01Povijest_filozofije

7/24/2019 01Povijest_filozofije

1/152

1

1.DIOUVOD U FILOZOFIJU

Odreenje filozofije

Znaenje rijei

Nije jednostavno objasniti to je filozofija. Ukoliko bismo odmah zapoeli s nekom

tekom i apstraktnom definicijom, samo bismo izazvali strah, a ne bi praktiki nita

objasnili.

Obino se zapoinje analizomznaenja rijei:filozofijagrka je sloenica (Grci je

izgovarajufilosofia),koja se sastoji od glagolafilein(voljeti) i imenicesofia (mudrost).

Stoga se filozofija prejednostavno definira kao ljubav prema mudrosti.

No, ipak treba neto blie rei i o ljubavi i o mudrosti koji sainjavaju filozofiju.

filein

Za razliku od naega jezika gdje se ljubav izraava uz pomo dvaju glagola, uobiajenog

voljetii pomalo knjievnog ljubiti, grki je imao etiri rijei za ljubav:

Prva je era(doslovceudjeti), otuda i imenica eros, to znai voljeti neto iz

estetskih razloga, zato to je lijepo,privlano osjetilima (i ne svodi se na erotsko u

suvremenom smislu).

Druga jestorgljubav, koja oznauje obiteljsku ljubav roditelja i djece, brae i

sestara.

Trea je agap ljubav koja je starim Grcima znaila praktiki isto to istorg, s tim

to se agapljubav ukazivala i onima koji nisu rodbinski povezani. Voljeti na agap

nain znailo je voljeti nekoga kao lana vlastite obitelji, kao roenog brata. U

Novome zavjetu agapdobiva znaenje bezuvjetne boanske ljubavi: Bog nas voli

(zapravo, ljubi) bez obzira na to to smo loi i to ga ne prihvaamo.

Filein(otkuda i imenicafilosprijatelj) znai voljeti neto ne radi vanjske nego radi

nutarnje ljepote i to ne mora nuno smjerati na osobu, nego i na neto apstraktno

primjerice, mudrost.

sofia

Sofiaje oznaavla mudrost, koju treba jasno razluiti od njoj slinih pojmova kao to su npr.

pamet i inteligencija.

Pamet i inteligencija oznaavaju sposobnost snalaenja u situaciji.Uenik koji napravi

takav alabahter da ga profesor ne uhvati jest inteligentan uenik, ali nije mudar. Mudar je


2/152

2

onda kada shvati da mu je bolje da naui neko gradivo i trajno ga zna, nego da se samo

izvue od loe ocjene i nikad ne naui lekciju. Mudrost je zapravo u tome da se shvati kako

treba teiti neem trajnom (znanju) a ne prolaznom (ocjeni); kako treba misliti i na

budunost, a ne samo na sadanjost, kako treba jaati unutarnji karakter linosti, a ne samo

vanjski dojam (bitnije je da uistinu budemo dobri, nego da ljudi imaju o nama dobro

miljenje).

Biti mudar znai poznavati svijet i ivjeti u skladu sa spoznajom. Filozof nije osoba koja

samo zna razglabati o temeljnim istinama, nego po njima i ivi.

Takvu mudrost prema Platonu posjeduje jedino boanstvo, jer ovjek niti potpuno spoznaje

svijet, niti ivi po toj spoznaji. Toga radi filozofija jest s jedne strane ovjekovo priznanje o

vlastitoj nesavrenosti, ali s druge strane i poziv na dostizanje ovog idealaspoznaje i

djelovanja.

Filosofia

Evo nas opet kod rijei s kojom smo zapoeli. Sama rijefilozofijapo prvi se puta

pojavljuje u oblikufilosofos: Heraklit (fragment 35) je izjavio da ljudi filozofi moraju biti

znalci mnogih stvari. Ovom se tvrdnjom jasno napominje da filozofija podrazumijeva

naobrazbu i uenje: filozof se ne postaje jednostavnim stavljanjem prsta na elo i upornim

razmiljanjem. Filozof mora imati iroku naobrazbu a isto tako i naobrazbu u filozofiji.Uvrijeenu predodbu o nepotrebnosti obrazovanja u filozofiji duhovito komentira

Hegel:

Ova znanost esto doivljava prezir da i onakvi koji se nisu muili njome izraavajuuobraavanje da od temelja razumiju kako stoji s filozofijom i da su i kao takvi kakvi jesu, sasvom obinom obrazovanou, naroito polazei od religioznih osjeaja, sposobni dafilozofiraju i da o njoj sude. Za druge se znanosti priznaje da su se morale studirati kako bi

se poznavale, i da ovjek tek s pomou takvog znanja ima pravo da sudi o njima. Priznaje seda je ovjek najprije morao uiti i vjebati se ako je htio da napravi cipelu, premda svaki na

svojoj nozi ima mjerilo za nju, te ruke i u njima prirodnu spretnost koja je potrebna za tajposao. Samo za filozofiju ne bi imao biti potreban takav studij, uenje i trud.

Enciklopedija filozofijskih znanosti, 5, objanjenje.

Platon je objasnio pojamfilosofosausporeujui ga s tri znaenja rijeisofos(mudrac):a. sofos kao Bog Bog ima potpunu i neposrednu spoznaju cjelokupne stvarnosti. Za

razliku od ovako shvaenogsofosa, filozof se do spoznaje uspinje posrednim putem, poevi odvarljivih osjetila, preko razuma to stvara stalne pojmove o promjenjivoj stvarnosti do uma kojispoznaje vjenu i neprolaznu stvarnost. Platon je vjerovao da filozof moe doi do izvjesne spoznaje cjelokupne stvarnosti (u emu nije bio usamljen u povijesti filozofije), dok su brojnifilozofi (osobito suvremeniji) odricali ovakvu spoznajnu mo filozofije, tako da bismo slobodno

mogli rei da Bog spoznaje neposredno i potpuno, a filozof spoznaje posredno i nepotpuno.b.sofoskao mudracmudrac dolazi do istine kroz izreku, gdje je sve posvema jasno i

neupitno, npr. U svemu treba biti umjeren. Za filozofa, ova je izreka tek polazite, a ne kraj


3/152

3

razmiljanja. Oito je da se pitanje umjerenosti tie i koliine i kvalitete (litra vode nije isto to ilitra rakije), kao i konkretnog ovjeka. Postoje li stvari koje se moraju potpuno odbaciti, ili pak onekoje se trebaju beskonano prihvaati? Sve su ovo samo pitanja: filozofski se nain razmiljanjarazlikuje od mudraevog po tome to nijedna teza nije kraj, nego novi poetak razmiljanja.

c.sofoskaosofists,mudrija. Ove su dvije rijei inae istoznanice (tako i Platon nazivaBoga najveim sofistom, tj. najmudrijim).Kasnije se znaenje rijeisofistprometnulo u mudrijaa,

nekoga tko sve dovodi u pitanje samo zaradi nadmetanja u dokazivanju. Mudrija istinu proglaavalaju, dobro loim, i obratno, zabavljajui se lanim dokazima (sofizmima), svodei filozofiju ne naozbiljno traenje istine, nego na kozeriju. Za razliku od sofista, filozof tei dostizanju istine i toshvaa kao ivotni poziv. Filozof propituje sve, sumnja u sve (u emu prividno nalikuje sofistu), aline da bi od ljudi pravio budale, nego da bi uistinu pronaao neoborivu ist inu.

Fil ozofi ja spram umjetnosti, znanosti i reli gije

Filozofiju treba definirati tek nakon to promislimo o njezinu odnosu spram drugih,

bliskih oblasti ljudske intelektualne aktivnosti.

Filozofija, umjetnost, znanost i religija imaju zajedniku osobinuda shvaaju kako

ova vidljiva stvarnost, pojavnost nije i konana ili prava realnost. Kada obinome ovjeku

padne jabuka na glavu, on samo registrira (ekanjem) ovaj neugodan doivljaj;kada

znanstveniku (po legendi o Newtonu) padne jabuka na glavu, on se pita kakav zakon stoji

iza takve pojave, zato je jabuka pala na zemlju, a ne na Mjesec. Tako i filozofija i znanost i

umjetnost i religija stoje nasuprot obinom, zdravom razumu time to nadilazestvarnost

iza vidljivog trae nevidljivi uzrok i bt.Latinska rije za nadilaziti jest transcendere,zato

se govori o njima kao o transcendirajuimdisciplinama.

1. Fil ozofi ja i umjetnost

slinosti

i filozofija i umjetnost mogu izraziti obje strane zbiljnosti i onu unutarnju i onu izvanjsku.

Obje u onom osjetilnom tragaju za nadosjetilnim, u onom promjenljivom za

nepromjenljivim. Nije sluajno da su filozofi esto bili i knjievnici (Platon, Erazmo,

Voltaire, Sartre).razlike

a. Umjetnost je nemetodina, ona do svijeta dolazi neposredno; filozofija svijetu p rilazi

reflektirajui o metodi kojom je ta spoznaja mogua. Filozof moe biti uvjeren da ta metoda

doista postoji, ili biti krajnje skeptian po pitanju potrebe za takvom metodom, ali on ipak

mora utemeljiti svoj stav spram metode, na to umjetnik nije obvezatan.

b. Cilj umjetnosti jest lijepo, cilj filozofije jest istina. Za filozofiju je vano ono to (je

istina), a za umjetnost ono kako(je neto predoeno).


4/152

4

c. Umjetnost zbiljnost predouje u slikama. Umjetnika slika nije i ne mora biti kopija

stvarnosti, ona moe biti i krajnje apstraktna, poput apstraktnog slikarstva ili glazbe. Ali ona

mora koristiti osjetilnost. No iza te osjetilnosti krije se ono nadosjetilno, bitno iza slike

gavrana u poemi E. A. Poea krije se sama smrt. Filozofija se izraava u pojmovima,

terminima koje je mogue razumjeti samo kroz njihovu uporabu (npr. transcendentno i

transcendentalno). Te rijei najee nisu lijepe, i obinovuku grki ili latinski korijen. ak

i onda kad se filozof koristi svakodnevnim rijeima one imaju mnogo kompliciranije

znaenje od svagdanjeg (poput Marxovog pojma rada) ili se od njih stvaraju sloenice koje

zadaju glavobolje ne samo filozofskim poetnicima (poput Heideggerove definicije

umjetnosti kaosebe-u-djelo-postavljene-istine-bia).

2. Fil ozofi ja i znanost

slinosti

I filozofija i znanost reflektiraju o metodi kojom se treba pristupiti zbilji. Obje takoer

pretendiraju na istinitost. Povijesno gledano, neki od najznaajnijih filozofa ujedno su bili i

znaajni znanstvenici (Aristotel u biologiji i fizici, Descartes i Leibniz u matematici, itd.)

Tijekom XX. stoljea bilo je brojnih filozofa koji su pretpostavljali da e se filozofija na

koncu pretvoriti u pojedinane znanosti.

razlike

Oslanjajui se prije svega na Jaspersovu analizu odnosa filozofije i znanosti,1 zapaamo

sljedee momente:

a. znanost ne postavlja pitanje o vrijednostima i vlastitoj svrsi. Tono je da ponekad

znanstvenik moe biti svjestan kako njegov pronalazak moe unaprijediti ili jo ee

unititi svijet, ali to je individualni problem znanstvenika, a ne znanstveni problem.

injenice su takve kakve jesu i nije bitno to je tu dobro a to loe. Filozofija pak postavlja

pitanje vrijednosti svega, pa i sebe same, kao pitanje najvee vanosti. Filozof se s tim

pitanjem susree jo na poetku svog bavljenja filozofijomto u ja raditi kad postanem

filozof? I okolica je esto sklona postaviti filozofima pitanje koje nikada nee biti

postavljeno rudarima, lijenicima, vojnicima, niti ikome drugomeemu vi sluite?Nije

udno da filozofi u XX. stoljeu esto postavljaju pitanje emu jo filozofija? Kada

znanstvenik postavi pitanje emu slui znanost on time prelazi u (dobro ili loe) drutvo

filozofa.

1Karl Jaspers,Filozofija egzistencije (Beograd:Prosveta,1967), str. 41-43.


5/152

5

b. znanost ne raspravlja o vlastitim pretpostavkama. Znanstvenik prilazi ovom svijetu

ne raspravljajui o omiljenom filozofskom pitanju nije li sve samo opsjena ili varka kakvog

zlog demona. Znanstvenik polazi od stava da je ovaj svijet ureen po nekim apsolutno

vaeim zakonima, koji se mogu spoznati na osnovu iskustva i razuma. Znanstvenik duboko

vjeruje u vlastite metode i sebe smatra jedinim pozvanim da se izjasni o svim pitanjima

prirode i ovjeka. U sri je filozofije stav da sve treba kritiki ispitati de omnibus

dubitandum est(Dscartes). Stvarnost je za filozofa tajna i izvor uenja(Platon).

Dvije kljune pretpostavke znanosti:1. teoloka pretpostavka nikakav Bog ne intervenira u ovom svijetu.2. metafizika pretpostavka svijet je samodostatna cjelina, potpuno podvrgnuta zakonima.

Koliko su ove dvije pretpostavke neupitne? Prodiskutiraj.

c. znanost se bavi samo dijelovima ili aspektima zbiljnosti, dok filozof pokuava shvatitizbilju kao cjelinu. Znanosti stvarnost promatraju s razliitih aspekatafizika istrauje samo

tijela kao takva a ne prirodu kao takvu, biologija se bavi ivim biima, sociologija ljudskim

drutvom. Znanstvena su pitanja koja je prosjena temperatura u lipnju na Himalajima, na

koji se nain razmnoavaju pauci, koliko je bilo rtava Prvog svjetskog rata, koje su

prednosti u lijeenju reume hidroterapijom, itd. Znanost postaje toliko rascjepkanom i

razagranatom da se u neke granice znanosti razumije samo nekoliko ljudi.

S druge strane, filozofska pitanja obuhvaaju onosve(grki to pan),stoga su njezina pitanja

krajnje apstraktna. Znanstvenika zanimaju neki povijesni dogaaji, filozof se pita to je to

uope povijest, je li ona neka logiki povezana cjelina s vlastitom svrhom. Znanstvenik se

moe pitati to znai neka rije, filozofa zanima to je to uope znaenje. Filozof napokon

postavlja i tako openita pitanja poputzato uope neto postoji(ne bi li bilo lake da nita

ne postoji?). Iako i filozofija ima svoje oblasti, odnosno discipline, ona i u tim oblastima

postavlja pitanje cjeline (totus).

3. Filozofija i religija

slinosti

Osim ve openitih slinosti koje religija i filozofija imaju kao transcendirajui pristupi

stvarnosti, ponovimo da one dijele i jedan poprilian zajedniki fond pitanja osobito kada

se radi o podruju uzroka i svrhe (koji je uzrok postojanja? otkuda zlo? itd.), morala (koja je

ovjekova dunost?), kao i pitanja o smislu ivota, o ureenju ljudskog drutva,

vrijednostima i dr. I religija i filozofija bave se pitanjima svijeta kao cjeline.

razlike


6/152

6

a. autoritet religije jest boanska osoba (ili osobe), koja se objavljuje. Ona se sputa s

neba na zemlju progovara ljudskim jezikom, uzima na sebe tjelesno oblije (aneo,

ovjek, ivotinja) i prenosi istinu koju ovjek ne bi mogao svladati svojim prirodnim

razumom. Filozofija, pak, sebe temelji na ljudskom razumu, lumen naturale, koji sebe

uzdie do neba.

b. iz tih je razloga religija dogmatska njezina su uenja predmet vjerovanja i

neupitnog prihvaanja. Filozofska su uenja kritika, tj. nijedno ne biva prihvaeno ukoliko

se ne slae s razumom.

c. religija se izraava simbolima to su konkretne slike (i postupci) iza kojih stoji

apstraktna realnost. Tako religija po nainu izraavanja stoji negdje izmeu filozofije i

umjetnosti.2

Definicija filozofije

Nakon ovih usporeivanja filozofije s ostalim misaonim diskursima sposobni smo dati

njezinu definiciju:

Filozofija je umska i metodska refleksija mogunosti zahvaanja zbilje kao cjeline.

Da je filozofija umska znai da ona ne poiva na objavi (revelatio) poput religije; metodska

je jer se pita, za razliku od umjetnosti, kako se dolazi do istine; refleksija je zato to sve

ostale diskurse, pa isamu sebeima za svoj predmet; zahvaa zbilju jer se prema njoj odnosii teorijski(kao spoznaja) ipraktiki (kao djelovanje u zbilji), i to u cjelini zbilje.

Da ponovimo: Filozofija je umska i metodska refleksija mogunosti zahvaanja zbilje kao

cjeline.

Biljeke:

- filozofija ljubav (filein) prema mudrosti (sofia); Heraklit filosofos.

- transcendirajue discipline trae pravu stvarnost iza pojava (umjetnost, znanost, religija,filozofija).

- Umjetnost osjetilnost, slike, ljepota; filozofija pojam, istina.

- Znanost bez pitanja o smislu i o vlastitim pretpostavkama, pojedinana pitanja; filozofija

pitanja vrijednosti i pretpostavki, opa, apstraktna pitanja.

- Religija zasnovana na objavi, dogmatska i simbolika, filozofija zasnovana na umu, kritika

2Stoga Hegel religiju smatra drugim stupnjem u kretanju apsolutnog duha - iznad umje-

tnosti, a ispod filozofije.


7/152

7

agape prijateljska ljubav; u Novom zavjetu boanska, bezuvjetna ljubav. dogma uenje o kojemu se ne raspravlja, koje se prihvaa vjerom, bezuvjetnoeros ljubav prema estetski lijepom

filozofija ljubav prema mudrostiimanentno ono to je unutar neke stvarnosti, to njoj nuno pripada (suprotno:

transcendentno)parcijalno ono to se bavi samo dijelovima, a ne cjelinomrefleksija Misao

transcendentno ono to je iznad (vidljive) stvarnosti

Navedi i objasni vrste ljubavi u grkom shvaanju. Koja je filozofska ljubav?

U emu se razlikuju filozofija i umjetnost?

U emu se razlikuju filozofija i znanost?

U emu se razlikuju filozofija i religija?

Navedi i ukratko objasni definiciju filozofije.

Imamo li i u hrvatskom jeziku razliite rijei za voljeti? Koja je razlika?

Jesu li znanost i filozofija potrebne jedna drugoj? Moe li vjernikbiti filozof? Mora li filozof biti nevjernik?

Filozofske discip l ine

Iako filozofija nije parcijalna poput znanosti, i ona ima izvjesne odijeljene temeili

discipline. kolski izloeno ta podjela obuhvaa:

I. OSNOVNE FILOZOFSKE DISCIPLINE:

1. Ontologija (metafizika)uenje o biu2. Gnoseologija (epistemologija)uenje o spoznaji

3. Etikauenje o dobru

4. Estetikauenje o lijepom

Obino se za filozofa koji ima odgovore na sve etiri teme kae da je stvorio filozofski

sustav.

II. SPOREDNE FILOZOFSKE DISCIPLINE

Teko bi ih bilo sve pobrojati, ali u njih uglavnom spadaju:


8/152

8

1. Filozofija politikeuenje o ivljenju ljudi u zajednici, osobito u dravnoj zajednici.

Osnovno je pitanje koje je drutveno ureenje najbolje.

2. Filozofija znanostiza neke isto to i filozofija spoznaje, ali prije svega odgovara na

pitanje znanstvenih metoda. Ona se pak moe i dalje podijeliti na filozofiju matematike,

filozofsku logiku, filozofiju fizike, itd.

3. Filozofija povijestikoja se pita o smislu cjelokupne ljudske povijesti.

4. Povijest filozofijekoja izlae prije svega uenja(a ne biografije) znaajnih filozofa.

Nuna je za bilo kakvo bavljenje filozofijom.

5. Filozofija jezikakoja raspravlja o mogunosti jezinog izraavanja spoznaje. Osnovno

je pitanje odnos izmeu jezika i realnosti.

6. Filozofija religijekoja razmatra fenomen religijskih doktrina i vjerovanja uope.

Ovakva podjela je samo uvjetna i bila je odbacivana od strane brojnih filozofa. Kantje drao kakoje ontologija posvema suvina i da oholo ime ontologije treba zamijeniti skromnim imenom teorijespoznaje. Nasuprot Kantu,Heidegger e sva pitanja svesti na ontoloka. Wittgensteinje u svom

Filozofsko-logikom traktatufilozofiju sveo na analizu jezika, zapoinjui tako smjer tzv. analitikefilozofije.

Ontolog i ja

Prva osnovna filozofska disciplina naziva se metafizikom ili ontologijom. Aristotel, koji se s

pravom smatra njezinim utemeljiteljem (iako nije on prvi pokrenuo metafizika pitanja) njunazivaprvom filozofijom(protfilosofia).Naziv ontologija potjee od grke rijei za bia

(ta onta-particip glagola bitisrednjeg roda u nominativu mnoine). Rije metafizika (ton

meta ta fisika) znai da se ova znanost bavi onim to uvjetuje prirodu, to je izaprirode

(fisis).

Prema tradiciji naziv je nastao kada je Aristotelov sljedbenik Andronik s Roda u I. st. pr. Kr. htio

objaviti Aristotelova sabrana djela. Sve uiteljeve spise o politici svrstao je u knjigu pod nazivom

Politika, tako i sa spisima o govornitvu (Retorika), o pjesnitvu (Poetika), itd. Spise o prirodistavio je pod zajednikim nazivom Fizika, ali je ostao zbunjen skupinom spisa za koje nije znaogdje ih tono staviti. Oni su govorili o prirodi ali ne o prirodnim pojavama, nego o neem touvjetuje samu prirodu. Andronik je te spise stavio iza Fizikei dao im imeMetafizika(ono to je izafizike). No nikako ne treba misliti da se radi samo o rjeenju jednog bibliotenog problemakatalogizacije.

Tri osnovna pojma ontologije jesu bie, bitaki bt.

Bieje neto, postojeestol, ovjek, drvo (ne treba mijeati s pojmomzonivobie).

Postoji znanost koja promatra bie kao bie i ono to mu pripada po sebi. Ta znanost nije istani s jednom od pojedinih znanosti, jer nijedna od drugih znanosti ne bavi se biem uope i


9/152

9

biem kao takvim, nego one za sebe odsijecaju neki dio bia i promatraju mu svojstva, kaomatematike znanosti. (Aristotel,MetafizikaIII, 1, 1003a)

Bitakje ono to ini da bilo kojebiejeste, ono bez ega ne bi bilo bia uope.

Neki jezici imaju zasebnu rije za bie (lat. ens,njem. Seindes) i bitak (lat. esse,njem. Sein). Drugi,

pak, jezici, koji spadaju u vodee filozofske jezike, nemaju zasebne rijei (franc.L'etre;engl. beingza bie aBeingza bitak)

Btili sutina je ono po emu jedno bie jest upravo to bie, a ne neko drugo (ono po emu

stol nije tramvaj).

I. Ontologija prije svega pokuava razumjeti to jebti uzrok ovoga svijeta. Ona poiva na

stavu da postoji razlika izmeu pojavnog (fainomenn) i bitnog, umnog (noumenn, od

grke rijei nusum). Cijelu metafiziku moemo razumjeti ako shvatimo kako se sve ove

razlike mogu tumaiti.

Veina metafiziara tvrdi da se s pojave moe zakljuiti na bit, premda se ona razlikuje od

pojave. Klasini je primjer toga stava Hegelova maksima da pojava je pojava btidakle,

kroz pojavu se pojavljuje ona prava stvarnost.

No, postojala su i ekstremna rjeenja: po jednima nema nikakve razlike izmeu pojave i bti,

ono to vidimo jest upravo ona prava realnost. Ovi filozofi (npr. francuski senzualisti18. st.)

nisu ostavili dubljega traga u filozofiji. Prema zastupnicima drugog ekstrema, stvarnost je

neto posvema proturjeno pojavi. Takvu su analizu stvarnosti dali filozofi iz Eleje

Parmenid i njegovi uenici Zenon i Melis. Dok je pojavnost promjenljiva i mnotvena,

istinska stvarnost, odnosno istinsko bie jest jedno i nepromjenljivo. Slian e odgovor dati

i Spinoza u 17. stoljeu, dok e Kant stoljee i pol kasnije zastupati da mi moemo samo

spoznati stvariza nas(pojave), dok nikada ne moemo znati kakve su stvaripo sebi.

Tablica povijesnih razumijevanja odnosa izmeu pojave i bti.lijevi ekstrem: identitet pojave i

btimain streampojava i bt surazliite, ali se s prve moezakljuiti na drugu

desni ekstrembt i pojavasu potpuno razliite

- francuski senzualisti XVIII. st.(Condillac)

- engleski fenomenalisti XX. st.

- predsokratici; Platon;- Locke; Hegel;

- Husserl i fenomenologija

-Elejci (Parmenid i Zenon)-Spinoza

-Kant (stvarpo sebiiza nas)

II. Ontologiju kao nauk o bitku utemeljio je Aristotel. Ontologija ne raspravlja o nekom

odreenom biu ili nekom dijelu stvarnosti. Ona postavlja pitanje o biu kao biu, o bitku

bia onome po emu svako bie upravo jest bie. Ovdje se pokazuje dubina filozofske

apstrakcijedok obian govor poznaje tvrdnje poput ovo ili ono jest (postoji), filozofija


10/152

10

pokuava odgovoriti na pitanje to uope znai da neto jestodnosno to je to netoi to je

topostojanje.

Nije jednostavno odgovoriti na naizgled banalno pitanje: to postoji? Sloit emo se da npr. postojiova soba ili ovaj stol, jer je to objektivno, dakle, svi to mogu vidjeti. I kada izaemo iz sobe, ona idalje postoji. S druge strane, kada zamislimo npr. kukca s mlaznim motorom, svjesni da on ne

postoji, jer ga samo mi imamo u svom umu i uz to, on nestaje im prestanemo misliti na njega.Ali ontologija i dalje ima pitanja o postojanju: postoje li npr. brojevi? Njih (kao i onog kukca)

naizgled imamo samo u umu (ono to piemo nije broj, nego znakza broj). S druge strane, s njimane moemo, kao sa zamiljenim kukcem, raditi to hoemo ne moemo zamisliti da su dva i dva

pet, i svi emo se sloiti da su dva i dva etiri, iako to sve postoji samo u naem umu. Ako brojevipostoje izvan naega uma, onda je dakako veliko pitanje gdje oni postoje: oni nisu objektivni iosjetilni poput sobe ili stola, ali nisu ni subjektivna fantazija, s kojom se moemo slobodno igrati.

Metafiziari se meusobno razlikuju po pitanju kvantitete i kvalitete bitka:

a. prema kvantiteti, metafiziari se dijele na

monistekoji dre da je bitak jedan (monossam, jedan). Takvo su miljenje, kao to smovidjeli, branili Elejci. Isto tako i krani su monisti Bog je jedan. Monist je i Spinoza, koji

dri da je osnova svega jedna jedinstvena sveobuhvatna supstancija.

dualiste koji dre da imamo dva bitka. Descartes govori da postoje dvije supstancije

materija i duh. Dualisti su i manihejci (Mani je bio perzijski mistiar iz 3. st.) prema kojima

su dobro i zlo dva neovisna naela svijeta.

pluralistekoji dre da bitaka ima vie, ak i bezbroj. Najpoznatiji su meu njima atomisti,

koji tvrde da osnovu svijeta ini beskonano mnotvo nedjeljivih atoma.

b. prema kvaliteti bitka, metafiziari se dijele na dvije skupine:

materijalistikoji dre da jebitak tvar. Gore spomenuti atomisti su ujedno i materijalisti.

Spiritualisti ili idealistiprema kojima je bitak nematerijalan, duhovan. Krani su ujedno i

spiritualisti, jer je Bog duh. Idealisti su Platon i Hegel, prema kojima je temelj svijeta

nadsjetilna ideja.

Teori ja spo znaje (gno seolog i ja)

Spoznaja () kao problem postoji jo od antike, ali je tek novovjekovna filozofija

shvatila svu teinu problema i usredotoila se na njega. Ranije su se filozofi pitali to i kako

jeste, dok se novovjekovni filozofi pitajuto se i kako moe spoznati? Klasian je citat

Johna Lockea, ovjeka koji je svojim djelom Ogled o ljudskom razumuutemeljio i odredio

teoriju spoznaje: Moja je namjera da istraim podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske

spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i pristajanja. (Uvod, I.2)


11/152

11

Osnovna pitanja teorije spoznaje jesu prije svega ona tradicionalna: otkuda nam dolazi

spoznaja i koje su njezine granice.

PODRIJETLO SPOZNAJE

Prema ovom pitanju, imamo sljedee pozicije:

1. Racionalizam. Racionalisti u uem smislu jesu filozofi XVI. i XVII. stoljea Descartes,

Spinoza i Leibniz, koji su pretpostavljali da je razum sav izvor spoznaje. Oni nisu negirali

iskustvo, ali su ga drali sekundarnim u odnosu na razum. U irem smislu, racionalisti su

zapravo svi oni koji prihvaaju takvo rezoniranje. Prema njihovom shvaanju, kljune i

temeljne spoznaje imamo u razumu prije svakog iskustva, one su a priori.

2. Empirizam. Empiristi su nastali u Britaniji kao odgovor na racionalizam. Njihov je

utemeljitelj John Locke, ije je ideje nastavio, kritizirao i razradio sveenik George

Berkeley a do krajnjih konzekvenci doveo David Hume. Prema Lockeu ovjek je tabula

rasa, koja se poinje ispisivati spoznajama tek kad zapone iskustvo. Razum slui samo

sreivanju iskustva i ne moe samostalno doi niti do jednoga stava. Sve istine su stoga a

posteriori.

3. Kriticizamjest Kantov pokuaj ujedinjenja empirizma i racionalizma, gdje e se

priznati i a priori istine i iskustvo. Kant (Kritika istoga uma) podupire ideju utemeljenosti

spoznaje na iskustvu, ali samo iskustvo utemeljeno je na apriornim oblicima spoznaje.

Drugim rijeima, da bismo uope imali iskustvo, moramo imati neke ve postojee filtere

spoznaje, kroz koje primamo iskustvo.

4. I racionalizam i intuicionizam su razliita stanovita (Bergson, Nietzsche), kojima je

ipak zajedniko to to vjeruju da se do istine dolazi neposredno i neovisno o razumu i

iskustvu.

GRANICE SPOZNAJE

Prema stavu o izvjesnosti i granicama spoznaje filozofi se dijele na sljedee skupine:

1. Dogmatici Dogmatici (kako su ih nazvali njihovi protivnici) vjeruju da je ljudska

spoznaja naelno potpuno izvjesna i bezgranina.

2. Skeptici Osim to je u antici postojala filozofska kola koji su se nazivali skeptici

(utemeljio ju je Piron u 3. st. pK), skeptici (sumnjalice) jesu svi filozofi koji dre da je

ljudska spoznaja potpuno neizvjesna i vrlo ograniena.

3. KriticiPrema ovome stavu, kojega brane razliiti filozofi od Kanta do Poppera, postoje granice spoznaje, no isto tako postoje i izvjesne spoznaje. Drugaije reeno, mi ne moemo


12/152

12

(za razliku od dogmatika) spoznati sve, ali ono to spoznajemo (za razliku od skeptika)

spoznajemo izvjesno. Kant je tvrdio da mi ne moemo znati stvari po sebi (an sich), ali

moemo znati stvari za nas (fr uns), dakle, u onom obliku kakvima se nama prikazuju.

Etika (f i lozof i ja m orala)

Iako nam je pojam etike neto poznato, njega nije tako lako definirati. Sama rije potjee od

grke rijei ethos navika, obiaj, kao i istoznane latinske rijei mos.1 U jednom znaenju

etika je skup moralnih pravila prema kojima se ljudi ponaaju i trebaju ponaati. Tako

govorimo o lijenikoj etici, profesionalnoj etici, itd. 2 U onom znaenju koje nas ovdje

zanima etika se poistovjeuje s filozofijom morala, koja najsaetije reeno istrauje

moralne norme. Problemom morala bave se i empirijske znanosti poput sociologije i

psihologije morala. Sociologija morala bavi se izuavanjem postojeih moralnih normi u

razliitim drutvima i kulturama, te njihovom povijesnom i kulturolokom dimenzijom.

Psihologija morala istrauje psiholoku osnovu morala. Iako su ove znanosti od pomoi, one

nisu filozofija morala. Filozofu nije toliko stalo da utvrdi to zato ljudi dre odraene

postupke i stavove moralno ispravnima, nego da utemelje filozofske razloge vaenja

morala. Frugaije reeno, nije vano to ljudi dri moralno ispravnim, nego to se treba

smatrati moralno ispravnim. U tom smislu filozofsko prouavanje moralnih normi nijesamo injenino,nego je ujedno i smo normativno.Dakako, definicija etike koju smo dali

nije potpuno jasna i zahtijeva dalja razjanjenja. Kao prvo, treba razjasniti to su norme

uope i po emu se moralne norme razlikuju od nekih drugih.

NORME

Najkrae reeno, norme su upute za djelovanje. Etika, koja daje upute za djelovanje,

(praxis), je kao filozofska disciplina praktina. Norme, odnosno upute, nam ne govore to

jeste negoto treba biti. Gramatiki reeno, norme nisu indikativinego imperativi. Postoji

vie vrsti normi i njihovom ralambom moemo vidjeti to je specifino za moralne norme.

1. tehnike norme npr. Svakih 10000 km. treba zamijeniti ulje motora. Etike se norme

razlikuju od tehnikihu vie aspekata:

a. prema svom predmetutehnike norme tiu se naeg ponaanja prema strojevima, dok se

moralne norme tiu naeg odnosa prema moralnim biima ljudima, anelima, Bogu. U

tehnike se norme mogu ubrojiti i medicinski postupci. Oni jesu usmjereni na ovjeka, ali

ne kao na osobu, nego kao na, slikovito reeno, stroj.


13/152

13

b. prema svom nainu zapovijedanja tehnike norme mogu se dati u obliku ako onda.

Ako ne mijenjamo redovito ulje motora, onda e doi do njegovog prljanja i breg habanja.

Etike norme ne mogu rei to e se dogoditi u ovom ili onom sluaju, nego nam samo

govore to mi trebamo initi. Kantovim rjenikom izraeno , tehnike norme zapovijedaju

hipotetiki, dok moralne norme zapovijedaju kategoriki. Nema etike zapovijedi Ako

lae onda e imati problema u ivotu, jer nije izvjesno da e laov doista imati problema

u ivotu. Stoga etika norma moe samo glasiti Ne lai!.

2. obiajne norme npr. nicle treba jesti vilicom i noem. Obiajne norme sline su

etikim po tome to se obje bave ponaanjem ovjeka prema ovjeku. Isto tako, i obiajne

su norme po svojoj logikoj strukturi kategorine. Njihova je temeljna razlika u tome to

nam obiajne norme govore to je (ne)pristojno, dok nam etike norme govore to je dobro

ilizlo. Pristojnost i moralnost jesu dvije sasvim razliite vrijednosti, iako ih u praksi znamo

esto mijeati. Netko moe biti pristojan i nemoralan, ili moralan i nepristojan. Tko kri

obiajna pravila naziva se neuljudnim, dok se prekritelji moralnih pravila nazivaju zlim.

Netko unato svojoj neuljudnosti moe biti simpatian, dok su nemoralni ljudi izvor

najveeg gaenja. Svaki e razborit ovjek dolaskom u neku kulturno drugaiju sredinu

smatrati potrebnom prilagodbu njihovim obiajima, pa e u Japanu jesti tapiima a u Kini

podrignuti nakon objeda; ali e opet drati neprihvatljivom promjenu morala u skladu sasredinom i nee npr. u nekoj arapskoj zemlji prihvatiti mnogoenstvo. Obiaji se pokazuju

uvjetovani povijeu i kulturom. Moralne se norme, pak, dre vanvremenskim i

vanprostornim, kad da vrijede svagda i svagdje, apsolutno i univerzalno.3

3. Pravne norme npr. Najvea doputena brzina je 130 km na sat. Pravne su norme u

mnogo emu slinije etikim, no to su to tehnike i obiajne norme, ali postoje i kljune

razlike:4

a. Pravo regulira dravadakle ono tonam je izvanjsko; moral regulira pojedinac, njega je

nemogue nametnuti izvana, jer ima unutarnji karakter. Kantovim rjenikom reeno pravo

je heteronomno(mojoj volji ga namee tua volja), moral jeautonoman. Drugim rijeima,

ne/moralno je samo ono to ovjek svojevoljno uini, iz svoje slobodne volje.

3

Zapazimo da se etike norme dre apsolutnim, no filozofsko je pitanje jesu li doistaapsolutne.

4Slijedimo misao njemakog filozofa prava Gustava Radbrucha.


14/152

14

b. Pravo neku radnju oznauje kao dobru ili lou za zajedniki ivot, dok moral radnju

oznauje dobrom ili loom po sebi. Dakako, ovo je toka u kojoj moe doi do susreta

morala i prava. Moral moe u dokazivanju da je krenje neke zapovijedi loe govoriti i o

tetnim posljedicama za zajednicu. S druge strane, pravo se moe u dokazivanju tetnosti

neega po zajednicu pozvati i na tetnost samog ina po sebi. Zamijetimo da do ove toke

susreta moral i pravo kreu s razliitih strana.

c. U procjenu moralne radnje ulazi i procjena pobuda; pravna radnja moe biti ispravna i sa

sasvim pogrenim pobudama. Mogu voziti do 130 km na sat i time ne kriti zakon. Ali nee

se rei da je to moralno dobro ukoliko je jedini razlog to vozim do doputene granice taj

to moj auto i ne moe bre. Ni ovjek koji zbog straha od policije vozi po propisima nee

se smatrati moralno uzvienim, ali e ostati pravno ist. Ovu razliku izmeu vanjske

(pravne) i unutarnje (moralne) ispravnosti postupka Kant je oznaio kao razliku izmeu

legalitetai moraliteta. Radnja je legalna ukoliko je u skladu s propisima; radnja je moralna

ukoliko je ne samo u skladu s propisima nego je iz potovanjaprema samim propisima.

UMetafizici udoreaKant se pita o mogunosti postojanja drava iji bi podanici bili sami vrazi.Kant kae da bi ta drava mogla postojati i dobro funkcionirati s pravne toke gledita ukoliko bi navlasti bio netko tko bi avole mogao prisiliti na poslunost. Ali oni ne mogu bi ti moralni.

Ova suprotnost prava i morala nije apsolutna: moral procjenjuje i inove(treba neto iuiniti, a ne samo eljeti), dok e pravo ulaziti i u pitanje pobuda (ubojstvo iz nehata ili s

predumiljajem).

Zakljuak

Kada smo ovako usporedili etike norme s drugima i vidjeli u emu se razlikuju, sada

moemo izrei i to su moralne norme:

Moralne norme reguliraju odnose meu osobama i kategorine su po svojoj naravi.

Moralnim normama reguliramo pitanje dobra i zla.

Moralne norme doivljavamo kao univerzalne i vjene.

Moralne norme jesu dobre ili loe po sebi i ne mogu se nametnuti (jer nametnuti moral nije

moral).

Moralne se norme tiu i naih postupaka i naih motiva.

Ili, u jednoj reenici:Moralne su norme sveobuhvatni i kategorini propisi slobodnevolje o

dobrim motivima i postupcima u meuosobnim odnosima.

Tehnike norme Obiajne norme Pravne norme Moralne norme

Bave se strojevima, a Osnovno je pitanje Nameu se volji Bave se osobama


15/152

15

ne osobama. pristojnosti a ne dobra. izvana

Predvidljive posljedice

(ne)pridravanjaLokalne su i

privremene

Dobre za zajednicu Zapovijedaju kategoriki(bez akoonda)

Naglasak je na inu ane na motivu.

Sveobuhvatne prostorno

i vremenski

Vrijede samo ako se

slobodno prihvateDobre su po sebi

Motiv je bitan koliko i

in

OSNOVNI ETIKI SUSTAVI

Kroz povijest filozofije utemeljeno je vie etikih sustava kojima se pokuava utemeljiti

etika i u skladu s time odgovoriti na sva etika pitanja. Meu ovim sustavima

najupeatljiviji su trag ostavili utilitarizam, deontologija, etika vrline i kranska etika.

Utilitarizam istie kao vrhovno etiko naelo korist (lat. utilitas). Treba initi ono to e

donijeti to veu korist (u smislu dobra, a ne pukog profita) to veem broju ljudi.

Deontologijadri da jemoralno postupanje ispravno samo ukoliko se dri dunosti (deon

gr. dunost), tj. zapovijedi.

Etika vrlineje antika etika (Sokrat, Platon, Aristotel), prema kojoj e ovjek ispravno

postupati samo ako je on sam ispravan, ako je razvio vrline poput umjerenosti, hrabrosti i

mudrosti.

Kranska etikaje etika prema kojoj je ljubav vrhovno naelo, koja nas nagoni ne samo da

vrimo zapovijedi, nego i da inimo vie no to zapovijedi kau ne samo da ne treba

krasti, nego treba darivati.

Estet ika

Naziv i predmet estetikeGrka rije aisthesisoznauje osjetilnost, uvstvo, ili pak samo utilo, odnosno sjetilo. Rije

estetika u smislu zasebne filozofske discipline primijenio je tek njemaki filozof

Baumgarten 1735. g.5u djeluRazmiljanja o poeziji, drei da je estetika znanost o nioj,

osjetilnoj spoznaji.6Meutim, estetika kao filozofska disciplina postoji mnogo prije svoga

naziva, zapravo jo iz vremena Platona i Aristotela.

5Kao podatak spominje se i 1743. g.6 Kant prvi dio Kritike istog uma naziva Transcendentalna estetika upravo u

Baumgartenovom smislu znanosti o osjetilnoj spoznaji.


16/152

16

No iako ima tako dugu tradiciju, kod nje, za razliku od drugih filozofskih disciplina, i dalje

postoji spor o njezinom predmetu. Neki e je nazvati jednostavno filozofijom lijepog, drugi

filozofijom umjetnosti.

Hegelu svojoj znamenitojEstetici7zastupa stav da estetika ima veze samo s umjetniki lijepim:

jedino se umjetnika ljepota pokazuje kao iz duha roena i preporoena ljepotadrugaijereeno, jedino za nju pretpostavljamo nekog inteligentnog stvaratelja, koji namjerno, odnosnoslobodnostvara lijepo djelo.

8Hegel zapravo eli naglasiti da umjetnost nije umjetnost ukolikosamo

oponaa umjetnost je ono to slobodno zahvaa i mijenja prirodu.Drugi estetiari poputN. Hartmannadre kako je predmet estetike lijepo uope, i prirodno iumjetniki lijepo. No treba imati u vidu da Hartmann pripada fenomenolokoj koli filozofije, koja,

pojednostavljeno reeno, analizira pojavu, a ne daje normu (ili bolje reeno, normira tek nakonanalize).

Tako bi bilo najprirodnije nazvati estetiku filozofijom lijepoga, ali nam opet iskrsava

problem postojanja drugih kategorija koje se modane bi mogle tako lako obuhvatiti pod

jednim nazivom.Roman Ingarden nalazi da se kategorija zgodnog mora razmatrati zasebno,

a drugi e estetiari drati kako jo ima kategorija koje bi se razlikovale od lijepog. Tako

ostaje problem predmeta estetike, no i pored toga moemo puno toga rei o samoj estetici.

Pojam lijepog

Lijepo je jedan od filozofskih pojmova koji se najee nalazi u svakodnevnoj uporabi

Lijepo izgleda!. Lijepo je to reeno. Postigao je lijep zgoditak.No ipak je malo onih koji e

suvislo definirati to znai lijepo. U odreenim uporabama lijepo ima svoje sinonime:

tono, prikladno, pametno, itd. Meutim, nije uvijek tomu tako: kada kaemo za pjesmu da

je lijepa onda nemamo sinonim za uporabljenu rije. I stoga se ona mora definirati.

Objektivna i subjektivna ljepota

Prema prvom i najranijem shvaanju, ljepota nekog bia ili djela proistie iz osobina

svojstvenih tome biu ili tome djelu.9Promatra ne stvara ljepotu, nego ona postoji

neovisno od nas, ona je objektivna.U klasinoj estetici ljepota se obino definirala kao red,

sklad i razmjer(ordo, harmonia et proportio).

Plotin ovim oznakama dodaje oznakusvjetlosti. Neto moe biti ureeno, skladno i razmjerno a daipak ne bude lijepo. Lijepo mora imati i onu duhovnu kvalitetu koja se ne moe eksplicirati, nomoe se vidjeti.

7G. W. F. Hegel,Estetika,sv. I. Prev. N. Popovi (Beograd:BIGZ,1986), str. 3-5.8

Stoga Hegel na str. 4 kae: tovie, promatrano s formalnogstanovita, moe se rei da jeak i jedna rava dosjetka, kakva doista ovjeku pada na um, uzvienija nego ma koji proizvodprirode; jer u takvoj dosjetki ima uvijek duhovitosti i slobode.

9Tako to formulira francuski estetiar Charles Lalo.


17/152

17

Druga vrst estetike jest subjektivna, koja osporava postojanje vanjske ljepote neovisno od

nae organske i misaone prirode. Jedina ljepota o kojoj bismo mogli govoriti postoji samo

u nama, kroz nas i za nas.10

Suprotnost ovih shvaanja dananja estetika razrjeuje stavom kakvoga iznosi Lalo:

Ovo suprotstavljanje subjekta koji misli i objekta o kome se misli opet je jedan

pseudoproblem. Pravo pitanje nije u odvajanju ovoga dvoga; ono je u njihovoj suradnji Isto tako, umjetnik se divi (subjektivno) samo onome to ima izvjesne skladne proporcije(objektivno) ovjek ije osobno divljenje ne bi nimalo vodilo rauna o prirodi djelakojima se divi mogao bi biti samo luak.11

Drugim rijeima, mora postojati subjekt koji zamjeuje ljepotu, ali i objekt mora

posjedovati kvalitete koje kod subjekta pobuuju osjeaj lijepoga. Ukoliko sam zdrava

linost, ne mogu sebe natjerati da mi se kotrljanje kamenja po krovu dopada kao

Brandenburki koncert no. 3, ili da mrlju odblata drim podjednako lijepom kao Turnerove

pejzae.

Heideggerpojanjava da umjetniko djelo postoji prvo kaostvar, a zatim kao djelo.12Kao stvar,ono egzistira neovisno o nama, ali kao da bi ono postalo djelo, mora postojati promatra za kojegae onobiti djelom.

Estetiku kao filozofsku disciplinu zanimaju obje strane fenomena i subjektivna (estetski in)

i objektivna (estetski predmet). Estetski in je dvojak: promatranje predmeta i stvaranjepredmeta. Samo ono prvo dijelom je estetske analize, dok se umjetniko stvaranje dri

prevelikim misterijem da bi se analiziralo u okviru filozofije.

UMJETNIKA ISTINA

Fenomen s kojim se svako susree jest da umjetnost moe imati velikog utjecaja na ovjeka.

Osobito u knjievnosti i u scenskim umjetnostima (kazalite, film) svjedoci smo snanog

djelovanja na svijest promatraa. Ljudi plau ili se raduju zbog opisanih zbivanja,

jednostavno suosjeaju kao da se to zbiva njima samima a ne imaginarnim likovimasabijenim u slova na papiru ili u kadrove celuloidne vrpce. U emu je tajna?

Mogui je odgovor da snaga utjecaja umjetnosti lei u tome to se la prikazuje kao da je

istina. Nama se ini da promatramo samu zbilju, a ustvari je sve umjetnika iluzija.

Realistinost slike ili scenske pojave, osobito filma prepunog trikova nerazluivo slinih

originalu, stvaraju kod gledatelja dojam da se radi o stvarnosti. Gledatelj biva gotovo

10ibid.11ibid., str. 4-5.12Mirko Zurovac, Umjetnost kao istina i la bia (Novi Sad: MS, 1986), str. 120.


18/152

18

hipnotiziran, zaboravlja na sebe i vjeruje u iluziju kao da je ivot sam; jednom rijeju,

gledatelj je prevaren kao na nastupu kakvog maioniara.

Tono je to da umjetnost esto tei doaravanju zbilje. Kazalina scena, afekti glumaca,

filmski trikovi, osobiti knjievni postupci poput Borgesovog dokumentarizma, kao da

slue prijevari naivnog promatraa. Pa ipak, teko je izjednaiti umjetnost s iluzijom. Onaj

tko promatra film ne shvaajui da to nije stvarnost, onaj tko misli da Julija doista umire u

kazalitu, jednostavno nije normalan ovjek. Svi smo mi dobro svjesni injenice da gledamo

u platnoono je jasan pokazatelj da ono to gledamo ne pripada ovom svijetu (kao to i

pozornica odvaja glumce od gledatelja, ili kao to okvir odvaja sliku od stvari). Suvremeni

se umjetnici ak i trude da razbiju iluziju scenskog dogaanja.

U komadu Veeras se improviziraodLuigia Pirandellaglumac karikira scenu umiranja. Drugi muglumcikoji znaju zai i u publikusugeriraju kako to nije dobro odglumljeno. Nakon nekoliko

pokuajakoji kod gledatelja izazivaju buru smijehaini se da je sasvim razbijena kazalinailuzija. Svima je jasno reeno da se radi o glumi. Onda glumac izvodi jo jedan pokuaj objanjava kako bi stvarno trebalo odglumiti umiranje i ujedno glumi umiranje. Tajac u publici,suosjeanje s umiruim ovjekom. Naravno, svi i dalje znaju da se radi o predstavi, ali ... Oito datajna umjetnike istine ne lei u njezinoj ogromnoj slinosti s pravom istinom.

Umjetnost nije krivotvorina. Dakako da nam time jo nije dan odgovor na pitanje o

umjetnikoj istini.

UMJETNOST I TRANSCENDENTNA ISTINA

Neki e u umjetnosti traiti transcendentnu istinu istinu o ovom zbiljskom svijetu, o

onome to je s druge strane umjetnosti. Ali, zadaa umjetnosti nije da iznosi pojedinanosti

nego openitosti; nije da oponaa stvarnost nego da prikazuje njezinu mogunost. Samim

prikazivanjem mogunosti umjetnost iznosi openitost. Najoitije je to na primjera filmu

koji u stotinjak minuta sabije viestruko due dogaaje.13Nama se ne prikazuje sve do u

pojedinosti, nego se samo naglaavaju oni momenti koji radnju i junake dovoljno dobro

osvjetljuju. Stoga, ukoliko se u umjetnosti trai transcendentna istina, onda se ona nikako nesmije shvatiti kao injenina istina. Takvo pogreno razumijevanje transcendentne istine od

umjetnosti zamjetno je primjerice u knjievnosti koja eli biti potpuno vjerna povijesti.

Kada shvatimo transcendentnu istinu u umjetnosti kao opu istinu, onda nam je jasno

i kako ona utjee na nas. Iako moemo biti sigurni da Dorian Gray nikada nije postojao,

ipak u njegovom liku ima neeg bliskog nama; blizak nam je i Don Quijote, blizak nam je i

Cyrano, iako smo svjesni izmiljenosti likova. Ali oni u sebi sadre neku openitost,

13 Ovdje je sigurno najdomljivijim prikaz braka u nekoliko scena Wellsovog GraaninaCanea.


19/152

19

izraavaju neku bitnu istinu koju mi osjeamo kao svoju, koju ne moemo spoznati nigdje

tako zorno kao u umjetnosti, stoga ona ima na nas utjecaj koji ne moe ostvariti bilo kakva

injenicama vjerna kopija vidljive stvarnosti.

Imanentna istina

Ipak, kada govorimo o istini u umjetnosti, ini se da pojmom transcendentne istineobjanjavamo samo tzv. prikazivake umjetnosti. to je s glazbom, arhitekturom,

apstraktnim slikarstvom? Jasno je da oni nita ne prikazujuarhitektura ne oponaa kue

nego ih gradi. Glazba se ponekad ini nekakvim oponaanjemne stoji li kod Chopina

nekakvaKina sonata? Pa ipak, mogla se ona zvati i nekako drugaijesamo e nas naslov

zavesti da u sonati doista ujemo kiu. Ako nema transcendentne istine, znai li to da nema

ni istine u ovim umjetnostima?

Ove umjetnosti posjeduju imanentnuistinu. Imanentna istina jest unutarnja logika

umjetnikog djela.BeethovenovaV. simfonija ne moe nakon prvih taktova nastaviti kao

valcer. Ne bi bilo logino. Tu logiku mi shvaamo promatranjem djela i postajemo je bolno

svjesni onda kada se ona prekri.

Meutim, imanentnu istinu imaju i prikazivake umjetnosti. Prvom reenicom

ProcesaKafka postavlja koordinate za njegov zavretak: Mora da je netko gadno

oklevetao gospodina Jozefa K. jer je tog jutra saznao da je uhien. Sudbina Jozefa K. je

time ve unaprijed odreenaon na kraju ne moe izmaknuti sudskim ovriteljima. To ne

bi bilo logino.

Biljeke:

- Osnovne discipline: ontologija (o biu), gnoseologija (o spoznaji), etika (o dobru), estetika (o

lijepome)

- Ontologija bitak, bie, bit. Odnos pojave i biti (lijevi i desni ekstrem, main streampojava i

bit su razliite ali se s jednoga moe zakljuiti na drugo); metafizika

- Teorija spoznaje izvori spoznaje: empiristi (iskustvo), racionalisti (razum), kritici (razum i

iskustvo), intuicionisti; granice spoznaje dogmatici (sve se moe izvjesno spoznati), skeptici

(nita se ne moe izvjesno spoznati), kritici (spoznaja je ograniena, ali izvjesna).

- Etika norme (tehnike, obiajne, pravne). Moralne norme govore o osobama, bave se dobrim i

loim, univerzalne su i vjene, naglaavaju motive.

- Estetika osjetilnost; lijepo prirodno i umjetniko; objektivno i subjektivno.


20/152

20

Metafizika Filozofska disciplina o onome to je iza prirode, uzrok vidljive stvarnostiOntologija Uenje o onome to jest, o biuGnoseologija Uenje o spoznaji (gnosis)

Skeptik sumnjiavacRacionalizam Uenje da je sva spoznaja zasnovana na razumu (ratio)Empirizam Uenje da je sva spoznaja zasnovana na iskustvu (empirio)A priori Ono to je prije iskustva, neovisno o iskustvu A posteriori Ono to je nakon iskustva, ovisno o iskustvu Deontologija Uenje o dunosti (deon); etika kola koja moralno ispravnim dri samo

onu radnju koja je u skladu s dunou Utilitarizam Etika kola koja moralno ispravnim dri samo onu radnju koja donosi to

veu korist (utilitas) to veem broju ljudiObjektivno Ono to postoji neovisno o bilo kojoj osobnostiSubjektivno Ono to postoji samo u svezi s nekom osobnosti

Objasni pojmove bie, bitak ibit.

Objasni ukratko pitanje o podrijetlu spoznaje

U emu se razlikuju dogmatici i skeptici?

to je to kriticizam?

Koje sve vrste normi postoje? Kakvu istinu imamo u umjetnosti?

Kojem se filozofskom stavu priklanja poznati Cesariev stih

Tko zna,

ah, nitko, nitko nita ne zna!Krhko je znanje!

Moda je pao trak istine u me,

A moda su sanje Zamisli ovakvu situaciju: posudio si od bogatog ovjeka neznatnu svotu novaca i sad

razmilja treba li mu je vratiti. to bi na to rekao deontolog, a to utilitarist?


21/152

21

POVIJEST FILOZOFIJE

Antika filozofija

KOZMOLOKO RAZDOBLJE GRKE FILOZOFIJEPREDSOKRATICI

Svi filozofi i filozofske kole koje se razvijaju od poetka VI. st. pK pa do pojave Sokratovefilozofije (oko 425.) obino senazivajufiziari, odnosno prirodnjaci (gr.fisis,priroda).

Ova se rije uporabljuje u irem smislu od dananjeg pojma fiziara, jer se radi o

filozofskom pokuaju objanjenja nastanka cjeline materijalnog svijeta, to zapravo spada u

metafiziku; uz to, radi se i o pokuaju objanjenja mnogih prirodnih pojava iz domene

biologije, meteorologije, itd. Iako su, prema svjedoanstvima, ovi autori napisali brojna

djela, do nas su pristigli samo oskudni fragmenti i (esto nepouzdana) svjedoanstva iz

druge ruke.

MILETSKA KOLA(VIIVI.st.)

Grci na obalama jonskoga mora stvaraju monu i naprednu civilizaciju. Glavno

sredite je Milet, u kojemu se razvija prva filozofska kola. U nju spadaju Tales (625-548),

koji je takoer uvrten meu sedam mudraca, Anaksimandar (611-546) i Anaksimen (585-

525). Oni trae poelo svega, praelement, ono od ega je sve nastalo. Razvijaju i znanosti

(npr. Talesov teorem u matematici), a razvoj ove napredne civilizacije naglo je prekinutperzijskim osvajanjem Mileta 494. g. pK.

Taleskae da je prapoelo voda, budui da je zamijetio kako su sve stvari vlane. Nauava

da svaka tvar (hile) ima duu, ivot (zoe), otud i naziv uenjuhilozoizam.

Anaksimandar uvodi u filozofiju rije arhpoelo. Poelo ne znai samo ono to je

vremenski na poetku, nego i ono to uzrokuje sve ostalo. Prema njemu poelo je neto

bezgranino (apeiron). Ono iz ega sve nastaje u to nuno i nestaje. To je nezaustavljiv

procespromatrajui prirodu vidio je godinja doba: ljeti je pretoplo (preko mjere), poslije

nje dolazi hladno doba. Zastupa cikliki tijek postojanja i tvrdi da postojivie svjetova.

Dokazuje da je ovjek nastao od ribe; napravio je kartu svijeta.

Ono iz ega stvari postaju u tome po nunosti biva i njihova propast, jer one jedna oddruge trpe kaznu zbog svoje nepravednosti po redu vremena.

Anaksimandar


22/152

22

Anaksimeneli odrediti kvalitetu poela prema njemu to je zrak. Sve nastaje

razrjeivanjem i zgunjavanjem zraka. Zrak je po svojoj veliini bezgranian a po svojstvu

ogranien.

Kritiki osvrt

Sasvim se legitimno moe postaviti pitanje: po emu je Tales uope filozof? Njegov se stav ini suviejednostavnim (i naivnim), da bi ga se uope nazvalo filozofskim. Uz to, ideja vode kao prapoetkasvijeta postoji jo u ranijoj grkoj mitologiji. Meutim, treba zamijetiti dvije stvari: prvo, Tales do svogzakljuka dolazi promatranjemon je uvidio(kako svjedoi Aristotel) da se sve stvari sastoje odvode; drugo, iz svojih empirijskih promatranja, doao je do opeg zakljuka da je voda ne samosastojak cijelog svijeta, nego i njegov poetak.A to je eminentno filozofski stav.Iako se ova tri mislioca razlikuju, njihova je kljuna ideja da je svijet nastao iz jedne beskonanepratvari. Grci (kao i brojni drugi antiki narodi) poznaju etiri osnovna elementa: vatru, zrak, vodu izemlju. Anaksimen uzima zrak, jer je on nekako srednji element: gui od vatre, rjei od vode izemlje. To je vjerojatno i Talesova logika, koji uzima vodu kao poelo.

PITAGOREJSKA KOLA

Nazvana po svom osnivau Pitagori. kola je imala religijski, znanstveni, politiki i

filozofski karakter. Sjedite kole u Krotonu, grka kolonija u junoj Italiji. Pitagorejci su

imali svoje politike neprijatelje, na elu s Kilonom, koji su ubili i samog Pitagoru, a brojni

su pitagorejci stradali u podmetnutom poaru (izmeu ostalih i uveni hrva Milon).

Pitagorejska je kola trajala stoljeima, sve do poetaka nove ere, kada je bila protivnikomnovonastalog kranstva.

Pitagoraje u tradiciji (vjerojatno pogrenoj) sauvan kao prvi koji je uporabio rije filozof.

Od njegovog uenja nije sauvano gotovo nita, tako da uope nije sigurno koja

pitagorejska uenja potjeu od samoga Pitagore. Prilino se sigurno moe utvrditi da je

nauavao metempsihozu (selidbu due); isto se tako tvrdi da je on prvi svijet nazvao kozmos

(doslovceures; otuda i rije kozmetika), zbog ureenosti.

Filolajje filozof koji je najvie razradio pitagorejsko uenje. On je preivio podmetnuti

poar. Filolaj smatra geometriju poelom svih znanosti, a uz geometriju se nalazi i nauk o

broju. Svijet se sastoji od beskonano malih toaka (monada). Osnova spoznaje svijeta je

broj, svijet ne bi mogli spoznati bez broja i brojevnih odnosa. On je promatrao i brojevne

odnose u glazbi. Svim se stvarima daju numeroloka obiljeja. Najviije broj 10, zbroj 1, 2,

3 i 4, koji, ovako grafiki prikazan, daje jednakostranini trokut.


23/152

23

Tome podvrgavaju i astronomijusunev sustav se sastoji od 10 tijela (dodaju i

protuzemlju). Isto tako postoji i 10 parova suprotnosti:

konano beskonano

parno neparno

jedno mnogo

desno lijevo

muko ensko

mirovanje gibanje

pravo krivo

svjetlost tmina

dobro zlo

etverokut pravokutnik

Iako su pitagorejci mahom ostali vjerni nauku svog osnivaa o dui, meu njima se

pojavljuju i materijalistike ideje. Alkmeontvrdi da je mozak sredite naeg miljenja, dok

Simija i Kebet koje spominje Platon u dijaloguFedonnauavaju propadljivost due.

Kritiki osvrt Pitagorejsko je uenje oito mjeavina znanosti i magijske praznovjerice. Njihovo uenje o broju spoj

je matematike i numerologije. Cjelokupna stvarnost pokuava se izraziti kroz brojeve, to dovodi doprenapregnutih rezultata, pa se preuveliava znaenje broja 10. Zato, moemo se pitati, nisu pridaliposebno znaenje broju 15? I od njega bi se napravio jednakostranini trokut, ija bi se svaka stranicaimala 5 tokica (to opet daje broj 15), a ne kao kod broja 10 gdje svaka stranica ima 4 tokice, tedaje zbroj 12, a ne 10.

HERAKLIT

Pojavljuje se kao reakcija na pitagorejce: Pitagoru spominje u fragmentu gdje kae

da sveznanje ne ui niemu.Isto tako od ranijih mislilaca kritizira Homera, kao i mileana

Anaksimandra. Bio je lan kraljevske obitelji, no pod pritiskom graanstva odrekao se

vlasti. Napisao je spis O prirodiu obliku teko shvatljivih lapidarnih aforizama (otuda i

Heraklitu nadimak Mrani), od kojega nam je ostalo 110 fragmenata, uz mnotvo kasnijih

imitacija. Heraklit s jedne strane nastavlja pitanje o biu, to pokazuje utjecaj miletske

kole. Ipak, on proiruje filozofiju i na pitanje spoznaje, morala, te takoer i na filozofiju

politike. Dva osnovna pojma Heraklitove filozofije jesu logos i vatra.

Pojmom logosa (rije, govor, zakon) zapoinje Heraklitov spis O prirodi. Heraklitkae da on samo iznosi to vjeno naelo koje vrijedi za cijeli svijet. Ono nije univerzalno


24/152

24

priznato, najvei dio ljudi uope ne poznaje logos. Heraklit napominje da je rastavljajui

svaku stvar (analiza) spoznao postojanje univerzalnog zakonalogosa. To nam naelo kae

da je svijet sastavljen od suprotnosti, a logos sve suprotnosti povezuje u jednoharmoniju

(dosl. spojnica). To daje primjerima luka i lire, iji su suprotni krajevi spojeni icom, koja

od tih suprotnosti sainjava cjelinu. Meu stranama postoji borba, ali ta borba dovodi do

sklada.

Vatra je praelement kod kojeg isto tako postoji zgunjavanje i razrjeivanje, kao u

Anaksimenovom uenju o zraku. Vatra se s mjerom pali i gasi, tako da nema mjesta

kasnijem tumaenju da je vatra slika jednog neprestanog bivanja. Kada neto nestane u vatri

na drugom kraju neto nastaje. Svijet je konstanta, ali postoji i stalna promjena, no

Platonovo i Aristotelovo pripisivanje frazepanta rhei(sve tee) Heraklitu promauje pravi

smisao njegovog uenja. Oni su do takvog shvaanja doli posredstvom Kratilakoji je

tvrdio da je sve u takvoj promjeni da svaka stvar mijenja svoju kvalitetu. Heraklit meutim

priznaje prije svega kvantitativne promjene, ali s mjerom.

Spoznajapo Heraklitu poinje osjetilnou, iskustvom, ali oi i ui su loi svjedoci ljudima

ako imaju barbarske due. Za spoznaju je potrebnaplemenita, odnosno suha dua, ona koja

je najslinijavatri.

Heraklitova se etikazasniva na izboru izmeu prolaznog (tjelesne naslade) i vjenog(karakter)koji je glavni pojam njegove etike. Karakter je ovjekov daimonion(prema

Grcima ljudi prilikom roenja dobivaju svog prateeg duha daimoniona, koji moe biti

dobar i donijeti ovjeku sreu, ili zao, pa donijeti nesreu). Stoga srea ovisi o ovjekovu

karakteru, ime Heraklit praktiki nauavaetiku vrline.

U svom politikom uenju Heraklit zastupa najraniji oblik prosvjeenog apsolutizma:

vladavinu najmudrijeg i najkarakternijeg. No u skladu sa svojim uenjem o logosu, Heraklit

se zalae za strogu zakonitost narod se za svoj ustav mora boriti kao za zidine.

Odabrani Heraklitovi fragmenti

O logosu

fr. 1: Taj logos, koji postoji uvijek, ne razumiju ljudi niti prije nego to o njemu uju nitinakon to su uli. I premda se sve zbiva po tom logosu, slini su neiskusnima iako seokuavaju u takvim rijeima i djelima kako ih ja objanjavam razluujui svako premanjegovoj prirodi i tumaei kako stvar stoji. Drugim ostaje nepoznato to budni ine kao tozaboravljaju ono to u snu ine.fr. 50: Ako posluate, ne mene nego logos, mudro je priznavati da je sve jedno.

fr. 94: Helije nee prekoraitisvoje mjere, inae e ga pronai Erinije, pomonice Pravde.fr. 45: Granice due nee u hodu nai makar pregazio svaki put: tako dubok logos ima.

O biu


25/152

25

fr. 30: Ovaj svijet (kozmos), isti za sve, nije nainio (doveo u red) nijedan od bogova nitiod ljudi, nego bijae uvijek i jest i bit e vjeno iva vatra, koja se po mjeri pali i po mjerigasi.fr. 90: Sve je zamjena za vatru i vatra za sve ba kao roba za zlato i zlato za robu.

O skladu suprotnosti

fr. 10: Veze: cjelina i necjelina, slono i neslono, skladno i neskladno, i iz Svega Jedno iSve iz Jednoga.fr. 51: Ne shvaaju kako se sa sobom slae ono to je razlino: jedna harmonija suprotnihtenji, kao kod luka i lire.fr. 80: A treba znati da je rat sveopa pojava, da je pravda borba ida sve nastaje kroz borbui po nudi.fr. 53: Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne

je uinio robovima, a druge slobodnima.O spoznaji

fr. 101: Ja sam upitao samoga sebe.fr. 23: Ime Pravde ne bi poznavali kad ne bi bilo nepravde.fr. 55: Ja dajem prednost onome to se moe vidjeti, uti i spoznati. fr. 89: Budni imaju jedan i zajedniki svijet, a svaki se pojedini od onih koji spavajuokree u svoj.fr. 123: Priroda voli sakrivati se.fr. 102: Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno, a ljudi jedno dre pravednim, a drugonepravednim.fr. 118: Suhi je sjaj najmudrija i najbolja dua. Suha dua je najmudrija i najbolja.fr. 117: Kad je ovjek pijan, vodi ga nedoraslo mome, a on tetura ne osjeajui kamo

hoda jer ima vlanu duu.fr. 107: Oi i ui su loi svjedoci ljudima ako imaju barbarske due. fr. 101a: Oi su toniji svjedoci nego ui.fr. 7: Kad bi sve stvari postale dim, (tada) bismo nosom mogli raspoznavati.

Etika

fr. 52: ivotni vijek je dijete koje se zabavlja igrajui kocke: kraljevstvo djeteta.fr. 4: Kad bi se srea sastojala u tjelesnim nasladama, nazivali bismo volove sretnima kadnau grahoricu za jelo.fr. 110: Ljudima nije bolje da im biva sve to ele.fr. 29: Plemeniti ljudi izabiru sebi jedno umjesto svega drugoga vjenu slavu umjesto

prolaznih stvari, a svjetina je zasiena ba kao stoka.fr. 119: Karakter je ovjeku daimnion.Politika

fr. 33: Zakon jest i volji jednoga biti pokoran.fr. 44: Narod treba da se bori za zakon ba kao za utvrdu (grada).fr. 49: Jedan je za mene koliko deset tisua ako je najbolji.fr. 121: Dobro bi uinili Efeani da se svi odrasli redom objese i ostave grad nedoraslima,koji Hermodora, svoga najboljeg ovjeka, protjerae govorei: Neka niti jedan od nas ne

bude najbolji, inae neka bude najbolji drugdje i meu drugima.drugi filozofi

fr. 28: Privid je ono to najvieniji ovjek (Pitagora? op. P..) spoznaje i uva. No ipakPravda e zgrabiti graditelje i svjedoke lai.


26/152

26

fr. 40: Mnogoznanje ne ui razumu jer bi nauilo Hezioda i Pitagoru i nadalje Ksenofana iHekateja.fr. 81: Pitagora je voa demagoga.fr. 129: Pitagora, Mnezarhov sin, od svih se ljudi najvie pozabavio istraivanjem i, potosi je izabrao te spise, stvorio je svoju mudrost: mnogoznanje i zlu praksu.

ELEJSKA KOLA

Nastala u Eleji, elejska je kola smjer strogo racionalistike filozofije, koja negira

svako iskustvo. Dotadanji filozofi s pojave zakljuuju na bit, s mnotva na jedno; spoznaju

zapoinju iskustvom, a razumski donose zakljuke. Meutim, za elejske filozofe jedini je

ispravni put spoznaje razum. Sve se svodi na jedno, bitak, razum, dok su mnotvo, pojava i

iskustvo puki privid.

Prema predaji osniva elejske kole je Ksenofan, putujui pjesnik i mislilac.

Ksenofan govori o jednom boanstvu, kojega ljudi ne mogu predoiti, samo je po sebi

beskrajno. U skladu s time on kritizira antropomorfizam grke religije kada bi volovi i

lavovi imali svoje bogove, nacrtali bi ih po svome liku.

Dvojbeno je koliko je Ksenofan uope bio poznat eleaanima, tako da se pravim

osnivaem ove kole moe nazvati Parmenid.I on pie spis O prirodi, u obliku ne ba

uspjele poezije, danu kao neku vrstu boanskog otkrivenja. Svoju filozofiju zapoinje

osnovnim postulatom bie jest, nebie nije.Ovo je strogo racionalan postulat, za koji nam

uope nije potrebno iskustvo. Moemo govoriti samo o onome to jest, jedino bie moe

predstavljati predmet miljenja (otuda e Hegel kasnije sasvim neopravdano izvui

zakljuak o identitetu miljenja i bia).

Iz osnovnog stava se izvlae daljnji zakljuci s obzirom da samo bie jest, onda je ono

vjeno, nenastalo jer bi moglo nastati samo iz bia (a to je ono samo) ili iz nebia (to je

nemogue). Ono je beskonano, jer bi u suprotnom bilo ogranieno nebiem (a nebianema). A budui je beskonano, bie je takoer jedno.

Svaki drugi put govora o biu jest mnijenje (pojam koji uvodi jo Heraklit).

Parmenid svojim uenjem o biu zapoinje ontologiju kao zasebnu itemeljnu filozofsku

disciplinu. Glavni problem njegovog uenja postaje meutim pitanje promjene, koja je

zamjetljiva iskustvom. Logian je zakljuak da ne postoji nikakva promjena i da je iskustvo

potpuna neistina. Takve radikalne ideje pokuava dokazati Parmenidov uenik (i ljubavnik)

Zenon. Kako bi dokazao da nema kretanja (kao osnovne injenice iskustva), Zenon izlae

aporije (dvoumice), kojih ima etiri. Temelj svih aporija je uenje o beskonanoj djeljivosti


27/152

27

prostora, to je preuzeto vjerojatno od matematiki nastrojenih pitagorejaca, ije toke

(monade) to sainjavaju prostor nemaju zapravo nikakvih realnih dimenzija. Ukoliko je

tome tako, onda brzi Ahilej nikada ne moe stii kornjau: razlika meu njima e se

beskonano smanjivati i nikada nee doi do onakvog stizanja, kakvoga mi jamano imamo

u iskustvu. Isto tako i odapeta strelica treba prvo proi polovicu svoje putanje, a prije toga

polovicu ove polovice, i tako u beskraj. Time Zenon primjenjuje geometriju i aritmetike

zakone broja (svaki se broj moe beskonano dijeliti) na prirodni svijet, shvaen kao jednu

geometrijsku konstrukciju.

Nastavlja Parmenidove filozofije je i Meliskoji nije iz Eleje (kola se oito

proirila) s otoka Sam (poznatog po dobrim brodovima), koji je drao da je bie u obliku

kugle, budui da nema nikakvog otpora samom biu. Time je elejska filozofija upala u jo

jednu potekou dovoenja u sklad uenja o sferinosti i o neogranienosti bia.

PLURALISTI

Pod ovim nazivom misli se na fiziare koji su tvrdili da je uzroksvijeta neto

mnotveno, dakle uzroka ima vie.

Prvi meu njima je Empedokloiz Agragenta (Sicilija), koji se svojim uenjem

nastavlja na elejsko uenje o biu jednom i nepropadljivom, ali koje je ujedno smjesa

etiriju elemenata vode, vatre, zraka i zemlje. Ova etiri elementa nisu kao kodAnaksimena i Heraklita stanja jednog osnovnog praelementa. Sve to mi nazivamo

nastajanjem i propadanjem ustvari je spajanje i razdvajanje ovih elemenata. Empedoklo

prihvaa i elejski stav da iz nebia ne moe nita nastati (kasniji latinski izraz: ex nihilo nihil

fit). Osim ovih etiriju elemenata, Empedoklo govori i o dvije sile ljubavi i mrnji. Ljubav

je ta koja spaja elemente, dok ih mrnja razdvaja.

Empedoklova teorija nastanka ivih bia jest (uz Anaksimandrovu) jedna od

najranijih evolucionistikih teorija. Empedoklo je tvrdio da su prvo nastali udovi ivih bia,

koji su se zatim nasumice spajali. Opstala su bia najprikladnija za opstanak:

Ona su se iva bia, kod kojih se sve oblikovalo upravotako kao da se to zbivalo svrhovito, odrala zbog togato su se sluajno sastavila na prikladan nain; ona pakkoja se tako ne oblikovae, nestadoe...

U Empedoklovoj knjizi Oienjavidljiv je utjecaj pitagorejske mistike osobito po

pitanju preseljenja due. Empedoklo je vjerovao da je u ranijim ivotima bio i biljka, i

ivotinja.


28/152

28

Tradicionalno se Empedoklu pripisuje i iznaae govornikog umijea, retorike.

injenica je da e nama prvi poznati retoriar, Gorgijadoi kao i Empedoklo, sa Sicilije.

Drugi istaknuti pluralist je Anaksagora iz Klazomene. On nastavlja Empedoklovu

misao u tome to dri kako elemenata ima vie i da nema nastajanja i nestajanja nego samo

spajanja i razdvajanja. No, broj elemenata mu nije ogranien, nego beskonaan. Svaka stvar

ima svoje sjeme, jer se ne moe zamisliti da od neega to nije vlas nastane vlas, i od

nemesa meso. Svako je sjeme mjeavina razliitih sjemena; nastaje ona stvar ije sjeme

prevladava. Ova sjemena Aristotel naziva homeomerijama(iste mjere), dok je Anaksagorin

naziv korijeni (hrizomata). Osim ovih korijena stvari, Anaksagora (analogno

Empedoklovim naelima ljubavi i mrnje) uvodi i dodatno naelo nus(), odnosno

um. On je izvan homeomerija i pokree ih, jer su one same po sebi nepokretne.

Anaksagora je povijesno znaajan po tome to je prvi donio filozofiju u Atenu.

Svojom tvrdnjom da sunce nije boanstvo nego samo uareni kamen navukao je osudu

atenskih vlasti, zbog ega je protjeran. Svoju filozofsku teoriju uinio je pitanjem kojim su

se bavili i obini ljudi, to je otvorilo vrata filozofiji u tom filozofski najvanijem gradu u

povijesti.

Osim Empedokla i Anaksagore, u pluraliste ubrajamo i pripadnike atomistike kole:

Leukipai njegovog uenika Demokrita(obojica iz Abdere).O Leukipunemamo puno podataka. Pripisuju mu se djela Makrokozmos i Um,

a povezuju ga sa Zenonom iz Eleje. injenica je da Leukip svoju teoriju gradi kao protustav

elejskom shvaanju bia. Leukip eli teoriju koja nee tako radikalno ukloniti iskustvo kao

to su to uinili elejci. U najkraem, trai se bit, ali se ne naputa iskustvena pojava. Otuda i

stav koji bi elejcima zazvuao kao najgora mogua hereza: Bie jest i nebie jest. Po prvi

puta i nebie, nita, postaje predmetom filozofskog miljenja. Bie su atomi, nebieprazan

prostor u kojima se oni kreu. No sve se to zbiva po nunosti, koju Leukip nije poblie

objasnio (ili nam nije sauvano): Nita ne nastaje bez razloga, nego sve s razlogom i po

nunosti.

Puno vie znamo o Leukipovu ueniku, Demokritu.Prema nekim zapisima, ivio je

107 godina, to je rekord u povijesti filozofije. Njega se svrstava u kozmoloki period grke

filozofije zbog tematike kojom se bavio, no on je suvremenik Sokrata i mladog Platona.

Aristotel svjedoi da se Demokrit bavio svim filozofskimpitanjima, to bi znailo da je bioprvi sistematiar. Popis Demokritovih djela, sustavno nainjen, ostavio nam je Trazil, no od


29/152

29

cjelokupnog opusa ovog neopravdano zanemarenog filozofa ostalo nam je samo neto vie

od stotinu fragmenata.

Osnovni je pojam njegove filozofije atomos(ono nedjeljivo). Demokrit se nastavlja

na pitagorejske monade i tvrdi da ukoliko bi sve bilo beskonano djeljivo, onda bi se svijet

sastojao od estica bez veliine, tj. od niega. No iz niega ne moe nastati nita, tako da

Demokrit smatra kako osnovne estice svijeta ne mogu biti djeljive. Atomi se meusobno

razlikuju po obliku, veliini i teini. Oni se kreu u nebiu, odnosno u beskonanom

praznom prostoru. Prostor mora biti prazan, jer se u suprotnom atomi ne bi imali u emu

kretati (prostor je ono u emu). Dakako, da je sve vidljivo zbivanje posljedica sudara i

preplitanja meu atomima. Time Demokrit priznaje iskustveno zamijeenu promjenu

(kretanje, nastajanje), napominjui da je bit razliita od pojave. Jedno pitanje kojeDemokrit

nije rijeio jest zbivaju li se te promjene sluajno ili nuno. Kasnija Epikurova interpretacija

Demokrita navodi nas na pomisao da su promjene odreene mehanikim zakonima.

Osnovni bi zakon zbivanja bio privlaenje slinog slinim. Pitanje je dali je uistinu

Demokrit bio takav determinist.

Po pitanju spoznaje Demokrit jasno razlikuje mranu i pravu spoznaju. Mrana je

spoznaja osjetilna i njoj je skrivena bit svijeta. Prava spoznaja poiva na razumu i zapoinje

onda kada osjetila vie ne mogu doi do spoznaje, jer su atomi beskonano mali i osjetilnonezamjetljivi. Demokrit objanjava osjetilnu spoznaju svojom teorijom sliica (eidola, otuda

i rije idol). Stvari emitiraju sliice koje prolaze kroz nae pore i po kojima spoznajemo

stvari. No iako Demokrit daje prednost razumu nad osjetilima, on tvrdi da razum poiva na

osjetilima i da stoga nikada ne smije u potpunosti posumnjati u osjetila, u emu jasno

naziremo kritiku elejske filozofije.

Demokrit nam daje i prvu definiciju ovjeka: ovjek je mikrokozmos, mali ureeni

svijet. Naela svemira ujedno su i naela ovjeka. U okviru antropologije razvija specifinu

etiku (od cjelokupne Demokritove filozofije najvie nam je ostalo njegovih etikih

fragmenata), iji je osnovni pojam dunost (deon). Etikaje provoenje odreenih moralnih

zapovijedi.

U svojoj politikoj teoriji Demokrit je prvi demokrat u povijesti filozofije.

Demokracija je jedini zdravi nain upravljanja dravom, od ijega zdravlja ovisi i zdravlje

cjelokupnog drutva. Demokrit daje i prvu teoriju pjesnitva, gdje naglaava pojam zanosakao onoga bez ega nema pjesnitva. Tu e teoriju prihvatiti i Platon, s tim to e zanosu (za


30/152

30

razliku od Demokrita) dati negativan predznak. Demokrit stvara i teoriju jezika, iz koje nam

ostaje samo stavak da su svi nazivi (rijei) po dogovoru. Time proturjei tada ve postojeoj

teoriji (koju e braniti i Platon u dijaloguKratil) da su nazivi adekvatni stvarima, tj. da

imena stvari ukazuju na njihovu sutinu.

Evo i svjedoanstava o Demokritu, kao i njegovih izvornih fragmenata:Svjedoanstva

Simplicije: Demokrit smatra da priroda onoga to je vjeno jesu sitne supstancijeneograniene po mnotvu. Za njih pretpostavlja drugo neko mjesto neogranieno poveliini. To mjesto naziva ovim imenima: praznina, nita, neogranienost, a svakusupstanciju neto, tvrdo i bie. Smatra da su supstancije tako sitne da izmiu naimosjetilima. Nadalje, da njima pripadaju raznoliki oblici, raznoliki likovi i razlike u veliini.Iz njih dakle ve kao iz poela izvodi i slae vidljiva i zamjetljiva tijela. Zbog raznolikosti iostalih ve spomenutih razlika one se u praznini bore i kreu, a kreui se sudaraju se iobuhvaaju takvim obuhvaanjem koje uzrokuje da se dodiruju i da budu jedne u blizinidrugih Uzrok tome to meusobno ostaju skupa neko vrijeme, nalazi u promjenama i u

prianjanju tih tjeleaca.Aristotel: Stoga, ako je doista nemogue da se veliine sastoje od dodira ili od toaka,nuno je da bude nedjeljivih tjelesa i veliina.Ciceron: Demokrit smatra da seatomi, kako ih zove, tj. tijela nedjeljiva zbog vrstoe, uneogranienoj praznini, u kojoj nema nikakvog vrha, ni dna, ni sredine, ni kraja, ni svretka,tako kreu da se meusobnim sudarima zdruuju, iz ega se stvara sve to postoji i to sevidi. Nadalje, da je primjereno shvaanje da to kretanje atoma nema poetka, nego da traje

od vjenosti.Plutarh: Sliice kroz pore prodiru duboko u tijela i te sliice oblijeu proizlazeiodasvuda, i iz pokustva i iz odjee i iz biljki, a najvie iz ivih bi a, zbog velikog kretanja itopline, pa ne samo to pokazuju slinost u obliku s tijelom kojega su otisak, nego i

primajui pojave duevnih kretanja i odlika, pa obiaja i strasti svakog pojedinca, vuku ih sasobom te, izlazei na vidjelo, govore s njima kao ive i onima to ih primaju objavljujumiljenja, razmiljanja i elje onih koji ih odailju, kada nam te sliice primiu slikeuvajui ih ralanjene i nepobrkane.

Izvorni Demokritovi fragmenti

O biufr. 156: Ita nimalo vie ne postoji nego nita.

O spoznaji

fr. 11: Dva su oblika spoznaje; jedan pravi, a drugi mraan. Onom mranom pripada sveovo: vid, sluh, njuh, okus i opip. Pravi je oblik od njega odijeljen. Kad mrana spoznaja nijevie sposobna odve malen predmet ni gledati, ni sluati, ni mirisati, ni kuati, ni opipomzamjeivati, nego treba potanje istraivati, tada pristupa prava spoznaja koja za spoznavanjeima finiji organ. Sve naime to izmie vidu oiju, to je u vlasti vida razuma. fr. 6: Doista, i to razmatranje pokazuje da ni o emu uistinu ne znamo nita, nego da je

miljenje u svakome od nas pritjecanje atoma.fr. 8: Pa ipak bit e jasno da je nemogue spoznavati kakva je uistinu svaka stvar.


31/152


32/152

32

ANTROPOLOKO RAZDOBLJE GRKE FILOZOFIJE

U V. st. pK u Grkoj zapoinje novo razdoblje filozofije, koje pokazuje promjenu interesa s

filozofije s pitanja svijeta na pitanja o ovjeku njegovoj spoznaji i praksi. Metafizika je

stavljena u drugi plan, a filozofi se usredotouju na teoriju spoznaje, etiku i politiku. Iz tih

se razloga ova razdoblje naziva antropolokim i obuhvaa prije svega djelovanje sofista i

Sokrata. Treba zamijetiti da u ovo vrijeme djeluje Demokrit, ali je njegova filozofija

praktiki nezamijeena u novom sredite grke kultureAteni. (Doao sam naime u Atenu

i nitko me nije prepoznao, glasi jedan Demokratov autobiografski fragment)

SOFISTI

Sofisti stoje na samome poetku antropolokoga razdoblja: oni su ga ustvari i potaknuli.Izvorno rijesofistsznai mudrac (te tako i Platon naziva Boga savrenim sofistom). Ovi

mudraci nauavaju ljude filozofiji, etici i politici. Vremenom, upravo zahvaljujui njihovim

protivnicima, sofisti stjeu zao glas mudrijaa koji ljude zavode idejama da se sve moe

pokazati kao istina ili kao la, te ih ue (za novac) umijeu ispraznog nadmetanja rijeima

(tzv. eristika). Mogue je da je bilo i takvih sofista, koji su zaraivali da bi ljude nauili

obrani u parnicama, no takav stav sigurno ne moe biti primjenjiv na sve sofiste.

Prvi nama poznati sofist, te vjerojatno i njihov osniva, bio je Protagoraiz Abdere

(iz istog mjesta odakle su Leukip i Demokrit, te, prema nekima, i slua Demokritov). Za

Protagoru se navodi popis od vie djela, koja ve svojim naslovima dostatno pokazuju

odmak od dotadanje filozofije:Eristiko umijee, O hrvanju, O matematici, O dravi, O

vrlinama, itd. Naalost, od cjelokupnog njegovog opusa ostala su nam samo dva autentina

fragmenta. Prvi meu njima jest i temelj sofizma, te ujedno i predmet najveih kontroverzi.

Na poetku svojega djelaRuilaki govori,Protagora izrie: ovjek je mjera svih stvari:onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu. U najkraem bi to znailo da ne postoji

nikakva stvarnost niti istina izvan ovjeka. Predmetom kontroverze jest znaenje rijei

ovjek misli li se na ovjeka kao rod(dakle, ovjeka kao ovjeka) ili na svakogpojedinca.

Platon to tumai u ovom drugom smislu: Dakle ovako: kakve se meni stvari ine da jesu,

takve za mene jesu; kakve se ine tebi, takve za tebe jesu. U tom bi smislu Protagora

zastupao potpuni relativizam istineono to je istina za mene, nije istina za nekog drugog.

Ako,pak, razumijemo da Protagora hoe rei da je ljudska vrsta mjerilo istine, tada ipak nedobivamo relativizam, nego tvrdnju o postojanju istine samo kao istine za ovjeka.


33/152

33

Protagorino naglaavanje ovjeka kao standarda istine vidljivo je u njegovom drugom

fragmentu (iz djela O bogovima): O bogovima ne mogu znati ni da jesu ni da nisu niti

kakvi su po obliku. Mnogo tota, naime, spreava spoznaju: njihova nepojavnost i kratak

ivot ovjekov. Istinu ovjeku nisu donijeli bogovi, jer je, za Protagoru, veliko pitanje

postoje li uope.

Drugi sofist, Gorgija, razvija umijee govora, retoriku. U filozofiju ulazi s tri

radikalne tvrdnje iz svojega spisa O nebiu ili o prirodi:

1. Nita ne postoji.

2. Ako i postoji neto, za ovjeka je nespoznatljivo.

3. Ako i jest spoznatljivo, ni na koji nain ne moe se saopiti niti uiniti razumljivim

naim blinjima.

Ove tvrdnje on potkrepljuje kompliciranim (i manjkavim) logikim argumentima, a za

povijest filozofije ostaje znaajnim Gorgijino ukazivanje na probleme u tri kljuna

filozofska podruja ontologiji, teoriji spoznaje i filozofiji jezika. U ovoj posljednjoj,

Gorgija postavlja kljuno pitanje: kakoje mogue da rije upuuje na stvar kada su rije i

stvar potpuno razliite?

Ostali se sofisti vie nastavljaju na Protagorinu antropoloku i politiku

problematiku, naglaavajui da drutveni zakoni imaju isto ljudsko podrijetlo, a neboansko, kako sugrki vlastodrci objanjavali.Likofrontvrdi da su zakoni stvar

dogovora, dok Trasimahnapominje da pravednost (u drutvu) nije nita drugo do pravo

jaega. Iz toga Antifontizvlai zakljuak o suprotnosti prirodnih i drutvenih zakona

(fizis/nomos): ovjek se u javnosti treba pridravati drutvenih zakona, koji su stvar

dogovora, a u privatnom ivotu prirodnih zakona, koji su samonikli. Hipijataj stav jo

pojaava drei da zakon vri nasilje nad ovjekovom prirodom, dok Kaliklezakljuuje

kako jakome pojedincu ne treba nikakav zakon osim zakona vlastite prirode, jer zakon titi

slabe, a prirodno je da jaki vladaju slabima. Kritija, Platonov roak (ujak?) i jedan od

tridesetorice tirana koji su ukinuli atensku demokraciju, uklanja i posljednji razlog dranja

drutvenih zakona: bogovi su izmiljenizato da nitko ne bi kriomice inio zlo. Tako se

Protagorina sumnja u bogove kod Kritije izotrava u negiranje boanstava.

Svojim filozofiranjem sofisti ostvaruju viestruki utjecaj: prvo, kao to smo ve rekli,

prebacuju filozofsku problematiku s ontologije na antropologiju. Drugo, pridonosepopularizaciji filozofije u Grkoj i stvaranju filozofskih kola, osobito u Ateni.Sofisti


34/152

34

takoer zapoinju razvoj logike i retorike. Njihov je najvei utjecaj bio ipak u tome to su

izazvali reakciju Sokrata i njegovih uenika, Platona i Aristotela.

SOKRAT

(469-399)

Svojim etikim uenjem i svojom smru, Sokrat je postao jednom od najveih figura

u povijesti filozofije. On osobno nije ostavio niti jedno pisano djelo (govorei jer knjiga

uti ako je to pitamo), nego je poput sofista vodio javne rasprave. Zapise o njemu ostavili

su nam njegovi suvremenici Ksenofont (Uspomene o Sokratu) i Platon, Sokratov uenik,

koji njegovom liku daje sredinje mjesto u brojnim dijalozima. Platonova interpretacija

Sokrata nije najpouzdanija, jer Platon esto kroz Sokratova usta iznosi zapravo svoju

filozofiju.

Zabiljeena je anegdota da je Sokrat jednom prigodom sluao Platonov dijalog Lizisi vidjevi tomu je stavljeno u usta, izjavio: Herakla mi, kako mnogo ovaj mladi lae o meni. Jer taj je ovjeknapisao mnogo to Sokrat uope nije kazao.

Sokrat i sofisti

Sokrat se javlja kao reakcija na sofistiku filozofiju, te kritizira njihov spoznajni i

osobito etiki relativizam. S druge strane, Sokrat u mnogo emu podsjea na sofiste(zbog

ega ga ismijava komediograf Aristofan): javno poduava ljude (dodue, za razliku odsofista, besplatno), te svoj filozofski interes usmjerava iskljuivo na antropoloku

problematiku. Priroda ga ne zanima, jer je ona svrhovita, to znai da je sama po sebi

usmjerena kako treba. ovjek je taj koji esto ne ispunjava svoju svrhu, te samo njega i

treba poduiti.

Sokratova osuda i smrt

Svojom osobnou (potenciranu skromnim odijevanjem) i svojim otroumnim diskusijama Sokratpobuuje veliku pozornost, osobito mladih.No, ima i onih kojima smeta Sokratovo djelovanje:ugledni atenski graani Anit, Melet i Likon optuuju Sokrata za nepotivanje bogova (asebeia) ikvarenje mladei. Na javnom je suenju presueno daje kriv, te je osuen na progonstvo ili nasmrt. Sokrat nije prihvatio progonstvo te je tako osuen na smrt ispijanjem otrova (kukute). Njegovgovor na suenju ovjekovjeio je Platon u Sokratovoj obrani. Atenjani su vrlo brzo promijenilimiljenje o presudi, te su prognali Sokratove tuitelje, a Meleta osudili na smrt.

Osnove Sokratovog uenjaTemeljni pojam Sokratove filozofije jestpojam:pojam jest ono ope, zajedniko u

raznolikom. Ono to je za predsokratovce prava spoznaja, za Sokrata je pojmovna spoznaja,

te time na filozofsku pozornicu stupa pojam kao kljuni filozofski termin sve do polovice

XX. stoljea. Sokrat priznaje injenicu koju sofisti iznose da o svemu postoje razliita


35/152

35

miljenja, ali dri da postoji i neto zajedniko u svim tim razlikama, to ukazuje na bit

stvari o kojoj se misli. Do pojma se dolazi metodom, te tim spajanjem metode i pojma

(prave spoznaje) Sokrat zapoinje dugu epohu zapadne filozofije.

Sokrat svoju metodu dolaenja do pojma naziva majeutikom, odnosno primaljskim

umijeem (Sokratova majka Fenareta je bila primalja).Osnovna je ideja ove metode da je

istina ve u nama, samo je trebamo roditi (kao to ni primalja ne stvara dijete, tako ni filozof

ne stvara istinu u ovjeku). Dijalog filozofa i uenika slui upravo tom raanju istine.

Prvi je korak ove metode ironija.Sokrat zapoinje dijalog pomalo pozerskim stavom

Znam da nita ne znam. Cilj je ove ironije da pokae sugovorniku kako ne zna ono to

misli da zna.

Prema anegdoti proroica Pitija je izjavila: Od svih ljudi Sokrat je najmudriji. Sokrat je biozaintrigiran ovim prorotvom, te je razgovarao s ljudima poput pjesnika, dravnika i slinih, kako bividio to to on vie zna od njih. Na kraju je doao do zakljuka kako oni nita ne znaju iako misleda znaju, dok on ne zna nita, osim to da nita ne zna.

Drugi je korak ove metode indukcija, odnosno navoenjeraznolikih miljenja o danom

predmetu. U sljedeem se koraku trai ono zajedniko u svim razlikama, te se dolazi do

pojma.

Sokratova etika

Cilj Sokratove majeutike nije tek puko razumijevanje pojmova, nego praktini ivot, etika.

Filozofija ima, dakle, odgojnu ulogu. Sokrat zastupa etiku vrline, prema kojoj vrlinu

posjeduje samo onaj tko je poznaje. Onaj tko grijei, grijei zato to ne zna (premda se

njemu moe initi da zna).Sokratovu etiku zato se naziva intelektualizmom ili

kognitivizmom, jer se vjeruje da se vrlina moe nauiti, s obzirom da vrlina jest znanje

(cognitiospoznaja). Ipak treba imati u vidu da znanje o kojemu govori Sokrat nije

matematiko-analitiko znanje, nego promiljeno iskustveno znanje. Vrlina se ne ui poput

kolske lekcije, nego se ui kroz ivot, odgajanjem i vjebanjem,o kojemu se filozofski

reflektira.

daimonion

No, iako se Sokratova etika doima vrlo racionalnom, ipak se u okviru nje nalazi i pojam

demona, nutarnjeg duha koji Sokrata upozorava na ono to je zlo. Demon je (vidi Heraklita)

duh kojega dobivamo pri roenju, i moe biti dobar ili lo. Sokratov demon je za razliku

od tradicionalnog (koji je dvojnik s ovjekom kojemu je dodijeljen) samo unutarnji glas.

ini se da je to uenje bilo razlogom da se Sokrata optui za nevjeru, jer je Atenjanima bila


36/152

36

nepoznata ideja nekog nevidljivog boanstva (zbog ega e opet neki rani krani smatrati

Sokrata prakraninom). U svakomsluaju, Sokrat uvoenjem pojma nutarnjeg glasa u

etiku uvodi iracionalni element u svoju racionalnu etiku.

Sokratove anegdote

Kad ga je netko ritnuo nogom, pa se udio to to tako mirno podnosi, Sokrat je odgovorio: Da meritnuo magarac, jesam li to dobio po pravdi?.Alkibijad je Sokratu jednom poklonio veliko imanje da sazida kuu, a on je rekao: Pretpostavimoda mi jepotrebna obua, a da mi ti poklanja itavu kou da od nje nainim samo jedan par; zar ne

bi bilo smijeno ako bih primio. esto je bacio i pogled na obilje robe koja se prodavala i onda bisamo sebi rekao: Kako mnogo stvari mi je nepotrebno!.Jednom je Sokrat pozvao na ruak ugledne ljude, i kad se njegova ena Ksantipa stidjela zbogoskudnog jela, on ree: Ne mari nita, jer ako surazumni, oni e se s tim pomiriti, a ako sunevaljalci, neemo se brinuti za njih.Kad mu je njegova ena primijetila: Po nepravdi umire, on je odgovorio: Pa zar bi ti eljela daumirem po pravdi?

Govorio je da ne treba biti protiv toga da komediografima sluimo kao predmet; jer, ako izvrgavajuruglu nae greke, init e nam dobro, a ako ne, onda to nema nikakve veze s nama. Ksantipi, koja ga je najprije grdila, pa poslije toga i polila vodom, rekao je: Nisam li ja rekao da eKsantipina grmljavina izliti kiu?

SOKRATICI

Pod sokraticima mislimo na filozofe koji su se nadovezali na Sokrata, razvijajui vlastite

sustave (esto ne ba spojive s izvornim Sokratom).Najpoznatiji sokratici dakako su Platon

i Aristotel, no ovdje emo se ukratko osvrnuti na tri filozofske kole, koje svoj

01Povijest_filozofije

Documents

Transcript of 01Povijest_filozofije