Download - Sveta aljuljenost - WordPress.com...su trojica odlučili kojih će 15 radova biti nagrađeno, a kojih 9 javno izve-8 SVETA ZALJUBLJENO ST deno na završnoj svečanosti u Križevcima

Sveta zaljubljenost

7. Susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«

Sveta zaljubljenost

Izdavač:Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«

Za izdavača: Tanja Baran

Nakladnik: Glas Koncila

Za nakladnika: Ivan Miklenić

Uredničko vijeće: Tanja Baran, Vladimir Lončarević, Ivan Miklenić,

Martina Valec Rebić, Marina Vidović Krušić

Urednik: Vladimir Lončarević

Lektorica: Martina Valec Rebić

Korektorica: Tanja Baran

Naslovnica i ilustracije: Zlatica Živković

Grafičko oblikovanje: Danijel Lončar

Naklada: 500 primjeraka

Tisak: Tiskara Zelina

ISBN: 978-953-241-483-7

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000917937.

Sveta zaljubljenost

7. Susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«

Križevci, 2015.

Križevciprosinac, 2015.

5Sveta zaljubljenoSt

Riječ izdavačaTanja Baran: Snaga privlačnosti ......................................................................... 7

Nagrađeni autori i radovi ........................................................................................... 11

Riječ urednikaVladimir Lončarević: Pohvala »malenima« ................................................ 13

Voda živa (Poezija)Nedjeljka Andrić: Evo me, Gospodine! ....................................................... 17Tomislav Baran: U Gospe vanka grada ........................................................ 19Nikola Bolšec: Commentarium ad... ............................................................. 20Dražen Bos: Euharistijski vijenac ..................................................................... 21Drago Čondrić: Svetac na umoru................................................................... 22Zdravko Gavran: Ti zazidala si... ....................................................................... 25Nada Jačmenica: Muoj put ................................................................................ 27Vjekoslava Jurdana: Va jubave .......................................................................... 30Živka Kancijanić: Naš pater................................................................................. 33 Gordana Lenić: Voda živa .................................................................................... 35 Nada Lozar-Tomašić: Bogek moj ..................................................................... 36Ljiljana Lukačević: Iskušaj me, Gospodine ................................................ 38Zdenka Maltar: Diete vu nuoči/Dijete u noći ......................................... 40Darko Posarić: Korak naprijed ........................................................................... 41 Ana Tomašević: Molitva .........................................................................................43

Ringišpil (Kratka priča)Željko Bajza: Predstava ......................................................................................... 47Antonija Jončić: Ringišpil života ...................................................................... 50Zlatko Kraljić: Tinčeka su ftopili ........................................................................ 54

Sadržaj


Jagoda Prebeg: Srce Isusovo ............................................................................. 58Božidar Prosenjak: Gospođo, kupite si voće! ........................................... 63 Tomislav Šovagović: Smisao i snijeg............................................................. 68Smiljana Šunde: Božić u Pasičini ..................................................................... 72

Krunica od crkvica (Putopis)Darko Gašparović: Sarajevsko hodočašće ................................................ 79Vera Grgac: Bistranskim krajem ....................................................................... 83Nives Opačić: Krunica od otočnih crkvica

(uz neku poluotočnu) ............................................................ 88Tomislav Šovagović: Koprivnički suton promijenjenog

vremena .......................................................................... 93

Preko obrubnica (Esej)Željko Bajza: Dej nam značajeva ..................................................................... 99Darko Gašparović: Pohvala knjizi i čitanju .............................................. 102Zdravko Gavran: Do rubova i preko obrubnica .................................. 107Ružica Martinović-Vlahović: Božja slika – lice svetosti.................... 112 Vladimir Šuk: Božekovi krajputaši ................................................................ 116Ivanka Zdrilić: Izgorjet ću kao lojanica za hrvatski narod ............. 119

Let riječi (Monodrama)Anita i Denis Peričić: Poslidnje riči Ivana Filipa Vesdina ................. 127Damir Vukičević: Što bi svećenik triba znati? ....................................... 135Vojmil Žic: Let šišmiša ......................................................................................... 140

Bilješke o autorima ....................................................................................................... 147

Bilješke o članovima Stručnog ocjenjivačkog suda ........................... 157

Sudionici (autori) 7. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« ........................................... 161


Riječ izdavača

Snaga privlačnosti

Dragi prijatelji, dragi promicatelji hrvatske duhovne književne riječi!Godina je posvećenoga života. Godina u kojoj se intenzivnije promišlja

o svima onima koji su svoj život posvetili Gospodinu, posebice o redovni-cima i redovnicama i Bogu posvećenim laicima. Na to je potaknuo papa Franjo koji je odlučio da Godina posvećenoga života traje od prve nedje-lje došašća 30. studenoga 2014. do blagdana Svijećnice 2. veljače 2016., kada se i slavi Dan posvećenoga života. Zato je i 7. Susret hrvatskoga du-hovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« tematski bio okre-nut posvećenom životu. Ne kao uvjet sudjelovanja autora na natječaju, već kao poticaj. Raduje što je lijepi broj radova pristigao na natječaj bio po-svećen baš predloženoj temi, bogatstvima posvećenoga življenja. I što je 7. »Književni Kranjčić« time dao svoj doprinos cjelogodišnjoj proslavi koju je u Hrvatskoj predvodila krovna ustanova svih hrvatskih redovnika i re-dovnica Hrvatska konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica.

Na natječaj, koji je bio otvoren od 15. svibnja do 15. kolovoza 2015., javilo se 170 autora s 243 rada u pet književnih žanrova koji su sastavnice ovoga natječaja. Organizatori su zaprimili 132 pjesme, 57 kratkih priča, 16 putopisa, 26 eseja i 12 monodrama. Književne su radove poslali vrlo po-znati, ali i književnoj javnosti sasvim nepoznati autori iz cijele Hrvatske. Javilo se i nekoliko pisaca iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Austrije i Njemačke. Djela prispjela na natječaj bila su napisana na sva tri hrvatska književna jezika, a stručni je ocjenjivački sud, u kojem su tradicionalno dr. sc. Vladimir Lončarević kao predsjednik te mr. sc. Božidar Petrač i vlč. Drago Bosnar, radove ocijenio prema književno-estetskom kriteriju. Njih su trojica odlučili kojih će 15 radova biti nagrađeno, a kojih 9 javno izve-


deno na završnoj svečanosti u Križevcima 5. prosinca 2015. i kojih će 35 radova (15 pjesama, 7 kratkih priča, 4 putopisa, 6 eseja i 3 monodrame) biti objavljeno u ovome zborniku radova »Sveta zaljubljenost«. Novčane nagrade i ove su godine osigurali pokrovitelji nagrada: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«, Glas Koncila koji je i nakladnik zbornika najuspjelijih radova, Veritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog, Hrvat-ska karmelska provincija i Hrvatska dominikanska provincija. Uz njih su organizatorima u izvedbi pomogli Grad Križevci, Grad Zagreb, Kopriv-ničko-križevačka županija, Pučko otvoreno učilište Križevci, Turistička zajednica Križevci, Radnik d. d., KTC d. d., Veterinarska stanica Križevci d. o. o. i Zadruga Žumbar. Zahvala svima njima, kao i križevačkim župa-ma sv. Ane te BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina na svakoj pomoći.

Nacionalni susret za književnost protkanu kršćanskim vrednotama Su-sret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« ima svojega mlađeg brata – Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvara-laštva »Stjepan Kranjčić« koji Udruga za promicanje znamenitih Križev-čana »Dr. Stjepan Kranjčić« organizira u zajedništvu s Osnovnom školom Ljudevita Modeca iz Križevaca. Taj tzv. »Dječji Kranjčić« je u godini slav-lja maloga jubileja, svojega petog rođendana, natječaj je upravo u tijeku (traje od 15. listopada do 15. prosinca 2015.), a završna će svečanost biti održana u Križevcima uoči Dana grada u subotu 23. travnja 2016. I taj je natječaj, na koji su pozvani osnovnoškolci iz cijele Lijepe Naše, posvećen redovništvu - snazi R(r)iječi i sv. Dominiku u povodu 800. obljetnice do-minikanskoga reda.

U oba je natječaja autora sve više, radova je sve više. Odrasle umjet-nike riječi i talentiranu djecu u peru i kistu nešto privlači na »križevač-ke Kranjčiće«. Ne samo u više nego dobrim odazivima na natječaje, već i u radosnim susretima na završnim svečanostima križevačkih književnih susreta. Vjerujemo da je ključ u snazi privlačnosti koju nosi Radosna vi-jest, a koja nepresušno nadahnjuje i vodi prema dobru. Snaga privlačnosti »križevačkih Kranjčića« očituje se i u tome da - uz stalne probleme ma-terijalne naravi koji održavanje obaju natječaja i susreta neprestano čine neizvjesnima – natječaji ipak idu dalje jer ta snaga nosi i zasad ne dopu-šta odustajanje. Učinila je i da čak tri ključne suradnice u natječajima baš ove godine dobiju svoje životne darove Jonu, Ladu i Mariju i da unatoč posvećenosti tim novim životima ne odustaju od sebedarja za »križevačke Kranjčiće«. Omogućile su zapravo da se sve veća obitelj »Kranjčića« širi na najljepši mogući način. Nadati se da će snaga privlačnosti djelovanja


na njivi Gospodnjoj iznjedriti i 8. »Književni Kranjčić« i novi završni su-sret hrvatske duhovne književne riječi u rodnom gradu trećega hrvatskog sveca Marka Križevčanina, kojemu je 20. ljeta od kanonizacije, i župnika na glasu svetosti Stjepana Kranjčića. Doviđenja u Križevcima ponovo u subotu 3. prosinca 2016.!

dr. sc. Tanja Baranpredsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana

»Dr. Stjepan Kranjčić«


Nagrađeni autori i radovi

na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2015.

POEZIJA (Pokrovitelj: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«)

1. nagrada – Zdenka Maltar (Novi Marof ): Diete vu noči

2. nagrada – Dražen Bos (Ždala): Euharistijski vijenac

3. nagrada – Zdravko Gavran (Zagreb): Ti zazidala si…

KRATKA PRIČA (Pokrovitelj: Glas Koncila)

1. nagrada – Zlatko Kraljić (Velenje): Tinčeka su ftopili

2. nagrada – Jagoda Prebeg (Rijeka): Srce Isusovo

3. nagrada – Smiljana Šunde (Zagreb): Božić u Pasičini


PUTOPIS (Pokrovitelj: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga)

1. nagrada – Nives Opačić (Zagreb): Krunica od otočnih crkvica (uz poneku poluotočnu)

2. nagrada – Darko Gašparović (Rijeka): Sarajevsko hodočašće

3. nagrada – Tomislav Šovagović (Zagreb): Koprivnički suton promijenjenog vremena

ESEJ (Pokrovitelj: Hrvatska karmelska provincija)

1. nagrada – Zdravko Gavran (Zagreb): Do rubova i preko obrubnica

2. nagrada – Darko Gašparović (Rijeka): Pohvala knjizi i čitanju

3. nagrada – Ivanka Zdrilić (Zagreb): Izgorjet ću kao lojanica za hrvatski narod

MONODRAMA (Pokrovitelj: Hrvatska dominikanska provincija)

1. nagrada – Damir Vukičević (Split): Šta bi svećenik triba znati?

2. nagrada – Anita i Denis Peričić (Varaždin): Poslidnje riči Ivana Filipa Vesdina

3. nagrada – Vojmil Žic (Zagreb): Let šišmiša


Riječ urednika

Pohvala »malenima«

U vašim je rukama, dragi čitatelji, zbornik izabranih književnih rado-va 7. »Književnog Kranjčića«. Razlog je to radosti jer smo bez ikakve po-moći relevantnih nacionalnih ustanova - ministarstava, vijeća, komisija… - izdržali sedmu godinu priređivati ovaj natječaj nacionalnog zamašaja i domašaja. To pokazuje koji ga Duh održava! Ipak, ima u ovoj prigodi po-nešto sjete, a pomalo i žala. Teško je ne pomisliti na tolika sredstva koja se izdaju u razne svrhe, među kojima ima i plemenitih, dok za kulturu kr-šćanskoga nadahnuća u zemlji s gotovo devedeset posto katolika sredstava nema, iako nas je baš ta kultura, kultura života u najširem smislu govoreći, koje književnost važan dio bijaše i jest, održavala i podizala kad nas ništa drugo nije održavalo i krijepilo. To govori mnogo i o državi, i o društvu, ali i o katolicima, bar o onima kojima je dano nešto znati o značenju knji-ževnosti i kulture uopće. Držeći ovaj zbornik u rukama, nemoguće je nai-me ne pomisliti na muku organizatora, naših »Kranjčićevaca«, koji svakog proljeća iznova dvoje o tome smiju li se u ovakav pothvat upustiti »još ovaj put«, i na svu neizvjesnost koja tu odluku prati. To pokazuje koliko je kr-šćanska kultura još izvan fokusa kulturnih i inih »faktora« i koliko je pre-garanja i žrtava potrebno da se, unatoč nehaju jednih ili pak, može se reći, organiziranom zanemarivanju drugih, u ovom pothvatu ustraje i opstaje.

Nema dakako smisla jadati se i ogorčivati. Pišem ovo za svjedočanstvo svima, a u zahvalnost onim entuzijastima po kojima ova lijepa priredba opstaje. Stoga, iako sam običavao na ovim stranicama svake godine na-pisati mali ogled o nekom vidiku razvoja katoličke književnosti, ove go-dine, slijedeći rečeno, želim tek jedno: izraziti zahvalnost svima koji ovaj natječaj već sedmu godinu organiziraju, korak po korak dovodeći ga do


svečane završnice prve prosinačke subote, jednako i svima koji im u tome materijalno pomažu. To su oni »maleni«, uključujući vjernog nakladnika, koji razumiju značenje kršćanske literarne riječi. Na sreću, mnogo je zna-kova koji ohrabruju budućnost, prije svega izvrstan odaziv književnika; ohrabruje i sve veća umjetnička vrsnost prispjelih radova; ohrabruje na-posljetku potreba, koju svi sudionici osjećaju, da se ovaj natječaj iz godine u godinu, makar uz znatne teškoće, održava kao jedini organizirani izraz književnosti kršćanskoga nadahnuća na nacionalnoj književnoj i ukupnoj kulturnoj sceni. Ovaj je natječaj njezin dah života, pokatkad plač i krik.

Hvala, dakle, katoličkim radnicima na njivi književnoj! Među njima je svoj skroman prinos dao i žiri, koji je i ove godine imao zahvalnu zada-ću pročitati i nezahvalnu zadaću ocijeniti stotine radova i, koliko je mo-guće, objektivno izabrati ponajbolje. Nadamo se da smo u tome uspjeli. Pravila izbora su znana, pa ih nije potrebno ponavljati. Radujemo se što među nagrađenima i uvrštenima u zbornik ima više novih imena, uz one koji gotovo svake godine u nekom žanru odnesu poneku nagradu. Sve to govori o ugledu, važnosti i prihvaćenosti »Književnoga Kranjčića« među piscima. A to je svima koji sudjeluju u njegovoj organizaciji najveće pri-znanje i poticaj.

dr. sc. Vladimir Lončarevićpredsjednik Stručnog ocjenjivačkog suda

Voda živaPOEZIJA


Nedjeljka AndrićSlavonski Brod

Evo me, Gospodine!

Uz Godinu posvećenog života

Svjetiljku su primili u srce svojei vječnog zavjeta zapalili luč.– Evo me, Gospodine! –riječi su njihovei odabraše radosno uzani put.Gospodinu svome srcem se radujui za putovanje si dovoljno ulja spremajuda ih tmina nikada ne zateče.

Upaljene svjetiljke bića njihovihne rasiplju svjetlost ni lijevo ni desno,jer imaju ga dovoljno samo za pravi put.Koliko god im bude ponekad i tijesnouz svjetlost neće zać' u tamni kut.Spotaći se neće o kamen na stazii pasti u jarak il' blatnjavu lokvu,jer budno će oko vidjeti sve,a i Gospodin na smjernoga slugu pazi.

Pristali su radosni križonoše biti,pa neka im breme bude lako.Koliko god put bio dug ili kratak,nek' im Isusov jaram bude sladak.

A nebeska Majka od brižne pomoći,uzor i vodilja da vazda budei svjetlost u ponekoj dugoj noći,


da im misli u svijet ne zablude.Zagovorom svojim ona im prosiod Boga snagu i ustrajnost,poniznost, strpljivost, mir i blagost.

Kraljevstvo Božje gradeći na zemljiGospodinu uznose srce svojei posvećene ruke uljem svetim.Promiču ljubav, zapovijed novu,čineći i ovaj život sretnim.

Marljivo rade na njivi Gospodnjojujutro, u podne i uvečer.Tako često bdijuć i dugo u noćko djevice mudre spremno čekajuonaj dan kad će Zaručnik u susret im poći pozvati za nebeski svadbeni stol.Tad će iznova potvrditi zavjete svoje:– Evo me! Evo me, Gospodine!Primi me radosno u kraljevstvo tvoje!


Tomislav BaranSesvete

U Gospe vanka grada

Tu primija san krstTu me taka Božji prstTu san posta dija stadaTu u Gospe vanka grada.

Viru su mi daliVodon su me spraliPrid Tobon u biluU materinu krilu.

Na oltaru kamenonPod tin masnin znamenonPlamen Nebu kličeS upaljene sviće.

U Gospe vanka gradaRođena je nadaJoš će jedan s TobonDobit bitku s grobon.


Nikola BolšecNovi Marof

Commentarium ad...


Dražen Bos Ždala

Euharistijski vijenac

S prašnika tvoga procvalog božanstvapelud se riječi veličajni trusiotkrivajuć bljesak s tvoga tajanstvašto svjetlošću um uspavani brusi.

U mutnoj vodi bjehu nam pijanstva,u tmini smo ja, ti; ti, ja bili,sluđeni vještinom praznog zvjezdoznanstva,puzali po blatu, po lokvama pili.

Sada sam ja – ti, a ti – ja, mi jesmo,nizina smo prostrana (a otoci bjesmo),sljubljeni u prelest ko latice ruže.

Kada nam se duše u prisan krug združe,novom vinu duše beskrajan si zdenac,pleteš nas u svojoj ruci kao vijenac.


Drago ČondrićSplit

Svetac na umoru

Posljednja vizija Alojzija Stepinca na samrtnoj postelji

Evo, već suton se spušta nad otvorenom knjigomIz koje anđeo smrti posljednja slova sriče.A čovjek, smiren, s podozrenjem slušaKako se život glasa muklim nestvarnim smijehom.Kako »se vrijeme služi riječima kao ljubav.«1

A onda, kao da čuje iz jasne grmljavine:– Alojze, ljubiš li me?I daje odgovor spreman:– Da, Gospodine, svakako. Ti znaš da te ljubim.

I milost kao mlijeko brizga iz sise nebeske.I kao da se otvara nebo, a u svjetluVidi mladića sa sjajnom zvijezdom na čelu,Kako, ko nekad Učitelj Ocu, on sada UčiteljuPrinosi sebe sama ko sudbonosnu žrtvu.I sklapa oči ispod te zvijezde, a pred njimaČitava polja srdaca ljudskih, ni od kog poorana,Čitava brda sjemena Riječi, nikad nezasijana.I marno se prihvaća pluga.I zaora, duboko.Oh, »kako mu se bijelom pričinja vizija milosti«2 sada!Kako li veličajnom!Jer žetva je velika, al' poslenika malo.

1 P. Éluard: Tvoja narančasta kosa u praznini svijeta2 D. Campana: Genova


I moćna Sila ga okreće ka svjetluI dovodi na vrata nebeskog ovčinjakaIz kojeg ovce, blejanjem glasnim,Cijelom svijetu obznanjuju glad i žeđ svoju.Daje mu pastirski štap. Pa, kao kroza san, opet:– Alojze, ljubiš li me?A razgaljeno srce odgovara spremno:– Da, Gospodine, svakako. Ti znaš da te ljubim.

I ponovo sklapa oči pod zvijezdom, a u njimaNoći bez mjesečine,Tamnice,I uze i negve, jauci zatočenih.Oh, oh! Evo i jedne drugačije zvijezde,U njenoj smrtonosnoj ljepotiKrvave zvijezde zatornice.»Evo svijeta crvenijeg od pećine Kabira«3

Koji visi nad njegovom sudbinom.Al' Malo i Veliko srce se stišću jedno uz drugoI počinju lupati jednim jedinstvenim bilom.Pa zatornica se, i pored raskošna sjaja, nemoćnom čini.

Usprkos njenom sjaju drži se svoga puta.I gle ga, kako stupa s pečatom Božjim na čelu.I evo, ulazi u Svjetlo,Gdje čitav svijet se rastapa kao maslac na suncu,A sve zemaljske stvari žele da ne budu više.Njegova Knjiga života se u vlastitoj zgrušanoj krviPočinje lagano zatvarati.Lagano »kao oči kada se, za trenutak,

3 P. Claudel: Pohvala tami


Zatvaraju od strasti.«4

I evo, opet, al' sad iz neposredne blizine,Odjekuje jasno: – Alojze, ljubiš li me?I isti odgovor slijedi:– Da, Gospodine, svakako. Ti znaš da te ljubim.

A ondaMoćna Ruka mu stavlja vijenac slave na čelo.I zatvara se nebo.A cijela Hrvatska se, ko dijete, u čudu, naivno, pita:– Zašto se iznenada tako mračiti poče?

4 P. Claudel: Pohvala ruži


Zdravko GavranZagreb

Ti zazidala si…

Bl. Ozani Kotorskoj

Ti zazidala si vrijemeu špilju svoga Ocu predana bića,i ono se, kap po kap,iz stalaktita prolaznostiprekapljivalou stalagmit vječnosti,lijepi vidljiv samopod mističnim svjetlom.

Ti zazidala si tijelou ćeliju za se i sebi srodne,posteći i trapeći setimarila gasve dok nijepostalo neraspadljivo,kadro činiti čuda,mirisati Duhom.

Ti zazidala si dušuda sačuvaš ju i očistiš od ispraznosti svijeta,djevice, što nutarnjim okom motrila siKrista,a ljudi pohrlili k tebi,jer molila si za njih,


svjetovala ih,bdjela nad zidinamai njihovai tvogai našegaGrada.


Nada JačmenicaSveti Križ Začretje

Muoj put

Zavapil sam spod zvezdi zgubljeni:

– Nemrem več, dragi moj Božek, nemrem!Moje tiele je kej hsehnula čriešnja k zemlje privite,moje su koljiene od jada, srama i prošnje podriete,moja se duša kej rajena sena, trudna vlieče s pod nuog.

A onda me zluoča njegva razdramila i zbudila.I videl sam h ternju nam spletene življejnje i nevoljei krenul z njiem na put…

Perva štacijaTati, luopovi i žbiri pravdu mu krojiju i raspele štimaju.A njegve trpeče oči blažene mučijudok za me trpiju takev griešni sud.

Štacija drugaJednak tihe i mirne privil se za križ.Veljiki i žmehek i od moje griehe,kotrige su njegve zdigle ga na put.

Trejta štacijaBiči i rieči šibalji su tiele,a on je sejene mene delal hlad.Onda su spešale rajnjene koljiene…

Štacija četertaČez suze i muku su oči se zestale.Mati i Sin, ljubaf i nesreča, trpljejnje i buol.Pak se na svoju mater i detece zmisljim, a serce se zadriči.


Peta štacijaPopustile ruke i spešale noge, snaga scurela.Molečive oči med ljudi obernul – skrivam se.Natiralji žbiri Šimuna Cirenca na sveti čin.

Štacija šestaPo trpljejnju lica suze, pot i kerf.Veronika z mehkuoču rupca mu oblaži buol.I večna njegva slika ostala je na njem i zame.

Sedma štacijaZmučena duša i klonule tiele.I drugi put je uopal pod prežmehkem križem.A ja sam još furt na svojega hut.

Štacija uosmaPobuožne žejnske jeruzaliemskenad rajenem Isusem h potuoku suz.A On tu žalost tekuču na moje griehe zlieva.

Deveta štacijaI zajdnji falačec jahkosti spuzel je.Uopal je po trejti put, eli križa nie spustil z ruk kak ja.Stisnul ga je k sebe, za siguru!

Štacija desetaSlijekli su ga.I stoji guol, on, teri odnaviek cieli sviet oblači.Im i ja bi muoral preobljieči dušu si i tiele.

Jedanajsta štacijaKriž i čavlji, krvavi čavlji.Čez njegve nedužne ruke i nogei čez moje zlecane i posramljene serce.


Štacija dvanajstaI h najgorše muke on molji:– Opruosti im, otec moj dragi, ne znaju oni kej dielaju.Onda zdehne. I pobiedi smert. I zame.

Trinajsta štacijaSnelji su mu svete tiele s križa,a suzna ga Mati zeme huspavat h svojemu krilu.Znam večega jada človek nie zazvedal.

Štacija četrnajstaH žalosti zajdnja počast i siguren grob.A On se stal i prešel zestati svoju dušu nazaj.Da je i mene, jenoga dana biti z njim, med ajngeli.

Spod oblaki sam stal i križ si kušuval.Čez gluhu nuoč, zmed zvezdi, kazal mi je tir spram neba.Fala ti, Božek moj, kej me niesi zdeljil.


Vjekoslava JurdanaLovran

Va jubave

Pateru Zvonku Vlahu, SJ

Bože,ti, ki si meonputa mladegazval,

tako čuda tega,se ove leta,si midal.

Misal,veru,naduijubav.

Va njimitebe sannašal.

Rasal,zrelel,tvoj zaspravepostal.


Ad maiorem Dei gloriam1

tvojen putonsakuda sanšal.I v Opatiju,Krajice mora,prišal.

Sadapred tobunkječin,od srca iduši teprosinda bin i dajena slavu tvojumej judišal.

Peji me,tamo kamoti ćeš!Za tobungrentrnoviten putontvojen.

Da bin tebe,tvoju jubavdrugemi pokazal.

1 (lat.) na veću slavu Božju


I sada, kot i prej,se j' mojoza tebe.

Tvoja besedazakon je za mane.

Ne išćen niš.A se ča morenjoš bin za tedal.

Te prosin,ne pusti me!Va svojeh rukahkot otacdrži me.

I kako zrel čoveksamo tebe bin radava svemuiskal.

S tobun,vas tvoj,va jubave tvojoj svetoj,zavavek ostal.


Živka KancijanićVodnjan

Naš pater

Đuro

Ud nikud je kapita,droban, debuja,kako da je upahnjenspod staklenega zvona.Samo su mu očišakreto plamikale,dok je bizero, prez cediti,ljude inkontriva; u crikvi,sprid nje, na srid Korša,u ošpitalu, na česti, svaderi.

Za svačigovu je suzuposušilnicu ima,za svaki kolpopake ud melena,na saku grdu besidulipu je uganai nikad ni ninega vrgonja.U saken žepu bonbon nosijakega ni nikad sam pocikai ritko kad dvi košulje imako je ki prez nje bija.


Danas je stinj uzgor grada.Drita crta ka ne žgara,cok ki za manore ne bacilja.Bojži čovik,u kega je i pokle kvarnar lit,infišan cili grad.

Rječnik:

kapita – došao, droban – sitan, debuja – slabašan, upahnjen – ukraden, šakreto – tajnovito, bizero

– živahno, cediti – popustiti, inkontra – susretao, Korša – stari naziv za glavnu ulicu u Puli, ošpitalu

– bolnici, česti – cesti, posušilnicu – bugačicu, kolpo – udarac, pake – obloge, grdu – ružnu, ugana –

pogodio, vrgonja – korio, pocika – posisao, prez – bez, stinj – stijenj, drita – ravna, žgara – pogriješio,

cok – panj, manore – manevre, bacilja – mari, kvarnar – četrdeset, infišan – zaljubljen


Gordana LenićOpatija

Voda živa

odmah do vode živedrhti večeru krošnji maslineskriva se trnje

čujem šutnjui zimu koja korača bez ogrtačanemir u jatu ničijih lastavica

nemam više ništaosim dahana oknu kuće zaboravapored puta

u mraku je modra nedorečenamolim tečekaj da svane

govori mi, dođibudi gost u mojim jutrimau ranjenom dlanuželim s tobom poći

dođiodmah do vode žive


Nada Lozar-TomašićŠenkovec

Bogek mojBogek moj,Či moreš govorit,Lipo te prosim, nu mi povijZakaj moram tak velikoga križa nosit ?

Bogek moj,Nikoga nis prevarila,Nikomu nis niš nažau fčinila,Nikoga nis hbilaSamo pri maši saku nedilu nis bila.

Bogek moj,Jedni su kleli, krali i hbiliZa nikoga marili,Se nase i podse zmetaliI f tvojoj svetoj milosti ostali.

Bogek moj,Morti sam pret tvojim očjami kriva,Morti sam preveč ftila,A samo sam ftila da ti bum služilaI dobra ofčica ili pastir dobar bila.

Bogek moj,Nu mi povij,Zakaj mislim da na svitu pravice ni,Zakaj mislim da nisi smiu tak dat,Za maloga griha velikoga križa poslat?

Bogek moj,Znam da sam zgrišila


Do sam ja na tom svituDa bum tebe na ret pozivala?

Bogek moj,Do sam ja da bum tebe dobrom vučila?Mrva sam na tom svitu,Mrva kaj se rodila, zasvitila pak zgasnila.

Bogek moj dragi,Ret je na tebi da mi povišZakaj jedne cartaš i mazišA druge furt znova pohandraš i pogaziš?

Zakaj se jedni z križum rodiju,Zakaj ga cilo svoje živlejeNa plečim nosiju?

Lahko je rečDa čovik dobi tak teški krišKakaf moreNa plečim nosit.

A kaj undaKada pleča popustiju,Noge več ne nosiju,Držati križa ne moreju?

Bogek moj,Naj mi zamiritAli bi ftila znat,Fejst sam trudna,Prekrižila se bum,Pak počasi idem spat.

Fala ti na sakom danu,Znam da imaš i mene rat,Još jemput te lipo prosimNaj pozabit me pozvat.


Ljiljana LukačevićIvanec

Iskušaj me, Gospodine

Iskušaj me, Gospodine, kao zlato u taljici.Sve što prah je i ništavnost, neka se u prah i vrati.A sve ono što je ljubav, makar bilo i neznatnokao zrno gorušice, svojom riječi ti pozlati.

Iskušaj me, Gospodine, kada najmanje se nadam.Da ostavim sve što imam, lađu ribarsku i mreže,bez pitanja poslušam te i prijeđem na drugu stranu,jer sve ribe mog života u rukama tvojim leže.

Iskušaj me, Gospodine, u olujama života.Da zakoračim u bezdan i zaboravim na sebekad me tvoja riječ pozove da po vodi k tebi dođem,i tonuti kada počnem da se uhvatim za tebe.

Iskušaj me, Gospodine, kao slijepca pokraj puta.Svaku sjenu u mom srcu u svjetlosti sjaj obrati.Pridruži me k onom jednom koji, očišćen od gube,da zahvali svome Bogu, jedini se od svih vrati.

Iskušaj me, Gospodine, kad pijetao oglasi se,a tvoj pogled sruši temelj ovog mojeg krhkog zdanja.Kako bih te opet sreo na obali istog morai primio ključ na ruke, zalog moga putovanja.

Iskušaj me, Gospodine, u zalazu mog životai priznanjem da te ljubim okruni mi zadnje dane.Pomozi mi da te slijedim sve do Križa, i na Križu,neka se i na mom tijelu vide tvoje svete rane.


Iskušaj me, Gospodine, i u najmanjemu bratujesam li te napojio barem čašom hladne vode.Da na kraju glas tvoj čujem, kad me imenom pozoveši povedeš me u vječnost kamo naše lađe brode.

Iskušaj me, Gospodine, kada s lica padne veoprivida i prolaznosti, kad te pogledam u oči,i poslanje »biti ljubav« koje si mi darovaopred vratima samog neba, u vječnosti mir pretoči.

Iskušaj me, Gospodine, kao zlato u taljici.Svakim otkucajem srca jesam li Ti bila bliža.Da konačno primim vijenac koji si mi obećaoi zasjam ko zaručnica tvoja – Suzana od Križa.

20. (24.) 11. 2011. – nedjelja Krista Kralja


Zdenka MaltarNovi Marof

Diete vu nuoči

Znovič, vse je jopet tu,diete vu nuoči, jaboke na stolu,v mehnju pastiri pobožno stoje,črez puščavu zviezda pelja krale,pesmu nam staru angeli poje.

V iži na Badnjak dišu stvari,čituješ: »Vu dneve Herodoša krala«,a negdo stezu tiri vuz brieg,spitujemo: »Gdo si, gdo je?«Tak stiha dojti more samor mati,jezer lic vu pahuli mel je snieg.

Dijete u noći

Iznova, sve je opet tu,dijete u noći, jabuke na stolu,u mahovini pastiri pobožno stoje,kroz pustinju zvijezda vodi kraljeve,pjesmu nam staru anđeli poje.

U kući na Badnjak dišu stvari,čitaš: »U dane kralja Heroda«, a netko stazu tiri uz brijeg,pitamo: »Tko si, tko je?«Tako tiho može doći samo mati,tisuću lica u pahulji imao je snijeg.


Darko PosarićVinkovci

Korak naprijed

Življah kako življah.Premda trebah bolje.Ne pronađoh snage,Makar bješe volje.

Riječi ti promišljah…Preteško je, Bože!Nastojah – ne uspjeh.Zar to itko može?!

No, iskrenoj stremnjiPružio si rukuKako to 'vijek biva– Kroz patnju i muku.

Doskora već grcah(Nevješt u toj boli)Al' bitno ne dvojih:Tvoje srce voli!

Jer boljelo je gorko.Preko svake mjere!Izludjet' od muke!Bol iznutra ždere!

Breme bješe težeVeć što nosit mogu.No, čim klecnuh, ti siPodupro mi nogu.


U stvarnosti novojProlažahu dani.I ne bi ni jedanDa me ne izrani.

Al' malo po malo,Mijenjale se stvari.Polako napuštahOnaj život stari.

I na koncu kroz tuPatnju pročišćenjaIzdigoh se iznadStaroga stvorenja.

Od sve muke dugeKroz period gorakZakoračih naprijedJedan novi korak.


Ana TomaševićGrižane

Molitva

U času svetomDuša moja na koljenimaSklapa rukeI moli…Noćas tišina vrišti sablasno.Bože,Ti koji si iznad visokih zvijezdaUkradi nemir iz moga tijelaUmij moje srce svetošću tvojom…Daj da moje noći dišuSnovima nevinih anđela,I da san na me se prospeMirisom bijelih ljiljana…Na moje noći…Mračne,Žalosne,I tužne…

RingišpilKRATKA PRIČA


Željko BajzaZagreb

Predstava

Na ove slike zastor je otprt, klaun vu kareranemu odelu z kerempu-hovsku šiljastu kapicu naklanja se pak mi veli: – Pod povišen, ali pokaza-lišče igrih na tebe čaka, ali pak morti same gledališče od kud se igra gledi. Cele živlenje ti prav zaprav prehaja, glede igre delajuči il pak glede igre gledajuči. Ili su te se same naši vusponi i padi. Tak je človek i črez žitek jenkrat sluga, jenkrat špan, negda navučitel, negda vučenik, Kandit, Kre-ont al pak Kupido.

Kerempuh zopet staje pred me, pak mi veli naj pripravim vuha jer bum zdaj skladnoglasje slušal i šalnoigru ili komediju gledeti bum kušal: – Imaš srce plemenite, govorenje poglavite, svevdilj same tak ostani, nig-dar drugač ne postani. A ja na sagdašnje vuživanje pripravljen, jesam na vesele igre skazanje spremen. Trebale je udstraniti vsaku primisel zloče i nastaviti mužiku i tanec. Zabava se morala duguditi, vse je peljale k igre. Tancaju ajngel, Pierot, sunčica, gondolijer, Indijanec, žuta kolombina i ja, stranec vu vlastitomu domu. Binu sem navek smatral mestem izvajanja ceremonijala. Kazališče je za me predi vsega bila svečanost. Za publiku sem navek imel osečaja i puštuvanja. Naša self-help1 grupa pustavljala je vnoga pitanja, a čežnje su bile velike.

Hoteči rezveseliti gledajuče, igrogledavce, izhajam pred publikum. Pu-kušavlem nekaj reči, na svetle dati, pukazati se puku, skrovna otpreti, otaj-ne očituvati. Tu je prostor, tu je vreme, događaj i boje vseh dugineh nijan-si, postoji volumen i obliki vu tri dimenzije. Čujeju se glasi, a predstava živi vu mraku. Publikum išče iluzije ob svetu i ob sebe. Vu zablude je gdo misli da se vu osrednjem komadu vuloge moreju dati osrednjem glum-cem. Vrata istine su vu moje duše, zmišljati se moreju same neistine. Tijek predstave sugerera dinamiku kretanja. Autor je sadist, on ne štedi sebe niti publikum, a razum je teške na lancu držati.

1 (engl.) grupa za samopomoć


Kerempuh pak z paničnem tonem govori ob nasilju, ob mržnje, ob početku stoletja i pripoveda ob absurdu ljudske egzistencije. Svet je velik i vu njegvem besu ima bojazni. Ponegda ipak zajde vu me mešavina leh-koče i radosti glume. Moja je snaga vu izravnosti, vu anegdotalnosti, dra-matičnosti i vu odsustvu vsake pretencioznosti. I zate bez straha stajem pred publiku i darujem ju z svoju blizinu očekujuč njejnu tihu suradnju. Prepušten igre prirodneh zakonov, glumec se ne poništava dajuči sebe vu predstave. Lažni izlazek na scenu odmah bu prepoznat. Vsaka hinjenost se kažnjava. Publikum lovi vsaku živu reč, a svoju zahvalnost zplača na licu mesta. Človek tek vustukne unda gda se vu njem pobuni talent teri ne bi štel biti putrošen vulude. Ljudi su guvurili da je rojena zvezda, a ja sem vu sebe mislil kak sem opet dobre prešel.

Gda su me počeli oponašati, igra je bledela. Videl sem tak scenu mno-gu kak je žaba digla nogu. Post festum2 kaj se vredi žaliti! Ake predstava prejde dobre, ostaje vera vu besmrtnost teatra. Ki je jakši, te je mešter. A ja teške role igral sem lehke. Natura je ud mene napravila slavodobitnika, podarujuč mi mala znanja. Inšpiracija se itak nemre navčiti, a bezbroj je putev zmed emocij i razuma. Vu mene klije bugatstve izražajnosti i ro-mantika rosinijevskega temperamenta ili je te same moj način ublikuva-nja prizora. Ar ak ne paziš na te bine živlenja, ak te oholost i samodopad-nost tekne, za čas ti negdo tepih spod nog zmekne, zvrne te na deske, a tupi vudarec odjekne.

Stigli su popevači, glumci i artisti. Komični tipi z jet seta3 z vizuali-zaciju hoteju zamaskerati svoju ispraznost. Oni preveč gledatelji, lažni vladari vu površnem kraljevstvu slik, tvrdeč da je larma mužika. Ake je tišina zvuk, i miruvanje je pokret, ali nije tanec. Tanec je, kak veli Isido-ra Duncan, najvekša ozbiljna vumetnost. Geste i pokreti izlaziju z onoga kaj predstava treba prenesti. Ar gda dojde veselje, z veselim se veselim, nazdravljam z kupicu, pehar se žari, diši rožni opolo. Kupa napitna se vdiže, bilik kruži okole. Dosta sem žaluval, od zdej bum raduval. I ja živlenja cvetje hočum brati, z mužiku i z pesmu hočum se cifrati.

– Gospoda najpresvetleši, če človek ne pije, lehke smrtne zgreši! – on teri nazdravlja i on teri pije, ljudi su te z teremi se sreča igra.

A temel vsake dobre filozofije je da kaj zvršiti treba, te zvrši. Zate ja, zdaj, pri koncu naj objavim lastoviti zakon: da prez truda nigdo nema ha-

2 (lat.) prekasno, pošto se već dogodilo3 (engl.) sloj vrlo bogatih i dokonih ljudi, mondeno društvo


sne nit najema. Ja sem platil svoje neiskustve na životne bine, al sem na te bine i vučil živlenje. Takaj znam da neizmeren trud neje potrošen vu lude. Trebale je cajta da se pripravim na povratek. Paše mi ove, z noge na nogu pu stareh mirneh stezah, nakon kaj sem se prebijal pu zakrčeneh prašneh cestah. Zdaj sem tu, spremen vujuvati protiv obeščaščenja svojeh nasto-janj. A zapoved je ultra, iti dalje, prek, črez, zvrhu. Kakove ti vreme slu-ži, takvomu se i pridruži i ne nasleduj čineče nepravičnosti. Z vremenem svojim hodi, vumret mora ki se rodi. Moja znanost, moja theoretika mi govori da mali pomaki vutemeljuju dramu. Popperova etika zasnivlje se na ideje da ni treb činiti maksimum dobra, kaj je navek arbitrarne, neg je treb izbegavati maksimum zla, kaj je čist moguče.

Človek se mora pitati kaj je mudrost ljudska prema tišine šumah i mu-drosti drevlja. Cugi udhajaju, a mi nesme same glumci i gledateli, mi sme sudioniki pravi harcmeštri, vu drame povesti i budučnosti. Respeti zmed opstanka i tradicije zišli sme z sveta rodnuga kaj bi zeznali kak te život dojde du svoje biti. Pitanje je more li gdoj kaj navčiti z naše povesti bude li prepoznal sebe vu nami?


Antonija JončićSplit

Ringišpil života

Plastificiraju se nadstrešnice brodica, znoj kapa, kože pocrnile, pocr-venile s bilin otiskon maje na špaline, a zbor cvrčaka razvuka prodornu pismu, reklo bi se da za dišpet opipava živce i puni glave, nadglasavajuć pokoju grubu rič oli dobacivanje.

Umorni od praćenja mukotrpnoga rada, puni fjake, zavrtili se kumpa-nji i mašili… ko za čašu, ko za čikaru crne tekućine da rastira mamurluk. Ka naručen naleti tuda uprav onaj kojin su, prin nepunu uru, kratili kva-litetnu penzionersku dokolicu.

– O, zdravi i veseli! S posla? – Pjero će.– Ne, ne, subota je. Sa sastanka.– Asti! I suboton? To su neke privažne teme. Toliko žgobajete za do-

brobit društva da se ne stignete opustit, pošteno. Zakleja bi se da ni foje niste proštili, a nekmoli čuli kakav vic. Tribali bi usporit. Zdravje će van stradat. Sidite s nan… mi smo otvoreni prema svakomu.

– Ne, hvala, obid će mi se oladit.– Lako se to da popravit, samo… pazite da se ne opečete ili, zlo ne čulo,

da koščica ne zapne ili nagazite pop…– Jure! – Marin ga mune lakton.– … popovku. A ča? Ja to onako… dobronamjerno. To se dogodi kad

se ujopće ne nadaš. I… Dobar van tek! Uslast!– Pozdravljeni! – klimne Frane, grabeć naprid, potpuno infotan.Tajfun ne bi žešće bugnija vratima, nakon pražnjenja koncentriranog

jida… – Lina! Dabome, ne čuje. Linaaa…– Di gori?– Ne gori... još, al se dimi. Na sunce s tin. Šta se kuva?– Punjene paprike i…– Sve znan! – Čekaj, stani! Pod smokvon je.– Aha! – izusti i uzme vazu s cvićen.


– Kud s tin, nevoljna li san?– Ako si ga ukopala, uslid nesritnog slučaja perke drukčije i ne bi mo-

gla, rišila si me zločina s namjeron pa je red da mu okitin grob.– Pričaj! – naredi sinu, meknuvši mu u ruke izraz dobrodošlice i su-

ćuti, sve u jednom.– Ali brže dok me ni prošlo. Boje na mah vengo da se patiš. Virova san

da te šajen na usavršavanje da spašavaš živote, jer bila je to tvoja želja, a ne moja. Inšoma, ne samo da nisi ostvarija šta si ti tija, nego si laga. Meni... svomu ocu. Jesi li? Reci!

– A ča san moga?– Vidi, još pita! Dunkve, mislija san da ćeš ispast normalan… i da će

mi se unuci motat po kući… Jedinac… Ča san ti, Bože, skrivija?– Ccc… Umisto ča se tičeš druge Božje zapovidi, mora si zavapit: »Sve-

ti komuništo, zar si napustija svojega virnoga, u smislu odanoga, člana.« – Ajde, dobro. Razdilemit ću.– Zašto san muča? Od straha da ćeš me povridit, da ću još više ja tebe

povridit. I onaj najbolji dio sebe san gušija, nisan da da izađe jer ga nisan jema s kim razminit, podilit. Bija san daleko da bi otrča šjori Palmini…

Otac zine na tu nepoznanicu.– … tvojoj svetoj Ćari.– Bidna usidilica. – nasmije se Frane. – Skupjala je dicu da jon rasti-

raju mrtvilo.– Grišiš! Jedva smo čekali pet uri da otvori škure.– Odili ste zbog bomboni i štrudela s jabukama i višnjama.– More bit neki i jesu, ma ja san sa strahopoštovanjen uliza kroza teš-

ka drvena, škura vrata, pažljivo gazeći da mi se noga ne omakne na par-kete s uskoga, dugog tapeta i da ne zaškripi drvo… udisa vonj tamjana…

– … truleži…– … mirnoće i tajnovitosti… oživljujući svete slike u izrezbarenim

okvirima i dok san tonija u priče i tumačenja, nisan čuja šjora Palmi-nu, ven glas Božji. Jesi, šolde si mi sla. I fala in. I nisan i' profućka. Moja težnja da se približin Bogu ponila me daleko, na drugi kontinent… u siromaštvo…

– Ni ti tribalo činit pute.– … jad i patnju…– Sve to jemamo.– … u doživljenost tuge bližnjega…– A moju ne doživljavaš?


– … u služenju potrebitima, izmorena organizma, košćatih ruk, očiju suvih i krvavih od drače ča i' je izbola… prema meni su gledali dok in je u kutu oka zaiskrila jedna, zadnja nada u spasenje, prema meni ka prema – oprosti, Bože – Gospodinu. Zamisli! Prema meni, običnom smrtniku i grešniku, koji san se odmetnija u potvrdi samome sebi da san vridan oda-branog poziva, da u mojoj duši prebiva Bog odavno i da se približavan nje-mu, da mu potpuno pripadan… ne o' straja da ću se, u suprotnom, pržit u ognju paklenom, ne lukavo… čekaju' kartu svetoga Petra, vengo da se uspnem skalinu bliže svome Učitelju. Ni za te nije kasno.

– Mene neš vidit u fratarsku veštu.– Tvoji' brojeva nima, sve i da oš.– Čuj ti, muzuviru! Ja san sa stabla roda i ploda pravih vjernika.– I šta se zgodilo? Izgubija si balans i drito na glavu.– Desija mi se život. Tako se posložilo.– To je tvoja skuža. Pustija si da te povedu popločanon ceston šta je

obećavala sigurnost, kojom se lakše gazilo kroz maglu iluzija, jer ti se ni išlo po stinama, po grbavom zemljanom putu. Nisi tija zapinjat o čičke i bodljikave grmove.

– Tribalo je mislit na familiju… i širu…– Je, širili ste se, tačno. Jemate lipi šest. Šteta samo šta ste na pravon

mistu ostali prazni i sve van silo u tilo.– Kuco! Oho! Izgubija si i rišpet!– Nikad! Smiri se pa će ti se samo kazat da ja ništa nisan izgubija i da

si i ti ovime dobija...Zaginga se, netom, grana. Zaginga se i Frane. Rečenica se prikine, on

zajaukne i klizne u šezlon, pipaju' ispod kose. Stenjuć prozbori: – Ah! Uf! Baš san dobija. Vražja dica, sve će pobrstit.

– Nisu koze.– Nisu. Jema i jaraca.– A ti si, spominjen se, pušta i jednima i drugima da se slade.– Jesan, ali sad je drugo. Eno, grane će polomit!– Izdržljivo je to drvo. Podnosi… prkosi…– Va bene, va bene! Nervožast san, to ti je. Kako neću kad me lupilo u

centar. Nije mi se zaludu kraj postelje, obnoć, javija glas i dva puta pono-vija: »Umri, boje ti je!« Znači, doša je i ti dan… a nisan spreman.

Ive je spazija mobitel, spuznut između lišća, ma je čišćenju i oblozima pretpostavija pročišćenje.


– Ovaj put si se škapula, – učini zafrkantski mot, kleknuvši preda nj, no ubrzo skine nasmijani brk nastavljajuć: – ali da budeš spreman za neku sutrašnjicu, iskreno svome srcu priznaj moreš li se, snagom duha, spasit iz mraka i ponizan, požrtvovan, prepun jubavi i suosjećanja, provozati s Kristom.

Jer… život je poput vožnje na ringišpilu. Brzo prođe. Nekome u smi-ju, nekome u plaču… ponekad zastavši prije kraja, ponekad, zbog kvara, produžujuć vrime.

I stalno se vrti, primajući stalno nove ljude, u stalno novom svitanju.


Zlatko KraljićVelenje

Tinčeka su ftopili

Tako nježna priča iz mojeg djetinjstva

Božek je odlučil da ljudi moraju zapustiti tej svet, poleg ostalog, kaj ne bi zemlja bila preteška, pregausto naseljena, jer ako je velika gužva, dojde do ratov i odrivanja. Zato mora sak človek vmreti i za svoje grehe odgovorjati.

Ljudi večinom zapuščaju svet na protuletje, dok se zemlja prebudi, dok se priroda i živina otresejo snežnoga groba i na novo zaživijo. Što se dobro ne strese ili se pozabi stati, ide na Božjo reciklažo.

I naše selo se je zbudilo. Kak šteri, kak šteri, jeni su još navek drema-li, z rukami klamuterili, guje na sebe vlekli, samo Božek je zapovedal faj-runt, guji dol, snega dol, ve pa na polja. Domači ljudi su to razmili popola.

V rano protuletje je bil velik dežđ, tjedni su bili mokri, narod moker, ži-vina mokra. Cirkva je bila zaljona z dvajsticentimetrskom vodom i okauli prodikolnice su plavali dvajsticentimetrski krapi. Stari župnik jih je lovil, jih vum tiral, samo kaj njim je bilo lepo voziti slalom med crkvenimi stu-pi, med starimi klupami, skrivati se v spovedolnicaj, za oltoraj.

Župnik je proglasil elementarno nepogodo i povlekel se v više ležeče kraje, tam de bu još bliže svojem bogecu.

To dežđevno protuletje je kak prvi vmrl Tinček. Njegova biografija je nej preveč rastegjena, da se zgusnuti v štiri reči, kak i se druge biografi-je domačinof. Je oral, sejal, pobiral, cirkva, krčma, cirkva, drobna žena, drobna deca, drobna kuruza, drobna živina, drobni Tinček. Vmrl je na fejst jednostaven i očekivani način. Dok je v štali zmetal gnoj pod kobilom Zorom, je nekaj krivoga rekel, nekaj kaj se ne govori. To je kobila razmila i z zadnjom tacom v glovo vritnula. Kobile so sigurno posle pesekov naj-pametnejša živad. Tinček je na mestu bil mrtev. I nej je več govoril ono kaj se govoriti ne sme. Zori je nej bilo neugodno, samo je visoko zdignula glovo i poluzvišeno zahrzala. Kak je negda osveta slatkasta.


Tinčekova drobna ženica Mara je nej dugo žalovala jer dok drogi Božek pozove k sebi, tak mora biti, i tu nega kaj za štunderati i vmešovati se. Odiš-la je k svoji sosedi Trezi, prosila da Tinčeka malo vmijejo, da ga malo spi-cajzlajo, ofriškajo, da bo kak dečko za ženidbu na drugom svetu. Oblekli so mu novo, črno mađarsko obleko, štera se tak lepo blesketala, sami fini štof, bejlo mađarsko robaču, štera se je isto tak svetila, i nazadnje črleno kravatu. No, Tinček je prvi put v životu mel kravato i lehko bi bil ponosen kak mu je lepo pasala. Mali problem je bil z glovo jer je bila razbita, pa so jo ženske morale obvezati z robcom, pa isto i usta, kaj muhe nebi piknik mele. Dok je bil tak spakerani i obdelani je zgledal kak mumija. No malo so se vidle sta-re priprte oči i malo ust štere su zastale v poziciji začuđenja. I tak je Tinček bil det na fajtnu slamnatu postelu v jedini sobici kaj so jo premogli. Tinče-ka klaustrofobija nigdor nej smetala, posebno ne denes. Na štokrlinu poleg postele je Mara v kupici priprovila blagoslovljeno vodo, fteknula je aspara-gus da se mrtvec lehko poškropi. No vode je tak i tak bilo malo preveč pa je to škropljenje bilo isto malo preveč. Ali crkveni propisi su crkveni propisi. I treba se jih je držati či očeš dojti na un kraj de je sveti raj.

Dok je Tinček bil tak spakejrani i po propisima priprovlen, pristupilo se klanju. Ništ sluteča pernata živod je zanemila dok je zagledala dve črne po-dobe kak se približovlejo z velikaj nabrušenaj nožaj i storaj lavauraj de bo se scejala krf. Tej den jih je život zgubilo sedem i Tinček je bil posredno kriv za se te koline. Na drugom svetu bodo to minus bodovi. Znači da je po smrti isto grešil, ali kaj či tak govori narodni običaj. Siti, zaplakani sosedi ga leži spravijo na zadnji put nek lačni. I žedni ne smejo biti, zato je bila pripravle-na domača šmarnica i domača žganica. Tak je to dok mali človek vmerje.

Kobila Zora tej den neje dobila seno jer je bila kriva za nesrečo. Tak lačna bo mela čas da v svojem drobnim mozgu razmisli o svojem postop-ku i da se lehko pokaje.

– Tinček, Tinček, sosed moj! – je rekel prvi sosed Joško, šteri se je prvi došel pokloniti mrtvecu. – Teško si se rodil, teško si živel, lehko si vmrl, kaj bumo, takša ti je naša sudbina, tak je drogi Božek štel i dam mu prav, za nas seljake i tak nejga nikaj boljšega. No, ve boš mel čuda časa pa boš lehko sluga na Božjemu pašnjaku.

Dok je to povedal, strare ženske v kovranski obleki briznule so v plač i nej namjerno preskočile barem tri zrna svete krunice.

– No, drage moje, moram dimo, posle dojdem da nazdravimo friškome odlasku mojega prijatelja. To si je zaslužil, jer takši život kak ga je mel do ve neje bil život, bil je život zaprežne marhe. Bog mu grehe oprosti. Amen.


Na brzinu si je nalijal decinsku kupico žganice, na dušek jo spil i odi-šel. Ženske so naprej jofkale. Za njim je ostal ošter duh po štali i žganici.

– Župnika bi bilo treba pozvati, da se dogovorimo za mešo i sprevod. – so zajofkale ženske.

– Župnik brani cirkvu, – je rekla Treza – krape okoli oltora nagoja, vodu vum pula, stolice spašovle…

Mara je obula store luknjaste škorje, robec na srebrno glovo dola, jer marela je pri njim bila luksuz, i v cirkvu se namenila.

– Pazite mi lublenoga moža i sako vuro ga škropite z sveto vodo, sako vuro deset Očenaši zmolite, da bo mu lehkiši put v nebesa, da se mu ne bo zadevalo.

Selskom pijancu, grobaru, je bilo naručeno nek kopa, pa i liter žganice je dobil za inspiracijo. No njega vremenske prilike nejso nigdor smetale, samo da je bilo kaj za spiti. Tej grob je skopal fejst friško, morti malo preplitvo, a kaj či je litrek bil spit, blatna zemlja se je za lopato lepila pa i voda je od seposut nadirala. Što bo ve meril globino v tem blatnim vodenim grobu? Morali bi pozvati pandurkače ili selske vatrogasce da vodu vum spulajo. No za mrtvoga Tinčeka bi bil to preveliki strošek, pa i za njegovo ženo. Kobila bi se morala prodati i grunt. Tak da se nej išlo v to komplicirano operacijo.

I tak je Mara odcapala na razmočeno cesto iskat župnika. Marele neje mela, kak ni prošle generacije bogih seljakov. Marela je bila luksuz, i samo so jih važna selska gospoda mela.

Dok je tak capala po blatnimi kolomijami, je mrmlala v sebi: – Božek moj, a se ti isto plačeš za mojega Tinčeka, a mu sprovlaš pastirsko palico i toplo postelico, a je na tem svetu dosta plusov zaslužil da dojde na un kraj, de je sveti raj, a…

Natoplena z Božekovimi suzami je pomalen došla do cirkve. Naprej je mrmlala: – Božek moj, fala ti kaj si me stvoril takšo suhico, jer me ve dežđ nebre tak fejst bombarderati, kaj pa či bi bila debela, kak rečimo moja so-seda, kak bi unda pobegnula tvojim suzam… Fala ti, Božek, da si me na-pravil po svojem obličju…

Dok je to rekla, malo je postala, zamislila se, zmahnula z glovom i za-štartala naprej.

– Velečasni, velečasni, Tinčekova Mara sem, možek mi je vmrl, došla sem po hitnom postupku, izvinite kaj smetam, samo, zvoniti se mora… Velečasni, velečasni, pred vašom i našom cirkvom kleči Tinčekova suha Mara, makovo zrno na nebu i zemlji, otprite, Tinček bo mi v krivo nebo dišel…


Župnik je cirkvena vrata odprl, Maro je poglednul i suzo spustil. Mara je rekla: – Možek mi je vmrl, treba bo ga pokopati, s svetimi sa-

kramenti na drugi svet spraviti, v grob ga položiti, grudicu zemlje mu na grobek hititi…

– Mara, počni zvoniti, jo pa idem nekaj Očenaši za dobroga človeka zmoliti…

I stari župnik se je pokleknul v dvajsticentimetrsko vodo, jenoga kra-pa povozil i tej je par mehurčeki spustil, i za Tinčekovo dušu počel moliti.

Za to vreme je Mara vojke zela i zvoniti počela, sam kaj či neje mela niti četrdeset kil pa jo je zvon gor potegnul. Strašno je zavriščala i zajo-fkala: – Fala ti, Božek, kaj me gori k mojemu možeko vlečeš, još denes bumo skupa…

No, v tej priči ju je dober župnik spasil, inače bi ostala na vojki visiti.Na sprevodu je bilo deset ljudi. I tej ljudi so nej meli marele. Tinčeka su v vodeni grob ftopili.I z blatnom zemlom prekrili.V raj ga spustili. I fejst zadihtali.I dok je sama tak premočena i bogečka s sprevoda dimo išla, je poče-

la kašlati. Kašlala je tak još jeno leto i onda dok je najbole bilo dežđovno, se je

do kraja skašlala.Dali su ju ležat nad Tinčekovo rako. Da si do kraja počine.I ve vam tej dva sedijo na Božjemu pašniku, za roke se držijo i Boge-

ca slavijo.Tam gori pa nigdor nejde dešč.I nej treba marele.I žuli se zacelijo.Pa so onda roke tak nežne.Gospodske.


Jagoda PrebegRijeka

Srce Isusovo

Udarna vijest na naslovnici Novog lista bila je »Sotonisti opet na dje-lu«. Ovaj put razbijen je kip Srca Isusova u crkvi Majke Božje Trsatske, a na zidu kraj kojeg je kip stajao bio je crnim sprejom nacrtan veliki križ naopako. U zadnja dva mjeseca to se dogodilo i u crkvi na Kozali i u crkvi Gospe Lurdske na Žabici. Kip bude raskomadan kao da ga je netko lupao batom ili čekićem, a na zidu je nacrtan veliki naopako okrenut crni križ. Ostali kipovi budu netaknuti. To se uvijek dogodi po noći, vrata crkve budu zaključana i nikome nije jasno kako razbijač uđe i izađe. Policija je upozorila riječke svećenike da budu na oprezu jer se ne zna koja crkva bi mogla biti sljedeća.

Gvardijan je pio kavu, listao Novi list i razmišljao gdje nabaviti novi kip i kako montirati alarm da se takve stvari više ne bi događale. Zazvo-nio je telefon.

– Molim?– Hvaljen Isus i Marija.– Uvijeke.– Ovdje Danko Šmit, akademski kipar, ne znam jeste li čuli za mene,

prošle godine sam imao izložbu u Starom gradu.– Da, izvolite. Što ste trebali?– Evo, baš čitam u novinama o ovom ružnom događaju u vašoj crkvi.

Znam da rekonstrukcija kipa nažalost više nije moguća. Ali ako ste mož-da zainteresirani, ja izrađujem odljeve sličnih kipova pa ako želite, poslat ću vam svoj katalog e-poštom. Cijena je više nego povoljna.

Gvardijan mu je rekao svoju e-adresu i rekao da će najprije pogledati katalog i razmisliti, a onda, ako se odluči, kontaktirat će ga.

Uključio je računalo i našao mrežnu stranicu tvrtke u Mariji Bistrici koja proizvodi i prodaje kipove za crkve. Sličnih kipova nađe se i u knji-žari Verbum, ali je izbor manji. To su bili odljevi kipova od gipsa ili resive, a bili su daleko povoljniji od originalnih radova akademskih kipara. Tako nešto bi si njihov samostan mogao priuštiti jedino da dobije donaciju. A


osim toga veći dio trsatske crkve je u baroknom stilu i u nju ne bi prista-jali radovi moderne umjetnosti kakve u većini slučajeva izrađuju moderni kipari. Okrenuo je telefonski broj Župe Kozala.

– Hvaljen Isus i Marija! Jesi li nabavio novi kip Srca Isusova?... Što? I tebe je nazvao taj Šmit?... I naručio si? Kako to izgleda?... Pa to je stvar-no jeftino... Ali hoće li to pristajati u ovaj naš barok? Lako je tebi, ti imaš modernu crkvu i možeš si priuštiti modernu umjetnost, a ja mo-ram paziti i što će reći Zavod za zaštitu spomenika kulture... Hvala ti na informacijama...

Otvorio je e-poštu i u njemu je već bio katalog Danka Šmita. Mislio je da će biti više radova, ali tu je bio samo jedan kip u tri verzije – obojan i lakiran, bijel i lakiran koji je izgledao kao da je od bijelog mramora, i obo-jan u boju mesinga s patinom. Vjerojatno ga je umjetnik najprije obliko-vao u glini, zatim je napravljen gipsani odljev od kojeg su izrađeni kipovi, koji su zatim bojani na tri različita načina. Kipovi su bili lijepi i bilo mu je čudno što se tako jeftino prodaju.

Na internetu je našao reportažu o izložbi spomenutog umjetnika. Pisa-lo je da je mlad i talentiran umjetnik i već je imao izložbu u atraktivnom prostoru iako je tada bio tek apsolvent Likovne akademije.

Spremio se i otišao pješice do centra grada u knjižaru Verbum. Tamo trenutno nisu imali kip Srca Isusova, ali ako kupac želi, mogu naručiti iz skladišta u Splitu i brzo stigne. Rekao je i njima da će ih nazvati ako se odluči. Malo je pogledao nove knjige na policama, a onda otišao na dru-gu jutarnju kavu na terasu obližnjeg kafića.

Za susjednim stolom sjedio je mlađi čovjek koji je ispred sebe imao otvoren laptop i mnogo papira.

– Mlad i veoma zaposlen biznismen – pomislio je gvardijan. A onda je mladića malo bolje pogledao... poznat mu je odnekud... da, to je on, čak ima i istu košulju kao na slici na internetu. To je kipar Danko Šmit! Možda ga je nazvao i poslao mu e-poruku upravo s ovog mjesta? Ali što će jed-nom umjetniku toliko papira? Zar ima tako mnogo narudžbi? Pri odla-sku je diskretno pogledao papire na mladićevom stolu i ostao neugodno iznenađen. Bili su to papiri kladionica i to njih nekoliko: Lutrija Hrvatske, Favorit, Stenleybet, Germania, Super sport... On nije ni znao da ih postoji toliko. Mutan neki tip, zaključio je.

Vratio se u samostan. Bio je četvrti mjesec, Uskrs je upravo prošao i počele su pripreme za blagdan Gospe Trsatske, koji je desetog svibnja. Trodnevnicu uoči blagdana držat će poznati propovjednik i karizmatik iz


Zagreba i tih dana će biti mnogo hodočasnika. Do tada bi svakako treba-lo vratiti crkvu u prvobitno stanje.

Idući dan nakon jutarnje mise prolazio je hodnikom prema samostan-skoj blagovaonici na doručak i čuo je kako u njegovoj sobi zvoni telefon. Išao se javiti, a na telefonu je bio Šmit, čiji govor nije bio fin i staložen kao jučer, već nervozan i uzbuđen.

– Pa vi meni ništa niste odgovorili! Kad vi to mislite naručiti? Ako tre-ba, mogu vam ja to odmah sada dovesti! Pa što se čeka?

– Polako, gospodine Šmit! Nisam rekao da ću kip naručiti od vas, već da ću vas nazvati ako se na to odlučim.

– Što imate čekati? Ovako jeftino nećete naći nigdje u Hrvatskoj! K vama dolazi mnogo vjernika i crkva ne izgleda normalno bez tog kipa!

– A kad ste vi zadnji put bili ovdje u crkvi?Nije ni sam znao zašto ga je to pitao, ali odjednom je nastao tajac. Šmit

je odjednom opet postao fin.– U redu je, samo vi razmislite pa se javite. Doviđenja.Umjesto da ode na doručak, sjeo je za stol i nazvao svog kolegu, gvar-

dijana kapucinskog samostana na Žabici. I on mu je ispričao sličnu priču kao i župnik s Kozale. Odmah nakon objave u medijima o razbijenom kipu nazvao ga je Šmit i ponudio mu svoje usluge. Kako je cijena bila povolj-na a isporuka brza, i on je kip naručio od njega. Trsatski gvardijan mu je rekao za jučerašnji susret u kafiću i današnji razgovor. I izrazio je sumnju da možda dotični umjetnik stoji iza razbijenih kipova. Možda nije u pita-nju sotonizam, nego kockarski dugovi. Kolega mu je savjetovao da sve to ispriča policiji. Svaki put kad su bili na očevidu, policajci su rekli svećeni-cima da im, ako išta sumnjivo primijete, odmah jave.

Inspektor Jurčević iz Treće policijske postaje nije imao razumijevanja za njegove sumnje. To su samo sumnje, nema nikakvih konkretnih do-kaza i oni tu ne mogu ništa poduzeti. Niti pratiti umjetnika niti pretresti njegov stan ili atelje. Nažalost, ima mnogo ovisnika o klađenju, ali srećom nisu svi kriminalci.

Izašao je iz zgrade razočaran. Nije problem kupiti novi kip i postaviti alarm i nadzorne kamere. Ali Srce Isusovo je svetinja katoličke vjere i nitko ne bi smio nekažnjeno dirati u tako što. Niti šarati po crkvi Majke Božje Tr-satske. Stoljećima su vjernici Rijeke i okolice na taj brijeg pred Gospine noge donosili svoje radosti i žalosti, zahvaljivali i zavjetovali se. I sad se našao neki balavac koji je htio kruha bez motike pa se počeo kladiti, da skrnavi sveti-nje zbog nešto novaca koji će opet utući u kocku. Zazvonio mu je mobitel.


– Inspektor Jurčević pri telefonu. Pater, molim vas, vratite se u moj ured.

Kad se vratio i opet sjeo u inspektorov ured, on mu reče: – Znate, pa-ter, ja sam katolik. Nisam baš jako revan i aktivan vjernik, ali znam da je Srce Isusovo jedna od najvećih svetinja naše vjere. Ne smijemo dozvoliti da netko omalovažava naše svetinje, bez obzira je li taj nekakav sotonist ili običan kockar. Kad ste izašli, nešto mi je sinulo. Mi zasad nemamo kon-kretnih dokaza protiv tog Šmita, ali možemo mu postaviti klopku i ako upadne u nju, imat ćemo dokaze. Ako vi taj kip ne kupite od njega, a nje-mu treba novac, on će uskoro to ponoviti u nekoj drugoj crkvi. A tada se treba pobrinuti da se to ne sazna odmah, naročito da novinari ne saznaju. Na crkvu se može staviti natpis da je zatvorena zbog puknuća vodovodne cijevi ili nešto slično. Čak ni mi policajci ne moramo odmah doći na oče-vid. A ako kipar ipak nazove i ponudi svoj kip, onda je sve jasno.

Istog dana gvardijan je Šmitu napisao učtivu e-poruku u kojoj mu za-hvaljuje na ponudi, ali da je odlučio novi kip nabaviti iz Italije. Idućeg dana u nadbiskupiji je hitno sazvan sastanak svih župnika i samostanskih poglavara koji u svojim crkvama imaju kip Srca Isusova. Inspektor Jurčević im je dao naputke što napraviti ako se nemili događaj ponovi.

Tjedan dana kasnije u riječkom dominikanskom samostanu zazvonio je telefon.

– Hvaljen Isus i Marija!– Vazda budi!– Ovdje Danko Šmit, akademski kipar, ne znam jeste li čuli za mene,

prošle godine sam imao izložbu u Starom gradu. Evo, baš sam čuo o ovom ružnom događaju u vašoj crkvi. Znam da rekonstrukcija kipa nažalost više nije moguća. Ali ako ste možda zaintresirani, ja izrađujem odljeve sličnih kipova, pa ako želite, poslat ću vam svoj katalog e-poštom. Cijena je više nego povoljna.

– A što ste to čuli?– Pa... čuo sam da je u vašoj crkvi razbijen kip Srca Isusova.– Tko vam je to rekao?– Pa... ovaj... svi pričaju, cijela Rijeka priča o tome. I zašto mi postav-

ljate takva pitanja?– U našoj crkvi ništa nije razbijeno.– Slušajte, jesam li dobio dominikanski samostan, ono tamo iza Radi-

ja Rijeka?– Da, dobili ste.


– I kako možete reći da u vašoj crkvi ništa nije razbijeno?– A kako vi znate da je razbijeno?Toga je dana policija privela akademskog kipara Danka Šmita. Nakon

kraćeg negodovanja i protestiranja sve je priznao. Svima je bilo najzani-mljivije pitanje kako bi to uspio napraviti dok su crkvena vrata bila zaklju-čana. I to je priznao. Nakon večernje mise dok vjernici izlaze iz crkve, a svećenici i sakristani su u sakristiji, on bi se sakrio u ispovjedaonicu. Uju-tro kad bi bio pronađen razbijeni kip i išaran zid, u crkvi bi nastala gu-žva i strka – svećenici, sakristani, policajci, novinari... On bi to iskoristio i neprimjetno se udaljio iz crkve. Alat za razbijanje nosio je u sportskom ruksaku i nitko ništa nije posumnjao.

Nije pokazao žaljenje zbog svojih destruktivnih djela. Jedino je žalio što nije imao sreće u kocki i što su ga priveli baš sada kad je očekivao ve-liki dobitak koji bi riješio sve njegove probleme.


Božidar ProsenjakVelika Gorica

Gospođo, kupite si voće!

Uzvrtjeli su se oko mene ljudi u bijelom. Došao je trenutak. Odluka. Osjećala sam rutinu u njihovim pokretima i riječima. Djelovali su uhoda-no, gotovo smireno, ali ja nisam. Ponavljala sam kao izvan sebe, a u sebi: – O, Bože, daj da zajedno umremo ili da zajedno živimo! Molim te, samo ne drukčije!

– Gospođo, držite se naših uputa! Slušajte što vam kažemo i sve će biti u redu! – čula sam kao u polusnu. Lako je to reći drugome, ali ako si ti u pitanju? Ako ti ležiš u lokvi svojih sokova i krvi, kako bi onda pjevao? Moj život visi o koncu, a oni hoće od mene staloženo i mirno… Pa baš! Kao da ja nisam prošla svoje… Ležim razapeta cijelim tijelom, udovima i strep-njama. U meni grme gromovi, a isječci iz sjećanja zabadaju mi se ravno u srce poput ognjenih strijela. Opirem se navali svojih vlastitih strahova. Jaki bolovi kidaju mi utrobu i prepone, ali unatoč svemu jasne mi slike na-valjuju u pamet kao prejaka vojska na slabu utvrdu i na kraju popuštam. Snage me izdaju. Slike nahrupe odjednom, sve u istom trenu. Toliko su žive kao da ih sad opet živim. Govori se, pred svršetak čovjeku se pred očima u trenu odvrti film cijeloga života. Zar je ovo svršetak, ili…? Što ti je čovjek, ne da se, otima se, hvata se Bogu za skute! Mada zna da je tog istoga Boga sto puta izdao! Što izdao? Pribio na križ i još se pri tom pra-vio nevješt. Ali, sjećanja, sjećanja, sjećanja su tu, prodiru na silu… A ja?

Nastavlja se film. Mlada sam. Udana. U braku s mužem kojega nikad nema doma. Zbog posla. A drama naleti na mene poput brzoga vlaka. Kao da sam progutala nož. Nosim je bez podrške i oslonca, bez igdje iko-ga bliskoga! Stišćem zube. Sama. Tobože hrabra. A vijest me pogodila u glavu kao cigla bačena s krova nasred ulice. Uvukla me poput pijavice u svoje ždrijelo. I vitla kao da sam pero. U neiskustvu testiram samu sebe svakoga jutra. Nesigurna. A onda radi pune izvjesnosti nosim dokaz svo-je trudnoće u bolnicu na kontrolu. Ali kući se vraćam prekratka koraka. Ni radost ni smijeh majčinstva ne zvoni u meni. Samo isto pitanje i suhi odgovor: – Dobit ćete nalaze kući poštom!


A onda? Taj vrtložni dan. Vidim sebe s bijelom kovertom u rukama i s bolničkim pečatom u jednom kutu. Razgledavam i mirišem pismo. Srce je bubanj koji prati moje nestrpljenje dok ga otvaram. Što ti je mladost? Sve hoće, a ništa ne zna. O, zemljo moja, o, djedovino, moj dome, braku, živote moj! Hoću li ti pred noge položiti dijete ili prazninu?... Odjednom trgam omotnicu i stavljam hrabro nalaz pred oči…. Može li se čovjek una-prijed pripremiti na šamar, a da ga ipak ne iznenadi?

Ma kakav šamar? Šaka u lice! Udar groma. Javiti se odmah u bolnicu! Smetena, svezanih nogu, ruku i srca, sa sedam čvorova u duši, stojim

još istoga dana u ordinaciji pred svojom doktoricom. Tražim od sebe, od Boga, tko zna od koga odgovore: Zašto? Otkuda hitnost? Što se događa sa mnom? Što mi je?

Ali liječnica profesionalno, tvrda govora kao kamen, ponavlja refren bez milosti: – Sve je spremno, čekaju vas na odjelu! Razumijete? Odmah!

Čini mi se da lovim konce još manje nego prije. Pri tome me kao bijesna zvijer grize osjećaj da sve to redom ne sluti na dobro. Zašto mi nitko jasno ne kaže? Hoću znati! A što će biti s mojim poslom? Hoću li ostati bez njega? Znaju li oni kako se danas do posla teško dolazi?

– Neko me vrijeme neće biti na radnom mjestu! – objašnjavam direk-toru, koji, međutim, nazire strah s mojih mrtvački blijedih obraza.

– Slušajte me, ženo, nitko ne ide pod nož dok ne čuje i drugo mišlje-nje! Naša tvrtka ima i svoju liječnicu. Pokažite najprije njoj ove nalaze!

Ipak malo svjetla na kraju tunela? U baruštini pliva slamka nade! Mož-da crno nije crno!? Ali novo je jutro opako olovno. Ne dopušta mi disa-ti. Kiša lije bez milosti. Spuštam glavu do poda, ispod kišobrana. Panika mi presijeca koljena. Dok stojim pred mladom liječnicom koja naočigled gubi boju s lica, sve mi je jasno unaprijed. Čitam joj sve u očima. Kao da želi reći: – Pobogu, što još radite ovdje?

Sad se tek film zavrti nepovratnom brzinom. Potpuno gubim kontro-lu nad sobom. Svi putovi vode prema jednim jedinim vratima – bolni-ca. Pa valjda će mi tamo netko reći!? Hoću li napokon znati? Makar bilo i najgore!

U par koraka, nisam se ni snašla, a već sam u bolesničkoj sobi preodje-vena u bolničko ruho. Pritiješnjena u kutu, gnječim svoju skinutu odjeću laktovima. Sjedim na rubu stolice koja me žulja. U mene gleda par žena bez kose i obrva.

– Ja sam Anita, profesorica povijesti u mirovini iz Vukovara! – pred-stavi se jedna od njih. Tek da meni bude lakše.


– Margita iz Zadra. – podigne ruku druga, vrlo mlada cura, i ne okrenuvši se na ležaju pokraj prozora. – Dobro došla u čistilište! Imaš cigaretu?

– Ne pušim! – vrtim glavom i odjednom postajem svjesna da sam svu mladost i sve godine do sada živjela besprijekorno. Umirem, a nisam još bila čak niti pijana. Ja sam na pogrešnom mjestu! Zašto me ovo snašlo? Okrećem pogled u stranu. Na trećem krevetu leži žena bez glasa pod in-fuzijom i sasvim nepokretna. Kostur presvučen žutom kožom s tragovi-ma plavih podljeva na raznim mjestima. Četvrti je ležaj prazan. Valjda je moj? Gdje sam to ja? Stegne me u grlu. Osjećam kako se na meni topi i posljednji omotač hrabrosti. Mršavim, tijelo mi nestaje u minutama. Kao snijeg u vrelome kotlu. Umirem od straha. Umirem li stvarno? Konačno. Zovu me na razgovor… Ipak? Valjda ću sad znati!? Ostavljam stvari na krevetu i vučem se kao da idem na stratište.

Napokon mi istina prodre do uma. Liječnik specijalist trudi se da mu govor bude obziran. Štedi na riječima, ali što su riječi škrtije, to ostav-ljaju dublje posjekotine.

– Imate karcinom, a još ste i trudni! Sad napokon znam. Jesam li to htjela znati? Sve je jasno kao na dlanu.

A moj nehotično okrutni sugovornik još usputno doda: – Pitali smo va-šega supruga. On želi dijete!

U meni se uzvitla pobuna. Kojim pravom se sada javlja? A gdje je bio dok je oluja tutnjala? Ja tako nisam zamišljala brak! Što je muškarac, a što žena? Tko je tako odredio? Kakav zakon? Gdje je pravda? Rado bih bila bijesna pa čak i zločesta prema njemu, ali nema u meni snage ni koliko u pileta. Napustila me svaka volja.

– Doktore, vi odlučite! – čujem samu sebe. Prenosim odgovornost na njega. – Vi znate najbolje situaciju, vi procijenite!

Od tog trenutka sati se vuku kao magla, a bolest nalaže hitnost. Meni sve izgleda kao metež. Nisam ni živa, ni mrtva. Kažu, očistili su me. Pa ja sam osuđena! Zar mrtvaci imaju želja? Slali su zatim uzorke na još jednu provjeru u Ljubljanu, a potom i na dodatnu analizu u Beč. Padam na pedeset i pet kilograma. Na meni haljina visi kao na plastičnoj vješa-lici. Čekam da poraz ispali svoj počasni hitac. Želim samo da sve bude gotovo. Koju bih haljinu htjela nositi u lijesu?

Ali liječnici ne odustaju. Preispituju svoje odluke. Sastanak konzilija. Ja sam predmet rasprave. Više nisam živo biće! Ja sam predmet! Što još žele od mene? Zar još nije gotovo?


Primarius sa sijedim brkovima očigledno uznemiren i u neprilici gladi svoje visoko čelo i gleda u moja koljena, dvije priljubljene kosti. Tumači mi ono što ja nikako ne uspijevam shvatiti: – Vi ste potpuno zdrava oso-ba. Došlo je do zamjene nalaza. Ne znam kako se moglo dogoditi! Žena s ovim papirima već tjednima nije više živa.

Štooo? Čujem li ja to dobro? Suze me guše, ne znam teku li od žalosti ili od radosti? Čiju sam to preuzela sudbinu? Tko je ta žena? Tko je po-griješio? Ja ili bolnica? Bijesa, mržnje i želje za osvetom u meni nema, niti pomirenja sa sudbinom? Vakuum. Živa!? Ja? Pa kako sad to? Ja na to ni-sam spremna!

– Sutra odlazim! – okrenem se ženama u sobi. Glas mi je ravnodušan.One me gledaju. Jesam li pijana? Prodajem li vic, čudo ili nešto treće?– Ona ide doma! – potvrdi iza mojih leđa glas glavne sestre. Zvuči ne-

opozivo. Njoj napokon vjeruju.– A što kaniš sada? – pitaju me bolesnice kad se malo priberu.– Naručit ću palačinke, brdo palačinki, za sebe i za vas!Dok jedemo palačinke s pekmezom, smije mi se brada i nos. Takav tek

odavno nisam imala. Tamanim tri, četiri, pet komada… Možda i više. Sve se u meni otvorilo. Zove me k sebi svijet koji je najednom nestao. Svjetla grada. Opet postoje. A onda mi se pred očima zamagli, zatamni. Počnem se gasiti kao žarulja. A soba pleše neobuzdani ples. Izmiče mi se tlo pod nogama. Klizim na krevet. Mnogi glasovi. Alarm. Dežurna sestra se sleti nad mene, a za njom i liječnik: – Što se dogodilo?

Zar da mu priznam? Ubile me palačinke! Stid me do neba! Ali hladan znoj probija iz svih pora. Lebdim. Užasno mi je. Napokon izgovaram po-kajnički: – Prejela sam se palačinki!

– Zato vam je trbuh iskočio!? – liječnik me gleda mirnih očiju. – Sredit ćemo ovaj put, ali nemojte opet… Za Boga miloga!

Mašem glavom: – Ni u ludilu!Šminkam se pred ogledalom. Dotjerujem se. Je li to istina? Idem kući.

Napokon doma. Iza mene košmar. Hoću li ikad opet biti svoja? Znam li kako diše moj dom? Sve je kao nekad, ili baš i ne!? Pritiska me spozna-ja da sad više ne mogu imati bebu. Kome da povjerim tu okrutnu priču? Svom srcu ili ljudima? Ili nikome? Tko može razumjeti? S kim da podi-jelim svoju sudbinu? Jesam li ipak ubijena ili djelomično ubijena? Tko može znati kako je to? Gdje je moje ženstvo, gdje majčinstvo? Tko sam ja sada? Suze od jutra do večeri – kanta suza. Prazne godine se nižu jedna za drugom. Već sam u tridesetpetoj. Sada me oštrica siječe s druge strane.


U bezrazložnoj svađi suprug bijesno plane: – Imat ću dijete makar s dru-gom i donijeti ga kući!

Kušam pakao na zlatnom poslužavniku. Pakao koji nastaje iza riječi. O, Bože, kakav može brak biti pakao. Kakvu to osudu nosim u sebi? A ja sam željela živjeti čisto, plemenito, dobro. Biti vjerna supruga i dobra maj-ka. Kako ću sada? Gdje je moja nada? Je li umrla? Molim se. Palim svijeće Bogorodici u kapeli. Opet pretrage. Ima li šanse? Potpuno sam zbunjena. Sve je kod mene neredovito. Što to znači? Dugi zastoj… Ponavljam testo-ve kod kuće, iznova nosim samu sebe u bolnicu. Prvi su testovi besplatni, sljedeće treba platiti. Žrtvujem novac kojega ionako nikad dovoljno. Stari liječnik me gleda prodorno.

– Svi testovi dosad u bolnici bili su negativni! – jadikujem. – Ne znam na čemu sam!

– Draga gospođo, vjerujete meni, ja sam stari liječnik!– Ali kako, pa testovi…– E, vidite, dok vi doputujete do bolnice čak iz drugoga grada, uzorak

izgubi vrijednost. Nemojte više plaćati testove, nego si za taj novac kupi-te voće.

Smijeh, suze. Nisam znala da se može i plakati i smijati u isti čas. Ali ja radim baš to. Idem odmah na tržnicu. Kupujem banane, naranče i sve što poželim.

Je li to moguće? Nakon svega? Nosim u sebi jedan novi život? Sunce je na nebu.

Sada rađam. To je taj dan. Odluka. Borim se žilavo da svoje maleno biće donesem na svijet.

Samo, Bože, ima još nešto. Jako, jako je važno. Moja je majka umr-la na porodu sa mnom i zato te preklinjem, daj da umremo ili živimo za-jedno! Moje dijete i ja. Molim te, samo da ne bude drukčije!

Porodilja okreće moje lice prema sebi: – Gospođo, popucale su vam kapilare u očima, zašto ste tiskali prema gore?

– Tiskala sam na sve strane, samo da dođe na svijet što prije! – rekla sam kroz suze.

– No, kad je tako, dobili ste lijepo, zdravo dijete!


Tomislav ŠovagovićZagreb

Smisao i snijeg

Fra Vjekoslav sjedio je u invalidskim kolicima pored automata za kavu. Njegov subrat, fra Siniša, ubacio je kovanice s likom tunja na poleđini u glomazni aparat i uskoro se začuo zvuk nalik zubarskoj bušilici, no umje-sto plombe iz električnog uređaja izašla je vruća, duga kava.

– Uh, ne možeš ju ni primiti u ruku. – štrecnuo se fra Vjekoslav, ćelave glave gotovo spuštene na smanjena ramena. Nisam ni prepoznao, na prvi pogled, njegovo oslabljeno tijelo, izmoreno zloćudnim tumorom.

Minusna koprena prosinca spuštala se nad gradićem uzaludnih pjesni-ka i prijetvornih maski. Mogao se, osim kofeina, u zraku nazrijeti miris dolazećih sljemenskih snjegova, hladnoća se podmuklo, neovisno o slo-jevima debele odjeće, uvlačila pod tanku kožu. Dvojica redovnika ćaskala su pored prozora naslonjenoga na samostanski vrt, čije se ogoljeno bilje i granje skladno povijalo na sjevernom vjetru. U jednom trenutku treći, mlađi franjevac prišao je kavoljupcima i priopćio fra Siniši da ga s one strane fiksnoga telefona očekuje važan glas. Tromim kretnjama ubrzo je pozvani nestao u dugačkom, uskom hodniku.

– Brzo se vraćam, nemoj nikuda otići. – pomalo je crnohumorno na odlasku dobacio fra Vjekoslavu, u čijim se rukama plastična šalica umjet-nog, vodenastog napitka dobrano ohladila.

Naslutio sam jedinstvenu priliku prići oboljelom svećeniku, tim više što se unatoč iscrpljenosti i zamišljenosti nasmijao iz daljine.

– Gdje si dosad, vidiš koliko smo te Bog i ja morali čekati? – kao da je poručivao svojim vedrim, pomalo orošenim očima, kuglicama koje tumor nije uspijevao dohvatiti, ma koliko kušao ostatak fizičkoga bića.

– Jeste li za malu noćnu šetnju? – hrabro sam prišao čovjeku s kavom, spreman i na njegovu bezvoljnost druženja s potpunim strancima, kojih se nagledao u životu.

– A kamo, mladiću, izdale su me noge, bez tuđe pomoći ne mogu više nikamo. – otpovrnuo je u dahu dovršavajući drhtavim rukama posljednji gutljaj automatuše.


– Na svjež zrak, nudim se za službenog vozača. Volio bih vam radije u eksterijeru postaviti važno, vjerojatno najvažnije pitanje. – zaintrigirao sam sugovornika, željan čuti redovničke misli.

– Idemo na pet minuta, ako je najvažnije. – prihvatio je i krajnjim na-porom uputio ostatke svojega nekada moćnog osmijeha. Odgurao sam kolica s fra Vjekoslavom do staklenih ulaznih vrata, nalik jadranskom ho-telskom predvorju, s nekoliko stuba dobrodošlice.

– Hoće li vam smetati ako zapalim? – samom sebi zazvučao sam po-put najvećeg nikotinskog ovisnika, iako je kutija cigareta znala potrajati i tjedan dana. Možda trenutak nije bio idealan, ali rodio je snažnu želju za uvlačenjem dima iz prohladnosti večeri u toplinu pluća.

– Pretpostavljam da to nije najvažnije pitanje, samo izvolite. – cinično je prokomentirao redovnik. Plamen upaljača obasjao je zimzeleno drveće između samostanskoga pročelja i crkve s druge strane perivoja.

– Fra Vjekoslave, znam da proživljavate tešku bitku s bolešću. Kopni li vjera u tim trenucima? Čini li vam se uzaludnim živjeti? – između dva uvlačenja ciga-retnoga filtera iznio sam ono što mori čovječanstvo od postanka svijeta i vijeka.

– Iz vašeg pitanja teško je razabrati jeste li uopće vjernik. Bolest je gole-ma kušnja. Osobito ova koja napada najdragocjenije što čovjek ima, mož-dane stanice. Uzima sjećanje, pamćenje. Ali svejedno, ni jedne sekunde nisam posumnjao. U smisao. U Boga. Ljepotu. Dar. Zamislite kakvu privi-legiranost imamo, kako malena šansa postoji da se uopće nađemo i ugle-damo veličanstvenost postanka, bivanja. Zar je uopće moguće uzaludno živjeti? – razbuđen kavom oraspoložio se fra Vjekoslav, i prođoše mi mi-slima njegova rado slušana predavanja.

– Vjernik sam. No ima situacija kada doista posumnjam, svađajući se s Bogom, ne shvaćajući kako dopušta tjeskobe, patnju, tuge. Sve bi nekako moralo biti jednostavnije. – nadodah na franjevačku poslanicu.

– Jača nas Gospodin tako. Eto, u nekoliko mjeseci završio sam u koli-cima, od proljeća do zime nemam više svojih koraka. I blagoslivljam Sve-višnjega što mi je i to oduzeo jer nije ni bilo moje. Nisam zaslužio ni onaj prvi korak, a prošao sam ih milijun. – s redovnikovim riječima i prve pa-hulje dotaknule su asfaltno tlo ispred nas. Zaklonjeni, snijegom zaustav-ljeni u potencijalnoj šetnji, pružali smo dlanove, dopuštajući tabletićastim grudicama otopiti se između prstiju.

– Je li, po toj logici, ljepše živjeti u neznanju, pa i nepostojanju, ne zna-jući što se sve propušta udisanjem ovozemaljskoga zraka? – tražio sam dodatno pojašnjenje.


– Slutim, mladiću, kada bi se naš kratki razgovor produljio, došli bi-smo do borbe s posljedicama grijeha. One su vas vjerojatno i nagnale da započnemo konverzaciju. Ljudski padovi nisu razlog bježanja u tamu ili prizivanja nemogućnosti povratka na početnu točku putovanja. Božja nas je volja dovela na ove staze, valja ih poravnati prije novoga susreta. A boli me, boli toliko da ne spavam noćima, nisam vjerovao da može bolest tako gadno udariti. Ali što je moja bol prema njegovoj ljubavi, milosti izlječenja u onostranosti. – pomalo pjesnički, usklađen s bijelom prirodnom poja-vom, sve tišeg glasa, recitirao je fra Vjekoslav.

Poželio sam zapaliti i drugu cigaretu, no predomislih se. Reflektori upereni u crkveni toranj otkrivali su veličinu i brzinu snježnih padalina. Doimalo se kao da putujemo kroz vrijeme i prostor, onaj osjećaj paralel-nih, susjednih vlakova, kada putnik na željezničkoj stanici i ne shvati čija kompozicija odlazi s perona, njegova ili susjedna. Zurio sam u redovnikov optimizam. Oči su mu i dalje svijetlile, ostajući onim istinskim, prepoznat-ljivim tragom, kada su već kemoterapije odnijele vlasi i smanjile obraze.

– Posljedice grijeha su posebna priča. Ne poričem. No svejedno ostaje pomalo nerazjašnjeno pitanje smisla. Imate malo više od sedamdeset go-dina. Naviještate skoro pola stoljeća evanđelje, zavjetovani, pomažete si-romašnima i potrebitima, propovijedate ljubav... Ali, je li vrijedilo? – boc-nuo sam još jednom vapijući čuti redovničku misao.

– Vrijedilo. Isplatilo. Ljudska mjera, tako ograničena, ništavna. Što bi-ste, da odgovorim: ne, nije vrijedilo, nije se isplatilo? Sada, izmučen lije-kovima, kada ostajem pola čovjeka, upravo sada treba kriknuti: hvala ti, Bože, i na toj čaši. Ona je tako njegoševski gorka, žučna, ali je istodobno i medna. Velika je vjera davati, s pouzdanjem da će još više biti primlje-no. Ali kako da nevjernog Tomu uvjerim da ništa nije uzaludno, ni ovaj snijeg, razgovor, noć u kojoj ćemo usnuti, probuđeno jutro, euharistija... Svakodnevno možemo slaviti spomen Kristove muke i uskrsnuća. Mi, jad-ni, a voljeni ljudi, Božja stvorenja. Unatoč svim grijesima, ranjenim srci-ma, nepoštivanjima bližnjih, psovkama, sumnjama, strahovima, zovemo se i jesmo djeca Božja. Ma ima li što veće od toga, mladiću? – zanio se fra Vjekoslav, i vjerojatno je boja i snaga glasa otkrila lokaciju našega borav-ka jer se u vidnom polju ukazao fra Siniša.

– A tu ste, već sam se uplašio da se nešto nije dogodilo. Što se smrzava-te, uđite unutra. – odrješitim glasom, zabrinut za zdravlje starijega subra-ta, zapovjedio je pridošli franjevac.


– Imali smo važna pitanja razriješiti, a i valjalo je dočekati snijeg kako dolikuje. – namignuo mi je fra Vjekoslav i više se, u nazočnosti treće osobe, nisam usudio proturječiti, nadovezati, uostalom, rekao je pet minuta, a ispalo je mnogo duže, iako nisam pogledavao na sat tijekom razgovora.

Jedan telefonski poziv omogućio je makar načeti sve što me mjeseci-ma mučilo, još otkako je stric preminuo, izmučen istovjetnom dijagno-zom kao fra Vjekoslav, mučilo i u svim drugim profesionalnim i privat-nim životnim sferama.

– Sutra možemo nastaviti našu priču, želim vam mirnu noć. I ne sum-njajte u snove. – pozdravio se sugovornik iz snježne noći i zajedno s fra Sinišom nestao u onom beskrajnom hodniku koji od automata za kavu vodi prema redovničkim sobama.

***Sljedećeg jutra, zabijeljenog snijegom, priljubljenoga uz prozore, kre-

nuo sam ususret drugom danu zaručničkoga tečaja. Nasmijah se spoznaji da fra Vjekoslav nije ni pitao što uopće radim u samostanskim prostori-jama iako je vjerojatno pretpostavljao razlog mojega boravka. Ili mu nije bilo ni važno. Promenada je ionako vladala danonoćno, neumorna poput aparata za kavu. Došao sam do predvorja promatrajući mjesto gdje se od-vijao spontani razgovor. Tamo su sada stajali drugi nikotinski zaljubljenici.

Uđoh u veliku dvoranu, zapljusnuo me miris dogorijevajućega voska. Najveća svijeća koju sam ikad vidio gorjela je nasred parketa, između pra-znih samtenih stolica. Njezin plamen dizao se visoko, a dim uvlačio među sve pore drvetom obloženih zidova.

– Noćas je u snu umro fra Vjekoslav. Eto, s vama je dočekao prvi ovo-sezonski, a posljednji životni snijeg. – prišapnuo je fra Siniša, i više nikad, nakon vijesti za koju ljudi kažu tužna, a valjalo bi da bude radosna, ni-sam posumnjao u snove. Baš kako je i glasoviti pokojnik zatražio u svojoj usmenoj oporuci oproštaja s noćnim neznancem. Uz njegovu kavu, moju cigaretu. Kao u snu.


Smiljana ŠundeZagreb

Božić u Pasičini

Lipanj 2008., Franjevački samostan u Makarskoj. Prijateljski posjet fra Karlu Jurišiću (1918.), dugogodišnjem profesoru crkvene povijesti na ma-karskoj Franjevačkoj teologiji. Kazujem mu kako sam prekjučer bila u Grnčaniku poviše Ploča.

– Napravili su do gori novu cestu. Znadete li di je to? – pitam. – Znaden, znan di je. Kako ne bi zna! Unda znači da ti nisan kaživa

kako je gori bilo?– Šta? Kada je bilo? Niste mi o Grnčaniku ništa kaživali, ništa ne znan.– Evo šta je. Ideju za tu cestu da je jedan fratar, davno. Ja san gori odija

1950-ih, kao mlad fratar. Mene fra Karlo Nola, ondašnji provincijal, Pod-goranin, postavio za gvardijana u Zaostrog, što mi nije bilo drago, ali mora san privatit iz poslušnosti. I šta ćeš ti vidit, bila je zima i brale se masline. A rodile te godine masline ka nikad do tada. I brali mi svi masline, nije to bilo čekanja, svi brali. Udri, beri! Jer šta ćeš ako okrene kiša, je li? Naš-li smo još nikoliko judi ozgar iz Zagore za brat, oni su dolazili doli zara-dit koji litar uja, za priranit se. Mi brali, a časne kupile masline. Bilo toga puno. Ja bi svaki dan otiša brat, kako se tada odilo, u habitu. Pa raspara habit. Šta ću sad? I unda odlučija da ne ću više tako, nego nabavija radno odijelo, trliš, pa tako odija brat, verat se po maslinan. Fratar u trlišu, to nije bilo užano u na doba. Brali mi tako nikoliko dana. Kad, evo ti, jedan dan dolazi jedna žena iz Pasičine, to je gori povri Brista, gori di je sa ta nova cesta. Došla u samostan da će platit misu za nikoga svoga. I pita ona da di je gvardijan. Kažu njoj da eno ga tamo bere masline. Unda ona, Bože moj, otišla tražit gvardijana. Došla u ogradu, tamo se bere i kupi, svi radu.

Pita: – A di je gvardijan? Ja njoj s masline odgovaran: – Evo me gori! Ja san gvardijan. A ona: – Ajde, đava te odnja, nisi ti gvardijan, ko zna koji si ti i okle si.

Bićeš ti ovde na nadnici!I ona išla daje, traži gvardijana. Šta ću, ja se saša s masline, otiša u sa-

mostan i priobuka se. A nju uputili da ode u samostan, da je gvardijan


sada tamo. Kad ona došla, vidila mene, da san ja isti oni koji je bija na ma-slini, kaže: – Ajme meni, jadna ti san! Oprosti mi, oče gvardijane, što san ti ono rekla. Nisan ja bidna znala da si ono ti. Mislin, di će gvardijan brat masline, gvardijan je gospodin u kancelariji.

I tako ona meni tute kaže da je ona iz Pasičine, da gori nemadu ni pra-tra ni popa, da nemadu mise ima devet godina, a da bi narod tija da pra-tar dođe. Kažen njoj ja nek se ona lipo vrati doma i neka kaže u selu da je govorila z gvardijanon pa neka oni pošaju koga da se dođe doli dogovorit. I do koji dan doša jedan iz sela, Toma se zva.

– Faljen Isus, oče gvardijane, ja san, oću reć, doša pitat da bi nan doša pratar u selo. Mi smo se tako, oću reć, dogovorili. Jer, metimo, nas poprič-no ima iljadu i sedan stotina pa bi nan, oću reć, triba pratar za reć misu na Božić. Oću reć.

Dogovorimo se mi i ja rečen da ću doć, ali dva-tri dana prid Božić neka pošaju koga po me jer ja ne znan kud triba odit, ne znan put. Tako se mi dogovorimo u koji će dan oni doć po me pa će prinoćit u nas, a su-tradan ćemo rano krenit uzbrdo. Pitan ga ja još da koliko judi bi gori bilo za pričestit se.

– O, oče gvardijane, ima, ima svita. Oću reć, puno ima. Biće za pričest i dvi ijade, oću reć.

Ja isto, za svaki slučaj, pripremin 350 malih i dvaes-tries veliki hostija, pripremin vino, sve što triba. Čekamo mi, čekamo, a nema nji do uvečer kasno. Šta je, da se nije štogod dogodilo?

Ali kaže meni jedna časna: – Ma, kad ti je seljak reka da će doć, on će doć, ne će on svoju poreć. Nego, biće njima neugodno doć u samostan prispavat, da ne šporkaju fratrin lancune. Doće oni ujtru, vidićete.

I fakat, evo ti nji ujtru prija zore. Dvojica su došla. Ja uzeja hostije, uzeja vino, sve uzeja, obuka jedan stari habit, mislin, da ne izderen novi, jer jedno-ga san već bija raspara beruć masline. I da ćemo se uputit, a kaže meni časna: – Ajme, oče gvardijane, di ćete, kako ste se to obukli! Nikako ne smite obuć stari habit! Obucite novi! Judi devet godina nisu vidili fratra pa da sad dođe-te prvi put u starome habitu. Bože, sačuvaj! Obucite novi, najboji koji imate.

Tako ja obuka novi habit, zavrnija ga vako sa strana da mi je lakše odat pa smo tako išli uzbrdo. Na noge, dakako. Ajde, i ajde, i ajde... Daleko je to. Išli smo priko briški Stina. Prođeš jedan vrh, pa se spustiš, pa opet drugi vrh, pa sve tako. Daleko je. Ajde, ajde… Pet uri smo odili. Bija ladan dan, padala sitna kišica sa snigon. Kad su nas ugledali s jednoga brda, došli prid nas. Viču iza svega glasa: – Evo iđuuu.


A na crkvi počela zvona slavit. Slavu što njin dolazi svećenik, prvi put nakon devet godina. Pusto veseje ka smo došli. Svi oće pratru pojubit ruku. Mlado, staro – svi. Smistili me u kuću u glavara Ante. Došli bi uvečer judi iz sela pa bi sidili oko ognjišta. Prida me stavili kožu od koze i straga ništo od kostreti, da se mogu naslonit na zid, jer je sve crno od čađe, da se ne očađavin. A gori su pod gredu obisili sviću u bočici od crnila, biće bija petroj unutra. Slaba je to svića bila, slabo svitilo, moga si samo raspo-znat muško od ženska. Sve čađilo, i svića čađila. I ja tako tute razgovara s judima, o svemu razgovarali.

I bila misa za Božić u crkvi sv. Jurja, mala crkva. Puna crkva svita i još vanka stoju. Pivaju oni božićne pisme, pivaju U se vrime godišća, oni imadu svoju milodiju. A pozvali oni, je li, doće njin pratar, pozvali da njin dođu na veseje jedna grupa iz Umčana, to je z druge strane toga jezera što je bilo doli, uvik zimi poplavjeno. Unda ovi iz Umčana pivaju istu pismu, ali oni ima-du svoju milodiju. Meni to dodijalo, ne moreš to slušat – jedni vako, drugi nako, pa ja zaustavija. Kažen: – Stanite! Čekajte! Ne moremo ovako daje. Vi iz Umčana imate svoju milodiju, a oni ovde iz Pasičine imadu svoju. To zajedno ne more. Nego neka najprvo oni iz Pasičine otpivaju svoje, mi smo ovde došli k njima, je li, nek oni budu prvi. Pa jednu kiticu oni, jednu vi.

I tako oni nastavili pivat – jednu oni, jednu ovi drugi. I bilo lipo. Mili-na. Osta san u selu do Mladinaca, a unda je tribalo odit nazad.

Dan prije dođe meni jedan iz sela: da je on ovo sve zamrsija, da je sve jude okrenija od crkve i da, ako mi je život mil, neka oden iz ovi stopa okle san i doša. Jer ako ne oden, da će me mrak progucat, da ću omrknit, a da ne ću osvanit. Ja kažen da se ja s tin ne slažen, da su judi poslali po me, da je cilo selo tilo da dođen jer nemadu svećenika, a ne može narod tako bez sakramenata i bez misā.

– Čuja si me šta san ti reka, otiđi i više da se nisi vratija. – kaže on meni.Ja se pobunija: – Ne more to tako, druže. Vi udarate na slobodu vjere.

Ako se more na misu odit u Zagrebu i Beogradu i u drugin mistin u Ju-goslaviji, more i ovde. To nije zakonon zabranjeno.

– Ja san ti reka svoje, a ti kako oćeš.Isto ja otiša uvečer ugasit vječno svjetlo, a i tamo je svića bila ona u bo-

čici od crnila. Ugasija i doša u kuću. Kad oni se uvatili za glavu: – Ajme, pratre, kakvi si to! Cili si crn.

Bilo mi je cilo lice crno. Ona svića čađila, a kako san ja púnija za uga-sit sviću, poletila čađa pa sve po meni. Tribalo se opet prisvuć priko glave, skinit habit pa se umivat, prat.


Tako ja otiša, ali nisan istin puten. Nikad ne znaš, nisi siguran. Nego otiša priko Vrgorca. Opet san ima pratnju. Išli smo jednin čamcen po toj vodi što je priplavila poje, to je ko po jezeru. Pa vozu oni između loza i smokava, provlačimo se i sve tako. I došli na drugu stranu te vode. Pa unda uzbrdo prema Vrgorcu. A gori je bija na župi fra Bernardin Kamber, nje-mu su dva brata ubili partizani. Govori on meni kako je opasno i kako san dobro proša. I tako, o svemu mi razgovarali. Vratija san se u Primorje priko zaostroški Stina.

Pet godina san ja odija tako u Pasičinu o Božiću, svake godine bi do-čeka gori i Novu godinu. Jedne godine san na Staru godinu reka misu od Sisveta, što je proti svi pravila liturgijski, ali ja san to prikršija jer drukčije se nije moglo. A jedne godine san krstija 26 ili 36 dice u jednome danu.

Njima je fra Ante Gnječ učinija da se to poje prisuši. On je davno ima ideju da se gori sagradi cesta do kuća u brigu, to što su sa napravili do Grnčanika. Ali isto je mislija i da bi bilo dobro da sađu doli u poje. Neka vidu i razmislu. Pa su sašli. Misto se doli zove Staševica, ne zove se više Pasičina. I sada svi lipo doli živu, misto je dosta bogato, ima svega u poju, sve in u tomu poju uspijeva. E, ali gori je opustilo, gori više nema nikoga. Ne moreš ti jedno i drugo. A gori je starina njiova.

Ko zna, morebit da će svit sada počet odit gori na svoje!

Krunica od crkvicaPUTOPIS


Darko GašparovićRijeka

Sarajevsko hodočašće

Arhetip putovanja upisan je u začetak europske duhovnosti i književ-nosti, od drevna, dakle, helenskoga doba, kao jedna od najjačih trajnih odrednica čovjeka. A već je u polasku upisana želja za povratkom domaji, ona koja je vijala Odiseja deset godina diljem Sredozemlja u stalnoj go-rućoj čežnji za rodnom Itakom. Byronov Childe Harold, obrazac putnika lutalice iz prvih desetljeća 19. stoljeća, potuca se poput njegova roman-tičnoga pisca mnogim zemljama i morima, dirljivo se opraštajući od do-movine u koju se nikad neće vratiti. Evo završnih stihova u prepjevu Pe-tra Preradovića:

Zbogom! Zbogom! – Rodni žali Već s'otimlju oku mom; Ono sunce gdje zapada, Tamo je i nama poć'; Teb' i njemu s Bogom sada, Domovino, laku noć!Stotinjak godina kasnije ispjeva naš Fran Galović hrvatsku repliku, svoj

Childe Harold: Šuti, noćno nebo! – Zbogom, zemljo draga! Gubiš se ko lijepa, izginula sjena, Koju nikad neću ugledati ja!Hodočašće je posebno putovanje. Hodočasnik kreće prema posvećenu

cilju ne iz potrebe pustolovna duha za stalnim otkrivanjem novih ozemlja, mora i uzbudljivih doživljaja koja bi ga trebala izvući iz monotona života i dosadne svakodnevice, već da bi se očistio od grijeha, duševno osvježio i duhovno okrijepio. Obrazac takva hodočasnika nalazimo u operi Richar-da Wagnera Tannhäuser, gdje glavni lik, nakon što je pao u požudu i blud, odlazi u Rim k papi ne bi li okajao grijehe i zadobio oproštenje i milost.

Sad je poziv na hodočašće došao iz Bosne i Hercegovine. Čim je papa Franjo početkom veljače 2015. obznanio da će u lipnju posjetiti Sarajevo, s nakanom da »ojača napore u osnaživanju bratskih odnosa u BiH koja


je do prije dva desetljeća bila pogođena ratom«, odmah odlučih da ću i ja krenuti.

Uđosmo u Bosnu autobusom u petak 5. lipnja godine Gospodnje 2015. preko mosta koji dijeli Slavonski i Bosanski Brod. Više sam puta tim mostom prelazio u prošlim desetljećima i uvijek bih ga osjetio više kao razdjelnicu dvaju svjetova negoli državnu granicu. Doista, višesto-ljetna je osmanska vladavina posvuda u Bosni i Hercegovini ostavila sve do danas duboke tragove civilizacijske i kulturološke dominacije islama, premda je prošlo gotovo stoljeće i po od nestanka turske vlasti. Slavonski je Brod, kao i cijela Slavonija, neka vrsta mini inačice srednjoeuropsko-ga ozračja, dok Bosanski Brod diše zatomljenim duhom Istoka. Ulaskom na teritorij BiH odmah se uoči razlika u odnosu na još donedavno stanje. Tada na tabli stajaše Српски Брод, a sad samo Brod (nije Bosanski, ali ni Srpski!), a prvu zastavu Republike Srpske ugledasmo tek stotinjak meta-ra poslije graničnoga prijelaza, pred nekom neuglednom robnom kućom.

Dugo traje put do Sarajeva, no prekrasno vrijeme i žuđeni cilj čine ga kraćim. Usputne postaje jedva zapažam, sav utonuo u meditaciju susreta s Franjom. Tek se načas trgnuh kad zapazih smjerokaz s natpisom Vareš. Poslah bezglasnu molitvicu svojoj pokojnoj majci, koja je tamo proživje-la djetinjstvo i početak mladenaštva. Kako je to došlo da ono što u mome djetinjstvu bijaše toliko blizu i živo, sad je daleko i mrtvo?! Majčica dugo već počiva na Mirogoju, a da za života desetljećima nije stigla do svoga zavičaja za kojim je čeznula, a i ja eto samo nadaleko prolazim, i sve slutim da ga nikad više vidjeti ne ću. Od sudbine ne možeš pobjeći, pa i to je neg-dje u promisli Svevišnjega, za dobro što ga čovjek u svojoj ograničenosti ne može dokučiti.

Kasnoga poslijepodneva uđosmo u grad i prođosmo kroza nj. Naviru sjećanja, vozimo se mimo Miljacke, prepoznam Marin dvor, sve uokolo diše nestvarnom, urednom ljepotom i miriše mirom. Zar to je grad o ko-jemu stalno čitamo da pun je antagonizama, da nije više što je nekoć dav-no bio? Nije li samo iluzija? Ili pak dopire to ovamo, već sad, dobri duh pape Franje, šireći nezaustavljivo ozračje općega razumijevanja, milosti i radosti?

Kretanje je već rano izjutra prema stadionu Koševo gdje će se odr-žati euharistijsko slavlje kao središnji događaj papinog kratkog posjeta. Sve protječe u dobro znanu hodočasničkome duhu. Golemo mnoštvo hodi mirno i sabrano, nigdje gužve ni galame, kao da je svatko sabran u sebi, a istodobno živi zajedništvo sa svom sabranom braćom i sestrama.


Pod nama zemlja bosanska, nad nama modro nebo božansko, bez tračka oblaka, i žarko sunce. Prelistavam na brzinu stranice Katoličkoga tjedni-ka Vrhbosanske nadbiskupije: očekuje se ukupno 65 tisuća hodočasnika, od čega polovica iz BiH, potom ne puno manje iz Hrvatske. Upada u oči žalosno malen broj vjernika iz Banjolučke biskupije, što više nego zorno dokazuje opravdanost stalnih vapaja i upozorenja biskupa mons. dr. Franje Komarice da je katoličko, a to znači hrvatsko, pučanstvo na tome prosto-ru poslije rata od 1992. do 1995. svedeno na trećinu. No tko za to od bje-losvjetskih moćnika, uvaljanih u svoje silne materijalne dobiti i sinekure, uopće haje. Što je njima najmanji među trima, mada izvorno autohton, narod na vjetrometini vječita »tamnoga vilajeta«? No, ulaskom na stadi-on pojavi se radost, uskrsnu nada.

Mlade volonterke i volonteri (ukupno ih bijaše 800) posvuda su kan-da se umnažaju, svima na usluzi, dijele vodiče, dobacuju hodočasnicima bočice s vodom, stadion se puni da bi uoči dolaska pape bio krcat. Veli-čanstveni kor sastavljen od četrdesetak zborova iz svih bosanskohercego-vačkih i nekoliko hrvatskih (nad)biskupija, njih ukupno više od tisuću i po pjevača, iz svega glasa pjeva poznate hrvatske crkvene pjesme, među njima je i izvrsni Ekumenski muški zbor beogradske katedrale, uz moćnu pratnju Puhačkoga orkestra Oružanih snaga BiH. Veličanstven doživljaj! A kad iz pjevačkih grla zaori Rajska Djevo, kraljice Hrvata, nad nama se otvori nebo. Tko je to bio mogao zamisliti i u najluđemu snu: Hrvatska u srcu Bosne! Pogled mi luta po mnoštvu. Grupica Kineza razvila barjak komunističke Kine, svi u rukama drže zastavice svoje države, najmnogo-ljudnije na svijetu, iza njih ukrajinska i litvanska, pa poljska zastava, a eno se i hrvatska ponosno objavi, pa nestane i opet se uzdigne, i tako to traje sve do papinog ulaska, kad se na zahtjev spikera sve zastave spuste i ostanu tako nevidljive sve do kraja euharistijskoga slavlja. Čudesna disciplina, da li iz poštovanja prema svetomu činu ili pak svijesti da mu ne priliče nika-kve insignije osim onih sakralnih, svejedno. Tek dodan je još jedan lijep detalj u opću sliku dostojanstvena sklada.

Dolazak Franje našega doba, koji se u papamobilu provezao među mnoštvom, dočekan je pravom eksplozijom oduševljenja, koje je gdjeg-dje bilo prešlo u ekstazu. Bijah na jedva desetak metara od njega kad nas je blagoslovio i taj je trenutak ostao zavazda utisnut u memorijsku karticu moga uma. Sa znacima jedva zamjetljiva umora na licu, mahao je i bla-gosiljao vjernike, i učini mi se da to nije tek pozdrav anonimnoj ljudskoj gomili, već da je upućen izravno svakome nazočnom pojedincu. Kao da


nam je, mimikom i gestama, poručivao: »Zbog tebe i za tebe sam, prija-telju, došao!« Tad oćutjeh, tvarno, ono što sam čitajući ga i slušajući po-sredstvom medija već znao: da papa Franjo, kad se obraća čovječanstvu, zapravo govori izravno svakome čovjeku, da je njegova poruka vazda isto-dobno i univerzalna i personalna. Njegov neopisivo blagi, površno gleda-jući nezainteresirani, »Mir vama!« uđe u svijest poput nježne zrake umilna svjetla što usred strašne žege razgali i osvježi duh i dušu. Potom… potom poteče rijeka duhovnih vibracija što su se prelijevale s oltara na vjernike, da bi se umnožene vraćale natrag izvoru u liku dobroga pape Franje. Teško da postoji jači duhovni doživljaj od te duhovne sinergije koju osjetiš u tim prigodama i takvim susretima. U pohodima Hrvatskoj sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. služili su misu i propovijedali hrvatski. Franjo je misu služio na latinskome, a propovijed održao na talijanskome, i ništa to nije smetalo jer govor je vjere i duha univerzalan. Otkako je Duh udahnuo u apostole umijeće govorenja jezika, taj se dar održao u posebnim prilika-ma susreta s metafizičkim i svetim. I osjetih ga opet u punini na Koševu, u Sarajevu, u zemlji Bosni, i zaplaka mi duša od radosti.

Sve kasnije – susret sa svećenicima, redovnicama i redovnicima te bo-goslovima u sarajevskoj katedrali, ekumenski međureligijski susret s tri-stotinjak predstavnika islamske, pravoslavne, židovske i katoličke zajedni-ce u BiH, napokon susret s mladima – prekrasno upotpuni taj jedinstven doživljaj. Posvuda opet uzoran red, ljepota stapanja ljudi i prirode, upravo fizički opipljivo strujanje mira i dobra. I prođe dan, dođe večer, vrijeme za povratak, u sabranosti i molitvi.

Na povratku bijaše blažena i posvećena noć poslije jedinstvena dana, ponesenost djelića ozračja čudesnoga zajedništva iz zemlje Bosne, pono-sne i nesretne. Koja je, eto, bar na dan postala blagoslovljenom i sretnom.


Vera GrgacNovaki Bistranski

Bistranskim krajem

(razmišljanja o vremenu u vremenu)

Pronašli su ovdje kamenu sjekiru i udarač (kladivec), ostatke prahisto-rije u Novakima Bistranskim. Pronašli su i rimsku nadgrobnu stelu koju je spustila vododerina potokom s brijega u dolinu poslije oblakoderine. I jedno i drugo mještani s plebanušem1 odnesoše u Zagreb, tamo prikazano stoji i danas. Novaki, uz ostala bistranska mjesta, oduvijek su na velikom posjedu Bistra, Bistra i njezin patron sveti Nikola… I nekad i danas. Bi-stra je i potok, potok je bistar. I nekad i danas. Kada i kako je potekao, ne pamti nitko; tko mu je nadjenuo ime, ne pamti nitko, ni po predaji ni po zapisu. Voda je to hladna, brza i bistra, svjedočimo s koljena na koljeno. Nad ravnicom uz vodu Krapinu promeniraju brežuljci: Novačak, Sraki-ne, Zakušnica i Kameniti svati, Stare jame, Dubovec, Cerje, Belčić brijeg, Šija… stapajući se u Medvednicu. Najviši vrh je Sljeme, iz kojega izviru potoci bistre vode. Voda s visina u ravnici se ulijeva u Krapinu, koja se pak zajedno s Batinom, Rekom, Velikom Rekom, Krapinčicom, Kostelinom, Horvackom te Sutlom sjedinjuje ispod Susedgradske gradine s vodom sav-skom. Prošla je ovim krajem rimska sandala, ostaviše kosti i nadgrobnu stelu… Možda tu bijaše grad, danas je naselje Novaki, Bistra, Park prirode Medvednica… Možda tu bijaše villa rustica,2 tko li će je otkopati?! Ispod stele zacijelo ostaše kosti. Tko li će ih otkopati, danas nitko ne želi kopati! Ostale su i duše. Sve to pobuđuje strast odgonetača tajni. Pogled u vrijeme i kroz vrijeme mnogo nudi… Reliquiae reliquiarum3 i ljudi… I zrak ovdje hrani. Kolike tajne. Tko li će ih upoznati, otkriti, zapisati za buduća poko-ljenja? Želi li to danas tko, treba li to kome? Tajne se ne otkrivaju svakome,

1 (reg.) župnik2 (lat.) seosko gospodarstvo, ladanjska vila3 (lat.) ostaci ostataka


osobito ne onima bez ljubavi, znanja… Zub vremena svakodnevno odu-zima, pa je osobito važno čuvati baštinu koju nam svijet okrutno otimlje. U vječitoj žurbi, u trci s vremenom prestajemo misliti, vrijeme mjerimo tek daljinom uspomena; ako ne ostane zapis, slijedi zaborav. Zapis koje-ga je ljeta 1209. poslao kralj Andrija II. zagrebačkome županu Vratislavu, kojim mu vraća ranije oduzeti posjed, poručuje:

Budući da tijekom godina i vremena zaborav iz ljudskoga života mnogo toga izbriše, razum stoga nalaže, u potrazi za istinom i u brizi za buduće događaje, da se zapiše i crnim mastilom sačuva od zaborava ono što se u pameti ne može čuvati.

Zapisao magister Toma, kraljev dvorski kancelar, godine od utjelovlje-nja Gospodinova 1209.

Zapisao je magister Toma predium nomine4 Bistra, na kojem je župan već sagradio crkvu sv. Nikole u Poljanici. Od najstarijih vremena, od naj-starijih zapisa – crkva, a crkvu su sagradili ljudi, crkva su ljudi… Crkva na uzvisini najprije drvena, potom od 1631. ljeta od kamena i cigle. Bi-stra, prostor između gore i vode, omeđen Medvednicom na istoku, rije-kom Krapinom na zapadu, Susedgradom na jugu, a stubičkim posjedom na sjeveru, ili kako je zapisano u Povelji:

Prva međa imanja Poljanica (Poloniza), gdje je gore spomenuti župan Vratislav izgradio crkvu sv. Nikole. Nalazi se na zapadnoj strani, gdje je ri-jeka koja se zove Krapina, a odande se pruža do potoka koji se zove Ded Po-tok (riuum Ded potoka nomine),5 što se spušta s brda Vrsi (de monte Ursi) i tu se odvaja od zemlje njegove braće. Petar, brat župana Vratislava, po-sjeduje imanje koje se zove Lucenik (predium nomine Lucenik),6 niže međa gore spomenutog Sv. Nikole. Dobruša, pak i Berislav, braća župana Vrati-slava, imaju imanje koje se zove Bistra (predium nomine Bistra), čija međa počinje pokraj Krapine i prostire se sve do potoka Jerana (riuum Jerana), a odande se penje sve do brda Vrsi.7

Nešto kasnije u naseljima su sagradili kapele: sv. Križa u Jakovlju, sv. Doroteje između Jakovlja i Bistre, sv. Josipa u Oršićevom dvorcu u Gornjoj Bistri, sv. Marije Magdalene između Gornje Bistre i Poljanice, sv. Benedik-

4 (lat.) naziv imanja5 (lat.) potok između Bistre i Jakovlja6 Župna crkva u Bistri spomenuta je 1334. pod nazivom ecclesia sancti Nicolai in Lubenik.

Posjed Lubenik dobio je ime po potoku Lubeniku.7 Hrvatsko zagorje, Časopis za kulturu, br. 3-4, Krapina, prosinac 2007. (prijevod s latin-

skog: mr. sc. Branko Čičko)


ta u jarku Polanščak, Presvetog Srca Isusovoga kod groblja u Poljanici, sv. Vendelina u Dolnjoj Bistri, sv. Stjepana u Bukovju, sv. Roka u Novakima, sv. Ivana Krstitelja u Jablanovcu, Marije Pomoćnice u Ivancu Bistranskom.

Osamstoljetna župa koja se spominje u prvom popisu župa zagrebačke biskupije 1334. podijeljena je dva puta. Prvi put 1781. kada se dva krajnja sjeverna mjesta, Jakovlje i Kraljev Vrh, s pripadajućim kapelama odijeli-še u novu Župu Sveta tri kralja, a drugi put 2005. od dva južna naselja, Ivanca i Jablanovca, formirana je Župa Marije Pomoćnice. Danas, dakle, bistransku faru čini šest mjesta. Naš patron i zaštitnik i nekad i danas sve-ti je Nikola biskup.

I ostadoše zapisi mnogi. Petar Berke, kapelan bistrički, zapisa u knji-žici, tiskanoj u Zagrebu 1765. pod naslovom Kinch oszebuini / szlavnoga Orszaga horvatczkoga / To jeszt: / Chudnovita pripechenya, y / oszebuine Milosche, / Kotere pri chudnovitom / kipu / Marie / Bisztrichke / Visse vre let sze szkasuju, / z-kratkum od Kipa ovoga Historium, / y hasznovitem na-vukom, pobosnem / putnikom Marianszkem / Na veksse nyihovo razvesze-lenyje, / po nevrednom negda Meszta ovoga / Kapellanu / Petru Berke / na pervo posztavlene, kako i puk bistranski dolazi u Mariju Bistricu i tako stoljećima do danas, klečeći oko oltara, zahvaljuje Mariji. I plebanuši bi-stranski umakaše pera u tintu i ostadoše zapisi. U zapisima opisi, popisi, zbrajanja, oduzimanja, prepisivanja, popisivanja, dopisivanja – taloženje povijesti. Pisali su latinski, potom »horvacki«, govorili kajkavski. Bistra, i onda i danas, na vratima je Hrvatskoga zagorja, u dijagonali od Susedgra-da do Oršićevih dvora. Na uzvisini odolijevaju još vremenu kameni ostaci Susedgrada gledajući na sjedinjene vode Krapine, Sutle i Save. Susedgrad napušten, zapušten, porušen, kamen na kamenu još krije tajne… Ostao je zapis tintom, legenda u narodu, okrutni Ferencz Tahy, lex prime noctis…8 Danas tek bršljan ovija stijenje koje stenje za olujnih noći, ali odolijeva stoljećima i znatiželjniku će podariti pripovijest gordu i tužnu, vremenitu i bremenitu, ogoljelu dušu… Prizor nevjerojatan!

Kraj bistranski stoljećima nadvisuju Kameniti svati, stijene kamenite, okamine opjevane gledaju Bistru i Hrvatsko zagorje. Gledam ih svakod-nevno s prozora, u naše vrijeme postaviše uz stijene veliki križ. U Bistri obitavalište je grofova Oršić, kolatora župe. Kao i u Stubici stoje gradovi-dvorci, čuvana, njegovana, uporabna zdanja, u kojima obitelji grofova Or-sich de Slavetich obitavaše nekoliko stoljeća. U župnoj matrikuli zapisao

8 (lat.) pravo prve noći po kojem plemić ima pravo spavati prvu bračnu noć s mladenkom


je plebanuš Lovrenc Dollachky, a poslije navodi Jakob Czerovzky najmre Letto 1797. dana 26. Martiuša vu knjigi kerstjenih nahadjam, pokojnoga Franca I. Cara Auštrijanskoga sa svojum Tovarušicum, kano kume zapisa-ne i sudim da prespomenute dve osobe kano kumovi retko gde, ali more biti nigdi u celoj Horvackoj zapisane nahadjaju se. Knjiga anda kerstjenih fare Bistranske, ztem pravično ponositi se more, kano i celo ovo mesto, dase je takovo dete ovde porodilo, kojemu isti najvekši Vladar i Car za kuma jest bil. To pako odete je bilo Franc sin Nepomuka grofa Oršića, vlastelina grada Bistre, koj potlam u Rimu Theologiju je izveršil, potlam bil Plebanuš Krapin-ski, i najzadnič kanonik Stolne Crkve Zagrebačke, gde takodjer vu toj Časti iz ovog sveta preminul je.9 (Barem ne do 1850.)

I grofica Josipa Orsich rođena Zichy napisala je ovdje na Bistri, u gra-du Bistra, prvi hrvatski veterinarski priručnik na kajkavici, Betegujuche sivine / vrachitel / to jeszt / szuprot vszakojachkomu / sivinszkomu betegu hazsnovita, / vnogo puti probuvana ter / iszitinszka znaidena / vrachtva / iz vszakojachkeh knig zvelikum / marlivosztium zebrana, na horvaczki / jezik obernyena, ter / od jednoga / obchinszke vszega orszaga, navlasztito / pako sziromahov haszni Lyubitela na / szvetlo dana / v Zagrebu / stampana po Antonu Jandera, / letto 1772.

I obrnuše se vremena i običaji. Tinta je dostupna svima, rijetkima slu-ži… Upleteni u svjetsku mrežu odričemo se vrijednosti koje nas stoljeći-ma obilježavahu. Odričemo se materinske kajkavice, a svijet joj ove godine dodijelio jedinstveni kod. Zidine naših dana sve nas više udaljuju. Osta-de još pokoji temeljni kamen potočnih mlinova. U Novakima, na poto-ku Novačak osam mlinova na udaljenosti od jednog kilometra: Đurinov, Lackovićev, Maurovićev, Lojnčarov, Puzjakov, Sedakov, Bertakov, Kolarov. Zadnji i posljednji, Kolarov, odolijeva još vremenu. Do sredine prošloga stoljeća svi su danonoćno mljeli, osobito u dane kad je potok bio bogat vodom, u proljeće i jesen; ljeti samo ako bi oblak poslao kišu. Zimi mlin-sko kolo bješe okovano ledom, ljeti rasušeno suncem. Nestali su kolovrati, tkalački stanovi, tkalje, prelje, polja konoplje i lana. Čuvamo tek usmenu predaju, sjećanja, poneki zapis, škrinje i ruho domaće.

Naša župna crkva sv. Nikole biskupa i kapele po mjestima tijekom proš-lih stoljeća dograđivane su, obnavljane, oslikavane, restaurirane poštujući

9 Knjiga Spomenka vrednih Fare Bistranske 1850. i sledeče godine pisana po Jakobu Cze-rovzky župniku mesta


zatečeno, poštujući kosti u i oko crkve – requiescant in pace10 – poštujući zapise dok sjećanja blijede i nestaju baš kao što zapisa magister Toma A. D. MCCIX.:11

Bistra je naš koren vu zemle i na zemle, naša dedovina, tu smo rojeni, tu su duše naše pokojnikov i naše duše, tu je naše detinstve, naša prva škola, naš Sveti Mikula, Bistra je naša zavičajna zaliha ka se nesme i nemore potrošiti… Zazvonil je pristup: In nomine Patris et Filio et Spiritus Sancti,12 pleba-

nuš znamen križa diela, Introibo ad altarem Dei.13 Amen, pobožne puk otpovieda.

Jošče bi vam čude tega imala za povedati, ali počela je meša, sveti čin! Muoramo se rezijti…

10(lat.) počivali u miru11 (lat.) godine Gospodnje 1209.12(lat.) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga13(lat.) pristupit ću k Božjem žrtveniku


Nives OpačićZagreb

Krunica od otočnih crkvica (uz poneku poluotočnu)

Za Marca Chagalla i njegove lebdeće crkve, gradiće, ljubavnike, gusla-če na krovovima, krave svirače, seoske svadbe tada još nisam znala. No prizori s njegovih slika samo su se navezali na perspektivu ni na nebu ni na zemlji (i na nebu i na zemlji) koju sam u svojem rasteru već imala. Jer sam nešto od toga i vidjela uživo. I to ne samo krajičkom oka nego sam takav prizor nekoliko godina i gledala. Pomno. Svakodnevno. S bašćanske oblutačke plaže. Crkvica sv. Ivana na istoimenom groblju kao da je bila na pola puta između zemlje i neba. Takva se činila djetinjim očima koje su netom izronile iz mora. Žuta crkvica kao da se otrgnula od zemlje i hita u naručaj svojemu nebeskom svecu zaštitniku. Kad je ta krčka grobljanska crkvica počela lebdjeti, malo-pomalo stale su joj se pridruživati i ostale. Bez logike i reda budnih, valjda po nekoj dubljoj nespoznatoj zakonito-sti. Satkale su tako jednu nisku od tih malih narodskih zdanja, podignutih spretnim rukama i iskustvom pučkih graditelja, koja su mi s vremenom postala čisla jedne drage hrvatske brojanice, ružarija, krunice. Od svako-jakih se materijala mogu izraditi krunice. I skupe i jeftine vise u slapovima suvenirnica i improviziranih štandova po hodočasničkim svetištima. Ne volim nikakvu vrevu nego mir i samo mir. Onaj što ga pružaju ta drevna zdanja, spuštena kao u bajkama ili legendama na najnevjerojatnija mje-sta, na vrhunce do kojih ni koze više ne kroče, a nekoć su se do njih pe-njali i ljudi. Za pokoru, zbog zavjeta? Svi su mi ti sveti Ivani, Mikuli, An-toni, Martini, Klementi, Vidi, Filipi i Jakovi, Donati i Krševani, sve Marije i Fuske, Lucije i Cecilije zaplesali u onom jedinstvenom (kranjčevićevski krasno opjevanom) trenutku »iza spuštenijeh trepavica«, kada se osjećam potpuno »među svojima«. Ta mala kamena zdanja, makar i ruševna, ma-kar već i napola srušena, uvijek će mi ostati draža kao nešto naše, hrvat-sko, nego sve moderne velebne hladne crkve betonare zajedno.


Znam cijeniti raskoš što je pruža taj blaženi ladanjski trenutak kad me ništa ne boli, kad ništa ne moram, kad mogu udobno ležati u hladovini pod borom u društvu cvrčaka, vjeverica i stalne igre valića i vjetrića, pa sklopim oči, a u glavi mi se poput kaleidoskopa zakovitla taj čudesni ko-loplet rasplesanih crkvica bez slijeda i reda, nastupi neka iznenadna in-ventura (moje glave) bez inspekcije, i ja krećem na još jedno putovanje ne mičući se. Koja će prva izroniti? Evo je! Uski i elegantni, na starohrvatski način bočno plitkim nišama izbrazdani Sv. Mihajlo (8./9. st.) na brežulj-ku Gorici kod Stona, s pogledom na solanu, nekoć toli važnu za gradsku blagajnu. Penjući se prema njemu, putem sam srela jednu kornjaču, veliku čančaru, koja mu je također krenula u posjet. Onomad sam se do Sv. Mi-hajla popela u društvu jedne kornjače, danas više zacijelo ne bih ni kor-njačinim korakom. No rekoh solana, pa mi je odmah pred očima iskrsnuo Sv. Križ (11. st.) u Ninu, najmanja katedrala na svijetu, i on tijesno pove-zan sa soli i solanom. Blještavilo tih bijelih polja kao da se nalijepilo i na zidove ninske crkve. Kupujem samo domaću morsku sol. Znam da je to, uz tolike uvozne, tek kap u moru, no i more nam kap po kap daje začin da nam hrana ne obljutavi. Sol je nekoć, uz duhan, bila državni monopol, u nekim zemljama (Italija) to je i danas. Država ga nadzire u svojim ma-lim trafikama Sali e Tabacchi. Sol je dala ime i Solinama na Krku. Ondje se brala sol u plitkom Solinskom zaljevu, a Sv. Filip i Jakov (1382.), i sami dobro zaštićeni vegetacijom cijele godine te samo zimski znalci znaju da su ondje, malo bi zažmirili na taj državni monopol, pa su još i u 20. st. žene na leđima nosile sol u Slavoniju u zamjenu za brašno. Žene, jer ni mazge ne bi toliko izdurale. Da ublaže bolove u leđima, ne bi im pomoglo ni valjanje po crnom (naravno ljekovitom) blatu na obližnjim Melinama. Crkvica sv. Klementa na samoj obali u Klimnu (kojemu je dala i ime) da-leki je odjek svečeva mučeništva na Krimu. No stavi prst u more i bit ćeš povezan s cijelim svijetom.

U vrijeme svojih tabananja Hrvatskom lako sam pronalazila zgodna mjesta za počinak dnevni i noćni. Da samo znate kako se lijepo skutriti kraj ljupkoga Sv. Liberana u Vignju, ispod proćelavoga tamarisa i gledati osvijetljene korčulanske kule preko kanala, znajući da me od svega zla i bez molitve štiti Gospa od Anđela s polovice brda, jer ona gleda široko i vidi duboko. Sjetit će se da sam joj u smiraj jednoga vrućeg ljetnog dana došla u pohode, skrušeno i bez riječi, kako sam od nje i otišla. Za prožima-nje drugo nije ni trebalo. Lastovski pak Sv. Luka (11. st.) sasvim je druga priča. S njega ne puca širok pogled na pučinu, on se svima skrio duboko


u šipražje, pa se otkriva samo najupornijima. Možda je turizam već uta-knuo koji putokaz do njega, ne znam, mi smo išli k njemu samo za no-som. I viški Sv. Bjaž (varijanta imena Blaž) jedan je od onih samo sezon-ski vidljivih. U Komižu treba doći zimi, kad je šuma prozirna, pa nam se tek tada otkriva. Dok ispod njega sve pršti od cike i vike kupača, Bjaž se ne pokazuje. Bit će milostiv tek onim zimskim probranim hodačima. Jed-ne zime podario nam je Komižu na dlanu, pa sam se sasvim nezasluženo osjećala kao ktitor koji drži u ruci svoje djelo, crkvu. A ja nisam napravi-la ništa. Samo sam se popela do Bjaža. No Bjaž mi je učinio ono što do-bro zna – ublažio grlo. Kao što mi je moja imenjakinja, Gospa od Sniga, ublažila dušu. Bilo je to nakon jedne burne i dramatične noći, no ujutro je sve opet bilo mirno, kao da sam sve samo ružno sanjala. Gospa od Sniga nijemo stražari na molu kod Kukljice uz morski prolaz između Ugljana i Pašmana. Doplovili smo do nje, mokri, umorni i pogođeni neugodnim iskustvom, a ona nam je pružila i utočište, i sušilište, i nezaboravan su-sret s jednim riječkim bračnim parom, kojega je te noći snašla ista sudbi-na kao i nas (seša, prolom oblaka, kiša). Kao brodolomci, rasprostrli smo mokre stvari na Gospine skute, a ona se pokazala blagodatnom, premda nas je i dočekala i ispratila zatvorena. No njezine su dobre silnice i u tom ljetnom danu lebdjele iznad našega improviziranog zajedničkog obroka s ljudima koje smo vidjeli tada i nikada više. Toga se jednostavnog obroka, eto, sjećam, a tolikih iz finih restorana ne. Filtar pamćenja. Nepotkupljiv. Ne možeš ga ničim navesti na to što da pamti, a što da zaboravi.

Preko bračke pustinje Blace i cijele Vidove gore samo sam preletjela, kolo se vrtjelo sve brže, odskočila sam do jednoga Svetog Mikula, onoga hvarskog, i doskočila do drugoga, onoga iznad Nerezina na Lošinju, do kojega se ipak trebalo i pomučiti po oštrom kamenjaru hrpta zvanoga Po-čivalice. Svaki je Sveti Mikul navrh nekoga brda, odakle se najdalje vidi na pučinu, jer zaštitnik (i) pomoraca trebao je ispratiti one »od sedam kora« na plovidbu. Danas lošinjski Sv. Mikul više dočekuje planinare i turiste nego što ispraća pomorce. Nakon naporna uspona blagodat je naći malo hlada, a Mikul je širom otvorio vrata svima koji su se do njega dovukli. Kako je primio ljude, tako je primio i jednoga izmučenog psa izderanih šapa. On je svoju posudu s vodom doslovno ugurao u hlad kapelice i on-dje žudno laptao. Crkvica je pusta, tek jednostavna oltarna slika, zapravo fotografija sveca, i uska drvena klupa uza zid. Nitko se nije bunio što pas pije u kapelici. Mislim da nas je na toj uskoj glavici Osorščice kod Sv. Mi-kula pohodio još jedan svetac, sv. Franjo. Spuštanje na drugu stranu pre-


ma Osoru bilo je lagodno. Svi smo se nekako podobrili. I takvi, baš kako i treba, dopješačili do Gospe od Loza, bijele crkvice usred polja ponad Punte Križa, hodočasničko mjesto za Apsyrtides, otoke najprije odvojene pa spojene pomičnim mostom (Cres i Lošinj). Otvarala sam mnoga vrata od tankoga pruća i isto takvih kolaca, danas već etnografske primjerke, i zatvarala ih, jer njih svatko može otvorili, no treba ih za sobom i zatvoriti. Ta vrata u suhozidu priječe ovcama slobodno landranje po svačijem i ni-čijem, a reda mora biti. Tu sam vidjela kakve sve umjetnine zna napraviti vjetar. Puše uvijek iz istoga smjera, pa krošnje drveća povija ka tlu uvijek na isti način. Nagelirane kokotice, koje se kruto koče na muškim glava-ma, mogu se sa svojim briljantinom skriti pred bogatstvom oblika što ih je stvorio bog Eol.

Što to čujem? Sopele? To znači da počinje »tanac krčki po domaću«. On ne traje dugo. Koliko izdrži sapa »na tanku i debelu«. I evo me opet na Krku, u mojoj glagoljaškoj ljetnoj bazi. Sv. Donat, onako zbijen uz ce-stu, doima se poput bunkera, danas ga okružuju bučni kupači sa svojim frižiderima i nosačima zvuka, a nitko da pogleda ono što su naši stari znali i bez sata: kad će sunce kroz otvor u apsidi pasti točno na oltar da posvijetli za liturgiju. Ne gledaju ljudi to ni ovdje gdje im je sve na dlanu, a kamoli će na Sv. Krševanu, zaklonjenu u šumi, no više ne i teško pristu-pačnu. Jednom su nas ribari povezli dotle barkom od samostana na Gla-votoku, pa smo se od obale do Krševana verali kao koze. Odande imam uspomenu: malo otkrhnutu plastičnu čašu iz nečijega izgubljenog kam-perskog seta. Danas se do Krševana može i kopnom iz Milohnića, uredili su oko njega klupe, osnažili mu kamenje, no ja nekako bolje pamtim ono zapušteno i zaboravljeno propuh-zdanje koje je preživjelo tolika stoljeća bez ičije pomoći. Mislim o Krševanu zimi, kad ni kod njega ni kod Gla-votoka nema kupača, kad vjetar huči kroz njegove kamene otvore, a va-lovi udaraju o željezna vrata glavotočka na samom moru, jer da ih nema, bilo bi mora do oltara. I opet ta literatura: »prolazim Zrinjevcem, dotiče me more« (S. Mihalić).

Sv. Vid Dobrinjski (1100.) vršnjak je Svete Lucije, bez koje nema hr-vatske pismenosti. Mala čistina blizu ceste s crkvicom u sredini kao da je miljama daleko od sadašnjosti. Stoji tako na istom mjestu već stoljećima. Ne traži ništa. Ni popravak. Onomad su meštri gradili da traje. I na kra-ju, Sv. Cecilijo, zasviraj iz svojih šotoventskih Brusića koji koral, umije-šaj se u tu istarsko-krčku pentatoniku i poleti sa mnom do iskona, do Ju-randvora. Dok mi je kao kupačici grobljanski bašćanski Sv. Ivan lebdio u


zraku, za Sv. Luciju i Bašćansku ploču nisam dugo znala. U Jurandvor su me kao dijete privlačila druga dva magneta: najprije pravi živi patuljci, muški i ženski, sjeća li ih se još tko? A potom veliki, zreli, raspucali, slat-ki paradajzi, koje smo jeli kao jabuke; sjeća li se i njih još tko? Zato mi je Bašćanska ploča obilježena upravo tim ranim dječjim dojmovima: živim patuljcima kao iz priče i sočnošću plodova vrijednih težačkih ruku. Na-kon tolikih godina ne mogu više razmrsiti što je u tom klupku san, a što java. No Bašćanska ploča, taj »dragi kamen hrvatskog jezika« (S. Ivšić), ostaje mi stvarna navijeke.


Tomislav ŠovagovićZagreb

Koprivnički suton promijenjenog vremena

Jesen u Podravini. Sredina listopada. Predvečerje koprivničko. Sparina. Lovački gulaš s knedlama serviran na pivničkom hrastovom stolu, s pogle-dom na Zrinski trg. Zvonik crkve sv. Nikole biskupa dominira krajolikom. Sakralna je građevina navedena u vizitaciji Tome Arhiđakona 1334., ali samo Bog zna koliko dugo bdije on i njegova Crkva nad podravskim »kro-vima črlenim«. U vremenima prije tvrđava, mostova, svijeta. Miriše opori zrak na srnetinu i Frana Galovića. Putuju misli prema Peterancu, rodnoj kući pjesnika bregova, zemlje, života. Kratkog. Plaču zvona za poginulim sinovima Prvoga svjetskog rata. Ne vraća ih žive nijedan vlak, samo mrtve pješadijske kosti razbacane mačvanskim frontom, i duša raspršena hrvat-skom domovinom slojevito poput bregovske pite. Nepredvidljive sudbine velikana, posthumna priznatost stihom i stilom.

»Ah, moderno prije modernoga, kako je prorokom nemoguće biti!« odzvanja jecaj austrougarskoga zastavnika, djeteta Podravine, ubijenoga u godinama prije plodnosti. Uvijek je rano za odlazak pjesnika.

Najednom, oblaci. Idealan obrat za slikare naive, ovo su njihove boje, sumorne, navučene poput viteškog oklopa preko parka s otmjenim pavi-ljonom Antuna Rogine i skulpturom Buđenje Josipa Fluksija.

Zvonik i nevrijeme sve su bliži, dok ne udare jedno o drugo. Smješka se sv. Nikola, kao da je sv. Ilija, upravljajući munjama i gromovima.

»Stiže li salauka iz Mađarske?« nasluti se i pitanje uspomene na Josipa Kozarca, preminuloga u dotrajaloj katnici nasuprot crkvi, davnoga, sve udaljenijeg 21. kolovoza 1906. Derutna fasada oko spomen-ploče, podi-gnute na inicijativu Hrvatskoga sokola u čast autoru Tene i Slavonske šume. Nije Koprivnica vinkovački Krnjaš, ne teče ovdje bezizvorni, lijeni, krnji Bosut ulicom s Kozarčevim imenom, ali ćuti se, čak i ususret oluji, dašak zajedničke starosti, prolaznosti vremena, hvatanja ostvarenosti talenta.


»E, moj Josipe, sve je manje lužnjaka, progutao asfalt odavno tvoje šume, jedino se rijeke i šljivovica nisu promijenile«, šapuće sjeverac, a put-nik zapita znači li nekome ono skraćeno »hrv. književnik« s istoimenoga limenog obilježja, zamrznutog sjećanja na dragi brk devetnaestoga stolje-ća. Šuti umiruća kuća, kao da pisanja nije ni bilo.

Ako nisu književnici u modi, barem su bicikli. Svaki koprivnički korak s njima je brži, zato su valjda i postavljeni –

na svakom koraku, pripovijedajući priču od starog Leonarda da Vincija, osmijeha njegovih biciklistica s Arna ili Seine, kako tko voli, do novijeg doba. Čak i replika onoga izvornog, prvog bicikla na pedale, konstruira-noga umom Kirkpatricka Macmillana 1839. Najviše je »Dijamanata«, pri-došlih njemačkim snagama u Podravinu između dva svjetska rata. Učvr-šćeni o betonska postolja, spomenici samima sebi, pomalo i kontradik-torno, bicikli gotovo lebde nad koprivničkim tlom.

Oni pokretni modeli nose moderne boje, žbice, volane. I voze ih stvar-na lica. Ne čudi stoga što i ispred crkve sv. Antuna Padovanskoga ima niz kućišta za dvokotače, svjedočeći o omiljenom prijevoznom sredstvu, sko-ro dva stoljeća nakon premijernih pedala škotskoga izumitelja. I njegovo rodno mjesto Kier zvuči kao topao podravski ili slavonski kijer, soba za posebne naprave i oprave.

Svisoka, okupan prvim kišnim kapima, toranj žute barokne crkve, iz-građen 1685., gleda na prolaznike i bicikliste, čudeći se burnoj prošlosti, i promijenjenim vizurama grada. Odoše Turci, ugasiše domaći tuđe požare, zaoraše plodne njive, pripitomiše životinje, ostadoše vjerni Kristu. I tabla ispred jednobrodne građevine ukazuje na težinu franjevačkoga opstanka kroz vjekove. Samostanski kompleks urušen je u potresu 1923., i podi-gnut je na tom mjestu novi, suvremeni pastoralni centar. Posebnost crkve s imenom lisabonskog sveca jesu i kapele unutar nje, ona Marije Laure-tanske na južnoj strani također je stradala u potresu, još u osamnaestom stoljeću. Kapela svetoga Spasitelja na sjevernoj strani, odijeljena od bro-da crkve kovanom željeznom ogradom, predstavlja, i riječima sakralnoga vodiča, »najcjelovitiji barokni prostor srednje Podravine«.

Nedjeljom se oko crkve i samostana razlije graja ministranata, želj-nih euharistijskoga slavlja, ali i nogometa nakon vjeronauka, na prostra-noj livadi s druge strane zidina. Među njima koprivnički franjevci čuvaju i književno blago. Tisuće je korica i stranica progutala vatra u minulim stoljećima, no nisu plameni jezici mogli uništiti sve što ljudi vjere osta-više – preživjela je jedna inkunabula iz 1497., komentar svetog Jeronima


Knjige Izaijine. Ima knjižnica 2500 djela, nedavno očišćenih kistovima, kako bi knjige ostale sačuvane za buduće naraštaje. Osjeća se duh drukči-je, a svejedno iste braće konventualaca iz šibenskoga samostana sv. Frane, Šibenska molitva, drugi neprocjenjivi zapisi. I mučeničke sandale prvoga hrvatskog sveca Nikole Tavelića.

»Ide li se do Jeruzalema preko Koprivnice?« i dalje propitkuje sjever-ni vjetar, dok kiša pojačava svoj jesenski ples, kvaseći koprivničke ulice, stare obiteljske kuće i socijalističke građevine, kakvih je mnogo o(p)sta-lo. Jedna od njih, bijeli hotel nadomak središtu grada, kombinacija beto-na i stakla, skrovište svim skitnjama – prokišnjava. A jesen se pravo nije ni zakotrljala. I tko se ne bi nasmijao spoznavši kronologiju večeri: gulaš na sparini, kiša i hladnoća u sobi, samo dva sata kasnije. Drhte umorne ruke, utješene slutnjom da su i Galović i Kozarac stvarali u znatno težim uvjetima, uz blaženu svjetlost petrolejske lampe, obogaćeni siromaštvom, bolešću i pogibelji.

»Ah, kada bi u vječnosti pismen čovjek mogao i o svojoj smrti napi-sati roman«, kotrljaju se smetene misli kao kišni stampedo koprivničkim prometnicama, jezdeći poput utvare, kupajući parkirane automobile i ri-jetke nesretnike pomoljenoga nosa. Natapaju plakate najavljenih konce-rata lokalnih zvijezda, osvježavaju cijene ispisane na oknima zatvorenih velikih i malih trgovina, navodnjavaju sušom napaćenu crnicu, odlazeći u drugu krajnost izlijevaju preuske odvodne kanale, oskvrnjuju staništa svim dišućim stvorenjima.

Nevjerojatna noć. Ona kada se dugo prizivaju u sjećanje Mira Kodolićeva i Tamara, čeznutljivo prebiru zrnca krunice i prošlosti, kada bi pisci mijenja-li jesenju hladnoću za ljetni dašak Peteranca i komarce opjevanog Bosuta, ne sluteći ovozemaljsku kratkoću daha, prizemljenost tijela, nepravednost društvenih poredaka, unakaženost vlastitih zabluda o ljudima i stvarima.

Jer, ujutro će sve biti drugačije. Zasjat će raskvašenijim sjajem ljepota podravske različitosti, nadovezana neusahnutom vjerom i stereotipnim dodatkom o suncu poslije kiše. Iz istoga parka, iznad mora bicikala, ni-knut će kopneni toranj pravoslavne crkve sv. Trojice, jednako barokne kao franjevačke joj ekumenske sestre. U centru grada, s one strane povi-jesti, nasmijat će se i prozori koprivničke sinagoge, zaštićenoga spomenika kulture u obnovi, osmišljenoga još u drugoj polovici 19. stoljeća, umom arhitekata Hönigsberga i Deutscha, renoviranoga 1937., rukama Slavka Löwyja, u predvečerju Hitlerovog krvavoga pira i kvislinških prijatelja, kršitelja Levijevog zakonika.


Nimalo slučajno, u sjeni sinagoge i njezinih golemih prozora, osmjeh-nutima unatoč nedaćama, naići će putnik sanjar na knjižaru i kupiti Pismo ocu Franza Kafke, još jedan hommage odrastanju.

Zatečen između sinovljeve otvorenosti, njegove nemogućnosti suprot-stavljanja glavi kuće, zastat će svaki čovjek dobre volje, nadahnut češkim Židovom, shvaćajući da identično djevojačko prezime Kafkine majke Ju-lije i obnovitelja koprivničke sinagoge mora biti znak Dobra.

Pozvat će, upravo iz navedenih razloga, oblake, stanovnike, krave i pi-jetlove, da zastanu na časak i razmisle o prirodnim mijenama, bitkama svakodnevnoga preživljavanja, stiješnjenosti između kilograma kruha i litre mlijeka.

U snu, olovno kišnom, nastavit će podravski hodočasnik hesseovski putovati na istok. U zaleđu gimnazije s Galovićevim imenom, ostavljaju-ći koprivničke bregove drugima, vrjednijima, sretnijima, naići će na žu-pnu zajednicu u izgradnji. Nosi ime koje se desetljećima moralo izgovara-ti tiho, ako se uopće izgovaralo – Alojzije Stepinac. Njegov krašićki biljeg lepoglavskoga zatočeništva svoje mučeništvo pastira ispovijeda i među koprivničkim stadom.

Hoće, prestat će jesenje padaline i doći oštra zima, spomen na sve pro-hujalo s procesima i preobražajima, pa i onu veljaču 1960. kada je blaženik tijelom podlegao dželatima materijalnoga, ostavši duhom zauvijek moliti nad svojom Hrvatskom. I dok se razilaze oblaci prema Dravi, jedno pita-nje ostaje trajno putovati hlebinskim, podravskim nebom naive – može li slikar, ma kako darovit bio, nacrtati dušu svećenika, izmučenu lažima i podmetanjima, dušu nadbiskupa, onu koja je od muke katkad znala i ciga-retu zapaliti, a svejedno ostala neokaljana nikotinom, dušu kardinala tro-vanu kadmijem i drugim elementima, dušu patnika, čija je savjest plovila visoko iznad krovova sudnica i zatvora, ukratko – može li slikar nacrtati dušu sveca, baš onakvu kakva jest?

Preko obrubnicaESEJ


Željko BajzaZagreb

Dej nam značajeva

Ksaver Šandor Gjalski

Vu Gredicah sem se rodil nekaj predi polnoči. I moj otec tu se rodil, Bog mu bil na pomoči. Vu castellumu1 tem trpiju stotine niti kak sene kaj su se splele izmed drevnuga doma i mene. Vutočišče vu tej hiži lehke je našel vsaki: visoki gospon zgrada i neznatni siromaki. Kak da su vu ov skup novoveke frakov zabasali glasniki davnega doba ove drevne kralje-vine i našli totu pravi smisel i pravu adresu. Akoprem nisu navčili oneh folijanta knjig kaj ih imate vi vu glave. Gda su mislili i samuvali verbe-cijanski da je zakon najvekši gospodar, a nisu pojmili noveh moderneh načela. A onda, carmen in libris Sibyllinis inventum2 se stala, rezgali je se duša i ona začne pupevati. Pupevala je vse pu redu drage je popevke. Taj diven glas, mehek kak mlada tek pukošena trava. A mesec se več bil pu-digel i kesna večer zaklopila vse. Pupevka se rezlegala pu temneh sobah starodrevneh. Stara je te pupevka. Ne pripovedam ju zate kaj z nje šumi nekaj iz nepoznateh glubinah ljudske duše prikrite saiskim velem. Z nje se čujeju stari toni kaj i vu našem veku nahajaju akorde. Teške su te reči, tere more pudnesti same dobra knjiga. Z njih brenči stara pesma bugarka tera naskroz životem ori i pripoveda nam večnost človekove tragedije, i zazivlje: »Dej nam značajeva!«

Illustrissimus Battorych su žive pustavili scenu i odnošaje. I nisu krivi bili kaj je ispala čudna nekakšna kronika zagorskega plemstva, tera se pre-vrnula z varmeđijkeh daneh vu črnu noč. Od rezolucije du koalicije. Na kraju se Cintek zdigel du simbola i z punu čašu sudbine nazdravil: »Pijme na eks, vaša ekselencijo.«

1 (lat.) grad2 (lat.) proročanska Sibilina pjesma


Ante Kovačić

Tiha je večer… Vu duše stvori mi se lik… Hodiš nadarjen i borben, tiskaš misli svoje vu svet, hodeč živlenjem vu obrane našeg ponosa, ze strossmayerovskem idealem: »Z prosvetu k slobode.« Klopoteče i brbljiv-ci probali su zanjihati kruglu zemaljsku. Al zgubidani su negde drugde, a kičmanoviči kralježnicu imaju. Kulike ognja, kolike otrova, vu črnej ženi fatalne Laure. Svetem ravna kob, udes i Laura, pak nemre razbor prav su-diti. »Ja sam prokleta, to mi ori na dnu duše.« La belle dame sans merci.3 Ona pusti otok osečaja, pustala je njegva fatalnost. Još teče potok ljubavi i stradanja, zanosa i otrova. Još se pisec hrva ze zgodami i nezgodami. Za dobre se treba pumučiti. Historia je vitae magistra,4 prepuznali sme se vu nje trajne, ud antike i Biblije vu vlastitem okruženju.

Glasi nesu prazen šum. Ladanjska sekta vu zakutku divlje zagorske ro-mantike pusluša odjeke vu zraku. Krenime vu susret visokemu vusprav-nemu hodu, odgovor je vu naše odluke. Na kraju veli Ante: »Teške onom teruga stiže na putu, nočca crna, a nočišta ne imade…« …i nastane du-gaček muk.

Miroslav Krleža

Pan samilosne gladi sunca zrake kak mlade ftiče z davneh uspomen. Došel je človek kak močna reka tera nosi konje i junake, hiže, igračke, oružja i barjake, i pudnesel velikosti podrejen aldomaš. Je li te Aretej, Fi-lip ili Leone posvečen zakonem vumetnosti? Povrnul se on vu blatvobli-tvijski svet vu polumračnem vagonu trejtuga razreda i ni se dal bantuva-ti. Na visokem z kušenciju stanuval. Pustavljal lampe vu tminah kaj bi se lakše snajti vu gluhe noči. Više neg deset krvaveh let erdegata iskal je sreč-nu pesničku formulu. Šekspirske opele almoštvu je spupeval za kaštelane i vahtare, kaputaše i mežnare. Z čuvstvem žmehkoče i valašem talera za valovnicu i za tlaku peške tri dane i crkvene lukne i za štibre naturalne. Štimal je da je gluhe vu gluhem mraku i da je črne vu črnej noči i još se pital gda je vumrl razum i nagon? Kyrie eleison! Christe eleison…5 Akor-di su te nebeskeh žic, a nad pučinu kruži galebov jate i odojek kak labud

3 Neumoljiva krasotica, balada engleskog pjesnika Johna Keatsa4 (lat.) povijest je učiteljica života5 (lat.) Gospodine, smiluj se! Kriste, smiluj se!, stari kršćanski liturgijski zaziv


nad Krapinom beli. Nad otprtim grobem, tužni zbore, same se z popevku povedat te more. Izgara kreševe vu kontroverze. Vu ognju horvatski bog Mars. Kak se zvleči z te vražje zamotavke? Zapamtete zate kaj vam je Ke-rempuh rekel. Baločanski više-menje nezakonite krvari, doklam vumet-nost bluje nerazgovetnu sugestivnu jakost. Nestala je Jolanda z romana. La Marquise sortit à cinq heures.6 I na kraju balade za batrivost ništarme-nje gumbelijum roža još navek lepe diši.

Antun Gustav Matoš

Rojen vu petek trinaestoga vuputil se na put ud Tovarnika du Pariza, prek Beča, Münchena i Ženeve proputoval je jeden krug okolo življenja i vrnul se na početek. Jer Hrvatska si bil i vu Hrvatsku se moraš obratiti, neharni sine hrvatski. Bile je te okomite putovanje črez trenutek. Ove neje pesma, neg prastara vu naše tupe doba zalutala jeka. Ove neje stih, neg vugašen ogenj. Ove neje reč, neg čežnja. Da prečitaš jedne stradanje, nadarenost nije do-sta. Tečeju pustolovine, pogibli, opasnosti i dvojbe, ironične i sentimental-ne, tragične i zajedljive. Te je kad poetski jezik postane bitkem. One kaj se more dogoditi vu snu, more se dogoditi i vu pesme. Bude se suvremeni kre-ativni potencijali i istančan osečaj za skrivene i čarobne dimenzije življenja.

Apsorberal je suvremena strujanja, simbolizma, modernizma, impre-sionizma, uvažavajući estetizem i umetničke norme. Sedi zdaj sred svojeh pisama, a srce leti črez paper, črez negostoljubive prolaze, a on se penje na svoja vatrena kola. Od sumnje du veruvanja same je uzdah. Čuje se od-metnički zov violončela. Igra Haydna. Zvuk veli da sloboda postoji. Teče nekakev tutenj isprepleteneh tonov, a ti toni su stvarneši od sega drugoga. Opći je te sklad glazbe, reči, boja i mirisov.

Strmi obronki njegve Hrvatske uglavnom šutiju. Pojavljuje se pej-zaž kak poziv na štovanje lepote prirode. Putujući pu zemlji, otputoval je vu budučnost. Na kože mu boja njegve ilovače, na nogami i rukami trdi pečat žuljev, zemlja, mučiteljica i hraniteljica, majka i kraljica. Preživeti mora one kaj je negda bile i bitisale. Obvezuju nas titanske opomene na-ših predkov. »Ovaj vaš mali bil bu velki človek, ali mnoge bu trpel«, rekla je vračara na njegovu rojenju. A on odgovarja: »Stekliš sem bil i stekliš bogibogme budem vumrl.«

6 (fr.) Markiza je izišla u 5 sati, roman francuskoga romanopisca i esejista Claudea Mauria-ca


Darko GašparovićRijeka

Pohvala knjizi i čitanju

U ono vrijeme, kad je prvi put čovjek uklesao misao u pismena neko-ga prapisma, rođen je i čitatelj. Pisanje i čitanje toliko su komplementar-ni procesi da ih je u biti nemoguće razdvojiti, premda će mnogi pisci reći da, dok pišu, ne mogu čitati, i obrnuto. No zato su toliko toga dotad pro-čitali, brižno skupljajući kroza duga desetljeća duhovno blago sadržano u mnogim knjigama, hvatajući sve nove i nove, no posežući vazda iznova i za starim uknjiženim artefaktima ljudskoga duha, e da bi, kako reče pje-snik Rainer Maria Rilke, mogli za života napisati pet istinskih pjesama. Čitanje je, međutim, kudikamo složeniji proces, ono u sebi nekako sabire mentalnu i osjećajnu cjelinu čovjeka, kao bića individualna i kolektivna sjećanja, a doživljajno predstavlja uzornu sinesteziju estetskoga iskustva.

Tko čita cijeloga života, prolazi mnoge receptivne faze, od djetinjstva do starosti. Idem non est idem,1 pak stoga ne čitamo isto kad čitamo isto književno djelo u raznim razdobljima naše egzistencije. Tko je, primjeri-ce, u mladenaštvu čitao u latinskome izvorniku Vergilijevu Eneidu, nikako nije mogao dokučiti po čemu se to rimski klasik razlikuje od helenskoga prethodnika i uzora, Homera. Ta nije li ga u svemu oponašao? Promakao bi mu onaj ključni stalni epitet: pius Enea.2 Jer, po čemu je taj junak razli-čit od homerskih junaka u kojih, u mnoštvu drugih, nigdje nećemo naći taj epitet: pobožan? Tek puno kasnije, u zrelom životnome dobu, shvatiš: Eneja u sebi nosi čuvstvo ne samo suosjećanja nego i milosrđa, i time je Vergilije nesvjesnim anticipatorom kršćanskoga doživljaja svijeta, te ga je stoga Dante i mogao uzeti za svoga vodiča po krajevima onostranosti, od pakla sve do vrata raja. Nel mezzo camin della nostra vita…3 Početak Bo-žanstvene komedije upućuje na nešto što se čini imanentnom psihološkom odrednicom fenomena čitanja. Naime, što to mi od silna čitanja i nepre-

1 (lat.) isto nije isto2 (lat.) pobožni Eneja3 (tal.) na pola našeg životnoga puta


gledne gomile knjiga uopće zapamtimo? Rekli bismo, u prvi mah, to je priča, a onda likovi, jedno s drugim povezano načelom spojenih posuda. No, kao konstante, sve dok um nam u našoj glavi stoluje (Shakespeare), od svega pročitana na kraju ostaju stihovi i početci romana. Naravno, postoje iznimke, kao što bijahu helenski rapsodi i kasniji pučki pjevači u postanti-knim kulturama koji su znali naizust cijele goleme spjevove. Ne bijahu oni čitači, već kazivači, povlašteni posjednici kolektivne usmene baštine. Nas, međutim, zanima fenomen čitanja i pitanje: kako je ono preživjelo i u na-šemu dobu koje je proglasilo konačnu pobjedu vizualno-akustičke dimen-zije nad klasičnim medijima? Može se upitati i ovo: je li ta pobjeda uistinu konačna, a ako jest, kakve će biti posljedice? No o tome ne znamo ništa.

Riječ je o knjizi. Epohalan prevrat u čitanju dogodio se izumom knjige, dolaskom Guttenbergove ere. Knjiga kao slijed stranica koje se mogu čitati horizontalno i vertikalno, od bilo kojega mjesta cjeline, dakle tekstualna hermeneutička cjelina, prvo je multimedijalno ostvarenje u povijesti. Još ranije srednjovjekovne su inkunabule stvorile fantastičnu simbiozu pisma i slike, osobito čudesno oblikovanim inicijalima kao simboličnim nacrti-ma krajolika i ljudi. Ali je tisak donio nešto posve novo: dodao je pismu opip i miris. Uvezi u kožu, koja pod prstima zadobiva vazda drukčiji osjet, pa miris tiska koji se razlikuje prema tipu papira, onaj teško opisiv miris tiskovine »ispod čekića« što opija poput voća ili vina. Za pisca primiti u ruke i omirisati prvi primjerak vlastite knjige znači isto kao kad uzme u naručaj svoje dijete. Mnogi su pisci upravo tako opisali taj doživljaj. Na-ravno da je apsolutno nemoguće to oćutjeti u elektroničkoj inačici tek-sta. Sve je značenjski isto, tehnološki usavršeno, a ipak u doživljaju posve drukčije. Bez živoga kontakta s čitateljem tekst postaje mehaničkim urat-kom kojemu je prednost da može opstati i izvan čovjeka, no zato ne ko-municira u punini svoga smisla s čovjekom. Činjenicom da već u izgle-du njezinih sastavnica postoji golema raznovrsnost, od sićušnih knjižnih minijatura koje se mjere u gramima do golemih monografija što dosežu i do desetak kila, potom i po mnoštvu raznolikih vrsta, knjižnica savršeno oponaša prirodu. No, vratimo se počecima.

U najranijemu djetinjstvu čujem sebe kako recitiram: Bože mili, kud sam zašo! Noć me 'e stigla u tuđini, Ne znam puta, ne znam staze, Svuda goli kamen gaze,


Trudne noge po pustini.4 Pak onda: Sluge zove Smail-aga, Usred Stoca kule svoje, A u zemlji hercegovoj.5 U tebi radi kao neki perpetuum mobile6 drevni ritam, koji ćeš puno ka-

snije naučiti da je osmerac s cezurom iza četvrtoga sloga, najstariji metar hrvatskoga pjesništva. Onda u gimnaziji dođoše klasici antike, u grčko-me i latinskome, najprije Homer: Menin aeide thea Peleiadeo Akhileos…7 Potom, Cezar: Gallia est omnis divisa in partes tres…8 I, naravno, Vergi-lije: Arma virumque cano, Troiae qui primus ab oris / Italiam, fato profu-gus, Laviniaque venit…9 Učila se naizust cijela pjevanja, od kojih danas ostadoše tek bijedne krhotine. Mnogo kasnije proronih do dna istine, kad prvi put pročitah: En arche en ho Logos kai ho Logos en pros ton Theon kai ho Logos en ho Theos.10 Ako, dakle, u početku bijaše Riječ, onda je ona u nama i s nama do svršetka svijeta.

Već su navirala druga čitanja, mnoga, u jezicima novim. Shvatih to »novo« istom kad zapjevah: »Pjevajte Gospodinu pjesmu novu.« Nikad si ni u čemu nismo dovoljni, od rođenja pa do smrti. Tako je i čitanje nepre-kinuti niz. Jer čitanje je užitak i ljepota. Kad nas sve napusti, ostaju knjiga i glazba u kasnim noćnim, bolje ranim jutarnjim, satima. Neki je američki književni teoretičar nekoć na pitanje tko je za njega idealni čitatelj, odgo-vorio: »Onaj koji pati od idealne nesanice.« Doista, prakticiranje noćnoga čitanja poseban je doživljaj. Posvudašnja tišina, trak svjetla iznad glave koji čini vidljivom stranicu, a sve ostalo ostavi u tmini, mir neporemećen bilo kakvim zvucima, tek jedva čujan šum okretanja stranice, stanje medita-cije i kontemplacije. Kad jednom uroniš u noćna čitanja, ona postanu ne samo navikom nego i potrebom. Znaš da ćeš naći ono što za dana uzalud tražiš. Gdjekad se to dogodi na upravo čudesan način.

4 Prva strofa pjesme Putnik Petra Preradovića.5 Početak epa Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića.6 (lat.) vječni motor, idealno zamišljen stroj koji bi radio bez utroška energije7 (lat.) »Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina«, početak Ilijade8 (lat.) »Cijela je Galija podijeljena na tri dijela.«9 (lat.) »Borbe slavim i muža što prvi sa obala Troje stiže - sudbinom gnan - u Lavinij, na ital-

ske žale«, početak Eneide10(lat.) »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog«, početak Ivanova

evanđelja


U posljednje vrijeme jedan sam od tih idealnih čitatelja. Neke noći, iz-među tri i četiri sata (to je, ne znam zašto, redovito doba naglog buđenja), uzmem roman koji upravo čitam, Otmjenost ježa suvremene francuske spisateljice Muriel Barbery. Nije odveć poznata, a piše sjajnim, glatkim stilom na koji bi se mogao primijeniti pojam galskoga britkog humora pomiješana s gorkom tugom. Otvorim nasumice 248 stranicu te proči-tam jednu jedinu rečenicu odlomka pod naslovom Slatka nesanica: »Na-kon dva sata slatke nesanice, spokojno zaspim.« Nije li isto tako Aurelije Augustin, usred silnih bezuspješnih muka da dosegne obraćenje, doživio trenutno prosvjetljenje kad začuje djetetov glas gdje mu pjevajući govori: »Uzmi i čitaj! Uzmi i čitaj!« Uzevši u ruke knjigu poslanica svetoga Pavla Apostola, otvori i pročita odlomak na koji mu najprije padoše oči: »Ne živite u gozbama i pijankama, ni u mekušnosti i nečistoći, ni u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista, i ne zadovoljavajte tijelu u požudama!« (Rim 13,13) I duša mu na to kaza sljedeću misao: »Odmah naime kako dođoh na kraj te rečenice, raspršiše se sve tmine mojih sumnja kao pred svjetlom sigurnosti koje se razlilo mojim srcem.« Tek jedan je to od primjera moći riječi koja umnožena u značenjski lančani niz poka-že put, ukaže na izlaz iz svake, pa i najteže situacije, napokon promijeni stubokom ljudski život. »U početku bijaše Riječ…«

Sredina je noći, preda mnom tri knjige. Dvije Biblije, jedna ona prva, »zagrebačka« iz 1968. i druga, »Jeruzalemska«. Prva u jednostavnu crnu uvezu, druga u crvenoj koži, u svakome pogledu raskošna. Uvijek kad či-tam, posegnem za prvom, a kad poželim uživati u doživljaju ljepote okom, mirisom i opipom, uzmem u ruke drugu. A kraj njih, jedva zamjetljiva, sićušna knjižica Laudes creaturarum11 svetoga siromaška Franje Asiško-ga. Laudato sie, mi Signore / cum tucte le tue creature.12 Poput japansko-ga haikua koji u svega tri stiha sadrži cijeli svemir, tako i Franjine krajnje priproste hvale svim stvorenjima zemaljskim i nebeskim izriču najdublju filozofiju postojanja svega u slavu Gospodina. Zato i jest cjelovita ekolo-gija sedam stoljeća prije njezina usustavljenja, zato i jest nadahnućem re-centne enciklike pape Franje, Laudato si'.13 U svojoj sitnosti i poniznosti ona je toliko golema da obaseže cijeli univerzum.

11 (lat.) Pjesma stvorenja12(lat.) »Hvaljen budi, Gospodine moj, / sa svim stvorenjima svojim«13(lat.) Hvaljen budi


Promislimo sad protežnost knjige kao sredstva umijeća riječi u odno-su na druge umjetnosti. Što se može usporediti s knjigom nadohvat ruke u svakome trenutku, njezine podatnosti prelistavanja kojim možeš slo-bodno putovati u vremenu i prostoru, vraćati se i hrliti naprijed, odložiti je kad hoćeš pa posegnuti za drugom? Sve su druge umjetnosti dostupne nekim posredovanjem, jedino je uknjižena umjetnost riječi bezuvjetno neposredan dar čovjeku. Napokon, zamislimo li po Jorgeu Luisu Borgesu apsolutno neizmjerivu knjižnicu koja bi sadržavala sve prošle, sadašnje i buduće napisane, pa čak i nenapisane, samo zamišljene knjige – postane nam kristalno jasno da se nalazimo usred savršene metonimije Svijeta. Jednom riječju, knjižnica je sinonim za lijepu beskonačnost, a svaka knji-ga trenutni djelić ukraden za čovjekovu neumitnu vremenitost.


Zdravko GavranZagreb

Do rubova i preko obrubnica

Otkako je prije osam stoljeća sv. Dominik osnovao Red propovjednika (Ordo praedicatorum, OP) i dobio za nj papinsko odobrenje, novi red po-kazao je na širem spektru da je bitna odrednica njegova poslanja izlaženje iz samostanskih zidina radi propovijedanja evanđelja onima kojima je to potrebno. Ide se pritom do rubova društva (što danas tako žustro zahtijeva papa Franjo), a i preko crkveno-ustrojstvenih obrubnica, u vjerskom žaru i spremnosti naviještati katolički nauk te se s pouzdanjem u Boga upušta-ti u raspravu/dijalog s drugima. Zapućuje se na rubove Crkve i društva, odlazi se onamo gdje je vjera i katoličko pravovjerje u krizi ili gdje žive inovjerci, pogani ili barbari… Prelazi se markirane granice i obrambene katoličke limese. Ono što zrije u nutrini osobne molitve i kontemplacije, liturgijskog i životnog zajedništva među braćom prelijeva se »van«. U te svrhe njeguje se i proučavanje Svetoga pisma, filozofija, teologija i druge znanosti; osnivaju se brojni samostani (prvi u hrvatskim krajevima već 1225. u Dubrovniku), obrazuje se vlastite članove, prosvjećuje se druge, uspostavljaju se učilišta i institucije, koje daju snažan pečat ne samo Cr-kvi nego i suodređuju razvoj zapadne uljudbe tijekom daljnjih stoljeća.

Dne 22. prosinca 1216. papa Honorije III. izdao je bulu kojom priznaje novi red kao zajednicu svećenika, tzv. regularnih kanonika, kojoj kao kon-stitucijski temelj služi Pravilo sv. Augustina. Drugom pak bulom, od 21. siječnja 1217., odobrava izvorni Dominikov nacrt te potvrđuje novi red »kao red koji se ima zvati i biti Red propovjednika«. Njegovim članovima papa se tada obraća kao »nepobjedivim Kristovim atletama, naoružanim štitom vjere i kacigom spasenja« te ih poziva da se – ne bojeći se onih koji mogu »pogubiti tijelo« – suprotstavljaju »neprijateljima vjere riječju Bož-jom, koja prodire dublje od dvosjekla mača«. Dotad je propovijedanje bilo pod isključivom ovlašću mjesnih biskupa; sada se javlja red koji na transe-piskopalnoj razini djeluje propovjednički, navjestiteljski, katehetski, misi-onarski… Poslije tu povlasticu preuzimaju i drugi redovi. Uoči izdavanja


druge bule svećenik Dominik molio se je žarko u staroj crkvi sv. Petra, kao što je i inače revno i zdušno molio, ne misleći na vrijeme, na glad ili žeđ, na muku od nespavanja ili bol od klečanja i trapljenja. Tada su mu se, kako je zabilježeno, ukazali sv. Petar i Pavao, u proročanskom viđenju: Petar mu je pružio propovjednički štap, a Pavao knjigu u kojoj je Evanđelje te su mu rekli: »Idi i propovijedaj, za to si poslan!« Dominik je zatim vidio kako njegovi duhovni sinovi idu dva po dva i propovijedaju po svijetu. Dotad su redovnici živjeli praktički zatvoreni u svojim samostanima, posvećeni molitvi, radu i šutnji; nisu izlazili u svijet, nisu aktivno širili vjeru izvan samostanskih zidina. Sada pak događa se, uz uvjet molitve i kontemplaci-je te uz zavjet siromaštva, poslušnosti i čistoće, iskorak prema apostolatu, »izlazak« u svijet. No pritom se ne odbacuje ni pobožnost, pa ni mistika, koja svoje vršne izraze nalazi u sv. Katarini te u rajnskim misticima, napo-se u učitelju Eckhartu; on je po kontemplacijskom poniranju u dušu blizak modernom individualističkom duhu, svima sklonima dubljem nutarnjem životu, a i budističkim i islamskim (sufijskim) misticima.

Franjevački red bio je odobren koju godinu prije muškoga dominikan-skoga, 1209.; ta dva prosjačka reda, koja snagu ne crpe iz materijalne si-gurnosti nego iz predanosti Kristu i Mariji (sv. Dominik etablirao je mo-litvu ružarija) i osobne posvećenosti vlastitu pozivu, prekretnička su, bla-gotvorna i oživljujuća za Crkvu, za čuvanje i širenje katoličke vjere, tada, a i sljedećih stoljeća. Njihovi pripadnici nerijetko su djelovali zajednički u poslanju evangelizacije, iako ni razlike te konceptualne nesuglasice među njima te trvenja u odnosima s dijecezanskim klerom i biskupima ne treba prešućivati. (I danas pokreti koji uzburkavaju ustajale pastoralne ili zamr-le evangelizacijske vode nailaze na otpore.) No odanost Katoličkoj Crkvi i papinstvu štitili su ih od unutarnjih nepogoda, sumnjičenja i kušnji. I dok je sv. Franjo inzistirao na jednostavnosti, siromaštvu i propovijedanju ra-zumljivu svim slojevima, Dominik je svojim sljedbenicima naložio da se što bolje obrazuju kako bi mogli ući u rasprave s krivovjercima i ostalima.

Na čelu dominikanaca stoji učitelj reda. Plodovi takve usmjerbe jesu davna jačanja i emancipacije europskih (sve)učilišta, od pariškoga pa do zadarskoga, odnosno sveučilišna i znanstvena autonomija. Učenik Alber-ta Velikog, Toma Akvinski, koji za svoju filozofsko-teološku Sumu dobiva kategoričku potporu svoga reda, a poslije se na nju oslanja i crkveno uči-teljstvo – pa tomizam ostaje filozofskom osnovom katoličkog obrazovanja i poslije II. vatikanskog sabora – integrirao je u zapadnu misao Aristotela i u zrelomu srednjem vijeku opravdao potrebu za bavljenjem filozofijom.


Iz nje su poslije proizašle moderne znanosti, a i sama teologija uspostav-ljena je kao posebna znanost.

U srednjem vijeku cvala je pobožna mašta, bilo je nebrojeno privatnih objava, samozvanih učitelja (gurua) i propovjednika, neuki su vjerovali u sve i sva, a rašireno je bilo i gatanje, čaranje i praznovjerje. (Uostalom, kao i danas!) Dominikanska karizma bila je u kritičkom provjeravanju, u istraživanju s ciljem da se obuzda proizvoljna i samozvana mudrovanja, da se otklanjaju zablude te da se, na temelju Svetoga pisma i ljudskih znano-sti, otkriva istina, te da se ljude prosvjećuje i obrazuje, da se razbistri slika svijeta i pročiste spoznaje o spasenju. Geslo je »bijelih fratara« upravo to: Veritas – Istina. Vrijedan doprinos u tom smislu dao je svojim teološkim raspravama i u biskupskoj praksi hrvatski dominikanac te zagrebački bi-skup bl. Augustin Kažotić – a dali su ga i daju mnogi drugi, sve do danas.

Neki u dominikanskoj sklonosti znanstvenoj prouci vide i svojevrsnu »hladnoću«; no tu nipošto nije riječ o hladnom racionalizmu, još manje o nerazumijevanju svega što je ljudsko, nego samo o intelektualnoj strogosti, koja ne isključuje compassio.1 Jer bez nje sve postaje podjednako istinito i lažno, opravdano i neopravdano, sve proizvoljno, ovisno samo o subjektu koji se čime bavi, a ne o objektivno utvrdivim činjenicama. (Čemu pre-često svjedočimo i u ovo naše »postmoderno«, relativističko doba.) Nije slučajno veliki Akvinac bio taj koji je ustvrdio da nijedna istina vjere ne može biti istinom vjere ako se protivi razumu. A temeljna relacija na ko-joj su inzistirali veliki suvremenici, sv. Ivan Pavao II. i njegov predstojnik Kongregacije za nauk vjere Joseph Ratzinger, odnosno nasljednik na pa-pinskoj stolici Benedikt XVI., upravo je ona između »vjere i razuma« (Fi-des et ratio).

Reformski pokreti u Crkvi srednjega vijeka pozivali su se na izvorno kršćanstvo i odbacivali Crkvu sjaja i bogatstva, a pritom i bitne elemente crkvenog učenja. Dominikanci i franjevci također su se okretali Evanđelju, ali su pritom ostajali u pravovjerju, svjesni neprocjenjive važnosti jedin-stva Kristove Crkve i papinstva kao znaka tog jedinstva. Dominikanci su osobito njegovali biblijske znanosti; njihov pripadnik Lagrange osnovao je 1890. Biblijsku školu u Jeruzalemu, koja je uzdigla biblijske studije. Do-minikanci su osobito zaslužni za pripremu i izdavanje Jeruzalemske Bibli-je, a njihovi veliki teolozi Chenu, Congar i dr. dali su nemjerljiv doprinos iskoracima II. vatikanskog koncila.

1 (lat.) samilost


Posebnost je i dominikanski Treći red, koji nije stvaran »odozgo«, kao uostalom ni Drugi (ženski), nego se »odozdo« izrasli religiozni žar i zajed-ništvo svjetovnjaka stavljalo pod duhovnu skrb dominikanskim svećeni-cima. Sv. Katarina Sijenska, danas naučiteljica Crkve, jedva je ušla u Treći red – jer je dotad u »Mantellate« dopuštan ulazak samo udovicama. Ona je dala silan poticaj drugima, primjerice bl. Klari Gambacorti i bl. Mari-ji Mancini, kao zvijezdama tadašnjega duhovnog pokreta u Italiji koji se preko Alpa kao bujica prelio na njemačke zemlje. Naša bl. Ozana Kotor-ska, mističarka, na osobit je način živjela svoju trećoredačku pripadnost: zazidana u jednu prostoriju u kojoj se molila Bogu, trapila i iz koje je pri-tom davala vrijedne savjete i duhovnu pomoć tražiteljima. Zanimljivo, upravo će trećoredci dobiti posebna priznanja u doba naseljavanja Novoga svijeta: prvi kanonizirani svetac i prva beatificirana osoba mulatkinja bili su dominikanski trećoredci: sv. Martin de Porres (u. 1639.) i sveta Ruža Limska (u. 1617.). A Bartolomé de las Casas, biskup Chiapasa i »zaštitnik Indijanaca«, jedan je od prvih promicatelja ideje sveopćih ljudskih prava.

Dominikanski red bio je tijekom povijesti okrenut i pravoslavnom Isto-ku, s ekumenskom idejom zbliženja i sjedinjenja istočne i zapadne Crkve. Imena znamenitih Hrvata: Ivana Stojkovića, Klementa Ranjine, Jurja Kri-žanića… koji su pripadali tom redu ili mu se pridružili prije smrti, govo-re sama po sebi i o hrvatskim doprinosima na tom planu. Dubrovčanin Stojković putovao je poradi crkvene unije 1435. na pregovore s Ivanom Paleologom i patrijarhom Josifom II. u Carigrad, a s određenim uspjehom pregovarao je i s husitima na zasjedanjima koncila u Baselu 1433., što ga je kao zamjenik papinskog legata osobno i otvorio. Križanić pak, svjestan islamske prijetnje i germanske supremacije, putovao je u Rusiju s ciljem sjedinjenja pravoslavne Crkve s katoličkom i kulturnog povezivanja pra-voslavnih i katoličkih zemalja. U novije doba dominikanci osobito njeguju ekumenizam i bave se orijentalnim studijima, prisutni su i na užarenom Bliskom istoku i na drugim područjima na kojima su kršćani fizički ugro-ženi ili gdje su velika socijalna vrenja.

Još jedan važan iskorak dominikanski je red učinio na planu unutar-nje demokratičnosti u izborima na svim razinama i u smislu supsidijar-nosti; duh slobode i odgovornosti po savjesti snažno je prisutan. Kao po-sebna zvijezda u politici svijetli Savonaroda: dominikanski svećenik, teo-log i teokratski vladar Firence od 1494. do 1498., reformator spaljen kao (po tadašnjem sudu inkvizicije) heretik. Čovjek iznimna žara. Naravno, vjerski žar nije nešto samo po sebi dano; opća je ljudska težnja: konfor-


mizam, hedonizam, ispraznosti... I dominikanski red imao je razdoblja u kojima je jako slabio. No duh sv. Dominika ponovno bi ga oživio; tako red tijekom posljednjih dvaju stoljeća opet jača, preporađa se i čini hra-bre i krupne iskorake. Krupni duhovni i socijalni problemi modernoga svijeta njegovi su izazovi; hvata se, u znanstvenom i pastoralnom smislu, u koštac sa suvremenim intelektualnim i globalizacijskim gibanjima, s društvenim i etičkim prijeporima, s novom, ratobornom islamističkom najezdom i s brojnim drugim problemima širom svijeta. Pripravan, kako svjedoči i donedavni učitelj reda Timothy Radcliffe, na hrabro ulaženje u nove situacije ljudi na rubu i onkraj obrubnica: od velegradskih bijed-ničkih suburbia2 i favela3 pa do situacija svakovrsnih nereda što ih među ljudima proizvodi »razvoj« civilizacije.

2 (engl.) predgrađe3 (braz.) sirotinjska četvrt


Ružica Martinović-VlahovićSlavonski Brod

Božja slika – lice svetosti

Za vidjeti Božju sliku u drugima potrebno je barem dvoje: dobrota u oku promatrača i uvjerljivost same slike. Jer maske na njoj znaju biti više-slojne s različitim uzorcima. Ponekad dodatno urešene i umjetnički obli-kovane, mogu u prvi mah izgledati kao vlastito lice. Ako ih ipak skinemo, hodamo bez njih svijetom poput blijedih kopija, kojiput izblijedjelih do nečitkosti. Dospijemo tako nepoznati među nepoznate. Pa se i sami više ne prepoznajemo prolazeći mimo sebe dan za danom. A naše istinsko ja strpljivo čeka, šutke nas motreći žednih očiju, žudeći osjetiti kap okusa svetosti i ugledati trag svoje ljepote na Božjem licu. I utješeno krenuti sta-zom uspona na Goru blaženstava.

Božji odraz u prirodi neposredniji je i bliži površini. Narisan širokim potezima u simfoniji boja prelijeva se na pregibima dana i noći, prelama se skladno linijama horizonta brdovitih zapisa u plavoj melodiji jutra. Zrcali se na staklenoj opni voda i svjetluca optočen draguljima pučine. Njegov odsjaj na licima sunca i mjeseca vidljiv je nadaleko, a u očima zvijezda širi se u dubine bezdana. Princip života prolistava u bezbrojnim pupovima, niče iz blagotvornog sjemenja, umnaža se i izrasta u mala i velika stvorenja koja u ljepoti slika prohode pred Božjim očima odslikavajući neprestano njegovu ljepotu, pronoseći je kao nagovještaj i poruku proroštva ljubavi u Knjizi postojanja.

Božju sliku u ljudima možda je teže vidjeti. Zakrivena mnogostrukim individualnostima, nebrojenim genomima, uvijek novim i neponovljivim načinima njihovog očitovanja, uosobljena u raznim prostorima i vremeni-ma, Božja slika u čovjeku nije uvijek očita i treba je potražiti. Iako cjelovi-ta i neupitna, ponekad se jedva nazire. Jedino je čovjek uistinu odslikano Božje jastvo, stvoren na njegovu sliku nepovratno i trajno. Ipak, potrebna je nepotamnjena svjetlost u očima i nježnost u rukama kako bi se razmo-tali i izravnali presavijeni i zgužvani dijelovi te slike, osvježile izblijedjele boje, prebrisali nataloženi slojevi grijeha i tuposti, pa se potom nagnuti, ponekad i kleknuti te zaviriti kroz prozore ljubavi – sve to da bi se spazilo


lice Božje na licu ljudskom: na licu radnika i patnika; raskošnika i siroma-ha; grješnika i pobožnika. Na licu vlastitog djeteta, oca, majke i supružni-ka; sugrađanina i suradnika; susjeda i suputnika; namjernika i potrebni-ka; nasilnika i neprijatelja.

Slika Božja u nama može biti oštećena, zaprljana, pohabana. Ono što nas tješi jest spoznaja kako je original sačuvan za sva vremena u Božjim galerijama. Savršen, autentičan, uvijek svjež; nedodirljiv mijenama, neo-štećen grijesima. Ako poželimo vidjeti čistu sliku vlastite istine, on je spre-man svaki put pružiti nam je, poput zrcala u kojem se ogledamo. Kad god se odlučimo zaći u ove galerije i prihvatiti Božji postav o nama, možemo obnavljati memoriju duše i umivati lice u ljepoti svojeg istinskog odraza. Nešto bljeđu kopiju ove slike čuvaju u srcima i naši bližnji s kojima dijeli-mo svagdanji kolač ljubavi u sjaju očiju i bljesku osmijeha, šaljući im svaki put djelić po djelić svoje najljepše slike.

Nemojmo se zavaravati, naše maske mogu biti i one smjerne, liturgij-ske, ambijentalne sakralne – nisu ništa manje varljive i ponekad osobito dobro prianjaju, gotovo se zalijepe za živo tkivo duše. Postoji cijela kolek-cija pobožnih maski nastalih dugogodišnjim, pa i dobronamjernim tru-dom oko uguravanja Božje slike u naš okvir, svodeći je na vlastitu mjeru i veličinu, zaboravljajući kako Duh ne može oblikovati našu narav mimo nas samih i bez nas samih. Svetost se upravo najviše i očituje u skladnom spoju naravnog i božanskog, ne umanjujući ljepotu i cjelovitost ijednog od njih. Ideal svetosti ljudskog bića dosegli su izabrani miljenici Božji zrcaleći kroz svoju narav Božju sliku posve jasno, nepomućeno i zorno.

Jedna od onih, tako kristalno prozirnih stoji sada pred nama, osobi-to izložena zbog velike poltisućljetne obljetnice svojeg pojavka u tijelu na ovom svijetu. Sveta Terezija Avilska rođena je 28. ožujka 1515., krštena kao Teresa Sanchez de Cepeda y Ahumada. S Gospodinom je stekla »duh voljan« i jako tijelo, a jako je jer je dvaput umiralo i izdržalo sve prohtjeve »lude ljubavi«. Zato ga je Gospodin sačuvao od raspadljivosti za utjehu budućim naraštajima kroz tolika stoljeća. Zagledana i zapričana sa svojim Zaručnikom i Prijateljem, Terezija od Isusa uspijevala je svetom alkemi-jom sve pretvarati u zlato duhovnosti, skladno sjedinjujući intelektualni i fizički rad; kontemplaciju i učinkovitu djelotvornost; zatvorenost klauzure i otvorenost srca u mnoštvu pisama, susreta i razgovora; kritičko rasuđiva-nje i sljepilo milosrđa; staloženu razboritost i bezumnost ljubavi; mistične levitacije i čvrsto tlo pod nogama; potpuno predanje i potpunu slobodu; samoću i društvenost; povučeni život i putovanja (toliko je mjesta posjeti-


la, više nego što je ikada mislila, kako sama kaže); pravednost i zahtjevnu blagost; ljubav prema Bogu i ljubav prema redovničkoj i roditeljskoj obi-telji; slobodu od materijalnih dobara i izvrsno umijeće upravljanja njima; unutarnju raskoš i vanjsko siromaštvo; poniznost i dostojanstvo; ljepo-tu i obiteljski ugled bez taštine; istinoljubivost i diplomatsku uglađenost; mesijanstvo i skromnost; skrb za vremenite sitnice i dostatnost vječnog; umjetnost i praktičnost. Kao književnica-usput, Terezija je ujedno i naj-bolja recenzentica i urednica vlastitih djela, vođena unutarnjim kriteriji-ma posvećenja. Uistinu je voljela pisanje, iako to ponekad niječe, opirući se zbog bolesti, nedostatka vremena i dodatnog spisateljskog napora koji nije prioritetan u njezinom svetačkom planu. Zahvaljujući daru oduhov-ljene riječi, a pisala je na poticaj ili zahtjev drugih, sluteći njezinu moć i kako može postati »hrana posvećenih«, ono unutarnje se otkrilo prema van i postalo vidljivo, odnosno čitljivo. Blagoslov tih riječi prelijevao se potom stoljećima u knjigama te dohvaća i nas danas. Smijemo pomisliti kako dragi Bog i daje svojim miljenicima dar pisanja, kako bi se njihova svetost očitovala već u vremenitom. Tako je »prelijepa kugla od kristala u obliku zamka sa sedam odaja, a u sedmoj, koja je bila u središtu, u veli-kom sjaju boravi Bog...«, kako je o viziji svoje duše, navodno pripovijeda-la sama svetica, postala vidljiva svima onima koji unutarnjim pogledom umiju »čitati« iz nje. Ujedno je ona dobar primjer spisateljske vještine strukturiranja književnog djela, jer joj se u toj kugli ukazala čitava forma knjige Zamak duše, s poglavljima i tematskim cjelinama, te arhitektura djela s projektom samog »ukrasnog zamka«.

Bog voli bogate koji sami sebe oplijene, odričući se svojeg bogatstva. Ili umne koji se čuvaju umovanja i učene koji se daju poučiti. Voli jake koji su sebe učinili slabima – u njima ima više prostora djelovati njegova moć. Zbog veličine dara, velika je amplituda i snaga njihove metanoje, kao kod svetog Pavla i tolikih drugih.

Bog cijeni lijepi izgled svojih djevica, poput onih dviju s imenom ruže, koje su svoju ljepotu uporno htjele sakriti, umanjiti, pa čak i bolno nagr-diti, kako im ne bi zakrivala sjaj one unutarnje. Ali on u svojoj zaljublje-nosti pamti njihovo zemaljsko lice zauvijek. Prigiba se malenima koji su sišli u nizine običnosti sa svojih zemaljskih prijestolja što su im bila dana. Svu tu snagu, moć, umnost, znanje, ljepotu, bogatstva i veličajnosti on ne baca s njih u ništavilo, u otpad, već sabire u svoje riznice u kojima sve ovo, darovanošću njemu, postaje još vrjednije, dragocjenije; trajno sačuvano, neprestano se uvećavajući sve do beskonačnosti, po mjeri Bezmjernog. I


odatle on rasipa čudesna bogatstva svojeg kraljevstva na čitav svijet. Jer ono što smo njemu dali bolje je sačuvano tamo nego ovdje i koristit će ne samo nama nego mnogima. A onima koji su više dali, već na zemlji više daje na drugi način: njima se daruje i sam Darovatelj!

Kakva li je ljubav svetaca!? Poput one svetog Franje, svete Terezije od Djeteta Isusa, svetog Ivana od Križa i mnoštva znanih i neznanih bogo-ljubitelja. Jer za posvećenje nije presudno obraćenje vjerom, nego obraće-nje ljubavlju. Ljubiti, ne onom prolaznom pulsirajućom ljubavlju koja čas plamti, čas gasne u bezvoljnosti i umoru, već postojano i mimo svoje volje: ona teče kroz biće, hrana mu je, piće i zrak. Po njoj se boravi s Ljubljenim duge sate. Ona obuhvaća dubine, širine i visine življenja usred materije i kroz materiju, nadoknađujući njezine praznine, pukotine i kvarnosti što su joj imanentne. Čineći je plodnom i radosnom.

Savršena ljubav, svemoć ljubavi ujedno je Božja nemoć pred čovjekom koji ima slobodu ne ljubiti ga, ali ne može biti slobodan od Božje ljubavi. Izabrati je – jest posvećenje! Ono se može pričinjati kao negacija slobo-de, privid postojanja, čak i poništenje, ali je ustvari njegova jedina šansa. Posvećenje otkriva tajne prolaze u zidu trajanja, otvara oči za nevidljive svjetove; ono je osmijeh na licu dana kršćaninove svagdašnjice, jedini pra-vi okus bivstvovanja, dodirivanje tla vječnosti, te čudesne planete našeg života što počiva na Stvoriteljevu dlanu. To su vrata – ulazište i izlazište na mjesto susreta, gdje se uvijek iznova nalazi sebe u jasnoći Božje slike. I otkriva u njoj svoje »najljepše lice«. Mimo sviju stvari, natrpanih i raz-bacanih, mimo nereda i nečistoća Gospodin žurno prolazi i ne obazirući se ide ravno do mjesta susretišta, u središte duše. Za sobom ostavlja čisti put svjetlosti po kojem onda možemo lako stići do tamo.

Nebeski otac dopušta svojoj djeci da ga gurnu izvan rubova vremena. Pa ljudi na zemlji postaju siročad nebesa. Ali on im se vraća i uvijek nano-vo izlazi na obzorima čovječanstva poput »Mladog sunca s visine«. I svoju sliku ostavlja utisnutu u bijelom pečatu vjekova, trajno blistajući u sveti-štu svijeta – u svojem Tijelu!


Vladimir ŠukOroslavje

Božekovi krajputaši

Nigdar pozablenom pajdašu

Za živlenja Božidar S. Božek nosil je z pobožnom nuternjom spravom duše svuoj križ, kakti i vsaki človek teri silne v nekaj veruje. A on je stra-sne veruval v Buožje zakone. Z dana v dan. I tak, bogme, vsaki dan. A jo-ščem je prec križof razvozil i reznosil navduž i napopriek drage mu do-maje, njegvamu srcu tak čvrste prirasle.

Raspela… kak da su bila njegof zapisani usud, poslanje. V drievu, plitke eli glibuoke zrezbareni, halt veliki križi, širom rade imeče Horvacke po-stavljeni. To su bili, i još denes jesu, Božekovi krajputaši!

Vsaki put gda fputim se na dragi brieg Kamenjak, teri pripada dragem ljudiem z Toplic, milom človiečjem rodu z Oroslavja, kakti i preštimanem Stubičancem, prve zastanem pred raspelam od temnoga drieva, prekrižim se i zmislim mnuogih molitvi kaj sam z pajdašem Božekom spod ovuga njegvuga raspela, po stiha prek vusnic vsem svecam nebeskam zrekel. Tu, spod bukve i grabra, kre lipe i pune cvetja, pak i prec put vužganih svieč i lampuša, naše je pajdašuvanje bile blagoslovljene. Nagnuta glava Jezuša Kri-stuša v drievu zrezbarena, od minuloga cajta počrnela, gledi me i zmišljava na cifraste cajte kaj sam po Kamenjaku z dragim pajdašem Božekom doživel.

Nu Božeka več nie. Previšnji ga je prie par liet pozval na edenske tra-nike. Božek se je jen cajt dvoumil, hodil po bolnicam, opadal v depresije, pak se kak Feniks znuovič raskrilil, a ounda se senek Buožjamu puozivu odazval. Nekak… za mene prenagle. Moje srce i duša bili su za takvoga kaj nespremni, nepripravljeni. Niesme se za zadnjič ni pozdravili, a ka-moli onak pajdaški kušnuli i po pleča potrepali. Same je zgruntal prejti na počinek. Večno zmirenje najti. Prešel je noseči svuoj križ. A križ je znad vsega imel rad i preštimane ga štuval.

Božek, obljubleni drvorezbar i osebujen pučki stihoklepec kajkavštine, vugnul se z ovuga svieta, eli v dušam pajdašof zanaviek bu ostal zapeča-


čeni njegof, za zeru boemski, portret. Njegva kliet na briegu Kamenjaku, povrh sela Pihači i obrežja Šinjakovica, bila je i još zdej je mali etnomuzej, pak potam i pravi vumetnički ateljej. Tu se sekaj drvorezbarile, eli največ velika drvena raspela za postaviti negde kre ceste ili gorskuga bieloga puta. Ovde na Kamenjaku briegu, ober Toplic, vu ovoj klieti-ateljeju, Božeko-vi krajputaši su v glave zamišljeni, na papieru skicierani, a poklem vsega i v drvu zdielani, vumetnički zrezbareni. Male tere raspele Božek je na-platil. Večma jih je v pajdaškoj ljubavi poklanjal, v Buožjoj veri daruval. Zdušne jih je ounda pomagal inštalierati kre nakanjenuga puta, v cirkve ili kapielice, a ounda pak lietima održaval. Vsake par liet bi jih vuz pripo-moč draguga, vumetnosti navudrenoga sina Kreše, premazal z nekakvem pripravkem za drieve, za čuvanje drieva. Da se ne bi, gotzajdank, vu ovoj blagoslovlenoj lepoti nastanila kakva drvojeduča živina ili da baš na kraj-putašu ne začne kampierati črf.

Božek je obilazil svoja raspela, drage krajputaše, križal se pod njimi, miluval jih je z pogledom svojeh plaveh očie. Ne poznam nikuga teri bi tak strasne imel rad svoje krajputaše, a i ona raspela postavljena v cirkvam i kapielicam pitomuga humlja zagorskoga. Bile jih je sikut po njegvam lju-blenam Zagorju, eli i širieše po domaje, vse do onuga poznatuga h Slavo-nije, tam v preštimanom Ernestinovu. Tak su zamislili i šteli štuvani vu-metniki z poznate likovne kolonije v tom srcu dragom mestu. Naj jih vse Bog poživi, tak bi i Božek štel, jerbo vumetničke duše imaju se naviek rade.

I denes, gda lučam njegva uredne pošlihtana dlieta em drveni bat v njegve klieti-ateljeju, zmislim se Božekovuga poslanja križa s terim je za-ljubleno oplemenjival drievo, da bi ljude na križanjima, v cirkvama i ka-pielicam, v hošpitalima podsietil da je Bogočlovek trpel hude muke, a vse da bi človiečja spodoba bolše razmela svoje živlenje na majčici Zemli.

– Jezuš Kristuš nie hmrl zabadaf! Posluhnete kaj vam velim! – znal je gustoprecput zreči pajdašu sugovorniku s terim je toga momenta razme-njival mišlenja o bitku, o istine, putu i živlenju. Božek je bil razapet zmed raspelof, drvenih kipof i kajkafske popiefke. Još denes čujam njegof ra-sipani smieh na verandi njegve kleti-ateljeja. Kak da lučam njegof siedi mustač, sličen mustaču Matijaša Gupca, ljudi veliju. Puntarski. A i Božek je bil pošteni puntar, do kocena. Nie trpel lažna namatanja i lopovluke. Naviek je čvrste branil svoje stave, a pogotove pravicu za teru je gruntal da bi sikak muorala zaživeti.

Denes, v jenam kutu kleti-ateljeja, v glažnate vitrine njegof je sinek Kre-šo na večni spomen postavil japin črni prepoznatljivi škrlak, pod terim


je Božekova širuoka i glibuoka duša kajkavierala. Bil je to veliki viernik, odani pajdaš, pučki mali, a tak veliki človek. Zate naj mu buju naklonjeni vsi sveci nebeski i sam previšnji Buog, teri ga je, mislim si i siguren sam, imel jahke rad. Zdavna i zanaviek.

Božek bi se sad blago naklonil i decentne odigel škrlak, pak vse hecno, eli od srca i duše iskrene pozdravil z orginalnim i lietima znanim pozdravom:

– Škrlak, na škrlaku trobojnica: črlen, bieli, plavi, pak racakovo i šoj-kino pero!

Pod škrlakom pučki piesnik i drvorezbar Božidar Staroveški Božek!Mislim si da me bu baš tak dočakal gda i ja dojdem v rajske trnace.


Ivanka ZdrilićZagreb

Izgorjet ću kao lojanica za hrvatski narod

»Rod smo izabrani, kraljevsko svećenstvo.« (1 Pt 2, 9)

Kada razmišljam o liku don Nikice Duševića, pred očima mi zasja nje-gova izvanredna smirenost. Takvi duh i duša jedinstveni su i više ne žive u mom rodu. Mirnoća glasa i stvaralačka šutnja otkrivali su da ovaj izni-man čovjek crpi dobrotu iz nepresušna izvora Svevišnjega. Skromnost, blagost, nenametljivost, krepost, duševnost osvjetljavali su njegov mili lik. Don Nikica Dušević, svećenik Zadarske nadbiskupije, rođen je 3. kolovoza 1934. u Ljupču u obitelji Marka i Ike Dušević (rođ. Marelja) kao deseto od dvanaestero djece i kršten je u župnoj crkvi sv. Martina biskupa. Višečlana obitelj rano je ostala bez roditelja. Majka je prva preminula (22. listopa-da 1946.), a nakon nekoliko godina i otac (21. veljače 1954.). Skrbništvo nad mlađom braćom preuzeo je stariji brat Božo sa suprugom Lucijom.

Nikica je osnovnu školu završio u rodnom Ljupču, a klasičnu je gimnaziju polazio u Šibeniku i u Nadbiskupskom sjemeništu »Zmajević« u Zadru. Nakon ispita zrelosti odlazi u Gevgeliju u Makedoniji na odslu-ženje obveznog vojnog roka, u tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju, u trajanju od dvadeset mjeseci. Vrativši se iz vojske, započeo je studij bogo-slovnih znanosti u Splitu. Ovo »gnijezdo narodne reakcije i najnepošte-nije inteligencije« biva već nakon šest mjeseci dekretom Partije zatvore-no u vrijeme kad se mladi Nikica »truje zabranjenim Radićevim štivom«. Ipak, Nikičina leđa ostala su uspravna unatoč ozračju vremena, a povija-la su se jedino pred Bogom. Na njegov zemni put sišao je Gospodin čija je svjetiljka ljubavi uvijek svijetlila i rasvjetljavala staze. Gospodin mu je rastjerivao oblake i blažio bol donoseći mu pozlatu istinskih djela. Poslije prisilnog zatvaranja Visoke bogoslovske škole u Splitu, nastavio je Niki-


ca studij bogoslovije u Zagrebu, a zatim u Italiji, kamo je, na malenoj ri-barskoj brodici, pobjegao 24. rujna 1957. Takvu odluku donio je tijekom studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu želeći se otrgnuti od duha komunizma i zaploviti u »slobodan svijet«, pa je kupio navigacijska poma-gala kako bi plovidba preko Jadrana bila što sigurnija. Zajedno sa starijim bratom Božom i njegovom suprugom Lucijom, uz još petoricu mještana iz Ljupča, isplovio je predvečer 24. rujna 1957. u maloj barci i uspio prijeći s jedne strane jadranske obale na drugu doživjevši to kao san spasenja od komunističkih veriga. Nakon dva dana i dvije noći veslanja kod Ancone presrela ih je i spasila talijanska ribarica. Izručivši ih policiji, završili su u logoru. Tijekom sljedeće tri godine bogoslov Nikica boravi u više talijan-skih logora. Najprije je vlakom odvezen iz Ancone u Cremonu, a potom iznova na jug Italije: u Gaetu, Capuu i naposljetku Bari, gdje su bili smje-šteni muškarci (samci). Na taj je način bio odvojen od brata Bože i njegove supruge Lucije te je zagovorom Šibenčanina don Krešimira Zorića (1912. – 1982.) premješten u Cremonu. Usprkos svim neprilikama uspostavljao je kontakt s ljudima marljivo učeći talijanski jezik. Takva ustrajnost nije mogla ostati nezamijećenom, pa je uz pomoć don Krešimira Zorića upisao studij bogoslovnih znanosti u Agnaniju kod Rima i uspješno ga završio. Nikičina je želja bila postati Božjim pastirom, pa odlazi u Australiju gdje je zaređen za svećenika u Adelaideu 29. lipnja 1963., a mladu misu slavio je u istom gradu već sljedeći dan. Stihovi su spomena s njegove mlade mise:

Gdje su srca mlada, Borbena, smjela, čista, Željni svetog rada, Duše spasit za Krista? Živo se i dostojanstveno prinosio na oltaru i do spomena svoje dva-

desetpetogodišnjice misništva, kojoj je glavna smjernica: »Izgorjet ću kao lojanica za hrvatski narod.«, sa zahvalom:

Hvala za svako dobro jutro, hvala za svaki mučan san, hvala što tvoja ljubav, Bože, nosi noć i dan.Don Nikica djelovao je najprije kao misionar talijanske manjine u au-

stralskom gradu Adelaideu do 1970., a od tada do 1996. vodi misiju za Hrvate u župi sv. Patrika u istom gradu, što znači da je posluživao prostor u krugu koji obuhvaća više od 700 km. Svojim pastoralnim djelovanjem podupirao je više važnijih pothvata za Hrvate u Adelaideu, među kojima


se posebno ističe iniciranje radijske emisije na hrvatskom jeziku. Uz svoju svećeničku dužnost bio je i ravnatelj škole za Hrvate. Godine 1985. kupio je župnu kuću, a hrvatska zajednica je, pod njegovim vodstvom, izgradila kapelu posvećenu Gospi velikog hrvatskog zavjeta. Njegovu angažiranost, pastoralnu i nacionalnu djelatnost ukratko opisuje profesor Frane Dušević sljedećom rečenicom: »Ali često u istom danu svetu žrtvu prenosi na tri jezika, on, kapelan za Hrvate Južne Australije i Sjevernog teritorija, pro-stranstva da bi mu i mnogi carevi zavidjeli na tolikom imperiju. Počesto i preko 1000 km putuje da bi svoje stado napunio porukama iz evanđelja.« Don Nikica je bio svjestan važnosti hrvatske prošlosti kao i pripadnosti Rimokatoličkoj Crkvi, o čemu zorno govori činjenica da je u dalekoj Au-straliji vozio osobni automobil registracijskih oznaka NIN 879. On je iza-brao kombinaciju slova i brojeva koja označava važan datum iz povijesti hrvatskog naroda, a govori o »prvom međunarodnom priznanju Hrvat-ske«, koje je sam papa Ivan VIII. (872. – 882.) potvrdio knezu Branimiru. Taj datum hrvatski narod je tisuću i sto godina kasnije svečano proslavio kao Branimirov jubilej 2. rujna 1979. Nikičine emisije na hrvatskom ra-diju u dalekoj Australiji potvrđuju njegovo zalaganje i trud u njegovanju materinskog jezika. Duboko je bio svjestan ljepote i važnosti svog jezika, jer je zapravo živio Preradovićeve stihove:

Ljubi, rode, jezik iznad svega, U njem živi, umiri za njega! Po njemu si sve što jesi: Svoje tielo, udo svieta, Bus posebnog svoga cvieta U naroda silnoj smjesi. Bez njega si bez imena, Bez djedova, bez unuka, U prošlosti, sjena puka, U buduće niti sjena.U svakom trenutku nosio je duboko u sebi »svoju crkvu« i rodni zavi-

čaj. U dalekoj zemlji drugi ljudi postali su njegovi bližnji, a on često sanja da je ptica koja leti i vraća se u rodno gnijezdo. U razdoblju jeseni njegova života, kada je u domovini zasjala nova zora, ostvario se njegov najuzvi-šeniji san – dugo žuđena težnja za povratkom u domovinu. »Sve prolazi, ali istina i ljubav ostaju, jer im je zavičaj iza zvijezda«, osjećao je i živio u svakom trenutku. Može li australski dvorac biti ljepši od stare roditeljske kuće uz jadranski žal? Školjke pjevaju u dubinama mora, igraju se valovi,


a u prostor Nikičina duha zašlo je beskrajno more njegova kraljevstva. Ta čudesna moć neraskidiv je savez čovjeka ribara i Vječne Ljubavi. Gospodin je u njegovo biće utkao mreže koje ne pucaju lako, već su izdržale mnoge oluje. Ribar želi loviti duše Isusovim mrežama ljubavi te im ispuniti srca da ne ostanu prazna i gladna. Don Nikica je svojim srcem i razumom s vidljivim i nevidljivim silama Duha Svetoga činio dobra djela. Nikad nije zaboravio hrvatsko ime i dom za koji se prolijevala krv »za krst časni i slobodu krasnu«. U društvu je djelovao kao humanist odišući hrabrošću Božjeg čovjeka nadasve nadahnutim pobožnošću, s toplom zrakom do-moljublja iz plemenite Lijepe Naše.

Ovaj Bogu posvećen čovjek bio je blizak svima, počevši od najmanjih do ostalih pripadnika žive Crkve kojoj je vedrinu duha darivao i u zrelim godinama. Više puta, prema pripovijedanju Lucije Dušević, drag gost u njegovoj australskoj župi bio je isusovac o. Ante Gabrić (1915. – 1988.), hrvatski misionar u Indiji.

Nikičin put ponovno je vodio k rodnoj crkvi sv. Martina biskupa među vinogradima i maslinicima, uz šum njemu najdražeg mora. U tuđini je propovijedao svojim iseljenim sunarodnjacima hrabreći ih da sačuvaju kruh vjere i domoljublja, a te misli još jače su oživjele u svakom djeliću njegova bića pri povratku na rodnu grudu tijekom 1996. Njegov zaklon oduvijek je bila domovina pod okriljem Božjim, a svi daleki svjetovi činili su mu se neznatnim prema krilu hrvatske majke zemlje.

Dana 19. lipnja 1996. u svom rodnom Ljupču preuzeo je don Nikica dužnost župnika, s kojom je 2003. svečano proslavio 40 godina svog mi-sništva. Budući da zbog usuda života nije mogao slaviti svoju prvu svetu misu u rodnom mjestu, time je ova godišnjica bila značajnijom. Ovaj do-gađaj označio je prekretnicu u njegovom životu te se tiho povukao u za-služenu mirovinu. Posljednje godine svog ovozemaljskog života proveo je mirno na morskom žalu rodnog kraja. Tu je i preminuo 6. studenog 2007. i sahranjen na mjesnom groblju, a pogrebne obrede predvodio je tadašnji zadarski nadbiskup Ivan Prenđa (1996. – 2010.) i Marijan Oblak, nadbi-skup u miru (1969. – 1996.), uz prisustvo brojnih svećenika i okupljenih vjernika. Nadbiskup Prenđa u misi zadušnici zahvalio se za ljudsku finoću don Nikice i njegovu osjetljivost za ljudske teškoće i patnje, za brojne da-rove primljene po njemu, za svjedočanstvo svećeničkog života. Dirljivim slovom oprostili su se od don Nikice i don Damir Juričin, tadašnji dekan ražanačkog dekanata i rođakinja Marija Zdrilić iz Poličnika.


More šumi modrim valovima, bistrinom miluje kamen obiteljske kuće Marka Duševića. Svojim najtoplijim valom pjeva o životu njegova sina, svećenika i ribara, don Nikice Duševića. Na stolu Duševićevih starih dvo-ra i u crkvi svetog Martina kruh i vino čekaju putnika namjernika. More neće utihnuti jer će pjevati pod krilima Vječne Ljubavi.

Ljetno sunce žari, cvrčci pjevaju, borovi se s granama dižu k nebu, djeca trče po lučici radosno bacajući kamenčiće u more, gledaju bijelu barku. U mislima se sjećaju kako su bili sigurni dok su ribarili u toj barci u društvu njihovog Nikice, Gospodnjeg ribara. Jedan dječak, iz roda Duševićevih, iz džepa izvlači bombone, daruje ih prijateljima upravo onako kako je to činio don Nikica. I on prijateljima ispriča svoju priču o svećeniku Niki-ci poput morske pjesme: »Boga i Hrvatsku darivao je na kraju svijeta kao kruh i blago.« Svojim čeznućima duše uz obale daleke Oceanije prizivao je more Ljubačkog zaljeva. I vratio se poput ribara mrežama svog Jadra-na, crkvici svetog Martina, starom mlinu Duševića, zaspalom bez brašna otaca. Vratio se »vali«, malom »kaiću« želeći da svoj zaklon nikad više ne treba tražiti pod tuđim nebom radi svjetla Boga i časne trobojnice. I more mu je davalo bogati ulov, a dječica, po darovanim bombonima, važan na-slov »did Nikica«. Misne molitve prinosio je u toplom gnijezdu svoje cr-kve, slobodna pogleda pod zaštitom svetih anđela. Pleterom ljubavi, bla-goslovom dostojna bića naš don Nikica srce je Bogu dao i tijelo da počine u svojoj zemlji Hrvatskoj.

I uvijeke nam ostaje poruka: »Zastani pred žarom veze čovjeka i mora jer to je ljepota koja se nanovo daruje.« Tu počiva čovjek koji je sklapao ruke pred Bogom, a prirodi predavao dušu dok je sanjajući ribario za čo-vjeka, Boga i Hrvatsku.

Let riječiMONODRAMA


Anita i Denis PeričićVaraždin

Poslidnje riči Ivana Filipa Vesdina

Iz više povijesnih i književnih (fikcionalnih) izvora te uz pomoć savjet-nika za gradićanskohrvatski jezik adaptirano u monodramu.

Osoba:IVAN FILIP VESDIN (Paulinus a sancto Bartholomaeo)Hof am Leithaberge, Gradišće, Austrija, 1748. – Rim, 1806.,karmelićanin, komparativni filolog, pionir indologije, autor prve san-

skrtske gramatike, misionar na Malabarskoj obali (Indija) od 1776. do 1789. godine

Sada je već vidljivo, da nam novo stoljeće ništ novoga nije doneslo: svagdir boji, proljivanje krvi i oduravanje. Pomalo sam već umoran od potipanja i bižanja, ćuteći ne samo težinu ljet i betega, nego i skori prihod Božlje volje, zdvojan i raskidan u nesigurnosti, ka se je vrtila samo oko jednoga jedinoga pitanja: Postupam li pravilno?

Dugo su durale moje rasprave s dvojbami, sumljami i presenećenjem; dugo sam se borio s vlašćim dušnim spoznanjem i sa Svetom kongregaci-jom za širenje vjere. Dugo, o, predragi Bože, predugo sam vagao, grižeći se u sebi nemirno, isplati li se bar komu povjeriti ono ča sam vidio na svo-joj tajnoj ekspediciji, ka me je iz Malabarske obale dopeljala tamo kade ni jedna noga ni koracala – u carstvo vječnoga leda, tamo kade po naši siro-mašni karta, prestaje bhutansko kraljevstvo i počinje Tibet.

Prlje neg projdem na ono ča vam kanim povidati, rekao bih ča o sebi i okolnosti, ke su me dopeljale na kraj svita.

Dokle sam bio dite, slušao sam mnogo o daleki zemlja Orijenta. Svaki put kad bi krez naše selo prohadjali Cigani, gledao sam je s neopisivom znatiželjom i zamislio sam si njeve stare pradomovine, bar kade one bile – u Egiptomu, u Siriji ili na Arapskom poluotoku. Imao sam prilike u far-skomu domu listati šare, već požutene knjige, ke su povidale o legendarni


bići iz egzotične Azije. Kada sam se – jako zaran – naučio štati, Aleksan-derroman mi je bilo jako drago štivo.

Moje studije su durale mnoga ljeta i mnogo čega sam se učio. No u sre-dišću svih mojih interesov su bile od početka neistražene zemlje, nepo-znati narodi, različiti ljudi i neotkriveni jeziki. Tu moju sklonost za Ori-jentom je osebito potkripila činjenica – ka uključuje nešto na ča se ni ne misli u potpunosti – da je i naša vjera rodjena u Aziji; Stari i Novi tešta-menat dogadjaju se na Istoku, sveta su mjesta u Aziji, pak je tako, mislio sam si, i Jezuš – Azijat!

Bio sam osvidočen, i žao mi je ča nisam pogrišio, da će samo upozna-vanje Azije donesti nešto za razumivanje Istine. Moju sklonost su jako za-ran upametzeli časni oci iz Svete kongregacije za širenje vjere. I sam sam, nekoliko puti, prosio da me pošalju u misije, no poziv kojega sam dostao jednoga maglovitoga jesenskoga jutra peršonsko od prefekta, nadmašio je svako moje očekivanje.

Akoprem znam da ću uvaditi detalje za ke sam se obavezao na muča-nje, moram reći da me je nalog na ki me je obavezao prefekt čisto prese-netio. Moja je misija, naime, imala dva zadatke, obadva su jednako jako čuda potribovali od mene: jedan je bio službeni, a drugi otajni.

Uz dugi i oprezni uvod o velikom značenju onoga ča mi se je povjeri-lo, naredjeno mi je da izdjelam skrbno pripremljen plan o putovanju do Malabarske ubrove, kade bi morao na početku obavljati dušobrižničke po-sle, potom pak, u najvećoj diskreciji, otputovati u nepoznatu krajinu kako bih pronašao grob svojega uzornoga prethodnika i sunarodnjaka Nikole Ratkaja Velikotaborskoga.

Ne tribam posebno naglasiti koliko me je presenetilo potribovanje za pronajdenje poslidnjega počivališća misionara ki je djelovao u Kraljevstvu Utsang u Tibetu već od prije sto ljet. Moja je zbunjenost zadobila neslu-ćene veličine stoprv kada sam doznao i drobnosti plana. Kako nigdor nije smio znati za moj odlazak u Tibet, morao sam napisati dnevnički putopis s krivotvorenimi podatki o svom »stalnom i neprekidnom« djelovanju u Istočnoj Indiji.

Opskrbili su me nekimi prastarimi kartami, ke sam, akoprem sam bio upućen u sve to ča je bilo pisano i nacrtano o Istoku, prvi put vidio, da su me poslali u nezpoznato.

– Bože moj, – sam pomislio tijekom svojega šestmisečnoga plus šestd-nevnoga prebivanja na L’aimable Nanette – o, Bože, kakova mi se to sud-bina kroji, da ću za potribovanje Svete kongregacije morat i lagati?!


Vindar, diboko osvidočen o istinitosti i opravdanosti mojih činov, ki su bili dobro razmišljeni od vrhunca Svete rimske Crikve, marljivo sam se podao u izvršenje svojih jedinstvenih zadatkov. Nasuprot racionalno-ga pristupa me je bez prestanka svejedno sprohadjao neodredjeni strah, da ću u Tibetu najti nešto ča ide prik dosadašnjega človičljega iskustva.

Ne, nekate me, vi ki budete ovo štali, pogrišno popasti! Nisam nikada uzimao za gotove pineze ona naganjanja, ismišljenja i povidajke o nad-naravni indijski stvorenji, akoprem sam se upravo takovom literaturom u svoji mladi ljeti napajao. Nije mi se ni posebno dopadala ni Skilaksova tvrdnja o mrhunci, ki kopaju zlato (ku povidajku tako sigurno preuzme Herodot), ni satirske prispodobe od njegovoga kritičara Ktezija, a najma-nje čudesna bića iz Megastenovih djel.

Bar kako bila moja razmišljanja čvrsto zakvačena na zdrave razumske temelje, svejedno se je u meni zažiljila neka nesigurnost, ku bi mogao opi-sati spodobom lakog vjetrića ki ne henja, ljuljaljući bez prestanka listak na kiti, uprav toliko da ga ne otkine.

Morski vjetrić dobro nas je poslužio i pristali smo u Pondicheryju srićno.Uprav su me peljale, rekao sam već, karte kakovih nima zvana najdi-

bljih riznicov Svete Stolice, prastari zemljovidi, ke su znanstveniki gledali za davno izgubljene; naganjam, da su bili Eratostenovi. No bilo mi je po-tribno odredjeno vrime da pronajdem, kako se njimi služiti: način prika-zanja bio je radikalno drugačiji od svih ke smo do sada poznavali; cijele mape su bile počečrkne crtami u ki na početku nisam vidio nikakovoga smisla (kot na Mercatorovi karta), ali ke su vrlo točno, to se je kašnje po-kazalo, predočavale udaljenosti med pojedinimi kota.

Akoprem sam sve poduzeo da ne dojdemo u Bhutan u najhladnijem vrimenu ljeta, akoprem smo došli i ranije nego ča sam se ufao, u kraji ne-daleko od krova svita, dočekala nas je nezamisliva hladnoća. Snig i led se ovde nikada, čini mi se, nisu otalili, uprav kot i na najviši vrhunci Alpov.

Za razliku od Alpov, ovde ima i gradov ki su izgradjeni na velikimi nadmorskimi višinami, kako se kaže: nebu pod oblake! Istina, cijeli je kraj slabo naseljen, ali ovde živu i ljudi, oblićeni u šare nošnje s veselimi kapa-mi na glava, ke, morebit, zvana obrambe imaju i ritualnu, odnosno kastsku funkciju. Po farbi kože spodobni su Indijcem, ali lica su im zategnuta, a oči na križ, kot u Mongoli ili Kitajci. Nisam, nažalost, imao dost vrimena diblje proučiti njevu vjeru, pravice i društveni sistem.

To je zemlja gruba i ponosna, lipa i okrutna. Kad smo slijedili neo-bično detaljne karte i upute, prošli jednim beskrajno dibokim klancem,


ruljala se je na nas neobično strahovita snižna oluja, ka je nas i naše tegleće blago doslovno srušila s nog. Domaći sprohoditelji su nam do-vikivali da se zavličemo pod tere, da nas ne odnese ili, u najboljem slu-čaju, išiba nam lica, i da se zakopamo u snig. Progovorio sam poslidnje molitve misleći da ću se odmah smrznuti. Ali kako je vrime prohadja-lo, upamet sam zeo da nas snig topli i čuva od nevrimena. Uspješno smo se iskopali.

Tijekom puta doživili smo još nekoliko takovih olujov i brojne dru-ge neprilike, od kih izdvajam splaznenje vijugavom, uskom stazom gori kade smo izgubili jednoga od peljačev. Nasuprot iskustvu pofuznuo se je nesrićnjak čisto nenadijano, poletio je u skalinsku jamu doli, a njoj se nije vidilo dno. Dugo smo molili za njega zahvaljuljući se na lipoj i aldovnoj poslidnjoj gesti jer priprosti urodjeni u svojoj strašnoj muki dugodura-jućega pada ni glasa nije spustio znajući da bi tim mogao prouzrokovati lavinu, ka bi poždroknula nas sve. Većkat se spominjam toga veličanstve-noga čina ufajući se da ga i Gospodin zna cinejiti.

Nekoliko dan prije našega prihoda na pretpostavljeno odredišće, kade smo tribali pronajti Ratkajevo zadnje počivališće, bili smo primorani skre-nuti s odredjene rute kom su misionari dotada išli u smiru Tibeta. Ta dio je bio svakako najmučniji, a i najškuriji.

U stvarnom smislu riči krčili smo si put kroz zaledene gorske putiće, čije je stanje jasno uvadjivalo da ljeta – morebit i stoljeta – nisu bili gaženi.

Domaći ljudi velikim zavojem zaobajdu tu krajinu; u narodu, bojse, po-stoji cijeli red legendov i mutnih povidajkov o tom neimenovanom kraju. Akoprem nisam imao vrimena da je ispitam, te su se predaje jako očito odrazile na naši peljači, ki su postajali vidno uznemireniji čim smo došli dalje; u jednom hipcu razvila se je med njimi i svadja, u kojoj je na svitlo došao vas njev diboko zažiljeni strah.

Na njevu veliku sriću i olakšanje, sprohodniki su vrlo brzo bili oslo-bodjeni svojih mukov. Zapovid meni, naime, je i tako glasila da zadnji dan puta idem sam. Dao sam im uput da se vratu najzad na jednu sigurniju točku i da me tamo pričekaju. Ako se ne bi vratio za tri dani, zapovidao sam im da se obrnu i vratu odakle su i došli.

Ostao sam, ada, čisto sam i vole sam najzad poslao. Pišice sam slijedio svoju neobičnu mapu, ka je na tanko pokazivala svaki korak puta. Čim sam ostao sam, se nenadijano predamnom pokaže nevjerovatna čistina, visoravan u sredini krutih skalin, na ke se je u poldneva dan bio pretvo-rio u noć.


Nisam ni sada siguran ča je prouzrokovalo takovu, do sada nevidje-nu, pojavu. Je li je to bio nek sinj okolišnjih vrhuncev ili sam ravno ušao u oblak ili u strašnu maglu, a da to nisam ni sam opazio?

Ure dugo sam išao čisto ravno, kako su mi upute to kazale. Prlje neg se je to dogodilo, mislim, da sam u magli vidio neka orijaška vrata. Za svaki slučaj, prošao sam u unutrašnjost planine.

***Postepeno, od nekuda je dopiralo već svitlosti. Upamet sam zeo da se

u velikoj dvorani okolo mene dižu neshvatljivo visoki zidi, a po nejasno vidljivoj, ali u svakom slučaju čisto ravnoj i sjajnoj površini, veljek sam zaključio da ne moru biti naravnoga porijekla.

– Bože, – sam pomislio – ka je to ruka izgradila takovu špilju? Bože, je to bilo tvoje peršonsko djelo, tvoje utočišće stvoreno u prvi sedmeri dani? Ili je pak, sveta Marija Majka Božja, to bilo djelo nekih nam nepo-znatih stvorenj?

Kako sam napredovao, imao sam sve već prilike upametzeti udubljene ornamente u zidi; neki dijeli dvorane bili su svitljuckasti kot zrcalo: mo-gao sam se pogledati u nji, u drugi sam ali vidio samo strašno izdužene dijelke svojega tijela.

Ure i ure dugo sam hodio gledajući ta čudesa, dokle nisam začuo žu-borenje vode. Vidio sam u daljini, mutno, završnu zid dvorane, a iz male puči ravno predamnom bliskala je lipa, umirujuća svitlost.

Za hipac sam prošao kroz nju i našao se u ostatku raja zemaljskoga.Tako bi najbliže mogao opisati i veliki vodoskok, okolo njega jezerce,

u njemu vidio sam množinu rib i haluge. Toplina je zaobjamila ovu pro-storiju, pak tako i moje izmučene kliti. I moju dušu je poplavilo neko po-lakšanje, smirenost. Vodoskok je bio u središću jezerca, na malom otočiću na kom je rasla zelena trava.

Stojao sam tako neko vrime, mlahav da razmišljam, čudeći se rasprud-nomu i prelipomu prizoru, slutio sam, morebit, došao sam na drugu stra-nu života i smrti; vindar, bio sam nazočan dušom i tijelom.

Ne znam i ne morem reći na ki je način bio nazočan Nikola Ratkaj Ve-likotaborski, ali bio je nazočan. Pojavio se je presenetno, tako da me je popao trepet, a srce mi se je skoro zaustavilo.

Bio je tote, tote na otočiću, lebdio je nad vodoskokom.Na jednoč se je pojavio iz neke maglice: zamigljao je njegov lik, a onda

se smirio, akoprem je izgledalo da se je sve vrime ljuljao.


Znao sam da je to Ratkaj po opisi i crteži; izgledao je upra tako kot i u mladosti. Ta je lik bio plitav, nije imao cijeloga volumena i kot da bi se skroz vidilo krez njega. To me je jako uplašilo, ar sam se pobojao da vidim duha (akoprem nisam znao kako duhi izgledaju). Konačno, to je bilo jedi-no moguće rješenje: ako je zaistinu bio živ, Nikola Ratkaj u tom bi hipcu imao okolo sto i sedamdeset ljet.

Odgovor mi je došao na jednoč, prlje nego ča sam to i pomislio: – Živ… živ…

Polako i ravnomjerno se je ponavljalo: – Živ… živ… živ…– Jezuš Kristuš! – sam pomislio.Ratkaj mi se je nasmišio i rekao: – Jezuš… Jezuš… Jezuš…– Jezuš Kristuš, pak on ponavlja ono ča ja mislim. – pomislim, ili mi

se je nek tako činilo. Pitanja su mi se rivala sama od sebe: – Bože, dobri Jezuš Kristuš, ča to nek znači? Kako more biti živ, kad…

– Jezuš… Jezuš… živ… živ…Gledao je ravno u mene razrogačenimi (široko otprtimi) očima, nasmi-

šen i čisto smirenoga lica. Djelovao je na mene zaistinu stvarno, ali me je mutila plavkasta maglica ka ga je obvijala i stalno migljanje okolo cijeloga toga kipa. Naokolo su frcale iskrice kot da bi pilili.

Dokle je on ponavljao te dvi riči, ja sam se malo sabrao i pokusio za-dobiti kontrolu nad situacijom. Razmišljao sam friško, mahnito, kaotično, no ipak, prva misao mi je bila da ispitam sve ča se je dogadjalo.

Jedino čemu sam se mogao približiti bilo je jezerce, pak sam se, ne ski-dajući pogled s Ratkaja, prignuo da kušam vodu: nisam razmišljao o mo-gući posljedica.

Ništa mi se nije stalo, ali je voda bila slana. Ratkaj je podigao prst i re-kao: – Sol… sol… sol…

Zbludjen, pomislio sam da pokusim započeti razgovor. Drhtavo, ali glasno sam zapitao: – Nikola, si li to ti?

Odgovor je glasio: – Jezuš… živ… Jezuš… živ… sol… sol… sol…Pri tom je i dalje držao pst u zraku i ponavljao iste pokrete glavom. Isti

smišak mu se je širio na usti.Malo sam se pobojao da zgubljam pamet. Nisam znao ča mi je činiti: pojti

prik jezerca nisam mogao, a razgovarati s Ratkajem još manje, bar ne u pra-vom smislu riči. Ono ča mi je on govorio, već mi je zakrivalo neg otkrivalo.

Pokusio sam na novič: – Nikola, ča mi kaniš reći?Nešto je puknulo u zraku uz njega, kot neka strijela; veljek po tom Rat-

kaj je zauzeo drugu pozu: spustio je prst kim je mahao i tako su mu se


ruke u trenutku našle u višini prsiju, šake obrnute otprto prema meni: – Zami… zami… zami…

– Ča da zamem? Ča da zamem, brate? – prosio sam ga zdvojno za objašnjenje, bar kakovo ono bilo.

– Zami… zami… zami…Postao sam sve nemirniji u duši. Potio sam se, pogledavao kot zvire

oko sebe, ne najdeći ničesa ča bi se moglo uzeti.Kad sam opet pogledao Ratkaja, slika se je prominila: prestao je go-

voriti, u ruka mu je bio nekakov tobolac, prik kojega se je nagnuo kot da pije. Zivao sam štarno u ta prizor ki se je ponavljao prez kraja. Na izgled su bile sve te poruke prez smisla, slutio sam nekakovo tajnovito, skriveno značenje, samo ča je ja nisam mogao nikarko popasti.

A onda Ratkaj veli još jednoč: – Sol… sol… sol… – i skrsne kot se je i pojavio, ishlapio se je. Za njim je ostalo plavkasto pucketanje, a po tom se je i ono ugasilo, i ostavilo samo neugodno i ravnomjerno zujenje.

Po njegovi poslidnji riči sam opet prišao k jezercu i pružio ruke u nje. Malko ispod površine bio je tobolac. Izvadio sam ga. Tobolac je bio od neke meni nepoznate kovine. Škljocnuo je kad sam zdignuo poklopac.

Ono ča je bilo nutri ne smim opisati: morem ali toliko reći da sam pro-našao dokumente. Bili su pisani pismom kakovoga nigdor ne poznaje, ali sam po crteži zaključio da su važni, vrlo važni dokumenti. Istotako ne smim uvaditi kade se ti dokumenti sada nahadjaju.

Reći ću ali da se ne moru najti u Svetoj kongregaciji za širenje vjere. Reći ću i to da nigdor, uprav nigdor (tako ni moji pretpostavniki ne) nije nikad saznao ovo. Nikomu nisam rekao da sam pronašao Nikolu Ratkaja, a još manje, da sam ga pronašao – recimo to tako kot je – živog.

Prefektu i gospodi ka su me poslala na put, na ta zadatak, javio sam da tote kamo su me poslali nima ni slijeda ni glasa od Nikole Ratkaja. Bili su vrlo zlo-voljni kad sam im dao izveštaj o tom. Osvidočen sam da su me mnogi od njih gledali s velikom sumljom, osebito kad su upametzeli da su moji sijedi vlasi s kimi sam krenuo na put u Indiju, zaminjeni novimi, gustimi črnimi vlasi.

***U ljeti ka su slijedila bio sam omražen i proganjan na svakorjačke na-

čine. Napredni gospodini ki su me kanili diskreditirati činili su to uporno, po muče i otvoreno, sa stilom i jako grubno.

Nije tomu dugo kako sam dočuo, iz jako povrljivih izvorov, i za druge spodobne doživljaje naših misionarov u Južnoj Ameriki. Kako je bilo je


bilo, ljeta potipanja i nemira približavaju se kraju. Tajnoviti su Gospodi-novi puti; no ki bude tuketao, otprit će mu se.

Sada sam pripravan.Oče naš, ki si na nebesi, sveti se ime tvoje, dojdi kraljevstvo tvoje, budi

volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji, kruh naš svagdašnji daj nam ga danas, otpusti nam duge naše, kot i mi otpušćamo dužnikom našim, i ne upeljaj nas u skušavanje, neg oslobodi nas od zla.

Amen.


Damir VukičevićSplit

Šta bi svećenik triba znati?

Ivo i ja smo najbolji prijatelji već puno godina, a skroz smo različiti. Ivo je, šta se ono kaže, duša od čovika. Uvik mu je sve pravo, uvik je sa svačin zadovoljan. Ja mislin da se cili život ni s kim nije posvadija. A ja san van s druge strane veliko žugalo. Uvik vidim šta valja i šta ne valja. Meni nije jasno kako pametan čovik može ne vidit šta ne valja. A di god se okreneš – nešto ne valja. A onda se red i požalit, strest bar malo tog tereta. Ne kaže se zalud da se muka diljenjem pripolovi, a srića udvostruči.

Evo prije par večeri ja baš nešta žugan kako bi Crkva mogla biti i bolja i kako bi svećenici tribali još više znati i brže ići ukorak s vrimenom, a Ivo me mirno pita bi li ja bija bolji svećenik od ovih na koje se žalin. Znam ja di Ivo cilja: »A zašto vidiš trun u oku brata svog, a brvna u oku svom ne osjećaš?« Ma, isto ja moran žugat. Ne bi ja zna ni igrat u Hajduka, ma isto ću se jidit na livog beka. To je oni Dalmatinac u meni. Oni isti zbog kojeg se sveti Jeronim tuka u prsa i tražija oprost šta je Dalmatinac…

A Ivo mi onda pridloži da umisto žuganja nešto poduzmem. I oću! Od-lučija san osmislit naobrazbu koja bi svećenika učinila boljim. Napisat ću i poslat pismo biskupu. Ma nek barem postignem da ljudi čuju za to, da malo razmisle… Još san i Ivu nagovorija da i on mora složit svoj prijed-log… Nije tija, ali je prista teškon mukom, znan ja njega ugnjavit, ma uči-nit će on sve za prijatelja. E, ali onda san odlučija da ga moran nadmašit. Takvi smo mi Dalmatinci – ja oću bit najbolji u svemu. Može Hajduk bit loš kolko oće, ali će uvik za mene biti najbolji klub na svitu. Još san anga-žira i Andriju da bude sudac ko je napravija bolje. Ma nisam o tome ništa reka Ivi, ruga bi mi se na mom natjecateljskom duhu, ne razumi on to…

E, onda san se uvatija izrade plana. Prvo i osnovno svećenik bi triba dobro znat teologiju. Bez toga ne može. E sad, da bi naučija teologiju, tri-ba bi poznavat filozofiju jer bez filozofije nema dobre teologije. Zato se i danas uči filozofija prije teologije.

E, al da bi naučija filozofiju, da bi naučija spekulirati o onome šta se samo sluti, a ne zna, prvo triba dobro naučiti ono šta se zna. Dakle, ne


može on spekulirati o tajnama svemira, a da ne razumi fizikalne zakone. Puno je i previše takvih filozofa, i takvima se znanstvenici smiju iza leđa. Ne bi se oni Alan Sokal onako naruga filozofima da su naučili fiziku. Neće moji biti takvi, nek im naš Bošković bude uzor. E, al danas ti se cila fizika svodi na gadnu matematiku. Dakle, prije fizike tribala bi bar jedan godi-na matematike.

Ma, opet da svećenik zna cilu teologiju ovoga i onoga svita, ne bi to po-moglo bez da to zna lipo ispričat. Danas je svećenik šta bi mlađarija rekla »performer«. On mora zaokupiti publiku. Mora ih uvući u ono šta priča, mora ih zgrabiti i ne puštati, neka vise o svakoj riči šta progovori. Dakle, barenko malo tih peformerskih vještina, e sad šta bi to bilo, je li to gluma, retorika, književnost, PR.1 Nema veze, stavit ću ja javni nastup, pa neka to sve lipo pokrije. Dakle, zasad imamo:

- 1 godinu matematike- 2 godine fizike- 2 godine filozofije- 2 godine teologije- 1 godina javnog nastupa.Au, već imam osam godina. Puno, puno, ali na misi – svaka će mu

pivat. Ajme, zaboravija san na kompjutere. Ne moš se danas fizikon bavit bez

kompjutera, a i tribalo bi malo tehnologije za vjeronauk. Ako je pedesetih Stjepan Kranjčić, bidan i progonjen – Bog mu dušu blagoslovija – moga imat hrabrost za iskorist najnoviju tehniku na vjeronauku, onda to mora moći i moderan svećenik za 21. stoljeće. Ka i Kranjčić, svećenik triba bit pionir i vizionar da sve šta ljudski um izmisli, iskoristi na Božju slavu. Šta su Kranjčiću bili dijapozitivi i filmovi, to modernom svećeniku triba biti kompjuter i projektor, tableti i appovi. Dakle, dodat ću još godinu dana informatike. Kad ja ovo pridan, može Ivo napisat šta god oće, ali poraz mu ne gine. Ovo je revolucionarno, ovo je genijalno.

Ajme, jesan išempjan, a zaboravija san totalno na pjevanu misu, a i zbor bi tribalo vodit. Ništa, moran dodat bar jednu godinu glazbene ško-le. A tribalo bi i oltar lipo sredit za služit misu. Ajme, jadan ja, ne mogu sad dodat i likovnu. Ali, lukav san ja, stavit ću ovako godinu dana umit-ničke škole pa san sve pokrija – čak i arhitekturu. E, lukavac san, je, nema šta. E, sad će mu svaka misa biti fenomenalna: pjevana, nepjevana, pro-

1 (od engl.) public relations, odnosi s javnošću


povid, zbor, orgulje, oltar, dekoracija za Božić – šta god oćeš. Pokriven je na svakoj poziciji ka Barcelona. Prava tika-taka, misa će mu bit ka urica.

Ma nije mu umitnost samo za misu, Crkva je vična čuvarica kulture. Triba i virnicima otkriti blaga koja se dikod i zaborave. Evo, uzmimo našu pismu U se vrime godišća. Skoro uvik se čuje u četiri strofe i puno ljudi i ne zna za njen ostatak i koliko je dogmi i učenja narod u nju sažeja: i Sveto Trojstvo, i Marijinu svetost, divičanstvo, da je nebeska kraljica, da je Isus pravi Bog i pravi čovik, dogmu o čistilištu… Taj naš hrvatski narodni ge-nij ne smi nestat.

Nego, moran bit oprezan, šta ako me Ivo potuče na drugin frontovima, ka da nogometaša uvatiš na košarku. Nije misa cili posal – triba ispovidat, positit župljane, savitovati, utišiti, miriti.... E, tu je psihologija ključ – ba-rem dvi godine. A za vjeronauk bi tribalo i malo didaktike, metodike… Al ne smin pritirat, pa ću ja napisat – ka pravi funcut – dvi godine psiho-logije i odgojno-obrazovnih znanosti. Neš me Ivo zeznit, neće proć pro-mjena sporta, ne, ne. Jak san ja od američkog nogometa do ping-ponga.

Ko zna jesan li išta zaboravija? Eh, totalno san išempjan – ovako dobar, obrazovan svećenik mora postat župnik, a i biskupska kapa bi mu šesno stala, ali triba upravljati biskupijon. Triba tu voditi ekonomiju. Nešto bi i od toga tribalo znat. Dodat ću ja još jednu godinu ekonomije, ma naš šta, nek to bude pravi vođa. Ajmo mu dodat dvi godine pa nek malo čuje i prava i politike – i onako se uvik Šime i Pero svađaju bi li pridsidnik triba biti pravnik ili ekonomist. I ne biste virovali – ekonomist Šime je zaključija da bi triba bit ekonomist, a pravnik Pero je zaključija da bi triba biti prav-nik. A ka šta pridsidnik vodi državu, tako i crkveni poglavar vodi svoju zajednicu – dakle, dvi godine pravno-ekonomskih znanosti. E, kad izađe s vakog fakulteta, bit će svećenik i po. To će biti pravi svitski svećenik…

Uh, svitski svećenik – a taj bi triba znat i štogod jezika. Zaboravija san i na latinski i grčki, to mu je deboto pod obavezno. A kad je već naučija latinski, šteta bi bilo da ne nauči i talijanski. To mu skoro pa na isto dođe. A ingleški, ko može biti svitski čovik bez da zna ingleški. Bez ingleškog je teško pratit šta se događa, svi najbolji libri i sve najbolje visti su na ingleš-kom. Sve makinje, mobiteli, tableti, kompjuteri i ostala tehnika – za to je sve ingleški najbolji. Sve u svemu, četiri jezika. Neće bit poliglot ka kardi-nal Mezzofanti, ali opet skroz dovoljno da bude svitski čovik, a i da staru mudrost more u originalu čitat. Stavit ću dvi godine.

E, moj mladomisniče, sad si mi spreman da spremniji ne moreš biti. Ali možda ne bi bilo dobro odma u vatru. Možda bi bilo dobro da ipak


uvati malo prakse kod nekog iskusnog svećenika. Nije sve u teoriji, ne-moš naučit igrat balun zavaljen u kauču isprid televizije. Treninga triba, treninga. A ono šta je nogometašu trkaći trening, to je budućen majstoru šegrtovanje. Kad sve ovo nauči, nek dvi godine uči kod vrhunskog pra-vog majstora, kod starog iskusnog svećenika, tako da on sve ovo znanje može provest u praksu. Nakon svega ovog bit će Messi od svećenika. Ma koji Messi, bit će Pele od svećenika – šta ova današnja mularija zna šta je kvalitetan nogomet. Da Messi?!

Nego da ja sad skontan sve ove godine – sve skupa 18 godina. Ako počme sa 19, to je sve skupa…. ajme… ajme… 37 godina, plus još apsol-ventska godina i nek koju produži, eto ga u petom desetljeću. Zezat će me Andrija da ga ne školujem za svećenika, nego za penzionera.

A ne moš nigdi odrizat, sve mu ovo triba znat. Šta god dokinem, falit će. A ne mogu ni skratit. Koji to moždani tribaju za naučit matematiku u godinu; informatiku u godinu; pravo, ekonomiju i politologiju, sve skupa u dvi godine… Ne triba ići u dubinu, al opet ne moš ispo dvi godine da se na glavu postaviš. Šta ću sad, jadan ti san kad jesan.

E, znan šta ću! Znan! Nazvat ću ja Ivu i reć mu da ja spreman cjelo-životnu naobrazbu. Cjeloživotna naobrazba… Ciloživotna naobrazba… Vidiš ciloživotna naobazba mi nikako nije u uhu, a cjeloživotna mi dođe prirodno. Znan ja pričat i književno i po dijalektu, ali jezik mojih misli mi je uvik bija čudan. S materinin mlikom san popija ikavicu, ali kroz pu-ste knjige, kroz puste libre upija književni jezik i sad mišan malo jednog, malo drugog. Čime san se hranija, to san i posta. Vidiš, velika je to istina, a ja san književnost s drugin naukama o javnom nastupu, sve skupa sa-bija u samo godinu dana, ka da san cukun. Ma, u stvari, i nisan cukun – nema tog broja godina koji bi bija dovoljan. Zalud bi čoviku bija i fakultet i magisterij iz književnosti ako ne čita cili život. Svaki je libar malo blago. Dakle, ovako: tijekom cile naobrazbe triba imat savjetnika za knjige koji će svećeniku pomoć da izabere pravo štivo. E, kad bolje promislin, to bi svaki čovik triba imat. Posli hostije – knjige su glavna hrana.

Ajme šta lipo mirišu palačinke iz tinela, ka da su ljubomorne na ovu moju zadnju misal. Nego, odlutale su mi misli. Iden se ja vratit na moj plan.

Dakle, ovako: tri godine uvodne teologije pa nek se zaredi, postane sve-ćenik. To bi bilo nešto, ka šta bi bologna rekla, svećenički prvostupnik. A onda, nek prođe ovih mojih osamanaest godin i s, brat bratu, četrdeset i kojon postane pravi svećenik. A ko je i vidija pravog čovika ispod četrdeset godina. Triba imat utakmica u nogama. Nema ništa bez iskustva.


Iden ja sad nazvat Ivu pa ću mu reći da san ja spremija program cje-loživotnog obrazovanja. Red je da ga upozorin, da on ne bi bidan napra-vija samo program od fakulteta, pa da ne bude pošteno takmičenje. Iden ga ja zvrcnut.

Ne javlja se, poslat ću mu ja SMS-icu, od ovih mobitela ni popričat s čovikom ne moš. Samo obavi ono šta ti triba, a meni više vridi uvodna besida nego po posla kojeg obavimo. E, moj SMS-u, nisi ti za ljude po-put mene.

Evo Ivine SMS-ice, ža mu je šta mi se ne može javit, ali da je na sastan-ku. Kaže da će i on cjeloživotno. E, da zna kakvu mu poparu spremam. Kad pokažem Andriji, odma će me proglasit pobidnikom. Neće morat Ivino njanci čitat.

Evo, šalje mi Ivo SMS-icu da će mi on poslat svoje, a da ja njemu po-šaljen svoje. A smišna čovika?! Ja odi iman plan za libar napraviti, a on oće SMS-icu. Ma da mi je vidit što je u tu SMS-icu moglo stati. Evo je! Ne mogu dočekat, a da je pročitan! Piše:

Od upisa (a i prije) pa do smrti:1) Učiti ljubiti gospodina Boga svim srcem svojim, svom dušom svo-

jom i svim umom svojim.2) Učiti ljubiti bližnjega svoga kao samog sebe.


Vojmil ŽicZagreb

Let šišmiša

Scena: slupani automobil, prevrnut na bok. U njemu vozač, ne u sasvim prirodnom položaju. Čuje se zvuk padanja kiše.

»Dogodilo se to u trenu, nisam ništa mogao…« Koliko puta sam to čuo, tu glupu frazu, to izmotavanje nevještih vozača… A vidi me sad! Ležim gotovo naglavce izvrnut na dnu neke klisure, nakon što me u trenu stražnji kraj opela povukao s ceste. Kako sam točno vidio, kako sam točno osjetio, kako sam točno znao da ću izgubiti cestu pod gumama, pa opet, aaajee… Doista se dogodilo u trenu i nisam ništa mogao!… Zapravo, ni sad ništa ne mogu. Ne mogu se ni pomaknuti iako me ništa ne boli, osim bubnjajućeg osjećaja ljutnje u grudima i glavi, koji me spopao još gore, na vrhu, prije cijelog ovog tumbanja, čim je volan u mojim rukama postao nalik zvrku kojim me djed zabavljao kao klinca, i čim sam shvatio što će se dogoditi. Praktički novi polovnjak sam slupao! Jedva sam koju tisuću prešao s njime… Nisam ga još dokraja ni platio. A i stara mi je posudila novce… Nepovratno. Tko zna na što sad sliči nakon svih ovih akslova i tulupa koje je izveo prevrćući se sa mnom po liticama ovog Gorskog kotara, Like, Primorja – što li je ovo, u koju sam, čiju pustopoljinu sletio po toj nebeskoj vodenoj stihiji?! Sve se odjednom zamračilo, sluzava kišna cesta natjerala me na usporavanje, nisam brzao, pa opet, dovra… Dogodilo se to u trenu, nisam ništa mogao, odletio sam, izletio! Evo… ni novi autoradio više ne radi! A koliko se Dampa namučio da ga ugura u tu rupu… Krči, šumi, šišti, pišti, hvata svaku desetu riječ… »Vozači… ne krećite… izbjegavajte…« Koji je i mene jarac gonio?! Na more, na more, na provod i jednodnevno kupanje »u Crikvu il' bilo gdi«, baš sam bio zapeo, ono »treba malo propuhat dizne na novom autu«. Makar bio star… I to po »mirnoj, staroj cesti«. Punoj kvrga. I bez jasnih oznaka, putokaza, graničnika… baš mi je takvo putovanje trebalo!

I što sad?! Hajd, srce mi nije iskočilo iako još uvijek lupeta kao da neg-dje u trbuhu imam ugrađenu hilticu. I u glavi mi tetrisi polako dolaze na svoja mjesta… Ej, majko mila, kako se sve razletjelo! Ne mogu baš okre-


nuti glavu, ali ipak vidim da je ono što se obično naziva interijer vozila sad više nalik krajoliku iz Alise u zemlji čudesa. Izvijene konture, slomlje-na stakla, plastične žbice i batrljci koječega, kao vještičji izlomljeni prsti… Ali… ali… čekaj, čeeekajj... ooh… izgleda da sam prikliješten!? Lijeva mi je ruka pod obrazom, kao kod Belog kad mu nakon četvrte čaše glava više ne želi stajati sama. Zapravo, na njoj ležim. Desna mi je stisnuta suvoza-čevim sjedalom koje mi je uletjelo u krilo, ali točno osjećam njene prste, štoviše mogu ih i pomicati, ali slaba korist… Noge? Nit ih vidim, nit ih osjećam, nit me bole?! Oooh, majke ti, je l' mi to trebalo?!...

U pozadini pozornice, projicira se, u početku sasvim zamućeno, sličica bl. Marije Propetog Isusa Petković.

A što mi je ovo, ravno pred očima? Tako blizu, a tako nevidljivo, tako nedohvatljivo… Čekaj, smiri pogled… Vidi… vidim… A, to je ona sveta sličica, one moći, kako se to već zove, one svete, blažene ili što je već, one Marije Propete, ni ime joj točno ne znam… Sve se razletjelo, valjda je izle-tjela skupa sa svim onim karticama iz vozačke… I baš ona, baš ona mi se ustobočila točno tu, pred nosom! Aaah… a ne znam više točno ni kad, ni zašto sam je dobio, negdje na nekom ministrantskom susretu, na pripravi za firmu, na nekim danima svetaca, nemam pojma… Znam samo da mi nije bilo baš pravo. Iz nekakve košarice izvlačili smo te sličice i dok su svi drugi dobivali razne junačne svece, vitezove, kraljeve, mučenike i aposto-le, ja sam izvukao tu debeljuškastu časnu, cvikerašicu! Nisam razumio ni to što piše na sličici, ni zašto ima deset imena. Te Marija, te Petković, te Isus, na sve još negdje i Propetoga… Odmah sam tu sličicu doma dao sta-roj! A kad me ona pitala zašto je ne stavim negdje u školsku torbu, rekao sam joj da nisam lud da mi se svi u razredu rugaju! Još da mi reknu kako nosim neku »propitu« časnu?! Ma, taman posla! I još sam odmah staroj ispričao onaj vic o časnama. Ono, kad huligan na ćošku ulice izleti pred časnu, sruši ju i iscipelari pa joj naposljetku dobaci: »Kaj je, Batman, da-nas nismo u formi?«

Sad, istina, nije mi ni stara ostala dužna pa mi je odmah rekla: – Kad već pričaš glupe viceve, evo ti jedan pravi o šišmišima! Imao jedan vele-časni u crkvi pun kor šišmiša, koji su se zavlačili pod zvonik. Nikako ih nije mogao istjerati pa se požalio jednom prijatelju, profesoru. A ovaj mu je rekao: »Velečasni, samo vi njih krizmajte i svi će otići iz crkve i neće se brzo vratiti!« Nemoj, sine, i ti postati takav šišmiš, nemoj da tako bude i s tobom!


Ha… ispalo je otprilike baš tako, kao u vicu…Ipak, kad sam položio vozački, i kad mi je stara kupila onaj novčanik,

onu futrolu za vozačku i prometnu, nisam se protivio što mi je unutra sta-vila i tvoju sličicu, blažena, sveta Marijo Propeta. A kako bih i mogao, kad mi je stara platila cijeli taj vozački. Svejedno, gurnuo sam te na sigurno, ispod svih onih kartica, vizitki, kalendarića, svega drugoga… A vidi sad, sad si mi baš ti došla doslovce pred oči, tu u ovom skršenom autu koji se lijeno polegnuo na bok poput onih praščića naslonjenih uz mamu krma-ču… U stvari… ništa drugo osim tebe ovoga trena ne mogu ni gledati, ni vidjeti! A zapravo, da ti priznam, Marijo, tada, kad sam te dobio u novčar-ku, prvi sam puta ponovno i pročitao što to piše na toj tvojoj sličici, koju sam dobio još kao limač.

Sličica s moćima blaženice, u pozadini, sad je sasvim razbistrena i jasno se vidi blaženičin lik i sve što piše.

»Uzdajmo se u Boga i on će sve providjeti u pravo vrijeme.« Baš tako piše. Znaš, blažena Marijo Propetoga Isusa Petković, vidim sad i da ti ime ide baš tim redom, tada kad sam dobio vozačku, našao sam vremena i volje pogledati i što točno znači ta riječ »providjeti«. Iznenadio sam se! Kao klinac mislio sam da to znači »progledati«! Ha, čuj, nisam tad baš puno čitao… Zapravo, Propeta – ne ljutiš se što te tako zovem? – priznajem da sam tada prvi puta pročitao i neki tvoj skraćeni životopis. Ha, što da ti kažem, ni na drugu me nisi baš osvojila! Ono, bila si iz bogate familije, sve ti je bilo dostupno, starci su te voljeli, školovali, čak ti i kuću osigurali! Ja sam si, nekak, procijenio da si vjerojatno bila prepovučena, možda iskom-pleksirana, kad si se odlučila mlađu dječicu poučavati vjeronauk i brinu-ti se za njih. Što ti je to trebalo? Sigurno se nisi znala nositi s vršnjacima? Ili su ti se rugali zbog cviksi, možda zbog kilaže? Ma, nekak sam siguran da si u društvu bila na rubu rubova, uvijek ima takvih… I onda te poslije, u tome tvome vrtićarenju podržao i onaj neki biskup, mislim Josip ili… Skužio je valjda da bi mu ti mogla obaviti dobar posao, i tako je započela tvoja svetačka karijera… A zapravo, koliko se sjećam, i tvoji roditelji su htjeli da se udaš! Sad, hajde, priznajem, rano ti je stari umro, a na njega si bila posebno vezana, to sam upamtio… I kako da onda ja ne pustim staroj da mi ugura tvoju sličicu u novčarku, kad je i nas stari, baš mjesec dana prije moga vozačkog, ostavio!? Mislim, ostavio je staru. Kao, davila ga je i zanovijetala mu, a zapravo je našao onu prsatu konobaricu iz Binga, onu Stelu, valjda ni pet godina stariju od mene. Ma, glupan! A tek ja, koji sam


njega volio i više neg staru! Ha, čuj, stari me nikad nije gnjavio ko stara, nije ni pitao što radim ni gdje sam...

Uff… što je meni?! Saberi se, Krešimire! Razgovaraš tu sa svetom sli-čicom umjesto da se pokušaš iskobeljati! Aaah… ajooj! Ipak… prilično se to čini nemoguće u ovom ukliještenom položaju. Doista ne mogu ni mrdnuti. Osim što prstima lijeve ruke mogu malo pročačkati nos. A ovaj neobičan vonj? Što je sad to, je li to miris krvi?! Ne znam… Rijetko sam se susretao sa živom krvlju, daleko su dani djetinjstva dok smo još s tatom išli k stricu na kolinje. Bilo je to grozno, danima bih poslije za stolom pitao je li to od praščića jer nisam želio ni pomisliti da bi ono što jedem mogao biti taj nevoljni priklani pajcek. Fuuj! Ipak, tko zna… vjerojatno to ipak vonja krv, ako noge i ne osjećam… Bože, možda ih više i nemam?! Sreća da ništa ne mogu vidjeti ispod te skršene gomile jer ne bih ni pogledao… Možda, možda… možda ako jako jako stisnem oči, sve do bola, možda opet budem na cesti, možda bude sve drugačije kad ih ponovo otvorim…

Stišće oči.

Frišku figu! Oči su mi opet na sličici, opet na tebi, koju sad jedinu vi-dim jasno i bez naprezanja… »Tkanina dotaknuta blaženičinim tijelom…« Ma, Propeta, gdje ti je ta tkanina? To je ova točkica?! Ova mrva nečeg? Ma daj, tko zna otkud su tu krpicu istrgnuli i plastificirali pod ovu »iska-znicu«, koja mi nije ni za prvu zonu! I, Propeta, što sad s tom tvojom po-rukom, koju imam od djetinjstva i nosam od vozačkog? Gdje ti je sad ta Božja providnost?! I… gdje je dosad bila?! Gdje je bila kad nisam upisao željeni studij i kad sam poslije na drugom faksu izgubio pravo na studira-nje?! A bio sam najnadareniji, tako su mi govorili… Ili, gdje je bila kad nas je stari ostavio? Ma kakva providnost! I još bih ti našao sto prim… A ovo sada?! Pa nit sam brzo vozio, nit sam… Kakva providnost, mrak totalis! Pomračenje! Sumrak, smak! Ma… i da je bilo ikog na toj pasjoj vodenoj cesti, tko bi u toj oluji sivila vidio sivi opel da je sletio niz liticu? Bjeso-mučna kiša ionako je već sigurno sprala sve tragove, sletio sam dovoljno daleko od svake civilizacije da nitko živ ni ne sazna za to! E, Propeta, Pro-peta… Staroj, naravno, nisam ništa govorio kuda ću, ona se već pomirila s time da njezin trideset trogodišnji sin »ima pravo na slobodu«, makar se nije ni oženio, nit ima stabilno zaposlenje, niti… Bože, Propeta… zar ću ja tu doista zaglaviti, zar će me tu prebitog, pribitog i prikliještenog izje-sti pravi šišmiši i beštije, koje će se početi s noći skupljati!? Užas, ne želim to! Neću, ne mogu… Što? Govoriš mi nešto? Reci! Zini! Ili… ah, samo


me gledaš kroz te svoje naočale, tako staložena i smirena, a pritisnuta tim uškrobljenim velovima… Kak si to mogla izdržati na glavi? I još si tako blaženo nasmiješena? Čekaj, je l se ti to meni podsmjehuješ? Ili… ili ipak nešto govoriš, mičeš usne? Zašto bi mi Bog nešto providio kad se nikad nisam uzdao u njega? Pa dobro… pa… zar je i Bog tako sitničav kao moj šef na poslu ili gnjavator kao stara?! Daj, Propeta, ne zafrkavaj, pa ak si neka faca tamo gore, daj ipak nađi neku žnjoru za mene…

Ajoj, ajooooj… počinjem trucati načisto bez pameti… A počinje i bo-ljeti! Valjda zato i klepećem sve više? Aaahh, ljudi, ljudi!! Pa odjednom me sve boli… Prsa, prsa… pucaju! Pa glava, ruka, rame… pa bol u leđima, čak i u ovim nevidljivim, nedoživljenim nogama… Možda ih još imam? Aaah!! Ili me to boli njihovo odsustvo, praznina? Aaa… što je ovo odjed-nom? I ta neumorno dosadna siva kiša zaplavjela se, poplavjela?! Počele su padati plave kapi kiše baš kao da se cijede s platna onih Sederovih slika na kojima sam kao promašeni student likovnjak prvi put vidio Krista u plavom, modroga Krista čak i na križu… Kolike kapi, plave i krupne po-put velikih boba grožđa! Padaju točno kao u onome djetinjem snu kada sam sanjao da pod plavom kišom, na ljeskajuće uzburkanom sivoplavom moru, umire moja pobožna baka. Ona otočka. Baš kao što si i ti otočan-ka, Propeta… Jesam li to sanjao svoju smrt?? Jer baka je umrla sasvim običnog žutosmeđeg jesenjeg dana. Jedva i nevoljko, valjda istom ovom cestom, dokoturao sam se do otoka na stražnjem sicu iza staraca, koji su se cijelo vrijeme svađali… O Bože dobri, o Propeta, umrijet ću, a nitko neće ni znati za to, tko zna dokad! Umrijet ću sam samcat, stisnut, ukli-ješten, odbačen i nevoljen… Kao šišmiš! Koji je živio i umro po mraku. Nezaposlen, neoženjen, neostvaren, nesretan. Jadan, skuhan i ocijeđen, a bez ikakvih istinskih začina životnih zanosa. Bijednik, osamljenik, ranjen i tužan prognanik… Promašenik, koji je i cestu promašio! A sve je trebala biti tek dobra vikend-zabava, malo užitka, malo bijega…

O Marijo, blažena Marijo od Propetoga Isusa! Oprosti mi… oprosti! Zamoli i Propetoga da mi oprosti što sam sve dosad ostao dijete. Veliko. Nezahvalno. I Bogu, i staroj, mami mojoj… I oprosti, i ti mi oprosti, Ma-rijo, ti si bar voljela djecu… Valjda i ovakvu, ostarjelu… Strah me je, strah me je, Marijo… Hoće li mi Propeti oprostiti, hoće li mi udahnuti nešto od te tvoje tankoćutne dobrote? Zapravo, znaš, tek sad te vidim istinski… Ne kao svetu sličicu. Na samo nekoliko centimetara pred nosom ja sad vidim stvarnu ženu, simpatičnu redovnicu profinjenih crta lica, inteligentnu, bi-stru, blagu… lijepu… Oprosti mi, oprosti, Marijo, oprosti što ti se rugam,


što te izazivam… Ta Bog je doista i »providio sve u pravo vrijeme«! Poslao mi je tebe, da ne budem sam! Hvala mu, hvala ti! Nisam toliko zavrijedio! Koga sam boljeg mogao dobiti u trenucima boli i križa? Pa nisi ti zaludu u svoje ime ugradila Propetoga i Križ… »Pod Križem naučit ćete se stu-pati putem Križa, putem trpljenja i požrtvovnosti.« O, Marijo, čije li su ovo riječi?! Jesu li tvoje? Jer otkud meni, ja ih nisam mogao sam smisliti!? Oooh, boli me, boli sve jače, sve stvarnije... Izvana, iznutra, na površini, u dubini… To sam ja, moje meso, moje kosti, moja rasuta duša… Oh, jest, Marijo, jest, bol je »velika učiteljica života«, a križ »učitelj poniznosti, sa-moprijegora, ljubavi i svake krjeposti«... Otkud mi samo, iz koje podsvi-jesti ili nesvijesti izranjaju sve te tvoje riječi, čiji smisao jedva dokučujem, čupajući ih jednu po jednu kao čavle iz drva… Baš kao što i mene ta bol sad već čupa po svim zakutcima tijela i bića. Imala si pravo! Bol, bol… put bola, preobrazbe, metamorfoze šišmiša… Kao onoga Kafkinog kukca Gre-gora. Eeeh, da mi se sad pomaknuti, Marijo, možda bih i ja znao načiniti neki korak poslušnosti, možda bih sad znao i majci vratiti bar ponešto… Otišao bih i do tvoje Korčule, tamo si, zar ne, u Blatu? Osim što si narav-no i tu, sa mnom… u ovom živom blatu… Molim? Što, rekla si još nešto? Da molim? Što da molim, jedva i Očenaš znam! Krunicu?! Ne znam baš, sjećam se samo onog: »Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. Isuse blaga i poniz…« Što? To nije baš prava krunica? Ipak smiješiš mi se, o kako se blaženo i široko smiješiš… I ruku mi pružaš? Ne mogu, ne mogu ti uzvratiti svojom… Ni ne tražiš ju? Samo mi… Samo mi skla-paš oči? To je… To je to? Zbogom, Marijo Pro…

Scena se sasvim zamračuje, a nakon dulje pauze, u kojoj prestaje zvuk kiše, obasjava ju se plavičastim svjetlima, od tamnijeg prema svjetlijem, dočaravajući vedrinu neba. Djecu koja dolaze, može se dočarati samo zvukovima.

Ajaaj, boli, boli! Ako na nebu nema boli, tad znači da je nakon plave kiše i ovo zemaljsko nebo poplavjelo? Ukazala se vedrina… Zablistalo »svjetlo svega svemira, pred kojim pomrča i izgubi svoj čar i samog sunca žar.« Opet govoriš na moja usta, Marijo moja?... A kakva su ovo dva mala musava lica? Vidi, kako su se nakrivili, nakosili, nagnuli nad šoferšajbu, ko oni papagaji u zoološkom kad izvrnu vrat ne bi li dograbili pruženo zrno… Marijo moja, blažena Propeta, zar su to oni tvoji mali Peruanci, Čileanci ili gdje si već sve po Južnoj Americi spašavala odbačenu djecu?! I čujem ih, čujem kroz bezbroj novonastalih otvora na mojoj zdrobljenoj


autolimenci: »Diego, pačarde, pačarde!!«, »Taktari, 'itna, Romeo!« Viču i jedan i drugi, ne prestajući kriče na nekoj čudnoj mješavini jezika… Tali-janski, hrvatski, španjolski, brazilski? Kako sam dospio u Ande, mora da ludim!?! O Marijo Propetog Isusa, opet te nekako sve slabije vidim… Ma-gliš mi se pred očima, ova dva tamnoputa musavca su odmaglila, a meni se živci trzajući još jednom prevrću niz liticu te iznova s opelom padam i padam… Sad u neki tunel, podmornicu…

Slika u pozadini se zamagli i nestaje. Opet nastaje mrak, ali traje kraće no prvi put, a potom tminu prekida rotirajuća svjetlost. Prije i za vrijeme te svjetlosti, može se čuti i prigušen zvuk sirene. Krešo je sada na kolicima s kotačićima, a ljudi koje spominje ne moraju se vidjeti, dovoljno je omogu-ćiti da se kolica mogu nevidljivo povući po sceni.

Što je sad?! Ova »smrt«, ovaj je polusan trajao tek polutren? Ljudi u crvenom? I bijelom? A ja na otvorenom?! Vezan, ali na zraku!?! Dišem! Slobodan, ne više prikliješten?! Sunce zalazi… ili možda izlazi? Gdje si, gdje si, Marijo? Zar si ostala u olupini umjesto mene? Čuješ li me, čuju li me ovi ljudi ili moje riječi izlaze samo iz onih sivih moždanih stanica, a suha usta mi ostaju zatvorena… Nemam snage, nemam… Ne mogu… Marijo Propeta… ne vidim te, gdje si… Čujem sad i neke druge glasove… Što to govore? (Malo mijenja boju glasa, ponavljajući tuđe riječi.) »Imao je lude sreće što se ovi Romi još uvijek motaju oko ovog neslužbenog deponija!« Tko to govori? Je li to glas s neba? Ne, tu su ruke, pokraj moje glave, to je netko tko me gura odostrag dok ja ležim… Klizim, kao po nekim kotačima… a riječi se sad vraćaju zrakom s one strane gdje bih trebao imati, gdje možda još imam noge. (Ponovo neznatno mijenja boju glasa.) »Tko bi ga u toj vražjoj jami ikad našao, može Ciganima zahvali-ti na životu!«

I Mariji, i blaženoj Mariji… mome »najdražem šišmišu«! Vičem, čuje-te li me? Vičem u sebi na sav glas, mora da je to ultrazvučno šišmiški jer nitko na me ni ne trza… Sklopi, sklopi oči bijedniče spašeni, mirno sklopi oči, Šokre, da iznova pred sobom ugledaš nježno lice korčulanske djevoj-čice i redovnice, svetice Križa. I Providnosti.


Bilješke o autorima

ANDRIĆ, Nedjeljka (Garčin, 1949.), Slavonski [email protected] je i kantautorica. Književne radove objavljuje u časopi-

sima i zbornicima. Sudionica je književnih recitala i natječaja na koji-ma je više puta i nagrađivana. Piše stihove za uglazbljivanje. Nekoliko pjesmama joj je izvedeno na glazbenim festivalima. Članica je nekoli-ko umjetničkih udruga.

Objavila je zbirke pjesama Gdje je blago (2003.), U zaborav ja vas ne dam (2006.) i U otkucaju srca mog (2007.).

BAJZA, Željko (Poznanovec, 1946.), [email protected] je na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije u

Zagrebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudi-onik je književnih recitala i natječaja na kojima je više puta nagrađivan. Nekoliko mu je pjesama izvedeno na glazbenim festivalima.

Član je Hrvatskozagorskoga književnog društva, Kajkavskoga spra-višča i Kajkavijane.

Objavio je deset knjiga različite tematike.

BARAN, Tomislav (Šibenik, 1970.), [email protected] Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je fonetiku i tali-

janski jezik i književnost. Radi kao spiker i fonetičar na Hrvatskom radiju. U televizijskoj emisiji HTV-a Jezik za svakoga autor je rubrike o naglascima. Autor je i voditelj govornih radionica za odrasle i djecu.

Objavio je četiri knjige pjesama i priča za djecu. Dvije su mu priče snimljene za Priču za laku noć na Hrvatskome radiju, a jedna za televi-


zijsku emisiju Pssst priča na Hrvatskoj televiziji. Objavio je dvije kratke priče u Glasu Koncila. Piše scenarije za razne projekte.

Piše stihove za uglazbljivanje. Nekoliko mu je pjesama izvedeno na Zagrebfestu i Festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Piše na hrvat-skom standardnom, čakavskom i kajkavskom jeziku.

BOLŠEC, Nikola (Novi Marof, 1988.), [email protected] magistra filozofije stekao je na Filozofskom fakultetu Družbe

Isusove u Zagrebu. Do sada nije objavljivao književne radove. Prevodi s ruskog, engleskog, francuskog i talijanskog jezika.

BOS, Dražen (Pakrac, 1989.), Ž[email protected] hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književne radove objavljuje u časo-pisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja na ko-jima je i nagrađivan.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za poeziju.

Objavio je zbirku pjesama U zrcalu od tmine led i ruža (2009.).

ČONDRIĆ, Drago (Laktaši, Bosna i Hercegovina, 1944.), [email protected] je na Pravnom fakultetu u Splitu. Književne radove

objavljuje u časopisima i zbornicima u domovini i inozemstvu. Sudje-luje na brojnim književnim recitalima. Dobitnik je prve nagrade na trijenalnom natječaju DHK i Pasionska baština te treće nagrade Fra Martin Nedić. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvat-skih književnika Herceg Bosne.

Objavio je pet knjiga lirike.

GAŠPAROVIĆ, Darko (Zagreb, 1944.), [email protected] Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je društveno-humani-

stičke znanosti. Ugledni je teatrolog, dramaturg i kazališni pisac. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih reci-tala i natječaja. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada te nagrade Grada


Rijeke za životno djelo 2015. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, Hrvatsko-ga društva političkih zatvorenika, Družbe Braća hrvatskoga zmaja. Izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za putopis, a na 7. Susretu 2. na-grade za putopis i esej.

Objavio je osam knjiga.

GAVRAN, Zdravko (Slavonski Brod, 1957.), [email protected] je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književ-

nost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen je kao diplomatski službenik u MVEP-u, a djeluje i kao književnik, publicist i prevoditelj. Zastupljen je u antologijama i zbornicima, osobito duhovne lirike. Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za esej, na 6. Susretu 1. nagrade u istom žanru, a na 7. Susretu 3. nagrade za poeziju i 1. nagrade za esej.

Objavio je devet knjiga (pjesme, epigrami, aforizmi, eseji, književni ogledi, kritike, publicistika).

GRGAC, Vera (Zagreb, 1954.), Novaki Bistranski, [email protected]šu medicinsku školu završila je u Zagrebu. Književne radove objav-

ljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica je književnih recitala i natje-čaja na kojima je više puta i nagrađivana. Članica je strukovnih i umjet-ničkih udruga (Hrvatska komora medicinskih sestara, Kajkavijana, HKD Sv. Jeronima, Matica hrvatska, Hrvatskozagorsko književno društvo…).

Na 2. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za putopis.

Objavila je pet knjiga.

JAČMENICA, Nada (Sveti Križ Začretje, 1953.), Sveti Križ Zač[email protected] je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bavi

se likovnim i književnim radom. Književne radove objavljuje u časopi-sima i zbornicima. Sudjeluje na brojnim književnim natječajima i reci-


talima. Dobitnica je brojnih nagrada u domovini i inozemstvu. Članica je strukovnih i umjetničkih udruga (Hrvatski liječnički zbor, Hrvatsko katoličko liječničko društvo, Hrvatskozagorsko književno društvo, Udru-ga hrvatskih zavičajnih književnika).

Objavila je komediju Pervi put na moru (2011.).

JONČIĆ, Antonija (Split, 1983.), [email protected] je Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Piše i objav-

ljuje pjesme i kratke priče. Dobitnica je nagrade za kratku priču na na-tječaju Veritas 2013.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu.

JURDANA, Vjekoslava (Rijeka, 1967.), [email protected] Filozofskom fakultetu u Rijeci stekla je naziv doktorice znanosti

iz polja filologije. Stručne i književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudjeluje na brojnim književnim natječajima i recitalima. Dobitnica je posebnoga priznanja Grada Opatije za znanstveni rad. Članica je strukovnih i umjetničkih udruga.

Objavila je znanstvenu monografiju Povijest kao sudbina. Život i stvaralaštvo Drage Gervaisa (2009.) te zbirke pjesama Kolajnica (2013.) i Zvonejske lumbreli (2014.).

KANCIJANIĆ, Živka (Hreljići, općina Marčana, 1950.), [email protected]šila je Višu ekonomsku škola u Puli. Poeziju objavljuje u zajed-

ničkim zbirkama i zbornicima recitala na kojima sudjeluje. Članica je i suosnivačica Literarne udruge »Cvitak« u Vodnjanu.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za kratku priču.

Objavila je zbirku pjesama na čakavštini Komo moje duše (2009.).

KRALJIĆ, Zlatko (Sveti Martin na Muri, 1962.), Velenje, Slovenija

[email protected]


Bavi se književnim i likovnim radom. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i u nekoliko antologija. Sudio-nik je književnih recitala i natječaja na kojima je više puta i nagrađivan. Dobitnik je državnoga priznanja Republike Slovenije za književnost. Aktivan je promicatelj hrvatske kulturne baštine te osnivač međuna-rodnoga festivala suvremene poezije. Član je literarnog društva Hote-nje i član Udruge hrvatskih zavičajnih književnika.

Na 6. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za poeziju, a na 7. Susretu 1. na-grade za kratku priču.

Objavio je pet knjiga (poezija i proza).

LENIĆ, Gordana (Rijeka, 1970.), [email protected] je slikarstvo na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Radi

kao likovna pedagoginja u Opatiji. Piše poeziju, kratke priče i priče za djecu. Do sada nije objavljivala književne radove.

LOZAR-TOMAŠIĆ, Nada (Ključ Brdovečki, 1950.), Ključ Brdoveč[email protected]ževne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudioni-

ca je književnih recitala i natječaja. Članica je Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine.

Objavila je zbirke pjesama Sve moje ljubavi (2012.) i Osjećaji duše (2014.).

LUKAČEVIĆ, Ljiljana (Hrvatska Kostajnica, 1953.), [email protected] je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Književne ra-

dove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudjeluje na brojnim knji-ževnim natječajima i recitalima na kojima je više puta i nagrađivana. Članica je neformalne autorske skupine Ivanečki pjesnički krug.

MALTAR, Zdenka (Varaždin, 1964.), Novi [email protected]šila je studij upravnoga prava u Zagrebu. Piše poeziju i prozu

na hrvatskom standardnom jeziku i na kajkavskom narječju. Radovi


su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i u časopisu Kaj. Sudjeluje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i nagrađivana.

Na 2. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za putopis, na 3. Susretu 2. na-grade za kratku priču, na 4. Susretu 3. nagrade za kratku priču, na 5. Susretu 3. nagrade za poeziju, na 6. Susretu 1. nagrade za kratku priču, a na 7. Susretu 1. nagrade za poeziju.

Objavila je zbirku kajkavske poezije Tebi, Erato (2012.).

MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ, Ružica (Zagreb, 1950.), Slavonski Brod

[email protected] je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljena je i u antologiji hrvatske duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.). Piše i popularno-znanstvene radove iz područja medicine te se bavi uredničkim radom. Članica je Matice hrvatske i Hrvatskoga ka-toličkoga liječničkog društva.

Na 3. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču, na 4. Susretu 1. nagrade za esej, na 5. susretu 2. nagrade za esej, a na 6. Susretu 2. na-grade za poeziju i 2. nagrade za esej.

Objavila je devet knjiga (roman, pripovijetke, pjesme, haiku, struč-ne knjige).

OPAČIĆ, Nives (Vukovar, 1944.), Zagreb [email protected] Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je jugoslavenske

jezike i književnosti, komparativnu književnost te češki jezik i književ-nost, a potom završila i znanstveni magisterij iz lingvistike. Na istom fakultetu do umirovljenja je predavala studentima kroatistike. Stručne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Aktivna je promicateljica hrvatskoga jezika i kulture (predavanja, susreti, kolumne, obrazovne emisije), članica Matice hrvatske i osnivačica Društva hrvatskih lekto-ra. Dobitnica je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promi-canje znanosti koju dodjeljuje Hrvatski sabor (2009.), nagrade Kiklop za leksikografiju (2010.) te priznanja Kršćanskoga akademskoga kruga za dugogodišnji rad na hrvatskome jeziku (2011.).


Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za putopis.

Objavila je jedanaest knjiga (stručne knjige, eseji, putopisi).

PERIČIĆ, Anita (Varaždin, 1965.), Varaž[email protected] je na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu i na Filozofskom

fakultetu u Zagrebu. Stručne radove objavljuje u časopisima i zborni-cima. Sudionica je književnih recitala i natječaja, a u suautorstvu sa suprugom Denisom Peričićem osvojila je nekoliko nagrada. Članica je Matice hrvatske.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu koju je napisala u suautorstvu s Denisom Peričićem.

PERIČIĆ, Denis (Varaždin, 1968.), Varaž[email protected] Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je iz znanosti o

književnosti. Književni je kritičar, urednik i prevoditelj. Književne ra-dove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i u nekoliko antologija. Djela su mu prevedena na nekoliko stranih jezika. Sudje-luje na brojnim književnim natječajima i recitalima u domovini i ino-zemstvu. Dobitnik je više od 50 nagrada među kojima su najznačaj-nije nagrade Marin Držić (dva puta), Lapis Histriae, Katarina Patačić, Pasionska baština i Medalja Grada Varaždina 2014. za najviše zasluge u kulturi i umjetnosti te izvanredne rezultate i osobite uspjehe u knji-ževnom radu. Odnedavno vrlo uspješno piše i u suautorstvu sa supru-gom Anitom Peričić. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za poeziju, na 6. Susretu 2. nagra-de za kratku priču, a na 7. Susretu 2. nagrade za monodramu koju je napisao u suautorstvu s Anitom Peričić.

Objavio je tri romana, sedam zbirki pjesama, dvije knjige drama, dvije knjige pripovjedaka, jednu zbirku kolumni i eseja te desetak stručnih knjiga (antologije, studije, monografije).


POSARIĆ, Darko (Vinkovci, 1970.), [email protected] je na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Do sada nije su-

djelovao na književnim natječajima. Član je Matice hrvatske i Hrvat-skoga šumarskog društva.

Objavio je zbirke pjesama Život i druge stvari (2010.) i Hrastova šuma u stihu (2011.) te poemu Bilo kakav spas bi moguć, križ odabra Bog Svemoguć. Zašto? (2015.).

PREBEG, Jagoda (Rijeka, 1961.), [email protected]ževne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica

je književnih recitala i natječaja. Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-

pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za kratku priču.

PROSENJAK, Božidar (Koprivnica, 1948.), Velika [email protected] je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književne radove, koje piše i za odrasle i za djecu, objavljuje u knji-ževnim časopisima, a zastupljen je i u školskim čitankama te u broj-nim antologijama i zbornicima. Gostovao je na više tisuća književnih susreta u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na više stranih jezika. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice sa-mostalnih umjetnika. Dobitnik je književnih nagrada i priznanja među kojima su najznačajnije nagrade Ivana Brlić Mažuranić i Grigor Vitez te nagrada Grada Velike Gorice za životno djelo.

Na 5. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za esej.

Objavio je 50-ak knjiga za djecu i odrasle (romani, pripovijetke, aforizmi, kritike, slikovnice, dramska djela), od kojih je lektirno djelo Divlji konj dosada doživjelo 20 izdanja. Godine 2014. objavljena su mu izabrana djela u osam svezaka.

ŠOVAGOVIĆ, Tomislav (Šibenik, 1976.), [email protected] je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu i te-

ologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Piše poeziju i


prozu. Sudionik je brojnih književnih recitala na kojima je više puta i nagrađivan. Dobitnik je nagrade Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine.

Na 1. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za putopis, na 2. Susretu 1. nagrade za monodramu i 3. nagrade za esej, na 4. Susretu 3. nagrade za putopis, na 5. Susretu 1. nagrade za monodramu, na 6. Susretu 1. nagrade za pu-topis i 2. nagrade za monodramu, a na 7. Susretu 3. nagrade za putopis.

Objavio je zbirku priča Rudnik čvaraka (2012.).

ŠUK, Vladimir (Zagreb, 1956.), [email protected] je ekonomiju na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Za-

grebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima radova. Sudjeluje na recitalima i književnim natječajima na kojima je nekoli-ko puta i nagrađen. Član je Hrvatskozagorskoga književnog društva i Udruge hrvatskih zavičajnih književnika. Dobitnik je priznanja Grada Oroslavja za doprinos u kulturi.

Na 4. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za poeziju.

Objavio je tri knjige (poezija, haiku, kratke priče).

ŠUNDE, Smiljana (Podgora, 1945.), [email protected] Završila je Učiteljsku školu, Višu turističku školu i Ekonomski fa-

kultet te apsolvirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Knji-ževne i stručne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Autorica je više stotina dokumentarnih i obrazovnih emisija. Članica je Društva hrvatskih novinara.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za kratku priču.

Objavila je dvije knjige iz područja etnografije i povijesti: Sutikla (2001.) i Sv. Vicenco mučenik – od Rima do Podgore (2001.).

VUKIČEVIĆ, Damir (Split, 1975.), [email protected] je matematiku i informatiku na Fakultetu prirodoslov-

no-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu, a magistrirao i doktorirao matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u


Zagrebu. Stručne radove objavljuje u uglednim znanstvenim časopi-sima. Dobitnik je nagrade za mlade znanstvenike Međunarodne aka-demije matematičke kemije (2007.) čiji je član i tajnik. Do sada nije objavljivao književne radove.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za monodramu.

TOMAŠEVIĆ, Ana (Grižane, 1933.), Griž[email protected]ževne radove objavljuje u zbornicima. Članica je nekoliko

umjetničkih udruga. Sudionica je književnih recitala i natječaja na ko-jima je više puta i nagrađivana.

ZDRILIĆ, Ivanka (Zadar, 1968.), [email protected] je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakulte-

tu u Zadru, a u Osijeku knjižničarstvo. Pjesme objavljuje u časopisima i zbornicima.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za esej.

Objavila je zbirke pjesama Raskrižja (2012.), Zavežljaj ljubavi (2014.) i Blagost domu (2015.).

ŽIC, Vojmil (Zagreb, 1960.), [email protected] je sociologiju i komparativnu književnost na Filozof-

skom fakultetu u Zagrebu. Književne radove objavljuje u listovima Mali koncil i Glas Koncila. Dobitnik je godišnje nagrade Hrvatskoga društva katoličkih novinara za 2003. godinu.

Na 7. Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za monodramu.

Autor je zbirke proznih ogleda Oko stola / iz obiteljske razmišljao-nice (1995.), dviju slikovnica (Biblibilje i Zoomak) te suautor i urednik više knjiga u izdanju Glasa Koncila.


Bilješke o članovima Stručnog ocjenjivačkog suda

LONČAREVIĆ, Vladimir (Zagreb, 26. 7. 1960.), ZagrebU Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu te

studij kroatistike na Filozofskom fakultetu 1985. Na spomenutom fakultetu magistrirao je 2002. Doktori-rao je 2004. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Radio je kao lektor i redaktor u izdanjima INA-e 1986. i 1987., u reviji za religioznu kulturu »Obnovlje-ni Život« 1988. i 1989. te izdanjima Zagrebačke ban-ke od 1989. do 1994. Od 1994. do 1996. radio je pri Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Ljubljani, gdje je, uz ostalo, uređi-vao mjesečni bilten za Hrvate u Sloveniji Korijeni. Od godine 1997. bio je savjetnik u Ministarstvu obnove i razvitka, a od 1. veljače 1999. radi u Uredu Predsjednika Republike.

Godine 2009. stekao je znanstveno zvanje znanstvenoga suradnika, a 2011. izabran je u nastavno zvanje docenta. Honorarno predaje na Filo-zofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Objavio je knjige: Oslobađanje povijesti (eseji, 1997.), Luči Lju-bomira Marakovića (znanstvena monografija, 2003.), Književnost i hrvatski katolički pokret (znanstvena monografija, 2005.); priredio antologije Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana (2007.) i Sveti Fra-njo u hrvatskom pjesništvu (s B. Petračem i N. Videk, 2009.) te Križni put u stihovima hrvatskih pjesnika XX. stoljeća (2010.). Osim tridesetak znan-stvenih i stručnih članaka i studija u zbornicima, stručnim publikacijama, znanstvenim i književnim časopisima, objavio je stotine raznih članaka u različitim listovima, novinama, revijama i časopisima, priredio i (su)ure-


dio više knjižnih izdanja i zbornika. Recenzent je školskih udžbenika i mentor na diplomskim i doktorskim studijima. Održao je niz javnih pre-davanja i tribina o raznim temama te nastupio na više znanstvenih simpo-zija. Bio je urednik lista HLZ-a MI (1992. - 1997.) i predsjednik HKZ-a MI (2003. - 2007.). Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika. Glavni je urednik biblioteke »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća«.

PETRAČ, Božidar (Zagreb, 21. 7. 1952.), Zagreb Književni povjesničar, antologičar, kritičar, publi-

cist, urednik, bibliograf, prevoditelj, pjesnik. Završio je studij komparativne književnosti, talijanskog te fran-cuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižni-ci u Zagrebu, bio lektor na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu. Godine 1989. uključio se u politički život kao član Hrvatske demokratske zajednice. Bio je savjetnik

Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, zastupnik u Hr-vatskom saboru i glavni urednik Vjesnika. Predsjednik je društva Druš-tva hrvatskih književnika, član je Hrvatskog PEN-a i Hrvatskoga filološ-kog društva. Urednik je biblioteke »Vrhovi svjetske književnosti« te glav-ni urednik u nakladničkoj kući »Alfa«. U biblioteci »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća« uredio je od 2005. do 2012. prvih dvadeset knjiga.

Uz više stotina kritika, znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, stu-dija i recenzija u periodici te predgovora i pogovora u knjigama i knji-ževnim zbornicima, priredio je brojne knjige hrvatskih i svjetskih pisa-ca. Vrlo je zapažen antologičar. Sastavio je antologije: kapitalnu U sjeni Transcendencije (s N. Juricom, Zagreb, 1987.), Duša duše hrvatske: novija hrvatska marijanska lirika (s N. Juricom, Mostar, 1988.), Hrvatska lađa, I, II. Izbor pjesničkih i proznih tekstova te dokumenata o stvaranju neo-visne suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990. - 1992. (s V. Pandžićem, Zagreb, 1996.), Kip domovine: antologija hrvatske rodoljub-ne poezije XIX. i XX. st. (Zagreb, 1996.), Majci, Kraljici mira (Međugorje, 1998.), Mila si nam ti jedina – hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Baščan-ske ploče do danas (s J. Bratulićem, Zagreb, 1998.), Hrvatska božićna li-rika od Kranjčevića do danas (Zagreb, 2000.), Povrh starog Griča brda: Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 2000.), Hrvat-ska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas (Zagreb, 2001.), Sveti Fra-


njo u hrvatskom pjesništvu (s V. Lončarevićem i N. Videk) te proznu zbirku Božićne priče (Zagreb, 2001.). Uz ostalo, priredio je knjige Dante u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i književnosti (s T. Maroevićem, 1982.), Ivan Pavao II. i Hrvati (s F. Šanjekom, 1995.) te sastavio udžbenike Hrvat-ska čitanka 5-8 (s V. Pandžićem, 1997. - 1999.). Uz knjigu pionirsko-ga značenja Futurizam u Hrvatskoj: dossier (Pazin, 1995.), objavio je zbrike književnih kritika, ogleda i eseja Jakovljeve ljestve hrvatske liri-ke (Zagreb, 2003.), Različiti književni svjetovi (Zagreb, 2006.), Na tu-đim tragovima (Zagreb, 2009.) i Hrvatski književni panoptikum (Zagreb, 2013.) te zbirke poezije Dani kušnje (Zagreb, 2001.) i Cedulje sestri Kla-ri (Zagreb, 2012). Preveo je s francuskog jezika više beletrističkih naslova psihologijskih i religioloških tekstova te naslove povijesne i teološke literature s talijanskog jezika. Organizator je i sudionik više znanstvenih i stručnih skupova te književnih tribina u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više književnih nagrada.

BOSNAR, Drago (Vinagora, Hrvatsko zagorje, 6. 9. 1947.), OroslavjeSvećenik Zagrebačke nadbiskupije, književnik, pre-

voditelj, autor duhovnih meditacija na radiju. Osnovnu školu pohađao je na Vinagori i u Desiniću, gimnaziju u Interdijecezanskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, gdje je maturirao 1966. i kao bogoslov Zagrebačke nadbisku-pije započeo studij teologije na Bogoslovnom fakultetu. Nakon kraćega boravka u Njemačkoj i svećeničkoga re-đenja 1973., diplomirao je 1974. kod prof. Ivana Goluba s temom o knji-ževnosti Augusta Cesarca Čovjek u nedohodu.

Kao svećenik najprije je djelovao kao kapelan u Prelogu, potom kao župnik u podravskome Drnju i Peterancu. Uz župničku službu vrijeme je posvećivao proučavanju sveze teologije i književnosti, prijevodima i eseji-ma. Svoju je poeziju objavljivao u časopisima Spectrum, Svesci i Kana. Više godina uređivao je vjerski program na Radiju Koprivnica i s prijateljem, svećenikom Josipom Vnučecom, uređivao biblioteku FOS-ZOE, objavlju-jući svoje prijevode katehetsko-homiletske tematike. Godine 1994., kao župnik u zagorskoj Orehovici, počeo je djelovati kao autor u emisiji Du-hovna misao na 1. programu Hrvatskog radija, na kojem i danas, kao žu-pnik u Oroslavju, redovito objavljuje.


Od radova objavljenih u časopisu Svesci objavio je antologiju latinsko-američkoga pjesništva Bune i otpora i dvije zbirke svojih pjesama: Život je tako čudesan i Jedanaesta postaja. U biblioteci FOS-ZOE objavio je prije-vode s njemačkoga: Znakovne propovijedi, Biblijski igrokazi, Pokorničko bo-goslužje, Kratke priče I. i II., Punina i Praznina (mistika augustinca Davida Steidl-Rasta), Molitva s onu stranu riječi i Govor znakova. Kao plod surad-nje na Radiju Koprivnica i 1. programu Hrvatskoga radija objavio je zbirke duhovnih meditacija: Duhovno u svagdanjemu (1998.) i Dopustiš li životu da ti priđe (2010.). U pripremi mu je i treća zbirka Odmrsivanje uzlova.


Sudionici (autori)

7. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2015.

1. Nedjeljka Andrić, Slavonski Brod2. Ružica Anušić, Zadar3. Petar Babić, Križevci4. Željko Bajza, Zagreb5. Josip Balaško, Brezovica6. Tomislav Baran, Sesvete7. Ana Tereza Barišić, Ruščica8. Nadica Bedek, Igrišće, Jakovlje9. Anđeo Begonja, Zadar10. Marica Behtan Cecelja, Ivanić Grad11. Alma Anica Bernatović, Kloštar Ivanić12. Željka Blažević, Split13. Nikola Bolšec, Novi Marof14. Dražen Bos, Ždala15. Nada Bošković, Samobor16. Rita Brgić Stokić, Barban17. Božica Brkan, Zagreb18. Željka Čakan, Zagreb


19. Zdenka Čavić, Koprivnica20. Sanja Čižić, Zagreb21. Drago Čondrić, Split22. Zdenka Čorkalo, Split23. Dijana Čupić, Zagreb24. Tomislava Kata Ćavar, Zagreb25. Mayda Ćepulo, Vir26. Iva Damjanović, Sesvete27. Renata Dobrić, Kaštel Sućurac28. Boris Dragojević, Kiseljak (Bosna i Hercegovina)29. Marija Drobnjak Posavec, Zagreb30. Marko Dropuljić, Zagreb31. Natalija Đuranec, Vrbovec32. Ivana Đuras, Zagreb33. Nevenka Erman, Žminj34. Milan Frčko, Koprivnica35. Božica Gašparić, Starigrad, Koprivnica36. Darko Gašparović, Rijeka37. Goran Gatalica, Zagreb38. Zdravko Gavran, Zagreb39. Božidar Glavina, Prelog40. Biserka Goleš Glasnović, Zagreb 41. Vera Grgac, Novaki Bistranski, Bistra42. Ana Guberina, Zagreb43. Ružica Gulan, Split44. Ivanka Hajsek, Krapinske Toplice45. Mia-Miranda Hancock, Sveti Đurađ, Podgajci Podravski46. Vinko Hasnek, Glavnica Donja, Belovar47. Vlado Hleb, Breznički Hum48. Mirko Ivanjek, Prigorje Brdovečko49. Nada Jačmenica, Sveti Križ Začretje50. Ana Jakopanec, Koprivnica


51. Đuro Janči, Đurđevac52. Milica Ježovita, Križevci53. Antonija Jončić, Split54. Zvonko Jurčević, Samobor55. Vjekoslava Jurdana, Lovran56. Ante Juroš, Imotski57. Ana Kačić Barišić, Nova Mokošica58. Živka Kancijanić, Vodnjan59. Ines Karalić, Kaštel Sućurac60. Pejo Karlović, Zagreb61. Antonio Karlović, Kupljenovo62. Kristina Kasumović, Osijek63. Vlatka Katkić, Split64. Josip Klarić, Gračišće65. Vilma Knežević, Viškovo66. Ljubica Kolarić-Dumić, Rijeka67. Srećko Koralija, Zagreb68. Kristina Koren, Zagreb69. Manja Kostelac-Gomerčić, Otočac70. Marija Kovač, Pula71. Denis Kožljan, Pula72. Evica Kraljić, Nova Gradiška73. Zlatko Kraljić, Velenje (Slovenija)74. Ivan Kramar, Palling (Njemačka)75. Marijana Križanović, Zagreb76. Ana Krnjus, Pazin77. Dora Kujek, Samatovci, Osijek78. Maja Kuljiš, Rijeka79. Ivan Kutnjak, Lopatinec80. Marija Lekić, Krk81. Gordana Lenić, Opatija82. Frančeska Liebmann, Vogau (Austrija)


83. Danila Linić, Kostrena84. Zoran Lisjak, Dekanovec85. Nada Lozar-Tomašić, Šenkovec86. M. Admirata Lučić, Sarajevo (Bosna i Hercegovina)87. Štefanija Ludvig, Dubravica88. Ljiljana Lukačević, Ivanec89. Danijela Majcenić, Hum na Sutli90. Zdenka Maltar, Novi Marof91. Franjo Mandić, Zagreb92. Marija Maretić, Žminj93. Mirko Marić, Strizivojna94. Ružica Martinović-Vlahović, Slavonski Brod95. Ružica Marušić-Vasilić, Varaždin 96. Franjo Matanović, Trieste (Italija)97. Ante Matić, Zagreb98. Miro Matijaš, Zagreb99. Zdenka Matijaš, Zagreb100. Lovorka Matijević, Trstenik Nartski, Sesvetski Kraljevec101. Antun Matošević, Zagreb102. Sanja Mendek, Marija Bistrica103. Matija Mihalina, Radovan104. Predrag Mihalina, Radovan105. Mirjana Miljković, Zagreb106. Branka Mlinar, Omiš107. Vlasta Molinar, Zagreb108. Ivan Nadilo, Metković109. Mato Nedić, Tolisa (Bosna i Hercegovina)110. Nives Opačić, Zagreb111. Sunčica Orešić, Kalinovac112. Barica Pahić Grobenski, Varaždin113. Milivoj Pašiček, Zagreb114. Vinko Pavić, Zagreb


115. Pero Pavlović, Neum (Bosna i Hercegovina)116. Mirjana Pejak, Sisak117. Ivanka Pejić, Vrbovec118. Anita Peričić, Varaždin119. Denis Peričić, Varaždin120. Marijana Petrović Mikulić, Sisak121. Ana Pisac, Kaštel Gomilica122. Nada Pomper, Križevci123. Darko Posarić, Vinkovci124. Jagoda Prebeg, Rijeka125. Božidar Prosenjak, Velika Gorica126. Ljerka Pukec, Zagreb127. Silvana Puljić, Split128. Dragan Purišić, Umag129. Josip Sanko Rabar, Zagreb130. Miroslav Radić, Rijeka131. Branko Rakijašić, Pitomača132. Darko Ramušćak, Varaždin133. Miranda Roguljić, Split134. Diana Rosandić Živković, Rijeka135. Dubravka Rovičanac, Zagreb136. Olga Ruklić, Čazma137. Slavica Sarkotić, Lekenik138. Josip Stanić, Zagreb139. Miljenko Stojić, Široki Brijeg (Bosna i Hercegovina)140. Jovica Sunajko, Zagreb 141. Stjepan Svedrović, Brezovica142. Elvira Šarlija, Zagreb143. Nikola Šimić-Tonin, Drage, Pakoštane144. Ana Emanuela Šimunić, Gospić145. Igor Šipić, Split146. Blaženka Šitum, Kutjevo


147. Tomislav Šovagović, Zagreb148. Vladimir Šuk, Oroslavje149. Smiljana Šunde, Zagreb150. Mate Tadić, Tomislavgrad (Bosna i Hercegovina)151. Snježana Tišljarić, Ždala152. Ana Tomašević, Grižane153. Sonja Tomić, Zagreb154. Matej Trupina, Dubrovnik155. Jadranka Varga, Zagreb156. MirkoVarga, Varaždin157. Ljiljana Vasilj, Zagreb158. Kristina Veselovac, Podravski Podgajci159. Slavko Vranjković, Nuštar160. Vinko Vrbanić, Vinkovci161. Nela Vrkljan, Zagreb162. Tea Vrsalović Mušura, Split163. Ankica Vučetić Ćepulo, Vir164. Ramona Vukelić, Otočac165. Đurđa Vukelić-Rožić, Ivanić Grad166. Damir Vukičević, Split167. Danijela Zagorec, Križevci168. Ivanka Zdrilić, Zagreb169. Marija Znika, Zagreb170. Vojmil Žic, Zagreb

Svim autorima zahvaljujemo na sudjelovanju!

U izvedbi

7. Susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2015.

sudjelovali su:

OrganizatorUdruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«

PokroviteljiŽupa sv. Ane Križevci

Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci

Pokrovitelji nagradaGalerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«

Glas KoncilaVeritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog

Hrvatska karmelska provincijaHrvatska dominikanska provincija

Doprinos Susretu Grad Križevci, Grad Zagreb, Koprivničko-križevačka županija, Pučko otvoreno učilište Križevci, Turistička zajednica Križevci,

Radnik d. d., KTC d. d., Veterinarska stanica Križevci d. o. o. i Zadruga Žumbar.

Stručni ocjenjivački sudVladimir Lončarević (predsjednik), Božidar Petrač, Drago Bosnar

Suradnici Roko Bašić, Valentina Jurišić, Marcel Kovačić, Željko Picig,

Krunoslav Puškar, Jure Šarčević, Željko Štubelj, Martina Valec Rebić, Marina Vidović Krušić (koordinatorica), Renata Vivek Božić,

Danijela Zagorec, Patricia Županić

Izvršni producenti SusretaStjepan Soviček i Dražen Hladuvka, križevački župnici

InterpretacijaMladena Gavran i Dubravko Sidor

Glazbeni programVokalni ansambl »Allegro«

Autorica Susreta, scenaristica i voditeljicaTanja Baran

www. kranjcic.hr

www.knjizevni.kranjcic.hr

40 kuna

ISBN 978-953-241-483-7

www.glas-koncila.hr