1. UVOD
U ovom radu prikazat ću jedno od najznačajnijih razdoblja u europskoj povijesti pa tako i u
Hrvatskoj. Naime, srednji vijek je razdoblje velikih promjena. Nakon mračnog razdoblja na
scenu nastupaju humanizam i renesansa. O svakom od ovih razdoblja reći ću najznačajnije odlike
te kako se to odvijalo u Hrvatskoj. Spomenuti ću neke najznačajnije predstavnike tih razdoblja te
razvoj i sazrijevanje hrvatskog društva, kao i stanje u koje je zapala Hrvatska za vrijeme turskih
osvajanja koja su odjeknula u cijeloj Europi. Naime, krajem 14. stoljeća u ljudima se javlja
potreba za znanjem, koje je do tada uglavnom bilo rezervirano za svećenike i plemstvo.
Budući da je Hrvatska smještena između velikih europskih sila, bila je podložna utjecajima,
promjenama i stilovima koji su vladali u susjednim zemljama. Tako, što zbog trgovine, što zbog
političkih prilika Hrvati dobivaju priliku za obrazovanjem i poslovanjem u drugim zemljama
gdje su humanizam i renesansa već uzeli maha te su nova znanja donijeli u svoju domovinu i s
vremenom ih proširili i infiltrirali u sve životne situacije.
Hrvatska je jedno vrijeme imala trend razvoja i sazrijevanja društva u svom kraljevstvu, ali to je
usporeno i drastično se mijenja zbog turskih osvajanja kada Hrvatski teritorij spada na ostatke
ostataka. Unatoč tome što je Hrvatska bila pod mletačkom i ugarskom vlašću, nikad nije izgubila
svoju intelektualnu i umjetničku djelatnost koja je baš u tom razdoblju došla do vrhunca.
1
2. POSTANAK I RAZVOJ DVAJU KONCEPATA
2.1.Humanizam
Kao i svi koncepti ili historiografski opći pojmovi, humanizam i renesansa također potječu i
dobivaju značenja u povijesnom diskursu motiviranom razlozima i potrebama ideološkog
karaktera, čiji se utjecaj očituje i u znanstvenim tumačenjima.
Naime, poznato je da se termin humanizam koristio i još se koristi u vrlo različitim značenjima,
što treba odmah razjasniti. U svom najkonkretnijem i povijesnom značenju termin se pravilno
primjenjuje za označavanje dubokog procesa transformacije kulture te metoda i kriterija
intelektualne formacije, koji je počeo u Italiji u kasnom 14. stoljeću i u prvim desetljećima 15.
stoljeća. Zatim se brzo proširio na sve zemlje južne i središnje Europe, sve do Ugarske, Poljske i
slavenskih zemalja pod habsburškom vlašću, čineći temelj obrazovnog programa koji je postojao
i u 17. stoljeću ili čak sve do početaka razdoblja prosvjetiteljstva. To objašnjava zašto su
humanizam koristili znanstvenici, posve različitog obrazovanja i interesa, za označavanje, u
sklopu povijesti kulture, cijelog razdoblja koje obilježava prevlast klasične naobrazbe sa
snažnom prevagom antičkih modela, i općenito iznimnim intelektualnim obogaćivanjem i
velikim širenjem učenih slojeva.1
Humanizam se smatra dugotrajnim procesom, obilježenim, bez sumnje, velikom raznolikošću
iskaza i razvoja, a ipak karakteriziran temeljnim zajedničkim nadahnućem. Njegov izvor treba
tražiti u talijanskoj civilizaciji krajem 15. stoljeća.
Humanizam je sustav intelektualnih i moralnih uvjerenja koja čovjeku, ljudima i čovječanstvu
pridaje najvišu vrijednost. Po tome se razlikuje od teizma, gdje središnje mjesto zauzima Bog ili
priroda i individualizma, gdje središnje mjesto zauzimaju interesi i sreća pojedinca neovisno o
drugim pojedincima ili ljudskoj zajednici. Humanistička se misao napajala izvorima i uzorima
klasične (antičke) baštine s pomoću kojih je osporavala teološku sliku svijeta. Javlja se
zanimanje za upoznavanjem i proučavanjem klasičnog jezika i književnosti te to postaje sredstvo
duhovnog uzdizanja koje je dobilo naziv studia humanitatis. Izraz humanizam označava svaku
1 Skupina autora, Povijest 8, Humanizam i renesansa, doba otkrića, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2007., str. 17.
2
orijentaciju koja slijedi smisao i vrijednosti afirmirane u humanističkoj kulturi, od ljubavi prema
klasičnim studijima do filozofskog stajališta o dostojanstvu čovjeka kao tvorca vlastite povijesti.
Zato je humanizam bitno utjecao na nastanak i razvoj sekularizirane modernosti, ponajprije
modernih humanističkih znanosti i humanističkog obrazovanja.2
Temeljne su pretpostavke modernog humanizma sloboda mišljenja i znanstvenog istraživanja te
racionalnost ljudskog djelovanja, bez čega su nezamislivi demokracija i civilizacijski napredak.
Ljudska volja se smatra temeljem odgovornog djelovanja. Humanizam je povezan sa
prosvjetiteljskim idejama povijesti u smislu ljudskog samorazvoja i usavršavanja.
U kulturnoj povijesti srednjeg vijeka, humanizam je razdoblje obilježeno težnjom da se upozna,
objasni i nasljeđuje klasična rimska i grčka književnost, u širem smislu obnova klasične kulture u
cijelom njezinu rasponu, a poglavito kulturno-povijesno razdoblje koje se može smjestiti od
početka 14. do kraja 15. stoljeća. Obilježava ga spoj poganske i kršćanske filozofije, naglašen
optimizam naspram srednjovjekovnom mističnom pesimizmu, izrazito razvijena potreba za
novim spoznajama, prisutnija moralna sloboda i želja za razvijanjem svih ljudskih fizičkih i
psihičkih osobina. Pojedinačna nastojanja glede upoznavanja antičke kulture stapaju se postupno
u sveopći intelektualni humanistički pokret, nazvan tako po ustaljenoj srednjovjekovnoj praksi
da se svjetovne znanstvene i umjetničke discipline nazivaju ljudskima, humanima, za razliku od
božanskih disciplina (teologije i sl.).3
Žarište humanističkih težnji isprva je bilo u talijanskim gradovima ali se s vremenom
humanistički pokret i zanimanje za upoznavanje antike javlja i u ostalim dijelovima Europe. I na
hrvatskim prostorima zanimanje za klasičnu starinu bilo je vrlo živo, ali uglavnom ograničeno na
nastojanja da se izraze uzorni stihovi na latinskom jeziku. Bavljenje antičkom kulturom,
zajedničko zanimanje za proučavanje klasičnih pisaca i svijest da su, kao poznavaoci stare
kulture, uzdignuti nad svoju okolinu, stvorila je posebnu društvenu kategoriju, humaniste. Ideal
je humanista, čovjek svestranih istraživačkih pobuda koji je razvio sve svoje umne sposobnosti,
napustio dogmatska vjerovanja i postao, po svojem svjetonazoru i životu, osoba slobodna duha i
nesputanih promišljanja; uputio se u znanost i umijeća, osobito u klasični latinski jezik, a zatim u
geografiju, kozmografiju, povijest, diplomaciju i govorništvo. 4
2 Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003., str. 10.3 Isto.4 Isto, str. 11.
3
Svojom učenošću i društvenom sviješću humanisti su postali ugledni, elitni članovi društva, po
svojem ugledu bili su izjednačeni s plemstvom. Izniman položaj u društvu razvio je u brojnih
humanista velike ambicije pa su svojom željom za to većim znanjem dobili veliku potrebu za
slavom, a laskave, međusobno izmjenjivane slavopojke postale su sveprisutnom modom.
Humanisti postaju dvorski ljudi, tajnici i povjerenici najviših državnih dužnosnika. Oni su
povjesnici u službi državne vlasti koja ih financira, amateri. Neki od njih vrlo su savjesni
povjesničari koji kritički prikupljaju i uspoređuju arhivske spise i time zasnivaju temelje
moderne povijesne znanosti.5
Strast za oponašanjem antike prodire ne samo u pjesništvo i znanost, već i u najintimniji, osobni,
obiteljski život. Skromna građanska prezimena mijenjaju se u zvučna latinska. Pored svega kulta
antičke kulture, humanisti nisu zapostavili ni ostala intelektualna područja. Pojavilo se zanimanje
za istočne jezike, prirodne znanosti, zemljopis, osnivaju se botanički i zoološki vrtovi. Sve je
češći običaj planinarenja i odlaska u prirodu što se odrazilo na slikarstvo i književnost kao
nikada dotad. Humanist je učitelj, u prvom redu pedagog. Osniva vlastite škole. Razdoblje
humanizma donijelo je nemjerljive prinose europskoj kulturi, oslobodio je ljudski duh, postavilo
čovjeka u središte intelektualnog zanimanja, povratilo je bogatstvo antičke kulture, potaknulo je
čitav niz znanstvenih disciplina i time u velikoj mjeri pripremilo opći preporod, znanost i
umjetnost u cijeloj Europi, renesansu.
2.2.Renesansa
Renesansa se nadovezuje na humanizam, nastaje u 15. st. u Italiji u Firenci. Uskoro se širi na
cijeli Apeninski poluotok. Najznačajnije rezultate postiže u prvoj polovici 16. stoljeća, u vrijeme
5 Isto.
4
kada Rim umjesto Firence postaje vodeće umjetničko središte. Istovremeno, renesansa zahvaća
ostale dijelove Europe, pokrećući tako umjetničku revoluciju čiji će se utjecaji osjećati dugo,
skoro do samoga početka našeg vijeka.6 Na nastanak renesanse utjecale su i ekonomske i
intelektualne razmjene Europe i arapskog svijeta koje su bile posljedica križarskih ratova i
španjolske rekonkviste, propast Bizanta, nakon koje su mnogobrojni grčki učenjaci došli u
Italiju, širenje zanimanja za prirodu i ljudsko tijelo (što je bilo potaknuto razvojem anatomije a i
teorijske perspektive), izum tiska, potom, osobito u Firenci, uspon obitelji Medici čiji su članovi
postali glavni pokrovitelji umjetnosti od sredine 15. stoljeća, kao i općenito razvoj međunarodne
trgovine i bankarstva te razdoblje nagla gospodarskog rasta. Na nastanak renesanse utječu i krize
kao što su ratovi, propadanje poljoprivrede, pojava gladi, epidemija kuge koja je promijenila
poimanje života jer Crkva nije uspjela naći rješenje za suzbijanje epidemije.7
Temeljne značajke renesansnog mišljenja su odbacivanje autoriteta, povjerenje u vlastiti um,
oslanjanje na iskustvo, uspostava nove slike svijeta kao beskonačnog kozmosa, odvajanje
prirodnih znanosti od teologije, razvoj eksperimentalne metode i izgradnja kulture na temeljima
ovostrane, zemaljske povijesti.8
Uskoro se renesansa počela širiti i na ostale europske gradove pa tako i na Hrvatsku gdje postaje
jedno od najvažnijih umjetničkih razdoblja po stvaralačkom zamahu.
U prvim pojavama novih duhovnih težnji mladog građanstva, koje su i u hrvatskim stranama
pronosili humanisti, krile su se već neke osnovne značajke renesansnog vremena: jak
individualizam, sloboda ličnosti i ovozemaljsko shvaćanje. ''Osim tih vrednota humanisti su
isticali i usvajali nove poglede na umjetnost, na njenu funkciju i bit, zahtijevajući da umjetničko
djelo mora biti proizvod pojedinca i da mora težiti formalnom savršenstvu. Ali humanistička
literatura, pisana uglavnom na latinskom jeziku, bez obzira što se temeljila na bogatim antičkim
tradicijama, nije mogla izraziti sve strane raznolikog i bujnog života koji se razvijao pod
utjecajem novih proizvodnih odnosa i bogatih razmjena materijalnih i duhovnih dobara. Taj
učeni jezik ograničavao se samo na uski krug ljudi, a kako nikome to nije bio materinski jezik,
jezik kojim se misli i doživljava, latinski nije bio dovoljno prikladan za izravno iznošenje
poetskih osjećaja. K tome europska učena zajednica na koju su humanisti računali kao na
6 Konstantinović, Z., Kako prepoznati umetnost, Renesansa, Vuk Karadžić, Beograd, 1980., str. 3.7 Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007., str, 282.8 Isto.
5
sredstvo i na cilj svoje osobne afirmacije nije, iz praktičnih razloga, mogla uvijek biti dostatno
pristupačna i uporabljiva.''9 Sve veće nametanje užih, nacionalnih problema, što je bilo izraz
promijenjenih gospodarsko – političkih prilika, poticalo je i humaniste da se sve više bave
pitanjima svoje bliže sredine pri čemu je latinski jezik postajao golema prepreka za direktnije
djelovanje i brže komuniciranje. Zato je sve više izgleda za uspjeh počela imati književnost na
narodnim jezicima. Za taj zaokret i preorijentaciju bili su u hrvatskim, osobito južnijim
krajevima, stvoreni solidni temelji jer je već bogata srednjovjekovna literatura, pisana na tri
pisma (glagoljica, ćirilica, latinica) bila formirala neke prozne i stihovne obrasce. S jedne strane
razvija se pjesništvo visokog umjetničkog dometa, ali izvan povezanosti s korijenima narodnog
bića, dok s druge strane cvjeta poezija bliska najširim narodnim slojevima, ali daleko od duboko
proživljene umjetnosti. Da bi se stvorila prava nacionalna književnost, bilo je potrebno popuniti
jaz između ta dva fenomena. Odlučan korak u tom smislu bio je učinjen onda kad su i
humanistički obrazovani ljudi osjetili potrebu da pišu na narodnom jeziku. To se moralo desiti na
području ljubavne poezije potkraj 15. stoljeća kad se javljaju i prva imena pjesnika na narodnom
jeziku, i to na širokom primorskom pojasu od Zadra do Dubrovnika (Marulić, Držić, Menčetić).
Na temeljima stihova navedenih pjesnika nastat će i izrasti čitava jedna književnost. Posebnu
ulogu u tom prijelomnom razdoblju odigrat će ličnost Splićanina Marka Marulića, koji je
spjevom Judita stvorio sretan spoj hrvatske srednjovjekovne tradicije i latinsko – humanističke
poetike, stvorivši tako prvo veliko djelo na narodnom jeziku.
Renesansa se odlikuje općim zanosom za antiku, čija djela, poglavito arhitektura i kiparstvo,
postaju uzor umjetnicima preporodnog doba. Tako graditeljstvo preuzima elemente antičke
arhitekture. Cjelovitim koncepcijama koje su u podlozi renesansnog stila osobito je pridonijela
Italija. Firentinski kipari, slikari i arhitekti širili su svoj utjecaj umjetničkim djelima ali i pisanim
raspravama o umjetničkim načelima novog doba. 10
3.PROMJENE NA TLU HRVATSKE I SAZRIJEVANJE DRUŠTVA OD XII. DO XVI.
ST.
Nijedno razdoblje hrvatske povijesti ne odlikuje se tako jakim prostornim, političkim i
društvenim promjenama, s dalekosežnim djelovanjem na sav kasniji razvoj hrvatskog naroda,
9 Kolumbić, N., Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb: Nakladni zavod MH, 1980. str. 9910Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vijesnik, Zagreb, 2005., str. 48.
6
kao ono što se proteže od dinastičke epohe Arpadovića (XII. i XIII. stoljeće) do prvih
Habsburgovaca (XVI. stoljeće). U tom rasponu politička povijest hrvatskog prostora sastoji se od
dva, značajkama bitno različita razdoblja. U prvom se prostor hrvatskog kraljevstva stvara i širi,
u drugom se smanjuje i steže. U ovom drugom razdoblju, opseg hrvatskog kraljevstva toliko se
smanjio u turskim osvajanjima, da je hrvatski sabor već u sredini XVI. stoljeća takav razvoj
mogao sažeti u izričaj o „ostacima kraljevina Hrvatske i Slavonije“.11
Ovim promjenama bile su usporedne i promjene u ustrojstvu društva. U razdoblju prostornog
oblikovanja sazrijevaju i društvene zajednice, dok je razdoblje političkih tegoba što ih izazivaju
turski ratovi i doba njihove krize, pa i iščezavanja, na znatnim dijelovima kraljevstva. Utjecaj se
osjetio i na svim vrstama djelatnosti na hrvatskom prostoru između 1200. i 1600., u širokoj
lepezi pojava, od stupnja naseljenosti i gospodarstva, do misaonog i umjetničkog stvaralaštva.
Unatoč svemu, hrvatsko kraljevstvo u nijednom trenutku nije izgubilo državnopravnu i
stvaralačku individualnost. I u najtežim okolnostima XVI. stoljeća ono je sačuvalo svoje
institucije, staleško ustrojstvo i sposobnost političkog djelovanja. Politička i teritorijalna
rascijepljenost između Turske, Mletačke republike i Habsburgovaca nije prekinula ni
intelektualnu ni umjetničku djelatnost na hrvatskom prostoru, upravo u tom razdoblju ona dopire
do razvojnog vrhunca.12
Hrvatski je prostor u srednjem vijeku bio sastavljen od tri, geomorfološki različita područja:
istočnojadranska obala, brdsko područje Dinarida i panonska ravnica koje su činile povijesne
pokrajine kraljevstva: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija. Svaki od ovih područja ističe se zasebnim
prostornim i društvenim razvojem.13
Ravnomjerni politički i društveni razvoj Slavonije narušava se tek u XV. stoljeću prilikom
turskih osvajanja. Najosjetljivije područje bilo je brdsko, središnje područje kraljevstva, koje je
bilo teško braniti od turskih osvajanja te je ono i najranije počelo gubiti svoju stabilnost.
Prostorni razvoj hrvatskog kraljevstva na jadranskoj obali nije bio ni lagan, ni ravnomjeran.
Razlog su vladarska nedjelotvornost ugarsko-hrvatskih kraljeva Arpadovića i dvostruki politički
pritisak Mlečana i država iz balkanskog zaleđa. Mletačkom pritisku na dalmatinske gradove
11Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 5.12 Isto.13 Isto, str. 7.
7
odupirali su se samo knezovi Bribirski, kada su Mlečani porazili njih, više nisu imali ozbiljnije
protivnike na Jadranu. Tek potpisivanjem Zadarskog mira 1358. godine, Venecija se odriče svih
svojih posjeda od sredine Kvarnera do granica Drača.14
Razvoj hrvatskog društva je u epohi rasta je bio autohton ali isto tako se primjećuje ovisnost o
temeljnim društvenim smjernicama europsko-mediteranskog srednjovjekovlja. Budući da je ovaj
prostor smješten na križanju utjecaja velikih sila, hrvatsko kraljevstvo je bilo politički osjetljivo i
ugroženo sa jadranskog i balkansko-panonskog prostora. Istodobno, takav smještaj omogućuje
lako gibanje plodnih društvenih poticaja i njihov odjek na domaćem tlu. Sazrijevanje društva na
hrvatskom prostoru odlikovalo se na nekoliko razina koje su se uzajamno prožimale. Društva su
se s jedne strane oblikovala unutar sebe, razvijajući gospodarsko, političko, crkveno i
intelektualno ustrojstvo te oblike stvaralaštva, a s druge su jačala svoje veze sa okolnim
područjima. Uporištima društvenog rasta bili su gradovi smješteni od istočnog Jadrana do
Slavonije, ali su usporedno s njima sazrijevala, staleški se oblikovala i seoska područja
Hrvatske.15
Jadranski dio bio je općenito gospodarski jači i društveno razvijeniji od gradova u Slavoniji. U
Slavoniji se razvija feudalno društveno ustrojstvo.
Srednjovjekovno društveno ustrojstvo u Hrvatskoj razvijalo se i obogaćivalo dodirima sa
okolnim područjima. Nositelji tih promjena bila su putovanja ljudi na kojima su se podjednako
prenosila trgovačka roba, nova znanja i umjetnička dostignuća. Uporištima srednjovjekovnih
veza i središtima znanstvenog i misaonog razvoja bijahu i europska sveučilišta gdje su išli
studirati hrvatski studenti te su postali promicatelji društvenih i kulturnih djelatnosti. Iznimnu
važnost imao je i dolazak obrazovanih učitelja iz Italije. Njihova obrazovna osnovica je
humanistički latinizam. Već u 14. st. se na području Zadra nalazili primjerci Danteove
Božanstvene komedije, što govori o razvijenosti intelektualnih veza između Hrvatske i Italije već
u doba ranog humanizma ali i o misaonoj razini i receptivnim mogućnostima domaćeg tla.
Misaoni razvoj hrvatskih zemalja usredotočuje se potkraj 15. stoljeća u utemeljenju sveučilišta u
Zadru. Provincijalni ili „svečani studij“, organiziran 1396. godine u zadarskom dominikanskom
14 Isto, str. 10.15 Isto, str. 14.
8
samostanu, podignut je 1495. godine na razinu „generalnog studija“ ili sveučilišta koje je već
1553. godine steklo i pravo podjeljivanja doktorata.16
Osjećaj društvene srodnosti i zajedničke pripadnosti u dalmatinskim gradovima toliko je jak da
u kasnom srednjem vijeku, u razdoblju humanizma i renesanse, njihovo uzajamno komuniciranje
i stvaralaštvo, od književnosti do likovnih umjetnosti i znanosti, ne ograničavaju ni razlike u
političkoj pripadnosti između gradova Mletačke Dalmacije i Dubrovnika. Tek u kasnom
srednjem vijeku jadranskom prostoru donekle se priključila ugarska Panonija. U 15. st. ona
postaje područjem djelatnosti hrvatskim humanista. U sredini 30-ih godina u Ugarsku dolazi,
nakon studija u Italiji, Ivan Vitez od Sredne, i njegov nećak Ivan Česmički, i tu utemeljuje
istaknuta središta intelektualnog i znanstvenog stvaralaštva. Prostor uključivanja Hrvatske u
društveni razvoj Europe i Sredozemlja nije se prekidao na makroregionalnom okružju. Sustavi
veza integrirali su hrvatsko društvo u misaoni i umjetnički razvoj na širem europsko-
mediteranskom prostoru. Dostignuća europskog zapada odjekivala su u Hrvatskoj. 17
4. HUMANIZAM U HRVATSKOJ
Na prijelomu stoljeća, kada su se rušili stari i otkrivali novi svjetovi a turska se opasnost pojavila
na vratima Europe spremna da ugrozi njezinu civilizaciju, Hrvatska je živo sudjelovala u
značajnim zbivanjima uzbudljivog, tragičnog, ali i presudnog, novog razdoblja svjetske povijesti.
Krajem 14. i početkom 15. stoljeća, upravo u času značajnijih turskih osvajanja na europskom
16 Isto, str. 20.17 Isto, str. 25.
9
tlu, Hrvatsku je i Ugarsku zahvatila duboka kriza državnih i društvenih srednjovjekovnih
struktura. Pojedini vladari nisu mogli riješiti probleme dubokih promjena što ih je tada
proživljavala Europa pa s njome i Hrvatska. Bilo je to nemirno, prijelazno, upravo prijelomno
razdoblje svjetske povijesti, u kojem su nove ekonomske i društvene prilike zahtijevale
adekvatan izraz u društvenim, političkim i državnim sustavima. U Hrvatskoj se u to doba stvara
novo plemstvo, formiraju se novi plemićki rodovi, jača građanstvo i unutar toga nastaje
raslojavanje, unutarnja diferencijacija, stvaranje stranaka i njihova bespoštedna borba za vlast. U
tim se okolnostima poziva na pomoć i strane sile kako bi se zaštitili vlastiti interesi.18
Javlja se lik intelektualca, humanista-literata-učenjaka, sa značajnim utjecajem na razvoj
društvenih struktura i oblika vladavine, s autoritetom znanstvenika-stručnjaka. Teži se stvaranju
nove vizije svijeta. Oživljavanje antike, poganske i kršćanske, isticanje kreposnih ciceronijanskih
antičkih vrlina i povrat a izvorno kršćanstvo prvih stoljeća, ponavljanje ideala i uzora antike,
kako u književnom, umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, moralnom i religioznom, tako i u
društvenom, pravnom i političko pogledu, bio je odgovor na poziv vremena da unutar postojeće
krize treba ići na izvore.19
U našim primorskim gradovima ponajprije, a zatim i na sjeveru pojavila se zaslugom humanista
značajna kultura, obrazovna i književna djelatnost, interes za klasična djela ali i za moderna
znanstvena, pravna i politička teorijska i praktička dostignuća. Usred teškog i nesigurnog
vremena, uz ratno stanje i sve veću tursku agresiju, formiraju se škole, sveučilišta i knjižnice. 20
U doba kralja Matijaša Korvina upravo su hrvatski humanisti i umjetnici bili nositeljima
korvinskog kulturnog kruga. Pokraj Ivana Viteza i Ivana Česmičkog to su bili i Nikola Modruški,
Ivan Duknović i Feliks Petančić. Nakon smrti Matijaša slabilo je djelovanje budimskog žarišta.21
Za pretkorvinsko razdoblje važne su dvije etape. Za prvo razdoblje su karakteristični počeci
humanizma u franjevačkom duhu, osnivanje generalnih studija u Pečuhu i Budimu, te ustrojstvo
moderne državne kancelarije na kraljevu dvoru. Ličnosti poput magistera Mihajla iz Zagreba,
Ivana Conversinija iz Ravene, mladog Ivana Viteza od Sredne pripadale su krugu koji se našao
18Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 449.19 Isto.20 Isto.21Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 24.
10
uz Petra Pavla Vergerija na Sigismundovu dvoru u Budimu. Već je u Italiji Vergerije stekao
ugled svojim povijesnim djelima i ostalim spisima u kojima je zastupao slobodan humanistički
odgoj i obrazovanje. Istodobno kad i Vergerije, djeluje i humanist svjetskog glasa, Dubrovčanin
Ivan Stojković. Uključuje se u tijekove francuske renesanse, zauzima se za reformu Crkve, te
želi pomiriti bosanske krstjane s Crkvom. Iz Carigrada donosi velik broj grčkih, rukopisa na
kojima se proučavala baština antike.22
U drugoj etapi važna je uloga Ivana Viteza od Sredne da se može reći da on u sebi resumira
čitavu jednu epohu. On se povezao sa Vergerijem i postaje zanesen idealima Kreposti i časti u
duhu humanističkog gibanja. Studirao je u Beču, Padovi i Bologni. U Zagrebu je obavljao službu
kanonika-kustosa Zagrebačke biskupije. Upoznaje Ivana Hunyadija koji je zbog svojih slavnih
ratnih pothvata postao slavan u Europi. Vitez postaje odgojitelj njegove djece i pristaša njegove
stranke, te se angažira u protivturskim pothvatima. Uskoro Vitez postaje biskup Velikog
Varadina (Rumujska) te je okupljao oko sebe znanstvenike i humaniste baveći se filozofskim,
povijesnim i književnim radom. Nabavlja i sabire vrijedne kodekse, stvara značajnu knjižnicu
koja se odlikuje djelima klasičnih pisaca, radovima prirodoznanstvenog sadržaja, geometrije,
aritmetike i astronomije te je razmjenjivanjem tih knjiga imao utjecaj na mnoge humaniste.23
Uz njega je iznimno bitan i Ivan Česmički. Još kao mladić stekao je slavu u Italiji. Veliki je
protivnik rata i učenih nadmetanja. Poznavalac je grčke literature sakupljač brojnih grčkih
kodeksa, pristaša neoplatonizma, ali prije svega on je pjesnik. U svojim pjesmama progovara o
čovjeku, njegovoj osobnoj sudbini, usponima, zanosima, slabostima i padovima.24
Nikola Kotoranin, biskup Modruški odlazi na dvor Matije Korvina u Budim te ratuje u Bosni i
Srbiji nakon čega odlazi u Italiju i postaje guverner papinskih gradova. Posjedovao je raskošnu
biblioteku, a u rukopisu su mu ostala mnoga djela teološkog, filozofskog, politološkog i
autobiografskog značenja.
U gradovima uz hrvatsku obalu nastajalo je i širilo se humanističko obrazovanje u mnogim
školama u kojima se proučavala gramatika, retorika, logika i aritmetika, geometrija, astronomija
i muzika-metrika. U Dalmaciji djeluje više humanista kao što su trgovac Benedikt Kotruljević,
22Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003., str. 450.23 Isto, str. 452.24 Isto, str. 456.
11
koji se zalagao za široko humanističko obrazovanje, poštovanje moralnog kodeksa, te je isticao
svoje rodoljublje. Bio je veza između Bosne i Budima. Veliki ugled imao je i Trogiranin
Koriolan Ćipiko Ćipković koji je sa Andrijom Alešijem i Ivanom Duknovićem izgradio
humanistički koncipiranu kapelu sv. Ivana Trogirskog. U Šibeniku djeluje Juraj Šišgorić, koji se
posebno zalagao za čistoću latinskog jezika i njegovu upotrebu. Imao je svoj krug onodobnih
humanista, književnika i pjesnika: Tavilić, Mihatić, Divnić, a bio je povezan i sa Marulićem.25 U
Zadru djeluje Juraj Benja, Juraj Divnić i Šimun Kožičić Benja koji je osnovao riječku tiskaru i
održao znameniti govor na Lateranskom koncilu govoreći o važnosti obrane Hrvatske od turskih
napada.26 U Dubrovniku još djeluju Ludovik Cirjević Tuberon i Ilija Cirjević.
5. RENESANSA U HRVATSKOJ
Renesansa je u Hrvatskoj jedno od najvažnijih umjetničkih razdoblja po stvaralačkom zamahu,
visokoj razini ostvarenja u svim granama likovne umjetnosti i po broju istaknutih pojedinaca u to
koji u to doba djeluju. Osobito treba istaknuti da se renesansa u Hrvatskoj pojavljuje u Dalmaciji
prije nego u mnogim drugim zemljama u prvoj polovici quattrocenta i da su neka vrhunska
ostvarenja gotovo istodobna s pojavom renesansne umjetnosti u Italiji
S obzirom na to da su hrvatski krajevi podijeljeni između Austrije i Turske na sjeveru i Venecije
na jugu proživljavali su bitno različitu sudbinu. Dok se jadranski dio Hrvatske razvijao uz
poticaje najnaprednijih renesansnih središta Toskane, Padove i Venecije te uz kontakte s ostalim
kulturnim središtima u Italiji; sjeverna Hrvatska je u razdoblju između XV. – XVI. st. u
25 Isto, str. 459.26 Isto, str. 461.
12
neprestanim borbama s Turcima tako da je uz minimalne graditeljske djelatnosti ( Ružica, Erdut)
gotovo sve ostalo propalo. U ZS Hrvatskoj se razvija jedino fortifikacijsko graditeljstvo
( zagrebačka kaptolska tvrđa, Veliki Tabor, Varaždin, Đurđevac, Karlovac, Sisak, Ribnik, itd.)27
U Dalmaciji su u XV. i XVI. st. glavni nosioci renesansnog stvaralaštva domaći majstori.pojava
rane renesanse u Dalmaciji veže se uz dolazak Jurja Dalnatinca iz Venecije i njegov projekt
predgradnje šibenske katedrale (1441.). on donosi u našu sredinu iskustva firentinske i
padovanske renesanse ali i suvremene venecijanske cvjetne gotike.
Punu zrelost ranorenesansne arhitekture i skulpture toskanskoga smjera ostvaruje u Dalmaciji
Nikola Firentincu projektu za kapelu Bl. Ivana Trogirskoga u trogirskoj katedrali koju gradi u
suradnji s A. Alešijem do 1482.
Jedan od vrhunaca visoke ili klasične renesanse u Dalmaciji označava ljetnikovac dubrovačkog
plemića Petra Sorkočevića na Lapadu, što ga ugovara P. Petrović a dovršava S. Antunović
Korčulanin ( 1518.-21.). istodobno građena Divona u Dubrovniku (1518.-24.) vrhunac je
mješovitoga gotičko-renesansnog stila. U XVI.st. govorimo o mješovitom stilu tj. uglavnom
renesansnom s neznatnim odjecima gotike. Spomenici prijelomne važnosti ovog razdoblja su
zvonik (1520.-50.) i pročelje hvarske katedrale označavaju pojavu antiklasičnog stila i prijelaz u
manirizam.
Osim što su se uklapali u stvaralačke struje i zadovoljavali mjerila renesansne umjetnosti, neki su
hrvatski umjetnici bili pozivani iz Dalmacije u Italiju, gdje su imali veći ugled od domaćih
autora. Tako je Juraj Dalmatinac bio pozvan da projektira tri najvažnija spomenika u Anconi
sred. XV.st. – Trgovačku ložu, portale Sv. Franje i Sv. Agustina; nakon toga Nikola Firentinac i
Aleši grade pročelje crkve na Termitima a sredinom XVI st. Frano iz Šibenika i Ivan Korčulanin
grade zbornu crkvu u Mola di Bari. I neki su dalmatinski spomenici utjecali na južnotalijanske
npr. Kapela Navještenja u Materi (1530.) građena je po uzoru na trogirsku kapelu.28
Može se reći da je u vrijeme renesanse južnotalijanska jadranska obala zaostajala za Dalmacijom
a osobito Dubrovačkom regijom. Od stilskog razvoja još je važnija činjenica da se na hrvatskoj
jadranskoj obali i otocima razvija homogena i povezana renesansna kultura, koja obuhvaća sva
27 Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Vijesnik, Zagreb, 2005., str. 48.28 Isto, str. 50.
13
područja života i stvaralaštva. Književnost i kazalište, glazbu i parkovnu kulturu, graditeljstvo,
kiparstvo, zlatarstvo, minijaturu. Najcjelovitija ostvarenja tog doba su gradovi odnosno urbani
ambijenti stvoreni ili preoblikovani u renesansnom duhu, kao to su gradske zidine s valjkastim
kulama npr. na Korčuli i u Dubrovniku, planirani Novi Pag (1443.), trgovi na kojima su gradske
vijećnice s trjemovima ( Šibenik, Korčula, Hvar ), trg u Sv. Vinčentu u Istri što ga omeđuje
renesansni utvrđeni dvor Grimani, trolisna fasada župne crkve i niz renesansnih kuća s gradskom
ložom na kraju, te porušenom cisternom nasred trga.29
Za hrvatski kulturni i književni život renesansno razdoblje predstavlja posebnu
prekretnicu i u smislu naglog razvoja književne aktivnosti i u smislu kvalitetnih umjetničkih
ostvarenja. Tek u to doba u hrvatskoj književnosti prvi put dolazi do izražaja stvaralačka
pjesnička ličnost, prvi put se u toj književnosti afirmira ovozemaljska tematika, a kao njena
popratna pojava upravo tada dolazi do izražaja svijest pojedinca u pravima na svoju individualnu
slobodu kao i svijest o nacionalnoj zajednici. To su bili i osnovni uvjeti koji su hrvatskoj
literaturi omogućili onaj polet koji je na područjima duhovnog i materijalnog života već bio
zahvatio sve društvene slojeve u primorskim gradovima, a koji je danas poznat pod općim
nazivom renesansa. U užem smislu ta riječ znači obnovu klasične kulture, ali taj su posao već
ranije obavili humanisti, pogotovo u književnosti. Renesansa u širem smislu obuhvaća mnogo
šire značenje. Ona predstavlja čitavi entuzijazam 16. stoljeća na svim područjima ljudske
djelatnosti, ona znači i sasvim novi pogled na svijet, nastao zbog izmijenjenih proizvodnih
društvenih odnosa, posve novo shvaćanje i nov način života pa se taj izraz ne može ograničiti
samo na ponovno rađanje, odnosno na preporod staroklasične kulture i književnosti.30
Kod nekih se pisaca mogu zapaziti i daljni prodori u nove umjetničke i poetske prostore,
nova shvaćanja o odnosu među ljudima isticanjem vrijednosti pojedinaca i njegovih osobnih
zasluga bez obzira na podrijetlo i društvenu ljestvicu kojoj pripada. S obzirom na specifične
društvene i političke prilike u tijeku 16. stoljeća hrvatska je renesansna književnost istakla i
posebne teme, naročito one s protuturskom tendencijom, a i neki tipični renesansni oblici
(petrarkistička lirika, pastorala, maskerata) dobili su osebujan pečat. Pojedine teme nisu bile
ograničene samo na pojedine književne oblike i vrste, nego su se te dvije literalne sastavnice
često isprepletale. Tako ni ljubavne teme nisu bile vezane samo uz lirsku poeziju nego ih
29 Isto.30 Hrvatska renesansa, http://www.hrvatskijezik.eu/?q=node/121 3.9.2011.
14
nalazimo i u dramskim,31 epsko – lirskim32 pa i u djelima epskog značaja kao što su Zoranićeve
Planine. Tako je bilo i s protuturskom tematikom koja je bila zastupljena i u lirici i u drami i u
epskoj poeziji (od Marulića do Karnarutića). Na to je utjecao i poseban hrvatski stih i pjesnički
jezik koji je mnogo crpio iz vrela samonikle narodne književnosti. Osnovna crta renesansne
literalne tvorevine u hrvatskoj književnosti je u tome što je književno djelo shvaćeno kao
umjetnička cjelina odakle i osjećaj za čvrstu kompoziciju. Na to su utjecala i klasična načela koja
su renesansni umjetnici izdvojili, ali je smisao za realne odnose, pod utjecajem sveopćeg
racionalizma koji je zavladao cjelokupnim životom tog doba, djelovao i na jedinstvena mjerila
proporcija, na sklad odnosa i na logičku suglasnost pojedinih dijelova. Pastoralni oblici koje je
pojačano njegovala renesansa imali su za hrvatsku književnost mnogo veće značenje nego što se
to obično ističe. Hrvatski su pisci tu književnu vrstu rijetko prihvaćali samo kao težnju za
pomodnim izražavanjem. Oni su najčešće na svojevrstan način znali važnije pastoralne elemente
prilagoditi specifičnim osjećajima i potrebama svoje sredine. Zoranić je pak čitav svoj pastoralni
i putopisni roman pisao pod intenzivnim dojmom složenog rodoljubnog osjećaja, a njegove
Planine nameću i složenija pitanja i s obzirom na pjesničku inspiraciju, na aktualnost tematike i
na formalne karakteristike.33
6. ZAKLJUČAK
Čovjek je u srednjem vijeku bio član obitelji, ceha, staleža i crkve. Bio je ovisan o drugim
ljudima. S dolaskom novih vremena, humanizma i renesanse, čija je kolijevka u Italiji, u čovjeku
se budi svijest. Sada on vrijednosti pronalazi u samom sebi. Najznačajnija pojava preporoda je
upravo taj individualizam. Posrednici između stare i nove književnosti bili su humanisti, kojima
su prethodnici veliki pisci Dante Alighieri, Francesco Petrarka i Giovanni Boccaccio. Zbog
blizine Italiji, Hrvatska je među prvim zemljama prihvatila nove promjene. Hrvatska je u nove
stilove dodala i svoj umjetnički izražaj, tako da se renesansa u Hrvatskoj razvijala brže nego u
nekim ostalim europskim gradovima. A o vrijednosti renesansne umjetnosti u Hrvatskoj svjedoči
i činjenica da su se neke talijanske građevine gradile po uzoru na one u Hrvatskoj. Ali razlika u
31 Lucić, H., Robinja, SysPrint, Zagreb, 1996., str. 38.32 Pelegrinović, M., Čubranović, A., Jeđupka, Zora, Zagreb, 1949., str. 74.33 Kolumbić, N., Petar Zoranić – Planine (izbor), Erasmus Naklada, Zagreb, 1995., str. 11.
15
razvoju se osjetila i u granicama Hrvatske, jer je sjeverni dio bio konstantno u ratu, tako da su se
gradovi na Jadranu brže razvijali.
Ipak, ovo novo razdoblje, koje se u mnogo čemu ugleda na antičke vrijednosti, donosi napredak
u znanosti, obrazovanju i umjetnosti, jer su ljudi počeli više cijeniti neke vrijednosti, te su
predstavnici humanizma i renesanse mnogo ulagali u znanje i njegovu razmjenu.
7. SAŽETAK
Hrvatska je jedna od prvih zemalja koja je osjetila utjecaj humanizma i renesanse koje su nikle u
Italiji. Nakon dugog, mračnog razdoblja, ljudi su postali svjesni sebe, te ulažu u obrazovanje,
umjetnost i društvena scena općenito se mijenja. Humanizam i renesansu odlikuju
individualizam i smisao za ljepotu. Ipak, humanizam i renesansa se nisu jednako osjećali u svim
krajevima zemlje. Najjači je utjecaj bio upravo uz obalu. Došlo je do velikih promjena u
slikarstvu, graditeljstvu i kiparstvu. Zbog velikog broja književnika, književnost se razvijala u
novim smjerovima, ali i uz vlastitu nadogradnju. Počinje se sa tiskanjem knjiga i otvaranjem
knjižnica koje su dostupne svim ljudima željnim obrazovanja.
16
Ključne riječi: humanizam, renesansa, umjetnost, obrazovanje, velike promjene.
8. SUMMARY
Croatia is one of the first countries that felt the influence of the humanism and the Renaissance
that first started in Italy. After a long dark period, people have become aware od themselfs, and
started to invest in education, art, and changes in social scene. Humanism and the Renaissance
are characteruzed by individualism and sense of beauty. However, humanism and the
Renaissance are not equally felt in all parts of the country. The strongest influence is just along
the coast. There was a great change in art, architecture and sculpture. Due to the large numbers
of writers, literature has developed in the new directions, but also with its own upgrade. It starts
with the printing of books and opening libraries that are available to all people who want
education.
17
Key words: humanism, the Renaissance, art, education, big changes.
9. LITERATURA
-Kolumbić, N., Hrvatska književnost od humanizma do manirizma. Zagreb: Nakladni zavod MH,
1980.
-Kolumbić, N., Petar Zoranić – Planine (izbor), Erasmus Naklada, Zagreb, 1995.
- Konstantinović, Z., Kako prepoznati umetnost, Renesansa, Vuk Karadžić, Beograd, 1980.
- Lucić, H., Robinja, SysPrint, Zagreb, 1996.
- Pelegrinović, M., Čubranović, A., Jeđupka, Zora, Zagreb, 1949.
18
- Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2003.
- Skupina autora, Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007.
- Skupina autora, Hrvatska i Europa: kultura, znanost i umjetnost, Sv. 2: Srednji vijek i
renesansa (XIII.-XVI. stoljeće), Školska knjiga, Zagreb, 2000.
- Skupina autora, Hrvatska likovna enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i
Vijesnik, Zagreb, 2005.
- Skupina autora, Povijest Hrvata, Srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003.
- Skupina autora, Povijest 8, Humanizam i renesansa, doba otkrića, Biblioteka Jutarnjeg lista,
Zagreb, 2007.
Internetski izvori:
-Hrvatska renesansa, http://www.hrvatskijezik.eu/?q=node/121 3.9.2011.
19
Top Related