Post on 28-Dec-2015
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 1/6
Autor: Velimir Šonje
CROPIX / Damjan Tadić /
Cropix Cropix (Foto)
Datum objave:
6.5.2013 10:00
Zadnja izmjena:
6.5.2013 10:30
Sindikalni prosvjed 1. svibnja
Marxove sjene nad
Hrvatskom
Riskirajući pretjerano
pojednostavljenje i
anegdotalnost, razlog bi mogao
biti u tome što je duh Karla Marxa
sveprisutan u intelektualnom
formiranju naših elita. Za istinske
humaniste poput Friedricha
Hayeka i druge zagovornike
individualnih sloboda do
KOMENTAR VELIMIRA ŠONJE
I poslije socijalizma - socijalizam
Kako je moguće da u zemlji s možda najvećim državnim sektorom (uz
Mađarsku i Sloveniju) u tranzicijskoj srednjoj i istočnoj Europi vlada
uvjerenje da je za sve kriva privatizacija? Kako je moguće da je u
zemlji s najgorom i najtežom poslovnom regulacijom među
tranzicijskim zemljama srednje Europe veliki dio javnosti uvjeren da
je naše probleme izazvala 'deregulacija'? Kako je moguće da u zemlji
koja ima visoku zakonsku zaštitu radnika vlada uvjerenje da sumnjivo
pohlepni poslodavci eksploatiraju radnike? Naposljetku, kako je
moguće da se u javnosti najčešće čuje da je za gospodarske nevolje
kriv neoliberalni kapitalizam, kada se na ovome dijelu zemaljske kugle
liberalne ideje i kapitalizam jedva pronalaze u tankim tragovima?
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 2/6
nedavno gotovo nitko nije čuo. Posredna posljedica te činjenice
pojava je novinarke koja u sedmoj minuti Dnevnika HTV-a 30. travnja
izgovara i ovo: ‘ … ali se svi slažu da su radnička prava na najnižim
granama u posljednjih 150 godina jer svijetom upravlja profit …’.
Novinarka sigurno nije doktorirala povijest kapitalizma i radničkih
prava, kao što to sigurno nije pošlo za rukom nekome od njenih
sugovornika u prilogu. Unatoč tome, novokomponirani HRT nas je
‘objektivno informirao’ da su radnička prava danas na nižim granama
nego 1863., objasnivši to navodno najvećim civilizacijskim problemom
– profitom.
Kakva je to samo zamjena teza. Zapadna civilizacija koja je ekonomski
utemeljena na potrazi za profitom, i u kojoj je u zadnjih 150 godina
došlo do nezapamćenoga tehnološkog napretka i rasta životnog
standarda svih slojeva stanovništva te širenja demokracije, u maniri
komunističke propagande prikazuje se kao zlo koje je dovelo do
sekularnog trenda gubitka prava radnika.
Primjer iz HTV-ova Dnevnika 30.4. jest anegdotalan, ali je važan.
Ilustrira kako se u ovoj zemlji šire stavovi. U moru improvizacija,
poluinformacija i nedostatku vremena, lako je nasjesti nekom
podsvjesnom utjecaju, davno pročitanoj lošoj knjizi ili zapamćenom
fragmentu predavanja nekoga ‘uglednog profesora’. Najlakše je reći
ono što je prihvaćeno, što se očekuje, ili što zvuči prigodničarski. A to
je, kada je o Hrvatskoj riječ, u pravilu bliže duhu kolektivizma nego
individualizma. Kolektivizam je najbolji generički opis za stavove koje
ponavlja veliki broj domaćih ‘autoriteta’, ali i za glavna obilježja
političko-ekonomskog sustava u kojem živimo.
Stavovi autoriteta
U zemljama nerazvijene demokracije kakva je Hrvatska, postoji
kronični deficit dijaloga, kritike i rasprave. U pravilu se izbjegava
nezavisna i redovita verifikacija položaja autoriteta, koja bi bila nešto
više od puke forme. Autoriteti, osobito oni koji se u medijima prikazuju
takvima, najčešće su ustoličeni prema političkim, rodijačkim ili
istomišljeničkim kriterijima. Stoga mediji pod državnom ili nekom
drugom kontrolom promiču misaonu oksidaciju. Mijenja se samo
dominantna ideologija koja se nameće: od socijalističkoga društvenog
poleta preko ‘dalekovidnice – katedrale nacionalnoga duha’, pa
natrag. Ono što se ne mijenja jest spontana orkestracija medijskih,
akademskih i političkih autoriteta koji pušu u isti monološki rog.
Konačni im je interes svima isti: ljudima što više ogaditi tržište i kapital,
uvjeriti ih u floskule davno zapisane u marksističkom propagandnom
štivu i što više izvrnuti stvarnost kako ljudi ne bi shvatili gdje je pravi
problem: u rasipnoj i neefikasnoj državi, neučinkovitoj administraciji,
privilegiranim položajima, nepotizmu s blagoslovom autoriteta,
zajamčenim i predobrim plaćama za pruženu količinu rada,
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 3/6
inovativnosti i odgovornosti, a sve to financirano iz previsokih poreza i
mnoštva neporeznih nameta, među kojima je nakaradna RTV
pristojba tek jedna od nekoliko stotina stavki.
Ta je strašna slika našeg državnog sektora u protekle četiri godine
izašla iz okvira ekonomskih analiza koje gotovo nitko ne čita i dobila
pravo građanstva u masovnim medijima. Međutim, brojna interesna
koalicija autoriteta koji javni prostor ‘opremaju’ prevladavajućim
stavovima, i dalje s lakoćom odvraća pažnju javnosti od stvarnih
uzroka društvene krize. Bez problema se suprotstavljaju slabašnim
pokušajima problematizacije troška, veličine i učinkovitosti najšire
shvaćenoga državnog aparata (i poduzeća), tako što šire laži plašeći
radnike da će im neki fantomski (neo)liberali ili zli kapitalisti ukinuti sva
prava, umirovljenike da će im smanjiti mirovine, državne službenike da
će ih otpustiti, studente da će im ukinuti prava na besplatni studij,
učiniti robljem nekoga fantomskog svjetskog tržišta. Ukratko, sve što
nije popularno, što ljude plaši i što miriše na uvijek nepopularni bauk
‘štednje’, pripisuje se aveti (neo)liberalizma bez obzira što stvarni
uzroci ekonomskih problema koji su doveli do neizbježnosti
nepopularna političkog poteza ili ‘štednje’, s liberalizmom nemaju
nikakve veze.
Tako je liberalna neman suptilnom zamjenom teza orkestrirano
sasječena čim je promolila glavu. Posljedica takvog stanja duha je da
je ova zemlja definitivno osuđena na to da joj se idejno klatno ljulja
između različitih idejnih oblika kolektivizma. Kada je već tako, budimo
pošteni pa barem nazovimo stvari pravim imenom. To što je u ovoj
zemlji propalo (a uistinu jest propalo), nije nikakav neoliberalni
kapitalizam. Propao je socijalizam ‘light’, u kojem živimo više od dva
desetljeća.
Što je to socijalizam ‘light’?
Meka tranzicija na tragu ideje o povijesnoj pomirbi omogućila je da se
stare socijalističke elite prošire novima. U simbiozi starih i novih (uz
povremene interesne sukobe) izvedena je raspodjela 90-ih. Ona nije
uključivala samo pretvorbu i privatizaciju, već i daleko širu novu
podjelu stotina tisuća radnih mjesta u državnom sektoru. U njoj je bilo
mjesta za sve koji su bili blizu nekom izvoru moći. Stoga nije slučajno
da su na mjesta menadžera najvećih pretvorenih i privatiziranih
poduzeća dolazili ljudi s vrlo malo menadžerskog i nimalo vlasničkog
iskustva, s karijerama u politici i administraciji ili, u najboljem slučaju,
socijalističkim tvrtkama.
Možda i nije moglo biti drukčije, jer nismo imali povijest slobodnoga
poduzetništva i privatnog vlasništva. No to opravdanje ne umanjuje
činjenicu da je kroz te kadrovske rotacije rođen socijalizam ‘light’ –
socijalizam poslije socijalizma, sustav s ogromnim vladinim sektorom i
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 4/6
brojnim državnim poduzećima prema kojima se orijentiralo cijelo
gospodarstvo. Netko će reći da i u skandinavskim zemljama postoji
veliki javni sektor, pa ipak nije riječ o socijalizmu, no taj će previdjeti
ključnu razliku između Hrvatske i skandinavskih zemalja – važnost
konkurencije na otvorenom tržištu, funkcioniranje pravne države i
kanaliziranje vladinih investicijskih funkcija kroz transparentne
proračune, a ne kroz izvanproračunske fondove i netransparentna
državna poduzeća.
Osim objektivnih poteškoća (pravne države nigdje nisu nastale u
nekoliko godina), spor razvoj pravne države može se objasniti i
činjenicom da se komunistička partija prilagodila novonastalom stanju
nakon pada Berlinskoga zida tako što se njena ‘kadrovska služba’,
čija je jedina funkcija punjenje državnih namještenja, lako integrirala s
novonastalim demokratskim strankama. One su tako počele
funkcionirati kao interna tržišta rada za regrutiranje državnih kadrova
umjesto da postanu mjesta pametne kreacije politika i mjera za
artikulaciju i realizaciju javnog interesa. Druga funkcija još nije
uspostavljena kao sustav u strankama, nego se pribjegava
improvizaciji.
U privatizaciji su pak najviše sudjelovali menadžeri, zaposlenici i
politici bliski odabranici, dakle, opet insajderi po raznim osnovama koji
su poziciju i osnovu za stjecanje imovine i dohotka imali zahvaliti
prvenstveno položaju u novoj-staroj mreži, a ne inventivnosti, znanju,
vrijednosti na otvorenom tržištu rada ili od ranije izgrađenoj osobnoj
imovini. Iako su od 1990.-1992. u Hrvatskoj nastupile brojne površne
promjene, naizgled i veoma duboke poput jezičnih i pravopisnih
promjena, u velikom se dijelu radilo o nasilnom pituranju preuređene
zgrade na istim temeljima upadljivo različitim bojama. Drugim riječima,
ekonomski fundamenti socijalizma nisu se promijenili dovoljno da bi se
moglo govoriti o ‘novom’ sustavu.
Državno napuhavanje socijalizma ‘light’ nakon 2000. i zaborav
vladavine prava
Nakon što su tokom 90-tih konsolidirani novi odnosi unutar kontrolnih
elita, nakon 2000. uslijedilo je dugo razdoblje napuhavanja novog
sistema kroz rast proračuna i deficita, i investicije državnih poduzeća,
a sve s izlikom pokretanja ekonomskog rasta, naravno, mimo tržišta. U
tome se Račan i Čačić ni za dlaku nisu razlikovali od Sanadera i
Kalmete, jer su i jedna i druga ekipa samo u državnom napuhavanju
vidjeli ‘motor’ za pokretanje ekonomskoga rasta. U tom ‘novom
dogovoru’ (svaka sličnost s New Dealom je slučajna) nije sudjelovao
gotovo niti jedan pravi samonikli poduzetnik ili kapitalist. Mnogi koji su
to mogli postati na otvorenom međunarodnom tržištu nisu to učinili, jer
se više i brže moglo zaraditi u nekom domaćem poslu s bujajućom
državom ili uz njenu potporu i zaštitu, pa je kreativna voda većinom
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 5/6
krenula tamo gdje je lakše mogla naći put. Stoga ne čudi da taj dio
napuhane domaće ekonomske priče nije imao nikakve veze s
razvojem tržišta, jačanjem konkurencije i međunarodnim otvaranjem.
S početkom faze fiskalnog napuhavanja na samom početku XXI.
stoljeća strano je vlasništvo pripušteno u telekomunikacije, trgovinu i
bankarstvo. To je izazvalo zgražanje najvećega dijela
novokomponirane elite koja je, urlajući u panici s lijevih i desnih
pozicija i manipulirajući nacionalnim osjećajem naroda, u tome vidjela
tek opasan prekid kablova za dotok vlastita energetskog napajanja.
Usta su naravno bila puna priče o izdaji nacionalnih interesa i nije se
primijetilo da je u barem dva od ta tri sektora došlo do bitnog jačanja
konkurencije različitih ponuđača usluga.
Pored djelomičnog i uglavnom fiskalnim deficitom iznuđenog puštanja
stranaca, od pravog je kapitalizma u socijalizmu ‘light’ posuđeno i
pravilo da država neće propisivati proizvodne kvote i većinu cijena, te
da nema ograničenja za rast privatnih poduzeća i isplatu dobiti.
Unatoč tome, pravi, iskonski domaći kapitalisti koji svoj uspjeh ne
duguju nekome u politici, ostali su malobrojni, razjedinjeni i uglavnom
uplašeni ili izgubljeni u vlastitom oportunizmu. Bio je to najbolji dokaz
da ovdje kapitalizma nikada nije ni bilo. U pravilu nepoznati i
razmjerno mali, ti pravi samonikli poduzetnici, inovatori i rođeni
organizatori bili su osuđeni na život ispod radara ili su ga sami takvim
odabrali. To naravno nije slučajno, jer samonikli kapitalisti koji uspiju
hodati na tržištu bez političkih štaka ne mogu u potpunosti uspjeti i
razvijati se ako nisu uređene zemljišne knjige, ako sudovi nisu
efikasni, ako nema predvidivih i jasnih mišljenja porezne uprave, brze
prinudne naplate, ako treba mjesecima moliti neko ministarstvo ili
državno poduzeće ili bolnicu da vam plate i ako treba dati mito za
dozvolu, što znači težak, gotovo mitski odabir: ostati pošten ali
zaustavljen, ili ići dalje i hraniti hobotnicu. Dakle, u zemlji državne
samovolje, bez vladavine prava i s povremenim korupcijskim
podmetanjima, i najsposobniji vjerojatno nisu uspjeli realizirati svoje
pune potencijale. Nove su elite za to vrijeme zanemarile razvoj
institucija, pravila i prava, umjesto uređenih institucija koristeći svoje
umrežene, dobrim dijelom neformalne odnose i privremene interesne
koalicije. Samo su u tako nakaradnom sustavu mogle nastati
pretvorene i često ne osobito uspješne tvrtke čiji nezamjenjivi direktori
traju po 20-30 godina, ili institucije poput HGK ili društva ekonomista,
koje isti umreženi ljudi vode desetljećima.
Berlinski zid se još drži
Kao i u ‘hard’ verziji socijalizma, glavno je obilježje socijalizma ‘light’
odvojenost državnog sektora od kontrolnih mehanizama i slabost
vanjskih vlasnika privatnih poduzeća ako nisu ‘insajderi’. Oba ključna
obilježja uzrokuju tešku promjenjivost osoba na vrhu, takozvanu
‘personalizaciju institucija’. To se ne odnosi samo na političke
6/9/2014 I poslije socijalizma - socijalizam | tportal.hr
http://test.tportal.hr/komentari/komentatori/259680/I-poslije-socijalizma-socijalizam.html 6/6
institucije. Tamo gdje postoje moćni vanjski vlasnici koji slobodno
biraju svoje menadžere, malo je vjerojatno da će se birati
najdinamičniji i najinovativniji, kada najveću korist u ovakvom sistemu
donose oni koji su najbolje umreženi. Samo u rijetkim slučajevima gdje
poslovanje ne zavisi o državi (poneki trgovac na malo ili pogon koji
proizvodi za izvoz), za očekivati je da će posve neovisan i stručan
odabir iznjedriti nekog, u pravilu anonimnog vrhunskog menadžera.
Zato, kada dolazi do promjene na vrhu, moć se na našemu prostoru
najčešće prenosi dinastički, voljom staroga moćnika, na nekoga
lojalnog iz ‘unutarnjeg kruga’. To je sustav koji ubija pet ključnih
elementa moderne i otvorene tržišne ekonomije: razvidnost, jednakost
šansi iz koje slijedi pravednost, otvoreno tržišno natjecanje i
individualnu odgovornost. Posljednja je ključna, jer kako vaga ima
dvije strane, upravo se izostanak individualne odgovornosti zbog
zaštite od strane neformalne mreže može smatrati sigurnim dokazom
kroničnoga nedostatka individualne slobode. I one građanske i one
poduzetničke. Za njih se tek treba izboriti, jer je očito da je ostatak
Berlinskoga zida u ovoj zemlji gotovo 25 godina ostao kao duh lebdjeti
u zraku.