz. - Veliki Bože! - poviče ona pretjerujući svoje zaprepaštenje - užasno je to što ste mi ispričali. Ne mogu vjerovati svojim ušima. Vi optužujete mog gospodara za ubojstvo. - Da, on je ubojica! - reče Baumier naglašavajući svoje riječi. - Ali to je nemoguće, gospodine. To je vrlo pobožan čovjek. Svaki dan čita Bibliju. - To ništa ne znači. Naprotiv, ovi su heretici sposobni za sve. Ja sam plaćen da to doznam, vjerujte mi. Anñelikina zaprepaštenost i hinjena prostodušnost kao da su ipak pokolebali Baumiera. Ona nastavi: - On ne bi ni mravu nažao učinio. To je vrlo miran čovjek, vrlo dobar. Na inkvizitorevim se usnama pojavi opak osmijeh. - Ne sumnjam da vi znate cijeniti takva svojstva, ljepotice moja.

- Moj gospodar nije... - Vaš gospodar! Vaš gospodar! - gunñao je Baumier. - Ne brkajmo uloge. On je mnogo manje vaš gospodar no što ste vi njegova gospodarica. Anñelika poprimi uvrijeñen izraz prije no što će izigrati kartu, smišljenu odmah u početku, jedinu koja će je, možda, izvući iz gadnog položaja. Prostačka Baumierova aluzija pružila joj je izliku. - Gospodine - reče ona vrlo dostojanstveno oborivši stidljivo oči - vi znate da mi je gospodin de Bardagne ukazao čast time što me je zaprosio, usprkos mom skromnom položaju. Ne vjerujem da će on odobriti sumnjive i uvredljive optužbe koje iznosite protiv mene. Izgledalo je da ga se njezina primjedba nije isuviše dojmila. Naprotiv, on se osmjehne onim svojim lisičjim osmijehom i napravi kretnju koja ispuni Anñeliku muklim užasom. Iz pisaćeg je stola izvukao guščje pero i stao ga zamišljeno vrtiti meñu prstima. Ta ju je njegova kretnja, upravo do odvratnosti, podsjećala na strah od saslušavanja, strah što joj ga je svojedobno utjerao u kosti strašan policajac Francois Desgrez. I on je imao običaj da se igra s guščijim perom kad se u potaji pripremao da je stavi na muke. Anñelika nije bila kadra odvojiti očiju od njegove nesvjesne kretnje što ju je vršio njegov od duhana pocrnio palac. - Sigurno je - reče Baumier s hinjenom blagošču - da se gospodin de Bardagne neće više vratiti u La Rochelle. Na visokom mjestu smatraju da nije dovoljno energično provodio zadatak koji mu je bio povjeren. Njegove se usne razvuku u prezriv osmijeh. - Potrebne su bile brojke, a ne samo obećanja. Meñutim, pod njegovom blagom upravom, samo se povećala drskost hugenota, a za ono malo obraćenja što ih je u zadnje vrijeme bilo, treba u prvom redu zahvaliti mojoj revnosti... I pruživši ruke ispred sebe, odjednom postane prisan, prava dobričina. - Dakle, situacija je jasna, curice. Nema više gospodina de Bardagnea da vas štiti i da ga hvatate u svoje mreže. Odsada se morate sa mnom sporazumijevati. Kladim se... da, da, da će nam to na kraju uspjeti! I protiv njezine volje, Anñeliki zadrhtaju usne. - Neće se više vratiti... - prošapta ona iskreno rastužena. - Neće... Ali, koješta! Iako ste od njega imali ozbiljne koristi, ostaje vam ipak gazda Berne; on predstavlja sigurnu vrijednost, solidan ulog. Imali ste pravo što ste bacili udicu na tog udovca punog novaca... - Gospodine, ne dozvoljavam vam... - A ja vam ne dozvoljavam da me i nadalje vučete za nos, prljava mala licemjerko - derao se Baumier, pretvarajući se da je strašno srdit. - Kako... ? Vi niste njegova ljubavnica ... ? A što ste onda radili u uredu gazde Bernea, zloglasnog trećeg travnja, kad je ovrhovoditelj Grommaire došao u skladišta gazde Bernea zbog poreza? On vas je vidio. Prslučac vam je bio rastvoren, a kosa vam u neredu pala po ramenima. Morao je tući na vratima tko zna kako dugo dok mu onaj razvratni bezbožnik nije otvorio. I vi se još usuñujete kazati mi u oči da niste njegova ljubavnica... ? Vi ste lažljivica i mutikaša! Naglo se zaustavio. Uživao je videći da su se Anñelikini obrazi zažarili A ona je opet bila bijesna na sebe što je porumenila. Kako da porekne? Zahvaljujući mraku u skladištu ovrhovoditelj barem nije vidio, da joj je odjeća bila razderana i krvlju uprljana. Ni po jada što je nered u njezinoj odjeci pripisao ljubavnim nestašlucima. Njezin je položaj bio neodrživ pa da se našla pred najboljim čovjekom na svijetu. - Ah! Kao da vam je splasnuo ponos - dobaci joj njezin mučitelj. Likovao je što ju je prisilio da ponikne očima. Drskost ovih žena nadmašuje sve što se da zamisliti. Još malo i uvjerila bi ga da govori gluposti. - Dakle, što mi imate reći? - Gospodine, svatko može doživjeti trenutke slabosti... Baumier nabra obrve. Na licu mu se javi sladunjav i opak izraz.

- Oh! Svakako! Trenuci slabosti u žene kao što ste vi, koja privlači poglede ljudi i zna kako...! Rekao bih, vjere mi, da vam je to zanat. A što ste bacili oko na gazdu Bernea, to je, naposljetku, vaša stvar. AU vi ste mi drsko lagali i da vas nisam raskrinkao, vi biste i dalje branili svoju tobože obeščašćenu čast. A kad netko na tako bezočan način laže o jednoj stvari, lagat će i o svim drugim. Znam ja vas dobro, ljepotice! Izmjerio sam vas. Vi ste vrlo jaki, ali ja sam još jači! Anñelika osjeti da je uvlače u neku vrlo gadnu petljaniju. Ovaj čovečuljak koji je živio samo za crkvu i za kancelarijske spise činio joj se, ukoliko ona nije izgubila svoju nekadašnju moć zaključivanja, pravim prepredenjakom. Plašila se njega više no što se nekad plašila Desgreza. Izmeñu Desgreza i nje, čak i onog dana kad joj je izvrnuo prste da bi je prisilo da prizna svoju krivicu u nekoj provali, postojalo je uvijek nešto, putena privlačnost, koja je zanosom ispunjala njihovu surovu borbu. Ali sama pomisao da bi se morala poslužiti svojim dražima da bi neutralizirala zlobu ovog smrdljivog štakora izazivala je u njoj osjećaj gañenja. To je prelazilo ljudske snage, a svaki pothvat takve vrste sa Baumierom bio je osuñen na neuspjeh. On je čak za čitavu stepenicu bio niži od ljudi Solignaeova soja. Uživao je u tome da obavi neki osobito težak zadatak, da gleda slomljenog čovjeka kako moli milost, kako zaklinje pogledima, uživao je u svom osjećaju moći, da potezom pera može uništiti nečiji život. Prekrižio je ruke na svom mršavom trbuhu. I taj položaj blaženstva, svojstvena obično gojaznim ljudima, još jače je isticao njegov kukavan izgled, pa je sličio nekoj staroj usidjelici, - Hajde, ljepotice, budimo prijatelji. Recite, zašto ste se, do vraga, vezali za te krivovjerce? U druga su vremena Berne i njegovi zlatnici mogli predstavljati neku prednost, to ne poričem. Ali vi ste dovoljno pametni da shvatite kako je danas bogatstvo nekog protestanta nestalno kao i vjetar. Dakako, ukoliko se ne obrati. Tada bi to bila druga stvar. Da ste bili lukaviji, mogli ste već odavno postići obraćenje Gabriela Bernea i njegove obitelji. A to bi za vas bio veliki uspjeh. Umjesto toga, uvalili ste ga u gadne neprilike: postali ste saučesnica u umorstvu, saučesnica u pothvatima hugenota, čime gubite sve prednosti, koje imate kao katolkinja. Moglo bi vas se optužiti da ste pristaša njihova krivovjerja, a to je već ozbiljan zločin. On ponovo zaviri u komadić papira. - Župnik župe svetog Marcela, najbliže vašem mjestu službovanja, kaže da vas nije nikad vidio da prisustvujete službi božjoj, a niti vas je vidio u ispovijedaonici. Što to znači? Da se odvajate od katoličke vjere? - Ne, nikako ne - reče Anñelika trgnuvši se tako, da se odmah vidjelo da govori iskreno. Baumier to osjeti i pomalo se zbuni. Stvari se nisu odvijale kako je on želio. Šmrkne malo duhana, bučno kihne, a da se uopće nije ispričao, a potom je dugo brisao nos upravo odvratnom pažljivošću. Anñelika se sjeti prizora kad se Honorina pojavila crvena lica ispod zelene kapice, očiju koje su sijevale oñ mržnje, dižući svoj štap na Baumiera i vičući "Ovoga hoću ubiti!" Srce joj se ispuni ljubavlju prema malom, neukrotivom biću, koje se, kao i ona, dizalo protiv svega što je bilo podlo i nepošteno. Mora izići odavde, mora ponovo uzeti Honorinu, iskoristiti ono nekoliko sati koji su ih dijelili od bijega. - A ovo - reče Baumier. - Što mislite o ovome? I pruži joj neke listove. To je bio spisak imena. Na njemu je bilo ime Gabriela Bernea i članova njegove obitelji, imena obitelji Mercelot, Carrere, Manigault i drugih. Anñelika ga dvaput pročita, znatiželjna i uznemirena. Ona upitno pogleda Baumiera. - Sva će ova čeljad biti sutra uhapšena - reče široko se osmjehujući. A zatim iznenada doda: - Jer bi htjeli pobjeći.

Tada Anñelika prepozna spisak. To je bio prijepis spiska što ga je sastavio Manigault o potajnim putnicima Svete Marije; svi su bili na njemu čak i mali Rafael, najmlañi sin Carrereov, onaj što su ga nazvali "kopile po naredbi", jer pastori više nisu bili službenici, nisu imali pravo unašati osobne podatke u knjigu roñenih. Njezino je ime takoñe bilo upisano iza članova obitelji Berne: gospoña Anñelika, služavka. - Sveta Marija neće otploviti - nastavi Baumier - ona je pod najstrožim nadzorom. Najrazličitija rješenja i stavovi izmjenjivali su se u Anñelikinoj svijesti užasnom brzinom i isto tako ih je napuštala jednog za drugim, ali ona je istog trenutka shvaćala na koji će ih način Baumier iskoristiti protiv nje. Znao je mnoge stvari. Sve je znao, ali ona neće pustiti da je on smota. Mora nešto reći, ma što uradila, bit će bolje nego taj muk, koji će izgledati kao priznanje ako se još produži. - Pobjeći, a zašto? - upita ona. - Svi bi ovi hugenoti htjeli spasiti svoje bogatstvo. Radije će prijeći na stranu neprijatelja Francuske nego se pokoriti kralju. - Nikad nisam čula da o tome govore. A zašto sam ja na tom spisku? Ja ne moram bježati ni zato što mi prijeti obraćenje, a niti moram spašavati svoje bogatstvo. - Možda se bojite ostati u La Rochelleu. Naposljetku, saučesnica ste u umorstvu. - Ah, gospodine - uzviknu Anñelika hineći da je užasno prestravljena - zaklinjem vas, ne ponavljate te optužbe. Kunem vam se da nisu istinite. Mogla bih vam to i dokazati. - Znate li nešto? - Da, da. - Anñelika zarije lice u rubac. - Gospodine, reći ću vam istinu. - Ta već je i vrijeme - poviče Baumier, čije lice pobjedonosno zasja. - Govorite, dijete moje, ja vas slušam. - Oni... oni ljudi, o kojima ste govorili da ste ih poslali za mnom trećeg travnja, istina je, sjećam ih se vrlo dobro. - Mislio sam da je tako. - Osobito mladića u plavom ogrtaču. Kako da vam rastumačim, gospodine, sram me nekako. U stvari, protivno nego što vi mislite, moj je gospodar strog čovjek i u njegovoj kući život nije baš previše zabavan. Siromašna sam djevojka i uz to s djetetom na brizi. Pristala sam da služim kod tog hugenota, jer mi je ponudio dobru plaću. Ali on je vrlo strog. Treba samo raditi, raditi i čitati Bibliju, to je sve. Onog dana kad me je onaj ljubazan mladić oslovio u ulici La Perche, uživala sam u tome da slušam njegove riječi. Nemojte se ljutiti, gospodine. - Ne ljutim se - progunña Baumier - to što kažete dokazuje da je dobro vršio zanat za kojim sam ga plaćao. A onda? - Onda smo nastavili put u ugodnom razgovoru i kad sam stigla do skladišta gazde Bernea, kamo me je put vodio, mislim da sam mu natuknula... da bih ga rado opet vidjela kasnije... u intimnijim prilikama. Sjećam se, on je nešto raspravljao sa svojim, drugom i rekao mu otprilike ovo: "Stari nam je majmun napunio džepove da obavimo ovaj posao..." - Stari majmun? - trgne se Baumier. - Ne znam o kome su govorili, gospodine, sada pretpostavljam da se to možda na... vas odnosilo. - Nastavite - reče on bijesno. - Da, čini mi se da su govorili kako imaju dosta novaca. Ona se mnogo istrčala, jer joj ta pojedinost nije bila poznata. Ali je ona pretpostavljala da je predsjednik kraljevske komisije snabdio s dovoljno novca te svoje zavodnike da bi mogli po La Rochelleu napastovati žene. Njezin se zaključak pokazao ispravan, jer on nije ni okom trepnuo. Anñelika se osmjeli te nastavi: - Mladić u plavom ogrtaču zaista reče svom drugu: "Naišli smo na ljepoticu koja nas nije dočekala šamarima, treba, dakle, iskoristiti priliku. Čekaj me u krčmi Sveti Nikola i popij vrč vina na starkeljin račun... hm! A zatim ćemo razmisliti! - Što je time htio kazati? - zapita Baumier, koji je jedva zadržavao bijes.

- Ne znam, gospodine. Priznajem da su mi se druge misli motale po glavi. Bio je to vrlo ljubazan mladić. Treba priznati, dobro ste odabrali. Bio je vrlo smion. To mi nije bilo krivo, uglavnom zato, kako sam vam već objasnila, što moj život kod ovih hugenota nije nimalo zabavan, i što već dugo nisam okusila neke... slasti. Uličica je bila pusta... Gadila se sama sebi zato što je morala izmišljati tu prostačku priču, ali učinilo joj se da je Baumier zagrizao. Bio je zaprepašten, a to je davalo poticaja Anñelikinoj mašti. - Cijeli nam je plan pokvario moj gospodar, gospodin Berne. Iznenadio nas je. Naprasite je ćudi i strahovito se razjario. Inače je vrlo snažan i moj novi prijatelj nije bio u stanju da se s njim uhvati ukoštac. Milije mu je bilo podbrusiti pete, a to je najpametnije što je mogao učiniti, zar ne? - Kuga pomorila sve te vjetrogonje! Zašto su se razdvojili? Ako sam ih već poslao udvoje, znaći da sam imao razloga za to. - Mene je moj gospodar odvukao u svoj ured da me izgrdi. Bio je, rekla sam vam već, strahovito ljut. - Ljubomora! - Možda - reče Anñelika koketno se osmjehujući - i kad me već htio izudarati štapomn nadošao je ovrhovoditelj Grommaire, i to me spasilo batina. Baumier se uzrujao. Bilo je očito da ga je prikaz dogañaja zbunio. - Je li to sve? - Ne, nije sve - šapne Anñelika, sagnuvši glavu. - Što još? - S onim mladićem u plavom ogrtaču ja... Ja sam se ponovno sastala. - Gdje? Kada? - Iste večeri. Nekako smo ipak uspjeli ugovoriti sastanak blizu bedema. Pa i sutradan smo se sastali... Ona je nastavljala vrlo oprezno. U nastojanju da što uvjerljivijom prikaže svoju priču neće li time srušiti zgradu svojih laži? - A zatim ga više nisam vidjela. Pretpostavljala sam da je napustio grad, jer je o tome nešto bio natuknuo. Bilo kako bilo, razočarao me je. Baumier slegne ramenima pokretom u kojem se osjećala gorčina. - Svi su isti! Ubije se čovjek dok ih nauči zanatu, dok uvježbavaju ulogu, povjerava im se zadatke od velike važnosti, a oni krišom pobjegnu, traže sreću na drugom mjestu. Ipak me čudi da je to učinio Justin Medard. U koga čovjek onda da se pouzda? Anñelika mu nije dala vremena da se dugo čudi neshvatljivom postupku nesretnog Justina Medarda, koji je svršio kao hrana rakovima zato što se založio za pravednu stvar i što se pokazao savjestan u službi. - A sada, gospodine - stane ga preklinjati - s obzirom na to da sam vam sve priznala, ne budite nemilosrdni prema meni. Obećavam, već sutra ću napustiti ove hugenote. Služenje kod njih je vezano uz prevelike neugodnosti. Utoliko gore! Ne znam još gdje bih se djenula, ali napustit ću ih, vjerujte mi! - To nikako, vi ih nećete napustiti - usprotivi se on. - Naprotiv, morate ostati kod njih i obavještavati me o svemu što snuju. Da vidimo, znate li što o njihovu bijegu na brodu "Svetoj Mariji". I vi ste bili na spisku. - A što ja mogu? Ne znam o čemu se radi, gospodine. Kad bi moj gospodar smjerao otploviti, vjerujem da bi me o tome obavijestio ili bi pak poduzeo neke pripreme za to. - Zar niste ništa opazili? - Ne. Nastojala je da zadrži što neviniji izgled. Baumier je vrtio meñu prstima izdajnički spisak. - A ipak, izgleda da su moja obavještenja točna. - Ako ovi što vam ih dostavljaju zarañuju svoj novac tako savjesno kao vaš Justin, Medard... - naruga se Anñelika i prasne u smijeh.

- Umuknite, vi! - zaurla Baumier. - Zato što sam vas blagonaklono slušao, već ste digli glavu. Bezobraznice! Bestidnice! Zaslužili biste da vas zatvorim u zavod za propale djevojke, jer ste u stvari, kurva najgore vrste. Ali ako ste zaista to, onda ćete mi koristiti više vani, nego unutra. Pošto se ponovo smirio, promatrao ju je zamišljenom pažnjom. - Ako ste zaista to - ponovi poluglasno. Digne se i obiñe stol. Anñelika se pitala sa zebnjom o čemu razmišlja. Nadala se da neće tražiti od nje da ga poljubi u zamjenu za njezino osloboñenje. Ali umjesto toga on se skakutavim korakom uputi k vratima. - Gospodine, gospodine - molila ga je sklopljenih ruku - recite mi da ćete me osloboditi i da ćete mi vratiti kćer. Nisam nikakvo zlo počinila. - Da, mislim da ću vas osloboditi - odluči on nekom veličanstvenom popustljivošću. Ovaj ćete put... pošto obavimo malo provjeravanje... biti slobodni. On izañe. Da nije bila onako uznemirena, bila bi osjetila zabrinut prizvuk u njegovu glasu, kad je rekao "pošto obavimo malo provjeravanje". Ali ona je samo njegovo obećanje "biti ćete slobodni" imala pred očima. Njezin joj je položaj izgledao beznadan. Samo da joj vrate Berneovu djecu i Honorinu! Ramena joj se saviše, a dvije neutješljive suze joj kliznuše niz obraze. Zatim se vrata otvore, a netko uñe u sobu. To je bio policajac Francois Desgrez.

42.

GOSPOðO BUDITE POZDRAVLJENI

Kad je spazila njegovu četvrtastu čeljust, mrk i uporan pogled, čvrsta ramena, kad ga je vidjela utegnuta u ogrtač od smeñeg sukna, opšiven pažljivo zlatom na zapučku, kad ga je vidjela sa vezanom kravatom i cipelama visokih peta i svim onim na njemu što je "odavalo" prijestolnicu, Pariz i njegove kočije i njegove plave noći, bilo je to za nju takvo iznenañenje da nije odmah shvatila šta sve za nju može značiti ova utvara iz njezine prošlosti. Ta će utvara otkriti identitet markize du Plessis-Belliere, identitet buntovnice Poitoua, izazvat će njezino hapšenje u kraljevo ime zbog zločina pobune, značit će zatvor, suñenje, Honorininu propast koja će kao i Florimond zauvijek nestati iz njezina života. Ta utvara će onemogućiti njezin bijeg za američke otoke. Mozak joj je bio paraliziran, nesposoban da misli. Prepoznala ga je odmah i, u stvari, bila zadovoljna što ga opet vidi. Desgrez! Bio je tako daleko... a opet tako blizu! On joj se nakloni, kao da ju je jučer napustio. - Gospoño, budite pozdravljeni. Kako ste? Ona zadrhta, kad je čula njegov glas. koji joj je donosio daleki odjek njihovih prepiraka, mržnje i straha, što ih je proživjela njegovom krivnjom, odjek ljubavnih i brutalnih trenutaka doživljenih u njegovu zagrljaju. Pratila ga je očima dok je prelazio preko sobe i sjeo za Baumierov pisaći stol. Nije nosio vlasulju, što je davalo nekadašnju prisnost njegovu licu, sjetilo je, usprkos njegovim oštrim crtama, lica siromašnog studenta bekrije, kojega je upoznala prije no što bijaše stupio u policiju. Naprotiv, njegovo otmjeno odijelo i njegove sigurne kretnje, način na koji se smjestio u fotelju, to jest kao čovjek naviknut na teške dužnosti, bili su joj strani. Njegove crte lica bile su još markantnije, u uglovima očiju još se dublje urezala podrugljiva brazda, dok mu se s obje strane ustiju opažala neka polutužna i polunježna bora, koja se tu zadržala i kad se nije osmjehivao. On joj se odmah prijazno osmjehne svojim zubima deračima. - Onda, draga Markizo anñela, bilo je, dakle, suñeno da se opet vidimo usprkos vašoj žurbi pri našem zadnjem susretu. Kad je to, dakle, bilo...? Vrlo davno...

četiri... ne, pet godina! Već! Kako vrijeme prolazi! Za neke je bilo bogato dogañajima, za vas, na primjer. To je sastavni dio vašeg genija kojem nije suñeno da miruje. A za mene? Oh! Šta ćete, moj je život sigurno mirniji, kad vi ne upadnete u nj. Bavim se običnim, svakodnevnim poslovima. Nedavno sam uhapsio vašu susjedu... markizu de Brinvilliers. Ne znam da li je se sjećate; stanovala je nekoliko ulica podalje od vaše palače Beautreillis. Ona je otrovala svu svoju obitelj i još nekoliko desetaka osoba. Godinama sam slijedio njezin trag, a vi ste mi pomogli da je uhapsim. Pa da. Vi ste mi dali dragocjene podatke, zapravo ja sam vam ih prijazno iznudio, sjećate se ispitivanja u vezi s provalnom krañom koju su izvršili vaši dobri prijatelji pripadnici Dvora čudesa. Zar se više toga ne sjećate? Ne? Vidi se da su se poslije toga dogodile mnoge stvari. Ah! Draga moja, truje se mnogo danas u Parizu. Radim kao lud. I u Versaiilesu ima mnoga trovača. Ali tamo je istraživanje dosta teško... Pa dobro, vidim da vas sve ove brbljarije nimalo ne zanimaju. Govorimo radije o drugim stvarima. Dobio sam nalog da vas opet pronañem i da vas uhvatim. Mene uvijek zapadnu neprijatni zadaci. Uhvatiti buntovnicu Poitoua! Nimalo ugodan posao! A moja struka nije u tome da se skitam po provinciji kao što je vaša... Jadnoj provinciji, bez života, opustošenoj, a u kojoj su ljudi nalik životinjama i kojih se usta odmah zatvaraju čim se spomene vaše ime... Morao sam dignuti ruke i prepustiti stvar slučaju. Ovo njuškalo Baumier se, meñutim, umiješao. Došao je u Pariz da podnese izvještaj o tim vječnim vjerskim problemima i u isto doba da traži obavještenja o nekoj ženi koja... o nekoj ženi što... Zašto sam utuvio sebi u glavu da ste ta žena vi? Ne znam ni sam. Nakon nedavnog razgovora sa ljubaznim namjesnikom La Rochelea, gospodinom de Bardagneom moje zadnje sumnje su otpale. Navrat-nanos sam pojurio da vas opet vidim, predraga moja. I stvarno ste vi. Moj zadatak je izvršen. Znate li da ste se pomladili... ? Pa da, iznenadio sam se čim sam vas vidio. Da li me ova vaša mala, skromna kapa podsjeća na služavku gazde Bourjusa, na vrijeme kad sam dolazio da popijem čašu bijelog vina iz Suresnesa u krčmi "Crvena krinka"? Poslije me je vaše lice kraljeve milosnice, okićeno draguljima, razočaralo. Vjerujte mi, na njemu sam počeo zapažati znakove kojima su obilježena lica mojih trovačica: lakomost, ambicija, strah, želja za osvetom. Sada, svega toga nema na vašem licu. Opet me gledaju nevine oči mlade žene, ali i još nešto uz to: duboko iskustvo. Što vas je tako očistilo, ispralo? Od čega su vam obrazi postali glatki i djevičanski, a oči ogromne i vapijuće za pomoću. Kad sam maloprije ušao u sobu, rekao sam sebi: Bože! kako je mlada! Vrlo ugodno iznenañenje, treba priznati, poslije pet godina što se ne vidimo. Možda su na mene djelovale suze na vašim obrazima...? Zar ih je taj stari štakor, Baumier, izazvao, draga? Zašto? Što ste još učiniili te ste ponovo dospjeli u crne kandže policije...? Kad ćete već jednom naučiti da budete oprezni...? Hoćete li mi napokon odgovoriti? Vaše su oči, doduše, rječite, kao što su uvijek bile, ali to mi nije dovoljno. Htio bih čuti zvuk vašeg glasa. On se sagne naprijed, vrlo ozbiljan, uprijevši svoje zjenice u njezine. Ona je šutjela. Nije bila u stanju ni riječi progovoriti. Kao da je iz dubine svog očajanja zaklinjala: "Desgrez, prijatelju moj Desgrez, u pomoć!" Ali nikakav zvuk nije prešao preko njezinih usana. Desgrez ušuti. Dugo ju je promatrao. Crtu po crtu, pojedinost za pojedinošću. Kao da je ponovo htio upoznati lice i oblik žene koja je bezbroj puta uskomešala njegove snove. On se nadao svemu, da će je vidjeti propalu, ostarjelu, drsku, žučljivu, ali nikako nije očekivao vedru bol, nijemu i ganutljivu molbu u zelenim joj zjenicama, koje su bile jasnije i bistrije no ikada. "Vjerovao sam da si lijepa", mislio je, "ali ti si još ljepša...! Kakvim čudom?" On osjeti iskreno poštovanje prema toj ženi koja je dala takav dokaz o svojoj snazi, zaštitila svoj duhovni integritet usprkos užasnim godinama, ratu, porazu, koja je sačuvala svoj život zvjeri progonjene i u neprestanoj opasnosti. Nagne se i uozbilji.

- Gospoño, kako da vam pomognem? Anñelika se strese kao da se probudila iz hipnotičkog sna. - Da mi pomognete! Vi biste pristali da mi pomognete, Desgrez? - A što sam drugo i radio otkad vas poznam. Da, čak i kad sam pokušao da vas zaustavim u Marselju, radio sam to samo zato da vam pomognem. Što ne bih bio dao da sam vas mogao spriječiti u onom kobnom bijegu koga ste tako skupo platili? - Ali... vi ste dobili nareñenje da me uhapsite? - Jasno... i to ne samo jednom već dva put. Meñutim, ja vas neću uhapsiti. On odmahne glavom. - Jer ovaj put... to bi bilo užasno za vas. Više se ne biste izvukli. Morao bih vas predati vezanih nogu i ruku, jagnje moje. Ne znam da li biste izvukli živu glavu, ali znam da bi ste slobodu zauvijek izgubili. Nikad više ne bi ste ugledali svjetlo dana. - Vi riskirate svoju karijeru, Desgrez. - Nije pametno s vaše strane da me na to podsjećate baš u času kad vam nudim svoju pomoć. Ne mogu vas zamisliti osuñenu na doživotni zatvor, vas koji ste stvoreni za velike prostore. Zbilja, je li istina da ste htjeli s tridesetak protestanata otploviti na američke otoke? Nemarno je prelistavao spisak putnika "Svete Marije". Vidjela je kako na papiru plešu prezimena: Manigault, Berne, Carrere, Mercelot... i imena: Martial, Severina, Laurier, Rebeka, Jeremija, Abigaela, Rafael. Načas je oklijevala. Svaki se policajac služi sa stotinu načina da iznudi priznanje. Da nisu njegov siguran glas, te zajedljive riječi s iznenadnim preljevima nježnosti imali za cilj nepovjerenje ili da se on s njom na neki način sporazumi? Ona bi mogla jednom jedinom riječju izdati svoje prijatelje, one koje je htjela na svaki način zaštititi. Njezine usne zadrhtaše. Odlučila je da igra otvorenim kartama. - Jest, istina je - reče. Desgrez se opet odbaci natrag i čudno, lagano uzdahne. - Dobro je - reče - što niste posumnjali u mene. Da ste to učinili, bio bih vas možda uhapsio. Čudno je to u našem zanatu, da s godinama postajemo istodobno i tvrdi i osjećajniji, krvoločniji i nježniji. Odričemo se svega, osim nekih malih stvari, koje zlata vrijede. I što vrijeme više prolazi, sve nam dragocjenije izgledaju. Vaše prijateljstvo predstavlja za mene takvu skupocjenu sitnicu. Rijetko se prepuštam povjerljivostima, draga, a ovaj put to činim zato što znam da vas nikad više neću vidjeti ako vas ovaj puta pustim. - Vi ćete me, dakle pustiti? - Pustit ću vas, ali meni se čini da vas time nisam dovoljno zaštitio, jer se ovaj put nalazite u zaista gadnoj kaši. Što već prije niste otputovali za otoke? Bio je to najbolji izlaz. Ne bih vas bio nikad više vidio i bio bih odahnuo. Ovako se samo žderem. Ovaj Baumier vas je pretekao brzinom. Svi će vaši saučesnici biti odmah pohapšeni. Njihov brod je pod nadzorom. S te strane za vas ne mogu ništa poduzeti... Kako vam je palo na pamet, lijepa moja curice, da se uvučete meñu ove heretike baš u trenutku kad ste imali tisuću valjanih razloga da ne padnete nikome u oko? Danas se previše bave njima, a da bi njihove kuće mogle pružiti sigurno sklonište, a da i ne spominjem kako nisu nimalo zabavni. Hladni ljudi, koji čak ne znaju ni kako se ljubi. Razočarali ste me! - Kažete da će ih pohapsiti? - upita Anñelika, koja je od svega onog što je kazao samo to čula. - Kada? - Sutra ujutro. - Sutra ujutro! - ponovi ona problijedivši. Nitko nije ni u snu pomišljao na takvu mogućnost. Sutra ujutro će ljudi u crnim odijelima provaliti u dvorište, u kome su procvjetali španjolski jorgovani i šeboji i naći će djecu kako igraju kolo oko palme. Uhvatit će ih za ruke i odvesti ih zauvijek. Zatim će okovati gazdu Bernea, gurat će staru Rebeku i tetku Anu, koja

će se buniti pritišćući Bibliju i matematičke knjige na svojim mršavim prsima. Oni će joj istrgnuti knjige i bacit će ih u kanal. I u uskim uličicama četvrti pod bedemima prolazit će žene u bijelim kapama na glavi i na brzinu svezanim zamotuljcima u rukama, prolazit će muškarci s okovanim rukama, ustrašena će djeca trčati iza velikih vojnika u čizmama, koji će ih odvući tko zna kamo. - Desgreze, rekli ste da ćete mi pomoći... - A vi ćete to iskoristiti da upozorite one ljude...? E to ne može, čedo moje malo. Dosta je vaših gluposti? Dajem vam taman toliko vremena da pod mojim nadzorom poñete po svoje stvari, a onda ću vas izvući iz ovog opasnog kruga u koji ste se nepromišljeno uvalili. Vi vrlo brzo zaboravljate da i na vas čekaju vješala i da vam baš nikakve koristi ne bi bilo od toga što ste papistkinja, kad bi se netko drugi, umjesto mene, malo bolje pozabavio vašim slučajem i vašom ličnošću. - Desgrez, poslušajte me. - Ne. - Dvadeset i četiri sata... Tražim samo dvadeset i četiri sata odgode. Upotrijebite svoju moć, isposlujte odgodu njihova hapšenja do prekosutra ili u najgorem slučaju do sutra uvečer. - Do vraga, vi ste ludi - uzvikne Desgrez, koji se ozbiljno naljutio. - Vi sve više tražite. Muku mučim kako da spasim vašu glavu ucijenjenu na pet stotina livara, ali vama ni to nije dosta. - Dvadeset i četiri sata, Desgrez... dajte mi samo dvadeset i četiri sata i spasit ću i sebe i njih! - Vi tvrdite da ćete prije sutrašnje večeri uspjeti pedesetak osoba kojima prijeti hapšenje tako daleko odvesti da ih više neće biti moguće uhapsiti? - Jest, uspjet ću. Desgrez ju je promatrao šutke nekoliko trenutaka. - Kakva vam se to zvijezda upalila u očima? - reče on potaknut nenadnom nježnošću. - Oh! Prepoznao sam je. Nitko vas neće izmijeniti, Markizo anñela. Eh! Neka bude. Dat ću vam odgodu koju ste tražili. Radi onog osmijeha kad ste rekli: "Jest, uspjet ću!" Ona se htjede dignuti, ali je on zaustavi. - Znajte, samo dvadeset i četiri sata. Ni minuta više. Kad bih i htio, ne bi više mogao postići. Ovdje me uvažavaju, jer sam desna ruka gospodina Le Reyniea, namjesnika kraljevske policije. Ovamo sam došao zbog posebnog zadatka, zbog vas i ne bih se smio miješati u provincijske poslove. Baumieru sigurno neće biti pravo da se miješam u hapšenje "njegovih" protestanata. Meñutim, naći ću neku izliku da se hapšenje odgodi do sutra uvečer. Ali duže od toga je nemoguće. On je lija. Zna da će uskoro nizozemska flota uploviti u La Rochelle. Metež koji nastaje u takvim prilikama mogao bi vrlo dobro doći onima na koje već dugo vrebaju. Prije dolaska flote svi moraju biti u zatvoru. - Shvaćam. - Proñite ovuda - reče on, dirnuvši je u lakat. Potom je povede k vratima što su se nalazila iza stola - Ne volim da vas vide kako izlazite. Izbjegnut ću tako radoznala pitanja. Anñelika se zaustavi. - A djeca? Ne mogu ih ostaviti! - Već odavna sam ih poslao kući - progunña on - Ona mala riña ñavolica, čini mi se da je vaša kćerka. Razbila nam je bubnjiće svojom dernjavom. Rekao sam starijem dječaku "Poñite k ocu, ne govorite nikome ništa i čekajte povratak gospoñe Anñelike" U meñuvremenu vas je Baumier preslušavao. Ali ja sam znao da ću i ja poslije doći na red. - Oh! Desgrez! - šapne - Kako ste dobri.

Prošli su uskim i tamnim hodnikom, a onda on otvori neka vrata. Vani je već pao gusti mrak. Sasvim blizu, iz jednog oluka, izlijevali su se čitavi potoci vode. Meñutim, kiša je bila prestala, ali vlažan vjetar kao da je pobjesnio, na mahove je žestokim zapusima provaljivao u uličicu. Desgrez se zaustavi na pragu. On uzme Anñeliku u naručje na onaj svoj neusiljen i neodoljiv način kojemu se teško bilo oprijeti - Ljubim vas - reče - Mogu vam to slobodno reći, sad više nije važno. Svojom čvrstom rukom pridrži njezinu zabačenu glavu. Njoj se učini da gubi svijest, ne zbog stiska, već što ga zbog mraka i vjetra nije više ni vidjela, ni ćula. Postao je nestvaran. U njoj je još živjela samo želja zarobljene ptice da zauvijek pobjegne. On shvati da u rukama drži samo odsutne tijelo, duh koji je lutao daljinom. Za ovu progonjenu ženu on nije više bio on, živ i stvaran čovjek, već utvara iz njezine prošlosti koja se trudila da je povuče u svoj grob. Ona je jurila u susret svojoj sudbini, u kojoj njemu nije bilo mjesta. "Stvorena za beskraj", pomisli on, "za slobodu". Nagnut nad njenim usnama, on ih ni ne dotakne: - Zbogom Markizo anñela! - šapne. Vrlo nježno spusti svoje ruke. Ona se odmakne, učini nekoliko koraka, pa kao da se predomislila, okrene se, ali je on više nije vidio. Začuje njezin glas: - Zbogom Desgrez, prijatelju moj...! Hvala! Hvala! Anñelika je u noći trčala gradom. Vjetar joj je usne prevukao solju. Mora da je tako trčala Lotova žena u ugroženoj Sodomi, dok su se povrh grada već gomilale smrtonosne čestice, koje će ga uništiti. Stigla je kući bez daha. Svi su bili na okupu: djeca, gazda Gabriel, stara Rebeka i tetka Ana, Abigaela, stari pastor sa sinom i njegovim siročetom. Opkole je, a zatim je uzeše grliti i obasipati pitanjima: - Govorite - navaljivao je trgovac - zaustavili su vas. Zašto? Što se dogodilo? - Ništa opasno. Čak je i tetka Ana ponavljala drhtavim glasom: - Grdnog smo se straha zbog vas naužili. Bojali smo se da su vas zatvorili. - Nije ništa bilo. Ona se silom osmjehivala da bi ih umirila. Videći ih tu, na okupu, sada je bila sigurna da će ostvariti svoje planove i da će ih na kraju sve spasiti. Svi su za njom pošli u kuhinju. Morala je sjesti, a Rebeka joj donese vina. Pitala ju je koje najviše voli. Predlagala je da će otvoriti više boca. Ionako svu zalihu vina ne mogu prenijeti na brod. - Brod? - reče gazda Gabriel - zbog broda su vas, zar ne i zaustavili? Da štogod ne slute? - Nije ništa opasno. - Ponavljate da nije opasno, a meñutim, blijedi ste kao krpa. Što je dakle? Govorite! Treba li upozoriti Manigaulta? Njega nije bilo lako prevariti. On stavi, ruku na Anñelikino rame. - Već sam se spremao da potrčim do Palače pravde. - Bili biste učinili tešku pogrešku, gazda Gabriele. Uvjerila sam se da ona gospoda nešto sumnjaju, ali nemaju dokaza, a dok ih skupe, bit ćemo daleko. Pretpostavljam da Martial i Severina nisu ništa govorili. - Srećom nas nisu ništa ni pitali - reče Martial. - Neki nam je gospodin odmah prišao. Uzeo je Honorinu u naručje, da ne bi plakala i rekao nam: "Vratite se kući, gospoña Anñelika će doći poslije za vama." Drugima kao da to nije bilo pravo, ali on nas je sam odveo na ulicu. - Mislim da je došao iz Pariza - primijeti Severina sjajnih očiju. - Drugi su ga gledali s poštovanjem. Anñelika potvrdi:

- Taj je gospodin moj prijatelj i obećao mi je da noćas bez brige možemo spavati. - Zar imate prijatelje u pariškoj policiji, gospoño Anñeliko? - upita osorno gazda Gabriel. Anñelika rukom preñe preko čela. - Da. Puki slučaj, ali istinit. I kao što vidite može nam biti od koristi. Sutra ću vam sve ispričati. Večeras sam umorna i mislim da bi valjalo djecu u krevet spremiti. Meñutim, kad su se svi povukli, ona reče Abigaeli da ostane. - Treba da s vama govorim. Počekale su da se sve smiri u velikoj kući i da Honorina usne. Anñelika poñe u sobu do kuhinje, u jednom uglu potraži kovčeg i iz njega izvadi najtopliji ogrtač i vunenu maramu, koju čvrsto sveže pod bradu da joj drži kapu. - Nisam htjela gazdi Berneu govoriti o svom planu - reče Abigaeli, jer bi me on sigurno spriječio da ga izveden. Sad jedino ja mogu nešto poduzeti. Meñutim treba da znate o čemu se radi. Ona joj bez reda sve ispriča. Izdali su ih. Tko? Možda neki od Manigaultovih namještenika. Možda netko od njihovih. To u stvari i nije važno. Važno je da Baumier sve zna. Znao je njihova imena. Njegove uhode i redari nadziru ih, nadziru skladišta i "Svetu Mariju". Njihove su kuće obilježene. Crni anñeo propasti već je položio svoju nevidljivu ruku na pročelja lijepih kuća ili skromnih daščara u četvrti pod zidinama. Sutra će ih sve pohapsiti. Abigaela je slušala bez riječi. Više nego ikad, bila je nalik nekoj flamanskoj gospi, s onim svojim dugim i nježnim licem, s blijedim obrvama i s bijelom kapom. Ostala je mirna. Ona je imala dovoljno duševne snage da se pomiri s onim što će se dogoditi, ali to joj je lako, mislila je Anñelika, jer Abigaela nije znala za nevolje. Ona nije znala što je zatvor, što znači biti progonjen kao divlja zvijer, što znači nemati ni kamena da se nasloni umorna glava, što znači uzalud zvati u pomoć. - Ostaje nam samo još jedna mogućnost - reče. - Moram pokušati. Baš zbog toga mo ram još večeras izaći. Abigaela zadrhta. - Večeras? Po ovoj oluji! Slušajte... Vjetar je drmao prozorske kapke i stakla. Kiša je opet počela padati i buka njezina padanja miješala se s muklim šumom mora. - Krajnji je čas - reče Anñelika. - Moramo do sutra svi biti na brodu, inače smo izgubljeni. - Na brodu? A kako? Sami ste rekli da je luka pod nadzorom. A nijedan brod neće na more po ovakvom vremenu. - Jedan je dovoljan - reče Anñelika uporno. - Treba iskoristiti posljednju mogućnost. Budite spremni, Abigaelo. Htjela bih da u mojoj odsutnosti pripremite prtljagu. Vrlo malo stvari. Ruho za presvući se i nešto rublja. - Kad ćete se vratiti? - Ne znam. Možda u zoru. Ali budite spremni... Nesumnjivo ću vam donijeti vijest da je brod spreman za polazak i da treba požuriti. Ona poñe k vratima, ali je nova misao zaustavi. - Ako se ne vratim, Abigaelo, ma što se dogodilo, nastojte zaštititi moju kćer Honorinu. Kako sam glupa...! Moram se vratiti. Ne može drugačije biti! Abigaela joj se primakne i rukom joj obujmi ramena. - Što ćete učiniti, Anñeliko? - Nešto vrlo jednostavno. Idem, potražit ću kapetana jednog broda. Poznam ga i zamolit ću ga da nas sve odvede. Mlada je djevojka čvrsto privine k sebi i podigne oči. Anñeliku je iznenadio ozaren izraz njezina lica. Naivna vizija iz njezina djetinjstva pomiješa se s utjehom što ju je osjetila otkrivši ovo prijateljstvo. Dok je bila mala, a oluja zavijala nad močvarama Monteloupa, ona je zamišljala da se nalazi u zagrljaju Djevice Marije i strah bi je odmah prošao. Ona nasloni svoje čelo na Abigaelino rame. Ova joj poluglasno reče:

- Zašto nastojite da nas svih odvedete? To će samo povećati vaše poteškoće. Mogli ste se sami spasiti, Anñeliko, osjećam to... - Ne. Ne bih to mogla - odgovori Anñelika, odmahnuvši glavom. - To bi bilo zaista iznad mojih snaga. Vi ne možete shvatiti, moja dobra Abigaelo, ali znam da nikada ne bih otkupila prolivenu krv, ni zablude svog života kad ne bih pomogla vama i vašoj protestantskoj braći da se spasite... Na kraju gotovo veselo doda: - Večeras ili nikad! Evo, zato moram uspjeti! Abigaela je otprati do velikih ulaznih vrata. Iznenadni zapuh ugasi svijeću. Dvije se žene zagrliše u mraku. Anñelika se pripije uza zid, da bi se bolje zaštitila od vjetra i klizne prema bedemima. Nije čula kad su se vrata opet zatvorila. Dok se ona bude borila, Abigaela će bdjeti poput upaljene svijeće. Anñelika se neće osjećati usamljenom. Gotovo na koljenima se vukla po mokrim stepenicama koje su vodile do stražarnice. Stigavši na vrh zagluši je pobješljelo dahtanje mora. Čula je kako se o nasip razbijaju žestoki udarci razbješnjelih valova. Pjena je prskala uvis, plavila sve i razlijevala se po pločicama glatkim poput ogledala. Bila je već mokra kad je dospjela do stražarnice svjetionika. Nekoliko je trenutaka stajala u zaklonu nekog stupa da bi došla do daha, a zatim se digne na vrhove prstiju i kroz priječnicu pogleda u stražarnicu. Spazi vojnika Anselma Camisota, koji je snuždeno sjedio blizu mangale, s koje je žerava bacala crvenkaste odsjeve na njegovo okruglo, neobrijano lice. Srećom, Anñelika je poznavala bojažljivost svog čeznutljivog udvarača: nijedan prizor nije mogao biti neutješljivi od ovog osamljenog vojnika koga je spazila kroz dvije ukrštene šipke, kako sjedi pod svodom srednjevjekovne vježbaonice. Ona, meñutim, nije imala drugog izlaza. Stade udarati po prečki. Vojnik podigne oči i na licu mu se pojavi silno zaprepaštenje ugledavši utvaru, koju mu je noćas poslao bog oluje. Protrlja više puta oči, skoči kao lud, noge mu se zapletu o koplje, spotakne se o kacigu, položenu na zemlju, od čega je odjeknuo cijeli svjetionik i napokon se dovuče do vrata i otvori ih. Anñelika se već bijaše ušuljala unutra. Ona zabaci na leña svoju mokru kukuljicu i odahne s olakšanjem. - Vi? Gospoño Anñeliko! - progovori Anselmo, Camisot zadihano, kao da je trčao. - Vi! Kod mene...! Ovo "kod mene", što se odnosilo na mračnu i okruglu dvoranu, slamnjaču i skromnu večeru od rakova te crnog stražarskog kruha, zvučalo je vrlo ganutljivo. - Gospoñine Camisote, došla sam vas moliti da mi učinite veliku uslugu. Treba da mi otvorite mala vrata na uglu, jer moram izići iz grada. Vojnik je razmišljao o toj molbi i na licu mu se javi izraz razočaranja i strogosti. - Treba... Moram... Samo to! Ali to je zabranjeno, ljepotice moja. - Baš radi toga se i obraćam na vas. To je jedini prolaz. Znam da vi imate ključeve. Jadni Camisot je sve više mrštio svoje obrve kao u gorile. - Ako je zato da biste se sastali s nekim ljubavnikom, ne računajte na mene. Ja nisam samo čuvar bedema, već i morala. Anñelika slegne ramenima. - Mislite li da je ovo prikladno vrijeme za ljubavne sastanke na pustari? Vojnik je slušao kako kiša bije i vjetar zavija i nasrće na svjetionik. - Imate pravo - odgovori Camisot. - čak i ovdje je bolje nego vani. Ali zašto onda hoćete da iziñite iz grada? Ona brzo smisli odgovor. - Moram odnijeti poruku nekomu tko se krije u zaseoku Saint-Maurice... Nekome kome prijeti smrt... jednom pastoru... - Razumijem - promrmlja Camisot - ali budete li se miješali u ovakve poslove, svršit ćete u zatvoru. A meni ne prijete samo muke, već vješala.

- Nitko neće riječ zucnuti... Obećala sam da ću odnijeti poruku i odmah sam pomislila na vas. Nikome nisam govorila o svojoj namjeri, ali ako me vi odbijete, kome bih se mogla obratiti s istim povjerenjem? Ona nježno položi svoju ruku na njegovu veliku, dlakavu šapu i molećivo ga pogleda. Jadni Anselmo Camisot se sasvim zbuni. Iako joj je on ponekad, u prolazu, dobacio pokoju ljubaznu riječ, kao što će uraditi svaki vojnik koji nešto do sebe drži, ipak nikad, baš nikad se ne bi usudio čak ni pomisliti da će ga ona jednog dana gledati u lice, i to još na takav način. On prijeñe rukom preko svoje brade misleći pri tom na svoje čekinje i svoju ružnoću koja je oduvijek izazivala smijeh žena. - Bit ću vam vrlo zahvalna, gospodine Camisote - navaljivala je Anñelika - vrlo, vrlo zahvalna. Vojnikova želja nije išla dalje od jednog poljupca, ali i sama pomisao da bi te usne mogle biti milostive prema njemu, najbjednijem vojniku u garnizonu, bila je dovoljna da mu pomuti pamet. Njegovi su drugovi često govorili o hladnoći lijepe služavke obitelji Berne. Koliko li će se iznenaditi, ako jednog dana doznaju da je on, Anselmo, ruglo i metoda svačijeg smijeha, postigao ono što su najveći kicoši meñu njima smatrali nemogućom srećom! Ah! Imao bi i zašto da zapali svijeću u nekoj papističkoj crkvi! Tko zna što se još može dogoditi? Već unaprijed je bio užasnut. Na kraju promuca muklim glasom: - Eh! Pa dobro! Na kraju krajeva nikome tim ne škodim, hm! Gospodar sam na bedemima i ako se ne izložim malo za takvu ženu kao što ste vi, za koga bih se onda izložio? On skine s klina svežanj ključeva. - Kad se vratite, hoćete li se malo zadržati... kod mene? - Hoću, zadržat ću se - reče ona, spremna na svaki ustupak. Ona mu se osmjehne, jer je pomislila kako taj vojnik i nije loš mladić, naime, nije bar zahtijevao, kao toliki drugi, da mu unaprijed plati. Anselmo Camisot je izračunao da će do njezina povratka imati dovoljno vremena da se obrije, pri čemu će mu oklop poslužiti kao ogledalo i da iz tajnog skrovišta svjetionika izvuče neke dragocjenosti za koje je jedino on znao: bocu bijelog vina i nešto pršuta... Upriličit će pravu gozbu! Anñelika je drhtala od nestrpljenja dok je za njim išla prema uglu bedema, gdje je nekada, u malom podzemnom hodniku, stajala četa strijelaca koja je, u slučaju opsade, imala zadatak da strelicama obasipa napadače. Kroz drvena vrata izlazilo se na usko stubište kojim se stizalo do duna. Anñelika prekorači prag i počne silaziti po klizavim stepenicama, izlažući se opasnosti da slomi vrat. Stražar joj je odozgo osvjetljavao put, ali mu je vjetar nekoliko puta utrnuo svijeću, pa je mlada žena morala čekati da se svijetlo pojavi priljubivši se uza zid s kojega kao da ju je pobješnjela oluja htjela otrgnuti i baciti u provaliju. Napokon, osjeti pod nogama mekano i raskvašeno tlo. Bila je izvan grada. Po buci razularenih valova, koji su se razbijali o žalo, ona nasluti put, koji je vodio strmom morskom obalom i uputi se njime. Nije ga vidjela, već se po pijesku kojim je put vodio ravnala pri hodu. Katkad bi zabasala u travu ili bi udarila u neki grm tamarisa. Tada bi, tapkajući nogom, opet tražila go i čist prolaz staze. Činilo joj se da se nikad prije nije probijala kroz tako gusti mrak. Nigdje nijedne svijeće, nigdje neke svjetlosti po kojoj bi se mogla ravnati u ovom oceanu mraka. Hladna kiša neprestano je padala. Mokre su joj se trepavice lijepile. Ponekad je hodala zatvorenih očiju. S lijeve strane naslućivala je da se litica okomito ruši u ponor. Dovoljno je da malo posrne, pa da se sruši u nj i da se smrska u podnožju tog vapnenastog zida. Strah ju je sve više hvatao; malo-pomalo toliko nabuja da se nije usudila hodati dalje. Uze puzati četveronoške, pipajući rukama i koljenima po blatu staze koju je kiša pretvorila u potok. Uskoro nije mogla dalje. Da bi se oslobodila tjeskobe koja ju je mučila, odluči da se spusti do obale i da onda nastavi žalom, jer i žalom je

mogla stići do cilja, ali se bar nije izlagala opasnosti da se negdje surva. Po drvenom križu na rubu staze, koji bijaše zapazila kad je s Honorinom prošla tuda, znala je gdje se nalazi. Nedaleko, izmeñu nagomilanih litica, nalazio se prolaz kojim se stizalo do žala. Ona ga nañe i stane silaziti. Odjednom zemlja popusti i ona se, povučena golemom hrpom kamenja, oderana ali živa i zdrava, našla nešto niže. Mora da su joj ruke krvarile i da joj se haljina na koljenima razderala. Na sreću nije se uganula. Ponovo se digne i nastavi dalje pridržavajući se o liticu. Sad joj je more prepriječilo put svom svojom žestinom. Anñelikine oči, navikle na mrak, spaziše bijele vrške valova i duge zapjenjene krakove koji su nasrtali na nju. Činilo joj se da je neka blijeda i prijeteća bića napadaju uz paklenu buku. Neki su se valovi razbijali podalje od nje, a drugi, naprotiv, kao da se ne mogu zaustaviti u svom naletu, dopirali su gipkom okrutnošću zmije do njezinih nogu. U jednom trenutku, val koji je nadolazio pričini joj se tako visok da se Anñelika, prestravljena, pripila uz liticu kao da se htjela zarinuti u nju. Talas se razbije nekoliko koraka podalje. U njegovu užasnom zapljuskivanju ona osjeti kako joj hladna voda obuhvata gležnjeve, a zatim koljena. Novi val doprijet će joj do pasa! Povlačeći se, voda je povuče takvom silinom da je pala. Ona se grčevito hvatala svega čega je uzmogla. Novi će je val odvući daleko u more. "Moram se popeti", pomisli. Ali kako da se izvuče iz ove zamke. Stane trčati da bi izbjegla toj opasnosti, jurišu razbješnjelih valova. Noge su joj se svijale na oblucima. Na nekim mjestmia žalo se opasno sužavalo. Samo jedna misao joj je bubnjala u mozgu: popeti se opet do pustoline. Bit će da je plima bila u porastu. Ostane li na žalu, sigurno će se udaviti. Ruke mlade žene zarivale su se u liticu nastojeći da se za nešto uhvate, ali na tom je mjestu litica bila gotovo okomita. Meñutim, pužući dalje, otkri dražicu, gdje su katkad pristajali čamci, i na njezinu kraju strmu stazu kojom su se koristili ribari. Ona se popne i tako oslobodi paklenog obruča. Kad se dohvatila ivice obale, sruši se koliko je duga i široka. Bila je iscrpljena te je dugo ležala s licem priljubljenim uz vlažnu zemlju. Ovo putovanje na kraju noći mora da je bilo nalik na putovanje duše poslije smrti: sporo i tjeskobno traženje u nepoznatnoj zemlji. Osman Ferañi, veliki crni vrač, govoraše: "Ne zamjećujemo uvijek smrt. Neki se nañu, a da i ne znaju zašto u nepoznatim tminama i moraju tražiti put služeći se svjetlom što su ga stekli za svog zemaljskog žitka. Ako nisu ništa naučili na zemlji, oni će još jednom zalutati u Svijetlu duhova... Tako govore mudraci s Istoka..." Osman Ferañi! Vidjela ga je sada ispred sebe, crnog kao i noć. Govorio joj je: "Zašto si pobjegla od onog čovjeka? Tvoja se i njegova sudbina križaju i ponovo će se ukrstiti!" Anñelika se podigne na ruke. "Budući da se njegova sudbina mora ukrižiti s mojom", promrsi ona kroza zube "onda moram uspjetil" Samo slučaj nije mogao dovesti Rescatora na ovu obalu. To je nesumnjivo nešto značilo. To je značilo da Anñelika mora stići do njega. Usprkos vjetru, moru, noći ona će doprijeti do njega. Neki mukao, neobično blizak glas, šaptao joj je na uho: "U mojoj kući ćete spavati. U mojoj kući ima ruža." I čarolija s Kandije se ponovila, kao i onaj neobjašnjiv trenutak, kad je stojeći kraj zakrinkanog čovjeka, koji ju je kupio, osjetila želju da zauvijek ostane uza nj. Anñelika se uspravi. Opazi da je kiša prestala. Ali vjetar kao da je ojačao. Grabio ju je za ramena, bacao naprijed, zatim se postavljao ispred nje i ona se morala boriti, korak po korak, kao da je suzbija neka ljudska snaga. Nakon nekoliko koraka se poboja da nije pošla krivim putem. Okrene se oko sebe poput lutke, ali ni sada nije bila u stanju ustanoviti gdje se nalazi. Napokon se

nebo razvedri. Odjednom spazi na istoku crveni plamen svjetionika. S druge strane drugo, manje svjetlo, blistalo je na kraju otoka Re. Anñelika se oslobodi neizvjesnosti. Napokon je nazrela ravan oko sebe, ravan koju je vjetar brisao. Sad je jasno vidjela te je mogla brže hodati. Kad je stigla blizu uvale gdje je tog poslijepodneva ugledala usidreni brod, uspori korake. "A ako je isplovio?" pomisli iznenada. Zatim se smiri. Toliko se dramatičnih dogañaja zbilo - povratak djece, njihovo hapšenje, Baumierovo saslušanje, pa Desgrezovo - da je ona imala dojam da je u tih par sati proživjela čitave dane. Kad je opazila gusare, oni su šuperili brod. To znači da im je trebalo popraviti ga te nisu mogli otploviti u odmakloj noći i pred nadolazećom olujom. Uostalom, sad vidi neko jače svjetlo, kao da se neka velika zvijezda nadvila nad njom. Bi joj jasno da je to fenjer na vrhu jarbola Gouldsboroa. Usprkos svojoj želji da ostanu neprimjećeni, gusari su ipak više voljeli da bar donekle osvijetle uvalu u koju su se sklonili jer je ona bila slabo zaštićena i brod je na sidrištu žestoko navlačio lance. Na palubi su se razaznavali obrisi stražara koji su se nastojali zaštititi što su bolje mogli. Anñelika je stajala duže vremena u iščekivanju na rubu obale. Promatrala je, a da sama nije bila viñena, brod, koji se tek pojavio iz mraka, obrise sablasnog broda s njegovim jarbolima na kojima su jedra bila skupljena da ih ne bi vjetar zahvatio i koji se ljuljao na uskipjelom moru kao na dnu vještičinog lonca. Kad je maloprije napustila La Rochelle, njoj se činilo da ne postoji nešto jednostavnije do da pojuri i trči k ovom mjestu, kao prema luci u kojoj ju je čekala jedina moguća pomoć. Sad joj je njezina ludost izgledala očita: hotimično pasti u šake ovih ljudi izvan zakona, pojaviti se pred opasnim gusarom koga je uvrijedila i izvrgla ruglu, zatražiti od njega pomoć ništa ne nudeći zauzvrat! Sva su je ta bezumna djela mogla samo survati u propast. Ali propast se nalazila i iza nje. Osim toga, bila je daleko odmakla, natrag se više nije moglo. Ona spazi kako dolje ispod litice titra vatra zaštićena izbočinom litice. Kraj vatre su mornari bili na straži. Ona ista ruka, možda ruka Osmana Ferañija, koja ju je maloprije podigla sa zemlje, gurne je naprijed: "Poñi! Poñi! Tamo je tvoja sudbina!" Nada i užas izmjenjivali su se u njezinu srcu. Ali ona više nije oklijevala. Pronašla je stazu kojom su tog poslijepodneva ribari iz Saint-Mauricea i njihova stoka, sišli do obale, pa se ona uputi njom. Dovuče se do žala. Noge su joj upadale u sedefasti pijesak stvoren od milijuna smrvljenih školjki, te je jedva napredovala. Odjednom je odostrag zgrabe nečije ruke oko struka i za mišice tako da se nije mogla maknuti. Lice joj bi osvijetljeno fenjerom. Gusari su oko nje govorili jezikom njoj nepoznatim. Spazila je njihova mrka lica pod svilenim rupcima kao krv crvenim, njihove krvoločne zube i svjetlucanje zlatnih koluta koje su neki nosili na ušima. Tada ona poviče, izbacivši jedno ime ispred sebe poput štita: "Rescator"! - Hoću da vidim vašeg voñu, monsinjora Rescatora...!

43.

SASTANAK S RESCATOROM

Čekala je naslonjena o brodsku ogradu, dok se brod žestoko ljuljao. Stražari koji su stajali na obali ukrcali su je u čamac, koga su valovi valjali kao orahovu ljusku i Anñelika ni sama nije znala odakle je smogla snage da se u mrkloj noći popne po ljestvama od konopa, koje su se ljuljale na boku broda.

Stigla je na cilj. Uveli su je u neku vrst smočnice, u kuharevo kraljevstvo, vjerojatno, jer se u njoj osjećao plesnivi miris masti. Dva čovjeka su je čuvala. Uto uñe treći maskiran pustenim šeširom s pokislim perjem i ona odmah prepozna njegov zdepasti lik. - Jeste li vi kapetan Jason? Činilo joj se da ga vidi na mostu galije "La Royale". Kapetan Jason, drugi oficir strašnog Rescatora, izdavao je naredbe vojvodi de Vivonneu, velikom admiralu flote Luja XIV. Danas je možda izgledao manje gord, ali je sačuvao sigurnost onoga, koji radi za gospodara čija je volja na kraju najjača. - Odakle me poznajete? - upita je nakon kraćeg iznenañenja. Iza krinke, njegov zbunjen pogled promatrao je mokru seljakinju razbarušenu i u krpama. - Vidjela sam vas u Kandiji - odgovori ona. Na licu mu se pojavi čuñenje. Bilo je očito da je nije prepoznao. - Kažite vašem voñi, monsinjoru Rescatoru da sam ja... ona žena, koju je kupio za trideset i pet tisuća pijastera u Kandiji, ima tome četiri godine... one noći kad je buknuo požar. Kapetan Jason odskoči doslovce do stropa. Zapanjeno ju je promatrao par trenutaka. Zatim više puta opsuje na engleskom. Napokon, uzrujanošću koja mu nije bila svojstvena, jer je naizgled bio čovjek mirne ćudi, preporuči dvojici mornara na njihovu jeziku da strogo paze zarobljenicu. Potom je ona čula kako trči palubom. Dva su čovjeka smatrala da moraju držati Anñeliku za mišice. Meñutim, kako da sad pobjegne. Bila je u raljama vuka. Dojam što ga je stvorila njezina izjava, uznemirio ju je. Reklo bi se da je nisu zaboravili. Sad će je suočiti s gospodarom. Uspomene je stanu salijetati. Kandija osvijetljena bljeskom plave rakete, Kandija u plamenu, Hermes gusara d'Escrainvillea se izdvojio, usijan kao spomenik od čistog zlata, njegovi se jarboli ruše u snopu iskara. Rescator trči u oblacima, dima koji obavijaju njegov brod, te onaj stari čarobnjak, Savary, koji pleše na pramcu grčkog čamca i viče: "Grčka vatra! Grčka vatra!" Anñelika se stisne u svoj mokri ogrtač, koji je poput olova pritiskao njezina umorna leña. U vatrenoj noći Kandije dvije su se sudbine bile spojile, a zatim su se munjevito udaljile, da bi se na sasvim drugom kraju zemlje opet našle ove noći, protivno svakoj logici i volji samih bogova. Da li je to ono što je Osman Ferañi pročitao u zvijedama na vrhu tornja Mozagreb? Vani odjekne zvuk nečijih koraka. Anñelika se uspravi pripremivši se da ga vidi. Ali pojavio se ponovo kapetan Jason. Dao je kratak znak i Anñeliku povedoše. Prelazeći preko uskog mostića, zahvati je opet oštar zamah vjetra i čula je blisku riku valova. Morala se popeti uz drvene stepenice. Iza stakala krmenog kaštela blistala su crvena svjetla. Podsjetiše je na nepomična, ñavolska svjetla koja sijaju u retortama alkemičara, tih slugu sotone. Zašto je ta misao sinula u Anñelikinoj glavi dok su je pod zapuhom vjetra gurali u unutrašnjost broda? Možda se sjetila da su gospodara ovog broda nazivali čarobnjakom Sredozemnog mora! Njezin prvi dojam bio je kao da je položila nogu u gredicu od mahovine i cvijeća, i dok su iza nje zatvarali vrata, ona je osjetila blagotvornu toplinu sobe. Poslije ledenih udara kiše i šibanja sjevernjaka, ona se gotovo nevoljko osjećala u njoj. Morala je napeti svu volju da ostane na nogama i da se ne onesvijesti. Malo-pomalo počela se oporavljati. Njezine su se oči prilagodile neobičnoj svjetlosti. Ona spazi čovjeka koji je stajao na nogama i kao da je čitav salon ispunio svojom pojavom. Bio je to čovjek koga je vidjela na pustolini: Rescator. Bio je viši no što je mislila. Glavom je dodirivao niski strop i uopće upadao u oči svojim impozantnim držanjem. Sad joj se činio tvrd. Možda zato što je onda u kretskom batistanu, dok

je prilazio nehajnim i mačjim korakom, okružen orijentalcima, ostavio na nju sasvim drugi dojam. Činio joj se isklesan iz komada crne litice. Imao je kršna ramena, pas stegnut širokim opasačem od kože i čelika, o kome su visile futrole dvaju ukrašenih pištolja. Dugi i mršavi mišići bedara isticali su se pod kožnatim hlačama. Raskoračenih nogu, da bi tijelo prilagodio ljuljanju broda, s rukama iza leña, ostavljao je dojam krvnika. Hladan promatrač, nepovjerljiv. Zauzeo je stav iščekivanja. Mnogo se razlikovao od nekadašnjeg vladara Sredozemlja. Na njemu je prepoznala samo uspravnu glavu, okruženu rupcem od tamnog satena, vezanog na španjolski način, groznu kožnatu krinku s modeliranim nosom, koja mu je dopirala do usana, crnu, kovrčavu bradu, koja je produžavala njegovo mračno lice, a u otvorima krinke dva oka sjajna poput dijamanata čiji neodreñen pogled nije mogla izdržati. Bijaše to zaista on, Rescator, ali sada kao da je bio prožet nekom drugom magijom, oceanskom. I dok je ona dugo maštala o zagonetnoj ličnosti, kao o kakvom junaku iz tisuću i jedne noći, sada je primijetila, da pred sobom ima običnog gusara. Dva venecijanska fenjera, sa staklima crvene i zlatne boje, obasjavali su ga, ali uza sve to njegov izgled nije bio manje zastrašujući. More zaljulja brod. Anñelika posrne i pri tom se pridrži za vrata. Tada crni kip oživi. Kamena su mu se grčevito tresla, dok je glavu zabacio unazad. Ona opazi da se Rescator smije nekim posebnim prigušenim smijehom, koji je završavao napadom kašlja. - Francuskinja iz Kandije! - poviče. Njegov promukao i prigušen glas, s donekle drečavom intonacijom, djelovao je na Anñelikine živce kao i nekada: ganutljivo i bolno. Bilo je u tom glasu nečega što se nije moglo podnijeti, ali je u isto vrijeme u čovjeku izazivao želju da ga opet čuje! Vidje kako joj se primiče odmjerenim korakom. Njegovi su zubi tvorili bijelu crtu u crnoj bradi. Njegov ju je smijeh više dovodio u zabunu od njegovih uvreda. - Zašto se smijete? - upita ona bezbojnim glasom. - Jer se pitam, kakvo je to čudo pretvorilo najljepšu robinju Sredozemlja, za koju sam platio čitavo bogatstvo, u sadašnju ženu, za koju ne bih dao ni sto pijastera...! Nije mogao biti uvredljiviji i drskiji. Anñelika baci pogled po sobi i vidje sebe mokru u poderanoj haljini, u tamnoj odjeći žene iz naroda, prljavog lica pod crnim i mokrim rupcem, s čupercima kose zalijepljenim za sljepoočice: prava vještica. Ali umjesto da je utuku njegove riječi, one je podbodu i dadnu snage da reagira. - Oh! Uistinu - odgovori sarkastično. - Utoliko bolje. Bar nećete više žaliti, ukoliko ste ikad i žalili, što sam vam onako grdno podvalila u Kandiji. Naslonjena o vrata, spuštena čela i sjajnih očiju, ona je promatrala zakrinkanog čovjeka. Osjeti odjednom da je on više ne ispunjava strahom. Ona bijaše odlučila da će poduzeti sve da bi ih on spasio, jer su on i njegov brod predstavljali jedinu mogućnost da se spase. Trebalo ga je, dakle, nadmudriti, taknuti ga u dušu. Činio joj se nedokučiv i neprobojan, strahovito dalek i ne sasvim stran, pojava napola san, a napola java. Muk je još više pojačavao taj dojam. Nadala se da će ponovo progovoriti. Zvuk njegova glasa pomagao joj je da se otme uplivu njegova magnetskog pogleda. - Vi ste poprilično drski, sjećajući me svojih podviga - reče on na kraju. - Kako ste me samo uspjeli pronaći? - Danas poslije podne sam vas vidjela dok sam prelazila preko pustoline. Nalazili ste se na rubu obale i motrili grad. Opazila je kako se trgnuo, kao da ga je netko taknuo u živac. - Zaista se sudbina poigrava s nama - uzvikne on. - Još jednom ste prošli pored mene, a ja vas nisam vidio. - Odmah sam se sakrila u grmlje.

- Pa ipak, morao sam vas vidjeti - reče nekako ljutito. - Vi imate neku nevjerojatnu sposobnost da se pojavite i iščeznete, da mi kliznete izmeñu prstiju! Ushoda se potom uzduž i poprijeko. Njoj je to bilo draže od njegove neprijateljske nepomičnosti. - Sigurno neću čestitati svojim ljudima na tako budnom stražarenju - doda. - Jeste li kome govorili da ste nas vidjeli, o tome da smo ovdje. Ona odmahne glavom. - Bolje po vas... Dakle, opazili ste me i pobjegli od mene, a zatim u ponoć dolazite ovamo da me potražite. Zašto? Zašto ste došli? - Došla sam vas zamoliti da ukrcate na svoj brod neke osobe koje najkasnije sutra ujutro moraju napustiti La Rochelle i otputovati na američke otoke. - Radi li se o putnicima? Rescator se zaustavi. Kretao se izvanrednom lakoćom, usprkos neprestanom ljuljanju broda. Anñelika se sjeti kako je on vješto poput akrobata sa pramca svog jedrenjaka bacio sidro, koje je spasilo galiju Dauphine. Tu, u tom brodskom salonu, jedan dio njezine duše oživljavao je dogañaje istrgnute iz prošlosti. To je bilo nalik na podzemno istraživanje, kojemu je meta bio ovaj crni, očaravajući čovjek. Kao i onda, kad joj se prvi put približio u prodajnoj dvorani batistana zaokupio je odmah svu njezinu snagu i pažnju. Povjerljiva saopćenja Ellise, mlade grčke robinje, zalepršaju joj sad u sjećanju poput čudnih leptira: "Sve žene... ! Sve žene zavada... nijedna ne može umaći njegovoj moći, draga moja prijateljice..." U istom trenutku čula je svoj vlastiti glas kako jasno odgovara: - Jest, putnici su. Dobro će vam platiti. - Kakvog li su soja ti neobični putnici kojima je od velike potrebe gusarski brod. Sigurno žele pobjeći iz La Rochellea... - Pobjeći je prava riječ, monsinjore. Radi se o obiteljima koje pripadaju reformiranoj vjeri. Francuski kralj neće da ima heretika u svom kraljevstvu. Onima koji neće da se obrate, ne ostaje drugo do da napuste zemlju, ukoliko ne žele svršiti u zatvoru. Ali teško je kriomice izići iz luke jer je obala pod nadzorom. - Rekli ste da se radi o obiteljima? Ima li žena meñu njima? - Ima... - I djece... ? - Jest i djece, njih najviše - reče Anñelika bezbojnim glasom. Ona ih je vidjela kako igraju kolo oko palme, ružičastih obraza i očiju punih zvijezda. Bilo joj je kao da iza tutnjave oluje, čuje ritmičko udaranje njihovih cipela. Ona je znala da će njezino priznanje skoro sigurno izazvati njegovo odbijanje. Kapetan teretnog broda vrlo teško uzimlje putnike na brod. Što se tiče žena i djece, to je roba koja može da navuče razne neugodnosti. Oni se samo tuže, umiru, ljudi se na brodu tuku zbog žena. Anñelika je dosta dugo živjela u La Rochelleu te je vrlo dobro znala kako je besmislen bio njezin zahtjev. Kako da se jednom gusaru govori o odvjetniku Carreneu i o jedanaestero njegove djece? Hrabrost ju je napuštala. - Sve bolje i bolje! - procijedi Rescator. Glas mu je bio podrugljiv. - A koliko ima tih vrlo zanimljivih pjevača psalama, kojima biste htjeli zakrčiti brodska skladišta? - Po prilici... četrdeset osoba. Desetak ih je zatajila. - Kako? Vi sa mnom tjerate šalu, ljepotice. No bilo bi vrijeme da se okanite toga. Ipak me nešto u svemu tome zanima. Kako to da se markiza du Plessis-Belliere, čini mi se da ste se tako zvali kad sam vas kupio, iznenada zanima za sudbinu jedne šake blijedih nevjernika? Da nemate slučajno meñu njima roñaka? Možda ljubavnika... premda mi se čini da takvo rješenje ne privlači nekadašnju odalisku... ili pak, tko to zna, niste li meñu tim hereticima, izabrali novog muža, jer bije vas glas da ih uveliko mijenjate... U njegovu zlobnom ruganju ona osjeti snažan prizvuk radoznalosti.

- Ništa od svega toga - odgovori ona. - Pa što vam je onda toliko do njih stalo? Kako da mu objasni zašto želi spasiti svoje prijatelje protestante? Teško je bilo braniti taj stav pred gusarom, sigurno bezbožnikom, a možda i Španjolcem, kako se pričalo. U tom slučaju on bi svom bezboštvu dometnuo netrpeljivost svoje rase. Nju su donekle uznemirile riječi kojima se on doticao dogañaja iz njezina života. Sigurno je bio dobro obaviješten o njoj. Po Sredozemlju se šire vijesti vrlo brzo i točne, mada često dosta pretjerane. On nastavi podrugljivo: - Udali ste se za nekog od ovih heretika, zar ne? Zaista ste vrlo nisko pali. Anñelika odmahne glavom. Podmukle aluzije, pune zlobe, nisu djelovale na nju. Bila je zabrinuta videći da pregovori ne teku onako kako je željela. Što da još kaže kakve razloge da iznese pa da ga uvjeri? - Ima meñu njima i brodovlasnika, koji su dio svog bogatstva prenijeli na američke otoke. Oni će vam se odužiti, ako im spasite život. On prezirno odmahne rukom na njezin prijedlog. - Ma što mi oni ponudili ili dali ne bi izbrisali nelagodnost što bih je osjećao dok bi se nalazili na brodu. Osim toga, nema ni dovoljno mjesta na brodu za još četrdeset osoba, a nisam ni siguran da ću napustiti sidrište i proći kroz tjesnac bez neprilika. Lako se može desiti da se sukobimo s prokletom kraljevskom mornaricom, koja bi mi mogla zapriječiti put. Na kraju bih još dodao: američki otoci nisu na mom putu. - Ako ih ne uzmete na brod. sutra će svi biti u zatvoru. - Pa što! To je sudbina mnogih, mislim, u ovom divnom kraljevstvu. - Ne treba o takvim stvarima govoriti olako, gospodine - reče ona sklopivši ruke ponesena svojim očajem. - Kad biste znali, kako je strašno u zatvoru. - A tko vam kaže da ja to ne znam... ? Ona pomisli da je on sigurno bio osuñen i odbačen od svoje zemlje čim živi na rubu zakona. Tko zna zbog čega? - U ovo naše vrijeme mnogi svršavaju u zatvoru. Bezbroj upropaštenih života! Neki više, neki manje... Jedino na moru još vlada sloboda i u nekim netaknutim predjelima Amerike... Ali vi mi niste još odgovorili na moje pitanje. Zašto se markiza du Plessis-Belliere toliko zanima za te heretike? - Jer neću da svrše u zatvoru. - Dakle radi se o uzvišenim osjećajima. Ne vjerujem da takvih može biti u ženi vašeg morala. - Oh! Vjerujte što hoćete - reče ona na kraju. - Samo jedan vam uzrok mogu iznijeti, a taj je: hoću da ih sve spasim! Tog je dana izmjerila ponor što dijeli ženino srce od muškarčevog. Poslije Baumiera i Desgreza, Rescator! Ljudi puni svoje moći, kruti, neosjetljivi za plač žena ili za jecaje izmučene djece. Baumier bi uživao u tome. Desgrez je pristao da ih poštedi zbog nje jer ju je još ljubio. Ali pošto više nije bila zamamna u Rescatorovim očima, on joj neće uslišiti molbe! Odmakao se od nje i sjeo na veliki istočnjački divan. Na licu mu se opažao izraz dosade, ili točnije rečeno izraz obeshrabrenja. On ispruži ispred sebe svoje duge noge uvučene u čizme. - Ženske su ludosti svake fele, ali moram priznati, da vi premašujete svaku mjeru u tome. Da ukratko ponovimo: kad sam vas susreo zadnji put, vi ste me napustili i za uspomenu mi ostavili brod u plamenu i trideset i pet tisuća pijastera duga. Četiri godine kasnije, vi smatrate kao nešto najprirodnije na svijetu da me potražite, ne bojeći se kazne, i da me zamolite da vas ukrcam na brod sa četrdeset vaših prijatelja. Vaš zahtjev prelazi svaku razumnu granicu, priznajte! Oštrim udarcem prsta on pokrene pješčanu uru koja se nalazila na pomičnom stolu blizu njega. Zahvaljujući teškom, brončanom postolju, koji ju je držao na svom mjestu, ljuljanje broda nije utjecalo na ravnotežu sprave. Pijesak je tekao

poput malog, svijetlog i brzog potoka. Anñelika se netremice zagleda u nj. Satovi su tekli i noć je bila na izmaku. - Zaključimo - reče Rescator. - Vaš posao s prijevozom me nimalo ne zanima. A ni vi sami! A kad ste već bili tako neoprezni da sami uletite u šake gospodaru koji se stoput zarekao da ćete skupo platiti sve one brige što ste mu ih zadali, ja ću vas zadržati na brodu. U Americi su žene na manjoj cijeni nego u Sredozemlju, ali ću ipak nadoknaditi dio gubitka kad vas tamo prodam. Iako je u sobi bilo toplo, Anñelika osjeti kako joj hladnoća steže srce. Mokra joj se odjeća lijepila za tijelo, ali obuzeta brigom i razgovorom, ona dosad nije na to obraćala pažnju. Počela se tresti. - Vaš cinizam me ne impresionira - reče ona promuklim glasom - znam da... Napad kašlja je prekine u govoru. To je dokrajčilo njezin poraz. Njenu žalosnom izgledu pridružio se još bolestan izgled žene koja je gubila dah. Videći da je napušta snaga, on učini pokret, kome se ona nije nadala. Priñe joj, rukom je uhvati za podbradak i prisili je da podigne glavu. - Evo što ste zaradili u olujnoj noći trčeći za gusarom po pustolini - prošapta. Približio je svoje maskirano lice njezinu; to nije bio dodir hladne, tvrde kože, nego neki drugi, čudniji, a sjaj njegovih plamenih očiju ju je paralizirao. - Što biste rekli o šalici dobre kave, gospoño? Anñelika smjesta oživi. - Kave? Prave turske kave? - Jest, turske kave, kakva se pije u Kandiji... Ali oslobodite se najprije ovog spužvastog ogrtača... Smočili ste mi sagove. Ona sad primijeti jadno stanje mekanog istočnjačkog saga, po kome joj se činilo da hoda kao po mahovini i cvijeću. Gusar joj svuče ogrtač i baci ga u jedan kut, kao kakvu krpu. S naslona naslonjače uze svoj ogrtač. - Jedan ogrtač mi već dugujete, onaj što ste ga odnijeli na svojim ramenima u noći požara. Ah! Nikad Rescator nije bio izvrgnut takvom ruglu. Sad je osjećala kao i one noći na Orijentu, dvije tople ruke na svom ramenu, i tople i mirisave nabore raskošnog ogrtača od baršuna. Poveo ju je k divanu držeći je čvrsto uza se. Kad je sjela, on poñe u dno salona i ona začuje kako vani odjekuje cilik zvonceta. Oluja se očito smirila, jer se brod manje ljuljao. Pijesak u lijepoj spravi za mjerenje vremena dalje je curio, svjetlucajući pri narančastom svjetlu venecijanskih svjetiljki. Anñelika odjednom umakne iz stvarnosti. Nalazila se u spilji čarobnjaka... Na njegov poziv ušao je Maur bosih nogu, u kratkom burnusu, u kratkim mornarskim crvenim hlačama. Gipkim kretnjama svojstvenim njegovoj rasi on klekne, gurne niski stolić prema divanu i položi na nj kožnu škrinjicu iz Kordove, ukrašenu srebrom. Dvije spuštene strane škrinjice pretvorile su se u dva pladnja, na kojima je bilo čvrsto pričvršćeno sve potrebno za spremanje i uživanje kave: srebrni samovar, pladanj od masivnog zlata sa dvije kineske šalice i mali kineski vrč pun vode na kojoj je plivao komad leda i tanjurić sa žutim šećerom. Maurin izañe, pa se ponovo vrati noseći samovar vrele vode. Vrlo pažljivo i ne prolivši ni kapi on skuha istočnjačko piće, čiji miris pobudi u Anñeliki gotovo djetinju radost. Obrazi joj odmah poprime uobičajenu boju, dok je pružala ruku prema srebrnom ibriku koji se nalazio uz kineske šalice. Sjedeći blizu nje, Rescator je zagonetnim pogledom promatrao kako ona sa dva prsta, prema muslimanskom običaju, uzimlje šalicu, ulijeva u nju par kapi ledene vode da bi se slegao talog a zatim je prinosi ustima. - Vidi se da ste bili gost u haremu Mule Ismaila - reče on. - Kakve li vještine! Čovjek bi pomislio da ste muslimanka. Usprkos svom sadašnjem položaju, vi ste sačuvali neke lijepe navade po kojima vas čovjek prepoznaje.

Maur je bio izišao. Anñelika odloži šalicu u udubljenje na staklu, napravljeno zato da se šalica ne izvrne i gusar se nagne, da bi je ponovo poslužio. Pri tome opazi tragove krvi na ibriku. - Odakle ova krv? Zar ste ranjeni? Anñelika pokaže svoje oguljene dlanove. - Nisam ni osjetila. Maloprije sam pala na hridinama obale. Koješta! Vidjela sam gorih stvari na putovima Rifa. - Govorite li o svom bijegu? Znate li da ste vi jedina robinja, kojoj je uspio takav podvig! Dugo sam bio uvjeren da vam kosti trunu na pustinjskoj stazi. Raskolačenih očiju Anñelika je ponovo proživljavala mukotrpnu odisejadu. - Je li istina da ste me tražili u Meknesu? - zapita. - Istina je! Uostalom to je bilo lako: ostavili ste čitavu klanicu za sobom. Umorni kapci mlade žene se zatvore. Na licu joj se pojavi užas. Zakrinkani čovjek je šaptao dvosmisleno se smješkajući: - Kuda proñe Francuskinja zelenih očiju, ostaju samo ruševine i leševi. - Da nisu te riječi postale novom poslovicom na Sredozemlju? - Tako nekako. Potištena, Anñelika je promatrala krv na svojim rukama. On ponovo upita: - Desetorica su krenula iz Meknesa. Koliko ih je stiglo u Ceutu? - Dvoje. - Tko je bio drugi? - Colin Paturel, kralj zarobljenika. Ponovo ju je pritisla tjeskoba, neka neodreñena opasnost. Da je suzbije, ona se silila da ponovo susretne pogled svog subjesednika. - Brojne nas uspomene vežu - reče ona vrlo tiho. On se nenadano nasmije onim svojim promuklim smijehom koji ju je užasavao. - Brojnije no što i mislite. - Odjednom joj pruži svoj rubac. - Obrišite ruke. Ona nesvjesno posluša. Bol koju dotada nije osjećala oživi, sol joj je pekla rane. - Spustila sam se na žalo da ne bih zalutala. I ispriča mu kako je mislila da joj je kucnuo zadnji čas, kad je vidjela kako nadolazi plima. Ni sama ne zna kako joj je uspjelo da se popne uz strme morske litice. - Činilo mi se da se koprcam u krilu smrti... Ali na kraju sam ipak stigla do vas. Pri izgovoru zadnjih riječi njezin glas poprimi neki sanjarski, nježni prizvuk. Ona ih je, uostalom, izgovorila nesvjesno "ipak sam stigla do vas". Pri tajanstvenom svjetlu, ona je vidjela samo crno i nepomično lice. Tu su se završavali svi njezini snovi. Bilo je časova kad se Anñeliki činilo da će se baciti na čvrsta gusareva prsa, i sakriti svoje lice u naborima njegova baršunastog kaputa. Taj baršun nije bio crn, kako je ona mislila, već zelene, vrlo zagasite boje, kao mahovina na stablima. Promatrala ga je i mislila: "Kako bi mi bilo ugodno tamo." Rescator pruži ruku. Ticao ju je po obrazu, ticao po bradi. Neshvatljivo je, kako je on, čije su prodorne oči sve vidjele, imao kretnje nježne poput slijepca koji se trudi da opipom prepozna ono što očima ne vidi. A zatim joj prstom lagano odveže sirotinjsku maramu koju je Anñelika nosila na glavi i ukloni je. Kosa slijepljena i mrka od morske vode, padne po ramenima mlade žene. Sijedi pramenovi u njoj tvorili su svijetle pruge. Anñelika ih je htjela sakriti. - Zašto ste toliko željeli da stignete do mene? - Jer ste vi jedino biće, koje nas može spasiti. - Ah! Vi još mislite na onu čeljad tamo? - uzvikne on zlovoljno. - Kako da ih zaboravim? Njezine oči ponovo svrnuše na pijesak u pješčanoj uri. Sprava se u odreñenim vremenskim razmacima izvrtala, a Rescator ju je nesvjesnom kretnjom vraćao u prijašnji položaj. Honorina je spavala u velikom vandejskom krevetu u kuhinji, ali njezino spokojstvo kojemu se Anñelika toliko puta zanosno divila, bilo je narušeno.

Prevrtala se i plakala u snu. Tog su je dana okruživala prijeteća lica i ona je osjetila strah što je mučio njezinu majku. Abigaela ju je čuvala i sklopljenih se ruku molila za Anñeliku. Laurier je možda bio budan kao i u vrijeme kad je spavao na tavanu. Sad je vjerojatno slušao uznemiren hod svog oca u susjednoj sobi. - Kako da ih zaboravim? Vi ste mi malo prije rekli da iza sebe ostavljam samo ruševine... Pa onda pomozite mi barem da spasim njih, te ostatke. - Ti ljudi, ti hugenoti, a šta oni rade? Hoću reći, kojeg su zanimanja? Postavljao joj je pitanja naprasito nervoznom rukom češući bradu. Spazivši zbunjenu kretnju tog čovjeka koga je u mnogim prilikama vidjela kako gospodari sobom, ona je shvatila da je dobila partiju. Lice joj se razvedri. - Nemojte likovati - reče on - iako se čini da sam popustio vašim upornim molbama. Na kraju pobjednik nećete biti vi. - Baš me briga! Ako vi pristanete da ih ukrcate na svoj brod i da ih spasite od tamnice i smrti, sve drugo nije važno. Platit ću sto puta! - To su samo riječi! Vi ne znate cijenu koju ću zatražiti od vas. Vaše povjerenje u mene graniči s naivnošću. Ja sam morski gusar i vi biste morali imati na umu da moj zanat nije u tome da spašavam ljudske živote, već prije u tome da ih uništavam. Žene kao vi, trebalo bi da samo o ljubavi misle. - Pa u ovom se slučaju radi o ljubavi. - Ah! Nemojte filozofirati - uzvikne on - ili ću vas ukrcati na brod samo zato da vas utopim na pučini. Bili ste manje brbljivi u Kandiji i neizrecivo ugodniji! Odgovarajte na moja pitanja. Kakva je to vrst ljudi, za koje me molite da ih ukrcam, ne računajući pobožne žene - one najgore vrste - i djecu što kriče? - Meñu njima je veliki brodovlasnik iz La Rochellea, gospodin Manigault te nekoliko vještih trgovaca koji se bave prekomorskom trgovinom. Na američkim otocima posjeduju... - Ima li u toj grupi zanatlija? - Ima jedan tesar i njegov naučnik. - E, to je već bolje... - Jedan pekar, dva ribara. To su nekadašnji pomorci, koji su organizirali malu flotu, da bi tržište u La Rochelleu snabdjeli ribom. Oni se nadaju da će se na američkim otocima ponovo baviti trgovinom. Osim toga, tu su još i gospodin Merlot, tvorničar papira i gazda Jonas, urar... - Ti su beskorisni! - Meštar Carrere, odvjetnik. - Sve ljepše i ljepše! - Jedan liječnik... - Ah! Dosta... Budući da ih želite spasiti, sve ćemo ukrcati. Nisam još susreo tako upornu ženu. A sada, draga markizo, imate li neki plan koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi? Ne mislim vječno ostati u ovoj bari, u koju sam se tako glupo zavukao. Mislio sam dignuti sidra u zoru. Čekat ću najdalje do slijedeće plime, do kraja jutra. - Sastat ćemo se na obali - reče ona dižući se radosno. - Idem po njihl

44.

BIJEG HUGENOTA

RESCATOR SPAŠAVA HONORINU

Vojnik Anselmo Camisot, koji je proveo dio noći grijući se nadom i rajskim priviñenjima u podzemnom hodniku na kraju bedema, trgne se, kad je čuo lagano kucanje na vratima bedema. Njegova se nada gasila, kao i plamen goruće svijeće, jer je noć bila na izmaku i zora je naskoro morala zaruditi. S mukom je pokrenuo svoje veliko tijelo, ukočeno od hladnoće.

- Jeste li vi to, gospoño Anñeliko? - šapne on. - Jesam. On okrene ključ, koji zaškripi i Anñelika se ušulja kroz odškrinuta vrata. - Dugo ste ostali - uzdahne vojnik. U isti čas čelični stisak ruke stegne mu vrat, dok je od udarca u bedro izgubio ravnotežu. Žestoki udarac točno u zatiljak, poslao ga je u zemlju snova da tamo snatri o svojim idiličnim planovima. - Jadan čovjek - promrmlja Anñelika promatrajući dugo, koščato tijelo Anselma Camisota, kojemu su gusari nabili krpu u usta i vezali ga kao komad salame. - Drukčije se nije mdglo, gospoño - reče mornar koji ju je pratio. Bilo ih je troje. Rescator ih je izabrao meñu posadom. - Naredio sam im da vas prate u stopu i da vas opet dovedu mrtvu ili živu. U dvorištu Berneove kuće, gazda Gabriel je fenjerom osvijetlio Anñeliku i njezin ogrtač boje noći, optočen srebrom, te tri mornara razbojničkog izgleda kojima bi savršeno pristajao nož meñu zubima. Oni polože na pločnik ogroman omot, u kome trgovac prepozna, čvrsto vezanog stražara sa svjetionika. - Evo - reče Anñelika brzo - pronašla sam kapetana jedne lañe koji pristaje da nas sve ukrca. Otplovit će se za par sati. Ovi će me ljudi pratiti, naime ja idem obavijestiti druge. Treba im dati drugu odjeću, da manje upadaju u oči. Radi se o stranoj gusarskoj lañi.. Ona je stidljivo izvrtala pravi identitet gusara, koji nije pripadao nijednom vladaru ni dizao drugu zastavu, osim glasovite crne zastave s mrtvačkom glavom. - Usidren je u dražici blizu zaseoka Saint-Maurice. Na tom se mjestu moramo svi sastati. Svatko neka doñe tamo kako zna i može. Što se tiče vas i vaše obitelji, gazda Berne, predlažem da izañete iz grada kroz mala vrata na bedemima. Pristup k njima je još čitava tri sata slobodan, jer smjena straže se vrši u sedam sati ujutro. Ako požure, i druge bi se obitelji mogle poslužiti tim prolazom. Gazda Gabriel je bio dovoljno pametan da ne traži objašnjenja. Abigaela mu je sve ispričala. Budući da je pred njima bila sigurna propast, on je znao da treba brzo zgrabiti svaku priliku koja im se pruži da uzmognu izići iz grada i da se što brže otisnu na more. U još tamnoj noći ispunjenoj maglom, tekli su sati novog dana, koji će vidjeti ili njihovo iseljenje ili njihovu propast u kraljevim tamnicama. On pokaže gusarima podrum kazavši pri tom da u nj zatvore svezanog vojnika, zatim se iza Anñelike stane uspinjati stubištem govoreći da ide probuditi djecu i tetku Anu. Poslije će njega poprilično mučiti misao u vezi s Anñelikinim čudnim tjelesnim stražarima, puti nalik na koru izgorenog kruha, u sumnjivim krznenim kapama te sva ta zbivanja koja su je mogla pretvoriti u njemu nepoznatu ženu čije će naredbe morati da sluša. Nejasno je osjećao da je trenutak isuviše ozbiljan a da bi Anñelika glumila ulogu važne ličnosti. Zora prožeta tjeskobom utjelovljavala ju je u ono što je u tom času zaista bila. Ona je brinula o njima hladnokrvno i nesebično kao što su velikaši nekad brinuli o svojim podanicima i jedini način da njezina žrtva ne bude uzaludna bio je u tome da joj se brzo pokoravaju u svemu. Abigaela je pripremila njihovu oskudnu prtljagu, kako joj je ona bila preporučila. Pastor Beaucaire je već bio tu sa svojim unukom. Mali Nathanael je i dalje spavao pokraj Honorine. - Sad ću ih probuditi i obući - reče Abigaela ne postavljajući joj nikakva pitanja. - a u meñuvremenu, Anñeliko, ugrijte se u ovom čabru vruće vode koju sam spremila za vas i preobucite se u suhu odjeću. - Vi ste zlatno stvorenje - reče Anñelika i ne gubeći ni časa zatvori vrata koja su vodila u kuhinju. Zatim se uvuče u sobičak u kojemu ju je čekala vruća voda, baci na pod Rescatorov ogrtač i svoje mokre prnje te uñe u vodu ježureći se od zadovoljstva. Bez ove okrepe bila bi se izložila opasnosti da sve upropasti, uza sve to što ju je podržavao velik zanos. Svoj zadatak još ne bijaše izvršila.

Čula je kako je Abigaela nježno probudila djecu pričajući im o čudesnoj zemlji punoj cvijeća i slatkiša, u koju će morem otploviti. Mlada ih je djevojka uspjela probuditi bez potresa, nastojeći da ne prenese na njih tjeskobu trenutka u kome je svaka sekunda bio teška kao olovo. - Divim vam se, Abigaelo - reče joj Anñelika iza svoga paravana. - Vi niste izgubili glavu! - To je najmanje što mogu učiniti za vas - odgovori joj ona tako mirno i brzo kao kad bi na preslici prela vunu. - Ali odakle dolazite? Izgledate kao preobraženi. - Ja? Odjednom Anñelika spazi svoj goli lik u visokom čeličnom ogledalu, koje je visilo na zidu i u kojem se inače običavala pogledati na brzinu, kad bi ureñivala svoju kosu i kapu. U munjevitom hipu prepozna svoje bijelo tijelo, lik razvijene žene tanahne u pasu, visoke grudi, duga leña, skladne noge "najljepše noge Versaillesa" crveni ožiljak koji je potjecao od noža kojim joj je Colin Paturel u Rifu odrezao komad mesa da bi je spasio od ujeda zmije. Zaboravljeno tijelo! U ušima joj odjekne uvredljiv glas: "Žena za koju danas ne bih dao ni sto pijastera." Ona slegnu ramenima, nehajno i podrugljivo. "Što bi on htio? Utoliko gore za njega." Anñelika obuče suhu košulju, koju joj je Abigaela stavila na sjedalicu na dohvat ruke. Izazovno zabaci svoje kose i ponovo one bljesnuše u svom osunčanog sjaju. "Kako da se to objasni? On je moj najgori neprijatelj i moj najbolji prijatelj. Bio je s njom na mahove zloban, i ciničan. Rugao joj se. Nije uopće ozbiljno shvaćao njezinu neodrživu tjeskobu progonjene žene. "A sada draga markizo, imate li neki plan, koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi?" Kao da njezina želja da spasi više ljudskih života nije drugo do besmisleno maštanje. Ali je ipak pristao da ih ukrca na svoj brod. Rizik koji na se ne bi preuzeo nijedan kapetan dobro snabdjeven i živežom i ostalim zalihama, on, čovjek van zakona, on ga je preuzeo. Pa što da se onda obazire na njegove cinične riječi. Već je odavna oslabila njezina osjetljivost. Od nesreća joj je kičma postala savitljivija. Za nju su bila važna samo djela. Njega je to iznenadilo i kad je odlazila s broda on joj je rekao: - Vi imate strašan karakter, draga, to je sigurno, a ipak se niste naljutili što sam bio bezobrazan prema vama. - Oh! Ima mnogo važnijih stvari od toga. Spasite nas, poslije se možete prema meni odnositi kako vam se svidi. - Tako ću i uraditi. Anñelika se uzdrži od smijeha. Abigaela ne bi od svega toga ništa razumjela. Anñeliku je podržavala pri tom zajednička suradnja protivnika, koji osjećaju da su podjednake snage i odgovorom ne ostaju dužni jedan drugom. Ona izañe iz sobička, sveže vrpce na svojoj suknji, splete kose i pokrije ih čistom kapom, pa se ogrne ogrtačem. - Spremna sam. - I mi smo svi spremni. Ona baci pogled na lijepi zidni sat. Ni pola sata nije bilo prošlo od njezina povratka. Vrijeme je poprimilo elastične razmjere. Odjevena u dvije suknje i umotana u ogrtač s kukuljicom, Honorina je spavala na nogama. Anñelika je uzme na ruke, onako tešku od sna. Rebeka htjede isprazniti čabar vode, ali je Anñelika zadrži. Vrijeme je jurilo. Nakon toga htjela je pospremiti kuću. Trebalo je još samo utrnuti žeravu na ognjištu: Gazda Gabriel je pogasi gnječeći je petom. Sišli su tiho osvjetljavajući put voštanicom. Svak je nosio u ruci košaru ili omot.

U dvorištu gazda Gabriel upita što da urade s vezanim vojnikom u podrumu. Ostaviti ga u kući, u koju se nitko ne misli vratiti značilo je možda prepustiti ga okrutnoj sudbini. Anselmo Camisot im je nedavno pomogao. Stajao je neodlučan. Anñelika odgovori da će naoružani ljudi upasti navečer u kuću da uhapse čitavu obitelj, dakako ukoliko nitko prije večeri ne primijeti njihov bijeg. U tom slučaju će zateći praznu kuću, pretražit će je i oslobodit će bijednog vojnika, ako se u meñuvremenu on sam ne oslobodi veza. - U redu. Pa poñimo onda - reče gazda Gabriel. Noć je blijedila kad su prešli prag i zatvorili teška vrata za sobom. Po gustoj magli došli su do bedema i naskoro stigoše do malih vrata. Anñelika predade Honorinu Abigaeli. - Ne mogu vas dalje pratiti. Treba da obavijestim druge. Vi sad poñite do zaseoka Saint-Maurice. Kad se tamo svi sakupimo, poći ćemo na mjesto gdje se moramo ukrcati. Ribari iz zaseoka ne smiju ništa znati o vašim namjerama. Kažite im da ste došli ukopati u pustolini nekog svog istovjernika. - Poznaješ li put, Martiale? - zapita gazda Gabriel svoga sina. - Vodi žene do zaseoka. Ja moram ostati sa gospoñom Añelikom. - Ne - usprotivi se ova. - Mislite li da ću vas ostaviti samu s ovim stranim mornarima? Anñelika je nekako uspjela uvjeriti ga da ostane uz svoju obitelj. Ona se nije ničega bojala. Osjećala je da se sasvim oslobodila straha, htjela je da ih što više iziñe iz grada. To je bio prvi dio njezina plana. - Potreban je čovjek, kao što ste vi, da smiri čeljad, koju ću vam poslati u zaselak. Oni će napustiti svoje kuće a da uopće neće ni razmišljati što čine, te bi ih lako mogao spopasti strah kad stignu na mjesto sastanka. Kad je napokon grupa koju su sačinjavali Berneovi, dva pastora i Abigaela, koja je nosila Horiorinu, zamakla, Anñelika ponovo preuzme žurno ulogu psa-pastira, koji sakuplja svoje stado. Kod Mercelotovih se sve odvijalo mirno, njihova kćer Bertilla nije ni tražila objašnjenja. Anñelika im je rekla da treba smjesta otputovati ili će navečer spavati u zatvoru. Oni su se obukli. Gazda Mercelot uzme knjigu na kojoj je već dugi niz godina radio. Knjiga je bila pisana na papiru na kome je bio utisnut vodeni znak kraljevog grba. Knjiga je imala naslov "Ljetopisi o patnjama i žrtvama što su ih podnijeli grañani La Rochellea ljeta gospodnjih od 1663. do 1676." To je bilo njegovo životno djelo... Bertilla upita što će biti sa stvarima koje su već smjestili na Svetoj Mariji. - Tim ćemo se pitanjem pozabaviti poslije. Obitelj Mercelot uputi se prema bedemima, a Anñelika poñe da probudi urarovu obitelj. Malo potom pokucala je na vratima Carrereovih. Ovaj odvjetnik bez posla, otac jedanaestoro djece, predstavljao je za Rescatora najnekorisniji dio njegova brodskog tovara. On Anñeliku obaspe s bezbroj pitanja. Otputovati? Sada? A zašto? A zašto će doći da ih uhapse? Kako je to ona doznala? Zar su joj rekli? Tko to? Ima li dokaza? Anñelika nije odgovarala, nego je išla od sobe do sobe i budila sve ukućane. Na sreću, majka je bila izvrsno odgojila djecu pa nisu pravila nikakvu buku i pomutnju. Stariji su oblačili mlañe, a ovi su sami sredili svoje male osobne stvari. U nekoliko minuta svi su bili spremni, sobe ureñene i kreveti pospremljeni. Odvjetnik Carrere je još tražio dokaze budućem hapšenju u košulji i noćnoj kapici, dok su ga djeca čekala u trijemu, odjevena od glave do pete. - Mi želimo otputovati, oče - reče najstariji sin, mladić od šesnaest godina. - Mi ne želimo svršiti u zatvoru. - Urarove su sinove odveli i nikad se više nisu vratili. - Hajde, doñi, Mathieu - reče mu žena. - Budući da smo se odlučili za put, svejedno je da li ćemo krenuti sada ili kasnije.

Ona preda najmlañe dijete Anñeliki, da bi hlače mogla dodati mužu. Pošto ga je obukla kao da je dijete i izgrdila ga uz to, izgura ga napolje bez drugih formalnosti. - Gdje je moja burmutica? - Evo je. Magla je postala prozirna. Dan koji se rañao ispunjavao ju je svjetlošću. Osjećalo se da se grad budi. Anñelika i tri mornara njezine pratnje pomogli su odvjetnikovoj obitelji da dopru do malih vrata. - Kad ih je spazila kako zaštićeni maglom hodaju jedan za drugim po stazi na pustolini, Anñelika osjeti neiskazano olakšanje. Još je morala obavijestiti tri ili četiri obitelji i Manigaultove, koji su stanovali u nešto udaljenijoj četvrti. U gradu odjekne zvonjava prigušena maglom. Zvona su objavljivala "Zdravomariju" Počela se osjećati buka u gradu. Zanatlije su otvarali prozore na svojim dućančićima. Kad se s pekarovom obitelji uputila prema stepenicama što vode na bedeme, Anñelika stane kao ukopana. Ugledala je ljude kako trče po bedemima i kako se dozivaju. Zatim se neki vojnik u crvenoj uniformi nagne nad uličicu. Magla se još nije bila toliko razišla da bi vojnici opazili bjegunce. Oni se tiho povuku i pod susjednim ulaznim vratima stadoše vijećati što da rade. - Smjena je nastupila dužnost na stražarskom mjestu i opazili su da nema stražara - reče Anñelika. - Sigurno ga optužuju da je utekao kroz podzemni hodnik na uglu. Na svaki način ili će zatvoriti vrata ili će tamo postaviti stražara. Sve se više i više danilo, a tamo gore se pojavilo mnogo vojnika u crvenim uniformama. - Crvene kabanice, draguni - šapne pekar. - Čemu tolika vojska? - Možda zbog dolaska nizozemske flote... Pekarova žena brižne u plač. - Baš smo sretni! Da si se malo više požurio, Antoine, bilo bismo prošli. Kako ćemo sad izići iz graña? - Kroz neka od gradskih vrata - umiri je Anñelika. - Bit će da su ih već otvorili. Ona im objasni da neće privući veću pažnju negoli drugi zanatlije ili trgovci, koji rano idu u La Palice ili na otok Re. - U gradu ne vlada opsadno stanje, a policija je za jedan dan odgodila naše hapšenje. Proći ćete noseći košare s kruhom. Ako vas pitaju, recite im svoja imena. Ona ih smiri i oni se udaljiše i pomiješaše meñu ostale prolaznike. Gazda Romain se obilno snabdio zalihom kruha iz svoje peći u kojoj je posljednji put ispekao kruh. Imat će bar nešto za gristi dok budu čekali. Toga jutra, za one koji su ga vidjeli kako prolazi ulicom, on je bio pekar iz La Rochellea meñu svojim sugrañanima, a on se, idući prema vratima Svetog Nikole, već smatrao prognanikom. Nagli odlazak donekle je oslabio njegovu bol. On još nije potpuno u to vjerovao. Anñelika je našla Manigaultove okupljene u raskošnoj blagovaonici, dok im je Siriki lijevao vruću čokoladu u šalice. Ona je bila zadihana kao i onda kad je došla u ovu kuću da traži gospodina de Bardagnea. Sunce se bijaše već visoko diglo. Poslije noćne oluje, nastao je divan dan. Magla se sasvim raščinila. U gradu je vrvio život. Noć im više nije pomagala. Sad im je trebalo uhvatiti se u koštac s opasnostima pri danjem svjetlu. Što je mogla kraće Anñelika ih obavijesti o zadnjim dogañajima. Njihova zavjera je otkrivena, predstoji im neminovno hapšenje, ostao im je samo jedan izlaz da se spase: smjesta se ukrcati na lañu koja je pristala da ih ukrca i nalazi se usidrena u okolici La Rochellea. Poteškoća je bila u tome, kako da iziñu iz grada, a da ne privuku pažnju. Manigaultovi su bili vrlo poznati i nesumnjivo su već izdane

naredbe u vezi s njima. Morat će izaći u odvojenim grupicama, pod lažnim imenima. Kad budu izvan grada, sastat će se u zaseoku Saint-Maurice. Gazda Manigault, njegova žena, četiri kćerke, njegov zet i mladi sin bili su tako zaprepašteni da nisu ni uspjeli prinijeti šalicu do usta. - Ali ova djevojka je luda - uzvikne gospoña Manigault. - Kako? Ona hoće da mi ovako otputujemo u Ameriku? Da ostavimo čitavu imovinu? - Kako se zove brod? - upita strogo brodovlasnik. - Gouldsboro. - Ne poznajem ga. Ovi ljudi koji vas prate pripadaju li njegovoj posadi? - Pripadaju. - Ako je suditi po njihovim njuškama, to mora da je brod koji nije za preporuku, čak i gore, koji je vrlo sumnjiv. - Imate potpuno pravo, ali pristaje da ukrca nas, koji smo takoñer sumnjivi. Gore za vas ako umjesto njušaka ovih ovdje više volite njuške Baumierovih stražara koji će vas večeras uhapsiti i baciti u tamnicu. - Iz zatvora se može izaći, ja sam vrlo uplivan. - Ne, gospodine Manigaulte, ovog puta nećete izaći iz njega. Jedan mornar iz pratnje povuče Anñeliku za ruku. - Gospoño - reče on na lošem francuskom jeziku - voña nam je preporučio da se ne zadržavamo u gradu kad svane. Anñelika je bijesno gledala kako ova obitelj mirno sjedi oko bogatog stola, jedući slatkiše, kao da se nebo ne sprema svakog časa da im se sruči na glavu. Ostaviti Manigaulta značilo je lišiti se spretnog trgovca, koji je u svojim rukama držao najveći dio bogatstva male protestantske zajednice. Ona je obećala Rescatoru da će mu prijevoz biti plaćen. Osim toga, tu je bio i ovaj lijepi, plavokosi dječak, mali Jeremija, koji je sličio na Charlesa Henrija. - Utoliko gore po vas i vašeg sina - reče ona. - Žao mi je samo što sam stavila svoj život na kocku da bih vas obavijestila. Da nisam trčala k vama, bila bih već u zaseoku Saint-Maurice. Svaki minut umanjuje našu mogućnost bijega. U stvari, vi ste se odlučili za put, ali tu svoju odluku ne pretvarate u djelo. Očekujete čudo koje bi vam omogućilo da sačuvate sve što imate: položaj, novac, vjeru i svoj grad. Vi čitate Sveto pismo, te biste morali znati da je Gospod Židovima u egipatskom ropstvu preporučio da jedu pashu na nogama, opasani i sa štapom u ruci, spremni za odlazak, tako da mogu bježati čim dobiju znak... prije nego faraon promijeni odluku. Brodovlasnik Manigault ju je netremice gledao. On najprije jako pocrveni, pa zatim postane skoro blijed. - Prije nego faraon promijeni odluku - mrmljao je. - Ove sam noći sanjao neobičan san. Opasnosti što nas okružuju poprimile su svoj oblik. Vidio sam kako se približuje ogromna zmija da udavi mene i moje. Njezina je glava bila… On prekine izlaganje, ustane, i još uvijek ukočena pogleda otare polako usta svojim ubrusom, a zatim ga stavi blizu netaknute šalice čokolade. - Doñi Jeremija - reče sinu, uzevši ga za ruku. - Kamo ćete? - poviče gospoña Manigault. - Idemo se ukrcati. - Zar ste povjerovali ludoj priči ove žene? - Vjerujem joj jer znam da je istinita. Već nekoliko dana sumnjam da su nas izdali. - Obrativši se starom crncu, reče: - Donesi moj i Jeremijin ogrtač i šešir. - Ponesite zlata - šapne mu Anñelika - koliko god možete natrpati u džepove. Gospoña Manigault je udarila u kukanje: - Izgubio je glavu! Kćerke moje, što će s nama biti…? Mlade djevojke gledale su čas oca, čas majku. Tada ustane oficir, brodovlasnikov zet. - Doñi, Jenny - reče, stavivši ruku na rame svoje mlade žene. Gledao ju je ozbiljno i nježno. - Moramo otputovati. - Kako to? Sada? - promuca ona izvan sebe.

Ona se već prije bojala predviñenog putovanja na Svetoj Mariji, jer je očekivala dijete. - Spremila si malu prtljagu za put. Uzmi je. Vrijeme je. - Moram ponijeti jednu vreću - reče Manigault. - Dosta je velika, ali Siriki će je ponijeti. - Bolje da Siriki ne ide s nama - savjetova ga Anñelika tihim glasom. - U gradu svi znaju da je on vaš crnac. Otkrili bi vas veoma brzo, jer ste pod strogom prismotrom. - Da napustim Sirikija! - usprotivi se brodovlasnik. - Ali to je nemoguće. Tko će se brinuti za njega? - Vaš poslovni drug, gospodin Tomas, čovjek koji će voditi vaše poslove nakon vašeg odlaska i koji će s vama održavati vezu, kad budete na američkim otocima. - Moj poslovni drug? A baš on nas je izdao. Sad sam u to siguran. Vjerojatno se želi domoći sve moje imovine. A zatim će mračna lica: - Zmija koju sam vidio u snu, imala je njegovu glavu. U trijemu on tužnim pogledom povede po čvrstom i ukrašenom svodovlju. Staklena vrata gledala su na drvorede velikog vrta. Kroz druga se izlazilo u dvorište u kojem je bila zasañena palma. Manigault opet uzme Jeremiju za ruku i popriječi preko dvorišta. Jedan je mornar išao za njim, noseći njegovu vreću. - Kamo ćete? - kriještala je gospoña Manigault. - Ja nisam još potpuno spremna. Moram još spakirati dva ili tri najskupocjenjija pladnja one zbirke... - Spakujte što hoćete, Sarah, i doñite za nama kad budete mogli, ali požurite već jedan put - odgovori mirno brodovlasnik. Mladi bračni par poñe za njim. Uto jedna od njegovih kćeri potrči i stigne oca, prije nego je zakoračio na ulicu. - Oče, i ja želim s vama poći. - Doñi, Deborah! Ona je bila njegova miljenica, kao i Jeremija. On hrabro prijeñe prag i ulicu, a da se uopće nije osvrnuo za sobom. Blizu vrata Svetog Nikole grupa koju sačinjavahu brodovlasnik, njegov sin i kćerka, njegov zet sa ženom, te Anñelika i tri mornara s Gouldsboroa, odluči da se odijeli. Prvi proñe oficir Joseph Garret sa Jenny i Jeremijom, a zatim gospodin Manigault, koji se umiješao meñu mornare. Na postavljeno pitanje jedan mornar sa gusarske lañe odgovori engleski. Stražar nije znao ni jedne jedine engleske riječi, ali je znao da je jedna engleska laña stigla uoči toga dana i da se usidrila u luci. Kao da je sve razumio, on pusti strance da slobodno poñu u šetnju izvan grada. Anñeliku i Deborah je smatrao djevojkama koje su s njima u društvu. Čim su dobile odobrenje, one veselo proñu kroz vrata, ne potrudivši se da kažu svoje ime i podatke, a vojnici ih nisu ni pitali. Grupica se udalji praćena pogledima vojnika punim razumijevanja. - Najteže smo svladali - šapne Anñelika Manigaultu. - Nisu vas prepoznali. Svrstali su se u red, jedan iza drugog, da bi mogli brže hodati. Vjetar je jako puhao. Oblaci su hitro letjeli, blistavi u svojoj bjelini, kao iščihano perje. Uvala je još bila uzburkana, poslije razularene oluje od prošle noći. - A naša mati? - upita Deborah. - A moje sestre? - One će doći za nama ili pak neće doći. Pogled im obuhvati ravnicu i već su se nazirale trošne kuće Saint-Mauricea. Dočekani su poklicima. - Napokon ste stigli! Bjegunci su izlazili iz kuća, gdje su se bili smjestili blizu ognjišta i čekali. Gazda Berne imao je muke da ih smiruje i da im ulijeva povjerenje. Govorili su im o nekakvom brodu! A gdje je taj brod? Svatko je zaboravio ponijeti nešto vrlo važno, neophodno. - Zaboravili smo Rafaelov šal!

- A ja kesu i u njoj pet livara...! Zahvaljujući strogosti gazde Bernea, red je nekako održan. Najprije su djeci dali mlijeka, a zatim je pastor Beaucaire otpočeo molitvu. Stanovnici sela su im se pridružili, jer su svi bili hugenoti, iako je katolički svetac bio zaštitnik njihova sela. Pri prozivanju svi su se odazvali osim gospoñe Manigault i njezine dvije starije kćerke. - Hajdemo bez obzira na njih - odluči mornar s Gouldsboroa, koji je govorio neobičnim francuskim jezikom, a zvao se Nikola Perrot. - Naskoro će plima. Mi ćemo početi s ukrcavanjem putnika. Jedan će moj drug ostati ovdje da čeka; dovest će one koji će još stići. Skupiše djecu koja su se u meñuvremenu potpuno probudila i koja su se, oduševljena ovim nepredviñenim izletom u prirodu, već naveliko zabavljala raznim igrama. Grupirani po obiteljima htjedoše se uputiti stazom koju im je mornar koji je govorio francuski pokazao, ali ih neki poziv što je dolazio iz pustoline naglo zaustavi. Nekakav narančasti plamen vrtoglavom je brzinom skakao od grma do grma. Raspoznali su starog crnca Sirikija, koji je trčao poput gazele u svojoj livreji grimizne boje, ukrašene zlatnim trakama. - Moj gospodar? Gdje je moj gospodar? - Ah, sine moj! - uzvikne Manigault privukavši starog roba na svoja prsa. Siriki je bio izuo cipele visokih peta da bi mogao brže trčati. Glava mu je bila pokrivena bijelom vunenom kapom. Klimao je glavom na sve strane, pa su mu se na ušima tresli zlatni koluti. - Ti nećeš otputovati bez mene, gospodaru moj! Inače ja umrijeti. - Što su ti rekli stražari pustivši te da proñeš? - upita ga Anñelika. - Stražari...? Ništa reći. Ja sam trčao, trčao! - I grohotom se nasmija pokazujući svoje bijele zube. - Požurimo! - preporuči Anñelika gurajući sad ovog sad onog na stazu koju im je mornar pokazivao. Ona je opet uzela Honorinu na ruku. Prve grupe krenuše pustolinom. Do prvih duna prema moru prostirao se dug, ravan i nezaštićeni prostor. Ravan je izgledala ogromna i gola. Još su vrlo jasno mogli vidjeti La Rochelle, njegove kule i bedeme. Anñelika je blia uznemirena. Rob Siriki, trčeći za svojim gospodarom, sigurno je pobudio pažnju. - Doñite - reče ona Manigaultu. - Ne smijemo više ni časa izgubiti. Ali on je zaostajao. Brodovlasnik je bio vidljivo razdiran izmeñu želje da se već jednom oslobodi žene koja mu već dvadeset i pet godina zagorčava život i tuge da je napusti zajedno sa dvije kćerke. - Ona će se izvući - tješio je sebe. - Ona bi čak bila sposobna da drži na uzdi mog nepoštenog poslovnog druga. Ali ako je bace u zatvor, jadna Sarah, ona voli dobru hranu, te će potpuno propasti. Uto se začuje buka točkova na putu i gospoña Manigault se pojavi znojna i zadihana, upregnuta poput magarca u rukunice kolica, na kojima su bili nabačeni, bez reda, sagovi, brokati, odjeća, škrinjice, i, dakako, glasovito posuñe Bernarda Palissyja koje je cijenila više od svega. Njezine dvije kćeri i jedna služavka gurale su točkove. Umor je nije slomio, naprotiv, čim je opazila muža stane ga žestoko grditi i prigovarati mu. - Sad je na vama red - reče ona, prepuštajući rukunice svome zetu. - A ti, lijenčino - vikala je Sirikiju - zar me nisi mogao čekati, umjesto što si poletio kao lastavica? - Zar ste prošli kroz vrata Svetog Nikole ovako opremljeni? - Pa što onda? - I nisu vam ništa rekli?

- Jesu, rekli su mi, ali sam odmah ušutkala te prostake. Da su mi zapriječili prolaz, bili bi me zapamtili...! - Pošto ste napokon došli, maknite se i požurite! - reče joj Anñelika obuzeta očajem. Bit će da je debela Manigaultova supruga napravila čitav rusvaj na gradskim vratima Svetog Nikole. I još uz to vukući kolica kao kakva ciganka! U svojoj ljutnji ona je bila kadra da im čak vikne da odlazi da se ukrca, da se nikad više neće vratiti da joj dodijao i La Rochelle i svi njezini stanovnici. To je i bila njezina omiljena tema, jer je bila rodom iz Angoulema i nikad se nije mogla naviknuti da živi u luci. Noseći Honorinu na rukama, Anñelika je hodala putom koji je vodio uz strmu morsku obalu. S vremena na vrijeme okretala bi se i vikala Manigaultovima da požure. Oni su išli na začelju vukući kolica i prepirući se. A zatim bi pogledala prema gradu. La Rochelle, izdužen, sav u blistavoj bjelini iznad niskog i sivog zemljišta bio je nalik više no ikad kruni sa tisuću dragulja. Anñelika se odjednom uznemiri spazivši oblačić prašine u podnožju bedema u blizini vrata Svetog Nikole. Ona požuri i stigne pekarovu obitelj. - Manigaultovi su poveli kolica - reče kivno pekarova žena. - Da sam znala i ja bih natovarila svoja. - Manigaultovi bi sa tim svojim kolicima mogli biti krivi za našu propast - primijeti hladno Anñelika. Trčećim korakom projuri pored kolone i stigne do gazde Bernea. - Pogledajte, tamo dolje, vidite li nešto? - upita ona zadihano. Trgovac, koji je žurno hodao vodeći za ruku Lauriera, pogleda u pravcu koji mu je ona označila. - Vidim prašinu, koju je podigla grupa konjanika - odgovori on. Pošto je još malo gledao, doda: - Konjanici u crvenoj uniformi. Dolaze ravno na nas. Mornar koji je stupao na čelu kolone takoñer ih je opazio. Svakom rukom zgrabi po jedno dijete i stane trčati požurujući uz to odrasle, da se što prije sklone iza duna. Anñelika se vrati i zaviče Manigaultovima: - Požurite! Ostavite kolica. Draguni nas gone! Svi su trčali posrćući po pjeskovitom putu. Ženama su suknje zapinjale za bodljikave grmove. Začuje se muklo udaranje konjskih kopita. - Brzo! Brzo! Ostavite kolica, za ljubav Božju! Manigault istrgne ženi rukunice iz ruku, a ona se borila da ih opet zgrabi. Anñelika jednom rukom zgrabi Jeremiju, koji je, tjeran strahom, trčao svom snagom svojih malih nogu. Josip je podržavao Jenny. Ona je bila na izmaku snaga. - Ne mogu više - stenjala je ona. Kad su opazili bjegunce, draguni divljački riknu. Rečeno im je da tamo dolje bježe hugenoti. To je bila samo pretpostavka, ali sad su ih spazili kako raštrkano bježe prema moru, kao izbezumljeni zečevi. Sto mu jada! Neće vala umaći, hugenotska bagra, njima "misionarima u čizmama"! Koliko su ih samo ucmekali u Poitouu u Cevennesu! Povadiše sablje, a poručnik izda nareñenje za juriš. U prolazu je neki konjanik sabljom izvrnuo kolica gospoñe Manigault. Tkanine se rasuše po zemlji, dok se lijepo posuñe od porculana, uz sjajan blijesak lomilo pod konjskim kopitima. Anñelika je čula taj strašan galop. - Ovaj put nam nema spasa - pomisli ona. Ovaj njezin ludi bijeg podsjetio ju je na bježanje sa Colinom Paturelom ispod zidina Ceute. Jeremija posrne, ona ga povuče za ruku i uspije ga uspraviti. Honorina se derala i smijala kao luda, oduševljena metežom. Anñelika se dovuče do duna i zakloni se iza pjeskovitog uzvišenja.

Jadan je bio taj zaklon! Draguni su bili sasvim blizu. Još par koraka i sručit će se na dva bračna para Manigault, koja bijahu zaostala. Odjednom kad je već mislila da će se na nju i na djecu spustiti smrtonosni udarci sabalja, začuje prasak iz mušketa. Miris baruta joj podraži nosnice. Opor dim se digne iznad njih. Začuje se glas Nikole Perrota koji je vikao bjeguncima: - Nemojte ostati tu! Polako se povucite do ruba litice, potom ćemo vam pomoći da siñete na žalo. Nečija joj ruka dotakne rame. To je bio onaj suncem opaljeni mornar, koji je ostao uz nju kao zaštitnica, nesumnjivo po naredbi mornara koji je govorio francuski. Čudno, sad joj je sinulo kojoj je rasi pripadao taj mornar, iako ju je taj problem mučio još od jučer. - Sad znam. On je s Malte! Misao besmislena u tom trenutku. On joj je znakovima objašnjavao da i ona treba da se povuče. Anñelika malo podigne glavu iznad grma. Kroz dim primijeti nekoliko konja, koji su rzali, a na zemlji nekoliko poginulih draguna u crvenim uniformama. Zaustavljeni u svom jurišu od smrtonosne vatre gusarskih mušketa sakrivenih iza plitkih duna, draguni su uzmakli i sad su se nešto podalje ponovo prestrojavali. Srce joj se ispuni oduševljenjem. Čak je mislio i na to da bi mogli biti progonjeni! Postavio je svoje gusare iza svakog grma da bi obranili pristup do mjesta ukrcanja. Ona se počne povlačiti, hrabreći djecu da idu za njom. Kad se okrenula, spazila je brod u dražici s razapetim jedrima. Staza koja je vodila do žala bila je blizu. - Gospoño Anñeliko, da niste ranjeni? - Gazda Gabriel se dovuče do nje. U ruci je imao pištolj. - Zašto ste tako zaostali? - Radi onih tamo - reče ona, pokazujući ljutito na Manigaultove. Oni su jedva izvlačili noge iz sipkog pijeska. - Ranjena sam! Ranjena sam! - kukala je gospoña Manigault. Možda je to bila istina. Ona je padala naprijed svom svojom težinom, a muž ju je vukao i pridržavao, psujući poput gusara. - Gdje je Laurier? - upita Anñelika. - Mornari su počeli krcati djecu u čamac. Ali ja sam bio u brizi zbog vas. Zato sam se i vratio. Hvala Bogu! Kapetan broda nas je zaštitio oružjem. On je dolje na žalu i upravlja ukrcavanjem. - On je tamo! - ponovi Anñelika. - Oh! To je izvanredan čovjek, zar ne? - O! Zakrinkan čovjek i po onom što sam vidio i voña gusarske bande... Odjekne prasak nove paljbe. Draguni, koji se u meñuvremenu bijahu ponovo okupili pokušali su novi juriš, ali je njihov nalet i ovaj put potpuno slomljen. Neki sjahaše s konja i počeše puzati prema dunama da bi se s protivnikom borili prsa o prsa. Mornari sa Gouldsboroa koji su tvorili izvidnicu na obali pokušavali su se povući i pridružiti se svojima. Dok su god stajali na obali i zaštićivali ukrcavanje protestantskih bjegunaca draguni su izvlačili kraći kraj, čim su pokušali prići bliže. Ali kad se gusari u zaštitnici povuku prema žalu, postojala je opasnost da ih kraljevi vojnici pobiju s visokih hridina. Već su neki počeli izvoditi obuhvatni pokret i na prilazima žalu pojavile su se crvene uniforme. Na sreću, draguni su imali tek nekoliko mušketa, jer su najviše bili naoružani pištoljima. Po naredbi poručnika dva najmahnitija draguna skoče na žalo. Ali su pri tom polomili noge i njihovi bolni urlici ohladili su oduševljenje njihovih drugova, pa su odustali od daljnih pokušaja. Jedini prilaz i dalje je čuvala i zaštićivala posada Gouldsboroa. Dotle su drugi mornari dodavali jedan drugome djecu i žene, trpali ih u čamac, a onda su mornari veslali svom snagom prema usidrenom brodu. Na križevima jarbola stajali su mornari držeći konope, spremni da odriješe jedra i da ih osposobe za plovidbu.

Gazda Gabriel i Anñelika, koja je držala Honorinu, lagano su se povlačili natrag. Maltežanin je vodio brigu o Jeremiji. I mušketiri s gusarske lañe su se puzeći povlačili. Poručnik se derao: - Ne bojte se ništa, draguni! Kad se ovi razbojnici spuste dolje, odavde ćemo ih lako postrijeljati. A vi tamo, pucajte na čamac! To je vikao vojnicima na desnom krilu, koji su uspjeli da dopru do ivice obale, ali su ovi bili previše udaljeni da bi mogli gañati bjegunce i gusare, dok su god ovi stajali u zaklonu strmih hridina.. Ali kad se čamac udalji od obale i uputi k brodu, on će usprkos daljini postati meta vještim strijelcima. I zaista tanad je zujila oko čamca, a iz grupe djece i žena prolome se krici užasa. Pastor Beaucaire se uspravi, usprkos opomenama gusara. U toj strašnoj buci, on svojim starim, promuklim glasom zapjeva neku crkvenu pjesmu. Mornari u čamcu su se trudili da što prije napuste opasnu zonu. Uspjelo im je a da nitko u čamcu nije bio ranjen. Ali trebalo se vratiti po one što su ostali na žalu. Draguni su imali vremena da isprave svoje gañanje. - Sad su naši! Hrabro! Drugi put ih nećemo promašiti! Spremite se, draguni! - urlao je poručnik. Čulo se kako škljocaju kokoti na mušketama, zveket šipki, kojima su čistili cijevi i lančići privezani za rogove s barutom. Poneseni nadom u skori uspjeh, nekoliko vojnika jurne naprijed da bi zaustavili bjegunce koji su se još uvijek nalazili na litici. Pred Anñeliku koja se već počela spuštati strmom stazom odjednom iskrsne brkati dragun s isukanom sabljom. Gazda Gabriel, skoči pred nju, opali, a dragun se složi po tlu. Ali ga je zato posljednjim grčevitim pokretom uspio dohvatiti sabljom. Rasječenog ramena i sljepoočice, trgovac posrne i bio bi se srušio niz hridinu da ga Anñelika nije zadržala u zadnji čas. Ali težina ogromnog i nepokretnog trgovčeva tijela vukla je Anñeliku prema ponoru. Ona stade dozivati pomoć. Neki mornar s Gouldsboroa, pocrnjelog lica od baruta, priskoči joj u pomoć. Pridržavajući ranjenika, spuštali su se kojekako po kozjoj stazi. Nečiji glas je vikao sa žala na engleskom jeziku. Nesumnjivo, neka naredba o povlačenju; jer su nakon toga gusari još sakriveni u dunama, skočili poput majmuna i šmugnuli prema žalu da se spoje s ostalim drugovima. - Prolaz je slobodan! Naprijed naši - derali su se draguni skupljajući se. Anñelika stiže najzad na žalo. Za njom se runio šljunak dok je podržavala okrvavljenu glavu gazde Bernea. - Umro je! Umro je! O moj jadni prijatelju! Dvije ruke je zgrabe oko pasa i prisile da se okrene. Bio je to Rescator. - Napokon ste stigli! Naravno, posljednja! Luda, mahnita ženo! Bila bi se zaklela da se on pod krinkom smijao. Kao da trenutak nije bio tragičan, kao da se on i njegovi mornari ne nalaze u očajnom položaju na žalu kome se čamac više nije mogao približiti, jer su draguni stajali povrh njihovih glava, kao da iz mnogobrojnih ranjenika nije tekla krv po žalu, kao da im se nije primicao posljednji trenutak...! On se, meñutim, smijao i stiskao je k sebi kao da je zaljubljen u nju, robinju kupljenu u Kandiji, zaljubljen nekom divljom ljubavlju koju su uvrede i poteškoće još jače rasplamsale. Ali Anñeliku trgne strašna misao. Otimala se, okretala glavu na sve strane kao da je poludjela. - Honorina! Gdje je Honorina? Ispustila sam je da bih pomogla gazdi Berneu kad je ranjezin... sigurno je ostala tamo gore... Htjela je pojuriti nazad. On je silom zadrži. - Kamo ćete? Ostanite ovdje, nesretnice! Sad će topovi grunuti. Pretvorit će vas u kašu! Sa boka Gouldsboroa skinuti su skriveni otvori i pojave se crna ždrijela desetak topova. Anñelika krikne muklo poput ranjene zvijeri. Opazila je Honoriniriu zelenu kapicu gore na litici. Djevojčica se nalazila na samom rubu hridine, na vrlo opasnom mjestu. Zbog velike buke nisu mogli čuti njezine dozive, ali se vidjelo da

plače strahom obuzeta, onako sitna pod plavim nebom, izmeñu draguna koji su joj se primicali i ponora, na čijem dnu je opazila svoju majku. - Kćeri moja! - poviče Anñelika izvan sebe. - Dijete moje! Spasite je! Ubit će je! Srušit će se u ponor! Nesmiljeni stisak Rescatorove ruke priječio ju je da joj pojuri u pomoć. - Pustite me! Moja kćerka! Moje dijete! Honorina! Honorina! - Ostanite tu! Ne mičite se! Idem po nju. Ukočena od užasa vidjela je kako je Rescator pojurio i kako se neobičnom lakoćom penje po strmoj stazi. Jedan se dragun približi djetetu. Rescator mu ispali pištolj u glavu, a slobodnom rukom zgrabi dijete kao kakav paket. Pogoñeni čovjek zatetura, uz mukli se štropot sruči niz hridinu i smrska se, nekoliko koraka podalje od Anñelike. U istom trenutku odjekne strašan prasak topova s Gouldsboroa. Anñelika se bojala da je kiša zemlje i kamenja zauvijek pokopala Rescatora i Honorinu. Odjednom, ona primijeti visok gusarov lik kako se pojavljuje iz oblaka prašine i dima. - Evo vam vaše kćerke! Držite je dobro, sada! - Je li ranjena? - Ne vjerujem, a sada u čamac. Iskoristivši zabunu što ju je plotun s Gouldsboroa unio meñu dragune, čamac se vrati k žalu. Mornari s Gouldsboroa prenijeli su nepomično tijelo gazde Bernea i jednog ranjenog mornara u čamac. Anñeliku su bezobzirno gurnuli u čamac i preporučili joj da se ispruži na dnu čamca. - Čamac više neće natrag - poviče Rescator. - Svi se moraju smjestiti u nj. On se posljednji ukrca. Okrenuvši se prema bijelim hridinama šarantske obale, on teatralno zaokruži rukom i vikne: - Zbogom, negostoljubivi kraju! Stojeći uspravno na zadnjem dijelu čamca, predstavljao je vrlo povoljan nišan. Srećom, vojnici demoralizirani nedavnim udarcem koji ih je obezglavio i nanio im ozbiljne gubitke, nisu ni pomišljali da dalje pucaju. Njihov poručnik je bio teško ranjen. Njegov pomoćnik je urličući izdavao protuslovne naredbe koje su nošene jekom dopirale do ušiju bjegunaca. - Neka netko u galopu odjuri i zatraži podršku baterije u Port-Luisu. - Obavijestite mornaricu u Saint-Martin de Reu i veliku tvrñavu na rtu Sablonceaux! - Ne smijemo dozvoliti da ovi razbojnici pobjegnu! Uz silan štropot lanaca Gouldsboro je dizao sidro. Istodobno mornari na koševima jarbola razmotaše jedra, koje je vjetar odmah napuhnuo. Stojeći uspravno na kapetanskom mostu, kapetan Jason mirno je izdavao zapovijedi kao da svečano napušta luku, pod pogledima danguba s obale. Spretni mornari trčali su uzduž križeva i jarbola i stiskali sad ovdje sad ondje neki konop, neku škotu. Brod je podrhtavao spreman da pojuri. U meñuvremenu je čamac, preopterećen bjeguncima, zaobišao brod. Sad se više nisu morali bojati napada i ukrcaj se mogao obaviti bez smetnje, dok je Gouldsboro polako napuštao uvalu. Neki mornar uzme Honorinu u naručaj i s njom se popne na brod po ljestvama od konopa. Imao je crnu kožnu prevlaku na oku te je Anñeliku sjetio neljubaznog lica Coriana d'Escrainvilleovog pomoćnika. Svojim je izgledom sasvim očarao Honorinu te ga ona čvrsto stegne oko vrata ne izustivši ni riječi dok su se penjali po ljestvama od konopa. S ukrcanjem ranjenika bilo je dosta muke. Napokon su svi bili na palubi. Pomoću vitla čamac je dignut i čvrsto privezan uz brodsku ogradu.

Svi ti pokreti obavljeni su mirno i primjernom brzinom. Osjetivši pod nogama čvrstu palubu, Anñelika podigne oči. Obala se udaljavala, a crveni draguni, koji su još bili na njoj, prijetili su im šakom. Neodoljivo gonjen vjetrom Gouldsboro je napuštao svoj zaklon i ulazio u more Pertuis. S lijeve strane pojavio se La Rochelle, pruživši se uz more. Izgledao je nadohvat ruke. Na suncu su bljeskali njegovi razoreni, ali još uvijek veličanstveni bedemi: Sveti Nikola, Lanac, Svjetionik. Brod je plovio prema gradu.

45.

RESCATOR PRED LA ROCHELLEOM

SRETAN BIJEG U OCEAN

Rescator je posljednji stupio na palubu. Jednim pogledom obuhvatio je situaciju. Nikola Perrot koji je stajao blizu njega, klimao je glavom. Vjetar puše sa sjeverozapada! Loše po nas... Oho! Andelika je odmah primijetila da ih vjetar nosi prema gradu. Na kapetanskom mostu kapetan Jason se usopio nareñujući da se neka jedra razviju, a druga spuste, a sve sa ciljem da brod upravi prema kanalu La Pallice. Jedan mornar se približi Rescatoru i pruži mu dalekozor. Gusar se dotakne svoje maske kao da će je skinuti. Ali se predomisli i baci brzi pogled oko sebe. - Ranjenici i putnici u brodsko spremište! Nitko na palubi, osim posade! Podigavši svoj dogled, časkom je osmatrao predjel i napore što ih je činio Gouldsboro da umakne usprkos protivnom vjetru. - Ne, vi ne... - reče Anñeliki ni ne okrenuvši se. Vjerojatno je primijetio da se ona spremala da poslušno krene za ostalima koji su se kroz bokaportu spuštali u unutrašnjost broda. Rescator spusti dogled i okrene se prema mladoj ženi. Promatrao ju je. Ona je stajala uspravno, izobličena lica i čvrsto, stiskajući u zagrljaju svoju kćerku. Vjetar je vijorio Honorininom kosom kao plamen purpurnom. - Vaša kćerka - reče on muklim glasom. - Tako... Slična vam je. Koji je od hugenota koje smo ukrcali njezin otac? Zar je to bio trenutak da se postavlja takvo pitanje? Anñeliki se činilo da plove prema gradu. Još malo pa će vidjeti znatiželjnike na prozorima i bedemima, kako se skupljaju da gledaju očajnički manevar nepoznatog broda. - Njezin otac... odgovori ona gledajući ga kao da je poludio - pa, dobro... otac joj je bog Neptun... zamislite. Jest, tako su mi rekli. A sad radije pogledajte gdje se nalazimo. Još malo pa ćemo biti nadohvat topova s tvrñave Saint-Louis. Ako je posada obaviještena, nema nam spasa. - Vjere mi, to je vrlo moguće, draga moja... Brod nije uspio oploviti rt Vrh uvale. Još uvijek je bio nadohvat La Rochellea i tvrñave, na čijim se zidovima opažalo sumnjivo kretanje. - Doñite! Doñite ovamo - odluči naglo Rescator, dajući znak Anñeliki da ga slijedi. Velikim koracima prijeñe palubu, zatim stubište stražnjeg kaštela, a onda stubište krmnice. - Gospoño, sklonite se - reče Nikola Perrot u krznenoj kapi, pokazujući Anñeliki ulaz u Rescatorove odaje pod krmnicom. I doda osmjehujući se. - Naš je zapovjednik uzeo kormilo u ruke. Znači, izvući ćemo se. Ovo povjerenje u vještinu onog koji je njima upravljao izgleda da je vladalo meñu svom posadom. Ljudi su bili potpuno mirni; nekoliko se gusara čak ljuljuškalo u visećim ležaljkama, a neki su se naveliko šalili, oponašajući u tome onoga koji ih je naučio da promatraju opasnost mirno se smješkajući. - Ali tvrñava Louis će otvoriti vatru - reče Anñelika bezbojnim glasom.

- I to je moguće - odgovori svojim čudnim francuskim naglaskom Perrot, koji je stajao kraj nje, nesumnjivo zadužen da je čuva. Najednom se kapetan Jason preko zvučnika javi bujicom zapovijedi koje su bile namijenjene mornarima na križevima. Velika živost zavlada odmah u zračnoj šumi konopa, jarbola i jedara gdje su ljudski likovi mijenjali položaj majmunskom hitrošću. U času kad se dim iz zapaljenih topovskih fitilja podigao povrh tvrñave Saint-Louis, sva jedra Gouldsboroa promijene položaj. Brod se skoro više nije micao, kao da se ukočio pred tvrñavom, i topovima uperenim u nj. - Spuštajte sidro! Skoro odmah zatim začuje se buka lanaca i ključanje mora, gdje je palo sidro. Anñelika pogleda svog druga upitnim i uznemirenim pogledom. - Zar Rescator hoće da pregovara? - upita ona sa strahom u očima. - Nije to njegov običaj - promrmlja gusar. - Vjerojatno vam se čini da je u lovu na ulješure u zaljevu Svetog Lorenca. Sidro je dodirnulo dno. Brod se zaustavio, okrećući se lagano u pravcu vjetra. Uto s tvrñave odjekne grmljavina topova koji su u istom trenutku grunuli. Ali uslijed žestokog okretanja kormila, brod na koga su gañali, naglo se okrenuo. Kiša tanadi proleti nekoliko palaca dalje i pljusne u bijelu pjenu točno na mjestu gdje se Gouldsboro nalazio par sekundi prije bokom okrenut prema tvrñavi. Kao vješt borac u dvoboju izmakao je udarcu. Ali opasnost je bila samo odgoñena. Brod neće izvući sidro, prije nego sa tvrñave ispale na nj drugi plotun. Tek što je Anñelika to pomislila, kroz zvučnik padne nova naredba: - Napustiti sidro! Kao nekom čarolijom na prednjem se kaštelu stvorio nakovanj i tri žestoka udarca malja raskinuše lanac. - Razviti sva jedra! Kurs sjeveroistok! Osloboñeni se brod poslušno pokori jedrima. Brzina broda omela je topnike na tvrñavi Louis, koji su ga uzalud pokušavali dobiti na nišan. Tanad ponovo projuri blizu cilja, brod se žestoko strese, more ga poprska, ali je uza sve to nesmanjenom brzinom nastavio svoj put. - Hip, hip, hura! - vikao je Nikola Perrot. Povik je jednoglasno prihvatila sva posada. Perrot je objašnjavao. - Ti bi nam ušljivci bar desetak rupa izbušili da naš zapovjednik nije najvještiji pomorac na svijetu. Bili bismo već na dnu, časna riječ. Jeste li vidjeli onaj zaokret poluge na kormilu? Ali uñite u salon, gospoño. Mi se još nismo izvukli iz ovog osinjaka, malo je falilo. - Ne. Ostat ću ovdje do kraja, sve dok ne ugledam slobodno more pred nama. - Vjere mi! Na volju vam, gospoño. Ima ih koji vole gledati smrti u lice. Na kraju, to i nije tako loše, jer se katkad ona prestraši, pa se povuče. Anñelika je počela osjećati prijateljstvo prema lovcu iz dalekog Svetog Lorenca. Nije baš sličio na gusara koji ne zna za vjeru i zakon iako je na glavi imao šubaru od životinjske kože, a ruke mu bile pune tetoviranih šara. Poslije akrobatskog okreta, zahvaljujući kojemu je izmaknuo plotunu s tvrñave Louis, Gouldsboro se uspravio, nalik na bojnog konja koji zna što mu je raditi. Laki zaokret vjetra prema zapadu omogućio mu je da plovi ravno naprijed. Razvio je jedra da iskoristi prolaznu milost svog neprijatelja, sjeverozapadnjaka, i vrlo brzo se udalji od La Rochellea uspjevši oploviti rt Vrh uvale. Da bi dopro do pučine valjalo mu je još prijeći tjesnace izmeñu otoka. Jaki vjetar sa sjevero-zapada, koji je puhao toga dana, branio mu je pristup u tjesnac Antioche na jugu, koji se nalazi izmeñu otoka Re, Aix i Oleron. Ali da bi se stiglo do bretonskog tjesnaca, kroz koji se takoñer može isploviti na pučinu, koji je uži i zaklonjeniji i smješten izmeñu kopna i sjeverne strane otoka Re, trebalo je još proći kroz uski tjesnac izmeñu La Pallicea i rta Sablonceaux.

Izgleda da se Rescator odlučio za ovaj drugi prolaz. Kapetan Jason kroz zvučnik naredi: - Hej! Vi na jedrima! Savijte gornja jedra! Razvežite prednje jedro, brigantin i potporno jedro! Uz pomoć samo donjih jedara Gouldsboro uñe u prolaz izmeñu dva rta. Anñelika je teško disala. Ona je znala za podmuklu opasnost ovog prolaza punog podvodnih grebena i dosta plitkog o kome su pomorci u La Rochelleu sa strahom razgovarali. Vjetar koji je bok broda zapljuskivao sitnim i silovitim valovima mogao je brod svakog časa potisnuti s uskog prolaza izvan kojega bi se svaki brod veće tonaže neizbježno nasukao. - Jeste li već koji put prošli kroz ovaj kanal? - upita ona gusara. - Ne, ušli smo kroz južni kanal. - Onda vam je potreban pilot. Meñu mojim prijateljima nalazi se ribar Le Gali. On poznaje sva opasna mjesta u ovom tjesnacu. - Dobra ideja - odgovori čovjek u krznenoj šubari. On je ostavi i poñe o tome obavijestiti oba kapetana. Malo potom pojavi se Le Gali u pratnji gusara u šubari. Anñelika nije mogla da ne poñe za njima na krmnicu. Rescator je bio kod kormila, još uvijek maskiran. Bio je vrlo napet, kao da je sve svoje sile upregao da po najmanjem drhtaju broda nasluti kako da proñe kroz opasan prolaz. On izmijeni nekoliko riječi sa rošeljskim pilotom, a zatim mu ustupi kormilo. Anñelika se naprosto ukipila, a isto tako i Honorina. Mada je djevojčica, čini se shvaćala, da mjesto jednoj ženi i djetetu nije na kapetanskom mostu za vrijeme opasnosti, ona nizašto na svijetu ne bi bila otišla s tog mjesta. Gouldsboro je sad sigurnije napredovao. - A ako tvrñava na Velikom Sablonceauxu otvori paljbu na nas? - upita Le Gali zagledavši se u krajnju točku otoka Re, na kome se nazirala tvrñava. - Bit će po Božjoj volji! - odgovori Rescator. Zrak se malko uzmutio. S danjom žegom dizala se zlatasta izmaglica koja je zasnjenjivala obalu. Iz koša na jarbolu stražar zaviče: - Ratni brod prema pramcu. Dolazi nam u susret! Kapetan Jason opsuje. Čini se da ga je vijest porazila. - Sad smo u mišolovci kao štakori. - Ta tome smo se mogli i nadati - primijeti Rescator kao da je utvrdio najprirodniju stvar na svijetu. - Naredite da brod uspori vožnju. - Zašto? - Da dobijem vremena za razmišljanje. Ratni brod koji se dotad još nije vidio odjednom se pojavio u visini rta Sablonceaux. Njegova razvijena jedra bila su bijela poput krede ističući se u magličastom nebu. Budući da mu je vjetar puhao u krmu, brzo je napredovao. Rescator položi ruku na rame Corentina Le Galla. - Kažite mi nešto, gospodine. More počinje da opada. Ako je prolaz opasan za nas, neće li još opasniji biti za neprijatelja veće tonaže koji nam plovi u susret? Andelikin pogled padne na ruku što je počivala na pomorcevom ramenu: ruku istodobno i snažnu i finu na čijem se prstenjaku kočio krupan prsten od srebra. Osjeti da blijedi. Bila joj je poznata ta ruka, ta čvrsta i nježna šaka. Gdje li ju je samo već vidjela? U Kandiji možda, kad je skinuo rukavice da je odvede do divana. Ali bilo je tu još nešto. Ta je ruka u njoj izazvala dojam neizrecive prisnosti. Pomisli uto da joj nije možda primicanje posljednjeg časa sasvim pomutilo pamet. U ovom dramatičnom trenutku kad se smrt približavala, ona je morala biti svjesna sudbine koju je Osman Ferañi pročitao u zvijezdama. Ali u isto je vrijeme bila uvjerena da neće umrijeti, jer su bili Rescatoru na brizi. Njegova zagonetna ličnost je bila neranjiva kao klasični heroji. Ona je naivno, ludo

u to vjerovala i dosada još ništa nije opovrglo to njezino nevjerovatno uvjerenje. Pilotovo se lice razvedri. - Jest - usklikne on - vi imate tisuću puta pravo, gospodine! Mora da im je vraški stalo do toga da nas uhvate čim su tako pojurili u ovaj tjesnac i još k tome u ovo vrijeme. Oni sigurno imaju dobrog domaćeg pilota, no uza sve to njihov položaj je vrlo, vrlo škakljiv... - Učinit ćemo ga još škakljivijim. A osim toga, poslužit će nam kao štit ukoliko se i tvrñava umiješa. Prisilit ću ih da se postave izmeñu tvrñave i nas. Naprijed svom snagom! Pripremite se za bitku! I dok su se mornari iz koševa hvatali križeva na jarbolima da bi sišli na palubu, ostali koji su se nalazili u predjelu pramčanog kaštela izbiše hitro iz bokaporte. Razdijeljene su sjekire i sablje, oružje koje su upotrebljavali pri pristajanju uz drugi brod. Skinute su cerade kojima su bili pokriveni topovi na ogradi broda. Svatko je zauzeo svoje mjesto. Neki mornari, naoružani mušketama, smjestili su se u koševima jarbola, a vukli su gore i sanduke lumbardi, koje će u slučaju sukoba gañati neprijateljsku palubu. - Treba li palubu posuti pijeskom? - upita kapetanov pomoćnik. - Ne vjerujem da će to biti potrebno - odgovori Rescator gledajući kroz dalekozor. I ponovi podrugljivo se smiješeći pod krinkom: - Palubu posuti pijeskom, hm! Anñelika se sjeti Sredozemlja i tih krajnjih mjera. Most se unaprijed posipao pijeskom da bosi borci ne bi klizali po prolivenoj krvi. - Nasukat će se prije nego što će ijednu kuku baciti na naš brod - dometne Rescator, slegnuvši ramenima. Izgledao je tako siguran u sebe da je znatno popustila napetost što je vladala u tim trenucima dok su dva broda neumoljivo jurila jedan prema drugome. Uostalom, lako se moglo opaziti da se ratni brod nalazi u lošem položaju. Brod ionako težak zbog svojih četrdeset topova, napravio je uz to i jednu neopreznost: razvio je sva jedra, pa je bilo vrlo teško održavati pravac. Valovi su ga potiskivali prema obali. - A ako raspali po nama? - upita Le Gali. - Previše su zbunjeni da bi se postavili u položaj prikladan za pucanje. Osim toga okrenuti smo mu pramcem, meta je, prema tome, vrlo uska. Gouldsboro je smjelo dalje napredovao. Ratni brod se sve više naprezao da bi održavao pravac. Odjednom, neodoljivo potisnut na hridine, on se nagne i začuje se mukla lomljava. - Nasukao se! - povikaše u jedan glas mornari na krmnici Gouldsboroa. Posada je mahala kapama i klicala od radosti. - Samo da i nas ne zadesi ista sudbina - progunña Rescator. - More opasno opada. Poslao je odmah mornare na pramac da mjere dubinu. Nastavljajući svoju vožnju, gusarski brod je prošao podalje od svog nemoćnog protivnika, s kojega su se razlijegale uvrede i proklinjanja. - A da ih za oproštaj pozdravimo jednim plotunom - upita kapetan Jason. - U dobrom smo položaju. - Ne! Nema smisla da za sobom ostavljamo previše loše uspomene. Osim toga, još se nismo sasvim izvukli iz škripca. Anñelika je takoñer mislila na to da bi se mogli pojaviti drugi brodovi i prepriječiti im put. Ipak su uspjeli bez zapreka izići iz tjesnaca i ući u bretonski tjesnac. Le Gali se uspravi držeći ruke na kormilu. - Najteže smo savladali, a sada, gospodine, predložio bih da dignemo i ostala jedra i da plovimo uz sjevernu obalu sve do izlaza, do rta Grouin du Gou. - Slažem se. Sad su mogli lakše manevrirati. Pertus je bio zaštićeniji, vjetar je puhao manjom žestinom i u povoljnijem smjeru, te je bjeguncima bio saveznikom. Laka izmaglica je dopuštala da se razazna svinutost kopna i snježna čipka Slanih močvara. S druge strane se nalazio Saint-Martin de Re i uskoro se jedan za drugim, kao likovi

iz sna, brodovi kraljevske mornarice otcijepe od luke i upute prema njima. Lov je počinjao. Gusari su u napetoj tišini promatrali napredovanje brodova. - Tako blizu cilja - šaptao je Le Gali. - Prošli smo rt Arcay. - Pojačajmo brzinu. Vjetar je lagano zaokrenuo, pomaže nam. - I njima. - Meñutim, mi smo u prednosti. Kratkim rečenicama su govorili o položaju brodova, odmjeravali su svoje mogućnosti, nastojeći da im ni jedna ne promakne. Nakon što je izgledalo da se brodovi približuju uznemirujućom brzinom, brodovi na čelu kraljevske flote zadržali su istu udaljenost. Gouldsboro je još bio izvan dohvata njihovih topova. Ponovo je Rescator položio ruku na Le Gallovo rame. - Domognimo se mi pučine, prijatelju, a tada časne mi riječi, plovit ćemo niz vjetar i nijedan brod njegova veličanstva neće nas dostići. - Uspjet ćemo u tome, gospodine - odgovori pilot kao da je odjednom oživio. Očiju uprtih u pravac koji je morao slijediti, osluškivao je najmanji razvoj vjetra, najmanji lahor, da bi brodu kojim je upravljao povećao brzinu. Ah! Kako je dobro poznavao ovaj kraj, u kojem je toliko puta bacao svoje mreže i dizao svoje košare za jastoge, pjevajući i promatrajući s ljubavlju oko sebe vedre i pozlaćene obrise mora, kopna i otoka, koji su sačinjavali prisan krajolik njegova života. Porijeklom je bio iz Bretanje. Tri generacije njegove obitelji živjele su u La Rochelleu, i to je nešto po čemu možemo razumjeti zašto je bio hugenot i što je tako uporno bio vjeran svojoj vjeri, kao što je Bretonac katolik bio odan svojoj. Razmišljao je kako danas plovi ovim krajem, gdje je nekad provañao sretne dane, a iz kojeg sad eto bježi, razmišljao je kako se u spremištu progonjenog broda nalaze njegova žena i djeca i kako bi bilo užasno da umre tu, u vodama svojih otoka i svog grada, potopljen topovima francuskog kralja. Više se plašio takve izdajničke mogućnosti nego smrti s kojom se suočio mnogo puta u svom mornarskom životu. "Oh, Gospode, obazri se na naše patnje, koje trpimo radi tvog imena...! Zašto? Zašto...?" Anñelika pogleda unazad. Jedra gonitelja su se opet povećavala. Meñutim, more se počelo jače talasati, kreste zapjenjenih valova kao da su najavljivale blizinu pučine. Obala je nestajala, smanjivala se. Vjetar je imao neki gorki ukus i postajao oštriji. Zamagljeni horizont kao da se sve više širio. Pučina! Ali zar nije bilo prekasno. Ona pogleda Rescatora i opazi da je on fiksira kroz otvore svoje krinke. Odjednom pomisli da će joj on reći da odlazi, da njezino mjesto nije na krmnici. Otjerat će je onom zajedljivom podrugljivošću kojom se ponekad obraćao njoj. On, meñutim, ništa ne reče. Imala je dojam da je on tako gleda jer stvari idu rñavo i jer je trenutak postao tugaljiv. Nju, koja je dotad sačuvala svoje pouzdanje, spopadne strah. - Zar je kasno? - upita ona. Uto se Honorina uspravi u njenim rukama i pokaže nekti točku na horizontu. - Tamo - reče veselo - vidim ptice. Ptice... su bile lañe. Pomaljale su se na obzorju i zakrčile izlaz iz zaljeva. Za par trenutaka bilo ih je bezbroj na vidiku. Ukliješten izmeñu dolazećih brodova i kraljevske mornarice Gouldsboro je ličio na divljač, koju su natjerali u stupicu i opkolili i koja neće biti u stanju oduprijeti se svim tim protivnicima koji su se združili da ga unište. Uzvik nevjerice i zaprepaštenja javi se na usnama cijele posade, koja se nalazila u borbenom stanju. Ovo je bilo previše! Mogli su se boriti, ali ne i pobijediti. Nisu imali nikakva izgleda za bijeg. Gotovo odmah, Rescator nešto uzvikne i stane se smijati. Toliko se smijao da nije mogao doći do rijeći, gušio se od kašlja. "Poludio je", pomisli skamenjena Anñelika. Ali je gusar napokon uspio reći: - Holanñani! Zaprepaštenje se smjesta pretvori u mahnitu radost.

- Podignite englesku trgovačku zastavu na glavni jarbol - zaurla kroz zvučnik kapetan Jason na engleskom. Istu zapovijed ponovi i na francuskom jeziku. Zastave se podigoše i zalepršaše na vjetru. Izmučena nedavnom olujom, ogromna trgovačka flota ulazila je dostojanstvenom sporošću u bretonski tjesnac. Dva velika linijska broda plovila su pred njom, svaki sa pet jarbola i sa tri palube, na kojima su bile baterije sa sedamdeset i dva topa. Za njima je plovilo mnoštvo od četiristo trgovačkih brodova svake tonaže, od kojih je najmanji brod imao bar tristo tona. Ovu veliku flotu pratilo je dvadeset ratnih brodova. Gouldsboro se uvuče izmeñu njih okretnošću zeca i izgubi se u toj gustoj šumi. Za nekoliko časaka desetak brodova ogromne flote našlo se izmeñu njega i kraljevske flote. Sad nije bilo moguće oficirima njegova veličanstva ispaliti ma i jedan topovski metak na gusare, a da pri tom ne pogode poštene trgovce, koji su dolazili da se usidre u francuskim vodama. Morali su odustati od svoje namjere da kazne smjelog gusara, koji ih je tako sjajno nadmudrio. Po drugačijem talasanju mora, bjegunci zatvoreni u potpalublju, osjetili su da su doprli do pučine. Čitave su sate oni osluškivali svaki šum, škripanje broda u borbi s vjetrom. Onaj manevar kraj tvrñave Saint-Louis pobacao ih je jedne na druge. Kad su čuli mukle eksplozije topova, oni su mislili da im je kucnuo posljednji čas života. A zatim su s najvećom napetošću pratili ono polagano plavljenje kroz kanal, pa zastoje, pripreme za bitku, trčanje bosih nogu povrh svojih glava, očekivanje ishoda... čitave sate su molili, izgovarali pokoju riječ, da rastjeraju zebnju ili da smire uznemirenu djecu. I kao u Arci "nije bilo prozora i nisu mogli znati što se vani dogaña" Zatim se brod stao mirno valjati u pravilnim, velikim njihajima; oni osjetiše da su jedra najzad napeta i napuhana vjetrom, a ne uslijed manevriranja. Poletni zamah slobode prožimao je trup broda, tako da je podrhtavao od radosti poput rasnog konja kome su opustili uzde. Le Gali se pojavi na bokaporti, iznemogao, s izrazom istodobno i pobjedonosnim i očajnim koji se odražavao u njegovim plavim, keltskim očima. - Pobjegli smo im - uzvikne. - Nalazimo se na pučini. Spašeni smo! Tada su svi osjetili kako im srce razdire strašan bol. Zbogom, La Rochelle, naš grade! Zbogom, naša zemljo! Zbogom naš kralju! I padoše na koljena, očiju punih suza. - Kopno se još vidi - reče Rescator, približivši se Anñeliki i fiksirajući je oštro kroz otvore svoje krinke. - Zar se nećete okrenuti da bacite zadnji pogled na obale koje zauvijek napuštate, gospoño? - Ne - odgovori ona. - Niste baš previše osjećajni s obzirom na svoj spol. Ne bih želio navući na se vašu mržnju. Zar, dakle, ne ostavljate tamo nikoga za kim žalite, nikakvu uspomenu, nijedno drugo biće? "Mrtvo dijete", pomisli ona "mali grob na rubu šume Nieula... To je sve." - Nosim sa sobom sve što mi je milo - reče ona, privinuvši Honorinu na svoje srce. - Ona je moje jedino blago. Svaki put kad bi je on nešto pitao onim svojim radoznalo-podrugljivim tonom ona je imala dojam da ju on vreba i da je ta njegova radoznalost ugrožava. Neizmjeran umor pritisne joj leña. Bio je to umor zadnjih sati, umor njezina života u času kad je sudbina zatvarala za njom vrata, koja se više nikad neće otvoriti. Ona osjeti bol u ukočenim rukama, kojima je već beskrajno dugo stiskala Honorinu na svojim grudima. - Umorna sam - reče iznemoglim glasom. - Oh! Tako sam umorna. Htjela bih spavati... Anñelika nije bila svjesna što se s njom dogañalo otkad je izgovorila te riječi do časa kad se probudila u grimiznoj svjetlosti sunca na zalazu. Sunce boje rubina

ispunilo joj je oči, izdvajajući se kao ogromna svjetiljka na mutnoj, srebrnoj pozadini mora i neba. Sunce dodirne obzorje i nestane nevjerojatnom brzinom ostavivši iza sebe još kratko vrijeme ružičastu svjetlost, blistaviju od svjetlosti zore, koja je malo-pomalo počela blijediti. Anñelika osjeti kretanje broda, ono ritmičko i neprestano ljuljanje, koje ju je vraćalo nekoliko godina unatrag, na Sredozemlje. U ono vrijeme, čak i kad je na Hermesu bila zarobljenica, dogañalo joj se da bi joj osjećaj neizmjernosti nadimao srce i ništio nezadovoljstvo njezine strastvene duše. Ta su joj sjećanja ostavila iza jednog putovanja za kojega je prepatiia tisuću muka, osjećaj tuge i ushićenja. Sad se ona ponovo sastala s morem. Kroz šareni prozor krmenog kaštela, promatrala je kratak požar sutona, a zatim svečanu zagonetnost polutame prije noći. Slušala je kako se od brodskog trupa odbija zapljuskivanje valova i s vremena na vrijeme oštro pucketanje jedara i eolski pjev lahora u brodskim užetima. Ona se uspravi, upola sjedne na istočnjačkom divanu gdje su je ispružili, tijelo podupre rukama, prazne glave, bez misli, ali s jasnim saznanjem sreće u svom srcu. Bila je slobodna! Honorina je spavala blizu nje, potpuno klonula, ružičasta, nasmijana, dok je sunce na zalazu oživljavalo put njezina bucmastog lica. Anñelika se nagne nad nju neizmjernom nježnošću. - Odvela sam te, zlato moje - prošaputa. - Ti si tijelo moga tijela, srce mog srca... Nadljudsku je radost gotovo osjećala kao bol. Stari san koji ju je progonio čitav život, sad se oživotvorio. Otisnula se na more. Prsa joj se napune slanim uzduhom. Oči joj se zamagle, glava joj klone opijena bezimenim zanosom. Tu, sama u svjetlosti umirućeg dana, Anñelika je nudila oceanu, kao ljubavniku s kojim se opet našla, svoje napeto, zaneseno i zaljubljeno lice...