Post on 11-Feb-2020
SLOBODAZA SVE!
ZNACIVREMENAGODI©TE 36 • BR. 1 • GODINA 2012.
“Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne
dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.2
Sadræaj:tema broja: SLOBODA ZA SVE
Dr. sc. D. Matak
urednik
Promišljanje o
najistaknutijem i
najsvetijem simbolu
kršćanstva, križu, vrlo često
je nerazumljivo, uvijeno
u nepotrebnu tajnovitost i
površno. Međutim, osnovna
poruka događaja na križu,
kada je Nevini osuđen i
ubijen, oslobođenje je od
raznih ropskih stanja i
ponašanja. U Bibliji nalazimo
i druge izraze koji opisuju
posljedice Isusove smrti na križu kao što su: spasenje,
izbavljenje, otkupljenje, posinjenje umjesto odbačenosti;
svetost nasuprot grešnosti; sloboda i život u zamjenu za
tamnicu i smrt.
Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani
dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima
stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne
ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto
bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje
i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu.
Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju.
Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene
formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu
paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi:
“Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu
nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini
zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju
djela njegova.” (Ivan 3,19-20)
Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu
od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost
omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od
obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo
biti slobodni:
1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče,
oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa
nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako
revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači
duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego
dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li
ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona
je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim
primjerom. Valja ju samo živjeti!
2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime
prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima
Clifford Goldstein Vremena se mijenjaju ............... 18-19
Mark Kellner Steve Jobs: razmišljanje
jednog pisca .............................. 20-21
John Rowe Sloboda za sve .............................. 4-7
Nick Allen Najzdraviji grad ....................... 26-27
Harold Harker Puritanci ....................................... 8-9
Harold Harker Ekumenski diplomat,
Martin Bucer ............................. 10-11
Eric Webster Arapska pobuna ........................ 12-13
Martin Surridge Afganistan: zemlja koju
je sloboda zaboravila ................ 15-17
Puritanci su bili doista osobiti ljudi, spremni
napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi
započeli novi život u divljini, samo kako bi bili
slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u
skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.
duhovno razmiπljanje
ZDRAVLJE
“Nitko ne želi umrijeti.
Čak i ljudi koji žele ići
na nebo ne žele umrijeti
da bi tamo došli,”
Stanovnici kalifornijskog grada
odupiru se dolasku restorana
McDonald’s.
Gary Hopkins Objedujte sa svojom djecom ..... 28-29
Naslovna stranica: Krešimir Godina
Steve Wohlberg Đavolja vrata u spiritizam ....... 22-23
Samir Selmanović Božja narav .................................... 24
Sandra Blackmer Roditeljska hrabrost ...................... 25
Sloboda za Sloboda za
3
SLOBODA ZA SVE
univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti
oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah
počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji
su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti
me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42)
Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće
da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.”
(1 Timoteju 2,4)
3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti
vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte
vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti
čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada
vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista.
Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i
čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom
Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna
poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala
je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz
egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode
od svake vrste ropstva. Nakon ostvarenja vjekovnih
nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen
je simbolični podsjetnik na središnji događaj
povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije.
Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1
Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena
nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i
ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.
4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao
kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje
mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology
Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je
napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da
je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato
što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for
a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165)
Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati
optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu;
ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno
postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje
u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje
pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje
slobodno izražavamo prema svim ljudima.
Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da
ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan
odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom
smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju
je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije
dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela
kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na
kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može
ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.
Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i
uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu
preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa
od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za
tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne
dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.”
(Galaćanima 5,1)
“Koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” .................................................................................................. (1 Timoteju 2,4.)
sve na Kriæusve na Kriæu
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.4
SLOBODA ZA SVE
Sjedinjene Američke Države su
u demografskom smislu zemlja
u kojoj žive kršćani i jamče
nekršćanima pravo na bogoštovlje
po vlastitom izboru. Religijski
su konzervativci, koji često tvrde
da su SAD “kršćanska” država u
smislu javne vlasti, sve više počeli
povezivati ovu vrlo upitnu tvrdnju
s pravilom o religijskoj snošljivosti
koja prevladava u “kršćanskim”
narodima. Smatraju kako upravo
stoga što je Amerika “kršćanska
država” nekršćani imaju pravo na
slobodno bogoštovlje. Jedan je
konzervativni kršćanski pisac (John
Sloboda za sve Zašto nekršćani
imaju pravo na
bogoštovlje u
“kršćanskim”
državama?John Rowe je diplomirani pravnik i ekonomist
Chalfant, “Christian Revival in
U.S.—Can It Really Happen?” World
Net Daily.com, 28. rujna 2004.)
nedavno rekao: “Svaki građanin koji
uživa američke slobode, osobito
slobodu bogoštovlja po vlastitom
izboru, ili nikakvog, ima obvezu
braniti judeo-kršćanske temelje
i zakone naše države koji takvu
slobodu omogućuju.”
Protestantsko podrijetlo vjerske slobodeVjerska sloboda doista ima
kršćansko (protestantsko) podrijetlo
koje prethodi prosvjetiteljstvu.
Ironija je u tome što vjersko
pravo, postavljanjem zamisli o
“kršćanskoj” državi, stoji u snažnoj
suprotnosti s kršćanskom tradicijom
neophodnom za osiguravanje
vjerske slobode i odvajanje crkve
od države u Americi. Jedino
odbacivanjem tvrdnje da su civilne
vlade ispravno “osnovane” samo kao
javni “kršćanski” entiteti, protestanti
u ranoj Americi mogli su doći do
zaključka kako nekršćani trebaju
imati slobodu bogoštovlja.
Protestanti su se razilazili u
mišljenjima oko pitanja zahtijeva
li Biblija vjersku snošljivost. U
5
protestantizmu su se pojavile
dvije različite tradicije. Prva, koju
nazivam tradicijom “kršćanske
države”, nije davala doslovno
nikakvu zaštitu vjerskim
manjinama. Tradicija “kršćanske
države” sastojala se prvenstveno
od prevladavajućih sekti, tj. onih
koje su imale moć. Promišljanjem
o iskustvu progonstva disidentski
su protestanti oblikovali zamisao da
crkva i država trebaju biti odvojene,
te da ljudima treba biti dopušteno
bogoštovlje sukladno nalogu savjesti
pojedinca.
Tradicija “krπanske dræave”Rani protestanti, poput njihovih
katoličkih prethodnika, zapravo nisu
vidjeli razliku između crkve i države.
Iako je Rimska crkva progonila prve
protestante, kad su takvi protestanti
prevladali u nacionalnoj državi,
naginjali su istoj nesnošljivosti
kao i njihovi prethodnici, katolici.
Tako je John Calvin, dok je bio
upravitelj Ženeve, podigao idealnu
“kršćansku državu”, ali je otišao tako
daleko da je poslao u smrt jednoga
od svojih protutrinitarističkih
kritičara. U Americi su puritanci
koje je predvodio John Winthrop
osnovali koloniju Massachusetts Bay
koja je bila “novi Izrael”, savršena
“kršćanska zajednica naroda”
utemeljena na savezu s Bogom, a u
kojoj je biblijski zakon, praktično u
cijelosti, bio ugrađen u civilni zakon.
U ovom su modelu bili progonjeni
Anne Hutchinson i drugi.
Problem ove tradicije nije
bila toliko njezina biblijska
neautentičnost – sjetimo se da su
Calvin i Winthrop poznavali Bibliju
jednako kao i ostali – koliko vjerski
progon kao njezina praktična
posljedica. Povijest pokazuje da,
kada je vlast uključena u odlučivanje
o tome što je vjerski ispravno, tada
pojedinci kao otpadnici, kao i
konkurentske sekte bez iznimke trpe
zbog nepoštivanja prevladavajućeg
vjerskog mišljenja. Tome svjedoče
slučajevi Michaela Servetusa,
unitarijanca kojega je Calvin dao
usmrtiti, te baptista u Americi koji
su se morali boriti sa “ svjetinom,
uhićenjima, okovima, kaznama i
stupovima za bičevanje”.
Disidentska protestantska tradicija vjerske slobodeU ozračju vjerskih progona Roger
Williams, protestantski evanđeoski
kršćanin, počeo je dovoditi u pitanje
zamisao “kršćanske zajednice
naroda”. Williams je bio jedan od
prvih protestanata koji se zalagao
za isključivo svjetovnu civilnu
vlast. Williams je 1644. godine
napisao da “sve civilne države
sa svojim zastupnicima pravde,
u svojim pojedinim ustrojima i
upravama, su… u biti građanske,
te stoga nisu ni suci, ni upravitelji
niti branitelji duhovne ili kršćanske
države i bogoštovlja”. “Dopuštenje”
za ispravno bogoštovlje nije
pripadalo samo kršćanima već
i “najbezbožnijim, židovskim,
turskim ili protukršćanskim
savjestima”. Williams je smatrao
bogohulnom zamisao da je bilo koja
javna uprava koja je kao ustanova
sastavljena od palih ljudskih bića
“kršćanska”. Williams je smatrao
kako se “niti jedna građanska država
ili zemlja ne može zvati kršćanskom,
iako su u njoj kršćani”.
I više od toga, Williams je
vjerovao kako se osobine koje
trebaju posjedovati djelotvorni
javni vladari jednako tako mogu
naći i među nekršćanima kao
i među kršćanima. Zadaću je
građanskog suca usporedio s
onom kapetana, trgovca, liječnika
ili odvjetnika. Rabeći usporedbu
građanskog vladara s kapetanom
broda, Williams izjavljuje kako
“neznabožački ili protukršćanski
kapetan može biti jednako sposoban
dovesti brod do željene luke poput
bilo kojeg kršćanskog pomorca ili
kapetana na svijetu, te isti posao
obaviti jednako sigurno i brzo”.
Williams je kao vjernik tvrdio
kako Biblija potvrđuje njegovu
teoriju o svjetovnoj vlasti. Ipak,
biblijski puritanci čija je stajališta
Williams izazivao nisu prihvatili
njegovo razumijevanje Pisma. Tako
je Williams protjeran iz puritanskog
Massachusettsa na Rhode Island
gdje je oživotvorio svoju viziju
vjerske slobode.
Iako je Williamsov utjecaj na
naše (američke, prim. prevoditelja)
utemeljitelje sporan, on je osnivač
tradicije protestantskog disidentstva
u Americi koje je doista bilo politički
neophodno za osiguravanje vjerske
slobode i odvajanja vjere najprije na
državnoj razini, a onda, posljedično,
i u svakoj od država.
Prosvjetiteljski pridonos vjerskoj slobodi Prosvjetiteljski su filozofi, a
najzapaženiji među njima bio
je John Locke koji je 1689.
John Locke Thomas Jefferson
“Pazite da ne bi možda ta vaša sloboda bila spoticaj nejakima.” ................................................................................... (1 Korinćanima 8,9)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.6
godine napisao svoju zamolbu
za vjerskom slobodom, A Letter
Concerning Toleration (Pismo
glede snošljivosti), preoblikovali
protestantsku skrb za mogućnost
bogoštovlja prema nalogu savjesti
u “neosporivo pravo”. John Locke
je, dakle, izvršio najveći utjecaj
na utemeljitelje poput Thomasa
Jeffersona i Jamesa Madisona, a ne
Roger Williams. Madison je savšeno
obuhvatio Lockeovo mišljenje kad
je napisao: “Tako se religija svakog
čovjeka mora ostaviti uvjerenju i
savjesti svakog čovjeka; i pravo je
svakog čovjeka iskazivati je kako
mu to uvjerenje i savjest nalažu. Po
svojoj je naravi to pravo neotuđivo”.
Locke i naši (američki)
utemeljitelji nakon njega, ljudska
su prava, u konačnici, povezivali s
Bogom. Stoga vjerski konzervativci
to smatraju dokazom povezanosti
naših građanskih prava i
judeo-kršćanske teologije.
No, s ovom je pretpostavkom
povezano mnoštvo problema.
Prvo, liberalni koncept “prava”
nije tradicionalni judeo-kršćanski
koncept. Općenito svjetovno
poimanje kako je Bog čovjeku dao
neotuđiva prirodna prava nigdje
se u Bibliji ne može naći. Ovakva
nova “istina” je “otkrivena” golim
razumom. U uspješnici Allana
Blooma i Saula Bellowa, The
closing of the American Mind piše:
“Zamisao kako čovjek posjeduje
neotuđiva naravna prava… izum je
[prosvjetiteljske] filozofije. Prava…
su suvremena novost, te nisu dio
zdravorazumskog jezika politike ili
klasične političke filozofije. Hobbs
je pokrenuo zamisao o pravima, a
najveći joj je ugled dao Locke”.
Još je važnije znati kako je
dvojbeno da je Bog o kojemu su
filozofi govorili kao o Darovatelju
tih “prava,, bio biblijski Bog,
vjerojatnije je da je to bio deistički,
nepravovjerni Bog prirode.
Uzmimo, primjerice, Deklaraciju
o neovisnosti koja tvrdi da “Bog
prirode” dodjeljuje čovjeku “neka
neotuđiva prava, a među njima
su život, sloboda i potraga za
srećom”. Walter Berns, socijalni
konzervativac čije su znanstvene
preporuke besprijekorne, u svojoj
knjizi Making Patriots piše: “Bog
koji je tu prizvan je Bog prirode, a
nije, ili, nedvojbeno nije, biblijski
Bog, nije to onaj Bog za kojeg
danas 43 posto Amerikanaca…
tvrdi da Ga redovito štuju na Šabat.
Bog prirode ne daje zapovijedi.
Nitko ne može otpasti od njegove
milosti, pa ga stoga nitko nema
razloga moliti tražeći oproštaj.
On ne daje obećanja. Naprotiv, on
nas je obdario “nekim neotuđivim
pravima”, pa nas je onda ostavio
same uz spoznaju, ili barem s
uvjerenjem kako se nikada neće
miješati u naše poslove. K tome,
on nije ljubomorni Bog, on nam
dopušta, u stvari, on nas obdaruje
pravom da obožavamo druge
bogove ili čak nikakve bogove”.
Velik je broj pravovjernih
kršćana u vrijeme utemeljenja
naseljavao Ameriku, a većina ih
je, poput evanđeoskih kršćana
današnjice, podržala Deklaraciju
o neovisnosti. No, dvojimo da su
oni odali poštovanje nekome koga
su smatrali nebiblijskim Bogom.
Kao što Berns piše: “Za razliku od
Jeffersona, Madisona i ostalih, većina
običnih Amerikanaca u to vrijeme…
vjerojatno je… prihvatila kao gotovu
činjenicu da je Bog prirode, koji ih
je obdario neotuđivim pravima,
uključujući slobodu savjesti, bio
brižljivi biblijski Bog. Koliko god ovo
bilo loše po pitanju doktrine – Biblija
nigdje ne govori o neotuđivim ili
prirodnim pravima ili slobodi da
štujemo ili ne štujemo po vlastitom
izboru – toliko je to bilo dobro za
Ameriku u političkom smislu”.
Sloboda bogoπtovlja, Deset zapovijedi i dræavni zakonKada je naša (američka) država
utemeljena kao liberalna
demokracija, politička je nužnost
zahtijevala da većina Amerikanaca,
od kojih su mnogi bili pravovjerni
kršćani, prihvati kako Bog daruje
pojedincu prirodna prava. Moglo
se logički zaključiti (mnogi i jesu)
da je kršćanstvo, ako se ispravno
razumije, sukladno s teorijom
SLOBODA ZA SVE
John Calvin James Madison Roger Williams
7
prava na slobodu. Williamsovo
razumijevanje kršćanstva je moglo
prihvatiti kako kršćanski Bog
daruje ljudima neotuđivo pravo na
“štovanje drugih bogova ili nikakvog
boga”. Stoga nas ne treba iznenaditi
što su disidentski protestanti i
prosvjetiteljski racionalisti djelovali
zajedno kako bi religiju lišili
državnog položaja i omogućili
vjersku slobodu u ovoj državi.
Ipak se zamisao da su građanske
vlasti valjano “zasnovane” u smislu
državne vlasti kao “kršćanske”,
sukobljava s doktrinom o Bogu
koji nekršćanima daruje vjerska
prava. Mnoge su američke kolonije,
osobito Winthropov puritanski
Massachusets, bile utemeljene
kao “kršćanske države” koje su
ugradile biblijski zakon, praktički u
cijelosti, u građanski zakon. Doista,
David Barton, omiljeni učenjak
mnogih vjerskih konzervativaca,
u izjavi koju je dao američkom
pokrajinskom sudu podržavajući
javno isticanje Deset zapovijedi,
ponosno navodi primjere takvih
kolonijalnih građanskih uredbi
temeljenih na prvoj zapovijedi i
dijelovima Biblije koji su propisivali
smrtnu kaznu za otvoreno štovanje
“bilo kojeg drugog boga osim
Gospodina Boga”.
U svom spisu Barton tvrdi kako
su “Deset zapovijedi… dramatično
utjecale na američki zakon i kulturu,
snagom sličnom onoj koju ima
Deklaracija o neovisnosti, Ustav i
Zakon o pravima”. Začudo, opaža
kako “kritičari često ukazuju na
koloniju na Rhode Islandu pod
upravom Rogera Williamsa i
nedostatak građanskih zakona
za prve četiri zapovijedi kako bi
‘dokazali’ da je američko društvo
tradicionalno rukovođeno bez prve
‘ploče’. No, propuštaju spomenuti
da je kolonija na Rhode Islandu
bila jedina od 13 kolonija koja nije
imala građanske zakone koji su
proizlazili iz prvih četiriju božanskih
zapovijedi, s takozvane “prve
ploče”. Znakovito je da su sve ostale
američke kolonije uklopile svih
Deset zapovijedi u vlastiti zakonski
kodeks”.
Barton očito ne zamjećuje
upadljivu nedosljednost u
prihvaćanju Deklaracije o
neovisnosti i vjerovanja da su Deset
zapovijedi pravilno uklopljene
u građanski zakon. Primjerice,
Jefferson, tvorac Deklaracije,
smatrao je kako ‘Bog prirode’ daje
ljudima pravo na štovanje ni jednog
boga ili 20 bogova. Međutim,
‘ljubomorni’ biblijski Bog u Svojoj
prvoj zapovijedi izričito zabranjuje
štovanje lažnih bogova. Na drugim
mjestima u Starom zavjetu Bog
zapovijeda da oni koji nagovaraju
druge na štovanje ‘lažnih bogova’
budu kamenovani do smrti.
Evo zagonetke: ako Bog nama
daje pravo da štujemo nijednog
boga ili 20 bogova, onda prve
četiri zapovijedi i još mnogi drugi
dijelovi Pisma nemaju ništa s našim
državnim zakonima. K tome, ako su
Jeffersonov Bog prirode i biblijski
Bog jedan te isti Bog, onda taj Bog
daje ljudima neotuđivo pravo da
čine ono što On u Bibliji izričito
zabranjuje. A, ako se ova zamisao
primijeni na druga područja
društvenog života (primjerice na
izvanbračne afere, homoseksualne
odnose ili predbračne spolne
odnose) onda bi mogla iz korijena
redefinirati gledište vjerskih
konzervativaca na ono što bi
trebalo biti prihvatljivo društveno
ponašanje.
John Rowe je završio pravo
i ekonomiju i poučava na
Sveučilištu Philadelphia.
Pretpostavljam kako će neki
vjerski konzervativci, svjesni
ove potencijalne nedosljednosti,
jednostavno poreći da nekršćanski
štovatelji imaju bilo kakva zakonska
vjerska prava (što je prilično
ekstremno stajalište svih osim
kršćanskih obnovitelja). Ako je to
slučaj, što je onda s tvrdnjom da
upravo zato što prava dolaze od
biblijskog Boga nekršćani imaju
pravo na štovanje u ovoj državi? D.
James Kennedy, Roy Moore i Jerry
Falwell su promicali ovu tvrdnju
istodobno izjavljujući kako su Deset
zapovijedi temelj naših građanskih
zakona.
Sada vjerski konzervativci mogu
uzvratiti kako Bartonova stajališta
ne predstavljaju i njihova stajališta.
Ipak, većinske su organizacije za
vjerska prava, poput Focus on the
Family Jamesa Dobsona, Coral Ridge
Ministries D. Jamesa Kennedyja,
“700 Club” Pata Robertsona i
još neke organizacije podupirale
Bartonov rad. Čak je i Republikanski
nacionalni odbor za vrijeme vlade
predsjednika Busha rabio Bartonove
usluge političkog savjetovanja.
Bartonova snažna izjava u
najmanju ruku pokazuje kako netko
ne može ozbiljno vjerovati oboma,
dakle i tomu da svih Deset zapovijedi
služe kao osnova našim građanskim
zakonima i tomu da nekršćani
trebaju imati pravo štovati prema
naredbi vlastite savjesti. Kršćani
moraju odabrati ili jedno ili drugo
viđenje vlasti. Kada neki iz Vjerskih
prava zagrme kako moraju “ponovno
vratiti Ameriku” i američku vlast
natrag njezinu potpunom “judeo-
kršćanskom temelju” onda zvuče
poput Johna Winthropa. Zaželimo
tad da počnu djelovati po onoj
‘drugoj’ kršćanskoj tradiciji (Rogera
Williamsa), po onoj koja je pomogla
da Sjedinjene Američke Države
dobiju pravu slobodu.
“Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego
– ljubavlju služite jedni drugima.” .......................................................................................................................................(Galaćanima 5,13.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.8
SLOBODA ZA SVE
Po svojoj je veličini i trgovini
Boston, koji se nalazi na istočnoj
obali Engleske u Lincolnshireu,
davnih 1300-ih godina bio
suparnička luka Londonu. Tu se
1607. godine mala skupina hrabrih
ljudi iz pokrajina Nottinghamshire
i Lincolnshire jedne tamne noći
potajno skupila kako bi se upustili
u protuzakonit pothvat. Kao što i
danas mnogi čine, oni su napuštali
svoju zemlju bez dopuštenja. Prema
planu, trebali su ići u Boston u
Novoj Engleskoj.
U sjeni ih je čekao mali brod.
Kapetan se broda složio da malu
skupinu preveze iz Engleske u
Nizozemsku gdje su planirali
započeti novi život slobodni da
vjeruju i štuju prema vlastitom
izboru. Nekoliko su dana mali čamci
neprimjetno prevozili bjegunce i
njihove obitelji do broda u koji su
položili sve svoje dragocjene nade.
Ali, kad se cijela skupina već
ukrcala na brod, shvatili su da su
uhvaćeni u zamku. Kapetan ih je
prevario i o njihovim namjerama
izvijestio vlasti. Vojnički se odred
uskoro pojavio na brodu i putnike
zarobio.
Tko su bili ti putnici?Putnici u ovoj skupini imali su
religijska uvjerenja prema kojima
su ih nazivali puritancima. Oni su
bježali od ugnjetavanja u Engleskoj.
Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće
predstavljaju buran period za
religijska uvjerenja u Europi.
Protestantska se reformacija
proširila većim dijelom kontinenta
stvarajući nove crkve i duboko
mijenjajući mišljenja i vjerovanja
mnogih slobodnih mislilaca unutar
PuritanciPuritanci su bili doista osobiti ljudi, spremni napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi započeli novi život u divljini, samo kako bi bili slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.
Harold Harker
službene crkve. No, dok su jedni
željeli korjenitiju promjenu, drugi
su bili zadovoljni, te su htjeli stanku
i ograničenje reformi na one već
postignute.
U to su vrijeme mnogi u Engleskoj
osjećali kako je reformacija
nedovoljno promijenila mnoga
vjerovanja i običaje Anglikanske
crkve, što su još uvijek, barem što se
njihovog mišljenja i savjesti ticalo,
previše sličili onima u Katoličkoj
crkvi. Njih su nazivali puritancima.
Oni su željeli da se reformacija
nastavi sve dok se vjerovanja i praksa
Anglikanske crkve ne usklade s
Biblijom i dođe do čistoće (purity)
života, pa otuda i naziv puritanci.
Ovaj naziv možemo pratiti od oko
1560. godine, iako neki vjeruju
da je prvobitno bio pogrdan,
povezan s katarima ili albigenzima
u južnoj Francuskoj, negdje oko
dvanaestog ili trinaestog stoljeća.
Katari su njegovali čist život koji
je bio u suprotnosti s ljudima i
crkvom njihova vremena. Možda
je bliže istini ipak povezanost ovog
pojma s anabaptistima u Švicarskoj
i Nizozemskoj koji su svoje
bogoštovlje nastojali iskazivati u
potpunom skladu sa Svetim pismom.
Današnji naziv puritanac nastao je
kao posljedica protjecanja vremena
i povezivanjem s nekim američkim
puritancima, a podrazumijeva
krajnje konzervativan oblik
vjerovanja koje izbjegava svako
zadovoljstvo. Ipak, kako je to
rekao uvaženi pisac C. S. Lewis:
“Ove puritance moramo smatrati
suprotnošću onima koji danas nose
to ime: oni su bili mladi, oštroumni,
progresivni intelektualci, vrlo
moderni i suvremeni.” Oni nisu
bili protiv zadovoljstava, ali su se
usredotočili na ispravan život i
produbljivanje svog vjerskog iskustva
preko poštenog, moralnog ponašanja
i jednostavnog bogoštovlja.
Nakon što se kralj Henrik
VIII. odvojio od Rima i proglasio
poglavarom crkve u Engleskoj, malo
se toga promijenilo u religijskom
sustavu crkve. Evanđelje je načinilo
neke pomake, ali su puritanci i dalje
vidjeli kako je crkva vrlo daleko
od apostolske crkve. Kraljevska je
obitelj lutala tamo-amo između
9
protestantizma i katolicizma.
Kraljica Mary je imala izričitu
namjeru vratiti Englesku u katoličko
stado. Elizabeta I. je nastavila
Englesku usmjeravati prema
protestantskom vjerovanju. James
I. je bio protivnik katoličanstva, no
James II. se obratio na katoličanstvo.
No, niti jedan od ovih vladara nije
ponudio potpunu vjersku slobodu.
Koje je god vjere i prakse bio
vladajući kralj, pred zakonom se
smatralo kako to treba biti vjera i
praksa svih ostalih u zemlji.
Puritanci su željeli stabilnost
unutar protestantskog stada, ali i
religiju koja će voditi k pobožnom
životu. Istinskom religijom smatrali
su onu koja će na pozitivan način
utjecati na svakodnevni život
čovjeka, dakle nečim što je daleko
uzvišenije od same odanosti ili
pokornosti ljudskom autoritetu.
Sebe su smatrali “pobožnima”, a sve
ostale u Anglikanskoj crkvi držali
su privrženima, kako su to nazvali,
“papinskom sujevjerju i svjetovnosti”.
U drugoj polovici 1500-ih
godina male su skupine puritanaca
počele smatrati kako je odvajanje
od Anglikanske crkve jedini
način da crkvu usklade sa svojim
vjerovanjima. U početku su ih
stoga nazivali separatistima ili
disidentima. Kongregacionalizam,
pri kojem je svaka skupina vodila
svoje poslove neovisno o višem
denominacijskom ili hijerarhijskom
autoritetu, bio je samo jedan dio
njihova načina razmišljanja.
Početkom 17. stoljeća škotski
kralj James VI. postaje engleski kralj
James I., a on je smatrao puritanska
stajališta krivovjerjem. Osobito
se protivio njihovu negiranju
takozvanih “božanskih kraljevskih
prava”, što je bila vrlo zgodna
politička i religijska doktrina koja
je kruni davala apsolutnu vlast.
Smatrao je kako on treba donositi
konačne prosudbe u religijskim
pitanjima, a to puritanci nikako nisu
mogli prihvatiti.
U to se vrijeme religijski
konformizam smatrao odanošću
kruni. Zakonom propisana sloboda
vjere i savjesti, koju danas mnogi
smatraju gotovom činjenicom,
onda nije postojala, već je za nas
postignuta žrtvovanjem života ljudi
koji su odanost Bogu držali iznad
odanosti bilo kojem čovjeku ili
ustanovi na zemlji.
Separatisti iz Babwortha,
Scroobyja i Sturton-le-Steeplea
smatrali su kako su im životi u
opasnosti zbog nastalog sukoba s
vlastima. U Scroobyju im je vođa bio
William Brewster, upravitelj pošte,
zajedno s Richardom Clyftonom,
bivšim svećenikom. Vođe su im bili i
John Robinson te William Bradford.
Strah od progona bio je razlogom
što su se oprostili od svoje domovine
i potražili utočište u prekomorskim
zemljama. Sukob s vlastima postao
je presnažan pa nisu vidjeli drugog
rješenja.
To su bili oni koje su 1607. godine
zarobili u Bostonu. Na spomeniku
na obali rijeke Haven ukratko je
ispisana povijest ove skupine koja
je postala poznata pod imenom
Pilgrim Fathers.
Ostavljeni na suhomTako izdani i zarobljeni, mnogi su
od ovih ljudi odvedeni u zatvore.
Većina je nakon mjesec-dva
puštena, no vođe su zadržane u
zatvoru u mjestu danas poznatom
kao Guildhall, čekajući suđenje na
sudu koji je donosio presude za
najozbiljnije slučajeve zločina.
Ipak su svi uskoro oslobođeni, te
su se ponovno okupili u Scroobyju.
Neometeni neuspjehom i službenim
prijetnjama, načinili su novi plan
bijega za sljedeću godinu.
Tako su se 1608. godine zaputili
prema rijekama Humber i Trent.
Kako bi izbjegli sumnjivost zbog
zajedničkog odlaska, žene su putovale
odvojeno od muževa. Ovaj su put
unajmili nizozemski brod kojim je
upravljao suosjećajniji kapetan.
Čamci su prevezli žene i djecu
niz rijeke Humber i Trent do
Killingholme Creeka koji je danas
luka Immingham. Brod je stigao
vrlo rano sljedećeg jutra i počeo
ukrcavati muškarce. Čamci koji su
prevozili žene i djecu nasukali su
se u mulju zbog povlačenja vode i
tako zadržavali ukrcavanje. A onda,
upravo kad je prvi od njih stigao
blizu nizozemskog broda, velika
skupina vojnika pješaka i konjanika
stigla je na obalu.
Nizozemski kapetan, ugledavši
njihovu snagu i oružje koje su imali,
odlučio je dići sidro i uz povoljan
vjetar otploviti niz rijeku prema
Sjevernom moru do Nizozemske.
Muškarci na brodskoj palubi mogli
su samo s bolom gledati kako
njihove bespomoćne žene i djeca
nestaju u magli. Dva tjedna kasnije
pristali su u Nizozemskoj.
U međuvremenu, vlasti nisu
znale što učiniti sa ženama i djecom
bjegunaca, jer su žene samo govorile
kako žele biti sa svojim muževima.
Uskoro su ih sve pustili, te su se
krajem godine obitelji ponovno
ujedinile u Nizozemskoj.
Tamo su se smjestili u Leydenu,
gdje su živjeli kao došljaci u stranoj
zemlji, prihvaćajući najslabije
plaćene poslove kako bi preživjeli,
a istodobno uživajući slobodu
koju nisu mogli iskusiti u svojoj
domovini Engleskoj.
Uvjeti su se malo popravili, no
nakon nekog vremena ponovno
su se suočili s vjerskim pritiskom
da se pokore. Kako bi mogli
živjeti vjeru i štovati prema svom
izboru bez stalnih naredbi koje su
izdavali kraljevi, kraljice ili vjerska
hijerarhija, odlučili su kako će
morati potražiti utočište daleko
preko oceana u novom svijetu
zvanom Amerika. Danas nam je
ova skupina separatista poznata kao
Pilgrim Fathers.
Budući navikli na vjersku slobodu,
teško nam je danas zamisliti sebe
na njihovu mjestu. Morali su to
biti doista osobiti ljudi, spremni
napustiti svoj dom i svoju imovinu
kako bi započeli novi život u divljini,
samo kako bi bili slobodni vjerovati
i iskazivati bogoštovlje u skladu sa
zahtjevima vlastite savjesti.
“Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge –” ...................................(1 Petrova 2,21.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.10
SLOBODA ZA SVE
Bucer je rođen 1491. godine u
Sélestatu, gradiću udaljenom oko
40 kilometara od Strasbourga, u
slobodnom kraljevskom području
Alzasa, koje je u to vrijeme bilo
dio germanskog područja Svetog
rimskog carstva. U djetinjstvu je
pohađao prestižnu latinsku školu
i u dobi od 15 godina pridružio
se dominikanskom redu. Nije bio
pretjerano oduševljen samostanskim
životom, ali je znao da su
dominikanci poznati po tome što su
nudili temeljito školovanje. Bucer
je kasnije tvrdio kako ga je djed
natjerao da se pridruži redu. Nakon
zaređenja, dobio je službu đakona, a
konačno i svećenika.
Kada je Martin Luther 1517.
godine prikovao svojih 95 teza
na vrata vittenberške crkve u
Njemačkoj, Bucer je bio student na
sveučilištu u Heidelbergu. Sljedeće
godine susreo je Martina Luthera i
nakon što se uvjerio da je Luther u
pravu, zatražio je da bude oslobođen
od dominikanske prisege. Njegovoj
je želji udovoljeno. Godine 1522.
upoznao je i vjenčao se s Elisabeth
Silbereisen, bivšom časnom sestrom,
te tako postao jedan od prvih među
reformatorima koji je bio svećenik i
prekinuo svoj zavjet celibata.
Bucerovo prihvaćanje Lutherova
nauka i sklapanje braka uzrokovalo
je veliko neodobravanje u Katoličkoj
crkvi. Unatoč tomu, dvije je
godine imao moralnu i novčanu
potporu moćnog viteza po imenu
Franz von Sickingen koji ga je
potaknuo da studira na Sveučilištu
u Wittenbergu. Bucer je ponudu
prihvatio, no na putu prema
Wittenbergu zaustavio se u gradu
zvanom Wissembourg, gdje ga je
Ekumenski diplomat, MarHarold Harker Otac i djed su mu bili bačvari i imali
su isto ime – Claus Butzer, ali njega je
povijest zabilježila pod imenom Martin
Bucer. Možda ipak nikada niste za njega
čuli, iako je bio vrlo značajna osoba u
protestantskoj reformaciji u šesnaestom
stoljeću.godine pobjegao u grad Strasbourg
koji je već tada bio jaka potpora
Lutherovoj reformaciji. U
Strasbourgu je postao kapelan
reformatoru imenom Matthew
Zell. Grad je Buceru garantirao
državljanstvo, što mu je davalo
određenu mjeru zaštite.
Kada je gradsko vijeće zatražilo
od reformatora da načini službenu
izjavu o svojim vjerovanjima, Bucer
je odgovorio s 12 članaka koji su
saželi učenja reformacije. U ovim
člancima branio je opravdanje
vjerom i odbacio misu, klanjanje
svecima, doktrinu o čistilištu i
papinski autoritet.
Bucer je bio rani zagovornik
ekumenizma – ostavljao je po
strani drugorazredne doktrinarne
probleme u korist crkvenog
jedinstva. Jedan od glavnih
problema koji je uzrokovao podjele
protestantizma onog vremena bilo je
značenje kruha i vina u euharistiji.
U katoličkoj teologiji kruh i vino su
doslovno Kristovo tijelo i krv, a misa
je ponovno odigravanje Kristove
smrti. Dok je Luther negirao da su
kruh i vino doslovno Kristovo tijelo
i krv, te se suprotstavljao zamisli
da je misa ponovno odigravanje
smrti na križu, vjerovao je da kruh
i vino ipak sadrže Kristovu stvarnu
prisutnost. S druge strane, vođa
vodeći gradski reformator Heinrich
Motherer pozvao da bude njegov
kapelan. Bucer je prihvatio dužnost i
propovijedao je svaki dan.
U ono je vrijeme bilo vrlo
opasno napisati svoja “heretička”
vjerovanja. Ipak je Bucer napisao
šest teza i običan je narod radosno
prihvatio njegova stajališta. Crkveno
vodstvo je to smatralo opasnim,
pa je Bucer izopćen. Da stvar bude
gora, njegov dobročinitelj Sickingen
ubijen je u bici, ostavljajući Bucera
nezaštićenog, što zbog njegovih
vjerskih uvjerenja, a što zbog
gubitka novčane potpore.
Bucer je iz tih razloga 1523.
11
tin Bucerreformacije u Švicarskoj, Ulrich
Zwingli, vjerovao je kako je Krist
samo simbolično prisutan u ovim
simbolima.
Bucer je za sebe osobno prihvaćao
Zwinglijevo učenje da su kruh i
vino Kristovo tijelo i krv samo u
simboličnom smislu, no ipak je
smatrao kako je to drugorazredan
problem. Smatrao je kako su oba
stajališta prihvatljiva unutar šireg
protestantskog pokreta, sve dotle
dok su obje strane jedinstvene u
temeljnim pitanjima vjere. Za njega
je bilo najvažnije da svatko primi
“djetinju vjeru u Boga”.
Luther, Zwingli i Bucer su se
1529. godine u Marburgu susreli
s ostalima iz pokreta reformacije
pokušavajući razriješiti međusobne
teološke razlike. Postigli su suglasje
oko većine točaka, no Luther je
odbio nagodbu oko stajališta o
Kristovoj prisutnosti u kruhu i vinu.
Na završetku rasprave zaključio je
kako “očigledno nemamo jedan te
isti duh” i dogovor nije postignut.
Bucer se suprotstavljao štovanju
likova, no trpio ga je sve dok im
se ljudi nisu klanjali. Složio se
s prijedlogom gradskog vijeća
u Strasbourgu (1530. godine) o
uklanjanju kipova iz gradskih
crkava, ali samo ako ljudi budu
pravilno upućeni da napuste svoju
odanost njima.
Bucer je bio gorljiv u
uspostavljanju moralne stege u crkvi
u Strasbourgu, pa je među laicima
odabrao čuvare kako bi nadgledali
doktrinu i praksu u svakoj crkvi.
Jedan od najvažnijih poticaja za to
bila je činjenica da je Strasbourg
postao rajem za sve koji su prihvatili
reformaciju, a među onima koji su
u gradu potražili utočište bili su
i radikalni reformatori koji su se
suprotstavljali ne samo crkvi već i
vlasti i društvenom poretku. Bucer
se snažno protivio ovim zamislima,
nastojeći na tome da gradsko
vijeće preuzme nadzor nad svim
kršćanskim bogoštovljem.
Bucera drže jednim od najvećih
vođa reformacije u Njemačkoj.
Nakon Zwinglijeve smrti 1531.
godine, Bucera se smatra
najistaknutijim vođom reformacije
u južnoj Njemačkoj i Švicarskoj.
Mnoge njegove zamisli uporabio je
John Calvin.
Na žalost, unatoč uspjehu ili
možda zbog njega, Bucerova pozicija
u Strasbourgu došla je u opasnost.
Phillip Melanchton u Wittenbergu i
John Calvin u Ženevi pozvali su ga
da im se pridruži. Ali, budući da se
godinama dopisivao s Thomasom
Cranmerom, nadbiskupom od
Canetrburyja, prihvatio je položaj
u Engleskoj koji mu je Cranmer
ponudio. Tamo je pomagao pri
drugom pregledu anglikanskog
molitvenika i napisao je djelo On
the Kingdom of Christ (O Kristovu
kraljevstvu) u kojemu potiče kralja
Edwarda VI. da Englesku učini u
cijelosti protestantskom zemljom.
Bucer je konačno postao
profesorom teologije na Sveučilištu
Cambridge gdje je 1551. godine
umro. Pokopan je u crkvi St Mary
the Great, no tijelo mu nije počivalo
u miru. Kada je nepopustljiva
katolička kraljica Mary došla na
britansko prijestolje, naredila je da
se njegovo tijelo ekshumira i javno
spali zajedno s njegovim knjigama.
Ipak je zadnje poglavlje Bucerova
života napisano nakon njegove
smrti. Napisala ga je protestantska
kraljica Elizabeta I., koja je
naslijedila kraljicu Mary. Elizabeta
I. je rehabilitirala Bucerovo ime
1560. godine završavajući tako
povijest ovog manje poznatog,
no ipak utjecajnog i srčanog
reformatora.
“Ta zašto da moju slobodu druga savjest sudi?” ..........................................................................................................(1 Korinćanima 10,29.)
Crkva St. Mary the Great u
Cambridgeuu kojoj je bio
privremeno pokopan
Martin Bucer
Crkva St. Mary the Great u
Cambridgeuu kojoj je bio
privremeno pokopan
Martin Bucer
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.12
SLOBODA ZA SVE
Fitilj ove uspješne pobune
zapaljen je kada je policajka
ošamarila prodavača voća. U
gradu s astronomski visokom
stopom nezaposlenosti, prodavač
voća je radio svoj posao kako bi
prehranio svojih šestero braće i
sestara. Dvadesetšestogodišnjaku
Mohamedu Bouaziziju šamar je bio
samo još jedno poniženje koje je
prevršilo mjeru. Odlučio je otići do
guvernerova ureda i uložiti žalbu.
Arapska pobunaEric Webster Udarni valovi su se proširili
arapskim svijetom u zadnjih
nekoliko mjeseci, a zaiskrili su u
Revoluciji jasmina u Tunisu.
Zaprijetio je da će se zapaliti ako
ga ne prime na razgovor. Kad su
ga odbili, izvršio je svoju prijetnju
i zapalio se. Bilo je to dana 17.
prosinca 2010. godine.
Bouazizi je umro 18 dana
kasnije, pa je tako Tunis imao svog
mučenika. Milijuni mladih su se
poput razbuktanog požara okupljali
na prosvjede. Predsjednik Ben Ali
Mjesto gdje je Mohamed Bouazizij prodavao povrÊe
13
je nakon samo nekoliko tjedana
bio prisiljen na odstupanje i bijeg
iz zemlje. Prividno mali događaji
mogu imati velik utjecaj i na naš
osobni život, i na život u crkvi, u
državi i u svijetu.
U veljači smo bili zapanjeni
masovnim okupljanjima na trgu
Tahrir u Kairu, u Egiptu. Okupljeno
mnoštvo je stalno raslo, unatoč
vladinim snagama koje su nastojale
rastjerati pobunjenike koji su pozivali
tadašnjeg predsjednika Hosni
Mubaraka na odstupanje. Mubarak je
prkosio nadolazećoj oluji. S obzirom
da je bio jak vođa i općenito viđen
kao most između arapskog svijeta i
Izraela, samo je nekolicina smatrala
da će se predati. Međutim, gorljivost
mnoštva na trgu Tahrir nije se mogla
ugasiti čak ni krvoprolićima. Snažan
čovjek se pokorio, te je sa svojom
obitelji napustio Egipat. Još jedan
arapski narod iskusio je dramatičnu
revoluciju.
Pomalo neočekivano, Libija je
postala sljedeća arapska nacija
koja je iskusila traumu prosvjeda
i prevrata. Predsjednik Muammar
Gaddafi je čeličnom šakom vladao
svojom državom pune četrdeset i
dvije godine. U zadnjih nekoliko
tjedana sreća je mijenjala strane
između pobunjenika i Gaddafijevih
vojnih postrojbi. U vrijeme pisanja
(ožujak 2011.) još nije sasvim
jasno hoće li nadvladati Gaddafi ili
pobunjeničke snage.
Vatre revolucije proširile su se na
mnoge arapske zemlje, uključujući
i Bahrain, Siriju i Jemen. Sukob
u Jemenu osobito je oštar i krvav.
Velik broj pobunjenika izgubio je
život. Otvoreno je pitanje hoće li
vladajući sustav pasti.
POUKESnaga mladosti: Oko 60 posto
stanovnika arapskih država je
mlađe od 30 godina. Slično buđenje
mladosti lansiralo je Baracka
Obamu na uspješnu kandidaturu za
Bijelu kuću.
Gospodarske zapreke: Velik
dio stanovništva u mnogim
arapskim zemljama ima vrlo male
gospodarske mogućnosti, unatoč
velikom bogatstvu te pratećoj
korumpiranosti dijela vladajuće
klase.
Glas u državnoj upravi: Jedan
od činitelja koji je pridonio ovim
masovnim pobunama jest želja za
demokratskim glasom u upravljanju
državom. Ustanci su okupili ljude
različitih životnih uvjerenja.
Koptski kršćani u Egiptu udružili
su svoje glasove s muslimanskim
susjedima.
Glas tehnologije: Sadašnja
kretanja u arapskom svijetu dobila
su krila utjecajem interneta,
društvenih mreža, satelitske
televizije i mobilnih telefona.
Lice islama: Neki komentatori
govore o sadašnjim pobunama u
arapskom svijetu kao o “buđenju
islama”. Istina je da u državi poput
Egipta Muslimansko bratstvo kao
stranka može postati utjecajno na
sljedećem referendumu. Drugi,
pak, smatraju da se revolucije
hrane nekim širim problemima
poput rastuće želje za pravom
demokracijom ili potrebe
za boljim zapošljavanjem i
financijskom stabilnošću. Postoji
isto tako i želja za oslobađanjem od
tlačiteljskih vladara koji život čine
nepodnošljivim.
Bez obzira na vrstu problema
islam će ipak nastaviti igrati važnu
ulogu u arapskom svijetu. Kršćanske
su crkve u Iraku začudo imale
određenu mjeru slobode za vrijeme
vladanja Saddama Husseina. A
danas se stav prema Kršćanskoj
crkvi promijenio. Kršćanima je život
postao teži, te se procjenjuje da je
više od polovice iračkih kršćana
napustilo zemlju.
Kakva je budućnost Kršćanske
crkve u arapskom svijetu? Nije
nam poznato kakav će oblik
vlasti nastati u svakoj od zemalja
nakon revolucije. Možemo samo
moliti da novi vladari osiguraju
slobodu ateistima, muslimanima i
kršćanima.
Vatre revolucije mogu progutati
i druge države, te njihove
predsjednike i kraljeve nagnati na
odstupanje, pa nam stoga činjenica
da živimo u vrlo nesigurnim
vremenima postaje sve jasnija.
“Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.” ................................ (Rimljanima 8,21.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.14
SLOBODA ZA SVE
Buka i miris motocikala koji
su brujali ulicom Kandahara
zaglušili su šesnaestogodišnju
Atifu u trenucima neposredno prije
napada. Prije no što se snašla, jedan
je od motociklista prišao Atifi,
njezinoj sestri Shamsiji i nekolicini
ostalih djevojčica i bacio im kiselinu
u lice. Atifi se šal rastopio i zalijepio
za kosu, a devetnaestogodišnja
Shamsia je zadobila jake opekline
kože na licu i nije mogla vidjeti zbog
otečenog lica i očnih kapaka.
Atia Abawi je na CNN-u u
siječnju 2009. godine objavila ovu
tragičnu priču kao i pojedinosti o
ostalim kiselinskim napadima na
afganistanske učenice. Zapanjeni
gledatelji diljem svijeta shvatili
su kako je vjerski ekstremizam
Afganistan: zemlja koju Martin Surridge
u Afganistanu nasilniji no što su
mnogi mogli zamisliti. Unatoč
četrdesetčetvrtom članku
afganistanskog ustava koji potiče
školovanje žena, mnogi islamisti
još se uvijek drže tvrdokornih
stajališta talibana koji su od
1996. do 2001. godine zabranili i
najosnovnije obrazovanje žena jer je
nemuslimansko.
Afganistan je prozvan propalom
državom – narodom koji ne može
sam sobom vladati na ispravan
način. Zemlja je to obilježena
sustavnom korupcijom, naveliko
proširenim kršenjem ljudskih
prava i stalnim nasiljem. Omeđen
planinama srednje Azije i uvelike
ovisan o izvozu heroina, Afganistan
je gotovo cijelo stoljeće razdiran
ratom, nemirima i terorizmom.
Umjesto napretka, stvari tamo
postaju sve gore.
Nakon stjecanja neovisnosti od
Britanaca 1919. godine, Afganistan
je smjenjivao kraljeve i generale.
Država je doživjela sovjetsku
okupaciju, a onda joj se oduprla
tijekom 1980-ih i pretrpjela
dugotrajni građanski rat. Građanski
je rat omogućio uspon talibana
koji su preuzeli vlast nakon što su
provalili u predsjedničku palaču
u glavnom gradu Kabulu u rujnu
1996. godine.
Danas je Afganistan sinonim
za užasne uvjete. Tu su pripadnici
NATO-a dugo službovali na
neprijateljskom, sušnom području,
a stanovnici Afganistana žive
na jednom od najnetrpeljivijih
mjesta na svijetu. U ljeto 2001.
godine, na vrhuncu moći, samo
nekoliko mjeseci prije no što su
teroristi organizacije Al-Qa’ide
izvršili napade 11. rujna, koji su
isplanirani u Afganistanu, talibani
su naredili nemuslimanima da
nose natpise koji označavaju njihov
status religijske manjine i zahtijevali
od muslimanskih i hinduističkih
žena da se pokrivaju velom. K
tome su vlasti uništile nekoliko
dragocjenih, drevnih kipova Bude
u središnjoj pokrajini Bamiyanu,
dok su ih međunarodne organizacije
neuspješno pokušavale spasiti od
nesretne sudbine.
NATO-snage su vodile skupi i
iscrpljujući rat s talibanima. Ali,
nisu u pitanju samo zapodjenute
bitke i pobunjeničko nasilje protiv
vojnih snaga. Snage islamskog
ekstremizma i vjerske tiranije ostaju
prisutne i osjećaju se po cijeloj
Jedan od dvaju stojeÊih kipova Bude, iz šestog stoljeÊa, urezanih u stijenu u Bamiyanskoj dolini u središnjem Afganistanu. Kip su 2001. godine razorili talibani.
15
je sloboda zaboraviladržavi. Pobunjenici izazivaju požare
u učionicama, spaljuju školske
zgrade plamenom koji su namjerno
zapalili papirom učeničkih školskih
udžbenika i bilježnica. Unakazili
su lice školskog pazitelja, ubijaju
kršćanske humanitarne djelatnike,
bombaši samoubojice nastavljaju
uništavati svoje susjede i ubijaju
ne samo američke vojnike već i
muslimanske civile. Dim religijske
netrpeljivosti koji dopire iz sprženog
mesa, tinjanja zgarišta i spaljenih
udžbenika postao je neizbježan,
utisnut u temelje nacije.
Nije oduvijek bilo tako. Ono što
danas poznajemo kao opustošenu,
propalu državu Afganistan, koja
trpi samo netrpeljive, nekad je bio
dom Amanullah Khana, kralja
Emirata Afganistana od 1919. do
1929. godine. Nadahnut reformama
na zapadu, osobito onima koje
je uspostavio turski vođa Kemal
Ataturk, Amanullah je modernizirao
državu izgrađujući ceste, bolnice
i škole. Znao je da će, želi li da
država napreduje u svijetu koji
se brzo modernizira, žene koje
su do tad bile pokrivene velom i
odijeljene od ostalih, biti potrebne
kao radna snaga, te je stoga uveo
mjere kojima bi to postigao. Godine
1953. general Mohammed Daud
je postao premijer i utemeljio niz
društvenih reformi, a osobito je
bilo važno ukidanje običaja purdah,
koji zahtijeva da se žene skrivaju od
javnosti. Vrlo brzo Kabul su počeli
nazivati “Parizom središnje Azije”
gdje je, kao što Elisabeth Bumiller
opisuje u članku New York Timesa
iz 2009. godine, “postojala relativna
stabilnost do 1960-ih i kratko
doba modernizma i demokratskih
“A koji se ogleda u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj,
blažen će biti u svem djelovanju svome.” .........................................................................................................................................(Jakov 53,5.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.16
reformi. Afganistanske žene su
pohađale Sveučilište u Kabulu i to u
mini suknjama. Posjetitelji, turisti,
hipiji, Indijci, Pakistanci i avanturisti
bili su osupnuti ljepotom gradskih
parkova i snježnim planinskim
vrhuncima koji su okruživali glavni
grad.”
Jedna fotografija iz ovog članka,
koju je načinio William Borders
1977. godine, prikazuje dvije žene
u Kabulu odjevene u zapadnjačku
odjeću i predstavlja dokaz o
vremenu kada su Afganistanci živjeli
u progresivnijem i slobodnijem
društvu. A na toj istoj fotografiji,
sa strane, vrlo je lako previdjeti
drugu ženu skrivenu iza burke,
lica prekrivenog neprozirnim
velom. Poput mini suknji u
Kabulu, ni reforme i slobode koje
su Afganistanci uživali sredinom
prošlog stoljeća, nisu dugo
trajale. Promjene koje su donijeli
Amanullah i Daud ukinute su.
Nekada snošljiv grad u kojemu je
bilo nekoliko tisuća Židova, Kabul
danas ima samo jednu ruševnu
sinagogu koja nije u uporabi,
te samo jednog afganistanskog
Židova, domara sinagoge, Zablona
Simintova, u državi koja broji 30
milijuna stanovnika. Kako je vrijeme
prolazilo Kabul je ozbiljno i uvijek
iznova uništavan brojnim sukobima,
te je izgubio i svoju turističku
privlačnost i svoj nadimak.
Danas Afganistan ubrajamo
među svjetske države s najmanje
slobode. Godine 2009. UNICEF
mu je dao nezavidnu titulu najgore
zemlje u kojoj se možete roditi.
Prema Indeksu percepcije korupcije
Transparency Internationala iz
2010. godine, Afganistan je na 176
mjestu od 178 država, a u Indeksu
propalih država samo je šest država
dobilo lošija mjesta kad je u pitanju
vanjska politika. Iako organizacija
Freedom House ispravno uočava
kako vjerska sloboda nije toliko
loša kao što je bila 2001. kada
su sve nadzirali Talibani, ipak
izjavljuje da je sveukupna sloboda
u Afganistanu sve manja, osobito
zbog parlamentarnih izbora 2010.
godine za koje većina smatra da su
lažirani.
Afganistanski Ustav koji je
usvojila Velika skupština u siječnju
2004. godine imao je namjeru
svojim građanima omogućiti
slobodu vjere i veći osjećaj slobode.
Članak II Ustava izjavljuje da
su “sljedbenici drugih religija
slobodni iskazivati svoju vjeru
i izvršavati svoje vjerske rituale
unutar granica predviđenih
zakonom”. Ova naoko progresivna
izjava gotovo da daje nadu kako
je zakonski sustav doista na strani
progonjenih. Ipak, prva tri članka
SLOBODA ZA SVE
Neslavni propovjednik Terry Jones
17
proglašuju Afganistan islamskom
republikom u kojoj “ni jedan zakon
ne može biti suprotan vjerovanju
i odredbama svete islamske vjere”.
K tome, niti jedna politička
stranka ne može se osnovati ako se
“protivi vjerovanjima i propisima
svete islamske vjere”, a svaki član
afganistanskog Vrhovnog suda ili
treba diplomirati pravo ili imati
obrazovanje iz “islamskog prava”.
Članak 62 ograničuje predsjedavanje
državom na muslimane, a članak
74 kaže kako svaki vladin ministar
mora položiti zakletvu zaklinjući
se da će “podupirati propise svete
islamske vjere”. Možda najveću
strepnju izaziva članak 54 koji
zabranjuje bilo kakve privatne
postupke pri odgoju djece ili
obiteljske “tradicije koje se protive
načelima svete islamske vjere”.
Afganistanski Ustav ne predviđa
čak ni sudsko saslušavanje, koje
čak i kad bi postojalo, s obzirom na
naklonost članova afganistanskog
Vrhovnog suda islamskom pravu,
ne bi ukinulo niti jednu od ovih
kontradiktornih i netolerantnih
mjera.
U Afganistanu ima oko 3000
Sikha, 400 Baha’ia, 100 hindusa
i 8000 kršćana. No, svatko se
mora pitati koliko je bilo tko od
nemuslimanskih Afganistanaca,
kojih prema procjeni ima manje od
1 posto, doista “slobodan iskazivati
svoju vjeru i izvršavati svoje vjerske
običaje”, kako to narodni Ustav jasno
kaže, kada im je zabranjeno vršiti
visoke dužnosti, stvoriti političku
stranku kao opoziciju u islamskoj
državi, ili izvršavati privatne
ceremonije ili kućne običaje koji se
protive islamskim učenjima. K tome,
Freedom House pojašnjava kako
je svaki nemusliman koji pokušava
obraćati na svoju vjeru snažno u
tome obeshrabren i da je “sudskom
odlukom iz 2007. odlučeno kako
je manjinska Baha’i vjera oblik
bogohuljenja koji izvrgava opasnosti
zakonski status te zajednice”.
Ne iznenađuje nas da se
Afganistan pridružuje državama
poput Somalije, Egipta i Rusije na
Listi za promatranje USCIRF-a,
Američke komisije za međunarodnu
vjersku slobodu u državama “koje
zahtijevaju pomno promatranje
zbog naravi i razine kršenja vjerske
slobode u kojima vlasti sudjeluju ili
ih toleriraju”.
U Međunarodnom izvješću
o vjerskoj slobodi (IRFR -
International Religious Freedom
Report) iz 2010. godine koje
je pripremio američki State
Department, i koji je na zahtjev
iznesen pred američkim Kongresom,
stoji da su zajednice hindusa i Sikha
u Afganistanu suočene s preprekama
kad nastoje pribaviti zemljište za
kremiranje, te da su diskriminirani
kada se pokušaju zaposliti u javnim
službama. Učestalo je ometanje
i vrijeđanje tijekom velikih
svetkovina, a zakon o medijima
zabranjuje promicanje bilo koje
religije osim islamske. U drugoj
zanimljivoj kontradiktornosti,
prema IRFR izvješću, pri sudskim
presudama u kojima “ustavni i
kazneni zakon ne nudi rješenje,
kao primjerice kod obraćenja i
bogohuljenja, sudovi su se oslanjali
na svoje tumačenje islamskog
zakona; neka od tih tumačenja su u
sukobu sa zahtjevom za poštivanjem
Opće deklaracije o ljudskim pravima
koju je država potpisala.”
Ovakve situacije uzrokom
su razumljive zabrinutosti za
nemuslimansko stanovništvo u
državi. Nedostatak odgovornosti
vlade i zaštite vjerskih manjina
jedna je od glavnih pritužbi
IRFR-a na Hamid Karzaievu vlast
u Kabulu. Ipak, unatoč izolaciji i
prijetnjama koje trpe manjinske
zajednice, vjerski pritisak koji trpe
afganistanski muslimani može se
smatrati još većim problemom.
Bogohuljenje i obraćenje na
drugu religiju vjerski su zločini
primjenjivi samo na većinske
Sunni muslimane i manjinske
Shia muslimane, te je u tim
slučajevima moguća smrtna kazna
kamenovanjem. IRFR pojašnjava da
iako u Afganistanu “kazneni zakon
ne definira otpadništvo kao zločin,
a Ustav zabranjuje kažnjavanje za
bilo koji zločin koji nije definiran
kaznenim zakonom”, “kazneni
zakon glasi da će strašni zločini,
uključujući otpadništvo, biti
kažnjeni u skladu s Hanafi vjerskim
pravom…. Prelazak s islama na
drugu vjeru smatralo se strašnim
zločinom, pa je stoga potpadalo
pod islamski zakon”. Izvješće se
nastavlja tvrdeći da građani koji su
se obratili s islama na drugu religiju
imaju tri dana da se odreknu svog
obraćenja ili će biti podvrgnuti
smrtnoj kazni kamenovanjem,
te oduzimanjem posjeda, ostale
imovine i poništenjem braka”.
Afganistanski muslimanski
bogohulnici mogu očekivati sličan
postupak, iako se, srećom, kazne
za ove zločine zadnjih godina nisu
izvršavale ni na nacionalnoj niti na
mjesnoj razini.
Kada je smutljivi propovjednik
Terry Jones početkom godine na
Floridi spalio primjerak Kurana,
naišao je na otvorenu paljbu
osuda. Osveta u Afganistanu bila
je razorna. Strani djelatnici UN-a
ubijani su u nizu nasilnih prosvjeda.
I dok je spaljivanje Kurana bilo
žalosno i neoprostivo, djelo
afganistanskih prosvjednika koji su
ubijali nevine djelatnike UN-a, bilo
je još gore.
Afganistan je danas možda
slobodnija zemlja no što je bio
pod vlašću talibana. Njihov Ustav
čudnog izričaja može u teoriji
dopuštati vjersku slobodu diljem
zemlje. No, Afganistan bi morao
pogledati u svoju puno trpeljiviju
prošlost ako se planira nadati
stvaranju sigurne, demokratske i
napredne budućnosti. Stanje vjerske
slobode u Afganistanu za sada je
žalosno.
Martin Surridge je pomoćnik
urednika mrežne stranice neovisnih
vijesti Religious Liberty.TV. Piše iz
Calhouna, Georgia.
“Iscijeli me, Jahve, i bit ću zdrav, spasi me, i bit ću spašen, jer ti si pjesma moja..” ............................................................... (Jeremija 17,14.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.18
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE
“Vremena”- napisao je Bob
Dylan – “se mijenjaju”. (“The
Times They Are a-Changin’”.)
Upravo u vrijeme kada je napisao
ove riječi opisujući društvo prije
pola stoljeća, vremena su se
isto tako počela “mijenjati” i u
religijskom svijetu, osobito što se
tiče neprijatelja: reformacijskih
protestanata i rimokatolika.
Negdašnji protivnici, čak i uz
primjenu nasilja, sada, s obje strane
reformacije, traže ujedinjenje svih
prošlih 50 godina i to na način koji
bi njihove ‘očeve’ naveo na plač i
očaj.
S jedne strane, imajući na umu da
Isus želi da kršćani budu jedinstveni
(Ivan 17,20-23), ovo zvuči kao dobra
zamisao; s druge, takva su nastojanja
vidljivo ispunjenje biblijskog
proročanstva koje se tiče događanja
u religijskom svijetu u danima
neposredno prije Isusova povratka.
Tijekom druge polovice prošlog
stoljeća katolici i protestanti su
se kretali sve bliže jedni prema
drugima, a za vladanja pape Ivana
Pavla II. vrlo ubrzano – neke
su se crkve ujedinile, a katolici i
protestanti potpisali su dokumente
koji potvrđuju teološku usklađenost
negda spornih područja.
Primjerice, Rimokatolička je crkva
olakšala anglikancima, uključujući i
anglikanske svećenike, priključivanje
Rimskoj crkvi. Zanimljivo je
da je Rim dopustio oženjenim
anglikanskim svećenicima pristup
svojim redovima, što je potez koji
je neke naveo na pitanje je li Rim
blizu odstupanja od svoje pozicije u
odnosu na ženidbu svećenika.
S druge strane religijske
podjele nalazi se primjer istaknut
ovogodišnjom dijamantnom
godišnjicom Elizabete II. Engleska
je domovina Anglikanske crkve
čiji je poglavar britanski monarh.
Nakon 300 godina dopušteno je, a
ranije je bilo zabranjeno, da se kralj
oženi rimokatolkinjom. To je snažan
znak korjenitih promjena stavova
protestanata i katolika.
Prije samo 25 godina ovo ne bi
moglo biti ni pitanje otvoreno za
raspravu. Danas se takve zabrane
smatraju samo ostacima koji
pripadaju davno prošlom vremenu.
“Tijekom stoljeća” – stoji u
članku o Engleskoj u časopisu
New York Times – “zakonska
diskriminacija katolika malo se
po malo rušila. Zakoni koji su
zabranjivali katolicima da služe
u vojsci, posjeduju ili nasljeđuju
zemlju, glasuju, zauzimaju položaje
u javnim službama ili se pridruže
nekom od ‘učenih zvanja’ odbačeni
su, ostavljajući izloženim samo
propis o zabrani kraljeve ženidbe
Vremena se mijVremena se mi
Clifford Goldstein
19
s katolkinjom, što je većina
katolika smatrala samo ostatkom iz
prošlosti.”
S današnjeg stajališta, ovakav
brak teško da zvuči kao velika stvar.
Oženiti se rimokatolkinjom? Pa što
onda? Ipak, znajući gorku i nasilnu
povijest koja se nalazi iza ove zabrane,
ovo je doista korjenita promjena.
Ako se sjetimo povijesti, kralj
Henrik VIII., nakon žestoke svađe
s Rimom, odvojio se od Rimske
crkve i započeo novu vjeru koja će
biti sigurna u njegovom otočnom
kraljevstvu – Anglikansku crkvu
(Church of England). Slijedila su
stoljeća ispunjena nasiljem između
Rima i anglikanaca. Tijekom
šesnaestog i sedamnaestog stoljeća
e mijenjajujenjajukraljevi i kraljice, neki anglikanci, a
neki katolici, borili su se za krunu,
pa tako i za samu zemlju. Posljedice
ove vjerske i političke svađe bile su
tisuće mrtvih i gorka podjela nacije.
Na kraju je Anglikanska crkva
pobijedila. Nasilje je odavna prestalo
(iako možda postoji u tragovima
u Sjevernoj Irskoj), a katolici su
pretrpjeli marginalizaciju u Britaniji,
barem do nedavno. No, čak i danas
postoji rezidualna nesklonost Rimu.
Iako u odnosu na trenutno stanje
ova predložena promjena izgleda
malena, ona ipak predstavlja
nastojanje na stvaranju praktičnog
jedinstva između protestanata
i katolika, unatoč njihovim
ogromnim teološkim razlikama.
Protestantizam je nastao kao
doslovni protest ne samo protiv
rimskih zloporaba, već u konačnici
kao protest protiv same crkve.
Protestanti su, iako i sami uključeni
u međusobne krvave borbe, ipak bili
ujedinjeni u svom suprotstavljanju
Rimu koji je stotinama godina
proganjao sve disidente. Mnogi
su umrli na lomačama, a tisuće su
nestale u okrutnim ratovima, čemu
povijest bez laskanja svjedoči. Iako
je njihova povijest puno kraća, dva
ili tri stoljeća, protestanti su također
progonili one koji se nisu slagali s
njihovim učenjima. A danas je sve
ovo uvelike zaboravljeno.
Zatim postoji progon kršćana u
različitim muslimanskim zemljama
svijeta koji se događa u naše vrijeme.
Kršćanske se crkve ruše, kršćane
napadaju, a mnogi su ubijeni zbog
svoje vjere.
U nekim dijelovima Indije hindusi
progone kršćane. Neki su ubijeni, a
mnogi su morali pobjeći u prašumu
kako bi sačuvali život i tamo
mjesecima živjeti u najprimitivnijim
uvjetima.
Knjiga Otkrivenja govori o
različitim vjersko-političkim
entitetima (simbolički predstavljenim
zvjerskim silama) koji će se pri kraju
vremena ujediniti u proganjanju
Božjeg naroda. Apostol Ivan u
Otkrivenju kaže kako jedna od tih
zvjerskih sila “povede rat protiv
svetih i …pobijedi” (13,7), a druga
zvjerska sila će pobiti sve one koji ne
budu iskazivali štovanje na politički
prihvatljiv način (redak 15).
Iako je još dosta toga
nerazumljivo, opis u Otkrivenju
pretkazuje ujedinjenje različitih
velikih vjersko-političkih sila koje
će proganjati Božji vjerni narod u
vrijeme neposredno prije Isusova
povratka. Nije moguće znati
točno kako i kada će se sve ovo
dogoditi, no događaji u današnjem
svijetu svjedoče da se biblijsko
proročanstvo ispunjava.
Sam je Isus pretkazao da će Njegov
narod “podvrći mukama i ubijati… i
sav svijet zamrzit će vas zbog mene.”
Ali, dodao je “tko ustraje do konca,
bit će spašen” (Matej 24,9.12).
“Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene.” ................................................................................................................................... (Luka 4,18.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.20
Dana 5. listopada 2011. godine
umro je Steven P. Jobs,
56-godišnji suosnivač korporacije
Apple Inc. (ranije Apple Computer).
Njegova je smrt prouzročila takvo
poštovanje kakvo inače slijedi nakon
smrti rock zvijezda ili članova
engleske kraljevske obitelji.
U sjedištu Apple korporacije
u Cupertinou u Californiji, i u
zastupstvima Applea diljem svijeta,
fanovi Applea i ostalih njihovih
proizvoda ostavljali su cvijeće,
poruke, slike i druge stvari u čast
čovjeku kojeg su svi zvali “Steve”.
Steve Jobs: razmiπljanje Steve Jobs: razmiπljanje Mark Kellner
Što bi kršćani mogli naučiti iz
života i smrti Stevea Jobsa? Evo
nekoliko prijedloga.
Prvo, Steve Jobs nije uopće bio
konvencionalna
osoba. Njegov
“osjećaj za modu”,
crna dolčevita i
plave traperice,
nije dolazio iz
časopisa “Esquire”
ili “Gentleman’s
Quarterly”. Njegov menadžerski
stil, koji ga je navodio da se bavi
najsitnijim detaljima u dizajnu
novih proizvoda, mogao je lako
frustrirati one navikle na žurbu.
Čak je i njegova skrb za vlastitu
ostavštinu bila pomalo čudna:
sedam godina prije
smrti, nije mu tada
bilo ni 50 godina,
javio se bivšem
glavnom uredniku
časopisa Times,
Walteru Isaacsonu
u svezi s pisanjem
vlastita životopisa. K tome, gospodin
Jobs je osobno izabrao svoje najbolje
menadžere u Appleu kako bi bio
siguran da će njegova vizija nastaviti
živjeti.
Drugo, Jobs je jednako skrbio
za estetiku kao i za tehnologiju.
Važnost toga je shvatio nakon
predavanja iz kaligrafije kojima je
bio nazočan nakon napuštanja Reed
Collegea u Portlandu u Oregonu.
Spoznaja o tome kako izgled i vrsta
slova utječu na stvaranje konačnog
proizvoda promijenila je njegov
pogled na način kako tehnologija
može i treba biti dostupna ljudima.
Velika je suprotnost između – bez
uvrede, molim vas – Jobsove vizije
i vizije Billa Gatesa, suosnivača
Microsofta. Gates i njegov
tim proizveli su nevjerojatan
software koji se može naći u
gotovo svakom zakutku svijeta.
Ali, Microsoft Word je, iskreno,
samo alat – i to vrlo dobar – za
stvaranje dokumenata za uporabu
u poslovnim uredima. Nasuprot
tome, Appleova aplikacija Pages,
dostupna za Mac računalo i njezine
iPad tablet proizvode, više je
usmjerena na stvaranje stranice
odličnog izgleda. Ustvrdio bih da
su iPad tablet i iPod music player
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE
“Vaše je vrijeme ograničeno, stoga, ne gubite ga živeći nečiji tuđi život.”
21
anje jednog piscajednog piscapuno elegantniji u dizajnu i pri
uporabi od njihovih inačica u
Microsoft operativnim sustavima.
Treće, Jobs je znao da su mu
dani odbrojeni. S tim se vrlo
izravno suočio u lipnju 2005.
godine u svom govoru na svečanoj
promociji na Sveučilištu Stanford
u Palo Altou u Californiji. Nakon
otkrivanja da mu je dijagnosticiran
“lječiv” oblik raka gušterače,
rekao je kako je njegova dijagnoza
toliko blizu smrti koliko je on
sam blizu tom trenutku. “Nitko
ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji
žele ići na nebo ne žele umrijeti
da bi tamo došli,” – zamijetio je
gospodin Jobs. “Unatoč tomu smrt
je odredište na koje
svi idemo. Nitko
nikada nije izbjegao
smrti. I tako treba
biti, jer smrt je
najvjerojatnije
jedini i najbolji
izum života. Ona
je uzrokom životne
promjene. Čisti
staro i pravi prostor
za novo. Upravo
sada to novo
ste vi, ali jednoga dana, ne tako
daleko od danas, i vi ćete polako
postajati stari i
nestati. Oprostite
mi što sam tako
dramatičan, ali to je
istina” – rekao je.
Onda je Jobs
iznio vrlo mudru
misao: “Vaše je
vrijeme ograničeno,
stoga, ne gubite ga
živeći nečiji tuđi život.” Izgovarajući
ovo, načinio je paralelu s apostolom
Pavlom, koji je
grupi kršćana na
prostoru današnje
jugozapadne
Turske rekao: “iskorišćujte vrijeme,
jer su ovi dani zli!” (Efežanima
5,16.)
Mora se reći
kako Steve Jobs
nikada nije
javno rekao
da je kršćanin.
U životopisu
na Wikipediji
navodi se
budizam kao
njegova religija. Tako, smatram,
ovdje ne dolikuje nagađati o
njegovim duhovnim odlukama i
konačnoj sudbini. Bog je Jedini koji
znade i Jedini koji odlučuje, kao što
je to Abraham rekao u Postanku
18,25: “Zar da ni Sudac svega svijeta
ne radi pravo?”
Steve Jobs je, s namjerom ili bez
nje, izumio i stavio u prodaju medije
koji su promijenili način na koji
se Evanđelje može propovijedati
i širiti diljem svijeta, kroz tisak,
online, emitiranjem i podcastingom.
Bez obzira na njegovo vjerovanje,
Jobsova dostignuća pomažu pri
širenju kršćanske vjere i poruke
o vječnom životu. Za ovo kršćani
mogu, a po mom mišljenju i trebaju,
biti zahvalni.
“Nitko ne želi umrijeti. Čak i ljudi koji žele ići na nebo ne žele umrijeti da bi tamo došli,”
“Čudesno nas uslišuješ u pravednosti svojoj, o Bože, spasenje naše, nado svih krajeva svijeta i mora dalekih.” ..................... (Psalam 65,6.)
1955 - 2011
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.22
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE
“Naša draga i voljena Brenda
‘otišla je kući, da bude s
Gospodinom’” – svećenik
obavješćuje uplakane vjernike
na njezinu pogrebu. “Njezina je
patnja prestala. Sada je s Bogom i
slavi Isusa.” Površno gledajući, ova
doktrina izgleda “kršćanska” toliko
koliko je papa katolik i rabin Židov.
Tko bi se usudio dvojiti oko ovakvog
zaključka? Brenda je bila čvrsta
vjernica u Isusa Krista. Naravno da
je otišla u nebo, zar ne?
Prije no što odgovorimo na ovo
pitanje, pogledajmo drugu scenu.
Prošlo je mjesec dana otkako je
Brendino beživotno tijelo spušteno
dva metra pod zemlju. Osim
treptanja nekoliko sablasnih svijeća,
soba je u potpunom mraku. Madam
Sophia je spiritistički medij. Tvrdi
kako ima sposobnost komunikacije
s umrlima. Sjedi na udobnoj
crnoj sofi okružena nekolicinom
ožalošćenih rođaka koji ne idu
u crkvu. Zrak je ispunjen jakim
mirisom tamjana. Pun mjesec sja
visoko iznad kuće jezovita izgleda. U
daljini zavija usamljen pas. “Koga da
vam dozovem?” – tiho upita Madam
Sophia.
“Brendu” – nervozno odgovara
njezin muž Ralph. “Nedavno je
umrla, a mi joj želimo postaviti neka
pitanja”.
Iznenada se među njima
pojavljuje duh. “Zdravo Ralph,” –
kaže duh – “što bi želio znati?” I
tako se razvija dug razgovor između
male skupine začuđenih rođaka
i sjajne “onostrane” prikaze koja
izgleda kao Brenda, govori kao
Brenda i ponaša se kao Brenda.
Djeluje li vam ovo neobično? U
–avolja vrata u spiritizam –avolja vrata u spiritizam Steve Wohlberg stvari, nije, jer su događaji nalik na
ovaj zapravo sve češći.
A sada dobro zapazite. Unatoč
mnogim razlikama u vjerovanju,
postoji jedna temeljna zamisao koja
je zajednička i Brendinom svećeniku
i Madam Sophiji. Oboje vjeruju
da osoba nakon smrti nije doista
mrtva. “Duša” leti na neko drugo
mjesto negdje u svemiru: u raj,
pakao, čistilište, nirvanu ili gdje god.
Otišla je s ovog svijeta u neki drugi.
Živa. Svjesna. I dalje sposobna
komunicirati.
Velika većina ljudskih bića diljem
planeta Zemlje prihvaća zamisao
o besmrtnosti duše, uključujući i
većinu članova najvećih svjetskih
religija: rimokatoličke, protestantske,
islamske, hinduističke, budističke,
wicca (neo-poganske) i spiritističke.
I dok se ova religijska uvjerenja
značajno razlikuju po svom
shvaćanju gdje duše odlaze na dan
svoje smrti, svi vjeruju kako svaka
osoba ima besmrtnu dušu koja ide
nekamo nakon što njihova fizička
tijela umru, te da se takozvana
“komunikacija s umrlima” naziva
spiritizam.
©to je Bog rekaoMolim vas pripazite na svoj
pacemaker (ako ga imate) i
pripremite se za šok: ova je doktrina
zapravo prva laž kojom je đavao
prevario Evu u Edenskom vrtu. Ja ju
nazivam “đavolja vrata u spiritizam”.
“Sa svakoga stabla u vrtu
slobodno jedi” – Bog je rekao
Adamu ubrzo nakon stvaranja – “ali
sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi
jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš,
zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak
2,16.17.) Pažljivo zapazite zadnje
tri riječi: “zacijelo ćeš umrijeti”.
Gospodin nije Adamu rekao da
ako pojede zabranjeni plod “samo
tvoje tijelo će umrijeti”, već mu
je rekao “ti ćeš zacijelo umrijeti”
– a to znači cijela osoba. Bog je
dodao riječ zacijelo zbog posebnog
naglaska. Njegovo je upozorenje
bilo jasno: ako Adam i Eva budu jeli
s pogrešnog stabla, to je to. Oni će
“zasigurno umrijeti”. Riječ umrijeti
znači da će biti mrtvi, a ne da će biti
živi negdje drugdje.
©to je zmija reklaNekoliko redaka kasnije Biblija
izvješćuje da je zmija rekla ženi:
“Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog:
onog dana kad budete s njega jeli
otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao
bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.”
(Postanak 3,4)
Jeste li to primijetili? Zmija je
rekla “ne, nećete umrijeti”, što je
bilo izravno proturječno onome što
je rekao Bog. I najkonzervativniji
biblijski tumači su shvatili da je
zmija bila samo medij preko kojeg
je govorio Sotona. Dakle, tko je
govorio istinu, Bog ili đavao?
Nažalost, Eva je povjerovala zmiji
i pojela plod. Onda je ponudila
i Adamu, pa je i on od njega jeo
(redak 6). Posljedice su bile: grijeh,
bol i smrt za cijelo čovječanstvo. Na
kraju je taj mali čin doveo do smrti
Isusa Krista koja je riješila problem.
Grijeh je ozbiljan.
Uvijek trebamo vjerovati onomu
što Bog kaže.
Nakon što su Adam i Eva sagriješili
Bog im je ponovio svoje upozorenje
da će “zacijelo umrijeti”. Rekao je
Adamu: “U znoju lica svoga kruh
svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne
vratiš, ta iz zemlje uzet si bio, prah si,
u prah ćeš se i vratit” (redak 19).
Ponavljam, Bog nije rekao Adamu
da će se samo njegovo tijelo vratiti u
23
prah, već sam Adam. “Prah (ti) si” –
pojasnio je Bog – “u prah ćeš se (ti)
i vratit”. Riječ ti uključuje Adamovo
cijelo biće.
Kako je Adam naËinjenU Postanku 2,7 Biblija kaže da je
Adam načinjen od praha spojenog
s “dahom života”. Ovaj “dah života”
nije bilo nešto jezivo, izvantjelesno
i razumno, već iskra života koju
je Bog stavio u sve stvoreno,
uključujući i životinje (Postanak
7,21.22; Psalam 104,29.30). Ovaj
spoj praha i daha života učinio je
Adama “živom dušom” (Postanak
2,7). Kod smrti (koja je posljedica
grijeha) “dah života”, nazvan još i
“duh”, koji ljudska bića sada čini
živima, jednostavno se “vrati Bogu
koji ga je dao” (Propovjednik 12,7).
Čovjekova svjesnost se ne nastavlja.
Ona prestaje (Psalam 146,4). To je
Bog rekao.
Po Bibliji je kristalno jasno da
ljudska bića nisu besmrtna. Bog je
taj “koji je jedini besmrtan” (Prva
Timoteju 6,16; kurziv nadodan).
Ljudska bića “traže slavu, čast i
besmrtnost” (Rimljanima 2,7;
kurziv nadodan). Tek će se na dan
uskrsnuća sveti “obući besmrtnošću”
(Prva Korinćanima 15,53). Biblija ne
uči da u trenutku kad osoba umre,
njegova ili njezina besmrtna duša
odleti u vanjski prostor. Naprotiv,
Biblija naučava da će ljudska bića
ponovno živjeti samo nakon što su
uskrsnuti iz mrtvih.
Pa πto onda?Sada dolazi strašni dio. Ako kršćani
vjeruju da njihovi voljeni umrli
nisu doista mrtvi, već negdje žive,
onda su opasno ranjivi na prijevare
demona koji utjelovljuju njihove
mrtve rođake. Ako je, dakle, Brenda
doista otišla u raj, zašto se onda
njezin duh na poziv Madam Sophie
ne bi vratio kako bi komunicirao sa
živima?
Zašto ne bi? Biblija ne odgovara
da se ona ne bi htjela, već da se ne bi
mogla vratiti. “Živi barem znaju da
će umrijeti” – pisao je Salomon – “a
mrtvi na znaju ništa” (Propovjednik
9,5).
Ništa.
Eto zato je komunikacija s
mrtvima nemoguća. David je rekao
“mrtvi… siđu u Podzemlje” (Psalam
115,17). Oni čekaju na “uskrsnuće, u
posljednji dan” (Ivan 11,24; 5,28.29).
A πto je s Novim zavjetom?Čekajte malo! – možda ste pomislili.
Što je s odlomcima poput “otići
iz ovog tijela…ka Gospodinu”
(Druga Korinćanima 5,8)? Što je
s bogatašem i Lazarom (Luka 16),
ili s Isusovim obećanjem što ga je
dao umirućem razbojniku da će s
Njim biti u raju (Luka 23,43)? Ne
poučavaju li ovi tekstovi da vjernici
u trenutku smrti idu u raj?
Ne, ne poučavaju tomu. Ukratko,
kad usporedite Drugu Korinćanima
5, 8 s retkom 4, a onda s Prvom
Korinćanima 15,51-55, postaje
vrlo jasno kako Pavlova izjava
“otići iz ovog tijela” znači kako će
se vjernici “vratiti ka Gospodinu”
na dan uskrsnuća, a ne prije (Prva
Solunjanima 4,17).
Priča o bogatašu i Lazaru bila
je samo usporedba, a ne istinit
događaj, jer kakvo je drugo
objašnjenje moguće dati za Lazarov
uzlazak u “krilo Abrahamovo”?
I konačno, ako iz teksta u
Luki 23,43 uklonite znakove
interpunkcije koji su dodani
stotinama godina nakon pisanja
Novog zavjeta, onda bi Kristovo
obećanje razbojniku na križu bilo:
“Zaista, kažem ti danas [sada], bit
ćeš [u budućnosti] sa mnom u raju”.
Znamo da je Isus upravo to mislio
jer ni On sam toga dana nije otišao
u raj, već u Josipov novi grob (Luka
23,52.53). Nakon uskrsnuća od
mrtvih Krist je rekao Mariji: “ još
nisam uzišao k Ocu” (Ivan 20,17).
Dakle ni sam Isus nije otišao u raj
sve do nakon uskrsnuća.
“Laž će hodati po svijetu dok
istina još obuva svoje čizme” – rekao
je propovjednik Charles Spurgeon.
Prema Bibliji, jedna od tih laži
je i doktrina o besmrtnosti duše.
Da, vrlo je popularna; da, milijuni
tako vjeruju. No, činjenica je da
je ovo učenje prva laž izgovorena
čovječanstvu kroz zmiju u
Edenskom vrtu. Nažalost, Eva je
povjerovala, kao i većina ljudi danas,
uključujući i spiritističke medije
poput Madam Sophie, pa čak i
kršćanske pastore.
Stoga Biblija daje jasno
upozorenje kako je “veliki zmaj,
stara zmija koja se zove đavao –
sotona, zavodnik cijeloga svijeta”
(Otkrivenje 12,9; kurziv nadodan).
–avolja vrataMnoge stare srednjovjekovne crkve
koje još postoje u Engleskoj imaju
jedna posebna vrata izgrađena
sa sjeverne strane koja nazivaju
“đavoljim vratima”. Razlozi ovomu
su različiti, ali je jedno sigurno: ako
vjerujete učenju o besmrtnosti duše,
to vjerovanje vrlo lako može postati
đavoljim vratima u spiritizam
prijevarno vas vodeći kroz
Luciferove legije koje poosobljuju
mrtve ljude (Ponovljeni zakon 18,11;
Job 7,9.10; Otkrivenje 16,14).
Evo mog savjeta: vjerujte onomu
što je Bog rekao Adamu o grijehu i
smrti, te odbijte poziv spiritističkih
medija da stupite kroz đavolja vrata.
“Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.” .................................................................................... (2 Korinćanima 3,17.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.24
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE
“»iji si ti učenik?” Kada sam prvi put čuo ovo pitanje koje je postavio pisac i učitelj Dallas
Willard, trgnuo sam se. Ono što mi je tada prošlo kroz glavu bila bi, pretpostavljam, reakcija većine od nas: “Ničiji! Ja nemam učitelja, ja sam svoj čovjek!”
No, bez obzira koliko volimo o sebi misliti kao o nekome tko je “svoj čovjek”, naši obrasci mišljenja, emocionalne reakcije i djelovanje uvelike su proizvod onih koji su na nas utjecali. Od drugih učimo živjeti. Cijelog života smo učenici svojih roditelja, na nas su utjecali omiljeni učitelji, naši prijatelji, oblikovali nas pisci, umjetnici i političari. Ako mislim da sam sebe razvio neovisno, to je možda stoga što me je poučavao netko važan u životu tko tako misli! Takav individualizam je u biti ono što znači biti moderna ili zapadnjačka osoba.
Bez obzira je li ono što od drugih učimo, upijamo ili oponašamo proturječno ili je čak najbolje za nas, ipak je ovaj proces “učeništva za život” neophodan da bismo preživjeli kao pojedinci i kao zajednice. U životu svakoga od nas dođe vrijeme kada, kako bismo uzrasli u osobe koje želimo biti, moramo zastati, prepoznati i procijeniti naše prošle i sadašnje učitelje. Onda moramo načiniti izbor kojeg učitelja želimo slijediti, ali uvijek ćemo imati učitelje. Uvijek smo nečiji učenici.
Bez donošenja ovakve odluke prepuštamo da nama gospodari tko god ili koja god sila to hoće,
plutajući poput splavi na otvorenom moru, nošeni valovljem ili pak rastući poput divljeg izdanka bez donošenja plodova kojima bi naš život mogao uroditi. Jedanput kad ovu stvarnost shvatimo, teško je dokazivati protiv očiglednog: “Ako moram imati učitelja, Bog je bolji izbor nego bilo koji ne-bog.” To stoga što ne-bogovi, po definiciji, imaju potrebu preživjeti, pa stoga imaju i svoj program za naš život. Drugim riječima, odabrati da budemo učenici Božji način je na koji biramo slobodu.
Ponekad je kršćanstvo to ljudima otežavalo. Ostavljen pojednostavljenim načinima na koje je kršćanska duhovnost često bila prikazivana, teško da bi tko bio naveden odabrati Isusa kao glavnog učitelja života, a kršćanstvo kao način života u izobilju. U prvom redu, kršćanstvo je prodavano ljudima prvenstveno kao način da jednog dana dođu na nebo. Ipak, ako biti kršćanin znači samo pitanje života poslije smrti, kršćanstvo postaje profinjen oblik usredotočenosti na sebe pri čemu je netko opsjednut vlastitom vječnom sudbinom, često po cijenu da ne čini što je potrebno za ovaj život. U ovom slučaju bezuvjetno Božje prihvaćanje koje bi trebalo biti početna točka u životu postaje završna crta.
Još jedno pogrešno razumijevanje kršćanske duhovnosti bila je
zamisao da je konačni cilj kršćanske preobrazbe poslušnost. Ali, biblijski Bog ne želi mehanički voditi ljudske živote. Bog stvara osobe s vlastitom voljom, podiže ih da izrastaju u vlastitu osobnost i na vlastiti način pridonose Božjem kraljevstvu. Bog opisan u Bibliji ne može se zamisliti samo kao onaj koji “daje smjernice”, jer su zadnja stvar koju bi Bog htio imati osobe čija poslušnost raste, a srce se umanjuje.
Umjesto toga, konačni je cilj Božjeg odgoja u našem životu da postanemo obuzeti uzvišenim životom kraljevstva, u kojemu ćemo naučiti voljeti sve što je dobro i ispravno i lijepo, tako da nas Bog može pustiti u svemir da činimo što želimo. Stvoreni na Božju sliku mi nismo samo emanacija Božje energije, već smo osobe, kao što je i Bog osoba, obdareni sposobnošću da na svemir utječemo svojom voljom i odlukama, vršeći utjecaj koji nitko drugi ne može izvršiti.
Kad je naš život obuhvaćen u Božjem životu, dobrota, požrtvovnost i strpljivost za nas počinju imati smisla. Učimo živjeti životom u kojemu će ponašanja poput iskazivanja ljubavi prema neprijateljima biti jedina razumna stvar koju ćemo učiniti. Pohlepa, zavist, mržnja i sve što smo naučili od prijašnjih učitelja postat će nevažne. A to je jedina istinska ljudska sloboda.
Mi smo svi sljedbenici. A onih koji žele
vladati našim životom ima mnogo.
Samir Selmanović nudi poziv
da slijedimo, da dobro slijedimo,
dostojnog Učitelja.
Boæja naravBoæja narav
25
DUHOVNO RAZMIŠLJANJE
Unutarnji poriv na zaštitu vlastite
djece jedan je od najjačih nagona
koje ljudi imaju. Mnoštvo je
priča o roditeljima koji su doveli
u opasnost vlastiti život kako bi
zaštitili svoje dijete, a neki čak
dovode u pitanje njihovo pravo da
to čine.
Jedan on značajnih primjera jest
Sara McKinley, osamnaestogodišnja
udovica i majka sina u dojenačkoj
dobi, koja je živjela u Oklahomi.
U prosincu prošle godine ona je
pucala iz vatrenog oružja i usmrtila
provalnika naoružanog nožem.
Dok je muškarac provalnik razbijao
zakračunata vrata pokretnog doma
McKinlejevih, ona je nazvala 911
i pitala je li u redu ako puca u
provalnika u trenutku kad provali
i uđe u njihov dom. “Učinite što
morate učiniti da zaštitite svoju
bebu,” – odgovorio je službenik na
centrali. U trenutku kad je provalnik
ušao, McKinleyeva je pucala u njega.
“Ja to inače ne bih učinila, ali tu je
bio moj sin, morala sam ga zaštititi”
– rekla je McKinleyeva.
Majčinski nagon ne postoji
isključivo kod majki. U ožujku 2010.
godine zvuk ispaljenih metaka na
detroitskim ulicama naveo je Davida
Adamsa da istrči iz svog doma na
terasu ispred kuće, gdje je njegov
trinaestogodišnji mentalno zaostali
sin Joseph sjedio. Stao je između
svojeg sina i osobe koja je pucala, te
je bio pogođen dvama mecima koji
bi inače pogodili Josepha. Pogoci su
bili smrtonosni.
Warren Evans, šef policije u
Detroitu, novinarima je izjavio:
“Mogao je biti pogođen njegov sin,
ali je on izišao da ga spasi.”
Sandra Blackmer Naravno, roditeljska zaštita u
većini slučajeva ne iziskuje tako
drastične mjere. Svakodnevna
zaštita, skrb, odgajanje i ljubav
obuhvaćaju događaje poput
ogrebenih koljena, slomljenih srca,
razbijenih nada i snova. Želja da
svoju djecu zaštitimo od neugodnih
udaraca neizbježnih u ovom svijetu
ponekad nas odvede vrlo daleko.
No, ipak, ono što možemo učiniti
ima granicu. Ponekad je najbolje
ponuditi potporu u molitvi, a
zatim se povući i ostaviti situaciju
u Božjim rukama. Pa čak i tad,
nemogućnost da “poprave situaciju”
uzrok je velike roditeljske boli.
Odakle potječe tako nesebična
ljubav, ljubav koja nagoni roditelje
da bez oklijevanja stave svoj život
na kocku kako bi zaštitili svoju
djecu, ili pak, da njihov teret nose
na srcu kao da je njihov vlastiti?
Većina bi kršćana to nedvojbeno
pripisala svom Stvoritelju na čiju
smo sliku stvoreni; Stvoritelju koji
je Svoj vlastiti život stavio na kocku
i platio konačnu cijenu kako bi nas
spasio za vječnost, ali ne nagonski,
već s punom spoznajom o značenju
svog dolaska na zemlju, života i
smrti za ljudski rod; Bogu koji nam
kaže da sve svoje terete donesemo
Njemu i stavimo ih pred Njegove
noge; Nebeskom Ocu koji osjeća
našu bol i žaluje s nama u našim
tugama. Ovakva ljubav daleko je
iznad ljudske spoznaje, no najbliža
božanskoj jest roditeljska ljubav
spram svoje djece.
Tragično je ipak što Božji karakter
u podizanju svoje djece ne odrazuju
svi roditelji, stoga što živimo u
grješnom svijetu. Neki su, na žalost,
strašno zlouporabili svoj uzvišeni
poziv, ljubav i povjerenje svojih
malenih. No, naš Gospodin i to zna.
U Izaiji 49, 15. i 16. pita se: “Može
li žena zaboravit svoje dojenče, ne
imat sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja
zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam
te svoje urezao”.
Svi smo mi Božja djeca, a Njegova
nas Riječ uvjerava u Njegovu ljubav.
Stoga tražimo mudrost od Boga dok
vodimo svoju djecu prema zrelosti i
dalje, te ne zaboravimo da smo, bez
obzira što nam se u životu dogodilo,
uvijek pod sjenkom Njegovih krila.
“Svojim će te krilima zaštititi i pod
njegova ćeš se krila skloniti: vjernost
je njegova štit i obrana”
(Psalam 91,4).
Sandra Blackmer je urednica za
oblikovanje časopisa Adventist
Review.
Izvori:
- http://abclocal.go.com/wabc/firstatfour/story?sec
tion=firstatfour&id=8490359.
- http://www.myfoxdetroit.com/dpp/news/detroit-
man-dies-protecting-son-from-gunfire-100317
- Biblijski navodi iz prijevoda Kršćanske
sadašnjosti
Roditeljska hrabrostRoditeljska hrabrost
“Pomozi nam protiv dušmana, jer ljudska je pomoć ništavna!” ............................................................................................... (Psalam 5,29.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.26
Loma Linda u Kaliforniji,
neslužbenog naziva “najzdraviji
američki grad”, sjajno je svjetlo
onima koji žele život, slobodu i
sreću. Smještena je u podnožju
planina snježnih vrhova istočno od
Los Angelesa. Tu živi 12 000 članova
crkve Adventista sedmog dana u
zajednici idiličnoj u svakom smislu.
Živahni stogodišnjaci hodaju oko
polica vegetarijanskih supermarketa.
Nema trgovina alkoholom, nema
Stanovnici kalifornijskog grada
odupiru se dolasku restorana
McDonald’s.
Nick Allen, dopisnik iz
Los Angelesa, The Daily
Telegraph, izvješće iz
Loma Linde u Kaliforniji.
pušenja na javnim mjestima, a
kofein se smatra zagađivačem.
No, nije sve dobro u ovoj mirnoj
luci holističkog načina života.
Loma Linda treba dobiti svoj prvi
McDonald’s restoran. Nadolazeća
sablast podignutih zlatnih lukova
podiže perje, i krvni tlak, dobrih
građana (“good burgers”) Loma
Linde, koji ga baš i ne vole (not
Lovin’ It!).
Uz to što vjeruju u skori drugi
dolazak Isusa Krista, adventisti, koji
čine polovicu gradskog stanovništva,
kažu da tijelo treba marljivo čuvati.
Vole citirati apostola Pavla: “Zar ne
znate da je vaše tijelo hram Duha
Svetoga?” (Prva Korinćanima 6,19)
U trgovini u Loma Lindi, gdje se
nemasno sojino mlijeko, tofu, svježi
veganski kolač sa sirom i grickalice
od pržene morske trave bore za
mjesto, osjećaji su uzavreli. Judy
Marino, ima 43 godine, adventistica
Zdravlje
27
je koja služi sok od krastavaca
u baru za sokove. Radila je u
McDonald’su u Texasu dok je bila
tinejdžerica. “To je pakao. Nikad
nisam voljela hranu niti način na
koji su je pripremali.”
Judy Gimbel, ima 73 godine,
upravo je kupovala, i složila se s tim.
Kaže: “Ja sam bila u McDonaldsu
samo jedanput i ništa me nije moglo
uvjeriti da opet odem. Zdrav život je
prioritet u adventističkoj zajednici.”
Njezin suprug, koji ima 78 godina,
oftalmološki je kirurg. “Nikada nije
taknuo kofein i još uvijek operira” -
dodala je ona.
Loma Linda, što na španjolskom
znači “lijepi brježuljak”, jedno je
od svjetskih područja na kojima
ljudi najduže žive. Prema studiji iz
2005. godine objavljenoj u časopisu
National Geographic, jedna je od
četiri svjetske “plave zone”, područja
na kojima ljudi duže žive. Sardinija,
Okinawa i Nicoya u Costa Rici su
ostale tri.
Adventisti u Loma Lindi žive
sedam godina dulje od prosječnog
muškarca u Kaliforniji, a žene žive
četiri godine dulje. Općenito je
očekivana duljina života sredina
80-ih. Usporedimo ovo sa samo 65
godina u susjednom San Bernardinu
gdje je oko 1940-ih godina, ironično,
otvoren prvi McDonald’s.
Loma Linda je do sada uspijevala
izbjeći pipcima svjetskog giganta
brze hrane, prije svega zbog broja
adventista. Unatoč tomu, gradsko
je vijeće, u kojemu su svi adventisti,
glasovalo s tri glasa protiv dva i
dopustilo novi “Drive-In”. Oni koji
su glasovali “za” kažu kako posao
mjesnih vlasti nije sprječavanje ljudi
u nečemu što oni žele.
McDonald’s tvrdi kako njihov
jelovnik zadovoljava cijeli
niz prehrambenih potreba.
Glasnogovornik je rekao: “Naša
linija Premium salata može se
naručiti bez mesa. Nudimo također
kriške jabuka, parfe od zobi i
jogurta s voćem, a nudimo i različite
veličine porcija. Vjerujemo da će
novi restoran ponuditi društvenoj
zajednici suvremeno prehrambeno
iskustvo i pomoći ekonomski rast.”
Restoran će biti izgrađen na bivšoj
plantaži naranča, a građevinski
strojevi su već tamo. Nigdje ne
vidimo prosvjednike s plakatima.
Jedan je službenik rekao: “Ovaj je
grad utemeljen na skrbi za zdravlje.
Ljudi su doktori medicine i doktori
filozofije. Oni nisu skloni vezati se
za stvari.”
Umjesto prosvjeda protivnici su
formirali koaliciju Zdrava Loma
Linda. Jedan od njih, doktor Wayne
Dysinger, predsjednik Odjela
preventivne medicine svjetski
poznate ustanove Loma Linda
University Medical Center, rekao je:
“Ovo nema veze s vegetarijanstvom
ili religijom. Mi to vidimo kao
problem javnog zdravlja. Ne želimo
McDonald’s stoga što želimo zdrav
okoliš, a to bi trebalo biti naše
pravo. Ne pokušavamo ustrijeliti
McDonald’s, ne pokušavamo ih
zbrisati s lica zemlje. Samo znamo
da je brza hrana u pravilu nezdrava,
a McDonald’s je simbol brze hrane.
Njihova ponuda hrane vodi do
povišenog kolesterola i srčanih
napadaja. Zamijeniti naranče
McDonald’som i nije baš jako
dobro.”
Dr. Sylvie Wellhausen, ima
45 godina, protivi se dolasku
McDonalds’a i uspoređuje njihovu
ponudu salata sa “stavljanjem 5 mg
vitamina C u cigaretu”.
Darold Retzer, 69-godišnjak,
izvršni je pastor Sveučilišne crkve
u Loma Lindi, koja broji 1900
članova i najveća je adventistička
crkva u Sjevernoj Americi. On nije
ljubitelj hamburgera, ali nastupa
mirno. “Vjerujem da je Bog stvorio
naša tijela, a naša je odgovornost
za njih skrbiti. Mi želimo da ljudi
žive zdravo, ali to je stvar odgoja,
a ne donošenja zakona. Mislim da
je bolje imati što manje zakonskih
odredbi.”
Retzer je rekao kako će možda
navratiti na sladoled u McDonald’s,
ali ne na Big Mac. “Ja sam doživotni
vegetarijanac. Mislim da će njihovo
poslovanje ovdje biti vrlo slabo.”
“Al’ ja ću te iscijeliti, rane ti zaliječiti« – riječ je Jahvina.” ...................................................................................................... (Jeremija 18,10.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.28
Zdravlje
U današnje su vrijeme obitelji
toliko zauzete da se lako
može previdjeti jedan od
važnih događaja dana, a to je
obiteljski objed. Pojavljuju se
zapreke, poput poslovnih obveza,
dječjih izvanškolskih aktivnosti,
televizijskih programa ili poruka na
mobilnom telefonu.
Vrijeme obiteljskog objeda
ne bi trebalo biti samo događaj
pripreme i uzimanja hrane, već i
vrijeme razgovora i međusobne
komunikacije članova obitelji.
Primijeni li ovo, obitelj će uživati
cijeli niz dobrobiti.
Prevencija prekomjerne teæinePrekomjerna težina djece i
tinejdžera postaje sve veći problem,
Gary Hopkinsno jednostavan plan strukturiranih
obiteljskih obroka može pomoći u
borbi protiv ove epidemije. Časopis
The Journal of Nutrition Education
and Behavior proveo je istraživanje
u kojem je otkriveno kako djeca koja
tijekom obroka gledaju televiziju
jedu manje povrća, manje hrane
bogate kalcijem i manje žitarica,
a piju više gaziranih napitaka od
djece koja to ne običavaju činiti.
Istraživanje zaključuje kako običaj
zajedničkih obiteljskih objeda
tijekom tinejdžerskih godina ima
pozitivan i dugotrajan utjecaj na
kakvoću prehrane i obrasce jedenja
u odrasloj dobi.
Časopis koji se bavi tematikom
prekomjerne težine (Obesity)
također izvješćuje kako “navike
zajedničkog obiteljskog vremena
za objedovanje imaju potencijal
bitnog utjecaja na prehranu djece i
mogu biti važan put za prevenciju
debljine. No, promjene u našem
društvu negativno utječu na prigode
za zajedničko obiteljsko objedovanje
… te bi učestalost zajedničkog
obiteljskog objedovanja mogla
opadati.”
Dostupnost brze hrane samo
je jedna od društvenih promjena
koje utječu na prekomjernu težinu
djece. Član obitelji zadužen za
kupnju namirnica treba izbjeći
kupnju i donošenje brze hrane
kako bi se jela u domu za vrijeme
zajedničkog objeda. Brza hrana
uključuje posluživanje prženih
krumpirića i gaziranih napitaka
koji su povezani s prekomjernom
težinom mladeži.
Časopis Journal of Adolescent
Health otkriva kako su učenici koji
29
su izjavili da nikada ne jedu obrok s
obitelji često skloniji prekomjernoj
težini, jedu manje voća, često ne
doručkuju i depresivniji su.
Ovo su jasni dokazi kako su
planirani obiteljski obroci važni u
prevenciji prekomjerne težine.
©kolski uspjehU Americi je proveden program
nazvan EAT (Eating Among
Teens), a proučavao je povezanost
učestalosti obiteljskih objeda i
psihosocijalne dobrobiti mlađih
tinejdžera. Rezultati su pokazali
da su djeca iz obitelji koje su češće
zajedno objedovale imala bolji
školski uspjeh.
Još je jedna studija došla do istih
otkrića – tinejdžeri koji su jeli sa
svojim obiteljima imali su veće
izglede za više ocjene u školi i za
odlazak na sveučilište.
“Istraživanje koje je proveo
časopis Reader’s Digest na više
od 2000 učenika srednje škole
uspoređivalo je školski uspjeh
s karakteristikama obitelji.
Objedovanje s obitelji snažnije
je utjecalo na školski uspjeh od
obiteljskog statusa, naime, jesu li
učenici živjeli s jednim ili s oba
roditelja” – kaže Barbara Mayfield sa
Sveučilišta Perdue.
Prevencija riziËnog ponaπanjaProblemi povezani s rizičnim
ponašanjem poput alkoholizma,
pušenja duhana ili uzimanja droge
briga su svih roditelja na svijetu. Svi
želimo da se naša djeca razvijaju
slobodna od mnogih opasnosti koje
im prijete.
Evo, dakle, neplanirane posljedice
obiteljskih zajedničkih objeda.
Istraživanje koje je u Americi
proveo Council of Economic
Advisors (Odbor ekonomskih
savjetnika) pokazalo je da više
od polovice tinejdžera koji ne
objeduju s roditeljima stupa u
spolne odnose u dobi od 15 ili 16
godina. Ova brojka se smanjuje
na 32 % u obiteljima u kojima
su postojali zajednički obroci.
Tinejdžeri koji imaju zajedničke
obroke s roditeljima manje su
skloni samoubilačkim mislima ili
pokušajima samoubojstva i manje je
vjerojatno da će ikada biti izbačeni
iz škole.
Istraživanje je također pokazalo
kako je objedovanje s obitelji
povezano s manjom uporabom
droga. Journal of Adolescence
izvješćuje da je učestalost obiteljskih
objeda povezana s manjom
uporabom droga, manje krađe i
smanjenim zanimanjem za članstvo
u bandama. A časopis Journal
of Health Psychology navodi da
su obiteljski objedi povezani sa
smanjenom vjerojatnošću uporabe
duhana i alkohola.
Prema studiji koju je provelo
Sveučilište Columbia: “Čudo koje
se događa za vrijeme obiteljskih
objeda nije hrana na stolu već
razgovori oko stola. Obiteljski objedi
se odnose na povezivanje među
članovima obitelji što dovodi do
značajnog porasta socijaliziranog
ponašanja i smanjenja svih vrsta
rizičnog ponašanja.”
Izgradnja vjereDjeca u vrlo ranoj dobi počinju
iz svojih iskustava i odnosa s
roditeljima i ostalim važnim
osobama u njihovu životu oblikovati
svoju sliku o Bogu. Na njih utječe
način na koji ovi odrasli žive svoj
odnos s Bogom.
“Način na koji se odnosimo
jedni prema drugima najvažniji je
duhovni odgoj u životu obitelji” –
kaže Marjorie Thompson, autorica
djela Family The Forming Center
(Obitelj kao središte oblikovanja).
Istraživanje Search Instituta
jednako tako potvrđuje da
događanja u domu, a ne u crkvi,
imaju najvažniji vjerski utjecaj
na djecu koji seže sve do njihove
zrelosti.
Zajedničko vrijeme jela
omogućuje trenutke za povezivanje,
za rasprave ili razgovor o vjeri. Stari
zavjet u knjizi Ponovljeni zakon
(poglavlje 6) kaže da ako svoju
vjeru želimo prenositi dalje tada
ćemo ciljano i promišljeno stvarati
obiteljski ritam i govoriti o svojoj
vjeri.
Zajedničko objedovanje u domu
važno je vrijeme prenošenja životnih
vrijednosti i vjerovanja.
“Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.” ...........................................................................(1 Korinćanima10,31.)
Z n a c i v r e m e n a 1 • 2012.30
PORUKA iz etera
Jesi li u kondiciji?
Chris Smith
PORUKA iz etera
Isus je staoTito Correa
Ljudi se općenito ne vole
zaustavljati. Naše društvo vidi
zaustavljanje kao gubljenje
vremena. Tko voli stati dok vozi?
Podnosimo li zagušenja u prometu?
Kada je naš mali sin očvrsnuo mislio
sam da će najveći problem biti
naučiti ga da hoda. Međutim, to se
pokazalo kao lagan pothvat. Ono što
je najteže za moju suprugu i mene
bilo je naučiti ga da nas posluša
kada kažemo da se zaustavi. Često
sam znao i jako viknuti da stane, ali
bi on i dalje nastavio svojim putem.
Isus je mnogo hodao među
ljudima, od mjesta do mjesta. Ali on
nije bio poznat po svojemu hodanju,
već po zaustavljanju. Uglavnom ga
je slijedilo veliko mnoštvo ljudi i
tamo gdje bi on zastao stvorila bi
se prometna gužva. Čitamo: “Uputi
se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga
njegovi učenici i silan svijet. Kad se
približi gradskim vratima, gle, upravo
su iznosili mrtvaca, sina jedinca
u majke, majke udovice. Pratilo
ju mnogo naroda iz grada.” (Luka
7) Možete li zamisliti taj prizor?
Mnoštvo iz grada i mnoštvo koje je
slijedilo Isusa. Kakva gužva! A Isus
je ipak stao.
Bog je najviše zainteresiran
za ljude i to je upravo ono što je
potaklo Krista da se zaustavi kojim
god putom išao - ljudi u potrebi.
Pratimo Isusa još jednom, ovoga
puta na putu u Jerihon, jedan od
važnijih gradova onog vremena.
Kod ulaza u grad u prašini kraj puta
sjedi prosjak, slijep, bespomoćan i
zaboravljen. U to je vrijeme tjelesna
nesposobnost značila da svojom
patnjom čovjek plaća za grijehe
svojega oca ili za vlastite grijehe,
tako da bi se teško tko zaustavio i
pomogao.
Slijepi je prosjak toliko dugo bio
kod gradskog ulaza da su mu bili
poznati svi zvukovi ulice. Toga je
dana čuo nešto neobično. Upitao
je što je to i dobio odgovor da
Isus prolazi. On je već čuo za to
ime. Navodno prijatelj grešnika i
siromašnih. Pomislio je da bi Isus
i njemu mogao pomoći. Povikao
je: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi
se!” Ljudi iz mnoštva su pokušali
stišati ga, ali je on bio uporan u
svojim pozivima. I tada se dogodilo.
Nasred uskog prašnjavog puta,
prenapučenog mnoštvom koje se
tiskalo, Isus se zaustavio.
Taj tekst o Isusovu zaustavljanju
na poziv slijepca mnogo mi je
značio u vrijeme kad mi je majka
umrla. Osjećao sam se tako
usamljeno u svojoj žalosti. Dok sam
išao na sprovod oko mene su hodali
ljudi, automobili su prolazili, čuo
se bezbrižan razgovor mnoštva,
smijeh, glazba. Svijet je išao kao da
se ništa nije dogodilo, a u mome
je malom svijetu sve stalo. Za
sve ostale zapravo se ništa i nije
dogodilo. Samo sam ja bio pogođen
teškom tugom i zaustavljen u
pokretu života. Tada sam pomislio
kako u ovakvim situacijama i Isus
obično zastane. Osjetio sam njegovu
ljubav prema meni. Na samome
sprovodu, u trenutku opraštanja
od moje majke, znao sam da je
toga dana Isus stao za mene i dao
mi obećanje da će je jednoga dana
uskrsnuti.
Pogledajmo još jednom što se
događa kada Isus zastane zbog
čovjeka. Posljednja postaja na kraju
njegova djelovanja - Golgota. Isus je
grubo razapet i umire na drvenome
rimskom križu. U agoniji je zbog
toga što su ga od Boga razdvojili
naši grijesi. Jedan od razbojnika
razapetih s njime doživljava
pokajanje i vjerom se predaje Kristu.
Tada Isus opet zastaje zbog čovjeka i
obećava mu vječni život.
Razmislite samo kakve se sve
samo promjene događaju kada Isus
Krist zastane zbog čovjeka u potrebi.
Za njega tada ništa drugo nije važno
samo osoba koja pati. Zamislite
kakva se promjena može dogoditi
i vama kada pozovete Krista da
zastane zbog vas. Oplemenite svoj
duhovni život čvrstom vjerom i
pozovite ga. On će zaustaviti sve, ma
kakva prometna gužva oko njega
nastala ili ma kakav posao radio,
samo da bi vas saslušao i pomogao
kako najbolje može.
31
»asopis za osobnu, obiteljsku i druπtvenu duhovnost utemeljenu na BiblijiOsnivaË:KrπÊanska ad vent is tiËka crkva —
Ad vent isti sedmoga dana u RH,
Zagreb, Prilaz Gjure DeæeliÊa 77
IzdavaË:CIB Znaci vremena, Prilaz Gjure
DeæeliÊa 77, 10000 Zagreb
(NakladniËki odjel KAC u RH)
Glavni urednik:Dragutin Matak
Prevoditelj:Dobrila Sabo
Lektor:Darko FilËiÊ
Korektor:Darko FilËiÊ
Oblikovanje i priprema:PLStudio d.o.o.
Tisak:Tipomat
Naklada:Ovaj broj je tiskan u 10.000
primjeraka
Cijena ovom broju je 10 kuna
Cijena 4 broja u jednogodiπnjoj
pretplati, s poπtarinom, 40 kuna
Izlazi tromjeseËno
Rukopisi se ne vraÊaju
ISSN 0353-0434UDK 286
Prvi broj Ëasopisa Znaci vremena
na hrvatskom jeziku izaπao je 1910.
godine. Od 1969. godine izlazi
tromjeseËno, a poslije prekida od
nekoliko godina tromjeseËno, pa
sada opet tromjeseËno. Pod istim
nazivom i sa sliËnom tematikom
Ëasopis izlazi na mnogim jezicima
diljem svijeta — na talijanskom,
portugalskom, πpanjolskom,
francuskom, nizozemskom,
njemaËkom (dva izdanja), danskom,
πvedskom, norveπkom, fi nskom,
poljskom, Ëeπkom, ukrajinskom,
grËkom, engleskom (pet izdanja),
arapskom, hebrejskom, kineskom,
korejskom, fi dæi, japanskom...
Urednikov e-mail:dmatak@public.carnet.hr
Nudimo vam tri teËaja:
Biblija nudi odgovore na najvaænija æivotna pitanja Otkuda dolazimo?Kako æivjeti kvalitetnim i sretnim æivotom? Kakva nas buduÊnost oËekuje?
BIBLIJA GOVORIje prvi stupanj a sastoji se od 24 kratke lekcije namijenjen za one koji æele nauËiti osnovne istine Biblije.
CREDO ∑ VJERUJU RANOG KR©ΔANSTVAje drugi stupanj za one koji æele temeljitije i dublje prouËavati Bibliju.
RADOSNA VIJESTje treÊi stupanj koji nudi viπe i πire poznavanje i prouËavanje Biblije na temelju osobnog prouËavanja i praktiËne primjene tih znanja.
NARU»ITE JO© DANAS BESPLATNE LEKCIJE DOPISNE ©KOLENaπa adresa je: Znaci vremena Centar za prouËavanje Biblije Prilaz Gjure DeæeliÊa 75
• Poπtanski pretinac 925 • 10 000 Zagreb • Tel: 01/37 74 283
Godiπte 36, br. 1, god. 2012.
DOK ČITAMO NISMO SAMI!
DOPISNA ZDRAVSTVENA ŠKOLA U 10 LEKCIJANa znanstven, suvremen i našim uvjetima prilagođen način besplatni tečaj u
10 lekcija. Saznajte kako načinom života uvelike smanjiti rizik obolijevanja
od vodećih uzroka smrti u našoj zemlji — srčanog infarkta, moždanog udara i
sedam najraširenijih vrsta raka.
Naša adresa je: Procvat zdravlja P.P. 925, 10001 Zagreb
EMISIJE “MISLI IZ BIBLIJE” U PRIPREMI
ADVENTISTI»KOG RADIJA “GLAS NADE”
SVAKU NEDJELJU U 11.30 sati
REPRIZA PONEDJELJAK U 08.15 sati
FREKVENCIJE »ETIRIJU ODA©ILJA»A:107,1 MHz - Varaædin103,2 MHz - Novi Marof91,4 MHz - Ludbreg93,3 MHz - Ivanec
Pišite nam na adresu: “Misli iz Biblije”, Ivana Milčetića 6, 42000 Varaždin ili misli@adventisti.hr
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj
Prilaz Gjure Deželića 75, 10000 Zagreb
E-mail adrese: udruga@vjerska-sloboda.hr i dmatak@public.carnet.hr
Telefon i faks 00385 (0)1 3740 530; (0)42 290 795; mobitel (0)98 236 707
IZ OPĆE DEKLARACIJE UJEDINJENIH NARODA O LJUDSKIM PRAVIMA
Članak 18.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se
mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno
ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim djelovanjem,
bogoslužjem i obredima.
Deklaracija je usvojena na Općoj skupštini UN-a 10. prosinca 1948. godine (rezolucija br. 217 /III/)
„Za tu slobodu
Krist nas je
oslobodio. Budite
postojani i ne
dajte se ponovo
upregnuti u jaram
ropstva.”
(Biblija: Galaćanima 5,1.)
Posjetite internetsku stranicuUdruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj
www.vjerska-sloboda.hrwww.vjerska-sloboda.hr
Udruga za vjersku slobodu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoju Republici Hrvatskoj
„Uistinu, braćo,
vi ste pozvani na
slobodu! Samo neka
ta sloboda ne bude
izgovor za tijelo,
već ljubavlju služite
jedni drugima.”
(Biblija: Galaćanima 5,13.)