Zagreb, 2012.

S engleskog jezika prevelaMaja Šoljan

M A D E L I N E M I L L E R

Mojoj majci, Madeline, i Nathanielu

7

P R V O P O G L A V L J E

Moj je otac bio kralj i sin kraljeva. Bio je nizak, kao i većina nas, i nabijen kao bik, sav u ramenima. Ože-nio se mojom majkom kad joj je bilo četrnaest godina, a

svećenica mu je prisegnula da je plodna. Bila je to dobra prilika: bila je jedinica pa će imutak njezina oca pripasti mužu.

Sve do vjenčanja nije primijetio da je slaboumna. Njezin ju je otac pomno skrivao pod velom sve do obreda, kako nalažu običaji, a moj je otac na to pristao da mu udovolji. Bude li ružna, uvijek su tu rop-kinje i dječaci koji služe na dvoru. Kad su joj napokon skinuli veo, kažu da se moja majka nasmiješila. I tako su shvatili da je doista tu-pava. Mladenke se ne smiješe.

Kad me rodila, istrgnuo me iz njezinih ruku i predao dadilji. Pri-malja se smilila i majci podmetnula jastuk da ga grli umjesto mene. Majka ga je stegnula u naručje. Kao da nije ni primijetila da se ne-što promijenilo.

Očekivanja sam rano iznevjerio: bio sam sitan, kržljav. Nisam bio brz. Nisam bio snažan. Nisam umio pjevati. U najboljem slučaju, za mene se moglo reći da nisam bio boležljiv. Prehlade i grčevi koji su napadali moje vršnjake mene su zaobilazili. To je samo tjeralo mo-jeg oca da bude sumnjičav. Jesam li ja podmetnuto dijete ili možda nisam od ljudskoga roda? Mrštio se dok me promatrao. Ruke su mi se tresle pod njegovim pogledom. A tu je bila i majka, kojoj je vino curilo niz bradu dok je pila.

8

Pet mi je godina kad na mojeg oca pada red za pripremu igara. Ljudi se okupljaju, dolaze odasvuda, čak iz Tesalije i Sparte, a naše riznice pune se njihovim zlatom. Stotinu sluga dvadeset dana izra-đuje trkalište i krči kamenje sa staze. Otac je odlučio da će prirediti najbolje igre što ih je svijet vidio u ovome naraštaju.

Najživlje se sjećam trkača, njihovih tijela, smeđih poput oraha i premazanih uljem, kako se rastežu na stazi pod suncem. Svi su za-jedno, i muževi širokih ramena i golobradi momci i dječaci, a krupni mišići ocrtavaju im se kao istesani na listovima.

Ubijen je bik, krv se do posljednje kapi iscijedila u tlo i u posude tučene u bronci. U smrt je otišao tiho, dobar znak za igre što slijede.

Trkači se okupljaju pred povišenim prijestoljem, gdje sjedimo otac i ja, okruženi nagradama koje ćemo predati pobjednicima. Tu su zlat-ni pehari za vino, tronošci od kovane bronce, koplja od jasenovine s vršcima od dragocjenog željeza. Ali prava je nagrada u mojim rukama: vijenac od tamnozelena lišća, netom odrezanoga, koje sam trljajući ga palcem ulaštio do visoka sjaja. Otac mi ga je nevoljko dao. Smiruje se uvjeravajući sama sebe: ta samo ga moram držati.

Prvi su na redu najmlađi dječaci pa sad topćući nogama po praš-njavom tlu čekaju svećenikov znak. Netom su se protegnuli u prvom naletu rasta, kosti su im oštre i vretenaste, napinju im zategnutu kožu. Pogled mi pada na jedine svijetle vlasi među desetcima tamnih, ku-štravih glava. Naginjem se naprijed da bolje vidim. Kosa mu blista poput meda na suncu, a u kosi odsjaji zlata – kruna za kraljevića.

Niži je od ostalih i, za razliku od njih, još djetinje punašan. Kosa mu je duga i vezana u rep kožnatom vrpcom; zlati mu se na prepla-nuloj, goloj koži leđa. Kad se okrene, vidim da mu je lice ozbiljno kao u odrasla muškarca.

Čim svećenik udari o tlo, on jurne i pretječe okrupnjela tijela sta-rijih dječaka. Kreće se s lakoćom, a pete mu bljeskaju ružičasto, kao što jezik paluca kad lizne. Pobjeđuje.

Netremice gledam kako mi otac uzima vijenac iz krila i kruni ga; na njegovoj svijetloj kosi lišće izgleda kao da je posve crno. Njegov

9

otac Pelej dolazi po njega, nasmiješen i ponosan. Pelejevo je kraljev-stvo manje od našega, ali priča se da je njegova žena božica, a po-danici ga vole. Moj ga otac gleda sa zavišću. Njegova je žena slabo-umna, a sin prespor da se natječe čak i u najmlađoj skupini. Okreće se prema meni.

„Takav bi sin trebao biti.”U rukama mi ostaje osjećaj praznine kad više ne držim vijenac.

Gledam kako kralj Pelej grli sina. Vidim kako dječak baca vijenac uvis i ponovno ga hvata. Smije se, a lice mu je obasjano pobjedom.

Osim toga, svojeg se tadašnjeg života sjećam tek u nepovezanim slikama: oca kako se mršti na prijestolju, domišljato izrađene igračke konjića koju sam volio, majke na žalu, zagledane u Egejsko more. U posljednjoj uspomeni bacam oblutke za nju, tok, tok, tok, da skakuću poput žabice po napetoj koži mora. Njoj kao da se sviđa kako se povr-šina mreška pa ponovno zateže da bude glatka poput cakline. Ili joj se možda sviđa samo more. Na sljepoočnici joj se bijeli zvjezdoliki trag, ožiljak koji joj je ostao kad ju je otac udario drškom mača. Nožni joj prsti izviruju iz pijeska žala i ja pazim da ih ne uznemirim dok tražim plosnato kamenje. Odabirem kamen i bacam ga, sretan što mi to do-bro ide. To je jedina uspomena na majku i tako je okupana zlaćanim sjajem da sam gotovo siguran kako sam je izmislio. Napokon, teško je povjerovati da bi nam otac dopustio da budemo nasamo zajedno, svojem tupavom sinu i još tupavijoj ženi. I gdje smo to bili? Ne pre-poznajem ni žal ni pogled na obalu. Toliko se toga odonda dogodilo.

10

D R U G O P O G L A V L J E

Pozvali su me pred kralja. Sjećam se kako sam se gro-zio toga dugog hoda kroz beskrajnu prijestolnu dvoranu. Kad sam stigao do prijestolja, kleknuo sam na goli kamen. Neki su

kraljevi ondje imali prostrte sagove za koljena glasnika koji su imali predati dugačke poruke. Ali ne i moj otac.

„Kći kralja Tindareja napokon je spremna za udaju”, rekao je.Znao sam to ime. Tindarej je bio kralj Sparte i vlasnik golemih

prostranstava najplodnije zemlje na jugu, zemlje kakvu je moj otac priželjkivao. Čuo sam i za njegovu kćer, za koju se govorilo da je naj-ljepša u našim krajevima. Pričalo se da je njezinu majku Ledu oblju-bio Zeus, kralj bogova glavom i bradom, prerušen u labuda. Nakon devet mjeseci iz njezine su utrobe na svijet došla dva para blizanaca: Klitemnestra i Kastor, djeca njezina muža smrtnika; Helena i Polide-uk, blistavi labudići božanskoga roda. Ali bogovi su bili na zlu glasu kao slabi roditelji pa se od Tindareja očekivalo da prihvati očinstvo i skrb za svu djecu.

Nisam odgovorio na vijest koju mi je prenio otac. Takve mi stvari nisu značile baš ništa.

Otac je pročistio grlo glasno se nakašljavši u tihoj odaji. „Dobro bi nam došlo da nam ona postane dijelom obitelji. Otići ćeš onamo i predstaviti se kao prosac.” U dvorani nije bilo nikoga osim nas pa je samo on čuo moj zaprepašteni uzdah. Ali znao sam da mi je pa-

11

metnije šutjeti o nelagodi koja me obuzela. Otac je ionako već znao sve što bih mogao reći: da mi je tek devet godina, da sam neugledan, nevažan, nezanimljiv.

Krenuli smo sutra ujutro, natovareni teškim naprtnjačama punima darova i hrane za put. Pratili su nas vojnici u najraskošnijim oklopi-ma. Slabo se sjećam samog putovanja – kretali smo se kopnom, kroz krajolik koji mi se nije usjekao u pamćenje. Na čelu povorke, otac je neprestano izdavao nove zapovijedi tajnicima i glasnicima koji su za-tim jahali u svim smjerovima. Ja sam obarao pogled, gledao u kožna-te uzde, trljao ih palcem dok ih nisam posve uglačao. Nisam shvaćao zašto sam ovdje i koja mi je uloga. To mi je bilo nerazumljivo, kao i mnogo toga što je otac radio. Magarac na kojem sam jahao ljuljao se, a i ja sam se ljuljao s njim, zadovoljan što imam barem tu razonodu.

Nismo prvi od prosaca stigli u Tindarejevu utvrdu. Štale su već bile pune konja i mula, posvuda su se ustrčali sluge. Otac kao da nije bio zadovoljan dočekom koji su nam priredili: primijetio sam kako dlanom prelazi preko kamena ognjišta u našoj sobi i mršti se. Od kuće sam donio igračku, konjića kojem su se mogle micati noge. Podignuo sam mu jedno kopito pa drugo, zamišljajući da jašem na njemu, a ne na magarcu. Neki se vojnik valjda smilio nada mnom pa mi je posudio svoje kocke za igru. Kotrljao sam ih po podu dok nisu izašle sve šestice.

Napokon je svanuo dan kad je otac zapovjedio da me okupaju i počešljaju. Zahtijevao je da presvučem tuniku, zatim da se ponovno preodjenem, premda nisam vidio razliku između ljubičaste tunike sa zlatom i grimizne sa zlatom. Ni jedna nije pokrivala moja kvrgava koljena. Otac je izgledao moćno i strogo, crna brada zasijecala mu je lice. Dar koji smo donijeli Tindareju stajao je pripravan: posuda od kovanog zlata s urezanom pričom o princezi Danaji. Zeus ju je zaveo u kiši zlatna svjetla i ona mu je rodila Perzeja, ubojicu Meduze Gor-gone, junaka kojega je u nas nadmašivao samo Heraklo. Otac mi je pružio posudu. „Nemoj nas osramotiti”, rekao je.

12

Veliku sam dvoranu prije čuo nego ugledao: žamor stotinu glasova odjekivao je među kamenim zidinama, zveket pehara i oklopa. Sluge su širom otvorili prozore kako bi prigušili buku, po svim su zidovima povješali cijeli imutak u tapiserijama. Nikad nisam vidio toliko muš-karaca pod istim krovom. Ne muškaraca, ispravio sam se. Kraljeva.

Pozvali su nas da se okupimo u dvorani, posjedamo na klupe prekrivene kravljim kožama i vijećamo. Sluge su se povukli natrag, u sjene. Očevi prsti stegnuli su mi ovratnik upozoravajući me da se ne vrpoljim.

Naslućivalo se nasilje u toj dvorani gdje su se toliki knezovi, juna-ci i kraljevi natjecali za jednu jedinu nagradu, ali mi smo znali hiniti uljuđenost. Predstavljali su se jedan po jedan, mladi momci koji su kočoperno pokazivali sjajnu kosu, istesan stas, odjeću obojenu sku-pocjenim bojama. Mnogi su bili sinovi ili unuci bogova. Svi su se već mogli pohvaliti s jednom, dvjema ili više pjesama napisanih u čast njihovih pothvata. Tindarej je svakoga pozdravio pojedinačno, pri-hvaćao darove što su ih donijeli te ih odlagao na gomilu usred dvo-rane. Svakoga je pozvao da se predstavi i zaprosi ruku njegove kćeri.

Otac je bio stariji od svih, osim od muškarca koji se, kad je na njega došao red, predstavio kao Filoktet. „Heraklov drug”, šapnuo je čovjek pokraj nas, sa strahopoštovanjem koje sam posve razumio. Heraklo je bio najveći od naših junaka, a Filoktet mu je bio najbli-ži sudrug, jedini još na životu. Kosa mu je bila sijeda, a debeli prsti same tetive, s onom žilavom spretnošću svojstvenom strijelcu. I do-ista, trenutak poslije podignuo je najveći luk koji sam u životu vi-dio, od uglačana tisina drveta s držačem od lavlje kože. „Heraklov luk”, rekao je Filoktet, „dao mi ga je na samrti.” U našim se kraje-vima za luk posprdno govorilo da je oružje kukavica. Ali to nitko nije mogao reći za ovo oružje: sve nas je osupnula snaga potrebna da se taj luk zapne.

Sljedeći muškarac, očiju zacrnjenih kao u žene, izgovorio je svoje ime. „Idomenej, kralj Krete.” Bio je mršav, a duga mu je kosa pa-

13

dala do struka kad je ustao. Ponudio je rijetki predmet iskovan od željeza, sjekiru s dvjema oštricama. „To je simbol mojeg naroda.” Njegovi pokreti podsjećali su me na plesače koje je voljela gledati moja majka.

A zatim Menelaj, sin Atrejev, koji je sjedio pokraj svojeg brata Aga-memnona, mrkoga i krupnoga poput kakva medvjeda. Menelajeva je kosa bila začudno crvena, boje bronce iskovane u plamenu. Tijelo mu je bilo snažno, nabijeno, mišićavo, puno života. Na dar je donio bogatu, prekrasno obojenu tkaninu. „Premda dami ne treba uljepša-vanja”, dodao je sa smiješkom. Bio je to lijep govor. Poželio sam da se i sam umijem dosjetiti nečeg takvoga. Od svih okupljenih, samo je meni bilo manje od dvadeset godina, a nisam bio ni potomak bo-žanstva. Možda bi ovome bio dorastao Pelejev zlatokosi sin, pomislio sam. Ali njegov je otac njega ostavio kod kuće.

Muž za mužem, imena su mi se pomiješala u glavi. Pozornost mi je odlutala do prijestolja, gdje su, prvi sam put primijetio, pokraj Tindareja sjedile tri žene pod velovima. Zurio sam u bijelu tkaninu što im je prekrivala lica, kao da ću barem nakratko uspjeti vidjeti tko se skriva iza vela. Otac je htio da mi jedna od njih postane že-nom. Tri para ruku ljupko ukrašenih narukvicama mirno su poči-vala u krilu. Jedna je žena bila viša od ostalih dviju. Učinilo mi se da sam vidio neposlušan tamni uvojak kako joj izviruje ispod vela. Helena ima svijetlu kosu, sjetio sam se. Dakle, to nije Helena. Pre-stao sam slušati kraljeve.

„Dobro došao, Menetije.” Naglas izgovoreno ime mojeg oca tr-gnulo me je. Tindarej je gledao ravno u nas. „Žao mi je što čujem da ti je žena umrla.”

„Žena mi je živa, Tindareju. Moj sin je taj koji danas dolazi ovamo isprositi ruku tvoje kćeri.” Zavladao je muk u kojem sam kleknuo, omamljen licima koja kao da su se zavrtjela oko mene.

„Tvoj sin još nije muškarac.” Tindarejev glas zvučao je kao da do-lazi iz daljine. Ništa nisam razabirao u njemu.

14

„I ne mora biti. U mene ima dovoljno muškosti za obojicu.” Bila je to vrsta šale kakvu su ljudi u nas voljeli, smjela i hvalisava. Ali nit-ko se nije nasmijao.

„Tako dakle”, rekao je Tindarej.Kameni pod bolno mi je žuljao koljena, ali ipak se nisam ni po-

maknuo. Bio sam naučen na klečanje. Nikad prije nije mi bilo drago što sam toliko vježbao pred očevim prijestoljem.

U tišini koja je zavladala, otac je ponovno progovorio. „Drugi su donijeli broncu i vino, ulje i vunu. Ja donosim zlato, a to je samo mali dio mojeg imutka.” Bio sam svjestan svojih ruku na lijepo izrađenoj posudi, svojih prstiju na likovima iz pripovijesti: Zeus, koji se po-javljuje iz slapa sunčeva svjetla, iznenađena princeza, njihov zagrljaj.

„Kći i ja zahvalni smo ti što si nam donio tako vrijedan dar, prem-da je tebi beznačajan.” Tiho mrmljanje među kraljevima. Tu se krilo neko poniženje koje moj otac kao da nije shvatio. Meni je zbog toga lice oblilo vrelo rumenilo.

„Učinio bih Helenu kraljicom svoje palače. Jer moja žena, kao što dobro znaš, nije sposobna biti vladarica. Moje bogatstvo nadmašuje imutak svih ovih momaka ovdje, a moja djela govore sama za sebe.”

„Mislio sam da je prosac tvoj sin.”Podignuo sam pogled prema novom glasu. Taj se muškarac još nije

predstavio. Bio je posljednji na redu i spokojno je sjedio na klupi, a kovrčava kosa presijavala mu se na svjetlu vatre. Imao je nazubljenu brazgotinu na jednoj nozi, šav koji mu je spajao tamnosmeđu kožu od pete do koljena omatajući se oko mišića potkoljenice i gubeći se u sjeni pod tunikom. Izgleda kao ožiljak od rane zadane nožem, pomislio sam, ili nečega sličnog što je rasporilo meso prema gore i ostavilo neravne rubove čija mekoća kao da je poricala nasilje koje ih je uzrokovalo.

Moj se otac naljutio. „Laertov sine, ne sjećam se da sam te po-zvao govoriti.”

Čovjek se nasmiješio. „Nisam pozvan. Umiješao sam se. Ali ne moraš strahovati od mojih upadica. Ne zanima me ova priča. Go-

15

vorim samo kao promatrač.” Pogled mi je privukla sitna kretnja na prije stolju. Jedna od prilika pod velom trznula se.

„Kako on to misli?” Otac se namrštio. „Ako nije ovdje radi Hele-ne, zašto je ovdje? Neka se vrati svojim klisurama i kozama.”

Muškarac je podignuo obrve, ali nije rekao ništa.I Tindarej je bio blag. „Ako je prosac tvoj sin, kako kažeš, pusti ga

da sam prosi Heleninu ruku.”Čak sam i ja znao da je red da ja progovorim. „Ja sam Patroklo,

Menetijev sin.” Glas mi je zapiskutao visoko i hrapavo od manjka upotrebe. „Ovdje sam da isprosim Heleninu ruku. Moj je otac kralj i sin kraljeva.” Više nisam imao što reći. Otac mi nije dao nikakve upute; nije mislio da će me Tindarej tražiti da govorim. Ustao sam i odnio posudu na hrpu darova, pažljivo je odloživši da se ne prevr-ne. Okrenuo sam se i vratio se na svoje mjesto na klupi. Nisam se osramotio, nisam drhtao, niti sam se spotaknuo, niti lupetao glu-posti. Ipak, lice mi je gorjelo od srama. Znao sam kako izgledam u očima tih ljudi.

Ne obazirući se na mene, povorka prosaca kretala se dalje. Muš-karac koji je sad kleknuo pred prijestolje bio je golem, za pola viši od mojeg oca, i širokih pleća. Iza njega, dvojica slugu uspravila su divovski štit. Izgledalo je kao da štit stoji uz njega u prosidbi, pokri-vajući ga od pete do tjemena; ni jedan običan muškarac ne bi ga mo-gao podignuti. Niti je to bio puki ukras: izguljeni i izgrebeni rubo-vi svjedočili su o bitkama koje je prošao. Ajant, sin Telamonov, tako se predstavio ovaj gorostas. Govorio je izravno i kratko, spominjući kako potječe od Zeusa i navodeći svoju moćnu veličinu kao dokaz da je i dalje u pradjedovoj milosti. Na dar je donio koplje od podat-na, lijepo izrađena drveta. Metalni vršak iskovan u vatri presijavao se pod svjetlom zublji.

Napokon je došao red na čovjeka s ožiljkom. „Onda, sine Laer-tov?” Tindarej se premjestio na sjedalu da mu bude okrenut licem. „Što nepristrani promatrač ima reći ovom zboru?”

16

Čovjek se nagnuo unatrag. „Volio bih znati kako ćeš spriječiti da gubitnici zarate protiv tebe. Ili protiv onog sretnika, Helenina mla-doženje. Već ih vidim barem petoricu ili šestoricu pripravnih skočiti jedan drugome za vrat.”

„Kao da te to zabavlja.”Čovjek je slegnuo ramenima. „Zabavlja me ljudska glupost.”„Laertov sin nas prezire!” To se javila ona grdosija od čovjeka,

Ajant, čija je stegnuta šaka bila velika poput moje glave.„Ni govora, sine Telamonov.”„Pa što je onda, Odiseju? Reci već jedanput što ti je na umu.” Tin-

darejev glas bio je oštar, najoštriji dosad. Odisej je ponovno slegnuo ramenima. „Ovo je opasna kocka,

unatoč blagu i slavi što si ih stekao. Svaki od ovih ljudi zaslužio je dobiti ruku tvoje kćeri i svaki od njih to zna. Neće se samo tako dati otpraviti.”

„Sve si mi to već rekao u četiri oka.”Moj se otac pokraj mene ukočio. Zavjera. Nije se samo njegovo

lice smrknulo od gnjeva.„Istina. Ali sad ti nudim rješenje.” Podignuo je prazne ruke. „Ni-

sam ti donio darove niti želim tražiti Heleninu ruku. Ja sam kralj, kako su rekli, klisura i koza. Zauzvrat za rješenje što ti ga nudim tra-žim od tebe nagradu koju sam već imenovao.”

„Daj mi rješenje i nagrada je tvoja.” Ponovno jedna sitna kretnja na prijestolju. Ruka jedne žene trznula se uz haljinu druge.

„Evo ga onda. Mislim da bismo morali pustiti Helenu da sama izabere.” Odisej je zastao kako bi dopustio da se razlegne žamor ne-vjerice; žene nisu imale glasa u tim stvarima. „Nitko ti tada neće moći prigovoriti. Ali mora odabrati sada, ovog časa, tako da ti nitko ne može predbaciti da si je savjetovao ili je uputio. I…” Podignuo je prst u zrak. „Prije nego što odabere, svaki muškarac ovdje mora se zavjetovati da će prihvatiti Helenin izbor i da će braniti njezina muža od svih koji bi mu je htjeli oduzeti.”

17

Osjetio sam nemir u dvorani. Zavjet? I to zbog tako neuobičajene stvari, da žena sama bira muža. Svi su bili sumnjičavi.

„U redu.” Bezizražajna lica, Tindarej se okrenuo prema ženama pod velom. „Helena, prihvaćaš li taj prijedlog?”

Glas joj je bio dubok i prelijep i dospio je u sve kutove dvorane. „Da.” Samo je to rekla, ali osjetio sam kako su svi muškarci oko mene protrnuli. Iako sam bio dijete, osjetio sam to i divio sam se moći ove žene koja je i skrivena pod velom mogla ispuniti prostoriju tako snaž-nim nabojem. Za njezinu se put, odjednom smo se sjetili, govorilo da je pozlaćena, a oči tamne i blistave kao uglačani opsidijan koji smo plaćali svojim maslinama. U tom času vrijedila je koliko i svi daro-vi u sredini dvorane zajedno, pa i više. Bila je vrijedna naših života.

Tindarej je kimnuo. „Onda to proglašavam riješenim. Svi koji se žele zavjetovati, neka se zavjetuju sad.”

Čuo sam mrmljanje, nekoliko napola ljutitih glasova. Ali nitko nije otišao iz dvorane. Helenin glas i veo koji je blago treperio od njezina daha sve su nas zatravili.

Svećenik kojeg su na brzinu pronašli poveo je bijelu kozu do žr-tvenika. Ovdje, pod krovom, bilo je bolje žrtvovati kozu nego bika, iz čijega bi krupna prerezana vrata mogla silovito šiknuti krv i zaliti kameni pod. Životinja je bez muke uginula pod nožem i svećenik je pomiješao njezinu tamnu krv s pepelom čempresa iz vatre. U posudi je zašištalo, glasno u tišini dvorane.

„Ti ćeš biti prvi.” Tindarej je prstom pokazao na Odiseja. Čak je i devetogodišnjem dječaku poput mene bilo jasno da je to prikladno. Odisej je već pokazao da je pametniji od ostalih, a to mu nije išlo u prilog. Naši labavi savezi opstajali su samo ako nikome nije bilo do-pušteno nadmašiti drugoga snagom i moći. Po cijeloj sam dvorani vidio porugu i zadovoljstvo među kraljevima; neće dopustiti Odiseju da izbjegne vlastitu zamku.

Odiseju su usta poskočila u polusmiješku. „Naravno. To mi je dra-go.” Ali učinilo mi se da mu baš i nije drago. Dok se prinosila žrtva,

18

promatrao sam ga kako se naginje unatrag, u sjenu, kao da bi naj-više volio da ga zaborave. Zatim je ustao i krenuo prema žrtveniku.

„A sada, Helena”, Odisej je zastao, s rukom napola ispruženom prema svećeniku, „sjeti se da se zavjetujem samo kao član družine, a ne kao prosac. Nikad si ne bi oprostila da odabereš mene.” Zadirkivao je, i tu i tamo se netko nasmijao. Svi smo znali kako su mali izgledi da žena tako blistave ljepote kao Helena odabere vladara jalove Itake.

Jednoga po jednoga, svećenik nas je pozivao do ognjišta, stavlja-jući nam na zapešće znamen od krvi i pepela kojim nas je vezao kao lancima. Izgovorio sam za njim riječi zavjeta, ruke podignute tako da je svi vide.

Kad se i posljednji muškarac vratio na mjesto, Tindarej je ustao. „Odaberi sada, kćeri moja.”

„Menelaj.” Izgovorila je to bez oklijevanja i sve nas zaprepastila. Očekivali smo napetost, neodlučnost. Okrenuo sam se prema riđo-kosom muškarcu koji je ustao, a širok smiješak razlio mu se po licu. U naletu prevelike radosti, udario je svojeg šutljivog brata po leđima. Među svima ostalima zavladala je ljutnja, razočaranje, čak ojađenost. Ali nitko se nije latio mača; zavjetna nam se krv skorila na zapešćima.

„Neka bude tako.” I Tindarej je ustao. „Drago mi je što mogu i drugom sinu Atrejevu poželjeti dobrodošlicu u obitelj. Imat ćeš moju Helenu, baš kao što je tvoj cijenjeni brat jednom dobio moju Kli-temnestru.” Pokazao je rukom prema najvišoj ženi, kao da bi mogla ustati. Ona se nije pomaknula. Možda ga nije čula.

„A što je s trećom djevojkom?” To je povikao nizak muškarac po-kraj gorostasa Ajanta. „S tvojom nećakinjom. Mogu li nju dobiti?”

Svi su se nasmijali s olakšanjem, sretni što je napetost ublažena.„Stižeš prekasno, Teukro.” Odisej je nadglasao galamu. „Ona je

obećana meni.”Nisam imao priliku više išta čuti. Očeva ruka zgrabila me je za

rame i ljutito me odvukla s klupe. „Ovdje smo završili.” Iste smo ve-čeri krenuli na put kući i ja sam zajahao svojeg magarčića, snužden

19

od razočaranja jer nisam stigao čak ni na trenutak vidjeti glasovito Helenino lice.

Otac više nikad nije spomenuo to putovanje, a nakon što smo sti-gli kući, događaji su mi se čudno izmiješali u pamćenju. Krv i zavjet, dvorana puna kraljeva; sve mi je djelovalo daleko i blijedo, kao nešto o čemu pjeva pjesnik, a ne kao moj vlastiti doživljaj. Jesam li doista klečao ondje pred njima? I što je sa zavjetom na koji sam prisegnuo? Bilo mi je smiješno čak i misliti o tome, zvučalo mi je jednako glupo i nevjerojatno kao što sinoćnji san izgleda već do ručka.