TEMA:
POJAM, ZNAČAJ I ULOGA TRANZICIJE UPOJAM, ZNAČAJ I ULOGA TRANZICIJE U (POST)SOCIJALISTIČKIM PRIVREDAMA(POST)SOCIJALISTIČKIM PRIVREDAMA
UVOD
Politika Evrope
Mastrihtskim ugovorom, februara 1992. godine stvorena je Evropska monetarna unija (EMU).
Bio je to jedan od mehanizama kojim je ukinut Svetski poredak Hladnog rata.
Pred narodima Evrope otpočela su tada dva procesa. Teška i, po svemu sudeći, dugotrajna.
Stvaranjem Evropske monetarne unije raskinuto je jedinstvo kapitalističkih poredaka Evrope i
Amerike, jednog od stubova na kojem je počivao Svetski poredak Hladnog rata, i otpočeo proces
Tranzicija.
Narode Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope, Evropljani su ohrabrivali da je njihova
sudbina sigurna jedino u priključenju Evropi, a u naporu da udovolje njihovoj čežnji, politički planeri
su zaključili da je mudrije da se tim narodima najpre pošalju trgovci i biznismeni, koji bolje od
političara znaju šta bi, u sezoni preživljavanja, moglo da se ovim narodima, kao najdelotvornije
preporuči. I, preporučili su – Tranziciju.
Nova ideološko-filozofska doktrina je iznikla iz zamršenih svetskih zbivanja i palo joj je u
udeo da razgraniči Drugi od Trećeg milenijuma.
Helmut Kol, tadašnji kancelar Zapadne Nemačke, nosi pečat ovog razgraničenja. Kao
briljantan političar, ujedinio je Nemce na Istoku i Nemce na Zapadu i udario temelj i zapadnoj i
istočnoj tranziciji. Svoju veštinu na jednom i na drugom geografskom području iscrpljivao je
različitim metodama. Načelo tranzicije zapadnih naroda Evrope postavljeno je u formi reforme.
Načelo tranzicije istočnih naroda Evrope obrnulo je misao o reformi: nije se postavljalo pitanje šta
narodima treba, već šta im ne treba.
Za deset godina u ovaj deo Nemačke ulilo se više od tri hiljade milijardi maraka. Svi
istočnoevropski narodi su za isto vreme dobili pomoć u vrednosti od tek oko 50 milijardi dolara.
Numerički pokazatelj odslikava verno tragičnost puta tranzicije naroda Istočne Evrope: stanovnika
Istočne Nemačke ima pet puta manje od svih ostalih naroda u tranziciji zajedno, a dobili su 40 puta
više tranzicione pomoći nego svi istočni narodi zajedno..
Politika Evrope posle Kola ostala je neizmenjena, a nju su onda sledili planeri naroda istočne
Tranzicije, koji su zaključili da narodima u tranziciji, narodima kojima i sami pripadaju, ne trebaju
više krupni industrijski pogoni, moćne banke i razvijene trgovačke kompanije kakve su nasledili –
jedni od sovjetske imperije, a drugi od samoupravne Jugoslavije. Zapadni investitori su platili njihove
industrijske pogone, a kupili tržište.
Evropljani sada, dve decenije od utemeljenja Tranzicije, postavljaju iste uslove za pridruženje
Evropskoj uniji: razgradnja bankarskog i industrijskog sektora osnova je na kojoj se pripremaju
razgovori o pridruženju Uniji onih koji se još nisu pridružili.
1
Pojam tranzicije
Imajući u vidu etimološki koren reči tranzicija, ovaj pojam, koji spada u najčešće korišćene u
zemljama Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope, u osnovi označava proces kretanja od bivših
socijalističkih, jednopartijskih sistema, planske, centalizovane privrede, zasnovane na državnom,
odnosno društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju, ka otvorenim, građanskim društvima,
zasnovanim na privatnom i javnom vlasništvu, višestranačkoj, parlamentarnoj demokratiji i
garantovanju građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava.
Tranzicija nije samo fenomen društva socijalističkog uređenja, mada je, u modernom smislu,
kao vid transformacije, vezujemo najčešće za socijalistički uređena društva. Svakako da su i zemlje
razvijene demokratije imale i imaju svoju „tranziciju“, koja je bila drugačija zbog same prirode
vrednosti na kojima počivaju ova društva.
KOLAPS PLANSKE PRIVREDE
Zemlje u tranziciji
Pre nego što nastavimo ovo je trenutak da pobrojimo sve zemlje koje smatramo zemljama u
tranziciji.
Od Centralno-istočnoevropskih zemalja tu su: Albanija, Bugarska, Hrvatska, Češka republika,
Makedonija, Mađarska, Poljska, Rumunija, Slovačka, Slovenija.
Baltičke zemlje: Estonija, Latvija, Litvanija.
Zajednica nezavisnih država: Jermenija, Azerbejdžan, Belorusija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan,
Moldavija, Rusija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan.
Azijske zemlje - Kambodža, Kina, Laos, Vijetnam.
Ova društva u kojima nije funkcionisala tržišna privreda su u prošlom veku doživela svoj
kolaps. Principi od kojih je polazila centralizovana (planska, komandna) privreda nisu uspeli da
dugoročno obezbede efikasnost, privredni rast i prosperitet. Razvijene zemlje u kojima funkcioniše
tržište pružaju najviše mogućnosti slobodnim pojedincima da deluju u skladu sa svojim interesima.
Da bi ovakvu situaciju prevazišle, bivše socijalističke i komunističke zemlje su morale da
naprave prelaz (tranziciju) iz komandne u tržišnu privredu. Koraci koje je trebalo preduzeti da bi se to
ostvarilo već su bili poznati, uz obavezno uzimanje u obzir specifičnosti svake pojedinačne zemlje.
Zemlje o kojima je reč, ubrzanim korakom su, početkom devedesetih godina, krenule u
proces reformisanja svojih privreda. Kao krajnji cilj postavili su ulazak u Evropsku uniju, oličenje
vrhunca ekonomske integracije, privrednog prosperiteta i efikasnog funkcionisanja tržišne privrede.
Prelazak iz zatvorenog u otvoreno društvo
Taj prelazak iz socialističkog u demokratsko, otvoreno društvo podrazumevalo je
uspostavljanje principa tržišne ekonomije uz socijalni razvoj. S obzirom na poluvekovnu praksu
socijalne države, potpuno prepuštanje pravilima tržišta uništilo bi ekonomske sisteme zemalja u
2
tranziciji. Zbog toga je bilo neophodno da se sačuvaju elementi socijalne države. Promene su vršene
postepeno, ali nisu retki bili primeri tzv. šok-terapija. Čini se da su se najveći problemi, sa kojima su
se suočavali reformatori, ticali denacionalizacije, privatizacije, korupcije, lustracije, kao i, u vezi sa
njima, sistemskih zakona, koji su bili neophodna prethodnica ovih procesa.
Dužina trajanja tranzicija
Praksa je, pre svega, na početku ovog procesa, opovrgla optimistička predviđanja o dužini
trajanja tranzicije, a posebno o njenoj socijalnoj ceni. Pokazalo se da se do, pomenutih, opštih ciljeva
tranzicije, može stići različitim putevima, korišćenjem različitih metoda i instrumenata, različitim
strategijama, ali takođe da je i politička, ekonomska, socijalna i moralna cena ovih puteva i strategija
veoma različita. Isto tako je nesporno da ostvarivanje opštih ciljeva tranzicije, u suštini predstavlja
zajednički imenitelj velikog broja konkretnih političkih, ekonomskih, socijalnih ciljeva, koje treba
ostvarivati u svakodnevnoj političkoj i društvenoj praksi.
Zavisno od primene različitih strategija, pojedine zemlje su ostvarile različite rezultate u
procesu tranzicije u domenu nivoa demokratije, ljudskih sloboda i prava, kvaliteta i dostojanstva
ljudskog života.
Između jednog i drugog načina privređivanja
Kada govorimo o tranziciji ne možemo a da se ne zaustavimo negde na pola puta između
socijalističkog i kapitalističkog načina privređivanja. To mesto, a i pravo svetsko ekonomsko čudo
jeste Narodna Republika Kina.
U teoriji se govori o postepenom približavanju kapitalističkog i socijalističkog ekonomskog
sistema, njihovoj konvergenciji, čime dolazi do stvaranja potpuno novog sistema, koji uzima najbolje
i od jednog i od drugog sistema. Tranziciju u ovom slučaju posmatramo kao dvostruki proces
transformacije socijalizma u kapitalizam i kapitalizma u socijalizam. Od kapitalizma se uzima
privatna svojina, profit kao motiv i ekonomski stimulans, i tržišni sistem, kao kriterijum raspodele
roba i usluga. Socijalizam sa sobom donosi veću socijalnu jednakost, samoupravljanje kao ideju
radničke kontrole nad uslovima rada i ekonomsko planiranje.
Kinu, upravo, vidimo kao primer ove konvergencije. To je zemlja koja je ostvarenje svog
ekonomskog interesa videla u otvaranju prema svetu, posle višedecenijske okrenutosti samoj sebi i
drugim socijalističkim zemljama, i u modernizovanju privrede i proizvodnje, reformi monetarnog
sistema, prestanku davanja subvencija velikim državnim gubitašima, reformama u poljoprivredi i
uvođenju institucije privatne svojine. Princip konvergencije se najbolje prepoznaje u kineskom
ekonomskom pravilu da državna svojina čini osnovu sistema, a privatna svojina se razvija kao njena
dopuna.
Treba shvatiti da „čisti“ sistemi ne postoje. Radi sopstvenog opstanka i stabilnosti savremeni
ekonomski sistem sadrži elemente i socijalističkog i kapitalističkog ekonomskog sistema.
3
PREDUSLOVI ZA USPEŠNU TRANZICIJU
Ciljevi i osnove tranzicije
Da bi se uspešno primenio novi sistem privređivanja potrebno je ispuniti tri osnovna cilja:
Promena institucionalne strukture i dominacija tržišta i privatne svojine.
Promena uloge države koja postaje regulator tržišnog ambijenta.
Izgradnja pravnog sistema i uspostavljanje vladavine prava.
Osnove tranzicije u tržišnu privredu su:
privatizacija,
liberalizacija i
makroekonomska stabilizacija.
Privatizacija je proces tokom kojeg se društvena i državna svojina transformiše u privatnu i
tako se obezbeđuje osnova za efikasno delovanje tržišnih subjekata. Posebno je važno pitanje
privatizacije i prestruktuiranja velikih javnih preduzeća, koje treba osposobiti da sama deluju na
tržištu i bore se za svoju poziciju, umesto da imaju monopolski položaj.
Liberalizacijom se omogućava deregulacija dotadašnjeg planskog sistema i time se stvara
integralno tržište koje određuje cene, ponudu i potražnju.
Makroekonomska stabilizacija predviđa da država, svojom novom ulogom, preduzme mere u
okviru monetarne politike, valutnog kursa i sl. kako bi obezbedila što manje potrese na tržištu.
Pored ovih političkih, zakonskih i ekonomskih pravila koje je nepohodno poštovati da bi se
sprovela uspešna tranzicija, postoje još neka, koja su možda i od suštinske važnosti za oblikovanje
institucija i određivanje pravila igre. Ta pravila su:
Osiguravanje konkurentskog okruženja uklanjanjem monopola u politici, privredi,
kulturi i društvu uopšte.
Snižavanje transakcionih troškova na najmanju moguću meru.
Razuman tretman rizika i dopuštanje pojedincima da rizik sami biraju.
Određivanje odnosa alokativne efikasnosti i distributivne pravde u korist ove prve.
Definisanje pravila, a ne ishoda i rezultata.
Zaštita osnovnih pravila liberalne tržišne demokratije raznim vrstama supravećine.
Antimonopolskom regulacijom se obezbeđuje slobodno unturašnje tržište i trgovina, od koje
ogromna većina ima koristi, dok u monopolskom okruženju korist ima samo nekoliko grupa.
Glavni faktor transakcionih troškova jeste obim državne potrošnje, a on zavisi od funkcija i
uloge koje država ima. Što su te funkcije i uloge manje, to su i transkacioni trošovi manji, a time se
štede resursi i usmeravaju na efikasnije upotrebe, a omogućava se i veći broj transakcija. Najveći
problem jeste odvajanje sredstava iz budžeta za subvencije i socijalne transfere koji uopšte ne
doprinose privrednom rastu.
4
Dilema između alokacije i distribucije je, u stvari, dilema između efikasnosti i pravde.
Alokativni mehanizmi usmeravaju na bolje iskorišćenje resursa putem unapređenja postupaka za
njihovo bolje korišćenje, što posledično vodi rastu produktivnosti i konkurentnosti, privrednom rastu i
poboljšanju položaja pojedinaca i preduzeća na tržištu. Izborom primene distributivne pravde država
šalje pogrešne poruke koje vode neodgovornosti u ponašanju tržišnih subjekata. Umesto toga, trebalo
bi efikasnom alokacijom dovesti do boljeg korišćenja raspoloživih resursa i lične odgovornosti.
Razlike u tranzicionim rezultatima
Znanje o ovim procesima i pravilima koji moraju biti zadovoljeni da bi tranzicija bila uspešna
je neophodan, ali ne i dovoljan uslov.
Da bi prelaz na tržišnu privredu bio potpun potrebna je i primena nepohodnih procesa i
pravila. Ova primena isljučivo zavisi od političkih elita koje su na vlasti i njihove spremnosti da u
tranziciju uđu na što odlučniji način.
Upravo ovo doprinosi razlici u tranzicionim rezultatima.
Nakon više od 20 godina tranzicije u post-socijalističkim zemljama, vidi se da su najbolje
rezultate imale upravo one zemlje koje su bez oklevanja ušle u nju.
Neke zemlje, kao što je Estonija, su zabeležile neverovatne napretke, pa se danas nalaze u
prvih 10 zemalja na svetu po ekonomskim slobodama, što ima suštinsku važnost sa aspekta investicija
(što stranih, što domaćih).
Pitanje interesa vladajućih političkih elita i njihove spremnosti da oslobode tržište je
krucijalno za potpuni prelaz na tržišnu privredu.
U Srbiji ti interesi su određeni kratkoročnim interesima elita da ostanu na vlasti ne izazivajući
neminovnu socijalnu diferencijaciju, već preraspodelu siromaštva, kao i njihovim materijalnim
interesima koje imaju zbog raspona svojih uloga i funkcija u privredi.
ZNAČAJ EKONOMSKE POLITIKE U TRANZICIJI
Definisanje ekonomske politike
Ekonomsku politiku možemo definisati kao sredstvo društvene zajednice koje zadire u
nacionalnu privredu i dugoročno utiče na postizanje nacionalnog dohotka i blagostanja.
Ekonomska politika, kao upravljački mehanizam, je moćno sredstvo u rukama njenih
nosilaca. Njen cilj je da se stvori takvo stanje i odnosi koji će biti preduslov ostvarivanja pozitivnih
ekonomskih, socijalnih i demokratskih ciljeva, do kojih se dolazi javnom borbom interesa društvenih
grupa kroz institucije demokratskog društva.
Upravo to ukazuje da se radi o složenom društvenom procesu kreiranja i uspešne
implementacije ekonomske politike u kome su prisutni i rizici pogrešnih procena i promašenih poteza,
ali i veoma velike mogućnosti ostvarenja značajnih pozitivnih ciljeva.
Ciljeve ekonomske politike možemo podeliti na kratkoročne i srednjoročne ili dugoročne.
5
Kratkoročni i srednjoročni ciljevi
Podela na kratkoročne i srednjoročne ili dugoročne ciljeve je uglavnom primenjiva u svim
ekonomskim politikama, ali postoji određena differentia specifica između pojedinih privrednih
sistema:
Kratkoročni ili konjukturni ciljevi su:
Politika zaposlenosti
Stabilnost kursa
Stabilnost cena i plata i
Poboljšanje platnog bilansa.
Srednjoročni (ili dugoročni) strukturni ciljevi su:
Porast bruto domaćeg proizvoda,
Prestukturiranje i reinžinjering,
Bolja alokacija faktora proizvodnje,
Reforma javne uprave i potrošnje,
Reforma sistema socijalne zaštite i
Zaštita i stimulisanje razvoja regiona
Proces formulisanje ciljeva
Proces formulisanja ciljeva se obično odvija u sledeće tri faze:
Postavljanje cilja na osnovu vrednosnih sudova
Interpretacija cilja uz uvažavanje političke stvarnosti i korišćenjem instrumenata
savremene ekonomske analize
Sistemska provera svih mogućnosti za promenu postojećeg stanja u poželjno
Instrumenti ekonomske politike
Delovanje ključnih mera vladine ekonomske politike se obično odvija preko instrumenata
fiskalne, monetarno-kreditne, spoljno-trgovinske, devizne politike, politike cena i dohodaka.
Instrumenti ekonomske politike klasifikovani u sledeće četiri grupe egzistiraju unutar datog
ekonomskog sistema, odnosno njegovih struktura i postojećih institucija. Istovremeno, instrumenti sa
kojima se reformiše sistem i menja njegova struktura i institucije traže odgovarajuće zakonske
promene, značajne reforme i izgradnju nove regulative.
Instrumenti se obično klasifikuju na sledeći način:
A. Fiskalna politika predstavlja korišćenje javne potrošnje i poreske politike radi uticanja na
nivo ekonomske aktivnosti, inflaciju i ekonomski rast.
B. Monetarno-kreditna politika predstavlja primenjenu naučnu oblast finansija koja se
sastoji iz emisione, kreditne i devizne politike, a usko je povezana sa fiskalnom politikom i to u
sklopu finansijske, odnosno makroekonomske politike.
6
C. Spoljno-trgovinska politika. Liberalizacijom spoljno-trgovinskog režima i otvaranjem
privreda, zemlje tranzicije počinju da ispunjavaju zahteve Svetske trgovinske organizacije za
dobijanje statusa najvećeg povlašćenja u svetskoj trgovini. Na taj način se one pridružuju procesu
liberalizacije i globalizacije. Ali, postepenim snižavanjem carinskih stopa i ukidanjem necarinskih
barijera tranzicione ekonomije postaju na samom početku ovog procesa veoma ranjive. Tek nakon
toga postaju postepeno transparentne i konkurentne privrede u svom okruženju.
Obzirom da članstvo u Svetskoj trgovinskoj organizaciji i Evropski sporazumi ograničavaju
korišćenje protekcionističkih mera zemalja grupacije EU naspram zemalja u tranziciji izbor
adekvatnog miksa ekonomske politike mora biti pre svega kontrola dohodaka i plata. Politika plata
treba da bude orijentisana ka jačanju platnog bilansa i spoljno-trgovinske konkurentnosti.
U Srbiji situacija sa platnim bilansom i platama je u tom pogledu veoma ilustrativna. Trend
ukazuje da se deficit platnog bilansa održava na veoma visokom nivou, dok plate istovremeno rastu.
D. Devizna politika. Sve evropske zemlje u tranziciji razvijaju otvorenu privredu sa
značajnim udelom spoljne trgovine u bruto domaćem proizvodu (BDP). Takav pristup zahteva veoma
pažljive i dobro odmerene mere u sferi devizne politike i posebno deviznog kursa. Izbor između
fiksnog i upravljano fluktuirajućeg kursa, sa brojnim podvarijantama nije nimalo lak.
E. Politika dohodaka deluje na raspodelu dohotka i to preko poreske i transferne politike.
SPECIFIČNOSTI EKONOMSKIH POLITIKA
ZEMALJA U TRANZICIJI
Različitost pristupa
Socijalističke zemlje su se krajem osamdesetih godina našle u dubokoj ekonomskoj,
tehnološkoj i političkoj krizi. Ekonomski i politički modeli razvijenih zemalja pokazali su daleko veću
privrednu efikasnost i socijalno-političku stabilnost. Stoga je većina socijalističkih zemalja, posle
političke krize, krenula u političke i ekonomske reforme, prilagođavajući svoje modele političkom
pluralizmu i tržišnoj ekonomiji koji su postali gotovo planetarni obrasci.
Ovaj preokret se odigrao nakon burnih političkih potresa i višepartijskih izbora, negde kao u
Rumuniji – krvavo, negde uz prilagođavanje stare komunističke nomenklature kroz preimenovanje
partije ili stvaranjem novih partija. Putevi kojima su krenule pojedine zemlje zavisile su od
međunarodne konstelacije i istorijskog nasleđa pojedinih zemalja.
Bivša socijalistička društva ušla su u neophodne političke i privredne reforme sa različitih
nivoa socijalne i privredne razvijenosti, različitih međunarodnih upliva i različitom kulturno-istorij-
skom pozadinom. Iz te činjenice mogu se izvesti i neka objašnjenja za različite opcije modela reformi.
Procesi kroz koje su izražene ekonomske reforme
Sve te ekonomske reforme koje menjaju karakter dominantnih svojinskih odnosa posebno su
izražene kroz:
7
Proces prestrukturacije privrede s obzirom na tehnološku zaostalost i napuštanje
autarhičnosti i carinske zaštićenosti sopstvenih privreda. Međunarodna tržišna
konkurentnost je glavni motiv ovog procesa. Međunarodne okolnosti doprinele su i
smanjenju ratne industrije i njene preusmerenosti što je uticalo na na opšti proces
prestrukturacije privreda.
Procesi denacionalizacije u svim ovim zemljama imali su različite talase i veoma su
zavisili od ideoloških i političkih odnosa snaga. Budući da je u svim socijalističkim
društvima nacionalizacija bila prvi korak u izgradnji novog privrednog i političkog
poretka i kao prva revolucionarna ekonomsko-politička mera u duhu „eksproprijacije
eksproprijatora“, politički program koji je naglašavao restauraciju prethodnog
poretka. U nekim zemljama ovaj proces je obuhvatio samo industrijska i trgovinska
preduzeća, u drugima i zgrade, u trećima i zemlju.
Procesi i postupci privatizacije, deklarativno su najavljeni, kao najvažniji elemenat
reforme, jer vraća privredni sistem u sfere profitne, tržišne, efikasne ekonomije, sa
smanjenom državnom regulativom. Privatizacija je postala ubrzo ne samo pravno-
ekonomska tema, već odlučujuća politička tema svih društava u tranziciji. Brojne
debate i stranačke borbe vezivane su uz različite obrasce privatizacije, a vlade su se
opredeljivale za određene modele.
Rađanje novog privatnog preduzetništva rezultat je, kako izmene zakonske
regulative u pojedinim zemljama, tako i ekonomsko-političke, pa i ideološke
usmerenosti novih vlada ka tržišnoj privredi, stvaranju nezavisnih ekonomskih
subjekata i uključivanja u međunarodnu razmenu. Svaki od ovih modela imao je
provere u praksi sa različitim efektima.
TRANZICIONI INSTRUMENTI ZA REFORMU SISTEMA
Po svojoj prirodi ekonomska politika tranzicije se oslanja na instrumente sa kojima se
reformiše sistem odnosno menja njegova struktura i institucije. To zahteva duboke zakonske promene.
Efikasnost nekih reformi sistema u tranziciji će zavisiti i od tumačenja i primene zakona. Drugim
recima, zakonska interpretacija i implementacija može biti jak ili slab instrument ekonomske politike.
Institucionalne reforme mogu biti radikalne i raskid sa prošlošću može ali ne mora biti brz.
Mnoge od ovih promena imaju i socijalne ciljeve. Na primer, to može biti smanjenje
socijalnih napetosti, da bi se unapredio neki specifičan ekonomski cilj, kao što to može biti
prestruktuiranje privrede ili ubrzan regionalni ili sektorski razvoj. Privatizacija, kao deo procesa
tranzicije i prestruktuiranja, predstavlja ključni faktor agregatne tražnje odnosno potencijalnog
društvenog proizvoda kojem se teži, posebno u početnim fazama tranzicije. Na žalost, privatizacija
ima i negativnih posledica poput povećanja broja nezaposlenih, pojave velikih socijalnih problema
ako dolazi do bega kapitala, zloupotreba i korupcije i finansijskog opterećenja ako je ovaj proces spor.
8
Klasifikacija instrumenata
Ove instrumente možemo klasifikovati u sledeće tri bazične kategorije:
1. Kvantitativni instrumenti sa kojima se postiže fundamentalna reforma sistema (npr.
reforme socijalnih transfera pojedincima, subvencije poljoprivredi i/ili izvozu, fiskalni i
kreditni sistem).
2. Instrumenti institucionalne reforme koji se direktno odnose na proizvodnju (agrarna
reforma, konkurencija i anti-monopolističko zakonodavstvo, radno zakonodavstvo,
učešće države i radnika u kapitalu preduzeća) i na osnivanje nacionalnih institucija (na
primer: agencije za mala i srednja preduzeća, za zajednička ulaganja, za garantovanje
investicija i si.)
3. Instrumenti koje stvaraju međunarodne institucije i koje delimično ograničavaju
slobodu delovanja nacionalne vlade. Međunarodna zajednica, ima ključne predstavnike u
par tačaka oslonaca (EU, SAD, UN, OSCE, G-8, IMF, Svetska Banka, i si.). Navedeni
učesnici i institucije često igraju veoma bitnu ulogu u razvoju i implementaciji tranzicione
ekonomske politike. Harmonizacija, prilagođavanje i reforme, oslonjeni su na
institucionalni mehanizam i ekonomsku politiku Evropske Unije (EU) pre svega čijem
članstvu sve te zemlje teže. Prestruktuiranje privrede tih zemalja uslovljeno je tržišnim
zahtevima EU obzirom da je 60% njihovog izvoza usmereno ka ovoj regionalnoj
grupaciji i da 80% njihovog uvoza potiče iz nje.
ZNAČAJ POLITIKE PLATA I ZAPOSLENOSTI ZA USPEŠNU TRANZICIJU
Nestrpljivost stanovništva da prihvati optimalnu brzinu reformi nakon višegodišnjeg rasta
nezaposlenosti i pada standarda se često ispoljava u otporima prestrukturiranju i u zahtevima za
preteranim povećanjem plata. Zbog toga, promišljena ekonomska politika u sferi plata predstavlja
važan način da se osigura njihovo odgovarajuće kretanje odnosno da se izbegne pritisak plata na cene
što bi ugrozilo kurs i druge privredne i tranzicione ciljeve. Velika socijalna izdvajanja za brojne
nezaposlene koji će ostati bez posla bi takođe mogla da imaju inflatorno dejstvo.
SOCIJALNA POLITIKA U TRANZICIONIM USLOVIMA
Zemlje u tranziciji nemaju ekonomske, odnosno budžetske, preduslove za vođenje takozvane
šire koncepcije socijalne politike. Umesto toga, tokom prvih 5-7 godine tranzicije, ove zemlje su
prinuđene da se oslanjaju na užu koncepciju socijalne politike koja obuhvata samo aktivnosti pasivne
socijalne zaštite. Ovim aktivnostima se obezbeđuju minimalni uslovi života određenim kategorijama
stanovništva. Drugim rečima, socijalna politika u ranim fazama tranzicije i nakon tranzicionog šoka
uključuje instrumente za zaštitu siromašnih kategorija stanovništva, starih lica, dece koji su tada
najugroženiji.
9
RASKORAK IZMEĐU REALNOG I ŽELJENOG
Teorija i nastojanja da se u zemljama tranzicije, ali i u svetu u celini uspostavi dominacija
neoliberalnog koncepta je trajno prisutna. U krajnjoj liniji „šok terapija" nije ništa drugo nego
najradikalnija i najbezdušnija varijanta neoliberalizma, koja upravo zbog svojih nesagledivih
posledica nije dugo opstala na političkoj i ekonomskoj sceni. Pri tome je neophodno imati u vidu da
su „šok terapija" i neoliberalizam antipodi društveno odgovornom poslovanju i korporativnoj kulturi.
To proističe iz činjenice da društveno odgovorno poslovanje podrazumeva odgovornost svih
društvenih činilaca za ravnomeran i stabilan ekonomski i tehnološki razvoj društva, zasnovan na
optimalnom povezivanju časne i ravnopravne tržišne utakmice i načela socijalne pravde i solidarnosti.
Neoliberalni koncept se upravo suprotstavlja principima socijalne pravde i solidarnosti, u ime
neograničene slobode tržišne utakmice.
S druge strane, je očigledno da danas ekonomski i tehnološki najrazvijenije zemlje Evrope i
sveta, svoju uspešnost nisu izgradile na neoliberalnom konceptu. Insistiranje isključivo na slobodnoj
tržišnoj utakmici u postojećim uslovima ekstremnih razlika u stepenu ekonomske i tehnološke
razvijenosti pojedinih zemalja i regiona sveta, je nalik utakmici u kojoj se unapred zna pobednik,
upravo zato što se utakmica igra pod neravnopravnim, a to znači nesportskim i nečasnim uslovima.
Konačno, koncept i praksa EU jasno izražavaju stav, da se u uslovima velikih razlika ne može
ekonomski život prepustiti isključivo tržištu, o čemu govore strategija i zamašni fondovi kojima se
obezbeđuje ravnomeran regionalni razvoj i postepeno smanjivanje razlika u stepenu razvoja između
pojedinih zemalja.
TRANZICIJA U SRBIJI
Prvi nagoveštaji
Prvi nagoveštaji reformi u Srbiji (Jugoslaviji) bili su vidljivi odmah nakon pada Berlinskog zida 1989.
godine. Od početka 1990-tih bilo je nekoliko pokušaja i ciklusa reformi, koje su, međutim, ostale nepotpune i
mahom jednostrane. Velikim delom, ovo je posledica izbora koji su učinile političke i ekonomske elite i
nametnule ga društvu, bez šireg društvenog dijaloga o strateškim pravcima, sadržaju i sredstvima reformi, kao i
bez postignutog društvenog konsenzusa o društveno najprihvatljivijim modalitetima.
Posle ekonomskog i svakog drugog kolapsa u 1990-tim godinama, oporavak nakon 2000. godine odvija
se tegobno i nedovoljno brzo, kao svojevrstan "rast bez razvoja". Srbija i dalje ima jednu od najrastrošnijih
privreda u Evropi, u energetskom, prostorno-ekološkom, resursnom i skoro svakom drugom pogledu. Ovo je,
barem delimično, posledica izabranog modela post-socijalističke tranzicije.
Za razumevanje postsocijalističke ekonomske i socijalne tranzicije u Srbiji, bitno je to što je
ona atipična, okasnela i problematična, sa nizom dodatnih troškova, bez obzira na to što je Srbija
krajem 1980-tih možda imala bolje početne uslove u odnosu na druge bivše socijalističke zemlje.
Ovde je važno istaći i to da je nakon posrtanja tokom 1990-tih godina, od 2000. godine naovamo bio
probuđen veliki optimizam, naime, da će tranzicijske reforme krenuti pravim tokom.
10
Pravci strateških promena
Dominiraju četiri strateška pravca promena, koji neretko dobijaju prizvuk svojevrsnih
tranzicijskih dogmi:
Dogma o minimalnoj ulozi države i maksimalnoj ulozi tržišta.
Dogma o prioritetu antiinflacione politike u odnosu na politiku ekonomskog pre-
strukturiranja i razvoja, a tako i u odnosu na planiranje razvoja.
Tvrdnja o dovoljnosti tržišta za ostvarivanje efikasnog socioekonomskog i drugog razvoja.
Uverenje da sistemska transformacija iziskuje brzu, radikalnu i univerzalnu
(re)privatizaciju (denacionalizaciju, restituciju i si.).
Osnovni problemi
Politički i konceptualno, osnovni problem transformacije u periodu postsocijalističke
tranzicije sastoji se u načinu na koji se uvodi demokratski politički i tržišni privredni sistem. Ovaj
problem, naravno, potenciran je slabim demokratskim i liberalnim nasleđem u tim zemljama,
nedostatkom adekvatnog teorijskog okvira i nedostatkom istorijskih uzora. Na početku tog procesa,
problem je bio postavljen jednostavno, a takvi su bili i odgovori.
Kao osnovni ekonomski i politički cilj tranzicijske transformacije definisano je stvaranje
realnih pretpostavki za uspostavljanje i uspešno funkcionisanje tržišnih privreda i institucija jednog
demokratskog društva, sa nizom standardnih reformskih mera:
Privredna liberalizacija, tj., oslobađanje cena i otvaranje prema svetskim tržištima.
Makroekonomska stabilizacija, preko kontrole novca u opticaju i uklanjanja deficita u
državnom budžetu.
Privatizacija, odnosno prodaja državnih firmi pojedincima i institucijama.
Kao posledica razvojne stagnacije u 80-tim godinama, kolapsa tokom 90-tih godina (praćenih
međunarodnim sankcijama i izolacijom zemlje), kao i dinamičnog ali nedovoljnog oporavka u periodu
nakon 2000. godine, tzv. „teritorijalni kapital“ Srbije znatno je smanjen, takođe i njene komparativne
prednosti i konkurentska sposobnost u međunarodnoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj utakmici.
(Teritorijalni kapital označava ukupnost resursa i potencijala jednog područja. Takode, u širem smislu
teritorijalni kapital obuhvata i ukupnu sposobnost društva, države, civilnog sektora, preduzetnika i drugih
grupa aktera da generišu obrazovanje, znanje i inovacije koje omogućavaju razvoj društva i privrede koji je
zasnovan na znanju. Dobro upravljanje teritorijalnim kapitalom jednog društva čini osnov realizovanja njenih
komparativnih prednosti i konkurentske sposobnosti u međunarodnoj utakmici.)
Zemlja je u novoj geopolitičkoj podeli dospela u tzv. "unutrašnju periferiju Evrope", tj., u
krug zemalja u kojima postoje velike razlike između razvijenih i nerazvijenih područja, naročito
između metropolskog područja i drugih područja, kao i znatna regionalna fragmentacija, kao ključna
obeležja prostorne strukture.
11
Zemlja je propustila nekoliko talasa "ekonomske i ekološke modernizacije" koju su doživele
najrazvijenije evropske zemlje, kao i prvi talas širenja Evropske unije na zemlje bivšeg socijalizma,
pa je sada suočena sa velikim brojem složenih problema.
Od početka 1990- tih godina pogoršani su svi ključni socijalni i ekonomski indikatori, pa se
zemlja, usprkos delimičnom oporavku, još uvek nalazi u socijalnoj, političkoj, ekonomskoj i
prostorno-ekološkoj krizi. Srbija ima jednu od najnižih vrednosti Indeksa ljudskog razvoja u Evropi.
Visoka nezaposlenost, siromaštvo i socijalno raslojavanje i polarizacija su najveći socijalni,
ekonomski i politički problem.
Naravno, ne bi bilo osnovano reći da su razvojni problemi, u najvećem delu, posledica
neadekvatnih i/ili nedovršenih tranzicijskih reformi. Ima mesta tvrdnji, međutim, da oni jesu
posledica skoro potpunog zanemarivanja problema razvoja, i donedavno, generalnog anti-planskog i
anti-razvojnog stava većeg dela elita, odnosno, svojevrsne averzije prema planiranju, koju je
pokazivala većina „arhitekata tranzcije“.
Literatura :
1. Milan Vemić, Nauka o privrednom sistemu i ekonomskoj politici u tranziciji,
CEKOM, Novi Sad, 2008.
12
2. Dragoljub Mićunović: Modeli reformi u bivšim socijalističkim državama,
Institut za filozofiju i društvenu teoriju (zbornik) XI-X, Beograd
3. Darko Marinković, Tranzicija, društveno odgovorno poslovanje, korporativna kultura,
slučaj Srbije; Moral i ekonomija (zbornik), Institut društvenih nauka,
Centar za ekonomska istraživanja, Beograd, 2008.
4. Miodrag Vujošević, Tranzicija i uticaj na održivi razvoj; Moral i ekonomija (zbornik),
Institut društvenih nauka, Centar za ekonomska istraživanja, Beograd, 2008.
5. Dušan Tešić Lužanski, Evropska unija i zemlje u tranziciji, Beograd, 2010,
http://serbskeinternetnovine
SADRŽAJ:
UVOD 1
13
Politika Evrope 1
Pojam tranzicije 2
KOLAPS PLANSKE PRIVREDE 2
Zemlje u tranziciji 2
Prelazak iz zatvorenog u otvoreno društvo 2
Dužina trajanja tranzicija 3
Između jednog i drugog načina privređivanja 3
PREDUSLOVI ZA USPEŠNU TRANZICIJU 4
Ciljevi i osnove tranzicije 4
Razlike u tranzicionim rezultatima 5
ZNAČAJ EKONOMSKE POLITIKE U TRANZICIJI 5
Definisanje ekonomske politike 5
Kratkoročni i srednjoročni ciljevi 6
Proces formulisanja ciljeva 6
Instrumenti ekonomske politike 6
SPECIFIČNOSTI EKONOMSKIH POLITIKA ZEMALJA U TRANZICIJI 7
Različitost pristupa 7
Procesi kroz koje su izražene ekonomske reforme 8
TRANZICIONI INSTRUMENTI ZA REFORMU SISTEMA 8
Klasifikacija instrumenata 9
ZNAČAJ POLITIKE PLATA I ZAPSOLENOSTI ZA USPEŠNU TRANZICIJU 9
SOCIJALNA POLITIKA U TRANZICIONIM USLOVIMA 9
RASKORAK IZMEĐU REALNOG I ŽELJENOG 10
TRANZICIJA U SRBIJI 10
Prvi nagoveštaji 10
Pravci strateških promena 11
Osnovni problemi 11
LITERATURA 12
14
Top Related