komunisti oFAŠIZMU

b.adžija e.kardelj

v.m asleša i drugi

Vojni poraz faš is tičk ih država u drugom svjetskom ratu nije u svije tu značio i kraj nasto janja da se pojmi i teo rij­ski defin ira fašizam . Transform acija dem okratskih institu­c ija i jačan je to ta litarn ih tendencija u klasično liberalnim državam a, uspostavljanje neposrednih d iktatura u nekim zem ljam a (G rčka 1967., C h ile 1973.), te opravdavanje vojne in terv encije velik ih sila argum entim a koji sve češće zvuče faš is tičk i razlog su što se znanstvenici različ itih struktu­ra i različ itih znanstvenih i političkih o rijen tac ija pitaju o m ogućnostim a obnavljanja fašizm a.

U nas je, unatoč izuzetnom doprinosu vojnoj pobjedi nad fašizm om , nakon drugog svjetskog rata, u velikoj m je­ri zanem areno m arksističko u tem eljeno istraživanje faš iz­ma. Zbornik »K O M U N ISTI 0 FA Š IZ M U (1920— 1940.)-. ko­ji sadrži studije naših najug lednijih teoretičara-kom unista koji su pisali izm eđu dva rata o fašizm u — Božidara Adži- je , Edvarda Kardelja, Vese lina M as leše i dr., svjedoči kako je tada u nas vodena teorijsk i relevantna rasprava o fašiz­mu, rasprava koja je uglavnom uvažavala tadašnja do­stignuća znanosti u svije tu . U tom sm islu on je i svoje­vrstan dokum enat o povijesti KPJ.

Pokazujući porijeklo fašizm a Iz razvoja kapitalističkog društva, ističući kako je fašizam u zbiljnosti promicao In terese krupnog kapitala, iako se pojavljivao kao pokret širokih narodnih masa, te analizirajući značajke fašističke Ideologije , ove rasprave nasto je proniknuti pravu prirodu fašizm a i om ogućavaju da se uvide e lem enti važni za ra­zum ijevanje i teorijsko određenje fašizm a.

Priložena izabrana bibliografija om ogućit će za in te re­siranim a uvid u literarnu produkciju o fašizm u u nas iz­među dva rata, i o lakšati istraživanje naše ne tako davne prošlosti.

POimtKE TIME

biblioteka suvremene političke misli

PO LITIČKE TEM E biblioteka suvremene političke misli

urednikR adule K n ežević

CENTAR ZA A KTUALNI POLITIČKI STUDIJ

N A R O D N O G SVEU Č ILIŠTA G R A D A ZAGREBA

Zagreb, 1976.

K O M U N I S T I0

F A Š I Z M U( 1 9 1 9 - 1 9 4 0 )

Izbor: I van P r p i ć

ŠONJA DVOR2AK

BIBLIOGRAFIJAknjiga, brošura i članaka objavljenih

u Jugoslaviji 1920— 1941 (Izbor)

PREDGOVOR

Ekonom ska i politička zbivanja u svijetu sve nas češće podsjećaju kako fašizam nije samo tragična ali dovršena epizoda u povijesti građanskog društva i države. Uspostav­ljanje diktature u Grčkoj 1967. i Chileu 1973. — istaknim o samo dva najizrazitija prim jera — pokazalo je koliko je nepostojan dem okratski parlametitarni poredak onih gra­đanskih pravnih država u kojim a vojska i krupni kapital nisu pod dem okratskom kontrolom. Iako je sporno mogu li se te diktature jednoznačno odredili kao fašističke, si­gurno je da su političke prilike u obje zem lje pokazivale brojne značajke klasične situacije između dva rata nakon kojih su fašistički pokreti u nekim zem ljam a Evrope uspjeli osvojiti vlast.

Ne radi se samo o uspostavljanju neposrednih dikta­tura. Brojni suvremeni autori pokazuju kako se u suvre­menom kapitalističkom društvu, često unatoč ustavom ob­znanjenim načelima liberalne države, zbiva transformacija klasičnih dem okratskih institucija, m ijenja odnos društva i države i jačaju totalitarne tendencije s jedne sirane, a radnička se klasa, povišenjem standarda, ali i svjesnom manipulacijom, rastvara u masu apolitičnih individuuma, masu koja se integrira u postojeći društveni poredak, po­primajući značajke nekadašnjeg »srednjeg sloja« koji je bio socijalna baza fašističkih diktatura.

Ima li se na umu već na razini nivinske fraze osvije­šteno protuslovlje industrijski razvijenih i nerazvijenih, bo­gatih i siromašnih zemalja, koje protuslovlje trajno prijeti krizom svjetskog ekonomskog poretka i ratnim sukobom koji se opravdava argumentima što često zvuče fašistički, te iskustvo fašizma u drugom svjetskom ratu, postaje ja­snije zašto se brojni suvremenici zabrinulo pitaju o moguć­nostima obnavljanja fašističkih poredaka. Otuda je isto la­ko razumljivo zašto oni na ovo pitanje nastoje odgovoriti istražujući političke, ekonomske, socijalne ideološke i dru­

7

ge uzroke nastanka fašizm a, te oblike njegova pojavljiva­nja. Istraživanje i osvještavanje b iti »klasičnog« fašizma je angažirano nasto janje da se po jm e tendencije razvoja su­vrem enog svijeta i jedan od bitnih uvjeta borbe protiv po­vijesnog obnavljanja fašizm a.

O sobitu pažn ju istraživanju fašizm a posvećuju m arksi­sti. Znanstveno nedovoljno utem eljeno poim anje fašizma, a politički nedovoljno kritična procjena njegove snage i razje­d in jenost radničkog pokreta izm eđu dva rata, bez sum nje su olakšali pobjedu ovog do sada najm ilitantn ijeg protivnika radničkog pokreta i socijalizm a u Ita liji i N jem ačkoj.

Ljevičari na Zapadu danas su, osim toga prisiljeni, legi­tim ira jući svoju kr itiku društva koje pokazuje fašistoidne tendencije, razotkrivati socijalne i ideološke korijene sve če­šće isticane građanske teze kako je crno jednako crvenom.' To su neki od najvažnijih teorijskih i političkih razloga zbog kojih je fašizam u sv ije tu već niz godina u središtu teorij­skog interesa znanstvenika raznih struka i različitih teorij­skih orijentacija.

U našim je društvenim i političkim znanostim a situa­cija bitno različita, gotovo suprotna. Posebno bi istraživanje valjalo posvetiti isp itivanju razloga zbog kojih u nas — izuzm u li se relevantne političke ocjene i vrijedne ali malo­brojne historiografske i vojno-strateške studije o drugom sv je tskom ratu — gotovo trideset godina fašizam nije bio s is tem a tsk i proučavan. Dapače, u inače brojnoj prevodilač­ko j literaturi izuzetno su rije tke rasprave o fašizm u. Mi ov­dje m ožem o u tvrd iti sam o posljedicu: jugoslavenski su znan­stvenici zanem arili potrebu da se nakon oružane pobjede nad fašizm om m arksističk i po jm i fašizam . Otuda izuzetno zaostajanje naših društvenih i političkih nauka s obzirom na već dosegnutu razinu istraživanja fašizm a u svijetu ; otu­da isto tako izuzetno neznanje, osobito mlađih generacija, o fašizm u i nesposobnost da se raspoznaju i razluče even­tualne fašistoidne tendencije u suvrem enom svijetu.

Nasuprot tom e, a to svjedoči i priložena bibliografija, u nas se izm eđu dva rata o fašizm u raspravljalo izuzetno

1 Ne m islim o p ri tom sam o na teorije ko je fašizam i sta ljin izam poka­zu ju kao ob like to talitarizm a. K ritičari s tu d en tsko g pokreta u N jem ačko/ 1968. nazivali su ta j p okre t — zbog p r im jene nasilja u nek im dem onstra­cijama — •lijevim fa šizm o m «.

mnogo. Iako je riječ o teorijski relevantnom načinu rasprav­ljanja, ova je baština gotovo potpuno zaboravljena.

Objavljujući ovaj izbor željeli smo, prije svega, pod- staći i u nas sve češće, osobito povodom proslave 30. godi­šnjice pobjede nad fašizm om, očitovana nastojanja da se teorijski raspravlja o fašizmu, te promisle i propitaju even­tualne mogućnosti njegova obnavljanja.

Ovaj bi izbor isto tako trebao podsjetiti na ono što je u nas u toj raspravi već učinjeno i što tek valja kritički vrednovati.

II

Ovdje su uglavnom obuhvaćene rasprave koje sadrže značajke takozvane kom unističke teorije o fašizm u3 S obzi­rom na moguće nesporazume ovo valja pobliže obrazložiti•

Pobjedom oktobarske revolucije 1917. godine do tada uglavnom organizaciono jedinstven radnički pokret u svijetu rascijepio se, kao što je poznato, na dvije međusobno suprot­stavljene struje: socijaldem okratsku i kom unističku. Ta po­djela nije imala samo organizaciono-političko značenje. Nai­me, obje su struje isticale kako je njihov politički program utemeljen u Marxovoj teoriji. Svaka je od njih, dakako, tvr­dila kako je upravo njezina interpretacija Marxova nauka autentična. Ne ulazeći ovdje u raspravu tko je s pravom pretendirao na naziv jedinog baštinika Marxove teorije, va­lja reći da se danas u znanosti (i u nas i u svijetu) najemi- nentniji teoretičari obiju orijentacija svrstavaju m eđu m ark­siste. Upravo zato što su razlike, osobito prilikom prikaziva­nja političkih fenomena, očigledne, s razlogom se može go­voriti o kom unističkoj i socijaldem okratskoj interpretaciji Marxove teorije u to vrijeme.

1 Teorije o fašizm u u znanosti klasificiraju se na različite načine. Jedan te od tih načina i politički. Takvo svrstavanje teorija o fašizm u tem elji se na značaju takozvanih duhovnih znanosti. Naime, te znanosti nisu i ne mogu biti »čisto teorijske•, ako pod teorijom podrazum ijevam o puko zre­nje predm eta koji je odvojen od spoznavajućeg subjekta. Kao sam osvijest povijesnog zbivanja te znanosti uvijek bitno sudjelu ju u konstitu iranju vla­stitog predmeta, u tom su sm islu one uvijek praktičke, odnosno političke znanosti. Stoga s razlogom m oiem o govoriti o liberalnoj, konzervativnoj, socijaldem okratskoj, kom unističko j ili fašističko j teoriji o fašizm u. Pri tom se ne m isli na dnevnu po litiku pojedinih političkih partija, nego na odnos pojedinih političkih stajališta spram cjeline povijesnog zbivanja kao načina čovjekova opstanka u zajednici.

9

Upozoravajući da su ovim izborom obuhvaćene raspra­ve koje, po našem sudu, najbolje predstavljaju kom unistič­ku teoriju i kritiku fašizm a izm eđu dva rata u nas, željeli sm o, dakle, is taknu ti dvoje: u ovaj su izbor uvršteni radovi onih autora ko ji su zastupali kom unistički politički stav u gore naznačenom sm islu tog pojm a; teorijski to znači da su uvršteni radovi autora ko ji su prihvatili onu interpreta­ciju M arxove teorije koja je u to vrijem e dominirala u me­đunarodnom kom unističkom pokretu.

Napisi o fašizm u obuhvaćaju, već zbog temeljnih zna­čajki fašizm a samoga, izuzetno širok spektar tema: od po­litike i ekonom ije do odnosa fašizm a prema um jetnosti i religiji. U kom unističk im prikazim a i kritikam a fašizm a isti­ču se, osim toga, nužnost i sm jernice borbe protiv fašizma. Ovim izborom, m eđutim , nism o mogli obuhvatiti cjelinu pro­blema kom unističke rasprave o fašizm u. Dapače, to nismo ni željeli. Polazeći od činjenice da u nas gotovo i nema suvrem enih rasprava koje sm jeraju po jm iti bit fašizma, od­lučili sm o se da ponovo objavim o samo one rasprave koje nastoje iskazati form alne i sadržajne osobitosti fašizm a kao društveno-političkog pokreta i poretka te, pokazujući soci­jalnu genezu, socijalnu funkciju i socijalnu bazu fašizma, pridonijeti određenju pojm a »fašizam« u kategorijalnom aparatu društvenih i političkih ?.nanosti.

U razdoblju kada su ovi tekstovi prvi pu t objavljeni ko­m unisti su djelovali u politički izuzetno teškim uvjetima. Jedna je od posljedica i činjenica da svoje tekstove često uopće nisu potpisivali ili su ih potpisivali pseudonim im a i inicijalima. Nastojeći objaviti teorijski najrelevantnije ras­prave odlučili sm o se da uvrstim o i takve tekstove. Učinili sm o to i s nadom da će njihovo ponovno objavljivanje pri­donijeti razrješenju nekih pseudonim a i inicijala koje, una­toč našim nastojanjim a, nism o sam i uspjeli odgonetnuti.

I I I

Autor rasprave Fašizam i industrijski kapital već je u naslovu istakao središn ji problem svakog m arksističkog na­pora da se teorijski po jm i fašizam : odnos kapitalizm a i fa­šizma.

Dva su m eđusobno povezana vida raspravljanja o tom odnosu. Prvo, to je pitanje o socijalnoj genezi fašizma.

10

U m arksističkoj teoriji o fašizm u odgovor na ovo pita­nje je jednoznačan: porijeklo se fašizma može teorijski va­ljano obrazložiti jedino iz funkcioniranja kapitalističkog dru­štvenog poretka. Ovu temeljnu tezu autori dokazuju na ra­zličite načine. Od autora čije radove ovdje objavljujem o teo­rijski najcjelovitije izveo ju je Edvard Kardelj. Pokazujući uzroke pojave fašizma Kardelj, oslanjajući se na m arksisti­čku kritiku kapitalističkog načina proizvodnje života uopće i posebno imperijalizma, osobito ističe četiri elementa trans­formacije klasičnog liberalnog kapitalizma koji, kako on smatra, predstavljaju potencijalne korijene fašizma.

Brz industrijski razvoj, te stvaranje trustova i koncerna koji iz konkurentske borbe na tržištu elim iniraju manja po­duzeća i zadobivaju monopol u proizvodnji i određivanju cijena proizvoda određene vrsti, na socijalnom se planu ma­nifestira kao osiromašenje čitavih socijalnih slojeva. Tako je »proletarizacija srednjih i malih privrednih slojeva prva posljedica monopolističke privrede. Vidjet ćemo kasnije da je ta pojava vrlo značajna z.a nastanak fašističkog pokreta.« (Kardelj, Fašizam, (str. 70).

Monopolistički položaj industrijskih trustova i kartela prouzrokuje »škare« cijena u koje dospijeva sitni i srednji seljak. On je, naime, prinuđen jeftino prodavati vlastite, a skupo plaćati gotove industrijske proizvode. Izlaz iz takve situacije u okviru kapitalističkog društva vodi seljaka »u li­hvarske kandže financijskog kapitala koji ga muze u obliku kamata. U lom privrednom propadanju silnog i srednjeg se­ljaka korijeni su — kao šio ćemo još vidjeli — drugih ele­menata fašističkog pokreta.« (Islo, sir. 71).

Treći je uzrok fašisloidnih tendencija u kapitalizmu »srastanje« industrijskog i financijskog kapitala, odnosno vladavina financijskog kapitala cjelokupnom privredom. Ekonomski su interesi monopolisličkog kapitala ovladavanje unutrašnjim tržištem, maksimalna racionalizacija proizvod­nje i izvoz kapitala. Nije, međutim, riječ samo o ekonom ­skim nego i o političkim interesima: »Ta privredna strem ­ljenja financijskog kapitala pokazuju sc na dva načina: s jedne strane monopolistički financijski kapital nastoji još jače osvojiti državnu vlast i što više onemogućiti utjecaj ostalih društvenih grupa i klasa na tu vlast a, s druge strane, pokušava se privredno i politički nam etnuti u stranim ženi­

l i

ljama, podrediti svo jem utjecaju što više država i pokra­jina (Isto, str. 72)

Ova se transform acija izvornog kapitalizm a u ekonom ­sko j sferi očituje, četvrto, i u sferi politike. Klasična je po­litička dem okracija, naime, bila politički oblik ko ji je odgo­varao uspostavljenom posjedničkom individualizm u nerazvi­jenog kapitalizm a. R azvojem m onopolističkog kapitalizma i dom inacijom financijskog kapitala, m eđutim , aparat demo­kra tske države posta je postepeno ali trajno »političko oruđe u rukam a financijske oligarhije koja je odguravala od dr­žavnog aparata sve ostale grupe građanske klase, a široke m ase m alograđanstva,« /Is to , str. 77/ da bi na kraju demo­kratska država postala »preuska« i nedovoljno »elastična« za ozbiljen je vitalnih interesa m onopolističkog financijskog kapitala.

Ali, »ove tendencije koje, doduše, postoje i u razdoblju konjunkture, ali se tada ne pokazu ju u toliko okrutnom ob­liku, jer se radi sam o o diobi dobiti (a tu je kapitalist mno­go m anje o s je tljiv nego kada se radi o diobi — gubitka), dolaze na svjetlo u posebno oštro j fo rm i u vrijem e krize«. (Isto, str. 72)

Kriza, m eđutim , nužno slijed i iz protivurječnosti koje su im anentne kapita lističkom načinu proizvodnje života. To je prije svega pro tivurječnost izm eđu društvene proizvodnje i privatnog prisvajanja, š to nije uspio riješiti n i prvi svje tski rat, iako je nakon njega nastupilo razdoblje privrem ene sta­bilizacije kapitalizm a. Dapače, razvojem tehnike pospješena racionalizacija proizvodnje koja se dogodila osobito u to vrijem e sam o je otvoren pu t još jačoj krizi. Posljedica su racionalizacije, naime, sve veći broj nezaposlenih i sm anjena kupovna m oć stanovništva i hiperprodukcija. »Tako su one iste snage koje su kapitalističku privredu postavile na noge i pobijedile feudalizam — tehnika i racionalizacija — po­stale klice njezinog raspadanja i rasapa.« (Isto, str. 73) Me­đutim , kapitalizam ne m ože prevladati krizu privrednim sredstvim a. M onopoli pokušavaju prebaciti teret krize na radništvo, srednje slojeve i seljake. Snižavanje nadnica i sm anjenje kupovne moći, o tpuštanje s posla i osiromašenje seljaštva ne m ogu b iti pokretač nove konjunkture. Upravo stoga je nužno »tražiti politički izlaz iz te krize, a rezultat tog tražen ja je st — fašizam.

12

Kada se fašizam prvi puta ozbiljno pojavio? U vrijem e krize nakon prvog svjetskog rata (Italija). A kada drugi puta? U vrijeme krize od godine 1929. i dalje. Fašizam, cva­te, dakle, samo u krizi«. (Isto, str. 74)

Kakav je fašizam politički način izlaženje iz krize? Od­nosno: što je fašizam?

»Fašizam je policajac koji je zatvorio sve izlaze u na­predak, u razvijanje, u budućnost. Fašizam je političko sred­stvo kojim financijski kapital guši ekonomska i socijalna suprotstavljanja koja su u kapitalističkoj privredi postala nerazrješiva. Fašizam je zadržavanje točka napretka nasil­nim političkim sredstvima. Fašizam je novi politički om ot vladavine financijskog kapitala, pošto se stari — dem okra­cija — pokazao nesposobnim da političkim sredstvim a za­drži proces raspadanja i rasula u ekonom skoj i socijalnoj strukturi, da ga zatvori u lance političkog aparata.« (Isto, str. 74) Ovim je izvodom i određenjem fašizm a pokazana njegova geneza iz funkcioniranja kapitalističkog načina pro­izvodnje života. Istovrem eno je naznačen drugi aspekt m arksističkog raspravljanja o odnosu kapitalizma i fašizma: propitivanje socijalne i političke funkcije fašizma unutar kapitalističkog društvenog poretka.

U svim je tekstovim a istaknuto kako je fašizam otvore­na d iktatura građanske klase koja prije svega služi stabili­zaciji kapitalističkog društvenog poretka; on je instrum ent čuvanja i promicanja interesa krupnog financijskog kapi­tala.

Takva je njegova funkcija vidljiva već iz pomoći koju predstavnici krupnog kapitala pružaju M ussoliniju i H itleru u njihovoj borbi za vlast. Ona je, m eđutim , očita u mjera­ma koje fašizam provodi nakon osvajanja vlasti, kako bi prevladao krizu koja m u je omogućila osvajanje vlasti.

Sužavanje građanskih sloboda i političkih prava, ukida­nje parlamentarne dem okratske države, ekspanzionistička vanjska politika koja obećava nova tržišta, nove sirovine i novu radnu snagu u sferi politike, a smanjenje nadnica, ukidanje socijalnog osiguranja radnika, zabrana kolektivnih ugovora, gotovo potpuna likvidacija već izborenih prava rad­ničkih savjeta i jačanje autoriteta poduzetnika, tih »kapeta­na industrije« (Mussolini) koji svojim marom doprinose dobrobiti nacije i odgovorni su jedino državi, onemoguća-

n

van je klasne borbe i ustanovljavanje institucija kojim a je svrha izm irenje racla i kapitala u sferi ekonomije, jasno pokazuju pravi sm isao i karakter fašističke diktature.

Takvu socijalnu funkciju fašizm a ne može prikriti, kako to osobito iscrpno izvodi B. Progonski, ni fašistička ideolo­gija, iako se fašizam upravo u sferi ideologije predstavlja kao protivn ik kapitalizm a.

Fašistička ideologija, prem a Progonskom, nije jedin­stven, cjelovit sistem , nego ek lektičk i skup često kontradik­tornih ideja. N jezin konzervativni karakter očituje se oso­bito u preuzim anju kategorija koje su izražavale društveni bitak predgrađanske epohe.

Iz fašističke je filozo fije potpuno prognan um kao ka­tegorija, a središnje m jesto zauzim aju vjera, sudbina i si.

U političkoj doktrin i centralno m jesto zauzimaju kate­gorije »nacija« i »država«. Nacija je, osobito je to naglašeno kod n jem ačkih fašista, pojm ljena kao biološki organizam, a pojedinci su sam o njegovi organi. Nacija je pojedincima nadređena i genetski i logički, te pojedinac u svojo j indivi­dualnoj egzistenciji biva tek po naciji. Ona m u podaruje biološke, ali i m oralne, političke, ku lturne i druge osobine. Država je pak organizacija cjelokupnog narodnog života — političkog, pravnog, ekonom skog, kulturnog, ćudorednog. U unutrašn jo j artikulaciji autoritet države nije legitimiran vo­ljom naroda, nego počiva na volji pojedinca-vođe i podlož­nosti, vjernosti, odanosti i disciplini podanika.

Fašistički ekonom isti tie odbacuju samo m arksističku kritiku klasične političke ekonom ije, nego isto tako radnu teoriju vrijednosti kako su je form ulirali Ricardo, Sm ith i dr. Kritizirajući »anacionalnu« politiku financijskog kapita­la i klasno raslojavanje jedinstvenog narodnog organizma koje sobom donosi razvijeni kapitalizam, fašistički ekono­m isti ističu argum ente što su ih protiv kapitalizma iznijeli takvi apologeti feudalnog društva kakav je bio Adam Miil- ler. Odnose u privredi oni pokušavaju izraziti predgrađan- skitn kategorijam a »služba«, »vjernost«, a gotovo u potpu­nosti izbacuju kategoriju »rad«. Na razini institucija oni za­govaraju u tem eljenje korporacija koje su istovrem eno i po­litički i privredni organi jedinstvenog organizma — države, a svrha im je da omoguće prevladavanje tem eljnih protu­

14

slovlja kapitalizma zadržavajući njegovu najvažniju pretpo­stavku — privatno vlasništvo.

»I Spannov i H itlerov i uopće današnji ideal cjelokupne buržoazije, htjela ona to ili ne, jeste uključivanje sadržine kapitalističke ekonomije u jednu feudalnu formu, u jednu jaku državu sa ulogom uređivača, dakle, u jednu korpora­tivnu državu.« (B. Progonski, Zadatci fašističke ideologije, str. 122) U svim je oblicima fašističke ideologije — filozo­fiji, političkoj teoriji i političkoj ekonom iji — očigledan nje­zin konzervativizam. Kakav je, m eđutim , značaj tog konzer­vativizma?

Progonski, poput ostalih autora, pokazuje kako politika što ju fašisti provode nakon osvajanja vlasti i ekonomske mjere kojima nastoje prevladati protuslovlja kapitalističkog društva svjedoče da fašizam služi očuvanju vladavine finan­cijskog kapitala. Fašizam je osobito usmjeren protiv prole­terskog revolucionarnog rješenja tih protuslovlja i m arksi­stičke kritike kapitalističkog načina proizvodnje života. On je u biti instrument kontrarevolucije.

Ali izvorno fašizam nastaje — E. Kardelj, V. Masleša i B. Adžija pokazuju to osobito upečatljivo — kao pokret sred­njeg sloja. Masovna baza fašizma su obrtnici, sitni trgovci, demobilizirani oficiri, dio intelektualaca, pa čak i dio prole­tarijata. Taj sloj, ugrožen proletarizacijom što ju sobom nosi razvijeni kapitalizam, suprotstavlja se vladavini finan­cijskog kapitala. Riječ je o suprotstavljanju koje prihvaća temeljno načelo građanskog društva — privatno vlasništvo, ali nastoji spriječiti nužne posljedice razvijenog oblika pri­vatnog vlasništva — kapitala. Konzervativizam fašističke ideologije prilagođen je masovnoj socijalnoj bazi fašizma — srednjem sloju čijom pomoći krupni financijski kapital je­dino i može spriječiti proletersku revoluciju. Ideologija fa­šizma je tako u očiglednom protuslovlju sa socijalnom funk­cijom koju fašizam vrši i služi prikrivanju pravog značaja fašizma, demagogiji kojom se privlači srednji sloj. Dapače, sam je fašistički pokret protuslovan. Ili kako to pregnantno formulira E. Kardelj: »Takva je, dakle, povijesna uloga faši­stičkog pokreta: subjektivno to je otpor deklasiranih malo­građanskih i seljačkih masa protiv financijskog kapitala, a objektivno to je rat financijskog kapitala protiv proletari­jata«. (Kardelj, isto, str. 80)

15

Protuslovlje socijalne funkcije i socijalne baze fašizm a bitna je njegova značajka. Ona proizlazi prije svega iz zna­ča jk i klasnog položaja srednjeg sloja. Taj sloj nije jedin­stven. On obuhvaća raznorodne elem ente — od sitnog trgov­ca i obrtn ika do osiromašenog intelektualca i penzioniranog oficira. Z ajedničko im je jedino tra jn i procjep izm eđu mo- nopolističkog kapitala i proletariziran ja kojim gube i onaj m in im um društvenih povlastica. O tuda te raznorodne gru­pacije srednjeg sloja žele, kako kaže E. Kardelj, »pregra­diti« kapitalizam i spriječ iti razvoj kapitalizm u im anentnih protuslovlja . R ješenje svog nesigurnog položaja srednji sloj traži, dakle, pod pretpostavkam a kapitalističkog dru­štva. Takav položaj srednjeg sloja i strah od proleterske re­volucije pružaju m ogućnost dem agoške prevare pristaša fa­šističkog pokreta i instrum enta liziranja tog pokreta u svrhu prom icanja zb iljsk ih interesa krupnog kapitala.

IV

U dosadašnjem sm o izvodu istakli, po našem sudu, naj­h itn ije značajke teorije u fašizm u što ju zastupaju autori rasprava koje objavlju jem o. Iako se naš izvod tem elji pre­težno na raspravam a Edvarda Kardelja i B. Progonskog, ove su značajke, m anje ili više eksplicitno, prisutne i u dru­gih autora.

Valja, m eđu tim , upozoriti na razlike m eđu autorim a u shvaćanju i određenju fašizm a. Najznačajnija je, po našem sudu, razlika u interpretaciji odnosa fašizm a i građanske dem okracije. O dređujući fašizam autor rasprave Fašizam i industrijsk i kap ital kaže: »Tek u poslednje vrem e počela se praviti jasnija i određenija razlika izm eđu fašizm a i ostalih oblika reakcije i belog terora ko ji se jav lja ju u ponekim zem ljam a. Dok, na prim er, H ortijev režim u Mađarskoj predstavlja reakciju kapitalističkih i feudalnih elemenata posle jedne uspele revolucije pro le tarija ta , dotle italijanski fašizam počinje besneti nad proletarijatom p re nego je ita­lijanski p ro le ta rija t i pokušao stvarno da izvrši revoluciju, čim je socijaldem okratska sabotaža zaustavila proletarijat pred pragom osvojene vlasti. Pored toga, razlika izm eđu H ortijeve i fašističke reakcije sasto ji se još i u tome, što prvu vrši jedan mali broj nekadašnjih oficira, a u ovoj dru-

16

go; uzimaju učešća veoma Široke mase sitne buržoazije, po- luproletarijata i sitnog ološa.« (Fašizam i industrijski kapi­tal, str. 30)

Autor, dakle, dosta precizno razlikuje fašizam od dru­gih oblika reakcionarne građanske diktature. Na tem elju to­ga može se zaključiti da on građansku dem okratsku državu ne shvaća kao oblik fašističke diktature. On u svom tekstu to i ne čini. Nasuprot tome, čitamo u nepotpisanom članku M onarhofašistička diktatura: »Fašizam jeste rezultat, izraz trulog burŽoasko-kapitalističkog društva. Mi ne težimo k ob­navljanju buržoasko-demokratske države, niti hoćemo na­trag ka kapitalističkoj dem okratiji. Jer to u samoj stvari ne bi bilo ništa drugo, nego nastavak iste fašističke vladavine, samo u drugoj, pritajenoj, maskiranoj formi (istakao I. P.).« (Isto, str. 45)

Ne samo da ne postoji razlika između različitih tipova građanskih diktatura, nego je pojam »fašizam« toliko proši­ren da obuhvaća svaki oblik građanske vladavine.

Sličan smisao im aju i pojedini iskazi E. Kardelja i B. Progonskog. Građanska demokracija i fašizam dva su razli­čita pojavna oblika građanske diktature, koji odgovaraju različitim stupnjevim a razvoja kapitalističkog društva. Raz­voj kapitalističkog društva nosi sobom transformaciju ka­pitalističke »klasične demokracije« koja postaje sve više autoritarna. Zadirući sve više u nekada »privatnu« sferu ona postaje totalitarnom, da bi na kraju odbacila dem okratski plašt i postala neposredna fašistička diktatura. Dapače, svi pokreti koji pokušavaju unutar kapitalističkog društvenog poretka pronaći način rješavanja njegovih protuslovlja ozna­čavaju se kao oblik fašizma. U tom je smislu i socijalna de­mokracija samo jedan od fašističkih pokreta — socijalfaši- zam. Nasuprot tome Božidar Adžija u članku Za dem okra­ciju ili protiv nje razlikuje građansku dem okraciju i faši­zam. Istakavši kako je proletarijat u predfašističkom raz­doblju uvijek pomagao grad instvo u borbi za demokraciju, ali ga je građanstvo uvijek iznevjerilo usmjeravajući svoju vlast protiv proletarijata, B. Adžija kaže: »I građanska de­mokracija brani kapitalizam i kapitalistički sistem, ali iz­među nje i fašizma postoji bitna razlika: fašizam brani kapitalizam terorizirajući i uništavajući sve one društvene

2 Komunisti o fašizmu 17

snage (u prvom redu građansku klasu), koje narod i čitavo ljudsko društvo vode k ljepšoj i pravednijoj sutrašnjici, on izaziva i vodi ratove, dok nasuprot iskrena građanska de­m okracija želi uklon ili vlast velikog kapitala, osigurava gra­đanske slobode, brani sv je tsk i m ir i na taj način omogućava koncentraciju svih naprednih društvenih snaga koje su no­sioci borbe za novo društvo.« (Adiija, Za dem okraciju ili protiv nje, str. 155)

Is to tako Adžija ne određuje socijalnu dem okraciju kao socija lfašistički pokret, nego kao socijalističku partiju koja svoj program tem elji u m arksističko j teoriji. Valja osobito is taknu ti da Adžija., pokazavši kako je razjedinjenost prole­tarijata omogućila pobjedu H itlera u N jem ačkoj, krivnju za rascjep prip isu je i n jem ačkim socijaldem okratim a i ko­m unistim a. Pokušam o li, na kraju, kritičk i vrednovati teo­rijsku valjanost i aktualnost poim anja fašizm a u ovim ra­spravama, valja prije svega istaći da je u njim a — to osobito vrijed i za teorijski nesum njivo najznačajnije priloge E. Kar- delja i B. Progonskog — vrlo plauzibilno pokazano kako je fašizam u zb iljnosti štitio i promicao interese krupnog ka­pitala. Suvrem ena m arksistička istraživanja fašizm a objelo­danila su niz em pirijsk ih podataka koji potvrđuju ovu tezu.

Is to je tako dobro istaknuto protuslovlje socijalne fu n k­cije i socijalne baze fašizm a, pokazan konzervativizam faši­stičke ideologije i obrazložen rascjep fašističke ideologije i zbiljnosti fašističkih pokreta i poredaka.

Ipak tim e nije dovoljno obrazložen fenom en fašizm a i teorijski dovoljno strogo definiran pojam »fašizam«. O opravdanosti ovog prigovora osobito svjedoči ponekad ne­dovoljno jasno lučenje različitih oblika političke organizaci­je građanskog društva te, i u okviru kom unističke teorije o fašizm u prije drugog sv je tskog rata napušteno — identifi­ciranje socijalne dem okracije i fašizma.

Kako objasniti ovo neopravdano proširenje pojm a »fa­šizam«? Analiza m etodičkog p ustupka pokazala bi kako je ono posljedica suviše form alističkog — eksplicitnog ili im ­plicitnog — razum ijevanja m arksističke teorije države. Osim toga, očito je riječ o apstraktnom poim anju općenitih zako­nitosti funkcioniranja kapitalističkog društva i m ehaničkoj interpretaciji odnosa proizvodne i političke sfere u kapita­

18

lističkom društvu, koja interpretacija ne vodi dovoljno ra­čuna o nužnosti nove, ekonom ske uloge države u monopoli- stičkom kapitalizmu.

Ipak, samo teorijskim razlozima ovakvo se suviše opće­nito shvaćanje fašizma ne može u cijelosti obrazložiti. Ono postaje jasnije tek ukoliko se im aju na um u određenja faši­zma koja su prevladavala u I I I internacionali.

U Kominterni je do 1924. godine vođena dosta sadržajna i diferencirana rasprava o fašizmu. Iako je bilo pokušaja da se fašizam shvati samo kao još jedan od oblika građanske diktature i izjednači s demokracijom, raspravom je dom i­niralo nastojanje da se pojm e osobitosti fašizma kao novog tipa društveno-političkog poretka unutar građanskog dru­štva. Tek nakon V kongresa Kom interne 1924. prevladalo je shvaćanje kojim je pojam »fašizam« toliko proširen da je obuhvaćao i socijalnu dem okraciju.1 Na V II kongresu Ko­m unističke internacionale 1935, osobito u referatu Georgi Dimitrova Fašizam i radnička klasa, ponovo je istaknuta razlika između fašizma i ostalih oblika građanske vladavine, te napušten stav da su socijaldem okrati zapravo socijalfa- šisti.*

Ove se promjene odražavaju i u nas. Članak Fašizam i industrijski kapital nastao je 1923. Očito pod utjecajem Kla­re Cetkin autor razlikuje H ortijevu diktaturu od fašizma i naglašava masovnu bazu fašizm a .5 U tekstu Monarhofašistič-

> Zinovjev je već na V kongresu Kom interne 1924. form ulirao tezu da je socijalna demokracija »lijevo krilo fašizm a«. K asnije su ovu tezu na ra­zličite načine prim jenjivali i dokazivali brojni autori bliski Kom interni. Ipak je klasičnu form ulaciju dao Staljin: »Fašizam je borbena organizacija burtoazije koja se oslanja na aktivnu potporu socijalne dem okracije. Soci­jalna je demokracija ob jektivno um jereno krilo fašizma. . . ove se organi­zacije m eđusobno ne isključu ju , nego dopunju ju . One nisu antipodi, nego blizanci.* (Citirano prema W ippermann, Faschismuslheorien, W isscnschaft- liche Buchgesellschaft, D armstadt 1975. str. 14.)

* Danas postoji golema literatura o kom unističko j, posebno Kominier- ninuj teoriji o fašizmu, te ovdje nije moguće navesti Čak ni cjelovitiji izbor iz te literature. Spom enut ćemo samo kao kuriozitet da je referat Georgi Dimitrova na V II kongresu K om interne pod naslovom FaSizam i radnička klasa, kojim je naznačena radikalna prom jena Kom internine politike prema fašizmu, u nas preveden za vrijem e rala na slovenski i hrvatski ili srpski jezik.

5 Govoreći o borbi protiv fašizma na konferenciji proširenog Izvršnog kom iteta K om interne u lipnju 1923. Clara Cetkin kale: »Zastupano je m i­šljenje, ono je čak ranije preovladavalo, da fašizam nije ništa nego nasilni građanski teror, te je on povijesno po njegovoj biti i njegovu učinku, stav­ljan na istu razinu s bijelim terorom u H ortyjevoj Mađarskoj. Ali iako su krvave, terorističke m etode fašizma i Hortyjeva režima jednake i na jednak se način okreću protiv proletarijata, povijesna je bit obiju pojava izuzetno različita. Teror je u M ađarskoj započeo nakon pobjedonosne, iako kra tko­trajne borbe proletarijata; burloazija je privremeno drhtala pred snagom

19

ka d ik ta tu ra (1929) te raspravam a B. Progonskog (1936) i E. Karđelja (1934) to je razlikovanje gotovo zanemareno.

T ekstov i B oiidara Adžije osobito ilustriraju u ko jo j je m jeri shvaćanje fašizm a m eđu našim kom unistim a bilo po­sredovano shvaćanjem fašizm a koje je prevladavalo u Ko­m un is tičko j inter nacionali. Članak Za dem okraciju ili pro­tiv n je — u ko jem u Adžija razlikuje građansku dem okraciju i fašizam — napisan je 1939, dakle, u vrijem e kada je u K om in tern i ponovo uvažena ova razlika. T ekst H itlerova N jem ačka u ko jem u Adžija socijalnu dem okraciju shvaća kao jednu od radničkih partija čija je politika teorijski obrazložena m arksističkom teorijom , napisan je 1932. Ali Bo­židar Adžija u to vrijem e još nije bio član K om unističke partije Jugoslavije.

U tjecaj K om internin ih stavova o fašizm u na neke auto­re rasprava što ih ob jav lju jem o istakli sm o prije svega zbog toga jer nije riječ sam o o teorijskom , nego i o političkom utjecaju. Ali i zbog toga jer tako postaje vid ljiv obzor unu­tar kojega je tek m oguće cjelovito vrednovati teoriju o fa­šizm u koja je zastupana u tim raspravama. To bi vrednova­nje moralo s is tem a tsk i istražiti shvaćanje fašizm a u Ko­m interni. To, m eđutim , znači osim definicija fašizm a ispi­tati, im ajući na um u odnos SK P (b) i Kom interne, Kominter- ne i kom unističkih partija u pojedinim zem ljam a, raspravili i in terpretaciju osobito M arxove političke teorije u Kom in­terni. Tek bi tada bilo moguće cjelovito vidjeti domašaj utjecaja na pojedine autore, te pokazati originalnost poje­dinih stajališta.

Utjecaj K om internine teorije o fašizm u istakli smo, na kraju, je r njem u, čini se, valja pripisati da u pojedinim ra­spravam a nije, po našem sudu, posvećena prim jerena pažnja brojn im problem im a s kojim a se susreće svaka teorija o

proletarijata. H orty jev je teror došao kao osveta pro tiv revolucije. Izvrši­te lj je tog čina osvete mala kasta feudaln ih oficira.

D rugačije je kod fašizm a. On n i u kom stučaju nije osveta burioazije zato š to se proletarija t digao u borbu. Dapače, ob jek tivno h is to rijsk i pro­m atrano fašizam dolazi kao kazna zato š to proletarijat nije dalje vodio i prom icao revoluciju ko ja je započela u R usiji. A nosilac fašizm a n ije mala kasta, nego su to širo k i socija ln i slojevi, široke m ase ko je se tu čak u pro­letarijat. Ove nam b itne razlike m oraju b iti jasne te lim o li po tući fašizam .« (C itirano prem a, E rn s t N olle, T heorien iiber den F aschism us,1 Kiepenhauer& W itsch, K oln 1972. str. 88. i dalje). Navodeći u zroke nastanka t p o b jede fašizm a u I ta liji Z etkinova isto tako naglašava rasulo starog kapitalističkog društva s jedne strane, te slabost proletarijata s druge strane.

20

fašizmu, a koji su već u vrijem e kad ove rasprave nastaju istaknuti u literaturi.

To je prije svega pitanje utjecaja pobjede socijalističke revolucije u Rusiji na jačanje kontrarevolucije pa i fašizma u Evropi. Znatno bi više pažnje, osim toga, trebalo posvetiti rascjepu u međunarodnom radničkom pokretu — E. Kar- delj i B. Progonski ga npr. gotovo i ne spom inju — koji je, nema sumnje, u velikoj m jeri olakšao pobjedu fašizma u Italiji i Njemačkoj. Svakako da za taj rascjep nisu krivi sa­mo socijaldemokrati. K ritičkoj analizi treba podvrgnuti teo­rije koje na tem elju nekih sličnosti (jednopartijski sistem, kult vođe, vladavina tajne policije, logori) fašizam i stalji- nizam obuhvaćaju općenitijim pojm om »totalitarizam « i na­stoje ih pokazati kao različite, ali srodne oblike ustrojstva političke vlasti.

Trebalo bi, na kraju, znatno više pažnje posvetiti argu­mentima onih autora koji, oslanjajući se na Marxovu anali­zu bonapartizma, fašizam shvaćaju kao poredak koji nasta­je u trenutku klasne ravnoteže, te je — čak i ako promiče interese jedne klase — osamostaljen spram neposrednih in­teresa bilo koje klase.*

Time su, vjerujemo, postali prezentni bar najvažniji za­daci pred kojima sto ji naše suvremeno istraživanje fašizma. Ovim predgovorom oni nisu mogli biti ispunjeni. B it ćemo zadovoljni ako on, zajedno s objavljenim raspravama i bi­bliografijom, pridonese osvještavanju potrebe da se oni po­čnu rješavati.

Ivan Prpić

4 Među m arksistim a najcjelovitije je ovu teoriju o fašizm u zastupao njemački kom unist August Tnalheimer. Njegov tekst Uber den Faschism us objavljen je prvi put u Gegen den Strom . Organ đer KPD (Opposition), Berlin, 3. Jahrgang, 1930. Ponovo j e objavljen u zborniku Faschism us und K apitalismus, EVA, F rankfurt/M 1967 B liski ovom stajalištu su Otto Baueri Trocki.

21

K O M U N I S T IO

F A Š I Z M U (1 91 9 — 1 9 4 0 )

B 02ID A R AD 2IJA

FA Š IZA M U ITALIJI

Kada dosadašnji fašistički pokret u Ita liji ne bi sve više postajao javnim i službenim političkim faktom, koji dobiva vodeću ulogu i u vanjskoj politici Italije, moglo bi se preko njega prijeći, ostavljajući samoj Italiji da za tu svoju muku polaže račun pred civiliziranim svijetom.* Ali budući da talijanski fašizam postaje sve više predstavnikom službene Italije i kao takav ulazi u redove organizirane svjetske reakcije, koja se u unutarn jo j politici svake poje­dine države svojim socijalnoreakcionarnim ciljevima i ten­dencijama, a u vanjskoj politici svojim im perijalističkim težnjama, sprem a na jaku ofenzivu protiv općeg m ira i de­mokracije, to je potrebno, naročito nam a Jugoslavenima, da budnim okom pratim o razvoj fašističkog pokreta u I ta­liji, je r on može sutra-prekosutra, pobratim ljen sa Horthy- jevim »probuđenim Mađarima«, ugroziti m irni razvoj našeg državnog života. Osobito nam se ta dužnost nameće danas, kad je u Italiji čisto fašistička vlada sa M ussolinijem na čelu.

Kako je došlo do fašizma u Italiji? — Ita lija je, nakon svjetskog rata, sretnim stjecajem m eđunarodnih odnosa, bila u redu pobjedničkih država, ali i pored sretnog slu­čaja njena vojnička reputacija nije opravdavala njezine po­ratne teritorijalne revindikacije, te su se njezini diplomati i državnici s pravom bojali da u pogledu proširenja svog državnog teritorija neće moći ispuniti nade i iščekivanja ta­lijanske buržoazije i njenih im perijalističkih krugova. Ono što se nije moglo zadobiti ni oružjem, ni na osnovi prin­cipa sam oopredjeljenja naroda, pokušali su neki službeni faktori Italije nadoknaditi nam ještenim, vještačkim i pla­ćenim iredentističkim pokretom. To je bio začetak talijan­skog fašizma, koji se onda razvija pred očima i s pomoću

* »Nova Evropa«, god. 1922, broj 9.

25

ta lijanskih vlada. Na čelo pokreta stupio je narodni posla­nik M ussolini i vodio ga je u duhu krajn jeg šovinističkog nacionalizm a i im perijalizm a. N aročita mu je zadaća bila, da etnografski jugoslavenskim krajevim a bivše Austrije (Istri, velikom dijelu Dalm acije, P rim orja i Goričkoj), koje je I ta lija bila okupira la odm ah u p revratu , oduzme slo­venski karak ter, te na taj način m istific ira pravu volju ta­m ošnjeg pučanstva i prikaže te krajeve pred Evropom čisto talijanskim . Kod tog se posla fašisti nisu žacali nikakovih sredstava — ni paleža, ni um orstva, tam ničenja, razaranja, izgnanstva itd. N ajžilaviju su akciju u tom pravcu razvili fašisti za vrijem e političkih i općinskih izbora godine 1920. i 1921. Sve je to im alo poslužiti njihovim diplom atim a i d r­žavnicim a, koji su zastupali I ta liju na konferencijam a mi­ra. I m ora se priznati, da je njihova m etoda — hvala budi nesposobnosti i senilnosti naše vanjske politike — ta lijan­skoj d iplom aciji mnogo koristila, a najviše doprinijela da nam se oduzm u i čisto naši krajevi.

U mnogim postignutim vanjskopolitičkim uspjesim a na­šao je fašizam svoj »raison d'etre«, te se rapidno razvijao, šireći svoje organizacije sve više i više. O sjećajući se jakim , nije se zadovoljavao sam o svojim iredentističkim poljem rada, već je sve više počeo prenositi svoj u tjecaj i na unu­trašn je političke prilike Ita lije, a nalazeći potpore kod ka­pitalističke buržoazije i videći glavnog neprijatelja za svoj iredentističk i posao u socijalističkom pokretu, slavio se pod geslom »glasa domovine« na raspolaganje i vladi i bur­žoaziji u obranu privatnog vlasništva i domovine. Ministar- -predsjednik Gioliti, upotrebio je godine 1919. fašiste za ugušenje radničkih pokreta i š trajkova, koje su radničke organizacije u Ita liji m orale voditi radi zaštite svojih naj- elem entarn ijih prava. Is ta sredstva, koja fašisti upotreblja­vaju protiv jugoslavenskih m anjina u Ita liji, služe im i u borbi protiv radničkog socijalističkog pokreta: palež, ubi- slva, rušenje radničkih domova. Mnogi su radnički domovi i tiskare dem olirani, radnički vođe ubijani i štrajkovi n a j­bru ta ln ijim nasilnim sredstvim a ugušivani. Fašistim a je njihova borba i s tehničke s trane omogućena, je r su — za­hvaljujući najužem kontaktu s vojnim vlastim a — najm o­dernije oboružani.

26

Na političkim izborima godine 1920. bilo je zaleđe rasi­stima u parlam entu nacionalni blok; nakon lih izbora, u kojima su oni istupili samostalno, kao posebna stranka, i dobili lijep broj poslanika, istupili su njihovi vlastiti pred­stavnici i u parlam entu svojom »mačjom drekom« nam e­ćući svima ostalima svoju volju.

Iskrenih pokušaja da se slomi ili čak rasprši fašistički pokret, u stvari nije nikad bilo: njih je svaka vlada ne samo tolerirala, već i potpomagala, čak i pod cijenu odgovorno­sti za posljedice i najneprom išljcni jih podviga te države u državi. Tek mali nesmjeli pokušaj prve Faklinc vlade da se moć fašizma skuči, platila je ova odmah glavom. Ni uslijed fašističkog terora proglašeni generalni š trajk radništva nije imao uspjeha. Pod drugom Faktinom vladom fašizam je i dalje slavio orgije i ovaj drugi Faktin kabinet kapitulirao je pred fašistima: pod pritiskom fašista zaključila je vlada da raspusti parlam ent i raspiše nove izbore, te je to već bila potpuna kapitulacija m inistarstva pred fašističkim te­rorom, koji je prijetio oružanim sukobom s državnim orga­nima i prepadom na Rim i ostale gradove. Poslije loga na­stali su poznati događaji u Veroni, Milanu, ild., nakon ko­jih su svu državnu vlast u Italiji preuzeli fašisti u svoje ruke. Prema tadanjoj izjavi samog Mussolinija, dva su glavna uvjeta za fašističku vladu bila: 1) da bude uvedena vanjska politika, koja bi u širokoj m jeri branila talijanske interese, i 2) da bude uvedena unutarn ja politika, koja bi učinila nepotrebnom svaku mobilizaciju fašističkih snana (što je značilo da će ubuduće sam a vlada svaki socijalisti­čki i drugi liberalni pokret ugušiti poznatim sredstvima). Tako je sa ulice fašizam prešao u vladu, da s m inistarskih stolica nastavi u unutarnjoj politici vladavinu krajn je poli­tičke, socijalne i ekonomske reakcije, a u vanjskoj eru gra­bežljivog, osvajačkog imperijalizma.

Uočimo li dobro da će sad izbori u Ita liji bili provedeni pod fašističkom vladom — i to po »reformiranom« izbor­nom zakonu, bez sistema proporcije — jasno će nam bili, kako će oni ispasti i koliko će preostati od onog neznatnog političkog i socijalnog dem okratskog zakonodavstva, što ga Italija danas još ima. U vanjskoj politici narasla su krila nacionalno-imperijalističkoj ekspanziji, te se lako može vra­titi Toretova era u pogoršanoj reformi. A sjetim o li se na­

27

šeg sjevernog susjeda — M ađarske — koji kao svog najbo­ljeg saveznika pozdravlja fašističku Ita liju , neće biti teško pogoditi, da za našu državu nasta je doba velikog iskuše­nja, u kojem će b iti po trebna veom a pam etna vanjska poli­tika, osnovana na princip im a dem okracije i najdalekosežni­je javne kontrole. Padom naše dom aće reakcije i rušenjem svake vanjske politike, ko ja se vodi »in cam era caritatis«, najefikasnije će se p a rira ti fašističkim izazivačima, koji su već nastupili i koji će slijediti.

N ajveća je š te ta i nesreća za Ita liju , što se u ovakovim vrem enim a pocijepala njezina najjača s tranka — socijali­s tička, baš kad je ona bila n a jpo trebn ija za pobijanje faši­s tičke reakcije . N a zadnjem kongresu nestalo je jake i je­dinstvene socijalističke s tranke u Ita liji i ona je sam a sebe lišila u tjeca ja , koji jo j inače po inteligenciji i b ro ju pri­pada, te tim e pustila državnu politiku da padne sva pod u tjeca j fašističkog pokreta . I ovom su rascjepu među soci­ja lis tim a najviše doprinijeli fašisti, pu tem svojih agenata. K ad ovako sto je stvari, dužnost je cijelog svjetskog prole­ta rija ta da zbije svoje redove i da u tječe na izm irenje soci­ja lis tičk ih frakcija , je r su zajedničke tekovine radničkih k lasa u p itan ju . I jugoslavensko radništvo, pošto se prikupi i p reporod i sam o, m ora pružiti svu m oralnu pomoć socija­listim a u Ita liji. Jer, kao svaka stvar, nadajm o se, i fašizam im a svoje granice, i te m u m ora p rije svega staviti ta lijan­sko radništvo i dem okracija u zajednici s radništvom i de­m okracijom cijeloga ostaloga svijeta. Fašizam ne ugrožava konsolidaciju sam o ta lijanskih gospodarskih i političkih prilika, već je on danas najveća pogibelj po opći svjetski mir. U in teresu ovoga m ora se što p rije ujediniti protiv fašizma i u I ta liji i kod kuće.

28

V. I. s.

FA Š IZA M I INDUSTRIJSKI KAPITAL

Fašizam je najopasniji neprijatelj radničke klase, naj­ozbiljnija prepreka koja, u mnogim zemljama, stoji na putu proletarijata ka osvajanju vlasti.* On, van svake sumnje, predstavlja najm oćnije i najstrašn ije sredstvo kojim kapi­talizam pokušava da produži, pa čak i da proširi i udubi svoju vladavinu, održi svoj društveni sistem, nasuprot osudi koju je nad njim izrekla istorija. Razume se da je taj poku­šaj osuđen na neuspeh, je r istorija ne dozvoljava da se tako lako m enjaju njene nužne odluke, a još manje da se njen hod vraća unatrag. Ali to, ipak, ne znači da proleta­rijat treba da sedi skrštenih ruku i da čeka da prođe faši­stički vihor, da fašizam sam propadne, iscrpcn jednim na­porom koji prevazilazi snagu društvenog poretka koji hoće da održi u životu i rastrgnut suprotnostim a koje nosi u sebi a koje će uzalud pokušavali da savlada. Proletarijat, naprotiv, m ora sve svoje snage mobilisati i sva sredstva upotrebiti da obori i uništi fašističku opasnost. Proletarijat to mora učiniti i zbog toga što mu to nameću neposredni interesi života i opstanka, kao i zbog toga što mu to u duž­nost stavlja sama istorija, koja je sav dalji napredak ljud­skog društva predala u njegove ruke.

Da bi proletarijat mogao izvršiti i tu nužnu odbranu svojih neposrednih interesa i tu svoju ulogu nosioca dru­štvenog progresa, on mora, pre svega, dobro upoznati svoga neprijatelja. On treba da dobro upozna sve ono što fašizam čini jakim i opasnim, kao i sve ono što predstavlja njegove slabe strane. U tom pogledu, iako se o fašizmu mnogo ra­spravljalo i pisalo u proleterskoj štampi, ipak još nije sve postignuto i mnoge stvari još treba postaviti na svoje pravo mesto.

* Borba, knjiga I, br. 2, godina I, scplcm bra 1923.Unatoč nastojanjim a pseudonim autora nismo uspjeli razriješiti.

29

Tek u poslednje vrem e počela se praviti ja sn ija i odre­đenija razlika izm eđu fašizm a i ostalih oblika reakcije i belog tero ra, koji se jav lja ju u nekim zem ljam a. Dok, na prim er, H ortijev režim u M ađarskoj p redstav lja reakciju ka­p italističk ih i feudalnih elem enata posle jedne uspele revo­lucije proletarijata, dotle italijansk i fašizam počinje besneti nad p ro le ta rija tom pre nego je italijanski proletarijat i po­kušao stvarno da izvrši revoluciju, čim je socijaldem okrat­ska sabotaža zaustavila p ro le ta rija t pred pragom osvojene vlasti. Pored toga, razlika izm eđu H ortijeve i fašističke re­akcije sasto ji se još i u tom e, što prvu vrši jedan mali broj nekadašnjih oficira, a u ovoj drugoj uzim aju učešća veoma široke m ase sitne buržoazije, po lupro le ta rija ta i gradskog ološa. No, mi ćem o te glavne odlike fašizm a najbolje zapa­zili ako razm atram o kako se fašizam pojavljuje, kako se razvija i u kakvoj s ituaciji dolazi do vrhunca svoje moći, tj. do državne vlasti.

N ema sum nje da se fašizam u raznim zem ljam a pojav­lju je pod raznim oblicim a. Ali se, ipak, može slobodno tvr­diti da je sve ono što je b itno u fašističkom pokretu naj­bolje izraženo u italijanskom fašizmu. Pre svega, u Ita liji su najjasn ije ocrtane sve one objektivne okolnosti koje ka- rak terišu situaciju , u kojoj se fašizam jav lja kao nužna po­java i u kojoj se jasno vide svi oni elem enti koji omogu­ćavaju njegov uspeh. Zatim , ita lijanski prim er je najpode- sniji za posm atran je i zbog toga što je italijanski fašizam najdalje o tišao u svome razvoju i prošao kroz mnoge od onih faza, u koje pokreti u drugim zem ljam a tek počinju ulaziti, ili još nikako nisu uspeli da pođu dalje od prve faze ideološkog izgrađivanja; a, pored toga, svi od reda to­liko podražavaju italijanskom fašizmu da to, vrlo često, liči na pravo m ajm unisanje.

Posleralna kriza kapitalizm a u Ita liji dobila je bila naj­oštrije oblike. Rat je, s jedne strane, bacio u k ra jn ju bedu ne sam o p ro le ta rija t i po luproletarijat, nego i najšire slo­jeve gradske i seoske sitne buržoazije, dok je, s druge s tra ­ne, do neverovatnosti ojačao industrijsk i kapital, razvio te­šku industriju , koja u Ita liji, zbog nedostatka gvožđa i ugljena, nem a uslova za razvijanje. Čim je prek inu t rat, ta industrija zapada u tešku krizu, počinje naglo opadati, iza­ziva krah banaka koje su je finansirale i povećava bespo-

30

šlicu koja uzima sve šire razmere. Usled pada valute, sku­poća raste munjevitom brzinom i sve većma otežava i ona­ko težak položaj pro letarijata i sitne buržoazije. Nezado­voljstvo najširih narodnih m asa raste iz dana u dan. To u Italiji stvara veoma oštru revolucionarnu situaciju. Jedan deo proletarijata , pod uticajem objektivnih okolnosti revo­lucionarne situacije u zemlji i svetu, a ne malo i pod utica­jem ruske revolucije, pokušava da mase p ro letarijata po­krene ka osvajanju vlasti. Ta odlučna avangarda okuplja oko sebe ostale mase proletarijata , poluproletarijala i grad­ske i seoske sitne buržoazije i vodi ih iz borbe u borbu. Ali se u svim tim borbam a samo iscrpljuju revolucionarne energije, je r se svuda i svakom prilikom ispred revolucio­narnih težnji te avangarde isprečuje konlrarevolucionarna sabotaža reform ista iz partije i sindikalne birokratije. Oni gospodare i u partiji i u sindikatim a i svakom prilikom, u/, pomoć neodlučnih elemenata iz centra, nadvlađuju levicu, onemogućavaju joj da dobije vodstvo u partiji i sindikati­ma. U jesen 1920. godine ta odlučna avangarda dovodi pro­letarijat do zauzimanja fabrika, do jedne borbe u kojoj i avangarda i oko nje okupljene mase daju maksimum na­pora, dolaze pred zauzimanje vlasti. Državna vlasi je apso­lutno nesposobna da tu navalu proletarijata zadrži i suzbije. Ali i proletarijat, na žalost, nema snage da učini još jedan korak koji ga razdvaja od vlasti. Reform isti i sindikalna bi- rokratija još jedanput uspevaju da nadvladaju revolucio­narnu avangardu, i da slome još jedan, poslednji, veliki po­let radnih masa. Partija, u kojoj stvarno vladaju reformisti, nije sposobna, pored sve svoje prividne revolucionarnosti, da proletarijat povede ka osvajanju političke vlasti. N astaje jedna tragična situacija: niti je aparat državne vlasti kapi­talističke klase toliko snažan da se može uhvatiti u koštac sa proletarijatom i da ga svlada, niti proletarijat ima sve uslove potrebne da tu vlast obori i uspostavi svoju. Kapi­talizam se razočarava u svoju staru, preživelu »demokrat­sku« državu, ali i proletarijat gubi veru u svoju partiju. Izmoren i iscrpen dugotrajnim naporima, on gubi veru u sopstvenu moć i u mogućnost svoje pobede. Najm anje sve- sni delovi proletarijata, skoro sav poluproletarijat i sva sit­na buržoazija okreću glavu od revolucije, a gube i svaku veru u vrednost socijaldemokratskih reformi.

31

I tek sada se s tvara ona situacija u kojoj je bio omo­gućen m unjevit uspeh fašističke reakcije. Tek u takvoj si­tuaciji p rve sitne ćelije fašističkog pokreta počinju im ati veliku privlačnu moć za razočarane sitnoburžoaske m ase i sk re ta ti na sebe veću pažnju krupnog kapitala. Još malo­b ro jne i sastavljene pretežno iz inteligencije, poluinteligen- cije, b ank ro tiran ih po litičara bez posla i gradskog ološa, fa­šističke organizacije izgrađuju jedan prividno revoluciona­ran p rogram i oko njega, pom oću dem agoške frazeologije, počinju p rikup lja ti s itnoburžoaske mase, jačaju , bu ja ju i svakim danom posta ju m nogobrojn ije i jače. U isto vreme, svojim energičnim istupan jem protivu p ro le tarija ta , odluč­nim , zverskim i zločinačkim lom ljenjem radničkih pokreta, koji se još nastav lja ju , one s tav lja ju do znanja krupnom ka­pitalu da m ogu nadom estiti oronulu državu, koja nije u sta­n ju da nasilno lom i ni iscrpene snage radničkog pokreta. K rupni kap italis ti odm ah shvata ju situaciju i odm ah stu­paju u savez sa fašizmom, tj. upravo ga kupuju, stav ljaju u svoju službu. I tu fašizam ulazi u onu fazu svoga razvit­ka, u kojoj se definitivno izrađuje sav njegov istorijsk i i socijalni značaj, i u kojoj dobija određeni pravac, kojim se od tog časa im a k re ta ti. Na tu fazu treba, zato, skrenuti naročitu pažnju, ako se hoće da se fašizam razum e u pot­punosti. A baš na tu fazu, čini mi se, nisu dovoljno pažnje skrenuli čak ni oni koji su, u redovim a prole tarija ta , naj­bolje shvatili razliku izm eđu fašističkog i ostalih oblika re­akcije. Od toga m om enta, naim e, fašističke vođe stavljaju d irek tno u službu krupnog kap itala sitnoburžoaske i lum- penproleterske m ase koje su okupile oko svoga prividno re­volucionarnog program a, i od tog časa se za fašistički po­k ret, kao takav ne može reći da p redstavlja »težnju sitne buržoazije da se posluži k rupnim kapitalom da bi ponovno zadobila vlast onam o gde se oseća uzdrmanom.«

I p re toga, fašistički pokret bio je u stalnom dodiru sa industrijsk im kapitalom . Ali m u kapitalisti nisu davali veću važnost, je r nisu sm atrali da im može učiniti veću uslugu nego što je bilo slam anje pokreta i organizacija radničke klase. M eđutim , od časa kad je fašizam počeo prikupljati sve šire m ase gradskog ološa i sitne buržoazije, krupni ka­p italisti uviđaju da se fašizam može iskoristiti za važnije i dalekosežnije ciljeve. Oni, naime, uviđaju da im fašizam

32

pruža mogućnost da podmlade oronuli apara t s tare državne organizacije, da prošire bazu na kojoj počiva njegova vlada­vina, a koja je posleratnom krizom i navalom prole tarijata stalno sužavana i podgrizana. I oni odmah stavljaju vođama fašizma na raspoloženje ogromne sume novca i sav svoj uticaj u društvu i državi, da bi samo što potpunije izveli svoju organizaciju, u koju krupni kapitalizam počinje pola­gati veliku nadu. Vodeći elementi fašizma — intelektualci, oficiri i avanturistički političari — uviđaju da kapitalizam pristaje da zadovolji njihovu am biciju za vlašću, pod uslo- vom da ta vlast služi jačanju i učvršćivanju državne sile kapitalizma, i oni vrlo rado prim aju njegovo visoko pokro­viteljstvo i obilata m aterijalna sredstva koja im stavlja na raspoloženje. Sitnoburžoaske mase okupljene pod zastavom fašizma, ni dotle nikada nisu imale nikakvog odlučujućeg uticaja na politiku fašističkog pokreta, a od tada još manje. Fašizam se već od tada, dakle, pre nego je došao na vlast, pre nego je i pokušao da ostvari ijedno od »revolucionar­nih« i reform atorskih obećanja, u svojoj politici rukovodi isključivo interesim a i ciljevima krupnog kapitala. O intere­sima sitne buržoazije vodstvo vodi računa samo utoliko ukoliko je bilo nužno da se ona održi na okupu. Mase su, možda, i dalje živele u iluziji da se bore zato da poboljšaju svoj položaj i o jačaju svoj uzdržani uticaj, ali fašistički po­kret, kao pokret kojim despotski gospodare »vođe«, to više nije imao za cilj. Ono što fašizam od tog časa hoće, i što u stvari sačinjava njegov istorijski značaj, jeste to da vo­deće elemente dovede na čelo državne vlasti, a da ovu ospo­sobi za uspostavljanje pune d ik tature kapitala u zemlji, kao i da državnu i vojničku moć ojača u meri potrebnoj za sprovođenje im perijalističkih težnji krupnog kapitala, naro­čito industrijskog. Zahvaljujući neprekidnoj sabotaži kon- trarevolucionamih reform ista iz partije i iz sindikata, fa­šizam uspeva da zločinom, ubistvom i paljevinama, u ognju i krvi slomi revolucionarne napore proletarijata , da razdro­bi njegove organizacije, i time da otkloni jedinu krupnu prepreku na putu ka vlasti. Posle toga, nabujali fašistički pokret lako je uspeo da odgurne iz državne uprave stare predstavnike kapitalističke vladavine, a na njihovo mesto zasedaju vrhovi fašističkog pokreta.

3 Komunisti o fašizmu 33

Na vlasti, fašizam u Ita liji sam o je produžio politiku koju je započeo voditi od časa kad je stupio u službu k rup­nog kapitala. I vrlo je pogrešna tv rdn ja da fašizam počinje napušta li sve svoje »revolucionarne« parole tek posle dola­ska na vlast. On ih je p re toga već bio napustio i, mesto njih, sve više počeo is ticati paro le kapitalističke reakcije u zemlji i im perijalističk ih prohteva van zemlje. Ni jednim delom on i ne pokušava da provede u život koje od obeća­n ja koja je sipao kao iz rukava u prvom periodu okupljanja m asa. U mesto toga, fašistička vlada na najbezobzirniji na­čin sprovodi sve ono što od n je traže industrijalci i drugi krupni kapitalisti. Na jednoj stran i, ona je sprovela sve planove kapitalističke ofanzive protivu pro le tarija ta : slo­m ila radničke organizacije, onem ogućila vođenje klasne bor­be, produžila radno vrem e i oborila radničke nadnice za 30 i 40%. Na drugoj s tran i, ona je kapitalistim a dala tolike povlastice da je kapital oslobođen skoro svakog fiskalnog tereta. S itna buržoazija , kao klasa, n ije dobila n išta s e m . . . povećanja posrednih poreza. M eđutim državni rashodi su znatno porasli, tako da će fašistička vlada biti prisiljena da i na sitnu buržoaziju prebaci jedan , i to znatan, deo onih te re ta od kojih je oslobodila krupn i kapital.

I ta lijanski fašizam nam , dakle, pokazuje da on niukoli- ko ne p redstav lja težnju sitne buržoazije da iskoristi krupni kapital za ponovno zadobijanje vlasti. N aprotiv, italijanski fašizam je, i p re dolaska na vlast, pokazao da predstavlja težnju krupnog, naročito industrijskog, kapitala da mase sitne buržoazije stavi u svoju službu da bi ojačao svoju vlast nad društvom , učvrstio svoju d ik ta tu ru nad radnim m asam a. U tom e se i sasto ji is torijsk i i socijalni značaj fašističkog pokreta.

34

V OJN O FA ŠISTIČ K A DIKTATURA

I

Epoha imperijalizma, zaoštravanje klasne borbe i jača­nje, naročito posle svetskog im perijalističkog rata, revolu­cionarnog i seljačkog pokreta, doveli su do bankrotstva par­lamentarizma.* Zbog toga su ponikle »nove« metode i forme upravljanja. Da bi mogla održati svoju klasnu vladavinu i da bi mogla što uspešnije da sprovodi divlju ofanzivu pro­tiv radnih masa, buržoazija je prinuđena posle rata da se potpuno ili delimično odriče od »demokratsko«-parlamentar- nih metoda i formi upravljanja i da se prihvaća otvorene diktature. Ta ofanziva buržoasko-imperijalističke reakcije u naročito istorijskim uslovima dobija formu fašizma. Pre­ma tome, uvođenje fašističke d iktature pretpostavlja da je buržoaska vladavina postala veoma labilna, nesigurna, ko­lebljiva, da buržoaziji nije ispalo za rukom, da stvori svojoj vladavini široku političku bazu i izvesnu stabilnost pomoću parlam entarnih partija. S druge strane, i p ro letarijat nije dovoljno jak da bi mogao izvojevati svoju diktaturu. Takva situacija rađa se u periodu, kada se veoma jako zaoštravaju klasne borbe, kada buržoazija živi u večitom strahu pred opasnošću revolucionarnih masovnih akcija, kada proletari­ja t još nema revolucionarnu partiju ili kada ta partija u odlučnom momentu nije dovoljno razvijena i dobro priprem ­ljena za osvajanje vlasti.

Fašizam pokušava da pritaji, sakrije klasni karakter svoje diktature. U tome ga potpomaže i socijalna demokra- tija, predstavljajući ga kao vladavinu jedne male »razboj­ničke bande«, zabašurivajući time političku ulogu fašizma i njegovu klasnu sadržinu. Ona izjavljuje da je suština faši­zma — ukidanje parlamentarizma; tvrdi da se fašizam na­lazi u suprotnosti sa razvitkom kapitalizma i da predstavlja

* God. IV. No. 13/14 — Klasna borba, m ari—april 1929.Tekst nije potpisan.

njegov nazadak u p retkap italis tičku fazu razvitka, u »mra­čan sredn ji vek«.

Dakle, fašizam se hoće p redstaviti kao da se njegova država nalazi nad k lasam a i kao da je nezavisna od buržoa­zije. U sam oj stvari »fašistička država« jeste najdosledniji, najbezobzirn iji p redstavn ik buržoaskih in teresa i oruđe vla­sti u rukam a jedne neznatne finansijsko-kapitalističke i mo- nopolističke oligarhije. Fašistička država u svojim odnosima prem a buržoaziji razlikuje se od parlam entarne države uto­liko, ukoliko raspolaže većom nezavisnošću prem a naročitim in teresim a pojedin ih kapitalističk ih grupa. Ali ta »nezavi­snost« ide u prilog dalekovidnog, organizovanog i racional­nog zastupništva opštih in teresa celokupnog kapitala, a na­ročito njegovih v ladajućih grupa, krupnoburžoaskih, indu- s trija lsk ih i finansijsk ih krugova.

Glavni zadatak fašizm a sasto ji se u uništen ju revolu­cionarne avangarde radničke klase, u razoravanju sviju nje­nih političkih i s trukovnih borbenih organizacija, u gušenju revolucionarnih seljačkih i nacionalnooslobodilačkih po­kreta.

»K om binacija socijalne dem agogije, korupcije i aktiv­nog belog te ro ra uporedo s odlučnim im perijalističkim nadi­ran jem u oblasti spoljne politike, je su karak terne crte faši­zma. Iskorišćavajući u naročito kritičn im za buržoaziju pe­riodim a an tikap italis tičku frazeologiju, fašizam, učvrstivši se u krm ilu državne vlasti, sve više ispoljava sebe kao tero­rističku d ik ta tu ru krupnog kapitala, gubeći uz put svoje an tikap italis tičke priveske«.*

II

M etoda koalicije sa socijaldem okratijom i metoda faši­zm a nisu obične m etode za norm alni kapitalizam . One nose na sebi javno obeležje opšte kapitalističke krize i njih isko­riš tava buržoazija rad i b rem zanja razvitka revolucije.

Posle svetskog im perijalističkog rata , u početku stvara­n ja jugoslavenske države, velikosrpska buržoazija je iskoriš- ćavala m etodu koalicije sa socijaldem okratijom radi guše­n ja revolucionarnog radničkog, seljačkog i nacionalnooslo-

* »Program a i ustav Kom unističeskovo In ternacionala«, s tr . 25.

36

bodilačkih pokreta. Posle deset godina svoje krvave klasne vladavine velikosrpska buržoazija otvoreno baca pod noge parlamentarizam, ustav i ostale tekovine buržoasko-demo- kratskih revolucija i laća se metoda fašizma. Proklamova- nje vojno-fašističke d iktature u Jugoslaviji 6. januara 1929. g. nije rezultat stabilizacije kapitalizma, nego naprotiv, ona izražava privredno i državno rasulo, veoma kritičan, koleb­ljiv, nesiguran položaj vladajuće buržoazije. Pomoću div­ljeg, bezobzirnog belog terora, buržoazija pokušava da oču­va i učvrsti svoju klasnu vladavinu.

Velikosrpska krupna buržoazija odbacuje parlam entar­nu državu; njoj su postale sm etnje — stare buržoaske par­lam entarne partije; ona hoće da bude više nezavisna prem a naročitim interesim a pojedinih kapitalističkih grupa; ona hoće da sprovodi politiku koja više odgovara interesima međunarodnog imperijalizma i jugoslavenske krupne bur­žoazije. Stoga stvara fašističke organizacije i fašističku d r­žavu.

Vladajuća srpska krupna buržoazija u toku deset godi­na iskorišćavala je razne parlam entarne i partijske kombi­nacije, ona je promenila 25 vlada samo da bi mogla spasti svoju vlast i što bolje sprovesti stabilizaciju kapitalizma i učvrstiti svoju hegemoniju. U toku ovih deset godina ona se sve više i više odricala od »demokratsko«-parIamentarnih metoda i formi upravljanja i sve više prim enjivala fašističke metode i forme upravljanja. U tome se poslu poslužila mo­narhijom i tajnom veliko-srpskom oficirskom, fašističkom organizacijom »Bela Ruka«, pretvorivši ih u bezobzirne i do- sledne agente svoje politike. M onarhija i »Bela Ruka« rev­nosno i savesno su vršili taj posao, poveren im od krupno- buržoaskih, industrijskih i finansijskih krugova.

Politički ograničeni pederasta Aleksandar Karađorđević, sa svojim bonapartističkim raspoloženjem, svojim uobraže- njem da će postati »car sviju Slovena« aktivno je sudelovao pri obrazovanju sviju vlada, energično je sarađivao, u dono­šenju »Obznane« i Zakona o zaštiti države, zajedno sa naj­crnjim reakcionerima stalno se odupirao davanju bilo kakve am nestije komunistima, uporno sprovodio sistem fašizacije u Jugoslaviji i time dokazao da može biti odlično oruđe u rukam a međunarodnih im perijalista i jugoslavenske krupne

37

buržoazije p ri sprovođenju otvorene vojno-fašističke dikta­ture .

Još 1927. g. počeo je dvor da energično priprem a teren za uvođenje otvorene vojnofašističke d ik tature . Obrazova­njem vlade Velje Vukoćevića pokušala se stvara ti »četvrta partija« (desno krilo rad ikalske i dem okratske partije , Ko- rošec, Spaho), koja je trebala da znači koncentraciju jugo­slavenske k rupne buržoazije pod hegem onijom srpskog fi- nansijskog kapitala. Ta »četvrta partija« trebala je, po pri- m eru Bugarske i M ađarske, pod m askom »prizračnog parla­mentarizm a« da sprovodi odozgo fašizaciju Jugoslavije. Ali pošto je ta j pokušaj sa »četvrtom partijom « propao, a priv­redna i državna kriza sve se više zaoštravala, proširivala i udubljivala, m onarh ija je požurila, u sporazum u sa francu- sko-engleskim im perijalistim a i jugoslovenskom krupnom buržoazijom , po njihovom naređenju da objavi otvorenu vojnofašističku d ik ta tu ru , kako bi što pre ugušila nacional- nooslobodilački, seljački pokret i revolucionarnu avangardu radničke klase, koja je otpočela ozbiljnu borbu za rukovo­deću ulogu u tom e pokretu i kako bi mogla što bolje da se sp rem a za ra t pro tiv SSSR.

K lasni k a rak te r prve vojnofašističke vlade pod pred- sedništvom kom andan ta kraljeve garde, generala P. Živko- vića, n ije u stan ju da stvori iluzije o fašističkoj državi. Sam fakt, da u vladu ulaze najizraz itiji predstavnici krupne bur­žoazije — predstavnici beogradske i zagrebačke berze, Otto Frangeš, najveći pro tivnik svake agrarne reform e i zaštitnik velikoposedničkih privilegija i ostali agenti finansijskog ka­pitala , očigledno pokazuje, da novo fašističko stan je znači u prvom redu terorističku d ik ta turu krupnog kapitala. Ja­sno se vidi da se vojna d ik ta tu ra oslan ja na krupnu buržoa­ziju, finansijski kapital i veleposednike i da im a veliko­srpski k a rak te r iako je u njoj zastupljena buržoazija ugnje- tenih nacija. Svi ukazi, zakoni i uredbe, objavljene posle 6. jan u ara 1929, ja sno pokazuju i dokazuju, da ta vojno-faši- stička d ik ta tu ra znači u sam oj stvari objavu građanskog ra­la radničkoj klasi, seljaštvu i ugnjetenim narodim a; ona zna­či otvoreno p rip rem anje ra ta pro tiv jedine radničko-seljač- ke države na svetu — SSSR. Uvođenje te d ik tatu re jasno obelodanjuje opštu odlučnu ofanzivu m eđunarodnog im pe­rijalizm a protiv sviju onih elem enata i snaga, koje sm etaju

38

međunarodnim im perijalističkim razbojnicima organizova- n je rata protiv SSSR.

Svojim sudelovanjem u vladi vojno-fašisličke d ik tature krupna buržoazija ugnjetenih nacija izvršila je ponovo otvo­reno izdajstvo prema nacionalnooslobodilačkim pokretima. Pojedini buržoaski predstavnici ugnjetenih nacija u Zagrebu predstavljaju taj fašistički državni udar, koji je povukao za sobom i ukidanje Vidovdanskog ustava, kao neki rezultat borbe ugnjetenih nacija protiv velikosrpske hegemonije. Ra­zume se da takvu karakteristiku vojne diktature treba ne­milosrdno žigosati kao najveći zločin prem a radnim m asa­ma i ugnjetenim narodima.

Sve industrijske i trgovačke komore, sva finansijska udruženja u svojim telegram ima kralju Aleksandru i novoj vladi odobravale su i pozdravljale »novo doba«. U lom liza­nju belorukačkih čizama utrkivali su se krupnoburžoaski, privredni krugovi iz raznih pokrajina. »Obzor«, »Jutarnji list«, »Novosti« i ostali hrvatski listovi, koji su do juče vo­dili borbu za federativno uređenje Jugoslavije, odjedanput su promenili ton i kao prave političke prostitutke počeli da ideološki pravdaju uvođenje vojne diktature. Evo šta pišu zagrebačke »Novosti« (10. I. 1929) u svom uvodniku:

» ... Jasno je označena sva velika razlika između apsolu­tizma pod kojim je u prošlosti bila, od vremena na vreme, i Hrvatska i Srbija, sadašnjeg vanustavnog slanja. Apsolu­tizmi prošlosti u Hrvatskoj i u Srbiji, bili su, da lako ka­žemo, sistemi šikanacije. To važi jednako za vanustavna sta­nja u Srbiji, pod Obrenovićima, kao i za 'kom isarijate' u Hrvatskoj, za vrijeme Austro-Ugarske. Takav je bio i Cuva- jev kom isarijat u Hrvatskoj 1911. i 1912. godine. Sve mere što ih je poduzimao apsolutizam onda, imale su karakter šikanacija . . . Takav apsolutizam današnje novo, vanustav- no stanje, nije, i nema da bude prem a jasno izraženim inten­cijama Nj. Veličanstva Kralja . . . Vanustavno slanje ima, dakle, da nas spremi za novo državno uređenje i za novi parlamentarni život. I to je njegova glavna oznaka, za razli­ku od apsolutizma u našoj p ro šlo s ti...«

Ne izostaje iza »Novosti« ni »Jutarnji list« (9. I. 1929), koji izjavljuje, da nova vlada Zivkovića ima sve mogućno­sti da današnje rđavo stanje popravi i državu izvede na pra-

39

vilan put. Tako isto i »Slovenec« (10. I. 1929) piše, da idemo u su sre t boljim vrem enim a.

Vodstvo SDK također nosi ogrom an deo političke odgo­vornosti za uvođenje vojne d ik tatu re . Svojom parolom »Kralj i narod« ono je u sam oj stvari priprem alo dolazak fašizma. Danas jedan od najvećih stubova SDK u privred­nim krugovim a M. Savčić o tvoreno i aktivno sudeluje u sprovođenju vojnofašističke d ik tatu re . On je p ristao da bu­de postavljen za predsedn ika beogradske opštine i tim e po­stao jedan od tvoraca fašističkog režima. Neki listovi SDK otvoreno b rane »historički m anifest kralja« od 6. januara 1929. g. Evo npr. š to piše ljub ljansko »Jutro« (8. II. 1929), o rgan SDK u Sloveniji:

»M oramo reći da se p r il ik e . . . n isu ni m alo prom ijenile i da se k lerikalne novine ponašaju , kao da se Jugoslavija nalazi još u nesretn im rukam a klerikalno-radikalskog hege- m onističkog režim a. Zato se svaki dan s najvećom bestid- nošću, na podlozi raznih izm išljenih argum enata napadaju p ris taše bivše SDK, oni, koji su iskušani nosioci i u najte­žim časovim a branioci ideje, ko ju je k ra lj u svojem histo­rijskom m anifestu proglasio za osnovne ideje cjelokupnog našeg državnog života.«

Belorukačko, buržoasko vodstvo Saveza zem ljoradnika također je, izbacujući na kongresu toga Saveza (Cačak, je­sen 1928) levičare-zem ljoradnike iz vrhovne instance toga Saveza, prip rem alo te ren za vojnu d ik taturu . J. Jovanović, M. Gavrilović, U. S tajić, Voja Lazić i dr. jesu obični agenti srpske buržoazije, č iju politiku sprovode u Savezu zemljo­radnika.

Usled te izdajničke politike buržoaskog vodstva SDK i Saveza zem ljoradnika nastupiće ubrzani proces diferencira­n ja u redovim a SDK, osobito HSS i Saveza zem ljoradnika. Dužnost je p a r tije da uzm e u obzir tu novu situaciju i da se poveže u još jačoj m eri sa seljačkim m asam a SDK i Saveza zem ljoradnika (a naročito sa m asam a Radićeve par­tije), da pojača rad na zaoštravanju proširivanja i udublji­vanja tog procesa diferenciranja. Više nego ikada do sada, p a rtija m ora u ovoj situaciji da uporno, sistem atski dosle- dno, odlučno i bezobzirno dem askira, razgolićava vodstvo SDK i Saveza zem ljoradnika. Mi stupam o u novu fazu bor­be p ro le ta rija ta za hegem oniju u seljačkom i nacionalnom

40

pokretu, kada KPJ treba u ovoj novoj situaciji s obogaće­nim iskustvom masa još više da pojača tu borbu za hege­moniju. Mi stupam o u takvu fazu, kada avangarda radničke klase — KPJ treba da preuzme u svoje ruke rukovodstvo u borbi za rušenje vojne diktature.

Što se tiče socijalista, oni su se svojim lojalnim izjava­ma i svojim legalnim držanjem upregli u kola vojno-faši- stičke diktature i usled toga uživaju puno povercn je fašista. Dok se nezavisni sindikati zatvaraju, njihove imovine konfi- skuju, a funkcioneri hapse i dok se svi listovi i sve organi­zacije Republikanskog saveza radnika i seljaka zabranjuju i rasturaju, dotle se reform ističkim sindikatim a dozvoljava rad i ne pravi nikakva sm etnja njihovim organima i funk- cionerima. U novoj fašističkoj beogradskoj opštini, postav­ljenoj kraljevim ukazom, nalaze se sada i reformistički predstavnici. Reformisti nisu imali ni jednog odbornika u starom opštinskom biranom odboru. Međutim, sad su ušli »po milosti božijoj i volji kraljevoj« u novi fašistički op- štinski odbor dvojica reform ista: B. Bračinac i N. Ilić.

Te dve antiproleterske struje: reformizam i fašizam, sve se više uzajamno približuju. Ta pojava predstavlja najkarak- terniju crtu današnje faze klasne borbe. Socijaldemokrati postaju sada socijal-fa=isti. N jim a će biti suđeno da odi­graju fašističku ulogu u najkritičnijem mom entu za kapita­lizam.

Zato je borba KPJ protiv fašizma nerazdvojno vezana s borbom protiv reformizma, kako u radničkom pokretu, tako i seljačkom i nacionalnooslobodilačkom pokretu.

U pogledu naše partije treba konstatovati da je njena politička linija u osnovi bila ispravna, kako do proglašenja vojne diktature, tako i za vreme i posle diktature. Ali isto­vremeno se m ora priznati da je organizaciono stanje u na­šoj partiji bilo takvo, da ona ni iz daleka nije bila spremna da reagira na dogođaje od 6. januara t.g. onako kako bi to trebalo da bude. Da je organizaciono stanje naše partije bilo slabo, to nam potvrđuje i rezolucija IV kongresa KPJ o organizacionom pitanju. Evo šta nam veli IV kongres:

» ... Usprkos znatnog porasta aktivnosti i inicijative par­tije za poslednje vreme, njena celokupna delatnost, poveza­nost i jedinstvenost akcije i suviše je slaba i nezadovoljava­

41

juća. Socijalna s tru k tu ra partije jako se malo popravila, lako da p a rtija još nije u dovoljnoj m eri povezana s prole­ta rija tom najvažnijih industrijsk ih grana. Industrijsk i pro­le ta rija t nije postao glavni faktor, koji je jedino sposoban da odbije s itnoburžoaski uticaj na partiju . Svi dosadanji centraln i kom iteti p a rtije i suviše su m alo pažnje posveći­vali organizacionim problem im a. Umesto unošenja u par­tiju kolektivnog duha, sistem atskog nelegalnog rada i gvoz­dene discipline sviju p artijsk ih članova, unošen je duh frak­cijske rascepkanosti, nereda i begstva od stvarnog kom uni­stičkog rada u radničkoseljačkim m asam a. P artijska je dis­ciplina bila zam enjena frakcijskom solidarnošću, zbog čega su kršeni najosnovniji principi boljševizm a ...«

Dakle, u prvom redu u dugogodišnjoj unutarn jepartij- skoj krizi treba tražiti uzrok, zašto naša partija nije bila sprem na kako treba za događaje od 6. januara t.g. Ali po­red svega toga ipak treba konstatovati, da je p artija poli­tički pravilno reagirala povodom uvođenja vojne diktature. To su potvrdile i više m eđunarodne partijske instance. Kako Centralni kom itet tako i m esne organizacije u raznim obla­stim a izdale su letke i proglase povodom uvođenja vojne d ik tatu re . I ako uporedim o delatnost partije u 1920. g. po­vodom proglašenja »Obznane« sa delatnošću partije u 1929. g. povodom proglašenja vojne d ik tature , m ora se priznati da je naša pa rtija učinila velik korak napred.

K ada se govori o držanju naše partije posle 6. januara l.g. treba im ali na umu, da je raspoloženje m asa u prvo vrcm e posle proklam ovanja d ik ta tu re bilo sasvim druga­čije, nego što je bilo posle 20. juna 1928. g. Kukavičko drža­nje vodstva SDK, a naročito izdajnička izjava Mačeka (»pr­sluk je otkopčan« i t. si.) dosta je doprinela što su mase u osnovi zauzele stav iščekivanja.

III

Režim vojne d ik ta tu re uvodi se, nema sum nje, na duži period. Sitnoburžoaske i oportunističke iluzije o nedugo- tra jnosti vojne d ik tatu re , o njenim zadacim a: da nas tobo­že p rip rem i u što kraćem roku za »novo državno uređenje« i za »novi parlam entarn i život«, treba najenergičnije razgo-

42

lićavati i najbezobzirnije suzbijali. Vojna d ik tatura trajat će sve dotle, dok ne bude srušena puteni revolucionarne naoružane borbe radničkih masa. Jedina sila koja je u sta­nju da mobiliše široke radne mase i da rukovodi naoruža­nom borbom tih masa za rušenje režima vojne diktature, jeste avangarda radničke klase — KPJ.

Na objavljivanje građanskog rata radništvu, seljaštvu i ugnjetenim nacijam a od strane vojnofašisličke diktature mora doći i otpor, odbrana od strane radnog naroda. Pre svega moraće da odgovore na objavu ovog rata seljaštvo i radne mase ugnjetenih nacija, pošto će vojna d ik tatura u prvom redu na njih da se obori. Nema sum nje da će ko­mite, kačaci, »zeleni kadar«, pojačali svoju akciju, da će biti pojedinačnih spontanih istupanja po selima, naoruža­nih sukoba seljaštva sa policijom, žandarm erijom i vojskom. Dužnost je partije, da ta pojedinačna naoružana istupanja politički potpomaže, da ih dovodi u sklad, da koordinira njihovu delatnost, da ih poveže sa revolucionarnom borbom gradskog proletarijata, da ih podredi opšlem planu borbe i na taj način stane na njihovo čelo; da ih iskoristi za p ri­premanje naoružane borbe radnih masa u cilju rušenja voj­ne diktature. U ovim mom entima moguća je pojava ullra- levih opasnosti, koje bi se ispoljile u sprovođenju individu­alnog terora, u težnji pretvaranja partije u terorističku or­ganizaciju, u zanemarivanju političkog rada u masama. Ta­kva ultraleva skretanja izolovala bi, izdvojila avangardu proletarijata od radnih masa. U slučaju pojave lih sk reta­nja partija je obavezna da ih suzbije.

Dakle, potpomažući ta naoružana istupanja seljaštva i ugnjetenih nacija po selima, partija ne srne da zanemari svoj rad u masama. Ona m ora težište svoga rada da prenese u mase, da aktivizira proletarijat, da vrši političku mobili­zaciju radništva, seljaštva, ugnjetenih nacija i gradske sit­ne buržoazije, radi naoružane borbe u cilju rušenja vojne diktature. Pri tim istupanjim a sela ne srne se dopustiti da varoš ostane pasivna. Avangarda proletarijata — KPJ, akli- vizirajući svoj rad, svoju delatnost, najviše će time dopri- neti buđenju i aklivizaciji radnih masa.

Za partiju u ovoj novoj situaciji treba da bude jasno — da vojna diktatura otvara perspektivu oružanog ustanka u Jugoslaviji. Prema tome i partija mora da se upravlja

41

prem a takvoj perspektivi; ona m ora da uzme kurs na pri­p rem anje m asa za rušen je vojne d ik ta tu re pomoću revolu­cionarne, oružane borbe. Postavivši sebi tako veliki i važan zadatak , p a r tija m ora da računa s time, da će se sada, u ovome m om entu izvanredno po jačati desna opasnost kao glavna opasnost u n jen im redovim a i to baš sada, kada je vojnička d ik ta tu ra otpočela u stvari građanski ra t i kada politika te d ik ta tu re neizostavno vodi naoružanom ustanku. P a rtija se m ora svim silam a boriti pro tiv te desne opa­snosti.*

Naši najvažniji zadaci u ovoj novoj situaciji treba da budu ovi: rad u m asam a, rad na političkoj m obilizaciji rad­ništva, seljaštva, ugnje tenih nacija i gradske sitne buržoa­zije. Radničko-seljački jed instveni fron t m ora se proširiti, povezujući se odozdo sa levicam a seljačkih i revolucionar­nih nacionalnih organizacija. N aročitu pažnju treba obra­titi na povezivanje s m asam a Radićeve partije i koncentri- sati v a tru na nem ilosrdno i bezobzirno razgolićavanje vod­stva SDK. Tako isto po trebno se povezati s m asam a Saveza zem ljoradnika. Naš rad u revolucionam onacionalnom po­kre tu (M akedonaca, Albanaca, C rnogoraca itd.) m ora biti pojačan.

Kao glavne parole ovoga časa treba istaći: Dole sa voj­nom d ik ta turom ! Dole sa m onarhijom ! Zem lja radnom se­ljaštvu bez otkupa! Protiv im perijalizm a! Protiv rata! Za zaštitu S SSR ! Za bojkotovanje poreza! Za samoopredelenje naroda do otcepljenja! Za balkansku federaciju radničko- -seljačkih republika! Za vlast radnika i seljaka!

Sve ove parole treba povezivati s perspektivom dikta­tu re p ro le tarija ta , to jest, s perspektivom p retvaran ja ne­završene buržoasko-dem okratske revolucije u socijalističku revoluciju.

Kao organizirane parole valja istaći: Za stvaranje rad­ničkih i seljačkih odbora obrane! U prvom redu treba stva­ra ti odbore odbrane u preduzećim a, u gradovima. Na taj će se način organizovati sam oodbrana pro le tarija ta , koji će se stav iti na čelo opšte borbe celokupnog radnog naroda.

* Vidi o tome opširnije članak u ovome broju »Desna opasnost u Kominterni«.

44

Revolucionarna borba protiv vojne d ik tature m ora da se povezuje sa svakodnevnim potrebam a radnika, seljaka, namještenika, sitnih zanatlija i trgovaca, radne inteligen­cije i ostalih slojeva radnog naroda. Svaki pokret za pove­ćanje nadnica, za skraćivanje radnog vremena, treba po­moći. Štrajkački pokret treba proširiti i priprem ati mase za masovne političke štrajkove protiv režima vojnofašistič- ke diktature. Masovna borba za legaliciju nezavisnih sindi­kata za pravo štrajka i udruživanja m ora se u svim pokra­jinama organizovati i energično voditi. Masovna kam panja za nove izbore Radničke komore, za izbore radioničkih po- verenika treba da se organizuje u svim preduzećima. Sve legalne mogućnosti, pa m akar i najneznatnije treba iskori- šćavati. Istovrem eno treba najenergičnije suzbiti svaki po­kušaj stupanja raspuštenih sindikata u redove reform istič­kih sindikata. Naša borba protiv izdajničke i socijalfašistič- ke uloge tih reform ističkih sindikata treba da se zaoštri, proširi i udubi!

Samo se po sebi razume, da se u ovoj novoj situaciji mora pojačati i produbiti konspiracija partijskog rada u svim našim organizacijama.

Kršenje konspiracije u ovoj novoj situaciji jeste pravi zločin za našu partiju . Pomoću bolje konspiracije, nove ra- spodele rada i ljudi treba da se očuva naš partijsk i kadar. Samo se po sebi razume, da današnja situacija zahteva ne­milosrdnu borbu protiv sektaštva i likvidatorstva. Treba težiti novim formama veza s m asam a (preduzeća m oraju biti najvažnije polje naše delatnosti). Rad u vojsci mora biti jedan od naših najvažnijih zadataka.

Obaranje i rušenje fašizma ne može se ni zamisliti bez nasilnog i potpunog razoravanja onog društvenog poretka, na čijoj je socijalnoj bazi on i ponikao. Fašizam jeste re­zultat, izraz trulog buržoasko-kapitalističkog društva. Mi ne težimo k obnavljanju buržoasko-demokratske države, niti hoćemo natrag ka kapitalističkoj dem okratiji. Nasuprot buržoasko-demokratskoj državi mi ističemo sovjetsku dr­žavu. Naš se put razlikuje od puta onih kapitalističkih age­nata, koji prodikuju natrag k buržoaskoj dem okratiji. Jer, to u samoj stvari ne bi bilo ništa drugo, nego nastavak iste fašističke vladavine, samo u drugoj, pritajenoj, maskiranoj

45

form i. To nam po tv rđu je p rim er Bugarske, gde je Cankova zamenio Ljapčev i p rim er Rum unije, gde je Maniu zamenio B ratiana. S toga m i i objavljujem o: ne nazad k buržoaskoj dem okratiji, nego napredak dem okra tsko j d ik ta turi radni­ka i seljaka!

46

B 02ID A R ADZIJA

H IT L E R O V A N J E M A Č K A *

I

Površnom prom atraču događaja u Njemačkoj izgleda kao da je 20. juli ove godine, kad je von Papen protjerao pruske ministre i ostale visoke državne funkcionere sa nji­hovih fotelja, te jedan dio njih otprem io onkraj brave, a na njihova m jesta postavio svoje komesare, kao da je, da­kle, to historijski datum za pad njemačke demokracije.'*

Ne, demokraciji je u Njemačkoj već davno počelo zvoniti mrtvačko zvono, koje je — kao što, na žalost, nije — svim revolucionarnim elementima trebalo da bude bojna trub­lja! Ne osvrćući se na starije režime, već je Brliningova vla­da u svojoj biti značila gotovo stopostotnu pobjedu reak­cije nad demokracijom. Već je Briining uveo diktaturu svo­jim naredbama od nužde, a parlam enat, koji u stvari već davno nije rješavao važnije državne poslove, ostavio je zbog Evrope kao izvanjsku dekoraciju. Privrednu, a osobito fi­nancijsku krizu, Briining nije znao riješiti, štoviše, stojeći potpuno u službi financijskog i industrijskog velikog kapi­tala, on ju je još više pogoršao. U političkom pogledu pot­puno je stajao pod utjecajem Reichsvvehra i junkerskih ve­leposjednika. Time je došao u posvemašnju unutarnju i iz­vanjsku izoliranost: i prem a širokim slojevima naroda i pre­ma čitavom inozemstvu. Briining je bio maska nevidljive izakulisne nekolicine generala-poliličara i junkera velepo­sjednika, koji su već tada bili faktički gospodari Njemačke.

Koliko god je Briining kao građanski političar bio bi­star i pronicljiv, ipak se prevario kad je u javnim i tajnim pregovorima s Hitlerom računao da će on za sebe moći

Ovaj jc članak pisan prije đva m jeseca, ali u svojim glavnim konsta­tacijama nije ni najm anje izgubio na aktualnosti.

** »Socijalna misao«, god. 1932.

47

da izrabi H itlerov pokret, a preko Gronera, svog vojnog m in istra , da će uz pom oć Reichsw ehra da zadrži situaciju u svojim rukam a. Prevario se, je r nije računao sa zmijom ko ju je na v lastitim grudim a othranio. Ta ga je zm ija, ra­zum ije se, sa znanjem i blagoslovom samog Hindenburga, ugrizla; on um ire, a s n jim i zadnja dekoracija davno već sam o priv idne dem okracije. Ta zm ija — berlinski Herren- klub sa svojim ta janstven im gospodarom nekim Wolfom — postav lja na upravu zem lje otvorenu d ik tatu rsku vladu baruna Papena i generala Schleichera. Može biti paradok­salno, ali je istin ito , da je nova vlada našla čvršći i povolj­n iji te ren nego Briiningova; i p rem a u nu tra i prem a vani; H itler je bio s n jom zadovoljan, je r m u je pružala slobod­n ije ruke i k re tan je posebice uoči predstojećih parlam en­ta rn ih izbora; a prem a vani je Papen kao izričito franko- fil m nogo okre tn iji nego anglofil Briining, a Schleicher kao vojnik i dip lom at pokazuje već danas svoje nam jere u sm je­ru dobrih odnosa sa M oskvom.

Ta je politička situacija N jem ačke u onom kratkom razdoblju od dolaska Papenove vlade do parlam entarn ih izbora (1. augusta) ispunjena m noštvom najsurovijih zlo­čina i um orstava počinjenih od hitlerovaca na socijalis­tim a i kom unistim a. Prolazite li ulicam a kojeg god nje­m ačkog grada, začudit će vas česta zvonjava i trub lja veli­k ih au tom obila slična onim vatrogasne straže, ali na vaše p itan je , doznat ćete da to n ije vatrogasna straža, već auto­bus sa »Schupo« (tzv. U berfallkom m ando) koji gradskim ulicam a m ahnito ju r i kao da će zakasniti, da negdje uga­si koji ljudski život.

N ekoliko dana p red sam e izbore pošao sam kroz neko­liko gradova, varoši i sela Njem ačke. Sve je bilo poplav­ljeno H itlerovim izbornim plakatim a i slikama, a iz veli­kih i pom poznih p rip rem a izbornih skupština moglo se prosuditi, kako su njem ačka teška industrija i junkerski veleposjed bili širokih rukava u opskrbljivanju Hitlerova pokreta financijskim sredstvim a. Na selima su prozori sva­ke i najsirom ašn ije seoske kuće okićeni zastavicam a s ha- kenkrajelersk im znakom, te zastavice nisu m anjkale ni na seoskim sm etištim a kao ostaci dječjih igara; po glavnim ulicam a u gradovim a ista pojava, dok je sva periferija bila u crvenim znakovim a socijalista i kom unista. K njižare —

48

osim čisto radničkih — ispunjene su monarhističko-hitle- rovskom literaturom : nekadanja ohola njem ačka naučna literatura kapitulirala je pred glupošću i drskošću te bro- šurske literature. Još jedna sitnica karakteristična za pros­ječnog Nijemca: kao što su nekoć poznati Vilimovi brci bili mjerodavni za modu, tako danas njem ački malograđanin nosi engleski postrižene brke, kosu ulizanu i kroz nju briž­ljivo napravljen puteljak.

II

HITLER I NJEGOV POKRET

Njemački malograđanin, koji je do jučer vrludao, ne­zadovoljan politički, socijalno i ekonomski, našao je bar privredno sm irenje u Hitlerovom pokretu. On sm atra H it­lera političkim i rasnim predstavnikom čistokrvnog Nijem­ca i traži mu oca u F ridrihu Velikom, Wagneru ili Nietz- seheu. U službi tog novijeg kulta milijuna prosječnih Nije­maca vjerno je stajao i jedan dio njemačke nauke tražeći njemačkog Rassenmenscha i otkrivajući nepatvorenu Ger- maniju; a ista nauka stavila je na raspolaganje danas Hit- lerovoj »ideji« čitavu vojsku mlađih naučen jaka, koji svo­jim literarnim produktim a hrane i odgajaju njemačkog malograđanina.

Iz kojih se redova regrutira Hitlerov pokret?Prvo mu je vrelo birokracija svih vrsta, kategorija i

položaja. H itler je nam jerno gurao činovništvo u političku izolaciju proglašavajući da činovnik ima da služi državi i da se ne m iješa u političko-stranački život. Time je ponov­no oživljena činovnička kasta, država u državi, koja je po svom položaju siguran oslon svake reakcije. Drugi je iz­vor živog m aterijala za svoj pokret H itler našao u malim obrtnicima i zanatlijama. Ovaj je stalež uvijek radikalno raspoložen, voli borbene fraze, protestne skupštine, uživa u vanjskim znakovima organizacije i discipline, imponira mu uniforma, konspiratorski sastanci, na kojima se di­jele zapovijedi tajnog i nevidljivog vodstva. Pridodamo li još vjeru u povoljno rješenje njihovog kritičnog ekonom­skog položaja, koje im a da donese nabujali, veliki Hitle­rov pokret, onda nam je razumljivo da je ta j pokret u nje-

4 Komunisti o fašizmu 49

m ačkom zanatliji i ob rtn iku našao najoduševljenije p rista­še. N adalje, n jem ačko selo, ko je također proživljava neo­bično tešku krizu i svoj spas očekuje od inflacije, tako­đer je dalo H itleru veliki bro j glasačkih mašina. Konačno jedan dio proletarijata, n a tje ran bijedom i neuposlenošću, našao je u H itlerovom pokretu uh ljeb ljen je kao plaćeni kom batan t i p re to rijanac , inače je bez ikakvih prava i bez ikakvog idejnog i organizacionog u tjeca ja na pokret.

Dosad nabro jen i izvori živog m aterija la sačinjavaju kvantite t H itlerova pok re ta — dok m u je »kvalitet«, za ko­ji on radi: teška industrija , junkersk i veleposjednici i ho- henzollernski prinčevi.

U čem u je, dakle, H itlerova podvala i prijevara? Već u sam om nazivu stranke, pa kroz čitav program . S tranka se zove socijalistička i radnička, a glavni su jo j stupovi ba­runi, junkeri i generali; jedan je od njezinih poslenika princ August H ohenzollern, sin kajzera Vilima; s tranku financi­ra ju vojvoda Koburg-Gotha i princ von Lippe; s tranački su funkcionari general von Litzm ann, general zu Epp, grof Eulenburg, general grof von der Goltz; veliki industrijski m agnati, a među n jim a u prvom redu reprezentant najve­ćeg industrijskog koncerna H err Von Thyssen, stranački su pokrovitelji.

Dok je jedna od najglavnijih tačaka stranačkog pro­gram a uspostava reda i m ira u zem lji, dotle se baš nakon ojačan ja H itlerova pokreta dnevno povećava broj zločina i um orstava u tolikoj m jeri da je N jem ačka u tom pogledu već prestigla južnoam eričke države.

H itlerova je prijevara i dem agogija osobito vidljiva u privrednim p itanjim a njegova program a. Tako je on npr. izradio poseban poljoprivredni program , u kojem zastupa i traži au tarh iju , visoke cijene žitarica, a sirom ašnim ze­m ljoradnicim a i poljoprivrednim radnicim a obećaje davanje zem lje putem kolonizacije. Istodobno dok to obećaje, sto­ji u najin tim nijo j vezi s junkersk im veleposjednicima i na izričit up it njihova predstavnika kneza Eulenburga izjav­ljuje, da on nije nikada ni pom išljao na eksproprijaciju ve­leposjeda i na njihovu razdiobu sirom ašnim zem ljoradni­cima; a ukoliko je govorio o kolonizaciji, njegova će se ak­cija p ro stira ti sam o izvan granica njem ačke države, osobi­

50

to u baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji. Nadalje H itler i njegovi ljudi u gradovima govore pred radnicim a radikal­no protiv financijskog kapitala, traže podržavljenje bana­ka, zapljenu nepravednih profita teške industrije, kontrolu proizvodnje i prodaje; a kad kapitalisti svih vrsta i boja, uznemireni ovakvom agitacijom hitlerovaca, traže od sa­mog Hitlera razjašnjenje, on ih um iruje vrlo karakteris­tičnim riječima kao npr.: »kapitalisti, koji sa strahom slu­šaju naše narodnosocijalističke planove, neka se ne uzne­miruju, je r ti planovi neće i ne mogu biti tako brzo rea­lizirani«. Hitlerovo stanovište prem a sindikalnim radničkim klasnim organizacijama, kojima je on pod geslom »Hib!«, tj. »Hinein in die Betriebe, da srušim o marksizam!«, naja­vio oštru borbu — osobito konvenira kapitalistim a . . .

Jednom riječi: čitav Hitlerov program , politički, vanj- sko-politički, privredni i socijalni, upravo vrvi kontradikci­jama, nemogućnosti realizacije i zločinačkom demagogijom, i kad bi bila norm alna vremena, prava bi sreća bila da on čim prije dođe na upravu zemlje, je r bi to bio najjednostav­niji i najbrži put da se sam u svojoj prijevari uguši. Ali da­našnja je faktična situacija sasvim drukčija: H itler ne bri­ne, da na vlast dođe ustavnim i parlam entarnim sredstvi­ma, on hoće da vlast ugrabi nasilno, da vlada bez naroda i protiv njega, i u takvoj situaciji ne boli njega glava za to, je li njegov program , koji je obećao provesti, istinit ili lažan, provediv ili neprovediv.

A što ima da čini njemačka radnička klasa uoči takove situacije?

PROLETARIJAT I NJEGOVA ZA D A Ć A

Razumije se: dolazi u obzir samo pro letarijat organi­ziran u klasnom radničkom pokretu (socijalna demokraci­ja i komunistička stranka). Ne može se mimoići, a da se ne istakne, da su obje stranke činile dosada teške i sudbonos­ne greške. Te su greške tako velike i teške da su ne samo skrivile, da radnička klasa nije gospodar situacije, a u tri­naestogodišnjem životu njemačke republike bilo je za to nekoliko podesnih momenata, već u tim greškam a treba tražiti jedan od važnih razloga današnjeg trijum fa reak­cije.

51

Cesto sudjelovanje u vlasti sa liberalnom , a i reakcio­n arnom buržoazijom , upravo je petrificiralo njem ačku so­cijalnu dem okratiju , u tuk lo je njezinu elastičnost, borbe­nost i energ iju tako da se ona lakše prilagođavala tradiciji b irokracije , kojom je bila opkoljena, nego i najm anjem program atskom postu la tu socijalizm a. Respekt i poštova­nje prem a starim , ra tom i poratn im prilikam a iscrpenim, vođam a, koji još i danas zauzim aju sva važnija m jesta, spriječili su i s tran k u i sindikate, da svoje korm ilo dadu u ruke m ladim i energičnijim elem entim a, kojim a bi soci­ja lis tičk i p rogram bio prva i najvažnija stvar. Dok je prole­te rska om ladina b ila p repuštena svakovrsnoj demagogiji, dotle je s tran k a teško bolovala od senilnosti. Nije ni čudo da je u svojoj senilnosti n jem ačka socijalna dem okracija počinila one svoje dvije najteže greške: glasanje za ratne brodove i b iran je carskog m arša la H indenburga za pred­sjednika republike. Svojom težinom te se greške ni naj­m anje ne razliku ju od one iz godine 1914.

A za r su m anje greške počinili n jem ački komunisti? Štoviše, njihove greške i njihova tak tika velikim su dijelom posredni i neposredni povod i uzrok mnogih grešaka so­cijalne dem okracije. K nickerbocker u svojoj knjizi »Deutsch­land so oder so?« ispravno kaže, da su kom unisti mrzili so­cijalne dem okrate više nego kapitaliste, potkopavali su njihov au to rite t najgorim klevetam a i tako direktno radili u ko rist zajedničkog neprijatelja . S jetim o se samo koliko su p u ta n jem ački kom unisti u parlam entu stajali uz bok i glasali sa najdesn ijom reakcijom , da napakoste socijal­noj dem okraciji i da onem oguće neku njezinu, pa m akar kako ispravnu korisnu akciju.

Im a se zahvaliti zdravom instinktu njem ačke radničke klase, njezinoj visokoj svijesti i disciplini, da je u odluč­nom m om entu spasila čast m arksističkog socijalizma daju­ći kod zadnjih izbora svoje povjerenje i svoje glasove oba­dvjem a p ro le tersk im strankam a. Oko trinaest i po m iliju­na pro le tersk ih glasova predanih za socijalizam u znaku krvi i unakrsne borbe sa strane njem ačke reakcije znače: odlučnost njem ačkog proletarijata da stup i u odlučnu bor­bu za stvar socijalizm a, ali i opom enu svojim stranačkim vodstvim a, da je kucnuo dvanaesti čas da operu sa sebe ljagu svojih dosadanjih teških grijeha. Klasno-svjesni n je­

52

mački proletarijat, polažući u današnjoj vrlo teškoj i sud­bonosnoj situaciji trinaest i po milijuna svojih glasova u žare socijalne dem okracije i komunista, nam etnuo je tim dvjema strankam a veliku odgovornost pred historijom i pred radničkom klasom čitavog svijeta, u spoznaji, da se krivnjom njemačke reakcije današnja situacija ne može više riješiti ustavnim putem, kao i u spoznaji, da nasuprot nepunih 14 milijuna Hitlerovih neborbenih i konzervativ­nih malograđana i seljaka stoji 13 i pol milijuna klasno-svje- snih radnika, »koji nem aju ništa da izgube, nego svoje okove«.

53

VESELIN MASLEŠA

SOCIJALNI I EKONO M SKI USLOVI N EM AČKOG I ITALIJANSKOG FA Š IZM A

(Konrad Heiden: G eburt des dritten Reichs. — Ignacio Silone: Faschismus)

Fašizam je danas, za mnoge, term in za sve reakcionar­ne vladavine. Govore da je sve što nije formalna dem okra­ti ja — fašizam, a sve što je fašizam — nazadak je, srednji vek, mračnjaštvo, tiran ija i barbarstvo.* Pa ipak sve to nije sasvim tačno, iako fašizam sadrži u sebi sve gore navedene elemente.

Fašizam je pre svega politička i socijalna pojava kapi­talističkog društva, i prem a tome prim arno istoriska ka­tegorija. »Točak istorije« — taj famozni kolut na čijim ru­bovima ima toliko ljudske krvi i ljudske gluposti — ne kre­će se nikad nazad, je r su snage koje ga teraju stalno sve veće, sve jače i sve složenije organizovane, tako da oni ko­ji pokušavaju da ga zaustave i okrenu natrag, i koji pri­željkuju stara vremena, predstavljaju bedne anahronistič- ke ostatke, koji se onda kao elementi starog, slivaju sa no­vim formama. Zapravo, stare društvene snage koje u svom procesu razvoja slabe u odnosu prem a novim, ali se reor- ganizuju i pomeraju da bi u raznim istorijskim situacijam a mogle razno da reaguju na konkretne socijalne i političke potrebe, teže nesumnjivo za konzerviranjem, ali samo za takvim koje formalno predstavlja novost i koje samo žrt­vuju stare konzervativne forme da bi socijalni sadržaj i su­ština starog poretka ostale nedirnute.

»Revolucije« se dižu »en masse«. Revolucioniše se sve što nije neposredno organski povezano određenom klasnom neophodnošću, sve što čisto psihološki može da izazove

* Objavljeno pod pseudonimom Velimir Maretić u časopisu »Danas«, 1934. g. (knj. 1), broj 2, 175—183. Tekst se objavljuje p rem a Veselin MasleSa, Dela. knjiga prva. Svjetlost, Sarajevo, 1954. str. 179—193.

55

p redstavu o prom eni. Psihologija čoveka, koji je kao indi­viduum sam o rezu lta t čitavog niza socijalnih m istikacija (one zapravo i čine ku ltu rnu isto riju čovečanstva), podlož­na je u tica ju »ogromne h idre sa devet glava« koja iz svo­jih ždrela siplje na sve strane: nauku, religiju, moral, etiku, um etnost, pravdu, poštenje, porodičnu sreću i zakone. Psi­hološki konstitu isan na ta j način, čovek teže može da o t­k rije kauzalne veze form alnih revolucija sa stvarnim kon­zervativizm om .

M eđutim , čovek uopšte n ije i ne može b iti polazna tač- ka analize nikakvog socijalnog fenom ena, pa ni fašizma. Svaki čovek je sam o više ob jek t svih ovih uticaja, svih ma­te rija ln ih i psihičkih kom ponenata stvaran ja jedne psiho­logije, ko ja bi, po in tencijam a, trebala da bude socijalno ujednačena, a ko ja to ne može da bude, je r svaki čovek ni­je jednaka p rijem na stanica. Čovek sto ji u određenim dru­štvenim odnosim a. Ovi stv a ra ju opet, m im o volje i protiv volje v ladajuće klase, drugu psihologiju, uslovljenu isklju­čivo tim društvenim odnosom , koji je sam o izražaj odre­đenog odnosa ljudi prem a proizvodnim sredstvim a, dakle, p rem a m aterija ln im uslovim a ljudskog života uopšte. Ili, k raće rečeno, k lasna podvojenost s tvara razne psihologije, i ove kao takve p redstav lja ju bazu raznih socijalno-vaspit- nih fak to ra koji ih stvara ju ; psihologije ne mogu biti nika­da u svojoj sirovoj i neposrednoj form ulaciji pravilne u sm islu objektivnih tendencija društvenog razvoja i određe­nih k lasnih interesa. K lasna svest i k lasni instinkt, fakto­ri koji proizlaze iz m aterija ln ih odnosa, nisu, istorijsk i i so­cijalno posm atran i, jedino stvaraoci klasne psihologije kak­va se konkretno ispoljava. Oni su nesum njivo n jena osnova, koja se može raznim drugim faktorim a razno m enjati, što se u istinu i događa.

U toj pojavi treba tražiti i k ljuč za razum evanje fašiz­ma. On je uspeo da za sebe pridobije, pored m alograđanstva, č ija je ideologija najslab ija , i seljaštvo, pa čak i jedan deo radništva, koje je za razliku od svih drugih društvenih kla­sa i m eđuklasa, sem kapitalističke, organizovano i postalo k lasa »fiir sich«, a ne sam o »an sich«, kao što je to bilo na početku. Ali ta svest o odvojenim i podvojenim intere­sim a n ije takve p rirode ili, ako možemo tako da se izra­zimo, nije u tolikoj m eri organizovana i stabilna, neobo­

56

riva i samopouzdana, da bi se mogla odupreti i razum eti čitav niz teških pojava ekonomske i socijalne stvarnosti koje celishodno i uporno iskorišćuju ideolozi raznih mc- đuklasa. A ideologija tih međuklasa, već samim tim što one nisu postale klasa »an und fiir sich«, nije i ne može da bu­de adekvatan i istinit izražaj čak ni njihovih sopstvenih in­teresa. Jedini svestran element u tome konglom eratu psi­hologija i ideologija, u tom panoptikum u zbunjenosti, glu­posti i neodređenosti jeste kapitalist, koji iako kvantitativ­no najslabiji, ipak zna što hoće. Sve akcije, svi pokreti, sve stranke koje nisu isključivo organizovane na bazi klasne svesti, rezultat su tih haotičnih i negativnih ideologija da­našnjeg društva, i logično ne mogu izaći izvan ovog okvi­ra, pa čak kada bi to, u ovom ili onom vidu, i htele. Psiho­ze koje se stvaraju i koje bi u svojem krajnjem efektu mo­gle da dovedu do izvesnih socijalnih transform acija, likvi­diraju se baš zato što podležu, zbog svoje labilnosti i ne­određenosti, uticaju onih faktora koji, vodeći računa o tim psiholozima, pokušavaju da ih što duže zadrže samo u to­me stanju. A to se postiže samo mistifikacijama. Fašizam je upravo takva m istifikacija. Fikcija kao rešenje socijal­nog problema »a la longue«, a mistifikacija kao borba pro­tiv kapitalizma. Doduše, fašizam nije direktno delo kapita­lističkih ruku, što je i em pirijski utvrđeno. Kapital je stvo­rio novu formu vladavine, liberalizam i dem okratiju. Ali, sa metamorfozama samoga kapitala, sa stvaranjem mono- polističkog kapitalizma, preživele su se i stare političke for­me, koje više nisu odgovarale ni ekonomskim, ni socijalnim ni političkim potrebam a kapitalizma. Radnička klasa mogla je da u dem okratskim zemljama proširi svoje političke i ekonomske organizacije i da time neposredno ugrozi kapi­talistički poredak. K apital je m orao da traži nove političke forme i našao ih je u fašizmu, koji je nikao u datim isto- rijskim situacijam a kao reakciju svih onih klasa i među­klasa o kojima smo govorili, na sve veću opasnost koja je pretila od strane radničke klase. Kapital je u prvo vreme samo tolerirao fašizam, da ga u konkretnim situacijama, kada ovaj pokaže organizovanu i ofanzivnu snagu, prihvati, finansira i dovede na vlast. Jer prva glavna zadaća fašiz­ma je da uvede »red i mir«.

57

Kako je to konkretno izgledalo u Ita liji i Nemačkoj, u zem ljam a gdje je fašizam skoro dobio klasične oblike, pokazuju dve knjige nedavno objavljene u Švicarskoj. Jed­na je knjiga K onrada H ajdena Rođenje trećeg carstva (Ge- burt des dritten Reiches), a drugo je stud ija Ignaca Silone o Fašizm u kao takvom (Faschismu). Ne ulazeći u ocenu vred- nosti sam ih ovih knjiga, mi ćemo iz n jih , uz još neke dru­ge poznate činjenice, uzeti sam o onaj m aterija l koji poka­zuje konkretne uslove pod kojim a je fašizam uopšte bio moguć i koji su ga doveli na vlast.1

N em ačka je pobeđena, a Ita lija pobednička zemlja. I ta ­lija je dobila nove te rito rije i p rim ila reparacije. Nemačka je izgubila te rito rije i p laćala reparacije. Ove dve činjeni­ce, ogrom no različne, ipak su dovele do istih pokreta, do istih tipova kontrarevolucije. I to, što je još in teresantnije, u Ita liji, pobedničkoj zemlji, mnogo ranije nego u Nemač­koj, pobeđenoj zemlji. Ovu pojavu objašnjava razvoj poli­tičkih formi u obem a zem ljam a.

Posle u jed in jen ja, koje je bilo rezultat kom prom isa m onarhisličko-konzervativnih i dem okratsko liberalnih te­žnji, Ita lija je postala liberalna u dvadesetom stoleću. Ve­liki m a js to r liberalizm a bio je Đoliti,2 koji je personificirao

1 Ip ak , m oram o ukazati na osnovni nedostatak knjige K onrada H aj­dena. Ona je p re svega, sam o van redno tačan i savestan pregled događaja iz kojeg, doduše, proizlazi i pom eran je odnosa snaga, kao i k ritika politike socija lne dem o k ra tije i g rađansk ih dem okra tsk ih stran ak a , ali koja ipak ne pruža analizu on ih snaga koje su dovele do fašizm a. Ona sam o im enu­je te snage, op isu je ih, d em ask ira , ali ne u tv rđ u je njihovo poreklo. K ritika socija lne d em o k ra tije je s ta tičk a i ne ulazi u ocenu isto rijske uloge soci­ja ln e d em okra tije , ne ob jašn java, da li je ona bila uopšte sposobna da izvede »ona ju n ačk a dela« koja su trebala da onem oguće Fašizam, kao na p rim er, o tp o r p ro tiv sm en jivan ja p ru sk e vlade i slično. Da je to soci­ja ln a dem o k ra tija treba la i m orala da učin i, to je van svake sum nje, da je to jed an deo socija ldem okratskog radn ištva očekivao, i to je sigurno, ali prob lem je treb a lo o b jasn iti — i to p itan je leži baš u tom e da li je socija lna d em o k ra tija to mogla, i ako n ije , zašto n ije mogla. H teli bism o da upozorim o jo š na jednu g rešku , koja je donekle »leitmotiv« knjige, nai­me, d a je H itlerova d ik ta tu ra nacionalna. Fašizam uopšte n ije nacionalan, iako je nacionalističk i, n ije rezu lta t nacionalnih i rasn ih osobina jednog naroda. On je socija lno-isto rijska kategorija , i kao takav in ternacionalan. G lavna karak te ris tik a fašizm a je te ro r. Sto je p ro tivn ik opasn iji, te ro r je jač i, b a rb a rsk iji. N em ački ili ne, svejedno.

Siloneova knjiga rađena je d rukčije . Pregled događaja n ije okosnica knjige, nego ilu strac ija isto rijskog razvoja fašizm a i njegovih m etam orfoza, usfovljenih ob jek tivn im i sub jek tivn im fak torim a njegovog stvaran ja .

2 Ita lijan sk i d ržavn ik , vođ liberala . Iako j e bio prista lica Trojnog sporazum a (izm eđu Nem ačke, A ustro-U garske i Ita lije), po izb ijan ju prvog svelskog ra ta podržavao je po litiku neu tra lnosti Ita lije . N ije mogao da spreči u lazak Ita lije u ra t na stran i A ntante, i zbog toga se privrem eno povukao iz ak tivnog političkog života. Ponovo je na sceni po svršetku ra ta angažujući se ak tivno za realizaciju im perija lističk ih prohteva I ta lije pre-

58

sve osobine jednog tipično liberalističkog režima. Nemačka je posle ujedinjenja, koje pada u isto doba s italijanskim , ostala antidem okratska, politički u rukam a plemstva, ko­je je postigavši prećutni sporazum sa građanskom klasom, zadržalo skoro svu političku vlast u svojim rukam a, štiti­lo svoje krupne agrarne pozicije, a u privrednom pogledu omogućilo nesmetan razvoj građanskoj klasi. Procvat i po­let kapitalizma u Nemačkoj bio je pod vladom plemstva. To ih je zbližilo. Godine 1918. radništvo je sprovelo građari- sko-demokratsku revoluciju i postalo, preko socijaldemo­kratske stranke, njen glavni organizator i protagonist li­beralne građanske politike sa sporadičkim ctatizatorskim (etatističkim — pr. red.) tendencijama. Ovaj faktor abdika­cije socijalizma Hajden pušta iz vida a on je u stvari prvi glavni razlog stvaranja i razvijanja fašizma u Nemačkoj. Nemačka se, pod vladom socijaldem okrata, nalazila prvi put u punoj građanskoj dem okratiji, i to u doba kada više ni­je mogla da bude odgovarajuće političko oruđe kapitala. Ali, pošto je socijalna dem okratija, sa svim svojim ogrom­nim organizacionim aparatom , predstavljala tada elemenat reda i mira, kapitalizam je morao da prihvati socijalnu dem okratiju iako je prividno vodio borbu protiv nje finan­ciranjem svih građanskih, a naročito desničarskih strana­ka. Ta borba je utoliko bila fiktivna, što je kapital bio ne­moćan da prvih godina posle revolucije poduzme ma šla ozbiljno protiv Vajm arskc Republike,’ što pokazuje i nc- uspeh Kapovog puča.4 Ali, ekonomska kriza, pojačana i spe­cificirana položajem Nemačkc kao pobeđene zemlje, učini­la je da i dem okratske forme vladavine u Nemačkoj izgube svoj istorijski smisao za kapitalizam, ali i za radništvo, os­

ma Jugoslaviji. Porast fašističke reakcije na izborima 1921. g. p rinudio ga je da se 1924. g. ponovo povuče iz političkog života. Poslcdnji njegov po­litički akt bio je 1928. g. kada je protcslovao protiv izbornog zakona koji je stvorio u Italiji korporativan parlam ent, um ro je 1928. godine.

1 Proglašenje buržoaskodem okratskog ustava u V ajm aru posle ucušc-nja radničkog pokreta , ubistva njegovin vođa Karla Lipknchta i RožeLuksemburg.

4 Kap, dugogodišnji činovnik pruske adm inistracije, generalni dirck- tor državnih domena, konzervaliva. U zajednici sa Tirpicom 1917. g. kada se b|ižio_ slom Vilhelmovske Nemačkc, osnovao je »Nemačku otadžbinsku partiju« i od februara do novembra učestvovao u Rajhstagu. U vreme ne- mačke revolucije 1919/20. pomoću dem obilisanih, razočaranih i de/.orijcnli- sanih vojnika organizovao je puč — kontrarevoluciju . Plan ic bio da se zarobe predsednik E bert i vlada, da se dovede generalska vlada, koja bi p riprem ila teren za restauraciju m onarhije. Puč je propao u m artu 1920. blagodareći otporu radničke klase. Kap je pobegao u Švedsku, odakle se 1922. g. vratio i prijavio sudu, ali je za vreme istrage um ro.

59

taj ući tako da lebde u neodređenom prosto ru između tih najvažnijih savrem enih političkih snaga.

V ersajsk i ugovor5 om ogućio je da se u Nemačkoj održi i poveća nacionalna psihoza. To je prvi elem enat fašizma, nacionalizam kao uslov oslobođenja ne samo nacionalnog nego i ekonom skog, je r p laćanje reparacija je glavni uz­rok osirom ašen ja Nemačke. S druge strane, ekonom ska k ri­za je sve više gurala u prvi plan ekonom ska p itan ja , p ita­n je svakodnevnog hleba.

N em ački kapitalizam izgubio je neka p red ra tna trži­šta, a n ije mogao da ih kom penzira novim. Industrijalizaci­ja Amerike i jo š nekih kolonijalnih zem alja za vrem e rata sam o je još povećala borbu za tržište. Ni unu trašn je ne- m ačko trž ište n ije se proširilo . N em ačka je bila prisiljena na racionalizaciju posle inflacije, a to je dovelo nezapo­slenosti. Istovrem eno sa reparacijam a, a i docnije, sprove­dena je koncen tracija i decentralizacija proizvodnje. Pro­ces os irom ašenja srednjeg staleža razvija se u brzom tem ­pu.* S itna buržoazija kao m eđuklasa m orala je doći do sa­znanja da je n jena egzistencija p ri današnjem redu stvari, ugrožena. Ta perspektiva je bila očevidna, i svakodnevno iskustvo ju je potvrđivalo. Istovrem eno je rastao stalan ka­da r nezaposlenih, koji je već posle racionalizacije iznosio preko dva m iliona ljudi. S istem atsko snižavanje nadnica radn ištva p redstav lja treći m om enat u poratnom procesu o s irom ašenja najširih slojeva nem ačkog naroda. Ova tri mo­m enta b ila su dovoljna da stvore jednu psihozu koju je š tra s s e r4 nazvao antikapitalističkom . I H ajden polazi od ove, i po našem m išljen ju , pravilne teze u ob jašn jen ju fenome­na nacionalnog socijalizm a, sam o što on onda precenjuje značaj i ulogu nacionalističke propagande. Nesumnjivo je da H ajden im a pravo kad osporava potcenjivanje nacio- nalsocijalističke propagande, ali se iz toga ne srne izvući zaključak da je uspjeh fašizm a sam o rezultat vešte agre­sivne i uporne propagandističke akcije. Snagu jednoj pro­pagandi da ju objektivne prilike. P ropaganda koja nem a os­nova u težnjam a pojedinih društvenih klasa i m eđuklasa

5 Ugovor o miru 1919. g.* U knjizi Emila Griinberga, Mittelstand nalaze se veoma dragocem

podaci o razvoju srednjeg staleža i njegovom propadanju.4 P redsedn ik tobožnjeg levog k rila u H itlerovoj s tra n d .

60

ne može biti uspešna. Tipično za razvoj i uspeh nemačkog fašizma je baš to da je on veštom propagandom iskoristio jednu pojavu koju bismo mi nazvali socijalnim autom atiz­mom. Sve veća gomila nezadovoljnika, antikapitalistički ori- jentisanih pojedinaca, sa neodređenom psihologijom usa­mljenosti i propadanja, bez svesti o izvesnim kolektivnim interesima, autom atski se podvrgava, po zakonu inercije, onim organizacijam a koje nude brza rešenja, bez odlaga­nja, što u očima svih tih nezadovoljnika ne izgleda nemo­guće. Oni bi zapravo hteli: da čuvaju bar bedne ostatke svo­ga alata, ili svoju kućicu — svoju slobodicu, ili da odmah sutra, a ne prekosutra, dobiju hleba i rada.

Neki pisci, a među njim a i Maks Adler,7 pokušali su da kontroverzu između dveju internacionala objasne nezaposle­nošću. Druga internacionala je organizacija zaposlenih, a Treća nezaposlenih radnika. Kad bi to i bilo tačno, naime, kada bi uistinu struk tu ra obeju partija bila takva, ni onda to ne bi objašnjavalo razliku između obeju internacionala. Ona bi i tada postojala nesumnjivo, samo bi politička raz- mimoilaženja, kao rezultat raznolikosti socijalnog sadrža­ja, bila bitno drukčija. Stranka nezaposlenih radnika, u čijem bi se okviru m orao odvojiti i proces deklarisanja, bi­la bi prisiljena da vodi politiku zapošljavanja ili, u jednom periodu očajanja i bezizglednosti, politiku destrukcije po svaku cenu, politiku »va banque«. Nezaposleni radnici koji, baš zbog toga što su nezaposleni, gube kontakt sa svojom klasom, postaju vrlo nesigurna politička snaga. Jednim de- lom pretvaraju se u fluktuirajuću masu, koja, uprkos ap­surdnosti, teži da se krajnosti dodiruju, traže naizmenice utočišta u doista protivnim strankam a i pokretima, a ne u susednim i srednjim . Tu činjenicu H ajden pokušava da ob­jasni faktom: »Što je duže tra jala nemačka privredna kri­za, u najširim narodnim slojevima se sve više širilo uvere- nje da se ona može savladati samo političkim sredstvima.« A po Hajdenu, marksističke stranke su dogmatički visile na čisto ekonomskim pitanjim a. Pored toga što je ova tvrd­nja i metodološki pogrešna, je r obe radničke stranke na­ziva marksističkim i time ih identifikuje, ona je i netač- na, je r uproštava pojavu koja u osnovi objašnjava fašizam u Nemačkoj. Nije u pitanju, za onaj deo stanovništva koji

7 Austriski socijalista.

61

je fašizam zadobio, an titeza ekonom ija — politika, nego od­m ah i posle, danas i su tra . Pa ipak, nacionalni socijalizam je uspeo da se u doba najveće krize kapitalizm a pojavi kao spasilac, i kao rešenje — naim e, za onaj deo radnika, za­poslenih ili nezaposlenih, i za onaj deo pauperizovanog sred­njeg staleža i seljaštva oko kojih se i vodila borba.

M eđutim , kada H eiden kasnije citira S trasera i objaš­n java njegovu tezu o »antikapitalističkoj čežnji«, on daje na gornje p itan je jedan drugi odgovor, koji je mnogo bliži is­tini: »N ajznačajnije u S traserovom govoru bilo je nešto sa­svim drugo: uverljivo form ulisanje narodnog mišljenja. Snažni narodni razum koji 'traži' od države da 'bude u sta­n ju ' da stvori zaradu, š tr a s e r je više cenio nego sve ’skep- tičke' školske istine«. N aravno da je S traser u zabludi, i da on jed ino političko p itan je , uprkos H ajdenovoj tvrdnji o političkom nacionalnih socijalista, ne razum e i naopako shvata, naim e ulogu i objektivne mogućnosti današnje dr­žave. Mislim da je to jasno. Snaga Straserove formulacije za gladne mase, propale trgovce i zanatlije, zbunjene biro­k ra te i nezaposlene intelektualce sasto ji se baš u tom e što oni, zajedno sa Š traserom , državu shvata ju nepolitički, sa­mo kao upravnu kategoriju , ko ja treba da postane i eko­nom ski fak to r i a rb itar. K apitalisti, koji u H itleru gledaju d ar božji, p rihva ta ju tu tezu i potpom ažu je, je r je Feder (H itlerov ekonom ski ekspert, tvorac teorije »o razbijanju kam atnog robovanja«, za koju Gebels’ misli da svaki onaj koji sluša ta j Federov besm isao m ora sam sebi da razbije glavu) dao um iru juću izjavu, da se svi uistinu veliki (tvorci »naše teške industrije« izuzim aju ispod »socijalizacije«. Sam H itler pak um irio je velcposednike izjavom da se tačka u program u o eksproprijaciji veleposeda, odnosi samo »na stvaran je zakonskih mogućnosti da se zem lja koja je steče­na p ro tupravnim putem , ili se njom e ne upravlja sa gle­d išta narodnog dobra, ako je to potrebno, ekspropriše. Pre­ma tom e, to je upereno pro tiv jevrejsk ih spekulativnih društava sa zemljištem.«

I tako je, naravno, sve bilo u redu. Oni koji nisu imali ništa, očekivali su da će od države sve dobiti, a oni koji

‘ M in ista r p ropagande za vrem e H itlera . Posle slom a izvršio sam o­ubojstvo.

62

su imali sve, bili su sigurni da neće ništa i/gubiti. To sc zove nacionalni socijalizam.

Nezaposlenost je omogućila slabljenje klasnog fronta i prodor hitlerizma među radničke mase. Hitlerizam, dodu­še, nije uspio da po svom socijalnom sadržaju postane pri­bližno radnička stranka, ali mu je to slabljenje radničkog fronta pomoglo u negativnom smislu, je r je onemogućilo jačanje glavnog protivnika.

Dolaskom H itlera na vlast čitav nacionalni socijalizam dobija sasvim drugi vid. Neorganski spoj nacionalizma i so­cijalizma, koji je doduše izražaj konkretnih socijalnih od­nosa u posleratnoj Nemačkoj, čim je došao na vlast počeo je da se dekomponuje. Element socijalizma naglo je zakr- žljavio. Mi se ograničavamo samo na to da podvučemo poz­natu činjenicu, da nijedna ekonomska i socijalno-polilička mera Hitlerove vlade nema socijalistički, pa čak ni etaliza- torski karakter.1' Sve sc odigrava na političkom i na kultur­nom planu.

Italija uživa lepu slavu da je otadžbina fašizma. Posle rala, koji je u Italiji doveo do pregrupisanja društvenih snaga, i koji je izvesne latentne snage suprotnosti izbacio na površinu, nastala je u Ita liji politička panika, neka vrsta socijalnog bespuća. Posleratna kriza manifeslovala se u Italiji u svim njenim oblicima. Finansiska, u krizi držav­nih finansija, u porastu unutrašnjih i spoljnih dugova, u ogromnom povećanju penzija za porodice poginulih i za invalide, u potrebi repariran ja ralom uništenih provincija. Industrijska kriza u sm anjenju proizvodnje i sledslveno u povećanju nezaposlenosti. Naime, treba znati da je italijan- ska industrija za vremc rata, stvaranjem novih grana in­dustrije i proširenjem starih, povećala svoj kapacitet koji više nije mogla posle ra ta da iskorišćuje u punoj meri. I na kraju pobeda nije donela Ita liji neke brze koristi, je r nove teritorije nisu mogle da odbacuju odmah neposred­no neki veći prihod državi. Paralelno sa privrednom krizom, razvijala sc i socijalna, delom kao njena posledica, a delom kao direktna posledica rata. Citiramo Silonea:

»Rat je u svim klasama izazvao vrlo teške poremećaje: obogaćenjem jednog i osiromašenjem drugog sloja, prili­

9 Sve ove m ere bile su u sklopu razvitka najizrazilijeg državnomonopo- listićkog kapitalizma.

63

vom seljaštva u gradove, povratkom 500.000 Italijana, koji su p re ra ta rad ili u inostranstvu , dem obilisanjem vojničkih masa, koje usled industrijske krize nisu mogle da nađu zaposlenje, o tpuštan jem ogrom nog b ro ja oficira, koji su za vrem e ra ta naučili na zapovedanje, i n isu se mogli pom iriti s tim da se povrate svojim starim zanim anjim a, svim ovim p reokretim a odnosi izm eđu klasa su se pokolebali i došli u opasnost«.

L iberalni s istem ravnoteže izm eđu građanstva i agrar- ca, koji je izgradio Đoliti, k rah irao je posle rata . Nove dru­štvene snage i g rupacije prenele su borbu iz parlam enta na ulicu. L iberalizam je tu bio nem oćan. Nova ravnoteža sna­ga n ije se m ogla uspostaviti liberalističkim metodim a, je r su ove vezane za parlam ent. To je sve, naravno, moralo dovesti do državne krize. S tare političke form e državne or­ganizacije došle su, po Siloneu, u supro tnost sa novim so­cijalnim snagam a. R ešenje je bilo: ili reorganizacija drža­ve po in tencijam a financijskog kapitala ili nova državna or­ganizacija, čiji bi nosilac i o rganizator bilo radništvo. To je perspektiva ko ja je objektivno proizlazila iz italijanske k ri­ze 1919. godine. Ali, n jene kon tu re nisu tada bile jasne, ni­ti su u prvo vrem e posto ja le organizacije i grupe, dovoljno jak e i dovoljno politički svesne, da ih sprovedu. Radništvo, politički najm oćnije, bilo je bez jedne jedinstvene volje, razbijeno u revolucionarno i reform ističko krilo. Iz jedne psihologije, k lasno i m aterija lno uslovljene, razvile su se dve glavne ideologije, koje su paralisale ofanzivnu snagu radn ištva, njegovu kom paktnost. Ni jedno krilo nije bilo dovoljno jako da se upusti sam o u borbu za vlast, pogotovo je r je reakc ija organizovala vrlo vešto ranu eventualnoj rad­ničkoj najezdi, stvaran jem populističke stranke i fašistič­kih bandi. U N em ačkoj je socijalna dem okratija pobedila zbog toga što cepanje radničkog pokreta, do kojeg je došlo za vrem e ra ta , n ije im alo takvih posledica kao u Italiji, i je r se jav lja kao reakcija 'kajzera i junkera.10 Socijalna de­m okra tija je preuzela onu isto rijsku ulogu koju je, skoro posle četverogodišnjeg političkog haosa, preuzeo italijanski fašizam: s tvaran je političkog apara ta , koji treba da omo­gući »narodnoj privredi lakše prebrođen je krize«.

10 N em ački veleposednici.

64

U Italiji su se preživele one političke borbe koje su u Nemačkoj tek stupile na arenu. Sto se socijalna demokra- tija mogla relativno održati na vlasti, uzrok je taj što je posleratnu krizu zamenio prosperitet, pa se zbog toga faši­zam nije mogao da afirmiše. Ali čim je kriza ponovo izbila, počeo je i proces fašiziranja. Prvo Brining sa teorijom au- toritetne države, i zatim Papen, čiji program rešenja priv­redne krize predviđa dalje snižavanje radničkih nadnica, i na kraju Šlajher sa generalsko-etatističkim socijalizmom, predstavljaju već kraj dem okratije i uvertiru fašizma. U Ita­liji je proces bio mnogo brži. Liberalne reform ističke vlade smenjivale su se filmskom brzinom. Zauzimanje fabrika, u avgustu 1920. godine, bilo je, u stvari, poslednja ofanziva radništva, ali i prvi poraz. Posle napuštanja fabrika, za koje su radnici dobili obećanje o uvođenju sindikalne kontrole nad preduzećima, put u Rim bio je otvoren. Ali, uprkos to­me, Musolini i fašizam nisu prestali da paktiraju sa refor­mističkim krilom radničkog pokreta, suprotno onome što je posle Hitler radio, i da naglašavaju samo borbu protiv boljševičke opasnosti. Tek dolaskom na vlast, koji je finan- sirao kapital, a vojnički organizovan generalštab, fašizam je stupio u borbu sa ćelom radničkom klasom.

5 Komunisti o fašizmu 65

EDVARD KARDELJ

FAŠIZAM

1. GDJE SMO...»Gdje smo?Naše je ponosno dvadeseto stoljeće od prošlih stoljeća

naslijedilo takvu produkcionu snagu, takvu civilizaciju, ta­kvu kulturu da bi čitavom stanovništvu moglo pružiti život dostojan čovjeka.* Ako uopće može u povijesti čovječanstva nastupiti trenutak ozbiljenja stare bajke o zlatnom vijeku, onda je to možda danas kada je ljudski duh nakon lisuću- godišnje borbe zadobio toliko oružja za pobjedu nad pri­rodnim silama, toliko sredstava za jedinstvo i sporazum i­jevanje. I što vidim o?. . . Kako se ova veličana civilizacija na sve načine trudi da gurne čovječanstvo u propast. Zlat­no d o b a? ... Ne: vijek zlata, željeza, krvi. Ljudska bijeda i patnja u poslijeratno su se vrijeme — jednako kao i prije rala — širile sve dalje i dalje silno, poput kuge. Svuda vla­da nepravda, tlačenje, okrutnost: u kolonijama, na Dale­kom istoku, u Sjevernoj i Južnoj Americi, Italiji, M ađar­skoj, Poljskoj. A sada se u potpuno barbarstvo vratila i Njemačka i laj povratak po svojoj bestijalnosti nadilazi sve što smo ikada doživjeli.

To što se događa u Njemačkoj danas nas boli više od svih nevolja zbog kojih pate, krvare i prije vremena umiru generacije našeg vremena. Veliki narod koji ni­smo zavoljeli samo zbog njegovog filozofijskog i um jet­ničkog genija, zbog m ajstorskih djela koja su obasjala svijet, već smo se divili i njegovom daru za sistem atiku i organizaciju: taj je narod samo još arm ija robova u kojoj je odmah smlavljena svaka glava koja se pokuša uzdići. Ona njemačka sposobnost svrstavanja pojedinca u cjelinu, dar za harm oniju snaga, instinktivni socijaltii duh koji je jedna od vrlina tog naroda, zlorabe se za

* Objavljeno pod pseudonimom Tone Brodar »Fašizam«, Ljubljana 1934, "Mala knjižnica« 5t. 4.

67

to da se provede jedno antisocijalno djelo, djelo proga­n ja n ja i un ištavanja . D anašnji gospodari velike N jem a­čke prisvojili su v last isključivo u sebične svrhe, oni su najgori n ep rija te lji vlastitog naroda.«

(Henri Barbusse)

B erlin se kupao u magli kada se tridesetog siječnja tri­deset i treće godine Adolf H itler — bivši podoficir — vra­ćao iz palače P redsjednika Republike s m andatom držav­nog kancelara u džepu. Točno če trnaest godina ranije — u m aglovitim danim a m jeseca siječnja 1919 — u Miinchenu je od razočaran ih oficira, podoficira, pro letariziranih obrt­nika, vojničkih pusto lova i lum penproletariziranih tipova osnovana N jem ačka radn ička s tranka koja je kasnije pro­m ijenila ime u N acionalnu socijalističku njem ačku radničku stran k u (NSDAP). Uskoro je na njezino čelo došao »Fiihrer« Adolf H itler koji je, uz ostale, im ao i ova dva svojstva: go­vornički d a r i čv rstu volju da postane njem ački kancelar, n jem ački »Fiihrer«. Bilo je potrebno sam o kratko razdoblje od če trnaest godina pa da nepoznati Adolf H itler iz 1919. go­dine postigne svoj cilj.

Svoje je prve govore Adolf H itler držao u klubovima bankara , in dustrija laca i veleposjednika. Odatle proizlazi NSDAP, tu je dobijala svoju financijsku podlogu i tamo je konačno dospjela. Naime, 1933. i 1934. godine H itlera po­dup iru »kralj topova« K rupp i »kralj čelika« Thyssen. Vrlo karak teristično za gospodina H itlera — kao što ćemo vi­d je ti kasnije.

Način na koji je H itler postao njem ačkim kancelarom bio je dosta svakidašnji, toliko svakidašnji da su Hitlerove m ase bile gotovo razočarane. P arlam enat bijaše raspušten i rasp isani novi izbori. Sve to nije nim alo nalikovalo na nekakvu revoluciju. Čitava je N jem ačka, m eđutim , slutila da se iz sive m agle veljače sprem a nešto neobično, nešto što bi trebalo b iti početak revolucije. Ono »nešto« dogodilo se u noći izm eđu 27. i 28. veljače. Počeo je gorjeti n jem ački parlam ent.

Bio je to, doduše, slab trik mnogo pu ta u povijesti kom ­prom itiran , ali H itler je ipak im ao povod za »revoluciju«. Počeo je ples pobješnjelog terora: um orstva, koncentracio­ni logori, m učenje u podzem nim tam nicam a, progoni, sm je­

68

njivanja i imenovanja, vladavina odjeljenja SA i SS-a. Sli­jedili su reakcionarni zakoni, sm rtna kazna odrubijivanjem glave, raspuštanje slobodoumnih organizacija i konačno pa­ljenje knjiga, um jetničkih djela, svega progresivnog što je dala njemačka kultura.

U podnožju lomača »asfaltne književnosti« zgrozio se čitav kulturni svijet. U jednom od žarišta evropske kulture bestijalnim je vandalizmom počeo krčiti put barbarizam .

No, ta barbarska pjesm a nije nova. Godine 1922. Mus­solini je poduzeo »pohod na Rim«. Taj se »pohod« zbivao u posve jednakim okolnostima kao i H itlerov »marš« na Berlin; korištene su iste barbarske metode koje je koristio Hitler. U Rimu crne košulje, u Berlinu smeđe. U Rimu lik- torski znak, u Berlinu kukasti križ.

Deset godina nakon Mussolinijevog »pohoda na Rim« fa­šizam je postao političkom modom. U Finskoj zeleni šeširi, u Irskoj plave košulje, u Kini plave košulje, u SAD plavi orao, posvuda naoružane napadačke jedinice, vojničke or­ganizacije, zastrašivanje, ubijanje. Svuda ista »željezna pe­ta« fašizma, svuda isti načini zatom ljivanja progresivnih pravaca u kulturi, svuda isti put u propast.

Gdje smo? Kamo plovimo?Ova dva pitanja današnji čovjek postavlja sa zebnjom

u srcu. Kako se snaći u poplavi fraza, misli, ideja, laži i de­magogije?

Čemu uništavanje, rušenje, ubijanje, razaranje?Sto je fašizam?Ova će knjižica pokušati odgovoriti na sva ta pitanja.

Polazit će od današnjeg privrednog položaja u kojem ne­dvojbeno leži korijen fašističkog pokreta i fašističke vlade, a nakon toga govorit će o fašističkoj ideologiji i pokazati kakav će biti povijesni put fašizma u budućnosti. Pokazat će kako fašizam m ora pasti i napraviti m jesto — progresu.

2. SVJETSKA PRIVREDA

Najkarakterističniji znak kretanja kapitalističke priv­rede posljednjih desetljeća jest silan razvoj monopola bilo u industriji bilo u bankarstvu. Razvoj tehnike dao je u ka­

69

p italističkoj produkciji p rednost onom kapitalisti ili kapita­lističkom društvu koji im aju najviše kapitala, budući da takvo društvo može m aksim alno iskoristiti dostignuća mo­dem e tehnike za povećavanje produktivnosti rada. Deset radnika, na prim jer, u tvornici s najm odernijim strojevim a može u istom vrem enu naprav iti mnogo više nego istih de­set radn ika u nekoj s ta ro j radionici. Rezultat je te jedno­stavne činjenice da prva tvornica može proizvoditi jeftinije, p rodavati je ftin ije i tim e privući većinu kupaca, a druga p ropada dok je konačno ne progu ta snažnija i m odernija tvornica. Taj unu tra šn ji poriv kapitalističke privrede p re­m a koncentraciji ili u sredotočenju produkcije u samo ne­koliko ru k u nužno vodi udruživanju većih industrijsk ih d ru ­štava u jedno, u kartel, s indikat ili tru s t. Takvo poduzeće koje u sebi udružuje najm oćnije industrijske grupe u odre­đenoj industrijsko j grani, uskoro razara sva m anja podu­zeća te vrsti koja barem malo dolaze u obzir u konkurent­skoj borbi na u nu tra šn jem tržištu . S indikat, kartel ili tru s t o staje tako jed in im dik tato rom u produkciji i cijenam a proizvoda određene vrsti, ukratko , takva kapitalistička or­ganizacija dobija m onopol u određenoj grani produkcije.

Sličan se pokret zbiva i u bankam a. Velike banke uni­š tava ju male. To se djelom ično događa udruživanjem , a dje­lom ično sam osta lna d je la tnost m alih banaka p resta je pot­punim bankrotom koji vlasnika baca na ulicu.

Proletarizacija srednjih i m alih privrednih slojeva prva je posljedica m onopolističke privrede. V idjet ćemo kasnije da je ta pojava vrlo značajna za nastanak fašističkog po­kreta.

Druga je posljedica vladavine monopola brži tem po osi­rom ašivanja (pauperizacije) seljaka. Dok, s jedne strane, karteli i trustovi pokušavaju cijene industrijsk ih proizvoda zadržati na što višoj razini oni, s druge strane, pokušavaju što više sm anjili cijene poljoprivrednih proizvoda koji p red­stav lja ju sirovinu za industriju . Američki tru s t klaonica ku­puje na p rim jer živinu po sm iješno niskoj cijeni, no seljaci tu ne mogu n išta učiniti budući da tru s t kontro lira 87% svih naprava za k lanje u SAD. U industriji monopoli pomo­ću ograničavanja proizvodnje zadržavaju cijene unatoč naj­većoj krizi ipak na priličnoj visini ili ih čak i povećavaju. P oljoprivredna se p rodukcija ne može, m eđutim , zbog raz­

70

bijenosti seoskih posjeda nimalo ograničiti. Naprotiv, što niže padaju cijene to se seljak više trsi da razliku u doho­cima koja nastaje zbog pada cijena nadoknadi marljivijim radom, većim trudom , većom produktivnošću. Stoga cijene, naravno, postojano padaju. Seljak mora kupovati skupo i prodavati jeftino. »Škare« — to je st razlika između cijena industrijskih i poljoprivrednih proizvoda, u vrijem e mono- polističkog financijskog kapitala, još se više otvaraju, a što se one više otvaraju to je teži položaj na selu. Seljak se sve više zadužuje i pada u lihvarske kandže financijskog kapitala koji ga muze u obliku kam ata. U tom privrednom propadanju sitnog i srednjeg seljaka korijeni su — kao što ćemo još vidjeti — drugih elemenata fašističkog pokreta.

Monopolistički kapital ima, međutim , još jedno svoj­stvo, monopolistički financijski kapital. Između industrije i banaka vlada najtješn ja povezanost. Industrija više ne raspolaže vlastitim kapitalom nego kapitalom banaka u ko­je se slivaju dohoci širokih masa. Industrija tako postaje sve više vezana uz banke, sve dok ne dođe i do zbiljskog udruživanja, onda kada vlasnicima banaka i industrijskih poduzeća postaju jedni te isti ljudi, jedna te ista kapitali­stička društva. Morgan i Rockefeller nisu samo vlasnici divovskih industrijskih koncerna, nego i najvećih američkih i internacionalnih bankarskih trustova i upravo je u tome njihova moć. Srastanje industrijskih i financijskih monopo­la stvara u današnjoj privredi tanak sloj ljudi koji daju pečat cjelokupnoj privredi, i ne samo privredi — pomoću svoje privredne nadmoći ta financijska oligarhija stavlja i politiku i kulturu u službu vlastitih ekonomskih interesa.

Koji su ti ekonomski interesi? S jedne strane, monopo- lislički financijski kapital nastoji potpuno ovladali doma­ćim tržištem pa postavlja visoke carine i druge zaštitne mjere. S druge je strane, stalna tendencija monopola da što više snize troškove proizvodnje — to jest, da što više racionaliziraju poduzeća, na nekom poslu zaposle što ma­nje radnika, što više snize nadnice i što više povećaju pro­duktivnost rada. S treće strane, međutim , on nastoji doci do što jačeg u tjecaja na međunarodnom tržištu. A tu nje­gova tendencija nije nipošto više ograničena na to da svo­jim proizvodima zavlada tržištem, već želi zadobiti moguć­nost izvoženja kapitala na mjesto na kojem ima sirovina i

71

na kojem dom aća in dustrija još nije dostatno razvijena. Tako financijsk i kap ita l na jp rije privredno zaposjeda nera­zvijene države, gradeći u sam oj državi tvornice, podižući industriju , a nakon toga nasto ji svoj privredni plijen za­štititi i politički (kolonije).

Ta p riv redna s trem ljen ja financijskog kapitala pokazu­ju se na dva načina: s jedne strane , monopolistički finan­cijski kap ita l nasto ji još jače osvojiti državnu v last i što više onem ogućiti u tjeca j ostalih društvenih grupa i klasa na tu v last a, s druge strane , pokušava se privredno i poli­tički nam etnu ti u s tran im zem ljam a, podrediti svojem u tje­ca ju što više država i pokrajina.

Te tendencije koje, doduše, posto je i u razdoblju ko­n junk tu re , ali se tada ne pokazuju u toliko okrutnom obli­ku, je r se rad i sam o o diobi dobiti (a tu je kapitalist mno­go m anje osjetljiv nego kada se rad i o diobi — gubitka), dolaze na sv je tlo u posebno oštro j fo rm i u vrijem e krize.

3. KAKO IZAĆI IZ KRIZE...

Svjetski ra t — ta j divovski pokušaj financijskog kapi­ta la da nađe izlaz iz p rivredne nevolje — nije dokinuo su­p ro tnosti koje se gom ilaju u kapitalističkom sistem u zato što ih jednostavno i n ije mogao dokinuti. Te suprotnosti ko je proizlaze iz osnovne p ro tu rječnosti u kapitalističkom načinu proizvodnje, naim e, iz pro tu rječnosti društvene p ro­dukcije i privatnog p risvajan ja proizvoda, moguće je doki­nu ti sam o tako da se dokine i sam a osnovna proturječnost. No, ta je p ro tu rječnost b it kapitalizm a i neodvojiva od nje­ga. S toga je razum ljivo da je svjetski ra t mogao samo zao­štr iti te supro tnosti, a nikako ih nije mogao ugušiti. Priv­rem ena djelom ična stabilizacija do koje je došlo odmah nakon ra ta bila je zato sam o uvod u novu krizu, još težu od one p rije svjetskog rata . Racionalizacija provedena u tim godinam a, silno je povećala produktivnost ljudskog ra ­da. Zbog veom a sm anjenih troškova proizvodnje tvornice su izbacivale na trž ište goleme količine robe. No, ta je ra­cionalizacija išla na račun ljudske radne snage i uskoro su se javile posljedice: ulice su se napunile nezaposlenim a, sm anjila se kupovna snaga. Jako se povećala suprotnost iz­

72

među sposobnosti proizvođenja i kupovne snage širokih m a­sa, ona je svakim danom postajala sve oštrija i veoma je ubrzala razvijanje produkcije u hiperprodukciju u koju ka­pitalistička privreda zbog anarhije u proizvodnji ionako ne­prestano juri. Tako su one snage koje su kapitalističku privredu postavile na noge i pobijedile feudalizam — tehnika i racionalizacija — postale klice njezinog raspadanja i ra ­sapa. Sa svakim tehničkim dostignućem, sa svakom racio­nalizacijom, koja bi u drukčijim socijalnim prilikam a mo­gla predstavljati izvanrednu dobit za ljudsko društvo, još se više zaoštravaju razdiruće suprotnosti današnje privrede.

A kako monopoli utječu na razvoj krize? Oni nastoje teret krize svaliti na ram ena radnog naroda. S jedne s tra­ne, sm anjivanjem plaća i dizanjem cijena ruše životni stan­dard radnika i zaoštravaju klasne suprotnosti između rada i kapitala, s druge strane, bacaju na ulicu deklasirane ma­lograđanske mase koje su koliko jučer imale svoj krov nad glavom, a s treće strane, diktiranjem cijena stvaraju »ška­re« između industrijskih i poljoprivrednih proizvoda što gura u propast srednje i sitne seljake. Mono polis tički kapi­tal, dakle, sistem atski ruši kupovnu snagu radnih masa i, ukratko, onemogućava izlaz iz krize.

Ukoliko pratim o liniju privrednog razvoja posljednjih godina, vidjet ćemo da ona od 1929. godine neprestano pa­da i da nema ni najm anjeg izgleda za poboljšanje. Indeks svjetske produkcije koji je 1928. iznosio 100, ru jna 1932. pao je na 79,3, a ru jna 1933. na 63,3. Još je katastrofalniji pad u indeksu trgovine koji je 1929. iznosio 101 (1928 = 100), a krajem 1933. godine iznosi tek 34,0. Indeks se neznatno po­digao iz svojeg najnižeg položaja u ožujku 1933. godine, i to na račun ubrzanog naoružavanja — vojne industrije — a inače se položaj u privredi još uvijek pogoršava. Sva opti­mistička predskazivanja i proročanstva građanskih i socijal­demokratskih političkih ekonomista pokazala su se ništav­nima. Kriza je temeljito pomrsila teorijske račune građan­ske nacionalne ekonomije i zahvaćala sve dublje i dublje. Bezuspješni su ostali svi pokušaji privrednog izlaienja iz krize. Na unutrašnjem planu započela je velika borba za svaljivanje krize na leđa radnika i seljaka, a izvana je za­počela borba za diobu gubitka među im perijalistima. Kada su privredna sredstva zakazala, financijski je kapital počeo

73

tražiti politički izlaz iz krize, a rezultat je tog traženja — fašizam .

K ada se fašizam prvi pu ta ozbiljno pojavio? U vrijeme krize nakon svjetskog ra ta (Ita lija). A kada drugi put? U vrijem e krize iz godine 1929. i dalje. Fašizam cvate, dakle, sam o u krizi. Pri tom m oram o razlikovati dvije stvari: fa­šističku vladu kao prvo, a fašistički pokret, fašističke mase kao drugo. Fašistička vlada spašava financijski kapital od propasti, od navale ljudsk ih m asa, pokušava m u omogućiti da krizu svali na leđa radnog naroda. Fašistički pokret, me­đutim , sačin javaju m alograđanske i seljačke mase koje se bore za izgubljene položaje u kapitalističkom društvu, a koje im je oduzeo onaj isti financijski kapital, čijim soci­ja ln im osloncem postaju . To su m ase koje više ne žele pod­nositi za tom ljivanje koje vrši financijski kapital, no, s d ru ­ge strane , još se nisu razočarale u kapitalizam . A upravo ova posljednja činjenica om ogućava financijskom kapitalu da ih pom oću dem agogije i im perijalističkih iluzija priv­rem eno iskoristi za socijalnu podlogu svoje vladavine, za svoju vojsku protiv p ro le tarija ta .

Šio je fašizam ?Fašizam je policajac koji je zatvorio sve izlaze u na­

predak, u razvijanje, u budućnost. Fašizam je političko sred­stvo kojim financijski kapital guši ekonom ska i socijalna sup ro ts tav ljan ja koja su u kapitalističkoj privredi postala nerazrješiva. Fašizam je zadržavanje točka napretka nasil­nim političkim sredstvim a. Fašizam je novi politički omot vladavine financijskog kapitala, budući da se stari — de­m okracija — pokazao nesposobnim da političkim sredstvi­m a zadrži proces raspadan ja i rasu la u ekonom skoj i soci­ja lno j stru k tu ri, da ga zatvori u lance političkog aparata.

4. KRAJ DEM O KRACIJE

Fašizam se razvija u različitim državam a na različit način, je r se ni kriza ne razvija ravnom jerno u svim drža­vama. Običaj je da se sv ijet dijeli na fašistički i nefašistički, dem okratsk i i nedem okratsk i. Ta je dioba posve pogrešna. Fašizam nije nešto d ijam etralno suprotno dem okraciji, već se razvija kao d irektn i nasljednik građanske dem okracije.

74

Činjenica da površni prom atrač sve do nedavno u »demo­kratskoj« Francuskoj nije mogao prim ijetiti izrazitu težnju prema fašističkoj d ik taturi ne dokazuje da u privrednoj i socijalnoj s trukturi Francuske nema klica fašističke vlada­vine. Već i vrapci po krovovima pjevaju o lome da tako­zvana dem okracija već odavno nije više ona stara demo­kracija kojom se oduševljavao evropski malograđanin de­setljećima i desetljećima. Naime, u isto vrijeme kada se takozvani »srednji čovjek«, malograđanin, koji je nekada stvarao demokraciju, ili bolje reći neku drugu demokraci ju, nakon straha što mu ga je nanio svjetski rat, lagodno uljulj- kivao u prijatne dem okratske iluzije, zviždeći svoju omi­ljenu popijevku »Politisch Lied ein garstig Lied«, s lom se »demokracijom« nešto dogodilo.

Demokracija je nastala u revolucionarnim borbam a građanstva s feudalcima i uspostavljena je kao revolucio­narni uspjeh te borbe u suprotstavljenosti napola feudal­noj, a napola trgovačko-kapitalističkoj apsolutističkoj vla­davini; ili je pak nastajala postupno kao politički kompro­mis između feudalaca i građanstva, prepuna starih feudal­nih elemenata. Parlam ent je postao m jestom na kojem su se razne grupe kapitalističkog građansLva obračunavale s ostacima tog feudalizma, a ujedno su se tu i sporazum ije­vale o svojim klasnim interesim a. Svoj je vrhunac demo­kracija dostigla istovremeno s nastankom i razvijanjem privrednog liberalizma, log djeteta industrijskog vijeka. Po­litički aparat koji se oslanjao na m anufakturu, slaleški si­stem, kućnu radinost, postao je preuzak za industriju koja je naglo rasla. Građanstvo je državnu vlast i nadzor nad privredom osjećalo kao teški teret kojeg se na svaki način htjelo osloboditi, stoga je politički postajalo sve aktivnije. Sloboda kretanja, trgovine i konkurencije. »Laisser faire, laisser aller« — svima treba dati potpunu, neograničenu slobodu. Sve će samo od sebe doći u red. Lc monde va dc lui-meme — svijet se sam od sebe vrti, nije potrebna ni­kakva kontrola nad njim.

Takva je bila ta prvobitna građanska dem okracija. Pro­gresivna s obzirom na apsolutizam kasnog feudalnog raz­doblja, no ipak u cjelini izraz klasnih težnji mladog indu­strijskog kapitala. Tako je izgledao i francuski revolucionar­ni ustav iz 1791. godine:

75

»On započinje s ljudskim pravim a: svi su ljudi slobo­dni i ravnopravni, cilj je d ruštva da sačuva ova neotuđiva ljudska prava. N akon ovog visokog principa nabraja ustav ljudska prava: slobodu, vlasništvo, sigurnost.

Prve su rečenice prirodne-pravne i kom unističke, ali je završetak fiziokratsko-buržoaski.«1

Stoga je sasvim razum ljivo da su se potlačene klase već prilikom n as ta jan ja te dem okracije digle protiv nje. Jacques Roux je tada pisao:

»Sloboda je sam o fantom ako jedna klasa može izglad- n je ti drugu i ako bogati im aju m onopolno pravo na život i sm rt s irom ašnih. Republika je sam o fantom ako se kon­tra revo lucija može pokazati u neprestanom podizanju cije­na životnih nam irn ica koje dvije trećine stanovništva ne mo­gu p la titi bez najtežih ž r ta v a . . . R at što ga bogati unu tar države vode pro tiv sirom ašnih mnogo je strašn iji od onog što ga inozem stvo vodi p ro tiv Francuske ...«

D em okracije je , dakle, oduvijek bila državni oblik što ga je navlačila vladavina g rađanske klase. Zašto se gospod­stvo industrijskog kap itala pokazivalo upravo u obliku de­m okracije? Zato što je ona najbo lje odgovarala socijalno- -ekonom skoj s tru k tu ri tadašnjeg društva. Produkcija se di­je lila u bezbroj m an jih industrijsk ih poduzeća koja su se m eđusobno takm ičila u slobodnoj konkurenciji. Parlam ent je služio za sporazum ijevanja u zajedničkim klasnim inte­resim a. N ije bilo nikakvih m onopolističkih kapitalističkih dru štava koja bi s trem ila gušenju konkurencije i kojim a bi u tu svrhu bio po treban snažan državni apa ra t u njiho­vim rukam a. D em okratski državni oblik je, naravno, n a j­bolje odgovarao takvim socijalnim prilikam a.

Težnje za oslobođenjem individue u to su vrijeme, una­toč svom klasnom sadržaju , bile ipak progresivne. Ta indi- vidualistička dem okracija znači k ra j političkog apsolutizm a koji je sredstv im a nasilja zadržavao točak razvoja u priv­redi i u čitavom društvenom životu. Taj je progresivni ka rak ­te r dem okracije g rađanstvu om ogućavao dugotrajno mane­v riran je i skrivanje v lastitih klasnih in teresa pod plaštom dem okracije. Uspjelo m u je za dugo vrijem e uv jeriti radni

1 Max Beer, »Povijest socijalizma i socijalnih borbi« (usp. Max Beer, »Opća historija socijalizma i socijalnih borbi«, Zagreb 1933, prev. B. Ad- žija i M. Durman, str. 320 — op. prev.)

76

narod da je dem okracija doista dem okracija, to jest: vla­davina čitavog naroda, a ne samo jedne klase.

Kada se, međutim , krajem prošlog stoljeća počeo razvi­jati financijski kapital, dem okracija je postupno, ali sve više postajala političko oruđe u rukam a financijske oligar­hije koja je gurala dalje od državnog apara ta sve ostale grupe građanske klase, a i široke mase m alograđanstva. Tog je m om enta dem okracija potpuno izgubila sav progre­sivni karakter. Liberalne metode ustupaju mjesto nasilju. Štoviše, čak i reform e što ih je provelo industrijsko gra­đanstvo dobijaju u vrijeme financijskog kapitala zapali buntovničkog znoja, te ih on jednu za drugom odstranjuju. Parlament — taj simbol dem okracije — postaje kulisom iza koje financijski kapital provodi svoj nasilni utjecaj na čitav društveni život. Parlam ent koji je nekada bio mjesto na kojem su se sporazumijevale građanske frakcije s različi­tim ekonomskim interesim a, postaje sada »demokratskim« sredstvom političkog vodstva financijskog kapitala. Ta se vladavina provodi pomoću tankog vrhovnog sloja malogra­đanstva koji ima u rukam a sve visoke položaje u državnom aparatu. Financijski kapital pokušava savijati silom, a ako ne ide silom, onda korupcijom. Stoga je razdoblje »demo­kratske« vladavine financijskog kapitala razdoblje najvećih afera korupcije. Metodu reform i sada sm jenjuje metoda na­silja i korupcije.

Kriza je pomela i posljednje oskudne ostatke nekada­šnje rane kapitalističke individualističke demokracije. Fi­nancijski kapital pokušava težinu krize prenijeti na radne mase, prije svega na p ro le tarijat i na seljaka, te na malogra­đanske mase. Tim se tendencijam a pridružuju i im perijali­stičke težnje financijskog kapitala za novim državama, no­vim tržištima, zahtijevajući jedinstvenu čvrstu naciju koju ne nagrizaju klasne suprotnosti. Demokracija postaje preu­skom za sve te tendencije, njezina elastičnost nije dostatna. Mase nisu spremne da na svoja već ionako opterećena leđa preuzmu još i nove terete, nestaju iluzije o parlam entu, de­mokracija ne može izdržati pritisak gladnih i izmoždenih ljudskih masa — dem okratska se socijalna baza počinje raspadati, dobija sve veće pukotine i zato je nužno novo sredstvo koje će te mase zadržati. Stoga financijski kapital ukida demokraciju i neprikriveno uvodi — vladavinu faši­

77

zma. Za takvu je vladavinu, m eđutim , potrebna socijalna podloga, po trebne su narodne m ase zaslijepljene demagogi­jom , opijene im perijalističk im iluzijam a, podsticane u svo­jim reakcionarn im šovinističkim instinktim a — a taj zada­tak obavlja fašističk i pokret.

5. FAŠISTIČKI POKRET

»Da, u Evropi se digao nerazum i progoni razum. Ljudi su se um orili od m išljen ja i razm išljanja. Sto je napravio, p ita ju oni, razum u tim posljednjim godina­m a, što su nam koristile spoznaje i iskustva? Pa vje­ru ju onim a koji p reziru duh. V jeru ju da razum spu­tava volju, razara korijene duha, ruši društvene temelje i da je čitava bijeda, i socijalna i privatna, njegovo dje­l o . . . Posljedice su strašne. Ljudi su navikli govoriti 'da' svojim niskim instinktim a, svojoj vojničkoj podivljalo- sti. Duhovne i m oralne vrednote, teško i naporno skup­ljane tokom stoljeća, izložene su preziru i m ržnji onih koji vladaju. Sloboda i čovječanstvo, bratstvo i praved­nost — otrovne fraze: bacite ih na đ u b r iš te ...«

(E rnst Toller)

Već sm o prije vidjeli da u b it monopolističkog financij­skog kapitala spada postupno razvlašćivanje takozvanog »srednjeg staleža« ili m alograđanstva koje svojim prim itiv­nim proizvodnim apara tom nije sposobno za konkurentsku borbu sa svemogućim m onopolističkim kapitalističkim dru ­štvim a. Tu se nalazi privredni uzrok i početak fašističkog pokreta. To p ropadan je m alograđanstva i seljaka poprim a posebno o štre oblike i posebno nagli tem po u vrijem e opće privredne krize. M ase sitnih trgovaca, sitnih poduzetnika, obrtn ika i sličnih m alograđanskih staleža, a osim njih još i nam ješten ika, intelektualaca itd. naglo gube privatno vla­sništvo, privilegije što su ih zadobile u prošlim vrem enim a, pogodne položaje u političkom apa ra tu države i vide se na ulici, p ljačkom lišeni svega što ih je svrstavalo u takozvani »bolji dio društva«. S n jim a ukorak ide i seljak što ga kapitalist razvlašćuje djelom ično uvođenjem kapitalističke tehnike u poljoprivrednu proizvodnju, a djelom ično poli­tikom visokih monopolnih cijena u industriji. Razumljivo

78

je da se u tim m asam a jav lja silan o tpor protiv monopo- lističkog financijskog kapitala. Ali, gdje naći oslonac? Kla­sno raznoliko malograđanstvo — šareni mozaik sve od do­brostojećeg poduzetnika što ga je tek počeo daviti financij­ski kapital, pa do proletariziranog intelektualca što ga od proletarijata dijeli samo ideologijsko nasljeđe nekadašnjih vremena, njegov intelektualistički ponos — to heterogeno malograđanstvo nema i ne može imati nikakvu samostalnu ideologiju, nikakvu klasnu snagu. S jedne strane, bespomo­ćno stoji spram monopolističkog kapitala koji ga doista razvlašćuje, a s druge strane, do kostiju ga prožima strah pred proletarijatom za koji se boji da će ga — razvlastiti! Tako malograđanin počinje tražiti neku »treću snagu«, od­lučnu, poštenu i snažnu, koja bi mu vratila izgubljeni polo- iaj u kapitalističkom društvu i onemogućila financijskom kapitalu da ga siše. M alograđanin vjeruje u mogućnost no­vog pravednog »pregrađivanja« kapitalističkog društva koje bi mu vratilo kapitalističke profite u kojima je sudjelovao tada kada još nije bilo monopola, odnosno kada njihova moć još nije bila toliko silna, kada još nije bilo divovskih strojeva, kada je sve još teklo po dem okratskim tračnica­ma slobodne konkurencije, kada je malograđanski inleli- *ent još imao privilegirani položaj u društvu pa je mogao .umišljati da je njegov »vođa«. Predaje se iluzijama o »je- linstvenoj snažnoj naciji«, o državi koja će stajati »iznad tlasne borbe«, koja će »odstraniti klasnu borbu« i povesti iaciju u pobjednički rat, zadobiti nove kolonije, podrediti lova tržišta i nove pokrajine i stvorili nove mogućnosti ada i djelovanja. Uporedo s tim im perijalističkim željama, nalograđanski fašistički pokret bljuje i prividno protuka- )italističke, a uistinu besmislene lozinke, kao »protiv izroda kapitalizma«, protiv »grabežljivog kapitala«, protiv »inter- lacionalnog kapitala«, protiv »kamatnog ropstva« i slično.

Malograđanin vjeruje u mogućnost takvog »pregrađiva­la« kapitalizma zato što mu, između ostaloga, posebno ko- upcija daje varljivu sliku današnje strukture kapitalistič­kog sistema. Čini mu se da je ona kriva za njegovu pro- >ast, dok bi uistinu tehnički jači financijski kapital i bez :orupcije potkopavao malog poduzetnika. Korupcija samo ►rati trule prilike i nije njihov uzrok.

79

Ideologija tih m alograđanskih i seljačkih masa, dakle, po svem u odgovara njihovom socijalnom sastavu. Prem a tom e, kako tu nem a nikakve čvrste povezanosti, nikakvog jed instva i klasne o tpornosti, i njihova je ideologija kaoti­čna, nejasna, skupljena sa svih strana , neorijen tirana i ne­razum na. Fašističke se lozinke protive svakom razum u, no te m ase ipak h rle za n jim a. T jera ih očaj, s trašna sjenka pro le tarizacije, b ijeda ko ja se svaki dan sve jače jav lja — a sve se to isprepliće s reakcionarnim egoizmom tih masa koje žele na trag , u razdoblje ranog kapitalizm a. To se veže uz p rim itivne dnevne provale nezadovoljstva i bijede dekla­siran ih m asa i te neorijen tirane provale želi napuhati u ideo­logiju. Svi ti uzroci om ogućuju tum ačenje čudne neusugla­šenosti ciljeva i m išljen ja ko ja vlada tim m asam a, tu je moguće tum ačiti kako se m ase istovrem eno oduševljavaju za im perijalističk i ra t koji će im donijeti sam o štetu i još ih jače p ritisnu ti uza zid, dok su s druge strane, pune pri­vidno p ro tukap ita lis tičk ih fraza. Tu se pokazuje čitava tra- gičnost »srednjeg staleža« koji p ropada. Zaslijepljen dema­goškim frazam a fašističk ih vođa on podupire upravo onaj društven i sloj koji ga je bacio u propast. Bori se protiv financijskog kapitala, a u jedno učvršćuje njegovu vlast. F inancijsk i kap ita l s ja jno koristi činjenicu da m alograđa­nin pokušava rješavati svoj položaj još u okviru kapitali­stičkog sistem a. Fašističke m ase šalje u borbu protiv pro­le ta rija ta . Svaki pokret, m eđutim , koji je uperen protiv pro­le ta rija ta , nužno postaje socijalnim osloncem vladavine fi­nancijskog kapitala . Takva je, dakle, povijesna uloga faši­stičkog pokreta: sub jek tivno to je otpor deklasiranih malo­građanskih i seljačkih m asa protiv financijskog kapitala, a ob jek tivno je to rat financijskog kapitala protiv proleta­rijata. P revareni su ovdje — m alograđanin i seljak. Njihova borba p ro tiv p ro le ta rija ta znači njihovu borbu protiv sebe sam ih, je r je jed in i pravi saveznik i vođa u borbi malogra­đanina i seljaka p ro tiv financijskog kapitala upravo — p ro le tarija t. Fašistički pokret pljuje, dakle, u vlastitu zdjelu.

6. NADLJUDI

»Neka budućnosti ostane prepušteno da li će povi­je s t H itleru odrediti m jesto velikog trageda ili velike

lude. Izvjesno je, međutim , da će mu pripasti jedrio od ta dva m je s ta . . . Jer, ta j je čovjek najgigantskija od svih prevara koje su ikada zaslijepile ljudski duh. Nje­gova je filozofija netočna, je r je rođena u mržnji; nje­gova je politika opasna, je r počiva na neznanju; a čak je i njegova uniform a obm ana — kopija simbola koji

nije razumio ...«(Beverley Nichols)

Kako ideološki dezorijentiran malograđanin zamišlja fašističku vladavinu? Za njega je to vlada »jake ruke po­štenih muževa« koji će znati razdvojiti dobro od zla i koji će brinuti o svemu. To utopističko, bezglavo strem ljenje li­jepo je označio E rnst Toller u knjizi »Moskva — New York — Madrid«:

» ... Svuda ista luda vjera da će odnekud ustati čovjek, vođa, Cezar, M esija i da će učiniti čuda. On će nositi odgovornost za buduća vremena, upravljati živo­tom svih, o tjerati strah, dokinuti bijedu, stvoriti novi narod pun sjaja. On će, štoviše, snagom svojeg nadze­maljskog poslanstva pomladiti slabog starog Adama. Svuda ista luda želja da se nađe krivac za protekla vremena kojem bi natrpali vlastitu slabost, vlastite gre­ške, vlastite zločine...«

Toj je malograđanskoj masi trebalo samo dati »vođu«, »ducea«, »Fiihrera«. Onaj tko je pratio povijest Hitlerovog fašizma u Njemačkoj možda se čudio kakve to nam jere ima njemački financijski kapital koji je tog »revolucionar­nog narodnog tribuna« čitavo vrijem e novčano podupirao, unatoč njegovim brojnim »antikapitalističkim« izlivima. Na­kon svega što smo do sada utvrdili nema više nikakve tajne u toj činjenici. Hitlerov fašistički pokret bio je samo neka­kva perm anentna kontrarevolucija njemačkog financijskog kapitala koja je zauzela svoje bučno m jesto u državi tek tada kada su se zidovi njemačke kapitalističke društvene zgrade počeli već vrlo opasno tresti.

Tko su ti »Fiihreri« i »pod-Fiihreri« ? Bivši oficiri i po­doficiri, propali plemići i veleposjednici; »gospoda koja su u ratu našla svoj obrt, koja u kom andiranju, gaženju čiz­mama i strijeljanju vide sadržaj svog života. Otpaci sred-

6 Komunisti o faSizmu 81

njeg staleža, osuđeni na propast, naviknuti na parazitski život« (Theodor Balk). To su ljud i koje je financijski kapi­ta l pridobio pom oću neposrednog korum piranja, dodjelji­vanjem visokih m jesta u državi i dobro plaćenih poslova u privrednom upravnom apara tu . To su ljudi bljutave ideo­logije, plitki, nesposobni, predstavnici klase koja um ire, ali am biciozni i egoistični. M egalomani koji u svojoj bestijal­nosti ne znaju za granice. S tim najvišim fašističkim vrho­vim a tijesno je sras tao gornji sloj m alograđanstva koji u kom pliciranom i b ro jnom državnom apara tu vidi jam stvo svoje egzistencije. To su činovnici, nam ještenici, in telektual­ci svih vrsti, ukra tko : fašistička b irokracija . Za njim a tap­kaju m ase ob rtn ika koji p ropadaju , sitn ih trgovaca i podu­zetnika i sličnih slojeva, a iza svih n jih osirom ašeni seljački puk koji im a slijepo povjerenje u dem agoškog »Mesiju«, če­ka na rješenje, čeka na su tra . . . Uzalud čeka . . . budući da fašistička b irok racija koju plaća financijski kapital i koja može opsta ti sam o pod njegovom vlašću, nem a interesa da ubije svog hran ite lja .

U svrhu m ask iran ja te gigantske prevare potrebna je politika koja bi vođu izdvojila iz sredine ljudskih masa i dala m u nekakvo m itsko značenje. Fašistički vođa dobija crte egipatskog faraona kojeg su poštovali kao boga. On je u tjelovljen je N ietzscheovog »nadčovjeka«. M asama su za- pušena usta . 8. parag ra f u »Deset zapovijedi talijanskog mi- licionera« glasi: »Mussolini je uvijek u pravu!« »Čovjek, misao, etika, m oral — to su fraze za mase«. Iznad svih sto je 'n ad ljud i’ — 'Duce', 'F iihrer' koje, kao što kaže Hitler, » ... ne vodi nikakav m oral sam ilosti, već im je jasno da im aju pravo vladati na osnovi bolje rase i koji bezobzirno održavaju to gospodstvo nad širokom m a so m . . . »Zar lo ni­su riječi abnorm alnog m egalom ana?

»Fiihreri« duboko preziru »masu«. Radnici su po Hitle- rovom m išljen ju ološ » ... koji neće ništa drugo nego kruha i igara i nem a nikakvo razum ijevanje za bilo kakve ideale«. N ije li to m išljenje iznenađujuće slično m išljenju propada- jućeg rim skog plem stva?

»Kruha i igara ...«Za shvaćanje fašista karak teristična je ova pjesm a hi­

tlerovskog pjesnika von Selchofa koju je objavio »Volki- scher Beobachter«:

82

Mrzimmasu,podlu,prostačkukoja pognutim vratom jede, pije i rađa djecu.M r z immasun e ja k u ,krotku,koja danas još vjeruje u mene, a su tra će mi piti krv.

Isti brutalni neljudski individualizam koji ima potpuno psihopatske crte, naći ćete kod talijanskog fašističkog pje­snika D’Annunzija.

7. FAŠIZIRANJE SOCIJALNE DEMOKRACIJE

Naš bi pregled fašističkog pokreta ostao nepotpun kada ne bismo razm otrili i jednu posebnu vrstu fašizma koja na­staje u socijaldemokratskim redovima i ima svoje korijene u radničkoj aristokraciji, te u stranačkim i strukovnim bi­rokratima. Socijaldemokratske stranke su kao zastupnici radničke aristokracije i b irokrata uskoro osjetile sraslost interesa s raznim malograđanskim strankam a i zajedno s njima našle su se na krivudavoj liniji građanske politike. Odatle proizlazi i zanimljiva činjenica da su one uvijek surađivale s građanskim strankam a na desnici, a nikada s radničkim strankam a na ljevici.

Gornji sloj socijaldemokratskih stranaka i strukovnih organizacija ugnijezdio se u građanskom državnom aparatu i jednostavno više nema interesa za rušenje kapitalističkog društva. Taj je sloj malograđanski po svojoj klasnoj biti, te se paralelno s raspadanjem kapitalističke privrede sve više otuđivao od proletarijata. Dok je p ro le tarijat na udarce financijskog kapitala odgovarao borbom, socijaldem okrat­sko je vodstvo nastojalo upravljati svoju barku vječitim paktovima i kompromisima. To je razumljivo, je r socijal­demokratski birokrat vidi u očuvanju današnjeg društva jamstvo svojeg privrednog opstanka. Zato se socijaldemo­

83

k ra tsk a b irok racija sve oštrije okretala protiv borbenih radn ika i slala pro tiv n jih vojnike i policajce. Umjesto bor­benih radn ičk ih paro la socijaldem okratski vođe sipaju lo­zinke o su radn ji s trukovnih radničkih organizacija i priv­rednih sav je ta poduzetnika i o pravednoj raspodjeli dobara. Svakom e postaje jasno da se iza tih lozinki ne skriva ništa drugo nego najjednostavn ija fašistička dem agoška lozinka0 »harm oniji između rada i kapitala«.

V rhuške socijaldem okratsk ih organizacija postupno se, dakle, fašiziraju . N em a više b itne razlike između fašističkih1 socijaldem okratsk ih vođa. Jedni rješavaju kapitalističku privredu fašističkom d ik tatu rom , a drugi socijalfašističkom dem okracijom . Pri tom nikoga ne sm ije sm etati činjenica da su fašističke vlade dosta b ru ta lno skinule socijalnodemo- k ra tske vođe s n jihovih privilegiranih m jesta u državnom apara tu . V alja razum jeti da izm eđu jedn ih i drugih postoji o š tra konkuren tska borba za m jesta . Tako se događa da fa­šistička vlada dio socijaldem okratske b irokracije razbije najnasiln ijim sredstvim a, a drugi jednostavno asim ilira. Prvi je dio obično ap a ra t s tranke, a drugi su strukovni bi­ro k ra ti ko ji su fašistim a dragocjeni zbog p ro le tarija ta što ga im aju u svojim organizacijam a.

R asap u socijaldem okratsk im strankam a odvija se da­nas m nogo brže nego u fašističkom pokretu. P ro letarijat ni­je nezadovoljan sam o nekim crtam a u današnjem kapitali­stičkom sistem u, kao što su to, na prim jer, m alograđanske m ase, već je nezadovoljan s biti kapitalizm a. Zato je pred n jim mnogo teže dulje vrem ena m anevrirati demagoškim frazam a, nego p red m alograđanskim strankam a. Toj činje­nici valja p rip isa ti to da socijaldem okratske stranke svuda p roživljavaju svoje posljednje časove.

8. FAŠIS TIČKA IDEOLOGIJA

»Fašizam je kapitalizam u trenu tku u kojem se ra ­zotkriva kao zvijer. N aša današnja borba je, kao svaka k u ltu rna borba, borba za čovjeka i protiv zvijeri.«

(M artin Andersen-Nexo)

84

»Naš je program vrlo jednostavan: želimo vladati«. Ta rečenica, koju je jednom izgovorio Mussolini, zaudara na financijski kapital. »Država je etička univerzalna volja« — ove je riječi taj isti Mussolini izrekao jednom drugom pri­likom. No, to Mussolini više nije govorio financijskom ka­pitalu već malograđanstvu. Uzmimo još jednu takvu su­protnost. Na pitanje što je država, Mussolini je odgovorio u parlamentu: »Država, to su karabinjeri«, a u enciklopediji pjeva državi him nu o »mitskom osjećaju« i »etičkoj univer­zalnoj volji«. To je fašizam. S jedne strane, program finan­cijskog kapitala, s druge strane, lozinke prevarenih masa. S jedne strane, brutalni teror, s druge strane, bezgranična demagogija.

Fašizam računa s instinktim a i potrebam a m alograđan­skih masa i usm jerava ih u pravcu koji nije štetan za raz­vijanje financijskog kapitala; borbu protiv p ro letarijata oblači u ruho nacionalizma, a im perijalističke težnje u ruho rasizma. Tu je smisao te bru talne ideologije. Ubiti u čov­jeku ono što ga čini čovjekom; potencirati njegovu nacio­nalnu svijest do te m jere da istisne ljudsku svijest i doka­zati deklasiranim m asam a kako im aju pravo živjeti na ra­čun drugoga, na račun potlačenih naroda — ova se provi­dna im perijalistička misao skriva iza »rasizma«. A tamo gdje nema te fraze govori se o »dvijetisućegodišnjoj kulturi«, »poslanstvu naroda« ili nečemu sličnom. A cilj je svuda je­dan te isti.

Fašizam mora otupiti oštricu antikapitalističkih težnji deklasiranih malograđana. Na tome se zasniva antisem iti­zam. Njegova je svrha prije svega u tome da malograđan­skim i seljačkim m asam a da m etu za te njihove težnje koje bi inače mogle postati opasne po financijski kapital. Nije to ništa drugo nego komedija koja treba zaslijepiti razjarene mase. Tamo gdje fašističke vođe nem aju pri ruci antisemitizam, na njegovo mjesto dolazi lažljiva »borba pro­tiv stranog kapitala« i slične lozinke.

Treća je fašistička fraza »harmonija između rada i ka­pitala«, te staleška (korporacijska) država. Na temelju te stare srednjovjekovne cehovske institucije fašizam pokuša­va radnika potpuno podrediti poduzetniku. Zadatak je kor­poracijskog sistema da čovječanstvo postavi na osnovu ka-

85

sli i tako razbije jed instvenu frontu potlačenih klasa. Po­moću k asti trebalo bi dokinuti klase i klasne borbe.

A fašistička ku ltu ra? Nema fašističke kulture! Jednako kao što je fašistička d ik ta tu ra zadnji, ali nužan korak fi­nancijske o ligarh ije u socijalno-ekonom skom pogledu, tako i fašističko ku ltu rno barbarstvo p redstav lja posljednji po­k re t građanske ku ltu rne reakcije , b ru ta lan napad na klice nove ku ltu re koje takozvanoj građanskoj civilizaciji i kul­tu ri ra s tu preko glave. Fašizam napada svako znanstveno o tkriće, svaku slobodnu misao, svaku slobodnu um jetnost. Fašistička vladavina izgoni znanstvenike, uklanja žene iz javnog života, s posla, ukida institu te za seksologiju, zabra­n ju je ateistička d ruštva, ukratko: svaki napredan poriv u bilo kojoj grani života. O tom e opipljivo i jasno piše am erič­ki pisac Michael Gold: » ... Fašizam svuda predstavlja proš­lost: želi sačuvati ono što je povijest odbacila. Nacisti su sa svojeg s ta ja liš ta pokazali pravilan instink t paleći knji­ge Thom asa M anna, Rom aina Rollanda, Siegm unda Freu­da, A lberta E insteina i drugih. Svaka velika misao, svako znanstveno ostvaren je posljednjih pedesetak godina u naj­dubljo j su supro tnosti sp ram nacističkog 'duha' koji je u svojoj biti onaj m alograđanski duh, onaj duh ren tije ra i trgovaca koji ne osjeća potrebu za genijim a ni za o tk ri­ćim a ...«

Ne sm ijem o m isliti da to kulturno barbarstvo počinje tek dolaskom fašizm a na vlast, jednako kao što ni dik ta­tu ra m onopolističkog financijskog kapitala ne počinje tek fašističkom dik tatu rom . Ne, postupna likvidacija svih na­prednih elem enata u kulturi započela je već davno, onog časa kada je kapitalizam postao preprekom daljnjeg eko­nom skog i socijalnog razvoja čovječanstva. Tog se trenut- tka g rađanska ideologija počela gubiti u idealističkoj filo­zofiji i njezinim se posredstvom našla neposredno u reli­giji, m istici i p raznovjerju . G rađanski ideolozi nisu pošli naprijed već natrag u traženju recepta za spas.

Istina vodi spoznaji da je potreban tem eljit prevrat u socijalno-ekonom skoj društvenoj s truk tu ri — a građanin se tom u protivi. Za njega je š te tna ku ltu ra koja vodi na­prijed; tu je m aterijaln i uzrok za »Untergang des Abend- landes«. K ada su neki engleski fizičari i biolozi »otkrili« kako novi rezultati p rirodnih znanosti opovrgavaju m ateri­

86

jalizam, vrlo im je dobro odgovorio engleski filozof Russel: »... Sve ono čime su ti učenjaci poduprli tradicionalne re­ligiozne predstave, oni ne tum ače kao učenjaci već kao dobri građani koji s trahu ju za svoje privatno vlasništvo i 'vrlinu'. Rat i ruska revolucija pretvorili su sve plašljive ljude u konzervativce, a profesori su ionako, već po svojem temperamentu, kukavice.«2

Fašističko kulturno barbarstvo je, dakle, sasvim dos­ljedno nastavljanje te linije. Nema bitne razlike između prije i sada: ono što se prije rušilo perom sada se ubija ognjem i mačem. Fašističko kulturno barbarstvo je, da­kle, posljedica konzekvenci u rasapu građanske kulture »... Stvorili smo svoj mit. Mit je vjera i strast. Nije potreb­no da bude i istina.« To je rekao Mussolini. Tako, naime, fašist predstavlja sebi narodne mase: »Kruha i ig a ra ...«

Umjesto ideologije, um jetnosti, kulture servira im mit, šovinizam, ljubom oru na sve što je »nacionalno« pa još or­ganizacije, uniforme, znakove, parade, rangove, h ijerarhi­ju. Nedostatak idejnosti nadom ješta se organizacijskim ra­dom.

No, može li fašizam zatvoriti ljudsku misao u unifor­mu, u lance? Ne može! . . . Knjige koje su izgorjele na lo­mačama još plamte, a ljudi koji su pali u fašističkim tam ­nicama — žive.

9. FAŠIZAM NA VLASTI

»Fašizam nije samo kontrarevolucionaran već je i 'konlrahistorijski'. Valja skupiti svu snagu da bi se mo­glo plivati protiv stru je kao što to radi H itler i kao što je radio Mussolini. H itler mora izvući korist iz svake predrasude, iz svake strasti koja se pojavi kako bi mo­gao zaustaviti prirodne, ekonomske tokove koji s tre­me kraju tog sis tem a. . . Fašistički vođa u svakoj očaj­noj situaciji koristi i razvija sve strasti, sve predrasude. Tako Hitlerovo vodstvo tjera do grubih ekscesa koji od­bijaju od njega čitav svijet. No, više nego ikada svijet mora danas shvatiti da će fašizam uvijek ići tim putem

1 Iz Fogarasi: »Kraj građanske ideologije i fašizam«

87

i da m ora ići tim putem . Fašisti im aju protiv sebe po­v ijest — povijest i ljudsku pamet.«

(Lincoln Steffens)

»Evropa će kroz deset godina biti fašistička ili je neće biti.« Ovom je rečenicom , ko ju je izgovorio p rije nekoliko godina, M ussolini rekao sve o fašizmu. Kao prvo, da je fa­šizam ob rana kapitalističkog privrednog sistem a i, drugo, da je fašizam jed ina obrana koja p reosta je tom sistemu. Fašizam, dakle, ne donosi u društvo nikakav novi mo- m enat, ne rješava n ikakav konflikt, ne donosi nikakve soci­ja lne ili privredne prom jene, već im a sam o jednu svrhu — pom oću političkih sredstava b rinu ti za to da mnoštvo su­p ro tnosti i p ro tu rječnosti u kapitalističkom sistem u ne do­vede do eksplozije. Ukoliko gledam o kroz te naočari (a po svem u što sm o do sada spoznali, znam o da su to jedino is­pravne naočari) neće nam biti teško spoznati pravo lice fa­šizm a na vlasti.

P rijelaz iz dem okracije u fašističku d ik ta tu ru može se odvijati na više načina. To se zbiva ili neposredno, bez pom oći fašističkog pok re ta (Austrija) ili u polaganom, p ri­krivenom prijelazu pom oću dem okratsk ih sredstava (SAD), ili se odvija pom oću takozvane »nacionalne revolucije« ši­rok ih m alograđanskih i seljačkih m asa (Italija, Njemačka). Ti različiti načini na koje financijski kapital zaposjeda vlast ovise o u n u tra šn jo j socijalno-ekonom skoj struk tu ri. Prvi je pokušaj financijskog kap itala zauzim anje vlasti bez fašis­tičkog pokreta. Za financijski kapital m ase su — strašilo. One već sam e po sebi tje ra ju financijskoj oligarhiji strah u kosti. Zato se toj oligarhiji ipak čini da je nekakvo »manje z/o«, ali ipak zlo kada m ora pustiti fašističkog »narodnog tribuna« na korm ilo države. Tu valja tražiti uzroke tako­zvanog »državnog fašizma« koji se u N jem ačkoj pokazao u vrijem e von Papena, Schleichera, pa već i u vrijem e Briin- ninga. Tome se p rid ružu je n išta m anje važan m om enat m a­nevriran ja , naim e, nam jera da se fašistički pokret što du­že zadrži u »opoziciji« budući da sam o tako može postati oklopom za pravi revolucionarni pokret. Fašizam se na vlasti brzo ubija.

Već smo ran ije govorili o fašističkom pokretu. Finan­cijski kapital je, p rije ili kasnije, uvijek prinuđen da traži

oslonac u tom pokretu. Stoga nastoji stvoriti takav pokret i tamo gdje je došao na vlast bez njega.

0 tome koliko će vremena fašistički vođa um jeti pri­krivati svoje služenje financijskom kapitalu ovisi (bez ob­zira na subjektivnu sposobnost revolucionarnog faktora o kojoj, s druge strane, ovisi brzina propadanja) koliko će dugo moći držati mase u šahu. Da li će fašistička vlast mo­ći održati obećanja što ih je dala širokim m asama? Ili bo­lje: budući da je fašistička vlada u službi financijskog ka­pitala, što će moći ponuditi m asam a svojih m alograđanskih pristalica u okviru monopolističkog kapitalizma?

Malograđanski poduzetnik (trgovac, obrtnik) vidi uzro­ke svoje bijede u velekapitalu, u bankama, u visokim ka­matnim stopama, u velikoj industriji, veletrgovinama, viso­kim porezima, itd. R ješenje tih p itan ja on dakle očekuje od svojeg »Fiihrera«. Jasno je da fašizam kao zaštitnik finan­cijskog kapitala neće moći odgovoriti ni na jedno od tih pitanja.

Odmah se pokazalo da je fašističko bučanje protiv ve­likih trgovačkih kuća i veleindustrijskih poduzeća bluff. Hitler je dao zatvoriti nekoliko stotina sitnih trgovaca zbog »nabijanja cijena«, a istovremeno je čitav niz veleindustrij­skih pogona oslobodio poreza i dažbina i djelomično ih čak podupro velikim novčanim svotama. Povoljan položaj mo­nopola u fašističkoj državi vuče u monopole i one grane koje prije nisu bile monopolizirane. Im a u Njemačkoj či­tav niz takvih slučajeva. A u Italiji, Poljskoj i SAD fašizam je kartelizirao industriju državnom silom. Isto priprem a i Hitler. Mali trgovac, poduzetnik ili obrtnik tako je potpuno ovisan o monopolističkim dobavljačima koji su najčešće i njegovi vjerovnici. »Reorganizacija« bankarstva provedena je tako da je fašistička država narodnim novcem podupira­la financijske kapitaliste. A kam atna je stopa ostala ista ili se djelomično čak povećavala. Jednako je završila i fa­šistička demagogija protiv trgovačkih kuća (veletrgovine ko­je same prodaju najrazličitiju robu na malo). U Njemačkoj je došlo do konačne likvidacije te kam panje tako što je vla­da izdala naređenje da se uklone plakati iz prvih dana fa­šističke vlasti, a koji su visili u svim javnim lokalima, s napisom: »Onaj tko nosi svoj novac u trgovačku kuću po­maže proletariziran ju širokih narodnih masa i radi protiv

89

program a NSDAP-a«. Ispraznom se pokazala i nada malo­g rađanskih i seljačkih m asa da će se sm anjiti porezi i daž­bine. To i nije moglo biti drukčije, je r fašizam znači teror, a za te ro r je po treban bro jn i policijski i b irokra tsk i apa­rat; fašizam također znači rat, a za to je potrebno naoru­žanje. I za jedno i za drugo potrebni su novi dohoci.

Što može fašistička vlada ponuditi činovnicima, nam je­štenicim a i sličnim m alograđanskim pozivima? Apsolutno ništa. N jihov bi se položaj popravio sam o onda kada bi se popravio opći privredni položaj, kada bi se, dakle, našao izlaz iz krize. A fašizam ne sam o da nije našao taj izlaz već je još zaoštrio krizu u cjelokupnoj društvenoj zgradi.

Da li će fašistička vlada pomoći seljacim a? Cijene na trž ištu ovise o potražnji. A zato što je kupovna snaga naj­većeg potrošača poljoprivrednih proizvoda — radnika i na­m ješten ika — jako pala, seljak prodaje malo i jeftino. Ni tu fašizam neće moći ni malo pomoći. Seljakov se položaj može popraviti sam o u slučaju da se poveća kupovna sna­ga gradskog stanovništva, a na to nije moguće ni pomisliti s obzirom na p ritisak financijskog kapitala. No, varao bi se onaj tko bi pom islio da se fašistička vlada ne »zanima« za sudbinu seljaka. Talijanski je fašizam svojom agrarnom politikom koja se odvija po receptu talijanskih veleposjedni­ka, bacio tisuće sitn ih i s redn jih seljaka na prosjački štap, u korist veleposjednika. Poznato je također u kakvim ne­ljudskim prilikam a živi ta lijanski poljoprivredni p ro le tari­ja t. H itler v jerno p ra ti M ussolinijeve korake. Dare, nacis­tički »specijalist« za seljačko pitanje , napravio je plan i taj je plan ozakonjen. Prem a tom zakonu proizvodnja žita se karte rira la što je bio davni san p ruskih veleposjedničkih junkera . O dređene su m inim alne cijene žita i zabranjeno njegovo prodavanje po nižim cijenam a. Zbog visokih cijena, naravno, pada po tro šn ja pa seljaci im aju još m anje priho­da, a dobit će izvući sam o veleposjednički liferanti na veliko.

Vidjeli smo da fašistička vladavina neće moći pomoći m asam a svojih m alograđanskih i seljačkih p ristalica ni u jednom od p itan ja koja ih pritišću. Nekoliko mjeseci fa­šističke vladavine srušilo je m alograđansko utopističko m a­štan je o »zlatnim s tarim vremenima«.

A p ro le ta rija t? On u golemoj većini nije nikada vjero­vao fašističkoj dem agogiji te ga fašistička vladavina ne mo-

90

žc ni »razočarati«. Proletarijat jc onaj tko stvara cl ruši ve­no bogatstvo (danas bogatstvo financijske oligarhije), siva ra višak vrijednosti, donosi profit, stoga je sila fašističke vladavine usm jerena prije svega na njega. Fašizam ostavlja kapitalu slobodne ruke u svaljivanju krize na radnička ple­ća. Odmah nakon nastupa fašističkih vlada pale su radničke nadnice, a istovremeno se počelo lomiti i radničko socijalno zakonodavstvo.

Svjetski fažizam velikom pompom priređuje »borbu protiv narodne bijede«, »protiv nezaposlenosti« ilcl., no is tovremeno ne može prikriti pljačkaški pohod financijskog kapitala na životne interese proletarijata . H iller je prošle zime priredio kolosalnu akciju pod naslovom »Borba pro­tiv gladi i zime«. O toj je komediji londonski »Times« pisao 15. rujna prošle godine ovo: »U cjelini svi su ti novi pri­jedlozi zapravo na dosta bijedan način diletantski. Ne otva­raju nikakvo novo područje rada. Ne stvaraju nikakvo no­vo bogatstvo. Ni na kakav način ne mogu pomoći u pobolj­šanju privrednog položaja naroda. Oni naprosto stvaraju čitav jedan veliki sistem milostinje ...«

I to je istina. U vrijeme svoje vladavine laši/.am nije nigdje mogao stvoriti nove mogućnosti za rad. Sav njegov rad u lom pravcu naprosto je skupljanje milodara, oduzi­manje od dohotka onih koji im aju malo za one koji nemaju ništa. Očito je da se takvim postupanjem kupovna moć na­roda u cjelini ne povećava ni za dlaku. No, ipak valja sma­njiti nezaposlenost — budući da jc fašistički vođa to godina­ma obećavao. H itler je to napravio virtuozno (ali njegov re­cept nije nov; to je recept fašizma uopće). Nije, naime, sma­njio nezaposlenost nego broj nezaposlenih. To se dogodilo tako da je tisućam a i tisućama oduzeo potporu za nezapo­slene. Nekoliko stotina tisuća radnika po zakonu o »radnoj obavezi« upregnuto je u posebna radna odjeljenja. Nezapo­sleni koji služe u takvim državnim odjeljenjim a bilo u Nje­mačkoj, Italiji ili pod »socijalnim reformatorom« Roosevel- tom ni po čemu se ne razlikuju od starovjekovnih robova. Rade za lošu hranu i prenoćište na slami pod vojničkom disciplinom — to je sve što zarađuju. U takvim uvjetim a fašistički »Fiihreri« mogu, naravno, vikati po čitavom svi­jetu da su dokinuli nezaposlenost. No, zapravo vidimo i u tom slučaju da fašizam ne dokida uzroke nego ubija poslje-

91

dice, to je st, da se ne bori pro tiv nezaposlenosti, nego pro­tiv nezaposlenih.

Fašistički vođe dobro znaju za koga vladaju. Na čelu njem ačke p rivredne politike sto ji takozvani »Generalni sa­v jet n jem ačke privrede« čija je svrha davanje savjeta držav­nom vodstvu. U tom se savje tu nalaze ova gospoda: devet veleindustrijalaca, m eđu n jim a Thyssen, Siemens, Vogler — tri vođe najvećih n jem ačkih m onopolističkih industrij­skih d ruštava , nada lje četiri bankara , među n jim a poznati financijski m agnati R einhart i Finck, dva veleposjednika i fašist Ley kao predstavn ik »N jem ačke fronte rada« koji je osim toga tijesno povezan s njem ačkim bankarskim krugo­vima. Ne može b iti n ikakve sum nje o privrednoj politici te gospode. Na čelu današn je N jem ačke nalazi se cvijet nje­m ačke financijske oligarhije, najviši vrh njem ačkog finan­cijskog kapitala . N ije, dakle, nikakvo čudo da je jedan od prv ih dekre ta što ga je kroz u s ta svojeg m inistra Leya iz­dala n jem ačka fašistička vlada bio ovaj: »Zbog toga će sta- leška država opet v ra titi vodstvo pogona njegovom prirod­nom vođi, poduzetniku, koji tim e, m eđutim , preuzim a i svu odgovornost. Pogonski se savje t poduzeća sasto ji iz radni­ka, nam ješten ika i poduzetnika. No, ta j savjet im a samo sa­vjetodavni glas. O dlučivati m ože jedino sam p o d u ze tn ik ...«

Tako izgleda staleška država koja je danas m eta čež­n ji svih reakcionarn ih elem enata u ljudskom društvu. To je napravio i M ussolini, a isto rad i i Roosevelt.

No, ni ta j p robran i privredni savjet nije nigdje mogao izvući kap italis tička kola iz b lata. Akcije su padale, izvoz je padao, p ro račun je redovno donosio gubitak, kriza i u fašističkom ra ju nezadrživo divlja dalje. Posljedica je tih neuspjeha luda navala financijskog kapitala na radne mase. N ikada u povijesti iskorištavanje i egoizam nisu toliko lega­lizirani kao što se to dogodilo danas u fašističkoj državi.

Sve posljedice što ih ostav lja takva privredna politika, fašistička vlada liječi političkim sredstvim a: državnim apa­ratom , zakonom , zabranom , kaznom.

Na sličan način na koji fašizam u unu trašn jo j politici države oslobađa m onopolistički kapital svih spona koje bi ga om etale p ri svaljivanju krize na radni narod, on financij­skom kapitalu ostav lja odriješene ruke u njegovom impe­

92

rijalističkom strem ljenju za novom razdiobom svijeta. Fa­šizam obračunava i s posljednjim pacifističkim frazama. Naoružavanje za oslobađanje »neoslobođene domovine« od­vija se grozničavom brzinom. »Svaki fašizam ima svoju Dal­maciju«, rekao je talijanski sociolog Guiglelmo Ferrero. Mržnja spram stran ih naroda — to je prvi princip fašistič­kog odgoja. Fašizam uvodi tu ratnu groznicu i u m eđunarod­nu privredu. Carinski ratovi, inflacijske borbe, ograničava­nje uvoza — to su prvi vjesnici rata.

Kako, dakle, izgleda fašizam na vlasti? — U državi zao­štrena klasna borba, još veće iskorištavanje, bijeda, glad, nasilje, u privredi inflacija, propadanje, bankroti, a u me­đunarodnoj politici groznica naoružavanja, m ržnja među narodima, ratna opasnost.

Razumljivo je tada ako Egon Erwin Kisch kaže da vladi, koja je tako bez sadržaja, bez ideologije, bez program a, bez mogućnosti izlaženja iz krize, koja je sva jedna šuplja fraza kojom se prikriva vladavina financijskog kapitala, ne preo- staje ništa drugo nego »priređivanje krvavih cirkuskih iga­ra« i »sadističkih orgija«.

Međutim, da li je fašizmom učvršćen položaj financij­skog kapitala? — Naprotiv! Fašizam je, doduše, s jedne strane, doista jedini izlaz za financijski kapital da se odr­ži na vlasti, no istovremeno sve izvjesnije tje ra čitavu zgra­du financijskog kapitala u propast. S jedne strane, doista sputava borbu potlačenog naroda ali na drugoj stran i snaž­no promiče razvijanje objektivnih uvjeta za borbu, prom i­če unutrašnje raspadanje cjelokupnog društvenog sistema. Fašizam je poput injekcije za bolesnika, kojom mu želimo produžiti život za pet m inuta, iako znamo da će ga nakon toga još većom sigurnošću zagušiti.

Fašizam je, dakle, put pooštrene klasne borbe, put pri­vrednog raspadanja — inflacije, put rata.

10. KRAJ FAŠIZM A

»Jer, sadizmu se sada pridružilo još nešto: strah! Strah! Obećavali su, a nisu održali, činili zločine, a nisu ih znali sakriti, priređivali svečanosti i zabave, a bijeda

93

je posta ja la sve veća i veća i svuda se poziva na pobu­nu ...«

(Egon Erw in Kisch)

Uvjerili sm o se da je fašizam na vlasti najbrutalnija d ik­tatura najreakcionarnijih i najim perija lističkijih elemenata financijskog kapitala.

G dje je k ra j te fašističke vladavine?Sto će fašizam dublje p rod ira ti u državni apara t, to će

teže p rik riti svoje b ra tstvo s financijskim kapitalom i to će teže opravdavati odlaganje ispun jen ja obećanja zadanih ma­sam a svojih p rista lica. Demagogija na k ra ju krajeva uvijek ubija sam u sebe i tuče v lastite gospodare. N ajveća će prije­vara u povijesti čovječanstva izaći na vidjelo. Mase će po­četi o tpadati, s ru šit će se socijalna baza fašističke vladavine financijskog kapitala. O stat će sam o naoružane tjelesne gar­de, nekakve p re to rijan ske garde koje će pokušati ognjem i m ačem ugušiti sve pokušaje pobune. N estat će nim bus oko glava »vođa«. O stat će sam o gola istina: financijska oligar­hija, s jedne stran e — potlačeni narod, s druge. K ultura, znanost, n apredak — za njih nem a m jesta pod »željeznom petom« fašizma. Svijetu će zapečatiti usta i sam o će sm je­ti šu tje ti. Sve će dublje zapadati u barbarstvo . Padanje kul­turnog s tanda rda radnog naroda, porast analfabetizm a, gu­bitak um jetnosti, sve plići duh — to su perspektive fašistič­ke vladavine.

A k o . . . ako, naime, nc uzm emo u obzir subjektivni re­volucionarni fak to r — borbene mase. Paralelno s fašistič­kim pritiskom ras t će nezadovoljstvo u m asam a koje će u svakoj prilici pokušati pokazati svoje nezadovoljstvo. U an­tifašističku frontu stup it će i m alograđanske mase. Sve će više sagledavati svoju tragičnu grešku i u njim a će rasti klasna svijest, ne klasna svijest m alograđanstva željnog profita i privilegija nego svijest tlačenog radnog čovjeka ko­ji je našao svog pravog saveznika — pro le tarijat. U takvoj situaciji opasnim postaje svaki mali š trajk , svaka beznačaj­na korupcijska afera, svaki javni događaj, budući da sve to može postati zam etkom općeg o tpora koji će pod sobom pokopati fašističku vladavinu i sve što je s njom u vezi.

Govorimo o budućnosti, iako bism o mogli govoriti i o sadašnjosti. U fašističkim državam a posvuda raste nezado­

94

voljstvo. U drugoj polovini 1933. godine u Njemačkoj je bi­lo više od 800 štrajkova, dem onstracija i pobuna. U Italiji su na dnevnom redu seljačke pobune prilikom pljenidbe. U SAD se dan za danom odvijaju radnički štrajkovi i lar- merske pobune. To su prvi nagovještaji otpora radnih masa.

No, to nezadovoljstvo ide još dalje. Prodire i u prelo- rijanske garde. H itler je m orao sagraditi poseban koncen­tracioni logor za pripadnike SA i SS odreda, koji danas ima već 1500 ljudi. Prošle je godine u Berlinu raspušten čitav bataljon SA. Grupe iz tog bataljona lijepile su po Berlinu plakate o ovim sadržajem: »Hitler gib uns Brot, sonsl wer- Jen wir rot!« (»Hitleru, daj nam kruha ili ćemo postali cr- veni!«). Na kongresu NSDAP-a jedan je nacistički funkcioner izjavio: »Već od 1923. godine član sam stranke; želim ko­načno jasnoću o tome zašto nismo proveli ništa iz našeg socijalnog program a. Gdje je ostalo podržavljenje banaka, određivanje i povećanje nadnica? Nemojte nam pričali da je 'stvaranje mogućnosti rada ' neki čin; košta nas tri puta toliko koliko bi nas koštalo podupiranje nezaposlenih; osim toga nekoliko je poduzetnika opet napunilo svoje džepove.« Takve riječi isključuju svaku sum nju o putu kojim će kre­nuti razvoj fašističke države. Pretorijanske garde postaju nepouzdane. . . U starom su Rimu mijenjale careve, u no­vom Rimu i Berlinu možda će m ijenjati fašističke vođe . . .

Nikoga ne smije sm etati prividno relativno sigurniji po­ložaj Mussolinija. Talijanski fašizam ima iza sebe deset go­dina djelomične stabilizacije kapitalizma i u tih se deset go­dina mogao nekako učvrstiti. No, laj temelj danas, nakon četiri godina divljanja krize, nije ništa m anje načet od Hit- Icrovog. H iller danas još manevrira, manevrira posljednjim sredstvima demagogije, a Mussolini ne može više ništa. Mussolini danas sasvim u smislu svojeg program a samo još »vlada«.

Francuski novinar Sauervvein lijepo opisuje raspolože­nje u fašističkoj Njemačkoj: »U podzemnim željeznicama, na uličnim uglovima, lica su puna mržnje. Strašni dugi po­gledi prate smeđe figure. U Berlinu ima ulica iz kojih se ni jedan nacist ne bi vratio živ kada bi m ržnja mogla ubi­jati ...«

Ta je mržnja jam stvo da čovječanstvo od oba pola al­ternative: barbarstvo ili napredak, ne bi izabralo prvi pol.

95

Fašizam ne p redstavlja , dakle, pom lađivanje današnjeg društva, već sm rtn u borbu, agoniju, k raj bolesnika koji bo­luje od s tarosti, a u toj je agoniji postao bestijalnim . Faši­zam je izraz slabosti financijskog kapitala, izraz straha pred m asam a, a ne izraz snage. K rčag će se uskoro p ro li t i . . . No, može li s ta ro st ugušiti m ladi život? — Ne može!

»Može li fašizam zaustaviti bujicu novih ideja? — Ne može! — Može li un ištiti radničku klasu i najbolje elemente ljudskog duha? — Ne može!«1

Prijevod:N adežda Cačinovič-Puhovski

96

Po M ichaelu Goldu.

B. PROGONSKI

Z A D A C I FAŠISTIČKE IDEOLOGUE

UVOD

Šta je ideologija uopće i čime je uslovljen njen razvoj?*

U širem smislu riječi, ideologija je misaoni sistem, od stvarnosti (u užem smislu) odijeljeni misaoni svijet. U jed­nom pismu Heinzu Starkenburgu, Engels kaže: »Ideologija je proces, koji tzv. mislilac svjesno proživljava, ali sa neis­pravnom sviješću«. I pošto je to »proces«, dinamičan i u stalnom pokretu, razvoj jedne ideologije, u krajnjoj liniji, uvijek je uslovljen cjelokupnim društvenim razvojem. Tako, na prim jer, jedna društveno-politička ideologija obično ni­če u momentu, kada se u procesu društvenog form iranja izdvaja jedna nova društvena grupa ili klasa. A da se to do­godi, potrebne su — paralelno — i ekonomske promjene, koje proizvode i izazivaju sve ostalo, štaviše, mada su ne­koje od pojava naoko daleko i bez veze sa drugim životnim i društvenim izražajima, za ekonomske prom jene i pojave može se tvrditi, da one djeluju u jednoj ukrštenoj igri svih faktora, ideoloških i ekonomskih, i u uzajamnom djelova-

. * U Zagrebu su 1937. godine objavljena dva izdanja ove rasprave. Jedno je izdanje naslovljeno Progonski, B: Zadaci fašističke ideologije, Orbis,Zagreb 1937., a drugo Dr. B. Jović: Fašizam, Zagreb, 1937.

Zagrebački Radnik u b ro ju 47 od 25. lipnja 1937. godine najavljujesKoro izlaženje iz tiska knjige B. Progonskoga Zadaci fašističke ideologije. U publicistici iz tog razdoblja objavljivanje knjige inače nije, koliko sam uspio utvrditi, zabilježeno prikazom ili recenzijom. Sudeći prema obavijesti u Radniku rasprava je prije objavljena pod imenom Progonskoga.. Iz uvodne je napomene vidljivo da je au to r odlom ak iz rasprave ob- lavio u Radničko-seljačkom kalendaru za 1937. godinu. Nisam, na žalost, uspio pronaći ni jedan prim jerak ove edicije. Prema usmenoj izjavi pok. Zvonimira Filipovića, jednog od urednika, policija je zaplijenila cjelokupnu nakladu Radničko-seliačkog kalendara za 1937. godinu.

Autor isto tako napom inje da je poglavlje Fašizam i omladina objav­ljeno u Radniku. Tekst je objavljen u bro ju 12 od 1936. godine, ali ga je potpisao izvjesni teb. Iz B ibliografije je vidljivo kako su jednako potpisani jos neki članci koji su koncem 1936. i početkom 1937. objavljivani u Radniku. Cini se da su sva tri imena pseudonim i. Nisam, na žalost, uspio saznati tko se krije iza njih . Nadam se, ipak, da će objavljivanje ove rasprave omo­gućiti da se otkrije pravi au tor, te da mu se tako oda zasluženo prizna­nje. I. p.

7 Komunisti o fašizmu 97

nju jednih na druge razvija se, niče i raste iz raznih druš­tvenih grupa, d ruštvena i politička misao.

Svakom stepenu ekonom skog razvoja odgovara jedna nova ideološka faza. Ekonom ski razlozi diktirali su — da uzm emo ideologiju nacionalizm a, pored religije, kao naj­bliži p rim jer — i stvaran je nacija: »Od k ra ja srednjega vi­jeka — kaže Engels — radi h is to rija na konstitu iranju Ev­rope iz velikih nacionalnih država« (»Neue Zeit«, Bd. XIV). A to »konstituiranje«, to oslobođenje i u jedinjenje u nacije, vršeno je ratovim a, osvajanjim a i nasiljim a, ono, dakle, po­s ta je »nužan uslov« za daljn ji razvoj kapitalizm a i industri­je. U vezi s tim, Engels kaže za N jem ačku: »Na svakih ne­koliko m ilja drugo m jem čno pravo, drugi uslovi za obavlja­nje zanata, svuda, ali svuda, druge šikane, birokra tske i fiš- kalske teškoće, a često i cehovske organizacije, protiv ko­jih ni koncesije nisu pomagale! Uz to različita ograničenja u pogledu zavičajnosti i nas tanjivanja, koja su kapitalisti­ma onem ogućavala da bace radnu snagu u dovoljnoj koli­čini na one tačke, gdje rudače, ugalj, vodena snaga i ostale p rirodne pogodnosti nalažu instalaciju industrijsk ih poduze­ća. N esm etana eksploatacija radne snage čitave domovine, bila je prvi uslov industrijskog razvoja; ali svuda, gdje je pa­trio tsk i tvorn ičar skupljao radnike sa svih strana, ustajala je policija i općina protiv pridošlica. Jedno opće njemačko građansko pravo i puna sloboda k retan ja za sve državlja­ne; jedno p rivredno zakonodavstvo — to više nisu bile pa­trio tske fantazije oduševljenih studenata, to su bili nužni životni uslovi za razvoj industrije« (Engels, op. cit.). I ši­rom cijeloga svijeta p rostru jao je refren nacionalističke ideologije: »Nacije se bude!« Revolucioniraju se odnosi, ka­pitalizam uvlači, nab ra ja S. Marković, i najnazadnije narode u vrtlog m odernog života. Dovode se u najtje šn ju vezu kra­jevi dotle vjekovima razdvojeni, podižu se veliki gradovi, po javlju ju se novine i knjige na nacionalnom jeziku, osni­vaju se teatri, oživljavaju h istorijske tradicije. »Razvijaju se nacionalni osjećaji, širi se nacionalna svijest, rađaju se nacionalni ideali« (S. M arković, Nacionalno pitanje).

U okviru te ideologije i do izvjesnog stupn ja njenog raz­voja, kapitalizam , dakle, znači kulturni progres, i njemu uslovljen polet tehnike doprinosi napretku znatnih kultur­nih vrijednosti: razvoj prirodnih nauka, vrlo razvijenu knji-

98

žcvnost 20 vijeka, dem okraciju, moderni proletarijat, — jed­nu novu i ogromnu klasnu ideologiju, koja nam daje dija­lektički materijalizam, jedino naučnu metodu za pravi po­gled na prošlost, sadašnjost i budućnost društva.

Ali to je tek ona vanjska, teoretska strana nacionalnih buđenja, je r dok se, na prim jer, s jedne strane revolucionar­na buržoazija borila protiv apsolutizm a — za slobodu, pro­tiv ugnjetavanja — za bratstvo, protiv privilegija — za jed­nakost, dok se Njemačka oduševljavala Kantom i Schille- rom, Hegelom i Fichteom, njen novi oblik, krupni kapitali­zam, s druge strane, iskorišćavanjem teritorijalnih veza sa neprosvjećenijim narodima i njihovim prilivom u m etropo­le, obarao je nadnice, produžavao radno vrijeme, pogorša­vao život najširih radnih slojeva. Tako nastaju, podgrijeva- ne kapitalizmom, plemenske mržnje, koje kapitalizmu dono­se dvostruku korist: jeftinu radnu snagu i zavađene nepri­jatelje. Tržište postaje škola ideologije nacionalizma, a na­cionalne mržnje dovode radničku klasu do klasnog samo­ubojstva, one »odvlače pažnju p ro le tarijata sa socijalnih, klasnih pitanja, na 'opća' nacionalna pitanja, koja buržoa­zija stalno iskorišćuje, da bi pro le tarijat zadržala u duhov­nom ropstvu« (S. Marković, op. cit.). To je jedno. A drugo, nacionalne borbe, u svojoj osnovi, nisu ništa drugo nego konkurentske borbe između kapitalizma raznih nacija. Sve veća koncentracija i centralizacija financijskog kapitala i proizvodnje u monopolizam, iziskuje životnu potrebu kapi­talizma za oduškom izvan nacionalnih granica, unutar kojih ekonomska i financijska kriza uzima sve zaoštrenije oblike: na jednoj strani imamo do maksimuma centraliziran kapi­tal, a na drugoj milijunske rezervne arm ije rada. Te dvije suprotnosti dovode do sukoba, i da bi se oni izbjegli, »ideo­logiju miroljubivog kozmopolitizma zam jenjuje ideologija agresivnog nacionalnog imperijalizma«. Izvoz kapitala, uz to, ne znači samo odlaganje tih sukoba i financijsku decen­tralizaciju metropole, nego i mogućnost da se tom nagomi­lanom »mrtvom kapitalu« da motorna snaga, kako bi iz­nova »otpočeo trku« za profitom.

U međuvremenu, još do jučer njegovana kultura, do momenta, dakle, dok je koristila kapitalizmu, danas se ta ista kultura baca na lomače. Tokom svog historijskog raz­voja, ideologija kapitalizma modificira ideologiju naciona­

99

lizma po novim principim a eksploatacije: želje za slobod­nim ku ltu rn im razvojem pojedinih naroda ostaju samo že­lje, koje zam jen ju ju nacionalne borbe. Nasilje postaje naj­om iljenije sredstvo za zaštitu kapitalističke klasne vladavi­ne. N asilje — u vidu ratova protiv konkurenata izvana. Na­silje — prem a svom u nu ta rn jem neprijatelju , radničkoj kla­si, čiji pokre t posta je sve veća opasnost za eksploatatorsku vladavinu kapitalističke klase. »Ne princip narodnosti, ne­go ugn je tavan je m alih naroda — to je politika moderne buržoazije. Ideal m odernog kapitalizm a nije više nacional­na, nego im perijalistička država, u kojoj će kapitalistička klasa vladajuće nacije suvereno ugnjetavati m ilijune držav­ljana svih nacija, koje su prinuđene da žive u granicam a dotične im perijalističke države« (S. M arković, op. cit.). I tako nam se tokom svog h istorijskog razvoja i u okviru vla­davine kapitalizm a, ideologija nacionalizm a, inače tako blis­ka fašizmu, ukazuje tek kao vješto prikriveno sredstvo za podršku ideologije kapitalizm a, ideologije eksploatiranja ši­rokih narodnih m asa od s trane jedne bro jno neznatne gru­pe financijskih m agnata.

Pojavom fašizma, kao najvišeg i posljednjeg oblika ka­p italističkog im perijalizm a, varijabilni buržujski pojam na­cionalizm a opet izbija u prvi plan, kako bi se prikrile kon­trad ikcije nastale između kapitalističke teorije o naciona­lizmu i njene praktične prim jene, a prije svega da bi se op­ravdala im perijalistička nasilja nad slobodnim kulturnim i ekonom skim razvojem drugih naroda.

UDAR NA NAROD NE SLOBODE

Opća kriza kapitalizm a, nastala u periodu svjetskog ra­ta 1914— 1918. godine, znači naglo pojačanje sveopće reak­cije. »Rat je prodrm ao čitav sistem svjetskog im perijalizma, koji je lako ušao u period svoje opće krize« (Program Kl). Ali ra t nije bio i jedini uzrok pojačavanja reakcije: »Poli­tička nadgradn ja nove ekonom ije monopolističkog kapita­lizma (im perijalizam je monopolistički kapitalizam ), jest kretan je od dem okracije ka političkoj reakciji. Slobodnoj konkurenciji odgovara dem okracija, monopolu odgovara po­litička reakcija« (Lenjin, Im perijalizam ). Rat je, dakle, sa-

100

mo potpomogao — uzmimo Njemačku kao naročito pogo­dan prim jer — da politički avanturisti tipa A. Hitler us­pješno iskoriste onu kaotičnu obezglavljenost malograđan- stva, koje je — uz veliki dio carskih oficira, razočaranih i bez zanimanja — našlo utočište ispod nacionalsocijalislič- kih fraza o časti i rasnom njemačkom patriotizm u. Hitler je, kao i Mussolini prije njega, dobro znao šta privlači mase na velikim skupštinam a; shvatio je, da bez demagogije ne može postići ništa u danima kada su sve egzistencije uglav­nom klimave i skršene. Otuda mu i nije bilo naročito teš­ko da oduševi za fantastične slike budućeg nacionalsocijalis- tičkog poretka one, koji su svoje oči upirali za odbjeglim Wilhelmom. No, tih sentim entalaca ipak nije bilo dovoljno za jednu veliku partiju , za jednu moćnu organizaciju, o kak­voj je sanjao Hitler. Zato je svoj rječnik i proširio: poku­šao je naime, i djelomično uspio, da u vazu njemačkog ras­nog nacionalizma utakne socijaldem okratske parole.

I fraze su zaglušile na mom enat gotovo svako trijezno rasuđivanje. Nikome, tako reći, nije ni padalo na pam et da u njima prepozna bivšeg carskog podoficira i špijuna bije­lih četa, što su se form irale nakon uzaviranja bavarske re­volucije; čovjeka, koji je donedavna po dužnosti dolazio u doticaj sa masom, na čijim se skupštinam a grmilo protiv Židova, urlalo protiv Versaillesa, proricalo uskrsnuće sta­rih njemačkih ideala. I Hitlerove su nade oživjele. Počeo je da se oporavlja od razočaranja, počeo je da vjeruje. Odlučio je, naposljetku, da u tom kompleksu fraza razvije i svoju zastavu, da se popne. Ali kako? Same fraze nisu dostatne, potrebni su neiscrpni fondovi, potreban je novac, koga ne­talentirani slikar, besposleni soboslikar i ličilac, špijun bi­jelih četa, Adolf Hitler, nije imao čak ni toliko da pošteno podmiri svoj preveliki apetit. Valjalo je, dakle, naći in­teresente na planu destruktivizma, koji bi taj plan mogli da financiraju i kojih je, u onom času, u Njemačkoj zaista bilo dosta. Svojim »antisemitizmom« i svojom vikom na »bolj- ševizirani« Berlin, H itler je mogao — razm išljalo se na sup­rotnoj obali — sjajno da posluži bavarskoj klerikalnoj ari­stokraciji, koja je sm atrala da je nadošao njen čas i koja mu je stoga rado stavila na raspolaganje sredstva za štam ­pu i organizaciju. A poslije fuzioniranja sa separatističkim nastojanjima Ludendorffove grupe, njegove su šanse pogo-

101

lovo narasle, i uskoro jedan dio teške industrije (Stinnes, Hugenberg) i ostali patrio ti, pošto su isforsirali inflaciju, s tav lja ju mu na raspolaganje neograničena sredstva. Doga­đaji se dalje nižu napadnom brzinom : pošto je oborio vla­de Briininga, von Papena i Schleichera, zato je r nisu bile u s tan ju da povećaju pritisak na radne mase i da tako svale cio teret krize na leđa širokih narodnih slojeva, i ostali njem ački krupni kapital okreće se H itleru.

Veliki rizik i nesm otrenost — pomislili su u prvi čas dovoljno neupućeni. M eđutim , o nekakvom riziku i nesmo­trenosti nem a ni govora. K rupni kapital, kao što ćemo još vidjeti, ne sam o što nije im ao razloga da vjeruje Hitlero- vim propovijedim a m asam a gladnih i nezadovoljnih, nego je, naprotiv , bio taj koji je te propovijedi dik tirao Hitleru i njegovim agitatorim a. To je bilo sam o sredstvo da se pre­ko prividne sm rti kapitalizm a, putem nacionalsocijalizm a produži i učvrsti vladavina kapitalizm a. U berlinskom »Her- renklubu«, Fiink, teo re tičar nacionalsocijalizm a, nije bio pri­m oran da pravi ustupke »antikapitalističkom osjećanju koje ca ru je u duši njem ačkog naroda« (S trasser), već je dao ja ­san program : »utvrđivanje najnižih nadnica, uklanjanje sis­tema kolektivnih ugovora, likvidacija radničkog osiguranja« (pošto ta m jera poziva na lijenost i nerad! — op. p.), »di­zanje cijena bez obzira na položaj m asa i intenzifikaciju naoružanja«. Ovdje se, dakle, ne radi o nečem novom, nego tek o jednom obliku kapitalističke diktature, o jednom sred­stvu da se ta d ik ta tu ra prik rije i priprem i za još silniju eks­ploataciju naroda, koji zapravo tek sada počinju da se »bu­de« u pravom sm islu te riječi. O tuda se i »pobjeda fašizma u N jem ačkoj m ora p rom atra ti kao znak da buržoazija više ne može da vlada starim m etodam a parlam entarizm a i gra­đanske dem okracije, radi čega je i prisiljena da u unutraš­njoj politici posegne za terorističkim m etodam a vladanja: to je znak, da buržoazija više ne može naći izlaza iz sadaš­njeg položaja m iroljubivom vanjskom politikom , radi čega je prisiljena da posegne za politikom rata« (Staljin, Izvješ­taj o radu Centralnog kom iteta KPSU).

Po svojoj vanjskoj formi zasnovan na obrani srednjih slojeva, nacionalsocijalizam u svojoj osnovi znači neobuz­danu i okru tnu ofenzivu protiv narodnih sloboda uopće, a napose protiv radničke klase. Agonija, u kojoj se danas

102

nalazi njemačka kultura, pokušaji organiziranja masovnih pokreta fašističkog karaktera i iskorištavanje malograđan- stva — jednog dijela seljaštva i malograđanske inteligenci­je — u borbi protiv snaga društvenog i historijskog napret­ka, uspjeh nacionalsocijalizma u januaru 1933 — sve je to jasno pokazalo, čemu vodi fašizam i kako su se prema nje­mu odnosili srednji slojevi. Pokazalo se, naime, da su sred­nji slojevi relativno svuda (što nikako ne znači i pod svim okolnostima) pogodan teren za demagošku fašističku pro­pagandu. Ali ta činjenica — kada smo pred otvorenim i veo­ma aktuelnim pitanjem: kuda idu srednji slojevi? — još uvijek nije dovoljna da uputi, čak ni na privremeni zaklju­čak, da taj društveni sloj bezuslovno mora da prođe kroz period vladavine fašizma, da bi konačno spoznao pravi put i povezao svoje bivstvovanje sa bivstvovanjem radničke kla­se. Naprotiv, srednji slojevi su samo pod izvjesnim specijal­nim okolnostima pogodan teren za fašizam; oni su prema svom društvenom položaju uopće u nemogućnosti da pove­du samostalnu političku akciju, te su, stoga, ili rezervoar i saveznik vladajuće klase, ili saveznik napredne klase. Nji­hovo opredjeljenje, konačno, zavisi prije svega od loga, na kojoj će strani osjetiti snagu i aktivnost, gdje će vidjeti per­spektivu za izlaz iz krize i kaosa. Prvih poslijeratnih godi­na činilo se da ta »snaga i aktivnost« leže najprije u talijan­skom fašizmu, a zatim u njemačkom nacionalsocijalizmu. Ali već u toku prvih dana fašističkih vladavina, događajima su potvrđene dvije stvari: prvo, da fašizam uopće nije u stanju da riješi ni jedno od životnih pitanja širokih narod­nih slojeva, i drugo, da će se njegove nekadašnje pristalice okrenuti od njega, prevarene i razočarane. U Njemačkoj i Italiji taj je proces u punom toku i napreduje brzinom »geometrijske progresije« , a događaji u Francuskoj i Špa- niji pokazuju da srednji slojevi ne m oraju neminovno pro­ći kroz njemački januar i juni, da bi konačno okrenuli le­đa fašizmu, čija »diktatura ne predstavlja neizbježivu eta­pu diktature buržoazije u svim zemljama. Mogućnost, da je se mimoiđe, ovisi o snagama borbenog proletarijata , koje su najviše osakaćene razornim utjecajem socijaldemokra­cije« (Teza XIII, plenuma EKKI). Protesti seljaka iz Pome- ranije, Pruske i ostalih krajeva nacionalističke Njemačke, jasno svjedoče o »popularnosti« hitlerizma u njemačkim se­

103

lima. M alograđanske m ase također se okreću od njega, je r su ga vidjele na djelu, okreću se, dakle one iste mase, koje su u svojoj sm ušenosti bile zahvaćene hitlerizm om i koje su, kao takove, bile njegovo masovno uporište, sačinjavajući na jb jesn ije članove SA i SS trupa . Od svih obećanja, koja je davao H itler, nije ostalo savršeno ništa: o nacionalizaciji b anaka i ne san ja se, m ale zanatlije ne vide ni prve trago­ve p ropasti svojih m oćnih konkurenata, nego naprotiv, nji­hovo subvencioniranje od strane vlade nacionalsocijalizm a;' činovnička m jesta se ne o tvaraju , plaće padaju u istom raz­m jeru kao i radničke nadnice, porezi rastu ,2 a što se tiče »oslobođenja od kam atnog ropstva«, d r Schacht se defini­tivno izjasnio 22. feb ruara 1934. na sjednici financijskog vi­jeća m agnata kada je rekao, da »vlada Trećeg Reicha nema n am jeru da p rim ijeni nikakve prinudne m jere u cilju oba- ran ja kam atne stope«. N apokon pogubljenjem Rohm a i likvi­dacijom u tjecaja SA trupa , elim inirana je od aktivnog učeš­ća sa službene strane m asovna baza nacionalsocijalizm a, po­što je mogla da p redstav lja p repreku krupnom kapitalu. A tim e je ujedno izvršen u d a r i na posljednje građanske slo­bode i ostala je sam o još ideologija fašizma — ideologija d ik ta tu re financijske oligarhije.

GLAVNE KARAKTERISTIKE FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE

I ta lijanski fašizam i njem ački nacionalsocijalizam, ta dva— kao što smo već vidjeli na p rim jeru Hitlerovog uspo­na — tipična proizvoda kapitalizm a u rasulu, uslijed njiho­ve zajedničke baze posjeduju i jednu zajedničku teoretsku prtljagu , koja, uz relativno neznatna variran ja , dom inira kod sviju nacionalnih oblika fašizma. Preći, stoga, ležerno preko te fašističke teoretske prtljage, čiji je demagoški ka­rak te r ipak sposoban da tu i tam o privuče m akar i na mo- m enat široke m ase m alograđanstva, ne shvatiti njen opći dijalektički identitet, znači — u najm anju ruku — počiniti glupost. N ju, dakle, treba poznavati, ako hoćemo da je sru­šimo; treba isp itati barem glavne karakteristike i zadatke

1 Tako je, npr., firma Tietz, koja ima filijale u 70 gradova Njemačke, subvencionirana 1934. godine sa 14 milijuna maraka!

1 Godine 1933. platili su seljaci i sitno malograđanstvo 21,300.000 ma­raka poreza viSe nego u 1932. godini!

104

fašističke ideologije, ne zaboravljajući pri tom, da se ideo­logije fašizma, po svojoj vanjskoj formi razlikuju u svakoj pojedinoj zemlji, i da one ne sačinjavaju jedan zatvoreni sistem, čitav i homogen. Dvije su, međutim , stvari bitne kod svih oblika fašizma:

1. Svaka analiza i kritika fašističkih ideologija hi­storijski nužno m ora da ih proučava u njihovim odno- šajima sa samom stvarnosti i njenom evolucijom.

2. Postoje stanoviti zadaci fašističke propagande i agitacije, koji su dostigli, može se reći, jednu »klasičnu« zajedničku vrijednost.

Mi ćemo se ovdje osvrnuti zapravo na one najglavnije i najkarakterističnije između njih, ne gubeći iz vida da svaka ideologija, bez obzira na svoju naučnu ispravnost ili neis­pravnost, postaje na izvjesnom stupnju svog razvoja m ateri­jalna snaga, sposobna da povuče za sobom mase vjernika.

Kroz fašizam se provlači neki sentim entalni idealizam, njega oduševljava spiritualizam herojskog zvuka, onaj spi- ritualizam koji se zauzima za klasični idealizam, naročito za Hegela i njegove najreakcionarnije momente, a njegov kult države objasnio je H itler prilično cinično u Dusseldorfu (27. I. 1932), u Industrijskom klubu, Thyssenu K irrdorfu i drugim rurskim magnatima:

»Strah bi se osjećao hiljadu puta više, kada bi on bio jedan čisto m aterijalni oblik, kada se narodu ne bi dao ne­ki bilo kakav ideal«.1 I idealizam, i spiritualizam — to je opijum za narod. Fašizam je isto tako opijum, pošto hoće da bude jedna fanatička religiozna koncepcija svijeta, i mi će­mo ga, vjerojatno, u njegovim daljnjim oblicima vidjeti i kao neku udruženu religiju razuma, koja bi imala da ubla­ži pravdu u svoje vlastito ime i da do krajnosti mistifici­ra mase, zahvaljujući proturevolucionarnom vrelu stanovi­tih tradicija još iz doba građanske revolucije 1789. godine.

Glavne karakteristike fašističke ideologije jesu i — racionalizam i dinamizam: »Fašizam nije katekizam, već orijentacije, stil, doktrina u pokretu; on se form ira i raz­vija, ali ne dopušta da bude zarobljen u formule jednog si-

3 »Ne treba govoriti o beznadnoj situaciji«, c itira H illera pariški T e m p s (u broju od 16. XII 1933). »Ona se može prikazivati takovom samo onima, koji o životu imaju m aterijalističko snvatanjc . . . Sretni oni sa duhovnim shvalanjem života.«

105

slema« (Genlile, Fašizam i kultura). Dakle, analiziran sa klasnog stanovišta, cilj fašizma je jasan , njegova je misao nepovezana, on je sim ptom pada buržoazije. Dok klase, ko­je se dižu, im aju jednu stalnu ideologiju, jednu povezanu dok trinu i dok im, ponekad, jedan stanoviti dogmatizam ni­je s tran , dotle su klase, koje opadaju, nemoćne da misle, one se često čak i ponose tom svojom nemoći, iz koje, mo­že se reći, prave i svoje oružje: one dižu na stepen božan­stva jednog Bergsona, Spenglera, Spanna, jednog Gentilea, i to su im figure filozofa-učitelja, vođa. Tu nepovezanost fašističke misli izdašno potpom aže i činjenica da se izvjes­ne gomile m alograđanstva slažu sa fašizmom, pošto će on — kako se one nadaju — barem za m om enat spriječiti neiz­bježnu p ro letarizaciju , uslijed čega fašizam i iskorištava na onako nepošten način m alograđansku ideologiju, kako bi šio s trik tn ije zadovoljio zahtjevim a financijskog kapitala. Tali­janski m arksista Ercoli ispravno je konstatirao još prije vi­še od deset godina da ideologija m alograđana — kao što smo već spom enuli — ima u sebi nečeg proturječnog: kon­trad ikciju u sam oj suštini ideja, kontradikciju između iz­ražaja lih ideja (teorija) i u njihovoj prim jeni (praksa), je r je njihov socijalni položaj uvijek, u većoj ili m anjoj m je­ri, pod dom inantnim u tjecajem jedne druge klase: proleta­rija ta ili buržoazije.

U razgovoru koji je M ussolini vodio sa njem ačkim pu­blicistom E. Ludwigom, duče je nasuprot razum u postavio čitavu jednu apologiju vjere: »Samovjera, a ne razum, pre­nosi bregove. Ljudi im aju vrlo malo vrem ena da misle, ali su zato neizm jerna nagnuća m odernog čovjeka k vjerova­nju«.

Buržoazija i njeni kroničari (a među njim a imamo one koji b ara ta ju sa perom i one koji se vješto služe nožem) ob javlju ju u sve vjetrove propast nauke, onog istog instru­m enta koji im je donedavna tako dobro služio za ekonom­sko i socijalno vladanje svijetom. A to bjekstvo od nauke u sfere duhovnog svijeta (duhovnog po svojim nazovibiološ- kim korijenim a), u stvari je samo ideološki izraz bankrota, dakle, ne ideološki izraz onog općečovječanskog razum a, ne­go razum a jedne klase, kojoj upravo izmiče i posljednja vlast nad tim svijetom . S taro društvo, u svom vrtoglavom padu, poznavalo je bjekstvo u religiozne m isterije, u krš­

106

ćanstvo; ono je isto lako poznavalo i uskrsnuća mrtvih lilo zofija prošlosti. »Fašizam se oslanja na prirodni instinkt, na duhovne aspiracije koje mu daju snagu i nepobjediv ka rakter. On je neprijatelj kulture pa stoga i daje sekundarnu mjesto inteligenciji i razumu u odnosu prema kolektivu karakteru i volji svakoga individua« (Mussolini, Fašizam) A Hitler se odaziva: »Kulturni nivo jednog naroda nije mje­rodavan za kvalitet države u kojoj živi« (Moja borba).

Prema Rosenbergu, upravljaču vanjske politike hitle­rovske Njemačke, život jednog naroda (pošto je laj narod rezultat jedne »mistične sinteze«, jedne »duhovne aktivno­sti«) ne može se spoznali putem razuma; taj život izbjega­va princip kauzaliteta. Filozofija ne može biti spoznaja (Erkenntnis), već samo vjera (Bekenntnis) (Mit dvadesetog vijeka). Spengler je izjavio prije nekoliko godina, da — ho­ćemo li naučno da obradimo prirodu u historiji — moramo prije svega »pustiti uzde fantaziji«. Fašizam se uvijek pro­tivi racionalnoj spoznaji stvari, koju on, vjeran svojoj de­magoškoj taktici, zam jenjuje onom nepotpunom, plitkom i statičkom spoznajom, koju nam pruža tako tipično buržuj- ski vulgarni racionalizam. Ako se ascedenlna buržoazija i hvalila svojom kulturom, ako je svoje intelektualce i na­zivala »svojim zvijezdama«, ako je u sebi i imala žeđ za upo­znavanjem svijeta i prirodnih zakona, kako bi tim zako­nima bolje vladala, danas, u svojoj dekadcnci, ona se boji razuma, čak i vlastitog; ona mu, dapače, suprotstavlja i pret­postavlja opskurantizam, ona danas više voli da podmuklo osudi na sm rt i čitavu nauku, i čitavu filozofiju, nego da ot­počne otvorenu borbu s njima. Stvaralački elan sovjetskih masa još više ubrzava ritam ovog buržoaskog bjekstva k vjeri, k grubom mitu. Ona spaljuje knjige, u nekom čak ne­shvatljivom naivnom uvjerenju da će na laj način uništili spoznaju o suštini stvarnosti. I baš nas taj momenal pot­pune buržoaske dezorijentacije upućuje na naš glavni za­datak: iskorištavanje ove duboke krize buržujske ideologije za borbu protiv reakcionarnog i mističnog preobražaja, ko­ga ona preživljuje, za proširenje marksizma.

U onome, što se mi ne usuđujemo da nazovemo imenom fašističke filozofije, dvije stvari igraju glavnu ulogu: ono sudbinsko, mistično i u svojoj suštini (uprkos svom vanj­skom izgledu i hvalisanju) pesimističko. To je ono što na­

107

doknađuje naučni pojam kauzaliteta , i baš ta nadoknada svjedoči, da su današn ji buržujsk i naučenjaci izgubili sva­ku vjeru u budućnost sistem a koji brane.

Su trašn jica n ije sigurna. N je se boje i onih 1200 nepro­bavljivih i praznih stranica, koje »pokazuju« da je optim i­zam kukavičluk (Spengler, P ropast Zapada). »I sami san ja­ri m isle na izlaz« — piše Spengler u jednom drugom spisu (čovjek i tehnika), i njegova bučna privrženost fašizmu, koji je on p riprem io i za koji je podesio svoje ideološko oružje; njegova nada u neograničenu budućnost »plavog čo­vjeka«, »nordijskog b arb ara — ne sm iju nas zavaravati: propast Zapada n ije n išta drugo, nego bankrotstvo kapita­lističkog načina proizvodnje, i onaj aktuelni optim izam sa­mo je paro la m istike, koja se pruža m asam a bez predaha. Fašisti i njihovi saveznici vrlo dobro znadu da igraju pos­ljednji čin buržu jske tragedije. Oni to ponekad čak i pri­znaju: »Bile su po trebne sve snage m lade ideje jedne misli- je, da bi naš narod još jednom pošao za samim sobom« (Goebbels).

Fašizam je p reokupiran i kultom tragičnog. Neizvje­snost je tragična; partija , koja se poigrava životima ljudi, žena i djece, puna je slučajnosti, što i »opravdava« sve one b ru ta lnosti i sva ona divljaštva fašizma. H itler (Moja bor­ba) uzdiže bestijalnost i sadizam do principa akcije i uz­goja, i tako izopačuje (uz pripom oć nasilja) najnižu, naj­p ro stiju i najsljep lju kontrarevoluciju u revoluciju. Negira­jući razum H itler apelira na intuiciju i na uzbuđenje, on u ime »nerazm jernosti« forsira i najnezdravija zadovolje­nja, »pošto je potrebno obnavljanje veze sa životom«! Je­dan neorom antizam , vulgaran i obolio od svoje čangrizave p retenzije na zdravlje, nagriza sve, i fašistički pisci obra­đuju taj neorom antizam uz veliku pripom oć retorike, slu­žeći se narodnom tradicijom (germ anske šume kod Nije­maca) ili h istorijskom tradicijom (Rim kod Talijana). Otu­da je fašizam u pogledu odgoja veoma precizan: »Junacima nije potrebno da zam araju mozak mislima. Ono što karak­terizira novog njem ačkog čovjeka, nije njegova duboka in­teligencija, nego žestina njegovih osjećaja« (dr Bode). A neki ta lijanski teo retičar fašizma daje refren: »Mi smo pro­tiv dem okratske i inertne civilizacije, koju je stvorio Malt- hus i pozitivizam, a koja determ inira komunizam . Mi smo

108

za kulturu duha« (Tempo nostro, 23. I 1934). I ovaj viso- koučeni teoretičar fašizma kao da i ne sluti da je demo­kracija odavno označila M althusa svojim neprijateljem , da su Comteovi učenici lojalni reakcionari i da komunizam ne­ma ničeg zajedničkog ni sa M althusom, ni sa Comleom, ni sa »demokratskom inertnosti«.

Izbacivanjem nauke iz života, školska politika fašizma jasno ocrtava strah od klasa. Zato su prije svega i zabra­nili radničkoj i seljačkoj djeci pohađanje škola. I kao šio to odgovara pristalicam a jedne »bezbožničke hijerarhije«, osnovali su specijalne »škole za narod«, u kojima se dodu­še uči računica i pokornost, ali ne i latinski jezik, čije jc besplatno učenje zabranjeno i koji je tako postao klasna privilegija.4

Poslijeratna kriza izopćila je broj izopćenih, od kojih je još ra t stvorio čitavu arm iju. A naša m alograđanska omladina pati od današnje ekonomske situacije više nego pripadnici bilo koje druge generacije. Taj očajni položaj malograđanske omladine i jest razlog za sva ona fašistička zavaravanja romantičnim spiritualizmom i dubokim pesi­mizmom, koji više ne može da prikrije ni onaj vanjski opti­mizam, i koji odlično odgovara njihovoj bezizlaznoj situa­ciji. M istificirana od jedne mistike bez zamaha i veličine, ali zato dovoljno grlate, malograđanska om ladina vidi u fašizmu sredstvo za život, ili barem jedan »trag koji vodi do zauzeća ovog sredstva za život«; ona nesvjesno pušta da bude uvrštena u stada financijskog kapitala, uvjerena da se bori protiv tog kapitala i protiv buržoazije, pošto im se — zahvaljujući lažnom tum ačenju da je fašizam uopće

4 M eđutim, moral kojim se podučavaju fašistička djeca, nije ni malo kompliciran. Evo izvoda iz jedne Školske knjige za djecu od osam go­dina:

»Dječak Bruno igrao se sa djevojčicom M ariolinom.— Ja ne znam, rekao jc Bruno, zaSlo se djevojčice igraju uvijek sa

lutkama?— A zašto se dječaci uvijek igraju sa malim vojnicima, odgovori Ma-

riolina.Tada se um iješa mama u njihov razgovor:— Slušajte generale, kaže mama. Kad djevojčice ne bi volile lutke,

vi ne biste imali vojnike za rat.— Zašto?, upita Bruno.— Zato što lutke prave male vojnike, odgovori mala M ariolina um je­

sto mame«.Ovdje je suvišno dodati, kako je u 99% slučajeva Bruno sin jednog

radnika ili seljaka, i kako će svakako ići u ra t, ali ne kao general! Put njegovog života je jasan.

109

nezavisan od buržoaskog sistem a vladavine — ideologija fa­šizm a čini nezavisnom od ideologija buržujskih stranaka.

Ideologija fašizma, dakle, nije ništa drugo nego prikri­vena ideologija kapitalističke mistike, zavaravanja i izra­b ljivanja.

»TOTALNA NACIJA«

Jedan od najznačajn ijih dokum enata njem ačkog nacio­nalsocijalizm a p rije dolaska na vlast, svakako je već spo­m enuti H itlerov govor na skupštini industrija laca u Diissel- dorfu. N jem ački industrijsk i m agnati počeli su da se plaše »antikapitalističke« dem agogije stanovitih nacionalsocijali- stičkih ag itatora. Oni su osjetili po trebu da budu uvjereni u sigurnost svog položaja pod budućom vladom partije , ko­ja »proždire m arksiste«. H tjeli su da se upoznaju sa stvar­nim sadržajem Hitlerovog program a, pa ćemo stoga i mi isp itati n a jh itn ije stavove tog veoma značajnog ekspozea nacionalsocijalističkih principa.

»Ako se misli — kaže H itler — da je u budućnosti mo­gućno očuvati ideje buržoazije i p ro le tarija ta , tada se ostaje u okviru one dosadašnje n jem ačke nemoći, a time i u na­šoj clekađenci ili, tačnije rečeno, pomaže se pobjeda bolj­ševizma«.

Ovaj leitm otiv, ponavljan u svim nacionalsocijalistič- kim člancim a, zapravo je korijen one ideje da Nijemci, odbacujući sve razlike staleža, konfesija i klasa, m oraju da se osjećaju kao jedan udruženi narod. »Moja polazna tačka kao nacionalsocijaliste jest narod kao takav, narod kao rasni pojam«'. Polazeći od shvaćanja, uostalom sasvim ispravnog, da klasne borbe neizbježno m oraju dovesti pro­letersku revoluciju do pobjede, H itler traži, uz pripomoć najgrubljeg nasilja, da klasne borbe prestanu u ime nacio­nalne cjelovitosti. I to je ono (historijsko-ideološki sasvim neispravno) shvaćanje, kojim se fašizam koristi i s kojim iskorištava: pomoću tog shvaćanja fašizam prije svega pri-

' Problem »rasi/m a« m orao je iz tehničk ih razloga nužno da ostane u ovoj knjizi neosvije tljen . Sto. m eđutim , n ikako ne um an ju je njegovu važnost i što opravdava čin jen ica, da naša naučna lite ra tu ra raspolaže re lativno dovoljnim b ro jem spisa koji izobličuju i ovu nacionalsocijalističku m istifikaciju .

110

kriva interese svog poslodavca — inonopolističkog kapita­lizma, a zatim i realnu suštinu države.

Međutim, izvor tog shvaćanja o »nacionalnoj cjelovito­sti« nalazimo još kod idealiste Hegela, koji je državu ozna­čio momentom postanka duha i prestanka svih grupacija, koje su od njega niže i njemu podvrgnute: »Individuum nema stvarnosti, i on je samo utoliko socijalno biće, uko­liko je član Države«. A Spengler razvija u svom posljednjem djelu (Odlučne godine) sam cilj, koji slijedi tom kultu dr­žave (uvijek veliko »d«), toj besmislenoj glorifikaciji »to­talne nacije«: »Onaj, koji nastavlja da slavi radnike, nije shvatio duh vijeka. Radnik će se povući pred nacijom do posljednjeg plana«. Ofenziva protiv proletarijata , ofenziva protiv SSSR-a, imperijalizam — to je stvarna pozadina koja traži da se uzdiže i opravdava »filozofija« fašizma. Ta ideja »totalne nacije« (u stvari samo sračunati mamac sociologa, ekonomiste i im peratora nacionalsocijalizma, O llm ara Span- na) služi jedino za negiranje m arksističke doktrine o kla­snoj borbi. Ona je veo, kojim se prikriva, održava i učvr­šćuje unutarnja kontradikcija kapitalističkog sistema. I to nije karakteristika samo H itlera i njegovih teoretičara, ona se nalazi i u talijanskom fašizmu, kao što to pokazuje tekst prvog člana »Karte rada«:

»Talijanski narod je organizam, koji ima svoje ciljeve, jedan život i ista sredstva akcije, koja nadm ašuju u moći i trajnosti sve one izolirane individue ili grupe, koje oni sačinjavaju. To je moralna, politička i ekonomska zajedni­ca, koja se u cijelosti ostvaruje u fašističkoj državi«.

»Sve u državi, ništa protiv države, ništa izvan države« — piše Mussolini. Ali ova ideja ne dominira samo kod službenih fašističkih ideologa. Ona se nalazi i kod svih onih raznih teoretičara reformističkog socijalizma ili, tačnije, teoretičara socijalfašizma, za koje označava »logičan« us­pjeh doktrine o »posvećenoj zajednici«. Put od socijalpa- triotizma do socijalfašizma nije tako velik, i on ne pozna neke naročito značajne prekide, pošto je to stvarno put podvrgavanja interesima buržoazije. Karlo Rcnner, u jed­nom članku pod rijetko nesavjesnim naslovom »Osnovna pitanja borbe austrijske socijaldemokracije protiv fašizma« (Gesellschaft, br. 2, 1930), piše: »Interesi radničkih klasa, u sadašnjim prilikama našeg ekonomskog razvoja, skoro su

111

identični sa najvišim interesim a n a c i je . . . Bučne riječi za­povijedi klasne borbe ne o jačavaju nas, već naše protivni­ke, povezujući ih u jaku zajednicu. Mi u Austriji već odavno nasto jim o, da održim o socijalni m ir i obranu interesa čita­ve ekonom ije«. Razum ljivo da renegat K autsky podržava is tu tezu. U svom spisu »M aterijalističko shvaćanje histori­je«, tvrdi da »Blagostanje p ro le tarija ta , čiji su interesi ve­zani za kapitalističke klase, ovisi o b lagostanju društva«. Osnovu za tu njegovu »marksističku« teoriju , koja je inače tako draga fašistim a i č iju su nam praktičnu vrijednost o tkrili n jem ački događaji, K autsky »nalazi« u drugoj knjizi M arxovog »Kapitala«, koju je on sračunato strogo odijelio od prve i treće knjige, da bi zatim nesm etano izvrnuto pro­tum ačio p rim at cirkulacije nad produkcijom .

»Tako nam se p ro le ta rija t — piše Kautsky, vjeran fal- sifika to r Marxovog učenja — prikazuje sve više i više u jednoj naročito j situaciji, u situaciji, naime, da ne samo što mu je palo u dio da nadm aši kapitalistički način pro­izvodnje, da ga nadom jesti socijalističkim načinom, — već i da brani zakone tog načina proizvodnje protiv povreda od strane monopola velikog kapitala, vezanog za velike zem­ljoposjednike, generale, birokra te , profesore itd.« (Predgo­vor drugom popularnom izdanju II knjige Marxovog »Kapi­tala«). P ro le tarija t, dakle, u ime takozvanih »zajedničkih interesa«, koje on navodno im a sa buržoazijom u sferi cir­kulacije, treba da bran i od kapitalizm a kapitalistički način proizvodnje. I da onda K autsky nije m arksista!? Međutim ta politika »zajedničkog nacionalnog interesa« bila bi smi­ješna, kada ne bi bila tragična i kada se — odvraćajući m a­se od klasne borbe, zastrašu jući ih »kompliciranim proble­mima« koje postavlja socijalizam — ne bi graničila sa či­stim fašizmom.

Ideja »totalne nacije«, koja je danas specifično fašisti­čka i koja sadrži u sebi klicu one reform ističke, socijalpa- trio tske doktrine »općeg interesa«, tako dragog Živku To- paloviću, Josipu Bekeru, Bogdanu K rekiću i kom paniji, da­vala je i veliki dio insp iracija francuskim socijalistim a Dea- tu i M arquetu na prvom francuskom socijalističkom kon­gresu 1933. godine. Uostalom na osnovu ove iste ideje bile su lansirane one dvije poznate parole, tijesno povezane jed­na s drugom : »Red — Autoritet«. M arquet je u pismu di­

112

rektoru (Leonu Blumu, »robu Cezara Kapitalizma«) »Popu- lairea« od 27. ju la izjavio, između ostalog, i slijedeće:

»Socijalizam ima interese da izbjegava propast države (čitaj: kapitalističke): red. Socijalizam treba da afirm ira svoja nastojanja, kako bi osigurao zemlji jednu vladu (to naravno nije u svemu današnja vlada Narodnog fronta — op. p.) sposobnu da zapovijeda svima u ime općeg interesa: autoritet«. I Mussolini, dobar poznavalac ove ideologije, nije se prevario, kada je u jednom članku (koga je cjelokupna talijanska štam pa prenijela 23. augusta 1933. godine), nakon što je pozdravio Njemačku, »jednu drugu zemlju, koja je stvorila unitarističku, autorita tivnu i totalnu državu«, po­zdravio također i »opozicionu Socijalističku stranku Fran­cuske«, »blijedi odjek — ako hoćete — desetgodišnjeg stva­ralačkog napora fašizma«, »koja je stavila sebi u zadatak, da udalji stranku od neostvarivog dogmatizma i doktrinar- skih fo rm ulacija . . . i da je vodi prem a novim vidicima, mi­reći je sa principom: država, nacija, autoritet«. Istu pje­smu intonira i nacionalsocijalistički »Volkscher Beoba- chter«.

Na prim jeru ove fašističke »totalne nacije« i socijalre- formističke »posvećene zajednice«, što su u svojoj osnovi samo dva oblika iste ideologije, nalazimo konkretnu potvr­du marksističkog shvaćanja historije, po kome je ona pre­stala da bude samo borba klasa: nacija je također postala historijska kategorija, no tek nedavna historijska kategori­ja kapitalizma u opadanju. »Proces likvidacije feudalizma i razvoj kapitalizma javlja se u isto vrijem e i kao proces spajanja ljudi u n ac ije . . . Osnovni problem za mladu bur­žoaziju je tržište. Tržište je prva škola, u kojoj se buržoa­zija^ naučila nacionalizmu« (Staljin, Marksizam i nacionalno pitanje). Ali se ovo ne sviđa buržujskim sociolozima i pseu- domarksistima. Tako je austrom arksista Springer pisao 1909. godine, da su »nacije prirodni sociološki faktori; oni su postojali prije države, i postojat će i poslije nje«. O istom ovom Bauer misli, da korijeni nacionalne zajednice zadiru vrlo daleko u prošlost, upravo do zadruga prim itiv­nog komunizma, dakle prije podjele društva na klase. Ta­kva tvrđenja zasjala su opet 1933. godine, i ona neiz­bježno podstiču Hitlera, Giinthera, Federa i ostale fašisti­čke pisce, koji uz najveću pompu počinju da slave stare

8 Komunisti o fašizmu 113

germ anske »zajednice«, duh Vikinga i druge ljuljačke za uspavljivanje »intelektualnih« m alograđana. M eđutim » ... s tvaran je nacionalnih odnosa nije n išta drugo, nego stva­ran je buržu jsk ih odnosa«, piše Lenjin 1894. godine (Cjelo­kupna djela, knj. I). Ideja nacije, prem a tome, nikako ne može da bude shvaćena kao jedina, kao nezavisna od kla­sne podjele. N aprotiv, »ima dva naroda u jednom narodu« (Lenjin), i nacionalizam otuda nem a svoju osnovu u pro­le tarija tu , koji je , h isto rijsk i nužno, podvrgnut i kao takav sve podvrgava klasnoj borbi. S ovim, prirodno, ni u čemu nije um anjena važnost nacionalnog p itan ja .6 Ali priznati na­ciji vječnost, znači izdati h isto riju , znači ignorirati činjc- nicu da kon trad ikcija izm eđu produktivnih snaga i produk­tivnih odnosa — čiji je nem inovan izraz klasna borba — sačinjava pogonsku snagu h isto rijske evolucije. Nacija, um ­jesto da bude ono što u svojoj suštini jeste: jedan klasni sistem u kontradikciji, ona se reto rsk i p retvara u nekakvu im aginarnu harm oničnu cjelinu, u kojoj »korporacije«, tj. države, m ora ju odstran iti svaku k lasnu borbu. »Država (či­ta j: kapitalistička) postala je sav jest i sam a volja naroda« (M ussolini, Fašizam — doktrine i institucije). A šta to zna­či? To znači zahtijevati od p ro le ta rija ta da odbaci sve svoje vlastite interese u korist kapitalizm a, da se sasvim podvr­gne »autoritetu«, tj. d ik ta tu ri fašističke stranke, koja je i sam a podvrgnuta au to rite tu jednog šefa ili grupi šefova, dakle, posrednicim a potrebnim klasi velekapitalističkih m agnata u njihovom eksploatatorskom općenju sa naro­dom. To znači tražiti od p ro le ta rija ta jednu protuhistorij- sku žrtvu, i, što je još ponajljepše, žrtvu d iktatim a zako­nitog i nezakonitog p ritiska i te ro ra sve od onog specijal­nog tribunala u Rimu, pa do onog u Leipzigu. Ali jedna subjektivna (kapitalistička) negacija klasne borbe, udružena sa jednom ne m anje subjektivnom kapitalističkom fikcijom (»nacija je najviši cilj«), ne odgovara historijskoj neminov­

6 Mi ovdje govorim o o u tvrđenim kapitalističkim pojm ovim a. Zato L enjin-S taljinovu tezu o nacionalnom p itan ju nikako ne treb a shvatiti m eha­n ičk i, nego nap ro tiv treb a p roučiti svaki pojedini slučaj. J e r isto kao sto na­cionalni odnosi ne nastaju najedanpu t, oni isto tako i ne nesta/ui najedan­p u t. M eđutim , kada je u p itan ju h rva tsk i narod , onda ie m arksističk i oprav­dana njegova bo rba pro tiv beogradskog centralizm a. No, to jc p rije svega b orba m alograđanstva pro tiv krupnog kapitalizm a, i ta borba nikako ne m o­že da postane metoda, nego sam o sredstvo radničke klase protiv kapita listič­kog ek sp loa tiran ja i njegovog ruSenja.

114

nosti ništenja one objektivne kontradikcije između kapita­lizma i proletarijata , čiji put jedino može da se kreće po liniji proleterske revolucije. Fašističkokapitalistički argu­menti, dakle, iako potpom ognuti najbestijalnijim nasiljem nad narodnim slobodama, nikako ne mogu da budu histo­rijske činjenice. Oni, dapače, ne mogu ni da prikriju histo­rijske činjenice, čak ni one najneznatnije. Zašto? Zato što stvarni interesi, na prim jer, Thyssenovih, Citroenovih, Agnel- lijevih, Arkovih i Vapinih radnika ne traže ozdravljenje njemačke, francuske, talijanske, hrvatske i srpske nacije, već uništenje kapitalizma i kapitalističkog načina proizvod­nje, koji ih eksploatiraju i za koje nacija predstavlja isto tako samo jednu kategoriju, osuđenu na propast.

»Proleteri svih nacija, bez velikih zapreka, počinju da se brate pod zastavom Komunističke Demokracije. U stva­ri oni su jedini, koji to zaista mogu učiniti; buržoazija po­sjeduje u svakoj zemlji specijalne interese, i kako njeni interesi dolaze prije svega, ona ne može mimoići ideju na­rodnosti . . . Ali proleteri sviju zemalja im aju samo jedan jedini i isti interes, jednog jedinog i istog neprijatelja, jednu jedinu i istu borbu« (Engels, Rheinische Jahrbiicher, II). Mi imamo svoju klasnu borbu! I s tara m arksistička misao osta­je nedodirnuta:

»Proleteri nemaju domovine!«

OPĆE OSOBINE FAŠISTIČKE POLITIČKE EKONOMIJE

Ova fašistička ideja o cjelovitosti, o »totalnoj naciji« stvara polaznu tačku, ili, tačnije, m it oko koga svi oblici fašizma, bez obzira na boju njihovih košulja, nastoje da skoncentrišu posljednje snage kapitalizma na umoru. Ona treba da ovjekovječi ideju službe (Lestring), osnovnu kate­goriju »univerzalističke« ekonomije O ttm ara Špana, koji je jednostavno cjelokupni ekonomski sistem sveo na jedan »jedinstveni funkcionalni sistem«. A ta ideja »službe« nalazi se, više ili m anje ispoljena, više ili manje jasna, u svim fašističkim teorijama. Mjesto i udio svakog pojedinca, gru­pe itd., moraju, po toj ideji, da budu određeni prem a službi, koju oni vrše u nacionalnoj zajednici. »Princip« toga siste­

115

m a je ja san : on omogućava, da se p rik riju kapitalisti i n ji­hovi pom oćnici u socijalnoj eliti.

U svom govoru u Dusseldorfu, H itler je izjavio rajnskim industrija lcim a: »sama po sebi, ekonom ija nije n išta drugo, nego jedna od funkcija narodnog organizm a, funkcija koja daje m ogućnosti njegovom opstojanju«. H itler je tako bio p rim oran da jasno ocrta kategoriju službe, određenu da stv ara druge sekundarne kategorije, čije su vrijednosti i cijene zavisne od p rak tičn ih p rim jena naj različiti je vrste. On je , dakle, podvukao svu onu ogrom nu razliku, koja po­sto ji u kapitalističkom sistem u izm eđu služba vršenih od raznih individua i grupa, što i je s t razlog, da službe jednog »firera« ili von Bohlena ne mogu b iti upoređivane sa služ­bam a jednog vestfalskog ru d a ra ili bavarskog seljaka.Ali p rije nego što isp itam o razne prim jene te ideje »službe«, p rije nego što isp itam o ono što ona u sebi skriva, što mi­stificira , po trebno je da se osvrnem o na principe današnje buržu jske političke ekonom ije, pošto se fašističke doktrine političke ekonom ije najvećim dijelom oslan jaju na nju.

Kao što su R icardo i engleski klasični ekonom isti imali zadatak , da opravdaju posto jan je buržujskog načina proiz­vodnje kao progresivne snage u odnosu prem a feudalizmu, isto tako i vulgarna i neovulgam a politička ekonom ija ima zadatak , da opravda opstanak kapitalizm a kao reakcionar­ne socijalne form e u odnosu prem a pro le tarija tu . No, Ri­cardo je , bez sum nje, ipak dao jedno naučno djelo, uprkos svojih grešaka, uprkos svoje jednostranosti i uprkos svog pogrešnog ocjenjivanja »vječnih socijalnih zakona«, »pri­rodnih« — kako on misli — kao i ljudski razum , odakle oni tako reći i dolaze. On je, između ostalog, priznao kao »pri­rodni zakon socijalnog života« (Marx) klasne kontradikcije; on je isto tako priznao, da rad određuje vrijednost. Ali je isto tako m noge pozicije m orao p repustiti buržujskoj poli­tičkoj ekonom iji, i to napuštan je objektivnih ekonom skih pozicija zadalo je sm rtn i udarac Ricardovoj naučnoj vri­jednosti, čineći ga apologetom kapitalističkog načina pro­izvodnje.

»Klasična ekonom ija nasto ji, — da putem analize pri­vede razne form e bogatsva njihovom unu tarn jem jedinstvu i da ih razriješi form e tam o, gdje one žive jedna prem a drugoj. Ona pokušava da razum ije in tim nu vezu, izdvaja­

116

jući je iz mnoštva čisto vanjskih fenom ena. . . Sasvim je drukčije sa vulgarnom ekonomijom, koja počinje da se raz­vija tek onda, kada je klasična ekonom ija putem analize uništila vlastite uslove, ili ih je, u najm anju ruku, poreme­tila, tako da borba postoji već pod jednom, više manje, eko­nomskom formom, utopističkom , kritičkom i revolucionar­nom; je r razvoj političke ekonom ije i kontradikcije koje iz tog razvoja proizlaze, ide uporedo sa stvarnim razvojem socijalnih opozicija i klasnih borbi, sadržanih u kapitali­stičkom načinu pro izvodnje. . . U m jeri, u kojoj se ekono­mija udaljuje od same sebe, ona ne izražava svoje kontra­dikcije, već se njene kontradikcije ostvaruju pred njom u isto vrijeme, kada se stvarne kontradikcije razvijaju u eko­nomskom životu društva. I vulgarna ekonomija, u istoj mjeri i zbog odlučnog razloga, postaje sve apologetični- jo m ...« (Marx, H istorija ekonom skih doktrina, VIII). Od Saya do Bastiata, od B astiata do historijske škole Roschea, od historijske škole do subjektivističke škole i od te su- bjektivističke škole do socijalne ekonom ije (Ammon, Stolz- man, Spannov univerzalizam), imamo stalnu društvenu de­gradaciju, a naučnu degradaciju posebice. Kada je Marx pi­sao da se Say činio prem a Bastiatu kao nepristrani kriti­čar, što bi, dakle, mi mogli da kažemo ako bismo ga upo- ređivali sa jednim Spannom ili Supinoom? Ništa, ili samo to, da je buržujska ekonom ska nauka u stvari likvidirana, da se ona danas preliva i u psihologiju, i u etiku, i u pravo, jedino još ukorijenjena u jednom očajničkom finalizmu, tim više naglašenom, što je jasniji kraj kapitalističkog si­stema.

Imperijalizam, poslije sloma kapitalističkog fronta, do­nio je novo »obogaćenje« vulgarne ekonomije: ne samo što kapital m ora da bude opravdan, nego isto tako m ora da bude opravdan i fašistički režim, potreban za njegovo pre­življavanje. Prividan svijet postaje sve više i više polazna tačka savremenih buržujskih ekonomista, kontradikcije se jednostavno ignoriraju, idealizira se oligarhijski kapital, skoncentrisan u nekoliko ruku. Prirodno da svaka pojedina »škola« ima svoju naročitu formu te idealizacije, no i te raznolike forme identične su u svojoj suštini, pošto one stvarno predstavljaju definitivnu likvidaciju buržujske po­

117

litičke ekonom ije, poplašene od sve većih kontradikcija koje se razv ijaju u n jo j i p red njom .

Sablazan kom unizm a obrla tava cjelokupnu buržujsku ideologiju. A ntim arksizam , tako glasi često potvrđena zapo­vijest, i sadašn ja buržu jska politička ekonom ija sačinja­vaju arsenal, iz koga fašizam im a da crpe svu svoju po­slušnost zapovijedim a financijskog kapitala. A ideja službe, kao što ćemo to već vidjeti, jedno je od oružja, koje pro­izvodi ta j arsenal.

J .-B . Say izgradio je od teorije triju faktora mamac vulgarne ekonom ije, tj. da zajednička akcija kapitala, pri­rode i rada, s tvara bogatstvo. Svaki od tih faktora daje produk tivnu uslugu, pa prem a tom e i zaslužuje odgovara­juću odštetu , prihod, interes, rentu, zaradu.

Marx, napro tiv , slijedeći i nastav lja jući proučavanje vulgarne ekonom ije, dokazuje da je to zajednička akcija kapitala, form e jedinog izvora prihoda eksploatiranih kla­sa, ko ja se p re tvara u interes, u rentu posjeda i u profit, čija nas prividna nezavisnost ne sm ije čuditi; zarada se, da­kle, protivi tim trim a form am a prihoda, i na ta j način pada teorija , tako labava u harm oniji interesa, kojoj je Say bio otac, a B astiati kum . Od m om enta, m eđutim , kada je usli­jed klasnih borba tem eljno razbijen »nacionalni totalitet«, ta teo rija harm onije in teresa (uostalom veoma draga refor­m istim a pod im enom »obrana općeg interesa«) postaje ne­dovoljna. Potrebno je da se upotpuni teza o produktivnosti kapitala. N adopunjujući taj zadatak, Spann7 »dokazuje« da je kapitalizam daleko od toga da iskorišćuje radničku kla­su, pošto je sam od nje iskorišćavan. Ovaj svoj dokaz Spann k rsti veoma sim ptom atično: »O baranje doktrine o višku vrijednosti«. K ada na p rim jer neki industrijalac izjavi: Ja om ogućavam život sto tin i radnika, — to onda, po Spanno- vim jednostran im argum entim a, znači da ti radnici eksploa- lišu s tvara lačku i o rganizatorsku d je latnost kapitala! U svim svojim spisim a, a ne sam o u »Greškama marksizma«, Spann nasto ji da obori ekonom sku doktrinu naučnog so­cijalizm a. »Ekonom ija n ije podloga, m ehanički sub trak t (!) duhovne su pers truk tu re h istorije; naprotiv, njeno posto ja­

7 Uzeli smo Spanna ne toliko kao arbitra, koliko radi toga jer se on mrgodio nad onim stanovitim, čisto austrijskim, teologizmom (Scnober-Do- lifus-Innitzerova Austrija), a uz to nam se čini »klasikom« neovulgarizma.

118

nje podložno je ovoj posljednjoj i ekonom ija je vanjski iz­raz duhovnog života. Ekonom ija, na prim jer, ne može da bude podloga pravu, pošto ono pretpostavlja njeno posto­janje. 2ivot, cilj, suština i oblik ekonom ije određeni su pu­tem prava, moralnosti, religije« (Gesellschaftslehre, str. 383). I tko je taj, koji neće priznati ovo osrednje subjektivisti- čko i idealističko »obaranje« marksističkog shvaćanja hi­storije, ovaj bijeg u duhovni svijet, tako karakterističan za naše buržujske intelektualce. Mi ga među njima ne nalazi­mo, kao što među nama ne nalazimo nikoga koji bi mogao barem da ga shvati.

Za Spanna* je uopće sav rad — i on ovaj pojam, iako sasvim jasan, povećava do neizm jem osti — produktivan, a prije svega rad vlade, države, ukratko, svega onoga što on krsti imenom »Kapital više zapovijesti« i što znači, da na taj način pojam političkog poretka postaje najvažniji. Što se tiče produktivnog rada u marksističkom smislu ri­ječi, Spann ga stavlja na posljednje mjesto: on tek prometu (Marktreife) osigurava prvenstvo nad proizvodnjom (Wer- kreife), i tako rad organizacije (Hervorbringungsreife i Ge- meinsamkeitsreife) vlada nad svim. Tako ekonom ija po­staje podređena naciji, cjelina postavlja uslove dijelovima i odgovara jednom cilju. A taj pogrešni monizam tvori, u smislu jednog pedantnog rječnika i u dobrovoljno mračnoj formi povratak staroj organskoj teoriji, bajci Menćniusa Agrippae, inače veoma dragoj buržujskoj mudrosti. Ta eko­nomija, konačno, m ora da bude podređena naciji, njom treba da upravlja jedna »korporativna kuća« (Standehaus). U čitavoj tzv. »socijalnoj« ekonomiji nalazi se ta ista zbrka, ta ista identifikacija nacionalnog kapitala i nacije. Među­tim, jedno takvo sporo koračanje za historijom dozvoljava samo enorm na koncentracija kapitala i nadmoć financij­skog kapitala, pošto je kapital, prividno, iznutra nacionalan po svojim odnosima prem a proletarijatu , koji je po njemu besramno iskorišćavan, a izvana po svojim odnosima prema

Da ovdje spomenemo i »naučno« m išljenje jednog au tora , Slol/.manna, bliskog Spannu; »Objava Ircće knjige Marxovog 'K apitala ' prosio je samo­ubojstvo. Od tog m omenta Marxova teorija viška vrijednosti i/van pato­loškog, ne predstavlja nikakav drugi interes. Međutim, ostavimo mrtve na m iru (der Zweck)«. Sto se tiče Spanna, on sasvim ozbiljno piše da je Marx povratio radniku pravo na integralni proizvod svog rada! To je, naime, i naša sveučilišna »nauka« a la d r Ju ra j Sčetinec (Zagreb i d r Aleksandar Jovanović (Beograd).

119

ostalim im perijalističk im grupam a, bez obzira na svu onu isprepletenost in teresa izm eđu tih grupa. Njegova domina­cija p rikrivena je pod jednim socijalnim izgledom, pod onim , dakle, teoretsk im univerzalizm om , suprotn im indivi­dualizm u i liberalizm u, koji je okarakteriz irao kapitalizam kao slobodnu konkurenciju , a teo retičari su m istificirali to dom iniranje kao socijalnu harm oniju . Tu nalazim o i jedno jasno produženje Saya, a još više Bastiata , čije su teorije otvoreno uperene p ro tiv socijalizm a. Talijanski ekonom ista Supino, ograničuje se, uostalom , u svom djelu, samo da ozna­či »Ekonom ske harm onije«. B astia t je tvrdio da, ukoliko vi­še ras te kapital, u toliko se više sm anju je njegov relativni dio i tim e više ras te dio rada. Supino piše, da u korporativ­noj ekonom iji dobit im a tendencu da snizi interes i višak do one m jere, dok se ne o jača ekonom ski m ir (čujete li dik­ta tu ru financijskog kapitala!?). S druge strane, kao rezul­ta t toga, plaće ras tu , a isto tako produktivnost rada; cijene opadaju , izvoz raste . U kratko, sve je to rad i boljitka u naj­boljem od m ogućih svjetova — uvjerava nas Panglos-Leib- nitz-Supino. Ali ta idila, prepričavana h iljadam a pu ta u pet s to tina riječi i na pet s to tina stranica, jednostavno, sasvim jednostavno zaboravlja , da se u kapitalizm u ne proizvodi za proizvodnju, već se proizvodi sam o za višak vrijednosti; opadan je cijena proizvoda nije posljedica ekonom skog mi­ra, nego naprotiv ono proizlazi iz konkurencije na osnovu rastuće p roduktivnosti rada i rastuće eksploatacije prole­ta r ija ta (apsolutni i relativni višak vrijednosti). Vulgarna fašistička ekonom ija, vulgarna do najnižeg stupn ja i u pra­vom sm islu riječi, zadržava se u svijetu priviđenja i želja, je r fašistička realnost nikako ne odgovara »raju« koji opi­su je Supino: ona bježi od kontradikcije, koje ne može da prem osti niti da ih objasni, ona se ograničuje na pokušaj, da da teo retsku podlogu svom političkom režimu, preven­tivnoj kontrarevoluciji koju rađa opća kriza kapitalizm a i čineći to, ona besram no likvidira i onaj jedini atom nauke, koji je subjektiv istička škola ostavila buržujskoj političkoj ekonom iji. I ne sam o da se poziva na B astiata , na Saya, od kojih je »proučila« nauku, radikalno okrenuvši leđa his­toriji, već jo j ni prvi vulgarni ekonom isti nisu bili dovoljni. Supino se poziva čak i na sv. Tom u Akvinskog i na Ari­stotela, tj. na ljude koji — opažajući socijalne form acije

120

okarakterizirane jednim neekonomskim pritiskom, koji se izvodi na neposredne proizvođače (robove i sluge), — nisu mogli da shvate naučni red stvari, nego su morali da se odluče na istraživanja normativnog karaktera. I, konačno, obnavljanje Adama Miillera, za koga se s pravom mislilo da je zaboravljen, ali koga je opća kriza kapitalizm a uskr­snula. To, eto, fantomi prošlosti pritrčavaju uzglavlju kapi­talizma u agoniji.

I tako, dok se klasična ekonom ija borila protiv feuda­lizma, vidimo kako se neovulgarna politička ekonom ija po­ziva na feudalne kritičare, na rom antičare kapitalizma. Po­ziva se na ideološke oslonce Svete Alliance, na branioce vlasništva feudalnog posjeda, od kojih je Adam Miiller za­ista najbolji prim jer. Miiller je neprijatelj kapitalizma, i kao takav on postaje apologet feudalnog ekonomskog sistema, apologet korporativne države: najbolja ekonomija, kaže on, jeste ona, gdje su m onetarni odnosi najm anje razvijeni. Dr­žava mora da bude »intimna veza svih fizičkih i duševnih potreba; ona pretvara naciju u jednu živu cjelinu, veliku i energičnu«. MUllerova doktrina je, dakle, suprotna libera­lizmu, koji od industrijske revolucije označava uspon kapi­talizma. Ima li međutim što čudnovatoga u tome, da su danas iskopana njegova djela? Nema! Imperijalizam , i u intelektualnom, kao i u svim ostalim područjim a (sjetimo se npr. šta se sve događa u kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama, učini li mu se da će tako povećati svoju otpor­nu snagu, nastoji da se veže za ono, što je još preostalo od prethodnih socijalno-ekonomskih formacija. Miillerovo djelo niskog laskavca feudalizmu, sadrži u sebi mnoge anti- kapitalističke stavove; on se sa jedne stopostotne reakcio­narne tačke gledanja buni protiv strojeva, uslijed kojih, ka­že on, čovjek postaje jednostavan dodatak, itd. Otuda su da­nas njegovi članci i njegove kritike od velike koristi fa­šizmu, pošto fašizam, s jedne strane i u želji da povuče ma­se za sobom, sasvim prirodno m ora da se »buni« protiv po­stojećeg režima, a s druge strane mora, neotkriven, da bra­ni feudalnim člancima kapitalističku oligarhiju, koja poči­nje da kombinira, kako bi od slobodnog proletera (slobod­nog utoliko, ukoliko može da prodaje u bescjenje svoju rad­nu snagu) napravila običnog slugu. I Marxovo zapažnje po­kazuje se sve više i više istinitim: »Stari režim je pogreška

121

prikrivena m odernom državom«. »Nacionalsocijalislička karla rada oživi ju je s ta ro germ ansko shvaćanje feudalnog gospodstva (Schusherrschaft), i ona hoće da stvori novi so­cijalni poredak na osnovu shvaćanja protekcije, koju vođa daje svojoj p a rtiji (Gefogschaft) i vjernosti partije prem a vođi. Ona je slična onoj instituciji u srednjem vijeku: od­nosu između gospodara i vazala« (Volkischer Beobachter, 25. I 1934). H uber, jedan od »teoretičara« njem ačkog socija­lizma, koji u stvari n ije n išta drugo nego »jedna duhovna ekonom ska djelatnost«, »pruski duh«, »realiziran otkad je preduzim ač postao nacionalsocijalista« (Figura njemačkog socijalizm a, H am burg, 1. IX 1933.), piše: »Nacija počiva na polarnoj supro tnosti između gospodstva i posluge, vođe i partije , au to rite ta i naroda. K orporativni poredak je figu­ra, kojoj narod m ora da dozvoli ulazak u nacionalno jedin­stvo, sprem an da služi i da slijedi vođu«. H uber upotreblja­va izraze: F iirertum i Gefolschaft, Spann: Fiihring i Nach- folge, a svi ostali njihovi takm ičari, pa dakle i naši, sve to krste im enom »uspostavljanja autorite ta«. Ali to je samo raznolikost riječi, pošto je osnova ista: suprotnost između »plemenitih« funkcija (koje izražavaju integralnost društva i njihovih ciljeva) i »služinskih« funkcija nije ništa drugo, nego najo rd inarn ije nasto jan je potpunog porobljavanja pro­le ta rija ta pod m askom socijalizm a; to je ono dužno pošto­vanje, koje buržoazija iskazuje neodložnom k raju socijalne evolucije, pošto je i sam a kontrarevolucija prim orana da se »smjesti« na teren revolucije.

I Spannov i H itlerov i uopće današnji ideal cjelokupne buržoazije, h tje la ona to ili ne, jeste uključivanje sadržine kapitalističke ekonom ije u jednu feudalnu form u, u jednu jaku državu sa ulogom uređivača, dakle, u jednu korporativ­nu državu. U kratko: fašistička ideologija, i inače, a speci­ja lno kada je u p itan ju ekonom ija, sadrži u sebi veliku slič­nost sa onim , što je M arx tako tačno nazvao imenom »feu­dalni socijalizam« (vidi, između ostalog, Komunistički m a­nifest, I I I dio). Ili, kao što je Heine pisao: ovi »socijalisti nosili su s traga svoj štit« (O N jem ačkoj, III), pa ako su po­nekad i optuživali buržoaziju, oni su s teškom mukom pri­krivali reakcionarnu tendenciju svoje kritike, i »uslijed to­ga prid ružu ju se u politici svim m jeram a nasilja protiv radničke klase« (Marx). Sada su se sam o prom ijenile ulo­

122

ge: kapitalizam je laj, koji, posredstvom fašizma i u borbi protiv m arksističkih kritika, izvlači na svjetlo dana one iste reakcionarne kritike, koje su nekada bile uperene pro­tiv njega, a koje sada treba da priprem e najogorčeniju i naj- bestijalniju borbu protiv radničke klase. Ali dvije udružene reakcije: fantom feudalizma i stvarnost kapitalizma, znače jedino samo još veće udaljavanje od historije. I pozivajući se na fantome prošlosti, buržoazija priznaje ono, što najm a­nje želi da prizna, naime: da joj više nema mjesta ni u sa­dašnjosti, a još manje u bliskoj budućnosti.

SLUŽBA I RAD

Hitlerizam je mnogo pozajmio od nove i novoj buržuj- skoj političkoj ekonomiji. Rudolf Hess, na prim jer, došao je do nacionalsocijalizma prije svega kao učenik Olmara Spanna, a H itler je — polazeći od ideje »službe« — ukl ju­čio pojedince u jednu nužnu političku i ekonomsku neje­dnakost, u potrebu ličnog autorite ta, u neku vrst specifič­no fašističke stvaralačke potrebe na svim područjima. Me­đutim, Mussolini je pokazao taj put svom njemačkom tak­macu:

»Socijalističko shvaćanje bilo je lažno, ono je predstav­ljalo kapitalizam u vidu nekolicine osoba, koje su se obo­gaćivale na račun siromašnog proletarijata . Sadašnji kapi­talisti — to su kapetani industrije, izvanredni organizatori, ljudi, koji posjeduju jedan veoma veliki osjećaj svoje gra­đanske i ekonomske odgovornosti: ljudi, o kojima zavisi plaća i dobrobit hiljada, desetina hiljada rad)iika« (Govori u Senatu). S druge strane, kod njemačkog nacionalsocijalizma, nalazimo ovaj očekivani zaključak: »Kapitalizam nije u opa­danju, on još nije dostigao ni svoju zoru« (Hitler, Govori u Niimbergu).

Za Hitlera fašizam uskrsava kult velikih ljudi, kult, ko­me buržuji tako rado prilažu žrtve: kultura je stvorena od genija i talenata, i radnici — vrijedni prezira! — služe samo za »ostvarenje«, kao što i cijela ona masa vrednota, tako proizvedena, m ora da služi kao apanaža elite. A to zna­či, prosto i jasno rečeno — sjetimo li se samo na časak svih onih proganjanja, koja su trpjeli i koja trpe njemački inte-

123

lektualci — to dakle znači služiti velikim industrijalcim a i njihovoj gardi — fašističkim plaćenicim a, koji u današnjoj Ita liji i N jem ačkoj p redstav lja ju onu »državu najboljih«, o kojoj je san jao Spann. Taj au strijsk i ekonom ist, naime, »do­kazao« je isto tako, negirajući klasne kontradikcije, da je podjela d ru štva na klase proizašla iz razlike između »du­hovnih uslova«. I tko je ta j, koji u ovome ne bi prepoznao ideju, ko ju sada razv ijaju sa mnogo dem agogije i neodre­đenosti i stanovite grupe i grupice evropskih fašista, me­đu kojim a i naši slavni »nacionalisti« dok to r Buć, doktor Živković-Jevtić, dok to r Ljotić, dok to r H odjera i uopće svi oni, koji ispovijedaju personalizam ? Isto tako — kao što ćemo uostalom već vidjeti, — i razlike između nacija ovise od razlika izm eđu ovih istih »duhovnih uslova«, i tako nam se teo rija »službe«, već kod prvih koraka u život, sasvim jasno p rikazu je kao vrlo određeno produženje im perijaliz­ma: zemlje, u ko jim a je kapitalističko »stvaranje« najviše napredovalo, koje dakle »stvaraju« najveću količinu bilo kakvih p rodukata , m ora ju da budu vodiči zaostalim zem lja­m a . . . koje kapitalizam , konzekventno i u duhu svoje ideo­logije, m ora i da eksploatira, kao što unu ta r svojih nacio­nalnih granica eksploatira vlastiti p ro le tarijat. I to je ta »nova« ideološka odjeća, koja po fašističkim shvaćanjim a »opravdava« p rip rem an je jednog novog rata , koja mistifici­ra ku lt »civiliziranja A besinije i povratak kolonija, koja fa­bric ira sve one »Stefani-D.N.B.« antisovjetske manevre, po­š to p reko slobodne Sovjetske Unije, i sam i priznaju, ne može tako ad hoc da se pređe i pošto SSSR »ipak« nije sasvim »zaostala zemlja«, i povrh toga — što tam o već dva­deset godina radnici i seljaci raspolažu »do sada nečuve­nom smjelošću« da se lišavaju kapitalističkih »genija« i »ta­lenata« raznih M orozova i Putilova! No, iako je ova ideo­loška odjeća skro jena po posljednjoj buržujskoj modi, ona ipak proizlazi i iz istih klasnih prijedela, pa je uslijed toga njezina »novost« sam o prividna.

Služba — a ne rad — sačinjava suštinu vrijednosti, i ovo fašističko tapkan je u m jestu, ovo nadom ještavanje jed­nog određenog pojm a sa neodređenim i nemogućim za od­ređivanje — sve to služi sam o za opravdanje kapitalističke hegem onije u krilu »nacionalne cjelovitosti«, služi za oprav­danje ukinuća i onako š tu rih socijalnih zakona, za sniženje

124

nadnica, plaća, pomoći nezaposlenima, služi — jednom ri­ječi — za dosad zaista nečuvenu supereksploataciju prole­tarijata.

Ideja totalne nacije, kao što smo vidjeli, služi za prik ri­vanje društvene stvarnosti. A kakvo m istificiranje donosi fašistička ideja službe? Prikrivanje pojm a rada! Potrebno je da se na »fašistički« način uguši m arksistički pojam rada,

pošto on sadrži u sebi klicu teorije o klasnoj borbi i kao takav bezobzirno prim orava kapitalizam ili da »opravda« privatno vlasništvo i profite neradničkih klasa ili da pod­legne oštroj marksističkoj kritici. A sa ovom mistikom, uz to, mogu se osim »socijalno korisnog rada« učiniti i bez­brojne usluge kapitalizmu, kao što je npr. lov na revolucio­narne radnike ili špijunaža, dok sam problem produktivnog rada, nastao borbom mlade buržoazije protiv feudalizma, ostaje i dalje aktuelan. Da bi uvjerio u aktuelnost ovog pro­blema one svoje manje oduševljene pristalice kulturnog op- skurantizma, fašizam se služi čak i onim komičnim negaci­jam a Aron-Dandieuvog »Novog poretka«.’ I tako produktiv­ni rad radnih klasa mora, dakle, da služi prije svega odr­žanju neradničke, dokone klase u kapitalističkom društvu, a ideja »službe« treba da prikrije onaj već izvršeni prelaz iz političke u vulgarnu ekonomiju, za koju — kao što smo pokazali — Spannov univerzalizam nije ništa drugo, nego samo jedan od njenih današnjih ogranaka. Jer ukoliko kapi­talizam opada, ukoliko se zaoštrava klasna borba, utoliko je sve potrebnije da se pod svaku cijenu prikrije, kako ro­ba, zahvaljujući radu, posjeduje jedno jedinstveno svojstvo stvaranja više vrijednosti, nego što je potrebno da se po­vrati u prijašnje stanje, čak i onda, ako je kupljena po ci­

9 Fašisti se, naime, pošto odbijaju svaku diskusiju o pitanju rada, bave pitanjem slobodnog vremena: »Bezbrižni rad« u Italiji, »Silom za veseljem« u Njemačkoj — to su preokupacije i grupe »Novi poredak«, lime se bave i naši komoraši. Nije Ii 2ivko Topalović, kao npr. i M. Jouhauh u Francuskoj, predsjednik ili barem »ugledni član« bilo kakvog odbora za organizaciju dokonosli? Sigurno jeste! Jer, denuncirali »mahinalni« rad, kao što to on čini, pretpostavljati tom radu mehaničku »dokonost« — to io ideološka pozicija, koja ni u čemu ne ometa kapitalizam, u čijem inače okrilju socijaldemokracija traži i nalazi teren za svoju »revolucionarnu« tak­tiku. Da li su, međutim, to samo nezdrave ideje, da li su to uopće ideje? Ne! To je samo vojnička dresura socijaldemokracije i njena disci­plinirana poslušnost prema »kapetanima industrije«. I nije onda nikakvo čudo, što se ponekad naši kaptolski furtimaši žale na »konkurenciju«. Mi ih zaista dobro razumijemo: radi se, dakle, o tome, zar te stare, vijckovi- ma prokušane drage kaptolske kokaincrc, zar one — pitaju se u očaju — nisu više najbolje skretničarke nego je potrebno zvati u pomoć razne Topaloviće. A eto, ipak je tako.

125

jeni n jene stvarne vrijednosti. Potrebno je p rik riti da je kapitalizam prisvojio ovaj višak vrijednosti i da ta j višak sačinjava jedini izvor gom ilanja kapitalističkog bogatstva. P otrebno je konačno, poricanje, da je količina robe, koja postoji u kapitalističkom svijetu, stvarno sam o produkt ra­da, p roduk t radn ika zaposlenih u proizvodnji. O tuda i ona česta neshvaćanja svih onih »marksista« (tj. onih, koji se sam i takvim sm a tra ju i ko ji do p re tjerivan ja pojednostav­lju ju dosta zam ršen pojam rada, p retvarajući tako m arksi­zam u prim itivni socijalizam ) ne znače n išta drugo, nego s tvarno potpom aganje fašističkih ag itatora, da pridobiju u narodu dosta važne pozicije: tehničare, činovnike, intelek­tualce, zanatlije, a ponekad čak i kvalificirane radnike, sve one — koji se plaše sam ovoljnog izjednačenja staleškog rada i koji se, tako, vrlo brzo podvrgavaju teoriji službe višeg na­ređenja, ne prim jeću jući da je jedini cilj te teorije oprav­danje kapitalističke eksploatacije. Postoji, uostalom , po­slije pokojnog Diihringa,10 u okviru ovoga i jedan važan an- tim arksističk i problem , problem , kome fašizam daje po­novnu ak tuelnost i koji uslijed toga traži da bude oštro i neum orno ugušivan: to je, da pojedincim a treba vratiti n a j­veću vrijednost snage staleškog rada, pošto su — u kapita­lističkom društvu u cijelosti, a u prelaznom društvu djelo­mice — pojedinac ili njegova obitelj oni koji se najviše troše za ostvaren je ovog rada (vidi o tome: Engels, Anti- Dtihring — Ekonom ija, VI).

Socijalizam nc uništava, nego naprotiv ukazuje na sve razlike, koje posto je između kvalificiranog i nekvalificira­nog rada, on ih i pojedinačno oslobađa ispod kapitalističkog ja rm a, pa prem a tom e i u socijalističkom društvu — koje nikako ne treba zam ijeniti kom unističkim društvom — sva­kako postoje neke razlike u plaćam a: svakom prem a svom radu, a ne prem a njegovim stvarnim potrebam a — to je svojstvena form ula ove društveno razvojne epohe. M arksi­zam — i to nije nikada suvišno ponavljati — nem a ničeg za­jedničkog, ni sa vulgarnim socijalizmom ni s anarh istič­

m Ovdje nije slućajno ime E. Diihringa. Poznato je, naime, da se nje­mačka socijaldemokracija nikada nije odrekla Diihringovog učenja, koje su ubrzo prihvatili i nacionalsocijalisti: »Ako mi ovdje govorimo o fcugenu Diihringu, to je stoga, je r se shvaćanja nacionalsocijahstičkog pokreta mogu pozivati u mnogim temeljnim tačkama na ovog znamenitog čovjeka« (hitlerovska revija »Njemačka ekonomija«, br. 1.).

126

kom jednakošću. Naprotiv, on je stvoren u borbi protiv jednakosti. Od m arksističke kritike S tirnera, preko Blan- quiea i Proudhona, pa sve do kritike Bakunina i Lassallea— naš je pravac stalan, što međutim nikako ne sprečava buržoaziju i njene novinske i univerzitetske lakeje, da nam natovari na leđa ne znam kakvu sve m aniju jednakosti, i da nas, tako, preobrazi u jednog J. Coupe-Tetea. Kod nas se jedino radi o uništenju buržoazije, koja nastoji da sve os­tale klase baca u jednu zajedničku bijedu i koja, na taj na­čin, vrši najzlosretniju i najstvarniju jednakost. Mi znamo da (kao i cijena robe, koja ne može ponovno da se stvara— slike, pjesme, sonate — i čija zam jena ne može da ure­di nepredviđenu produkciju) ništa ne ovisi, ili barem ne od­mah, o goloj vrijednosti. Babeuf je negirao um jetnost, kul­turu. A Marx se svom žestinom usprotivio takvim, srećom nemoćnim negacijama. Marksizam, ni teoretski ni praktično, ne pretvara odnošaje jednakosti, koje postoje između razli­čitih vrsta rada u jednakost svih radova, i mi ćemo baš tim neupućivanjem oduzeti fašizmu jednu i suviše lijepu prili­ku da se postavi pred neupućenim kao branilac »srednjih slojeva«.

U govoru rajnskim i vestfalskim industrijalcim a, H iller je iz ideje »službe« povukao dvije važne posljedice: jednu ekonomsku — negaciju jednakosti i opravdanje kapitaliz­ma, a drugu političku — negaciju buržujske dem okracije i opravdanje političke diktature. Ne smije se, ponavlja H it­ler, dirati u privatno vlasništvo, koje je »bezuvjetno po­trebno, logično i pravedno«. »Ako ja pristajem na to, da su različite usluge date od različitih ljudi, tada se i samo pri­vatno vlasništvo može moralno i etički opravdati«. Ovu ide­ju ponovio je H itler i u Niirnbergu:

»Ideja svojine, prema tome, nerazdruživo je povezana za dokaz raznolike sposobnosti ljudske akcije, i po tome— ponovno — za razliku samih ljudi«. I ovdje se odmah, bez stida, pomišlja na 11. tačku tjednog nacionalsocijalislič- kog programa od 24. februara 1930. godine: »Mi tražimo po­ništenje svih prihoda, koji nem aju za osnovu rad«.

Mussolini je, razumljivo, izrazio analogne ideje:»Fašistički sindikalizam razlikuje se od crvenog sindi-

kalizma po jednom temeljnom radu; on ne slavlja sebi u

127

zadatak nam jeru , da svrši sa uništenjem privatne svojine. K ada se vlasnik nalazi pred crvenim sindikatom , on pred sobom im a sindikat, koji sam o na jedan neposredan na­čin vodi borbu za povišenje plaća, ali koji ima za konačni cilj svoje borbe obaran je postojećeg poretka, što znači uni­štavan je prava vlasništva . . . Naš sindikalizam nastoji samo da popravi položaj onih grupa i klasa, koje se okupljaju pod njegovim zastavam a, i on nem a potrebe konačnih ci­ljeva ...«

O tuda i N jem ačka nacionalsocijalistička, i Talijanska fašistička »radnička« partija , stav lja na prvo m jesto svoje usluge onim a, koje sankcionira kapitalizam i kojim a je bio upućen H itlerov govor u D iisseldorfu. Ali »kapitalizam ne bi bio kapitalizam , kad ne bi s tav ljao na raspolaganje buržoa­ziji jedan ogrom an ap a ra t laži i prevara, kako bi prevarila i oglupavila radničke i seljačke mase« (Lenjin).

K apitalizm u je potrebno, da pred m asam a, koje hoće da prevari, p rik rije svoj značaj i svoj stvarni položaj u h istoriji.

A fašizam je sam o instrum ent za prikrivanje kapitalis­tičke stvarnosti.

AUTORITET I LIBERALIZAM

P rem a H itleru, uviđanje razlike između službi vršenih od raznih ljudi, neposredno dovodi i do uviđanja razlike iz­m eđu političkih vrednota. O tuda i b raniti au to rite t i kapita­lističku vladavinu u ekonom iji (što već samo po sebi kazu­je , da k lasna borba nije nikakav mit, već naprotiv socijal­na stvarnost), znači priznanje au to rite ta i vlade šefova, zna­či p riznanje »firera« u području politike.

»Bilo bi apsurdno — kaže H itler — izgrađivati ekonom­ski p u t na ideji službe, na ideji lične vrijednosti, p raktič­no, dakle, na au to rite tu individua, — a odbaciti u politici ovaj au to rite t i nadom jestiti ga sa vladom m noštva, sa vla­dom dem okracije«.

S ta to znači?To znači, da u m om entu, kada se buržujska dem okra­

cija pokazala nedovoljnom da brani kapitalistički režim u raspadan ju , u m om entu, dakle kada vlada buržoazije pos­

128

taje nezavisnija od oscilacija njezine socijalne baze, u tom se mom entu jav lja — s jedne strane — potreba za objav­ljivanjem ekonomske d ik tature kapitalističke klase, dikta­ture, koju je sve slabije i slabije prikrivala formalna demo­kracija i — s druge strane — nužno se javlja otvorena poli­tička diktatura, jedna monopolizacija političkog života, u svemu analogna sa već postojećim ekonom skim monopoliz- mom. Međutim, jedan od bilo kojih saradnika zagrebačke Slobodne riječi, beogradskih Radničkih novina ili isto tako socijaldemokratskog V ortw artsa, recimo baš onaj, koji je podsjetio H itlera na njegovo radničko porijeklo i na sva ona dobročinstva koja mu je donijela njem ačka »revoluci­ja« 1918. godine, on bi, bez sumnje, u jednoj takvoj objavi vidio, bez ikakvih poteškoća, priznanje historijskog m ateri­jalizma, a jedan temeljni filozof a la Vorlander (naša so­cijaldemokracija i svi naši »novi« nem aju sličnih mislilaca, i našem zastupniku Deatove filozofije, 2ivku Topaloviću, uopće nedostaje svako filozofsko obrazovanje), on bi otišao još dalje i vidio bi u ovom neko »moderno« priznanje »spi- nozizma«: Poretku (ekonomskom) stvari, odgovara i treba da odgovara poredak (politički) ideja.

Otud fašizam, kao izraz preventivne kontrarevolucije, nastoji da uništi za račun kapitalizma svaki trag čak i for­malne demokracije. »Ja poznajem dva principa, koji su ap­solutno suprotni jedan drugome: princip dem okracije — koji svuda gdje se uvuče označava princip uništavanja, i princip autoriteta individua — kojega bih također mogao da nazovem principom »službe« (Hitler). Tako i antiparlamen- tarizam postaje jedna od osnovnih karakteristika fašizma. Kao što znamo, parlam ent je prije svega sredstvo, kojim se buržoazija služila za učvršćivanje svoje klasne vladavine i za borbu protiv preostalih tragova feudalizma, a zato ga upotrebljava kao metod, pomoću koga nastoji da proširi kod proletarijata reformističke i legitimističke iluzije. U isti mah, dozvoljavala je zakonodavna djelatnost kapitaliz­mu poželjno vođenje svoje ekonomije, dozvoljavala mu je da što bolje izigra privatne interese i buržujsku politiku, da provodi sve one zakulisne poslove formalne demokraci­je, kojoj je oduvijek bila svrha da zam am ljuje dobroćudni i dobronam jerni narod.

9 Komunisti o faSizmu 129

Ali sve ove svoje tako reći dojučerašnje potrebe, današ­nji kapitalizam više ne poznaje: danas se financijski impe­rijalizam vezuje p rije svega za na j reakcionarni je socijalne pozicije i, pošto on do k ra jnosti razvija klasne kontradikci­je, u n jem u se neizbježno rađa po treba za najefikasnijim sredstv im a u borbi p ro tiv rastućeg narodnog bijesa. Konač­no, i d ržava je sve više i više prim orana da otvoreno in ter­venira u korist financijskog kapitala, da osigurava obranu njegovih pozicija na vanjskom tržištu , da nadom ještava ovu ili onu tek nasta lu grupu. I tako politički poslovi postaju privatni, a p riva tn i posta ju politički. Sve više se ukazuje po treba za prik rivan jem skandala," sve je veća nužnost da se uklone iz p raktičnog d je lovanja one plitke hum anitarne i savrem enom kapitalizm u nepotrebne gluposti dem okrata. Jedna »dobra« izvršna moć, oslonjena na jednu iskonstrui­ranu p a rtiju (od P etra Živkovića, pa preko Uzunovića, Srš- kića i Jevtića, do K orošec-Stojadinović-Spahe, mi smo pri­sustvovali m nogim takvim konstru iran jim a) i na oružane grupe — to je novi gravitacioni cen tar političkog puta ka­pitalističkog monopolizm a.

Pa zašto onda p rik rivati nejednakost između p roletari­ja ta i kapitalizm a sa jednakošću pred jednom općom pro­pašću?

Zato što je buržu jska legalnost postala zapreka i za sa­mu buržoaziju, i to je ono, što objašnjava, zašto takm ičenja između fašizm a i jednog dijela vodećih klasa, zašto ta takm i­čenja mogu ponekad da postanu i vrlo oštra. I nije li, možda, borba između građanskih pa rtija skup luksuz, naro­čito o tkad kriza režim a pada sve dublje u nepovrat i otkad se povećava revolucionarna opasnost? Jeste, priznaju i fa­šisti. A sa tog plana treba p rom atra ti i d jelatnost fašizma p rem a socijaldem okraciji, koja nikada nije bila ozbiljno shvaćena u radničkoj partiji i uvijek je (ma kakve bile nje­ne dem agoške optužbe o ovom pitanju) kritizirana i uguši- vana, kao i svaka druga obična buržujska partija . O tuda joj i fašizam, kao apsolutna form a reakcije, form a, koja svjc-

11 Naša »domaća« afera sa skupocjenim perzijskim ćilimima dra Bodja, ukršta se s ovom općom formulom savremenog buržujskog shvaćanja: politi£ko=lićno, i obratno. Samo što je Bodi ovdje poslužio kao »žrtva« (ne i nevina, naravno) kao potrebno sredstvo da se prikriju prljavstine baš onih, koji su ovu aferu pružili malograđanskim naklonostima za sen- zacijama, mada je i ona bila jedan prvoklasni »skandal« i relativno uspjela ilustracija našeg korumpiranog društveno-politićkog zbivanja.

130

doci o potpunoj rasklim anosti buržujskog režima, otuda joj dakle i on — usprkos činjenici da joj je jednostavna reak­cija dopuštala pravo na život — sprečava svaki legalni ži­vot, je r kao što do nedavna dopuštene koncesije formalnoj buržujskoj demokraciji mogu više da budu stalne, tako te koncesije ne mogu da budu stalne ni onda, kada su u pita­nju radnička aristokracija, funkcioneri i svi oni razni po­ložaji, koji sačinjavaju socijaldem okratsku klijentelu, kao ogranak spekulativne i dezorijentirane buržoazije.

S druge pak strane, fašizam prilično kaotično spaja ide­ju buržoaske dem okracije sa idejom pacifizma i internacio­nalizma. Rođeni u području buržujske dem okracije i nado- mještavajući tu dem okraciju u mom entu kada ona više ni­je mogla da osigura čvrstoću njihove zajedničke podloge, kapitalizam i njegova d ik tatura nastoje da izluče široke narodne mase iz svog kulturnog i političkog života; oni čak i preko one poznate borbe, koju inače veoma oštro vode protiv liberalizma, nastoje da uguše revolucionarne teorije i organiziranje proleterske klase.12 Otuda — da naglasimo— između te formalne buržujske dem okracije i fašizma i ne postoji nikakvo pitanje o rješenju njihove stalnosti: za njih je jedino pitanje u tome, koje je najbolje sredstvo za obra­nu postojećeg režima, koje je najsigurnije sredstvo za uni­štenje komunizma. Buržujska dem okracija i fašizam, dale­ko su, prem a tome, od međusobne suprotnosti, oni nisu— da ponovimo Lenjinovu formulaciju — ništa drugo, ne­go samo mogućne forme kapitalističke superstrukture. Uo­stalom i svi mi znamo, praktično koliko vrijedi ta for­malna demokracija, znamo kako i ona postaje autoritativna, kako se preobražava. To također znadu i fašisti. Tako je jedan novinar u crnoj košulji, prije nekoliko godina, pisao

Liberalizam (sloboda = slobodna konkurencija = slobodna prolela- nzaciia masa) skućio je svoju ulogu i državne funkcije. No, danas je potrebno ojačati postojeću državu i otuda se javlja anlilibcralizam. Međutim, liberalizam, kao izraz kanitalizma slobodne konkurencije, ne smijemo meha­nički suprotstavljati fašizmu kao izrazu monopolisličkog kapitalizma. Mo­nopol ne uništava konkurenciju, što znači da obje ove faze kapitalizma imaju istu ekonomsku bazu, one se, dakle, ne mogu suprotstavljati jedna drugoj u aspolutnom smislu. Staviše, fašizam ne postoji poslije kapitalizma, niti u svim imperijalističkim zemljama, dok naprotiv liberalizam sve više nestaje. I, konačno, fašizam ne sačinjava jednu neizbježivu historijsku fazu.Njegov pad, kao i njegov uspon, kao što smo vidjeli u poglavlju o Hitlero- vom usponu, ovisi prije svega o revolucionarnom proletarijatu i o njego­vim saveznicima.

131

u listu »Impero«: »Demokracija je luksuz, ko ji si mogu dozvoliti sam o bogate nacije. U Francuskoj, na prim jer, p rtljag a dem okratsk ih ide ja služi sam o za ukras i jedan kvadra tn i k ilom etar u Sahari, stvarno, više je cijenjen, nego svi dem okratsk i ideali«. Mi znamo, konačno, i mi to mo­ram o uvijek znati, da je dem okratska i liberalna država g lasnik fašizm a: koalicija cen trum a i socijaldemokracije, poslužila je u N jem ačkoj H ilteru kao putovođa!

A ntiliberalni13 izgled fašizm a zaklanja njegovu osnovnu preokupaciju — njegovu an tim arksističku suštinu. Tako je izvršena naj sam ovoljni ja identifikacija između liberalizma i m arksizm a, i to u identifikaciji izražene su sve one kon­tradikcije , koje posto je izm eđu ciljeva klase plaćene od fa­šizm a i socijalne kom pozicije m asa, koje fašizam povlači za sobom. Ponavljajući rom antičarske kritike kapitalizma, kao š to Spann ponavlja A. Miiller-a, fašizam prilago- đava te k ritike po trebam a dnevnog ukusa. Ali ne treba zaboraviti, da je razvoj kapitalizm a uslovio i pojavu libe­ralizm a i pojavu m arksizm a, što znači da između ova dva po jm a ipak posto ji neka identičnost. Liberalizam — to je Sm ith, to je R icardo. N ije li, međutim , M arx u ne­kom stanovitom sm islu, nastavio klasičnu političku eko­nom iju? Jest. I H ubert, u već spom enutom dijelu, izjav­lju je: »Kapitalizam i m arksizam u principu su slični«, i on opaža »čudnovatu sličnost između am erikanizm a i bolj­ševizma«. »Amerikanizam je najviša form a — kaže H uber — ko ju je našla liberalna ekonom ija, služeći interesim a po­sjednika. Boljševizam je najv iša form a, koju je našla m ark­sistička ekonom ija, služeći interesim a neposjednika«. Da ži­vi, dakle, germ anski socijalizam , koji je »prije svega jedna nova duhovna d je latnost u odnosu prem a ekonomiji« — kliče razdragani H uber i navodi H erw artha, koji piše, da

,J »Smisao revolucije leži u duhovnom. Mi ćemo izlučiti _ shvaćanje liberalnog svijeta, što znači obuzdavanje individua i nadomjestit ćemo to shvaćanje sa smislom zajednice, smislom koji ponovno uključuje sav narod i koji posebne interese podvrgava i integrira s općim interesima

godina biti izbrisana iz historije« (Goebbcls, Govor 1933). »Mi razumijevamo liberalizam i demokraciju izraza individualizma prirodnog prava. Liberalizam

u se samo po svom stepenu« (Spann, Der wahre Staat).

nacije. Tako će 1780. funkcionerima, aprila kao formu političkog i demokracija razlikuj

132

se »socijalizam m ora shvatiti kao izraz proizišao iz želje za zajednicom, koju je neograničeni individualizam 19. vijeka rasturio, a koja je ranije postojala i koja se zove Crkva, Država ili, nešto kasnije, Korporacija«. Nije li ovo uvijek ista propovijed o suradnji klasa, o totalnoj državi, i ne pre­poznajemo li ovdje i naše »neosocijaliste«, koji su u Durk- heimu pronašli »korporativni antiliberalni program«, pode­šavajući ga dnevnom ukusu! Politička praksa socijaldemo­kracije, u svom prošlom periodu (a naročito prilikom dola­ska fašizma na vlast), zadojena buržujskim liberalizmom i pod krinkom pseudom arksističke terminologije (»Prilagođi­vanje radničke klase liberalizmu« — Lenjin), pomogla je i još uvijek pomaže fašizmu, da se u korist kapitalizma koristi antikapitalističkim osjećajima nezadovoljenih masa, i pošto osjeća, da je jedna od važnih m arksističkih težnja nemilo­srdno raskrinkavanje socijaldem okratske antiradničke po­litike i ukazivanje na činjenicu, kako ona nema ničega za­jedničkog sa m arksizm om , fašizam tim jače vrši pritisak (u prilog svojih paradnih vođa »radničke« socijaldem okra­cije) nad revolucionarnom radničkom klasom.

»Apsolutni autoritet«, »Željezna disciplina« — to su te­meljni pojmovi sviju buržujskih vlada i svih fašističkih par­tija, svih protivnika sovjetske dem okracije, autokritici ma­sa, onoga, što razni Gentili, Fodori i njihovi sljedbenici na­zivaju imenom »boljševistički kaos«.14 Pokornost bez ikakve kritike, to je princip po kome je organizirana fašistička par­tija i na osnovu koga m oraju mase iznova da budu odga­jane. H itler je, u jednom od svojih govora u Niirnbergu, ova­ko formulirao taj princip autoriteta, koji gospodari ne sa­mo u nacionalsocijalističkoj partiji, nego i u svim ostalim sličnim formacijama: »Vrsta naše organizacije, koja ne po­znaje ni glasače, ni glasanje, koja ne poznaje ništa drugo osim autorite ta i discipline, odgovornosti i podložnosti, ta vrsta organizacije sprečava da ju bilo tko i bilo kada nado­mjesti«. Perinde ac cadaver15 ili, drugim riječima: u svaki­dašnjem životu, u radionici kao i na ulici — apsolutna po­

14 Zanimljivo je da je jugoslavenski Noskc, doktor Korać u jednoj novinskoj diskusiji sa doktorom Belićcm, nazvao Belić-Topalović-fCrekić grupu »boljSevistićkom bandom«, tvrdeći da u generalnom sekretarijatu radničkih komora vlada »boljSevistički kaos«, čime je stvarno samo joS leđnom potvrdio (bez obzira 5ta o tome misli ćika Ljuba Davidović), koliko veliki kaos vlada u njegovoj vlastitoj glavi.

15 »Mussolini ima uvijek pravo« (8. Zapovijed Balilija).

133

slušnost, što nas potpuno nedvojbeno upućuje na dokum en­tiran i zaključak, da je fašizam sam o jedna specifična forma buržu jske d ik tatu re , form a jedne općom krizom kapitaliz­m a do tem elja pokolebane buržoazije. M eđutim, onaj pri­vidni uspjeh te form e treba tražiti i u uplivu posljednjeg ra ta , onog famoznog »duha fronta«, koji inače objektivno nigdje n ije posto jao izvan mozgova profesionalnih oficira, skrivenih u pozadini, i demagoga, koji upravljaju svim onim raznim udruženjim a bivših ratn ika, kojim a bi mnogo real­nije odgovaralo im e bivših ljudi. Već smo spomenuli, kakvu su ulogu igrali bivši njem ački carski oficiri u stvaranju prvih h itlerovačkih form acija , odakle i potiče ona famozna parola, da od 2. augusta 1914. godine d atira nova era.

Fašisti:»Konflikt svih naroda, ra l 1914— 1918. godine, trebao je

da oživi, za sve vjekove, nove početne položaje dem ografskih, ekonom skih, socijalnih i univerzalnih snaga, određenih da im daju pravac u budućoj historiji« (Agestina Lanzillo, Ga- rareh ija 1922).

Socijalfašisti:»Ja sam baš 1914. godine vjerovao, iskrenom i potpu­

nom vjerom , oslanjajući se na pojam klasa, da će se, orga­nizirajući radničku klasu u internacionalnom smislu, moći da sruši kapitalističk i režim. Ali se 2. augusta 1914. godine pojam klase pretvorio u pojam nacije. S ta je, dakle, taj po­jam klasa, koji je nestao u periodam a dram a?16 Ne javlja ii se, u našem današnjem položaju, potreba da pronađem o neki drugi oslonac? Ovaj oslonac mi ne možemo naći nig­dje izvan nacionalnog kadra« (M arquet, Govor na I kongre­su Francuske socijalističke partije).

I naš kom entar:Ideja d ik tatu re , ideja au to rite ta i nacionalne cjelovito­

sti, ta ideja nem a nikakve veze sa marksizm om , ona nije sposobna da obnovi čak ni m alograđanstvo, već i stoga, Što ona raš iren ih ruku prihvaća ideju junaka-spasioca, ideju, dakle, koja je uvijek dom inirala ideologijom malograđanstva i uopće ideologijam a svih onih socijalnih slojeva, čiji ži­

16 Kautsky je to mnogo određenije definirao; »Internacionala je in­strument za dane mira«.

134

vot u ovom mom entu i na ovom mjestu, postaje nemoguć. A nerealnost fašističkih obećanja nije ništa drugo, nego sa­mo jedan i suviše jasan refleks njegove vlastite nestvarnosti, nestvarnosti njegovog vlastitog položaja u okviru im perija­lističkog svijeta.

N A C IO N A LIZA M I FAŠIZAM

Fašizam je nužno zadojen najvatrenijim i najborbeni- jim nacionalizmom kao sentim entalnim izrazom ideje o »na­cionalnoj cjelovitosti«, nacionalizmom, koji, kao takav, do maksimuma pojačava zapovjedničke riječi autoriteta i pod­ložnosti šefovima. Mussolini, na prim jer, poznaje bolje no bilo što drugo pravu vrijednost nacionalizma u okviru impe­rijalizma, onaj isti Mussolini, koji je 1913. godine pisao jed­nom od svojih socijalističkih drugova:

»Vrlo je dobar vaš projekat da se borite protiv M aurrasa i komp. — koliko malih M aurrasa ima u Italiji poslije libij­skog rata! — koji je raspalio nacionalizam idiotima, a idiote nacionalizmom!« (Izložba autografa Kra, Pariz 1924).

Da bi se oborila klasna borba — ponovimo — potrebno je da se na prvom m jestu stave narodni interesi; da bi se »eliminirala« historijska kontradikcija, koja suprotstavlja kapitalizam proletarijatu, potrebno je da se stavi na prvo mjesto ono što ih združuje, tačnije ono što izgleda da ih združuje: pripadnost jednoj istoj naciji. To je s jedne s tra­ne. A s druge strane, nacionalizam ispoljava interese mono- polističkog kapitalizma (koji tako monopolizira i nacionali­zam), uslijed čega pojam »trgovanje topovima« lako drag pacifističkim i reformističkim blejanjima, ne iscrpljuje nje­govu stvarnost nego je samo m askira i, kao i antisemitizam, na onaj, naime, dio, koji — u krajnjoj liniji — nije jedini zainteresiran u profitu oko priprem anja i vođenja rata. I kao što je nacionalizam koristio fašizmu da dođe do svo­je ekstremne demagogije u danima preuzimanja vlasti, on mu i kasnije pomaže, tamo gdje je to potrebno, da se kori­sti antikapilalističkom demagogijom: nacionalsocijalistički šefovi često su teoretski osuđivali financijski kapitalizam i njegovu »anacionalnu« politiku, zapravo isto onako kao što i socijaldemokrati »grme« protiv one famozne plutokracije, protiv spekulativnog kapitala, koji omogućava zbliženje na­

135

cionalnih poslodavaca sa nacionalnim nam ještenicim a »čiji su interesi« — kažu — »zajednički«! M eđutim neispravnost ovog shvaćanja ne ogleda se sam o u indirektnom priprem a­n ju m asa za budući im perijalističk i ra t, nego i u fatalnom pojačavan ju onog bolesnog, latentnog šovinizma m alogra­đanskih slojeva (te »piljam ice«, koja inače isto tako mnogo trp i od velekapitalističke konkurencije, kao i pro le tarija t od njegove eksploatacije), tehn ičara i članova slobodnih pro­fesija, u k ra tko svih onih, koji su sprem ni da zam ijene svo­je porijeklo, zadojeni izrazitom superiornosti nad proleta­rija to m i s jednom jedinom željom , koja glasi: red. Njih zavode obećanja, da će b iti oslobođeni kapitalističke varija­bilnosti; zavode ih današn je razlike, koje postoje između n jih i p ro le ta rija ta . I pošto im je H itler obećao »raj« — oni su ga slijedili i slijede, ne opažajući, da je crvena zastava sa kukastim k rs tom sam o novi znak starih gospodara.

Is tina je, da su seljaci i m alograđani još uvijek tijesno povezani sa nacionalnim trad icijam a, i u zem lji kao što je naša, ta trad ic ija d a tira uglavnom još od Gupčeve seljačke bune u H rvatsko j pro tiv plem ićkog feudalizm a i Karađor- đevog u s tanka u S rb iji pro tiv islam skog im perijalizm a. Ali ne treba zaboraviti, da m alograđanstvo (a i seljaštvo, pogo­tovo poslije svjetskog rata) im a dva lica: jedno okrenuto prošlosti, lice koje fašizam neskrupulozno iskorišćuje, a dru­go okrenu to budućnosti — koje treba i m ora da iskoristi p ro le ta rija t, pu tem jednog poštenog i iskrenog saveza. Sred­nje k lase (kao i svi oni m ladi ljudi, izbačeni iz proizvodnje i kao takvi sprem ni da ožive vojnički rom antizam i egzibi- cionizam ), zanem arene od p ro le ta rija ta i prepuštene fašiz­m u, navikavaju se na eventualnost novog rata , na jednu ekspanzivnu politiku, od koje se nada ju da će ih izvući iz njihove današn je očajne situacije. Konačno, i ras tu ran je re­volucionarnih organizacija (kao što su naši slobodni sindika­ti, ko jim a se već duže poručuje to rasturanje), znači pripre­m anje pozadine za novi im perijalistički rat, je r: »Ne može se voditi ra t za im perijalizam , p rije nego što se pojača im­perijalističk i 'H interland'« (Staljin). Da bi potvrdio ove ri­ječi, H itler kaže u svom govoru u Diisseldorfu: »Ako b iste vi danas pozvali njem ački narod da se digne u m ase i ako bi­ste m u stavili na raspolaganje oružje, rezu ltat toga bio bi su tra građanski ra t, a nikako borba p rem a vanjskom nepri­

136

jatelju. Sa sadašnjim podanicima ne može da se vodi aktiv­na vanjska politika«. Uostalom, tako isto misli i »viši štab«, i jedan Weygand nije toliko naivan da vjeruje, kako su kaz- nione, koncentracioni logori i ostala »preventivna« sredstva dovoljno efikasna za priklanjanje vladajućem sistemu, o ko­me ovisi čitava fašistička form acija i kao i sve religije, igra svoju opijumsku ulogu u narodu.

U Italiji je h istorija Rima (iako je staro društvo nesta­lo, a s njim i rim ski svijet) pružila teme svim mogućim fa­šističkim govornicima, novinarima i režimskim lakrdijaši- ma. »U fašizmu postoji također i jedno centralno jezgro ide­ja, osjećaja i doktrina, koje se vežu sa našom daljnom hi­storijskom tradicijom ...« (Mussolini). I K artaga = Tunis postaje motiv za »operetsku povorku« fašizma, motiv, koji danas »opravdava« borbu između dva im perijalizma: fran­cuskog i talijanskog. Taj isti motiv, potpom ognut su tra bor­bom između Geulfesa i Gibelinsa i pretenzijam a svjetskog Rimsko-Germanskog carstva, učinit će sve vidljivijim anta­gonizam između Italije i Njemačke.

Preko mita o »bijeloj rasi« nacionalsocijalizam forsira ratne metode, a prije svega vraćanje kolonija. Tako na pri­mjer Alfred Rosenberg, veliki inspirator fašističke vanjske politike, piše da su m arksisti dali politici ekspanzije odvrat­no ime imperijalizam, i kada je opazio (kao osvjedočni ži­dovski reneget, da se njem ačka socijaldem okracija borila (!!!) samo protiv njemačkog im perijalizma, a ne i protiv »židovskog financijskog imperijalizma«, on je napravio raz­liku između tog gadnog, odvratnog i omraženog židovskog imperijalizma i jednog dobrog, zdravog, navodno narodnog imperijalizma, koji predstavlja »jedan vitalni zakon, koga se ne može odreći ni jedan rado ako uglavnom želi da bude spo­soban za život. Narodni im perijalizam nije ništa drugo, ne­g o . . . ojačanje i uspjeh ličnosti i svih njegovih stvaralačkih snaga«. Primjer: »Kad prenaseljeni Japan traži proširenje svojih granica, to je onda narodni imperijalizam«. I u ime tog »dobrog imperijalizma«, Rosenberg hvali ukrajinsku po­litiku, evocirajući teutonska i — geopolitičarska priviđenja: »Nacionalsocijalisti svjesno povlače crtu preko predratne politike. Mi zaustavljamo vječni hod Germana prem a jugu i zapadu. Mi isto tako prekidamo sa predratnom kolonijal­nom i trgovačkom politikom i prelazimo na politiku budu-

137

čeg sunca. I kada mi govorim o o osvajanjim a, onda mi mi­slim o sam o na R usiju ...« (H itler, M oja borba). Ovo je vrlo ja san program , podvrgnut interesim a njem ačkog im perija­lizma koji, okružen između svoja dva rivala (Engleske i Ame­rike), a sm ješten ispred Francuske (naoružane do zuba), na­sto ji da skrene svoj hod p rem a istoku. Ali ni ta j program ne sadrži u sebi ničeg specifičnog hitlerovskog: H itler i Rosen­berg, stvarno , sam o uskrsavaju planove njem ačkog im peri­jalizm a, one planove, koji su stvoreni za vrijem e rata (Hof­fmann) pod udarcem poraza na zapadnom frontu poslije b it­ke na M arni, i koji su, s jedne strane, skrenuli njem ačku ekspanziju na jugoistok, od H am burga do Bagdada, predvi­đajući, s druge strane , germ anizaciju baltičkih država sve do Lenjingrada, Poljske, U krajine i Kavkaza. Danas je nacio­nalsocijalizam sam o oživio i naročito naglasio kult te poli­tike porob ljavan ja naroda, kult »velike Njemačke«, one Nje­mačke koja bi se p ro stira la od Calaisa do Lenjingrada i od H olandije do H rvatske.

Ni M ussolinijev »romantizam« (Jugoslavije i put do So­luna s jedne s trane ,17 francusko-talijanski antagonizam, s druge sirane) nije n išta drugo. I on forsira onaj vojnički rom antizam , ukorijen jen kod onih m ladih ljudi, koji više ne mogu da budu od koristi ni sam im a sebi, ili drugim riječi­ma, fašistički i uopće buržujsk i nacionalizam nije ništa dru ­go, nego m istific iran je suštine kapitalizm a, m istificiranje im­perijalističkog porobljavanja nezaštićenih naroda. Rosenber- gov »narodni im perijalizam «, njegova bajka o »prenaseljeno­sti«, koja zahtijeva p roširen je »nacionalnih granica«, nije ni­š ta drugo, nego potreba za izvozom kapitala, za osvajanjim a novih trž išta, osvajanjim a — koja su se uvijek sprovodila i koja će se i nadalje sprovoditi preko nasilja i krvi.

FA Š IZ A M , O M L A D IN A I ŽENA

K oristeći se haotičnim položajem današnje omladine, položajem koji je zadnjih godina p retrp io velike prom jene, vladajući buržujsk i sistem ulaže sve napore da putem fa­šizma zam ijeni om ladinsku stvarnost nestvarnošću, da dak­

17 Sporazum između Beograda i Rima, koji je potpisan u međuvremenu između pisanja i Štampanja ove brošure, u stvari je prva etapa ovog Mussolinijevog »romantizma«.

138

le, nabujale, nove i uzbudljive seksualne snage omladine okuje mistikom: »Stvoriti m istiku za omladinu«, »Borili sc protiv m aterijalizma omladine«, »Povratiti omladini osjeća­nje dužnosti i nacionalne discipline« — agitira Mussolini. A zašto? Zato što je režim, osnovan na kultu i vjeri u novac i profit, ugrožen. Mase, koje umiru od gladi pored izobilja robe, treba odvratiti od onog prom atranja stvari i pojava, prom atranja, koje im pokazuje, odakle dolazi njihova bije­da, i koje im — u isti mah — ukazuje na put kojim će iz nje izaći. Potrebno je, pod svaku cijenu, spriječiti, da se srednje klase, koje svakim danom sve više propadaju, ne sjedine sa izgladnjelim radništvom, je r njihova pribiranja u široki puč­ki front, znače neminovnu propast reakcionarnih snaga. Za­to ih treba razdvojiti, treba zakrčiti put kritičkom duhu, tre­ba stvoriti gromobran, koji će kanalizirati i isprazniti atm os­feru, naelektriziranu nezadovoljstvom. A takav gromobran je nacionalna mistika, mistika fašizma. I nije ništa neobič­no, kada jubilarna 75-a godina stanovitog »zaslužnog pros­vjetnog i kulturnog radnika«, pošto je izvukla svu korist iz tog svog »kulturnog« rada, patetično izjavljuje, kako joj je jedina želja, »da umre u svijetu, gdje je uvijek živjela«. To je u redu, kao što je u redu, ako se i 25-togodišnjem jubile­ju sviđa da, i pored bijede kuda ga je gurnula kapitalistička koncentracija, nastavi ono malo preostalog života u svijetu, gdje je dosad živio. Njihova je, konačno, subjektivna stvar, hoće li da žive i nadalje u osuđenom na propast i smjenu sa proleterskom revolucijom. Pitanje je, međutim , da li om­ladina ovog doba, za koju sadašnji svijet nikako ne predstav­lja sredinu gdje je ona uvijek živjela, već sredinu u kojoj ona ne može da živi, da li će dakle ta omladina prihvatiti da, putem vlastitog ubistva, pruži vlastodršcima jedinu uslugu, — svoj život — koju im u ovom trenutku može dati?

Vlada buržoaskog nasilja teži da se učvrsti u momentu, kada se buržoazija pokazuje totalno nesposobnom da b ra­ni robove svog iskorišćavanja. Njena dem okracija ustupa mjesto fašizmu, u momentu, kada se kod izrabljivanih kla­sa, javlja, tačnije: diže svijest protiv jednog društva, koje ih — po jednoj unutarnjoj kontradikciji, — dovodi do bes­poslice, pošto ih samo više ne može izrabljivati. A fašizam nastoji da prikrije one momente, kada kontradikcije postaju totalno nemoćne. I na tom stupnju ideološkog i ekonom­

139

skog degrad iran ja civilizacije kao takove, radnička, seljačka, pa čak i m alograđanska om ladina počinje da uviđa, da na­poslje tku n ije sasvim nem oguće um rijeti od gladi, i da se ipak gole riječi ne m ogu pretvoriti u kruh.

Apologeti crkvenih paro la, novinske agencije i žuta kle- rofašistička štam pa, fabrikan ti laži i propovjednici servilno­sti, usprkos svih onih »nježnih« rezerva u pogledu naše omla­dine i n jene »lakomislenosti«, obasipaju nas posljednjih m je­seci cvijećem svoje ideologije: om ladina treba da se pomi­ri tim e, da u n u ta r nacionalnih zajednica ne može više ra ­čunati na uposlenje, da — jednom riječ ju — nestane. Cvije­ćem se posipaju i m rtvačk i lijesovi om ladinaca, sam o niot­kuda kruha. N ešto p rije pokolja u Abesiniji, ta lijanski fa­šist A ntonio A ntiante izjavio je saradn iku pariškog I'In tran- sigenta: »Fašistička om ladina s nestrp ljen jem čeka čas da opet p risajed in i francusku om ladinu, koja sada im a da ka­že posljedn ju riječ. Digao se zasto r za posljednji čin dra­me: zauzm im o opet naša m jesta. F rancuska om ladina igra sada najg lavniju ulogu u završnoj epizodi, a možda i naj- bo ln iju i n ajk rvav iju u suvrem enoj historiji«. I zbilja, k ra t­ko za tim pokazalo se da i fašizam im a svoj »krvni humor«.

Pa ko ja je onda važnost i kakove su dužnosti današnje om ladine uopće, a radničke i seljačke posebice?

Poznato je, na p rim jer, koliko je bila ogrom na uloga ruske om ladine u ok tobarskoj revoluciji i u socijalističkoj izgradnji Sovjetske Unije. A faza, u kojoj se danas nalazi klasna borba, može vrlo brzo dati omladini istu važnost. Jac­ques Duclos, poznati teo retičar nove omladine, pisao je u decem bru 1933: »U razvoju klasnih borba adut sa omladi­nom je od prvorazredne važnosti«, i dalje: om ladina »igra glavnu ulogu u borbi pro tiv buržoazije«, i zato je za buržo­aziju bitno, »da spriječi prisustvo radničke omladine na svom borbenom m jestu u velikim klasnim sudarim a«. I zai­sta, om ladina je veom a dobro shvatila, da se više ne radi o igri i da posljednji krvavi događaji u Spaniji nem aju ničeg zajedničkog sa »bombicama« koje detoniraju pod dječjim nogam a. Dalje, u vezi s ovim, Duclos piše, kako su radničke organizacije uvijek prolazile rđavo sa grupiranjem omladine na bazi zabave: »Pridobivanje om ladine bilo je shvaćeno u okviru organizacija za razonodu, koje su, prirodno, m orale dovesti radničku om ladinu u neku stanovitu izolaciju« (Les

140

Cahiers du Bolchevisme, Decembre 1933). Stoga treba, pre­ma istovjetnosti njihovih zahtjeva, da se grupira omladina u momentu kada — s jedne strane — buržoaziji nije stalo do toga, da spriječi prisustvo omladine »na njenom borbe­nom mjestu u velikim klasnim sudarima«, nego naprotiv, da je prisili na borbu protiv same sebe u redovima fašizma, i u momentu kada — s druge strane — radnička i seljačka klasa predstavljaju, po svojoj temeljnoj poziciji, istovjet­nost interesa.

Međutim, u odnosu prem a centralnom ekonomskom fe­nomenu, kao što su klasne borbe, veliki dio snaga omladi­ne nalazi se relativno još uvijek (a naročito prije krize) u stanju ekonomskog infantilizma, gotovo u svemu analognog infantilizmu srednjeg staleža, malograđanstva, koje — u granicama svog kretanja, zahvaljujući plasm anu svoje ušte­de, u jednoj prividnoj zajednici sa financijskim kapitalom — ne razumije, kako je ovaj plasm an stvarno samo jedna forma eksploatacije, kojom mu kapital oduzima relativan su- višak od onoga što mu je trenutak ranije prepustio kao tr ­govačku dobit (za male trgovce) ili kao plaću (za nam ješte­nike). Tako i djetinjstvo ljudi, zahvaljujući brizi porodica m alograđana i one šačice bolje situiranih radnika i seljaka, prolazi u iluziji ekonomske lakoće, svojstvene srednjem sta­ležu: svi oni, koji se zapletaju u izgradnji kula u zraku, ne­sposobni da dostignu ekonomsku realnost, koja je ipak je­dina podloga njihovoj egzistenciji, svi oni ostaju djeca. Sred­nji stalež je po svojoj konstrukciji podvrgnut tom infantiliz­mu, a relativna većina omladine ispoljava ga u mom entu ka­da dolazi u dodir sa ekonomskom realnošću. Ali u danima, kada stvarno srednji stalež sve više i više klizi iz kapitalis­tičke koncentracije i ekonomske krize k proletarijatu; u mo­mentu, kada se sitno seljaštvo, već posve predano na milost diktaturi spekulanata i velikih izvoznika, proletarizira pu­tem ogromnog pritiska u formi najgoreg robovanja jednog izoliranog i neorganiziranog radnika; u momentu, konač­no, kada jedan veliki broj omladinaca, prisiljen na rad, iz­gubi — pred jednim uslijed besposlice zatvorenim gospo­darstvom — svoje iluzije, onda je taj infantilizam u opasno­sti da nestane u korist jedne već učvršćene klasne svijesti. Fašizam je obrana financijskog kapitala protiv ovog prvog razočaranja omladine, kao što je građanska dem okracija bi-

141

la obrana kapitala protiv razvoja proleterske klasne svi­jesti.

Fašizm u, kao što znamo, nije svrha, da reg ru tira mase u korist neke nove stvari, nego da te m ase sačuva u momen­tu, kada bi se one h tjele izdvojiti od već postojećeg. Na bazi jedne to talne države, gdje bi narod bio ekonom ski zadovo­ljan, putem posve form alne negacije onih ekonom skih kon­trad ikcija koje čine da ljudi um iru od gladi, fašizam nam se na toj bazi p redstav lja kao ljubezan domaćin koji želi da m iješa karte na način, kako bi svi igrači dobivali. Ali se us­koro pokazalo, da na toj bazi može dobivati stvarno samo jedan sve m anji i m anji b ro j ljudi. S trasser i Goebbels obe­ćavaju budućnost p ro le tarija tu : »Ustanite vi drugi, mladi a ris tok ra ti jedne nove (?) radničke klase, vi ste plemstvo Trećeg Reicha; obavite dem okratsku je d n a k o s t...« Walter Derre postavlja na čelo njem ačkog naroda seljački stalež. Rosenberg obećava srednjem staležu sreću putem istine: »Jedini stalež koji se odlučno protivi sveopćoj laži, to je sredn ji stalež«. A H itler je, konačno, rezervirao sebi pravo, da zavarava om ladinu i da saspe preko ovih pro turječnih obećanja čitavu bujicu govorničke sm ušenosti. On je tum a­čio narodu kako »velike banke m oraju preći u državne ru ­ke« i u isto vrijem e razlagao predstavnicim a financijskog ka­pitala , kako će s tvarno država preći sasvim u ruke velikih banaka, što se, uostalom , i dogodilo. Istina, svako njemačko industrijsko poduzeće, svaka banka — postala je »socijalis­tička«, jednostavno zato, je r je njen vlasnik i d irektor po­stao nacionalsocijalist! A riječi su ostale riječi, prazne i bez­načajne, i te gole riječi, te fraze, nikada neće biti u stanju da donesu m aterija lno rješenje ekonom skih problema.

Ali najbolji p rim jer te besram ne sm ušenosti pruža fran­cuski fašizam, pod pokroviteljstvom slavnog predsjednika PEN-klubova, Jules Romainsa: »Naša bitna karakteristika je dobrovoljna zbrka pojm ova, bilo političkih (socijalizam ili fašizam), ili socijalnih (buržoazija i p ro le tarijat). Objek­tivno, sam o je zbrka poštena, je r ona odgovara poslijerat­noj stvarnosti, čija su različita nacionalna iskustva mnogo m anji divergent nego što se to misli; a — subjektivno — je r ona odgovara onom e što naša generacija o s je ć a . . . Sto se ti­če ekonom skog plana, mi se bez rezerve izjašnjavam o za konstruktivni socijalizam , ali mi ne zam jenjujem o kapitali­

142

zam i buržoaziju . . . saradnja klasa izvršit će se na račun šačice ljudi, koji predstavljaju kapitalizam« (Marianne, 18. IV 1934). I H itler je također obećavao da će obuzdali ka­pitalizam i da će »padati glave«. Sto se ovog posljednjeg ti­če, nije lagao: glave su padale i padaju, ali to su glave pro­letarijata!

Na kakav, međutim, lopovluk stvarno cilja ta fašistička »zbrka pojmova«?

U našim danima, a pogotovo u bliskoj budućnosti, mi moramo — kao što je to Engels predvidio — očekivali da se kontrarevolucija »kreće po nacrtu revolucije«. Kapitalizam je prim oran da, u cilju produženja života, pravi propagan­du u korist svoje prividne sm rti. I kada putem fašizma na­stoji da izvrši još silniju koncentraciju svog nasilja, on je prim oran da tu koncentraciju predstavi kao »obnovu sred­njeg staleža«. On se dakle koristi relativnim nezadovoljstvom staleža, koji postaje sve osjetljiviji na njegovo izrabljivanje, ali je on isto tako sprem an da potpomaže onu politiku, ko­ja će pod maskom borbe protiv kapitalističke koncentraci­je, stvarno nastojati da oslabi proletarijat. Razumije se sa­mo po sebi, da do tog »povratka unazad« uopće neće doći. Hitler je bojkotirao velike trgovine, ali ih je već u junu 1933. stavio pod zaštitu vlade. Fašizam, dakle, u krajnjoj liniji cilja da učvrsti ono, što se bez rezerve može nazvati samouboj­stvo masa: samoubojstvo starih boraca, ako samo još jed­nom polože svoje živote u ruke Vrhovnog Vodstva i meta- lurgista; samoubojstvo nezaposlenih, ako propuste brigu za opskrbu kruhom onima, koji su ih u glad; samoubojstvo omladine ako bude povjerila svoje živote poduzetnicima kolektivnih ubistava. Nacionalsocijalistički teror u Njemač­koj pokazao je kako je ovo proširenje pojma sam oubojstva jedini plod fašističke ideologije.

No, u pogledu tih kolektivnih samoubojstava, omladina postaje naročiti predm et fašističke brige. U la Lutte des Jeunes, jednom odvratnom papiru B. de Jouvnela, čitamo: »Danas opažamo m anje radnika, koji su protiv gospodara, nego što je mladih protiv starih«. Klasna borba, dakle, ne­staje u korist borbe između generacija. Ovakve izjave, ma koliko bile glupe, nisu bez interesa, s obzirom na naše Prc- radoviće ml., Begoviće, Nušiće — je r ipak mogu povući za sobom izvjesnu omladinu. Prim jer nalazimo u francuskoj

143

»Zajednici mladih« koja je na ovoj bazi pokušala da sprije­či p rid ružen je om ladine uopće onim organizacijam a, koje jed ine m ogu da p riprem e njeno oslobođenje od kapitalistič­kog ja rm a. Ta pozicija »mladih i starih«, to njeno forsira­nje — sve to stvarno nije n išta drugo nego cilj da se oslabi opozicija p rem a kapitalističkom režim u i m alograđanskoj porodici. Ona nikako ne može da ukloni nezaposlenost i glad, ko ja je p ra ti. Ona jedino može da skrene omladinske težnje sa njenog borbenog pu ta ka ekonom skom , kultur­nom i seksualnom oslobođenju.

P ro le ta rija t se, pisao je M arx, nalazi u ponižavajućem položaju, on se »nalazi« u s tan ju revolta protiv ovog poni­ženja u koje je bio gurnu t silom prilika od jedne kontra­dikcije izm eđu njegove ljudske pirode i položaja, koji sa­činjava otvorenu, čistu i apsolu tnu negaciju ove prirode« (K. M arx, Sveta porodica). Ali stvarno u jednom svijetu, u kom e je, zbog ra tn e opasnosti, čovjek od 20 godina siguran da će m nogo p rije um rije ti nego čovjek od 50 godina, omla­dina se — u cjelini — nalazi po tpuno podvrgnuta svojoj vla­stito j egzistenciji, i ona je, kao i p ro le ta rija t i iz istih raz­loga, gu rnu ta »u stan je revolta« koji postoji »u njihovoj ljudskoj p rirodi i položaju koji sačinjava otvorenu, čistu i apso lu tnu negaciju ove prirode«. V rijeme je, dakle, da sva naša om ladina pređe sa plana, gdje ju je 1884. vidio M arx,, je r se n jeni zahtjevi i in teresi uopće, podudaraju sa zahtjev im a i in teresim a p ro le ta rija ta i je r ona također po­znaje k lasnu borbu ne kao razum ljivi ekonom ski fenomen, nego napro tiv kao sam u podlogu svoje egzistencije. Sve os­ta le form e egzistencije odsad su, u današnjem društvu, prazne; one su čak štetne i definitivno suvišne. J e r od dana, otkad je kapitalizam posvetio descendentnu fazu svoje hi­storije , on nije mogao dati n išta drugo izvan degradacije i progresivnog ograničenja čovječanstva. O tuda više nije mo­guće, s obzirom na punu kontradikciju kapitalizm a, a da ta žrtva nem inovno ne dovede do sam oubojstva tih istih lju­di: onaj koji je osuđen od h isto rije na sm rt, ne može — po jednom prirodnom procesu — da ne povuče za sobom i one koje će b iti dovoljno glupi, da na njoj zasnivaju svo­ju egzistenciju.

N adoknaditi jedne iluzije drugim iluzijama, to je svoj­stvo fašizma u odnosu prem a onim a, koje eksploatira. Ali,

144

kaže Marx, »tražiti da se odreknemo iluzija, koje se tiču naše vlastite egzistencije, znači odreći se položaja, koji ima potrebu iluzija (Kritika Hegelove filozofije prava). Omladi­na nema čega da se odriče, ona nema razloga da se otcije- pi od jednog svijeta s kojim se — već prem a logici tog svijeta — ne može sastaviti. Lenjin je 1920. godine rekao da je izgradnja komunističkog društva upravo zadatak om­ladine. I tek pošto će buržoazija biti uklonjena iz historije, tek onda omladina neće više im ati revandikacija, ona će tek onda imati moć da izgrađuje put, koji će učiniti kraj gospodstvu jedne osuđene klase, podjednako paradoksalne i krvave.

Konačno, fašizam je kategoričan i po pitanju žene. On neumorno ističe — kako je žena inferiorna, dakle, m anje vrijedna od muškarca. Da li je barem to nešto novo u okvi­ru fašističke ideologije! Ne! Bebel, poznati teoretičar mo­dernog socijalizma, kaže, da »žena i radnik im aju zajednič­ko to, što su ugn je ten i. . . Ali — dodaje Bebel — ma koliko bilo sličnosti u položaju žene i radnika, žena ima prem a rad­niku jedno preimućstvo: ona je prvo ljudsko biće, koje je lišeno slobode i samostalnosti, žena je postala robinja prije no što je i bilo robova« (Žena i socijalizam).

Ovakovo potcjenjivanje žene, sasvim prirodno, nije mo­glo da ostane bez posljedica. Poseban način života, koji su provodili kroz dugi niz generacija, morao je, konačno, da razvije i kod muškarca i kod žene naročiti m entalitet i ta­ko se stvorila tzv. intelektualna muškost i ženskost, koja — pošto je nastala izvan bioloških procesa — nije prirodna, nego naprotiv um jetna tekovina, tradicijama utvrđena, iako se u običnom govoru rado izjednačuje sa organskom muš- kosti i ženskosti. »Kod čovjeka je« — kaže jedan lider na­cionalsocijalizma, oslanjajući se na veoma labave i naučno neodržive postavke spolne i uporedne psihologije — »više razvijen razum, kod žene osjećaj. On ima sposobnost ap­strakcije i fantazije, i zato se ističe u nauci i umjetnosti. Ona shvaća praktične svakidanje potrebe, i tako se prilago­đuje prilikama i htijenjim a čovjeka«. Drugim riječima, ovim se rijetko bezočno nastoji održati sugestija, kako je žena po prirodi predodređena prilagođivanju čovjekovim prohtjevi­ma i njegovoj tiraniji, da dakle prem a potrebi svog gospo­dara treba da bude čas ponizna rodilja, a čas raspojasana

10 Komunisti o fašizmu 145

Valkira. S druge pak strane , jedna veoma značajna studija njem ačkog bračnog para d ra M. Vertinga izrađena na bro j­nim sta tis tičk im podacim a iz predhitlerovske Njemačke, nedvosm isleno dokazuje, da je cijela ova teorija stvarno sa­mo plod m ašte, kojoj nedosta je svaki oslonac u stvarnosti, plod sugestivnog u tica ja m uškarčeve nadvlade i njegovog subjektivnog uv jeren ja o ženinoj inferiornosti. I »zato je — kažu au to ri spom enute stud ije — neophodno potrebno iz osnova p rerad iti seksualnu psihologiju, koja prikazuje kao aksiom e često one osobine, koje su danas pia desideria iz­v jesnih krugova. Ovo su riječi poštenih građanskih učenja­ka i one sam o još jednom potv rđu ju historijski dokazanu činjenicu, po kojoj je u doba fo rm iran ja rodova (gensova), m ati bila glava porodice (vidi / Bebel, op. cit.).

M eđutim , to sistem atsko izdvajanje žene iz kulturno- -privredne d je latnosti pod krinkom njene »inferiornosti«, to ub ijan je težnje za sam ostalnošću, bez koje nem a mogućno­sti razvoja i napre tka — ne sam o što je učinilo, da svestrani rad, osjećaj slobode i sam opouzdanje, budu za ženu tako reći prazni pojm ovi, nego se to shvaćanje i danas potpalju­je, ako ne većom, a ono barem istom žestinom. H itler je, još u septem bru 1934, na partijskom kongresu u N urnbergu, odlučno označio kao najčvršći i nepokolebljivi princip na­cionalsocijalizm a u pogledu žene, slijedeće:

»Obzirom na ženu, sadržava naš program samo jednu jed inu točku, a to je dijete«.

Ovo je, bez suminije, s ta ra pripovijest o »vjernoj čuvari­ci doma«. Ali š ta ćemo sa činjenicom , kad m oderna indus­tr i ja uvlači ženu u produktivni proces, kao veoma potre­bnu i je ftinu radnu snagu, -istiskujući na taj način m uš­karca iz mnogih grana indus-trije, razarajući tako onaj fetišizam , o »svetoj i vječnoj porodici«. K ontradikcija iz­m eđu fašističke teorije 'i p rakse ovdje je veoma jasna, već i stoga, je r je porodica, kao takova, p resta la da bude stvar­ni osnov d ruštva još u m om entu raspadanja srednjevje- kovniih feudalno-cehovskih osnova, koji su bili preuski za naglo nabujale ekonom ske snage. Radnička žena, istrgnuta jednom iz porodice, u lis'ti m ah se osvijestila i u njoj se rodila težnja za em ancipacijom , dakle: za punim izjedna­čenjem sa m uškarcem , kako u ekonom skom i kult/umom,

146

tako i u političkom pogledu. A to izjednačenje bilo je uglav­nom izvedeno praktičnim odnosima rada.

Njemački nacionalsocijalizam ili talijanski fašizam, stvarno samo dva vida 'iste kulturne tm ine, obećava ženi, da će je »osloboditi ponižavajućeg rada izvan porodi­ce« i da će je sa »smetlišta političkog života« vratili po­rodici i sreći porodičnog života. Da je — real.no — to tjeranje žene 'iz porodice prolizvodnje ne samo naivno i nestvarno, nego i cinično, ne treba naročito dokazivati. Žena se nije iz svog »vjekovnog položaja« u kući ugu­rala u .tvornice; ona se n ije ugurala u urede, gdje uz m anju plaću, no što je imaju muškarci, m ora uz fizički rad često da prodaje i svoju ženskost. Ka­pitalistička proizvodnja u prvoj, vrtoglavoj fazi indus­trijske revolucije, uvukla je u proces proizvodnje i že­nu kao jeftinu radnu snagu, a kada je u sve mehanizirani- joj i racionalnijoj proizvodnji postala sve nepotrebni ja kvalifikacija, uvukla je u proces rada čak i djecu, a o tome, da se ta djeca pošalju u dom, — u sreću »porodičnog ognji­šta«, — mudro se šutilo, je r to tako ležerno veličano ognji­šte, taj »srećni dom«, stvarno i ne postoji. Pa ipak, pod pri­tiskom fašističke ideologije, žena se u Njemačkoj udaljuje iz tvornica, iz ureda, sa univerziteta, a stvarnost ove činjeni­ce djeluje tim okrutnije, što više prodire u svijet žene sa­znanje, da ona nije biološki i intelektualno niže biće, i da, pod povoljnim uslovima razvoja, dostiže muškarca u svim oblastima ljudske djelatnosti. Danas se u Njemačkoj žene političkih bjegunaca zatvaraju kao taoci u nacionalsocija- lističke koncentracione logore, politički sumnjive osuđuju se na smaknuće sjekirom. Mlade djevojke vode se ulicama u sramotnoj povorci, zato što su bile u vezi sa muškarcima druge rase. A koncem veljače 1935. puštena je parola: »Do­sta o tipu majke, trebamo hitno Valkiru!« »I odmah su se pojavili ideolozi, koji su izvršili podjelu žena na »supruge« i »vojničke djevojke«. — Dužnost prvih je jasna, dok bi dru­ge imale da služe ratniku za razonodu. Fašističko, konačno, »dostojanstvo žene« ne preza ni od najbarbarskijeg djela naših dana, od sterilizacije (onemogućenje plodnosti putem operacije). Prema službenim podacima, do kraja 1935. u Nje­mačkoj je sterilizirano 40.000 žena, s motivacijom, da su u pogledu rase »manje vrijedne«. Ne upuštajući se u sve one

147

grozne posljedice te rasne fašističke ideologije, ukazat će­mo sam o na jedno: od toga redovno 5% steriliziranih žena um ire od sam e operacije , a drugih 5% pod pritiskom psiho­loške depresije vrše sam oubojstvo!

»M uškarcu treba p repustiti privredni rad — kaže jedan teo re tičar fašizm a — a on će ženu opet rado i sigurno obezbijediti i s tvoriti sebi, n jo j i djeci topli porodični dom«. A zatim , pošto je m uškarcu p repušten privredni rad, on će, »oslobođen od ženske konkurencije, moći ran ije da se že­ni«, i kao rezu lta t svih sladunjavih i naivnih fraza, »dje­vojka će im ati izgled na udaju i obezbjeđenje«. Djevojke će, dakle, izbačene iz tvornica, ureda i drugih ustanova, tek »imati izgled na obezbjeđenje«, a dotle? — dotle mogu lako i poum irati gladne. U N jem ačkoj je naročito savršena sli­ka po tisk ivanja i iskorištavan ja žene. Kod nacionalsocijalis- ta ne izostaje ni n a jm an ji rekvizit za grandioznu predstavu zavaravanja naroda, tam o nezaposlene žene i djevojke — nasup ro t odredbam a, koje su važile dvadeset godina prije dolaska h itlerovaca na vlast — više ne dobivaju potpore i m ora ju ići na »pomoć u selo«, kao neplaćene radnice i »kuć­ne pomoćnice«, gdje za »hranu i stan« rade besplatno. A kao posljed ica tog ženskog napola ropskog položaja prem a nacionalsocijalističkim vođam a i prem a seljačkom gazdi i njegovim obijesnim sinovim a — svakidanja je pojava, gdje veliki dio tih d jevojaka dolazi na trag u grad u d ru ­gom stan ju , bolesne i spolno zaražene. Novi njem ački za­konski propisi protiv abortusa (pobačaja), najstrože se pri­m jen ju ju : žena m ora da rađa, jasno — sam o čistokrvne Nor- dijce, inače se sudi za čedom orstvo. Nacionalsocijalizam, dakle, treba živo ljudsko meso za puščane i topovske po- gotke, treba krvave žrtve za izvođenje svog im perijalistič­kog nasilja nad slobodom radnog naroda, nad radnicim a i seljacim a, nad radnicam a i seljakinjam a, koje također mo­ra ju biti svjesne, da je borba protiv fašizma, borba za n ji­hovo vlastito dobro — za slobodan rad, m ir i napredak čo­vječanstva.

14S

BOŽIDAR ADZIJA

Z A D E M O K R A C IJ U ILI P R O T IV NJE

Radničkoj klasi predbacuje se politička nedosljednost i neiskrenost, kad se ona danas izjavljuje za dem okraciju, za dem okratska prava i metode. Taj je prigovor potpuno ne­točan i tendenciozan. On izvire ili iz nepoznavanja dijalek­tičkog razvoja društvenih odnosa i zbivanja, jer, u duhu hi­storijskog materijalizma, svaku historijsku situaciju treba posebno analizirati, ili je to hotimično izvraćanje pravog stanja. Isticanjem tobožnje neiskrenosti radničkog pokreta u njegovom prista janju uz dem okraciju i dem okratske me­tode, i to baš danas, kad taj pokret uistinu najaktivnije pot­pomaže sve istinski dem okratske režime, želi se opravdati reakcionarne mjere koje se upotrebljavaju u najgrubljoj formi protiv radničke klase i svih ostalih naprednih pokreta u unutarnjoj politici mnogih država, isto kao što se u me­đunarodnom opsegu želi time opravdati im perijalističku agresivnost totalitarnih država protiv onih država, koje od­lučno ustaju u obranu dem okratskog principa i dem okrat­ske vladavinske forme.

U modernom smislu riječi o dem okraciji se može govo­riti tek od vremena velike francuske revolucije u osamnaes­tom stoljeću. U toj je revoluciji, a u znaku građansko-revolu- cionamog gesla »bratstvo, sloboda i jednakost«, mlada gra­đanska klasa iznijela političku pobjedu nad feudalnim si­stemom i njegovim predstavnicima, da tom političkom po­bjedom upotpuni svoju ekonomsku vlast, koju je ona po­stepeno počela osvajati već i prije francuske revolucije na­glim razvojem industrije i trgovine, a u znaku privrednog liberalizma (načela pune i neograničene ekonomske slobo­de i konkurencije). Takav se ekonomski razvoj odvijao oso­bito nakon engleske revolucije (polovicom 17. stoljeća).

Tekst se objavljuje prema: Božidar Adžija, Članci i rasprave. Glas rada, Zagreb, 1952. str. 114—121.

149

U velikoj francuskoj revoluciji je najizdašniju pomoć g rađanskoj klasi, u njezinoj borbi protiv feudalne vladavi­ne, pružio če tvrti stalež, onaj društveni sloj koji se nazivao sankilotim a, a u sebi je sadržavao i početak modernog pro­le tarija ta , v jeru jući da će i on biti sudionik plodova i teko­vina revolucije. Sankiloti su u tim borbam a dali kvantita­tivno i kvalitativno najviše žrtava. Ali su se u toj vjeri pre­varili odnosno bili su prevareni. Osvojivši političku vlast bur­žoazija ne sam o što napušta svog pomoćnika i saveznika u revolucionarnoj borbi za dem okraciju , već ona oštricu svo­je zadobivene prevlasti i nadm oći okreće protiv »nižih« dru­štvenih slojeva, m eđu kojim a naskoro najvažniju ulogu igra p ro le tarija t; politički ona im ne daje nikakova prava, a u svojoj trci za što većim profitom i viškom vrijednosti ona ih ekonom ski i socijalno nem ilosrdno izrabljuje. Pobjedonosno građanstvo preuzelo je čitavu vlast u svoje ruke. »Sloboda, bratstvo i jednakost« važili su sam o za nj; ukinute su povla­stice aristokracije i staleža, a gospodari su postali »les riches et les lettrees« (bogati i obrazovani) »elite proprie taire el pensante« (vlasnička i um na elita); oni su bili »nation« (na­rod), a sirom ašni i neim ućni »peuple« (puk) ostaje i nada­lje bez ikakve »slobode, b ra tstva i jednakosti«. M arat, jed­na od najm arkan tn ijih ličnosti francuske revolucije, u svom listu »Prijatelj puka« piše: »Bili smo svuda gdje god nas je zvala opasnost, sprem ni da dadem o i zadnju kap svoje kr­vi za vašu obranu; puna tri m jeseca snosili smo tegobe te­ške borbe, po cijele dane na sunčanoj žezi, gladni i žedni, dok su bogataši, sakriveni u svojim podzemnim podrum im a, izišli tek nakon krize da preuzm u vlast i upravu svih jav­nih položaja i ureda. Žrtvovali smo se za vas, a kao naplatu za sve naše žrtve nem am o niti u tjehe da budem o priznati članovim a države, koju smo spasili«. Ovu ekonom sku i po­litičku prevlast mlade francuske buržoazije uzakonio je p r­vi ustav revolucije iz 1791. godine, a dem okratski ustav iz 1793. godine, koji je ba r donekle davao dem okratska prava i širokim narodnim slojevima, nikada nije stupio na snagu.

I godine 1830. opet je pro le tarijat, zaboravljajući na pri­jevaru u velikoj revoluciji, najaktivnije pomogao građanskoj klasi da na barikadam a sruši restauriran i »ancien regime«, koji je tada, u doba procvata financijskog i industrijskog ka­pitala, htio da uskrisi moć, sjaj i vlast aristokracije. Nije

150

potrajalo dugo da radništvo i sitno građanstvo ponovno do­živi prijevaru od strane tvorničara i bankara, koji dočepav- ši se vlasti nisu mislili ni na republiku, ni na socijalne re­forme ni na radništvo, već samo na svoju vlast, koja će im omogućiti daljnje neograničeno obogaćivanje. »Enrichissez vous, messieurs!« (Obogaćujte se, gospodo!) lako kliče pred­stavnik vladajuće buržoazije u ondašnjem pariškom parla­mentu.

Isto razočaranje doživljuje pro letarijat i u svim revolu­cionarnim pokretima devetnaestog stoljeća u Francuskoj i u ostalim zemljama Evrope, a isto tako i u godinama ne­posredno iza svjetskog rata (1914— 1918). Do pred svjetski rat radnička klasa gotovo u svim zemljama ili uopće nije imala ili je imala u vrlo ograničenoj m jeri izborno pravo, pravo udruživanja i slobodu svoje štampe. Sve ono što je proletarijat, bilo gradski bilo seoski, u toku čitavog devet­naestog stoljeća i prvih decenija dvadesetog stoljeća izvoj- štio u sm jeru svoje političke slobode, poboljšanja svog eko­nomskog i socijalnog položaja, socijalno-poliličkih tekovina i zakonodavstva, a i svog kulturnog podizanja, sve je to re­zultat njegove organizirane snage i borbe, koju je on morao voditi protiv buržoazije, koja je svoju vladavinu nazivala »demokratskom« vladavinom.

Nije, dakle, nikakovo čudo da se radnička klasa, na­kon teških iskustava i razočaranja kroz stariju i noviju po­vijest, nije mogla i nije htjela oduševiti za dem okraciju, koja je bila dijete kapitalističkog liberalizma. Onog libera­lizma i slobodne konkurencije, koji se u doba jačanja kapi­talizma pretvaraju u bahatu svemoć kartela i trustova, a za uništenje širokih narodnih slojeva, posebice radnika i se­ljaka kao proizvođača i potrošača. Dovoljna je i najm anja objektivnost da se prizna, da je ta i takva dem okracija bila samo plašt pune političke diktature kapitalizma u ondašnjoj njegovoj razvojnoj fazi. Pojmljivo je stoga da je radnička klasa, porastom svoje organizirane snage i podizanjem svo­je klasne svijesti, dolazila u sukob i borila se protiv te gra­đanske demokracije, koja je, kako smo pokazali, sve više postajala lažnom demokracijom, te je tako borba protiv nje značila borbu za pravu demokraciju. Na žalost, u nekim ze­mljama i jedan se dio radničke klase pod vodstvom socijal­ne demokracije slijepo poveo za tom demokracijom i tom

151

svojom pogrešnom politikom radničkoj klasi nanio ogrom­ne štete. Glavni razlog rascjepa, posljedica je saradnje vod­stva socijalne dem okracije s nekadanjom građanskom kapi­talističkom dem okracijom .

G rađanska klasa bila je tvorac i nosilac političke demo­kracije i u znaku te dem okracije, a u stvari klasnom prem o­ći (svjedno da li um jetnom brojčanom m ajorizacijom ili si­lom) rješavala je sva društvena p itan ja . M eđutim, društve­ne stepenice kultu rnog i brojčanog uspona građanske kla­se prib ližavaju se svome kra ju , dok uspon širokih narod­nih m asa, kvan tita tivno i kvalita tivno napreduje u jakoj progresiji. B uržoazija je p risiljena da p ro le tarijatu , u okvi­ru svoje dem okracije, daje sve veća i š ira prava. Odnos dru­štvenih snaga i d ruštvena d iferencijacija naglo skreću u korist radn ih m asa. Uporedo s tim e i kapitalistički privred­ni sistem sve dublje upada u s truk tu ra lne krize, nagli raz­voj proizvodnih snaga dolazi u sukob s kapitalističkim dru­štvenim uređenjem , a željezna zakonitost društvenog raz­vitka sve brže ide u sm jeru tem eljitih prom jena današnjeg proizvodnog sistem a. Prem oć građanske klase, politička i ekonom ska, naglo pada i ona počinje da se boji vlastite i za n ju nekad toliko korisne dem okracije. U tom času dolazi do prekretnice.

G rađanska k lasa nazrijevajući sada u političkoj demo­k raciji, a još više u njezinom ekonom skom i socijalnom pro­dubljivanju , do kojeg je nem inovno dolazilo pod pritiskom organizirane radničke klase, opasnost za svoju prevlast u društvu , napušta i odriče se vlastite tvorevine — političke dem okracije i pribjegava otvorenoj d ik tatu ri u formi fašizma.

Pad o tporne snage radničke klase zbog pocijepanosti i razdvojenosti u njezinim organiziranim redovima, olakšao je buržoaziji ta j prijelaz otvorenoj d ik taturi; u toj okolnosti leži veliki dio odgovornosti za pobjedu fašizma na vodstvu socijalne dem okracije. A u redovim a sam e buržoazije finan­cijska oligarhija, kao najizraz itiji predstavnik monopolistič- kog kapitalizm a, glavni je nosilac protudem okratskog, auto­ritativnog i to talitarnog sistem a vladavine. M onopolistički kapitalizam svojom m eđunarodnom im perijalističkom agrc- sivnošću, izazivanjem sve težih sukoba i unu ta r i izvan gra­nica pojedine države, sputavanjem razvoja proizvodnih sna­

152

ga, postao je grobar građanske dem okracije i parlam enta­rizma. Konačno, i razni slojevi srednjeg staleža, privrednom krizom i inflacijom ekonomski uništeni i socijalno dekla­sirani, izgubivši političku i ekonomsku orijentaciju, postali su u svom dobrom dijelu lagan plijen fašističke demagogije, koja je svojom frazeologijom znala da privuče u svoje redo­ve i jedan dio masa gladujućeg, besposlenog proletarijata grada i sela.

U svom početku fašistički pokret sastoji se od naoruža­nih odreda, plaćenih od industrijskog i financijskog kapita­la, uperenih prvenstveno protiv radničke klase i njezinog pokreta, da postepenim jačanjem i umnažanjem svojih če­ta, uz pomoć najjeftinije nacionalne i socijalne demagogi­je, agresivnosti i izazivanja drugih naroda, dođe do pune vlasti u državi, uzimajući u raznim državama razne forme prilagođene nacionalnim i socijalnim osobinama dotične ze­mlje. Došavši na vlast, glavna je zadaća autoritativnog re­žima da obrani i očuva kapitalistički privredni sistem u da­našnjoj njegovoj zadnjoj razvojnoj fazi. Dok su ekonomski liberalizam i politička dem okracija odgovarali kapitalizmu u njegovim prvim razvojnim fazama, dotle fašizam i totali­tarna država odgovaraju kapitalizmu u njegovoj staračkoj dobi, kapitalizmu monopolističkom i im perijalističkom , ali ujedno kapitalizmu koji zapada u vrtlog bezizlaznih priv­rednih kriza. Autoritativni režim svojim metodam a u unu­tarnjoj politici, autarkijom u privrednom životu, stvaranjem ratnog raspoloženja i izazivanjem ratnih sukoba, a time upo- redo podizanjem ratne industrije, um jetno i privremeno mo­že spašavati kapitalistički sistem proizvodnje, ali ga spa­siti ne može. Ne samo što on ne može spasiti kapitalizam, već on dijalektikom društvenog zbivanja indirektno i sam postaje njegov grobar ujedinjujući i združujući protiv sebe sve dotada rasparčane dem okratske i napredne društvene snage.

Fašizam nije pojava, koja se ograničava na jednu zem­lju ili koja odgovara karakteru i tem peram entu samo nekih naroda. To se vjerovalo u početku, dok je on kroz nekoliko godina u svojoj prvoj formi i sadržini postojao samo u Ita­liji, ali njegova pobjeda u Njemačkoj, a uz pomoć tih dviju zemalja i u još nekim drugim zemljama, dokazujući da je

153

fašizam opća, univerzalna pojava, je r je sredstvo monopo- lisličkog internacionalnog kapitalizm a. K onstatirajući tu činjenicu trebam o utvrd iti, da on ne m ora svagdje pobije­diti, da za fašističku form u vladavine nisu uvjeti svuda jed­naki, pa zato ta form a nije neizbježiva, i da društveni raz­voj ne m ora kroz tu form u proći. N asuprot, nadiranju fa­šizma mogu se uspješno supro tstav iti i njegovu pobjedu spriječiti napredne i dem okratske društvene snage; u me­đunarodnom i u nacionalnom okviru.

Ako smo utvrdili da je jedan od glavnih razloga pobjede fašizma akciona, organizirana i ideološka razjedinjenost i pocijepanost radničke klase, onda je jasno, da je prvi od uvjeta uspješnog su p ro ts tav ljan ja nad iran ju i širenju fa­šizm a uspostava jed instva radničke klase. I uistinu, danas se više ne može zaustaviti ideja stvaran ja tog jedinstva; ona se elem entarnom snagom nam eće kao najpreča potre­ba današnjice, kao im perativ društvenog napretka, a ujed­no kao glavni uvjet uspješne obrane opstanka i sam ostalno­sti naroda, posebice m alih. Tu ideju ne može više nitko spriječiti, pa ni onaj mali broj reakcionarnih elem enata u socijalnoj dem okraciji, koji bi još uvijek želio nastaviti zlo­sretnom politikom otvorene ili potajne suradnje s reakcio­narnim režim im a.

Ali za uspješno supro tstav ljan je širen ja fašizma nije do­voljno stvaran je sam o jedinstva radničke klase. D ijalektič­ki razvoj situacije ide dalje. M ora se vršiti daljn je još šire okup ljan je svih istinsk ih dem okratskih i naprednih snaga; seljačkih masa, malog građanstva, napredne i slobodne in­teligencije i svih onih elem enata, koji im aju životnog inte­resa da sačuvaju slobodu čovjeka i naroda. To okupljanje i zb ijan je dem okratsk ih snaga im a osobito značenje u zemlja­ma (posebice seljačkim ) sa neriješenim nacionalnim pita­n jem , je r u današnjim prilikam a borba za rješenje nacional­nog p itan ja nerazdvojna je od borbe za dem okraciju. Naj­rječ itiji dokaz za ovu našu tvrdnju mogu da posluže Kata- Ionija i Baskija u vezi s najnovijim događajim a u Španjol­skoj. U pretežno seljačkim zem ljam a osobito važno znače­nje za okupljanje dem okratsk ih snaga im aju dem okratski seljački pokreti, je r od njihovog ispravnog shvaćanja i od­lučnog p ris ta jan ja uz princip dem okracije mnogo ovisi us­pjeh nacionalnooslobođilačke borbe.

154

Ako je, dakle, radnička klasa imala opravdanog razloga da u predfašističkoin razdoblju ne bude oduševljena građan­skom dem okracijom stoga što je ta dem okracija bila krov, pod kojim su se okupljale sve reakcionarne snage, ona da­nas — u doba kad se gro kapitalističkih antidem okralskih grupa izdvojio i prešao u fašizam i u doba opasnosti od fa­šističke vladavine — ima isto tako puno razloga i dužnosti da se bori za dem okraciju i elem entarna dem okratska pra­va, je r je potpuno razumljivo da između fašizma i građan­ske demokracije može da bira samo ovu zadnju. To više, kad se znade i vidi, da danas, u doba otvorene borbe izme­đu fašizma i dem okracije, napredni dio građanske klase os­taje vjeran dem okraciji i dem okratskoj vladavini. I građan­ska dem okracija brani kapitalizam i kapitalistički sistem, ali između nje i fašizma postoji bitna razlika: fašizam brani kapitalizam terorizirajući i uništavajući sve one društvene snage (u prvom redu radničku klasu), koje narod i čitavo ljudsko društvo vode ka ljepšoj i pravednijoj sutrašnjici, on izaziva i vodi ratove, dok nasuprot iskrena građanska demokracija želi ukloniti monopolističku vlast velikog ka­pitala, osigurava građanske slobode, brani svjetski mir i ta­ko omogućuje koncentraciju svih naprednih društvenih sna­ga, koje su nosioci borbe za novo društvo.

Među razlozima, koji uslovljuju današnje otvoreno pri­stajanje radničke klase uz dem okraciju, treba još nešto na­vesti. Radnička je klasa protiv rata. Ona hoće da očuva svoj narod i čitavo čovječanstvo od strahota novog krvoprolića, koje je bilo još strašnije od prošlog svjetskog rata. Fašizam, nasuprot, zaoštravajući do maksimuma suprotnosti u sa­mom kapitalističkom sistemu, neizbježno vodi do nove dio­be svijeta putem oružane sile. Autarkija, pravo na životni prostor, pravedna dioba sirovina i tržišta — sve su to samo nazivi za pripremne radove novog svjetskog rata. Doduše, već sam monopolističkfi kapitalizam nosi u svom sistemu neizbježnost rata, ali fašizam, pogoršavajući suprotnosti iz­među pojedinih im perijalističkih država, pospješuje čas ot­vorenih oružanih sukoba. Ako građanska dem okracija, u is­pravno shvaćenom interesu m aterijalnih i duhovnih dobara pojedinih naroda i čitavog čovječanstva, iskreno ulaže sve svoje snage da spriječi te oružane sukobe, onda radnička

155

klasa s puno opravdan ja i najsprem nije pruža svoju pomoć građanskoj dem okraciji.

Nalazeći saveznike u neoslobođenim narodim a, u seljač­kim m asam a i naprednoj inteligenciji, a sam a okupljajući i o rganizirajući svoje snage, radnička klasa stiče garanciju da u današn jo j borbi protiv au to rita tivn ih i to talitarn ih re­žim a neće i ne može biti prevarena, kao što se opetovano događalo u h isto riji. Time i u borbi hrvatskog naroda naša radnička klasa dobiva posebno i važno značenje kao fak­to r u jedin jene dem okracije, kojoj pada u dio rješavanje na­šeg najvažnijeg u nu ta rn jeg problem a.

Da zaključim o: U današnje doba neizm jernog razvitka nauke, u doba visokog tehničkog napretka, velike m aterijal­ne i duhovne kulture; dakle, sve sam ih tekovina koje su do­bivene um om , ali is to tako i toliko trudom i naporom rad­nog naroda, u takvo doba ne može se voditi dem okratska politika bez radničke klase i njezinog pokreta.

Borba za slobodu i ravnopravnost naroda, kao nerazdru- živi dio borbe za dem okraciju , ne može se ni zamisliti bez radničke klase, kojoj je ta borba zajednička sa njezinom borbom za socijalno i ekonom sko oslobođenje.

P rava i istinska dem okracija ne može posto ja ti bez rad ­ničke klase, koja je po svom društvenom položaju izraz i izvor svih dem okratsk ih težnji.

Ovo je ja sno i nedvoum no stanovište radničke klase i njezinog pok re ta (političkog i sindikalnog) o p itan ju demo­kracije. N itko ne može i ne sm ije stav ljati u sum nju iskre­nost ovog stanovišta, a da se ne izvrgne opasnosti raspar- čavanja i slab ljen ja dem okratsk ih otpornih i borbenih snaga.

156

ŠO NJA D V O R 2A K

B IB L IO G R A F IJ A

knjiga, brošura i članaka ob jav ljen ih u Jugoslaviji 1920— 1941

(Izbo r)

U V O D

Fašizam kao politička doktrina i praksa i an ti fašizam kao pokret otpora i kao način m išljenja odrazili su se u fi­lozof sko-teoretskoj i književno-kritičkoj djelatnosti. Zada­tak je ove bibliografije, da izborom radova jugoslavenskih autora, prikaze odraz ove djelatnosti u našoj publicistici iz­među dva rata.

Našli smo se pred vrlo složenim zadatkom, a ujedno i pred prvim pokušajem sistem atiziranja takove građe i stva­ranja jedne tematske bibliografije o fenomenu fašizma kod nas. Iz goleme heterogene i praktički neobuhvatljive građe trebalo je u jedan, koliko-toliko, reprezentativan uzorak uključiti napisane i objavljene reflekse naj različit i j ih kn ji­ževnih i političkih strujanja, koja su dolazila do izražaja u našem međuratnom periodu. Istodobno i paralelno smo m o­rali voditi računa o osnovnoj tem i — okosnici naše biblio­grafije — fašizmu, kao fenomenu jedne određene epohe i to, u prvom redu, o m arksističkoj kritici svih vidova faši­stičke ideologije i propagande.

U tom relativno kratkom razdoblju, nakon prvog svje t­skog rata pa do Hitlerovog napada na Jugoslaviju, pokrenu­to je m noštvo časopisa, almanaha, zbornika, čiji je razno­liki profil bio nužno podređen društveno-ekonomskim i po­litičkim prilikama u međuratnoj Jugoslaviji. U njima se jasno odrazio osnovni ideološki sukob naprednih književ­nika, m arksista — s jedne strane i konzervativnih krugova kao i nacionalističkih i profašističkih ideologa — s druge sirane. Sva ta strujanja našla su svoje m jesto na stranica ma časopisa, političkih, književnih, stručnih — lijeve i de­sne orijentacije.

Cilj nam je bio, da pokušamo jednim izborom prika­zati vrijeme, intenzitet, učestalost i način reagiranja naše publicistike na aktuelne političke događaje u svijetu i kod nas. Prvo m jesto u našem izboru zauzeli su napredni časo-

159

pisi lijeve o rijen tacije — organi socijalistički orijentiranih grupa — posebno časopisi K om unističke partije Jugoslavije, koja je svoje publikacije štam pala uglavnom ilegalno, vrlo neredovito, često u inostranstvu. Svi su ti časopisi bili uglav­nom kratkog vijeka, pod neprekidnim pritiskom cenzure. Cesto su prekidali izlaienje zbog zapljena i zabrana, a surad­nici su im se javljali pod najrazličitijim pseudonim im a i ši­fram a, od kojih su neke, nažalost, ostale nerazrješene do danas. Naš pokušaj skupljanja i obrade te, velikim dijelom nepristupačne, i razasute skupine anonim nih, šifriranih čla naka, prikaza, proglasa i najraznovrsnijih priloga, čiji su autori često ostali anonim ni kritičari svog vremena, rezul­tirao je jednim , u takvo j situaciji »optimalnim« izborom radova, ko je sm o uvrstili u našu bibliografiju. Susreli smo se sa prikazim a tada vodećih totalitarističkih režima — I ta ­lije, N jem ačke, Španjo lske kao i odraza tih sistem a u osta lim zem ljam a Evrope. Od analize pojave fašizm a u Ita liji — nakon 1922 — pa preko prikaza naj različit i j ih manifestacija nacionalsocijalizm a N jem ačke — nakon 1933 — i sasvim specifičnih tipova »fašizacije« u nizu evropskih zemalja, u lom m aterijalu posebno m jesto zauzim aju prodor i razvoj fašizm a u Jugoslaviji, kao i analize povijesnih i političkih preduvjeta za njegov razvoj. Publicistička djelatnost KPJ je u tom čitavom razdoblju bila koordinirana sa etapama i akcijam a njezinog ilegalnog djelovanja, što je vrlo jasno izraženo u člancima iz časopisa i dnevne štam pe kao i u posebno objavljen im rezolucijama. Tridesetih godina, ka­da antifašizam , nakon IV Zem aljske konferencije, postaje sastavni dio program a KPJ opaža se znatan porast članaka, što u našem izboru i pokazujem o.

Iz tog niza objavljenih spisa izabrali smo, u prvom re­du, članke naših m arksističk ih teoretičara. To su kritike fašističke ideologije, ali i najraznovrsnijih ilustracija otpo­ra i protesta, koje su dolazile do izražaja u našoj sredini. U pravilu sm o izostavljali, iako nism o sasvim zanemarili brojne »prikaze slučajeva« — vijesti, kraće bilješke, sta tističke podatke, opise ponašanja, ko ji su doduše ilustrativ­ni za sam u a tm osferu tog perioda, ali bi u jednom ovakvom izboru nesrazm jerno povećali broj bibliografskih jedinica i zasjenili osnovnu liniju bibliografije.

lh O

Drugu, jednako važnu skupinu u našem izboru čine književni časopisi, kojim a obiluje ovo razdoblje. I ovdje smo se za.držali na vodećim, prvenstveno naprednim, lijevo orijentiranim časopisima, predstavnicim a različitih književ­nih struja tog razdoblja. U njim a su sve m anje zastuplje­ni članci, koji prelaze okvire uskog literarnog područja, a obrađuju opće kulturne i društvene probleme. Kao pratioci svih važnijih političkih i kulturnih pojava svog vremena, Često izrazito naglašenog političkog profila, služili su po­jedincima, grupama kao sredstvo za širenje ideja. Upravo su u tim časopisima došle do izražaja razlike između m ark­sističkog i fašističkog pogleda na svijet, sukob naprednih i konzervativnih uvjerenja i politička diferencijacija među našom inteligencijom. Literatura im je tu samo jedan od oblika ideološke borbe. Upravo zbog toga naša bibliografi­ja ih svojim izborom brojčano stavlja u ravnopravan po­ložaj sa izrazito političkom periodikom istog razdoblja. Dok na jednoj strani napredni književni časopisi (Književna re­publika, Danas, K njiževnik i dr.) odražavaju razvoj i afir­maciju antifašističke m isli u nas kao i intenziviranje anti­fašističke djelatnosti — naročito tridesetih godina—, časo­pisi suprotne orijentacije — profašistički i klerikalni, daju nam sliku djelovanja tih grupacija kod nas, u određenom razdoblju (Hrvatska smotra). Budući da i jedni i drugi ana­liziraju fašizam, sa različitih idejnih pozicija, našim sm o iz­borom nastojali, da prilozima i jednih i drugih dademo zao­kruženu sliku oprečnosti tih analiza.

Pregled društveno-političke atm osfere međuratnog raz­doblja bio bi nepotpun bez priloga iz »srednje« skupine tzv. građanskih časopisa, koji, bez određene političke koncepcije »registriraju« fašizam kao fenom en određene epohe.

Od stručnih časopisa izborom sm o obuhvatili samo vo­deće pravne (Arhiv za pravne i društvene nauke, Mjeseč­nik) i ekonomske (Ekonomist, Narodno blagostanje), na či­jim je stranicama analiza fašističkog sistem a dobila odre­đeni, izrazito stručni prizvuk. Našu prvobitnu nam jeru da dnevnu štam pu potpuno izostavimo iz našeg izbora izm ije­nili smo tokom rada. Odlučili smo, da ipak uključim o samo neke od naših dnevnih i tjednih novina (Radničku štampu) i to samo određena godišta na koja smo bili upućeni refe­rencama iz sekundarnih publikacija i bibliografskih pregle-

11 Komunisti o fašizmu 161

da. Kalendari i alm anasi našli su također svoje m jesto u bibliografiji, iako ih n ism o m ogli obuhvatiti u cijelosti.

U vrstili sm o i dva priloga, koja datiraju iz međuratnog razdoblja, ali su objavljen i tek nakon rata (Krležine »Teze za jednu d iskusiju iz godine 1935.« i jedan Maslešin članak.)

Budući da sm o željeli p rikazati isključivo djela naših autora na našem tlu, u pravilu sm o izostavili prijevode, ko­ji u pojedin im razdobljim a dom iniraju na stranicam a naše periodike, ili se, u skladu sa program im a tadašnjih izda­vačkih kuća, pojavlju ju u obliku brošura. Uvrstili sm o sa m o prijevode djela vodećih fašističkih ideologa (H itler, M ussolini, G en tile ...) ili nekih is taknutih antifašista (Tol­ler). Izn im no sm o uključili i jedan časopis, ko ji je izlazio izvan Jugoslavije — D im itrovac—, jer sm o sm atrali da na šu pub licističku d je la tnost iz tog razdoblja m oram o upot­pun iti i sa djelatnošću jedne grupe istaknutih naših poli­tičara, ko ji su bili u m ogućnosti da iz blizine analiziraju fašizam u Španjo lskoj.

Prvo poglavlje u našoj bibliografiji zauzim aju knjige i brošure, po broju priloga najm anji dio izbora, poredanog kronološki.

K ronološki redoslijed nastavljam o i u drugom poglav­lju — člancim a iz periodike. Časopisi su poredani prema datum u pojavljivanja prvog izabranog članka, a unutar sva­kog naslova časopisa kronološki su poredani prilozi tokom svih godina izlaženja, odnosno svih pregledanih godina. Na ta j sm o način dobili dvije paralelne slike: redoslijed pojav­ljivanja određenih časopisa u tom razdoblju, a istodobno i pojava prvih reakcija u određenim sredinama. Na taj sm o način vrlo detaljno — vrem enski i prostorno — osvijetli­li odraz fenom ena fašizm a u našoj sredini.

Trećim sm o poglavljem obuhvatili glavne rezolucije KPJ o fašizm u, ko je nam daju političko objašnjenje reak­cija u pojedin im razdobljim a.

Abecednim kazalom periodike obuhvatili sm o sve pre­gledane časopise, zbornike, kalendare, brošure, bez obzira na izbor njihovih priloga za bibliografiju. Uz naslov i pod­naslov, za svaki je časopis označeno m jesto i vrijem e izla­ženja, kao i im ena urednika, gdje je to bilo moguće usta­noviti. B rojem uz podatke o časopisu označili sm o redne

162

brojeve uključenih bibliografskih jedinica. Podaci bez po­pratnog broja označuju časopise, koji su pregledani, ali im prilozi nisu uvršteni u ovaj izbor.

Sam im naslovom, kao i čitavim ovim uvodom naglasi­li smo da je ova bibliografija tek prvi pokušaj sistematizira- nja jedne ogromne, velikim dijelom neistražene građe, če­sto nedostupne, nesređene i razasute po arhivama i pri­vatnim zbirkama. Ne može se dakle, ni približno govoriti o kom pletnoj bibliografiji priloga o fašizmu, koji je objav­ljen kod nas između dva rata. To je samo izbor iz jednog daleko opsežnijeg gradiva i kao takav, nadamo se, poslužit će kao koristan prilog za daljnja istraživanja.

I na kraju evo i popisa vodiča, koji su nam poslužili kao izvori za izbor građe:

1. Anali Leksikografskog zavoda FNRJ., Svez. 2: Građa za bibliografiju jugoslavenske periodike. — Zagreb, 1955.

2. Enciklopedija Jugoslavije, svez. 2. »Časopisi«, str. 522—546. — Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ, 1956.

3. Krležin zbornik. — Zagreb, Naprijed, 1964: str. 341— 364: Vaupotić, Miroslav: Krležini književni časopisi

4. Rajčević, Vojo: Prilog bibliografiji naprednih novina i časopisa između dva rata. Putevi revolucije, 1964, br. 3/4, str. 530—552

5. Vaupotić, Miroslav: Časopisi 1914—1963. U: Panora ma hrvatske književnosti X X stoljeća. — Zagreb, Stvarnost, 1965., str. 769—828

6. Martinović, Niko: Razvitak štam pe i štam parstva u Crnoj Gori 1493—1945. — Beograd, Inst. za novinar­stvo, 1965.

7. Istorija radničkog pokreta. Zbornik radova, svez. 3.— Beograd, Institu t za izučavanje radničkog po

kreta, 1966.8. Munda, Jože: Bibliografija marksističnega tiska, 11.

IV 1920. — 26. III 1941. Knjige, brošure in časopisje. — Ljubljana, Inštitu t za zgodovino delavskega giba nja, 1969. str. 122

163

9. Vaupotić, Miroslav: V rijednost i značenje lijevih ča­sopisa i novina u hrva tsko j kn jiievnosti četrdesetih godina. K ritika, 1970, hr. 11, str. 169—183

10. Iveković, M laden: H rvatska lijeva inteligencija, 1918 —1945. — Zagreb, Naprijed, 1970, Knj. I, 1918—1941:

Vaupotić, M iroslav: Časopisi i listovi 1929—1941, str. 191— 196

11. Lasić, Stanko: Sukob na književnoj ljevici, 1928— 1952. — Zagreb, Liber, 1971.

12. Jelić, Ivan: KPH 1937—1941. — Zagreb, In s titu t za h istoriju radničkog pokreta H rvatske, 1972.

13. Protić-Vasović-Matić: Socija listički i radnički pokret i KPJ 1867—1941. — Beograd, In s titu t za savreme- nu istoriju, 1972.

14. Bajec, Jože: S lovenski časniki in časopisi 1937—1945. B ibliografski pregled. — Ljubljana, Narodna in uni- verzitetna knjižnica, 1973.

K oristili sm o fondove slijedećih biblioteka:

1. Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

2. Radničke biblioteke u Zagrebu

3. In s titu ta za h istoriju radničkog pokreta u Zagrebu

4. In s titu ta za savrem enu istoriju u Beogradu

5. Arhiva Saveza kom unista Jugoslavije u Beogradu

6. Narodne biblioteke SR Srb ije u Beogradu

7. In š titu ta za zgodovino delavskega gibanja u L jub­ljani

8. In š titu ta za sociologijo Pravnog fakulte ta u L jub­ljani

m

I. K N J IG E I B R O Š U R E

a) O r ig in a li

[. TUNTAR, Josip: Komunisti v rim skem parlam entu. Barbarsko postupanje s prebivalstvom Julijske Bene- čije. Govor poslanca Josipa T untarja na parlam entarni seji z dne 20. VII 1921. — Gorica, Goriška sekcija K. S. Italije, N arodna tiskarna, 1921. str. VII—23

l. KRULJ, Uroš: Politika i rasa. (Rasni nacionalizam). — Sarajevo, 1925, str. 84

3. TOPALOVIĆ, Živko: Položaj u svetu i u Jugoslaviji. — Beograd, Tucović, 1927. str. 32Govor ž. Topalovića, vođe jugosl. soc. dem okracije, po­slije povratka sa sjednice II i Amsterdamske Interna- cionale — m art 1927.

4. MATOŠIĆ, Joe: Mussolini. — Studija. — Zagreb, 1928.5. Istina o fašističkom pokretu u Jugoslaviji. Vojno-fašis-

tička diktatura. — Izdanje Seljačke internacionale, str. 28

6. MIRKOVIĆ, Mijo: Socijalni program fašizma. La carta del lavoro. Jedna ekonom ska kritika. — Beograd, Geca Kon, 1929. str. 24

7. AVAKUMOVIĆ, A. G.: O fašističkom sindikalnom ure­đenju. — Beograd, Š tam parija »Privrednik«, 1930. str. 30 P. o. iz »Arhiv za pravne i društvene nauke«, 1930, Knj. 20, str. 92—107, 187—209, 209—222

8. Fašizam osvaja proletarijat. — O fašizmu u Italiji. — Zagreb, M erkantile, Ju triša i Sedmak, bez god., str. 45

9. BANICA, Svetislav: Uznemirena Evropa. (Evropa posle rata. Nove struje, stare težnje. Fašizam, Hitlerizam, re­vizionizam. Makdonaldov plan. Rat ili mir. — Subotica, Geca Kon, 1933. str. 23

165

10. KOSIC, M irko: Boljševizam, fašizam i nacionalsocija­lizam. N ovinarski članci. — Ćačak, 1933.B iblioteka »čačanski glas«, God. 1, svez. 1

11. AVRAMOVIĆ, M ihajlo: S ta se dešava u svetu na zadruž­nom polju. Proces opadan ja zadrugarstva u fašističkim zem ljam a, koji au to r naziva »vraćanje natrag«. Prikaz slučaja Ita lije , N jem ačke i Austrije. — Beograd, 1934.

12. BEKER, Josip: Socijalizam ili fašizam. — Beograd, Naš front, 1934.

13. BRODAR, Tone: [pseud.] (= K ardelj, Edvard): Faši­zem. — Kočevje, T iskarna J. Pavliček, 1934. 47 str. Ma­la knjižnica, 1

14. MAGDIĆ, M ilivoj: Fašizam u nasta jan ju . (Ciljevi i pu- tevi ta lijanskog fašizma). — Zagreb, Naš front, 1934.

15. MATIJEVIĆ, A.: Zašto u N jem ačkoj progone Židove.— Zagreb, 1934. M oderna soc. knjižnica, svez. 3

16. SPEKTORSKI, Evgenije: Tri deklaracije. Fašizam u Ita liji. Povelja rada 1927. P. o. iz »Arhiv za pravne i d ruštvene nauke«, Knj. 28/15/, 5, 1934., str. 373—384.

17. BOBIĆ, Đ.: A ntisem itizam — židovsko pitanje . — Za­greb, 1935. Popularna biblioteka

18. BOGIĆ, Bogom ir A.: D em okratija, fašizam i hrvatsko p itan je . — Beograd, 1935.

19. KUS-NIKOLAJEV, M irko: A ntisem itizam bez maske.— Zagreb, Radnička štam pa, K. Z., 1935., 32 str.

20. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: G rađani kod nas. — Zagreb,1935.

21. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Laž rasizma. — Zagreb, Rad­nička štam pa, 1935. 32 str.

22. KUS-NIKOLAJEV, M irko: —, Milivoj Magdić: Abesini- ja . — Zagreb, M crkantile, 1935.

23. MAGDIĆ, Milivoj: Fašizam i radnička klasa. — Zagreb, Radnička štam pa, 1935. str. 32

24. PETROVIĆ, Branim ir: Suština politike. Naučno-kritički osvrt. — Beograd, št. »Grafički institut«, 1935, str. 36—55

25. RISTIĆ, M iodrag: Ita lijansk i nacionalizam . — Beograd, Geca Kon, 1935., str. 57

166

26. SĆETINEC, Juraj: Socijalna organizacija fašizma. — Zagreb, Tiskara »Merkantile«, 1935. str. 47 + 1 Preštam- pano iz »Mjesečnika«, 60/1934, br. 9—12

27. VODETOVA, Angela: Fašizam i žene. — Beograd, Geca Kon, 1935., str. 32

28. ALEKSIĆ, Dušan: Fašizam, neprijatelj slobode. — Beo­grad, 1936.

29. GREGORIĆ, Danilo: Privreda nacionalnog socijalizma. Doktrina-praksa. — Beograd, Štam parija »Đura Jak- šić«, 1936., str. XVI + 331

30. JOVANOVIĆ, Slobodan: Poratna država. Dopuna djela »Država« od istog autora. Pisac obrađuje pet država, koje sm atra najznačajnijim za poratnu političku evolu­ciju: Englesku, Francusku, Italiju, Njemačku i Rusiju. N ajinteresantniji su opisi novih sistema: fašističkog, nacionalsocijalističkog i komunističkog. Kritika fašiz­ma kao idelogije. Beograd, Geca Kon, 1936.

31. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Hitler? Put Njemačke. — Zagreb, 1936.

32. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Preko današnje stvarnosti. — Zagreb, Bez nakl., Tiskara »Merkantile«, Ju lriša i Sedmak, 1936.

33. POLJAK, Marko: Antisemitizam jugoslovenskih nacio­nalnih radničkih sindikata i interesi njihovih vođa. — Beograd, izd. pisca, štam parija »Privreda«, 1936., str. 24

34. RISTIĆ, Miodrag: Jedna volja. Članci o Italiji. Zbirka članaka iz vremena kada se tek pojavio fašizam i prve njegove vlade. — Beograd, 1936., str. 150

35. TASIĆ, Đorđe: Savremeni politički sistemi. — Beograd,1936. Biblioteka Kolarčevog narodnog univerziteta, Knj. 21

36. ZWITTER, Fran: Prebivalstvo na Slovenskem od 18. stoletja do današnjih dni. (Razprave znanstvenega dru­štva v Ljubljani, 14., Historični odsek 5.) Ljubljana,1936., str. 114 + Prilog: K arta ukinjenih šol

37. BAUER, Ernest: D anašnja Njemačka. — Zagreb, Mati­ca H rvatska, 1937., str. 97 Mala knjižnica Matice H rvat­ske, N. S., Kolo II, svez. 6.

167

38. JOVIĆ, B * (pseud.): Fašizam Zagreb, 1937. (Vidi Pro- gonski, Đv)

38.a/PROGONSKI, B.* (pseud.). Zadaci fašističke ideologi­je ..— Zagreb, Orbis, 1937., 80 s tr. (Vidi: Jović, B.)

39. KREKIĆ, Bogdan: S indikati i fašizam. — Beograd, Os­lobođenje, 1937., 38 str.

40. KRŠIĆ, N.: Četiri godine fašističke privrede u Nemač- koj. — Zagreb, Nova knjiga — m jesečnik za savrem ena p itan ja , 1937., 45 str.

41. NEDELJKOVIĆ, D ušan: Rase i rasizam . — Skopje,1937., 95 s tr. Savrem ena naučna biblioteka

42. ŠĆETINEC, Ju ra j: N acionalni socijalizam . Idejni osno­vi i socijalno-ekonom ska izgradnja. — Zagreb, Nakl. vi., 1937., 110 str.

43. TOMAŠIĆ, Dinko: K ritika rasne in terp re tac ije politič­ke h is to rije H rvata i Srba. — L jubljana, 1937.

44. ŽIVKOVIĆ, L jubom ir: L judsko društvo i rasna teori­ja . — Zagreb, Znanstvena knjiga, 1937.

45. ŽIVKOVIĆ, R adom ir: Radni odnosi u Trećem Rajhu. P redavanje održano u D ebatnom klubu 24. m arta 1937. Beograd, S tuden tsko pravničko društvo, Debatni klub,1937. 19 s tr. S tuden tsko pravničko društvo, Debatni klub, svez 1.

46. HRIBAR, Alfons: Fašistička Ita lija — korporativna d r­žava. Svez. 1. Beograd, VI. nakl., 1938., 79 str.

47. NEDELJKOVIĆ, Dušan: Ideološki sukobi dem okratije i fašizma. K ritička opažanja sa V III Internacionalnog kongresa održanog u Pragu 1934. god. Skopje, š tam p a­rija »Južna Srbija«, 1938., s tr. 69

48. SIMIĆ, V ladim ir Sv.:. Ideološki frontovi. — Beograd,1938., 63 s tr. B iblioteka »Politika i društvo«, svez. 11

49. ŠĆETINEC, Ju ra j: K orporativizam i dem okracija. — Zagreb, N aklada vlastita , 1938. str. 109 + 3

50. VUJOŠEVIĆ, Ivan: Fašizam i korporativizam u Italiji. — Beograd, š ta m p a rija Drag. Gregorić, 1938., 47 str.

51. BOŠKOVIĆ, H ijacint: Filozofski izvori fašizm a i nacio­nalnog socijalizm a. — Zagreb, 1939., 21 str. P. o. iz »Hr­vatskog Socijalnog tjedna«, Knj. I I I

* Dvije identične knjige (od 38 i 38a)

168

52. SĆETINEC, Ju raj: Korporativni sistem fašizma. — Za­greb, Naklada vlastita, 1939., 24 str.

53. 2EBOT, Ćiril: Korporativno narodno gospodarstvo. Korporativizem, fašizem, korporativno narodno gospo­darstvo. — Celje, Družba sv. M ohorja, 1939., str. IV + 309 + II

54. GREGORIĆ, Danilo: Italijanski korporativizam. Istori- ja t, doktrina i praksa. — Beograd, 1940.

55. HITLER — GORING — BRAUCHITSCH. — Beograd, 1940. Rat i m ir

56. M eđunarodni ugovori i sadržaji. — Zagreb, Tiskara na­rodnih novina, 1940. 29 str. Nacionalsocijalizam i pošti­vanje ugovora. Nacionalsocijalizam i kršenje ugovora (Porajnje, A ustrija, Češka, Poljska)

57. MIRKOVIĆ, Nikola: Privreda italijanskog fašizma. — Beograd, 1940., 223 str.

58. PEJČINOVIĆ, Petar: Ita lijanski korporativizam. — Beograd, Š tam parija »Sloga«, D. T. Popovića, 1940., 60 str.

59. MAGDIĆ, Milivoj: Korporativizam kao gospodarski si­stem. — Zagreb, Naš front, bez god.

60. OSTOJIĆ, Despot: Savrem ena tendencija korporativiz- ma. — Bez mj., Financijsko-ekonomski život, b. g.

b) Prijevodi

61. TOLLER, Ernst: K ulturna posljedica paleža Reichsta- ga. — Zagreb, Epoha, bez god.

62. TOLLER, Ernst: Jedna mladost u Nemačkoj. Autopor­tre t autora i čitave jedne generacije za vrijem e hitle- rizma. — Beograd, Nolit, 1933.

63. Borba protiv fašizma i imperijalističkog rata. Proglas Međunar. biroa svjetskog kom iteta za borbu protiv im­perijalističkog ra ta i fašizma. — Bez mj., 1935., 23 str.

64. HITLER, Adolf: Govor vođe Reicha i državnog kance­lara, održan pred Reichstagom 21. m aja 1935. Beograd, 1935.

65. DIMITROV, Georgi: Fašizem in delavski razred. (Refe-

169

ra t G. D im itrova na V II Kongresu Kominterne, avg. 1935.) B. k., Agit.-propag. kom isija CKKP Slovenije,1943., 20 str.

66. MUSSOLINI, Benito: O korporativnoj državi. Preveo Sv. S tefanović. — Beograd, 1937., 164 str.

67. HITLER, Adolf: Vođin govor u parlam entu 6. X 1939. — Beograd, 1939.

68. HITLER, Adolf: Is to rijsk i govor — održan pred nemač- kim Reichstagom 19. ju la 1940. Beograd, 1940.

69. M USSOLINI, Benito: D oktrina fašizma. — Firenze, Wallecchi, 1939., 62 str.

II Č L A N C I1921.

70. M ir med socijalisti in fašisti. (Tekst dogovora) Prole- tarec, 1 (1921), 18;

71. S tvaran je fašizm a u Sarajevu, Naša pravda, 1921, 31, s tr. 1O snivanje JNNO — Jugoslovenske napredne nacional­ne om ladine — preteče stvaran ja »jugoslovenskog fa­šizma«

1922.

72. Pred akcijom jugofašista. — Borba (Zagreb), 1 (1922), 4, s tr. 1—2

73. N astup h rvatsk ih »fašista«. Radnici na oprez. — Borba (Zagreb), 2 (1923), 14, s tr. 2

74. Nova fa'šističko-socijalistička »nauka«, Borba (Zagreb), 2 (1923), 16, s tr. 4

75. Gum.: Iz fašističke Italije. Iluzije fašizma Borba (Za­greb), 2 (1923), 19, s tr. 3—4

76. K riza talijanskog fašizma, Borba, 2 (1923), 23, str. 377. Fašistički p rev ra t u B ugarskoj. Borba, 2(1923), 24, str. 178. Cihlar, Slavko: In te rv ju sa jednim vođom talijanskog

p ro le tarija ta . Kako i zašto je fašizam pobedio. Da li je bilo moguće spasiti pobedu reakcije u Ita liji. Tko je Benito M ussolini. Prognoze o životu fašizma u Ita li­

170

ji. »Movimento del Soldino«. Naročiti intervju za »Bor­bu«, Borba /Zagreb/, 2(1923), 26, str. 1—2

79. Politička situacija i neposredni zadaci Nezavisne rad­ničke partije. Projekt Rezolucije za Zemaljsku konfe­renciju N. R. J. na dan 9., 10. i 11. septem bra 1923. go­dine. Ref. drug Triša Kaclerović. Točka 6. Rezolucije je »Fašizam u Jugoslaviji«, Borba /Z agreb/, 2(1923), 27, str. 4—6 28, str. 3—4

80. Protiv fašističkih napada — radnička odbrana, Borba /Zagreb), 2(1923), 33, str. 1

81. 0 fašizmu. Rezolucija proširene egzekutive Komintcrnc Borba /Zagreb/, 2(1923), 34, str. 4—5

82. Sudbonosni dani u Nemačkoj. Borba nemačkog prole­tarija ta protiv fašističke opasnosti, Borba /Zagreb/, 2(1923), 38, str. 1

83. Rezolucija o fašizmu. Za Zemaljsku konferenciju N. R. P. J.. Predlog Centralnog odbora N. R. P. J. Referent drug Rajko Jovanović. Uzroci i postanak fašizma. Fa­šistički pokret i njegova ideologija. Fašizam na vlasti. Fašizam u Jugoslaviji. NRPJ i borba protiv fašizma Borba, 2(1923), 38, str. 3—4

84. Protiv fašizma. Protiv reakcionarne strahovlade i bc- log terora. Poziv za osnivanje Internacionalne antifa­šističke lige, Borba /Zagreb/, 2(1923), 44, str. 1

85. Fašistički zakon o sindikatim a u Italiji. /K om entar/ Borba /Zagreb/, 5(1926), 16, str. 2

86. Engleski i talijanski im perijalisti priprem aju ral, Borba /Zagreb/, 6(1927), 14, str. 1

87. VLADIMIROVIĆ, I.: Socijalna dem okracija i ratna opa­snost. /Reformizam i socijalšovinizam. Dvije strane jed­ne iste medalje/. Borba, 6(1927), 16, str. 2

88. Internacionalni fašizam. Pod fašizmom se danas sm a­tra svako terorističko, proturadničko nastajan je raz­nih buržoaskih režima. Prikazane su: Njemačka, Ita li­ja, Mađarska, čehoslovačka, Litva, Poljska, Francus­ka, Grčka, Bugarska, Rumunjska, SAD, Kolonije. Borba /Zagreb/, 7(1928), 13, str. 2

89. JADRANSKI, V. [pseud.] /= JOVANOVIĆ, RAJKO/.: Fašistička revizija Ustava, Borba /(Zagreb/, 7(1928), 14, str. 1

171

90. F ašistička provokacija režim a i njegovih slugu. /N aru­čena »opoziciona« in terpelacija o spoljnoj politici. »Balkan sam o balkanskim im perijalistim a«. Za »neza­visnost« A lbanije, a po m ogućnosti i za njenu podjelu Borba /Z ag reb /, 7(1928), 24, s tr. 1

91. D iplom atska akcija fašizma. /S astanak m in istara vanj­skih. poslova M ađarske, Poljske, Grčke, Turske u Mi­lanu sa vođom fašističkog im perijalizm a, Borba /Z a­g reb /, 7(1928), 20, s tr . 1

92. P ro tiv fašističke vlade. /U času m anevra za »neutral­nom« vladom ko ju potpom ažu sve buržoazije, naša je paro la: p ro tiv fašizm a i pro tiv m ilitarističko-fašistič- ke vlade.«/ Borba /Z agreb /, 7(1928), 40, s tr. 1

93. Ekonom ski i politički položaj u Ita liji, Borba /Z agreb/, 7(1928), 48, s tr. 2

94. Fašizam u B ugarskoj. Novi ta las fašističke reakcije u B ugarskoj. Borba /Z ag reb /, 7(1928), 64, str. 3

95. Fašizem, Delavec, 9(1922), 39;96. Fašizem in delavsko strokovno gibanje. Delavec, 13

(1926), 13, s tr. 197. Fašizem in delavstvo. /M atteo tti, Fakin. Fašistovski

sindikalizem /. Delavec, 13 (1926), 14, s tr. 198. MARKOVIĆ, Božidar: Naš fašizam, Nedeljni glasnik,

1(1922), 47, s tr. 3-^199. DURMAN, Milan: Radnička klasa i fašizam Nova Evro­

pa, 6(1922), 9, s tr. 270—272100. Adžija, Božidar: Fašizam u Ita liji, Nova Evropa, 6(1922),

9, s tr. 278—281101. ĐORĐEVIĆ, M.: Fašizam u Bavarskoj, Nova Evropa, 7

(1923), 5, s tr. 140—145102. Ć. / = ću rć in , M ilan/: D anašnja Ita lija, Nova Evropa,

12(1925), 9, s tr. 253—256103. RADIĆA, Bogdan: V atikan na prekretnici. /O d likvida­

cije »Action francaise« do sukoba sa fašizm om / Nova Evropa, 18 (1928), 3, s tr. 83—94

104. KOLBE, Ivo: N aša savest i njihova. O fašizm u u Ita ­liji, Nova Evropa, 20 (1929), 10, str. 293—296

105. RADIĆA, Bogdan: D anašnja I ta lija , Nova Evropa, 22 (1930), 4, s tr. 199—202

172

106. HALER, A.: Na kojoj SU stran i »varvari«? M oralna k ri­za fašističke Italije, Nova Evropa, 22 (1930), 4, str. 202— —205

107. VINAVER, Stanislav: Hegel i današnja Njem ačka /P o­vodom Međunarodnog Hegelova kongresa, održana u Berlinu o stogodišnjici od sm rti V. F. Hegela, 18—22. oktobra / Nova Evropa, 24 (1931), 5, str. 285—294

108. BIĆANIN, Rudolf: Kriza nacionalizma. U Evropi je za­vladala koncepcija hipertrofiranog, integralnog, tolalis- tičkog nacionalizma. Nova Evropa, 25 (1932), 6, str. 302 —314

109. KTRSNEtR, Slavko: Previranje u Nemačkoj, Nova Evro­pa, 26 (1933), 6, str. 230—232

110. ROZOV, Vladimir: Da li su Nemci Arijevci. Savremena antropološka ispitivanja obaraju teze fašističkih ideo­loga o osebinama njem ačke rase i arijevskom porijek­lu Njemaca. Nova Evropa, 26 (1933), 6, str. 232—239

111. RAKIĆ, Mihailo: Poreklo rasizma, Nova Evropa, 26 (1933), 9, str. 409—416

112. KIRSNER, Slavko: Na temu o rasizmu. Odgovor na članak »Porijeklo rasizma« — Rakić, Mihailo, Nova Ev­ropa, 26 (1933), 9, str. 409—416.Nova Evropa, 26 (1933), 11, str. 506—509

113. ROZOV, Vladimir: Poreklo i zablude rasizma. Idejno porijeklo rasizma. N jemački rasizam. Ideja progresa. Razlika između starog jevrejskog mesijanizma i hitle­rovskog rasizma. Nova Evropa, 27 (1934), 9, str. 312— 324

114. KOLBE, Ivo: O fašizmu i hitlerizmu. I. Esej o tiran i­ji II Hitlerova N jem ačka i naši nacionalni problemi Nova Evropa, 28 (1935), 6, str. 153—163

115. JELACIĆ, Aleksije: Proroci savremene Nemačke. I Ro- zenberg /Alfred von Rosenberg/. Pogledi A. Rosenber- ga izloženi u njegovom djelu »Mit XX stoljeća« — Der Mythus des 20. Jahrhunderts —. A. R. je prvi doglavnik i intimni saradnik H itlera i uz njega je tvorac ideolo­gije i filozofije Trećeg Rajha. Nova Evropa, 29 (1936), 4, str. 111—116

116. JELACIĆ, Aleksije: Proroci savremene Nemačke II. Adolf Hitler, Nova Evropa, 29 (1936), 6, str. 172—178

173

A utor iznosi osnovnu ideju i srž H itlerova djela »Mein Kam pf«: m it krvi, rasna teo rija

117. CILIGA, Ante: K riza Evrope i radnički pokret. /Povo­dom K ongresa u jed in jen ja francuskih sind ika ta/ Nova Evropa, 29 (1936), 5, s tr. 141—148Radnički kongres kao i pojava franc. Narodnog fronta uopće p redstav lja ju važnu etapu u borbi protiv daljnje fašizacije Evrope i p ro tiv d ik tato rsk ih istupa H itlera.

118. CILIGA, Ante: Na povratku iz Rusije. Nemoć češkog fašizm a i n jena pozadina, Nova Evropa, 29 (1936), 6, str. 167—171

119. KUS-NIKOLAJEV, M irko: H rvatsko p itan je i radnička klasa, Nova Evropa, 30 (1937), 1, s tr. 5—10A utor upozorava na opasnost fašiziran ja srednjih slo­jeva. Zalaže se za internacionalizam klasnog radničkog pokreta kao h isto rijske funkcije p ro le tarijata , protiv nacionalizm a kao h isto rijske funkcije buržoazije.

120. STEDIMLIJA, S. M.: D ik tatura, pseudodem okratija ili dem okratija? Nova Evropa, 31 (1938), 2, str. 39—47

121. MESIĆ, Exit A ustria, Nova Evropa, 31 (1938), 4, str. 126—130K om entar o »Anschlussu« — p ripa jan ju Austrije Nje­m ačkom Reichu, 12. I I I 1938.

122. KOLBE, Ivo: G erm ani, Sloveni, Jugosloveni pri izgra­đ ivanju države, Nova Evropa, 31 (1938), 11, str. 337— —344

123. RADIĆA, Bogdan: Gde je u ra tu Ita lija , Nova Evropa, 33 (1940), 2/3, s tr. 63—72

124. AMBROŽ, Oton: Putevi fašističkog im perija, Nova Ev­ropa, 33 (1940), 5, str. 150—156

125. I ta lija pod fašističkom dik taturom , Radnik-Delavec, 1(1922), 1, s tr. 7

126. Fašisti i sindikalni pokret, Radnik-Delavec, 2 (1923), 9, s tr. 5

127. S tvaran je nem ačkog fašizma, Radnik-Delavec, 2 (1923), 9, s tr. 6

128. Rezolucija o fašizmu. Za Zem aljsku konferenciju NRPJ. Predlog C entralnog odbora NRPJ. R eferent Rajko Jo- vanović, Radnik-Delavec, 2 (1923), 60, s tr. 3

174

129. JOVANOVIĆ, Rajko: Fašizam u Jugoslaviji, Slobodna reč, 3 (1922), 19, str. 4—6Form iranje fašističkih organizacija u Jugoslaviji:1. organizacije oko tzv. »Narodne odbrane« — u Bos­

ni, Hercegovini, Vojvodini, Srem u i Lici2. omladinske organizacije oko Nacionalne napredne

omladinske organizacije /J.N.N.O.O.), Split, osnova­ne 1921.

1923.

130. JOVANOVIĆ, Rajko: Ka novim putevima. Pred Zemalj­sku konferenciju Partije, Borba. M arksist, časopis, 1(1923), 1, str. 30—34Autor upozorava na sve veću opasnost od fašizma, koji se počinje sve više razvijati, kako kod srpskih, tako i kod hrv. i slov. masa, dok u Bugarskoj belogardisti do­laze na vlast

131. V. I. S.: Fašizam i industrijski kapital Borba. M arksist, časopis, 1 (1923), 2, str. 63—67

132. BILBIJA, Bogdan: Nemačka na raskršću. Značaj pe­togodišnje revolucionarne borbe nemačkog proletari­jata, Borba. M arksist, časopis, 1 (1923), 2, str. 76—83

133. JOVANOVIĆ, Rajko: Sadašnja situacija i taktika je­dinstvenog fronta u JugoslavijiBorba. M arksist, časopis, 1 (1923), 5, str. 203—210 Opasnost od fašizma nameće potrebu izgradnje jedin­stvenog fronta proleterskih masa.

134. Sm rt nemačke novembarske republikeBorba. M arksist, časopis, 1 (1923), 5, str. 225—226

135. LAZOVSKI, A.: Sadašnjost i najbliža budućnost sindi­kata i radioničkih većaBorba. M arksist, časopis, 2 (1924), 1/2, str. 86—95 Nakon što su sindikati preko svojih vođa blagoslovili fašist, d iktaturu svojim pristankom na uvođenje 10-sat- nog radnog dana, mase su se razočarale i napuštaju sindikate.

136. CVIJIć, Đuro: Problemi naše strategije i taktike Borba. M arksist, časopis, 2 (1924), 6, str. 253—269

175

Analiza rezolucija KPJ, m eđu kojim a se spom inje i analizira i rezolucija o fašizm u (1924.)

137. B orba pro tiv fašizma. Rezolucija Internacionalne kon­ferencije u F rank fu rtuOrganizovani radnik, 3 (1923), 28, s tr. 2

138. (Jum , Rom): Iluz ije fašizma. Iz fašističke Ita lije Organizovani radnik, 3 (1923), 39, str. 1—2

139. P rotiv ra ta i fašizma. Pregovori za internacionalni pro­le tersk i jed instveni fron tOrganizovani radnik, 3 (1923), 41, s tr. 1—2

140. Fašisti m eđ radnicim a Organizovani radnik, 3 (1923), 40, s tr. 1 Jugoslavenski fašisti raznih oblika /O rjunci, Srnaovci, H anzovci/ počin ju se uvlačiti u radničke redove, da bi predobili radnike

141. P rotiv ra ta i fašizma. Rezolucija nezavisnih sindikata SlovenijeO rganizovani radnik, 3 (1923), 54, s tr. 2

142. B orba p ro tiv fašizma. Rezolucija plenum a Crvene sin­d ikalne In ternacionale o borbi protiv fašizma /ju li 1923/Organizovani radnik, 3 (1923), 63, str. 1—2

143. Fašisti i n jihova organizacija Organizovani radnik, 3 (1923), 74, str. 1 N acionalističke organizacije »Orjuna« i »Srnao«

144. P ro tiv fašista . Centralni radnički sindikalni odbor Ju ­goslavije poziva na zajedničku akciju protivu fašizma /16. IX 1923./Organizovani radnik, 3 (1923), 74, str. 1

145. K riza ta lijanskog fašizm a Organizovani radnik, 4 (1924), 47, str. 1

146. Talijanski fašizam pred krahom Organizovani radnik, 5 (1925), 2, s tr. 1—2

147. Iz fašističke Ita lije . Zakon o sindikatim a O rganizovani radnik, 5 (1925), 87, str. 1—2

148. Fašističke organizacije u Bugarskoj. Kakve su fašistič­ke organizacije u B ugarskoj. K akav je njihov socijalni sastav i kakva je njihova važnost

176

Organizovani radnik, 7 (1927), 9, str. 1 Vojnička liga. Radna zaštita. K ubrot

149. ZARIN, Petar: Fašizam kao završna faza građanske de­m okrati je. Beli te ro r u Novoj Crnji Organizovani radnik, 71 (1927), 77, str. 2

„ . 79, „ 2—3150. Bivstvo fašizma

Organizovani radnik, 8 (1928), str. 26—29151. Petogodišnjica fašističkog prevrata u Bugarskoj

Organizovani radnik, 8 (1928), 49, str. 1152. Proti fašizmu

Socialist, 1 (1923), 6, str. 1Ob orjunaškem napadu na neodvisni Delavski dom v Ljubljani 12. IX 1923.

153. BALUGĐIĆ, Živojin: Fašizam i nacionalizam u Italiji Srpski književni glasnik, 1923, N. S. Knj. 9, str. 95—101

154. J.: Fašisti i njihova delaSrpski književni glasnik, 1926, N. S., Knj. 19, str. 122—131

155. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Privredni nacionalizam /Poku­šaj zadružne države/Srpski književni glasnik, 21 (1927), 4, str. 281—286 »Radnički Ustav« u Italiji

156. KOŠIĆ, Mirko M.: Socijalno-ekonomske ideje nemač- kih nacionalsocijalistaSrpski književni glasnik, 36 (1932), 5, str. 365—372

157. SLUČAJNI: Ako H itler dobije vlastSrpski književni glasnik, 37 (1932), 1, str. 36—43;

„ 2, „ 119—128158. JOVANOVIĆ, Slobodan: H itlerizam u državnom pravu

Srpski književni glasnik, 41 (1934), 1, str. 37—42 Shvaćanje države prem a doktrini nacionalnog socija­lizma/Povodom knjige: Keollreuter, Otto: G rundriss der all- gemeinen Staatslehre, 1933./

159. GROL, Milan: Razgovori o korporativnom poretku Srpski književni glasnik, 42 (1934), 5, str. 383—390;

„ 6, „ 456-463

12 Komunisti o faiizmu 177

160. ĐORĐEVIĆ, Jovan: Teorija raseSrp sk i kn jiževn i glasnik, 44 (1935), 6, s tr. 454—467

161. DRASKOVIĆ, S lobodan M.: P rivredna politika nacio­nalsoc ija lizm aS rp sk i kn jiževn i glasnik, 44 (1935), 6, str. 558—569

162. REJEC, M aks: In k o rpo rirana industrija ili inkorpori­rana vlada?S rpsk i kn jiževn i glasnik, 45 (1935), 1, str. 40—47 O korporativ izm u u ekonom skoj stru k tu ri Ita lije

163. RADOJKOVIĆ, M.: Fašistička Ita lija i Društvo naroda S rpsk i kn jiževn i glasnik, 45 (1935), 7, s tr. 528—540 V anjska politika Ita lije — sm etn ja za prirodnu evolu­ciju poslijeratne evropske zajednice

164. BALUGĐIĆ, Živojin: Pojam o rasi u m eđunarodnoj po liticiS rp sk i kn jiževn i glasnik, 55 (1938), 3, s tr. 216—219

165. GROL, Vojislav M.: K orporatizam gledan politički S rpsk i kn jiževn i glasnik, 59 (1940), 8, str. 605—613

1924.

166. CESAREC, August: Povodom sadašnjeg zatišja u Ne- m ačkojKnjiževna republika, 2 (1924), 1, str. 32—36

1925.

167. M. K. N. /M irko Kus-N ikolajev/: Giacomo M atteotti /povodom ub istva socijalističkog poslanika/Crveni kalendar, 11 (1925), 12—14

168. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Fašizam sakristije. K ontra­revolucija u A ustrijiCrveni kalendar, 21 (1935), str. 19—24

1926.

169. R. P.: FašizamB uktin ja , 4 (1926), 23, s tr. 197—201;

24, ,, 1—6Fašistička »revolucija«. Fašističke realizacije.

178

170. 2. T. (2ivko Topalović): U znaku fašizma Crvena zastava, 2 (1926), 18, str. 1

171. Protiv fašističkih izgreda i nasilja. Akcija Izvršnog od­bora Socijalističke partije JugoslavijeCrvena zastava, 2 (1926), 30, str. 1

172. Borba protiv fašizma u Austriji. Trium f organizacione snage austrijske socijalne dem okracijeCrvena zastava, 4 (1928), 41, str. 2

173. Protiv reakcionarnih i fašističkih metoda Crvena zastava, 4 (1928), 42, str. 1

174. B. B.: Im perijalističke intrige na Balkanu Klasna borba, 1 (1926), 1, str. 33—35

175. P.: Sadašnji položaj u Bugarskoj Klasna borba, 1 (1926), 1, str. 39—43Nakon kapitalističko-fašističkog prevrata 1923. god. /bijeli te ro r/

176. Mmg: Povodom poslednjih događaja u Albaniji Klasna borba, 2 (1927), 2, str. 31—35

177. Mmg: Topalović, 2ivko: Položaj u svetu i u Jugoslaviji. Klasna borba, 2 (1927), 5, str. 51—52Kritika govora 2. Topalovića, održanog poslije povrat­ka /m art 1927/ sa sjednice II Amst. Internacionale

178. Politički položaj i zadaci KPJ Klasna borba, 3 (1928), 9, str. 1^1Potreba borbe protiv talijanskog i protiv domaćeg fa­šizma

179. Vojno-fašistička d ik taturaKlasna borba, 4 (1929), 13/14, str. 4— 13 Ofanziva buržoasko-imperijalističke reakcije u naroči­tim historijskim uvjetim a dobiva formu fašizma

180. Rezolucija VI Plenuma CKKPJ. O m eđunarodnom i unutrašnjem položaju Jugoslavije i o zadacima KPJ Klasna borba, 4 (1929), 15, str. 7—85

181. M. M.: Ofanziva socijalfašizma. /Socijaldem okrati kao apostoli velikosrpskog fašizma/Klasna borba, 5 (1930), 16, str. 40—46

182. Dvogodišnji bilans vojno-fašističke diktature Klasna borba, 6 (1931), 17, str. 1—6

179

183. MORAVAC, M.: A grarna kriza i radno seljaštvo Klasna borba, 6 (1931), 17, s tr . 29Revizija ag rarne reform e. Zakoni o »likvidaciji agrar­nog p itan ja . F ašiziran je sela.

184. Za revolucionarni izlaz iz krize Klasna borba, 7 (1932), 18, s tr . 1—21 Osuda vojno-fašističke d ik ta tu re i b ilanca

185. Putevi obaran ja veliko-srpske vojno-fašističke d ik tatu ­reKlasna borba, 8 (1933), 19/20, s tr. 5—16

186. H EK ERT, F.: S to se događa u N emačkoj Klasna borba, 8 (1933), 19/20, s tr. 46—62

187. Za osvojen je rukovodeće uloge radničke klase u borbi za svrgavanje vojno-fašističke d ik ta tu reKlasna borba, 9 (1934), 21/22, s tr. 1—16

188. Govor druga Valeckog na 13. P lenum u IKKI Klasna borba, 9 (1934), 21/22, s tr. 22—31U svim zem ljam a B alkana posto je različite form e faši­stičkog režim a ili režim a koji se fašizira. P rim jeri Bu­garske /1923/, Jugoslavije /1929/, Rum unjske, Grčke.

189. Govor druga R ajića na 13. P lenum u IKKI Klasna borba, 9 (1934), 1 /21—22/, s tr. 31—40 Specifične crte fašizm a u Jugoslaviji.

190. Ob.: 30 ju n a i grupacije u fašističkoj p artiji H itlera. Barikadne borbe holandskih radnikaK lasna borba, 9 (1934), 21/22, s tr. 71—74

191. V. J.: U brzana fašizacija socijal-dem okratije u Jugosla­vijiKlasna borba, 9 (1934), 23/24, str. 47—58

192. D aljn jo j fašizaciji supro tstavim o borbu za sovjetsku vlastKlasna borba, 8 (1934), 25/26, s tr. 1—7

193. NIKOLIĆ, M ilan: P rod iran je hitlerizm a u Jugoslaviju Klasna borba, 1937, 1/2, s tr. 22—38

194. DIMITROV, G.: Pučka fron ta borbe protiv ra ta i fa­šizm a /P roglašena od V II kongresa K om intem e/ Klasna borba, 1937, 1/2, s tr. 39—55

195. GORKIĆ, M. pseud. /= J o s ip č ižinsky/: Problem i i za­daće N arodne fron te u Jugoslaviji. Specifičnost poli-

180

tičkog položaja u Jugoslaviji Klasna borba, 1937, 1/2, str. 56—76

196. ŽIVOTIĆ, M.: Ugledajmo se na F rancusku Narodnog frontaKlasna borba, 1937, 1/2, str. 78—93

197. OBAR: Čemu nas uči borba španjolskog naroda Klasna borba, 1937, 1/2, str. 127

198. če tiri godine Hitlerove vladavine Klasna borba, 1937, 1/2, str. 134— 156

199. Narodni front u NemačkojKlasna borba, 1937, 1/2, str. 156—157

200. Smisao događaja u Srednjoj Evropi Klasna borba, 1937, 1/2, str. 170—173 Rumunjska, M ađarska, A ustrija

201. Absolutizem ali fašizem Naprej, 10 (1926), 19 /8. V/

202. ADŽIJA, Božidar: Socijalizam i inteligencija Radnički pokret, 1 (1926), 8/9, str. 231—236 Negativan odnos inteligencije prem a socijalnoj demo­kraciji

203. ADŽIJA, Božidar: Jugoslavija i Ita lija Radnički pokret, 2 (1927), 5, str. 130—133

„ , 6, ,. 173204. KOVAČ, J.: »Nova« taktika jugoslovenskih socijalde­

m okrataSrp i čekić, 1 (1926), 2, str. 13—14

205. ZAGORAC: M ađarsko-talijanski ugovor Srp i čekić, 2 (1927), 13/14, str. 138—139

206. Protiv »novog poretka« ta talitam og režima Srp i čekić, 5 (1940), 3, str. 1—3

207. Novim i odlučnim putem u borbu Srp i čekić, 5 (1940), 3, str. 4—5Jugoslovenska buržoazija se sprem a da uvede totali­tarn i režim i da nam etne fašizam radničkoj klasi.

208. Na čijoj je stran i radni narod Srp i čekić, 6 (1940). str. 48—51

209. Pred godišnjicu im perijalističkog ra ta u Evropi Srp i čekić, 6 (1940), 4, str. 53—62

181

210. O Uredbi o lučkim radnicim a Srp i čekić, 6 (1940), 4, s tr. 67—68Pokušaj fašizacije po uzoru na korporativni fašist, režim

211. »Seljačka dem okracija« i ra tSrp i čekić, 6 (1940), 4, s tr. 70—73

212. B orba pro tiv frankovacaS rp i čekić, 7 (1941), 1/2, s tr. 132—136

213. Fašizem in p ro le ta rija tU jedinjeni ielezničar, 1 (1926), 14, s tr. 1

214. M. O.: Fašizam. K ako je srušen parlam entarizam u Ita ­lijiVolja, 1 (1926), 1, s tr. 24—29

1927.

216. Socialisti v I ta liji ne klonejo D elavska politika, 2 (1927), 2, s tr, 1—2

217. Fašistovska revolucija v Litvi Delavska politika, 2 (1927), 15, s tr. 1—2

218. N aša dip lom acija in ita lijanski im perijalizam Delavska politika, 2 (1927), 25, s tr. 1

219. M ussolinijevo gospodarstvo Delavska politika, 2 (1927), 63, s tr. 1—2

220. Ita lijansk i fašisti v m ađarskem parlam entu. Duh Mat- teorijaDelavska politika, 3 (1928), 33, str. 1—2

221. Izid fašistovskih »volitev« v Italiji D elavska politika, 4 (1929), 27, str. 1—2

222. Zahteva po korporativnem parlam entarizm u — baro­m etar reakcijeDelavska politika, 4 (1929), 33, s tr. 1

223. Boj med fašizmom in socialno dem okracijo v Nemčiji D elavska politika, 4 (1929), 55, s tr. 1

224. Fašistični im perijalizem . M ussolini se sm atra za bodo- čega gospodar ja na BalkanuD elavska politika, 4 (1929), 92, s tr. 1

225. TALPA /p seu d / = TEPLY, Bogo:Njihov pravi obraz

182

Delavska politika, 9 (1934), 8 str. 1; 9, str. 1—2 0 fašizmu

226. COK, Ivan M arija: Korporativni redLuČ — Poljud.no znanstveni zbornik, 1927, 1, str. 39—52

227. JURCA, Josip: Parlam entarna preuredba /Zakon od 17. V 1928/Luč — Poljudno znanstveni zbornik, 1928, 3, str. 3—11

228. KUKANJA, Angelo: Veliki fašistovski svet /G ran Con- siglio del Fascismo/Luč — Poljudno znanstveni zbornik, 1929, 4, str. 5—149. X II 1928: »Uredba in delokrog Velikega fašistovske- ga sveta.« 1. Namen. 2. Sestava

229. HERMAN, Bogomir: Socijalna dem okratija i klasna borba. /O svrt na članak iz »Radničkih novina«, Save Muzikravića: Klasna borba ili suradnja k lasa/Novi pokret, 1 (1927), 5, str. 7—10

230. Julski ustanak bečkog pro le tarija ta /14—20. VII 1927./ Novi pokret, 1 (1927), 6, str. 2—4

231. JEKA: Fašizam u čehoslovačkoj Pregled /Sara jevo/, 1 (1927), 33, str. 2

232. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Korporativna država Pregled /Sarajevo/, 1 (1927), 37, str. 2—3; 38, str. 2—3

233. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Fašistička balkanska politika Pregled /Sarajevo/, 4 (1930), Knj. V, 84, str. 791—795

234. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Manjine pod fašizmom Pregled /Sarajevo/, 6 (1932), Knj. VIII, 107, str. 577— 579

235. ŠNAJDER, Marcel: Refleksije o SpinoziPregled /Sarajevo/, 6 (1932), Knj. V III, 107, str. 625—629 Povodom 300-god. Spinozina rođenja. K ritika domaćih prilika, kao i fašističkih ideologa i metoda. Protiv uspo­na nacizma u Njemačkoj.

236. KRSIĆ, Jovan: Između M arksa i H itleraPregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 111, str. '129—131 Udar na reform ističku ideologiju. Neuspjeh njem. soc. demokr. 1932.

237. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Hitlerov prim erPregled /Sarajevo/, 7 (1933), Knj. IX, 112, str. 197—200

183

238. ŠNAJDER, M arcel: Rasni V eltanšaung h itlerizm a Pregled /S ara jev o /, 7 (1933), Knj. IX, 115—116, str. 388—391

N aučna i filozofska k ritik a fašizm a i rasističke ideo­logije

239. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Dve filozofijePregled /S a ra jev o /, 7 (1933), K nj. IX, 118, str. 563—565 S upro tnosti fašističke i anglosaksonske ideologije

240. ŠNAJDER, M arcel: N em ačka filozofija u magli i anti- nom ijam aPregled /S a ra jev o /, 8 (1934), Knj. X, 121, s tr. 37—41 N jem ačka je nauka podređena fašističkoj ideologiji

241. ŠNAJDER, M arcel: Misli o Đ ordanu B runu Pregled /S a ra jev o /, 8 (1934), Knj. X, 125—126, str. 29 6 - 299P ro test p ro tiv M usolinijevog konkordata na tem elju kojeg je uklonjen spom enik Đ. B runa sa Campo di Fiori 1934. g.

242. JOVANOVIČ, Jovan M.: Fašizam na probi Pregled /S a ra jev o /, 10 (1936), K nj. X II, 145, s tr. 1—3

243. T. K. / = Todor K ruševac/: G rađanski ra t u špan iji Pregled /S ara jev o /, 10 (1936), Knj. X II, 151—152, str.442—443

244. T. K. / = Todor K ruševac/: Uvođenje d ik ta tu re u Grč­kojPregled /S a ra jev o /, 10 (1936), Knj. X II, 151—152, str.443—444Fašiziranje Grčke

245. SLIPICEVIĆ, Fuad I.: Spanska Golgota Pregled, 10 (1936), Knj. X II, 156, s tr. 665—667

246. KRŠIĆ, Jovan: R uska »opasnost«Pregled /S a ra jev o /, 11 (1937), K nj. X III, 157, s tr. 1—4 Is tu p pro tiv fašističke propagande, ko ja širi fam u o ruskoj kom unističkoj opasnosti

247. BARUH, Kal mi: Pozadina španskog problem a Pregled, 11 (1937), K nj. X III, 157, s tr. 4—9 O bjašnjenje ak tuelne situacije u Španiji iz vrem ena građ. ra ta

184

248. ŠNAJDER, Marcel: Pacifistički frontPregled /S ara jevo/, 11 (1937), Knj. X III, 160, str. 195— 198

249. POPOVIĆ, K.: Povodom Palme Dutt-ove knjige o fa­šizmu /Palm e D utt R.: Fascisme et revolution. Paris, 1936./Pregled /S ara jevo/, 11 (1937), Knj. X III, 160, str. 244— 248Politička uloga međuslojeva. Fašistički program i i n ji­hovo ostvarenje. Teorija i praksa fašizma

250. BALUGĐIĆ, Živojin: Borba između V atikana i države u NemačkojPregled /Sara jevo/, 11 (1937), Knj. X III, 161, str. 257—260Povodom K onkordata između H itlera i Vatikana 1933. godine

251. ALKALAJ, Haim: Dokumenti govorePregled /Sara jevo/, 11 (1937), Knj. X III, 162, str. 505— 514K ritika fašističke štampe, koja lažno iznosi tok doga­đaja u Španjolskoj

252. KRUSEVAC, Todor: Seljaštvo i fašizamPregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. X III, 163—164, str. 452—457

253. KRŠIĆ, Jovan: Problem Srednje Evrope. Nemačka pro­tiv ĆehoslovačkePregled /Sarajevo/, 11 (1937), Knj. X III, 167, str. 689— 692

254. SLIPIČEVIĆ, Fuad I: Posledice AnšlusaPregled /S ara jevo/, 12 (1938), Knj. XIV, 172—173, str. 201—203

255. SELAKOVIĆ, Milan: General Franco u fašističkoj lite­raturiPregled /Sarajevo/, Knj. XIV, 172—173, str. 293—294

256. KRŠIĆ, Jovan: Posle MinhenaPregled /Sarajevo/, 12 (1938), Knj. XIV, 178, str. 617— 620Protest protiv sporazuma u Miinchenu

185

257. JOVANOVIĆ, Jovan M.: Rasna politikaPregled /S a ra jev o /, 12 (1938), Knj. XIV, 178, str. 6 20 - 623

258. SELTMAN, R.: Socijalizam i fašizam u Ita liji Lelopis M atice S rpske , 1928, Knj. 315, str. 292—300

259. BANICA, Svetislav: Musolini i fašizam /P ostanak i raz­voj fašizma. M usolini. Fašistička država. Mi i fašizam / Letopis M atice Srpske, 1928, Knj. 316, 2, str. 170—188

1928.

260. NIKITOVIĆ, Caslav M.: Dolazak fašista na vlast u I ta ­lijiMisao, 10 (1928), 205—206, str. 315—327

261. ERCEG, M.: Fašistička ideologija Misao, 12 (1930), 247—248, s tr. 483—488

262. SMAUS, A.: D anašnja nem ačka nauka o književnosti Misao, 13 (1931), 265—266, s tr. 75—79; 267—268, str. 205—210; 269—270, str. 349—356

263. REZIJANEC: Fašizem »država = kapitalizem« Svobodna mladina, 1 (1928), 1—2, str. 18—21O talijanskom fašizm u

264. SVETLIN, Anton pseud.: Ob polom u fašizma v Slove­nijiSvobodna m ladina, 1 (1928), 6/7, str. 149—150

265. MILOJEVIĆ, Milan Đ.: I ta lija i Balkan Život i rad, 1 (1928), K nj. 1, 3, s tr. 161—164Politika Ita lije u A lbaniji — opasnost za m ir na Bal­kanu

266. GROL, M ilan: »Generalska vlada«Život i rad, 1 (1938), Knj. 1, 3, str. 186—188 U sporedba jugoslavenske i fašističke vlade u Italiji

267. MILOJEVIĆ, M ilan Đ.: Dve ideologije /Poenkare—Mu­solin i/Ž ivot i rad, 1 (1928), Knj. 1, 6, str. 401-404

268. JANKOVIĆ, D ragutin: Papizam i fašizam Život i rad, 4 (1931), Knj. 8, 45, s tr. 641—644 K ršenje Ćl. 43. Lateranskog sporazum a

269. M. Ć. M. / = Milojević, M ilan Đ ./: M ir i fašizam Život i rad, 5 (1932), Knj. 12, 74, str. 1329—1335

186

270. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Đ./: Ideologija fašizma Život i rad, 6 (1933), Knj. 14, 83, str. 129—134

271. M. Ć. M.: / = Milojević, Milan Đ./: K ancelar Hiller Život i rad, 6 (1933), Knj. 14. 84, str. 193—198

272. M. Ć. M. /= Milojević, Milan Ć./: Utisci iz Italije Život i rad, 6 (1933), Knj. 15, 90, str. 577—579

273. M. Ć. M. /= Milojević, Milan Ć./: Položaj Austrije Život i rad, 6 (1933), Knj. 15, 91, str. 641—644

274. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć.: Problem Srednje EvropeŽivot i rad, 6 (1933), Knj. 16, 94, str. 833—836

275. M. Ć. M. / = Milojević, Milan Ć./: Germanizam u napo­nu ofanziveŽivot i rad, 6(1933), Knj. 16, 98, str. 1089—1094 Pitanje Austrije

276. M. Ć. M. /= Milojević, Milan Ć./: Ita lija i Albanija Život i rad, 7 (1934), Knj. 18, 106, str. 65—68

277. MILOJEVIĆ, Milan Ć: Spoljna politika fašizma Život i rad, 7 (1934), Knj. 18, 111, str. 385—390

278. TROJ, Fridrih: Psihička osnova antisemitizma Život i rad, 7 (1934), Knj. 19, str. 976—988

279. MILOJEVIĆ, Milan Ć.: Austrija, poprište borbe Berli­na i RimaŽivot i rad, 1 (1934), Knj. 20, 121, str. 1025—1031

280. MITROVIĆ, Radoslav Ć.: Jugoslavija — Italija Život i rad, 7 (1934), Knj. 20, 128, str. 1473—1480

281. MITROVIĆ, Radoslav Ć.: Posleralna Nemačka i njena spoljna politika u EvropiŽivot i rad, 8 (1935), Knj. 21, 133, str. 262—271; 134, str. 321—337

282. ĐONOVIĆ, Nikola: Ideološki pravci u Evropi Život i rad, 11 (1938), Knj. 26, 6, str. 160—163

283. NEDEUKOVIĆ, Dušan: Naša rasistička zbrka i dema­gogijaŽivot i rad, 15 (1941), Knj. 32, novi tečaj, 41, str. 86—93

187

284. Z. R.: Svjetsk i m ir i fašizamPrivatni nam ješten ik, 6 (1929), 49, s tr. 4—5 Analiza položaja A ustrije, Poljske i M ađarske

285. H itlerizam i radn ička klasaP rivatni nam ješten ik, 10 (1933), 10/11, s tr. 7—8

286. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Rasizam i antisem itizam Privatni nam ješten ik, 10 (1933), 12/13, str. 3

287. R adnički pokre t u N jem ačkoj i opći napadi na rad ­nički pokretPrivatni nam ješten ik, 10 (1933), 12/13, s tr. 4—5

288. BEKER, Josip: Socijalni slom N jem ačke Privatni nam ješten ik, 10 (1933), 15, s tr. 2—3

289. KUS-NIKOLAJEV, M irko: M arksizam na lomači Privatni nam ješten ik, 10 (1933), 16, s tr. 5—6

290. KREKIĆ, Bogdan: M eđunarodna konferencija rada /X V II — u Ženevi/Privatni nam ješten ik, 10 (1933), 17/18, s tr. 9—10 Fašizam p red sudom radničke javnosti

291. KUS-NIKOLAJEV, M irko: H itler daje rada . . .Privatni nam ješten ik, 10 (1933), 17/18, str. 11—12

292. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Putevi fašizma Privatni nam ještenik, 10 (1933), 21,.str. 4

293. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Problem rasa i socijalna po­litikaPrivatni nam ještenik, 11 (1934), 1/2, str. 8—9

294. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Fašizam danas i su tra Privatni nam ještenik, 11 (1934), 4/5, str. 11—12

295. MAGDIĆ, M ilivoj: Privatni nam ještenici i fašizam Privatni nam ješten ik, 11 (1934), 17/18, str. 2—3

296. MAGDIĆ, M ilivoj: Fašizam i p itan je nazora na svijet Privatni nam ještenik, 11 (1934), 19/20, str. 8—9

297. KUS-NIKOLAJEV, M irko: P rodor fašizma Privatni nam ještenik, 12 (1935), 7, s tr. 1—2

298. MAGDIĆ, M ilivoj: Pravo koalicije Privatni nam ještenik, 13 (1936), 3, s tr. 1—2 Pravo koalicije u fašizm u

1929.

188

299. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: O dređenje pro le tarija ta Privatni nam ještenik, 13 (1936), 3, str. 4—5

300. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Fašizam ratu je Privatni nam ještenik, 13 (1936), 6, str. 3—4

301. MAGDIĆ, Milivoj: Ka fašiziranju privatnih nam ješte­nikaPrivatni nam ještenik, 13 (1936), 7, str. 3—4

302. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Za likvidaciju pasivnosti Privatni nam ještenik, 13 (1936), 10, str. 3—4

303. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Borba za ideju Privatni nam ještenik, 13 (1936), 12, str. 3—4

304. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Ideološki okvir reakcije Privatni nam ještenik, 13 (1936), 21/22, str. 3—4

305. KUS-NIKOLAJEV, Mirko: Filozofski prodor malogra­đanaPrivatni nam ještenik, 13 (1936), 23/24, str. 3—4

306. Vojnofašistička d ik tatu ra i naši zadaci Proleter, 1 (1929), 1, str. 1—3

307. Dva m jeseca otvorene apsolutističke diktature Proleter, 1 (1929), 1, str. 5—7D iktatura P. Živkovića — fašizacija države

308. SALAJ, Đuro: Zadaci revolucionarnih sindikata pod voj- nofašističkom diktaturomProleter, 1 (1929), 1, str. 7—8

309. Rešenja VI Plenuma CKKPJ u mase Proleter, 1 (1929), 6, str. 1—2Pojačana borba protiv fašističke d ik tature

310. I Zemaljska konferencija Revolucionarnih Nezavisnih sindikata JugoslavijeProleter, 1 (1929), 6, str. 3

311. Socijaldemokrati kao lakaji vojno-fašističke diktature Proleter, 1 (1929), 7, str. 3

312. Rezolucija konferencije srednjeevropskih kom partija u Kostanzi, za izvođenje internacionalne političke kam­panje protiv vojno-fašističke diktature u Jugoslaviji Proleter, 1 (1929), 7, str. 4

313. Generalska d ik tatura i socijalfašisti Proleter, 2 (1930), 10, str. 1

189

314. L ikvidacija radničkog zaštitnog zakonodavstva Proleter, 2 (1930), 11, s tr. 1—2

315. P orast besposlice pod vojno-fašističkom dik taturom Proleter, 2 (1930), 12, s tr. 6—7

316. O borbi i zadacim a KPJ Proleter, 2 (1930), 14, s tr. 1—2O cjena vojnofašističke d ik ta tu re u Jugoslaviji od strane K om interne

317. Jugoslovenski radnički sindikati — »crne stotine« voj- no-fašističke d ik ta tu reProleter, 2 (1930), 15, s tr. 2

318. K apitalisti, vojno-fašistička d ik ta tu ra i socijal-fašisti Proleter, 2 (1930), 16, s tr. 1—2

319. Teze za 6. ja n u a r Proleter, 2 (1930), 17, s tr. 1 - 4 D vogodišnja bilanca vojno-fašističke d ik tatu re

320. O izborim a radničkih poverenika i borbi za prave rad­ničke poverenikeProleter, 4 (1932), 23, str. 3—4

321. V elikosrpska vojno-fašistička d ik ta tu ra užurbano pri­p rem a ra t protiv Sovjetskog savezaProleter, 4 (1932), 26, str. 6—7

322. X II Plenum IK K I i zadaće KPJ Proleter, 5 (1933), 1, str. 3—11

323. Za zajedničku borbu protiv fašizma Proleter, 5 (1933), 4, s tr. 1

324. O savrem enom položaju u N em ačkoj. Rezolucija pred- sedništva IK K I povodom refera ta druga H ekerta Proleter, 5 (1933), 6/7, str. 3—6

325. Protiv im perijalističkog ra ta i fašizma Proleter, 5 (1933), 8/9, s tr. 5—7

326. GORKIĆ, Milan: Zašto se stvara socijalistička partija Proleter, 5 (1933), 10, s tr. 4—5

327. M anevar s »nedozvoljavanjem« obnove socijalističke partijeProleter, 6 (1934), 2/3, s tr. 5—6

328. Protiv fašizacije Radničke kom ore u D alm aciji Proleter, 7 (1935), 1, s tr. 6—7

190

529. VII Kongres Kominterne, 13. V III 1935. Iz završnog go­vora druga Georga Dimitrova. Jedinstveni proleterski front — Antifašistički narodni front Proleter, 7 (1935), 9, str. 3

130. Protiv šurovanja s Hillerovskom Njemačkom Proleter, 8 (1936), 2/3, str. 3—4

331. ISAKOVIĆ: Za pobjedu nad fašizmom Proleter, 8 (1936), 8, str. 3 - 4 Fašizam u Španjolskoj

332. Protiv služenja Hitleru i M ussoliniju Proleter, 9 (1937), 3, str. 1—2Kritika vlade Stojadinović-Korošec — agenture fašizma na Balkanu

333. VUKOVIĆ, P. /pseud./ = COLAKOVIĆ, Rodoljub: Po­vodom konkordataProleter, 9 (1937), 10, str. 3—4

334. ALEKSIĆ, L.: Narodi Jugoslavije neće biti Hitlerovi »Raci«Proleter, 10 (1938), 1/2, str. 3—4Suradnja Stojadinovića sa M ussolinijem i Hillcrom

335. T. T. /= Josip Broz T ito/Trockisti, agenti međunarodnog fašizma Proleter, 10 (1938), 1/2, str. 4—5

335.aBe /= Kardelj, Edvard/: Vjesnici odlučujućih klasnih sukobaProleter, 12 (1940), 7/8, str. 7—91930.

336. ROSENBERG, Joel: Novi val antisem itizm a u Njemač­kojHanoar, 4 (1930—31), 1, str. 85—87

337. PRAEGER, Hanan: Put jevrejske omladine iz nacional­ne i socijalne krizeHanoar, 6 (1932—33), 2/3, str. 37-45

338. ROTHMULLER, Evi: Jevreji u N jemačkoj. Ogledalo jevrejske situacije i prilog sociologiji srednjega staleža Hanoar, 6 (1932—33), 6/8, str. 141—160Fašizam u Njemačkoj

339. Dole sa fašističkom diktaturom u Jugoslaviji. Proglas proširenog plenuma Ekzekutivnog komiteta Komunis­tičke omladinske internacionale. Radničko-seljačkoj om­

191

ladini i om ladini ugnje ten ih nacija Jugoslavije. Dec1929.M ladi boljševik, 6 (1930), 1, s tr. 3—4

340. Ofanziva fašističke d ik ta tu re protiv omladine.M ladi boljševik, 6 (1930), 1, s tr. 4—5R aspuštan je svih legalnih športsk ih i kulturn ih revo­lucionarn ih o rganizacija radničke klase i s tvaranje fa­šističke om ladine

341. P rotiv m ilitarizacije i p rip rem e im perijalističkog rata M ladi boljševik , 6 (1930), 2, s tr. 3—4Za rušen je vojno-fašističke d ik ta tu re

342. ADŽIJA, Božidar: K riza socijalne doktrine?Socijalna misao, 3 (1930), 6, s tr. 83—85

343. POLITEO, Ivo: F ašistička p ravda /Povodom tršćanskog p rocesa/Socijalna misao, 3 (1930), 10, s tr. 133—134

344. POLITEO, Ivo: Socijalisti bez socijalizm a Socijalna misao, 3 (1930), 11, s tr. 150—151K ritika »nacionalnih« socijalista u N jem ačkoj i A ustriji

345. RAJKOVIĆ, M ihajlo: Talas fašizm a Socijalna m isao, 5 (1932), 7/8, str. 85—86Uzroci, značenje i posljedice fašizma. Povijesni uvjeti pojave fašizm a. Fašizam — reakcija na raskol u rad­ničkom pokretu

346. ADŽIJA, Božidar: H itlerova N jem ačka Socijalna m isao, 5 (1932), 9/10, str. 108—110

347. ADŽIJA, Božidar: H isto rijska odluka u Njem ačkoj Socijalna misao, 6 (1933), 2, str. 25—26

348. KUS-NIKOLAJEV, M irko: Sociološki obrisi fašizma Socijalna misao, 6 (1933), 2, s tr. 30—35S rednji, m alograđanski sloj — nosilac fašističke revo­lucije

349. ADŽIJA, Božidar: Još nem a mogućnosti Socijalna misao, 6 (1933), 7/8/9, str. 130—133

350. SEPIĆ, Dragovan: P itan je naših m anjina pod Italijom Budućnost /P a riz /, 14 (1931), 6—121931.

351. V-a: S ta je »Soko« K raljevine Jugoslavije Mladi Lenjinist, 1931, 2, s tr. 17—22

192

Organizacija »Soko« — kontrarevolucionarni fašistički odred

352. Rezolucija o položaju i zadaćam a S. K. O. na Balkanu i u M ađarskoj /prim ljena na konferenciji S. K. O. u no­vembru 1930./Mladi Lenjinist, 1931, 2, str. 40—52

353. Za akciono jedinstvo radničke omladine Mladi Lenjinist, 1934, 5 str, 1—8Potreba razvijanja masovnog omladinskog pokreta protiv fašizma i rata.

354. Ml.: Za boljševizaciju rada u masovnim organizacijam a Mladi Lenjinist, 1934, 5, str. 24—36

355. Dekret o ropstvuMladi Lenjinist, 1934, 5, str. 45—48 Schachtov dekret od 28. V III 1934: »Dekret o raspodje­li radne snage«

356. LAPAJNE, Stanko: Pravna podloga za zaščito naših m anjšin v Ita lijiNaša doba, 1931, 2;

357. Za mir, odlučna borba protiv fašizma. IV Kongres II Intem acionaleRadničke novine, 1931, 32, str. 3

358. Naši HitlerovciRadničke novine, 1932, 23, str. 2

359. JAKSIĆ, Jova: K ontrarevolucija u Evropi Radničke novine, 1932, 24, str. 1Val nacional-socijalizma u Njemačkoj i njegovi odjeci u ostalim zemljama

360. Slom fašističke iluzije Radničke novine, 1933, 3, str. 2 Rascjep u redovima njemačkog fašizma

361. JAKSIĆ, Sreten: Fašizam kao kontrarevolucija Radničke novine, 1933,15, str. 1—2

362. Ogledalo događaja u Nemačkoj Radničke novine, 1933, 17, str. 1—2

363. Boi^a fašizmu. Rezolucija odbora M eđunarodnog sindi­kalnog saveza prim ljena na sjednici u Cirihu od 9—11 aprila t. g.Radničke novine, 1933, 17, str. 3

13 Komunisti o fašizmu 193

364. RAJKOVIČ, Petar: N em ačka tragedija Radničke novine, 1933, 20, s tr. 1—2

365. R azaranje nem ačkih sindikata Radničke novine, 1933, 20, s tr. 4

366. Za dem okratijuR adničke novine, 1933, 21, s tr. 3

367. Nem ački sindikati pod H itlerovim režimom. Dokumen­ti o postupan ju sa sindikatim aRadničke novine, 1933, 21, s tr. 5

368. Ekonom ija i politika Radničke novine, 1933, 22, s tr. 1—2 Povodom pobjede fašizm a u N jem ačkoj

369. Ž. T.: Radnici pro tiv radn ika Radničke novine, 1933, 23, s tr. 1—2 Fašizam u N jem ačkoj

370. KREKIĆ, Bogdan: Fašizam i hitlerizam pred sudom široke radničke javnosti. 17. M eđunarodna konferenci­ja rada u Ženevi 8. VI 1933.Radničke novine, 1933, 25, str. 5

371. Radničko predstavništvo i m andati H itlerovaca na 17. M eđunarodnoj konferenciji radaRadničke novine, 1933, 28, str. 4;

1933, 29, s tr. 4—5372. Socijalna dem okratija pro tiv fašizma. Diskusija o do­

gađajim a u A ustriji. /Izvod iz brošure druga Emila Francela »Građanski ra t u A ustriji«/Radničke novine, 1934, 16, str. 5;

1934, 17, str. 4 1934, 18, str. 3

373. RAJKOVIĆ, Mih: S indikati u zemlji fašizma Radničke novine, 1934, 21, str. 2—3

374. JAKSIĆ, Sreten: Kriza d ik ta tu ra fašizma Radničke novine, 1934, 29, s tr. 2

375. Fašistički ciljevi u Abesiniji. Hoće li se italijanski im­perijalizam angažovati u K olonijalnoj pustolovini Radničke novine, 1935, 2, str. 3

376. H rvatski fašizam. Povodom proglasa kojim Mačekovci osnivaju fašističko-žuti »Hrvatski radnički savez« Radničke novine, 1935, 51, str. 1—2

194

377. Likvidacija fašizma Radničke novine, 1936, 9, str. 1—2Ekonomska i psihološka neodrživost fašizma uzrokuju njegov lom

378. Socijalizam i fašizam. Uloga socijalističkog pokreta u suzbijanju fašističkog pokretaRadničke novine, 1936, 39, str. 2

379. Biće dem okratije i fašizam Radničke novine, 1938, 42, 4

1938, 43,4380. I. M. /pseud./ = Keršovani, O tokar: Fašizam prem a li­

teraturiSuvremenik, 24 (1931), 2, str. 2

381. TOMAŠIĆ, Dinko: Rasa i kultura Suvremenik, 26 (1937), 4, str. 134—138

382. GOLOUH, Rudolf: Nemški fašizem Svoboda, 3 (1931), 5, str. 165—168

383. GOLOUH, Rudolf: Vatikan in fašizem Svoboda, 3 (1931), 7, str. 257—258

384., GOLOUH, Rudolf: Polom mađarskega fašizma Svoboda, 3 (1931), 10, str. 349—350

385. Wagner, Rihard: Iz Goetherjevega leta v Hitlerjevo letoSvoboda, 5 (1933), 6/7, str. 255—257

386. BORKENAU, Fr.: Pomen fašizma Svoboda, 5 (1933), 6/7, str. 257—258

387. GOLOUH, Rudolf: 1933.Svoboda, 6 (1934), 1, str. 1—2 O zmagi fašizma v Nemčiji

388. A. M.: Zakaj cerkev podpira fašizem Svoboda, 6 (1934), 2, str. 43—46

389. GOLOUH, Rudolf: Hitlerizem in socialne težnje /P re­davanje na prosvetnem večeru ljubljanske »Svobode«, 24.III 1934./Svoboda, 6 (1934), 5, str. 117—119

390. KLICAR, Ivan /pseud./ = STUKELJ, Ciril: Fašizem in intelektualciSvoboda, 6 (1934), 6/7, str. 149—153

195

391. KLICAR, Ivan /p seu d ./ = STU K EU , ćiril: Obraz na­šega časaSvobođa, 7 (1935), 1, s tr. 1—40 fašizm u v Ita liji in Nem čiji

392. Izbori u H essenu /15. X I 1931./Evolucija, 1 (1931—32), 1, s tr. 52—56 U spjeh H itlerovaca

393. R epublika N jem ačka. Pregled najnovijih političkih do­gađajaEvolucija, 1 (1931—32), 2, s tr. 129—133

394. DEVĆIĆ, K rešim ir: N jem ački izbori Evolucija, 1 (1931—32), 9, s tr. 680—686

395. R epublika N jem ačka. Pregled najnovijih političkih do­gađaja. Goringov govor u Essenu; Govor H itlera u Reichstagu 24. I I I 1933.: O p rogram u vlade — prvi Hit- lerov p arlam en tarn i govor. Analiza spom enutih govora. Evolucija, 2 (1933), 4, s tr . 248—252

396. R epublika N jem ačka. Pregled najnovijih političkih do­gađaja. G ovor H itlera prigodom 1. m aja: Shvaćanje na­rodn ih socijalista o ulozi radništva; 17. V. N jem ački državni sabor: o m eđunarodnoj politici i stanovište N je­m ačke u p itan ju razoružanja ; Govor H itlera: Zabluda reparacija; N em a k ršen ja ugovora; Pravo Njem ačke na ravnopravnost; P ris ta jan je na Rooslvelov plan. Ana­lize događaja i govora.Evolucija, 2 (1933), 6/7, s tr. 362—367

397. Ita lija . Pregled najnovijih političkih događaja. Govor M ussolinija na sjednici korporativnog vijeća. Analiza govora. O svjetskoj krizi i drugi događaji.Evolucija, 3 (1934), 1/2, s tr. 113—114

398. N jem ačka. Pregled najnovijih političkih događaja. Go­vor H itlera 24. X 1933. Analiza govoraEvolucija, 3 (1934), 1—2, str. 114— 124 Izborni govor. Stanovište N jem ačke p rem a svim p ita­n jim a svjetske politike uopće, napose svjetskog m ira

399. N jem ačka. Pregled najnovijih političkih događaja. — Evolucija, 3 (1934), 3, s tr. 212—215Zakon o ust. reform i 30. I 1934. Govor H itlera o unutr.1 vanj. pol.

196

400. VRGOČ, Antun: Borba za pšenicu u Italiji. /Analiza knjige Miiller, Emil: Mussolinis Getreideschlacht, Re­gensburg, 1933./Evolucija, 3 (1934), 4/5, str. 231—234 Neuspjeh fašističke agrarne politike

401. Italija. Pregled najnovijih političkih događaja. Doga­đaji u Abesiniji. /1935—1936/Evolucija, 4 (1936), 4/5, str. 263—266

1932.

402. Aš.: Fašistična šola v Ita liji Istra, 4 (1932), 1, str. 2

403. Situacija u Italiji. Ita lija proživljava teške dane Istra, 4 (1932), 1, str. 4

404. Hitler in vprašanje južnega Tirola Istra, 4 (1932), 1, str. 6

405. Užurbana asim ilacija kroz školu Istra, 4 (1932), 3, str. 2—3

406. I. m. / = Ive Mihovilović/: Tri »sjajne karijere«: Opo- min — policijsko nadzorstvo — konfinacijaIstra, 4 (1932), 4, str. 1—2Talijanski fašistički zakon o javnoj sigurnosti i kra­ljev dekret od 6. XI 1926.

407. L. Č.: Situacija fašističke Italije Istra, 4 (1932), 5, str. 6—7

408. Antifašisti se ozbiljno sprem aju. Pred nekoliko dana objavljen je program organizacije »Giustizia e libertži« Istra, 4 (1932), 7, str. 3

409. R-ović: Problem Dodekaneza Istra, 4 (1932), 13, str. 5—6

410. Južni TirolIstra, 4 (1932), 13, str. 6—7

411. V. ž.: Problem Malte Istra, 4 (1932), 15, str. 1

412. Kako je fašizam zauzeo Italiju Istra, 4 (1932), 15, str. 6

413. SEPIĆ, Dragovan: Gaetano Salvemini govori. . . Razgo­

197

vor našeg su radn ika u Parizu s velikim Talijanom /a p ­ril 1932./Istra, 4 (1932), 17, s tr. 3

414. M alta i Ju lijska K rajina Istra , 4 (1932), 20, s tr. 1Fašizacija M alte u usporedbi sa fašizacijom Julijske K rajine

418. ŠEPIĆ, Dragovan: V atikan i m anjine Istra, 4 (1932), 21, s tr. 1—2

416. M. R. / = M atko Rojnić): N arodne m anjine i današnja situacijaIstra, 4 (1932), 22, s tr. 4

417. ŠEPIĆ, Dragovan: Antifašizam i Ju lijska k rajina /Raz­govor našeg pariškog dopisnika s istaknutim republi­kancem P ietrom M ontasin ijem /Istra, 4 (1932), 44, s tr. 3

418. ŠEPIĆ, Dragovan: A ntifašistička em igracija i Julijska K rajinaIstra, 4 (1932), 45/46, s tr. 1—2S tanovište ta lijansk ih an tifašističk ih stranaka prem a jugosl. m anjini u Ita liji

419. ŠEPIĆ, D ragovan: M ussolini diplom ata. Knjiga G. Sal- vem inija /P rik az!/Istra, 4 (1932), 51/52, s t r . 6

420. SEPIĆ, Dragovan: Fašizam i m anjine Istra, 4 (1932), 51/52, str. 20—21

421. ROJNIĆ, M atko: K antifašizm u Istra, 5 (1933), 5, str. 1

422. ROJNIĆ, M atko: Osnovno je antifašizam Istra, 5 (1933), 11, str. 1

423. ROJNIĆ, M atko: Evropa i mi Istra, 5 (1933), 13, str. 1

424. ČOK, Ivan M arija: Problem i Ju lijske k rajine i posljed­nji m eđunarodni događaji. Mi i revizionistički pokret Istra, 5 (1933), 14, s tr. 2

425. SEPIĆ, Dragovan: Sm jernice m anjinskog pokreta. Ne­dostaci m eđunarodne zaštite m anjinaIstra, 5 (1933), 14/16, str. 4—5

198

426. Žib.: Italijanski iredentizam Istra, 5 (1933), 14/16, str. 18

427. (m.) / = Ive Mihovilović/: Fašizam, glavni neprijatelj m anjinaIstra, 5 (1933), 20, str. 1

428. ROJNIĆ, Matko: Sukob fašizama u Južnom Tirolu Istra, 5 (1933), 27, str. 1

429. Odnosi među njim a Istra, 5 (1933), 30, str. 1Odnosi među članovima četvornog pakta

430. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašistički književnik otkriva faši­zam. U povodu knjige fašističkog em igranta Antonia Amiantea »Mussolini«. Pismo »Istri« iz ParizaIstra, 5 (1933), 33, str. 4

431. ŠEPIĆ, Dragovan: Krvavi trag Rima u Africi Istra, 5 (1933), 36, s t r .4

432. ROJNIĆ, Ante: Problemi naše emigracije. Naš narod u Julijskoj Krajini i naša em igracija u Jugoslaviji. Po­litički i socijalni zadaci našeg pokreta. N am jera Save­za u bližoj budućnosti. Pred kongres em igrantskih dru­štava u Ljubljani. Intervju sa predsjednikom Saveza. Istra, 5 (1933), 37, str. 1

433. Julijska krajina v sklopu Jadranskega problema. Go­vor predsednika dra I. M. Čoka na em igrantskom kon­gresu v LjubljaniIstra, 5 (1933), 39, str. 1

434. A. R. /= Ante Rojnić): Malta Istra, 5 (1933), 40, str. 1

435. ROJNIĆ, Matko: Oko kongresa narodnih manjina Istra, 5 (1933), 40, str. 3

436. ŠEPIĆ, Dragovan: Dva fašizma i dvije manjine Istra, 5 (1933), 40, str. 4

437. ŠEPIĆ, Dragovan: Pitanje m anjina pred Društvom na­rodaIstra, 5 (1933), 41, str. 4

438. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašizam i njemački udar 2enevi Istra, 5 (1933), 43, str. 1

199

439. SEPIĆ, Dragovan: N epravedan ugovor Istra , 5 (1933), 45, s tr. 1R apallski ugovor

440. MIHOVILOVIĆ, Ive: Neorevizionizam i Ju lijska k raji­na. Da li će F rancuska poduprije ti pokret za pravednu reviziju ugovora u ko rist m an jinaIstra , 5 (1933), 45, str. 3—4

441. ŠEPIĆ, Dragovan: Fašizam i M alta Istra, 5 (1933), 46, s tr. 4—5

442. ŠEPIĆ, Dragovan: Revizionizam i m anjine. Dva revizio- n istička pokretaIstra, 5 (1933), 50/52, s tr. 7

443. R. C.: Pregled gospodarskega položaja našega ljudstva. Fašizem je uničil gospodarstvo Ju lijske K rajine Istra, 5 (1933), 50/52, s tr. 19

444. (im.) / = Ive M ihovilović/: O štar sukob fašizma Istra , 6 (1934), 9, s tr. 1Odnosi izm eđu Ita lije , A ustrije i N jem ačke

445. Fašistički p lebiscit je prošao u znaku nasilja nad čita­vom Ita lijom , a naročito nad Julijskom K rajinom /25.III/Istra , 6 (1934), 14, s tr. 1

446. (šk.): Jad ransko vprašan je Istra, 6 (1934), 18, s tr. 1

447. PERUŠKO, Tone: Ita lia redenta Istra, 6 (1934), 22, s tr. 1D ruštvo, koje u Ju lijskoj K rajini djeluje od 1927. sa ciljem asim ilacije predškolske djece

448. PERUŠKO, Tone: Fašizam se lju lja Istra, 6 (1934), 31, s tr. 1

449. (žj): To je fašizam Istra, 6 (1934), 32, s tr. 1Analiza članaka u ta lj. časopisu »Gerarchia«

450. Akka: Fašizem Istra, 6 (1934), 33, s tr. 1 Fašizam u Ita liji

451. / t . p ./ = Tone Peruško: M ilitarizacija Istra, 6 (1934), 46, s tr. 1Fašizam u Ita liji

200

452. A. R.: Dodekanez, Južni Tirol i Julijska Krajina. Kako fašizam postupa sa svojim m anjinam aIstra, 6 (1934), 49/51, str. 6

453. LEGIŠA, L.: Imperijalizem in dem ografske statistike. Furlani ne kažejo ekspanzivnosti in otpornosti ki joj je Ita lija pričakovala od njih na vzhodnih meji Istra, 6 (1934), 49/51, str. 8

454. VRCAN, Branko: »Confine orientale« — tudi naš pro­blemIstra, 6 (1934), 49/51, str. 10

455. (im): Imperijalizam — bitnost fašizma Istra, 7 (1935), 10, s t r .2

456. VRCAN, Branko: K orporacija v im perijalistični funkci­ji fašizmaIstra, 7 (1935), 15/16/17, str.

457. MARKOVIC, Laza: Fašistička Ita lija prem a Jugoslaviji Istra, 8 (1936), 36, str. 2

458. Fašizam i seloIstra, 9 (1937), 2, str. 6; (1937), 3, str. 4; (1937), 4, str. 4; (1937), 5, str. 4; (1937), 6, str. 4; (1937), 7, str. 4; (1937), 12/13 str. 16

459. (i. p.): Spanija, Ita lija i neutralnost. /Događaji u špa- niji u kom entarim a svjetske štam pe/Istra, 9 (1937), 7, str. 1

460. Događaji u Ćehoslovačkoj i naš antifašizam Istra, 9 (1937), 8, str. 3

461. (t. p.): Prisilno izvlaštenje Istra, 9 (1937), 10, str. 1Ekonomski plan Italije »Ente di rinascita agraria« — izvlaštenje njemačkih i naših seljaka pod Italijom . Na­seljavanje ta lj. seljaka na zemlji hrv. i slov. seljaka u Julijskoj K rajini

462. Govor narodnog poslanika Karla Doberšeka u Narod­noj skupštini, povodom diskusije o vanjskoj politici Jugoslavije.Istra, 9 (1937), 10, str. 3—5 O stanju našeg naroda pod Italijom

463. Fašizem in manjšine. Zadimir prim er nemške fašistič- ne nepomirljivosti na češkemIstra, 9 (1937), 12/13, str. 10

201

464. Za — Ha: Fašizam i nauka. Uz knjigu »Ljudsko druš­tvo i rasna teorija« — Lj. Živkovića.Istra, 9 (1937), 12/13, str. 10

465. (t. p.): ĆSR, N jem ačka i m anjine Istra, 9 (1937), 33, s tr. 1

466. Žj.: A vtarkijaIstra, 9 (1937), 49, s tr. 1 Fašizam u Ita liji

467. MIRKOVIĆ, Mijo: Seljačko p itan je u Ita liji. /Odlom ak iz knjige »Održanje seljačkog posjeda«, Zagreb, 1937./ Istra, 9 (1937), 50/51, s tr. 5

468. KRIŽMANČIĆ, Silvo: P itan je privredne au tark ije u I ta­lijiIstra, 10 (1938), 6, s tr. 5 P rivredna politika fašizm a u Ita liji

469. (t.): H rvati i Slovenci u Trećem Reichu Istra, 10 (1938), 11, s tr. 1H rvati u G radišću i Slovenci u K oruškoj

470. vj.: K orporativni sistem v Ita liji Istra, 10 (1938), 14/15/16, str. 18

471. (t.): Rasizam u Ita liji. Dekalog talijanskog rasizma. Fa­šizam usvaja rasističku i an tisem itsku ideologiju nacio­nalsocijalizm aIstra, 10 (1938), 29, str. 1

472. (t.): Borba za la lijanstvo M alte Istra, 10 (1938), 34, s tr. 1

473. Ć ER M EU , Lavo: Nova šolska reform a v Italiji Istra , 11 (1939), 13/15, s tr. 6»Carta della scuola« od februara 1939.

474. RADETIĆ, E rnest: Fašizam, antifašizam , nacionalizam, kom unizam i svi drugi — izmi i mi.Istra, 11 (1939), 46, s tr. 1

475. CESAREC, August: Odgovor g. Crnjanskom e K njiževnik, 5 (1932), 5, s tr. 166—177Povodom kam panje M. Crnjanskog i Ive Nevistića pro­tiv m arksističke lite ra tu re

476. DURMAN, Milan: Književnost, koja n ije luksus, već po treba

202

Književnik, 5 (1932), str. 321—328 O socijalnoj literaturi kao o jednom obliku borbe

477. KOJIĆ, Branko: Kuda ide Njemačka. /Im presije sa pu tovanja u jeseni 1932. godine.Književnik, 5 (1932), 12, str. 447-453

478. GALIN: Predavanje dr. Hrvoja Ivekovića o savremenoj Njemačkoj održano 5. i 10. XI u »Pučkom teatru« Književnik, 5 (1932), 12, str. 458—462

479. KOJIĆ, Branko: Hitlerova vlada Književnik, 6 (1933), 3, str. 89—95

480. KOJIĆ, Branko: »Nacionalna revolucija« u Njemačkoj Književnik, 6 (1933), 4, str. 137—143

481. MIKAC, M arijan: Nacionalni socijalisti i film Književnik, 6 (1933), 5, str. 211—215

482. KORNJEV, N.: Književnik njemačkog fašizma Književnik, 6 (1933), 5, str. 223—225

483. KOJIĆ, Branko: Hitlerova vanjska politika Književnik, 6 (1933), 6, str. 246—252

484. Međunarodni kongres Pen klubova u Dubrovniku. /25,26. i 27. V 1933./Književnik, 6 (1933), 6, str. 264—267 Prikaz kongresa i govor Ernsla Tollcra. Javna mani­festacija protiv fašizma

485. KOJIĆ, Branko: Na redu je Švicarska. Razvitak i idej­ne smjernice švicarskog fašizmaKnjiževnik, 7 (1934), 1, str. 12—24

486. KRAUS, Josip: Gobinizam, rasizam . . .Književnik, 7 (1934), 4, str. 141 —

487. JURIN, V.: Sistem fašističkog radničkog prava Književnik, 7 (1934), 4, str. 150—151

488. ŠIMIĆ, Stanislav: »Hrvatska smotra«Književnik, 7 (1934), 5, str. 186—191(1934), 6, str. 271—276

489. LEV AK, L.: Odgojni principi Hitlerovog fašizma Književnik, 7 (1934), 5, str. 218—224

490. V. M. /= Veselin Masleša): Fašizam i agrarne države Književnik, 7 (1934), 6, str. 237—240

203

491. KOJIĆ, B ranko: Ekonom ske nevolje I I I Reicha K njiževnik , 7 (1934), 6, s tr. 240—250

492. KOJIĆ, B ranko: K orporacije K njiževnik , 7 (1934), 7, s tr. 293—301

493. RIP, D.: D ogađaji u N jem ačkoj K njiževnik , 7 (1934), 8, s tr. 361—368

494. RIP, D.: D ogađaji u A ustriji K njiževnik , 7 (1934), 9, s tr. 393—40025. ju li

495. PRPIĆ, Ivan: Psihologija fašizma. /O ekonom skom te­m elju i ideološkoj nadgradn ji u psihološkoj nauci/ K njiževnik, 7 (1934), 10, s tr. 429—440Povodom knjige W ilchelma Reicha »Massenpsycholo- gie des Faschism us, 1933. K ritički osvrt.

496. RADEKOVIĆ, K. /p seu d ./ = RADEK, K arl?Dvije v rste građansk ih pisaca K njiževnik , 8 (1935), 6, s tr. 231—232O fašističkoj i p ro le tersko j lite ra tu ri

497. KOJIĆ, B ranko: M jesec dana ra ta u Africi K njiževn ik , 8 (1935), 11/12, s tr. 423—438 Talijanski fašizam

498. ADŽIJA, Božidar: Radnička klasa u današnjoj situa­cijiK njiževn ik , 9 (1936), 1, s tr. 1—4

499. KOJIĆ, Branko: Španjolski izbori K njiževnik , 9 (1936), 3, s tr. 178—193

500. KOJIĆ, B ranko: N akon poraza Abesinije. »Imperium Romanum« — »A šta sad?«K njiževnik, 9 (1936), 6, str. 289—302 T alijanski fašizam

501. PRIBIČEVIĆ, Svetozar: H rvatski narod i fašističke d r­žave u EvropiK njiževnik, 9 (1936), 10, s tr. 444-449 Pismo S. Pribičevića 30. I 1936. jednoj osobi u Zagre­bu. K arak teristično je za politički stav S. Pribičevića, koji se očitu je u odlučnom odbacivanju fašizma.

502. KOJIĆ, B ranko: Položaj u Španjolskoj K njiževnik, 9 (1936), 11/12, s tr. 513—522

204

503. KRANJČEVIĆ, Stjepan: Stjepan Radić iza rata Književnik, 10 (1937), studeni, str.Radićev stav prem a fašizmu

504. KOVAČ, Anton /pseud ./ = (Kardelj, Edvard)Železna peta. /K vladi nacionalsocializma v N emčiji/ Književnost, 1 (1932—33), 5, str. 149—163

505. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Šest mesecev »tretjega cesarstva«Književnost, 1 (1932—33), 9, str. 312—320 O hitlerizmu

506. B. K. / = KREFT, B ratko/: Požig nemškega parlam enta — kapi tališ tična provokacijaKnjiževnost, 1 (1932—33), 10, str. 349—363

507. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Revo­lucija »demokracije« v ŠpanijiKnjiževnost, 2 (1934), 1/2, str. 11—20

508. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Ofen­ziva avstrijskega fašizmaKnjiževnost, 2 (1934), 4, str. 128—134 Ob zmagi fašizma v Austriji

509. ERENBURG, lija: Fašizem m ed francoskim i pisatelji. /Odlomki iz daljšega članka/Književnost, 2 (1934), 6, str. 213—219

510. BRODAR, Tone /pseud./ = KARDELJ, Edvard: Meto­de antifašistične borbe /Odgovor »Delavski politiki« in »Radničkim novinam«.Književnost, 2 (1934), 7/8, str. 276—285

511. KOSTANJEVEC, Vladimir: Nekaj o antisemitizmu Književnost, 3 (1935), 1/2, str. 21—34

512. — r — š —: Hitler, Araki in dr. Derganc. /Se k ustano- vitvi »Filozofskega društva«Književnost, 3 (1935), 4, str. 141—145

513. GALOGAŽA, Stevan: Rezultat jedne književne polemike Literatura, 2 (1932), 4, str. 170—174Polemika M. Crnjanskog protiv Socijalne književnosti

514. KOSTIN, N. /pseud./ = BOGDANOV, Vaso: Prilog tu­mačenju pojmova o socijalnoj književnosti Literatura, 2 (1932), 5/6, str. 193—197

205

515. KA MESARIĆ: H itlerov uspon na frazam a Vidik, 1 (1932), 1, s tr. 10—17

516. TEODOSIĆ, B ranko: Evropa i fašizam Vidik, 1 (1932), 6, s tr. 180—182

1933.

517. GROHAR, Ivo: Ob prerezu Evrope /Iz rokopisa »Kul­tu rn a filozofija«/A lm anah savrem enih problem a, 1933, str. 5—18

518. NEDELJKOVIĆ, D ušan: Kriza današnje civilizacije i jedan nov sin tetizamAlmanah savrem enih problem a, 1933, s tr. 27—32

519. K. S. / = K erubin ŠEGVIĆ/: Savrem ene stvarnosti H rvatska sm otra, 1 (1933), 5, s tr. 219—223 N jem ački i ta lijansk i fašizam: korporativna država

520. STARI, Božidar: M ussoliniH rvatska sm otra, 2 (1934), 1, str. 24—29

521. STARI, Božidar: S indikalističko-korporativni sistem Ita lijeH rvatska sm otra, 2 (1934), 2, s tr. 69—77

522. BUĆ, S tjepan: Rasna teo rija nacionalno-socijalnoga po­kre ta /Jed n o m išljen je /H rvatska sm otra, 2 (1934), 3, s tr. 89—94

523. MINTAS, V ladim ir: G odišnjica njem ačke revolucije H rvatska sm otra, 2 (1934), 3, str. 131—135 H illerizam u N jem ačkoj

524. STARI, Božidar: K orporativizam u Ita liji H rvatska sm otra, 2 (1934), 4, str. 148—158

525. ZUBĆIĆ, I.: Dobrovoljna radna služba u N jem ačkoj H rvatska sm otra, 2 (1934), 7, str. 264—266

526. STARI, Božidar: Politika i gospodarstvo H rvatska sm otra, 2 (1934), 7, str. 267—269 Politički sistem fašizma

527. ORSANIĆ, Ante: Uzroci talijansko-abesinskog ra ta H rvatska sm otra, 4 (1936), 2, str. 46—47

528. MOSNER, Stipe: N jem ačka i kolonije. Kako Njem ačka sprem a svoje buduće koloniste. N jem ačka kolonijalna škola u EssenuH rvatska sm otra, 4 (1936), 6, str. 203—205

206

529. ORSANIĆ, Ivan: Problem totalitarizm a Hrvatska smotra, 5 (1937), 5/6, str. 297—305

530. ZAGORAC, Tomislav: Sloboda, fašizam i dem okracija Hrvatska smotra, 5 (1937), 5/6, str. 325—327

531. M. L.: Tuđe ideologije i naši životni problemi Hrvatska smotra, 5 (1937), 7, str. 369—3831. Liberalna dem okracija 2. Komunizam 3. Fašizam /str. 377—383/

532. FIRST, Božidar: Osnovi međunarodne nesigurnosti Hrvatska smotra, 6 (1938), 2, str. 105—111Analiza državnih koncepcija: apsolutno-monarhisličke, nacionalno-demokratske, socijalno-pozitivističke, fašis­tičke, rasističke, m arksističko-boljševičke

533. IVSIĆ, Milan: Tri revolucijeHrvatska smotra, 6 (1938), 7/8, str. 379—384 Tri suvremene velike revolucije: fašistička u Italiji, nacionalno-socijalistička u Njemačkoj i komimisličko- -proleterska u Rusiji

534. ORSANIĆ, Ante: Problem suvremenog europskog te­rorizmaHrvatska smotra, 6 (1938), 7/8, str. 385—397

535. L. M. /= Lehpamer, Mijo/: Sadržina narodne ideje u nacionalnih socijalistaHrvatska smotra, 6 (1938), 11, str. 546—553 Dokumenti i djelovi govora autoritativnih ličnosti

536. DUJMOVIĆ, Franjo: Srednjo-europska kriza Hrvatska smotra, 6 (1938), U, str. 584—588 Austrijsko pitanje. Ceško-njemački problem

537. SLADOVIć, Eugen: Nova talijanska komora i reforma nacionalnog vijeća korporacijaHrvatska smotra, 7 (1939), 7/8, str. 398—405 Cammera dei fasci e dclle corporazioni

538. ORSANIĆ IVAN: Uklapanje u novi poredak Hrvatska smotra, 8 (1940), 11/12, str. 561—565Pod vodstvom Njemačke i Italije u svijetu se nastoji ostvariti novi poredak

539. MAGDIĆ, Milivoj: Generacija bez morala Književni krug, 2 (1933), 1, str. 16—20

207

Prikaz povijesnog trenu tka jedne generacije, koja se odgaja u znaku fašizm a

540. KOJIĆ, B ranko: H itlerov ekonom ski program K ultura, 1 (1933), 3, s tr. 165—170

541. H itler i radnički sindikatiNarodno blagostanje, 5 (1933), 19, s tr. 297

542. H itlerove m ere u cilju podizanja narodnog blagostanja Narodno blagostanje, 5 (1933), 24, str. 373—375

543. BAJKIĆ, V.: Od Tardieua do M ussolinia N arodno blagostanje, 5 (1933), 41, s tr. 643—644

544. GEMUND, K.: K orporativni /s ta lešk i/ sistem u Italiji. K ra tak pregled na njegovu organizaciju i funkcioni- sanjeN arodno blagostanje, 5 (1933), 52, s tr. 819—820

545. BAJKIĆ, V. i K. Gemiind: Od kartela do korporacija /s ta leža /. Stalež.N arodno blagostanje, 6 (1934), 17, s tr. 259—260

546. BAJKIĆ, V. i B. Predavec: Ekonom ske sankcije prem a Ita liji. Prvi eksperim enat i veliko razočaranje u efika­snost borbe D ruštva naroda za svetski m ir Narodno blagostanje, 8 (1936), 13, str. 203—205

547. BAJKIĆ, V.: Trgovinsko-politička teorija d ra Šahta Narodno blagostanje, 8 (1936), 26, str. 415—416

548. Federativni korporativ izam i druge zablude naše štam ­peNarodno blagostanje, 12 (1940), 28, str. 436—438

549. BILIMOVIĆ, A.: Ka p itan ju o korporativnoj privredi N arodno blagostanje, 12 (1940), 33, str. 515—517

550. ŠEPIĆ, Dragovan: Duhovna kriza fašizma N ovosti, 1933, 228, str.

551. CESAREC, August: Jedan nečuven unikum Savrem ena stvarnost, 1 (1933), 1, str. 1—4Odgovor na članak M ilana Čurćina »Front socijalne li­terature« — Nova Evropa, 1932.

552. KRLE2A, M iroslav: »H rvatska smotra«Savrem ena stvarnost, 1 (1933), 4, s tr. 65—71 Polem ika u kojoj Krleža raskrinkava fašističku reviju K erubina Segvića

208

553. CESAREC, August: Na čijoj je stran i unikum Savremena stvarnost, 1 (1933), 4, str. 76—84 Odgovor na članak Milana Curčina »Jedno objašnjenje Augustu Cesarcu« — Nova Evropa, 1933.

554. KRLEŽA, Miroslav: Evropa danas Savremena stvarnost, 1 (1933), 5, str. 97—108

555. NIKOLIĆ, Josip: »Nacionalizam i marksizam« Savremena stvarnost, 1 (1933), 5, str. 126—128 Kritika protum arksističkih članaka u nacionalsocijali- stičkim časopisima

556. BLA2ETIĆ, Stanko: Fašizam i hitlerizam. Najopasniji protivnici m ira i napretka EvropeSeljački glas, 4 (1933), 201, str. 3

557. JAKŠIĆ, Sreten: Fašizam kao kontrarevolucija Snaga, 6 (1933), 4, str. 1—3

558. RAJKOVIĆ, Petar: N jem ačka tragedija Snaga, 6 (1933), 5, str. 1—6

559. JAKSIĆ, Sreten: U jedinjena reakcija i razjedinjeni pro­letarijatSnaga, 6 (1933), 7, str. 1 -4

560. ZON, Mojsije: Antisemitizam u »Trećem Rajhu« Snaga, 6 (1933), 7, str. 11—14

561. KREKIĆ, Bogdan: Fašizam ili dem okrati ja Snaga, 7 (1934), 2, str. 4—7

562. JAKŠIĆ, Sreten: Kriza d ik tatura Snaga, 7 (1934), 7, str. 1—4

563. ZON, Mojsije: Nema zastoja Snaga, 7 (1934), 9, str. 1—5

564. ĐURIć, Dragomir: M. Radnička omladina želi da utre put slobodi i m iru među narodim aSnaga, 10 (1937), 2, str. 7—8

565. VERNER, Vilim: Antisemitizam, rasno pitanje, Čoveč- nostSnaga, 10 (1937), 4, str. 62

566. MILOSEVIC, Slobodan: S tari pu t nove Nemačke Snaga, 10 (1937), 7, str. 103—105; 8, str. 122—124

567. Uloga germansko-talijanskog fašizma u arapskim zem­ljamaSnaga, 12 (1939), 7, str. 105—106

14 Komunisti o fašizmu 209

568. Zapadni Slaveni pod H akenkrojcom Snaga, 12 (1939), 7, s tr. 106—107

569. ZW ITTER, Fran: K socialnem u program u hitlerjevcev Sodobnost, 1 (1933), 2, str. 84—86

570. vek.: Fašistična nevarnost Sodobnost, 1 (1933), s tr. 214—216

571. S. L.: Pravi obraz nem škega nacionalnega socializma Sodobnost, 2 (1934), s tr. 189—192Povodom članka Trockog u »Nouvelle Revue Franc., 1934, febr.

572. REJEC, Maks: Od fašističnega sindikalizm a do fašistič- nega korporativ izm a v Ita lijiSodobnost, 2 (1934), str. 446—464 Sa b ibliografijom

573. X.: Izgledi fašizm a v F ranciji Sodobnost, 3 (1935), s tr. 133—137

574. REJEC, M aks: A vtoritativna ali to ta lita rna država Sodobnost, 3 (1935), s tr. 453—456; s tr. 542—547

575. REJEC, Maks: Politika fašizm a Sodobnost, 4 (1936), 1, str. 35—39

576. — d : N em ški nacionalni socializem Sodobnost, 5 (1937), s tr. 81—88

577. REJEC, M aks: Okno v svet Sodobnost, 5 (1937), str. 279—283

578. KRAIGHER, Vito: Slovenstvo in hitlerizem Sodobnost, 5 (1937), s tr. 408-414

579. MODIC, Lev: Nacionalno-socialistična propaganda med inozemskim i NemciSodobnost, 5 (1937), s tr. 463-467

580. POLJANEC, A. /p seu d ./ = ZIHERL, Boris: Dve razdo- blji fašizm a na slovenskemSodobnost, 6 (1938), 1/2, str. 42—52

581. POLJANEC, A. pseud. / = ZIHERL, Boris: Temelji ra­sne teo rijeSodobnost, 6 (1938), str. 214—220

582. MODIC, Lev: Ideja poslanstva Sodobnost, 6 (1938), str. 340—345

583. KIDRIČ, Boris: Borba francuskog naroda Sodobnost, 6 (1938), 7/8, str.

210

584. MODIC, Lev: Pohod fašizma. /Povodom knjige G. A. Borghese: Goliath. The March of Fascisme, 1938./ Sodobnost, 6 (1938), 9/10, str. 476—480

585. MODIC, Lev: Pripombe k mislim o fašizmu Sodobnost, 7 (1939), 5, str. 256—258Ob članku: G. Grafenaucr: Misli o fašizmu. Dejanje, 2 /1939, br. 3, str. 114— 117

586. KIDRIĆ, Boris: Razvoj rata i problem neutralnosti Sodobnost, 8 (1940),

587. KIDRIC, Boris: Posle sloma francuskog im perijalizma Sodobnost, 8 (1940)

588. KIDRIC, Boris: Razvoj rata i Balkan Sodobnost, 8 (1940)

589. SOKSEL: Da li je osnovana teorija rase Stožer, 4 (1933), 2, str. 53—55

590. (talijanska korporativna država Stožer, 5 (1934), 7/8, str. 263—265

591. VUKCEVIĆ, Radoje: Fašizam i rat Valjci, 1 (1933), 1, str. 37—42

592. VUKCEVIĆ, Radoje: Sum rak dem okratije Valjci, 2 (1934), 1/2, str. 309—317

593. BULAT, Petar: Italija u znaku fašizma Vojni vesnik, 13 (1933), str. 185—190

594. BULAT, Petar: Talijanski fašizam i nemački rasizam Vojni vesnik, 14 (1934), str. 65—70

595. MASLESA, Veselin: Crnac je izvršio svoju dužnostU: Veselin Masleša: Dela, Knj. II, Sarajevo, Svjetlost, 1954, str. 256—261Ovaj članak nije objavljen. Bio je zamišljen kao uvod u jednu veću analizu poslijeratnog polit, kretanja u svijetu sa težištem na dvjema pojavama: koaliciji so­cijalističkih i buržoaskih partija i pojavi fašizma. Čla­nak govori o predaji vlasti Hitleru

1934.

5%. JOSIPOVIC, V. /pseud./ = BOGDANOV, Vasa: Vam­piri u Matici Srpskoj. /Mali zbornik gluposti/Danas, 1 (1934), 1, str. 118—120Hitlerizam u djelatnosti »Letopisa Matice Srpske«

211

597. MARETIĆ, V elim ir /p seu d ./ = MASLE5A, Veselin: So­cijalni i ekonom ski uslovi nem ačkog i talijanskog fa­šizm a. /K o n rad Heiden: G eburt des d ritten Reiches. Ignacio Silone: F aschism us/.Danas, 1 (1934), 2, s tr. 175—183 K ritičk i osv rt na knjige

598. RISTIĆ, M arko: M aterijalističko i pseudo-materijali- stičko shvatan je um etnostiDanas, 1 (1934), 2, s tr. 204—219Fašizam i nacionalsocijalizam zauzim aju vrlo važno m jesto i u lite ra tu ri, um jetnosti i filozofiji. Baš stoga, sm atra au to r, »socijalnu litera turu« bi trebalo pošte- d je ti svake stroge kritike, kada bi ona zaista bila efi­kasna negacija te oportunističke i reakcionarne knji­ževnosti. Ali, ona to n ije i zato je au to r kritizira.

599. CESAREC, A ugust: H itlerizam kod nas Danas, 1 (1934), 2, s tr. 220—226K ritički osvrt na članke pronacionalističkog karaktera, objavljene u listu »Naša gruda«.

600. KRLEŽA, M iroslav: Bečke varijacije Danas, 1 (1934), 3, s tr. 357—365Reakcija na bečke događaje 1934. god., kad je u okr­ša jim a ugušen radnički ustanak

601. JOSIPOVIĆ, V. /p seu d ./ = BOGDANOV, Vasa: Pregled zagrebačkih časopisa u godini 1933.Danas, 1 (1934), 3, s tr. 377—382A ntim arksizam u d je latnosti M atice H rvatske i u ne­kim hrv. časopisim a: Nova Evropa, H rvatska Revija, Socijalna misao, Evolucija

602. KRLEŽA, M iroslav: M. Crnjanski o ra tu Danas, 1 (1934), 4, s tr. 55—60Povodom uvodnika, koji je C rnjanski objavio u »Vre­menu«, 16. I I I 1934. »Oklevetani rat«, a u kojem glori­ficira ra t

603. KRLEŽA, M iroslav: Jedna b rošura o socijalnom nacio­nalizm u i Lendićeva savjest. /K om unizam ili Socijalni nacionalizam ?, Zagreb, 1934./Danas, 1 (1934), 4, s tr. 60—62Povodom recenzije ur. »Hrv. straže« Ivana Lendića o

212

3. broju časopisa »Danas«, iz koje je au to r brošure prenio krive citate.

604. CESAREC, August: »Hrvatskoj straži«Danas, 1 (1934), 4, str. 62—66 Hitlerizam u djelatnosti Matice H rvatske

605. RISTIĆ, Marko: Društvo za spašavanje evropske kul­ture. Paul Valery and Co.Danas, 1 (1934), 5, str. 174—183Dekadencija evropske kulture, Kritički osvrt na »Raz­govore o budućnosti kulture«, održane u M adridu od 3—7. V. 1933. Misao vodilja skupa je bila: K ulturu, ko­ju želimo, ne može nam dati neko nejasno internacio- nalizirano čovječanstvo, već samo one žive grupe, koje nazivamo nacijam a.

606. Zakon o »zaštiti« seljakaKom unist /Obi. kom. KPJ S rbije /, 1 (1934), 1, str. 2—3 Kritika uredbe vojno-fašističke diktature

607. Veliko-srpska buržoazija osniva socijal-demokratsku strankuKom unist /Obi. kom. KPJ S rbije/, 1 (1934), 1, str. 5 Borba protiv socijal-fašista

608. Socijalfašistička partijaKomunist /Obi. kom. KPJ S rbije /, 1 (1934), 2, str. 1—3 Socialfašizam kao saveznik fašizma

609. U borbu za proširenje dem okratskih sloboda protivu popuštanju fašističkim klikamaKomunist, 2 (1935), 9/10, str. 1—3

610. M. G. V.: K orporacijska država v ItalijiMisel in delo, 1 (1934—35), 5, str. 95—100; 6, str. 120—123

611. VRCAN, Branko: Fašizem in lastnina Misel in delo, 1 (1934—35), 8, str. 165—171

612. IVEKOVIĆ, Mladen: Otkrića istrage u marseilleskom zločinuPregled /Zagrebi, 1 (1934), 9, str. 1—2 Zločin je rezultat međunarodne fašističke zavjere, upe­rene protiv jugosl.-francuskog zbliženja, a protiv nadi­ranja ta lij. i njem. fašizma

613. Br.: Nacionalni socijalizam u god. 1933—34 Pregled /Zagreb/, 2 (1935), 4, str. 2

213

614. Menč.: Za mir. Izgrađivanje antifašističkog fronta Pregled /Z ag reb /, 2 (1935), 10, str. 1—2

615. M. B.: R at u Istočnoj Africi. Zbog čega Ita liji treba AbesinijaPregled /Z agreb /, 2 (1935), 19, s tr. 1—2

616. »Bojevnik« — nov fašistični m anevar Rdeči prapor, 3 (1934), 3, s tr. 7—9O bojevniški organizaciji

617. Fašizem — nova ideologija?Rdeči signali, 2 (1933—34), 1, str. 4—5

618. W inkler, O tto: Nacional-socijalizam i Sloveni R uski Arhiv, 6 (1934), 28—29, str. 115—137

1935.

619. FINCI, Eli: Is to rijsko m esto fašizma Brazda, 1 (1935—36), 1, s tr. 11—13

620. ŽIVKOVIĆ, L jubom ir: B iologija u službi rasne teorije Brazda, 1 (1935—36), 2, s tr. 47—51

621. MLADENOVIĆ, Tanasije: Književnici u odbranu kul­tureBrazda, 1 (1935—36), 3/4, str. 91-92

622. ROZENDORF, R ihard: S tanovište nacionalnog socija­lizma spram koncernaEkonom ist, 1 (1935), 12, s tr. 408—413

623. SĆETINEC, Ju ra j: Idejni osnovi nacionalnoga socija­lizmaE konom ist, 3 (1937), 6, str. 244—249

624. SĆETINEC, Ju ra j: K orporativni sistem u Portugalu E konom ist, 4 (1938), 7/8, str. 295—307; 9, str. 396—404; 10/11, str. 449—454

625. B 02IĆ , Vladim ir: Ekonom ske tendencije Njem ačke na BalkanuEkonom ist, 4 (1938), 12, str. 546—547

626. Zaključci praškog studentskog kongresa. Kongres na­prednih studena ta u PraguGlas omladine, 1 (1935), 1, str. 8

627. Sprem a se ra tGlas omladine, 1 (1935), 2, s tr. 1Osuda priprem a Ita lije za agresiju na E tiopiju

214

628. Sumrak fašizmaGlas omladine, 1 (1935), 6, str. 1

629. Talijanski fašizam donaša civilizaciju Glas omladine, 2 (1936), 2/3, str. 3Odgovor studenata na Mussolinijev apel studentim a Evrope od 31. I 1936.

630. Apel omladiniGlas omladine, 2 (1936), 4/5, str. 5 Apel M eđunarodne konferencije omladine za mir u Bruxellesu, kojim se osuđuje talijanski osvajački rat u Africi, politika japanskog militarizm a prem a Kini, Mandžuriji i Mongoliji i hitlerizam njemačkog naroda

631. Kako fašizam rješava radnička pitan ja Glas omladine, 2 (1936), 6/7, str. 3

632. Spanija i hrvatska omladina Glas omladine, 2 (1936), 8, str. 2

633. Škole u III ReichuGlas omladine, 2 (1936), 9, str. 3

634. MadridGlas omladine, 2 (1936), 11, str. 1Upozorenje omladini Jugoslavije na sve veću opasnost od fašizma i upoznavanje sa istinom o Španiji

635. ob.: Naš list, naša om ladina i fašizam. Povodom ne­koliko članaka, koje smo primili, a nose naslov »Omla­dina i fašizam«Glas omladine, 3 (1937), 4, str. 1—2

636. m. m.: FašizmiJadranski kalendar, 1 (1935), str. 84—88 Fašizmi se javljaju u svijetu kao neka vrst nove pro- tureformacije, koja je u ovom slučaju više socijalne i političke, nego vjerske prirode

637. REZIJANEC: Fašizem in gospodarstvo Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 89—92

638. S. K.: Italijanski fašizem v borbi za Jadransko more Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 118—119

639. NIKOLAIDIS, Kostas: Dodekanez Jadranski kalendar, 1 (1935), str. 188—193 Fašističke metode na Dodekanezu

215

640. BARTULOVIĆ, Niko: N edeljivost Jadranskog problem a Jadranski kalendar, 2 (1936), s tr. 25—28

641. GRAHOR, Ivo: Pogled na m anjšinsko gibanje Jadranski kalendar, 2 (1936), s tr. 36—44

642. ARCADIS, N ontas: In ternacionaln i problem Dodeka- nezaJadranski kalendar, 2 (1936), s tr. 45—48

643. GOLOUH, Rudolf: Naloga naše em igracije v današnjem položajuJadranski kalendar, 3 (1937), s tr. 21—23

644. Filozofske in socialne osnove fašizma. K predavanju prof. B izjaka v L judski univerziM ariborski večem ik , 9 (1935), 252, s tr. 2

645. SEPIĆ, Dragovan: K riza m anjinske zaštite. P itanje na­cionalnih m an jina u suvrem enoj EvropiNarodne novine, 1935, 101—192

646. LAZAREVIĆ, M. M.: Rasizam u politici N aše doba, 1 (1935), 8, s tr. 4 - 5

647. Sarski plebiscit. N jegove političke pouke i posledice N edeljne in form ativne novine, 1 (1935), 1, str. 1

648. Y: S ta ri p u t nove N em ačkeN edeljne in form ativne novine, 1 (1935), 4, s tr. 1

649. M.: V aspitanje om ladine u Trećem Reichu N edeljne in form ativne novine, 1 (1935), 13, str. 5

650. U. T.: A bisinija pod unakrsnom vatrom . Novi m om enti u italoabisinskom sukobuN edeljne in form ativne novine, 1 (1935), 15, str. 2

651. I. R. / = Ivo Lola R ibar/: B ilans vladavine nemačkog fašizm aN edeljne in form ativne novine, 1 (1935), 17, str. 4 Ovo je prvi — za koji se zna — članak Ive Lole Ribara. S n jim je započeo analizu d je latnosti fašizma u raznim oblastim a života

652. NERIVAK, Ivan: Treći ra jh traži kolonije Nedeljne in form ativne novine, 1 (1935), 19, str. 2

653. L. / = Ivo Lola R ibar/: S ta je fašizam doneo omladini Nedeljne in form ativne novine, 1 (1935), 19, s tr. 6 Položaj om ladine u fašističkoj Ita liji

216

654. Uspeh Antifašističkog narodnog fronta u Francuskoj. Pola miliona pariških građana dem onstriralo je 14. ju ­la protiv rata i fašizma.Nedeljne inform ativne novine, 1 (1935), 20, str. 2

655. NERIVAK, Ivan: Wilhelmovska kolonijalna politika Nedeljne inform ativne novine, 1 (1935), 21, str. 2

656. Pel.: Austrijski fašizam i korporativna ideja Nedeljne inform ativne novine, 1 (1935), 25, str. 4 KRLE2A, Miroslav: Teze za jednu diskusiju iz go­dine 1935.Nova misao, 1 (1953), 7, str. 3—81Kao član Glavnog Inicijativnog odbora za izradu plat­forme Jedinstvene radničke stranke Krleža je iznio svoje posebno m išljenje u ovim tezama, koje je pre­dložio kao p itan ja za diskusiju. Budući da su tada bile u suprotnosti sa uputstvim a, odbačene su i skinute s dnevnog reda, a do realizacije dolazi mnogo kasnije. Zbog toga su i objavljene tek nakon rata.

a / 657. Teror krune iz desne perspektiveU: Teze za jednu d iskusiju iz godine 1935.Osvrt na teror šestojanuarske diktature

b/ 658. Njemački prim jer birokratizacije pokreta U: Teze za jednu d iskusiju iz godine 1935.

c / 659. Feudalni nekritički historicizamU: Teze za jednu diskusiju iz godine 1935.

660. Bruxelleski kongres29., 30. i 31. XII 1934. svjetski kongres studenata protiv rata i fašizma. Prikaz.Novi student, 1 (1935), 1, str. 7; 2 (1935—36), 6, str. 5—6

661. Omladina prem a fašizmuNovi student, 2 (1935—36), 6, str. 3

662. ŠEPIĆ, Dragovan: Nedostaci međunarodne zaštite ma­njinaObzor, 1935, 80, str. 4; 81, str. 4; 83, str. 4; 84, str. 4; 85, str. 4; 86, str. 4; 87, str. 4;

663. AD2IJA, Božidar: Abesinija Odjek, 1 (1935), 1, str. 1

664. S.: Stvaranje protufašističkog omladinskog fronta Odjek, 2 (1936), 5, str. 2Omladinske političke grupacije u Beogradu

217

665. TODOROVIĆ, Dragoslav: Korporativizam . Istorijsk i razvoj i pojamPravna misao, 1 (1935), 9, str. 297—305

666. TODOROVIĆ, D ragoslav: K orporativizam . D oktrina so­cijaln ih katolika. N astavak iz br. 9/1935.Pravna misao, 2 (1936), 1, s tr. 18—27

667. MASLEŠA, Veselin: N arodni front i ran ije koalicione vladePravna misao, 2 (1936), 7/8, str. 13—23

668. DUKANAC, Ljubom ir: Fašizam i privreda Pravna misao, 2 (1936), 9/10, str. 113—126

669. MIRKOVIĆ, Nikola: Ekonom ska dok trina italijanskog fašizmaPravna misao, 5 (1939), 1/2, s tr. 63—78

670. DUKANAC, Ljubom ir: Ita lijanska kolonizacija u Libiji»1936« — N edeljn i om ladinski list, 1 (1935), 1, str. 1

671. I. R. / = Ivo Lola R ibar/: Fašizam i kultura»1936« — N edeljn i om ladinski list, 1 (1935), 1, str. 1

672. Švajcarski narod protiv fašizma»1936« — N edeljn i om ladinski list, 1 (1935), 1, str. 4

1936.

673. ŠTEDIMLIJA, S. M.: F orm iran je modernog naciona­lizmaAnali naših dana, 1 (1936), 4, s tr. 4—8

674. KULAŠ, J.: Novo krivično pravo u NemačkojArhiv za pravne i društvene nauke, 1936, Knj. I, str. 423—433; str. 529—543

675. Apel om ladini celog sveta Glas mira, 1 (1936), 3, s tr. 1Izrađen i predložen na I. svjetskom om ladinskom kon­gresu za m ir u Ženevi — 31. V III — 6. IX 1936. — Pre­dložila ga je jugoslav. delegacija

676. PUSIĆ, Eugen: Ženevski kongres — uspjeh i polazna tačkaGlas mira, 1 (1936), 4, str. 3

677. RIBAR, Ivan: Poslije Kongresa Glas mira, 1 (1936), 4, s tr. 2—3

218

Mjesto i uloga Ženevskog kongresa u borbi omladine za očuvanje mira

678. OMLADINAC: Od svjetskog rata do grozničavih pri­prem a za novi ra tGlas mira, 1 (1936), 7, str. 1—2

679. Apel omladini Srbije i Vojvodine Glas mira, 2 (1937), 1, str. 4Apel Mirovne konferencije omladine Srbije i Vojvodi­ne, održane 20. XII 1936. u Beogradu

680. KOR, M. T.: N jem ačka književna nauka Književni savremenik, 1 (1936), 1, str. 4—7 Schillerova analiza sutona njem ačke književne nauke, koja postaje dio fašističke ideologije

681. JOVANOVIĆ, Đorđe: Fašizam na pozornici Književni savremenik, 1 (1936), 6, str. 211—214 Kritika dram e »Državni neprijatelj br. 3« Vclmara Jankovića, koja ima osnovne elemente fašističkog gle­danja na društvena zbivanja

682. JOVANOVIĆ, Đorđe: Književnost i novi realizam Književni savremenik, 1 (1936), 7, str. 18—22 Kritika fašističke um jetnosti i književnosti

683. JOVANOVIĆ, Đorđe: Borba za mir, protiv fašizma Književni savremenik, l (1936), 8, str. 49—52 Protiv ratne ideologije fašizma

684. JOVANOVIĆ, Đorđe: Karmen danas ne pjeva. /G rađan­ski rat u Spaniji/Književni savremenik, 1 (1936), 9, str. 97—102

685. ĐILAS, Milovan: Problem naše književnosti Književni savremenik, 1 (1936), 10, str. 121—126 Falsificiranje kulturne povijesti od strane fašističkih i reakcionarnih snaga

686. JOVANOVIĆ, Đorđe: Jedan od puteva fašizma Književni savremenik, 1 (1936), 10, str. 135—138 Trockističko-zinovjevski terorizam kao jedan od obli­ka fašističke ofanzive

687. G. D. / = Gregorić, Danilo/: O konkretnosti antifaši­stičke akcijeKnjiževni savremenik, 1 (1936), 10, str. 145—147

688. BUJIĆ, Branko: Fašistička propaganda. /Prikaz knjige

219

Danila Gregorića« P rivreda nacionalnog socijalizm a/ K njiževn i savrem enik, 1 (1936), 11, s tr. 157—164

689. JOVANOVIĆ, Đorđe: Ugrožena ku ltu ra K njiževn i savrem enik, 1 (1936), 12, s tr. 211—218Kao oblik vladavine jedne nazadne klase fašizam ne može doprin je ti stvaran ju novih progresivnih ku ltu r­nih tekovina

690. KURELLA, Alfred: Fašistička kolonijalna politika K ultura, 2 (1937), 1/2, s tr . 14—19T alijanska kolonija u Tripolisu

691. S. K. Ž.: Fašizam pro tiv žene K ultura, 2 (1937), 7, s tr. 14

692. O. P. / = PRIČA, O gnjen/: Filozofski kongres u Pragu. Prikaz knjige D ušana Nedeljkovića »Ideološki sukob dem okratije i fašizma«, Skopje, 1938/K ultura, 3 (1938), 8, s tr. 2—3

693. A. P.: O gnjišta svjetskog ra ta u godini 1935—36. /F aši­stička N jem ačka, I ta lija , Japan /.Naš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 14— 18

694. ČEKIĆ, P. B.: 0 jed instvu radničkog pokreta. /B orba za jed instveni fro n t/Naš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 18—22

695. K. M.: G ranice razvitka zadrugarstva u kapitalističkom d ruštvuNaš kalendar — Radničko seljački kalendar, 1936, str. 36-41

696. KOLORADIĆ, D.: Proizvodnja ras te — dohodak radni­ka opada. /O življenje svjetske konjunkture nije kori­stilo radn ic im a/Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 42—46K ritika nacističkog »Plana za suzbijanje nezaposleno­sti«, koji je osjetno sm anjio nadnice radnika

697. KOREN, Luka /p seu d ./ = Iveković, Mladen: Demokra­cija danasN aš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 49—53

220

698. KRANJČEC, Anka: Žena m aršira /Položaj žene u fa­šizm u/Naš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 56—60

699. KRLEŽA, Miroslav: 0 tendenciji u um jetnostiNaš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 72—75K ritika propagandne um jetnosti, koju zastupa fašizam

700. BOBIĆ, Đ.: Kome služi antisemitizamNaš kalendar — radničko seljački kalendar, 1936, str. 129—133

701. SELENIĆ, Sava, P.: Seljačka om ladina i fašizam Naš život, 1 (1936), 2, str. 3

702. V. M. / = Masleša Veselin/: Fašizam i zadrugarstvo Naša stvarnost, 1 (1936), 1/2, str. 115—117

703. POPOVIĆ, Koča: Uloga fašizma u savremenom dru­štvenom zbivanju /Povodom jedne knjige o fašizmu: Dutt, R. Palme: Fascisme et Revolution, Paris, 1936/ Naša stvarnost, 1 (1936), 3/4, str. 40—46Recenzija i kom entar

704. ĐORĐEVIĆ, Jovan: Sociologija vodstva u političkim strankam aNaša stvarnost, 1 (1936), 3/4, str. 47—57Pojam »vođe« u autoritativnim režimima — fašizmu inacionalsocijalizmu

705. MASLESA, Veselin: Realna politika Naša stvarnost, 2 (1937), 9/10, str. 34—47

706. Pav.: Crnjanski i Španija. Crnjanskove varijacije Naša stvarnost, 2 (1937), 9/10, str. 153—154

707. SEDMAK, Branko pseud. / = BUJIĆ, Branko/: Kolo­nijalno pitanjeNaša stvarnost, 3 (1938), 15/16, str. 125—133

708. SEDMAK, Branko pseud. / = BUJIĆ, B ranko/: Eko­nomski sukobi oko podjele svijetaNaša stvarnost, 4 (1939), 17/18, str. 44—52

709. RIBAR, Ivo Lola: Omladina celog sveta hoće mir. Me­đunarodna konferencija omladine za m ir u Bruxellesu29. II i 1. I II 1936.

221

P olitika, 1936, 11. I I IS kraćeni članak prem a rukopisu I. L. R ibara

710. MAGDIĆ, M ilivoj: Španija danas R adnik /Z ag reb /, 1 (1936), 2, s tr. 1—2

711. P. D. K ako fašizam rješava ekonom sku krizu i pobolj­šava položaj radn ikaR adnik /Z agreb /, 1 (1936), 2, s tr. 2; 3, str. 8

712. — teb — : K ako su nacionalsocijalisti »pomirili« inte­rese kap itala i radaR adnik /Z ag reb /, 1 (1936), 7, s tr. 4—5

713. — teb — : Položaj žene u Trećem Reichu R adnik /Z agreb i, 1 (1936), 8, str. 4

714. P. Šp.: Fašizam i dem okracijaR adnik /Z ag reb /, 1 (1936), 9, s tr. 1—2; 10, str. 1—2

715. — teb — : D anašnji Japan Radnik /Z ag reb /, 1 (1936), 11, str. 5

716. — teb —: Fašizam i om ladina Radnik /Z ag reb /, 1 (1936), 12, s tr. 4

717. — teb — : Seljaci i m alograđani u Trećem Reichu Radnik /Z ag reb /, 1 (1936), 13, s tr. 1—2

718. PAVLOVIĆ, Lav: A ustrijski fašizam i korporativna idejaSavrem eni pogledi, 2 (1936), 1, str. 16—20

719. DRAINAC, Rade: Fašizam »Zbora«S lika aktuelnih događaja, 1 (1936), 10, str. 1

720. DRAINAC, Rade: Fašistička hipokrizija Slika aktuelnih događaja, 2 (1937), 1

721. ŽIVKOVIĆ, L jubom ir: Rasna teorija i njena antidemo- k ra tska uloga u društvuUčiteljska straža, 2 (1936), 3/4, str. 14—17

722. Da, i to je fašizam Znak, 1 (1936), 2/3, str. 1Reakcija na profašističke članke u časopisim a »Ota­džbina«, »Buđenje«, »Zbor«, u kojim a se glorificira iz­borni usp jeh belgijskog fašističkog pokreta »Reks«

723. ORSANIĆ, Ivan: Zašto je m arksizam protiv fašizma Život, 17 (1936), 2, str. 49—57

724. KOMADINIĆ, Milan J.: Fašizam i selo Život sela, 1 (1936), 1, str. 9—10

222

725. RADUNOVIĆ, Vukašin: Zašto su španjolski seljaci pro­tiv Franka, a zašto je H itler za Franka Dimitrovac, 1 (1937), 1, str. 4

726. Borba protiv fašizma u Spaniji je borba za mir i na­predak svetaDimitrovac, 1 (1937), 2, str. 13

727. PAROVIĆ, Blagoje: Nova vlada Narodnog fronta u Spa­nijiDimitrovac, 1 (1937), 3, str. 15, 22

728. PAROVIĆ, Blagoje: Bilbao je pao, ustat će slobodna BaskijaDimitrovac, 1 (1937), 4, str. 23

729. Međunarodni pregled. /Dva osnovna pravca: fašističke provokacije i o tpor antifašističkih sila. U centru me­đunarodnih događaja je Spanija/Dimitrovac, 1 (1937), 4, str. 26

730. [PAROVIĆ, Blagoje:] Pobjeda je naša. /18. jula 1936 —18. jula 1937./ Sto je postigao španjolski i svjetski fa­šizam u borbi protiv španjolskog naroda i kakove su njegove perspektiveDimitrovac, 1 (1937), 5, str. 31

731. MRAZOVIĆ, Dragutin: Avgust Košutić u službi fašizma Dimitrovac, 1 (1937), 5, str. 38

732. V. V. /= Vlahović, Veljko/: Japanska invazija na da­lekom IstokuDimitrovac, 1 (1937), 8, sir. 59

733. SĆETINEC, Juraj: Novi društveni poredak u Njemač­kojMjesečnik, 63 (1937), 6/7, str. 310—330

734. SĆETINEC, Juraj: Problemi suvremenoga korporati- vizmaMjesečnik, 64 (1938), 6/7/8, str. 289—306

735. TOMASIĆ, Dinko: Rasno tum ačenje društva Mjesečnik, 66 (1940), 1/2, str. 19—28

736. Fašizem in dem okracijaNaš kovinar, 1 (1937), 18 a, str. 2

1937.

223

737. A.: »Frankovi uspesi u Španiji« i njihova pozadina Naš list, 1 (1937), 4, s tr. 2

738. S. D.: Lice i naličje novih kolonijalnih zahteva Naš list, 1 (1937), 5, str. 3

739. TOMAŠIĆ, Dinko: Psihička i politička pozadina rasnih teo rijaN ova riječ, 2 (1937), 11, s tr. 4

740. K orporacije u fašizm u ili u dem okraciji Nova riječ, 2 (1937), 15, s tr. 8Polem ika sa »H rvatskom stražom« o korporativizm u

741. KRANJČEVIĆ, S tjepan: Fašističko tum ačenje hrvat­skog nacionalizm aNova riječ, 2 (1937), 47, s tr. 2—4

742. T. / = Tom ašić, D inko/: Fašizam — rasizam Nova riječ, 3 (1938), 88, s tr. 3

743. T. / = Tom ašić, D inko/: O tkud i zašto antisem itizam u Ita liji?Nova riječ, 3 (1938), 89, s tr. 3

744. Ćehoslovačka nem a straha . /M iran, odlučan i optim i­stičan govor d ra Beneša. Pismo N. R. iz P raga/Nova riječ, 3 (1938), 92, s tr. 2

745. CESAREC, August: V anjskopolitičke sm jernice Hitle- rove »Moje borbe«N ova riječ, 4 (1939), 147, str. 9

746. Za dem okracijuN ovi list, 1 (1937), 1, s tr. 3In filtrac ija klerofašizm a u redove H rvatske seljačke stranke

747. R azm atran ja o m eđunarodnom položaju. Fašizam na djeluN ovi list, 1 (1937), 1, s tr. 6 M andžurija i Abesinija. Japan — Kina

748. Lažna neu tralnostN ovi list, 1 (1937), 2, s tr. 4O suđuje se p isanje reakcionarne štam pe o događajim a na D alekom istoku i u Španjolskoj

749. M eđunarodni događaji N ovi list, 1 (1937), 2, str. 6

224

750. Demokracija se budi Novi list, 1 (1937), 2, sir. 7

751. 2ena u fašističkoj državi Novi list, 1 (1937), 2, str. 8

752. Njemačke kolonijalne pretenzije. Dio afričkih kolonija iz predratnog vremena. Teritorij, trgovina i proizvod­njaNovi list, 1 (1937), 5, str. 5

753. Spanija. Povoljni znaci za pobjedu republikanaca Novi list, 1 (1937), 7, str. 1

754. Fašističke metodeNovi list, 1 (1937), 7, str. 1—2

755. »Domaći« ili hrvatski fašizam na djelu Novi list, 1 (1937), 7, str. 3

756. KULENOVIĆ, Skender: Novine i društveno zbivanje Putokaz, 1 (1937), 3/4, str. 65—79

757. KORJENIĆ, Alija [pseud.] / = KIKIĆ, H asan/: O de­mokracijiPutokaz, 1 (1937), 3/4, str. 84—86

758. HUSKIĆ, Sukrija: K ultura i društvoPutokaz, 1 (1937) 3/4, str. 89—94; 5, str. 127—136

759. Red. /= KIKIĆ, H asan/: Ante Starčević Putokaz, 1 (1937), 3/4, str. 103—104

760. BADNJEVIĆ, Bakir: Islam i dem okracija Putokaz, 2 (1938), 5, str. 121—127

761. Fašizam, kruti neprijatelj naroda Seljačka misao, 1 (1937), 6, str. 1

762. Njemačka danasSeljačka misao, 1 (1937), 7, str. 2

763. Demokracija ili fašizam. /H istorijsko značenje borbe, koja se vodi u NjemačkojSeljačka misao, 1 (1937), 7, str. 2

764. Ostavka Blumove vlade Seljačka misao, 1 (1937), 14, str. 1

765. Fašizam u janjećem ruhu. H itler i Mussolini sastali su se u BerlinuSeljačka misao, l (1937), 20, str. 2

15 Komunisti o fašizmu 225

766. FRANEKIC, M.: B eogradskorim sk i sporazum i Hrvati. /Povodom S tojadinovićeva boravka u R im u/U: Seljački razgovori, Zagreb, 1937, str. 19—25 K njižnica »Seljačke misli«, svez. 2

767. BRKLJAČIĆ, M.: Težak položaj španjolskog naroda ra ­đa nezadovoljstvoU: Seljački razgovori, Zagreb, 1937, str. 25—31 K njižnica »Seljačke misli«, svez. 2

768. BAJIC, S to jan: Novo nem ško delavno pravo S lovenski pravnik, 1937, 11/12

769. RIBAR, Ivo Lola: Naš pozdrav E duardu Benešu. Živela Ćehoslovačka republikaStuden t, 1 (1937), 2, str. 1, 3

770. SEDMAK, B ranko [pseud.] / = BUJIĆ, B ranko/: Oba­vezna služba radaZnanost i život, 1 (1937), 2/3, str. 73—80

771. O. P. / = PRIČA, O gnjen/: Selo i seljaci. O svrt na čla­nak V. B ilbije »Pauperizacija našeg sela« u »Pregledu« — ljetni dvobrojZnanost i život, 1 (1937), 2—3, str. 137—142

772. O. P. / = PRIČA, O gnjen/: Zaštita um jetn ina u Spaniji Znanost i život, 1 (1937), 4, s tr. 189—191

773. ŽIVKOVIĆ, L jubom ir: Rasna nauka i rasna ideologija Znanost i život, 1 (1937), 4, str. 165—172

774. ADŽ1JA, Božidar: Odnos crkve prem a državi Znanost i život, 1 (1937), 5/6, s tr. 193—207; 2 (1938), 1, s tr. 2—24K onkordati između fašističkih država i V atikana

775. PRIČA, Ognjen: B ildungsphilister Z nanost i život, 2 (1938), 1, str. 89—93Pobijanje fašizm a kao »dem okracije elite« u ime p ra­ve dem okracije

1938.

776. DEBEVEC: M ednarodni fašizem pripravlja vojno O bzornik delavske politike, 1938, 1, str. 1—2

777. O fašizmu i seljaštvuU: Š to treba seljak znati, Zagreb, Seljačka misao, 1938.

226

Odnos fašizma prem a seljaštvu na prim jerim a Italije, Poljske i Bugarske

778. O H itleru i StojadinovićuU: Što treba seljak znati, Zagreb, Seljačka misao, 1938.

779. VUK, Ivan: Nekaj besed o fašizmu /Za »Zoro« napisao po Anton Gardenovi raspravi/Zora, 2 (1938), 2, str. 12—14

1939.780. CEROVSKI, Božidar: Filozofija fašizma

H rvatski narod, 1 (1939), 46—47, str. 2781. ADŽIJA, Božidar: Za dem okraciju ili protiv nje

Izraz, 1 (1939), 2, str. 94—101782. CESAREC, August: Tok i ishod englesko-sovjetskih pre­

govoraIzraz, 1 (1939), 7/8, str. 419—430Kritika njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju /M o­skva, 1939/ Uzroci i posljedice. Tok pregovora

783. CESAREC, August: Poslije poljskog sloma Izraz, 1 (1939), 9, str. 495—502Kritika poljsko-njemačkog pakta o nenapadanju

784. KERŠOVANI, Otokar: 0 njem ačkim vojnim uspjesim a Izraz, 2 (1940), 7/8

784.aLOVRIĆ, Petar /pseud ./ = Kardelj, Edvard:Od Compiegna /1918/ do Compiegna /1940/. /H istorijski pregled o godišnjici ra ta /Izraz, 2 (1940), 9, str. 453-465

784.bLOVRIĆ, Petar /pseud./ = Kardelj, Edvard:Iza trojnog paktaIzraz, 2 (1940), 11, str. 581—593

785. B. / = Adžija, Božidar/: Sedam naest godina fašizma u ItalijiNaše novine, 1 (1939), 17, str. 4

786. Protiv laži i podvalaNaše novine, 1 (1939), 23, str. 2Stav prem a sporazum u Cvetković-Maček

787. D. D. D.: Novi nemački finansijski plan Vidici, 2 (1939), 6/7, str. 195Plan od 24. I II 1939.

227

1940.788. GASPAROVIĆ, Zlatko: Publikacije o nacionalnom so­

cijalizm u. PrikaziH rva tska revija, 13 (1940), 6, s tr. 332—334

1941.789. KRISTAN, E tb in : Nacizem in delavstvo

Cankarjev glasnik, 5 (1941), 1, s tr. 10—13

Prijevodi

790. GENTILE, Giovanni: Ideje fašizma. Prijevod iz knjige »Che cosa e ii Fascism o. Preveo Bogdan Radića Nova Evropa, 13 (1926), 8, s tr. 229—232

791. MARCOCCHIA, Giacomo: Filozofija fašizma. Sa tali­janskog rukopisa preveo Hugo VerkNova Evropa, 13 (1926), 8, s tr. 241—246

792. M ICHELS, Robert: S ta je to fašizamNarodno blagostanje, 1 (1929), Knj. 2, str. 469—470; 485—486; 501—502; 517—518;

793. TOLLER, E rnst: Govor na kongresu Pen klubova u Dubrovniku. Preveo M. K. N.Socijalna misao, 6 (1933), 5/6, str. 103—105

794. SILONE, Ignazio: Ideologija fašizma H rva tsk i kn jiževn i almanah, 1934, str. 87—106

REZOLUCIJE KPJ

795. Rezolucija o fašizmu. Donesena na III Zemaljskoj kon­ferenciji KPJ — Beograd, 1924.Borba /Z ag reb /, 3 (1924), 1, s tr. 5—6 Radnik. Delavec, 3 (1924), 1

796. O dluke IV Zem aljske konferencije KPJ — prosinac, 1934. Bez mj., 1935., 72 str.Prva inicijativa za stvaran je »antifašističkog pokreta u Jugoslaviji.

797. Rezolucija CK KPJ — m art, 1935.Is to r ijsk i arhiv KPJ, Tom II, s tr. 344—351 /P reš tam pan original iz arhive CK K PJ/Govori se određenije o »širokom protufašističkom na­rodnom frontu« pod rukovodstvom KP

228

798. Okružnica CK KPJ. »Zadaće izgradnje protufašističke narodne fronte«, travanj, 1935.Arhiv Institu ta za h istoriju radn. pokreta, 1935., 6

799. Pouke iz izbora i dalje zadaće KPJ. Rezolucija Plenuma CK KPJ u junu 1935.Istorijski arhiv KPJ, Tom II, str. 352 T. zv. »Splitski plenum« — od 9. doll. VI 1935. —, na kojem je donesena odluka o osnivanju protufašističke narodne fronte.Saopćenje o Plenumu: Proleter, 7 (1935), 7/8

800. Rezolucija I konferencije KP H rvatske — 25. V III 1940. Srp i čekić, 6 (1940), 7, str. 112—122

801. Rezolucija V Zemaljske konferencije KPJ, 19—23. X1940.Proleter, 13 (1941), 1, str. 13—26

A B E C E D N O K A Z A L O

korištenih časopisa i drugih periodičnih publikacija

1. ALMANAH SAVREMENIH PROBLEMA. Izd. »Astra« klub. — Zagreb, 1932—1936, 517—518 Ur. Ivo Hiihn

2. ANALI NAŠIH DANA. Politika, privreda, kultura, dru­štvo. Izd. Konzorcij »Anali naših dana«. Ur. Boško Vra- čarević. — Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937) 673

3. ARHIV ZA PRAVNE I DRUŠTVENE NAUKE. Organ Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu. — Beograd, 1906 — pregl. 1927—1941. 674

4. BORBA. M arksistički časopis. Ur. Triša Kaclerović. — Beograd, 1 (1923) — 2 (1924) 130—136

5. BORBA. Nezavisan politički i društveni list. Radnička borba. Organ Nezavisne radničke partije Jugoslavije.

* Redni brojevi bibliografskih jedinica iz tog časopisa. Podaci bez bro­jeva označuju časopise, koji su pregledani, ali im članci nisu uvršteni u bibliografiju

229

Radničko-seljačke novine. T jednik. — Zagreb, 1 (1922)— 8 (1929) 72—94, 795

6. BRAZDA. Časopis za književnost i kulturu . — Saraje­vo, 1 (1935—36) 619—621

7. BUDUĆNOST. Ur. Milan L. Rajić. — Beograd, 1 (1920)— 3 (1923)

8. BUDUĆNOST. Pariz, 1918 — pregl. 14 (1931) 3509. BUKTINJA. Socijalno-politički časopis. Ur. Milan Bog

danović. — Beograd, 1 (1923) — 4 (1926) 16910. CANKARJEV GLASNIK. M esečnik za leposlovje in

pouk. Izd. C ankarjeva ustanova. Ur. E tb in K ristan. — Cleveland, 1 (1937—38) — 5 (1941-42) 789

11. CRVENA ZASTAVA. Glasilo Socijalističke partije Jugo­slavije. — Zagreb, 1 (1925) — 5 (1929) 170—173

12. CRVENI KALENDAR. Izd. »Naša snaga« — Jugoslaven­ska socijalistička nak ladna zadruga. Ur. Božidar Ad- žija, M irko Kus-Nikolajev, Josip Beker, Gojko Berbe- rović. — Zagreb, 1915 — pregl. 9 (1923) — 21 (1935) 167— —168

13. DANAS. Književni časopis. Ur. M iroslav Krleža i Milan Bogdanović. — Beograd, 1 (1934) 596—605

14. DANI I LJUDI. H rvatska književna revija. Ur. Brani­m ir Ivakić. — Zagreb, 1 (1935—36)

15. DELAVEC. Glasilo Združene delavske strokovne zveze Jugoslavije. Strokovni časopis. — Ljubljana, 1914— 1941. Ur. Ivan Tokan — pregl. 9 (1922) — 16 (1929) 95—97

16. DELAVSKA POLITIKA. Glasilo Socijalistične stranke Jugoslavije. — Maribor, 1 (1926) — 3 (1928—29) 216—225 Ur. R udolf Golouh

17. DIMITROVAC. List bataljona »Dimitrov« Ur. Veljko Vlahović. Pokrenuo ga je B lagoje Parović, predstavnik CKKPJ u Španiji. — Madrid, 1937. 725—732

18. DVADESETI VEK. Književnost. Nauka. Umetnost. Dru­štvo. Ur. Ranko Mladenović. — Beograd, 1 (1938) — 2(1939).

19. EKONOMIST. M jesečnik za savrem ena ekonom ska i so­cijalna p itan ja . Zagreb, 1 (1935) — 4 (1938) pregl. 622— 625 Ur. Jozo Tomašević

230

20. EVOLUCIJA. Izd. Milica Vandekar-Radić. Ur. Krešimir Devčić. — Zagreb, 1 (1931—32) — 4 (1936) 392—401

21. GLAS MIRA. Omladinski mirovni glasnik. Ur. Josip Stanojević, Andrija Čolak i Voja Matošić. — Split, 1 (1936) — 2 (1937) 675—679

22. GLAS OMLADINE. List za kulturne i ekonom ske pro­bleme omladine. Ur. V ladimir Mađarević i VI. Vitasović Zagreb, 1 (1935) — 3 (1937) 626—635

23. GLAS SLOBODE. Organ Socijalističke radničke partije Jugoslavije /kom unista/. — Sarajevo, 1909 — Ur. Vasa Srzentić — pregl. 10 (1920) — 13 (1923)

24. HANOAR. Revija jevrejske om ladine Jugoslavije. Izd. Savez židovskih om ladinskih udruženja u kraljevini SHS. Ur. H anan Prager i M eir Lowenthal. — Zagreb, 1 (1926—27) — 9 (1937) 336—338

25. HILJADU DEVETSTO TRIDESET SESTA. Nedeljni omladinski list. Beograd, 1 (1935) 670—672

26. HRVATSKA REVIJA. Dvomjesečnik Matice H rvatske. Ur. Branim ir Livadić i Stj. Ivšić. — Zagreb, 1 (1928) — 14 (1941) 788

27. HRVATSKA SMOTRA za književnost, um jetnost i d ru ­štveni život. Od 1935: Nacionalni, socijalni i književni mjesečnik. Ur. K erubin Šegvić. — Zagreb, 1 (1933) — 8 (1940) 519—538

28. HRVATSKI KNJIŽEVNI ALMANAH. Ur. Stanislav Si- mić i Novak Šimić — Zagreb, uvršt. 1934. 794

29. HRVATSKI NAROD. — Zagreb, 1939—1944 Ur. Mile Budak uvršt. 1 (1939) 780

30. ISTINA. Glasilo Socijalističke radničke partije Jugosla­vije i Centralnog radničkog sindikalnog vijeća za H r­vatsku i Slavoniju. Od 29. 8. 1919.: Nova istina. Ur. Slav- ko Kaurić Zagreb, 1 (1919) — 2 (1920)

31. ISTRA. Glasilo Istrana u Jugoslaviji. Od 1932: Glasilo Saveza jugoslovenskih em igranata iz Julijske krajine.— Ur. Ernest Radetić Zagreb, 1 (1929) — 12 (1940) 402— 474

32. IZRAZ, časopis za sva kulturna pitanja. Mjesečnik. Izd. Hrvatska naklada. Ur. Josip Rakar. — Zagreb, 1 (1939)— 2 (1940) 781—786

231

33. JADRANSKI KALENDAR. K alendar jugoslovenskih em igranata iz Ju lijske krajine. Izd. K onzorsij lista »Is­tra«. Ur. Tone Peruško Zagreb, 1 (1935) — 3 (1937) 636— 643

34. JUGOSLOVENSKA REVIJA. M jesečnik za kulturne problem e. Ur. N ikola Miličević i Ilija Kecmanović. — Sarajevo, 1 (1930—31)

35. KLASNA BORBA. M arksistički časopis. Organ KPJ — Sekcija K om unist. In ternacionale. — Beograd, 1 (1926)— 9 (1934), 1937. 174—200

36. KNJIŽEVNA REPUBLIKA. M jesečnik za sve kulturne problem e. Ur. M iroslav K rleža. — Zagreb, 1 (1923—24)— 4 (1927) 166

37. KNJIŽEVN I KRUG. M jesečnik za književnost i ku ltu r­na p itan ja . Ur. Tasa Mladenović, J. Putnik i Lj. Manoj- lović. — Beograd, 1 (1932) — 2 (1933) 539

38. KNJIŽEVN I SAVREMENIK. Časopis za sve kulturne problem e. Od 1937: K ultura . M jesečni. Ur. Zvonimir Požgaj. — Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937) 680—689

39. KNJIŽEVN I SEVER. Časopis za književnost, nauku i ku ltu ru . M esečnik. Ur. M ilivoje Knežević. — Subotica, 1 (1925—26) — 5 (1929) pregl. Izlazi do 1935.

40. K N JIŽEVN I ŽIVOT. M jesečnik za književnu inform a­ciju. Izd. M erkantile Ur. Slavko Ježić. — Zagreb, 1 (1928)— 5 (1932)

41. KNJIŽEVNIK. H rvatsk i književni mjesečnik. Ur. Mi­lan D urm an. — Zagreb, 1 (1928) — 12 (1939) 475—503

42. KNJIŽEVNOST. M esečnik za um etnost in znanost. Ur. B. K reft. — Ljubljana, 1 (1932—33) — 3 (1935) 504—512

43. KOMUNIST. O rgan Oblasnog kom iteta KPJ za Srbi­ju . — Beograd, 1 (1934) — 2 (1935) 606—609

44. KRES. D ružinski list. Izd. Splošna delavska izobraže- valna zveza »Sloboda«. Ur. K arlo Kocjančić. — Ljublja­na, 1 (1921—22) — 2 (1923)

45. KRITIKA. K njiževno-um jetnička revija. Ur. Ljubo Wies- ne r i M ilan Begović. — Zagreb, 1 (1920) — 1922, 1928.

46. KULTURA. N aučno-um jetnički m jesečni časopis. Ur. Đuro Tiljak. — Zagreb, 1 (1933) 540

232

47. KULTURA. Vidi: Književni savrem enik — nastavak.— Zagreb, 2 (1937) — 4 (1938) 690—692

48. LETOPIS MATICE SRPSKE. — Novi Sad. — pregl. Knj 302 (1924) — 355 (1941) 258—259

49. LITERATURA. Časopis za nauku i um jetnost. Mjeseč­nik. Ur. Stevan Galogaža. Zagreb, 1 (1931) — 3 (1933) 513—514

50. LUČ. Poljudno-znanstveni zbornik Književne družine »Luč«. Ur. Lavo Čermelj. — Trst, 1927 — pregl. 1 (1927)— 3 (1929), 1937. 226—228

51. LJUBLJANSKI ZVON. Leposloven in znanstven list. Mesečnik za književnost in prosveto. Od 1931: Sloven­ska revija. Izd. K njigam a Tiskovne zadruge. Ur. Juš Kozak. — Ljubljana, 1 (1881) — 61 ( 1941)

52. MARIBORSKI VEČERNIK »JUTRA«. Dnevnik. Izd. Konzorcij »Jutra«. Ur. Makso Koren. — Maribor, 1927—1941. pregl. 9 (1935) 677

53. MISAO. Književno-politički časopis. Književno-socijal- ni časopis. Ur. V. Živojinović i Sima Pandurović. — Beograd, 1 (1919—20) — 15 (1933) 260—262

54. MISEL IN DELO. K ulturna in socialna revija. Izd. Tisk jugoslovanskih naprednih akadem skih starešin »Nasta» v Ljubljani. Ur. Fran Spiller-Muys. — Mesečnik. Ljubljana, 1 (1934—35) — 7 (1941) 610—611

55. MJESEČNIK. Glasilo Pravničkog društva. Ur. Edo Rav- nić i Ivo Politeo. — Zagreb, 1875 — pregl. 52 (1926) — 66 (1940) 733—735

56. MLADA JUGOSLAVIJA. Izd. Jugoslovenski Akademski klub »Jurislav Janušić«. Ur. Đ. Glumac. — Dubrovnik, 1—2 (1922—23)

57. MLADA KULTURA. Časopis za književnost i kulturu. Ur. A. čelebanović. Beograd, 1 (1939) — 2 (1940)

58. MLADA LITERATURA, časopis za književnost i kul­turu. Ur. Božidar Skipala i Danilo Plamenac. — Beo­grad, 1 (1941)

59. MLADA POTA. Glasilo slovenske mladine. Polmesečnik. Ur. Adrijan Jane. — Ljubljana, 1 (1935) — 2 (1936)

60. MLADI BOLJŠEVIK. Organ Saveza komunističke om­ladine Jugoslavije, Sekcija Komunističke internaciona-

233

le. — Zagreb, 1925—1934. pregl. 6 (1930) — 10 (1934) 339—341

61. MLADI ISTRANIN. Prilog novinam a »Istarska riječ«. — Trst, 1 (1922) — 5 (1926)

62. MLADI LEN JIN IST . Časopis Centralnog kom iteta Sa­veza kom unističke om ladine Jugoslavije. — Beograd,1930—1934. 351—355

63. MLADOST. M esečna revija za om ladinska p itan ja i sport. — Ur. M ilutin Ivković. — Beograd, 1938—1939.

64. NAPREJ. Glasilo Jugoslovenske socijalno-dem okratske s tranke. Ljubljana, 1917 — Ur. Josip Peteljan pregl. 10 (1926), 201

65. NARODNE NOVINE. — Zagreb, pregl. 1935. 64566. NARODNO BLAGOSTANJE. N edeljni časopis. Ur. Ve-

lim ir Bajkić. — Beograd, 1 (1929) — 13 (1941) 541—549, 792

67. NAS KALENDAR. Radničko-seljački kalendar. Zagreb,1936. 693—700

68. NAS KALENDAR. Svobodno glasilo delavstva K. I. D. Izd. konzorcij. Ur. M iro Jeršić, M arijan Brecelj. — Ljubljana, 1937—1939. — pregl. 1 (1937) 776

69. NAS LIST. Za sva društvena p itan ja . — Niš, 1 (1937) 737—738. Ur. P redrag Vučković

70. NAS ŽIVOT. L ist vojvođanske om ladine. Mesečnik. N ovi Sad, 1 (1936) — 3 (1938) 701

71. NASA DOBA. Revija za javna vprašanja. — Ljubljana, 1930 — pregl. 2 (1931) 356

72. NASA PRAVDA. Nezavisan list autonom ističkih musli­m ana. Tjednik. Ur. M ustafa Čelić. — Sarajevo, 1921 — pregl. 1 (1921) 71

73. NASA STVARNOST. Časopis za književnost, nauku, um jetnost i sva d ruštvena i ku ltu rna p itan ja . Ur. Alek­sandar Vučo. — Beograd, 1 (1936) — 3 (1938) 702—708

74. NASE DOBA. Ur. Ž. M. Jovanović i radna grupa »Naše doba«. — Beograd, 1 (1935) — 3( 1937) 646

75. NASE NOVINE. Izd. T iskara M erkantile. Ur. Velimir T urk i Božidar Adžija. T jednik. — Zagreb, 1 (1939) 785—786

234

76. NASI DANI. List za kulturna p itan ja i književnost. Dvomjesečni časopis. Izd. Učiteljsko udruženje Knin. Ur. Marin Franičević. — Knin, 1 (1938), 1—2

77. NEDELJNE INFORMATIVNE NOVINE. Ur. Vojislav Vučković i Svetozar Popović. — Beograd, 1 (1935) 647—656

78. NEDELJNI GLASNIK, politički, ekonomski i socijalni. Beograd, 1 (1922) 98

79. NOVA EVROPA. Ur. Milan Curčin. — Zagreb, 1 (1920) — 34 (1941) 99—124, 790—791

80. NOVA LITERATURA. Časopis za kulturna pitanja. Ur. Oto Bihalji i B. Gavella. — Beograd, 1 (1928—29) — 2 (1930)

81. NOVA MISAO. Mesečni časopis. Ur. Skender Kuleno- vić. — Beograd, 1 (1953) 657—659

82. NOVA RIJEČ. — Zagreb, 1 (1936) — 5 (1940). VI. i izd. Vilder Većeslav. 739—745

83. NOVI LIST. Za sva savrem ena pitanja. Tjednik. Ur. Miroslav Pintar. — Zagreb, 1 (1937) 741—755

84. NOVI POKRET. Obaveštajni časopis za privredna, dru­štvena i politička pitanja. Ur. Branko Filipović. — Beo­grad, 1 (1927) 229—230

85. NOVI STUDENT. List za studentska pitanja. Ur. S tan­ko Dvoržak i dr. Zagreb, 1935—1939pregl. 1 (1935) — 2 (1935—36) 660—661

86. NOVOSTI. Dnevnik. — Zagreb, 1907 — Ur. Mirko Dečak pregl. 1933. 550

87. OBZOR. Zagreb, Ur. M. Marović, pregl. 1935. 66288. Obzomik delavske politike. Izd. Centralni odbor Ko-

munistične stranke Slovenije. Edina znana št. izšla verjetno julija. 1938, 1. 776

89. ODJEK. List za sva društvena pitanja. Tjednik. Ur. Aleksandar Turković. — Zagreb, 1 (1935) — 2 (1936) 663—664

90. ORGANIZOVANI RADNIK. Centralni organ Nezavi­snih radničkih sindikata Jugoslavije. Tjednik. Ur. Stje­pan Magić. Beograd — Zagreb, 1 (1921) — 9 (1929) 137—151

235

91. PECAT. Književni m jesečnik za um jetnost, nauku i sve ku ltu rne problem e. Izd. Biblioteka nezavisnih pisa­ca. Ur. M iroslav K rleža Zagreb, 1 (1939) — 2 (1940)

92. Plam en. Polum jesečnik za sve ku ltu rne probleme. Ur. M iroslav K rleža i August Cesarec. — Zagreb, 1 (1919)

93. POLITIČKI GLASNIK. N edeljni list. Ur. M omir Niko- lić. — Beograd, 1 (1925) — 3 (1927)

94. POLITIČKO ISKUSTVO. Polum jesečnik za sva politič­ka p itan ja . Izd. T iskara M. Zagota. Ur. Vaso Bogdanov. — Zagreb, 1 (1940)

95. POLITIKA. Dnevnik. — Beograd, 1904 — pregl. 1936. 709

96. PRAVNA MISAO. Časopis nove generacije. Mesečnik. Od 1938: Časopis za pravo i sociologiju. Ur. Aleksandar Vučo. — Beograd, 1 (1935) — 6 (1940) 665—669

97. PREGLED. List za u m jetnost i nauku. Polumjesečnik. Izd. Pučki teater. K asnije List Inicijativnog odbora za stvaran je Jedinstvene radničke stranke. Ur. Edo Stan­čić. — Zagreb, 1 (1934) — 2 (1935) 612—615

98. PREGLED. M jesečni časopis za politički i ku lturn i ži­vot. Ur. Jovan K ršić. — Sarajevo, 1 (1927) — 14 (1940) 231—257

99. PRIVATNI NAM JEŠTENIK. Organ Saveza privatnih nam ješten ika Jugoslavije. Ur. E duard Fleischer. — Za­greb, 1 (1923—24) — 15 (1938) 284—305

100. PROLETAREC. Glasilo Socijalistične zveze v Julijski Benečiji in Splošne strokovne veze v Ita liji. — Gorica, 1 (1921)— 70

101. PROLETER. Organ Centralnog kom iteta KP Jugosla­vije. — Ur. Pero M orača Beograd, 1 (1929 — 14 (1942) 306—335a; 801, 803

102. PROLETER. Petnaestdnevni nezavisan socijalni list. — Beograd, 1 (1922)

103. PUTOKAZ. List za društvena i književna pitanja . Mje­sečni časopis. Ur. H asan Kikić. — Zagreb, 1 (1937) — 3 (1939) 756—760

104. RADNIČKA ZAŠTITA. Socijalno-politička revija. Ur. Božidar Adžija i B ran im ir H aberle. — Zagreb, 1919 — pregl. 7 (1925) — 21 (1939)

236

105. RADNIČKE NOVINE. Centralni organ Socijalističke radničke partije Jugoslavije. — Beograd, 1920 — pregl.1931—1936. 357—379

106. RADNIČKI POKRET. Socijalistički mesečni časopis. Ur. Jova Jakšić i M ojsije Zon. — Sarajevo, 1 (1926) — 3 (1928) 202—203

107. RADNIK. Organ klasnog radničkog sindikalnog pokre­ta za H rvatsku i Slavoniju. Tjednik. Izd. Pokrajinski odbor URSS za H rvatsku i Slavoniju. Ur. Ju raj Ber- manec. — Zagreb, 1 (1936) — 3 (1938) 710-717

108. RADNIK — DELAVEC. Centralni organ Nezavisne rad­ničke partije Jugoslavije. Beograd, 1922 — pregl. 1 (1922) — 3 (1924) 125—128, 795

109. RAZVRŠJE. Časopis za savrem enu um jetnost i socijal­ni život. Nikšić, 1 (1932) Ur. Đuza Radović

110. RDEČI PRAPOR. Revolucionarno glasilo delovnegaljudstva Slovenije. Izd. Komunistična stranka Jugosla­vije — Pokrajinski kom itet za Slovenijo. — Ur. Boris Kidrič. — Ljubljana, 1 (1932) — 3 (1934) 616

111. RDEČI SIGNALI. Revolucionarno glasilo študentov.Izd. Ljubljanski univerzitetni kom itet Komunistične stranke Jugoslavije. Ur. Boris Kidrič. — Ljubljana, 1 (1932—33) — 2 (1933—34) 617

112. RUSKI ARHIV. Časopis za politiku, kulturu i privreduRusije. Beograd, 1928—1937. pregl. 1934. 618 Ur. PavleStevanović

113. SAVREMENA STVARNOST, časopis za književnost i um jetnost. Ur. K rsto Hegedušić i B. Drašković. — Za­greb, 1 (1933) 551—555

114. SAVREMENI POGLEDI. Mjesečnik za književnost, nau­ku i um jetnost. Ur. Josip Berković. — Slav. Brod, 1(1935) — 2 (1936) 718

115. SAVREMENIK. Mjesečnik D ruštva hrvatskih književ­nika. Ur. Ljubo Wiesner. — Zagreb, 1906 — pregl. 16 (1921), 21 (1928), 22 (1929), 25 (1936), 26 (1937), 28 (1940), 29 (1941) 380, 381

116. SELJAČKA MISAO. Hrvatski list za politička, gospo­darska i kulturna pitanja sela. Ur. Milan Androjić i Ivan Pavletić. — Zagreb, 1 (1937) — 3 (1939) 761—765

237

117. SELJAČKI GLAS. Tjednik. Izd. Ivan Radić Zagreb 1930 — pregl. 1933. 556

118. SELJAČKI RAZGOVORI, brošura. — Zagreb, Knjižnica »Seljačke misli«, 2, 1937. 766—767

119. SIGNALI. M jesečnik za lite ra rna i ku ltu rna pitanja. Ur. Ivo B arbalić. — Zagreb, 1 (1932)

120. SLIKA AKTUELNIH događaja. Nedeljni list. Ur. Rade D rainac. — Beograd, 1 (1936) — 2 (1937) 719—720

121. SLOBODA. O m ladinski dem okratsk i list. Beograd, 1 (1925) — 3 (1929)

122. SLOBODNA REČ. Nezavisan politički i društveni list. Ur. M oša Pijade. — Beograd, 1920 — pregl. 2 (1921) — 3 (1922) — 129

123. SLOVENSKI PRAVNIK. Glasilo d ruštva »Pravnik« v L jubljani. Ur. R udolf Sajovic. — Ljubljana, 1881 — 1944. pregl. 51 (1937) 768

124. SMENA. G lasnik jugoslovenskih studenata. Ur. Jovan Hađi-Stanković. — Beograd — Ljubljana — Skopje — Subotica, 1 (1930) — 3 (1932)

125. SNAGA. Socijalistički časopis. Časopis za radničku ku ltu ru . Sarajevo, 1 (1928) — 14 (1941) 557—568

126. SOCIALIST. Glasilo Socialistične stranke Jugoslavije. Tednik. Ljubljana, 1 (1923) 152 Ur. Josip Ošlak

127. SOCIJALISTIČKI RADNIČKI KALENDAR. Izd. Soci­ja lis tička p a rtija Jugoslavije. Štam pa »Tucović«. — Beograd, 1927—1929

128. SOCIALISTIČNI KOLEDAR. Izd. Pokrajinsko tajništvo SSJ in KDZ. — Ljubljana, 1902 — pregl. 24 (1925), 26(1927), 28 (1929)

129. SOCIJALNA MISAO. Ur. Božidar Adžija. — Zagreb, 1(1928) — 6 (1933) 342—349, 793

130. SOCIOLOŠKI PREGLED. Izd. D ruštvo za sociologiju i d ruštvene nauke. Beograd, 1 (1938)

131. SOČA. K alendar izbjeglica iz Istre , T rsta i Goričke. Izd. Konzorcij list »Istra«. — Zagreb, 1 (1934) — 4 (1937)

132. SODOBNOST. Neodvisna slovenska revija. Izd. Sloven­ska književna zadruga. Ur. Ferdo Kozak. — Ljubljana,1 (1933) — 9 (1941) — 569—588

238

1 (1920) — 61 (1940) 152—165135. STOŽER. Mjesečni časopis za nauku i um jetnost. Ur.

Hrvatsku /Od 1935./ Organ Središnjeg odbora KPH /od 1940/. Organ CK KPH /od aug. 1940/. Mjesečnik.— Zagreb, 1 (1926), 2 (1927), 3 (1928), 9 (1934—35), 6(1940), 7 (1941) 204—212, 800

134. SRPSKI KNJIŽEVNI GLASNIK. Ur. Bogdan Popović, Slobodan Jovanović, Vojislav Jovanović, Svetislav Pe- trović, Milan Bogdanović, Milan Predić i dr. — Beograd,

136. STUDENT. Od 1939: Naš student. Beogradski student.— Beograd, 1 (1937) — 1940. 769Jovan Popović. — Beograd, 1 (1930) — 6 (1935) 589—590

138. SVOBODA. Mesečnik za kulturne in televodne zveze137. STUDENTSKI ČASOPIS. Ur. Vasilije Micić. — Beograd,

1 (1929—30) — 2 (1930—31)133. SRP i ČEKIĆ. Komunistički list. Centralni organ KPJ

— sekcije K l. Organ Pokrajinskog kom iteta KPJ za »Svoboda« za Jugoslaviju. Od 1930: Mesečnik za vse probleme. Od 1931: Delavski kulturni mesečnik. Od 1933: Marksistični kulturni in izobraževalni mesečnik. Od 1936: Ilustr. kulturna in družinska revija. Od 1937: Vzajemna svoboda. Ur. Josip Ošlak. — Izd. Konzorcij »Svoboda«. — Ljubljana, 1 (1929) — 8 (1936); Vzajemna svoboda: 1 (1937) — 3 (1939) 382—391

139. SVOBODNA MLADINA. Mesečnik za sodobna sloven­ska kulturna vprašanja. Izd. Konzorcij »Mladine«. Od1 (1924—25) — 4 (1927—28): Mladina. Ur. Stanko Tom-

šič. — Ljubljana, 1 (1928) — 2 (1929) 263, 264140. STO TREBA SELJAK ZNATI. Brošura. — Zagreb, Se­

ljačka misao, 1938. 777—778141. UČITELJSKA STRAŽA. List za prosvetno-školska i

kult. pitanja. — Kragujevac, 1 (1935) — 721 pregl. 2(1936)

142. UJEDINJENI ŽELEZNIĆAR. Polmesečnik. Neodvisno glasilo železničarjev, upokojencev in transportnega osobja. Ur. Adolf Jelen. Maribor, 1 (1925—26) — 16 (1941) pregl. 1 (1925—26) 213

143. UMETNOST I KRITIKA. Mesečnik za sva kulturna pitanja. Ur. Velibor Gligorić i Radovan Zogovič. — Beograd, 1 (1939)

239

144. VALJCI. Časopis za savrem enu um jetnost i savremeni život. — Nikšić, 1 (1933) 591—592

145. V IDICI. Polum esečni časopis za kulturna, socijalna, p riv redna i politička p itan ja . Izd. »Zora«. Ur. Milan M arjanović. — Beograd, 1 (1938) — 3 (1940) 787

146. VIDIK. Publicistička revija. Ur. Ka M esarić. — Zagreb, 1 (1932) 515—516

147. VOJNI VESNIK. M esečni časopis za vojsku i književ­nost. — Kragujevac, 1921—1940. pregl. 1933, 1934 593— 594

148. VOLJA. Socijalno-politički i književni časopis. Ur. Mi­lan Rajić. — Beograd, 1926—1930. pregl. 1 (1926) — 3 (1928) 214—215

149. ZAŠTITA ČOVJEKA. N ezavisni glasnik za čovječja i g rađanska prava. T jednik. Ur. August Cesarec. — Za­greb, 1928—1929

150. ZNAK. Polum jesečnik. Zagreb, 1 (1936) — 2 (1937)151. ZNAK. — Beograd, 1 (1936) - 4 (1939) 722152. ZNANOST I ŽIVOT. Časopis za popularizaciju nauke.

Ur. Ognjen P riča i B ožidar Adžija. — Zagreb, 1 (1937) — 2 (1938) 770—775

153. ZORA. Časopis za družabno ku ltu ro in izobrazbo. Izd. D. K. D. »Cankar«. Ur. M arjan Telatko. — Sarajevo, 1 (1937) — 4 (1940) pregl. 1 (1937) — 2 (1938) 779

154. ŽENA DANAS. Beograd, K onferencija za društvenu ak­tivnost žena Jugoslavije. — 1 (1936) — 33 (1944)

155. ŽIVOT. — Zagreb, pregl. 1936. 723156. ŽIVOT I RAD. Socijalno-književni časopis. Mesečnik.

Ur. M ilan Rajić, od 1936: Mihailo Arsić. — Beograd, 1 (1928) — 15 (1941) 265—283

157. ŽIVOT SELA. L ist za sociološko proučavanje sela. Beograd, 1 (1936) 724

240

S A D R 2 A J

PREDGOVOR 7

Božidar AdžijaFAŠIZAM U ITALIJI . 25

V. I. S.FAŠIZAM I INDUSTRIJSKI KAPITAL 29* * *

VOJNOFAŠISTIČKA DIKTATURA . 35

Božidar AdžijaHITLEROVA NJEMAČKA 47

Veselin MaslešaSOCIJALNI I EKONOMSKI USLOVI NEMACKOG I ITALIJANSKOG F A Š IZ M A ...................................................... 55

Edvard KardeljFAŠIZAM . . 67

B. ProgonskiZADACI FAŠISTIČKE IDEOLOGIJE 97

Božidar AdžijaZA DEMOKRACIJU ILI PROTIV NJE . 149

Šonja DvoržakBIBLIOGRAFIJAknjiga, brošura i članaka objavljenih u Jugoslaviji 1920—1941. ( i z b o r ) ................................................................. 157

KOMUNISTI O FAŠIZMU

NARODNO SVEUČILIŠTE GRADA ZAGREBA CENTAR ZA AKTUALNI POLITIČKI STUDIJ

ZAGREB, Dolac 1

Za izdavača

VLADO VELČIČ

Lektor

MIRA SUVAR

Likovna oprem a

IVAN DOROGI

K orektor DARINKA FUSS

Štam pa: »Zrinski«, Čakovec

POLITIČKE TEME biblioteka suvremene političke misli

IZAŠLO

GODIŠTE V II — 1976.0 d r R adovan R ad o n jić

S uko b KPJ sa K o m in fo rm o m i d ru š tv e n i razvo j J u g o s la v ije (1 9 4 8 — 1950] — li izd an je —

0 B. A d ž ija , E. K a rd e lj, V . M a s le š a i d rug i K o m u n is ti o fa š iz m u

U ŠTAMPI0 d r Leon G e rš k o v ić

U s ta v n e te m e0 d r D ušan D rag o savac

Zako n v r ije d n o s ti u s ta lj in is tič k o j ko n c e p c iji

c e n ta r za a k tu a ln i p o lit ič k i s tu d ij

Komunisti o fašizmu (1919-1940)