Camillo Boito,Spomenik kao knjiga: Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju, 1861-1886.,Biblioteka etvrti zid, Disput, 2013.S talijanskoga prevela Ana Vukadin.

Silva Kali

Prijevod knjige rimskog arhitekta, teoretiara arhitekture i restauriranja, likovnog kritiara i knjievnikaCamilla Boita sadri deset antologijskih tekstova na ishoditu moderne teorije restauriranja, koje kontekstualizira opirna uvodna studija prireivaa Marka pikia.Okupljeni tekstovi, koje je Boito objavljivao od 1861. do 1886. u tada vodeem talijanskom knjievnom asopisuNuova antologia, osnova su moderne teorije i prakse konzerviranja u ujedinjenoj Italiji, iji glavni grad je tada bio Torino. Na naslovnici je romanticistika razglednica iz 1930. s vedutom Venecije ijim ouvanjem se Boito mnogo bavio, silhouetnom slikom barokne crkve Santa Maria della Salute i Dogane. Prireiva knjige Marko piki oivljavanjem povijesnih teorijskih koncepcija i tekstova koji su svojevrsna kronika vremena, primjerice ruenja kolumne na Trgu Vndome u Parikoj komuni, u uvodnom tekstu spominje recepciju i utjecaj Boitovog djela u Hrvatskoj. Na vanost slijeda u povijesti ideja ukazuje Tomislav Marasovi u prikazu Boitovih naela 1983. (u udbeniku Zatita graditeljskog nasljea).Boito 1872. pie o arhitekturi nove Italije, razvijajui teoriju o dvije sastavnice arhitekture, organikoj i simbolinoj. U konzerviranju povijesnih spomenika koje promatra kao necjelovite ili nedovrene likovne tekstove, mladi Boito ita tekstove Carla Cattanea koji se zalae za uklanjanje naknadno dodanih slojeva i izoliranje graevina u tradicionalnom ambijentu postupcima ogoljavanja (denudamento) i izdvajanja (isolamento prednost prijevoda je da su neki pojmovi navoeni i na talijanskom izvorniku, vjerojatno u vjeri da je talijanski jezik arheologije kao osuvremenjeni negovoreni latinski). Kod konzerviranja pomou restauriranja, koje je za Boita potrebno zbog injenice da se povijest gubi u sjenama vremena, on ukazuje na problem runih povreda (brutte manomissioni) pri dovravanju (completamento) ruina. Navodi primjere Michelangela i Canove koji su odbili nakalemiti udove koji nedostaju na tijela antikih spomenika, zrelo tijelo Torza Belvedere je prekrasno i onako razbijeno i sakato (ipak, Michelangelo je s dvadesetak godina izradio Usnulog Kupidona koji je podmetnut kao antiko djelo nekom kolekcionaru, kardinalu). Puristiki historicizam s Giuseppeom Domenicom Partinijem u drugoj polovici 19. stoljea zalae se za uklanjanje svega stilski neprihvatljivog odnosno nedosljednog kod obnove spomenika poput sijenske katedrale, to dovodi do guljenja baroknog proelja s rimske romanike crkve Santa Maria in Cosmedin, a Cesare Brandi to proziva budalastim unitavanjem; kod nas, uostalom, Boll nadahnut idejom arhitekte kao stilskog restauratora Violett-le Duca (kojoj se Boito otro suprotstavlja, ali s druge strane i Ruskinovom ostavljanju spomenika kakvim jesu) iz 1866. razailje dijelove ansambala, propovjedaonice i barokne oltare iz zagrebake katedrale u njenoj istoj neogotikoj obnovi, po provincijskim crkvama. U Krievcima tako zavrava posljednje djelo Francesca Robbe, barokni oltar Sv. Kria na kojemu umjesto okvira retabla, pozadinu tvori teak zastor crnoga mramora.

Camillo Boito se bavio problemom oblikovanja (formazione) novih trgova ili sastavljanjem trgova (la composizione delle piazze) gdje promilja interpoliranje novih sadraja, ouvanje in situ graevina i otvaranju perspektivnih osi u temi avenija (bulevara). Dakle, ambijent p sebi postaje konzervatorskim problemom. Boito je spomenike sagledavao kao nositelje pamenja, konstitutivne dijelove tradicionalnog ambijenta, monumenti su za njega Neka vrsta historijske sinteze, filozofija povijesti utjelovljena u zbiljskim i simbolikim prikazima, no smatrao je i da stare graevine ne moe ostaviti ruinirane ve ih je nuno vratiti u prvobitno stanje (restituito al stato primero). Takve opere non finite komentira Marko piki: kad su francuski arhitekti zapoeli stilski restaurirati velike katedrale, Adolphe-Napoleon Didron je 1845. postavio pitanje bi li isti ljudi dovravali Eneidu ili Michelangelovo djelo. To je dakle profanacija ili oskrvnue (sacrilegio) spomenika.Vrijednost spomenika za Riegla (1903.) je starosna i uporabna, a potonja stilskim restauriranjem dovodi do favoriziranja vrijednosti noviteta. Na temu vanosti (vrijednosti) spomenika nadovezuje se naklonost ili ukus arheologa jednoga stilskoga vremena (gusto archeologico). U Izvjeu opinskom vijeu o restauriranju Tiinskih vrata u Milanu 1861. Boito govori o starinama kao spomenima (memorijama). Te o ljubavi koja ga vee uz domovinske spomenike, a ljubav je brbljava. Napis Arhitektura nove Italije koji nastaje u Firenci 1872. zapoet e sa: O arhitekturi je od svih umjetnosti najdosadnije sluati, ak i uenim ljudima. U opisu neke slike ili skulpture ukazuje se na dogaaj iz ljudskog ivota ili na oblik naih tijela: nije teko dirnuti ili privui. No arhitektura, sa svojom znanstvenom stranom i posebnim nazivljem, ima u sebi neto od hladnoe i tvrdoe svojih kamenova i opeka. Nadalje u tekstu, Boito pobija tezu o nastanku arhitekture prema stablima i kronjama (tu se vjerojatno referira na poznati crte o porijeklu kolibe Marc-Antoinea Lugiera iz 1755., te Lugierov esej gdje se on zalae za stup osloboen zida i pijedestala, poput debla stabla), odnosno grkog stila iz kolibe ili gotikog iz neposjeenih stabala, savijenih i u snop svezanih grana.

Na arhitekturi je, smatra Boito, velika krivnja jer je razumna i nuna: mekoputne navade, umnaanje ispraznih potreba te samonapredak u primjeni fizikih i matematikih znanosti uveali su materijalnu vanost arhitekture, uinili je profinjenom i zamrenom... Promjena arhitektonskog stila stoga je neka vrsta drutvenog prevrata. Za Boita, Barok je mahnit, ali snaan: rokoko je rastrojen i prenemae se poput enskica s madeom na obrazu i udvaraa s boicom esencija. Bio je, dakle, jedan od prvih europskih pisaca koji ne osuuje barokno doba. Romantiare, meutim, optuuje za eklektinu nerazumnost (irrazionalit eclettica) gdje umjetnost juri poput neobuzdanog i svojeglavog drijepca, bez cilja, puta i poinka. Klasicizam je njegovom vremenu, smatra Boito, pak prenio nasljee retoricizama.Ruskin je od 1840-ih insistirao na distinkciji pojmova konzerviranja i restauriranja kao restitucije, odnosno vraanja u prvobitno stanje, a mijeanje dvaju postupaka utjee na to da dva pojma postaju sinonimi u iduim desetljeima, sve do pojave Boita koji se suprotstavlja Ruskinovim istomiljenicima. Povodom restauriranje crkve svetog Marka u Veneciji, Boito citira arhitekta Streeta koji je na skuptini u Oxfordu ustvrdio da se vrijednost sv. Marka ne sastoji u istoi arhitekture ili proporcija, ve u ljepoti kolorita; stoga ga je nemogue restaurirati. Kae dalje Boito, I gospodin Ruskin je u jednom pismu grofu Zorziju upozorio da su neki dijelovi nedavno restauriranog junog proelja ranije izgledali poput paunova perja kada mu zelena i ljubiasta zablistaju u prodoru svjetla: no sada izgledaju poput paunova perja uronjena u bijelu tinkturu (1876./77.). U djelu The stones of Venice Ruskin e dalje pisati da treba postarati novo a ne obnoviti staro: trebalo je garom obojiti moderno. Veliki do teksta Restauratori iz 1884. Boito posveuje temi nosa. Oi, zrcalo due, ili usta, bez boje zjenica ili usana, gube mnogo od svoje izraajnosti, ponajvie stoga to zjenice u najboljim razdoblju antike umjetnosti nisu ni bile oznaene ili su pak ieznule, jer su bile naslikane, oblikovane od emajla ili optoene dragim kamenjem. Nos meutim, u mramoru kao i u bronci, sprijeda kao i iz profila, fizionomiji jasno udara svoj peat: dostaje gotovo neprimjetna razlika u liniji gdje se spaja s elom, u debljini, u ravnom, orlovskom, plosnatom, tupastom ili krivudavom obliku i irini nosnica, pa da se promijeni izgled i izraz lica. Ako ostavimo glavu skulpture bez nosa, svakako podnosimo odvratnu runou no bolje je to nego da nas se obmanjuje dodacima i uljepavanjima. Doputajui ipak zakrpe, Boito je za to da se uklone svi nosevi nakalemljeni antikom spomenicima.Boito je zasluan za suvremene koncepte restauriranja, dokidanje faksimila i uljepavanja (falsifikata i krivotvorina s poetaka arheolokog zanosa), i bio je meu prvima koji je ukazao na potrebu uspostave dravnog sustava zatite kulturne batine, svojim idejama utjeui na temeljne dokumente poput Atenske (1931.) i Mletake povelje (1964.), o konzerviranju i restauriranju povijesnih spomenika. Marko piki pie kako je zajedno s Boitom (30. listopada 1836. - 28. lipnja 1914.) u Sarajevu, zajedno s Franjom Ferdinandom, umrlo i 19. stoljee.

Objavljeno u asopisu Zarez 2014.