2011 | Sveopća molitva

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn10

Sveopća molitvaod 2. do 31. listopada 2011.

liturgijsko-pastoralni list

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • god. XXVIII. • cijena: 13 kn

živo vrelo2011

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2011 10God. XXVIII. (2011.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:Petar Bašić, Ante Crnčević,

Ivan Ćurić, msgr. Ivan Šaško,msgr. Antun Škvorčević,

Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:msgr. Antun Škvorčević

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Gra� čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Kaptol 2610000 ZAGREB

Telefon: 01 3097 117Faks: 01 3097 118

e-mail: [email protected]

Tisak:Gra� ka Markulin, Lukavec

živoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrelolololololoISSN 1331-2170 – UDK 282

urednikova riječ 1 Što je naša molitvena naknada?

naša tema: Sveopća molitva 2 Liturgijska molitva kao gesta,

govor i odnos, I. Žižić

Molitva vjernika: ustroj i pastoralna primjena, I. Šaško

Univerzalnost spasenja i sveopća molitva,A. Crnčević

otajstvo i zbilja 18Biblijska razmišljanja:S. Slišković, Ž. Tanjić, I. Raguž,A. Vučković, I. Šaško,

Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

Trideseta nedjelja kroz godinu

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

u duhu i istini 38 U Gospodnjem ću domu prebivati (M. Martinjak)

(Otpjevni psalam za 28. nedjelju kroz godinu)

Čuvaj dušu moju (B. Juračić)(Otpjevni psalam za 31. nedjelju kroz godinu)

trenutak: pisma čitatelja 40 Knjiga čitanja i sakramentalnost Riječi

Marc Chagall

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 10–2011

MŠto je naša molitvena nakana?

Među oblicima koji uvelike mogu doprinijeti djelatnom udioništvu zajednice vjernika u slavlju Kristova otajstva posebno mjesto zauzimaju prošnje i zazivi koje nazivamo

»sveopćom molitvom« ili »molitvom vjernika«. U našim su slav-ljima ti zazivi katkada zatvoreni u ustaljene obrasce koji ne svjedo-če ucijepljenost slavljene vjere u životnu zbilju Crkve, a katkada su prepušteni površnosti životnih okolnosti i trenutnih ‘potreba’ poje-dinaca i okupljene zajednice vjernika. Korisno je prije svega nagla-siti da se liturgijsko slavlje u cjelini može s pravom nazvati »moli-tvom vjernika« jer je sva kršćanska zajednica, okupljena oko Krista, subjekt hvale i molitve upućene Bogu. U svakome slavlju vjere, ko-jim zajednica vjernika živi dar spasenja, liturgija ostavlja prostor za druge: kršćanska zajednica molitvom Ocu izražava i sebi posvje-šćuje svoju kršćansku skrb za sva ljude, predajući se poslanju za spasenje svega svijeta. Zato je takvim prošnjama i zazivima najpri-kladniji naziv sveopća molitva (oratio universalis). U njoj se jasno oslikava univerzalnost dara spasenja; primljeni dar razlog je moli-tvi koja ne izostavlja nikoga od ljudi.

Molitvene nakane »sveopće molitve« slika su našega preobra-ženog pogleda na svijet, na društvo u kojemu živimo i na ljude ko-je susrećemo, osobito na one u koje nisu uprte oči svijeta. Svijet u kojemu doživljavamo »protivljenje križu Kristovu« postaje za nas mjestom ustrajnoga i služiteljskoga predanja za izgradnju Božje-ga kraljevstva. Zato su »sveopće molitve« korektiv našim osobnim molitvama i trajni poticaj našoj kršćanskoj brizi za svijet. U njima, rasvijetljeni Kristovim spasenjem, bivamo poučeni za novo gleda-nje na svijet i na naše potrebe, kako moleći i tražeći »mnogo« ne bismo ostali lišeni »onog jedinoga što nam je potrebno«. Vrijedi, stoga, u svjetlu Božje riječi uvijek se preispitivati: što je istinska po-treba i molitvena nakana Crkve koja u liturgiji doživljava darežlji-vost Božjega spasenja? Nismo li možda i u molitvi ostali zaslije-pljeni svojim ‘suvišnim potrebama’, zaboravljajući potrebu kojoj je Kristova žrtva na križu bila cijenom?

Urednik

NAŠA TEMA

2

Sveopća molitva

ULiturgijska molitva kao gesta, govor i odnosO liturgijskom životu molitve

Ivica Žižić

Budući da molitva nije niz pojmovnih slika i spoznaja

nego prakticirani odnos s Bogom, ona treba biti

življena onkraj intimizma i duhovnjaštva, kao cjelina u

kojoj je upravo tijelo prva i trajna forma. Tijelo u mo-

litvi je upravo molitvena forma po kojoj se otvara

pristup smislu i istini moli-tve. Tijelo je nedjeljivo od same biti i od naravi mo-litve kao sveobuhvatnog

čina obraćanja Bogu. To na poseban način do-kazuje liturgijska molitva koja, s jedne strane, obli-kuje molitvene položaje i forme tijela, a s druge

strane sama biva oblikova-na tijelom-u-molitvi.

U očima vjernika molitva predstavlja temeljni, životni čin njihove vjere. Ponekad se s pravom ističe da život vjere proizlazi iz mo-litve jer molitva tvori prostor neposrednoga vjerničkog iskustva

pokazujući najdublju inteligenciju vjere. Molitva je naime gesta isku-stva svetoga kojim se prakticira osobni odnos s Bogom. To iskustvo mo-litve u vjeri prethodi svakom mišljenju (pa i onom teološkom), te se us-postavlja kao polazište svega vjerničkog bivanja. Doista, za vjernika je molitva temeljna simbolička praksa u kojoj se događa govor-s-Bogom i bez koje je nezamisliv život vjere. Stoga, sve ono što vjernik govori o svojoj vjeri na egzistencijalnom, teološkom ili nekom drugom područ-ju, nosi u sebi obrise molitvene geste jer je upravo molitva neposredan događaj vjere u kojoj se istovremeno događa »interpretacija same biti vjere« (G. Ebeling).

Unatoč toj činjenici u teološkom mišljenju ima vrlo malo prostora za molitvu. Neki teološki rječnici, paradoksalna je činjenica, uopće ne donose termin molitva, pretpostavljajući njezinu ‘jasnoću’ unutar te-ologije. Iznimno fundamentalna teologija tek načelno priznaje molitvi prvenstvo i temeljnu ulogu u posredovanju i aktualizaciji vjere. Pritom ‘teologija molitve’, posebno liturgijske molitve, gotovo da potpuno izo-staje. Premda se može učiniti da je molitva u teologiji ‘odveć jednosta-van’ predmet koji ne zaslužuje neku posebnu misaonu razradbu, jer je odveć razvidan, čini se da se teološko mišljenje zaustavlja pred moli-tvom iz drugih motiva. Prvi među njima je sadržan u novovjekovnoj ba-štini koja je utjecala na sudbonosno razdvajanje nutarnjeg od vanjskog, duhovnog od tjelesnog, potiskujući molitvu u sferu nutrine i ‘pobožnih osjećaja’, otrgnuvši je od njezina izvornog okružja geste, govora i odno-sa. Molitva bi tako bila nešto što se nalazi onkraj mišljenja jer je onkraj stvarnosti. Drugi je motiv sadržan u činjenici da molitva u teologiji nuž-no treba i druga gledišta i spoznaje. A fenomen molitve satkan je upravo od mnoštva lingvističkih, iskustvenih, kulturnih i antropoloških eleme-nata, koji ne mogu biti jednostavno objašnjeni s gledišta racionalistič-ke teologije i devocionalističke duhovnosti. Danas se molitvom bave antropolozi i psiholozi, filozofi, koji na nju gledaju s neobičnim zanima-njem i drže da je ona univerzalni čin čovjekove religijske naravi kojom se čovjek prepušta praksi transcendencije i biva iniciran u sveto. Moli-tva postaje izazov za mišljenje ‘rubnih iskustava’ otvorenosti svetomu, iskonske žudnje da se kazuje i odnosi s Bogom. To ‘humanističko otkri-će’ molitve’ zacijelo može i teologiji i liturgijskoj praksi posredovati neke poticaje u otkriću teološke aktualnosti molitve kao jednog od temeljnih polazišta teološkoga mišljenja, a životne forme vjere uopće.

3

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102011201110201110102011101010Ipak kad je riječ o molitvi, ona se pojav-

ljuje kao tema na obzoru vjerničkoga iden-titeta, života vjere pojedinca. No, molitvu va-lja razmotriti i s drugih gledišta, ponajprije u svjetlu obrednosti, govora i odnosa s kojima ona tvori puno jedinstvo. Naime, molitva nije svediva na produkt ‘duhovnosti nutrine’, niti se ostvaruje onkraj osjetnih formi, nego provi-re iz obreda, govora i odnosa kao jedinstvenih formâ prakse transcendencije. Upravo promi-šljanje zajedničarske, objektivne i osjetne for-me molitvene geste može rasvijetliti jednu od središnjih dimenzija liturgijskoga čina – kao dioništva na spasenjskom činu Krista.

Molitva između nutrine i vanjštine:prema liturgijskoj obnovi molitveModerno doba donijelo je sa sobom čitav niz posljedica za vjeru, pa tako i za vjerničko isku-stvo. Molitva je tako potisnuta na rubove nutar-njega svijeta, u intimni dijalog ‘duše s Bogom’. Molitva je postala sinonimom za nutarnji čin, za napuštanje svijeta izvanjskoga, za povlačenje u duhovni zavičaj ispunjen osjećajem spokoja. Molitva svoj temelj pronalazi u osobnom, skri-venom odnosu, u sferi svetoga, življenoga kao mistični osjećaj dirnutosti i prepuštenosti. Vo-deći se prioritetom nutrine pred ‘vanjštinom’, molitva se u kršćanstvu odredila kriterijima moderniteta, što znači čin koji nadilazi i zaobi-lazi sve izvanjsko da bi se smjestio u čistu nutri-nu. Tipično moderni ideal molitve sastoji se u duhovnosti ‘bez tijela’, podvrgnutoj jasnoći mi-sli i nutrini osjećaja. Molitva tako ne će treba-ti tijelo. Ona postaje emancipirani čin čiste nu-trine u kojoj spokojno prebiva molitelj i ‘njegov Bog’. Ceremonijalizam i rubricizam – kao izrav-ne posljedice duboke kulturalne, teološke i pa-storalne krize liturgije – pokazatelji su ne samo dezintegracije liturgijske forme, razlomljene iz-među ‘izvanjskih pravila’ i ‘nutarnjih doživljaja’, nego i dezintegracije kršćanske duhovnosti ko-ja je diktirala ‘molitvu nutrine’ smještajući se u povlačenju od svega izvanjskoga i u tvorbi nu-tarnjeg svijeta ‘pobožnih misli’. Sve do prije ko-jeg desetljeća, a gdjegdje i danas, osobna moli-tva za vrijeme liturgije bila je uobičajena pojava.

Nemogućnost da se molitva pojedinca ugradi u dioništvo i utemelji u liturgijskom činu, bila je posljedica ne samo nerazumljivoga jezika, nego još nerazumljivije obrednosti koja se smjestila u čistu izvanjskost i podredila principima cere-monijalizma i rubricizma. Polarizacija liturgi-je između nutrine i vanjštine izravna je poslje-dica novovjekovnog modela duhovnosti posred kojega se nalazi posebna vizija molitve kao nu-tarnjega, emotivnoga i beztjelesnoga stanja du-ha. Molitva i liturgija ostaju dva paralelna, za-sebna svijeta koji s poteškoćama komuniciraju, jer kreću s različitih polazišta: osobna molitva iz svijeta nutrine, a liturgija iz rubricističkog mo-dela obrednosti, koja se našla u krizi svojih for-mâ i zato u krizi vjerodostojnosti svoje istine.

Nadilaženja novovjekovnih raslojavanja bi-la su predmetom liturgijske obnove minulog stoljeća. Reforma Drugoga vatikanskoga sabo-ra inicirala je reintegraciju molitve u njezinoj cjelini te utemeljenje molitve na liturgijskom činu u duhu djelatnoga i plodnoga sudjelova-nja vjernika (usp. SC, 11). Sabor je općenito za-htijevao povratak cjelini liturgije. Stoga i nagla-šava da »liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve« (SC, 26) te da sudjelovanje i dje-latno učešće vjernika imaju prednost pred poje-dinačnim i zasebnim (usp. SC, 27). K tomu valja pridodati ništa manje važan zahtjev da se dje-latno sudjelovanje ostvaruje »usklicima puka,

NAŠA TEMA

4

Sveopća molitva

Dijakonijai molitva Crkve

za spasenje svijeta.

odgovorima, psalmima, pripjevima, pjesmama (...) činima, kret-njama i držanju tijela«, ali i »u šutnji« (SC, 30). Vraćajući cje-

linu liturgijskom činu, Sabor želi i molitvu, kao temeljni to-nalitet liturgije, ugraditi u geste, govor i odnose, odnosno, u tijelo, komunikaciju i smisao liturgijskoga svetkovanja. Cilj je bio vratiti cjelinu liturgijskom činu, koji je u modernom ra-slojavanju ostao polariziran između nutrine i vanjštine, i ti-me omogućiti aktivno sudjelovanje na liturgiji – slavlju Kri-stova Otajstva.

Upravo potonji cilj saborske liturgijske obnove uzimao je u obzir nasušnu potrebu liturgijske forme zajedništva vjere naspram individualističkih i sentimentalističkih oblika po-božnosti. Molitva i liturgijski čin trebaju se konačno susre-

sti u gestama kojima Crkva kao zajednica uzima udjela u Kristovu spasenjskom djelu, u govoru kojim se to djelo spasenja naviješta i komunicira, u odnosima koji izgra-đuju Tijelo Crkve na obzoru posadašnjenja Kristova Otaj-stva. Ovi preduvjeti reintegracije cjeline liturgije obeća-vaju stvoriti prostora istinskom iskustvu molitve, ne više shvaćenom kao individualni, nutarnji čin rezerviran po-jedincu, nego kao dioništvo na djelu Crkve prožete živom prisutnošću Uskrsloga. Molitva tako prestaje biti nutarnji monolog, a postaje cjeloviti dijalog koja se zbiva između ge-ste i tijela, između osobnoga i zajedničkoga, između govo-ra-Bogu i govora-s-Bogom. Molitva će konačno biti shva-ćena kao dioništvo.

Molitva kao gesta i tijeloLiturgijska obnova molitve u sklopu liturgijskoga čina pronalazi se u kontinuitetu one poznate izrjeke pape

Pija X. da treba moliti liturgiju na tragu zahtjeva za »djelat-nim sudjelovanjem u svetim otajstvima i u javnoj i sveča-noj molitvi Crkve« (Tra le sollecitudini). No, moliti liturgi-ju na tragu saborskih obnoviteljskih principa znači oživjeti molitvenu gestu, iznova u-tjeloviti molitveni stav pojedin-

ca te ga integrirati u sveopću, zajedničarsku i objektivnu liturgiju Crkve. Da-leko od intimističkog sentimentalizma, molitva treba tijelo i formu da bi bi-la istinsko iskustvo vjere. Suprotno od religije emocijâ, kakva je bila na djelu u devocionalističkom kršćanstvu, molitva se ozbiljuje kao estetika cjeline ko-ja rađa osjećaj vjere na temelju odnosa s istinom vjere. Tu osjećaji nisu stvar ponesenosti pojedinca, nego izraz osvjedočenosti istinom spasenjskog odnosa dostojnog povjerenja. Molitvena gesta, dakle, nije drugotni odraz ‘pobožne nu-trine’, nego konstitutivno mjesto gdje se rađa i ostvaruje molitveni odnos. Dok je nekoć tijelo bilo ‘smetnja’ molitvi, danas valja otkriti tijelo kao »uvjet mo-gućnosti« molitve, štoviše, tijelo kao molitvenu formu. Molitvu valja vratiti u tijelo da bi bila odnos s Bogom te da bi se odnos s Bogom živio u cjelini. Pred tim zahtjevom cjeline liturgija ne odustaje jer su svi liturgijski čini bitno tjele-

5

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201120111020111010201110sni i sva liturgijska molitva povjerena gestama. Čak i šutnja, kao sastavni dio molitvenoga sta-va, ne može biti shvaćena kao puko poniranje u nutrinu, nego kao gesta slušanja i prihvaćanja, koja živi od odnosa s Drugim.

Budući da molitva nije niz pojmovnih slika i spoznaja nego prakticirani odnos s Bogom, ona treba biti življena onkraj intimizma i du-hovnjaštva, kao cjelina u kojoj je upravo tije-lo prva i trajna forma. Tijelo u molitvi je upra-vo molitvena forma po kojoj se otvara pristup smislu i istini molitve. Tijelo je nedjeljivo od sa-me biti i od naravi molitve kao sveobuhvatnog čina obraćanja Bogu. To na poseban način do-kazuje liturgijska molitva koja, s jedne strane, oblikuje molitvene položaje i forme tijela, a s druge strane sama biva oblikovana tijelom-u-molitvi. Uzmemo li za primjer bilo koji ‘never-balni’ liturgijski stav tijela, kao što je stajanje, kretanje, položaji ruku i slično, uvidjet ćemo da se tijelo ne nalazi ‘izvan’ liturgijske molitve, niti je ono jednostavno ‘izvanjska potpora’, ne-go tvori formu molitveno-liturgijske geste. Ti-jelo-u-molitvi jest molitva.

Jedinstvo tijela i molitve otvara put otkri-ću jedinstva molitve i liturgije, a to je preduvjet istinskoga molitvenog iskustva vjere. To zna-či da se samo pod uvjetom reintegracije tijela u cjeloviti liturgijski izričaj može otkriti istina mo-litve ukorijenjene u Otajstvo. Dosadašnji model ‘emancipacije duhovnoga’ nauštrb izvanjsko-ga pokazao se nevjerodostojnim izrazom slabe duhovnosti koja nije na visini niti na razini isti-ne čovjekove otvorenosti Bogu. Naprotiv, tjele-sna forma molitvene geste jamči realnost i isku-stvenost molitve. Liturgijska molitva treba poći od tijela da bi se oblikovala u svojoj cjelovito-sti, jer tijelo-u-molitvi je ujedno forma liturgij-ske molitve.

Molitva kao govor U prethodnim redcima pokazali smo da je u li-turgijskom životu molitva tjelesni čin, što znači da je ona forma djelovanja i bivanja. No, moli-tva je također govor. U prvom redu ona je govor upućen Bogu, odnosno, molitva je govor-s-Bo-gom. Ona zacijelo nije pojmovno izlaganje teo-

loških zaključaka (govor-o-Bogu), već povjerljiv dijalog koji ima formu govornoga čina. Kao ta-kav, govor je glas tijela, ali i glas pripovijedanja utemeljujuće povijesti koja doseže aktualni tre-nutak u formi liturgijskog svetkovanja Kristova otajstva. Ono što molitve govore to i čine pola-zeći od Božjeg govora, odnosno, od cjeline nje-gova povijesno-spasenjskog čina u kojem je rije-čima i djelima (DV 2) Bog objavio istinu o sebi.

Stoga ne iznenađuje što su liturgijske molitve ispunjene citatima, aluzijama i slikama Pisma, koje ‘djeluju’ i kao govorni čini »ostvaruju ono što označuju«. Liturgijska molitva je riječ vjere ucijepljena u riječ Objave koja je na svoj vlasti-ti način Tijelo i Gesta sebedarne Božje objave. U liturgijskim molitvama odjekuju izvorne rije-či, velike slike Pisma, simboli spasenjskih Bož-jih gesta, zahvalno sjećanje Crkve na silna Bož-ja djela. No, liturgijske molitve su također plod kulture govora i tradicije izrasle iz osluškivanja, slavljenja i naviještanja kristološkog događaja. Iskustvo Crkve kroz vjekove kulturalne povije-sti pokazuje kako je liturgijski molitveni govor nastao na plodnom tlu susreta između vjere i kulture. I danas liturgijski govor živi od tradicije i sadašnjosti. On komunicira na obzoru promje-njivog kulturnoga razumijevanja, ali i u okviru neprolazne logike i istine vjere.

Molitva je dakle govor koji je ujedno od-go-vor jer je njezino polazište govor Božji. Time ona doseže objektivnu razinu jer molitveni govor za-cijelo nije moguće shvaćati kao nizanje ‘formu-la’, koje imaju svoj vrutak u nutarnjem svijetu pobožnih osjećaja, nego kao cjelovito prianja-nje odnosu dostojnom povjerenja koji svoje ža-rište ima u slavlju Kristova otajstvu. Molitveni govor kadar je na jedinstveni način izustiti smi-sao odnosa vjere. On se zbiva kao čin istine ko-

Jedinstvo tijela i molitve otvara put otkriću jedinstva molitve i liturgije, a to je preduvjet istinskoga molitvenog iskustva vjere. To znači da se samo pod uvjetom reintegracije tijela u cjeloviti liturgijski izričaj može otkriti istina molitve ukorijenjene u Otajstvo.

NAŠA TEMA

6

Sveopća molitva

ji je oče-vidan u samome činu njegova izricanja. Apsolutnost i sigurnost molitvenoga govora po-čivaju na odnosu povjerenja u Riječ koja je po-stala Tijelo i Govor, Odnos. U riječima molitve Crkve nema razlike između ‘sadržaja’ i ‘forme’, jer oni srastaju u jednu te istu cjelinu. Poseb-nost obrednog govora sastoji se u sveobuhvat-nom prožimanju sadržaja i forme, u jednom jedinstvenom govornom činu koji predstavlja pozitivni trenutak i nezaobilazno mjesto ozbi-ljenja vjerničkog odnosa.

Molitva kao odnosTreća značajka liturgijske molitve je njezina relacijska narav. Liturgijska molitva je odnos. Upravo kao odnos molitva se oblikuje u pro-cesu tijela i vremena, u ozračju zajednice i go-vora vjere. Taj relacijski profil molitve sažima prethodne dvije značajke o kojima je bilo riječi. Molitva je odnos zato jer je istovremeno gesta i govor. I sve što molitva kazuje preobražava se u gestu koja govori i u govor koji čini. Liturgija je prostor gdje tijelo i govor postaju molitveni čini. Drugim riječima, liturgijska molitva je je-dinstvo tijela, govora i odnosa.

Univerzalnost Kristova dara spasenja čini sve ljude zajednicom braće i sestara. (M. Chagall)

Molitva postaje sveobuhvatna gesta ozbilje-nja cjeline koja afektivno zbori riječ vjere i efek-tivno uvodi čovjeka u susret s Bogom. Za razliku od molitve kao poprišta nutarnjeg monologa, li-turgija tvori jedinstveni red molitve kao spasenj-skog dijaloga u kojoj cjelina otajstvenog čina spasenja susreće cjelinu čovjekova povijesnog, tjelesnog i zajedničarskog življenja. Persona-lističke kategorije susreta i odnosa svjedoče o povratku molitve u stvarni red čovjekova živo-ta, tijela i govora, budući da je molitva bila poti-snuta u sferu duhovno-imaginarnoga. Nasuprot ‘nestvarnosti’ sentimentalne molitve, liturgijska molitva živi od realnosti liturgijskog čina i svoj identitet crpi s iskustva vjere utemeljene na slav-lju Pashalnog otajstva. Kad se molitva shvati kao dio aktivnoga dioništva na sakramentalnom događaju, ona se u pravome smislu može sma-trati susretom s Kristom. Posebnost kršćanske liturgijske molitve je da ona ne susreće Krista ‘zaobilazeći drugoga’, nego upravo preko i u za-jedništvu s drugima biva molitva vjere. Odatle, iz susreta s Kristom i iz zajedništva s drugima, molitva odražava univerzalnost i objektivnost forme vjere. Upravo kao odnos ona se događa u znaku slobode i povjerenja. Ona je gesta tijela s Tijelom Crkve koja je Tijelo Kristovo; ona je ri-ječ začeta u dijalogu s Riječju; i odnos kao su-sret slobode s obzorom njegove istine i ostvare-nja. Liturgijska molitva kao odnos upućena je čovjekovoj slobodi da je oplemeni i usmjeri kako bi htjela ono što je istinito i dobro. Zato je moli-tveni život liturgije prihvaćanje u vjeri onoga što Bog želi za čovjeka. Liturgijske molitve – uklju-čujući i molitvu vjernika – obuhvaćene su tom božanskom inicijativom koja prethodi, oblikuje i dovršuje molitvu vjere.

Molitva vjernika samo je jedan (svaka-ko neizostavan) trenutak molitvenoga živo-ta liturgije koju na jedinstven način obliku-ju tijelo, govor i odnos vjere. Onkraj pojedinih ‘praktičnih pitanja’ o kojima se u pastoralnoj praksi raspravlja, ta bi molitva trebala nepre-stano utjelovljivati sav molitveni život liturgije, ostvarujući ideal liturgijskoga načina moljenja koji se ozbiljuje kao tijelo, govor i odnos, kao sveobuhvatni čin vjere.

7

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201120111020111010201110

PMolitva vjernika: ustroj i pastoralna primjena

Ivan Šaško

Premda nije moguće dati sasvim jasne i precizne odgovore na prilično složena pitanja o molitvi vjernika, o njenome mjestu u slavlju, o značenju, ustroju i naravi tijekom povijesti, neke

temeljne odrednice sačuvane su do suvremene obnove koja je mje-rodavna za sadašnje liturgijsko slavlje i za pastoralno djelovanje.

Polazeći od odredaba koje se nalaze zapisane u liturgijskim knji-gama, a osobito u Općoj uredbi Rimskoga misala (ovdje s tekstom iz trećega tipskoga izdanja, br. 69.-71.), dolazimo do odgovora na tematski naslov ovoga priloga. Ondje se kaže da »u sveopćoj moli-tvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihva-ćenoj Božjoj riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi«. Nadalje, »sastoji se od prošnja za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama, kao i za sve ljude i za spasenje svega svijeta«. Te prilič-no općenite naznake dobivaju svoj okvir u redoslijedu nakana koji je predviđen na sljedeći način: a) za potrebe Crkve, b) za državnike i za spasenje svega svijeta, c) za pritisnute bilo kojom teškoćom, d) za mjesnu zajednicu. Kaže se da se »prilikom nekoga posebnoga slav-lja – kao što je potvrda, vjenčanje ili sprovod – red nakana može po-bliže primijeniti na određenu posebnu zgodu«. Preporučujem čita-nje teksta sv. Pavla (1Tim 2,1-8) u kojemu se može iščitati ‘pavlovska molitva vjernika’ sa zanimljivim nakanama.

Glede samoga načina iznošenja molitava u slavlju Uredba preci-zira: »Svećenik slavitelj s predsjedateljskoga mjesta ravna prošnjom. On u nju uvodi kratkim poticajem, kojim vjernike poziva na molitvu, a same prošnje zaključuje molitvom. Molitvene nakane koje se izno-se neka budu trijezne, sastavljene s razboritom slobodom i vrlo krat-ke te neka izražavaju prošnju cijele zajednice. Prošnje đakon, pjevač, čitač ili vjernik laik izgovara s ambona ili s nekoga drugoga priklad-noga mjesta. Narod stojeći izražava svoju prošnju ili zajedničkim za-zivom nakon pojedinih izloženih nakana ili moleći u šutnji.«

Oblikovati Molitvu vjernika ne znači samo nabrojiti

nakane za koje se moli ili nabrojiti žrtve i potrebe koje su rođene iz životnih drama.

Ona je s jedne strane vjernički odgovor na Riječ,

ali i molitva koja otkriva dimenziju inicijacijskoga

svećeništva vjernika.U njoj Bog i Crkva govore

o onome što nedostaje ostvarivanju Kraljevstva, za

što je potrebna zauzetost kršćana, kako bi naši bližnji

i mi s njima živjeli tu Božju stvarnost.

NAŠA TEMA

8

Sveopća molitva

Ove normativne upute polaze od oslonje-nosti na navještaj Božje riječi i na homiliju, što vrijedi za svaki obredni segment u slavlju. No, puno složenije pitanje odnosa prema obred-noj službi Riječi i euharistijskoj službi ovdje se ne tematizira. Ipak, u ovome početnom sažet-ku ističem da je važno uočiti neprimjerenost spajanja molitve vjernika i pripremanja, odno-sno donošenja i prinošenja darova. Liturgijsko je slavlje skladna cjelina međusobno upuće-nih dijelova koji imaju svoju stanovitu samo-stojnost, kako na sadržajnoj razini, tako i glede obrednoga oblika.

Narav i subjekt molitve vjernikaOblikovati Molitvu vjernika ne znači samo na-brojiti nakane za koje se moli ili nabrojiti žrtve i potrebe koje su rođene iz životnih drama. Ta je molitva s jedne strane vjernički odgovor na Ri-ječ, ali i molitva koja – slijedeći ustroj zagovor-nih molitava u euharistijskoj molitvi – otkriva dimenziju inicijacijskoga svećeništva vjernika. U njoj Bog i Crkva govore o onome što nedo-staje ostvarivanju Kraljevstva, za što je potreb-na zauzetost kršćana, kako bi naši bližnji i mi s njima živjeli tu Božju stvarnost. Ta molitva ima anamnetičko-epikletičku dimenziju kakva se nalazi u svim liturgijskim molitvama, tj. moli-mo da ono što je Bog ostvario jednom u vre-menu, ostvaruje i u sadašnjosti, u povijesnome trenutku koji je nama darovan.

Vidjeli smo koje nakane i koji raspored tih nakana nudi Misal. Radi se o načelu koje ne smijemo promatrati preusko. Navedene su če-tiri nakane, ali to ne znači da ih ne može biti vi-še i da se na jedan tematski ciklus smije iznijeti samo jedna nakana. To je molitva koja dopušta aktualizaciju, ali i ta aktualizacija mora pošto-vati liturgijsku dinamiku i normativnost; mo-ra postojati briga i odgovornost, te se nipošto ne može raditi o nepripremljenosti koja se pre-kriva idolom spontanosti. Uvijek treba imati na umu da je riječ o liturgiji, o zajednici, a ne o osobnim meditacijama i o vlasti iznenadnosti trenutka. Vidljivo je, dakle, da postoji prostor slobode za oblikovanje molitava; da ne posto-ji kruta zadanost izražaja, ali se pritom ne misli na prepuštenost stihiji. Molitve vjernika treba pripremati baš kao i sve drugo u liturgijskome slavlju i to je služenje drugima; omogućavanje sudjelovanja u darovanome otajstvu.

Govoreći o subjektima molitve vjernika, odmah se može pomisliti da su to oni vjernici koji izgovaraju nakane. U skladu s Misalom ra-zvidno je da je puk taj koji moli; to je zajedni-ca, a postoje službenici koji pomažu vjernicima u toj molitvi. Jedan je subjekt u liturgiji, a to je Krist, odnosno vjernici u Kristu. Zajednica, to otajstveno eklezijalno Kristovo tijelo koje utje-lovljuje molitvene nakane. To je važno imati na umu kada se priprema molitva vjernika.

Svećenik, predsjedatelj slavlja poziva za-jednicu na molitvu i on sabire, sažima sve na-kane u zaključnu molitvu, koju zajednica po-tvrđuje svojim odgovorom ‘Amen’. Njegova je uloga dati oblik i spojiti molitvu u cjelinu. Ipak, ne smije se zaboraviti niti snaga njegove zna-kovitosti: predsjedatelj upućuje na Krista; on nas podsjeća da se naša molitva uzdiže po Kri-stu k Ocu. Osim njega, đakon, pjevač ili netko od vjernika ‘izaziva’ na molitvu, oblikujući na-kanu. Njegova najveća briga sastoji se u nasto-janju služenja u poticanju molitve zajednice. Činjenica da se spominje đakon, govori o važ-nosti molitve, ali i o tome da je đakon služitelj Kristova tijela. Onda kada se ne radi o đakonu, premda je odredba u jednini, čini se da ne po-stoji zaprjeka da nakane iznosi više osoba.

U manjim i liturgijski dobro pripremljenim zajednicama, oblikovanje nakana može biti manje zahvaćeno strogošću

formula, a više s obilježjem konkretnosti prilika življenja vjere, ne zaboravljajući narav univerzal nosti te molitve

i ne pretvarajući molitvu u iznošenje stavova o trenutnim društvenim raspravama i događajima.

Molitva vjernika je zvana i ‘sveopćom’ i nuž-no je otvorena univerzalnosti. Stari su uz nju vezali i pridjev communis, što ne znači samo da se tiče cijele zajednice koja u njoj sudjeluje, da je zajednička, nego još više da zajednica ima službu (munus) preuzimanja, iznošenja naka-na sviju, a ne samo onih koji nazoče slavlju.

9


Komu se obraća molitva? Rimski misal ne precizira komu su upućene na-kane. No, predaja nam pokazuje da je molitva svećenika, predsjedatelja slavlja poglavito upu-ćena Ocu po Sinu u Duhu Svetome. To je tako za veliku većinu rimskih liturgijskih molitava. Zanimljivo je da je su u molitvi vjernika zazivi upućeni samomu Kristu: Gospodine, smiluj se! Kriste, usliši nas! i sl. Netko će u tome vidjeti spontanost, neposrednost, krik prema Onomu koji je izražaj i savršena slika Očeve nježnosti i milosrđa (po primjeru gubavca, slijepca, oca u molitvi za dijete u Evanđeljima). Usuđujem se, ipak, ovdje napomenuti da je rimska liturgija sačuvala nutarnju logiku, koja se s vremenom pomalo ‘narušila’, odnosno od koje se zbog ra-znih razloga odstupilo, a ona je vidljiva u tome da je predsjedateljska molitva redovito upuće-na Bogu Ocu, a molitva zajednice Kristu. Sjeti-

mo se najizvrsnijega primjera iz euharistije, ka-da zajednica na poklik: Tajna (otajstvo) vjere! odgovara: Tvoju smrt, Gospodine, naviješta-mo…, očito se obraćajući Kristu.

Tijekom trogodišnje priprave za jubilejsku godinu 2000., kada je Crkva svake godine pri-prave pozornost posebno usmjerila na jednu božansku osobu, stvorene su molitve koje su unijele veću raznolikost i u ovim pitanjima. Bi-lo kako bilo, važno je u formulacijama sačuvati dosljednost i nutarnju logiku.

Prije svega, sastavljajući molitve vjernika bilo bi dobro pripaziti da se uvod u molitvu vjernika obraća zajednici, a ne Bogu. Dakle, on će započeti nekim oslovljavanjem (»Braćo i se-stre…«; »Predraga okupljena zajednico vjer-nika…« i sl.), dok bi bilo dobro da se zaključ-na molitva obraća Bogu Ocu. To je dobar uvod da bismo razmotrili i koje oblike Crkva tijekom povijesti koristi za ovu molitvu.

Oblici molitve vjernikaKao prvi, najčešće korišten oblik i izravno izve-den iz uputa Misala, je onaj koji nalazimo u mo-litvi pape Gelazija (492.-496.). Nakon poziva za-jednici na molitvu, đakon je naveo riječi zaziva: »Gospodine, usliši nas!«, nakon čega je zajedni-ca ponovila zaziv, a zatim su se iznosile nakane te nakon svake nakane zaziv zajednice. Nakane su obično završavale izričajem »… molimo Gos-podina«. Prednosti toga oblika su jasne: posto-ji logičan raspored; sav je ustroj usmjeren pre-ma zazivu (pripjevu) zajednice, što omogućuje i olakšava pjevani zaziv. Može se činiti da je to prilično stereotipno, osobito kada dobije čvr-stu pjevanu formu, i zamorno zbog ponavljanja. No, taj je model i dalje dobra podloga i nadah-nuće za traženje novih rješenja.

Misal sadrži još jedan oblik, a to su sveča-ne molitve na Veliki petak. U starome ustroju one su povezivale najavu nakane, gestu pokle-canja i molitvu.

Treći oblik, poznat iz tradicije, koji nam je i danas blizak je onaj koji se pojavio u litanijama svetih: niz kratkih zaziva, moduliranih na ne-koliko tonova, s malim pripjevom: »Tebe mo-limo usliši nas.«

Komu se obraća molitva?

Sveopća molitva povjerena je dinamici obredai službama u zajednici kako bi se jasnije očitovala

kao čin zajedničkog moljenja.

NAŠA TEMA

10

Sveopća molitva

Jesmo li ograničeni tim trima oblicima koje sugerira Misal? Ne, ali oni imaju svoju vrijed-nost primjera. Zanimljiv je primjer molitava iz Liturgije časova. Po svome ustroju one su unu-tar spomenutih primjera; formulacije su veo-ma općenite, a predviđa se vrijeme za proširi-vanje nakana. U spletu molitava za zajednicu može se naći konkretizacija molitvenoga zaziva koji svi osjećaju i nose, koji se tiče zajednice.

S pravom bismo mogli oblikovati molitve koje i dalje pokazuju životnost Crkve, variraju-

ći tradicionalne oblike. Zajednica može sudje-lovati na razne načine, pa čak i šutnjom. Dakle, dopuštajući si odvesti razmišljanja malo dalje od redovitih okvira, neki su predložili formu da nakon zaziva, odnosno između zazivâ, zajedni-ca ostane u molitvenoj šutnji. Nadalje, zajedni-ca bi mogla ponoviti zadnje riječi iznesene na-kane, osobito kada zaziv ima oblik molitve. Na primjer: »U svijetu ispunjenom mržnjom i na-siljem, udijeli nam pravednost i mir. O.: Udije-li nam pravednost i mir.« Još je jedan predlo-žen način onaj koji predviđa da se na početku i na kraju niza nakana pjeva duži pripjev (zaziv), koji služi kao okvir molitvama koje odjekuju u nutrini zajednice vjernika, a izgovara ih đakon.

U manjim, kompaktnijim i liturgijski dobro pripremljenim zajednicama, oblikovanje naka-na može biti manje zahvaćeno strogošću for-mula, a više s obilježjem konkretnosti prilika življenja vjere, ne zaboravljajući narav univer-zalnosti te molitve i ne pretvarajući molitvu u iznošenje stavova o trenutnim društvenim ra-spravama i događajima.

Ovdje dodajem činjenicu da molitva vjerni-ka nije sastavni dio samo euharistijskoga slav-lja, premda je to njezino prirodno mjesto. Sva-ko liturgijsko slavlje, budući da se u njemu naviješta Božja riječ, kao važnu sastojnicu ima takvu molitvu.

Odgajati za molitvu vjernikaMolitva vjernika odražava zajedničko svećeniš-tvo vjernika, ali ona nije jednostavno dana, ne-go je potreban trud u odgajanju vjernika za tu molitvu. 1. U organiziranju te molitve često se vidi sta-novita lijenost i posezanje za već postojećim obrascima, bez zahvaćanja konkretnoga života, slavlja i osjećaja sudionika. Koja bi to bila teži-šta za liturgijski odgoj u ovome slučaju? Pola-zište je teološka povezanost s Božjom riječju i s dijaloškim silazno-uzlaznim gibanjem koja je tipična za cijelu službu Riječi. Molitva je vjerni-ka završni dio uzlaznoga elementa, ali je u po-vezanosti s onim što slijedi, posebice s euhari-stijskom molitvom, tj. s izvorištem i vrhuncem kršćanske molitve.

Liturgijska molitva Crkveunosi dar spasenja u zbilju svijeta.

11

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo102011201110201110102011102. Pastoralni se djelatnici suočavaju sa sve ve-ćim brojem ponuda molitvenih obrazaca ra-zličite liturgijsko-teološke kakvoće. U svemu na odgojnoj razini treba pomoći usvojiti nače-la, a zatim izoštriti osjećaje za specifičnosti. Ni-je isti oblik molitava u nedjeljnim i svagdanjim slavljima, ne zbog toga što ne bi bila prihvat-ljiva jednaka formulacija nakana, nego zbog obrednoga konteksta: različitost sudionika, skupina, raspoložive mogućnosti obrednoga oblikovanja. No, uvijek mora biti sačuvana po-vezanost molitve i Božje riječi, što je dobro na-učiti za svaku našu molitvu. S pomoću sastav-ljanja molitve vjernika lako se dolazi do načina čitanja životne zbilje u svjetlu Božje riječi. Osim toga, ona može pokazati spojivost davanja hva-le i iznošenja molbe, što je pripadno dinamici kršćanske molitve.3. Obično se postavlja pitanje koje sve tematike treba obuhvatiti i kojim redoslijedom. Misal je pokazao samo nosive cjeline, ali i u njima očita prepoznatljiva ustrojbena logika koja (i time u liturgijskome slavlju) povezuje vjernike diljem svijeta. Ta logika pomaže kao shema i za osob-nu molitvu. Svaka cjelina može biti artikulira-na u više nakana, ovisno o tome na što se stav-lja naglasak u konkretnome slavlju:

a) najprije se moli za Crkvu (i za njezine predstojnike: papu, biskupe, svećenike), kako bi se naznačilo da okupljena zajednica na mje-snoj razini uprisutnjuje cijelu Crkvu i čuva za-jedništvo Kristova tijela; b) moli se za potrebe mjesne Crkve, kojih je puno, ali se uvijek saže-to ističe najbitnije i ono što je goruća molba i čežnja vjernika; c) moli se za svijet, za one ko-ji nose političku, društvenu, gospodarsku od-govornost, čime se pred Boga stavlja zauzetost i praćenje zajednice u služenju onih kojima je povjerena briga za druge na širokoj razini živ-ljenja; d) moli se za istinske potrebe (krajev-ne, mjesne, ali i svjetske) kako bi se ojačalo za-jedništvo i promicala solidarnost; e) moli se za skupine osoba koje žive u posebnim prilika-ma te se zaziva blagoslovna Božja prisutnost za njih (na župnoj ili široj razini); f) moli se za pokojne; za neke poimence, a za druge sveobu-hvatno, preporučujući ih Božjemu milosrđu; to

omogućuje da se u spomenu pokojnih u euha-ristijskoj molitvi, kada to nije predviđeno (oso-bito nedjeljom i blagdanima) ne izgovara ime pokojnih, jer je primjereno mjesto za spomen njihova imena upravo molitva vjernika.

Redoslijed nije taksativno predodređen, ne-go pokazuje shemu, model, kako bi se niz oči-tovao u istoj logici te kako bi se zajednica uvela u drugi dio slavlja. Valja reći i to da se euhari-stijska molitva usredotočuje na nakane i potre-be Crkve, dok je molitva vjernika šira i obuhva-ća cijeli svijet.

U odgajanju za ovu molitvu treba paziti na izričaj, na retoričku vrijednost zaziva, na pro-vjeravanje i odobrenje takvih tekstova najma-nje od strane predsjedatelja zajednice. U svemu je važno uočiti služenje zajednici. Neki će biti otkriveni kao umješni sastavljači molitava; dru-gi kao dobri čitači, pjevači ili pak kao vrijedni obredničari. Na tome odgojnome putu svakako ne smije biti rubna tema vrijednost šutnje.

Molitva vjernika kao liturgijski činPripremati molitvu vjernika ne znači samo pri-premati tekst nakana, nego promisliti ostvari-vanje jednoga dijela liturgije, u kojoj – zajed-no s tekstom – treba urediti mjesta, pripremiti službenike i izabrati izražajne načine. Sve to ra-di prjelaska na slavljenje molitve koje očituje ne tek puko čitanje molitvenih tekstova, nego istinsku gestu zajedničkoga moljenja.

Ako je važno da tekstovi budu brižno pri-premljeni u svim elementima (teološka vrijed-nost, sažetost i kratkoća, izbrušen izrijek i sin-taksa), još je važnija priprema za obredni čin u kontekstu liturgijskoga slavlja, kako bi do izra-žaja došla istina da se ostvaruje gesta vjere i lju-bavi zajednice koja je – po Isusovu primjeru i snagom Duha Svetoga – pozvana moliti za spa-senje svih, i živih i mrtvih, za Crkvu i cijeli svijet do konca vjekova.

Molitva vjernika nije sastavni dio samo euharistijskoga slavlja, premda je to njezino prirodno mjesto.Svako liturgijsko slavlje, budući da se u njemu naviješta Božja riječ, kao važnu sastojnicu ima takvu molitvu.

NAŠA TEMA

12

Sveopća molitva

OUniverzalnost spasenja i sveopća molitvaUvidi u povijesni razvoj

Ante Crnčević

Molitva vjernika je mjesto prepoznavanja zajednice kao istinske prinositeljice i moliteljice; u toj molitvi zajednica iskuša pretoče-

nost molitvenih riječi u zbilju spasenjskoga odnosa koji zahvaća i prožima sve

udove Crkve i sve ljude. U toj molitvi zajednica se doživljava mjestom upri-

sutnjenja spasenja, te svje-dokom i sredstvom božan-

ske zbilje koja se daruje svijetu. Moliti za druge, za

Crkvu u svim krajevima svijeta, za sve ljude, za

one koji su u potrebi, zna-či preuzimati na sebe od-

govornost za druge i zada-ću uspostave spasenjskoga

odnosa među svima.

Odnos između liturgijskoga slavlja i molitve tema je koja trajno zaokuplja vjernike. U kojoj se mjeri liturgijsko slavlje doživljava kao molitva (zajednice i pojedinca) i u kojoj mjeri jest molitva, ili

ostavlja li slavlje u svojoj obrednoj dinamici prostora za ‘osobnu’ moli-tvu? Takva pitanja izviru podjednako iz ‘slabosti’ i ‘nemoći’ naših slavlja, kao i iz prenaglašene jakosti ‘osobne’ molitve. Liturgijska su nam slav-lja nerijetko lišena jasnoće o događajnosti otajstva te, stoga, zatvorena za istinsku molitvu okupljene zajednice, kao što su i osobni molitveni či-ni zatvoreni u prošnju i osobno predanje, bez dimenzije eklezijalnih od-nosa i doživljaja slavljenja Boga. Liturgija je prvi molitveni čin vjernika. Osnovna kršćanska molitva Oče naš katekumenu se u pripravi za sakra-mente kršćanske inicijacije obredno predaje, u zajednici vjernika oku-pljenih na liturgijsko slavlje. Molitva nije lišena obrednosti. Na počet-ku osobne molitve redovito stoji obredna gesta znaka križa, a za osobnu ili obiteljsku molitvu rado tražimo neko stalno mjesto i vrijeme, ‘uobi-čajene’ stavove tijela i molitvene geste te neki dragi nam oblik i način molitve. Nije li već time osobna molitva obred koji po molitvenom ras-položenju prerasta u slavljenje Boga? Odstupanje od te ‘obredne’ usta-ljenosti nerijetko progovara o krizi ili zapuštanju osobne molitve, otkri-vajući nam da molitva nije suprotstavljena obrednomu i da ne može biti zatvorena u ‘mislenost’ i sabranost. Čak se i mistična iskustva molitve u svome temelju prepoznaju kao obredni čini.

Ove uvodne misli o obrednosti molitve vode nas k razmišljaju o mo-litvenosti obrednoga slavlja vjere. Obred je jezik kojim zajednica vjerni-ka, među ostalim, izriče svoj molitveni i slavljenički odnos prema Bogu. Zajednica riječi molitve povjerava obredu kako bi svaka riječ postala izri-čajem čitavoga moliteljeva bića. U obredu se izmjenjuju Božja i ljudska riječ, objava i prihvaćanje. U toj obrednoj dinamici riječi nalazimo i »mo-litvu vjernika« ili »sveopću molitvu« koja resi euharistijsko slavlje, a u raznorodnim oblicima i druga liturgijska slavlja. Prikazujući njezin po-vijesni razvoj, kasniji nestanak iz obredne strukture slavlja te povratak – kao plod liturgijske obnove zadane na Drugom vatikanskom saboru –

13

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201120111020111010201110nastojat ćemo uočiti njezino mjesto i značenje u liturgijskom slavlju vjere. Ponajprije s ciljem pojašnjenja molitvene dimenzije vjere te pozva-nosti čitave zajednice da se u liturgiji prepozna subjektom molitve i hvale upućene Bogu.

Molitve i prošnje za sve ljudeU zahtjevu Drugoga vatikanskoga sabora (SC, 53) da se u slavlje euharistije »nakon evanđelja i ho-milije ponovno uvede (restituatur) ‘zajednička molitva’ (oratio communis) ili ‘molitva vjernika’ (oratio fidelium)« ne čita se samo zadaća kojom nalaže djelo obnove, nego je sažeta i čitava povi-jest te molitve. Liturgičari koji su istraživali po-vijesni razvoj liturgijskih oblika (poglavito P. De Clerck i B. Capelle), suglasni su da je u rimskoj li-turgijskoj tradiciji u slavlju euharistije kroz prva stoljeća kao stalni oblik, nakon navještaja evan-đelja i homilije, stajala molitva koja je bila obli-kovana kroz molitvene zazive za Crkvu, za upra-vitelje naroda, za potrebite, za spasenje svega svijeta te za druge potrebe.

Najstarije svjedočanstvo takve molitve nala-zimo u liturgijskim uputama koje apostol Pavao daje Timoteju za zajednicu u Efezu: »Preporu-čujem prije svega da se obavljaju prošnje, moli-tve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kra-ljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljno-sti.« (1Tim 2, 2) Sva kasnija liturgijska predaja rado se vraća ovom tekstu premda nije mogu-će sa sigurnošću tvrditi da su molitvene naka-ne koje Apostol izdvaja nalazile u prvome sto-ljeću ‘obredno mjesto’ koje zauzimaju u kasnijoj strukturi slavlja euharistije. Ipak, Pavlovo svje-dočanstvo nije usamljeno. Papa Klement Rim-ski u poslanici Korinćanima (oko god. 96.) na-vodi niz molitvenih zaziva po kojima iz Božjega dara spasenja nije isključeni nitko od ljudi.

Sveti Justin nam je ostavio opis slavlja ne-djeljne euharistije navodeći da nakon navješta-ja Božje riječi i njezina tumačenja »svi ustanu i uzdižu molitve« (Apologia I, 67). Tu kratku na-znaku s polovice drugoga stoljeća povjesničari smatraju prvim sigurnim svjedočanstvom mo-litvenoga obrasca koji je u kasnijoj tradiciji pre-poznat kao molitva vjernika ili sveopća moli-

tva. Spis Traditio apostolica (oko 215.) u opisu slavlja kršćanske inicijacije donosi dvije važne odrednice molitve vjernika: »(Novokrštenici) potom (nakon pomazanja krizmom) mole za-jedno sa svim narodom; ne mogu biti molite-lji zajedno s vjernicima (orantes cum fidelibus) prije nego se zbude sve prethodno.« Iz tih na-znaka razumijevamo da se molitva vjernika na-lazi na početku euharistijske službe te da se po krštenju ostvaruje pristup za sudjelovanje u molitvi zajedno s vjernicima. Krštenje je, da-kle, temelj pripuštanja na tu molitvu i ujedno razlog njezina naziva: oratio fidelium.

Prosper iz Akvitanije, tajnik pape Leona Ve-likoga, u spisu De vocatione omnium gentium, osvrćući se na uputu apostola Pavla o molitva-ma i prošnjama za sve ljude, pojašnjava da Cr-kva usrdno moli: »ne samo za svete i one koji su u Kristu već preporođeni, nego i za sve ne-vjernike i neprijatelje križa Kristova; za sve ko-ji se klanjaju idolima; za sve koji progone Krista u njegovim udovima; za pripadnike židovskoga naroda kojima, zbog njihove sljepoće, još ne svi-jetli svjetlo evanđelja; za krivovjernike i otpadni-ke, koji više ne poznaju jedinstvo vjere i ljubavi. Što drugo za njih moli, ako ne: da se, odbaciv-ši grijehe, obrate Bogu, prihvate vjeru i ljubav te, oslobođeni tame neznanja, dođu do spozna-nja istine.« Tim svjedočanstvom otkriva se uni-verzalnost »molitve vjernika«: u njoj Crkva mo-li za sve ljude. Spoznaja istine koja je u Kristu darovana jest put spasenja za sve, pa je moli-tva za sve ljude, uključujući i progonitelje Crkve i »Kristova križa«, oblik posluha Kristovu po-slanju za djelo spasenja. Molitva se ucjepljuje u Božji naum spasenja svijeta. Univerzalni karak-ter molitve na poseban je način vidljiv u naka-nama sveopće molitve u liturgiji Velikoga petka

»Molitva vjernika« nije prekid obrednosti u svrhu ustupanja prostora ‘čistoj molitvi zajednice’; ona utapa molitvu u obredni dinamizam, sjedinjujući molitvene geste, riječi i odnose u isto poslanje i istu brigu Crkve za sve ljude. Po njoj slavlje vjere zahvaća svu zbilju svijeta.

NAŠA TEMA

14

Sveopća molitva

kroz čitavu liturgijsku povijest. U spomen-slav-lju Kristove sveotkupiteljske žrtve na križu Cr-kva moli za sve ljude: za crkvu; za papu; za mje-snoga biskupa, sve biskupe, svećenike, đakone i sav vjerni narod; za ketekumene; za braću koja vjeruju u Krista a ne pripadaju jedinstvu Crkve; za članove židovskoga naroda; za one koji u Kri-sta ne vjeruju; za one koji ne priznaju Boga; za državne poglavare; za sav svijet, da bude oslobo-đen zla i nevolja.

Povijesne mijeneSveopća molitva u liturgiji Muke Gospodnje na Veliki petak jedina je »molitva vjernika« koja je preživjela sve povijesne mijene rimske litur-gijske tradicije. U slavlju euharistije, pak, moli-tva vjernika nestaje od sredine VI. stoljeća. Ne nalazimo je u najstarijim sakramentarima koji donose struktura euharistijskoga slavlja (Gela-sianum i Gregorianum). Pravi razlozi nagloga nestanka sveopće molitve povjesničarima ni-su poznati. B. Capelle smatra da je papa Gelazi-je (492.-496.) dokinuo sveopću molitvu nakon homilije nadoknadivši je novim obrednim ele-mentom – nizom molitvenih litanijskih zaziva na početku mise, pri čemu je uz svaki zaziv, po nadahnuću nad bizantskom tradicijom, slijedio vapaj Kyrie eleison. Litanijski niz, poznat je kao deprecatio Gelasii, ostavljao je dosta prostora zazivima za razne potrebe ljudi, Crkve te samih pojedinaca iz okupljene zajednice. Trag tih mo-litvenih zaziva pojedini autori vide i u činjenici da u pojedinim misnim obrascima iz najstarijih sakramentara (veronskom i starom gelazijan-skom) nalazimo dvije molitve prije molitve nad darovima, pa tumače da bi druga molitva bila oratio post precem, u značenju završne moli-tve svećenika na kraju litanijskih zaziva (depre-cationes). Kasnije je, smatra Capelle, papa Gr-gur Veliki (590.-604.) dokinuo litanijske zazive (i njihovu završnu molitvu), ostavši samo odgo-vor Kyrie eleison te dodavši novi Christe elei-son, pri čemu su oni oblikovani kao samostal-ni poklik na početku slavlja. Capelle, nadalje, smatra da molitve vjernika, bilo u prvotnom ni-zu nakana, bilo u kasnijoj litanijskoj formi, nisu izvorno rimski obredni element, nego molitve-

ni oblik koji je bio zajednički i drugim tradici-jama na Istoku. Pokazuje to činjenicom da u nekim spisima, kao npr. u Apostolskim konsti-tucijama, susrećemo molitvene nizove u struk-turi pro… oremus… ut…, a što je očuvano u na-kanama sveopće molitve Velikoga petka.

P. De Clerck razjašnjava na drugi način ne-stanak molitve vjernika u slavlju euharistije, a razloge nestanka nalazi u obrednim promjena-ma i kulturalnim razmjenama koje već u rano-me srednjemu vijeku zahvaćaju rimsku liturgi-ju. U to se doba na početak mise uvode litanijski zazivi koji prate ulaznu procesiju i završavaju molitvenim vapajima za razne potrebe, a u če-mu se može vidjeti kompenzacija za iščezlu sve-opću molitvu. Poklik Kyrie eleison, tvrdi De Clerck, nastao je kao samostalni obredni ele-ment nakon litanija, pa je kao takav i ostao na-kon njihova iščeznuća iz slavlja euharistije.

No, P.-M. Gy sklon je tvrditi da molitva vjer-nika, unatoč odsutnosti u liturgijskim knjigama, nije nestala iz liturgijske prakse, nego da je po-stala neredovitom, a to potkrjepljuje činjenicom da je ponovno nalazimo u nekim izvorima iz 10. stoljeća te u onima iz kasnijih razdoblja. Pojavak molitve vjernika u izvorima iz drugoga tisućlje-ća De Clerck razumijeva kao preživljavanje sta-rih tradicija u nekim krajevima Crkve. Zanimlji-vo je da se ti molitveni obrasci redovito nalaze unutar obrednoga dijela koji je u literaturi po-znat pod nazivom prône, a koji je tvorio zajed-ništvo s pastoralnim uputama danim narodu: na kraju homilije svećenik bi dao potrebne upute i napomene, a potom bi slijedili molitveni zazivi za razne potrebe. Francuski pojam prône vjero-jatno je nastao kontrakcijom latinske imenice prae[co]nium, u značenju: proglas, objava. Po-negdje u francuskim krajevima prières du prône živjele su u praksi sve do polovice 20. st.

Ime kao nositelj značenjaŽeleći obnovu liturgije kao slavlje zajednice vjer-nika, Drugi vatikanski sabor nalaže ponovno uvođenje molitve vjernika u slavlje euharistije. Činjenica da jedan opći crkveni sabor u tekstu konstitucije nalaže uvođenje jednoga molitveno-ga obrasca nuka nas na razmatranje vrijednosti

15

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201120111020111010201110te molitve za obnovljenu formu liturgije. Molitva vjernika stoga postaje mjesto prepoznavanja za-jednice kao istinske prinositeljice i moliteljice; u toj molitvi zajednica iskuša pretočenost molitve-nih riječi u zbilju spasenjskoga odnosa koji za-hvaća i prožima sve udove Crkve i sve ljude. U toj molitvi zajednica se doživljava mjestom upri-sutnjenja spasenja, te svjedokom i sredstvom božanske zbilje koja se daruje svijetu. Moliti za druge, za Crkvu u svim krajevima svijeta, za sve ljude, za one koji su u potrebi, znači preuzimati na sebe odgovornost za druge i zadaću uspostave spasenjskoga odnosa među svima. Liturgija uvi-jek nosi komunitarni karakter, šireći u vjerniku pogled vjere onkraj uskih granica vlastitoga živo-ta i osobnih potreba; otvara ga za druge otkriva-jući mu obzor univerzalnosti dara spasenja. Mo-liti za druge, za one koje ne poznajemo i životnim iskustvom ne dosežemo, znači prepoznati sebe kao kamen koji se ugrađuje u hram novoga svi-jeta. Zato moliti za druge ne znači samo »želje-ti« im spasenje i dobra života; moliti znači pod-ložiti se onomu za što molimo, prihvatiti poslanje za spasenje svih. U sveopćoj molitvi koja moli za spasenje svih, vjernik spoznaje neznatnost i ma-lenost vlastitih potreba i želja. Stoga je sveopća molitva škola osobnoj molitvi, korektiv onomu što pred Boga iznosimo kao prvu životnu brigu. Doista, nakon sveopće molitve, u kojoj molimo da dar spasenja preobrazi odnose među svim lju-dima i bude temeljem novoga svijeta, mnoge na-še osobne molitve postaju suvišnima.

Da bismo razumjeli narav molitve vjernika u slavlju euharistije, zadržat ćemo se u razmatra-nju imena koje liturgijska tradicija pridaje tom molitvenom obrascu. Sveti Augustin (†430.) za molitvu vjernika rabi nazive: orationes Ecclesi-ae, quotidianae orationes, orationes quae Ecc-lesia semper habuit et habebit. U tim izrazima razvidna je eklezijalna dimenzija molitve; riječ je o molitvi u kojoj se molitelji prepoznaju Cr-kvom, zajednicom koja je izrasla iz temelja jed-ne vjere. Naglasak čak nije na nakanama nego na zajedništvu koje vjernike sjedinjuje i učvr-šćuje u vjeri i zajedničkom poslanju. Po toj mo-litvi okupljena zajednica vrši svoju svećeničku službu, primljenu po daru krštenja.

Sveopća molitva sjedinjuje liturgiju Riječii euharistijsku službu u jedan spasenjski događaj.

Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o litur-giji rabi nazivke oratio communis seu fidelium, »zajednička« molitva ili molitva vjernika. Ipak, kasniji će se dokumenti umjesto odrednice co-mmunis davati prednost odrednici universa-lis, naglašavajući sveopćost dara spasenja i mo-litvenih nakana za potrebe Crkve, svijeta i svih ljudi (A. Bugnini).

Izraz oratio fidelium, molitva vjernikâ, lišen izvornoga konteksta u kojemu je nastao, lako bi-va interpretiran na način koji mu nije vlastit. U početku je oratio fidelium bila smještena nakon liturgije riječi (nakon homilije) kada su kateku-meni (tj. oni koji nisu fideles) bili otpuštani; sta-jala je, dakle, na početku drugoga dijela slavlja koji je pripadao samo onima koji su po sakra-mentima već pritjelovljeni Kristu i Crkvi, ‘vjer-nicima’. Pojam fideles, ‘vjernici’, bio je shvaćan u razlikovanju od onih koji (još) nisu pristupi-

NAŠA TEMA

16

Sveopća molitva

li zajednici spasenja; njime se razlučuje one ko-ji su u Crkvi i one koji su izvan nje. Danas pak, naziv ‘vjernik’ u crkvenome govoru ponajčešće služi kao razlikovni pojam unutar Crkve; nji-me se razlikuje ‘vjernike’ od svećenikâ. Upra-vo primjena toga iskrivljenog značenja na ‘mo-litvu vjernika’ dala je istoj molitvi razlog lakoga prihvaćanja i razvoja kroz posljednja desetlje-ća. Ona je prihvaćena, oblikovana i strukturira-na kao »molitva vjerničke zajednice«, kao izdvo-jeni obredni čin u kojemu svećenik predslavitelj na trenutak ‘prepušta’ slavlje i molitvu zajedni-ci okupljenih »vjernika ne-svećenika«. Takva shvaćanja zacijelo ne proizlaze iz obnovljenoga razumijevanja liturgije kao slavlja Crkve te mo-gu voditi do nove prikrivene podijeljenosti izme-đu prezbitera i vjernika laika u kršćanskoj zajed-nici. ‘Molitva vjernika’, prije svega, podsjeća sve okupljene (zajedno s biskupom ili svećenikom predsjedateljem) da su ‘vjernici’, oni kojima je, kao dionicima Kristova vazmenog otajstva, da-no poslanje i odgovornost za spasenje svih i za spasenjsku preobrazbu svijeta. Iz tog razloga li-turgijske odredbe (usp. OURM, 69-71) usmje-ravaju ‘molitvu vjernika’ i brigu okupljene za-

jednice k nakanama koje izriču univerzalnost spasenja, ne ostavljajući mjesta uskim i ‘trenut-nim’ potrebama okupljene zajednice i pojedina-ca u njoj. Najveća ‘potreba’ i briga zajednice oku-pljene na slavlje Kristovo pashalnog otajstva jest spasenje svijeta. Strukturiranost molitve vjerni-ka i liturgijske odredbe jasno nalažu da svećenik predsjedatelj ravna »molitvom vjernika«, pozi-vajući na molitvu i zaključujući prošnje zaključ-nom molitvom. Izricanje samih nakana pripada prvenstveno đakonu, a ako njega nema, pripu-šta se pjevaču, čitaču, ili vjerniku laiku, čime se naglašava njezin liturgijski zajedničarski karak-ter i ujedno ističe da »molitva vjernika« ne nosi taj naziv zbog toga što bi bila »prepuštana« vjer-nicima laicima. Zbog mogućih nejasnoća i krivih interpretiranja doista bi bilo prikladnije zvati je »sveopćom molitvom«.

Poziv na molitvu, gesta stajanja, molitveni vapaji kao odgovor na zazive, mogućnost mo-litve u šutnji nakon svakoga zaziva, raznolikost službi (predsjedatelj, đakon, pjevač, zajednica) – elementi su koji čuvaju obrednu formu sve-opće molitve. Ona nije prekid obrednosti u svr-hu prepuštanja ‘čistoj molitvi zajednice’; ona utapa molitvu u obredni dinamizam, sjedinju-jući molitvene geste, riječi i odnose u isto posla-nje i brigu svih vjernika.

Korisno je ukazati i na nejasnoće koje mogu nastati iz prenaglašenoga tematskog i sadržaj-nog vezanja molitve vjernika uz liturgiju riječi. Liturgijska je obnova molitvu vjernika smjestila na kraj liturgije riječi, kao svojevrsni odgovor na vjerom prihvaćenu riječ. No, liturgija riječi nije zasebni tematski blok, neovisan od euharistijske službe. Univerzalnost spasenja izvire ponajprije iz Kristove žrtve, pa univerzalna tematika naka-nâ molitve vjernika ostaje uvijek prisutna, neo-visno o svetopisamskim perikopama koje se na-viještaju u nekom slavlju. Navještaj riječi može dati poticaj, novo rasvjetljenje i usmjerenje za poslanje Crkve te na taj način dati obojenost mo-litvenim nakanama, omogućujući povezanost li-turgije riječi s euharistijskom službom. (Takva se povezanost međutim ne ostvaruje obrednim spajanjem molitve vjernika s donošenjem daro-va na početku euharistijske službe!)

Briga za Crkvu povjerena je molitvii djelima ljubavi svih krštenika.

17


Liturgijski kalendar

18 U SV. LUKA EVANĐELIST, blagdanvl.: 2Tim 4,10-17b; Ps 145,10-13b.17-18; Lk 10,1-9

19 S Svagdan; ili: Sv. Ivan Brebeuf, Izak Jogues, mučenici;Sv. Pavao od Križa; Rim 6,12-18; Ps 124,1-8; Lk 12,39-48

20 Č Svagdan: Rim 6,19-23; Ps 1,1-4.6; Lk 12,49-53 21 P Svagdan: Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76.77.93-94;

Lk 12,54-59 22 S Svagdan: Rim 8,1-11; Ps 24,1-6; Lk 13,1-9

23 N TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU 24 P Svagdan; ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Rim 8,12-17; Ps 68,2.4.6-7b.20-21; Lk 13,10-17 25 U Svagdan:

Rim 8,18-25; Ps 126,1-6; Lk 13,18-21ili: SVETKOVINA POSVETE VLASTITE CRKVE

26 S Svagdan: Rim 8,26-30; Ps 13,4-6; Lk 13,22-30 27 Č Svagdan: Rim 8,31b-39; Ps 109,21-22.26-27.30-31;

Lk 13,31-35 28 P SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli, blagdan

vl.: Ef 2,19-22; Ps 19,2-5; Lk 6,12-19 29 S Svagdan: Rim 11,1-2a.11.12.25-29;

Ps 94,12-13a.14-15.17-18; Lk 14,1.7-11

30 N TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU 31 P Svagdan: Rim 11,29-36; Ps 69,30-31.33-34.36-37;

Lk 14,12-14

LISTOPAD 2 N DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU 3 P Svagdan: Jon 1,1 – 2,1.11; Otpj. ps.: Jon 2,2-5.8;

Lk 10,25-37 4 U Sveti Franjo Asiški, redovnik, spomendan

od dana: Jon 3,1-10; Ps 130,1-8; Lk 10,38-42 5 S Svagdan: Jon 4,1-11; Ps 86,3-6.9-10; Lk 11,1-4 6 Č Svagdan; ili: Sv. Bruno, prezbiter

Mal 3,13-20a; Ps 1,1-4.6; Lk 11,5-13 7 P Blažena Djevica Marija od Krunice, spomendan

od dana: Jl 1,13-15; 2,1-2; Ps 9,2-3.6.16.8-9;Lk 11,15-26

8 S Svagdan: Jl 4,12-21; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Lk 11,27-28 9 N DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU 10 P Svagdan:Rim 1,1-7; Ps 98,1-4; Lk 11,29-32 11 U Svagdan:Rim 1,16-25; Ps 19,2-5; Lk 11,37-41 12 S Svagdan:Rim 2,1-11; Ps 62,2-3.6-7.9; Lk 11,42-46 13 Č Svagdan:Rim 3,21-30a; Ps 130,1-6b; Lk 11,47-54 14 P Svagdan; ili: Sv. Kalist I., papa i mučenik

Rim 4,1-8; Ps 32,1-2.5.11; Lk 12,1-7 15 S Sv. Terezija Avilska, djevica i crkvena naučiteljica,

spomendan; od dana: Rim 4,13.16-18;Ps 105,6-9.42-43; Lk 12,8-12

16 N DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU 17 P Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, spomendan;

od dana: Rim 4,20-25; Otpj. pj.: Lk 1,69-75; Lk 12,13-21

Godine 1964. A. Nocent pojašnjava da je molitva vjernika »plod i ishod dinamizma na-viještene Božje riječi«. Dvadeset godina po-slije, De Clerck ukazuje na opasnosti takvoga shvaćanja ukoliko se ono prihvati u doslovno-sti i jednostranosti. Potrebno je, naime, ne za-boraviti, da je molitva vjernika stajala na po-četku euharistijske službe. Nije moguće vraćati kotač povijesti unatrag, ali smisao molitve vjer-nika, unatoč njezinom smještaju na kraj litur-gije riječi, i dalje ostaje u povezanosti molitve-nih nakana s temeljem spasenja – Kristovom žrtvom koje je euharistija u cjelini spomen-čin. Molitveni zazivi iz euharistijske molitve (za mir i spasenje svega svijeta, za Crkvu na putu ze-

maljskom, za pastire Crkve, za okupljenu za-jednicu vjernika, za pokojne…) i molitva vjer-nika na kraju liturgije riječi (za potrebe Crkve, za spasenje svega svijeta, za potrebite, za mje-snu zajednicu vjernika) nisu dva konkurentska elementa nego pokazatelji nutarnjega jedinstva i povezanosti slavlja. Tematike molitvenih na-kana zato će se više nadahnjivati temeljnim po-slanjem Crkve i Božjim naumom spasenja, da-rovanog u Kristovoj žrtvi, negoli socijalnim, ekonomskim i drugim ‘potrebama’ okupljene zajednice. U tome smislu molitva vjernika nije mjesto izražavanja naših osobnih potreba, ne-go mjesto spoznaje i prihvaćanja potreba Crkve i svijeta kao vlastite brige i zadaće.

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

18

Prijedlozi za pjevanje

2. listopada 2011.


Ulazna: VII Velik je Gospodin ili: 183 Ti, Kriste, Kralj si vjekovaOtpj. ps.: Vinograd Gospodnji (ŽV 2005/10)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 158 Vječna je ljubavZavršna: I Svi kliknimo Kristu

Ulazna pjesma Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir,ti si Gospodar svega.

Est 13,9-11

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,bolji si nego što zaslužujemoi želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši, a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 5,1-7Vinograd Gospodina nad vojskamadom je Izraelov.

Čitanje Knjige proroka IzaijeZapjevat ću svojemu dragome pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu. Sad, žitelji jeruzalemski i ljudi Judejci, presudite izmeđ mene i vinograda mojega. Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Nadah se da će uroditi grožđem, zašto vinjagu izrodi? No sad ću vam reći što ću učiniti od svog vinograda: plot ću mu soriti da ga opustoše, zidinu razvaliti da ga izgaze. U pustoš ću ga obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime.Vinograd Gospodina nad vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 80, 9.12-16.19-20 Pripjev: Vinograd Gospodnji dom je Izraelov.Ti prenese čokot iz Egipta,pogane istjera, a njega zasadi.Mladice svoje ispruži do morai svoje ogranke do Rijeke.

Zašto si mu srušio ograduda ga beru svi što putem prolaze,da ga pustoši vepar iz šume,da ga pasu poljske zvijeri?

Vrati se, Bože nad vojskama,pogledaj s neba i vidi,obiđi ovaj vinograd:zakrili nasad desnice svoje,sina kog za se odgoji!

Drugo čitanje Fil 4, 6-9To činite i Bog mira bit će s vama!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je na srcu! Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja usp. Iv 15,16Ja vas izabrah iz svijeta da idete i rod donosite i rod vaš da ostane, govori Gospodin.

19


Bogu, svemogućem Ocu, koji je poslao svoga Sina da nam podari spasenje, uputimo svoje ponizne molitve:

Za Crkvu u svijetu:1. da svi njezini sinovi i kćeri svojim životnim predanjem budu graditelji tvoga kraljevstva na zemlji, molimo te.Za pastire Crkve i sve kojima povjeravaš 2. vinograd, svoj ljubljeni narod:prodahni ih snagom Duha da marno pripravljaju novi dolazak tvoga Sina, molimo te.Za ljude koji robuju radu i zaradi:3. oslobodi ih ropstva i daj im radovati se nagradi koju ti daješ, molimo te.Za sav tvoj vjerni narod:4. izliječi nas od svakoga suparništvai zavisti i pomozi nam da rastemo u ljubavi koju nam je Krist objavio, molimo te. Za pokojnu braću i sestre: blagoslovi im 5. životni trud i primi ih u svoje vječno kraljevstvo, molimo te.

Svemogući Bože, utječemo se tvojoj dobroti i molimo te: prati svojim blagoslovom naš rad i naša nastojanja da uvijek budemo spremni prihvatiti Krista, čiji slavni dolazak iščekujemo. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pričesna pjesma Dobar je Gospodinsvima što seu nj uzdaju,duši koja ga traži.

Tuž 3,25

Molitva vjernika

Popričesna molitvaSvemogući Bože,daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili. Po Kristu.

Evanđelje Mt 21,33-43Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarima.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarimai otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.Kada dakle dođe gospodar vinograda,što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«Riječ Gospodnja.

Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.(Speculum humanae salvationis, Njemačka, 15. st.,Museum Meermanno Westreenianum, Den Haag).


20


Vinograd Gospodina nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci. U ovoj rečenici iz Knjige proro-

ka Izaije otkriva se nit vodilja kroz današnja či-tanja. O vinogradu i vinogradaru ili vinograda-rima progovaraju Prorok, Psalmist i na koncu Isus Krist u evanđelju. Vinograd je u Svetom Pi-smu mjera dragocjenosti. Čovjek ulaže puno tru-da da bi ga zasadio, a još više u njegovo održava-nje. Taj komad kultivirane zemlje vrijedno mu je imanje. Vinograd je također znak mira. Ne da-je plod odmah, nego je potrebno vrijeme rasta i strpljivost čekanja. Onaj tko ga sadi mora vjero-vati da će on i njegovo potomstvo imati vreme-na u miru uživati plodove u budućnosti za koju se danas trudi. Nadalje, vinograd je simbol bla-goslova. Ne ovisi samo o ljudskom trudu, nego i o Božjoj darežljivosti. Uhode koje su pri izlasku iz egipatskog ropstva poslane vidjeti kakva je ze-mlja u koju Gospodin vodi svoj narod, kao mje-ru blagoslova donose lozu s ogromnim grozdom. Na temelju toga zemlju su proglasili blagoslov-ljenom. No, više od svega vinograd je simbol Božjeg poziva ljudima na suradnju u izgradnji svijeta. Čovjek nije samo jedno od stvorenja, ne-go sustvaratelj i Božji suradnik. Tako vinograd

Tvoj slavni dolazak iščekujemo

Vinograd će iznajmiti drugim vinogradarimakoji će davati urod u svoje vrijeme. (V. van Gogh)

biva znakom blaga, mira, ukorijenjenosti na ze-mlji, Božjeg blagoslova i čovjekove odgovorno-sti za svijet. Birajući »dom Izraelov« da bude njegov »vinograd« Bog je poručio da mu je taj narod dragocjen te da, pružajući mu mir, u su-radnji s njime želi oblikovati svijet u prostor bla-goslova za sve ljude.

Trs i vinogradIzabrani narod bio je svjestan svoga povlašte-nog položaja pred Bogom, ali je često zaborav-ljao svoju sustvarateljsku odgovornost. Uživao je u pravima zaboravljajući s njima povezane obveze. Stoga su proroci stalno upozoravali ka-ko Božje izabranje uvijek ima viši smisao. Iza-branik nije blagoslovljen radi sebe, nego da bi bio blagoslov drugima. Život izabranog naroda treba zračiti veličinu i darežljivost Božju kako bi svi poželjeli biti dionici istoga. Prorok Izaija provocira svoje slušatelje. No, cilj mu nije pro-vokacija nego obraćenje. Podsjeća kako se Bog nadao da će izabranici svojim plodovima privu-ći k njemu sve narode, a oni su zatvarajući se u vlastite okvire i sami ostali bez prave sreće. »Nadaše se da će uroditi grožđem, a on vinja-gu izrodi.« Kroz svoju je povijest narod nebro-jeno puta osjetio posljedice takvog ponašanja. Prorok i Psalmist to zorno prikazuju govoreći o srušenom plotu i ogradi radi čega je vinograd izložen neovlaštenom branju, pustošenju i pa-ši, zarastanju u draču i trnje te uvenuću od suše. No, oni ne konstatiraju samo činjenicu nesreće, nego detektiraju i njezin uzrok u odmetnuću od Gospodina i njegova nauma. Isus ide još dalje.

Dok vjera starozavjetnog čovjeka izlazi iz činjenice da je trs unutar vinograda, dotle u Novom zavjetu vinograd postoji zahvaljuju-ći mnogim trsovima. Stoga je Isusov govor vi-še orijentiran na pojedinca koji je odgovoran za stanje vinograda. Središte nije vinograd ili Bog kao njegov gospodar, nego vinogradari kojima je vinograd povjeren na brigu. Radi se o »gla-varima svećeničkim i starješinama narodnim«. Prispodoba o vinogradu oslikava njihov odnos

21


Odjeci RiječiOstati uz Riječ uz: Fil 4,6-9Pavao u 9. retku prelazi na ono što je on sam dao zajednici koju je utemeljio, i to u nauku, predaji, riječi i primjeru. Apostol poziva na oponašanje pozivom Filipljanima u tom istom retku: »Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni – to činite i Bog mira bit će s vama!« On ostaje uz riječ. Svjedočanstvo apostolske riječi mora biti prihva-ćeno na isti način kao i apostolsko svjedočenje primjerom u vjeri. Pavao je postao prenositelj tradicije. Ona je u njemu potpuno pred-stavljena. Posvjedočena je povijesna tradicija »po meni« i vjerska objava »meni«. Apostolov »ja« vezan je uz patnju i milost. Riječ mir upozorava na borbu u kojoj se zajednica nalazi i pokazuje na onaj konačni mir, tj. spasenje. Dotada kršćani treba da budu svjedoci po-put Pavla. No, kao i uvijek, nije Pavao u središtu, nego Gospodin Bog koji će s njima biti. Odatle sigurnost u njihovu pobjedu.

Mario Cifrak

Zrnj

e

prema narodu i prema Isusu kojega će uskoro osuditi na smrt. Unatoč tome, on ne prijeti ka-znom. Čak i one koji su se zasigurno prepozna-li u opakim vinogradarima ne odbacuje, nego ih poziva na suradnju. Njih pita što bi učinili. Dok oni drže da treba »opake nemilo pogubiti, a vi-nograd iznajmiti drugim vinogradarima koji će mu davati urod u svoje vrijeme«, Isus je puno milosrdniji i blaži. Nije potvrdio zaključak o ka-žnjavanju zlih, nego samo konstataciju da će im se uzeti Kraljevstvo i dati narodu koji je spre-man donositi plodove.

Trsje i vinogradari Ipak, ovaj evanđeoski odlomak ne smijemo čita-ti kao najavu povijesnu činjenice stvaranja No-vog zavjeta i utemeljenja novog izabranog na-roda, Crkve. On je prije svega poziv na osobno obraćenje i poticanje svijesti o odgovornosti. Mi smo trsje od kojega je sastavljen vinograd ovoga svijeta, ali smo i vinogradari koji očekuju Gospo-dinov dolazak u slavi. O nama ovisi kakav će biti vinograd. Odgovorni smo za njegovu plodnost. Već je Izaija je jasno definirao što misli pod grož-đem, a što je vinjaga. »Nadao se pravdi, a eto ne-pravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.« Tra-gici ovog zaključka pridonosi početak Prorokova

govora u kojemu se veli da je to pjesma »ljublje-nog njegovu vinogradu«. Nju mogu razumjeti svi oni koji doživjeli iskustvo ljubavi povrijeđene nevjerom i nezainteresiranošću te osjetili zloću i nasilje, skrivene iza lažnih osjećaja.

No, Izaijin tekst ne ostaje bez nastavka. Psa-lam poručuje da je odgovor u povratku Gos-podinu. Pravi plodovi su ponašanje u skladu s Božjom voljom. Čak ni Isusova parabola ne odi-še pesimizmom uzrokovanim smrću sina. Puna je nade. Ljudsko nasilje nema zadnju riječ. Vi-nograd će trajati i nositi plodove. On je sve ono što je Gospodin stavio u naše ruke kako naš ži-vot na zemlji ne bi bio nekoristan te kako bismo mogli donositi plodove koji će svjedočiti njego-vu prisutnost u svijetu. Bez naše zasluge izabrao nas je i u nas zasijao toliko dobrog sjemena da ima pravo očekivati plodove. Dao nam je talente i karizme kojima trebamo obogatiti druge. Ho-ćemo li iznevjeriti njegovu ljubav?! Kako joj od-govoriti na pravi način? Rješenje nam daje sveti Pavao predstavljajući zajednicu u Filipima kao uzor vinograda: »Što je god istinito, što god ča-sno, što god pravedno, što god čisto, što god lju-bazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala – to nek vam je u srcu! (…) To či-nite i Bog mira bit će s vama!«

Slavko Slišković

Nasuprot slici iz prvoga čitanja, u evanđelju gledamo vinograd koji

je povjeren vinogradarima. Oni nisu opisani kao oni koji se trude oko

vinograda. Gospodar je sâm posadio i uredio vinograd, uređena ga

povjerio vinogradarima i otputovao. Oni su trebali samo ubrati plod

i predati ga Gospodaru. Tu je razlog pobune: prigrabiti za sebe ono što

pripada Gospodaru, biti ‘bog’ i ostvariti ‘svoje kraljevstvo’ na zemlji.


22

9. listopada 2011.

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Ako se, Gospodine,grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al’ u tebe je praštanje,Bože Izraelov.

Ps 130, 3-4

Zborna molitvaGospodine, nek nas tvoja milost uvijek nadahnjuje i prati te budemo sveudilj usmjereni na dobro. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPrimi, Gospodine,molitve i prinose svojih vjernika, da po ovoj svetoj službi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 25,6-10aGospodin će spremiti gozbu svoju i suzu će sa svakog lica otrti.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivašei uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Gospodin Bog otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti:tako Gospodin reče. I reći će se u onaj dan:»Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, jer ruka Gospodnja na ovoj gori počiva!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23,1-6 Pripjev: U Gospodnjem ću domu

prebivati kroz dane mnoge.Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Fil 4,12-14.19-20Sve mogu u Onome koji me jača!

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola FilipljanimaBraćo! Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome koji me jača! Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.Riječ Gospodnja.

Ulazna: 78.2 Dođite, prignimo koljenaOtpj. ps.: U Gospodnjem ću domu

(glazbeni prilog str. 38.)Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 241 Oče naš dobri, slavimo ti Ime Završna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod


23

Braćo i sestre, molitvom se utecimo nebeskome Ocu koji nam je pripravio mjesto za stolom svoje vječne ljubavi.

Gospodine, pomozi svojoj Crkvi u pozivanju 1. ljudi na nebesku gozbu i daj da bude trajno zaodjevena u svadbeno ruho ljubavi, molimo te. Gospodine, u svojoj ljubavi daješ nam 2. plodove zemlje i rada naših ruku. Svojim blagoslovom krijepi svako naše dobro djelo i rasvijetli nas svojom mudrošću da te uvijek prepoznajemo u tvojim djelima, molimo te. Gospodine, tvoj je Sin s ljubavlju tražio 3. odbačene. Nadahni nas da uvijek tražimo putove prema onima koji su potrebiti naše pomoći i ljubavi, molimo te. Gospodine, prodahni nas svojim Duhom 4. da jedni drugima služimo u ljubavi te naše zajednice budu vjerna slika tvoga nebeskog kraljevstva, molimo te. Gospodine, primi naše pokojne za stol 5. zajedništva s tvojim svetima i proslavljenima, molimo te.

Bože, tvojom smo milošću dionici ove euharistijske gozbe. Daj da nam ona bude izvor snage za novo zajedništvo s ljudima i predokus nebeske gozbe. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaOsiromašiše mogućnicii gladuju, a koji traže Gospodina ne trpe oskudice.

Ps 34,11

Popričesna molitva Gospodine, ti nashraniš tijelom i krvlju svoga Sina: daj da postanemo dionici božanske naravi.Po Kristu.

Molitva vjernika

Kraljevstvo je nebesko kao kad kraljpriredi svadbu svome Sinu…

Pjesma prije Evanđelja usp. Ef 1,17-18Otac Gospodina našega Isusa Krista prosvijetlio nam oči srcada upoznamo koje li nade u pozivu našemu!

Evanđelje Mt 22,1-14Koga god nađete, pozovite na svadbu.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše –– i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«Riječ Gospodnja.


24

U početku bijaše slavlje

U početku bijaše blagovanje. Tako gla-si naslov knjige jednoga američkog bi-bličara koja se bavi pitanjem kršćan-

skih početaka. U njoj autor između ostalog piše: »Temeljni način na koji su kršćani prvo-ga stoljeća zajedno provodili vrijeme bili su za-jednički obroci. Za vrijeme blagovanja donosili su odluke o svome zajedničkom djelovanju kao i svome odnosu prema svijetu. Obroci su bila mjesta na kojima su zajedno učili i podučava-li, molili i pjevali. To je bilo vrijeme u kojem su se sučeljavali, rješavali poteškoće, kretali razli-čitim putovima i mirili se jedni s drugima. To je bio središnji događaj zajednice. Ti trenutci bla-govanja nudili su prvo eksperimentalno isku-stvo za one koji su im se suprotstavljali, koji su dolazili u posjetu i koji su bili znatiželjni.«

Slavlje – slika vječnostiOva je slika poznata, ali je zanimljivo kako ma-lo dopire do svijesti mnogih, pa tako i današ-njih kršćana. Ona govori o jednoj od najvaž-nijih dimenzija kršćanstva, a to je zajedničko blagovanje i slavlje. Tim se slikama koristi i da-našnje evanđelje koje opisuje dolazak kraljev-

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu

stva, početak novoga svijeta i kraj ovoga kao slavlje i kao svadbu. Tako nas evanđelje još je-danput iznenađuje. Eshatološka dimenzija kr-šćanskoga života ne biva opisana nekim apoka-liptičkim izričajima nego jednostavno slikama koje su toliko bliske čovjeku: slikama zajedniš-tva, slavlja, svadbe i gozbe. Sve su to slike ko-je uključuju odnos, susret, međusobno pošto-vanje, slavlje života, zajedništvo stola. Kao da se na taj način želi ukazati i na temeljni duhov-ni put kršćanstva, na put koji nije vezan uz dis-tancu, uz odmak, nego uz duboko ljudsko obli-kovanje vlastite duhovnosti.

Možda nam ove slike pomalo čudno zvuče jer danas živimo u dubokoj kulturalnoj mije-ni u kojoj su zajednička blagovanja i slavlja iz-gubila izvorno značenje. U vremenu brze hra-ne, samotničkih obroka »s nogu« i sve manje zajedničkih trenutaka izgubili smo iz vida važ-nost zajedničkog blagovanja i slavljenja. Ili su pak ta slavlja rijetka, ili su pretvorena u čisto ludičku dimenziju u kojoj svrha nije oblikova-nje i njegovanje zajedništva, dijeljenje, učenje, podnošenje, utjeha i nada, nego su postala pu-kom zabavom i pijančevanjem.

Svadbena gozba – slika susreta s Kristom zaručnikom.

25


Odjeci Riječi

Odbijanjem Kraljeva poziva na »svadbenu gozbu« njegova sina,

pozvani pokazuju da su već »siti«, da nisu potrebiti dara koji im se

besplatno nudi te da im sinovo »zaručništvo« nije razlog radosti.

U toj slici oslikani su svi koji su zasićeni svijetom i svojim radom te

u »Kristovoj gozbi« ne nalaze okrjepu života i ponuđeni dar spasenja.

Kršćanin se trajno preispituje što ga zasićuje i što ga raduje.

Darivanje u ljubavi uz: Fil 4,12-14.19-20Od početka ove Poslanice Pavao naglašava usku povezanost sa zajednicom u Filipima: u molitvi (usp. Fil 1, 3), u zajedništvu evanđelja (usp. 1, 5), u solidarnosti (usp. 1, 7), u zajedničkoj borbi (usp. 1, 27-30), u uzajamnoj brizi (usp. 2, 26-28) i želji da ponovno vidi zajednicu (usp. 1, 8). Dakle kod te posebne veze čini se da je važno primijetiti da su Filipi prva Pavlova zajednica koju je ute-meljio u Europi. S tom zajednicom od samog početka postoji uza-jamno »davanje i primanje«: »A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja, kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini.« (4,15) To se konkretno očituje u višestrukoj financijskoj pomoći zajednice Pavlu (usp. 4,16). Od nijedne druge zajednice, tako naglašava Pa-vao, nije na takav način bio podupiran u svom djelovanju. To od-likuje zajednicu u Filipima. Na tom im on zahvaljuje.

Mario Cifrak

Više ne znamo zajedno slaviti, biti zajed-no, provoditi vrijeme zajedno. Svrha slavlja nije samo jelo i piće jer jelo i piće, stol i bla-govanje nose u sebi čovjekovu čežnju za cje-lovitošću, za priznanjem, za dijeljenjem, za zajedništvom. Bilo da se okuplja u trenutci-ma radosti ili trenutcima žalosti. Ta nas slav-lja oblikuju i nose, njihov izostanak u našem životu pokazuje osiromašenje duha, nespo-sobnost za zajedništvo i često ukazuje na pri-jetvornost naših odnosa. Ako ne možemo i nemamo vremena zajedno slaviti, moramo se pitati o kvaliteti naših odnosa. Stoga danas ne samo da nam nije razumljivo da u početku bi-jaše Riječ, nego nam nije razumljivo ni to da je u početku bilo slavlje.

Slavlje – odgovor na darDanašnji evanđeoski odlomak, smješten pred kraj liturgijske godine, poziva nas na promišlja-nje o našim zajedničkim okupljanjima i slavlji-ma – od onih obiteljskih, crkvenih i liturgij-skih, do onih društvenih. Slavlje je u evanđelju prikazano kao dar koji Bog iz ljubavi pripravlja za čovječanstvo; ono je ispunjenje obećanja ži-vota i oslobođenja od smrti. Navještaj i uprisut-njenje toga dara u povijesti se nudi i ostvaruje po slavlju euharistije.

Naravno da ni to slavlje nije bez ikakvih problema. Današnje evanđelje jasno pokazuje koliko je otpora, neprijateljstva i netrpeljivosti prema takvom slavlju. Taj je otpor izvanjski, ali često i unutar same zajednice, Crkve koja se na-lazi u horizontu suda. Evanđelje jasno ukazu-je na otpor koji su misionarima pružali Židovi, ukazuje na okretanje k poganima, ali ukazuje i na činjenicu da i oni koji su pozvani i koji su uš-li u Crkvu mogu protratiti dar i krivo se s njime ophoditi. Svadbena odjeća slika je zahvalnog i odgovornog odnosa prema daru koji je neza-služeno primljen. Na poziv se mora odgovoriti s dostojanstvom koje prepoznaje važnost dara, koje nije površno i koje nije indiferentno pre-ma načinu njegovog prihvaćanja. To prihvaća-nje traži promjenu, traži spremnost na izlazak iz vlastite rutine i svakodnevice. Stoga je najve-ća preprjeka istinskom slavljenju naša ravno-dušnost spram dara.

Što više budemo znali istinski slaviti i du-hom i tijelom i nutarnjim stavom i vanjskim znakova (sjetimo se izraza »misno odijelo« za nedjeljnu odjeću), što više naša euharistijska slavlja budu odraz zajedništva i ljubavi, tim će-mo više, kao zajednica, biti odsjaj nebeske goz-be i nebeskog slavlja na koje smo svi pozvani.

Željko Tanjić

Zrnj

e


26

16. listopada 2011.

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaZazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih

Ps 17,6.8

Darovna molitvaGospodine, obdari nas milošću i očisti od grijeha, da tvojim otajstvima služimo u slobodi srca.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 45,1.4-6Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo govori Gospodin o Kiru,pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi.Ja sam Gospodin i nema drugoga;osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 96,1.3-5.7-10acPripjev: Dajte Gospodinu slavu i silu!Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!Kazujte poganima njegovu slavu,svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,strašniji od svih bogova!Ništavni su svi bozi narodâ,a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,dajte Gospodinu slavu i silu!Dajte Gospodinu slavu imena njegova!Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu u sjaju svetosti njegove!Strepi pred njim, sva zemljo!Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje,narodima pravedno upravlja.«

Drugo čitanje: 1Sol 1,1-5bSpominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaPavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim.


Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: 112 Dajte Gospodinu Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuPričesna: 99 Puna je zemlja ili: 199 ili 200 O Kruše živi, milosniZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože,daj da ti uvijek budemo odanii tvome Veličanstvu služimo iskrena srca. Po Gospodinu.

27

Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Fil 2, 15d.16aSvijetlite kao svjetlila u svijetudržeći riječ Života.

Evanđelje Mt 22,15-21Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme:Odoše farizeji i održaše vijećekako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaOko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu, da im od smrti život spasi, da ih nahrani u vrijeme gladi.

Ps 33,18-19

Popričesna molitvaGospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, zahvalni nebeskome Ocu nasvakoj njegovoj riječi i na daru izabranja u narod otkupljenika, iznesimo mu ponizno svoje molitve.

Svojim Duhom vodi Crkvu da uvijek živi 1. u spoznanju kako, iako u svijetu, nije od ovoga svijeta, molimo te. Za pastire Crkve i sve odgovorne u ravnanju 2. tvojim svetim narodom: da u svjetlu evanđelja uvijek mognu jasno razlikovati što je vječno, a što vremenito i prolazno, molimo te. Rasvijetli duše svih vjernika koji su izgubili 3. radost molitve i iskrene pobožnosti: pomozi im obnoviti predanje tebi kako bi u molitvi pronalazili svjetlo koje rasvjetljuje životni put, molimo te.Sve one koji raspolažu bogatstvima ovoga 4. svijeta ispuni odgovornošću i brigom za ljude koji su u oskudici i potrebi, molimo te. Nas ovdje sabrane prodahni mudrošću 5. Kristova križa da umijemo ravnati svojim željama i htijenjima te svoje brige usmjerimo prema tvome daru spasenja, molimo te.

Gospodine, Bože naš, ne dopusti da nas od tebe odijele zamamnosti ovoga svijeta. U svim iskušenjima prati svojom milošću naše misli i naša djela da te nikad ne zaniječemo, nego da te uvijek životom proslavljamo. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Podajte caru carevo, a Bogu Božje!(Maiestas Domini, Haregarius, sredina 9. st.,

Bibliothèque nationale, Paris)

nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti.

Molitva vjernika

nas vremenitom pomoći

Molitva vjernikaMolitva vjernika


28

tako imamo vjernike muškarce koji nisu muškarci, žene ko-je nisu žene, neka vrsta bes-polnih bića u kojima kao da ne teče krv, nego duh. Nude nam svoja nasmiješena an-đeoska lica koja, ako se bolje zagledamo u njih, kriju du-boki grč i nesređenost, neza-cijeljenost i neotkupljenost toga istog ljudskog.

Postoje pak i oni koji nastoje ostvariti božansko protiv ljudskoga. Tu pripadaju raznolike političke teo-logije koje nisu ništa drugo doli sekular-ni eshatologizmi. U ime božanskoga pritišću i guše ljudsko, ne mogu podnijeti nesavršenost ljudskoga u povijesti pa se u ime savršeno bo-žanskoga ‘osvećuju’ ljudskom. To su razni cr-kveni revolucionari, čija se misao iscrpljuje u stalnom kritiziranju, koji nisu sposobni razvi-jati pozitivnu teologiju.

Protiv ljudskoga jest i današnji mentali-tet mržnje prema naravi. Nikada ljudsko nije bilo toliko ugroženo kao danas. Tako neki za-htijevaju transhumanizam, govori se o bioin-ženjeringu, drugi opet masakriraju narav ra-znim estetskim i drugim zahvatima. A možda je danas ljudska narav najugroženija u nespre-mnosti i odbojnosti modernoga čovjeka spram rađanja. Ne radi se samo o tomu da Europa i Hrvatska stvarno izumiru, nego o stanju du-ha. Time se želi reći da se odbojnost prema ra-đanju ne može svesti na teško gospodarsko, financijsko i stambeno pitanje europskih dru-štava. Radi se o puno dubljoj problematici. Kri-za rađanja jest kriza vjere u Boga, u pozitivnost, i dobrotu svega postojećega kao takvoga. Tko želi još rađati u svijetu u kojemu više nema Bo-ga, koji se više ne doživljava pozitivnim i do-brim?! Stoga se moderni čovjek radije odlučuje na neplodnost, na nerađanje, na borbu za vla-stiti život, a ne za drugi, odlučuje se za luđačku trku za karijerom.

Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje. U ovim Kristovim riječima ispisana je cijela povijest kršćanskoga razumijevanja od-

nosa Boga i svijeta, Crkve i politike, božansko-ga i ljudskoga. Radi se o razumijevanju koje je bitno utjecalo na europsko, zapadno poimanje svijeta i politike. Na tim su se rečenicama na-dahnjivali mnogobrojni mislioci koji su promi-šljali slobodu Crkve, religije spram svijeta, ali i slobodu svijeta i ovozemaljskoga spram Crkve i religije. Posve je razumljivo da o svemu tomu u ovomu kratkom razmatranju ne može biti go-vora, posebice što nas ovdje prvenstveno zani-ma važnost te iste rečenice za duhovnost.

Kristova rečenica zapravo je odgovor na pitanje farizeja »Je li dopušteno dati porez caru ili nije?« To je pitanje bilo izričaj njiho-ve »opakosti«, kako nam pojašnjava evanđe-list Luka, odnosno njihove podle nakane da ga »uhvate u riječi«, navode nam evanđelisti Ma-tej i Marko. Naime, farizeji su htjeli zaskočiti Isusa idejom »pristranosti« (Mt 22, 16): ako veli da nije dopušteno dati caru porez, tada će ga prijaviti rimskim vlastima kao pobunjeni-ka. Ako pak odgovori potvrdno, tada će na se-be navući bijes svojih sunarodnjaka, jer nema ničeg mrskijeg od povrjede religijskih osjeća-ja plaćanjem poreza tuđinskoj bezbožnoj vla-sti. Farizejsko vrebajuće pitanje ključno je za razumijevanje Kristova odgovora. U tomu pi-tanju uviđamo dva pogrješna stava spram ljudskoga i božanskoga koji i danas određu-ju živote mnogih vjernika i nevjernika, a ko-je je Krist mudro izbjegao: mržnja prema ljud-skom i mržnja prema božanskom.

Mržnja prema ljudskomMržnja prema ljudskom očituje se kod onih ko-ji ne žele davati »caru carevo« – mi bismo rekli, ljudsko ljudskomu. Radi se o nekoliko vrsti te-žnji koje izriču tu mržnju. Jedna takva vrlo če-sta mržnja jest pokušaj da se božansko ostvaru-je bez ljudskoga. To su vjernici koji misle da su tim više istinski vjernici što su manje ljudi. Pa

Za ljudsko i za božansko

Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu

tako imamo vjernike muškarce koji nisu muškarci, žene ko-je nisu žene, neka vrsta bes-polnih bića u kojima kao da ne teče krv, nego duh. Nude nam svoja nasmiješena an-đeoska lica koja, ako se bolje zagledamo u njih, kriju du-boki grč i nesređenost, neza-cijeljenost i neotkupljenost toga

Postoje pak i oni koji nastoje ostvariti božansko protiv ljudskoga. Tu pripadaju raznolike političke teo-logije koje nisu ništa drugo doli sekular-ni eshatologizmi. U ime božanskoga pritišću i guše ljudsko, ne mogu podnijeti nesavršenost ljudskoga u povijesti pa se u ime savršeno bo-

29


Odjeci Riječi

Svemu tomu – božanskom bez ljudskoga i božanskom protiv

ljudskoga – Krist kazuje od-lučno »ne«: Dajte caru ca-revo, dajte ljudsko ljudsko-mu, dajte naravi ono što je naravno.

Mržnja prema božanskom

Mržnja prema božanskom pojavljuje se također na različi-

te načine. Nerijetko se ona može primijetiti u nesposobnosti za uzviše-

ne i velike stvari. Život se pretvara u banal-no životarenje, ne postoji više ništa čemu bi se čovjek strasno, svim svojim bićem posvetio i žrtvovao, onkraj vlastitih egoističkih i karijeri-stičkih poriva. A k tomu, kroz tu se banalnost provlače očaj i duhovna depresija (acedija), upravo kao izričaj zatvorenosti božanskom. Mržnju prema božanskom susrećemo i u svim ‘alergijama’ spram dogmatskoga, liturgijskoga i izričitoga govora o Bogu. Stalno nas ti »alergi-

čari« podsjećaju kako je opasan govor o Bogu, pritom zaboravljajući kako i njihova alergija ni-je ništa manje opasna, ako ne i opasnija. Ne sa-mo da tako čine Boga još većim tuđincem u svi-jetu, nego su kršćansku vjeru iscijedili u puki humanizam.

Naposljetku, piscu se ovih redaka čini da je danas najugroženija pobožnost. Radi o se po-božnosti u najizvornijem smislu riječi: kao pre-danosti cijeloga bića – srca Bogu. Njoj se pro-tive hladni intelektualci, koji misle da svijet i Boga mogu strpati u beživotne pojmove. Pro-tiv pobožnosti su i svi oni »nabožnjaci« kojima nije stalo do Boga nego do vlastitih emocional-nih izljeva. A danas nam nedostaje upravo po-božnosti, istinske, nepatvorene, jednostavne, ozbiljne i tople predanosti Bogu u osobnoj i za-jedničkoj liturgijskoj molitvi. Biti pobožan, on-kraj svih intelektualizama i emocionalizama.

Dajte Bogu Božje, dajte Bogu pobožnost. A caru carevo i Bogu Božje možemo dati jer je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, u kojemu je ljudskom dano ljudsko i Bogu Božje.

Ivica Raguž

Vjera, ufanje i ljubav uz: 1Sol 1, 1-5bTimotej je Pavlu u Korint donio dobre vijesti o solunskoj Crkvi, što ga osobito raduje. Dobre vijesti iz Soluna, koje potiču Pavla na zahvaljivanje Bogu i na nastavak molitve za tu Crkvu (1,2), govore o njihovoj »djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi u Gospodinu našem Isusu Kristu« (1,3). To su tri temeljna kršćanska stava, kao što će to Pavao ponovno potvrditi kad bude pisao Korinćanima: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – – to troje – ali najveća je među njima ljubav« (1Kor 13, 13). Te tri bogoslovne kreposti imaju svaka svoju ulogu u kršćanskom životu: nada daje snagu i ustrajnost u nevoljama, vjera ostvaruje mir u Gospodinu, a ljubav daje spasenje i život (usp. Rim 2,1-11). Ta posljednja, ljubav, živi se po uzoru na Boga koji ljubi vjernike (1Sol 1,4). Kršćani su Božjom ljubavlju izabrani, što se očituje snagom evanđelja (1,4).

Darko Tepert

Zrnj

e

U raspodjeli onoga što posjedujemo, Isus opominje: Podajte caru carevo, a Bogu Božje. Glagol u izvorniku je jasniji: ponovno dajte, vratite! Ako

je na novcu carev lik, potrebno je ‘vratiti ga’ caru komu i pripada. Što je potrebno vratiti Bogu? Ono Božje što je čovjek zadržao za sebe – sebe samoga. Stvoren na »Božju sliku«,

čovjek na sebi nosi »Božji lik«, kao što ‘denar’ na sebi nosi carev

lik. Vratiti Bogu Božje znači vratiti sebe Bogu. Život je put izručenja

Onomu komu pripadamo.

Svemu tomu – božanskom bez ljudskoga i božanskom protiv

ljudskoga – Krist kazuje od-lučno »ne«: Dajte caru ca-revo, dajte ljudsko ljudsko-mu, dajte naravi ono što je naravno.

Mržnja prema božanskom

Mržnja prema božanskom pojavljuje se također na različi-

te načine. Nerijetko se ona može primijetiti u nesposobnosti za uzviše-

ne i velike stvari. Život se pretvara u banal-no životarenje, ne postoji više ništa čemu bi se čovjek strasno, svim svojim bićem posvetio i žrtvovao, onkraj vlastitih egoističkih i karijeri-

Lik cara na novcu i lik Oca na licu čovjeka.


30

23. listopada 2011

Trideseta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaNeka se raduje srce onih što traže Gospodina.Tražite Gospodina i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!

Ps 105,3-4

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaši postignemo što obećavaš.Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove što ih prinosimo. Daj datako vršimo ovu službu da bude tebi na slavu.Po Kristu.

Prvo čitanje Izl 22,20-26Ako ucvilite udovicu i siroče, moj će se gnjev raspaliti protiv vas.

Čitanje Knjige IzlaskaOvo govori Gospodin:»Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. Moj će se gnjev raspaliti i mačem ću vas pogubiti. Tako će vam žene ostati udovice, a djeca siročad. Ako uzajmiš novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne nameći mu kamata! Uzmeš li svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 18,2-4.47.51Pripjev: Ljubim te, Gospodine,

kreposti moja!Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.

Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,i od dušmana bit ću izbavljen.

Živio Gospodin! Blagoslovljena hridina moja!Neka se uzvisi Bog, spasenje moje!Umnožio si pobjede kralju svojemu,pomazaniku svome milost iskazao.

Drugo čitanje 1Sol 1,5c-10Od idola se obratiste da biste služili Bogui iščekivali Sina njegova.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo: Znate kakvi smo poradi vas među vama bili. I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Od vas je doista ne samo riječ Gospodnja odjeknula po Makedoniji i Ahaji nego se i vaša vjera u Boga posvuda tako proširila te nije potrebno da o tome govorimo. Oni sami o nama pripovijedaju:


Ulazna: 219 Gospode Bože ili: 85 ili 87 Tražite GospodinaOtpj. ps.: Ljubim te, Gospodine

(ŽV 2006/11)Prinosna: VI Izvore vode živePričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 224.1 i 4 Oče naš dobri

31


Pričesna pjesmaKrist nas je ljubioi predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.

Ef 5,2

Popričesna molitvaGospodine, daj da tvoja otajstva izvrše u nama što sadrže: da doživimo u punoj stvarnosti što sada vršimou znakovima. Po Kristu.

kako dođosmo k vama, kako se od idola obratiste k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu i iščekivali s nebesa Sina njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 14,23Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa ćei Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći.

Evanđelje Mt 22,34-40Ljubi Gospodina, Boga svojega, i svoga bližnjega kao sebe samoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najvećau Zakonu?« A on mu reče:»Ljubi Gospodina Boga svojegasvim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična:Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.O tim dvjema zapovijedimavisi sav Zakon i Proroci.«Riječ Gospodnja.

Braćo i sestre, Krist je svojom nesebičnom ljubavlju pokazao put našoj ljubavi. Njegovim primjerom okrijepljeni uputimo svoje molitve Ocu nebeskom, zajedno govoreći: Usavrši nas u ljubavi, Gospodine.

Za Crkvu u svijetu: vodi je svojim Duhom 1. da vjerno živi riječ evanđelja te uzmogne graditi ljubav i zajedništvo među svim ljudima, molimo te. Za sve koji se priznaju tvojim vjernicima: 2. probudi u njima snagu krsne vjere te spoznaju da su poslani biti svjedoci i navjestitelji evanđelja, molimo te. Za ljude koji nose teret osamljenosti: 3. okrijepi ih pouzdanjem u tebe da u svakom danu svoga života iskuse dar tvoje ljubavi, molimo te. Za nas ovdje sabrane: nadahni nas da tebe 4. ljubimo iznad svega i tvojom ljubavlju ljubimo sve ljude, ponajprije one koji nam nemaju čime uzvratiti, molimo te. Za pokojnu našu braću i sestre: ljubav koju 5. si im iskazao u ovom životu okruni darom vječnog zajedništva s tobom, molimo te.

Svemogući Bože, darom svoje ljubavi pozvao si nas u život i priveo nas na put spasenja. Prati nas svojom milošću da vjerno hodimo putem tvojih zapovijedi i svima svjedočimo dar tvoje ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim…(Krist Učitelj života, Baptisterij u Parmi, 12. st.)


32

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA Trideseta nedjelja kroz godinu

Saduceji su kušali Isusa. To su pratili fari-zeji. Bili su jako zadovoljni što ih je Isus ušutkao. Odmah su, međutim, osjetili da

je na njima red da ga iskušaju. Kušanje Isusa odnosi se i na međusobno rivalstvo saduceja i farizeja. Kao da se ove dvije grupe natječu ko-ja će Isusa prije uhvatiti u krivoj riječi ili ne-znanju. Njihov stav prema Isus je isti. Hvata-ju ga u riječi. Vrebaju na svaku riječ kojom bi se mogao obrukati. Pri tome su i dalje međusob-no suparnici. Njihova razlika i njihovo supar-ništvo je samo površinsko. Ispod njih leži nji-hovo temeljno suglasje. Obje grupe imaju isti cilj: iskušati Isusa, navesti ga da se javno osra-moti. Ako saduceji nisu uspjeli, farizejima je to neka vrsta uspjeha. Poraženi su im suparnici. No, nisu odmah za Isusa. Naprotiv! Oni ga jed-nako žele iskušati. Oni bi htjeli dobiti bitku s Isusom i tako pokazati da su nadmoćniji od sa-duceja. Saduceji, koje je Isus ušutkao, nisu u suglasju s Isusom. Upravo im je propao poku-šaj da javno učine smiješnim Isusa i vjeru u za-grobni život. Sada kada Isusa kušaju farizeji, ne mogu ne željeti da ga barem oni uhvate u riječi, da farizejima pođe za rukom ono što njima ni-je uspjelo. I istovremeno ne mogu niti željeti da farizeji uspiju što oni nisu mogli. Bliži su farize-jima negoli Isusu, ali to ne mogu ni priznati ni reći. Farizeji još nisu ušutkani. Odatle im snaga i hrabrost da se sami iskušaju u kušanju.

Neobična sličnost suparnikâ koji svaki za se-be žele poniziti istoga protivnika, a ne žele se udružiti jer su razlike među njima prevelike. Još se ne žele udružiti! Doći će, međutim, vrijeme kada će se svi kojima je Isus bio trun u oku udru-žiti i stvoriti opće suglasje protiv njega.

Upada, naravno, u oči kako se i saduceji i fa-rizeji upinju dobiti jezičnu bitku s Isusom. On im je izazov. To odaje neku vrstu neizrečeno-ga priznanja. Ne kuša se bilo koga. Samo ono-ga tko je dostojan kušnje. Saduceji su ga kušali apsurdnom pričom o ženi koja je imala sedmo-ricu braće za muževe. Svi su pomrli bez potom-stva. Saducejsko je pitanje bilo čija će žena biti

Suparnici u zrcalu ljubavi

po uskrsnuću tijela. Isus ih je ušutkao odgovo-rom koji otvara uvid u život nakon smrti, ali na-dasve uputom o temeljnom nerazumijevanju i nepoznavanju Boga. Farizeji mu, zadovoljni zbog poraza saduceja, dolaze s pitanjem o naj-većoj zapovjedi. Saduceji su htjeli pokazati ap-surdnost vjere u zagrobni život, a farizeji žele pokazati Isusovu nepoučenost. Ako bi to uspjeli, bilo bi ga lako obescijeniti pred drugima. Ne ra-zumije se u Zakon.

Isus ne odugovlači s odgovorom. No, na pi-tanje o najvažnijoj zapovijedi on odgovara s dvi-je zapovijedi. U njima je uključena trojaka lju-bav: prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi.

Ljubav kao cjeloviti odgovorOzračje u kojem do riječi dolazi ljubav, ni-je ozračje ljubavi. O ljubavi se govori u ozračju kušnje, suparništva i volje da se pronađe Isuso-

33


Veličina ljubavi prema Bogu jest njezin ogled u ljubavi prema

‘bližnjima’. Isus govori o ‘sličnosti’ dviju zapovijedi. Grčki pridjev

‘homoía’ izriče ‘jednakost’ po važnosti i veličini. Među dvjema zapovijedima

nema ‘veće’ jer se ljubav uvijek daje u punini, ne dopušta da bude manja,

uvijek traži kako dati više. Kršćanin u toj mjeri gradi svoje

odnose prema Bogu i prema ljudima.

Zrnj

e Odjeci Riječi

va slaba točka. Možda je to inače ozračje i za sa-mu ljubav i za govor o njoj. Ljubav se događa u ozračju koje joj nije naklonjeno. Onako kako se dobro čini u zlim vremenima. Ili onako kako se vjera i vjernost žive u okruženju nevjere. Onako kako se vjernici nedjeljom iz svojih okruženja nevjere skupljaju na središnji vjerski događaj. Zapovijedi ljubavi ulaze i u naš jezični kontekst koji je kao predodređen da ih se krivo razumije. Govor o ljubavi gotovo bez iznimke pretpostav-lja shvaćanje ljubavi kao osjećaja. No, dočim se ljubav shvati kao osjećaj, strast ili zanesenost drugim, ništa od ovog izrečenoga u zapovijedi-ma ljubavi više nije shvatljivo.

Osjećaji se javljaju i nestaju. Dolaze i odlaze. Mijenjaju se. Možemo se odnositi prema njima, kontrolirati ih ili usmjeravati. S više ili manje uspjeha. No, ne možemo ih izazvati. Ne možemo ih dozvati svojim odlukama. Smjestimo li zapo-vijedi ljubavi u ovakav kontekst, one više ne zna-če ništa. Jer ljubav nije moguće zapovjediti.

No, to ove zapovijedi ni ne misle. One nisu ni usmjerene na emotivni dio ljudskoga živo-ta. Odnose se na cijeloga čovjeka, njegov život i njegovo usmjerenje. Srce, duša, um. Cijeli čo-vjek ulazi u odnos s Bogom, s drugim čovjekom i prema samome sebi.

Ako pitamo čemu zapovijedati ljubav, opa-žamo još veću udaljenost od svijeta u kojem živimo. Kao da postoji suglasje svijeta po ko-jem kršćanstvo samo govori o ljubavi, a zapra-vo je prezire, zabranjuje ili je se boji. No, dočim se osvrnemo oko sebe i potražimo što se misli kada se govori o ljubavi, opažamo da se Boga shvaća preprjekom ljubavi, da je drugi potreban samo kako bih ja mogao iskusiti ljubav i da se ljubav prema sebi nudi kao jedini temelj. I dalje se govori o ljubavi, ali sada je sve drukčije. Ni-je nevažno opaziti da Isus počinje ljubavlju pre-ma Bogu svim ljudskim snagama. Naruši li se taj poredak, ništa više nije usklađeno. Tako je to u svijetu i u Crkvi, u obitelji i u redovničkim za-jednicama. Posvuda.

Kada se vjernici sabiru na euharistiju, posve im je jasno da u središtu stoji nevidljiv Bog, nje-gova ljubav, milosrđe i njegov poziv na zajedniš-tvo s njime. Pa ipak, već od početka su pozvani na promjenu stava prema bližnjem. Kajanjem, opro-stom i obećanjem truda oko ljubavi. U takvom ozračju prihvaćenosti od Boga i prihvaćenosti unutar zajednice pojedinac pronalazi izvorni na-čin ljubavi prema samome sebi. Tko se odvaži na cjeloviti odnos s Bogom i drugima otkrije kako Zakon i proroci, istina i život vise o ljubavi.

Ante Vučković

Primjer nasljedovanja uz: 1Sol 1, 5c-10Navjestitelj Riječi mora nasljedovati Krista kako bi i oni koji ga slu-šaju, nasljedujući njega, počeli slijediti Krista. To se nasljedovanje prepoznaje u prigrljivanju Riječi s radošću Duha Svetoga, unatoč nevoljama i teškoćama (1,6). Na taj su način i solunski kršćani po-stali uzor svim ostalim vjernicima koji sada mogu njih nasljedova-ti. Apostol ističe važnost primjera kršćanskoga života koji postaje važniji i od riječi naviještanja i propovijedanja. Takav život obraće-nja i služenja Bogu sav je usmjeren prema drugom dolasku »Si-na njegova koga uskrisi od mrtvih, Isusa« (1,10). Apostol zapravo izriče sadržaj svojega propovijedanja evanđelja među poganima: obraćenje na vjeru u jedinoga Boga i snažan naglasak na dolazak uskrsloga Gospodina, što obilježava Pavlovu kristološku misao. Tada će Krist predati »kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu« (1Kor 15, 24).

Darko Tepert


34

30. listopada 2011.

Trideset i prva nedjelja kroz godinuUlazna pjesma Gospodine, ne ostavljaj me,Bože moj, ne udaljuj seod mene. Požuri se menina pomoć, Gospodine,spase moj.

Ps 38,22-23

Zborna molitvaSvemogući, milosrdni Bože, tvoja je milost da ti dostojno i uzorno služimo. Daj da bez zapreke težimo za obećanim dobrima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mal 1,14b–2,2b.8-10Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču.

Čitanje Knjige proroka MalahijeJa sam velik kralj – govori Gospodinnad vojskama – i strašno je ime moje među narodima. A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Gospodin nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti. Vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o zakon spotiču, raskinuli ste savez Levijev – govori Gospodin nad vojskama. Zato učinih da vas preziru i ponizuju svi narodi jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući zakon. Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugome nevjerni te skvrnimo savez svojih otaca?Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 131,1-3Pripjev: Čuvaj dušu moju u miru

kod sebe, Gospodine!Gospodine, ne gordi se moje srceniti se oči uznose.Ne idem za stvarima velikimni za čudima što su iznad mene.

Ne, ja sam se smirioi upokojio dušu svoju;kao dojenče na grudima majke,kao dojenče duša je moja u meni.

U Gospodina se, Izraele, uzdajodsada dovijeka.

Drugo čitanje 1Sol 2,7b-9.13Htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše.

Čitanje Prve poslanicesvetoga Pavla apostola SolunjanimaBraćo! Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoju djecu. Tako, puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo evanđelje Božje nego i naše duše jer ste nam omiljeli. Sjećate se doista, braćo, našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radili noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas. Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest,riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima.Riječ Gospodnja.


Darovna molitvaGospodine, nek ova žrtva u tvojim očima bude čista, a nama plemenit dar tvoga milosrđa. Po Kristu.

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Čuvaj dušu moju

(glazbeni prilog str. 39.) Prinosna: XIV Evo nas, OčePričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 207 Prigni se, svako koljeno

35


Pjesma prije Evanđelja Mt 23,9b.10Jedan je Otac vaš onaj na nebesima; i vođa je vaš jedan – Krist.

Evanđelje Mt 23,1-12Govore, a ne čine.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuU ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli.Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama,prva sjedala u sinagogama,pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu,jer jedan je vaš vođa – Krist.Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKao što je meneposlao živi Otac,i ja živim po Ocu,tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni.

Ps 16,11

Popričesna molitva Gospodine, nahraniosi nas nebeskim otajstvom.Molimo te, nek djelujeu nama sve snažnijei pripravi nas na dar što ga obećava. Po Kristu.

Ujedinjeni u molitvi obratimo se Bogu,dobrome Ocu, da svojim Duhom prati naš hod prema vječnosti. Molimo zajedno:Obnovi nam vjeru, Gospodine.

Gospodine, budi svojoj Crkvi svjetlo na putu 1. kroz svijet kako bi svima mogla životom svjedočiti ono što riječju naviješta, molimo te.Gospodine, obnovi u svojim pastirima i svim 2. svećenicima odgovornost za Istinu koju si im povjerio i obdari ih radosnim predanjem za rast tvoga kraljevstva, molimo te.Gospodine, pomozi svim kršćanima da u tebi 3. prepoznaju Učitelja života, a u svim ljudima pronađu braću i sestre, molimo te.Gospodine, ravnaj našim mislima i željama: 4. ne dopusti da budemo zavedeni prolaznim dobrima i čašću među ljudima; nadahni nas za istinsku ljubav i snagu služenja svima koje stavljaš na naš životni put, molimo te.Za braću i sestre koji su usnuli u vjeri:5. oprosti im grijehe i dovedi u svoj nebeski dom,molimo te.

Primi naše molitve, Gospodine.Prati nas svojim Duhom da dar vjere koji si nam povjerio bude plodan po svjedočenju evanđeljai po djelima istinskoga služenja svim ljudima.Po Kristu, Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Najveći među vama neka vam bude poslužitelj.(Simone Martini, Papinska palača, Avignon, 1341.)


36

netko uputi kritiku, važno je da se ne uvrijedi i da do-tičnoga ne optuži da ne po-štuje autoritet. Smatram do-voljnim pečat vjerodostojnosti. Uostalom, volio bih osjetiti da svi koji obnašaju dužnosti vezane uz op-će dobro, i onda kada prozivaju, nose u sebi osjećaj da su i sami prozvani. Takvo je, čini mi se, i evanđelje.«

Lov na skandale u zajednici vjernika, osobi-to kada su u pitanju crkveni predstojnici, odav-no je otvoren. To nas ne treba čuditi. Kršćan-stvo i Crkva imaju visoke zahtjeve te je svaki odmak od njih zanimljiv povod za napad; a da-našnja je Božja riječ upućena svakomu tko no-si neku odgovornost za drugoga. Njezin je okvir puno širi od nekolicine predstavnika skupinâ. Da nešto što izgleda kao skandal među nama, to ne postane, potrebno je u rukama često imati ogledalo evanđelja i puno poniznosti. I to svat-ko od nas, a posebno mi, svećenici.

Židovska baština ispravan odnos prema Božjoj riječi naznačivala je s četiri glagola: na-učiti, čuvati, poučavati, činiti. Zato i jedna ra-binska izrjeka kaže: »Predivne su riječi u usti-ma onoga tko ih vrši.«

Djelima ‘govoriti Boga’Nakon što je Isus osudio farizejsku nedosljed-nost, dvostruko mjerilo, religijsku ambicioznost koja odiše ispraznošću, svojim učenicima pruža kompas u ruke: ne dajte se zvati rabbi, jer jedan je učitelj, a svi ste vi braća, ne zaboravite da vam je Otac na nebu i da je samo jedan vođa kojega trebate slijediti – Krist.

Izbjegavajte beskorisno kruti legalizam; najveći neka budu poslužitelji. Ta mi je rečenica ostala u ušima i kao kritika i kao poticaj: »naj-veći neka vam bude poslužitelj«. Rado se sje-ćam svoga prvog susreta s jednim od pretpo-stavljenih, kojega sam upoznao u trenutku kada je čistio hodnik i stubište. U tome susretu nisam znao tko je; tek sam kasnije saznao da je u toj

Ne znam što je bolnije u današnjemu na-vještaju Božje riječi: čitanje iz knjige proroka Malahije, Kristova oštrina ili

Pavlov majčinski primjer. Kritike ostavljaju trag, jer opterećuju, a neki primjeri nisu podnošljivi zbog svoje udaljenosti od stvarnih prilika i nji-hove neponovljivosti.

U koliko li je samo slika Isus stavio licemjer-je! Obraćajući se farizejima redovito ih naziva obijeljenim grobovima; uspoređuje ih s onima koji vide trun u tuđemu oku, a brvna u svome ne vide; govori da vežu nesnosne terete na tuđa leđa, a sami ni da bi prstom makli; sve što čine, čine da ih drugi vide; vole pročelja na gozbama, prva mjesta u sinagogama, kićenu odjeću, titule i časti… Ipak, sve se može sažeti u kratku rečeni-cu koja određuje licemjere – Govore, a ne čine.

Zanimljivo je nadasve da Isus – uza sve to – svojim učenicima govori da oni čine ono što im farizeji kažu, ali da se ne ravnaju po njiho-vim djelima. Teško da će ijedan svećenik danas moći pred vjernicima izbjeći pogled u ogledalo, da će moći zaobići tu temu, premda je ona puno šira. Gledam li osobno, ovaj tekst postaje pone-kad tugom, a ponekad radošću za sve moje rije-či za koje priznajem da se uvijek ne mogu podu-darati i s mojim djelima, premda bih to od srca želio. Poslovica veli: licemjer je sličan krijesnici – svijetli, ali njegovo svjetlo ne grije.

U odgovornosti za drugeBilo mi je poticajno čuti sljedeće mišljenje o to-me što se očekuje od nas svećenika: »Ne oče-kujem savršenost, čak niti posvemašnju podu-darnost riječi i djela, savjeta i primjera. Kada bi dopuštenje za naučavanje ovisilo o primjereno-me ponašanju pod svim vidicima, niti jedan čo-vjek ne bi imao pravo otvoriti usta. Iznimka bi bili samo svetci, ili možda čak niti oni, budući da se smatraju samo grješnicima. Zadovoljan sam kada svećenici govore ono što iskreno pokuša-vaju i oko čega se trude, premda im to uvijek ne uspijeva. Drag mi je svećenik koji traži i tražeći posrće, ali ne pada olako u malodušje. Ako mu

Dvoličnost: svjetlo koje ne grije

Trideset i prva nedjelja kroz godinu

netko uputi kritiku, važno je da se ne uvrijedi i da do-tičnoga ne optuži da ne po-štuje autoritet. Smatram do-voljnim pečat vjerodostojnosti. Uostalom, volio bih osjetiti da svi koji obnašaju dužnosti vezane uz op-će dobro, i onda kada prozivaju, nose u sebi osjećaj da su i sami prozvani. Takvo je,

netko uputi kritiku, važno je da se ne uvrijedi i da do-tičnoga ne optuži da ne po-štuje autoritet. Smatram do-voljnim pečat vjerodostojnosti. Uostalom, volio bih osjetiti da svi koji obnašaju dužnosti vezane uz op-će dobro, i onda kada prozivaju, nose u

37

1010živo vrelo10živo vrelo1010živo vrelo10201120111020111010201110ustanovi bio ’najveći’. Sretna je zajednica kojoj su takvi na čelu. To ne vrijedi samo za Crkvu, državu, već i za obitelj, krugove prijatelja, radna mjesta. Sretni su oni ko-ji umjesto govora susreću dobra djela proi-

zišla iz dara ljubavi.Zbog toga je iznimno ohrabrujuća riječ sve-

toga Pavla: »Sjećate se… našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radi-li noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.« Sjećate se našega truda i napora. Ne ka-že: sjećate se naših govora, preporuka ili opo-mena. Sveti Pavao upućuje na način življenja posvećenosti poslu, na svoje muke i nježnosti. I još nešto. Svojski se je trudio i nije se štedio, ali je svjestan da sve ovisi o Bogu, o djelovanju njegova Duha. Jer ono što je govorio nije ljud-ska riječ, nego Božja. Apostol Pavao ne govori o Bogu, nego svojim životom govori Boga, ljudski, ne moralizirajući, iskreno. To se osjeća u njego-voj poruci koja time postaje vjerodostojna.

Titule ne mogu pokriti prazninuI religija može postati odijelo koje pokriva uske i niske interese pojedinaca i skupina. Koliko li je samo nevjerodostojnosti koju svakodnevno udišemo; koliko li je samo izjava, pobožnih fra-za i takozvanih transparentnosti koje zbunjuju

i mute pogled! I kako je lijepo susresti iskrena čovjeka!

Oprez! Riječi koje nam odzvanjaju u ušima, rečene su za nas – ne za susjede. I one nisu kraj, jer postoji Isusova riječ nama, kojoj su sve rije-či kritike licemjerja uvod. Isus kaže: vi pak… To je kršćanski obrat, obučen u dosljednost i poni-znost; svijest da nikakva odjeća i nikakva titula ne može pokriti prazninu. I kada su crkveni lju-di u pitanju ne znači da su »nositelji crkvenoga ruha automatski i nositelji Boga«. Ponekad ruho čak i više upućuje na Boga od ljudi koji ga nose.

Tamo gdje ne postoje gospodari drugih, gra-bežljivci časti i položaja; tamo gdje postoje tra-žitelji i obilje strpljenja; tamo gdje vlast otkriva, a ne skriva Boga; tamo se nalazi ljubav i svijet koji nam je ponuđen u Kristu. I kada sebe pre-poznajem licemjernim, kada osjećam svu težinu riječi u kojima se pronalazi i moja muka, želim biti ponosan samo zbog toga što je Bog darovao objavu o svojoj ljubavi. U poniznost stane svaka veličina. No, poniznost je čudan biser. Čim ka-žeš da ga posjeduješ, već si ga izgubio.

Pomalo se bojeći da i danas poneka moja riječ nije bila suvišna, pozivam nas sve zajed-no da molimo za kršćanske zajednice da usvoje ovo evanđelje koje oslobađa od oholosti i umi-šljenosti.

Ivan Šaško

Bezuvjetnost predanja uz: 1Sol 2, 7b-9.13Opisujući svoje djelovanje u solunskoj Crkvi, Pavao koristi izraze koji označavaju nježnost. Tako se najprije uspoređuje s majkom koja hrani i njeguje svoju djecu (2,7), da bi potom naglasio da se i sam htio predati Solunjanima koji su mu omiljeli (2,8). Po njemu navještaj evanđelja ne može biti odijeljen od života samoga navje-stitelja. Evanđelje može biti predano samo ako se i sam navjestitelj preda svojim slušateljima. Odatle njegov »trud i napor« te rad »no-ću i danju«, kao i želja da nikoga ne optereti (2,9). Pavao često na-glašava da nije materijalno ovisan o zajednicama koje je osnovao (2Sol 3, 7-9; 1Kor 4, 12; 2Kor 11, 7-10; 12, 13-18). Stoga je zarađivao od svoga zanata, kako bi navještaj evanđelja bio sasvim besplatan. Samo je od Filipljana, s kojima je bio posebno povezan, bio spreman primiti sredstva za osobno uzdržavanje (Fil 4, 15-16). Plod je takva djelovanja snažna prisutnost Božje riječi među Solunjanima (2,13).

Darko Tepert

Zrnj

e

Kao što je ‘minus’ (manje) podložno onomu što je ‘magis’ (više), tako je

i ‘minister’ (služitelj) podložan onomu koji je ‘magister’ (učitelj).

Zato Gospodin i veli: ‘Unus est Magister vester’ – Jedan je vaš

Učitelj, Krist. Biti ‘minister’ znači uvijek slijediti onoga koji je

‘Magister’. Tako služenje nalazi smisao tek kada se vrši u učeničkom povjerenju u Krista i u njegov nauk. Služi samo onaj tko priznaje Višega.

Odjeci Riječi

ustanovi bio ’najveći’. Sretna je zajednica kojoj su takvi na čelu. To ne vrijedi samo za Crkvu, državu, već i za obitelj, krugove prijatelja, radna mjesta. Sretni su oni ko-ji umjesto govora susreću dobra djela proi-


toga Pavla: »Sjećate se… našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radi-li noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.« Sjećate se našega truda i napora. Ne ka-že: sjećate se naših govora, preporuka ili opo-mena. Sveti Pavao upućuje na način življenja

ustanovi bio ’najveći’. Sretna je zajednica kojoj su takvi na čelu. To ne vrijedi samo za Crkvu, državu, već i za obitelj, krugove prijatelja, radna mjesta. Sretni su oni ko-ji umjesto govora susreću dobra djela proi-


toga Pavla: »Sjećate se… našega truda i napora. Propovijedali smo vam evanđelje Božje i radi-li noću i danju da ne bismo opteretili koga od vas.« Sjećate se našega truda i napora. Ne ka-

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI

38

U Gospodnjem ću domu prebivatiOtpjevni psalam za 28. nedjelju kroz godinu – A

M. Martinjak

U Go spod- njem- u do mu- pre biva- ti- kroz da ne- mno ge.-

1. Gospodin jena poljanama

Uljem mi glavu

Tvoj štap i palica

3. Trpezu preda mnom

Na vrutke me tihane

2. Stazama pravim on me

4. Dobrota i milost pratit e

Pa da mi je dolinom smrti

U Gospodnjem u domu pre

uprotvo

ma

me

zepa

vo

bi

pro

-

prav

va

lestir

sti

-

--

-

-

di

i,

ti

ja

lja

ne

nimmoj,

rešžeš,

--

-

-

-

-

-

-

-

utje

kroz

radi i

on mi

aša se

i krijepi

ni u em ja

na o i dušma

u sve dane ži

zla se ne bojim jer ti

dane

du

ni

voda

ha

me

mo

-

-

-

-

oje

ja

tane

nasi

šu

su

ma

--

-

--

-

-

mo

sa

od

me

sku

momno

svo

mopre

-modije

je

lije

--

-

-

ni.

ga.

ra.ju.

ga.

va.

ge.

jim.

vam;

mnom.

-

-

--

-

--

-

-

39


Čuvaj dušu mojuOtpjevni psalam za 31. nedjelju kroz godinu – A

B. Juračić

u vaj- du šu- mo ju- u mi ru- kod se be,- Go spo- di- ne.-

2. Ne,1. Gospodine, ne

jagor di

sam- se

sesr

smiceri

--

moo-

je- nii

tiupo- se

ko-oji-

io

--

uzdu

nošu

--

se.svo

-ju;-

1. Ne idem za2. kao dojen e na3. U Gospodina se, Iz

grustva ri

dira-

--

emama-

--

majle,

ve

-

li

uz

-ke,daj

kim--

- odsada

ni za udima što sukao dojen e duša je moja

izudo

nadmevi

-

-ni.je

me--

ne.

ka.-

-

3 3

3

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

40

Pisma čitatelja

Ideja o kojoj čitatelj pita nije sasvim nova jer se i drugdje po svijetu već raspravljalo o uređe-nju »dvaju tabernakula« u liturgijskom prosto-ru: jedan za čuvanje euharistije, drugi za čuvanje knjige Božje riječi, osobito Evanđelistara. Da bi-smo razumjeli razložnost pitanja i približili se ja-snoći odgovora, potrebno je naglasiti važnost ko-ju obnovljena liturgija daje navještaju Božje riječi te uočiti razloge zbog kojih Crkva čuva i časti Pre-sveti oltarski sakrament.

O Božjoj riječi, naviještenoj u slavlju vje-re, te o euharistijskim prilikama govorimo kao o dvama oblicima Kristove prisutnosti u litur-giji Crkve (SC, 7). Tragom te istine Drugi vati-kanski sabor priznaje da je Crkva »uvijek častila božanska Pisma kao i sámo Gospodinovo Tijelo jer ona ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života – kako sa stola Božje riječi tako i sa stola Kristova Tijela« (DV, 21). Čuvajući istini-tost i čistoću toga nauka ipak valja uočiti razlike u čašćenju Svetoga Pisma i Kristova Tijela.

Praksa čuvanja Kristova Tijela pod prilikom kruha nakon slavlja euharistije u povijesti Cr kve nije nastala iz želje za štovanjem euharistije, nego prvotno iz potrebe da se udioništvo u euharistij-skom zajedništvu omogući i onima koji iz oprav-danoga razloga nisu mogli biti prisutni na slavlju (bolesni i utamničeni) te umirućima. Nakon vi-še stoljeća, srednjovjekovna kretanja u duhovno-sti dala su »novo značenje« drevnoj praksi čuva-nja Euharistije, pa su nastali oblici euharistijske pobožnosti i štovanja (klanjanja, blagoslovi, pro-cesije), što je kasnije rezultiralo i oblikovanjem posebnoga mjesta za čuvanje euharistije – sve-tohraništa, koje će u doba baroka zauzimati sre-dišnji dio liturgijskoga prostora. Time je naglasak prenesen s euharistijske brige za bolesne i nemoć-ne na pobožnost prema Kristu prisutnom u euha-ristiji. I danas, može se primijetiti, svetohranište više služi euharistijskoj pobožnosti negoli priče-sti bolesnika. Ta nas istina trajno propituje o ži-

Knjiga čitanja i sakramentalnost RiječiKod obnove i preuređenja naše župne crkve rodila se ideja da se u sve-tištu, u blizini ambona, uredi posebno mjesto na koje bi se, nakon na-vještaja Božje riječi u slavlju euharistije, knjiga misnih čitanja dostojno pohranila s ciljem naznačavanja Božje prisutnosti po naviještenoj Rije-či. Željeli bismo razjašnjenje te ideje. J. T.

votnosti naših slavlja i pobožnosti te o kršćanskoj skrbi za zaboravljene i nemoćne članove zajed-nice. Potrebno je pitati se o iskrenosti klanjanja pred Presvetim, ako znademo da u našoj životnoj blizini postoje oni koji su ‘gladni’ euharistije i kr-šćanske ljubavi. No, to je tema za neko drugo pro-mišljanje. Ovdje ističemo da su briga za bolesne, nemoćne i umiruće te klanjanje i pobožnost dva valjana razloga za čuvanje euharistije na priklad-nom i dostojnom mjestu u crkvi.

Premda Crkva u navještaju Božje riječi pre-poznaje Kristovu djelatnu prisutnost u zajedni-ci okupljenoj na liturgijsko slavlje te premda ne predviđa liturgijsko slavlje bez navještaja Riječi, ipak valja reći da se čašćenje usmjereno prema Božjoj riječi smješta na drugu razinu značenja. Li-turgijska obrednost poznaje čašćenje Božje riječi unutar obrednog navještaja: navještaj je praćen poklicima i pjesmom; navještaju evanđelja pret-hode: procesija, pjesma hvale, kađenje i zname-novanje, a na kraju se čašćenje iskazuje poljup-cem evanđelistara. Ipak, to su sve elementi čiji je smisao moguće razumjeti samo unutar dinamike obreda. Po dinamizmu i djelotvornosti Riječi sa-mi udovi Crkve, nahranjeni i preobraženi Riječju i Tijelom, postaju nositelji i svjedoci Božje obja-ve svijetu. Zatvoriti taj dinamizam u Knjigu, ču-vanu i ‘čašćenu’ na nekom časnom mjestu, znači-lo bi umanjivati obvezu poslanja koje proizlazi iz sakramentalnosti riječi naviještene u liturgijskom slavlju. Korisno je na neki način omogućiti vjerni-cima da izvan slavlja mogu u crkvi osobno čitati i razmatrati Sveto pismo te moliti, ali ideja o »ta-bernakulu riječi« ne nudi nikakav »produžetak slavlja« na život vjere. Dva ‘tabernakula’ u prosto-ru slavlja zacijelo ne bi doprinijela promicanju že-ljenoga jedinstva liturgije Riječi i euharistijske li-turgije u slavlju vjere. Crkva pred svetohraništem nije samo zagledana u Krista, prisutna pod prili-kom kruha, nego s jednakom vjerom u molitvi i klanjanju sluša njegovu riječ.

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

List izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3 EUR; 5 CHF; 6 USD; 6 CAD; 7 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 39 EUR; 65 CHF; 78 USD; 78 CAD; 97.50 AUD – BiH, SRB, MNE: 30 EUR

živo vrelo

I V I C A Ž I Ž I Ć

Plemenita jednostavnostLiturgija u iskustvu vjere.17x24 cm ▪ 334 str. ▪ 160 knOva zbirka sabranih tek sto va zahvaljuje svoje postojanje slijedu misliproizašlih iz iščitavanja, oslu škivanja i tumačenja ideja koje prate i promičuliturgijsku obnovu Crkve. Središnja poveznica knjige jest mišljenje liturgije u iskustvu vjere. Bogatstvo inteligencije vjere, uronjene u liturgijsko slavljeCrkve, polazište je ovih teoloških tumačenja otvorenih kulturalnim, estetskim, antropolo škim i fenomenološkim gledištima na kršćansku simboliku i obrednost.

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKaptol 26, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 3097 117 • faks: +385 (0)1 3097 118e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

A. Crnčević • I. ŠaškoPred liturgijskim slavljemOdgovori na najčešće liturgijska pitanja12,5 x 20 cm � 320 str. � 120 kn

A. Crnčević • I. ŠaškoNa vrelu liturgije

Teološka polazišta za novostslavljenja i življenja vjere

17 x 24 cm � 680 str. � 195 kn

2011 | Sveopća molitva

Documents

Transcript of 2011 | Sveopća molitva