6živo vrelo - hilp.hr · prostor. Zamišljati dar spasenja i Božju otajstvenost negdje izvan...

živo vreloliturgijsko-pastoralni list

od 11. lipnja do 11. srpnja 2009.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVI. • cijena: 13 kn662009

od 11. lipnja do 11. srpnja 2009.od 11. lipnja do 11. srpnja 2009.

Prostornost prisutnosti

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

WWWWWWWWWWWWWWWživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživoživo

Wživo

Wvre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvrevre

Wvre

Wlo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlolo

Wlo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

WISSN 1331-2170 – UDK 282

WW2009 6

God. XXVI. (2009.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Gabrijela Miličević

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Liturgijsko biti u Bogu

naša tema: prostornost prisutnosti 2 Bog – prostor – čovjek, s. M. Pehar

Liturgija – životni prostor Otajstva prisutnosti, I. Žižić

Prostor slavlja između tehničke svijestii liturgijske estetike, A. Crnčević

Liturgijski prostor između prisutnosti i ugođaja, I. Šaško

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:I. Raguž, Ž. Tanjić, A. Crnčević, S. Slišković, I. Šaško

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Dvanaesta nedjelja kroz godinu

Trinaesta nedjelja kroz godinu

Četrnaesta nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 Glazbeni prilog: S. Grgat i M. Bartolić

Otpjevni psalmi za 11. i 14. nedjelju kroz godinu

trenutak: pisma čitatelja 40 Stajati ili sjediti kod Darovne molitve?

UREDNIKOVA RIJEČ

1

ŽIVO VRELO 6-2009

D Liturgijsko biti u Bogu

Darovanost spasenja u Crkvi trajno se nastavlja kroz liturgijsku ob-rednost. Izvršujući Učiteljeve riječi »Ovo činite meni na spomen« Crkva trajno živi dar spasenja i tako sjedinjuje vjekove u vez vječ-

nosti. Liturgijski obred svojom zbiljnošću i događajnošću posreduje doga-đanje i zbilju Otajstva. Sva ljepota obreda usmjerena je k čovjekovu udio-ništvu u toj ljepoti koja nas unosi u Božje vrijeme, u vječnost. No, iskustvo darovanoga spasenja ne preobražava samo vrijeme, nego i prostor u ko-jemu slavi i živi vjeru. Vrijeme i prostor dvije su temeljne odrednice koje slavljenomu otajstvu daju zbiljnost. Sve što postoji ima svoje vrijeme i svoj prostor. Zamišljati dar spasenja i Božju otajstvenost negdje izvan vreme-na i onkraj granica prostornosti, znači biti na rubu iskušenja misli o dale-kom Bogu. U takvome poimanju liturgijska bi obrednost služila samo kao premošćenje platonističkoga jaza između naše vidljive (tjelesne i dodirlji-ve) pojavnosti i ‘nebeske’ zbiljnosti. Liturgija bi stoga bila uvijek spasenjski privid zbiljnosti, obredna slika spasenja koje se događa negdje drugdje, u neprostornosti i nadvremenosti. Takva ‘oduhovljena’ obrednost jednako je neautentična i kršćanstvu nevlastita kao što mu je strana i obrednost koja će sve podložiti snazi ljudskoga obrednog čina.

Kršćanstvo izranja iz Božje objave i utjelovljenosti. Utjelovljenje je po zakonitosti i zbiljnosti Tijela istinsko uvremenjenje i uprostorenje Boga u životni prostor čovjeka, čije tijelo Bog uzima kao oblik prisutnosti među ljudima. Liturgijsko slavlje, kao spomen-čin Kristova otajstva, čini tu Bož-ju uprostorenu prisutnost trajno očitom i živom. Suvremena kršćanska misao, međutim, kao da se pribojava Božje su-prostornosti s čovjekom. Prihvaća se i razumijeva njegovu su-vremenost, ali ga se i dalje smješta negdje drugdje, u sfere neprostornosti.

Biti stvoren i biti otkupljen znači »imati prostor u Bogu«, u njegovu postojanju. Kažemo li da sve postoji u Bogu, da »u njemu živimo, miče-mo se i jesmo« (Dj 17,28), zar je ispravan govor o našoj prostornoj razdvo-jenosti od njega? Novozavjetna teologija poima i samo otajstvo krštenja kao uronjenost u Krista. Krist je Voda u koju smo uronjeni, Zdenac naše-ga preporođenja za novu stvorenost i novi život u Bogu. Slobodno je, da-kle, govoriti o Bogu kao prostoru našega življenja. Za takav govor i takvu misao nerijetko je zaprjeka sām liturgijski prostor, oblikovan i mišljen kao prostor za Boga i za naš susret s njim. Zbiljnost liturgijskoga otajstva, me-đutim, otkriva nam da je prostor slavlja, kao mjesto uzbiljenja Božjega djela spasenja, trajni podsjetnik na Božju prostornost i na darovanu mo-gućnost našega ulaska u Boga i njegov život. Zato liturgija svojom prostor-nošću pruža uvijek novu mogućnost spasenjskoga biti u Bogu.

Urednik

NAŠA TEMA

2


BBog – prostor – čovjekProstor kao teološka kategorija

s. Marija Pehar

Biblijska je vjera, okružena panteističkim religijama, sa strahom ču-vala Božju transcendentnost, pazeći da Boga ne veže uz manifesta-cije snaga i ritmova prirode, nego uz njegovu objavu u ljudskoj po-

vijesti. Dosljedno tomu, židovsko-kršćanska tradicija trajno je pomicala svoj interes od prirode prema povijesti, od kategorije prostora prema ka-tegoriji vremena. Ova se specifičnost doživljavala kao oslobođenost za vrijeme, za razliku od zarobljenosti prostorom, koja se pripisivala pogan-stvu (P. Tillich). To svojevrsno zapostavljanje kategorije prostora ostalo je u kršćanskoj teologiji do danas.

U novije se vrijeme pod različitim utjecajima ipak otvara teološki in-teres za kategoriju prostora. Dakako da teologija ne misli prostor kao geo metrijski pojam, definiran koordinatama protežnosti i utemeljen na kvantitativnim mjerenjima, ili kao filozofski pojam apsolutnoga prosto-ra, nego kao relativnu veličinu u odnosu na Boga i čovjeka, kao čovjekov životni prostor (terminu kairos u kategoriji vremena odgovara termin oi-kos u kategoriji prostora).

Ovdje donosimo tri »teološka mjesta« koja se pokazuju zanimljivima i otvorenima za teološko mišljenje prostora. Riječ je o židovsko-kabali-stičkom nauku o zimzumu, trinitarnoj perihorezi i Kristovom križu kao povlaštenom mjestu odnosa Bog – čovjek – prostor.

Kabalistički nauk o »zimzumu«Zimzum označava nutarnju koncentraciju i neki oblik kontrakcije koja se događa u Bogu samome prilikom njegove odluke za stvaranje svije-ta. Prema ovom kabalističkom nauku Isaaka Lurie, prije nego Bog stva-ra svijet događa se njegovom odlukom nešto unutar njega samoga. Da bi nečemu izvan sebe omogućio da bude, beskonačni Bog povlači i ogra-ničava svoju sveprisutnost. To razmišljanje Luria temelji na staromu ži-dovskom učenju o Šekinah, prema kojem Bog svoju beskonačnost može tako sažeti da je uprisutni u konačnosti. Tek ovim slobodnim samoo-graničenjem Vječnoga i kontrakcijom Beskonačnoga nastaje onaj pra-zni prostor (nihil) u kojem Stvoritelj nebitak poziva u bitak. Ovim Bož-jim ispražnjenjem od sebe samoga, omogućeno je postojanje stvorenja koje je non de Deo, sed ex nihilo i tek je kroz ovu nutarnju odluku u Bogu samome uopće moguće misliti neki nihil izvan Božje sveobuhvatnosti.

Ograničavanjem samoga sebe Bog izvan sebe samoga omogućava stvorenju prostor, vrijeme i slobodu. Zato se ovaj čin Božjeg samoispra-žnjenja može razumjeti i kao čin Božjeg samoponiženja i trpljenja. Zim-

Teologija ne poima prostor kao geometrij-

ski pojam, definiran koordinatama protežno-sti i utemeljen na kvan-titativnim mjerenjima,

ili kao filozofski pojam apso lutnoga prostora,

nego kao relativnu veli-činu u odnosu na Boga i čovjeka, kao čovjekov životni prostor (terminu kairos u kategoriji vre-mena odgovara termin oikos u kategoriji pro-stora). Po Kristovu kri-

žu i uskrsnuću započelo je, naime, eshatolo-

ško vrijeme, ali je otvo-ren i eshatološki prostor. Otvorena je mogućnost vječne perihoreze Boga

i njegovoga stvorenja.

3

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo620092009620096620096zum tako pokazuje da stvaranje svijeta za Boga nije samo izvanjska actio (čin), nego i nutarnja passio (trpljenje). Već u stvaranju Bog se poka-zuje kao bezgranična ljubav, ljubav do boli, te se već stvaranje može shvatiti kao prvi čin Božje kenoze, koja će svoj vrhunac imati u križu.

U kontekstu govora o prostoru, nauk o zim-zumu pomaže shvatiti kako Bog slobodnim i mi-losnim povlačenjem svoje sveprisutnosti omo-gućuje i otvara prostor svome stvorenju. Deus creaturus mundos contraxit praesentiam su-am. (M. Jammer, Das Problem des Raumes, 50) Prostor, nastao ovim Božjim samoograniče-njem, nema dakako nikakve božanske atribute, nego je Božje stvorenje. Ovo samoograničenje nije za Boga izraz nemoći, nego upravo svemo-ći. Svojom slobodnom odlukom Bog ispražnja-va i oslobađa jedan prostor unutar sebe samoga i tako zapravo u sebi omogućava stvorenju slo-bodan životni prostor. Bog dakle trajno ostaje izvorni prostor obitavanja svoga stvorenja.

Perihoreza – Bog kao prostorO Bogu kao o prostoru njegovoga stvorenja smi-jemo govoriti na temelju prostornosti u samo-me Bogu. Riječ je, naime, o shvaćanju trojstve-nih osoba kao međusobnih prostorā jedne za drugu, što proizlazi iz izraza perihoresis. Izraz potječe od crkvenih otaca Istoka i u kristologiji označava prožimanje bez miješanja dviju nara-vi u Kristu, a u trojstvenoj teologiji međusobno prožimanje i uzajamno nastanjenje božanskih osoba jedne u drugoj, pri čemu su osobe pot-puno jedno u jedinstvenoj biti i potpuno jedna u drugoj bez miješanja ili nerazlikovanja. Ute-meljenje ovom razmišljanju jest ivanovski izraz Bog je ljubav (Iv 1,8.16), kao i Isusove riječi Ja sam u Ocu i Otac u meni (Iv 10,38; 14,11). Troj-stvo se predstavlja kao zajedništvo ljubavi koja se izlijeva i priopćava.

Svaka osoba Trojstva egzistira, boravi u drugim dvjema i istovremeno sebe priprav-lja i daruje za boravište drugim dvjema. Jedin-stvo je u Trojstvu međusobno darivanje i pri-manje, a osobe su životni prostori jedna drugoj, tako da se može govoriti o tri trinitarna prosto-ra (J. Moltmann).

Primjena izraza perihoresis u kristologiji i u trojstvenoj teologiji omogućuje izraziti dubo-ko međusobno prožimanje kako među onim što je međusobno jednako (božanske osobe), tako i među onim što je međusobno različito (božan-ska i ljudska narav u Kristu). Tako smijemo i po-stojanje stvorenjā promatrati kao odsjaj unu-tarbožanskoga života, koji je obilježen »trajnim ‘ostavljanjem mjesta’ drugome, putem vječnog sebedarja: Otac ‘daje mjesta’ Riječi, a obojica ‘daju mjesta’ Duhu Svetomu« (Enciklopedij-ski teološki rječnik, 1108). Ostavljanje mjesta ne odnosi se kod Boga samo na život unutar sebe, nego i na stvorenje. Perihoretski shvaćeno, Troj-stvo je prostor otvorenog jedinstva, koji k sebi i u sebe poziva svoje stvorenje. »Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni budu u nama.« (Iv 17,21) Poziv čovjeku za nastanjenjem u Bogu odgovara i čežnji Boga za nastanjenjem u čovje-ku. »Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.« (Iv 14,23) Perihoreza dakle dopušta misliti stvorenje kao prostor Božji i Bo-ga kao životni prostor stvorenja.

Križ KristovBeskonačni se prostor doima kao šutljiva prazni-na, ništavilo koje u čovjeku izaziva osjećaj izgu-bljenosti i straha: horror vacui. Čovjek zato treba zaštićeni životni prostor koji ima svoje središte,

Bog je prostor življenja spašenoga stvorenja. Biti u prostoru slavlja,znači biti u Bogu, biti prožetnjegovom prisutnošću.

NAŠA TEMA

4


točku orijentacije. Tako dolazimo do Kristova križa, prostora zgusnute Božje prisutnosti i isto-vremeno središta čovjekovog životnog prostora.

Po svom obliku i još više po sadržaju, križ se prostorno i teološki pokazuje kao sjecište i po-veznica nespojivih dimenzija i veličina (usp. E. Jooß, Raum. Eine theologische Interpretation, Gütersloh 2005). Njegova je vertikala poveznica neba, zemlje i podzemlja. Promatrano teološki, po križu se događa najviše uzdignuće i najdublji silazak. Horizontala križa iznova definira središ-njost, ali tako da »rubno« doživljava radikalnu preobrazbu. Boravak na rubu smrti preobraža-va se u središte života i spasenja. Križ ne stoji u hramu niti u Jeruzalemu, nego svojom izmješte-nošću izvan gradskih zidina pokazuje novo sre-dište Božje prisutnosti. Križ je sjecište i po tome što je na njemu u krhkosti tjelesnosti zbijena di-jalektika Božje prisutnosti i skrivenosti. Ovdje se skrivenost pokazala kao način Božje prisutnosti. U najvećoj Božjoj odsutnosti, u bogonapušteno-sti, pokazala se najveća Božja blizina.

Tako, po križu dobiva odgovor i bolno pita-nje teodiceje, koje nije samo uzročno pitanje »Zašto?«, nego i prostorno pitanje »Gdje?«

Onomu tko pati nije upitno samo zašto patnja, nego i gdje je Bog dok on pati. Ovo pitanje po-stavljeno kao svojevrstan prigovor Bogu i izgo-voreno Martinim riječima »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro« (Iv 11,21) dobi-va po križu utješan odgovor: Bog je prisutan u svakom trpljenju i tamo sām trpi.

Predanjem Sina u smrt i izručenjem bogo-napuštenosti na križu Bog ulazi u ono ništavilo, u nihil iz kojeg je svijet stvoren. Tako prožima ovo ništavilo i ispunja ga sobom, svojom boli, ljubavlju prema stvorenju i vlastitim iskustvom smrti. Bog ulazi u prazninu bogonapuštenosti grijeha i smrti (silazak nad pakao) i time što u nju ulazi nadmoćno je pobjeđuje (Moltmann). Kristov križ jest poništenje ništavila iz kojeg je svijet stvoren i otvaranje pristupa onom prosto-ru za koji je stvoren. U prostor Oca, u kojemu Sin odvijeka boravi i u koji nakon uskrsnuća po-novno ulazi, uvest će i one koji su kao njegova braća sinovi Oca. »Idem pripraviti vam mjesto da i vi budete gdje sam ja. U kući Oca moga ima mnogo stanova.« (Iv 14,2-3)

Po križu i uskrsnuću započelo je eshatološ-ko vrijeme, ali je otvoren i eshatološki prostor. Otvorena je mogućnost vječne perihoreze Boga i njegovoga stvorenja. Po svome Sinu i Duhu bo-ravi Bog već u svome stvorenju (incarnatio i in-habitatio), ali i vodi stvorenje konačnome do-vršenju, kad će ono biti hram i Božje boravište (1Kor 15,18: Bog sve u svemu). Istovremeno Bog uvodi svoje stvorenje u zaštićeni prostor svo-ga nutarnjeg života (pobožanstvenjenje). Tako će izvorno creatio ex nihilo prijeći u eshatološ-ko annihilatio nihili, definitivno dokinuće svake prijetnje ništavila, pa se tako otvara nova kate-gorija prostornosti u samome Bogu koji je svo-me stvorenju dom i domovina. Tako kršćanska eshatologija potvrđuje da nije u-topija, nego je njezin topos nutarnji prostor samoga Boga.

Pokazujući interes za kategoriju prosto-ra kršćanska teologija nije danas, kako vidimo, manje biblijski utemeljena i ne dovodi u pita-nje Božju transcendentnost. Štoviše, upravo te-meljno biblijsko određenje Boga kao ljubavi, očitovano u otajstvu Trojstva i križa, dovodi do ove kategorije.

Kristov križ je mjesto očitovanja Božje blizine.U krhkosti tijela i najvećoj bogonapuštenosti

pokazuje se djelatnom sva snaga Očeve blizine.

5

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo620092009620096620096

Liturgija – životni prostor Otajstva prisutnostiDar Prisutnosti očitovan u prostorima života

Ivica ŽižićMMeđu brojnim izričajima kojima liturgija kazuje unutarnje otajstveno događanje, prisutnost je najučestaliji. Njemu se liturgijski govor i teologija najčešće vraćaju jer je kadar na

jezgrovit način izreći sav liturgijski događaj. Iako je stvarnost prisut-nosti toliko bliska ljudskom iskustvu da zapravo prožima sve ljud-ske čine i misli, osjete i odnose, metafizička je baština zapadnjačke kulture opteretila ovaj termin mnogobrojnim i često oprječnim teo-rijama. Njihov se utjecaj osjeća i na području liturgije, osobito glede tumačenja sakramenta između vidljivog znaka i nevidljive milosti, između sakramentalne ‘forme’ i ‘materije’... Osim logike raščlambe pojedinih sastavnica, prisutnost, shvaćena kao samostojna i autono-mna zbiljnost, nerijetko je bila podređena imperativu ‘prostornosti’, budući da ono što je prisutno ‘mora’ imati svoj prostor. I dok prostor biva okosnica i međa prisutnosti, prisutnost se zbiva kao prostorno očitovanje. Filozofske su i teološke tradicije ipak uspjele dotaknuti bit prisutnosti, iako često nisu uspijevale očuvati njezinu cjelovitost.

Na ovom mjestu nije nam cilj razlagati pojmovne konstrukci-je prisutnosti u filozofskoj perspektivi, iako je upravo ona u dobroj mjeri odredila teološku misao. Cilj nam je zaći u teološko iščitava-nje doživljaja prisutnosti, tj. prisutnost kao iskustveno poniranje u Kristovo Otajstvo, prisutnost kao otajstveni odnos i čin u kojemu se prožimaju ljudska i božanska inicijativa tvoreći milosne prosto-re preobrazbe. Liturgija kao prostor prisutnosti, dakle, ne zahtije-va samo sagledavanje silazne dinamike kojom Bog pristupa čovje-ku u Kristu i po sakramentima ga uvodi u božanski život Trojstva. Ona podrazumijeva i ‘uzlazni’ trenutak, kojim čovjek ‘otvara’ pro-stor Božjem djelovanju te, zahvaćen njegovom inicijativom, su-dje-luje na njegovu činu i u njegovu životu. Liturgija kao događanje obostrane prisutnosti ne može se dakle shvatiti bez dioništva, kao ni bez prostora odnosa. Upravo jer je u-prisutnjenje Kristova Otaj-stva, liturgija struji cjelovito zahvatiti sva područja čovjekova biva-nja i življenja te ga potaknuti da uzdarno odgovori na zauzetu Bož-ju blizinu u Kristu. Budući da je liturgija prostor očitovanja Kristove prisutnosti u liturgijskim činima, misnoj žrtvi, osobi službenika, eu-haristijskim prilikama i sakramentima, u navještaju riječi te u mo-litvi i psalmima (usp. SC, 7), sve navedene forme, iako različite, bi-vaju prožete jednom te istom prisutnošću. Istodobno svaka od njih tvori životni prostor dioništva i iskustva vjere.

Liturgija je prostor Otaj-stva prisutnosti. U tome vi-du ona ne zahtijeva samo sagledavanje silazne dina-mike kojom Bog pristupa

čovjeku u Kristu i po sakra-mentima ga uvodi u bo-

žanski život Trojstva. Ona podrazumijeva i ‘uzla-

zni’ trenutak, kojim čovjek ‘otvara’ prostor Božjem dje-lovanju te, zahvaćen njego-vom inicijativom, su-djeluje na njegovu činu i u njegovu životu. Liturgija, kao doga-

đanje obostrane prisutnosti, ne može se dakle shvati-

ti bez dioništva, kao ni bez prostora odnosa. Kristova spasenjska prisutnost u li-

turgiji traži životni prostor u kojem čovjeku omogućuje

udioništvo u Otajstvu Boga.

NAŠA TEMA

6


Prvotni prostori prisutnostiPrvotni prostor prisutnosti je tijelo. U oduhovljenoj mate-rijalnosti i otjelovljenom du-hu zrcali se prvotna simbo-lička igra prisutnosti. Tijelo je prvi simbol prisutnosti, jer je njegovo prvotno očitova-nje. Sve geste, riječi, svi na-čini priopćavanja i bivanja, ukorijenjeni su u izvornom simbolu tijela. Prisutnost se ne skriva ‘iza’ tijela, nego se s njime stapa. ‘Klasično’ raz-dvajanje duha i tijela dovelo je do pomutnje simboličkoga govora. Tijelo je u svakom po-gledu duhovno. Duh je u sva-kom pogledu tjelesan. Samo na temelju jedinstva moguće je shvatiti prisutnost. Ona se skriva i otkriva, priopćava i ge-stama kazuje unutar duhovno-tje-lesnoga jedinstva. Svijest prisutnosti prva je forma čovjekova odnošaja spram samo-ga sebe. Ona je utkana ne samo u ‘protološ-ko’ vrijeme njegova pojavka na svijetu, nego ga trajno prati u svim životnim stanjima i iskustvi-ma, čuvajući u svojem okrilju jedinstveni iden-titet i smisaoni kontinuitet življenja.

Tijelo zacijelo nije ‘otok’ prisutnosti. Ono je radije spona susretanja. Već od samih početaka čovjek je obavijen prisutnošću drugih. Da bi bio, potreban je drugi. Čitav se proces čovjekova oz-biljenja odvija u odnosu s drugim: od majčinog krila, dječje igre, sve do odnosa ljubavi, zajed-ništva, pa čak i u trenutku smrti, prisutnost dru-gih jamči sveze povjerenja koje čovjeku omogu-ćuju istinski živjeti. Mit o Narcisu, koji gledajući u jezeru svoj lik tragično skončava jer je svo-ju prisutnost želio posve apsorbirati, znakovi-to govori o izvornoj upućenosti prema drugi-ma, ali i stalnoj opasnosti urušavanja vlastitoga bića. Bez drugoga prisutnost se utapa u dubinu žudnje posjedovanja samoga sebe. Bez drugoga prisutnost je osamljena introspekcija koja nije kadra otkriti svoje istinsko lice. Doista, »tijelo je

prostor/vrijeme u kojemu odnos poprima formu svijesti o ‘sebi’« (P. Sequeri).

U krilu toga prvog simbola i prvog prostora, liturgija slavi uzbiljenje otaj-stva. Svi se liturgijski čini smještaju u red tijela – slike prizivaju pogled, sluh prima riječ, a tijelo u pokre-tu osjeća doticaje, mirise, sjedinju-je se s gestom Kristova u-prisutnje-nja, pripuštajući se »jednom Tijelu i jednom Duhu«. Liturgija je Božji od-govor na stanje čovje kove prisutnosti. No, l iturgija je također u-prisutnjenje,

Božji ulazak po Kristu, posredova njem Duha Svetoga, u stanje prisutnosti ko-

ja je tijelo. Novozavjetne i liturgijske slike Tijela Kristova izriču upravo tu istinu.

»Kršćani – piše G. Bonaccorso – vrše ći ‘tjelesni’ čin blagovanja kru-ha i pijenja vina ulaze u zajedništvo s ‘tijelom’ Kristovim i tako konsti-tuiraju ‘tijelo’ Crkve. Ovdje, više ne-

go na drugim mjestima, sve polazi od gestā i činā tijela u kojima se očituje dvostruka

dimenzija: kristološka (‘tijelo Kristovo’) i ekle-ziološka (‘tijelo Crkve’).« Tijelo vjernika, Tijelo Kristovo i Tijelo Crkve po liturgijskom svetkova-nju postaju tri lica jedne prisutnosti. Žudnja je Duha da Kristovo Tijelo postane tijelo sviju. Ti-me se ne želi reći da je prisutnost jednostavno ‘sadržana’, nego da je ona vazda odnos s drugi-ma i Drugim te da je u svakom pogledu prostor prožimanja, koji daleko nadvisuje puku fizičku nazočnost nekog predmeta.

Milosno liturgijsko ophođenje s Kristovom prisutnošću po tijelu i u tijelu nema, naime, za cilj ‘obuhvatiti’ i ‘posjedovati’, nego susresti i osjetiti. A susret, kao i doticaj, mogući su po slo-bodnoj inicijativi obiju strana. Iako nam se po-jam prisutnosti u redu tijela nameće kao unutar-nja nazočnost, ona je ipak ‘stvar odnosa’. Sama riječ prisutnost (prae-sentia) kazuje izloženost onoga što je u sebi sakrito, onoga što se otajstve-no povlači pred opisnim pogledom. U tom po-gledu, prisutnost se artikulira kao diferencija. No, prisutnost znači i izložiti se, očitovati se i u svojem očitovanju biti.





»Kršćani – piše G. Bonaccorso – vrše ći ‘tjelesni’ čin blagovanja kru-ha i pijenja vina ulaze u zajedništvo

stama kazuje unutar duhovno-tje-lesnoga jedinstva. Svijest prisutnosti

s ‘tijelom’ Kristovim i tako konsti-tuiraju ‘tijelo’ Crkve. Ovdje, više ne-

go na drugim mjestima, sve polazi od gestā i činā tijela u kojima se očituje dvostruka

dimenzija: kristološka (‘tijelo Kristovo’) i ekle-

Prvotni prostori prisutnostiPrvotni prostor prisutnosti je tijelo. U oduhovljenoj mate-rijalnosti i otjelovljenom du-hu zrcali se prvotna simbo-lička igra prisutnosti. Tijelo je prvi simbol prisutnosti, jer je njegovo prvotno očitova-nje. Sve geste, riječi, svi na-čini priopćavanja i bivanja, ukorijenjeni su u izvornom simbolu tijela. Prisutnost se ne skriva ‘iza’ tijela, nego se s njime stapa. ‘Klasično’ raz-dvajanje duha i tijela dovelo je do pomutnje simboličkoga govora. Tijelo je u svakom po-gledu duhovno. Duh je u sva-kom pogledu tjelesan. Samo na temelju jedinstva moguće je shvatiti prisutnost. Ona se skriva i otkriva, priopćava i ge-stama kazuje unutar duhovno-tje-

Prvotni prostor prisutnosti je

govora. Tijelo je u svakom po-

skriva i otkriva, priopćava i ge-stama kazuje unutar duhovno-tje-





»Kršćani – piše G. Bonaccorso – vrše ći ‘tjelesni’ čin blagovanja kru-ha i pijenja vina ulaze u zajedništvo s ‘tijelom’ Kristovim i tako konsti-tuiraju ‘tijelo’ Crkve. Ovdje, više ne-

go na drugim mjestima, sve polazi od

7

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo620092009620096620096Liturgija je slavlje izloženosti Kristove prisut-

nosti i prisutnosti vjernika u zajedništvu Crkve. Ona je tijelo susreta, koja odvraća upravljenost prema sebi, a upravlja je Drugome i drugima. Njezina otajstvenost počiva u neiscrpnom susre-tanju prisutnosti, u milosnoj prožetosti koja ne kani priskrbiti neko dobro, makar ono bilo du-hovno, nego velikodušno pružiti sve. Uistinu, da bi vjernik susreo i osjetio prisutnost Kristovu, treba se ‘milosno zaboraviti’.

Prisutnost – otajstvena darovanost Ako se svi liturgijski čini smješta ju u red tijela, a tijelo u red prisutnosti, liturgijsko je otajstvo ne samo prožeto odnosima, nego ono iz odno-sa izranja. Svaki je liturgijski simbol i čin izlazak iz sebe i ulazak u milosni prostor Drugoga. Zato su svi liturgijski čini inicijacijski. Jer daruju pri-sutnost putem uvođenja, liturgijski su čini pre-bivalište u vjeri. Zapravo, oni se ne daju misli-ti kao statično obitavanje, nego kao dinamično z-bivanje, kao ek-statično poniranje u otajstve-nu pruženost Kristove Riječi i čina, Kristove pri-sutnosti. Riječi i geste, slike i pjesme liturgije ni-su prazna gestikulacija, niti ‘ceremonijalni’ ures vjere, koja se zbiva negdje drugdje. Oni su pro-stori gdje se isprepliću ljudska i božanska upuće-nost, koja se jednom zauvijek zbila u Kristovom Tijelu, a u sakramentalnom događaju trajno na-stavlja ‘prebivati među nama’.

Uz pojam prisutnosti, liturgija redovito ve-že pojam dara. I on je na svojevrstan način ključ razumijevanja prisutnosti. Neuvjetova-nost dara, očevidna u činu darivanja, uvijek sa sobom nosi prisutnost. Dar, onkraj svoje ma-terijalne vrijednosti, posreduje bilo darivatelju bilo darovanome svezu uzajamnosti i potvrde. On je znak koji će odsada i zauvijek čuvati spo-men događaja i trajno prizivati prisutnost dru-goga. Ako je materijalnost dara sposobna otje-loviti sjećanje i zauvijek ostaje otvorena susretu iz kojega je dar proizašao, koliko li će više tjele-snost liturgije unositi u zahvalno sjećanje koje postaje živa nazočnost? Dar prisutnosti u litur-giji je zajamčen Kristovim Tijelom. Nipošto ne-kim ograničenim dobrom, koje se može staviti po strani i prepustiti zaboravu. Liturgija je pro-

stor i vrijeme živoga sjećanja na događaj Isusa Krista čiji se povijesni odjek ne umanjuje, nego postaje još veći u napetom strujanju prema do-gađaju njegova ‘ponovnog dolaska’.

Podjednako paradoksalno koliko i istini-to čini se tipična ‘nevidljivost dara’. Dar živi od ‘vidljivih znakova nevidljive prisutnosti’. On je, s jedne strane, znak koji osjetno zahvaća sjeća-nje (prostor). S druge pak strane dar je obećanje svezā koje su jednom nastale i iščekuju svoje is-punjenje (vrijeme). Sveza vidljivog i nevidljivog nerazdruživo se pronalazi u istini dara. Budući da je dar i inicijacijske naravi, njegova je zadaća da svagda uvodi u sferu nevidljivoga, a da se ne razdvoji od osjetnosti vidljivoga. Dar bez nalič-ja nevidljivoga postaje izraz mìta i izaziva osje-ćaj pohlepe, a dar bez naličja vidljivoga pretva-ra se u puku iluziju. Autentičan je samo onaj dar koji se reflektira između vidljivoga i nevidljivo-ga te trajno ostaje u napetosti između prisut-nosti i odsutnosti. Autentičan dar zapravo živi istovremeno od sjećanja na svezu jedinstva, ali i od zaborava na sebe. U evanđeoskom smislu to znači ne umjeti sjetiti se kolike smo ugostili, na-hranili, odjenuli i posjetili (usp. Mt 25), nošeni nezainteresiranom velikodušnošću ljubavi.

Slaveći darovanost Kristova Otajstva ljudi-ma, liturgija Crkve prepušta se otajstvenoj raz-mjeni dara. U spletu vidljivoga i nevidljivoga rastvaraju se prostor i vrijeme slavlja vjere. Zna-kovitost događaja u Emausu (Lk 24,13-35) izvr-sno oslikava sakramentalnu logiku dara. Dok Uskrsli iščezava lomeći kruh, u isti mah pogle-di učenika bivaju ispunjeni njegovom prisutno-šću. A ta je prisutnost posredovana lomljenjem kruha. Lišeni mogućnosti izravnoga gledanja, njihovi su pogledi preobraženi euharistijskim simbolom koji sabire, ponazočuje i posreduje sav kristološki događaj te pruža uvid u svu nje-govu istinu. Dar je prisutnosti onaj koji pruža uvid u nevidljivo, dok u isti mah budi osjete vje-re na ispovijest vjerodostojnosti odnosa. Prisut-ni je Krist onaj koji otajstveno obdaruje čovjeka da, počev od svojega tijela, kuša njegov Događaj i u njemu prebiva. Liturgija plemenitom jedno-stavnošću (SC 34) tvori prostor susreta u vje-ri. Jednostavnošću prepunom osjećaja bliskosti

NAŠA TEMA

8


(simplicitas) i jednostavnošću punom dosto-janstvenoga poštivanja (nobilis), liturgijsko se slavlje otvara Kristovoj prisutnosti.

Krhkost i snaga prisutnostiUzmemo li u obzir da je prisutnost eminentno estetska kategorija, jer se u svakom pogledu od-nosi na tijelo i osjete, lako ćemo zaključiti da litur-gijsko slavlje Tijela Kristova, njegove žive nazoč-nosti u povijesti i u zajednici vjernika, zrači sjajem punine. U liturgijskom je događaju vjere sav čo-vjek i sva njegova prisutnost pod okriljem Kristo-ve prisutnosti. U svjetlu Drugoga ponajbolje se zrcali preobražavajući doticaj dara Drugoga. Dar Prisutnosti potiče ga ne samo da se odredi pred njim, nego i da se ‘izgubi’ i ‘zaboravi’ u otajstvenoj zapretenosti njegovih vidljivih i nevidljivih nalič-ja. Liturgija je upravo zahvaljujući Kristovoj pri-sutnosti estetika Otajstva. Njegova je otajstvena nazočnost u kruhu i vinu, u vodi i ulju, u zajednici, »okomito i vertikalno« u cjelini liturgijskog doga-đaja, estetsko-epifanijska. Dar prisutnosti življen u tijelu – izvornom simbolu prisutnosti – objedi-njuje gledanje i vjerovanje, doticanje i slušanje, kretanje i stajanje u jedinstveno i ničim uvjetova-no ‘ekstatično’ prebivanje u Kristu.

Čini se da liturgija živi od punine te pruža mnogo više nego što čovjek može osjetiti i pri-miti. Međutim, iskreno liturgijsko iskustvo pri-sutnosti poznaje također pukotine ‘ne-iskustva’. To ‘noćno iskustvo vjere’ (J.-Y. Lacoste) u kojem se osjeti pomračuju, a kao jedino svjetlo preosta-je vjera, trajno prati te ‘korigira’ estetičnu blista-vost liturgijskoga slavlja. Možda je upravo krh-

kost smisla prisutnosti uvjet mogućnosti ‘sjaja’ liturgijske Kristove nazočnosti. Vratimo li se na događaj iz Emausa, taj će nam smisao postati ja-sniji. Susret se učenika s Uskrslim odvija u sjeni njegove smrti, u tami njegova nestanka. Iako ži-ve u uskrsnom vremenu, oni ga ne zapažaju. Nji-hovi su pogledi, zaustavljeni na golgotskom stra-tištu, nesposobni prepoznati Stranca. Kristovo tumačenje prorokā i pisama uspijeva tek pobu-diti ‘žar srdaca’. No, otvaranje prostora očitova-nju njegove prisutnosti, povjereno najprije po-zivu, a potom i večernjem blagovanju, događa se na rubu dana, u sumraku. Kada čovjek odloži sve poslove dana i prepusti se intimnoj gozbenoj ‘rekapitulaciji’ svojega življenja, postaje sposo-ban otvoriti prostor očitovanju smisla, postaje sposoban doista biti prisutan. Kristova inicija-tiva (tumačenje prorokā i pisama) i odlučna ini-cijativa učenikā (»Ostani s nama!«) susreću se u čitavoj veličini žudnje (biti zajedno) i u čitavom žaru darivanja (večerom i konakom nastaviti di-jeliti putovanje). Prepoznavanje Uskrsloga tre-ba vrijeme i prostor, intimnost gozbe i prekid s imperativima dana kako bi se lomljenjem kruha oči otvorile iščeznuću prepunom prisutnosti.

Večernje iskustvo vjere kazuje da liturgija ne živi samo od ekstatičnih uzleta, nego i od strplji-vog iščekivanja. Liturgija je u-prisutnjenje slave, ali i kenotičko prigibanje. Ona je svagda izložena dramatici krhkosti ljudskoga osjećanja i spozna-vanja. Nije rijetkost da je sama liturgija povod ‘mrmljanju’, uvjetovanu »glađu i žeđu« pustinj-skoga hoda (usp. Izl 15,24; 16,20). No, onaj tko vjeruje, vjerujući ‘zna’ da je upravo to stanje ono u kojem se Bog na najizvrsniji način očituje. I u događaju iz Emausa dimenzija potrebe (počinak od putovanja), kao i dimenzija žudnje (ostati za-jedno) pokazuju se kao prostor očitovanja Kri-stove prisutnosti. Bez te uzajamnosti estetike i dramatike, liturgija se urušava u samu sebe i gu-bi svoj epifanijski smisao. Baš kao i kad prestane govoriti tijelu u logici dara ili kada dar podvrgne logici posjeda, liturgija se pretvara u horizontal-no veličanje ljudi. Samo liturgija nošena sveza-ma s Kristom Raspetim i Uskrslim, postaje ži-votni prostor ‘intimne prisutnosti’, ‘otajstvene darovanosti’ i ‘velikodušne izloženosti’.

9


Prostor slavlja između tehničke svijesti i liturgijske estetikeO prostornoj i vremenskoj dimenziji Prisutnosti

Ante CrnčevićGGovor o ‘svetomu’ ili liturgijskom prostoru i prostornosti prisutnosti transcendentnoga ili otajstvenoga danas je u velikoj mjeri uvjeto-van pretpostavkom nerazumijevanja. Homo liturgicus, nošen že-

ljom za slavljeničkom prožetošću s Bogom i njegovim otajstvom, ranjen je tehničkim bitkom svoje egzistencije. Njegova želja za susretom i za isku-stvom Božje prisutnosti nije uvijek praćena obrednošću koja bi na jasan način u svojoj vremenskoj i prostornoj dimenziji pružala dostatnu slobo-du takvome iskustvu. Vrijeme i prostor, premda tvorni elementi kultnoga doživljaja, sve više bivaju zapostavljeni u novim shvaćanjima religiozno-sti i duhovnosti, pa i same obrednosti. Vrijeme je nestalo u »kultu brzi-ne«, a prostor u iskoristivosti površine. Tako se danas za neko djelo kaže da je uspjelo ako je ostvareno u najkraćemu mogućem vremenskom ro-ku i ako je prostorno ekonomično. Budući da bît obreda ne dopušta da on bude reduciran na programirano vrijeme trajanja i na prostor koji je za-hvaćen obrednim činom, suvremena kultura proglašava kršćanski obred »nerealnim«, neekonomičnim, suprotstavljenim duhu modernoga čovje-ka. U ovome razmišljanju pokušat ćemo istaknuti nužnost novoga vrjed-novanja liturgijske mjesnosti i prostornosti. Pritom ćemo zaobići govor o liturgijskim mjestima i o zakonitostima oblikovanja liturgijskoga prosto-ra te se radije prepustiti razmišljanju o semantici mjesnosti i njezinoj ne-odvojivosti od svega što je zbiljsko. Zbilja uvijek traži mjesto.

Vrijeme i prostor imaju ‘mjesto’ u samoj obrednosti. Oni su, zajedno sa svim drugim obrednim čimbenicima, kroz simbolički govor manife-stacija obrednoga uzbiljenja otajstva. Stoga govor, o slavlju koje je predu-go trajalo ili o crkvi koja je prevelika za okupljenu zajednicu (pa se poseže za ‘prikladnijim’ prostorom dvorane), pokazuje da je izostalo razumije-vanje smisla liturgije koja se u istinitosti doživljava jedino ako njezino vrijeme uvodi u vječnost, a njezina prostornost u bezgraničnost darova-nog otkupljenja. Istinski govoreći, svako je vrijeme kratko i svaki prostor malen za iskustvo liturgije. Vrijeme slavlja (blagdan) i mjesto slavlja (li-turgijski prostor) mogu biti ispravno shvaćeni jedino ako ih se promatra u odnosu prema sveukupnosti vremena i čitavosti prostornosti življenja.

Tehnicizam, ako u ekstenzivnom smislu uporabimo tu riječ, zahva-ća čitavo čovjekovo postojanje, pa i njegovu svijest, do mjere da se tehni-cizirani pristup već čitavo stoljeće zamjećuje i u samoj umjetnosti – i to ne samo arhitektonskoj, nego i likovnoj. Osnovna je označnica tehničke svijesti umijeće stvaranja, kreativnost (grč. téhne), koja je u značenjskoj srodnosti s rađanjem (grč. tikto). No, danas je tehnička umjetnost u mno-

Sav je život neizbjež-no prostorno određen. Čovjekovo ‘biti’ neod-vojivo je od ‘postoja-

ti’, a postojanje je uvijek ‘stajanje’, ‘biti negdje’.

Prostornost pruža ži-votni odnos čovjekovu ‘biti’. Na tragu takvoga ontološkog promišlja-

nja i kršćansko »liturgij-sko biti« traži mjesnost, prostornost. Liturgija je

mjesto zbiljnosti otaj-stva. Teološkom mje-

stu liturgije potrebno je i prostorno mjesto. Spo-

znaja o mjesnosti liturgi-je biva temeljni orijentir

za oblikovanje liturgij-skoga prostora kao

teologalnoga mjesta iskustva vjere.

NAŠA TEMA

10

gočemu uvjetovana korisnošću egzistenciji, a ne krea tivnošću kojoj bi svrha bio bitak kao takav. Ono što ne koristi, što nije procjenjivo i što ne donosi dobit, gubi mjesto u redu smislene kre-ativnosti. Što ne koristi, smješta se u okvir ne-kreativnoga. Tako tehnika, premda nekoć rođe-na u krilu umjetničkoga stvaralaštva, danas do te mjere zaboravlja bitak da čovjeka čini nespo-sobnim razumijevati govor umjetnosti, koja pak svoju istinitost nalazi onkraj korisnosti, štoviše u nekorisnosti i suvišnosti, u slobodi od egzistenci-jalne nužnosti. Stoga je estetički bitak, neodvojiv od čovjeka i njegova izražavanja vjere i otkuplje-nosti u Bogu, teško održiv pred sve snažnijom tehničkom sviješću suvremene kulture.

Uprostorena PrisutnostSav je život neizbježno prostorno određen. Čo-vjekovo ‘biti’ neodvojivo je od ‘postojati’, a po-stojanje je uvijek ‘stajanje’ . Traži mjesnost, pro-stornost koja će pružati životni odnos čovjekovu ‘biti’. Štoviše, ‘biti’ teži za postojanošću, za traj-nošću koja ujedinjuje vremensku i prostornu dimenziju bitka. Na tragu takvoga ontološkog promišljanja i kršćansko »liturgijsko biti« tra-ži mjesnost, prostornost. Potreba za prostorno-šću nije zanijekana Isusovom najavom novosti kršćanskoga kulta – »Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« (Iv 4,24) Ta novost kulta daje novu protežnost i ne-omeđenost vremenskim i prostornim odredni-cama kulta, pa stoga liturgijski prostor preuzima zadaću redefiniranja sveukupne prostornosti čo-vjekova bivovanja. Zato liturgijska teologija pro-stora slavlja može više pridonijeti razumijevanju prostornosti čovjeka u svijetu, nego što čovjeko-vo znanje o prostoru može doprinijeti shvaćanju liturgijskoga prostora. Pokazuje to i činjenica da je smještanje crkve ili katedrale u prostoru grada nekoć bilo začetak prostornoga oblikovanja na-selja/grada, stavljajući prostor življenja u odnos s prostorom slavlja, svagdašnjost s vječnošću, prostornu ograničenost doma s ‘neomeđenošću’ katedrale i beskonačnošću liturgijskoga iskustva Božje prisutnosti.

U povijesti religija pojmom ‘sveto’ (sacrum) nazvano je ono što pripada hramu (fanum), što

je izdvojeno iz svakidašnjega, a ‘profano’ je sve što je »izvan hrama« (pro fanum). Time »ne-sveto« nije obezvrijeđeno, nego je stavljeno u odnos sa svetim. Profano postoji ondje gdje ga se gleda u korelaciji sa svetim. Važno je ovakav pristup imati pred očima kad pokušavamo ra-zložiti novost i vlastitost kršćanskoga liturgij-skog prostora. Ispravno shvaćanje hrama, u logici novozavjetne novosti kulta, nadahnulo je prvu kršćansku zajednicu da pojmom hra-ma (naos) označi cjelokupni život pojedinaca i zajednice. Ta, za pogane radikalna profanaci-ja pojma hram, izranja iz iskustva utjelovljene i uprostorene Božje prisutnosti.

Prvi hram jest ljudsko tijelo jer je ono dalo prvu prostornost Božjem silasku među ljude. I sam Isus kaže »Razorite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići« (Iv 2,19). Druga dimenzija krš-ćanskoga hrama jest »tijelo zajednice« – oku-pljenost na zajedničko slavljenje spomen-čina Kristova vazmenoga otajstva. Upravo ta oku-pljenost u Kristu, koja čini »jedno tijelo s njim«, nazvano Crkvom, dat će naziv i samome mje-stu okupljanja – crkva je ondje gdje se okuplja Crkva. Stoga se prostornost liturgijskoga slav-lja – crkve – razumijeva tek iz shvaćanja Crkve/zajednice koja je hram. Ekleziologija prethodi arhitekturi liturgijskoga prostora, a tipologija kr-šćanske zajednice topologiji njezine obrednosti. Na sličan način možemo govoriti i o liturgijskom

11

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo620092009620096620096(ili obrednom) ruhu kao »prostoru« uronjeno-sti u spasenjski čin i u služenje tome događaju. Stoga je uvijek živjela ideja da liturgijsko ruho u potpunosti prekrije služitelja te mu na taj način dade novi identitet i novi »prostor« služenja, na što upućuje i latinski naziv casula (kućica), ra-bljen kao naziv za misno ruho (misnica).

Razumijevajući hermeneutiku ove mjesnosti liturgijskoga iskustva zaključujemo da liturgij-

tu na podnoj ploči, koja se iz popločanoga poda izdvaja svojom bjelinom te pozlaćenim metal-nim klinom, ukovanim u kamen. Smisao toga elementa zamjećuje se samo jedanput godišnje, na dan ljetnoga solsticija (21. lipnja), kad zra-ka sunca, točno u podne, kroz pomno locirani prorez na vitraju, pada na to mjesto. To je samo djelić komunikacije prostora s kozmosom (neo-graničenošću) i vremena s vječnošću. Nekoć je ta komunikacija s otajstvenim određivala i sami tloris liturgijskome prostoru, ne bojeći se čak ni ‘iskrivljene’ uzdužne osi liturgijskoga zdanja, pa tako i starohrvatske crkvice (kao npr. Sveto-ga Križa u Ninu) u geometrijskoj ‘nepravilnosti’ tlocrtnih shema i formi čuvaju pažljivo njegova-nu jasnoću uprisutnjenja nadprostornoga, otaj-stvenoga – i to baš kroz igru svjetla, prostornih formi, prozorskih niša i rasporeda liturgijskih dana. U samome tlorisu postaje čitljiv kalendar liturgijske godine koji svjetlom na prostornim plohama upisuje trag proslave Kristovih otaj-stava. Svjetlo, ostavlja trag u prostoru, govo-ri o prostornosti, tj. zbiljnosti Božjega otajstva, ali ga ne reducira na prostornost. Prostornost služi ljudskome iskustvu uprisutnjenoga, da-kle uvremenjenoga i umještenoga, Božjeg djela spasenja. Još su jasniji primjeri baptisterijā čija je kupola, podignuta nad krsnim zdencem, bila otvorena kako bi izravan prodor svjetla ‘objavio’ krsno otajstvo kao prosvjetljenje (fotisma), u ti-pologiji Isusova ‘krštenja’ na Jordanu: »Otvori-še se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi« (Mt 3,16; usp. Mk 1,10). Liturgija nudi prostor i mjesto (spatium et locus) Božjemu spasenju. Samo u tim odrednicama obredno posredovano spasenje postaje iskustvenim i zbiljskom.

Liturgijski »ovdje« Tipologija liturgijskoga prostora danas olako zapostavlja gore oslikanu prostornu semantiku otajstvene zbilje. U oblikovanju prostora slavlja oblikovatelji su nerijetko (za)vođeni »kreativ-nom idejom« o čovjekovu ugodnom boravku u tom prostoru te idejom o ‘transponiranju’ čovje-ka u bezprostorno ili mistično, a što se bez kritič-koga razmišljanja smješta pod nazivnik duhov-noga iskustva. Preduvjete za ugodan boravak i

ski prostor ne omeđuje Božju prisutnost i njego-vo spasenjsko djelovanje. Bog je nadprostoran i nadvremenski, ali ga je moguće iskusiti samo u prostoru i vremenu. Prostor nudi nužnu prostor-nost čovjekovu iskustvu neomeđene i neograni-čene Božje prisutnosti. Takvu logiku očituje i li-turgijska estetika prostora koja se kroz čitavo prvo tisućljeće zadovoljavala oblikovanjem pro-stora i nije osjećala potrebu za njegovim ureša-vanjem. Iskustvo prisutnosti bio je najveći ures prostoru. Čistoća arhitektonskih formi liturgij-skih prostora završava razdobljem gotike, a što pak koincidira s početkom velikoga vala puč-ke pobožnosti koja će nastojati oblikovati nove izričaje Božje blizine i prisutnosti – kako u kul-tnim formama tako i pratećim izrazima likovne i skulptorske umjetnosti. Kad izblijedi vjernička svijest o neomeđenoj Božjoj prisutnosti, rađa se potreba za vidljivim formama koje će na oku vi-dan način predočavati prisutnost.

Još dok kršćanska svijest o uprostorenoj Božjoj prisutnosti nije bila ranjena potrebom za dodatnim likovnim predočavanjima prisut-nosti, sam je prostor bio građen na način da očituje združenost nebeske i ljudske zbiljno-sti. U gajenju te svijesti kršćansko je graditelj-stvo oblikovalo različite kodove kroz koje iskušâ Božju prisutnost, odnosno kroz koje Božju pri-sutnost doživljava prostornom. Među prvim kodovima zamjećujemo svjetlo. Hod kroz ka-tedralu u Chartresu među brojnim arhitekton-skim zanimljivostima zaustavlja nas u transep-

Prvi hram jest ljudsko tijelo jer je ono dalo prvu pro-stornost Božjem silasku među ljude. Druga dimenzija kršćanskoga hrama jest »tijelo zajednice«, koje pruža udioništvo u Kristu.

NAŠA TEMA

12

osjećaj ‘mističnoga’ u arhitektonskom oblikova-nju prostora lako je postići i za takva postignuća nije nužan baš liturgijski prostor. Prostori za re-laksaciju nose taj isti predznak. Igra umjetnoga svjetla, lagano zaobljene plohe, tople boje, pro-stor ‘blage izdvojenosti’ iz svijeta (npr. kroz pro-store s dvostrukom zidnom ‘opnom’ ili ljuskom, rabljenje prirodnih materijala) samo su neka od jednostavnih rješenja uspješnog stvaranja pre-duvjeta za ugodan boravak. Kršćanska liturgija, međutim, nije obredno transponiranje u nepro-storno i nevremensko nego, naprotiv, uzbiljenje nadvremenskoga i nadprostornoga u naše vri-jeme i prostor. Ona nije ni obredni bijeg u mi-stično. Ona je mjesto zbiljnosti otajstva, mjesto uprisutnjenja Boga i njegova spasenja. Tom teo-loškom mjestu liturgije potrebno je i prostorno mjesto, koje će i samo biti ugrađeno u ideju li-turgije kao teološkoga mjesta, na najeminentni-ji način. Upravo spoznaja o mjesnosti liturgije i darovanoga spasenja biva temeljni orijentir za oblikovanje liturgijskoga prostora kao teologal-noga mjesta iskustva vjere.

Ako liturgijska euhologija trajno govori o sa-dašnjosti Božjega djela spasenja i to kroz jasne vremenske odrednice – »danas« (hodie), »sa-da« (nunc), »ova noć« (haec nox), »ovo vrije-me« (hoc tempus) – zar je opravdano u litur-giji zapostaviti govor o prostornosti toga istoga djela spasenja? Vrijedno je primijetiti da Red posvete Crkve i oltara tom istom leksičkom i sintaktičkom strukturom govori o mjesnosti Božjega spasenja, a o crkvi, liturgijskom pro-storu, kao mjestu njegova uzbiljenja. Izrazi »ov-dje« (hic) i »ova kuća« (haec domus) imaju bi-ti shvaćeni ne samo kao priziv na zgradu koju se posvećuje nego i kao širi semantički okvir ko-ji, zajedno s izrazima o vremenskoj dimenziji liturgije, otkrivaju na istinski način liturgijsku zbiljnost. Veritas liturgijske zbilje osvjedočuje se u dvjema temeljnim odrednicama postojanja – u vremenu i prostoru – pa su vrijeme (dan,

blagdan) i mjesto (prostor) slavlja dva elemen-ta koji uvijek idu zajedno i koje obrednost i teo-logija ne smiju zapostaviti.

Istinitost slavlja (blagdana) uvijek traži mje-sto. Pojedina su slavlja vezana ne samo za vrije-me nego i za mjesto slavlja. Najstariji sakramen-tari (zbirke liturgijskih obrazaca) za pojedine nedjelje naznačuju i mjesto slavlja, tj. naslov ne-ke od rimskih bazilika ili titularnih crkava, pa je takva praksa njegovala svijest o mjesnosti litur-gije. I danas su u vjerničkomu osjećaju pojedina slavlja tijekom godine vezana za mjesto te biva-ju pamćena po mjestu obrednoga događaja, a ne po kalendarskom nadnevku (npr. liturgija vaz-menoga trodnevlja koja poznaje ‘dinamiku mje-sta’). Pojedina su blagdanska slavlja osobito ve-zana uz hodočasnički pohod mjestu/svetištu. Čovjek, primjećujemo, ipak nije ostao gluh pred govorom mjesta. No, svijetli primjeri iz kršćan-ske tradicije pokazuju koliko je kršćanstvo ne-koć razumijevalo jezik prostora. Neke su monaš-ke nastambe (»pustinje«), premda u udaljenosti od »svijeta« i gradskih središta, oblikovane na način da vremenski i mjesno uzbiljuju događa-nje spasenja kroz liturgiju Crkve pa su imale po-sebno mjesto slavlja (kapelu ili crkvicu) za svaki dan u godini. Novost vremena, skandiranoga ri-tmom godine, iziskivala je i novost prostora. Li-turgijski je kalendar stoga imao i mjesnu refe-renciju. (Takva se praksa, ali s drugim motivima i predznacima, susreće i u nekim kasnosrednjo-vjekovnim gradovima na Mediteranu).

Uz liturgijski hodie (danas) i nunc (sada) va-žan je i liturgijski hic (ovdje). U životnoj združe-nosti prostorne i vremenske dimenzije postoja-nja liturgijski obred nudi zbilju otajstva. Kao što nije moguće zanijekati vrijeme slavlja, na isti je način nemoguće nijekati mjesto slavlja. Mjesto slavlja nije, dakle, samo obredna figura ili nuž-nost koju zahtijeva obredni čin, nego je zahtjev spasenjskoga događaja (eventum) koji kroz mjesnost pokazuje svu svoju zbiljnost.

13


Liturgijski prostor između prisutnosti i ugođajaO zamkama ‘ugodnoga‘ liturgijskog prostora

Ivan ŠaškoPPolazišni temelji ovoga razmišljanja nalaze se u predodžbama prostora kao ‘posude’ ili ‘kutije’ koja stvari i bića objedinjuje, omeđujući ih i zatvarajući ih. Tu je predodžbu u sustav unio

Isaac Newton. Nakon što je u 17. stoljeću predodžba suodnosa neba i zemlje doživjela dalekosežne promjene, razvijena je predodžba be-skonačnoga prostora, što je prouzročilo udaljavanje od zatvorenosti svijeta. No, taj je beskonačni prostor apsolutni prostor, koji po svo-joj naravi, bez odnosa s nečim što bi postojalo izvan njega, ostaje uvi-jek jednak i nepomičan. Pored toga apsolutnog prostora za Newtona postoji i ‘relativni prostor’, kao mjera apsolutnoga prostora, tj. kao njegovi isječci. Radi lakšega poniranja u kritiku uobičajenih pojmo-va, služim se razmišljanjima Martine Löw iz njezina djela »Raumso-ziologie« (2001.).

Suodnos između sveobuhvatnoga prostora i mnoštva dijelo-va toga prostora, nastalih odnosima između tijelā, do danas je vla-dajuća svagdanja predodžba prostora i prostornosti. Ona se teme-lji na Euklidovoj prostornoj geometriji i to tako da Newton zakone mjerenja prenosi na svemir. Iz teoloških potreba, odnosno iz mo-gućih predbacivanja zbog ateizma, nužno je unio govor o apsolut-nome prostoru koji je u skladu s Božjim stvaranjem svijeta. I u ta-dašnje vrijeme naišao je na kritiku tih predodžaba. Tako je Leibniz naglašavao da je prostor za njega, baš kao i vrijeme, čisto relativno (u odnosu), prostorno ‘biti zajedno’, a vremenski ‘biti jedno nakon drugoga’. Za Leibniza ne postoji samostojni veliki ‘prostor’, nego je prostor pojam za moguće uvjete smještenosti i položaja. Prostor bi se tako mogao poimati samo u odnosu prema promatraču.

I Kant je osporavao prostoru vlastitost zbiljnosti, a Newtono-vu ideju apsolutnoga prostora prebacuje s fizikalnoga poimanja na spoznajno-teorijsko područje. Prostor je za njega a priori nužna predodžba, da bi se primijećenome u svijesti mogao dati neki red i oblik. To je moguće slijedom načela koja su zadana prije bilo ka-kvoga iskustva: načelima euklidovske geometrije, kao (u ono vrije-me) jedine zamislive geometrije. Tako shvaćen prostor je čisto idej-na konstrukcija, ali stvarna. Prostor nije pred-met, nego puki oblik izvanjskoga promatranja. Ljudi uistinu ne mogu zamisliti da nema prostora, baš kao što je ljudima nemoguće misliti beskonačnost. Iz toga proizlazi i nužnost predodžbe prostora kao ‘spremnika’, ‘kon-tejnera’, a provire iz Euklidove geometrije na koju su naslonjena Newtonova, Leibnizova i Kantova razmišljanja.

Sveti prostor može biti vi-đen: kao ‘prostor moći’, na kojemu se objavljuje moć; kao ‘prostor doživljaja’, na kojemu se rađaju numino-

zni osjećaji; kao ‘prostor kulta’, koji zajednici slu-

ži za bogoštovlje; kao ‘pro-stor susreta’ na kojemu se

događa simbolizacija (sim-bolički čin); kao ‘prostor prjelaska’, na kojemu se

događa razmjena transcen-dentnoga i imanentnoga.

To je vidljivo i po tome što se ljudi u liturgijskim pro-storima drukčije ponaša-

ju, negoli u svakodnevici i u drugim prostorima (po-

kreti su odmjereniji; glas je prigušen; odmjerava se pri-

kladnost odjeće…).

NAŠA TEMA

14


Stare predodžbe pred novimpoimanjima prostoraNovi se pomaci iz toga sustava događaju od 1830. godine (na primjer Gauss, Lobačevski, Bo-lyal), a A. Einstein, najprije posebnom (1907.), a zatim generalnom (1916.) teorijom relativno-sti, pokazuje da geometrija svemira nije eukli-dovska. Srž teorije, pojednostavljeno rečeno s

ko se ljudi u svojim predodžbama i djelovanju ravnaju prema Euklidovoj prostornoj geometri-ji, osjećaju da ona nije dostatna za konstruiranje prostora te da važnu ulogu imaju tjelesno-osjetil-ne zbiljnosti. Trodimenzionalni prostor ne tvori temelj sociološkoga poimanja prostornosti. Važ-nu ulogu imaju ‘tjelesnost’ i gibanje ‘tijela’. Tako je prostor »odnosni red« tijelā koja su u nepre-stanome gibanju, pri čemu se i sam taj red ne-prestance mijenja. Time ni sām prostor nije isku-stveno nikada dohvatljiv, nego je ‘apstrakcija’.

Prema zaključcima M. Löw prostor se kon-stituira pomoću dva različita procesa: uprosto-rivanja (tzv. spacing) i prostornoga sistemati-ziranja (Syntheseleistung). Prvi proces tiče se smještanja simboličkih nosivosti (‘markera’), da bi cjelina ljudi i dobara bila prostorno pre-poznatljiva (‘uređivanje prostora’ kao uprosto-rivanje). Drugi proces je istodoban, a tiče se stavljanja u suodnos pomoću primjećivanja, predočavanja i sjećanja/spomena. Tim proce-som čovjek uspijeva cjeline povezati u širi suod-nos. Ta dva procesa rađaju sintezu stvari i lju-di, zgrada i ‘ozračja’. No, polazišta imaju svoje pred-postavke, zadanost koja se očituje osobito u širini simboličke strukture.

Tumačenje ‘svetih prostora’Imajući u vidu rečeno, konstituiranje prostora kao liturgijskoga prostora, događa se jednakom dinamikom, ali iz nutarnjega čitanja Objave. U religijskoj fenomenologiji pet je smjerova tuma-čenja ‘svetih mjesta/prostorā’. Tako sveti prostor može biti viđen kao: a) ‘prostor moći’, na koje-mu se objavljuje moć; b) ‘prostor doživljaja’, na kojemu se rađaju numinozni osjećaji; c) ‘prostor kulta’, koji služi nekoj zajednici za bogoštovlje; d) ‘prostor susreta’ na kojemu se događa simboli-zacija (simbolički čin); e) ‘prostor prjelaska’, na kojemu se događa razmjena transcendentnoga i imanentnoga. To su prostori u kojima je ostvare-no uprostorivanje i prostorno sistematiziranje.

To je vidljivo i po tome što se ljudi u litur-gijskim prostorima drukčije ponašaju, negoli u svakodnevici i u drugim prostorima (pokreti su odmjereniji; glas je prigušen; odmjerava se pri-kladnost odjeće…). Ljudi u tim prostorima traže

Liturgijski prostor nudi iskustvo uzvišenosti. U uobiča-jenosti znademo reći da je nešto građeno po ljudskoj mjeri. U liturgiji je uvijek riječ o božanskoj mjeri.

ovoga tematskoga motrišta, nalazi se u činjenici da događaji u različitim sustavima nemaju nuž-no isti tijek. Štoviše, čim se više relativna brzi-na približava brzini svjetlosti, tim se više mije-njaju koordinate prostora i vremena: mjereno vrijeme ‘teče’ sporije, a predmeti se približava-ju. Prostor, dakle, nije moguće misliti bez vre-mena, a vrijedi i obratno. Ne samo svemir, nego svaki prostor je u gibanju.

Zaključak koji za teoriju prostora proizlazi iz teorije relativnosti govori da je metafizičkoj konstrukciji apsolutnoga prostora oduzet (vrije-deći) znanstveni temelj. Time nije posvema do-kinuta Newtonova teorija, nego samo onaj dio koji se odnosi na apsolutnost prostora. U skladu s novim pogledom, prostor je ‘struktura odnosa’ između tijela u trajnome gibanju, što znači da se prostor konstituira i u vremenu, odnosno da je ovisan o sustavu odnosa motritelja.

Očita je diskrepancija, raskorak između či-sto relativnoga poimanja prostora, kako je vi-đen očima fizičara i matematičara, i svakodnev-noga poimanja, rabljenoga u promišljanjima humanističkih znanosti. Iz svega proizlazi da je moguće promatrati dvije sasvim odvojene zbi-lje: prostor, s jedne strane, i tijelo/djelovanje, s druge strane. Tada ne postoji mogućnost ‘kon-stituiranja, stvaranja prostora’ pomoću druš-tvenih odnosa i skupina, nego se sva gibanja i raščlambe događaju u prostoru.

Oni koji su vođeni Kantovskim poimanjem prostora, pretpostavljaju ljudsku konstitutivnu snagu kao bitnu u ‘konstituiranju prostora’. Ia-

15

stalnost i povjerenje u labilnosti(labilnostima?) svijeta; vjerodostojnost unutar samovoljnosti; smisao, umjesto prisile; spomen, umjesto brze poduzetnosti; usredišnjenost i cjelovitost pred razmrvljenošću znanja i spoznaja; dom i domo-vinu u globaliziranome i poopćenome svijetu; usporavanje i ispunjenost vremena, umjesto gos-podarske iskorištenosti vremena; tišina, umjesto žurbe i buke, preplavljenosti govorom masov-nih medija; prihvaćenost u onome što čovjek jest nasuprot očekivanja i zahtjeva društva; produ-bljenost, umjesto površnosti; istinitost umjesto predstave i igranja uloga… ‘Sveto mjesto’ ima u sebi sastavnicu drukčijosti od redovitoga.

Ugođaj i prostornostNakon smještenosti i uprostorenosti bićā i druš-tvenih zbiljnosti (dobara), kao i bitnih dimenzi-ja motivacije i simbola, pokazuje se da se sve to, na svim razinama, može povezati s diferencira-njem. Tim su mjestima imanentni potencijal i značenje koje primjećuju društvo, pripadna za-jednica i pojedinci, a koje možemo zvati ugođa-jima (atmosferom). Ugođaj nastaje uzajamnim djelovanjem ljudi i/ili vanjskih djelovanja druš-tvenih zbiljnosti.

Oslanjajući se na misao Hermanna Schmi-tza, govori se o četiri dimenzije prostora: 1. tje-lesni prostor; 2. prostor osjećaja; 3. mjesni pro-stor; 4. boravište/stan kao kultura osjećaja i kao spoj ostalih triju dimenzija.

Tjelesna prostornost omogućuje iskusivost prostornosti općenito (dohvatljivost svim osje-tilima). Osjećaji su tjelesno dohvatljivi ugođaji. Stan, boravište omeđeno je, pripitomljeno po-dručje koje ljudi trebaju, kako bi mogli stvarati i koristiti ugođaje. Time se ne misli samo na kuć-na boravišta i prostore stanovanja, nego ome-đena mjesta kulture osjećaja koja nisu stanja duše, nego duboko zahvaćajući ugođaji.

U tome smislu su, prema Schmitzu, crkveni prostori izvrstan primjer jer kultiviraju i upro-storuju ‘božanske’ ugođaje. Ono što se tamo može dogoditi sažeto se može izreći na sljedeći način: prostor tijela koje ulazi u omješćeni pro-stor, dolazi u dodir s ugođajnom snagom osje-ćaja i može biti dirnuto u afektirajućem čuvstvu.

On se proti-vi poimanju ugođaja kao projekciji ljud-skih osjećajnih stanja. Ugođaji se jasno doživljavaju onda ako su postavljeni nasuprot vlastita raspolože-nja (na primjer: ako netko tko je tužan susretne skupinu radosnih ljudi). Istodobno vlastita raspolože-nja utječu općenito na ugođaj. Ugođajnost ne-ma vezu samo s bićima, nego i s drugim druš-tvenim zbiljnostima.

Drugi će autori ugođaj označiti kao nešto iz-među subjekta i objekta. On bi bio spoj izvanj-skih djelovanja društvenih zbiljnosti, objeka-ta i stvari, te subjekta koji svojom tjelesnošću doživljava te zbiljnosti. Ugođaji se mogu stva-rati (zar najčešće ne kažemo: stvoriti ugođaj?), pri čemu je manje riječ o vlastitostima nekoga objekta u sebi, a više o čitanju tih vlastitosti kao ekstaze (grč. eks-histemi – stajati, biti izvan). Dakle, nešto izlazi iz sebe i modificira prostor svoje prisutnosti.

Ugođaji se ne doživljavaju osobito samo ako stoje nasuprot vlastitim raspoloženjima, nego i ako se prelazi iz jednoga ugođaja u drugi, što je iznimno važno u slučaju liturgijskoga prostora. Ugođaji se tada doživljavaju kao naslućivanja, odnosno kao nastojanje da se nekoga uvede u određeno raspoloženje. Ono što se može pri-mijetiti i doživjeti zajedno s doživljenim stva-ra zbilju. Naslućivanja se uglavnom događaju izvana te ih se zbog toga može podijeliti s drugi-ma. Iz toga se izvodi mogućnost ‘stvaranja ugo-đaja’. Nije slučajno što se upravo taj mehani-zam koristi za poticanje stanovitih raspoloženja (na primjer, glazba u svrhu promidžbe). Umje-sto estetskoga doživljaja može se naći njihova podvrgnutost funkcionalnosti.

U ovim bi razmišljanjima bilo veoma štetno zanemariti ulogu i utjecaj kulture i socijalizacije, obrazovanje i druge životne okolnosti. Percepcija i doživljavanje ovise o uronjenosti, razumijeva-nju, prihvaćanju, pretpostavkama… U nekoj ba-

66živo vreloživo vrelo6živo vrelo620092009620096620096On se proti-vi poimanju ugođaja kao projekciji ljud-skih osjećajnih stanja. Ugođaji se jasno doživljavaju onda ako su postavljeni nasuprot vlastita raspolože-nja (na primjer: ako netko tko je tužan susretne skupinu radosnih ljudi). Istodobno vlastita raspolože-nja utječu općenito na ugođaj. Ugođajnost ne-ma vezu samo s bićima, nego i s drugim druš-tvenim zbiljnostima.

Drugi će autori ugođaj označiti kao nešto iz-među subjekta i objekta. On bi bio spoj izvanj-skih djelovanja društvenih zbiljnosti, objeka-ta i stvari, te subjekta koji svojom tjelesnošću doživljava te zbiljnosti. Ugođaji se mogu stva-rati (zar najčešće ne kažemo: stvoriti ugođaj?), pri čemu je manje riječ o vlastitostima nekoga objekta u sebi, a više o čitanju tih vlastitosti kao ekstaze (grč. eks-histemi – stajati, biti izvan). eks-histemi – stajati, biti izvan). eks-histemiDakle, nešto izlazi iz sebe i modificira prostor svoje prisutnosti.

Ugođaji se ne doživljavaju osobito samo ako stoje nasuprot vlastitim raspoloženjima, nego i ako se prelazi iz jednoga ugođaja u drugi, što je iznimno važno u slučaju liturgijskoga prostora. Ugođaji se tada doživljavaju kao naslućivanja, odnosno kao nastojanje da se nekoga uvede u određeno raspoloženje. Ono što se može pri-mijetiti i doživjeti zajedno s doživljenim stva-ra zbilju. Naslućivanja se uglavnom događaju izvana te ih se zbog toga može podijeliti s drugi-ma. Iz toga se izvodi mogućnost ‘stvaranja ugo-đaja’. Nije slučajno što se upravo taj mehani-zam koristi za poticanje stanovitih raspoloženja (na primjer, glazba u svrhu promidžbe). Umje-sto estetskoga doživljaja može se naći njihova podvrgnutost funkcionalnosti.

U ovim bi razmišljanjima bilo veoma štetno zanemariti ulogu i utjecaj kulture i socijalizacije, obrazovanje i druge životne okolnosti. Percepcija i doživljavanje ovise o uronjenosti, razumijeva-nju, prihvaćanju, pretpostavkama… U nekoj ba-

Liturgija nudi osjećaj uzvišenosti po mjeri božanskoga.

NAŠA TEMA

16


roknoj crkvi netko će doživjeti udivljenje i izražaj duhovne kulture onoga vremena koja nam je da-la ključ čitanja (i doživljavanja), a drugi će vidje-ti pretjerivanja do razmjerā kiča. Iako se ugođaji od pojedinih skupina i zajednica doživljavaju na jednak način (zbog zajedničke iniciranosti istim ključem), ti doživljaji nisu univerzalni.

Crkveni i liturgijski ugođajiLiturgijski prostori sadrže sljedeća bitna obiljež-ja: odnosnu strukturu iznutra i izvana (za zajed-nicu, pojedinca i društvo) te niz elementarnih simboličkih sadržaja koji otvaraju i grade smi-sao, a u crkvama su inscenirani kao ‘ugođaj’. To se u svakome liturgijskom prostoru događa ra-zličito, već prema vremenu i stilu gradnje te, po-glavito, prema važećim teološkim postulatima. No, postoje i općenite sastavnice koje se poneg-dje promatraju kao tehnike stvaranja ugođaja, a u sebi objavljuju i skrivaju točno određenu Pri-sutnost. Držeći se napisa Thomasa Woydacka nabrajamo nekoliko tipičnih ugođaja koji pro-viru iz prisutnosti legomenona svetoga.1. Možda je na prvome mjestu po važnosti ugođaj svjetla. Svjesno i kontrolirano korište-nje vanjskoga, neizravnoga, prigušenoga svje-tla igra značajnu ulogu. U mnogim srednjovje-kovnim crkvama postoji namjerno insceniranje ugođaja ‘svetoga svitanja ili sumraka’. Dok se u prirodi sumrak gubi u daljini i može djelo-vati prijeteće, arhitektonski insceniran sumrak

je omeđen i nadziran. Redovito se stvara ugo-đaj prisutnosti i naslućivanja nečega čemu se ne poznaje do kraja konačno izvorište.

U liturgijskome prostoru uvijek se preriče otajstvenost koja u svojoj simboličkoj snazi spa-ja poznato i nepoznato, ono što je iskusivo i na-dosjetilno. Izravnost svjetla, običnost prozora, neposrednost i dohvatljivost protive se naravi svetoga. Zbog toga su veoma upitna nastojanja koja insceniraju takva mjesta kao produžetak prostora iz kojega se došlo (na primjer: da se vi-di priroda). Ugođaj koji nije progovorio prjelas-cima u liturgijskome prostoru do te mjere da se do kraja ništa ne poznaje i ne želi biti ‘na čistini’ nije razumio ugođajnost liturgijskoga prostora.2. Liturgijski prostor u sebi sadrži ugođaj tiši-ne. To nije odsutnost zvuka, nego ulazak u neku vrstu oblaka koji natkriljuje običnost ulične ili druge buke. Ta je prisutnost diferenciranja oso-bito snažna u urbanim sredinama, ali u svima je uočljiva možda rijetko posviješćena, ali snaž-no prisutna, artikulacija vlastitih koraka u toj ti-šini. Time se ne želi dati prednost samoći u cr-kvi, jer to vrijedi i kada je zajednica okupljena i poštuje liturgijsku šutnju, da smo vraćeni k sa-mima sebi, da nam se daje mogućnost smješta-nja sebe u odnosu na svijet i druge ljude (osjetiti vlastitu izgubljenost i radost pronađenosti).3. Pomoću ugođaja uzvišenosti posreduje se također odmak od svakidašnjega. Riječ je o mjeri(lu). U uobičajenosti znamo reći da je ne-što po ‘ljudskoj mjeri’, a u liturgiji i crkvi riječ je o ‘božanskoj mjeri’. Svaki prostor koji je mi-šljen za liturgiju po ljudskoj mjeri, zanemario je prisutnost i postao proturječan. Nemjerljivost se možda preizravno vidi samo u veličini neče-ga. Veličina i izvan-mjernost crkava je kultivira-na, informirana objaviteljskom istinom. Visina, širina, dubina crkava uvijek su u starini mjere-ne mjerom sklada, a ne nejasnom predimenzio-niranošću, čak ni onda kada je sadržaj i smisao bio: izgubljenost čovjeka kojega traži Bog.4. To se događa i na vremenskoj razini, jer u li-turgijskome prostoru postoji ugođaj vječnosti, onaj isti koji je čitljiv u molitvama i svetopisam-skim navještajima. Sredstvo za insceniranje toga ugođaja jesu rabljeni(?) materijali: posebno ka-

Kontrolirano korištenje svjetla u prostoru nudi iskustvo susretas Onim koga se ne spoznaje u potpunoj očitosti.

17


28 N TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 29 P SV. PETAR I PAVAO, apostoli, svetkovina

Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19 30 U Svagdan; ili: Prvomučenici Svete Rimske Crkve

Post 19,15-29; Ps 26,2-3.9-12; Mt 8,23-27

SRPANJ 1 S Svagdan: Post 21,5.8-21; Ps 34,7-8.10-13; Mt 8,28-34 2 Č Svagdan: Post 22,1-19; Ps 116,1-6.8-9; Mt 9,1-8 3 P Sv. TOMA APOSTOL, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 117,1-2; Iv 20,24-29 4 S Svagdan; ili: Sv. Elizabeta Portugalska

Post 27,1-5.15-29; Ps 135,1-6; Mt 9,14-17 5 N ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 6 P Svagdan; ili: Sv. Marija Goretti

Post 28,10-22a; Ps 91,1-4.14-15; Mt 9,18-26 7 U Svagdan: Post 32,23-33; Ps 17,; Mt 9,32-38 8 S Svagdan: Post 41,55-57; 42,5-7a.17-24a; Ps 33;

Mt 10,1-7 9 Č Svagdan; ili: Bl. Marija od propetog Isusa Petković

Post 44,18-21.23b-29; 45,1-5; Ps 105; Mt 10,7-15 10 P Svagdan: Post 46,1-7.28-30; Ps 37; Mt 10,16-23 11 S SV. BENEDIKT, zaštinik Europe, blagdan

vl.: Izr 2,1-9; Ps 34,2-11; Mt 19,27-29

Liturgijski kalendarLIPANJ 11 Č PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. svetkovina 12 P Svagdan: 2Kor 4,7-15; Ps 116,10-18; Mt 5,27-32 13 S Sv. Antun Padovanski, prezbiter i crkveni naučitelj,

spomendan; 2Kor 5,14-21; Ps 103,1-11; Mt 5,33-37 14 N JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 15 P Svagdan: 2Kor 6,1-10; Ps 98,1-4; Mt 5,38-42 16 U Svagdan: 2Kor 8,1-9; Ps 146,5-8; Mt 5,43-48 17 S Svagdan: 2Kor 9,6-11; Ps 112,1-4.9; Mt 6,1-6.16-18 18 Č Svagdan: 2Kor 11,1-11; Ps 111,1-4.7-8; Mt 6,7-15 19 P PRESVETO SRCE ISUSOVO, svetkovina

Hoš 11,1.3-4.8c-9; Otpj. pj.: Iz 12,2-3.4b-6;Ef 3,8-12.14-19; Iv 19,31-37

20 S Bezgrješno Srce bl. Djevice Marije, spomendanvl.: Iz 61,9-11; Ps: 1Sam 2,1.4-8; Lk 2,41-52

21 N DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 22 P Svagdan; ili: Sv. Paulin; Sv. Ivan Fisher i Toma More

Post 12,1-9; Ps 33,12-13.18-20.22; Mt 7,1-5 23 U Svagdan: Post 13,2.5-18; Ps 15,2-5; Mt 7,6.12-14 24 S ROĐENJE SV. IVANA KRSTITELJA, svetkovina

Iz 49,1-6; Ps 139,1-15; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80 25 Č Svagdan: Post 16,1-12.15-16; Ps 106,1-5; Mt 7,21-29 26 P Svagdan: Post 17,1.9-10.15-22; Ps 128,1-5; Mt 8,1-4 27 S Svagdan; ili: Sv. Ćiril Aleksandrijski, biskup i crk. nauč.

Post 18,1-15; Pripj. ps.: Lk 1,46-50.53-55; Mt 8,5-17

men koji posreduje osjećaj nerazorivosti i traj-nosti. I drugi materijali koji se na površnoj razini čitaju kao rastrošnost (zlato, srebro, plemenito kamenje, bjelokost…) prkose prolaznosti te ti-me prostor govori ponovno jezikom napetosti. ‘Prisutnost vječnosti’ prepoznatljiva je i na ver-tikalnoj i na horizontalnoj razini. Gledano hori-zontalno, sam položaj pokazuje istok kao buduć-nost (zora i novi dan); portal na zapadu govori o prošlosti (zalasku). Gledano vertikalno, kripta sa svojim grobovima izražava spomen i prošlost na kojoj počiva sadašnjost bogoslužnoga prostora; svod i toranj (zvonik) uprisutnjuju nebo i ugođaj ispunjene i ostvarene budućnosti.5. Liturgijski prostor i njegov ugođaj žive od ži-votnosti zajednice koja se nalazi u tome prosto-

ru i koja živi u plamu svijeća, mirisu tamjana, zvuku molitve, dodiru starih i novih predme-ta… U tome crkvenom ugođaju postoje speci-fični simboli, znakovlje, natpisi koji daju prepo-znatljivost dotičnoj crkvi, a teološki su osobito značajne memorije (svetaca i događaja).

Svi ovi ugođaji ne mogu se naći uvijek i na svim mjestima. Njihove dimenzije i intenzitet različiti su, a i kakvoća osjetljivosti inscenira-nja je promjenjiva. Ipak, vrije općenit zaključak da crkveni ugođaj građevine postavlja u točno određen kontekst. One nisu samo institucio-nalizirane, nego pripadaju institucijama koje si pridaju snagu interpretacije onoga što se doživ-ljava u tim prostorima, prema teološkim odred-nicama.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

Prvo čitanje (Izl 24,3-8)I na pogane se izlio dar Duha Svetoga.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Dođe Mojsije i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve odredbe. A sav puk odgovori u jedan glas: »Sve riječi što ih Gospodin reče vršit ćemo.« Tada Mojsije popiše sve riječi Gospodnje. A ujutro podrani te podigne žrtvenik na podnožju brda i dvanaest stećaka za dvanaest plemena Izraelovih. Zatim naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Gospodinu junce kao žrtve pomirnice. Mojsije uhvati krv; polovicu krvi ulije u posude, a polovicu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: »Sve što je Gospodin rekao izvršit ćemo i poslušat ćemo.« Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: »Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 116,12-13.15.16bc.17-18)

Pripjev: Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Što da uzvratim Gospodinuza sve što mi je učinio?Uzet ću čašu spasenjai zazvati ime Gospodnje.

Dragocjena je u očima Gospodnjimsmrt pobožnika njegovih.Tvoj sam sluga, sin službenice tvoje:ti si razriješio okove moje.

Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne,zazvat ću ime Gospodnje.Izvršit ću Gospodinu zavjete svojepred svim pukom njegovim.

Drugo čitanje (Heb 9,11-15)Krv Kristova očistit će savjest našu.

Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Krist se pojavi kao veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja – i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u svetinju i nađe vječno otkupljenje. Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, koliko će više krv Krista – koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu – očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! A radi ovoga je posrednik novoga saveza: da po smrti za otkupljenje prekršajâ iz starog saveza pozvani zadobiju obećanu vječnu baštinu.Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaNarod svoj hranipšenicom najboljom,siti ga medom iz pećine.

(Ps 81,17)

Zborna molitvaGospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke. Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova. Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

11. lipnja 2009.

Ulaz: 77.2 Narod svojili: 277 Veselo svetkujmoOtpjevni ps.: V Uzet ću čašu spasenja (ili ŽV 6/2006.)Posljednica: 202 Hvali, Sionili: 166 Anđeoske eto hranePrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 200 O Kruše živi, milosni Završetak: 259 Krist nas je sobom hranio

19


Pjesma prije evanđelja (Iv 6,51)

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke.

Evanđelje (Mk 14,12-16.22-26)Ovo je tijelo moje. Ovo je krv moja.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuPrvoga dana Beskvasnih kruhova,kad se žrtvovala pasha, upitaju učenici Isusa: »Gdje hoćeš blagovati pashu, da odemo i pripravimo?« On pošalje dvojicu učenika i rekne im: »Idite u grad i namjerit ćete se na čovjeka koji nosi krčag vode. Pođite za njim pa gdje on uđe, recite domaćinu: ‘Učitelj pita: Gdje mi je svratište u kojem bih blagovao pashu sa svojim učenicima?’ I on će vam pokazati na katu veliko blagovalište, prostrto i spremljeno. Ondje nam pripravite.«Učenici odu, dođu u grad i nađu kako im on reče te priprave pashu.I dok su blagovali, on uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade im i reče: »Uzmite, ovo je tijelo moje.« I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili.A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva. Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjem.«Otpjevavši hvalospjeve, zaputiše se prema Maslinskoj goriRiječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaTko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje, i ja u njemu, govori Gospodin.

(Iv 6,57)

Popričesna molitvaGospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave. Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstvau vječnosti. Koji živiš i kra ljuješ u vijeke vjekova.

Braćo i sestre, Kristu Gospodinu,koji je sebe predao za život svijeta,uputimo svoje molitve.

Za Crkvu kojoj si povjerio slaviti otajstvo 1. euharistije: da obnavljajući se danomice tim darom i sama biva kruhom koji se lomi za život svijeta, molimo te.Za svećenike, služitelje svetih otajstava:2. okrijepi ih svetošću života i predanom ljubavlju za sve ljude, kako bi bili dostojni služitelji sakramenta ljubavi, molimo te.Za sve gladne tvoje prisutnosti:3. udijeli im da u prihvaćanju tvoje riječiotkrivaju put života i spasenja, molimo te.Za nas ovdje okupljene:4. daj da nas blagovanje tvoje riječi i tvoga tijela okrijepi za novo zajedništvo s tobomi s braćom ljudima, molimo te.Za sestre i braću koji u vjeri usnuše:5. udijeli im dioništvo u nebeskoj gozbi,molimo te.

Gospodine Isuse Kriste, u slavlju euharistije krijepiš nas svojom riječju i hraniš svojim tijelom i krvlju. Daj da blagovanje svetih otajstava usmjerava naše živote na hvalutebi. Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Molitva vjernika

Gospodine, pričest tvoga

predokus je buduće slave.

uživanju tvoga božanstva

..

Prostrti euharistijski stol trajno očituje Božje ‘prostrto’ sebedarje za život svijeta.


20

Tijelovo

Moda i Tijelovo

Skoro svakodnevno nas mediji izvješćuju o novim odjevnim kreacijama. Moda je ta-ko postala sastavni dio europskoga čovje-

ka. Teško je uopće više zamisliti da bi moderni čovjek nosio uvijek jednu te istu odjeću. Sve to nameće pitanje nama vjernicima kako razumi-jevati modu i golemu potrebu današnjega čovje-ka za uvijek novim modnim novitetima. Pokušat ćemo pružiti jednu kratku teološku analizu mo-de koja će nam omogućiti da uvidimo važnost i aktualnost blagdana Tijelova.

Moda i kršćanska vjeraPromatrajući različite kulture u povijesti ljud-skoga duha, postaje posve očitim da je moda specifičan izričaj kršćanskoga duha, odnosno kršćanske kulture. Premda se i u drugim kultu-rama čovjek odjevno mijenjao, kao ideja i važna sastavnica postojećega društva moda se pojavila ipak jedino unutar kulture prožete kršćanskim duhom. Naime, prema teologu Eriku Peterso-nu, problem kršćanstva nije tijelo, nego odjeća. Problem tijela susreće se u grčkoj, ali i u drugim kulturama. Radi se o tomu da je čovjek u takvim kulturama tijela stavljen pred sljedeću alterna-tivu: lišavati se tijela najrazličitijim filozofskim i asketskim metodama ili podređivati tijelo duši tako da tijelo bude izričaj duše. U prvom slučaju tijelo se obezvrjeđuje, podcjenjuje, postaje bez-načajno. U drugom slučaju čovjek (duša) fiksi-ra se na tijelo (golotinja ili pripijena odjeća kao izričaj reduciranja čovjeka na tijelo). Jednomu i

drugomu kršćanstvo se, prema Petersonu, su-protstavlja svojom teologijom odjeće.

Promotrimo li izbliza biblijsko izvješće o stvaranju čovjeka, možemo primijetiti da su Adam i Eva prije istočnoga grijeha bili goli, ali to nisu primjećivali (Post 2,25). Tek s istoč-nim grijehom postaju svjesni svoje golotinje (Post 3,10-11). To je crkvene oce navelo na za-ključak da su naši praroditelji prije istočnoga grijeha zapravo bili odjeveni, i to odjeveni milo-šću, ljubavlju Božjom i potpunim zajedništvom s Bogom. Nakon grješnoga pada, oni gube odje-ću milosti i postaju goli. Tada se pojavljuje odje-ća. Odjeća ima funkciju ne samo da pokrije go-lotinju, nego da svojim pokrivanjem golotinje ukaže na izgubljenu duhovnu odjeću milosti, odnosno da najavi mogućnost nove odjeće, no-ve haljine milosti koju će Bog podariti čovjeku.

Sada postaje očito da problem kršćana ni-je tijelo nego odjeća. Odatle je razumljivo da je odjeća, a time i moda, postala toliko važna u krš ćanskoj kulturi. Zapravo, problem mode teo loški je problem koji je izrastao iz kršćanske vizije čovjeka. Moda ukazuje na čovjekovo tra-ganje za izgubljenom odjećom milosti, na žud-nju za onim što nadilazi čovjeka, njega kao biće duše i tijela, a to je sām Bog. Moda je, među-tim, isto tako dokaz čovjekove izgubljenosti, jer u trajnim modnim mijenama uzaludno traži svoj temeljni identitet, koji se može pronaći je-dino u Bogu. Previše mode samo je dokaz izgu-bljenosti! Usput rečeno, uvijek ista redovnička

Pozvani smo objavljivati euharistijsko lice Crkve… (V. Blažanović, 2002.)

21


Odjeci RiječiŽrtva koja čisti savjest uz: Heb 9,11-15

Krist je predstavljen kao pravi Veliki svećenik »budućih dobara«(Heb 9,11), jer je otvorio »put nov i živ... kroz zavjesu, to jest svoje tijelo« (10,20). On je »jednom zauvijek«, po svojoj krvi, a ne po krvi žrtvenih životinja, ušao »u Svetinju«. Dok se u zemaljskomu hramu svake godine trebalo prinositi žrtve za okajanje grijeha, zbog osobite naravi ovoga nebeskoga hrama, ali i zbog osobite naravi ovoga Velikog svećenika, ovdje se ostvaruje »vječno otkupljenje« (9,12), po očišćenju savjesti od »mrtvih djela« (9,13-14), to jest od grijeha koji donosi smrt. Krist vjernike čini spremnima za »službu Bogu živomu.« Očita je razlika u odnosu na staro bogoslužje koje nije moglo »usavršiti bogoslužnike«, dok ovo novo, u Kristu, »čisti savjest« i donosi »vječno otkupljenje.« Umjesto vremenite, prolazne baštine staroga saveza, po smrti se Kristovoj zadobiva »vječna baština« (9,15).

Darko Tepert

Zrnj

e

Euharistijsko je blagovanje, premda uronjeno u otajstvenost i nerazumi-

jevanje, postalo tako ‘blisko’ da je postalo blagdan. Tijelovo. Zanimljivo

je, međutim, da ne postoji blagdan njegove riječi. Kao da još ne pre-poznajemo utjelovljenost Riječi. I navještaj riječi i euharistijsko

blagovanje i svjedočanstvo Kristove ljubavi – sve su to »prilike« njegove

prisutnosti, oblici njegova otjelo-vljenja i blizine u svijetu. Utjelovljeni

Bog traži tjelesnost i izvan euhari-stijskoga tijela! (A. C.)

halja čini upravo suprotno: svojom istovjetno-šću (monotonošću) svjedoči o pronađenoj mi-losti, izriče vanjski spokoj koji potvrđuje nutar-nji spokoj darovane milosti.

»Krušno i vinsko tijelo«Današnji blagdan Tijelova može se razumijevati upravo u kontekstu teologije odjeće. Tijelovom slavimo jedno tijelo, Kristovo tijelo koje je odje-veno Bogom, Tijelo koje jest Božje. Kristovo ti-jelo je ono tijelo za kojim su naši praroditelji, a i svi ljudi tijekom povijesti tragali. Radi se o tije-lu koje se ne mrzi, tijelu koje se ne vrti u sebi sa-mome, nego o tijelu koje je odjeveno onim što nadilazi, kako tijelo tako i čovjeka u cijelosti, a to je sam Bog.

Današnji ulomak iz Markova evanđelja po-ziva nas da izbliza promotrimo o kakvom se to »odjevenom tijelu« radi. Poput drugih evanđe-lista, Marko nas izvještava da je Isus Krist na posljednjoj večeri pružio učenicima kruh i vino govoreći: »Ovo je tijelo moje… Ovo je krv mo-ja.« Važne su Kristove geste. Krist najprije »lo-mi« kruh pa ga potom daje. Ta gesta izražava logiku Kristova odjevenog tijela. Kristovo tijelo jest »krušno tijelo«, tijelo koje se »lomi« i raz-

daje drugima. To je, dakle, Bogom obdareno ti-jelo ljubavi prema čovjeku. To je također »vin-sko tijelo« koje se poput vina »prolijeva« i daje kao piće, piće koje poput vina razveseljava srce čovjekovo (Sir 40,20). Tako se i u tim gestama može uočiti drukčija logika od one modne. Dok moda traga za onom vječnom odjećom i svaki put ga promašuje, jer ne samo da ne uspijeva dati odjeću milosti, nego tijelo pretvara u idol kojemu se treba diviti, Kristovo tijelo ponizno je i jednostavno tijelo, »krušno tijelo« koje lju-bi. Isto tako, Kristovo tijelo je protivno svakoj mržnji prema tijelu (asketizmu i golotinji), jer je ta mržnja prema tijelu samo izričaj samodostat-nosti i zatvorenosti čovjekova ega. Naprotiv, Kristovo je tijelo Bogom otvoreno tijelo, »vin-sko tijelo« koje se prolijeva za drugoga. Ono to može biti, budući da je trajno odjeveno i zaogr-nuto Božjom slavom.

Slaveći Tijelovo kao kršćani pozvani smo da svoje tijelo suobličujemo Kristovu tijelu, da blagujući Kristovo tijelo i krv primamo njegovu odjeću spasenja, da naše tijelo postaje njegovo »krušno i vinsko tijelo«, tijelo koje nas osloba-đa od mode i od mržnje prema tijelu.

Ivica Raguž


22

Ulazna pjesmaSlušaj, Gospodine, glas moga vapaja, milostiv mi budi, usliši me! Ne skrivaj lica svoga od mene, ne odbij u gnjevu slugu svoga!

(Ps 27,7.9)

Zborna molitvaBože, jakosti onih što se u te ufaju, snago slabih i smrtnih, koji su bez tebe nemoćni: pomozi nam svojom milošću da vršimo tvoje zapovijedi i voljom ti i djelom omilimo. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ovim darovima ti čovjeku krijepiš zemaljski i duhovni život. Molimo te da nas uvijek prati njihova pomoć za tijelo i dušu. Po Kristu, Gospodinu našem.

Prvo čitanje (Ez 17,22-24)Nisko drvo uzvisujem.

Čitanje Knjige proroka EzekielaOvo govori Gospodin Bog:»S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih,odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 92,2-3.13-16)

Pripjev: Dobro je slaviti Gospodina.

Dobro je slaviti Gospodina,pjevati imenu tvome, Svevišnji;naviještati jutrom ljubav tvojui noću vjernost tvoju.

Ko palma cvate pravedniki raste ko cedar libanonski.Zasađeni u domu Gospodnjemu,cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,sočni i puni svježine:da navijeste kako je pravedan Gospodin,hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

Drugo čitanje (2Kor 5,6-10)Trsimo se da mu omilimo,bilo naseljeni, bilo iseljeni.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo:Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju.Da, puni smo pouzdanjai najradije bismo se iselili iz tijelai naselili kod Gospodina. Zato sei trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni,bilo iseljeni. Jer svima nam sepojaviti pred sudištem Kristovimda svaki dobije što je kroz tijelo zaradio,bilo dobro, bilo zlo.Riječ Gospodnja.


Ulazna: 214 Molimo tebeOtpjevni ps.: Dobro je slaviti Gospodina (glazbeni prilog, str. 38)Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 848 Veselo, braćo, kliknimoZavršetak: 260 O da bude radost

14. lipnja 2009.


23


Prièesna pjesmaZa jedno molim Gospodina,samo to ja tražim:da živim u Domu Gospodnjem u sve dane života svoga.

(Ps 27,4)

Poprièesna molitvaGospodine, sveta pričest što je primamo označuje zajedništvo svih vjernika s tobom. Daj da urodi jedinstvom u tvojoj Crkvi. Po Kristu.

Pjesma prije EvanđeljaSjeme je riječ Božja, a sijač Krist;tko ga god nađe, ostat će zauvijek.

Evanđelje (Mk 4,26-34)Manje od svega sjemenja na zemljipostane veće od svega povrća.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus govoraše mnoštvu: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio,noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti,brže se on laća srpa jer eto žetve.«I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano,naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati.Bez prispodobe im ne govoraše,a nasamo bi svojim učenicimasve razjašnjavao.Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, pouzdanom se molitvom utecimo Bogu, darivatelju života,da nam daruje milost trajnog zauzimanja u izgradnji njegova kraljevstva.

Svojoj Crkvi, Gospodine, podari milost1. da hranjena tvojom ljubavlju trajno postaje dom svima koji te traže, molimo te.Svima kojima si povjerio brigu za tvoj sveti 2. narod daruj mudrost poslušnosti tvojoj riječi kako bi njome osnaženi mogli vjerno svjedočiti tvoju ljubav, molimo te.Nama ovdje okupljenima daj razumjeti3. da dar vjere niče iz neznatnoga sjemenate raste u skrovitosti, po snazi tvoje milosti, molimo te.Sestrama i braći koja trpe zbog oskudice, 4. nezaposlenosti ili bolesti,budi utjeha u njihovim nevoljamai udijeli im ozdravljenje, molimo te. Našim pokojnicima podari milost5. vječnog zajedništva s tobomu kraljevstvu nebeskom, molimo te.

Svemogući Bože,pozvao si nas da u svijetu budemo sjeme tvoga kraljevstva. Pohodi nas svojom milošću da povjereni nam dar u našim životima raste i donosi plodove na radost svim ljudima.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Kraljevstvo je Božje poput sjemena, bačena u zemlju… Bačeno, samo od sebe donosi plod. (S. Köder)


24


Kraljevstvo u zrnu

Kraljevstvo je nebesko kao gorušičino zrno. Maleno, ne-znatno, neprimjetno. Zastanimo trenutak nad ovom pris-podobom. Toliko puta smo je čuli da je postala dio našega

nutarnjeg duhovnog svijeta. Toliko puta nam je odjeknula u uši-ma da smo se na nju navikli te ne primjećujemo njezinu poseb-nost. No, prepustimo li se – u iskrenosti povjerenja u Božju riječ – poruci prispodobe, kao da osjećamo da ona u prvi mah u nas unosi nemir, gotovo tjeskobu.

Zar je to ono čemu se nadamo? Zar je to cilj prema kojemu idemo? Je li to slava Božja koju očekujemo. Je li to ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što se nikada nije nalazilo u ljudskom srcu (usp. 1Kor 2,9)? Zar da naše čežnje nađu ispunjenje u ne-čemu što se pokazuje toliko sićušnim, u neznatnosti zrna? Ta mi bismo htjeli osvojiti sve. Hoćemo ponos i snagu.

Veličina zrnaOdgovor na sva ova pitanja potvrdan je. Mjerilo i slika Božjega Kraljevstva je gorušičino zrno. Nije to samo slikoviti govor. To je uistinu iskaz i stvarnost onoga što Krist naviješta i živi. Mje-rilo nije širina i slava svijeta, nije svjetlo reflektora, nije indeks prodaje, nije mjesto na naslovnicama i prvim stranicama novi-na, nije prvo mjesto na ljestvicama popularnosti. Isto tako, mje-rilo Božjega kraljevstva nije ni u slici veličanstvene, često samo-dopadne Crkve, nekritički prisutne u društvenome i političkome životu, niti u sjaju njezine slavne i dvotisućljetne tradicije. Upra-vo suprotno, gorušičino zrno postaje mjerilo življenosti i auten-tičnosti Kraljevstva.

Nakon prvog trenutka i osjećaja nemira i tjeskobe, ova pris-podoba odjednom otvara neslućene i nedosanjane prostore slo-bode. Omogućuje smirenost, otvara srce, oslobađa od straha i širi pogled za bitno drukčije shvaćanje Crkve i svijeta. Danas ka-da se izgubio smisao skrovitosti i kada se sve želi vidjeti, prika-zati velikim, epohalnim, neizostavnim, govor o gorušičinu zrnu vraća nam radost u srce. Zavedeni logikom svijeta koji nas okru-žuje počeli smo se plašiti da i mi moramo činiti onako kako vi-dimo da mnogi oko nas čine. A ako tako ne činimo, mislimo da ćemo se izgubiti, nestati. Počeli smo se vezati uz slike moći, pri-sutnosti, utjecaja, bojeći se da sve to ne izgubimo i da ne posta-nemo neprimjetni.

Isus nas svega toga oslobađa. On nam pokazuje drukčiji put. Početak Kraljevstva vezan je uz neznatnost, malenost, neprimjet-nost. Logika Kraljevstva, objavljena ‘malenima’, traži od nas da Božju Riječ čujemo i promišljamo u skrovitosti srca, postojano, kako bi mogla vladati mnoštvom drugih riječi koje izgovaramo

nutarnjeg duhovnog svijeta. Toliko puta nam je odjeknula u uši-ma da smo se na nju navikli te ne primjećujemo njezinu poseb-nost. No, prepustimo li se – u iskrenosti povjerenja u Božju riječ

unosi nemir, gotovo tjeskobu.

idemo? Je li to slava Božja koju očekujemo. Je li to ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i što se nikada nije nalazilo u ljudskom srcu (usp. čemu što se pokazuje toliko sićušnim, u neznatnosti zrna? Ta mi bismo htjeli osvojiti sve. Hoćemo ponos i snagu.

Veličina zrnaOdgovor na sva ova pitanja potvrdan je. Mjerilo i slika Božjega

je uistinu iskaz i stvarnost onoga što Krist naviješta i živi. Mje-rilo nije širina i slava svijeta, nije svjetlo reflektora, nije indeks prodaje, nije mjesto na naslovnicama i prvim stranicama novi-na, nije prvo mjesto na ljestvicama popularnosti. Isto tako, mje-rilo Božjega kraljevstva nije ni u slici veličanstvene, često samo-dopadne Crkve, nekritički prisutne u društvenome i političkome životu, niti u sjaju njezine slavne i dvotisućljetne tradicije. Upra-vo suprotno, gorušičino zrno postaje mjerilo življenosti i auten-tičnosti Kraljevstva.

podoba odjednom otvara neslućene i nedosanjane prostore slo-bode. Omogućuje smirenost, otvara srce, oslobađa od straha i širi pogled za bitno drukčije shvaćanje Crkve i svijeta. Danas ka-da se izgubio smisao skrovitosti i kada se sve želi vidjeti, prika-zati velikim, epohalnim, neizostavnim, govor o gorušičinu zrnu vraća nam radost u srce. Zavedeni logikom svijeta koji nas okru-žuje počeli smo se plašiti da i mi moramo činiti onako kako vi-dimo da mnogi oko nas čine. A ako tako ne činimo, mislimo da ćemo se izgubiti, nestati. Počeli smo se vezati uz slike moći, pri-sutnosti, utjecaja, bojeći se da sve to ne izgubimo i da ne posta-nemo neprimjetni.

nost. Logika Kraljevstva, objavljena ‘malenima’, traži od nas da Sjeme biva bačeno.

U bačenosti i zaboravljenostinalazi svoju plodnost.

(O. Pucci, Sijač, 1950., keramika)

25


Odjeci RiječiOmiljeti Bogu uz: 2Kor 5,6-10

Pavao je svjestan da ga nakon smrti očekuje Gospodinova blizina,a do tada kao da je iz njega »iseljen« (2Kor 5,6). U tome i jest bît kršća-ninova života. On živi u vjeri (5,7), ali očekuje trenutak konačnoga su-sreta s Gospodinom. U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima tu je stvar-nost Apostol opisao koristeći se slikom zrcala: »Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem dje-lomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat« (13,12). Do konačnoga »gledanja« Gospodina ostaju »vjera, ufanje i ljubav« (13,13). Zato je i u ovom današnjem tekstu naglašena potreba pouz-danja, koje kršćanina usmjerava prema budućoj prisnosti s Bogom (2Kor 5,8). Ipak, taj konačni susret podrazumijeva i sud, pa se od vjer-nika zahtjeva da nastoji »omiliti« Bogu (5,9). Sud je Kristov, no pravu presudu donosi čovjekov zemaljski život (5,10).

Darko Tepert

Zrnj

e

Evanđelje govori o zrnu koje biva »bačeno u zemlju«. Prepoznajući

u toj prispodobi govor o Kraljevstvu zamjećujemo da ono nije uređena

oranica, njiva na koju će sijač sijati. Život Kraljevstva nosi iskustvo

»bačenosti« u zemlju i neuređenosti zemlje. Zrnje Kraljevstva ne traži

idealne preduvjete za rast, nego rastom preoblikuje zemlju u uređen cvjetnjak.

(A. C.)

i djelima koja činimo. Riječ, skrovito i neznat-no položena u našu nutrinu, mora postati mje-rilom razlikovanja i djelovanja. Rast Riječi koja je posijana, kako nam govori prva prispodoba iz današnjeg evanđelja, ne ovisi prvenstveno o na-ma, nego o djelovanju Duha. On je onaj koji čini da Riječ klija i raste. Ne naš aktivizam, ne naša veličina, ne naša sposobnost i okretnost. Kada bi rast ovisio o nama, vjerojatno bi se ta Riječ pretvorila u moć koja tlači, koja traži svoje, ko-ja želi biti priznata i stavljena u središte. I često tako biva – upravo zbog toga što ne dopuštamo da raste iznutra. Mi je silimo izvana.

Sposobnost za malenostKako je suprotna ta Kristova misao suvreme-nim razmišljanjima koja i Crkvu guraju da raz-mišlja logikom i mjerilima svjetske veličine?! Sposobnost za malenost i neprimjetnost mjeri-lo je koje povezuje Kraljevstvo i Crkvu. Ako ne-ma te sposobnosti, Crkva postaje suprotnost, a ne slika Kraljevstva. Po sposobnosti za ma-lenost Crkva – i svi mi u njoj – postajemo slič-ni Isusu. Nije li i on došao na svijet u skrovito-sti i malenosti Marijine utrobe? Nije li rastao u skrovitosti i malenosti očinskog doma? Ni-je li Riječ života naviještao po mnogim male-nim mjestima, daleko od središtā moći? Sve ga

to nije priječilo da kroz malenost pokaže svo-ju veličinu. I da malenost slavi pobjedu nad si-lom onoga doba. Kako je moguće od maleno-sti, skrovitosti učiniti veličinu koja ne podliježe logici moći i koja od malenosti i skrovitosti ne čini bijeg od odgovornosti za život i svijet? Sa-mo tako da ta malenost bude iskušana logikom križa. Gorušičino zrno mora biti položeno u ze-mlju. Mora proći iskustvo umiranja i predanja, ‘ukopa’. U svojoj malenosti mora nestati kako bi moglo rasti. To je logika kršćanskoga života i logika kršćanske veličine. Ona se mjeri mjeri-lom križa. Upravo je po tome Riječ života plod Kristove smrti i predanja za sve nas.

Takva Riječ postaje sjena pod kojom se gni-jezdimo. Sjena koja omogućuje da probija sun-ce, a da nas ne sprži, sjena koja omogućuje da budemo vidljivi, a da se ne zaljubimo u sebe, sjena koja nam pomaže da vidimo daleko i da rastemo ispunjeni Bogom koji nam se daje kao maleno zrno. Moramo paziti da to zrno ne pre-vidimo, da ga zaobiđemo ili da ga zgazimo. Da bismo ga mogli prepoznati i da bismo mogli ra-zumjeti i iskusiti snagu Isusove prispodobe, po-trebna je malenost koja nije lažna skromnost i lažna poniznost, nego malenost koja zna da tre-ba otkupitelja, da iščekuje dar. Malen, ali neiz-mjerno velik.

Željko Tanjić


26

Ulazna pjesmaGospodin je jakost narodu svome, tvrđava spasa svom Pomazaniku. Spasi narod svoj, Gospodine, i blagoslovi svoju baštinu, pasi ih i nosi dovijeka!

(Ps 28,8-9)

Zborna molitvaDaj, Gospodine, da ti uvijek služimo sa strahopoštovanjemi ljubavlju. Ti nikada ne kratiš svoga vodstva vjernima koje si utemeljio u svojoj ljubavi.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu pomirenja i hvale: po njoj nas očisti od grijeha da ti se svidi ljubav naših duša. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Job 38,1.8-11)Tu nek se lomi ponos tvog valovlja.

Čitanje Knjige o JobuGospodin odgovori Jobu iz oluje i reče:»Tko li zatvori more vratnicamakad burkajuć se navrije iz utrobe;kad oblakom ko haljom ga odjenuhi maglom gustom ovih ko pelenam’;kad njegovu sam odredio među,vrata stavio s prijevornicama?’Dotle ćeš, rekoh, dalje ni koraka, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 107,23-26.28-31)

Pripjev: Hvalite Gospodina jer dovijekaje ljubav njegova!

Oni koji lađama zaploviše moremda po vodama silnim trguju:oni vidješe djela Gospodnja,čudesa njegova na pučini.

On reče i olujni se vjetar uzvitlašto u visinu diže valove mora.Do neba se dizahu, u bezdan se spuštahu,u nevolji duša im ginula.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobii on ih istrže iz nevolja.Smiri oluju u tih povjetarac,valovi morski umukoše.

Obradovaše se tišini,u željenu luku on ih povede.Neka hvale Gospodina za dobrotu njegovu,za čudesa njegova sinovima ljudskim!

Drugo čitanje (2Kor 5,14-17)Novo, gle, nasta!

Čitanje Druge poslanicesvetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo:Ljubav nas Kristova obuzimakad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije,da oni koji žive ne žive više sebi,nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. Stoga mi od sada nikoga ne poznajemopo tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo.Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor.Staro uminu, novo, gle, nasta!Riječ Gospodnja.


Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu

ili: 227 O silni, jaki Bože

Otpjevni ps.: 119 Hvalite Gospodina

Prinosna: 227 O silni, jaki Bože (2 kitica)

Pričesna: 244 Odzivam se, Isuse

Završetak: 756 U slavu svetog srca

21. lipnja 2009.

Dvanaesta nedjelja kroz godinu


27


Prièesna pjesmaOči sviju u tebe su uprte, Gospodine, ti im hranu daješ u pravo vrijeme.

(Ps 145,15)

Poprièesna molitvaGospodine, pričest svetog tijela i predragocjene krvi obnavlja nam božanski život. Molimo te da svako slavljenje otajstva učvrsti jamstvo našeg spasenja. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja (Lk 7,16)

Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje (Mk 4,35-41)Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?


U onaj dan, uvečer,reče Isus svojim učenicima:»Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvoi povezu Isusa kako već bijaše u lađi.A pratile su ga i druge lađe.Najednom nasta žestoka oluja,na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu:»Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?«On se probudi, zaprijeti vjetrui reče moru: »Utihni! Umukni!«I smiri se vjetar i nasta velika utiha.Tada im reče:»Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?«Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetari more pokoravaju?«Riječ Gospodnja.

Nebeskome Ocu, u čijoj je ruci naš život,uputimo svoje molitve, proseći svjetlo vjereda u iskušenjima života možemo prepoznavati njegovu prisutnost i očinsku brigu.

Za tvoju Crkvu, zajednicu krštenika:1. vodi je mudrošću Duha da svijetukojemu je poslana trajno svjedočinovost života u Kristu, molimo te.Za kršćane u svijetu: podari im snagu 2. svjedočanske vjere da se otisnu od obale za koju su čvrsto vezani te s drugima dijele radost tvoga kraljevstva, molimo te.Za sve koji proživljavaju oluju života:3. zakrili ih svojom rukom i očuvaj ih od moći zla te daj da ih iskušenja života ojačaju u pouzdanju u tebe, molimo te.Za nas ovdje sabrane: razbudi nam usnulu 4. vjeru i pomozi da u Kristu prepoznamo jedini put spasenja, molimo te.Za i sestre i braću koji dovršiše životno 5. putovanje: oslobodi ih od tereta grijeha što ga sa sobom odnesoše i obdari ih darom vječnoga zajedništva s tobom,molimo te.

Svemogući Bože, udijeli nam milost da živom vjerom prionemo uz tvoga Sina te svojim životom i radom gradimo tvoje kraljevstvo među ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Tko li je ovaj da mu se more i vjetar pokoravaju? (V. Blažanović, 1999.)


28


Isus na uzglavlju

Markovo evanđelje koje nam se ove godi-ne iz nedjelje u nedjelju naviješta, više nego li ijedno drugo evanđelje stavlja

pred nas Krista kao otajstvo, misterij. U nekoliko evanđeoskih perikopa kao da se uvijek na druk-čiji način postavlja pitanje Tko je Isus Krist? ili Što vi kažete tko je Krist?, da bismo na koncu evanđelja u vjeroispovijesti satnika pod križem dobili odgovor Ovaj uistinu bijaše Sin Božji. Ta-ko je i danas naviještenim odlomkom pred nas iznova stavljeno pitanje o Isusu: Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?

Da bismo razumjeli to pitanje i događaj o kojem govori evanđelje, valja se prisjetiti da je za narode Staroga Istoka more bilo simbol i izvor prvotnoga nereda. Prije nego li je Bog ure-dio svemir, vjerovali su, postojalo je more kao zla i neobuzdana sila. More je bilo prvotni kaos iz kojega je Bog stvorio kozmos. Takvo se vjero-vanje jasno razotkriva u prvom čitanju gdje se Bog objavljuje Jobu kao gospodar morskih sila, pa tako i zla koje vlada u svijetu. Isto vjerovanje susrećemo i u otpjevnom psalmu koji je molitva zahvale nakon preživljene oluje na moru.

Vjera kušana olujomImamo li u vidu da su takva vjerovanja dala po-zadinu Markovu pisanju, razumjet ćemo da Isu-sovo stišavanje oluje na jezeru ne bismo smjeli usko pro-matrati samo kao čudo nad prirodom ili kao izbavljenje apostolā iz nevolje. Niz pojedi-nosti iz evanđeoske perikope uvjerava nas u neo-bičnost događaja, pa je nužno tražiti poruku koja nadilazi opis obične pomorske nevolje.

Isus je u lađi kojom se uvečer, na kraju da-na provedena propovijedajući mnoštvu zbilj-nost Božjega Kraljevstva, želi otisnuti prijeko, na drugu obalu Genezaretskoga jezera. Lađa, večer i prjelazak prijeko pružaju okvir za ra-zumijevanje događaja. U onodobnoj literatu-ri lađa simbolizira zajednicu, osobito zajednicu sljedbenika. Večer nakon dana ispunjena pro-povijedanjem predstavlja dovršetak Isusova ze-maljskoga života. Navijestivši im zbilju Božjega

Kraljevstva, Isus poziva učenike da se »upu-te prijeko«, u gerasenski kraj koji su nastavali pogani – oni do kojih još nije bilo doprlo Evan-đelje. Dovršivši svoje poslanje Isus naviješta-nje Radosne vijesti prepušta učenicima, a on će, premda im bliz na lađi, »utonuti u san«.

I dok su valovi olujnog vjetra prekrivali la-đu, Isus »na krmi spavaše na uzglavku«. Išči-tavajući poruku navedenih pojedinosti možemo čitati: dok su valovi zla prijetili lađi potonućem Isus spavaše – na uzglavku. Izvorni tekst za ri-ječ uzglavak rabi pojam proskefálaion, koji ima i značenje jastuka koji se stavlja pod glavu po-kojniku. Tako Isusov »san« na lađi označava njegov prjelazak kroz smrt u uskrsnu novost, koja ga čini nevidljivo prisutnim.

Utiha u vjeriOpisani događaj u Markovu evanđelju služi kao put za otkrivanje pravoga Kristova identiteta i njegove spasenjske prisutnosti u životu La-đe, Crkve, koja je u stalnim iskušenjima valova mora i tame noći. On kojemu se more i vjetar pokoravaju, on je gospodar svega, on je Bog na djelu među ljudima.

Učenici su na moru, na pučini. Bore se s vjetrom da bi spasili goli život, a Isus na krmi spava. Uočimo kad nastupa Isus: tek onda kad učenici povjerovaše da on može utišati oluju i izbaviti ih iz nevolje, kad su spremni probuditi

29

66

Isus zahtijeva od učenika da se lađom otisnu na pučinu i prijeđu

prijeko. U iskušenju olujnoga vjetra, na pučini, bit će kušana

njihova vjera. No, istinitost vjere ne pokazuje se vjerom u Isusovu

čudesnu moć nad zlom, nego spremnošću slijediti Isusov poziv –

unatoč iskušenju zla. Primljeni dar vjere tjera nas 'prijeći prijeko' te

s drugima dijeliti i svjedočiti radost Kraljevstva. (T. C.)

Zrnj

e Odjeci Riječi

živo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vreloživo vrelo6živo vrelo6živo vrelo6živo vrelo620092009200920092009200962009620096200966200962009620096

Novost stvorenja u Kristu uz: 2Kor 5,14-17

Pavao djeluje iz ljubavi kojom je obuzet dok gleda u Krista, jer on je umro za sve (2Kor 5,14). Umro je u ime čitavoga čovječan-stva da, »kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi posta-li grešnici«, tako i »posluhom Jednoga mnogi postanu pravedni-ci« (Rim 5,19). Zato i ovdje zaključuje da je Krist za sve umro »da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu« (2Kor 5,15). Vjernik je »novi čovjek«, obnovljen u Kristu. I Pavao je tako obnovljen te se više ne vodi tjelesnom spozna-jom, već se okreće duhovnom životu u Kristu (5,16). Vjerojatno je riječ o polemici s onima u Crkvi koji su se pozivali na blizinu s Isusom prije uskrsnuća, pa apostol naglašava važnost obraćenja i sadašnjeg života u Kristu. A tko je u Kristu, »nov je stvor« (5,17). Ovime se podsjeća na Božji čin stvaranja. Bog je sve stvorio i sa-da, ono što je grijehom poremećeno, obnavlja u Kristu.

Darko Tepert

ga. I Isus se, kaže evanđelje, tada probudi. Ne budi ga ni sila vjetra što kidaše jedra, ni bijes va-lova što udaraše u lađu, pa ni strah učenika ni-ti njihova borba s vjetrom. Budi ga tek njihova vjera. Tek kad učenici povjerovaše da ih on mo-že izbaviti iz oluje, Isus stišava oluju.

Evo, dakle, opet Markova govora o Isusovu identitetu: priznamo li Isusa Bogom i Spasite-ljem, on je tog trenutka za nas Bog i Spasitelj na djelu. To će mislilac Buber prereći riječima: Bog je za nas Bog onoliko koliko mu dopustimo. A na temelju današnjega odlomka mogli bismo reći i drukčije: Bog je za nas Bog onda kad mu dopustimo. Apostoli se bore s vjetrom i olujom. Tek kad su njihove snage iscrpljene, tek kad više nemaju pouzdanja u svoje ribarsko i mornarsko iskustvo, tada se u njima rađa vjera u onoga koji je stalno pored njih. Bude ga tek kad su spozna-li da sami ne mogu biti spasitelji. Čini se da je to bila vjera iz očaja, a ne iz predanja.

Evanđeoski događaj vjerno oslikava i na-še živote. Zapadamo u teškoće, u situacije koje nazivamo bezizlaznima, u krize koje nazivamo olujom. I dok mislimo da možemo sami, sliko-vito rečeno, »Isus spava pored nas«. Ne javlja se, ostaje nijem i neosjetljiv na našu tjeskobu. Ali kad se u nama probudi vjera da nas on mo-že izbaviti, kad onome komu se svakodnevno

bez vjere molimo doista povjerujemo da može učiniti ono za što ga molimo, tada on prilazi da-rujući spas. Naš vjernički put postaje put otkri-vanja pravoga Božjeg identiteta. Počesto se, na-ime, molimo nekakvoj sili, moći, duhu… Kao da u toj sili još nismo prepoznali Boga živoga, Bo-ga koji živi u nama. Stoga se ponavlja prizor iz evanđelja: Bog spava pored nas i čeka da ga svo-jom vjerom probudimo.

I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tom istom rečenicom opisano je utihnuće oluje i sta-nje učenika. Povjerovali su onomu koji ima moć nad zlom i tada u njima nasta utiha. Ali čuju i riječ prijekora: Što ste bojažljivi? Kako nema-te vjere? Opominje da vjera ne smije biti upla-šena nevoljama koje donosi život i zlom koje su-srećemo. Oluju nije stišala Isusova nadmoć nad prirodom nego vjera učenika. Bila je to, doduše, vjera iz očaja, ne vjera iz predanja. Isusov nas prijekor opominje i poziva na vjeru koja neće bi-ti zadnje utočište nakon razočaranja u vlastitu snagu, nego radosno predanje Bogu, pa i onda kad nam se čini da možemo sami.

Ovaj susret s Gospodinom neka nas okrijepi u pouzdanoj vjeri kako bismo Onoga koji zbog naše mlakosti ili pouzdanja u sebe možda drije-ma pored nas, mogli živom vjerom probuditi da nam bude Spasitelj i suputnik života.

Ante Crnčević

Dok je bjesnila oluja i prijetila potonućem,Isus spavaše na lađi. (M. Ghali, 1962.)


30

Ulazna pjesmaNarodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim.

(Ps 47,2)

Zborna molitvaBože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Prvo čitanje (Mudr 1,13-15;2,23-24)Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.

Čitanje Knjige Mudrosti

Bog nije stvorio smrtniti se raduje propasti živih.Već je sve stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova.I podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 30,2.4-6.11.12a.13b)

Pripjev: Veličam te, Gospodine,jer si me izbavio

Veličam te, Gospodine, jer si me izbavioi nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,zahvaljujte svetom imenu njegovu!Jer samo za tren traje srdžba njegova,a cio život dobrota njegova.Večer donese suze, a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;Gospodine, budi mi na pomoć!Okrenuo si plač moj u igranje,Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje (2Kor 8,7.9.13-15)Vaš suvišak neka nadoknadi oskudicu braće.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola KorinćanimaBraćo: Kao što se u svemu odlikujete –u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja (usp. 2 Tim 1,10b)

Spasitelj naš Isus Krist obeskrijepi smrti učini da zasja život po evanđelju.


Ulazna: 238 Dan GospodnjiOtpjevni ps.: Veličam te, Gospodine (ŽV 4/2007.)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 242 O, sveta gozboZavršetak: 604 Zdravo budi, Kraljice

28. lipnja 2009.


31


Prièesna pjesmaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i sve što je u meni, sveto ime njegovo!

(Ps 103,1)

Poprièesna molitvaGospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači, da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti. Po Kristu.

Evanđelje (Mk 5,21-24.35b-43) – kraća verzija

Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovihs porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor,pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!«I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.Riječ Gospodnja.

Sestre i braćo, s vjerom se utecimo svemogućem Bogu da nas obnovi svojom milošću i ozdraviod svega što priječi radost života s njimi s braćom ljudima.1. Za Crkvu, zajednicu vjernika: da po među-

sobnoj ljubavi svojih udova bude uvijek jasan znak tvoje nazočnosti u svijetu, molimo te.

2. Za sestre i braću pogođene bolešćui trpljenjem: obdari ih pouzdanjem u tebei budi im bliz po ljubavi tvojih vjernika, molimo te.

3. Za sve kojima si povjerio brigu za bolesnei nemoćne: obdari ih snagom svoje nesebične ljubavi da ondje gdje vlada trpljenje unose radost tvoje blizine i tvoga otkupljenja,molimo te.

4. Za nas sabrane u tvoje ime: učvrsti nam vjeru koja po svjedočanstvu života i djelima ljubavi postaje znamen tvoje blizine svim ljudima,molimo te.

5. Za naše pokojnike: po Kristovoj pobjedi nad smrću uvedi ih u radost vječnoga kraljevstva, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše smjerne molitve i daj da okrijepljeni darom otkupljenja budemo dionici tvoje pobjede nad grijehomi nad smrću. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Djevojko, zapovijedam ti: »Ustani!«(Freska u samostanu Kora, Grčka)


32


Život ili smrt?!

Danas preda te stavljam život i smrt – go-vorio je Bog po Mojsiju narodu u pusti-nji. Ta je ponuda aktualna kroz čitavu po-

vijest i za svaku osobu. Svatko od nas pred istim je izborom. On, istina, izgleda logičan. Zasigur-no svi želimo živjeti. Svjestan je toga i đavao, za kojega prvo čitanje kaže da je zavidnik. Kako bi dobio »one koji njemu pripadaju«, putove koji vode u smrt nazvao je životom. Tako pod krin-kom života često biramo smrt. Brojne stvarnosti nazivamo životom, a vode nas u smrt. Vidljivo je to i iz našeg načina govora. »Mrak« posta-je pozitivnom oznakom. »Od-lazak u život« nerijetko po-drazumijeva putove smrti i sve ono što nas ne čini više živima ili pak više ljudima. Riječi koje su parale uši svakoj pristojnoj osobi postaju istoznačnice s dobrim, lijepim i plemenitim.

Životne vrjednotePitanje života i smrti, koje zani-ma ljude svih vremena, ponov-no je aktualizirano u današnjim čitanjima. U evanđelju se govo-ri o konkretnom ovozemnom životu i smrti, gdje je Isus Krist onaj koji donosi zdravlje bole-snoj ženi i život mrtvoj djevoj-čici. To dovodi u pitanje naše uvriježene stereotipe ili prak-tično življenu zabludu o Bo-gu koji nema veze s ovim svi-jetom i realnim životom pa ga »čuvamo« za crkvu, sakramen-te i točno određeno vrijeme. Ti-me i sebe aboliramo što većinu vremena provodimo i glavni-nu svojih aktivnosti obavljamo bez ikakve veze s Bogom, a on-da ga se na kraju dana ili tjed-na nakratko sjetimo. Nerijetko

izgleda kako nam je nepotreban, jer se ne ukla-pa u zakonitosti na kojima funkcionira ovaj svijet u kojemu mi vješto balansiramo. Možda bi nam svijest o Bogu uznemirila savjest i izbacila nas iz kolotečine, jer bismo mnoge stvarnosti drukčije promatrali i morali bismo se drukčije ponašati. Zato ga ne tražimo dok nam je dobro. Često je je-dino očaj onaj koji nas dovodi do Boga, jer sre-ću, zadovoljstvo i uspjeh smatramo vlastitom za-slugom. Jair i ona bolesna žena prototip su svih

nas, žena i muškaraca. Sve su isprobali i ništa im nije pomoglo. Očajni dolaze Isusu. Više se niza-što ne brinu. On riskira svoj po-ložaj i društveni ugled. Izlaže se podsmijesima. »Pade mu pred noge pa ga usrdno moljaše«. Ona je već sve izgubila. »Mno-go je pretrpjela, razdala sve svoje i ništa nije koristilo«. Izbačena je iz ljudskog društva, a sad riskira pogaziti i Božji zakon. Naime, ta-kvima poput nje Zakon je zabra-njivao ikoga dotaknuti. Već stav spremnosti da sve žrtvuju poru-čuje da njihovo traženje nadila-zi ovo kratkotrajno bivovanje na zemlji i odnosi se na život kao ta-kav. Otkriva nam to i svetopi-samska simbolika broja dvana-est. Djevojčica je imala dvanaest godina, a žena je upravo toliko godina bolesna. Dvanaest budi predodžbu traženja životne pu-nine i savršenstva života.

Punina i savršenstvo života još su snažnije naglašeni u Knji-zi mudrosti (Prvo čitanje). Ona je nastala tek par desetljeća pri-je Krista. Pisac je pred sobom imao vjersku i nacionalnu po-vijest svoga naroda, sve njego-ve uspone i padove, život i smrt. Iz njih je naučio da može sa si-V.

Blaž

anov

ić, 2

008.

33


Odjeci RiječiBriga za braću u oskudici uz: 2Kor 8,7.9.13-15

Pavao poziva kršćane u Korintu na solidarnost s Crkvom u Je-ruzalemu. To čini služeći se primjerom Kristove darežljivosti. Govori o njegovu bogatstvu, tj. osiromašenju radi nas. Tim osi-romašenjem mi postadosmo bogati. Ključ razumijevanja tog paradoksa nalazimo u 2Kor 5,14-15a: »Jer ljubav nas Kristo-va obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi da-kle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi.« Vođen ljubavlju Krist je umro za sve ljude. On ih je ljubio do te mjere da je postao siromašan radi njih, i dao je samoga se-be za njihove grijehe. Pavao poziva na jednakost koja isključuje oskudicu davatelja i olakšicu primatelja. To se pokazalo u sku-pljanju mane: » nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje« (Izl 16,18). I siromah može darovati svoje duhovno bogatstvo: molitvu, blagoslov, zahvalnost.

Mario Cifrak

Zrnj

e

Roditeljima čije je dijete od mrtvih vratio u život Isus zapovijeda da

o tome nikomu ne kazuju. Isus se čuva zamke čudesa. Ne želi biti

shvaćen i slavljen kao čudotvorac. On čini čudesa kao »znamenja«,

kao znak Kraljevstva te kao poziv na vjeru u Boga. Zato svjedoci ovoga

znamenja jesu samo oni koji vjeruju: roditelji te apostoli Petar, Jakov i Ivan.

Stoga djevojčinu ocu i kaže:»Ne boj se! Samo vjeruj!« Vjera se

predstavlja snagom koja je jača i od smrti. Samo vjeruj!

gurnošću napisati riječi koje su odjek Knjige po-stanka: »Bog je stvorio čovjeka za neraspadlji-vost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi. A đavolovom je zavišću ušla smrt u svijet«. On uviđa da se unatoč grijehu, zlu i smrti već ovdje na zemlji mogu otkriti tragovi besmrtnosti u vr-jednotama koje nikad ne propadaju, ne pozna-ju kraj i ništa ih ne može uništiti. »Pravednost je besmrtna«. Na taj način on potiče čitatelja na pravilan stav i olakšava izbor pred životom i smrću. Biranje života održava se u življenju onih vrjednota koje ne propadaju. Čovjek kroz njih u vremenu postaje sjeme vječnosti. Stoga se osobito naglašava da su »spasonosni stvorovi svijeta«. 'Biti spasonosan' u Svetom pismu zna-či donositi zdravlje, sigurnost, izbavljenje i sve ono što čini život punijim, boljim i ljepšim.

Božanski životSveti Pavao potiče Korinćane da i sami budu spasonosni kroz darežljivost. U to vrijeme, kako nam bilježi povijest, u Svetoj je zemlji zavlada-la velika glad. Čak su i mnogi poganski vladari slali svoju pomoć kako bi stanovništvo preživje-

lo. Pavao piše kršćanima u Korintu kako bi po-mogli braći i sestrama u Jeruzalemu. Za uzor im stavlja Krista koji »premda bogat, radi vas po-sta siromašan da se vi njegovim siromaštvom obogatite«. Pozivajući se na Krista Apostol isti-če vjersku dimenziju odnosa prema svijetu i drugim ljudima. Kršćanstvo nije bijeg od svije-ta, niti separacija od onih koji ne vjeruju. Na-protiv, zadaća je vjernika biti poput mane u pu-stinji, kruh za život svijeta i za svakoga čovjeka. Kroz konkretnu pomoć drugima kršćanin osob-no postaje poput Krista i suobličuje se Bogu, ali i svjedoči za Krista te Boga približava ljudima.

»Bog nije stvorio smrt niti se raduje propa-sti živih«, »pođi u miru i budi zdrava« »usta-ni«, »reče da joj dadnu jesti«, »odlikujte se u darežljivosti«… Kratki ulomci iz današnjih čita-nja putokaz su kod izbora između života i smr-ti. Iz svih njih ižarava poruka da je znak izbo-ra života u tome što ga nikada ne tražim samo za sebe, nego me upućuje prema drugima. Sva-ka okrenutost samome sebi koja isključuje dru-ge, iako može na trenutak izgledati kao »mrak« i »život«, sigurno vodi u smrt.

Slavko Slišković


34

Prvo čitanje (Ez 2,2-5)Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela

U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše.I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega.Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogledai okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam (Ps 123,1-4)

Pripjev: Oči su uprte u Gopsodinadok nam se ne smiluje.

Oči svoje uzdižem k tebikoji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči sluguu ruke gospodarai oči sluškinje u ruke gospodarice,tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se namajer se do grla nasitismo prezira.Presita nam je dušapodsmijeha obijesnih, poruga oholih.

Drugo čitanje (2Kor 12,7-10)Hvalit ću se svojim slabostimada se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista.Jer kad sam slab, onda sam jak.Riječ Gospodnja.

5. srpnja 2009.



Ulazna: 75.1 Spominjemo se Otpjevni ps.: Oči su naše uprte (glazbeni prilog, str. 39.)Prinosna: XIV Evo nas, Oče Pričesna: 136 Dođite k meni ili: 201 O svjetlo duša, IsuseZavršetak: 175 O srce Sina Božjega

Ulazna pjesmaSpominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega.Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvojado nakraj zemlje doseže.

(Ps 48,10-11)

Zborna molitvaBože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu, Gospodinu našemu.

35

Pjesma prije Evanđelja (usp. Lk 4,18)

Duh Gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

Evanđelje (Mk 6,1-6)Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.


U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj.A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu:»Odakle to ovome?Kakva li mu je mudrost dana?I kakva se to silna djela događajupo njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja,sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov,i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše:»Nije prorok bez časti doli u svom zavičajui među rodbinom i u svom domu.«I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih.I čudio se njihovoj nevjeri.

Riječ Gospodnja.

Prièesna pjesmaDođite k meni svi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.

(Mt 11,28)

Poprièesna molitvaGospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti. Po Gospodinu.

Nebeskome Ocu, koji nam je uputio riječ spasenja, iznesimo svoje iskrene molitve, proseći snaguza poslušnost njegovoj riječi.1. Svojoj Crkvi, Gospodine, daruj predanu

poslušnost tvojoj riječi kako bi trajno raslau vjernosti tebi i napredovalana putu spasenja, molimo te.

2. Za sve navjestitelje tvoje riječi: da tvoja milost, a ne ljudsko znanje i mudrost, bude oslonac njihovog služenja među onima koje si im povjerio, molimo te.

3. Za sve koji trpe zbog nerazumijevanjai tvrdoće srca svojih bližnjih:daj da im tvoja milosna ljubav bude utjehau njihovim patnjama, molimo te.

4. Za nas ovdje okupljene: prosvijetli nas svojim Duhom da znademo prepoznati i prihvatiti znakove tvoje dobrote koje nam šalješ preko naših bližnjih, molimo te.

5. Za pokojnike koji su za života slušali tvoju riječ:nagradi ih vječnim gledanjem tvoga lica, molimo te.

Primi, nebeski Oče, naše molitve. Ne dopusti da riječ spasenja koju si nam darovao u nama usahne, nego daj da je životom naviještamo svima kojima nas šalješ. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

U Nazaretu ne prepoznavahu Krista, doli Isusa,drvodjelju iz Josipova doma. (V. Tramontin, 1950.)


36


Preblisko čudo i čudotvorac

Što se točno dogodilo u Nazaretu? Teško je reći, ali vjerojatno je riječ o pokušaju da se iskoristi taumaturg, čudotvorac Isus. Pri-

svajali su si pravo na njega, čak i pravo da ga obescjenjuju; odbijali su ga, a istodobno su ga htjeli iskoristiti na svoj način. Mislili su: Ionako znamo sve o njemu; poznavali su mu rodbinu te im je gotovo bilo normalno pitanje: Pa, što si on to umišlja? Tko je on? Kanili su ga svesti na vla-stite mjere, vratiti ga kući. Jednom riječju, preo-blikovati ga i – ako je sposoban – obvezati ga da učini neko čudo onako kako to oni žele. Taj je za-htjev uvijek aktualan: zatvoriti Isusovo otajstvo u poneku definiciju ili slogan, političko ili ideo-loško gledište; svesti ga na protege naših proh-tjeva, kao i interesa pojedinaca i skupina. To je trajna napast one religioznosti koja nije sposob-na prihvatiti Božju prisutnost u redovitome, u odjeći svakodnevice ili, teološki rečeno, prihva-titi Božje utjelovljenje.

Čud(n)o(st) nevjere»I čudio se njihovoj nevjeri.« Rekli bismo da Isus ne uspijeva vjerovati našoj nevjeri, tvrdoći

srca i tvrdoglavosti odbijanja. Dojmljiv je taj Isusov stav nakon što je smi-rio oluju, izagnao duhove, zaustavio bolesti, pobijedio smrt, a sada ne us-

pijeva protiv slo-bode i zle volje lju-di. Uz sve to, on ne prestaje tražiti pu-tove i predstavlja se kao prosjak na svim vratima, suočavaju-ći se s opasnošću da bude odbijen. Isus sve te događaje tu-mači pučkom izre-kom: Nije prorok

bez časti doli u svom zavičaju. Stara je izreka zapravo glasila: Prorok nije prihvaćen u domo-vini, a liječnik ne ozdravlja poznanike. U misli nam spontano dolazi druga evanđeoska reče-nica: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.« (Iv 1,11) Čitav je prizor prožet čuđenjem. Prem-da su od početka slušali Isusa i divili mu se, Na-zarećani ostaju začuđeni njegovim naukom. Na kraju se Isus čudi njihovoj nevjeri.

Čuđenje je moglo biti put do njihove vjere i razumijevanja otajstva, ali oni ne dopuštaju da ih obuzme taj osjećaj te se, umjesto njega, rodi-la sablazan. Naslućuju o čemu je riječ, postav-ljaju ispravno pitanje, ali prerano donose odgo-vor. Više su voljeli ostati zarobljenicima svojih mjesnih, uskih okvira te se pitaju: Nije li ovo dr-vodjelja, tesarev sin?

Najprije postavljaju sržno pitanje cijeloga Markova evanđelja – Odakle? – ali odgovor tra-že previše blizu i prebrzo. Uvijek taj nespora-zum – brzina da se zatvore pitanja koja opte-rećuju onim što se posjeduje, umjesto da budu otvorena u traženju i trpljenju iščekivanja ono-ga što se još ne poznaje. Zatvara se prostor sred-stvima koja su nadomak ruke.

Bog je, naizgled, uvijek ‘problem’: jedni ne vjeruju jer ga ne vide, a drugi, budući da ga (pre-jasno) vide. Nevidljivost u tome pitanju za jedne može biti zaprjeka, baš kao što drugima to može biti vidljivost. Jedni ne prihvaćaju previše druk-čijega Boga želeći ga imati bliže svomu životu; drugi ga ne prihvaćaju jer je poput njih; predo-bro ga poznaju. A Bog ne ruši vrata, već poput prosjaka drži otvorenu ruku. Jedina njegova re-akcija jest čuđenje pred tolikom nevjerom.

Božja nemoć među ‘svojima’»I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo.« To je rečenica koja dodatno zbunjuje jer govori o nečemu što Bog »nije mogao« učiniti. Razlog je jednostavan: »zbog nedostatka njihove vje-re«. Zapravo, ograničenost se ne odnosi na nje-ga. Ne da mu u Nazaretu nije uspjelo čudo, već njima u Nazaretu ‘nije uspjela’ vjera, čime Isus pokazuje što je važnije. Pa, ipak, postoje oni ko-je je Isus izliječio. Dragocjena su ta ozdravljenja jer su se ti ljudi suprotstavili općoj nevjeri i ne-

36

srca i tvrdoglavosti odbijanja. Dojmljiv je taj Isusov stav nakon što je smi-rio oluju, izagnao duhove, zaustavio bolesti, pobijedio smrt, a sada ne us-

pijeva protiv slo-bode i zle volje lju-di. Uz sve to, on ne prestaje tražiti pu-tove i predstavlja se kao prosjak na svim vratima, suočavaju-ći se s opasnošću da bude odbijen. Isus sve te događaje tu-mači pučkom izre-kom:

bode i zle volje lju-di. Uz sve to, on ne prestaje tražiti pu-tove i predstavlja se

Vjera traži proročku dimenziju upućenosti k drugima.(Reljef iz samostana Silos, Španjolska)

37


Odjeci RiječiTrn u tijelu uz: 2Kor 12,7-10

Trn u tijelu, anđeo Sotonin, ima se razumjeti kao demonsko, ustrajno protivljenje apostolskom djelovanju. Tako piše o onima »kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne za-svijetli svjetlost evanđelja slave Krista« (2Kor 4,4). Slično i u 1Sol 2,18: »Zaista, htjedosmo k vama – ja, Pavao, i jednom i dvaput – ali nas je spriječio Sotona.« Stoga, ako pretpostavimo da se i radi i o kakvoj bolesti, ona se razumije kao poslana od Sotone da se su-protstavi naviještanju evanđelja. Gospodin otkriva da je dopustio tom »anđelu Sotoninu« da Pavla neprestance udara ne samo ka-ko svladao svoju oholost, nego kako bi u njemu potpuno pokazao svoju spasenjsku snagu. To je odgovor na Pavlovu molitvu. Apo-stol prihvaća Isusove riječi i primjenjuje ih beskompromisno na svoju osobnu situaciju: »Najradije ću se dakle još više hvaliti svo-jim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.« (2Kor 12,9)

Mario Cifrak

Zrnj

e

Isus je u Nazaretu, zavičaju u kojem je odrastao. Poznaju ga kao drvodjelju

te ne dopuštaju mogućnost da bi bio što drugo. Božje kraljevstvo je

potpuna novost. Traži novu spoznaju, oslobođenu staroga »poznavanja«.

Možda Isusa toliko »poznajemo« da nam više nema što reći? Možda nam

je uhodanost i površnost vjere postala »preprjekom zavičaja«? Isus je uvijek

poput Stranca, uvijek nov i Drugi, noseći svježinu i novost Riječi. (A. C.)

prijateljstvu, kojemu je uzrok povodljivost ču-dotvorstvom. Takav se stav može roditi u svima nama. Možemo reći da to što je učinjeno Isusu nije pravedno, ali je dobar znak da se sve dobro odvija. Tamo gdje se očekuje ruka potpore, pri-jateljstvo, ohrabrenje i solidarnost, naiđe se na odbijanje i grubost.

Nije pravedno… Neuspjeh u tvome kraju ili domu znak je i jamčevina plodnosti negdje drugdje. Nije to cijena koju treba platiti. To je nešto puno bolje. To je sigurnost. Zahvali pone-kad ‘svojima’ koji te ne trpe i odbijaju. Ostati ‘u Nazaretu’ može biti lijep osjećaj, ali te osiroma-šuje, a osiromašuje i one koji su daleko. Osje-ćaj da si kod kuće stranac može boljeti, ali ti da-je mogućnost da drugdje otkriješ dom i osjećaj pripadnosti. Neće te ponovno zvati natrag, pa čak ni onda ako si drugdje činio čuda.

Proročka prisutnostStoga idi putem, gdje ćeš susretati osobe koje te ne očekuju, koje te ne poznaju, ali s kojima je mo-guće slaviti obred ljudskoga susreta. Nemoj misli-ti da ti vraćaju za nazaretski neuspjeh. U nekome od tvojih Nazareta jednostavno te nisu shvatili ozbiljno. To je ono što se događa prorocima: ima onih koji ne žele slušati i onih koji se prave da slu-šaju; onih koji slušaju, ali čuju na svoj način; ko-

ji su spremni čuti samo ono što potvrđuje njihove stavove… Ali poslušali ili ne poslušali, proroč-ka prisutnost ostaje. I nju primaju – možda malo njih – kao dragocjeni dar koji se proroku ne vraća na spektakularan način, već na tih i djelotvoran u srcima ljudi. Proročka riječ izgleda izgubljenom. I zato je jedno od najvećih čuda slušanje, dopušta-nje da Riječ pronađe svoj put.

A mi se kitimo naslovom proročkoga naro-da; vjernici su proroci Božjega kraljevstva. Baš ono što i našemu vremenu tako snažno tre-ba: netko tko nosi mudrost koja mu ne pripa-da; netko tko nema tisuće potpora, preporuka i povlastica; netko tko je ‘ludo pošten’ i tko jasno govori o nečemu što nije predvidivo i što nije po naručenim željama.

Svjesni svoje grješnosti i malenosti, pozvani smo danas snažnije učvrstiti svijest da smo kao članovi Crkve i kao Crkva proroci, dionici Kri-stove proročke službe. To nas čini radosnima i slobodnima. I tek mali pomak glavom oko se-be lako će utvrditi proročke znakove Božje Ra-dosne vijesti od koje živi svijet. Ne propustimo uvidjeti te znakove da se u nama ne rodi nevjer-ni Nazaret. Kada smo pak u opasnosti pasti u malodušje, sjetimo se da nam proroka treba, čak i u ‘Nazaretu’ – tamo najviše.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

Liturgijska glazba

Dobro je slaviti GospodinaOtpjevni psalam za 11. nedjelju kroz godinu – B

Stipica Grgat

39


Oči su naše uprteOtpjevni psalam za 14. nedjelju kroz godinu – B

Maruša Bartolić

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Premda smo se na ovo pitanje u ovoj rubri-ci čitateljā već osvrtali, ponovit ćemo pojašnjenje jer ga smatramo korisnim. Samo pitanje proizlazi iz neujednačene prakse među pojedinim zajedni-cama ili župama, kao i iz različitosti stava unutar neke zajednice. Rimski misal kojim se koristi-mo (tipsko izdanje iz god. 1975.) o tome donosi odredbu da vjernici stoje »od darovne molitve do svršetka mise« (Opća uredba, br. 21). Izričaj »od darovne molitve« tumačio se raznoliko. Neki su svećenici odgajali zajednicu da ustaju prije darov-ne molitve, drugi pak da se ustaje poslije molitve, a neki su to prepustili slobodnom (i neujednače-nom) izboru vjernika. Unatoč različitosti pristupa i shvaćanja ne može se reći da je liturgijska odred-ba neprecizna ili višeznačna. Oblikovatelji liturgij-ske obnove nastojali su liturgijske knjige oslobo-diti rubricističkoga i ritualističkoga pristupa, koji bi lako vodio u obredni formalizam. Stoga je za razumijevanje liturgijskih normi nužno poznava-ti duh obreda, teološki sadržaj pojedinog obred-nog čina. Tako je i u ovom slučaju.

Darovnu se molitvu (nad darovima donese-nima na oltar) ne može promatrati kao element izdvojen iz obredā priprave darova. Obrednost te molitve razlikuje tri elementa: a) predvodite-ljev poziv zajednici (»Molite braćo…«); b) moli-tvu zajednice (»Primio Gospodin žrtvu…«) kao odgovor na poziv; c) »zaključnu« molitvu pred-voditelja slavlja. Duh bogoslužja kazuje nam da je poziv na molitvu ujedno poziv i na stav tije-la koji je vlastit liturgijskoj molitvi, a to je stav stajanja na nogama. Takozvane »predsjedatelj-ske« molitve u liturgiji (zborna, darovna, eu-haristijska, popričesna) izgovara samo sveće-nik, ali u službi predmolitelja jer je zajednica (Crkva) molitelj i vršitelj bogoslužja. Svoju ulo-gu molitelja zajednica pokazuje istim onim mo-litvenim stavom koji je vlastit i svećeniku dok predmoli molitvu. Stoga poziv »Molite braćo da

Stajati ili sjediti kod Darovne molitve?Poštovani! Smatram da na liturgijskim slavljima svaka neujednačenost stava i ponašanja među članovima prisutne zajednice pokazuje nedovoljno živ-ljeno jedinstvo. Tako je i u slučaju molitvenoga stava (stajati ili klečati) kod poziva »Molite braćo i sestre…«. Molim vas, razjasnite nam je li liturgijskim odredbama o tome što preciznije određeno. Elizabeta R.

moja i vaša žrtva…« jest ujedno poziv na moli-tvu i poziv na molitveni stav – stajati.

Svjesni raznolike prakse i krivih tumačenja naznačene odredbe, priređivači novoga tipskog izdanja Misala (čije je prevođenje na hrvatski je-zik u tijeku) prerekli su dosadašnju normu jasni-jom i nedvojbenom odredbom kojom se izričito ističe da zajednica ustaje nakon svećenikova po-ziva na molitvu te da, nakon što je ustala, odgo-vora riječima »Primio Gospodin žrtvu…«. Stoga i u samom Redu mise, nakon svećenikova poziva na molitvu (»Molite braćo…«) stoji uputa: »na-rod ustane i odgovori« (populus surgit et respo-det). Time nije izvršena nikakva obredna izmjena nego je samo liturgijsko-teološki jezik liturgijske norme zamijenjen obredno-pravnim jezikom. Potreba za takvom izmjenom govora svjedoči da bogoslužju, nažalost, još uvijek pristupamo više kao ritualnom činu koji treba precizno (i propi-sno) izvršiti, a manje kao spasenjskoj stvarnosti koja nas iznutra zahvaća i izvana preobražava.

Stajati je privilegirani molitveni stav kršćan-ske liturgije. Ranokršćanski spomenici (grafiti i reljefi) kršćanskog molitelja prikazuju uvijek uspravnog na nogama, s raširenim rukama. Ot-kupljenici, premda grješnici, dostojanstvo da-rovano Kristovim uskrsnućem očituju stavom Uskrsnuloga. Stajati uspravan najprikladnije očituje pashalnu dimenziju kršćanskoga bogo-služja te osobito priliči onim dijelovima bogo-služja koji se u užem smislu riječi nazivaju »mo-litvom« (oratio). Nije suvišno prisjetiti se da se i starozavjetna pashalna gozba, nad kojom se kr-šćanska euharistija obredno nadahnjuje, blago-vala »opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom u ruci« (Izl 12,11). Na takav »život-ni stav« poziva i Krist svoje učenike (Lk 12,35). Stajati, kao molitveni stav otkupljenih, dionici-ma liturgijskoga slavlja pomaže da sâmo slavlje dožive kao novi pohod otkupljenja.

MMMMMMMMživo vrelo

ISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4 MMMMMMMMMMMMMMMMMMMMMA. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgijeTeološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

680 str. � 195 knMList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURMMM

A. Crnčević • I. Šaško

MMNa vrelu liturgijeMMTeološka polazišta za novostMMslavljenja i življenja vjereMM680 str. MMMMMMMAnte Crnčević • Ivan Šaško

Na vreluliturgijeTeološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere

Vjerno slijedeći započeti put liturgijske obnove, ovo djelo postaje dragocjenim mistagoškim suputnikom zajednicama i pojedincima koji se žele obnavljati liturgijom i trajno ponirati u Otajstvo koje ona uzbiljuje. Knjiga vraća naša v jernička i pastoralna nastojanja katkad zaboravljenomu Vrelu koje očituje životnu snagu Kristove prisutnosti i darovanosti u Crkvi.

MMMMHRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORAL

P R I H R V A T S K O J B I S K U P S K O J K O N F E R E N C I J I

MMMMTeološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere

MMVjerno slijedeći započeti put liturgijske

MVjerno slijedeći započeti put liturgijske

MVjerno slijedeći započeti put liturgijske

MMVjerno slijedeći započeti put liturgijske

MNOVO!

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

6živo vrelo - hilp.hr · prostor. Zamišljati dar spasenja i Božju otajstvenost negdje izvan...

Documents

Transcript of 6živo vrelo - hilp.hr · prostor. Zamišljati dar spasenja i Božju otajstvenost negdje izvan...