VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ČAČAK
SEMINARSKI RAD
Predmet: MAKROEKONOMIJA
ROBA I NJENA SVOJSTVA
Mentor: Student:Prof. dr Nikola Petrović Olivera Vuković Broj indeksa 100-040-08
Čačak, decembar, 2008.godina.
S a d r ž a j
UVOD 2
1. ROBA - pojam 3
2 DVOJAK KARAKTER RADA PREDSTAVLJEN U ROBAMA 4
3. POJAM DRUŠTVENO POTREBNOG RADNOG VREMENA 5
4. ZAKON VREDNOSTI 6
5. SVOJSTVA ROBE 7
5.1. Prometna (razmenska) vrednost 7
5.2. Vrednost i upotrebna vrednost robe 9
6.UTICAJ PRODUKTIVNOSTI I INTENZIVNOSTI NA VREDNOST I
MERENJE 15
6.1. Uticaj produktivnosti na vrednost 16
6.2. Uticaj intenzivnosti na vrednost 16
6.3.Merenje vrednosti roba 16
7. ZAKLJUČAK 17
8. LITERATURA 18
1
ROBA I NJENA OSNOVNA SVOJSTVA
Rezime: U samom početku roba nam se pokazala kao nešto dvorodno, kao
upotrebna vrednost i razmenska vrednost. Posle se pokazalo da i rad, ukoliko je izražen
vrednošću, ne poseduje više ona ista obeležja koja mu pripadaju kao stvaraocu
upotrebnih vrednosti. Pošto je ova tačka stožer oko kojega se okreće razumevanje
političke ekonomije, rasvetlićemo je ovde izbliže. U ovom seminarskom radu biće
obrađena roba i osnovna njena svojstva, kroz uvod, razradu i na kraju zaključak koji se
sam po sebi izvodi.
Ključne reči: roba, vrednost, upotrebna vrednost.
UVOD
Roba je pre svega spoljašnji predmet, stvar koja svojim svojstvima zadovoljava
ljudske potrebe ma koje vrste. Svejedno je kakve su prirode ove potrebe, npr, potiču li iz
stomaka ili iz fantazije1. Tu se ne postavlja ni pitanje kako stvar zadovoljava potrebu
ljudi: da li neposredno, kao sredstvo za život, tj, kao predmet potrošnje, ili posredno, kao
sredstvo za proizvodnju. Svako upotrebno dobro, da bi postalo roba mora biti nosilac
prometne vrednosti a ona, prema Marxu, nije ništa drugo do “nužni način izražavanja,
odnosno oblik ispoljavanja robne vrednosti”, tj. u prometnoj vrednosti ili odnosu u kome
se robe razmenjuju krije se vrednost i odnos vrednosti Što se pak vrednosti tiče, njena
supstancija “jeste i ostaje jedino utrošena radna snaga”, tj. rad nezavisno od posebnog
korisnog karaktera tog rada. Naime, činjenica da je na izradi robe utrošeno radne snage
pojavljuje se kao materijalno svojstvo robe da ima vrednosti. Upotrebna dobra imaju
vrednost samo zato što je u njima opredmećen ili materijalizovan apstraktan ljudski rad,
1 „Želja ima za pretpostavku potrebu: ona je apetit duha koji je njemu isto toliko prirodan kao glad tijelu...
Većina stvari ima svoju vrijednost otuda što one zadovoljavaju potrebe duha.” (Nicolas Barbort, A
Discourse conceming coining the new money lighter. In answer to Mr. Locke's Considerations etc., London
1696, str. 2, 3.)
2
dakle, rad koji se javlja kao utrošak iste ljudske radne snage i, prema tome, kao
jednorodan ljudski rad omogućava izjednačavanje i vrednovanje različitih upotrebnih
dobara — tj. njihovu razmenu. Kako u društvu robnih proizvođača, celokupna društvena
radna snaga koja se ispoljava u celokupnoj vrednosti robnog sveta važi kao jedna te ista
ljudska radna snaga, iako se sastoji iz nebrojenih individualnih radnih snaga, to ove —
individualne radne snage mogu biti istovetne sa svakom drugom samo ukoliko imaju
karakter društveno prosečne radne snage — tj. ukoliko kao takve deluju i samim tim u
proizvođenju pojedinih robnih vrsta troše samo prosečno ili društveno potrebno radno
vreme. Radi toga, veličinu vrednosti roba određuje “količina društveno potrebnog rada ili
radno vreme koje je društveno potrebno za njenu izradu”. Ovo posredovanje i
zamenjivanje, u okviru kojeg se rad predstavlja u vrednosti proizvoda, a merenje rada
njegovim vremenskim trajanjem kao veličina vrednosti, proizvod je posebne i specifične
društvene situacije.
1. ROBA - pojam
Svoju opsežnu analizu robe Marx počinje konstatacijom, da je ona „pre svega,
spoljašnji predmet, stvar koja svojim svojstvima zadovoljava ljudske potrebe ma koje
vrste” i to, bilo “kao životna namirnica, to će reći kao predmet za uživanje, ili obilaznim
putem, kao sredstvo za proizvodnju”. Ali, pored toga što je upotrebno dobro, roba je i
vrednost. To znači, da se upotrebni predmeti „ispoljavaju kao robe, odnosno imaju robni
oblik samo ukoliko imaju dvostruki oblik: prirodni i vrednosni”. Pošto je prirodan oblik
robe jednostavan i providan, mi ćemo ukratko izložiti samo ovaj drugi — vrednosni. Za
Marxa to je stanje u kome se: prvo, celokupan društveni rad javlja kao kompleks
privatnih radova — koji se vrše nezavisno jedni od drugih, dakle, privatni radovi kao
zglobovi ukupnog društvenog rada i, drugo, a što proizlazi iz prethodnog, da proizvođači
stupaju u društveni dodir tek razmenjivanjem proizvoda svog rada, pa se, prema tome,
specifična društvena obeležja njihovih privatnih radova ispoljavaju tek u okviru razmene.
U kapitalističkom društvu, roba je osnovni oblik bogatstva. Bogatstvo društava, u kojima
vlada kapitalistički način proizvodnje prikazuje nam se kao "ogromno nagomilavanje
3
robe". Analiza robe, osnovnog oblika toga bogatstva, bila bi, prema tome, polazna tačka
naših istraživanja
Roba jeste proizvod industrije, poljoprivrede, zanatstva ili druge delatnosti koji
je namenjen prodaji ili se već nalazi na tržištu. Osnovna karakteristika proizvoda koja
ga čini robom jeste namera proizvođača da ga proda na tržištu a ne da njime zadovolji
sopstvene potrebe.2Posredstvom robnog oblika i odnosa vrednosti proizvoda rada
ostvaruje se društveni odnos proizvođača prema celokupnom radu, čija se sadržina sastoji
u povezivanju mnoštva kvalitativno različitih, samostalnih i nezavisnih privatnih radova
u jednu te istu jednorodnu celinu — u ljudski društveni rad, u društveni proces i oblik
koji je, manje ili više, dovoljan sebi i čiji se različiti delovi javljaju samo kao njegove
različite funkcije.
2. DVOJAK KARAKTER RADA PREDSTAVLJEN U
ROBAMA
„Svaki je rad, s jedne strane, utrošak ljudske radne snage u fiziološkom smislu, a u tome
svojstvu jednakog ljudskog ili apstraktnog Ijudskog rada stvara robnu vrednost. S druge
strane, svaki je rad utrošak ljudske radne snage u nekom naročitom celishodnom obliku, a
u ovome svojstvu konkretnog korisnog rada proizvodi upotrebne vrednosti.“ Nije reč o
dve vrste rada, jer ne radi radnik u procesu materijalne proizvodnje jednom konkretno, a
drugi put apstraktno.
Slika 1 Podela rada
2 Ilić B., Eremić M., Serjević V., Kitanović D., ðokić Z., Politička ekonomija, Bograd, 1995., str 74
4
Izvor: Ivanić M.: Principi ekonomije, Banjaluka, 1999, str
3. POJAM DRUŠTVENO POTREBNOG RADNOG VREMENA
Svođenje individualnog radnog vremena na društveno potrebno radno vreme
Društveno potrebno radno vreme jeste ono radno vreme koje se iziskuje da se, uz
postojeće normalne uslove proizvodnje i uz prosečni stupanj umešnosti i intenzivnosti
rada, izradi koja bilo upotrebna vrednost...Vrednost jedne robe odnosi se prema vrednosti
svake druge robe kao radno vreme potrebno za proizvodnju jedne prema radnom
vremenu potrebnom za proizvodnju druge. Društveno potrebno radno vreme je prosečna
veličina do koje se dolazi u stihijnom sučeljavanju tražnje i ponude datih proizvoda. Tako
dolazi do svođenja individualnih radnih vremena na prosečnu veličinu, koja odražava
društveno potrebno radno vreme , odnosno vrednost, tj. zahtevana količina proizvoda
koja je društvu zaista potrebna.
Prosečno r adno v r eme po jedinici proizvoda je 6.28 č.r. ( 4400 /700 ) .
Imp l i c i t na pretpostavka je upravo jednakost ponude i tražnje. Ovde je prosečno radno
vreme jednako društveno potrebnom radnom vremenu. Sadržana je ideja obrnute
proporcionalnosti u produktivnosti rada i veličine vremena zahtevanog za proizvodnju
5
proizvoda. Međutim, pošto pretpostavka jednakosti ponude i tražnje nije realna, treba
objasniti i slučajeve kada je ponuda>tražnje, odnosno tražnja>ponude.
Uz pretpostavku da je tražnja manja od ponude T<P => pad društveno potrebnog
radnog vremena u odnosu n a prosečno r a d n o v r e m e , z a snovano na
jednakosti T=P. Društvo ne priznaje v r e m e u t r o š e n o z a proizvodnju svih 700
jedinica proizvoda već samo 650.
3900/650=6.00 č.r. Pozitivna razlika između višeg prosečnog radnog vremena i
nižeg društveno potrebnog radnog vremena predstavlja rasuto radno vreme.
Ako je tražnja veća od ponude T>P, dolazi do rasta društveno potrebnog radnog
vremena u odnosu na prosečno. 5400/800=6.75.
Ovu količinu proizvoda koliko je tražnja veća od ponude, tj 100 j.p. može
proizvesti najneproduktivniji proizvođač što bi održavalo ideju spremnosti društva da
plati tu povećanu tražnju kroz rast društveno potrebnog radnog vremena u odnosu na
prosečno. Pozitivna razlika između 6.75 i 6.28 predstavlja lažnu socijalnu vrednost.
6
Proizilazi da proizvođači čija je individualna produktivnost rada kao god i
intenzivnost rada na višem nivou u odnosu na društveno prosečne uslove proizvodnje
ostvaruju izvestan dobitak na račun onih proizvođača koji se nalaze ispod proseka.
4. ZAKON VREDNOSTI
Ceo proces svođenja individualnih radnih vremena na društveno potrebno radno
vreme se dešava stihijno, tj. iza leđa proizvođača. Proces razmene svodi to individualno
radno vreme na društveno potrebno. Društvo jednostavno vrednuje samo onaj rad koji je
potreban za zadovoljenje date društvene potrebe. Do tog stanja proizvođači dolaze
naknadno, post festum.
Zakon vrednosti u uslovima robne proizvodnje samo predstavlja oblik
ispoljavanja zakona srazmerne raspodele ukupnog društvenog fonda rada i red za
pojedine oblasti društvene proizvodnje (II funkcija zakona vrednosti). Pošto je vrednost
robe društveno svojstvo robe, a društveno potrebno radno vreme upravo odražava
društvenu veličinu vrednosti robe, proizilazi da su svi proizvođači čija je individualna
veličina vrednosti ispod ove društvene u povoljnijem položaju u odnosu na one koji to
nisu. Direktna materijalna posledica ovakvog položaja pojedinih proizvođača jeste
imovinska diferencijacija gde se jedni bogate, a drugi propadaju. (sledeć a karakteristika
zakona vrednosti).
5. SVOJSTVA ROBE
5.1. Prometna (razmenska) vrednost
Prometna (razmenska) vrednost vrednost robe kao jedan od bitnih činilaca ima
svoju apsolutnu ali i relativnu veličinu. Apsolutna je određena količinom
materijalizovanog apstraktnog ljudskog rada sadržanog u robi, a koja veća ili manja
veličina zavisi od nivoa razvijenosti materijalne proizvodne snage rada. Već a
produktivnost => manja veličina apsolutne veličine. U obratnom slučaju obrnuto.
Vrednost robe se u praktičnoj razmeni jedino može izraziti kao prometna vrednost putem
7
upotrebne vrednosti neke druge robe koja sadrži istu količinu materijalizovnog
apstraktnog ljudskog rada. Prometna vrednost ispoljava se kao kvantitativni odnos, kao
srazmera u kojoj se upotrebne vrednosti jedne vrste razmenjuju za upotrebne vrednosti
druge vrste, odnos koji se postojano menja s vremenom i mestom.
20 aršina platna = 1 kaput / 20 č.r,. platno predstavlja onu robu kojoj želimo
izraziti vrednost, a nju nazivamo robom u relativnom obliku vrednosti.(RO). Kaput je
roba pomoću koje ili kojom izražavamo vrednost robe u RO, a nazivamo je robom u
ekvivalentnom obliku vrednosti (EO). Ova jednačina je podložna promenama koje su
uzrokovane promenama veličine vrednosti robe u RO i u EO.
Zakoni :
I Uticaj promene veličine vrednosti robe u RO na prometnu vrednost, pod
pretpostavkom nepromenjene veličine vrednosti robe u EO:
20 aršina platna(20 č.r)= 1 kaput(20 č.r); Vrednost robe u RO može rasti ali i
opadati: a)Neka vrednost robe u RO poraste sa 20 č.r. na 40 č.r.=> 2 kaputa izražavaju
vrednost 20 aršina platna.
b)Neka vrednost robe u RO padne za XA svoje prvobitne veličine, dakle sa 20 č.r.
na 10 č.r Prometna vrednost 20 aršina platna ć e biti % kaputa. Prometna vrednost robe u
RO utiče direktno srazmerno na prometnu vrednost.
II Uticaj promene veličine vrednosti rob e u EO na prometnu vrednost, pod
pretpostavkom nepromenjene veličine vrednosti robe u RO:
Vrednost robe u EO može rasti ali i opadati:
Neka poraste vrednost robe u EO sa 20 č.r. na 40 č.r. za proizvodnju kaputa.
Prometna vrednost 20 aršina platna je pala na % kaputa.
Neka pada vrednost robe u EO sa 20 č.r. na 10 č.r. => 20 aršina platna =2 kaputa.
Prometna vrednost robe u EO utiče obrnuto srazmerno na prometnu vrednost.
III Uticaj istovremenih, istosmernih i istostepenih promena veličine vrednosti
robe u RO i u EO na prometnu vrednost: implicira nepromenjenu prometnu vrednost,
jednačina 20 aršina platna(20 č.r)= 1 kaput(20 č.r) ostaje nepromenjena.
IV Uticaj istovremenih promena, a može biti istosmernih i raznostepenih, t j .
raznosmernih i istostepenih promena tj. raznosmernih i raznostepenih promena
veličine vrednosti u RO i EO na prometnu vrednost:
8
Široke su mogucnosti kombinovanja. Istovremene promene veličine vrednosti
platna i kaputa mogu biti takve da veličine vrednosti obe robe porastu.
a) Prometna vrednost 20 aršina platna bi opala u odnosu na neki bazni slucaj.
b) Porasla bi, ako bi sve ostalo isto, ako bi veličina vrednosti platna brže porasla u
odnosu na rast kaputa. Ako bi pretpostavili padanje vrednosti platna i kaputa, ali da
vrednost 20 aršina platna sporije opadne u odnosu na pad vrednosti 1 kaputa, tada bi
prometna vrednost 20 aršina platna porasla. Obrnuto ako bi vrednost 20 aršina platna
opala intenzivnije u odnosu na pad vrenosti 1 kaputa, prometna vrednost platna bi isto
tako opala. Ako ARO=>prometna vrednosf AEO=>prometna vrednosf
5.2. Vrednost i upotrebna vrednost robe
Bogatstvo društava u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje ispoljava se
kao ogromna zbirka roba3, a pojedinačna roba kao njegov osnovni oblik. Zbog toga će
naše istraživanje početi analizom robe. Roba je pre svega spoljašnji predmet, stvar koja
svojim svojstvima zadovoljava ljudske potrebe ma koje vrste. Svejedno je kakve su
prirode ove potrebe, npr, potiču li iz stomaka ili iz fantazije4. Tu se ne postavlja ni pitanje
kako stvar zadovoljava potrebu ljudi: da li neposredno, kao sredstvo za život, tj, kao
predmet potrošnje, ili posredno, kao sredstvo za proizvodnju.
Svaka korisna stvar, kao gvožđe, hartija itd., može se posmatrati s dve tačke
gledišta: po kvalitetu i po kvantitetu. Svaka takva stvar cjelina je mnogih svojstava, te se
može iskorištavati s raznih strana. Otkrivati te razne korisne strane, a time i raznolike
načine za upotrebljavanje stvari, istorijski je čin.5 Tako je i sa pronalaženjem društvenih
mera za kvantitet korisnih stvari. Različitost robnih mera po tiče delom iz različite
prirode predmeta koje treba meriti, a delom iz sporazuma. Korisnost neke stvari čini tu
3 Karl Marx, Zur Kritik der politischen Oekonomie, Berlin 1859, str. 3 (Vidi u 20. tomu svog izdanja.)4 „Želja ima za pretpostavku potrebu: ona je apetit duha koji je njemu isto toliko prirodan kao glad tijelu...
Većina stvari ima svoju vrijednost otuda što one zadovoljavaju potrebe duha.” (Nicolas Barbort, A
Discourse conceming coining the new money lighter. In answer to Mr. Locke's Considerations etc., London
1696, str. 2, 3.)5 ”Stvari imaju izvesnu unutrašnju vrlinu (vertue — u Barbona specifičan izraz za upotrebnu vrijednost),
koja je svugde jednaka, kao što je vrlina magneta da privlači gvožđe.” (Isto, str. 6.) Svojstvo magneta da
privlači železo postalo je korisno tek kad je pomoću njega otkrivena magnetska polarnost.
9
stvar upotrebnom vrednošću6. Uslovljena svojstvima samog robnog tela, ona bez njega ne
postoji. Zbog toga je samo robno telo, kao gvožđe, pšenica, dijamant itd., upotrebna
vrednost ili dobro. Ovaj karakter stvari ne zavisi od toga da li prisvajanje njenih
upotrebnih svojstava staje čoveka mnogo ili malo rada. Korisnost neke stvari čini tu
stvar upotrebnom vrednošću. Ali ta korisnost ne lebdi u vazduhu. Uslovljena svojstvima
samog robnog tela, ona bez njega ne postoji. Zbog toga je samo robno telo, kao gvožđe,
pšenica, dijamant, itd., upotrebna vrednost ili dobro. Ovaj karakter stvari ne zavisi od
toga da li prisvajanje njenih upotrebnih svojstava staje čoveka mnogo ili malo rada. Kad
posmatramo upotrebne vrednosti, uvek pretpostavljamo njihovu kvantitavnu određenost,
kao tuce časovnika, aršin platna, tona gvožđa, itd. Upotrebne vrednosti roba čine građu
posebne naučne grane – poznavanja roba. Upotrebna vrednost ostvaruje se samo
upotrebom ili trošenjem. Upotrebne vrednosti čine materijalnu sadržinu bogatstva ma
kakav mu bio društveni oblik. U društvenom obliku koji mi imamo da istražimo one se
ispoljavaju i kao materijalni nosioci razmenske vrednosti. Upotrebne vrednosti roba čine
građu posebne naučne grane — poznavanja robe.7 Razmenska vrednost isponjava se pre
svega kao kvantitativni odnos, kao srazmera u kojoj se upotrebne vrednosti jedne vrste
raznenjuju za upotrebne vredosti druge vrste, a to je odnos koji se stalno menja sa
vremenom i mestom. Otud razmenska vrednost izgleda nešto slučajno i čisto relativno,
nekakava robi unutrašnja, imanentna vrednost (valeur intrinsekue), izgleda, dakle
kontradiktio in addžekto. 8
Neka roba, npr. 1 kvarter pšenice, razmenjuje se za x masti za obuću, ili za y
svile, ili za z zlata itd., jednom reči za druge robe u najrazličitijim srazmerama. Pšenica
ima, dakle, raznolike razmenske vrednosti, a ne samo jednu jedinu. Ali pošto x masti za
6 “Prirodna vrijednost (natural worth) svake stvari sastoji se u njenom svojstvu da zadovoljava nužne
potrebe ili da služi udobnosti ljudskog života.” (John Locke, Some Considerations on the Consequences of
the Lowering of Interesi., 1691, u: »Works«, izd. London 1777, sv. II, str. 28.) U 17. veku naći ćemo u
engleskih pisaca još dosta često reč »Worth« za upotrebnu vrednost, a »Value« za razmensku vrednost,
potpuno u duhu jezika koji neposrednu stvar rado izražava germanski, a prenesenu romanski.7 U buržoaskom društvu vlada fictio juris [pravna fikcija] da se svaki čovek, kao kupac robe,
enciklopedijski razume u robama.8 “Ništa ne može imati unutrašnju razmensku vrijednost.” (N. Barbon, A Discourse concerning coining etc.,
str. 6), ili, kao što Butler kaže:”The value of a thing Is just as much as it will bring.” [Jedna stvar vredi Baš
toliko koliko će doneti.]
10
obuću, a isto tako y svile, isto tako z zlata itd. Jesu razmenska vrednost jednog kvartera
pšenice, to i x masti za obuću, y svile, z zlata itd. Moraju biti među sobom razmenljive ili
po veličini jednake razmenske vrednosti. Iz ovoga izlazi prvo: važeće razmenske
vrednosti jedne iste robe izražavaju nešto jednako. A drugo: razemenska vrednost može
uopšte biti samo način izražavanja, pojavni oblik neke sadržine koja se od nje dade
razlikovati. Uzmimo zatim dve robe, npr. pšenicu i gvožđe. Ma u kom se odnosu vršila
njihova razmena, on se uvek može prikazati jednačinom u kojoj se data količina pšenice
izjednačuje s nekom količinom gvpžđa; npr. 1 kvarter pšenice = a centi gvožđa. Šta nam
ova jednačina kazuje? Da u dvema različitim stvarima, u 1 kvarteru pšenice kao i u a
centi gvožđa, postoji nešto zajedničko iste veličine. A to znači da su obe jednake nečem
trećem što samo sobom nije ni jedno ni drugo. Mora, dakle, biti moguće da se i jedno i
drugo, ukoliko su razmenske vrednosti, svede na to treće.
Ilustrovaćemo ovo jednim prostim primerom iz geometrije. Da bi se odredile i
uporedile površine svih pravolinijskih likova, rastavljaju se ovi na trouglove. Trougao se
svodi na izraz koji je sasvim različit od njegova vidljiva lika – na polovinu njegove
osnove i visine. Isto tako se razmenske vrednosti roba imaju svesti na nešto zajedničko,
od čega one predstavljaju veću ili manju količinu. To zajedničko ne može da bude neko
geometrijsko, fizičko, hemijsko ili neko drugo prirodno svojstvo roba. Uopšte, njihove
telesne osobine dolaze u obzir samo ukoliko ih čine upotrebnim vrednostima. Ali, sa
druge strane, baš je apstrhovanje od njihovih upotrebnih vrednosti ono šta očigledno
karakteriše odnos razmene roba. U okviru njega valja jedna upotrebna vrednost tačno
koliko i svaka druga, samo ako je ima u pravoj srazmeri. Ova vrsta robe dobra je koliko i
ona ako joj razmenska vrednost iste veličine. Niti postoji razlika, niti ima mogućnosti da
se razlikuju stvari koje imaju razmensku vrednost jednake veličine.9 Kao upotrebne
vrednosti robe su u prvom redu različitog kvaliteta, a kao razmenske vrednosti mogu da
budu jednino različitog kvantiteta, prema tome ne sadrže ni atoma upotrebne vrednosti.
Ako sad ostavimo po strani upotrebnu vrednost robnih tela onda im ostaje još
samo jedno svojstvo: da su proizvodi rada. Ali nam se i proizvod rada već u ruci izmenio.
9? “One sort of wares are as good as another, if the value be equal. There is no difference or distinction in
things of equal value... One hundred pounds worth of lead or iron, is of as great a value as one hundred
pounds worth of silver and gold. “[“... Olovo ili gvožđe u vrednosti od 100 funti sterlinga ima jednaku
vrednost kao zlato ili srebro u vrednosti od 100 funti sterlinga.”] (N. Barbon, isto, str. 53. i 57.)
11
Apstrahujemo li njegovu upotrebnu vrednost, mi smo apstrahovali i njegove telesne
sastavne delove i oblike koji ga čine upotrebnom vrednošču. Sad on nije više ni sto, ni
kuća, ni pređa ni bolo koja druga korisna stvar. Sva njegova čulna svojstva izgubila su se.
Sad on više nije ni proizvod stolarskog, ni građevinarskog, ni prelačkog ni bolo kojeg
drugog određenog proizvodnog rada. Iščezne li korisni karakter proizvoda rada, iščeznuo
je i korisni karakter radova koje oni predstavljaju, izgubili su se, dakle, i različiti
konkretni oblici tih radova, ne razlikuju se više, već su svi skupa svedeni na jednak
ljudski rad, na apstraktni ljudski rad. Da vidimo sad šta je ostalo od proizvoda rada.
Jedino što je od njih preostalo jeste ista predmetnost, prosta bez rljudskog rada, tj.
utroška ljudske radne snage bez obzira na oblik njenog trošenja. Te stvari predstavljaju
još samo to da je na njihovo proizvođenje utrošena ljudska radna snaga, da je u njima
nagomilan ljudski rad. Kao kristali ove društvene supstancije, koja im je zajednička, one
su vrednosti – robne vrednosti.U samom odnosu razmene javila nam se razmenska
vrednost roba kao nešto potpuno nezavisno od njihobih upotrebnih vrednosti. Ako sad
stvarno apstrahujemo upotrebnu vrednost proizvoda rada, dobićemo njihovu vrednost
kako smo je maločas odredili. Prema tome, ono zajedničko šta se pokazuje u odnosu
razmene ili u razmenskoj vrednosti robe jeste njena vrednost. Dalji tok istraživanja
vratiće nas na razmensku vrednost kao na na nužni način izražavanja, odnosno pojavni
oblik robne vrednosti, koju napre ipak moramo posmatrati nezavisno od tog oblika.Neka
upotrebna vrednost ili dobro ima, dakle, vrednost samo zato što je u njoj (odnosno u
njemu) opredmećen ili materijalizovan apstraktni ljudski rad. Pa kako da se meri veličina
njene (odnosno njegove) vrednosti? Količinom supstance koja stvara vrednost, a koja se
sadrži u njoj (odnosno njemu) – radno vreme opet ima svoje merilo u određenim
deloviam vremena, kao šta su čas, dan itd.
Pošto količina rada utrošenog na vreme proivođenja neke robe određuje njenu
vrednost, mogli bi izgledati da roba nekog proizvođača ima utoliko veću vrednost
ukoliko je on lenji i neumešniji, jer mu je zbog toga potrebno više vremena za njenu
izradu. Ali rad koji sačinjava supstancu vrednosti jednak je ljudski rad, utrošak je iste
ljudske radne snage. Ukupna društvena radna snaga koja se isponjava u vrednostima
robnog sveta važi ovde kao jedna ista ljudska radna snaga, iako se sastoji iz nebrojenih
individiualnih radih snaga. Svaka od ovih individualnih radnih snaga ista je ljudska radna
12
snaga kao i svaka druga ukoliko ima karakter jedne društvene prosečne radne snage,
ukoliko deluje kao takva društvena prosečna radna snaga, pa, dakle, i ukoliko joj za
proizvođenje izvesne robe treba samo prosečno, potrebno, ili društveno potrebno radno
vreme. Društveno potrebno radno vreme koje se iziskuje da bi se, uz postojeće društveno
– normalne uslove proizvodnje i uz prosečni društveni stepen umešnosti i intenzivnosti
rada, izradila koja bilo upotrebna vrednost.
Na primer, posle uvođenja parne mašine u Engleskoj bilo je dovoljno možda
upola manje rada nego ranije da se data količina pređe pretvori u tkaninu. Stvarno,
engleskom ručnom tkaču trebalo je za ovo pretvaranje i sad isto onoliko radnog vremena
koliko i ranije, samo što je sada proizvod njegovog individualnog radnog časa
predstavljao tek polovinu društvenog radnog časa i pao je zbog toga na polovinu svoje
ranije vrednosti. Prema tome, veličinu vrednosti neke upotrebne vrednosti određuje samo
količina društveno potrebnog rada ili radno vreme koje je društveno potrebno za njenu
izradu. Pojedina roba važi ovde uopšte kao prosečni primerak svoje vrste.10 Robe koje
sadrže podjednako velike količine rada, ili koje se mogu izraditi za isto radno vreme,
imaju zbog toga i vrednost iste veličine. Vrednost jedne robe odnosi se prema vrednosti
svake druge robe kao radno vreme potrebno za proizvodnju jedne prema radnom
vremenu potrebnom za proizvodnju druge.
“Kao vrednosti, sve su robe samo određene mere zgrušanog radnog
vremena.11Zbog toga bi veličina vrednosti neke robe bila postojana, stalno jednaka, kad bi
radno vreme potrebno za njeno proizvođenje ostalo stalno jednako. Ali se ovo poslednje
menja sa svakom promenom u proizvodnoj snazi rada. Proizvodnu snagu rada određuju
razne okolnosti, između ostalog prosečni stepen umešnosti radnika, stepena razvoja
nauke i njene tehnološke primenljivosti, društvena kombinacija procesa proizvodnje,
obim i delotvornost sredstava za proizvodnju i prirodni uslovi. Na primer, ista količina
rada predstaviće se pri povoljnoj žetvi u 8 bušela pšenice, pri nepovoljnoj samo u 4. Ista
količina rada daje više metala u bogatim, manje u siromašnim rudnicima itd. Dijamanti se
retko nalaze u Zemljinoj kori i stoga njihovo nalaženje staje prosečno mnogo radnog
vremena. Iz ovoga izlazi da oni u malenom obimu predstavljaju mnogo rada. 10 „Svi proizvodi iste vrste u stvari su samo jedna masa kojoj se cena određuje generalno i bez obzira na
okolnosti pojedinačnih slučajeva.“ (Le Trosne, De l'Interet Social, str. 893.)11 K. Marx, Zur Kritik etc., str. 6. [vidi u 20. tomu izdanja]
13
Po Eschwegeu, ukupna osamdesetogodišnja eksploatacija brazilskih dijamantskih
polja nije bila 1823. još dostigla cenu prosečnog proizvoda što su ga davale brazilske
plantaže šećera i kafe za osamnaest meseci, mada je predstavljala mnogo više rada, dakle
i više vrednosti. Da su rudnici bogatiji, ista bi se količina rada predstavila u više
dijamanata i njihova bi vrednost pala. Uspe li se ugalj s malo rada pretvarati u dijamant,
može njegova vrednost pasti ispod vrednosti cigle. Uopšteno rečeno: što je veća
proizvodna snaga rada, to se manje radnog vremena zahteva za izradu nekog artikla, to je
manja masa rada kristalisana u njemu, to je manja njegova vrednost. I obrnuto: što je
manja proizvodna snaga rada, to je veće radno vreme potrebno za izradu izvesnog artikla,
to je veća njegova vrednost. Dakle, veličina vrednosti neke robe menja se srazmerno
prema količini, a obrnuto prema proizvodnoj snazi rada koji se u njoj ostvaruje.
Neka stvar može biti upotrebna vrednost, a da ne bude vrednost. To je onda kad
se njena korist po ljude ne postiže radom. Takvi su vazduh, neobrađivano tlo, prirodne
livade, drvo što divlje raste itd. Neka stvar može biti korisna i proizvod ljudskog rada, a
da ne bude roba. Ko svojim proizvodom zadovoljava sopstvenu potrebu, stvara, doduše,
upotrebnu vrednost, ali ne i robu. Da bi proizvodio robu, mora proizvoditi ne samo
upotrebnu vrednost, već upotrebnu vrednost za druge, društvenu upotrebnu vrednost. 12
Poreklo vrednosti je u proizvodnji, a rad je stvaralac i mera vrednosti. Prema
drugoj grupi teoretičara, međutim, vrednost robe nije njeno objektivno obeležje. Naprotiv
ona se izvodi iz subjektivnih ocena pojedinaca o korisnosti nekog proizvoda. Jednostavno
vrednost robe bi zavisila od toga kako pojedinac ocenjuje njenu korisnost za zadovoljenje
sopstvenih potreba. Prema ovom shvatanju vrednost robe treba tražiti u potrošnji - u
krajnjoj liniji, u individualnim ocenama i subjektivnim osećanjima samih potrošača. Jer,
navodno, stvari vrede zato što zadovoljavaju naše potrebe i one će utoliko više
vredeti, ukoliko su ove potrebe hitnije i želje jače. Ovo shvatanje je poznato pod
nazivom subjektivna teorija vrednosti. Svojina i društvena podela rada, u jedinstvu
svog prirodnog i društvenog momenta, predstavljaju bitni deo sadržine unutrašnje
strukture zajednica ljudi i odnosa među njima.
12 I ne samo prosto za druge. U srednjem veku seljak je proizvodio žito za danak feudalnom gospodaru i
žito za desetak popu. Ali ni žito za danak, ni žito za desetak nisu postali roba zato što su proizvođeni za
druge. Da postane robom, proizvod se mora razmenom preneti na drugo lice kome će služiti kao upotrebna
vrednost.
14
Na kraju, nikakva stvar ne može da bude vrednost ako nije predmet za upotrebu.
Bude li nekorisna, onda je nekoristan i rad sadržan u njoj, ne važi kao rad, pa stoga ne
stvara ni vrednost.
6. UTICAJ PRODUKTIVNOSTI I INTENZIVNOSTI NA
VREDNOST I MERENJE
6.1. Uticaj produktivnosti na vrednost
Rastom ili padom količine apstraktnog ljudskog rada uloženog u proizvodnju
nekog dobra,povećava se ili smanjuje njena vrednost. Kada se radi o proizvodu iste vrste
koji proizvode razni subjekti vreme se u okviru institucije društveno potrebnog radnog
vremena svodi na jedinstveno. Stvaralačka moć je sposobnost da uz isti rad proizvedemo
veću količinu proizvoda, odnosno da uz manje rada proizvedemo istu količinu proizvoda.
S obzirom da je produktivnost manje rada u proizvodnji nekog dobra, ona uvek vodi do
smanjivanja njegove vrednosti. Pad produktivnosti ima obrnute efekte. Pošto u istom
vremenskom periodu stvaramo manje proizvoda, trošimo više rada za njihovu
proizvodnju. Pad produktivnosti znači rast vrednosti tako proizvedenih dobara. Ako rast
produktivnosti vodi smanjivanju vrednosti, a pad njenom povećanju, moglo bi se
zaključiti ima li smisla podsticati rast produktivnosti ako njen rast vodi smanjivanju
vrednosti robe. Rast produktivnosti utiče na smanjivanje individualnog vremena u
proizvodnji date robe. Rast produktivnosti najčešće vodi rastu proizvodnje, tj. rastu
količine proizvedenih jedinica. Sve to zajedno vodi uvećanju ukupnog društvenog
proizvoda.
6.2. Uticaj intenzivnosti na vrednost
Intenzivnost je fizičko, odnosno umno naprezanje čoveka u procesu rada. Ako
intenzivnost, tj. veće umno ili fizičko naprezanje znači i veći broj proizvedenih jedinica,
vrednost tako proizvedenih dobara se neće promeniti.Veće naprezanje obezbeđuje samo
veći broj proizvedenih jedinica. Manje naprezanje odnosno manji utrošak energije
15
zaposlenog, vodi manjoj količini proizvedenih dobara. Sa manjom intenzivnosti imat
ćemo, samo manju količinu proizvedenih jedinica. Stanje je potpuno drugačije u
slučajevima kada dolazi do opšteg prosečnog rasta intenzivnosti i kad taj njen rast u istoj
meri ne prati i rast ukupne mase proizvedenih dobara. Ako opšti prosečan rast
intenzivnosti ne prati u istoj meri rast mase proizvedenih dobara, takav rast vodi
povećavanju vrednosti robe. U ovakvim slučajevima intenzivnost podrazumeva veći
utrošak radne snage, pri čemu to trošenje ne doprinosi jednakom rastu broja proizvedenih
jedinica. Slična je situacija i u slučajevima gde opšti prosečni pad intenzivnosti vodi
smanjivanju mase proizvedenih jedinica pri čemu smanjivanje intenzivnosti ne vodi
adekvatnom smanjivanju proizvedenih jedinica. U takvim slučajevima pad intenzivnosti
vodi smanjivanju vrednosti proizvedenih dobara.
6.3. Merenje vrednosti roba
Količina apstraktnog ljudskog rada je jedina odrednica vrednosti robe.U uslovima
kada više samostalnih robnih proizvođača učestvuju u proizvodnji iste robe, vrednost se
ne određuje individualnim vremenom već veličinom prosečnog vremena koje je utrošeno
u njenom stvaranju. Reč je o vrednosti koja se utvrđuje u okviru institucije društveno
potrebnog radnog vremena. Premda vrednost proizvedenih dobara određuje količina
vremena koje se utroši u proizvodnji svakog konkretnog proizvoda, u praksi se tako
vrednost ne iskazuje. U prodaji vrednost robe niko ne iskazuje brojem časova utrošenog
rada. Da se časovima utrošenog rada vrednost robe ne iskazuje, više je razloga.Sistem je
dosta komplikovan izahteva precizno merenje vremena kako prenetog tako i novododatog
rada koji se troši u proizvodnju svakog dobra,zatim evidentiranje podataka o utrošenim
časovima rada, čuvanje podataka, ili dugotrajno pamćenje svih tih podataka itd.
16
7. ZAKLJUČAK
Roba je pre svega spoljašnji predmet, stvar koja svojim svojstvima zadovoljava
ljudske potrebe ma koje vrste. Svejedno je kakve su prirode ove potrebe, npr, potiču li iz
stomaka ili iz fantazije. Tu se ne postavlja ni pitanje kako stvar zadovoljava potrebu ljudi:
da li neposredno, kao sredstvo za život, tj, kao predmet potrošnje, ili posredno, kao
sredstvo za proizvodnju. Drugim rečima roba j e svaki proizvod ljudskog rada koji bilo
kojom svojom osobinom može zadovoljiti neku čovekovu potrebu, a namenjen je razmeni -
tržištu. Roba je jedinstvo dva činioca: upotrebne vrednosti i vrednosti, tj. pojmova iz dve
teorije: radne vrednosti sa jedne i neoklasike sa druge strane. Kao takva ona ima svoj asvojstva
a to su: upotrebna vrednost, razmenska vrednost i vrednost Upotrebne vrednosti - Korisnost
neke stvari čini tu stvar upotrebnom vrednošću. Kad posmatramo upotrebne vrednosti, vazda
pretpostavljamo njihovu kvantitativnu određenost, kao: tuce časovnika, aršin platna, tona železa,
itd. Upotrebna vrednost ostvaruje se samo upotrebom ili trošenjem. Upotrebne vrednosti čine
materijalnu sadržinu bogatstva ma kakav mu bio društveni oblik. U društvenom obliku upotrebne
vrednosti se ispoljavaju i kao materijalni nosioci razmenske vrednosti. Razmenska vrednost -
oblik ispoljavanja vrednosti. Ispoljava se pre svega kao kvantitativni odnos, kao srazmera u kojoj
se upotrebne vrednosti jedne vrste razmenjuju za upotrebne vrednosti druge vrste, a to je odnos
koji se stalno menja sa vremenom i mestom. Vrednost robe - određena je količinom ljudskog
rada neophodnom za njenu proizvodnju. Izražava se vrednošću robe i usluga potrebnih za
normalnu reprodukciju radnika kao nosioca radne snage. Vrednost robe je količina
materijalizovanog apstraktnog ljudskog rada. Meri se društveno potrebnim radnim vremenom.
Mogli bismo zaključiti, da vrednost tj. odnos vrednosti roba, bez obzira na oblik,
po svojoj suštini nije stvar — već društveni odnos ljudi povodom rada, koji od
“prozaično” prirodnih oblika stvari robu — društveni oblik proizvoda rada. Očigledno,
robni oblik predstavlja jedinstvo prirodnog i društvenog odnosa, jedinstvo koje se
ispoljava kao jedinstvo upotrebne vrednosti i vrednosti. To jedinstvo, kao i svako drugo
17
koje je dato u bilo kom društvenom obliku — je jedinstvo određenih razlika i, prema
tome, odnos sa svoje dve suprotne strane, koje se na svojim polovima različito ponašaju.
8. LITЕRАTURА
1. Grupa autora: Ilić B., Eremić M., Serjević V., Kitanović D., ðokić Z., Politička
ekonomija, Bograd, 1995.
2. Grupa autora: Dašić D., Kurtović S., Ekonomija, Beograd, 2004.
3. Grupa autora: Lovreta S., Radunović D., Petković G. i Končar J., Trgovina - teorija
i praksa, Savremena administracija, Beograd, 2000. godina
4. Grupa autora: Mitrović Lj., Cvetanović S., Dedović M., Osnovi ekonomije,
Priština- K. Mitrovica, 2003. god.
5. Ivanić M.: Principi ekonomije, Banjaluka, 1999
6. K. Marx: Uvod u kritiku političke ekonomije, Prilog kritici političke ekonomije,
izd. Kultura, Beograd/1956, str. 179, 190.
7. Šoškić B., Ekonomska misao (razvoj i savremeni principi), Beograd, 1995. god.
8. http//www.google.de (Preuzeto dana 12.12.2008. godine)
18
Top Related