T.S.Eliot poezija

T. S. Eliot (1888–1965) T. S. Eliot (1888–1965)Pili kafu i pričali čitav sat. Bin gar keine Russin, stamm’ aus Litauen, echt deutsch.

A kad smo bili djeca, u posjeti kod nadvojvode, Mog sestrića, on me je odveo na sankanje, I ja sam se bojala. On je rekao, Marie, 15Marie, čvrsto se drži. I spustili smo se. Na planinama, tamo se čovjek osjeća slobodno, Čitam do duboko u noć, a zimi idem na jug.

Koje se to korijenje hvata, kakve grane rastuIz ovog kamenitog smetlja? Sine čovječiji, 20Ne možeš ni reći ni nagađati, jer samo poznaješHrpu izlomljenih slika, tamo gdje sunce tuče,A mrtvo drvo ne daje hlad, ni cvrčak olakšanje,Niti suhi kamen zvuk vode. Samo Ima hlada pod ovom crvenom stijenom, 25(Dođi u hlad ove crvene stijene),Pa ću ti pokazati nešto drukčije od Tvoje sjene ujutro što korača za tobom, Ili tvoje sjene što se uveče diže i dočekuje te; Pokazat ću ti strah u pregršti praha. 30 Frisch weht der Wind Der Heirnat zu Mein Irisch Kind, Wo weilest du?‘Dao si mi zumbule prvi put prije godinu dana; 35Zvali su me zumbul djevojka.“- A ipak kad smo se vratili kasno iz zumbul bašte, dokRuke ti bjehu pune a kosa mokra, nisam mogaoReći ništa, oči su me izdale, i nisam bio Ni živ ni mrtav, niti sam znao išta, 40Gledajući u srce svjetla, tišinu. Oed’ und leer das Meer.

Madam Sosotris, čuvena vidovnjakinja, Bila je jako prehlađena, a ipak je Poznata kao najmudrija žena Evrope, 45S gadnim špilom karata. Evo, veli ona, Vaše karte, utopljenog Feničkog mornara, (Ovo su biseri što mu bjehu oči. Gledajte!)Evo Belladonne, Gospe od stijenja, Gospe od okolnosti. 50

PUSTA ZEMLJA

„Nam Sibyllam quidem. Cumis ego ipse oculis meisvidi in ampulla pendere, et cum illi pueri dicerent: ∑íβuλλa Tí Θέλεıς ; respondebat illa: áπoθavεív θελω“

Ezri Pounduil miglior fabbro

I. SAHRANA MRTVACA

April je najokrutniji mjesec jer rađa 1Jorgovane iz mrtve zemlje, miješa 2Sjećanje i želju, potiče 3Pospano korijenje proljetnom kišom. 4Zimi nam je bilo toplo, jer je pokrivala 5Zemlju snijegom zaborava, i hranilaOno malo života isušenim gomoljima.Ljeto nas je zateklo, stižući preko jezera StarnbergS pljuskom; zastali smo među stubovima,Te nastavili po suncu, u Hofgarten, 10

T. S. Eliot (1888–1965) T. S. Eliot (1888–1965)Pokrenuo, oni su se penjali 90Po sve duljim i debljim plamenima svijeća,I slali svoj dim do laqu earije, Pomičući šaru na ukrašenom stropu. Ogromna klada iz mora natopljena bakromGorila je zeleno i narančasto, uokvirena obojenim kamenom, 95A u tom rujnom svjetlu plivaše isklesani delfin. Nad drevnim okvirom kamina bješe izloženKao pogled kroz neki prozor na šumski prizor:Kako se Filomena promijenila, kad ju je barbarski kraljTako grubo silovao; a ipak tu je slavuj 100Pustoš ispunjavao nepovredivim pjevom, A ona je još uvijek vikala i još uvijek je svijet progoni, ‘Cvrk Cvrk’ za prljave uši.I tu još je bilo svelih panjeva vremena Predstavljeno na zidovima; izbuljene prilike 105Naginjale su se, i naginjući se ušutkavali sobu. Koraci su strugali po stubama.Pod svjetlom vatre, pod četkom, kosa se njena, Raširena u plamenim tačkama, Žarila u riječi, a onda bi bila divlje mirna. 110

‘Živci su mi slabo noćas. Da, slabo. Ostani sa mnom. Pričaj sa mnom. Zašto nikad ne pričaš? Pričaj. O čemu misliš? Što misliš? Što?Nikad ne znam što misliš. Misli.’

Mislim da smo u prolazu štakora 115Gdje mrtvaci izgubiše svoje kosti.

‘Kakva je to buka?’Vjetar ispod vrata. ‘Kakva je to buka sad? Šta radi vjetar?’Ništa, opet ništa. 120‘Da liZnaš išta? Vidiš li išta? Sjećaš li seIčeg?’Sjećam seOvo su biseri što mu bjehu oči. 125‘Jesi li živ ili nisi? Ima li ičega u tvojoj glavi?’Samo Taj shakespeherijanski rag – Tako je elegantan

Evo čovjeka sa tri štapa, i evo Točka, A tu je i jednooki trgovac, dok je ova karta,Ova prazna, nešto što on nosi na leđima, Što je meni zabranjeno vidjeti. NemaObješenog čovjeka. Čuvajte se smrti od vode. 55Vidim gomile kako hodaju u krug. Hvala Vam. Ako vidite dragu gđu EquitoneRecite joj ja sama donosim horoskop: Čovjek mora danas biti jako oprezan.

Nestvarni Grade 60Pod smeđom maglom zimskog svitanja, Gomila se slijevala preko Londonskog mosta, toliko njih, Nisam mislio da je smrt tolike uništila. Bilo je uzdaha, kratkih i rijetkih, A svak bi držao pogled pred svojim nogama. 65Slijevali su se uzbrdo i niz ulicu Kralja Williama, Do mjesta gdje je Sveta Mary Woolnoth zvonila satS muklim konačnim kucajem na devet. Tu vidjeh nekog poznatog i zaustavih ga viknuvši: ‘Stetsone!Ti što bješe sa mnom na brodu kod Mylae! 70Ono truplo što ga posadi lani u bašti, Je li počelo klijati? Hoće li ove godine cvasti?Ili mu je nenadani mraz poremetio lijehu?O, pazi da Pas mu se ne približi, taj prijatelj ljudi,Ili će ga pandžama svojim opet iskopati! 75Ti! hypocrite lecteur! – mon semblable – mon fre re!’

II. PARTIJA ŠAHA

Stolica u kojoj je sjedila, kao ulašteni prijesto, Blistala je na mramoru, gdje je ogledalo,Poduprto stubićem izgrađenim sa lozom i grožđemIz kojih je virio zlatni Kupidon, 80(A drugi je skrivao oči iza krila), Podvostručilo plamene sedmokrakog svijećnjaka, Odražavajući svjetlo na stol dok se Sjaj njenih dragulja uzdizao njemu u susret, Iz bogato napunjenih satenskih kutija. 85U bočicama od bjelokosti i bojenog stakla, Nezačepljenim, vrebaju njeni čudni sintetički mirisi, Kao masti, u prahu ili tečni – plašeći, zbunjujućiI remeteći pamet miomirisima; kad bi ih zrak od prozora

T. S. Eliot (1888–1965) T. S. Eliot (1888–1965)Tako inteligentan 130‘Što sad da radim? Što da radim?Izjurit ću kakva sam i hodati po uliciSa spuštenom kosom, ovako. Što ćemo raditi sutra? Što ćemo ikad raditi?’Vruća voda u deset. 135A ako je kišno, u četiri zatvoreni auto. I igrat ćemo partiju šaha, Stišćući oprezne oči, čekajući da na vrata zakuca bilo ko.

Kad je Lilin muž pušten iz vojske, velim ja –Otvoreno sam govorila, sama sam joj rekla, 140POŽURITE MOLIM VAS, VRIJEME JESad kad se Albert vraća, sredi se malo. Pitat će te što je bilo s onim novcima što ti ih dadeDa si nabaviš zube. Dao ti je, bila sam tu. Izvadi ih sve, Lil, uzmi finu protezu, 145Rekao je, kunem se, ne mogu te gledat. A ne mogu ni ja, velim ja, i misli na jadnog Alberta,Bio je u vojsci četiri godine, htjet će se provesti,A ako mu ti to ne pružiš, bit će drugih koje hoće, velim ja. A je li, veli ona. Tako nešto, velim ja. 150Pa da znam kome ću zahvaliti, veli ona i pogleda me ozbiljno. POŽURITE MOLIM VAS VRIJEME JE.Ako ti se ne sviđa, ti nastavi tako, velim ja.Druge mogu birati, ako ti ne možeš. Ali ako Albert razguli, neće bit’ jer ti nisam rekla. 155Trebaš se stidjet, velim ja, izgledaš tako staro.(A tek joj je trideset jedna.)Ništa ja tu ne mogu, veli ona, s kiselim licem, To je od onih pilula što sam uzimala da pobacim, veli ona. (Već ima petero i skoro je umrla od malog Georga.) 160Apotekar veli da će sve biti dobro, ali ja više nisam ona stara. Ti jesi prava budala, velim ja. Pa, ako te Albert ne pušta na miru, to je to, velim ja, Što si se udala ako nećeš djecu?POŽURITE MOLIM VAS VRIJEME JE. 165Pa, te nedjelje kad se Albert vratio skuhali su vruću šunku,I pozvali me na večeru, da je pojedemo dok je vruća – POŽURITE MOLIM VAS VRIJEME JE. POŽURITE MOLIM VAS VRIJEME JE. Laknoć Bille. Laknoć Lou. Laknoć May. Laknoć. 170Pa-pa. Laknoć. Laknoć. Laku noć, gospe, laku noć, drage gospe, laku noć, laku noć.