Sadržaj:

1. Što je UNIX …………………………………………………………………….. 31.1. Osnovna struktura UNIX operativnog sustava ……………………………. 31.2. Kernel ……………………………………………………………………… 41.3. System calls ( sistemski pozivi ) …………………………………………… 41.4. Shell ………………………………………………………………………… 41.5. Programi ( software ) ………………………………………………………. 61.6. Jednostavna struktura UNIX datotečnog sustava …………………………. 7

2. Povijest UNIX-a ………………………………………………………………… 83. Prednos UNIX-a …………………………………………………………………124. Nedostaci UNIX-a ……………………………………………………………….125. Zaključak …………………………………………………………………………13Literatura

1. Što je UNIX?

UNIX je višekorisnički i višezadaćni operacijski sustav U kojem može istovremenopostojati više korisnika povezanih na sustav u kojem svatko od njih može imati pokrenuto više programa. Korisnici velikom prednošću Unixa smatraju mogućnost istovremenog korištenja više programa jer tako ne gube vrijeme na čekanje da jedan posao završe kako bi mogli započeti novi. UNIX se koristi na radnim stanicama, višekorisničkim serverima ali i na kućnim računalima. Na X terminalima i radnim stanicama X Window predstavlja grafičko sučelje između korisnika i Unixa. Ali ipak za poznavanje Unixa je potrebno poznavati naredbe kojim nije pokriveno grafičko okruženje, ili kad ne postoji X Window sustav kao npr. u telnet sessionu.

Slika 1. Desktop UNIX sustava ( print screen, 19.03.2008.)

1.1. Osnovna struktura unix operativnog sustava

UNIX je operacijski sustav čija se struktura sastoji od 3 dijela, koja je najlakše prikazati ovom shemom:

2

Slika 2 .Struktura UNIX sustava

1.2. Kernel

Kernel je jezgra svakog Unix sustava, koja se učitava pri svakom pokretanju sustava te je vezana uz sam pokretački dio programa. Kernel upravlja cijelim sustavom te nam ga prezentira zajedno sa spojenim korisničkim sustavom. Glavni zadatak kernela je držati korisnika i procese odvojenima te regulirati pristup hardwareu sustava, uključujući procesor, memoriju, disk te druge ulazno izlazne uređaje. Kernel direktno komunicira s hardverom te omogućava korištenje korisničkih programa. Ti korisnički programi ne trebaju znati ništa o hardveru. Oni samo trebaju znati na koji način komunicirati s kernelom i tražiti od njega da izvrši željenu operaciju. Oni komuniciraju s kernelom kroz skup standardnih sistemskih poziva (System calls). Ti sistem pozivi traže od kernela da izvrši operacije kao što su: otvaranje, zatvaranje, čitanje, pisanje, povezivanje, izvršavanje, startanje ili promjenu zapisa zbrojeva, mijenjanje vlasništva nad datotekom ili direktorijem, promjene u novi direktorij, stvaranje procesa, determiniranje procesa, omogućavanje pristupa hardver uređajima i postavljanje granica izvornom sustavu. Kernel na naredbu korisnika uključuje i isključuje dio sustava. Npr. ako tražimo da nam računalo ispiše sve datoteke unutar direktorija naredbom ls, onda kernel “naređuje” računalu da s diska učita sve datoteke u traženom direktoriju i ispiše ih na ekran.

1.3. System calls (Sistemski pozivi)

Sistemski pozivi su sučelje između kernela i korisničkih programa koji se pokreću navrhu njega. Korisnici koji rukuju samo s shellom, tekst editorima ili drugim aplikacijskim programima nemaju potrebu znati mnogo o sistemskim pozivima, ali pravo poznavanje poziva je najvažnije za Unix programere. Sistemski pozivi su jedini način na koji se može pristupiti opcijama kernela, kao što je sustav datoteka, mehanizam višezadaćnosti i međuprocesno komuniciranje. Sistemski pozivi definiraju ono što je UNIX, jer sve ostalo tj. subrutine i naredbe se grade na toj osnovi. Neki od njih su povezani s podacima koje korisnici ne smiju mijenjati.

1.4. Shell

Svaki put kada se uključujemo u Unix sistem, program za uključivanje provjerava našušifru i korisničko ime i smješta nas u program koji se zove shell (ljuska). Shell djeluje kao sučelje između korisnika i kernela. Shell je dio korisničkog programa, a ne dio kernela. Shell omogućuje izvršavanje nekih procesa u pozadini. Shell je prevoditelj naredbi (command line interpreter (CLI)). Možemo vidjeti njegov pokazivač na ekranu obično u obliku imena računala na kojem radimo kojeg slijedi znak %. Po želji korisnik sam može promijeniti taj pokazni znak. Da bismo napravili naš željeni posao unašamo naredbe na mjesto tog pokazivača odnosno naredbene linije koja se nalazi odmah iza pokazivača. Shell funkcionira kao prevoditelj naredbi, uzima svaku naredbu i da bi bila obrađena prosljeđuje ju kernelu. On tada prikazuje rezultat operacija na ekranu. Da bismo saznali koji shell koristimo treba nam informacija koja se nalazi u shell okružnoj varijabli. Naredba echo $SHELL ispisuje vrijednost te varijable. Da bismo otkrili koji shell upravo koristimo potrebno je znati posljednji dio imena, pa tako postoje sljedeće mogućnosti:

3

Ime: Shell: /.../sh Bourne shell /.../csh C shell /.../tcsh TC shell /.../ksh Korn shell /.../bash Bourne Again shell

Slika 3. UNIX Terminal ( Print Screen 20.03.2008.)

Najčešće se koriste dva shella; Bourne shell (sh) i C shell (csh). Možemo koristitirazličite shellove upisivanjem imena shella na mjesto pokazivača, pa ćemo tako upisati npr. imeshella% csh da bismo pokrenuli C shell, ili imeshella% sh da bismo pokrenuli Bourne shell. Naš shell u koji nas sustav odmah uključuje možemo promijeniti korištenjem naredbe chsh. Da bismo napustili određeni shell koristimo naredbu imeshella% exit. Različiti shellovi izvršavaju različit broj funkcija.

Shell provodi sljedeće funkcije:

1. Stvara okružje susretljivo našim potrebamaNaše radno okružje je definirano svaki puta kad se spojimo ili započinjemo rad s novim shellom. Okružje je definirano vrijednostima koje shell nalazi u inicijalizacijskim datotekama koje se uvijek čitaju prilikom pokretanja. Okružje možemo promijeniti promjenom tih datoteka i postavljanjem novih vrijednosti u varijable. Svaki shell rukuje na drugačiji način sa svojim inicijalizacijskim datotekama.Često korištene varijable za radno okružje su:

IME OPISEDITOR Postavlja editor koji će biti korišten od strane drugih programa.PAGER Postavlja pager koji će biti korišten od drugih programa.

PATHOdređuje direktorije kroz koje će shell tražiti da bi pronašaoodređenu naredbu. Direktoriji se pretražuju redom kojim se pojavljuju.

PRINTEROdređuje printer koji će služiti za ispis svih dokumenata koji će mu biti poslani lpr naredbom

SHELL Postavlja glavni shell

TERM Određuje tip terminala za programe tipa Editor i Pager

4

TX Postavlja vremensku zonu u kojoj se nalazimo.2. Manipulira poviješću naredbiShell čuva listu naredbi koje smo upisivali. Ako trebamo ponoviti naredbu, koristimo strelice da bismo se pomicali gore i dolje po listi.3. Automatski završava linije naredbiUtipkavanjem djela imena naredbe, naziva datoteke ili direktorija i pritiskom na Tab, tcsh shell će završiti ostatak imena automatski. Ako shell pronađe više od jednog imena koje počinje tim slovima čut će se beep što ukazuje na to da je potrebno utipkati još nekoliko slova prije ponovnog pritiskanja Taba.4. Piše shell skripte5. Definira naredbene 6. Editira zajedničke linije

1.5. Programi (Software)

Sve u Unixu je ili datoteka ili proces. Proces je program za izvršavanje identificiranjedinstvenim PID-om(Process identifier). Datoteka je kolekcija podataka stvorenih odkorisnika korištenjem tekst editora, compilera, itd.

Slika 4.Sun Java (www.java.sun.com ,15.03.2008)

Primjeri datoteka su:

dokument ( izvještaj, esej…) tekst programa napisan u nekom višem jeziku instrukcije razumljive direktno stroju i nerazumljive prosječnom korisniku, npr. kolekcija binarnih brojeva (executable ili izvršni file) direktorij koji sadrži informacije o svojem sadržaju koje mogu biti skup drugih

direktorija ili poddirektorija i običnih datoteka

Okružje aplikacija sastoji se od:

shella maila tekst editora (vi, emacs) tekst procesa (TeX, LaTeX) kontrolnog koda za izvorni sustav razvojnih opcija (cpp, c)

Tablica 1. Varijable radnog okruženja

5

drugih opcija (who, date, grep, comp)

Slika 5.Emacs (Print Screen, 12.03.2008) Slika 6.OpenOffice (www.openoffice.org, 13.03.2008)

Programi i naredbe komuniciraju s kernelom kako bi se izvršile funkcije koje jepokrenuo korisnik. Programi su obično grupirani po kategorijama, pa tako npr. imamo programe koje koristimo za pisanje, programe koje koristimo za programiranje ili programe koji služe kao poslovne aplikacije. Sustavni programi su najčešće binarni i kompajliraju se od C izvornog koda. Smješteni su na mjesta kao /bin, /usr/bin, /usr/local/bin, /usr/ucb, i dr. Oni izvode funkcije na koje nas asocira sama pomisao na Unix, kao što su sh, csh, date, who,more idr. Sve datoteke su grupirane u strukturu direktorija. Sustav datoteka je uređen prema hijerarhijskoj strukturi, kao izokrenuto drvo. Vrh hijerarhije se tradicionalno naziva root i obilježava se s kosom crtom /.

1.6. Jednostavna struktura Unix datotečnog sustava

Slika 7.Struktura UNIX datotečnog sustava

Svaki čvor predstavlja ili datoteku ili direktorij datoteka, a svaki sljedeći sadrži drugedatoteke i direktorije. Datoteku ili direktorij određujemo po njegovu imenu, ili punom ili apsolutnom imenu ili jednom relativnom za lokaciju. Puno ime započinje s rootom i zatim slijede grane datotečnog sustava svaka odvojena s kosom crtom (/), sve dok ne dosegnemo željenu datoteku.

6

2. Povijest UNIX-a

Slika 8. DEC PDP-7 (skenirano, 28.03.2008)

Prvu verziju operativnog sustava UNIX razvio je 1969. godine Ken Thompson, član AT&T-ove istraživačke grupe Bell-ovih Laboratorija (The Research Group at Bell Laboratories) na DEC-ovim računalima PDP-7 sa ciljem da napravi pogodan timesharing sistem. (Računalni sustavi tih godina su bili potpuno nekompatibilni, čak i kad su u pitanju različite verzije sustava istog proizvođača. Operativni sustavi su izvršavali samo ograničene zadatke i to samo na strojevima na kojima su bili napisani. Ako bi tvrtka željela unaprijediti svoja računala, to bi značilo instaliranje novog sustava, ali i ponovno unošenje svih podataka. Projektu se uskoro pridružio Dennis Richie, koji je ranije radio na projektu MULTICS1, koji nije bio isplativ za dalje razvijanje. Od MULTICS-a je preuzeto mnogo toga: organizacija datotečnog sustava, ideja da se naredbeni interpreter (nazvan shell - ljuska) izvršava kao korisnički proces (a ne sustavni), upotreba različitih procesa za svaku naredbu, linijsko editiranje i druge.Na UNIX su utjecali i drugi operativni sustavi, pogotovo MIT-ov2 CTSS3, a sam UNIX je uspio u onome što oni nisu - postao je snažni operativni sustav.

Slika 9.Dennis Richie i Ken Thompson (skenirano, 27.03.2008)

Druga verzija UNIX-a bila je prenešena na računala DEC PDP-11. Ove verzije UNIX-a bile su programirane u asembleru. Ken Thompson je 1970. godine napisao programski jezik B4 (po ugledu na Martin Richards-ov BCPL), i njega je Dennis Ritchie 1973.

1 Multiplexed Information and Computing Service

2 Massachusetts Institute of Technology

3 Compatible Time-Sharing Service

4 Preteča programskog jezika C i C++. Uveo revoluciju u programiranju.

7

godine proširio strukturama podataka, stvorivši programski jezik C u kom će slijedeća verzija UNIX-a biti implementirana. Ova verzija je pokazala da postoje mnoge prednosti pisanja operativnog sustava u u visokom programskom jeziku kavav je C (multiprogramiranje, source code sharing, reusability...), tako da su danas sve verzije UNIX-a napisane u C-u. UNIX je ubrzo prešao na sustave čiji je hardver podržavao multiprogramiranje i tako dobio velike mogućnosti unapređivanja. Ken Thompson i Dennis Ritchie su 1973. godine na konferenciji o principima operativnih sustava, održanom na Purdue univerzitetu, predstavili svoj rad o UNIX operativnom sistemu, a 1974. godine prvi put je opisan u tehničkom glasilu. Predavanja o UNIX-u koja je Ken Thompson držao na Sveučilištu Berkeley bila su od velikog značaja za povećanje popularnosti UNIX-a na fakultetima. 1976. je Version 6 UNIX bio distribuiran mnogim fakultetima pod akademskim licencama. Na Berkeley-ju je osnovana grupa za istraživanje, čiji je rukovoditelj bio Robert Fabry. Unaprijeđenja koja su učinili na UNIX-u nazvana su Berkeley Software Distribution (BSD).Sljedeća verzija Version 7 UNIX objavljena je 1978. godine. Ovaj UNIX sustav radio je na PDP-11/70 i Interdata 8/32 računalima, a uskoro je prenešen i na VAX, gdje dobiva oznaku 32V. Version 8 iz 1985. uključuje I/O stream sustav (sustav ulazno/izlaznog toka) kojim se omogućuje fleksibilnost kernela u međuprocesnoj komunikaciji (IPC), i uključuje se RFS (Remote File System - daljinski datotečni sistem) sličan SUN-ovom NFS-u5 koji danas predstavlja standardni način dijeljenja datoteka između UNIX-ima. Slijedeće verzije Version 9 (1986), Version 10 (1989) i Plan 9 (1991), ostale su dostupne samo istraživačkoj grupi unutar Bell-ovih laboratorija.

Slika 10. Maskota projekta Plan 9 (Skenirano,16.03.2008)

Zbog svojih osobina i mogućnosti UNIX je postao primamljiv i za komercijalnu upotrebu. Nakon Verzije 7 formirana je posebna grupa, UNIX Support Group (USG), u okviru AT&T sa zadatkom da se brine o UNIX sustavu. Njihova prva distribucija bila je System III (1981. god.). Ona je imala ugrađene mogućnosti iz Version 7, 32V, real time UNIX/RT i Programmer's Work Bench (PWB) sustava. USG je 1983. god. objavio System V, System III derivat, zatim se preformirao u UNIX System Development Laboratory (USDL), i 1984. god. objavio UNIX System V Release 2 (V.2). Slijedeća verzija - UNIX System V Release 2, Version 4 (V.2.4), donijela je implementaciju virtualne memorije s paging-om tipa kopiraj-pri-upisu i dijeljenu memoriju. USDL se transformirao u AT&T Information Systems (ATTIS), koji je 1987. god. distribuirao System V Release 3 (V.3). SVR3 je adaptirao implementaciju I/O stream sistema iz V8 (nazvanu STREAMS) i uključio je RFS. ATTIS 1989. godine postaje UNIX Software Organization (USO) i razvija UNIX System V Release 4 (SVR4), kombinirajući mogućnosti iz SVR3, 4.3BSD, Microsoft Xenix i SunOS operativnih sustava. Predstavlja skoro potpuno prekodiran System V kernel i podržava procesiranje u realnom vremenu, process scheduling klase, signale i IPC, dinamično alociranje

5 Network File System

8

struktura podataka, upravljanje virtualnom memorijom, virtualni datotečni sistem i kontrolu poslova (job control). SVR4 radi kako na 32-bitnim mikroprocesorima tako i na superračunalima i u potpunosti je usuglašen sa POSIX standardom. SVR4 je razvijan tako da postane jedinstvena platforma za komercijalni razvoj UNIX-a, a na njemu su radili kako komercijalni tako i akademski projektanti. Oni su u tome svakako i uspeli, tako da SVR4 predstavlja možda i najznačajniju varijantu UNIX-a, pošto je objedinio sve najznačajnije mogućnosti UNIX-a koje su razvijene. Poslije izdavanja SVR4 postaje dio Novell-a6 1993. godine.

Slika 11.Sun Solaris (http://www.sun.com/software/solaris/index.jsp, 19.03.2008)

Najveći doprinos UNIX-u donio je University of California at Berkeley (UCB). Prvu zvaničnu distribuciju UNIX-a (3BSD) napravio je 1978. god. Bill Joy, čovjek koji je značajno unapredio tadašnji pascal interpreter, jedan od osnivača Sun Microsystems-a, autor programskog jezika JAVA i jedan od najvećih UNIX programera svih vremena. Ta distribucija predstavljala je VAX UNIX 32V, kome je dodana virtualna memorija, straničenje na zahtjev (demand paging) i zamjena stranica (page replacement). Virtualna memorija je omogućila da se UNIX koristi za razvoj velikih programa. Paralelno sa razvojem na VAX računarima, BSD se razvija i na računalima PDP-11, ali je manja cijena VAX računara doprinijela širenju BSD i u drugim akademskim okruženjima. 4BSD je nastao DARPA-inim7 finansiranjem Berkeley-a za razvijanje standardnog UNIX sustava za vladine potrebe. 4.2BSD je osigurao rad u mreži po DARPA-inom Internet mrežnom protokolu (TCP/IP), tako da je osigurana uniformna komunikacija među različitim elementima, uključujući lokalne mreže (kao što je Ethernet) i mreže računala (Arpanet i NSFNET). Berkeley-eva implementacija TCP/IP protokola se distribuirala na trakama kao "Net/1" trake. Slijedeća verzija, 4.3BSD, donijela je mnoga unapređenja i poboljšanja performansi mrežne komunikacije. Berkeley je dozvoljavao distribuiranje 'Net/2' traka korporacijama koje su licencirale AT&T-ov UNIX, pod uvjetom da one u svojim distribucijama priznaju da koriste Berkeley-eve trake. Ovo je omogućilo proširenje Interneta od 60 povezanih mreža (1984), do preko 8000 mreža i 10 milijuna korisnika u 1993. Na Berkeley-u su razvijeni mnogi driveri za terminale, novi korisnički interface (C shell), novi tekst editor (ex/vi), kompajler za Pascal, interpreter za Lisp, kao i mnogi drugi sustavni programi. Posljednje Berkeley-evo izdanje UNIX-a 4.4BSD, dovršeno je 1993. godine i ispunjava sve uvjete koje zadaje POSIX standard. Pored toga sadrži radikalno novu organizaciju datoteka sustava koja omogućava lagano dodavanje novih mogućnosti. Uključena je poboljšana sigurnost i unapređenja struktura kernela. Izdavanjem verzija 4.4BSD i 4.4BSD Lite Berkeley je obustavio daljnji razvoj.

6 2007. godine sud u Americi u slučaju SCO protiv Novella je presudio da je Novell vlasnik branda UNIX

7 Defense Advanced Research Projects Agency

9

Slika 12. Logo BSD-a (http://www.capeta.net/images/freebsd-logo.gif, 15.03.2008)

Kako je popularnost UNIX-a rasla, različite korporacije, organizacije i sveučilišta su prenijeli UNIX na mnoge platforme računala, tako da je stvoren veliki broj UNIX-sličnih operativnih sustava. UNIX je danas dostupan na svim računalima opće namjene, PC radnim stanicama, miniračunalima, mainframe računalima i super računalima. Većina ovih sustava je bazirana na Version 7, System III, 4.2BSD i System V UNIX-ima. Kako UNIX nije bio razvijan od strane samo jednog proizvođača, niti za samo jednu vrstu računala, postao je najportabilniji i najzastupljeniji operativni sustav. Ovo bi moglo omogućiti korisnicima da imaju jedinstveno okruženje na svim računalima bez obzira na proizvođača. Ali je veliki broj implementacija sustava doveo do značajnih razlika u programiranju i korisničkom interfaceu ovih sustava. Da bi se korisnicima pružilo jedinstveno okruženje, mora postojati jedinstveno programsko okružje, tako da se sve UNIX aplikacije koje poštuju to okruženje mogu izvršavati na svim UNIX sustavima. Standardizacija UNIX-a je veoma težak zadatak i to zbog više faktora. Naime, Ken Tompson-ov prvobitni cilj pisanja prvog UNIX kernela bilo je poboljšanje performansi igre zvane Space Travel, on nije ni razmišljao poštovati bilo kakve standarde. Daljnji razvoj i korištenje UNIX-a bilo je samo u okviru AT&T-a, tako da nije bilo potrebe za nekim standardom. Kada je UNIX izašao iz AT&T-a, počeo je njegov brzi razvoj u raznim pravcima, što je vodilo do pojave velikog broja varijanti UNIX-a i nemogućnosti pojave bilo kakvog standarda. Prvi pokušaj standardiziranja UNIX operativnih sistema bio je osnivanje nekomercijalne organizacije /usr/group u 1980. god, a 1984. god. IEEE8 je iskoristio nacrt ovog standarda za POSIX9 standard, koji bi trebalo da obuhvaća 20 standarda, ali su do sada u potpunosti dovršena i objavljena samo dva - POSIX 1003.1 koji opisuje sustavne pozive i POSIX 1003.2 koji opisuje shell. POSIX ustvari predstavlja opis okruženja, ali ne i implementaciju, što znači da i nije pravi standard. Ali, on predstavlja generalizaciju UNIX sustava, tako da su ga druge organizacije koristile kao osnovu za svoje standarde. Otprilike u isto vrijeme AT&T je objavio System V Interface Definition (SVID), a X/Open je objavio X/Open Portability Guide (XPG). 1988 god. Open Software Foundation objavljuje OSF/1 verziju UNIX-a kompatibilnu sa POSIX-om i Motif - grafičko okruženje koji danas predstavlja standardno korisničko grafičko okruženje.1993. godine Novell je kupio UNIX System Laboratory od AT&T-a, a zatim objavio sljedeću verziju UNIX-a pod imenom UnixWare. Kako UnixWare nije stekao veliku popularnost, Novell je shvatio da ukoliko ne dođe do ozbiljne standardizacije UNIX-a, nijedan komercijalni UNIX sustav neće preživjeti. Zbog toga je već 1994. god. Novell javno dao pravo korištenja imena UNIX organizaciji X/Open i tako započeo najuspješniji pokušaj unifikacije UNIX-a do danas. X/Open je utvrdio specifikaciju "Spec 1170 ", koja predstavlja nacrt

8 Institute of Electrical and Electronics Engineers

9 Portable Operating System Interface for UNIX

10

više od 10 000 API-ja10 kojima se opisuju UNIX-slični operativni sustavi, a 1995. god. objavljuje konačnu specifikaciju - "Single UNIX Specification". UNIX sustavi koji su usklađeni sa ovom specifikacijom nazivaju se "UNIX 95". Ujedinjenjem organizacija X/Open i OSF 1996. god. nastala je organizacija Open Group koja je objavila drugu verziju standarda "Single UNIX Specification, Version 2", a usklađeni sustavi se nazivaju "UNIX 98". U ovoj specifikaciji uključeno je procesiranje u realnom vremenu, thread-i i 64-bitni (i više) procesori. Specifikacija je besplatna i može se dobiti preko weba.2001. godine objavljena je i treća verzija specifikacije "Version 3 of the Single UNIX Specification".Trenutno najpopularniji UNIX je Mac OS X koji je tek od svoje verzije 10.5 certificiran od OpenGroup-a kao punokrvni Unix, drugi popularni Unix-i su Sun Solaris, IBM AIX, SGI IRIX, te HP-UX.

Slika 13.Novell logo (Skenirano, 20.03.2008)

3. Prednosti UNIX-a

Glavna prednost današnjih Unix operativnih sustava je njihova stabilnost i napredni kernel koji bolje raspodjeljuje memoriju i procesor u zahtjevnim programima u odnosu na NT jezgru današnjih Windows sustava. Jedna od velikih prednosti u odnosu na Windows je rukovanje mrežom, mrežnim resursima i protokolima koji su u 95% slučajeva razvijani na UNIX-u ili UNIX Like sustavima. Unix je visoko modularan operativni sustav koji je puka suprotnost MS Windowsima sa svojim otvorenim kodom i slobodom mijenjanja koda i resursa. Također jedna od najvećih prednosti korištenja UNIX-a je njegova cijena zbog koje postaje sve popularniji kod poslovnih korisnika koji korištenjem otvorenih rješenja povećavaju svoju konkurentnost na globalnom tržištu. Grafičko okruženje na većini UNIX-a je u tolikoj mjeri «User Friendly» da se na njemu može obaviti bilo koja zadaća bez otvaranja Terminala.

4. Nedostaci UNIX-a

Kao glavni nedostatak UNIX-a bi uvjetno naveo nedostatak popularnih aplikacija, no to ovisi o vrsti UNIX-a, npr. Za Mac OS X su portane gotovo sve popularne aplikacije koje postoje i u «Windows svijetu» uključujući i Microsoftova programska rješenja dok u drugim vrstama UNIX-a postoje kvalitetni supstituti npr. OpenOffice za Microsoft Office ili za gamere aplikacije Cedega i Cider koje omogućavaju kvalitetno igranje nativnih Windows igara na UNIX-u ili UNIX Like sustavima.

5. Zaključak

10 Application Programmer Interfaces

11

Potrebito je biti napredni korisnik Unix sustava i Window sustava kako bi se uvidjele dobre i loše strane oba sustava. Ipak malu prednost dajem UNIX-u jer prognoze govore da će u idućih nekoliko godina tiho osvojiti naša računala! I na kraju misao Kena Thompsona:

„…Kako biste doista živjeli prema filozofiji Unixa, to mišljenje morate imati (ili ga obnoviti). Mora vam biti stalo. Morate se igrati. Morate biti spremni istraživati….“

Literatura:

12

1. Prof.dr.sc. Mario Žagar., UNIX i kako ga koristiti, Društvo za razvoj informacijske pismenosti – DRIP, Zagreb, 1992.

2. Peter Dyson., UNIX COMPLETE, Algoritam, London, 1999.3. The Unix System., http://www.unix.org/what_is_unix/history_timeline.html,

28.03.20084. INFORMATIKA- Informatička abeceda.,

http://www.informatika.buzdo.com/s770.htm, 25.03.20085. The Unix System., http://www.unix.org/license-plate.html, 24.03.2008

13