95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST Teza 1 »Hrišćanin čini...
Transcript of 95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST95 Teza opravdanja verom! PRAVEDNOST Teza 1 »Hrišćanin čini...
95 Teza opravdanja verom!
PRAVEDNOST
Teza 1
»Hrišćanin čini ono što je dobro zato što je hrišćanin, a nikada u nameri da to bude.«
To se dogodilo prvih sedmica u novom okrugu. Moj cilj je bio da posetim svaku porodicu i da se
upoznam sa njima. Tako sam im postavljao jedno te isto pitanje kada bih bio u njihovoj kući. »Koja je
vaša definicija hrišćanina?«
Pažljivo sam zapisivao odgovore.
»Hrišćanin je onaj koji živi po zlatnom pravilu.«
»Hrišćanin je pošten.«
»Hrišćanin je neko ko je ljubazan ( i koji voli).«
»Hrišćanin je dobar komšija.«
Čuo sam mnogo različitih odgovora, sa jednim zajedničkim imeniocem.
Svaki odgovor bio je vezan za ponašanje. Ime Hrista bilo je odsutno. Možeš čitati izveštaje
(novinarskih) intervjua ljudi na ulici. Odgovori će biti isti. »Hrišćanin radi ovo, hrišćanin radi ono.«
»Hrišćanin neradi drugačije stvari.«
Koliko često si čuo odgovor: »Hrišćanin je onaj koji poznaje i voli Hrista?« Šta je hrišćanstvo? Da
li se ono zasniva na ponašanju? Ili se zasniva na zajednici?
Evo osnovne linije za razumevanje iskustva spasenja verom u Hrista. Ponašanje koje razlikuje
hrišćanina od nehrišćanina dolazi kao rezultat zajednice vere s Isusom! Iznesimo bit ove teze. Jedno
jabukovo drvo rađa jabuke zato što je jabukovo drvo, nikad u nameri da to bude. Isus je napravio
poređenje: Mat. 7, 17.18. Ako si zainteresovan za dobre rodove početno mesto je dobro plodno drvo.
Tvoj posao je onda da zalivaš drvo, nađubriš ako je to potrebno, i dopustiš suncu, kiši i vetru da
obave posao. Nije potrebno da naporno pokušavaš da proizvedeš rod. Ako imaš zdravo drvo, rod će
doći sam po sebi.
Tako je to i u hrišćanskom životu. Onaj ko pokušava da živi hrišćanskim životom radeći na
ponašanju je u slepoj ulici. Elena Wajt u knjizi: »Hristove očigledne pouke«, kaže: »To je obnova srca
koje milošću Božijom radi na promeni naših života. Nema samo spoljašnje promene i ona nije
dovoljna da nas dovede u harmoniju sa Bogom. Ima mnogo onih koji pokušavaju da se promene
korigujući loše običaje, oni se nadaju da će tako postati hrišćani. Ali oni su svoj trud započeli na
pogrešnom mestu. Naš prvi posao je sa srcem.« (str.97.)
Nije važno koliko je život ispravan, nije važno koliko dobrih dela izvršavaš i koliko se religioznim
prikazuješ, ti nisi pravi hrišćanin dok ne upoznaš Isusa Hrista! I to dok Ga ne upoznaš lično.
Činjenje onog što je dobro nikada te neće učiniti hrišćaninom. Samo će te učiniti moralnim
čovekom. Rana crkva se toliko usmerila na Gospoda Isusa Hrista da je On postao tema njihovih
razmišljanja i razgovora. »Isus je uradio ovo, Isus je rekao ono.« Konačno neko je rekao: »Nazovimo
ih hrišćanima.«
Kakvo bi ti dobio ime ako bi te nazvali po onome o čemu najviše govoriš i razmišljaš? Da li si
dobra osoba? Ili si zaista pravi hrišćanin? Razmisli o tome!
Teza 2
»Pravednost = Isus. Mi nemamo pravednost izvan Njega.«
Moj profesor na koledžu otvorio je diskusiju u razredu za vreme prvog semestra, pitajući nas za
definiciju pravednosti.
Ponudili smo puno definicija. Pravednost je činiti dobro. Pravednost je saglasnost sa Božijim
zakonom. Pravednost je svetost. Ili još bolje, pravednost je ljubav.
Nisu samo studenti dali ovakve definicije, možeš ih naći u komentarima.
Nakon što nas je profesor osujetio u razmišljanju o svakoj mogućoj definiciji, konačno je doneo
zaključak da je najbolja, najkompletnija definicija pravednosti, Isus. Sve ostale definicije su
nepotpune.
Ali pravednost nije suština sama sebi. To nije nešto što čovečanstvo može proizvesti. Mi smo
bankrotirali što se tiče pravednosti. Isaija kaže: »Sva naša pravednost je kao prljava haljina.« (Isaija
64.6.)
Ne samo da nismo u mogućnosti da proizvedemo pravdu nego smo nesposobni i da je zadržimo.
To nije nešto što možemo nabaviti ili zadržati odvojeno od Isusa. Koliko dugo imamo Isusa imamo i
pravednost. Ali izvan Njega nema nade za pravednost.
»Grešan čovek može naći nadu i pravednost jedino u Bogu, čovek može imati pravdu dokle god
ima veru u Boga i blisku živu vezu s Njim.« (Sved. za prop. 367.)
Zapazimo jednačinu. Ako je Isus = pravednost, i pravednost = Isus tada je jedini način da dođemo
do pravednosti da dođemo do Isusa i ostanemo s Njim.
Tako možemo reći da je čovečanstvo + Isus = pravednost. Raspravljao sam o tome sa grupom
studenata, kada je mladić iz zadnjeg reda namrštio lice, podigao ruku i rekao: »Ako je Isus jednak
pravednosti sam po sebi, i ako je čovečanstvo + Isus = pravednost, onda je čovečanstvo = nula.«
Tako je govorio kao da sam upravo učinio veliku nepravdu ljudskom rodu.
Ali nije li dilema da mi nemamo našu sopstvenu pravdu?
Mi vredimo potpuno u očima neba. Isus na krstu je pokazao cenu jedne jedine ljudske duše.
Mi smo nemoćni da proizvedemo pravdu. Mi je nemožemo proizvesti, mi je nemamo. Čarls T.
Everson ispričao je priču o ženi koja je otišla u prodavnicu da kupi materijal za novu haljinu.
Razgledala je prodavnicu gde se tkaju materijali, divila se bojama i uzorcima, sve dok najzad nije
našla ono što je želela. Dok je oklevala želeći da bude sigurna u svoj izbor vlasnik prodavnice joj se
približio i rekao »Primetio sam da gledate u taj materijal, imamo naročiti komad od kojeg je
napravljena haljina. Verovatno niste primetili kad ste ušli.«
Otišli su zajedno do izloga ispred prodavnice i žena je uzviknula: »O prelepo je, to je tačno ono
što tražim. To je bio divan materijal, ali sad vidim kako izgleda haljina od njega.« Kupila je taj
materijal.
Tako je sa Božijim zakonom. Mi možemo da se divimo njegovim principima, mi možemo da se
slažemo sa tim principima. Ali pre nego ih zaista uvažimo i prihvatimo, moramo da ih vidimo u
životu- životu Isusovom. Kada vidimo Njega naša srca su pobeđena. I kada Ga prihvatimo mi
prihvatamo Njegovu pravednost.
Teza 3
»Jedini način da dostignemo pravednost je da dođemo Isusu.«
Jednom bio jedan čovek koji je želeo da postane pekar. On je voleo sveže pečen hleb i mislio je da
bi uživao peći ga za druge.
Tako je tražio u gradu najbolju lokaciju za novi biznis. Dobio je jedan ugao, zakupio nabavljača i
uskoro je imao pekaru spremnu za otvaranje. Od sjajnog neruđajućeg čelika i sredstvom za pribor
pozadi, kao i sjajnim staklenim izlogom u kome se nalazila njegova roba.
Ali stvari nisu išle dobro za pekara. On je mnoge sate radio. Pokušao je sve što mu je palo na
pamet samo da bi izašao iz krize.
Kada su kupci došli da vide njegovu novu zgradu, retko ko je kupio njegovu robu.
Najzad posle napornih godina, on je priznao neuspeh. On je bio na tački bankrota. Pokušao je sve
što je znao da njegova pekara uspe ali ništa nije uradio.
Baš kada je bio spreman da kompletno odustane on je čuo nešto što je promenilo njegov ceo
posao. Najzad je saznao činjenicu koja mu je nedostajala, da bi napravio hleb bilo mu je potrebno
brašno. I kad je počeo da koristi brašno, stvari su se promenile.
Da li si primetio da je ovo parabola? Zapažamo da je teško za verovati da se može nezapaziti
jednostavnost istine da je neophodno brašno da bi se napravio hleb. (Bilo bi tragično da pokušamo da
istrčimo iz pekare bez toga).
Bez obzira kojim se poslom baviš, moraš da shvatiš osnovni zahtev ako se nadaš uspehu. Ne
možeš imati račun u banci bez novca. Ne možeš imati železnicu sa jednim vagonom. Nemoguće je
dobiti vunu ako nemaš ovcu.
Kako je u hrišćanskom životu?
Koliko godina neopažamo suštinu? Tražeći pravdu kako da je dobijemo?
Pokušavati da budeš hrišćanin bez razumevanja kako da to postigneš je nemoguće. Novinar ima
određena pitanja kojima se rukovodi, postavljajući ih u nameri da stvori osnovu svoje nove priče. Ova
pitanja mogu biti prenešena na hrišćanski život.
Prvo je »Šta?«
Nekad je lakše govoriti »šta« u hrišćanskom životu. Neko od nas raste na »šta«! Šta da čini šta da
ne čini u nameri da bude hrišćanin i u nameri da bude spašen. Imamo lepu a tešku »dijetu« toga.
To dovodi do stvaranja diskusija, na akademijama Biblije, do sedmičnih molitava, pitajući se šta je
pogrešno sa ovim, šta je pogrešno sa onim?
Pogrešno je pričati o »šta«.
Biblija obuhvata mnogo informacija o »šta«. Ali »šta« nikad nemože biti osnova hrišćanstva.
Zatim tu je pitanje »Zašto?«
To je mudro intelektualno pitanje. Tu možeš analizirati, seckati i diskutovati. To je pravo pitanje
za subotnu školu po razredima.
»Zašto« može biti važno. Bog kaže: »Dođite i razmišljajmo zajedno.« (Isa. 1,18.)
To nije pogrešno. Mi smo stvoreni po Božijem obličju sa sposobnošću da mislimo i razmišljamo.
Ali »zašto« nije dovoljno!
Drugo pitanje na koje smo mnogo vremena proveli u istoriji naše crkve je pitanje: »Kada?«
Kada će se to sve dogoditi? I tako mi imamo karte koje nam govore »kada«. Verovatno je neko
toliko zainteresovan za »kada« da se nada da će uhvatiti poslednji voz.
A drugi brinu da će ih »kada« uhvatiti pre nego što otkriju kako da uhvate »šta«.
Ako si odrastao na »šta«, »zašto« i »kada« sledeće logično pitanje je »kako?« To je praktično
pitanje i ono te može dovesti u teoriju opravdanja verom.
Ako nerazumeš »kako« odmor će te samo frustrirati.
Ali čak i ako znaš »kako«, nije dovoljno, zato što je opravdanje verom više nego teorija. To je
iskustvo. I »kako« postaje naj uzbudljivije pitanje kada shvatiš da je pitanje »kako« ustvari »ko«!
Isus je osnova hrišćanstva. Istina je da Biblija govori o traženju pravednosti. Zaharija 8,3. kaže to
više puta »tražite pravednost«.
I neki od nas su mislili da je put traženja Isusa, traženje pravde. Ali tu fali »kako«. Pravednost =
Isus; put za traženje pravde je traženje Isusa.
»Pravednost Božija je otelotvorena u Hristu. Mi primamo pravednost primajući Njega.« (Misli s
gore blag. E. G.W)
Teza 4
»Hrišćanstvo i spasenje nisu zasnovani na onome što činiš, već koga poznaješ.«
Jedna žena kupila je novi par kontaktnih sočiva. Ne zadugo bila je zaustavljena zbog saobraćajnog
prekršaja. Policajac nakon što je pogledao u vozačku dozvolu upitao je strogo: »Gde su vam naočari?«
Ona je odgovorila: »Imam veze!« On je odgovorio na to: »Nije me briga koga znate, ja mislim da
treba da nosite naočare.«
Neosporna je činjenica u ovom svetu, da ako nekoga poznaješ to menja stvari. Ako tražiš posao i
upoznaš se sa šefom, imaćeš korist. Ako želiš da se upoznaš s nekim i otkriješ da poznaješ njegovog
prijatelja, uspeo si.
Kada je Abraham Linkoln bio predsednik, on je ponekad izdavao instrukcije osoblju da ne bude
uznemiravan.
Ušao bi u svoju kancelariju i zatvorio vrata za sobom. Straža bi stajala napolju šetajući gore dole
niz hodnik, da spreči svakog ko bi pokušao da uđe.
Ali onda neko bi žurio niz hodnik. On bi prošao pored straže otvorio vrata i ušao pravo kod
predsednika.
Straža nije ni pokušavala da ga zaustavi. Zašto? Zato što se on zvao Ted Linkoln, i bio je
predsednikov sin. Njegova veza sa predsednikom menjala je stvari.
Da li veruješ da tvoja veza s Hristom je stvar koja menja sve u tvom duhovnom životu?
Da li veruješ da je hrišćanstvo osnovano na onome koga znaš ili veruješ da je ono osnovano na
onome šta činiš?
Na jednom logoraškom satanku u Nortsivestu pre nekoliko godina izdavač časopisa Review, ustao
je i postavio publici nekoliko pitanja. On je upitao: »Ko od vas veruje da se spasavamo samo verom u
Hrista?«
Nekoliko ruku bilo je podignuto a onda se brzo spustile.
Onda je pitao: »Ko od vas veruje da se spasavamo verom u Hrista; plus dobra dela?«
Sve ostale ruke bile su podignute i stajale su talasajući se u vazduhu!
On je rekao: »Nadam se da ćete kad se jutarnja propoved završi promeniti mišljenje!«
I otišli su u ubeđenju da se spasavamo samo verom u Hrista. Isus je rekao u Jovanu 17,3: »Ovo je
život večni da poznajete pravog i istinitog Boga i koga je poslao Isusa Hrista.«
U Čežnji vekova na 331. strani E.G.W kaže: »Kroz Isusa mi ulazimo u mir, nebo počinje tu. Mi
odgovaramo na Njegov poziv. »Dođi i uči od Mene. U takvom dolaženju mi primamo život večni.
Nebo je neprekidno približavanje Bogu kroz Hrista.«
Da li Ga poznaješ? Poznavanje Isusa je ulazak u večnost. Poznavanje Isusa promeniće tvoj način
života, ako naučiš da Ga poznaješ, voliš, ako se družiš sa Njim, postaćeš sličan Njemu.
Pravednost je osoba. Spasenje je osoba. Kroz Hrista tvoj večni život može početi danas.
Teza 5
»Činiti dobro nečineći ono što je pogrešno, nije činiti dobro. Biti dobar time što nisi loš nije biti
dobar.«
Ako neradiš ništa pogrešno, onda činiš dobro, zar ne? Pogrešno!
Naravno, ovo neznači da ako radiš pogrešno radiš dobro, ili da je uredu sve što radiš pogrešno. To
ustvari znači da možeš činiti dobro spolja, ali pogrešno unutra. I to nije u redu! Samo onaj čini dobro
koji radi ispravno unutra isto tako kao spolja.
Jesi li čuo za fariseje? Jesu li oni činili dobro ili ne? Isus je izgovorio neke stroge reči farisejima u
Mat. 23,27.28... »Teško vama književnici fariseji i licemeri što ste kao okrečeni grobovi, koji se spolja
vide lepi a iznutra su puni kosti mrtvačkih i svake nečistote. Tako se i vi ljudima spolja pokazujete
pravedni a iznutra ste puni licemerja i bezakonja.«
To nas dovodi do važnog pitanja. Dokle sve se možemo složiti da je cilj hrišćanina da bude dobar
u unutrašnjosti jednako kao i u spoljašnjosti, a predpostavljam da još niste dobri u unutrašnjosti, zar
ne?
Zar nije bolje biti dobar spolja ako je to najbolje što možeš da uradiš? Da li je biti farisej bolje,
nego biti građanin? Pažljivo odgovori. Isus je rekao da religija fariseja nije dovoljna za večni život.
»Jer vam kažem da ako nebude veća pravda vaša neko književnika i fariseja nećete ući u carstvo
nebesko.« (Mat.5,20.) Tako bez obzira koliko su spoljašnja dela dobra nisu dobra za spasenje.
Možemo pogledati u Put Hristu na 35 str: »Ima onih koji tvrde da služe Bogu i ako žele da sami u
svojoj sili drže Božiji zakon, izgrade pravedan karakter i obezbede spasenje. Njihova srca nisu
pokrenuta dubokim razumevanjem Hristove ljubavi, već obaveze hrišćanskog života ispunjavaju kao
uslove koje im je Bog postavio da bi mogli da zadobiju nebo. Takva religija je bez ikakve vrednosti.«
Zato koliko god su spoljašnja dela dobra, nisu dobra za pobožnost. Ne vrede ništa.
U Otkrivenju 3. je specijalna poruka za crkvu pre Isusovog dolaska. Stihovi 15.16... »Znam tvoja
dela da nisi ni studen ni vruć, o da si studen ili vruć, tako budući mlak i nisi ni studen ni vruć,
izbljuvaću te iz usta.«
Koliko god su spoljašnja dela dobra, ona po Božijem mišljenju nisu dobra uopšte. On više voli
hladno nego mlako! Spoljašnja dobra su odvratna Bogu.
On zna da otvoren grešnik mnogo lakše podleže dobroj vesti spasenja nego onaj koji ne oseća
nikakvu potrebu. Oni kojima pođe za rukom da budu spolja dobri svojom sopstvenom snagom su
izolovani od potrebe za Spasiteljem. I sve dok ne osećaju potrebu, oni ne dolaze Hristu da prime
spasenje koje On želi da da.
Moguće je naići na crkvu sa jakim ljudima koji su sposobni da proizvedu ponašanje koje crkva
zahteva. I to ponašanje na koje su oni tako ponosni postaje prepreka ličnoj vezi s Hristom.
Ako zaista verujemo u ovo, ako zaista prihvatimo tezu da spoljašnja pravednost nije samo
bezbvredna u Božijim očima, već mu je stvarno odvratna, tada ćemo prestati da se trudimo da činimo
šta je dobro. Umesto toga, uložimo naše vreme, energiju i napor u pravcu traženja Njega, onda će On
moći da dođe i živi Njegov život u nama.
Da li te to plaši? Da li se plašiš da odustaneš od napora da činiš ono što je dobro?
Da li si voljan da uložiš svoj napor u pravcu prihvatanja Njegove pravde dan za danom u stalnoj
zajednici s Njim? Ako se osećaš nervozan pitajući se kako do ponašanja požuri i pročitaj sledeće
poglavlje. Ono počinje »pravednost će te učiniti moralnim.« Požuri i pređi na sledeću stranu!
Teza 6
»Pravednost će te učiniti moralnim, ali moralnost te neće učiniti pravednim.«
Bog nije protiv moralnosti. On ne ukorava Laodikejce u Otk.3 zbog njihove moralnosti. On ih
ukorava zato što pokušavaju da moralnost zamene pravednošću.
Ne moraš biti protiv plastičnog grožđa. Ono je čak vrlo dekorativno. Postoji mesto za plastično
voće i neke imitacije u prodavnici izgledaju zaista stvarne. Ali kada neko doda plastično grožđe u
voćnu salatu, budi siguran da će se razočarati. Oni nemogu zameniti pravo voće.
Bog nije protiv moralnosti. Ako živiš moralnim životom ostaćeš van zatvora. Pre ćeš zadržati
posao. Tvoja reputacija i ostajanje u društvu će se poboljšati. Ljudi oko tebe neće da trpe tvoje
nemoralno ponašanje. Moralnost je prava korist nema sumnje.
Ali Božiji ukor Laodikejskoj crkvi na predpostavci da moralnost ne može biti zamenjena sa
pravednošću.
»I mnogi koji se nazivaju hrišćanima su pre moralisti.« (Hris.oč pouke 315 str.) Primeti da tu nisu
opisani oni koji sebe zovu moralistima. Tu se opisuju oni koji sebe nazivaju hrišćanima ali koji to
nisu.
U paraboli o čoveku bez svadbene odeće (Mat.22) uočavamo princip. Čovek je mogao da bira da
ostane kući gde je mogao biti u svojoj odeći koja nebi izazvala nikakav komentar. Car ga je pozvao na
svadbu ali nije ga prisiljavao da dođe.
Problem ovoga čoveka bio je što je pokušao da zameni svoju odeću za odeću koju je car odredio.
Ljudi u Hristovo vreme na religijskoj osnovi su bili savršeni u moralnosti.
Farisej koji se molio u hramu bio je žrtva moralnosti koju je zamenio sa pravednošću. On je svoju
moralnost udarao na doboš. On je deklamovao Bogu listu dela za koje je mislio da će ga preporučiti za
nebo.
On je zasnivao svoju bezbednost na činjenici da ne radi ono što obični građanin radi. Bio je
behaviorist.
On je ponovo dokazao da moralnost ne čini pravednim, čak te može sačuvati od takve pravednosti.
Bog nije protiv moralnosti. Čitaj Put Hristu 14 str: »Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski
napori sve to ima svoju oblast delovanja, ali je tu bespomoćno. Možda se time može postići formalna
promena ponašanja, ali se nemože promeniti srce.«
Netrebamo da odbacimao moralnost, ali nam je potrebno ispravno razumevanje moralnosti.
Moralnost je rezultat pravednosti. Nikad nije uzrok pravednosti.
Pravi hrišćanin će biti moralna osoba. U traženju prave pravednosti netrebamo da se plašimo da će
moralnost izostati.
Moguće je imati spoljašnja dela sama po sebi, ali nije moguće imati samo unutrašnja dela. Kada
dođe do promene srca, neizbežan rezultat će biti promena ponašanja.
Pravednost će te učiniti moralnim. »Ako ostanemo u Hristu ako Božija ljubav stanuje u nama,
naša osećanja, naše misli, naše namere, naše akcije biće u skladu sa voljom Božijom, i izraziće se u
držanju Njegovog svetog zakona.« (Put Hristu E.G.W.)
Bog nije protiv moralnosti! Ali On nas upozorava protiv zamene moralnosti sa pravednošću. On
nas poziva da prihvatimo Hristovu pravednost koja je besplatna i daje je svakome ko dođe Bogu kroz
Njega.
Teza 7
»Naša dobra dela nemaju ništa sa uzrokom našeg spasenja. Naša dela nemaju ništa sa uzrokom
naše izgubljenosti.«
Elder A. Džonson bio je jedan od šampiona u opravdanju verom u Hrista za vreme 1888, on se
isticao u govoru u crkvi. bio je zasigurno vatreni govornik i potpun individualista. Njegov entuzijazam
je predodredio njegov slučaj i Bog ga je poslao sa porukom svetu.
To se nalazi u Odabranim svedočanstvima knjiga 1 na 377 strani.
Elder Džons je nekoliko puta naveo da dobra dela nisu uslov za spasenje.
Elen Wajt mu je rekla: »Ja znam šta ti misliš, ali ostavljaš pogrešan utisak u mnogim umovima.
Dok dobra dela neće spasiti nijednu dušu, ali je nemoguće da se i jedna duša spase bez dobrih dela.«
Str. 377.
I posle nekoliko stranica ona kaže: »Dela nam neće kupiti ulaznicu za nebo.«
Gde je Elder Džon precenio svoje stavove? U čemu je razlika reći da dobra dela nevrede ništa i
reći da dobra dela neće spasiti nijednu dušu, niti će obezbediti ulaznicu za nebo?
Neki ljudi su došli do zaključka da naša dobra dela ne spasavaju zato ona nisu važna. I ako nas
naša loša dela ne čine izgubljenima onda loša dela mora da su OK.
Ali jedna ključna reč sprečava ovu vrstu nerazumevanja.
Govoreći o vezi naših dobrih dela ili naših loših dela s uzrokom naše spašenosti ili izgubljenosti
neizostavimo reč UZROK. Ne govorimo o važnosti dobrih dela. Ne govorimo o nameri naših dobrih
dela. Mi govorimo o metodu spasenja. I kada dođe do spasenja, naša dobra dela nisu uzrok tome. Ona
su rezultat.
Koji je taj uzrok koji čini da se spasemo? Mi znamo da to nisu naša dobra dela. »Jer se delima
zakona nijedno telo neće opravdati pred Njim jer kroz zakon dolazi poznanje greha.« Rimljanima
3,20; nam kaže to jasno. Isus je taj koji nas spasava. I mi smo spaseni prihvatajući Njega.
Dela 4,12 ... »Jer nema drugog imena datog ljudima kojim bi se mi mogli spasti.«
Središte naše pažnje ne sme biti na našim delima, bilo lošim ili dobrim. U traženju spasenja mi
treba da se usredsredimo na Hrista, i gledanjem u Njega postajemo slični Njemu, kad pogledamo na
sebe mi ćemo pasti.
Ili ćemo videti svoju grešnost i postati obeshrabreni, ili ćemo videti naše dobro ponašanje i postati
ponosni. Tu je slepa ulica u oba slučaja.
Samo gledanjem u Hrista mi smo bezbedni. Pavle je bio žestoko sklon spasenju samo verom u
Hrista. Ali on nije bio protiv dobrih dela. On je bio jedan od najboljih osoba što se tiče ponašanja. On
o tome govori u Filibljanima 3. »Ako ko ima razloga da se hvali dobrim delima, ja još većma.«
Dalje na kraju on nastavlja da se smatra nevažnim u poređenju sa opravdanjem u Hrista.
»Prema slovu zakona, onako kako ga ljudi primenjuju u životu on se uzdržavao od greha, ali kada
je upoznao dubinu svetih pravila zakona, i video sebe onako kako ga Bog vidi, ponizno se poklonio i
priznao svoju krivicu.« (Put Hristu 23 str.)
Jednom sam diskutovao o ovoj temi sa grupom propovednika. Kada smo govorili o tome kako
naša dobra dela nemaju ništa sa uzrokom našeg spasenja, bilo je slaganja. Ali kada smo došli do toga
da naša loša dela nemaju nikakve veze sa uzrokom naše izgubljenosti nekima je postalo neugodno.
Dopustite da vas upitam. Ako je prvo istinito, zar nije i drugo? Naše spasenje je zasnovano na
našem nastavljanju prihvatanja Hrista i Njegove žrtve za nas, kroz svakodnevnu zajednicu s Njim.
Nije zasnovano na ponašanju.
Spasenje je dublje od ponašanja. Ponašanje nije linija koja donosi odluku za večnu sudbinu.
Ako si na kraju spasen, to će biti zato što si imao zajednicu s Hristom tvojim Spasiteljem. Dobra
dela će zasigurno biti prisutna, ali samo kao uzrok našeg spasenja.
Ako budeš izgubljen na kraju to će biti zato što si ostavio Hrista van tvog srca, da kuca uzalud na
ulazu. Loša dela mogu biti prisutna ali ona će biti rezultat, ne uzrok. Bog neće suditi po spoljnim
akcijama, već po srcu. Iz srca izlazi život.
Vidi 1. Samuilova 16,7 i Priče 4,23.
GREH
Teza 8
. »Svako je rođen grešan (usredsređen na sebe) zato što je svako rođen odvojen od Boga«
Kao ljudska bića imamo bar dve stvari zajedničke. Prvo svi smo rođeni. Drugo, svi smo rođeni
grešni. Naš problem s grehom počinje s (tačkom) našeg rođenja, jer smo rođeni odvojeno od Boga.
Ponekad ljudi imaju problema sa ovom istinom. Oni gledaju u novorođenu bebu i kažu: »Kako može
tako sićušna, bespomoćna beba da bude grešna?«
Ali ljudi imaju problema sa prihvatanjem činjenice da je novorođena beba usredsređena na sebe.
Biti rođen na ovome svetu je tragično iskustvo. »Nasledstvo dece je greh. Greh ih je odvojio od
Boga.« (Dečiji vodič p.475.)
»Zbog Adamovog greha, njegovo potomstvo je rođeno sa sklonošću ka neposlušnosti.« (Elen Wajt
Comments, SDA Bible Commentary, vol 5, p.1128.)
U prvih sedam teza imali smo posla sa predmetom pravednosti. Suprotno poslušnosti je greh, koji
će biti sledeći predmet razmišljanja.
Pravilno razumevanje pravednosti i greha je suština učenja predmeta spasenja verom. Način kojim
rukuješ ovim tezama može dovesti do pukotine u trotoaru koji može prerasti u veliki kanjon.
Naše učenje o pravednosti smo sumirali time što smo rekli da pravednost dolazi kroz zajednicu sa
Isusom i da ona nije zasnovana na ponašanju.
Ako je to istina, onda moramo i greh definisati kao nešto više od ponašanja. Mi smo rođeni grešni
s grešnom prirodom. U našoj prirodi je da smo zli, a naša zla dela su samo rezultat. Pavle kaže u
Efescima 2,3; da smo po prirodi deca gneva. Psalam 58,3 kaže: »Od samog rođenja zastraniše
bezakonjem od utrobe materine tumaraju govoreći laž.«
Ako nisi siguran ko se uključije među »grešnima« seti se Rimljanima 3,10. »Kao što stoji
napisano nijednog nema pravednog.«
Škorpija je htela da pređe preko reke. Na obali reke pronašla je žabu i zamolila je da je prenese na
leđima preko.
»O ne« rekla je žaba, » Ako te ponesem na leđima plivajući, ubošćeš me i ja ću umreti.«
»Zašto bih to učinila« pitala je škorpija. »Ako te ubodem i ti umreš, onda ćemo se obe utopiti, i ja
nikad neću dospeti na drugu obalu.«
Tako su, škorpijini argumenti imali smisla za žabu i »ona je dozvolila da joj se popne na leđa i
počela je da pliva rekom.« Na pola puta, škorpija je ubola žabu. »Zašto si to učinila? Sada ćemo obe
umreti!« rekla je žaba.
Škorpija je žalosno odgovorila: »Znam, ja tu ne mogu ništa, to je moja priroda.«
To je nedoumica ljudske rase. Mi imamo palu prirodu. Mi nemožemo pomoći nama samima. I ako
shvatimo da uništavamo nas same, mi ćemo pronaći da smo bespomoćni da zaustavimo grešenje, zato
jer je naša priroda zla.
»Rezultat jedenja sa drveta poznanja dobra i zla se manifestuje u iskustvu svakog čoveka. U
njegovoj je prirodi sklonost ka zlu, sa snagom kojoj se on ne može odupreti.« (Vaspitanje p.29 EGW)
Zbog Adamovog greha, »naša priroda je pala i mi ne možemo sebe učiniti pravednima.« (Put
Hristu p.62.)
Zato što naš problem greha ide dublje od činjenja pogrešnih stvari, zato što smo grešni po prirodi
od momenta kad smo se rodili na ovom svetu greha, onda odgovor za problem greha mora ići dublje
od ponašanja. Bog nudi nov početak.
On nam nudi novo rođenje sa sasvim novom prirodom. Isus je objasnio Nikodimu u Njegovoj
ponoćnoj propovedi, da ako se ko nanovo ne rodi ne može videti carstvo nebesko.
Prvo rođenje nije dobro za večni život, mora doći do drugog rođenja.
Dobra vest spasenja je zato što kroz Isusa mi možemo primiti novu prirodu i deliti Njegovu
Božansku prirodu, mi možemo pobeći od pokvarenosti greha sveta u kome smo rođeni.
Teza 9
»Bog nas ne smatra odgovornima zato što smo rođeni grešni.«
Jednog dana u severnoj Kaliforniji na glavnom putu saobraćajni policajac me je zaustavio i
naredio da se parkiram sa strane.
Desilo se da je taj određeni deo puta bio pod rekonstrukcijom što je bio razlog nevolje.
Vozio sam pogrešnom trakom ali to nisam shvatao, zato što su crte koje obeležavaju trake bile
obložene prašinom. Mada sam znao zakon da treba da vozim u svojoj traci, nisam znao da u tom
momentu kršim zakon.
Policajac koji me je kaznio bio je mišljenja da neznanje nije opravdanje. Ali ja sam mislio da je to
veoma dobro opravdanje.
Umesto da platim globu, predao sam svoj slučaj sudu. Na sreću, sudija je presudio u moju korist i
poništio je kaznu.
Mislite li da je sudija bio u pravu ili policajac? Da li mislite da je prekršaj u neznanju opravdan ili
ne?
Kako Bog gleda na naše neznanje i objašnjenje u uslovima kad kršimo Njegov zakon?
Možemo proučiti nekoliko Biblijskih stihova da bi našli odgovor na ovo pitanje.
Jezekilj 18,20 kaže: »Koja duša zgreši ona će umreti, sin neće nositi bezakonja očina, niti će otac
nositi bezakonja sinovljeva, na pravdeniku će biti pravda njegova a na bezbožniku će biti bezbožnost
njegova.«
U Jovanu 15,22. Isus kaže: »Da nisam bio došao i govorio im nebi greha imali a sad izgovora neće
imati za greh svoj.«
Ponovo u Jovanu 9,41: »Reče im Isus: kad biste bili slepi ne biste imali greha, a sad govorite da
vidite, zato vaš greh ostaje.«
Da li ste se ikad pitali zašto je prošlo toliko godina pre no što je Jerusalim uništen, nakon što je
Isus došao i govorio jevrejskoj naciji, ostavljajući ih bez opravdanja?
Zašto se nije spustila vatra s neba odma posle jutra uskrsnuća i uništila one koji su usmrtili Sina
Božijeg?
Knjiga »Velike rasprave« daje dva razloga:
Prvo, nisu svi čuli Jevanđelje, pa čak ni svi odrasli.
Drugo, nisu deca.
»Bilo je još uvek mnogo onih među Jevrejima koji su bili u neznanju što se tiče karaktera i rada
Hristovog.
I deca nisu uživala tu priliku da prime svetlost koju su njihovi roditelji prezreli. Kroz
propovedanje apostola i njihovih drugova Bog je širio svetlost i oni su pušteni da vide kako se
proročanstva ispunjavaju, ne samo rođenje i život Hristov, već i Njegova smrt i vaskrsenje.
Deca nisu osuđena zbog greha njihovih roditelja. Ali kada saznanjem cele svetlosti date njihovim
roditeljima deca odbace dodatnu svetlost datu njima samima, oni postaju učesnici u roditeljskom grehu
i ispunjavaju meru zlobe.« (27.28. st.)
I ako smo rođeni grešni, On nas ne smatra odgovornima za naše stanje sve dok nemamo dovoljno
svetlosti i prilike za pokajanje.
Mi imamo najmanje tri problema sa grehomna ovom svetu.
Prvi je problem sa našom grešnom prirodom sa kojom smo se rodili.
Drugi je problem našeg grešnog izveštaja, naših prošlih greha koje smo počinili.
Treći je problem našeg sadašnjeg grešenja.
Ponekad ljudi dođu do ideje da ako prestanemo da grešimo (u sadašnjosti) i nikad ne pogrešimo ili
padnemo da više ne trebamo Isusa. Ali dokle god živimo ovde, mi trebamo Isusovu opravdavajuću
milost, da pokrije našu grešnu prošlost, i našu grešnu prirodu.
U drugom slučaju, neki veruju da nešto mora biti učinjeno sa našom grešnom prirodom i verujući
da oni odlučuju da je neophodno krstiti decu u nameri da se reši problem.
Avgustin je učio nešto što se ponekad naziva doktrinom izgovorenog greha, mada bi bilo tačnije
nazvati ga »izvorna krivica.« On je verovao u grešno stanje čoveka rođenjem i smatrao je da smo mi
odgovorni za takvo stanje.
Ali Bog nikog od nas ne smatra odgovornim za naše grehe bilo da je to naša grešna priroda ili naši
gresi u prošlosti ili naše grešenje u sadašnjosti- dok ne shvatimo dve stvari.
Prvo, da je to greh, drugo, šta da uradimo u vezi toga. Samo tada počinje odgovornost.
Bog nije u poslu pokušavajući da vidi koliko će ljudi sprečiti da uđu u nebo. Ustvari, zato što je
Njegova ljubav velika, On čini sve što Bog ljubavi može da učini da bi bilo moguće da svako od nas
bude tamo.
Rešenje za našu grešnu prirodu, grešnu prošlost i sadašnje grešenje je u prihvatanju Isusove
milosti.
Teza 10
»Mi grešimo jer smo grešnici. Mi smo grešnici jer činimo greh.«
Grupi studenata medicine dodeljen je leš radi ispitivanja. Oni su se okupili u prostoriji gde je leš
ležao i diskutovali su pred njim.
»On izgleda strašno bled« - rekao je prvi student.
»On samo leži i ne radi ništa« - dodao je drugi.
»Sasvim sam siguran da je dovoljno vežbao sačuvao bi zdravlje« - primetio je treći.
»Mislim da je prva stvar koju bi trebali da uradimo da ga podignemo i prošetamo, da bi pomogli
njegovoj cirkulaciji« - zaključio je četvrti.
Tako su oni pokušali da pomere leš, ali on je i dalje ležao na stolu, hladan i nepomičan bez obzira
šta su rekli ili uradili.
To je parabola, to ste već shvatili! Koristeći se ovom neprijatnom parabolom obradimo desetu
tezu.
»Mrtvac je ležao na stolu zato što je mrtav. On nije mrtav zato što leži na stolu.« Izgled koji je
tipičan za leš rezultat je smrti, a nije uzrok smrti.
Svi smo rođeni duhovno mrtvi. Pavle govori u Efescima 2,1: »Mrtvi u prestupima i gresima.«
Grešna dela koja grešni ljudi čine samo su rezultat tog stanja a ne uzrok. Nepokušavam da kažem
da grešenje nije grešno. Ali želim da kažem da grešenje nije ono što nas čini grešnima.
Ako uspete da zaustavite grešno ponašanje sada, da li će vas to učiniti pravednima?
Ne, to će doprineti da se dobro ponašate.
Čežnja vekova 21.str. kaže: »Greh ima svoj početak u samouzdizanju.« Razmišljaj o tome
nekoliko trenutaka. Lucifer je bio počastveniji od svih anđela na nebu. On je bio najveći od svih
anđela na nebu. On je bio najveći od svih stvorenih bića.
Ali umesto da nastavi da traži Boga, umesto da traži zajednicu sa Njim, umesto da Božija slava i
čast budu njegov najveći cilj, Lucifer je počeo da traži sopstvenu slavu.
Greh nije postao tako što je Lucifer ukrao jabuku s drveta života. Počeo je u samouzdizanju i
slavljenju stvorenja umesto Stvoritelja. Nemoguće je po zakonu svemira, u isto vreme proslavljati
Boga i sebe.
Prvi od tri anđela u Otkr. 14 gl. Dolazi sa porukom svakom plemenu, jeziku, kolenu i narodu. Rad
u jevanđelju nema mesta za slavu čoveka.
Opravdanje verom »je Božiji posao bacanja čovekove slave u prašinu i činjenje za čoveka ono što
on ne može učiniti za sebe.« ( Sved.za prop.p.456.) Obožavanje nas samih umesto Boga je uzrok svih
greha koji slede.
Osoba jake volje može kontrolisati svoje ponašanje. Ali ni najjača ne može promeniti svoje grešno
stanje.
»Nemoguće je da sami izađemo iz ponora greha u koji smo upali. Naša srca su zla i mi ih ne
možemo promeniti.« (Put Hristu 18.str.)
Jedna extremna promena u kojoj mi učestvujemo odvojeni od Boga, je uzdizanje sopstvene slave,
a bacanje Božije u prašinu.
I tako završavamo udaljeniji nego ikad od života u Hristu koji se nudi u zajednici s Njim.
Leš može biti opran, sređen i obučen u najfiniju odeću. On ne može biti kriv zbog činjenja
pogrešne stvari. Može biti odveden u crkvu. Ali on je još uvek leš. Jedino novi život iznutra, dat od
Boga može dovesti do promene iz smrti u život.
Taj novi život dobija se kroz zajednicu sa Njim. »Jer zakon duha koji oživljava u Hristu Isusu
oprostio me je od zakona grehovnog i smrti.« ( Rim. 8,2)
Teza 11
»Greh (jednina) živeti odvojeno od Boga, rezultira u grehe (množina) – činiti pogrešne stvari.«
Postoji razlika između greha (jednina) živeti odvojeno od Boga, i greha (množina) činjenja
pogrešnih stvari. Živeti odvojeno od Boga je osnova greha, pogrešna dela koja mi često nazivamo
grehom su rezultat grešnog stanja.
Ponekad mi to izokrenemo, misleći da činjenje pogrešnih stvari je ono što nas odvaja od Boga. Ali
istina je da odvojenost od Boga vodi činjenju pogrešnih stvari. Greh (jednina) vodi do greha
(množina).
Pogledajmo Solomuna.
Zasigurno on je otpočeo svoju vladavinu sa savršenošću svog srca prema Bogu. Ali kako su
godine prolazile došlo je do promene. 1. Car. 11,4: »I kad ostare Solomun, žene zanesoše srce njegovo
za tuđim bogovima, srce njegovo nebi celo prema Gospodu Bogu njegovom kao što je bilo srce
Davida oca njegova.«
Šta se desilo sa Solomunom? Da li je počeo da čini pogrešne stvari zato što je njegovo srce
prestalo da bude savršeno?
Ne, nešto drugo je u pitanju. U Komentaru Elen Wajt kaže: »Svi gresi i neumerenosti Solomunovi
imaju trag u njegovoj velikoj grešci – u prestajanju oslanjanja na Boga za mudrost pred Njim.« (
1031 str.)
Slično je bilo sa Evom. Neki misle da je pala zato što je pojela jabuku – mada je istina da je pojela
jabuku jer je pala.
U izvesnom smislu pre no što se pružila i uzela plod ona je zapala u neverovanje prema Bogu i
oslonila se umesto na Njega u sebe samu.
Delo koje je sledilo bilo je samo rezultat.
Možda treba vremena da neko ko živi životom odvojenim od Boga dođe do tačke otvorenog
grešenja.
Trebalo je vreme i Solomunu.
Takođe je potrebno vreme za nekog ko traži Boga i zajednicu s Njim da okusi neprekidnu pobedu.
Moguće je tražiti Boga i još uvek rasti što se tiče ponašanja. Ali na kraju stanje srca prema Bogu je
odlučujući faktor za spoljašnji život kao i za unutrašnji.
»Ako je greh (život odvojen od Boga) uzrok grešenja (činjenja pogrešnih stvari) gde se greh nalazi
kada tražimo zajednicu s Njim iz dana u dan?«
Čežnja vekova 668 str. odgovara na ovo pitanje u jednoj rečenici: »Kada Ga budemo poznavali
onako kako imamo priliku da Ga upoznamo, naši životi biće život stalne poslušnosti.«
Čak i kada težimo da Ga upoznamo iz dana u dan, još uvek Ga ne poznajemo onako kako imamo
prednost da ga upoznamo.
Postoji vreme kada zavisimo od Njega, ali i od nas samih. I kada se to desi mi padamo. Ali ako
nastavljamo da Ga tražimo, On će nas dovesti do tačke kad ćemo Mu stalno verovati, tako da će naše
ponašanje biti ispravno.
Teza 12
»Ko god živi životom odvojenim od Boga, živi u grehu.«
Pravi razlog greha leži u oblasti zajednice, pre nego ponašanja, zato svako ko živi životom
odvojenosti od Boga živi u grehu. U stvari čak i »dobra« dela koja su učinjena van zajednice vere sa
Gospodom su greh.
I kada Isus opisuje rad Svetoga Duha u uveravanju krivice, On kaže: »Za greh jer neverovaše
Mene.« (Jov. 16,9)
Dok pokušavamo da se borimo sa ovom istinom, razmišljajmo o udovičinom travnjaku.
Predpostavimo da udovica živi preko puta moje kuće. I svake nedelje popodne ja joj pokosim
travnjak. Da li je to dobro delo ili loše?
Verovatno je dobro delo dokle god moj komšija ima interes. Ali šta je sa mojim srcem?
Ova teza tvrdi da čak i košenje udovičinog travnjaka može biti greh ako živim životom odvojenim
od Boga.
Jedan ateista može odlučiti da pokosi komšijin travnjak. Da li će ga to učiniti hrišćaninom? Neko
ko je dobar član crkve, ko nemisli da učini išta loše, ali ko nema vremena za ličnu molitvu,
proučavanje i komunikaciju sa Bogom iz dana u dan, može pokositi travnjak. Ali ako je to učinjeno
van zajednice sa Bogom, srce nije ispravno i tako to delo postaje grešno za njega.
Na primer, ja mogu pokositi udovičin travnjak zato što želim da susedi misle da sam dobra osoba.
Ja mogu da pokosim udovičin travnjak zato što želim da se iskupim od nekih greha u životu.
Ja mogu da pokosim udovičin travnjak jer sam čuo da ima dosta novca i nadam se da će me se
setiti u testamentu.
Odvojen od Boga moji motivi će biti sebični i bilo koje delo koje učinim, dobro ili loše biće
grešno. Moguće je da najbolje spoljašnje ponašanje bude ogrtač za najgoru vrstu greha.
Vekovima svemir je bio zaćuđen da se obično slabi i neodlučni približuju Bogu, dok najjači sa
najboljom spoljašnošću u večini slučajeva odbijaju da Mu se pridruže.
Među učenicima, jedan koji je bio najviše naklonjen uspehu okrenuo se i postao onaj koji je izdao
Hrista. Religiozne vođe Njegovih dana okrenule su se od Njega i razapeli, dok je običan narod,
prostitutke i lopovi postali Njegovi nepokolebljivi sledbenici.
»Iskušenje često najuspešnije radi kroz one koji se najmanje trude da dođu pod Njegovu kontrolu.
... Mnogo obrazovanih ljudi, prijatnih manira koji neće da se pokore su pogodni instrumenti u rukama
sotone.« (Velike kontraverzije 509.)
Put Hristu 58.str. kaže: »Ljubav za uticajem i čežnja za poštovanjem od ljudi, može proizvesti
dobar život. Samopoštovanje može da nas vodi da se klonimo spoljnjeg zla. Sebično srce može izvesti
plemenite akcije.«
Ako je srce grešno dobar život može biti jedna velika prevara. Šta je opasnije: Tamna bočica sa
nacrtanom lobanjom i ukrštenim kostima u kojoj se nalazi otrov ili boca pića »7 up« u frižideru sa
otrovom?
Da li živiš u grehu danas? Nepravi nikakvu razliku to što si slab i neodlučan ili ako si farisej nad
farisejima kao Pavle pre no što je sreo Hrista na putu za Damask!
Put oslobođenja od greha, bez obzira kako se greh manifestuje u »dobrom« ponašanju ili »lošem«
ponašanju je doći Isusu za spasenje i nastaviti dolaziti Njemu.
Jedini je Isus koji nas može sprovesti od greha do pravednosti.
VERA
Teza 13
»Najbolja definicija vere je poverenje.«
Verovatno ste čuli priču o šetaču po nategnutoj žici koji je tako prešao preko Nijagarinih
vodopada.
Nakon što je zadržao publiku začaranu njegovom odvažnošću upitao je: »Koliko od vas veruje da
mogu ponovo da pređem po nategnutoj žici, ovog puta gurajući nekog u kolicima?«
Masa je aplaudirala. Oni su bili sigurni da on to može učiniti. Ali onda je rekao: »Ko će biti
dobrovoljac da sedi u kolicima?«
Zavladala je tišina. Publika se upravo setila bitne razlike između verovanja i poverenja. Jedna je
stvar verovati da si u kolicima siguran preko provalije, a sasvim je druga stvar staviti svoj život na
kocku.
Jakov 2,19 piše o istoj razlici: »Ti veruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli veruju i drhću.«
Da bi imali spasonosnu veru potrebno je više od pristanka umom. Čak i đavoli to imaju ali kao
rezultat drhte. Đavoli veruju ali nemaju poverenja. To je velika razlika.
Tri reči opisuju zavisnu zajednicu hrišćanina u Boga. Vera, verovanje i poverenje. U modernoj
upotrebi verovanje se često nosi sa idejom u samo intelektualno priznanje (saglasnost). Vera se često
brka sa pozitivnim mišljenjem.
Ali reč poverenje verovatno je najbliže opisu biblijske zavisnosti od Boga.
Gde god pronađeš reč verovanje ili vera u Pismu, možeš je zameniti sa rečju poverenje, i razumeti
novu demenziju familijarnih reči.
Na primer: »Veruj Gospoda Isusa Hrista i spasćeš se ti i sav dom tvoj.« ( Dela, 16,31) Umesto
toga čitaj: »Imaj poverenja u Gospoda Isusa Hrista i spasćeš se ti i sav dom tvoj.«
Odabrana svedočanstva knjiga 1. str. 389 kaže: »Vera uključuje ne samo verovanje već i
poverenje«. I Vaspitanje, str. 253: »Vera je poverenje u Boga«. Vera je oslanjanje na drugog.
To je verovatno najbliža reč predaji, u Bibliji koja se nosi sa idejom davanja naših života pod
Božiju kontrolu. Ljudi velikih dostignuća ne vole ideju zavisnosti ( oslanjanje ). Može biti zastrašujuće
pomisliti da sebe staviš pod kontrolu nekog drugog.
Može biti udarac ljudskom ponosu i samodovoljnosti dopustiti drugom da te drži pod kontrolom.
Ali »bez vere nije moguće ugoditi Bogu« ( Jevrejima 11,6 ) – ili »bez poverenja nije moguće
ugoditi Bogu«.
Samo kada predamo našu volju i put i imamo potpuno poverenje u Njegovu snagu da spase, Bog
može izvršiti Njegovu nameru u našim životima.
»Kao što nam deca sa suzama
donose svoje polomnjene igraćke da ih popravimo i ja sam doneo svoje polomnjene snove Bogu,
jer je moj Prijatelj.
Ali onda umesto da dopustim Njemu
U miru da radi sam
Ja sam pokušavao ( ostao ) da pomognem
Kroz načine koji su bili moji sopstveni.
Na kraju sam ih doneo i plakao
»kako možeš biti tako spor!«
»Dete Moje rekao je
šta sam mogao? Nikada Mi ih nisi u potpunosti prepustio.«
Prava vera ili poverenje pušta ( prepušta ). Ona zavisi sasvim. Ona je ranjiva.
Ljudsko rezonovanje, razumevanje i logika mogu ići samo tako daleko dok ne napravimo korak u
ono što nemožemo dokazati osim iskustvom.
Teolozi nekad ovu istinu nazivaju »skok u veru«
Poverenje u Boga nije skok u mrak. On nam daje dovoljno dokaza na osnovu kojih možemo imati
poverenje u Njega.
U Mateju 15 glavi nalazimo priču o ženi Hananejki. Ona je tražila Isusa, koji je skrenuo pedeset
milja sa svog puta, tako da je njeno traženje bilo nagrađeno.
Mora da ju je ohrabrilo to što je Ga je našla kako hoda prašnjavim putevima njene sopstvene
zemlje. Ali kada je iznela svoju molbu, On se pravio da je ignoriše.
Bilo je dovojlno dokaza u Njegovom pogledu, tonu i manirima da ohrabri njeno poverenje u
Njega, i ako je izgledao ljut ona je nastavila sve dok njena vera nije bila nagrađena.
Odgovor je došao pošto je nastavila da se oslanja na Njega.
Teza 14
»Poznavanje Boga rezlutira u poverenje u Boga. Ako Ga neznaš, nećeš ni imati poverenja u Njega.
Ako nemaš poverenja u Njega, ne poznaješ Ga.«
Samo su dve stvari potrebne da bi u nekog imali poverenja. Prvo, morati nači nekog koje vredan
poverenja. Drugo, morate ga poznavati. I suprotna strana takođe treba biti ispravna.
Da bi imao nepoverenje u nekog sve što je potrebno je da pronađeš nekog ko nije vredan
poverenja i da ga upoznaš.
Jednog leta dok sam bio na akademiji. Radio sam u servisu i naučio sam da nemam poverenja u
one koji su tamo radili.
Ljudi sa kojima sam radio tog leta, imali su mnogo načina kako da iskoriste neoprezne mušterije.
Oni bi zavrnuli, ( skinuli ) kaiš s ventilatora i onda bi rekli mušteriji: »Gle pronašao sam kvar na
vašem hladnjaku. Sreća da sam primetio.« Onda bi nazvali službu za prodaju novih hladnjaka ili bi
»zamenili« ulje u jednim kolima oplemenjujući ga sa uljem uzetim iz drugih kola i tako bi duplo
zaradili. Oni nisu bili od poverenja i ja sam to znao.
Od tada sam bio sumnjićav u usluge servisa.
Jednom sam otišao da natočim gorivo. Čovek je došao do mog prozora držeći puknut kaiš od
ventilatora. Rekao sam: »Ti si ga pokvario, ti ga i zameni«. On je dodao iznenađen: »Kako to
mislite?« Rekao sam: »Radio sam u servisu«. »O« i zamenio ga je bez naplate.
Moguće je da negde u svetu postoje poštene servisne usluge. Ali u nameri da imam poverenja u
njih, moram da ih dobro upoznam.
Slučajno ( usputno ) poznanstvo nije dovoljno. Nije samo dovoljno da neko bude od poverenja,
potrebno je vreme da ga upoznaš dovoljno da bi imao poverenje u njega.
Biblija kaže da je Bog vredan poverenja. Ali ti nikad stvarno nećeš imati poverenja u Njega, dok
Ga lično ne upoznaš.
Već smo zapazili rečenicu u Čežnji Vekova na 668 strani: »Kad upoznamo Boga onako kako
imamo priliku da Ga upoznamo, naši životi biće životi stalne poslušnosti«. Dodajmo tome i rečenicu
iz knjige Put Hristu: »Poslušnost je rod vere«.
Ako moraš da poznaješ Boga u nameri da bi bio poslušan i ako poslušnost dolazi kroz veru, onda
moraš znati Boga u nameri da bi imao veru ili poverenje u Njega. Nekad zaboravljamo ovu istinu i
upetljavamo se boreći se sa grehom i đavolom. Mi snažno pokušavamo da budemo poslušni, i padamo
i grešimo opet i opet.
Mi smo pozvani da se borimo, ali suština je da budeš umešan u pravu borbu.
»Borba u dobroj borbi vere« kaže 1 Timotiju 6,12.
Kako se mi borimo u dobroj borbi vere? Ulažući potreban napor da upoznamo Boga tako da
imamo poverenja u Njega.
Kako upoznajemo Boga? Na isti način na koji upoznajemo bilo kog drugog. U nameri da se
upoznaš s nekim neophodne su tri stvari.
Prvo, da prićaš sa njim. Drugo, da slušaš kad on tebi priča. I treće, raditi stvari zajedno. Ovo su
sastavni delovi komunikacije.
Mi govorimo Bogu putem molitve. Mi slušamo kako nam govori kroz Njegovu reč. I mi idemo i
radimo s Njim, postajući učesnici u hrišćanskoj službi svedočenja.
Ponekad ljudi oklevaju sa idejom da se druže s nekim koga ne vide.
Jednog dana čovek je došao H. M. S. Ričardsu i rekao:
»Ja ne verujem u Boga«.
»Zašto«. Upitao je Ričards.
Čovek je rekao: »Zato što Ga ne mogu videti«.
Ričard mu je odgovorio: »Ja ne verujem da imate mozak«.
»Zašto?«
»Zato što ga ne mogu videti«.
Mi imamo korist od mnogih stvari koje ne možemo videti. Kada ste videli elektricitet? Dali ste
ikad videli radio talase?
Osim ako živite u Južnoj Kaliforniji, nemožete videti vazduh koji udišete! Nemožete videti vetar.
Ne možemo videti klice i bakterije. Nemožemo videti misterioznu stvar zvanu »život«. Ali možemo
videti rezultate svega toga.
Čak i ako ne možemo videti Boga ili čuti Njegov glas sa našom ljudskom opremom, mi možemo
ipak videti rad Njegove snage, i preko tih privlačnih prednosti koje nam je dao, mi možemo doći da
Ga upoznamo. Upoznavajući Njega naučičemo da Mu verujemo, jer On je vredan našeg poverenja.
Teza 15
»Vera je rod Duha, ne rod osobe. To nije nešto na čemu mi radimo«.
Da li ste ikad radili u bašti ili voćnjaku? Da li znate kako se radi?
Ako želite da postignete uspeh u vašoj bašti ili voćnjaku, ne treba ulagati napor na rezultate, zar
ne?
Kako bi blagosloveno bilo kada bi imali jasnu razliku između uzroka i posledica u našim umovima
dok duhovno rastemo.
Koliko od nas je protračilo vreme i veliki napor da proizvede plodove radeći na rezultatima?
Pavle je načinio spisak rodova koji se vide u hrišćanskom životu. Zapazi da to nisu rodovi osobe,
već rodovi Duha.
»A rod je duhovni: ljubav, radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vera, krotost, uzdržanje, na to
nema zakona.« (Gal. 5, 22.23.)
Pismo uvek predstavlja veru kao rod ili dar ili rezultat. To nikad nije naš rad. Rimljanima 12,3.
kaže da je Bog svakom od nas udelio meru vere.
Rimljanima 10,17. kaže da vera dolazi od slušanja, i to slušanja reči Božije.
Vera dolazi uvek kao rezultat nečeg drugog. Ti je ne možeš proizvesti, ti neradiš na rodu. Umesto
toga, uloži svoj trud prema onome što će proizvesti rod.
Ti ne zarađuješ poklon. Ti ulažeš napor da dođeš u prisustvo darodavca i prihvatiš dar.
»Čovek ne može stvoriti rod. Duh deluje i prosvetljava ljudski um, stvarajući veru u Boga.« ( Elen
Wajt Comments, 940.)
Lako je pomešati veru sa osećanjima, pokušavati da radiš na veri radeći na osećanjima.
Kada ti izgleda lakše da veruješ da će Bog odgovoriti na tvoje molitve – kada osećaš da hoće ili
kada osećaš da sigurno jeste?
Da li kada osećaš oproštaj ili kada se osećaš napušteno?
Da li tvoja vera izgleda jaka kada stvari idu glatko ili kada se krov raspada i kad si suočen sa
iskušenjima i nevoljama?
Rekli smo da »osećanja nisu vera. Ove dve stvari su odvojene.« (Rani spisi 72.str.)
I tu nastaje drugi argument zašto ne možemo raditi na veri. Moguće je raditi na osećanjima.
Možeš slušati pravu muziku, možeš biti zanesen nečijom rečitošću, možeš uticati pravom
svetlošću na duh ljudi oko tebe.
Radeći na podizanju pravog puta moguće je da doživiš silna osećanja. Ali kad se svetla ugase i
masa vrati svojim kućama i ti ostaneš sam, šta se dešava?
Tvoja osećanja mogu postati gora. Da li ti se to nekad dogodilo? Milioni u našem svetu žive od
jednog emocionalnog uzbuđenja do drugog, trošeći svoje životne snage u ludom tražanju nečeg što će
podići njihov duh, i pomažući im da zaborave da poslednja stvar koju su pokušali nije poslednja.
Neprijatelj tako uspešno kontroliše svet na ovoj osnovi da još uvek koristi to kao najbolje oruđe
unutar Crkve. Kad neko odlući da dođe Isusu da pronađe konačnu sreću koju On nudi, neprijatelj
dolazi i kaže: »Ti želiš da dođeš Isusu? Pa, bolje prvo popravi svoj život da bi te On prihvatio.«
On postiže da ta osoba radi na rezultatima i drži je od Isusa dok pokušava da bude pravedna.
Ali onda osoba čuje za opravdanje verom. To zvući dobro. I kad osoba odlući da ga prihvati,
neprijatelj dolazi sa drugom varijantom. On kaže: »Tako je, pravednost dolazi verom. Nemoj raditi na
pravednosti, radi na veri.« I to može biti još jedna barijera izemđu grešnika i Spasitelja. Istina je da
netreba da radiš na pravednosti ni na veri. Oba su poklon. Oba su plodovi. Oboje dolazi kao rezultat
provođenja vremena u razgovoru i zajednici s Njim. Ako dođeš k Njemu, On će ti dati pravu veru koja
ti je potrebna. Prvi produkt traženja Isusa je prava vera. Pravednost je druga.
Teza 16
»Pozitivno mišljenje neće proizvesti pravu veru, ali vera će proizvesti pozitivno mišljenje.«
Hus i Jeronim su bili heroji u godinama reformacije.oni su radili u Češkoj i njihovo svedočenje
predhodilo je Martinu Luteru u Nemačkoj.
Oba čoveka su bila pod uticajem Viklifovih spisa. Ne zadugo pošto je Hus počeo da propoveda
Jevanđelje sa velikom snagom, pridružio mu se Jeronim koji je bio u Engleskoj.
Pošto se učenje Jona Husa rasprostranilo, on je bio pozvan u Konstancu da da objašnjenje
njegovog učenja. I ako je Hus imao sigurnu pratnju nakon saslušanja bio je baćen u zatvor.
Pošto je dobio priliku da se odrekne svog učenja, i nakon što su prošle mnoge sedmice, bio je
spaljen na lomači.
Njegovi progonitelji rasuli su njegov prah u reci Rajni nadajući se da će tako utišati njegov glas.
Kada je Jeronim čuo da mu je prijatelj u opasnosti on je požurio u Konstancu, nećekajući ćak ni
pratnju, što se pokazalo uzaludnim za Husa. Nakon što je stigao on je takođe bio strpan u zatvor gde je
proveo mnoge mesece. Njegova hrabrost je izneverila i on je prihvatio ponudu za odricanje.
Onda je otkrio jednu interesantnu stvar. Da ima nešto gore nego biti spaljen na lomači. To nije biti
spaljen na lomaći – već živeti s grižom savesti i odreći se Boga.
Jeronim je opozvao svoje odricanje i pevajući otišao na lomaču. Kada su egzikutori počeli da
potpaljuju vatru, on je uzviknuo: »Dođi napred smelo, približi vatru. Da sam se plašio nebih bio
ovde.«
Prića o Husu i Jeronimu mnogo nas uči o pravoj veri. Danas u svetu i u Crkvi popularna je seudo
vera koja nije vera uopšte već pozitivno mišljenje. To vodi u verovanje da se vera sastoji od verovanja,
da će se desiti ono što želiš, ako nađeš u Pismu išta što lići na obećanje.
Frenk Sinatra peva o ovom »pozitivnom mišljenju« u pesmi »Uradio sam to na svoj način«. Čak i
unutra naše Crkve možeš pronaći ovu vreziju vere – pozitivno mišljenje, naglašavajući »ti to možeš«.
S Biblijske pozicije nije svako obećanje za svakog u svakom vremenu i u svakoj okolnosti. Ako je
pravo na obećanje sve što nam je potrebno za spasenje šta je onda sa Husom i Jeronimom?
Isaija 43,2 ima predivno obećanje: »Kad pođeš preko vode Ja ću biti s tobom, ili preko reka neće
te potopiti, kad pođeš kroz oganj nećeš izgoreti i neće te plamen opaliti.«
Ali Hus i Jeronim otišli su na lomaću ne zato što im je nadostajala vera već zbog njihove vere.
Vera ima poverenje u Boga čak i kada stvari ne idu onako kako mi to želimo. Lako je verovati
Bogu kad sve u životu ide glatko. Pravi test vere dolazi kad naše molitve izgledaju neuslišene.
»Gospod je vredan našeg poverenja u Njegovu ljubav i milost i kad je oblačno i mračno isto kao i
kada je sunčano.« Svedočanstvo 274.
Setimo se priće o Danilu u lavljoj jazbini i slućaja Jovana Krstitelja. Nalazimo ih teškim za
razumevanje kad čitamo: »Od svih poklona koje nebo može dati čoveku, zajednica s Hristom u
Njegovim patnjama je najveće poverenje i najveća čast.« Zdravlje i Sreča 478.
Nama se sviđa prvi deo Jevrejima 11 poglavlje, poglavlje vere, ali imamo problema sa drugim
delom, poslednji deo još uvek je tamo. Dali ste ga skoro čitali?
Nakon sjajnog izveštaja o Božijem izbavljenju i radu za Njegov narod u različitim krizama,
nastavlja se izveštaj o »drugima«. Nikad ne zaboravite te druge. ( Jevrejima 11, 35-39 )
Duhovna obećanja za oproštenje greha, za Duha Svetoga, za snagu za rad u Božijem delu – su
nam na raspolaganju. Ali obećanja za prolazne blagoslove čak i za sam život, su data s razlogom kad
Bog u svom proviđenju vidi da su najbolja. Dali bi bio među »drugima« ako te Bog pozove da im se
pridružiš najtežim ispitom vere?
PREDANJE
Teza 17
»Predanje je predaja nas samih ne naših greha, predaja naših greha je rezultat predaje nas samih i
traženja Boga.«
da li si ikada na početku nove godine doneo neke odluke? Neki od nas donose odluke ne samo za
novu godinu, već svakog dana meseca, prvog dana sedmice, za rođen dan, početak školske godine i
kad god se preselimo u novi grad. Pravednost odlukama. »Od sada ja ću ... » ili »Od sada ja neću ... »
Da li ste ikada to radili? Da li ste se ikad razočarali otkrivši da to ne uspeva?
Govorimo o predanju u sledećih nekoliko teza i jedan od prvih osnovinih principa predaje je ako
ono ne ukljućuje sve onda nije predaja.
Predaja ide dublje od odustajanja od nećeg ili neke loše navike. Čak i ako kažemo da moramo
predati »sve« možemo biti u zabludi. Predaja nije slućajna stvar, uopšte nije. Jedini način na koji
možemo predati sve je da predamo nas same. Predaja nas samih je osnova predanja.
Kada su se AXIS snage predale na kraju drugog svetskog rata, šta su predali? Da li su samo
predali njihovo oružije i municiju? Da li su predali samo svoje tenkove i mitraljeze? Da li su predali
samo svoje uniforme i zalihe? Ili je bilo zahtevano da se oni sami predaju? I kada su se predali,
automatski su ovi drugi imali kontrolu nad oružijem, bombama, tenkovima i ostalim.
Predaja ne može biti urađena na komade. Ne postoji nešto kao delimićna predaja. Nemoguće je
biti delimično predan kao što je nemoguće biti malo trudan. Ili jesi ili nisi, nema sredine.
Ako proučiš šta nadahnuti spisi Crkve imaju da kažu načićeš to opisano u svim ili ni jednim
frazama. Isus zahteva potpuno i iskreno predanje. Vidi Odabrana Svedočanstva knjiga 1 strana 110.
Bezuslovno predanje. Vidi Svedočanstva vol 4 strana 120. Potpuno predanje. Vidi Zdravlje i Sreča
strana 473. Lista ide dalje i dalje.
Kada govorimo o predaji, koristimo termine koje Biblijska verzija kralja Jakova ne koristi i ako
nalazimo tamo ideju o predaji. »Pokorite dakle sebe Bogu«. Jakov 4,7. je jedan primer koji daje
glavnu nit onome što je zamotano u savršeno, ili celo ili iskreno predanje. Ako smo primetili mi ne
pokoravamo samo izvesne stvari. Mi pokoravamo nas same.
U procesu pokoravanja i predaje nas samih, koje god probleme imali oni se takođe automatski
predaju. »Svaki će imati potpunu borbu u savlađivanju greha u sopstvenom srcu. To je katkad veoma
bolan i obeshrabrujući posao, zato što kad vidimo deformacije u našim karaktrima mi gledamo u njih
kad bi trebali da gledamo u Hrista, i staviti haljinu njegove pravde. Svako ko uđe na biserna vrata u
Božiji grad ući će kao pobednik, a njegova najveća pobeda, biće pobeda nad samim sobom«.
Svedočanstva 9 strana 182 i 183.
Predaja i vera su u vezi. Samo kad imamo poverenja u Boga i predaju nas samih Bogu, mi
zavisimo od Njega umesto od nas samih. Predajom Njemu mi Mu dajemo kontrolu. On može onda
raditi u nama na Njegovo veliko zadovoljstvo.
Teza 18
»Rađenje na predaji naših greha, može nas sačuvati od predaje nas samih.«
Predpostavimo da ste odlučili da držite biblijske časove. Idete do pastora i upitate ga da li ima
nekoga da vam preporuči ko to želi i on kaže: » Da, ustvari imam dve porodice koje su tražile biblijske
časove. Možeš odabrati koja ti se više sviđa.«
I on vam opiše obe porodice.
Prvi je uspešni biznismen u gredu. On i njegova žena imaju dobar status, (položaj) u društvu. Žena
dobrovoljno radi u gradskoj bolnici, muž je uključen u lokalnu politiku. Njihova deca su dobro
vaspitana i disciplinovana. Njihov dom je neporočan. Nijedan od njih ne puši niti pije. Nekoliko
godina pre, oni su postali zainteresovani za zdrav način života, i sada ne samo da džogiraju pet milja
na dan, već su i vegeterijanci. U stvari to njihovo interesovanje za zdrav život dovelo ih je do
zainteresovanosti o Adventistima sedmog dana.
Druga porodica živi u predgrađu u malom stanu, preko reke.
Muž i žena, možda bi trebalo reći čovek i žena, jer i ako žive zajedno oni nisu venčani. U svakom
slučaju, oboje su nezaposleni i jedva preživljavaju.
Čovek je nekoliko puta bio u državnom zatvoru zbog relativno manjih napada – neznatnih krađa,
droge i sličnih optužbi.
Žena je alkoholičar.
Ona ima troje dece, nijedno nema istog oca.
Nekoliko nedelja pre, agencija za zaštitu dece, oduzela je privremeno decu od kuće, optužujući
roditelje za zanemarivanje i zloupotrebu dece. Ova kriza ih je dovela u početni kontakt sa
Hrišćanskom Adventističkom Crkvom.
Majka je želela da bude sposobna da zadrži decu i kaže da su shvatili da im je potreban Bog ako će
živeti dalje zajedno.
Koju bi ti porodicu izabrao? Šta misliš koja od ove dve porodice ima više šanse da postanu dobri
hrišćani i članovi HAC?
Sećam se kada sam posetio muža alkoholičara jedne naše vernice. Kad smo pokušali da
razgovaramo, on me je gledao zamućenim očima i rekao: » Ja se divim Adventistima. Treba da budeš
jaka ličnost da bi bio Adventista.«
Da li se slažete s tim? Ili može i slaba osoba postati dobar Adventista?
Moguće je napuniti crkvu sa ljudima jake volje koji ni ne pomišljaju da učine išta loše, ali koji
nisu shvatili svoju potrebu za Hristom! Nema razlike za đavola da li je osoba izgubljena unutar crkve
ili izvan crkve.
I jedna od njegovih taktika je da nas sačuva od pravog iskustva predaje jeste da nas natera da
radimo na našim gresima, da pokušavamo da živimo dobrim životima.
Rad na predaji greha je slepa ulica bilo da si slab ili jak. Ako si jak, tvoje dobro ponašanje može
postati barijera između tebe i Spasitelja. Ako si slab, možeš postati obeshrabren i savladan slabošću da
možeš potpuno odustati.
»Ne trebamo da gledamo na nas same. Što više gledamo na našu nesavršenost, manje ćemo imati
snage da je savladamo.« ( Rivju &Herald E.W. jan. 14, 1890.)
Jevrejska nacija u vreme Hrista demonstrirala je ovaj princip. Jevrejska crkva bila je puna jakih
ljudi. Bilo je potrebno da si jaka ličnost da bi postao farisej. Jaki ljudi su odbacili Hrista i na kraju Ga
razapeli. Slabi ljudi u jevrejskoj naciji bili su napolju osuđeni kao veliki grešnici.
Vođe su ih odbacile zbog njihovih padova i grehova. Oni su im oduzeli svaku nadu.
Slabi ljudi okupili su se oko Isusa, prihvatajući Njegovu ponudu milosti, i postajući Njegovi odani
sledbenici. Ovo izgleda beznadežno za jake ličnosti, zar ne? Da li ćemo svi izaći napolje i piti dok ne
shvatimo našu potrebu?
Ili ćemo bili jaki ili slabi, shvatiti još jednom da nas naše ponašanje neće spasti niti će ono biti
uzrok naše izgubljenosti.
Da li si jaka osoba? Pavle je bio jaka ličnost. I Nikodim je bio. Da li si slab? I Marija je bila slaba.
Petar i Matej takođe i opsednuti.
Svako od njih je imao potrebu da odustane od sebe i dođe Hristu. Svi su pronašli da On prihvata
svakog ko Mu dođe. On će isto i tebe primiti danas.
Teza 19
»Niko ne može da se razapne sam ili da dovede sebe do predaje. Neko drugi mora to da uradi
mesto njega.«
Verovatno, jedna od najtežih istina za proučavanje u oblasti predaje je da mi ne možemo učiniti
ništa. Ako bi mogli da radimo na predaji onda nebi imali predaju. Zato što je predaja ili odustajanje
priznanje da mi ne možemo učiniti ništa.
Neizbežno je zbog toga, da naše dovođenje do tačke predaje mora biti Božiji posao. To nije nešto
što mi možemo učiniti.
Ako smo ranije primetili, đavo ima sporedan kolosek za svaki korak onog ko postane svestan
svoje potrebe za Hristom i odluči da dođe Hristu.
On kaže: »Ti si grešnik i ti nemaš pravednost. To je uredu- idi radi na pravednosti.«
I mi možemo provesti uzaludne dane i godine pokušavajući da proizvedemo pravednost
sopstvenom snagom.
Zatim čujemo o istini da pravednost dolazi samo verom i đavo kaže: »To je uredu, potrebna ti je
vera. Počni da radiš na veri.«
I posle dođemo do shvatanja da je vera dar, ne naš sopstveni rad, on nas ponovo sreće u
poslednjem koraku dolaženju Hristu i kaže: »OK, sada sve što ti je potrebno je da pokušaš da se
predaš.«
Ponekad roditelji ili učitelji i propovednici i ostale vođe u crkvi i neznajući pomažu đavolu u
njegovoj kampanji.
Da li ste ikada bili na sastanku na kom su propovednici ili učitelji pozvali da radimo na predaji?
Da li ste ikada videli možda mali oltar sa malom vatrom u kojoj papirići sagorevaju u pepeo? I
možda ste napisali greh kojeg želite da se rešite i bacili u vatru?
Da li je to predaja?
Da li ste se ikad pitali kako da se oslobodite nekog greha u životu i neko vam je rekao da je sve što
vam je potrebno da uradite jeste da odustanete?
I vi pokušavate da odustanete. Govorite: »Ja odustajem od nepoštenja« ili »Ja predajem
(odustajem) od mojih zlih misli.« Vi se molite u tom pravcu. Ali nalazite da nepoštenje i zle misli su
još uvek u vama.
Biblija koristi analogiju raspeća kao simbol predaje. Pavle kaže u Galatima 2,20: »Raspeo sam se
s Hristom.«
Isus koristi više puta ovaj simbol, pozivajući svoje sledbenike da ponesu svoj krst i pođu za Njim.
Pogledaj Matej 10,38; Luka 14,17; Marko 8,34.
U stvari kad god Isus govori o krstu, On uvek upućuje na to da naš krst nije Njegov.
Razmisli malo o raspeću. Kako se to čini?
Lako je setiti se, zar ne? Koliko puta smo videli neko delo i čuli o klinovima i drvetu?
Ali primeti jednu stvar posebno. Ne možeš se sam razapeti. Neko drugi to mora da uradi za tebe.
Ako želiš da se ubiješ ti to možeš učiniti na mnogo načina. Možeš prisloniti pištolj na čelo i
povući oroz. Možeš skočiti s mosta ili zgrade. Možeš uzeti veću dozu pilula za spavanje ili zaključati
se u kolima u garaži sa upaljenim motorom.
Ljudi su pokušali sve metode sa većim ili manjim uspehom. Ali niko još nije uspeo da se sam
razapne na krst.
Hristove očigledne pouke izražavaju to na sledeći način: »Nijedan čovek nemože isprazniti sebe
od sebe. Mi jedino možemo dati pristanak Hristu da to učini za nas.« (str.159)
Kako možemo dati pristanak Hristu da to učini? To uključuje više od ponavljanja reči ili molitava.
»Usne mogu izražavati siromaštvo duše, dok srce to ne priznaje. Dok govori Bogu u siromaštvu
duha, srce može oticati od nadmoćnosti i pravednosti. U neku ruku samo može istinito poznavanje
sebe preovladati. Moramo gledati u Hrista.« (Čež. Vekova)
Ako izabiramo da provedemo vreme iz dana u dan gledajući Hrista, ako Ga pozovemo da radi
Njegov posao u našim životima, On će nas voditi korak po korak do tačke predaje. Odustajanje je
moguće samo kad nas dovede do te tačke.
Teza 20
»Mi smo pod kontrolom ili Boga ili sotone. Jedino što mi možemo jeste da odlučimo pod čijom
ćemo kontrolom biti.«
Da li bi učestvovao u malom kvizu? Obeleži samo jedan odgovor na svako pitanje.
1. Da li si:
A) Republikanac
B) Demokrata
C) Ni jedno od toga.
2. Da li si:
A) Milioner
B) Siromašan
C) Ni jedno od toga.
3. Da li si:
A) Genije
B) Malouman
C) Ni jedno od toga
4. Da li si:
A) Lep
B) Ružan
C) Ni jedno od toga.
5. Da li si:
A) Pod Božijom kontrolom
B) Pod sotoninom kontrolom.
I upravo ovim zadnjim pitanjem se završava ovaj naš mali kviz. Možeš okupiti sve vrste
središnjih tačaka u svetu.
Možeš biti ravnodušan prema politici, možeš biti u srednjoj klasi, srednje inteligencije, umereno
privlačan. Ali kad se dođe do toga ko kontroliše tvoj život, tu nema sredine.
Rimljanima 6,16: »Neznateli da kome dajete sebe za sluge u poslušanje, sluge ste onog kog
slušate, ili greha za smrt ili poslušanja za pravdu.«
Dva izbora. Greh ili smrt. Ili poslušnost u pravednosti. To su jedini izbori. Isus je rekao u Luci
11,23: »Ko nije samnom protiv mene je.«
Knjiga Čežnja vekova sadrži četiri istaknutija citata koja objašnjavaju ovu istinu. 125, 258, 324,
466.
Možeš ih pročitati sve ali ja ću citirat dve od njih ovde.
»Ako nedamo sebe pod kontrolu Hrista, mi ćemo biti pod vlašću one druge. Neophodno je da
budemo pod kontrolom jedne ili druge velike sile koje se bore za prevlast u svetu. Nije potrebno da
razmišljamo da izaberemo službu carstva tame da bi bili pod njegovom vlašću. Treba samo da
zanemarimo da se povežemo sa carstvom svetla.« (Čež. Vekova str.324)
»Svaka duša koja odbije da da sebe Bogu je pod kontrolom druge sile. On nije svoj. On može
govoriti o slobodi, ali nalazi se u najcrnjem ropstvu.« (Čež. Vekova str. 466)
Zapravo, odbijanje da dođemo pod Božiju kontrolu čini nas lutkama i žrtvama naše
individualnosti.
Zato što Božija kontrola donosi sa sobom slobodu u svako vreme možemo da izaberemo da
izađemo iz nje. Neprijatelj je taj koji drži one koji su pod njegovom kontrolom odbijajući da ih
oslobodi.
Kao ljudska bića mi smo instrument. Rimljanima 6,13 kaže možemo biti instrument pravednosti
za Boga, ili instrumenti nepravde za greh.
Mi pevamo: »Imaj tvoj sopstveni put Gospode! Imaj sopstveni put! Drži me da budem potpuno
tvoj.«
Ali mi još možemo odbiti da prihvatimo.
Da li si ti instrument? Jedan instrument je kontrolisan drugim.
Jedna sekira može koristiti na dobro i loše. Sekira može odseći drvo koje zagreva kuću zimi, a
može i ubiti nekog. O tome odlučuje onaj ko upravlja instrumentom.
Violina može proizvesti nebeski ili bolan zvuk, sve u zavisnosti od onog ko upravlja njom. Mi
smo takođe instrumenti.
Ko nas kontroliše danas?
Teza 21
»Predaja volje je predaja moći izbora, ali mi koristimo našu moć izbora da je predamo. Mi
predajemo našu moć izbora u pravcu ponašanja i zadržavamo našu moć izbora u pravcu zajedništva
(odnosa).«
Pridruži mi se u razmatranj 37.str. u knjizi Put Hristu.
» Mnogi pitaju: ' kako mogu sebe predati Bogu?', Vi želite da se predate Njemu, ali vam nedostaje
moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svog grešnog življenja. Vaša obećanja i vaše
odluke slične su kulama od peska. Niste kadri da upravljate svojim mislima, svojim pobudama, svojim
osećanjima. Svest da ste prekršili svoja obećanja i izneverili svoje reči slabi vaše poverenje u
sopstveno poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog ne može primiti. Ali, ne morate da očajavate.«
Kada sam prvi put ovo čitao rekao sam: » Kako me pisac knjige Put Hristu tako dobro poznaje?«
Ali na stranici se nalaze dobre vesti. »Ne morate da očajavate. Vama je potrebno da razumete šta
je prava moć volje!«
»To je u redu« pomislio sam. »Nemam dovoljno moći za moju volju. Ne mogu stajati daleko od
kolača. Ne mogu sebe naterati da trčim. Ne mogu kontrolisati moj temperament. Potrebna mi je veća
sposobnost volje.«
I počinjao sam ponovo sa obećanjima i odlukama, pravljenjem kula od peska i završavao tamo gde
sam počeo. To je bilo tako obeshrabrujuće da sam posle izvesnog vremena, kad god dođem do 37.str.
rekao: »O ne ponovo« i prešao bih na 39.str.
Ali objašnjenje se nalazi u samom tekstu, ako ga malo pažljivije pogledaš.
»Vama je potrebno da razumete šta je prava moć volje. To je vladajuća sila u ljudskoj prirodi,
sposobnost odlučivanja ili biranja.«
Dakle šta je volja? Sposobnost biranja.
Postoji ogromna razlika između volje-moći izbora i volje samodiscipline. Tako nastavimo čitanje i
zamenimo reč »volja« sa »sposobnost biranja«.
»Sve zavisi od pravilne upotrebe volje. OK. Zamenimo ih. »Sve zavisi od pravilne upotrebe
sposobnosti izbora.«
Bog je čoveku dao vlast da bira i na njemu je da se posluži njome. Vi ne možete da promenite
svoje srce, vi ne možete sami sebe da posvetite Bogu osećanja svog srca, ali možete, odlučiti izabrati
da Mu služite! Možete Mu predati svoju volju, možete Mu predati sposobnost izbora.
Tada će On delovati u vama da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno. Tako će cela vaša priroda
biti stavljena pod upravu Hristovog Duha ...
... »Mnogi će biti izgubljeni i ako žele i čeznu da budu hrišćani. Oni nisu uspeli svoju volju da
pokore Bogu. ( Oni nisu uspeli da svoju sposobnost biranja predaju Bogu.)«.
»Ako se budete pravilno služili svojom voljom (sposobnošću izbora), može nastati potpuna
promena u vašem životu. Ako svoju volju, moć izbora, pokorite Hristu, udružićete se sa silom koja je
iznad svih poglavarstava i vlasti.
Imaćete silu odozgo da ostanete postojani. I tako ćete stalnim pokoravanjem Bogu biti
osposobljeni da živite novim životom vere.« (Put Hristu str. 37.38.)
Ali to zahteva korišćenje tvoje sposobnosti izbora da odustaneš od svoje sposobnosti izbora. Tu je
razlika između ponašanja i zajednice (odnosa) ponovo. Mi odustajemo od naše sposobnosti izbora u
pravcu zajedništva. Ako nastavljamo da dolazimo u svakodnevnu ličnu zajednicu s Hristom, On će
raditi u nama, da hoćemo i učinimo kao što Mu je ugodno. Mi ne možemo dovesti nas same do tačke
predaje naše volje.
Ali možemo dati pristanak Hristu da uradi posao, stavljajući nas same u Hristove ruke i tražeći
ličnu zajednicu s Njim.
Teza 22
»Jedini nameran napor u hrišćanskom životu je traženje Boga. Jedino spontan napor u pravcu
drugih stvari će rezultirati.«
Predpostavimo da jedne nedelje ujutro odlučite da zamenite gume na vašem Datsunu.
Podigneš ga na dizalice i uspeš da zameniš sve četiri. Upravo tada žena te pozove na ručak. Pre no
što završiš jelo tvoja četvorogodišnja ćerka dolazi da se igra u prednjem dvorištu.
Njena lopta se otkotrlja ispod Dastona i ona otpuzi ispod kola da je dohvati oslobodivši jednu od
dizalica i čuješ njen vrisak i pogledaš kroz prozor sa stola.
Možeš videti kola odakle sediš i smesta shvatiš šta se desilo.
Tako ti ...
Šta ćeš učiniti?
Da li ćeš se nasloniti u stolicu i reći ženi: »Gle, kao da su kola pala na Meri. Bolje da odem i da ih
ponovo podignem na dizalicu. Ali hoćeš li mi prvo dati još jedno parče pite od jabuka?«
Ili ćeš požuriti u prednje dvorište, napregnuti nadljudsku snagu podignuti kraj kola i osloboditi
ćerku?
Šta bi bilo lakše da uradiš? Čekaj – ne odgovaraj brzo.
Šta je lakše u frazi promišljenog truda?
Sedeti za stolom i uzeti drugo parče pite ili podignuti kola čak i ako je to Datson?
Šta zahteva više energije? Šta sagoreva više kalorija?
U drugom slučaju, ako voliš svoje dete, šta će ti biti teže da učiniš? Nema rasprave, zar ne?
Zahteva nadljudsku snagu, podići kraj kola da bi tvoje dete bilo spašeno, ali nepojmljivu snagu
zahteva varijanta da ostaneš za stolom.
Razlika između promišljenog truda i dragovoljnog truda je važno u razumevanju truda u
hrišćanskom životu.
Ponekad ljudi dođu do pomisli i kad govorimo o ne vođenju borbe protiv greha i sotone u našoj
sopstvenoj snazi, da govorimo o nenapornoj religiji.
Postojala je snažna sekta zvana »Quietisto« u prošlom veku koja je verovala da nam trud uopšte
ne treba. Dovoljno je samo da sedimo i da se ljuljamo u stolici, i to bi bilo previše. Treba samo da
sedimo. Štogod treba da se uradi Bog će se postarati, odvojeno (nezavisno) od nas.
Bog nikad ne daje spasenje odvojeno (bez) našeg truda. Problem koji mi imamo često je pogrešno
razumevanje gde da usmerimo napor.
Ova dilema obično drži teološke debate do ponoći. Ali odgovori na nju nalaze se jasno u dva
teksta koji su mini kurs opravdanja verom, sažete u izjavi o predmetu blagoslovene snage protiv
ljudskih napora, budući da ste ikad imali sreće da ih otkrijete.
Ta dva teksta se nalaze u Jovanu 15,5. i Filibljanima 4,13.
Isusove reči: »Bez Mene ne možete činiti ništa.« i Pavlova konstatacija: »Sve mogu u Isusu
Hristu.« Postavimo ih zajedno.
Ako bez Hrista ne možemo učiniti ništa, sa Njim možemo učiniti sve, šta nam onda ostaje da
učinimo?
Doći Njemu i ostati sa Njim.
»Sve što čovek može da učini što se tiče njegovog vlastitog spasenja, je da prihvati poziv: »Ko
god želi neka dođe i uzme vodu života zabadava.« ( Odabrana sved. 343 str.)
I ne zaboravimo da fraza spasenje ne uključuje samo oproštenje greha već i snagu za poslušnost, i
nebo a najzad – opravdanje, posvećenje i proslavljanje.
Kako dolazimo Hristu? Kako uzimamo vodu života?
»U vezi s Hristom, kroz molitvu i proučavanje velike i dragocene istine iz Njegove reči, naše
gladne duše biće nahranjene i koji god su žedni biće osveženi sa izvora života.« ( Misli s gore
blagoslova 113. str.)
Za roditelje promišljen trud koji će biti uložen iz dana u dan u vezi sa detetom može zahtevati
težak rad.
Ali kad kriza dođe neophodni trud je ceo spontan (dragovoljan). Nijedan roditelj koji voli svoje
dete neće stati i razmišljati o potrebnoj energiji (snazi), već će požuriti da pomogne svom detetu koje
je u nevolji.
Tako je to i sa hrišćanima. Sve vrste truda su tražene u hrišćanskom životu. Ali jedino promišljen,
nameran trud je tražiti komunikaciju sa Bogom. Spontan (dragovoljan) trud u pravcu drugih stvari će
sigurno rezultirati.
Teza 23
»Rad hrišćanskog iskustva na gasi- pali predaji, ponekad zavisi od Boga, ponekad od nas samih.«
Učenici su bili na putu za Kapernaum. Njihovi koraci su postajali sve sporiji dok na kraju nisu išli
tako lagano da su bili van Isusovog vidika.
Vodili su žustru raspravu i jedva da su primetili da Isus više nije sa njima- izuzev kad bi brzo
pogledali da budu sigurni da ih On nečuje.
Predmet njihove diskusije bio je onaj omiljen: »Ko će biti najveći u carstvu?« Među njima
naravno.
Kad im je ta tema zatrebala, oni su išli tako daleko da su uključivali Isusa u ove debate, nadajući
se pravom odgovoru od Njega ne bi li se stanje razjasnilo.
Ali, On im je odgovarao parabolom o maloj deci, umesto da im da jasan opis posla kojem su se
nadali.
Bili su zbunjeni odgovorom. I dalje su nastavili sa raspravom o tom predmetu.
To nije bio poslednji put da su učenici bili umešani u bučnu svađu, uprkos Isusovom trudu da ih
poduči.
Oni bi slušali Njegove reči u kući u Kapernaumu tog dana. Shvatili su svoju grešku u traženju
najvećeg mesta- što je bio sam Luciferov greh u početku. Ali pre nego su Jakov i Jovan preko majke
došli sa molbom za najveća mesta - da sednu jedan s leve i desne strane Isusa, učenici bi ponovo bili u
diskusiji.
Kasnije kada su Petar, Jakov i Jovan bili na misterioznom putu na planinski vrh, devetorica koja
su ostala provela su noć u dokazivanju ko će biti najveći.
Čak i poniženje što nisu bili sposobni da izgone demone sledećeg jutra, nije bilo dovoljno da ih
nauči lekciji.
U gornjoj sobi, noć pre raspeća, oni su ponovo bili u stanju neraspoloženja da jedan drugom
dozvole najveće mesto i uzmu udeo u služenju.
Učenici su bili potčinjeni grehu. Oni su znali da je to greh. I nastavljali bi da to čine ponovo.
Ko su bili ti učenici? Oni su bili ljudi koji su imali preimućstvo da tri godine provedu u bliskoj
zajednici sa Isusom. Oni su se družili s Njim iz dana u dan. Bili su to obraćeni ljudi, Isus im je rekao
kada su se vratili sa misionskog puta da se pre vesele što su njihova imena zapisana u knjizi života,
nego što imaju moć da izgone demone. Vidi Luka 10,20.
Knjiga života ne uključuje imena onih koji nikada nisu bili obraćeni. Vidi Jovan 3 poglavlje.
Priča o učenicima remeti priču nekima.
Biblijska je kao naša Biblija, ustvari primer pali gasi ne počinje i ne završava se sa učenicima,
Avram, Jakov, David, Marija, Marta, čak i Pavle bili su izloženi ovome, zajedno s mnogim drugima.
To smeta ali je istina. Istina koju Pismo potvrđuje.
Zapazili smo pre da nema takve stvari kao delimično predanje. Predanje ili jeste ili nije. Ali postoji
mogućnost nepostojanog predanja.
U stvari, zasnovano na biografijama koje nam daje Biblija. Mi možemo ići tako daleko da kažemo
da nepostojano predanje nije moguće.
Više nego često potrebno je vreme, muka i grešaka, pre no što onaj ko se preda Bogu nauči da
ostane predan Njemu sve vreme bez kolebanja.
Teza 72. ulazi u veće detaljisanje pali gasi uzorka u hrišćanskom životu. Ali za sada pokrimo to sa
ovim: Predpostavimo da pronađeš sebe u cipelama učenika?
Predpostavi da otkriješ da jedan minut zavisiš od Boga a sledećeg minuta nekako zavisiš od sebe i
pronađeš da si pao i padaš u greh ponovo. Šta ćeš učiniti?
Evo instrukcije i ohrabrenja za takve osobe:
»Ako neko ko se svakodnevno druži s Bogom zgreši na stazi, ako na momenat skrene čvrst pogled
s Isusa, to nije zato što on namerno greši i što sasvim to želi, jer kada vidi svoju grešku on skreće
ponovo svoj pogled, i učvršćuje svoje oči na Hristu, ustvari to što greši ne čini ga manje dražim u
Božijem srcu.« ( E. W. Reviev & Herald Maj 12, 1894.)
OBRAĆENJE
Teza 24
»Obraćenje je rad Svetoga Duha koje proizvodi promenu stava prema Bogu i stvara nove
mogućnosti za upoznavanje Boga.«
Ti ne možeš izabrati dan sopstvenog rođenja. Niko još nije uspeo to da uradi. Od vremena kad
smo ovde, naš rođendan je već bio izabran. I uprkos napretku u modernoj medicinskoj nauci, nije
moguće izabrati neki drugi rođendan. Obraćenje se naziva novo rođenje. To je početak duhovnog
života. I kao i u fizičkom životu ti ne možeš izabrati duhovni rođendan.
Kada je moj sin bio na akademiji, odlučio sam da je to vreme da postane obraćen. Sedeo sam s
njim jednog dana u nameri da uradim posao. Nije uspelo.
Oboje smo završili osujećeni. Zaboravio sam prvi princip obraćenja- da je to posao Svetoga Duha.
Mi ne možemo obratiti sami sebe niti možemo druge obratiti.
»Ova promena može biti doneta samo delotvornim radom Svetoga Duha.« (Čežnja vekova)
Mladi ljudi često imaju pogrešno shvatanje o tome šta je obraćenje. Neki gledaju u iskustvo na
putu za Damask zaboravljajući da je čak i Pavlu trebalo tri godine tišine u Arabijskoj pustinji pre no
što je bio spreman za početak javnog rada.
Druga krajnost je što ostali nisu sigurni da li su bili obraćeni potpuno. Ali predpostavljaju da to
mora da je bilo za vreme »uzdignuća« u crkvi.
Neki su učinili zavet s Hristom i kada nisu pronašli čudesnu promenu u karakteru jutra nakon toga,
zaključili su da nisu obraćeni i čekaju sledeći emocionalni poziv da bi pokušali ponovo.
Pronaći definiciju obraćenja postalo je krajnje važno. Obraćenje je rad Svetoga Duha i donosi
promenu stava prema Bogu. Kada se rasipni sin obratio?
Dok je bio u svinjskom toru. I gde je bio rasipni sin odmah nakon obraćenja? Još uvek u
svinjskom toru.
Neko obično dodaje: »Ali on nije ostao tamo dugo.« To je istina. Šta se promenilo njegovim
obraćenjem?
Njegov stav. On je još uvek imao dug put do očeve kuće, ali njegov stav prema ocu podneo je
veliku promenu. I ta promena stava pripremila je put za ostale promene koje su sledile.
Obraćenje stvara novu sposobnost za upoznavanje Boga. Niko ne može jesti ili disati dok se ne
rodi. Dok je moguće ubrzati proces obraćenja postavljajući se u atmosferu duhovnih stvari, pokušaj
pobožnog života neće biti ništa do dosadan i težak rad dok se ne rodiš duhovno. 1.Korinćanima kaže:
»A telesni čovek ne razume što je od Duha Božijega, jer mu se čini ludost i ne može da razume, jer
treba duhovno da se razgleda.«
Jedno od čuda koje Duh Sveti ispunjava u vreme obraćenja je stvaranje nove sposobnosti
upoznavanja Boga.
»U nameri da Mu pravilno služimo, mi moramo biti rođeni blagoslovom Duha. Ovo će očistiti
srce i obnoviti um dajući nam novu mogućnost da Ga upoznamo i volimo.« (Čežnja vek.189 str.)
Nije važno da li dolazimo iz podzemlja ateizma ili pravog hrišćanstva, moraš biti rođen ponovo u
nameri da vidiš carstvo nebesko. Isus je rekao Nikodimu u Jovanu 3,3: »Ako se nanovo ne rodiš ne
možeš videti carstvo Božije.«
I ti možeš znati da li jesi ili nisi bio obraćen.
Istina je da se obraćenja razlikuju baš kao što se naša ljudska emocionalna mašinerija razlikuje, ali
iskustvo obraćenja je još uvek osobito.
»Malo po malo, možda nesvesno primaocu, stečeni utisci vuku dušu prema Hristu.
To može biti kroz razmišljanje o Njemu, kroz čitanje Pisma, ili kroz slušanje reči iz žive
propovedi.
Iznenada, kad Duh dođe sa većim direktnijim pozivom, duša se zadovoljno predaje Hristu.«
(Čežnja vek. 172 str.)
Da li se »iznenada« dogodilo tebi? Da li si zavisio od tvog dobrog ponašanja, tvoje pozicije u
crkvi, ili tvog hrišćanskog nasledstva koje osigurava tvoje spasenje? Ili si bio fokusiran na svoje
slabosti i greške, i zaključio da nikad nisi bio obraćen?
Kada shvatiš šta je obraćenje, ti možeš znati da li jesi ili nisi bio obraćen.
Teza 25
»Obraćenje vodi do promenjenog života.«
Mi ne možemo na brzinu ponuditi rodove Duha. Za duhovni rast potrebno je vreme. Isusova
parabola poredi duhovni i fizički razvoj: »Jer zemlja sama od sebe najpre donese travu, potom klas, pa
onda ispuni pšenicu u klasu.« (Marko 4,28.) Samo dolaženje Hristu – odvojeno od rasta u Njemu –
povlači za sobom proces. Prvi korak je čežnja za nečim boljim.
Mi možda čak ne prepoznamo da ta čežnja ima išta sa Bogom. Mi možemo jednostavno želeti
bolji auto ili bolji posao ili bolji stepen prosečnosti. Ali Bog u svakom srcu podstiče čežnju za nečim
boljim.
Drugi korak u dolaženju Hristu je steći znanje o tome šta je tu bolje. Kroz Pismo, kroz svedočenja
drugih hrišćana, kroz rad Svetog Duha na srce, mi učimo o planu spasenja, Božiji odgovor praznini
ljudskog srca.
Treći korak u dolaženju Hristu je uverenje da smo grešnici. Mi smo uvereni u naše stanje- ne samo
naše grešno ponašanje. Kada postignemo znanje o Božijoj ljubavi mi shvatamo koliko malo smo je
cenili. Mi shvatamo da smo živeli nezavisno od Njega. Mi vidimo naše beznadežno stanje i shvatamo
našu potrebu za Njegovim spasenjem.
Četvrti stepen u dolaženju Hristu je shavatanje da smo bespomoćni da išta učinimo što se tiče
našeg stanja. Mladi ljudi možda posebno tinejdžerskih godina između 3 i 4 koraka shvataju da su
grešnici ali još ne priznaju da ne mogu sami sebi pomoći što se tiče njihovog stanja.
Konačno došli smo do kraja naših sopstvenih izvora.
Kada vidimo našu bespomoćnost, ostaje samo jedna stvar da se uradi. Odustati. To se zove pre-da-
ja.
Kao što smo već primetili mi ne možemo nas same dovesti do tačke predaje. Ali kada nas Bog
dovede dotle, mi odlučujemo sami da Mu se predamo.
Put Hristu str. ? Opisuje čudo obraćenja ili novo rođenja: »Spasitelj je rekao, ako se čovek ne rodi
od gore, ako ne primi novo srce, nove želje, namere, i pobude, koje vode u novi život, ne može videti
carstvo Božije.«
Ne propusti ove reči, »vode u novi život«. To se sve ne dešava preko noći. Fizički život je
početak. Novi život je početak. To nije konpletna promena života i navika preko noći.
Ali to je potpuna promena pravca.
Mi smo već proveli vreme gledajući učenike koji su proveli tri ipo godine boreći se sa sličnim
problemom pre no što su iskusni prodrli u pobedu.
Jakov se predao Bogu u Vetilju ali to je bilo dvadeset godina pre krize u njegovom životu na
potoku Javoku koja ga je dovela do kraja njegove samo-zavisnosti.
Marija je došla Isusu sedam puta tražeći da se moli za nju da istera demone koji su kontrolisali
njen život. Trebalo joj je vreme da shvati kako da ostane predana Njemu sve vreme.
Ali za sve njih postoji jedan zajednički imenilac.
Oni su sada tražili zajednicu sa Isusom umesto da beže od Njega. Njihov pravac se promenio. Oni
su imali novu mogućnost da Ga poznaju i vole. Njihov stav prema Bogu se promenio. I dok su
nastavljali da traže Isusa proces rasta i zrelosti učinio je svoj posao, i njihovi životi bili su promenjeni.
»Zdravlje i Sreća« 454 str. Nam kaže: »Dragocena milost Svetoga Duha se nerazvija u momentu.
Hrabrost, postojanost, duhovna moć, vera, nepokolebljivo poverenje u Božiju snagu da spase, stiče se
iskustvom godinama.«
Mi ćemo proučavati više o predmetu iskušenja u tezama 80 i 84. Ali za sada primetimo ovoliko:
Gde počinje popuštanje iskušenju?
»Popuštanje iskušenju počinje u onom trenutku kad dopustimo razumu (umu) da se koleba, da
bude nepostojan u svom poverenju u Boga.« (Misli s gore blag. Str.92.)
Koliko dugo treba da bi imao nepokolebljivo pouzdanje ili poverenje u Boga? To se ne dešava
preko noći. Za to je potrebno vreme. Da li si sebe dao Bogu? Da li nastavljaš da dolaziš Njemu iz dana
u dan? I da li još uvek nalaziš sebe nepostojanog u poverenju u Njega? Dobro došao u klub mnogih.
Tvoje novo srce vodi u novi život. Da li si voljan da dolaziš Njemu, čak i ako pronađeš sebe sporim u
učenju lekcija koje bi te On naučio? Da li si voljan da daš Bogu vreme?
Teza 26
»Obraćenje i pokajanje su stalno iskustvo a ne samo jednom.«
Jednom je student sa koledža ušao u moju kancelariju i rekao, »doneo sam odluku da predam svoj
život Hristu. Prošlog leta na kampovanju i ovog puta sam stvarno mislio da sam se obratio. Ali za
nekoliko sedmica ja sam bio udaljeniji od Boga više nego ikad. To mi se dešava uvek ponovo. Šta nije
u redu; da moje obraćenje nikad ne prolazi?«
Obraćenju nije kraj za jedan dan. U ovoj studentovoj dilemi (nedoumici) nije problem biti obraćen
isuviše često- već je problem ne biti obraćen dovoljno često.
Mi ne verujemo u jednom obraćen, zauvek obraćen. Ako si zaista obraćen danas, još uvek je
potrebno da budeš stvarno obraćen sutra. Obraćenje mora da bude svakodnevno.
Jednog leta radio sam kao student kolporter u Nebraskoj. Očekivao sam da se iskustvo koje sam
imao sa Bogom za vreme leta nastavi kroz školsku godinu. Ali kada me je školski raspored zaposlio i
kad su me prijatelji okružili, ja više nisam osećao potrebu da tražim Boga a i iskustvo s leta brzo je
izbledelo. Duhovno to je bila moja najgora školska godina.
Čak i najspektakularnije manifestacije Božije sile brzo gube snagu da utiču na nas. To je bila istina
u vreme Hrista.
On je nahranio pet hiljada ljudi plus žene i decu sa nekoliko hlebova i ribe. Činilo se da je nebo
sišlo na zemlju. Ljudi su bili spremni da Ga krunišu za cara. O tome možete čitati u Jovanu 6.
Ali samo dvadeset četiri časa kasnije, kada je On odbio njihov zahtev za novim i većim čudima
ljudi su bili isto tako spremni da se okrenu od Njega i napuste uz osećaj odvratnosti. Oni nisu imali
strpljenje da jedu misteriozni Hleb života o kome je On govorio.
Tako su se mnogi okrenuli od Njega tog dana da je On konačno pitao svoje učenike, »Da li ćete i
vi otići?« Jasno je da su učenici jedini ostali.
Ako niste otkrili potrebu svakodnevnog obraćenja; to može biti veliki problem u tvom životu.
Misli s gore blagoslova str. 101 daje obećanje: »Ako budete tražili Gospoda i ako svakog dana
budete doživljavali obraćenje ... utihnuće sva vaša prigovaranja, biće uklonjene sve vaše teškoće, biće
rešeni svi zamršeni problemi, s kojima se sada suočavate.«
Obraćenje i pokajanje su spojeni zajedno. Uključio sam pokajanje u ovu tezu pošto sam napravio
prolaz unutar teze što se tiče pokajanja. Ali pokajanje nije iskustvo jednom - u životu. Ono je takođe
svakodnevno.
Kada govorimo o pokajanju kao svakodnevnoj potrebi ja ne govorim o pokajanju za loša dela.
verovatno ste čuli priču o čoveku koji je rekao pastoru: »Tražio sam od Boga da mi oprosti naročit
greh hiljadu puta.«
I pastor mu je uzvratio, »Tih 999 puta je bilo previše.« Ja se ne borim za jedno beskrajno pričanje
naših grešaka i neuspeha. Bog je obećao da »Ako priznajemo svoje grehe On je veran i pravedan da
nam oprosti naše grehe.« (1 Jovanova 1,9)
Umesto toga ja govorim o pokajanju opisanim u Delima apostolskim 561 str: »Nijedan od
apostola i proroka nije za sebe nikad tvrdio da je bez greha. Ljudi koji su se svojim životom najviše
približili Bogu i koji bi radije žrtvovali svoj život nego što bi svesno učinili zlo, su ljudi koje je Bog
počastvovao božanskom svetlošću i silom, priznavali su grešnost svoje prirode.«
Ovo je pokajanje koje je svakodnevno potrebno; pokajanje doneto oživljenim shvatanjem našeg
grešnog stanja, koje čini milost Božiju neophodnom. Ovo je pokajanje o kojem govori: »Na svakom
koraku našeg hrišćanskog života naše kajanje mora postajati sve dublje.«
Da li si obraćen? Da li si bio obraćen danas? Da li si došao Bogu za obraćenje danas?
POKAJANJE
Teza 27
»Pokajanje je žalost zbog greha i ostavljanje greha. Pokajanje je dar. Dakle, žalost zbog greha je
dar, i ostavljanje greha (okretanje od greha) je dar.«
Rano u svojoj službi našao sam se u veoma nepovoljnoj situaciji. Nisam bio obraćen i nisam znao
kako da postanem obraćen.
Nisam bio spasen i nisam znao kako da to postignem. I za nekog ko nije obraćen i spasen služba
jevanđelja mu ne predstavlja zadovoljstvo.
Došlo je leto. Vreme za kampovanje bilo je u toku. Kao novi pastor jedna od mojih dužnosti je da
pomognem u podizanju šatora u kampu nedelju pre početka kamp-sastanka.
Pastori određeni za ovaj zadatak, dobijali su prve redove podignutih šatora gde bi se smestili i
odmorili.
Mi nismo navikli na ovakvu vrstu vežbe. Dok smo se odmarali između (redova šatora) bili smo
uključeni u teološke diskusije. Pričali smo o tome gde će se desiti Armagedonska bitka i imaju li
anđeli na krilima perje. Tu sam video svoju priliku. Otišao sam do jednog starijeg pastora i upitao ga:
»Šta bi rekli nekome ko vas pita kako da bude spašen?« (to je izgledalo kao pouzdan način da se
izrazim).
On je odgovorio: »Rekao bih mu da se pokaje.«
»Šta ako vas on pita kako da se pokaje?«
»Pa, pokajanje je biti žalostan zbog greha i okretanje od njega.«
» O.K. kako se okrećeš od greha?«
» Pokajanjem.«
Rekao sam: »Čekaj minut. Da li mi govoriš da je način okretanja od greha – okretanje od greha i
put za pokajanje?«
»Da, to je to.«
On je otišao očevidno zadovoljan.
Klasična definicija pokajanja nalazi se na 23.str, knjige Put Hristu: »Pokajanje uključuje žalost
zbog greha i okretanje od njega.«
Ali istina o pokajanju koju sam propustio jeste da je pokajanje dar. To nije nešto što mi postižemo.
To čini veliku razliku.
Dela 5,31. govori nam da je pokajanje dar Božiji.
Odabrana svedočanstva knjiga 1, 353 str. Jasno kaže: »Pokajanje kao i oproštenje je dar Božiji
kroz Hrista.«
Tako bilo koje pokajanje na kojem mi radimo; bilo koje pokajanje koje je samo – proizvedeno će
doživeti pad.
Mi možemo žaliti zbog rezultata našeg grešnog života. Ako ne prihvatimo da je pokajanje dar od
Boga bićemo nesposobni da idemo dalje od toga.
Žalost zbog greha, žalost zbog življenja odvojeno od Boga, može jedino doći od samoga Boga. Mi
ne možemo sebe učiniti žalosnima. Prava žalost zbog greha je dar. I ostavljanje greha je dar takođe.
Mi se ne okrećemo od greha u nameri da se pokajemo. Mi dolazimo Isusu u nameri da se pokajemo.
Rimljanima 2,4 kaže, da dobrota Božija na pokajanje vodi.
Mi (većinom) potpuno priznajemo zlo greha kada shvatimo ljubav Hristovu.
Ako proučavamo život Isusov, ako razmišljamo o Njegovoj žrtvi za nas na krstu, naša srca biće
slomljena i mi ćemo iskusiti pravo pokajanje. Greh neće biti privlačan. Kada su naša srca promenjena,
naša dela promenjena i mi primimo dar pokajanja, tada nema potrebe za pokajanjem. Naš udeo je
jedino da dolazimo Isusu.
Teza 28
»Mi ne menjamo naše živote u nameri da dođemo Hristu. Mi mu dolazimo baš takvi kakvi smo i
On menja naše živote.«
Jednog dana bolničarka je ušla u moju kancelariju. Rekla je: »Dosadio mi je život i umorna sam
od njega. Ja znam da mi je Bog potreban i volela bih da dođem Njemu. Hoćete li mi pomoći?«
To je upravo prava prilika – podsticaj za molitvu. Rekao sam: »O naravno! Sve što je potrebno da
uradite je da dođete Njemu u molitvi i zamolite Ga da vam oprosti greh i preuzme kontrolu nad (u)
vašem životu. Mi možemo to učiniti upravo sada.«
»Ne« rekla je, »Sačekajte minut. Imam planove za ovaj vikend.«
Počela je da mi priča o svojim planovima. Išla je van grada sa nečijim mužem. Želela je da dođe
Hristu, ali nije želela da menja planove za vikend. To je bilo u četvrtak popodne.
Rekao sam: »Možete doći Hristu baš takvi kakvi ste. Ne morate da menjate planove za vikend u
nameri da dođete Hristu. Dođite Hristu takvi kakvi ste i On će (uzeti na sebe) podeliti sa vama vaše
planove.«
Ona je rekla: »Verujete li stvarno u to?«
Sada da vas pitam. Ko je bio u pravu? Da li je trtebala da promeni svoje planove za vikend, pre no
što je mogla doći Hristu?
Ili, da li bi je On prihvatio sa njenim planovima za vikend?
U šta ti veruješ?
Jeremija 3,13. kaže: »Samo poznaj bezakonje svoje da si se odmetnula Gospodu Bogu svojemu.«
Ova mlada bolničarka je učinila to. Ona je priznala da su njeni planovi za vikend pogrešni. Ali ona
još uvek nije želela da ih ostavi.
Kako se zbiva pokajanje? Da li mi dolazimo Hristu u nameri da se pokajemo ili se kajemo u
nameri da dođemo Hristu?
U oblasti pokajanja mi sebe često nalazimo u cipelama čoveka kome se pokvarila sirena u kolima.
Tako je on otišao u servis a na vratima servisa je pisalo: »Zatrubi ako ti treba usluga.«
Poglavlje o pokajanju u Put Hristu objašnjava gde je izlaz iz ove prividne dileme.
»Upravo ovde mnogi greše i zato ne dobijaju pomoć koju Isus želi da im da. Oni misle da ne
mogu da pristupe Hristu ako se prvo ne pokaju i da ih pokajanje priprema za oproštenje greha.
Istina je da pokajanje predhodi oproštenju greha, jer samo slomljeno i skrušeno srce oseća potrebu
za Spasiteljem. Ali, mora li grešnik da čeka na pokajanje da bi tek onda mogao da dođe Isusu? Sme li
pokajanje da se podiže kao prepreka između grešnika i Spasitelja?« (str.20.)
Odgovor na ovo pitanje daje se na sledećoj strani: »Mi se ne možemo pokajati bez Hristovog
Duha koji budi našu savest kao što ni oproštenje ne možemo dobiti bez Hrista.«
Pokajanje nije nešto na čemu mi radimo, to je dar. U nameri da dobijemo dar mi moramo prvo
doći u prisustvo Darodavca.
Tako ako si mlada bolničarka u četvrtak popodne, tražeći nešto bolje u svom životu, ali nemoćan
da promeniš svoje planove za vikend, možeš doći Hristu upravo takav.
Nikada nećeš biti u mogućnosti da promeniš svoj grešni život odvojen od Njega. Ali kada dođeš
Njemu, On će ti dati pokajanje i oproštenje i milost za savlađivanje, radeći u tebi što je Njemu ugodno.
Tvoj udeo je da nastaviš da dolaziš Njemu da nastaviš da prihvataš darove koje ti On nudi.
Teza 29
»Bog nam daje pokajanje pre nego što nam da oproštenje.«
Hajde da razmotrimo u nekoliko minuta gde nastupa pokajanje u nastavljanju dolaženja Hristu.
Ranije smo primetili da prvi korak u dolaženju Hristu je čežnja za nečim boljim.
Drugo, mi stičemo znanje o tom boljem.
Treće, mi se uveravamo u naše grešno stanje, i četvrto, shvatamo da smo nemoćni da spasemo
sami sebe. Tada mi odustajemo ili se predajemo i dolazimo Hristu.
Bog ne očekuje od nas da se pokajemo pre no što dođemo Hristu. Doista, za nas bi to bilo
nemoguće da učinimo.
Mi prvo dolazimo Hristu i onda nam On daje pokajanje.
Bilo je mišljenje među jevrejima da bi se Božija ljubav pružila grešniku, on mora prvo da se
pokaje. Sa njihovog gledišta pokajanje je bilo posao kojim čovek zarađuje milost neba.
To je bilo mišljenje koje je vodilo fariseje da viču u čuđenju i ljutnji: »Ovaj čovek prima
grešnike.«
Po nijhovom mišljenju On nebi trebao da dozvoli nikome da Mu se približi, osim onima koji su se
pokajali.
Ali u paraboli o izgubljenoj ovci Isus je učio da spasenje ne dolazi kroz naše traženje Boga već
kroz Božije traganje za nama. Rimljanima 3,11.12: »Nijednog nema pravednog, nijednog koji traži
Boga. Svi se ukloniše i zajedno nevaljali postaše, nema ga koji čini dobro i nema ni jednog čistog.«
»Mi se ne kajemo u nameri da bi nas Bog voleo, već On otkriva Njegovu ljubav nama da bi se mi
pokajali.« (Hristove očigledne priče.189 str.)
Nakon dolaženja Hristu, mi počinjemo da shvatamo smrtan karakter greha posmatranjem Njegove
ljubavi za nas i na taj način mi postajemo voljni da prihvatimo Njegov dar pokajanja. Pokajanje nije
nešto što mi činimo, i ako mislimo da to mi činimo.
Pokajanje nije naš posao, to je Božiji posao za nas, koji dolazi posle oproštenja. I ako pokajanje
predhodi oproštenju onda pokajanju takođe predhodi i opravdanje.
» Isus onog kome oprašta prvo dovodi do pokajanja.« (Misli s gore blag.)
Dela 2,38. jasno kaže da pokajanju predhodi oproštenje: » ... pokajte se i da se krstite svaki od vas
u ime Isusa Hrista za oproštenje greha i primićete dar Svetoga Duha.«
Ponekad ljudi sumnjaju u vrednost marljivosti u pokušaju izdvajanja i popisivanja svakog
događaja u dolaženju Hristu za spasenje.
Sigurno je da to nije tako, možeš imati popis i onda zaustavljati svaku pojedinost dok nastavljaš,
da znaš šta da učiniš sledeće.
Ali neprijatelj Boga i čoveka stalno postavlja nesporazume duž puta. I to može podići prepreku
između nas i Boga.
Ako mislimo da trebamo da radimo na pravednosti ili veri ili predaji ili pokajanju ili poslušnosti ili
bilo kojem drugom daru koje nam Bog nudi besplatno, mi možemo propustiti da dođemo Njemu. A
dolaženje Njemu je jedini način za primanje Njegovih darova.
Mnoge od ovih posebnih tačaka o dolaženju Hristu- pokajanje i novo rođenje, oproštenje i
opravdanje, - dešavaju se skoro istovremeno.
Namera njihovog izdvajanja je diskusija o njima, tako da možemo jasno definisati šta je naš posao
a šta Božiji posao i šta je uzrok a šta posledica.
Dobrota Božija vodi nas na pokajanje; saglasno Rimlj.2,4.
Mi ne možemo da radimo na pokajanju ali možemo da izaberemo da čitamo Njegove reči ili
slušamo žive propovedi gde je dobrota Božija istaknuta.
Mi ne možemo raditi na pokajanju ali možemo doći Njemu.
Mi ne možemo postići pravu žalost za greh; mi se ne možemo okrenuti od greha u sopstvenoj sili.
Ali možemo tražiti Gospoda da uradi to za nas. Bog se raduje da pomogne onima koji ne mogu sebi
pomoći.
Teza 30
»Zemaljska žalost je žalost što smo prekršili zakon i što smo u tome uhvaćeni. Božanska žalost je
žalost što smo slomili srce i povredili našeg najboljeg prijatelja.«
Da li ste ikada vozili brže od 55 milja na sat? Da li ste bili zaustavljeni i kažnjeni? Da li vam je
bilo žao? Zašto vam je bilo žao? Zato što ste uhvaćeni? Ili što ste isuviše brzo vozili?
Da li vam je ikad bilo rečeno »kaži da ti je žao?«
Svako od nas je posmatrao dete koje je uradilo nešto što ne valja i nije bilo žalosno. Onda dođu
mama i tata i kažu: »Sada kaži da ti je žao.«
Dete sagne glavu, skupi noge i oseća se neugodno. Konačno promrmlja: »Žao mi je.« I roditelji ga
ostave.
Da li je detetu žao? Pa žalosno je što je moralo da kaže da mu je žao!
Biblija govori o dve vrste »žalosti«.
2 korinćanima 7,10 : »Jer žalost koja je po Bogu, donosi za spasenje pokajanje, za koje se nigda
nekaje, a žalost ovoga sveta smrt donosi.«
Tu su Božanska žalost i zemaljska žalost. Jedna je stvorena iz zajednice, druga je ograničena
ponašanjem.
Jedna menja tvoj život, druga menja samo tvoje postupke – privremeno.
Jedna je suštinska, druga ne vredi ni novčić.
Juda je imao zemaljsku žalost. On je bio žalostan što je uhvaćen. On je čekao poslednji minut da
bi bio siguran da je uhvaćen. Ali kad je konačno postalo jasno da Isus neželi da se oslobodi i da će Ga
sveštenici i vladari osuditi, Juda je bio spreman da se pokaje. U Mateju 27,3: »sam se pokajao.«
(»raskaja se«).
Tipično je za zemaljsku žalost da čeka sve dok je ne uhvate okrvavljenih ruku. Jedna je stvar
»pokajati se« nakon dokazivanja krivice, a sasvim druga stvar pokajati se pre no što te optuže.
Drugi Biblijski primer pogrešne vrste žalosti je Kain.
On je takođe čekao sve do poslednjeg minuta i onda čak pokušao da odgovara Bogu. »Brat? Koji
brat? O Avelj? Misliš li da sam ja njegov čuvar?«
Božanska žalost je sasvim druge prirode. To je žalost što smo povredili nekog koga volimo.
Čežnja vekova na str.300 govori o tome: »Često žalimo što nam naša zla dela donose neprijatne
posledice ali to nije pokajanje. Prava žalost zbog greha je ishod delovanja Svetoga Duha. Duh otkriva
nezahvalnost srca koje je omalovažavalo i žalostilo Spasitelja i u skrušenosti dovodi nas podnožju
krsta.
Svakim grehom iznova ranjavamo Isusa i kada pogledamo na Njega koga smo proboli plačemo
zbog greha koji su Mu naneli patnje. Takvo pokajanje povešće nas ostavljanju greha.«
To nas dovodi do drugog razloga zašto pokajanje dolazi kao rezultat dolaženja Hristu. Mi ne
možemo biti žalosni što smo povredili nekog kog volimo, ako ne volimo tu osobu.
Setite se kad ste bili mali i napravili neku vrstu dečije štete u komšiluku. I trebalo je da vam bude
žao.
Kad smo odrasli, naučili smo (nadam se) ponešto o sveobuhvatnoj ljubavi za čovečanstvo, tako da
se naša ljubaznost proširuje dalje od kruga naših najboljih prijatelja.
Ali još uvek je istina da što više voliš nekog, to će tvoje srce biti slomnjenije kada ga povrediš.
Kada naučimo da poznajemo Isusa i da imamo poverenja u ljubav koju ima za nas, pronaćićemo
da smo zaista žalosni kad donesemo žalost Njemu. To je pokajanje koje je božanska žalost »zbog
kojega se nećeš kajati.«
OPROŠTENJE
Teza 31
»Jedini poznati greh koji ne može biti oprošten je onaj za koji se nismo pokajali i tražili oproštaj.«
Jednoga dana posle službe u crkvi mala pegava devojčica 9-10 godina stara, povukla me je za
odelo i zatražila da razgovara sa mnom. Otišli smo u tihi ugao crkve. Sa suzama u očima i drhtavih
usana uspela je da kaže: »Mislim da sam učinila neoprostivi greh.«
Mnogi drugi imaju istu brigu. Ima nečeg zastrašujućeg u frazi »neoprostivi greh«. To nas može
dovesti do slike o Bogu kao jednog ljutitog Boga koji trlja svoje ruke i kaže: »Ovog puta otišao si
predaleko.«
I borbeni hrišćani od 9 do 99 brinu se da ne pređu granicu Božije milosti i dobrote.
Žena uhvaćena u preljubi bila je sigurna da je otišla predaleko. Spuštene glave i oborenih očiju
ona je ćutke čekala da kamenje poleti. Bila je začuđena kada je otkrila da su vrata milosti još uvek
otvorena za nju. Nije bila osuđena. Bog joj je još uvek nudio Njegov oproštaj i snagu.
Hajde da pročitamo o neoprostivom grehu u Mateju 12,31. gde Isus kaže: »Zato vam kažem svaki
greh i hula oprostiće se ljudima a hula na Duha Svetoga neće se oprostiti ljudima.«
Prvi deo stiha je ohrabrujući. »Svaki greh će se oprostiti.« Ali šta znači: greh protiv Svetog Duha?
Jednostavno ovo: Kako je rad Svetoga Duha da uveri u greh (vidi Jovan 16,8.9.) i kako svaki greh
može biti oprošten onda bi greh protiv Svetog Duha bio odbiti Njegovo uverenje i odbiti dolaženje u
pokajanje.
Oproštenje je uslovljeno. Ako ne bi bilo onda bi svako na svetu bio spasen. Koji su uslovi za
oproštenje?
Prvo, da priznamo naše grehe. Rečeno nam je u 1 Jovanovoj 1,9: »Ako priznajemo grehe svoje
veran je i pravedan da nam oprosti grehe naše i očisti nas od svake nepravde.«
Dakle, neoprostivi greh bio bi svaki greh koji smo odbili da priznamo i zatražimo oproštaj.
Neki su danas odlučni da priznanje nije važno.
Oni kažu da je Bog Otac koji voli i da ne insistira da Njegova deca priznaju njihova pogrešna
dela.
Oni kažu da Otac oprašta Njegovoj deci zato što ih voli. Ali ne, to nije ono što Biblija kaže.
Biblija uči da je priznanje važno. U nameri da bi nam bilo oprošteno, treba da tražimo oproštaj i
prihvatimo ga.
Kako prihvatamo Božije oproštenje?
Put Hristu 51 str. kaže: »Ako verujete u obećanje – verujete da su vam gresi oprošteni i da ste čisti
– Bog čini tako i vi ste izlečeni isto onako kako je Hristos uzetom dao silu da hoda kada je čovek
poverovao da je izlečen. To je tako čim u to verujete.«
Ponekad dođemo do ideje da je uslov za oproštenje da nikad više ne pogrešimo. Obećamo Bogu
»Ako mi oprostiš samo još ovaj put više neću pogrešiti.«
I onda učinimo isti greh ponovo i bojimo se da dođemo Njemu za oproštenje. To je uzrok zbog
kojeg se ljudi plaše da su učinili neoprostivi greh.
Ali Biblijsko obećanje je: »Sve što Meni daje Otac meni će doći i koji dolazi k Meni neću ga
isterati napolje.« ( Jovan 6,37.)
Nepostoji rok trajanja i kao da smo na jednoj beskonačnoj traci. Nema natpisa »nije za korišćenje
posle tog i tog vremena«. Onaj ko dolazi Hristu je uvek, uvek prihvaćen.
Nije važno ko si ili šta si učinio. Ako si došao Isusu danas tražeći Njegovo oproštenje, prihvatajući
Njegov dar pokajanja i oproštenja, biće ti oprošteno.
»Isusu je drago da Mu dođemo upravo takvi kakvi smo, grešni, bespomoćni, zavisni. Možemo
doći sa svim svojim slabostima, svojim ludostima, svojom grešnošću i pokajnički pasti pred Njegove
noge!
Njemu je na slavu da nas podigne u naručje svoje ljubavi da zavije naše rane, da nas očisti od
svake nečistote.« (E.G.W.Put Hristu str.52.)
Teza 32
»Oproštenje grešniku nije od koristi ako ga ne prihvati.«
Možda se sećate da ste čuli priču pre nekoliko godina o čoveku koji je bio osuđen na smrt, i čekao
pogubljenje. Neko se zauzeo za njegov slučaj moleći za njegov život i dobio je pomilovanje. Ali on je
odbio da ga prihvati.
Vest o odbijanju se proširila po sudskim krugovima. Šta bi učinili sa čovekom koji odbija da bude
pomilovan?
Slučaj je najzad došao do Vrhovnog suda i odluka o pomilovanju je oborena.
Ako je oproštenje dato ali nije prihvaćeno, onda oproštenje ne može delovati na nikog. I čovek
koji je odbio pomilovanje (oproštenje) otišao je u smrt.
Čovečanstvo je pod smrtnom presudom. Mi smo zarobljeni na ovoj planeti čekajući pogubljenje.
Ali Isus je preuzeo naš slučaj. On je došao na ovu planetu, umro mesto nas, preuzimajući našu kaznu,
postajući naša zamena.
On nam nudi oproštenje. Ali mi možemo da odbijemo da ga prihvatimo. Oproštenje je dvosmerna
transakcija. U nameri da dođe do oproštenja mora biti i ponude i prihvatanja.
Da li se to događa ljudima?
Da li ti je neko učinio nepravdu i ti si otišao da mu ponudiš oproštaj i bio odbijen? Da li si otkrio
da oproštenje ima dva pravca?
Ti možeš iskreno žudeti za obnovljenjem odnosa. Ali ako druga osoba ne prihvati oproštenje onda
se ono nije desilo.
U Luci 17,3 Isus je rekao svojim učenicima kako da se ponašaju prema onima koji su grešili protiv
njih. »Čuvajte se. Ako ti sagreši brat tvoj, nakaraj ga, pa ako se pokaje oprosti mu.«
» Ako se pokaje« oprosti mu. Ne kaže »Ako tvoj brat zgreši protiv tebe, oprosti mu.«
U 4. stihu Isus prilazi još bliže: »I ako ti sedam puta na dan sagreši, i sedam puta na dan dođe k
tebi i reče: kajem se, oprosti mu.«
Ponovo, za jednu grešku treba pokajanje u nameri da bi bila oproštena. Bog ima širok pogled na
našu moć izbora da On neće delovati čak i ako se radi o Njegovom oproštenju nama. On nudi
oproštenje, On nas ohrabruje da to prihvatimo. Ali konačni izbor je naš. Možemo odbiti ako tako
odlučimo.
Kad je Isus bio pričvršćen ekserima na krst, On je molio molitvu za one koji su Ga osudili na smrt.
On se molio za njih. Ali da li je Njegova molitva uslišena? Da li je bilo moguće da Njegova molitva ne
bude uslišena? Šta odlučuje da li će Njegova molitva biti uslišena?
Čežnja vekova 745 str. govori nam, »Neki u svojoj okorelosti (grešnosti) učinili su nemogućim da
molitva Hristova bude uslišena za njih.«
Bog osigurava oproštenje – obilno i slobodno ga nudi.
Isus se pobrinuo za oproštenje. Neki prihvataju, neki odbijaju. Za onoga ko odbije Njegovo
oproštenje nema vrednost.
Ono koristi samo onima koji su spremni da ga prihvate. Oproštenje je na raspolaganju. Isusova
molitva na krstu dovoljna je da obezbedi spasenje svakoj duši koja je ikad rođena na ovoj zemlji.
Jedini koji može sprečiti da ti ne bude oprošteno si ti. To je tvoj izbor. Oproštenje je tvoje ako ga
prihvatiš.
Teza 33
»Božije oproštenje nema granica, ali naše prihvatanje Njegovog oproštaja može biti ograničeno.«
On je mislio da je postigao savršen zločin. Njegova spletka za proteklih nekoliko godina izgledala
je uspešna.
Njegov posao upravitelja se izokrenuo u veliki finansijski uspeh. Njegova mesečna plata je bila
skoro šala, bila je toliko mala u poređenju sa iznosom pronevere.
Ponekad je malo brinuo, što je više sticao to je više trošio. Njegova žena volela je lepe stvari,
njegova deca su navikla na dobar život, tako da je on potisnuo u stranu svoj strah i držao se svog
plana.
Onda jednog dana ceo svet se srušio na njega.
Upravitelj je neočekivano došao da pregleda račune i on nije imao vremena da pokrije utaju.
Na njegovo zaprepašćenje i užas odveden je u zatvor sa optužbom da duguje deset miliona dolara.
Nije mogao da shvati šta se s njim događa sada. Njegova žena i deca biće poniženi, njegova lepa kuća
biće oduzeta i prodata da bi se isplatio dug.
Ali i sa svom tom oduzetom imovinom, on je još uvek dugovao milione. I kako je mogao da se
nada drugoj prevari da bi nadoknadio dug kad je sedeo u zatvoru?
Dan suđenja je konačno došao. On je učinio jednu stvar koju je mogao. On je otišao sudiji i
govorio o svojoj krivici. Bacio se na milost sudu tražeći vreme da bi vratio dug. Na njegovo
iznenađenje sudija je doneo presudu i oslobodio ga krivice i ako je ona bila prisutna.
Izašao je iz sudnice kao slobodan čovek. Ali on zapravo nije bio slobodan.
U sebi je odlučio da će nekako vratiti novac koji je zatajio. Inače, mislio je da bi tako obavezao
upravu zauvek.
Na njegovom putu ka kući pojavila se prva prlika. Sreo je druga radnika koji mu je dugovao
trideset dolara. To nije bilo mnogo, ali to je bio početak. Živnuo je u sebi bez ekstra iznosa i zatražio
trideset dolara. Njegov drugar službenik nije imao novca. Ali dug je prekoračio rok i smatrao je da je
bio dovoljno velikodušan. On je podneo tužbu protiv ovog čoveka na sudu.
Nekoliko dana kasnije kada je slučaj došao na red predsedavajući sudija bio je onaj isti koji ga je
oslobodio. Kada je sudija video tog građanina koji je nedavno bio na sudu, bio je ljut.
Ovaj put preuzeo je neophodne korake da obori presudu. Čovek je odveden u zatvor, dok je
optužba protiv njegovog drugara oborena.
Isus je ispričao ovu priču da bi odgovorio na Petrovo pitanje koliko često treba da oprosti bratu.
Isus mu je odgovorio s čuvenih 70 x 7, ukazujući na Božiju beskrajnu milost prema nama.
70 x 7 neznači da Bog beleži i da kad ispunimo kvotu od 490 puta gotovo je. Njegova oproštenja
se ne broje. Ali mi često postajemo obeshrabreni i posramljeni i prestajemo da tražimo oproštenje.
Mi prestajemo da tražimo Njegovo oproštenje zato što mislimo da smo otišli predaleko. I tako
postavljamo ograničenja na Njegovo oproštenje koje On nikad ne uskraćuje. Ili možemo se naći u
situaciji čoveka u priči.
Ovaj čovek kome je bio oprošten dug od deset miliona dolara nikad nije stvarno prihvatio ponudu
oproštenja.
Istina je da je tražio milost ali »kada je dužnik govorio sa gospodarem o pomilovanju, on nije
imao osećaj o veličini svog duga. On nije bio svestan svoje bespomoćnosti. On se nadao da će se sam
osloboditi.« ( Hristove očigledne pouke 245 str.)
Njegov postupak sa drugim radnikom pokazuje njegovu nemogućnost da prihvati ponudu
oproštenja.
I kada je sudija okrenuo presudu i poslao ga u zatvor, u stvarnosti on je samo prihvatio čovekov
sopstveni izbor.
Božije oproštenje deluje na svakog.
Kada vidimo pravu pokvarenost naših greha i našu krajnju bespomoćnost da spasemo sami sebe,
ne treba da očajavamo. Što je veći naš dug to nam je potrebnija Božija milost i oproštenje.
Njegova je ljubav velika, ne postoji nešto što Bog više želi nego da nam oprosti i učini
slobodnima.
Teza 34
»Onima kojima je mnogo oprošteno više će voleti. Oni koji vole više, više će biti poslušni.«
Da li vam se sviđa Petar? Izgleda da je njegovo ime popularnije od drugih učenika.
Često ljudi pristaju da se indetifikuju s njim. On nudi šansu. On se usudio da pita (postavlja)
pogrešna pitanja. On je rizikovao dajući pogrešne odgovore.
Petar je bio taj koji je došao Isusu sa klasičnim pitanjem o oproštenju, to je zapisano u Mateju
18,21.
On je većinom postavljao retorička pitanja, bio je siguran u svoje ubeđenje.
Sedam je izgledalo puno Petru. Fariseji su se zaustavljali na tri puta. Petar je bio voljan da produži
granicu i da ide korak dalje, zaustavljajući se na broju punine. Dobri Petar!
Sačekajte malo pre no što osudite Petra.
Naravno, vi već znate šta je Isus rekao (22 stih).
Ostavimo to na stranu za trenutak i setite se nečeg što je poslednji put vaš sused, prijatelj ili član
porodice učinio da je bilo potrebno da mu oprostite.
I oprostili ste mu. Ali oni su to ponovo učinili. I vi ste im opet oprostili. I tako 7x. Da li ste prestali
da opraštate od tog vremena? Posle svega 490 x, je puno puta?
Naša porodica živela je sedam godina na Pacifičkom Unijskom koledžu u severnoj Kaliforniji.
Koledž je lociran gore u planinama kao što meštani kažu: »7 milja od najbližeg poznatog greha.«
To je jedan adventistički geto ako ste ikad videli neki. I propovednik je tu vrsta šerifa, sudije, i
porote sve smešano u jedno.
Jedne nedelje zazvonio je telefon. Neko iz parohije želeo je da raspravim između njega i suseda.
Susedov konj pretrčao je preko njegovih petunija. I on je smatrao da sam ja jedini koji mogu to
razrešiti. Odgovor koji sam dao ovom čoveku nalazi se u Luci 17, 3.4.
»Čuvajte se. Ako ti sagreši brat tvoj, nakaraj ga, pa ako se pokaje, oprosti mu. I ako sedam puta na
dan sagreši i sedam puta na dan dođe k tebi i reče kajem se, oprosti mu.«
(Čak i Petar bi verovatno mislio da bi bilo previše da se to desi 7x u jednom danu).
»Ono što treba da učiniš jeste da oprostiš. I ako susedov konj pretrči kroz tvoje petunije više od 6x
oprosti mu svaki put. Biblija govori da konj može doći više od 489 puta.«
Ali jednom neće više biti petunija kroz koje će da trči. Isus (preporučuje) nudi neograničeno
praštanje. I On nebi tražio od nas da opraštamo više od Boga, znamo da je Božije praštanje bez
ograničenja, sve dok nastavljamo da dolazimo Njemu i tražimo oproštaj i prihvatamo Njegov dar
praštanja.
Ponekad ljudi postaju nervozni ovde. Oni se pitaju: »Zar to ne daje pravo?« Ako susedu s konjem
bude oprošteno 490 x, ili čak 7 x u jednom danu zar neće početi da misli da konj ima pravo da trči
kroz cveće? Zar nas učenje o neograničenom praštanju vodi da se igramo sa Božijom milošću?
Isus je odgovorio Simonu na to pitanje u paraboli o dva dužnika. Vidi Luka 7.
Rekao je Simonu, Mariji i učenicima koji su slušali, da kome god je mnogo oprošteno, voleće
mnogo.
Što ti je više oprošteno, više ćeš voleti.
Trebalo bi da dodamo još jedan tekst, Jovan 14,15. »Ako me ljubite, držaćete moje zapovesti.«
Tu ih imate. Božije oproštenje je bezgranično. Ali to ne daje pravo, zato što onaj kome je mnogo
oprošteno voleće mnogo. I što više voliš, više ćeš biti poslušan.
To je tako jednostavno.
»Isus poznaje stanje svake duše. Ti možeš reći da si grešan, veoma grešan. Možda i jesi, ali što si
gori utoliko ti je više potreban Isus. On ne odbija nikoga koji plače i koji se kaje. Nikome ne kazuje
sve što bi mogao otkriti, već svakoj ustreptaloj duši nalaže da se ohrabri. Iskreno će oprostiti svima
koji dođu k Njemu tražeći oproštenje i obnovljenje.« (Čežnja vekova 568 str. E.V.)
Teza 35
»Oproštenje je besplatno ali nije jeftino. Ono košta života Božijeg dragog Sina.«
Jednog dana u razredu u kome sam predavao raspravljali smo o ocenama.
»Da li bi ste voleli da svako u razredu dobije najveću ocenu bez obzira koliko naporno on ili ona
rade? Ili biste radije dobili najveću ocenu radeći naporno za nju?«
Pobožno su rekli: »O, radije ćemo marljivo raditi za naše ocene.«
Nisam im verovao! Obično sam čuo jecanje kad god bi im delio test. Trpeo sam redovne izgovore
zbog neurađenih zadataka na vreme. Podnosio sam određen broj studenata koji su se dokazivali ceo
dan u nameri da postignu ekstra rezultate. Rekao sam: »Dođite! Vi upravo pokušavate da
impresionirate profesora? Budite pošteni. Neću vas oceniti na osnovu odgovora na ovo. Zar nebi bila
dobra vest kada bi svaka osoba u ovom razredu imala obezbeđenu visoku ocenu?«
Oni su rekli: »Ne bi učili mnogo. Ne bi pamtili mnogo. Ne cenimo ocenu ako je ne zaradimo.«
Nisam mogao da im pričam van te pozicije!
Da li se slažete sa ovim studentima? Šta vam izgleda više vrednim – dobiti to kao poklon ili raditi
za to?
Ako vaš gazda plati račun za vodu, da li to znači da će te koristiti vodu pažljivije ili izdašnije? Da
li si pedantan u korišćenju pisaćeg pribora u kompaniji nego što si u kući?
Ako uzmete auto iz Renta – car-a sa neograničenom kilometražom, da li će te voziti više ili
manje? Ako putujete o tuđem trošku, da li će te ostati u istom hotelu koji bi izabrali za porodični
odmor?
Istina je da ljudska bića daju veću vrednost stvarima za koje treba da ulažu napor da bi ih postigli,
zašto onda Bog nije uspostavio sistem spasenja na delima?
Kako možemo stvarno ceniti oproštenje ili pokajanje ili nebo uopšte, kad je to sve dar?
Rimljanima 5,31. kaže: »Jer je plata za greh smrt, a dar Božiji je život večni u Isusu Hristu
Gospodu našem.«
Dela 5,31. kažu: »Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izraelu
pokajanje i oproštenje greha.«
Oproštenje, pomilovanje, i spasenje su darovi, ne nešto što mi zarađujemo ili zaslužujemo.
Kako onda možemo da ih istinski cenimo? Da bi našli odgovor na ovo pitanje, potrebno je da
razumemo prirodu oproštenja.
Misli s gore blagoslova str. 114, opisuju to na sledeći način: »Božije oproštenje nije samo pravni
čin kojim nas oslobađa osude. To nije samo oproštenje greha, nego oslobođenje od greha. To je
izlivanje spasonosne ljubavi koja preobražava srce.«
Tako, oproštenje nije samo pravni akt. To je više nego čišćenje nebeskih knjiga. To je više od
klimanja glave u pravcu neba. To je obnova odnosa sa Osobom. To je izvršenje ljubavi.
Ljubav čini razliku kod ljudi i u davanju i primanju poklona.
Dete može marljivo načiniti neku ružnu stvar i roditelji će to ceniti zbog ljubavi prema detetu –
uprkos nedostatku vrednosti.
Koliko bi više cenili dar da su i poklon i davaoc poklona važni za nas!
Zamisli da si bio u bolnici sa slabošću bubrega. I tvoj brat dođe sa ponudom da ti da jedan od
svojih bubrega i spase ti život. Da li bi mu rekao: »Želim da budem u mogućnosti da ti platim ovaj
bubreg, šta misliš da ti platim 500 dolara za njega?«
On bi bio uvređen.
U stvari taj poklon ima toliko veliku vrednost i davanjem od strane onog ko nas voli stavlja taj
poklon izvan cene.
Ljubav čini razliku. Potreba pravi razliku. Ako se daviš i neko ti dobaci pojas za spasavanje da li
ćeš reći: »Nemogu prihvatiti ovaj pojas za spasavanje dok ti ga ne platim?«
Tvoj razum to neće dopustiti.
Šta čuva oproštenje od jeftinoće, i ako je besplatno?
To je prepoznavanje naše očajničke potrebe. To je razumevanje koliko to košta nebo da ponudi
takav dar. To je prepoznavanje ljubavi iza poklona, dubinu i širinu Očevog srca za pomirenje sa
Njegovom decom.
Sa potrebom kao što je naša i ljubavi kao što je Njegova samo dar može biti odgovor.
KRST
Teza 36
»Bog oprašta grešnicima, ne grehe, ali Biblija to naziva oproštenje greha. Isus je umro jer greh
nije mogao biti oprošten.«
Možda bih trebao da priznam na početku da se teza igra sa rečima da bi došla do poente. Neki
pronalaze da je ova teza apelirajuća drugi da je alarmirajuća. Ali kroz priču koja sledi pokušajmo da
shvatimo istinu.
Jednoga dana vozio sam putem, prekoračavajući dozvoljenu brzinu u pokušaju da nadoknadim
izgubljeno vreme.
Kasnio sam na jedan pogreb. Uskoro me je stigla i druga nevolja, - policajac.
Zaustavio me je u stranu i strogo tražio da vidi moju dozvolu i saobraćajnu. Ali nakon što je čuo
ko sam i šta je bila priroda moje »hitnosti« on je omekšao.
Rekao je: »Pomislio sam da imam slučaj sa ukradenim kolima. Ali sada ne znam šta da radim s
vama. Ako vam napišem kaznu, to će biti objavljeno u sutrašnjim novinama i to će omesti vaše
vernike. I mislim da kazna nije rešenje u svakom slučaju.«
Rekao sam: » Ne gospodine, ja ne mislim da je tako!«
Konačno je rekao: »Idite, produžite napred.«
I otišao je svojim putem a ja svojim – polako!
Ovaj saobraćajac je uradio ono što Bog ne čini i ilustrovao razliku koju pokušavam da podvučem
između oproštenja grešnicima i oproštenje greha. Saobraćajac je »oprostio moj greh« u prekoračenju
brzine. Radeći to on nije bio pošten prema zakonu koji zabranjuje vožnju izvesnim brzinama.
Bog ne menja Njegov zakon. On ne čini izuzetke. Kada čovek sagreši nije jedna od Njegovih
opcija da kaže: »To je OK. Nema veze. Progledaćemo ovog puta.«
»Da je bilo moguće promeniti ili ukinuti zakon, Hristos ne bi morao da umre. Međutim, ukidanje
zakona značilo bi ovekovečiti prestup, a svet prepustiti sotoninoj vlasti. Hristos je bio podignut na
krstu samo zato što je zakon nepromenljiv, zato što čovek može da se spase samo poslušnošću
njegovim odredbama.« (Čežnja vekova 762 str.)
Ono što Bog čini nije da prašta grešnicima. To je razlika.
Da me je saobraćajac tretirao kao što me Bog tretira, on ne bi imao izbora nego bi mi dao kaznu.
Bio bi pozvan na sud i sudija bi mi odredio kaznu – izvesnu količinu novca.
Ako ne bi imao traženi novac, proveo bi vreme u zatvoru. I kada bi to bilo određeno saobraćajac bi
napravio korak napred, izvadio svoj novčanik i platio kaznu tako da bi ja mogao da odem slobodan.
Da je uradio to uzdigo bi zakon i u isto vreme spasao me od kazne za prekršaj zakona.
Čovečanstvo je prekršilo zakon Božiji. Bog nije mogao oprostiti grehe. On nije mogao da pruži
ruku Adamu i Evi i da kaže »samo napred«.
Da je to učinio, Njegov ceo univerzum bio bi u pogibli.
Mi možemo ponekad prekršiti zakon a da ne budemo uhvaćeni. U stvari neki su ocenili da je
najmanje 80% kriminala nerazrešeno.
Čak i kada smo uhvaćeni možemo izbeći kaznu za naše grehe. Ali nije tako i u blagoslovenoj
vladi. Greh ne prolazi ne zapaženo, i on ne može proći.
Stih u Rimljanima 6,23. je uvek tačan: »Plata za greh je smrt.«
Zbog Njegove ljubavi, Bog je pronašao izlaz. Smrt Hristova na krstu omogućila Mu je da oprosti
grešniku.
Na ovaj način On je pokazao Njegovu pravdu i naše oslobođenje.
Teza 37
»Isus je umro za naše grehe po Pismu.«
Zamislite da ste sudija. Sredina je drugog svetskog rata. Hitler je uhvaćen i odveden u vašu
sudnicu. Dokazi protiv njega dolaze, užas za užasom. Čujete o gasnim komorama. Čujete o ljudima
koji su naterani da kopaju vlastite grobove da bi bili ubijeni i bačeni u njih. Čujete o gladnoj deci
odbačenih od roditelja uz plač, samo da bi ih osakatili Nemački vojnici i sve pred roditeljima koji su to
gledali.
Vidite fotografije otvorenih rana, nadutih leševa i izvađenih očiju. Vi ste sudija. Koju će te
presudu izgovoriti?
Sačekajte malo! Budite sigurni da bi učinili omiljenu stvar!
Da li bi ste želeli da postignete reputaciju grubog i ljutog sudije. Ako odlučite da Hitler treba da
bude kažnjen, zar vas ne bi to odvuklo na njegov nivo?
Suština o kojoj smo pričali dosta puta naravno je da je Bog ,Bog ljubavi i zato ne bi povredio
nikoga. To optužuje pagansko mišljenje da je Hristova smrt bila neophodna.
To nam kaže: »Bog nije jedan ljuti Bog, koji treba da bude zadovoljen. On nije Bog suda. Ono što
će izgleda da bude Božiji sud je jednostavno rezultat našeg sopstvenog bednog izbora.
Ne bi bila omiljena stvar za Boga da donese destrukciju i smrt.«
Možda je Hitler ekstreman primer. Hajde da uzmemo primer iz starog zaveta. Deca Izraela su
imala zabavu. Oni su uživali preimućstvo u činjenici da je Mojsije bio van a Aron u okolu Izraelskom.
Njegovom pomoću napravili su zlatno tele i baš na vrhuncu proslave Mojsije se neočekivano
vratio. Sećate se rezultata?
Oni koji su se pokajali bili su naterani da popiju njihovog idola, a oni koji se nisu pokajali bili su
ubijeni. Zvuči prilično neprijatno. Da li je Bog učinio omiljenu stvar u ovoj situaciji?
»To što je tom prilikom postradalo njih nekoliko hiljada bila je samo Božija milost, da nebi istom
kaznom morao pohoditi milione. Osim toga, odbacivši svoju vernost prema Bogu, narod je proigrao
božansku zaštitu; i, lišena Njegove odbrane, cela nacija je bila izložena sili svojih neprijatelja. Da zlo
nije bilo na vreme odstranjeno, oni bi ubrzo pali kao plen u ruke svojih brojnih i moćnih neprijatelja.
Za dobro Izrailjaca, a isto tako i za pouku budućim pokolenjima, bilo je potrebno da se prestup odmah
kazni. To je bila ništa manje milost i za same grešnike, jer im je na taj način bila uskraćena mogućnost
da i dalje produže svojim zlim putem. Da su ostali u životu, isti duh koji ih je podsticao da se protive
Bogu, ispoljio bi se u vidu međusobne mržnje i svađe, i najzad bi se međusobno uništili. Zločin je bio
kažnjen brzo i strahovito i to iz ljubavi prema svetu, prema Izrailju, pa čak i prema prestupnicima.«
(Patrijarsi i proroci E.G. str.325, 326)
Greh nije nikada slobodan. On donosi smrt i nije moguće jednostavno poništiti posledice. U neku
ruku samo pravda može da ima posao sa stvarnošću i to ako drugi preuzme krivicu.
1 Korinćanima 15,3: »Jer vam napred predadoh što i primih da Isus umre za grehe naše po
pismu.«
To je jednostavna izjava Biblijske istine o ovom predmetu.
Isaija 53,5 kaže: »On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja, kar beše na Njemu
našega mira radi i ranom Njegovom mi se iscelismo.«
Pravda je baš kao što je ljubav kao što je milost. Ako vaš dečak udara vašu devojčicu vi nećete
voleti više devojčicu od dečaka izuzev što će te učiniti nešto da to zaustavite.
Smrt Hristova u korist onih koji će prihvatiti Njegovu žrtvu i konačnu kaznu onih koji je nisu
prihvatili u ognjenom jezeru, je omiljena stvar koju Sudija svemira može da uradi suočen sa strahotom
greha. Smrt Hristova i konačna kazna grešnih otkriće Njegovu ljubav kao što se Njegova
sveobuhvatna milost otkriva pokajanom grešniku. Istinska ljubav mora pronaći pravdu i milost
zajedno.
Teza 38
»Krst je učinio mogućim da Bog ostane pravedan i u isto vreme da oprosti grešniku.«
U početku bio je radostan. Istina, izgubio je nedavnu bitku i zbačen je s neba, ali sada Lucifer ima
svoje carstvo sa više od 1/3 nebeskih anđela pod njegovom kontrolom.
Sigurno da bi sa takvim početkom uskoro bio u mogućnosti da ponovo napadne i sledeća bitka
mogla bi da se završi u njegovu korist.
Uskoro su problemi u njegovoj vladi počeli da se manifestuju među njima.
Nije bilo jedinstva u položaju. Sada kad se konflikt sa Sinom Božijim završio, pali anđeli počeli su
da se dele među sobom.
Njihova konstantna svađa bila je ogorčenje i teškoća čak i za sotonu.
Ali jedan štaviše dublji konflikt se odigravao u njegovom srcu. Sotona je bio usamljen. Osećao je
najveću ljutnju u času kad je nebeski hor bio predvođen u hvaljenju Boga. Nekad on je bio predvodnik
tog hora.
Strahota izbora koji je učinio počela je da se oseća. Pogledao je u budućnost koja je bila crnja od
ičega što je mogao da zamisli.
Knjiga »Istorija otkupljenja« opisuje ovo: »Sotona je drhtao posmatrajući svoj posao. bio je sam u
razmišljanju o prošlosti, sadašnjosti i budućih planova.
Njegova moćna pojava tresla se kao na oluji.
Jedan anđeo s neba je prolazio. On ga je pozvao i preklinjao da razgovara s Hristom. Ovo mu je
bilo dozvoljeno. On je ispričao Sinu Božijem da se pokajao zbog svoje buntovnosti i da ponovo želi
naklonost Božiju ... Isus je plakao zbog sotonine nesreće, ali mu je rekao (kao um Božiji) da više nikad
neće biti primljen na nebo. Nebo ne sme da se izlaže opasnosti.
Celo nebo bilo bi uznemireno ako bi se on vratio, grehom i buntovnošću pokrenutom od njega.
Klica buntovnosti je još uvek bila u njemu.« (str.26)
Sotona je otišao sa ovog razgovora s Hristom odlučujući da pokuša nešto drugo. Odlučio je da
izazove pad čovečanstva.
Ovim bi izvršio ono što je pogrešio izvršavanjem drugih metoda. Sotonina prva optužba protiv
Boga je bila pitanje Njegove pravde. Sada bi imao priliku da dokaže stvar.
Ako čovečanstvo zgreši, to bi dokazalo da je zakon Božiji nepravedan i da se ne može držati. I
sotona bi mogao da zavlada Zemljom.
Ako bi Bog ponudio plan za vraćanje naklonosti neba čovečanstvu, onda bi sotona zaista imao
priliku da bude ponovo vraćen.
Ako Bog može da dopusti čovečanstvu drugu priliku bilo bi dovoljno sotoni da primi drugu priliku
takođe. Ali Božiji um je već imao proviđenje za takvu priliku. Od večnosti je postojao plan da se
povrati palo čovečanstvo i odbrani Bog od sotoninih optužbi.
Kroz smrt Hristovu na krstu, Bog »može biti pravedan, i opravdati one koji su od vere Isusove«.
Rimljanima 3,26.
Isusova žrtva u našu korist omogućila je Bogu da utvrdi i pravdu i oproštenje.
Krst otkriva Božiju pravdu dok istovremeno pribavlja metod kojim čoveku može biti oprošteno
bez ugrožavanja Božije zapovesti.
Za sotonu koji je zgrešio namerno u punoj svetlosti i znanju ljubavi Božije, ni veća manifestacija
te ljubavi ne bi bila u mogućnosti da promeni njegovo buntovno srce.
Ali čovečanstvu obmanjenom i zbunjenom Bog je mogao da ponudi drugu šansu.
Za one koji su bili voljni da je prihvate, ljubav i pravda i milost Božija otkriveni u smrti Hristovoj
to im omogućava novu priliku.
Za one koji su voljni da je prihvate, put spasenja je pribavljen.
Teza 39
»Isusova smrt je bila neophodna da bi nama bilo oprošteno.«
Predpostavimo da ste odlučili da otkrijete Božiju ljubav ljudima u Čikagu. I tako preselite se u
(predgrađe) Čikaga i počnete da šetate ulicama, pomažući onima koji su u nevolji, slušajući one koji
su usamljeni i čineći sve što možete da podelite Božiju ljubav sa onima koje srećete.
Ali Čikago je opasno mesto naročito noću. Šetajući ulicama posle ponoći izlažete se riziku.
Postižete svoj plan vremenom i u mogućnosti ste da budete na blagoslov velikom broju ljudi. Ali jedne
noći prolazite kroz mračni prolaz gde neki užasni kriminalci čekaju i gubite život.
Oni koje ste upoznali u Čikagu saznaju šta vam se desilo. Oni pričaju drugima kako ste umrli
pokazujući Božiju ljubav. I tako vaša smrt postaje značajna zbog rizika koji ste poneli da bi obogatili
ljude Čikaga Božijom ljubavlju.
Da li mislite da je ovo dobra sličnost sa Hristovom smrću na krstu? Da li je Njegova smrt bila
neophodna da bi nama bilo oprošteno? Ili je smrt Hristova slučajna? Da li je On došao na ovu zemlju
samo da otkrije Božiju ljubav i umre, jednostavno zato što je zemlja opasno mesto? Ili je Njegova smrt
jedna celina u planu spasenja čovečanstva?
Postoji »moralno uticajna teorija« namerenja koja tvrdi da Hristova smrt nije bila bitna.
Ona tvrdi da je čovečanstvu moglo biti oprošteno odvojeno od Njegove smrti.
Jedna od zabluda ove teorije (koja pokušava da radi suprotno) je ideja o jednom ljutom Bogu
kome je potrebno »zasićenje krvlju« da bi se ublažila Njegova ljutnja.
Istina je da svrha Isusove smrti nije bila da zadovolji Božiju obmazdu. Bog je bio u Hristu i
pomirio svet sa sobom. Ali da li je Isusova smrt bila neophodna iz drugih razloga!
U knjizi »Velike kontraverzije« (The great Controversy str.73) piše: »Isus je umro kao žrtva za
čoveka zato što pala rasa ne može ništa učiniti da preporuči sebe Bogu.
Zasluge raspetog i vaskrslog Spasitelja su temelji hrišćanske vere. Sveštenici i vlasti su se sakupili
oko krsta na dan raspeća. Oni su rekli: Matej 27,42: »Drugima pomože, a sebi ne može pomoći. Ako
je Car Izrailjev neka siđe s krsta pa ćemo Ga verovati.«
Da li je moguć eho iste misli danas? Da li je moguće želeti da Hristos siđe s krsta u nameri da bi
bilo moguće verovati?
Udar je ljudskom ponosu da prizna potrebu da budemo spašeni, pre nego da učimo.
Ali cela osnova hrišćanske vere je da je čovečanstvu potreban Spasitelj.
Biblija uči više puta da je Isus naša zamena. Možda su najpoznatiji stihovi u Isaiji 53, 4-6 stiha.
»A On bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a mi mišljasmo da je ranjen da ga Bog bije i
muči.Ali On bi ranjen za naše prestupe, izbijen za naša bezakonja, kar beše na Njemu našega mira
radi, i ranom Njegovom mi se iscelismo. Svi mi kao ovce zađosmo svaki od nas se okrene svojim
putem i Gospod pusti na Njega bezakonja svih nas.«
Ceo žrtveni sistem od Adama i Eve na vratima Edema, do hramskih rituala Isusovih dana su bili
zasnovani na razumevanju da Zamena treba da dođe da zauzme mesto grešnog čoveka u nameri da bi
bio spašen. Isus je bio » Jagnje zaklano od postanja sveta.« (Otk. 13,8.)
Kakogod raspeće izgledalo ljudskom srcu spasenje dolazi samo u prihvatanju raspetog i vaskrslog
Spasitelja.
»Klečenjem u veri kod krsta on je dosegao najveće mesto koje čovek može da dostigne.« (Dela
apostolska str.210)
Teza 40
»Mi ne možemo ništa dodati tome šta je Isus učinio na krstu ali Bog može dodati obilato.«
Na zasedanju Generalne konferencije u Dalasu, Teksas, jedna od stavki na dnevnom redu bila je
diskusija i preispitivanje crkvenih doktrina. Jedno od verovanja kome je crkva dala posebnu pažnju
bila je doktrina pomirenja.
Komentari su bili i za i protiv – neki su tvrdili da mi verujemo u potpuno namirenje, drugi su bili
sigurni da verujemo u jedno nepotpuno namirenje.
Sedeo sam na balkonu i posmatrao i posmatrao H.M.S. Ricsards-a, Sr. kako sedi niže na glavnom
spratu i čita Bibliju potpuno nesvestan svoje okoline.
Jednom na posebnoj Biblijskoj konferenciji dao je objašnjenje:
»Primio sam toliko blagoslova te sedmice, bio sam u mogućnosti da pročitam ceo Novi Zavet, na
tim mitinzima.«
Želeo sam da ustane i kaže nešto nebi li nam pomogao, kada je W.G.C. Murdoch pošao na binu.
On je rekao:
»Adventisti sedmog dana su uvek verovali u potpuno namirenje, koje nije još potpuno.«
Hristova žrtva na krstu bila je potpuna žrtva. Kada je Isus izgovorio: »Svrši se« rekao je istinu.
Završio je posao koji je došao da izvrši na ovoj zemlji.
»Bitka je izvojevana. Njegova desnica i sveta ruka donela Mu je pobedu. Kao pobednik On je
postavio svoju zastavu na večnim visinama. Zar među anđelima nije bilo radosti?
Celo nebo proslavljalo je Spasiteljevu pobedu. Sotona je bio pobeđen i znao je da je njegovo
carstvo propalo.« (Čežnja vekova str. 750)
Nema ničeg što možemo dodati Njegovoj žrtvi. Naša dobra dela ne dodaju ništa. Naša poslušnost i
samožrtvovanje ne dodaju ništa. Mi možemo samo prihvatiti kompletnu žrtvu Hristovu u našu korist.
Ali namirenje (pomirenje) nije još potpuno. U starom zavetu analogija (sličnost) Dana pomirenja,
dan nije bio gotov kada je sveštenik prineo žrtvu. Gresi ljudi su trebali da budu prebačeni na jarca a
jarac bi bio odveden u pustinju.
Kada je Isus umro na krstu bitka da postane naša zamena za greh je bila izvojevana. Ali rat nije
bio završen.
Ako je Bog nameravao da ne učini ništa više u pravcu naše naknade posle krsta, onda nebi nikad
znali za dan bola ili patnje ili žalosti ili smrti sve odonda.
Kada je Isus izašao u jutro vaskrsenja svako ko god je živeo i umro bi tada pošao za Njim a ne
samo neki.
Kada se uzdizao na nebo svi koji su Ga prihvatili od Adama do zločinca na krstu bi otišli na nebo
s Njim.
Ali to se nije dogodilo kao što znamo.
Bilo bi potpuno pogrešno shvatanje misliti da sve što možemo učiniti može dodati svemu što je
Isus učinio za nas na krstu. Bilo bi jednako pogrešno shvatanje misliti da je ceo plan spasenja bio
potpun na krstu. Krst je temelj hrišćanske vere, ali nijedna zgrada nije kompletna kad je temelj potpun,
bez obzira koliko on bio čvrst i postojan.
Dodatno vreme potrebno da sotonine namere postanu potpuno poznate celom svemiru je takođe
deo Božijeg plana.
Dolazak Isusov u sili i slavi da dovede svoju decu njihovim nebeskim kućama je deo Božijeg
plana. 1000 godina na nebu dajući svakoj osobi šansu da ispita izveštaje suda i poznanje da je Bog bio
fer i pravedan, je deo Božijeg plana.
Konačan sukob sa armijom neprijatelja, razotkrivanje sotone pred mnoštvom kada će se svako
koleno pokloniti i svaki jezik priznati da je Isus Hrist Gospod i to je deo Božijeg plana takođe.
Uništenje grešnika, korena i grane praćeno oporavljanjem zemlje je takođe deo Božijeg divnog
plana za naše spasenje i obnovljenje. On je samo počeo. Kraj će biti slavniji nego što možemo da
zamislimo.
»Otkako je veka ne ču se, niti se ušima dozna, niti oko vide Boga osim tebe da bi tako učinio
onima koji Ga čekaju.« (Isaija 64,4)
OBEĆANJE
Teza 41
»Ostajanje sa Isusom isto je tako važno kao i dolaženje Njemu.«
Šta je važnije- ući u brak ili ostati u braku? Postavljao sam ovo smešno pitanje raznim slušaocima
širom zemlje i tražio da podignu ruke i time izraze svoj odgovor.
Ali posle razmišljanja od nekoliko minuta postavljao bih pitanje koje bi izazvalo veliki broj
podignutih ruku: »Koliko vas misli da je ovo glupo pitanje?«
Očito da ulazak u brak ne predstavlja mnogo ako ne planiraš da ostaneš u braku. A ne možeš ostati
u braku ako prvo nisi sklopio (ušao) brak.
Ali koliko se često mi setimo tog principa u hrišćanskom životu! Dolaženje Hristu je važno nema
sumnje u to. Ali to je samo početak. U nameri da ostanemo hrišćani mi treba da nastavimo dolaženje
Njemu. Isto je važno ostajanje sa Isusom koliko i dolaženje.
»Kako god dovršeno može biti naše posvećenje, obraćenju to neće koristiti ništa, ako se ono ne
obnavlja svakodnevno.« (E.G.W. R & H Jan, 6. 1885.)
»Ići za Isusom zahteva obraćenje celog srca u početku i ponavljanje tog obraćenja svakoga dana.«
(E.G.W. Bible Commentary S.D.A. vol. 1,p 1113)
Isus je rekao u Luci 9,23: »A svima govoraše: ko hoće da ide za mnom nek se odrekne sebe i
uzme krst svoj i ide za mnom.«
Hrišćanstvo je više od jednom donesene odluke – to je način života. I dok ovo izgleda kao jedna
elementarna istina, mnogi je propuštaju i otkrivaju sa zaprepašćenjem da je onda služba Bogu uzbrdan
posao.
Mi shvatamo koliko su svakodnevne obaveze neophodne u braku. Znamo da je to istina i u
poslovnom svetu.
Nije važno koliko briljirate u razgovoru za posao ili koliko naporno radiš prvog dana na poslu, ako
se tu zaustaviš, uskoro ćeš ostati bez posla.
Možeš započeti sa programom vežbi i umoriti se prvog puta, ali ako nastavljaš da se odmaraš dan
za danom nećeš videti rezultate.
Rađanje bebe je komplikovana procedura ali vaš posao roditelja počinje kad se vaše dete rodi.
Mnogo šta je uključeno u sticanje obrazovanja ali njegovo pokazivanje na dan upisa isto je važno.
Ako je to tako brzo jasno u stvarima ovde i sada da je jednom donesena odluka nedovoljna, koliko
više bi trebali da shvatimo važnost obaveze kad su u pitanju stvari od večnosti.
Katkad sam pričao o metodama ostajanja sa Hristom i važnosti provođenja vremena s Njim iz
dana u dan. Tada bi mi neko prišao nakon propovedi i rekao: »Pokušao sam to i nisam uspeo.«
»Koliko dugo ste pokušavali?«
»Tri dana.«
Zar nismo voljni da damo vremena Bogu bar onoliko koliko dajemo stvarima u ovom životu!
Možda postoji neki posao koji jednostavno ne možeš da obaviš.
Možda postoji neka bračna situacija koja je nemoguća.
Možda postoje neka obrazovanja za koja niste kvalifikovani. Ali kad to uđe u hrišćanski život
samo se jedna stvar traži: da dođeš Hristu i da nastaviš da Mu dolaziš dan za danom. Ako nastaviš da
Mu dolaziš Bog će sebe samog učiniti odgovornim da preuzme brigu za sve što treba da se dogodi u
tom životu.
Čežnja vekova 302 str: »Ako je tvoje oko zadržano na Hristu, posao Duha neće prestati sve dok
duša ne postane slična Njemu.«
Teza 42
»Otezanje spasenja se nastavlja kroz svakodnevno lično druženje s Isusom.«
»I ovo je svedočanstvo da nam je Bog dao život večni i ovaj život večni u Sinu je Njegovom.
Ko ima Sina Božijeg ima život, ko nema Sina Božijeg nema život.« 1 Jovanova 5,11.12.
Da li imaš Sina? Da li znaš šta znači imati Sina?
Apostol Jovan ovde ukazuje da imati Sina ili nemati Sina je faktor koji određuje da li imamo večni
život.
Ali šta znači »imati Sina?«
Ponekad reči i fraze koje upotrebljavamo u opisivanju i definisanju hrišćanskog života zbunjuju.
Kada sam bio tinejdžer, zaključio sam da je veoma zbunjujuće slušati sve te hrišćanske fraze
neznajući šta one znače.
Šta znači »imati Sina?«
Šta znači »pasti na Stenu?«
Kako »slediš Jagnje?«
Kako »pružaš ruku i imaš Njegovu?«
Mi koristimo puno ovakvih fraza u izražavanju, zar ne?
Biblija ih koristi. Nadahnuti pisci naše crkve ih koriste.
Ranije u mojoj službi bio sam zbunjen pokušavajući da radim kao hrišćanin i pričam kao
hrišćanin, molim se kao hrišćanin, dok u stvari nisam bio hrišćanin, stoga sam bio spreman da dignem
ruke od svega.
Ali jednoga dana sam odlučio da učinim još jedan pokušaj. Uzeo sam knjigu Put Hristu i čitao je,
podvlačeći sve što mi govori da činim. I kada sam završio, podvukao sam skoro celu knjigu. Ne samo
to, nego i više od toga, podvukao sam sve nedokučive fraze.
Bio sam na putu da bacim knjigu u vatru, kad me je nešto zaustavilo.
Čak i ako sam bio dalji od odgovora koji sam tražio, nešto se dogodilo unutra što nisam mogao da
objasnim ali ni da poreknem.
Odlučio sam da učinim još jednu stvar: vratio sam se knjizi i podvukao dvaputa sve što mi je
govorilo da činim što sam ja već znao da činim.
I tako sam počeo da shvatam osnovu življenja hrišćanskog života. Podvukao sam tri stvari: čitanje
Biblije, molitva i govorenje drugima ono što smo doživeli.
Kad god dođete do nedokučive fraze, kasnije u Bibliji ili onome što nazivamo Duh proroštva, ako
pogledamo malo bliže, otkrićemo da se govori o jednoj od ove tri dokučive fraze, koje čine sve
nedokučivosti dokučive.
Sa tom mišlju pogledajmo ponovo 1 Jovanovu 5,11.12: »Onaj ko ima Sina, ima život.«
Mi koristimo ove reči i u našem svakodnevnom govoru.
Kažemo: »Imam prijatelja.« »Imam ženu.« »Ona ima muža.«
O čemu govorimo? Mi opisujemo odnos sa tom osobom. Ako imam Sina, imam odnos sa Sinom
Božijim.
Govorimo o provođenju vremena u razgovoru sa Njim. Mi Mu govorimo u molitvi. Mi slušamo
kako On nama govori preko Njegove reči. Mi radimo s Njim u služenju i dosežemo do drugih.
Ako je osnova večnog života »imati Sina« onda je osnova večnog života imati odnos sa Isusom,
znati šta znači provesti vreme u druženju i zajednici s Njim iz dana u dan.
Naše uverenje spasenja nije osnovana na pripadnosti crkvi. Nije osnovana na jasnoći doktrine.
Nije osnovana na ponašanju. Osnovana je na nastavljanju zajednice sa Osobom.
»Oni koji će zadržati oči na životu Gospoda Isusa, će postići obilan ulaz u Njegov duhovni hram.«
(E.G.W. Comentars, S.D.A. Bible Comentary vol. 6, p.1086).
»Obnovljeno srce ne može se držati u stanju svežine bez svakodnevne primene soli reči. Blagoslov
milosti treba da se prima svakodnevno ili čovek ne može ostati obraćen.« (E.G.W. Review & Herald
Sep. 14, 1897.)
Ako dolaziš Hristu svakodnevno, prihvatajući iznova Njegovu milost i tražeći da Ga upoznaš više
i da Mu više veruješ, možeš imati uverenje u večni život.
Teza 43
»Hrišćani bi trebali da znaju da imaju obećanje spasenja danas.«
Šta odgovarate kad vam neko postavi pitanje: »Da li si spašen?«
Da li vam se to dogodilo? Kako ste odgovorili?
Nadahnuti spisi naše crkve daju nam stroga upozorenja protiv tvrđenja »spasen sam«. Hajde da
razmotrimo neka od njih.
»Mi se nikad ne odmaramo i ne zadovoljavamo stanjem u kojem smo, i ne prekidamo napredak
govoreći »spašen sam«. Kada se ova ideja prihvati motivi za budnost, molitvu i ozbiljan trud za većim
napretkom prestaje da postoje. Ni jedan ograničeni jezik neće moći da izgovori ove reči dok Isus ne
dođe i mi prođemo kroz vrata u Božiji grad. Zatim sa najvećim poštovanjem moći ćemo da damo
slavu Bogu i Jagnjetu za večno izbavljenje. Dokle god je čovek pun slabosti, on neće moći da spase
svoju dušu, on se nikad neće usuditi da kaže ¨spašen sam¨«. ( Odabrane Poruke, knjiga 1. str, 314 )
Slično nalazimo i u Hristovim očiglednim pričama strana 155: »Dokle god smo na ovom svetu
nikad se nesmemo u potpunosti osloniti samo na sebe niti se osećati sigurnim od svake napasti. Oni
koji prime Spasitelja ma koliko iskreno bilo njihovo obraćenje nikad netreba učiti da kažu ili osećaju
da su već spaseni. To je zabluda. Pravilno je učiti ih da u svom srcu gaje veru i nadu, međutim čak i
onda kad smo se predali Hristu i znamo da nas On prihvata mi ipak nismo van domašaja iskušenja.
Reč Božija kaže: ¨Mnogi će se očistiti, ubeliti i okušati¨. Danilo 12,10; Samo onaj koji odoli iskušenju
kad bude kušan primiće venac života«.
Primetimo da su ova upozorenja protiv ideje jednom spasen zauvek spasen. Ona govore o tom
mišljenju da upravo zato što smo jednom bili spaseni, automatski ćemo biti spaseni na kraju. Tu može
biti prava razlika između reči: »Spasen sam danas« i reči, »biću spasen na nebu«.
Jedna osoba došla je sa prilično dobrim odgovorom koji pokriva obe osnove, kada je upitala: »Da
li ste spaseni?« On je odgovorio: »Do sada!«
Hajde da usmerimo našu pažnju za momenat na pitanje »danas«. »Da li si spasen danas?« Kako bi
odgovorili? Da li bi rekli: »Nadam se« ili »Mislim da jesam« ili »znaću kada dođe dan suda«. Ili ćeš
dati utešan odgovor »Da, ja imam obećanje spasenja danas«.
Pitanje ličnog spasenja je najčešće postavljeno pitanje u hrišćanskim krugovima.
Kad god hrišćani imaju priliku da napišu njihovo najvažnije pitanje – pitanje o ličnom spasenju
dolazi na prvo mesto. To je opšte pitanje i za mlade i za stare.
Ako zamolite slušaoce da napišu jedno pitanje koje bi želeli da postave, kada bi znali da će dobiti
pravi odgovor, pitanje o obećanju spasenja je najglavnije. »Da li ću biti na nebu?« »Da li ću biti
spasen?« »Da li ću uspeti?« To je vrsta egocentrićne stvari. U stvari to je jedna od glavnih metoda da
đavo usmeri našu pažnju na nas same i da nam skloni vidik sa Hrista.
Put Hristu 72 strana nas upozorava o tome: »Mi ne smemo sebe da stavimo u centar i onda se
prepustimo zabrinutosti i strahu hoćemo li biti spašeni. Sve to udaljava nas od izvora naše sile.
Prepustite Bogu staranje o sebi i imajte poverenja u Njega. Razgovarajte i mislite o Isusu. Neka se
vaše ja izgubi u Njemu. Odbacite svaku sumnju odagnajte svoj strah.«
Mi trebamo uvek da živimo hrišćanski život, dan po dan. Da tražimo Boga za druženje i zajednicu
dan po dan. Dolaziti Njemu za pokajanje i oproštenje dan za danom. Ostaviti sve naše planove kod
Njegovih nogu da se On u svom proviđenju pobrine za njih, dan za danom. Dolaziti Njemu za
obasipanje Svetog Duha, snagu za iskušenja, mudrost za službu, dan za danom. Iako to činimo,
možemo prihvatiti obećanje spasenja dan za danom.
»Ako ste ispravni s Bogom danas, vi ste spremni ako Isus dođe danas.« ( In Heuverly Places, p
227. Nije sigurno da je ovde napisan ispravan naslov knjige iz koje se citiralo??? )
Ako pokušavate da osnujete vašu sigurnost spasenja na prošlim iskustvima sa Bogom – ćak i ako
su se ona desila juće – onda činite grešku.
Ako ste pokušavali da nekako skupite dovoljno garancije da vas drže do kraja života čak i ako bi
vaš život mogao biti završen sutra – onda ste u nevolji.
Ali vi možete imati sigurnost spasenja danas. Ako dan za danom budete uvereni u vaše prihvatanje
Božijeg prihvatanja, na kraju vašeg života načićete se među spasenim za večnost.
Teza 44
»Biblija uči jednom spasen zauvek spasen, onoliko dugo koliko održavaš spasenje.«
Otišao sam jedne večeri da čujem nazarenskog propovednika koji je rekao: »Mi verujemo u
jednom spašen, zauvek spašen, onoliko dugo koliko održavaš spasenje.«
To je verovanje i Adventista Sedmog Dana što je zajednićko sa Nazarenskom Crkvom.
Veliki krst preseca evangelistićki hrišćanski svet koji veruje da sve što je neophodno da bi bili
spaseni je klimnuti glavom u pravcu neba jednom u životu i vaš večni život je zagarantovan.
Oni veruju da bez obzira koji izbor napravite, ili bezobzira na pravac vašeg života posle početne
tačke – odluke za Hrista, da ćete na kraju proći kroz bisernu kapiju Božijeg grada. Ali Biblijsko učenje
o ovom predmetu je jasno. ( Matej 24,12.13. )
Isus je učio o istom principu u Jovanu 15; On je govorio svoje poslednje reči učenicima na putu za
Getsimaniju. On se zadržao na vinogradu, vidljivom na mesečini i pokušao je ponovo da razjašnjava
vezi koju trebaju da održe da bi imali život.
On je rekao u 6 stihu: »Ko u Meni ne ostane izbaciće se napolje kao loza i osušiće se, i skupiće je i
u oganj baciti i spaliti.«
Moguće je biti loza ali ne biti, ili ne ostati na čokotu. I kada se odvajanje nastavlja dolazi vreme
kad će loza biti odstranjena.
U svojoj paraboli o svadbenoj gozbi u Mateju 22 Isus takođe govori o mogućnosti započinjanja ali
ne zadržavanja na hrišćanskom životu. Kralj je priredio gozbu. Čovek je prihvatio poziv na gozbu. On
je učinio početak, ali je zanemario ili odbio da obuće svadbeno odelo, i kada je car došao da ispita
goste na čoveku je našao nedostatak. Car je dao naređenje stih 13: »... svežite mu ruke i noge pa ga
uzmite te bacite u tamu najkrajnju, odne će biti plač i škrugut zuba.«
»Grešan čovek može naći nadu i pravednost jedino u Bogu i nijedno ljudsko biće nije pravedno
osim kada ima veru u Boga i održava živu vezu sa Njim.« ( Svedočanstvo za Propovednike, strana,
367)
Kao što smo već primetili sigurnost spasenja se nastavlja onoliko koliko se nastavlja veza sa
Bogom, onoliko koliko nastavljamo da prihvatamo Njegov dar pokajanja i oproštenja i milosti.
Nastavaljanje spasenja je zasnovano na zajednici vere sa Njim ne na ponašanju i činjenju.
Znamo iz naših ljudskih odnosa da je moguće imati zajednicu sa nekim jedno vreme, ali nemati je
danas. Odnos – zajednica održava se u životu nastavljanjem druženja i razgovora, ako toga nema smrt
je neizbežna.
Isto je i sa našom zajednicom sa Bogom. Biblijski izveštaj vere daje primer takvih kao što su
Enoh, Mojsije, Danilo, Pavle koji su nastavljali da idu sa Bogom dok kraja njihovih života. Pavle je
mogao da kaže na svršetku svoga života: »Dobar rat ratovah, trku svrših, veru održah. Dalje dakle
meni je pripremljen venac pravde koji će mi dati Gospod u dan u onaj pravedni sudija, ali ne samo
meni nego i svima koji se raduju Njegovu dolasku.« ( 2 Timotijeva 4,7.8. )
On nije rekao »pridružio sam se pravoj strani, zapoćeo sam dobrim pravcem i jednom sam imao
veru«. Ne, on je održao veru jednako do kraja.
Biblija takođe govori o onima koji su zapoćeli sa Bogom ali koji su pali i izgubili spasenje koje su
jednom imali. Kain je počeo sprinošenjem jutarnjih i večernjih žrtava sa porodicom, ali nije izdržao do
kraja.
Car Saul zapoćeo je obraćenje kao ponizno Božije dete. Ali on je preuzeo kontrolu nad svojim
životom i izgubio ga.
Valam je bio jednom prorok Božiji ali u zlobi sa svojom pričajućom mazgom, anđelom koji se
pojavio da ga upozori i glasom Božijim u snu koji ga je savetovao one noći, više je bio zainteresovan
za svoju sopstvenu slavu nego Božiju slavu i postao je saveznik neprijatelja Božijeg naroda.
Juda je bio jedan iz unutrašnjeg kruga, on je slušao reči i video dela Hristova. Primio je mesto
misionara i pridružio se ostalim učenicima u ozdravljenju bolesnih, isterivanju demona i podizanja iz
mrtvih. Ali otišao je od svega toga i izdao svog Gospoda.
Biti spašen jednom važno je. Nastavljanje prihvatanje spasenja je jednako važno.
Teza 45
»Mir ne dolazi iz pobede već pobeda dolazi iz mira.«
Ona je bila teško umešana protiv zakona, ukljućujući i droge. Sada je pokušavala da pronađe neki
izlaz iz svega toga i otkrila je da to nije lako. Sprijateljila se sa jednim mladićem iz kampusa i došla je
kod mene u kancelariju po savet. Opisivala mi je svoj problem, pričajući mi o svom razočarenju u ono
što svet nudi i priznala je da želi promenu svojih obićaja koji su je zarobili, i dok je ona to pričala
nešto mi je sinulo u umu. Zvučalo je kao opis u knjizi Put Hristu strana 49.
I tako otvorili smo knjigu i zajedno čitali.
»Kad Sveti Duh probudi vašu savest razumećete nešto od strahote greha, njegove sile, njegove
krivice i jada i počećete da ga se gnušate. Shvatićete da vas je greh odvojio od Boga da ste u vlasti sile
zla. Što se više budete borili da se oslobodite, to ćete više uviđati svoju bespomoćnost. Vaše pobede su
grešne i vaše srce nečisto. Razumeće te da vam je život bio pun sebićnosti i greha. Čeznućete za
oproštenjem, za očišćenjem, za oslobođenjem. Sklad sa Bogom, sličnost Njemu – šta bi ste mogli da
učinite da to postignete?«
»Da« rekla je, »to sam ja. To je moj problem. Brzo recite mi odgovor šta da činim!«
Zaustavite se samnom i razmislite kakav odgovor može biti. Prvi odleljak opisuje zbrkan život.
Sveti Duh je radio na srcu i osoba je postala svesna svoje velike potrebe. Ali je takođe postala svesna i
svoje velike bespomoćnosti. Ne može da zamisli pobedu nad svojim grešnim životom, i traži način
kako bi bila slobodna. Šta je potrebno ovoj osobi da bi dobila oproštenje i očišćenje?
Ako ste skoncentrisani na ponašanje vaš prvi odgovor biće u oblasti ponašanja. Verovatno ćete
reči: »Ova osoba treba da se trudi da čini ono što je dobro. Ne sme da odustane. Mora da bude
poslušna Bogu i Bog će dati toj osobi svu snagu koja joj je potrebna u tom slučaju.«
Ako ste osoba skoncentrisana na zajednicu vaš prvi odgovor biće da osoba opisana ovde treba da
proućava Bibliju i da se više moli.
Ako ste međutim osoba skoncentrisana na religioznost vaš će savet biti da je rešenje problema u
dolaženje u Crkvu i druženje sa ostalim vernicima.
Ali kakav je odgovor dat u Put Hristu? Odgovor leži u nastavku teksta na 49 strani. PH. E.W.
»vama je potreban mir«.
Kakav odgovor! To zvući kao reči čoveku koji umire od žedji da mu je potrebna voda. Ili reči
detetu koje umire od gladi da mu je potrebna hrana. Ili reči porodici koja je na ivici bankrota da joj je
potreban novac. Kako neko može imati mir kada mu je život u konfuziji?
Ali čekajte: »Vama je potreban mir – nebesko oproštenje i mir i ljubav u srcu. To se ne može
kupiti novcem, postići razumom, do toga se ne može doći mudrošću, nemožete se nadati da ćete to
ikad osigurati svojim sopstvenim naporom. Ali Bog vam to nudi kao dar... sve je to vaše ako samo
pružite ruku i uzmete.«
Razmislimo o detetu koje raste i razvija se. Da li ono ikada pravi greške? Da li ono ikada pada i
greši? Da li ono ikada čini lukcaste stvari? Kako se odnosimo prema njemu?
Postoji jedan univerzalan i bezgranićan princip, da samo onaj može da raste izvan svojih grešaka i
padova koji je voljen i prihvaćen dok ih čini.
Šta reči o učenju vožnje? Da li se sećate kako je to? Da li ste sve dobro činili na početku? Samo
onaj će naućiti da vozi kome je dopušteno da čini greške i koji će nastaviti da pokušava.
Dali ste ikada počinjali na novom poslu? Da li ste učinili sve kako treba prvi put? Ili vam je šef
dao vremena da naučite? Kada novi radinik počinje sa poslom čak mu i svet biznisa dopušta
neiskustvo.
On nije zapanjen kada prvi put pogreši u nečemu. Umesto toga on je prihvaćen dok uči. To je
jedina okolina u kojoj osoba može da se opusti i zapamti pravi put.
Isus je rekao ženi uhvaćenoj u preljubi: »Ni Ja te ne osuđujem, idi i više ne greši.« Jovan 8,11;
Jedina osoba koja može da se nada da više ne greši i da napreduje je ona koja zna da nije osuđena.
Mir treba prvo da dođe. Mir donosi oslobođenje.
Teza 46
»Jedini razlog zašto nastavljamo da grešimo je što neverujemo da nam je oprošteno. Obećanje
vodi pobedi. Nesigurnost vodi u poraz.«
U Crkvi u kojoj sam bio pastor pre nekoliko godina jedna porodica je usvojila malu petogodišnju
devojčicu. Ostavljena od svoje majke dete je imalo iskustva one ružne strane života koju večina ljudi
iskuse tek kasnije u životu. Ona je naučila kako da preživi, ali i ne kako da živi.
Znala je kako se mrzi ali ne i kako se voli. Ona je izgledala kao jedan nemogući slučaj. Prošla je
kroz niz vaspitnih domova kao što su: »Majka Karen, mama Beki, mama Ana« i dr. Svi su od nje digli
ruke.
Sada je bila usvojena od strane hrišćanske porodice koja joj je obećala stalan dom. Ali ona nije
znala o nićem trajnom. Sve što je shvatala bilo je priveremno i ona nije htela da dozvoli sebi da bude
ponovo povređena.
Bila je tako sigurna da će ostati napuštena da je činila sve da ubrza proces. Bila je majstor za
rasturanje domačinstva. Zato što je bila zloupotrebljena u detinjstvu nijedna kazna nije mogla da je
kontroliše.
Vremenom njena nova porodica postala je očajna njome. Sve dok je ostala u ubeđenju da će njeno
loše ponašanje rezlutirati njeno odbacivanje ona je nastavila da se buni.
Izlaz za nju je došao kada je konačno shvatila da bez obzira koliko je loša uvek je prihvaćena.
Samo kada je njena porodica pokazala bezuslovno prihvatanje ona je bila u mogućnosti da otpoćne
lečenje. Samo je tako otkrila da neposlušnost nije potrebna.
Jedna od stvari koja joj je pomogla bilo je shvatanje posledica sigurnog delovanja. Posledice su
bile dovoljne. Ali ona nije mogla da dozvoli sebi rđavo ponašanje »za slobodu«.
U isto vreme ona je došla do razumevanja da posledice njene nepokornosti nisu bile razlog
odbijanja i napuštanja. Dokle god je bila voljna da ostane u domačinstvu njeno mesto je bilo sigurno.
Ponekad smo gledali Boga na isti način na koji je ova devojčica gledala u svoje nove roditelje. Bili
smo tako sigurni da će nas odbaciti zbog onog što jesmo, da smo nastavljali da budemo ono što smo.
Nastavljamo da grešimo zato što ne verujemo da nam je oprošteno. Ostajemo poraženi jer
nemamo uverenje da nas On prima, čak i dok rastemo.
Da li ovo znači da je greh OK? Da možemo prekršiti Njegov zakon i ostati nekažnjeni? Ne,
činenje pogrešnih stvari ima posledice. Ali biti odbaćen od Boga nije jedna od njih – sve dok ostajemo
u »porodici« i nastavljamo da Mu dolazimo za ozdravljenje, oproštenje i snagu.
Put Hristu strana 41 do 42 kaže: »Neki čini se misle da moraju biti stavljeni na probu da moraju
dokazati Gospodu da su se promenili pre no što mogu da traže Njegov blagoslov. Ali Božiji blagoslov
oni mogu da traže već i sada. Njima je potrebna Njegova milost, Hristov Duh da im pomogne u
njihovim slabostima ili se neće moći odupreti zlu.
Isusu je drago da Mu dođemo upravo takvi kakvi smo grešni, bespomoćni, zavisni. Možemo doći
sa svim svojim slabostima, svojim ludostima, svojom grešnošću i pokajnički pasti pred Njegove noge!
Njemu je na slavu da nas podigne u naručje svoje ljubavi, da zavije naše rane, da nas očisti od svake
nečistote.«
1 Jovanova 3,2 kaže: »Ljubazni! Sad smo deca Božija i još se ne pokaza šta ćemo biti, nego
znamo da kad se pokaže bićemo kao i On, jer ćemo Ga videti kao što jeste.«
Naš udeo je da budeno sigurni da sada nastavimo zajednicu sa Njim kao Njegovi sinovi i kčeri.
Njegov udeo je da obezbedi sve što je potrebno da bude učinjeno da nas načini sliče Njemu i to će
vremenom učiniti.
Isus voli da Mu dođemo takvi kakvi smo, jer je to jedini način na koji možemo doći. On ne
postavlja ograničenja u broju puta koliko možemo doći, a da budemo uvek prihvaćeni. On nas voli jer
smo Njegova deca ne zbog toga što ima nečeg dobrog u nama. I kada konačno shvatimo da smo
voljeni i prihvaćeni od Njega počećemo da ozdravljamo. Prihvatanje Njegovog prihvatanja čini
razliku.
ODNOS
Teza 47
»Opravdanje verom je iskustvo, ne samo teorija.«
Hajde da vam dam recept za jednostavnu tortu od jagoda. Stavite sastavne delove kolača u dno
velike posude i ispecite. Neko upotrebljava sunđerastije testo. Neki ljudi više vole biskvite dok neki
upotrebljavaju jednostvnu belu tortu.
Ali koje god testo da koristite odozgo ćete staviti jagode. Ako je zima korističete zamrznute, ali
najbolje su sveže. I onda na vrh jagoda stavite puno šlaga. Detalji i metode mogu varirati neznatno od
osobe do osobe. Ali jedna stvar je sigurna. Torta od jagoda je jedno iskustvo a ne samo teorija.
Sve varijante ova tri elementa, testo jagode i šlag imaju jedan cilj na kraju. Da bi ocenili tortu od
jagoda, morate je iskustiti.
Pričaćemo o tri stvarna sastojka u hrišćanskom životu koja su sastavni deo »odnosa«.
Pričaćemo o Biblijskom proučavanju, molitvi i hrišćanskom svedočenju. U ovom odsećku daću
»recept« za uspešan pobožan život.
Ali pre svega morate jasno razumeti jednu činjenicu. Teorija izdvojena od prakse je od malo
koristi. U nameri da imaš koristi od »recepta« moraš ga testirati na sebi!
Velika je razlika između poznavati nekog i jednostavno znati nešto o nekom. Možeš čitati o
Abrahamu Linkolnu, možeš imati njegovu istoriju, čitati njegove reči i diviti se njegovom životu. Ali
nemožeš imati lični odnos sa njim. Ne možeš ga znati, možeš samo znati o njemu.
Mnogi hrišćani su zadovoljni da znaju nešto o Bogu. Oni sakupljaju informacije iz Njegove reči
kad zatreba. Oni razgovaraju o Njemu u subotnoj školi iz sedmice u sedmicu. Oni zaključuju da je On
ljubav, pravda i milost. Oni Mu se dive iz daljine. Ali oni nikad ne dolaze da Ga upoznaju za njih
same u ličnoj zajednici.
Psalmista kaže u psalmu 34,8: »Ispitajte i vidite kako je dobar Gospod, blago čoveku koji se uzda
u Njega«.
Čežnja Vekova 347 strana nam kaže: »Govoriti površno o veri, moliti se bez duševne gladi i žive
vere, ne vredi ništa. Formalna vera u Hrista koja Ga prihvata samo kao Spasitelja sveta nemože nikad
doneti izlećenje duši. Vera koja spasava nije samo pristajanje razumom uz istinu... Nije dovoljno samo
verovati o Hristu, mi moramo verovati u Njega.
Jedina vera koja će nam koristiti je ona koja Ga prihvata kao ličnog Spasitelja koja usvaja Njegove
zasluge kao svoje.«
Recept je važan. Ali isprobavanje je mnogo važnije. Možeš čitati o dobrom receptu ali moraš ga
lično probati.
Da li postoji recept za zajednicu sa Bogom? Evo jednog koji su mnogi od nas pronašli uspešnim:
nađi vremena, sam, na početku svakog dana da tražiš Isusa kroz Njegovu reč i kroz molitvu. Nađi
vremena. Odnos se ne dešava odmah. Mi ovih dana često čujemo o kvalitetu vremena a ne o
kvantitetu.
Ali postoji granica koliko kvalitetno možeš primiti ili dati ako je kvantitet ogranićen.
Sam: jedan sa drugim je najbolja komunikacija. To je istina o braku, o porodici u prijateljstvu. Isto
je i sa Bogom.
Na početku: mi smo pozvani da damo Bogu najviši prioritet, da otpočnemo dan sa Njim – a ne
ostaviti Ga za poslednje minute pre spavanja.
Svakoga dana: urednost je važna. Kad god pričate o nekom programu, vežbi, sviranje klavira, ili
stvaranje prijateljstva, bezciljan kontakt nije dovoljan.
Tražiti Hrista: fokus pobožnog života uvek će biti On. Pobožan život nije u nameri da nučiš
proročanstvo, doktrinu ili da budeš uzdržljiv. To je upoznati se sa Osobom.
Kroz Njegovu reč i molitvu: On nam govori kroz Njegovu reč, mi Mu odgovaramo kroz molitvu.
Pričanje i slušanje su osnovni elementi komunikacije.
Nemoj ostati samo na receptu, bilo šta da je u pitanju torta od jagoda ili kako da upoznaš Boga.
Iskustvo je tvoje. Samo onda ćeš znati njegovu vrednost.
Teza 48
»Hrišćanski život nije prepušten izboru. Odnos sa Bogom je osnova hrišćanskog života.«
Alen nikada ne namerava da spava previše. Navio je svoj budilnik u 6:30 i kao obično, ali je
predhodne noči kasno legao. I kada je budilnik zazvonio, on je ustao samo toliko da pritisne dugme za
isključivanje, i zatim nastavio da spava. Sledeći put kada se probudio bilo je 7:55 a njegov prvi čas
počinjao je u 8:00.
Nemojte progrešno shvatiti. Alen zaista veruje u važnost oblaćenja, brijanja, pranja zuba i
češljanja. Ali jednostavno nije bilo vremena. Profesor nebi opravdao njegov iszostanak ili kašnjenje i
šta više on je imao test tog jutra. Koliko god je to mrzeo da radi, Alen je skočio iz kreveta, pokupio
knige i papire, i otrćao kroz vrata. Seo je na svoju klupu na zadnje zvono.
Da li si ikada sreo Alena? Proveo sam mnogo vremena u ili oko učionice, prvih šesnaest godina
kao student i zadnjih šesnaest kao profesor. Video sam hiljade studenata i niko od studenata nije došao
u piđami. Bez obrzira koliko su zauzeti kad su ustali ujutro, koji je važan čas, bili su u stanju svi do
jednog da udese svoj raspored i da dođu potpuno obućeni. Ne samo studenti nego i stariji ljudi isto
tako, nemaju pravilan pobožan život sa Bogom zato što nemaju vremena za to.
Na medicinskom skupu na istoku nekoliko meseci pre pisanja ovog odsečka, čuo sam kada je
doktorova žena, pitala jasno i iskreno: »Šta ako nemaš vremena?«
Mi nalazimo vremena da se obućemo i brinemo o nama samima svakoga dana. Nalazimo vremena
da jedemo. Ali nedovoljno nalazimo vremena da se obućemo u Hristovu pravdu i da jedemo hleb
života.
Šta je problem? Da li nedostatak vremena? NE! Svako od nas ima 24 časa u danu. Nije da
nemamo vremena već nam nedostaje motivacija. Kad kažemo da nemamo vremena za neku stvar mi u
stvari kažemo da ne cenimo puno tu stvar. Nedostatak vremena nije izgovor za ništa, čak i u ovom
svetu. Stvari za koje imaš vremena su stvari koje najviše ceniš, i stvari za koje nemaš vremena su
stvari koje ne ceniš mnogo. To je tako jednostavno.
Isus je to pomenuo Marti kad je bio njen gost u Vitaniji. Ona nije imala vremena da sedi kod
Njegovih nogu i nije mislila da Marija ima vremena na pretek.
Nije važan ličan razgovor sa Sinom Božijim, najvažnija stvar u Martinom umu bila je staviti
večeru na sto. I Isus ju je podsetio šta je važno a šta ne.
»A Isus odgovarajući reče joj: Marta, Marta, brineš se i trudiš za mnogo. A samo je jedno
potrebno. Ali je Marija dobri deo izabrala koji se neće uzeti od nje.« Luka 10,41 i 42.
Da li misliš da će ti pripadnost Crkvi osigurati spasenje? Da li misliš da je to tvoje moralno
ponašanje? Da li misliš da je to rad za Gospoda? I ako zaboraviš Gospoda na poslu? Ili veruješ u
Jovan 17,3: »A ovo je život večni da poznaju Tebe jedinog istinitog Boga i koga si poslao Isusa
Hrista.«
Rekli smo da: »Naša večna sreća zavisi od toga kako upotrebljavamo vreme u toku našeg života.«
( 5 T, str 375 )
Koliko smo puta odlućili svojim postupcima da nemamo vremena za Boga? Danas si pozvan u
odnos i zajedništvo sa Isusom jedinu stvar od svih stvari za koje bi trebali da imamo vremena. Ako
nemaš vremena za Njega, nemaš vremena da živiš.
Teza 49
»Ako nemamo vremena za Bibliju i molitvu umrećemo duhovno.«
Koliko ste najduže izdržali bez hrane? Obično svako preskoči po neki obrok. Da li ste izdržali bez
hrane punih 24 časa?
Ponekad imate post pre neke operacije i slično. Da li ste izdržali bez hrane 24 časa, kada ste
dobrog zdravlja i zauzeti uobičajenim aktivnostima?
Da li ste to ikad učinili?
Biblija kaže da su Isus i Mojsije izdržali 40 dana bez hrane. Takođe je zabeleženo da ih je za to
vreme Bog na poseban način potkrepio.
Pouzdano je reći da je za većinu nas post od 24 časa verovatno neobičan napor.
Kada sam bio na koledžu, kafeterija – menza je imala mesečnu minimalnu cenu za studente. Ako
jedete više – više će te platiti. Ali ako jedete manje, još uvek će te plaćati minimum.
Jednoga dana odlučio sam da jedem manje od minimuma da ne bi plaćao.
Za vreme čitave jedne sedmice tog meseca nisam uopšte jeo. Pio sam samo đus i nisam bio
gladan.
Predpostavimo da sam posle jedne nedelje eksperimenta tako pronašao način da završim koledž sa
malim utroškom. Nebi trebalo dugo dok me nebi pokupili na ulici i odveli u prvu bolnicu!
U Jovanu 6,53. Isus je uporedio duhovni život komunikacije i veze sa Njim sa fizičkim životom.
On kaže: »A Isus mu reče: zaista, zaista vam kažem: ako nejedete tela Sina čovečijega i nepijete krvi
Njegove nećete imati života u sebi.«
Kao što je to zakon u fizičkom životu tako je to u i duhovnom. Ako ne jedeš umrećeš. To se
možda neće desiti preko noći bilo fizički ili duhovno, ali krajnji rezultat biće neizbežan.
Elen Wajt nam je rekla u Čežnji Vekova na 83 str: »Za nas bi bilo dobro da svakoga dana
provedemo jedan sat u razmišljanju o Hristovom životu. Treba da ga proučavamo u svakoj pojedinosti
i dopustimo svojoj mašti da obuhvati sve prizore, naročito one vezane za kraj Njegovog života.«
To je recept za dobro uravnoteženu duhovnu dijetu. Kada je naša duhovna hrana skoncentrisana na
Isusov život, mi ćemo rasti.
Molitvu možemo drugačije nazvati i disanjem duše. I to povlači liniju još bliže.
Možeš biti u mogućnosti da izdržiš dan bez hrane, ali niko ne može biti jedan dan bez disanja.
Kada ja govorim o zajednici sa Hristom, ja ne govorim o koristi koju ću dobiti ako provodim
vreme sa Isusom. Ja govorim o životu i smrti. Jedino kroz nastavljanje komunikacije i druženja sa
Hristom, naš će se duhovni život nastavljati!
Teza 50
»Ako čitaš Bibliju i moliš se to ne znači da imaš zajednicu s Bogom. Ali ako to ne radiš nećeš je
ni imati.«
Kada god dođe do diskusije o pobožnom životu hrišćana i važnosti provođenja vremena iz dana u
dan sa Bogom čitajući Njegovu Reč i moliti se, neki uvek pitaju: »Da li je moguće da pobožan život
postane samo forma?«
Kada neko pita o pobožnom životu kao formi, šta zapravo podrazumeva pod tim?
Da li oni pričaju o zarađivanju ili zasluživanju spasenja, odvajajući dosta vremena za molitvu i
proučavanje?
Može biti stvarna greška završiti sa pravednošću pobožnog života, umesto pravednosti verom u
Isusa. Možda trebamo reći ponovo da pravednost dolazi samo verom u Isusa Hrista.
Mi ne možemo zaslužiti ili zaraditi naše spasenje. Ali mi moramo prihvatiti spasenje u nameri da
imamo koristi od njega, isto se odnosi na ceo svet ukljućujući i sotonu i njegove anđele koji bi
eventualno mogli tako biti spašeni.
Isusova žrtva bila je dovoljna, ona je dovoljna za spasenje celog sveta.
Ali neće svi da je prihvate.
Nije dovoljno da spasenje prihvatimo jednom zauvek, ono mora biti prihvatano svakodnevno.
Namera dolaženja Hristu svakog dana je iznova prihvatanje Njegove milosti , snage i spasenja. To
uključuje više od toga kao što ćemo primetiti u 95 tezi.
Ali to uključuje nastavljanje prihvatanja spasenja. Tako da to nije stvar slučaja već stvar metoda.
Ali pitanje: »Da li je moguće da duhovni život postane samo forma?« – ima drugu dimenziju.
Pobožan život nije stvar rada ali jeste posao! To je jedna velika razlika.
Mnoge stvari u pobožnom životu su dar. Ali postoji jedna stvar koja nije dar. Vera je dar i
pokajanje je dar i pobeda je dar i spasenje je dar.
Ali postoji jedna stvar koja nije dar.
Bog nikada nije obećao da traži Sebe za nas, On nikada nije obećao da prihvata Sebe za nas. On
nikada nije obećao da upozna Sebe za nas.
Hrišćanski život nije spontan. Jedno vreme može biti lako tražiti Isusa u ličnom druženju i
komunikaciji. Drugi put će biti potrebno uložiti svu moć volje i samodiscipline, hrabrosti i odluke.
Pavle to naziva »borbom vere«. 1 Timot. 6,12.
Mi ne verujemo u pasivnu religiju. Čovek ima udela u kooperaciji sa Bogom za sopstveno
ozdravljenje i spasenje.
Velika je tragedija što mnogi hrišćani imaju pogrešno shvatanje ove istine. Mi ulažemo beskrajno
vreme i energiju i moć volje pokušavajući da nateramo nas same da činimo ono što ne možemo, ono
što je Bog obećao da učiniti za nas. A ne činimo jednu stvar na koju nas je pozvao da činimo – da Ga
tražimo.
Mi čekamo da budemo dobrog raspoloženja, mi čekamo da pobožna iskustva dođu spontano. Ako
si ikada pokušao da provodiš redovno vreme sa Bogom, znaš da to može biti težak posao. jesi li ikada
zatekao sebe kako gledaš na sat? Da li si proveravao koliko ti je još stranica ostalo? Da li ti je ikada
bilo teško da se moliš? Šta si radio kad bi se to desilo?
Jedna stvar je sigurna – odustati ne pomaže!
Neko je rekao: »Kad ti je najteže da se moliš, najteže se moli«.
E. G. Wajt u knjizi Misli sa gore Blagoslova, strana 115 kaže: »Kada osećamo da smo grešni i da
ne možemo da se molimo, tada je upravo vreme da se molimo«.
Tako svremenom uvidećemo da je pobožan život uzbrdan posao, ali jedan stvar koju nikada ne
treba učiniti je – odustati.
Čitanje Biblije i molitva nisu garancija duhovnog života i zdravlja. Moguće je činiti i jedno i
drugo i još uvek biti udaljen od Boga. Fariseji su to uradili. A tako možeš i ti. Ali jedna stvar je
sigurna: nemožeš zamisliti duhovan život ako ne tražiš Isusa kroz Njegovu reč i kroz molitvu.
To što jedeš i dišeš ne garantuje ti fizičko zdravlje. Ali ako to ne radiš nećeš ni biti zdrav. Da li
ima problema u nastavljanju pobožnog života? Sigurno da ima. Ima problema i u nastavljanju fizičkog
života. Vazduh je zagađen. Nalaze se razne klice u hrani. Ali nijedan problem nije težak koji čini
jedenje i pijenje neobaveznim. Duhovni život može se nastaviti samo ako nastavimo da ga tražimo.
Teza 51
»Osnovna namera molitve nije dobiti odgovor, već upoznati Isusa.«
Razmisli za trenutak o jednom o tvojih najboljih prijatelja. To bi trebalo da bude pravo zadovoljstvo.
Vrati se u mislima na poslednje trenutke provedene zajedno. O čemu ste pričali? Šta se radili?
Kako ste proveli vreme?
Sad razmisli o dvema stvarima. Prvo, koliko od vremena provedenog zajedno provedete tražeći
oproštaj od prijatelja? I koliko od vremena provedenog zajedno, provedete tražeći usluge? Da li je
ponekad potrebno tražiti oproštaj od dobrog prijatelja? Naravno. Dali ikada tražiš usluge od prijatelja?
Naravno da da. Ali, ako je to osnova vašeg prijateljstva, onda ono neće trajati dugo.
Bog nas poziva na druženje sa Njim. Isus je rekao u Jovanu 15,14.15: »Vi ste Moji prijatelji ...
više vas ne nazivam slugama, jer sluga nezna šta radi njegov gospodar, nego vas nazvah prijateljima
jer vam sve kazah što čuh od Oca.«
Put Hristu strana 93 kaže: »Molitva je otvaranje srca Bogu kao prijatelju«
Bog je dobar u davanju i praštanju. On nas je pozvao da Ga tražimo. On uživa da daje.
»Deo je Božijeg plana da dariva u odgovoru na molitvu vere, kad On ne dariva nismo na taj način
tražili. ( verom )«. Velika Borba. 525 strana.
Bog nas ne primorava, čak ni sa svojim blagoslovima. On je potpunio svoju reč sa obećanjima da
nas postakne da Mu dođemo. Dok čeka da tražimo Njegove obećanje blagoslove, On je počastvovan
našim izborom.
Ali mi ponekad postanemo toliko zapetljani, što se tiće traženja i primanja da zaboravljamo koliko
je veća korisnost. On želi više od jednostavnog popuštanja našim potrebama. On želi našu ljubav.
On nam je dao »časna i prevelika obećanja« ( 2 Petrova 1,4 ), ali nam nikada nije dao obećanje da
je svako obećanje u Bibliji za nas, u ovo vreme i pod ovim okolnositma. Obećanja za duhovne
blagoslove možemo uvek zahtevati. Uvek je Njegova volja oprosti naše grehe, da nam snagu za
poslušnost i snagu za rad u Njegovoj službi.
Ali kada dođe do obećanja trenutnih – vremeskih blagoslova – čak i pitanje života – moramo se
pokoriti Njegovoj volji i prihvatiti Njegov izbor za nas. Biblija sadrži obećanja i za oslobođenje i za
snagu vere u smrti. Božiji je deo da odlući koji je dar prioritetniji za naše potrebe.
Da li to znaći da ne bi trebali čak ni da tražimo »vremenske« blagoslove? Ne, uvek imamo pravo
da tražimo. Upravo usred Gospodnje molitve postoji zahtev za »vremenski« blagoslov. »Daj nam
danas naš hleb svagdašnji.«
»Učeći nas da tražimo svaki dan ono što nam treba, i vremenske i zemljske, i duhovne blagoslove
– Bog ima nameru koju želi da izvrši za naše dobro. On bi hteo da shvatimo našu zavisnost od
Njegove neprekidne brige, i da nas to traženje dovede u zajednicu sa Njim samim«. Misli sa Gore
Blagoslova, 113 strana.
Primeti zašto nas On poziva da tražimo u umesto da nam jednostvano da duhovne i zemaljske
blagoslove koje trebamo bez traženja.
To je da bi nas naučio zavisnosti od Njega i da nas dovede u zajedništvo sa Njim.
Bog nije od onih prijatelja koji pričaju samo o svojim interesima. On nas poziva da dođemo i
pričamo sa Njim o svemu što je u našim glavama. On želi da čuje o onom što razmišljamo i osečamo.
On želi da deli sa nama naše žalosti i tuge.
Ponekad ljudi pitaju: »Zar Bog nezna o nama sve unapred?« Naravno da zna. Ali čak i u ljudskim
odnosima pričanje radi priče je važno. Čak i u ljudskim odnosima, informacije nisu toliko važne kao
komunikacija koja se dešava između ljudi.
Predpostavimo da imaš bliskog prijatelja koji je dobio neke dobre novosti. Možda si ti o tome već
proćitao u novinama i još uz to ti znaš njega, njegove snove i ciljeve i kažeš sebi: »Moj prijatelj će
zaista biti srećan.«
Zatim zamisli da te pozove telefonom i kaže: »Zamisli« »Nema potrebe da mi pričaš o tome moj
prijatelju, ja to već znam. Video sam to u novinama, i znam tvoje uzbuđenje. Šta ćeš više. Hajde da
pričamo o nečem drugom«. Da li bi tako odgovorio?
Ne, saslušao bi ga. Podelio bi sa njim njegovo uzbuđenje, bio bi počastvovan da to podeli sa
tobom, jer je to znak ljubavi i prijateljstva.
Bog ima sve informacije koje su Mu potrebne. Zajednica sa onima koje voli Mu nedostaje. To je
razlog što nas poziva da delimo naš život s Njim.
Teza 52
»Osnovna namera Biblijskog proučavanja nije sticanje informacija već upoznavanje Isusa.«
Grupa hrišćana na Severnim ostrvima izlazi svakog jutra na morsku obalu da pogledaju na istok
nebi li ugledali Isusa kako dolazi.
Oni nisu čuli da Bog više ne diže mrtve, kao što je to radio u Biblijsko vreme. Tako da su se molili
i za podizanje iz mrtvih.
Jedan od tih hrišćana pokušavao je da nagovori poglavicu plemena da dopusti svojoj ćerki da se
krsti. Ćerka je prihvatila Hrista, ali je njen otac zabranio da se pridruži crkvi.
»Ako Bog dopusti da sutra popodne u tri sata bude zemljotres, hoćeš li dopustiti ćerki da se krsti?
– hrišćanin je nagovarao poglavicu.
Poglavica se složio s tim. Sledećeg popodneva u tri sata bio je strahovit zemljotres i poglavica je
dozvolio svojoj ćerki da se pridruži crkvi.
Ovaj hrišćanin je intervjuisan od strane Ujedinjenih država, i tom prilikom su ga upitali: »Zašto
zemljotres? Zar niste mogli da tražite nešto manje spektakularno?«
I hrišćani sa ostrva su pitali: »Zar Bog ne može da učini sve što hoće? Zašto nisi tražio nešto
veće?«
Mi se smejemo jednostavnoj veri ovih hrišćana. Smejemo se veri malog deteta. Ali smo takođe i
zavidljivi. Sa svim našim iskustvenim informacijama o Bogu, ponekad Mu veoma malo verujemo.
Ja ne govorim da informacije nisu važne. Bog nas je opremio sa informacijama o Njemu. On želi
jednu razumnu veru. Ali informacija nikad dovoljno.
Čežnja vekova str. 455 komentariše o ovome.
Đavo ima više informacija o Bogu nego iko od nas. Ali te informacije nisu dovoljne da ga
sačuvaju da ne počini sve ovo što je učinio. To nije dovoljno da izmeni njegov život danas. On je na
prvom mestu izabrao buntovnost.
On je izabrao pobunu u punoj svetlosti Božije slave, sa svim informacijama o Bogu i Njegovom
karakteru. I sve informacije koje poseduje nisu bile dovoljne da spreče njegov pad. Informacije su
važne za komunikaciju.
Nekad se desi da se sretnu dve osobe različitih kultura. To se obično desi u vreme rata, prilikom
razmene studenata i misionara.
Mladić i devojka mogu otpočeti vezu ali oni ne mogu pričati jedno s drugim.
Oni se smeju i drže za ruke, ljube i zaključuju da je to što im je prijatno kad su zajedno
komunikacija. On misli da je ona upravo ono što je tražio. Ona misli da je on mladić njenih snova.
Ali često nakon izvesnog vremena, čak i posle venčanja oni otkrivaju da nemaju ništa zajedničkog
osim smejanja, držanja za ruke i ljubljenja. Njihove kulture su različite, njihovi ukusi, shvatanja o
braku i njihovi životni ciljevi su potpuno različiti. I nastaje problem.
Informacije i komunikacija treba da idu zajedno. Ono što jedan misionar treba prvo da uradi kad
nosi jevanđelje u neku zemlju gde nije bilo svetlosti jevanđelja je da počne da uči ljude o Hristu. Mi
smo verovatno čuli o ljudima koje je Sveti Duh doveo do priznanja pre no što su sreli i jednog
misionara.
Ali prva stvar koja se obično dešava je to da je osoba upućena na crkvu, na reč Božiju da postigne
informacije o Bogu koje će sačuvati njenu veru živom.
U drugu ruku, u takozvanim osvetljenim »zemljama« informacije o Bogu zasićuju um od
detinjstva.
Ali mi smo »kratki« što se tiče razumevanja komunikacije. Možemo pričati sve do ponoći o
nekom detalju, o Bogu svake subote i da nikad ne uzmemo vreme da pričamo, komuniciramo s Bogom
lično.
Biblija opremljena informacijama je odskočna daska za komunikaciju.
Jovan 17,3 kaže: »Ovo je život večni da poznaju Tebe!«
Znanje o Bogu vredi samo ako te vodi poznavanju Njega. A poznavati Njega donosi život.
Teza 53
»Stvari često idu loše kad se molimo dok ne naučimo da tražimo Isusa zbog Njegovih razloga a ne
zbog naših.«
Jedan student mi je jednom rekao: »Rešio sam da postanem hrišćanin pre dve nedelje i od tada
nisam grešio.«
U drugom slučaju, mnogi koji reše da počnu da traže ličnu zajednicu sa Bogom otkrivaju da sve
ide loše.
»Mnogi koji iskreno posvećuju svoje živote Bogu su iznenađeni i razočarani našavši sebe kao
nikad pre, suočene sa teškoćama , iskušenjima i zbunjenošću. Oni se mole za hrišćanski karakter,
pogodnost za službu i zatečeni su okolnostima koje izgledaju kao da pozivaju svu lošu stranu njihove
prirode. Greške koje se otkrivaju ne izazivaju sumnju u postojanje. Kao i stari Izrael oni postavljaju
pitanje »Ako je Bog s nama, zašto sve ove stvari dođoše na nas?« ( Zdravlje i sreća p. 470, E.G.W.)
Ponekad je teško prihvatiti nadahnuti odgovor dat u hrišćanskom kontekstu: »To je zato što ih Bog
vodi. Iskušenja i teškoće su Božiji izabrani metodi discipline i Njegovi određeni uslovi uspeha.« (Isto.
471 p)
Priča o Jovu je čudna priča. Jov je bio savršen čovek. Bog je rekao da je Jov savršen. On je rekao
sotoni: »... Jesi li video slugu mog Jova? Nema onakvog čoveka na zemlji, dobra i pravedna koji se
boji Boga i uklanja se oda zla.« (Jov 1,8.)
Tako je Bog dao đavolu dozvolu da napadne Jova, čak i ako je Jov bio savršen. I preko noći jadan
Jov bio je suočen sa više problema no što se većina ljudi suočava u svom životu.
Njegovo bogatstvo je nestalo, njegovo zdravlje je nestalo, njegove dece je nestalo. Više od toga,
izgubio je poštovanje svoje žene, svoj položaj u zajednici i poverenje svojih prijatelja.
Koja je bila sotonina optužba protiv Boga u ovom slučaju? On je optužio Boga da nepošteno štiti
Jova. Optužio je Boga da je vrsta Bića koji potkupljuje ljubavlju svoja stvorenja. On je rekao: »Jov Ti
služi samo zbog onog što može da dobije od Tebe.«
Ali Bog zna bolje. On je poznavao Jova. I tako je stavio svoju reputaciju na kocku, pred svemirom
u licu Njegovog sluge Jova.
Bog je rekao sotoni: »Idi i pokušaj da dokažeš svoj stav.«
Ponekad ljudi, što se tiče ove priče o Jovu pomisle kako je Jov bio samo pijun u Božijoj igri sa
sotonom.
Ali, nije Jov bio taj koji je bio na ispitu – to je bio Bog. Ni Jovu koji nije od početka shvatio šta se
događa, ni nama nije dato ikakvo objašnjenje sem Biblijskog izveštaja. Ali Bog je opravdan pred
celim svemirom.
Niko se ne divi koristoljubivosti. Mi možemo razumeti probleme koje donosi bogatstvo ili
popularnost u formiranju prijateljstva. Nije uvek lako odrediti ko želi prijateljstvo sa tobom kao
osobom ili ko želi samo izvući korist od tebe.
Zbog svake osobe koja napušta svoj položaj da bi se pridružila Božijoj strani, sotona optužuje
Boga iznova.
On kaže: »Ovaj Ti ne dolazi zato što Te voli. On nema zahvalnosti prema onome što je Tvoj Sin
učinio za njega. On želi da se oslobodi svojih problema. On želi izlečenje za svoje rane. On želi mir u
svom umu. On želi da izbegne vatru suda.«
U svakom slučaju, svaka duša koja je odlučila da prihvati Hrista ponovo otpočinje veliku borbu. I
jedini način na koji Bog može biti opravdan, jedini način na koji On može prihvatiti naš izbor za
Njega, je ako On dopusti sotoni priliku da nas odvrati od našeg izbora.
Jedan student mi je rekao: »Kad bih znao da sam spašen, da su mi gresi oprošteni i da sam
prihvaćen od Boga upravo sada, onda bih želeo da me neko brzo ubije.«
»Zašto?«
»Zato što me je strah da neodbacim to.«
Ali Gospod neželi ljude koji Mu dolaze samo u momentu krajnjeg pritiska i koji bi promenili
mišljenje o pridruživanju Njemu ako bi imali pola šanse. On želi našu slobodu izbora. I u nameri da
nam da potpunu slobodu izbora, On dopušta neprijatelju da uradi sve da bi promenio naše misli.
Ne pre mnogo godina Američke države su ozakonile zakon po kom svaki veći ugovor posle
izvesnog vremena ne može da se menja izuzev posebne dozvole vlasti. Izbor koji može izdržati loša
kao i dobra vremena je jedino slobodan izbor koji i Bog i sotona mogu prihvatiti.
Teza 54
»Svako ko postaje obeshrabren svojom zajednicom zbog svog ponašanja je legalista.«
Šta znači biti legalista? Po popularnoj definiciji legalista je svako onaj koji se nada da zaradi nebo
držeći zakon. Bezbožnici i ateisti ne mogu biti legalisti zato što ne traže spasenje u opšte.
Ali svako sa ikakvom nadom u spasenje ko bazira tu nadu iznad sopstvenih dobrih dela ili svog
ponašanja ili sopstvenih zasluga je u svakom slučaju legalista.
Osnovna istina spasenja verom samo u Isusa Hrista je da mi ne možemo zaraditi niti zaslužiti
svoje spasenje. Mi to možemo prihvatiti samo kao poklon.
I mi to prihvatamo dolazeći Darodavcu.
Govorimo o činjenici da se dar spasenja prihvata iz dana u dan, ne samo jednom za svagda u
hrišćanskom životu.
Mnogo puta čujem sledeće izjave: »Probao sam da živim pobožnim životom i ne vredi.«
Obično pitam: »Šta mislite? Da niste bili sposobni da postanete bolji upoznavajući se sa Isusom
provodeći vreme u proučavanju Njegovog života? Da li ste uvideli da provođenje vremena sa Božijom
Rečju i molitvom ne vodi u zajednicu sa Bogom? Da li si uvideo da uloženi napor u proučavanju i
razmišljanju o Njemu iz dana u dan nije vredelo. Šta nije uspelo?«
Skoro uvek neizbežan odgovor je: »Uvideo sam da još uvek imam borbu sa iskušenjima. Još uvek
pravim iste greške koje sam činio i ranije.«
Isus je rekao: »I govoraše im: Tako je carstvo Božije kao čovek kad baci seme u zemlju. I spava i
ustaje danju i noću i seme niče i raste da ne zna on. Jer zemlja sama od sebe najpre donese travu,
potom klas pa onda ispuni pšenicu u klasu.« (Matej 4, 26-28.)
Mi čekamo da izraste bašta, deca, ili da steknemo neko obrazovanje ili uspeh u novom poslu ili da
naučimo da sviramo neki muzički instrument ili da sagradimo zgradu, i da se to desi preko noći.
Ali koliko ljudi očekuje da postanu hrišćani odmah? Koliko od nas je spremno i voljno da čeka na
pobožan život kao rod Duha u našim životima?
Hristove očigledne pouke 61 str: »¨Gle težak čeka plemenitog roda iz zemlje, rado trpi dok ne
primi dažd rani i pozni. ¨ (Jakov 5,7.) Tako i hrišćanin mora strpljivo da čeka da se u njegovom životu
pokaže rod Reči Božije. Na naše molitve za darove Svetoga Duha Bog često odgovara na taj način što
nas dovodi u okolnosti pod kojima se ti darovi najbolje razvijaju, ali mi ne shvatamo Njegovu nameru,
zato se tome čudimo i postajemo potišteni. Međutim ovi darovi milosti mogu se razviti samo ako
prolazimo kroz neminovni proces razvoja i rađanja plodova. Naše je da primamo Reč Božiju i da je
čvrsto držimo i da se potpuno potčinimo njenoj kontroli i njena svrha u nama biće ostvarena.«
Zajednica nije skoncentrisana na ponašanju. I ako je naše ponašanje uzrok naše obeshrabrenosti u
zajednici, onda znači da smo na neki način skoncentrisani na naše ponašanje. Svako ko očekuje da
bude prihvaćen i spašen svojim delima u bilo kom slučaju pokazuje da je legalista.
Svaka pobeda greha ili sila za poslušnost ili izlaz iz iskušenja nikad neće doći iz naše
unutrašnjosti.
Ako se ikad nadamo poslušnosti, trebamo doći Isusu po Njegovu pravednost i da nastavljamo da
Mu dolazimo. Jedna stvar koju nikad nebi trebalo uraditi, ako pronađete sebe kao poraženog
hrišćanina, je da prekinete zajednicu, jer jedino kroz Hrista se možemo nadati uspehu u hrišćanskom
životu.
Put Hristu 64 str: »Mi ćemo se često morati bacati pred Isusove noge i plakati zbog svojih
nedostataka i pogrešaka ali se nesmemo obeshrabriti! Čak i ako nas je neprijatelj nadvladao Bog nas
ne odbacuje, ne zaboravlja i ne odbija. Ne! Hristos se nalazi sa desne strane Boga koji se i sam
zauzima za nas. Ljubljeni Jovan kaže: »Ovo vam pišem da ne grešite, i ako ko sagreši, imamo
zastupnika kod Oca Isusa Hrista pravednika.« (1 Jovanova 2,1.)
Da li su pobeda i savlađivanje mogući?
Da, Božija sila je na raspolaganju. Šta se dešava kad grešimo? Imamo ponudu oproštenja i
obnovljenja!
Mi možemo postati obeshrabreni našim ponašanjem zbog našeg ponašanja. Ali ako tražimo Isusa
za spasenje i oproštenje i silu da poslušamo, nikad nećemo postati obeshrabreni sa našom zajednicom
zbog našeg ponašanja.
Njegovo obećanje je sigurno. Ako ostanemo sa Njim, On će završiti Njegov posao u našim
životima.
POSLUŠNOST
Teza 55
»Prava poslušnost je dar od Boga.«
Poslušnost je dar. Poslušnost je dar. Poslušnost je dar. Poslušnost je dar. Poslušnost je dar.
Poslušnost je dar. Poslušnost je dar.
Poslušnost je dar jer je i vera dar. Ako si još u nedoumici u vezi istine o veri, ispitaj teze o veri.
Kološanima 2,6 nam govore: »Kako dakle primiste Hrista Isusa Gospoda, onako živite u Njemu.«
Rimljanima 1,17 kažu: »... Pravednik će od vere živ biti.«
Patrijarsi i proroci E.G.W. 657 str: »Svaki neuspeh dece Božije ima svoj uzrok u nedostatku vere.«
Ako dođemo Hristu verom, ako nastavimo da hodamo sa Njim verom, ako je svaki naš neuspeh
nedostatak vere, ako živimo verom, onda poslušnost mora biti takođe dar.
Poslušnost je dar zbog čovekove prirode. Ako imaš sumnju u vezi čovekove pale prirode prouči
tezu o grehu.
Rimljanima 5,12 kažu: »Svi su zgrešili.«
Put Hristu str. 18 kaže: »Naša srca su zla i mi ih ne možemo promeniti.«
Ako smo po prirodi grešni, ako su naša srca zla kako onda možemo postići poslušnost? Svaka
prirodna pravednost mora doći izvan nas samih. Gospod je naša pravednost. (Vidi Jeremija 23,6.) Ako
nemamo pravednosti i ako je Gospod taj koji jedino ima pravdu, onda bilo kakva pravda koju
iskusimo mora biti dar od Njega.
Poslušnost je dar jer je i predaja dar. Ako se čudiš ovome prouči tezu o predaji. Rimljanima 10,3
nam govore o Izraelu: »Jer ne poznajući pravde Božije i gledajući da svoju pravdu utvrde ne
pokoravaju se pravdi Božijoj.«
Da li želiš svoju sopstvenu pravdu, koja je opisana kao prljava haljina? Ili želiš pravdu Božiju? Da
bi nabavio Njegovu pravdu trebaš pokoriti sebe Njemu. Ako je predaja dar onda i poslušnost dolazi
kao rezultat predaje koja je takođe dar.
Poslušnost je dar zbog Božije kontrole.
Pogledaj tezu 20, 21, u vezi ovoga.
Ako predamo našu moć izbora Bogu i prihvatimo Njegovu kontrolu umesto sotonske kontrole,
onda je On taj koji čini u nama da hoćemo i činimo po Njegovoj volji. Vidi Filibljanima 2,13.
»Svaka duša koja odbije da preda sebe Bogu nalazi se pod kontrolom one druge sile.« (Čežnja
vekova 466 str. E.G.W.)
Mi smo pod kontrolom ili Boga ili sotone. Kad smo pod Božijom kontrolom, On nam daje Njegov
dar pravednosti i poslušnosti. Sve dok smo pod Njegovom kontrolom bićemo poslušni.
Poslušnost je dar zbog subotnjeg odmora.
Još uvek nemamo čvrsto tlo što se tiče ovog. Ali Jezekilj 20,12.20 nam govori da je subota znak
posvećenja. Jevrejima 4. opisuje odmor ostatka naroda Božijeg – odmor je simbolizovan subotnjim
odmorom. 10 stih kaže: »Jer koji uđe u pokoj Njegov i on počiva od dela svojih kao i Bog od svojih.«
Kako dobijamo ovaj odmor?
Isus kaže u Mateju 11,28: »Dođite k Meni ... i Ja ću vas odmoriti.« Ako je subota simbol našeg
odmora od rada da proizvedemo naše sopstveno posvećenje, onda bi poslušnost bila dar, jer je i odmor
dar.
Poslušnos je dar jer je i pokajanje dar.
Ako imaš ikakve sumnje u vezi toga da je pokajanje dar, pogledaj teze o pokajanju.
Pokajanje uključuje žalost zbog greha i ostavljanje istog. Ako je pokajanje dar, onda je i žalost
zbog greha dar, i ostavljanje istog je dar.
Poslušnost je dar jer su i rodovi dar.
Rod je prirodan i spontan. Isus čeka na rod od Njegove dece. On o tome govori u Jovanu 15
poglavlje.
»Spasitelj ne poziva učenike na napor da dođu do roda. On im govori da počivaju u Njemu.«
(Čežnja vekova p.677)
Napor je u počivanju u Njemu, ne u pokušaju da proizvedemo rod. »Poslušnost je rod vere.« (Put
Hristu p.61) I tako dok je rod dar i poslušnost je dar.
Poslušnost je dar zbog Isusovog primera.
Za više detaljnog objašnjenja o ovoj tačci pogledaj napred u zadnji odsečak o Isusu.
Kako je Isus poslušao?
Čežnja vekova 24 str: »Kao Sin Božiji dao nam je primer poslušnosti, kao Sin Božiji daje nam silu
da poslušamo.« Isus je rekao: »Ja ne mogu sam od sebe ništa učiniti.« Ali je takođe rekao: »Bez Mene
ne možete ništa.«
Ako Njegova poslušnost dolazi kao dar od Njegovog Oca, onda naša poslušnost mora doći kao
dar od Njega.
To je dobra vest da je poslušnost dar!
Teza 56
»Prava poslušnost javlja se iz unutrašnjosti ne iz spoljašnjosti.«
Kada smo brat i ja bili mali naša majka sašila nam je kecelje i dala posao u kuhinji. Jedan od naših
poslova bio je da peremo sudove na smenu. Jednom bi moj brat prao a ja brisao i obrnuto.
Dok smo obavljali ovaj posao sudovi su bili izuzetno oprani, jer ništa nije donosilo veću radost
kada bi onaj koji je brisao, vratio sudove na ponovno pranje, zbog jedne male mrlje.
Jedna stvar koju sam naučio za vreme rada u kuhinji je: ako opereš iznutra biće čisto i spolja.
Isus je jednom upotrebio sličnu analogiju da bi ukorio fariseje: »Teško vama književnici i fariseji
licemeri,što čistite spolja čašu i zdelu a iznutra su pune grabeži i nepravde. Fariseju slepi, očisti najpre
iznutra čašu i zdelu da bi i spolja bile čiste.« (Matej 23, 25.26.)
Kada Bog radi na problemu greha, On ide od srca osobe. Ovo je jedna od glavnih stvari u
opravdanju verom. Božiji posao nije da stavlja zavoje na ranu. On zna da kada je srce u redu i sve
ostalo će doći na svoje mesto.
Na ljudska bića ostavlja utisak spoljašnja poslušnost jer je spoljašnjost sve što mi vidimo. Ali Bog
gleda na srce i ni celokupna spoljašnja uglađenost ne može prikriti greh u srcu. Stoga samo čišćenje
srca ima vrednost i Njegovo uvažavanje. Klasičan citat o ovom predmetu napisan u knjizi »Saveti o
zdravlju i ishrani« od E.G.W. kaže: »Plan da se počne od spoljašnjosti pokušavajući da radiš na
unutrašnjost je uvek padao i uvek će pasti. Božiji plan sa tobom je da počne od samog središta
problema, srca, onda će iz srca rezultirati principi pravednosti, obnova će biti kako unutra tako i
spolja.« (str.35.)
Danas u svetu postoji filozofija, koju možeš sresti gde god se okreneš. Po njoj put do promene je
spoljno pretvaranje za neko vreme i ako nastaviš da se dovoljno dugo pretvaraš, promena će biti
očigledna i u unutrašnjosti.
Na primer. Pretpostavimo da mrziš svog komšiju. Ako glumiš ljubaznost, pre ili kasnije zavolećeš
ga. Isto je i sa neuspelim brakom, samo gluma da ste ponovo u ljubavi ništa neće izmeniti. Ako imate
problema sa debljinom, samo glumljenje mršave osobe neće vas učiniti mršavim. Ako imate
finansijske probleme, glumljenje milionera neće vas učiniti bogatašem.
Pozitivno mišljenje je prisutno svuda unaokolo već duže vreme. Postoji samo jedan problem sa
tim – ne uspeva!
Lucifer je bio prvi koji je to pokušao, rekao je sebi: »Biću kao Bog.« I tako je pokušavao da bude
kao Bog dok nije završio kao đavo.
Koliko mnogo hrišćana pokušava njegovu metodu nadajući se da budu slični Bogu, Isusu,
ponašajući se ljubazno? To je slepa ulica.
Ali ako dozvoliš Bogu da radi Njegov čudni posao u tvom srcu, da te menja unutra, spoljašnjost će
biti refleksija unutrašnje promene. Unutrašnja promena je moguća. Dolazi kroz posmatranje i
dozvoljavanje Njegovom Duhu da promeni srce.
Teza 57
»Prava poslušnost je prirodna i spontana. Dolazi samo kroz zajednicu vere sa Isusom.«
Da li ste ikada čuli za »kontradiktorne izraze«?
Engleski eksperti za jezike imaju poseban izraz za to, ali ono o čemu oni govore jeste korišćenje
ove dve reči zajedno koje su kontradiktorne jedna drugoj.
Evo nekoliko primera: »Surova dobrota« ili »Hrabra kukavica«. Često pisci ili spikeri koriste neke
od kontradiktornih izraza da bi bolje opisali dve spontane emocije ili stvari.
Šta je sa »prirodnom poslušnošću?« Da li ti to zvuči kao kontradiktoran izraz? Kada govoriš o
poslušnosti, da li misliš na naporan rad i borbu? Da li je moguće da poslušnost bude prirodna?
Jedan razlog zašto poslušnost nebi mogla biti prirodna je kad bi poslušnost bila samo spoljašnja, a
ne unutrašnja. Ako želiš da uradiš neku stvar ali primoraš sebe da učiniš nešto drugo, onda poslušnost
nije prirodna – spontana. Koliko puta je naša takozvana poslušnost primoravala nas same da činimo
ono što ne želimo?
To smo radili kao deca.
Naši roditelji bi nam rekli da počistimo sobu ili da se okupamo ili da jedemo spanać.
Ali mi smo voleli našu sobu baš takvu kakva jeste, alergični smo na vodu i mrzimo spanać.
I onda smo razočarani i žalimo se i najzad preko volje učinimo to. I došli smo do mišljenja da je to
poslušnost.
Može biti silno dobra vest otkriti da Bog ima bolji plan u vezi poslušnosti od toga.
»Sami po sebi mi nismo u mogućnosti da svoje odluke i želje i sklonosti dovedemo u harmoniju sa
voljom Božijom, ali ako »želimo da želimo« Spasitelj će to učiniti za nas, »da kvarimo pomisli i svaku
visinu koja se podiže na poznanje Božije i robimo svaki razum na pokornost Hristu.« (2 Korinćanima
10,5.)
Ako su tvoje misli i želje ispravne, zar nebi trebalo to da prate i ispravne akcije? Bog je obećao
uzbudljivu promenu u našem razmišljanju, što će rezultirati u pravu poslušnost umesto spoljnog
pretvaranja.
On je obećao da dovede naša osećanja, naše misli i odluke u harmoniju sa Njegovom voljom.
Vidi »Put Hristu« str. 61. On je obećao da promeni ukus i sklonosti dok ne budu čiste i svete. Vidi
»Sluge jevanđelja« 127 str. On je obećao da dovede misli i želje u poslušnost volji Hristovoj.
Vidi »Čenja vekova« 167 str. On je obećao da gledanjem u Hrista i posmatranjem, bićemo
promenjeni dok dobrota ne postane naš prirodan instikt.
Vidi »Hristove očigledne pouke« 355 str. On je obećao da će nam dati nov um, nove sklonosti, i
nove motive. Vidi »Poruke mladim hrišćanima« 72 str.
Razmisli o ovom. Ako su tvoja osećanja, misli, odluke, ukusi, sklonosti, želje, motivi, i instikti u
skladu sa Bogom, šta će se onda desiti sa tvojim delovanjem? Da li ćeš se naporno naprezati da
poslušaš ili ćeš uvideti da je poslušnost prirodna i spontana?
Zapazi ovj citat: »Ako imamo ljubav Hristovu u našim dušama, biće prirodna posledica da imamo
sve ostale blagodati – radost, mir, dugo trpljenje, krotost, blagost, veru, poniznost.« (Moj život danas
E.G.W. str. 50.)
»Deca Božija nikad ne zaboravljaju da čine dobro ... Božiji posao je spontan sa njima dok ne
promeni njihovu prirodu svojom milošću.« ( isto str. 193.)
Opis poslušnosti kao »prirodno« i »spontano« nije kontradiktorno. To je dobra vest! Božiji plan za
tebe je promena od unutrašnjosti ka spoljašnjosti, tako da poslušati Njegovu volju donosi veliku
radost, jer je to upravo ono što ti želiš.
Teza 58
»Onaj ko se oslanja na silu od Boga, ne treba da pokušava na silu da bude poslušan. Trebao bi da
se trudi da ne bude.«
Moj brat i ja smo bili cimeri u koledžu. To je iznenadilo naše roditelje, jer smo se mnogo borili
dok smo bili mlađi, da su mislili da nećemo nikad biti prijatelji.
Ali čudo se konačno dogodilo i mi smo delili istu sobu, po izboru.
Jedne subote uveče moj brat je odmarao. Bila je sredina zime – ona strašna vrsta zime koja bude u
severnoj Kaliforniji – maglovita.
Bila je to jedna idealna noć za ostajanje unutra, i odmaranje uz dobru knjigu.
Moj brat je odjednom odlučio da izađe u šetnju. U stvari on je odlučio da odšeta do Glendala 75
milja daleko. To nije bila razumna odluka.
Pod normalnim okolnostima, jedna od stvari koju bi trebalo uraditi je vezati ga dok mu se ne vrati
razum. Ali moj brat je imao verenicu u Glendalu. Bio je zaljubljen i ja sam znao za njegovu čežnju i
zato nisam ni pokušao da ga zaustavim. Čak sam otišao toliko daleko da sam pomislio da je to
izvodljivo.
Primetili smo u ovim tezama da je poslušnost dar. Videli smo kako dolazi do prave poslušnosti
iznutra, ne iz spoljašnjosti. Razumeli smo da je prava poslušnost prirodna i spontana. Sada ćemo ići
korak dalje.
Ako smo iskusili pravu poslušnost, trebali da pokušamo više da ne poslušamo, nego da poslušamo.
Ako imaš problema sa premisama, seti se mog brata kako je išao do Glendale.
On je bio motivisan najjačom silom na svetu, silom ljubavi. Uprkos okolnostima, teškoćama,
daljini, bilo bi mu teže da je ostao u spavaćoj sobi nego da pešači 75 milja. Pešačenje do Glendala bila
je laka komparacija sa ostajanjem uz dobru knjigu.
Zastoj zbog magle je bilo lako poređenje sa ostajanjem u sobi. Odlazak u Glendal je bila spontana
i prirodna stvar koju je uradio.
Često ljudi postaju uplašeni kad pričamo o prirodnoj i spontanoj poslušnosti jer misle da pričamo
o beznapornoj poslušnosti. Da li je u poslušnost uključen i napor? Naravno da jeste. Da li je bio
uključen kod mog brata kada je po zimi i magli išao u Glendal? Naravno. Gde leži veći napor?
Ako ti je teže da poslušaš Boga nego da slediš tvoje sopstvene impulse, onda nisi još iskusio pravu
poslušnost.
Ako bi ti bilo teže da ne poslušaš, jer tvoji sopstveni impulsi hoće da poslušaju Boga, onda možeš
da znaš da Bog radi u tebi da želiš i činiš po Njegovoj dobroj volji.
U Psalmu 40,8 David opisuje prirodnu poslušnost, kad kaže: »Hoću činiti volju tvoju, Bože moj,
zakon je tvoj meni u srcu.«
»Posmatranjem Isusa mi dobijamo jasniju i određeniju predstavu o Bogu, gledanjem se menjamo.
Dobrota, ljubav prema našem palom čoveku postaju naši prirodni nagoni.« (Hristove očigledne pouke
E.G.W str 355)
Ako su tvoji prirodni nagoni da poslušaš, ako je Božiji zakon u tvom srcu i ako ti je radost da činiš
Njegovu volju, onda bi trebao više da pokušavaš da ne poslušaš nego da poslušaš.
To ne znači da je poslušnost uvek laka. Nije uvek lako slediti prirodne nagone. Uzmite primer
majke koja se brine o svom detetu. Njeni prirodni nagoni vode je da svoje potrebe potčini detetovim.
Njeni prirodni nagoni teraju je da menja bebine pelene, što nije ugodan posao.
Njeni prirodni instikti vode je da ustaje usred noći da nahrani i da presvuče bebu kad joj se najviše
spava.
Da li je briga o bebi laka? Ne, ali je to prirodna stvar za majku i oca koji vole svoje dete.
Za onog koji je pod Božijom kontrolom, poslušnost možda neće uvek biti laka. Ali je uvek daleko
lakša!
Teza 59
»Poslušnost koja je samo spoljašnja je lažna poslušnost.«
Deca su poznata po tome što nepromišljeno izgovore sve što im dođe na um, kao na primer
pozdravljajući najavljene goste na večeri: »Moja mama se nada da nećete pričati o operaciji dok
jedemo!« ili »Tetka Mini, zašto su vam zubi tako krivi?«
Mi stariji ljudi skupimo se, pokušavamo da objasnimo razliku između - biti taktičan i biti
nepošten. Nije uvek lako napraviti razliku.
Tinejdžeri se obično žale na licemere u crkvi. brzi su da primete duple standarde kod njihovih
učitelja i vođa. Ponekad njihova pitanja mogu nas dovesti u neprijatni položaj od otvorenog zapažanja
petogodišnjeg deteta. Oni traže pošten odgovor i preziru izgovor.
Jedan izraz koji sam nedavno čuo od tinejđera bio je: »Budi stvaran«.
Korišćen je kao izazov stvarnosti, značeći istu stvar kao »trebao bi da budeš ljubazniji« ili »nisi
stvarno mislio to«.
Bog voli stvarnost! Kada je Isus bio ovde, On je uputio farisejima reči kao niko drugi. Nešto od
najoštrijeg jezika u Bibliji adresirano je licemerima kao u Otkrivenju trećoj glavi, gde je Bog otišao
toliko daleko da izjavi da više voli otvorene grešnike nego one koji se prave hrišćani. On nije to tako
»uglađeno« izgovorio.
Otkrivenje 3 glava 15.16 stih: »Znam tvoja dela da nisi ni hladan ni vruć, kamo sreće da si hladan
ili vruć, ovako zato što si mlak i nisi ni hladan ni vruć izbljuvaću te iz svojih usta«
»Tvoja sopstvena pravednost se gadi Gospodu Isusu Hristu«. ( E. G. W. B. Commentary u. 7. )
Bog insistira na stvarnosti! On želi samo one molitve koje dolaze iz srca. On ne želi samo reči.
Vidi Misli sa Gore Blagoslova strana 86.
On želi samo one darove i ponude koje dolaze iz ljubavi i spremnosti da se daje. On ne želi ništa
što se daje gunđajući. Vidi 2 Korinčanima 9,7. I On želi samo službu iz ljubavi. On želi poslušnost
koja dolazi iz srca. Spoljašnja poslušnost nema vrednosti pred Bogom.
»Ima onih koji tvrde da služe Bogu i ako žele da sami u svojoj sili drže Božiji zakon, izgrade
pravedan karakter i obezbede spasenje. Njihova srca nisu pokrenuta dubokim razumevanjem Hristove
ljubavi, već obaveze hiršćanskog života ispunjavaju kao uslove koje im je Bog postavio da bi mogli da
zadobiju nebo. Takva religija je bez ikakve vrednosti.« ( Put Hristu 44 strana.)
»Čovek koji pokušava da drži Božije zapovesti jer oseća obavezu – čini samo ono što se traži od
njega – tako on nikada neće ući u radost poslušnosti. On nije poslušan. Kada se zahtevi Božiji
uvažavaju kao teret odgovornosti i oni zadaju udarac ljudskim sklonostima, možemo znati da takav
život nije hrišćanski život. Prava poslušnost je delovanje sa onim što postoji iznutra u srcu i duši.«
(Hristove očiglede priče strana 97. )
Ovde nalazimo drugi ubedljiv argument za »prirodnu« poslušnost. Bog čak ne ceni »dobra dela«
da su poslušnost, ako ne dolaze iz srca. Zbog toga svaka naša moralnost koja je odvojena od Njega,
svako primoravanje nas samih da učinimo ono što Bog traži od nas, ni ne ceni se kao poslušnost.
Bog priznaje samo stvarnost! Ako naša poslušnost ne dolazi iznutra, nije poslušnost uopšte. To je
Isus rekao u Mateju 5 glavi, gde nas je podsetio da je mržnja osnova ubistva i požuda osnova preljube.
Nije samo dovoljno uzdržavati se od loših dela. čežnja za pogrešnim koja se čuva u srcu je greh.
Bog nam je obećao stvarnost! On ima nešto više da nam ponudi nego samo život primoravanja da
učinimo ono što mrzimo i hrabrost da se uzdržimo od onog što stvarno volimo. Kad On živi svoj život
u nama, mi čemo poslušati jer je poslušnost u skladu sa našim sopstvenim željama. To je ona prava
poslušnost.
Teza 60
»Kad upoznamo Boga kao što imamo prednost da Ga upoznamo naši životi biće životi stalne
poslušnosti.«
Klasičan citat iz knjige Čežnja Vekova sumira pitanja o poslušnosti. Otkriva pravu poslušnost i
govori nam kako da postignemo pravu poslušnost.
»Svaka prava poslušnost dolazi iz srca. To znači celim srcem raditi sa Hristom. Ako želimo On će
se tako izjednačiti sa našim mislima i ciljevima, tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom
voljom, da ćemo slušajući Njega ustvari postupati po svojim prirodnim podsticajima. Volja očišćena i
posvećena naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu. Kada upoznamo Boga onako kako
imamo prilike da Ga upoznamo, živećemo životom stalne poslušnosti. Poštovanjem Hristovog
karaktera i zajednicom sa Bogom greh će nam postati mrzak.« Strana 668.
Hajde da se vratimo i ponovo pažljivo pročitamo razmatrajući rećenicu po rečenicu.
»Svaka prava poslušnost dolazi iz srca.« Ako je to tačno onda svaka poslušnost koja ne dolazi iz
srca nije prava poslušnost? Ako treba da se teško naprežemo da bi smo poslušali, idući protiv naših
sopstvenih čežnji i sklonosti, onda sve što pokazujemo je samo moralnost, nikad poslušnost.
»To znaći celim srcem raditi sa Hristom.« Hristos je najveći primer opravdanja verom. On nije
došao na ovu zemlju samo da umre za nas, već da nam pokaže kako da živimo. Otkrivenje 3,21 nam
daje objašnjenje: »Onome koji pobeđuje daću da sedne sa Mnom na Moj presto kao što i Ja pobedih i
sedoh sa svojim Ocem na Njegov presto.«
Mi smo pozvani da pobedimo na isti način na koji je to učinio i Isus.
»Ako želimo, On će se tako izjednaćiti sa našim mislima i ciljevima, tako dovesti naša srca i
umove u sklad sa svojom voljom da ćemo slušajući Njega ustvari postupati po svojim prirodnim
podsticajima«. Šta je naš udeo? Da damo pristanak. Šta je Njegov posao? Da promeni naša srca i
umove čak i naše podsticaje, sve dok ne nađemo sebe da činimo Njegovu volju prirodno i spontano.
Da li lepo zvući? Da li će biti dobra vest za tebe, kad se suočiš sa nekom odlukom u tvom životu i
otkriješ da je tvoj prvi podsticaj bio u skladu sa voljom Božijom? To je divno!
»Volja očišćna i posvećena naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu«. Ako je
služba Bogu bila tvoje najveće uživanje, dali si trebao da se trudiš da poslušaš? Da li će poslušnost biti
težak posao ili će to biti pravo zadovoljstvo? Sada dolazimo do metoda koji objašnjava kako se sve
ovo može desiti u tvom životu?
»Kad upoznamo Boga onako kako imamo prednost da Ga upoznamo živećemo životom stalne
poslušnosti.«
Dozvoli mi da te pitam, ako si ustanovio da nisi još iskusio stalnu poslušnost, šta je problem? Da li
treba jaće da se trudiš? Da li ti je potrebno više odlućnosti? Da li ti je potrebno da razviješ svoju moć
volje? Ili ti je potrebno da uložiš snagu da upoznaš Boga onako kako imaš prednost da Ga upoznaš?
I najzad »poštovanjem Hristovog karaktera i zajednicom sa Bogom, greh će nam postati mrzak«.
Da li ti je mrzak greh? Ili ponekad ti greh izgleda privlaćan? Ako ti je greh privlaćan umesto da je
mrzak, šta je pogrešno? Nisi još postigao pravo poštovanje Hristovog karaktera, potrebno ti je prisno
opštenje sa Njim.
Kad upoznamo Boga onako kako imamo prednost da Ga upoznamo, poslušnost će biti prirodna,
spontana i podsticajna. Ako naše razmišljanje usmerimo u pravcu zajednice sa Bogom, poslušnost će
biti neizbežan rezlultat.
ZAKON
Teza 61
»Svako ko pokušava da živi hrišćanski život odvojen od Hrista, nije hrišćanin. On je legalista bilo
konzervativan ili liberalan.«
Neki legalisti su crni legalisti a neki crveni. Kao što smo već primetili, legalista je onaj ko misli da
zaradi spasenje držeći zakon, ili na neki drugi način odvojeno od Hrista.
Crni legalista je onaj sa crnim odelom, kravatom i crnim cipelama i čarapama. To je onaj sa
izduženim licem. On je konzervativni legalista koji nalazi sigurnost u crkvenim standardima. Ali on je
legalista jer nema vremena za ličnu zajednicu i upoznavanje sa Gospodom Isusom, i ako provodi
mnogo vremena proučavajući doktrinu i standarde.
Crveni legalista je onaj ko nosi nakit, ide u bioskop i verovatno uzima koju čašu vina. (Analogija
dolazi od opisa iz Otk. 17, žene na skerletnoj zveri. Ona »beše obučena u porfiru i skerlet i nakićena
zlatom i kamenjem dragim i imaše čašu u ruci svojoj punu mrzosti i poganštine kurvarstva svojega.«
To je samo analogija, a ne novo tumačenje knjige Otkrivenja.)
Crveni legalista je onda liberalni legalista koji nalazi sigurnost u crkvenim standardima koje je
napustio.
Crveni legalista drži da je crni legalista – legalista a ne uspeva da vidi da je i on legalista druge
boje. Ne pravi razliku jesi li liberalni ili konzervativni legalista, ako nemaš vremena za ličnu zajednicu
sa Hristom ti nisi hrišćanin.
Ponekad (ljudi) roditelji pitaju: »Zar nije bolje biti legalista nego otvoren grešnik? Ako možemo
naučiti našu decu da drže zakon spolja, zar neće to konačno dovesti do religije iz srca?«
Nije za fariseje. Oni su bili najstrožiji, da bi sve dosegli, dok je Isus bio na zemlji. Ali obraćenici
koje su oni doveli u crkvu nisu bili samo legalisti, kao njihovi učitelji, Isus je u vezi toga rekao u
Mateju 23,15: da su oni dvostruko veća deca pakla nego sami fariseji.
Čežnja vekova str. 280 jasno kaže: »Legalistička teorija nikad ne može dovesti duše Hristu.«
Nemoguće je zaraditi spasenje držanjem zakona. »Onaj ko pokušava da zaradi nebo svojim
sopstvenim naporima držeći zakon, pokušava nemoguće.« Čežnja vekova, 172 str.
Rimljanima 3,20: »Jer se delima zakona nijedno telo neće opravdati pred Njim, jer kroz zakon
dolazi poznanje greha.«
Zašto isticati zakon kad nas držanje zakona ne spašava? Zašto to proučavati i pričati uopšte o
tome? Ako nas naši napori da držimo zakon mogu sačuvati od dolaženja Isusu za spasenje, zar ne bi
bilo bolje da nismo u opšte ni čuli za zakon?
Zakon ima nekoliko važnih i zakonitih funkcija. Zakon nas ne može spasiti, ali nam može pokazati
našu potrebu za spasenjem. Zakon nas ne može promeniti, ali nam može pokazati našu potrebu za
promenom.
Pavle opisuje zakon kao vodič koji nas upućuje Hristu. Vidi Galatima 3,24.25. Jakov naziva zakon
»ogledalo«. Jakov 1,23-25.
Ogledalo nam može pokazati našu potrebu za čišćenjem, ali nas ne može očistiti. Tako je to i sa
zakonom Božijim.
On nam pokazuje naše grešno stanje u nameri da nas motiviše da idemo Hristu za čišćenje i
obnovljenje. Zakon može doneti dijagnozu ali ne može izlečiti bolest.
Zakon osuđuje. I kad prepoznamo našu osudu, mi shvatamo da nam treba oproštaj. Zakon otkriva
prokletstvo da smo prekršioci zakona, i usled toga priprema nas da prihvatimo divnu vest da nas Isus
otkupljuje od prokletstva zakona. Vidi Galatima 3,13.
Zakon je zaštitnik. On štiti nevinog, ali takođe i krivog. Kad dođemo pod sudsku palicu Boga, mi
tačno znamo zašto smo krivi. Ne treba da brinemo da Gospod ima miljenike ili da će suditi po ćefu.
On je jasno naveo svoje zahteve tako da i nevin i kriv mogu znati »gde su«. Onaj ko je prihvatio
Isusovu pravednost umesto svoje sopstvene nepravednosti može stajati oslobođen, štićen od zakona
koji ga ne osuđuje. Krivac će videti jasno njegovo odbijanje Božije milosti.
Kad gledaš u Božiji zakon, da li nalaziš da te on osuđuje? Onda hvala Bogu! Vreme probe se
zadržava. Nije još kasno da dopustiš zakonu da uradi svoj posao – da te dovede Hristu!
Teza 62
»Nema sile za pravu poslušnost u zakonu. Planina Sinaj nije dobra bez planine Kalvari.«
U samoj logici nema sile. Nauka je dokazala bez sumnje vezu koja postoji između pušenja i raka
pluća. Visoka statistika nastavlja da pokazuje da su vožnja i pijanstvo, izlaganje opasnosti ne samo
vozača već i ljudi okolo njega. Ušmrkavanje lepka i kokaina, gutanje tableta LSD, »anđeoske prašine«
ili PCP, sve to vodi uništavanju mozga i zdravlja. Šta više veći deo Američkog naroda, nastavlja da
koristi cigarete, alkohol i drogu.
Uprkos izveštajima konzumatora koji dokazuju da se sve više i više koristi »sušena hrana« koja
ima malu hranjivu vrednost, industrija brze hrane se najbrže razvija
Očevici smo zagađenosti vazduha i vode što ima posledice već sada ali biće posledica i u
budućnosti. Ali mi uprkos svemu, nastavljamo da koristimo stvari koje su uzrok toj zagađenosti.
Uprkos SIDI i drugim socijalnim obolenjima mnogi nastavljaju sa upotrebom seksualnih devijacija.
Znanje nije vrlina. Informacija nije prevaziđena. Činjenice ne mogu obezbediti slobodu. Nema sile u
logici.
Kada je Bog davao Svoj zakon usred grmljavine na planini Sinaj, ljudi Izraela su bili uvereni u tu
logiku. »Svi ljudi odgovorili su zajedno: Sve što je Gospod rekao, činićemo.« Izlazak 19,8.
Oni su prihvatili zakon takav kakav je, ali su tek imali da uče njegovu pravu funkciju. Oni su tek
trebali da nauče teško iskustvo, jasne vesti upućene preko Elen Wajt:
»Dok gledate u veliko moralno Gospodnje ogledalo, Njegov sveti zakon, Njegov karakter,
nemojte ni za trenutak pomisliti da vas može očistiti.« E.G.W. SDA, Bible Commentary vol. 6,p.
1070.
Koji je bio odgovor Božiji Izraelu? Možete to čitati u 5 Mojsijevoj 5, 28-30: »I Gospod ču glas od
reči tog naroda koje rekoše tebi, što rekoše dobro rekoše, o kada bi im srce bilo svagda tako da me se
boje, i drže sve zapovesti moje svagda, da bi bilo dobro njima i sinovima njihovim doveka. Idi reci im:
vratite se u šatore svoje.«
Bilo je dobro što su shvatili da je Božiji zakon vredan. Ali to nije bilo dovoljno.
Bog je nastavio: »O kada bi im srce bilo svagda tako da me se boje i drže sve zapovesti moje
svagda, da bi dobro bilo njima i sinovima njihovim do veka.«
Možete skoro čuti drhtanje Njegovog glasa dok to govori. Bog je znao nešto što je Izrailjski narod
tek trebao da nauči teškim iskustvom. On je znao da nije bilo sile u logici. On je znao da niko nije
mogao biti poslušan zakonu u svojoj sili. Ali nije mogao da im objasni njihovu grešku rečima koje bi
oni razumeli i shvatili. Jedino je mogao da ih ostavi da to nauče na težak način. Skoro možemo čuti
Njegov uzdisaj i videti Njegovu ispruženu ruku dok im govori u 30 stihu: »Idite, reče im, idite u svoje
šatore.«
Škola je bila otpuštena za taj dan, dok ih život sam ne nauči njihovim potrebama. Sve što je Bog
mogao da im kaže je »uđite u svoje šatore.«
Mnogi roditelji su zabrinuti za svoju zabludelu decu. Uvek i uvek ponovo oni im govore, »Ali oni
znaju šta je dobro.« I deca verovatno i znaju.
Naša ljudska dilema je što znanje nije dovoljno. Nije samo potrebno znati šta je dobro. Takođe
treba da znamo kako da činimo to što je ispravno. I tu se uvek nalazi problem.
Bog je video našu zbunjenost i razume naše bespomoćno stanje. U svojoj velikoj ljubavi On nije
stao sa planinom Sinaj. On se pobrinuo za drugu planinu, planinu Kalvari.
Prihvatanjem Hristove pravednosti, nastavljanjem zajednice sa Njim, On nam daje ono što je deci
Izrailjevoj nedostajalo – zakon Božiji zapisan u srcima.
Isus nam može dati ono što zakon nikad ne može dati – silu za poslušnost, oproštaj greha, milost
za svaku našu potrebu.
Teza 63
» Hristos je kraj zakona za pravednost, ali ne kraj za zakon.«
Poslednjih godina na raspolaganju nam je veliki broj Biblijskih prevoda i parafraza. Neki su dobri
neki ne. Ali često poređenjem nekoliko različitih prevoda Biblije, možemo doći do boljeg
razumevanja nekog teksta.
Praktična verzija koju ću ovde upotrebiti naziva se Vendenova verzija. To je parafraziranje teksta
u Rimljanima 9, 30 do 10, 4 stih: »Šta ćemo dakle reći? Da neznabošci koji nisu radili na stvaranju
plodova, dođoše do plodova – i to je prava stvar. Ali Izrael koji je naporno radio da stvori plodove,
nije uspeo. Zašto? Zato što su to pokušavali sami, radeći na tome. Braćo, želja je mojega srca i molitva
Bogu za spasenje Izraela. Jer im svedočim da trebaju da se trude ali na pravi način. Oni ne razumeju
Božiji način proizvodnje plodova, tako su oni počeli sa svojim sopstvenim metodama, odbacivši
Božiji metod. Hrist je završetak teškog rada da se dođe do rodova za svakog ko veruje.«
Prevođenje Biblije je težak posao, probajte to nekad sa omiljenim tekstom i videćete.
Ono što je Pavle opisao u Rimljanima 9-10 je nerazumevanje koje je imao Izrailjski narod u vezi
dostizanja plodova pravednosti. Oni nisu shvatili Božiji metod i tako su izumeli svoje metode koji nisu
uspeli.
Oni su nastavljali da ulažu puno snage. Pavle je bio voljan da dozvoli to. Ali njihovi napori nisu
završili ništa, zato što je napor uložen u pogrešnom pravcu.
Dve ekstremne stvari se dešavaju kada pokušavaš da držiš zakon.
Prva je: »Ako je zakon dobar, hajde svi da radimo na tome da budemo poslušni.« Rezultat je
legalizam i neiskrena poslušnost.
Druga ekstremna stvar je: »Ako se ne trudimo dovoljno da budemo poslušni zakonu, nije
neophodno uopšte držati zakon.« Rezultat će biti poslušnost koja nije prava. Obe stvari vode istoj
grešci na kraju.
Pravednost koja dolazi samo verom u Hrista donosi dobre novosti – da je prava poslušnost
moguća, ali to ne dolazi našim naporima.
Pravilno shvatanje iskustva opravdanja verom u Hrista sprečava i legalizam i bezakonje. Kroz
nastavljanje zajednice i druženja sa Gospodom Isusom mi ostvarujemo neprestalno sve veće
uvažavanje Njegove ljubavi i ljubaznosti prema nama!
I »Sve dok imamo pravilno shvatanje Božije ljubavi nećemo to zloupotrebiti.« Odabrana
svedočanstva knjiga 1, 321 str.
Isus nije završetak zakona, On je završetak naših uzaludnih napora da držimo zakon. Siguran
rezultat zajednice verom sa Isusom biće pravo držanje zakona koje dolazi iz srca.
»Božiji posao biće praćen cvetanjem i plodovima vere. Prisvajanje Hristove pravednosti biće
manifestovano poslušnošću i Božanskom komunikacijom.« E.G.W. Znaci vremena 5 Sep. 1892.
Poslednji test da li je osoba naklonjena zakonu Božijem je: da li živi životom vere i zajednice sa
Hristom, tako zakon, može biti zapisan u srcu.
Ako upoznamo zahteve Božijeg zakona i stvarnost da ne možemo držati zakon, naša jedina
mogućnost je da dođemo Hristu za Njegov dar pravednosti.
DELA
Teza 64
»Dobra dela učinjena bez Hrista su loša dela.«
Ispod su navedena dela. razmotrite koja od njih su dobra a koja loša.
1. Nahraniti gladnog.
2. Dati nekome cvet.
3. Ići u crkvu.
4. Ponuditi vožnju strancu.
5. Osmeh.
6. Poseta bolesniku.
7. Izgovoriti reči kao: »Hvala«, »Molim«, i »Izvini«.
8. Dati svežu veknu hleba komšiji.
9. Dati novac crkvi.
10. Podeliti veru.
Hajde da vas pitam, da li vam se ikad na aerodromu približila neka mlada osoba smejući se i dala
vam cvet?
Zatim je želela da joj date novac, zar ne? I ako joj date novac, šta će se sa njim desiti? Otićiće
vođama organizacije kojoj ta mlada osoba pripada. Dakle, da li je davanje cveća uz osmeh dobro ili
loše delo?
Razmisli o sledećem citatu u Velikoj borbi 509 str.
»Iskušenje je najčešće najuspešnije kroz one koji najmanje sumnjaju da su pod njegovom
kontrolom... Mišljenje koje preovlađuje kod mnogih je da sve što se pojavi kao učtivost, finoća,
moraju u nekom smislu pripadati Hristu.
Nikad nije bilo veće greške.
Ovi kvaliteti bi trebali da krase karakter svakog hrišćanina, i da imaju silan uticaj naklonjen pravoj
religiji, ali oni treba da su skoncentrisani na Boga ili će biti sila na zlo.
Mnogi ljudi kulturnog obrazovanja i prijatnih manira a koji se ustručavaju od nečeg nemoralnog
radi javnog poštovanja, su uglađeni instrumenti u rukama sotone.«
Dakle, dobro ponašanje nije nikakav dokaz.
Isus je rekao u Mateju 7,22.23: »Mnogi će mi reći u onaj dan: Gospode, Gospode nismo li
propovedali u Tvoje ime? I tvojim imenom đavole izgonili i tvojim imenom čudesa mnoga tvorili? I
tada ću im Ja kazati: Nikada vas nisam znao, idite od mene koji činite bezakonje.«
Tako, divna dela učinjena odvojeno od Hrista i od zajednice i poznavanja Hrista su rđava dela.
Moguće je za jednog ateistu da ispeče hleb i podeli ga sa komšijom. Svetski ljudi koji nemaju
vremena za Boga mogu biti zainteresovani za svetsku glad i raditi na tom problemu. Moguće je da
bezbožan ili neveran čovek poseti bolesnika. Novac može biti priložen u crkvi ali ga Bog ne mora
prihvatiti.
Neki koji idu u crkvu su sotonski agenti, ne deca Božija. Fariseji su delili svoju veru, i činili
obraćenike dvaputa gorim od sebe. Čak i okoreli kriminalac može ponuditi vožnju strancu i iskoristiti
bespomoćnog.
Dobra dela odvojena od Hrista su loša dela, u nameri da dela budu dobra, ona treba da su učinjena
u čast i slavu Bogu.
»Da se svetli vaše videlo pred ljudima da vide vaša dobra dela« izjavio je Spasitelj u Mateju 5,16.
Ova »dobra dela« pojavljuju se kad kajanje i konverzacija zauzmu mesto. Do tada reči i dela ne mogu
»slaviti Oca vašeg koji je na nebesima.« Rimljanima 14, 23 kaže: »Sve što nije po veri greh je.«
Kad Bog sudi i On gleda na srce i na pobude, na sakrivene tajne uma. Ako živimo odvojeno od
Hrista nemamo izbora nego da budemo vođeni sebičnošću, i tako naša dobra dela nisu uopšte dobra
dela.
Istina je da ako je osoba gladna i neko je nahrani dajući joj hleb osoba će biti nahranjena bez
obzira na motive onog ko joj je dao hleb.
Ali idući dublje u interes davanja, svako dobro delo odvojeno od Hrista je loše delo. Hristos koji
živi u srcu verom, i čini i hoće kroz nas, je jedini izvor dobrih dela.
Teza 65
»Namera dobrih dela nije da nas spasi, već da daju slavu Bogu.«
U svakoj diskusiji o spasenju verom u Isusa Hrista i činjenici da naša dobra dela nisu u osnovi
našeg spasenja, neko uvek pita: »Ako naša dobra dela neigraju ulogu u našem spasenju koja je onda
njihova vrednost?«
Matej 5,16 je veoma jasan: »Tako da se svetli vaše videlo pred ljudima, da vide vaša dobra dela i
slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Upravo zato što nas naša dobra dela ne spasavaju to ne znači da nisu bitna. Svrha dobrih dela je da
donesu slavu Bogu.
Dobro, a koja je onda svrha dati slavu Bogu? Da li je Bog zainteresovan za slavu zato što je
sebičan to jest egoističan?
Mi znamo odgovor na to pitanje, zbog onog što je Isus učinio na krstu! Kada je Isus uzviknuo
»Svršeno je« On je zauvek odgovorio na sotonine optužbe da je Bog bio sebičan i da nezna za sebične
žrtve.
Krst je dokazao da je Gospod bio voljan da ide preko granice davanja.
Dakle koja je namera dati slavu Bogu? Glavni razlog je što On to zaslužuje!
On je vredan našeg hvaljenja. Sva čast, slava i hvala koje čovečanstvo može ponuditi Njemu, nije
nikada dovoljna.
David je rekao u Pslamu 68,19: »Blagosloven Gospod svaki dan! Ako nas ko pretovara, Bog nam
pomaže.«
Da li si zapazio tvoj teret korisnosti nedavno? Nekad je lakše fokusirati se na teretu greha ili teretu
krivice ili teretu brige kad se nađemo u nekoj brizi. Ovo su tereti koje Gospod nikada nije namenio da
ih nosimo. On je obećao da će uzeti sve terete sa naših leđa i dati nam odmor. Ali teret koji On ima za
nas je teret koristi! Ima ih mnogo, ko ih sve može izbrojati?
Drugi glavni razlog za davanje slave Bogu je hrišćanski rast i svedočenje. Kada drugi budu videli
Hrista u našim životima i kroz nas nauče o ljubavi i milosti Božijoj, biće motivisani da dođu sami kod
Hrista.
Dobra dela koja se pokazuju u životu onoga ko veruje su silan argument u korist hrišćanstva zar
ne?
Treći glavni razlog za davanje slave Bogu, je ako naša dobra dela neslave Boga, koga onda slave?
Da li znate odgovor?
Postoji samo jedna opcija, zar ne? Ako Bog ne dobija slavu, mi je dobijamo za nas same. A posao
opravdanja je spuštanje čovekove slave u prašinu. Ne možemo slaviti Boga i nas same u isto vreme. Ili
je slava Njemu ili mi to pripisujemo nama.
Ovo nas dovodi do pitanja da li bi bilo moguće da neko bude spašen ako se ne interesuje za
davanje slave Bogu? Davanje slave Bogu moglo bi biti moćna motivacija za dobra dela. I to će i biti
ako Mu služimo zato što Ga volimo.
Nalazimo da je to istina u našim međuljudskim odnosima. Podržavanje porodičnog imena može
biti motivacija zar ne? Mi smo voljni da žrtvujemo mnoge stvari u nameri da počastvujemo one koje
volimo i da ih ne razočaramo.
Kada upoznamo Boga onako kako imamo prednost da Ga upoznamo, i kad Ga volimo kao što
imamo prednosti da Ga volimo, naćićemo najveću radost u hvaljenju i slavljenju Boga. Slušati Ga i
služiti Mu radi Njega samog može biti velika motivacija za sve.
»Božija slava uživa prvenstvo, sve ostalo je manje važno. Naš nebeski Otac treba da bude na
prvom mestu, da bude naša radost, naš napredak, svetlost i sadržaj života, naš deo zauvek.« (Sinovi i
kćeri Božije 54 str.)
Teza 66
»Kad dođe do prave vere i dela, ne možete imati jedno bez drugog.«
Jedna stara pesma govori: »Ljubav i brak, ljubav i brak, su zajedno kao konj i kočija, ne možete
imati jedno bez drugog.« (to je veoma stara pesma koju možete izreći iz više razloga nego što su konj i
kola.)
Ljudi danas upadaju u probleme pokušavajući da dokažu da nije potrebno da ljubav i brak idu
zajedno. I sve što mogu da dokažu je da je Božiji plan za brak i porodicu najbolji.
Ali vera i dela uvek idu zajedno. Predpostavimo da mogu da nađem jednu ilustraciju u koju niko
neće sumnjati i postavljati dalja pitanja. Svetlost i senka. One uvek idu zajedno, zar ne? Ne možete
imati jedno a drugo da nemate.
U ovom svetu gde god ima svetla ima i senke, to je nepromenljiv zakon.
Put Hristu str. 83 govori o »Nezasenčenoj radosti sveta koji dolazi«. Na ovoj zemlji čak i naša
radost je zasenčena. Verovatno ta »zasenčena radost« čini moguće suze radosnice. Za svaku radost
koja dolazi imamo i senku. Mi se radujemo kad neko prihvati Hrista u svoj život, dok u isto vreme
osećamo senku nad onima koji su Ga odbili.
Nalazimo radost u lepotama prirode, ali senka smrti i raspadanja je uvek prisutna gde god se
okrenemo. Dobre i loše vrste idu zajedno. Ponekad ćemo iskusiti nešto kao redak dar, savršen dar, ali
uvek postoji senka jučerašnjeg i sutrašnjeg dana. Naši ljudski odnosi su zasenčeni, neko prihvata
ljubav, nekom ona nedostaje. Naša srca mogu goreti od radosti kad nam se Gospod približi, dok je
uvek prisutna senka vremena kad će Gospod zakloniti svoje lice i kad nećemo osećati Njegovo
prisustvo.
Dakle bilo da govorimo o fizičkom ili duhovnom životu, svetlost i senka uvek idu zajedno.
Isto je i sa verom i delima. Ako su dela prava njihov izvor je u veri u Hrista. Ako je vera prava,
dela će biti neizbežan rezultat. Kad donosiš odluku da ostaneš u Hristu, doneo si odluku o donošenju
rodova, ko god počiva u Njemu donosi i dalje rodove. Vera i dela ne mogu biti odvojeni.
Odabrana svedočanstva knjiga 1, str.397 govori: »Prava vera će biti praćena dobrim delima, jer su
dobra dela plodovi vere.«
Kad govorimo o veri, delima, neko obično iznosi ilustraciju o dva vesla. Vera i dela su kao dva
vesla. Ako pokušavaš da veslaš sa jednim veslom nećeš ništa postići. Ali ako koristite oba vesla
istovremeno, vaš čamac će ići u željenom pravcu do nebeske obale.
Neki koriste ovu ilustraciju da bi dokazali da treba jednako ulagati snagu u veru i dela. Ali istina
je da ne trebamo da se trudimo. Vera je dar, poslušnost je dar. Ono na čemu treba da radimo je da
ostanemo u čamcu – ili da ostanemo u zajednici sa Hristom kroz molitvu, razgovor sa Njim. Kad
dođemo Hristu u zajednici, prvi produkt je prava vera. A drugi, je prava pravednost.
Ilustracija sa veslima je dokazana ako je razumete kako treba – da su vera i dela kao dva vesla iste
važnosti. Vera i dela su jednako važna. Ali metod za dobijanje vere i dela je nastavljanje zajednice sa
Isusom.
U Jakovu 2,17 nailazimo na mogućnost posedovanja mrtve vere. Jakov kaže: »Tako i vera ako
nema dela, mrtva je po sebi.«
U Jevrejima 6,1 nalazimo da je moguće imati i mrtva dela, takođe.
Vera i dela moraju oboje biti prisutne u nameri da i jedna i druga postoje.
Prava vera biće praćena pravom verom, i prava vera će doći kao rezultat zajednice sa Bogom, kao
što je sigurno da je svetlost praćena senkom.
RAST
Teza 67
»Vera raste u kvantitetu ne u kvalitetu. Rast je u konstantnoj zavisnosti od Boga.«
Marta je konačno izašla iz kuhinje. Ona je lično naučila šta znači sedeti kod Hristovih nogu sa
Marijom. Ona je verovala da je Isus Mesija, Spasitelj sveta poslan od Boga. Verovala je da sve što bi
zatražio od Oca, Otac bi Mu dao.
Ona je prihvatila Njegove reči da je On vaskrsenje i život. Ali kada su sve oči bile uperene na tihi
grob njenog brata i kada je Isus zatražio da uklone kamen, Martina vera se uskolebala. Ponovo slučaj
pali – gasi Marte.
Avram je bio Božiji poseban prijatelj. Napustio je svoj dom i zemlju da bi postao lutalica,
slušajući unutrašnji glas koji je upravljao njegovim putevima. Prigovori familije i prijatelja nisu ga
mogli odvratiti (pokolebati) od njegovog izbora. Kada mu je Bog obećao sina, naslednika, da bude
otac mnogim narodima on se radovao.
Ali jednu stvar nije nikad prihvatio, nije znao da će za to biti potrebno vreme. Čekanje je to
dokazalo. On je završio tako što je postao otac dva naraoda, koji su stalno ratovali jedni protiv drugih.
Pali – gasi Avram.
Mojsije je bio prorok, i više od proroka. Razgovarao je sa Bogom licem k licu. Četrdeset godina
vodio je buntovan i tvrdoglav narod preko pustinjske pustoši, služeći njihovim različitim potrebama.
Branio ih je od samog Boga, odbivši da se složi da trebaju biti uništeni i ako su to zaslužili. Dok
njegova vera nije posustala na samoj granici obećane zemlje i on je pogrešio tako javno i očigledno da
Bog nije imao izbora nego da mu njegov zadatak privede kraju. Pali – gasi Mojsije.
Klub pali – gasi, ima mnogo članova. David, Samson, Adam, Pavle, Jakov. Lista se može nastaviti
dalje. Posvećeni izveštaji istorije imaju nekoliko izuzetaka: Enoh, Ilija, Danilo. Ne mnogo drugih.
Proučavajući slučajeve u Bibliji, vidimo da su neprekinuto poverenje i zavisnost od Boga mogući i
da je pali – gasi slučaj verovatan.
Za mnoge hrišćane iskustvena stvarnost je pali – gasi predaja. Stvarnost nas uči da je potrebno
vreme da naučimo da zavisimo sve vreme od Boga, nikad ne od nas samih. I dok je Božiji cilj za nas
da Mu uvek verujemo, za nas je bolje da prihvatimo i prepoznamo stvarnost da u većini slučajeva, ne
postižemo taj cilj preko noći.
Rast u hrišćanskom životu je učenje zavisnosti od Boga sve više i više. I kao što smo ranije
primetili, zavisnost od Boga je jedna sve ili ništa tvrdnja. Ne postoji takva stvar kao delimično
poverenje ili delimična predaja. Vi ste ili predani Bogu u svakom momentu ili niste predani Njemu
već zavisite od vas samih.
Mi ostajemo u Hristu tako što iz dana u dan nastavljamo da imamo zajednicu sa Njim »Da li se
pitate ' kako da ostanem u Hristu?' Na isti način kao što ste Ga primili prvi put. ' Kao što primiste
Gospoda Isusa Hrista, tako i nastavite da hodate s Njim.« Samo, živom verom. Put Hristu 69 str.
Sve dok zavisimo od Njega, iskusićemo svu pobedu i poslušnost koju On ima da ponudi.
Ali vremenom neprijatelj nas može navesti da skrenemo naš pogled sa Hrista i da prestanemo da
za trenutak zavisimo od Njega. Onda ćemo pasti i sigurno pogrešiti. To se dogodilo mnogima u
Bibliji, to se dešava mnogima i danas. Kada se to desi naš udeo je da se okrenemo ponovo Hristu i da
se držimo Njegovog obećanja. »Ako priznajemo grehe naše, veran je i pravedan da nam oprosti grehe
naše i očisti nas od sve nepravde.« 1 Jovanova 1,9.
I mi nastavljamo zajednicu sa Njim. Nečekamo dve nedelje da se Bog ohladi. Ne odustajemo i ne
sumnjamo u to da nećemo nikad stići u nebesku domovinu.
Ne pokušavamo da »učinimo stvri boljima« na naš način i onda da Mu se tek vratimo. Vraćamo
Mu se odmah, priznajući Mu naše grehe i našu potrebu za Njim. Kroz sve ovo zajednica sa Bogom se
nastavlja.
Rast u hrišćanskom životu se dešava kad nastavljamo da živimo verom u Njega, kad nastavljamo
da tražimo Njegovo društvo iz dana u dan. On će za nas učiniti to – da će nas dovesti do neprekidne
zavisnosti od Njega, ako Mu dolazimo iz dana u dan.
Teza 68
»Nećeš porasti pokušavajući da porasteš.«
Moj cilj je bio da budem visok šest stopa. Ali nije išlo sve kako treba i uspeo sam samo tri stope.
Kasnije, kad bi stao ispred devojčica iz osmog razreda, to bi bilo isuviše što bi jedan momak
mogao da podnese. Jednoga dana izgledalo je kao da pokušava da pomogne stvar.
Otišao sam u kuhinju, stao iza vrata i obeležio lenjirom svoju visinu. Zatim bi otišao u dvorište i
visio o konopcu za veš sve dok sam mogao izdržati. A onda bi otrčao opet do kuhinje da bi video da li
sam išta porastao. Koje razočaranje, to ništa nije pomoglo.
Isus je rekao u Mateju 6,27: »Ko od vas brinući se može primaknuti rastu svojemu lakat jedan?«
Nećeš porasti pokušavajući da rasteš. U stvari, što više radiš na pokušaju da rasteš, manje ćeš
porasti. Ako bi proveo sve svoje vreme viseći na konopcu za veš, ne samo da nebi porastao, nego nebi
prošlo mnogo vremena dok se nebi smanjio.
Elen Wajt je pisala u knjizi 'Put Hristu' na 52 str: »Biljke i cveće ne rastu svojim staranjem,
svojom brigom, svojim naporom, već prihvatanjem onog što je Bog pripremio da im služi za život.
Dete ne može nikakvom svojom brigom ili silom dodati nešto svom rastu. Tako ni vi ne možete
svojom brigom ili silom obezbediti svoje duhovno rastenje.«
Čak i mala deca razumeju princip rastenja. Možete ih pitati: »Na čemu ćeš radije raditi, na rastu ili
jedenju?« Ne treba puno vremena da bi shvatili stvar. Ako rade na rastu, neće ispuniti ni jedno ni
drugo. Ako rade na jedenju ispuniće i jedno i drugo.
Da li ste zainteresovani za duhovni rast? Ne možete rasti ako ste skoncentrisani na rast. Verovatno
nije ništa više štetno za duhovni rast nego da sam sebi budeš konstantna prepreka za rodove. Način za
rast je uzimanje hrane – imanje udela u hlebu života i vodi života.
Onaj koji je iskusio brz rast je onaj ko ne gleda na sebe i ko je skoncentrisan na Suncu
pravednosti.
Onaj ko je patuljast je onaj ko najviše vremena provodi pokušavajući da raste.
Mnogi su tog mišljenja da duhovno rođenje dolazi od Boga a duhovni život je naša briga.
Put Hristu str 69: »Mnogi su tog mišljenja da trebaju sami imati nekog udela. Oni veriju da
Hristos oprašta grehe, ali onda pokušavaju da svojim naporima žive pravedno. Ali svaki takav napor
mora propasti.
Isus kaže: 'Bez Mene ne možete činiti ništa.' Naš rast u milosti, naša radost, naša korist, sve zavisi
od našeg jedinstva sa Hristom. Zajednicom sa Njim, svakodnevnom, časovnom, ostajanje u Njemu –
tako rastemo u milosti. On nije samo začetnik već i izvršitelj naše vere.«
Da li je tvoj cilj da dostigneš »meru rasta visine Hristove?« Efesc. 4,13.
Nikada ne možeš dostići taj cilj viseći na nekom duhovnom konopcu. Nije moguće rasti u milosti
svojim sopstvenim, mlitavim snagama.
Rast je dar. Prima se kroz vezu sa Hristom, kroz zajednicu sa Njim. Čovečanstvo nikad ne može
zaraditi ono što je Bog obećao da će dati.
Da li se ponekad pitate da li rastete? Postoji način na koji možete odgovoriti. Gledaj na to da li
uzimaš hranu! Uzimanje hrane određuje rast.
Teza 69
»Hrišćani postaju snažniji shvatajući svoju slabost. Kada su slabi onda su snažni.«
Bili je bio u istoj nezgodi već mnogo puta. Otišao je do doktora, koji je stajao rukujući se sa njim i
gledajući u Bilovo neobrijano lice i zakrvavljene oči.
»Pretpostavljam da sam beznadežan slučaj, zar ne doktore?« rekao je Bili.
»Da, pretpostavljam.«
»Zašto mi onda ne bi dali još jedno piće, kad to i onako ne pravi razliku?«
»OK. Daću ti.« Odgovorio je doktor iznenađujuće.
»Ali prvo treba da učiniš jednu uslugu za mene.«
»Šta je to?« upitao je Bili.
»Dole u holu« nastavio je doktor »nalazi se jedan mladić koji je ovde prvi put. Odustao sam od
tebe, - ali možda on može da se promeni. Hoću da siđeš kod njega i da mu dozvoliš da te dobro
pogleda – to je sve. Možda kad te vidi uplašiće se dovoljno da se čuva da nikad više ne dođe ovde.«
Bili se složio i otišao je do mladića koji se kao i on nalazio u bolnici iz istog razloga – posledice
pijanstva.
Isprva Bili je to uradio samo da bi dobio još jedno piće. Ali Bili je počeo da priča momku: »Ne
trači svoj život« nastavio je. »Pogledaj me. Moja porodica se rasturila, moje dostojanstvo je nestalo,
izgubio sam posao, nemam ni prijatelje. Izgubio sam zdravlje i reputaciju. Da li želiš da završiš kao
ja?«
»Nikada neću završiti kao ti« bio je odlučan momak. »Mogu prestati sa pićem kad god ja to
hoću.«
»To je ono što sam i ja mislio« rekao je Bili. »Ali to nije istina, jer nisam mogao da stanem. Ne
mogu da stanem. Bespomoćan sam. Jedini način na koji bi ikada mogao da stanem je ako mi Bog da
snagu za to! I to je jedini način na koji i ti možeš da se zaustaviš. Ti nemaš moći da kontrolišeš
uzimanje pića, inače nebi se sada nalazio ovde. Treba da naučiš da zavisiš od više sile.«
Bili se vraćao više puta u bolnicu posle ovog događaja, ali ne više kao pacijent. Nije se više
vraćao doktoru sakupljajući obećanja da će dobiti piće. Vraćao se da bi razgovarao sa drugim ljudima
koji su bili tu jer su se borili sa alkoholizmom. To je bio početak društva »Anonimnih alkoholičara.«
Principe koje je Bili otkrio u razgovoru sa mladićem su osnova današnjeg društva »Anonimnih
alkoholičara.«
Svaka osoba mora doći do tačke priznanja da ima veliku potrebu. Ona se poučava da počne sa
rečima: »Ja sam alkoholičar.« I onda se konstantno poseća na zavisnost od više Sile od koje treba biti
kontrolisan.
U priznavanju i prepoznavanju slabosti – nemoći, te osobe pronalaze snagu.
Svako od nas može doneti slično priznanje: »Ja sam grešnik.« Moramo shvatiti kao hrišćani da ne
rastemo postajući snažniji i snažniji.
Mi rastemo shvatajući iznova svakoga dana kako smo slabi i kako smo zavisni od Božije milosti.
To je ono što je Pavle rekao u 2 Korinćanima 12,10: »Kad sam slab, onda sam silan.«
»Kad shvatimo našu slabost (nemoć), mi učimo da zavisimo od sile koje nema u nama.« Čežnja
vekova 493 str.
Ova istina može biti pretnja jakim ljudima. Onaj koji nalazi sigurnost u svojoj vlastitoj kičmi, i
samodisciplini, koji je zadovoljan svojim dobrim ponašanjem, nalazi misao o priznanju slabosti, kao
borbu. Ali onaj ko je jak, ili koji misli da je jak, ne oseća potrebu za Spasiteljem.
Bilo da priznamo to ili ne, bilo da shvatamo to ili ne, svako od nas je nemoćan. Samo ako
postanemo svesni naše slabosti bićemo vođeni da tražimo silu izvan nas.
»Naša najveća snaga leži u shvatanju, oslanjanju i poznavanju naše slabosti.« 5T, vol.5, str. 70.
Da li sebe smatramo jakom osobom? Možeš istinski biti jak samo ako nađeš svoju jakost u Njemu.
Da li sebe smatraš slabim? Onda je ovo dobra vest za tebe. Njegova moć se najbolje pokazuje u
slabima. Vidi 2 Korin. 12,9.
Nema veze koliko se smatraš jakim, tvoja prava snaga dolazi samo kroz priznanje tvoje nemoći –
slabosti. Nema veze koliko si slab, možeš biti jak u Njemu.
Teza 70
»Mi možemo sve kroz Hrista koji nam daje snagu, ali bez Njega ne možemo činiti ništa.«
Za vreme redovnih časova na koledžu imali smo mini kurs opravdanja verom u Hrista.
Čitalismo dva teksta: Jovan 15,5; i Filibljanima 4,13. da bez Njega ne možemo ništa učiniti, a sa
Njim možemo sve. U toku proučavanja i diskusije, neki studenti su bili uznemireni – zbunjeni
tekstom u Jovanu 15,5.
Jedan je pitao: »Ako ne možemo činiti ništa bez Hrista, zar nam to ne umanjuje vrednost kao
ljudskih bića? Zar nismo stvoreni po Božijem obličju? Zar nas nije stvorio kao slobodna bića? Ne
zvuči da imamo slobodu izbora, ako ne možemo ništa činiti bez Njega!«
Tako, sa sigurnošću možemo povući crtu između ne korisnosti i bespomoćnosti. Govorimo o
činjenici da dok smo bespomoćni da proizvedemo pravednost mi vredimo sve u očima neba.
U vezi toga, mladić iz zadnje klupe podigao je ruku: »Šta se dešava onda« upitao je »kad je lako
osećati se beskorisnim, a tako teško osećati se bespomoćnim?«
Šta od ove dve stvari više osećate? Bespomoćnost ili bezvrednost?
Đavo je svu istinu uspeo nekako da izokrene, zar ne?
Bog je rekao: »Vi vredite mnogo, ali ste bespomoćni bez Mene.«
Đavo kaže: »Vi ste bezvredni. Ali pokušajte da se promenite, i možda nekako i nekad postanete
iole vredni.«
Jedan od najčešćih strahova što se tiče opravdanja verom samo u Hrista je strah da će to rezultirati
u religiju »ne čini ništa«.
Mnogi brinu zbog prihvatanja »pasivne vere«, vere da ne rezultira u totalnu neaktivnost.
Možemo videti koliko smo malo uspeli da postignemo za sve naše godine napornog pokušavanja
da postignemo pravednost. I možemo to preduzimati i ne stati sa borbom iz straha da tek onda ne
postignemo ništa.
Ali istina je obrnuta. Umesto mišljenja ili tvrdnje da rast prestaje kad prestajemo sa naporom da
rastemo, videćemo da tek onda pravi rast može početi.
U knjizi »Zdravlje i sreća«, E.G.W. nalazimo to formulisano na sledeći nači: »Nema granice
korisnosti onoga ko stavlja sebe na stranu, i čini prostor u svom srcu za rad Svetoga Duha i živi život
potpune posvećenosti Bogu.« str 159.
Biblija je puna izveštaja o ljudima koji su živeli u potpunoj zavisnosti od Boga. Da li su bili
prihvaćeni?
Bili su kad je došlo do uzdanja u snagu veću od njihove. Ali nikad ne zaboravi koliko aktivan,
pasivan može biti. Onaj koji priznaje svoju sopstvenu bespomoćnost i prihvata Božiju kontrolu je onaj
kog će Bog upotrebiti da uradi velike stvari za Njega.
Nekoliko godina sakupljao sam izveštaje Biblijskih ličnosti koje su činile glupe stvari. Setite se:
Jonatana i njegovog nosača oružja kako su došli do Filistejskog logora, Isusa Navina kako obilazi
Jerihon sedam dana ili kako zapoveda suncu da stane jer mu je trebalo još nekoliko sati da bi završio
bitku! Zar je bilo mudro što je Gedeon poslao 99% svoje vojske kući i napao neprijatelja sa bakljama i
trubama?
Ilija je bio luckast kad je sipao vedra vode preko žrtvenika na planini Karmil, umesto da učini
stvari što lakšim za Boga.
Ili Josafat koji je krenuo na neprijatelja na čelu sa horom.
Da je i jedan od ovih Biblijskih heroja zavisio od sebe – svojih snaga, umesto od Boga, bio bi ili
glup ili samoubica.
Ali kad se ljudska slabost sjedini sa Božanskom snagom, Bog koristi te osobe za izvršenje
nemogućih stvari.
Kada nas Bog pozove da prihvatimo potpuno zavisnost od Njega, kad traži od nas da priznamo
našu bespomoćnost bez Njega, On ne otvara vrata neaktivnosti.
Život kontrolisan od Boga je život najveće vrednosti i službe. I to je život koji će evidentirati rast i
rodove. Takav život može biti i tvoj, ako ne zaboraviš da bez Njega ne možeš ništa, ali sa Njim možeš
sve; kroz zajednicu i druženje sa Njim.
ISTRAJNOST
Teza 71
»Sotona nema silu da one koji zavise od Boga navede na greh. Ali zato su oni koji zavise od sebe
samih lako poraženi.«
Verovatno ste čuli priču o svetoj starici u crkvi koja nikad nije izgovorila lošu reč ni za koga.
Jednoga dana članovi crkve skoro frustrirani pitali su je: »Kladimo se da bi i sotoni našla nešto
dobro.«
Ona je odgovorila: »Pa sigurno je da se trebamo diviti njegovoj upornosti.«
Mogao bi ovom još da dodam i da kažem da sotona zasigurno zna kako da iskušava ljude!
Vekovima je učio i radio na tome tako da je postao pravi umetnik. On tačno zna kako naš um radi
i kako da nas prevari, obmane i dovede dotle da poslušamo njegove sugestije. Nama je naravno
poznato da bez Duha Gospodnjeg koji može da mu se suprostavi, mi ne bi imali šanse.
Kada zavisimo od Božije sile đavo nema šanse i on to zna. »Ko god u Njemu stoji ne greši.« 1
Jovanova 3,6.
Velika borba strana 530 kaže: »Sotona je prilično svestan da se najslabija duša koja je u Hristu,
može suprostaviti svim silama tame, i da on, ako javno radi protiv nje ne može izvojevati pobedu, već
će biti pobeđen.«
Ako sotona zna da čak i najslabiji koji ostaje u Hristu je neosvojiv za njega, onda bi trebalo biti
izuzetno značajno razumevanje značenja »Ostati u Hristu.«
Hajde da razmotrimo reč »ABIDE« (orginal znači 'stalnost') Šta znači ta reč?
Ako proučite tu reč u Pismu videćete da je ona jednostavna i znači ostati. Tako sotona dobro zna
da se najslabija duša koja ostaje u zavisnosti od Boga može suprostaviti silama tame.
Ali to nam donosi problem. Već smo primetili da je potrebno vreme za rast, i da se predaja dešava
na sistemu »pali – gasi« sve dok ne naučimo da iz dana u dan upoznajemo Boga i da imamo poverenje
u Njega.
Nekad ćemo gledati u Njega i zavisiti od Njegove sile i onda će mo iskusiti pobedu. Ali nekad će
se desiti da naš pogled skrene sa Hrista i da pokušavamo da zavisimo od nas samih i onda ćemo pasti i
sagrešiti.
Važno je napraviti razliku između dve vrste ostajanja u Pismu. O tome ćemo više u narednim
tezama, ali ukratko, postoji i svakodnevno ostajanje u zajednici sa Hristom i to je iz momenta u
momenat ostajanje u zavisnosti od Njega.
Ponekad mislimo da ćemo ostajanjem u zajednici sa Njim iz dana u dan iskusiti neprekidnu
pobedu.
Ali moguće je nastavljati ostajanje u Hristu iz dana u dan kroz svakodnevnu zajednicu sa Njim i
još uvek ne ostajati u zavisnosti od Božije sile u svakom momentu.
Sve dok ostajemo u zavosnosti od Božije sile a ne naše, sotona je poražen. Ali u svako doba u koje
zavisimo od naše sile u borbi sa iskušenjem, bićemo poraženi.
Bog nema neko vreme čekanja, probe ili zakašnjenja u pobedi koju želi da da. Od prvog dana kad
Mu dođemo moguće je iskusiti svu silu protiv greha, svu pobedu i poslušnost koju nam On nudi –
toliko dugo dok nastavljamo da zavisimo od Njegove sile.
Ali svaki put kad skrenemo pogled sa Hrista i pokušavamo da stojimo na našim mlitavim
snagama, sigurno je da ćemo pasti i sagrešiti. To će se desiti čak i ako imaš svakodnevnu zajednicu sa
Bogom 119 godina i 6 meseci! To se dogodilo Mojsiju!
On je poznavao Boga, razgovarao sa Njim kao sa prijateljem licem k licu. Vodio je narod Izrailja
iz Egipatske zemlje sve do granice obećane zemlje.
Ali jednoga dana dozvolio je sotoni da skrene njegovu pažnju sa Hrista i da pokuša da sredi stvar
svojom silom. Izgubio je strpljenje, pripisao slavu sebi umesto Bogu i završio udarajući po steni
umesto da progovori.
Ako dođe vreme kad udariš po steni bilo šta da ti se desi u životu, možeš sigurno znati jednu stvar
– nekako za trenutak prestao si da se oslanjaš na Božiju silu i počeo da se oslanjaš na sebe.
Ali bez obzira koliko si slab, čak i ako si »najslabija duša« kad naučiš da ostaješ u Hristu iz
momenta u momenat, sotona neće imati moć nad tobom.
Teza 72
»Ostajanje u svakodnevnoj zajednici sa Bogom, vodi stalnoj predaji i zavisnosti od Njega iz
momenta u momenat.«
Predpostavimo da ste u liftu, putujući na vrh Svetskog tržnog centra. Dok se u liftu penjete na gore
nagnete se da vežete pertle na cipelama, okliznete se i padnete dole. Stićićete dole pre no do vrha. To
je verovatno slaba ilustracija dve vrste »ostajanja«.
Možemo doći Bogu iz dana u dan i ostati u Njemu, iz dana u dan. To je svakodnevno ostajanje u
zajednici koja dovodi do Božije kontrole našeg pravca kretanja.
Ako ostajemo u Njemu iz dana u dan kroz svakodnevnu zajednicu sa Njim naš pravac kretanja
biće na gore. Mi biramo da li ćemo ostati u zajednici s Njim kroz promišljeno vreme za razmišljanje o
Hristovom životu i molitvu.
I sve dok dolazimo Njemu ostajući u svakodnevnoj zajednici, dozvoljavajući da On ima kontrolu
nad našim životom, naš pravac biće na više.
Ali mnogi hrišćani su došli do bolnog saznanja da čak i ako odaberu nastavljanje svakodnevne
zajednice sa Hristom, vremenom oni još uvek mogu skrenuti pogled sa Hrista na njih same.
Tada se obično dešava pad i greh, što nas dovodi do druge vrste »ostajanja« i zavisnosti s vremena
na vreme.
Čak i kad je nastavljanje svakodnevne zajednice prekinuto, moguća je zavisnost u stilu pali – gasi.
Nastavljanje svakodnevne zajednice određuje naš pravac i sudbinu.
Put Hristu str. 57,58. kaže: »Karakter se ne otkriva slučajnim dobrim delima ili lošim delima, već
sklonostima koje se pokazuju u uobičajenim postupcima.«
Ali to ostajanje u zajednici s vremena na vreme je ono što određuje pobedu ili poraz u
hrišćanskom životu. U svako doba kad gledamo u Hrista i zavisimo od Njegove sile iskusićemo
pobedu. Kad god gledamo u nas same i zavisimo od sopstvene sile bićemo poraženi.
Sigurno je to da bilo da smo jaki ili slabi poraz može biti samo unutrašnji ili spoljašnji. Ako smo
jaki, naše ponašanje može biti ispravno, ali možemo padati u greh u unutrašnjosti.
Ako smo slabi poraz će biti kako spolja tako i iznutra.
Ali ako zavisimo od nas samih umesto od Isusa nemamo izbora nego da stalno iznova padamo u
greh.
Ako pokušavamo da povučemo dijagram hrišćanskog života to može izgledati ovako:
Onaj ko nastavlja svakodnevnu zajednicu sa Hristom ima pravac kretanja u životu koji ide na više
uprkos povremenim neuspesima.
S obzirom na to, onaj ko nema svakodnevnu zajednicu sa hristom imaće sledeći dijagram:
On može imati povremene podsticaje na više u pravcu Boga ali opšti trend njegovog života biće na
niže.
Ako neko ostaje u svakodnevnoj zajednici sa Hristom, onda će Isus kontrolisati njegov pravac. U
suprotnom slučaju đavo je taj koji određuje pravac. Ljudi često postavljaju pitanje: »Ko kontroliše
korake nadole, i ako je opšti pravac naviše?«
Odgovor je da ih đavo kontroliše, kad god skrenemo naš pogled sa Hrista i povučemo se od
zavisnosti od Njega. Naravno da đavo ima kontrolu kad god grešimo. Šta je to što pravi razliku u
Božijoj kontroli našeg pravca? Ponovo, to je nastavljanje svakodnevne zajednice sa Njim.
Božiji cilj za nas je da nas vodi što je brže moguće do tačke kad ćemo Ga poznavati i verovati Mu
dovoljno da se nikad ne okrenemo od Njega čak ni za momenat.
I kad dođemo do toga naš životni dijagram izgledaće ovako:
Teza 73
»Gledanje u sebe je uvek stvar odvajanja od Boga i lomljenje stalne zavisnosti od Njega.«
Da li se sećate kada ste počeli da učite da vozite kola? Treba mnogo toga da bi se auto održao na
stazi, zar ne? Treba proveriti brzinometar, papučicu za gas, ogledala, treba obratiti pažnju na znake i
semafore, druga kola na putu, i slušati upute instruktora vožnje.
Moguće je da budemo toliko zaokupljeni tim tehničkim stvarima da zaboravimo na najvažniju
stvar: gledati kuda voziš. Ako ne gledaš gde voziš, nećeš stići gde si nameravao.
Kada sam pokušavao da naučim ćerku da vozi, otišli smo do ćoška i završili na prvom proplanku.
To nije bila putanja koju sam zamislio da pređemo. Ali vratili smo se i pokušali ponovo i došao je dan
kada je vozila dovoljno dobro da bi dobila svoju sopstvenu dozvolu. Ali jedna stvar je sigurna:
Potrebno je više od vozačke dozvole da bi obezbedili sigurnu vožnju. Ako postanete preokupirani
prolazećim vidicima, drugim kolima na putu ili drugim pojedinostima, neće trebati dugo da bi završili
van puta. Ako je vaš pogled skoncentrisan na vas same u ogledalu umesto tamo gde je potrebno,
upašćete u nevolju.
Ponekad, kad postanemo hrišćani imamo isti problem kao i novi vozaći. Zapetljani smo sa
tehničkim stvarima. Nastavljamo da gledamo u nas same da vidimo kako mi to radimo. Gledamo u
druge kako oni to rade. Prolazeći (usputni) vidik, zadovoljstva i teškoće života ovde na zemlji,
odvraćaju našu pažnju. I neće proći dugo vremena dok se ne nađemo u šancu – duhovnom.
Zakon je da kad god skinemo naš pogled sa Hrista i fokusiramo ga na nešto drugo, izgubićemo
put.
Put Hristu od E.G.W. kaže: »Kad smo zaokupljeni sobom naš um se okreće od Hrista, izvora
snage i života. Zato se sotona trudi da pažnju odvrati od Spasitelja i tako spreči zajednicu duše i veru
duše sa Hristom.« Str. 71.
Kad god đavo uspe da odvrati naš pogled od Hrista neizbežno je da ćemo pasti i sagrešiti. Naša
pažnja mora biti skoncentrisana na Hrista, i dokle god gledamo u Njega mi smo bezbedni. Ali kad
gledamo na nas same postavljamo sebe tamo gde bi Bog trebao biti. »Kad čovek postavi sebe samog
na mesto gde bi trebalo da je Bog, postavlja se isto kao sotona.« E.G.W. R & H, 9.01. 1899.
Petar je otkrio ovaj princip na dramatičan način one noći na jezeru. To je zabeleženo u Mateju 14,
28-30. Isus je nahranio 5000 ljudi tog dana, izgledalo je kao da je nebo sišlo na zemlju. Ali baš kad je
izgledalo da će novo carstvo odmah biti uspostavljeno, Isus je poslao učenike preko jezera, nesrećnije
no ikad. Došla je oluja, i učenici su se uplašili za svoje živote. Ali Isus im je prišao, hodajući po vodi i
Petar je rekao: »Gospode ako si ti reci mi da dođem k tebi po vodi. A On reče: Hodi. I izašavši iz lađe
Petar iđaše po vodi da dođe k Isusu. No videći vetar veliki uplaši se i počevši se topiti povika
govoreći: Gospode, pomagaj.«
Sve dok je njegov pogled bio uperen na Hrista bio je bezbedan. Ali kad je umesto toga gledao u
talase i druge učenike u čamcu da bi video da li ga gledaju, počeo je da tone.
U predhodnom poglavlju govorili smo o dve vrste »ostajanja«. Ostajanjem u svakodnevnoj
zajednici i ostajanju s vremena na vreme. Kad sklonimo pogled sa Hrista to je ostajanje s vremena na
vreme, a ne svakodnevno ostajanje.
Kad padnemo i sagrešimo, trebamo doći Hristu za pokajanje i oproštenje. Ali, naša večna sudbina
ne zavisi od trenutačnog pada.
»Ako neko ko se svakodnevno druži sa Bogom greši na stazi, ako skrene čvrst pogled sa Hrista na
momenat, to nije zato što on sasvim želi da greši, kad vidi grešku on se okrene ponovo i učvrsćuje
svoje oči na Hrista, u stvari to što greši ne čini ga manje dražim u očima neba.« ( U Božijem srcu.) R
& H, E.G.W. 12. 05. 1896.
Teza 74
»Bog se nikad ne odvaja od nas. Ali mi možemo izabrati da se odvojimo od Njega.«
Bog nikad ne daje razvod. On nam je dao dopuštenje za razvod u slučaju da je naš partner neveran
bračnom zavetu. Ali čak i kad je Njegov narod neveran Njemu – čak i kad ga Njegov narod više puta
izneveri – On nikada ne ispunjava to pravo.
Prekidanje zajednice između Boga i čoveka je uvek pokrenuto od ljudi, nikad od Boga. Božije
obećanje Njegovom narodu je uvek bilo: »Nikad te neću ostaviti niti napustiti.« Jevrejima 13,5.
U istoriji Izrailja vidimo skoro neograničene prilike da Bog napusti svoj narod. Oni su Mu bili
neverni ponovo i ponovo.
Oni nisu samo prekršili zapovesti izgovorene na Sinaju zapisane Njegovom sopstvenom rukom,
već su bili umešani u služenje drugim bogovima, zaboravivši jedinog istinitog Boga koji ih je izveo iz
Egipta i doveo u Obećanu zemlju. Stari zavet daje izveštaj o njihovoj ponovnoj i ponovnoj grešnosti i
buntovnosti.
Čežnja vekova str. 28 kaže: »Od vremena njihovog ulaska u Hanansku zemlju, oni su se udaljili
od Božijih zapovesti i pošli putevima neznabožaca. Bog im je uzalud slao opomene preko svojih
proroka. Uzalud su podnosili kazne neznabožačkog ugnjetavanja. Svaka reforma je praćena još
dubljim otpadom.«
Ali u vreme Hrista, »greh je postao nauka a porok posvećen kao deo religije. Pobuna je pustila
korene duboko u srcu i čovekovo neprijateljstvo najokrutnije je bilo upereno protiv neba.« str. 37.
Sotona se radovao da je uspešno uradio svoj posao i nadao se da će konačno Božijem strpljenju
doći kraj i da će čovečanstvo biti uništeno.
Ali Bog je imao bolji plan. Umesto uništenja On je poslao Spasitelja. Isus je došao na zemlju da
ponudi pomirenje, da premosti jaz između čovečanstva i Boga.
Ponuda milosti koju je Izrailjska nacija odbila još uvek se nudi pojedinima, i svaka osoba koja živi
na zemlji može još uvek prihvatiti ponudu. Sve dok svaki pojedinac ne donese odluku za ili protiv
Boga, ponuda se neće povući. Kada Isus napusti nebeski hram, i vreme probe se završi, Božije dugo
trpljenje će konačno doći svom kraju. Čak i onda Bog ne napušta nas, i On nerado prihvata našu
odluku da mi napustimo Njega. (Vidi Velika borba str.614.)
Da li si ikad bio zabrinut da si previše dugo učio lekciju koju On želi da te nauči?
Da li si se ikada molio: »Bože molim Te ne napuštaj me.« Budi siguran da On to neće nikada
učiniti. Bolja molitva bi bila: »Bože, pomozi mi da ja Tebe ne napustim.«
Kad dođe do dara spasenja i zajednice sa Njim mi zadržavamo pravo glasa. Samo naša
tvrdoglavost može nas sprečiti od dolaženja u Njegovu prisutnost i prihvatanja svega onog što On želi
da nam da.
»Ko će nas rastaviti od ljubavi Božije? Nevolj ili tuga? Ili gonjenje? Ili glad? Ili strah? Ili mač?
Ali u svemu ovom pobeđujemo onoga radi koji nas je ljubio.
Jer znam jamačno da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile sadašnje ni buduće ne
mogu nas rastaviti od ljubavi Božije koja je u Hristu Isusu Gospodu našemu.« Rimljanima 8, 35. 37-
39.
SVEDOČENJE
Teza 75
»Razlog zašto Bog želi da svedočimo je radi našeg dobra.«
Predpostavimo da sam jednog dana pošao peške od San Franciska do Pacifik union koledža (PUC)
– obećane zemlje!
Vi prođete pored mene kolima i stanete da mi ponudite vožnju. Ako uđem i vozim se sa vama
stićiću u PUC brže i spasiću sebe od mnogih žuljeva koje bih dobio da sam išao peške, ali i pored toga
stigao bi sam.
Hajde da sad to obrnemo. Jednog dana rešim da pođem iz San Franciska u Reno – drugo mesto.
Prođete pored mene kolima, zaustavite se i ponudite mi vožnju. Ako prihvatim vožnju sa vama stićiću
u Reno brže i biću pošteđen mnogih žuljeva koje bi dobio usput, (ali sve jedno dobiću više žuljeva kad
stignem tamo).
To je jedan pokušaj usporedbe sa svedočenjem i našim udelom u propovedanju i širenju
jevanđelja.
Ponekad teolozi raspravljaju o dva različita stava, što se tiče svedočenja.
Jedni kažu da bi neko bio spašen, on treba da čuje priču o Hristu i da to prihvati. Oni insistiraju na
tome da ako oni koji su već došli Hristu ne svedoče, ljudi će zauvek biti izgubljeni.
Drugi veruju da će Bog suditi svakom po onoj svetlosti koju je imao i da je najvažnije u životu
odgovoriti na Božiji poziv.
Možete to gledati sa filozofske tačke i zaključiti da dok je Bog - Bog ljubavi, On je istovremeno i
pravedan. On neće nikoga ostaviti da bude izgubljen na osnovu onog što sam ja učinio ili ne.
U ovome se nalazi veoma dobar argument što se tiče ovog drugog gledišta.
U Jovanu 1.9 nalazimo da je Isus Svetlost »koja obasjava svakog čoveka koji dolazi na svet.«
E.G.W. u R & H od 22. 06. 1911. kaže: »Na dan suda kad se pojavi pitanje zašto nisi držao
zapovesti Božije, nećeš moći naći nijedno prikladno opravdanje kao izgovor neposlušnosti drugima.«
Bez pitanja, mi možemo odneti dobre vesti spasenja drugima i biti upotrebljeni kao Božiji
instrumenti da dovedemo druge Njemu.
Kao u poređenju sa hodanjem do Obećane zemlje, mi možemo prekinuti nečije traganje za Bogom
koje možda traje već godinama, ako odemo, pričamo i ono što znamo podelimo sa njima. Ali Bog neće
dozvoliti da od nas zavisi nečija večna sudbina.
Ako je ovo tačno, koja je onda svrha hrišćanskog svedočenja?
Mi često čujemo apele za pomoć širenju jevanđelja zbog ljudi koji ne znaju ništa o tome. Ali ako
Bog može dopreti do njih, bez naše pomoći zašto onda traži našu umešanost u to.
Zar nebi bilo bolje da prepusti rad anđelima koji su sigurno sposobniji od nas?
Pa zar i ne govorimo o tome da će anđeli učiniti ono što ljudi ne mogu. Vidi ' Odabrane pouke'
knjiga 1, str. 118.
Ako će se to dogoditi na kraju zašto oni nebi već sada radili i ispravili sve greške koje smo
počinili deleći sa drugima našu veru.
Odgovor nalazimo u razumevanju Božijih namera u našem uzimanju udela u hrišćanskom
svedočenju.
Ako želiš više o hrišćanskom svedočenju pročitaj u Put Hristu odeljak ' Život i rad.'
»Napori da budemo na blagoslov drugima i nama će donositi blagoslov. Upravo zato Bog nam je
pružio priliku da učestvujemo u planu spasenja.« str.61.
Svedočanstva, vol. 3 str. 391 govori o tome jasnije: »Što god je neophodno za naše delovanje u
napretku po Božijim principima, On je promišljeno uredio za naše dobro.«
Ponekad se ljudi plaše da će prihvatanje ove istine uništiti svu motivaciju za svedočenjem.
Izgleda suviše sebično da budemo uključeni u službu iz naših razloga, a ne zbog drugih.
Ali molim vas primetite da postoji razlika između Božije namere u našem uključivanju u
hrišćansko svedočenje i naših namera da budemo uključeni.
Postajemo aktivni u službi za Njega jer imamo nešto da kažemo i ne možemo izdržati da to ne
podelimo sa nekim. Postajemo uključeni u službu jer želimo da i drugi razumeju istinu koja nas
oslobađa.
Svedočimo jer smo počastvovani mogućnošću da radimo zajedno sa Bogom.
Ako svedočimo zbog drugih i zbog Božijih namera, neizbežan će rezultat biti – blagoslov našim
dušama. I sa Božije perspektive to je ono što je On imao na umu sve vreme!
Teza 76
»Želja za svedočenjem dolazi prirodno kod pravog hrišćanina, ali su metode različite.«
Put Hristu, E.G.W. 78 str. kaže: »Čim neko dođe Hristu u njegovom srcu rađa se želja da objavi
drugima kakvog je dragocenog prijatelja stekao u Isusu. Spasonosna i posvećujuća istina ne može da
ostane zatvorena u njegovom srcu.
Ako smo obučeni u Hristovu pravednost, ako smo ispunjeni radošću Njegovog duha koji u nama
stanuje, nećemo moći da ostanemo mirni. Ako smo okusili i videli da je dobar Gospod imaćemo o
čemu da govorimo.«
Možete naći slične izjave kroz mnoge spise Duha proroštva.
Misli s gore blagoslova str. 41 kaže: »Isus nije naredio svojim učenicima ' Nastojte da svetlite', On
je rekao »svetlite«. Ako Isus boravi u srcu, nemoguće je sakriti svetlost Njegove prisutnosti.«
Velika borba str. 70 kaže: »Prvi podsticaj obnovljenog srca je da druge dovede Spasitelju.«
Želja za prenošenjem dobrih vesti dolazi prirodno pravom hrišćaninu. Želja za deljenjem dobrih
vesti dolazi prirodno svakome.
Verovatno se sećate priče o gubavcima u danima oskudice Izraela. Grad je bio pod opsadom i
ljudi su bili gladni. Grupa gubavaca odlučila je da na rizik izađe iz grada, nadajući se da će naći
zalogaj hrane.
Nisu se obazirali na činjenicu da mogu biti ubijeni jer su i onako čekali smrt. Na njihovu
zapanjenost neprijatelj se razbežao u noći, napuštajući svoje šatore i zalihe.
Gubavci su jeli i pili i odneli srebro i zlato iz prva dva šatora u koji su ušli.
I onda prirodna želja je bila da te dobre vesti podele sa drugima. Možete o tome čitati u 2
Carevima 7,9. »Rekoše jedan drugome: Nismo dobro uradili, ovaj dan je dan dobrih vesti, a mi smo
zadržali naš deo.« Tako su otišli u grad i podelili ono što su otkrili.
Uprkos činjenici da želja dolazi prirodno, moguće je ne podeliti je. Ako se odupreš prirodnoj želji
za svedočenjem, izgubićeš je.
»Milost Božija neće dugo ostati na duši koja ima velike prilike i mogućnosti, a ostane ćuteći.
Takav čovek će uskoro videti da nema ništa da kaže.« E.G.W. R&H, 22.08.1899.
To nas dovodi do druge važne istine, ne svedoče svi na isti način. Svi će imati prirodnu želju za
svedočenjem koju će izgubiti ako odbiju da svedoče. Ali nemaju svi isti metod za svedočenje.
Sveti Duh bira i daje darove za službu. Ne mogu svi raditi na isti način. Ali kao hrišćanski svedoci
svako od nas će imati nešto lično da posvedoči o onome što je Isus uradio za njega. Jedna osoba može
biti takva ličnost da može bez neugodnosti prići nepoznatoj osobi na ulici i pričati joj o Isusu, dok
druga to ne može. Ali zato ta druga osoba može uspešnije raditi sa osobama koje poznaje.
Zdravlje i sreća 143 str. kaže: »Teorija – jevanđeoska bomba« može eksplodirati!
Verovatno ste gledali film – satiru o nesavršenim metodama svedočenja. Ljudi se ne spašavaju
grupno već pojedinačno. I lično svedočanstvo o onome što je Isus učinio za tebe je još uvek najbolji
metod koji možeš primeniti.
Teza 77
»Najsrećnija osoba na svetu je ona koja je najviše uključena u služenju drugima. Najnesrećnija je
ona osoba koja najviše služi sebi.«
Da li te srećni? Imali smo običaj da pevamo pesmu: »Upravu sam, nisam u pravu, ali sam srećan
svo vreme!«
Šta mislite o tome da budete stalno srećni? Malo nas to može, zar ne?
Ali jedna stvar je sigurna, kakvu god sreću imao u životu, ona dolazi kao rezultat zaboravljanja na
sebe i pomaganja drugima. Osoba koja je najviše uključena u službu sebi je uvek najnesrećnija.
»Jedino u životu služenja drugima nalazi se istinska sreća. Onaj ko živi nekorisnim, sebičnim
životom je nesrećan.« ' Na nebu' str.229.
» Oni koji naporno rade na tome da osiguraju svoju sopstvenu sreću su nesrećni. Oni koji
zaboravljaju na sebe i svoje interese zbog drugih, na njihova srca odražava se svetlost i blagoslov koje
su delili drugima.« str.325.
Jedan od Božijih ciljeva za Njegov narod je da budu srećni. Nekad preovlađuje mišljenje da su oni
koji nose tamna odela i imaju ozbiljnost izražavanja, najbliži Bogu. Ali to nije tako.
Nije sreća u naduvenosti i blistavom prikazivanju pred ljudima, takođe je istina da hrišćani trebaju
biti najsrećniji ljudi na svetu.
Postoji priča o ozbiljnom i natmurenom hrišćaninu koji je pokušao da svedoči. Ali njegovi
prijatelji su rekli: »Mislimo da ne želimo da postanemo hrišćani. Izgledaš nam kao da imaš
glavobolju.«
Šta nas to navodi da mislimo da smo najbliži Bogu onda kad smo najozbiljniji?
Da li ste ikad posmatrali vernike u toku službe u crkvi? Ta služba je uspostavljena i formirana
tako da bude na radost zbog oproštaja greha i uverenja u Božiji mir. Ali nemojte se usuditi da se
nasmejete! Ako to učinite bićete jedini.
Ponekad sam pokušao da uverim ljude da nije greh smejati se za vreme Večere Gospodnje. Ali
nisam nikada imao uspeha.
Dok Đakon prolazi između redova noseći simbole – hleb i vino – atmosfera je slična sahrani. Neki
od nas su u iskušenju da se nasmeju ozbiljnim facama oko nas, ali se brzo suzdrže.
Crkvena služba treba da je radosno iskustvo! Služba Bogu treba da je radosno iskustvo! Hrišćani
treba da su najsrećniji ljudi na svetu, jer pravi hrišćani uvek misle na druge, služe drugima i gube
pogled sa sebe.
Služenje drugima neizbežno donosi blagoslov onome koji služi.
Marko 8,35: »Ko hoće da sačuva svoju dušu izgubiće je, a ko izgubi dušu svoju mene radi i
jevanđelja radi onaj će je sačuvati.«
Davanje je dobitak.
Čežnja vekova str.641 kaže: »Veliki Pastir služiće onima koji služe drugima. Oni će piti od reke
života i ugasiće žeđ. Neće težiti za uzbudljivim zabavama ili nekom promenom u svom životu.
Najvažniji predmet njihovog zanimanja biće kako da spasu duše koje se nalaze pred propašću.«
Da li ste srećni? Ili ste nesrećni?
Tvoje učešće u blagosiljanju drugih čini razliku.
Teza 78
»Hrišćanska služba u duhovnom životu podudara se sa vežbama u fizičkom životu.«
Kada je plan kapetana Edia Rikenberga doživeo neuspeh u Pacifiku za vreme drugog svetskog
rata, preživeli su se ukrcali na splav za spasavanje bez hrane i vode, prošlo je nekoliko nedelja dok
konačno nisu našli spas.
Rikenberg i njegov ađutant Džejms Vajtker, pisao je o tom njihovom iskustvu u knjizi »Mislimo
da smo čuli pesmu anđela.«
Jedan čovek iz njihove grupe je preminuo, a ostali članovi proveli su vreme raspravljajući o tome
da li da pojedu njegovo telo ili ne, dok ga konačno nisu bacili u more.
Predpostavite da upravo pre no što su ovi ljudi bili spaseni, dogodi se da ja prođem pored njih
mojim brzim čamcem. Ljudi u splavu za spasavanje počnu da bulje u mene zakrvavljenim očima,
pitajući se da nisam još jedna optička varka. I tada ih upitam: »Momci, vi imate problem. Ne izgledate
zdravo. Ono što vam treba je više vežbe.« I oni odgovore: »Ono što je tebi potrebno je više mozga.«
Dugo vremena bio sam mišljenja da je način da zainteresujete ljude za duhovne stvari, njihovo
uključivanje u svedočenje i službu drugima.
U novoj parohiji, napravio bi spisak članova za pomoć najboljem prodavcu literature i pokušao
sve da uključim u »službu« od vrata do vrata nudeći literaturu.
Od prilike 5% ljudi je odgovorilo na to i zaista pokušalo da svedoči. Ali to je bio pravi gubitak. U
stvari to je bio uzrok što su se mnogi povukli u nameri da izbegnu osećaj krivice što nisu bili
uključeni.
Suludo je pokušavati naterati ljude na vežbe ako su skoro na umoru. Suludo je zaista fatalno
pokušavati naterati ljude da vežbaju ako još nisu ni rođeni.
Tako sam rešio da pokušam sa drugom metodom. Kad bi došao u drugu crkvu, učinio bih sve da
koliko je moguće zainteresujem ljude za duhovne stvari. Isticao bih u govoru našu zajednicu sa
Bogom i stvari koje imaju vezu sa verom i predajom.
U početku odgovor je bio poražavajući. Onda sam shvatio problem. Značajno je započeti sa
isticanjem duhovnih stvari – ali to treba biti praćeno što je brže moguće ohrabrenjem da se ljudi
uključe u hrišćansku službu. Možemo zadržati novi život u Hristu jedino ako ga delimo sa drugima.
Jedina stvar koja će nas sačuvati od mrtvila je da počnemo da delimo dobre vesti sa drugima.
Ova ravnoteža je opisana u knjizi Put Hristu na str. 80,81. »Snaga se stiče vežbanjem. Aktivnost je
osnovni uslov života. Oni koji pokušavaju da žive hrišćanski život pasivno, prihvatajući Božije
blagoslove koje mu Božija milost daje i ne čineći ništa za Hrista, jednostavno pokušavaju da žive i
hrane se bez rada. A u duhovnom isto kao i u fizičkom životu to uvek dovodi do degeneracije i
raspadanja. Čovek koji ne bi hteo da izlaže naporu svoje udove skoro bi izgubio svaku sposobnost da
se njima služi. Tako i hrišćanin koji ne vežba snage koje je dobio od Boga, ne samo da neće rasti u
Hristu nego će izgubiti i snagu koju već ima.«
Isus je koristio najbolji metod u radu sa učenicima. Prvo, pozvao ih je da Ga slede.vidi Matej 4,19.
Onda vremenom, dao im je dužnosti. »Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca, Sina i
Svetoga Duha.« Matej 28,19.
Samo ako naučimo kako da Ga sledimo i nastavimo da Ga sledimo, bićemo spremni da idemo.
Teza 79
»Ne možemo dati drugima ono što sami ne posedujemo.«
Zamislite samnom jednu scenu u sudnici. Svedok je uveden i dao izjavu da će reći »istinu i samo
istinu i ništa sem istine.«
Zauzeo je svoje mesto na klupi za svedoke pitanja su počela:
»Gde ste bili u vreme zločina?«
»Kući!«
»Šta ste radili?«
»Bio sam u krevetu i spavao.«
»Da li ste videli išta neobično?«
»Ne.«
»Čuli nešto?«
»Ne, prespavao sam celu stvar.«
»I vi ste svedok?«
U ovom slučaju svedok je izveden van sudnice, zar ne?
Postoji jedna zanimljiva priča u Starom zavetu, o svedoku koji nije imao ništa da kaže.
Avesalom je radio na tome da preuzme carstvo od svoga oca Davida. Došlo je do bitke i kako je
Avesalomova mazga jurila kroz šumu, tako se on zakači za granu od hrasta i osta viseći. Čovek po
imenu Husi je bio svedok i upućen da ide i kaže caru davidu šta je video.
Ali još jedan čovek je želeo da trči. Njegovo ime je bilo Ahimaz. On je otišao do komandira i
pitao: »Dopusti mi da ja idem.« Komandir ga je pitao: »Zašto želiš da ideš? Ti nemaš ni jednu novu
vest?«
Ali Ahimaz je insistirao. I otrčao, uprkos nedostatku informacija. U stvari, on je trčao tako dobro
da je stigao pre pravog svedoka, Husija.
Pao je na svoje lice pred cara i rekao: »Sve je dobro« mada nije bilo. Ali kad ga je David ispitao o
detaljima vezanim za Avesaloma sve što je mogao da kaže bilo je: »Video sam veliku vrevu, ali ne
znam šta beše.« 2 Samuilova 18, 29.
Mnogi trče sa Ahimazom! Njihov žar je veliki! Ali njihova poruka je slaba. U nameri da budeš
efektivan svedok treba da imaš ono što ćeš posvedočiti.
»Naš uticaj se neće moći osetiti u ovom neverničkom svetu ako nemamo žive vere u Hrista kao
ličnog Spasitelja. Ne možemo drugima dati ono što sami nemamo. Naš uticaj će uzdizati ljudski rod i
donositi mu blagoslove u onoj meri u kojoj smo se i mi sami posvetili i predali Hristu. Tamo gde nema
delotvorne službe, iskrene ljubavi, i stvarnog iskustva, tamo nema ni snage da se pomogne, nema veze
s Nebom niti ima Hristovog duha »ukusa« u životu.« Misli s gore blagoslova 37 str.
Prvi korak u postajanju svedoka za Hrista je da imaš iskustvo sa Njim i to lično. Nije dovoljno da
vidiš promenu u životu drugih ili da shvatiš silu i snagu evanđelja. Hrišćansko svedočenje mora uvek
biti zasnovano na »prvoj osobi«. Niko neće biti impresioniran svedokom koji može reći samo: »Video
sam veliku vrevu ali ne znam šta beše.«
Svedoci na koje svet čeka je svedočanstvo koje je Isus naredio opsednutom iz Gadare da iznese.
On je rekao: »Idi kući tvojim prijateljima i reci im kako veliku stvar Gospod učini za tebe i kako te
pomilova.« Marko 5,19.
ISKUŠENJE
Teza 80
»Iskušenje se javlja kao posledica življenja odvojeno od Boga.«
Da li ste ikad bili iskušani? Da li ste ikad vodili borbu sa iskušenjem? Mogu dodati i drugo
pitanje: Da liste ljudsko biće? Iskušenje je činjenica života na ovoj zemlji, zar ne?
Mnogi od nas su kroz lično iskustvo otkrili da postoji sotona pre no što smo kroz lično iskustvo
otkrili Boga.
Kao tinejdžer, zaključio sam da će moj problem sa iskušenjem prestati i završiti se kad dostignem
20 godina. Kad sam došao u 20-u shvatio sam da će biti potrebno još godina. Iskusiću slobodu od
iskušenja u 30-oj godini pomislio sam. Ali svaka nova decenija donosila je sa sobom svoje probleme.
Mrzeo sam priznanje da je prošlo mnogo godina.
Bolno saznanje je da živimo u svetu iskušenja, gde je sotona i da on nikad nikoga neće ostaviti na
miru. Njegova upornost jednaka je njegovoj zlobi, i kad ne uspe nekog da navede na greh on mu
nanosi patnje. Iskušenje nije prijatno iskustvo!
Jevrejima 2,18 kaže: »Jer u čemu postrada i iskušan bi, u onome može pomoći i onima koji se
iskušavaju.«
Ali kad se iskušenje završi neuspehom, porazom i grehom patnja je još gora. Ako bi mogli da
otkrijemo kako da rukovodimo iskušenjem, bili bi u poziciji da damo odgovor na glavno pitanje koje
većina ljudi postavlja. Često metodi preuzeti za rukovođenjem iskušenja zavise od toga koliko snage
volje osoba ima ili ne. Ono što ima dejstva na jake nema na slabe.
Dok ne počnemo da raznatramo ovaj predmet, setimo se ponovo da greh nije zasnovan na
ponašanju. Već smo proučili da greh – jednina – je življenje odvojeno od Hrista, i greh – množina –
činjenje pogrešnih stvari je rezultat odvajanja.
U isto vreme možemo povući crtu između iskušenja – jednina – iskušenja življenja odvojeno od
svakodnevne zajednice sa Hristom i iskušenje – množina – koje je praćeno pogrešnim delovanjem ili
pogrešnim ponašanjem.
Ako se borim sa iskušenjima – množina – koji je onda stvarno moj problem? To je nedostatak
stalnog poverenja u Boga. Zato đavo čini sve što može da nas odvrati od nastavljanja zajednice sa
Hristom, onog od čega se naše poverenje u Njega razvija. Ako nas đavo može navesti da izaberemo
život nezavisnosti od Isusa iskušenje – množina – biće uspešno kao posledica smera.
E.G.W. u Bible Commentary vol.7, str.937 govori: »Duša koja ljubi Boga, teži da stalnim
održavanjem veze sa Njim prima od Njega silu. Kad duša tako stekne naviku da stalno održava vezu
sa Bogom sila zla je skršena, jer sotona ne može da ostane u blizini duše koja se približava Bogu.«
Iskušenje je rezultat življenja odvojeno od Isusa Hrista. Ako popustimo iskušenju da se
svakodnevno družimo sa Isusom i razgovaramo sa Njim i proučavamo Božiju reč, ako živiš odvojen
od Hrista izgubićeš već unapred bitku.
Iskušenje može biti savladano samo iznutra, kroz zajednicu sa Isusom.
Ako želimo da shvatimo kako da rukovodimo iskušenjima, - množina – prvo moramo shvatiti
kako da rukovodimo iskušenjem – jednina – iskušenje da živimo život odvojen od Boga.
Hrišćanin koji se svakodnevno predaje Hristu i provodi vreme da Ga što bolje upozna, i ima što
više poverenja u Njega, prepoznaće iskušenje, ali neće mu popustiti.
Ako je ovo istina onda proučavanje mehanizma iskušenja može doneti pobednički izlaz.
Teza 81
»Iskušenje postaje greh kada pristanemo na njega u umu.«
Predpostavimo da kad ste jutros ustali, izabrali ste da provedete promišljeno vreme u molitvi i
razmišljanju o životu Isusa Hrista. Pozvali ste Ga da preuzme kontrolu u vašem životu i prihvatili
Njegove darove pokajanja i oproštenja za novi dan.
Položite vaše planove kod Njegovih nogu, pozovete Ga da upravlja vašim putevima. I onda ste tek
otišli na posao.
Ali pre večeri, uvidite da ste sagrešili. Popustili ste jednom od sotoninih iskušenja i kad se
okrenete unazad da vidite šta se desilo upitate se: »Zašto? Kako? Gde sam pogrešio?«
Promisli nekoliko trenutaka o »anatomiji« iskušenja. Već smo proučili da dokle god su naše oči
fokusirane na Hrista, greh nema moć nad nama. Kad započnemo dan sa Bogom, stavljamo sebe pod
Njegovu kontrolu. Onoliko dugo koliko nastavimo da zavisimo od Njega, sotona nas ne može navesti
na greh. U stvari, dokle god smo zavisni od Njega greh će nam biti mrzak. Zato sotona zna bolje kako
da rasipa vreme pokušavajući da nas iskušava da učinimo pogrešne stvari.
Prvo, on mora nekako odvratiti našu pažnju od Isusa i zavisnosti od Njega.
Misli s gore blagoslova str. 92: »Popuštanje iskušenju počinje kad dozvolimo umu da se koleba,
da bude nepostojan u svom poverenju u Boga.«
Već smo primetili đavolovu taktiku da odvrati naš pogled sa Isusa. Vidi Put Hristu str. 71.
On nas navodi da se udubimo u zadovoljstva, brige, smetnje i žalosti, greške drugih, naše
sopstvene greške, i nesavršenstvo ili brigom da li ćemo biti spaseni ili ne.
Kad se okrenemo od Hrista i počnemo da zavisimo od nas samih, naša odbrana iščezava i đavo
onda može doći sa njegovim iskušenjima – da učinimo pogrešne stvari, koje ćemo tad neizbežno naći
primamljivim.
Ovo okretanje pažnje od Hrista na nas same, ova promena u ostajanju zavisnosti od Hrista na
samo –zavisnost, često se događa neprimetno.
Naše prvo zapažanje da se nešto desilo je kad prikažemo jedno od neprijateljevih iskušenja i
nađemo to kao primamljivo.
Edvard Vik u svojoj knjizi »Dozvoli da te ubedim« daje pet koraka u iskušenju:
1. iskušenje
2. razmišljanje
3. pristanak
4. plan
5. delo-akcija.
Razmotrimo pojedinačno svaki korak.
1. Iskušenje: Đavo prikazuje svoje mamljenje da počinimo greh. On nas ne može naterati
da to učinimo, samo nas može pozvati. Nije greh biti iskušavan i Isus je bio.
2. Razmišljanje: Bog ne vrši prisilu na naš um. Ne možemo postići pobedu samo našom
sopstvenom intelegencijom. Čak je i Hristos razmislio o iskušenju koje Mu je đavo
postavio, ali dovoljno dugo da vidi rezultat tog iskušenja. Razmišljanje o tome šta je u
pitanju i prepoznavanje iskušenja nije greh.
Ako zavisimo od Boga u vreme iskušenja staćemo na ovoj tačci. Duh Sveti će uzdići mere protiv
neprijatelja i nama će biti dana pobeda. Ali ako naša pažnja bude skrenuta od Isusa na nas same, i
ako zavisimo od naših sopstvenih snaga, nećemo imati izbora nego da učinimo sledeći korak a to
je tačka gde iskušenje postaje greh – tačka pristanka.
3. Pristanak: Šta je pristanak? Odgovor bi bio sličan ovom: »Hej i to zvuči zabavno!« Nije
potrebno reći: »Da učinim to.« Greh počinje pre no što dođe do akcije delovanja.
Isus je rekao u Matej 5, ako se gnevimo krivi smo za ubistvo, ako osećamo pohotu krivi smo za
preljubu. Nije potrebno preći na sledeće korake da bi bili krivi za greh. »Nadmoć grešne želje
pokazuje prevaru duše.« Misli s gore blagoslova str.92.
4. Plan: U zavisnosti od prirode iskušenja ovaj korak može biti kratkotrajan ili krajnje
zamršen. Ponekad čak i osoba jake volje može krajnjom hrabrošću i odlučnošću izbeći
sledeći korak – delo, ali će ipak provesti vreme na ovoj tačci jer je zabavno praviti
planove. Dok će osoba slabe volje planirati i zatim sprovesti plan u delo.
5. Akcija – delovanje: Konačno plan prerasta u akciju bar kod onih slabih.
Ali zapazi dobro da ovo nije korak koji određuje da li je osoba kod 3. koraka kada je dat pristanak.
Dobre vesti su da u bilo kojoj tačci duž puta od ovih pet koraka možemo prepoznati opasnost i
vratiti se Hristu za pokajanje i oproštenje. On je uvek voljan da nas prihvati bez obzira kad Mu
došli. Onoliko dugo dok nastavljamo da tražimo zajednicu sa Njim iz dana u dan, On će nas
dovesti do tačke kad ćemo zavisiti od Njega sve vreme a ne samo deo vremena. Kad to vreme
dođe, neprijatelj će svoja iskušenja iznositi uzaludno!
Teza 82
»Isus je bio kušan da čini ispravno, ali u svojoj sili, isto kao i mi.«
Da li ste ikada bili iskušavani da pretvorite kamenje u hlebove? Susretao sam se sa raznim
iskušenjima, ali nikada ovakvim. Zašto? Zato što đavo zna da bi gubio vreme. To ne bi mogao učiniti
čak i ako želim.
Ima li nečeg lošeg u tome – pretvoriti kamenje u hlebove? Ima li nečeg pogrešnog u tome biti
gladan jer nisi jeo 6 nedelja?
Isus je kasnije u svojoj službi i pod Očevom kontrolom, umnožio hlebove i ribe nadprirodnom
silom i nahranio ljude koji nisu ništa jeli od doručka. Đavo nije iskušavao Hrista da pretvori kamenje u
neke gluposti. On Ga je iskušavao da pretvori kamenje u hleb – i to je zvučalo veoma prijatno,
pogotovo ako neko nije jeo četrdeset dana i četrdeset noći.
Sva iskušenja sa kojima je đavo pokušao da odvrati Isusa od Njegove misije imala su jedan
zajednički cilj. Sva su usmerena da odvuku Isusa od stalne zavisnosti od Očeve sile i da upotrebi silu
sa kojom je rođen.
Greh je bio mrzak Isusu. Jevrejima 18,9 kaže to na sledeći način: »Omiljela ti je pravda, a omrzao
si na bezakonje.«
Tako đavo nije bio u mogućnosti da Ga kuša da čini rđave stvari, Njegova jedina mogućnost je
bila da Ga natera da čini ono što je ispravno, ali u Njegovoj sopstvenoj sili.
O prirodi Isusa Hrista videćemo više u tezama od 90 – 94. Ali da bi razumeli predmet iskušenja
potrebno je shvatiti sledeće: Isus nije bio iskušavan da čini loša dela. On je bio kušan da čini ispravne
stvari ali u sopstvenoj sili , a mi smo iskušavani na isti način.
Otkrivenje 3,14-22 izveštava nas o poruci Laodikeji. Laodikeji ne nedostaju dobra dela, ali joj
nedostaje zajednica sa Isusom. Isus se nalazi van Laodikejske crkve i kuca na vratima da bi ušao.
Laodikeji je potrebno pokajanje za njen greh – a ne grehe. Ona živi svoj neokaljani život nezavisno od
Isusa. Laodikejac je zaboravio da:
»Spoljašnje razmetljivo hvalisanje pred Bogom nema nikakvog značaja. Spoljašnje forme i oblik
pobožnosti, ako u duši nema ljubavi Božije potpuno su bezvredni.« E.G.W, BC vol.7, 958.
Laodikeja je crkva puna jakih ljudi koji nemaju potrebu za Spasiteljem.
Ali ima dobrih vesti za Laodikejca u stihu 21- obećanje onom koji pobedi.
Mi možemo pobediti na isti način na koji je Isus pobedio. Kao što je Isus zavisio od sile iznad
Njega a ne od sile u Njemu, tako možemo i mi.
Đavo će pokušati da nas savlada na isti način kao što je pokušao i Hrista. I kao što smo bolno
svesni, on često uspeva da odvrati našu pažnju od Spasitelja.
Đavo ne dolazi nama pitajući nas da li smo zainteresovani da učinimo neki užasan greh. On samo
pokušava da ispuni naše dane, sate i minute sa raznim stvarima dobrim po sebi, da bi odvukao našu
pažnju sa Hrista.
On pokušava da nas toliko zaposli da nemamo vremena za zajednicu sa Hristom.
On nije zabrinut čak i ako smo prezaposleni u crkvi, sve dok smo toliko zaposleni da nemamo
vremena za Hrista. To je ta važna stvar. On ne brine o »dobrim« stvarima koje radimo, sve dok ih
radimo u sopstvenoj sili.
Ali mi smo upozoreni na opasnost. Isus nije samo došao da umre za nas, već da nam pokaže kako
da živimo. On je došao da nam pokaže kako da se odupremo iskušenjima neprijatelja da nas odvuče
od zajednice sa Bogom.
Kada shvatimo predmete greha i iskušenja znaćemo gde leži naša snaga. Ako odbijemo da se
odvojimo od zavisnosti od Boga, čak i zbog »dobrih« razloga, bićemo pobednici kroz silu Božiju.
Teza 83
»Gospod zna kako da izbavi pobožne od iskušenja, ali ne i nepobožne.«
Mnogo godina radio sam kao profesor na koledžu. Predavajući svakog semestra pomoglo mi je da
zadržim kontakt sa studentskom populacijom. To me je podsetilo na glupavi sistem vrednovanja.
Studenti vole sve drugo da rade samo da ne uče. Oni pokušavaju da analiziraju nastavnike i njihovo
predavanje i tehniku ocenivanja. Dozvole da im prođe semestar i da u poslednjem trenutku sednu i
bubaju ne bi li prošli na ispitu.
Moji studenti su pokušali da me nadmudre, ali sam ja počeo da nadmudrujem njih.
Garantovao sam svakom studentu da će ako bude redovno pohađao nastavu i vredno radio domaće
zadatke iz dana u dan – proći na ispitu bez obzira koliko loše uradio test.
Interesantna stvar, kroz sve moje godine proučavanja i posle hiljade studenata, niko nije pao ko je
redovno pratio nastavu i radio domaće zadatke. Šta više takvi su bez problema polagali i test.
Moje obećanje i dalje stoji. Oni koji verno ispunjavaju obaveze iz dana u dan biće oslobođeni u
vreme probe!
Bog je dao obećanje da će osloboditi pobožne od iskušenja. Možete čitati 2 Petrovu 2,9: »Gospod
zna kako da izbavi pobožne od iskušenja.«
Ali ko je pobožan? Da li ste ikad došli na pomisao da ako ste bili pobožni niste trebali nikakvu
pomoć izbavljenja od iskušenja?
Psalam 1,6 kaže: »Jer Gospod zna put pravednički a put bezbožnički propašće.«
Tako su pobožni pravedni – i ne pobožni su nepravedni. Oni koji su pobožni ili pravedni, su oni
koji ne zavise od njih samih ili njihove sopstvene pravednosti već od pravde Hristove. To su oni koje
Gospod zna da izbavlja iz iskušenja. Oni koji su nepobožni ili nepravedni su oni koji zavise od njihove
sopstvene pravednosti ili sopstvene sile, koju u stvari nemaju. Čak je i Bog u nemogućnosti da spase
od iskušenja one koji veruju sebi samima.
Da li se može reći da Gospod nije u mogućnosti da izbavi nepobožne od iskušenja? Koliko često
ste bili poraženi u svom pokušaju da živite hrišćanskim životom zato što ste pokušavali da crpite
rezervnu snagu koju niste stekli? To je kao pokušavati proći na ispitu za koji se niste pripremili ili
pisati ček a nemati pokriće.
Zdravlje i sreća str. 510, govori nam da: »Kad dozvolimo da naše jedinstvo sa Bogom bude
prekinuto, naše odbrane je nestalo. Ni sve dobre namere i dobri ciljevi neće moći izbaviti od zla.
Moramo biti ljudi i žene molitve.«
Ako tražite Gospoda iz dana u dan i menjate se gledajući u Njega, naučićete uzaludnost zavisnosti
od vaših mršavih snaga.
Kada prestanete da pokušavate da pobedite greh i đavola sami, onda će Gospod konačno moći da
vas dovede pobedi.
On ima svu silu na nebu i zemlji, i kad si zavisan od Njegove sile, pobeda je osigurana.
Teza 84
»Iskušenje se ne pobeđuje u vreme iskušenja već uvek pre.«
Jednom sam čuo propovednika sa propovedaonice koji je dao nekoliko primera o onome što on
misli kako da prevaziđemo iskušenje.
»Predpostavimo da imate problema sa alkoholom« rekao je »odete do prodavnice pića i kupite
bocu vina. Vratite se do kola, otvorite čep i počnete piti. Odjednom postanete svesni da ste u
iskušenju.«
Onda je nastavio: »Predpostavite da imate problem sa drogom, kontaktirate sa dilerom i uzmete
jaku drogu. Vratite se u stan, napravite smesu, stavite u špric i taman kad trebate da stavite iglu u venu
shvatite da ste iskušavani. Šta raditi?«
Jedan od naših najvećih problema sa iskušenjem je da mi čekamo do vremena koje je opisao gore
navedeni propovednik i onda pokušavamo da odlučimo šta ćemo.
Ali, onda je suviše kasno!
Ako greh počinje u umu, dopuštanjem da naša veza to jest poverenje i zavisnost sa Bogom bude
prekinuta, onda je iskušenje predstavljeno i dato mnogo pre. Ako gresi nisu samo pogrešna dela, već i
pogrešne misli i planovi i želje takođe, (kao što smo primetili ranije), onda iskušenja imaju uspeha pre
puta do prodavnice alkoholnih pića i narko dilera.
Iskušenje postaje greh kad pristanemo na njega u svom umu. Planiranje i delovanje su samo
neizbežne prateće posledice našeg umnog pristajanja na njega.
Misli s gore blagoslova str.60 kaže: »Trenutak iskušenja u kojem se nekom dogodilo da padne u
težak greh, nije stvorio zlo koje se otkrilo, nego je samo ubrzao i učinio vidljivim ono što je bilo
skriveno i uspavano u srcu. »Čovek je onakav kako u sebi misli« jer iz srca »izvire život.« Priče
Solomunove 23,7. 4,23.
Ako uvidite da vam završni obračun nije u redu, pravi problem dolazi jer niste savladali množenje
ili ste zanemarili svakodnevne obaveze. Ako neočekivano uvidite da vam nije prošao ček u banci,
pravi problem nastaje jer niste napisali dobar ček ili je problem u sabiranju i oduzimanju.
Ako se davite na dnu bazena, pravi problem je u tome što niste naučili da se održavate ni u
plićaku.
Jake osobe upotrebljavaju sva sredstva da pobede greh u vreme iskušenja. Slabi takođe sve
pokušavaju ali ne uspevaju. Problem nije u tome naći pravu reč ili molitvu ili pesmu u vreme
iskušenja. Problem je u pronalaženju izvora snage, tako da kad iskušenje naiđe Duh Sveti podiže
standarde protiv neprijatelja, u našu korist.
Svaki metod u pokušaju na silu ponašati se ispravno u aktuelnom momentu iskušenja, je skretanje
pažnje na nas same, a to je slepa ulica. Jedini način na koji neko može savladati greh i đavola je kroz
gledanje na Isusa a ne na nas same. Čak su i jake osobe otkrile da kad su odvojeni od Hrista, jedino što
mogu da kontrolišu je spoljna forma. Oni ne mogu promeniti želju u njihovim srcima.
Kada je Isus došao učenicima u Getsimanskom vrtu i našao ih kako spavaju, rekao im je:
»Ustanite molite se Bogu da ne padnete u napas.« Luka 22,46.
Da li su oni bili iskušavani u to vreme? Pa, oni su bili iskušavani da spavaju.
Ali stvar koja im je donela poraz kad je došlo iskušenje bila je činjenica da su oni zanemarili
snagu od gore koja im je bila na raspolaganju. I zbog njihovog zanemarivanja kada je kriza došla oni
su svi napustili Isusa i pobegli.
Jevrejima 4,16 nam kaže: »Da pristupimo dakle slobodno prestolu blagodati da primimo milost i
nađemo blagodat za vreme kad nam zatreba pomoć.«
Često smo čitali da trebamo doći prestolu milosti u vreme potrebe. Istina je da nas Isus uvek
prihvata bez obzira kad Mu dođemo. Ali samo tražeći Njegovu milost kod trona milosti sada,
imaćemo milost da nam pomogne kad dođe vreme potrebe. On uvek nudi oproštenje greha – ali ako
smo oslobođeni grešenja to će biti zbog toga što smo došli Njemu po Njegovu silu pre no što je
iskušenje naišlo.
Mi stičemo pobedu učeći da ostajemo u Njemu iz dana u dan i iz momenta u momenat.
POBEDA
Teza 85
»Pobeda nije nešto što se postiže, to se prima.«
Tema koja prolazi kroz sve poruke sedam crkava u Otkrivenju 1-3 je pobeda. Posebno obećanje
dato je svakoj crkvi, obećanje onima koji pobeđuju.
Efeskoj crkvi: »Koji pobedi daću mu jesti od drveta životnog koje je nasred raja Božijeg.«
Otk.2,7.
Crkvi u Smirni: »Koji pobedi neće mu nauditi druga smrt.« Otk. stih 11.
Crkvi u Pergamu: »Koji pobedi daću mu jesti od mane sakrivene i daću mu kamen beli i na
kamenu novo ime napisano kojeg niko ne zna, osim onog koji primi.« st.17.
Tijatiri: »I koji pobedi i održi delo moje do kraja daću mu vlast nad neznabošcima.« stih 26.
Crkvi u Sardu: »Koji pobedi on će se obući u haljine bele i neću izbrisati imena njegova iz knjige
života i priznaću ime njegovo pred Ocem svojim i pred anđelima njegovim.« Otk. 3,5.
Crkvi u Filadelfiji: »Koji pobedi učiniću ga stub u crkvi Boga svojega i više neće izaći napolje i
napisaću na njemu ime Boga svojega i ime novog Jerusalima grada Boga mojega koji silazi s neba od
Boga mojega i ime moje novo.« sti.12.
I konačno crkvi u Laodikeji: »Koji pobedi daću mu da sedne sa mnom na mom prestolu, kao i ja
što pobedih i sedoh s Ocem svojim na prestolu Njegovu.« sti.21.
Misao o tome – biti pobednik, zvuči kao prilično važno, zar ne? Gospod sigurno daje onima koji
pobeđuju moćan podstrek za to: Da jede sa drveta života, sakrivenu manu, da dobije novo ime, da ima
moć nad neznabošcima, da bude obučen u bele haljine, da bude stup u crkvi Boga svojega, i da sedne s
Hristom na prestolu.
Ponekad ljudi dođu na ideju kad kažem da je pobeda dar – da to nije tako važno. Ništa ne može
biti dalje od istine. Spasenje je dar – da li je spasenje važno? Vera je dar – da li je vera važna?
Pokajanje je dar – da li je ono važno?
Božiji cilj za nas je pobeda – i više od pobede. On želi da budemo »više nego pobednici« kroz
Njega. Rimljanima 8,37.
Kad Bog govori o dobijanju pobede i »više od pobede«, na koju pobedu On misli?
Da li na pobedu nad grehom? Ne, to je pobeda nad nečim što je suviše teško kontrolisati.
Misli s gore blagoslova str.141: »Hrišćanski život je bitka i marširanje. Ali se pobeda koju treba
izvojevati ne postiže ljudskom snagom. Poprište sukoba je područje srca. Bitka koju moramo voditi –
najveća bitka koju je ikad vodio čovek – to je pokoravanje sebe Božijoj volji, potčinjavanje srca
vrhovnoj vlasti ljubavi.«
Primetite da je to predaja sebe, odustajanje od nas samih i dopuštanje kontrole Bogu – to nije
rezultat predaje pogrešnih stvari.
To je verovatno jedina bitka u svemiru čiji put do pobede leži u odustajanju!
I dok je to istina onda je neizbežno da je pobeda dar, jer je i pokajanje dar.
Misli s gore blagoslova 142 str: »Mi ne možemo sami po sebi pobediti zle želje i navike koje se
bore za prevlast. Mi nismo u stanju da savladamo mučnog neprijatelja koji nas drži u ropstvu. Jedino
nam Bog može osigurati pobedu.«
Već smo primetili metod dobijanja pobede koju je Bog dao u porukama Laodikejskoj crkvi:
»Onome koji pobedi daću da sedne sa mnom na prestolu mojemu, kao što sam i ja pobedio i seo s
Ocem svojim na prestolu Njegovu.« Otk. 3,21.
Kako je Isus pobedio? Kroz zavisnost od Očeve sile i kroz zajednicu sa Njegovim Ocem – ne kroz
borbu sa sotonom u svojoj sopstvenoj sili, iako je imao snagu koju mi nemamo.
Kroz poverenje u svog Oca i Njegovu silu i moć Isus je bio pobednik. I kroz poverenje u Njega mi
ćemo takođe steći pobedu.
»Vera je naša ova pobeda kojom pobedismo svet.« 1Jovanova 5,4.
Teza 86
»U hrišćanskoj borbi mi smo aktivni u pravcu borbe vere i pasivni u borbi protiv greha.«
Sve vrste vežbi preplavljuju danas tržište.
Vežbanje je postalo tako popularno da su neki ljudi ozbiljno ugrozili svoje zdravlje tim vežbama.
Znam jednu vežbu koju bi voleo da probate za vaše duhovno zdravlje. Vežbu koja će te učiniti
jakim da stekneš pobedu. Da li ste spremni?
Želim da stojite i idete napred u isto vreme! Gospod je odredio ovu naročitu vežbu za Izrailjce baš
na početku njihovog puta u Obećanu Zemlju.
O tome možete čitati u 2 Moj. 14,13-15.
Oni su bili na obali Crvenog mora, planine su bile na drugoj strani, a iza njih neprijatelj. Upravo
kada su bili u totalnoj panici, Bog je poslao poruku preko Mojsija: »A Mojsije reče narodu: neboj te se
stanite pa gledajte kako će vas Gospod izbaviti danas, jer Misirce koje ste videli danas, nećete ih nikad
više videti do veka. Gospod će se biti za vas, a vi ćete zadržati svoj mir. Gospod reče Mojsiju: Što
vičeš k Meni? Kaži sinovima Izrailjevim nek idu!«
Eto imate Biblijsku potvrdu vere! Stajati i ići napred.
Da li je moguće stajati i ići napred u isto vreme? Pa, verovatno ste to ranije probali. Jeste li ikad
stajali u autobusu, vozu, ili avionu, dok su išli napred?
Većina ljudi je shvatila, uzaludnost kretanja gore – dole kroz autobus ili avion, dok je u pokretu.
Ne samo da je to gubljenje snage, već će te verovatno izgubiti ravnotežu i pasti.
Zato treba da stojite. Ali u isto vreme treba da idete napred, i ne samo to – ićićete mnogo brže
napred nego da se oslobodite i trčite u svojoj sopstvenoj sili.
Kako su Izraelci stajali i išli napred u isto vreme? Oni su stajali dok se vodila borba protiv
neprijatelja, ali su išli napred u veri.
Postoji razlika između borbe vere i borbe protiv greha. Bog nas poziva da uđemo u borbu vere. On
nas opominje protiv borbe sa grehom.
Borba vere je naprezanje da uzmemo promišljeno vreme svakog dana za molitvu i proučavanje
Isusovog života – zajednicu sa Njim.
Borba protiv greha je naprezanje da savladamo iskušenja i grehe; da ratujemo protiv đavola i
njegove sile. Ako pokušavamo da se borimo u borbi greha završićemo tamo gde smo i počeli.
Efescima 6,12 nam govori: »Jer naš rat nije s telom i krvlju, nego s poglavarima i vlastima i s
upraviteljima tame ovog sveta i s duhovima pakosti ispod neba.«
Ako se ne borimo s telom i krvlju, kako možemo da se borimo? Kako se duhovno boriš? Postoji
samo jedan način. Trebaš angažovati pomoć od drugog Duha da bije bitku za tebe!
I to je ono što je Bog obećao da će učiniti za nas. »Čovek nije u mogućnosti da spase sam sebe.
Ali Sin Božiji bije njegovu bitku za njega, i dovodi ga u nadmoći, utemeljenog u Njegove Božanske
atribute.« E.G.W. R&H 8.02.1898.
Istina je da nam Pavle govori da se obučemo u sve oružje Božije – koji izgleda kao da će biti
borbe.
Ali ako ispitate oružje opisano u Efes. 6,11-18. videćete da je to oružje za stajaći rat.
»Obucite se u sve oružje Božije da bi mogli stajati.« (Engleski prevod) »Učinite sve da bi stajali.«
Primetite da svaka pojedinost oružja Božijeg koje stavljamo na sebe, ima veze sa zajednicom vere
s Bogom ili borbom vere.
To je oružje za odbranu ne za napad.
Raznovrsno oružje iz te grupe predstavlja istinu, pravdu, jevanđelje mira, vera, spasenje, molitva i
Reč Božija!
Osoba koja se ovako pripremi biće spremna da stoji pokušavajući da se bori s neprijateljem. Ali i
da ide napred u zajednici vere i poverenja u Boga.
Ne pokušavajte da idete napred ako ne stojite, sigurno ćete pasti. Ne pokušavajte da stojite bez
idenja napred, ili će te imati pasivnu religiju. Stajati i ići napred. To je jedini put do pobede!
Teza 87
»Prava pobeda je postizanje pobede, bez pokušaja da se dođe do pobede.«
Josafat je upravo primio vest da se približava neprijatelj. Umesto da pozove savetnike za rat u
nameri da se vojne trupe pripreme za jednu tešku bitku, on je uradio vrlo interesantnu stvar. Možete
čitati o tome u 2 Dnevnikovoj 20. On je sazvao molitveni sastanak!
Na molitvenom sastanku jedan čovek vođen Svetim Duhom, predložio je plan. On je rekao
ljudima da će izaći na neprijatelja ali da neće biti potrebno da se bore, jer će se Bog boriti za njih.
Rano sledećeg jutra sakupili su se da izađu na neprijatelja, i nakon kraće diskusije, odlučili su da
pošalju hor na čelu njihove grupe da peva molitve Gospodu na putu do bojnog polja.
Kako bi se osećao da si bio član hora?
Bila bi to prava pobeda steći pobedu ne pokušavajući steći pobedu, zar ne? Možete li zamisliti
nekog od basista kako stiska praćku ispod horske haljine?
Da ste bili tamo toga dana bilo bi vam potrebno mnogo više vere da ostavite praćku kući i krenete
u ime Gospodnje pevajući Mu molitvu, zar ne? Ali nekako su ljudi uspeli da učine ono što je Josafat
naredio i Gospod je izvojevao moćnu pobedu za njih tog dana.
U duhovnom životu takođe, pobeda se uvek stiče gledanjem u Isusa i od zavisnosti u Njegovu
silu.
Nikada se pobeda neće dostići pokušavajući da se borite sa grehom i đavolom.
Nikada se neće dostići time što ćemo »pomoći« Bogu, ostavljajući Mu da uradi deo posla, dok mi
pokušavamo odstraniti neprijatelja.
Pobeda je Božija oblast. Mi možemo sarađivati sa Njim samo kroz traženje zajednice s Njim iz
dana u dan, i dozvoljavanjem Njemu da se bori s neprijateljem za nas.
Verovatno ste probali trik balansiranja metle rukom. Ako gledate u vašu ruku imaćete problem.
Ali ako skoncentrišete svoju pažnju na metlu i gledanjem u njen vrh, odjednom će ići lakše.
Kada gledamo u sebe mi neizbežno gubimo pobedu, ali kad gledamo u Hrista pobeda je
neizbežna.
Kako ide ona pesma: »Gledao sam u Hrista i golub mira je sleteo. Gledao sam u goluba i on je
ponovo odleteo.«
Mnogi od nas su izgubili pobedu, ne zato što nisu pokušali da se dovoljno trude da je steknu, već
zato što su se previše trudili!
Mi radimo na samoj pobedi i onda izgubimo (kroz taj dugi proces) ono čemu smo se nadali da
ćemo steči.
U hrišćanskom životu koji se razvija, moguće je da svakog dana radimo na tome da steknemo
pobedu i da je izgubimo, ili da gledamo u Hrista umesto na rad na pobedi, i da steknemo pobedu.
Pobeda je kao predaja, ona je osnovana na predaji. To je sve ili ništa. Ne postoji tako nešto kao
delimična pobeda. Ovo možemo ilustrovati koristeći se »seizmografom greha«.
Zapazimo prvo onaj levo. Ovo je način na koji mi često pokušavamo da merimo pobedu.
Predpostavimo da na početku mog hrišćanskog života imam strašnu narav. Ali počnem da
pokušavam da dođem do pobede i posle nekoliko puta moja narav merena na skali pokazuje 9. Posle
nekoliko godina hrišćanskog života moja narav pokazuje 7. Posle još nekoliko godina ozbiljnog truda,
igla dolazi samo do 3 i baš pre moje smrti dođe dan kada se igla čak ni ne pomeri. To nije pobeda!
Zapazimo sad ilustraciju na desnoj strani. tu ima samo dve oznake. 0 i 10. Svaki put kad zavisim
od sebe samog umesto od Hrista, bilo da sam hrišćanin 1 dan ili već zadugo, igla će se popeti na 10,
svaki put.
Svaki put kad zavisim od Hrista umesto od sebe samog, bilo da je to 1 dan ili zadnji dan mog
hrišćanskog života igla se neće pomeriti.
Božiji cilj za nas je da naučimo da zavisimo od Njega sve vreme. To nam je moguće kao što je
bilo i Hristu.
Čežnja vekova str. 679 kaže: »Znao je da će život Njegovih vernih učenika biti sličan Njegovom,
nizu neprekidnih pobeda, koje ovde nisu smatrane takvim, ali koje će biti prepoznate u velikoj
budućnosti.«
Šta dovodi do neprekidne pobede? Biti veran učenik! Samo ako naučimo da Ga poznajemo
možemo naučiti da imamo poverenje u Njega sve vreme. Kada Mu verujemo i gledamo u Njega,
pobeda je osigurana.
SAVRŠENSTVO
Teza 88
»Savršenstvo karaktera nije naš posao, to je Božiji posao u nama.«
Da li ste ikad kupili nov auto? Setite se tog osećaja kada ste ih dovezli kući prvi put sa svojim
spoljašnjim sjajem i čistim sedištima. Kako ste se osećali kad ste ga oštetili ili kad su deca prosula
milk-šejk na zadnjem sedištu?
U svakom ljudskom biću postoji ugrađen nagon za savršenstvom. Mi čeznemo za savršenstvom i
razočarani smo kad nešto nije u redu.
Nismo voljni da platimo punu cenu za oštećenu robu. Naučili smo kao deca da kada se jedna stvar
polomi, nestaje zadovoljstva.
Naši roditelji nas teraju da se brinemo o našim stvarima što više možemo da bi nam duže trajale.
Mi radimo na tome da zadržimo fizičku savršenost. Roditelji se raduju savršenosti njihovog
novorođenog deteta, i tuguju zbog svakog ožiljka fizičkog ili emocionalnog.
Mi činimo sve da sakrijemo znake starenja na nama, uzdišemo nad svakom borom, i opuštenom
kožom, retkom kosom i gubitkom hitrosti. Mi čeznemo za vremenom slave kad će se proces okrenuti i
mi živeti u savršenim telima.
Savršenstvo je važno za svakog od nas i važno je za Boga takođe. On nam je obećao večnu
mladost, bez bolesti i bola, kada ćemo živeti večno u savršenom zdravlju i lepoti. On nam je rekao o
našem nebeskom domu, savršenom do krajnjih detalja - čak je i cveće savršeno i nikada ne vene.
Mi smo ubeđeni u savršenu sreću o kojoj nam je On rekao, gde neće biti više suza, žalosti ni
plača.
Ali mi moramo čekati nebo za savršenstvo. Bog je takođe obećao savršen karakter – a to se razvija
ovde. Bog je obećao savršenstvo, naredio savršenstvo. Njegova je volja da budemo savršeni!
Bog je rekao Avramu: »Idi napred i budi savršen.«
Isus je rekao svojim sledbenicima: »Budite savršeni kao što je vaš Otac na nebesima savršen.«
Mat. 5,18.
Pavle je pisao: »... da se damo na savršenstvo.« Jev.6,1.
Savršenstvo je važno, savršenstvo je moguće, savršenstvo je neophodno za hrišćanina. Ali nikada
ne zaboravite da je savršenstvo Božiji posao, ne naš!
Zapazi neke od Biblijskih stihova:
»Bog je moja snaga i sila, i On čini moj put savršenim.« 2 Sam. 22,23.
»Ovaj Bog opasuje me snagom i čini moj put savršenim.« Psa. 18,32.
»Ali Bog sve blagodati koji nas pozva u večnu svoju slavu u Hristu Isusu, On da vas pošto malo
postradate usavrši, utvrdi, ukrepi , utemelji.« 1 Pet. 5,10.
»A Bog mira koji izvede iz mrtvih velikog pastira ovcama krvlju zaveta večnog Gospoda našega
Isusa Hrista, da vas usavrši u svakom delu dobrom da učinite volju Njegovu, čineći u vama što je
ugodno pred Njim, kroz Isusa Hrista, kojemu slava va vek veka. Amin.« Jevr.13,20.21.
Da li ste zainteresovani za savršen karakter?
Moguće vam je da ga imate. Dobra je vest znati da i ako imamo smrtno, raspadljivo telo koje se
troši, naš unutrašnji život može biti obnavljan iz dana u dan. Vidi Korinćanima 4,16.
Savršen karakter je moguć i sa ove strane neba. Bog je taj koji obnavlja naš život sve dok
ostajemo s Njim u zajednici. I »Njegov je posao savršen.« 5 Mojsijeva 32,4.
Teza 89
»Savršenstvo može biti opasan predmet razgovora ako je naša pažnja skoncentrisana na nas same i
naš sopstveni rad.«
Upozorenje: Proučavanje predmeta savršenstva može biti opasno po tvoje duhovno zdravlje!
Ne možemo izbeći proučavanje savršenosti, šta više savršenstvo je Biblijsko učenje. Ali može biti
veoma opasno proučavati ga ako skoncentrišemo našu pažnju na nas same umesto na Hrista.
Svaki put kad je naša pažnja usmerena na nas same a ne na Hrista pašćemo i sigurno pogrešiti.
Možemo bezbedno proučavati savršenstvo samo kad se setimo da je to Božiji posao u nama, ne
naš posao. I ako je savršenstvo samo Božiji posao onda proučavanje savršenstva će fokusirati našu
pažnju na Njega a daleko od nas samih.
Biblija opisuje tri vrste savršenstva. Možemo biti savršeni u rođenju, savršeni u rastu i savršeni u
karakteru. Ponekad čujete ljude kako diskutuju o tekstu kao naprimer u Matej 5,48: »Budite dakle
savršeni kao što je vaš Otac na nebesima savršen.« I oni će reći: »To ne znači 'savršen' već 'zreo'.«
Ali zrelost je jača od reči »savršen«.
Beba može biti svršena beba dok guče i puzi. Dete može biti savršeno dete dok sedi u dubku i ide
do komšijinog deteta da se igraju. Ali ako tako nastavi sa 20 godina to je već zabrinjavajuće.
Biti svaršen u karakteru ne znači samo biti savršen u rođenju, već znači i zrelost.
Marko 4,28. kaže: »Prvo trava, onda klas a zatim pšenica u klasu.«
Trava može biti savršena trava, jedan klas može biti savršen klas. Ali puno zrno u klasu znači
oboje, i savršenost i zrelost.
Hristove očigledne pouke str.65 kažu da možemo biti savršeni na svakom stupnju našeg razvoja. I
tako Biblija uči da je savršenstvo moguće. Biblija takođe uči da je savršenstvo Božiji posao ne naš,
kao što smo primetili u pređašnjoj tezi. Biblija uči da mi nikad ne trebamo da mislimo da smo
savršeni, ustvari samo takvo tvrđenje dokazuje da nismo savršeni.
Jov 9,20: »Da se pravdam moja će me usta osuditi, ako kažem savršen sam, to će takođe dokazati
moju izopačenost.« (Eng.prevod)
»Niko ko misli da je svet nije stvarno svet. Oni koji se prepoznaju kao sveti u knjizi neba nisu
svesni ove činjenice i najmanje se hvale svojom dobrotom.« (Vera kojom živim, str.140.)
»Istinski pravedan čovek ... je nesvestan svoje dobrote i pobožnosti.« Posvećen život str.11.
Put Hristu str. 64.65: »Što se više približite Isusu to će te grešniji izgledati u svojim očima, pogled
će vam biti jasniji pa će te videti oštru i određenu razliku između svog nesavršenstva i Njegove
savršene pravde. To će biti dokaz da su sotonine opsene izgubile svoju moć i da oživljavajući uticaj
Božijeg Duha deluje u vama.«
Što bliže dođemo Isusu, manje savršenima ćemo izgledati u sopstvenim očima, onda savršenstvo
nikad neće zarobiti našu pažnju, tako da mi nećemo znati kad smo je primili.
Naš udeo u procesu savršenstva je da nastavimo da se približujemo Hristu i zadržimo naš pogled
na Njemu.on će se pobrinuti za ostalo.
»Svako od nas će voditi krajnju borbu da savlada greh u sopstvenom srcu. To je ponekad veoma
bolan i obeshrabrujući posao, jer kad uvidimo deformaciju u našem karakteru, mi se zadržavamo na
njima, kad bi trebali da gledamo na Isusa i obučemo se u Njegovu pravdu.« 9T, 182.183.
Ali sve dok imamo na umu da je savršenstvo Božiji posao za nas i da sve dok gledamo u Njega da
završi sve što treba da se završi u ovoj oblasti, mi možemo bezbedno proučavati Njegova obećanja o
tome. Možemo se radovati obilnim zalihama koje je načinio da bi nas spasao od greha.
ISUS
Teza 90
»Isus je bio kao Adam pre pada – i zato je imao bezgrešnu prirodu – On nije rođen odvojen od
Boga. Isus je bio kao Adam posle pada u fizičkoj snazi, mentalnoj moći i moralnosti.«
Ljudi se ponekad pitaju da li je Isus bio kao Adam pre pada ili kao Adam posle pada u greh.
Da bi razumeli odgovor potrebno je da shvatimo o kom aspektu Isusovog života govorimo.
Možemo podeliti Njegovu ličnost kao ljudsko biće u 4 aspekta. Duhovnu prirodu, fizičku snagu,
mentalnu moć i moralnu vrednost ili kičmu.
Isus je bio i kao Adam pre pada što se tiče duhovne prirode.
»Isus je nazvan drugi Adam. U svojoj nevinosti i svetosti, sjedinjen sa Bogom i voljen od Boga,
On je počeo tamo gde i prvi Adam. Spremno je prošao kroz polje gde je Adam pao, i otkupio Adamov
neuspeh.« E.G.W. BC vol. 7a.p. 650.
Isus je bio potpuno čovek, ali potpuno bezgrešan- jedino ljudsko biće koje je moglo s pravom to
da kaže.
On je mogao bez izazivanja na kraju svoje službe da kaže: »Ide knez ovoga sveta i u meni nema
ništa.« Jovan 14,30.
Knjiga 'Odabrana svedočanstva', p.256 kaže: »Ne trebamo da sumnjamo u pogledu savršene
bezgrešne ljudske prirode Isusa Hrista.«
BC vol.7, 912 str. E.G.W. kaže: »On je stao na čelo roda ljudskog, uzimajući na sebe čovekovu
prirodu, ali ne i njegovu grešnost.«
Na prvi pogled, možete videti kontradiktornost, jer postoji shvatanje da je Isus uzeo na sebe našu
krivicu, naš greh i čak našu grešnu prirodu. Iako je uzeo našu krivicu On nije postao kriv jer bi inače i
Njemu bio potreban Spasitelj. Kada je uzeo našu ljudsku prirodu, to nije učinilo Njegovu prirodu
grešnom. On je uzeo našu krivicu i greh kao naša Zamena.
Kada je došao anđeo da poseti Mariju sa vešću da će se Mesija uskoro roditi, on je rekao: »Duh
Sveti doćiće na tebe i sila Najvišeg oseniće te, zato i ono što će se roditi biće sveto i nazvaće se Sin
Božiji.« Luka 1,35.
Isus je rođen na drugačiji način nego što smo mi rođeni. Niko od nas nikad nije nazvan »svet«.
Kao Adam pre pada Isus je imao ljudsku prirodu, sa mogućnošću da popusti iskušenju. Ali On nije
nikada popustio grehu i zato je ostao bezgrešan. Vidi 'Čežnja vekova' str.117.
Tako je »On postao drugi Adam i oslobodio nas od neuspeha prvog Adama.« Vidi 1Korinćanima
15,21.22.
Isus je takođe rođen drukčije od Adama, prvo On je bio rođen, Adam ne, Adam je bio stvoren.
Isus nije počeo prednošću sa kojom je Adam počeo.
Čežnja vekova str.117 kaže: »U toku 4000 godina ljudski rod je opadao u svojoj telesnoj snazi,
umnoj moći i moralnoj vrednosti. Hristos je uzeo na sebe nemoći grehom oslabljenog ljudskog roda.
Jedino na taj način mogao je da spase čoveka iz najvećih dubina njegovog poniženja.«
Tako je Hristos prihvatio manju fizičku snagu nego što je Adam posedovao.
On nije bio tako visok kao Adam, jer kao Adam On se umarao i trebao mu je odmor – kao Adamu
verovatno nebi – kao one noći na jezeru i u Samariji kada su čak i Njegovi učenici bili u stanju da
nastave dalje.
Hristova ljudskost nije bila tako bistra kao Adamova. Mudrost koja se vidi u Njegovoj službi
dolazi od gore a ne iz Njega. On nije koristio svoje Božansko »IQ«
On je zavisio od svog Oca za mudrost čak i za planove za svaki dan.
Isus nije imao ni meru vrednosti kao Adam. Šta je moralna vrednost?
Elen Wajt koja koristi ovaj termin nije ga definisala. Ali moralna vrednost ima veze sa kičmom,
tojest koliko kontrole osoba ima nad svojim ponašanjem. Ako je Isus imao manju moralnu vrednost od
Adama, onda bi bio slabiji od Adama, s manjom mogućnošću da se odupre iskušenju u Njegovoj
ljudskoj prirodi odvojeno od sile od gore.
Koja objava Božije ljubavi u Njegovoj voljnosti da dopusti svom Sinu da dođe i preuzme takav
rizik zbog nas. Čežnja vekova str.49 kaže: »Ipak, Bog je dopustio svom Sinu da kao bespomoćno dete
podložno slabosti čovečanstva dođe na svet, koji je sotona proglasio svojim posedom. Dozvolio mu je
da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora da vodi svako
ljudsko dete, izložen opasnosti neuspeha i večnog gubitka.
Bog je dao svog Jedinorodnog Sina da se nađe u još žešćem sukobu i mnogo strašnijoj opasnosti,
da bi životna staza naše dece bila sigurna. »U ovom je ljubav.« »Čudite se nebesa i divi se zemljo!«
Teza 91
»Isus nije imao preimućstvo u odnosu na nas što se tiče savlađivanja iskušenja.«
U današnjoj ekonomiji mnogi ljudi upadaju u finansijske probleme. Ako se prepoznaješ u ovoj
grupi možeš posetiti seminar nazvan »Kako živeti sa prihodima koje imaš?« To je učenje započeo
Džon D. Rokfeler. Da li si zainteresovan? Za studente bi bio aktivan seminar: »Učini lakšim učenje.«
Nastavnik ima IQ 200, ili ti se više sviđa neka oblast iz sporta? Šta misliš o časovima gnjuranja
koje daje anđeo Gavrilo?
Ako je Isus došao samo da bude naš Spasitelj, onda nebi bilo važno kako je On živeo svoj život.
Ali ako je On došao da bude naš primer, da nam pokaže kako da živimo, onda je On živeo onako kako
bi mi trebali da živimo. Drugačije nebi mogli da sledimo Njegov primer.
Čežnja vekova str.24 kaže: »Ako bismo morali da snosimo bilo šta što Isus nije podneo, sotona bi
na toj pojedinosti Božiju silu prikazao kao nedovoljnu za nas.«
U svim diskusijama i debatama što se tiče Isusove prirode dve glavne tačke donose najviše
neslaganja: Pitanje šta to znači da je Isus bio kušan u svim tačkama kao mi osim greha (vidi Jev.4) i
kako je Isus mogao biti rođen bezgrešan s obzirom na ljudsko poreklo? Nijedno od ovih pitanja nema
direktne primene na naše živote, i oba su pitanja tajanstvena i nebi trebalo trošiti mnogo vremena
pokušavajući odgovoriti na njih. Vidi Elen Wajt Comments, BC, vol.5 str.1128,1129.
U drugom slučaju, skoro svi se slažu sa dve druge glavne tačke u ovom predmetu: Da Isus nije
imao preimućstvo u odnosu na nas u slučaju iskušenja i da je On savladao greh na isti način na koji ga
i mi možemo savladati.
Ovo su praktične tačke od kojih imamo mnogo više nadahnutih informacija.
Isus čak ni u mislima nije podlegao iskušenju – a ista pobeda može biti takođe naša. Vidi 'Čežnja
vekova' str.123.
Otk.3,21 kaže da mi možemo pobediti na isti način na koji je Isus pobedio.
»Kroz Isusovu pobedu ista preimućstva koja je On imao određena su i za čoveka, da bi imao udela
u sili izvan i iznad njega čak i da bi bio učesnik u Božijoj prirodi, kojom može savladati pokvarenost i
požudu sveta.« E.G.W. Sings of the times, Jan. 16.1896.
Isus nije imao preimućstvo u odnosu na nas što se tiče savlađivanja greha, zbog toga je On bio
osposobljen da nam pokaže kako da živimo. On je došao i iskusio potrebe i slabosti čovečanstva, tako
je mogao da ponudi pomoć onima koji žive na kraju čovečanstva.
Nema sumnje da je Isus posedovao sve vrste preimućstva u odnosu na nas, jer je bio Bog isto kao
što je bio i čovek. Ali On nikad nije koristio preimućstva sa kojima se rodio, i sve dok ih nije koristio,
ta preimućstva su mu donela jednako veće smetnje u poređenju sa nama.
Naprime, Isus je imao pravo preimućstvo što se tiče ponašanja jer nikad nije zgrešio, i nikad nije
kušan da nastavlja s grehom – u momentu prekršaja ono što nas najviše vuče dole.
U drugom slučaju On je imao smetnje što se tiče zajednice sa Ocem, jer je imao sopstvenu silu da
živi život odvojen od Oca – a mi nemamo tu silu. Ko ima veće iskušenje da živi nezavisno? Onaj ko
ima silu da to čini ili onaj koji je nema?
Elen Wajt u BC v.7, str.930 kaže: »Za Kneza života nije bio ni malo lak zadatak da zaodenuvši
svoje božanstvo ljudskim ruhom sprovede do kraja plan kojeg se prihvatio u spasavanju čoveka. U
nebeskim dvorovima On je primio najveće počasti i raspolagao apsolutnom vlašću i silom. Težak je za
Njega bio zadatak spustiti se na nivo čoveka da bi ljude uzdigao iz njihove grešne uniženosti i učinio
ih sudeonicima u božanskoj prirodi.«
Kada dođe do osnovnog uzroka greha i iskušenja – odvojenost od zajednice sa Bogom – ne samo
da Isus nije imao preimućstva u odnosu na nas, već je očigledno imao smetnje.
»Čovek nije u stanju da spase sam sebe, ali Sin Božiji bije njegovu bitku za njega, i stavlja ga na
nadmoćno tlo dajući mu svoje božanske atribute.« E.G.W, R&H febr.8.1898.
Život Isusov je naša garancija da i mi možemo savladati iskušenje. Kao što je On postigao pobedu
kroz zavisnost od Oca, tako i mi možemo steći pobedu kroz zavisnost od Njega. I mi možemo biti na
»nadmoćnom tlu« danas.
Teza 92
»Isus je savladao iskušenje na isti način na koji i mi možemo savladati; od sile od gore a ne od sile
iznutra.«
Isus je naporno radio ceo dan, učeći i lećeći ljude, kada je došlo veče, otišao je sa svojim
učenicima preko jezera. Bio je iscrpljen. Jedva da su otpočeli putovanje a On je zaspao na dnu lađe.
Učenici su to jedva primetili. Oni su bili ribari ne učitelji. Ceo dan je Isus radio svoj posao, sada
je došlo vreme da oni urade njihov posao.
I ako su učili oni su mogli biti nespretni služeći ljudima, a nikako kao što je On bio spretan. Ali
stvari koje su imale veze sa morem i lađama bile su u njihovom domenu i oni su bili uvereni da mogu
kontrolisati sve što se može desiti.
Oni se nisu u početku bojali oluje. Oni su videli mnoge oluje i prebrodili ih sve. Borba da zadrže
kontrolu nad lađom obuzela je njihovu pažnju. Vremenom oluja je postala gora a oni su očigledno
zaboravili da je Isus bio na lađi. To izgleda neverovatno zar ne? I mi se pitamo kako su mogli da
zaborave.
Ali koliko puta mi zaboravimo Isusa? Da li ti se to ikad desilo? Da li ste imali skoro neku nesreću
na otvorenom putu i zatekli sebe kako zavisite od vaše vožačke sposobnosti više nego da plačete i
tražite pomoć od gore?
Da li ste ikad imali porodičnu krizu, kad je razdraženost bila velika i reči bolne, a vi ste
pokušavali da utišate oluju – i kasnije se setili da se molite?
Kada je jedno od vaše dece žrtva povrede ili iznenadne bolesti, koga će te prvo zvati – doktora ili
Velikog Lekara?
Moguće je čak i nama danas da zaboravimo da je Isus u čamcu, zar ne?
Iskustvo Isusa i Njegovih učenika te noći na jezeru je pouka za nas kako je Isus savlađivao
iskušenje.
Čežnja vekova str.336 opisuje to na sledeći način: »Kad su Ga probudili da se susretne sa olujom,
Isus je bio savršeno miran. Nije bilo nikakvog straha ni u rečima ni u pogledu, jer nije bilo straha u
Njegovom srcu. Međutim, On nije počivao posedujući svemoćnu silu. Nije počivao u miru kao
»Gospodar zemlje i mora i neba«. Tu silu je odložio jer kaže: »Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe.«
Jovan 5,30. On se uzdao u Očevu moć. Isus je počivao u veri – veri u Božiju ljubav i staranje – a sila
reči koja je utišala buru bila je Božija sila. Kao što je Isus počinuo verom u Očevoj brizi, tako i mi
treba da počinemo u brizi našeg Spasitelja.«
Elen Wajt ide dalje i povezuje oluju na moru i oluju iskušenja koja dolazi na nas.
»Koliko je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kada se navuku oluje iskušenja i žestoko sevaju
munje, a talasi nadiru preko nas, sami se borimo sa olujom, zaboravljajući da postoji Onaj koji može
da nam pomogne. Uzdamo se u sopstvenu snagu, sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo.
Tada se setimo Isusa i ako Njega prizovemo da nas spase, naš uzvik neće biti uzaludan. I ako sa
žalošću kara naše neverstvo i samopouzdanje, On nikada ne propušta da nam pruži pomoć koja nam je
potrebna.«
To je dobra vest da je Isus pobedio na isti način na koji i mi možemo pobediti.
To je dobra vest jer je On živeo život koji i mi treba da živimo. On nije imao ni jednu prednost u
odnosu na nas u življenju Njegovog života u zavisnosti od Oca. To je dobra vest da je On zadobio
pobedu – i kroz Njega mi takođe možemo zadobiti pobedu.
Kroz Njegovu opravdavajuću milost, Njegova pobeda je stavljena na naš račun kad Mu dođemo
za oproštenje.
Ali On čini više od nabavljanja zastupničke pobede. Kroz Njegovu silu u našim životima možemo
poznati Njegovu pobedu iskustvom takođe.
Čežnja vekova str. 664 kaže: »Isus nije otkrio nikakve osobine, niti pokazao silu koja ljudima ne
bi bila dostupna verom u Njega. Svi Njegovi sledbenici mogu imati Njegovu savršenu ljudsku prirodu,
ako se pokore Bogu kao što je On to učinio.«
A u Odabranim svedočanstvima knjiga 1 str.409 nalazimo sledeće reči: »On (Isus) odbijao je
iskušenje kroz silu kojom čovek može upravljati. On je položio svoju vlast na presto Božiji, i ne
postoji čovek ili žena koji ne mogu imati pristup istoj pomoći kroz veru u Boga.
Čovek može biti učesnik u Božanskoj prirodi. Ne postoji duša koja ne može pozvati pomoć neba
u iskušenju i nevolji. Isus je došao da otkrije izvor Njegove sile, da se čovek nikada ne bi uzdao u
svoje bespomoćne ljudske sposobnosti.«
Hrist je položio svoju božansku silu kad je došao na ovu zemlju.
Ipak On je kroz božansku silu bio pobednik. On je odustao od upotrebe svoga unutrašnjeg
božanstva, i umesto toga zavisio od sile iznad Njega.
Ista sila je i nama na raspolaganju.
Božansko može biti sjedinjeno sa ljudskim u našim životima kao što je bilo u Njegovom i
postajući »sudeonici u božanskoj prirodi možemo biti pobednici.« 2 Petrova 1,4.
Teza 93
»Isusu je greh bio mrzak. Sve dok zavisimo od Oca nama će gresi takođe biti mrski.«
Zato što je Isus živeo savršen zemaljski život u zavisnosti od svog Oca, zato što nikad nije
dozvolio da Ga iskušenje odvoji od Njegovog Oca, čak ni za momenat, đavo nije bio u mogućnosti da
Ga iskušava sa grehom, množina. Njemu je greh bio mrzak.
U nadahnutim spisima ponovo i ponovo nalazimo izveštaje. Jevrejima 1,9 kaže o Hristu: »Omilela
Mu je pravda i omrzao je na bezakonje.«
Čežnja vekova str.111: »Svaki greh, svaka nesuglasica, svaka ponižavajuća požuda koju je prestup
doneo, bila je mučenje za Njegov duh.«
Odabrana svedočanstva knj.1 str 322: »Mrzeći greh sa savršenom mržnjom, Isus je ipak sakupio
na svoju dušu grehe celog sveta.«
E.G.W. BC vol.5 str.1142: »Njegov karakter ispoljio je savršenu mržnju prema grehu.«
E.G.W. BC vol.7 str.927: »Da li bi smo mogli da shvatimo značenje reči Hrist »postrada i bi
kušan«? Pošto je bio slobodan od svake mrlje greha, kontakt sa zlom predstavljao je neizrecivu patnju
za čista i plemenita osećanja Njegove svete prirode.«
Čežnja vekova str.88: »Isus je na svetu mrzeo samo jedno, to je bio greh. Nije mogao da bude
svedok nekog rđavog dela a da ne doživi bol koji se nije mogao sakriti.«
E.G.W. BC vol.7.str.904: »Isus je uvek izražavao najviše mržnju prema grehu.« (Isus nije nikada
prestao da mrzi greh.)
Čežnja vekova str 700: Isus je »patio u srazmeri sa savršenstvom svoje svetosti i mržnje prema
grehu... Za Njega je bilo strašno naći se okružen ljudskim bićima pod vlašću sotone.«
Ponekad ljudi pokušavaju da dokažu da je Isus bio iskušavan sa zlom na način na koji je i grešan
čovek kušan kad živi odvojeno od Hrista.
Oni kažu da su gresi i iskušenja koje je đavo nudio Hristu na ovom svetu, bili privlačni za Njega,
ali da je On stežući zube i ispravljajući svoju kičmu, odbio da učini ono na što su ga Njegove prirodne
težnje terale da učini. Ništa ne bi moglo da bude dalje od istine od ovog.
Druga teorija je da su Hrista privlačile pogrešne stvari, da je On iskusio požudu i gnev i drugo, ali
da je iz ljubavi prema Ocu odbio da učini ono što bi inače bio srećan da uradi.
Istina je da je Njegova ljubav prema Ocu bila jaka, ali je u isto vreme Njegova mržnja prema
grehu bila jaka. Njemu je greh bio mrzak, ne privlačan.
Dok proučavamo život i prirodu Isusovu, dobra vest je da Njegov pogled na greh i nepravdu je
takođe koristan za nas.
Mi ne trebamo da živimo izvan našeg hrišćanskog života želeći da se pridružimo svetu u
Njegovim gresima, ali stiskajući zube i terajući sebe to ne učinimo.
Ne treba da pokušavamo da steknemo ljubav prema Bogu da bismo bili voljni da se odreknemo
naših prirodnih instikata u nameri da ga učinimo srećnim.
Mi možemo iskusiti istu vrstu pobede koju je Isus iskusio – pobedu ne samo nad grešnim delima,
nego i nad grešnim željama takođe.
Pobeda ide dalje od ponašanja, ide do najskrivenijih želja i sklonost srca. I nama greh može biti
mrzak kao i Isusu.
Ponovo su izveštaji iz nadahnutih spisa nadmoćniji:
Poruka mladim hrišćanima, str. 338: »Kad smo obučeni u Hristovu pravdu, nećemo imati
sklonost prema grehu ... Mi možemo načiniti greške ali ćemo mrzeti greh koji je prouzrokovao patnje
Sinu Božijem.«
Velika borba str. 649.650: »Njihovim sopstvenim bolnim iskustvom oni su naučili zlo greha,
njegovu moć, njegovu krivicu i jad, i oni gledaju na to sa užasom.«
Velika borba str.508: »U obnovljenom srcu postoji mržnja prema grehu.«
Svedočanstva vol.2, str.294: govori o obraćenoj osobi: »Njegov raniji život čini mu se odvratan i
mrzak. On mrzi greh.«
Čežnja vekova str.668: »Kad upoznamo Boga onako kako imamo prednost da Ga upoznamo, naši
životi biće životi stalne poslušnosti. Kroz uvažavanje Isusovog karaktera, kroz zajednicu sa Bogom,
greh će postati mrzak za nas.«
Da li vam je greh primamljiv ili odvratan i mrzak? Do razlike dolazi da li si ili ne upoznao Boga
kao što imaš prednost da Ga upoznaš. Nećeš zamrzeti greh pokušavajući naporno da ga mrziš.
Naučićeš da mrziš greh ulažući snagu i napor da upoznaš Boga i imaš zajednicu s Njim iz dana u
dan.
Nema veze gde počinješ u proučavanju spasenja verom u Isusa Hrista, uvek ćeš završiti na istom
mestu.
Da li Ga poznaješ? Poznavanje Njega je osnova svih stvari koje slede. Poznavati Njega to je život
večni.
Teza 94
»Mi nikad ne možemo biti kao što je bio Isus ali možemo činiti ono što je Isus činio.«
Sećate li se pesme »Želeo bih da budem kao Isus«?
»Biti kao Isus to je moja pesma;
Kod kuće i u mnoštvu,
Biti kao Isus po ceo dan!
Želeo bi da budem kao Isus!«
Da li je moguće biti kao Isus? Ili je ova pesma pogrešna? Da li je moguće biti kao Isus u nekim
stvarima a u drugim ne?
Mi znamo da postoji stanje u kojem nikad ne možemo biti kao Isus, jer On je Bog a mi nismo. On
je naš Stvoritelj, a mi smo samo stvorenja. Mi možemo postati učesnici u Njegovoj Božanskoj prirodi
kroz Njegovo nevidljivo prisustvo u našim životima, ali mi nikad nećemo biti više od ljudskih bića.
Tako da u tom smislu mi nikad ne možemo biti kao Isus.
Elen Wajt BC, vol.5: p.1129: »Hristovo utelovljenje je oduvek predstavljalo tajnu i zauvek će
ostati tajanstveno. Ono što je otkriveno u zapisima Reči Božije to je za nas i za našu decu ali nek se
niko ne upušta da Hrista prikazuje potpuno ljudskim bićem isto takvim kao što smo mi, jer tako nije i
ne može da bude.«
Čak i kad ograničimo naše poređenje na ljudsku prirodu Isusovu, još uvek ćemo naći da mi nikad
ne možemo potpuno biti kao On.
On je rođen »svet« s bezgrešnom prirodom od rođenja, kao što smo primetili u Tezi 90. Mi smo
rođeni odvojeni od Boga, grešni po prirodi od rođenja.
Sve dok živimo na ovom svetu imaćemo tu razliku u našoj stvarnoj prirodi. (Vidi 'Hristove
očigledne pouke str.160)
Druga stvar u kojoj mi nikada ne možemo biti kao Isus je naša grešna prošlost. Mi imamo loš
izveštaj na stazi.
Kroz večnost mi ćemo uvek imati potrebu za opravdanjem i milošću Isusa Hrista da pokrije naše
prošle grehe. Isus nije nikada sagrešio i nikad nije imao grešnu prošlost.
Kako god, još uvek je moguće da budemo kao Isus. Možemo živeti i raditi kao On što je radio.
Možemo imati pobedu nad iskušenjima na isti način kao On što je, kroz zavisnost od sile od gore a ne
od sile iznutra.
Možemo živeti u zajednici s Bogom kao On i na ovaj način razlika između nas učiniće razliku.
Isus je živeo kao čovek. Kroz ceo Njegov život na ovoj zemlji On nikad nije upotrebio Božansku
silu, sve do jutra vaskrsenja.
Sva čuda koja je Isus izveo – podizanje mrtvih, lečenje bolesnih, ozdravljanje gubavaca,
isterivanje demona, hodanje po vodi, čitanje ljudskih misli – sve su to činili i Njegovi sledbenici.
Dela koja je Isus učinio su bila dela učinjena kroz Njegovog Oca. Isus je rekao u Jovanu 14,10:
»Otac koji živi u meni On čini dela.«
Oko 11 puta knjiga 'Čežnja vekova' spominje »bljesak Božanstva kroz ljudsko.«
Prvi put to je bilo kad je bilo prvo čiščenje hrama, kada je za trenutak zastor ljudstva izgledao
povučen u stranu i ljudi su videli bljesak božanstva iznutra.
Čak i ovde su važne reči. Kaže se da je božanstvo samo bljesnulo.
Čak i onda Otac je držao kontrolu i to je bilo Očevo božanstvo koje se otkrilo kroz Njegovog Sina.
Ali ono što je više važno od čuda koje je Isus činio je pobeda koju je izvojevao u bici s
neprijateljem.
Kroz zajednicu sa svojim Ocem, kroz zavisnost od Njega, On je dobio pobedu. I Njegova pobeda
može biti naša. Baš kao što su se Očeva dela manifestovala u Isusovom životu, tako On može učiniti
(za nas) u nama: »da hoćete i učinite kao što mu je ugodno.« Fil.2,13.
Teza 95
»Problem greha je u prekinutoj zajednici između Boga i čoveka. Cilj spasenja je obnovljenje
zajednice, između Boga i čoveka.«
Isus želi da ima svadbu! Otkrivenje 18,6-9. nam kaže o tome: »I čuh kao glas naroda mnogog, i
kao glas voda mnogih, i kao glas gromova jakih koji govore Aliluja! Jer caruje Gospod Bog
svedržitelj. I reče mi: napiši: Blago onima koji su pozvani na večeru svadbe Jagnjetove. I reče mi: ove
su reči istinite Božije!«
Zajednica između čovečanstva i Boga je prekinuta u Edemu. Kada su Adam i Eva zgrešili oni su
se sakrili, i nisu više bili nestrpljivi da bi se sreli s Bogom, nisu više mogli da šetaju s Njim uveče kad
zahladi.
Adam i Eva su izabrali da ne veruju (da nemaju poverenja) u Onoga koji je jedini bio vredan
poverenja, i tako je zajednica sa Bogom bila prekinuta.
Ali Bog nije bio voljan da se priča tu završi. Zajednica sa Njegovim stvorenjima Mu je bila tako
važna da je bio voljan da ode na krst u nameri da obnovi prekinutu zajednicu.
On je došao da lično hoda među ljudima, ovog puta prekriven ljudskim, u nameri da premosti jaz
koji je učinio greh.
»Otkako je Isus došao da prebiva među nama znamo da Bog poznaje naša iskušenja i saoseća sa
nama u našim žalostima. Svaki Adamov sin i kćer može shvatiti da je naš Tvorac prijatelj grešnicima.
Jer u svakoj nauci o milosti, u svakom obećanju radosti, u svakom delu ljubavi, u svakoj božanskoj
privlačnoj sili koja se ispoljila u Spasiteljevom životu na zemlji, mi vidimo da je »S nama Bog.«
Čežnja vekova str.24.
I sada Isus želi da ima svadbu. Šta to znači? To znači kad su dvoje lično i stalno zajedno.
Na aerodromu u Tokiju moja žena i ja sreli smo jednog Šveđanina koji je bio na putu da se
susretne sasvojom nevestom iz Koreje. Oni se nisu nikad sreli. Oni su komunicirali preko velike
udaljenosti dopisivanjem. Ali ovo je trebalo da bude prvi put da se lično vide.
On je bio nestrpljiv da je vidi. Željno je očekivao svadbu, da budu stalno zajedno.
Kroz zajednicu i proučavanje Njegove reči, bićemo u vezi sa Hristom. Naučićemo da Ga volimo,
jer je On prvi zavoleo nas.
Možemo se pridružiti Njegovoj težnji za svadbom, i vremenom kad ćemo se sresti sa Njim lično i
zauvek.
Ponekad se ljudi zabrinu da svakodnevna zajednica sa Hristom ne postane samo jedna od formi.
Ali zajednica nije jednostavno sredina nekog kraja. To je kraj sam po sebi.
Mi nemamo zajednicu sa Hristom da bi bili spaseni. Mi smo spaseni u nameri da možemo imati
zajednicu s Hristom.
»Pošto kroz Hrista ulazimo u odmor, nebo ovde počinje. Mi odgovaramo na Njegov poziv: Dođite
i naučite se od Mene, i u tom dolaženju otpočinjemo večni život. Nebo je neprekidno približavanje
Bogu kroz Hrista. Što smo duže u blaženstvu neba, to će nam se više i više otvarati slava, i što više
poznajemo Boga utoliko će silnija biti naša sreća.
Dok hodamo sa Isusom u ovom životu možemo biti ispunjeni Njegovom ljubavlju, zadovoljni
Njegovom prisutnošću. Sve što ljudska priroda može da podnese možemo ovde da primimo.
Ali šta je to kad se uporedi sa onim što će nastati? Otk.7,15-17.« Čežnja vekova str.331.332.
Isus želi da ima svadbu! A ti?
Moris L. Venden. Nezvanični prevod: Gordana Konstantinov
Tekst na kompjuteru: Allin Lea
Obrada teksta: Marko Kurtović