VJERONAUČNA OLIMPIJADA
2016./2017.
Tema:
„HOD KROZ LITURGIJSKU GODINU“
Organizatori: Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina,
Sarajevo, Bjelave 43
i
KATEHETSKI URED VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE
2
Hod kroz Liturgijsku godinu
Vjeronaučna olimpijada 2016./2017.
Građa za osnovnu i srednju školu
uz dodatak za srednju školu i finalno natjecanje
s dopuštenjem preuzeta s portala Vjera i djela
Uredile:
s.Ivona Sliško, ŠSF
s.Vlatka Dujmović, ŠSF
GRAĐA ZA NATJECANJE
3
Poštovani,
Pred vama se nalaze stranice sa sadržajem za ovogodišnju Vjeronaučnu olimpijadu
„HOD KROZ LITURGIJSKU GODINU“ koju organizira Katehetski ured u suradnji
sa Školskim sestrama franjevkama Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije
Prečistog Srca Marijina koje ove godine slave 75 godina svoga postojanja, a koje već
godinama organiziraju slično natjecanje.
Vjerujemo da je tema i vama zanimljiva te da ćete je produbiti kroz sadržaje koji su
pred vama. Građa za natjecanje sastoji se od tri dijela. Prvi dio jest obavezna građa za
školska, dekanatska…. Natjecanja; drugi dio je dodatna građa uz prethodnu za
finalno natjecanje, a treći dio je dodatna građa za natjecanje srednjoškolskih
vjeroučenika. Dakle, za prvu i nižu razinu natjecanja pripremamo prvi dio, finalno
natjecanje prvi i drugi dio, a srednjoškolci za nižu razinu natjecanja prvi i treći dio, a
za finalno sva tri dijela.
Važno!
Reference i fusnote nisu materijal za natjecanje, nego služe za pojašnjenje i
produbljivanje znanja onima koji to žele.
Želimo vam puno uspjeha i radosti kod pregledavanja ovih stranica kao i kod učenja
važnih činjenica i istina naše vjere.
Neka Hod kroz Liturgijsku godinu donese uspjeh u duhovnom životu, radost i mir!
To vam žele
ORGANIZATORI!
4
I.DIO
- obavezan za sve sudionike –
5
Liturgijska godina
Možda nas je netko upitao ili smo se i sami znali upitati, čemu ustvari svi blagdani koje
slavimo, čemu liturgijska godina. Nije li to tek određena tradicija i folklor ili možda
poznato nam “evociranje uspomene na slavne dane”? Htjeli bismo u ovom članku reći
nešto o smislu, odnosno o teologiji kršćanskih blagdana i same liturgijske godine.
Recimo odmah da liturgijska godina nije samo neki izvanjski okvir kršćanskih blagdana. Ona
je plod teološke refleksije o vremenu. Bogoslužje je Crkve sastavni dio povijesti spasenja,
liturgijska je godina nastavak-produženje biblijske povijesti spasenja, ona je prostor u kojem se
slavi, ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave,
otajstvo po kojem smo spašeni i po kojem se spašavamo.
Liturgijska je godina utemeljena na povijesti spasenja
Središte svekolikog spasenja koje je Bog naumi jest Krist. On je od praiskona određen za
Spasitelja, on je početak i svršetak svega stvorenja. Po njemu je sve stvoreno i u njemu se
ostvaruje, te čeka svoje konačno spasenje. Otajstvo se Kristovo dakle sastoji u naumu spasenja
koji je životno povezan i progresivan, on se razvija i ostvaruje u vremenu. Sve od stvaranja,
Adamova pada, obećanja spasenja, poziva Abrahamova, od Sinajskog saveza, od najave
Novoga saveza, pa sve do smrti i uskrsnuća Kristova ovaj naum spasenja je u stalnoj napetosti,
dok se posvema ne ostvari, sve do konačne proslave kad će “Bog biti sve u svemu” (1 Kor 15,28). Svako razdoblje ne samo da pripravlja ono sljedeće, nego, kao u klici već sadrži ono
sljedeće razdoblje. To znači da otajstvo spasenja ostvareno po Kristu (tj. koje se još uvijek u
njemu ostvaruje) treba gledati u njegovoj sveobuhvatnosti i organsko-životnoj povezanosti, od
stvaranja, sve do eshatološke dimenzije.
Od povijesnih događanja do liturgijskog spomen-čina
Bžje spasenje ostvareno u povijesti uprisutnjuje se i ostvaruje za sve naraštaje u bogoslužju
Crkve. Već je Starom zavjetu spasenjski događaj (izlazak iz Egipta) bio ovjekovječivan,
uprisutnjivan, činjen stvarno prisutnim i djelatnim u pashalnoj spomen-večeri. Tako je svaki
naraštaj mogao slaviti Boga zbog spasenja koje mu Bog daje, te je mogao u živoj vjeri iščekivati
eshatološko usavršavanje i ostvarenje toga spasenja.
Međutim, Krist je ispunio i doveo do punine i savršenstva sve spasenjske događaje Staroga
zavjeta, on sam je ispunjenje starozavjetnih obećanja. U njemu su se ispunila Pisma, u njemu
se ispunilo ono “danas” konačnog spasenja. Kad Krist veli: “Ovo činite meni na spomen” (Lk
22,19), on unosi svoju Pashu u sva vremena. Tako se spasenjska stvarnost ovjekovječuje,
uprisutnjuje na najizvrsniji način u euharistijskom spomen-činu, ali i u svim liturgijskim
slavljima tijekom čitave liturgijske godine. Sv. Leon Veliki veli: “Ono što je bilo vidljivo u
našega Gospodina, prešlo je u sakramentalne obrede.
U liturgijskoj godini slavimo događaje-otajstva našega spasenja (utjelovljenje, život i
djelovanje, muka, uskrsnuće i proslava, silazak Duha Svetoga itd.) i te događaje činimo
6
prisutnima i djelatnima. Bogoslužje u vremenu, u liturgijskoj godini je događaj, trenutak, dio
velike godine otkupljenja otvorene i započete po Kristu još prije postanka svijeta. Svaka je
liturgijska godina jedan dio u uzlaznoj vremenskoj crti povijesti spasenja. Bogoslužno slavlje
pojedinih otajstava polučuje onu konačnu svrhu spasenja: ono posadašnjuje i poosobljuje
otajstvo Kristovo. Što bi meni vrijedilo Kristovo otkupljenje kao takvo, kada ja sada ne bih
mogao postati dionikom toga otkupljenja? A to se ostvaruje po bogoslužju, po sakramentima
koje slavimo u vremenu, tijekom liturgijske godine. Tako vrijeme postaje “materija”,
kategorija, mjesto ostvarenja sakramentalnog čina koji daje spasenje.
Slavljenje Kristovih otajstava u “circulus anni” nije neki zatvoreni krug (koji se ponavlja) kako
su to shvaćali pogani. Povijest spasenja koja se primjenjuje i ostvaruje u nama, ostvaruje se
ponaosob u liturgijskim činima i to tako da neprestano raste i usavršava se. Slikovito rečeno,
slijed liturgijskih godina nije zatvoreni krug (kao da bi svaka godina bila ponavljanje
prethodne), nego je radije uzlazna spirala. Crkva ne ponavlja tek otajstva Kristova, nego kroz
liturgijsku godinu ona pušta da ta otajstva u njoj rastu i sazrijevaju sve do slavnog Kristova
dolaska.
Zaključak
Sve ovo rečeno vrlo lijepo sažima i tumači Drugi vatikanski sabor u SC 102: “Bogu odana
Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga
božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala
Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to, zajedno s njegovom
blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini najvećim blagdanom Uskrsa. Tijekom pak godine
Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog
dana i očekivanja blažene nade i dolaska Gospodnjeg. Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara
vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način
u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir i napuniti se milošću
spasenja.”
7
Liturgijska i astronomska godina
Kršćanski blagdani i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina predstavljaju zapravo Kristovo
otajstvo spasenja koje se ostvaruje među nama. To znamo i vjerujemo. Međutim, vremenski,
astronomski okvir, kao i simbolika određenih obreda koji se slave na te dane, povijesno su
uvjetovana kulturama u kojima su nastajali. U tome će smislu biti zanimljivo pogledati
podrijetlo određenih svetkovina i njihovo mjesto u liturgijskoj i astronomskoj godini. Naime,
određeni elementi u našem liturgijskom kalendaru stariji su od samoga kršćanstva i u sebi
uključuje drevne spoznaje i vjerovanja. Da ne bi bilo zabune, evo samo jednoga primjera.
Obredna su pranja postojala u Židova i u okolnih naroda još prije Isusa Krista. Ono je i danas
značajno u hinduizmu i u mnogim animističkim religijama. Međutim, Krist je uzeo taj već
postojeći obredni znak i učinio ga djelatnim znakom po kojem čovjek, spasiteljskom snagom
Kristove smrti i uskrsnuća, biva oslobođen od grijeha i postaje djetetom Božjim i dionikom
Kristove nebeske proslave. Dakle, kao što su – u ovom slučaju – sakramentalni znakovi preuzeti
iz života da bi – Kristovim otajstvom – zadobili novu ulogu i snagu, tako i kršćanski blagdani
i svetkovine, kao i cijela liturgijska godina, djelomično preuzimaju neke astronomske i
datumske stvarnosti koje su postojale prije pojeva kršćanstva. Tako se Kristovo vazmeno
otajstvo ostvaruje u liturgijskim slavljima tijekom godine i u neke posve određene dane koji
ističu pojedino otajstvo. Pri tome su preuzeti već postojeći elementi kojima je dano kršćansko
značenje. Tako se inkulturacija očituje i u tome da se kršćanska otajstva izražavaju elementima
nekih nekršćanskih blagdana.[1] Tako ćemo, kao najpoznatije primjere, razmotriti kozmički
okvir nedjelje u sklopu sedmodnevnog tjedna, zatim Pashu i Uskrs kao proljetne blagdane. Tu
je i Božić koji se slavi o zimskom solsticiju. K tome je na početku ljeta značajna svetkovina sv.
Ivana Krstitelja, a na početku jeseni blagdan sv. Mihaela. Konačno, bogoslužje kvatri još
jedanput naglašava važnost početka svakog godišnjeg doba (dva solsticija i dva ekvinocija).
8
1. Tjedan i dan Gospodnji
Kako je nastao tjedan, odnosno razdoblje d 7 dana? Već su u staroj su Mezopotamiji zapazili
da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana.[2] Od jedne do druge mjesečeve mjene
(mladi mjesec, prva četvrt, pun mjesec, druga četvrt) razmak je bio oko 7 dana. Tako se razvila
sedmica, od kojih je zadnji dan imao posebnu važnost. U Mezopotamiji su tako bili važni i
„kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za
poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog
mjeseca nazivali šapattum, a dan nestanka mjeseca bubbulum. Očita je sličnost riječi šapattum
i šabat. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u
sedmodnevnom krugu, iako je i danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog
mjeseca. Slično kao u Mezopotamiji, snažno je naglašeno subotnje uzdržavanje od posla, s time
da se, naravno, tome daje teološko obrazloženje: Bog je nakon stvaranja sedmi dan počinuo i
naredio svome narodu da se toga dana uzdržava od posla. Za Židove je zapovijed obdržavanja
šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije
subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada
bi došao Mesija.[3] Sedmodnevni tjedan je i inače bio prihvaćen u antičkom svijetu.[4]
Za nas kršćane je prvi dan u tjednu, odnosno, prvi po suboti, tj. nedjelja prvenstveno dan kada
u euharistiji slavimo vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Međutim, preuzeli smo
drevni sedmodnevni tjedan. Zanimljivo je, tako, da za kršćane nije problematičan broj dana u
godini (365 ili 366), nisu problematične ni korekcije kalendara.[5] Međutim, za kršćane je bitno
da sedmodnevni tjedan uvijek ostane.[6] Katolička crkva i danas je načelno otvorena za sve
moguće reforme kalendara, pod uvjetom da se ne dira upravo redoslijed od sedam dana:
Od različitih sustava, koja se zalažu za određivanje stalnog kalendara i za njegovo uvođenje u
građansko društvo, Crkva se ne protivi samo onima koji čuvaju i osiguravaju tjedan od sedam
dana s nedjeljom, a da ne uvode nikakve izvantjedne dane, tako da redoslijed tjedana ostaje
netaknut, osim ako ne bi nastupili vrlo važni razlozi o kojima treba prosuditi Apostolska
Stolica.[7]
Kršćani, naravno, slave nedjelju kao dan Kristova uskrsnuća. Međutim, nije slučajno da je to
upravo nedjelja, dan nakon subote. Nedjelja, je, naime, po židovskom računanju prvi dan tjedna,
kada je započelo stvaranje svijeta, ali je i osmi dan, koji označava vječnost koja se otvara
kršćanima zahvaljujući Kristovu uskrsnuću.
2. Vazmeni blagdani (Pasha i Uskrs;Pedesetnica i Duhovi)
a) Pasha i Uskrs
Riječ koja se u aramejskom grčkom i hrvatskom izgovara kao Pasha, na hebrejskom se izgovara
kao Pesah. Biblijska i kršćanska tradicija povezuje ovu riječ s korijenom psh što bi značilo
preskočiti, prijeći, odnosno kao imenica Pasha bi značila jednostavno prijelaz. Valja, međutim,
istaknuti da je ovaj blagdan bilo poznat i kod drugih semitskih naroda još prije Mojsija. Pasha
je u nomadskih naroda bila obiteljski blagdan koji se sastojao u žrtvovanju prvine stada, a to se
slavilo početkom proljeća. Ono što Židovi slave kao svoj izlazak iz Egipta, u starini je (još prije
Mojsija) vjerojatno bio blagdan kojim su nomadi, na početku proljeća, slavili polazak svojih
9
stada iz svojih zimovališta na ljetne pašnjake.[8] Tom su prigodom žrtvovali janje ili kozle.
Kosti žrtve nisu se lomile, a krv tako žrtvovanog janjeta (ili jareta) nanosila se na dovratke i
nadvratnike ulaznih vrata. Nakon toga bi slijedila žrtvena gozba. U isto vrijeme – početkom
proljeća – agrarna plemena slavila bi blagdan beskvasnih kruhova. Kao što su nomadi žrtvovali
prvine stada, tako se u ratarskim kulturama žrtvovao beskvasni kruh. To je bio kanaanski
blagdan kojim se, naravno, htjela osigurati bogata ljetina.[9] Tek su se kasnijem židovstvu ova
dva blagdana povezala i zajedno slavila,[10] a pozadina im je bila biblijska tradicija o tome
kako su Židovi izašli iz Egipta nakon što je Bog po anđelu zatorniku dao pobiti egipatske
prvorođence, dok su hebrejski prvorođenci bili pošteđeni upravo po tome što su krvlju janjeta
bili poškropili dovratke i nadvratnike svojih ulaznih vrata. Oni su tada (pazeći da mu ne polome
kosti) to janje ispekli i blagovali zajedno s gorkim travama i beskvasnim kruhom, jer zbog
žurnog odlaska nisu imali vremena čekati da tijesto uskisne. Taj su obred onda Židovi slavili
svake godine u to vrijeme.
Poznato je da se Pasha slavi 14. dana mjeseca nisana, koji je prvi proljetni mjesec. Osim toga,
budući da kalendarski mjeseci u židovskom kalendaru uvijek odgovaraju jednom mjesečevom
ciklusu, onda je se 14. datum svakoga mjeseca poklapa s punim mjesecom.[11]
Većina kršćanskih Crkava su od početaka[12] slavili Kristovo uskrsnuće u nedjelju koja bi
slijedila nakon 14. nisana, odnosno, nakon židovske Pashe. U 2. st. neke su maloazijske Crkve
14. nisana slavile Kristovu smrt, a uskrsnuće dva dana kasnije, bez obzira kojega dana u tjednu
on padao. To je gotovo dovelo do raskola, jer ih je papa Viktor htio zbog toga izopćiti. Rimska
se crkva spominjala Kristove smrti petkom (koji je mogao biti 14. nisana ili petak poslije 14.
nisana), a uskrsnuća Kristove dva dana kasnije, tj. uvijek nedjeljom. Kada su se sve Crkve toga
vremena složile da se Uskrs uvijek slavi nedjeljom, ostalo je pitanje, koja to nedjelja treba biti?
Antiohijska je Crkva Uskrs slavila u nedjelju iza 14. nisana po židovskom kalendaru, bez obzira
padao taj dan prije ili poslije proljetne ravnodnevnice. Aleksandrijska i Rimska crkva nisu se
htjele uopće obazirati na židovski kalendar, nego im je polazišna točka bila proljetna
ravnodnevnica. I tu se javila poteškoća. U Aleksandriji se kao dan ravnodnevnice računao 21.
ožujka, a u Rimu 18. ožujka. Konačno, Nicejski je sabor donio odredbe kojih se načelno i danas
držimo:
Uskrs se uvijek mora slaviti nedjeljom;
Ne može se slaviti istoga dana kad i židovska Pasha;
neka se slavi u nedjelju iza 14. nisana, pod uvjetom da je već nastupila proljetna
ravnodnevnica (ekvinocij).
Međutim, ovaj sabor nije odredio kojega je dana proljetna ravnodnevnica.[13] Tek je Dionizije
Mali u 6. st. odredio da je to 21. ožujka i u isto vrijeme je načinio tablicu i formulu za računanje
datuma Uskrsa. Izraženo elementima današnjeg kalendara dolazimo onda do pravila: Uskrs
valja slaviti u nedjelju iza prvog proljetnog punog mjeseca.
Budući da je moguće da se Uskrs slavi između 22. ožujka i 25. travnja, javila se ideja da se
Uskrs slavi druge nedjelje travnja. Katolička se Crkva tome načelno ne bi protivila:
Sveti se sabor ne protiv da se svetkovini Vazma dodijeli jedna određena nedjelja u
Gregorijanskom kalendaru, ako uz to pristanu svi na koje se to odnosi, a osobito braća
odijeljena od Svete Stolice.[14]
10
Očit je slijed. U poganskih su naroda blagdani nalik Pashi i blagdanu Beskvasnih kruhova bili
blagdani koji su na početku proljeća slavili novi život, s molbom i željom da ga Bog umnoži.
Židovi su preuzeli ove poganske blagdane i u njih ucijepili otajstvo izlaska iz Egipta, gdje ih je
Bog izabrao kao svoj narod koji je on vodio i štitio. Tako su oni prešli iz ropstva u slobodu i
novi život. Kršćani u to vrijeme slave Kristovo uskrsnuće (koje se u stvarnosti dogodilo o
židovskoj Pashi). Kristovo uskrsnuće je otajstvo novoga i obnovljenoga života. Krist je
uskrsnuo da više nikada ne umre. Tako i kršćani koji s njime umiru grijehu, bivaju uskrišeni u
novinu života. Opet se javlja ideja novoga života koja je tako sukladna s početkom proljeća.
Konačno, Novi zavjet izrijekom smatra židovsko žrtvovanje pashalnog janjeta slikom Kristove
smrti i uskrsnuća. Krist je, naime, onaj jaganjac koji uzima grijeh svijeta (Iv 1,29). Pavao
izrijekom veli: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni jer već je
žrtvovana Pasha naša, Krist (1 Kor 5,7). Tako je za kršćana židovska Pasha slika i najava, a
Kristovo uskrsnuće ostvarenje spasenja koje se ostvaruje u kršćanskom bogoslužju, a na
poseban način u godišnjem slavljenju Uskrsa.
b) Pedestnica i Duhovi
Židovski blagdan Pedesetnice prvotno se nazivao Blagdan žetve (Izl 23,16), odnosno Blagdan
prvine pšenične žetve (Izl 34,22). Naziva se i Blagdan sedmica (Izl 34,22; Pnz 16,10), jer se
slavi sedam sedmica iza Pashe. Tek se kasnije se naziva Pedesetnica (Lev 23,16). Budući da je
to bio blagdan žetve, bio je to dan svetog zborovanja i dan radosti. U hramu su se žrtvovale
prvine i bio je zabranjen svaki posao. Tek se puno kasnije u židovskoj se tradiciji (negdje u 2.
st. poslije Krista) ovaj blagdan “teologizirao” i postao je blagdanom Sklapanja sinajskog
saveza.[15]
Na židovsku Pedesetnicu dogodio se silazak Duha Svetoga na apostole. Tako su i kršćani počeli
na taj isti dan slaviti svoju Pedesetnicu, tj. dan silaska Duha Svetoga i dan kada je rođena Crkva.
Pedesetnica se grčki kaže Pentekoste, što se vidi u europskim jezicima (npr. njemački Pfingsten,
talijanski Pentecoste). Otkud hrvatski naziv Duhovi? Sve do 1969. ovaj je blagdan imao i svoju
osminu, pa su se ti dani nazivali Dani Duha Svetoga, kraće, Dani Duha. Daljnjim izvođenjem
od genitiva Duha, nastao je posvojni pridjev Duhov, pa smo tako dobili sintagmu Duhovi dani.
Kako jezik teži jednostavnom izričaju, riječ dani je otpala i ostala je samo riječ Duhovi. Iako je
to, dakle, izvorno posvojni pridjev u nominativu množine, danas to zvuči kao nominativ
množine imenice Duh (Duhovi), pa bi onda ispalo kao da slavimo više duhova.
Židovski blagdan Pedesetnice spominjemo, naravno, zato što se upravo na Pedesetnicu poslije
Kristova uskrsnuća dogodio silazak Duha Svetoga na apostole. Tako imamo paralelizam: ono
što su u Židova – kalendarski – Pasha i Pedesetnica, to su u kršćana Uskrsnuće i Silazak Duha
Svetoga. U još jednom se dijelu javlja paralelizam između židovske Pedesetnice i Duhova: u
Slavoniji se upravo za Duhove održavaju svečanosti vezane uz molitvu za dobru žetvu
(“Ljelje”).[16]
11
3. Božić
Svetkovina se Božića prvi pta spominje 354., ali se u Rimu ona počela slaviti vjerojatno već
330. Kako to da se ovaj blagdan počeo slaviti u vrijeme zimskog solsticija? Da se podsjetimo:
na sjevernoj polulopti je 21. prosinca najdulja noć i najkraći dan u godini. Taj dan nazivamo
zimskim solsticijem. Nakon toga je sunčeva putanja na obzorju sve viša i viša, pa dani postaju
dulji a noći kraće. Prema rimskom kalendaru zimski je solsticij padao 25. prosinca, pa su toga
a dana Rimljani (pogani) slavili Rođendan nepobjedivog sunca (Dies natalis solis invicti). Do
toga je dana sunce kao “umiralo”, a onda se toga dana “rodilo”, da bi nastavilo rasti. Takav je
blagdan postojao i kod starih germanskih i slavenskih plemena. Sjetimo se npr. hrvatske riječi
“badnjak”. On dolazi od riječi “bdjeti”. Naši su preci na zimski solsticij bdjeli i ložili vatru
“pomažući” u toj noći suncu da se rodi.[17] Prisjetimo se usto da je car Konstantin od dana
sunca (dies solis) načinio dan Gospodnji, nedjelju, kao državni blagdan. U Rimu je upravo ovaj
dan uzet kao Kristov rođendan već i zbog toga što se u Lukinom evanđelju Isus naziva Mladim
suncem s visine.[18] Tako je rimski poganski Dies natalis solis invicti (Rođendan nepobjedivog
sunca) postao Dies natalis Christi Domini (Rođendan Krista Gospodina).[19] Prema
egipatskom kalendaru zimski je solsticij bio 6. siječnja, pa se tamo toga dana slavilo rođenje
Kristovo.
Božić je možda najljepši primjer uspješne inkulturacije: zimsko sunce koje na dan zimskog
solsticija počinje rasti, znak je Krista koji se među nama rađa malen i neznatan da bi, kasnije,
cijeli svijet obasjao svojim uskrsnućem.
4. Sveti Ivan Krstitelj i sveti Mihael
Već je bilo rečeno da Božić stoji na početku zime, a Uskrs na početku proljeća. Ostala su još
dva godišnja doba i blagdani koji im stoje na početku.
a) Svetkovina rođenje sv. Ivana Krstitelja
Ova svetkovina pada 3. dana nakon ljetnog solsticija (najduži dan i najkraća noć) i taj je dan
trebalo posvetiti velikom svecu “najvećem rođenom od žene”, njemu koji je pokazao na “mlado
sunce”. Ovaj je dan već u poganskim kulturama bio svečano obilježavan. Ostaci tih poganskih
običaja su poznati ivanjski krjesovi. Paljenje vatre ima staro pretkršćansko značenje tjeranja
zlih duhova (jer su sve zle sile aktivne noću). Osim toga ovi su krjesovi bila imitacija sunca –
nebeske vatre. Bila je to “pomoć” suncu i njegovoj vatri koja od toga dana počinje slabjeti.
b) Blagdan sv. Mihael (Gabrijel i Rafael)
12
U starom poganskom shvaćanju jesen je bilo razdoblje u kojem su neprijateljski duhovi osobito
jaki. Sunce postaje sve slabije i u čovjeka se s jesenskim maglama pomalo uvlači strah. Ta
nesigurnost i taj su bili osobito prisutni kod seobe naroda. Tko bi mogao bolje zaštiti od nečistih
duhova i od sotone, ako ne Mihael, Borac Božji, on koji je pobijedio Sotonu, Staru Zmiju? Zato
se 6 dana nakon jesenskog ekvinocija (dana kada noć postaje duža od dana) slavio blagdan sv.
Mihaela Arhanđela. Nakon reforme kalendara iz 1969. toga dana se slave također Gabriel i
Rafael. Inače, sv. se Mihael uvelike slavi i na Istoku i na Zapadu već od 4. i 5. st. a kao datum
prvo se spominje 30. rujna, a kasnije 29. rujna. Sv. Mihael se u kršćanskoj pobožnosti javlja
kao vodič ljudskih duša do Krista, ali i kao branitelj od đavolskih nasrtaja.
6. Zaključak
Na stvaranje poganskih, židovskih i kršćanskih blagdana imala su utjecaj i godišnja doba,
gibanje sunca i mjeseca, duljina godine. Sve su to kozmičke stvarnosti. Bog se čovjeku javlja u
znakovima, a čovjek slavi Boga isto tako znakovitim obredima. Otajstvo Božjega djelovanja i
jest u tome da nam se javlja preko vidljivih znakova, te da se u vidljivom djelovanju očituje
nevidljiva Božja stvarnost i milost. Za nas kršćane je temeljno i bitno Božje odabranje, Božje
spasenje, bitno je i temeljno je to da nas Bog po svome Sinu uzima za svoju djecu i otvara nam
vrata nebeskog kraljevstva da budemo suproslavljeni s Kristom. Božje djelovanje i naše
zahvaljivanje očituje se po sakramentalnim znacima i po obredima koji su nastali u povijesnom
kontekstu i u kontekstu već postojećih blagdana. Tako nam Bog progovara po nama
razumljivim znacima, a ti znakovi, opet, postaju djelotvorno sredstvo spasenja.
Povijesno istraživanje nastanka pojedenih blagdana i njihov kozmički kontekst pomažu nam da
bolje razumijemo otajstvo koje slavimo i spasenje koje primamo.
[1] Konačno, ljudska se kultura i sastoji u tome da se nova saznanja nadograđuju na već postojeća. To se onda
očituje i u svim kulturama i u svim religijama. Samo su neki zaslijepljeni revolucionari vjerovali da povijest
započinje njihovom epohom.
[2] Točnije: 29 dana, 12 sati, 44 minute i 3 sekunde.
[3] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.
[4] Tako su Rimljani imali sedmodnevni tjedan, u kojem je svaki dan bio posvećen nekom božanstvu, odnosno
nekom nebeskom tijelu. ponedjeljak: dies lunae (dan mjeseca); utorak: dies Martis (dan Marsa, boga Marsa);
srijeda: dies Mercurii (dan Merkura), četvrtak: dies Iovis (dan Jupitera); dies Veneris (dan Venere); dies Saturni
(dan Saturna); nedjelja: dies Solis (dan sunca). Ti su nazivi dijelom sačuvani u romanskim i germanskim jezicima
[5] Tako je npr. prigodom korekcije kalendara za Grgura XIII. godina 1582. bila kraća za 10 dana, jer je te godine
nakon 4. listopada uslijedio 15. listopada.
[6] Poznat je jedan pokušaj dokidanja sedmodnevnog tjedna. Nakon Francuske revolucije uveden tzv.
Revolucionarni kalendar koji je bio na snazi od 1793. do 1805. Prema tome kalendaru godina je imala 12 mjeseci
po 30 dana, a svaki je mjesec bio podijeljen na 3 dekade po 10 dana, pri čemu bi deseti dan bio dan odmora i
slavlja (kao nedjelja). Na koncu godine dodavalo se 5 ili 6 dana. Čak je i dan bio podijeljen na deset sati od kojih
13
je svaki bio podijeljen na 100 decimalnih minuta, a svaka minuta na 100 decimalnih sekundi. U to su vrijeme bili
izrađivane i ure koje su pokazivale takvo vrijeme.
[7] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 2, u: Drugi vatikanski koncil.
Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.
[8] Sačuvan je sličan običaj u Alpama: na dan kada se u jesen goveda vraćaju sa svojih ljetnih alpskih pašnjaka,
priređuje se velika seoska svečanost.
[9] Usp. H. HAAG, Storia e teologia della festa di Pasqua, Queriniana, Brescia, 1976.; R. CANTALAMESSA,
La Pasqua della nostra salvezza. Le tradizioni pasquali della Bibbia e della primitiva Chiesa, Marietti, 1984.; A.
CHUPUNGCO, Feste liturgiche e stagioni dell’anno, u: Concilium 17(2-1981)245-260.
[10] Svećenička predaja još jasno dijeli ova dva blagdana. Prvi pokušaj povezivanja Pashe i Beskvasnih kruhova
vidimo u Jš 5,10ss; još naglašenije u Pnz 16,1-8; a posve jasno u Ez 45,21
[11] Prema tome, Pasha može pasti bilo kojega dana u tjednu, kao npr. u nas Božić.
[12] Sigurno zasvjedočeno slavljenje Uskrsa je iz sredine 2.st., međutim, nije isključeno da se počeo slaviti i ranije.
[13] Upravo se zbog toga dogodilo da već 326. Rim i Aleksandrija nisu slavili Uskrs istoga dana, jer su kao
polazište uzimali različite datume za ravnodnevnicu.
[14] Konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum concilium”, Dodatak, br. 1, u: Drugi vatikanski koncil.
Dokumenti, KS, Zagreb, 2008.,
[15] Židovi danas ovaj blagdan nazivaju Šavuot – Blagdan tjedana (sedmica). Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život,
teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 221.
[16] A običaji vezani uz “ljelje” sa svoje strane su povezani s pretkršćanskom tradicijom našega naroda (što nije
lako u prvi mah uočiti). Zanimljivo je spomenuti da u narodnoj tradiciji sličnu ulogu ima i Jurjevo. Taj blagdan
slavi buđenje prirode u proljeće, a narodni običaji uz taj blagdan u znatnoj mjeri imaju pogansku podlogu.
[17] Trag toga praslavenskog vjerovanja nalazimo u bajci Ivane Brlić-Mažuranić “Sunce djever i Neva Nevičica”.
U toj se bajci spominje mitska baka Mokoš kod koje je zimi sunce noćivalo , a ona je “bajila i tetošila nejako
sunašce, dok se ne bi o Koledama pomladilo i nanovo rodilo!” Usp. I. BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Priče iz davnine,
MH, Zagreb 1926., str. 274.
[18] Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine (Lk 1,78).
[19] Postoji i jedna druga teorija o postanku Božića. Prema tradiciji raširenoj u 3. st. svijet je stvoren 25. ožujka,
na proljetni ekvinocij, a vjerovalo se da je toga dana Isus umro. Budući da je u Isusu sve savršeno, on je toga dana
i začet, tj. Riječ je Tijelom postala, pa se onda, logično, rodio 25. prosinca.
[20] To je bio i razlog da dugo vremena u Rimu Druge nedjelje korizme nije bilo mise, jer je prethodnu noć bilo
kvatreno bdjenje. Toliko je to bilo važno!
[21] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i Bogoslužje kvatri i
Prosnih dana, KS, Zagreb, 1985., str. 31-51.
“Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti”
14
Što je važno a što nevažno u liturgiji? Što je u bogoslužju tek vanjština, a što njezin bitni
dio? Što, dakle, prema Isusovim riječima, treba činiti, a što ne propustiti? Opet nas može
poučiti povijest, učiteljica života.
Pravo bogoštovlje u Starom zavjetu
Bog više puta preko proroka tumači narodu da mu je bitna vjernost, poslušnost i poštovanje.
Temeljni je tekst Izl 19,5-6:
Budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve
narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.
Za pravog bogoslužitelja bitno je pokoravati se Bogu i držati njegov savez. To je ono pravo,
istinsko bogoslužje po kojem sav narod postaje svećenički narod, kraljevstvo svećenikâ. U tome
su smislu svi pozvani vršiti bogoštovlje, i to je ono bitno što Bog od njih traži. Bog, dakle, traži
cijelog čovjeka, njega samoga, njegovu odanost i njegovu ljubav. To je kult i to je bogoštovlje.
U tome smislu uobičajeno žrtvovanje životinja ili plodova zemlje tek je znak, izraz te
privrženosti Bogu. No, što se zbiva? Izraelci su vidjeli kako je u okolnih naroda bogoštovlje
materijalizirano u onom lošem smislu. U njih je materijalna žrtva bila sama sebi svrhom i nije
pretpostavljala život prema Božjim zapovijedima. Bitno je bilo izvršiti vanjske odredbe žrtve,
15
odnosno bogoštovlja da bi se onda po nekom automatizmu osigurala Božja zaštita. To je onda
značilo: što veća izvanjska žrtva, što veći sjaj i raskoš obreda, time je žrtva uspješnija. Tako su
se i Židovi počeli isuviše pouzdavati u hramske žrtve koje su onda za njih postale jedina
liturgija. Tako grčki prijevod Starog zavjeta, Septuaginta (nastala u vremenu takvog shvaćanja
bogoslužja) riječju „liturgija“ označava samo hramsko bogoslužje. Međutim, proroci vrlo
odrješito ustaju protiv takvog shvaćanja
Jer 7,22s: Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tome
zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im zapovjedih: Slušajte glas moj, pa ću ja
biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.
(Usp. još Iz 1,10-17; 29,13; Hoš 6,6; Mih 6,6-8).
Ps 40,7-9: Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš.
Tada rekoh: “Evo dolazim!” U svitku knjige piše za mene: “Mîlje mi je, Bože moj, vršiti volju
tvoju! Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.”
Izabrani je narod ove riječi shvatio tek kad se našao u progonstvu: najizvrsnija je žrtva prinos
sama sebe:
Dn 3,39-41: No primi nas, slomljene duše, duha ponizna! Kao paljenice ovnova i bikova, kao
tisuće pretilih janjaca – takva nek’ bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom –
jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.
Iako se poslije progonstva hram obnovio, njegova jedinstvenost pomalo slabi, jer se vjerski
život Židova koji su se našli u dijaspori (Egipat, Mala Azija, ali i sama Palestina izvan
Jeruzalema) počeo odvijati oko sinagoga, a ne isključivo oko hrama koji je daleko u Jeruzalemu.
Sada se javlja druga poteškoća: iako se nije davala kao prije tolika važnost hramskim žrtvama,
u vjernih se Židova javlja potreba dosljednog i doslovnog obdržavanja zakona, predaja i
propisa. I opet smo došli do izvanjskoga.
Pravo bogoštovlje u Novom zavjetu
Isus zatiče takvo ozračje gdje se gleda na izvanjsko obdržavanje propisa bez duha i bez ljubavi
(„obijeljeni grobovi“). Sav je Zakon i sve žrtve sadržan u zapovijedi ljubavi:
Mk 12,33s: “Njega (Boga) ljubiti iz sveg srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega
kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve:” Kad Isus vidje kako je pametno
odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!”
Možemo reći da je sav Isusov propovjednički napor i bio u tome da ljudima dozove u pamet
kako je važno djelatno ljubiti Boga i bližnjega („veće ljubavi nema od ove da tko dade život
svoj“). Zato ništa nije vrijedno u usporedbi s Kraljevstvom ljubavi koje Isus želi uspostaviti: ni
zemaljska dobra, ni časti, ni otac ni majka.
16
Prva Crkva
Razumljivo je onda da prvi kršćani nisu htjeli nalikovati Židovima ni njihovoj liturgiji. Kršćani
nisu imali ni hrama ni svećenika, nisu govorili o žrtvama. Umjesto hrama imali su domus
ecclesiae (kuću u kojoj se sastaje živa Crkva). Krist je jedini svećenik – posrednik između Boga
i ljudi, a prva je zajednica imala između sebe tek nadglednike i starješine (episkope i
prezbitere). Sv. Justin tako npr. oko 150. godine svjedoči kako su u euharistiji svi djelatno
sudjelovali molitvom, darivanjem, klicanjem i primanjem euharistijske hrane. Iako su ih pogani
optuživali da su bezbožni jer nemaju ni hrama, ni žrtava ni svećenika, oni su shvaćali da je bitno
bogoslužje srca, život prema zakonima evanđelja.
Međutim, s Konstantinovom slobodom i u kršćana se javlja izvanjskost.[1] Bogoslužje postaje
sjajno u novosagrađenim bazilikama, a bogoslužna odjeća i ceremonije – besprijekorni. Puk se
sve više udaljavao od bogoslužja, pogotovo nakon što je latinski postao nerazumljiv. I tako se
tijekom dugih stoljeća događalo nešto slično kao u Starom zavjetu: kler je poput starozavjetnih
levita bio zadužen za liturgiju i to se smatralo jedinom liturgijom. Koliko god i kler i puk u
pojedinim slučajevima bio čestit i svet, sama postavka bogoslužja bila je upravo takva – poput
levitske hramske službe, a u onodobnom tumačenju i u praksi te se dvije službe često
uspoređuju i izjednačuju.
Danas?
Dogodile su se, naravno velike promjene. I u teologiji i u praksi. Danas vrjednujemo smisao
duhovne žrtve. Svi su kršćani pozvani na svetost vlastitog života što onda uključuju u
euharistijsku žrtvu. Samo liturgijsko slavlje je na narodnom jeziku, puk može i treba na svoj
način djelatno sudjelovati. Međutim, ona stalna opasnost izvanjskoga uvijek ostaje. Uvijek
iznova trebamo ljude poučavati da je misa naše zajedničko slavlje, da svatko treba uzeti udjela
i u pjevanju i u molitvi i u samom odvijanju slavlja, a sve zato da bi ljudi razumjeli i srcem
prihvatili da smo svi mi Crkva, Tijelo Kristovo koji zajedno – svatko na svoj način – slavimo
Boga. Svojim dosljednim kršćanskim životom vjernici prinose duhovne žrtve, Bogu mile, a
euharistija je najodličniji otajstveni izražaj naših duhovnih žrtava, gdje se vjernici suobličuju
Kristu u euharistijskom vazmenom otajstvu njegove smrti, uskrsnuća i proslave. Euharistijsko
je slavlje naša najveća svetinja, otajstvo u kojem se prepoznaje Crkva, po kojem se rađa Crkva.
U tome smislu treba ići i naše propovijedanje i naša kateheza. „Svetinje svetima“. U prva su
vremena euharistiji pripuštali samo krštene, tj. prokušane. I danas smo puno puta u opasnosti
da se misa – uz najbolje namjere – profanira. Euharistija ne smije biti tek dio programa neke
proslave. Nedjeljnoj euharistiji valja dati počasno mjesto, a sve prigodničarske euharistijske
službe valja ozbiljno preispitati. Oni koji traže od nas takve mise, redovito nisu upućeni. Možda
i mi navikavamo ljude kako se „pristoji“ da uz svaku obljetnicu vatrogasnog društva mora biti
i misa. A imamo toliko načina da molitvom ili nekim drugim bogoslužjem kršćanski obilježimo
neke prigode na duhovnu izgradnju i poticaj prisutnima. Možda neće biti dobro nabrajati
pojedine slučajeve da ne bismo upali u suvišne polemike, ali podsjetimo se: napast izvanjskog
17
(da ne kažemo ispraznog) levitskog bogoslužja uvijek je prisutna. A to često puta pokazuje našu
nemaštovitost i manjak duha.
Uvijek je dobro preispitati naše shvaćanje i naše ponašanje. U tome nam, kao što smo vidjeli,
često puta može pomoći povijest, učiteljica života.
Opet nedjelja!
Kao što je središnje otajstvo našeg spasenja je vazmeno otajstvo Kristove muke, smrti,
uskrsnuća i proslave, tako je nedjeljna euharistija temeljno bogoslužje župske zajednice.
Nedjelja je i po postanku i po sadržaju prvotni blagdan. To onda, naravno, znači da se i naša
briga za liturgijski život odnosi prvenstveno na nedjeljnu misu. Razumljivo je da crkveni
dokumenti poklanjaju posebnu pozornost upravo nedjelji i nedjeljnoj euharistiji. Evo temeljnih
odrednica Drugog vatikanskog sabora:
SC 102: Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu
spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan
što ga je nazvala Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća…
SC 106: Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom
Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana
18
uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da
sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te
da zahvaljuje Bogu koji ih „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu”
(1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati
vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim
doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.
Kad govorimo o nedjelji ovo je za nas temeljni dokument. Stoga ćemo, slijedeći njegovu misao,
prvo progovoriti o apostolskom podrijetlu nedjelje, zatim o euharistiji kao osnovnom sadržaju
i smislu kršćanske nedjelje, te o nedjeljnoj euharistiji kao temeljnom bogoslužju koje i danas
valja njegovati.
1. „To biva prema apostolskoj predaji“
Evanđeoska izvješća su nedvojbena: Isus je uskrsnuo „prvoga dana u tjednu“, tj. „prvog po
suboti“. Nadalje, u Novom zavjetu je nedvojbeno zasvjedočeno da apostoli slave prvi dan u
tjednu i to tako da lome kruh.
Dj 20,7.11: U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše, i kako je sutra
kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći (…) Zatim se pope pa, pošto razlomi kruh i blagova,
dugo je još zborio, sve do zore.
U 1 Kor 16,2 Pavao uvrštava u nedjeljno slavlje prikupljanje darova za braću u Jeruzalemu, što
se očito činilo prigodom euharistijskih sastanaka, iako se to na ovom mjestu izričito ne
spominje. Nadalje, egzegete smatraju da izrazom „dan Gospodnji“ u Otk 1,10 Ivan
podrazumijeva dan određen za bogoslužje.
Nedjelja je bila toliko važna u prvoj kršćanskoj zajednici, da ne manjka dokumenata iz tog
vremena. Ako su u prvo vrijeme jeruzalemski kršćani obdržavali subotu (uz nedjelju), vrlo brzo
se slavila samo nedjelja. Tako Ignacije Antiohijski (+ 107.) piše u Poslanici Magnežanima:
Oni koji su živjeli po starom uređenju došli su do nove nade i ne slave više subotu, nego
nedjelju, dan kad je naš život bio uzdignut uvis po Kristu i po njegovoj smrti.
Didahé, spis koji je suvremen Ignaciju, ako ne i Otkrivenju, također svjedoči o tome kako su
se kršćani nedjeljom okupljali lomiti kruh. Ne manjka ni pokanonskih svjedočanstava. Tako
Plinije Mlađi, upravitelj Bitinije, 112. g. piše caru Trajanu kako uhićeni kršćani „tvrde kako se
sva njihova krivica sastojala u tome što su se oni redovito sastajali jednog određenog dana
prije zore, da bi zajedno pjevali pjesme Kristu kao Bogu.“ Po svoj prilici „jedan određeni dan”
u ovom Plinijevom tekstu označava upravo nedjelju.
U prvoj Apologiji sv. Justina (+ 165.) nalazimo obrazloženje zašto kršćani slave euharistiju
upravo nedjeljom (koju on po rimsku naziva „danom sunca“, budući da je spis i upravljen
poganima):
19
A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu.
Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-spisi apostolâ i knjige proročke (…) U dan sunca
dolazimo svi na zajednički sastanak, jer je to prvi dan, kad Bog pokrenu mrak i pratvar te stvori
svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan
poslije subote, to jest na dan sunca, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što
dajemo i vama na razmišljanje.[1]
Za Justina je nedjelja dan kad je započelo stvaranje, ali i dan kad se zbilo drugo stvaranje –
spasenje svijeta po Kristovom vazmenom otajstvu. Tako se onda ti temeljni događaji (stvaranje
i spasenje) slave istoga dana kad su se dogodili (dakle, nedjeljom) i to po euharistijskom slavlju
koje upravo uprisutnjuje Kristovo spasenje i predoznačava konačno spasenje.
2. Spomen-čin muke, uskrsnuća
i proslave Gospodina Isusa
Kristovo uskrsnuće je za apostole bio temeljni događaj našega spasenja: „Ako ustima
ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“
(Rim 10,9). I od samih početaka kršćani su otajstvo Isusove smrti i proslave slavili nedjeljnom
euharistijom.
Nedjelja ima sve oznake sakramenta, otajstva naše vjere, spomen spasenjskog događaja,
posadašnjenje u bogoslužnom činu te usmjerenost prema budućnosti.
Spomen Kristova uskrsnuća i proslave. Ovaj je događaj vrhunac cjelokupne povijesti spasenja.
Tako je nedjelja dan pobjede, ispunjenje i vrhunac vazmenog otajstva dan novog stvaranja, prvi
dan.
Posadašnjenje. Osnovni sadržaj nedjelje je euharistija, koja se sa svoje strane posebno veže uz
nedjelju. Tako nedjeljna euharistija čini nazočnim, djelatnim Kristovo vazmeno otajstvo i
spasenje koje iz toga proizlazi.
Usmjerenost prema budućnosti. Nedjelja predoznačava konačni slavni dolazak Krista:
„Zemaljskom liturgijom sudjelujemo predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u
svetom gradu Jeruzalemu… očekujemo Spasitelja gospodina našega Isusa Krista, da se, kad se
on pojavi,naš život i mi zajedno s njime pojavimo u slavi“ (SC 8).
Bog, dakle, djeluje u vremenu! U tom smislu Augustin govori o nedjelji kao sacramentum
paschale,[2] tj. ona je znak po kojem Gospodin djeluje, po kojem se vjernici sjedinjuju s
uskrslim Kristom. Sakramentalnost nedjelje se očituje u zboru vjernika, u lomljenju riječi te u
lomljenju kruha. Svaki od ova tri elementa imaju vazmeno obilježje. Budući da se najveća
otajstva naše vjere od samih početaka slave upravo nedjeljom, sama nedjelja postaje ostajstvom
u kojem se ostvaruje naše spasenje.
20
3. Nedjelja je prvotan blagdan
Iz onoga što smo dosada iznijeli posve je razumljivo da Opća načela o liturgijskoj godini i o
kalendaru u br. 4 (pozivajući se na SC 106) pridaju posebnu važnost upravo danu Gospodnjem
– nedjelji:
Prvoga dana svakoga tjedna, koji se zove dan Gospodnji ili nedjelja, Crkva slavi vazmeno
otajstvo prema apostolskoj predaji što ima svoj početak u samom danu Kristova uskrsnuća.
Stoga nedjelju valja držati prvotnim i temeljnim blagdanom.
Što onda reći? Trebamo imati na umu da je nedjelja sama po sebi bogata i prebogata, te da nema
potrebe davati joj dodatne sadržaje da bi se ona obogatila. Upravo obratno: ona je sama po sebi
vrijednost, ona sama u sebi ima toliko sadržaja, da se onda neke druge stvarnosti mogu
spominjati samo ukoliko ne remete osnovno značenje nedjelje.
4. Neke poteškoće
Veli stara poslovica: „Drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće!“ Tako i nama koji
puta padne na pamet da požalimo za predkoncilskim vremenom tzv. rubricizma kad je sve bilo
do u tančine određeno. Tada je sve bilo kruto, jednolično, ali je u isto vrijeme bilo i sigurno od
očiglednih promašaja ishitrenih i nepromišljenih improvizacija. Međutim, liturgija obnovljena
nakon sabora ne želi biti kruta, nego pretpostavlja da slavitelji posjeduju zdrav liturgijski duh.
Tako onda i same liturgijske knjige toliko puta daju slobodu napominjući da slavitelj može
nešto izreći „ovim ili sličnim riječima“, da mogu nešto učiniti „ako je zgodno… prema
prilikama…“ I onda se događa da činimo ozbiljne propuste, a činimo ih zato što ili ne
poznajemo ili ne poštujemo neka osnovna liturgijska načela. A to se onda očituje (i najbolje
vidi) upravo u nedjeljnoj euharistiji.
a) Prvotno mjesto nedjelje
Evo jednog „zločestog“ primjera. Kako bi to izgledalo kad bi se na svadbenoj večeri ispostavilo
da majka mladoženje upravo toga dana slavi rođendan te kad bi se cijelo svadbeno slavlje
pretvorilo u proslavu toga rođendana? Bilo bi to neshvatljivo jer je očito da te večeri mladenci
imaju apsolutnu prednost. Čini mi se da je ponekad u našem bogoslužju prisutna upravo ta
nelogičnost. Evo primjera. U nekim se župama osobito svečano slavi Nedjelja zahvalnica (u
sklopu Dana kruha), što je lijepo i razumljivo. Međutim, tom se prigodom zaboravi da valja
slaviti nedjelju, zaboravi se posebno na čitanja koja se toga dana čitaju, te, što posebno
zabrinjava, uzimaju se po volji neka druga biblijska čitanja umjesto onih određenih za tu
21
nedjelju. Složit ćemo se: nije problem u Nedjelji zahvalnici, nego u načinu kako se ona slavi.
Ako je Nedjelja zahvalnica u nekoj župi osobito bliska ljudima, ništa ne priječi da svećenik u
sklopu nedjeljne mise i u sklopu čitanja koja su za tu nedjelju određena pronađe vezu između
nedjeljne euharistije i zahvalnosti za plodove zemlje i ljudskog rada. A to onda stvarno neće
biti teško. Ali, razborit župnik neće „uništiti“ nedjeljnu euharistiju na račun predstave,
procesija, recitacija, itd…[3] Slično je i s drugim danima kao što je Dan života, Majčin dan,
Nedjelja Dobrog Pastira, Katehetska nedjelja, Papin dan, Misijska nedjelja… Određenu zabunu
može stvoriti činjenica da se ti dani promiču od najviših crkvenih struktura, što – ovdje to
možemo reći – često nije baš sretno. No, puno se češće događa da neki pastoralni djelatnici
„prerevno“ uzimaju ove naputke (ako ima gotovih materijala, to bolje!), tako da prenaglase
određeni dan na račun nedjeljne euharistije. Grubo rečeno, ispadne da se misom obilježava
Majčin dan. Ispravno je naravno da se u nedjeljnoj euharistiji dade određeni naglasak na ulogu
majke. Suptilna, ali bitna razlika. Dakle, valja poštovati nedjelju i što je moguće manje
ubacivati bilo što. Ona je sama po sebi dovoljna.
b) Služba riječi u nedjeljnoj euharistiji
Ako se određenoj nedjelji daje neki poseban značaj, nipošto se ne smiju mijenjati čitanja, a ni
obrasci. Ne smije se naime zanemarivati poruka određene nedjelje. Pogotovo je neshvatljivo da
se to čini u nedjeljama jakih vremena (pa makar bilo u pitanju i ređenje). Valja jednostavno
uzeti u obzir nakanu određenog dana i zgodno je ucijepiti u misu.
Jednako je tako neprikladno umjesto homilije čitati poruke, ma od koga one dolazile. Sabor
izričito određuje da se na nedjeljnoj euharistiji održi homilija temeljena na čitanjima.[4]
Homilija treba biti živa riječ, navještaj vjere. Osim toga, te poruke i poslanice redovito obrađuju
određenu tematiku ne osvrćući se na nedjeljna čitanja. Konačno, danas ima toliko drugih načina
da npr. papina korizmena poruka dođe do vjernika.
c) Nedjeljna euharistija okuplja župsku zajednicu
Nedjelja je dan župske zajednice. Crkveni dokumenti govore kako se župska zajednica ne
smije „razvodnjavati“ prevelikim brojem misa. Ako polazimo od postavke da bi po sebi bilo
idealno da se cijela župska zajednica nađe na jednoj nedjeljnoj euharistiji, ipak ćemo dopustiti
da je redovito korisno i razborito ponuditi vjernicima više od jedne mise, bilo zbog
premalenog prostora u crkvi, bilo da se tako omogući da svi članovi jedne obitelji mogu doći.
Međutim, u gradskim se crkvama jednostavno pretjeruje te se na necrkven i neliturgijski način
„podilazi“. vjernicima, pogotovo gdje uz župske crkve postoji i neka samostanska crkva.[5] I
u tom su smislu crkveni dokumenti jasni (kod nas je u teoriji sve jasno!): izričito vele da se ne
smije pretjeravati s brojem nedjeljnih misa.[6] Neki će vrlo čvrsto braniti ovu praksu, dok će
im u isto vrijeme biti posve razumljivo da u tolikim župama ima samo jedna nedjeljna misa
jer župnik mora ići i na filijale. I ništa u tim župama nije splasnula ni vjera, ni crkveni život.
Naprotiv. Tamo je puno veća svijest župske pripadnosti.
Iz istih razloga crkveni nas dokumenti poučavaju kako je nedopustivo nedjeljom slaviti bilo
kakve mise za posebne skupine.[7]
22
5. Zaključak
Očito je da se pokušavamo vraćati izvorima. Naši su biskupi također progovorili o nedjelji,
posebice o nedjeljnom počinku. Budući da je nedjelja i nedjeljna euharistija središte i naših
kršćanskih otajstava i prvotno bogoslužje, ona zavrjeđuje našu posebnu pažnju. Potrebno je
ponovno pažljivo proučiti crkvenu predaju, posebice nauk Drugog vatikanskog sabora,
potrebno je iskreno priznati određene propuste. Potrebno je vratiti prvotno i pravo dostojanstvo
nedjeljnoj euharistiji. Budući da je jedna od temeljnih zadaća jednog biskupa naviještati
evanđelje i slaviti otajstva, tj. uređivati navještaj i slavljenje otajstava u svojoj biskupiji,
biskupijska će se sinoda, uvjeren sam, dobrano pozabaviti upravo ovim pitanjima. Dao Bog da
to i urodi pravim plodovima.
[1] Evo još nekih otački svjedočanstava: Didascalia apostolorum, sirski dokument iz 3. st. također zapovijeda
vjernicima da nedjeljom dolaze slaviti euharistiju, oni koji to ne čine, ne mogu se ispričati. Euzebije Cezarejski
kaže: „Nedjelja je dan spasonosnog uskrsnuća Kristovog… Svakoga tjedna na dan Gospodnji mi slavimo
svetkovinu našeg vazma (De solemnitate paschali, 7) = PG 24,702
Bazilije: „Nedjelja je sveti dan Gospodnji, posvećen Spasiteljevim uskrsnućem, prvina svih ostalih dana“ (Homilia
in Hexameron II.,8 = PG 29,51).
[2] In Ioannem XX, PL 35,1556.
[3] A što se tek izvodi kad se misa prenosi preko televizije! Sve se tome podređuje.
[4] Usp. SC 52: Homilija se veoma preporučuje; ona je dio same liturgije. Njome se tijekom liturgijske godine na
temelju svetog teksta tumače otajstva vjere i pravila kršćanskog života. Neka se to nikako ne propušta, osim zbog
teških razloga, nedjeljama i zapovijedanim blagdanima na misama kose se služe uz učešće naroda. Slično govori
i Opća uredba Rimskog misala.
[5] Kongregacija obreda, instrukcija „Eucharisticum mxsterium“, br. 26 (AAS LIX(1967)555) nalaže da se
nedjeljna euharistija nežupskih crkava treba uskladiti sa slavljima u župskoj crkvi, štoviše, poziva redovnike ne-
klerike da sudjeluju u nedjeljnoj župskoj misi.
[6] Ista intrukcija u istom broju veli: „Što se tiče satnice i broja misa koje se slave u župi, neka se ima na umu
korist župske zajednice te neka se broj mise ne umnožava na štetu uspješnog pastoralnog djelovanja. To se može
očitovati, na primjer, kada je prevelik broj misa na kojima bi sudjelovao tem mali broj vjernika u crkvama gdje bi
ih moglo stati puno više, te kad bi, štoviše, zbog toga svećenici bili preopterećeni radom, tako da bi tek uz velike
poteškoće mogli vršiti svoju službu.
[7] Usp. „Eucharisticum mxsterium“, br. 27.
23
Štovanje euharistije
Tijekom povijesti euharistija se nije štovala na jednak način. Slobodno se može reći da se
euharistijska pobožnost kršćana prvih stoljeća sastojala isključivo u slavljenju euharistije i
uzimanju udjela u euharistijskoj gozbi. Tako sv. Justin oko 150. godine svjedoči: “Od
euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.” Isti
je sv. Justin zapisao kako su na nedjeljnu euharistiju dolazili svi. U prvim su se stoljećima
posvećene euharistijske prilike čuvale za bolesnike, čak su ih vjernici pohranjivali kod svojih
kuća da bi se mogli krijepiti tom hranom. Osim na euharistijska slavlja, vjernici bi se sastajali
na molitvu časoslova i na molitvena bdjenja, ali o nekoj euharistijskoj pobožnosti (klanjanju)
nema svjedočanstava iz tih vremena.
Kasniji je razvoj išao drugačije. Počevši od ranog srednjeg vijeka kršćani su se sve rjeđe
pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovjedi. Jačala je
svijest o nedostojnosti. Nadalje, latinska je misa naravno puku bila nerazumljiva, pa je vjernici
i nisu shvaćali kao žrtvenu gozbu. Pučka je pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista
Svevladara prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu
žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristovog
Božanskog Veličanstva među svoje vjernike. Tako je vrhunac euharistijske pobožnosti bilo
promatranje posvećene hostije (tu treba tražiti nastanak podizanja u misi). Širila su se pučka
vjerovanja kako se dobivaju posebne milosti samim gledanjem posvećenih prilika. Tako je
nastala i pokaznica u kojoj se kod procesije, za razliku od običnog ciborija, mogla vidjeti
posvećena hostija.
24
Nadalje, osim što puk nije razumio euharistijsko slavlje, nakon Tridentskog sabora obred mise
bio je određen strogim rubrikama, tako da sve više dobivaju na značenju euharistijske
pobožnosti izvan mise. One su uglavnom bile na narodnom jeziku te su često u duhu pokreta
devotio moderna bile prilagođene potrebom za individualnom pobožnošću, baš kako jedan
kasniji stih veli: Isus i ja / on me gleda / ja ga gledam… I sama je Crkva sa svoje strane
naglašavala vrijednost i silno dostojanstvo Krista nazočnog pod prilikama kruha. Uvodile su se
pobožnosti četrdesetosatnog klanjanja, “večernjice” (izlaganje i blagoslov s Presvetim uz
određene molitve i pjesme). U duhovnom se životu preporučivalo pohod Presvetom.
Nakon 2. Vatikanskog sabora nastao je prijelom. Naglašava se kako vjernici trebaju sudjelovati
u misnom slavlju. Cjelokupno je bogoslužje na narodnom jeziku. Rubrike su puno slobodnije.
Misa više ne mora biti u svim pojedinostima ista. Predviđena je zdrava improvizacija. Tako
rubrike npr. često vele da svećenik nešto može reći “ovim ili sličnim riječima”. Ukratko,
obnovljeno euharistijsko slavlje puk razumije, u njemu može djelatno sudjelovati, po njemu
vjernici doživljavaju svoje zajedništvo.
Vidjeli smo što je uzrokovalo da se u svoje vrijeme pojavila euharistijska pobožnost izvan mise.
Upravo smo vidjeli da je posljednja reforma te (negativne) uzroke uklonila. A kako danas
gledati na čašćenje euharistije izvan mise? Ono već dugo živi u Crkvi i ima važno mjesto u
pobožnosti vjernika. Tu je kao prvo pričest bolesnika. K tomu ima i misijskih zajednica gdje
svećenik veoma rijetko dolazi tako da onda đakon ili vjeroučitelj nedjeljom predvodi službu
riječi i uz prigodno bogoslužje dijeli pričest vjernicima.
Što se tiče samog euharistijskog klanjanja, to Crkva i danas predviđa i preporuča. Rekao bih
da pri tome valja paziti na ovo: prvotna i bitna oznaka euharistije jest da je ona slavlje u kojoj
se ponazočuje Kristovo vazmeno otajstvo u koje su i vjernici ucijepljeni i koji onda u tome
slavlju uzimaju udjela time što se pričešćuju. To je sv. misa. I to je izvor. Euharistijsko klanjanje
se onda shvaća kao neko produženje euharistijskog slavlja, što onda pomaže vjernicima da
bolje razumiju to veliko otajstvo, da Bogu na njemu dostojnije zahvale, te se djelatnije ucijepe
u Kristov Vazam. Tu istu svrhu ima i šutnja poslije pričesti u misi. Lijepo je vidjeti vjernike
koji redovito sudjeluju na misi i koji se redovito pričešćuju kako imaju potrebu još se na
trenutak zaustaviti te pred izloženim Presvetim pojačati svoju povezanost s Kristom Uskrslim
moleći za potrebe svoje i cijele Crkve. Na takav način njihova molitva sigurno dobiva na svojoj
vrijednosti.
Nije uvijek lako organizirati zajedničko euharistijsko klanjanje. Određeni sloj pobožnih
vjernika bi najradije kroz čitavo vrijeme nešto na glas molio (najradije krunicu), a drugi bi se
najradije posvetili individualnoj molitvi. Za zajedničko klanjanje bit će najuputnije služiti se
psalmima, općenito biblijskim čitanjima, pjesmama, ostavljajući uvijek dovoljno vremena za
šutnju. Ne zaboravimo da obnovljena liturgija najčešće puta govori o potrebi “svete šutnje” i
vjernike bi polako trebalo i u tome odgajati.
25
Temelji liturgije
U ovom bismo članku htjeli podsjetiti na temelje liturgije, odnosno na teologiju liturgije kako
ju iznosi liturgijska konstitucija “Sacrosanctum concilium” (=SC) u brojevima 5, 6 i 7. U tom
se prvom saborskom dokumentu već vidjelo da on želi dati teološko utemeljenje bogoslužja, a
ne samo nove propise. Sabor počinje od povijesti spasenja:
SC 5: “To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave kojemu su predigrom bila
čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim
otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. (…) Doista, iz rebra je
Krista, usnulog na križu proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve.”
U povijesti spasenja razlikujemo dakle tri vremena. Prvo se vrijeme odnosi na pripremu i na
najavu Krista i njegova djela spasenja. To su ona silna djela koja je Bog učinio u svom narodu,
djela koja su naviještala Krista i njegovo spasenje, “otajstvo pred vijekovima i pred naraštajima
sakriveno” (Kol 1,26).
Drugo je vrijeme ona “punina vremena”, kada je “Riječ tijelom postala”. Spasenje koje je bilo
naviješteno za ljude, postaje stvarnost u ljudskoj naravi (“tijelo”!). To je vrijeme Krista i
njegova otkupiteljskog djela. On je pomirio nebo i zemlju, on je “pomirio u sebi
neprijateljstvo”, on je omilio svome Ocu, u njemu smo spašeni.
26
Treće je vrijeme osobito zanimljivo za ovo izlaganje. Ono je nastavak drugog vremena. Ako to
drugo vrijeme nazivamo vremenom Krista, onda je ovo treće vrijeme vrijeme Crkve. Mi smo
spašeni u Kristu, što znači – ukoliko smo Kristovi – Bog je u nama zavolio ono što mu je bilo
milo u Sinu. Međutim, Kristovo se spasiteljsko djelo ostvaruje u Crkvi i po Crkvi. O tome
podrobnije govori SC 6:
Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da
propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i
uskrsnućem oslobodio od vlasti sotonine i od smrti te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego
također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće
sav liturgijski život.
Spasenje – spasenje koje se dogodilo i ostvarilo. Dakle, apostoli s jedne strane navješćuju
Kristovo u povijesti – ali s druge strane apostoli izvršuju, uprisutnjuju to spasenje svaki puta
kada slave žrtvu i sakramente. Evo tu je osnovni smisao liturgije: Krist nas je spasio jednom
zauvijek. On je jedini Spasitelj i nema drugog imena u kojem nam se spasiti. Međutim, to se
Kristovo spasenje čini djelotvornim, ono se primjenjuje u Crkvi koja slavi žrtvu i sakramente.
Drugim riječima, Kristovo se spasenje ostvaruje po sakramentalnim znakovima, ostvaruje se
po liturgiji Crkve. Pojednostavljeno rečeno, što bi nama koristilo posinjenje i spasenje, ako se
to ne bi na svakoga pojedinog od nas primijenilo po sakramentu svetoga krštenja? Što bi nam
vrijedilo da je Isus djelatni spomen svoje smrti i uskrsnuća ostvario u Posljednjoj večeri, kada
i mi sami ne bismo postali dionici toga otajstva na osnovu njegove riječi “ovo činite meni na
spomen?” Liturgija je onaj most kojim dospijevamo do spasenja djece Božje, liturgija je onaj
kanal kojim do nas dotječe rijeka milosti. Liturgija je ono moćno sredstvo koje nadilazi sve
kategorije vremena te nas čini dionicima cjelokupnog djela spasenja: od njegove najave pa sve
do njegova ostvarenja vazmenom otajstvu Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave. Kao što
nas je Bog zamilovao u Kristu i po njemu nas priznao svojom djecom, tako je otajstvom svoje
volje Krist odredio da se njegovo spasenje ostvaruje vjekovima u Crkvi i to po sakramentima
– dakle po liturgiji – koju Crkva slavi. Nadalje, Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi, a
time što je posrednik on je zapravo svećenik. Budući da se u liturgiji ostvaruje, aktualizira
Kristovo spasenje, liturgija je ustvari vršenje Kristove svećeničke službe. Evo kako to razlaže
SC u broju 7:
S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću
vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo
posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrše cjelokupno javno
bogoslužje.
Ovdje je vrlo važno zamijetiti: u liturgiji se ostvaruje čovjekovo posvećenje, čovjek postaje
pomiren s Bogom i posinjen, postaje svet, jer se u njemu nastanjuje Duh Sveti. Tako čovjek,
tek ukoliko je spašen, posinjen, dakle, svet, svetošću svoga života slavi Boga, tj. on kao
svećenik u duhovnom bogoslužju sama sebe Bogu prikazuje.
Ovim mislima smo htjeli pojasniti smisao i važnost liturgije u cjelokupnom našem spasenju: da
se podsjetimo da liturgija nije samo neka “pobožnost”, niti ritualizam, nego da se u njoj i po
njoj ostvaruje naše spasenje. Ovi bi redci zapravo htjeli da se u nama poveća smisao za svetost
našeg bogoslužja. Jer, velike su nam stvari povjerene.
27
Red mise: uvodni obredi
Euharistijsko slavlje (pogotovo nedjeljno) vrhunac je i izvorište svekolikog bogoslužja i života
Crkve. Po euharistiji Crkva postaje Crkva, bez euharistije ne bi bilo ni Crkve.[1] Stoga se uvijek iznova vraćamo euharistiji i u proučavanju i u pastoralnom pregalaštvu. Značenje ovoga
svetoga slavlja ovako je sažeto u Općoj uredbi Rimskog misala:
U misi ili večeri Gospodnjoj Božji se narod okuplja u jedno, pod predsjedanjem svećenika koji
djeluje u osobi Isusa Krista, da proslavi Gospodnji spomenčin ili euharistijsku žrtvu. Stoga za
takav mjesni zbor svete Crkve na poseban način vrijedi Kristovo obećanje: „Gdje su dvojica ili
trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18, 20). U misnome naime slavlju,
koje ovjekovječuje žrtvu križa, Krist je stvarno prisutan u samome skupu, sabranome u njegovo
ime, u osobi služitelja, u svojoj riječi te supstancijalno i trajno pod euharistijskim prilikama.[2]
Krist je, dakle, u euharistiji prisutan pod euharistijskim prilikama, ali je također prisutan u
naviještenoj riječi, u samome skupu te u osobi služitelja. Zato je silno važno da to slavlje bude
i sabrano i skladno te – u konačnici – u skladu s odredbama Crkve, jer euharistijsko slavlje jest
uvijek slavlje Crkve. Svetinjama treba sveto pristupati. Zato ćemo u nekoliko nastavaka
progovoriti o obredu svete mise polazeći od samog Reda mise[3] i Opće uredbe Rimskog
misala.[4]
28
1. Zbor vjernika i osobna priprava
Opća uredba veli: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonima i poslužiteljima, započne
ulazna pjesma (OURM, 47). Valja imati na umu da je već samo sabiranje naroda religiozni čin.
To bi se trebalo vidjeti po općem ugođaju, po vanjskom držanju i nutarnjoj sabranosti. Što bi to
konkretno moglo značiti?
Crva – prostor sabranosti. Pred ulazom u stare rimske bazilike bio je atrij u čijem je središtu
bila fontana. Tu su se vjernici mogli osvježiti i sabrati prije nego što bi unišli u bogoslužni
prostor. Naše su seoske crkve redovito smještene u „cintor“, crkveno dvorište koje je ogradom
odijeljeno od ulice. Silno je potreban taj međuprostor između svakodnevne vreve i sakralnog
prostora i gdje je god moguće potrebno ga je sačuvati.[5] Nadalje, crkva bi trebala biti čista i
uredna, sve bi trebalo odisati „plemenitom jednostavnošću“. Treba, dakle, paziti da se ne
pretjera sa slikama, kipovima i inim ukrasima.
Uređivanje oltara. Osobitu pažnju treba posvetiti oltaru.[6] Na početku mise na oltaru ili u
njegovoj neposrednoj blizini trebaju biti svijeće i križ te cvijeće u skladu s liturgijskim
vremenom. Sve ostalo sveto posuđe bi trebalo biti na stoliću sa strane. Sve bi trebalo biti čisto
i uredno.
Neposredna priprava za misu. Prije samog početka mise, sve bi trebalo pozivati na sabranost.
[7] Neprimjereno je da se neposredno prije mise obavljaju grozničave priprave, dovikivanje,
hodanje, traženje knjiga, nota, čitača… Sve se treba pripraviti barem pola sata prije mise: upaliti
svijeće, pripraviti knjige, note za orguljaša. Svatko tko ima neku ulogu u slavlju trebao bi to
unaprijed znati, pripraviti se i na vrijeme biti na svome mjestu (čitači, zborovođe, orguljaši,
pjevači, oni koji prikupljaju darove, itd.). Naravno, nutarnja sabranost i priprava veoma je
potrebna i za svećenika. Misal predviđa molitve za svećenika kao pripravu za misu, kao i
zahvalne molitve poslije mise. Ukoliko on ne moli baš te molitve, važno je da se ipak molitveno
pripravi. U tome je smislu nužno da bude u crkvi barem četvrt sata prije mise…
Točnost. Kada pazimo da misa počne točno na vrijeme, time iskazujemo poštovanje prema
otajstvu koje slavimo, ali i prema vjernicima.[8] Danas je to osobito važno. Čak nije dobro često
mijenjati ustaljeni raspored misa, jer ljudima treba puno vremena da se naviknu.
2. Ophod i ulazna pjesma
U starini ovoga nije bilo. Augustin svjedoči kako je bikup jednostavno ulazio u crkvu, sjeo, a
čitač bi započeo svetopisamsko čitanje. Ulazna pjesma zabilježena je u Rimu negdje u VI. st.
Stari je rimski je običaj bio da papa na određene dane sa svojom pratnjom u ophodu odlazi
slaviti euharistiju u pojedinim rimskim crkvama. Dok bi pristupao oltaru, pjevali bi se psalmi.
Opća uredba u više navrata tumači:
29
OURM 47: Kad se narod okupi, dok svećenik ulazi s đakonom i poslužiteljima, započne ulazna
pjesma. Svrha je te pjesme otvoriti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih, uvesti ih u otajstvo
liturgijskoga vremena ili blagdana i pratiti hod svećenika i poslužiteljâ.
OURM 48: Tu pjesmu pjeva pjevački zbor naizmjence s pukom ili, na sličan način, pjevač
naizmjence s pukom, ili pak cijelu pjesmu pjeva puk ili samo zbor. Može se upotrijebiti bilo
antifona sa svojim psalmom iz Graduale romanum ili iz Graduale simplex, bilo neka druga
pjesma koja odgovara svetomu činu, naravi dana ili vremena, s time da joj je tekst odobrila
konferencija biskupâ. Ako se kod ulaska ne pjeva, tada antifonu iz misala govore vjernici ili
neki od njih, ili čitač, ili pak sam svećenik, koji ju može prilagoditi na način uvodne riječi (usp.
br. 31).
Ulazne pjesma dakle otvara slavlje, potiče jedinstvo okupljenih, uvodi u otajstvo vremena ili
blagdana, te, konačno, prati ophod. Ona bi trebala po svome sadržaju odgovarati liturgijskom
vremenu ili blagdanu i trebao bi je barem djelomično pjevati puk.[9]
Smisao svijeća i tamjana. U starini nije bilo svijeća na oltaru, nego bi akoliti u svečanoj procesiji
donosili svijeće na dva kraja svetišta. Akoliti bi ih nosili u ophodu s evanđeljem, a kod
euharistije bi ih približili oltaru. I danas je moguće tako unositi svijeće. Tamjan može imati više
značenja: označava molitve pravednika (Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice tvoje), u
euharistijskim pobožnostima može označavati počast Bogu, a kađenje svećenika i naroda može
značiti počast vjernicima koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga.
3. Pozdrav oltaru
OURM ovako opisuje znakove poštovana koje službenici iskazuju oltaru tijekom euharistijskog
slavlja:
OURM 49: Došavši u prezbiterij svećenik, đakon i poslužitelji dubokim naklonom pozdrave
oltar. Zatim svećenik i đakon, u znak poštovanja, poljube oltar[10], a svećenik, ako je zgodno,
okadi križ i oltar.
OURM 90: Završni obredi obuhvaćaju: (…) ljubljenje oltara, koje čine svećenik i đakon, a
zatim duboki naklon oltaru koji čine svećenik, đakon i ostali služitelji.
Đakon ljubi oltar zajedno s predsjedateljem i na koncu mise (OURM 90), a koncelebranti samo
na početku mise (OURM 251).
Poljubac je od starine izraz poštovanja (ne toliko izraz nježnosti kao danas). Kako to da
svećenik poljubi oltar prije nego što pozdravi zajednicu? Oltar je središte okupljene zajednice,
on je stol Gospodnji na kojem se slave otajstva, ali iznad svega oltar predstavlja samoga Krista.
Krist je onaj koji predsjeda, zato biva prvi pozdravljen.[11]
4. Znak križa
30
OURM 50: Kad završi pjevanje ulazne pjesme, svećenik se, stojeći kod sjedišta zajedno s
cijelim skupom znamenuje znakom križa.
Prigodom liturgijske reforme liturgičari su htjeli dokinuti znak križa na početku mise. On se
naime pojavljuje tek u 14. st. U istočnoj tradiciji ga nema. K tome, ako misa započinje ulaznom
pjesmom, onda bi znak križa bio određeni povratak unazad. Konačno, uzme li se prvi, trinitarni
pozdrav, onda to predstavlja ponavljanje. No, vjerojatno stoga što znak križa uvijek stoji na
početku pučkih pobožnosti, Pavao VI. je insistirao da on bude i na početku mise, pa je tako i
ostalo.[12]
5. Pozdrav
OURM 50: Zatim svećenik okupljenoj zajednici pozdravom označi da je Gospodin prisutan.
Tim se pozdravom i odgovorom naroda očituje otajstvo sabrane Crkve.
Najčešći je pozdrav Gospodin s vama. Naš misal predviđa još dva pozdrava: jedan je dulji,
trinitaran: Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa
svima vama, a drugi je pridržan biskupu: Mir vama. Neki drugi misali (npr. talijanski i
njemački) predviđaju i druge trinitarne obrasce preuzete iz novozavjetnih poslanica.[13]
Pozdrav je od velikog značenja: posvješćuje zajednici da je zapravo Krist koji ih okuplja i oko
kojeg se okupljaju. Silno je važno da to svećenik ima na pameti. Svećenik okuplja zajednicu,
on je onaj koji prinosi žrtvu i koji se prinosi, svećenik je služitelj koji predsjeda slavljenju toga
uzvišenog otajstva. Prema tome, nipošto se ne bi smio steći dojam da bilo tko u misi „nastupa“,
i to tako da bi se misno slavlje moglo doživjeti kao show.
6. Uvod u bogoslužje
OURM 50: Pozdravivši narod svećenik, đakon ili služitelj laik može vrlo kratko uvesti vjernike
u misu dana.
Iako je već Tridentski sabor smatrao korisnim kratka tumačenja pojedinih dijelova bogoslužja,
tek se poslije 2. Vatikanskog sabora ostvarila ova zamisao. Svećenik, đakon, ali i poslužitelj
laik može (po sebi, i ne mora) i to kratko na početku mise uvesti vjernike u bogoslužje dana.
Opće uredba, dakle, veli: „Vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana“. Ono što je dulje od 5
minuta nije vrlo kratko. Nadalje, pozdravi uzvanika na početku mise nisu uvođenje u misu dana.
7. Pokajnički čin
Ovaj je dio mise nastao u vrijeme tzv. tarifne pokore (7. st.) kada se davao služiti određeni broj
misa kao zamjenu za izvršenje pokore (bilo za žive, bilo za pokojne). Tako su u misne obrasce
31
ušle tzv. apologije, molitve za pokornike da im se oproste grijesi. Danas se priznanjem grijeha
vjernici pripravljaju za euharistijsko slavlje. Tri su oblika pokajničkog čina: klasična je molitva
Ispovijedam se; zaziv Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi. Pokaži nam,
Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam te, konačno, različiti obrasci koji se
zaključuju s Gospodine, smiluj se. Misal veli da svećenik, đakon i drugi podesan služitelj mogu
kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Naglašavamo: obnovljena liturgija ne želi isuviše
naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, što je osobito vidljivo iz ovog trećeg načina.
Podsjetimo se: kad se neko drugo slavlje uključuje u misu (npr. krštenje, vjenčanje, časoslov),
onda se pokajnički čin ispušta. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je (osobito za nedjelje)
blagoslov vode i škropljenje naroda.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
[1] H. DE LUBAC je preformulirao jednu Augustinovu misao u aksiom: Ecclesia facit eucharistiam, eucharistia
facit ecclesiam. Isti aksiom pojavljuje kao naslov u Katekizmu Katoličke crkve, broj 1395.
[2] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 2004. (= OURM), br.
27.
[3] Treće tipsko izdanje Rimskog misala (na latinskom) objavljeno je još 2002., a na hrvatskom je objavljena samo
već spomenuta OURM, dok na prijevod toga istoga misala iz neobjašnjivih razloga još uvijek čekamo. Ovdje ćemo
slijediti OURM, a u Redu mise uvijek ćemo naznačiti ukoliko bude nekih razlika između 2. izdanja (prevedenog
na hrvatski 1980.) i 3. tipskog Rimskog misala iz 2002.
[4] Sve ovo što izlažemo uglavnom je sadržano u Redu mise i u OURM. Kada bismo ih pažljivo čitali jednako kao
i Red slavljenja pojedinih liturgijskih slavlja (krštenje, vjenčanje, sprovod…) zajedno s odgovarajućim Prethodnim
napomenama, puno bi toga po sebi bilo jasno, pa i ovakvi članci ne bi bili potrebni…
[5] Zato je posve krivo micati ogradu koja dijeli ulicu od crkve. Kod gradnje novih crkava, odnosno preuređenja
crkvenog prostora važno je planirati takav „atrij“, tj. predprostor.
[6] Oltar se nipošto ne bi smio pretvoriti u stol za odlaganje liturgijskih potrepština, kako to zna biti u filijalnim
crkvama.
[7] Početkom domovinskog rata (1991.) u svim se crkvama prije mise molila krunica za mir i za spas Domovine.
To se onda u mnogim crkvama zadržalo i kasnije. To je s jedne strane dobro, jer vjernike „prisiljava“ na molitvu,
a s druge strane onemogućava molitvu u tišini…
[8] Posve je neprimjereno da misa kasni je se očekuje neka važna osoba koja kasni…
[9] Liturgijsko bi pjevanje po sebi trebalo u isto vrijeme ispuniti dva uvjeta. S jedne strane trebalo bi tekstom i
glazbenim izričajem biti prikladno za liturgiju, a s druge strane, trebao bi sav puk sudjelovati. To dvoje nije lako
uvijek pomiriti, pogotovo kada postoji crkveni zbor koji želi izvoditi polifonu glazbu.
[10] Uz poljubac oltaru nije predviđena nikakva molitva: obnovljena liturgija smatra da ovaj znak sam po sebi
dovoljno govori.[11] Pretkoncilska je liturgija naglašavala moći svetaca koji se nalaze u oltaru, tako da je poljubac
oltaru imao biti izraz poštovanja prema svecima čije su moći bile u njem pohranjene.
[12] Usp. Annibale BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), CLV, Edizioni liturgiche, Roma, 1983., str. 363.
[13] Vidjet ćemo hoće li se naš novi prijevod usuditi biti drugačiji od tipskog izdanja.
32
Misa: sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti?
U prijesaborskoj je liturgiji bilo jasno. Vjernici su primali pričest klečeći, odlazili na svoja
mjesta i klečeći izmolili svoju zahvalu (ionako nisu mogli aktivno pratiti ono što svećenik
govori za oltarom). Danas smo koji puta u nedoumici kako poučiti prvopričesnike i
vjeroučenike, što savjetovati ostalima: treba li vjernik nakon pričesti u misi otići na svoje
mjesto i ostati u zahvali klečeći, sjedeći ili pak stojeći (jer nemaju svi sjedeća mjesta)?
Neki ostanu stojeći ili sjedeći sve dok svećenik ne pohrani euharistiju u svetohranište, pa
tek onda sjednu. Što bi bilo pravilno ili bar hvalevrijedno?[1]
Da podsjetimo: Opća uredba rimskog misala u broju 43 veli:
Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do –
uključivo zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok
bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite braćo prije molitve nad prinosima
do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti.
A neka sjede za vrijeme čitanjâ prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i
dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još ako je zgodno za vrijeme svete šutnje poslije
pričesti.
33
Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog
tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče
pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja.
Ipak, zadaća je konferencije biskupâ da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise u skladu s
pravnim propisima prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih narodâ. Valjat će ipak
pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod
ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok
svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati.
Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se
vjernici pouče napomenama koje, prema onome što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili
služitelj laik ili svećenik.
Zanimljivo je da su neki američki liturgičari i biskupi razumjeli da je zabranjeno sjediti ili
klečati nakon što se primi pričest. Zbog toga je predsjednik Liturgijske komisije Biskupske
konferencije Sjedinjenih Država kardinal Francis George 26. svibnja 2003. od Svete Stolice
zatražio autentično tumačenje sljedeće dvojbe: „U mnogim su mjestima vjernici navikli
kleknuti na svome mjestu nakon što prime pričest pod misom. Zabranjuju li odredbe Trećeg
tipskog izdanja rimskog misala ovu praksu?“
Prefekt Kongregacije za Bogoslužje i disciplinu sakramenata kardinal Francis Arinze odgovara
već 5. lipnja iste godine da je odgovor negativan i to obrazlaže: „Razlog je taj da se prema
odredbama Opće uredbe Rimskog misala u br. 43., s jedne strane, želi uspostaviti određena
ujednačenost stava tijela koju ima zajednica vjernika za vrijeme različitih dijelova slavljenja
svete mise, ali s druge strane, ne želi se rigidno zabraniti pojedinim pričesnicima da kleknu ili
sjednu kad se vrate na svoje mjesto, nakon što su primili pričest.“
Što reći? Odredbe nisu stroge i ne žele vjernike uvjetovati niti ograničavati. Prema tome,
vjernici slobodno mogu poslije pričesti stajati, klečati ili sjediti – ovisno o vlastitom osjećaju
ili pak o mogućnosti prostora (npr. nedostatak sjedećih mjesta). Ono što je, naravno, važno jest
da doista ostanu sabrani i u molitvi poslije pričesti. Još u jednom trebamo ostaviti vjernicima
slobodu. Neki će pjevanje euharistijskih pjesama razumjeti kao svoju zahvalnu molitvu, dok će
drugi radije u svome srcu iskazivati hvalu Bogu. Valja, dakle, ostaviti slobodu vjernicima u
onome što mogu i smiju sami birati.
[1] Portal „Zenit – svijet viđen iz Rima“ (www.Zenit.org) donosi neka pitanja iz liturgije i daje odgovore.
Prenosimo i interpretiramo neka od njih.
Misa: pričest na jezik i pričest na ruku
Ima nekih liturgijskih pitanja koja bi po sebi trebala biti jasna, ali se ipak javljaju nedoumice,
pa i u onih koji su završili teološke studije i primili sveti red. Takvo je pitanje pričesti na ruku.
Oni koji, očito, ne poznaju ni povijest, a ni sam argument, rado se pozivaju na nauk nekih
„duhovnih“ osoba ili pak na različita viđenja[1] i time zbunjuju i uznemiruju vjernike.
Međutim, bez potrebe da ulazimo u diskusije i nadmudrivanja, ovdje ću samo iznijeti činjenice
i propise, prema onome „contra factum non est argumentum“. Koji su to fakti, to jest činjenice?
Za početak, naravno, ostaje ona nenadmašna: „Historia magistra vitae“. Pođimo od početka.
34
1. Tradicija Crkve
Na posljednjoj su večeri apostoli primili pričest ležeći („naslonjeni na lakat“) što je u redu
vazmene večere bio propis, da bi se naglasilo da su slobodni ljudi. To se vidi iz one zgode kad
se Ivan (ležeći ispred Isusa), okrenuo da ga upita tko će ga izdati i pri toj je gesti nužno morao
nasloniti glavu na Isusove grudi. Apostoli su tom prigodom, naravno, primili pričest u ruke.
Sve do 4. st. vjernici su nedjeljom nosili euharistiju (pričest) kući, da bi se svaki preko tjedna
mogli pričestiti prije uzimanja bilo koje hrane, o čemu svjedoče između ostalih Tertulijan,
Novacijan i Hipolit. Zapazimo: uzimali su pričest rukama i nosili svojoj kući! Nadalje, sve do
9. st. pričest se dijelila isključivo na dlan. Evo kako Ćiril Jeruzalemski i 4. st. opisuje pričest
vjernika:
Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini
prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći
Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega
ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade
zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš
štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je
skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?[2]
35
Prisjetimo se. To su bila vremena velikih svetaca, crkvenih otaca i crkvenih naučitelja, a nipošto
vremena laksizma, materijalizma, relativizma i indiferentizma! Međutim, povijesni je razvoj
tekao u drugom smjeru. Od 9. st. je – iz straha od mogućeg obešćašćenja – ušao običaj pričesti
na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. st., a pričesna je ograda konačno
uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći
da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na
jezik bili modernisti.
2. Važeći propisi
Glede sadašnjih propisa, uputom Memoriale Domini od 29. svibnja 1969.[3] Sveti zbor za
bogoštovlje daje mogućnost Biskupskim konferencijama da odluče (tajnim glasovanjem i
dvotrećinskom većinom) da se na njihovu području može uvesti pričest na ruku.[4] Naša je
Biskupska konferencija tražila i dobila takvo dopuštenje od Svete stolice.[5] Važeći Misal
ovako precizira:
OURM 160. Svećenik zatim uzme pliticu ili ciborij i pođe k pričesnicima koji, po običaju,
pristupaju u procesiji.
Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh ili sveti kalež niti da ga iz ruke u ruku
prosljeđuju jedan drugomu. Vjernici se pričešćuju klečeći ili stojeći, kako to odredi
konferencija biskupâ. Kad se pričešćuju stojeći, preporučuje se da se, prema istim odredbama,
iskaže dužno poštovanje prije nego se primi Sakrament.
160. Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je
svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na
usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi. Pričesnik čim primi svetu hostiju, odmah je u
cijelosti blaguje.
Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između
ostaloga, naša Biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tome i nekorektno
je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki
insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Valja
dopustiti slobodu tamo gdje je propisi dopuštaju. Čemu biti veći katolik od pape? Pavao nam
lijepo govori: „Ne preko onoga što je pisano“ (1 Kor 4,6).[6] Naravno, Crkva uvijek može
promijeniti ove odredbe, ali, dopustite da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani
proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. Na koncu još jedna „zločesta“
primjedba: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku… Naravno,
ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da
ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati
slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.
Zaključimo. Javljaju se sve više glasovi koji smatraju da je pitanje pričesti na jezik bitno za
vjeru i duhovnost. To stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše
raspravljati. Naime, dok u Crkvi raspravljamo o stvarima (koje bi trebale biti jasne) kao što je
pitanje pričesti na ruku ili pitanje latinskog jezika u bogoslužju, ili o tome smiju li djeca dobivati
36
križić dok se pričešćuju njihovi roditelji, ne primjećujemo kako je sve manje polaznika
nedjeljne mise, kako se u velikom broju mladih urušavaju kršćanske vrijednosti, kako se u našoj
katoličkoj zemlji donose nekatolički zakoni, kako se umjesto življenog primanja sakramenata
(npr. krizme) događa sakramentalizacija koja nema puno veze s vjerom, kako se događa
urušavanje osnovnih kršćanskih vrijednosti… Čime se to mi bavimo? Zar ne želimo vidjeti koji
su nam prioriteti?
[1] Kao npr. da, svaki puta kada se netko pričesti na ruku, Gospa plače a đavao zadovoljan trlja ruke…
[2] ĆIRIL JERUZALEMSKI, Mistagoške kateheze, 5,21, Split, 2005., str. 218. Uočimo, koliko strahopoštovanja
Ćiril vidi u pričešćivanju na ruku (tada i nije postojala pričest na jezik).
[3] Usp. Reiner KACZYNSKI (prir.) Enchiridion documentorum instaurationis liturgicae, 1, Marietti, Torino,
1976., br. 1899, str. 599.
[4] To je stoga, jer su prethodno te iste godine bili upitani biskupi diljem svijeta uglavnom bili protiv pričesti na
ruku (za: 567; protiv 1233, za „iuxta modum“ 315, nevažećih 20. Vidi: Reiner KACZYNSKI (prir.), Nav. dj., br.
1897, str. 598.
[5] Usp. Notitiae, 7 (1971) br. 2, str. 54: Iugoslavia. Decreta genaralia, 15. ian 1971 (prot. n. 41/71): Conceditur
ut usus admittatur consecratum Panem in fidelium manibus ponendi, ad normam Instructionis „De modo Sanctam
Communionem ninistrandi“ et adnexae Epistolae ad Praesidis Conferantiarum Episcopalium (cf. AAS 61, 1969,
pp 541-547).
[6] Naravno, u nekim slučajevima mjesni ordinarij može odrediti drugačije. Tako je, npr. u svoje vrijeme papa
Ivan Pavao II. za baziliku sv. Petra u Rimu odredio da se vjernici mogu pričestiti samo na jezik (zbog velikog broja
vjernika koje svećenik ne poznaje i zbog bojazni od svetogrđa). Nije mi poznato, vrijedi li ta odredba i danas.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
37
Višekratna pričest u jednom danu?
Koji puta vjernici postavljaju pitanje mogu li se u jednome danu dva puta pričestiti. Pozitivne
crkvene odredbe su tu jasne i ne bi trebalo biti prijepora. Zakonik kanonskoga prava veli:
Kanon 917: „Tko je već primio presvetu euharistiju, može je ponovno istoga dana primiti samo
u euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje, uz poštovanje propisa kan. 921, § 2.“
Kanon 921, § 2: „Veoma se preporučuje da se oni koji se nađu u životno pogibelji ponovno
pričeste, iako su se toga dana već okrijepili svetom pričešću.“
Odmah po stupanju na snagu ovoga Zakonika postavilo se pitanje što precizno znači „ponovno
istoga dana“ („iterum eadem die“). Što ovdje ima značiti riječ „iterum“? U latinskim rječnicima
stoji da „iterum“ znači: „po drugi put; još; opet; još jednom“. Upravo kako stoji u hrvatskom
prijevodu: „ponovno“. Uskoro je, međutim, nadležno tijelo za autentično tumačenje Zakonika
donijelo odredbu po kojoj se „iterum“ ima razumjeti kao „još jedanput“, odnosno ne više od
dvaput. U tome smislu u talijanskom prijevodu stoji: „una seconda volta“, a u njemačkom: „ein
zweites Mal“. Zakonik još ističe da vjernik može primiti pričest po drugi puta „samo u
euharistijskom slavlju u kojem sudjeluje“, od čega su, naravno, izuzeti oni koji su u životnoj
pogibelji prema odredbama kanona 921, § 2.
Za pravnike je stvar jasna. Vjernik se može po drugi puta pričestiti u jednome danu samo ako
je taj drugi puta u pitanju pričest u sklopu mise u kojoj taj isti vjernik sudjeluje. Međutim, ovdje
se postavlja pitanje, zašto bi se netko uopće trebao dvaput ili više puta pričestiti u jednome
danu? Vratit ćemo se na trenutak u povijest.
U počecima se slavila samo jedna nedjeljna euharistija, a misa preko tjedna nije bilo. Prema
tome, da je netko i htio, nije se mogao u jednom danu (tj. nedjeljom) više puta pričestiti. Uskoro
38
su uvedene mise srijedom i petkom (kad su vjernici postili), da bi post mogli zaključiti pričešću.
Nakon što su se počele umnažati mise za pokojnike i pokornike, uvedene su svakodnevne mise.
Zbog toga su se počeli rediti za svećenike i redovnici, a zbog mnoštva nakana uveo se običaj
da svećenik služi više misa u jednome danu. Nadalje, u samostanskim i katedralnim crkvama
bilo je nedjeljom više misa zbog većeg broja svećenika (nije bilo koncelebracije). Kako se
vjernici uglavnom nisu pričešćivali, smatralo se da je za duhovnu korist vjernika dobro u
jednom danu „slušati“ više misa. Kada su se vjernici počeli redovito pričešćivati (poglavito od
vremena Pija X.), počelo se javljati pitanje višekratne dnevne pričesti. Stari su propisi bili jasni:
vjernik se može samo jedanput pričestiti.
Stvar bi po sebi trebala biti jasna. Po sebi nema nikakvog razloga da netko sudjeluje na više od
jedne mise. Prisjetimo se. Donedavno je svaki župnik jedanput godišnje tražio pismeno
dopuštenje ordinarija da – zbog potrebe vjernika – smije nedjeljom slaviti dvije ili tri mise.
Binacija i trinacija je bila povlastica i to samo zbog dobra vjernika, a ne zbog eventualne
pobožnosti svećenika. Bio bi izraz posve krive duhovnosti ako bi neki vjernik mislio da je dobro
i hvalevrijedno sudjelovati u više misa. Međutim, kao što će svećenik – zbog dobra vjernika –
slaviti više od jedne mise, tako će koji puta i neki laik opravdano sudjelovati u više misnih
slavlja. Primjer: orguljaš ili sakristan koji po službi sudjeluje u misi. Nadalje, ako je vjernik već
bio na jednoj misi, razumljivo je da će sudjelovati i u drugoj, ako je u pitanju osobita prigoda:
mlada misa, zavjeti, misa u kojoj se slavi krštenje, vjenčanje, potvrda, srebrni ili zlatni pir,
zlatna misa. Po sebi bi trebalo biti jasno: ako vjernik ima razuman razlog da bude na još jednoj
misi, onda je opravdano da na toj misi u potpunosti i sudjeluje i to tako da se pričesti. A što je
s orguljašem ili sakristanom koji po službi bude na tri mise? Bilo bi logično da se onda i na
trećoj misi pričesti. Međutim, nadležna je crkvena vlast jasno rekla „po drugi puta“. Prema
tome, vjernik se može pričestiti najviše dva puta i to ako je drugi puta pod misom.[1] To valja
poštovati. Čini mi se da je razumljiv ovakav pravorijek. Iako bi po sebi bilo razumljivo da se
vjernik u jednome danu pričesti onoliko puta koliko puta opravdano sudjeluje ne misi, Zakonik
je, zacijelo, htio izbjeći pretjerivanja i slobodna tumačenja. Zato treba poučiti naše vjernike
sljedećem. Prvo, posve je dovoljno sudjelovati u jednoj misi dnevno. Za našu duhovnost
tijekom jednoga dana, osim mise, imamo na raspolaganju časoslov, privatne molitve, klanjanja,
razmatranja i ine duhovne i liturgijske čine. Drugo, Zakonik jasno veli da se vjernik u jednome
danu može najviše dvaput (pod misom) pričestiti. To je odredba koja nas sve obvezuje.
[1] Tu je izuzet svećenik. Ukoliko ima ovlasti i potrebe da slavi i treću misu u jednome danu, naravno da će se i
pod trećom misom pričestiti.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
39
40
Što je crkvena ili liturgijska godina?
Crkvena ili liturgijska godina jest raspored slavljenja božanskih djela spasenja
kroz razdoblje od jedne godine.
Ta božanska djela spasenja slavimo u tri različita ciklusa liturgijske godine. To su:
BOŽIĆNI CIKLUS (došašće i božićno vrijeme)
VAZMENI CIKLUS (korizma i vazmeno vrijeme)
VRIJEME KROZ GODINU
BOŽiĆNI CIKLUS
Božićni ciklus obuhvaća vrijeme od prve nedjelje došašća do blagdana
Gospodinova krštenja, koje se slavi u nedjelju nakon Bogojavljenja (Tri
kralja).
DOŠAŠĆE (ADVENT)
To je vrijeme od četiri
nedjelje prije Božića.
Obilježeno je iščekivanjem dolaska Gospodnjega i pripravom za taj dolazak.
U vremenu došašća izrađujemo adventski vijenac s četiri svijeće.
Boja u došašću je ljubičasta. Ljubičasta boja označava žalost, pokoru,
trpljenje. Ovu boju ćemo još susresti i u korizmi.
Božić je godišnja proslava Isusova rođenja u Betlehemu.
Slavi se 25. prosinca. Na Božić se posebno svečano slavi misa polnoćka.
Uz Božić su vezani mnogi narodni običaji: božićno drvce, slama, darovi, jaslice... Dan
prije Božića jest Badnjak.
Boja u božićnom vremenu je bijela. Bijela boja označava nevinost duše, čistoće i svetosti.
Bijela boja je boja radosti.
Glavni blagdani božićnog vremena jesu:
Svetkovina Gospodinova rođenja – Božić (25. prosinca)
Bogojavljenje – Sveta tri kralja (6. siječnja)
Blagdan sv. Obitelji (nedjelja poslije Božića)
Svetkovina sv. Marije Bogorodice (1. siječnja)
41
Blagdan Gospodinova Krštenja (nedjelja nakon Bogojavljenja)
VAZMENI CIKLUS
U Vazmenom ciklusu slavimo otajstvo muke, smrti, ukopa i uskrsnuća
Gospodnjega, njegova uzašašća i silazak Duha Svetoga. Ima dva
dijela:
Korizmeno vrijeme
Uskrsno vrijeme
KORIZMA
Korizma ili četrdesetnica je vrijeme priprave za najveći kršćanski
blagdan – Uskrs.
Po uzoru na Isusov post od četrdeset dana u pustinji zove se četrdesetnica ili korizma.
Traje četrdeset dana.
Započinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu, a završava na Veliki četvrtak.
Boja u korizmenom vremenu je ljubičasta kao i u došašću.
Najpoznatja pobožnost u vrijeme korizme je križni put.
Križni put je molitva i razmišljanje o posljednjim satima Isusova ovozemaljskog života.
Križni put ima četrnaest postaja.
Na nedjelju Cvjetnicu započinje Veliki tjedan.
USKRSNO VRIJEME
Uskrsno vrijeme započinje sa svetim vazmenim trodnevljem. To je: Veliki četvrtak,
Veliki petak i Velika subota.
Središte uskrsnog vremena je USKRS (Vazam).
Uskrs je najveći kršćanski blagdan u kojem slavimo uskrsnuće Isusovo.
Boja u uskrsnom vremenu je bijela kao i u božićnom vremenu.
Četrdeset dana nakon uskrsnuća slavimo blagdan Uzašašća – uspomena na Kristov
povratak u Nebo, a pedeseti dan nakon uskrsnuća slavimo blagdan Pedesetnice ili
Duhova. Tim blagdanom završava vazmeni ciklus.
VRIJEME KROZ GODINU
Vrijeme kroz godinu je vrijeme između božićnog i vazmenog ciklusa.
Obuhvaća trideset i četiri tjedna u godini.
U ovome ciklusu imamo dva dijela:
od svetkovina Krštenja Gospodinova do Pepelnice ili Čiste srijede
od blagdana Duhova do početka došašća
U razdoblju vremena kroz godinu sva slavljenja se oslanjaju na
nedjelje (34 nedjelje kroz godinu).
42
U slavljenju nedjelje na poseban način slavimo otajstvo Gospodnjega uskrsnuća.
Nedjelja je, naime, dan uskrsnuća – prvi dan u tjednu.
Boja u vremenu kroz godinu je zelena.
Kroz "vrijeme kroz godinu" posebno slavimo i tri Gospodnje svetkovine:
1. PRESVETO TROJSTVO – slavimo otajstvo jednog Boga u tri božanske osobe (nedjelja
poslije Duhova)
2. TIJELOVO – slavimo otajstvo Tijela i Krvi Kristove (četvrtak nakon Presvetog Trojstva)
3. KRIST KRALJ – slavimo otajstvo Kristove kraljevske službe i kraljevskog dostojanstva
(zadnja nedjelja kroz godinu).
Liturgijska slavlja prate i točno određene boje liturgijskog ruha koje oblače biskupi, svećenici
i đakoni. Liturgijske boje se biraju po točno određenim pravilima koji usklađuju
simboliku boja i značaj dana, vremena i čina.
Liturgijske boje jesu:
Bijela Znak nevinosti duše, čistoće i svetosti. Bijela boja je boja radosti. Nosi
se u liturgiji Gospodnjih i Marijinih blagdana, na blagdane svetaca koji nisu
mučenici, te u božićno i vazmeno vrijeme.
Ljubičasta Boja žalosti, pokore i trpljenja. Zbog te znakovitosti
susrećemo je u vremenu Došašća i Korizme, te u misama za pokojne.
Zelena Boja koja označava nadu, išćekivanje, život. Označava pobjedu
života nad smrću. Nosi se u "vrijeme kroz godinu" jer je to vrijeme nade i
išćekivanja.
43
crvena Boja koja označava vatru i krv. Crvena boja je simbol ljubavi. U
liturgiji se koristi na Duhove, Veliki petak i na blagdane svetaca –
mučenika.
ŠTOVANJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE I SVETACA
Među slavljenjem svetaca i blaženika posebno mjesto zauzima blažena Djevica Marija,
Isusova Majka. Ona je rodila Boga i čovjeka Isusa.
Tijekom crkvene liturgijske godine Crkva na najsvečaniji način slavi blaženu Djevicu Mariju:
Svetkovina svete Bogorodice Marije (1. siječnja)
Uznesenje blažene Djevice Marije ili Velika Gospa (15. kolovoza)
Bezgrešno začeće blažene Djevice Marije (8.prosinca)
Crkva na poseban način časti ljude koji su svojim životom slijedili Isusa. To su sveci. Oni su
svojim životom zaslužili Raj. U slavljenju blagdana svetaca Crkva nam pokazuje kako bi mi
trebali živjeti. Njihov život nam služi kao primjer, a njihov zagovor kao pomoć i zaštita u
našem nastojanju da slijedimo Isusa.
44
II.DIO
- građa za finalno natjecanje uz I.dio
45
RED MISE:
Gospodine, smiluj se;
zborna i sveopća molitva
1. Postanak ovih molitava
U najstarijem poznatom opisu strukture euharistijskog slavlja – Justinovoj Apologiji iz sredine
2. st. ovako se opisuje prvi dio euharistijskog slavlja:
A u dan zvan dan sunca drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu.
Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostolâ i knjige proročke. Nato, kad čitač
prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.
Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve.[1]
Dakle, u euharistijskom slavlju nakon svetopisamskih čitanja i homilije slijedila je molitva svih
nazočnih. Naznake takvih molitava nalazimo već u 1 Tim 2,1-3:
Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude,
za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i
46
ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase
i dođu do spoznanja istine.
Uskoro se pojavila sljedeća struktura: Nakon čitanja i homilije slijedili bi molitveni zazivi
vjernika na koje je slijedio odgovor Kyrie, eleison (kao što je u nas uobičajeno Gospodine, usliši
nas) a predstojnik je sve te molitve zaključivao (sabirao) zbornom molitvom. spomenimo da je
u grčko-rimskom svijetu Kyrie, eleison bio usklik bogu ili caru. Za kršćane je, naravno, Bog,
odnosno Krist bio Kyrios. Taj je poklik izvorno izraz poštovanja bez nekog osobitog
pokorničkog značenja.
2. Drevne sveopće molitve
U spisu Didaché nalazimo dio sveopće molitve koji se odnosi na Crkvu:
Spomeni se, Gospodine, Crkve svoje: izbavi je od svakoga zla i usavrši je u svojoj ljubavi pa je
posvećenu saberi od četiri vjetra u svoje kraljevstvo koje si joj pripravio jer tvoja je moć i slava
u vjekove (10,5).[2]
Pobliži sadržaj njihovih molitava otkrivamo u Pismu Korinćanima Klementa Rimskoga (oko
96. godine). Od osam zaziva, primjera radi, donosimo samo prvi i zadnji:
Gospodine, molimo te budi nam pomoć i zaštitnik: spasi one koji su među nama u
tjeskobi, pale pridigni; očituj se potrebnima; izliječi bolesne; obrati one koji su od tvoga
naroda zalutali; gladne nahrani; oslobodi naše zatvorenike; slabe uspravi; malodušne
ohrabri. Neka svi narodi o tebi znaju da si ti jedini Bog, a Isus Krist, tvoj Sluga, i mi da
smo „tvoj narod i ovce tvoje paše“ (Ps 78, 13).
O jedini moćni da to i još veća djela za nas učiniš tebi zahvaljujemo po velikome
svećeniku i zaštitniku svojih duša Isusu Kristu: neka ti je po njemu slava i veličanstvo i
sada i za pokoljenja i za vjekove vjekova. Amen.[3]
Constitutiones apostolorum, sirijski dokument s konca 4. st. donosi 18 molitava koje su se
govorile na koncu službe riječi: za mir, za Crkvu, za lokalnu zajednicu, za biskupe, za
svećenike, đakone, čitače, pjevače, djevice, udovice, za one koji su u braku, za dobročinitelje,
za novokrštenike, za otpadnike, za neprijatelje, za sve sabrane…[4] U Apostolskoj predaji, spisu
s početka 3. st. govori se o tome da novokrštenici neposredno nakon krštenja i pomazanja
sudjeluju u molitvama.[5] Tragove sveopće molitve nalazimo i u službi Večernje u
Jeruzalemskoj crkvi, kako to opisuje Egerija (sredina 4. st.), pri čemu djeca odgovaraju Kyrie
eleison.[6]
Sredinom 5. st. Prospero iz Akvitanije, tajnik pape Leona Velikoga, tumačeći 1 Tim 2,1-3
govori kako svuda po svijetu vjernici mole za sve potrebe i onda pobliže određuje:
Crkva moli Boga ne samo za svete koji su već preporođeni u Kristu, nego i za sve vjernike i
neprijatelje križa Kristova, za sve koji služe kumirima, za sve koji progone Crkvu i njezine
članove, za Židove za koje svjetlost evanđelja ne svijetli, zbog njihove sljepoće, za krivovjerce
i raskolnike koji više ne poznaju jedinstvo vjere i ljubav. Što se za njih moli ako ne da odbace
47
svoje zablude i obrate se Bogu, prime vjeru, prime ljubav te, oslobođeni tame neznanja, dospiju
do spoznanja istine?[7]
U svakom slučaju, molitva vjernika na koncu službe riječi zabilježena je sve do pape Feliksa
III. (483.-492.).[8] Međutim, njegov nasljednik Gelazije (492.-496.), po uzoru na grčku
liturgiju, prebacio je litanijsku molitvu na početak mise, pri čemu se nakon svakog zaziva
pjevalo Kyrie eleison.[9] Tako je ostala samo litanijska molitva na početku mise. Ta molitva,
poznata kao Deprecatio Gelasii imala je osamnaest zaziva (kao u židovskoj molitvi znanoj
Osamnaest blagoslova).. Primjera radi donosimo prijevod uvoda i prva dva zaziva:
Svi recimo: Gospodine, usliši i smiluj se.
Oca stvoritelja i njegova jedinorođenoga sina i Duha svetoga zazovimo duhom vjere – Kyrie
eleison!
I. Za Crkvu Boga živoga rasprostranjenu po čitavom svijetu, obilje Božje milosti zazivamo: –
Kyrie eleison!
II. Za svete Božje svećenike i službenike (svetog oltara) i za sve narode koji štuju pravoga Boga,
Krista Gospodina zazivamo: – Kyrie eleison
Stotinu godina kasnije, papa Grgur Veliki (590.-604.) odredio je da se u misama preko tjedna
ne govore molitveni zazivi, nego samo poklik Kyrie eleison i Christe eleison.[10] Međutim,
uskoro su molitvene nakane posve iščezle, a preostali su samo poklici Kyrie eleison i Christe
eleison. Evo sheme razvitka ovih obrazaca:
POČECI KASNIJI RAZVOJ
čitanja
homilija
molitva vjernika
o molitvene nakane
o Kyrie, eleison
o zborna molitva
pokajnički čin
Kyrie, eleison
zborna molitva
čitanja / homilija
sveopća molitva (nakon 2. Vat.
sabora)
Spomenimo i ovo. Izvan službenog reda mise u nekim krajevima su postojale i neslužbene
molitve vjernika poslije homilije. Takve su se molitve održavale u nekim dijelovima Francuske,
a zabilježene su i u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj sve do polovice 20. st.[11] Slično je bilo
i u nas, kao npr. Molitve poslije propovijedi,[12] i preporuke.[13] Poslije 2. Vatikanskog
sabora, prema odredbi iz Liturgijske konstitucije Sacrosanctum concilum 53, pojavili su se
obrasci molitve vjernika prije izdanja obnovljenog Misala 1970.[14]
3. Današnje ustrojstvo
a) Gospodine, smiluj se
48
Prema općoj uredni Rimskog misala[15] Gospodine, smiluj se jest poklik Gospodinu, ali može
biti i dio pokajničkog čina:
Poslije pokajničkoga čina uvijek počinje Gospodine, smiluj se, ako već nije bio uključen u sam
pokajnički čin. Budući da je to pjesma kojom vjernici kliču Gospodinu i mole njegovo milosrđe,
obično je izvode svi, tako da u njoj sudjeluje puk i pjevački zbor ili pjevač. (OURM 52)
Kada se u sklopu mise slave i druga slavlja (krštenje, vjenčanje, služba časova) Gospodine,
smiluj se ispušta se zajedno s pokajničkim činom.
b) Zborna molitva
Kao što smo vidjeli, u počecima je zborna molitva bila predstojnikova zaključna molitva
sveopće molitve. Njome bi on „sabirao“ i zaključio sve izrečene zazive vjernika. To danas više
nije slučaj, pa Opća uredba ovako obrazlaže smisao ove molitve:
Nakon toga svećenik pozove narod na molitvu. Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme da
bi postali svjesni kako se nalaze pred Bogom i da bi u sebi mogli izreći svoje molitve. Tada
svećenik izmoli molitvu koja se običava zvati „zborna“ i kojom se izražava narav slavlja.
Prema drevnoj predaji Crkve zborna se molitva obično upućuje Bogu Ocu po Kristu u Duhu
Svetom, a zaključuje se trojstvenim završetkom… (OURM 54.).
Smisao je dakle ovaj: narod u tišini kaže Bogu svoje molitve, a svećenik onda sve te molitve
„sabere“ u jednu zbornu molitvu koju onda narod poklikom Amen čini svojom.
Treba istaknuti da su zborne molitve izuzetno bogate. Mnoge su teološke studije nastale upravo
na proučavanju ovih molitava prema onome pravilu lex orandi – lex credendi. Crkva naime
vjeruje onako kako moli. Zbog toga, želi li se ispravno razumjeti crkveni nauk, često će biti
vrlo korisno posegnuti za obilnim blagom liturgijskih (latinskih) molitava. Ali, to u isto vrijeme
može biti i njihova slabost. One su nastale u duhu latinskoga jezika koji posebno njeguje
lapidarnost, tj. zgusnuti način izražavanja. Te su latinske molitve redovito sročene u jednoj
složenoj rečenici sastavljenoj od više zavisnih rečenica. Međutim, struktura našega jezika (i
mnogih suvremenih jezika) ne podnosi ovako duge rečenice od kojih je svaka riječ nabijena
značenjem. Tako bi prijevod ovih molitava, po mom mišljenju, trebao biti više prericanje
latinskih molitava. U svakom slučaju ostaju sljedeća pitanja: 1) koliko spretno su molitve
prevedene, 2) koliko su ove stare lapidarne molitve u svojoj ljepoti uopće prevodive i
razumljive i 3) nije li došlo vrijeme da se misne molitve ne prevode s latinskog, nego da se
stvaraju u narodnom jeziku, kao što je to slučaj s talijanskim misalom.
c) Sveopća molitva
49
Smisao sveopće molitve (koju ponajčešće nazivamo molitva vjernika) zgodno izlaže Opća
uredba:
U sveopćoj molitvi ili molitvi vjernika narod na neki način odgovara u vjeri prihvaćenoj Božjoj
riječi i, vršeći službu svoga krsnoga svećeništva, Bogu prinosi molitve za spas svih ljudi.
Poželjno je da se ta molitva moli redovito u misama s narodom, i to tako da se sastoji od prošnja
za svetu Crkvu, za one koji su na vlasti, za one koji su pritisnuti raznim nevoljama te za sve
ljude i za spasenje svega svijeta. (OURM 69).
U molitvi mjernika očituje se onaj dijalog, koji je bitan za bogoslužje. Nadahnut Božjom riječju
puk Bogu odgovara pripjevnim psalmom, ispoviješću vjere i – molitvom vjernika. Opće uredba
naglašava da molitveni trebaju izražavati eklezijalnost, tj. otvorenost prema svim potrebama
Crkve i svijeta. Zato u sljedećem broju Uredba određuje:
Redoslijed nakana bit će redovito ovaj:
a) za potrebe Crkve,
b) za državnike i za spasenje svega svijeta,
c) za pritisnute bilo kojom teškoćom,
d) za mjesnu zajednicu.
No, prilikom nekoga posebnoga slavlja kao što je potvrda, vjenčanje ili sprovod red se nakana
može pobliže primijeniti na određenu posebnu zgodu.
4. Zaključak i perspektiva
Uvidom u povijest ovih misnih dijelova lakše se uviđaju neke slabe točke današnjeg ustrojstva.
Kyrie eleison je od slavljeničkog poklika Gospodinu postao dio pokajničkog čina. Nadalje, iako
teološki izuzetno bogata, zborna je molitva „usamljeni otok“, bez poveznice s čitanjima. Pa
kada bi i slijedila tematiku čitanja, zborna molitva bi tek anticipira njihovu poruku. Po sebi bi
bilo logično da prvo čujemo Božju riječ, a onda dopustimo da nas ona nadahne ne molitvu.
Budimo iskreni: koliko svećenika nakon svete mise zna što su molili u zbornoj molitvi? I sada
dolazimo do obrata. Nakon čitanja i homilije slijedi molitva vjernika koja je redovito nadahnuta
Božjom riječju. Nakon posljednjeg zaziva svećenik „sabire“ izrečene molitve nekom
zaključnom molitvom. To je očito udvostručavanje zborne molitve, s time što je ova druga
redovito puno siromašnija od one prve. Zaključak je očit. Ono drevno ustrojstvo – koje smo
prethodno shematski prikazali – bilo bi svakako najprikladnije: čitanja, homilija, uvod u
sveopću molitvu, molitveni zazivi i (kvalitetna) zborna molitva koja bi bila sažetak svekolike
službe riječi. Takva bi zborna molitva onda bila na pravom mjestu i zasigurno bi ostala utisnuta
u duše vjernika. Ako se to i bude dogodilo u nekoj sljedećoj reformi reda mise, bit će to svakako
povratak izvorima. U međuvremenu, za nas će biti važno vrednovati bogate molitvene izričaje
zborne molite koju bi onda trebalo moliti i staloženo i s duhom.
50
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
[1] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511. U istom spisu Justin govori kako nakon krštenja
novokrštenici (u sklopu euharistije) mole molitve: Prva Apologija, 65 u: Časoslov, 2, str. 510-511.
[2] Apostolski oci II. Didaché, Klement Rimski: Pismo Korinćanima, Barnabina poslanica, (preveo B. Jozić,
uredio: I. Bodrožić) Verbum, Split, 2010., str. 25.
[3] KLEMENT RIMSKI, Pismo Korinćanima (preveo, napisao uvod i bilješke M. Mandac), Split, 2007., str. 244-
246.
[4] Za tekst ove duge molitve usp. Enzo LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. –
Edizioni liturgiche, Roma, 1979, br. 608.
[5] Za tekst usp. Enzo LODI, Nav. dj., br. 288.
[6] Usp. EGERIJA, Putopis, br. 24, Služba Božja, Makarska, 1999., str. 195-196.
[7] PROSPERO IZ AKVITANIJE, De vocatione omnium gentium I,12: PL 51,664-665. Usp. još: P. DE CLERCK,
La preghiera universale. Le lezioni della storia, u: Rivista liturgica 97/6(2010)865-875, ovdje: 868.
[8] Usp. P. SORCI, Il paradigma del venerdì santo, u: Rivista liturgica 97/6(2010)935-943, ovdje: 935.
[9] Spomenimo i ovu zanimljivost: sveopća molitva na svom originalnom mjestu – nakon evanđelja –zadržala se
kroz sva stoljeća, sve do do danas u bogoslužju Velikoga petka.
[10] Epistola IX., (PL 77,955). Usp. D. KNIEWALD, Liturgika…, str. 231.
[11] Evo jedne odredbe iz 915.: Nedjeljom i blagdanima nakon što u misi bude održana homilija puku, neka
svećenik, u skladu s apostolskom predajom, preporučuje svima da zajedno izreknu molitvu Gospodinu za različite
potrebe: za kraljeve i upravitelje Crkava, za mir, za zaustavljanje kuge, za bolesnike koji u istoj župi leže u postelji,
za one koji su nedavno preminuli. U svakoj od ovih molitava puk u tišini izmoli molitvu Gospodnju. Svećenik zatim
svečano zaključi molitve rečene za svaku pojedinu nakanu. Nakon toga se slavi sveta žrtva. Apostol, naime, veli:
„Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice…“ (slijedi cijeli tekst
1 Tim, 2,1-2). Usp.: REGINONE IZ PRÜMA, De ecclesiastica disciplina libri duo, 1,190 (PL 132,224-225a).
Usp. talijanski tekst: C. GIRAUDO, La preghiera dei fedeli tra eclissi e clandestinità. La sopravvivenza ufficiosa
delle suppliche dopo le letture, u: Rivista liturgica 97/6(2010)876-892, ovdje: 877-878.
[12] 1. Znamenje svetoga križa, 2. Očenaš, 3. Zdravo Marijo, 4. Slava Ocu, 5. Vjerovanje, 6. Deset zapovijedi
Božjih, 7. Pet zapovijedi crkvenih, 8. Sedam svetih sakramenata, 9. Pet poglavitih istina kršćanskih, 10. Dužnosti
kršćanske, 11. Tri bogoslovne Kreposti, 12. Djelo vjere, 13. Djelo ufanja, 14. Djelo ljubavi, 15. Četiri posljednje
stvari čovjeka, 14. Sedam glavnih grijeha. Usp. Novi Vijenac molitava i bogoljubnih pjesama za hrvatski katolički
puk biskupije bosanske i srijemske, Tisak i naknada Prve hrvatske dioničke tiskare Osijek, 1925., str. 29-35. U
nekim su se crkvama ovi obrasci kao molitve i repetitorij kršćanskih istina govorile naizust prije početka mise.
Osim toga, svećenik bi tihu latinsku misu više puta prekidao potičući vjernike da u određenom dijelu mise mole
Očenaš ili desetinu krunice na pojedine nakane.
[13] Preporuke su pučke obiteljske molitve. Predmolitelj kaže npr.. „Reći ćemo jedan Očenaš, jednu Zdravomariju
i jedan Slava Ocu za sve pokojne…“ i nakon toga se te molitve izmolile. Takvih je molitvenih nakana znalo biti
na desetke. Usp. npr. Biserje sv. Ante, Sarajevo 1982.24, str. 41-44.
51
[14] Nudi se nekoliko obrazaca. Molitva Bože, daj mir, jedinstvo svetoj Crkvi kršćanskoj, u Dalmaciji se pjevala
na Veliki petak poslije Muke (bila je to, očito, pučka verzija sveopće molitve), ali i u došašću i korizmi. Drugi
obrazac: Da se dostojiš svoju svetu Crkvu ravnati i uzdržati preuzet je iz Litanija svih svetih. Usp. J. RADIĆ (prir.),
Misal za sve dane u godini, Makarska 1967., str. 249-253.; J. RADIĆ (prir.), Bogoslužje. Misal i Brevijar za
vjernike, Makarska 1965., str. 93-94; F. VERAJA (prir.), Nedjeljni i blagdanski Misal, Rim, 1966., str. 29-30.
[15] Rimski misal… Opća uredba, KS Zagreb, 2004. (= OURM).
Red mise: pokajnički čin
Opća uredba Rimskog misala[1] za pokajnički čin kratko veli:
Poslije toga svećenik pozove na pokajnički čin, koji, nakon kratke stanke u tišini, vrši cijela
zajednica obrascem opće ispovijedi, a zaključuje ga svećenik odrješenjem, koje nema učinak
sakramenta pokore. Nedjeljom, osobito u vazmenome vremenu, umjesto uobičajenoga
pokajničkoga čina, katkad se može upriličiti blagoslov i škropljenje vodom u spomen krštenja.
(br. 51)
Zašto se naglašava da je „odrješenje“ nakon opće ispovijedi nesakramentalno. Kako je uopće
pokajnički čin ušao u red mise?
1. Povijesni pregled
52
U počecima, kao što je poznato, uopće nije bilo uvodnog dijela mise. Biskup bi ulazio u crkvu,
sjeo i dao nalog čitaču da započne čitanje. Svi uvodni dijelovi u određenoj mjeri vuku podrijetlo
iz papinske liturgije, kad bi se papa iz svoga sjedišta u Lateranu uputio u koju crkvu slaviti
misu. Tom se prigodom formirala procesija koja je imala neke elemente ceremonijala rimskog
carskog dvora. Ispred povorke u kojoj je papa s višim crkvenim dostojanstvenicima jahao na
konju, išli bi, između ostalih, sedmorica akolita sa svijećama. Liturgijska zbirka Ordines
Romani u Ordo I,50 navodi kako je papa prije mise zastao u sabranosti, a Ordo X,12 navodi
kako bi se papa prostro (kao danas na Veliki petak) moleći za sebe i za grijehe naroda.[2] Kako
se javila molitva za oprost grijeha na početku mise? Valja uzeti u obzir da od početka srednjeg
vijeka vjernici nisu aktivno sudjelovali u euharistiji (već zbog same činjenice da nisu znali
latinski). Euharistiju su slavili samo klerici, a puk je tek „slušao“. Vjernici su imali toliko
strahopoštovanje prema euharistiji, da su se praktički prestali pričešćivati, što je vidljivo i iz
toga da je kasnije 1215. godine IV. Lateranski sabor propisao da se vjernici moraju barem
jedanput godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Svoju nedostojnost su osjećali i svećenici
koji su morali svakodnevno slaviti misu i pričešćivati se. Zato se od 10. st. u misu umeću
mnogobrojne apologije, tj. molitve za oprost grijeha. Eve samo, primjera radi, jedne apologije
iz tzv. Missa Illyrica iz godine 1030. koju je molio svećenik na početku mise:
Primi moju ispovijed, jedina nado mojega spasenja, Gospodine, Bože moj, Isuse Kriste, jer sam
sagriješio proždrljivošću, pijanstvom, bludnošću, požudom, žalošću, mrzovoljom, pospanošću,
nemarom, srdžbom, žudnjom, zavišću, zlobom, mržnjom, rastresenošću, krivokletstvom,
neiskrenošću, lažju, ohološću, lakomislenošću i ohološću. Izbriši sva ta zla koja sam učinio
mišlju, riječju i djelom. Ti koji opravdavaš grešne i oživljuješ mrtve opravdaj me i uskrisi me,
Gospodine, Bože moj, koji živiš i kraljuješ…[3]
Apologije su dobile na važnosti za vrijeme tzv. tarifne pokore. Vjernici bi ispovijedali grijehe
svećeniku i tom prigodom dobivali razmjerno teške i dugotrajne pokore. Zato su se uskoro
javile zamjene. Tako se moglo nekome platiti da umjesto grešnika izvrši pokoru ili se mogao
dati služiti određeni broj misa kao zamjenu za izvršenje pokore. Npr. umjesto jednogodišnjeg
posta, moglo se dati svećeniku (uz određeni stipendij) da slavi 30 misa.[4] Bilo je i onih koji su
umrli prije nego što bi izvršili pokoru, pa je rodbina za njih davala služiti mise (to je i bio
osnovni razlog da su se redovnici sve više redili za svećenike: trebalo je odslužiti toliko mnoštvo
misa!). U tome je kontekstu nastala klasična molitva Ispovijedam se na početku mise. Sve do
zadnje reforme 1970. u njoj su se, osim Blažene Djevice Marije (kao i danas), spominjali Mihael
Arkanđeo, Ivan Krstitelj te Petar i Pavao. Tu bi molitvu najprije moli svećenik sam za sebe, pri
čemu bi poslužitelj rekao „odrješenje“: Smilova ti se svemogući Bog…, a zatim bi služitelj
(vjernici) molili tu istu molitvu nakon koje bi svećenik rekao: Smilovao vam se svemogući
Bog…[5]
2. Današnje odredbe i mogućnosti
Pokajnički je čin u redu mise na određeni način novina, jer se sve do liturgijske reforme nije
naglas kazivao. Unatoč svoje povijesne uvjetovanosti, možemo reći da je on prikladan na
početku mise. Sabrani puk je svjestan svoje grešnosti, pa moli oproštenje da bi mogao dostojno
53
slaviti sveta otajstva. S druge strane, bilo bi prikladnije da pokajnički čin bude nakon navještene
riječi. Naime, Bog uvijek prvi ima inicijativu, dok mi svoju grešnost i Božju milost najbolje
možemo sagledati u svjetlu Božje riječi. U svakom slučaju, ne bi se smjelo pojednostavljeno
shvaćati da pokajnički čin čisti lake grijehe jer je sama euharistija sakrament oproštenja
grijeha.[6] Osim toga, Opća uredba – kao što smo vidjeli – naglašava da molitva „odrješenja“
nipošto nema sakramentalni karakter.
U obnovljenoj liturgiji nalazimo tri oblika pokajničkog čina. Svaki od njih ima poziv na
pokajanje, stanku za osobno razmišljanje, pokajničku molitvu i „odrješenje“. Klasična je
molitva Ispovijedam se. Moli je puk zajedno sa svećenikom, a „odrješenje“ se odnosi na sve:
Smilovao nam se…
Drugi je oblik kratak i sastoji se od dva retka iz psalama: Smiluj nam se, Gospodine, jer smo
sagriješili tebi. Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i spasenje svoje daj nam. Budući da je
kratak, najmanje se upotrebljava, što je šteta.
Treći je oblik liturgijsko-povijesno problematičan. Uz pokorničke zazive dolazi poklik
Gospodine, smiluj se. Grčki Kyrie eleison nije imao pokornički značaj, nego hvalbeni, (kao
Hosana), tako da bi se Kyrie eleison slobodnije mogao prevesti: Gospodine, ti si Spasitelj,
Osloboditelj, budi nam bliz. Nadalje, Kyrie eleison je u starini bio odgovor na zazive vjerničke
(sveopću) molitve (tj. molitve vjernika) koja se uzimala nakon čitanja. Kada je, slijedom
neobičnih okolnosti ta molitva prebačena prije čitanja, uskoro su se molitveni zazivi izgubili, a
ostao je samo poklik Kyrie eleison.[7] Prijevodi na moderne jezike izražavaju samo pokornički
karakter: Gospodine, smiluj se, njemački: Herr erbarme dich, talijanski: Signore, pietà. U
svakom slučaju, valja imati na pameti kako Misal veli da svećenik, đakon ali i drugi prikladan
služitelj mogu kazati slične zazive s Gospodine, smiluj se. Dakle, mogu se pripraviti različiti
zazivi kojih nema u misalu, te može ih govoriti podesan službenik, ne nužno svećenik ili đakon.
Misali nekih drugih naroda (a pogotovo propovjednička pomoćna literatura) donose obilje
gotovih obrazaca prilagođenih vremenu i slavlju. Umjesto svih ovih obrazaca predviđen je
(osobito za nedjelje) blagoslov vode i škropljenje naroda. Obnovljena liturgija ne želi suviše
naglašavati pokajnički vid ovoga dijela, jer se pokajnički čin uvijek ispušta kada se neko drugo
slavlje uključuje u misu: krštenje, vjenčanje, časoslov. Važno je to imati u vidu.
Zaključimo. Dobro je koristiti različite oblike pokajničkog čina, osobito bogatstvo mogućnosti
onoga s Gospodine, smiluj se. Nadalje, kao i svaki drugi dio mise, u znatnoj mjeri ovisi o
predvoditelju koliko će i pokajnički čin biti iskren, sabran i – plodonosan.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
[1] Rimski misal… Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb 2004.
[2] Za povijesni dio usp. J. A. JUNGMANN, Missarum solemnia 1, Wien, 1952., str. 103-106; 386-402; P. BAŠIĆ,
Slaviti euharistiju po Misalu Pavla Šestoga, Zagreb, 1992., str.17-18; A. NOCENT, Il sacramento della penitenza
e della riconciliazione, u: A. NOCENT i dr. (prir.), Anamnesis 3/1, Marietti, Genova, 1986., str. 176-177.
[3] PL 138,1311.
54
[4] Usp. C. VOGEL, Il peccatore e la penitenza nel medioevo, LDC, Torino, 1970., str. 98.
[5] Osim ove molitve i u današnjem se misalu nalazi nekoliko apologija, kao npr. Riječima svetoga evanđelja neka
budu izbrisani naši grijesi; I nama, svojim grešnim slugama, koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe (Rimski
kanon)…; Gospodine Isuse Kriste neka mi blagovanje presvetog tijela i Krvi ne bude na sud i osudu…
[6] Ostaje, naravno, nauk moralne teologije da, po sebi, ne/savršeno pokajanje oprašta grijehe.
[7] Usp. Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 2, str. 210-
234, ovdje 210-218.
Red mise: Slava i Vjerovanje
1. Slava Bogu na visini
Uz novozavjetne himne (npr. Blagoslovljen, Veliča, Sad otpuštaš)[1] u prvoj su se crkvi u
bogoslužju pjevali i mnogi drugi hvalospjevi.[2] Budući da nisu bili uzeti iz Svetoga pisma
nazivani su i psalmi idiotici. Uz Tebe Boga hvalimo među njima je svakako najpoznatiji himan
Slava Bogu na visini, poznat i na Zapadu i na Istoku.[3] Prvi put se jedan njegov dio susreće u
spisu Apostolske konstitucije (oko 380.) a njegov se današnji oblik obično uzima iz spisa Codex
Alexandrinus (6. st.).[4] Na Istoku se ovaj himan osobito rado pjevao u Službi časova.
55
Himan ima tri dijela. Prvi predstavlja anđeoski hvalospjev: Slava Bogu na visini i na zemlji mir
ljudima dobre volje. Drugi dio je pohvala Bogu. Treći dio je pohvala Kristu. U starijim se
verzijama u ovom dijelu spominje i Duh Sveti: Gospodine, Sine jedinorođeni, Isuse Kriste,
Duše Sveti Božji. Naravno, i u današnjoj verziji završna je doksologija jasno trinitarna: Ti si
jedni svet… sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca. Ovaj se himan uzimao u nedjeljnim ili
blagdanskim misama i bio je pridržan papi i biskupima. Papa bi intonirao Slava Bogu na visini,
okrenut prema istoku, a puk bi nastavio pjevati.[5] Tek kasnije je bilo moguće da ga započinje
i svećenik. Kad je ušao u misu, ovaj se himan u počecima uzimao samo za Božić, kasnije i za
Uskrs, a zatim za sve veće blagdane. Danas se ovaj himan pjeva na sve nedjelje, blagdane i
svetkovine (osim nedjelja došašća i korizme).
Ovaj je himan poseban upravo po svojoj strukturi. Klasična rimska molitva uvijek je usmjerena
Ocu, po Sinu, u Duhu Svetome, što se i danas u liturgijskim molitvama poštuje u najvećem
broju slučajeva. Ovdje je, međutim, pohvala prvo upućena Bogu u trećem licu (Slava Bogu),
zatim izravno Bogu Ocu (Bože, Oče svemogući), a zatim Kristu (Gospodine Sine jedinorođeni,
Isuse Kriste). Na ovome primjeru vidimo kako i u liturgiji „izuzetak potvrđuje pravilo“, tako
da i inače – rekao bih – neće biti dobro uvijek i u svakom slučaju insistirati na nekim
načelima.[6]
Ostaje još jedna poteškoća. Slava Bogu na visini jest himan kojega bi zapravo trebalo pjevati.
Njegovo suho recitiranje oduzima puno od njegove biti. To osobito dolazi do izražaja kod nekih
blagdana koji u narodu nisu toliko zaživjeli. Upitno je ima li smisla recitirati ovaj himan samo
zato što tako stoji u rubrikama.[7]
2. Vjerovanje
U Redu mise Vjerovanje se uzima nedjeljom i svetkovina. Međutim, prvotno je mjesto
ispovijesti vjere u krsnoj liturgiji. Najstarije svjedočanstvo nalazimo u Apostolskoj predaji
Hipolita rimskoga s početka 3. st. i to u dijaloškom obliku, kako je to i danas u krsnoj liturgiji:
Vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?
Vjerujem.
Vjeruješ li u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice, raspet
pod Poncijom Pilatom, koji je umro, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s
Desne Ocu i koji će doći suditi žive i mrtve?
Vjerujem
Vjeruješ li u Duha Svetoga, svetu Crkvu i u uskrsnuće tijela?
Vjerujem.
Uskoro ovakva dijaloška ispovijest vjere u krsnoj službi (pogotovo kada više i nije bilo odraslih
krštenika) postaje izričaj vjere u obliku formule pri čemu je ispovijest vjere i dalje bila u tri
56
dijela: vjera u Boga Oca Stvoritelja, Sina njegova Otkupitelja te u Duha Svetoga koji djeluje u
Crkvi. U rimskoj krsnoj liturgiji izabranicima predavalo na grčkom ili latinskom Nicejsko-
carigradsko vjerovanje, tako da bi ga pjevao akolit, kako to u 6. st. bilježi Gelazijev sakramentar
(br. 311-313). U euharistijsku je službu simbol vjere na Istoku uveo Timotej Carigradski 515.
(da bi se time jasno izrazila pravovjernost). Koncem 6. st. taj običaj prelazi u Španjolsku, kako
to određuje sabor u Toledu 589. (jer se tamo snažno osjećala arijanska hereza). Vjerovanje se
tada molilo prije Očenaša. U vrijeme Karla Velikoga počelo se uvoditi i u ostalim dijelovima
njegova carstva (uz dodatak Filioque). Zabilježeno je da 1012. godine car Henrik II. začudio
da se u Rimu u misi ne govori Vjerovanje te je zatražio od pape Benedikta VIII. da se ono i u
Rimu uvede. Izostanak Vjerovanja papa je obrazlagao činjenicom da u Rimu nije bilo hereza,
pa nije bilo važno naglašavati sadržaj kršćanske vjere. U svakom slučaju u rimsku je liturgiju
Vjerovanje ušlo tek u 12. st.
Ostaje pitanje Apostolskog vjerovanja. Ono nije bilo dio mise, a zabilježeno je (uglavnom u
današnjem obliku) prvi puta oko godine 400 u djelu Rufina iz Akvileje Tumačenje Apostolskog
vjerovanja.[8] On je podijelio Vjerovanje u dvanaest članaka tumačeći kako je svaki članak
sastavio jedan od apostola.
I u ispovijesti vjere u Redu mise javlja se određena poteškoća. Naime, sve do zadnje liturgijske
reforme Nicejsko-carigradsko vjerovanje uzimalo se u misi, a Apostolsko vjerovanje je bilo
rašireno u puku (na narodnom jeziku) kao molitva i kao osnovni sadržaj vjere. Tako i danas, na
primjer, u Katekizmu Katoličke crkve iznosi se sadržaj vjere upravo prema Apostolskom
vjerovanju.[9] Nakon liturgijske reforme među vjernicima je nastala određena pomutnja, kao
što to i danas zna biti slučaj. Apostolsko vjerovanje je bilo svima poznato, a Nicejsko-
carigradsko nije, jer se molilo samo latinski u misi, tako da je dolazilo do zabune u recitiranju.
Misal sada dopušta i jedno i drugo Vjerovanje, tako da se praksa razlikuje od župe do župe.
Čini mi se da bi bilo uputnije u misi uzimati samo Apostolsko vjerovanje. Kao prvo, ono potječe
još s početka 5. st.; zatim, ono je puno jednostavnije i jasnije; ono je i dio osnovnih molitvenih
obrazaca koje bi svaki vjernik trebao znati (Očenaš, Zdravo Marije, Slava Ocu i Vjerovanje).
Tako bi se, na koncu, izbjegla svaka pomutnja.
3. Pučki prepjevi
Kada govorimo o himnu Slava Bogu na visini i Vjerovanju u redu mise, valja imati na umu da
je misa sve do 1965. bila na latinskom, odnosno staroslavenskom, jeziku kojim se puk nije
služio tako da nije mogao djelatno sudjelovao nego je trebao misu slušati. Svećenik je redovito
(osim u pontifikalnim misama) sve misne dijelove sam govorio. Puk je za vrijeme mise molio
krunicu, čitao alegorijska tumačenja mise ili – pjevao. Tako su u božićnom vremenu svi misni
dijelovi imali svoj pučki ekvivalent. Umjesto Kyrie vjernici su pjevali Kyrie eleison, Isus se
rodi; umjesto Gloria pjevali su Svim na zemlji, umjesto Vjerovanja Vjerujem u Boga, Oca
svemoćnoga i tako redom. Međutim, liturgijski propisi nisu tada nipošto bili prekršeni.
Svećenik bi tiho govorio sve te misne dijelove i – misa je bila „rečena“ po rubrikama. Slični su
liturgijski prepjevi bili su i u nedjeljnim misama. Tako npr. za ulaznu pjesmu Bože, evo
dolazimo u starim su molitvenicima predložene strofe za Slavu, Vjerovanje, Prikazanje, Svet…,
dok bi svećenik ispoštovao sve liturgijske propise recitirajući tiho sve te dijelove. Tako se
ponovno nalazimo pred mučnom zadaćom da pomirimo dva važna liturgijska načela:
57
sudjelovanje vjernika i obdržavanje liturgijskih pravila (u ovom slučaju Reda mise). Do prije
pedeset godina to nije bio problem jer su vjernici zdušno sudjelovali pjevajući, na primjer, Svim
na zemlji, dok bi svećenik opslužio liturgijsko pravilo da recitirajući Gloria. A kako postupiti
danas kada nema tihe mise i kada očekujemo da vjernici u potpunosti sudjeluju u misi a ne
samo pučkim nadomjescima? Što učiniti, na primjer, za Božić? Ako dopustimo da vjernici
pjevaju Svim na zemlji – onda bi cijela zajednica sudjelovala na način kako se to u nas činilo
barem dvije stotine godina. No s druge strane ispadne da eminentno božićni himan Slava Bogu
na visini ne pjevamo upravo – za Božić. Pravila su jasna – Red mise valja poštovati. Pa ipak –
radi akademske rasprave – upitajmo se, što ćemo s našom višestoljetnom tradicijom i zdušnim
sudjelovanjem vjernika? Subota radi čovjeka ili čovjek radi subote?
Tekst je objavljen u VĐONSB-u.
[1] Usp. također: Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk. 5,9-14; 7,9-12;
11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8
[2] Usp. npr. C. BERSELLI (prir.), Inni a Cristo nel primo millennio della Chiesa, Edizioni Paoline, Roma, 1981.
[3] Tri su verzije ovoga himna; grčka iz Apostolskih konstitucija, sirski iz nestorijanske liturgije grčki iz bizantske
liturgije koji se u bitnome slaže sa zapadnom varijantom
[4] Za tekst usp. E. LODI, Enchiridion euchologicum fontium liturgicorum, C. L. V. – Edizioni liturgiche, Roma,
1979., str. 373, br. 603; J. JUNGMAN, Missarum solemnia, 1, str. 449. Ovdje se radi o grčkom tekstu iz bizantske
liturgije koji se u bitnom slaže sa zapadnom varijantom koju nalazimo u Antifonaru iz Bangora. Osim ove postoje
još dvije: jedna grčka iz Apostolskih konstitucija te druga, sirska iz nestorijanske liturgije.
[5] U Grgurovom sakramentaru (br. 2) stoji da ovaj himan započinje papa ili biskup nedjeljom ili svetkovinama te
da ga nipošto ne smije započinjati svećenik, osim za Uskrs: Item dicitur gloria in excelsis deo, si episcopus fuerit,
tantummodo die dominico, sive diebus festis; a praesbyteris autem minime dicitur nisi solo in pascha. I u
Gelazijevu sakramentaru (br. 452) stoji da ovaj himan u vazmenoj noći započinje biskup.
[6] Prisjetimo se već spominjanog primjera davanja „križića“ djeci za vrijeme pričesti njihovih roditelja.
[7] Npr. Katedra sv. Petra (22. veljače) je blagdan, kada valja uzeti himan Slava Bogu na visini. Događa se redovito
da preko tjedna (u to zimsko vrijeme) ne bude baš mnogo vjernika kojima, usto, taj blagdan i nije osobito poznat.
I onda dolazi Slava! Za običan puk bi Slava puno bolje odgovarala na sv. Katarinu Aleksandrijsku (25. studenoga)
ili na sv. Antuna (13. lipnja) kada ona nije propisana… Međutim, dokle god je tako propisano, valja poštovati Red
mise.
[8] Usp. Commentarius In Symbolum Apostolorum, u: PL 21, 336-386.
[9] Kao što je poznato, Katekizam je podijeljen na četiri dijela. U prvom se razlaže Vjerovanje, u drugom
sakramenti, u trećem zapovijedi a u četvrtom kršćanska molitva.
Misa: priprava darova
Pripravu darova mnogi i dalje nazivaju „prikazanje“, kako je to bilo u prethodnom
misalu. Kako je došlo do promjene naziva? Ima li u tome nekog dubljeg razloga? Recimo
odmah da je ova promjena teološki utemeljena i uopće nije nevažna. Naime, pojam
58
„prikazanje“ ide uz žrtvovanje, a to je vezano tek uz euharistijsku molitvu. Vidjet ćemo
kako se u počecima stvarno radilo tek o pripravi darova, tako da se obnovljena liturgija i
u ovom primjeru vraća na izvore.
1. Povijest
U Novom zavjetu nema podrobnijeg opisa euharistijskog slavlja. Za prve se kršćane jezgrovito
veli da „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“ (Dj
2,42,) pri čemu se ne zna kako se odvijalo to lomljenje kruha (usp. također i Dj 20,11).
Vjerojatno se domaćin skrbio za kruh i vino koje je trebalo za euharistiju. Međutim, uz
euharistijsko se slavlje još od apostolskih vremena povezuju i drugi darovi. Pavao je odredio
da vjernici prikupljaju darove za siromahe (posebno za zajednicu u Jeruzalemu, gdje je onih
godina zbog suše gotovo zavladala glad). Ti su se darovi nosili na euharistijske sastanke
nedjeljom, što Pavao smatra važnim izrazom kršćanskog bratstva:
1 Kor 16,1-3: Glede sabiranja za svete, i vi činite kako odredih Crkvama galacijskim. Svakoga prvoga dana u
tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja što uzmogne, da se ne sabire istom kada dođem. A kada dođem,
poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem.
I u Justinovoj Prvoj apologiji, spisu iz 2. st., gdje se po prvi puta iznosi struktura euharistijskog
slavlja, opisano je ovo dvostruko donošenje darova: za samu euharistiju i za potrebe siromaha:
59
A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz
dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a
nenazočnima se šalje po đakonima. Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i
on se stara za siročad i udovice i jadnike koji trpe s bolesti ili drugih uzroka, pa i za utamničenike i nadošle
strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.[1]
Dakle, nakon molitve vjernika jednostavno se donese kruh, vino i voda a odmah nakon toga
predstojnik govori euharistijsku molitvu („upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše, a narod
odobravajući klikne: Amen.“). Dakle, sredinom 2. st. nije postojao obred „prikazanja“, nego su
se darovi jednostavno donijeli. Što se tiče darova za siromahe, u Rimu su ih u počecima vjernici
predavali nakon službe riječi a službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici
donosili samo ono što je bilo potrebno za euharistiju: kruh i vino. Za njih je, naime, bilo važno
da oni sami donesu misne darove kao izraz njihove duhovne žrtve u kojoj sami sebe – sjedinjene
s Kristom – prinose Bogu, prema onom Pavlovu poticaju: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu,
svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rim 12,1). Međutim, kada su se vjernici
počeli sve manje pričešćivati, njihovo je donošenje darova izgubilo na važnosti. Tako se ovaj
obred priprave darova posvema klerikalizirao. Kako je u misi svećenik sve činio a puk tek
pobožno „slušao“, tako je svećenik sam pripravljao darove i onda ih „prikazivao“. Još kasnije
su te prikazne molitve postale nešto kao „mali kanon“, jer im se pridavao žrtveni karakter, što
je teološki dvojbeno. Tako se po starom obredu (važećem do 1969.) antifona prije priprave
darova nazivala „ofertorij“ (prikazna pjesma), a sama priprava darova, kako je već bilo rečeno,
„prikazanje“[2]. Svećenik bi pri tome molio:
„Primi, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ovu neokaljanu žrtvu… Primi, sveto Trojstvo, ovaj prinos što ti ga
prikazujemo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Gospodina našega Isusa Krista…“
Naravno, nije bilo teološki ispravno govoriti o neokaljanoj žrtvi prije euharistijske molitve.
2. Priprava darova u istočnoj liturgiji
U istočnoj se liturgiji priprava darova naziva služba pretposvećenih darova ili proskomidija, što
se u hrvatskom prijevodu još naziva i „prikazanje“,[3] a u srpskom „predloženje“.[4] S jedne
strane, u samim molitvenim tekstovima službe pretposvećenih darova govori se o žrtvovanju i
o žrtvi. Međutim, s druge strane, u istočnoj se liturgiji proskomidija slavi izvan samog
euharistijskog slavlja (tj. liturgije sv. Ivana Zlatoustog ili Bazilija Velikog), pa se samim time
nužno smatra manje važnom iako se govori o „žrtvovanju“. Osim toga proskomidija se redovito
obavlja bez puka, a kod svečane biskupske liturgije redovito jedan svećenik obavi
proskomidiju, da bi episkop nakon toga započeo samu liturgiju. Tako u istočnoj liturgiji nakon
službe riječi i ispovijesti vjere slijedi odmah euharistijska molitva, jer su darovi prethodno već
pripravljeni.
3. Priprava darova u važećem redu mise
60
Novi red ne govori više o prikazanju, nego jednostavno o pripravi darova (OURM, 73). Opća
uredba, osim toga, ističe važnost sudjelovanja puka u slavlju s naglaskom na prinošenje samih
sebe:
Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju hvalu Bogu te mu
ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu žrtvu te uče prinositi i sami sebe.
Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. (OURM
95).
Dostojanstvo vjernika, njihovo sudjelovanje i njihova duhovna žrtva trebaju se očitovati i u
samom obredu. Zato Opća uredba veli:
OURM 73: Na početku euharistijske liturgije na oltar se donosu darovi koji će postati Tijelo i Krv Kristova.
Najprije se pripravi oltar ili Gospodnji stol, koji je središte čitave euharistijske liturgije, a na nj se stave tjelesnik,
ubrus, misal i kalež, ako se on ne pripravi na stoliću. Zatim se donesu prinosi. Hvalevrijedno je da kruh i vino
donose vjernici te da ih svećenik ili đakon na prikladnu mjestu prihvate i donesu k oltaru. Premda vjernici više ne
darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak obred njihova donošenja zadržava snagu i
duhovno značenje. Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe
siromaha ili Crkve te se stave na prikladno mjesto, ali ne na euharistijski stol.
Tako se dva dijela euharistijskog slavlja nadopunjuju. Vjernici donose misne darove kao izraz
svoje duhovne žrtve, a svećenik ih „prikazuje“ u euharistijskoj molitvi. Oba su elementa važna
i međusobno ravnopravna.
Nove molitve za pripravu darova sastavljene su prema starim židovskim molitvama hvale i
ranokršćanskim zahvalnicama: zahvaljuje se Bogu za darove kruha i vina i ti se Božji darovi
opet Bogu uzvraćaju.
4. Praktične opaske
Sudjelovanje puka. Važno je da se u donošenju darova i na izvanjski način naglasi sudjelovanje
vjernika, a taj obred dopušta puno mogućnosti. U svakoj bi se nedjeljnoj misi mogla upriličiti
procesija s misnim darovima. Nadalje, kada se u nekim svečanim zgodama, kao što je nedjelja
zahvalnica, u ophodu donosu simbolični darovi (npr. plodovi zemlje), to nije izraz folklora,
nego može izricati samu bît vjerničkog sudjelovanja u euharistiji. Donoseći darove mi za njih
Bogu zahvaljujemo i molimo ga da i mi sami – svetošću vlastitoga kršćanskoga života –
postanemo dostojan žrtveni dar. Dar koji donosimo predstavlja nas, našu duhovnu žrtvu koja
se poglavito sastoji u tome da Bogu prinosimo svetost vlastitoga života vršeći volju Božju.
Priprava oltara. Na početku mise na oltaru – ili u njegovoj neposrednoj blizini – trebaju biti
svijeće i križ te – ako je takva zgoda – i cvijeće. Kod priprave darova se onda sve ostalo treba
donijeti na oltar: knjiga, sveto posuđe, vino, voda hostije. Zato bi – barem u nedjeljnoj misi –
bilo prikladno sve to u ophodu donijeti na oltar. Nakon pričesti, pretekle se posvećene hostije
spreme u svetohranište, a sve se ostalo posuđe (i misna knjiga) s oltara odnese na prikladan
stolić. Čišćenje posuđa može biti i na tom pokrajnjem stoliću. Tako u trenutku popričesne
molitve oltar je „pospremljen“: ostaju na njemu – ili u njegovoj neposrednoj blizini – samo:
križ, svijeće i – eventualno – cvijeće.
61
Prigodne molitve kod procesije s darovima. U procesiji s prigodnim i simboličnim darovima
redovito se govore i neke molitve sastavljene za svaki doneseni dar, na što puk odgovara
ovakvim ili sličnim retkom: „Primi i nas sve, duhom ponizne i srcem skrušene!“ Postavlja se
sljedeće pitanje: Budući da su te molitve – s odgovorom puka – veoma slične molitvi vjernika,
ne bi li se onda molitva vjernika mogla ispustiti? Odgovor je načelno jasan. Molitva vjernika
(sveopća molitva) dio je službe riječi, a molitveni zazivi prigodom donošenja simboličnih
darova pripadaju drugom dijelu mise – euharistijskoj liturgiji. Prema tome, jedno ne zamjenjuje
drugo. Međutim, onima kojima je to de facto ponavljanje možemo udovoljiti na ovaj način.
Opća uredba (br. 69) o sveopćoj molitvi veli: „Poželjno je da se ta molitva moli redovito u
misama s narodom…“ Ako je poželjno, pravno govoreći, nije obvezatno. To onda znači, ako
netko u misi s narodom ispusti molitvu vjernika, a ima molitve uz donošenje darova, nije
prekršio nikakav propis. Služeći se pravnim rječnikom, takav bi moga reći da nije „umjesto“
molitve vjernika uzeo spomenute molitvene zazive, nego da je jednostavno molitvu vjernika
ispustio…
Tekst je objavljen u VĐONSB-u
[1] Prva Apologija, 66-67 Časoslov, 2, str. 510-511.
[2] Usp. D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 271
[3] Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str. 48-55.
[4] Usp.: Službenik, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 2013., str. 71-88
62
Procesija s darovima
U bogoslužju ponekad nije lako povući jasnu crtu razdjelnicu između svečanog čina i
pompoznog blještavila koje odiše prazninom. Tu se koji puta “ni autori ne slažu”. Npr. kada
možemo reći da je tijelovski ophod svečano izražavanje vjere u euharistijsku nazočnost Krista
Spasitelja, a kada staromodno hodanje ulicama i trgovima pri čemu nam se smijulje gosti na
terasama ispred kafića ispijajući svoje piće? Nižepotpisani uglavnom stavlja u pitanje mnoge
od naših procesija smatrajući da su lijepe i zanimljive ponajviše onima koji ih organiziraju, ali
“de gustibus”… Međutim, ophod (procesija) s darovima kao nova tekovina obnovljene liturgije
ima svoje važno značenje u euharistijskom slavlju.
U starini su donosili sve darove za potrebe cijele zajednice (sjetimo se Pavlovog skupljanja
darova za Crkvu u Jeruzalemu prema 1 Kor 16,1-3). O tome i Justin sredinom 2. st. i Hipolit
početkom 3. st. Naravno, darovi koje su vjernici donosili na euharistijsko slavlje bili su izraz
kršćanske ljubavi.
U Rimu su u počecima vjernici svoje darove za siromahe predavali nakon službe riječi:
službenik bi ih uzimao i stavljao na oltar. Kasnije su vjernici donosili samo ono što je bilo
potrebno za euharistiju: kruh i vino. Poslije se ovaj obred posvema „klerikalizirao“: izvorno je
bilo najvažnije da puk nešto prinese (kao izraz njihove duhovne žrtve), a onda je važnost prešla
na same obrede u kojima svećenik „prikazuje“ primljene darove.
Sadašnji Misal inače naglašava sudjelovanje vjernika u euharistiji, jer oni na to imaju pravo i
dužnost snagom krsta kojeg su primili. Stoga se imaju birati oni oblici slavlja koji će jače
promicati djelatno sudjelovanje vjernika. Za obred prinosa darova to konkretno znači da se
naglašava kršćanska ljubav:
63
Primaju se također novac i drugi darovi što ih vjernici donesu ili u crkvi skupe za potrebe
siromaha ili Crkve.[1]
Naglašeno je i dostojanstvo kršćanskog puka:
Vjernici u euharistijskome slavlju tvore sveti puk, stečeni narod, kraljevsko svećenstvo, da daju
hvalu Bogu te mu ne samo po svećenikovim rukama nego i zajedno s njime prinose neokaljanu
žrtvu te uče prinositi i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju
prema braći koja sudjeluju u istome slavlju. Stoga neka izbjegavaju bilo koju vrstu životne
otuđenosti i podvojenosti, ne zaboravljajući da imaju jednoga te istoga Oca na nebesima i da
su zbog toga svi međusobno braća.[2]
Premda vjernici više ne darivaju kao nekoć od svojega kruh i vino određene za liturgiju, ipak
obred njihova donošenja zadržava snagu i duhovno značenje.[3]
Želimo naglasiti ono što Misal naučava: vjernici zajedno sa svećenikom prikazuju euharistijsku
žrtvu i s njome i sami sebe. To je ona duhovna žrtva. Nadalje, prikazati sama sebe, kako nas
poučava Sabor, znači prikazati Bogu sve dobro koje činimo i nevolje koje podnosimo.[4]
Zato je u prinosu darova najvidljivije sudjelovanje vjernika u euharistijskom slavlju. Upravo
stoga se u obnovljenoj liturgiji naglašava priprava darova, odnosno ophod s darovima, jer se u
tom slučaju i na izvanjski način očituje sudjelovanje vjernika. U svakoj bi se nedjeljnoj misi
mogla zajedno s prikladnim tumačenjem upriličiti mala procesija s darovima.[5] U tome, onda,
ne trebaju sudjelovati samo poslužitelji oltara, nego i ostali vjernici, čime se snažno označava
sudjelovanje sviju i u misnim darovima i u samoj euharistiji.
Međutim, prigodice je dobro i znakovito upriličiti svečaniju procesiju s darovima. U tom
slučaju osim redovitih misnih darova to mogu biti i simbolični darovi, već prema prilikama.[6]
Redovito se ti darovi donose do oltara uz prigodne molitvene zazive. Postavlja se pitanje, što je
onda s molitvom vjernika, ako je ophod bio u molitvenim zazivima? Iako to propisi u ovom
slučaju izričito ne kažu, liturgija načelno ne trpi ponavljanja. Ukoliko molitvene zazive u sklopu
procesije s darovima shvatimo kao našu zajedničku molitvu, nema nikakvog razloga prethodno
moliti “redovitu” molitvu vjernika, pogotovo ne zbog toga da se ispuni forma.[7] Ta, iza nas je
vrijeme rubricizma!
[1] Opća uredba Rimskog misala (= OURM), br. 73.
[2] OURM, br. 95.
[3] OURM, br. 73.
[4] LG 34: “Sva njihova (laička) djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život,
svagdanji rad, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života, ako se strpljivo
podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu koje se u služenju Euharistije
pobožno prinose Ocu s prinosom Gospodinova Tijela.”
64
[5] Naravno u toj istoj procesiji na oltar treba donijeti i ostalo što je potrebno, kalež, ciboriji,
stalak s knjigom, itd., jer do tog trenutka na oltaru mogu biti samo svijeće, križ i (diskretno)
cvijeće.
[6] Tako npr. za početak školske godine to mogu biti školska torba, lopta, školski pribor i sl. a
za nedjelju zahvalnicu plodovi zemlje, itd.
[7] Evo analogije: kada se u provjerama (3., 4. i 5. korizmene nedjelje) s katekumenima govori
molbenica za njih, onda rubrika veli da se molitva vjernika može ispustiti.
Red mise: euharistijska molitva
1. Povijest
Kako je izgledala euharistija koju su slavili apostoli? U Dj 20,7-20 lapidarno se kaže da je Pavao
„dugo zborio“, zatim „razlomio kruh“, pa onda opet „dugo zborio“. Teško je reći da je
euharistijsko slavlje u apostolsko doba imalo neku točnu strukturu i neke točno određene
molitve. Vjerojatno su se pjevali himni od kojih su neki zapisani u Novom zavjetu.[1] Najviše
o euharistijsko slavlju čitamo u 1 Kor 11,23-26:
Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi
i reče: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen.“ Tako i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi
65
je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu,
smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.
Međutim, ovdje je riječ o ispovijesti vjere, odnosno, o izlaganju tajne euharistije, a ne o
liturgijskom tekstu koji bi Pavao nužno uzimao u bogoslužju. Apostoli su u euharistiji zasigurno
molili „kako im već Duh davaše zboriti“ (Dj 2,4). Tako je bilo i u poapostolskom razdoblju,
kako to sredinom 2. st. svjedoči Justin:
Poslije (vjerničkih) molitava (…) donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna
duše. A narod odobravajući klikne: Amen.[2]
Dakle, predstojnik je molio „iz dna duše“, slobodno, bez molitvenog predloška. Međutim, vrlo
brzo se ukazala potreba za pripravljenim molitvenim tekstovima koji su bili podložni sudu
pravovjernosti. Tako se Augustin žali kako neki u bogoslužju uzimaju molitve u kojima ima i
krivovjerja, štoviše, da neki su se služili i haretičkim obrascima.[3] U tome smislu pokrajinski
sabor u Hiponu 393. određuje da se ima pažljivo ispitati koji se liturgijski tekstovi uzimaju u
bogoslužju, da se ne bi u tekstove uvukla neka heretička formulacija.[4] Sabor u Kartagi (397.)
određuje da se onaj koji sastavlja molitve za bogoslužje prethodno konzultira sa subraćom.[5]
Tako se od 4. st. liturgijski tekstovi sve više kodificiraju, pri čemu se ističu veća crkvena
središta, tj. sjedišta metropolija ili patrijarhata.
U procesu liturgijske kodifikacije, započetom koncem 2. stoljeća, s osobitom su se brižljivošću
sastavljale euharistijske molitve koje su srce svakog euharistijskog slavlja. Najstarija zapisana
je svakako ona iz spisa Apostolska predaja koji se pripisuje Hipolitu Rimskom (početak 3. st.).
Na Istoku je bilo mnoštvo euharistijskih molitava (anaforâ): 11 aleksandrijskog tipa, 27
bizantskog tipa te 6 istočno sirijskog tipa.[6] Na Zapadu se sačuvala samo jedna cjelovita
euharistijska molitva – Rimski kanon. Galska, ambrozijanska (milanska) i španjolska liturgija
nemaju cjelovite euharistijske molitve, nego samo određene umetke i predslovlja.[7] Međutim,
uzme li se u obzir da je, po sebi, predslovlje dio euharistijske molitve, možemo tvrditi da se
Rimski kanon s umetcima i predslovljima javlja u mnoštvu verzija. Budući da je Rimski kanon
u Zapadnoj crkvi od 5./6. st. bio jedina euharistijska molitva, naziva se kanon, odnosno Rimski
kanon.[8] Prvi ga puta navodi Ambrozije u svom djelu De sacramentis:
Želiš li znati da se posvećuje nebeskim riječima? Čuj koje su to riječi. Svećenik veli: „Učini da ovaj naš prinos
bude primljen, duhovan, ugodan. Lik tijela i krvi našega Gospodina Isusa Krista koji dan prije nego će trpjeti uze
kruh u svoje svete ruke. Pogleda u nebo – te, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Zahvaljujući blagoslovi, prelomi
i prelomivši dade svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i jedite od toga svi jer to je moje tijelo koje se
lomi za mnoge“.[9] Pazi! „Isto tako dan prije nego će trpjeti nakon večere uze i kalež. Pogleda u nebo, u te, sveti
Oče, svemogući vječni Bože i zahvaljujući blagoslovi te preda svojim apostolima i učenicima govoreći: uzmite i
pijte od toga svi, jer to je moja krv!“[10]
Cjelovit tekst Rimskog kanona nalazimo u Gelazijevom i Grgurovom sakramentaru te u
kasnijim liturgijskim vrelima.
2. Stvaranje novih euharistijskih molitava nakon 2. Vatikanskog sabora
Koliko god Rimski kanon imao dugu i časnu tradiciju, on ipak pokazuje znakove nejasnoće i
siromaštva. U njemu se npr. ni jednom izrijekom ne spominje Duh Sveti. Njegova struktura ne
66
slijedi onu većine euharistijskih molitava. Osim toga, on vrvi od apologija, tj. molitava za
oproštenje grijeha. Ostatak je to iz onih vremena kad su se (tihe) mise ponajčešće prikazivale
za oprost grijeha pokornika ili pokojnika. Ima dosta ponavljanja (npr. dva popisa svetaca). Sve
je to znak da su se tijekom vremena u tu molitvu uvrštavali novi i novi dodaci (apologije, popisi
svetca, molitve za pokojne…).
Zbog svega toga u godinama nakon zaključenja Drugog Vatikanskog sabora sve je više
sazrijevala misao da nešto treba promijeniti. Prva je pomisao bila da se kanon preradi prema
načelima zdrave liturgijsko-teološke predaje. Ideja je odbačena, jer bi to značilo iznakaziti do
neprepoznatljivosti molitvu koja je tolika stoljeća bila u središtu rimske liturgije. Na koncu je
Pavao VI. mudro odredio:
Neka se ostavi nepromijenjenom sadašnja anafora; neka se sastave ili pronađu dvije ili tri anafore koje bi se
upotrebljavale u određenim vremenima.[11]
Tako je ova molitva nakon Sabora doživjela tek neznatne preinake, a najznačajnija je onda koja
se tiče riječi ustanove. U izvornoj verziji stoji: „Uzmite i jedite od ovoga svi, jer ovo je naime
tijelo moje“[12] a u preinačenoj: „Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za
vas predati“,[13] čime se naglašava žrtveni značaj euharistije po kojoj se uprisutnjuje Kristovo
vazmeno otajstvo. Radi se, dakle, Kristovoj dinamičkoj, a ne tek statičnoj prisutnosti.
Dakle, prema odredbi Pavla VI., osim blage prilagodbe Rimskog kanona, valjalo je pristupiti
stvaranju novih euharistijskih molitava. Taj je zadatak dan članovima Consiliuma (Vijeća za
provedbe konstitucije o svetoj liturgiji) među kojima se isticao talijanski liturgičar Vagaggini.
Prvo je pitanje bilo: treba li uzeti neke anafore iz istočnih obreda i prilagoditi ih rimskom duhu,
ili stvarati sve novo? Odlučeno je da se kao izvor i nadahnuće uzme Hipolitova i Bazilijeva
anafora. Priređen je tako nacrt triju novih euharistijskih molitava. One su nakon nekih opaski
članova komisije i nakon što su bile ispitane u nekoliko rimskih kongregacija, prihvaćene i
uvrštene u misal. U popisu je Rimski kanon postao Prva euharistijska molitva, druga je nastala
na osnovu Hipolitove, treću je sastavio sam Vagaggini.[14] Posebno je zanimljiva Četvrta
euharistijska molitva, nastala na predlošku Bazilijeve. Ona ima vlastito predslovlje i osobito
bogat prijelaz od Svet do Izvještaja o ustanovljenju u kojem se izlaže čitava povijest spasenja
od stvaranja pa do cjelokupnog vazmenog otajstva Kristova. U odnosu na Bazilijevu molitvu
najznačajnija je preinaka u epiklezi-prikazanju. U zapadnom (tzv. aleksandrijskom) tipu prije
izvještaja o ustanovljenju dolazi epikleza, tj. molitva da Bog pošalje Duha Svetoga da kruh i
vino postanu Tijelo i Krv. Nakon riječi ustanovljenja i anamneze (sjećanja na Božja djela)
slijedi onda prikazanje (uvjetno rečeno druga epikleza) gdje se moli da Duh Sveti učini da svi
pričesnici Tijela i krvi postanu jedno. U istočnom tipu (tzv. antiohijskom, kao što je i Bazilijeva
molitva) nakon izvješća o ustanovljenju i anamneze spajaju se obje epikleze tako da se moli da
Duh Sveti posveti Kruh i vino da postanu tijelo i Krv Krista, da bi pričesnici Tijela i Krvi u
istom Duhu postali jedno.[15]
Kad je jedanput prihvaćeno načelo da može biti više euharistijskih molitava, zaredale su molbe
za odobrenjem takvih molitava za određene pokrajine i određene prigode. Tako je 1974., osim
spomenute četiri, odobrena jedna euharistijska molitva (s 4 inačice) za švicarsku sinodu. Iste su
godine odobrene i 3 euharistijske molitve za mise s djecom i još dvije za pomirenje (za svetu
godinu). Ove se molitve nalaze na hrvatskom u Dodatku Rimskog misala.[16] Odobrene su i
dvije euharistijske molitve za ambrozijansku liturgiju, te još neke za Crkve u Africi. Bilo je k
tome i više anafora odobrenih ad experimentum ili za neke posebne prigode.[17] Međutim, sve
je više rastao strah od množenja liturgijskih tekstova, tako da se 1975. prestalo s davanjem
odobrenja za nove euharistijske molitve.[18]
67
Spomenimo i sljedeće: Zalaganjem biskupa Petra Čule na 2. Vatikanskom saboru ime sv. Josipa
uvršteno je u Rimski kanon. Najnovijom odredbom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu
sakramenata od 1. svibnja 2013., te HBK od 14. studenoga 2015. (br. 415/15) ime sv. Josipa
uvršteno je još u 2., 3. i 4. euharistijsku molitvu.
3. Pitanje futura u riječima ustanove[19]
Crkva naučava da je Euharistija posadašnjenje i ostvarenje Kristovog vazmenog otajstva. U
tome smislu može biti zanimljivo na koji način se u različitim liturgijama i jezicima prevode
riječi ustanove u euharistijskoj molitvi. Zamijetili smo, vjerojatno, da u prijevodu Novoga
zavjeta stoji: „tijelo… koje se za vas predaje“ (Lk 22,19, usp. 1 Kor 11,24), odnosno „krv…
koja se za vas prolijeva“ (Mt 26,28; Mk 14,24; Lk 22,20), jer je u grčkom to particip prezenta
pasiva. Međutim, u prijesaborskom misalu stajalo je effundetur (futur). To je posljedica toga da
se spomenuti grčki particip prezenta pasiva u Vetus latina i u Vulgati pogrešno preveo futurom
(tradetur; effundetur). Iako je novi latinski prijevod Biblije ovu očitu pogrešku ispravio, pa
umjesto futura (effundetur) stavlja prezent (effunditur), u važećim tipskim misalima (1970.,
1975. i 2002.) i dalje stoji futur. Kada se pripravljalo novo izdanje misala, neki su predlagali da
se pogreška ispravi, ali je u latinskom tipskom izdanju futur ipak ostavljen s obrazloženjem da
se ne dira latinska tradicija, a da će biti slobodno u prijevodima staviti prezent, kako stoji u
svim modernim prijevodima Novoga zavjeta. To se, međutim, nije svugdje dogodilo. Tako je
u njemačkom prijevodu uzet pasiv prezenta,[20] u talijanskom[21] i portugalskom[22] particip
koji se može shvatiti kao sadašnje ili prošlo vrijeme, dok je futurom prevedeno u hrvatskom,
engleskom[23] i španjolskom.[24] U francuskom je za Tijelo uzet particip prezenta,[25] a za
Krv futur.[26]
Istočne liturgije nikada nisu imale ovakve dvojbe, budući da nisu koristile Vulgatu, već grčki
izvornik. Tako su oba glagola (predaje; prolijeva) u svim istočnim euharistijskim molitvama
(anaforama) ostavljena u prezentu.[27] Tako je, naravno, i u nama najbližoj liturgiji sv. Ivana
Zlatoustog kao i u onoj sv. Bazilija, što je vidljivo i u hrvatskom izdanju: Ovo je tijelo moje
koje se lomi za vas; Ovo je krv moja (…) koja se prolijeva za vas.[28] Zašto je važno uočiti ove
razlike? Sadašnje vrijeme, prezent, osobito je primjereno liturgiji. Otajstveni (prošli) događaj
spasenja koji se u liturgiji slavi, ostvaruje se sada među vjernicima, ponajpače u euharistijskom
u kojem se Krist za nas predaje. Zbog toga je šteta da se u najuzvišenijoj molitvi u našem
prijevodu to jasno ne izražava, kao što je to vidljivo u svim istočnim liturgijama, te u nekim
prijevodima.
4. Današnje perspektive
Imamo li danas na raspolaganju puno ili malo euharistijskih molitava? Imamo ih svakako puno,
uzme li se u obzir tolika predslovlja koja su dio euharistijske molitve! Poteškoća je u hrvatskom
misalu u nečem drugom. Dok Rimski kanon ima tradicionalno različite inačice za određene
blagdane i za određene prigode, dotle ostale 3 euharistijske molitve imaju kao inačicu samo
68
spomen pokojnikâ. U tome naš misal u potpunosti slijedi tipski misal. Neke su se druge
biskupske konferencije ipak potrudile i dodale određene umetke u 2. i 3. euharistijsku molitvu
i tako obogatili bogoslužje na svome jeziku. Evo inačicâ koje npr. talijanski misal u 2.
euharistijskoj molitvi predviđa za različite zgode: Veliki četvrtak, nedjelja, Božić i božićna
osmina, Bogojavljenje, Uskrs, vazmena osmina, Uzašašće, Duhovi; zatim Uskrs i vazmena
osmina ako ima novokrštenika; kod krštenja djece, za krizmu, za prvu pričest, za mladence, za
pokojnike… Kad gledamo naše liturgijske knjige češće se možemo upitati: zar mi uvijek
moramo samo prevoditi latinska tipska izdanja?
5. Praktične napomene
Evo još nekih napomena, koje bi po sebi trebale biti jasne. Prvo, euharistijsku molitvu moli
onaj koji predvodi euharistijsko slavlje (predslavitelj), pri čemu je jasno istaknuto koje dijelove
govore koncelebranti. To znači da, npr. ne može predslovlje (koje dio euharistijske molitve!)
pjevati neki drugi svećenik ili – ne daj Bože! – đakon, jer mladomisnik baš ne zna pjevati…
Isto vrijedi za završnu doksologiju (Po Kristu…) koju moli ili pjeva predslavitelj, a mogu mu
se priključiti i koncelebranti. Euharistijska molitva je predsjednička molitva u kojoj laici
sudjeluju samo u ona dva poklika: Svet i Tvoju smrt… Kada mole zajedno s predslaviteljem,
koncelebranti mole tišim glasom, da se lakše čuje glas glavnog slavitelja. Nadalje, umetak za
pokojne se po pravilu može (a ne mora!) uzeti samo u misama za pokojne, inače ne. Toga bismo
se trebali držati unatoč dugogodišnje krive prakse. Na koncu spomenimo i ovo: kad već imamo
na raspolaganju više euharistijskih molitava hvalevrijedno je da se ne uzima uvijek ista. Pri
tome valja paziti na to da neke euharistijske molitve imaju (npr. četvrta) samo vlastito
predslovlje, zato se one ne mogu uzeti onda kada je propisano vlastito predslovlje nekoga
blagdana ili svetog vremena.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u
[1] Usp. Kol 1,15-20; Ef 1,3-14; Fil 2,6-11; 1 Tim 1,17; 3,16; 6,15-16; 1 Pt 1,3-5; Otk 4,8-11; 5,9-14; 7,9-12;
11,17-18; 15,3-4; 19,1-10; 21,3-8.
[2] Prva Apologija, 66-67, Časoslov, 2, str. 510-511.
[3] AUGUSTIN, De baptismo…, VI, 25,47 (= PL 43,213-214; CSEL 51,323): „Multorum enim preces emendantur
quotidie, si doctioribus fuerint recitatae, et multa in eis reperiuntur contra catholicam fidem (…) multi quippe
irruunt in preces, non solum ab imperitis loquacibus, sed etiam ab haereticis compositas.“
[4] Usp. J. Andreas JUNGMANN, Missarum sollemnia. Eine genetische Erklärung der römischen Messe, 1, Wien,
1952, str. 43.
[5] Kan 23: „Et quicumque sibi preces aliunde describit, non eis utatur nisi prius eas cum fratribus contulerit“
(MANSI, III, 922).
69
[6] Naravno, spomenutom broju ovih izabranih euharistijskih molitava treba pribrojiti i još neke druge, tako da je
ukupan broj istočnih anafora puno veći.
[7] Za kritičko izdanje istočnih i zapadnih euharistijskih molitava usp.: A. HÄNGGI – I. PAHL, Prex eucaristica.
Textus e variis liturgiis antiquioribus selecti, Editions universitaires, Fribourg, 1968.
[8] I danas se za bilo koju euharistijsku molitvu veli „kanon“, što je, istina, jednostavnije, ali i netočno. Naime,
kanon po sebi znači osnovno, i taj je termin imao smisla dok je u Misalu bila samo jedna euharistijska molitva –
Rimski kanon.
[9] Latinski stoji „confingetur“, što je futur – „koje će se lomiti“!
[10] De sacramentis, Iv, 5,21-23. Za latinski tekst vidi: A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Nav. dj., str. 421-422. Za
hrvatski prijevod vidi: AMBROZIJE, Otajstva i tajne, Služba Božja, Makarska, 1986. (M. MANDAC, prev. i
prir.), str.179-180.
[11] A. BUGNINI, Nav. dj., str. 443.
[12] Prema Mt 26,26-28; Mk 14,22-24 i 1 Kor 11,24.
[13] Prema Lk 22,19-20.
[14] „Kroz tri mjeseca intenzivnog rada u biblioteci opatije Mont César (Leuven – Louvain) u ljeto 1966., on
(Vagaggini) proučio je pitanja vezana uz Rimski kanon i pripravio dvije sheme novih euharistijskih molitava, koje
je predstavio raspravi u skupini“: A. BUGNINI, Nav. dj. str. 443. Vagaginijev rad s kompletnom dokumentacijom
obavljen je u djelu: C. VAGAGGINI, Il Cannone della Messa e la riforma liturgica, Torino-Leumann, 1966.
[15] Istočnjacima, očito, ne smeta ova kronološka neujednačenost: nakon što svećenik veli: „Ovo je tijelo moje…“
on moli da kruh postane tijelo Kristovo. Usp. Bizantsko-hrvatski liturgikon, Zagreb, 1999., str.115-116.
[16] Navodimo sarajevsko izdanje koje je, za razliku od zagrebačkog, praktičnije i preglednije uređeno: Nove
euharistijske molitve. Dodatak Rimskom misalu, Sarajevo, 2001.
[17] Usp. L. DELLA TORRE, Pregare l’eucaristia. Preghiere eucaristiche di ieri e oggi per la catechesi e
l’orazione, Queriniana, Brescia, 1982.
[18] Spomenimo npr. 11 neodobrenih euharistijskih molitava za Crkvu u Nizozemskoj. Usp. njemački prijevod:
Elf Eucharistiegebete (Holländische Kanon Texte). Deutsche Studienausgabe (prir. A. SCHILLING), Verlag Hans
Driewer, Essen, 1972.
[19] Usp. Z. PAŽIN, Liturgija – povlašteno mjesto ispovijedanja vjere, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 3, 601-
617, ovdje: 610-612.
[20] Hingegeben wird; vergossen wird.
[21] Offerto; versato.
[22] É dado; é derramado.
[23] Will be given; will be shed.
[24] Será entregado; será derramada.
[25] Livré.
[26] Sera versé.
70
[27] Za sve euharistijske molitve (anafore) usp. A. HÄNGGI – I. PAHL, Nav. dj.
[28] Bizantsko-hrvatski Liturgikon…, str. 81 i 114. Jednako je tako i u srpskom prijevodu: Božanstvene liturgije
(preveo J. Popović), Beograd, 1978., str. 57-58.
Red mise: obred pričesti
Završetkom euharistijske molitve euharistijsko se slavlje otvara prema svome vrhuncu –
pričesti, što je po sebi jasno, jer je euharistijsko slavlje „svadbena gozba Jaganjčeva“, prema
Gospodnjoj riječi: „Uzmite i jedite“. U današnjem Redu mise obred pričesti započinje
Gospodnjom molitvom nakon koje slijedi molitva za mir i znak mira. Nakon lomljenja kruha
slijedi pričest. Obred završava popričesnom molitvom, da bi se cijelo euharistijsko slavlje
završilo blagoslovom i otpustom.
1. Oče naš
U početku se u zapadnoj liturgiji molitva Gospodnja molila nakon lomljenja kruha. Na tom je
mjestu Očenaš imao izvrstan apologetski značaj: neposredno prije pričesti vjernici mole
Gospodina da im oprosti njihove prijestupe, kao što i oni opraštaju svojim dužnicima, čime se
jasno davalo do znanja da je bratsko je zajedništvo uvjet za pričest. Grgur je Veliki stavio
71
Očenaš odmah iza euharistijske molitve jer je smatrao da ne priliči između uzvišene
euharistijske molitve i molitve Gospodnje stavljati neku našu molitvu. Danas se nakon Očenaša
govori molitva „Izbavi nas“ koja je, povijesno gledano, bila biskupski blagoslov.[1]
2. Znak mira
Vjernici su po krštenju postali jedno tijelo. To su zajedništvo prvi kršćani iskazivali poljupcem
mira. Tako u Rim 16,16 stoji: „Pozdravite jedni druge cjelovom svetim“. Iz istog razloga
katekumeni (koji još nisu kršteni) nisu izmjenjivali poljubac mira. Danas se, naravno, govori o
„znaku mira“, kojega iz spomenutih razloga ne bi trebalo ispuštati, kako je o tome već bilo
govora.[2]
3. Lomljenje kruha i „miješanje“
Izraz lomljenje kruha najstarije je ime za euharistijsko slavlje. Koji puta se čuje pitanje zašto se
kruh ne lomi u samoj euharistijskoj molitvi kod riječi: „Uze kruh, razlomi i dade svojim
učenicima.“ Valja reći kako u zapadnoj i istočnoj liturgiji takva praksa nije zabilježena. Zašto?
Odgovor je jednostavan: euharistijsko slavlje nije oponašanje Posljednje večere,[3] nego je to
obredno slavlje u kojem se ostvaruje i uprisutnjuje vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća.
Prema tome, ako bi netko „na svoju ruku“ danas lomio kruh za vrijeme euharistijske molitve,
time ne samo da bi kršio liturgijske propise, nego bi išao protiv drevne tradicije Crkve.
Ostaje drugo pitanje. Zašto nakon obreda lomljenja kruha svećenik otkida jedan komadić i
stavlja ga u kalež? Evo. U starini je svaka mjesna Crkva imala jednog biskupa koji je slavio
euharistiju zajedno sa svojim svećenicima. Međutim, kako je Rim već u prvim kršćanskim
vremenima bio velik grad, papa je slao pojedine svećenike da slave euharistiju u pojedinim
crkvama („titulima“), a u znak zajedništvu s papom, ti bi svećenici uzimali komadić hostije
posvećene na papinoj misi te u misi koju bi oni slavili u titulima, stavljali bi taj komadić u kalež
prije pričesti.[4] Kasnije se zaboravio smisao toga obreda, pa je i papa počeo stavljati u kalež
komadić hostije od svoje prethodne mise, u kasnijem periodu komadić od netom posvećene
hostije, da bi na koncu i sâmi svećenici stavljali u kalež komadić hostije koju bi posvetili u istoj
misi. Važeća Opća uredba Rimskog misala ovako tumači smisao ovog obreda: „Svećenik lomi
kruh i dio hostije stavlja u kalež kako bi označio jedinstvo Tijela i Krvi Kristove u spasenjskom
djelu, a tako i Tijela Isusa Krista živoga i proslavljenoga.“[5] Međutim, riječi koje se govore
pri lomljenju hostije nisu s time u skladu: „Ovo miješanje Tijela i Krvi našega Gospodina Isusa
Krista bilo nama pričesnicima za život vječni.“
4. Pričest – sastavni dio mise
72
Nije potrebno posebno dokazivati da je u novozavjetnim vremenima „lomljenje kruha“,
odnosno „Gospodnja večera“ nužno značilo i blagovanje – pričest.[6] Slično svjedočanstvo
nalazimo i u Justina (150. g.): „Od euharistijske se hrane svakome dijeli i svatko prima, a
nenazočnima se šalje po đakonima.“[7] U tim su vremenima samo javni grešnici i pokornici
bili isključeni iz euharistijskog blagovanja. Međutim, već od početka Srednjega vijeka vjernici
su se sve manje pričešćivali,[8] tako da se umjesto blagovanja sve više slavila Kristova
prisutnost u euharistiji. Vrhunac je pobožnosti bilo motrenje hostije i klanjanje. Pričešćivanje
je postalo do te mjere rijetko, da je IV. Lateranski sabor 1215. morao narediti da se svi vjernici
barem jedanput godišnje (tj. o Uskrsu) pričeste. Tridentski sabor nije naglasio potrebu da
vjernici pričešću sudjeluju u euharistijskom slavlju, nego je samo naglasio potrebu slavljenja
mise, odnosno, kako se kasnije izražavala crkvena zapovijed, pobožnog slušanja svete mise.
Promjena te prakse u najvećoj je mjeri započela s Pijom X. koji je početkom 20. st. naglašavao
potrebu česte pričesti i rane prve pričesti. Nakon 2. Vatikanskog sabora Uputa o štovanju
euharistijskog misterija od 1967. naglašava da pričešću Tijela i Krvi Gospodnje Božji narod
biva dionikom dobara vazmene žrtve. Ističe se k tome kako vjernici potpunije sudjeluju u
euharistiji kada ne samo svim srcem prinose sami sebe, nego kada tu istu žrtvu primaju u
sakramentu.[9] Spomenimo i preporuku iz Opće uredbe (br. 85) koju često ispuštamo iz vida:
„Veoma je poželjno da vjernici, kao što to treba činiti i sam svećenik, prime Tijelo Gospodnje od hostija
posvećenih u toj istoj misi, a da se u predviđenim slučajevima pričeste i iz kaleža, da tako i samim znakovima
dođe bolje do izražaja da je pričest dioništvo u žrtvi koja se upravo slavi“.
5. Pričest pod obje prilike
Nedvojbeno je da se tijekom prvih 11 stoljećâ pričest podjeljivala pod obje prilike, osim kad se
pričest nosila bolesnicima. Koncem 12. st. počinje prevladavati praksa pričešćivanja samo pod
prilikama kruha. Razlozi su bili više praktične negoli teološke naravi (pitanje higijene i duljina
trajanja pričesti pod obje prilike, jer je vino više izloženo kvarenju). K tomu su teolozi naučavali
da se čitav Krist nalazi u svakoj od prilika, pa je, prema tome, dostatna pričest samo pod jednom
prilikom. Nakon što su neke zapadne sekte počele žestoko napadati pričest pod samo jednom
prilikom, sabor u Konstanzu 1415. izričito zabranjuje svećenicima dijeliti pričest pod obje
prilike. Tridentski sabor definira da je Krist cjelovito prisutan u svakoj od prilika, odnosno da
pričest pod obje prilike nije nužna za spasenje. Opća uredba Rimskog misala (br. 281) danas
tumači:
„Sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod objema prilikama. U tom obliku savršenije
odsijeva znak euharistijske gozbe, jasnije se izražava božanski naum kojim je novi i vječni savez potvrđen u
Gospodnjoj Krvi, a tako i povezanost između euharistijske gozbe i eshatološke gozbe u kraljevstvu Očevu.“
U istoj se uredbi (br. 283) nabrajaju slučajevi kada se može dijeliti pričest pod objema
prilikama: novokrštenicima, ređenicima, zavjetovanicima, mladencima, jubilarcima,
redovničkim zajednicama… Dakle, s jedne strane postavlja se kao ideal pričest pod obje prilike,
a s druge se strane u praktičnoj primjeni točno određuje kada je dopušteno uzimati taj znak koji
je po sebi idealan. Međutim, ovaj se izričaj svakako ne treba uzeti restriktivno. Ovisno o
praktičnoj izvedbi, može se veoma često iznaći osnova radi koje bi vjernici mogli primiti pričest
pod obje prilike.
73
6. Pričest na jezik i pričest na ruku
Koliko je god još uvijek snažno prisutna rasprava o prikladnosti pričesti na ruku, povijesno,
liturgijski i teološki stvar bi trebala biti jasna: pričest na ruku je povijesno starija i nipošto se ne
bi trebao smatrati manje dostojnom od pričesti na jezik. No s druge strane svećenik nipošto ne
bi smio nametati samo jedan od dva oblika, o čemu je već bilo govora.[10] Spomenimo da je
već bilo govora o običaju da svećenik za vrijeme pričešćivanja vjernika daje znak križa na čelo
djeci koja još nisu dorasla do pričesti. Iako nije predviđen rubrikama, smatram da je u skladu s
duhom euharistijskoga slavlja.[11]
7. Višekratna pričest u jednom danu
Po naravi stvari dovoljno je da vjernik u jednome danu sudjeluje u samo jednom euharistijskom
slavlju. Koji puta će netko ipak biti na dvije ili tri mise, kao, na primjer: orguljaš, sakristan,
poslužitelj oltara… Osim toga vjernik će, sasvim opravdano, sudjelovati i u drugoj misi u
jednome danu ako je u pitanju sprovodna misa, misa u sklopu koje se slavi vjenčanje, redovnički
zavjeti, obnova zavjeta, zlatni pir. I tome slučaju vjernik se može još jedanput pričestiti, o čemu
je već bilo govora.[12]
8. Djelitelj pričesti
Redovni djelitelj pričesti su biskup, prezbiter i đakon. Postavljeni akolit[13] je izvanredni
djelitelj pričesti, što znači da može vjernicima i bolesnicima kada god se ukaže takva
potreba.[14] Osim toga „Gdje bi potreba Crkve to savjetovala, ako nema službenika, mogu i
laici,[15] iako nisu čitači ili akoliti, preuzeti neke njihove službe, naime, obavljati službu riječi,
predvoditi u bogoslužnim molitvama, krstiti i dijeliti svetu pričest prema pravnim
propisima“.[16] Radi se ovdje, dakle, o našim izvanrednim djeliteljima pričesti, koji od biskupa
dobivaju mandat na određeni broj godina.[17] Valja napomenuti da oni pomažu u podjeljivanju
pričesti samo u slučaju potrebe, to jest ako nema dovoljno redovitih djelitelja.
9. Zahvala poslije pričesti
Prije nego pristupi pričesti vjernik može – tako da druge ne ometa – učiniti gestu poklona, ali
ne i nakon što primi pričest. Poslije primljene pričesti vjernik odlazi do svoga mjesta gdje onda
74
iskaže hvalu Bogu, pri čemu molitveni stav nije propisan.[18] Opća odredba (br. 88) lakonski
veli: „Kad završi pričešćivanje, svećenik i vjernici, ako je zgodno, neko vrijeme mole u tišini.
Ako se želi, čitava zajednica može pjevati neki psalam ili drugu hvalbenu pjesmu ili pak
himan“.[19]
10. Pospremanje oltara i svetog posuđa
Kada završi pričest, prema Općoj uredbi br. 249 i 270, đakon ili sam prezbiter očisti kalež kod
stolića ili kod oltara. U svakom slučaju, nakon pričesti treba odnijeti s oltara na stolić sveto
posuđe i misnu knjigu (kao što je sve to – skupa s darovima – bilo i donešeno na početku
priprave darova), tako da oltar na koncu bude „čist“, to jest da na njemu (ili u njegovoj
neposrednoj blizini) ostanu samo križ svijeće i (eventualno) cvijeće. Nakon toga svećenik sa
svoga sjedišta govori popričesnu molitvu.
Zaključimo na koncu, da bi bilo i korisno i potrebno s vremena na vrijeme proučavati i iščitavati
Opću uredbu našega misala kao i prethodne napomene ostalih liturgijskih knjiga jer tamo
nalazimo praktične odredbe ali teološko-pastoralno utemeljenje i značenje konkretnih propisa.
Tako bismo izbjegli namjerna i nenamjerna odstupanja od rimskoga obreda kojim izražavamo
međusobno zajedništvo i ljubav.
Tekst je objavljen u VĐONSB-u
[1] Zanimljivo je pripomenuti da se poklik: „Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove“ pojavljuje kao
završetak Molitve Gospodnje u nekim kodeksima Matejeva evanđelja (Mt 6,13), a taj isti dodatak nalazimo i u
spisu Didahé.
[2] Opširnije o tome vidi u: Z. PAŽIN, Poljubac mira u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 4(2015), str. 43-
45.
[3] U tome bismo slučaju trebali oponašati i ostale dijelove posljednje večere (ležanje za stolom, blagovanje gorkih
trava i vazmenoga janjeta…).
[4] Taj komadić hostije nazivao se „fermentum“ (kvasac), a u titule su ih nosili akoliti. Po svoj prilici, tako se i
razvila služba akolita.
[5] Rimski misal. Opća uredba. Iz trećeg tipskog izdanja, KS, Zagreb, 2004., br. 83.
[6] Bilo bi naivno tvrditi da je to zato što su prvi kršćani bili idealni. Prisjetimo se kako Pavao svoje vjernike
prekorava i zbog velikih grijeha i nereda, sve do slučaja da „netko ima očevu ženu“.
[7] Prva Apologija, 66-67 u: Časoslov, 2, str. 510-511.
[8] Kako je došlo do ove promjene? Liturgija se (zbog nerazumljivog latinskog jezika) sve više klerikalizirala,
tako da vjernici u njoj nisu sudjelovali. Osim toga smatrali su se nedostojnima.
75
[9] Sada, kada vjernici puno češće pristupaju pričesti, ostaje bolno pitanje pričešćivanja vjernika koji nemaju
uvjeta, a to su redovito oni koji su sklopili samo građansku ženidbu (jer novu i ne mogu sklopiti zbog zapreke
ženidbenog veza).
[10] Opširnije o ovome vidi: Z. PAŽIN, Pričest na jezik i pričest na ruku u: Vjesnik Đakovačko-osječke
nadbiskupije, (2-15), str. 46-47. Jednako tako, nema razloga da svećenik ne da pričest i vjerniku koji je želi primiti
klečeći. Zašto braniti vjerniku ono što propisi ne brane?
[11] O tome više u: Z. PAŽIN, Blagoslov djece u misi u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 11-12(2013)
str. 909-910
[12] O tome više u: Z. PAŽIN, Višekratna pričest u jednom danu? u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije,
9(2015), str. 54
[13] To može biti samo muškarac. Usp. Usp. Rimski pontifikal, KS, Zagreb 1988., str. 10, br. VII.; Zakonik
kanonskoga prava, GK, Zagreb, 1988., kan. 230, § 1.
[14] Usp. Rimski pontifikal…, str. 10, br. VI.; Zakonik kanonskoga prava…, kan. 910, § 2.
[15] Što znači muškarci i žene.
[16] Zakonik kanonskoga prava…, kan. 230, § 3.
[17] Onu Pavlovu opomenu o novoizabranom biskupu može se, čini mi se, primijeniti i za izbor kandidata za
izvanredne djelitelje pričesti. Kandidat, veli Pavao, ne bi trebao biti „novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod
osudu đavlovu.“ (1 Tim 3,6).
[18] Usp. Z. PAŽIN, Sjediti, stajati ili klečati poslije pričesti? u Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 9-10
(2013) str. 745.
[19] Spomenimo i ovo. Neki smatraju posve neprimjerenim da vjernici poslije pričesti govore molitvu „Dušo
Kristova“. Striktno prema gore spomenutoj odredbi, je li nužno da tu molitvu pjevaju, da bi bili u skladu s
rubrikama (gdje se veli da mogu pjevati „hvalbenu pjesmu ili himan“)? Ne možemo se oteti dojmu da je za neke
liturgija čista zbirka propisa…
Misa: zaključni dio
76
Župske obavijesti
Svećenik koji je bio na mjesec dana u posjetu jednoj katoličkoj misiji u Tanzaniji pripovijedao
mi je o živopisnosti i živosti bogoslužja u toj misijskoj zemlji. Na nedjeljnu se misu okupljaju
vjernici iz okolnih udaljenih sela, tako da se veći dio vjernika jedino i susretne na nedjeljnom
slavlju. Naravno, misa je prepuna glazbe, plesa i oduševljenog sudjelovanja sviju i to sve skupa
traje gotovo tri sata. Za svećenika iz Europe bio je to poseban doživljaj. I onda dolazi zanimljiva
pojedinost – župske obavijesti. Na koncu mise svećenik pažljivo i opširno kaže sve obavijesti
za različite skupine vjernika: dan i sat pojedinih bogoslužja, katekumenskih pouka, kateheza.
Tu su i obavijesti o radu ambulante, škole i mnogočemu drugome što se tiče vjerskog i
društvenog života. Nakon toga poglavica svakog sela kaže obavijesti vezane za svoje selo.
Razumljivo je to. Vjernici dolaze s različitih strana. Većina od njih su nepismeni. U svojim
selima nemaju struje. Jedini razumljivi oblik komunikacije jest živa riječ. K tome, čovjek koji
ne čita, ima osobitu sposobnost da pamti. Zato su za njih te župske obavijesti i žive i zanimljive
i potrebne i nužne, one su u toj misijskoj postaji gotovo jedino sredstvo društvenog priopćavanja
na lokalnoj razini.
A naše obavijesti? U kojim mi to selima živimo? U vremenima biskupa Strossmayera kad
dnevnog tiska nije ni bilo, kad radio nije postojao, a o televiziji i Internetu da i ne govorimo? U
vremenima biskupa Strossmayera kada se riječ biskupa (ili eventualno pape) iz neke njegove
poslanice, odnosno okružnice, mogla čuti samo ako ih je župnik u nastavcima čitao u crkvi?
77
Nažalost, u mnogim našim obavijestima čuje se puno toga nepotrebnoga. Npr. čitaju se sveci
tjedna. Zar vjernici kod kuće nemaju kalendar? Čita se raspored proba pjevačkog zbora. Zar to
stvarno zanima cijelu zajednicu? Čita se kada je roditeljski sastanak pojedinih školskih
odjeljenja. Zar nema nekog suvremenijeg načina da se obavijeste o nekim sastancima oni kojih
se to tiče, a ne da to treba slušati cijela crkva? Npr. tako da se pisana obavijest pošalje
roditeljima preko njihove djece? Konačno, kako se organiziraju roditeljski sastanci u školi?
Tako da razrednici zamole župnika da to oglasi u crkvi? Nadalje, u našim se obavijestima koji
puta čitaju oveći izvaci iz biskupovih ili papinskih poslanica i okružnica. Zar su naši ljudi
nepismeni, pa da to ne mogu pročitati u tisku, ili na oglasnoj ploči? A stvari su tako jednostavne.
Kao prvo, postoji oglasna ploča. Zatim, neki župnici već tiskaju pastoralne programe za cijelu
godinu gdje su navedeni svi sastanci i sve probe. Drugi župnici priprave prigodni letak za
blagoslov kuća ili za Veliki tjedan. Pa i sam dnevni tisak rado objavljuje blagdanski raspored
bogoslužja. I, konačno, ne bi li bilo vrijeme da se ostvari nešto što nije tako nemoguće: tiskati
na samo nekoliko stranica župski listić svake nedjelje, gdje bi bile sve obavijesti, svi sveci, svi
sastanci, s prigodnim poučnim člankom i s biblijskom porukom pojedine nedjelje? To bi se
moglo tiskati i na razini dekanata, s tim da svaka župa ubaci jednu ili dvije stranice vlastitih
oglasa. Sigurno bi bilo najbolje kad (čitanih) župskih oglasa uopće ne bi bilo, odnosno kad bi
župnik u obavijestima rekao samo nešto što je izuzetno važno i hitno (npr. treba hitno skupljati
pomoć za postradale u poplavi).
Ili ćemo i dalje ići primjerom misijske postaje u Tanzaniji ili primjerom župnih oglasa iz
vremena Strossmayera, pa čitati i čitati naše župske oglase veće od jedne kartice, oglase, koje
naši vjernici nerado slušaju i od kojih redovito jedva da nešto upamte. Ne vjerujete? Pitajte ih.
Samo neka vam iskreno odgovore.
Završni blagoslov
Dopustite da podsjetim na još nešto. U drevnim liturgijama, osobito u milanskoj, poznata je bila
tzv. “molitva nad narodom” (oratio super populum). Bila je to blagoslovna molitva koja je
slijedila poslije popričesne. Naš misal donosi veliki izbor takvih molitava. Osim toga, donosi i
svečane blagoslove za različite prigode (vrijeme kroz godinu, različita jaka vremena, za mise
BDM i svetaca…) Vrijedilo bi pogledati bogatstvo koje donosi misal upravo u tim molitvama.
Lijepe su, sadržajne i nadahnute. Umjesto dugih oglasa uzmimo svečani blagoslov ili jednu od
tih molitava nad narodom. Bit će to pravo osvježenje i – pravi blagoslov. Za nas i našu
zajednicu.
78
III.DIO
DODATAK:
dodatna građa za natjecanje za srednju školu
uz navedenu gradju za osnovnu školu
79
Štovanje svetaca u liturgiji
Grgur Veliki tumači kako se glede štovanja nekog sveca u Rimu osobito pazi na načelo nomen,
locus, dies, tj. da se radi o pravom mučeniku, te da se zna mjesto i vrijeme liturgijskog slavlja.
1. Kalendari
Svaka je Crkva imala kalendar u koji su bila unesena imena mučenika i dan kada se slavio
njihov liturgijski spomendan, bilo da se radilo o mjesnim, bilo o općim svecima. Kasnije je,
naravno, došao običaj da je pojedina Crkva rado unosila neke osobito poznate mučenike nekih
drugih Crkava, tako da se, praktički sve više i više išlo prema općem kalendaru.
80
2. Martirologiji
Za razliku od kalendara, martirologiji nabrajaju sve svece koji padaju određenog dana (tj. može
ih biti više u jednom danu), bez obzira na mjesto štovanja. Martirologij se prije čitao u sklopu
časoslova, a često puta je bio jedini liturgijski spomen pojedinih (jedva poznatih) svetaca.
Dakle, martirologij je praktički sabrao i sistematizirao različite mjesne kalendare. Osobito je
poznat Jeronimov martirologij koji se služio rimskim, nikomedijskim i afričkim kalendarima.
Ovaj martirologij navodi samo ime, dan i mjesto, a tek koji puta donosi i kratku bilješku o
mučeništvu pojedinog sveca. Ovaj je martirologij ujedno najvažniji izvor za ostala hagiografska
djela. Spomenimo da je dosadašnji tridenstski martirologij[1] zamijenjen novim tek 2004.[2]
(ne postoje hrvatski prijevodi).
3. Proglašenje svetim (kanonizacija)
Iako je bilo biskupsko pravo uzdizati neke kršćane na čast sveca, ipak su se od 10-11. st. biskupi
sve češće obraćali autoritetu pape da potvrdi ispravnost štovanja pojedinog sveca. Prvo
zasvjedočeno odobrenje kulta jednog sveca od strane pape bilo je 993. kada je proglašen svetim
sv. Ulrik, augsburški biskup (+ 973). Tek 1171. Aleksandar III. nalaže da se ne smije nikoga
častiti kao sveca bez odobrenja Rimske crkve. Nakon Tridentskog sabora za proglašenje svetaca
se počinje brinuti Kongregacija obreda (1588.). Godine 1634. je uveden prvi stupanj od
proglašenja svetim: beatifikacija – proglašenje blaženim. Prvi je bio proglašen blaženim sv.
Franjo Saleški. Kod proglašenja svetim ili blaženim se gleda na: a) pravovjerje kandidata, b)
junačko vršenje evanđeoskih kreposti, c) čudesa koja su nastala na njegov zagovor. Pri tome se
za mučenika ne traži treća točka.
4. Rimski kalendar
Sa sv. Tomom Becketom (+ 1170.) koji je neposredno nakon svoga mučeništva bio štovan kao
svetac, rimski se kalendar otvorio suvremenim svecima. Osnova rimskog kalendara je rimsko-
franački kalendar iz 8. i 9. st. U 11. st. se širi kult papa, tako da su se uzimali kao sveci svi pape
koji su umrli prije 313. U 12. st. se počinje širiti legenda o svecima koji nisu nikada ni postojali,
nego je sâma legenda imala odgojni značaj.
5. Tridentski kalendar
81
Kalendar misala i brevijara Pija V. (1568.) preuzima kalendar iz 12. st. i uključuje ostale svece
od 12. do 16. st. Rimski se kalendar širi po čitavom Zapadu. Od konca 16. st. pa do Drugog
vatikanskog sabora rimski je kalendar doživio pravu inflaciju: kalendar iz 1568. je imao 200
blagdana, a onaj iz 1960. još 145 novih. Valja priznati da je u to vrijeme bilo puno velikana koji
su zavrijedili da ih se časti, ali je bilo i onih čiji su život i svetost bili prilično nejasni.
6. Opći rimski kalendar iz 1969.
Dana 14. veljače 1969. Pavao VI. je proglasio Opći rimski kalendar obnovljen prema
preporukama Sabora. Osnovno je načelo reforme kalendara bilo to da se pojedini svetac po
mogućnosti slavi na dan njegove smrti, što odgovara dnevnome dies natalis. Htjelo se također
pročistiti i obogatiti rimski kalendar. “Pročistiti” je značilo izbaciti iz kalendara spomendane
onih svetaca koji su ili legendarni, ili o njima ništa ne znamo osim imena i napomena da su u
nekoj Crkvi bili nekada štovani. „Obogatiti” je značilo da u kalendar treba uvrstiti neke novije
svece a osobito one iz novokršćanskih zemalja (npr. afrički i japanski mučenici). Tako se došlo
do 180 svetaca predloženih za spomendane i blagdane. Evo pregleda stupnjeva liturgijskog
slavlja svetaca:
Svetkovina: to je najviši stupanj. U misi se uzimaju Slava i Vjerovanje, dva čitanja i
evanđelje, a u Službi čitanja u časoslovu dodati Tebe Boga hvalimo.
Blagdani: U misi se uzima Slava, jedno vlastito čitanje i evanđelje, u časoslovu opet
Tebe Boga hvalimo.
Obavezni spomendani: Uzimaju se molitve od sveca (kao u svetkovinama i
blagdanima), čitanja se mogu uzeti bilo od sveca, bilo od dana.
Neobavezni spomendani: Ove spomendane nije obvezano uzeti, a ako se uzmu, onda se
postupa kao kod obaveznih spomendana.
Novi je kalendar dao posebnu važnost „jakim” liturgijskim vremenima (došašće, korizma,
božićno i vazmeno vrijeme). Tako su blagdani nekih apostola prebačeni iz korizme u neko
drugo vrijeme. Osim toga su u korizmi svi spomendani neobvezatni.
7. Liturgijsko slavlje
Već od samih početaka štovanje se svetaca sastojalo u bdjenju uz grob mučenika na obljetnicu
njegova mučeništva. Pri tome su se čitali biblijski odlomci, izvještaji o mučeništvu svetaca.
Euharistija se u pravilu slavila dvaput: prvi put kao misa bdjenja uz grob, a drugi put sljedećeg
dana. Drugi vatikanski sabor ovako objašnjava smisao slavljenja spomendana svetaca (SC 104):
O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli, te su s
njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlači k Ocu, i njihovim
zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva.
82
Uočimo: svetac je velik koliko je u svom životu uspio ostvariti Kristovo vazmeno otajstvo, pa
nam u tome može biti uzor i kao takav ujedno i zagovornik. Neka silna čudesna djela koja bi
on bio učinio su od drugotne važnosti. U misnim se molitvama spominje onaj specifični način
na koji je pojedini svetac svom životu ostavio vazmeno otajstvo Kristovo (kao npr. posebno
propovijedanju, posluživanju). Uglavnom se nastojalo da svaki svetac ima barem vlastitu
zbornu molitvu. Predložen je veliki izbor molitava u zajedničkim slavljima pojedinih svetaca
(mučenici, apostoli, pastiri, itd.).Napominjemo da su misne molitve uvijek upravljene Bogu
koji je čudesan u svojim svetima, pa se onda moli da nam Bog nešto podari po zaslugama
pojedinog sveca. Nikad misne molitve nisu upravljene izravno nekom svecu. To bi bilo
liturgijski nedopustivo.
8. Štovaje slika i kipova
Pogani su doslovno štovali kipove svojih božanstava, vjerujući da ti kipovi imaju božanskumoć.
Bila je to prava idololatrija. Iako bi onda bilo za očekivati da su se kršćani u počecima jako
čuvali toga da slikama i kipovima prikazuje događaje i likove iz Svetog pisma, povijesna je
činjenica da su već u katakombama slikali biblijske i simboličke prizore. Ipak je i u prvoj crkvi,
a i kasnije bilo onih koji su se oštro suprotstavljali bilo kakvim slikama i kipovima koji bi
prikazivali Krista, Mariju, svece ili općenito biblijske prizore, a osobito su se protivili tome da
se te slike i kipovi postave u crkve.[3] Protivnici slika i kipova nazivali su se ikonoklasti. Tzv.
ikonoklastičke borbe bile su veoma žestoke i krvave sve do konca 8. st. kada je konačno na
Drugom nicejskom saboru 787. pobijedilo pravovjerje:
“Prikazivanje križa, kao i svete slike, bilo da su naslikane ili isklesane ili kopirane na bilo koji način trebaju se
postaviti na zidove crkava, na sveto posuđe, na odjeću, duž putova. Postavljajući ove slike vjernik se prisjeća onih
koje te slike prikazuju i tako će se potaknuti da ih nasljeduje i osjećat će se potaknutim da ih časti i slavi. Međutim,
neće im iskazivati ono štovanje i klanjanje (cultus latriae), koje pripada samo Bogu. Ipak će moći častiti (te likove
i slike) prinoseći im tamjan i sjaj kandila, kako se to običava činiti pred slikama svetoga Križa i pred knjigama
evanđelja. To je bio pobožni običaj starih, jer čast koja se iskazuje slici pripada onome koga ona predstavlja i tko
god časti sliku ima nakanu častiti osobu koju ona predstavlja!”[4]
Rekli bismo da i danas valja imati na umu kako neki, “nejake savjesti” pristupaju slikama,
kipovima i relikvijama na čisto poganski način. Slično se ponašaju kad je u pitanju neko
svetište. Valja ih strpljivo odgajati nudeći im pravu nauku i zdravo bogoslužje. Pored svega
toga, neki vjernici hodaju rubom praznovjerja ili upadaju u pravo praznovjerje kada je u pitanju
bolest ili neka velika nevolja. Za neke od tih pojava krivnju snose i određeni svećenici.[5]
[1] Usp. Martyrologium Romanum. Editio Princeps (1584.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2005.
i sva kasnija izdanja.[2] Usp. Martyrologium Romanum ex decreto scrosancti oecumenici concilii Vaticani II
instauratum, auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatum. Editio altera, Typis Vaticanis, 2004.
[3] Vjerojatno su povoda toj strogoj osudi slika davali kršćani koji su štovali slike i kipove na poganski način –
dajući im božanska svojstva. To je uvijek opasnost za one nejake u vjeri.
[4] DS, 302. Ipak, istočne Crkve danas časte samo slike, a ne kipove.[5] Tako je npr. u bosanskoj Posavini poznat
običaj da svećenik poslije mise “rastresa” misno ruho nad bolesnim djetetom da bi ozdravilo…
Top Related