CRNA KNJIGA

Izdava buybook Radieva 4, Sarajevo Tel: + 387 33 712-010 Fax: + 387 33 712-011 fabrikaknjiga@buybook.ba www.buybook.ba biblioner Stevana Markovia 11, Banja Luka Tel: + 387 51 347-730 Fax: +387 51 347-732 biblioner@blic.net www.biblioner.ba za Izdavaa Damir Uzunovi Neboja Pali NaSLOv IzvORNIKa KARA KITAP Copyright Illetisim Yayincilik A.S., 1994 All rights reserved PRIJEvOd S tuRSKOg Ekrem auevi Jana Bui Draen Babi LEKtuRa dr. sc. Sanda Lucija Udier KOREKtuRa buybook dIzaJN I dtP Aleksandra Nina Kneevi tamPa Grafotisak, Grude

Orhan Pamuk

CRNA KNJIGAPreveli s turskog Ekrem auevi, Jana Bui i Draen Babi

Sarajevo, 2010

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

5

Za Ajlin

Prema kazivanju Ibn Arabija, jedan njegov prijatelj dervi, kojega su due uznosile u nebesa, dospije jedanput na planinu Kaf 1 koja opasava svijet te vidje da nju opasava zmija. Danas znamo da ne postoji planina koja okruuje svijet, a ni zmija obavijena oko nje. Enciklopedija islama

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

9

PRVI DIO

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

11

P R VO P O G L AV L J E

Dan kad je galip prvi put ugledao rujuNe koristite epigram jer ubija misterij skriven u tekstu. Adli Ako misterij mora umrijeti, tad i ti ubij tajnu, ubij lanoga proroka koji prodaje skrivena znanja! Bahti

Opruena potrbuke, Ruja je spavala u ugodnoj i toploj tami ispod sjenovitih dolina i mekih plavih breuljaka na nabranu jorganu s plavim kvadratiima, koji se pruao s kraja na kraj kreveta. S ulice su dopirali prvi zvuci zimskoga jutra: pokoji automobil i stari autobus, muklo udaranje o kaldrmu mjedenih vreva iz kojih su salepije,2 udrueni s prodavaima lisnatih pogaica, nudili svoj topli napitak, zvidanje nadzornika parkiralita na stajalitu dolmua.3 Sobu je ispunjavala olovno siva zimska svjetlost priguena tamnoplavim zavjesama. Pospan, Galip je promatrao glavu svoje ene koja je izvirivala ispod plavoga jorgana. Rujina brada bila je utonula u pernati jastuk. Na oblini njezina ela odigravalo se neto nestvarno, neto to je budilo i strepnju i zanimanje za udesne stvari koje su se u tom asu odvijale u njezinoj glavi. Sjeanje je vrt, napisao je Delal u jednoj kolumni. Rujini vrtovi, Rujini vrtovi, prolazilo je Galipu kroz glavu, ne misli na njih, ne misli jer e biti ljubomoran! Ali Galip je ipak mislio na njih gledajui enino elo.

12

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

Poelio je proetati zatvorenim vrtom mirno usnule Ruje, na suncu, ispod vrba, bagrema i rua-penjaica; proetati s osjeajem srama i straha od ljudi koje bi ondje mogao sresti (Zdravo, otkud ti ovdje!), bolno zamjeujui ne samo njezina runa sjeanja, koja je pamtio i oekivao, nego i sjene mukaraca kojima se nije nadao: Oprostite, dragi moj, gdje ste se susreli s mojom enom? Gdje ste se upoznali? Prije tri godine, u vaoj kui. U stranom modnom asopisu koji je kupila u Aladinovu duanu; u zgradi kole koju smo zajedno pohaali; na ulazu u kino pred kojim ste se drali za ruke Ne, moda Rujino pamenje nije tako okrutno pretrpano; moda su ona i Galip upravo sada zaplovili u barci jedinim osunanim zakutkom sjenovitog vrta njezinih sjeanja. est mjeseci poslije doseljenja Rujinih roditelja u Istanbul Ruja i Galip dobili su zaunjake. Zbog toga su ponekad Galipova, ponekad Rujina lijepa majka, tetka Suzan, a ponekad obje zajedno uzimale Galipa i Ruju za ruke i, autobusima koji su poskakivali po poploenim cestama, odlazili na Bebek ili Tarabju, na vonju amcem. Tih se godina govorilo o mikrobima, a ne o lijekovima; vjerovalo se da isti bosforski zrak koristi djeci oboljeloj od zaunjaka. Jutrom je more bilo mirno, a vlasnik bijele barke uvijek prijateljski raspoloen. Majka i tetka sjedile bi na krmi, a Galip i Ruja na pramcu, jedno uz drugo, zaklonjeni veslaevim leima koja su se povijala i uspravljala. Pod njihovim njenim i gotovo jednakim noicama, koje su se njihale s ruba barke, lagano su protjecali more, alge, mazutne mrlje u sedam boja, mali i gotovo prozirni obluci i poderane novine na koje su bacali poglede ne bi li ugledali Delalovo ime. Kad je Galip prvi put ugledao Ruju, est mjeseci prije nego to su oboljeli od zaunjaka, sjedio je na tabureu postavljenom na stol za objedovanje dok mu je brico kratio kosu. Taj visoki ovjek s brkovima douglas navraao je k njima pet puta sedmino i brijao djeda. Bilo je to vrijeme dugih redova za kafu pred Arapinovim i Aladinovim

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

13

duanom, vercera koji su prodavali najlonske arape i chevroleta 56, kojih je na istanbulskim ulicama iz dana u dan bivalo sve vie. Galip je tek bio krenuo u kolu, ali je jer ga je nena dvije godine prije kole nauila itati ve pozorno itao kolumne koje je Delal pod pseudonimom Selim Kamaz pet puta sedmino objavljivao na drugoj stranici Milijeta. Sjeli bi za jedan ugao stola za objedovanje. Nena bi, objavivi hrapavim glasom najveu tajnu kako se slova spajaju u rijei otpuhnula dim bafre, cigarete koja joj je uvijek bila u kutu usana; oi bi njezina unuka zasuzile, a veliki konj u njegovoj poetnici poplavio bi i oivio. Rasni konj, ispod kojega je pisalo KONJ, bio je vei od koatih raga upregnutih u kola hromoga vodonoe i lopova staretinara. Galip je u to vrijeme matao kako e snanoga konja iz poetnice posuti arobnim prahom koji e ga oivjeti, no poslije je, ponovno uei itati i pisati u prvom razredu, zato to mu nisu dopustili da odmah krene u drugi, tu ideju smatrao glupom. Da je djed, kao to je obeao, mogao donijeti taj arobni prah u boici boje nara, Galip bi ga bio posuo po cepelinima iz Prvoga svjetskog rata, po starim i pranjavim asopisima Illustration s mnotvom fotografija topova i leeva u blatu, po razglednicama koje je amida Melih slao iz Pariza i Maroka, i po orangutanki koja je na slici to ju je Vasif izrezao iz asopisa Svijet dojila mladune, te po fotografijama ljudi neobinih crta lica koje je Delal izrezivao iz novina. No djed vie nije izlazio van, ak ni k brijau. Dane je provodio u kui. Ali, odijevao se kao i ranije kad je odlazio u duan: na sebi je imao stari engleski aket sa irokim okovratnikom, tamnosiv kao brada koju nedjeljom nije brijao, iroke hlae, ukrasnu dugmad na manetama koulje, a na vratu usku i dugu slubeniku manu, kako je govorio otac. Majka je nije zvala manom nego kravatom neko je njezina porodica bila imunija. Poslije bi otac i majka razgovarali o djedu, kao da razgovaraju o starim, drvenim, oljutenim kuama

14

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

koje su iz dan u dan sve vie propadale. A kada bi na kraju zaboravili na djeda, a ton kojim su se obraali jedno drugome postao vii, okrenuli bi se Galipu i rekli: Hajde, idi gore i igraj se! Liftom? Ne idi sm liftom! Mogu li se igrati s Vasifom? Ne, naljutit e ga. Zapravo, Vasif se ne bi ljutio. Bio je gluhonijem, ali je shvatao da mu se ne izrugujem kada se igram tajnoga prolaza, kada se provlaim ispod krevet do kraja peine u najmranijem dijelu kue, kao to vojnik, neujan kao maka, puzi kroz tunel koji je iskopao do neprijateljskih rovova. Ali to niko nije znao osim Ruje, koja bi nam se kasnije pridruila. Ponekad smo Vasif i ja s prozora dugo gledali tramvaje. Jedan prozor na loi betonske zgrade gledao je na jedan kraj svijeta na damiju, drugi pak na drugi kraj svijeta na ensku gimnaziju. Izmeu njih nalazili su se policijska stanica, golemi kesten, ugao i Aladinov duan pun muterija. Dok smo gledali muterije kako ulaze i izlaze i pokazivali jedan drugome automobile u prolazu, Vasif bi se najednom uzbudio i ispustio hripav i straan krik kao da se u snu bori s avlom, a ja bih se, preplaen, trgnuo. Djed je obiavao sjediti tik iza nas, suelice neni, u naslonjau ija je jedna noga bila kraa; svirao je radio, a on i nena otpuhivali bi kolute dima kao dva dimnjaka. Vasif je opet uplaio Galipa, kazao bi djed neni koja ga nije sluala i po navici, ne iz radoznalosti upitao: Da vidim, koliko ste automobila nabrojili? Ali ne bi ak ni sasluali koliko je prolo dodgea, packarda, de sotoa i novih chevroleta. Dok su nena i djed razgovarali, s uvijek upaljenog radija, na kojem je drijemala figurica mirnog, dugodlakog psa nimalo slinog turskim psima, uli su se strana muzika te vijesti i reklame banaka, proizvoaa kolonjske vode i Narodne lutrije. Optuivali su jedno drugo zbog puenja, alili se na cigarete kao da je rije o zubobolji s kojom su se davno srodili, te si meusobno spoitavali da ono drugo ne moe prestati puiti. A kad bi se jedno od

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

15

njih zagrcnulo od kalja, drugo bi najprije slavodobitno, a potom usplahireno i ljutito, izjavljivalo da je ipak bilo u pravu. Ali bi trenutak poslije taj neko planuo: Prestani zanovijetati, zaboga! Ta ta imam osim puenja! Potom bi dodao poneto iz novina: Kau da su cigarete dobre za ivce! Moda bi poslije toga naas zamuknuli, ali tiina u kojoj se ulo kucanje sata u hodniku ne bi potrajala dugo. Nastavili bi razgovor ukajui novinama koje bi iznova uzeli prelistavati ili igrajui popodnevnu partiju bezika.4 Razgovarali bi i onda kad bi ukuani otili na veeru, i kad bi opet doli sluati radio, i nakon to bi proitali Delalovu kolumnu. Moda bi se dozvao k pameti kad bi mu dopustili da potpie tekst, kazao bi djed. ovjee, uzdahnula bi nena i s nehinjenom radoznalou na licu upitala, kao da to ini prvi put: Pie li tako loe zato to mu ne doputaju potpisati kolumnu, ili mu je ne daju potpisati zato to tako loe pie? Ako nita, uzvratio bi djed, tjeei se jednom od tih dviju mogunosti, zahvaljujui tome to je ne potpisuje, vrlo malo ljudi zna da sramoti ba nas. Niko to ne moe znati, rekla bi nena glasom koji se Galipu nije inio posve iskrenim. Ko kae da u kolumnama govori o nama? Razgovarali su o jednoj od kolumni koje e Delal dosta poslije, u vrijeme kada bude od itatelja dobivao stotine pisama sedmino, jo jednom objaviti neznatno preraene i pod svojim razvikanim imenom. Neki su mislili da je to uinio zbog pomanjkanja nadahnua, drugi da zbog ena i politike nije imao vremena za pisanje, a trei pak da je to uradio iz puke lijenosti. Zaboga, pa ko ne zna da u kolumni o porodinoj zgradi govori upravo o nama?!, uzviknuo bi djed poput drugorazrednog pozorinog glumca kojem je dotuilo neuvjerljivo i po ko zna koji put ponavljati istu reenicu, a nena bi zautjela. Negdje u to vrijeme djed je poeo spominjati san koji e poslije sve ee sanjati. Taj san, koji je povremeno prepriavao sa sjajem u oima, bio je plav ba kao i prie

16

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

koje su svakodnevno ponavljali. U snu nije prestajala padati tamnoplava kia, pa su djedu neprestance rasli brada i kosa. Nena bi strpljivo sasluala djedov san i rekla da e ubrzo stii brico, no djed se ne bi obradovao kad bi ga spomenula: Previe brblja i zapitkuje, rekao bi. Poslije razgovora o plavome snu i brici Galip ga je jednom ili dvaput uo kako ispotiha kae: Morali bismo negdje drugdje sagraditi novu porodinu zgradu. Ova nam nije donijela sreu. Dosta godina poslije, nakon to su porodinu kuu na ehrikalpu prodali sprat po sprat i preseli se u drugu, a u staru se, kao i u oblinje zgrade sline njihovoj, uselili mali konfekcionari, osiguravajui uredi i ginekolozi koji su tajno obavljali pobaaje, Galip se, prolazei pokraj Aladinova duana i zagledajui runo i mrano lice zgrade, svaki put pitao zato je djed izgovorio te rijei. Budui da je znao da djedov brico, vie iz navike da brblja negoli iz puke radoznalosti, esto pita za amidu Meliha, kojem su trebale godine da se najprije vrati iz Europe i Amerike, a potom iz Izmira u Istanbul (Gospodine, kada se stariji sin vraa iz Amerike?), i budui da djedu nikako nije bilo po volji to ga to pita, Galip je jo u to vrijeme nasluivao kako bi uzrok djedove nesree mogao biti njegov najstariji i najudniji sin, koji je jednoga dana napustio svoju prvu enu i sina i otisnuo se u inozemstvo te se nakon duga izbivanja vratio kui s novom enom i keri (Rujom). Kad su poeli graditi novu porodinu zgradu, amida Melih jo je bio tu. Sudei po onome to je Delal ispriao Galipu mnogo godina poslije, amida Melih, koji u to vrijeme jo nije bio napunio tridesetu, svraao je predveer da se nae s ocem i braom. Oni bi dolazili iz Bijele ljekarne na Karakoju i trgovine bombonima koju su, budui da se nije mogla nositi s Hadi Bekirovim duanima i lokumima, najprije preuredili u slastiarnicu, a potom u restoran u kojem se dobro prodavalo nenino slatko od dunje, smokve i vianja izloeno u staklenkama na poli-

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

17

cama. Da bi se vidio s njima, amida Melih je predveer odlazio iz ureda u kojem se manje bavio odvjetnikim radom, a vie svaao i na koricama starih sudskih spisa grafitnom olovkom crtao brodove i puste otoke; a kad bi stigao na gradilite na Niantau, skinuo bi sako i razvezao kravatu, zasukao rukave i dao se na posao ne bi li potaknuo radnike koji bi se pred kraj radnog vremena malo opustili. U to vrijeme amida je poeo spominjati kako bi neko morao otii u Francusku i Njemaku da ondje naui raditi europske slastice, narui pozlaeni papir za pakiranje kandiranih marona, ugovori s Francuzima izgradnju tvornice za proizvodnju arenoga sapuna za kupanje koji se pjeni, da kupi strojeve za tvornice koje su tih godina u Americi i Europi propadale jedna za drugom kao pogoene epidemijom, da za tetku Hale povoljno kupi veliki klavir te da gluhonijemoga Vasifa odvede na pregled nekome dobrom specijalistu za uho i mozak. Porodina stambena zgrada bila je gotova, ali ne i useljena kada su Vasif i amida Melih dvije godine poslije otputovali u Marsej rumunjskim brodom (Tristana) ije je fotografije (mirisale su na ruinu vodicu) Galip vidio u jednoj od neninih kutija, i koji je, kako je Delal sedam godina poslije toga dogaaja doznao iz Vasifovih novinskih isjeaka, potonuo u Crnome moru udarivi u plutajuu minu. Kad je Vasif godinu kasnije, posve sam, stigao vozom na Sirkedi, bio je i dalje gluh i nijem, naravno (kad god bi naeli tu temu, tetka Hale bi posebno naglasila zadnju rije, iju skrivenu tajnu Galip godinama nije mogao dokuiti); no u krilu je i dalje vrsto drao akvarij sa zlatnim ribicama s ijim e se pra-pra-pra-prapotomcima druiti i pedeset godina kasnije, i od kojih se u poetku uope nije odvajao gledajui ih ponekad s uzbuenjem koje mu je oduzimalo dah, a ponekad s tugom i suzama koje su mu klizile niz obraze. U to vrijeme Delal je s majkom stanovao na treem spratu. Budui da je amidi Melihu trebalo novca kako bi nastavio komercijalnu etnju parikim ulicama,

18

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

taj su sprat (kasnije je prodan nekome Armencu) najprije dali u najam, preselivi se u malen i uvuen prostor u potkrovlju koji je prije preureenja sluio za odlaganje starih stvari. No kako su amidine poiljke iz Pariza postajale sve rjee (pisma s receptima za spravljanje eernih slastica i kolaa, s formulama za proizvodnju sapuna i kolonjske vode i s fotografijama glumica i balerina koje su te proizvode jele i koristile, kao i paketi s uzorcima zubnih pasti s okusom mente, kandiranih marona, pralina punjenih likerom te vatrogasnih i mornarskih kapa za djecu), Melihova je majka poela razmiljati o povratku kui. Da bi ostvarila tu nakanu napustila nau porodinu zgradu i s Delalom se vratila na Aksaraj, majci koja je posjedovala drvenu kuu i ocu koji je u jednoj udruzi radio kao sitni inovnik najprije je morao buknuti svjetski rat, a nedugo zatim amida Melih poslati iz Bengazija razglednicu na kojoj su se vidjeli neobian damijski minaret i avion. Osim te svijetlosmee razglednice na ijoj je poleini pisalo da su putevi koji vode u domovinu minirani, amida je iz Maroka, kamo je dospio dosta poslije svretka rata, slao i druge crno-bijele razglednice. Tako su, mnogo kasnije, nena i djed iz jedne razglednice s prizorom runo retuiranog kolonijalnog hotela, u kojem je snimljen i jedan ameriki film o trgovcima orujem i pijunima koji su ljubili iste barske dame, saznali da se amida Melih u Marakeu oenio nekom Turkinjom koju je ondje upoznao, da je mladenka sejida,5 te da je jako lijepa. (Dosta poslije, nakon to su ve bile prohujale mnoge i mnoge godine, pa ak i doba kad je po zastavama koje su se vihorile s balkona na drugome spratu toga hotela odgonetao kojim zemljama pripadaju, Galip je, bacivi jo jedan pogled na tu razglednicu i na trenutak razmislivi u stilu koji je Delal koristio u priama Razbojnici s Bejoglua, zakljuio da je jedna od soba toga hotela boje kolaa sa lagom zasigurno mjesto gdje je Ruja zaeta.) A razglednica iz Izmira, koja je stigla pola godine nakon

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

19

te (nikada nisu povjerovali da ju je poslao amida jer su mislili da se nikada vie nee vratiti u Tursku), sadravala je svakojake glasine: da su se on i njegova nova ena pokrstili i prikljuili nekolicini misionara na putu u Keniju te tamo, u nekoj dolini gdje lavovi love troroge jelene, podignuli crkvu neke sljedbe kria i polumjeseca. Neki je radoznalac poznavao je mladenkinu rodbinu iz Izmira priao da je amida Melih postao milijuna bavei se mutnim poslovima u ratom zahvaenoj sjevernoj Africi (trgovinom orujem, podmiivanjem nekoga kralja itd.); da je, obogativi se, sa suprugom koja se ve naveliko bila proula ljepotom i ijim se prohtjevima nije mogao othrvati, naumio krenuti u Hollywood kako bi je uinio slavnom, te da je u arapsko-francuskim asopisima ve poeo objavljivati njezine fotografije, i tome slino. Meutim, na razglednici koja je sedmicama etala sa sprata na sprat nae porodine zgrade i mjestimice bila oguljena vrkom nokta, kao zlatnik s kojega se hoe skinuti sumnja da je krivotvoren, amida je pisao da je zbog neizdrive enje za domovinom pao u postelju te da su se zbog toga odluili vratiti u Tursku. Pisao je da su sada dobro te da u duhu novoga i modernoga poimanja financija u Izmiru vodi poslove svojega tasta, trgovca smokvama i duhanom. Nedugo zatim od amide je stigla nova razglednica ispisana teko itljivim rukopisom, kao da je arapski. Na svakome spratu nae porodine stambene zgrade njezin je sadraj tumaen na drugi nain, moda i zbog dijela nasljedstva koje e porodicu uvui u tihi rat, no amida je Melih, kako je Galip poslije i sam proitao, ne pretjerano uvijenim rijeima javljao da se uskoro vraa u Istanbul i da je dobio ker, ali da jo nije odluio koje e joj ime dati. Galip je Rujino ime prvi put proitao na jednoj od razglednica koje je nena uguravala u okvir ogledala bifea u kojem su stajali servisi za liker. Meu razglednicama s prizorima crkava, mostova, mora, svjetionika, brodova, damija, pustinja, piramida, hotela, parkova i ivotinja,

20

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

koje su na velikome ogledalu izgledale kao drugi okvir i ljutile djeda, nalazile su se i Rujine fotografije iz najranijega i ranoga djetinjstva, snimljene u Izmiru. U to vrijeme Galipa nije zanimala ki njegovog amide (ili, pomodno kazano, kuzina), koja je bila njegova vrnjakinja, nego neko drugi: strina Suzan koja je tuno gledala u fotografski aparat raskriljujui rukom crno-bijelu peinu napravljenu od mree protiv komaraca (u Galipu je izazivala jezu i raspirivala mu matu) i pokazivala Ruju koja je spavala u njoj. Tek kasnije, kad su te fotografije poele kruiti meu njima, shvatio je kako je ba njezina ljepota znala naas izazvati odsutnu utnju i mukih i enskih lanova nae velike porodice. Pa ipak, vie se razgovaralo o tome kada e se amida s porodicom vratiti u Istanbul i na koji e se sprat smjestiti. Jer kad je Delalova majka, koja se po drugi put udala za jednoga odvjetnika, umrla mlada od bolesti koju je svaki lijenik nazivao drugim imenom, on vie nije mogao ostati u pauinom prekrivenoj i neprikladnoj kui na Aksaraju, te se i na nenino navaljivanje vratio u nau porodinu stambenu zgradu i uselio se u stan u potkrovlju. Trudei se razotkriti lairane utakmice, izvjetavao je o nogometu za novine u kojima e kasnije, pod pseudonimom, objaviti prve kolumne; nadahnuto je opisivao misteriozne i umjetniki izvedene zloine nasilnika iz barova, nonih klubova i javnih kua u sporednim ulicama Bejoglua; izraivao je krialjke u kojima je broj crnih kvadratia uvijek nadmaivao broj bijelih; kada bi ustrebalo, pisao je nastavke maratonskoga feljtona kad bi majstora oborilo s nogu vino pomijeano s opijatima; s vremena na vrijeme pisao je i rubrike Kakav rukopis, takva narav, Tuma snova, Vae lice zrcali Vau osobnost, Dnevni horoskop (u njemu je poeo odailjati skrivene pozdrave roacima i poznanicima, a neki vele i poruke svojim ljubavnicama) i Vjerovali ili ne, a pisao je i kritike za amerike filmove koje je u slobodno vrijeme besplatno gledao u kinima. Govorilo se da e se, nastavi li sam ivjeti

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

21

u potkrovlju, moi ak i oeniti zahvaljujui marljivosti i novcu koji je zaraivao kao novinar. Kad je Galip dogodilo se to dosta kasnije jednoga jutra zamijetio da su pohabane kamene ploe du tramvajske pruge nestale pod suvinim slojem asfalta, pomislio je kako je ono to djed naziva nesreom moda povezano s neobinom stijenjenou koja se osjeala u porodinoj zgradi, s nedostatkom prostora ili pak s neim slinim, neodreenim i uznemirujuim. Jedne se veeri amida Melih sa enom, kerkom, torbama i sanducima vratio u Istanbul kao da se ljuti zbog toga to njegove razglednice nisu uzimali za ozbiljno, banuo u porodinu zgradu i, dakako, uselio se u Delalovo potkrovlje. Kad je tog proljetnog jutra prespavao poetak nastave, Galip je upravo sanjao kako kasni u kolu. S jednom lijepom, plavokosom djevojicom nikako se nije mogao sjetiti ko je ona sjedio je u gradskome autobusu koji se udaljavao od kole u kojoj su trebali itati posljednje stranice poetnice. Kad se probudio, shvatio je da ne kasni samo on, nego da i otac kasni na posao. On i majka dorukovali su za stolom prekrivenim plavo-bijelim stolnjakom nalik na ahovsku plou, koji je ve sat vremena bio obasjan jutarnjim suncem, i razgovarali o pridolicama u potkrovlju kao da razgovaraju o mievima koji su izvirivali iz svakoga kutka porodine zgrade ili o vampirima i dinima6 slukinje Esme. Osim to nije htio razmiljati o tome zato kasni u kolu i srami li se otii na nastavu zato to kasni, Galip se nije elio zamarati ni time ko su ljudi u potkrovlju. Popeo se na nenin i djedov sprat, gdje se ponavljala ista stvar: brijui djeda koji se nije inio pretjerano sretnim, brico se raspitivao za pristiglu rodbinu. Razglednice s ogledala bile su razbacane, naokolo su leale strane i neobine stvari, a u zraku se osjeao nov miris koji e Galip kasnije oboavati. Najednom je osjetio klonulost, strah i enju. Kako zapravo izgledaju te rukom napola obojene zemlje s razglednica? Kakva je lijepa strina

22

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

s fotografija? Poelio je smjesta odrasti i postati mukarac. Nena se obradovala kad je kazao da se hoe iati, no brico je, kao i veina brbljavaca, bio nerazuman: nije ga htio iati u djedovoj fotelji, nego ga je posadio na tabure koji su postavili na stol za objedovanje. Usto, plavo-bijeli prekriva koji je skinuo s djeda i zavezao oko Galipa bio je prevelik, i ne samo da ga je davio nego mu je i padao do ispod koljena poput suknje. Mnogo godina poslije, po Galipovu raunu 19 godina, 19 mjeseci i 19 dana nakon njihova prvog susreta, mnogo godina i nakon to su se vjenali, kad god bi rano ujutro ugledao pokraj sebe Ruju kako spava glave uronjene u jastuk, Galip bi osjetio kako ga na isti nain uznemiruje plava boja njezina jorgana poput one na prekrivau koji je brico skinuo s djeda i obavio oko njega, no o tome joj nije rekao ni rijei, moda i stoga to je znao da nee promijeniti navlaku za jorgan samo zbog tako neuvjerljiva razloga. Paljivim i vrlo laganim pokretima Galip je ustao iz postelje mislei kako su jutarnje novine ve gurnute pod vrata, no noge ga ne odnesoe u tom smjeru, nego u kupaonicu pa onda u kuhinju. ajnik nije bio u kuhinji, a u dnevnoj je sobi naao samo posudu za grijanje vode. Sudei po tome to je mjedena pepeljara bila vrhom puna opuaka, Ruja je vjerovatno do jutra itala novi krimi. Ili pak nije itala. ajnik je naao u kupaonici. Kako je pritisak u cijevima bio jako slab, vodu su grijali u jedinome ajniku koji su imali, a ne u onome stranom aparatu koji zovu bojlerom. Kao to su to svojedobno inili i nena i djed i otac i majka, i oni su katkad, pomireni i posluni, no ipak nestrpljivi, grijali vodu prije nego to bi poeli voditi ljubav. U jednoj od svaa koje su poinjale rijeima ostavi se tog puenja!, djed je nenu proglasio nezahvalnom, a ona mu je uzvratila kako ni jedno jedino jutro nije ustala iz kreveta poslije njega. Vasif je to samo promatrao, a Galip

Orhan Pamuk / CRNA KNJIGA

23

sluao i domiljao se ta nena time eli rei. Mnogo poslije, Delal je i o tome poneto napisao, ali ne u smislu na koji je nena ciljala. Ne samo navika da se ustaje prije svanua i za mrkloga mraka, pisao je Delal, nego i obiaj da ena ustane prije mukarca, tipini su za seljake. Proitavi zakljuak u kojem je Delal bez mnogo preinaka prepriavao itateljima nenine i djedove navike pri jutarnjem buenju (pepeljare na jorganu, proteze u istoj ai sa zubnim etkicama, izvjebani pogledi na osmrtnice u jutarnjim novinama), nena je zakljuila: Znai, seljaci smo! Morali bismo mu za doruak davati varivo od lee, pa da vidi ta znai biti seljak, uzvratio je djed. Dok je prao oljice za kafu, traio iste viljuke, noeve i tanjire te iz friidera koji je mirisao po pastrmi vadio bijeli sir i masline nalik plastinima, i dok se brijao koristei toplu vodu iz ajnika, pomiljao je da namjernim lupkanjem probudi Ruju, no ipak to nije uinio. Dok je za stolom pio kratko odleali aj, jeo pljesniv kruh s maslinama zainjenim majinom duicom i itao pospane rijei u novinama koje su mirisale na tamparsku boju uzeo ih je ispod vrata i rairio pokraj tanjira razmiljao je o drugim stvarima: o tome da bi naveer mogli otii Delalu, ili u kino Konak. Bacio je pogled na Delalovu kolumnu i odluio je proitati uveer kad se vrati iz kina; no kako nije mogao odvojiti pogled od teksta, ipak je proitao jednu reenicu, ustao od stola ostavivi raskriljene novine, odjenuo kaput i poao van, pa se onda vratio. S rukama u depovima punima cigareta, sitnia i iskoritenih karata neko je vrijeme, zadubljeno i s potovanjem, nijemo promatrao svoju enu. Onda se okrenuo i izaao iz kue lagano povukavi ulazna vrata za sobom. Tek oprane stube vonjale su po vlanoj praini i prljavtini. Zrak je vani bio hladan, prljav i crn od dima ugljena i mazuta koji se izvijao iz dimnjak na Niantau. Otpuhujui oblaie pare u hladni zrak, Galip se provukao izmeu posvud razbacanih gomila smea i stao u dugi red za dolmu.

24

CRNA KNJIGA / Orhan Pamuk

Neki starac s uzdignutim okovratnikom jakne koju je nosio umjesto kaputa dvoumio se pokraj ulinoga prodavaa na suprotnom ploniku koju bi pogaicu uzeo mesnu ili sa sirom. Galip je naglo izjurio iz reda za dolmu, zaao za ugao, tutnuo novac prodavau novina koji je u jednome ulazu imao improvizirani pult, presavio kupljeni Milijet i stavio ga pod pazuh. Svojedobno je uo kako Delal posprdno oponaa jednu vremenu itateljicu svojih kolumni: Ah, gospodine Delale, toliko volimo i tako nestrpljivo iekujemo vae kolumne da ponekad ja i Muharem kupimo dva Milijeta dnevno! Na to bi Galip, Ruja i Delal prasnuli u smijeh. Dosta kasnije, nakon to ga je prilino smoila prljava kia koja je zapadala krupnim kapima, Galip se nekako ugurao u dolmu. Shvativi da niko u tom vozilu koje je zaudaralo na mokru odjeu i duhanski dim ne kani zapoinjati razgovor s njim, ispresavijao je novine kao pravi ovisnik, toliko da je pred sobom imao samo kolumnu s druge stranice, a onda se, bacivi odsutan pogled kroz prozor, dao na itanje.