Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane...

24
NOVA AKROPOLA www.nova-akropola.com Broj 12 | 2015. ZA BOLJEG čOVJEKA I BOLJI SVIJET IMATI ILI BITI? RABINDRANAT TAGORE PRERAFAELITI J. W. WATERHOUSE Akustički aspekt STONEHENGEA Očekujući NOVU GODINU

Transcript of Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane...

Page 1: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Nova akropolawww.nova-akropola.comBroj 12 | 2015.

Z a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

iMati ili biti? RabindRanattagoRe

PReRafaelitiJ. W. WATERHOUSE

akustički aspekt stonehengea

Očekujući NOVU GODINU

Page 2: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Sadržaj

4 Očekujući NOvu GOdiNu Delia Steinberg Guzmán

6 eRiCH FROMM: iMATi iLi BiTi?

8 RABiNdRANAT TAGORe:čOvjekOve OGRAde

i OdvOjeNOsTi

10 RuMijev PuT Pinar Akhan

12 FRANCis BACON: O uLjudNOsTi i LijePOM

PONAšANju

13 uMjeTNOsT kAO siMBOLičkO iZRAŽAvANjeMiguel Angel Padilla

16 PReRAFAeLiTi – j. W. WATeRHOuseAriana Deranja

20 AkusTički AsPekT sTONeHeNGeAMarin Božić

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

izvršna urednica: Nataša Žaja

urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Vesna Bosnar, Ana Hanđal

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

12 | 2015. www.nova-akropola.com

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: [email protected]

4

10

13

23

6 8

2016

Page 3: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

3

Još jedna godina je za nama, svečarski je pro-sinac. Približavamo se najduljoj noći u godini, prijelomnom trenutku u kojem Sunce na sje-

vernoj hemisferi pobjeđuje najdublju tamu, nakon čega dani postaju duži i započinje novi ciklus u pri-rodi... Stari su narodi ovaj dio godine posvetili božan-stvu Sunca kao izvoru svjetlosti, topline i svega života i obilježavali su ga pod različitim nazivima, a kršćanski ga svijet slavi kao Božić – rođenje Isusa Krista kao svjetla svijeta.

No, u današnjoj zapadnoj potrošačkoj kulturi koja poprima globalne razmjere, pored raskošnog božić-nog blještavila i blagdanskih stolova, čini se da se sve više gubi stvarno značenje i smisao svjetla svijeta. Jer upravo oko Božića rastrošnost kulminira, euforično se trži i troši prekomjerno, bez obzira na to možemo li si to priuštiti ili ne. Visoko specijalizirani marketinško-oglašivački stroj, koristeći se starom tradicijom simbo-ličkog darivanja, agresivno nameće "vrijeme darivanja"

i potiče konzumerističke želje, a sve to s ciljem ostvari-vanja što većeg profita.

Tako konzumerizam izbija u prvi plan. Govori se o globalnom sindromu koji metastazira u tkivo moder-nog društva i nekadašnjeg odgovornog građanina pre-tvara u neodgovornog potrošača.

Erich Fromm, kao oštri kritičar potrošačkog druš-tva, govori o dva modusa postojanja: imati ili biti. Kroz ta dva modusa analizira sebičnost i altruizam, kao dvije temeljne ljudske karakteristike, i upozorava da je u modernom društvu važnije "imati" nego "biti", što neminovno vodi dehumanizaciji društva i čovjeka.

No, bez obzira na svu složenost problema, čovjek ima slobodnu volju i unutar danih okolnosti može izabrati iskorak iz potrošačkog kruga i s njim vezanih kratkotrajnih užitaka te, u duhu blagdana svjetla, biti na strani nesebičnosti, zajedništva i radosti koja iz toga proizlazi.

Uredništvo

Page 4: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

NOVA AKROPOLA 12/20154

Nova akropolaZ a b o l j e g č o v j e k a i b o l j i s v i j e t

Page 5: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Koju ste stepenicu danas dosegli?

Ja to neću napraviti.

Ja to ne mogu napraviti.

Ja to želim napraviti.

KaKo ću Ja to napraviti?

Ja ću to poKušati napraviti.

Ja to mogu napraviti.

Ja ću to napraviti.

da, Ja sam to napravio!

5

Ponovno je pravi trenutak da osvijestimo smjer kojim smo odlučili ići u svom životu i stav koji je potreban da bismo započeli novi godišnji

izazov. Kao i na svakom prijelazu godine, većina će nas razmišljati o životu koji smo proživjeli u godini koja završava i o onome što želimo u godini koja počinje.

Početak nove godine gotovo nas nužno vodi sagle-davanju naših života, kako vlastitog, tako i zajedničkog života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost.

Najljepše što možemo jest zamišljati tu budućnost, oslikavati je bojama naših snova i nada, vjerovati da će s vremenom u svakom smislu sve postati bolje. No, koliko god mi usmjeravali ove želje prema budućnosti, ona je obojena onime što smo već proživjeli, stečenim iskustvima, rijetkim i svijetlim trenucima sreće i mno-gim trenucima straha i tjeskobe.

Kako sanjati o boljoj, pozitivnijoj godini kada smo svakodnevno izloženi brojnim vijestima koje nas pota-paju u tugu, očaj ili, još gore, u ravnodušnost da ne bismo patili?

Vijesti nas zasipaju poput lavine, vješto prikrivene od strane inteligentnih osoba ili onih kojima je u interesu prikrivanje istine, a u nekim slučajevima maska se više i ne koristi, već se stvarnost prikazuje u svoj svojoj okrut-nosti. Posvuda u svijetu postoji neka otvorena rana, čitava društva propadaju zbog siromaštva ili zbog preko-mjernog bogatstva, a pojedinci osjećaju nemoć da zau-stave ovaj razvoj stvari i još veću nemoć da ga otklone.

Čini se da naše vrijeme obilježavaju teškoće. Sve je usporeno, otežano, postaje teško i nedostižno. A to vrijedi i za pojedince, i za male i velike skupine ljudi. Što učiniti?

Navikli smo gledati na budućnost kao na stalni napredak, bez problema ili barem sa sve manje njih, jer će nam navodno sve doći gotovo, jer su rješe-nja dana. Možda nas je ova vizija našeg vlastitog razvoja sterilizirala, oduzela nam energiju i kre-ativnost. Možda se s toliko mogućnosti također umanjila moralna snaga koja karakterizira – ili bi trebala karakterizirati – čovjeka... Mnogo je tih možda... Sigurno je da se bri-ljantna predviđanja nisu ispunila i

općenito se svi osjećamo zbunjeno pred poteškoćama s kojima se suočavamo i pred ograničenom sposobnošću da ih riješimo.

Međutim, čovjek je i dalje gospodar svoje volje, svo-jih misli, svojih osjećaja, svojih djela. Dovoljno je samo otvoriti oči, uzeti ono što imamo pred sobom i ponovno koristiti naše prirodne sposobnosti. Ne mislim da treba pokušati vratiti lažni optimizam, već je potrebno povratiti unutarnju snagu za suočavanje s teškoćama, za razborito razmišljanje, dobrodušnost, časno djelovanje, svakodnevno izražavanje volje, i osnažiti ove zaborav-ljene, no unatoč tome tako potrebne elemente za život da bismo znali što je to što smo proživjeli i da bismo mogli nastaviti planirati svoj život za sutra.

Vrijeme je da prihvatimo teškoće kao nešto neodvojivo od postojanja. Vrijeme je da ponovno postanemo jaki, dostojanstveni i sretni, čak i kad se nalazimo usred problema jer je to najbolji način za izlazak iz njih. Kada znamo i jasno vidimo ne očeku-jemo poklone od nove godine nego koristimo istinske darove koji nas pretvaraju u stvarne sudionike zajed-ničke i pojedinačne sudbine.

Sa španjolskog preveo:

Krešimir Andjel

OČEKUJUĆI NOVU GODINUDelia Steinberg Guzmán

Page 6: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Erich Fromm: ImatI IlI bItI?

Ako se moj osjećaj identiteta temelji na onome što imam, na posjedovanju, ako mogu reći 'Ja sam ono što imam', onda se nameće pitanje

'što sam ja ako izgubim ono što imam?', izjavio je Erich Fromm, psihoanalitičar i filozof, u intervjuu iz 1976. godine, povodom objavljivanja svoje knjige Imati ili biti, djela koje će najviše popularizirati njegov rad.

Osim te proslavljene knjige, neka od najznačajnijih djela Ericha Fromma su Bijeg od slobode, Čovjek za sebe, Zdravo društvo, Umijeće ljubavi, S onu stranu okova iluzije, Anatomija ljudske destruktivnosti.

U knjizi Imati ili biti Fromm iznosi da njegova višegodišnja istraživanja pojedinaca i grupa ukazuju na činjenicu "da su imanje i bivanje dva temeljna modusa iskustva pomoću kojih se određuju razlike između indivi-dualnih karaktera i raznih tipova društvenog karaktera".

U modusu imanja možemo prepoznati karakteristike stila života našeg vremena. Mislimo da nam stjecanje stvari, društvenog položaja, pomodnih stavova i mno-gobrojnih površnih odnosa pružaju sigurnost, a zapravo nam samo stvaraju iluziju da vrijedimo onoliko koliko imamo. Stav da ono što imamo određuje ono što jesmo neminovno se raspli-njuje u nekom životnom peri-odu. Tada dolazimo pred zid u koji možemo lupati glavom ili se ipak okrenuti onom huma-nijem u nama i oko nas, što je Fromm opisao kao modus bivanja.

-----------

Pod imanjem ili bivanjem ne mislim na neke odvo-jene osobine subjekta, ilustrirane takvim iskazima kao što su "Imam auto" (…) ili "Ja sam sretan". Mislim na dva temeljna načina postojanja, na dvije različite vrste orijentacije prema sebi i prema svijetu, na dvije različite vrste karakterne strukture, a prevlast jedne određuje cjelokupnost nečijeg mišljenja, osjećanja i djelovanja.

Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stupaju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) i postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumfa ili žalo-sti, koji su jednako sterilni.

Da bismo u potpunosti mogli shvatiti modus imanja (…), čini se nužnim još jedno određenje, određenje funkcije egzistencijalnog imanja. Ljudski način posto-

janja zahtijeva da neke stvari imamo, održa-vamo, pazimo i upotrebljavamo da

bismo preživjeli. To se odnosi na naše tijelo, hranu, stan,

odjeću i oruđa neop-hodna za zadovoljava-

nje naših potreba.

6 NOVA AKROPOLA 12/2015

Page 7: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

7

Takav oblik imanja možemo nazvati egzistencijalnim jer je ukorijenjen u ljudskoj egzistenciji. To je racionalno upravljen poriv k održanju života – za razliku od karak-terološkog imanja (…), a koje je nakon strasti da se prisvoji i zadrži ono što nije urođeno, već što se razvilo kao posljedica utjecaja društvenih uvjeta na biologijski zadan ljudski rod.

Egzistencijalno imanje nije u sukobu s bivanjem, dok karakterološko jest. Čak i "pravednik" i "svetac" moraju željeti imati – u egzistencijalnom smislu – dok prosječan čovjek želi imati u egzistencijalnom i karakternom smislu.

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja, pa većina ljudi način posto-janja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života.

Općenitije govoreći, osnovni elementi u odnosima pojedinaca u modusu imanja su takmičarstvo, antago-nizam i strah. U odnosu zasnovanom na imanju anta-gonistički element potječe iz same prirode tog odnosa. Ako je imanje osnova za moj osjećaj identiteta, jer "jesam ono što imam", želja za imanjem mora voditi želji da se ima mnogo, da se ima više, da se ima naj-više. Drugim riječima, pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje.

U modusu bivanja privatno imanje (privatno vla-sništvo) s afektivnog je stajališta vrlo malo važno, jer nije potrebno da nešto posjedujem da bih u tome mogao uživati ili da bih to mogao uopće upotreblja-vati. U modusu bivanja više no jedna osoba – zapravo milijuni ljudi – mogu sudjelovati u uživanju u nekom predmetu budući da ne postoji potreba – ni želja – da ga se ima kao uvjet da se u njemu uživa.

Pretpostavke modusa bivanja su nezavisnost, sloboda i prisutnost kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktivnost, ali ne u smislu izvanjske aktivnosti ili biznisa, već unutrašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti aktivan znači izražavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti kojim je – iako u različitim stupnjevima – obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, izražavati se, voljeti, prevladati zatvor izolacije vlastitog ega, zanimati se, davati.

"Produktivan", u smislu u kojem ga ovdje rabim, ne odnosi se na sposobnost stvaranja nečeg novog ili originalnog (...), a ne odnosi se ni na proizvod moje

aktivnosti, već na njenu osobinu. Slikanje ili znanstveno proučavanje mogu biti sasvim neproduktivni, tj. sterilni; s druge strane, proces koji se zbiva u osobama koje su duboko svjesne sebe ili koje stablo ne samo gledaju već ga uistinu i "vide", koje čitaju pjesmu i u sebi doživljavaju osjećaje što ih je pjesnik izrazio riječima – taj proces može biti vrlo produktivan, iako ništa nije "proizvedeno".

Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj smanjujemo modus imanja, tj. nebiva-nja – prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prianjanja za ono što imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima.

Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko uko-rijenjenu želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti, za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem zatvorske ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju toliki dokazi da bismo njima mogli ispuniti cijelu jednu knjigu.

Prema mojoj procjeni, mladih je (kao i starijih) koji ozbiljno nastoje promijeniti modus imanja za modus bivanja, više od šačice usamljenih pojedinaca. Vjerujem da se povelik broj grupa i pojedinaca kreće u pravcu bivanja, da oni predstavljaju novi trend tran-scendiranja modusa imanja većine te da im pripada povijesna važnost. To nije prvi slučaj u povijesti da manjina označava put kojim će poći povijesni razvitak. Postojanje te manjine pruža nadu u opću promjenu od imanja na bivanje.

Izvor: Erich Fromm, Imati ili biti, Izvori, Zagreb, 2004.

Priredila: Suzana Mateša

Page 8: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

8 NOVA AKROPOLA 12/2015

Rabindranat Tagore (Kalkuta, 1861. - 1941.), iznimno svestran i nadaren indijsko–bengal-ski književnik, filozof i glazbenik, odrastao je

u obitelji bogate duhovne tradicije čiji se odgoj teme-ljio na svetim indijskim tekstovima Veda i Upanišada. Njegov bogat književni opus sastavljen od pjesama, romana, eseja, drama do glazbenih drama, danas pri-pada kulturnom naslijeđu cijelog čovječanstva.

Cjelokupnim životom promicao je humanistička učenja. Na vlastitom imanju u Šantiniketanu osnovao je školu u kojoj je i sam bio predavač, pisac udžbenika i programa. Škola je kasnije prerasla u sveučilište.

Izvadci iz eseja Odnos osobnog prema svemiru iz knjige Sadhana – Ostvarivanje života1, donose Tago-reovu sliku svijeta s glavnim značajkama njegova svje-tonazora. Bez obzira na vremenski odmak, taj prikaz je i danas aktualan. Iz njega se čita jasna poruka da čovjek usmjeren isključivo na vlastiti probitak i saku-

pljanje materijalnih dobara, stvara unutar sebe, ali i izvan sebe ograde koje ga odvajaju od onog bitnog. Zbog njih čovjek gubi smisao vlastitog postojanja, jer se taj smisao nalazi u nadilaženju sebičnosti vlastitog ega i u moralnom napretku, bez čega nije moguće oče-kivati ni napredak čovječanstva.

Živeći u gradu čovjek instinktivno okreće posve-ćeno svjetlo vlastite mentalne vizije prema osobnom bivanju i djelovanju, odakle proizlazi umjetni prekid veze između njega i Univerzalne Prirode, unutar čijih grudi leži.

Na Zapadu prevladava osjećaj kako priroda isključivo pripada nepokretnim stvarima i životi-njama, kako postoji nenadani nedokučiv skok tamo gdje nastupa ljudska priroda. Prema tome, sve ono što je nisko na ljestvici živih bića 'samo' je priroda, a sve što ima otisak savršenstva, intelektualnog ili moralnog, ljudska je priroda.

Rabindranat Tagore

ČOVJEKOVE OGRADE I ODVOJENOSTI

1 Paralele, Split, 2005.

Page 9: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

9

To je poput razdvajanja pupoljka i cvijeta u dvije sasvim različite kategorije, pridavanja njihove osobitosti dvama sasvim različitim suprotstavljenim principima.

Temeljno jedinstvo stvaranja za Indiju nije tek filo-zofska spekulacija; po njoj razumijevanje velike har-monije u osjećajima i u djelovanju predstavlja razlog postojanja..

Znanstvenik razumije kako, na određeni način, svijet nije tek ono što izgleda našim osjetilima. Čovjek kojeg poznanstvo sa svijetom ne vodi dublje od onog postignutog sredstvima znanosti, nikada neće shvatiti što čovjek s duhovnom vizijom pronalazi u prirodnim fenomenima. Voda nije tu samo kako bi mu oprala udove, ona također pročišćava njegovo srce, jer dotiče njegovu dušu. Zemlja nije tu samo kako bi nosila njegovo tijelo, ona također uznosi njegov um; jer je kontakt s njom više od fizičkog kontakta – to je živo prisustvo.

U Indiji pozdravljaju jutarnje sunce, protjecanje vode i rodnu zemlju kao izražaje iste one živuće istine koja ih drži u svojem naručju.

Ako čovjek ne razaznaje vlastitu srodnost sa svi-jetom, on živi u zatvoru čiji su mu zidovi nepoznati. Kada susretne vječnu dušu u svim stvarima, tada je oslobođen, jer razotkriva najdublje značenje svijeta u kojem je rođen; pronalazi sebe u savršenoj istini, i uspostavlja se njegova harmonija sa svim što postoji.

Indija zna, kada se fizičkim i mentalnim prepre-kama surovo odijelimo od neiscrpnog života prirode; kada smo samo čovjek, a ne čovjek-u-svemiru, stva-ramo nerazmrsive probleme, te onemogućivši načine njihovog rješavanja, iskušavamo sve vrste umjetnih metoda, pri čemu svaka donosi vlastitu ljetinu besko-načnih teškoća.

… Što god sakupljamo za sebe, to nas odvaja od drugih; naši posjedi postaju naše granice. Osoba zaokupljena akumuliranjem bogatstva nije u stanju prodrijeti kroz vrata razumijevanja duhovnog svijeta, svijeta savršene harmonije; ona je zatvorena unutar uskih zidova vlastitih ograničenih postignuća.

Sva naša poezija, filozofija, znanost, umjetnost i religija služe širenju vidokruga svijesti prema višim i prostranijim sferama. Čovjek ne uvećava svoja prava kroz osvajanje prostora, niti kroz socijalne veze, već se ona šire onoliko koliko je on stvaran, a njegova zbilj-nost mjeri se dosezima svijesti.

Mi moramo, ipak, platiti cijenu ovog postignuća, slobodu svijesti. Koja je cijena? Treba ponuditi sebe. Nečija se duša može istinski ostvariti jedino kroz negi-ranje sebe.

Čovjek koji teži vlastitoj veličini podcjenjuje sve drugo. Uspoređen s njegovim egom, ostatak svijeta je nestvaran. Stoga kako bi u potpunosti postali svjesni stvarnosti svega, moramo se osloboditi okova vlastitih želja. Prolazimo kroz ovu disciplinu kako bi se pripremili za svoje socijalne dužnosti – preuzimanje dijela tereta naših bližnjih. Svaki pokušaj postizanja širine života zahtijeva "dobi-tak kroz lišavanje, a ne pohlepu". I tako, težnja je Čovječanstva postepeno proširiti svijest o jedin-stvu sa svime.

Priredila: Terezija Keletić

Page 10: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

10 NOVA AKROPOLA 12/2015

Sufizam je jedan od duhovnih puteva koji nagla-šava mističnu stranu islamskog učenja. Riječ dolazi od arapske riječi sufi koja označava

mistika, a izvedena je od riječi suf, tj. "vuna", što je vjero-jatno vezano uz vunenu odjeću prvih derviša.

Sufizam možemo dovesti u vezu i s riječju saf koja znači "čistoća". Čistoća podrazumijeva uklanjanje stra-nih elemenata iz bîti nečega, što u konačnici dovodi do otkrivanja i prepoznavanja čovjekovog stvarnog Ja.

Jedan od najpoznatijih sufijskih redova, mevlevijski, osnovali su 1273. godine sljedbenici Mevlane Dželalu-dina Rumija nakon njegove smrti. Red je utemeljio Rumijev sin, sultan Veled u Konji u Turskoj, odakle se red postupno proširio cijelim Osmanskim Carstvom.

RUMIJEV PUT PInaR akhan

Page 11: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

11

Rumijevoučenje

Najvažniji pojam u islamu, pa i u sufizmu, je tawhid prema kojemu je Bog jedan i jedinstven. To je manife-stacija principa Jednog koji je nužno Biće o kojem ovisi postojanje svih stvari. Sve je od Boga i sve se njemu vraća. (Ku'ran)

Tawhid kao učenje o jedinstvu, govori da je čitav Univerzum odraz toga jedinstva, a krajnji je čovjekov cilj razumjeti i živjeti to jedinstvo, što je također i kraj-nji cilj sufizma.

Ono što posebno obilježava Rumijevo učenje je ljubav prema Voljenom (Bogu), što podrazumijeva okretanje od prolaznog svijeta i usredotočenost na ono neprolazno - Boga. Ljubav potiče na davanje, žrtvovanje i usavršavanje ljudskog bića. Božanska ljubav postoji unutar čovjekove bîti, ali zbog zaokupljenosti mnogim stvarima ne možemo tu Ljubav ni čuti ni osjetiti. Jed-nom kad je čuje ili osjeti poput bljeska, čovjek nastoji tu Ljubav ponovno čuti i pojačati.

… Kada se spustim u rudnik, On je rubin i kamen dragi, kada u more uronim, On je biser bijeli.

Kada pustinjom hodim, On je oaza; kada se nebeskim sferama verem, On je zvijezda….

Put kojim se približavamo Bogu, prema Rumiju uključuje glazbu, poeziju i ples. Glazba pomaže posve-ćenicima da se čitavim svojim bićem usredotoče na božansko, a obredni ples sema, koji je osmislio Rumi, vodi nutarnjoj sabranosti. Neprekidnom vrtnjom oko svoje osi, s rukama uzdignutim prema nebu, posveće-nik se oslobađa vezanosti za ovozemaljsko, simbolički kreće prema istini, raste kroz ljubav, stišava svoj ego, nalazi istinu i dolazi do Savršenog. S tog duhovnog putovanja vraća se zreliji za pružanje ljubavi i služenje svima, bez obzira na uvjerenje, rasu, klasu ili narod kojem pripada.

Danas Mevlevijev red postoji u cijelom svijetu, kao i škole koje proučavaju Rumijeva učenja. Ona privlače mnoge tragaoce zbog univerzalnih ideja i poziva na Ljubav, jer kako kaže stih:

Dođi, dođi tko god da jesibilo da si tragalac, bilo nevjernik,

bilo da se moliš Vatri.Naša nije karavana očaja

Dođi, čak ako si prekršio svoj zavjet tisuću putadođi, dođi, i još jednom... dođi!

S engleskog preveo: Zoran Peh

Page 12: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

12 NOVA AKROPOLA 12/2015

O uljudnosti i lijepom ponašanju

Čovjeka koji je prirodan i neizvještačen trebaju krasiti vrline, kao što dragi kamen, ako je bez ukrasa, treba biti skupocjen.

Ali, ako čovjek obrati pažnju, vidjet će da je u pogledu hvale i preporuke isto kao i kod stjecanja i dobiti: jer, poslovica dobro kaže: Sitna dobit puni vreću; jer sitne dobiti dolaze često, a krupne tek tu i tamo.

Zato je točno da sitnice stječu veliku pohvalu jer se stalno spominju i primjećuju, dok je prilika za bilo koju veliku vrlinu rijetka kao i veliki praznici.

Stoga lijepi maniri znatno doprinose čovjekovu ugledu i oni su (kao što je kazala kraljica Izabela1) kao stalna pisana preporuka.

Da bi čovjek stekao lijepe manire, dovoljno je da ih ne obezvrjeđuje jer će ih tako opažati kod drugih, a za ostalo neka se uzda u sebe sama.

Jer, ako ih previše nastoji pokazati, izgubit će njihovu dostojanstvenost, a to znači prirodnost i neusiljenost.

Ponašanje nekih nalik je stihu u kojem je svaki slog izbrojen; kako može čovjek razumjeti velike stvari ako je njegov um naviknut na bavljenje sitnicama?

Ne držati uopće do formalnog ponašanja, znači učiti i druge da ne drže do njega, i time umanjiti poštovanje prema sebi; naročito ga ne treba zapostaviti kad su u pita-nju stranci i oni skloni formalnostima; ali zadržavati se na njemu i uznositi ga do neba nije samo zamorno, već uma-njuje povjerenje i ugled onoga tko u tome nastoji. 1 Izabela I. Kastiljska ili Izabela Katolička (1451. - 1504.), supruga Ferdinanda II. od Aragona. Za vrijeme njihove vladavine, Kolumbo je otkrio Ameriku, a Španjolska je postala kolonijalna velesila. Njihova kći Katarina Aragonska bila je prva žena engleskog kralja Henryja VIII.

Postoji učinkovit i upečatljiv način učtivog ophođe-nja koji je posebno koristan ako se zna pogoditi ton.

Među sebi ravnima čovjek je siguran u prisnost i zato je dobro da bude pomalo dostojanstven. Među nižima od sebe siguran je u poštovanje i zato je dobro da bude pomalo prisan.

Tko u bilo čemu pretjeruje, dajući tako drugima priliku da ga se zasite, škodi svom ugledu.

Prilagoditi se drugima je dobro, pod uvjetom da se vidi da to čovjek čini iz poštovanja, a ne zbog ugodnosti.

Općenito uzevši, dobar je savjet podržavati dru-goga, ali tome treba dodati i nešto svoje: ako potvr-đuješ nečije mišljenje, dodaj tome i vlastiti stav; ako slijediš nečiji prijedlog, neka to bude uz uvjet; ako dopuštaš nečiji savjet, neka to bude uz iznošenje dalj-njih argumenata.

Ljudi se trebaju čuvati pretjeranih ljubaznosti; jer, bez obzira na to koliko oni inače bili sposobni, zavidni će ih zacijelo optužiti za ulagivanje, nauštrb njihovih većih vrlina.

Isto je tako gubitak u poslovanju ako je čovjek pre-pun obzira ili suviše pazi na vrijeme i priliku.

Salomon kaže: Tko misli na vjetar, neće sijati, a tko gleda u oblake, neće žeti. Pametan će čovjek stvoriti više prilika nego što ih nalazi. Ljudsko ponašanje treba biti poput odjeće, ne smije biti suviše pripijena niti otmjena, već takva da se u njoj može slobodno raditi i kretati se.

S engleskog prevele: Branka Žaja i Dijana Kotarac

Francis Bacon

Page 13: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

13

Samo čovjek može cijeniti simbol i nutarnjim očima vidjeti ono što pojavno budi u njemu. Sposobnost imaginacije omogućuje čovjeku

uzdizanje do razina stvarnosti koje idu od vidljivog ka nevidljivom, od površnog do bitnog, i povezivanje, po analogiji, stvari ovoga svijeta, otkrivajući malo u veli-kom i veliko u malom. Samo čovjek može u svjetlosti i tami oluje vidjeti univerzalnu borbu dobra i zla, ili u poljupcu anđela nutarnju težnju za identifikacijom s dušom.

Od ovog trenutka o umjetnosti trebamo govoriti ne samo kao o osjetilnoj kreaciji, formalnoj i lijepoj, nego i o njenoj poruci, njenom sadržaju.

Puno je toga tijekom vremena napisano o simbo-ličkoj važnosti umjetnosti. Ustvari, umjetnost je odu-vijek imala ulogu prenositelja najuzvišenijih ideja koje čovjek može imati, od religijskih aspekata do osjećaja reda i pravednosti; sve se to uvijek nastojalo izraziti simbolima kroz umjetnost.

Simbol je formalno prebivalište jedne ideje, bila ta ideja površna ili duboka. Simbol nas vodi toj ideji. U simbolu se nalazi dualnost duša-tijelo: nositelj sadržaja i sam sadržaj.

S druge strane, jezik simbola nije strukturiran i logi-čan, već je intuitivan i evokativan, i prirodnom analogi-jom povezuje nas s idejama bez posredovanja uma.

Simbol može prizvati sjećanja i djeluje kao katali-zator elemenata koji su povezani iskustvom ili dogovo-rom. Ipak, ono što nas kod simbola najviše zanima jest njegova sposobnost da otvori vrata dubljoj i uzvišenijoj stvarnosti kako bi se probudila sjećanja duše.

U umjetnosti se to događa kroz njenu moć simbo-ličke evokacije. Zbog toga kod umjetničkog djela nije dovoljno uzeti u obzir samo njegov oblik, nego i ideju koja je u njemu utjelovljena; treba postojati temeljno zajedništvo između nositelja sadržaja i samog sadržaja, između oblika i daha koji ga oživljava, između tijela i duše, kao što je to u životu.

UMJETNOST kaO SIMBOLIČkO IZRaŽaVaNJE

Miguel Angel Padilla

Page 14: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

14 NOVA AKROPOLA 12/2015

Simbol kao prijenosnik ideje, kao materijalni oti-sak, može se sa stvaralačkim djelom uskladiti prema prirodnim kanonima po kojima život također izgrađuje svoje oblike; simbolički jezik postaje tako univerzalan, intuitivan i važeći bilo gdje na svijetu jer reproducira stvaralački proces prema univerzalnim prirodnim obrascima.

Čovjek može subjektivno davati stvarima sim-boličku vrijednost, ali istinski su simboli oni čija poruka ne ovisi toliko o proizvoljnom dogovoru, već oni koji, izbjegavajući subjektivnost, prenose poruku zajedničku svim ljudima. Umjetnost se treba temeljno oslanjati na univerzalnost svoga jezika i svojih simbola.

Boje su jasan primjer toga. Vrijednost koju dajemo bojama nije samo konvencionalna (boje semafora, na primjer); boje u nama potiču određene stavove jer kanaliziraju određene valne duljine i vibracije prirode koje su u suglasju s istim stavovima u čovjeku. Tako, kada govorimo o zelenoj boji kao simbolu nade, ili o crvenoj kao simbolu rata, ne govorimo o nečemu rela-tivnom. Zelena potiče određenu smirenost, određeni smjer, određenu potrebu za nastavljanjem, za slijeđe-njem, dok crvena implicira šok, sukob i na neki način traži posebnu pažnju, zaustaviti se ili zauzeti stav.

Čitava priroda, u svoj svojoj stvarnosti, ne samo materijalnoj i oblikovnoj, već i vitalnoj, psihološkoj i mentalnoj, usko je povezana privlačnom snagom, i upravo su simbol i sposobnost analognog povezivanja ono što nam omogućuje kruženje u tom odnosu, od velikog prema malom, od vidljivog prema nevidljivom.

Mogli bismo također reći da je simbolički aspekt umjetnosti usko povezan s asocijativnim povezivanjem ideja. Simbol budi sjećanje. Može probuditi instinktivno, emocionalno sjećanje ili se može raditi o sjećanju duše.

Postoje sjećanja slučajnih, uobičajenih stvarnosti, a postoje i sjećanja dubokih, uzvišenih istina.

U umjetnosti, promišljena kombinacija osjetil-nih elemenata dira nutarnje strune ljudskog bića. Osjećaji, dojmovi, slike i ideje združuju se i izlaze na površinu. Umjetnost se pokazuje kao istinski vodič svijesti.

Umjetničko djelo može kroz slike, zvukove i oblike probuditi u čovjeku sjećanje na ono uzvišeno što sadrži njegova duša. Možemo reći da promatranje lije-pog budi nutarnju ljepotu.

Evokativna moć umjetnosti učinit će da iz snova izrone naša sjećanja, naši osjećaji, naši duboki doj-movi i čežnje. Ponekad se čini da suptilnim pute-vima svoga jezika, nosi sjećanja iz memorije čovje-čanstva. Uistinu, umjetnost može probuditi naše biće, naš kovčeg s blagom i naša iskustva. Svojom sposobnošću uzdizanja može nas podići do uzviše-nih poimanja i razina svijesti. Umjetnost može, na određeni način, dozvati u nama uzvišene arheti-pove, modele svijeta koji označavaju cilj puta života.

Zbog toga bi istinski čin stvaranja trebao ujedi-njavati ono što umjetnik vidi i poima, s prikladnim i savršenim oblicima, pronaći formu koja izražava ideju, nedvosmisleno tu ideju, a ne neku drugu, i s tom ide-jom u sebi voditi nas k njoj, ne putevima razuma, već putevima kontemplacije i prosvjetljenja.

Drugi od elemenata koji se pojavljuju unutar ove simboličke funkcije umjetnosti jest njena sposobnost prikazivanja univerzalnih tipova, kojom nam omogu-ćava uspinjanje prema arhetipovima.

Na primjer, kada nam drama prikazuje nekog zlog čovjeka, ili heroja, neće nam prikazati konkretnu osobu, već će nam prikazati elemente koji će nam

Page 15: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

15

omogućiti prepoznavanje univerzalnih ljudskih tipova, obvezujući nas da se suočimo s prirodom čovjeka, s nama samima. To je isti onaj proces koji nas stavlja pred određene tajne života, kroz svjetlo koje se izražava jednako u svakom predvečerju, u pozadinskom osvjetljenju na platnu ili u prozirnosti vode.

Ovi univerzalni tipovi omogućuju čovjeku uzdiza-nje iznad forme, iznad jednostavne materije, do onih prototipova koji nas, u mjeri u kojoj se sjedinjuju u uzvišenom jedinstvu, nose k onome što Platon naziva arhetipovima.

Na drugoj razini, ova ista simbolička funkcija umjetnosti vodi nas u proces u kojem će se umjetnik, stvarajući djelo, susresti kroz nutarnji dijalog sa samim sobom. Umjetnost pokazuje i predstavlja naše otkriće iz nutrine, ono što smo pronašli i što se može nepo-sredno uhvatiti.

Umjetnost ima tu oslobađajuću sposobnost iznoše-nja na vidjelo onih elemenata koji se nalaze u nutrini i koje trebamo izraziti, ali to ne možemo učiniti na racionalan način. Oni se mogu izraziti kroz predstavu, kroz slike ili simbole, kroz umjetnost. Kroz ovaj se proces umjetnik može puno puta susresti sa samim sobom. To nije samo oblik mjerenja nego i oblik osje-ćanja i poimanja samoga sebe.

Danas se sve više vrednuje umjetničko izražava-nje kao komunikacijska terapija, ne samo u odnosu prema drugima, nego i sa samima sobom, pri čemu se ruše blokade koje uzrokuju psihičku neravnotežu.

Međutim, neovisno o ovoj mogućnosti nutar-nje i vanjske komunikacije, umjetničko izražavanje može se, pomoću nutarnjeg dijaloga koji se odvija u umjetniku, pretvoriti u istinsku moć transformacije.

Ne radi se o umjetničkom djelu kao objektu kon-templacije, promatranja, niti o osobnoj terapiji, već o alkemijskom djelu koje transformira samog umjet-nika, poput katarze, poput vodiča svijesti koji nam omogućuje pristup jednoj višoj stvarnosti, nas samih i prirode.

Sa španjolskog preveo: Krešimir Andjel

Page 16: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

16

PRERAFAELITIj.W.WATERhousE

Ariana Deranja

NOVA AKROPOLA 12/2015

Page 17: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Dok je sredinom XIX. stoljeća kontinentalnu Europu zahvatila gospodarska i politička revolucija poznata kao "Proljeće naroda",

u Engleskoj je u isto vrijeme pokrenuta revolucija u umjetnosti koja je potresla tadašnji kruti viktorijanski svijet.

Grupa studenata Kraljevske akademije, mladih buntovnih slikara, pjesnika i kritičara, osniva 1848. godine tajno udruženje pod nazivom "Bratstvo prera-faelita" s ciljem stvaranja drugačije, obnovljene britan-ske umjetnosti. Osnivači i prvi članovi bili su: William Holman Hunt, John Everett Millais i Dante Gabriel Rossetti. Najstariji, Hunt, imao je tek 21 godinu.

Umjetnička klima u Engleskoj, pod snažnim utje-cajem Kraljevske akademije, nalagala je praćenje tali-janske renesansne tradicije, posebno divljenje rado-vima Rafaela, i težila je klasičnoj ideji: savršena ljepota ne može se naći u prirodi, ali je dostižna kroz umjet-ničko djelo pažljivim odabirom i poboljšavanjem.

Bratstvo raskida s ovakvom umjetnošću koja je za njih predstavljala "loš ukus i ispraznost vremena". Umjetnički manifest koji su objavili imao je četiri osnovne točke: Izražavati originalne ideje Pažljivo proučavati prirodu Poštovati umjetničke pravce iz prošlosti koji su

ozbiljni i iskreni, a ne samodopadni i rutinerski Stvarati dobre slike i skulpture.Izazvali su sve umjetničke konvencije, mijenjajući

klasičnu piramidalnu kompoziciju slike, izvor svje-tlosti, tonove boja, pogotovo dotada prevladavajuću smeđu boju.

Upotrebljavali su jarke, intenzivne boje (od ružiča-ste do plave). Svjetlost su postizali upotrebom obične bijele pozadine preko koje su nanosili tanke glazure pigmenta da bi na taj način boje zadržale prozirnost i jasnoću.

Oscar Wilde za njih je rekao: "Ovi slikari imali su tri osobine koje engleska publika ne oprašta: mladost, snagu i entuzijazam."

Čistoću i nadahnuće pronalazili su u ranim talijan-skim renesansnim radovima, posebno u grupi umjet-nika XV. stoljeća koji su prethodili Rafaelu (slikarstvu Firenze i Siene).

Inzistirali su na tome da slike moraju nastati iz izravnog promatranja prirode. Kada je John Everett Millais slikao Ofeliju, proveo je četiri mjeseca u pri-rodi slikajući samo pozadinu slike. Detaljima su posve-ćivali nevjerojatnu pažnju tako da neke njihove slike izgledaju poput fotografija.

17

Page 18: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Engleski kritičar John Ruskin, koji ih je snažno bra-nio, ohrabrivao ih je riječima: "...Idite u prirodu neop-terećenog srca, ne odbijajući ništa, ne birajući ništa i ne prezirući ništa."

Najčešće su birali likove nadahnuti povijesnim događajima i biblijskim motivima, ili su bili inspirirani umjetnicima, piscima, pjesnicima, a simbolizam je bio izuzetno važan dio slike i cjelokupnosti ideje.

Njihove slike, naoko realistične, prenosile su atmosferu i priču prepunu simbola. U strogom klasi-cističkom okruženju koje je zahtijevalo jednostavnost i objektivnost, prerafaeliti ponovo oživljavaju mitsku prošlost u simboličkim prikazima.

Iako su u početku naišli na podsmijeh i neodobra-vanje, zahvaljujući Ruskinu uskoro su stekli obožavate-lje i zaštitnike, posebno među sve bogatijim srednjim

staležom. S vremenom šire svoj rad na primijenjenu umjetnost: murale, vitraje, namještaj, tekstil, nakit i zidne obloge.

Smatraju se jedinim autentičnim engleskim slikar-skim pravcem. Trajali su svega jedno desetljeće, ali su dali poticaj i novi smjer tadašnjoj engleskoj umjetnosti koji je trajao sve do ranih godina XX. stoljeća kada se umjetnički ideali mijenjaju te njihov rad gubi vrijed-nost. Međutim, u drugoj polovici XX. stoljeća ponovo su revitalizirani nizom izložbi koje možemo vidjeti i danas.

John William Waterhouse John William Waterhouse jedan je od engleskih slikara na čiji su rad snažno utjecali prerafaeliti. Rođen je 1849. godine, u vrijeme osnivanja pokreta prerafaelita. Kao dijete slikara, rastao je u umjetničkom okruženju i bio učenik Kraljevske umjetničke akademije. Godine 1874. prvi put izlaže svoj rad, sliku San i njegov polu-brat Smrt (prikaz Hipnosa i Tanatosa iz grčke mito-logije). Postiže uspjeh i od tada izlaže gotovo svake godine do svoje smrti 1917. godine.

Po uzoru na prerafaelite, oslikava biblijske i mito-loške teme, posebice grčke, i one vezane uz legende arturijanskog doba. Zanimljivo je da je na platno pre-nosio i teme iz književnosti kao što su pjesme engle-skih pjesnika Alfreda Tennysona i Johna Keatsa te talijanskog pjesnika Giovannija Boccaccia.

Dama od Shalotta

... Samo žeteoci što rano žanju usred ječma,čuju pjesmu što odjekuje veselo vijugajući rijekomdolje do kulama opasanog Camelota:I kad padne mrak, umorni žetelacslažući snoplje na vjetrovitom pobrđu,slušajući, šapuće: Ovo je vila, dama od Shalotta ...

Lord Alfred Tennyson

18 NOVA AKROPOLA 12/2015

Page 19: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Po širini tema koje je obrađivao, kao i po stilu slikanja, bio je eklektik: uz prerafaelitski stil u njegovoj umjetnosti nalazimo elemente i klasi-cizma i romantizma.

Iako su teme nekih njegovih radova vezane uz herojstvo muških likova, u prvi plan uvijek stavlja ženske likove vezane uz neke posebne trenutke u prirodi. Posebno se posvetio oslikavanju dama tra-gičnih sudbina, kao što su Dama od Shalotta i Ofe-lija, koje je naslikao u više slika.

Slika Dama od Shalotta temelji se na Tennyso-novoj pjesmi inspiriranoj arturijanskom legen-dom o Elaine od Astolata. Dama od Shalotta živi začarana na otoku u dvorcu iz kojega ne smije izaći, niti pogledati u vanjski svijet koji vidi samo u ogledalu. Ono što vidi u ogledalu pretvara u tapiserije. Jednoga dana u ogledalu ugleda Lancelota koji je zarobio njeno srce. Odlučuje iskušati vlastitu sreću. Napušta dvorac i u tom trenutku ogledalo pukne i prokletstvo se ostvari. Pokušava barkom prijeći jezero i stići u Camelot, međutim, umire netom prije dolaska na obalu. Legenda kaže da je njena smrt nagovijestila pad Camelota.

Slika prikazuje Damu od Shalotta u njenim posljednjim trenucima kada očajnički pokušava pristati na obalu Camelota.

Jedna serija njegovih slika prikazuje dame u vjetrovitim pejzažima u raznim godišnjim dobima, poput slike Boreas, što je naziv sjever-nog vjetra u grčkoj mitologiji. Slikar ga dočarava prikazom mlade djevojke u plavim i tamnim tonovima koja se, prolazeći kroz proljetni pejzaž, bori s vjetrom. Dok je sve oko nje u kovitlacu pred oluju, ona kao da je nepomično zastala u sjetnim mislima.

U svojim djelima često upotrebljava ogledala i prozore kako bi dočarao priču koja se plete oko likova koje prikazuje. Bojama naglašava karak-ter osobe koju slika. Npr. tamnoplava i ljubiča-sta prikazuju snažne žene, a ružičaste i mekše tonove upotrebljava za krhkije dame i vedrija raspoloženja.

Bio je tih, povučen, posvećen slikanju, nije bio ambiciozan, nije tražio svjetsku slavu. Cijeli je život ostao dosljedan istom stilu. Kako kaže jedan njegov suvremenik: "Pjevao je cijeli život istu pjesmu, ali pjevao ju je prekrasno."

Ono što naglašava, zajedno s drugim prerafaeli-tima, jest da umjetnost mora imati dublje značenje. Njegove slike prepoznatljive su po ljepoti, a u isto vrijeme imaju snagu uvesti nas u arhetipski svijet mitova i legendi.

19

Page 20: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

20 NOVA AKROPOLA 09/2015

Stonehenge, tajanstveno djelo ljudskih ruku na jugu britanskog otočja, ne prestaje plijeniti pažnju istraživača i turista. Značenje koje je

ovaj megalitski spomenik imao za tadašnje gradite-lje i suvremenike još nam uvijek ostaje nedokučivo. Suvremena tehnologija i računala omogućuju nam tek zaviriti ispod površine te pomalo otkrivati nevjerojatne aspekte Stonehengea i umijeće njegovih graditelja.

Iako je ovo monumentalno zdanje davno utonulo u tišinu, posljednjih petnaestak godina znanstvenici s različitih područja provode istraživanja koja bi trebala iznjedriti nove spoznaje o znanjima drevnih

stanovnika britanskog otočja, a posebno o njihovom poznavanju zakona akustike. Istraživačima uvelike pomaže replika u punoj veličini izgrađena dvade-setih godina prošlog stoljeća u američkom gradu Maryhillu, kao i računalni programi kojima uspi-jevaju simulirati razne zvukove pljeskanja rukama, govora i sviranja unutar Stonehengea te njihove međusobne odnose. Višegodišnja su istraživanja dala iznenađujuće rezultate koji pokazuju da je širenje zvuka, iako u otvorenom prostoru, bilo jasnije i gla-snije nego u današnjim koncertnim dvoranama, čak kvalitetnije nego npr. u bečkoj koncertnoj dvorani.

AKUSTIČKI ASPEKT STONEHENGEA

Marin Božić

Page 21: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Arheološka istraživanja starih građevina često zanemaruju njihovu zvučnu dimenziju, iako su se u mnogim kulturama obredi i ceremonije povezivali sa zvukom i muzikom. S obzirom na to da znamo da su drevne sakralne građevine građene od više vrsta kamena koji imaju visoko rezonantnu površinu, logična je pretpostavka da su graditeljima bile važne i njihove akustičke karakteristike. Da se pri gradnji ite-kako brinulo o akustičkim aspektima, jasno je iz pro-stornog rasporeda megalita i vrste kamena koji se kori-stio. Primjerice, plavi kamen koji se nalazi unutar tzv. Sarsenskog prstena dopremljen je s udaljenosti veće od 210 km zračne linije iz gorja Prescelly u južnom Walesu. U tom se kraju nazivaju "ringing stones", što u slobodnom prijevodu znači "kamenje koje odzvanja". Smatra se da su kameni monoliti konkavnih i glatkih površina složeni u gotovo idealan krug kako bi mogli savršeno širiti zvuk.

Nadalje, neka istraživanja dovode Stonehenge u vezu s interferencijom zvučnih valova. Interferencija je pojava vezana uz valove koji se šire iz dvaju bliskih izvora. Na pojedinim mjestima u prostoru takvi se valovi mogu međusobno pojačavati ili pak poništavati. Upravo je taj fenomen ispitivao Steven Waller, ame-rički istraživač zvučnih fenomena, koji je na široko polje doveo dva svirača gajdi između kojih su šetali ljudi s povezom preko očiju. Kako su hodali oko gaj-

daša, primjećivali su učinke koji su odgovarali inter-ferenciji te opisivali "zvučne barijere" koje su osjećali oko sebe, a za koje im se činilo da uzrokuju smanji-vanje ili potpuno stišavanje zvukova. Nakon šetnje zamoljeni su da na papiru skiciraju prostor kojim su šetali te da nacrtaju zidove na mjestima gdje su osje-ćali "zvučne barijere". Iznenađujuće je bilo to što su ti crteži bili vrlo nalik tlocrtu Stonehengea.

Rezultati istraživanjaStonehenge je onima koji su bili unutar njega pružao dojam akustički zatvorenog prostora te osjećaj odvoje-nosti od vanjskog svijeta, pri čemu su se zvukovi izvana činili udaljeni i nejasni. Taj se osjećaj odvojenosti javljao već samim prelaskom vanjskog jarka, a dojam se pojačavao ulaskom u Sarsenski prsten. Budući da je postojala značajna razlika između čujnosti zvukova izvan i unutar samoga kruga, ulaskom u Sarsenski prsten dobivao se dojam prolaska kroz svojevrsna "akustična vrata", slično kao što na nas danas djeluje ulazak u veliku katedralu ili crkvu.

Jasno definirana akustička orijentacija Stonehengea bila je povezana sa središnjim oltarnim kamenom te petokamenom koji se nalazi na samom ulazu u zdanje. Središte s glavnim oltarnim kamenom okruženo je tri-litima i plavim kamenim blokovima koji su oko njega postavljeni u obliku potkove. Smatra se da je trilitna

21

Page 22: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

22 NOVA AKROPOLA 12/2015

potkova akustički usmjerena prema ulazu kako bi mogla služiti kao svojevrsni megafon.

Onaj tko bi stajao uz oltarni kamen, osjećao bi se odvojen od ostatka hrama. Ne bi mogao čuti zvukove ni jasan govor koji je dolazio izvan potkove, već samo snažnu jeku, posebno u slučaju zvukova niske frekven-cije koje proizvode bubnjevi i slični instrumenti. Isto-vremeno, svi zvukovi koji su dolazili iz središta bili su značajno pojačani, što je omogućavalo da govor toga govornika bude potpuno razumljiv ostalima unutar Sarsenskog prstena.

Posebno je zanimljiva akustička poveznica između oltarnog kamena i petokamena. Bez obzira na udalje-nost, govornici s tih mjesta mogli su se savršeno jasno čuti, ali samo u slučaju da je osoba kod petokamena stajala na točno određenom mjestu. Već metar dalje govor iz središta postajao je nejasan.

Vanjski kameni blokovi Sarsenskog prstena funkci-onirali su kao svojevrsna rezonantna kutija; reflektiralo je zvukove prema unutrašnjosti stvarajući jeku. Odjek zvuka mogao se čuti cijelim zdanjem, čak i uz vrlo tihe zvukove poput šapata. Posebno je zanimljivo da se intenzitet jeke mijenjao ovisno o tome gdje se osoba nalazila. Neki su zvukovi stvarali jeku koja je bila čujna samo na glavnoj horizontalnoj osi. Odjek zvuka najtiši

je bio na prostoru iza trilitonske potkove, između pla-vih kamenova i Sarsenskog prstena, dok se najjasnije čuo ispred najvećeg trilitona. Izrazito se glasan odjek zvuka mogao čuti uz nutarnji rub Sarsenskog prstena, što je omogućavalo da se dvije osobe na udaljenim mjestima bez problema mogu čuti.

Istraživanja pokazuju da kameni blokovi Stone-hengea imaju sposobnost povećanja glasnoće zvukova viših frekvencija kao što je govor, dok zvukovima niže frekvencije poput bubnjeva omogućava da se čuju i izvan Sarsenskog prstena. Bubnjevi proizvode vrlo sup-tilnu jeku koja, u kombinaciji s nekim ponavljajućim ritmom, čini da kamenje počinje samo "pjevati", a cijeli bi prostor rezonirao kad bi se svirao jednostavan ritam točno određene frekvencije. Kod pjevanja i instrume-nata s dužim zvukom poput flaute, ipak se gubilo nešto tonova te bi se zbog duge jeke dobro čuli samo izvan središnjeg kruga, posebno kod petokamena.

Zanimljivo je da su zvukovi bubnjeva unutar zda-nja uzrokovali treperenje plamena svijeće u ritmu sviranja. Istovremeno je zbog jeke plamen postajao deblji i niži.

Iako je ovo tek dio akustičkog aspekta Stonehengea, jasno nam je da su ljudi toga vremena ne samo znali, nego i ostvarili ono što mi tek trebamo otkriti.

Petokamen

Trilitna potkova

Sarsenski prsten

Plavi kamenovi

Mala potkova od 19 plavih kamenova

Page 23: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

Bio seljak pa imao tri sina. Imali oni nekolike njive i livade. No sinovi baš i nisu voljeli motiku. Više su voljeli plandovanje. Najviše je radio otac. Okopavajući zemlju koliko je stigao,

otac je sijao, žnjeo, vršio, mljeo, i tako prehranjivao obitelj.Jednoga se dana otac razbolio i pao u postelju iz koje se više nije dignuo. Kad je osjetio da mu nailazi smrtni čas, on pozove sinove i reče im:- Sinovi moji, meni je vrijeme umrijeti. Nemojte tugovati, nećete ostati bez kruha. Jer, ja sam na jednoj od naših njiva zakopao veliko blago.- Na kojoj, na kojoj?! – zagrajali sinovi.- Eto, pamet me izdala, pa nikako da se sjetim – reče otac. I malo potom umrije.Sinovi odlučiše potražiti blago. Već narednoga jutra krenuše na prvu njivu i stadoše je prekopavati. Cijeloga su dana kopali, ali blago nisu otkrili.- Mora da je zakopano na drugoj njivi – zaključiše.Druga je njiva bila ponešto zapuštena pa je nisu stigli svu prekopati istoga dana. Trećega dana prekopaše je do kraja, ali i opet ništa od blaga.- Eh, sad – rekoše sinovi uvečer – ostala je samo još jedna, blago je zacijelo tamo. Sutra ćemo zorom na posao, pa ćemo ga otkopati.Treća je njiva bila najzapuštenija jer otac nije stizao da je oko-pava. Sinovi se latiše motike pa udariše junački prekopavati zemlju. Na kraju dana, znojni i umorni, ustanoviše da blagu nema ni traga ni glasa.- Ne razumijem – reče najstariji brat. – Otac nas sigurno nije prevario. A ipak, blaga nema.- Što ćemo sad? – upita srednji brat. – Od čega ćemo živjeti?Najmlađi se brat ogleda po prekopanoj njivi. Pogleda i drugu, i treću. I reče:- Braćo, otac nas nije prevario. Mi smo uistinu našli blago. To je ova prekopana zemlja. Trebamo je samo zasijati i ona će nam donijeti veliki urod pšenice – više nego što smo ikada imali.- Da – prionuše ostala dvojica – bilo bi glupo ne iskoristiti ovaj naš silan trud i ostaviti zemlju nezasijanu.Tako i učiniše - zasijaše rahlu dobro okopanu njivu.Pšenica im nikada nije tako bogato rodila, žetva nikada nije bila tako obilata. Dio uroda spremiše za sebe, a dio prodaše.Tako je otac sinovima ostavio blago – naučio ih je raditi.

Ezopova pričaPrepričala Vesna Krmpotić

Odabrala: Vesna Bosnar

Zakopano blago

23

Page 24: Broj 12 | 2015. Nova …...života čovječanstva, sagledavanju koje je s jedne strane retrospektivno, a s druge je pogled u budućnost. Najljepše što možemo jest zamišljati tu

24 NOVA AKROPOLA 08/2015

www.nova-akropola.com

Trebamo istraživati prošlost jer ona je dio nas samih i iz nje možemo izvući čudesna iskustva.

Trebamo temeljito ispitati budućnost jer je u njoj zapisana naša sudbina…

Ali nikada ne trebamo osjećati tjeskobu zbog onoga što moramo živjeti, jer je svijest ono što putuje duž niti vremena.

Jorge Angel Livraga