Download - Seminarski - Sociologija

UNIVERZITET U SARAJEVU EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

NASLJEE KLASIKA I NOVE GRANICE IZMEU EKONOMIJE I SOCIOLOGIJE (The legacy of the classics and the new boundaries between economics and sociology)SEMINARSKI RAD

Predmet: Industrijska sociologija Mentor: Prof. dr. Nijaz Mesihovi Studenti (broj indexa): Ismar Daferovi (68814) Adnan Dakmi (69502) Bakir Dananovi (69639) Damir Efendi (67835) Amna Golo (69520) Anja Gribajevi (68596) Arnela Groi (69515) Amna Jai (70051)

Nasljee klasika i nove granice izmeu ekonomije i sociologije

Seminarski rad

Sarajevo, decembar 2011. godine

SADRAJ:

1. UVOD.....................................................................................................................................3 2. METODOLOKA PERSPEKTIVA......................................................................................4 2.1. Koncepcija ekonomije..............................................................................................5 2.2. Ekonomsko djelovanje..............................................................................................6 2.3. Pravila.......................................................................................................................7 2.4. Metoda istraivanja...................................................................................................8 3. REZERVOAR HIPOTEZA..................................................................................................11 3.1. Trite.....................................................................................................................11 3.2. Ekonomski razvoj...................................................................................................14 3.3. Potronja.................................................................................................................16 4. REDEFINISANJE GRANICA IZMEU EKONOMIJE I SOCIJOLOGIJE......................19 4.1. Ekonomska i drutvena stabilizacija u poslijeratnom periodu................................20 4.2. Promjene u gospodarstvu i "Kejnzijanska revolucija"............................................22 4.3. Talcott Parsons i nove granice................................................................................26

Ekonomski fakultet u Sarajevu

2


Seminarski rad

1. UVODU prethodnim poglavljima smo nastojali rekonstruirati dogaanja koja su se dogodila u ekonomskoj sociologiji izmeu 1890 i 1940. Ova nova analitika perspektiva plaa se u odnosu na meuovisnost izmeu ekonomskih i drutvenih fenomena, i smjeta ekonomiju u sferu drutva. Od naroite vanosti je njemaki kontekst, sa Sombartom, Weberom i Schumpeterom. Misao ovih autori zauzima oblik u kulturnom kontekstu u kojem dominira kritika sociolokog pozitivizma, i pod utjecajem metodolokih rasprava izmeu historijskih ekonomista i neo-klasinih ekonomista (Methodenstreit). Meutim naunici sa drugim intelektualnim vezama imaju bitan doprinos: Durkheim i Veblen su bili vie pod utjecajem pozitivizma i Polanyi je imao svoje neobine putanje. Svi ovi naunici su imali neko znanje o ekonomiji, ali neki su znali bolje od drugih. tovie, dok je veina njih pripadala sociolokoj grani, Veblen i Schumpeter su mislili o sebi vie kao ekonomisti, iako su obojica imala kritiki tradicionalni zasnovan pristup. Mi smo napomenuli da ovi naunici nisu znali jedan za drugog, niti su proitali djela jedan drugog, s iznimkom Sombart, Weber i Schumpeter. Njihova politiko usmjerenje je bilo znatno drugaije. Neki su bili pod utjecajem socijalizma, drugi vie liberalizma. Ove razlike bi se mogle uzeti kao takve, to je vie iznenaujue je upeatljiva konvergencija u njihovim temeljnim metodolokim i tematskim konceptima. To je vano jer je upravo to vrsta metodoloke i analitike konvergencije za koju se moe rei da podupire izvorne i autonomne naune pristupe, sasvim odvojeno od vrijednosti i intelektualne putanje koju njeguju nauna istraivanja. U tom smislu onda, moe se rei da su ovi autori osnivai tradicije ekonomske sociologije. Naravno, bilo koji izbor utemeljitelja je proizvoljan. Drugi naunici bi mogli biti uzeti u obzir. Meutim, doprinos ovih autora su bili primjerni na dva naina. S metodolokog gledita, oni dijele u velikoj mjeri pristup ekonomskih fenomena koji si dosljedno i razliiti od marginalizma. I u materijalnom smislu, oni primjenjuju ove metodoloke perspektive na teorijski i politiki vane teme: rad tih autora je osobito vaan i originalan u odnosu na druge osnovane disciplinske pristupe. Kao to smo vidjeli, oni se odnose prije svega na porijeklo i transformaciju kapitalizma u razvijenim zapadnim drutvima. Mi emo sada nastojati saeti bitne aspekte ove nove perspektive, budui da predstavljaju batinu klasinih modela ekonomske sociologije. Ovaj fokus e nam omoguiti da ispitamo kako je to naslijee iz prolosti koriteno i kako je redefinirano. Dakle, u drugom dijelu ovog poglavlja, osvrnut emo se na pitanje granice izmeu ekonomije i sociologije koji su se pojavili nakon Drugoga svjetskog rata, s obzirom na teorijske i historijske faktore koji su utjecali na odnos izmeu ove dvije discipline i razvoj ekonomske sociologije.


3


Seminarski rad

2. METODOLOKA PERSPEKTIVAEkonomska sociologija se pojavila krajem devetnaestog stoljea kroz konvergenciju nastojanja razliitih autora da ispune prazan prostor koji je ostavila neoklasina ekonomija. Ekonomija, kada je osnovana kao disciplina, nije prouavala ekonomski fenomen kao izolaciju iz drutva, kao to se moe vidjeti u " Velikoj sintezi Adama Smitha . On je obratio panju na neekonomske institucije kao to je drava, i smatra je jednim od doprinosa "bogatstvu naroda", zajedno s tritem, privatnim vlasnitvom, i voenim radom. No, Smith je takoer bio vrlo svjestan vanosti zajednikih vrijednosti, a osobito moralnih naela koji reguliraju pojedinane interese, za pravilno funkcioniranje trita. On nije vidio postojanje i reprodukciju tih naela kao nepromjenjiv sistemski dio prirode, kao to je prethodna filozofska tradicija, nego kao drutveni proizvod povezan s odreenim institucijama drave. Kao to znamo, ekonomija, u svom kasnijem razvoju je postupno izgubila dodir sa svojim kulturnim i institucionalnim aspektima, kao to je pribliavanje standardima strogosti i generalizaciji prirodnih znanosti. Ova putanja je dosegla svoj logian zakljuak u "marginalnoj revoluciji" 1870ih. Bilo je u toj taki da se analiza ekonomskih pojava poinje sistemski odvajati od njihovog kulturnog i institucionalnog konteksta i da se koncentrira na prouavanje "zakona" na tritu, promatrano odvojeno od trinog drutvenog konteksta. Tako je stvorena nova paradigma ekonomije, koju karakterizira niz jasno izraenih elemenata. Pogledajmo sljedee elemente kako bismo razlikovali razliite poglede na ekonomsku sociologiju: 1. Koncepcija ekonomije. - Ekonomska aktivnost predstavlja racionalnu raspodjelu oskudnih sredstava koja bi se mogla koristiti za alternativne ciljeve. To je uinjeno od strane aktera koji su nastojali zadovoljiti svoje ciljeve u smislu rada i potronje, s obzirom na dostupna sredstva (rad, dohodak), to jest, kako bi poveali njihovu korisnost. U smislu ekonomske aktivnosti poistovjeuje se sa tednjom. 2. Ekonomsko djelovanje. - Djelovanje je tako motivisano racionalnim obavljanjem pojedinanih interesa, to jest skupom preferencija nad radom i potronjom. U podruju proizvodnje, uesnici pokuavaju da poveaju svoju zaradu s obzirom na njihovu dostupnost za rad, a u podruju potronje pokuavaju da poveaju zadovoljstvo s obzirom na njihovu potronju preferencije, te su rasporeeni prema stabilnosti i koherentnom poretku prioriteta, sa datim prihodom na raspolaganju. Kao rezultat toga, utoliko to ukljuuje koritenje resursa, ekonomska akcija je uvjetovana utilitaristikom motivacijom. Preferencija rada i potronje (koju provode pojedinci), nastaje neovisno od utjecaja drugih faktora. U tom smislu, moe se govoriti o atomistikoj viziji ekonomskog djelovanja. U svakom sluaju, formiranje kraja se smatra egzogenim za ekonomski upit, te se stoga moe zanemariti, doputajui jednom da se koncentriraju na racionalnu raspodjelu sredstava.


4


Seminarski rad

3. Pravila. - Djelovanje je pod utjecajem ogranienog skupa pravila koja se u najveem dijelu mogu identificirati sa postojanjem konkurentnih trita. Naime, moe se pretpostaviti da postoji veliki broj kupaca i prodavaa, da ne postoje ogranienja za razmjenu i mobilnost faktora proizvodnje (rada i kapitala), te da uesnici koji su aktivni imaju potpune informacije o mogunostima koje se nude od strane trita, kako bi mogli izraunati koliko je racionalno najbolje koristiti dostupne resurse. Ekonomisti zatim razmiljaju o posljedicama koje proizlaze iz ekonomske aktivnosti, kada pravila odgovaraju onima na konkurentnom tritu, ili kad se odmaknu od ovog stanja kao rezultat distorzije, na primjer, kao rezultat oligopola ili monopola, ili gdje postoji nedostatak informacija (ekonomska istraivanja su sve vie usmjerena na ove situacije). Panja posveena tritu kao ekonomskoj instituciji ne znai da se ne pridaje panja drugim ne - ekonomskim institucijama. Na primjer, uloga drave je priznata. Drava favorizira ekonomske aktivnosti sve dok to ne ometa trite sa svojim politikim propisima, ali garantuje ispravnost ugovora izmeu graana i bori se protiv prijevara. ak i u ovom sluaju, meutim, to se tretira kao egzogena varijabla, to jest egzogena na predmet istraivanja. 4. Metoda istraivanja. - Ekonomska djelovanja istrauju kroz deduktivno - analitiku i normativnu metodu. Drugim rijeima, poetna taka je gore navedena pretpostavka aktera sa atomistikim i utilitarnim motivima, koje posljedicama daje odreena pravila, koja su u sutini sa trita. Ovaj model takoer koristi sofisticirane matematike tehnike za analiziranje rezultata povezanim s ovim uvjetima, to je kulminiralo u ove ishode - posebno sloen povezan s modelom ope ravnotee. Metoda je normativna u tome to takoer daje kriterije za voenje racionalne raspodjele sredstava pod odreenim uvjetima. U svakom sluaju, neoklasiari - ukljuujui, kao to smo vidjeli, Mengera i Pareto - naglaavaju da nauna ispravnost rezultata jami logiku demonstraciju ishoda koji proizlaze iz posebnih uvjeta. U tom smislu, to i nije toliko bitno koliko je potrebno da su takvi uvjeti u potpunosti provjereni na empirijskoj razini, da li oni ukljuuju motivaciju uesnika ili stvarna pravila koja uvjetuju njihovodjelovanje. Pogledajmo sada ukratko kako je pristup klasika ekonomskoj sociologiji razvio perspektivu koja je bila relativno koherentna i sistematska, te u isto vrijeme drugaija od one koja je tada prevladavala u ekonomiji.

2.1. Koncepcija ekonomijeSvi nai naunici kritiziraju identifikaciju privrednih djelatnosti s procesom racionalne raspodjele oskudnih resursa. U devetnaestom stoljeu, proizvodnja, distribucija dohotka i potronje u razvijenim zemljama svakako se ini da su pogodjeni takvim procesom. To je posljedica irenja na tritu kao prevladavajui princip ekonomskih i socijalnih propisa. Meutim, ekonomski sociolozi su obicno zainteresovani za trino gospodarstvo kao da historijski fenomen karakterizira odreeni institucionalni kontekst, a kao rezultat toga oni


5


Seminarski rad

obino vole govoriti o kapitalizmu. Dakle, oni ele razlikovati razliite vrste gospodarstva, razumjeti kako liberalni kapitalizam poprima svoj oblik, zato se razvija u odreenim mjestima, a ne u drugima (ili u nekim mjestima prije nego u drugima), i na koji nain bi se to moglo preoblikovati. Drugim rijeima, razliitost kroz prostor i vrijeme je fokus interesa, a to zahtijeva okvir analize koje se ne identificiraju iskljuivo sa tritem - regulisane djelatnosti. U stvari, to dovodi do ire i openitije vizije gospodarstva, koji je definisao Sombart gotovo istim rijeima kao i Polanyi, kao "aktivnost usmjerena na traenje sredstava za ivot. Ova definicija, koju znatno dijele klasini autori, omoguuje prouavanje kako je gospodarstvo organizirano na razliite naine kroz prostor i vrijeme, te je pod utjecajem gospodarskih i ne gospodarskih institucija. To je takoer dovelo do upotrebe pojmova koji naglaavaju povijest i raznolikost, kao "gospodarskog sistema" (Sombart, Polany), od "oblika integracije gospodarstva" i "profita privrede" (Sombart, Weber), te razliiti oblici kapitalizma (tradicionalni i moderni, liberalni i organizirani, ureeno trite itd.) koji se mogu identificirati u svim klasicima.

2.2. Ekonomsko djelovanjeNiz posljedica proizlazi iz gore navedenih pretpostavki. Akcija usmjerena prema potrazi za sredstvima za ivot ne mora nuno ukljuivati racionalnu raspodjelu oskudnih resursa. Ova vrsta instrumentalne akcije, na temelju utilitarne motivacije, moda se proirila kako se trite proirilo, ali ovi autori ne doputaju da ih zaslijepe ni akcije usmjerene na razliite ciljeve (neutilitarne) ni socijalni uvjeti koji su podloga instrumentalnih akcija u trinom okruenju. Dakle, oni nisu ignorirali margine varijabilnosti u ekonomskom ponaanju. Kako bi se nosili s tim problemima, ekonomski sociolozi ispituju neoklasine ekonomije atomistiku koncepciju djelovanja. Drugim rijeima, oni dovode u pitanje ideju da je cilj jednog sudionika mogao biti formiran neovisno jedan o drugome. Ekonomske akcije bi umjesto toga trebale biti zamiljene kao drutveno djelovanje, u smislu da su uvijek pod utjecajem oekivanja u odnosu na ponaanje drugih lanova drutva. Prilagodba ili ne takvim oekivanja podrazumijeva sankcije koje mogu biti ili pozitivne ili negativne za aktere. Nakon Webera, moe se rei da takva oekivanja poprimaju oblik navika, tradicije, pravnih normi ili sukoba interesa, to jest odnosa moi. Vano je imati na umu da se svi nai autori slau oko ovog nain razumijevanja ekonomske akcije, bilo da istiu autonomiju aktera nad institucionalnim pravilima (kao to je Sombart, Weber, a Schumpeter) ili da ponu s institucijama i vie naglaavaju utjecaj institucionalnih pravila o akterima (kao to su Durkheim, Veblen i Polanyi inili). To znai da se djelovanje ne moe razumjeti bez odnosa institucija koje sistematskog stanja formiranja ciljeva. Dakle, mogu se identificirati neke vrste ekonomskih mjera koje su historijski iroko rasprostranjene, a nisu osobito orijentirani prema utilitarizmu - kao u primitivnim drutvima na koja je Polanyi usmjeren, ili kod onihkoje odlikuje ekonomija domacinstva (Sombart, Weber, Durkheim ) prije nego je prevladavalo trite. Drugo, ovaj


6


Seminarski rad

pristup omoguuje nam da se bavimo problemom socijalnih uvjeta koji utjeu na instrumentalno djelovanje, a time i njegovu promjenljivost. Ekonomski sociolozi nastoje objasniti ekonomske mjere kao drutveno djelovanje, izbjegavajui individualistiki atomizam neoklasine ekonomije. To ukljuuje bolje razumijevanje kada, gdje i zato institucije legitimiziraju i potiu utilitarnu motivaciju, ali i kada ih ograniavaju i usmjeravaju. To je razlog zato su ovi autori bili tako zainteresirani za porijeklo kapitalizma. Meutim, nauni interesi klasike ne prestaju ovdje. Oni takoer ele poboljati svoje razumijevanje promjenjivosti instrumentalne aktivnosti, u smislu pojanjavanja u kojoj se mjeri potraga za profitom i korisnosti maksimizira na temelju sklonosti potroaa i u kojoj su mjeri pod utjecajem razliitih faktora ne utilitarne prirode. Na primjer, vjerske vrijednosti (Weber), stupanj drutvene marginalizacije (Sombart), razliiti oblici podjele rada i socijalne nejednakosti (Durkheim, Weber, i Polanyi), karakteristike porodicei ili razliiti oblici organizacije preduzea (Schumpeter). U svim tim sluajevima, utilitarni motivi i neutilitaristiki komponente spajaju se konkretne mjeavine koje mogu utjecati na poduzetnike aktivnosti, izbor rada i potronje. Tako naprimjer, potraga poduzetnika za dobiti moe biti vie ili manje usmjerena ka inovacijama, ulaganjima i rastu kapitala dugorono, ili prema neinovacijama i kratkoronom maksimiziranju profita. Ponaanje radnika moe biti vie ili manje konfliktno, a njihovo zadovoljstvo ivotom i uvjetima rada moe utjecati na njihovu produktivnost. Erozija tradicionalnih oblika socijalne integracije esto dovodi ljude da trae sredstva za priznavanje i zadovoljstvo u potronji, a to utjee na izbor potronje bez obzira na razinu dohotka (kao to su Simmel i Veblen posebno naglasili). U konkretnoj stvarnosti, ekonomsko djelovanje stoga je ukorijenjeno u mnotvo motiva koje se samo moe rekonstruirati induktivno, kroz sloen i teak proces historijskoempirijskog istraivanja. Weber istie da koncept i "zakoni", razvijeni od strane iste ekonomske teorije "stanje koje usmjerava odreene vrste da provjere ljudsko djelovanje ako je ono iskljuivo racionalno, na njeg nije utjecala greka ili emocionalni faktori i ako je, tovie, to u potpunosti i nedvosmisleno usmjerena ka jednom kraju, maksimiziranje ekonomske prednosti. U stvarnosti, to je tako samo u neobinim sluajevima, kao npr. ponekad na berzi, pa ak i tamo je obino samo aproksimacija idealnog tipa "(Weber [1922] 1978 , p.9). Obino, on nastavlja dalje, akteri u bilo kojoj situaciji podlijeu "suprotstavljenim i oprenim impulsima". To je razlog zato ekonomska sociologija smatra potrebnim rad s idealnim tipovima, s generalizacijom baziranom na povijesnom - empirijskom istraivanju, a ne a priori pretpostavkama o racionalnoj potrazi pojedinih interesa, kao to ine u ekonomiji.

2.3. PravilaKao posljedica, pravila uvjetovana djelovanjem uesnika trebaju biti ira i sloenija za ekonomsku sociologiju nego za gospodarstvo, gdje su uglavnom ograniene na trine oblike. Klasini autori dosljedno trae da se druge institucije uzmu u razmatranje, da bi se uzeli u obzir oblici ekonomske organizacije koji su drugaiji od trine ekonomije, kao i razliku


7


Seminarski rad

izmeu razliitih oblika trinog gospodarstva. Oni pridaju razliite oznake za te institucije, ali znaenje je u osnovi vrlo slino. Na primjer, oni govore o "oblicima organizacije" (Sombart), "oblicima integracije" (Polanyi), "propisima ekonomije", i, tanije, "propisima ekonomske aktivnosti" (Weber), "institucija" (Durkheim , Veblen, Polanyi i Schumpeter). Openito, razmatranje institucionalnih pojava osim na tritu razvija se u dva smjera. S jedne strane, moe se odnositi na ekonomske institucije koje se temelje na zajednikim drutvenim obavezama.Tipian primjer za to je Polanyijeva "uzajamnost", ali i Weberova "tradicionalna razmjena" - to se odnosi na razmjenu darova za razliku od "racionalne razmjene" (trine razmjene) - vrlo je slino. To osvjetljava znaajne aspekte ekonomske aktivnosti u primitivnim i modernim drutvima. Ovi pojedini oblici regulacije se openito proizvode i podupiru od strane zajednice, koristei se Weberovim rijeima, na "subjektivnom osjeaju .. da pripadaju zajedno" (Weber [1922] 1978, p.38). Tipini primjeri za to su obitelj, srodstvo, lokalne, etnike i vjerske zajednice, kao i - u modernim drutvima drutveni pokreti. U svim tim sluajevima, sankcije se temelje, na nekim oblicima socijalnog odobravanja ili neodobravanja. S druge strane, postoje institucije koje ukljuuju pravila koja se temelje na politikim sankcijama, to jest, na normama koje u konanici se oslanjaju na upotrebu sile, oba legitimna tipa - kao u sluaju drave - i de facto tip - kao u sluaju zloinakih organizacija. Primjeri institucija koje ukljuuju politiku regulaciju ekonomije su Polanyijeva "preraspodjela", Sombartovo "planirano" ili "kooperativna ekonomija", i Weberova "regulativna" ili "upravna organizacija" Pravila ovog tipa su proizvedena i podrana od strane ne-ekonomske strukture kao to su one od drave. Meutim, postoje primjeri drugih struktura - srednjovjekovne korporacije, karteli izmeu preduzea, sindikati, te razni oblici kriminala koji ostvaruju vlast na odreenom geografskom podruju, kao to su mafije. Konkretni oblici ekonomske aktivnosti tokom vremena i prostora su, dakle, pogoene tim kako te razne institucije reguliraju djelatnosti proizvodnje, distribucije i potronje, i stanje djelovanja aktera.

2.4. Metoda istraivanjaPrethodna rasprava ve ilustrira razlike izmeu klasine ekonomske sociolole metode ispitivanja u ekonomskom djelovanju i njegove posljedice, i metoda zasnovana na marginalnoj revoluciji u ekonomiji. Dok drugi ukljuuju analitiko - deduktivnu i normativnu metodu, prvi ukljuuju induktivnu, na temelju historijske - empirije. Socioloki model nastoji formulisati generalizaciju koje doputaju posljedice odreenih ekonomskih aktivnosti za objasniti. Meutim, dok ekonomija ini odreene a priori pretpostavke s obzirom na aktere utilitaristike motivacije i prisutnost stalnih uvjeta za funkcionisanje trita, sociolozi pokuavaju rekonstruirati specifinim uvjetima koji utjeu na ekonomske mjere kroz empirijsko istraivanje. Nadalje, ekonomske mjere mogu rezultirati iz izraza ne-utilitarni


8


Seminarski rad

motivi, odnosno od elemenata utilitarizma u kombinaciji s drugim, razliitim impulsima (tradicionalnim, emocionalnim ili ideolokim, da parafraziram Webera). Tabela 6.1. Metodoloki aspekti neoklasine ekonomije i ekonomske sociologije Neoklasina ekonomija Koncepcija ekonomije Racionalna raspodjela oskudnih resursa korisnih za alternativne ciljeve (tednju). Atomizam i utilitarizam. Racionalna potraga pojedinanih interesa pojedinca koji djeluju neovisno jedan od drugog. Konkurentna trita Ekonomska sociologija Aktivnost usmjerena na potragu za sredstva za ivot

Ekonomsko djelovanje

Ekonomska aktivnost kao drutvena akcija. Utilitarni i neutilitarni motivi pod utjecajem institucija. Trite, Drutvene institucije (npr.uzajamnost) Politike institucije (npr.preraspodjela) Induktivna metoda Empirijski utemeljeni modeli Ograniene generalizacije

Pravila

Metoda istraivanja

Deduktivno-asiomatska metoda Apstraktni modeli Visoke generalizacije

Osim toga, klasini autori nastoje razumjeti pravila rada u bilo kojem odreenom kontekstu kroz historijsko - empirijsku metodu. Dakle, oni se ne ograniavaju na analizu odreenih posebnih uvjeta u izolaciji, ali procijenjuju utjecaj drugih institucija, zajedno s tritem, o djelovanju i njihovim stvarnim posljedicama. Iz toga slijedi da socioloki modeli imaju vie restriktivne vremenske i prostorne granice od ekonomskih, upravo zato to ele vie voditi rauna o historijsko-empirijskoj promjenjivosti institucija i djelovanja. Meutim, ti modeli obino ire dostiui "generaliziraju" od onih historijskih. Studija zapadnog kapitalizma, na primjer, je na nioj razini generalizacije nego analiza zakona na tritu kao istraivanje britanskog kapitalizma. Unato tim razlikama, ekonomska sociologija je usko vezana za historijsku analizu, kao to je Weber posebno naglaavao. S jedne strane, crpi materijale korisne za komparativne analize iz historije, to je u stvari bitno za testiranje hipoteza, s obzirom na neizvodljivost eksperimentalnih metoda u


9


Seminarski rad

prouavanju makro-socijalnog fenomena. S druge strane, ekonomska sociologija pridonosi stvaranju novih hipoteze koje mogu zauzvrat orijentirati historijske istrage.


10


Seminarski rad

3. REZERVOAR HIPOTEZADo sada je naglaavanje bilo na principu obiljeja klasine ekonomske sociologije iz metodoloke take gledita. Ipak se vano podsjetiti na neke od rezultata koji su izvedeni iz primjene ove perspektive. Teite istraivanja je bio problem koji obuhvata porijeklo, posljedice i transformacije kapitalizma. Historijski utemeljeni aspekti analitikih modela obuzdavaju vremenski i prostorni obim teoretske generalizacije. Meutim bilo bi pogreno odbaciti niz konvergentnih i koherentnih hipoteza koje proizilaze iz rada ispitanog gore. To je razlog zato je naslijee naslijeeno od klasika, informiralo i dalje informie naknadna istraivanja. Stoga je vrijedno detaljnije ispitivanje tog rezervoara hipoteza, uzimajui u obzir tri glavne teme: trite, razvoj i potronju.

3.1. TriteU istraivanju trita, korisno je razlikovati analitiki izmeu dva podruja koja su tretirana ra razliitim razinama naglaska i strogosti. Prvi je povezan sa procesom kroz koji je konstruisano kapitalistiko trite, a drugi sa uvjetima za njegovo uspjeno funkcionisanje. S obzirom na prvi problem, postoji osnovna razlika iz pozicije usvojene od strane ekonomista (iako se najstroiji neoklasini ekonomisti ne bave ovim problemom, smatrajui ga egzogenim). U ekonomskoj misli, generalno se dri, da se trini odnosi ire zbog svoje efikasnosti u odnosu na druge naine ekonomske organizacije, odnosno, njihove sposobnosti da zadovolje sklonosti pojedinih aktera po niim trokovima. Tokom vremena, prednosti trita za pojedince, donijele su institucije i motivacije koje su u skladu sa funkcionalnim razvojem trita dajui tritu legitimnost postojanja. Ova evolucionarna i optimistina vizija linearnog razvoja trita moe biti u suprotnosti s onim iz ekonomske sociologije, koja je vie osjetljiva na varijabilnost rezultata tokom vremena i prostora. U centru objanjenja ekonomske sociologije je pojam zakonitosti. Kao prvo, da bi se uspostavio kao glavni regulatorni mehanizam ekonomije (gospodarstva), trite mora postati drutveno prihvatljivo, ali to je teak proces bez zagarantovanih rezultata. Veliki dio Sombartova i Weberova posla je posveeno upravo ovom problemu, s obzirom na odreeni historijski period: Porijeklo Zapadnog kapitalizma. Pokuali su da pokau sloeni niz kulturnih i industrijskih faktora koji su legitimizirali, ohrabrili i podrali trine odnose, ukljuujui religiju, dravu i pravni sistem, gradove i modernu nauku. Ovaj proces je bio mnogo konfliktivan u drugim krajevima svijeta, gdje su se kultura i institucije protivili i opirali tritu. Drugi autori poput Durkheim-a, Veblen-a i Polanyi-a koji su bili vie zainteresovani za posljedice kapitalistikog trita nego za uslove njegova razvoja, su takoe dijelili ideju da uspjene operacije trita zahtijevaju kako je to Durkheim rekao: Varijacije u drutvenom okruenju. Da bi ga legitimizirale. Podsjeajui na Marx-a, Polanyi je istakao da proces ne mora biti nuno miroljubiv a izazvao bi upotrebu sile i politiku mo.


11


Seminarski rad

Nakon to je utilitaristika i individualistika motivacija u skladu sa funkcionisanjem trista, legitimizirana i uspostavljena, prednosti u smislu ekonomskog blagostanja i rasta u obimu pojedinanih izbora i potronje, pojaavaju irenje trinih odnosa. Tako efikasnost ide ruku pod ruku sa legitimitetom. Meutim, socioloka tradicija je openito osjetljiva na dvije odlike trita. Prvo, prednosti trita se ire nejednako kroz razliite drutvene grupe, koristi koje uivaju poduzetnike buroazije, koji kontroliu sredstva za proizvodnju, se prilipno razlikuju od onih koje uivaju radnici koji su samo u mogunosti da prodaju svoj rad. Drugim rijeima, ekonomska sociologija je vie zainteresovana za problem potenja na stvarnom tritu, dok se ekonomija fokusira na problem efikasnosti, uzimajui zdravo za gotovo da e trite savrene konkurencije rijeiti bilo koji problem sa kapitalom. Iz te perspektive, svako bi bio nisplaen prema njegovom doprinosu, koji bi se slobodno birao. Drugo, za sociologiste, koristi nisu ograniene na vei obim za materijalni pristup robama, ve ukljuuje slobodu izbora, kako u koriteju vlastitog rada tako i u potronji. Meutim, postoji mala sumnja, da, i za ekonomiste i za sociologiste, trite nastoji da smanji dostupni prostor za druge institucije u sferi ekonomskih aktivnosti, im se uspostavi kao regulatorni mehanizam, od porodinog do rodbinskog odnosa i lokalne zajednice, od korporacija do drava. Ali do koje mjere trite moe biti slobodno od politikih i drutvenih regulacija a da ne bude kompromisovan od svog vlastitog funkcionisanja? Ovo vodi do drugog problema kojim se klasiari uduboko bave. Znamo da neoklasini ekonomisti predpostavljaju postojanje dobro informisanih pojedinaca, povjerljivih i sposobnih za racionalno izraunavanje optimalnog puta zadovoljavanja njihovih preferencija. Ovi agenti se kreu u kontekstu pravila koja osiguravaju punu prohodnost dobara i faktora proizvodnje, te dostupnosti mnogih dobavljaa i kupaca. U ovom primjeru na ulogu drutvenih pravila ili pak politikih, se gleda kao faktor distorzije racionalne raspodjele resursa, a time i efikasnosti. Za primjer, porodine i rodbinske veze (odnosi) ili dravne i sindikatske intervencije, mogu promijeniti plaanje rada s obzirom na definiranu vrijednost u pogledu marginalne produktivnosti, to je doprinos pojedinanog radnika u ukupnoj vrijednosti proizvoda. Ovo bi dovelo do poveanja troka proizvodnje dobra na tetu kupca. Hipoteza je dakle, da e trite funkcionisati bolje to je vea sloboda pojedinanih od drutvenih i politikih uslova. Prema tome, trite je mjesto razdvajanja meu pojedincima, koji ne moraju biti pod uticajem nekih ekstra-ekonomskih faktora. Oblici interakcije i kooperacije regulisani poticajima koji nisu striktno ekonomski, su neizbjeno sagledani sa sumnjom. Ekonomska sociologija je razvila drugaiji okvir za analizu. Ovo se moe bolje razumjeti ako neko primijeti da je njena metodologija vie vezana za historijsko-empirijsko istraivanje, i da problematizuje priori predpostavke ekonomske teorije. Pojedinci normalno nisu dobro informisani niti potpuno sposobni za racionalno raunanje, i ne moe se svako smatrati jednako povjerljiv sa moralne take gledita. Manjak perfektnih informacija, zajedno sa rizikom moralnih opasnosti, ini trinu razmjenu problematinom, ak i kad su legitimizirane, odnosno, drutveno prihvaene. Trita nisu uvijek perfektno konkurentna, to


12


Seminarski rad

znai, kao u primjeru trita rada, da ti zaposleni radnici mogu uticati na uslove ugovora u njihovu korist, neosporavajui formalnu slobodu cjenkanja izmeu stranaka. Zbog toga Veber, pratei Marksa, govori o formalno slobodnom radu, i naglaava injenicu da su odreene grupe sa dalekosenim stepenom stvarne kontrole nad ekonomskim resursima u poziciji da iskoriste prednost formalne slobode trita kako bi uspostavili monopol. U stvarnim drutvima, stoga, trite funkcionie bolje ali ne u mjeri u kojoj su pojedinci odvojeni jedni od drugih i onemoguen im je ekstra-ekonomski uticaj, ve u onoj mjeri u kojoj postoje institucije koje doprinose legitimitetu i drutvenoj prihvatljivosti trinih odnosa, ograniavajui tenju za privatnim interesom. Ovdje se mogu spomenuti dva tipa. Prvi tip: Institucije koje generiraju i reprodukuju povjerenje, kroz osobne/line interakcije (npr. One koji su povezani sa porodicom, rodbinske odnose, lokalne zajednice...), ili kroz indirektni/nelini nain, kroz pravne sankcije primjenjive na osobama koje kre ugovore (ovo je primjer gdje su dravne institucija imaju vitalni znaaj). Ove su institucije veoma vane, jer u uslovima manjka informacija, ili gdje i kada postoji rizik obmane i prevare, mnogi ugovori i razmjene resursa koji imaju i koji nose odreenu korist za ugovorne strane ali i generalno za drutvo, se nee desiti, ili e se desiti ali u manjoj mjeri u odnosu na onu koja bi bila mogua u normalnim uslovima. Obrnuto, ako bi ono to Durkheim naziva, vanugovorne take ugovora, stupe na snagu, to znai da ako bi ekstraekonomski odnosi stvorili povjerenje i ako bi neline institucije poput pravnih, poduprle vjerodostojnost ugovora, trite bi bilo efikasnije. Meutim, kao to smo ve naglasili, efikasnost ne mora znaiti i pravednost. Postoji i drugi tip institucionalne kontrole koji treba uzeti u obzir, koji je u vezi sa odnosom snaga na tritu koji uslovljavaju slobodu izbora izvoaa radova (poduzetnika). Ako su odnosi naroito neuravnoteeni, naroito na tritu rada, mogu se pojaviti konflikti u pregovarakim odnosima, koji bi mogli ugroziti produktivne aktivnosti, ili bi kao alternativa radnici bili manje posveeni njihovim zadacima, ime bi smanjili produktivnost. U tim sluajevima, institucije koje zastupaju zajednike interese radnika i uvode politike regulacije na trite rada, postaju znaajne. tovie, dravna intervencija regulacije uslova rada (radnih sati, djeiji rad, zdravlje i sigurnost...) moe biti prikladna. Openito, ekonomski sociologi vjeruju da regulatorne intervencije od strane drave trebaju da se bave problemom potenosti, kroz redistributivne intervencije koje bi smanjile drutvene nejednakosti. Kako je Durkheim naglasio, to moe promijeniti uslove borbe na tritu, to bi kompromisovalo slobodu izbora, i tako delegitimizirati trite. Stoga se moe zakljuiti da je socioloka tradicija u suprotnosti neoklasinim ekonomistima (naroito u njenoj originalnoj i radikalnoj verziji). Poto se predpostavke, koje su prihvaene od strane ekonomiara, vrlo vjerovatno mogu dobiti iz realnog ivota, trita bi trebala, ukoliko ele da funkcioniu efikasnije, da budu to manje izolirana od drutvenih i politikih odnosa, ali bi u suprotnom trebala biti dobro drutveno konstruirana. Dakle, ta je potrebno, jeste ravnotea, koja se moe odrediti samo na empirijskom levelu, izmeu slobode slijeenja linog interesa i ogranienja postavljenih na konkretne vjebe od


13


Seminarski rad

strane neekonomskih institucija. Bez ovih ogranienja trina sposobnost funkcionisanja, kao jednog efikasnog instrumenta za organizovanje ekonomskih aktivnosti, bi bila izloena riziku. Meutim, istina je takoer, kako Veber i Schupmter naglaavaju izmeu ostalog, ako bi ogranienja prela odreeni prag, koji se ne moe definisati apstraktnim izrazima, trite kao ekonomska organizacija bi bilo ometano. Ekonomska aktivnost, ako je u kontekstu trita rada, mora osigurati mogunost stabilne dobiti. Ako teret pravila stvara negativna oekivanja onih koji kontroliu sredstva za proizvodnju, onda potrebne investicije za reprodukciju ekonomske aktivnosti mogu biti ugroene. Zbog toga se ne treba podcjenjivati zabrinutost ekonomista. Sam problem se meutim ne moe rijeiti zauvijek samo teoretski. Za ekonomske sociologe ovo je ustvari empirijsko pitanje, zbog podnoljivosti drutvenih i politikih ogranienja na tritu, tj. oblika legitimacije na tritu, koji mogu varirati u vremenu i prostoru. To znai da postoje drutva u kojima zastupljena kultura i institucije legitimiziraju, ili ak trae veu autonomiju trita. Ova drutva prihvataju drutvene posljedice, u obliku nejednakosti u drutvu, drutvene i teritorijalne mobilnosti, koje su uslovljene operacijama na tritu, i koje se deavaju vie nego u drugim institucionalnim oblicima. Ovo je npr. Lekcija Veberova istraivanja specifinosti Zapadnog drutva respektujui Istoni. Kao to emo vidjeti u nastavku, unakrsna analiza takoe moe napraviti razliku unutar i samog Zapadnog stila. Za primjer, Anglo-Saksonsko drutvo u kojem trite ima vie autonomije (posebno u US-u) i drugi primjeri, kao to su oni veine Evrope, gdje postoji vea potreba za kulturnom i institucionalnom ogranienju autonomije trita kako bi se legitimizirala. Drugim rijeima, u ocjenjivanju uslova funkcionisanja samog trita, moemo izvui jo jedan zakljuak u obliku klasinog teksta: Treba izbjegavati potragu za optimalnim oblikom ekonomske organizacije u smislu efikasnosti. Ne postoji najbolji put, ve nekoliko njih koji su u zavisnosti od odnosa unutar njihovog drutva. Samo kroz komparativna empirijska istraivanja moemo zapoeti sa prepoznavanjem spomenutih i ocijeniti njihove odgovarajue snage i slabosti.

3.2. Ekonomski razvojOd ega zavisi ekonomski razvoj trine ekonomije? Ne postoji nikakva sumnja da na njeg utie i sama legitimnost. Ekonomska sociologija za razliku od pristupa neoklasiara, naglaava samu dinamiku efikasnosti trita. Ukazuje na to, kako alternative u alokaciji resursa, mogu voditi ka veim buduim koristima, zbog same uloge koju igraju drutvene i politike institucije. Na primjer, preduzee koje je kooperiralo sa nekim drugim, u nekom odreenom periodu, moe odluiti da ne iskoristi povoljnu situaciju na tritu, da bi traili snienje cijena, jer bi time i sami snizili vlastite cijene. Meutim, takav gubitak efikasnosti u kratkom roku bi mogao biti kompenzovan voljom dobavljaa da kooperiraju sa vie posveenosti i povjerenja u budunosti, tako da bi poveali ukupnu produktivnost tokom vremena. Ovaj isti mehanizam se moe nai i na tritu rada.


14


Seminarski rad

Promjena u suprotnosti razine plaa u trinim uvjetima moe poveati trokove za odreene tvrtke u bliskoj budunosti, a moe imati negativne posljedice za potroae dobra. Meutim, to takoer moe stvoriti uvjete da radnici stvarno sudjeluju u proizvodnoj djelatnosti, ime se poveava njihova predanost, ukljuenost, a time i produktivnost rada tijekom vremena - kao toje Adam Smith ve naveo. Tradicija ekonomske sociologije na taj nain sugerira da je vre drutveno prihvaanje na tritu, povezane s institucionalnih ogranienja drutvene i politike prirode, to je uvjet ne samo za stabilnost, ali i za rast trinog gospodarstva. Meutim, ovo stanje, koje se odnosi na pravila uticaja ponaanja sudionika, nije dovoljno. Nasuprot tome, analitiki model neo-klasine ekonomije pretpostavlja da e se sudionik ponaati jednako kada se suoi s vanjskim ogranienjima. Potroai su dobro informirani, pouzdani i potpuno sposobni za racionalnu dodjelu oskudnih sredstava (kapitala, tehnologije, rada, itd.). U tom smislu, kao to je Schumpeter istie, gospodarski razvoj shvatiti kao stvaranje novih dodatnih resursa. Iz socioloke perspektive nasuprot tome, ponaanje potroaa je promjenjivo, a resursi nisu dani. Cilj je objasniti njihov rast tijekom vremena, to jest, kako je gospodarski razvoj dogaa. Za to nije dovoljno da se na tritu mogu legitimisati dati potroai, treba procijeniti do kojeg se stupanja sudionicima na tritu koristi razmjene koriste za stvaranje novog dobra, kree izvan rutinske procedure tradicionalnih i konsolidiranih odnosa. Drugim rijeima, potrebno je da se pridruuje inovacije sa proizvodima. Ako kapacitet za inovacije treba poticati, trini odnosi moraju biti visoko drutveno prihvaeni, a to olakava suradnju i razmjenu. Meutim, to nije dovoljan uvjet. U kojoj mjeri su ove mogunosti uzete? Na to se inovativni kapacitet odnosi? Praksa bi trebala odgovoriti da li to bitno ovisi o poduzetnitvu, koje je - kao to Schumpeter kae - sposobno da ostvari nove stvari (novi proizvodi, nove procese i metode organizacije proizvodnje, i nova trita). Kada jedan inovacijama stvara nove odnose, drugi se mora suoiti sa jo vie neizvjesnosti gledajui konane rezultate akcije, kao i moralni hazard. Stoga, Schumpeter istie kako poduzetnika karakterizira posebna svojstva koja mu omoguuju da se pozabavi tim problemima, to rezultira: usklaivanje kapaciteta za vizijom, predanost radu, ali i elja za drutvenim uspjehom i priznanjem. Tu dolazi do kombinacija izmeu "duha poduzea" i "buroaske duh" o kojem govori Sombart. Gledano u tom svjetlu, poduzetnik ima odreeni skup znaajki, iji ciljevi su drugaiji od onih drugih ekonomskih sudionika, a koji se ne mogu identificirati kao generiki racionalno obavljanje pojedinih interesa. Prema Schumpeter-u, objanjenje ove neobine osobine i njihovo irenje nije samo psiholoki i pojedinano, to ukljuuje drutveni kontekst, to jest, prisustvo institucija koje olakavaju ili ometaju razvoj poduzetnitva. Nakon ove konstatacije, Schumpeterov poloaj se pribliava onom Sombartovom i Weberovom, ak i ako su ti autori bili vie orijentirani prema problemu porijekla kapitalizma. Kao to znamo, oni su naglasili vanost faktora kao to su religije, ili iskljuivanja iz prava na dravljanstvo, u nastanku kapitalistikog poduzea. Openito, ekonomska sociologija na taj nain pokazuje da razvoj ne ovisi samo o ustanovama koje legitimiraju trite, koje regulira odabir sredstava u odnosu na ciljeve, ali i na institucije koje definiraju ciljeve sudionika. Drugim rijeima,


15


Seminarski rad

jedano je gledati kako sudionika definirati i uoiti njihove interese, ako se eli procijeniti jesu li, i u kojoj mjeri, poduzetinka. Religija za Webera i Sombarta, iskljuenje iz prava na dravljanstvo za Simmela i Sombarta, i pristup tehnolokih znanja za Veblena su sve primjeri konstitutivnih uloga institucionalnih pravila, za razliku od regulatorne uloge institucija koja je ve spomenuta u kontekstu trita legitimnost. Openito, najvanije konstitutivna pravila su ona kojima se definira konaana vrijednost koja vodi ponaanje, tipian je primjer vjerska uvjerenja o trinom kapitalizmu. Meutim, neki znanstvenici, ukljuujui i Veblena, Sombarta i Schumpetera, bili su svjesni sve vee uloge da kognitivnih resursa - faktora znanja, rutina i know-how primijeniti u formiranju poduzetnitva i razvoja u razvijenim kapitalistikim zemljama. Ovaj skup hipoteza o gospodarskom razvoju je vaan za nain na koji se ekonomska sociologija razvila, osobito u odnosu na istraivanje zemlje i podruja koja e biti objanjeno u poglavlju 7. Ona takoer ima veu pozornost tijekom posljednjih godina, s transformacijom proizvodne organizacije, temelji se na fleksibilnosti i veoj ulogi za mala i srednja poduzea, u kojima je lino poduzetnitvo vano. Meutim, treba imati na umu da utjecaj poduzetnitva o sposobnosti inovacije, a time i na gospodarski razvoj, mora biti smjeten u povijesni kontekst. Oni su predvidjeli da e firma postati sve impersonalizirana i birokratizirana kao posljedica razvoja kapitalizma, a prostranost za inovaciju bi poteklo iz linog poduzetnitva organizacijskom sposobnou - "vidljive ruke" od organizacije kao Alfred Chandler (1977). Ti uenjaci su bili zabrinuti zbog gospodarske dinamike, upravo zbog tog procesa. Mnogi od njih vjerovali su da birokratizacija firmi i poveanje organizacije povezani s novim politikim pravilima, ukljuujui dravu i industrijske odnose moe dovesti do gubitka inovativnih kapaciteta. Nema sumnje da je ekonomska sociologija pridonijela na taj nain, s naglaskom na strukturalne problem kapitalistike ekonomije. Drugim rijeima, nakon to se odreeno, na tritu se dovodi do progresivne erozije konstitutivnih pravila koja u poetku podrava: religija, ustanove, i tradicionalne veze. To pogorava problem drutvenog prihvaanja posljedica tritu tokom vremena i dovodi do rasta novih regulatornih pravila (intervencije drave u gospodarskom i drutvenom podruju, industrijskim odnosima, itd.). U ovom trenutku mogue suprotnosti: raskorak izmeu institucionalne regulacije trita i gospodarskog razvoja. Iz dinamike perspektive, viak propisa moe oslabiti inovativni kapacitet. Ovu hipotezu, koja se moe izvui iz klasika, je osobito plodan, jer omoguuje postavljanje historijsko-empirijske usporedbe koje se bave razlikama ekonomskog razvoja kroz prostor i vrijeme.

3.3. PotronjaProblem potronje je takoer vano za ekonomsku sociologiju. Ovaj fenomen nije bio glavni fokus interesa klasinih ekonomista, iji je stvarni interes bio je za proizvodnju. Za neoklasine ekonomiste, meutim, umjesto potroaa zahtijevaju da je osnova za vrijednost robe kroz teoriju granine korisnosti. Potranja tako je analizirana od poetne take specifinih hipoteza o ponaanju potroaa. Pretpostavka je da takvo ponaanje ima za cilj


16


Seminarski rad

zadovoljiti potrebe, koje su rang liste jednog sudionika koji kreira hijerarhiju preferencija. U tom smislu, stvaranje sklonosti nije pod utjecajem individualnih faktora, a smatra se kao egzogeni faktor koji ne istrauje ekonomija. S obzirom na ogranienja (cijene roba i raspoloivi dohodak), kupcima obino distribucija njihove kupovne moi je upravo proporcionalna njihovim preferencijama. Pod pretpostavkom da je zadovoljstvo povezano s odreenim dobrom opada s potronjom dodatne jedinicama (granine korisnosti), pod pretpostavkom da to dobro e se konzumirati dok je dodatno zadovoljstvo jednako od druge robe koja se eli konzumirati. Kljuna pretpostavka neoklasinog modela je da su potroai paljivi, dobro informirani o cijenama i kvalitetu robe, te su u stanju neprestano kalkulirati njihov program, reagirajui na trine cijene podeavanjem njihove potronje. To je, zapravo, jasno da potroai potiu konkurenciju izmeu preduzea, nagraivanjem najuinkovitijih (koji proizvode robu po najnioj cijeni).Teko je pronai potroae koji su neovisni od utjecaja drugih aktera. Interes sociologa je da se koncentrira na konkretne karakteristike ponaanja potroaa u drutvu u kojem fenomen masovne potronje raste, paralelno s ekonomskim razvojem i porastom prihoda. S obzirom na ovu orijentaciju, pozornost se usredotouje na socio-kulturni ureeni faktori i preferencije. Dakle, postavke i individualni ukusi se ne shvataju kao rezultat subjektivne procjene robe koja se konzumira, nego na temelju njihove upotrebne vrijednosti (korisnosti koje daju pojedinim potroaima), u izolaciji od drugih lanova drutva. Roba se umjesto toga eli i konzumira u velikoj mjeri, zbog svoje simbolike i drutvene vrijednosti, odnosno, to znai da se u drutvenim odnosima s drugima, funkcionira kao znak priznanja za pojedince i drutvene skupine s kojima potroai ele biti identificirani, kao i znakovi razlikovanja od drugih skupina. Simmel je bio jedan od prvih naunika koji je istakao simbolike funkcije potronje u natjecanju za dobivanje vieg socijalnig statusa. Istaknuo je kako je irenje monetarne ekonomije i trinih odnosa dolo ruku pod ruku s progresivnom erozijom tradicionalnih institucija (od lokalne zajednice do cehova, crkve, itd.) koja je dala identitet pojedinaca i pridonijela njegovu integraciju u irem drutvu. Gradovi u kojima tradicionalne institucije imaju manje utjecaja, potronja funkcionira kao sredstvo za dobijanje socijalnog statusa i obiljeavanje identitete. U tom kontekstu moda pronalazi plodno zemljite, prema Simmel (1911). Ona slui dvostruko: ona omoguava pojedincima da se identificiraju sa nekim drutvenim skupinama te se razlikuju od drugih kroz jednu robu, koja ide i dalje od svoje korisnosti u smislu koritenja vrijednost.Za ovaj dio, Weber povezanosti ponaanja potroaa u potrazi za tipino stanje "status skupine", skupine koja je odreeni presti. U modernom drutvu, status skupine obino su profesione (samozaposleni, intelektualci, vojnici, itd.) i odlikuju se osobito koliini i kvaliteti potronje. Meutim, Veblen, tj. sa njegove analize "upadljive potronje", koja je povezana sa potronjom za drutveni status. Od popularnih osoba Amerike, uspio je uhvatiti sve veu vanost potronje u drutvu, posebno snano polarizirani u smislu socijalnih nejednakosti. U svom pionirskom istraivanju, koje je postalo vrlo uspjeano i utjecajano, Veblen je naglasio kako raste pristup masovne potronje, koji je bitan instrument za integraciju drutvenih skupina. Jasno je da motivacija za potronju na


17


Seminarski rad

kojem ekonomski sociolozi inzistiraje je vezana uz simboliku vrijednost robe u statusu natjecanja za drutveni status. Ustvari, oni podrazumijevaju socijalne krutost u ponaanju potroaa koja dovodi do reakcije koje su neusalgaene s racionalnim obraunom korisnosti. To moe znaiti, primjerice, da poveanje cijena ne dovodi do manje potronje, ako dobro ima visoku simboliku vrijednost, obrnuto, ako je dobra izgubilo tu vrijednost, nia cijena ne moe dovesti do vie potronje. Potroai koji nisu dobro informirani imaju malo sredstava za stjecanje znanja potrebnih za procjenu kvalitete ponuenih proizvoda. Ta injenica ima tendenciju da e svjesno biti iskoriteni od strane firmi, koje pokuavaju poveati simboliku vrijednost robe i kontrolu potronje ponaanja kroz modu. Tako, na primjer, Weber napominje da "iako potroa mora biti u poziciji da kupi, njegova eli se 'probudila' i 'usmjerena' je od strane poduzetnika."Schumpeter dodaje da se potroai ne ponaaju u skladu s ekonomskim pravilima u veini banalnih situacija. S druge strane, oni su tako primamljeni utjecajem oglaavanja i druge metode uvjeravanja da se esto ini da proizvoai diktiraju kako bi se trebali ponaati u potronji. Uticajem na nain oglaavanja, firme mogu bre uvesti nove proizvode. Stoga je mogue kreirati masovno trite koje omuguava koritenje nove tehnologije i realizaciju ekonomije obima. " Standardizacija potreba " o kojoj Sombart govori je ojaana proizvodnjom robe nie kvalitete koja imitira trendove zdravijih grupa i ponuena su potroaima po niim cijenama. U zbiru, ovo je kako ekonomska sociologija ispituje centralnu pretpostavku ekonomskih neo klasicara- naelo "suveriniteta potroaa" ; o kojem zavisi efikasnost proizvodne maine. Ako je hipoteza dobro informisanog potroaa sa stabilnim i autonomnim preferencijama, koji je sposoban kontinuirano izraunati korisnost, ne stoji empirijski, njegova mo da disciplinuje kompanije, nagraujui one koji su vie efikasni i kanjavajui one koji nisu, takoer je slabije. Ekonomska sociolgija ne porie potencijalnu vanost mehanizma u trinoj ekonomiji ali ona je problematizira i govori da vanost varira. Polazei sa analitike abstrakcije prema empirijskoj stvarnosti vidmo da pozitivan efekat na efikasnost e biti vei kada niti jedan uesnik nije uvrijen. U svakom sluaju, dovesti e do nedostataka informacija i mogunosti potrebne za samu orijentaciju dajui cijene i kvalitet za ponuenu robu. U suprotnom, moemo posmatrati i sa ovog gledita takoer, efikasnost se drutveno kreira. Samo ako postoje institucije koje mogu unaprijediti znanje uslovljavanjem ponaanja kompanija i koje e takoer educirati potroae usmjeravanjem na organizovanje kako bi izabrali bolje i na taj nain vidjeli njihov pozitivan uticaj na efikasnost firme. Jo jednom, efikasnost je u institucijonalnom kontekstu. To je varijabilan fenomen koji ne moe biti determinisan a priori, i predmet je razlika izmeu prostora i vremena koje treba da se prouavaju sa historijsko-empirijskog stajita gledanja i kroz komperativnu metodu.


18


Seminarski rad

4. REDEFINISANJE GRANICA IZMEU EKONOMIJE I SOCIJOLOGIJERad Schumptera i Polanyi-a je prekratnica razvoja ekonomske sociologije. Nakon objave, dolo je do pada tradicije analize sociologije kapitalizma koja je bila opisana u prethodnim poglavljima. Ova tradicija je bila bazirana na koritenju analitikih modela da bi intrepretirala poetke i transformaciju posebne forme ekonomske organizacije -Zapadni kapitalizam- koja je historijski razraniila, kroz komparaciju razliitih modela kroz prostor i vrijeme. U poslijeratnom preriodu naslijee klasiara je postalo fragmentirano i ekonomska sociologija ide prema boljim temama i disciplinskoj specializaciji. Posebno dva glavna dijela u nestala. Prvo, tema ekonomskog razvoja, koja je bila centar klasine teorije, postala je manje vana u prouavanju vie razvijenih zapadnih zemalja. Makroekonomske teme su bile preuzete od novih Keynesian-skih ekonomista. Uprkos, originalni interes ekonomske sociologije u vezama izmeu institucija i ekonomskog razvoja nije nestala. Nastavila je da cvjeta najvie u prouavanju nerazvijenih zemalja. U ovom polju istraivanja, uloga neekonomskih institucija uslovljavanjem procesa razvoja ostaje vana. Prema tome sa ove take gledita moe se rei da je orginalna perspetkiva ekonomske sociologije prvi put bila rekonstruisana u uslovima sociologije razvoja (kao to emo vidjeti u narednom poglavlju). Drugi pravac je mikroekonomske teme, koja se u klasinoj teoriji obino bavila zajedno sa makroekonomskom na primjer, ogranizacija firme i rada, konflikt i radni odnosi. Prouavanja na ove teme sada tee da se razvijaju autonomno, dijelom kao rezultat rasta institucionalizacije sociolokih prouavnja na univerzitetima i u istraivanju. Zbog toga razvile su se visoko specijalizovane discipline koje su postale nezavisne u odnosu da prvobitnu jezgru ekonomske sociologije: industrijska sociologija, izuavanje organizacije, rada i odnos industrijske sociologije. Kako moemo objasniti ove pojave? Jasno da su mnogi faktori uticali na proces fragmentacije i disciplinske specijalizacije ali treba posvetiti posebnu panju na dva glavna razloga. Prvi ukljuuje ekonomsku i drutvenu transformaciju kroz koju su prole mnoge zemlje nakon II Svjetskog rata. Na razliite naine ovo je pomoglo u redefinisanju granica izmeu drave i trista koje je vodilo veem posveivanju vlade za punu zaposlenost i razvoj socijalne drave. Ovaj proces je iao zajedno sa periodom napetog ekonomskog rasta i drutvene i politike stabilnosti. Drugim rijeima,mnoge od briga oko teke veze izmeu ekonomije i drutva u liberalnom kapitalizmu sad se ine manje vanima kao posljedica "velike transformacije" kapitalizima. Ovo se posebno deavalo u razvijenijim zemljama gdje su Keynesian-ska politika i "Fordist" forme industrijske organizacije bile rasprostranjene. Drugi razlog ukljuuje savremeno redefinisanje granica izmeu ekonomije i sociologije. S druge strane, ekonomisti su nabavili vezu sa historijsko-empirijskom stvarnosti, posebno sa "Keynesian-skom revolucijom" i predlae nove instrumente za intrepretaciju i vodi ove nove


19


Seminarski rad

i napete faze ekonomskog rasta. S druge strane, institucionalizacija sociologije gurnula je kole ka poljima koja su bila manje izuavana od strane ekonomista i ohrabljivala specifinu fragmentaciju i disciplinsku specializaciju ekonomske sociologije kao to smo vec napomenuli.

4.1. Ekonomska i drutvena stabilizacija u poslijeratnom perioduPrva stvar koje se moramo prisjetiti je historijski kontekst u kojem su izgraene nove granice izmeu ekonomije i sociologije. Prva tri desetljea nakon II Svjetskog rata, sve do 70tih oznaena su kao period ekstremnog ekonomskog rasta. Iako su unitenja i gubici ljudskih ivota bili mnogo vei nego u I Svjetsko ratu oporavak je bio bri,stabilniji nego to je bilo prije. Amerika politika pomoi je odigrala vanu ulogu u ovom procesu. Veina evropskih zemalja je bila na koljenima, pobjedinici kao i gubitnici. Stari Svijet je bio na rubu bankrota. Sjedinjene Amerike Drave su obrisale velike koliine dugova saveznika i dale im veliku finansijsku pomo kroz Maralov plan. Ovaj put su izbjegli greku napravljenju sa Njemakom nakon Prvog svjetskog rata kada su zahtijevale kompenzaciju koja u praksi nije bila odriva. Dok je strategija pomoi pomogla rekonstrukciji i oporavku postojala je jo jedna vana razlika sa poslijeratnim periodom Prvog svjetskog rata. Rast proizvodnje beneficirao je u velikoj mjeri sa progresivnom liberalizacijom trita, znatnog poveanja meunarodne ekonomije kao i od dogovora stabilizacije deviznih kurseva. Ovom su pomagali bliska meunarodna saradnja koja je vodila do kreacije novih ogranizacija kao to su Meunarodni monetarni fond, Evropska organizacija ekonomske saradnje i kasnije do institucija Evropske zajednice. Ova meunarodna institucionalna slika je kreirana u potpunosti sa onima koji su uticali na ekonomske i politike dogaaje Prvog svjetskog rata. U ovom novom kontekstu, potranja za robama moe rasti jako mnogo, prvo potaknuta zahtijevima rekonstrukcije i zahtjeva za obinim robama, mogunostima zadovoljavanja novih potreba koritenjem moderne tehnologije da se proizvedu robe iroke potronje - od auta do kuanskih aparata. Zatim jedan on najosobitijih otkria od nastanka razvoja, posebno u evropskim zemljama, postojanja velike ponude rada koja je dola od niske produktivnosti u sektorima i podrujima i posebno od agrikulture. Ovo je ukljuivalo radnu snagu sa slabim vjetinama koja je mogla biti koritena u vie modernim industrijama zbog koritenja nove proizvodne tehnologije i nove Taylor-ove teorije radne organizacije koja je doputala podjelu radnih zadataka i pojednostavljenje. Kao rezultat toga iroko rasprostranjenost rada sa niskim trokovima je kreirala veliku kompetitivnu prednost, posebnu u podrujima kao Evropa gdje je nacionalna kompanija u velikoj mjeri zavisila od izvoza. Meutim, ove ekonomije variraju, povezane sa rastom potranje,dostupnosti jeftine radne snage i tehnoloki razvoj treba da bude uvaen zajedno sa promjenama koje dolaze u instutucionalnoj regulacijiji ekonomije razvijenih zemalja. Sa ove take gledita, "velika


20


Seminarski rad

transformacija", koju je Polanyi ve predvidio kao reakciju na krizu u tridesetima, nastavljenja je i konsilodovana je. U ezdesetima, Andrew Schonfield je napravio komparativnu analizu zapadnih zemalja i omoguio jednu od najefektivnijih sinteza promjena koje je nazivao "moderni kapitalizam" koji je vrsta kapitalizima koji je vie regulisan kako na miro tako i na makro nivou i koji je postao mnogo drugaiji od liberalnog kapitalizma 19 stoljea. Moemo korisiti ove sinteze ( Shonfield, 1965, poglavlje 4.) da osvijetlimo glavnu razliku koja karakterie tip kapitalizima koji je nastupio nakon Drugog svjetskog rata. ta je to to je pretvorilo kapitaliziam sa kataklizminog promaaja u 1930ima u jedanu veliku mainu prosperiteta poslijeratnog zapadnog svijeta? Ovo britansko kolsko pitanje naglaava etiri nova elementa poslijeratnog razvoja: prvo, bilo je mnogo pravilnije nego u prolosti, sa kraim i slabijim recesijima; drugo, rast proizvodnje i dohotka nikada nije bio tako brz, posebnu u Zapadnoj Evropi; tree, ovaj novi prosperitet irio se populacijom-ne samo da su rasle plae sa GDP-om,nego, posebno u Evropi, rast u socijalnoj zatiti (socijalne usluge i zdravstveno osiguranje) dozvolio je redistribuciju prema drutvenim grupama koje nisu mogle raunati na poveanje nadnica; i u konanici, ovo sve se odvilo bez bilo kakvog opadanja u protoku uteevine koja je bila potrebna da se odri visok nivo investicija. Pitanje koje je prouzrokovalo ovaj razvoj, prema Schonfiledu, ne moe biti odgovoreno samo sa referencama uloge meunarodne trgovine, tehnolokog razvoja, rasta potranje ili radne opskrbljenosti. Ono to jo treba da bude razmatrano su promjene oblika ekonomske regilacije koja vodi redefinisanju granica izmeu drave i trita. Zbog toga ovo privlai panju na mnoge povezane faktore. Prvo, jai uticaj javnih vlasti u regulaciji ekonomije i odravanja pune zaposlenosti. U mnogim zemljama ovo je uzelo opseg kroz rast javne potronje, ali je takoer preuzelo i neke druge forme, ukljuujui kreditnu kontrolu, ulogu dravnih firm i malo opirnije, regulaciju trita.Vlade se bile pod uticajem Keynesianske ideje kada je ona cirkulirala. Meutim,dravna intervencija je otila izvan granica Keynsovog koncepta ekonomskog upravljanja. Keyns je najvie bio zabrinut o shvaanju potpunog koritenja raspoloivih sredstava-on je pokuao da rijei problem koji je nastao Velikom depresijom. U stvarnosti, vlade su otile izvan ovoga nakon Drugog svjetskog rata.Njihov cilj je bio poveanje rasta i oni su to uinili usvajajui mnoge oblike planiranja, dok su u isto vrijeme promovisali redistribuciju kroz sistem socijalne pomoi. "Divljanje trita je ukroeno" Shonfield je dodao, ne samo kao rezultat dravne akcije, nego i zbog toga to promjena u firmama. Prilika za koritenje novih tehnologija, koja je omoguila da jedinstveni trokovi masivne proizvodnje budu manji, ohrabrivanje stvaranja velikih firmi koje su teile ostvarivanju dugoronih stabilnih profita kako bi bile spremne amortizovati velike kapitalne investicije potrebne za proizvodnju. Metode planiranja su proirene u privatni sektor i bile su predstavljene i implementirane od strane menadera koji su zamjenjivali stare vlasnike iz prolosti. Kako su vlasnika i upravljaka funkcija bile razdvojene, birokratizacija korporacija je poveana i njihova slinost sa javnom strukturom je nestala. Sve ovo je bio odobreno od strane vlade; zabrinute za rast i ekonomsku stabilnost one


21


Seminarski rad

su gurnule velike firme da meusobno surauju sa javnim ovlastima u cilju ostvarivanja dugoronih ciljeva. Sigirno da je slika koju je Shonfield opisao unijelaa veliku dozu optimizma u stanje nove relacije izmeu drave i trita koja garantira drutvenu stabilnost i ekonomski rast. Kao to emo vidjeti, ova situacija je promjenjena u sedamdesetim godinama. Meutim, nema sumnje da namjere nevedenog opisa zabiljeavaju kljune informacije o vezi izmeu institucija i ekonomije. To je bila integracija drave intervencionista,kasnije nazvana kao "Keynesianska drava blagostanja" i velikih firmi masivne proizvodnje-kasnije nazvana "fordistikom" koja je dovela do rasta i osigurala poslijeratni razvoj. Prve koritene politike, fiskalna, drutvena i ekonomska, koritene su kako bi potranja bila regulisana, zadravanje zaposlenja i stabilizaciju trita velikih firmi; ovo je bilo zbog namjere kako bi omoguile iskoritavanja potencijala tehnologije kako bi se ostvarila ekonomija obima u masivnoj proizvodnji potroakih dobara i poveanja proizvodnje, uzmanje koristi od liberalizacije trgovine. No taj proces nije bezbolan: To povlai za sobom razliite oblike kolektivnog uenja u razliitim zemljama, koje su se esto odvijala kroz otre drutvene i politike sukobe. Peter Gourevitch (1986) je definirao taj proces kao "povijesni kompromis" izmeu poslovanja, radne snage i drave. Biznis je prihvatio kolektivno pregovaranje sa sindikatima, raste intervencije drave u gospodarstvu i socijalnoj dravi u zamjenu za socijalni mir i prihvaanje trinog gospodarstva i tejloristikih tvrtka organizacije rada. To je povijesni kontekst u kojem se, dakle, mora shvatiti pad sociologije kapitalizma. Oslabio je jer je njegova briga o unutrasnjoj drutvenoj i politikoj nestabilnosti kapitalizma pronaao djelimini odgovor na institucionalne promjene u poslijeratnom razdoblju. Povijesni kompromis su nastojali odrati i gospodarski rast i socijalnu stabilnost - i to je bio uinkovit oblik drutvene konstrukcije na tritu.

4.2. Promjene u gospodarstvu i "Kejnzijanska revolucija"Drugi faktor koji se mora ispitati, ako elimo razumjeti razvoj ekonomske sociologije nakon Drugog svjetskog rata, ukljucuje i svoj unutarnji razvoj i promjene u ekonomiji. Oba su imala snaan utjecaj na redefiniranje granice izmeu dviju disciplina. Prva znaajna promjena se ticala ekonomskih istraivanja. U svojoj ranoj povijesti, sociologija se mjeri sebe protiv neoklasine ekonomije, koja je napustiila podruje povijesno-empirijskog istraivanja i razvoja stvarne ekonomije istraivanja. To je nekoliko razliitih oblika, od kojih se svi dijele, meutim, ciljem smanjenja jaza izmeu analitikih modela i povijesno-empirijska stvarnost. Da bi opisao taj proces, Daniel Bell (1981) je koristio govor slika "mostove prema stvarnosti", koji su graeni iz ekonomije. Najvaniji od njih bio je sastavljen od Keynesovog rada, prije Razmatranje ove, meutim, jo jedna vaan promjene treba se uzeti u obzir, s obzirom na mikro-ekonomsku razini. Tradicionalna neoklasina teorija je usmjerena na upit na dvije idealne trine strukture, savrene konkurencije i monopola.One su bile neprikladne za opisivanje konkretne stvarnosti trita,. Iz tog razloga, dolo je do rasta interesa u tridesetim


22


Seminarski rad

godina kod oblika organizacije trita definira kao "Imperfektno natjecanje" (Robinson 1933) i "monopolistikih natjecanje" (Chamberlin 1933). Iako su usvojili razliite pristupe, oba uenja su ispitivala osnovnu ideju, da konkurentna trita ukljuuju razmjenu homogene robe (valja napomenuti da je upravo homogenost proizvoda ta koja omoguuja potpuno funkcionisane konkurentnosti trita). Robinson je istaknuo injenicu da, sasvim neovisno od problema informacija, potroai nee nuno odgovoriti na isti nain na razlike u cijenama proizvoda, jer ulaze razliiti imbenici u njihovo ponaanje potronje, ukljuujui i mjesto prodavaa i trokove prijevoza, kao i jamstva o razini kvalitete i lako plaanje. Chamberlin usmjerava pozornost na diferencijaciju proizvoda kao resurs za tvrtke, doputajui im da izbjegnu konkurencija u odreenoj mjeri, to je dovelo do segmentacije trita. Sa stvaranjem zatitnog znaka ili drugih ureaja koji utjeu na ugled i ocjenjivanje kvalitete robe (na primjer, oglaavanje), tvrtke mogu dobiti gotovo monopolistiku prednost nad konkurencijom. Tako je pojam "monopolistikog natjecanje" nastao, kako bi se opisao oblik na tritu koji prevladava u realnom gospodarstvu. Jasno je da su ove studije vane za implikaciju za obje teorijske pretpostavke i za gospodarsku politike intervencije koje su tradicionalno bile povezane s neoklasinom ekonomijom. Na primjer, prednosti za potroae su smanjene u konkurentskim uvjetima zacrtane novim istraivanjem. Monopolistika konkurencija znai da, vie cijene mogu biti plaene u odnosu na istu konkurencij, jer e tvrtke uspjeti u kontroli cijena proizvoda kroz diferencijaciju. Osim toga, takoer je teko za nove tvrtke da uu trite. Tradicionalna princip suvereniteta potroaa i uinkovitosti konkurentnih trita, tako su dovedeni u pitanje, a tlo spremno za politiku regulaciju trita, kako bi se smanjili ti problemi (na primjer, kroz regulaciju trinog natjecanja). Drugim rijeima, bez znatnog mijenjanja utilitarne i atomistike pretpostavke neoklasine teorije djelovanja, novi studij je dozvolio empirijskom modelu da dotakne stvarnost. Kao to je Daniel Bell je istaknuo (1981), to je bilo posebno istinski ,u amerikom kontekstu, Chamberlinova doprinosa, jer je pomicanjem panje s trita u tvrtku, on otvorio put do empirijskog prouavanje tvrtki i oblika industrijske organizacija, to je dovelo do izvanrednog razvoja. Dakle, ekonomska sociologija e se kasnije, za vrijeme tridesetih godina i u poslijeratnom razdoblju, morati se mjeriti od razvoja grana poslovne studije koja je vie orijentirana empirijski na mikro razini i vie povezana s ekonomskom povijesti. Meutim, "most prema stvarnost" koja je imala najjau ekonomsku teoriju i dravne politike u etrdeset godina od kraja tridesetih godina do ranih sedamdesetih, najjae je jasno djelo britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa (1883-1946). Kao to je Galbraith (1987) istaknuo, jedan od najvanijih aspekata znatieljnika tzv kejnzijanske revoluciju je da je predvieno od strane stvarne gospodarske politike nekoliko vlada. Doista,potreba da se bave unitavajuim uincima Velike depresije tridesetih godina dovela je neke vlade da prekinu s ortodoksnom ekonomijom, koja si, kao to znamo, nalazi svoju vjeru u samopodeavanje tritu. Kao rezultat toga, eksperimenti kako bi se borilo protiv nezaposlenosti kroz dravne potronje na javne radove, naknade za nezaposlenost i novih oblika AF skrbi za zatitu, svi su iskuali kao raznolik skup kontekstima kao Roosveltov New


23


Seminarski rad

Deal Amerike, Hitlerove nacistike Njemake, te socijalno-demokratske vedska (Gourevitch 1986). Drugim rijeima, intervencionistike ulogu u ekonomskom polju drave, ide protiv tradicionalnih gospodarskih formule. Keynes je dijelio ove nove ideje i politike prakse i dao im podrku. Njegov doprinos je bio, dati im solidan teorijski temelje pomou jezika i alata iz ekonomske znanosti, koji su bili upoznati s njim zbog njegovih treninga u Cambridgeu pod Marshallom. Njegove ideje su izloena u Opa teorija zaposlenosti interesa i novca, objavljen u 1936. To je sloena i teka knjige, s mnogo struja, u kojem su, utjecajne i dugotrajne temelje novog teorijski i praktian nain gledanja na ekonomske pojave su predstavljene. U poznatom predavanje u 1926, kraj Laissez faire, nekoliko pretpostavki koje e poduprijeti njegove kasnije teorije ve se moglo zakljuiti, Keynes odbijanje ortodoksnih i krutih vizija laissez-fairea se temelji na priznavanju temeljnih uloga nesigurnosti, i nepredvidivost buduih dogaaja u ekonomskom i drutvenom ivotu. Kako kae, "Mnogi od velikih ekonomske zla naeg vremena su plodovi rizika, neizvjesnosti i neznanja" (1926, str 47). To su, po njegovom miljenju, glavni razlozi za potekoe koje bi mogle sprijeiti u potpunosti koritenje proizvodnih resursa i bili bi mogui uzrok nezaposlenosti. Keynes je zagovarao aktivniju ulogu za drave u reguliranju gospodarskih aktivnosti upravo kako bi se suoili s kljuni problemom negativnih uinaka neizvjesnosti. Za Keynes najosnovniji primjer za to je odnos izmeu tednje i investicija. Upravo zbog te neizvjesnosti oko budunosti, privatni poduzetnici koji ele ostvariti profit, ne prenose tednju u ulaganja na nain da bi bilo pogodno za punu zaposlenost. Ako imaju nepovoljna oekivanja trita dobiti, moe biti nia razina investicija tada je potrebna puna uporaba resursa i radne snage. Ove stavove razvio je tijekom pisanja u novinama i radai kao savjetnik dravnim tijelima, gdje je predstavljen s veom teorijskom strogosti u svojoj knjizi Opa teorija, deset godina kasnije. U ovom, Keynes se preselio u fokus ekonomskog upita od mikro do makro razine. Dok je neoklasina ekonomija usmjerena na formiranje cijene robe i distribuciju prihoda, Keynes je pozornost usredotoio na imbenike koji utjeu na agregatnu razinu proizvodnje i zaposlenosti, s obzirom na odreene dionice kapitalnih sredstava, rada i tehnologije. Keynes smatra da lijekove predlae tradicionalne teorije prema depresijama, smanjenje plae i kamatnih stopa, moe zapravo dovesti do ravnotee pod-zapoljavanja. To je vrsta putovanja u kojima je gospodarski sustav riskirao propadanje, ako drava nije spremna intervenirati kada poduzetnike oekivanja, koji su povezani s osnovnim imbenik nesigurnostu-nisu bili dovoljni kako bi se osigurala puni prijenos tednje u ulaganja. Stoga, u svojstvu javnosti ASA akter, drava bi mogla napraviti prvi kljuni doprinos rjeavanju ovog problema, reguliranjem kredita i smanjenjem kamatne stope, kada je potrebno ubrzanje gospodarske aktivnosti i poveanje potronje. No, za odravanje potranje i promicanja pune zaposlenosti drava treba intervenirati kroz poveanje javne potronje. Oito ovaj pristup radikalno mijenja koncepciju drave na tritu odnosa koje je naslijedio od tradicionalne ekonomske teorije. Dok je kasniji dao teorijsku podrku na liberalizam i trinu samoregulacije kao sredstvo ekonomske prilagodbe, kejnzijanska analize prua


24


Seminarski rad

osnovu za dravne intervencije kako bi se zalagala za puno zapoljavanje putem upravljanja potronjom. S toke gledita ekonomske politike, odreene zakljuci se mogu izvui da se s jedne strane ozakoni razliitih eksperiment od strane neke vlade da se nosi s problemima Velike depresije i, s druge strane, djelovao kao vodi za budue dogaaje,. Prisjetimo se nekih od znaajki nove ekonomske politike. Prva je da deficit potronje u kejnzijanskoj perspektivi, vie dravnih rashoda uspijeva potaknuti dodatne potranje, vie efektivnih je u postizanju pune zaposlenosti. Stoga, ako se rashodi financiraju samo kroz poreze, odravanje uravnoteenog prorauna, to e zapravo biti zamjena za druge potronje privatnih lica koje nee nastupiti zbog poreza. U isto vrijeme, takoer je jasno da je vrsta troenja koja se javlja realtivno nevana. U principu, po Keynesovom poznatom primjeru, nezaposlenog bi mogao natjerati na kupanje rupa u zemlji. Problem nije jedan od poveanja proizvodnih kapaciteta, ali izrada potranje raste po veim prihodima. Tu je jo jedan vaan aspekt koji je povezan s vladinom akcije u poslijeratnom razdoblju.U kejnzijanskoj perspektivi, sklonost potronji pada kako prihod raste, i kao rezultat je nia meu bogatijim skupinama. Za razliku od tradicionalnih teorija, to daje potencijal opravdanje za preraspodjele politika vlada (na primjer, fiskalne i socijalne mjere) koja koristi siromanijim drutvenim skupinama, upravo za poticanje potranje. u drugim rijeima, redistribuciju moe opravdati, ne samo u odnosu na probleme pravednosti, ali i za promicanje uinkovitosti gospodarskog sustava. Dakle, nova kejnzijanska perspektiva imala je sve potrebne sastojke za preusmjeravanje gospodarskih istrage, kao i uloga drave u gospodarstvu i drutvu. Ta dva aspekta su jasno povezani. Takoer je vrijedno spomenuti da je Keynes ojaao temelje ekonomije mostova ka empirijskoj stvarnosti u drugi nain kroz njegov utjecaj na razvoj makro-ekonomskih modela i ekonometriju. Kejnzijanska ekonomija temelji se na kratkorone i proizvodne kapacitete. Vrlo brzo, meutim, ekonomisti, pod utjecajem ove nove ideje, poela su istraivati tu implikaciju u dinaminom okretui suoilise s problemom ekonomskog rasta. Makroekonomski modeli pokuali su procijeniti uvjete pod kojim ravnotea potranje i poveanja proizvodnih kapaciteta moglo odrati, s obzirom nekim drugim uvjetima.ovih alata kojima se koriste i za voenje vlade bira kako bi se postigla puno koritenje postojeih resursa i kako bi se utvrdili postojei ciljevi za gospodarski rast. To se dogodilo ne samo u visoko razvijenim zemljama, nego i u zemljama u razvoju. Uz irenje razvoja ekonomije, modeli stvoreni su omoguili javnim tijelima da rade intervencije kako bi se postigla poveanje stope rasta tijekom vremena. Makro-ekonomsko modeliranje striktno je povezan s matematikom analizom i statistikim tehnikama koje se dogodile je ekonometrija. Ovaj krajnji omoguuje uspostavljanje odnosa funkcionalnih meuovisnosti izmeu razliitih ekonomskih varijabli (prihode, potronju, tednju, investicije, itd.) i izradu predvianja, o razvoju tijekom vremena pod odreenim poznatim uvjetima. Ovaj novi pristup ima iroku koristi i na mikro i makro razini, to je znaajan doprinos empirijskih istraivanja u ekonomiji. "Kejnzijanska revolucija", nove studije o trinim strukturama i irenja ekonometrija su snano utjecali na redefiniciju odnosa izmeu ekonomije i ekonomske sociologije u poslijeratnom razdoblju. S ove toke gledita, najvaniji element je svakako nastanak


25


Seminarski rad

kejnzijanske ekonomije makro kao sredstvo za tumaenje i voenje procesa razvoja, posebno u naprednijim zemljama. Kejnzijanska ideja ponudila je teorijsku bazu i operativni alat za povijesni kompromis izmeu kapitala i rada na kojima se Zlatno doba poslijeratnog razvoja temelji.

4.3. Talcott Parsons i nove graniceDok je Keynes radio na Opoj teoriji tokom tridesetih godina, Talcott Parsons (19021979) je razvijao svoje shvaanje uloge sociologije kroz niz lanaka objavljenih u asopisu Kvartalni asopis za ekonomiju, dalje razvijen u Strukturu socijalne akcije (1937). Ovaj rad je imao ogroman utjecaj na socioloke studije i definiranje granice izmeu ekonomije i sociologije. U jednom od svojih prvih pisanih komada na vezu izmeu ekonomije i sociologije, Parsonsa je razmotrio znanstveni status ekonomije prema formuliranju utjecajnog neoklasinog ekonomista, Lionel Robbinsa (Parsons 1934). Najvanija granica, po njegovom miljenju, bila je iskljuenje akterovih ciljeva. Robbins ih je tretirao kao i navedno - to jest, oni se nisu smatrali predmetom upita za ekonomiju, koja se umjesto toga usredotoila na odnos izmeu ciljeva i sredstava, pretpostavljajui da e se akter usredotoiti na racionalni izbor sredstava za ostvarivanje svojih svrha. Parsons je bio svjestan da je ovaj smjer u ekonomskom istraivanju povezan s pokuajem da se izgradi jak nauni model nakon toga prirodnih znanosti. Zadatak razvijanja teorije sa visokom razinom generalizacije zahtjeva da se sauesnici ponaaju homogeno u uslovima racionalne potrage za svojim ciljevima. Meutim, iskljuujui istraivanja ciljeva neopozivo dovodi do atomistikog individualizma: to je pretpostavka da pojedinci definiraju svoje ciljeve neovisno o njihovoj meusobnoj interakciji. U ovom trenutku ozbiljan nastaje problem - nema razloga da se misli da "krajnji ciljevi pojedinaca trebaju automatski biti kompatibilni jedni s drugima" (Parsons 1934 str. 518). Ako nema faktora na radu koji uvode elemente koherentnosti, koordinacije i integracije izmeu ciljeva razliitih pojedinaca, drutvo postaje rizik "samo kaos sukobljenih pojedinaca" Prema Parsonsu, rjeenje za klasini Hobsijanski problem drutvenog poretka nije jedan od sposobnosti politike moi da kontrolira pojedinane interese, niti pretpostavka prirodnih i spontanih integracija ciljeva la Locke, ve postojanje skupa zajednikih ciljeva - zajednikih vrijednosti koje orijentiraju djelovanje. To je ono to ini cilj sociologije. S obzirom na ove pretpostavke, ekonomiju ne treba posmatrati kao disciplinu u pozitivistikom smislu, koja je sposobna za tumaenje konkretnih ekonomskih fenomena na empirijskom nivou. Ekonomski zakoni razlikuju se bitno od onih fizikih, oni su "apstrakcija, formulacija samo dijela snaga koje djeluju u konkretnoj stvarnosti" (Parsons 1934, str. 519). Drugim rijeima, ekonomski zakoni su normativni, te ukazuju na kriterije racionalnog djelovanja pod odreenim uvjetima. Njihova empirijska valjanosti ovisi, meutim, o tome da li se akteri efektivno ponaaju u skladu sa ovim kriterijima da bi ispunili svoje ciljeve. Za ovo


26


Seminarski rad

je, prema Parsonsu, Weberu i svim ekonomskim sociolozima, vjerovatnoa u stvarnosti iznimno mala. Ovi argumenti ve pokazuju da je Parsons bio veoma svjestan granica neoklasine ekonomije kao discipline koja sebe definira u smislu empirijske nauke. On se umjesto toga opredjeljuje da brani njenu naunu valjanost kao analitike discipline, slijedei put koji su ranije naznaili Menger i Pareto, a koji je prihvatio Weber (vidi poglavlje 1). To je dodatno pojanjeno u lanku u kome je ispitivao pokuaje napravljene da se redefinira ekonomija kako bi poveala svoj obuhvat empirijskih objanjenja, to jest, kako bi pruila potpuna teorijska objanjenja stvarnih ekonomskih aktivnosti. Prema Parsonsu (1935a), ti pokuaji mogu se svrstati u dva tipa. Prvi je "pozitivistiki empirizam", koji se pojavio uglavnom u anglo-saksonskom kontekstu. On se fokusirao na to kako su ekonomske aktivnosti uslovljene biolokim ili psiholokim faktorima. Jedan od primjera je Benthamov "psiholoki hedonizam", koji je predstavljao teoriju djelovanja u ijem temelju je utilitarizam; tu je takoe i Veblen-ovo pribjegavanje teoriji instinkata kao bio-psihikih snaga koje uslovljavaju djelovanje. Openitije gledano, ova grana studija dovela je do biheviorizma pristupa koji tei da umanjila vrijednost uloge idealnih faktora (vrijednosti, normi) u ponaanju aktera. Druga grana je nazvana "historicistiki empirizam" (ili "romantini empirizam"). U ovom sluaju, panja je usmjerena na idealne i normativne faktore; jedan primjer je koncept "duha naroda" koji je koriten u njemakom historicizmu. Meutim, u istorijskoj njemakoj koli ekonomije, ovaj fokus na raznolikost kulturnih i institucionalnih faktora koji utiu na ekonomske aktivnosti radi na tetu teoretske preciznosti (to je Weber ve istakao, vidi Poglavlje 1). Ukratko, Parsons odbacio oba Veblenova pristupa i institucionalistiki i istorijski. U oba sluaja, pokuaj da se prui potpuno teoretsko objanjenje konkretnih ekonomskih aktivnosti dovelo je do onoga to bi se moglo nazvati enciklopedijskom drutvenom naukom, baziranom na empirijskom uoptavanju, a koja nije u skladu s njegovom idejom o nauci (Parsons 1935b). Drugim rijeima, u njihovom pokuaju da dodaju druge faktore kako bi obogatili empirijsko objanjenje ekonomskog ponaanja, i institucionalizam i historicizam su reducirali ekonomiju na "granu primijenjene sociologije." Osim toga, inilo se da sociologija postaje "enciklopedijska sociologija," neka vrsta opte sinteze znanja o drutvu. U tom smislu, ekonomist bi se razlikovao od drugih drutvenih znanstvenika samo zbog svog veeg znanja o specifinim sektorima drutvenih aktivnosti, odnosno ekonomije. Prema Parsonsu, to je bilo pogreno i protu-nauno i bilo je neophodno raditi na drugaijim temeljima za ove dvije discipline i njihov odnos, koji je nazivao "analitiki faktorski stav" (Parsons 1935b). Najuvjerljivije rjeenje, po njegovom miljenju, su pruili autori koji se smatraju kljunima za utemeljenje sociologije: Durkheim, Pareto i Weber. Uprkos njihovim meusobnim razlikama, oni su - prema Parsons - dijelili zajedniku analitiku viziju i ekonomije i sociologije. Ova prva mora biti shvaena kao analitika teorija faktora djelovanja zasnovanog na racionalnom ostvarivanju sopstvenih interesa, faktora koji je naroito prisutan


27


Seminarski rad

u konkretnim ekonomskim aktivnostima, mada ne samo u njima i nikada sam. U tom smislu, "ortodoksna ekonomska teorija", to jest, neoklasina ekonomija, moe nesmetano zadrati svoj prostor. Ona se ne bavi konanim ciljevima, ve srednjim nivoom lanca sredstvo-cilj, koji u sutini predstavlja racionalnu raspodjelu oskudnih sredstava upotrebljivih za alternativne ciljeve. Sa svoje strane, sociologija se moe shvatiti kao apstraktna analitika teorija jednog drugog faktora djelovanja, onog povezanog sa "krajnjim vrijednostima". Sa ove take gledita, Parsons Durkheimovu "zajedniku svijest", Paretove "ne-logike aktivnosti", te religijsku etiku koju je analizirao Weber, smatra razliitim nainima formulisanja i osnove socioloke teorije i studija uticaja normativnih komponenti (vrijednosti i normi) na aktivnost. Parsons je dalje razvijao i prezentirao ovu tezu u radu Struktura drutvenog djelovanja (1937.), u kome je formulisao svoju "voluntaristiku teoriju djelovanja. To je momenat u kome su granice koje je on postavio izmeu ekonomije i sociologije postale jasnije. Obje discipline (mada bi se ovo moglo proiriti i na, na primjer, politiku nauku sa njenim pojmom moi) detaljno ispituju osnovne faktore koji uslovljavaju ljudsko djelovanje "u 'vjetakoj' izolaciji od ostatka" (1935b, str. 647) . Meutim, on je bio jako dobro svjestan da je istorijsko-empirijska stvarnost jedinstvena i da se ne moe dijeliti: "svi vani konkretni istraivaki problemi se proteu preko vie sektora teorijske nauke" (1935b, str. 647, biljeka 2). To znai da je teoretska apstrakcija bitna za definiranje naunikovog centralnog fokusa "ali nunosti konkretnog istraivanja su takve da naunik neizbjeno mora prelaziti preko granica, vjerovatno u vie smjerova" (1935b, str. 660, biljeka 4). U Parsonsovom radu postoji jasna razlika izmeu teorijskog nivoa na kome svaka disciplina detaljno analizira svoju najfundamentalniju osobinu, odvojeno od drugih, u smislu apstraktnih analitikih modela, i od nivoa istraivanja konkretne empirijske stvarnosti, gdje je potrebno prevazii disciplinarne granice i ispitati kako razliiti faktori zajedno djeluju. U sluaju ekonomskih aktivnosti, na primjer, ovo bi bilo u obliku analize kako ekonomski i socioloki faktori zajedno djeluju. Nema sumnje, meutim, da je Parsonsova stvarna preokupacija postalo uspostavljanje sociologije na teoretskom nivou. On je vjerovao da je instituicionalistiki put la Veblen opasan, a da je amerika sociologija tog vremena openito slaba, jer se uglavnom temeljila na "pozitivistikom empirizmu". On je dakle htio uiniti za sociologiju ono to je ve bilo uinjeno za ekonomiju sa neoklasinom teorijom plan koji je bio vrlo slian Paretovom. To bi takoe, po njegovom miljenju, dalo sociologiji prednost da ne mora tragati za akademskim prostorom na raun jae i konsolidiranije discipline kao to je ekonomija, s obzirom da je ona jo uvijek bila akademski slaba, ak i u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Ova nova teoretska reorijentacija bi tako omoguila sociologiji "da pobjegne od... iritantne pretencioznosti enciklopedijskog pogleda na njen obuhvat" (1935b, str. 666). Parsons je slijedio svoj cilj pribliavanja sociologije optoj teoriji sa velikom odlunou i sa izvanrednim rezultatima. Njegov uticaj na ameriku i meunarodnu sociologiju je postajao sve jai nakon Drugog svjetskog rata s objavljivanjem rada Drutveni sistem (1951.) i drugih


28


Seminarski rad

vanih radova. Meutim, vaan - i nenamjeran efekat toga je bilo udaljavanje interesa socioloke zajednice od ekonomske sociologije i pribliavanje drugim temama (Gouldner 1970., Granovetter 1990.). Ranije u radu utemeljitelja, razni vani ekonomski i institucionalni faktori su kombinovani u interpretativne modele savremenog kapitalizma i njegovog razvoja. Sada se panja prebacila na izgradnju opte teorije i prema temama koje su blie vezane sa prouavanjem institucija odvojeno od drugih faktora, na primjer, socijalizacije, drutvene kontrole, devijantnosti itd. ak i kad je bila vie empirijski fokusirana, sociologija je ulazila u sfere koje su bile daleko od ekonomskih, posebno na makro nivou, gdje je tema razvoja uglavnom bila preputena novoj kejnzijanskoj makro-ekonomiji. Na mikro nivou je postojala tendencija ka disciplinarnoj specijalizaciji, sa autonomnijim razvojem podruja istraivanja koje su ranije pripadala klasinoj ekonomskoj sociologiji. Ona su naroito ukljuivala organizacione studije, industrijsku i sociologiju rada, te industrijske odnose. Dok su u izvornoj tradiciji ovi aspekti bili ue povezani sa prouavanjem ekonomskih sistema, u novoj situaciji je ova veza znaajno oslabljena. Iz tog razloga, u sljedeim poglavljima, pozivanje na elemente relevantne za organizaciju firmi, odnosno rada i industrijskih odnosa, e se vriti samo u onoj mjeri u kojoj se strogo povezani sa sociolokim istraivanjima ekonomskih pojava na mikro i makro nivou. Time se takoe specificira da tendencija sociologije da se odmakne od ekonomskih tema a Parsonov rad je bio izuzetno uticajan u tom pogledu - nije promijenjena ambicioznim naporima koje je on poduzeo, zajedno sa Neilom Smelserom, da se razvije teoretski model odnosa izmeu ekonomije i drutva. ak iako se inilo da rad Ekonomija i drutvo (Parsons i Smelser 1956.) ima naslov povezan sa klasinom tradicijom ekonomske sociologije, ovaj rad je zapravo veoma razliit. Cilj mu nije da utvrdi analitiki model za tumaenje istorijskog fenomena, to jest, porijekla i transformacija savremenog kapitalizma. Naprotiv, negov cilj je da ilustruje primjenom tog modela na ekonomiju, optu teoriju drutvenih sistema koju je Parsons razvijao u srednjoj fazi svog intelektualnog puta, kada se distancirao od "voluntarizma" iz prethodnih godina. Prema toj teoriji, drutvo se posmatra kao sistem meuzavisnih dijelova (strutura) koji moraju izvriti etiri temeljne funkcije da bi se reproducirali. Ekonomija predstavlja sferu djelatnosti povezanu sa funkcijama prilagoavanja, to jest, sa problemom izuzimanja dovoljno resursa u smislu robe i usluga iz okoline za reprodukciju drutva. U izvravanju ovih zadataka ekonomija je u meudjelovanju s politikim strukturama (koje imaju funkciju ispunjenja cilja), sa onima koji motiviu pojedince prenoenjem i jaanjem vrijednosti i normi, to jest, porodice, religije i kole (funkcija latencije), te sa onima koji nadgledaju drutveno raslojavanje, raspodjelu dobiti i sprjeavanje konflikata (funkcija integracije). Koritenjem ovog okvira, Parsons i Smelser su pokuali ilustrovati sloene razmjene koji se javljaju izmeu ekonomije i drugih struktura, naglaavajui, na primjer, vanost doprinosa sistema latencije formiranju motivacije za rad, ali i ekonomije, putem prihoda, reprodukciji motivirajuih struktura, a naroito porodice. Druge vane razmjene se nalaze u ekonomskoj sferi, koja prua vane resurse za stabilnost dravnih struktura, koje opet odravaju


29


Seminarski rad

ekonomski rast kroz specifine politike, na primjer, putem regulacije kredita. Meutim, iako je od interesa napor da se potcrta meuzavisan odnos izmeu ekonomije i drutva, on ostaje na vrlo visokom nivou analitike apstrakcije i pati od kompleknog konceptualnog okvira i tekog aparatusa klasifikacije, uz mnogo komplikacija, zbog pokuaja da se reproducira okvir razliitih funkcionalnih imperativa unutar svakog pod-sistema (time i unutar ekonomije). Stoga, umjesto oivljavanja ekonomske sociologije i doprinoenja boljoj integraciji izmeu ekonomske i socioloke teorije, Ekonomija i drutvo je ostao izolirani rad koji niti je pobudio interes ekonomista, niti je sociologe pribliio rjeavanju ekonomskih pitanja. S druge strane, iako su ovu tendenciju odravale dominantne teoretske paradigme, ona je na kraju prihvaena jer je stvorila nove prostore za sociologe u akademskoj strukturi (Swedberg 1987.; Granovetter 1990.). Mladoj disciplini je bilo lake da se proiri bez dolaenja u konflikt sa drugima, kao to je ekonomija, koji su ve bili konsolidirani i priznati. Paradoksalno, dok je ekonomija - sa Keynesom i drugim spomenutim tendencijama pokuavala da se povrati svoju priblienost empirijskoj stvarnosti, sociologija nije dovodila u pitanje neoklasinu ekonomiju i posveivala je manje panje istraivanju ekonomije, sa djeliminim izuzetkom to e biti obraeno u sljedeem poglavlju - razvoja nerazvijen