(...) Bogate bi zemlje jednostavno trebale otvoriti svoja tržišta siromašnijima, bez reciprociteta i bez ekonomskih ili političkih uvjeta. Zemlje sa srednjim dohotkom trebale bi otvoriti svoja tržišta manje razvijenim zemljama i trebalo bi im dopustiti da prošire povlastice jedna drugoj a da ih ne prošire na bogate zemlje, tako da se ne trebaju bojati da će uvoz iz tih zemalja uništiti njihove industrije u nastajanju. Koristi će imati čak i razvijene industrijske zemlje, zato što će moći brže nastaviti s liberalizacijom među sobom - što njihova gospodarstva mogu podnijeti - a da ne moraju udovoljavati brigama zemalja u razvoju. Ta reforma zamjenjuje princip recipročnosti među svim zemljama - bez obzira na okolnosti principom recipročnosti među jednakima, ali diferencijacije među onima koji su u znatno različitim okolnostima.

Europska je unija uvidjela mudrost tog temeljnog pristupa kad je 2001. godine jednostrano otvorila svoja tržišta najsiromašnijim zemljama svijeta, ukidajući (gotovo) sve carine i trgovinske restrikcije bez zahtijevanja političkih ili ekonomskih ustupaka. Počivalo je to na uvjerenju da će europski potrošači imati koristi od nižih cijena i veće raznolikosti proizvoda; premda će europske proizvođače to koštati zanemariv iznos, moglo bi biti od goleme koristi najsiromašnijim zemljama; i to je bila snažna demonstracija dobre volje. Europska bi se inicijativa trebala proširiti na sve razvijene industrijske zemlje, a tržišta bi se trebala otvoriti ne samo najsiromašnijima nego svim zemljama u razvoju.

Joseph E. Stiglitz

USPJEH G L O B A L I Z A C I J E

Joseph E. Stiglitz Uspjeh globalizacije: Novi koraci do pravednoga svijeta

Making Globalization Work: The Next Steps to Global Justice Naslov izvornika

Copyright © 2007 by Joseph E. Stiglitz All Rights Reserved

Preveo s engleskoga Davor Stipetić

Ilustracija na naslovnici Marina Leskovar

Joseph E. Stiglitz

Uspjeh globalizacije

NOVI KORACI DO PRAVEDNOGA SVIJETA

Zagreb, travanj 2009. prvo izdanje

Anyi, zauvijek

SADRŽAJ

PREDGOVOR 9

ZAHVALE 19

1. POGLAVLJE MOGUĆ JE DRUGAČIJI SVIJET 25

2. POGLAVLJE OBEĆANJE RAZVOJA 47

3. POGLAVLJE POSTIĆI PRAVEDNU TRGOVINU 81

4. POGLAVLJE PATENTI, PROFIT I LJUDI 123

5. POGLAVLJE SKIDANJE PROKLETSTVA RESURSA 153

6. POGLAVLJE SPAŠAVANJE PLANETA 181

7. POGLAVLJE MULTINACIONALNA KORPORACIJA 207

8. POGLAVLJE TERET DUGA 231

9 POGLAVLJE REFORMIRANJE SVJETSKOG SUSTAVA REZERVI 267

10 POGLAVLJE DEMOKRATIZIRANJE GLOBALIZACIJE 291

POGOVOR 315

BILJEŠKE 329

KAZALO 373

PREDGOVOR

Moja knjiga Globalizacija i dvojbe koje izaziva* napisana je neposredno nakon što sam otišao iz Svjetske banke, gdje sam od 1997. do 2000 . godine radio kao viši potpredsjednik i glavni ekonomist. U toj sam knjizi zabilježio mnoge stvari koje sam vidio tijekom razdoblja prove-denog u Svjetskoj banci i u Bijeloj kući, gdje sam od 1993. do 1997. godine bio član, a zatim i predsjedatelj Vijeća ekonomskih savjetnika pod predsjednikom Williamom Jeffersonom Clintonom. Bile su to burne godine; istočnoazijska je financijska kriza 1997.-1998. godine gurnula neke od najuspješnijih zemalja u razvoju u neviđenu recesiju i depresiju. U bivšem je Sovjetskom Savezu tranzicija s komunizma na tržište donijela, umjesto očekivanog novog prosperiteta, pad dohotka i životnog standarda od čak 70 posto. Svijet obilježen i u najboljim prilikama intenzivnom konkurencijom, nesigurnošću i nestabilnošću, nije lagodno mjesto, a zemlje u razvoju nisu uvijek davale sve od sebe da unaprijede vlastiti boljitak. Međutim, postao sam uvjeren da razvijene industrijske zemlje, posredstvom međunarodnih organizacija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija i Svjetska banka, ne samo da nisu činile sve što je bilo u njihovoj moći kako bi pomogle tim zemljama nego su im katkada i otežavale život. MMF-ovi su programi očito pogoršali istočnoazijsku krizu, a "šok terapija" koju je on poticao u bivšem Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima imala je važnu ulogu u neuspjehu tranzicije.

* U originalu Globalization and Its Discontents, hrvatsko izdanje objavio Algoritam, Zagreb 2004.

Mnoge od tih tema obradio sam u knjizi Globalizacija i dvojbe koje izaziva. Imao sam osjećaj da u raspravu mogu unijeti jedinstveni kut gledanja budući da sam vidio formuliranje politike iznutra, iz Bijele kuće i iz Svjetske banke, gdje smo surađivali sa zemljama u razvoju kako bismo pridonijeli izradi strategija za povećanje rasta i smanjivanje siromaštva. Podjednako je važno i to što sam, kao ekonomski teoretičar, proveo gotovo četrdeset godina u nastojanju da razumijem jake strane i ograničenja tržišnoga gospodarstva. Moje je istraživanje dovelo do sumnji ne samo u valjanost općih tvrdnji o efikasnosti tržišta nego i u neka od temeljnih uvjerenja koja leže u podlozi globalizacije, kao što je predodžba da slobodna trgovina nužno povećava blagostanje.

U svojoj prethodnoj knjizi opisao sam neke od neuspjeha među-narodnog financijskog sustava i njegovih institucija, te pokazao zašto globalizacija nije bila od koristi onolikom broju ljudi kolikom je mogla i trebala koristiti. Naznačio sam i ponešto od onoga što bi valjalo učiniti da se postigne djelovanje globalizacije - osobito u korist siromašnih zemalja i zemalja u razvoju. U toj je knjizi bilo i nekih prijedloga za reformu svjetskog financijskog sustava i međunarodnih financijskih institucija koje njime upravljaju, ali mi prostor nije dopuštao da razradim te prijedloge.

Boravak u Bijeloj kući i Svjetskoj banci ne samo da me doveo u jedinstveni položaj da razumijem probleme globalizacije nego mi je osigurao i temelj za ovaj nastavak pisanja o njoj. Tijekom rada u Washingtonu, dok sam proučavao uspjehe i neuspjehe globalizacije, putovao sam svijetom i susretao se s mnogim državnim vođama i dužnosnicima. Nakon što sam otišao iz Washingtona kako bih se vratio znanstvenom radu, i dalje sam bio uključen u raspravu o globalizaciji. Godine 2001. dobio sam Nobelovu nagradu za svoj raniji teorijski rad o ekonomici informacija. Od tada sam posjetio desetke zemalja u razvoju, nastavio svoje rasprave sa znanstvenicima i poslovnim ljudima, s premijerima, predsjednicima i parlamentarcima na svakome kontinentu, i bio uključen u forume na kojima se raspravljalo o razvoju i globalizaciji koja obuhvaća svaki segment našeg svjetskog društva.

Kad sam trebao otići iz Bijele kuće u Svjetsku banku, predsjednik Clinton me zamolio da ostanem predsjedatelj njegova Vijeća ekonomskih savjetnika i član njegova kabineta. Odbio sam, zato što sam smatrao

da je kreiranje politika i programa kojima bi se nešto poduzelo u vezi sa strahovitim siromaštvom koje je mučilo slabije razvijeni svijet bio daleko važniji izazov. Činilo se užasno nepravednim da u svijetu bogatstva i izobilja toliko mnogo ljudi živi u takvom siromaštvu. Problemi su očito bili teški, no bio sam uvjeren da se nešto može poduzeti. Prihvatio sam ponudu Svjetske banke, ne samo zato što mi je to osiguravalo nove prilike da izučavam probleme nego i zato što mi je davalo platformu s koje bih mogao zagovarati interese zemalja u razvoju.

Tijekom boravka u Svjetskoj banci počeo sam shvaćati zašto postoji toliko nezadovoljstva načinom na koji se odvija globalizacija. Iako je razvoj bio moguć, bilo je jasno da nije neminovan. Vidio sam zemlje u kojima se siromaštvo povećavalo, a ne smanjivalo, i vidio sam što to znači - ne samo u statističkim podacima nego i u životu ljudi. Naravno, nema čarobnih rješenja. No mnoštvo je promjena koje valja poduzeti - u politici, u ekonomskim institucijama, u pravilima igre i u načinima razmišljanja - koje obećavaju da će pridonijeti boljem djelovanju globalizacije, osobito za zemlje u razvoju. Do nekih će promjena neminovno doći. Primjerice, ulazak Kine na svjetsku pozornicu kao jednog od dominantnih industrijskih gospodarstava i uspjeh Indije u eksternaliziranoj proizvodnji već nameću promjene u politici i razmišljanju. Nestabilnost koja je u proteklom desetljeću obilježavala svjetska financijska tržišta - od svjetske financijske krize iz 1997.-1998. do latinoameričkih kriza u prvim godinama novoga tisućljeća, te do pada dolara koji je započeo 2003. godine - prisilila nas je da ponovno promislimo o svjetskom financijskom sustavu. Svijet će, prije ili kasnije, morati napraviti neke od promjena što ih predlažem u poglavljima koja slijede; nije, zapravo, pitanje hoće li doći do tih ili sličnih promjena, nego kada će do njih doći i, što je važnije, hoće li to biti prije ili poslije još jednog skupa svjetskih katastrofa. Nasumične promjene koje se provode ubrzo nakon krize možda nisu najbolji način reformiranja svjetskog ekonomskog sustava.

Svršetak hladnoga rata otvorio je nove mogućnosti i uklonio stara ograničenja. Sada se priznaje važnost tržišnoga gospodarstva, a smrt komunizma znači da se vlade sada mogu okrenuti s ideoloških bitki rješavanju problema kapitalizma. Svijetu bi pomoglo da su Sjedinjene Države iskoristile tu priliku kako bi pridonijele stvaranju međunarodnog

ekonomskog i političkog sustava temeljenog na vrijednostima i načelima, na primjer stvaranju trgovinskog sporazuma oblikovanog da promiče razvoj u siromašnim zemljama. Umjesto toga, razvijene industrijske zemlje, nesputane natjecanjem da "osvoje srca i umove" ljudi u Trećemu svijetu, zapravo su stvorile svjetski trgovinski režim koji je pridonosio njihovim posebnim korporacijskim i financijskim interesima, a štetio najsiromašnijim zemljama svijeta.

Razvoj je složen. Jedna od glavnih kritika upućenih M M F - u i drugim međunarodnim ekonomskim institucijama upravo je to da njihova rješenja, tobože valjana za sve, ne obuhvaćaju - i ne mogu obuhvatiti - tu složenost. Ipak, iz mnoštva svjetskih ekonomskih priča izrastaju neka opća načela. Mnoge uspješne zemlje u razvoju imaju neke zajedničke politike, koje je svaka od njih prilagodila vlastitoj situaciji. Jedan od ciljeva ove knjige je objasniti te zajedničke točke.

Trebao bih reći i pokoju riječ o odnosu između mojeg ranijeg istraživanja, osobito istraživanja povezanog s radom koji je doveo do Nobelove nagrade, mojih stajališta o politici tijekom godina u Washingtonu i mojih kasnijih tekstova, osobito knjiga Globalizacija i dvojbe koje izaziva i Divlje devedesete (The Roaring Nineties).1

Moj raniji znanstveni rad o posljedicama nesavršenih i ograničenih informacija i nesavršenoj konkurenciji doveo me do svijesti o ograni-čenjima tržišta. Tijekom godina smo, ja i drugi, proširili taj rad i na makroekonomiju. U mojem radu o ekonomiji javnoga sektora istaknuta je potreba za ravnotežom između države i tržišta, što je bilo blisko shvaćanjima Clintonove administracije. Pridonio sam artikulaciji tih shvaćanja u godišnjem Ekonomskom izvješću Predsjednika tijekom godina u kojima sam obavljao dužnost u Vijeću ekonomskih savjetnika. Kad sam došao u Svjetsku banku, zabrinulo me ono što sam vidio: da Banka - i još više M M F - nameću konzervativnu ekonomsku politiku (primjerice, privatizaciju socijalnog osiguranja), posve suprotnu onoj za koju sam se toliko zalagao dok sam bio u Bijeloj kući. Što je još gore, služili su se modelima koje je moj teorijski rad toliko nastojao diskreditirati. (Još me više, dakako, zabrinulo kad sam saznao da Clintonovo vlastito ministarstvo financija nameće tu politiku).

Moja ekonomska istraživanja pokazala su duboke napukline u temeljima M M F - o v e ekonomije, u "tržišnom fundamentalizmu",

uvjerenju da tržišta sama po sebi dovode do ekonomske efikasnosti. Intelektualna dosljednost - dosljednost mom ranijem znanstvenom radu - prisiljavala me da izrazim svoju zabrinutost kako politika koju M M F nameće, primjerice u Istočnoj Aziji, može samo pogoršati stvari. Da sam učinio išta manje od toga, bio bih zanemario svoje odgovornosti.

Ono za što smo se borili dok sam bio u Clintonovoj administraciji bilo je značajno ne samo za Amerikance nego i za ostatak svijeta. Kad sam prešao iz Clintonove administracije u Svjetsku banku, nastavio sam zagovarati ispravnu ravnotežu između privatnog i javnog sektora i predlagati politiku koja promiče jednakost i punu zaposlenost. Pitanja koja sam otvorio tijekom svoje službe u Svjetskoj banci - i koja su mnogi ekonomisti u njoj toplo primili - ista su kao i ona koja sam otvorio u knjizi Globalizacija i dvojbe koje izaziva.

Strasti što ih izazivaju svjetske financijske krize i teška tranzicija iz komunizma u tržišno gospodarstvo sada su oslabile. Danas se na ta pitanja može gledati smirenije i, kako opisujem u prvom poglavlju, o mnogim se središnjim pitanjima pojavljuje konsenzus sličan idejama što sam ih iznio u knjizi Globalizacija i dvojbe koje izaziva. Ta je knjiga pridonijela promjeni rasprave o tome kako bi valjalo preoblikovati globalizaciju. Određeni broj tih ideja sada se općenito prihvaća, a čak je i M M F prihvatio moje stajalište da je dopuštanje nesputanih tokova spekulativnog kapitala krajnje riskantno. Naravno, kako nas podsjećaju kontinuirani sukobi između ljevice i desnice u Sjedinjenim Državama i drugdje, ostaju velika područja nesuglasnosti i o ekonomiji i o temeljnim vrijednostima. Štoviše, jedna je od mojih glavnih kritika međunarodnih ekonomskih institucija da one, bez obzira na okolnosti, podržavaju jedan određeni ekonomski način gledanja koji je, po mojem mišljenju, u mnogo aspekata pogrešan.

Ova je knjiga odraz moje vjere u demokratske procese; mojeg uvjerenja da će informirani građani vjerojatnije postaviti neke kočnice zloupotrebama od strane posebnih korporacijskih i financijskih inte-resa koji toliko dominiraju procesom globalizacije; da obični građani razvijenih industrijskih zemalja, kao i građani zemalja u razvoju, imaju zajednički interes u postizanju da globalizacija djeluje. Nadam se da će ova knjiga, kao i njezina prethodnica, pridonijeti preobrazbi

rasprave o globalizaciji te, naposljetku, političkih procesa koji utječu na globalizaciju.

Globalizacija je područje na kojem se odigravaju neki od naših glavnih društvenih sukoba - uključujući i one oko temeljnih vrijednosti. Sukob oko uloge države i tržišta jedan je od najvažnijih takvih sukoba.

Nekada su se konzervativci mogli pozivati na "nevidljivu ruku" Adama Smitha - predodžbu da će tržišta i slijeđenje vlastitih interesa dovesti, kao nevidljiva ruka, do ekonomske efikasnosti. Čak i kad su mogli priznati da tržišta, sama po sebi, možda ne urađaju društveno prihvatljivom raspodjelom dohotka, tvrdili su da se pitanja efikasnosti i pravednosti moraju odvojiti.

Prema tom konzervativnom gledištu, kod ekonomije je riječ o efikasnosti, a pitanja pravednosti (koja, kao i ljepota, često počiva u očima promatrača) trebalo bi prepustiti politici. Danas je intelektualna obrana tržišnog fundamentalizma velikim dijelom nestala.2 Moja su istraživanja o ekonomici informacija pokazala sljedeće: kad god su informacije nesavršene, osobito onda kada postoje informacijske asimetrije - gdje neki pojedinci znaju nešto što drugi ne znaju (drugim riječima, uvijek) - razlog zbog kojeg se nevidljiva ruka čini nevidljivom jest to što je nema.3 Bez odgovarajuće državne regulacije i intervencije, tržišta ne dovode do ekonomske efikasnosti.4

Posljednjih godina svjedočimo dramatičnim ilustracijama tih teorijskih uvida. Kao što sam opisao u svojoj knjizi Divlje devedesete,5

slijeđenje vlastitog interesa od strane direktora kompanija, računovođa i investicijskih banaka nije dovelo do ekonomske efikasnosti, nego do mjehura popraćenog golemim pogrešnim alokacijama ulaganja. A taj je mjehur, kad se rasprsnuo, doveo, kao što mjehuri gotovo uvijek čine, do recesije.

Danas, u cjelini, postoji (barem među ekonomistima, ako već ne među političarima) određeno razumijevanje ograničenja tržišta. Skandali iz devedesetih godina u Americi i drugdje skinuli su "financije i kapitalizam u američkom stilu" s pijedestala na kojemu su predugo stajali. Općenito se uvida da je često kratkovidno gledanje Wall Streeta antiteza razvoju, koji iziskuje dugoročno razmišljanje i planiranje.

Sve se više također uviđa da ne postoji samo jedan oblik kapitalizma, da ne postoji samo jedan "ispravan" način upravljanja gospodarstvom. Postoje, primjerice, i drugi oblici tržišnih gospodarstava - kao švedsko, koje je održalo snažan rast. Takva su tržišna gospodarstva dovela do posve drugačijih društava, obilježenih boljom zdravstvenom skrbi i obrazovanjem i manjom nejednakošću. Premda švedska verzija ne mora tako dobro funkcionirati drugdje, ili ne mora biti prikladna za određenu zemlju u razvoju, njezin uspjeh pokazuje da postoje alternativni oblici učinkovitih tržišnih gospodarstava. A kada postoje alternative i izbor, u središtu odlučivanja trebali bi biti demokratski politički procesi - ne tehnokrati. Jedna od mojih kritika međunarodnih ekonomskih institucija je da su se pokušavale praviti kao da nema nužnih kompromisa - po njima jedna jedina politika čini da je svima bolje - dok je bit ekonomije izbor, postojanje alternativa, od kojih neke koriste nekim skupinama (kao što su strani kapitalisti) nauštrb drugih, a neke nameću rizike nekim skupinama (kao što su radnici) u korist drugih.

Među središnjim odlukama s kojima se suočavaju sva društva nalazi se uloga države. Ekonomski uspjeh zahtijeva postizanje isprav-ne ravnoteže između države i tržišta. Koje bi usluge trebala pružati država? Bi li trebalo biti javnih mirovinskih programa? Bi li država trebala potpomagati određene sektore poticajima? Treba li država uopće usvajati propise za zaštitu radnika, potrošača i okoliša i, ako treba, koji bi to bili propisi? Ta se ravnoteža vremenom očito mijenja i razlikovat će se od zemlje do zemlje. Međutim, ja ću argumentirati da je globalizacija, takva kakvu se nametalo, često otežavala postizanje potrebne ravnoteže.

Iako su kritičari globalizacije u pravu kad kažu da se nju upo-trebljava za nametanje određenog skupa vrijednosti, nadam se da ću pokazati da ne mora biti tako. Globalizacija ne mora biti loša za okoliš, povećavati nejednakost, slabiti kulturnu raznolikost i promicati korporacijske interese nauštrb boljitka običnih građana. U ovoj knjizi, Uspjeh globalizacije, pokušavam pokazati kako globalizacija, ako se njome ispravno upravlja, kao što je bio slučaj u uspješnom razvoju velikog dijela Istočne Azije, može mnogo učiniti da bude od koristi i zemljama u razvoju i razvijenim zemljama u svijetu.

Stavovi prema globalizaciji i promašajima i nepravednostima koje se povezuje s načinom upravljanja njome, predstavljaju Rorschachov test i za zemlje i za njihove građane: otkrivaju njihova temeljna vjerovanja i stavove, njihova stajališta prema ulozi države i tržišta, važnost koju pridaju društvenoj pravednosti i neekonomskim vrijednostima.

Ekonomisti koji pridaju manju važnost smanjivanju nejednakosti dohodaka skloniji su misliti da su mjere koje bi vlade mogle poduzeti da smanje nejednakost preskupe i da mogu čak biti i kontraproduktivne. Ti ekonomisti "slobodnog tržišta" skloniji su također vjerovati da su tržišta sama po sebi, bez intervencije države, efikasna, te da je najbolji način pomaganja siromašnima jednostavno pustiti da gospodarstvo raste - nekako će se već koristi od toga postupno spuštati i do siromaš-nih. (Zanimljivo je da takva uvjerenja opstaju premda su ekonomska istraživanja potkopala njihove intelektualne temelje).

S druge strane, oni koji, poput mene, misle da tržišta često ne uspijevaju dovesti do efikasnih ishoda (jer, primjerice, dovode do prevelikog zagađivanja a premalo bazičnih istraživanja) i koji su uznemireni nejednakostima dohodaka i visokim razinama siromaštva, vjeruju također da smanjivanje te nejednakosti može koštati manje no što predviđaju konzervativni ekonomisti. Oni koji su zabrinuti zbog nejednakosti i siromaštva vide i goleme troškove nerješavanja tog problema: društvene posljedice, među kojima su otuđenje, nasilje i društveni sukobi. Optimističniji su i u pogledu mogućnosti državnih intervencija; premda su vlade ponekad, ili čak često, manje efikasne no što bismo se nadali, ima istaknutih primjera uspjeha, od kojih nekoliko razmatram na stranicama koje slijede. Sve su ljudske institucije nesavršene, i za svaku je izazov da uči iz uspjeha i neuspjeha.

Ta se stajališta prema važnosti bavljenja nejednakošću i siromaš-tvom ogledaju u različitim shvaćanjima o njihovu podrijetlu. Oni koje zabrinjava nejednakost uglavnom smatraju da ona velikim dijelom proizlazi iz sreće - sreće da smo rođeni s dobrim genima ili s bogatim roditeljima ("lutrija sperme"),6 ili sreće da smo kupili nekretninu na pravom mjestu i u pravo vrijeme (neposredno prije pronalaska nafte ili naglog porasta cijena na lokalnom tržištu nekretnina).7 Oni, pak, koji su manje zabrinuti, vjeruju da je bogatstvo nagrada za naporan

rad. Prema tom gledištu, ne samo da preraspodjela dohotka uklanja poticaje za rad i štednju nego je ona gotovo nemoralna, jer lišava pojedince njihovih pravednih nagrada.

Tim su stajalištima paralelni i stavovi o mnoštvu drugih pitanja. One koje manje zabrinjava nejednakost, a više ekonomska efikasnost, obično manje zabrinjavaju neekonomske vrijednosti kao što su društvena pravednost, okoliš, kulturna raznolikost, opća dostupnost zdravstvene skrbi i zaštita potrošača. (Ima, dakako, mnogo iznimaka - primjerice, konzervativci zabrinuti za okoliš).

Tu povezanost između ekonomskih i kulturnih stavova naglašavam zato da bih istaknuo koliko je važno kome povjeravamo ključne aspekte ekonomskog odlučivanja. Povjerimo li odlučivanje "konzervativcima", gotovo je neminovno da ćemo dobiti ekonomsku politiku i rezultate koji odražavaju njihove političke interese i kulturne vrijednosti.8 Ova knjiga očito odražava moje vlastite prosudbe i vrijednosti; nadam se barem da ću biti transparentan i da ću izložiti obje strane sadašnjih ekonomskih rasprava.

SPAŠAVANJE GLOBALIZACIJE OD NJEZINIH ZAGOVORNIKA

Prije sedamdesetak godina, tijekom Velike depresije, britanski ekonomist John Maynard Keynes formulirao je svoju teoriju nezaposlenosti, koja je potanko opisala kako državne mjere mogu pridonijeti povratku gospodarstva u punu zaposlenost i rast. Keynesa su napali konzervativci, koji su njegov recept smatrali povećanjem uloge države. Proračunske deficite, koji neminovno prate pad ekonomske aktivnosti, shvatili su kao priliku za smanjivanje vladinih programa. Međutim, Keynes je za spašavanje kapitalističkog sustava učinio zapravo više nego svi tržištu skloni financijeri zajedno. Da se postupalo po savjetu konzervativaca, Velika depresija bila bi još gora; bila bi duža i dublja i porasli bi zahtjevi za alternativom kapitalizmu. Isto će tako, vjerujem, biti teško održati sadašnji zamah globalizacije ako ne prepoznamo njezine probleme i ne bavimo se njima.

Globalizacija, kao i razvoj, nije neminovna - usprkos tome što u njezinim temeljima postoje snažne političke i ekonomske sile. Između Prvog i Drugog svjetskog rata došlo je, prema većini mjera, do uspora-vanja tempa i opsega globalizacije, čak i do njihovog obrnutog kretanja. Na primjer, mjere trgovine kao postotka BDP-a zapravo su opale.9 Ako globalizacija dovodi do nižeg životnog standarda mnogih ili većine građana neke zemlje i ako ugrožava temeljne kulturne vrijednosti, bit će političkih zahtjeva za njezinim usporavanjem ili zaustavljanjem.

Smjer globalizacije promijenit će, dakako, ne samo snaga ideja i iskustava (primjerice, ideje o tome hoće li liberalizacija trgovine ili tržišta kapitala povećati rast, te stvarna iskustva s tim reformama), nego i svjetski događaji. Razmotrit ću načine na koje su proteklih godina 11. rujna i rat protiv terorizma, rat u Iraku te pojava Kine i Indije, preobrazili raspravu o globalizaciji.

Ova knjiga govori o upotrebi politike za oblikovanje ekonomskog sustava koliko i o samoj ekonomiji. Ekonomisti vjeruju da su poticaji važni. Postoje snažni poticaji - i goleme mogućnosti - da se politički procesi i ekonomski sustav oblikuju na načine koji stvaraju profit za neke nauštrb mnogih.

Otvoreni, demokratski procesi mogu ograničiti moć posebnih interesnih skupina. U poslovanje ponovno možemo vratiti etiku. Korporacijsko upravljanje može priznati i prava drugih na koje utječu postupci korporacija,10 a ne samo prava dioničara. Angažirani i obra-zovani građani mogu razumjeti kako postići da globalizacija djeluje, ili barem da djeluje bolje, i mogu zahtijevati da njihovi politički vođe u skladu s time oblikuju globalizaciju. Nadam se da će ova knjiga pridonijeti da ta vizija postane stvarnost.

ZAHVALE

Popis onih koji su me zadužili glede moga razumijevanja globalizacije postao je mnogo veći u posljednje četiri godine nakon pisanja knjige Globalizacija i dvojbe koje izaziva. Osim pojedinaca u međunarodnim ekonomskim institucijama, a osobito u Svjetskoj banci, koje sam naveo u toj knjizi, moram sada dodati Nicka Sterna i Françoisa Bourguignona, koji su me naslijedili kao glavni ekonomisti u Svjetskoj banci i s kojima sam nastavio voditi rasprave o razvojnom procesu. Htio bih zahvaliti Supachaiju Panitchpakdiju, bivšem čelniku Svjetske trgovinske organi-zacije, s kojim sam imao bezbrojne rasprave o smjeru razvojnog kruga pregovora; Leifu Pagrotskyju, švedskom ministru prosvjete, koji je predvodio u zagovaranju pravednijeg trgovinskog režima dok je radio kao švedski ministar trgovine; Pascalu Lamyju, bivšem povjereniku za trgovinu Europske unije (sada čelniku Svjetske trgovinske organizacije), osobito na raspravama o inicijativi "Sve osim oružja"; Kemalu Dervisu, s kojim sam usko surađivao u Svjetskoj banci, i koji je sada postao čelnik UNDP-a, te Juanu Somaviji, čelniku Međunarodne organizacije rada, koji je sazvao Svjetsko povjerenstvo o društvenoj dimenziji globalizacije, čije izvješće predstavlja osobito važan događaj u promjenama stajališta prema globalizaciji.

U pripremama za pisanje ove knjige ponovno sam posjetio mnoge zemlje koje sam ranije već bio posjetio, proučavao ih i pisao o njima -Argentinu, Etiopiju, Tajland, Koreju, Kinu, Rusiju, Kolumbiju, Filipine, Indoneziju, Meksiko, Vijetnam, Ekvador, Indiju, Tursku i Brazil - da bih vidio kako su se stvari promijenile. Vratio sam se i u neke zemlje koje sam ranije samo nakratko posjetio, poput Bangladeša i Nigerije, te bio u nekim zemljama koje ranije nisam imao priliku vidjeti, uključujući

Boliviju, Madagaskar, Venezuelu i Azerbajdžan. Mnogo dugujem brojnim vladinim dužnosnicima (od premijera ili predsjednika do njihovih ministara financija i ekonomskih savjetnika), znanstvenicima i poslovnim ljudima, te pojedincima u donatorskim krugovima i u civilnom društvu (nevladinim organizacijama) koji su mi tako darežljivo poklonili svoje vrijeme. Mnogi će od njih vidjeti da se njihove ideje odražavaju u raspravama u ovoj knjizi.

Razne verzije nekih ovdje izloženih ideja raspravljane su i izlagane na seminarima širom svijeta. Posebno želim zahvaliti Georgeu Papan-dreouu, bivšem ministru vanjskih poslova Grčke, koji saziva godišnji seminar znanstvenika i političkih vođa (Simpozij Symi) gdje se često ističu pitanja globalizacije; Vatikanskoj akademiji društvenih znanosti, pri kojoj su raspravljene neke od ideja glede duga; Commonwealthu, koji me zamolio da, zajedno s Andrewom Charltonom iz London School of Economics, proučim kako bi mogao izgledati istinski razvojni krug trgovinskih pregovora i koji je pridonio financiranju tog proučavanja. Želim zahvaliti predsjedniku Opće skupštine UN-a, ministrima financija zemalja Commonwealtha, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, Centru za svjetski razvoj i Svjetskoj banci što su me pozvali da izložim nalaze tog proučavanja. Isto mi je tako koristilo pretresanje što su ga ideje iz svakog od poglavlja doživjele na seminarima i međunarodnim sastancima širom svijeta. Ideje o reformiranju svjetskog financijskog sustava izložene su pred UN-ovim Vijećem za ekonomske i društvene poslove, na sastancima Američkog ekonomskog udruženja u Bostonu u siječnju 2 0 0 6 . godine, na seminaru u Švedskoj (s Georgeom Soro-sem) u prosincu 2001. godine i na godišnjem sastanku Španjolskog udruženja ekonomista u La Coruñi u rujnu 2005. godine. Problemi režima intelektualnog vlasništva i predložene reforme raspravljeni su na ministarskom sastanku o najmanje razvijenim zemljama kojeg je održala Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo u Seulu u listopadu 2004 . godine i na međunarodnoj konferenciji pod pokroviteljstvom Inicijative za dijalog o politici na Sveučilištu Columbia u lipnju 2005. godine. Neke od ideja prvoga poglavlja izložene su i raspravljene na Tanner predavanjima održanim na Sveučilištu Oxford u proljeće 2004. godine. Želim zahvaliti Fondaciji CIDOB u Barceloni, koja je u jesen 2 0 0 4 . godine bila supokrovitelj konferencije o "konsenzusu nakon

Washingtonskog konsenzusa", na kojoj su mnoge od tih ideja dodatno razrađene.

Ova knjiga obuhvaća širok raspon ideja. Mnoge njezine teme su područja kojima sam se bavio u istraživanjima tijekom više od tri desetljeća, i u tom su se razdoblju nagomilali brojni intelektualni dugovi. Rasprave o trgovinskoj politici u trećem poglavlju mnogo duguju Peteru Orszagu, s kojim sam usko surađivao na problemima dampinga dok sam bio u Vijeću, te Alanu Wintersu, Michaelu Fingeru i Bernardu Hoeckmanu u Svjetskoj banci. Za rasprave o intelektualnom vlasništvu u četvrtom poglavlju osobitu zahvalnost dugujem Jamieu Loveu, Michaelu Craggu, Paulu Davidu, Giovanniju Dosiju, Mariju Cimoliju, Richardu Nelsonu, Ha Joon Changu i svim sudionicima sastanaka radne skupine za intelektualno vlasništvo IPD-a, kao i neko-licini svojih suautora u općoj teoriji inovacije, Richardu Gilbertu, Carlu Shapiru, Davidu Newberyju i Parthi Dasgupti. Nekoliko je njih radilo sa mnom i na problemima prirodnih resursa i okoliša. Kevin Conrad i Geoff Heal sa Sveučilišta Columbia, premijer Somares iz Papue Nove Gvineje i ministar okoliša Rodriguez bili su u središtu Koalicije za prašume opisane u šestom poglavlju. Michael Toman, Alan Krupnick i Ray Squitieri usko su surađivali sa mnom u Vijeću ekonomskih savjetnika na problemima globalnog zatopljenja, a Ruth Bell je bila toliko dobra da pročita raniju verziju šestog poglavlja. Glede pitanja duga, zahvalu zaslužuju David Hale, Barry Herman, Kunibert Raffer, Michael Dooley, Roberto Frenkel, Jurgen Kaiser i Susan George, kao i svi sudionici sastanaka radne skupine IPD-a za državni dug. Prijedlog svjetskih rezervi, inicijativa Chang Mai i neuspjeli pokušaj stvaranja azijskog monetarnog fonda raspravljeni su na sastancima, seminarima i kolokvijima u Stockholmu, Washingtonu i drugdje, te želim zahvaliti sudionicima tih seminara, osobito Georgeu Sorosu, koji je i sam iznio sličan prijedlog. Koristile su mi i rasprave o tim temama s Andrewom Shengom i Eusake Sakikabara.

Probleme prakse naftnih kompanija upoznao sam iz prve ruke u radu koji sam izvršio za države Aljasku, Texas, Louisianu i Kaliforniju, i mnogo dugujem svom suradniku u tom radu, Jeffu Leitzingeru. Izazov održavanja tržišne konkurencije bio je stalan interes mog teoretskog i mog javnopolitičkog rada; Steven Salop, Jason Furman, Barry Nalebuff

i Jon Orszag među mojim su mnogim suradnicima koji su utjecali na moje mišljenje.

Postoji još jedan skup prilično specijalnih dugova koje želim priznati. Rasprava o globalizaciji i pitanju granica tržišnoga gospodarstva sad je već dugotrajna, a rasprava o globalizaciji je postala jednim od njezinih središnjih dijelova. Postoje neki (trebam li reći - mnogi?) koji se ne slažu s ovdje izloženim gledištima; pokušavao sam pažljivo saslušati njihove argumente, ocijeniti dokaze, razumjeti modele i odrediti temeljni izvor neslaganja. Nekoliko sam godina proveo u Hooverovom institutu, jednim od konzervativnijih istraživačkih centara u svijetu, s takvim učenim glavama kao što su dobitnici Nobelove nagrade Milton Friedman, George Stigler i Gary Becker. Želim im svima izraziti zahvalnost za njihovo strpljenje i toleranciju. Njih je, bojim se, moglo ponekad zamarati da netko dovodi u pitanje ono što oni smatraju očitim ili dokazanim van svake razumne dvojbe. Rekao bih da u ovim raspravama borci prečesto klize jedni mimo drugih, pri čemu svi naprosto zagovaraju svoja stajališta. Više se bave okupljanjem svojih trupa nego pridobivanjem obraćenika. Vjerojatno neću privući mnogo obraćenika, ali sam, smatram, uložio napor da se upustim u pitanja, da razotkrijem razlike u temeljnim pretpostavkama i vrijednostima.

Javna rasprava o globalizaciji osobito je živa u posljednjih pola desetljeća, s važnim doprinosima Martina Wolfa (Why Globalization Works, Zašto globalizacija uspijeva), Jagdisha Bhagwatija (In Defense of Globalization, U obranu globalizacije), Billa Easterlyja (The Elusive Quest for Growth, Nedostižna misija za rastom), Jeffa Sachsa (The End of Poverty, Kraj siromaštva*) i Thomasa Friedmana (The World Is Flat, Svijet kao ravna ploča). Međusobne smo rasprave nastavili javno i privatno, te vjerujem da smo svi imali koristi od toga - makar nismo bili u stanju uvjeriti jedni druge u vrijednost svojih stajališta. Naše su nam demokracije dale priliku, a rekao bih i odgovornost, da se upustimo u te rasprave, koje će, nadajmo se, odigrati ulogu u oblikovanju javne politike na ovom vitalnom području.

Postoje i četiri posebne zahvale koje bih želio naglasiti. Prva je zahvala mojim kolegama iz Inicijative za dijalog o politici, mreže ekonomista iz razvijenih zemalja i zemalja u razvoju posvećene istraživanju alternativnih

* Objavljeno u Hrvatskoj u nakladi Algori tma.

pristupa razvoju i globalizaciji, kao i nastojanju da te alternative naiđu na odaziv u javnim raspravama. Premda se ustručavam izdvojiti bilo kojeg pojedinca, bio bih nepažljiv ako ne bih spomenuo Joséa Antonija Ocampoa, bivšeg čelnika CEPAL-a (UN-ovog povjerenstva za Latinsku Ameriku) a sada podtajnika UN-a za ekonomiju; K. S. Jomoa, sada pomoćnika tajnika UN-a za ekonomiju; Deepaka Nayyara, profesora ekonomije na Sveučilištu Jawaharlala Nehrua; Danija Rodrika sa Sveu-čilišta Harvard; Erica Berglofa, glavnog ekonomista u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD); Patricka Boltona, profesora poslovanja i ekonomije na Sveučilištu Columbia; Ha-Joona Changa sa Sveučilišta Cambridge; Ricarda Ffrencha-Davisa, također iz CEPAL-a; Akbara Nomana, s kojim sam usko surađivao na problemima Afrike, te osobito Sharija Spiegela, ravnatelja IPD-a. IPD je primio financijsku potporu od zaklada Ford, Charles Stewart Mott, John D. i Catherine T. MacArthur i Rockeffeler; Kanadske agencije za međunarodni razvoj (CIDA); Tajništva Commonwealtha; Instituta Otvoreno društvo; Fonda braće Rockefeller; Švedske agencije za međunarodni razvoj (SIDA) i Razvojnog programa Ujedinjenih naroda. Svima sam im duboko zahvalan.

Druga je zahvala koju dugujem Bruceu Greenwaldu, mojem kolegi na Sveučilištu Columbia, s kojim sam obavio velik dio moga pionirskog rada u ekonomiji informacija, i s kojim sam protekle četiri godine pre-davao kolegij o Globalizaciji i tržištima. Kao i uvijek, Bruce je dovodio u pitanje moje ideje, obogatio moje mišljenje i dao originalne kutove gledanja na svaki aspekt globalizacije. Njegov je utjecaj očit posvuda, ali osobito u devetom poglavlju.

Treća zahvala ide Andrewu Charltonu, suautoru našeg izvješća Commonwealthu, s kojim sam usko surađivao, osobito na područjima trgovine.

Četvrta zahvala ide Sveučilištu Columbia i njegovu rektoru, Leeju Bollingeru, koji je pridonio da sveučilište usredotoči tako mnogo svoje pozornosti na pitanja globalizacije, da postane svjetski centar znanja i učenja, te da se na razini sveučilišta stvori Odbor za svjetsko mišljenje kojemu ja predsjedam. Kolege poput Jeffa Sachsa i Merit Janow (koji sada obavljaju dužnost u apelacijskom povjerenstvu Svjetske trgovinske organizacije) kombinirali su privrženost akademskoj zajednici s dubo-kom uključenošću u svijet koji je okružuje. Raznolikost studenata i fakultetskog osoblja na Sveučilištu Columbia umanjena je slika svijeta.

Kao i svako veliko središte učenosti, ono je ambijent koji potiče plodnu raspravu među suprotstavljenim idejama. Izazovi s kojima su se suočavale moje ideje bili su od goleme koristi meni i ovoj knjizi.

Zahvalnost dugujem svojim asistenticama na Sveučilištu Columbia, Jill Blacksford i osobito Mariji Papadakis, zato što su u tako mnogo slučajeva činile i više nego što su bile dužne. Moji istraživački asistenti Hamid Rashid, Anton Korinek, Dan Choate, Josh Goodman, Megan Torau, Jayant Ray i Stephan Litschig naporno su radili na knjizi, pa im želim zahvaliti na tome. Sharon Cleary je pomogla u istraživanju i uređivanju, te je upravljala golemim zadatkom povezivanja svega na kraju. Alan Brown, Sheridan Prasso i Gen Watanbe pomogli su u uređivanju konačnih verzija knjige.

U izdavačkoj kući Norton zahvalan sam svojem dugogodišnjem uredniku Drakeu McFeelyju koji je od početka shvatio važnost ove knjige i neumorno radio na prve dvije verzije rukopisa. Tim za podršku - kojeg su vrsno predvodile Nancy Palmquist i Amanda Morrison, a u njemu su bili i Allegra Huston, Brendan Curry i Don Rifkin - u kratkim je rokovima napravio čuda. Osobito sam zahvalan Stuartu Proffittu iz izdavačke kuće Penguin, s kojim je tijekom jednoga ručka nastala ideja za ovu knjigu i čiji su podrobni komentari rukopisa također bili od neprocjenjive vrijednosti.

Moja žena, Anya Stiglitz, bila je uključena od početka. Anyino iskusno oko reporterke, nakon godina provedenih u zemljama u razvoju, pomoglo mi je da jasnije vidim što se zbiva u tim zemljama, da vidim, dok smo mjesecima neprekidno putovali zajedno, kako globalizacija utječe na svakodnevni život ljudi - da vidim preko uskih granica prema kojima akademske discipline neminovno vuku čovjeka. Njezina radoznalost, želja da dozna zašto su stvari kakve jesu, prisilila me da upornije pokušam objasniti sile koje se nalaze u njihovim temeljima. Ona je možda čak još privrženija ideji da je moguć drugačiji svijet u kojem bi globalizacija bila bliža svome potencijalu povećanja blagostanja siromašnih, pa me poticala da idem dalje od pukog dijagnosticiranja problema i pokažem kako bi se moglo stvoriti takav svijet. No bila je spremna udaljiti se od tih uzvišenih težnji prema ovozemaljskom, teškom i često dosadnom poslu oblikovanja ovog rukopisa - pomno je pročitala svaku njegovu verziju i imala strpljenja da ih uređuje i preuređuje.

1. P O G L A V L J E

MOGUĆ JE DRUGAČIJI SVIJET

Na prostranom polju na periferiji Mumbaija okupili su se aktivisti iz cijeloga svijeta u siječnju 2004. godine radi Svjetskog socijalnog foruma, prvoga koji će se održati u Aziji. Ovaj je sastanak ostavljao vrlo različit dojam od onih održanih u Porto Alegreu u Brazilu u prethodne četiri godine. Više od 100.000 ljudi prisustvovalo je događaju koji je trajao tjedan dana, a poprište je bilo, kao i sama Indija, slikovito mnoštvo ljudi. Organizacije za pravednu trgovinu popunjavale su osobljem nizove štandova na kojima se prodavalo ručno izrađen nakit, šareni tekstil i opremu za kućanstvo. Transparenti rašireni na ulicama proklamirali su: " R U Č N I T K A L A Č K I STAN J E N A J V E Ć I I Z V O R ZAPOŠLJAVANJA U

I N D I J I " . Kolone demonstranata udarale su u bubnjeve i pjevale slogane dok su probijale put kroz mnoštvo. Skupine dalitskih aktivista (pripadnika kasti koje su nekada zvali nedodirljivima) odjevenih samo u komad tkanine oko bokova, predstavnici organizacija za prava radnika i ženske skupine, UN i nevladine organizacije družili su se jedni s drugima. Tisuće su se okupile u privremenim dvoranama za sastanke veličine zrakoplovnih hangara da čuju program govornika među kojima su bili bivša irska predsjednica Mary Robinson (bivša visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, 1997.-2002.) i dobitnica Nobelove nagrade Shirin Ebadi. Bilo je vruće i vlažno i posvuda je bilo mnoštvo.

Na Svjetskom socijalnom forumu održali su se mnogi razgovori. Bilo je rasprave o tome kako restrukturirati institucije koje upravljaju svijetom i kako obuzdati moć Sjedinjenih Država. No najvažnija je tema bila globalizacija. Postojao je konsenzus oko toga da su promjene neophodne i on je sažet u moto konferencije: "Moguć je drugačiji svijet".

Aktivisti na sastanku čuli su što globalizacija obećava - da će zbog nje svima biti bolje; no vidjeli su i stvarnost: dok je nekima stvarno bilo vrlo dobro, drugima je bilo lošije. U njihovim je očima globalizacija bila velik dio problema.

Globalizacija obuhvaća mnogo stvari: međunarodni protok ideja i znanja, razmjenu među kulturama, svjetsko civilno društvo i svjetski pokret za okoliš. Međutim, ova se knjiga uglavnom bavi ekonomskom globalizacijom, koja povlači za sobom tješnju ekonomsku integraciju zemalja svijeta kroz povećani protok dobara i usluga, kapitala, pa čak i rada. Velika je nada globalizacije da će povećati životni standard širom svijeta: siromašnim zemljama dati pristup inozemnim tržištima kako bi mogle prodavati svoja dobra, dopustiti ulazak stranim ulaganjima koja će proizvoditi nove proizvode po nižim cijenama, te otvoriti granice tako da ljudi mogu putovati u inozemstvo da se obrazuju, rade i šalju kući zarade kako bi pomogli svojim obiteljima i financirali nova poduzeća.

Vjerujem da globalizacija ima potencijal da donese golemu korist ljudima i u zemljama u razvoju i u razvijenom svijetu. Međutim, silni su dokazi da nije uspjela ostvariti taj svoj potencijal. Ova će knjiga pokazati da problem nije u samoj globalizaciji nego u načinu na koji se njome upravlja. Ekonomija pokreće globalizaciju, osobito kroz smanjivanje troškova komunikacije i transporta. No oblikuje ju politika. Pravila igre uvelike određuju razvijene industrijske zemlje - a osobito posebne interesne skupine unutar tih zemalja - i, što ne čudi, one su oblikovale globalizaciju kako bi promicale vlastite interese. Nisu nastojale stvoriti pravedan skup pravila, a kamoli skup pravila koji bi promicao boljitak ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta.

Nakon govora na Svjetskom socijalnom forumu, Mary Robinson, rektor Sveučilišta u Delhiju Deepak Nayaar, predsjednik Međunarodne organizacije rada Juan Somavia i ja bili smo među nekolicinom onih koji su otišli i na Svjetski ekonomski forum u Davos, švicarsko skijaško sastajalište gdje se okupila svjetska elita kako bi razmišljala o stanju u svijetu. Tamo, u tom snježnom planinskom gradu, svjetski su vođe industrije i financija imah vrlo različita gledišta o globalizaciji od onih koja smo čuli u Mumbaiju.

Svjetski je socijalni forum bio otvoreni sastanak ogromnog broja ljudi iz cijeloga svijeta koji su željeli raspravljati o društvenim promjenama i o tome kako da svoj slogan, "Moguć je drugačiji svijet", pretvore u stvarnost. Bio je kaotičan, nefokusiran i čudesno živ - prilika da ljudi vide jedni druge, da se čuju njihovi glasovi i da se povežu sa svojim kolegama aktivistima. Umrežavanje je također jedan od glavnih razloga zbog kojeg moćnici svijeta prisustvuju događaju u Davosu kojem se može prisustvovati samo na poziv. Sastanci u Davosu uvijek su bili dobro mjesto za opipavanje bila svjetskih ekonomskih vođa. Iako je uglavnom riječ o okupljanju bijelih poslovnih ljudi, nadopunjenog probranom skupinom vladinih dužnosnika i važnijih novinara, posljednjih se godina popis uzvanika proširio i obuhvaća i određeni broj umjetnika, intelektualaca i predstavnika nevladinih organizacija.

U Davosu je bilo olakšanja i malo tihog samozadovoljstva. Svjetsko se gospodarstvo, slabo nakon rasprsnuća mjehura internetskih podu-zeća u Americi, napokon oporavljalo, a činilo se i da je "rat protiv terorizma" pod kontrolom. Okupljanje 2003. godine bilo je obilježeno golemom napetošću između Sjedinjenih Država i ostatka svijeta oko rata u Iraku, a na ranijim je sastancima bilo neslaganja oko smjera kojim se kretala globalizacija. Sastanak 2004. godine bio je obilježen olakšanjem da su te napetosti bile barem ublažene. Ipak je još bilo zabrinutosti zbog američkog unilateralizma, zbog toga što najmoćnija zemlja svijeta nameće svoju volju drugima dok propovijeda demokra-ciju, samoodređenje i ljudska prava. Ljudi u zemljama u razvoju dugo su bili zabrinuti načinom na koji se donose svjetske odluke - odluke o ekonomiji i politici koje utječu na njihov život. Sada je, činilo se, zabrinut bio i ostatak svijeta.

Mnogo sam godina išao na godišnje sastanke u Davos i uvijek se o globalizaciji pričalo s velikim entuzijazmom. Ono što je fasciniralo u vezi sa sastankom 2004. godine bila je brzina kojom su se mijenjala gledišta. Više se sudionika zapitalo donosi li doista globalizacija obećane koristi, barem mnogima u siromašnijim zemljama. Bili su obuzdani ekonomskom nestabilnošću koja je obilježila kraj dvadesetog stoljeća i zabrinuti mogu li se zemlje u razvoju nositi s posljedicama. Ta je promjena tipična za golem pomak u razmišljanju o globalizaciji do kojeg je došlo u posljednjih pet godina diljem svijeta. U devedesetim se godinama rasprava u Davosu vodila o vrlinama međunarodnih tržišta

koja se otvaraju. U prvim godinama novog tisućljeća, usredotočila se na smanjenje siromaštva, ljudska prava i potrebu za pravednijim trgovinskim sporazumima.

Suprotnost u gledištima između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju bila je u Davosu osobito izražena u skupini za raspravu o trgovini. Jedan bivši dužnosnik Svjetske trgovinske organizacije rekao je da ako liberalizacija trgovine - smanjivanje carina i drugih trgovinskih prepreka - nije posve ispunila svoje obećanje povećanog rasta i smanjenog siromaštva, bila je to krivnja zemalja u razvoju, koje su trebale više otvoriti svoja tržišta slobodnoj trgovini i brže se globalizirati. No jedan je Indijac, koji je vodio mikrokreditnu banku, naglasio negativni aspekt slobodne trgovine za Indiju. Govorio je o uzgajivačima kikirikija koji ne mogu konkurirati uvozu malezijskog palminog ulja. Rekao je da malim i srednjim poduzećima postaje sve teže dobiti zajmove od banaka. To ne čudi. Diljem svijeta, zemlje koje su otvorile svoje bankarske sektore velikim međunarodnim bankama otkrile su da te banke više vole poslovati s drugim multinacionalnim kompanijama kao što su Coca-Cola, IBM i Microsoft. Premda se u konkurenciji između velikih međunarodnih banaka i lokalnih banaka često činilo da su lokalne banke gubitnici, pravi su gubitnici bili lokalna mala poduzeća koja su ovisila o njima. Zbunjenost nekih slušača, uvjerenih da će prisutnost međunarodnih banaka biti nedvojbeno bolja za svakoga, pokazala je da ti poslovni ljudi posvećuju malo pozornosti sličnim prigovorima iz Argentine i Meksika, zemalja u kojima je došlo do prestanka davanja zajmova lokalnim kompanijama nakon što su u devedesetim godinama strane banke preuzele mnoge njihove banke.

I u Mumbaiju i u Davosu bilo je rasprave o reformi. U Mumbaiju se od međunarodne zajednice tražilo da stvori pravedniji oblik globali-zacije. U Davosu je zemljama u razvoju naređeno da se oslobode svoje korupcije, da liberaliziraju svoja tržišta i da se otvore multinacionalnim poduzećima koja su bila tako dobro zastupljena na sastanku. No na oba se sastanka shvaćalo da se nešto mora učiniti. U Davosu je izričito rečeno da su odgovorne zemlje u razvoju; u Mumbaiju je odgovornost bila na cijeloj međunarodnoj zajednici.

DVA LICA GLOBALIZACIJE

Početkom devedesetih godina globalizacija je pozdravljena s euforijom. Priljevi kapitala u zemlje u razvoju u šest su se godina, od 1990. do 1996., povećali šesterostruko. Osnivanje Svjetske trgovinske orga-nizacije 1995. godine - cilj za kojim se išlo pola stoljeća - trebalo je u međunarodnu trgovinu donijeti izgled vladavine prava. Svatko je trebao biti dobitnik - i ljudi u razvijenom svijetu i ljudi u zemljama u razvoju. Globalizacija je trebala donijeti neviđeni prosperitet svima.

Stoga nije čudo da je prvi veliki suvremeni prosvjed protiv glo-balizacije, do kojeg je došlo u prosincu 1999. godine, iznenadio zagovornike otvorenih tržišta. Dogodilo se to u Seattleu, gdje je trebao započeti novi krug trgovinskih pregovora koji bi doveo do daljnje liberalizacije. Globalizacija je uspjela ujediniti ljude iz cijeloga svijeta - protiv globalizacije. Tvornički radnici u Sjedinjenim Državama vidjeli su da njihova radna mjesta ugrožava konkurencija iz Kine. Seljaci u zemljama u razvoju vidjeli su da njihove poslove ugrožavaju visokosubvencioniran kukuruz i druge kulture iz Sjedinjenih Država. Radnici u Europi vidjeli su da se na teško izborenu zaštitu radnih mjesta nasrće u ime globalizacije. Aktivisti side vidjeli su da novi trgovinski sporazumi podižu cijene lijekova na razine koje nisu dostižne u većem dijelu svijeta. Pristaše zaštite okoliša imali su osjećaj da globalizacija potkopava njihovu desetljećima dugu borbu za donošenje propisa u cilju očuvanja našeg prirodnog naslijeđa. Oni koji su željeli zaštititi i razviti vlastito kulturno naslijede također su vidjeli nasrtaje globalizacije. Ti prosvjednici nisu prihvaćali argument da će, barem ekonomski, zbog globalizacije naposljetku svima biti bolje.

Mnogo je povjerenstava i izvješća posvećenih temi globalizacije. Ja sam bio uključen u Svjetsko povjerenstvo o socijalnim dimenzijama globalizacije, koje je 2001. godine osnovala Međunarodna organizacija rada (stvorena 1919. godine u Ženevi kako bi okupila vlade, poslovne ljude i radnike). Pod supredsjedanjem predsjednika Benjamina W. Mkape iz Tanzanije i predsjednice Tarje Kaarine Halonen iz Finske, naše je povjerenstvo 2004 . godine izradilo vrlo skeptično izvješće. Nekoliko redaka dovodi do razumijevanja što velik dio svijeta misli o globalizaciji:

Sadašnji proces globalizacije stvara neuravnotežene ishode, i između različitih zemal ja i unutar njih. Bogatstvo se stvara, no previše zemal ja i ljudi nema nikakve koristi od njega. O n i , osim toga, imaju malo glasa, ili ga uopće nemaju, u oblikovanju tog procesa. Gledano oč ima goleme većine žena i muškaraca, globalizacija nije ispunila nj ihove jednostavne i legit imne težnje prema doličnim poslovima i bol jo j budućnosti za nj ihovu djecu. M n o g i od njih žive u pretpaklu neformalnoga gospodarstva bez formalnih prava i u pojasu što ga čine siromašne zemlje koje nesigurno životare na rubovima svjetskoga gospodarstva. Čak i u ekonomski uspješnim zemljama globalizacija nepovoljno utječe na neke radnike i zajednice. U međuvremenu revolucija u svjetskim komunikac i jama povećava svi jest o t im d i s p a r i t e t i m a . . . te su svjetske neuravnoteženost i mora lno neprihvatljive i politički neodržive.1

Povjerenstvo je ispitalo sedamdeset i tri zemlje širom svijeta. Njegovi su zaključci bili zapanjujući. U svakoj regiji u svijetu osim Južne Azije, Sjedinjenih Država i Europske unije (EU), između 1990. i 2002. godine povećale su se stope nezaposlenosti. Do trenutka predavanja izvješća svjetska je nezaposlenost dosegnula novu razinu od 185,9 milijuna. Povjerenstvo je otkrilo također da 59 posto svjetskog stanovništva živi u zemljama s rastućom nejednakošću, a samo 5 posto u zemljama s opadajućom nejednakošću.2 Čak su i u većini razvijenih zemalja bogati postajali bogatiji, a siromašni često nisu uspijevali ni očuvati svoj položaj.

Ukratko, globalizacija je možda pomogla nekim zemljama - njihov BDP, zbroj proizvedenih dobara i usluga, možda se i povećao - no nije pomogla većini ljudi čak ni u tim zemljama. Postojala je zabrinutost da globalizacija možda stvara bogate zemlje sa siromašnim građanima.

Naravno, oni koji nisu zadovoljni ekonomskom globalizacijom općenito ne prigovaraju većem pristupu svjetskim tržištima ili širenju svjetskog znanja, što dopušta zemljama u razvoju da iskoriste otkrića i izume iz razvijenih zemalja. Umjesto toga, izražavaju pet briga:

• Pravila igre koja upravljaju globalizacijom su nepravedna, posebno namijenjena tome da idu u korist razvijenih industrijskih zemalja. Ustvari, neke su novije promjene tako nepravedne da je zbog njih nekima od najsiromašnijih zemalja zapravo postalo lošije.

• Globalizacija promiče materijalne vrijednosti nad drugim vrijed-nostima, kao što su briga za okoliš ili za sam život.

• Način na koji se upravlja globalizacijom oduzeo je zemljama u razvoju mnogo od njihove suverenosti i njihove sposobnosti da same donose odluke u ključnim područjima koja utječu na boljitak njihovih građana. U tom smislu, ona potkopava demokraciju.

• Premda zagovornici globalizacije tvrde da će svatko imati ekonomske koristi, mnoštvo je dokaza i iz razvijenih zemalja i iz zemalja u razvoju da u obima ima mnogo gubitnika.

• Ono što je možda najvažnije, ekonomski sustav koji je nametnut zemljama u razvoju - u nekim slučajevima u biti silom - nepri-kladan je i često uvelike štetan. Globalizacija ne bi trebala značiti amerikanizaciju bilo ekonomske politike, bilo kulture, no često znači - a to uzrokuje negodovanje.

Posljednja se tema tiče i ljudi u razvijenim zemljama i ljudi u zemljama u razvoju. Mnogo je oblika tržišnoga gospodarstva - američki se model razlikuje od modela nordijskih zemalja, od japanskog modela i od europskog socijalnog modela. Čak su i ljudi u razvijenim zemljama zabrinuti da se globalizacija upotrebljava za promicanje "anglo-ame-ričkog liberalnog modela" nad tim alternativama - a ako je američki model i uspješan mjereno BDP-om, nije uspješan u mnogim drugim dimenzijama, kao što je dužina (i, neki bi rekli, kvaliteta) života, iskorjenjivanje siromaštva, ili čak održavanje blagostanja ljudi koji se nalaze u sredini. Realne su nadnice u Sjedinjenim Državama, osobito za radnike na dnu, stagnirale više od četvrt stoljeća, a dohoci su tako visoki dijelom zato što Amerikanci imaju mnogo duži radni dan od svojih europskih kolega. Ako se globalizacija upotrebljava za promicanje američkog modela tržišnoga gospodarstva, mnogi u drugim zemljama nisu sigurni da ju žele. Ljudi u zemljama u razvoju imali bi još snažniji prigovor - da se globalizacija upotrebljava za promicanje jedne verzije tržišnoga gospodarstva koja je ekstremnija i koja više izražava korpo-racijske interese no što se to može naći čak i u Sjedinjenim Državama.

Globalizacija i siromaštvo

Kritičari globalizacije ukazuju na sve veći broj ljudi koji žive u siromaštvu. Svijet se nalazi u utrci između ekonomskog rasta i rasta stanovništva, a za sada rast stanovništva pobjeđuje. Čak i kada postotak ljudi koji žive u siromaštvu opada, apsolutni broj raste. Svjetska banka definira siromaštvo kao život s manje od dva dolara dnevno, a apsolutno ili krajnje siromaštvo kao život s manje od jednog dolara dnevno.

Razmislite trenutak što znači živjeti na razini jednog ili dva dolara dnevno.3 Život ljudi koji su tako siromašni je brutalan. Dječja neishra-njenost je endemična, očekivani životni vijek često je ispod pedeset godina, a medicinska skrb je oskudna. Svakog se dana provedu sati u potrazi za gorivom i pitkom vodom, u sastavljanju bijednog kraja s krajem, u sadnji pamuka na gotovo sušnoj čestici zemlje u nadi da ove godine kiše neće iznevjeriti ili u napornom trudu uzgajanja riže na neplodnih pola jutara zemlje znajući da će, bez obzira na to koliko se mukotrpno radi, riže biti jedva dovoljno da se prehrani obitelj.

Globalizacija je odigrala ulogu i u najvećim uspjesima i u nekim od neuspjeha. Ekonomski rast Kine, koji se temeljio na izvozu, izvukao je nekoliko stotina milijuna ljudi iz siromaštva. Međutim, Kina je pažljivo upravljala globalizacijom: sporo je otvarala svoja tržišta uvoznoj robi, a čak ni danas ne dozvoljava ulazak vrućeg špekulativnog novca - novca koji traži visoke prinose na kratki rok i u valu optimizma juri u zemlju da bi iz nje izjurio na prvi nagovještaj nevolje. Iako takav nagli priljev novca može donijeti kratkotrajni procvat, kineska je vlada shvatila da bi recesije i depresije, koje bi se mogle očekivati iza njega, donijele dugotrajnu štetu, koja bi nadmašila kratkoročni dobitak. Kina je izbjegla obrazac poleta i pada koji je obilježavao druge zemlje u Istočnoj Aziji i Latinskoj Americi (kako ćemo vidjeti u drugom poglavlju), održavajući rast od preko 7 posto svake godine.

Tužna je istina, međutim, da se izvan Kine siromaštvo u zemljama u razvoju tijekom prošla dva desetljeća povećalo. Nekih 40 posto od 6,5 milijardi ljudi u svijetu živi u siromaštvu (broj koji se od 1981. godine povećao za 36 posto), a šestina - 877 milijuna - živi u krajnjem siromaštvu (3 posto više nego 1981. godine). Najgori je neuspjeh Afrika, gdje se postotak stanovništva koji živi u krajnjem siromaštvu povećao sa 41,6 posto 1981. godine na 46 ,9 posto 2001. godine.

S obzirom na njezino sve brojnije stanovništvo, to znači da se broj ljudi koji žive u krajnjem siromaštvu gotovo udvostručio, od 164 milijuna na 316 milijuna.4

Afrika je povijesno regija koju je globalizacija najviše izrabljivala: tijekom godina kolonijalizma svijet je uzimao njezine resurse, no malo je toga dao zauzvrat. Posljednjih su godina Latinska Amerika i Rusija također razočarane globalizacijom. Otvorile su svoja tržišta, ali globalizacija nije ispunila svoja obećanja, osobito siromašnima.

Dohodak i viši životni standard su važni, ali se prikraćenosti uslijed siromaštva ne svode samo na nedostatak novca. Kad sam bio glavni ekonomist Svjetske banke, objavili smo studiju pod naslovom Glasovi siromašnih. Tim ekonomista i istraživača razgovarao je s otprilike 6 0 . 0 0 0 siromašnih muškaraca i žena iz šezdeset zemalja kako bi otkrio njihov stav prema vlastitoj situaciji.5 Ono što ne čudi je da oni nisu naglasili samo svoj neadekvatni dohodak, nego i svoj osjećaj nesigurnosti i nemoći. Ljudi bez radnog mjesta osobito su se osjećali marginaliziranima i imali su osjećaj da su ih njihova društva gurnula na stranu.

Za ljude koji imaju posao velik dio te nesigurnosti proizlazi iz rizika da će biti izbačeni s radnog mjesta ili da će im se nadnice naglo smanjiti - što se tako dramatično vidjelo u krizama u Latinskoj Americi, Rusiji i Istočnoj Aziji krajem devedesetih godina. Globalizacija je zemlje u razvoju izložila brojnijim rizicima, a tržišta koja bi pružila zaštitu protiv tih rizika zamjetno su odsutna. U razvijenijim zemljama vlade ispunjavaju taj jaz dajući mirovine starijim građanima, novčanu pomoć invalidima, zdravstveno osiguranje, socijalnu skrb i osiguranje za slučaj nezaposlenosti. No u zemljama u razvoju, vlade su u pravilu presiromašne da bi provodile programe socijalnog osiguranja. Ono malo novca što imaju vjerojatnije će potrošiti na temeljno obrazovanje i zdravstvo, te na izgradnju infrastrukture. Siromašnima je ostavljeno da se brinu sami za sebe pa su ranjivi kad dolazi do usporavanja gospo-darstva ili se gube radna mjesta zbog inozemne konkurencije. Bogati kao amortizer imaju ušteđevine koje ih štite, ali siromašni ih nemaju.

Nesigurnost je jedna od glavnih briga siromašnih; osjećaj nemoći druga. Siromašni imaju malo prilike da govore. Kada govore, nitko ne sluša; kada netko ipak sluša, odgovor je da se ništa ne može učiniti; kada im se kaže da se nešto može učiniti, ništa se nikada ne učini.

Primjedba u izvješću Svjetske banke, od jedne mlade žene iz Jamajke, izražava taj osjećaj nemoći: "Siromaštvo je kao život u zatvoru, život pod ropstvom, u očekivanju slobode."

Ono što važi za siromašne ljude prečesto važi i za siromašne zemlje. Premda se ideja demokracije proširila i više zemalja ima slobodne izbore nego, recimo, prije trideset godina,6 zemlje u razvoju uviđaju da im sposobnost djelovanja nagrizaju nova ograničenja nametnuta izvana i slabljenje njihovih postojećih institucija i uređenja čemu je pridonijela globalizacija. Uzmite u obzir, primjerice, zahtjeve koji se nameću zemljama u razvoju kao uvjet za pomoć. Neki možda i imaju smisla (premda ne svi, kao što ćemo vidjeti u drugom poglavlju). No nije stvar u tome. Uvjetnost potkopava domaće političke institucije. Birači vide kako im se vlada povija pred strancima ili popušta među-narodnim institucijama za koje vjeruju da njima upravljaju Sjedinjene Države. Potkopava se demokracija; biračko se tijelo osjeća izdanim. Prema tome, iako globalizacija pridonosi širenju ideje demokracije, njome se, paradoksalno, upravlja na način koji potkopava demokratske procese unutar zemalja.

Štoviše, dobiva se osjećaj - posve s pravom, smatram - da način na koji se trenutačno upravlja globalizacijom nije u skladu s demokratskim principima. Malo se važnosti, primjerice, pridaje glasovima i interesima zemalja u razvoju. U Međunarodnom monetarnom fondu, međunarodnoj instituciji zaduženoj za nadzor nad svjetskim financijskim sustavom, jedna jedina zemlja - Sjedinjene Države - ima stvarni veto. To nije pitanje jednog čovjeka s jednim glasom, nego jedne zemlje s jednim glasom: glasom dolara. Zemlje s najvećim gospodarstvima imaju najviše glasova - i pri tome nisu čak važni današnji dolari. Glasovi se uvelike određuju na temelju ekonomske moći u vrijeme kad je M M F osnovan prije šezdeset godina (s određenim prilagodbama od tada). Kina je, sa svojim rastućim gospodarstvom, podzastupljena. Kao drugi primjer, čelnika Svjetske banke, međunarodne organizacije zadužene za promicanje razvoja, uvijek postavlja predsjednik Sjedinjenih Država (a da se čak ne mora posavjetovati ni s vlastitim Kongresom). Ono što je važno jest američka politika, a ne kvalifikacije: iskustvo u razvoju ili čak iskustvo u bankarstvu nije potrebno. U dva slučaja - postavljanju Paula Wolfowitza i Roberta MacNamare - njihovo je prethodno

iskustvo bila obrana, a oba su ta bivša ministra obrane bila povezana s diskreditiranim ratovima (Irak i Vijetnam).

REFORMIRANJE GLOBALIZACIJE Rasprava o globalizaciji je, polazeći od općeg uviđanja da s globali-zacijom nije sve u redu i da postoji stvaran temelj za barem određeno nezadovoljstvo, prešla na dublju analizu koja povezuje konkretne politike s konkretnim neuspjesima. Stručnjaci i kreatori politike sada se slažu oko toga u kojim područjima treba doći do promjena. Ova se knjiga bavi najtežim od svih pitanja: koje će promjene, velike i male, omogućiti globalizaciji da djeluje u skladu s vlastitim obećanjem, ili da barem to u velikoj mjeri čini? Kako možemo postići djelovanje globalizacije?

Postići djelovanje globalizacije neće biti lako. Oni koji imaju ko-risti od trenutačnog sustava protivit će se promjenama, a oni su vrlo moćni. No sile promjene već su pokrenute. Bit će reformi, čak i ako su pojedinačne. Nadam se da će ova knjiga pomoći da dođe do reformi utemeljenih na širem viđenju onoga što trenutačno ne valja. Ona daje i određeni broj konkretnih prijedloga kako postići da globalizacija djeluje bolje. Neki od njih su mali i ne bi trebali naići na otpor; drugi su veliki i možda se neće godinama ostvariti.

Mnogo je stvari koje treba uraditi. Šest područja gdje je međunarodna zajednica prepoznala da nije sve kako treba biti ilustriraju napredak koji je već postignut i udaljenost koju tek treba prijeći.

Proširenost siromaštva Siromaštvo je napokon postalo svjetska briga. Ujedinjeni narodi i multinacionalne institucije kao što je Svjetska banka počeli su se više usredotočavati na smanjenje siromaštva. U rujnu 2000. godine otprilike 150 šefova država ili vlada prisustvovalo je Tisućljetnom sastanku na vrhu u Ujedinjenim narodima u New Yorku i potpisalo Tisućljetne razvojne ciljeve, obvezujući se da će do 2015. godine smanjiti siromaštvo za polovicu.7 Prepoznali su mnoge dimenzije siromaštva - ne samo neadekvatni dohodak nego i, primjerice, neadekvatnu zdravstvenu skrb i dostupnost vode.

U raspravama o ekonomskoj politici sve do nedavno glavna su bila gledišta MMF-a , koji se tradicionalno usredotočio na inflaciju, a ne na nadnice, nezaposlenost ili siromaštvo. Njegovo je gledište bilo da je smanjenje siromaštva u nadležnosti Svjetske banke, dok je u njegovoj nadležnosti svjetska ekonomska stabilnost. Usredotočenost na inflaciju i ignoriranje zaposlenosti dovelo je do predvidivog rezultata: veće nezaposlenosti i više siromaštva. Dobra je vijest da je MMF, barem službeno, smanjenje siromaštva sada učinio prioritetom.

Do sada je postalo jasno da otvaranje tržišta (uklanjanje trgovinskih prepreka, otvaranje tokovima kapitala) neće samo po sebi "riješiti" problem siromaštva; može ga čak i pogoršati. Ono što je potrebno jest više pomoći i pravedniji trgovinski režim.

Potreba za stranom pomoći i olakšanje glede dugova

Na Međunarodnoj konferenciji o financiranju razvoja održanoj u ožujku 2002. godine u Monterreyu u Meksiku, kojoj je, među ostalima, prisustvovalo 50 šefova država ili vlada i 2 0 0 ministara, razvijene su se industrijske zemlje obvezale na znatna povećanja pomoći - na 0,7 posto njihova BDP-a (iako je do sada malo zemalja djelovalo u skladu s tim obvezama, a neke - osobito Sjedinjene Države - su još daleko).8

U tandemu s priznanjem da se ta pomoć mora povećati došlo je i do općeg sporazuma da bi više pomoći trebalo dati u obliku subvencija, a manje u obliku zajmova - što ne čudi s obzirom na stalne probleme u otplati zajmova.

Najznakovitiji je od svega, međutim, promijenjeni pristup uvjetovanju. Od zemalja koje traže stranu pomoć obično se zahtijeva da udovolje velikom broju uvjeta; primjerice, nekoj zemlji se može reći da mora brzo donijeti neki zakon ili reformirati socijalno osiguranje, stečajni postupak ili druge financijske sustave želi li primiti pomoć. Golem broj uvjeta često je odvraćao vlade od vitalnijih zadataka. Pretjerano uvjetovanje bilo je jedan od glavnih prigovora MMF-u i Svjetskoj banci. Obje institucije sada priznaju da su pretjerale te u posljednjih pet godina zapravo uvelike smanjile uvjetovanje.

Mnoge zemlje u razvoju suočavaju se s golemim teretom duga. U nekima se polovica ili više državnih rashoda ili devizne zarade od

izvoza mora upotrijebiti za servisiranje tog duga - čime se oduzima novac koji je mogao biti upotrijebljen za škole, ceste ili zdravstvene klinike. Razvoj je sam po sebi težak; s tim teretom duga postaje praktički nemoguć.

Jednom godišnje vođe glavnih industrijskih zemalja (zvanih G-8) okupljaju se kako bi raspravili o glavnim svjetskim problemima. Na sastanku na vrhu skupine G-8 2005. godine, održanom u Gleneaglesu u Škotskoj, vođe razvijenih industrijskih zemalja suglasili su se da u potpunosti otpišu dug što ga osamnaest najsiromašnijih zemalja svijeta, od kojih je četrnaest iz Afrike, duguju MMF-u i Svjetskoj banci.9 Čak i nakon dva prethodna pokušaja smanjivanja duga, nad mnogim se zemljama u razvoju još uvijek nadvija ogromna opasnost duga. Dok ovo pišem, zemlje u razvoju duguju oko 1,5 milijardi dolara vjerovnicima među kojima su međunarodne banke, M M F i Svjetska banka. Otprilike jednu trećinu toga duguju zemlje s niskim dohotkom.10 I unatoč opraštanju duga, razina zaduženosti zemalja s niskim dohotkom nastavila se povećavati.

Dug i način na koji se svijet nosi sa zemljama koje ne mogu izvršiti svoje dugovne obveze nije, na žalost, samo problem zemalja s niskim dohotkom. Ruski je prestanak otplaćivanja duga zaprijetio, barem na trenutak, da će izazvati svjetsku financijsku krizu. Argentinski je prestanak otplaćivanja duga krajem 2001. godine - najveći u povijesti -naveo čak i M M F da odvagne prednosti nekog regularnog mehanizma restrukturiranja, sličnog postupcima proglašavanja stečaja za privatni dug. Bio je to velik korak naprijed.

Težnja prema pravednoj trgovini

Liberalizacija trgovine - otvaranje tržišta slobodnom toku dobara i usluga - trebala je dovesti do rasta. Empirijski su podaci u najboljem slučaju mješoviti.11 Dio razloga zašto su međunarodni trgovinski spo-razumi tako neuspješni u promicanju rasta u siromašnim zemljama jest to što su često neuravnoteženi: razvijenim je industrijskim zemljama bilo dopušteno da na dobra proizvedena u zemljama u razvoju namet-nu carine koje su u prosjeku bile četiri puta više nego one na dobra proizvedena u drugim razvijenim industrijskim zemljama.12 Iako su

zemlje u razvoju bile prisiljene napustiti subvencije koje su namijenjene tome da pomognu njihovim industrijama u nastajanju, razvijenim je industrijskim zemljama bilo dopušteno da nastave davati svoje ogromne poljoprivredne subvencije, čime su obarale cijene poljoprivrednih proizvoda i potkopavale životni standard u zemljama u razvoju.

Nakon nemira u Seattleu, kad su pobliže pogledani raniji trgovinski sporazumi, postalo je jasno da je barem dio tog nezadovoljstva oprav-dan. Najsiromašnijim je zemljama zapravo bilo lošije zbog posljednjeg trgovinskog sporazuma. I svijet je reagirao: u Dohi, u studenom 2001. godine, postignut je sporazum da se sljedeći krug trgovinskih pregovora treba usredotočiti na potrebe zemalja u razvoju. (Na žalost, kao što ćemo vidjeti u trećem poglavlju, u kasnijim se godinama Europa i Sjedinjene Države pretežno nisu držale obećanja danih u Dohi).

Ograničenja liberalizacije

U devedesetim godinama, kad politika liberalizacije nije uspjela stvoriti obećane rezultate, fokus je bio na onome što zemlje u razvoju nisu uspjele učiniti. Ako liberalizacija trgovine nije dovela do rasta, bilo je to zato što se te zemlje nisu dovoljno liberalizirale, ili zato što je korupcija stvorila nepovoljnu klimu za poslovanje. Danas čak i među mnogim zagovornicima globalizacije postoji veća svijest o zajedničkoj krivnji.

Najspornije pitanje politike iz devedesetih godina bila je liberaliza-cija tržišta kapitala, otvaranje tržišta slobodnom toku kratkoročnog, vrućeg, spekulativnog novca. M M F je čak pokušao na svom godišnjem sastanku u Hong Kongu 1997. godine promijeniti svoju povelju, što bi mu omogućilo da potiče zemlje na liberalizaciju. Do 2003. godine, čak je i M M F priznao da, barem u mnogim zemljama u razvoju, liberalizacija tržišta kapitala nije dovela do većeg rasta, nego samo do veće nestabilnosti.13

Liberalizacija trgovine i liberalizacija tržišta kapitala dva su ključna sastojka šireg političkog okvira, nazvanog Washingtonskim konsenzu-som. Taj je konsenzus, stvoren između MMF-a (smještenog u 19. ulici), Svjetske banke (u 18. ulici) i američkog ministarstva financija (u 15. ulici), odredio što ulazi u skup politika koje bi najbolje promicale razvoj.14

Naglasio je smanjivanje uloge države, deregulaciju i brzu liberalizaciju i privatizaciju. Do početnih godina novog tisućljeća povjerenje u Washingtonski konsenzus se istrošilo, i pojavio se "konsenzus nakon Washingtonskog konsenzusa". Washingtonski je konsenzus, primjerice, posvećivao premalo pozornosti pitanjima pravednosti, zapošljavanja i konkurencije, tempu i redoslijedu reformi, ili tome kako se provodi privatizacija. Sada postoji također konsenzus da se on previše usre-dotočio samo na povećanje BDP-a, a ne na druge stvari koje utječu na životni standard, te da se premalo usredotočio na održivost, na pitanje može li se rast održati ekonomski, socijalno, politički ili glede okoliša. Učvršćivanju novog naglaska na održivosti pridonijela je činjenica da su zemlje poput Argentine, koje su od M M F - a dobile ocjenu 5 za slijeđenje uputa Washingtonskog konsenzusa, bile uspješne svega nekoliko godina da bi se kasnije suočile s velikim nevoljama.

Zaštita okoliša

Neuspjeh glede stabilnosti okoliša predstavlja čak i veću opasnost svijetu na dugi rok. Prije jednog desetljeća, briga za okoliš i globalizaciju bila je uglavnom ograničena na skupine za zaštitu okoliša i stručnjake. Danas je gotovo univerzalna. Ako ne smanjimo uništavanje okoliša, upotrebu energije i drugih prirodnih resursa i ako ne pokušamo usporiti globalno zatopljenje, pred nama je katastrofa. Svjetsko je zatopljavanje postalo istinski izazov globalizacije. Uspjesi razvoja, osobito u Indiji i Kini, pružili su tim zemljama ekonomska sredstva da povećaju upotrebu energije, no svjetski okoliš jednostavno ne može podnijeti takav nalet. Pred nama će biti teški problemi ako svatko bude ispuštao stakleničke plinove u mjeri u kojoj to rade Amerikanci. Dobra je vijest da se to sada gotovo univerzalno priznaje, osim u nekim Washingtonskim krugovima; no prilagodbe životnih stilova neće biti lagane.

Pogrešni sustav svjetskog upravljanja

Sada postoji i konsenzus, barem izvan Sjedinjenih Država, da nešto nije u redu s načinom na koji se donose odluke na svjetskoj razini; osobito postoji konsenzus o opasnostima unilateralizma i o "pomanj-kanju demokracije" u međunarodnim ekonomskim institucijama.

I po strukturi i po procesu, glasovi koji bi se trebali čuti ne čuju se. Kolonijalizam je mrtav, a zemlje u razvoju ipak nemaju zastupljenost koju bi trebale imati.

U Prvome svjetskom ratu postala je jasna naša sve veća svjetska međuovisnost, i kad je završio stvoreno je nekoliko međunarodnih institucija. Najvažnija, Liga naroda, nije uspjela u svojoj misiji da očuva mir. Kako se Drugi svjetski rat približavao kraju, donesena je odluka da se učini nešto bolje. Stvoreni su Ujedinjeni narodi da spriječe ratove koji su se pokazali ogromnim zlom tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća. Dok su sjećanja na Veliku depresiju iz tridesetih godina još bila svježa, osnovane su dvije nove ekonomske institucije: Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. U to je vrijeme velik dio zemalja u razvoju još bio koloniziran; te su institucije bile klubovi bogatih zemalja, a njihovo je upravljanje to odražavalo. Brzo su donijele "prijateljska" pravila kako bi povećale svoju kontrolu: Sjedinjene Države složile su se da Europa može imenovati čelnika MMF-a, s Amerikancem na položaju broj dva; a Europa se složila da američki predsjednik može imenovati čelnika Svjetske banke. Da su te institucije bile uspješnije u rješavanju problema kojima su se trebale baviti - da je, primjerice, M M F uspio osigurati stabilnost svjetskog gospodarstva - ti bi se anakronizmi u upravljanju mogli oprostiti. Međutim, M M F nije uspio u svojoj glavnoj misiji osiguravanja svjetske financijske stabilnosti - što tako odlučno dokazuju svjetske krize potkraj devedesetih godina koje su pogodile svako veliko tržišno gospodarstvo u nastajanju koje se držalo savjeta MMF-a. Činilo se da je politika koju je M M F stvarao kako bi reagirao na te krize bila češće usredotočena na spašavanje zapadnih vjerovnika nego na pomaganje zemljama u krizi i njihovim građanima. Bilo je novca za spašavanje zapadnih banaka, ali ne i za minimalno subvencioniranje hrane ljudima na rubu umiranja od gladi. Zemlje koje su se obratile MMF-u, tražeći od njega upute, nisu uspjele u održivom rastu, dok su zemlje poput Kine, koje su postupale na temelju vlastitog rasuđivanja, postigle ogroman uspjeh. Dublje su analize raskrinkale ulogu koju su pojedine MMF-ove politike, kao što je liberalizacija tržišta kapitala, imale u neuspjesima. Dok se M M F žalio na probleme upravljanja i pomanjkanje transparentnosti u zemljama u razvoju, činilo se da je M M F sam bio pritisnut tim istim problemima. Nedostajala su mu neka od temeljnih pravila demokratskih institucija: naime, transparentnost,

tako da građani mogu vidjeti koja su pitanja na stolu i da imaju vre-mena za reakciju, a i da bi vidjeli kako su dužnosnici glasovali, kako bi ih se moglo držati odgovornima. Osim toga, postojala je potreba za propisima koji bi ograničavali dužnosnike da nakon što napuste svoju javnu službu u MMF-u ne prelaze brzo u privatne tvrtke; takve su restrikcije standardno stanje stvari u modernim demokracijama, da smanje privid - ili stvarnost - sukoba interesa, poticaja službenicima da nagrađuju potencijalne buduće poslodavce povoljnim nabavkama ili propisima.

Sve je veći konsenzus oko toga da u međunarodnim javnim institu-cijama kao što je MMF, koje oblikuju globalizaciju, postoje problemi upravljanja i da ti problemi pridonose njihovim neuspjesima. U najmanju ruku, pomanjkanje demokracije u njihovu upravljanju pridonijelo je njihovu pomanjkanju legitimnosti, što je potkopalo njihovu djelo-tvornost - osobito kad govore o pitanjima demokratskog upravljanja.

Nacionalna država i globalizacija

Prije nekih 150 godina, smanjivanje troškova komunikacije i transporta dovelo je do pojave onoga što se može smatrati ranijim prethodnikom globalizacije. Do tada je većina trgovine bila lokalna: upravo su promjene u devetnaestom stoljeću dovele do formiranja nacionalnih gospodarstava i pridonijele jačanju nacionalne države. Pred vladu su postavljeni novi zahtjevi: tržišta bi mogla dovoditi do rasta, no bila su popraćena novim društvenim, a u nekim slučajevima čak i ekonomskim problemima. Vlade su preuzele novu ulogu u sprječavanju monopola, u postavljanju temelja modernih sustava socijalnog osiguranja i u reguliranju banaka i drugih financijskih institucija. Došlo je do uzajamnog jačanja: uspjeh u tim nastojanjima pridonio je oblikovanju i jačanju procesa izgradnje nacije, a povećane sposobnosti nacionalne države dovele su do većeg uspjeha u jačanju gospodarstva i povećanju individualnog blagostanja.

Pogrešno je uobičajeno mišljenje da je razvoj Sjedinjenih Država bio rezultat nesputanog kapitalizma. Čak i danas američka vlada ima, primjerice, središnju ulogu u financijama. Ona daje značajni dio svih kredita ili za njih pruža jamstva; ima programe za hipoteke, studentske zajmove, izvoz i uvoz, zadruge i mala poduzeća. Vlada ne samo da

regulira bankarstvo i osigurava deponente, nego pokušava i osigurati da krediti pritječu uskraćenim skupinama, i barem do nedavno, svim regijama u zemlji - ne samo velikim novčanim središtima.

Povijesno je američka vlada igrala još veću ulogu u gospodarstvu u promicanju razvoja, uključujući i razvoj tehnologije i infrastrukture. U devetnaestom stoljeću, kad je poljoprivreda bila u središtu gospodar-stva, vlada je stvorila cijeli sustav poljoprivrednih sveučilišta i njihovih "dodatnih" obrazovnih usluga okolnom stanovništvu. Golema dodjela zemlje ubrzala je razvoj zapadnih željeznica. U devetnaestom je stoljeću američka vlada financirala prvu telegrafsku liniju; u dvadesetom je financirala istraživanja koja su dovela do Interneta.

Sjedinjene Države bile su uspješne dijelom zbog uloge koju je igrala njihova vlada u promicanju razvoja, u reguliranju tržišta i u pružanju temeljnih socijalnih usluga. Pitanje s kojim se danas suočavaju zemlje u razvoju jest hoće li njihove vlade moći igrati usporedivu ulogu? Dok je proces globalizacije postavio nove zahtjeve pred nacionalne države da riješe sve veću nejednakost i nesigurnost koju on može uzrokovati, i da odgovore na konkurencijske izazove koje on donosi, globalizacija je, na mnogo načina, ograničila njihovu sposobnost da odgovore. Globalizacija je, primjerice, dala maha tržišnim silama koje su po sebi tako snažne da ih vlade, osobito u zemljama u razvoju, često ne mogu kontrolirati. Vlade koje pokušavaju kontrolirati tokove kapitala mogu otkriti da su nesposobne to činiti, jer pojedinci iznalaze načine zaobilaženja propisa. Neka bi zemlja mogla željeti povećati minimalnu nadnicu ali otkriva da to ne može zato što će strane kompanije koje ondje djeluju odlučiti da se presele u zemlju s nižim nadnicama.

Vladinu sposobnost kontroliranja postupaka pojedinaca ili kompa-nija sve više ograničavaju i međunarodni sporazumi koji krnje pravo suverenih država da donose odluke. Vlada koja želi osigurati da banke pozajme određeni dio svoga portfelja uskraćenim područjima, ili osigurati da računovodstveni podaci točno odražavaju istinski status neke kompanije, može otkriti da nije u stanju donijeti odgovarajuće propise. Potpisivanje međunarodnih trgovinskih sporazuma može spriječiti vlade da reguliraju priljev i odljev vrućeg, špekulativnog novca, iako liberalizacija tržišta kapitala može dovesti do ekonomskih kriza.

Nacionalnu državu, koja je tijekom prošlog stoljeća i pol bila središte političke i (u velikoj mjeri) ekonomske moći, danas pritišću s jedne strane sile svjetskoga gospodarstva, a s druge politički zahtjevi za decentralizacijom. Globalizacija je - tješnja integracija zemalja svijeta - rezultirala potrebom za opsežnijim kolektivnim djelovanjem, potrebom da ljudi i zemlje zajedno djeluju kako bi riješili svoje zajedničke probleme. Postoji previše problema - trgovina, kapital, okoliš - kojima se može baviti samo na svjetskoj razini. No dok je nacionalna država oslabljena, na međunarodnoj razini tek treba stvoriti vrstu demokratskih svjetskih institucija koje se mogu učinkovito baviti problemima što ih je stvorila globalizacija.

Ustvari, ekonomska je globalizacija pretekla političku globalizaciju. Imamo kaotičan, nekoordiniran sustav svjetskog upravljanja bez svjetske vlade, niz institucija i sporazuma koji se bave nizom problema, od globalnog zatopljenja do međunarodne trgovine i tokova kapitala. Ministri financija raspravljaju o svjetskim financijskim pitanjima u MMF-u, ne obazirući se na to kako njihove odluke utječu na okoliš ili svjetsko zdravlje. Ministri zaštite okoliša mogu pozivati da se nešto učini u vezi sa globalnim zatopljenjem, no nedostaje im sredstava da podupru te pozive.

Postoji jasna potreba da se snažne međunarodne institucije pozabave izazovima koje postavlja ekonomska globalizacija; pa ipak je danas povjerenje u postojeće institucije slabo. Činjenica da institucije koje donose odluke pate od, kako smo istaknuli, pomanjkanja demokracije, očito je problem. On rezultira odlukama koje prečesto nisu u interesu ljudi u zemljama u razvoju. Što je još gore, činjenica je da ljudi u ra-zvijenim industrijskim zemljama, čije vlade diktiraju smjer ekonomske globalizacije, još nisu razvili suosjećanja koja su nužna da bi svjetska zajednica funkcionirala. Naravno, kad vidimo potrese u Turskoj, ili glad u Etiopiji, ili tsunami u Indoneziji - slike su to koje zahvaljujući globalizaciji dolaze u dnevnu sobu svake osobe - osjećamo golemo suosjećanje za žrtve i dolazi do navale pomoći. No potrebno je više od toga.

Kako se nacionalna država razvijala, pojedinci su se osjećali povezani s drugima unutar te nacije - ne tako blisko kao s onima u njihovoj vlastitoj lokalnoj zajednici, ali daleko bliskije nego s onima izvan te

nacionalne države. Problem je što se s nastupanjem globalizacije te lojalnosti nisu promijenile. Rat najdramatičnije pokazuje te razlike u stavovima: Amerikanci točno broje svakog svojeg izgubljenog vojnika, no kad su objavljene procjene iračkih smrtnih slučajeva, koji su bih i pedeseterostruko veći, to jedva da je izazvalo uzbuđenje. Mučenje Amerikanaca stvorilo bi bijes; mučenje od strane Amerikanaca, činilo se, brinulo je samo ljude u antiratnom pokretu; mnogi su ga čak i branili kao nužno za zaštitu Sjedinjenih Država. Te asimetrije imaju svoju paralelu u ekonomskoj sferi. Amerikanci tuguju nad gubitkom radnih mjesta kod kuće, a ne slave veći porast u broju radnih mjesta onih koji su daleko siromašniji u inozemstvu.

Većina će nas uvijek živjeti lokalno - u našim vlastitim zajednicama, državama, zemljama. No globalizacija znači da smo, u isto vrijeme, dio svjetske zajednice. Europljani uče, ponekad s poteškoćama, kako razmišljati o sebi ne samo kao o Nijemcima ili Talijanima ili Britancima nego i kao o Europljanima. Tješnja je ekonomska integracija pomogla. Isto je tako i na svjetskoj razini: možda živimo lokalno, no sve ćemo više morati razmišljati globalno, razmišljati o sebi kao dijelu svjetske zajednice. To će povlačiti za sobom više od toga da samo tretiramo druge s poštovanjem. Dovest će do razmišljanja o tome što je pravedno: kako bi, primjerice, izgledao režim pravedne trgovine? Značit će to da se stavimo u tuđu kožu: što bismo smatrali pravednim ili ispravnim da smo u položaju drugih?15 I značit će pažljivo razmišljanje o tome kada moramo nametnuti pravila i propise kako bi svjetski sustav funkcionirao, a kada bismo trebali poštovati nacionalnu suverenost, dopuštajući svakome da donosi odluke koje su mu prikladne.

Želimo li promijeniti način na koji se upravlja globalizacijom, bit će nužna promjena načina razmišljanja. Takva se promjena već zbiva. Ovo poglavlje ističe ogromne promjene u stavovima prema globalizaciji koje su se dogodile samo u prošlom desetljeću. Rasprava, u velikoj mjeri, više nije "anti" ili "pro" globalizacijska. Shvatili smo pozitivni potencijal globalizacije: gotovo polovica čovječanstva - Azija, uključujući Kinu i Indiju - integrira se u svjetsko gospodarstvo; 2,4 milijarde ljudi, čije su zemlje trpjele kolonijalizam i izrabljivanje, ratove i unutrašnje nerede, doživjele su neviđene stope rasta tijekom četvrt stoljeća ili duže. To je događaj povijesnih razmjera i mora se staviti u povijesni kontekst. Čak i u najuspješnijim godinama Zapada, tijekom industrijske revolucije ili

gospodarskog poleta koji je uslijedio nakon Drugoga svjetskog rata, rast je rijetko premašivao 3 posto. Prosječni rast Kine tijekom posljednja tri desetljeća bio je trostruko veći. Ti se uspjesi djelomice mogu zahvaliti globalizaciji. No vidjeli smo i tamniju stranu globalizacije: recesije i depresije koje je s njome donijela svjetska nestabilnost; propadanje okoliša dok se svjetski rast nastavlja bez svjetskih pravila; kontinent, Afriku, lišenu svojeg bogatstva, svojih prirodnih resursa, i ostavljenu s teretom duga koji premašuje njezinu sposobnost plaćanja. Čak i razvijene industrijske zemlje počinju dovoditi u pitanje globalizaciju, jer ona sa sobom donosi ekonomsku nesigurnost i nejednakost; jer ekonomski materijalizam istiskuje druge vrijednosti; jer zemlje uviđaju da njihov boljitak, čak i njihov opstanak, ovisi o drugima kojima možda ne vjeruju, kao što su nestabilni naftni režimi na Bliskome istoku i drugdje. Možda i ima rasta, no većini je ljudi možda lošije. Shvaćanje ekonomije po kojem siromašni postupno ostvaruju korist od bogaćenja bogatih, koje smatra da dok gospodarstvo u cjelini raste svi imaju koristi, opetovano se pokazalo kao pogrešno.

Neki kažu da je globalizacija neminovna, da ju je potrebno jedno-stavno prihvatiti s njezinim manama. No kako je većina svijeta počela živjeti u demokracijama, ako globalizacija ne koristi većini ljudi oni će u konačnici reagirati. Njih se jedno vrijeme može zavaravati - oni neko vrijeme mogu vjerovati u priče da su današnje muke za bolje sutra - no nakon četvrt stoljeća ili više takve priče gube svoju vjerodostojnost. Ranije je već bilo obrata u globalizaciji - nakon Prvoga svjetskog rata stupanj svjetske ekonomske integracije se, prema većini mjera, smanjio;16

to se može opet dogoditi. Svijet je već vidio početke jake i nepovoljne reakcije na globalizaciju, čak i u zemljama koje su od nje imale najviše koristi, budući da su pokušaji indijskih, kineskih i dubajskih tvrtki da kupe kompanije u razvijenom svijetu naišli na otpor.

Neki od problema s globalizacijom su neminovni i moramo naučiti nositi se s njima: dugotrajne ekonomske teorije, objašnjene u kasnijim poglavljima, tvrde da će globalizacija dovesti do povećane nejednakosti u razvijenim industrijskim zemljama budući da se nadnice, osobito nekvalificiranih radnika, smanjuju. Pritisku na smanjivanje nadnica može se oduprijeti, no tada će se povećati nezaposlenost. Čak ni najmoćniji političari ne mogu ukinuti te zakone ekonomije, koliko god pokušavali. No oni mogu pomoći našim društvima da se prilagode toj

velikoj preobrazbi našeg svjetskog društva, kao što je nacionalna država pomogla prijelazu u industrijalizaciju prije više od jednog stoljeća.17

Danas je prisutno shvaćanje da smo mnoge probleme s globalizacijom sami stvorili - kao rezultat načina na koji se upravlja globalizacijom. Ohrabren sam kad vidim masovne pokrete, osobito u Europi, koji pozivaju na opraštanje duga, i kad vidim vođe većine razvijenih industrijskih zemalja kako pozivaju na pravedniji trgovinski režim, da se nešto učini u vezi sa globalnim zatopljenjem i kako se obvezuju da će do 2015. godine smanjiti siromaštvo za polovicu. No postoji jaz između retorike i stvarnosti - i mnogi su od tih vođa ispred građana u svojim demokracijama, koji su možda u potpunosti privrženi tim uzvišenim ciljevima, no samo tako dugo dok ih to ništa ne košta.

Nadam se da će ova knjiga pridonijeti promjeni načina razmišljanja - budući da ljudi u razvijenom svijetu jasnije vide neke od posljedica politike koju provode njihove vlade. Nadam se da će uvjeriti mnoge, u svim zemljama, da je "moguć drugačiji svijet". Štoviše: da je "drugačiji svijet nužan i neminovan". Ne možemo nastaviti putem na kojem se nalazimo. Sile demokracije su presnažne: birači neće dopustiti nastavak načina na koji se upravlja globalizacijom. Već smo vidjeli očitovanja toga na izborima u Latinskoj Americi i drugdje. Sretna je okolnost da u ekonomiji ne vlada nulta suma. Možemo restrukturirati globalizaciju tako da ljudi u razvijenim zemljama i ljudi u zemljama u razvoju, sadašnji naraštaji i budući naraštaji, mogu svi imati koristi - iako postoje neki nositelji posebnih interesa koji će biti zakinuti i koji će se opirati tim promjenama. Možemo imati snažnija gospodarstva i društva koja veću važnost pridaju vrijednostima, kao što su kultura, okoliš i sami život.

2. P O G L A V L J E

OBEĆANJE RAZVOJA

Ceste u ruralnim ili manje naseljenim područjima Karnatake u južnoj Indiji ispunjene su rupama, te vožnja automobilom čak i na kratke udaljenosti može trajati satima. Žene rade na cestama rukom lomeći kamenje. Krajolik je obasut samotnim muškarcima koji volovima oru prašnjava polja. Na štandovima uz rub ceste njihovi vlasnici prodaju kekse i čaj. To je tipična scena u Indiji, gdje je velik dio stanovništva još nepismen, a medijanski je dohodak samo 2,70 dolara dnevno.

Samo nekoliko kilometara dalje, u gradu Bangaloreu, zbiva se revolucija. Blistavo svjetsko sjedište goleme indijske tvrtke za visoku tehnologiju i konzalting Infosys Technologies postalo je simbol kon-troverznog pokreta eksternaliziranja, u kojem američke kompanije zapošljavaju indijske radnike da rade posao koji se prije obavljao u Sjedinjenim Državama i Europi. Iako kompanije već desetljećima šalju proizvodne poslove u zemlje s niskim nadnicama, uspjeh Indije u privlačenju visokokvalificiranih poslova, kao što su računalno pro-gramiranje i odnosi s klijentima, uzrokovao je mnogo zabrinutosti u Sjedinjenim Državama.

Infosys, koji stvara prihod od oko 1,5 milijardu dolara godišnje, koristan je za lokalno gospodarstvo. Njegovi zaposlenici troše novac na automobile, stanovanje i odjeću, kao i na nove restorane i barove koji su iskrsnuli u Bangaloreu. Svaki posjetitelj Bangalorea može osjetiti sve veći prosperitet. No entuzijazam u odnosu na taj novi svijet nije sveopći. Na nacionalnim izborima 2004 . godine vladajuća je stranka Bharatiya Janata vodila kampanju na platformi "Indije koja blista" - i u životima nekih 250 milijuna ljudi Indija je doista blistala jer im se

tijekom prethodna dva desetljeća neizmjerno povećao životni standard. No samo 16 kilometara od Bangalorea, pa čak i u nekim dijelovima grada, siromaštvo se može vidjeti posvuda; za drugih 800 milijuna ljudi u Indiji gospodarstvo uopće ne blista.

Oko 80 posto svjetskog stanovništva živi u zemljama u razvoju, koje obilježavaju mali dohoci i veliko siromaštvo, velika nezaposlenost i mala obrazovanost. Za te zemlje globalizacija predstavlja i neviđene rizike i mogućnosti. Da bi globalizacija djelovala tako da obogaćuje cijeli svijet, potrebno je postići da djeluje za ljude u tim zemljama.

U ovom ćemo poglavlju vidjeti da nema čarobnih rješenja ili jedno-stavnih recepata. Povijest ekonomije razvoja obilježena je donkihotskom potragom da se pronađe "odgovor", pri čemu razočaranost neuspjehom jedne strategije dovodi do nade da će sljedeća funkcionirati.1 Obrazovanje je, primjerice, važno - no ako nema poslova za one koji su obrazovani, neće biti razvoja. Za razvijene je zemlje važno da otvore svoja tržišta siromašnijim zemljama - no ako zemlje u razvoju nemaju ceste ili luke kojima se njihova roba može dovesti na tržište, koja je korist od toga? Ako je produktivnost u poljoprivredi tako niska da seljaci imaju malo toga za prodaju, luke i ceste neće ništa značiti. Razvoj je proces koji obuhvaća svaki aspekt društva, stavljajući u pogon napore svih: tržišta, vlade, nevladinih organizacija, zadruga i neprofitnih institucija.

Zemlja u razvoju koja se jednostavno otvori izvanjskom svijetu neće nužno požnjeti plodove globalizacije. Čak i ako se njezin BDP poveća, rast možda neće biti održiv ili održan. A čak i ako je rast održan, većini njezinih ljudi može biti lošije.

Rasprava o ekonomskoj globalizaciji pomiješana je s raspravama o ekonomskoj teoriji i vrijednostima. Prije četvrt stoljeća međusobno su se natjecale tri glavne škole ekonomskog mišljenja - kapitalizam slobodnog tržišta, komunizam i upravljano tržišno gospodarstvo. Međutim, padom Berlinskoga zida 1989. godine tri su se svele na dvije, i danas se rasprava uvelike vodi između onih koji zagovaraju ideologiju slobodnog tržišta i onih koji vide važnu ulogu i za državu i za privatni sektor. Naravno, ta se stajališta preklapaju. Čak i zagovornici slobodnog tržišta uviđaju da je jedan od problema u Africi slaba uloga države. A čak i kritičari nesputanog kapitalizma poštuju važnost tržišta.

Ipak, golemi je jaz između tih različitih načina gledanja, te se ne bismo smjeli zavaravati da nema razlika. U prošlom smo poglavlju opisali razvojnu strategiju Washingtonskog konsenzusa. Ta se politika usredotočila na minimiziranje uloge države, naglašavanje privatizacije (prodaju državnih poduzeća privatnome sektoru), liberalizaciju trgovine i tržišta kapitala (uklanjanje trgovinskih prepreka i smetnji slobodnom toku kapitala) i deregulaciju (uklanjanje propisa o vođenju poslovanja). Država je imala ulogu u održavanju makrostabilnosti, ali je pozornost bila usredotočena na stabilnost cijena, a ne na stabilnost proizvodnje, zaposlenost ili rast. Postojao je velik skup preporuka i zabrana: preporuka da se privatizira sve, od tvornica do socijalnog osiguranja; zabrana da se država uključi u promicanje pojedinih gospodarskih grana; preporuka jačanja vlasničkih prava; zabrana korupcije. Smanjivanje uloge države značilo je snižavanje poreza, ali i održavanje proračuna u ravnoteži.

Washingtonski konsenzus u praksi nije naglašavao pravednost. Neki su njegovi zagovornici vjerovali u ekonomiju po kojoj siromašnima postupno postaje bolje povećanjem bogatstva bogatih, po kojoj će svi nekako imati koristi - iako nije bilo dokaza koji bi potkrijepili takav zaključak. Drugi su vjerovali da je pravednost u nadležnosti politike, a ne ekonomije: ekonomisti bi se trebali usredotočiti na efikasnost, a nju bi, vjerovali su, politika Washingtonskog konsenzusa donijela.

Alternativno gledište, koje ja zastupam, smatra da država treba imati aktivniju ulogu i u promicanju razvoja i u zaštiti siromašnih.2

Ekonomska teorija i povijesno iskustvo pružaju smjernice u pogledu na to što država treba činiti. Premda su tržišta u središtu svakog uspješnog gospodarstva, vlada mora stvoriti klimu koja omogućuje poduzećima da napreduju i stvaraju radna mjesta. Ona mora izgraditi fizičku i institucionalnu strukturu - zakone koji, primjerice, osiguravaju zdrav bankovni sustav i tržišta vrijednosnih papira na kojima se ulagači mogu pouzdati da neće biti prevareni. Slabo razvijena tržišta obilježavaju monopoli i oligopoli; visoke cijene u vitalnom području kao što su telekomunikacije koče razvoj, pa vlade moraju imati snažnu politiku tržišnog natjecanja. Mnogo je drugih područja na kojima tržišta, sama po sebi, ne funkcioniraju dobro. Nekih će stvari biti previše, kao što je zagađivanje i uništavanje okoliša, a drugih premalo, kao što su istraži-vanja. Ono što razvijene zemlje razdvaja od manje razvijenih zemalja

nije samo jaz u resursima nego i jaz u znanju, zbog čega su ulaganja u obrazovanje i tehnologiju - uvelike od strane države - tako važna.

U praksi, zagovornici ovog alternativnog gledišta stavljaju također veći naglasak na zapošljavanje, društvenu pravednost i nematerija-lističke vrijednosti kao što je očuvanje okoliša, veći no što to čine oni koji zagovaraju minimalističku ulogu države. Nezaposlenost se, primjerice, ne shvaća samo kao rasipanje resursa; ona također slabi samopoštovanje pojedinaca i ima mnoštvo nepoželjnih društvenih posljedica - uključujući i nasilje. Zagovornici toga gledišta često se zalažu i za političke reforme, kako bi se građanima dalo više glasa u odlučivanju; oni ističu da uvjetovanost i ekonomske institucije, kao što su neovisne središnje banke koje nisu politički odgovorne, potkopavaju demokraciju. Nasuprot tome, zagovornici Washingtonskog konsenzusa izražavaju manjak povjerenja u demokratske procese, tvrdeći, pri-mjerice, da je neovisnost središnjih banaka bitna za osiguranje dobre monetarne politike.

Kako to, mogli bismo se zapitati, da se ekonomisti - svi obrazo-vani kroz više godina školovanja, što kulminira višim stupnjevima stručne spreme - ne mogu suglasiti o tome što će dovesti do razvoja? Što treba učiniti premijer neke zemlje, kad ga posjećuje savjetnik iz MMF-a i kaže mu da slijedi MMF-ove preporuke, a zatim ga posjeti neki sveučilišni savjetnik koji preporučuje suprotno? Oba započinju pozivanjem na ekonomsku teoriju, na univerzalne zakone ekonomije, na zakone ponude i potražnje. Ali ekonomska teorija nije monolitna. Preporuke Washingtonskog konsenzusa temelje se na teoriji tržišnoga gospodarstva koja pretpostavlja savršenu informiranost, savršenu konkurenciju i savršena tržišta rizika - idealiziranje stvarnosti koje je od malog značaja, osobito za zemlje u razvoju. Rezultati svake teorije ovise o njezinim pretpostavkama - i ako se te pretpostavke previše udalje od stvarnosti, vjerojatno je da će se politika temeljena na tom modelu izjaloviti.

Napreci u ekonomskoj teoriji postignuti sedamdesetih i osamdesetih godina rasvijetlili su granice tržišta; pokazali su da nesputana tržišta ne dovode do ekonomske efikasnosti kad god su informacije nesavršene ili tržišta ne postoje (primjerice, dobra tržišta osiguranja da pokriju ključne rizike s kojima se suočavaju pojedinci). A informacije su uvijek

nesavršene i tržišta su uvijek nepotpuna.3 Tržišta, sama po sebi, ne dovode nužno do ekonomske efikasnosti ni kada je zadatak neke zemlje da apsorbira nove tehnologije, da zatvori "jaz u znanju", što je središnje obilježje razvoja. Danas se većina sveučilišnih ekonomista slaže da tržišta, sama po sebi, ne dovode do efikasnosti; pitanje je može li država poboljšati stvari.

Premda je ekonomistima teško provesti eksperimente kako bi testirali svoje teorije, kao što to mogu kemičar ili fizičar, svijet pruža golemi niz prirodnih eksperimenata jer deseci zemalja iskušavaju različite strategije. Na žalost, budući da se svaka zemlja razlikuje po svojoj povijesti i okolnostima kao i po mnoštvu detalja u politici - a detalji su važni - često je teško dobiti jasnu interpretaciju. Međutim, jasno je da ima znatnih razlika u uspješnosti, da su najuspješnije zemlje one u Aziji i da u većini tih azijskih zemalja vlada igra vrlo aktivnu ulogu. Ako podrobnije razmotrimo učinke pojedinih politika, ti se zaključci pojačavaju: postoji znatna podudarnost između onoga što ekonomska teorija kaže da bi vlada trebala učiniti i onoga što su istočnoazijske vlade doista činile. Isto su tako potvrđene i ekonomske teorije temeljene na nesavršenim informacijama i nepotpunim tržištima rizika, koje su predvidjele da slobodan tok kratkoročnog kapitala - ključna značajka politike tržišnog fundamentalizma - neće stvoriti rast, nego nestabilnost.

Prije dvadeset i pet godina bilo je razumljivo da se vodi rasprava o tržišnom fundamentalizmu i politici Washingtonskog konsenzusa. Ona nije bila stvarno iskušana. (Naravno, teoretske su primjedbe i povijesna iskustva pružili snažno upozorenje). Danas, kad vidimo uspjehe i neuspjehe, teško je razumjeti nastavak te rasprave - osim zbog uloge ideologije i interesa kojima služi politika Washingtonskog konsenzusa. (Čak i kad gospodarstvo ne raste, ima nekih kojima može biti dobro zbog te politike).

Zadatak manje razvijenih zemalja danas je na neke načine lakši od onog s kojim su se suočavale Europa i Sjedinjene Države dok su se industrijalizirale u devetnaestom stoljeću: one jednostavno moraju sustići razvijene zemlje, a ne probijati se na nepoznati teritorij. Unatoč tome, taj se zadatak pokazao nesavladivim gotovo posvuda izvan Azije, najuspješnijeg primjera ekonomskog razvoja što ga je svijet ikada vidio. Uspjeh tih zemalja je tako velik - i one su tako dugo uspješne - da

ga je lako uzeti zdravo za gotovo. Međutim, rast Azije začudio bi mnoge stručnjake iz pedesetih i šezdesetih godina, kao što je dobitnik Nobelove nagrade ekonomist Gunnar Myrdal, koji je procijenio da su izgledi Azije istinski sumorni.4 Tada je uobičajeno mišljenje bilo da bi se zemlje kao što je Koreja trebale držati onoga u čemu su najbolje: uzgajanja riže. Istočnoazijsko čudo pokazuje da je brz razvoj - i rast s pravednošću, u kojem koristi imaju i siromašni i bogati - moguć, iako nije bilo nikakvih posebnih preduvjeta. Neuspjesi u drugim krajevima svijeta pokazuju da razvoj nije neminovan.

Razlike u uspješnosti među regijama zaprepaštavaju. Dok je Istočna Azija tijekom prošlih trideset godina imala u prosjeku 5,9-postotni rast (6,5 posto tijekom posljednjih petnaest godina), Latinska Amerika i Afrika su se natjecale za najmanju sveukupnu stopu rasta, pri čemu je dohodak per capita subsaharske Afrike tijekom prošlih trideset godina zapravo pao za prosječnih 0,2 posto svake godine.5 No obje je daleko za sobom ostavila Rusija. U Rusiji je od početka njezine tranzicije iz komunizma u tržišno gospodarstvo došlo do pada dohotka za ukupno 15 posto; dohodak per capita je zapravo pao za 40 posto u prvom desetljeću, no rusko je gospodarstvo u prošlih pet godina naposljetku počelo ponovno rasti.

Istočna Azija

Globalizacija - u obliku rasta vodenog izvozom - pridonijela je izvlačenju istočnoazijskih zemalja iz siromaštva. Globalizacija je to omogućila time što je osigurala pristup međunarodnim tržištima kao i dostupnost tehnologije koja je omogućila golem porast produktivnosti. No te su zemlje upravljale globalizacijom: upravo njihova sposobnost da iskoriste globalizaciju, a da njih same ne iskoristi globalizacija, objašnjava velik dio njihova uspjeha.

Te su zemlje istodobno postigle i rast i stabilnost: neke tijekom gotovo četvrt stoljeća nisu imale ni jednu godinu negativnog rasta, druge su imale jednu lošu godinu; u tom pogledu, njihova je uspješnost bila bolja nego uspješnost bilo koje razvijene industrijske zemlje. Čak i tijekom pada ekonomske aktivnosti 1997.-1998, Kina i Vijetnam su nastavili rasti. Kina je provodila standardnu makroekonomsku politiku ekspanzije (ne politiku koju je preporučivao M M F drugdje u Istočnoj

Aziji) i rast joj se usporio na respektabilnih 7 posto prije no što je ponovno dostigao više razine od 8 ili 9 posto. (Neki smatraju da se tim brojkama podcjenjuje stvarni rast). Da se pokrajine Kine tretiraju kao zasebne zemlje - a sa stanovništvom koje katkada prelazi 50 milijuna one su daleko veće od većine zemalja diljem svijeta - većina bi zemalja u svijetu s najbržim rastom bila u Kini.6

Ono što je važno, te su se vlade pobrinule da koristi od rasta ne idu samo nekolicini nego da se široko raspodjeljuju.7 One se nisu usredotočile samo na stabilnost cijena nego na realnu stabilnost, osiguravajući da se nova radna mjesta stvaraju u skladu s novim pridošlicama u radnu snagu. Siromaštvo se drastično smanjilo - u Indoneziji je, primjerice, stopa siromaštva (prema mjerilu 1 dolara dnevno) između 1987. i 2002. godine pala s 28 posto na 8 posto8 - dok su se zdravlje i očekivani životni vijek poboljšali a pismenost postala gotovo sveopća. Godine 1960. dohodak Malezije per capita iznosio je 784 dolara (u američkim dolarima 2000.) i bio nešto niži nego u Haitiju u to vrijeme. Danas iznosi više od 4 .000 dolara. Prosječna razina obrazovanosti u Južnoj Koreji 1960. godine bila je manja od četiri godine; danas Južna Koreja predvodi u visokotehnološkim industrijama kao što je proizvodnja čipova, a njezin se dohodak u prošlih četrdeset godina povećao šesnaest puta.9 Kina je svoje putovanje započela kasnije, no njezina su postignuća na određene načine bila još izvanrednija. Dohoci su se od 1978. godine povećali više nego osmerostruko; siromaštvo prema mjerilu od 1 dolara dnevno palo je za tri četvrtine.10

No dok su te zemlje "tržišnoga gospodarstva" bile duboko uvučene u globalizaciju, njihova su vlastita tržišta bila daleko od nesputanosti. Globalizacija je bila odmjerena i ravnomjerna, a vlada je pažljivo ali prošireno intervenirala u gospodarstvo. Ona je, naravno, činila sve što se uobičajeno očekuje od vlade. Istodobno je povećala osnovno obrazovanje i više obrazovanje jer je shvatila da uspjeh zahtijeva i sveopću pismenost i kadar visokoobrazovanih pojedinaca sposobnih za apsorbiranje napredne tehnologije. Mnogo je ulagala u infrastrukturu kao što su luke, ceste i mostovi, što je sve olakšalo prijevoz robe i tako smanjilo troškove poslovanja i otpreme robe izvan zemlje.

Ona je čak i prekoračila uobičajen popis onoga što vlade obično čine. Vlade u Istočnoj Aziji igrale su veliku ulogu u planiranju i razvoju

tehnologije, odabirući koji će se sektori njihovih zemalja razviti umjesto da to ostave samom tržištu da odluči. Od šezdesetih godina naovamo te su zemlje poduzele velike napore da razviju lokalne industrije. Ulaganje u visokotehnološki sektor pomoglo je Tajvanu, Koreji i Maleziji da postanu veliki proizvođači elektronike, računala i računalnih čipova. Osim toga, one su ušle u krug najefikasnijih svjetskih proizvođača tradicionalnih proizvoda kao što su čelik i plastika.

Namjera vlade nije bila da "nadmudri" tržište, da bira pobjednike bolje no što bi to učinilo tržište. No shvatila je da je često bilo ogro-mnih prelijevanja: tehnološki napredak u jednom području mogao je potaknuti rast u drugome. Shvatila je da tržišta često ne uspijevaju dobro koordinirati nove aktivnosti: tvrtke koje se služe plastikom ne bi se razvile bez lokalnog dobavljača plastike, no za neku je tvrtku bio ogroman rizik proizvoditi plastiku bez osigurane potražnje za njezinim proizvodom. Shvatila je također da su banke često manje zainteresirane za davanje zajmova novim industrijama nego za osiguravanje financij-skih sredstava špekulativnom poslovanju nekretninama ili naprosto za davanje zajmova vladi (što je čest slučaj u zemljama u razvoju).

Ekonomisti odavno govore o važnosti štednje i ulaganja za rast, ali prije nego što se Istočna Azija prihvatila tog posla, kreatori politike su ga jednostavno ostavljali tržištu. Ekonomisti su mogli žaliti zbog niske razine štednje, ali su smatrali da vlade tu mogu malo što učiniti. Istočnoazijske su vlade pokazale da to nije istina. Novac za njihova ulaganja dolazio je od vlastitih građana jer su vlade poticale na štednju; stoga te zemlje nisu morale ovisiti o nepostojanom priljevu kapitala iz inozemstva. Gotovo su sve zemlje u toj regiji štedjele 25 posto ili više BDP-a; danas Kina ima nacionalnu stopu štednje preko 40 posto BDP-a, za razliku od 14 posto u Sjedinjenim Državama. U Singapuru se 42 posto dohotka od nadnica obvezno stavlja u "štedni fond". U drugim zemljama, kao što je Japan, štedne institucije koje je stvorila vlada i koje su prodrle duboko u ruralna područja, pružaju siguran i prikladan način da ljudi štede.

Sve su te zemlje vjerovale u važnost tržišta, no shvatile su da se tržišta moraju stvarati i da se njima mora upravljati i da ponekad privatne tvrtke neće napraviti ono što je potrebno napraviti. Ako

privatne banke ne osnivaju podružnice u ruralnim područjima kako bi se u njima prikupljale ušteđevine, mora uskočiti vlada. Ako privatne banke ne daju dugoročne kredite, mora uskočiti vlada. Ako privatne tvrtke ne osiguravaju osnovne ulazne elemente za proizvodnju - kao što su čelik i plastika - vlada bi trebala uskočiti ako to može efikasno činiti. Koreja i Tajvan su pokazali da može; korejska je vlada oprezno postupala, no, nakon što se utvrdilo da može profitabilno investirati, otišla je korak dalje i stvorila, 1968. godine, jednu od najefikasnijih čeličana u svijetu. Ranije, 1954. godine, tajvanska je vlada pomogla osnovati izrazito uspješnu Formosa Plastics Corporation.

Premda se veći dio regije liberalizirao - otvarajući tržišta i uma-njujući državnu regulativu - to je činio polako, u tempu koji je bio u skladu sa sposobnošću gospodarstva da se nosi s tim. Premda su se azijske vlade usredotočile na rast koji se temelji na izvozu, osobito u početnim danima njihova razvoja, ograničile su uvoz koji bi potkopao lokalnu industrijsku proizvodnju i poljoprivredu.

Neke su zemlje, kao Kina, Malezija i Singapur, pozivale k sebi strana ulaganja; druge su se - Južna Koreja i Japan - osjećale ugodnije bez njih i isto su tako rasle. Čak i oni koji su pozvali k sebi strance pobrinuli su se da tvrtke u gostima prenesu tehnologiju i obrazuju lokalne radnike, tako da su pridonosile razvojnim nastojanjima zemlje. Malezija nije samo predala svoju naftu stranim naftnim kompanijama nego se pobrinula da joj one pomognu da razvije svoje resurse, učeći cijelo vrijeme; danas njezina naftna kompanija koja je u državnom vlasništvu, Petronas, osigurava izobrazbu drugim zemljama u razvoju. Upravljajući vlastitom naftnom kompanijom, mogla je postići da više vrijednosti tog resursa ostane u Maleziji, a ne da se šalje u inozemstvo kao profit.

Rasprava o liberalizaciji tržišta kapitala bila je tendencioznija. Čak i kad su otvorile svoja tržišta dugoročnim ulaganjima, dva azijska diva - Indija i Kina - ograničile su tokove kratkoročnog kapitala. Shvatile su da se ne mogu graditi tvornice i stvarati radna mjesta novcem koji preko noći može ulaziti u zemlju i izlaziti iz nje. Vidjele su slučajeve nestabilnosti koja je popratila te tokove, rizik koji je došao bez očite nagrade.

S njihovim visokim stopama štednje, zemljama Istočne Azije jedva da je bio i potreban dodatni kapital. No tijekom osamdesetih godina, mnoge od tih zemalja - možda podliježući pritisku iz MMF-a i ame-ričkog ministarstva financija - otvorile su svoja tržišta slobodnom toku kapitala. Jedno je vrijeme kapital pritjecao, no tada se klima promijenila i pobjegao je izvan zemlje. Rezultat je bila kriza koja se proširila cijelom regijom i izvan nje. Godine 1997. špekulanti su napali tajlandski baht, uzrokujući da ta valuta, s početkom u prvim danima srpnja, prijeđe u slobodan pad. Strane su banke zatražile od Koreje vraćanje njihovih zajmova. Indonezija se suočila s problemima i od strane banaka i od strane špekulanata. Središnje su banke širom regije potrošile milijarde dolara pokušavajući poduprijeti svoje valute. Kad im je ponestalo sredstava, obratile su se MMF-u, no on im je osigurao novac samo uz dugi popis uvjeta, među kojima je bilo smanjivanje državnih rashoda, povećanje poreza i više kamatne stope. S povećavanjem kamatnih stopa od strane središnjih banaka, lokalne su kompanije otkrile da ne mogu udovoljiti svojim kamatnim obvezama. Došlo je do velikih stečajeva, a valutna se kriza pretvorila u bankovnu krizu.

Bilo je to užasno vrijeme: u Indoneziji je došlo do pobuna i društvenih nemira, parkovima u Seoulu lutali su nezaposleni poslovni ljudi jer ih je bilo previše sram svojim ženama reći da više nemaju ured u koji bi mogli otići, na ulicama Bangkoka ljudi su prodavali svoju odjeću i kućansku opremu. Mnogi su se ljudi vratili na selo da bi živjeli sa svojim obiteljima jer nisu mogli naći posao u glavnome gradu. Korejci su stali u redove predati svoj zlatni nakit kako bi ga vlada mogla istopiti i iskoristiti za plaćanje dijela nacionalnog duga.

Politika M M F - a nije uspjela stabilizirati valute; uspjela je samo u tome da je pad ekonomske aktivnosti postao daleko gori no što bi inače bio - baš kako je predvidjela standardna ekonomska teorija. Kritičari MMF-a tvrde da ta politika nije istinski bila namijenjena zaštiti zemalja od recesije, nego zaštiti zajmodavatelja; njezin je cilj bio da se brzo ponovno izgrade rezerve kako bi se međunarodni vjerovnici mogli isplatiti. Te su zemlje zapravo brzo nadoknadile svoje rezerve i čak uspjele tijekom nekoliko godina platiti MMF-u novac koji su dugovale.

Velik se dio Azije sada oporavio, no kriza je bila štetna i nepotrebna. Iako je globalizacija kojom se dobro upravljalo donijela Istočnoj Aziji

golem prosperitet, ona je naučila da globalizacija - kada znači otvaranje destabilizirajućim špekulativnim tokovima - donosi i ekonomsko pu-stošenje. Dok tamošnji dužnosnici razmišljaju o lekcijama tog brutalnog iskustva, počinju još odlučnije odbacivati tržišni fundamentalizam Washingtonskog konsenzusa koji je njihove zemlje izložio razornom djelovanju špekulanata. I veći naglasak stavljaju na pravednost i na politiku pomaganjima siromašnima. Rast je obnovljen, ali ti studenti "generacije '97." nisu zaboravili svoje lekcije.

Latinska Amerika

Istočna Azija je demonstrirala uspjeh kursa koji je znatno različit od Washingtonskog konsenzusa, pri čemu je uloga države daleko veća od minimalne uloge koju dopušta tržišni fundamentalizam. U međuvremenu je Latinska Amerika prigrlila politiku Washingtonskog konsenzusa srdačnije od bilo koje druge regije (štoviše, taj je termin isprva i skovan kao oznaka za politiku koju se zagovaralo za tu regiju). Neuspjesi Latinske Amerike i uspjesi Istočne Azije zajedno pružaju najjači argument protiv Washingtonskog konsenzusa.

U ranijim je desetljećima Latinska Amerika imala uočljivog uspjeha sa snažnom vladinom intervencionističkom politikom koja nije bila ni tako profinjena kao ona koju se primjenjivala u Istočnoj Aziji ni tako suptilna, te je bila više usredotočena na restrikcije uvoza nego na ekspanziju izvoza. Na određenu su uvoznu robu stavljane visoke carine, kako bi se potaknuo razvoj lokalnih industrija - tu se strategiju često naziva supstitucijom uvoza. Iako njezin uspjeh nije bio tolik kao onaj u Istočnoj Aziji, dohodak per capita Latinske Amerike ipak je od 1950. do 1980. godine rastao u prosjeku više od 2,8 posto godišnje (2,2 posto od 1930. do 1980. godine).11 Brazil, čija je vlada najagresivnije intervenirala u gospodarstvo, rastao je u prosjeku 5,7 posto tijekom pola stoljeća počevši od 1930. godine.

Sjedinjene Države, boreći se s vlastitim problemom inflacije, 1980. godine uvele su porast kamatnih stopa koji se popeo iznad 20 posto. Te su se stope prelile na zajmove Latinskoj Americi, što je pokrenulo latinoameričku krizu duga iz početka osamdesetih godina, kad su Mek-siko, Argentina, Brazil, Kostarika i mnoštvo drugih zemalja obustavili plaćanje duga. Kao posljedica te krize duga, regija je tri godine patila

od pada ekonomske aktivnosti i deset godina od stagnacije - zbog tolike neuspješnosti počelo se govoriti o izgubljenom desetljeću.

Upravo su se tijekom tog razdoblja latinoameričke ekonomske politike dramatično promijenile, pri čemu je većina zemalja usvojila politiku Washingtonskog konsenzusa. Budući da je u mnogima od tih zemalja izbila visoka inflacija, usredotočenost Washingtonskog konsenzusa na borbu protiv inflacije imala je smisla. Njihove vlade nisu uspješno funkcionirale za njih pa je privlačnost Washingtonskog konsenzusa - minimiziranje uloge vlade - bila razumljiva. Dok su zemlje poput Argentine usvajale politiku Washingtonskog konsenzusa, bile su obasute pohvalama. Kad je ponovno uspostavljena stabilnost cijena i vraćen rast, Svjetska banka i M M F smatrali su da su zaslužni za taj uspjeh; dobiveni su argumenti za Washingtonski konsenzus. No, kako se pokazalo, taj rast nije bio održiv. Temeljio se na velikom uzimanju zajmova iz inozemstva i na privatizacijama koje su rasprodale nacionalno bogatstvo strancima za novac koji se nije ulagalo. Došlo je do procvata potrošnje. BDP je rastao, no nacionalno se bogatstvo smanjivalo. Rast je trajao kratkih sedam godina i za njim su slijedile recesija i stagnacija. Rast u devedesetim godinama bio je upola manji od onoga u desetljećima prije 1980. godine, a ono malo rasta što je bilo nesrazmjerno je išlo bogatima.

Dok je u Istočnoj Aziji došlo do golemog smanjenja siromaštva, napredak u Latinskoj Americi je bio minimalan. Dok ovo pišem, opravdano je reći da u Latinskoj Americi postoji raširena razočaranost vašingtonskim konsenzusom: rastući konsenzus protiv Washingtonskog konsenzusa odražava se u izboru ljevičarskih vlada u Brazilu, Venezueli i Boliviji. Te se vlade često optužuju da su populističke zato što obe-ćavaju da će donijeti obrazovanje i zdravstvenu potporu siromašnima i da će se boriti za ekonomsku politiku koja ne samo da donosi veći rast nego i osigurava da se plodovi tog rasta mnogo šire raspodjeljuju. U demokraciji se čini prirodnim - ne pogrešnim - da se političari bore za povećanje dobrobiti prosječnog građanina; i jasno je da ranije politike nisu uspjele udovoljiti legitimnim potrebama prosječnog građanina, čak i ako je pojedincima na vrhu distribucije dohotka bilo vrlo dobro. Prerano je za reći hoće li one uspjeti u tim obećanjima. Čini se da je venezuelanski predsjednik Hugo Chavez uspio u donoše-nju obrazovanja i zdravstvenih usluga barriosima iz Caracasa, koji su

prethodno vidjeli malo koristi od naftnog bogatstva te zemlje. Ako tim vodama ne uspije održati svoja obećanja, teško je predvidjeti kako će tendencije nemira završiti.

Zemlje u tranziciji iz komunizma

Baš kao što su uspjesi Istočne Azije daleko veći no što to ukazuje čak i impresivna statistika BDP-a, neuspjesi Rusije i većine drugih zemalja koje su provodile tranziciju iz komunizma u kapitalizam bili su mnogo dublji no što to pokazuje samo statistika BDP-a. Smanjenje očekivanog životnog vijeka - u Rusiji je između 1990. i 2 0 0 0 . godine pao za zapanjujuće četiri godine - potvrđuje dojam o sve većoj neimaštini.12

(Drugdje u svijetu očekivani je životni vijek rastao). Zločini i bezakonje uzeli su maha.

Nakon što je pao Berlinski zid, širom bivšeg Sovjetskoga Saveza i njegovih satelitskih država pojavila se nada u demokraciju i ekonomski prosperitet. Savjetnici sa Zapada navalili su u Istočnu Europu da bi vodili te zemlje kroz njihove tranzicije. Mnogi su vjerovali - pogrešno - da je potrebna "šok terapija" - da se tranzicija na kapitalizam zapadnog stila mora dogoditi preko noći kroz brzu privatizaciju i liberalizaciju. Trenu-tačna liberalizacija cijena donijela je sa sobom predvidivu hiperinflaciju. Cijene u Ukrajini u jednom su se trenutku povećale po stopi od 3.300 posto godišnje. Čvrsta monetarna politika (visoke kamatne stope i malo dostupnih kredita) i fiskalna strogost (restriktivni proračuni) korišteni su da obore hiperinflaciju; oborili su i gospodarstva, koja su kliznula u duboke recesije i depresije. U međuvremenu, brze su privatizacije razdavale stotine milijardi dolara najvrjednije imovine tih zemalja, stvarajući novu klasu oligarha koji su izvukli novac iz zemlje daleko brže od priljeva milijardi koje je M M F ulijevao kao pomoć. Tržišta kapitala su liberalizirana u pogrešnom uvjerenju da će biti poticaja za pritjecanje novca. Umjesto toga, došlo je do golemog bijega kapitala, uključujući i glasovitu kupnju nogometnog kluba Chelsea i brojnih ladanjskih imanja u Velikoj Britaniji od strane Romana Abramoviča, jednog od oligarha. Običnim je Rusima, prirodno, bilo teško shvatiti kako to pomaže rastu Rusije. Činilo se kao da savjetnici vjeruju da će otvaranje krletke potaknuti ptice da ulijeću u krletku, a ne poticati ptice u krletki da izlete.

Kad sam bio glavni ekonomist u Svjetskoj banci, o tim smo priva-tizacijama vodili intenzivnu raspravu. Ja sam bio među onima koji su smatrali kako brze privatizacije ne samo da generiraju niže prihode vladama kojima očajnički treba novac i potkopavaju povjerenje u tržišno gospodarstvo. Bez odgovarajućih zakona o upravljanju poduzećima, menadžeri mogu izvršiti golemu kradu imovine poduzeća; prisutni su poticaji da se opljačka imovinu, a ne da se izgradi bogatstvo. Brinuo sam se i zbog goleme nejednakosti do koje je mogla dovesti ta privatizacija. Druga je strana rekla: Ne brini, samo privatiziraj što je brže moguće; novi će se vlasnici pobrinuti da se resursi dobro koriste i gospodarstvo će rasti. Na žalost, ono što se dogodilo u Rusiji i drugdje bilo je još gore nego što sam se pribojavao. Iako su savjetnici iz MMF-a , američkog ministarstva financija i drugi ruskoj vladi opetovano govorili da će privatizacija dovesti do rasta i ulaganja, ishod je bio razočaravajući: proizvodnja je pala za jednu trećinu.

Brza i korumpirana privatizacija u Rusiji pokrenula je začarani krug. Oskudni iznosi koje je primala vlada doveli su do osporavanja legitimnosti transfera javnih sredstava privatnome sektoru. Ulagači - oni koji su pokupovali imovinu - tada su, s pravom, osjećali da njihova vlasnička prava nisu sigurna, da bi nova vlada mogla, pod pritiskom javnosti, poništiti privatizaciju. Kao posljedica toga, ograničili su svoja ulaganja i odnijeli onoliko profita iz zemlje koliko su mogli - što je dovelo do dodatnog razočaranja privatizacijskim procesom, zbog čega su vlasnička prava bila još manje sigurna. Liberalizacija tržišta kapitala koju je poticao M M F pogoršala je stvari jer je oligarsima, koji su opljačkali imovinu korporacija kojima su upravljali, olakšala odnošenje novca u inozemstvo, na mjesta u kojima su sigurna vlasnička prava već dobro utvrđena. Uživali su koristi od slabih pravnih okvira kod kuće i snažne zaštite vlasništva u inozemstvu.

Nekome tko je posjetio Moskvu u tim ranim danima tranzicije, ona se činila uspjehom. Dućani su bili ispunjeni robom, ceste automobilima. No ta je roba bila uvezena luksuzna roba za novouspostavljene bogataše koji su uspjeli prigrabiti golemu imovinu države u svoje privatne ruke; dok je nekolicina vozila Mercedese i uživala u Novoj Rusiji, dodatni su milijuni gledali kako im se njihove oskudne mirovine smanjuju čak i ispod razine pukog preživljavanja.

Danas postoji opća suglasnost da je brzina reformi u zemljama bivšeg sovjetskog bloka bila pogrešna. Privatizacije su obavljene prije uvođenja valjanih regulacija i čvrstih poreznih zakona. Kako su prihodi vlade pali, rashodi na zdravstvo i infrastrukturu su se urušili. Jedno od naslijeđa ruske prošlosti bio je vrlo kvalitetan obrazovni sustav, no on se brzo pogoršao kako su se smanjivali proračuni. U isto su vrijeme odbačene stare socijalne "zaštitne mreže". Posljedice su bile strašne: siromaštvo se u zemljama bivšeg sovjetskog bloka od 1987. godine (kratko prije početka tranzicije) do 2001. godine povećalo za faktor deset. Tvrdnje zagovornika slobodnog tržišta, koji su predviđali oslobađanje sila koje će donijeti rekordni prosperitet, bile su u najoštrijoj suprotnosti sa stvarnim, dotle neviđenim povećanjem siromaštva.

Neke su zemlje, kao Poljska i Slovenija, bolje upravljale tranzici-jom, dijelom zbog toga što nisu tako čvrsto prihvatile šok terapiju.13

Zemlje Istočne Europe u cjelini su bile uspješne pretežno, mislim, zbog izgleda za pridruživanje u EU. To ih je prisililo da brzo usvoje čvrst pravni okvir, a to je ohrabrilo ulagače. Kako su se pridruživale Europskoj uniji, stekle su pristup golemom tržištu - i njihove su im niske nadnice u kombinaciji s visokoobrazovanom radnom snagom dale izrazitu prednost.

Zemlje sovjetskog bloka nisu bile jedine u tranziciji iz komunizma. Kina i Vijetnam, premda su zadržali komunistički politički režim, također su se počeli kretati prema tržišnom gospodarstvu, a suprotnost je bila očita. Dok su dohoci u Rusiji brzo padali - za jednu trećinu od 1990. do 2000 . - dohoci u tim zemljama vinuli su se u visine -rastući za 135 posto u Kini i 75 posto u Vijetnamu. Oni su odbacili šok terapiju u korist sporije i blaže tranzicije u tržišno gospodarstvo. Danas energičnost njihovih gospodarstava ukazuje na to da je kornjača prestigla zeca.

Jaz u uspješnosti između Kine i Rusije stavio je zagovornike šok terapije - brze promjene, s malo osjetljivosti na društvene troškove i malo brige za preduvjete zbog kojih tržišno gospodarstvo funkcionira - u defenzivu.14 Oni kažu da je zadatak Kine bio lakši zato što je bila manje razvijena, uglavnom poljoprivredna zemlja. No razvoj je i sam po sebi težak - priče o uspjehu izvan Istočne Azije su rijetkost - i branitelji šok terapije nisu nikad prikladno objasnili zašto bi zbog

spajanja dva teška problema, razvoja i tranzicije, taj zadatak bio lakši. Mnogima od manje razvijenih zemalja bivšeg sovjetskog bloka koje su slijedile njihove savjete za šok terapiju išlo je isto tako loše kao i samoj Rusiji; uglavnom poljoprivredna gospodarstva Mongolije i Moldavije pokazala su još veći pad. Onima kojima je išlo bolje, kao Kazahstanu, išlo je bolje zbog nafte.

Afrika

U Istočnoj Africi sam bio tijekom početnih dana neovisnosti, potkraj šezdesetih godina. Bio je prisutan osjećaj euforije, iako su te zemlje znale da ih je kolonijalizam ostavio loše pripremljenima za razvoj i demokraciju. Nisu imale čak ni barem malo iskustva u samoupravi - bilo je malo obučenih pojedinaca, a zemljama je nedostajala institucionalna infrastruktura neophodna za demokraciju i fizička infrastruktura neophodna za rast. U Ugandi su Britanci promaknuli Idija Amina u vojsci i tako ga pripremili da bude jedan od vođa budućnosti. No britansko je naslijede bilo blistavo i sjajno u usporedbi s krvavom poviješću belgijskih aktivnosti u Kongu.

Jedva da čudi da su do osamdesetih godina mnoge afričke zemlje upale u tešku situaciju. Svaka zemlja ima vlastitu priču: korumpirani i često nemilosrdni diktatori u Ugandi, Kongu, Keniji i Nigeriji; dobronamjerna politika "afričkog socijalizma" u Tanzaniji, uglavnom poštena ali s mnogim slabostima; pogrešno usmjerena makroekonomska politika u Obali Bjelokosti. U osamdesetim godinama mnogi su se obratili Svjetskoj banci i MMF-u za pomoć. Pružena im je pomoć - u pravilu zajmovi, a ne subvencije - popraćena uvjetima koji su trebali pomoći njihovu "strukturnom prilagođavanju". Ti su uvjeti, međutim, i prečesto bili pogrešno usmjereni, a projekti za koje je posuđen novac pogrešno zamišljeni. Od zemalja koje su uzimale zajmove zahtijevalo se da prilagode strukturu svoga gospodarstva MMF-ovu tržišnom fundamentalizmu, politici Washingtonskog konsenzusa. Liberalizacija je otvorila afrička tržišta robi iz stranih zemalja, no afričke su zemlje imale malo toga za prodaju u inozemstvu. Otvaranje tržišta kapitala nije dovelo do priljeva kapitala; ulagači su bili zainteresiraniji za izvlačenje obilnih prirodnih resursa Afrike. MMF-ovi su zahtjevi često donosili fiskalnu strogost; premda sve zemlje moraju naučiti

živjeti u granicama svojeg dohotka, M M F je otišao mnogo dalje no što je bilo nužno. Nametnuo je ograničenja koja su sprječavala zemlju zajmoprimatelja čak i da dobro iskoristi ograničenu količinu strane pomoći koju je primila. U Etiopiji je, na primjer, Fond otišao tako daleko da je tražio da ta zemlja ignorira stranu pomoć u procjeni je li joj proračun uravnotežen; strana je pomoć zapravo išla za povećanje rezervi, a ne za izgradnju bolnica, škola ili cesti. Ne čudi da ta politika nije uspjela donijeti rast. No teret duga je ostao.

U devedesetim godinama mnoge su se afričke zemlje, među kojima su Nigerija, Kenija, Tanzanija, Uganda, Etiopija i Gana, našle s novim vodstvom, i činilo se da su se novi vođe, više od starih, posvetili provođenju dobrih ekonomskih politika. Deficiti i inflacija dovedeni su pod kontrolu. Neki su - kao Olusejun Obasanjo u Nigeriji, Yoweri Museveni u Ugandi, Benjamin Mkapa u Tanzaniji i Meles Zenawi u Etiopiji - zauzeli čvrsti stav protiv korupcije; čak i ako ona nije potpuno eliminirana, napravljen je izvanredan napredak. Uganda i Etiopija imale su razdoblja rasta: Etiopija je rasla više od 6 posto godišnje između 1993. i 1997. godine, kad je izbio rat sa susjednom Eritrejom; Uganda je od 1993. do 2000 . godine u prosjeku rasla više od 4 posto godišnje. Nekoliko je zemalja izuzetno napredovalo u povećanju pismenosti, i da nije bilo epidemije side, bilo bi velikog napretka u zdravlju i očekivanom trajanju života. No čak ni te uspješne zemlje nisu uspjele privući mnogo stranih ulaganja. Golema tržišta Azije, sa svojom visokoobrazovanom radnom snagom, boljom infrastrukturom i brzorastućim gospodarstvima, većini su multinacionalnih kompanija jednostavno bila privlačnija.

Premda afrička gospodarstva nisu rasla, njihovo stanovništvo jest. Afrika je bila kontinent s obiljem zemlje; zemlja je održavala svoju produktivnost time što je ostavljana na ugaru u dugim vremenskim razdobljima. No s novini populacijskim pritiscima to više nije bilo moguće. Poljoprivredna se produktivnost smanjila, a siromaštvo je raslo. I u ovome je globalizacija zaobišla Afriku. Baš kao što ni zemlje s dobrom makroekonomskom politikom nisu uspjele privući ulaganja, Zelena revolucija, koja je izvanredno povećala produktivnost u Aziji, zaobišla je Afriku. Danas joj poljoprivredna produktivnost iznosi trećinu one u Aziji. I kao da to nije bilo dovoljno, s razornom ju je snagom udarila epidemija side. Čak je i u zemljama kao što je Bocvana,

koja je dobro upravljala svojim gospodarstvom i štedljivo gospodarila svojim resursima - rastući 9 posto godišnje gotovo četiri desetljeća nakon neovisnosti od Britanije - došlo do nazadovanja u očekivanom trajanju života. Kao posljedica tih sila, do početnih godina dvadeset i prvog stoljeća, kako smo vidjeli, broj se ljudi u siromaštvu u Africi udvostručio u odnosu na razine od prije dva desetljeća.

Južna Azija

Prošla dva desetljeća, s izuzetkom ekonomske krize početkom devede-setih godina, Indija - zemlja s oko 1,1 milijardom stanovnika - rasla je 5 posto godišnje ili više. Očekuje se da će 2006 . godine rasti 8 posto.

Desetljećima nakon neovisnosti prevladavale su socijalističke doktrine i gospodarstvo je stagniralo. No čak i u tom razdoblju, vlada je posijala sjemenje budućeg uspjeha. Stvorila je određeni broj instituta tehnologije i znanosti i ulagala u obrazovanje i istraživanja što će se naposljetku isplatiti u novom tisućljeću. Pojava Bangalorea kao glavnog grada indijskog sektora informacijske tehnologije ima porijeklo u osnivanju Indijskog instituta za znanost 1909. godine, na zemlji koju je donirao maharadža Mysore, a novčano pomogao industrijski magnat J. N. Tata.

Zelena revolucija u sedamdesetim godinama, koja je promicala upotrebu boljih tehnika obrađivanja zemlje i novog sjemena, neizmjerno je povećala prirod. Međutim, rast nije zapravo krenuo sve do početka osamdesetih godina, kad je vlada okončala svoje otvoreno neprijatelj-stvo prema biznisu i uklonila mnoge od restrikcija koje su dovodile u težak položaj privatni sektor.15 Liberalizacije s početka devedesetih godina bile su presudne u nastavljanju zamaha ranijih reformi, no čak i dok je vlada otvarala zemlju stranim izravnim ulaganjima, nastavila je ograničavati tokove kratkoročnog kapitala. Tek su 2006 . godine, petnaest godina nakon što su započele liberalizacijske reforme, počele rasprave o prilagođavanju - ali ne i uklanjanju - tih restrikcija.

Pojava Interneta pokazala se najvažnijom prekretnicom. Nova je tehnologija značila da Indija napokon može požnjeti koristi od svog dugoročnog ulaganja u obrazovanje, a neadekvatnost infrastrukture bila je manja prepreka. Mogućnosti koje je stvorilo "mjehurasto

gospodarstvo" u Americi iz devedesetih godina bile su na neizravan način također od pomoći.16 Dok je tehnologija smanjila troškove komunikacije, pretjerano ulaganje u telekomunikacije smanjilo ih je još više, budući da su višak kapaciteta kablova koji prolaze dnom Pacifika i sateliti dodatno umanjili troškove komunikacije. Tvrtke koje razmišljaju o ulaganju u neku zemlju u razvoju u pravilu moraju procijeniti dugi popis prednosti i nedostataka: nadnice mogu biti niske u usporedbi s razvijenim zemljama, no nedostatak infrastrukture često znači više troškove prijevoza, kao i nepouzdanu i skupu ponudu električne energije i komunikacijskih usluga. Ono što je bilo drugačije u slučaju novog visokotehnološkog sektora u Indiji jest to da su ti infrastrukturni problemi bili irelevantni (troškovi prijevoza jednostavno nisu bili važni) ili su se mogli izbjeći. Kompanije su izgradile vlastite generatore kako bi zaobišle nepostojanu lokalnu ponudu električne energije. Sateliti, koji su mogli u jednoj nanosekundi povezati indijske tvrtke s onima u Silikonskoj dolini ili drugdje u Europi i Sjedinjenim Državama, značili su da se mogu uspostaviti pozivi širom svijeta a da se ne ovisi o nepouzdanom telefonskom sustavu u Indiji.

Uspjeh Indije ima, zapravo, mnogo toga zajedničkog s uspjehom Kine. U obje se zemlje pojavljuje srednji sloj od nekoliko stotina milijuna ljudi koji počinju uživati u životu obilja što su ga ljudi na Zapadu već tako dugo imali, te u obje zemlje još uvijek postoje golemi jazovi između bogatih i siromašnih. Indija je bila puno neuspješnija od Kine u smanjenju siromaštva - no bila je daleko uspješnija u sprječavanju pojave nejednakosti, dispariteta između regija i između samog vrha i ostalih. Pa ipak, i Kina i Indija, upravo kad dostižu nove vrhunce uspjeha, uviđaju da ne mogu nastaviti onako kako su radile do sada. Vlade obiju zemalja su se obvezale da će im u središtu pozornosti biti pomoć zaostalom ruralnom sektoru; obje se brinu za stvaranje novih radnih mjesta za nove pridošlice u radnu snagu (Indija je, zapravo, stvorila program zajamčenog zapošljavanja za ruralna područja). Obje zemlje uviđaju važnost tehnologije i obrazovanja na konkurencijskom svjetskom tržištu, i znaju da će to zahtijevati povećavanje njihovih već golemih ulaganja u obrazovanje - u Aziji je danas broj diplomiranih inženjera i stručnjaka na područjima prirodnih znanosti više nego

trostruko veći od onog u Sjedinjenim Državama. Izazov je poboljšati kvalitetu kako se povećava kvantiteta.

Danas zemlje u razvoju diljem svijeta gledaju Aziju, primjer uspje-ha, kako bi vidjele što mogu naučiti. Ne čudi da je svjetska podrška Washingtonskom konsenzusu oslabila. Njegovi neuspjesi mogu se vidjeti diljem svijeta, u Africi, Latinskoj Americi i gospodarstvima u tranziciji. Najjasniji test bio je u tranziciji iz komunizma na tržišno gospodarstvo; oni koji su slijedili Washingtonski konsenzus nisu imali uspjeha, gotovo ni u jednoj zemlji. U najboljem slučaju postigli su slab rast; u najgorem, pate od sve veće nejednakosti i nestabilnosti. Čak i demokracija izgleda manje sigurnom.

VIZIJA RAZVOJA

U nizu statistika i anegdota koje opisuju zemlje u razvoju - neke su potpuno depresivne, a neke izražavaju ogromnu nadu - važno je pamtiti krupniju sliku: uspjeh znači održiv, pravedan i demokratski razvoj koji se usredotočuje na povećanje životnog standarda, a ne samo na mjerenje BDP-a. Dohodak je, naravno, važan dio životnog standarda, ali su to i zdravlje (koje se mjeri, primjerice, očekivanim trajanjem života i smrtnošću dojenčadi) i obrazovanje.17 Kralj Butana govori o BNS-u, bruto nacionalnoj sreći, te traži strategije rasta koje poboljšavaju obrazovanje, zdravlje i kvalitetu života ne samo u gradovima nego i u ruralnim područjima, održavajući pri tome tradicionalne vrijednosti.

BDP je prikladna mjera ekonomskog rasta, ali nije glavni smisao razvoja. Rast mora biti održiv. Svatko zna da bubanje za ispit povećava ocjenu, no ono što naučite brzo se zaboravi. BDP možete povećati uništavanjem okoliša, iscrpljivanjem rijetkih prirodnih resursa, uzi-manjem zajmova iz inozemstva - no ta vrsta rasta nije održiva. Papua Nova Gvineja siječe svoje tropske šume, koje su dom beskrajnom nizu vrsta; prodaja povećava njezin BDP danas, no za dvadeset godina neće više biti ničega za sječu.18

Ipak, budući da je BDP razmjerno lako izmjeriti, postao je fiksacija ekonomista. Problem je u tome da mjerimo ono čemu težimo. Ponekad su povećanja BDP-a povezana sa smanjenjem siromaštva, kao što se

dogodilo u istočnoj Aziji. No to nije bilo slučajno: vlade su oblikovale politiku koja osigurava da i siromašni imaju nekakve koristi. Drugdje je rast često povezan s povećanim siromaštvom, a ponekad i s nižim dohotkom pojedinaca u sredini. To je ono što se događa u Sjedinjenim Državama: između 1999. i 2004. godine prosječni je raspoloživi doho-dak porastao za 11 posto u realnom izrazu, no medijanski je dohodak kućanstava - dohodak obitelji u sredini, doista srednje obitelji srednje klase - pao za nekih 1.500 dolara, prilagođeno za inflaciju, ili oko tri posto. U Latinskoj Americi, od 1981. do 1993. godine, dok je BDP porastao za 25 posto, udio stanovništva koje je živjelo ispod 2,15 dolara na dan povećao se s 26,9 posto na 29,5 posto. Ako se ekonomski rast ne raspodjeljuje širom društva, razvoj nije uspio.

Istočnoazijske vlade su shvatile da uspjeh zahtijeva društvenu i političku stabilnost, a da društvena i politička stabilnost zahtijevaju pak visoku razinu zaposlenosti i ograničenu nejednakost. Destimulira se ne samo upadljivu potrošnju nego i velike disparitete u nadnicama. U Kini, barem u početnim fazama njezina razvoja, viši su menadžeri obično primali ne više od trostrukog dohotka običnih radnika; u Japanu, deseterostrukog. (Nasuprot tome, u posljednjim je godinama plaća viših menadžera u Sjedinjenim Državama stotine puta veća od onog što primaju obični radnici).19

Vjerujem da je važno da se zemlje usredotoče na pravednost, na to da se plodovi rasta široko raspodjeljuju. Za pravednost postoji jak moralni argument; no ona je i nužna želimo li da bude održivog rasta. Najvažniji resurs neke zemlje jesu njezini ljudi, i ako veliki dio njezinih ljudi ne živi u skladu sa svojim potencijalom - kao posljedica nedostupnosti obrazovanja ili zato što podnose dugotrajne učinke dječje neishranjenosti - zemlja neće moći živjeti u skladu sa svojim potencijalom. Zemljama koje ne ulažu mnogo u obrazovanje teško je privući strana ulaganja u poduzeća koja ovise o obrazovanoj radnoj snazi - a danas sve više i više poduzeća ovisi dijelom o obrazovanim radnicima. Na drugoj krajnosti, visoke razine nejednakosti, osobito kao rezultat nezaposlenosti, mogu rezultirati društvenim nemirima; vjerojatno će se povećati kriminal, stvarajući klimu koja je poduzećima neprivlačna.

Nije važan samo dohodak - čak ni dohodak prosječnog pojedinca - nego sveukupni životni standard. Između to dvoje može biti neskla-da. Razvoj je tipično popraćen urbanizacijom, a mnogi su gradovi u zemljama u razvoju prljavi i remeti ih buka, prenatrpanost, loša kanalizacija i prljavi zrak. U ožujku 1991. godine zagađenje zraka u Mexico Cityju toliko se povećalo da je predsjednik Carlos Salinas de Gortari naredio zatvaranje jedne velike rafinerije nafte. U devetnaestom stoljeću, u preobrazbi koja je obilježila industrijsku revoluciju u Europi i Sjedinjenim Državama, problemi su okoliša bili tako ozbiljni da se pogoršalo zdravlje i smanjio životni vijek.20 U Britaniji, prvoj zemlji koja je ušla u industrijsku revoluciju, prosječna se visina - mjera fizičke dobrobiti - od kraja osamnaestog stoljeća do sredine devetnaestog smanjila.21 Na sreću, napredak u medicini i prehrani uspio je djelomično savladati faktore okoliša, tako da se u većini zemalja u razvoju, osim onih koje je poharala sida, životni vijek povećava.

Oni koji se bave razvojem danas više brige posvećuju zdravlju i okolišu. Više brige posvećuju i ekonomskoj sigurnosti - što odražava važnost koju joj pridaju obični radnici, kako smo vidjeli u prvom poglavlju.22

Uloga tržišta U posljednjim je desetljećima došlo do znatnih promjena u razmi-šljanju, ne samo o tome što znači uspješan razvoj nego i kako ga se primiti.23 Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina mislilo se da je ono što razdvaja manje razvijene od razvijenijih zemalja nedostatak kapitala u prvima. Naglasak je stavljen na štednju i ulaganja. To je jedan od razloga zašto je 1944. godine osnovana Svjetska banka, kako bi pomogla pružiti više kapitala zemljama u razvoju. Kad se pokazalo da strana pomoć i lakši pristup kapitalu ne dovode do očekivanih rezultata, mnogi od onih koji se bave razvojem promicali su ideju da su rješenje tržišta - iako ona nisu uspjela dovesti do razvoja u godinama prije kraja kolonijalizma.24 Kad je postavljeno pitanje: "Zašto tržišta nisu već ispunila očekivanja?", postojao je lagan odgovor: vlade su se ispriječile na putu. Sve što je bilo potrebno za razvoj, dakle, bilo je da se makne vladu s puta, kroz privatizaciju i liberalizaciju - smanjivanje

regulative, smanjivanje vladinih rashoda i povećavanje ograničenja glede uzimanja zajmova.

Naglasak na važnosti tržišta, koji je započeo u osamdesetim godi-nama kad su na vlasti bili M. Thatcher i R. Reagan, ojačan je nakon pada komunizma - prirodna reakcija na neuspjeh planskog gospo-darstva u bivšim komunističkim državama. Do posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća, primjeri Rusije i Latinske Amerike pokazali su da strategija pukog uklanjanja vlade s puta također nije uspjela. U toj točki započela je ozbiljna potraga za alternativama. Neki su se ekonomisti okrenuli malim varijacijama na temu, različitim oblicima "tržišta plus" (ili Washingtonskog konsenzusa plus) - dodajući, primjerice, važnost ljudskog kapitala i osobito ženskog obrazovanja. Kad su propale i te politike, postalo je jasno da je potrebna dublja promjena strategije, obuhvatniji pristup razvoju - s naglascima koji se razlikuju od zemlje do zemlje i od vremena do vremena. Te strategije nisu, međutim, bile stvarno nove: bile su varijante strategija koje su tako dobro i tako dugo funkcionirale u Istočnoj Aziji i drugdje, no koje su dugo ignorirali oni koji su vjerovali u Washingtonski konsenzus i tržišni fundamentalizam.

Obuhvatni pristup razvoju

Svjetska je banka usvojila taj "obuhvatni" pristup razvoju dok sam ja bio njezin glavni ekonomist, a Jim Wolfensohn njezin predsjednik.25

Kritiziran je zbog nedostatka fokusa, no ta je tvrdnja naprosto pogrešna. Pozornost u bilo kojem trenutku može biti usredotočena na nekoliko područja - uska grla, u gospodarstvu na primjer. Obuhvatni je pristup prepoznao, međutim, opasnosti te vrste usredotočenosti samo na jedno područje koja je obilježavala razvojne politike u prošlosti: škole bez radnih mjesta neće dovesti do razvoja, niti će liberalizacija trgovine bez cesta i luka povećati trgovinu. Kina je vješto mijenjala fokus svoje pozornosti dok se kretala u svom tri desetljeća dugom razvoju. Njezin jedanaesti petogodišnji plan, usvojen u ožujku 2006. godine, napravio je pomak od izvoza prema većoj domaćoj potražnji, imajući u vidu sve veće protekcionističke pritiske širom svijeta. Za Kinu, sa stopom štednje od preko 40 posto BDP-a, kapital kojeg je trebalo ulagati više nije bio problem; trenutačno postoji potreba za stimuliranjem

potrošnje. U jednoj je fazi fokus bio na privlačenju stranih ulagača; kad se to pokazalo izuzetno uspješnim, fokus se premjestio na razvoj domaćih poduzetnika.

Osiguravanje većih resursa i jačanje tržišta - ključni elementi ra-zvojne strategije Svjetske banke u ranim desetljećima - i dalje su važni elementi uspješnog razvoja. Zemlje ne mogu rasti bez kapitala. Tržišta su bitna; tržišta pridonose alokaciji resursa, osiguravajući da su oni dobro raspoređeni, što je osobito važno tamo gdje su resursi oskudni. Obuhvatni pristup uključuje jačanje tržišta, no podjednako je važno i jačanje uloge države i utvrđivanje, za svaku zemlju kako dostiže koju fazu razvoja, koja bi mogla biti prava kombinacija države i tržišta.

Uspjesi u Aziji bili su ponavljanje uspjeha u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama u industrijaliziranom svijetu: na državi je velika uloga. Ispravna će se kombinacija države i tržišta razlikovati među zemljama i tijekom vremena. Na primjer, u Kini, gdje je država već imala veliku ulogu, izazov je bio razviti tržište. To je ono što se dogodilo u razdoblju nakon tzv. kulturne revolucije, u osamdesetim godinama, kad je kinesko gospodarstvo započelo zaprepašćujući uzlet koji traje i danas.26 Ono što je, naravno, važno nije samo veličina uloge države nego i ono što država čini. Središnja su sastavnica brzog rasta Kine bila općinska i seoska poduzeća što su ih osnivale lokalne komune. Vlada je izašla iz poljoprivrede i dala obiteljima pravo upravljanja zemljom, te se poljoprivredna produktivnost vinula u visine. U isto je vrijeme središnja vlada prešla s mikroupravljanja svakim detaljem gospodar-stva na upravljanje sveukupnim ekonomskim okvirom, uključujući i osiguravanje ponude financijskih sredstava za razvoj infrastrukture. Tijekom odvijanja kineske tranzicije, država je shvatila da će kontinuirani uspjeh zahtijevati snažnije zakone o upravljanju poduzećima. Shvatila je također da je, u gorljivosti da ojača tržišta, pustila područja kao što su ruralno obrazovanje i zdravstvo da zaostanu. Petogodišnji plan iz 2006. godine sprema se ukloniti te neravnoteže.

Popis potencijalnih poprišta za djelovanje države je velik. Danas se gotovo svi slažu da država mora biti uključena u osiguravanje osnovnog obrazovanja, pravnih okvira, infrastrukture i nekih elemenata socijalne "sigurnosne mreže", te u reguliranje konkurencije, banaka i utjecaja na okoliš. Istočnoazijske su zemlje vjerovale, kako smo vidjeli, da država

mora učiniti više. Istočnoazijske zemlje osjećaju da imaju odgovornost da održe punu zaposlenost i aktivno promiču rast, a njihove vlade ostaju zaokupljene nejednakošću i društvenom stabilnošću. U Maleziji se uloga vlade proširila u još jednom smjeru. Desetljećima je malezijska vlada provodila agresivne programe afirmativne akcije da pomogne etničkim Malajcima. Bio je to važan dio gradnje naroda; gledište da će sve skupine imati koristi od stabilnijeg i pravednijeg društva bilo je široko prihvaćeno, iako su neki pripadnici malezijske etnički kineske zajednice, kao posljedica toga, možda izgubili neke mogućnosti. Međutim, pošto se država pobrinula da svi dijele plodove razvoja, etnički je sukob bio uglavnom izbjegnut.

Ljudi čine jezgru razvoja

Bit razvoja je preobrazba života ljudi, a ne samo preobrazba gospodar-stava. Politika obrazovanja ili politika zapošljavanja moraju se gledati kroz tu dvostruku optiku: kako promiču rast i kako izravno utječu na pojedince. Ekonomisti govore o obrazovanju kao ljudskom kapitalu: ulaganje u ljude polučuje dobit, baš kao i ulaganje u strojeve. No obrazovanje čini i više. Ono otvara umove predodžbi da je promjena moguća, da postoje drugi načini organiziranja proizvodnje; podučava o temeljnim načelima moderne znanosti i o elementima analitičkog razmišljanja i povećava sposobnost učenja. Nobelov laureat Amartya Sen naglasio je povećane sposobnosti koje donosi obrazovanje, i rezultirajuću slobodu koju pojedincima donosi razvoj.27

Baš kao što usredotočenost na BDP rezultira preuskim fokusom razvojne strategije, tako i usredotočenost na broj godina školovanja može dovesti do preuskog fokusa obrazovne politike. Broj godina školovanja važan je pokazatelj koliko je neka zemlja uspješna u una-pređivanju obrazovanja, no isto je tako važno i ono što se u školama uči. Obrazovanje mora biti kompatibilno s radom koji će ljudi obavljati kad napuste školu. U Etiopiji je vlada Melesa Zenawija shvatila da će, čak i ako njezini najambiciozniji razvojni programi uspiju, većina učenika koji danas idu u ruralne škole ipak biti poljoprivrednici kad odrastu, pa je radila na preusmjeravanju nastavnog programa kako bi postigla da učenici postanu bolji poljoprivrednici. Obrazovanje se shvaćalo kao put van ruralnog sektora, kao prilika da se dobije bolji

posao u gradovima. Sada se shvaća i kao put prema gore, jer povećava dohodak čak i onima koji ostaju u ruralnom sektoru. Obrazovanje se može koristiti za promicanje zdravlja i okoliša kao i za poduku u stručnim umijećima. Učenici mogu u školi naučiti koje su opasnosti od postavljanja latrina uzbrdo od njihova izvora pitke vode ili opasnosti od zagađivanja zraka u zatvorenom prostoru - zagušljivog dima u kolibama bez ventilacije - i što se može učiniti u vezi s tim.

Kod obrazovanja je važan širok pristup. Međunarodne razvojne institucije, kao što je Svjetska banka, prečesto su se usko usredotočile na osnovno obrazovanje. To je bilo razumljivo: dobici su veliki i mnoge su zemlje trošile nesrazmjeran dio svojih obrazovnih proračuna na sveučilišno obrazovanje za djecu elite. Štoviše, snažna baza osnovnog obrazovanja bitna je želimo li utvrditi najsposobnije za daljnju višu izobrazbu. Ipak, želimo li da se suzi jaz u znanju između razvijenih i manje razvijenih zemalja, mora postojati i snažno srednjoškolsko obrazovanje i sveučilišni sustav.28

Naravno, malo je koristi od visokoobrazovanih pojedinaca za koje nema radnih mjesta. Bez odgovarajućih radnih mjesta, zemlje u razvoju taj će mnogo potreban intelektualni kapital, svoju najbistriju djecu, u koju su silno ulagale kroz osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a katkad i kroz fakultet, izgubiti u korist razvijenih zemalja. O tome se često govori kao o "odljevu mozgova", još jednom načinu na koji zemlje u razvoju na kraju subvencioniraju razvijene.29 Bivši je malezij-ski premijer Mahathir bin Mohamad o tom gubitku govorio, svojim uobičajenim slikovitim jezikom, kao o krađi intelektualnog vlasništva zemalja u razvoju. Kad brane svoju zaštitu intelektualnog vlasništva, kako ćemo vidjeti u četvrtom poglavlju, razvijene zemlje ističu da su cijene lijekova visoke kako bi se platili neuspjesi, istraživanja koja ne dovode do lijeka koji donosi veliku zaradu. Mahathir ističe da se ista logika može primijeniti i na obrazovanje: zemlja pruža obrazovanje svoj svojoj mladeži, da bi otkrila da se ponekad najbolji sele na Zapad - a zemlje u razvoju ne primaju ništa kao naknadu.

Važnost zajednice

Tržišta, vlada i pojedinci tri su stupa uspješne razvojne strategije. Četvrti su stup zajednice, ljudi koji zajedno rade, često uz pomoć

vlade i nevladinih organizacija. U mnogim zemljama u razvoju, veliki dio važne kolektivne aktivnosti zbiva se na lokalnoj razini. Na Baliju, kao i u velikom dijelu Azije, navodnjavanje za poljoprivredu obavlja se mrežom kanala. Njih održava zajednica koja osigurava da se voda pravedno dijeli među selima i seljacima.

Priča o mikrokreditnoj banci Grameen u ruralnom Bangladešu, koja daje male zajmove siromašnim ženama sa sela - koji imaju daleko bolju stopu otplate od bogatih urbanih zajmoprimatelja - dobro je poznata. Te su sheme bile tako uspješne zato što je riječ o skupinama žena koje preuzimaju odgovornost jedna za drugu, pomažući jedne drugima i osiguravajući da svaka plati ono što je dospjelo na naplatu.30 Njezina sestrinska organizacija BRAC (izvorno Bangladesh Rural Advancement Committee), također nevladina organizacija, još je veća od Grameen, i obje su se razgranale u širok raspon raznolikih aktivnosti. Danas grade škole, pa čak i vode Sveučilište, osiguravaju mobilne telefone, hipotekarne kredite te zdravstvene i pravne usluge. Vidjeti ih na djelu izvanredno je iskustvo: skupine žena sjede u redovima na zemlji ponosno raspravljajući o tome što su učinile s malim zajmovima koji su im dani, djeca u osnovnim ruralnim školama ponavljaju lekcije tog dana, a znakovi širom Bangladeša oglašavaju programe mobilnih telefona koji su spojili t isuće s iromašnih ljudi i pomogli im da se prikl juče svijetu nakon stoljeća izolacije.

U kolovozu 2003. godine posjetio sam tvornicu hrane za perad koju vodi BRAC. Jedna od prvih stvari koju su žene učinile sa zajmo-vima koje su dobile od BRAC-a bilo je da kupe piliće, tako da mogu uzgajati kokoši za meso i jaja. Ubrzo se pokazalo da je mnogo pilića uginulo zato što uzgoj pilića u prvih nekoliko dana života zahtijeva umijeće i pozornost koju te žene nisu mogle pružiti. Umjesto da zatvore projekt, BRAC-ovi radnici su pokrenuli program brige za piliće, te ih daju ženama kad su pilići dovoljno stari da prežive. Otkrili su da je neophodna kvalitetnija hrana za perad, tako da su otvorili kompaniju za proizvodnju hrane za životinje i prodavali hranu ženama koje su uzgajale piliće. Tako je BRAC stvarao bogatstvo i poslove duž cijelog lanca ponude: od jaja i pilića do proizvodnje kvalitetne hrane za te piliće.

Da nije BRAC-a i Grameena, bangladeški bi seljaci bili još siromašniji no što su danas. Zdravlje je bolje i stope rađanja su niže kao rezultat njihovih nastojanja i nastojanja sličnih organizacija. Očekivani je životni vijek u dvanaest godina porastao 12 posto, na šezdeset i dvije godine 2002. godine, a stope rasta stanovništva smanjile su se na 1,7 posto s 2,4 posto 1990. godine. Mikrofinancijski model kojim se služe BRAC i Grameen kopira se širom svijeta. Ono zbog čega su njihovi programi tako uspješni jest to što su proizašli iz zajednica kojima služe i što rješavaju potrebe ljudi u tim zajednicama.

Banka Grameen i BRAC su, primjerice, znali da se uspjeh ne svodi samo na uzgajanje pilića. Radi se o promjeni strukture moći u zajednici davanjem više ekonomskih resursa najsiromašnijima od siromašnih, osobito ženama, koje su bile tako dugo tretirane kao građani drugog reda. Zajednicu su osnažili programi zdravlja, pravne pomoći i obra-zovanja koje su uveli. Odveli su me na jedan BRAC-ov osnovni tečaj iz obiteljskog prava, koji je žene podučavao njihovim temeljnim zakonskim pravima, uključujući i rudimente zakona o razvodu braka, tako da su znale kakvu zaštitu imaju od fizičkog zlostavljanja i napuštanja od strane njihovih muževa. Mnoge nisu znale da bangladeški zakon ne dopušta brzi islamski razvod braka. BRAC-ovi su im tečajevi poboljšali položaj, ne samo time što su ih podučavali o njihovim pravima nego i time što su im pomagali da ostvare ta prava. To su pojačali Grameenovi programi zajmova: dajući hipotekarne zajmove samo na kuće koje su stavljene na ime žena, stvorili su ekonomski poticaj muževima da ostanu sa svojim ženama.

Studije Svjetske banke naglasile su važnost angažiranja zajednice, otkrivši da lokalna participacija u izboru i oblikovanju projekata dovodi do veće vjerojatnosti uspjeha.31 Svjetska banka sada ima program koji alocira subvencije od 25 .000 dolara zajednicama da ih potroše kako žele. Tajland je jedna od nekoliko zemalja koja imitira taj program i stavlja odlučivanje u ruke lokalnih zajednica. Za te programe postoji snažan argument: ljudi u selu znaju bolje od bilo koga drugoga što će im poboljšati život; znaju kako se troši novac i svaka im korupcija izravno šteti. Ulažući u planiranje i provedbu projekta, vjerojatnije je da će ga osjećati svojim i biti angažirani da ga dovedu do uspjeha, te će stoga vjerojatnije primati i potrebna sredstva za njegovo održavanje. U Indiji i mnogim drugim zemljama u razvoju, primjerice, žene troše

golemu količinu vremena klipšući amo-tamo na izvor vode, donoseći vodu za kuhanje i pranje. Ljudi u zajednici najbolje znaju gdje bi trebalo postaviti novi izvor, i to je razlog zašto su indijski vodovodni projekti s lokalnom participacijom bili toliko uspješniji od programa oblikovanih izvan zajednice. Bilo je, dakako, i neuspjeha, kao u Istočnom Timoru gdje su neke od lokalnih subvencija krivo potrošene, no u cjelini je jasno da će se razvoj najbolje dogoditi s uključenjem zajednice.

Izazovi provedbe

Uspješni razvoj ne zahtijeva samo viziju i strategiju; ideje se trebaju pretvoriti u projekte i politike. Kad sam radio u Svjetskoj banci, često bi se, unatoč očitom neuspjehu, govorilo da je naša strategija ispravna, ali da samo nije dobro provedena. Krivilo se birokrate - osobito u zemljama u razvoju, iako ponekad i u Svjetskoj banci ili MMF-u - što su propustili posvetiti pozornost izvjesnim detaljima. No politiku treba oblikovati tako da je provode obični smrtnici, a ako se čini da ne mogu, ako stalno postoje problemi s provedbom, tada je nešto u temelju pogrešno.

Upravljanje promjenama je izuzetno teško. Jasno je da ulijetanje u velike reforme ne funkcionira. Šok terapija je doživjela neuspjeh u Rusiji. Kineski je Veliki skok naprijed u šezdesetim godinama bio katastrofa. Ono što je važno, dakako, nije samo tempo promjena nego i redoslijed reformi. Privatizacija je u Rusiji obavljena prije no što su stvoreni adekvatni sustavi prikupljanja poreza i reguliranja novoprivatiziranih poduzeća. Liberaliziranje toka deviza prije no što je ojačan bankovni sustav pokazalo se katastrofom u Indoneziji i Tajlandu. Obrazovanje ljudi bez postojanja radnih mjesta za njih recept je za nezadovoljstvo i nestabilnost, a ne za rast. Važna je i ravnoteža: dopuštanje rasta razlika u dohotku između sela i grada još je jedan recept za probleme. Mnoge od razvojnih strategija koje nisu dobro provedene propale su zato što su se temeljile na manjkavoj viziji razvoja. Uspješne zemlje imaju šire viđenje onoga što razvoj povlači za sobom i obuhvatniju strategiju za njegovo postizanje. Osjetljive na pitanja kao što su ona koja su netom opisana, bile su bolje u provedbi promjena.

Upravljanje

Velik dio rasprave o razvoju usredotočen je na to kako razvijene indu-strijske zemlje mogu najbolje osigurati više resursa - kroz pomoć, ubla-žavanje tereta duga i izravna ulaganja - i kako mogu najbolje osigurati više mogućnosti, kroz reformiranje svjetskih trgovinskih sporazuma. No, čak i ako globalizacija uspije povećati resurse zemljama u razvoju i otvoriti nove mogućnosti, razvoj nije zajamčen. Zemlje moraju biti u stanju upotrijebiti te resurse dobro i iskoristiti nove mogućnosti. To je odgovornost svake zemlje. Važan faktor koji određuje koliko će neka zemlja biti uspješna jest "kvaliteta" javnih i privatnih institucija, koja je pak povezana s time kako se donose odluke i u čijem interesu, što se sve općenito naziva "upravljanjem".

Danas diljem zemalja u razvoju postoji ogromna usredotočenost na jedan vitalni aspekt upravljanja: korupciju. Vjerujem da ima učinka. Naravno, i dalje će biti priča o korupciji. Nijedna zemlja nije imuna na korupciju i ona u različitim zemljama poprima različite oblike. Korupcija u vezi doprinosa za kampanje od strane velikih korporacija u razvijenim industrijskim zemljama, koju ćemo razmotriti u sedmom poglavlju, veća je po razmjerima i, na neke načine, podmuklija po demokratske procese nego malena ali proširenija korupcija davanjem malog mita vladinim činovnicima. Kad vladini činovnici životare na minimalnoj plaći, razumljivo je, iako ne i oprostivo, da traže mito prije no što naprave posao zbog kojeg su i zaposleni. Ti se nepošteno stečeni dobici barem koriste za plaćanje hrane ili obrazovanje njihove djece.

Singapur je pokazao da se strogim kažnjavanjem i visokim državnim plaćama ta vrsta korupcije može brzo iskorijeniti. Značajniji je bio napredak što su ga postigle zemlje koje si nisu mogle priuštiti ono što je mogao Singapur. U Etiopiji, vlada je tako nepopustljiva u borbi protiv korupcije da se poslovni krugovi žale na pretjeranu gorljivost. U Ugandi, vlada objavljuje sve čekove koji se šalju na lokalnu razinu, tako da seljaci znaju koliko bi trebali primiti - i mogu se pobrinuti da oni između Kampale i sela ne uzimaju svoj dio. U Nigeriji, vlada je obećala da će objaviti sve što prima od naftnih kompanija, tako da građani mogu vidjeti da se novac ne krade. U Tajlandu, novi ustav uključuje i odredbu da građani imaju temeljno pravo znati što njihova vlada čini - verzija je to Zakona o slobodi informiranja. Slični se zakonski

prijedlozi usvajaju diljem svijeta u razvoju. Ti su uspjesi izraziti pomaci u pravome smjeru - no i prečesto su napravili samo mali napredak u prevladavajućim ambijentima korupcije.

Postoje dvije stvari koje Zapad može učiniti da pomogne zemljama u razvoju da ojačaju demokratsko upravljanje. Prva je jednostavna: ne potkopavajte demokraciju. (Iako mnoge od uspješnijih zemalja imaju političke sustave koji su daleko od demokratskih, kontinuirani uspjeh istočnoazijskih zemalja nakon demokratizacije, i uspjeh Indije, ukazuju na to da je ekonomski uspjeh posve spojiv s demokracijom). U svakoj se zemlji ljudima govori o važnosti demokracije, ali čim to shvate kaže im se da je ono do čega im je najviše stalo - opća uspješnost njihovog gospodarstva, koja određuje tempo stvaranja radnih mjesta i inflacije - prevažno da bi bilo ostavljeno demokratskim političkim procesima. MMF-ovo uvjetovanje potkopava demokraciju kao i, zasi-gurno, zahtjevi da se monetarna politika uzme iz ruku demokratskih političkih procesa i preda "stručnjacima". To čine i mnogi međunarodni trgovinski sporazumi - osobito bilateralni trgovinski sporazumi, koje ćemo razmotriti u sljedećem poglavlju - ograničavanjem legitimnih aktivnosti demokratski izabranih vlada.

Druga je stvar podjednako važna i bit će opširnije razmotrena u petom poglavlju: razvijene bi zemlje morale učiniti više na smanjivanju prilika za korupciju, ograničavajući bankarsku tajnu, povećavajući transparentnost i provodeći mjere protiv primanja mita. Svaki mito zahtijeva i davatelja i primatelja mita - a davatelj mita i prečesto dolazi iz razvijene zemlje. Korupcija bi se događala čak i da nema sigurnih kutaka svijeta u koje novac može otići i gdje korumpirani mogu održati svoj životni stil nakon što je njihov prijestup otkriven; no tajni bankovni računi je olakšavaju.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE - ZA VIŠE LJUDI

U svojoj knjizi iz 2005. godine, Svijet kao ravna ploča*, Thomas L. Friedman kaže da su globalizacija i tehnologija izravnale svijet, stvarajući ravan teren, igralište na kojem se razvijene i manje razvijene zemlje

* Algoritam, 2009.

mogu natjecati pod jednakim uvjetima.32 On je u pravu da je došlo do dramatičnih promjena u svjetskom gospodarstvu, u svjetskom krajoliku; u nekim smjerovima, svijet je daleko ravniji no što je ikada bio, pri čemu su ljudi iz različitih dijelova svijeta više povezani nego što su ikada bili, ali svijet nije ravan.33

Zemlje koje žele sudjelovati u novom svijetu visokotehnološke globalizacije trebaju nove tehnologije, računala i drugu opremu kako bi se povezale s ostatkom svijeta. Pojedinci koji se žele natjecati u tom svjetskom gospodarstvu moraju posjedovati umijeća i resurse da to čine. Dijelovi Indije, kao što je Bangalore, imaju i tehnologiju i ljude s umijećima da se njome služe, no Afrika nema. Dok globalizacija i nova tehnologija smanjuju jaz između pojedinih dijelova Indije i Kine i razvijenih industrijskih zemalja, jaz između Afrike i ostatka svijeta zapravo se povećava. I unutar zemalja povećava se jaz između bogatih i siromašnih -a s njime i jaz između onih koji se mogu učinkovito svjetski natjecati i onih koji ne mogu.

Visoka je tehnologija igra s velikim ulozima, u kojoj su potrebna velika ulaganja (vlada i zemalja). Razvijene industrijske zemlje i njihove velike tvrtke imaju resurse; mnoge druge ih nemaju. Ono što je zapa-njujuće jest kako su Indija i Kina uspješne, unatoč svojim hendikepima.

Ne samo da svijet nije ravan: na mnoge načine on postaje manje ravan. Zemlje Istočne Azije postigle su da globalizacija djeluje za njih; njihov je uspjeh najbolji argument za dobro koje globalizacija može učiniti za druge zemlje u razvoju. Međutim, neke od najsiromašnijih zemalja svijeta, koje su ovisne o pomoći iz Svjetske banke, MMF-a ili donatora iz Europe, Amerike i Japana, trpe uvjete - iako manje teške nego u prošlosti - koji su im nametnuti kako bi se dobila ta pomoć i ti ih uvjeti možda i dalje sprječavaju da provode ekonomsku politiku prema vlastitom izboru, uključujući politiku one vrste koja se pokazala tako uspješnom u Istočnoj Aziji. A zbog nedavnih je trgovinskih spo-razuma tu politiku - promicanje tehnologije, zatvaranje jaza u znanju, korištenje financijskih tržišta kao katalizatora rasta - teže, ako ne i nemoguće, provoditi.

Dovoljno je loše da su zemlje u razvoju u prirodnom nepovoljnom položaju - no pravila su igre usmjerena protiv njih, a na neke načine i sve više. Svjetski trgovinski i financijski režimi daju razvijenim

industrijskim zemljama znatnu prednost. U kasnijim ću poglavljima podrobno opisati kako oni pogoduju razvijenim industrijskim zemljama nauštrb siromašnih.

Podjednako, u nekim pogledima, zabrinjava to kako nove tehno-logije (pojačane novim pravilima trgovine) povećavaju tržišnu moć vladajućih, dominantnih tvrtki, kao što je Microsoft, koje su sve iz razvijenog svijeta; po prvi put, u nekoj ključnoj svjetskoj industriji, postoji gotovo svjetski monopolist, tako moćan da lako gnječi čak i visokoinovativne tvrtke u Sjedinjenim Državama kao što je Netscape, koji je razvio prvi značajni preglednik Interneta. Kakve šanse onda imaju mnogo manje kapitalizirane, inovativne tvrtke iz zemalja u razvoju? U najboljem slučaju mogu pokupiti mrvice - zauzeti niše koje su premale da bi se divovi s njima uopće zamarali. Microsoft ima toliku tržišnu moć da je drsko zaprijetio povlačenjem iz Koreje ako ona pokrene svoje antitrustovske mjere protiv te tvrtke - u određenom smislu, to je potkrijepilo tvrdnje o osornoj tržišnoj moći, jer da nije tako, njegova bi prijetnja o povlačenju bila beznačajna.

U sljedećim ćemo poglavljima podrobno razmotriti te neuspjehe globalizacije, uključujući i to kako trgovinski sporazumi, umjesto da stvaraju mogućnosti koje su obećane, ponekad stvaraju još neravniji teren - igralište koje je sve više nagnuto tako da je zbog novijih trgovinskih sporazuma najsiromašnijim zemljama zapravo postalo lošije. Ti su sporazumi također osudili na smrt tisuće ljudi u zemlja-ma u razvoju koji pate od bolesti kao što je sida, za koji već postoje lijekovi koji čine čuda. Vidjet ćemo kako korporacije lišavaju zemlje njihovih prirodnih resursa, ostavljajući za sobom trag pustošenja okoliša - i kako im uobičajeno prihvaćeni pravni okviri dopuštaju da to nekažnjeno čine. Vidjet ćemo kako najbogatija zemlja na svijetu odbija bilo što poduzeti u vezi s najvećim svjetskim problemom glede okoliša - globalnim zatopljenjem - čiji će se razorni učinci osobito osjetiti u nekima od najsiromašnijih zemalja svijeta. Vidjet ćemo kako zapadne vlade ponekad ostavljaju svjetske monopole i kartele na štetu ljudi u zemljama u razvoju.

Naravno, da su zemlje u razvoju bolje riješile sve vlastite probleme, da su imale poštenije vlade, manje utjecajne nositelje posebnih interesa, efikasnije tvrtke, bolje obrazovane radnike - da zapravo nisu patile od

svih nedaća siromaštva - mogle su bolje upravljati ovom nepravednom i disfunkcionalnom globalizacijom. No razvoj je u svakom slučaju dovoljno težak. Malo je priča o uspjehu - naše nam je kratko putovanje po svijetu pokazalo svijet prepun promašaja. Ostatak svijeta ne može riješiti probleme zemalja u razvoju. One će to morati učiniti same. No barem možemo stvoriti ravniji teren za igru. Bilo bi još i bolje kad bismo ga nagnuli u korist zemalja u razvoju. Postoje snažni moralni argumenti da se to učini. Mislim da postoji i snažan argument da je to u našem vlastitom interesu. Njihov će rast povećati naš rast. Veća stabilnost i sigurnost u zemljama u razvoju pridonijet će stabilnosti i sigurnosti u razvijenom svijetu.

3 . P O G L A V L J E

POSTIĆI PRAVEDNU TRGOVINU

Ako je bilo koji trgovinski sporazum trebao biti uspješan, to je trebao biti sporazum između Meksika, Sjedinjenih Država i Kanade. Usvojen 1994. godine, Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement; NAFTA) stvorio je ono što je u to vrijeme bilo najveće područje slobodne trgovine u svijetu, s 376 milijuna ljudi i BDP-om od gotovo devet milijardi dolara.1 Taj je sporazum otvorio najbogatiju zemlju svijeta, Sjedinjene Države, Meksiku. Te su dvije zemlje imale zajedničku - iako ne uvijek ugodnu - povijest. Meksička je imigracija u Sjedinjene Države bila velika; u velikim se dijelovima Sjedinjenih Država govori španjolski; a Sjedinjene Države oslanjaju se na meksičke radnike u područjima kao što je poljoprivre-da, industrijska proizvodnja i nekvalificirane usluge. Približno deset milijuna Meksikanaca - jedna desetina meksičkog stanovništva - živi, legalno ili ilegalno, u Sjedinjenim Državama.2 Kako Meksikanci dolaze u Sjedinjene Države raditi, mnogi ostaju, vjenčaju se s američkim građanima, podižu svoju djecu, a sada čak i dominiraju u lokalnim sredinama u državama kao što su Kalifornija, Teksas i Arizona. Čak i prije NAFTA-e, Meksiko i Kanada su bili najveći trgovinski partneri Amerike, kao i zemlje koje američki građani najviše posjećuju.

Veze između te dvije zemlje, kombinirane s nejednakošću u eko-nomskoj i političkoj moći, donose napetosti. Postoji meksička izreka: "Meksiko - tako daleko od Boga, tako blizu Sjedinjenim Državama". Američki je dohodak per capita šest puta veći od meksičkoga. Od-govarajuća šesterostruka razlika u nadnicama, zajedno s meksičkim visokim stopama nezaposlenosti, snažno privlači Meksikance preko

granice, pri čemu tisuće riskiraju svoje živote da udu ilegalno. U interesu Sjedinjenih Država nije da na svojoj južnoj granici imaju siromašnu, nestabilnu zemlju, i pristaše NAFTA-e nadali su se da će taj sporazum unaprijediti meksičko gospodarstvo i pomoći toj zemlji, koja je bogata umjetnošću, poviješću i kulturom, da prosperira. Umjesto toga, više od deset godina kasnije, jasno je da NAFTA nije uspjela. Premda nije bila katastrofa kakvu su predviđali njezini kritičari, nije niti donijela sve one koristi koje su predvidjeli njezini zagovornici.

Zagovornici liberalizacije trgovine vjeruju da će ona donijeti neviđeni prosperitet. Oni žele da se razvijene zemlje otvore izvozu iz zemalja u razvoju, liberaliziraju svoja tržišta, odstrane prepreke toku dobara i usluga koje su stvorili ljudi i puste da globalizacija čini svoja čuda. No liberalizacija trgovine je i jedan od najprijepornijih aspekata globalizacije; mnogi smatraju da navodni troškovi - niže nadnice, rastuća nezaposlenost, gubitak nacionalne suverenosti - pretežu nad tobožnjim koristima veće efikasnosti i povećanog rasta.

Jednim dijelom slobodna trgovina ne funkcionira zato što je nismo isprobali: trgovinski sporazumi iz prošlosti nisu bili ni slobodni ni pravedni. Bih su asimetrični, otvarah tržišta u zemljama u razvoju robi iz razvijenih industrijskih zemalja bez pune recipročnosti. Zadržano je mnoštvo suptilnih ali učinkovitih trgovinskih prepreka. Ta je asi-metrična globalizacija zemlje u razvoju stavila u nepovoljan položaj. Zbog nje im je teže no što bi im bilo s istinski slobodnim i pravednim trgovinskim režimom.

No čak i da su trgovinski sporazumi bili istinski slobodni i pra-vedni, ne bi sve zemlje od njih imale koristi - ili barem ne bi imale mnogo koristi - i ne bi svi ljudi, čak i u zemljama koje su imale koristi, dijelili dobitke. Čak i ako se trgovinske prepreke simetrično uklone, nisu svi podjednako u položaju da iskoriste nove mogućnosti. Lako je ljudima u razvijenim industrijskim zemljama iskoristiti mogućnosti koje stvara otvaranje tržišta u zemljama u razvoju - i to čine brzo. No ljudi u zemljama u razvoju suočavaju se s mnogo zapreka. Često ne postoji infrastruktura kojom bi svoju robu doveli na tržište, a može potrajati godinama da roba koju proizvode udovolji standardima koje zahtijevaju razvijene industrijske zemlje. To su neki od razloga zbog čega u veljači 2001. godine, kad je Europa jednostrano otvorila svoja

tržišta najsiromašnijim zemljama svijeta, nije uslijedila gotovo nikakva nova trgovina. Da bi se ispunilo obećanje da će iz liberalizacije trgovine uslijediti više trgovine, potrebno je, kako ćemo vidjeti, još mnogo toga.

Štoviše, liberalizacija trgovine izlaže zemlje većem riziku, a zemlje u razvoju (i njihovi radnici) manje su pripremljeni da izdrže taj rizik. Radnici u Sjedinjenim Državama i Europi brinu se da će biti izbačeni s posla kao posljedica bujanja uvoza. No radnici u tim zemljama imaju čvrstu sigurnosnu mrežu na koju se mogu osloniti: imaju obrazovanje koje olakšava seljenje s jednog radnog mjesta na drugo; često imaju ušteđevinu i primaju otpremnine da im ublaže prijelaz između radnih mjesta. Radnici u zemljama u razvoju nemaju ništa od toga.

Napokon, čak ako trgovina i uslijedi, nisu svi dobitnici. Teorija liberalizacije trgovine (pod pretpostavkom savršenih tržišta i pod pretpostavkom da je liberalizacija pravedna) samo obećava da će koristi imati zemlja u cjelini. Teorija predviđa da će biti i gubitnika. U načelu, dobitnici bi mogli kompenzirati gubitnike; u praksi, to se gotovo nikad ne događa. Ako sve koristi idu nekolicini na vrhu, tada liberalizacija trgovine dovodi do bogatih zemalja sa siromašnim ljudima, a čak i oni u sredini mogu patiti. Dakle, ako se liberalizacijom ne upravlja dobro, većini će građana možda biti lošije - i oni ne vide razlog da ju podupiru. Nije riječ o posebnim interesnim skupinama koje se protive liberalizaciji, nego o građanima koji ispravno percipiraju svijet kakav jest.

No to nije svijet kakav mora biti. Liberalizacija trgovine može, kad se provede pravedno i kad je popraćena ispravnim mjerama i ispravnom politikom, pridonijeti razvoju. Kako smo vidjeli u prvom i drugom poglavlju, najuspješnije su zemlje u razvoju u svijetu svoj uspjeh postigle kroz trgovinu - kroz izvoz. Pitanje je: mogu li se koristi koje uživaju održati i mogu li takve koristi uživati svi ljudi svijeta? Vjerujem da mogu; no da bi se to dogodilo, liberalizacijom trgovine morat će se upravljati na način koji se vrlo razlikuje od onog u prošlosti.

Sjevernoameričko područje slobodne trgovine

Shvaćanje zašto NAFTA nije uspjela ostvariti ono što je obećavala može nam pomoći da razumijemo razočarenja liberalizacijom trgovine. Jedan

od glavnih argumenata za NAFTA-u bio je da će ona pomoći zatvoriti jaz u dohotku između Meksika i Sjedinjenih Država i tako smanjiti pritisak ilegalne migracije.3 Pa ipak, nejednakost u dohotku između tih dviju zemalja zapravo se u prvom desetljeću NAFTA-e povećala - za više od 10 posto. NAFTA nije rezultirala ni brzim rastom meksičkoga gospodarstva. Rast je tijekom prvog desetljeća iznosio tužnih 1,8 posto na realnoj per capita osnovi, bolji od velikog dijela preostale Latinske Amerike, ali daleko lošiji nego ranije u tom stoljeću (u četvrt stoljeća od 1948. do 1973. godine, Meksiko je rastao po prosječnoj godišnjoj stopi per capita od 3,2 posto).4 Kad je preuzeo dužnost 2000. godine, predsjednik Fox obećao je rast od 7 posto; zapravo je rast tijekom njegova mandata prosječno bio, u realnom izrazu, samo 1,6 posto godišnje - a realni rast per capita bio je zanemariv. Zapravo je zbog NAFTA-e Meksiko postao ovisniji o Sjedinjenim Državama, što je značilo da je, kad je američko gospodarstvo bilo neuspješno, i meksičko bilo neuspješno.

NAFTA ne samo da nije dovela do snažnog rasta; može se čak tvrditi da je na neke načine pridonijela meksičkom siromaštvu. Siromašni meksički seljaci koji proizvode kukuruz sada se u svojoj vlastitoj zemlji moraju natjecati s visokosubvencioniranim američkim kukuruzom (iako razmjerno dobrostojeći meksički gradski stanovnici imaju koristi od nižih cijena kukuruza). Pravedniji bi trgovinski sporazum uklonio američke poljoprivredne subvencije i njezine restrikcije na uvoz po-ljoprivrednih dobara, kao što je šećer, u Sjedinjene Države. Čak i da Sjedinjene Države ne uklone sve svoje subvencije, Meksiku bi valjalo dati pravo da ih kompenzira - to jest, da nametne carine na uvoz iz SAD-a kao protutežu subvencijama. No NAFTA to ne dopušta.

Premda je NAFTA uklonila carine, dopustila je opstanak cijelom nizu necarinskih prepreka. Nakon što je NAFTA potpisana, Sjedi-njene su Države nastavile primjenjivati necarinske prepreke kako bi zapriječile pristup meksičkim proizvodima koji su počeli zadirati na američka tržišta, uključujući avokado, metle i rajčicu. Kad se, primje-rice, meksički izvoz rajčice u Sjedinjene Države 1996. godine počeo povećavati, uzgajatelji rajčice na Floridi izvršili su pritisak na Kongres i Clintonovu administraciju da poduzmu mjere. Ako bi se moglo poka-zati da Meksiko prodaje rajčice ispod cijene koštanja, moglo bi ga se optužiti za damping i mogle bi se nametnuti protudampinške carine.

No Meksiko se kod rajčica nije služio dampingom. Razlog zbog kojeg se Meksiko moglo optužiti da prodaje ispod cijene koštanja bio je to što su se cijene mjerile na namjerno jednostran način (to ću potpunije razmotriti kasnije u poglavlju). Meksiko nije htio riskirati suđenje, tako da je pristao povisiti cijene. Američkim je potrošačima i meksičkim uzgajateljima rajčice nanesena šteta, no floridski su proizvođači rajčice dobili što su htjeli - manje konkurencije od meksičkih rajčica.

Jedini dio meksičkoga gospodarstva koji je bio uspješan, barem u godinama neposredno nakon NAFTA-e, bilo je područje odmah uz granicu. Nikle su takozvane maquiladora tvornice, koje su jeftinim dijelovima opskrbljivale američke proizvođače kao što su General Motors i General Electric. Tijekom prvih šest godina NAFTA-e zaposlenost je porasla 110 posto, u usporedbi sa 78 posto tijekom prethodnih šest godina.5 (Drugdje je zaposlenost stagnirala).6 Zagovornici NAFTA-e spremno prisvajaju zasluge za te uspjehe, pri čemu tvrde da neuspjesi nisu krivnja NAFTA-e i da bi stvari bile daleko gore bez tog sporazuma. Dakako, nema jednostavnog odgovora na tu vrstu protučinjeničnog sporenja, koje pretpostavlja imaginarnu alternativu. No pažljive studije ipak bacaju određeno svjetlo. Mogli bismo se zapitati, s obzirom na ekspanziju američkoga gospodarstva i dramatičan pad realnih nadnica u Meksiku nakon 1994. godine u usporedbi i sa Sjedinjenim Državama i s konkurentima u Aziji, jesmo li mogli očekivati porast meksičkog izvoza u Sjedinjene Države usporediv s onim do kojeg je stvarno došlo. Odgovor, koji se temelji na standardnim ekonomskim modelima, je pozitivan. Čini se da je NAFTA pridonijela malo toga, ako je uopće nešto pridonijela.7

Podjednako je znakovito i ono što se dogodilo nakon prvog pro-cvata NAFTA-e. Nakon početnih godina rasta u regiji maquiladora, zaposlenost je i tamo zapravo počela opadati, pri čemu je u prve dvije godine novog tisućljeća izgubljeno nekih 2 0 0 . 0 0 0 radnih mjesta.8

Neki od faktora koji su doveli do rasta, kao što je snažno američko gospodarstvo, oslabili su. No postojao je temeljniji problem. Ne samo da su Sjedinjene Države brže rasle od Meksika u godinama nakon NAFTA-e nego je brže rasla i Kina.9 Liberalizacija trgovine je važna za rast, ali nije tako važna kako su se nadali pristaše NAFTA-e. NAFTA je Meksiku dala blagu prednost pred drugim američkim trgovinskim partnerima; no Meksiku je, s njegovim niskim ulaganjima u obrazovanje

i tehnologiju, bilo teško natjecati se s Kinom, koja ulaže dvostruko više (kao postotak BDP-a) u istraživanja. Zemlje se često nadaju da će trgovinski sporazumi potaknuti strana ulaganja i stvoriti radna mjesta. No kad kompanije donose odluke o ulaganju gledaju mnoge faktore, među kojima su i kvaliteta radne snage, infrastruktura, lokacija i politička i društvena stabilnost.

Carine imaju samo ograničenu ulogu, kako to jasno pokazuje uspjeh Kine. Usredotočujući se na carine, NAFTA je skrenula pozornost s drugih stvari koje je trebalo napraviti da bi Meksiko bio konkurentan. Štoviše, smanjene su carine stvorile vlastite probleme. Prije NAFTA-e, carine su tvorile 7 posto meksičkih poreznih prihoda; nakon NAFTA-e, ta je brojka pala na 4 posto. Meksički javni rashodi od oko 19 posto BDP-a - od kojih je više od trećine financirano prihodima od nafte -izrazito su niži od onih u Brazilu ili Sjedinjenim Državama i nedostatni su za financiranje potrebnih javnih ulaganja u obrazovanje, istraživanja i infrastrukturu.

LIBERALIZACIJA TRGOVINE: TEORIJA I PRAKSA Britanski ekonomist Adam Smith, utemeljitelj moderne ekonomije, bio je snažan pobornik i slobodnih tržišta i slobodne trgovine i njegovi su argumenti jaki: slobodna trgovina omogućava zemljama da iskoriste svoju komparativnu prednost, pri čemu sve zemlje imaju koristi jer se svaka specijalizira u područjima u kojima je bolja od drugih. Velika trgovinska područja dopuštaju tvrtkama i pojedincima da se dodatno specijaliziraju i postanu još bolji u onome čime se bave. Zamislite malo selo sa samo jednom pekarnicom, a zatim uzmite u obzir da bi veće selo moglo imati dvije ili tri. Veći bi grad imao veliki broj pekarnica, od kojih će neke proizvoditi samo kruh, a druge će proizvoditi samo kolače. Još veći grad neće imati samo proizvođače kruha i proizvođače kolača; njegove će pekarnice imati tako mnogo kupaca da se mogu još dodatno specijalizirati, proizvodeći cijeli niz vrlo dobrih kolača i delikatesnih peciva. Veća tržišta povećavaju efikasnost svakog pro-izvođača i izbor dostupan potrošačima.

Bez slobodne trgovine kapital i rad će u različitim zemljama donijeti različite prinose (pod pretpostavkom da se kapital i rad ne

mogu slobodno kretati - što je opravdana pretpostavka, osobito na kratki rok). U zemlji u kojoj nedostaje kapitala, kao što su strojevi i tehnologija, rad će biti manje produktivan i nadnice će biti niže. Ako se rad seli iz zemlje gdje su produktivnost i nadnice niske u zemlju gdje su visoke, povećanje proizvodnje može biti ogromno, i svjetsko gospodarstvo raste. Slobodna trgovina zamjenjuje potrebu da se ljudi stvarno sele. Možemo sjediti kod kuće u razvijenom svijetu i kupovati jeftinu robu iz Kine, zemlje gdje je rad jeftin. I obratno, Kinezi mogu ostati u Kini i dobivati visokotehnološku robu iz Sjedinjenih Država, zemlje s naprednijom tehnologijom, visokoobrazovanim radom i velikim kapitalnim ulaganjima. U teoriji, to će značiti da se s poveća-njem potražnje za kineskom robom povećava i potražnja za njihovim nekvalificiranim radom i u konačnici će nadnice nekvalificiranih radnika u Kini biti veće.10

Strah od gubitka radnog mjesta

Negativni aspekt ovog ružičastog scenarija je mogućnost da će se radna mjesta izgubiti njihovim seljenjem iz jedne zemlje u drugu -primjerice, kad ljudi u Sjedinjenim Državama kupuju jeftinu robu koja je proizvedena u Kini umjesto u Sjedinjenim Državama. Zagovornici slobodne trgovine kažu da se, iako se radna mjesta gube, stvaraju nove mogućnosti. Poslovi s visokom produktivnošću i visokim nadnicama zamjenjuju poslove s niskom produktivnošću i niskim nadnicama. Argument je uvjerljiv, osim u jednom detalju: u mnogim su zemljama stope nezaposlenosti visoke i oni koji gube svoja radna mjesta ne sele se na alternativna radna mjesta s višim nadnicama, nego na popise nezaposlenih. To se dogodilo osobito u mnogim zemljama u razvoju diljem svijeta kad su se tako brzo liberalizirale da privatni sektor nije imao vremena reagirati i stvoriti nova radna mjesta, ili kad su kamatne stope bile tako visoke da si privatni sektor nije mogao priuštiti ulaganja neophodna za stvaranje novih radnih mjesta.

To se događa i u razvijenim zemljama, iako bi se tamo, ako mo-netarna i fiskalna politika dobro funkcioniraju, radna mjesta trebala stvarati u tandemu s izgubljenim radnim mjestima. No to se ne događa prečesto. Nezaposlenost je u Europi ostala uporno visoka. Ljudi koji gube svoja radna mjesta ne dobivaju automatski nove poslove. Osobito

kad je stopa nezaposlenosti visoka, razdoblje nezaposlenosti dok radnici traže novog poslodavca može dugo potrajati. Radnici srednje dobi često ne uspijevaju naći nikakav posao - jednostavno se ranije umirovljuju. Niskokvalificirani će radnici vjerojatno osobito patiti. To je razlog zašto ljudi u razvijenim industrijskim zemljama brinu zbog seljenja proizvodnih radnih mjesta u Kinu ili radnih mjesta u uslužnom sektoru (kao što su unutrašnji uredi financijskih kompanija) u Indiju.

Kad brza liberalizacija trgovine za posljedicu ima povećanje ne-zaposlenosti, tada se obećane koristi od liberalizacije vjerojatno neće ostvariti.11 Kad se radnici sele iz niskoproduktivnih, zaštićenih poslova u nezaposlenost, vjerojatno će se povećati siromaštvo, a ne rast.12

Čak i ako zapravo ne izgube posao, nekvalificirani radnici u razvi-jenim industrijskim zemljama doživljavaju da im se nadnice smanjuju. Kaže im se da će, ako se ne suglase s nižim nadnicama, smanjenjem potpora i slabljenjem zaštite radnih mjesta, konkurencija prisiliti tvrtku da radna mjesta premjesti u inozemstvo. Mladi radnici u Francuskoj ne mogu razumjeti kako bi im moglo biti bolje ako se ukine zaštita radnih mjesta za koju su se dugo borili i smanje nadnice - što je, navodno, nužno radi konkurentnosti na svjetskom tržištu. Govori im se da budu strpljivi, da će na dugi rok vidjeti da im je bolje; no, s obzirom na broj slučajeva u kojima se ta obećanja nisu uspjela ispuniti deset ili dvadeset godina nakon liberalizacije, njihov je skepticizam razumljiv. Onima koji su pozivali na strpljivost usred Velike depresije dok tržišta na dugi rok ne vrate gospodarstvo na punu zaposlenost, John Maynard Keynes, veliki ekonomist iz sredine dvadesetog stoljeća, odgovorio je tako što je rekao da smo "na dugi rok svi mrtvi".13

Političari i ekonomisti koji obećavaju da će od liberalizacije trgovine svima biti bolje neiskreni su. Ekonomska teorija (i povijesno iskustvo) ukazuje na suprotno: čak i ako zbog liberalizacije trgovine zemlji u cjelini bude bolje, ona rezultira time da je nekim skupinama lošije.14

I ukazuje na to da će, barem u razvijenim industrijskim zemljama, najviše štete biti počinjeno onima na dnu - nekvalificiranim radnicima.15

Svijet Adama Smitha i zagovornika slobodne trgovine, u kojoj će zbog slobodne trgovine svima biti bolje, nije samo mitski svijet tržišta koja savršeno funkcioniraju bez nezaposlenosti; to je i svijet u kojem rizik nije važan zato što postoje savršena tržišta osiguranja na koja

se može premjestiti rizik i gdje je konkurencija uvijek savršena, bez dominacije Microsofta, Intela i njima sličnih. U takvom svijetu radnici ne bi brinuli da će izgubiti svoja radna mjesta zbog liberalizacije trgo-vine; glatko bi se premjestili na nova radna mjesta. Čak i da postoji neka smetnja, radnici bi mogli kupiti osiguranje protiv rizika da budu privremeno nezaposleni ili protiv rizika da je novi posao slabije plaćen od staroga. Tu se vrstu osiguranja ne može kupiti čak ni u tržišnim gospodarstvima koja najbolje funkcioniraju; dok u razvijenim zemljama vlada pruža neko osiguranje protiv nezaposlenosti, u većini zemalja u razvoju radnici su prepušteni da se brinu sami za sebe.

To je razlog zbog kojeg liberalizacija trgovine zahtijeva više od jednokratne pomoći za premještanje iz starih industrija u novu. Otvorenija gospodarstva mogu biti izložena svim vrstama šokova -domaćim tvrtkama, primjerice, može biti teško natjecati se s navalom uvoza koji iznenada postaje jeftiniji kad strana zemlja devalvira svoju valutu, kao za vrijeme krize. Kad je devalvirala korejska valuta, korejski izvoz čelika u Sjedinjene Države je porastao, a američki su se radnici u čeličanama žalili. Kad Brazil ima dobar urod naranči, uzgajivači naranči na Floridi zahtijevaju pomoć i ponekad ju i dobivaju kroz jedan od niže opisanih necarinskih protekcionističkih mehanizama.16

Svatko osjeća nesigurnost.

Pogođeni nisu samo oni koji gube svoja radna mjesta i njihove obitelji. Ugroženi su gotovo svi. Primjerice, kad se zatvaraju lokalne industrije zbog konkurencije iz uvoza, to nepovoljno djeluje na njihove dobavljače. Jedan od razloga zbog kojeg je protivljenje liberalizaciji trgovine tako prošireno jest povećana nesigurnost.

No premda globalizacija dovodi do veće nesigurnosti i pridonosi sve većoj nejednakosti i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama, ona je vladama ograničila sposobnost reagiranja. Liberalizacija ne samo da zahtijeva uklanjanje carina, koje su manje razvijenim zemljama važan izvor javnih prihoda, nego, da bi konkurirala, neka zemlja možda mora smanjiti i ostale poreze.17 Kako se smanjuju porezi, smanjuju se i javni prihodi, što prisiljava na smanjenje rashoda za obrazovanje i infrastrukturu i rashoda za sigurnosne mreže kao što je osiguranje protiv nezaposlenosti u trenutku kad su važnije nego ikad, kako bi se

reagiralo na konkurenciju i pomoglo ljudima da se nose s posljedicama liberalizacije.

Premda zemlje u razvoju možda pate zbog liberalizacije trgovine, one nisu uvijek u položaju da ostvare koristi od nje putem povećanog izvoza. Za to postoji nekoliko razloga: jedan koji je već istaknut jest to da im često nedostaje infrastruktura (luke i ceste) potrebna za prijevoz njihovih proizvoda. Drugi je taj da možda nemaju ništa za izvoz. Tržišta kapitala su vrlo nesavršena, pri čemu su kamatne stope u zemljama u razvoju mnogo više nego one s kojima bi se mogli nositi čak i najbolji poduzetnici u razvijenom svijetu; čak ako netko i vidi novu priliku za izvoz, ne može dobiti neophodna financijska sredstva, barem ne pod razumnim uvjetima. Ta su ograničenja na strani ponude veliki problem u mnogima od najsiromašnijih zemalja svijeta, kao što su one u Africi. Do sada je bilo mnogo slučajeva u kojima su razvijene industrijske zemlje otvorile svoja tržišta, ali su povećanja izvoza bila ograničena. Tim će zemljama trebati neki oblik pomoći - pomoći za trgovinu - kako bi im se pomoglo da iskoriste nove mogućnosti. Neki su običavali tvrditi da je trgovina važnija od pomoći; trgovina pomaže zemlji da ne bude ovisna ni o kome. No bolje je pomoć i trgovinu shvatiti kao komplementarne: za uspješan razvoj potrebno je oboje.18

Mlade industrije i mlada gospodarstva Zemljama je često potrebno vrijeme da se razviju, kako bi se natjecale sa stranim tvrtkama; da bi dobile to vrijeme, možda će morati privre-meno zaštititi svoje industrije koje tek nastaju. Standardni se argument za slobodnu trgovinu temelji na efikasnosti. S danim resursima može biti proizvedeno više dobara ako se svaka zemlja usredotoči na svoje komparativne prednosti. No još je važnije u određivanju tempa rasta u zemljama u razvoju to kako brzo stječu znanje i tehnologiju razvi-jenih industrijskih zemalja. U prethodnom smo poglavlju vidjeli da zemlje u razvoju ne zaostaju samo po resursima nego i u tehnologiji; za postizanje održivog rasta, zatvaranje jaza u znanju vitalnije je od poboljšanja efikasnosti ili povećanja dostupnog kapitala. Postavlja se pitanje: kako najbolje učiti? Neki tvrde da je najbolji način - i vjerojatno jedini način - naučiti kako proizvesti čelik tako da se proizvodi čelik,

kao što je učinila Koreja kad je pokrenula svoju industriju čelika. U to vrijeme njezina komparativna prednost bila je uzgoj riže. No čak i da su korejski seljaci postali najefikasniji proizvođači riže u svijetu, njihovi bi dohoci i dalje bili ograničeni. Korejska je vlada shvatila da mora preobraziti svoje gospodarstvo iz poljoprivrednog u industrijsko ako želi uspjeti u tome da postane razvijena.

Žele li zemlje u razvoju ući u takve industrije, te industrije moraju biti zaštićene sve dok ne postanu dovoljno snažne da se natječu s po-stojećim međunarodnim divovima. Carine rezultiraju višim cijenama - dovoljno visokim da nove industrije mogu pokriti troškove, ulagati u istraživanje i napraviti druga ulaganja koja su im potrebna kako bi naposljetku mogle stati na vlastite noge. To se naziva "argumentom mlade industrije" u korist protekcije.19 U šezdesetim godinama to je bila popularna ideja u Japanu - a u Sjedinjenim Državama i Europi u devetnaestom stoljeću. Većina se uspješnih zemalja zapravo razvila iza protekcionističkih prepreka; kritičari globalizacije optužuju zemlje poput Japana i Sjedinjenih Država, koje su se uspele ljestvama razvoja, da žele odgurnuti te ljestve tako da ih drugi ne mogu slijediti.

Zagovornici slobodne trgovine odgovaraju dvama glavnim kritikama argumenta o mladoj industriji. Prvo, kažu oni, prikladan odgovor nije protekcija; ako će na dugi rok tvrtka hiti profitabilna, može dobiti zajam s kojim će premostiti teškoće. U stvarnome svijetu, međutim, novim je tvrtkama teško dobiti kapital. Američka je vlada samo djelomično prevladala taj problem time što ima Upravu za mala poduzeća (Small Business Administration - SBA) koja daje zajmove malim poduzećima. (Američki div za otpremu i logistiku FedEx započeo je sa zajmom SBA). U zemljama u razvoju, ti su problemi još akutniji.

Drugo, kritičari tvrde da, prečesto, zaštićene mlade industrije nikad ne porastu i zahtijevaju da budu trajno izolirane od izvanjske konkurencije.

Općenitije rečeno, nositelji posebnih interesa hvataju se svakog argumenta, uključujući i argument o mladoj industriji, da u potrazi za većim profitom proguraju protekcionističke mjere - koje nameću ogromne troškove ostatku gospodarstva.20 U Bangladešu protekcija proizvođača tekstila ugrožava proizvođače odjeće povećavajući troškove

sirovina. Ova su iskustva upozorenje svakoj zemlji koja razmišlja o korištenju protekcije kao temelju za poticanje novih industrija.

No politika različitih zemalja se razlikuje i nema ničeg neminovnog u takvom političkom neuspjehu. Istočna je Azija doista uspjela odbiti svoje mlade industrije od prsiju; pitanje je imaju li drugi političke sustave koji su sposobni učiniti isto.

Jedan od odgovora na posljednju kritiku argumenta o mladoj in-dustriji jest usredotočiti se na široko zasnovanu protekciju, jedinstvenu carinu na, recimo, industrijske proizvode. To je pristup argumenta za protekciju mladoga gospodarstva (za razliku od mlade industri-je).21 Bez protekcije, zemlja čija statična komparativna prednost leži, recimo, u poljoprivredi, riskira stagnaciju; njezina će komparativna prednost ostati u poljoprivredi, s ograničenim izgledima za rast. Široko zasnovana industrijska protekcija može dovesti do povećanja veličine industrijskog sektora koji je, gotovo posvuda, izvor inovacija; mnogi se od tih napredaka prelijevaju u ostatak gospodarstva, a isto je tako i s koristima od razvoja institucija, kao što su financijska tržišta, koja prate rast industrijskog sektora. Štoviše, velik i sve veći industrijski sektor (i carine na proizvedena dobra) pruža prihode s kojima vlada može financirati obrazovanje, infrastrukturu i druge sastojke koji su neophodni za široko zasnovani rast. U četvrtom ćemo poglavlju vidjeti da pristaše snažne zaštite intelektualnog vlasništva zagovaraju upravo isti nužni kompromis: oni tvrde da kratkoročne neefikasnosti (koje u tom slučaju proizlaze iz monopola, a u ovom iz carinske zaštite) bivaju više nego nadoknađene dugoročnim dinamičnim dobicima. U svakom slučaju, to je pitanje postizanja prave ravnoteže: gotovo je sigurno da je stanovita protekcija intelektualnog vlasništva poželjna; i gotovo je sigurno da je poželjna i stanovita trgovinska protekcija. Dok je ekonomsko opravdanje koje stoji u pozadini argumenta mladoga gospodarstva slično onome koje stoji iza argumenta o mladoj industriji, politički je argument daleko snažniji: široko zasnovana protekcija smanjuje prostor za posebne interese.

Ako su zagovornici argumenta o mladoj industriji ponekad pretje-rano optimistični u gledanju na vrline protekcije, ponekad se čini da zagovornici liberalizacije žive još više u zemlji snova, vjerujući da će gotovo svaki trgovinski sporazum, osobito sa Sjedinjenim Državama ili

Europskom unijom, bez obzira na to koliko bio nepravedan, čarobno donijeti ulaganja i stvoriti nova radna mjesta. Oni citiraju statističke studije koje tvrde da liberalizacija trgovine povećava rast. No pažljivi pogled na podatke pokazuje nešto posve različito. Pokazuje da zemlje, poput onih u Istočnoj Aziji, koje su postale integriranije u svjetsko gospodarstvo, brže rastu. Ono što pokreće rast je izvoz, a ne uklanjanje trgovinskih prepreka. Studije koje se izravno usredotočuju na uklanjanje trgovinskih prepreka pokazuju slabu povezanost liberalizacije i rasta. Zagovornici brze liberalizacije pokušali su izvesti intelektualni trik, nadajući se da će općenita rasprava o koristima od globalizacije biti dovoljna da dokažu da su u pravu.22

Pravedna trgovina nasuprot slobodnoj trgovini Ekonomisti se usredotočuju na to kako liberalizacija utječe na efikasnost i rast. No popularne se rasprave više usredotočuju na pravednost. Kada ljudi u razvijenom svijetu govore o nepravednoj trgovini, ono što često imaju na umu je velika prednost zemalja u razvoju u niskim nadnicama. No te zemlje imaju i nepogodnosti koje to potiru: visok trošak kapi-tala, lošu infrastrukturu, niže razine kvalifikacija i sveukupno nisku produktivnost. Ljudi u zemljama u razvoju žale se jednako glasno na poteškoće natjecanja s razvijenim industrijskim zemljama. Ekonomisti naglašavaju da te različite jake i slabe strane znače da svaka zemlja ima komparativnu prednost, stvari u kojima je relativno dobra, i da bi one trebale odrediti što ona izvozi. Nije nepravedno biti siromašan i imati niske nadnice; to je žalosno.

Ako neka zemlja ili tvrtka nudi robu po nižoj cijeni od neke američke tvrtke, u političkom diskursu i prečesto postoji pretpostavka da je to sigurno zato što ta tvrtka igra nepošteno. Napokon, američke tvrtke su sigurno efikasnije od tvrtki bilo gdje drugdje; na ravnom terenu za igru, u situaciji jednakih šansi, one bi pobijedile. Zakoni protiv dampinga (koji se često nazivaju "zakonima o pravednoj trgovini"), podrobnije opisani kasnije u ovom poglavlju, gotovo se temelje na ovoj pretpostavci: budući da su američke tvrtke efikasnije, njihovi troškovi moraju biti niži; ako strane tvrtke u konkurenciji pobjeđuju američke tvrtke, to mora biti zato što varaju - prodaju ispod cijene

koštanja. No time se ignorira osnovno načelo trgovine: trgovina se ne temelji na apsolutnoj snazi neke zemlje nego na njezinim relativnim snagama, na njezinoj komparativnoj prednosti; čak i da je Amerika efikasnija u svakoj industriji (što nije), industrije u kojima je relativno manje efikasna gubit će od konkurencije.

Što bi se, onda, trebalo smatrati pravednom trgovinom? Postoji prirodna referentna točka: trgovinski režim koji bi se pojavio kad se uklone sve subvencije i trgovinske restrikcije.23 Svijet, dakako, nije nigdje ni blizu takvog režima. Asimetrije u liberalizaciji mogu ići u korist nekih skupina nauštrb drugih. Primjerice, trgovinski sporazumi sada zabranjuju većinu subvencija - osim za poljoprivredne proizvode. To smanjuje dohotke seljaka u zemljama u razvoju koji neće dobiti subvencije. A budući da 70 posto ljudi u zemljama u razvoju izravno ili neizravno ovisi o poljoprivredi, to znači da se dohoci zemalja u razvoju smanjuju. No kojim god se mjerilom služili, današnji je međunarodni trgovinski režim nepravedan prema zemljama u razvoju.24

Čak i s nepravednim trgovinskim sustavom, Kina, Indija i nekoliko drugih zemalja u razvoju silno rastu, a njihov se rast velikim dijelom temelji na trgovini. No drugi nisu bili te sreće. Neravni teren za igru, teren nejednakih šansi, znači da će biti više zemalja u cjelini koje gube, pa čak i više ljudi u uspješnim zemljama koji će gubiti. Kina, prema većini tumačenja jedan od istinskih dobitnika u svjetskoj trgovinskoj konkurenciji, suočava se s problemom sve veće nejednakosti; njezini seljaci pate zbog američkih i europskih poljoprivrednih subvencija, koje obaraju cijene. Kina i druge zemlje u razvoju suočavaju se s okrutnom dilemom - mogu trošiti oskudne resurse da bi subvencionirale svoje seljake u cilju potiranja darežljivosti razvijenog svijeta njihovima, no to će značiti manje rashoda za razvoj i stoga sporiji rast za zemlju u cjelini.

POVIJEST TRGOVINSKIH SPORAZUMA

Ekonomisti zagovaraju slobodnu trgovinu već dva stoljeća, no više od apstraktnih argumenata, za val koji je započeo prije šezdeset godina bila je odgovorna Velika depresija iz tridesetih godina. Za uzastopna se povećanja carina potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina

mislilo da su odigrala važnu ulogu u produbljivanju Velike depresije. U svakoj je zemlji došlo do opadanja ekonomske aktivnosti i stoga su sve povećale restrikcije uvoza. Te su restrikcije štetile drugim zemljama, koje su odgovorile povećanjem vlastitih restrikcija; s takvim se postupanjem pojavio začarani krug. Nakon Drugoga svjetskog rata, kad su svjetski vođe nastojali stvoriti novi, prosperitetniji međunarodni ekonomski poredak, bilo je prirodno da nisu samo nastojali povećati financijsku stabilnost kroz stvaranje Međunarodnog monetarnog fonda nego su pokušali također osnovati Međunarodnu trgovinsku organizaciju koja će regulirati trgovinu. To se nije dogodilo. Sjedinjene su Države odbile prijedlog za osnivanje Međunarodne trgovinske organizacije 1950. godine zbog zabrinutosti nekih konzervativaca i korporacija da će to dovesti do narušavanja nacionalne suverenosti i pretjerane regulacije. Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization - WTO) osnovana je tek četrdeset pet godina kasnije.

U međuvremenu, trgovinski pregovori predvođeni razvijenim indu-strijskim zemljama pod pokroviteljstvom GATT-a, Općeg sporazuma o carinama i trgovini (General Agreement on Tariffs and Trade), uvelike su smanjili carine na industrijske proizvode i stvorili temelje moder-nog trgovinskog režima. Sustav GATT-a bio je izgrađen na principu nediskriminacije: zemlje neće diskriminirati druge članice GATT-a. To je značilo da će svaka zemlja tretirati sve ostale jednako - sve će biti najpovlaštenije, pa otud i naziv: princip najpovlaštenije zemlje, temelj multilateralnog sustava. Uz to je išao i princip nacionalnog tretmana: strani će se proizvođači tretirati jednako i bit će podložni istim regulativama kao i domaći proizvođači.

Trgovinski se pregovori odvijaju u nizu tijekom kojih se raspravljaju mnoga pitanja, sa složenim pogađanjem između zemalja. Svaka zemlja pristaje na niže carine i na otvaranje tržišta ako drugi učine isto. Time što se raspravlja dovoljno pitanja nadaju se da pregovori mogu iznjedriti skup trgovinskih koncesija zbog kojih će svakoj zemlji biti bolje. GATT se usredotočio na liberalizaciju trgovine industrijskim proizvodima, komparativnoj prednosti razvijenih industrijskih zemalja. Bilo je i ograničene trgovinske liberalizacije u područjima koja su važna za zemlje u razvoju, kao što su poljoprivreda i tekstil. Tekstil je ostao podvrgnut snažnim ograničenjima (kvotama) od zemlje do zemlje,

od proizvoda do proizvoda;25 isto tako, poljoprivreda je ostala jako zaštićena i subvencionirana.

Urugvajski krug, krug trgovinskih pregovora koji je započeo u Punti del Este u Urugvaju u rujnu 1986. godine, završio je sa sporazumom potpisanim u Marrakechu 15. travnja 1994. godine. Temeljem tog je sporazuma GATT, koji je imao 128 država članica, zamijenjen Svjetskom trgovinskom organizacijom, koja danas ima 149 država članica. Ministri iz tih zemalja sastaju se barem svake dvije godine. Svjetska trgovinska organizacija zamišljena je da osigura ekspanziju trgovinskih sporazuma bržu od one pod GATT-om, s prodiranjem u nova područja kao što su usluge i prava intelektualnog vlasništva.

Što je najvažnije, po prvi put je postojao učinkovit - iako ograničen - mehanizam osiguravanja provedbe. Svjetska trgovinska organizacija nije sama kažnjavala prekršitelje, ali je ovlašćivala zemlje kojima je kršenjem nanesena šteta da reagiraju nametanjem trgovinskih restrikcija zemlji koja se ogriješila. Europska unija je postala prilično sofisticirana u služenju tim instrumentom protiv Sjedinjenih Država. Ona sastavlja dugački popis potencijalnih kandidata za protumjere, ciljajući područja u kojima će carine biti osobito bolne, ili robu proizvedenu u okruzima kongresmena na koje pokušavaju djelovati. Te prijetnje izuzetno dobro funkcioniraju.

Prvi korak prema vladavini prava u međunarodnoj trgovini bilo je veliko postignuće Urugvajskog kruga. Bez vladavine prava pobjeđuje gruba sila. Međunarodno je pravo Svjetske trgovinske organizacije nesavršena vladavina prava; pravila se izvode iz pogađanja, uključujući i pogađanje između bogatih i siromašnih zemalja, a u tom pogađanju obično prevladaju bogati i moćni. Nametanje provedbe je asimetrično -prijetnja trgovinske restrikcije od strane Sjedinjenih Država protiv neke male zemlje poput Antigue izmamit će odgovor, no Sjedinjene Države ne posvećuju mnogo pozornosti ako Antigua zaprijeti trgovinskim restrikcijama. Samo kad ta praksa utječe na velik broj zemalja - kao u slučaju subvencija za pamuk što ih Sjedinjene Države dijele svojim farmerima - prijetnja odmazdom je vjerodostojna.26 Unatoč tome, nesavršena vladavina prava bolja je od nikakve.

Od Seattlea do Cancúna Pola desetljeća nakon dovršenja Urugvajskog kruga, 30. studenoga 1999. godine, Svjetska trgovinska organizacija sastala se u Seattleu u državi Washington na nečemu što je trebalo biti pokretanje novog kruga trgovinskih pregovora, zamišljenog tako da budu krunsko postignuće nastojanja Clintonove administracije na liberalizaciji trgovine, što je obuhvaćalo stvaranje NAFTA-e 1994. godine i Svjetske trgovinske organizacije 1995. godine.27 Umjesto toga, taj je sastanak bio kata-strofa. Pregovore su brzo zasjenili golemi ulični prosvjedi. Počevši u pet sati ujutro prvoga dana konferencije, stotine aktivista počelo je preuzimati nadzor nad raskrižjima ulica blizu centra u kojem se održavalo zasjedanje. Do kraja dana, gradonačelnik je objavio stanje građanskog izvanrednog stanja i nametnuo redarstveni sat, a guverner je pozvao Nacionalnu gardu. Razmjeri demonstracija zasjenili su svaki prethodni prosvjed povezan s globalizacijom.

Premda su prosvjednici predstavljali šarenilo gledišta i nisu nudili nikakve koherentne alternative, bilo je mnogo toga za prigovoriti (iako sama Svjetska trgovinska organizacija nije trebala ponijeti glavni teret prigovora; ona samo osigurava forum na kojem se zbivaju trgovinski pregovori). Urugvajski se krug temeljio na onome što je postalo poznato kao "velika pogodba", u kojoj su razvijene zemlje obećale da će liberalizirati trgovinu u poljoprivredi i tekstilu (to jest, u radno intenzivnim dobrima koja su od interesa izvoznicima u zemljama u razvoju), a zauzvrat su zemlje u razvoju pristale smanjiti carine i prihvatiti određeni niz novih pravila i obveza u vezi s pravima na intelektualno vlasništvo, ulaganjima i uslugama. Kasnije su mnoge zemlje u razvoju imale osjećaj da su dovedene u zabludu da pristanu na veliku pogodbu: razvijene zemlje nisu ispunile svoju stranu dogovora. Tekstilne kvote ostale su na snazi cijelo desetljeće, a na vidiku nije bio nikakav kraj poljoprivrednih subvencija.

Tijekom četrdeset godina liberalizacija trgovine se usredotočila na otvaranje tržišta industrijskim proizvodima - u to vrijeme, kompara-tivnoj prednosti Sjedinjenih Država i Europe. No ranije sam naglasio dinamičku prirodu komparativne prednosti: danas Kina i druge zemlje u razvoju imaju komparativnu prednost u mnogim područjima industrijske proizvodnje. Trgovinski su pregovarači nesvjesno četiri

desetljeća radili na otvaranju tržišta za Kinu! Dok se industrijska proizvodnja u razvijenom svijetu smanjivala - danas predstavlja samo 11 posto američkog zapošljavanja i proizvoda - američki i europski trgovinski pregovarači morali su postići nešto u uslugama (koje sada čine preko 70 posto američkoga gospodarstva i gotovo isto toliko u Europi i Japanu) i u intelektualnom vlasništvu kako bi zadovoljili svoje birače. Uspjeli su.

Popis prigovora protiv trgovinskog sporazuma Urugvajskog kruga bio je podugačak:

• Bio je tako asimetričan da je najsiromašnijim zemljama zapravo bilo lošije; podsaharska je Afrika, najsiromašnija regija s prosječnim dohotkom od nešto više od 500 dolara per capita godišnje, izgubila nekih 1,2 milijarde dolara godišnje.28

• Sedamdeset posto dobitaka išlo je razvijenim zemljama - nekih 350 milijardi dolara godišnje. Iako zemlje u razvoju imaju 85 posto svjetskog stanovništva i gotovo polovicu ukupnog svjetskog dohotka, primile su samo 30 posto koristi - a te su koristi išle uglavnom zemljama sa srednjim dohotkom kao što je Brazil.29

• Urugvajski je krug učinio neravni teren za igru još neravnijim. Razvijene zemlje nameću daleko više - u prosjeku četiri puta više - carine protiv zemalja u razvoju nego protiv razvijenih zemalja. Siromašna zemlja kao što je Angola plaća isto toliko carina Sje-dinjenim Državama koliko i bogata Belgija; Gvatemala plaća isto koliko i Novi Zeland.30 A ta diskriminacija postoji čak i nakon što su razvijene zemlje dodijelile takozvane preferencije zemljama u razvoju. Bogate zemlje koštaju siromašne zemlje tri puta više u trgovinskim restrikcijama nego što daju ukupne razvojne pomoći.31

• Fokus je bio na liberalizaciji tokova kapitala (što su razvijene zemlje željele) i ulaganja, a ne na liberalizaciji tokova rada (koja bi mogla koristiti zemljama u razvoju), unatoč tomu što bi potonje dovelo do daleko većeg povećanja svjetske proizvodnje.

• Isto bi tako liberalizacija usluga u kojima prevladava nekvalificirani rad dovela do daleko većeg povećanja svjetske efikasnosti nego liberalizacija usluga u kojima prevladava kvalificirani rad (kao što su financijske usluge), komparativna prednost razvijenih industrijskih

zemalja. Pa ipak su se pregovarači usredotočili na liberaliziranje usluga u kojima prevladava kvalificirani rad.

• Jačanje prava intelektualnog vlasništva uvelike je pogodovalo razvi-jenim zemljama i tek su kasnije troškovi zemalja u razvoju postali očiti, kad su spasonosni generički lijekovi odstranjeni s tržišta, a kompanije iz razvijenog svijeta počele patentirati tradicionalno i urođeničko znanje. (Ovo ćemo potpunije razmotriti u četvrtom poglavlju).

Sjedinjene Države i Europa usavršile su umijeće zagovaranja slobodne trgovine dok su istodobno radile na trgovinskim sporazumima koji ih štite od uvoza iz zemalja u razvoju. Velik dio uspjeha razvijenih industrijskih zemalja ima veze s oblikovanjem dnevnog reda - one postavljaju dnevni red tako da se otvaraju tržišta za dobra i usluge koji predstavljaju njihovu komparativnu prednost.

Zapadni su pregovarači gotovo uzeli zdravo za gotovo da mogu nadzirati ono o čemu se raspravlja i odrediti ishode. Kad Sjedinjene Države i Europa nameću otvaranje tržišta uslugama, ne misle (kako bi logički trebale): da su, općenito, usluge radno intenzivne; da, općenito, upravo zemlje u razvoju imaju obilje rada; i da će stoga, općenito, pravedna liberalizacija uslužnog sektora biti od osobite koristi zemljama u razvoju. One razmišljaju: možemo liberalizirati visokokvalificirane usluge koje predstavljaju našu komparativnu prednost sada i možemo se pobrinuti, na ovaj ili onaj način, da ne liberaliziramo usluge koje su intenzivne nekvalificiranim radom. Od samog početka rasprave, imali su na umu neuravnoteženi sporazum.

Nositelji su posebnih interesa uvelike krivi - ne nositelji posebnih interesa u zemljama u razvoju koje se opiru liberalizaciji trgovine, kako se žale predlagači liberalizacije trgovine, nego nositelji posebnih interesa u razvijenim zemljama koji oblikuju dnevni red kako bi koristili sebi, dok je zbog toga čak i prosječnom građaninu njihovih vlastitih zemalja lošije. Pregovarači, predstavljajući svoje neposredne "klijente" - kor-poracije koje kod njih mnogo i konstantno lobiraju, dijelom izravno, a dijelom kroz lobiranje u Kongresu i administraciji - često gube iz vida cjelovitu sliku, brkajući interese tih kompanija s američkim nacionalnim interesima ili, još gore, s onim što je dobro za svjetski trgovinski sustav.

A ta je priča uglavnom ista i u drugim industrijskim zemljama. Unutar svake zemlje interesi izvoznih korporacija vrše pritisak na pregovarače da dobiju sporazume koji osiguravaju više pristupa njihovoj robi, dok uvozne industrije vrše pritisak za protekciju. Pregovarači ne teže intelektualnoj dosljednosti, ne teže sporazumu koji bi se temeljio na načelima, nego nastoje samo uravnotežiti konkurentne interese.

Prosvjedi u Seattleu poslali su važnu poruku nezadovoljstva mini-strima trgovine, no razvijene industrijske zemlje nisu još bile spremne odustati od svog pritiska prema daljnjoj liberalizaciji. Ministri trgovine sastali su se sljedeći put u Dohi u Kataru, maloj zemlji Perzijskoga zaljeva, u studenome 2001. godine - lokaciji dobro odabranoj za one koji ne žele da im dodijavaju prosvjednici svojim zapitkivanjem što se zbiva iza zatvorenih vrata. Razvijene su zemlje obećale da će razgovore učiniti "razvojnim krugom"; drugim riječima, obvezale su se da će stvoriti trgovinski režim koji će aktivno povećavati razvojne izglede i ispraviti neravnoteže prethodnih krugova.32 Zemlje u razvoju oklijevale su u pridruživanju; bilo ih je strah da će im biti nametnut još jedan nepravedan trgovinski sporazum, sporazum zbog kojeg će, kao i zbog posljednjega, nekima od njih zapravo biti lošije; brinule su da će, čim počnu pregovori, biti na jedan ili drugi način vršen pritisak na njih i da će biti prisiljene potpisati novi sporazum koji ide protiv njihovih najboljih interesa. Bile su skeptične prema obećanjima koja su dana u Dohi; i, kako su se pregovori razvijali tijekom sljedećih godina, čini se da je njihov skepticizam bio opravdan.

Pregovori su zastali zbog odbijanja razvijenog svijeta da smanji poljoprivredne subvencije - zapravo su 2002 . godine Sjedinjene Dr-žave donijele novi zakon o poljoprivredi koji je gotovo udvostručio njihove subvencije. U rujnu 2003. godine ministri trgovine opet su se sastali u Cancúnu, što na lokalnom majanskom jeziku znači "zmijska jama" - a takvim se taj sastanak i pokazao za pregovarače. Ministri su trebali ocijeniti napredak koji je ostvaren i dati smjernice svojim pregovaračima za dovršavanje "razvojnog kruga". Unatoč tome što su i dalje odbijale napraviti ustupke u poljoprivredi ili bilo kojem drugom glavnom pitanju od interesa za zemlje u razvoju - u biti, kršeći svoje obećanje - razvijene su zemlje inzistirale na proguravanju vlastitog plana smanjenih carina i otvaranja pristupa dobrima i uslugama što su ih Europska unija i Sjedinjene Države željele izvoziti. Htjele su čak

zemljama u razvoju nametnuti nove zahtjeve. Premda su razvijene industrijske zemlje i dalje govorile o razvojnom krugu, to je bila puka retorika: postojao je stvaran rizik da će taj novi krug, umjesto da ispravi neravnoteže iz prošlosti, učiniti ih još gorima. Razgovori su se urušili četvrti dan sastanka. Nikada prije nisu trgovinski pregovori završili u takvoj pometnji.

Sljedeći svjetski sastanak ministara trgovine u Hong Kongu u prosincu 2005. godine - kojemu je izvorno bilo namijenjeno da dovrši razvojni krug - nije završio katastrofom, no nije se mogao ni zvati uspjehom: Pascal Lamy, čelnik Svjetske trgovinske organizacije, uspio je toliko smanjiti očekivanja da se svaki sporazum, čak i onaj koji bi imao malo učinka na svjetsku trgovinu - mogao shvatiti kao najbolje što se može očekivati u tim okolnostima. Više je napora uloženo u upravljanje tiskom nego u iznošenje smislenih ponuda. Sjedinjene Dr-žave, koje su zbog svojih golemih subvencija za pamuk najveći svjetski izvoznik pamuka, s mnogo su fanfara ponudile da će otvoriti svoja tržišta afričkim proizvođačima pamuka - ta je ponuda malo vrijedila zato što Amerika neće uvoziti mnogo pamuka (zbog svojih golemih subvencija za pamuk, ona je izvoznik pamuka, a ne važni uvoznik).

Izgleda da se doba multilateralne liberalizacije trgovine približava kraju (barem za neko vrijeme), jer se dobro utemeljena razočaranost u zemljama u razvoju spaja s rastućim raspoloženjem u prilog pro-tekcionizma u razvijenom svijetu. Što god da proizašlo iz takozvanog razvojnog kruga - ako nešto uopće proizađe - neće zaslužiti taj epitet. Malo će učiniti da stvori trgovinski režim koji bi bio pravedan prema zemljama u razvoju ili koji će promicati njihov razvoj: carine nametnute od strane razvijenih zemalja protiv zemalja u razvoju i dalje će biti daleko više od onih koje su nametnute protiv drugih razvijenih zemalja, a razvijene zemlje će i dalje davati goleme poljoprivredne subvencije, što će stvarati golemu štetu zemljama u razvoju.

Stvarna opasnost danas nije da će se nešto prihvatiti ili ne prihvatiti u zaključku razvojnog kruga što bi značajno štetilo zemljama u razvoju: razmjeri reformi tako su mali da je vjerojatno da će značiti malo. Svaki će eventualni sporazum praviti samo ograničenu štetu ili će biti samo od ograničene koristi. Stvarna je opasnost da će svijet misliti da je postigao ono što je zacrtano u Dohi, tako da, idući dalje, nema

nikakve potrebe za razvojnim krugom. Trgovinski će se pregovarači onda vratiti uobičajenim poslovima - sljedećem krugu trgovinskih pregovora u kojoj će rezultat teškog pogađanja biti da lavovski dio dobitaka ide razvijenim zemljama.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE Doha nije uspjela.33 Premda može biti teško precizno odrediti što je pravedan svjetski trgovinski režim, jasno je da sadašnji aranžmani nisu pravedni i jasno je da će razvojni krug malo napraviti da bi trgovinski režim učinila pravednijim ili sklonijim razvoju.34 Vjerujem, međutim, da je moguće oblikovati svjetski trgovinski režim koji bi promicao boljitak najsiromašnijih zemalja i koji bi, u isto vrijeme, bio dobar za razvijene industrijske zemlje u cjelini - iako bi, dakako, neki posebni korporacijski interesi mogli s razlogom patiti. Bilo je to, naravno, obećanje Dohe. Reforme bi malo koštale razvijene zemlje - u većini slučajeva ništa, jer bi porezni obveznici uštedjeli milijarde od subvencija a potrošači milijarde od nižih cijena - a zemlje u razvoju bi imale neizmjerne koristi.

Premda Doha nije uspjela održati svoje obećanje, ostaje izazov da se jednom u budućnosti stvori trgovinski režim koji bi bio pravedan i koji bi siromašnim zemljama svijeta dao priliku da se razviju kroz trgovinu. Postoji potpuni popis reformi, koje znatno nadilaze poljoprivredna pitanja na koja se usredotočio tako velik dio rasprave: reformi koje idu u korist siromašnima i razvoju. Te su reforme ono na što bi ličio istinski razvojni krug.

Zemlje u razvoju trebale bi biti tretirane drugačije Zemlje u razvoju razlikuju se od razvijenijih zemalja - neke od tih razlika objašnjavaju zašto su toliko siromašnije. Ideja da bi zemlje u razvoju trebale zbog toga dobivati "posebni i različiti tretman" sada je široko prihvaćena i uključena je u mnoge trgovinske sporazume.35 Razvijenim zemljama dopušta se, primjerice, da odstupaju od načela najpovlaštenije nacije dopuštajući niže carine na uvoz iz zemalja u razvoju - no čak i s

tim takozvanim preferencijalnim tretmanom, carine razvijenih zemalja na uvoz iz zemalja u razvoju su, kako smo vidjeli, četiri puta više od carina na dobra koja proizvode druge razvijene zemlje.

Sadašnji sustav, međutim, čini preferencijalni tretman posve dobro-voljnim te ga razvijene industrijske zemlje daju prema vlastitom hiru. Povlastice se mogu oduzeti ako zemlja u razvoju ne čini ono što želi zemlja koja ih dodjeljuje. Preferencijalni je tretman postao politički instrument, oruđe za prisiljavanje zemalja u razvoju da čine ono što se od njih očekuje.

Slobodna trgovina za siromašne: prijedlog proširenog pristupa tržištima

Jedna bi jedina reforma istodobno pojednostavila pregovore, promicala razvoj i započela bavljenje nepravednostima trenutačnog režima. Bogate bi zemlje jednostavno trebale otvoriti svoja tržišta siromašnijima, bez reciprociteta i bez ekonomskih ili političkih uvjeta. Zemlje sa srednjim dohotkom trebale bi otvoriti svoja tržišta manje razvijenim zemljama i trebalo bi im dopustiti da prošire povlastice jedna drugoj a da ih ne prošire na bogate zemlje, tako da se ne trebaju bojati da će uvoz iz tih zemalja uništiti njihove industrije u nastajanju. Koristi će imati čak i razvijene industrijske zemlje, zato što će moći brže nastaviti s liberalizacijom među sobom - što njihova gospodarstva mogu podnijeti - a da ne moraju udovoljavati brigama zemalja u razvoju. Ta reforma zamjenjuje princip "recipročnosti među svim zemljama - bez obzira na okolnosti" principom recipročnosti među jednakima, ali diferencijacije među onima koji su u znatno različitim okolnostima.36

Europska je unija uvidjela mudrost tog temeljnog pristupa kad je 2001. godine jednostrano otvorila svoja tržišta najsiromašnijim zemljama svijeta, ukidajući (gotovo) sve carine i trgovinske restrikcije bez zahtijevanja političkih ili ekonomskih ustupaka.37 Počivalo je to na uvjerenju da će europski potrošači imati koristi od nižih cijena i veće raznolikosti proizvoda; premda će europske proizvođače to koštati zanemariv iznos, moglo bi biti od goleme koristi najsiromašnijim zemljama; i to je bila snažna demonstracija dobre volje. Europska bi se inicijativa trebala proširiti na sve razvijene industrijske zemlje, a tržišta bi se trebala otvoriti ne samo najsiromašnijima nego svim zemljama u

razvoju. (U jednom od vrhunaca licemjerja i cinizma na hongkonškom sastanku u prosincu 2005. godine Sjedinjene Države su ponudile da se otvore za 97 posto dobara proizvedenih u najmanje razvijenim zemljama, pri čemu je taj broj bio pažljivo određen da isključi većinu proizvoda koje su željele zadržati vani, primjerice, bangladeški tekstil i odjeću. Bangladeš bi, naravno, mogao slobodno izvoziti mlazne motore i sve vrste ostalih proizvoda koji nadilaze njegove mogućnosti proizvodnje).38

Širenje razvojnih prioriteta zemalja u razvoju

Razvoj je sam po sebi dovoljno težak: ne bismo trebali ograničiti ono što zemlje u razvoju mogu učiniti da bi sebi pomogle u rastu. No to je ono što je učinio Urugvajski krug, budući da ograničava njihovu sposobnost da se služe nizom instrumenata kako bi potaknule industrijalizaciju.

Postoji razlika između učinaka na svjetsko gospodarstvo poljo-privrednih subvencija koje daju Sjedinjene Države i Europa, koje su dopuštene, i subvencija koje bi zemlje u razvoju možda željele dati da pomognu stvaranje novih industrija ili čak da zaštite svoje industrije i seljake od subvencionirane konkurencije, koje su zabranjene. Kad Sjedinjene Države subvencioniraju pamuk, to utječe na svjetske cijene; seljacima u zemljama u razvoju nanosi se šteta zbog darežljivosti Sjedinjenih Država prema svojim farmerima. (Ekonomisti to nazivaju "eksternalijama"). No ako Jamajka zaštiti svoje proizvođače mlijeka, to nema utjecaja na svjetske cijene. Štoviše, zemlje u razvoju imaju ograničena sredstva za izlazak na kraj s posljedicama liberalizacije: jamajčanski proizvođači mlijeka, koji su morali obustaviti poslovanje zbog američke visokosubvencionirane mliječne industrije, imaju malo praktičkih alternativa. U gradovima je malo poslova, a okretanje nekoj drugoj slabije plaćenoj poljoprivrednoj proizvodnji učinilo bi život seljaka, koji ionako proizvodi jedva koliko je dovoljno za uzdržavanje, još siromašnijim. Vlada mora donijeti tešku odluku: nadopunjavati dohodak pojedinačnih seljaka ili trošiti državna sredstva na ulaganje koje je potrebno cijeloj zemlji. Nema dovoljno novca da se učini oboje. Protekcija protiv američkog subvencioniranog mlijeka može biti jedina razumna alternativa, barem na kratki rok.

Ako se usvoji prijedlog proširenog pristupa tržištima, zemlje će imati prostora za provođenje svojih strategija i politika razvoja usmjerenih na zaštitu njihovih vrlo siromašnih građana. No ako se ne usvoji, tada moraju postojati izuzeci koji zemljama u razvoju dopuštaju više manevarskog prostora, osobito da koriste jednolike carine koje pove-ćavaju prihode (pri čemu se učinak na uvoz malo razlikuje od učinka promjene deviznoga tečaja) i privremene industrijske subvencije. Kako je Europa s pravom istaknula, Sjedinjene Države se često služe svojim obrambenim rashodima za subvencioniranje cijelog niza industrija. Boeing je imao koristi od vojnih rashoda za projektiranje aviona, a softverska industrija ima goleme koristi od cijelog niza vladinih rashoda koji su pridonijeli razvoju Interneta, pa čak i preglednika. Štoviše, komercijalne se koristi često iznose kao jedno od opravdanja za visoku razinu obrambenih rashoda. Sjedinjene Države su dovoljno bogate da si priušte neefikasnu industrijsku politiku skrivenu u svojoj vojsci; zemlje u razvoju to nisu - i one bi trebale moći slobodno, ako odluče, imati jednu koja odgovara njihovim okolnostima.

Poljoprivreda Desetljeće nakon Urugvajskog kruga, više od dvije trećine dohotka poljoprivrednika u Norveškoj i Švicarskoj dolazilo je od subvencija, više od polovice u Japanu i jedna trećina u Europskoj uniji. Za neke kulture, kao što su šećer i riža, subvencije su iznosile gotovo 80 posto dohotka poljoprivrednika.39 Ukupne poljoprivredne subvencije u Sjedinjenim Državama, Europskoj uniji i Japanu (uključujući i skrivene subvencije, kao za vodu), ako zapravo ne premašuju ukupni dohodak podsaharske Afrike, iznose barem 75 posto dohotka te regije, zbog čega je afričkim seljacima gotovo nemoguće konkurirati na svjetskim tržištima.40 Prosječna europska krava dobiva subvenciju od dva dolara dnevno (mjera siromaštva Svjetske banke); više od polovice ljudi u zemljama u razvoju živi s manjim iznosom. Čini se da je bolje biti krava u Europi nego siromašna osoba u nekoj zemlji u razvoju.

Seljak koji proizvodi pamuk u Burkini Faso živi u zemlji s prosječnim godišnjim dohotkom od tek nešto više od 250 dolara.41 On životari na maloj čestici polusušne zemlje; nema navodnjavanja i presiromašan je

da si priušti gnojivo, traktor ili visokokvalitetno sjeme. U isto vrijeme farmer koji proizvodi pamuk u Kaliforniji obrađuje golemo područje od nekoliko stotina jutara, služeći se svom tehnologijom moderne poljoprivrede: traktorima, visokokvalitetnim sjemenjem, gnojivom, herbicidima, insekticidima. Najupadljivija je razlika navodnjavanje - a voda kojom se služi za navodnjavanje zemlje zapravo je jako subvencionirana. On plaća daleko manje za nju no što bi plaćao na konkurencijskom tržištu. No čak i sa subvencijom za vodu, čak i sa svim drugim prednostima, kalifornijski se farmer jednostavno ne bi mogao natjecati na pravednom svjetskom tržištu da nema daljnjih izravnih vladinih subvencija koje osiguravaju pola ili više njegova dohotka. Bez tih subvencija, Sjedinjenim Državama se ne bi isplatilo proizvoditi pamuk; s njima, Sjedinjene Države su, kako smo već istaknuli, najveći svjetski izvoznik pamuka. Otprilike 25 .000 vrlo bogatih američkih farmera koji proizvode pamuk uspijevaju podijeliti među sobom tri do četiri milijarde dolara u subvencijama, što ih potiče da proizvode još i više. Povećana ponuda prirodno smanjuje svjetske cijene, što šteti nekih deset milijuna farmera u Burkini Faso i drugdje u Africi.42

U svjetski integriranim tržištima, međunarodne cijene utječu na domaće cijene. Kako se svjetske poljoprivredne cijene smanjuju golemim američkim i europskim subvencijama, padaju i domaće poljoprivredne cijene, tako da je čak i onim poljoprivrednicima koji ne izvoze - koji prodaju samo kod kuće - nanesena šteta. A niži dohoci seljaka dovode do nižih dohodaka onih koji seljacima prodaju dobra: krojača i mesara, sitnih trgovaca i brijača. Svi u zemlji pate. Subvencije možda nisu zamišljene da nanose toliku štetu tolikim ljudima, no to je njihova predviđena posljedica.

Razlog koji se najčešće čuje za nastavak tih subvencija u Sjedinjenim Državama jest to da su subvencije neophodne za održanje malih obi-teljskih farmera i tradicionalnog načina života. No glavnina tog novca ide u velike farme, često korporativne. Te su subvencije jednostavno postale još jedan oblik korporacijskog blagostanja. Gledajući sve poljoprivredne kulture, nekih 30 .000 farmi (jedan posto od ukupnog broja) prima gotovo 25 posto ukupno potrošenog iznosa, s prosjekom od više od jednog milijuna dolara po farmi. Osamdeset i sedam posto novca dobiva gornjih 20 posto farmera, od kojih svaki dobiva u prosjeku

gotovo 2 0 0 . 0 0 0 dolara. Nasuprot tome, 2 .440.184 malih farmera na dnu - istinski obiteljski farmeri - dobivaju 13 posto od ukupnog iznosa, manje od 7.000 dolara svaki.43 Goleme subvencije - uključujući i one koje navodno ne izobličavaju trgovinu - zapravo tjeraju malog farmera iz posla. Kada poljoprivreda postane unosnija zbog subvencija, povećava se potražnja za zemljom, što povećava cijene. S tako visokom cijenom zemlje, poljoprivreda mora postati kapitalno intenzivna. Mora se u velikoj mjeri služiti gnojivima i herbicidima, koji su isto toliko štetni za okoliš kao što je povećana proizvodnja štetna za seljake u zemljama u razvoju. Kao posljedica toga, malim farmerima, koji nemaju resurse za tu vrstu kapitalno intenzivne poljoprivrede, postaje privlačno rasprodati zemlju velikim farmerima i unovčiti kapitalni dobitak. Kako se zemlja sve više premješta na velike farme, s njihovom velikom upotrebom gnojiva, herbicida i tehnologije, proizvod se dodatno povećava te se ljudima u zemljama u razvoju dodatno nanosi šteta.44

Ako razvijene zemlje vjeruju da im je potrebno prijelazno razdoblje za ukidanje subvencija, ono bi se moralo ostvariti tako da se uklone sve subvencije farmerima koji zarađuju više od, recimo, 100.000 dolara i ograniče subvencije svakom farmeru na, recimo, 100.000 dolara.

Budući da golema većina ljudi koji žive u zemljama u razvoju za svoje uzdržavanje izravno ili neizravno ovisi o poljoprivredi, uklanjanje subvencija i otvaranje poljoprivrednih tržišta bilo bi, povećanjem cijena, od ogromne koristi. Koristi ne bi, međutim, imale sve zemlje u razvoju. Uvoznici poljoprivrednih dobara patili bi povećavanjem cijena. Među zemljama u razvoju i unutar njih bilo bi i gubitnika i dobitnika: seljacima bi bilo bolje, dok bi se gradski radnici suočili s višim cijenama hrane. Način za rješavanje tog prijelaznog problema bio bi da industrijske zemlje pruže pomoć zemljama u razvoju kroz razdoblje prilagođavanja - čak i malen dio onoga što sada troše na poljoprivredne subvencije bio bi dovoljan.

Pamuk je izuzetak. Ako se uklone subvencije za pamuk, učinak na proizvođače bio bi značajan, no učinak na potrošače bio bi zanemariv. Budući da trošak sirovina predstavlja tako malen dio vrijednosti dovršene odjeće, značajno povećanje u cijeni pamuka teško da bi se odrazilo u cijenama koje se plaćaju za tekstil i odjeću. To je jedan od

razloga da trenutačno postoje tako snažni zahtjevi zemalja u razvoju za uklanjanje subvencija na pamuk.

Eskalirajuće carine Premda je smanjivanje poljoprivrednih carina i subvencija privuklo golemu pozornost, to nije dovoljno za stvaranje pravednosti. Mora se postići da i same carinske strukture budu u prilog razvoju. Netko bi mogao pomisliti da poljoprivredne zemlje mogu konzervirati voće i povrće koje uzgajaju i tako zaraditi više no što zarađuju od izvoza sirovih proizvoda. To bi bilo lako učiniti i stvorilo bi nova radna mjesta. No one to ne čine, zato što razvijene zemlje oblikuju svoje carine na način koji destimulira ovu vrstu industrijaliziranja, stavljajući veće carine na prerađevine nego na sirovine; što je uključeno više proizvodnje, viša je i carina. To se zove eskalacijom carina.

Evo kako to funkcionira. Zamislite hipotetički primjer nekog poljo-privrednog proizvoda, kao što su naranče, koje neka razvijena zemlja ne proizvodi sama. Europa može dopustiti ulazak svježih naranči s niskom carinom - pretpostavimo da je nula - zato što ima razmjerno malu domaću djelatnost uzgoja naranči koju bi trebalo štititi. No ona nameće 25 posto carine na različite oblike prerađenih naranči, od marmelade od naranči do smrznutog narančinog soka. Pretpostavite da je polovica vrijednosti marmelade od naranči u preradi, a druga polovica u sastojku naranči. Carina je, jasno, samo porez na preradu u zemlji u razvoju. Postoji, zapravo, 50-postotna carina na aktivnost prerade, tako da bi troškovi zemlje u razvoju morali biti mnogo, mnogo niži da bi se ona uopće mogla nadati natjecanju s proizvođačima konzervi u razvijenoj zemlji. Zahvaljujući eskalirajućim carinama, Europa se i dalje opskrbljuje jeftinim narančama i smanjuje opasnost konkurencije njezinim prerađivačkim djelatnostima od strane zemalja u razvoju.45

Prijedlog o pristupu tržištima - slobodnom pristupu zemalja u razvoju tržištima razvijenih industrijskih zemalja - očito bi riješio problem eskalirajućih carina. U novijim se trgovinskim raspravama razvijene zemlje usredotočuju na to da zemlje u razvoju smanje svoje visoke carine.46 Fokus bi trebalo promijeniti: prvi bi prioritet trebalo biti uklanjanje eskalirajućih carina. Ono što je važno nisu samo

nominalne carinske stope nego efektivne carinske stope - carine na dodanu vrijednost; i visoke efektivne carine na vrijednost koju je dodala industrija u zemljama u razvoju trebalo bi drastično smanjiti.

Usluge u kojima prevladava nekvalificirani rad i migracija

Razvijene su zemlje bogate kapitalom i tehnologijom, dok zemlje u razvoju imaju obilje nekvalificiranog rada. Ono što svaka zemlja pro-izvodi odražava njezino bogatstvo u resursima. Zemlja s kvalificiranim radom proizvodi dobra i usluge u kojima prevladava kvalificirani rad. Urugvajski je krug proširio trgovinske pregovore na područje usluga. No, ono što ne čudi, obuhvatila je liberalizaciju usluga kao što su bankarstvo, osiguranje i informacijska tehnologija - sve sektori u kojima Sjedinjene Države imaju prednost - dok je ostavila potpuno izvan dnevnog reda nekvalificirane usluge, kao što su otpremništvo i građevinarstvo.

Nekih četrdeset zemalja, među kojima su i Sjedinjene Države, imaju zakone koji zahtijevaju upotrebu lokalnih brodova za domaći prijevoz dobara. U Sjedinjenim Državama, Jonesov zakon iz 1920. godine zahtijeva ne samo da brodovi moraju biti u vlasništvu Amerikanaca nego da budu izgrađeni u američkim brodogradilištima i da im posadu čine Amerikanci. (Povijest protekcionizma ide mnogo dalje unatrag, do prvog zasjedanja Kongresa 1789. godine). Amerika nema komparativnu ili apsolutnu prednost u otpremi - štoviše, još 1986. godine procijenjeno je da Jonesov zakon košta Ameriku više od 250 .000 dolara po svakom radnom mjestu što ga je on sačuvao.47 Otprema pruža izvanrednu priliku za trgovinsku raspravu u korist siromašnih koja bi se usredotočila na usluge u kojima prevladava nekvalificirani rad.

Sličan se argument pojavljuje za kretanje rada i kapitala. Razvijene su zemlje bogate kapitalom, koji se kreće diljem svijeta tražeći najveće prinose. Zemlje u razvoju imaju obilje nekvalificiranih radnika, koji se žele kretati svijetom u potrazi za boljim poslovima. Prošlih nekoliko desetljeća Sjedinjene Države i Europska unija nameću, sa znatnim uspjehom, liberalizaciju tržišta kapitala, koja omogućava da ulaganja mnogo slobodnije teku svijetom, tvrdeći da je to dobro za svjetsku

efikasnost. No čak hi i umjerena liberalizacija tokova rada povećala svjetski BDP za iznose koji su jedan red veličine veći od najoptimi-stičnijih procjena koristi od liberalizacije tržišta kapitala. Osim toga, liberalizirana bi migracija bila od koristi zemljama u razvoju.48 U prvom redu, radnici zaposleni u razvijenom svijetu šalju novac kući; već se milijarde dolara šalju svake godine. Godine 2005. Meksiko je prema procjeni primio 19 milijardi dolara u pošiljkama novca, što mu je drugi izvor strane valute odmah iza nafte; u Latinskoj Americi u cjelini pošiljke novca 2005. godine iznosile su 42 milijarde dolara.49 No trošak slanja pošiljki novca može biti vrlo visok i može pojesti značajan dio poslanog iznosa. Razvijene zemlje trebaju olakšati transfer pošiljki novca u zemlje u razvoju (što Sjedinjene Države već čine), tako da te zemlje mogu požnjeti punu korist od migracije.50

Razvijene zemlje, naravno, doista dopuštaju migraciju visokokvali-ficiranog rada u svoje zemlje, zato što jasno vide koristi koje dobivaju od toga. No, kako smo istaknuli u prethodnom poglavlju, to se svodi na uzimanje najvrednijeg intelektualnog kapitala zemalja u razvoju bez naknade: nakon što su zemlje u razvoju uložile svoje oskudne dolare u obrazovanje, razvijene zemlje ih, često nehotice, pokušavaju lišiti njihovih najboljih i najbistrijih pojedinaca.

Asimetrija u liberalizaciji tokova kapitala i rada dovodi do daljnje nepravednosti. Kad se liberaliziraju tržišta kapitala, zemlje se moraju boriti da zadrže kapital smanjujući poreze korporacijama. Budući da rad - osobito nekvalificirani rad - nije tako mobilan, ne moraju se toliko boriti da ga zadrže. Otud asimetrična liberalizacija dovodi do premještanja tereta poreza na radnike - što smanjuje progresivnost u poreznom sustavu. Ista se stvar događa u pogađanju oko nadnica: radnicima se govori da će se, ako ne prihvate niže nadnice i smanjenu zaštitu, kapital (zajedno s radnim mjestima) preseliti u inozemstvo.

Necarinske prepreke

Smanjenje ili uklanjanje carina ne uklanja protekcionistička raspolo-ženja ili politiku; samo ih prisiljava da nađu nove oduške. Ne čudi da su, kako su se carine smanjivale, razvijene industrijske zemlje bile

osobito domišljate u podizanju necarinskih prepreka. One poprimaju nekoliko oblika.

Zaštitne mjere

Zaštitne mjere su privremene carine koje u načelu mogu imati važnu ulogu u pomaganju nekoj zemlji da se prilagodi dok se suočava s nepredviđenim velikim porastom razine uvoza, "plimom". Te carine, privremeno, ne dozvoljavaju ulazak stranog uvoza, pružajući industriji potrebno vrijeme da se prilagodi - primjerice, da poboljša efikasnost ili da radnici nađu alternativno radno mjesto. Zemlje u razvoju vjerojatno nisu koristile zaštitne mjere onoliko koliko su trebale. Na drugome kraju spektra, Sjedinjene Države opetovano zloupotrebljavaju zaštitne mjere, primjenjujući ih često za zaštitu neke industrije u opadanju -kao što je čelik - čak i kad plima uvoza ima razmjerno malo veze s temeljnim problemom.51

Opravdanje za traženje zaštitnih mjera ne bi trebalo biti samo gubitak radnih mjesta ili smanjenje prodaje zbog povećanja uvoza iz pojedine zemlje; trebalo bi pokazati da postoji uzročna veza između plime uvoza i problema dotične industrije. Primjerice, povećanje uvoza tekstila iz Kine, kad je izjednačeno sa smanjenjem uvoza iz Bangladeša, ne bi trebalo tvoriti situaciju koja zahtijeva zaštitu. I ne bi trebalo biti prepušteno administrativnim sudovima svake zemlje, sa svim njihovim osjetljivostima na političke pritiske, da odluče je li neka zaštitna carina opravdana. Trebali bi postojati međunarodni standardi, čiju bi primjenu osiguravali međunarodno imenovani tribunali. Takav tribunal, primjerice, vjerojatno ne bi pokazao puno suosjećanja prema američkim i europskim zahtjevima za zaštitu od plime uvoza tekstila nakon uklanjanja kvota za tekstil u siječnju 2005. godine - s obzirom na to da je postojalo desetogodišnje prijelazno razdoblje tijekom kojeg su razvijene zemlje trebale postupno ukinuti protekciju kako bi olakšale prijelaz i tijekom kojeg nisu, zapravo, učinile ništa.52

Dampinške pristojbe

Dampinške pristojbe su necarinska prepreka koju Sjedinjene Države u najvećoj mjeri preferiraju. Namijenjene su zaustavljanju neobične

nepravedne trgovinske prakse prodavanja dobara ispod cijene. Dok su zaštitne mjere privremene, dampinške pristojbe mogu biti trajne. Amerika je optužila Meksiko za damping rajčica, Kolumbiju za dam-ping cvijeća, Čile i Norvešku za damping lososa, Kinu za damping jabučnog soka i meda. Danas čileanski proizvođači vina brinu da će, nastave li biti uspješni, kalifornijski proizvođači vina zahtijevati da Sjedinjene Države nametnu dampinške pristojbe. Dampinške pristojbe destimuliraju ulazak i na cijelom tržištu stvaraju atmosferu straha: svaka tvrtka brine da će se, uspije li ući na američko tržište s novim proizvodom, suočiti s dampinškim pristojbama zbog kojih će postati nekonkurentna.

U devedesetim godinama Vijetnam je započeo izvoziti somove u Sjedinjene Države i to je ubrzo postalo najveće izvozno tržište Vijetnama. Ubrzo je Vijetnam preuzeo 20 posto američkog tržišta somova i bijesni su američki proizvođači somova postigli da Kongres usvoji zakon po kojemu se samo američki somovi mogu prodavati pod imenom soma.53 No Vijetnam je nadmudrio Sjedinjene Države: vratio se na američko tržište s novim imenom za svoje somove, imenom basa, s kojim su važili kao visokokvalitetan i egzotični strani proizvod. Tako su ne samo istisnuli somove iz Mississippija već i postizali višu cijenu. Ovaj su put Sjedinjene Države reagirale još agresivnije. Budući da jedna necarinska prepreka nije imala uspjeha, poslužit će se drugom, dampinškim pristojbama, optužujući Vijetnam da prodaje ispod cijene.

Racionalne tvrtke ne prodaju ispod cijene osim ako ne vjeruju da time mogu steći monopolistički položaj, koji potom mogu održavati dovoljno dugo ne samo da se oporave od onoga što su izgubile nego i da ostvare prinos na svoje ulaganje (na svoje gubitke od prodavanja ispod cijene). Američki antitrustovski zakon to uviđa. Pod tim američkim zakonom, da bi se optužbe o predatorskom određivanju cijena (kako se naziva to kad neka kompanija prodaje ispod cijene da bi istisnula domaćeg suparnika) održale, mora se pokazati da postoje izgledi ne samo za monopolizaciju nego i za održanje tog monopola dovoljno dugo da se nadoknade gubici. Predatorstvo (istinski damping) se doista događa, iako je rijetko zato što je teško uspostaviti trajan monopol. Međutim, američki zakon o konkurenciji od strane međunarodnih tvrtki ne uviđa tu temeljnu ekonomsku logiku. U malo je slučajeva dampinga monopolizacija - a kamoli trajna monopolizacija - čak i

udaljena mogućnost. Meksiko ne može postići monopol na rajčice, Kolumbija ga ne može postići na cvijeće. Pa ipak, ne samo da su u tim slučajevima iznesene optužbe za damping nego su nametnute i dampinške pristojbe. Razlog je tomu to što se troškovi mjere na načine koji često imaju malo veze s ekonomskom stvarnošću ili principima. Dampinški zakoni nisu zamišljeni za razlučivanje prodaje li neka tvrtka ispod svojih (graničnih) troškova; zamišljeni su za dobivanje visokog iznosa troškova kako bi se mogle nametnuti dampinške pristojbe. Ne čudi, dakle, što se tako često otkriva da racionalne tvrtke prodaju ispod cijene.54

Stvari su još gore kad se za damping optuži neko netržišno gos-podarstvo. (Kinu se, unatoč njezinom napretku prema tržišnom gos-podarstvu, još uvijek tretira kao netržišno gospodarstvo).55 U slučaju netržišnih gospodarstava, troškovi koji se upotrebljavaju za izračun radi li se o dampinškoj ponudi nekih dobara nisu stvarni troškovi, nego troškovi kakvi bi bili u nekoj surogatnoj zemlji. Oni koji nastoje dokazati optužbu za damping traže zemlju u kojoj bi troškovi bili visoki, tako da se mogu nametnuti visoke dampinške pristojbe. U jednom klasičnom slučaju, u danima prije pada Berlinskoga zida, Sjedinjene Države su nametnule dampinške pristojbe na poljska vozila za igrače golfa, koristeći se Kanadom kao surogatnom zemljom. Troškovi u Kanadi bili su tako visoki da Kanada nije proizvodila vozila za igrače golfa, tako da su dampinške pristojbe nametnute na temelju izračuna koliko bi Kanadu koštala proizvodnja vozila za igrače golfa, da ih namjerava proizvoditi. Na mnogo mjesta, uključujući i Europsku uniju, surogatna zemlja može čak biti i zemlja koja iznosi optužbu - u kojem su slučaju troškovi, gotovo po definiciji, veći, inače ne bi bilo nikakvih poteškoća u natjecanju.

Jedan od novijih izvoznih proizvoda iz razvijenih industrijskih zemalja je upotreba necarinskih prepreka kao protekcionističkih sredstava. Zemlje u razvoju sve se više njima služe jedna protiv druge. Indija se, primjerice, služila indijskim troškovima za iznošenje optužbe o dampingu protiv Kine u slučaju jedne važne kemikalije, izobutilnog benzena. U slučaju niskougljičnog ferokroma iz Rusije, Indija je odabrala Zimbabve kao surogatnu zemlju, zacijelo zbog njegovih visokih cijena električne energije - ključne odrednice troškova - i na toj je osnovi nametnula dampinške pristojbe.

Postoje dvostruki kriteriji. Ako bi se američki domaći kriterij za utvrđivanje predatorskog određivanja cijena koristio međunarodno (kad Amerika optužuje neku stranu tvrtku da prodaje ispod cijene), malo bi koja optužba za damping uspjela, možda čak nijedna. Ako bi se, pak, kod kuće koristio kriterij kojima se Sjedinjene Države služe protiv stranaca, većina bi američkih tvrtki bila proglašena krivima za damping. To je važan izuzetak od načela nediskriminacije kojega Sjedinjene Države proglašavaju tako važnim. Strani se proizvođači očito tretiraju drugačije nego domaći.56

Trebao bi postojati jedinstveni kriterij za utvrđivanje nepoštene trgovinske prakse, kriterij koji bi se mogao primjenjivati i kod kuće i u međunarodnoj sferi. Trebao bi postojati jedan zakon koji se bavi dampingom i predatorskim određivanjem cijena (kao što je učinjeno u trgovinskom sporazumu između Australije i Novoga Zelanda). Trebala bi važiti pretpostavka da tvrtke - bilo kod kuće, bilo u inozemstvu - ne prodaju dobrovoljno uz gubitke, a od podnositelja optužbe trebalo bi zahtijevati da pokaže postojanje razumnih izgleda za postizanje dovoljne tržišne moći tijekom vremena dovoljno dugog da se nadoknade gubici.

Dio problema s dampinškim pristojbama, kao i sa zaštitnim mjera-ma, čine procedure kojima se te pristojbe nameću. To sam opetovano vidio dok sam bio u Clintonovoj administraciji. Iznosili smo optužbe za damping (premda prodavanje dobara po niskim cijenama koristi američkim potrošačima). Bili bismo tužitelj, sudac i porota, a dokaznog bi se postupka postidio čak i sudac suda stvorenog za linčovanje. Dokazi na koje smo se oslanjali često su bili oni koje je podnio domaći konkurent, koji je htio da se njegove suparnike izbaci s tržišta. (Godine 2000. Byrdov je amandman pružio dodatni poticaj: sve bi se nametnute dampinške pristojbe predale pogođenoj industriji - to jest, onima koji su iznijeli optužbe).57 Na temelju tih informacija preliminarno bi se nametnule visoke pristojbe, što je uzrokovalo da izvoznik gubi prodaju i obustavlja poslovanje. Godinu ili dvije kasnije, nakon pune istrage, proglasile bi se revidirane i često mnogo niže pristojbe - no do tada je šteta već bila počinjena.58

Ponovno, ono što je potrebno jest međunarodni tribunal koji bi prosuđivao je li neka zemlja kriva za damping (ili se upušta u neku drugu nepoštenu trgovinsku praksu). Trenutačni sustav, u kojem svaka

zemlja može postaviti vlastite kriterije i provoditi vlastite proračune troškova na način da utvrđivanje dampinga bude vjerojatnije, trebao bi se smatrati neprihvatljivim u svijetu u kojem trgovinom upravlja vladavina zakona.

Tehničke prepreke

Međunarodna je trgovina složena, s kompliciranim pravilima koja njome upravljaju, a ta pravila često tvore važnu prepreku trgovini -ponekad i namjerno.

Fitosanitarni uvjeti su restrikcije nametnute radi zaštite života ljudi ili životinja od rizika koji proizlaze iz, recimo, bolesti ili aditiva u uvezenim poljoprivrednim dobrima. Poteškoća leži u određivanju predstavljaju li oni legitimnu brigu ili su prikrivena trgovinska pre-preka. Sjedinjene Države tvrde da je upotreba takvih restrikcija od strane drugih zemalja trgovinska prepreka američkim proizvodima, primjerice genetski modificiranoj hrani, ali da su američke restrikcije razumne, primjerice u slučaju nevidljivih voćnih mušica koje su u jednom trenutku bile opravdanje za isključivanje meksičkih avokada iz Sjedinjenih Država. Brazil tvrdi da su restrikcije na izvoz svježe govedine u Sjedinjene Države zbog slinavke i šapa neopravdane; za neka je područja te goleme zemlje potvrđeno da u njima nema te bolesti, pa ipak Sjedinjene Države odbijaju dopustiti ulaz svih pošiljki brazilske govedine. Kineska je vlada procijenila da na približno 90 posto njezinih poljoprivrednih proizvoda utječu tehničke prepreke, koje ju koštaju gotovo 9 milijardi dolara u izgubljenoj trgovini.

Od svih necarinskih prepreka, s ovom je najteže izaći na kraj. Vlade imaju pravo - i obvezu - zaštititi svoje građane, te razlikovanje protekcionističke upotrebe i legitimnih kriterija nije lako. Neki pozi-vaju na upotrebu "znanstvenih" kriterija, no nije čak ni jasno koje bi trebale biti prihvatljive razine tolerancije rizika. "Znanstveni" rizik od genetski modificirane hrane može biti nizak, no velik broj ljudi u svijetu i dalje misli da je taj rizik nepotreban i neprihvatljiv. U najmanju ruku, zemlje bi trebale imati pravo zahtijevati označavanje. Sjedinjene Države suprotstavljaju se tome, brinući se da bi označavanje moglo destimulirati kupnju - to je čudno s obzirom na njihovu privrženost

principima suverenosti potrošača u drugim kontekstima, koja je smislena samo ako potrošači znaju što kupuju.

Premda nema laganog odgovora, neki bi sustav međunarodnih tribunala (kao i u dampingu i zaštitnim mjerama) barem maknuo rasprave iz protekcionističkog okruženja u kojima se sada vode. Suci bi bili u stanju procijeniti težinu dokaza. Od brazilske bi se govedine moglo zahtijevati da bude označena kao brazilska govedina, no ako znanstveni dokazi ukazuju na to da od govedine iz područja za koja je potvrđeno da su bez slinavke i šapa nema značajnog rizika od bolesti, tada bi uvoz trebao biti dopušten.

Pravila podrijetla

Kad razvijene zemlje daju preferencije zemljama u razvoju ili potpisuju sporazume o slobodnoj trgovini, žele biti sigurne da su dobra kojima se dopušta ulaz dobra koja su stvarno proizvedena u dotičnoj zemlji. Ne žele da jedina stvar proizvedena u Meksiku na majici s oznakom "proizvedeno u Meksiku" bude sama oznaka. Pravila koja određuju što nešto čini meksičkim ili marokanskim (ili neke druge zemlje) zovu se "pravila podrijetla". No u našem složenom svjetskom gospodarstvu, svatko je međuovisan. Nijedna zemlja ne proizvodi sve sastavne dijelove onoga što prodaje. Proizvođač odjeće može uvoziti tekstil, boju ili dugmad. Strojevi kojima se služi mogu također biti uvezeni - zajedno s naftom koja pokreće stroj. Ako tri male susjedne zemlje rade zajedno - jedna obavlja pakiranje, druga rezanje, treća šivanje - nijedna možda neće zadovoljiti testove pravila podrijetla. Proizvođač odjeće mogao bi izvoziti odjeću samo ako koristi tekstil proizveden u njegovoj vlastitoj zemlji; proizvođač tekstila mogao bi izvoziti tekstil samo ako se koristi pamukom uzgojenim u njegovoj vlastitoj zemlji.

Pravila podrijetla mogu poništiti koristi od preferencija ili slobodne trgovine. Prag je ponekad postavljen na razinu koja je taman dovoljna da uskrati koristi. Ako zemlja izvoznica sama uvozi tkaninu i 50 posto vrijednosti košulje čini uvezena tkanina, zemlja uvoznica postavlja prag pravila podrijetla na 55 posto. (Čak i ako je postavljen na 50 posto, bit će isključene skupe košulje izrađene od visokokvalitetnog pamuka). Sjedinjene Države služe se pravilima podrijetla čak i promicanje vlastitog izvoza: zemljama koje proizvode košulje s američkim pamukom daju

se preferencije koje se ne daju onima koje se koriste manje skupim pamukom.

Ponekad se problemi koji nastaju s pravilima podrijetla pripisuju tehničkim nedostacima, no učestalost kojom se pojavljuju ukazuje na to da se koriste namjerno kao protekcionistička mjera. Koriste se složeni izračuni i proizvoljna pravila. Ti sporazumi prisiljavaju izvoznike da odabiru faktore proizvodnje koji zadovoljavaju testove pravila podrijetla, a ne faktore neke dane kvalitete po najnižoj cijeni. Neki proizvođači odustaju od preferencijalnog tretmana jednostavno zato što su troškovi dokumentacije veći od koristi.59

Ograničavanje bilateralnih trgovinskih sporazuma Nakon neuspjeha Cancúna, Sjedinjene su Države proglasile da će poticati bilateralne trgovinske sporazume. Ti sporazumi potkopavaju kretanje prema multilateralnom režimu slobodne trgovine. Kako je istaknuto, među najtemeljnijim pravilima koji upravljaju ekspanzijom trgovine jest princip jednakog tretmana svih zemalja. Bilateralni trgovinski sporazumi Sjedinjenih Država jasno kažu da će Sjedinjene Države neke zemlje tretirati bolje nego druge. Ti sporazumi često ni ne proširuju trgovinu - jednostavno preusmjeravaju trgovinu od manje favoriziranih prema više favoriziranim zemljama. Katkada ih Sjedinjene Države opravdavaju kao preteču širim multilateralnim sporazumima, no zbog tih je preferencijalnih sporazuma zapravo teže postići šire sporazume budući da će takvi sporazumi neminovno oduzeti privilegije - a oni koji su favorizirani privilegijama pružit će otpor.

U bilateralnom pogađanju ravnoteža snaga između Sjedinjenih Država i zemalja u razvoju još je jednostranija, a do sada potpisani sporazumi to odražavaju. Sjedinjene su Države uspjele dobiti neke odredbe u bilateralnim sporazumima koje nisu uspjele dobiti u Dohinom krugu razgovora, kao što su ojačana prava intelektualnog vlasništva i liberalizacija tržišta kapitala. Ponekad zemlje u razvoju potpisuju te sporazume pod iluzijom da će, s takvim sporazumom na snazi, ulagači nahrliti u njihovu zemlju. S Washingtonskim jamstvom i bescarinskim pristupom Sjedinjenim Državama, doći će do procvata. No ponekad zemlje u razvoju potpisuju te sporazume pretežno iz straha: straha

da će, primjerice, ako to ne učine izgubiti preferencije koje su dugo imale, a bez tih preferencija neće se moći natjecati s poplavom uvoza iz zemalja poput Kine.60 Premda je potpisan određeni broj sporazuma, to su sporazumi s malim zemljama - kao što su Čile (stanovništvo 16 milijuna), Singapur (stanovništvo 4,3 milijuna), Maroko (stanov-ništvo 30,8 milijuna), Oman (stanovništvo 2 ,5 milijuna) i Bahrein (stanovništvo 750.000) - i tako obuhvaćaju samo mali dio svjetske trgovine. Bilateralna je strategija, dakle, do sada uglavnom propala. U međuvremenu, zemlje u razvoju odgovaraju milo za drago, pri čemu su već potpisani ili su u izradi sporazumi unutar Latinske Amerike i Azije. Multilateralni sustav postaje izlizan.

Bilateralne bi trgovinske sporazume trebalo snažno destimulirati; u najmanju ruku, neovisno bi međunarodno povjerenstvo trebalo prosuđivati dovodi li neki bilateralni sporazum više do odvraćanja nego do stvaranja trgovine. Ako dovodi do odvraćanja sporazum ne bi trebao biti dopušten.

Institucionalne reforme Upravljanje - problemi u načinima donošenja odluka u međunarodnoj sferi - u središtu je neuspjeha globalizacije. Kako se donose odluke, što dolazi na dnevni red, kako se razrješavaju neslaganja i kako se osigurava provedba pravila, na dugi su rok isto tako važni kao i sama pravila u određivanju ishoda međunarodnog trgovinskog režima - i je li pravedan prema ljudima u zemljama u razvoju. To važi na području trgovine kao što važi i drugdje.

Problemi nepravednosti započinju u samom početku: s postavljanjem dnevnog reda. Vidjeli smo kako se nekadašnja usredotočenost na indu-strijsku proizvodnju premjestila na visokokvalificirane usluge, tokove kapitala i prava intelektualnog vlasništva. Trgovinski program rada okrenut razvoju bio bi znatno drugačiji. Prvo, ostao bi usko usredotočen na ona područja gdje je potreban svjetski sporazum da bi međunarodni trgovinski sustav funkcionirao. Zemlje u razvoju jednostavno nemaju resursa za učinkovito pregovaranje o širokom rasponu tema. I drugo, usredotočio bi se na područja koja su od koristi zemljama u razvoju: na usluge u kojima prevladava nekvalificirani rad i migracije. Dodale

bi se i neke nove teme: ograničavanje podmićivanja, proizvodnja oružja, bankovna tajna i porezno natjecanje da se privuku poduzeća. Sve to šteti zemljama u razvoju i sve se to može kontrolirati samo međunarodnom suradnjom.61

Način na koji se odvijaju pregovori osvjetljava probleme u uprav-ljanju. Pitanje otvorenosti u međunarodnim raspravama već je dugo od velikog interesa. Predsjednik Woodrow Wilson stavio je "otvorene ugovore... do kojih se došlo otvoreno" (moj kurziv) na čelo svojeg programa za reformiranje međunarodne političke arhitekture nakon Prvoga svjetskog rata, tvrdeći da će se "diplomacija uvijek odvijati iskreno i vidljivo javnosti" (moj kurziv).62 No tomu nikad nije bilo tako - pa čak nije bilo ni deklarirani cilj - u trgovinskim pregovori-ma. Obično bi Sjedinjene Države i Europska unija zajedno odabrale nekoliko zemalja u razvoju s kojima će pregovarati - često vršeći intenzivan pritisak na njih da izađu iz stroja drugih zemalja u razvoju - u Zelenoj sobi u sjedištu Svjetske trgovinske organizacije. (Danas čak i kad se pregovori odvijaju u Cancúnu, Seattleu ili Hong Kongu, soba u kojoj se predstavnici stišću i dalje se naziva Zelenom sobom, sa svim negativnim konotacijama). To da su ministri trgovine zatvoreni u sobi, odvojeni od stručnjaka na koje se oslanjaju, pregovarajući cijelu noć, može biti dobar test izdržljivosti, ali nije način stvaranja boljeg svjetskog trgovinskog režima. Što je još gore, daleko je vjerojatnije da će nositelji posebnih interesa utjecati na međunarodne pregovore kad se provode pod plaštem tajnosti.

Opravdanje za te tajne pregovore pod visokim pritiskom jest to da je nemoguće pregovarati s desecima zemalja u isto vrijeme. To je zacijelo točno, no ima načina da proces pregovaranja bude pravedniji i da se glasovi zemalja u razvoju jasnije čuju.63

Probleme nepravednog dnevnog reda i nepravednih i netran-sparentnih pregovora pogoršava nepravedna provedba. Kako smo istaknuli, mehanizam osiguravanja provedbe je asimetričan. Antigua je pobijedila u pravnom postupku protiv Sjedinjenih Država u vezi s internetskim kockanjem, no nije bilo načina da Antigua učinkovito osigura provedbu te odluke. Nametanje carina na američku robu samo bi povećalo cijene ljudima Antigue, zbog čega bi im bilo lošije. Međutim, postoji jednostavno rješenje koje bi se približilo stvaranju učinkovitijeg i pravednog mehanizma osiguranja provedbe: dopuštanje zemljama

u razvoju da barem prodaju svoja prava na osiguravanje provedbe.64

Europa bi, primjerice, mogla imati neke pritužbe protiv Sjedinjenih Država u nekom neokončanom pravnom postupku; umjesto da čeka ishod tog postupka, mogla bi se poslužiti prijetnjom provedbene tužbe u već odlučenom slučaju da potakne brže rješenje.

Izložio sam ambiciozni skup reformi međunarodnog trgovinskog režima, takav koji bi mogao značiti jako mnogo za zemlje u razvoju. Na Tisućljetnom sastanku na vrhu u New Yorku u rujnu, međunarodna se zajednica obvezala na smanjivanje siromaštva; u Monterreyu u Meksiku u ožujku 2002 . godine razvijene su se industrijske zemlje obvezale na izdvajanje 0,7 posto svog BDP-a kako bi pridonijele postizanju tog cilja. Ako se svijet istinski opredijelio za to da nešto učini u vezi s svjetskim siromaštvom i spreman je dati tako mnogo novca da pomogne siromašnima, trebao bi također biti voljan povećati prilike - a osobito prilike za trgovinu. Svijetu je potrebna istinska razvojni krug, a ne prepakiravanje starih obećanja koja je Zapad pokušao prodati kao razvojni program, a nije postupao u skladu s njima.

Svaki trgovinski sporazum povlači za sobom troškove i koristi. Zemlje sebi nameću ograničenja u vjeri da će recipročna ograničenja koja prihvaćaju drugi otvoriti nove mogućnosti, čije koristi nadmašuju troškove. Na žalost, za previše zemalja u razvoju to nije bilo tako. Osim ako se dramatično ne promijeni smjer kojim su se kretali pregovori proteklih nekoliko godina, sve više i više zemalja u razvoju vjerojatno će odlučiti da je nikakav sporazum bolji od lošega.

No kakvi su izgledi za pravedniji trgovinski režim? Liberalizacija trgovine nije ostvarila svoja obećanja. No temeljna logika trgovine -njezin potencijal da zbog nje većini, ako ne svima, bude bolje - ostaje. Trgovina nije igra nulte sume u kojoj oni koji pobjeđuju čine to na račun ostalih; ona je, ili barem može biti, igra s pozitivnom sumom u kojoj svatko može biti dobitnik. Želimo li da se taj potencijal ostvari, najprije moramo odbaciti dvije dugotrajne polazne pretpostavke liberalizacije trgovine: da liberalizacija trgovine automatski dovodi do više trgovine i rasta, te da će plodovi rasta automatski "kapati dolje" tako da koriste svima. Nijedno nije u skladu s ekonomskom teorijom ili povijesnim iskustvom.

Želimo li da globalizacija trgovine dobije podršku u razvijenom svijetu, moramo se pobrinuti da koristi i troškovi budu ravnomjernije raspodijeljeni, što će povlačiti za sobom više progresivnog oporezi-vanja dohotka. Moramo posebno paziti na one kojima se ugrožavaju sredstva za život, a to će zahtijevati bolju pomoć za prilagođavanje, snažnije sigurnosne mreže i bolje makroekonomsko upravljanje - tako da pojedinci, kad izgube radna mjesta, mogu naći bolja. Moramo pokrenuti politiku koja će dovesti do povećanja nadnica, osobito onih na dnu - koje su u Sjedinjenim Državama već godinama stagnirale. Globalizacija se neće prodati tako da se radnicima govori da još uvijek mogu naći posao samo ako dovoljno smanje svoje nadnice. Nadnice mogu rasti samo ako se povećava produktivnost, a to će zahtijevati više ulaganja u tehnologiju i obrazovanje. Na žalost, u nekima od razvijenih industrijskih zemalja, a najizraženije u Sjedinjenim Državama, događa se upravo suprotno: porezi su postali regresivniji, sigurnosne mreže su oslabljene, ulaganja u znanost i tehnologiju (izvan vojske) opadaju kao postotak BDP-a, a opada i broj diplomiranih studenata u prirodnim znanostima i tehnologiji. Ta politika znači da će čak i Sjedinjene Države i druge razvijene industrijske zemlje koje slijede primjer Amerike - potencijalni veliki dobitnici od globalizacije - dobiti manje no što bi inače dobili; i ta politika znači da će više ljudi u tim zemljama smatrati da gube zbog globalizacije.

S tim će se reformama povećati izgledi za globalizaciju koja će ići na korist većini, a s time i podrška pravednijoj globalizaciji. S globalizacijom smo naučili da se ne možemo potpuno zatvoriti od onoga što se do-gađa drugdje. Razvijene industrijske zemlje već dugo imaju koristi od sirovina koje dobivaju iz zemalja u razvoju. U novije vrijeme, njihovi su potrošači imali goleme koristi od jeftinih industrijskih proizvoda sve veće kvalitete. No na njih je utjecala i ilegalna imigracija, terorizam, pa čak i bolesti koje lako prelaze granice. Za mnoge je pomaganje ljudima u zemljama u razvoju, ljudima koji su siromašniji, moralno pitanje. No ljudi u razvijenim industrijskim zemljama sve više uviđaju da je takva pomoć i pitanje vlastitog interesa. Sa stagnacijom će se povećati i prijetnje neredima od razočaranih pojedinaca koji se suo-čavaju s očajem; bez rasta, poplavu imigracije bit će teško zaustaviti; s prosperitetom, zemlje u razvoju pružit će snažno tržište za dobra i usluge razvijenih industrijskih zemalja.

Nadam se da će se svijet prije ili kasnije - a, nadajmo se, prije -okrenuti zadatku stvaranja pravednijeg trgovinskog režima, takvog koji bi bio u prilog razvoju. Zahtjevi za tim od strane ljudi u zemljama u razvoju vremenom će se samo pojačavati. Svijest i vlastiti interes razvijenog svijeta naposljetku će odgovoriti. Kad dođe to vrijeme, program iznesen u ovom poglavlju pružit će bogati dnevni red za ono što je moguće i potrebno učiniti.

4 . P O G L A V L J E

PATENTI, PROFIT I LJUDI

U glavnome gradu Maroka, Rabatu, i u Parizu potkraj siječnja 2004 . godine, prosvjednici koje je organizirala aktivistička skupina za sidu naziva ACT UP izašli su na ulice da prosvjeduju protiv predloženog novog trgovinskog sporazuma između Sjedinjenih Država i Maroka za koji su se bojali da će zabraniti marokanskim tvrtkama da proizvode lijekove za sidu. Demonstracije su još uvijek neuobičajeno zbivanje u mladoj marokanskoj demokraciji, i činjenica da je uopće bilo prosvjeda govorila je mnogo o snažnim osjećajima Marokanaca o tom pitanju. Kad sam stigao u Rabat nekoliko tjedana kasnije, ljudi su još uvijek govorili o uhićenjima do kojih je došlo. Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju, prosvjedi su opet buknuli, ovog puta na Petnaestoj međuna-rodnoj konferenciji o sidi u Tajlandu. Aktivisti su nahrupili u izložbeni centar, prisiljavajući glavne farmaceutske kompanije - Bristol-Myers Squibb, Pfizer, Abbott. Laboratories i Roche Group - da zatvore svoje štandove.

Ekonomski gledano, Maroko nije bio najočitiji kandidat za sporazum o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama. Njegova glavna izvozna roba, fosfat (bitni sastojak gnojiva), koji predstavlja gotovo petinu njegova izvoza, nije čak ni podložan carinama. No Maroko se nadao da će taj sporazum dati zamaha njegovu izvozu cipela u Sjedinjene Države, a Sjedinjene Države su se nadale da će uže ekonomske veze izgraditi prijateljstvo.1 U vezi sa sporazumom s Marokom Robert Zoellick, glavni američki trgovinski pregovarač, ponosno se hvalio: "Ovaj sporazum o slobodnoj trgovini... signalizira našu opredijeljenost za produbljivanje odnosa Amerike s Bliskim istokom i Sjevernom

Afrikom."2 To je bilo osobito važno na Bliskom istoku gdje je, u drugim pogledima, američka vanjska politika bila, u najmanju ruku, kontroverzna. Surađujući s umjerenim arapskim vladama, Sjedinjene Države su se nadale da će izgraditi dobar glas u regiji.

Pokazalo se, međutim, da kovanje međunarodnog prijateljstva u uredu američkog trgovinskog predstavnika ima svoje probleme, koji se neminovno odražavaju u prosvjedima do kojih je došlo. Marokanci uključeni u razgovore rekli su mi da nije bilo mnogo pregovaranja. Američki su pregovarači uglavnom bili zainteresirani da bude po njihovom - i željeli su da novi sporazum štiti američke farmaceutske kompanije. To se svelo na pitanje života nasuprot profitu. Američka vlada, odražavajući interese svojih farmaceutskih kompanija, inzistirala je na tome da sporazum uključi odredbe koje će odgoditi uvođenje generičkih lijekova i dobila je što je htjela.

Kao u Sjedinjenim Državama i drugdje u svijetu, generički lijekovi u Maroku koštaju samo dio onoga koliko koštaju lijekovi zaštićenog imena. Američke farmaceutske kompanije znaju da će, čim generički lijekovi uđu na tržište, njihov profit brzo pasti. Stoga su stvorili određeni broj domišljatih strategija da odgode uvođenje generičkih lijekova na tržište, uključujući ograničavanje upotrebe podataka koji dokazuju sigurnost i djelotvornost lijeka - i sprečavanje tvornica generičkih lijekova da čak i počnu proizvoditi lijekove prije no što istekne patent.3 Prosvjednici su se osobito bojali odgađanja uvođenja generičkih lijekova za sidu, odgađanja zbog kojih si većina pacijenata neće moći priuštiti lijekove koji im mogu spasiti život. Neke su nevladine organizacije tvrdile da bi restrikcije na generičke lijekove u sporazumu mogle povećati efektivno trajanje zaštite patenta sa sadašnjih dvadeset godina na gotovo trideset godina, te bi zbog toga generički lijekovi u Maroku bili čak manje dostupni nego što su u Sjedinjenim Državama.4 Nije jasno hoće li se to dogoditi ili koliko bi točno ljudi moglo umrijeti kao posljedica toga.5

No s obzirom na to koliko je snažno američka vlada vršila pritisak, mora se vjerovati da će te mjere značajno produljiti efektivni život patenta - povećavajući profit i smanjujući dostupnost lijekova kojima se može spasiti život.

To nije bio prvi kontroverzni trgovinski sporazum potpisan u Maroku. Upravo su u Marakešu ministri trgovine konačno, 15. travnja

1994. godine, potpisali sporazume Urugvajskog kruga. Među njima je bio i sporazum o Trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights, TRIP), koji su Sjedinjene Države i druge razvijene industrijske zemlje dugo tražile kako bi prisilile druge zemlje da priznaju njihove patente i autorska prava.6 Patenti izumiteljima daju monopolska prava na njihove izume. Više bi cijene trebale ubrzati inovacije - čine li to pitanje je kojem ćemo se vratiti kasnije u poglavlju. No TRIP-ovi su bili zamišljeni tako da osiguraju skuplje lijekove. Na žalost, zbog tih su cijena lijekovi postali nedostupni svima osim najbogatijim pojedincima. Ministri trgovine su, potpisujući TRIP-ove, bili tako zadovoljni što su napokon postigli sporazum da nisu uočili kako potpisuju smrtnu osudu tisućama ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta.

Kritičarima globalizacije borba oko intelektualnog vlasništva je borba oko vrijednosti. TRIP-ovi su bili odraz trijumfa korporacijskih interesa u Sjedinjenim Državama i Europi nad širim interesima milijardi ljudi u zemljama u razvoju. To je bio još jedan slučaj u kojem se veća važnost pridala profitu nego drugim temeljnim vrijednostima - kao što je okoliš ili sami život. Postalo je to i simbol dvostrukih kriterija, razlike u stavovima prema tim vrijednostima kod kuće i u inozemstvu. Kod kuće građani često zahtijevaju da njihovi izabrani predstavnici prekorače usku usredotočenost na profit, da obrate pozornost na učinke na druge aspekte njihova društva i okoliša. Upravo u vrijeme kad je Clintonova administracija bila uključena u veliku bitku za povećanje dostupnosti zdravstvene skrbi Amerikancima, podupiranjem TRIP-ova smanjivala je siromašnim ljudima diljem svijeta dostupnost lijekova koje bi inače mogli sebi priuštiti.

Vjerujem da su kritičari TRIP-ova u pravu.7 No kritika režima intelektualnog vlasništva ide još dalje: on čak ne mora biti ni u širem interesu razvijenih industrijskih zemalja. U prvom sam poglavlju istaknuo da je jedan od ciljeva globalizacije, onakve kako se njome sada upravlja, bio da nameće svijetu, uključujući i zemlje u razvoju, osobitu verziju tržišnoga gospodarstva - verziju koja možda neće odgovarati njihovim potrebama, vrijednostima i okolnostima. TRIP-ovi predstavljaju primjer par excellence: temelje se na gledištu da snažnija prava intelektual-nog vlasništva dovode do boljih ekonomskih rezultata. Partikularni korporacijski interesi Amerike i Europske unije, služeći se time kao

opravdanjem, nastojali su koristiti trgovinske sporazume da prisile zemlje u razvoju na usvajanje zakona o intelektualnom vlasništvu po njihovu ukusu.

Inovacije su važne; one preobražavaju svačiji život u svijetu. A zakoni o intelektualnom vlasništvu mogu i trebali bi imati ulogu u stimuliranju inovacija. Međutim, tvrdnja da snažnija prava intelektualnog vlasništva uvijek potiču ekonomsku uspješnost nije općenito točna. To je primjer kako nositelji posebnih interesa - oni koji imaju koristi od jačih prava intelektualnog vlasništva - koriste priprostu ideologiju da unaprijede svoje ciljeve. Ovo poglavlje objašnjava kako loše oblikovani režimi intelektualnog vlasništva ne samo smanjuju dostupnost lijekova nego dovode i do manje efikasnoga gospodarstva, te mogu čak i usporiti tempo inovacija. Učinci oslabljivanja osobito su akutni u zemljama u razvoju.

Uvijek će postojati potreba za uravnotežavanjem želje izumitelja da zaštite svoja otkrića i poticaja koje takva zaštita stvara i potreba javnosti koja ima koristi od šireg pristupa znanju, s posljedičnim ubrzavanjem tempa otkrića i nižim cijenama koje proizlaze iz konkurencije. U ovom poglavlju objašnjavam kako bi mogao izgledati uravnoteženi režim intelektualnog vlasništva - režim koji obraća pozornost ne samo na korporacijske interese nego i na znanstvenike i potrošače. Farmaceutske kompanije tvrde da bez snažne zaštite intelektualnog vlasništva neće imati poticaja za istraživanja. A bez istraživanja ne bi postojali lijekovi koje bi kompanije u zemljama u razvoju željele imitirati. No farma-ceutske kompanije, argumentirajući na taj način, iznose lažni argument. Kritičari režima intelektualnog vlasništva, sve u svemu, ne potiču na ukidanje intelektualnog vlasništva. Oni jednostavno kažu da postoji potreba za bolje uravnoteženim režimom intelektualnog vlasništva.

Važno je poticati inovacije, što uključuje lijekove koji spašavaju život i koji su namijenjeni za borbu protiv bolesti koje muče zemlje u razvoju; opisat ću alternative koje bi to postigle učinkovitije nego sadašnji sustav, i uz niže troškove. Zbog reformi koje predlažem globalizacija će bolje djelovati - vjerujem ne samo za zemlje u razvoju nego i za razvijeni svijet.

INTELEKTUALNO VLASNIŠTVO: JAKE STRANE I OGRANIČENJA

Prava intelektualnog vlasništva daju vlasniku takve imovine isključivo pravo za njezinu upotrebu. Ona stvaraju monopol. Vlasnik imovine može, dakako, dopustiti drugima da ju upotrebljavaju, obično uz plaćanje naknade. Zaštita intelektualnog vlasništva zamišljena je tako da osigura da izumitelji, pisci i ostali koji ulažu svoj novac i vrijeme u kreativnu aktivnost primaju prinos na svoje ulaganje. Podrobnosti zakona koji pokrivaju različite vrste intelektualnog vlasništva se razlikuju. Patenti, primjerice, daju izumitelju isključivo pravo da prodaje svoju inovaciju u ograničenom vremenskom razdoblju, trenutačno dvadeset godina. Nitko drugi ne može prodavati taj proizvod bez dozvole nositelja patenta, čak i ako ga druga osoba sama otkrije. U zamjenu za patent, podnositelj zahtjeva za patent mora opširno dati na uvid detalje svog izuma. Autorska prava daju piscu knjige ili kompozitoru neke pjesme isključivo pravo da prodaje tu knjigu ili pjesmu kroz mnogo duže razdoblje - u Sjedinjenim Državama, tijekom cijelog autorova života plus sedamdeset godina.

No prava intelektualnog vlasništva temeljno se razlikuju od drugih vrsta imovinskih prava. Ako posjedujete česticu zemlje, možete s njom raditi što vam je volja tako dugo dok ostajete u granicama zakona: poštujući zahtjeve zonskog planiranja, ne osnivajući javnu kuću ili - što je najvažnije za naše svrhe - ne udružujući se s drugima koji posjeduju sličnu imovinu da biste stvorili monopol koji, ostavljen bez nadzora, može sniziti ekonomsku efikasnost i ugroziti javnu dobrobit. Prava vlasništva pružaju poticaje da se brinemo za svoju imovinu i upotrebljavamo ju što je bolje moguće, no prava nisu neograničena; upotrebe koje sprečavaju ekonomsku efikasnost (kao monopolizacija) ili krnje dobrobit drugih (kao upotreba imovine za odlagalište štetnog otpada usred grada) su ograničene.8

Nasuprot tome, prava intelektualnog vlasništva zapravo stvaraju monopol.9 Monopolska moć dovodi do monopolske rente (ekstra-profita) i upravo bi taj profit trebao pružiti poticaj za bavljenje istraživanjem. Neefikasnosti povezane s monopolskom moći u upotrebi znanja osobito su ozbiljne jer je znanje ono što ekonomisti nazivaju "javnim dobrom": svatko potencijalno može imati koristi od toga; nema troškova

upotrebe.10 Thomas Jefferson, treći predsjednik Sjedinjenih Država, izrazio se mnogo poetičnije kad je opisao znanje kao svijeću - dok pali drugu svijeću, svjetlost izvorne svijeće nije oslabljena. Ekonomska efikasnost znači da bi znanje trebalo biti neograničeno dostupno, no režim intelektualnog vlasništva zamišljen je za ograničavanje upotrebe. Možemo se nadati da neefikasnosti monopolske moći imaju protutežu u povećanim inovacijama, tako da gospodarstvo brže raste.

Postoji još jedna razlika između intelektualnog vlasništva i običnog vlasništva. U slučaju običnog vlasništva, recimo čestice zemlje, obično nema poteškoća u određivanju što je to što pojedinac posjeduje. Doku-ment o vlasništvu to precizno utvrđuje. Može također navesti određene obveze (ograničenja upotrebe) ili prava puta, utvrđujući podrobno prava drugih da se koriste tom zemljom. Određivanje granica intelektualnog vlasništva daleko je teže. Štoviše, čak i određivanje onoga što se može zaštititi patentom je teško. Jedan kriterij je novost: izum mora biti "nov". Ne može se patentirati ideja koju svi znaju no nitko se nije zamarao patentiranjem. To bi moglo osigurati nagrade pravnicima koji se bave patentima, no ne ubrzava inovaciju.11 Što je originalno? Gotovo se svaka ideja temelji na ranijim idejama. Zaslužuje li mala dopuna dobro poznate ideje patent, ili čak velika dopuna ako je ta dopuna očita? Potkraj devetnaestoga stoljeća, George Baldwin Selden podnio je zahtjev i dobio patent za samopogonsko vozilo na četiri kotača.12

To je možda bila očita ideja - štoviše, ako pogledamo po svijetu, čini se da su mnogi ljudi došli na istu ideju u isto vrijeme. U Njemačkoj se Gottlieb Daimler općenito smatra zaslužnim za taj izum. Je li Seldenu trebalo dati patent? I ako da, bi li njegov patent trebao obuhvaćati svako samopogonsko vozilo ili samo njegov konkretni projekt?

Na ta pitanja nema očitog odgovora - no svaka zemlja mora, u svojim zakonima o intelektualnom vlasništvu, dati odgovore, a odgovori imaju goleme posljedice. Što je veći razmjer intelektualnog vlasništva (što je više stvari koje se mogu patentirati i što su obuhvatniji patenti), to su veći prinosi onih koji dobiju patent - i veći prostor za monopol sa svim njegovim popratnim troškovima. Ako se patenti učine koliko je god moguće obuhvatnima, što tražitelji patenta žele, postoji stvaran rizik privatiziranja onoga što je inače u javnoj domeni budući da dio znanja koji pokriva patent (možda velik) nije doista "nov". Barem dio onoga što se patentira i stoga privatizira jest znanje koje je već

postojalo - dio općeg znanja ili barem općeg znanja stručnjaka na tom području. A ipak, jednom kad se dodijeli patent, vlasnik može naplaćivati drugima upotrebu tog znanja.13

Neki kritičari uspoređuju novije jačanje prava intelektualnog vlasništva s ranijim pokretom ograđivanja potkraj srednjega vijeka u Engleskoj i Škotskoj, kad je općinska (javna) zemlja privatizirana te su ju preuzeli lokalni lordovi. Postoji važna razlika u odnosu na ono što se danas događa: iako su ljudi koji su bili izbačeni sa zemlje strahovito patili, došlo je do određenog poboljšanja efikasnosti jer je plemstvo pažljivije koristilo zemlju i nisu ju upotrebljavali za pretjeranu ispašu kako su to činili seljaci. Ekonomisti bi to opisali kao klasični kompro-mis između pravednosti i efikasnosti. No s pretvaranjem zajedničkog intelektualnog vlasništva u privatno, dolazi do gubitka u efikasnosti.14

Štoviše, monopolizacija može rezultirati ne samo statičnom ne-efikasnošću nego i smanjenim inovacijama. Patent koji bi obuhvaćao sva samopogonska vozila na četiri kotača - koji bi Seldenu dodijelio monopol na automobile - ostavio bi malo mjesta za Fordov izum pristupačnog automobila. Monopoli izolirani od konkurencije nisu podložni intenzivnim pritiscima koji pokreću inovaciju. Što je još gore, oni se mogu poslužiti svojom moći da zdrobe suparnike, smanjujući poticaj drugih da provode istraživanja. Američki softverski div Microsoft služio se monopolskom moći koju je stvorilo njegovo intelektualno vlasništvo da zgazi inovatore kao što su Netscape i RealNetworks.15

Dok su neki inovatori dovoljno hrabri, ili ludi, da misle da mogu prkositi Microsoftu ako budu dovoljno sretni da izmisle veliki izum, drugi su jednostavno zadovoljni izgledima da im izum bude otkupljen, a mnogi drugi, koji vide očite opasnosti, destimulirani su od stvaranja inovacija koje su dovoljno vrijedne da privuku pozornost Microsofta. Čak i kad sudovi zaustave antikonkurencijsku praksu, teško je ponovo stvoriti konkurencijsko tržište, osobito kad ostaju moćni patenti. U tim slučajevima intelektualno vlasništvo rezultira situacijom dvostrukog gubljenja: gospodarstvo gubi na kratki rok jer više cijene monopola smanjuju prosperitet, a na dugi rok smanjuju se i inovacije.

Znanstvenici koji proučavaju prava intelektualnog vlasništva ra-zumiju rizike i troškove monopolizacije zato što im je poznato kako se to odigravalo u povijesti. Prethodno sam, primjerice, istaknuo da

je potkraj devetnaestoga stoljeća George Baldwin Selden dobio patent na sva četverokotačna samopogonska vozila, a 1903. godine je skupina proizvođača automobila stvorila kartel oko tog patenta, te su se nazvali Udruženje licenciranih proizvođača automobila (ALAM). Kao vlasnik patenta, ALAM je mogao kontrolirati kome je dopušteno da proizvodi automobile a kome nije - a bilo je dopušteno proizvoditi samo onima koji su bili spremni potajno se dogovarati radi održavanja visokih cijena. Da nije bilo Henryja Forda, vjerojatno bi uspjeli u kontroliranju proizvodnje automobila i razvoj moderne automobilske industrije bio bi posve drugačiji. Fordova koncepcija "narodnog auta" - vozila pristupačnog masama, koje se prodaje po daleko nižim cijenama od prevladavajućih - bila je suprotna ALAM-ovoj namjeri da se koristi kartelom za održavanje visokih cijena. Na sreću, Ford je raspolagao ekonomskim sredstvima kojima je mogao uspješno prkositi Seldenovom patentu.16

Općenitije rečeno, s obzirom da patenti koče širenje i upotrebu znanja, oni usporavaju dopunska istraživanja, inovacije koje se temelje na drugim inovacijama. Budući da se gotovo sve inovacije temelje na ranijim inovacijama, tada se usporava sveukupni tehnološki napredak.

Kada postoje višestruki patenti koji pokrivaju različite ideje koje ulaze u neku inovaciju, patentni sustav može postati još veća kočnica inovaciji. To se katkada opisuje kao "guštara patenata". Napredak razvoja zrakoplova u početnim godinama dvadesetog stoljeća usporile su poteškoće s razvrstavanjem patenata braće Wright i Glenna H. Curtissa. Bez suglasnosti obje strane, svaki je razvoj riskirao da će prekršiti neke patente. S izbijanjem Prvoga svjetskog rata, trošak odgode postao je nepodnošljiv: zrakoplovi bi imali odlučujući utjecaj na ishod rata. Vlada je nametnula rješenje formirajući "pul patenata". Svatko tko se služio tim idejama platio bi pulu, a administratori pula podijelili bi prihode među nositeljima relevantnih patenata, u skladu s njihovom prosudbom relativne važnosti različitih ideja u konačnom proizvodu.17

Konačno, sustav patenata može smanjiti produktivne inovacije preusmjeravajući mnogo rashoda neke kompanije bilo prema povećanju monopolske moći bilo prema izbjegavanju patenata drugih. Microsoft ima poticaja da razvije načine smanjivanja međupovezanosti - sposobnosti drugih da se služe njegovim operativnim sustavom kako bi napisali konkurentne programe za, primjerice, njegov paket Office, njegov

preglednik Interneta ili njegov čitač medija. Farmaceutske kompanije troše goleme iznose novca stvarajući lijekove koji su slični postojećim lijekovima ali nisu obuhvaćeni postojećim patentima; iako ti lijekovi ne moraju biti ništa bolji od postojećih, profit može biti ogroman.18

Time se može objasniti prividna neefikasnost velikih farmaceutskih kompanija koje su, unatoč golemim ukupnim rashodima, pronašle relativno malo lijekova koji predstavljaju više nego neznatno poboljšanje prethodnih lijekova.19

Premda tvrdimo da pretjerano snažna prava intelektualnog vlasništva mogu usporiti inovacije, zagovornici snažnih prava intelektualnog vlasništva ukazuju, naprotiv, na to da ona promiču istraživanja. Kada i prepoznaju opasnosti koje proizlaze iz manje istraživanja (kao što je slučaj s Microsoftom), odgovaraju tako što dopuštaju da bi ona u slučajevima zloupotrebe trebala biti ograničena, kao što je američka vlada učinila s AT&T-jem, nekadašnjim američkim telefonskim mo-nopolistom, kad ga je prisilila da licencira sve svoje patente drugima. No često idu i dalje, tvrdeći da bez zaštite intelektualnog vlasništva neće uopće biti istraživanja. U toj tvrdnji očito su u krivu: zemlje bez prava intelektualnog vlasništva - Švicarska ih uopće nije imala sve do 1907., a Nizozemska do 1912. godine - bile su vrlo inovativne.20

Intelektualno vlasništvo je dio - ali samo dio - "inovacijskog sustava" neke zemlje.

Danas je svijet inovacija puno drugačiji od onoga kakav je bio prije jednog stoljeća. Dani pojedinačnog izumitelja koji radi sam u cjelini su prošli iako još uvijek ima nevjerodostojnih priča kao što je ona o Hewlettu i Packardu kako rade u svojoj garaži. Da jako pojednostavimo, temeljne ideje dolaze iz istraživačkih sveučilišta i državno financiranih istraživačkih laboratorija: i veliki proboji, kao što su razumijevanje genetske strukture života ili laseri, i manji proboji, kao što su napreci u matematici, površinskoj fizici ili bazičnoj kemiji. Ponekad ih sveučilišni istraživači pretvaraju u konkretne proizvode i inovacije; obično, međutim, korporacije obavljaju taj posao. Intelektualno vlasništvo tradicionalno ima malu ulogu u promicanju bazične znanosti. Znanstvenici vjeruju u "otvorenu arhitekturu", što znači da bi znanje stvoreno u istraživanju trebalo objaviti kako bi se potaknule inovacije. Velike znanstvenike pokreće unutrašnja potraga za razumijevanjem prirode svemira; vanjska nagrada koja im je najviše važna jest priznanje njihovih kolega.

Jedan od razloga zašto bazično istraživanje napreduje najviše tako da ne pribjegava intelektualnom vlasništvu jest da bi koristi od toga bile upitne, a troškovi očiti.21 Sveučilišta napreduju na osnovi slobodnoga toka informacija, pri čemu svaki istraživač brzo gradi na radu drugih, obično prije no što je objavljen. Ako bi istraživač svaki put kad ima ideju otrčao do patentnog ureda, tamo bi potrošio više vremena - ili sa svojim odvjetnicima - nego u svojem laboratoriju. Zanimljivo je da taj sustav otvorene suradnje djeluje čak i u izradi softvera. Danas imamo računalni operativni sustav Linux koji se također temelji na načelu otvorene arhitekture. Od svakog tko sudjeluje zahtijeva se da prihvati da je to otvoreni izvor, dinamički program kojeg stalno poboljšavaju tisuće korisnika. Kao besplatna i za život sposobna al-ternativa Microsoftovu operativnom sustavu, on se brzo širi, osobito u zemljama u razvoju. Izdanak Linuxa, preglednik Interneta Mozilla Firefox, raste još i brže. Ne samo da je besplatan nego se čini i da je manje podložan sigurnosnim problemima koji muče Microsoftov preglednik Interneta.22 Postoji zabrinutost da će Linux neminovno prekršiti jedan od stotina tisuća dodijeljenih patenata, a posjednik patenta će pokušati blokirati cijeli sustav Linuxa tražeći otkupninu. Čak i ako se naposljetku pokaže da taj patent nije valjan, ekonomski troškovi mogu biti golemi, kao što je otkrila kompanija Research In Motion (koja proizvodi BlackBerry) kad je bila prisiljena platiti preko 600 milijuna dolara, i to ne izumitelju nego kompaniji koja je jeftino pribavila patent - patent koji je već bio diskvalificiran u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.

Oblikovanje uravnoteženog režima intelektualnog vlasništva

Oblikovanje režima intelektualnog vlasništva podrazumijeva da se odgovori na teška pitanja o tome što se može patentirati, koliko bi dugo patent trebao trajati i koliko bi obuhvatan trebao biti.23 Odgovori utječu i na razmjere konkurencije u gospodarstvu i na razinu inovacija. Duži život autorskog prava ima smisla zbog dva razloga. Monopol postoji samo na, recimo, određeni roman, a čitatelji imaju mnoštvo romana između kojih mogu izabrati. Autorsko pravo pokriva samo određeni oblik izražavanja: drugi pisac može izraziti istu ideju na neznatno drugačiji način a da ne naruši autorsko pravo. Prikaz sadržaja koji navodi poglavlja neke knjige nije zaštićen autorskim pravom, iako

organizacija grade u udžbeniku može predstavljati njegov najvažniji intelektualni doprinos. Obično autorska prava - koja pretežno važe za knjige, umjetnine, glazbu i filmove - ne dovode do značajne monopolske moći. Stoga su u toj sferi prikladna jaka prava intelektualnog vlasništva: ona pružaju poticaje bez značajnih štetnih troškova monopolizacije.

Istaknuli smo da se mnoge od najvažnijih ideja bazične znanosti i matematike - matematički poučci, primjerice - ne mogu patentirati i vjerujem da je to ispravno: troškovi bi u obliku destimuliranja kasnijih inovacija bili ogromni, a korist bi bila mala.

Posljednjih je godina bilo pokušaja širenja opsega intelektualnog vlasništva kako bi se dopustilo da više stvari bude patentirano, a patenti da budu obuhvatniji. Upravo ovdje postoje žestoki sporovi. U Indiji ima mnogo ljutnje zbog nedavnog patentiranja nekih položaja joge. Je li upotreba znaka Q kao oznake za gašenje programa dovoljno intelektualno probojna da opravda autorsko pravo ili patent? Bi li Amazon.com trebao moći patentirati ideju naručivanja samo jednim klikom? Te stvari ne pripadaju, po mom mišljenju, vrsti glavnih intelektualnih proboja koji zaslužuju patentiranje; ujedno povlače za sobom veliki trošak: kočenje razvoja standarda koji povećavaju efikasnost i konkurenciju.

U drugom primjeru razmotrite kontroverzu oko patentiranja gena: uputa unutar svakog živog bića koje mu govore koje bjelančevine da proizvodi, što, primjerice, određuje rast i utječe na osjetljivost na bolesti. Poznavanje genetskog koda može biti od goleme koristi za pronalaženje lijekova i cjepiva. To je bio jedan od razloga da je takva važnost pridana dekodiranju cijele genetske strukture, koja je naposljetku dovršena 2003. godine javno financiranim međunarodnim Projektom ljudskog genoma. Dok je sustavno dekodiranje napredovalo, došlo je do utrke nekoliko tvrtki iz privatnog sektora, uključujući i Human Genome Sciences (HGS) i Celera Genomics (kojoj je na čelu bio Craig Venter koji je prethodno radio na projektu u Nacionalnom zavodu za zdravstvo). U utrci za patentiranjem, podneseni su zahtjevi za nekih 127.000 ljudskih gena ili djelomičnih sekvencija ljudskih gena - što je patentne urede diljem svijeta suočilo s nemogućim zadatkom i rezultiralo golemim zaostacima. HGS je podnio nekih 7.500 molbi; Celera 6.500; a jedna francuska tvrtka, Genset, 36.000.2 4 Naposljetku je Američki

ured za patente i zaštitne znakove odlučio da će, premda će dodijeliti patente za gene, to učiniti samo za cijele sekvencije i samo ako se bude dokazivala korisnost gena.

Mnogi cijelu ideju patentiranja gena smatraju odvratnom. Napokon, istraživači nisu izumili gen; samo su utvrdili ono što je već postojalo. Štoviše, nakon što je javno financirani Projekt ljudskoga genoma uspio dekodirati cijeli ljudski genom, stvarno je malo dodane vrijednosti koja bi nastala utrkom da se malo brže dekodira dio ili čak cijeli genom. Lokot na znanju, koji proizlazi iz dodjeljivanja patenta, mogao bi spriječiti daljnja istraživanja ili čak primjene. Izgleda da su se neki od tih strahova obistinili: primjerice, tvrtka Myriad Genetics, koja je patentirala dvije mutacije ljudskih gena koje utječu na podložnost raku grudi, zahtijevala je da čak i neprofitni laboratoriji koji traže mutacije plate licenciju, što je destimuliralo provjeravanje.25 Patent tvrtke Myriad Genetics i njezina spremnost da osigura ostvarenje svojih patentnih potraživanja možda su destimulirali potragu za boljim tehnologijama provjeravanja budući da je svatko tko bi otkrio novu metodu suočen s neizvjesnošću koliko će tvrtka Myriad zahtijevati da joj se plati.26

Odgovori na pitanja što bi trebalo patentirati i koliko obuhvatno te kako bi vremenski dugi patenti trebali biti nisu očiti i nema razloga da odgovori koji su ispravni za jednu zemlju, jedan sektor, jedno razdo-blje, budu ispravni za druge. U novije je vrijeme softverska industrija počela revidirati svoje ranije zagovaranje intelektualnog vlasništva. Ta je industrija uvidjela da razvoj koji jedni postignu donosi rizik da će njime biti kršen patent drugih. Kreator bilo kojeg softverskog programa može se nehotice ogriješiti o tuđe ideje - ne zato što ih je ukrao nego zato što ih je iznova otkrio. S više od 120.000 molbi za patente svake godine, praktički je nemoguće da neki istraživač zna svaku ideju koja je bila patentirana ili se za nju čeka patent.27

Inherentne nejasnoće - primjerice, o opsegu patenta (to jest, da se poslužimo ranijim primjerom, je li Seldenov patent doista obuhvatio sve automobile) - čine težak zadatak nemogućim. Zbog toga je čak i čovjek kojeg se obično smatra najzaslužnijim za izum World Wide Weba, Tim Berners-Lee, zaključio da barem na njegovu području patenti guše inovaciju. Patenti su, po njemu,

veliki kamen spoticanja za razvoj Weba. Oni koji se bave razvojem zaustavljaju svoja nastojanja u danom smjeru kad čuju glasine da bi neka kompani ja mogla imati patent koji možda obuhvaća dotičnu tehnologi ju. 2 8

Tijekom prošlih stotinu godina, zakoni su se silno promijenili i razli-kuju se među zemljama. Te promjene i razlike odražavaju promjene i razlike u gospodarstvu, uključujući i promjene i razlike u odvagnutom kompromisu između monopolizacije i inovacije. Dobro zamišljeni režim intelektualnog vlasništva uravnotežava troškove monopolizacije i koristi od inovacije time što, primjerice, ograničava trajanje patenta, zahtijeva objavljivanje detalja tako da drugi mogu graditi na njima i ograničava sposobnost da se patenti koriste za zloupotrebu monopolske moći.29

Ranije smo vidjeli kako je američka vlada to učinila u slučaju AT&T-ja. Baš kao što se način uravnotežavanja tih kompromisa mijenja tijekom vremena, oni se razlikuju i između zemalja u razvoju i razvijenih zemalja. Kada patentni sustavi pogrešno odgovore na pitanja što se može patentirati i koliko bi obuhvatni patenti trebali biti, smanjuje se konkurenciju i sputava inovaciju. Ako je patent pretjerano obuhvatan, bit će manje poticaja za istraživanja koja se temelje na postojećim inovacijama.

Promjene u režimima intelektualnog vlasništva u posljednjim godi-nama odražavaju ne samo promjene u gospodarstvu nego i promjene u političkom utjecaju korporacijskih interesa. Velike korporacije vole monopol - daleko je lakše održati profit uz snažan monopol nego kontinuiranim povećavanjem efikasnosti; i stoga je njima monopolizacija čista korist, a ne društveni trošak. Iako bismo se mogli nadati da će zakonodavna tijela i sudovi pažljivo uravnotežiti troškove i koristi svake odredbe, u praksi se pravni sustav intelektualnog vlasništva razvio mnogo slučajnije. No postoji jedan glavni trend: korporacijski interesi koji intenzivno brinu za intelektualno vlasništvo uspijevaju dobiti sve više i više onoga što žele. Mnogi unutar Sjedinjenih Država - među njima i ja - vjeruju da su otišli predaleko.30

TRIP-ovi Primjer toga je utjecaj tih korporacijskih interesa prilikom usvajanja sporazuma o TRIP-ovima unutar Svjetske trgovinske organizacije. Dok se pregovaralo o sporazumu o TRIP-ovima u Ženevi 1993. godine, Vijeće ekonomskih savjetnika i Ured za znanstvenu i tehnološku politiku u Bijeloj kući pokušali su postići da američki pregovarači razumiju naše duboke rezerve. Ono što su tražile Sjedinjene Države nije bilo, mislili smo, u našem vlastitom interesu, niti u interesu unapređivanja znanosti, a zasigurno nije bilo ni u interesu zemalja u razvoju. No američki i europski pregovarači usvojili su stajalište farmaceutske industrije i industrije zabave i drugih koji su jednostavno željeli najjača prava intelektualnog vlasništva. (Studija Centra za javni integritet, vladine nadzorne skupine, pokazala je da je farmaceutska industrija pojedinačno najvažnija skupina za utjecaj u Uredu američkog trgovin-skog predstavnika).31 Inzistirali su, primjerice, na vremenski dužim patentima, bez vaganja troškova produženog razdoblja monopolizacije u odnosu na koristi.32

Ne čudi da je, s obzirom na moć pogađanja onih koji su sjedili za stolom, sporazum koji se pojavio bio blizu onome što su zahtijevali nositelji posebnih interesa u Sjedinjenim Državama. Vrijeme je bilo jedino što su postigle zemlje u razvoju - nekoliko godina prije no što odredbe o intelektualnom vlasništvu stupe na snagu - i, naizgled, neku fleksibilnost u, primjerice, obveznom licenciranju lijekova u slučaju zdravstvene krize kao što je sida. (U slučaju obvezne licence, proizvođaču generičkih lijekova dopušteno je da proizvodi potrebni lijek bez pristanka posjednika patenta, iako obično postoji standardna stopa licencne naknade. To očito slabi monopolsku moć, što je razlog zašto posjednik patenta odbija dobrovoljno dodijeliti licencu).

Intelektualno vlasništvo zapravo ne spada u trgovinski sporazum. Trgovinski bi sporazumi trebali liberalizirati kretanje dobara i usluga preko granica zemalja. TRIP-ovi su se bavili posve drugačijim pitanjem - u određenom smislu, bavili su se ograničavanjem kretanja znanja preko granica. Stoga su, da bi to ugurali u trgovinski sporazum, trgovinski pregovarači dodali tri riječi, "povezano s trgovinom". Kratica TRIP (za Trade Related Intellectual Property) može označavati intelektualno vlasništvo povezano s trgovinom, no naziv zavarava:

u biti nema nikakvog aspekta intelektualnog vlasništva koji, prema njihovu gledištu, nije povezan s trgovinom.

Zapravo je već postojala međunarodna organizacija koja se trebala baviti intelektualnim vlasništvom: Svjetska organizacija intelektualnog vlasništva (World Intellectual Property Organization, WIPO), jedna od specijaliziranih agencija Ujedinjenih naroda. U sadašnjem je obliku osnovana 1970. godine, iako međunarodna suradnja na tom području zapravo datira još stotinu godina ranije, od 1893. godine.33 No WIPO ima jedno presudno ograničenje: nema mehanizma za osiguranje pro-vedbe. Malo je toga što su Sjedinjene Države ili Europska unija mogle učiniti zemlji koja ne poštuje prava intelektualnog vlasništva. Na temelju TRIP-ova, razvijene su industrijske zemlje konačno mogle primijeniti trgovinske sankcije kako bi zakonito nametnule prava intelektualnog vlasništva, a farmaceutska i medijska industrija bile su oduševljene.

Postoje, dakako, i druge međunarodne organizacije koje su postigle međunarodne sporazume čiju je provedbu teško osigurati bez trgovinskih sankcija. Međunarodna organizacija rada stvorila je svjetski sporazum o temeljnim radnim standardima, zabranjujući, primjerice, upotrebu dječjeg ili zatvorskog rada. To da li se neka zemlja pokorava tim radnim standardima može, naravno, utjecati na trgovinu. Na primjer, zasigurno bismo mogli imati sporazum o radnim standardima pove-zanim s trgovinom. No ekonomski interesi glavnih multinacionalnih kompanija razvijenih zemalja nisu bili toliko ovisni o radnim pitanjima kao o intelektualnom vlasništvu. Upravo suprotno: u ekonomskom je interesu američkih multinacionalnih kompanija bilo da međunarodni trgovinski sporazum ne regulira ta druga područja.34

TRIP-ovi su cijelom svijetu nametnuli prevladavajući režim intelek-tualnog vlasništva u Sjedinjenim Državama i Europi, kakav je danas. Vjerujem da način na koji se razvio režim intelektualnog vlasništva nije dobar za Sjedinjene Države i Europsku uniju; no još više vjerujem da nije u interesu zemalja u razvoju.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE

Promicanje inovaci ja i društvene pravednosti

Intelektualno vlasništvo nije cilj samo po sebi, već je ono sredstvo ka jednome cilju: ono bi trebalo povećati društvenu dobrobit promicanjem inovacija. No možemo li imati više inovacija s više društvene praved-nosti? Možemo li ih imati s manjim troškovima za zemlje u razvoju? Vjerujem da možemo. Prvo, međutim, moramo jasnije vidjeti što je to što nastojimo postići. U Ženevi u listopadu 2 0 0 4 . godine, Opća skupština WIPO-a usvojila je rezoluciju koju su predložili Argentina i Brazil za režim intelektualnog vlasništva orijentiran prema razvoju - baš kao što je međunarodna zajednica tri godine ranije usvojila princip trgovinskog režima orijentiranog na razvoj.35 Premda su se suglasili da je pružanje poticaja za inovacije kritično, imali su i druge brige.

Jedno od najvažnijih pitanja s kojim se danas suočava cijeli svijet je siromaštvo u Trećem svijetu. Zemlje u razvoju trebaju više resursa - to jest, više pomoći - i više mogućnosti (što je u fokusu prethodnog poglavlja, stvaranje pravednijeg trgovinskog režima). No, kako sam primijetio u drugom poglavlju, ono što razdvaja razvijene zemlje od zemalja u razvoju nije samo jaz u resursima nego i jaz u znanju; a režim intelektualnog vlasništva može učiniti da zatvaranje tog jaza u znanju bude ili lakše ili teže. Zemlje u razvoju su se zalagale za režim intelektualnog vlasništva koji bi im osiguravao više pristupa znanju. Osim toga, zbog njihovih ograničenih proračuna za zdravstvo - dolar potrošen na neki lijek je dolar koji nije potrošen na obrazovanje ili razvoj - troškovi za lijekove imaju ogromno značenje, što je razlog zašto je pristup lijekovima kojima se spašava život po pristupačnim cijenama tako važan.

Novi lijekovi i cjepiva mogu, dakako, mnogo utjecati na boljitak ljudi u zemljama u razvoju. No sadašnji sustav ne funkcionira - ne ulaže u istraživanja da se proizvedu lijekovi za napad na bolesti koje prevladavaju u zemljama u razvoju i, što ne čudi, malo je lijekova proizvedeno. Moramo reformirati svjetski sustav inovacija kako bismo potaknuli razvoj lijekova koji liječe i preveniraju takve bolesti.

Napokon, TRIP-ovi nisu pružili odgovarajuću zaštitu tradicionalnom znanju.

Sljedeći program podrobno iznosi kako se može pristupiti rješavanju tih briga zemalja u razvoju.

Krojenje intelektualnog vlasništva prema potrebama zemalja u razvoju

Svijet je konačno naučio da konfekcijske razvojne strategije koje bi tobože odgovarale svima ne funkcioniraju. Isto važi i za režime intelektualnog vlasništva. Postoje koristi i troškovi standardizacije. U Sjedinjenim Državama mnoga su pravna područja prepuštena državama; smatra se da su koristi od postojanja kaznenog zakonika za cijelu zemlju manje od troškova. TRIP-ovi pokušavaju nametnuti jedinstveni standard pravu intelektualnog vlasništva u svijetu. Vjerujem da troškovi te standardizacije daleko nadmašuju koristi. Zakoni o intelektualnom vlasništvu uvijek odražavaju uravnotežavanje odnosa između koristi od inovacije i troškova monopolizacije; a s obzirom na to da se okolnosti razvijenih zemalja i zemalja u razvoju razlikuju, razlikuje se i način uravnotežavanja tog odnosa. Budući da su, primjerice, opasnosti od monopolizacije u malim zemljama u razvoju veće nego u velikim razvi-jenim zemljama - zato što su tržišta manja i na njima češće dominira ograničen broj tvrtki - troškovi režima intelektualnog vlasništva su veći a koristi manje. Trebali bismo poticati na razvijanje zasebnih režima intelektualnog vlasništva za najmanje razvijene zemlje, zemlje srednjeg dohotka i razvijene industrijske zemlje. Baš kao što sam u prethodnom poglavlju tvrdio da bi zemljama u razvoju trebalo dati više prostora u odlučivanju o vrsti industrijske politike koja im je prikladna - dajući im više mogućnosti da pomognu stvaranje novih industrija - tako bi ove ovlasti trebale biti dane i u sferi intelektualnog vlasništva.

Jedan od troškova standardizacije je rizik da će biti odabran pogrešan standard; kad svatko izabire svoj standard, za svaku se jurisdikciju može smatrati da je laboratorij za testiranje različitih ideja; one koje najbolje funkcioniraju imitirat će se. Ipak, ako treba biti jedinstvenog standarda - ili barem minimalnog standarda - koji je nametnut cijelom svijetu, treba ga prilagoditi tako da više odražava interese i brige zemalja u razvoju. Zemlje u razvoju zahtijevaju reviziju TRIP-ova, "TRIP minus" sporazum, i u pravu su.36

Dostupnost lijekova kojima se spašava život

Malo si ljudi u zemljama u razvoju može priuštiti lijekove po mono-polskim cijenama koje zaračunavaju zapadne farmaceutske kompanije - cijenama koje su često mnogo puta više od troškova proizvodnje. Ekonomistu je ta nejednakost između cijene i troškova proizvodnje naprosto ekonomska neefikasnost; pojedincu sa sidom ili nekom dugom bolešću koja mu ugrožava život to je pitanje života i smrti. Tri bi reforme povećale dostupnost postojećih lijekova kojima se spašava život. Jedna, koju se poduže razmatra u nastavku, jest da razvijene industrijske zemlje jednostavno osiguravaju te lijekove ili da ih barem subvencioniraju - u biti plaćajući "porez", razliku između cijene i graničnih troškova.

Lijekovi zemljama u razvoju po cijeni koštanja Jedan od najjednostavnijih načina da razvijene zemlje pomognu zemljama u razvoju je to da "se odreknu" poreza, dopuštajući im da se služe intelektualnim vlasništvom za svoje građane tako da njihovi građani mogu dobiti lijek po cijeni koštanja. Kritičari bi mogli reći: ali u tom bi se slučaju zemlje u razvoju naprosto besplatno vozile sa razvijenim industrijskim zemljama. Na što je odgovor: da, i trebale bi. Nema dodatnog troška nametnutog razvijenim zemljama.37 A koristi zemljama u razvoju bile bi goleme: povećano zdravlje nije samo vri-jednost po sebi nego bi pridonijelo i većoj produktivnosti.

Prvi korak u tom smjeru već je napravljen. Studenti na nekim istraživačkim sveučilištima tvrde da bi sveučilišta trebala inzistirati na tome da njihovi licencijski ugovori s proizvođačima lijekova sadrže odredbu o davanju lijekova zemljama u razvoju po znatno sniženim cijenama.

Obvezne licence U posebnim situacijama vlade mogu izdati obvezne licence ako zaključe da postoji hitna potreba da se proširi dostupnost tehnologije ili lije-kova. To pravo priznaje gotovo svaka vlada u svijetu. Tijekom straha od antraksa 2001. godine, američka je vlada zaprijetila da će prisiliti farmaceutsku kompaniju Bayer da dopusti drugima proizvoditi Cipro, antibiotik koji je u to vrijeme bio najučinkovitiji protiv antraksa.38 Čim

dobiju obveznu licencu, tvrtke mogu proizvoditi lijek i prodavati ga konkurentski tek nešto iznad troškova proizvodnje. Budući da su mnogi proizvođači generičkih lijekova u zemljama u razvoju vrlo efikasni, lijekovi zbog licenciranja postaju dostupni često uz mali dio cijene po kojoj bi se inače prodavali. Primjerice, brazilska državna farmaceutska kompanija Farmanguinhos procjenjuje da može proizvoditi lijek za sidu Kaletru za malen dio onoga što tvrtka Abbott naplaćuje u Sjedinjenim Državama. S više od 600 .000 HlV-pozitivnih pacijenata u zemlji u jednom trenutku, procijenjeno je da bi generička Kaletra uštedjela Brazilu nekih 55 milijuna dolara, zanemarujući čak i vrlo sniženu cijenu po kojoj je Abbott tada prodavao taj lijek Brazilu.

Nada velikih farmaceutskih kompanija bila je da će zbog TRIP-ova biti teže proizvoditi generičke verzije njihovih lijekova.39 Kad su, potkraj devedesetih godina, Brazil i Južna Afrika stavili u opticaj ideju izdavanja obveznih licenci za lijekove za sidu, američke farmaceutske kompanije su pobijesnile, tvrdeći da TRIP-ovi to ne dopuštaju čak ni za lijekove za sidu; i iznijele su pritužbu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.40 Kad ih je javno prosvjedovanje prisililo na kompromis, ponudile su lijekove uz popust s kojim je cijena i dalje bila daleko iznad one po kojoj se mogu proizvoditi generički lijekovi, kako to ilustrira primjer Kaletre. No dok je Brazil bio u stanju nagoditi se povoljnije po sebe prijeteći da će izdati obveznu licencu, druge zemlje u razvoju, manje snalažljive u svom pogađanju i bez mogućnosti vlastite proizvodnje generičkih lijekova, i dalje moraju plaćati vrlo visoke cijene.

Farmaceutske kompanije su također tvrdile da TRIP-ovi ne dopu-štaju trgovanje generičkim lijekovima koji su proizvedeni na temelju obveznih licenci. Zbog toga je odredba o licenciranju postala beskorisna zemljama u razvoju koje imaju malen ili nikakav vlastiti proizvodni kapacitet, primjerice Bocvani, maloj zemlji u kojoj je više od trećine stanovništva zaraženo HIV-om. Takve su zemlje željele da im bude moguće kupovati generičke lijekove za sidu od susjedne Južne Afrike. Oko tih zemalja i njihova lošeg stanja okupila se javna podrška, osobito zemljama u Africi koje su se borile s pandemijom side.41 No čak i nakon što je ostatak svijeta shvatio da je ta politika beskrupulozna, Bushova je administracija nastavila zastupati interese farmaceutskih kompanija. Tek je kratko prije sastanka u Cancúnu, u kolovozu 2003. godine,

popustila. Pa čak i tada su Sjedinjene Države inzistirale na onome što su kritičari smatrali nezgrapnim administrativnim procesom.

Sjedinjene su Države zapravo željele više: željele su ograničiti obvezne licence samo na slučajeve epidemija ili sličnih katastrofa. Naravno, pojedinac koji će uskoro umrijeti jer ne može doći do lijeka koji bi mu mogao biti dostupan uz trošak koji može podnijeti, ne mari je li on jedan od 10.000 ili 6 0 0 . 0 0 0 onih koji umiru. On samo zna da je njegova smrt nepotrebna. Presudna bi razlika trebala biti između lijekova kojima se spašava život i lijekova koji pripadaju kozmetici ili stilu života, pa nema jakog razloga da se za njih izdaju obvezne licence. No za američku industriju lijekova fokus je bio na profitu, a to je značilo da se čini sve kako bi što je više moguće generičkih lijekova ostalo što je duže moguće van tržišta.42

Američke farmaceutske kompanije opravdavaju svoj stav tvrdnjom da će svaki pokušaj dopuštanja trgovanja generičkim lijekovima -primjerice, dopuštanja Južnoj Africi da izvozi u Bocvanu - značiti da će ti lijekovi naposljetku stići u Sjedinjene Države i tamo pokvariti tržište. No već postoje goleme nejednakosti u cijenama (primjerice, između cijena u Europi i Sjedinjenim Državama) i taj je problem, premda je prisutan, ograničen. Farmaceutska industrija jedna je od najreguliranijih u svijetu, pri čemu većinu troškova lijekova plaćaju osiguravajuće kompanije i vlade - tako da su poticaji na kupovinu lijekova po europskim cijenama slabi, i to nije lako učiniti. Još je manje vjerojatno da će Amerikanci (ili Europljani) svoje lijekove dobivati od Južne Afrike ili Bocvane.43

Ako razvijene zemlje ne prodaju lijekove kojima se spašava život zemljama u razvoju po trošku proizvodnje tih lijekova, onda zemljama u razvoju mora biti dano zeleno svjetlo da koriste obvezne licence, da na osnovi njih proizvode lijekove kojima se spašava život i da trguju njima.

Istraživanje

Više cijene navodno bi trebale potaknuti istraživanja lijekova koji spa-šavaju život. No unatoč retorici po kojoj intelektualno vlasništvo pruža poticaje, ti se poticaji ne pretvaraju u djela. Argument da monopolsko

određivanje cijena lijekova dovodi do više inovacija potkopava činjenica da većina farmaceutskih kompanija troši daleko više na oglašavanje nego na istraživanje, više na istraživanje lijekova koji pripadaju stilu života (na primjer, lijekova za rast kose ili mušku impotenciju) nego na lijekove za bolesti i gotovo ništa na istraživanje lijekova za bolesti koje prevladavaju u najsiromašnijim zemljama, kao što su malarija i shistosomijaza.44

Trenutačni sustav financiranja istraživanja je nepravičan i neefikasan. Pod sadašnjim sustavom, fundamentalna istraživanja financira vlada, a privatni sektor iznosi lijekove na tržište. Kad lijekovi dođu na tržište, kompanije ostvaruju golemi profit. Razlika između zaračunate cijene i (graničnog) troška proizvodnje može se shvatiti kao porez na njihove kupce. No to je vrlo regresivan porez. Općenito, vlade određuju porez u odnosu na sposobnost plaćanja, no s lijekovima se isti porez nameće najsiromašnijima u zemljama u razvoju i najbogatijima u razvijenom svijetu. Ranije smo naveli da je znanje javno dobro i da ograničavanje znanja dovodi do neefikasnosti - sporijeg tempa inovacija. Ovdje su troškovi ozbiljniji: sam život. S tako visokim troškom i tako malo koristi od sadašnjeg uređenja, moramo se zapitati možemo li refor-mirati način na koji proizvodimo i financiramo istraživanja lijekova koji spašavaju život?

Farmaceutske kompanije idu tako daleko da tvrde kako će veća dostupnost jeftinih lijekova koji spašavaju život zemljama u razvoju na dugi rok zapravo štetiti. One tvrde da će, ne mognu li ostvariti prinos na svoja ulaganja, provoditi manje istraživanja, što će u konačnici štetiti svima. Međutim, osigura li se zemljama u razvoju veća dostupnost lijekova koji spašavaju život, to će imati uglavnom samo zanemariv utjecaj na ulaganja farmaceutskih kompanija u bolesti koje štetno djeluju na siromašne zemlje. Farmaceutske kompanije ionako ubiru malo prihoda od regija u razvoju - prodaja u Africi predstavlja manje od dva posto ukupne prodaje - jer su ljudi jednostavno presiromašni da kupuju skupe lijekove; i one, kako smo vidjeli, troše malo na bolesti koje najštetnije djeluju na zemlje u razvoju.

Trebalo bi, naravno, biti više istraživanja o bolestima koje pogađaju zemlje u razvoju; no najbolji i troškovno najučinkovitiji način da se to promiče nije kroz primjenu strožih prava intelektualnog vlasništva.

Jasno je da tržišni poticaji ne funkcioniraju i da, sami po sebi, vjerojatno neće to činiti. Većina novca za financiranje istraživanja morat će doći od vlada i fondacija razvijenih zemalja, osobito na Sjeveru. Pitanje je kako najbolje osigurati novac i organizirati istraživanja. Postoje barem dva načina na koji se može dati potpora.45

Tržišno zasnovani poticaj: jamstveni fond

Jedan je prijedlog da vlade iz razvijenog svijeta ponude jamstvo ku-povine. Ako se izumi cjepivo protiv side, primjerice, vlade i fondacije koje pružaju jamstvo mogu se obvezati da će potrošiti barem dvije milijarde dolara na kupovinu lijeka. Ili, ako se otkrije djelotvorniji lijek protiv malarije no što danas postoji, mogu se obvezati da će potrošiti barem tri milijarde dolara.

Jedini veliki problem s tom idejom je što bi ostavila neriješen problem monopola: farmaceutske kompanije i dalje bi imale poticaj da povećaju cijene i smanje proizvodnju kako bi maksimirale svoje prihode, umjesto da maksimiraju društvene koristi. Isto tako, budući da nitko ne želi lijek koji je nešto manje djelotvoran čak i ako je jeftiniji, to bi bio sustav u kojem pobjednik odnosi sve: kompanija koja proizvodi samo neznatno bolji proizvod dobit će svu prodaju i nagrade.

Fond za inovacije

Učinkovitiji bi bio fond koji izravno potiče inovacije korisne za zemlje u razvoju. Sustav nagrada, u kojem se istraživači nagrađuju za vrijednost svojih inovacija, usmjerio bi poticaje u ispravnom smjeru. Oni koji ostvare doista važna otkrića - koji, primjerice, istražuju bolesti bez poznatog lijeka - dobili bi velike nagrade. Velike bi nagrade otišle i onima koji istražuju raširene i društveno skupe bolesti, kao što su tuberkuloza i malarija, dok bi malo išlo kompaniji koja proizvodi "ja-također" lijek, koji samo neznatno poboljšava već postojeći lijek.46

U tom bi se sustavu lijekovi mogli (posredstvom generičkih proizvo-đača) isporučivati onima koji boluju od bolesti po cijeni koštanja. To bi koristilo ne samo zemljama u razvoju nego i razvijenim zemljama budući da bi njihovi građani imali koristi od unaprijeđenog znanja.47

Bonus je da bi vlade razvijenih zemalja mogle pomoći zemljama u razvoju a da ne brinu hoće li se novac dobro potrošiti.48

Zaustavljanje biopiratstva i zaštita tradicionalnog znanja

Nepravednost cijelog režima intelektualnog vlasništva prema zemljama u razvoju najjasnije se vidi u tretmanu tradicionalnih lijekova koji se temelje na kemikalijama dobivenim iz biljaka. Prvi put sam doznao za problem biopiratstva u jednom zabačenom selu u ekvadorskim visokim Andama, gdje je čelnik sela opisao kako TRIP-ovi utječu na njihov život. Za Amerikance i Europljane, TRIP-ovi mogu biti nešto tajanstveno, važno uglavnom samo korporacijskim pravnicima i stručnjacima za međunarodnu trgovinu, no u zemljama u razvoju TRIP-ovi su nešto mnogo realnije. Zemlje u razvoju vide kako strane korporacije uzimaju njihovo tradicionalno znanje i njihove domaće biljke bez naknade kao oblik piratstva - otud izraz "bio-piratstvo". Premda se Sjedinjene Države žale da Kina krši TRIP-ove time što ne poštuje njihove odredbe o intelektualnom vlasništvu, ljudi u zemlja-ma u razvoju ističu da TRIP-ovi nisu učinili ništa da zaštite njihovo intelektualno vlasništvo. Umjesto toga dali su američkim i europskim interesima dozvolu da kradu njihovo intelektualno vlasništvo - i da im ga onda naplaćuju.

Tradicionalni lijekovi već dugo se koriste diljem svijeta za liječenje cijelog niza različitih oboljenja. Premda je moderna znanost na narodne lijekove isprva gledala s nepovjerenjem, u novije je vrijeme postalo jasno da su mnogi od njih opstali zato što doista djeluju - čak i ako oni koji ih upotrebljavaju, ili narodni liječnici koji ih propisuju, ne znaju zašto. Jedan pravac modernih medicinskih istraživanja usredotočio se na izoliranje i prodavanje aktivnih sastojaka u tim lijekovima, uviđa-jući da u svjetskoj flori, osobito u tropskim zemljama, postoji obilje potencijalnih lijekova. Farmaceutske kompanije, uočivši mogućnost profita, slijedile su taj primjer pri čemu "otkrivaju ponovno" ono što su već odavno otkrile tradicionalne kulture - i u nekim slučajevima ne čine ništa više doli mijenjaju marke proizvoda. Zemlje u razvoju, gledajući kako farmaceutske kompanije ostvaruju profit od njihove

bogate bioraznolikosti, smatraju da bi trebale biti kompenzirane - za održavanje svojih šuma, primjerice. Farmaceutske kompanije, međutim, premda naglašavaju važnost poticaja za sebe, odbacuju potrebu za poticajima za druge. U sporazumu o međunarodnoj bioraznolikosti potpisanom u lipnju 1992. godine na UN-ovoj konferenciji o okolišu i razvoju u Riju, priznato je pravo na naknadu no, dijelom pod utje-cajem farmaceutskih kompanija, Sjedinjene Države nisu ratificirale taj sporazum.49 I to ne čudi: gotovo polovica od 4 .000 biljnih patenata koje su Sjedinjene Države dodijelile posljednjih godina odnosi se na tradicionalno znanje dobiveno od zemalja u razvoju.50

Jedan od najzloglasnijih slučajeva bio-piratstva bio je pokušaj paten-tiranja kurkume za svrhe liječenja. Kurkuma je začin koji se koristi u Južnoj Aziji i njegova su ljekovita svojstva odavna poznata u zemljama gdje ga se nalazi. Unatoč tome, Sjedinjene Države su u prosincu 1993. godine izdale patent za medicinsku upotrebu kurkume.51 Patent je naposljetku ukinut, no ne bez skupog parničenja.

Na udaru nisu samo lijekovi. Basmati riža jede se u Indiji već stotinama, možda i tisućama godina. Pa ipak je 1997. godine jedna američka kompanija, RiceTec Inc., dobila patente na basmati rižu. Indija je, dakako, bila bijesna no imala je resurse da se bori - i pobijedila je.52

Manje i siromašnije zemlje, međutim, nemaju te resurse i ne mogu uzvratiti udarac.

Oni koji brane dodjeljivanje tih patenata kažu da je problem u tome što zemlje u razvoju nisu nikad objavile svoja otkrića; da su to učinile, sudovi bi poštovali to prethodno znanje. Međutim, mjerilo novosti koje se ponekad upotrebljava prilikom dodjeljivanja patenata nije to jesu li medicinska svojstva određene biljke poznata, primjerice, domorodačkom narodu Anda, nego jesu li široko poznata u Sjedinjenim Državama. Tako da čak i ako su domorodački narodi to objavili na svom vlastitom jeziku (pod pretpostavkom da bi se netko uopće zamarao objavljivanjem nečega što je već dobro poznato), patenti bi se ipak mogli dodijeliti. U svakom slučaju, zašto bi zemlje u razvoju bile prisiljene pokoravati se praksi razvijenih industrijskih zemalja? Sjedinjene Države su u tim pitanjima zauzele ekstremniju poziciju od Europske unije. Razmo-trite, na primjer, patente na ulje iz indijskog stabla neem, koje je već dugo priznato zbog svojih kozmetičkih i medicinskih svojstava i kao

sredstvo protiv gamadi. Pa ipak, u devedesetim godinama dodijeljeni su patenti za ulje tog stabla i u Europi i u Americi. Do 2000 . godine, nekih devedeset patenata dodijeljeno je samo u Europi. Konačno, u svibnju 2000 . godine, neki od europskih patenata su povučeni, ne zato što su svojstva ulja drveta neem priznata kao dio tradicionalnog znanja, nego zato što je jedan indijski poduzetnik mogao dokazati da već četvrt stoljeća proizvodi ekstrakt neem ulja kao sredstvo protiv gamadi. Ipak, 2003. godine nekih je dvadeset patenata ostalo na snazi. I iako je Europa povukla neke od patenata, Sjedinjene Države su to odbile, s opravdanjem da te ideje nisu nikad prije bile patentirane ili objavljene.53

Moramo učiniti više da na tom području zaštitimo "komparativnu prednost" zemalja u razvoju. One imaju zalihu znanja na koju se mogu osloniti, kao što je medicinska upotreba biljaka. Njihove tropske šume sadrže obilje flore iz kojeg zapadne farmaceutske kompanije izvlače vitalne lijekove. No TRIP-ovi pružaju malo poticaja zemljama u razvoju da očuvaju svoje tropske šume.

Dvije bi reforme mnogo učinile za rješavanje briga zemalja u razvoju:

• Morao bi postojati međunarodni sporazum koji priznaje tradicio-nalno znanje i zabranjuje biopiratstvo.

• Sve zemlje svijeta - uključujući i Sjedinjene Države - moraju potpisati konvenciju o bioraznolikosti. U okviru toga, jamstva glede vlasničkih prava na bioraznolikost koja su inkorporirana u konvenciju trebala bi biti inkorporirana u međunarodne sporazume koji se tiču prava intelektualnog vlasništva, osobito TRIP-ova.

Na sreću, postoje tvrtke koje se ponašaju na odgovorniji način - koje više poštuju prava zemalja u razvoju. Jedan od najdjelotvornijih no-vijih lijekova protiv malarije, primjerice, dobiva se iz kineskog drveta quinghao, koje se već više od dvije tisuće godina koristi za liječenje te bolesti. Quinghao je postao osobito važan kad su se razvili sojevi malarije koji su otporni na uobičajene medicinske tretmane. U ovom slučaju, društveno odgovorna švicarska farmaceutska kompanija Novartis ne samo da je bila inspirirana tradicionalnim znanjem nego

je taj lijek, uviđajući da je važna njegova dostupnost, dala zemljama u razvoju besplatno ili po cijeni koštanja.54

Upravljanje Kroz cijelu ovu knjigu naglašavam da način na koji se donose odluke -upravljanje - u međunarodnoj sferi ima dva nedostatka: glasovi zemalja u razvoju čuju se premalo, a glasovi posebnih interesnih skupina čuju se preglasno.

Baš kao što je trgovina prevažna da bi se prepustila samo ministrima trgovine, isto je s intelektualnim vlasništvom. Do sada bi trebalo biti jasno: TRIP-ovi su bili pogreška. Ključna je reforma da se promijeni mjesto i način donošenja odluka koje se tiču intelektualnog vlasništva. Rasprave o svjetskim standardima za intelektualno vlasništvo trebale bi se iznijeti iz Svjetske trgovinske organizacije i vratiti u reformirani WIPO, Svjetsku organizaciju za intelektualno vlasništvo u kojoj se čuju i glasovi znanstvenika kao i korporacija, potrošača kao i proizvođača, zemalja u razvoju kao i razvijenih zemalja. No to nije jedina institu-cionalna reforma koja je potrebna. Među vrijednostima do kojih je ljudima diljem svijeta jako stalo jesu i one povezane s vladavinom prava i pravednošću. Pravni sustav određuje pravila igre, a pravnici su tu da osiguraju da se igra pošteno igra. Moramo biti osjetljivi u pogledu nepovoljnog položaja zemalja u razvoju kad na sudu traže provedbu svojih prava. Zapadne demokracije imaju državno financiranu pravnu pomoć za siromašne. Ako si neka siromašna osoba ne može priuštiti pravnu predstavljenost, vrlo je vjerojatno da će se prema njoj postupati nepravedno, osim ako nema odvjetnika kojeg je imenovao sud. To važi još više u međunarodnoj sferi.55

Sviđalo se to nama ili ne, intelektualno će vlasništvo vjerojatno ostati dio svjetskog trgovinskog režima. Siromašne zemlje su u osobito nepo-voljnom položaju kad se bore za svoja prava. Većina zemalja u razvoju jednostavno ne može biti ravna velikim timovima vrlo obrazovanih i skupih odvjetnika koje angažiraju američke i europske korporacije i vlade. Pravednost zahtijeva da razvijene industrijske zemlje financiraju snažnu pravnu pomoć zemljama u razvoju kako bi im pomogle da se suprotstave svojatanjima kao što su ona povezana s biopiratstvom, i da

osiguraju da mogu dobiti obvezne licence za lijekove kojima se spašava život kad to zahtijevaju okolnosti.56

Trgovina i vrijednosti Zakoni o intelektualnom vlasništvu pružaju najdramatičniju ilustraciju sukoba između međunarodnih trgovinskih sporazuma i temeljnih vrijednosti. No ima i mnogo drugih slučajeva, od kojih smo neke spomenuli u prethodnom poglavlju u raspravi o necarinskim prepre-kama. Primjerice, Europljani imaju vrlo snažne osjećaje protiv genetski modificirane hrane: ako postoji čak i malen zdravstveni rizik od te hrane, ne žele da se prodaje u njihovim zemljama. Pod pravilima Svjetske trgovinske organizacije, međutim, možda je neće biti moguće zabraniti. Hrana se može isključiti samo na temelju znanosti, a znanost "kaže" da nema značajnog rizika. Amerika, u skladu s time, tvrdi da je isključivanje takve hrane neopravdani protekcionizam. Europljani s pravom pitaju zašto bi ih neki međunarodni trgovinski sporazum prisiljavao da prihvate rizik, ako većina vjeruje da je to rizik kojeg se ne isplati prihvatiti?

Ako genetski modificirana hrana ne može biti isključena iz Europe, oni koji joj prigovaraju zahtijevaju puno objavljivanje genetski modi-ficiranih sastojaka te hrane - označavanje, tako da potrošači mogu odabrati što žele kupiti. No Sjedinjene Države - koje obično vjeruju u slobodnu trgovinu i izbor potrošača - zauzele su u ovom slučaju stajalište da bi puno objavljivanje bilo trgovinska prepreka. Veliki udio američkog poljoprivrednog izvoza sadrži neki genetski modificiran sastojak; Amerika s pravom brine da će, s obzirom na razinu brige o genetski modificiranoj hrani, europski potrošači prestati kupovati velik dio hrane koja je proizvedena u Americi. Sjedinjene Države svoje pravo da izvoze stavljaju ispred prava europskih potrošača da znaju što jedu.

Ekonomski interesi također često uzimaju prednost pred kulturnim identitetom. Većina ljudi pridaje golemu vrijednost svojem naslijeđu, svojem jeziku i svojem osjećaju kulturnog identiteta. Za mnoge je kinematografija važna u pridonošenju tom identitetu i u njegovom izražavanju. No u reproduciranju filmova postoje veliki "prinosi raz-mjerima"; trošak reproduciranja dodatnih primjeraka zanemariv je u

odnosu na početni trošak proizvodnje filma. To daje golemu prednost filmovima iz Amerike i Indije, zemalja s velikom bazom ljudi koji posjećuju kina. Diljem svijeta mnoge vlade smatraju subvencioniranje umjetničkih poduzeća kao što su opera i kazalište neophodnim i korisnim, a neke, među kojima su Francuska i Maroko, daju subvencije i za kinematografsku proizvodnju. No američka industrija zabave smatra te subvencije nepoštenom konkurencijom, te je na Urugvajskom krugu pokušala (bezuspješno) prisiliti na njihovu eliminaciju.57 Meni je to jasan primjer postavljanja ekonomije iznad drugih vrijednosti. Hollywoodski filmovi s puno seksa i nasilja mogu imati određenu univerzalnu privlačnost, no čini se razumnim da vlade žele promicati vlastite umjetničke tradicije, a podupiranje kinematografije jedan je od obranjivih načina da se to čini. Ono što mi se čini tako upadljivim u tom primjeru jest analiza društvenih troškova i koristi. Malo je šanse da će filmovi na francuskom jeziku, subvencionirani ili ne, znatno oslabiti hollywoodske profite. Je li subvencioniranje tih filmova dobar način da francuska vlada troši svoj novac trebalo bi biti pitanje o kojem će odlučiti Francuzi. Ako ga troše dobro, koristi će imati ne samo ljudi u Francuskoj nego i posjetitelji kina širom svijeta.

Postoji, zatim, i pitanje okoliša koje ovdje spominjem zato što se odnosi na pitanja vrijednosti. U drugom sam poglavlju naglasio važnost vizije razvoja koja nadilazi puku mjeru BDP-a. Za neke je postupanje prema okolišu s poštovanjem pitanje temeljnih vrijednosti. Za druge je to pitanje pravednosti prema budućim naraštajima: ako uništimo okoliš i profućkamo prirodne resurse, ugrožavamo budućnost. Čvrsta politika zaštite okoliša nužna je želimo li da razvoj bude održiv. Nekima se radi o pitanju ovdje i sada: danas je životni standard ugrožen ako su zagađeni voda koju pijemo i zrak koji udišemo. No koji god bio način promatranja, postoji čvrsto utemeljena zabrinutost da loše oblikovani sporazumi o međunarodnoj trgovini mogu ugroziti sposobnost zemalja da štite okoliš. Kad je, primjerice, jedno selo u sjevernoj meksičkoj državi San Luis Potosi pokušalo prisiliti Metaclad, američku kompaniju za zbrinjavanje otpada, da zatvori odlagalište otrovnog otpada koje je zagađivalo lokalnu opskrbu vodom, meksička vlada bila je prisiljena platiti 16,7 milijuna dolara kao kompenzaciju, u skladu s 11. poglavljem NAFTA-e. Protivnici zaštite okoliša uspjeli su u to poglavlje sakriti odredbu koja je namijenjena zaustavljanju regulacije time što je čini

preskupom; ta odredba obavezuje na kompenziranje gubitka tržišne vrijednosti do kojeg je došlo zbog regulacije, uključujući i regulaciju koja štiti okoliš i javno zdravlje. Ironija je bila u tome da je Clinto-nova administracija uložila golemu energiju u zaustavljanje usvajanja kongresnog zakona koji bi to učinio - i uspjela je; Clinton i američki trgovinski predstavnik Mickey Kantor možda su znali da je to bio dio neupadljivih uvjeta ("sitnih slova") u sporazumu o NAFTA-i koji su istodobno zagovarali, no ako je tako, o tome nisu javno govorili niti privatno raspravljali na sastancima NAFTA-e u Bijeloj kući.58

Korporacijski interesi

Ovo je poglavlje pokazalo kako korporacijski interesi pokušavaju oblikovati globalizaciju na način koji ugrožava temeljnije vrijednosti. Činjenica da je jedno područje - intelektualno vlasništvo - povezano s trgovinom, ali ne i druga područja, kao što su radni standardi, govori mnogo o globalizaciji onako kako se njome danas upravlja. Posao zapadnih trgovinskih pregovarača je dobiti bolje trgovinske uvjete za industrije svoje zemlje - primjerice, dobivanje većeg tržišnog pristupa i snažnijih prava intelektualnog vlasništva - a da ne odustanu od poljoprivrednih subvencija ili necarinskih trgovinskih prepreka. U rječniku tih trgovinskih pregovarača nema pravednosti. Oni ne razmišljaju o američkim ili europskim poreznim obveznicima, koji bi imali goleme koristi od uklanjanja poljoprivrednih subvencija. Oni ne razmišljaju o američkim ili europskim potrošačima, koji bi imali koristi od nižih cijena. Oni ne razmišljaju o svjetskom okolišu, koji bi imao goleme koristi od smanjenog ispuštanja stakleničkih plinova. Oni ne razmišljaju o tome kako pomoći siromašnima da im lijekovi kojima se spašava život postanu dostupni.

Umjesto toga pokušavaju pomoći proizvođačima, te im je posao da dobiju koliko god više mogu a da odustaju koliko god malo mogu. Trgovinske pregovarače malo što potiče na razmišljanje o okolišu, zdravstvenim pitanjima ili čak sveukupnom napretku znanosti. Okoliš je problem ministra zaštite okoliša, dostupnost lijekova kojima se spa-šava život problem je ministra zdravstva, a sveukupni tempo inovacija problem je ministara obrazovanja, istraživanja i tehnologije. Tako da,

premda trgovinski sporazumi utječu na sva ta područja, oni koji brinu o njima nisu za stolom.

Ministri trgovine skloni su pregovarati u tajnosti. Trgovinski spora-zumi su dugi i složeni i lobisti se jako trude u njih sakriti odredbe koje se tiču njihovih vlastitih interesa, a za koje se nadaju da će izmaknuti pažnji. No temeljna pitanja o kojima ovdje raspravljam - kao što je vaganje između profita farmaceutskih kompanija i prava na život -pitanja su koja je lako razumjeti. Da se pitanje dostupnosti lijekova za sidu stavi na glasovanje, bilo u razvijenim zemljama ili zemljama u razvoju, golema većina ne bi nikad podržala poziciju farmaceutskih kompanija ili Bushove administracije.

Sukobi oko temeljnih vrijednosti u središtu su demokratske rasprave. Kritičari globalizacije optužuju da se globalizacijom upravlja tako da se neka od najvažnijih pitanja premještaju iz područja javnog diskursa unutar pojedinačnih zemalja u zatvorene međunarodne forume, koji su daleko od demokratskih u uobičajenom smislu tog izraza. Budući da se glasovi korporacijskih interesa čuju tako jasno i snažno, i bez "kočnica i ravnoteža" demokratskih procesa, ne čudi da se ishodi čine tako nezadovoljavajućima, tako daleko od onoga što bi se pojavilo da postoji demokratičniji proces. Izazov koji u reformiranju globalizacije najviše obeshrabruje jest da ju se učini demokratičnijom; test uspjeha bit će u tome koliko ona uspije osigurati da te šire vrijednosti češće trijumfiraju nad jednostavnim korporacijskim interesima.

5. P O G L A V L J E

SKIDANJE PROKLETSTVA RESURSA

Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, Azerbajdžan je pod carskom vlašću bio najveći svjetski izvoznik nafte, a njegov najveći grad, Baku, na obalama Kaspijskoga mora, bio je poput Divljeg zapada. Ljudi su hrlili iz svih dijelova Rusije, s namjerom da zarade novac u jurnjavi za naftom. Zidovi, Turkmeni, Kazahi i mješavina Europljana pridružili su se tučnjavi. Cijene nekretnina vinule su se u nebo jer su se novopridošlice natjecale za prostor. Naftne platforme i rafinerije obasule su grad. Alfred Nobel je tu radio neko vrijeme, a park koji je izgradio još postoji. Tijekom stoljeća azerbajdžanska je nafta obogatila mnoge ljude, no velik je dio nacije ostao vrlo siromašan. Danas je Baku u neredu zahrdalih starih tvornica i opreme onoga što se zvalo "crnim gradom", prljavog industrijskog područja na periferiji "bijeloga grada", gdje su milijunaši nekoć sagradili goleme kuće i šetalište uz Kaspijsko more.1

Nakon nekoliko desetljeća sovjetske vladavine i pada proizvodnje nafte, u devedesetim godinama otkriveni su novi izvori nafte i plina koji leže ispod površine Kaspijskog mora. Sada, s izgradnjom novih naftovoda koja je započela na prijelazu u dvadeset i prvo stoljeće, Azerbajdžan uživa još jedan naftni procvat i očekuje se da će u ze-mlju pritjeći milijarde dolara. Izazov je u tome može li Azerbajdžan iskoristiti svoj neočekivani dobitak prije nego što se iscrpi sva nafta, što se očekuje da će se dogoditi 2030. godine. Ako se njime dobro upravlja, dohodak per capita (oko 940 dolara 2004. godine) udvostručit će se otprilike svakih deset godina. To bi u četvrt stoljeća uvrstilo Azerbajdžan u društvo s bogatijim zemljama istočne Europe koje su

se upravo pridružile Europskoj uniji. Opasnost je, međutim, u tome da Azerbajdžan podlegne takozvanom paradoksu obilja, pridružujući se mnogim zemljama koje su bogato obdarene prirodnim resursima a imaju niži rast i više stope siromaštva od drugih zemalja koje nisu tako obdarene.2

Razmotrimo Nigeriju. Ta zapadnoafrička zemlja, kojom je tijekom velikog dijela njezinog naftnog procvata vladala vojna vlada, u protekla je tri desetljeća zaradila gotovo četvrt milijarde dolara u naftnim prihodima. U isto je vrijeme njezino gospodarstvo propadalo, a njezin glavni trgovački grad, Lagos, postao je prljavo, opasno mjesto. Promet zakrčuje ulice, nezaposlenost je visoka i ljudi noću ostaju kod kuće zato što im je zbog kriminala previše riskantno izaći van. Unatoč svoj toj nafti, dohodak per capita od 1975. do 2 0 0 0 . godine spustio se više od 15 posto, dok se broj ljudi koji žive s manje od jednog dolara dnevno učetverostručio s 19 milijuna na 84 milijuna.3 Saudijska Arabija i Venezuela daljnji su primjeri zemalja u kojima se bogatstvo od nafte nije široko raspodijelilo. Venezuela ima više naftnog bogatstva od bilo koje druge zemlje u Latinskoj Americi, no dvije trećine stanovništva ondje živi u siromaštvu.4 Ne čudi da je karizmatični Hugo Chavez lako pobijedio na izborima 1998. godine nakon što je vodio kampanju na platformi iskorjenjivanja siromaštva.

Od goleme je važnosti razumjeti zašto su zemlje u razvoju koje su bogate resursima tako neuspješne - što se katkada naziva "prokletstvom prirodnih resursa".5 Prvo, zato što je tako mnogo zemalja u razvoju ekonomski ovisno o prirodnim resursima: više od trećine izvoznog dohotka Afrike proizlazi iz prirodnih resursa; dohodak velikog dijela Bliskog istoka i dijelova Rusije, Kazahstana i Turkmenistana, Indonezije i znatnih dijelova Latinske Amerike, uključujući Venezuelu, Meksiko, Boliviju, Peru i Ekvador jako ovisi o njihovim prirodnim resursima; Papua Nova Gvineja ovisi o svojim bogatim rudnicima zlata i svojim neizmjernim šumama tvrdog (bjelogoričnog) drva. Drugo, zemlje bogate resursima obično su bogate zemlje sa siromašnim ljudima i taj paradoks pruža uvide u šire neuspjehe globalizacije - i moguća sredstva popravljanja toga. Što je najvažnije, reforme u zemljama bogatim resursima - i načinu na koje ih tretiraju razvijene industrijske zemlje - možda mogu brže i lakše smanjiti siromaštvo nego promjene drugdje u svjetskom ekonomskom sustavu. Ono što je tim zemljama

potrebno nije veća pomoć iz inozemstva, nego pomoć u dobivanju pune vrijednosti za njihove resurse i u osiguravanju da dobro troše novac koji zarade.

Problem je jednostavan: kada se usred sobe nalazi hrpa dijamanata, svi će ih pokušati prigrabiti. Najvjerojatnije će to uspjeti onima koji su najveći i najjači, i nevoljko će ih dijeliti, osim ako to apsolutno moraju - kao kad netko drugi, još veći i jači, pokuša prigrabiti dijamante od njih, te oni moraju trošiti novac da kupe političku podršku ili oružje kako bi očuvali svoju moć. Resursi su i predmet sukoba i izvor finan-cijskih sredstava koji omogućuju nastavak sukoba. Na žalost, u borbi da se dobije što je veći mogući udio u toj hrpi, veličina same hrpe se smanjuje jer se bogatstvo uništava u borbama. Nigdje to nije tako vidljivo kao u dijelovima Afrike, a kao primjer neka posluže ogavne borbe oko dijamanata između vlade i pobunjenika u Sierra Leoneu tijekom devedesetih godina, koje su ubile 75.000 ljudi i ostavile 20 .000 amputiranih, dva milijuna prognanih i veliki broj psihološki oštećene djece koja su bila prisiljena sudjelovati u borbi, ili gore.

Čim nasilje počne, teško ga je zaustaviti. Zemlje upadaju u silaznu spiralu, kao što to ilustriraju Kongo i Angola. Kongo je nakon neovi-snosti gotovo kontinuirano uvučen u sukob. Tipično, sve strane tvrde da predstavljaju volju i interese naroda. Sukob u Sierra Leoneu bio je iznimka: jedva da je bilo neke pretenzije na više motive, samo pohlepa.

Baš kao što često dolazi do sukoba između onih koji imaju i onih koji nemaju, može doći i do sukoba između regija koje imaju resurse i onih koje nemaju. To osobito vrijedi za zemlje u razvoju čije su granice zacrtale bivše kolonijalne sile i čiji je nacionalni identitet slab. Regije bogate resursima - kao što su naftna središta Ogonilanda u Nigeriji, i šijitski jug i kurdski sjever Iraka - imaju očite poticaje da se odcijepe. Zašto bi, razmišljaju one, dijelile svoje bogatstvo? Ostatak zemlje bit će isto tako odlučan da ga zadrži. Kongoanska provincija Katanga, koja je bogata kobaltom, bakrom, kositrom, radijem, uranom i dijamantima, odcijepila se u lipnju 1960. godine, a Kongo ju je nakon žestokih borbi vratio u siječnju 1963. Naftom bogata Biafra odcijepila se od Nigerije 30. svibnja 1967. godine, a reinkorporirana je 15. siječnja 1970. godine. Bougainville, maleni otok uz obalu Papue Nove Gvineje koji sjedi na naslagama zlata, srebra i bakra, bori se za neovisnost od 1989. godine.

Naravno, pokreti za neovisnost zaodijevaju se u kreposnija vela, i dok novac od resursa pothranjuje sukob, mjera u kojoj se borbe vode samo oko resursa nije uvijek jasna.

Nasilje koje pogađa te zemlje bogate resursima predstavlja krajnost prokletstva resursa. Češće se uočava samo političku nestabilnost, korupciju i bezobzirne diktatore koji kradu bogatstvo zemlje. Iako zemlje bogate resursima nemaju monopol na bezobzirne diktatore, imaju više diktatora no što bi trebale - od kongoanskog Mobutua Sese Sekoa do iračkog Saddama Husseina i čadskog Idrissa Débyja. Čak i kad zemlje bogate resursima nemaju bezobzirne diktatore, iskazuju upadljivu averziju prema diobi vlasti: nijedna od naftom bogatih zemalja Bliskog istoka nema ništa što bi se makar približilo demokraciji.

Nije slučajno da je tako mnogo resursima bogatih zemalja daleko od demokracije. Bogatstva rađaju loše upravljanje. Vlade koje dolaze na vlast grabeći resurse i služeći se silom imaju upadljivo drugačiji osjećaj odgovornosti prema svojim građanima i resursima svoje zemlje od vlada koje se pojavljuju kroz volju naroda. U demokracijama vođa ostaje na vlasti povećavajući blagostanje svojeg građanstva; demokracije su odgovorne svojim građanima. U nedemokratskim zemljama bogatima resursima diktatori se služe snagom i oružjem da bi ostali na vlasti. Kupovina oružja financira se kontrolom nad prihodima od nafte i druge robe. Pojavljuje se začarani krug: s pomanjkanjem demokracije u tako mnogo zemalja bogatih resursima - te stoga i pomanjkanjem odgovornosti - građani nemaju učinkovito sredstvo sprečavanja krade javnih sredstava i zloupotrebe javnog povjerenja. Obično čak ni ne znaju koliko vlada dobiva, ili bi trebala dobivati, prihoda od njihovih prirodnih resursa. Oni to možda čak ne smatraju svojim novcem, kako bi smatrali da podupiru vladu porezima na svoje teško stečene dohotke.

Politička dinamika zemalja bogatih resursima često dovodi do viših razina nejednakosti: i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama oni koji kontroliraju bogatstvo prirodnih resursa koriste se tim bogatstvom da očuvaju svoju ekonomsku i političku moć - što uključuje prisva-janje velikog dijela bogatstva te zemlje u resursima za sebe. Počevši od sedamdesetih godina, elite Bliskog istoka pobrinule su se da se u Londonu i drugdje osjeća njihova prisutnost; kupile su skupe stanove, odsjedaju u luksuznim hotelima i kupuju sve i svašta. U devedesetim je

godinama došao red na bogate Ruse. Danas oni razgrabljuju nekretnine i luksuznu robu diljem svijeta.

To je izrazito drugačiji ishod od onoga na koji bi mogla ukazivati standardna ekonomska teorija. Jedan od glavnih argumenata protiv stvaranja egalitarnijeg društva je to da progresivno oporezivanje guši inicijative. Ako više oporezujete bogate, ljudi možda neće biti motivirani da tako teško rade i tako mnogo štede. No ako bogatstva neke zemlje ne dolaze od teškog rada ili štednje nego naprosto od sreće da se ima naftu ili druga rudna bogatstva, zemlja si može priuštiti mnogo veću jednakost; vlada može raspodijeliti to bogatstvo pravedno a da ne brine da će to destimulirati ljude da teško rade i štede što zarađuju. Takve zemlje mogu imati i veću jednakost i ekonomsku efikasnost.

No premda bi zemlje bogate resursima mogle (i, ja bih rekao, trebale) imati više jednakosti od drugih koji su naizgled slabije sreće, tomu nije tako. Raspodjelu bogatstva ne određuje pažljivo uravnotežavanje odnosa između pravednosti i efikasnosti. Ne određuje ju pozivanje na načela društvene pravde; ona je, umjesto toga, rezultat gole moći. Bogatstvo generira moć, moć koja omogućava vladajućoj klasi da održava svoje bogatstvo.

Izrazita je razlika između bogatstava koja proizlaze iz teškog rada i kreativnosti i onih koja proizlaze iz prigrabljivanja, na jedan ili drugi način, prirodnih resursa neke zemlje. Potonje je osobito štetno za nacionalnu koheziju. Ono potkopava i vjeru u tržišno gospodarstvo - osobito onda kad se sumnja da je bogatstvo stečeno "nezakonito", potajnim pogodbama sa sadašnjim ili prošlim vladama. Ne čudi da ispod površine tih zemalja kipi nezadovoljstvo.

Prisvajanje javnog bogatstva

Prvi izazov s kojim se suočava svaka zemlja bogata resursima jest da osigura da građanstvo dobije koliko je god to moguće vrijednosti resursa koji leže ispod njihove zemlje. To je daleko teže no što može izgledati. Čak i u zemljama sa stabilnim i zrelim demokracijama, postoji stalna borba naftnih, plinskih i rudarskih kompanija da prigrabe što je moguće više bogatstva. Ovdje se to, doduše, čini u okvirima vladavine prava,

često kroz doprinose kampanjama; zahvalni kandidati, čim dođu na položaj, donose propise koji dopuštaju njihovim donatorima da steknu resurse po najnižoj mogućoj cijeni, da zadrže povećani udio prihoda koji prikupljaju kroz posebne porezne olakšice i da podnose najmanji mogući dio koštanja štete koju uzrokuju okolišu.

U Sjedinjenim Državama rudna se bogatstva u biti poklanjaju rudarskim kompanijama; kad je predsjednik Clinton pokušao postići da se resursi prodaju putem dražbe najvećem ponuđaču, lobisti iz rudarskih kompanija prisilili su ga da se povuče. Čak i uz već postojeći povlašteni porezni tretman za naftne, plinske i rudarske kompanije, i čak nakon što su zbog visokih cijena nafte one plivale u novcu, pred-sjednik Bush je zagovarao prijedlog zakona o energiji koji je bio tako natovaren subvencijama za te kompanije da je senator John McCain, član predsjednikove vlastite stranke, rekao za taj prijedlog zakona da "ne bi zanemario nijednog lobista". Kako god se računalo, sektor energije i prirodnih resursa, koji je Bushovoj kampanji 2004 . godine dao gotovo pet milijuna dolara, a njegovoj kampanji 2000 . godine gotovo tri milijuna dolara, ostvario je veliki prinos na svoja ulaganja.

Kad te korporacije krenu preko mora u zemlje u razvoju, nastupa otvoreno podmićivanje. U vrlo konkurentskom svijetu međunarodne nafte, naftnoj je kompaniji lakše postići visok profit podmićujući vladine dužnosnike da smanje cijenu koju ona mora platiti, nego time da bude efikasnija od svakoga drugog uz plaćanje pune tržišne cijene. Ono što je naftnoj kompaniji mali mito izuzetno je primamljivo upletenim dužnosnicima, koji su često javni službenici s plaćom od svega nekoliko tisuća dolara godišnje. Mito potkopava demokratski proces kao i tržište. Pa ipak, stvarni problem nisu podmićivanja, ma koliko odvratna mogla biti, nego njihov rezultat: kad naftna kompanija dobiva, dotična zemlja gubi.

Zakonom o praksi inozemne korupcije iz 1977. godine postalo je nezakonito da Amerikanci potkupljuju strane vlade. Premda ga neke kompanije i dalje pokušavaju zaobići, mnogi su ga se pokušali pridržavati - iako ih to, žale se oni, stavlja u konkurencijski nepovoljan položaj u odnosu na korporacije koje imaju sjedište drugdje u svijetu. Ti prigovori potiču američku vladu da pokuša uvjeriti druge zemlje da donesu slične zakone. Na ministarskom sastanku Organizacije

za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u Parizu 1996. godine (na kojem sam ja bio američki predstavnik) ostvarili smo veliki napredak u proguravanju jednoga sporazuma - nakon što smo se suočili s ogromnim otporom nekoliko zemalja u kojima se podmićivanje prihvaća kao način poslovanja. U to vrijeme, mita ne samo da su bila zakonita nego su se u velikom broju zemalja mogla i odbiti od poreza (u Francuskoj, Švicarskoj, Luksemburgu, Austriji, Belgiji, Japanu i Nizozemskoj); vlada je, zapravo, plaćala znatan dio mita. Šokiralo me kad sam vidio kako vlade (s velikim okolišanjem) ustaju u obranu postojećeg sustava podmićivanja. Sada postoji OECD-ova konvencija o podmićivanju, no njezino je provođenje teško i nepotpuno. Do prosinca 2005. godine nije još bilo ni jednog jedinog kaznenog progona izvan Sjedinjenih Država na temelju nacionalnog zakonodavstva uvedenog u cilju primjene konvencije.6

Tvrtke, naravno, ne moraju nužno same nuditi mito. One upošljavaju "olakšivača" kojem daju dovoljno novca da "olakša" poslovni dogovor. Što on čini, kako olakšava, to tvrtke ne znaju i ne žele znati. Po svoj prilici znaju da, ako olakšivaču plate milijune dolara, ne kupuju samo vrijeme konzaltinga. Ono što doista kupuju, naravno, je porecivost, tako da mogu tvrditi da nisu znale kako je novac poslužio za podmićivanje. Jedan od najpoznatijih novijih slučajeva onaj je Jamesa Giffena, koji je, dok je u devedesetim godinama radio u Kazahstanu za Mobil, navodno kanalizirao 78 milijuna dolara vladi, čime je kompaniji priskrbio 25 posto udjela na naftnom polju Tengiz.7

U međuvremenu, multinacionalne kompanije sa sjedištem izvan OECD-a djeluju izvan OECD-ovih ograničenja. Malezijske, ruske, indijske i kineske naftne kompanije postale su, među ostalima, svjetski igrači. One se ne moraju pridržavati OECD-ovih sporazuma koji zabranjuju mito i dokle god postoje kompanije koje plaćaju mito, druge će kompanije morati iznaći način da im konkuriraju. Cijelo je tržište kontaminirano.

Koji god ugovor bio potpisan, korporacije dolaze u iskušenje da varaju - da plate manje no što se to od njih zahtijeva - zato što je iznos novca koji se može zaraditi varanjem tako velik. U osamdesetim godinama radio sam na slučaju koji se ticao varanja od strane velikih naftnih kompanija na Aljasci. Ta je naftom bogata država imala najmove

koji su joj općenito jamčili barem 12,5 posto od bruto primitaka, umanjenih za trošak prijevoza nafte iz udaljenog mjesta Prudhoe Bay na arktičkom krugu. Precjenjujući svoje troškove za samo nekoliko centa po galonu - i množeći te cente sa stotinama milijuna galona -naftne su kompanije mogle silno povećati svoj profit. Nisu se mogle oduprijeti iskušenju.8

Često je izrabljivanje zemalja u razvoju od strane rudarskih i naftnih kompanija savršeno zakonito. Većina je zemalja u razvoju nepripremljena za upuštanje u sofisticirane pregovore koji su uobi-čajeni posao multinacionalnih kompanija. Moguće je da ne razumiju pune implikacije svake klauzule u ugovoru. Reći će im se da je neka klauzula standardna, a može i biti: naftne kompanije mogu zajedno nastupati zahtijevajući ugovore koji im koriste na štetu zemalja iz kojih dobivaju naftu. Primjerice, vlade su promijenile način na koji prodaju, recimo, frekvencije emitiranja (za mobilne telefone, TV i radio), te koriste dražbe koje silno povećavaju državne prihode; no u području prirodnih resursa industrija sprječava slične reforme, osobito u zemljama u razvoju. Odvjetnik Jenik Radon, pomoćni profesor na Sveučilištu Columbia, prisjeća se da je, prilikom zastupanja Gruzije u pregovorima s konzorcijem naftnih kompanija predvođenih BP-jem, bio prestravljen zahtjevima što su ih one postavile. Među ostalim, željele su da Gruzija bude dužna platiti milijarde dolara ako bi došlo do bilo kojih regulativnih odgoda. U isto vrijeme, željele su da sve rizike štete po okoliš snosi dotična zemlja, a ne one same. U mnogim slučajevima koji se tiču prirodnog plina, zahtijevaju čak i ugovore u kojima vlada ima obvezu preuzeti proizvedeni plin ili u protivnom mora platiti; namjena je takvih ugovora da obični komercijalni rizik - veličinu potražnje za plinom - premještaju s poduzeća na vladu. Vlada zemlje u razvoju obvezna je platiti za fiksnu količinu plina, bez obzira na to ima li ili nema kupaca za njega.

Podmićivanje, varanje i neuravnoteženo pregovaranje uzimaju od onoga što bi s pravom trebalo ići zemlji u razvoju. Zemlje dobivaju manje no što bi trebale, a kompanije dobivaju više. Konkurencijsko tržište trebalo bi značiti da naftne i rudarske kompanije dobiju naprosto normalan prinos na svoj kapital; višak prinosa trebao bi pripasti zemlji koja je vlasnik resursa. Vrijednost resursa iznad troškova vađenja ekonomisti zovu "rentom" na prirodni resurs. Na konkurencijskom tržištu naftne kompanije trebale bi biti plaćene za svoje usluge vađenja

i marketinga i ništa više; sva renta na prirodne resurse pripada dotičnoj zemlji. To znači da bi u slučaju porasta cijene nafte - budući da je cijena vađenja ostala nepromijenjena - višak prinosa trebao pripadati dotičnoj zemlji. To je osobito važno kad se cijena nafte utrostruči ili učetverostruči - kao što se dogodilo u sedamdesetim godinama i opet 2004 . i 2005. godine. Nakon što su u sedamdesetim godinama cijene nafte naglo skočile, Sjedinjene Države su naftnim kompanijama nametnule porez na nepredviđeni profit. Činjenica da tipični ugovor dopušta naftnim kompanijama da im ostane nepredviđeni profit ukazuje na to da nešto nije u redu s načinom na koji su oblikovani ti ugovori.9

Strategija naftnih, plinskih i rudarskih kompanija je da se pobrinu da vlada dobije što je manje moguće - dok, u isto vrijeme, pomažu vladi naći argumente zašto je dobro ili čak neophodno da vlada prima tako malo. One mogu reći da od razvoja regije postoje velike druš-tvene koristi i da bi stoga trebalo potaknuti razvoj. To se čini, tvrde oni, poklanjanjem resursa. U stvari, poklanjanje resursa jednostavno znači da će vlada imati manje novca da plati za infrastrukturu, škole i druge objekte koji su apsolutno neophodni ako se želi da regija bude razvijena. Može biti skupo stvoriti rudnik, ali to samo znači da će u konkurencijskom nadmetanju vlada dobiti manje novca nego što bi ga dobila da je rudnik manje skup. Prečesto je jedina korist koju zemlja ima od rudnika ono malo radnih mjesta što ih on stvara, a šteta po okoliš može istodobno uništiti radna mjesta drugdje (na primjer u ribarstvu, jer se ulov smanjuje u zagađenoj vodi) i nametnuti, negdje u budućnosti, ogromne proračunske troškove kad vlada bude prisiljena platiti za čišćenje.

Borba da se za zemlju postigne puna vrijednost njezinih resursa osobito je izrazita u prodaji prirodnog bogatstva u državnom vlasništvu privatnom sektoru. Kad god vlada dobije manje od pune vrijednosti bogatstva, zemlju se vara; na djelu je jednostavan prijenos bogatstva od građana u cjelini onome tko dobiva to bogatstvo "s popustom".10

Ponekad bogatstvo zemlje ide pojedincima unutar nje, a ne nekoj multinacionalnoj korporaciji; ipak, tako nestaje bogatstvo koje bi trebalo pripadati zemlji u cjelini.

Prije privatizacije, kad je naftno polje (ili drugi resurs) još uvijek u državnim rukama, iznos koji vladini dužnosnici mogu ukrasti

ograničen je trenutačnom prodajom nafte. No s privatizacijom je buduća vrijednost resursa otvorena za grabež, a interesi se silno povećavaju. Prodavši cijelu kompaniju ispod prave tržišne vrijednosti, i dobivši potajnu proviziju za poklon koji su dali kupcu, vladini dužnosnici mogu, u stvari, steći udio u cijeloj budućoj prodaji, umjesto da puste da ga ukradu njihovi nasljednici. Stoga je u nekim dijelovima svijeta privatizacija preimenovana u "mitoizaciju". Vlade su postale umješne u održavanju fasade poštene privatizacije, provodeći prodaju kroz dražbe. No mogu unaprijed pripremiti ponuđače - i bit će diskvalificiran svatko za koga je vjerojatno da bi mogao poremetiti planiranu trgovinu po sniženoj cijeni nekom vladinom starom prijatelju. Vlada može reći da je nedobrodošla ponuda kasno podnesena, da ponuđač nije pružio adekvatne dokaze o potrebnim financijskim sredstvima, i tako dalje.

Čak i bez otvorene korupcije, pritisak iz M M F - a da se provede brza privatizacija doveo je do znatno nižih prihoda vlada. (Zemlje u razvoju očajnički žele udovoljiti MMF-u - ne samo zato što M M F može ukinuti zajmove ako je ljut nego i zato što drugi, kao posljedica toga, mogu ukinuti svoje). S obzirom da svaki ponuđač vjeruje da će nadmetanje biti manje žestoko, ponuđači se nadmeću manje agresivno i vlada završava tako što prihvaća ponudu koja je bijedno neadekvatna. Problemi su, naravno, još gori u onim situacijama - nerijetkim - gdje je broj ponuđača vrlo ograničen (jedan, dva ili tri), u kojima može doći do prešutnog ili izričitog tajnog sporazumijevanja.11

Argument za privatizaciju je da je privatni sektor efikasniji od javnoga. To mišljenje proizlazi iz čvrste analize ali isto toliko i iz ideologije - postoje mnogi primjeri vrlo efikasnih državnih naftnih i rudarskih kompanija (i primjeri neefikasnih privatnih kompanija). Za neefikasnost nekih državnih poduzeća krivo je pomanjkanje ulaganja uzrokovano inzistiranjem MMF-a da se dug državnih poduzeća tretira kao i svaki drugi oblik državnog duga; privatna kompanija obično uzima zajam da bi financirala ulaganje, no državnim je poduzećima u zemljama u razvoju to efektivno zabranjeno.12

Efikasnost, međutim, nije sve. Čak i da je privatni sektor efikasniji, podjednako je važno koliko građanstvo dobiva za svoje resurse. Obično, kad se provodi privatizacija, zemlje primaju početno plaćanje, a zatim i plaćanje dok se resurs crpi i prodaje. Loše provedena privatizacija

rezultira time da vlada prima premalo unaprijed i premalo kasnije. Malezijska naftna kompanija u javnom vlasništvu, Petronas, postala je svjetski igrač i bivši malezijski premijer dr. Mahathir bin Mohamad kaže da njegova zemlja prima veći dio vrijednosti svojih resursa nego druge zemlje koje su provele privatizaciju i veći dio nego što bi primala da je provela privatizaciju.13 Čile je privatizirao oko polovicu svojih rudnika bakra, pa ipak su državni rudnici isto toliko efikasni - a zato što se glavnina profita iz privatnih rudnika šalje u inozemstvo, državni rudnici bakra osiguravaju više prihoda građanima Čilea.14

Rusija je dramatičan slučaj privatizacije koja je izmakla kontro-li. S krajem komunizma i propadanjem učinkovite države, Rusija, nekad druga svjetska supersila, postala je sve više ovisna o svojim prirodnim resursima - prema nekim procjenama, otprilike 70 posto njezina BDP-a u posljednjim je godinama bilo povezano s prirodnim resursima. Boris Jeljcin trebao je pomoć da bude ponovno izabran 1996. godine, a jedna mala skupina oligarha imala je organizacijsku (i financijsku) sposobnost da mu pomogne - u zamjenu za kontrolu nad ruskim golemim prirodnim resursima. Do presudnih je događaja došlo 1995.-1996., u prodaji koju je urednica Financial Timesa Chrystia Freeland nazvala "rasprodajom stoljeća".15 Održane su dražbe, ali su one bile namještene. Kao posljedica toga, oligarsi su zakonito dobili zemljine goleme prirodne resurse za vrlo malo novca. Neki viši vladini dužnosnici vjeruju da "ukradeni" iznos premašuje milijardu dolara.

Kasnije, kad je Vladimir Putin naslijedio Jeljcina, shvatio je da je takva koncentracija bogatstva prijetnja i njemu i ruskoj demokraciji, takvoj kakva je bila. S obzirom da je u početnim godinama tranzicije malo tih oligarha plaćalo poreze koje su dugovali, Putinu nije bilo teško smisliti kako da iskoristi moć države - u okvirima pravila igre - da ponovno osvoji značajne iznose tih sredstava. U slučaju Yukosa, najveće ruske naftne kompanije, uspio je - iako se Mihael Hodorkovski, koji je stekao kontrolu nad Yukosom, poslužio svojim golemim bogatstvom da u svjetskoj javnosti pokrene kampanju prigovaranja njegovom selek-tivnom progonu (toj su se kampanji pridružile mnoge zapadne vlade, uključujući i Bushovu administraciju). Iako je bilo teško odrediti kakvu je ulogu politička opozicija Hodorovskoga igrala u progonu, činilo se da njegovi pristaše kažu da je dopušteno koristiti se vladavinom prava

da se ukrade sredstva od građanstva, ali ne i da se primijeni zakon radi uzimanja natrag onoga što se zakonski duguje.

Ruska je privatizacija osvijetlila problem koji je endemičan širom svijeta. U slučaju Rusije, upravo su Rusi krali novac od vlastite zemlje; u većini drugih slučajeva, oni koji izvlače resurse su stranci, što samo povećava napetost. Zbog tog se problema zbacuju vlade, kao u Boliviji; a osjećaj ljutnje daje potporu onima, kao što je Chavez u Venezueli, koji obećavaju bolje uvjete. Obični građani vide kako bogati Venezuelanci i strane kompanije imaju koristi od njihovog bogatstva no čini se da ništa od toga ne pritječe njima. Chavezova sposobnost da postigne ponovne pregovore o starim ugovorima, da dobije bolje uvjete za svoju zemlju, samo pojačava uvjerenje da su u prošlosti Venezuelanci bili prevareni. Bocvana je još jedan znakovit primjer. Ta je zemlja uspjela ponovo pregovarati o ugovoru s dijamantskim kartelom De Beers kako bi osigurala da dobiva punu vrijednost za svoje resurse - ili, barem, više vrijednosti; povećala je svoj udio u biznisu s 15 posto na 50 posto. Bez takvog ponovnog pregovaranja, Bocvana vjerojatno ne bi mogla uživati silan ekonomski uspjeh koji je postigla nakon neovisnosti.

Na kraju, zemlja i prečesto gubi dvostruko - prvo od nepravednog ugovora ili privatizacije, a zatim od političkih nemira i nepovoljne pozornosti međunarodnih ulagača kad se pokušaju ispraviti stvari.

Dobro korištenje novca Dobivanje pravednog udjela u vrijednosti njihovih prirodnih resursa prvi je zadatak s kojim se suočavaju zemlje u razvoju. Sljedeći je izazov dobro koristiti novac. Saudijci koji su u sedamdesetim godinama u Londonu razgrabili skupu imovinu i zatim nastavili s velikim kupovanjem svega i svačega, jedan su od razmetljivijih primjera što ne treba činiti s nedavno nađenim bogatstvom. Narodu Saudijske Arabije zasigurno bi bilo bolje da se više naftnog novca trošilo na njegov razvoj a manje na londonske nekretnine ili na oružje - od 1988. godine, saudijski su vojni rashodi bili ispod 10 posto BDP-a samo tri puta (Sjedinjene Države, čiji su obrambeni rashodi jednaki onima iz ostatka svijeta zajedno, troše na to samo tri do četiri posto svog BDP-a). Kad naftne zemlje i ulažu, često ne ulažu dobro. Prinosi su često bili krajnje loši.

Venezuela i Saudijska Arabija imale bi bolje prinose da su uložile svoj novac na njujorškoj ili londonskoj burzi.

Vlade bogate resursima sklone su rasipnosti. Lako zarađen novac dovodi do lakog trošenja. Naravno, sve vlade imaju problem kako osigurati da će novac biti dobro potrošen. Državni rashodi za pro-jekte lokalnih poboljšanja kojima je svrha uglavnom samo da mjesni političari ugađaju svom biračkom tijelu redovna su pojava u mnogim demokracijama, ako ne i u većini njih. Političke su snage isto toliko prisutne u zemljama u razvoju koliko i u razvijenim zemljama - no zemlje u razvoju jednostavno si ne mogu priuštiti rasipanje novca.

Osim problema dobrog trošenja novca, tu je i nepredvidljivost prihoda. Cijene resursa vrlo su promjenjive. Cijene nafte, primjerice, povećale su se s osamnaest dolara po barelu krajem 2001. godine na više od sedamdeset dolara po barelu 2 0 0 6 . godine. Od 2003 . do 2005. godine, cijene bakra povećale su se za 98 posto, kositra za 55 posto. To u gospodarstvu stvara obrazac "procvata i sloma": kad su cijene visoke, zemlja slobodno troši, propuštajući predvidjeti kasniji pad cijena. Kad se cijene doista spuste - kao što se opetovano događalo - dolazi do stečajeva i ekonomske krize. Opći procvat često je popraćen procvatom u prometu nekretninama, pri čemu banke lako daju zajmove, uvjerene u veliku vrijednost zahtijevanog zaloga dotičnih nekretnina. Kad je kolaps cijena resursa popraćen kolapsom u cijenama nekretnina, bankovni sustav biva oslabljen i banke su prisiljene smanjiti davanje zajmova, gurajući gospodarstvo dublje u recesiju. Čak je i običnim razvijenim zemljama teško stabilno upravljati tržišnim gospodarstvom - periodične recesije i depresije obilježavaju kapitalizam od njegovih početaka. Upravljanje gospodarstvima koja su bogata resursima teško je zbog velike varijabilnosti izvoznog dohotka. No zadatak upravljanja krhkim zemljama u razvoju koje su bogate resursima uistinu obeshrabruje.

Zemlje u razvoju nemaju sposobnost izdržati fluktuacije zarade od izvoza tako dobro kao razvijene zemlje. Nemaju ugrađene stabiliza-tore - sustave progresivnog oporezivanja dohotka, osiguranje protiv nezaposlenosti i programe socijalne skrbi koji ulijevaju više novca u gospodarstvo kad je ono slabo. Pojedinci nemaju ušteđevine na koje

bi se mogli osloniti. Banke često nisu tako dobro kapitalizirane ili regulirane, pa su sklonije kolapsu.

Ono što još pogoršava stvari, međunarodni su bankari uvijek spremni dati zajmove zemljama koje su bogate resursima kad je cijena njihovog resursa visoka, i vladajućoj je eliti teško odbiti te ponude. To objašnjava neobičan fenomen nekoliko jako zaduženih zemalja, kao što su Indonezija i Nigerija, kojima je teško udovoljiti svojim obvezama temeljem duga, a bogate su naftom. Čak i ako projekti koje banke podupiru ništa ne valjaju, građani se - a osobito građevinski poduzetnici - zbog procvata izgradnje osjećaju bolje; problem otplate ostavlja se za neki kasniji datum.16 Kad padaju cijene resursa, bankari, dakako, žele natrag svoj novac - baš kad ga zemlja najviše treba. Davanje zajmova u okviru obrasca "procvata i sloma" pogoršava ekonomsku labilnost uzrokovanu kretanjem cijena u okviru obrasca "procvata i sloma".

U pojedinim slučajevima kad zemlje razumiju što treba učiniti kako bi se stabiliziralo gospodarstvo - i čak imaju resurse da to učine - M M F vrši pritisak na njih da usvoje politiku koja zapravo pogoršava ekonomski pad. To sam jasno vidio u Ekvadoru i Boliviji u recesijama i depresijama koje su obilježile kraj devedesetih godina. Za gospodarstvo koje se suočava s recesijom standardni je recept, koji važi već sedamdeset i pet godina, ekspanzivna fiskalna politika - trošenje novca na obrazovanje i osobito na infrastrukturu koja je u svakom slučaju jako potrebna za rast. Zemlje u razvoju obično imaju poteškoća u financiranju tog potrebnog poticaja, no Ekvador i Bolivija su imali sreće - imali su goleme količine naftnih i plinskih resursa koji bi ubrzo postali dostupni, i njih su mogli koristiti kao jamstvo za uzimanje zajmova. Bolivijci i Ekvadorci su tvrdili - s pravom, mislim - da je prinos na ulaganja u recesiji daleko veći nego što će biti kad se svjetski uvjeti vrate na normalne razine, a njihovo gospodarstvo bude bliže punoj zaposlenosti. Osim izravnog prinosa, na djelu bi bio efekt multiplikatora jer bi rashodi stimulirali cijelo gospodarstvo, koje je bilo obilježeno velikom neiskorištenošću proizvodnih kapaciteta, i pomogli pokrenuti gospodarstvo prema punoj zaposlenosti. Ekonomski ima smisla trošiti novac iz zajmova koje podupiru prirodni resursi. No MMF, koji uvijek brine zbog pretjeranih vladinih rashoda - pritisnuo je Ekvador i Boliviju da slijede posve drugačiji kurs. Ne samo da MMF nije htio da te zemlje potiču svoja gospodarstva putem povećanih

rashoda; zapravo je zahtijevao kresanje rashoda kako bi bili u ravnoteži s padom poreznih prihoda zbog recesije. Te su andske zemlje smatrale da nemaju izbora; podlegle su pritisku MMF-a i njegova je politika doista pogoršala pad ekonomske aktivnosti.

M M F je čak predstavljao problem za jedno od najbolje upravljanih gospodarstava u svijetu, ono Čilea, kad je u toj zemlji, kao i u ostatku Latinske Amerike, potkraj devedesetih godina došlo do pada ekonomske aktivnosti. Vlada je uzela k srcu principe dobrog upravljanja svojim resursima i 1985. godine osnovala stabilizacijski fond. Kad su vremena bila dobra, a cijena bakra visoka, stavljali su novac u fond koji će se moći koristiti u vremenima potrebe. Međutim, kad su htjeli trošiti novac iz svojeg stabilizacijskog fonda, M M F im je rekao da to ne čine.17 Čile je samo htio trošiti novac kojeg je stavio na stranu za loše dane. Sad su ti loši dani došli, no M M F je inzistirao da će rashode iz stabilizacijskog fonda tretirati kao bilo koji drugi oblik deficitarnih rashoda. Čile je s pravom postavio pitanje: zašto imati stabilizacijski fond ako ne možete trošiti novac kad je gospodarstvu potrebna stabili-zacija? To je pitanje naišlo na gluhe uši. No Čile se bojao jednostavno ignorirati MMF. Iako nije uzimao zajmove od MMF-a, brinuo se da će financijska tržišta, reagirajući na kritike iz MMF-a, povisiti kamatne stope po kojima je uzimao zajmove. Budući da je Čile provodio manje ekspanzivnu politiku od one koju bi provodio da je M M F odobrio rashode iz njegovog stabilizacijskog fonda - rashode koje si je mogao itekako priuštiti - doživio je izraženije usporavanje rasta nego što bi ga inače doživio.

Nizozemska bolest

Dobro trošenje novca i trošenje novca u pravo vrijeme dva su od najvećih izazova s kojima se suočavaju zemlje bogate resursima. Postoji i treći problem, prvi put uočen u sedamdesetim i početkom osamdesetih godina nakon otkrića nafte u Sjevernome moru; dok su uživali tu očitu premiju, Nizozemci su počeli uočavati da dolazi do usporavanja ostatka njihova gospodarstva. Radilo se o razvijenom gospodarstvu koje je dobro funkcioniralo i koje se iznenada suočilo s golemim problemima radnih mjesta zato što njegove tvrtke nisu bile konkurentne. Razlog je tomu bilo to što je priljev dolara plaćenih za sjevernomorsku naftu i

plin doveo do visokog deviznog tečaja; po tom visokom tečaju, nizo-zemski izvoznici nisu mogli prodavati svoje proizvode u inozemstvu, a domaćim je tvrtkama bilo teško konkurirati uvozu.

Problem, nazvan nizozemskom bolešću u čast zemlje u kojoj je prvi put analiziran, muči zemlje bogate resursima širom svijeta kad prodaju svoje resurse i pretvaraju dolare koje zarađuju u lokalnu valutu. Budući da njihova valuta aprecira, teško im je izvoziti ostale proizvode. Rast u neresursnom sektoru se usporava. Povećava se nezaposlenost, budući da resursni sektor obično zapošljava razmjerno malo ljudi. Pred tri ili četiri desetljeća, prije naftnoga procvata, Nigerija je bila veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda. Danas je ona veliki uvoznik. Prije no što je Venezuela postala veliki izvoznik nafte, bila je veliki izvoznik vrlo kvalitetne čokolade (ona i dalje proizvodi nešto čokolade). U oba slučaja, kao i u Nizozemskoj, veliki su prirodni resursi imali loš učinak time što su štetili ostatku gospodarstva.

Nizozemsku bolest možda nije moguće izbjeći u potpunosti, no njezini se razmjeri mogu smanjiti. Problem, kako smo istaknuli, pro-istječe od mijenjanja strane u domaću valutu, što povećava vrijednost domaće valute. Smanjivanje konvertirane količine smanjuje stupanj tečajne aprecijacije; to znači da zemlja mora potrošiti nešto svog novca od resursa na uvoz i držati dio ostatka u inozemstvu.

Nizozemska bolest tako daje još jedan argument u prilog stabi-lizacijskog fonda, u kojem zemlja može štedjeti novac kad su cijene visoke a gospodarstvo doživljava procvat, i taj novac zatim trošiti kad gospodarstvo bude u recesiji. Azerbajdžan je počeo stavljati novac u takav fond 2001. godine; do kraja 2003. godine uloženo je više od 800 milijuna dolara od njegovih naftnih prihoda.18 Ulaganje u inozemstvu donosi dvostruki prinos gospodarstvu: postoji izravan prinos, a time što smanjuje stupanj aprecijacije valute, pridonosi otvaranju novih radnih mjesta i rastu.

No, dok takva politika može biti dobra s gledišta ekonomske teorije, nju je u siromašnim demokratskim zemljama teško postići. Siromašni ljudi u zemljama u razvoju ne mogu shvatiti zašto bi njihova vlada željela uložiti njihova oskudna sredstva u inozemstvu kad kod kuće postoji tolika potreba za novcem. Ne uspijevaju shvatiti da, dok se naftni novac može, primjerice, iskoristiti za izgradnju lokalne škole, koja bi stvorila

nova radna mjesta, još se više radnih mjesta može izgubiti drugdje u gospodarstvu kao posljedica aprecijacije valute - nizozemske bolesti. Postoji jednostavna lekcija: zemlje moraju financirati lokalne rashode - recimo, za učitelje ili radnike zaposlene na izgradnji cesta - s lokalno ostvarenim prihodima, primjerice kroz poreze, štedeći dolare zarađene prodajom prirodnih resursa za kupovanje neophodne uvezene robe ili za neko buduće vrijeme. To, dakako, zahtijeva da vlada poveća poreze da bi financirala domaći sadržaj svojih izdataka. Problem je to što nijedna vlada ne voli povećavati poreze, a u zemljama s visokom nezaposlenošću postoji ogroman politički pritisak da se naftni novac potroši kod kuće i odjednom.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE: RESURSNO PROKLETSTVO NIJE NEMINOVNO

Prokletstvo prirodnih resursa nije sudbina; to je izbor. Iskorištavanje prirodnih resursa danas je važan dio globalizacije i neuspjesi zemalja u razvoju bogatih resursima na neke su načine simboli neuspjeha globalizacije. Zapad je uvelike ovisan o prirodnim resursima koje dobiva od zemlja u razvoju i njegovi se kratkoročni, sebični poticaji - i posebnije, interesi industrija koje izvlače resurse - ne poklapaju uvijek s boljitkom zemalja u razvoju. No želimo li da globalizacija bude uspješna na dugi rok, zemljama u razvoju - i njihovim građanima - treba dati bolje mogućnosti. Na sreću, postoje i uspjesi koji nam daju razlog da budemo optimistični da ćemo postići djelovanje globalizacije.

Među razvijenim zemljama Norveška se izdvaja kao model dobre prakse. Nafta stvara gotovo 20 posto BDP-a i 45 posto izvoza. Državna naftna kompanija (koja je nedavno djelomično privatizirana) je efikasna; što je još važnije, zemlja je uvidjela da joj je količina resursa ograničena - očekuje se da će njezina nafta i plin ponestati za sedamdeset godina - i stavila je mnogo prihoda na stranu u stabilizacijski fond od 150 milijardi dolara, koji danas iznosi nekih 50 posto BDP-a te zemlje.19

Bocvana, iako ju je u novije vrijeme poharala sida, ističe se kao jedan od malobrojnih uspješnih slučajeva u zemljama u razvoju, oso-bito po načinu kako je postupala sa svojim bogatstvom dijamanata.

Gospodarstvo te zemlje tijekom posljednjih trideset godina raslo je po prosječnoj stopi od devet posto, nadmećući se s gospodarstvima istočnoazijskih tigrova. Učinila je to s demokratskom vladom privrženom izgradnji konsenzusa među stanovništvom o politici koja je potrebna za uspješan rast, što je uključivalo i korištenje stabilizacijskog fonda da bi se nosilo s posljedicama promjenljivosti cijena dijamanata. Malezija je još jedna zemlja bogata resursima koja je koristila svoje bogatstvo prirodnih resursa kao osnovicu da se priključi klubu novoindustrija-liziranih zemalja.

Najveći dio odgovornosti da se dobije koliko je god više moguće vrijednosti od prirodnih resursa i njihove dobre upotrebe počiva na samim tim zemljama. Njihov bi prvi prioritet trebao biti osnivanje institucija koje će smanjiti prostor za korupciju i osigurati da se novac dobiven od nafte i drugih prirodnih resursa ulaže i da se ulaže dobro. Za ta ulaganja može biti poželjno imati neka čvrsta pravila - određeni dio posvećen rashodima za zdravstvo, određeni dio za obrazovanje i određeni dio za infrastrukturu. Treba uvesti procedure za neovisne procjene prinosa od ulaganja. Stabilizacijski su fondovi bitni, ali vladama treba biti dopušteno da se njima služe u odgovarajućim okolnostima - a osobito da pomognu stabilizirati gospodarstvo. Što je najvažnije, zemlje u razvoju trebaju shvaćati svoje prirodne resurse kao svoju baštinu, u odnosu na koju su sadašnja vlada i sadašnji naraštaj skrbnici za buduće naraštaje.

Vjerujem, međutim, da međunarodna zajednica može učiniti više od toga da samo daje hvalevrijedne lekcije o tome što zemlje u razvoju mogu i što bi trebale učiniti da dobiju više za svoje resurse i da se bolje služe svojim resursima. Bilo bi učinkovitije da vlade razvijenih zemalja daju uzore, savjete i pomoć na načine koji mijenjaju poticaje i mogućnosti, te da učine sve što mogu kako bi ograničile goleme sile korupcije koje dolaze iz razvijenog svijeta.

Korupcija i sukob

Političke sile u zemljama u razvoju koje dovode do ustrajne korupcije i učvršćene elite koje se služe bogatstvom prirodnih resursa za povećanje vlastitog bogatstva neće jednostavno nestati ukazivanjem na posljedice njihovih postupaka ili na njihovo odsustvo moralnih temelja. Zemlje u

razvoju čuju lekcije sa Zapada, ali vide kako zapadne naftne kompanije šalju mjesečne čekove da podupru represivne režime - u, primjerice, Sudanu i Čadu - a zapadne vlade osiguravaju oružje koje održava represiju. To prirodno dovodi u pitanje zapadne prioritete: smatra se da novac vlada neograničeno. Sliku pomanjkanja privrženosti demokraciji, naravno, pojačavaju događaji kao što je kršenje temeljnih ljudskih prava u zatvorima Guantanamo i Abu Ghraib. Kad su jednog ne baš demokratskog premijera u jednoj od zemalja u razvoju upitali o lekcijama 11. rujna, njegov je neposredni odgovor bila važnost prava da se ljude pritvori bez suđenja.

Zapadne vlade ne predstavljaju loš primjer samo u tim konkretnim, i objavljenim, skandalima. Politika prirodnih resursa Sjedinjenih Država - koja poklanja prava rudarenja i koju kontroliraju nositelji posebnih interesa - model je kako stvari ne bi trebalo raditi. Tajno-vitost s kojom je Bushova administracija formulirala svoju energetsku politiku - odbijajući čak i objaviti imena industrijskih predstavnika koji su sudjelovali - također pridonosi lošem uzoru. Bushove argumente za diskrecijsko pravo na uskraćivanje informacija vole oni koji ono što rade pokušavaju održati tajnim - bilo da koriste sebi samima, svojim prisnim prijateljima ili širem krugu prijatelja koji su im pomogli da ostanu na vlasti.

Transparentnost se već dugo priznaje kao jedno od najsnažnijih sredstava protiv korupcije: po izreci "Sunčevo svjetlo je najjači anti-septik". Želimo li da građani budu zapreka korupciji, moraju znati što se događa. Zakoni po kojima građani imaju pravo znati (kao američki i britanski zakoni o slobodi informacija) neophodni su za promicanje stvarne demokracije i odgovornosti. Inicijativa za dijalog o politici, koju sam osnovao na Sveučilištu Columbia, za povećanje razumijevanja politike koja utječe na razvoj, ima kao jedan od svojih glavnih ciljeva usvajanje takvih zakona u zemljama u razvoju. Obilježava je znatan uspjeh, s kulminacijom u svjetskoj konferenciji koju je susponzorirala meksička vlada. Meksiko je nedavno usvojio takav zakon, a prate ga odgovarajući zakoni u većini meksičkih država. Tajland je u svom ustavu zajamčio pravo svojih građana da znaju. U svakoj zemlji u kojoj se potpuno objavljuje koliko zemlja prodaje svojih prirodnih resursa i koliko za njih prima, građani mogu bolje procijeniti dobiva li zemlja punu vrijednost za svoje resurse ili ju se nekako vara.

Ponekad vlade tvrde da ne mogu objaviti informacije zato što to krši poslovnu povjerljivost. Takve tvrdnje obično nisu ništa više od izlike, veo iza kojega vladini dužnosnici i kompanija mogu nastaviti sa svojom korumpiranom praksom. Vlada može postaviti pravila i ima dovoljno poštenih kompanija koje su spremne igrati prema pravilima transparentnosti. Pravo građana da znaju trebalo bi biti jače od svih zahtjeva za poslovnom povjerljivošću.

Razvijene industrijske zemlje, dok daju lekcije zemljama u razvoju o njihovim razinama korupcije, ne razumiju ulogu koju njihov savjet - pa čak i politika koju nameću zemljama u razvoju - ponekad igra, nenamjerno, u slabljenju sila za stvaranje vladavine prava. Ekonomska politika može oblikovati političke procese ili barem utjecati na njih. Primjerice, vjerojatnost da neka zemlja usvoji vladavinu prava ovisi dijelom i o potražnji za njom - o političkoj potpori, osobito među bogatom elitom. No, oni koji su u Rusiji stekli bogatstvo kroz neza-konite privatizacije nisu imali interesa za uspostavu vladavine prava koja bi dovodila do ulaganja (za razliku od one koja dovodi do pljačke sredstava).20

Oni koji su Rusiji savjetovali da se brzo privatizira, usredotočujući se na brzinu nad svim ostalim, pridonijeli su, dakle, njezinim sadašnjim problemima. I druge su ekonomske politike oslabile potražnju za vladavinom prava. Kako smo već istaknuli, s liberalizacijom tržišta kapitala, oligarsi su lako mogli iznijeti svoj novac iz zemlje; mogli su uživati u koristima od vladavine prava u inozemstvu dok su krali i pljačkali bogatstva kod kuće. Isto tako, kad je M M F poticao, ili čak zahtijevao, da Rusija ima vrlo visoke kamatne stope kao uvjet za pomoć, i to je možda imalo političke posljedice: pri višim kamatnim stopama, nova ulaganja nisu bila profitabilna; a onima koji su stekli kontrolu nad ruskim bogatstvom dani su dodatni poticaji da pljačkaju sredstva. Politički gledano, interesi oligarha bili su u pravnom okviru koji je to dopuštao, a ne u okviru koji bi podupirao stvaranje bogatstva za sve Ruse, i ta je otrovna kombinacija oslabila potporu za vladavinu prava u zemlji u cjelini.

Ono što je M M F radio značilo je više od onoga što je govorio: ljudi iz MMF-a oslabili su politiku reforme ignorirajući učinke koje je njihova politika imala na ekonomsko i političko ponašanje.

Premda su se savjeti sa Zapada katkada pokazali kontraproduktiv-nima, ima nekih područja gdje savjeti mogu biti korisni: u postizanju veće transparentnosti (kako smo već raspravili) i u pomaganju zemljama u razvoju da pažljivo razmisle kako najbolje upravljati svojim resursima imajući istodobno u vidu kratkoročnu stabilnost i dugoročni rast. Pri-mjerice, potrebno je reformirati uobičajeno korištene računovodstvene sustave, uklanjajući lažan osjećaj rasta što ga imaju zemlje koje žive od svoga nasljeđa resursa. Kao što sam naglasio u drugom poglavlju, mjere proizvodnje trebale bi se usredotočiti na održivost.

Razmislite o nafti u zemlji kao o imovini: prirodni resursi neke zemlje su njezino bogatstvo, smješteno ispod zemlje; kao i svaka druga imovina, njome se mora upravljati. Kad se prirodne resurse ukloni, te imovine više nema. Osim ako se dobiveni novac ne uloži, zemlja je siromašnija. Baš kao što knjige neke kompanije pokazuju smanjivanje vrijednosti njezine imovine, tako bi i računovodstveni sustav neke zemlje trebao odražavati iscrpljivanje njezinih oskudnih resursa. No najuobičajenije korištena mjera proizvodnje, bruto domaći proizvod, to ne čini. Po toj mjeri, što više nafte ona crpi, to je veći njezin do-hodak - bez obzira na to kako ga se troši, bez obzira na činjenicu da su takvi rashodi bez ulaganja neodrživi. Kao posljedica toga, zemlja s visokim BDP-om može zapravo postajati sve siromašnija - njezin prividan prosperitet nije održiv. Stvari mogu biti još i gore: vađenje nekih prirodnih resursa dovodi do propadanja okoliša, što je pasiva. Ispravljanje štete može koštati milijarde - kako je to otkrila Papua Nova Gvineja kad je zatvorila rudnik zlata Ok Tedi.

Zeleni neto nacionalni proizvod (zeleni NNP) mjera je koja oduzima ne samo umanjenje vrijednosti kapitala nego i iscrpljivanje prirodnih resursa i kvarenje okoliša. On se usredotočuje na dohodak ljudi unutar zemlje - isključujući profit od rudnika koji odlazi inozemnim vlasnicima. U ekstremnim slučajevima, troškovi popravka mogu biti jednaki ili premašivati prinos od vađenih resursa; BDP se možda povećava, no zeleni NNP se možda smanjuje.

Računovodstvo je važno zato što utječe na odluke. Fokus na ze-lenom NNP-u potaknuo bi zemlje da više troše na očuvanje okoliša. Osigurao bi da ugovori o prirodnim resursima budu dobri za građane te zemlje; bez obzira na to koliko se povećao BDP, svaki bi se ugovor koji

snižava zeleni NNP trebao odbaciti. Kad sam bio predsjedatelj Vijeća ekonomskih savjetnika, poticao sam na stvaranje takvih proračuna za Sjedinjene Države kao dopunu uobičajenim proračunima BDP-a, ali je industrija ugljena, uvidjevši kako bi to moglo utjecati na mišljenje - i djelovanje - nametnula propise koji su obustavili financiranje njihovog razvoja.

Mora se promijeniti i izračun deficita. Sve zemlje brinu zbog deficita. No računovodstveni sustavi koji gledaju samo na deficite, na pasivu - a da ne gledaju drugu stranu bilance stanja - osobito su opasni. Zemlje trebaju stvoriti kapitalne račune koji gledaju i na aktivu i na pasivu i posebno evidentiraju situacije gdje se prodaja aktive (uključujući prodaju prirodnih resursa i privatizaciju) upotrebljava varljivo da bi deficiti izgledali manji no što bi inače bili. Zemlje mogu smanjiti svoje deficite sjekući šume, prodajući nacionalnu imovinu, razdajući svoje prirodne resurse za samo dio njihove pune vrijednosti. U MMF-ovu se računovodstvu zemlji tada daju dobre ocjene; a M M F - o v o je računanje važno ne samo zato što loše ocjene od njega znače da on i drugi donatori mogu smanjiti financijsku pomoć nego i zato što tržišta kapitala mogu odbiti produžiti kredit. No u stvarnosti je kao rezultat toga zemlja siromašnija, a ne bogatija. Isto tako, ulaganja koja bi mogla omogućiti da se više prirodnih resursa efikasno vadi - recimo, s naftnog polja - bivaju stvarno destimulirana zato što će zemlja, ako mora uzeti zajam da bi financirala ta ulaganja, čak i ako je prinos velik, biti oštro kažnjena zbog povećanih deficitnih rashoda. Da bi se zaobišli okovi tih računovodstvenih sustava, mnoge zemlje privatiziraju pod nepovoljnim uvjetima, osiromašujući sebe i nepotrebno ugrožavajući svoju budućnost.

Te bi računovodstvene reforme pomogle na još jedan način. Ze-mlje bi trebalo poticati da stvaraju stabilizacijske fondove - sredstva za ublažavanje udaraca na koja bi se mogle osloniti kad su vremena teška i koja bi pridonijela izoliranju zemalja s prirodnim resursima od promjenjivosti cijena prirodnih resursa. No, kako smo već istaknuli u slučaju Čilea, MMF-ovi računovodstveni sustavi, koji rashode iz stabilizacijskih fondova tretiraju jednako kao i bilo koji drugi oblik deficitnih rashoda, destimuliraju zemlje glede osnivanja takvih fon-dova. Stabilizacijski fondovi važno su oruđe u pomaganju zemljama u razvoju da postignu makrostabilnost. Bez toga, ekonomski će se meteži

koji prevladavaju u zemljama bogatim resursima nastaviti, a tržišnoj ekonomiji neće biti pružena šansa da čini svoja čuda.

Program djelovanja za međunarodnu zajednicu Osim davanja boljih savjeta i predstavljanja boljeg uzora, razvijene zemlje mogu poduzeti konkretne korake za pomoć zemljama bogatim resursima. Tri od njih se razmatraju drugdje u knjizi: drugo i sedmo poglavlje pokazuju kako će donošenje zakona protiv podmićivanja i ograničavanje bankovne tajne smanjiti mogućnosti za korupciju; šesto poglavlje objašnjava kako zemlje u razvoju pružaju goleme usluge glede okoliša - tropske šume pomažu sačuvati bioraznolikost i smanjiti koncentracije stakleničkih plinova - od kojih ima koristi cijeli svijet, no za što nisu kompenzirane; sedmo poglavlje podrobno izlaže skup pravnih reformi koje bi spriječile multinacionalne korporacije da uništavaju okoliš zemalja u razvoju dok vade njihove resurse - ili ako to čine, da plate posljedice. Ovdje opisujem sedam dodatnih mjera.

1. Inicijativa za transparentnost ekstraktivnih djelatnosti21

Ranije sam opisao kako bi veća transparentnost destimulirala korupciju, zbog čega bi bilo vjerojatnije da zemlje u razvoju primaju punu vrijednost za svoje prirodne resurse. Razvijene industrijske zemlje mogu pomoći osigurati transparentnost tako da naprosto kažu: nitko neće dobiti odbitak od poreza za novac potrošen na plaćanja za korištenje resursa ili druga plaćanja stranim vladama osim ako potpuno ne objavi što je plaćeno i koliko je dotičnog resursa izvađeno. Bez takvog širokog sporazuma, nastavit će se utrka prema dnu, a kompanije i zemlje koje su najpripravnije upustiti se u praksu korupcije, i najmanje spremne da budu transparentne, imat će prednost u odnosu na druge.

2. Smanjivanje prodaje oružja

Još gori od korupcije je oružani sukob kojeg financiraju rudni i naftni resursi. Opet, međunarodna bi zajednica mogla učiniti više da oteža i poskupi pribavljanje oružja. Naša je odgovornost da obuzdamo ponudu na izvoru - proizvođače oružja koji profitiraju od tog prljavog posla - ili

barem da nametnemo veliki porez na prodaju oružja i provjeravamo izvor novca koji ga plaća.22

3. Certifikati

Dana 5. srpnja 2 0 0 0 . godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nametnulo je zabranu uvoza (izravnog ili neizravnog) neobrađenih dijamanata iz Sierra Leona koji nisu popraćeni certifikatom o podrijetlu što ga izdaje vlada Sierra Leona. Dijamanti iz Sierra Leone bez certifikata sada se zovu "konfliktni dijamanti"; to je javno priznanje uloge resursa u financiranju sukoba i priznanje da se ono mora ograničiti, što je pomak u pravome smjeru. Amnesty International, Partnership Africa Canada i Global Witness, zajedno s drugim nevladinim organizacijama, predvode u nastojanju da se provede zabrana.23

Sličan sustav izdavanja certifikata trebao bi biti uspostavljen za tropsko tvrdo drvo. Tu problem nije toliko u financiranju sukoba (iako katkad nezakonita sječa stabala čini i to) već se radi o tome da nezakonita sječa stabala dovodi do brzog ogoljavanja šuma - s malo koristi za zemlju.24 Ono što Papua Nova Gvineja dobiva za svoje građevno drvo u pravilu je ispod pet posto njegove vrijednosti kad stigne u razvijeni svijet. Građevno drvo s certifikatom bilo bi ubrano na način koji je održiv za okoliš, tako da ne samo sadašnji naraštaj nego i budući naraštaji imaju koristi od šuma - i svijet bi kao cjelina mogao biti spašen od brzog ogoljavanja šuma (ovo ću naširoko razmotriti u sljedećem poglavlju). Sa sustavom certifikata na snazi, građevno drvo koje se iznosi po nezakonitom i štetnom sporazumu između, recimo, nekog poglavice iz Papue Nove Gvineje i nekog malajskog drvnog magnata, ne bi našlo spremno tržište. Više cijene postignute za građevno drvo s certifikatom - i niže cijene za građevno drvo bez certifikata, jer mu otpadaju tržišta - bile bi prirodni poticaj zemljama da se pridruže programima za građevno drvo s certifikatom. Štoviše, počeci takvih programa već postoje u Indoneziji i Brazilu; topla dobrodošlica na koju su naišli kod potrošača i nekih trgovaca na malo ukazuje na to da bi u razvijenim zemljama bilo pozitivne reakcije, osobito od strane društveno odgovornih tvrtki kao što je Home Depot.

4. Ciljana financijska pomoć

Vlade razvijenih zemalja mogu pružiti dodatne poticaje ograničavajući pomoć, i kroz Svjetsku banku i kroz vlastite programe pomoći, zemljama koje ne dobivaju punu vrijednost za svoje resurse. Premda se vode znatne rasprave o učinkovitosti uvjetovanja pomoći, u slučaju zemalja bogatih resursima postoji temeljno pitanje: zašto bi porezni obveznici u razvijenom svijetu subvencionirali vladu koja sama u biti poklanja svoje resurse? Ta je rasprava bila osobito intenzivna u početnim danima ruske tranzicije u tržišno gospodarstvo. Neki su tvrdili da bi Zapad trebao davati toj zemlji više novca.25 No u isto vrijeme, postojao je golemi odljev novca izvan zemlje. Da je vlada mogla zaustaviti taj odljev -olakšan njezinom korumpiranom privatizacijom - ne bi bilo potrebe za izvanjskim novcem. I ako je vlada tako korumpirana i nesposobna da nije mogla dobiti dovoljno novca od prodaje svojih prirodnih resursa da bi upravljala svojom tranzicijom u tržišno gospodarstvo, zašto bismo mislili da će se nekoliko milijardi dolara više sa Zapada dobro potrošiti, ili čak imati nekog utjecaja?26 Premda se dobru politiku ne može kupiti (pomoć dana pod uvjetom da zemlje ispune dug popis uvjeta ne postiže ono što je bilo u namjeri), selektivnost - ili davanje pomoći zemljama koje su pokazale svoju sposobnost da provode odgovarajuću politiku - doista pruža poticaje i barem postoji nada da će to pomoći zemljama da se kreću u pravome smjeru.

5. Postavljanje normi

Jedan od ključnih problema koje smo utvrdili je to da zemlje u razvoju ne dolaze ni blizu pune vrijednosti svojih resursa. Tu se otvara uloga za neko međunarodno tijelo - možda Svjetsku banku - koje će pridonijeti osiguravanju da naftne i druge ekstraktivne industrije dobro tretiraju zemlje u razvoju, stvoriti procedure dražbi zbog kojih će postojati veća vjerojatnost da zemlje u razvoju dobiju veći dio vrijednosti svojih resursa, oblikovati modelske ugovore koji bi osigurali da zemlje u razvoju budu tretirane pravednije (primjerice, da potpunije dijele koristi kad se povećaju cijene nafte) i procijeniti koji dio vrijednosti resursa primaju zemlje u razvoju. To bi tijelo moglo pokušati stvoriti utrku prema vrhu, uspoređujući dio neto vrijednosti koji doista ide svakoj zemlji u razvoju.27

6. Ograničavanje štete po okoliš

Multinacionalnim kompanijama potrebni su bolji poticaji da ne uništa-vaju okoliš. Ako ne budu prisiljene platiti štetu po okoliš koja proizlazi iz njihova djelovanja, njihovi će se poticaji kretati u suprotnom smjeru. Danas su međunarodni sporazumi o ulaganju jednostrani: zamišljeni su tako da osiguraju da zemlje u razvoju ne ekspropriraju imovinu ulagača, no posvećuju malo pozornosti obrnutom problemu koji muči tako mnogo zemalja u razvoju, kompanijama koje naškode okolišu i zatim odu. Postoji potreba za nekom međunarodnom agencijom koja bi nadzirala štetu po okoliš. Baš kao što zemlje u razvoju jamče da neće eksproprirati ulaganja, razvijene zemlje u kojima su registrirane naftne kompanije jamčile bi da će svaka šteta po okoliš biti potpuno popravljena, uz postavljanje jasnih i visokih mjerila o značenju toga.

7. Osiguravanje provedbe

Opisali smo cijeli niz različitih oblika dobre prakse, načina na koji razvijene zemlje mogu pomoći zemljama u razvoju da osiguraju da građani žanju koristi od resursa koji leže unutar njihovih zemalja - povećavanjem transparentnosti, destimuliranjem podmićivanja i korupcije i zaštitom okoliša. No te se mjere ne mogu niti bi ih trebalo prepustiti dobroj volji. Previsoki su iznosi novca u igri, a poticaji za utrku prema dnu preveliki. Mora postojati učinkovito osiguravanje provedbe. Trgovinski sporazumi mogu služiti tome da prisiljavaju na "dobro ponašanje". Trgovinske se sankcije mogu koristiti protiv kompanija i zemalja koje se upuštaju u nepoštenu trgovinsku praksu -propuštanje da se suglase s inicijativom za transparentnost ekstraktivnih industrija i drugim antikorupcijskim mjerama trebalo bi se tretirati kao nepoštena trgovinska praksa.

Mi možemo postići da globalizacija djeluje, ili da barem bolje djeluje, za ljude u zemljama bogatim resursima. Ako ne može djelovati za njih, kakvu nadu imamo da će djelovati za one koji žive u mnogim daleko siromašnijim zemljama svijeta u razvoju? Međunarodna zajednica ne smije samo raditi na tome da osigura da zemlje bogate resursima dobivaju punu vrijednost svojih resursa nego im mora i pomoći da

upravljaju svojim gospodarstvima na načine koji osiguravaju stabilnost i rast - i koji osiguravaju da će se plodovi tog rasta široko raspodijeliti.

Možemo skinuti prokletstvo prirodnih resursa i pretvoriti izdašne prirodne resurse u ono što bi i trebali biti - u blagoslov.

Postoji jedan dominantan problem: boljitak zemalja u razvoju bogatih resursima ovisi o tome koliko dobivaju za svoje resurse; boljitak bogatih korporacija razvijenih industrijskih zemalja ovisi o tome koliko malo plaćaju za njih. To je prirodni i neminovni sukob koji smo utvrdili u središtu paradoksa obilja. Gdje će stajati ljudi razvijenih zemalja i njihove vlade? Podržavati onu nekolicinu pojedinaca u tim zemljama koji su vlasnici bogatih korporacija i upravljaju njima ili podržavati milijarde ljudi u zemljama u razvoju čiji je boljitak, u nekim slučajevima sam opstanak, u pitanju?

6 . P O G L A V L J E

SPAŠAVANJE PLANETA

Svijet je trenutačno uključen u veliki eksperiment, u kojem proučava što se događa kad u sve većim količinama ispuštate ugljični dioksid i neke druge plinove u atmosferu. Znanstvena zajednica poprilično je sigurna u ishod, a on nije lijep. Plinovi djeluju kao staklenik, zarobljavajući sunčevu energiju u atmosferi - što je razlog zašto se zovu staklenički plinovi - i zemlja se postupno zagrijava. Ledenjaci i polarne ledene kape se otapaju, oceanske struje se mijenjaju i rastu razine oceana. Još nije jasno koliko će biti potrebno da se to dogodi, no čini se da će sjeverna polarna ledena kapa nestati za sedamdeset godina, a da će čuveni američki Ledenjački nacionalni park - rezervat od jednog milijuna jutara u državi Montana - ostati bez ledenjaka mnogo ranije od toga.

Kad bismo imali pristup tisućama planeta, imalo bi smisla koristiti se jednim da provedemo takav eksperiment, i ako se stvari pokažu lošima - kako vjerujem da će ovaj eksperiment pokazati - preseliti se na drugi. No mi nemamo taj izbor; ne postoji drugi planet na koji se možemo preseliti. Ne možemo nikuda sa Zemlje.

Za razliku od drugih problema globalizacije, problemi svjetskog okoliša utječu i na razvijene zemlje i na zemlje u razvoju. A globali-zacija, onako kako se njome do sada upravljalo, nije se - uz nekoliko iznimaka - prikladno bavila problemom svjetskog okoliša. U ovom poglavlju objašnjavam i zašto se to pokazalo tako teškim i što se može učiniti: kako možemo uzeti ekonomske sile globalizacije - koje su do sada bile pogubne za okoliš - i učiniti da djeluju tako da ga zaštite.

Temeljni problem: tragedija zajedničkog vlasništva

U četvrtom smo poglavlju govorili o ograđivanju zajedničkog zemlji-šta i što se događa kad nešto što bi trebalo pripadati svima postane sekvestirano kao privatno vlasništvo. No postoji još jedan aspekt zajedničkog vlasništva - ono što se ponekad naziva "tragedijom zajed-ničkog vlasništva".1 Kad postoji zajednički resurs kojim se svi mogu slobodno služiti, nijedan korisnik ne razmišlja o tome kako njegovi postupci mogu štetiti drugima; svaki gubi iz vida zajedničko dobro.

Taj se izraz prvi put pojavio u opisu zajedničke zemlje na kojoj su seljaci u Engleskoj i Škotskoj pasli svoje ovce potkraj Srednjega vijeka. Budući da je svaki seljak dovodio više ovaca na zajedničku zemlju, dostupna količina trave se smanjivala. No svaki je seljak gledao samo svoju korist, a ne troškove koji su nametnuti drugima, i tako je problem rastao.

Danas je problem najjednostavnije vidljiv u svjetskom ribarstvu. Svaka zemlja ima poticaja da šalje veću ribarsku flotu da ulovi više ribe - koja je, na kraju krajeva, besplatna za svakoga tko ju može uloviti. No kako se šalje sve više ribarskih brodova, zaliha ribe se iscrpljuje, i troškovi ribarenja se za svakoga povećavaju. Štoviše, sada postoje dokazi da, zahvaljujući modernom industrijskom ribarenju, brodovi love ribu brže no što se ona može reproducirati.

Ekonomski principi u temelju ovoga su i jednostavni i jasni. Kad neki pojedinac ili zemlja čine nešto što šteti nekome drugom, i za što ne plaćaju, postoji negativna eksternalija.2 Općenito, tržišta proizvode previše stvari koje generiraju negativne eksternalije. Tržišta sama po sebi dovode do previše zagađivanja atmosfere i vode; bez državne intervencije, uvijek će biti pretjerane ispaše ovaca na zajedničkoj zemlji.

Problem zajedničkog vlasništva lako je razumjeti, a lako je, u odre-đenom smislu, shvatiti i rješenje: na ovaj ili onaj način pojedinci moraju biti ograničeni u korištenju. Postoje dva pristupa. Prvi, koji je korišten u Škotskoj u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, bilo je privatiziranje zajedničke zemlje: škotski su lordovi naprosto uzeli zajedničku zemlju za sebe. Kao vlasnik, svaki je imao poticaja da se pobrine da na zemlji nema pretjerane ispaše. Naravno, privatizacija je imala golem utjecaj na raspodjelu dohotka. Možda je bilo nekih dobitaka u efikasnosti,

no onim seljacima koji su bili izbačeni sa zajedničke zemlje bilo je daleko gore, a škotski su lordovi požnjeli sve dobitke u efikasnosti za sebe - i više od toga.

Pristup privatizacije ne može se, međutim, realno primijeniti na probleme svjetskog ribarenja i globalnog zatopljenja. Bilo je razmjerno lako nametnuti privatizaciju zemlje za ispašu kroz ograđivanje; no čak i da se lovišta ribe može nekako privatizirati, čak i da se golema pitanja raspodjele što ih otvara privatizacija mogu riješiti, bilo bi go-tovo nemoguće da bilo koji privatni vlasnik osigura poštovanje svojih vlasničkih prava. Kad se pojave problemi osiguravanja provedbe, država će se neminovno jače uključiti u upravljanje resursima; pitanje je tada samo oblika te uključenosti. Drugi pristup - koji je i jedini izvediv za svjetske prirodne resurse - traži da sama vlada upravlja zajedničkim resursom, ograničavajući količinu ispaše ili ribarenja. Tijekom cijele povijesti to je bio način na koji se često upravljalo zajedničkim resur-sima. Zajednice nameću društvenu i pravnu kontrolu koja sprječava onu vrstu negativnih eksternalija što ih donose pretjerani ribolov i pretjerana ispaša.

U principu, svaki od tih pristupa - privatizacija ili društvena kontrola - može dovesti do efikasnog i pravednog ishoda. Zajednica je mogla izračunati "efikasan" broj ovaca kojima se može dopustiti ispaša a da se ne čini šteta zajedničkoj zemlji, baš kao što je to mogao i privatni vlasnik. Alternativno, zajednička se zemlja mogla privatizirati tako da se proda onome tko najviše nudi, pri čemu bi kod raspodjele primljenog novca vladala jednakost. U praksi, međutim, privatizacije su uvijek bile obilježene teškim nejednakostima. U pokretu ograđivanja, to je bio dio temeljnog načela, jer su bogati i moćni vidjeli priliku da preraspodijele bogatstvo u svoju korist.

Privatizacija nije uvijek rezultirala ni efikasnošću. Cesto je i samo privatno vlasništvo povezano s eksternalijama na okolišu, kao kad pretjerana upotreba gnojiva zagađuje riječno područje. Kad privatizaciji nedostaje puna politička legitimnost, vlasnici imaju dodatne poticaje za pretjerano iskorištavanje, budući da možda neće moći dugo vremena zadržati svoje vlasništvo. Kako smo vidjeli, to je bio slučaj s većinom ruskih privatizacija. U Brazilu je privatizacija šuma dovela do njihovog brzog ogoljavanja jer vlasnici uviđaju, vjerojatno s pravom, da vlada

može prepoznati važnost šuma kao nacionalnog bogatstva i da će u budućnosti nametnuti ograničenja na sječu. S javnim upravljanjem, s druge strane, dužnosnici mogu dopustiti svojim rođacima i prijateljima da vode na ispašu više ovaca od drugih, dok političari mogu dopustiti pretjeranu ispašu kako bi dobili više glasova, smatrajući da posljedice neće postati vidljive još godinama. To je temeljna dvojba upravljanja zajedničkim vlasništvom: povijesno gledajući, ni privatno ni javno rješenje nisu dosljedno promicali i efikasnost i pravednost.

Većina resursa okoliša nije po prirodi svjetska. Kvaliteta podzemnih voda, jezera ili zraka obično utječe samo na one u blizini. Ako u Los Angelesu ili Mexico Cityju postoji pretjerano zagađenje zraka, pate upravo lokalni ljudi. Ponekad, naravno, učinci idu s jednog područja na drugo: mom susjedu šteti dim kad palim lišće; Kanadi štete kisele kiše koje dolaze od elektrana na američkom srednjem zapadu. Premda postoje neki bilateralni i regionalni sporazumi koji se pokušavaju baviti tim prekograničnim eksternalijama s utjecajem na okoliš (kao što je američko-kanadski Sporazum o kvaliteti zraka iz 1991. godine), oni ne mogu kontrolirati prave svjetske probleme okoliša.

Koliko god da je nesavršena naša sposobnost upravljanja oskudnim prirodnim resursima i smanjivanja negativnih eksternalija unutar poje-dine zemlje, sposobnost da upravljamo svjetskim prirodnim resursima i smanjimo svjetske negativne eksternalije još je ograničenija. Najvažnija sredstva koja se koriste kod kuće nisu dostupna. Ako u nekoj zemlji jedna osoba šteti drugoj, stranka kojoj je nanesena šteta može podnijeti tužbu. Prisiljavanje pojedinaca da plaćaju za posljedice svojih postupaka neophodno je za ekonomsku efikasnost. U međunarodnoj sferi takvo rješenje nije dostupno. Čak i kad postupci jedne zemlje štete dobrobiti druge, malo je toga što stranka kojoj je nanesena šteta može učiniti. Zagađivanje koje stvara Kina pogađa Japan. Maldivima i Bangladešu će gotovo sigurno štetiti podizanje razine mora uzrokovano globalnim zatopljenjem, čemu zagađivanje u Sjedinjenim Državama značajno pridonosi. Japan ne može tužiti Kinu, a Maldivi i Bangladeš ne mogu tužiti Sjedinjene Države i ostale zemlje čija ispuštanja stakleničkih plinova dovode do podizanja razina mora.

U pojedinoj se zemlji problemi zajedničkog vlasništva mogu katkada riješiti, makar i nesavršeno, privatizacijom. Da bi se ispravio problem svjetskog zajedničkog vlasništva, međutim, nitko ozbiljno ne predlaže opciju privatizacije. Jedini razuman i izvediv lijek je neki oblik svjetskog javnog upravljanja svjetskim prirodnim resursima, neki skup svjetskih propisa o njihovoj upotrebi i o postupcima koji dovode do svjetskih eksternalija. To je, naravno, način na koji se kod kuće bavimo mnogim problemima negativnih eksternalija - kad postupci jedne osobe štete drugima. U američkim predgrađima ne možete spaljivati lišće zato što bi domovi koji se nalaze niz vjetar patili od dima. Na svoju zemlju ne možete staviti odlagalište smeća, zato što bi smrad otežao život vašeg susjeda. Postoje čvrsti propisi koji ograničavaju zagađivanje zraka i vode i otrovni otpad.

Demokratski politički procesi uvidjeli su potrebu za kolektivnim djelovanjem. Postoje gubitnici i dobitnici - zagađivačima se smanjuje profit, a bolje je onima koji bi, primjerice, zbog zagađivanja mogli dobiti rak. Unatoč protivljenju onih kojima se smanjuje profit, većina demokracija uspjela je u uvođenju neke vrste propisa da se ograniči zagađivanje, uviđajući da društvene koristi daleko nadmašuju troškove.

Oni koji najviše zagađuju obično umanjuju problem. Ne čudi da se najveći svjetski zagađivač, Sjedinjene Države, koje svake godine u atmosferu dodaju gotovo šest milijardi tona ugljičnog dioksida, prave kako ne vjeruju u dokaze da postoji potreba za ograničavanjem njihovog ispuštanja stakleničkih plinova. Da staklenički plinovi ostaju samo nad Sjedinjenim Državama, Amerika bi mogla provesti vlastiti eksperiment; međutim, molekule ugljičnog dioksida nažalost ne poštuju granice.3

I premda američko ispuštanje stakleničkih plinova utječe na svjetsku atmosferu, Sjedinjene Države (ili Kina, ili bilo koja druga zemlja) ne moraju platiti za posljedice do kojih je došlo izvan njihovih granica. Zbog toga imaju nedovoljne poticaje da smanje svoje ispuštanje sta-kleničkih plinova - da ograniče, primjerice, svoju upotrebu nafte, pa je, što ne čudi, nisu smanjile.

Premda je mjera u kojoj ostale razvijene industrijske zemlje provode politiku koja smanjuje zagađenje hvalevrijedna i izvanredna, teško je učiniti bilo što doista značajno ako ne sudjeluju sve velike zemlje, uključujući Sjedinjene Države i Kinu. Središnje je pitanje, kojim se

bavimo u sljedećem odjeljku: kako možemo usmjeriti suradnju svih da se riješi naše najhitnije svjetsko pitanje? Pokazat ću kako bismo se mogli poslužiti ekonomskim silama globalizacije da postignemo bolji svjetski okoliš.

GLOBALNO ZATOPLJENJE

Nijedno pitanje nije svjetskije od globalnog zatopljenja: svatko na planetu dijeli istu atmosferu. Postoji sedam gotovo nepobitnih činjenica koje se tiču globalnog zatopljenja: (1) svijet se zagrijava - za oko jedan stupanj Fahrenheita (0,6 stupnjeva Celzijevih) u prošlom stoljeću; (2) čak i male promjene u temperaturi mogu imati velik utjecaj; (3) ova je stopa zatopljenja bez premca, čak i ako se vratimo unatrag milijunima godina; (4) razine mora rastu - za nekih četiri do osam inča (deset do dvadeset centimetara) u prošlom stoljeću; (5) čak i male promjene u razini mora mogu imati golem utjecaj - primjerice, porast od jednog metra preplavio bi niska područja širom svijeta, od Floride do Bangladeša; (6) u našoj atmosferi dolazi do golemih povećanja u stakleničkim plinovima, na razinu za koju se procjenjuje da je najveća u barem 20 milijuna godina i koja se povećava po najbržoj stopi u najmanje posljednjih 2 0 . 0 0 0 godina; i (7) moguće je da će se tempo promjena temperature ubrzati, pri čemu mala povećanja koncentracije stakleničkih plinova dovode do još većih promjena u klimi nego u nedavnoj prošlosti.4

Praktički se svi znanstvenici slažu da su staklenički plinovi pridonijeli globalnom zatopljenju i povišenju razine mora i vjeruju da je većina toga posljedica ljudske aktivnosti (80 posto od sagorijevanja fosilnih goriva, 20 posto od ogoljavanja šuma). Većina se, također, slaže da će do kraja ovog stoljeća biti još značajnog zatopljenja - između 2,5 i 10,4 stupnjeva Fahrenheita (1,4 i 5,8 stupnjeva Celzijevih) i daljnjeg povišenja razine mora od osamdeset centimetara do jednog metra. Stručnjaci kažu da možemo očekivati više suša i poplava, ciklona i uragana, te da se europska osnovna klima može drastično promijeniti kad golfska struja - struja od istočne obale Sjeverne Amerike koja je sada zagrijava - promijeni smjer.

U drugom sam poglavlju opisao velike uspjehe koje je Bangladeš postigao s nekim od svojih razvojnih programa. No velik je dio Ban-gladeša niska delta, koja je dobra za uzgoj riže, ali je izložena opasnosti čak i malih promjena razine mora i često je na udaru smrtonosnih i destruktivnih oluja. Ako, kao posljedica globalnog zatopljenja, te oluje postanu intenzivnije, broj smrti će se jako povećati. Povišenje razine mora potopit će trećinu zemlje - i polovinu njezina tla na kojem se uzgaja riža - i 145 milijuna Bangladešana će biti još natiskanije no što već jesu. Njihovi će dohoci, koji su i sada jedva iznad pukog preživljavanja, još pasti.

A Bangladeš i nije zemlja koja će najvjerojatnije biti najgore pogo-đena globalnim zatopljenjem. Maldivi, mala zemlja od 1.200 otoka u Indijskom oceanu sa stanovništvom od 330.000 - tropski raj - za nekih će pedeset godina biti, prema pouzdanim predviđanjima, potpuno potopljena. Zajedno s mnogim drugim niskim otocima na Pacifiku i drugdje, jednostavno će se izgubiti - bit će to naša vlastita Atlantida dvadeset i prvog stoljeća.

Bangladeš i Maldivi suočavaju se sa sudbinom koja je daleko gora od one koju su uzrokovali čak i najgori ratovi. Sile izvan njihove kontrole, pokrenute postupcima zagađivanja od strane drugih - postupcima u kojima nije bilo namjere da budu štetni, no čiji su učinci globalni i razorni - prijete im uništenjem.

Premda je nastao široki znanstveni konsenzus o globalnom zato-pljenju, i dalje ima ponešto neizvjesnosti. Istina je da stvari možda neće biti tako loše kako zloguki proroci danas tvrde; s druge strane, mogu se pokazati daleko gorima. To se ne razlikuje od većine područja života: odluke se uvijek moraju donositi na temelju nesavršenih infor-macija. Ako se, za pedeset ili sedamdeset godina od danas, polarne ledene kape otope i dijelovi New Yorka i Londona, zajedno s nekim otočnim državama u njihovoj cjelokupnosti, budu ležali ispod razine mora, bit će prekasno za obrtanje kursa. Čak i ako brzo smanjimo svoje ispuštanje stakleničkih plinova, atmosferska će se koncentracija stakleničkih plinova smanjivati vrlo, vrlo sporo. To je razlog zbog kojeg trebamo početi planirati i djelovati sada: daleko je bolje planirati za najgori mogući scenarij, nego čekati i otkriti da nismo dovoljno učinili.

Dok razmišljamo može li svijet pribrati snagu i resurse da izađe na kraj s prijetnjom koju predstavlja globalno zatopljenje, trebali bismo zapaziti da je ranije već bila postignuta ta vrsta mobilizacije. Godine 1946., u odgovoru na zabrinutost da bi kitovi mogli izumri-jeti, potpisana je Međunarodna konvencija za regulaciju lova kitova. Sporazum se održao, unatoč prosvjedima, a populacija kitova se znatno oporavila. Jedan drugi sporazum obuhvatio je kloro-fluoro--ugljične plinove, koji se uobičajeno upotrebljavaju kao rashladivači za hladnjake i klima uređaje, a otkriveno je da uništavaju ozonski sloj i dopuštaju u atmosferu prodiranje ultraljubičaste radijacije koja uzrokuje rak. Reakcija međunarodne zajednice bila je žustra. Trebalo je malo više od jednog desetljeća od otkrića problema do potpisivanja, 1987. godine, Montrealskog protokola. Konvencija je bila uspješna i postupno ukidanje kloro-fluoro-ugljičnih plinova dogodilo se brže no što se predviđalo.

Ovi primjeri pokazuju da je međunarodna zajednica u prošlosti bila sposobna odgovoriti na izazov koji predstavlja prijetnju svjetskom okolišu. Može li odgovoriti i na ogroman izazov koji predstavlja globalno zatopljenje?

Sastanak na vrhu o Zemlji u Riju

Prije nekih dvadeset godina, kako su znanstvenici postajali svjesni promjena koje se zbivaju u svjetskoj klimi, svijet je uvidio da postoji potencijalni problem i odlučio ga je proučiti. Godine 1988. UN je osnovao Međudržavno povjerenstvo za klimatske promjene (Intergover-nmental Panel on Climate Change, IPCC), tražeći od vodećih svjetskih eksperata da procijene razmjere klimatskih promjena i njihov vjerojatni utjecaj.5 IPCC je između 1990. i 2001. godine objavio tri velike studije, zaključujući u svakoj od njih da doista postoje sve brojniji dokazi o opasnosti od globalnog zatopljenja. Dokazi su revidirani i u brojnim studijama akademija znanosti u pojedinim zemljama, uključujući i jednu takvu studiju u Sjedinjenim Državama nakon što je predsjednik George W. Bush izgleda posumnjao u ozbiljnost globalnog zatopljenja. Rasprava ovdje odražava široki konsenzus o tim temeljnim nalazima.

Kako je pritjecalo sve više i više znanstvenih dokaza, porastao je pritisak na političare. Godine 1992. više od 100 šefova država okupilo se u Rio de Janeiru i odlučilo poduzeti nešto u vezi s tim problemom. U Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, odredili su proceduru stvaranja ugovora koji bi ograničio ispuštanja stakleničkih plinova. Nisu se složili o konkretnom cilju, no obvezali su se na "stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja bi spriječila opasno antropogeno uplitanje u klimatski sustav... unutar vremenskog okvira koji je dovoljan da se ekosustavi prirodno prilagode". Sjedinjene Države i 152 druge zemlje potpisale su taj sporazum, koji je postao kamen temeljac pokušaja međunarodne zajednice da se uhvati u koštac s jednom od najozbiljnijih prijetnji našem planetu. Slijedio je niz stručnih sastanaka, koji je kulminirao sljedećom velikom svjetskom konferencijom o globalnom zatopljenju, održanom u Kyotu.

Protokol iz Kyoto Godine 1997. više od 1.500 delegata, lobista i šefova država iz više od 150 zemalja svijeta okupilo se u povijesnom japanskom gradu Kyotu u svrhu sklapanja ugovora o smanjivanju ispuštanja stakleničkih plinova diljem svijeta. Njihov je zadatak bio da iznađu način smanjenja ispuštanja stakleničkih plinova koji bi bio pravedan i efikasan, i da minimiziraju ekonomske troškove smanjenja ispuštanja i pravedno raspodijele teret među zemljama svijeta. Rezultat skupa, Protokol iz Kyota, nije postavio neposredne zahtjeve zemaljama u razvoju, ali je pozvao svaku razvijenu zemlju da smanji ispuštanje stakleničkih plinova u određenim količinama u odnosu na razine iz 1990. godine - Europa kao cjelina osam posto, Sjedinjene Države sedam posto, Japan šest posto - do 2012. godine.6

Zemlje koje su se okupile u Kyotu priznale su da sporazum predstavlja samo grubu pravdu, no ta je gruba pravda bila bolja nego da cijeli svijet pati zbog promašaja da se ništa uopće ne učini. Premda je bilo određene osjetljivosti na razlike u okolnostima - Norveška, primjerice, koja većinu svoje električne energije proizvodi snagom vode, imala je malo prostora da smanji zagađenje i zapravo joj je dopušteno da poveća ispuštanje stakleničkih plinova za jedan posto - od drugih zemalja

koje su već poduzele napore da prijeđu sa zagađujućih fosilnih goriva na nuklearnu energiju, kao što je to Francuska učinila, protokolom se zahtijevalo da smanje svoje ispuštanje isto onoliko koliko i zemlje koje nisu poduzele slične napore.

Zemlje u razvoju, među kojima su bile Indija, Kina i Brazil, zauzele su gledište da su visoke razine nakupljanja stakleničkih plinova u svjetskoj atmosferi pretežno posljedica prošlih grijehova razvijenih zemalja, čije tvornice, automobili i elektrane već desetljećima sagorijevaju fosilna goriva; rastrošna potrošnja razvijenih industrijskih zemalja uvelike je odgovorna za povećanje stakleničkih plinova u atmosferi tijekom posljednjih 250 godina za jednu trećinu. Ne samo da bi bilo nepravedno siliti zemlje u razvoju da plaćaju za prošle grijehe razvijenog svijeta, tvrdili su oni, nego - s obzirom na njihovu borbu da izvuku svoje građane iz siromaštva - ne bi trebali biti prisiljeni da podnose bilo kakav ekonomski teret smanjivanja zagađenja.

Da bi se povećala efikasnost sveukupnog sustava smanjenja ispu-štanja stakleničkih plinova, uveden je jedan trgovinski mehanizam; takva se sredstva već uspješno primjenjuju u Sjedinjenim Državama u smanjivanju ispuštanja sumporovog dioksida. Ako je jednoj zemlji skuplje smanjiti svoje zagađivanje nego nekoj drugoj zemlji, zemlja s visokim troškovima mogla bi kupiti priznanja za smanjenje zagađenja od zemlje s niskim troškovima; kroz ta "ugljična trgovanja" višak smanjenja u jednoj zemlji nadoknadio bi manjak u drugoj. Premda se nekim pristašama zaštite okoliša nije svidjela zamisao da se zagađivanje može kupiti i prodavati kao svaka druga roba, ekonomisti su tvrdili da je to neophodno želimo li postići efikasno smanjenje zagađivanja, i ekonomisti su naposljetku pobijedili. Potencijalna ušteda troškova kao rezultat ugljičnog trgovanja je ogromna - za Sjedinjene Države, primjerice, trošak udovoljavanja svojim obvezama mogao se smanjiti za 60 posto.7 Danas takav sustav ugljičnog trgovanja zapravo funkcionira.

Sjedinjene Države i Kyoto

Budući da su Sjedinjene Države najveće svjetske gospodarstvo, ne čudi da su i najveći svjetski zagađivač. Kad gospodarstva proizvode više, više i zagađuju. No neka gospodarstva zagađuju više po dolaru BDP-a;

to jest, način na koji proizvode štetniji je za okoliš od načina na koji proizvode druge zemlje. Zemlje u razvoju često zagađuju puno po dolaru BDP-a zato što imaju stare i neefikasne automobile i strojeve. Među razvijenim zemljama, Sjedinjene Države jedna su od najgorih. Godine 2003. Sjedinjene su Države bile približno toliko energetski efikasne kao Urugvaj i Madagaskar. Britanija, Irska, Danska i Švicarska koriste po dolaru BDP-a dvije trećine energije koju Sjedinjene Države koriste; Japan koristi polovicu toga.8 S obzirom na relativno visoku razinu korištenja energije po dolaru BDP-a u Sjedinjenim Državama i visoku američku razinu tehnoloških sposobnosti, Sjedinjenim Državama trebalo bi biti relativno lako udovoljiti svojim obvezama iz Kyota. Jednostavno dostizanje japanske energetske efikasnosti smanjilo bi američko ispuštanje stakleničkih plinova za više od polovice.9

Umjesto toga, Sjedinjene su Države odbile surađivati. Čak i prije no što su Sjedinjene Države potpisale protokol u Kyotu, Senat je (bez nesuglasica) usvojio rezoluciju Byrd-Hagel, utvrđujući da je mišljenje Senata da Sjedinjene Države ne bi trebale biti potpisnik bilo kojeg protokola koji ne bi uključio obvezujuće ciljeve i vremenske rasporede za zemlje u razvoju kao i za industrijalizirane zemlje ili koji "bi rezul-tirao ozbiljnom štetom nanesenom gospodarstvu Sjedinjenih Država". S obzirom na snažno protivljenje Senata, Clintonova administracija nije podnijela protokol iz Kyota na ratifikaciju, a 13. ožujka 2001. godine - samo dva mjeseca nakon što je preuzeo dužnost - predsjednik Bush je objavio pismo naslovljeno na četiri republikanska senatora u kojem ih uvjerava u svoje protivljenje protokolu i povlači obećanje iz kampanje da će regulirati ispuštanje ugljičnog dioksida. Pa ipak, ostatak je svijeta nastavio dalje i s ruskom ratifikacijom 22. listopada 2004. godine ugovor je stupio na snagu. Do 16. veljače 2005. godine, dana kad se počeo primjenjivati, 141 zemlja, odgovorna za 55 posto ispuštanja stakleničkih plinova, ratificirala je protokol.

Sa Sjedinjenim Državama izvan slike, međutim, napredak u smanji-vanju stakleničkih plinova bit će ozbiljno ograničen. Sjedinjene Države ispuštaju gotovo 25 posto svih stakleničkih plinova. Wyoming, najmanje naseljena američka država, sa samo 495.700 stanovnika, ispušta više ugljičnog dioksida od sedamdeset i četiri zemlje u razvoju s ukupnim stanovništvom od gotovo 396 milijuna. Ispuštanje ugljičnog dioksida u Teksasu, sa stanovništvom od 22 milijuna, premašuje zbrojeno ispuštanje

120 zemalja u razvoju s ukupnim stanovništvom od preko 1,1 milijarde ljudi.10 Dio razloga za odbijanje Sjedinjenih Država da se slože s Kyotom je jasan: učiniti bilo što glede globalnog zatopljenja nameće troškove nekim utjecajnim industrijama - automobilskoj, naftnoj i industriji ugljena. Sjedinjene Države su, također, manje izložene glavnom teretu globalnog zatopljenja; neki su ekonomisti i poslovni ljudi zapazili da bi dijelovima Sjedinjenih Država moglo biti bolje s produženjem godiš-njeg doba uzgajanja u sjevernim američkim državama. Na godišnjem sastanku 2006 . godine u Davosu ljudi iz naftne industrije govorili su o novim mogućnostima što ih donosi globalno zatopljenje: zbog topljenja polarne ledene kape bit će dostupnija nafta ispod Arktičkog oceana. Iako razine mora na istočnoj obali mogu narasti i potopiti nešto zemlje, to se ne može usporediti s devastirajućim učincima koje globalno zatopljenje ima na zemlje poput Bangladeša i Maldiva. Uragan Katrina otkrio je, međutim, veliku manu u tom sebičnom računanju: zbog golemog bogatstva Sjedinjenih Država, vrijednost potencijalne štete, čak i ako je ona manje proširena, bit će golema.

Bushova je administracija tvrdila da su troškovi ograničavanja ispuštanja stakleničkih plinova jednostavno previsoki u odnosu na koristi. Većini svijeta taj je argument bio skandalozan: riječ je o najbogatijoj zemlji na svijetu koja se žali da si neće moći priuštiti primjenu razborite politike zaštite okoliša, u isto vrijeme dok druge razvijene zemlje uspijevaju smanjiti svoje vlastite razine zagađivanja na samo mali dio onoga u Sjedinjenim Državama, čak i ako se raču-na na osnovi dolara BDP-a. Japan, Njemačka, Francuska i Švedska ispuštaju stakleničke plinove po stopi koja ne premašuje polovicu one u Sjedinjenim Državama, pa ipak građani tih zemalja žive ugodno i zadovoljno - prema nekim mjerama, životni im je standard viši od onoga u Sjedinjenim Državama.11

Razumljivo je da korporacije ne žele trošiti novac na smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova, no neprihvatljivo je dopustiti im da sabotiraju svjetske napore da se obuzda globalno zatopljenje.12 Umjesto toga, američkim bi tvrtkama bilo dobro da uče od svojih japanskih konkurenata. Tijekom šoka naftnih cijena u sedamdesetim godinama, kad se cijena nafte više nego učetverostručila, Amerikanci su počeli kupovati japanske automobile zato što su bili efikasniji u potrošnji goriva; Detroit, koji je nastavio proizvoditi gutače nafte, nije mogao

konkurirati. Umjesto da zatraži pomoć svojih inženjera da proizvedu automobil koji je efikasniji po potrošnji goriva, Detroit je zatražio pomoć svojih odvjetnika i lobista da osiguraju da ga vlada ne prisili na to. S obzirom na sve veće cijene benzina zbog rata u Iraku (od 2002 . do 2006 . godine povećale su se 114 posto), sada izgleda da se Detroit hazarderski kladio i izgubio; njegovi su gubici bili tako veliki da su obveznice tih velikih bastiona američkog kapitalizma, Forda i GM-a, srozane na status visokorizičnih vrijednosnica najnižeg ranga. Njihova strategija - ignoriranje globalnog zatopljenja kako bi se povećao profit prodajom više gutača goriva - bila je nemoralna; pokazala se također, ironično, i neprofitabilnom.

Naravno, čak i ako ima značajnih troškova u smanjivanju ispuštanja, Amerika je, kao najbogatija zemlja svijeta, u najboljem položaju da si to priušti. Umjesto toga (za razliku od Europe i Japana), koristila je izuzimanje zemalja u razvoju od ograničenja iz Kyota kao još jednu izliku da ne poduzme ništa. Zemlje u razvoju ukazuju na to da su Sjedinjene Države tijekom cijelog dvadesetog stoljeća ispustile 50 posto više stakleničkih plinova od svih zemalja u razvoju u svijetu zajedno.13

Argument nije da zemlje u razvoju ne bi trebale raditi na smanjenju svojeg ispuštanja stakleničkih plinova. To im je u ekonomskom interesu: mnoge su rastrošne u upotrebi energije, te bi njihovo gospodarstvo i okoliš imali koristi od toga da postanu energetski efikasnije. Mnoge, uključujući i Kinu, imaju visoke energetske subvencije, što nema nikakvog smisla u današnjem svijetu; postoje bolji načini poticanja industrijalizacije.14 No premda vjerujem da je u njihovu interesu da to učine - a vjerujem i da postoji moralna obveza na strani svakoga da štiti našu dragocjenu i nezamjenjivu atmosferu - ne vjerujem da je nepravedno da glavni teret troška prilagođavanja bude na najbogatijoj zemlji svijeta i najvećem zagađivaču u svijetu.

Budući da Amerika odbija živjeti u skladu sa svojom svjetskom moralnom odgovornošću, mnogi, uključujući i one u Bushovoj admi-nistraciji, vjeruju - ili se možda samo nadaju - da će u spas nekako priskočiti tehnologija. Inovacije će nekako toliko povećati efikasnost da će se ispuštanja sama smanjiti; ili još bolje, netko će otkriti bolju alternativu energiji od ugljena, nafte ili plina. To se može dogoditi, no mi jednostavno ne možemo dopustiti da opstanak svijeta ovisi o našoj dobroj sreći. Štoviše, vjerojatnost da će se razviti bolje tehnologije

ovisi dijelom i o poticajima. Kyoto, sa svojim strogim ograničenjima ispuštanja stakleničkih plinova, pruža odgovarajuće poticaje.

U četvrtom smo poglavlju vidjeli kako Bushova administracija, zagovarajući snažna prava intelektualnog vlasništva, naglašava važnost poticaja. U kontekstu globalnog zatopljenja čini se da ih ignorira. Ona je pozvala na dobrovoljno smanjivanje potrošnje energije: ljudi bi se samo trebali bolje ponašati. Obično se ne oslanjamo na voluntarizam kao temelj za dobro korištenje resursima. Ne kažemo, kad se ponuda naranči smanji zbog mraza: "Molimo vas, dobrovoljno smanjite svoju potrošnju naranči." Oslanjamo se na sustav cijena. Ljudi štedljivo koriste svoje resurse zato što imaju poticaja da to čine, zato što moraju platiti za to korištenje. Čista atmosfera resurs je kao i svaki drugi; postoji društveni trošak zagađivanja i ljudi bi trebah platiti taj trošak.

Napokon, čini se da je 2006. godine Bushova administracija uvidjela kako je proizvodnja znanja javno dobro, što opravdava vladinu potporu. Dala je nešto novca za istraživanje o alternativama fosilnim gorivima. Njezina je potpora, međutim, bila vrlo ograničena, te i dalje postoji potreba za javnim istraživanjima koje će nadopuniti privatna, što je razlog zašto je "određivanje ispravnih cijena" - to jest, da kućanstva i tvrtke plate društvene troškove ispuštanja stakleničkih plinova - tako važno.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE: SUOČAVANJE S GLOBALNIM ZATOPLJENJEM

Globalno zatopljenje je svjetski problem, pa ipak nitko ne želi platiti da ga se riješi. Svi se žele švercati na naporima drugih. No u svačijem je interesu da svijet djeluje kolektivno da se nešto napravi.

Ako ostanemo unutar okvira Kyota, i ako želimo da on uspije, treba riješiti tri problema. Prvo, želimo li priključiti Sjedinjene Države, jasno je da zemlje u razvoju moraju također biti uključene, no za njih moramo naći pravedan sustav postavljanja ciljeva. Drugo, ako postoji dogovoreni skup ciljeva, mora postojati neki način osiguravanja njihove provedbe; inače, tako dugo dok postoje troškovi smanjivanja ispuštanja stakleničkih plinova, postojat će i poticaji da se ne udovolji obvezama.

Treće, pokoravanje će biti mnogo lakše ako se snize troškovi smanji-vanja ispuštanja stakleničkih plinova, tako da moramo naći načine snižavanja tih troškova.

Ciljevi za zemlje u razvoju glede ispuštanja stakleničkih plinova

Premda po Protokolu iz Kyota zemlje u razvoju nemaju nikakvih obveza, jasno je da će, želimo li da svijet učini nešto valjano u vezi s globalnim zatopljenjem, i one morati smanjiti svoja ispuštanja stakle-ničkih plinova. Pristup "postupanja na uobičajeni način" jednostavno više neće funkcionirati: svijet u kojem bi svatko zagađivao po stopi po kojoj to trenutačno čine Sjedinjene Države - a da ne govorimo o stopi po kojoj će zagađivati za dvadeset godina ako se nešto ne poduzme - jest svijet koji piše scenarij za vlastiti sudnji dan. Već se 2005. godine očekuje da će zemlje u razvoju biti odgovorne za gotovo 40 posto svjetskog ispuštanja stakleničkih plinova, a do otprilike 2025. godine, po sadašnjim predviđanjima, zemlje u razvoju ispuštat će više stakleničkih plinova od razvijenog svijeta.15 Iako su njihova ispuštanja stakleničkih plinova na bazi per capita mnogo manja, njihovi dohoci i stanovništvo rastu, pa rastu i njihova ukupna ispuštanja.16

Po Protokolu iz Kyota svaka razvijena zemlja obvezna je smanjiti ispuštanja za određenu količinu, pa stoga mora postojati sporazum o cilju za svaku zemlju. Sadašnji je sustav usredotočen na smanjivanje ispuštanja u odnosu na 1990. godinu: što je više neka zemlja zagađivala 1990. godine, to više ima prava zagađivati i u budućnosti. Sjedinjene Države su zagađivale više, pa bi prema sustavu trebale imati pravo nastaviti zagađivati više.

Temeljni princip Protokola iz Kyota - ciljevi koji se temelje na smanjenjima s razina iz 1990. godine - nema smisla za zemlje u razvoju. Po toj logici, siromašne zemlje, koje su 1990. godine manje zagađivale, imaju manje prava zagađivati u budućnosti. One, prirodno, pitaju: "Kojim su pravom razvijene zemlje ovlaštene zagađivati više od nas, samo zato što su više zagađivale u prošlosti?" Njihov argument ide drugim smjerom: zato što su Sjedinjene Države više zagađivale

u prošlosti, trebalo bi ih prisiliti da u budućnosti manje zagađuju. U najmanju ruku, tvrde one, trebale bi imati pravo ispuštati istu koli-činu per capita kao i Sjedinjene Države. No s američkim ispuštanjem stakleničkih plinova koje je danas nekih sedam puta veće per capita od onog u Kini - dvanaest puta od onoga u zemljama u razvoju u cjelini - takav bi sporazum značio da će proteći desetljeća prije nego što ograničenja ispuštanja budu obvezivala zemlje u razvoju.17 Čak i ako bi Sjedinjene Države zadržale razinu ispuštanja per capita na svojoj razini iz 1990. godine (što do sada nisu uspjele), Kina će, po svojoj sadašnjoj stopi rasta, imati više od 2 0 0 godina prije no što njezina ispuštanja per capita sustignu američka.18

Sjedinjene Države nisu iznijele nikakve koherentne argumente zašto bi imale pravo zagađivati više od drugih; nitko nije, zapravo, dao razumnu obranu premise na kojoj se temelji Kyoto. Amerika bi mogla zauzeti stav da bi dopuštena razina zagađivanja trebala biti povezana s proizvodnjom, a budući da Amerika proizvodi više, trebalo bi joj dopustiti da više i zagađuje. Želimo li da pristup iz Kyota djeluje, trebat će naći kompromis između ciljeva koji se temelje na ispuštanjima po dolaru BDP-a i ciljeva koji se temelje na ispuštanjima per capita. Ako bi se mjerilo čak i djelomice temeljilo na ispuštanjima per capita, Sjedinjene Države bi morale povećati svoju energetsku efikasnost po daleko višoj stopi nego što su to do sada činile. Sada se čini da su izgledi imali da Sjedinjene Države to dobrovoljno učine mah, i stoga je pristup ciljeva, vjerujem, predodređen da brzo dospije u slijepu ulicu. Sjedinjene Države ostaju nepopustljive, a zemlje u razvoju ne mogu vidjeti nikakav valjan razlog zašto bi trebale žrtvovati svoje dohotke i rast da pomognu Amerikancima. Nalazimo se u pat poziciji - a svijet, u međuvremenu, postaje sve zagađeniji.

Mrkve i batine: poboljšavanje poštovanja Koji god ciljevi bili postavljeni, morat će biti poticaja - mrkvi i batina - kako bi se osiguralo da se zemlje prije svega priključe Protokolu, a zatim i da postupaju u skladu s njim. Nepriznavanje Protokola iz Kyota od strane Sjedinjenih Država pokazuje da nam je potreban neki način pritiska na zemlje da sudjeluju. Ako moralno uvjeravanje ne djeluje

(što se već pokazalo) i ne možemo naći dovoljno mrkvi, postoje neke učinkovite batine - a njihovo postojanje samo znači da ih se možda neće morati ni upotrijebiti. Već postoji okvir da se to čini: međunarodne trgovinske sankcije. Montrealski protokol o plinovima koji iscrpljuju ozon primijenio je prijetnju trgovinskim sankcijama - iako se one nikada nisu morale upotrijebiti. Na žalost, trgovinske sankcije nisu ugrađene u Protokol iz Kyota.

Ipak, unutar Svjetske trgovinske organizacije imamo presedane koji su nam potrebni. Kad su Sjedinjene Države pokušale prisiliti Tajland da se za lov na morske račiće koristi mrežama koje nisu štetne za kornjače - mreže koje su se tada upotrebljavale ubijale su ugroženu vrstu kornjača - prijeteći da će spriječiti ulaz račića ulovljenih staromodnim mrežama u Sjedinjene Države, Svjetska trgovinska organizacija je podržala stav SAD-a. Uspostavila je načelo da je održavanje svjetskog okoliša dovolj-no važno da se normalan pristup tržištima, koji Svjetska trgovinska organizacija jamči svojim članicama, može suspendirati kad ga izvozna industrija neke zemlje ugrožava. Kad su Sjedinjene Države pokrenule taj postupak, očito nisu razmotrile njegove dugoročne implikacije, no neki su u prizivnom tijelu Svjetske trgovinske organizacije bili svjesni dalekosežnih posljedica svoje odluke. Presedan kojeg je postavio taj slučaj trebao bi važiti za američke kompanije koje zagađuju visokim razinama ispuštanja stakleničkih plinova tijekom proizvodnog procesa; Europa, Japan i drugi koji se pridržavaju Protokola iz Kyota trebali bi ograničiti ili oporezovati uvoz američke robe koja se proizvodi na način koji nepotrebno zagađuje atmosferu. Očuvanje ugroženih kornjača je vrijedno, no očuvanje atmosfere našeg planeta je beskrajno važnije. Ako su, kako tvrde Sjedinjene Države, trgovinske mjere opravdane u prvom slučaju, još su opravdanije u potonjemu.

Na američku energetsku rastrošnost može se gledati na drugi način: ne plaćajući štetu koju nanose okolišu, američka poduzeća zapravo dobivaju subvenciju. Jedna od glavnih svrha Svjetske trgovinske organizacije je da stvori ravan teren za igru, situaciju jednakih šansi za sve; subvencije izobličuju tu situaciju, pa je zbog toga zemljama dopušteno potirati te subvencije carinama protivnog djelovanja; to bi trebalo važiti ne samo za otvorene nego i za skrivene subvencije - kad se tvrtke ne prisiljava da plaćaju štetu koju nanose okolišu.

Nekoliko je načina na koje se to može učiniti. Na temelju postojećeg režima Svjetske trgovinske organizacije europske i druge zemlje mogle bi nametnuti carine protivnog djelovanja da nadoknade subvencije što ih američki proizvođači, koji se služe energetski intenzivnim tehnologijama, implicitno primaju kad uništavaju svjetski okoliš bez plaćanja troškova. Pretpostavimo, na primjer, da se čelik proizveden u Americi prodaje po 500 dolara po toni i da se u procesu proizvodnje te tone čelika ispusti dvije tone ugljika. Cijena tone ugljika je, recimo, 30 dolara (to je bila njegova cijena u europskom sustavu ugljične trgovine početkom 2006. godine). Budući da se Amerika nije pridružila Protokolu iz Kyota i njezine tvrtke nisu ni pod kakvom obvezom smanjivanja ispuštanja ugljika, njih se zapravo subvencionira iznosom od 60 dolara po toni čelika. Prema tome, europske i druge zemlje mogu nametnuti porez na američki čelik od 60 dolara po toni (nešto više od deset posto). Energetski intenzivni proizvodi poput aluminija suočili bi se s višim nametima. To bi stvorilo snažne poticaje Americi da se pridruži Protokolu iz Kyota i da smanji ispuštanje stakleničkih plinova. Čak i raširena rasprava o mogućnosti nametanja takvih carina može navesti Sjedinjene Države da djeluju.19

Ovu sam ideju raspravio s višim dužnosnicima mnogih razvijenih industrijskih zemalja koje su se obvezale da će učiniti nešto u vezi s globalnim zatopljenjem. I dok se gotovo svi slažu s analizom, gotovo svi pokazuju i određenu bojažljivost: taj prijedlog neki gledaju kao ekvi-valent, u trgovinskoj sferi, objavljivanja nuklearnog rata. No nije. Imao bi, dakako, velik učinak na Sjedinjene Države, no globalno zatopljenje će imati još veće učinke na cijeli planet. Radi se samo o tome da se od svake zemlje traži da plati pune društvene troškove svojih proizvodnih aktivnosti. Slijedeći standardnu praksu, pritisak trgovinskih sankcija mogao bi se postupno povećavati; i gotovo je sigurno da bi Amerika, uviđajući posljedice sankcija, promijenila svoju politiku - kao što je to činila u drugim slučajevima u kojima su Sjedinjene Države okrivljene za kršenje pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Mnogo toga je na kocki. Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje pokazale su da su spremne riskirati mnogo kako bi spriječile širenje nuklearnog naoružavanja - u slučaju Sjeverne Koreje suočile su se čak s mogućnošću rata. Opasnosti što ih svijetu donosi globalno zatopljenje zacijelo su dovoljno važne da opravdaju riskiranje nezadovoljstva

jogunaste zemlje koja se čini spremnom ugroziti boljitak planeta samo kako bi održala svoj životni stil s rastrošnim ispuštanjem stakleničkih plinova.

Inicijativa glede tropskih šuma: poboljšanje efikasnosti

Efikasnost zahtijeva smanjenje atmosferske koncentracije stakleničkih plinova na troškovno najučinkovitiji način. Glavnina pozornosti je usmjerena na smanjenje ispuštanja, no postoji i drugi način: ukloniti ugljični dioksid iz atmosfere i pohraniti ga. To je ono što radi drveće. Biljke u fotosintezi uzimaju ugljični dioksid iz atmosfere, a ispuštaju kisik i pohranjuju ugljik. Tako sadnja šuma smanjuje koncentraciju stakleničkih plinova, dok ogoljavanje šuma pogoršava stvari. Ogoljavanje šuma je loše za atmosferu zbog dva razloga: prvo, postoji manje drveća koje ugljični dioksid pretvara u kisik; drugo, ugljik pohranjen u drveću otpušta se u atmosferu dok se drvo spaljuje. Posljednjih je godina oko 20 posto povećanja atmosferskih koncentracija stakleničkih plinova došlo od ogoljavanja šuma. Drugim riječima, šteta koju je nanijelo ogoljavanje šuma usporediva je sa štetom koju čini najveći zagađivač na svijetu, Sjedinjene Države.

No 2,7 milijardi ljudi u preko šezdeset zemalja u razvoju koje su dom tim tropskim šumama ne dobivaju naknadu za svoje vrijedne usluge glede okoliša. Tropske kišne šume ne samo da smanjuju razinu ugljika u atmosferi; one pomažu očuvati bioraznolikost. Kako smo istaknuli u četvrtom poglavlju, mnogi se lijekovi dobivaju iz tog dragocjenog resursa. Naknada ne samo da bi bila pravedna i pomogla gospodarstvima zemalja s tropskim šumama; dala bi im poticaje da očuvaju svoje šume, što bi bilo od ogromne koristi svima s obzirom na okoliš.

Moguće je grubo izračunati "ugljične koristi" od smanjivanja godišnje stope ogoljavanja šuma za, recimo, skromnih 20 posto. Po cijeni od 30 dolara po toni ugljika, godišnja vrijednost izbjegnutog ogoljavanja šuma - vrijednost povećanja količine atmosferskog ugljika koje bi se dogodilo kao izravna posljedica sječe tog drveća - iznosi između 30

i 40 milijardi dolara godišnje. (U usporedbi s tim, cjelokupna strana pomoć zemljama u razvoju iznosi oko 60 milijardi dolara). Osim toga, kako smo istaknuli, šume "čiste" ugljični dioksid iz atmosfere. Godišnja "negativna ispuštanja" zemalja s tropskim šumama procjenjuju se (koristeći brojku od 30 dolara po toni) na nekih 100 milijardi dolara.20

Premda je Kyoto uvidio ulogu koju bi mogla imati sadnja šuma - zemljama se "priznaje" sadnja drveća - nije učinio ništa u vezi s ogoljavanjem šuma. To je bila velika pogreška budući da je zbog nje zemljama poput Papue Nove Gvineje dvostruko bolje ako sasjeku svoja prastara bjelogorična stabla i ponovno sade drveće: dobivaju novac i iz sječe drveća i za ponovnu sadnju. To, pak, nema smisla - zemljama bi trebalo dati poticaje da očuvaju svoje šume.21

U principu, to bi bilo relativno lako napraviti u okviru sustava ugljičnog trgovanja. Energetskim kompanijama u Europi dopušteno je da plaćajući za sadnju šume ("sekvestraciju ugljika") u nekoj zemlji u razvoju time kupuju "ugljične prijeboje" (što im dopušta da ispuštaju više ugljika nego što bi im inače bilo dopušteno). Pod vodstvom Papue Nove Gvineje i Kostarike, skupina zemalja u razvoju koja se naziva Koalicijom tropskih šuma iznijela je u siječnju 2005. godine inovativni prijedlog, nudeći da se obvežu na ograničenja stakleničkih plinova, ali su zauzvrat tražile da mogu prodavati "ugljične prijeboje" ne samo za nove šume nego i za izbjegnuto ogoljavanje šuma.22 Zemljama bi se, po tom prijedlogu, plaćalo što ne sijeku svoje šume. Usvajanje tog prijedloga osiguralo bi najefikasniju upotrebu tih resursa s gledišta svijeta, a ta je sačuvati ih kao šume umjesto da se sijeku za građevno drvo.

Bez nekog oblika kompenzacije za očuvanje njihovih šuma, zemlje u razvoju nemaju, na žalost, niti sredstava niti poticaja da se nastave pridržavati očuvanja šuma. Sječa bjelogoričnih šuma - čak i ako trenutačno dobivaju samo mali dio konačne cijene koju drvo donosi u, recimo, New Yorku - jedini je način na koji osiromašeni ljudi u tim zemljama mogu sastaviti kraj s krajem. Rušenje stabala u Indoneziji, Papui Novoj Gvineji i drugim tropskim zemljama velikim je dijelom, zapravo, ilegalno ili je rezultat nepoštenih ugovora. Te zemlje trenu-tačno nemaju sredstava da zaustave ilegalno rušenje stabala; plaćanje

za "ugljične prijeboje" dalo bi im sredstva i poticaj da ga zaustave, a zemlje Koalicije tropskih šuma obvezale su se da hoće.

Neki su predložili da se pričeka s rješavanjem tog pitanja do 2012. godine, kada bi na snagu trebao stupiti revidirani protokol. No možemo li čekati? Po sadašnjim stopama ogoljavanja šuma, zbrojeni doprinos koncentracijama stakleničkih plinova od ogoljavanja šuma u Brazilu i Indoneziji sam će poništiti nekih 80 posto smanjenja ispuštanja po-stignutog zahvaljujući Protokolu iz Kyota. (Štoviše, nešto od popratne štete - gubitak starih bjelogoričnih šuma i bioraznolikosti - može biti ireverzibilno ako ne djelujemo brzo). Neophodno je da riješimo taj problem sada i ne pristanemo na još jedan impuls da dođe do odgađanja.

Dojmljivo u vezi s novom inicijativom o tropskim šumama je to da dolazi iz samih zemalja u razvoju, što dokazuje njihovu kreativnost i društvenu odgovornost. Po prvi put, se čini da su zemlje u razvoju spremne preuzeti one vrste obveza koje su Europa, Japan i druge razvijene industrijske zemlje - iako ne i Sjedinjene Države - preuzele kako bi se izbjegla svjetska katastrofa.

Alternativni okvir

Kyoto je bio prirodni pristup globalnom zatopljenju. Problem: pretjerano ispuštanje stakleničkih plinova. Rješenje: smanjiti njihovo ispuštanje. No život nikada nije tako jednostavan ili lagan. Glavna poteškoća s Kyotom je, kako smo istaknuli, postizanje suglasnosti o tome koliko bi svaka zemlja trebala smanjiti svoja ispuštanja stakleničkih plinova. Kyoto se temeljio na dva opća principa: od svih bi se razvijenih zemalja zatražilo da provedu otprilike isto smanjenje, a zemlje u razvoju bi se tretirale drugačije - iako je rasprava o tome što to točno znači odgođena za budućnost.

To što je ostatak svijeta stavio na stranu svoja nadmudrivanja i postigao sporazum bilo je veliko postignuće; nepriključenje Sjedinjenih Država bilo je veliko razočarenje. Zamah u pozadini Protokola iz Kyota daje nam dobar razlog da ostanemo unutar tog sustava, no sumnjam da ćemo u okvirima pristupa iz Kyota postići sporazum koji bi bio prihvatljiv i Sjedinjenim Državama i zemljama u razvoju. Ne postoji

skup općenito prihvaćenih principa za alociranje prava na upotrebu. Bi li oni koji su više zagađivali u prošlosti trebali imati pravo da više zagađuju u budućnosti? Ili bi se trebali suočiti s većim smanjivanjem svojih dozvola za ispuštanje stakleničkih plinova, kako bi kompenzirali svijet za prošle štete? Bi li dozvole trebale biti postavljene na osnovi per capita ili po dolaru BDP-a? Taj se problem raspodjele nalazi u središtu neuspjeha međunarodne zajednice da se pozabavi globalnim zatopljenjem.

Postoji i alternativni okvir za pristupanje smanjenju ispuštanja sta-kleničkih plinova, koji izravnije primjenjuje tržišni mehanizam i stoga, možda, ima bolje izglede da bude privlačan Sjedinjenim Državama. Sa svakom aktivnošću koja ispušta stakleničke plinove povezan je društveni trošak, što ga oni koji su uključeni u tu aktivnost ne plaćaju. To je, naravno, razlog zašto ispuštaju previše stakleničkih plinova. Jednostavno rješenje glasi: neka ljudi plate pune troškove onoga što čine; to jest, neka plate za svoje zagađivanje.

Način da se to učini jest da sve zemlje svijeta nametnu zajednički porez na ispuštanje ugljika (to jest, da se oporezuju eksternalije ispuštanja) ili, što je ekvivalentno, porez na naftu, ugljen i plin po stopama koje bi odražavale ispuštanja što nastaju prilikom njihovog spaljivanja. Tvrtke i kućanstva reagirali bi na taj porez smanjivanjem upotrebe, a time i sma-njivanjem ispuštanja stakleničkih plinova. Porez bi bio određen dovoljno visoko da se postigne svjetsko smanjenje ispuštanja ekvivalentno onom koje je predviđeno u pristupu zajedničkih ciljeva iz Kyota. No razina ispuštanja bi se mogla itekako razlikovati od zemlje do zemlje, ovisno o njihovim okolnostima. Vrlo vruća zemlja mogla bi, primjerice, koristiti više energije za klimatiziranje od zemlje s umjerenijim temperaturama.

Koja je, dakle, prednost? Ovaj pristup izbjegava postavljanje nacio-nalnih ciljnih razina. Razlog zbog kojeg je postavljanje ciljnih razina tako teško jest to što se okolnosti svake zemlje razlikuju. Sjedinjene Države mogle bi tvrditi da bi im, zbog toga što su udaljenosti unutar te zemlje veće a BDP viši, trebalo dopustiti više zagađivanja. Francuska bi mogla tvrditi da je, zato što njezina stopa zagađivanja per capita već iznosi jednu trećinu one iz Sjedinjenih Država, nerazumno od nje zahtijevati da još smanji svoje ispuštanje stakleničkih plinova. Zemlje u razvoju tvrde da im je, budući da su siromašne i utrkuju se da sustignu životni standard razvijenog svijeta, teško smanjiti ispuštanje stakleničkih plinova.

Postavljanje ciljnih razina tako je sporno zato što je dopuštanje nekoj zemlji da ima visoke razine ispuštanja praktički isto što i davanje novca toj zemlji - ta je činjenica postala očitija s pojavom ugljičnog trgovanja. Kako sam istaknuo, zemlje koje premašuju svoje ciljeve smanjenja mogu prodati višak (količinu zagađenja koju im je dopušteno generirati ali to ne čine) zemljama koje su podbacile. Viši cilj ispuštanja stakleničkih plinova (to jest, cilj koji uključuje manje smanjenje) znači da zemlja ili ima više prava na ispuštanje za prodaju ili mora manje platiti drugim zemljama da bi kompenzirala svoj podbačaj.

U prijedlogu zajedničkog poreza sva su ta pitanja izbjegnuta. Svaka bi zemlja zadržala prihod koji dobiva od poreza, umjesto da mora davati novac nekoj drugoj zemlji. Zbog toga bi troškovi smanjenja zagađivanja bili relativno mali. Zapravo, zemlji bi u cjelini moglo biti bolje; može se poslužiti svojim prihodom od poreza na ugljik da smanji ostale poreze, kao što su porezi na ušteđevine, ulaganja ili rad. Ti bi niži porezi stimulirali gospodarstvo, što bi donijelo koristi daleko veće od troška ugljičnog poreza. Ovo je u skladu s općim ekonomskim principom: bolje je oporezovati stvari koje su loše (kao zagađivanje) nego stvari koje su dobre (kao štednju ili rad).23

Naravno, energetskim industrijama u gotovo nijednoj zemlji to se neće dopasti. Svim je kompanijama draže dobivati subvenciju, na što se i svodi dopuštanje zemljama neograničenog prava da zagađuju. Ne želim reći da će biti lako pobijediti težinu lobija proizvodnje i korištenja energije. To bi moglo biti moguće samo pod prijetnjom onih vrsta trgovinskih sankcija koje su ranije opisane.

Put naprijed

Ekonomski gledano, i pristup zajedničkoga poreza i pristup ciljeva mogu postići neophodno smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova i oba pristupa to mogu postići efikasno dokle god postoji ugljično trgovanje. S obzirom na to da je svijet tako mnogo uložio u razvoj pristupa ciljeva, razumljivo je da će se on nevoljko napuštati. Pa ipak, trenutačno nema čak ni tračka ideje kako postaviti ciljeve tako da budu prihvatljivi i Sjedinjenim Državama i zemljama u razvoju. Globalno zatopljenje je

prevelika prijetnja boljitku našeg planeta da bismo naprosto ignorirali tu krizu i molili se u nadi da će se rješenje vremenom pojaviti.

Postoji i treća alternativa koja spaja distributivne prednosti mjere zajedničkog poreza sa snagom pristupa ciljeva. Velika prednost pristupa zajedničkog poreza je u tome što izbjegava najteža pitanja izračuna koliko bi svaka zemlja morala smanjiti svoja ispuštanja stakleničkih plinova; svaka zemlja se slaže da će osigurati prikladne porezne poticaje da se staklenički plinovi ne ispuštaju, ali prikuplja za sebe prihode od poreza. Možemo lako procijeniti rezultirajuća smanjenja u ispuštanju ugljika za svaku zemlju i koristiti se tim procjenama kao temeljem određivanja odgovarajućih ciljeva koji se dodjeljuju svakoj zemlji. Zemlja bi mogla, ako odabere, koristiti poreze da postigne te ciljeve. No mogla bi se poslužiti i alternativnim mjerama, kao što je izravna kontrola tehnologije, primjerice zahtijevanje viših standarda kilometraže za automobile.

Svaki će sustav, bilo sustav ciljeva ili poreza ili kombinacija to dvoje, zahtijevati povremenu reviziju. Tehnologija nam jednoga dana može omogućiti da brže smanjimo ispuštanja, po nižim troškovima, nego što to danas predviđamo; u tom bismo slučaju trebali suziti ciljeve. Zajednički nametnut porez na ispuštanje može polučiti manje ili više smanjenja no što smo predvidjeli, u kojem ćemo slučaju možda htjeti sniziti ili povisiti poreznu stopu.24 Premda će teret prilagođavanja većine zemalja - koje nisu proizvođači nafte i plina - vjerojatno biti ograničen, neke će zemlje možda biti ozbiljnije pogođene od drugih; povremena revizija mogla bi utvrditi okolnosti u kojima će nekim zemljama biti dano duže vrijeme za prilagodbu (baš kao što, kako sam tvrdio u trećem poglavlju, nekim zemljama u razvoju treba duže vrijeme da se prilagode otvaranju trgovine).

I svaki će sustav, bilo sustav ciljeva ili poreza, zahtijevati osigura-vanje provedbe - što uključuje i djelovanje protiv zemalja koje odbijaju surađivati. Globalno zatopljenje je prevažno da bismo se oslonili na dobru volju bilo koje zemlje. Ako Sjedinjene Države budu i dalje odbijale smanjiti svoja ispuštanja, trebalo bi nametnuti trgovinske sankcije. Ako se to učini, siguran sam da će Amerika reagirati na pružene ekonomske poticaje. (Nadam se da to nije samo moja pristranost kao ekonomista).

* * *

Postizanje da ekonomska globalizacija djeluje bit će od malo koristi ako ne možemo riješiti svoje svjetske probleme glede okoliša. Naša atmosfera i oceani su svjetski resursi; globalizacija i takozvani eko-nomski napredak povećali su našu sposobnost da iskorištavamo te resurse bezobzirnije i bržim tempom no što je porasla naša sposobnost da njima upravljamo.

Jared Diamond, u svojem bestseleru Slom* (također objavljenom u Algoritmovoj biblioteci Facta), to jasnije kaže. Nakon što je opisao kako su se brojne druge civilizacije suočile sa svojim krajem zbog ignoriranja okoliša, nastavlja objašnjavati da:

Naše svjetsko društvo trenutačno je na neodrživom kursu.. . Budući da brzo napredujemo tim neodrživim kursom, svjetski problemi glede okoliša će se riješiti, na jedan ili drugi način, još za života djece i mladih ljudi koji su danas živi. J e d i n o je pitanje hoće li se riješiti na ugodne načine po našem izboru, ili na neugodne načine koji nisu naš izbor, kao što su ratovi, genocid, skapavanje od gladi , epidemi je bolesti i urušenja društava. Premda su svi t i strašni fenomeni čovječanstvu endemični t i jekom cijele naše povijesti, njihova se učestalost povećava s degradaci jom okoliša, populacijskim pritiskom i rezultirajućim siromaštvom i političkom nestabilnošću. 2 5

U ovom sam poglavlju iznio tri apela. Za zemlje u razvoju, učiniti nešto po pitanju globalnog zatopljenja u njihovu je vlastitom interesu: štoviše, među njima se nalaze zemlje kojima će najviše štetiti svjetsko zatopljenje. Ograničavanje njihove potrošnje energije može biti dobro i za okoliš i za gospodarstvo.

Za Sjedinjene Države postoji moralni imperativ da se pridruže ostatku svijeta u bavljenju problemom stakleničkih plinova. Devastacija koju Sjedinjene Države riskiraju donijeti ostalim zemljama jednako je loša kao i svaki rat koji bi povele protiv njih. Možda im ne namjeravaju počiniti štetu - baš kao što ne namjeravaju počiniti štetu sa svojim subvencija-ma na pamuk - no postoje troškovi njihovih postupaka i one moraju

* Objavljeno u Hrvatskoj u nakladi Algori tma.

preuzeti odgovornost za te troškove. Kao svjetski vođa, ako izbjegnu svoju odgovornost, ne mogu očekivati od drugih da žive u skladu sa svojima; a ako svi budemo neuspješni, svi ćemo patiti - uključujući i Sjedinjene Države. Nekim će interesima u Americi biti nanijeta šteta ako se Sjedinjene Države odlučno pozabave globalnim zatopljenjem, ali vjerujem da će zemlji u cjelini zapravo biti bolje. Čak i ako ih to nešto košta, Sjedinjene Države si to mogu priuštiti. Daleko je bolje imati male izdatke danas kako bi se smanjili rizici mnogo većih izdataka u budućnosti.

Napokon, upravo u času kad hvalim Europu i Japan zbog toga što same preuzimaju obveze da smanje svoje ispuštanje stakleničkih plinova i jako se trude te obveze ispuniti (iako će se morati još više potruditi), tvrdim da će te obveze same po sebi ostati pretežno geste ako se ne pridruži ostatak svijeta. To može iziskivati značajnu pomoć zemljama u razvoju; to također iziskuje čvrst odnos prema Sjedinjenim Državama.26

Tvrdim da je naprosto pitanje pravednosti u trgovini ne tolerirati da jedna zemlja zapravo daje subvencije svojim tvrtkama za ispuštanje stakleničkih plinova. Globalizacija znači povećanje međuovisnosti zemalja svijeta. Uskrata koristi od globalizacije kroz trgovinske sankcije može biti učinkovito sredstvo da se unese odgovornost kod onih koji uništavaju svjetski okoliš. Stvorili smo međunarodno trgovinsko pravo koje je namijenjeno tome da osigura pravedna trgovina; premda su kritičari brinuli da će Svjetska trgovinska organizacija postaviti trgo-vinske interese iznad okoliša, Svjetska trgovinska organizacija zapravo je pokazala da ju se može upotrijebiti za nametanje boljeg ponašanja prema okolišu. No Svjetska trgovinska organizacija ne djeluje sama. Europa se mora poslužiti temeljima međunarodnog trgovinskog prava koje smo stvorili da prisili svaku nepokornu zemlju, svaku jogunastu zemlju - uključujući i Sjedinjene Države - da se ponaša odgovorno. Europa mora biti spremna upotrijebiti ogromnu moć ekonomske globalizacije da se uhvati u koštac s najvažnijim svjetskim problemima okoliša.

Nakon božićnog tsunamija iz 2004 . godine, mnogo se raspravljalo o važnosti postojanja sustava za rano upozoravanje kako bi ljudi mogli poduzeti mjere za izbjegavanje sljedeće katastrofe. O globalnom za-topljenju glasno i jasno dobivamo rana upozorenja. No tek moramo reagirati.

7. P O G L A V L J E

MULTINACIONALNA KORPORACIJA

Ljevica (i oni koji nisu baš lijevo orijentirani) često ocrnjuje korpo-racije, prikazujući ih u dokumentarcima kao što su The Corporation (korporacija) i Wal-Mart: The High Cost of Low Prices (Wal-Mart: visoki trošak niskih cijena) kao pohlepne, bezdušne tvorevine koje stavljaju profit iznad svega ostalog. Mnogi slučajevi korporacijskih zlodjela opravdano su postali zloglasni, predmet legende: Nestléova kampanja u kojoj uvjerava majke iz Trećeg svijeta da se za ishranu svoje dojenčadi služe tvorničkom mješavinom hrane umjesto majčinim mlijekom; Bechtelov pokušaj privatiziranja bolivijske vode (dokumentiran u filmu Thirst); polustoljetna urota američkih duhanskih kompanija kako uvjere ljude da nema znanstvenog dokaza da je pušenje loše za zdravlje, čak i kad su njihova vlastita istraživanja potvrdila da jest (što je prekrasno dramatizirano u filmu The Insider 'Probuđena savjest'); Monsantov razvoj sjemenja koje proizvodi biljke koje pak proizvode sjemenje koje se ne može ponovno posaditi, prisiljavajući time seljake da svake godine kupuju novo sjeme; Exxonovo golemo izlijevanje nafte iz Valdeza i kasniji pokušaji kompanije da izbjegne plaćanje naknade.

Za mnoge ljude multinacionalne korporacije počele su simbolizirati sve ono što ne valja s globalizacijom; mnogi bi rekli da su one primarni uzrok njezinih problema. Te su kompanije bogatije od većine zemalja na svijetu u razvoju. Godine 2004 . prihodi američke automobilske kompanije General Motors iznosili su 191,4 milijarde dolara, više nego BDP više od 148 zemalja svijeta. U fiskalnoj godini koja je završavala 2005. godine, prihodi američkog maloprodajnog lanca trgovina Wal-Mart iznosili su 285,2 milijarde dolara i bili veći od zbrojenog BDP-a podsaharske Afrike. Te korporacije nisu samo bogate nego su i politički

moćne. Ako ih vlade odluče oporezovati ili regulirati na način koji im se ne sviđa, one prijete da će se odseliti drugdje. Uvijek postoji neka druga zemlja u kojoj će njihovi porezni prihodi, radna mjesta i strana ulaganja biti dobrodošli.

Poduzeća teže profitu, a to znači da im je zarađivanje novca prvi prioritet. Kompanije preživljavaju smanjujući troškove na koji god način mogu u okviru zakona. Izbjegavaju plaćati poreze kad god je to moguće; neke škrtare na zdravstvenom osiguranju svojih radnika; mnoge pokušavaju ograničiti rashode na čišćenje zagađenja koje stvaraju. Cesto račun plaćaju vlade zemalja u kojima one posluju.

Pa ipak, korporacije imaju središnju ulogu u donošenju koristi od globalizacije zemljama u razvoju, pomažući povećati životni standard diljem velikog dijela svijeta. One su omogućile da roba iz zemalja u razvoju dospije na tržišta razvijenih industrijskih zemalja; sposobnost modernih korporacija da proizvođačima gotovo trenutačno daju na znanje što međunarodni potrošači žele od ogromne je koristi za jedne i druge. Korporacije su bile izvršitelji transfera tehnologije iz razvijenih industrijskih zemalja u zemlje u razvoju, pridonoseći premoštavanju jaza u znanju između jednih i drugih. Gotovo 200 milijardi dolara koje svake godine kanaliziraju u zemlje u razvoju u vidu stranih izravnih ulaganja smanjile su jaz sredstava.1 Korporacije zemljama u razvoju donose radna mjesta i ekonomski rast, a razvijenim zemljama jeftinu robu sve veće kvalitete, pri čemu smanjuju troškove života i tako pridonose eri niske inflacije i niskih kamatnih stopa.

S korporacijama u središtu globalizacije, one se mogu kriviti za mnogo njezina zla, kao što im se mogu pripisati u zaslugu mnoga od njezinih postignuća. Baš kao što pitanje nije je li globalizacija sama po sebi dobra ili loša nego kako je možemo preoblikovati da bismo postigli da djeluje bolje, tako bi pitanje o korporacijama trebalo glasiti: što je moguće učiniti da se minimizira šteta od njih i maksimira njihov neto doprinos društvu?

Prije no što odgovorimo na to pitanje, želim otkloniti jednu optužbu koja je uvelike, iako ne potpuno, nepravedna. Korporacije se često krive za materijalizam koji je endemičan u razvijenim druš-tvima. Većim dijelom, korporacije naprosto odgovaraju na ono što ljudi žele - primjerice, na potrebu da se s jednog mjesta stigne na

drugo, što automobili i motocikli olakšavaju; ako su automobili i motocikli otmjeniji ili veći no što bi trebali biti, to je uglavnom zato što potrošači vole one koji su otmjeniji ili veći, i kupuju ih. Ipak, mora se priznati da korporacije katkada djeluju tako da oblikuju te želje na način koji povećava njihov profit, te se njihovim nastojanjima mogu pripisati barem neki materijalistički ekscesi. Kad reklamiranje ne bi povećavalo želju, one ne bi svake godine trošile milijarde dolara na reklamiranje.2 Prehrambene kompanije uče djecu da žele zašećerene žitne pahuljice koje su loše za njihove zube; automobilske kompanije vode kampanju protiv javnog prijevoza - a u nekim su ga slučajevima i aktivno uklonile - bez obzira na učinak na okoliš. Los Angeles je nekoć imao najveći svjetski urbani željeznički sustav (1.800 kilometara pruge), dok ga nije kupila skupina pod vodstvom General Motorsa, demontirala ga i zamijenila GM-ovim autobusima.3

Moguće je previdjeti jedan ili dva slučaja lošeg ponašanja korporacija, no problemi su očito sistemski. Kad god postoje sistemski problemi, ekonomisti traže sistemske uzroke. Primarni je očit: korporacije se bave zarađivanjem novca, a ne dobrotvornim poslom. U tome leži i njihova snaga i njihova slabost. Novac je moćan poticaj, a želja da ga se zaradi može donijeti goleme koristi svima. Kad stvari idu dobro, međunarodne korporacije mogu upravljati golemim sredstvima, proširiti najnapredniju tehnologiju i eksponencijalno povećati dostupna tržišta. No i prečesto su potaknute da čine pogrešnu stvar. Korporacijski poticaji se mogu preoblikovati. Želimo li postići da globalizacija djeluje, morat će ih se preoblikovati.

Tu je eminentni ekonomist iz osamnaestog stoljeća, Adam Smith, i opet često bio pogrešno shvaćen. On je tvrdio da će pojedinci, slijedeći vlastite sebične interese, unaprijediti šire interese društva: da će poticaji da se u konkurenciji pobijedi suparnike dovesti do nižih troškova i proizvodnje dobara koja potrošači žele, te da će potrošači, i društvo općenitije, imati koristi od obojega. U Smithovoj ekonomiji moralnost ne igra nikakvu ulogu (iako je Smith sam bio intenzivno zaokupljen moralnim pitanjima, o čemu svjedoči Teorija moralnih osjećaja, djelo koje je prethodilo Bogatstvu naroda). Pojedinci ne moraju razmišljati što je dobro ili loše, nego samo što je u njihovu vlastitom interesu; čudo tržišnoga gospodarstva je da oni, čineći to, promiču opći boljitak. Na osnovi te logike, mnogi ekonomisti vjeruju da je prva - neki idu

tako daleko da kažu jedina - odgovornost korporacija ona koju imaju prema svojim dioničarima. One bi trebale činiti sve što je potrebno da maksimiraju burzovnu vrijednost ili profit. U tom proširenju Smithove ekonomije, ako moralnost uopće ulazi u vidokrug, ona to čini samo zato da zapovijedi tvrtkama da više od svega drugoga razmišljaju o interesima dioničara - zapravo, da misle jedino o dioničarima.

Ponekad tržišta doista funkcioniraju na način kako je tvrdio Smith - velika povećanja životnog standarda tijekom posljednja dva stoljeća dijelom su svjedočanstvo njegovim uvidima. Čak je i Smith, međutim, shvatio da u nesputanom tržišnom gospodarstvu privatni poticaji često ne idu ukorak s društvenim troškovima i koristima - a kad se to dogodi, slijeđenje vlastitog sebičnog interesa neće rezultirati boljitkom društva. Suvremeni ekonomisti nazivaju te neujednačenosti kretanja "neuspjesima tržišta". Neuspjesi tržišta nastaju kad god ima eksternalija, posljedica postupaka pojedinca ili tvrtke za koje oni ne plaćaju troškove ili ne primaju korist. Tržišta, sama po sebi, dovode do premalo nekih stvari, kao što su istraživanja, i previše drugih, kao što je zagađivanje.4

Velik dio javne politike i ekonomske teorije u posljednjih sto godina usmjeren je na utvrđivanje glavnih neuspjeha tržišta i analiziranje najdjelotvornijih i najjeftinijih načina njihova ispravljanja, primjerice, kroz regulativu, poreze i državne izdatke. Moderna je ekonomija, slično tome, pokazala da se društveno blagostanje ne maksimira ako su korporacije usmjerene isključivo na maksimiranje profita. Da bi gospodarstvo postiglo efikasnost, korporacije moraju uzeti u obzir utjecaj njihovih postupaka na zaposlenike, okoliš i lokalne sredine u kojima posluju.

Okoliš je jedan očiti slučaj u kojem se mogu razlikovati privatni i društveni troškovi, s ogromnim posljedicama. Rafiniranje nafte ili generiranje električne energije na način koji ne zagađuje zrak košta više. Uklanjanje otpada ili rudarenje na načine koji ne zagađuju opskrbu vodom je skuplje. Takva narušavanja okoliša su stvarni troškovi društva, ali - barem prije nego što su uspostavljene snažne vladine regulative - to nisu bili troškovi za dotične korporacije. Bez vladine regulative i pritiska iz civilnog društva, korporacije nemaju poticaja da dovoljno štite okoliš; zapravo imaju poticaja da ga unište ako im to štedi novac.

Podmićivanje i korupcija predstavljaju još jedno područje gdje se sukobljavaju društveni i privatni interesi. Rudarske i naftne kompanije često mogu smanjiti troškove stjecanja prirodnih resursa podmići-vanjem vladinih dužnosnika za koncesije. Daleko je jeftinije nekom vladinom dužnosniku platiti veliki mito nego plaćati tržišnu cijenu za naftu ili neki drugi prirodni resurs. U praksi, kompanije u mnogim industrijama plaćaju mito da bi dobile svakovrsne povlastice, kao što je zaštita od izvanjske konkurencije koja im dopušta da povećaju cijene, ili zanemarivanje njihovog kršenja propisa koji se odnose na okoliš ili sigurnost. Prema amoralnom stajalištu modernih korporacija, ako im to može proći - ako očekivani prinos premašuje rizik i troškove da budu otkrivene - one bi, da nije nezakonito, praktički imale obvezu podmićivati jer bi to povećalo profit kompanije i prinos dioničarima.

U sofisticiranim gospodarstvima kao što je američko, otvoreno podmićivanje pretežno su zamijenili doprinosi političkim kampanjama, pri čemu dobit možda nije naprosto ugovor o izgradnji ceste po cijeni iznad tržišne cijene, nego promjena u politici čije posljedice daleko više koštaju društvo.5 Četrdeset i jedna kompanija (uključujući General Electric, Microsoft i Disney), koja je između 1991. i 2001. godine uložila - "pridonijela" - 150 milijuna dolara za političke stranke i kampanje američkih saveznih kandidata, uživala je 55 milijardi dolara poreznih olakšica u samo tri porezne godine.6 Farmaceutske kompanije su potrošile 759 milijuna dolara da utječu na 1.400 kongresnih pri-jedloga zakona između 1998. i 2004 . godine; farmaceutska industrija je vodeća u pogledu novca za lobiranje i broja zaposlenih lobista (3.000). Njihov uspjeh odražava njihova ulaganja: kao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, američka vlada njihove je interese postavila na najviše mjesto u međunarodnim trgovinskim pregovorima, a kod nove Medicareove potpore lijekovima vladi je zabranjeno pogađanje za niže cijene - odredba koja je sama po sebi vrijedna milijarde dolara.7

"Velikih pet" američkih računovodstvenih tvrtki saveznim je kandi-datima i strankama između 1989. i 2001. godine dalo doprinos od 29 milijuna dolara, dijelom da bi se zaštitile od prijetnji regulativa. I to je funkcioniralo - barem dok skandal Arthur Anderson-Enron nije jasno pokazao zašto su takve regulative neophodne.

Kao konačni primjer društvenog utjecaja svjetskih korporacija na zemlje u razvoju, uzmite u obzir utjecaj na lokalne zajednice.

Korporacijski divovi kao Wal-Mart ne namjeravaju oslabiti zajednice u kojima otvaraju svoje dućane. Namjeravaju samo donijeti robu po nižim cijenama - i upravo su im te niže cijene donijele takav uspjeh. No kako istjeruju mala poduzeća, mogu, u isto vrijeme, isprazniti grad. Mali poduzetnici često su kralježnica zajednice i kad Wal-Mart uništava svoje konkurente, slama tu kralježnicu. Nekoliko donacija lokalnim dobrotvornim udrugama čini malo da to kompenzira. U drugom je poglavlju naglašena važna uloga koju lokalne zajednice imaju u uspješnom razvoju; slabljenjem zajednica, korporacije mogu, na dugi rok, čak i oslabiti razvoj.8

Jedan dio Wal-Martova uspjeha temelji se na većoj efikasnosti (boljem upravljanju zalihama i logistici), no mnogo se toga temelji naprosto na njegovoj tržišnoj moći, njegovoj sposobnosti da cijedi svoje dobavljače i svoje radnike. Njegova stroga politika protiv sindikalnog udruživanja znači da su njegovi radnici često slabo plaćeni, a njihove niske nadnice snizuju i nadnice u Wal-Martovim konkurentima, tako da nisu pogođeni samo Wal-Martovi radnici. Svega je oko polovice od njegovih 1,4 milijuna zaposlenika obuhvaćeno potporama za zdrav-stvenu skrb. Javni program američke države Georgije, koji osigurava djecu koja bi inače bila neosigurana, otkrio je da više od 10.000 od ukupno 166.000 djece koje taj program obuhvaća ima roditelja koji radi za Wal-Mart - više nego kod bilo kojeg drugog poslodavca. Wal-Martov plan zdravstvene skrbi ne obuhvaća preventivnu skrb kao što je redovno cijepljenje djece, cijepljenje protiv gripe ili pregled očiju. Kao posljedica toga, porezni obveznici pokrivaju troškove koje inače snose poslodavci.9

Problemi korporacija kojima je politika da nameću troškove društvu koje ne snosi sama tvrtka pojavljuju se u svim poduzećima - multina-cionalnim i domaćim, velikim i malim. No postoji nekoliko zasebnih razloga zbog kojih velike multinacionalne korporacije predstavljaju veće probleme - probleme koje Smith, koji je pisao prije više od dvjesto godina - nije mogao potpuno predvidjeti. U Smithovo vrijeme poduzeća su bila razmjerno mala i obično su njima upravljali pojedinci koje se moglo smatrati odgovornima za svaku štetu koju nanesu. Današnje su korporacije golema poduzeća, neke s desecima tisuća zaposlenika; premda u korporacijama pojedinci donose odluke koje određuju što tvrtka čini, često nije lako te pojedince držati odgovornima za posljedice

tih odluka, lako malokad ubiru punu vrijednost povećanja profita koje proizlazi iz njihovih dobrih odluka, još rjeđe plaćaju pune društvene troškove svojih loših odluka.10

Korporacijskim menadžerima isuviše je lako sakriti se iza vela korporacije. Čak i nakon što je priznao da je pio prije ukrcavanja na brod, Joseph Hazelwood, kapetan broda Exxon Valdez, odgovornog za ispuštanje nafte 1989. godine - ispuštanja koje je načinilo štetu okolišu u vrijednosti nekoliko milijardi - dobio je samo packu, s kaznom od 51.000 dolara i 1 .000 sati skupljanja smeća duž autocesta u području Anchoragea. Indijska vlada je pokušala goniti rukovoditelje Union Carbidea za tisuće smrti u Bhopalu, gdje je 1984. godine eksplodirala kemijska tvornica, no Union Carbide je bio američka kompanija, a Sjedinjene Države su odbile suradnju. Optužbe protiv rukovoditelja, uključujući i glavnog direktora Warrena Andersona, iznesene su pred indijskim sudom 1991. godine; kad se nisu pojavili da se suoče s optužbama, Indija je zahtijevala njihovo izručenje. Napokon, u rujnu 2004. godine, američko ministarstvo vanjskih poslova bez objašnjenja je odbilo zahtjev za izručenje.

Postoje iznimke, no one su rijetke. Bivši glavni direktor WorldComa Bernard Ebbers bio je osuđen zbog odgovornosti za prijevaru od 11 milijardi dolara koja je pokrenula najveći stečaj u američkoj povijesti - zato što je previše Amerikanaca izgubilo previše a da bi ga pustili da se izvuče. Osuđen je na dvadeset i pet godina zatvora, što je najduža kazna na koju je ikada osuđen glavni direktor za kojeg je utvrđeno da je kriv za korporacijski kriminal dok je upravljao kompanijom s popisa 500 najvećih kompanija časopisa Fortunea.

Ono što pogoršava stvari jest ograničena odgovornost, koja bitno definira korporacije. Ograničena odgovornost važna je pravna inovacija i bez nje se moderni kapitalizam gotovo sigurno ne bi mogao razviti. Ulagači u korporacije s ograničenom odgovornošću u riziku su samo za onaj iznos novca koji su uložili u kompaniju, i ništa više. To je posve drugačije od partnerstva, u kojem su svi partneri u tvrtki zajednički odgovorni za postupke drugih. Ako partnerstvo napravi veliku grešku - recimo, u slučaju neke računovodstvene tvrtke koja ovjerava knjige neke kompanije kad to ne bi smjela učiniti (kao što je tvrtka Arthur Anderson učinila u slučaju Enrona) - tada u načelu svi partneri mogu

biti tuženi i mogu izgubiti ne samo ono što su uložili u partnerstvo nego i svoje kuće, automobile i ušteđevinu, što će ih možda natjerati da pribjegnu osobnom stečaju. Teoretska je prednost partnerstva s neograničenom odgovornošću to da svaki partner ima snažan poticaj da nadzire druge, te će klijenti, znajući to, imati više povjerenja. No kad su uključene stotine partnera, sposobnost uzajamnog nadziranja skoro da nestaje i mane partnerstva imaju veću težinu nego njegove prednosti. Zapravo su se mnoge računovodstvene tvrtke, koje su tradicionalno bile organizirane kao partnerstva, restrukturirale kao "partnerstva s ograničenom odgovornošću", kombinirajući porezne prednosti partnerstva sa zaštitom koju im pruža ograničena odgovornost.

Ograničena odgovornost ima veliku prednost: ona dopušta pri-kupljanje golemih iznosa kapitala budući da svaki ulagač zna da je najviše što može izgubiti njegovo ulaganje. No ograničena odgovornost može značiti velike troškove za društvo. Neka rudarska kompanija može iskapati zlato, zarađujući golem profit za dioničare, no ostavlja za sobom otrovne ostatke obrađene rudače u kojima ima arsena. I s društvenog i s financijskog stajališta, trošak čišćenja nereda može premašiti vrijednost onoga što se iskopava. No kad se problem otkrije i vlada zahtijeva čišćenje, rudarska kompanija proglašava stečaj, a nevolja ostaje društvu. Tako građani dvostruko pate - od uništavanja okoliša i od troškova čišćenja.

Dugačak je popis kompanija koje su nanijele skupu štetu - osobito u zemljama u razvoju - za koju nisu morale platiti ili za koju su platile samo djelić onoga što su trebale platiti. Eksplozija u tvornici Union Carbidea u Bhopalu zacijelo je najdramatičniji primjer: ubijeno je više od 20 .000 ljudi, a još približno 100.000 ljudi ima doživotno narušeno zdravlje, među ostalim respiratorne bolesti, bolesti očiju, neurološka i neuromuskularna oštećenja i oštećenja imunološkog sustava.11 Ukupni broj pogođenih bio je još veći; oni koji će naposljetku primiti nakna-du, uključujući uzdržavane članove njihovih obitelji, približit će se vjerojatno broju od 600 .000 . Nesklad između grozne štete i onoga što je kompanija bila prisiljena platiti - procijenjenih 500 dolara po osobi - također je velik, kako god da se gleda. Dow Chemical je potom kupio tvornicu u Bhopalu, uzevši svu aktivu Union Carbidea bez preuzimanja bilo koje obveze.

U Papui Novoj Gvineji veliki rudnik zlata i bakra, Ok Tedi, tijekom otprilike dvanaest godina odlagao je 80.000 tona kontaminiranog ma-terijala dnevno u rijeke Ok Tedi i Fly dok je vadio rudaču u vrijednosti nekih šest milijardi dolara. Čim je rudnik bio iscrpljen, većinski vlasnici Australci, nakon što su priznali da su jako podcijenili utjecaj na okoliš, samo su otišli, predavši svoje dionice vladi - ostavljajući vladi, koja je već ionako imala malo sredstava, troškove čišćenja. Koliko će oni na kraju iznositi još je teško procijeniti, no jasno je da će biti golemi i da će ih snositi narod Papue Nove Gvineje.

Poticaji su loše usklađeni kad korporacija ne snosi te troškove nepovoljne strane poslovanja; to je posljedica ograničene odgovor-nosti. Kad još uzmemo u obzir veličinu multinacionalnih korporacija u odnosu na zemlje u razvoju u kojima posluju, i siromaštvo zemalja u razvoju, vidimo niz mogućnosti u kojima ova neusklađenost može dovesti - i dovodila je - do mnoštva ozbiljnih problema. Zemljama u razvoju potrebna su radna mjesta koja donose korporacije, čak i ako se okolišu ili zdravlju radnika nanosi šteta. Rudarske i naftne kompanije iskorištavaju tu neravnotežu moći.

U Tajlandu i Peruu korporacije su zaprijetile da će odseliti drugdje ako se provedu propisi o zaštiti okoliša; u Peruu, jedna je rudarska kompanija otišla tako daleko da je izvršila pritisak na vladu da ne testira djecu koja žive blizu njezinih rudnika kako bi vidjela jesu li izložena zdravstvenim rizicima. U jednom je trenutku Papua Nova Gvineja donijela zakon kojim je postalo nezakonito tužiti međunarodne rudarske kompanije izvan zemlje čak i radi ostvarivanja prava glede zdravlja ili okoliša ili zakonskih prava, bojeći se da bi takve tužbe destimulirale ulaganje u zemlju. Na savršeno konkurentskom tržištu prijetnja odlaskom ne bi bila problem; ako jedna rudarska tvrtka ode, druge će uskočiti. No postoje velike prepreke ulasku - razvoj rudnika može koštati više od milijardu dolara i povlači za sobom velik rizik. Ako jedna kompanija ode, druga možda neće popuniti rupu - ili ako to učini, može zahtijevati još nepovoljnije uvjete.

Globalizacija povećava probleme koji proizlaze iz loše usklađenosti poticaja u modernim korporacijama. Konkurencija među zemljama u razvoju da privuku ulaganja može rezultirati utrkom prema dnu jer kompanije traže dom s najslabijim zakonima o radu i okolišu.

Kako ilustrira primjer Bhopala, sposobnost korporacija i njihovih dužnosnika da se sakriju iza granica još više otežava njihovo pozivanje na odgovornost. Nadalje, brzina kojom je moguće sredstva preseliti iz jedne zemlje u drugu znači da čak i ako postoji novčana presuda protiv neke tvrtke u jednoj zemlji, može biti nemoguće izvršiti naplatu.

Kod kuće, gdje su kompanije dio tkiva zajednice, pojedinci često preuzimaju određenu moralnu odgovornost za svoje postupke; čine što je ispravno čak i ako na to nisu prisiljeni zakonima ili regulativom ili prijetnjom tužbe, pa čak i ako bi moglo doći do određenog kratko-ročnog gubitka profita. No kad multinacionalne kompanije posluju u inozemstvu, moralna odgovornost je oslabljena. Mnogi rukovoditelji ne bi ni pomislili kod kuće tretirati svoje radnike ili okoliš kako to uobičajeno čine u inozemstvu. Mogu smatrati da je inozemna regulativa manje stroga, da su radnici sretni što imaju posao, ili da zemlja u cjelini ima koristi od njihova ulaganja. Uništavanje okoliša ili ignoriranje temeljnih radnih uvjeta lakše je tisućama kilometara od sjedišta, a budući da su lokalni ljudi siromašni, lako je smatrati da njihov život i zemlja vrijede manje od života i zemlje kod kuće. Rukovoditelji Dow Chemicala i Union Carbidea mogu, zapravo, imati osjećaj da je 500 dolara obilna naknada za smrt ili osakaćeni život u Bhopalu. Na kraju krajeva, s toliko mnogo siromaštva i smrti u zemljama u razvoju, onima koji to gledaju izvana život se može činiti jeftinim; računovođe pak mogu napomenuti da je očekivani životni vijek u Indiji kraći nego u Sjedinjenim Državama, a indijski dohodak samo djelić dohotka u Sjedinjenim Državama.

Korporacije često tvrde da nije njihova odgovornost, nego odgo-vornost vlada, uskladiti privatne i javne interese - tako da, primjerice, donesu propise koji ograničavaju zagađivanje. No to oslobađa korporacije odgovornosti, pri čemu zanemaruju činjenicu da svoj novac rutinski koriste kako bi postigle usvajanje zakona i propisa koji im dopuštaju da zagađuju po volji - osiguravajući tako da društveni i privatni interesi ne budu usklađeni.12 Politika je dio poslovne strategije; korporacije snažno lobiraju protiv standarda glede okoliša koji ih koštaju profita, a dobitak od tih političkih ulaganja često je veći nego kod bilo kojeg drugog ulaganja.

Premda novac u svim zemljama govori glasno, govori osobito glasno u zemljama u razvoju. Budući da mnoge korporacije imaju više sredstava na raspolaganju nego vlade zemalja u razvoju, ne čudi što su korporacijska nastojanja da se stvori povoljan regulacijski okoliš često uspješna. Na žalost, toliko je lako da očajno siromašne zemlje - osobito zemlje gdje vlade nisu demokratski odgovorne - podlegnu korporacijskim mamcima.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE Lako je razmjeti zašto su multinacionalne korporacije odigrale tako središnju ulogu u globalizaciji: potrebne su organizacije ogromnih razmjera da obuhvate cijeli svijet, da povežu tržišta, tehnologiju i kapital razvijenih zemalja s proizvodnim kapacitetima zemalja u razvoju. Pitanje je kako osigurati da zemlje u razvoju imaju više koristi - i da se suoče s manjim troškovima. Na sljedećim stranicama

Što je još gore, multinacionalne kompanije su naučile da mogu ostvariti veći utjecaj u oblikovanju međunarodnih sporazuma nego što ga imaju u formuliranju domaće politike. U zapadnim se demokracija-ma pokušalo ublažiti najgore zloupotrebe tržišnoga gospodarstva, pa tvrtke sve više podliježu propisima o zaštiti okoliša. No tajnovitost koja okružuje trgovinske pregovore pruža plodan ambijent za korporacije koje žele zaobići demokratski proces kako bi dobile pravila i propise po vlastitom ukusu. Primjerice, skrivena u 11. poglavlju NAFTA-e i -poglavlju koje je zamišljeno da štiti američke ulagače od ekproprijacije njihovih ulaganja - bila je odredba koja propisuje da američki ulagači u Meksiku mogu dobiti kompenzaciju za svaki gubitak vrijednosti njihove imovine koji bi bio posljedica regulative; čak im je dano i pravo da podnose tužbe pred posebnim tribunalima, pri čemu plaćanje štete dolazi izravno od meksičkog ministarstva financija, čak i kad su gubici rezultat legitimnih lokalnih regulativa. Do danas su podnesene tužbe kojima se traži više od 13 milijardi dolara. Ta odredba važi i za strane ulagače u Sjedinjenim Državama - dajući im zaštitu koju su sudovi i Kongres opetovano i izričito odbijali dati američkim ulagačima.13 Tako su kroz trgovinske sporazume društveni i privatni poticaji postali još neusklađeniji.

iznosim program u pet točaka za koji, iako neće ukloniti sve slučajeve zloupotrebe u korporacijama, vjerujem da će ih smanjiti. U temelju većine tih reformi jest jednostavan cilj: uskladiti privatne poticaje s društvenim troškovima i koristima.

Korporacijska društvena odgovornost

Iako mnoge korporacije, osobito u Sjedinjenim Državama, i dalje tvrde da je njihova jedina odgovornost ona koju imaju prema dioničarima, mnoge uviđaju da se njihova odgovornost proteže dalje. Tu je prisutan element sebičnog interesa: činiti dobro može biti dobro za poslovanje, a činiti loše može izložiti kompanije parnicama. Loše ponašanje može štetiti i imidžu kompanije: negativni publicitet koji je okruživao američkog proizvođača obuće Nike nakon što su njegovi dobavljači u Vijetnamu loše postupali prema lokalnim radnicima i javni bijes nakon što je Ken Saro-Wiwa ubijen u Nigeriji upravo u vrijeme optužbi da je anglo-nizozemska naftna kompanija Shell podupirala vojnu huntu koja ga je ubila bili su pozivi na buđenje. Rukovoditelji su shvatili da ih se može kriviti za probleme koji nastaju tisućama kilometara daleko od sjedišta. Događaji poput ovih dovode do određenog broja dobrovoljnih inicijativa kompanija da poboljšaju sudbinu svojih radnika i zajednica u kojima posluju.

Premda sve više korporacija shvaća poslovnu društvenu odgovornost kao pitanje dobrog poslovanja (a neke studije ukazuju na to da društveno odgovorne tvrtke imaju bolji uspjeh na burzi od drugih), za mnoge tvrtke, njihove rukovoditelje i zaposlenike, društvena odgovornost je isto toliko moralno pitanje koliko i ekonomsko. Kompanije se mogu zamisliti kao zajednice, ljudi koji zajedno rade u zajedničku svrhu -recimo, proizvode neki proizvod ili pružaju neku uslugu. I budući da rade zajedno, brinu jedan za drugog, za zajednice u kojima rade i za širu zajednicu, svijet u kojem svi živimo. To znači da neka kompanija možda neće otpustiti radnika u trenutku kad nije više potreban ili će možda potrošiti više novca za smanjenje zagađivanja no što to od nje apsolutno zahtijeva zakon. Te kompanije mogu biti na dobitku, naravno, ne samo time što izbjegavaju negativni publicitet koji je prethodno opisan; one mogu imati koristi od više kvalitete radne

snage koju privlače i poboljšanog morala: njihovi se radnici osjećaju bolje radeći za kompaniju koja je društveno odgovorna.14

Pokret za poslovnu društvenu odgovornost pridonio je promjeni u mentalitetu mnogih korporacija i pojedinaca koji za njih rade. Jako se također potrudio stvoriti pomagala koja će osigurati da kompanije žive u skladu sa svojim idealima: razvijaju se računovodstveni sustavi koji prate doprinose zajednici i utjecaj na okoliš, i oni pomažu tvrtkama da više razmišljaju o punim posljedicama svojih postupaka.

Na žalost, u svijetu bezobzirne konkurencije, poticaji često rade čak i protiv onih koji imaju najbolje namjere. Rudarska kompanija koja je spremna škrtariti na sigurnosti i mjerama zaštite okoliša moći će nižom ponudom isključiti kompaniju slične efikasnosti koja slijedi ispravnu politiku zaštite okoliša. Naftna kompanija koja je spremna upustiti se u podmićivanje kako bi dobila naftu po nižoj cijeni iskazat će veći profit od usporedive kompanije koja to ne čini. Banci koja je spremna pomoći svojim klijentima da izbjegnu poreze može biti bolje - barem ako je ne ulove - nego onoj koja destimulira klijente u pogledu činjenja toga.

Postoji i dodatni problem. Danas sve kompanije, čak i najgori zagađivači i one s najgorim postupanjem prema radnicima, unajmljuju tvrtke za odnose s javnošću da hvale njihov osjećaj korporacijske odgovornosti i njihovu brigu za okoliš i radnička prava. Korporacije postaju vješte u manipuliranju imidžem i naučile su govoriti u prilog društvenoj odgovornosti čak i kada ju nastavljaju izbjegavati.

Kao posljedica toga, pokret za poslovnu društvenu odgovornost, ma koliko bio važan, nije dovoljan. Mora biti dopunjen snažnijom regulativom. Oni koji su doista ozbiljni u vezi s višim standardima trebali bi pozdraviti regulative koje podupiru kodekse ponašanja što ih oni sami javno prihvaćaju, budući da bi ih takve regulative zaštitile od nepoštene konkurencije onih koji se ne pridržavaju istih standarda. Regulative će pridonijeti sprječavanju utrke prema dnu.

Ograničavanje moći korporacija

Korporacije teže profitu, a jedan od najsigurnijih načina nakupljanja održivog profita je ograničavanje konkurencije - kupovanje konkurenata,

gušenje konkurenata tako da im propadne posao ili sklapanje tajnih sporazuma s konkurentima kako bi se povisile cijene. Problem anti-konkurencijskog ponašanja očit je od rođenja ekonomije: kako je rekao Adam Smith: "Ljudi iste struke rijetko se sastaju, čak i radi zabave i razonode, a da razgovor ne završava urotom protiv javnosti ili nekim planom da povećaju cijene."15 Kad manjka konkurencije, mogućnost zloupotreba od strane multinacionalnih korporacija jako se pogoršava.

Razvijene industrijske zemlje već više od jednog stoljeća uviđaju opasnosti od monopola i antikonkurencijskog ponašanja, te donose zakone da razvrgnu prvo i kazne drugo. Suradnja s pretpostavljenim konkurentima kako bi se dogovorile cijene kazneno je djelo čin u većini razvijenih industrijskih zemalja, s oštrim kaznama i u kaznenim i u civilnim procesima: u Sjedinjenim Državama, oni koji su osuđeni u kaznenom postupku mogu dospjeti u zatvor, a oni koji su u stanju pokazati da su platili više cijene zbog monopolizacije dobivaju trostruku odštetu (tri puta iznos što su ga monopolisti pretjerano zaračunali).

S pojavom globalizacije i roba kojima se globalno trguje, monopoli i karteli - i problemi koje stvaraju - često su po razmjerima postali svjetski.16 Globalizacija je dala maha novoj mogućnosti antikonku-rencijskog ponašanja koju bi moglo biti teže i detektirati i ograničiti.

Prirodu svjetskih monopola pokazao je niz slučajeva određivanja globalnih cijena otkriven početkom devedesetih godina, uključujući i dva u koja je bio upleten američki div Archer Daniels Midland (ADM). Jedan je slučaj obuhvaćao vitamine; drugi lizin (esencijalnu amino-kiselinu kojom se hrane svinje); treći, kukuruznu fruktozu. U slučaju lizina, kartel je dogovorio cijene, alocirao tržišne udjele i odredio kvote, uspijevajući povećati cijene za 70 posto unutar tri mjeseca. ADM je platio novčanu kaznu od 100 milijuna dolara; Michael Andreas, sin glavnog direktora, i još jedan rukovoditelj poslani su u zatvor. U slučaju kukuruzne fruktoze, ADM se suočio sa zahtjevima za odštetom od dvije milijarde dolara i pristao platiti 4 0 0 milijuna dolara. U slučaju vitamina, kaznene sankcije koje su urotnicima nametnule Sjedinjene Države i Europska unija iznosile su više od 1,7 milijarde dolara; premda još nisu riješene sve građanskopravne tužbe, do sada je plaćeno gotovo 600 milijuna dolara, a postoje i dodatni zahtjevi za više od milijardu

dolara. Ljudi izvan Sjedinjenih Država i Europske unije, međutim, imaju malo izgleda za isplatu značajne kompenzacije.

To odražava jedan opći problem: dok su koristi za monopoliste globalne, osiguravanje primjene propisa ostaje fragmentirano, pri čemu svaka jurisdikcija brine za vlastite građane - što u praksi znači da nitko ne brine za potrošače u malim zemljama i zemljama u razvoju. Što je još gore, domaće nacije često se bore u korist svojih vlastitih svjetskih monopola. To je prirodno; šteta koja se nanosi potrošačima i tvrtkama u inozemstvu nije njihova briga. Kad je u srpnju 2001. godine Europska unija otkrila da će predloženo spajanje dvaju američkih divova GE i Honeywella značajno smanjiti konkurenciju, američka vlada je vrlo žestoko prigovarala. No Europska unija je bila u pravu i trebalo je hrabrosti da povjerenik Europske unije za konkurenciju, Mario Monti, konfrontira Sjedinjene Države, ispunjavajući svoju obvezu provođenja zakona Europske unije o konkurenciji. Njegova je odluka, zapravo, blokirala spajanje.

Možda su gori slučajevi gdje vlade zapravo pomažu stvoriti svjetske kartele kako bi promicale interese vlastitih nacionalnih kompanija. To se dogodilo dok sam služio u Bijeloj kući. U uvjetima slabljenja cijena aluminija, Paul O'Neill, koji je kasnije bio ministar financija pod predsjednikom Georgeom W. Bushom, no u to je vrijeme bio čelnik Alcoe, najvećeg svjetskog proizvođača aluminija, pledirao je za svjetski aluminijski kartel u cilju stabiliziranja tržišta i zaštite Amerike od "destruktivne" konkurencije iz Rusije, koja je tada bila u tranziciji prema tržišnom gospodarstvu. Na dramatičnom sastanku, na kojem su se i Vijeće ekonomskih savjetnika i Ministarstvo pravde neumorno protivili prijedlogu, Clintonova administracija je odlučila predvoditi u stvaranju svjetskog kartela - bilo je to tako jasno kršenje načela konku-rencijskoga tržišta da je pomoćnica ministra pravosuđa Anne Bingaman najavila pri kraju sastanka da će možda morati pozvati na sud one koji su prisustvovali sastanku zbog kršenja antitrustovskih zakona. Kartel je rezultirao, kako se O'Neill i nadao da hoće, višim cijenama i većim profitom za Alcou - no i višim cijenama za potrošače.17 Štoviše, kartel je s O'Neillovog gledišta funkcionirao tako dobro da je on, nakon što je postao ministar financija, predložio još jedan, za čelik, kako bi povećao cijene i obnovio profit američkoj industriji čelika. Međutim, u proizvodnji čelika sudjeluje mnogo više zemalja i tvrtki nego u

proizvodnji aluminija, pa je složenost uspostave i održavanja svjetskog kartela čelika bila daleko veća, te je pokušaj propao.

Možda najuspješniji svjetski monopol je Microsoft, koji je uspio steći svjetsku tržišnu moć ne samo u operativnim sustavima za osobna računala nego i u ključnim aplikacijama kao što su preglednici Interneta. Za neku se tvrtku kaže da je monopolizirala tržište ako ima prevlada-vajući udio; u kolovozu 2005. godine Microsoftovi su operativni sustavi zauzimali 87 posto ukupnog tržišta osobnih računala i 89,6 posto tržišta osobnih računala koja se temelje na Intelu. Osobno računalo, Internet, obrada teksta i proračunske tablice gotovo da definiraju suvremeno gospodarstvo - a jedna je kompanija stekla dominaciju u tim ključnim područjima. Kad Microsoft poveže program kao što je Media Player sa svojim operativnim sustavom, on u stvari prodaje taj program po nultoj cijeni. Nijedna kompanija ne može tome konkurirati. Sudovi u Sjedinjenim Državama kao i u Europi utvrdili su ne samo da Microsoft ima monopolsku moć nego i da je zloupotrijebio tu moć. Sporno je bilo jedino kako ispraviti to stanje. Microsoft je morao platiti milijarde da podmiri antitrustovske zahtjeve; kao posljedica odluke u Europi iz 2004. godine, Microsoft tamo mora ponuditi verziju svog operativnog sustava bez uključenog Media Playera. Ipak, dok je Microsoftov monopol tako učvršćen, nije vjerojatno da će se, bez mnogo snažnije akcije, ponovno uspostaviti konkurencijsko tržište.

Microsoftova monopolska moć dovodi ne samo do viših cijena nego i do manje inovacija. Inovatori su vidjeli što se dogodilo Netscapeu, prvom velikom pregledniku Interneta, kad ga je Microsoft zgnječio -bilo je to snažno upozorenje svakome tko otkriva neku veliku inovaciju koja bi mogla konkurirati Microsoftovom operativnom sustavu ili biti integrirana u njega. Jedno bi rješenje moglo biti ograničavanje Micro-softove zaštite intelektualnog vlasništva za njegov operativni sustav na, recimo, tri godine. To bi mu dalo snažne poticaje da ponudi inovacije kakve korisnici cijene i za koje bi bili spremni platiti. Ako Microsoft ne uspije inovirati, drugi bi mogli inovirati u njegovom starom operativnom sustavu - on bi postao besplatna platforma, na temelju koje bi se mogle izgraditi inovacije u aplikacijama.

Neuspjeh da se razvije svjetski pristup svjetskim kartelima i mono-polima još je jedan slučaj u kojem se ekonomska globalizacija odvija

brže od političke globalizacije. Trenutačni pojedinačan pristup, kod kojeg svaka zemlja brine za vlastite građane, skup je i neefikasan, a osobito je neučinkovit u zaštiti ljudi u zemljama u razvoju, čija se sredstva, kako smo istaknuli, ne mogu mjeriti sa sredstvima velikih multinacionalnih korporacija. Čak i ako se usude ići protiv Micro-softa, postoji neravnoteža pravnih sredstava; i Microsoft na kraju može zaprijetiti da će otići (kako je zaprijetio Južnoj Koreji) - a bez Microsoftova operativnog sustava, izgubile bi mogućnost povezivanja s ostatkom svijeta.

Globalizacija monopola zahtijeva svjetski zakon o konkurenciji i svjetsku konkurencijsku vlast da osigura njegovu primjenu, dopuštajući i kazneni progon i građanskopravne postupke u svakom slučaju u kojem antikonkurencijsko ponašanje utječe na više od jedne jurisdikcije. To ne zahtijeva ukidanje nacionalnih konkurencijskih vlasti. Rizici i troškovi monopolizacije dovoljno su visoki, a opasnosti da se velike tvrtke služe političkim utjecajem gdje god mogu kako bi spriječile progon dovoljno velike, da postoji potreba za višestrukim nadzorom. I Sjedinjene Države i Europska unija zadržale su višestruki nadzor - u Sjedinjenim Državama na razini savezne i državnih vlada; u Europskoj uniji na razini same Unije i nacionalnih vlada.

Poboljšavanje korporacijskog upravljanja

Treći skup reformi usmjeren je na zakone koji upravljaju samim korpo-racijama. Kako možemo postići da korporacije, i njihovi dužnosnici, djeluju na načine koji su u skladu sa širim javnim interesom? Koje reforme u pravnom sustavu mogu pomoći usklađivanju privatnih poticaja s društvenim troškovima i koristima?

Jedan korak u pravom smjeru bio bi da kompanije uzmu u obzir sve koji imaju interesa u njima - zaposlenike i lokalne zajednice u kojima posluju, a ne samo svoje dioničare. Njihovo provođenje dobre politike zaštite okoliša ne bi, primjerice, trebalo biti kršenje njihove fiducijarne odgovornosti prema dioničarima, čak i ako se time šteti profitu.18

Zakon o ograničenoj odgovornosti bio je zamišljen da smanji odgovornost ulagača, a ne da zaposlenike, ma koliko visoke razine, oslobodi odgovornosti. No, kako smo vidjeli, ponekad je to posljedica.

Rukovoditelje bi trebalo držati osobno odgovornima za više njihovih postupaka, kako bi im postalo teže sakriti se iza vela svojih korporacija. U novije vrijeme je bilo nekih kretanja u tom smjeru, među njima i pristanak upravnog odbora WorldComa da dade izvjesnu kompenza-ciju ulagačima koji su bili na gubitku zbog WorldComovog netočnog izvještavanja. U korporacijama u javnom vlasništvu, financijske kazne obično imaju malo učinka na poticaje menadžera. Čak i velike isplate od strane korporacije u ime naknade štete neće na njih puno utjecati, a kako su menadžeri i upravni odbori zaštićeni osiguranjem, čak i kad se njima izravno odrede globe, troškove snose drugi.

Baš kao što se utvrdilo da učinkovito provođenje konkurencijske politike zahtijeva kaznene sankcije - zatvor - to je neophodno i na drugim područjima. Godine 2002. , nakon korporacijskih računovod-stvenih skandala u Sjedinjenim Državama, američki Kongres je donio Sarbanesov i Oxleyjev zakon, prema kojem je glavni direktor odgovoran za račune kompanije. Kritike tog zakona kažu da je pretjerano strog i da je skupo pridržavati ga se; često postoji opasnost pretjerane reakcije, a s iskustvom taj se zakon može dotjerati u pojedinostima. Međutim, troškovi zloupotreba - pogrešna alokacija resursa, gubitak povjerenja u tržišno gospodarstvo - bili su također veliki, gotovo sigurno reda veličine koji je iznad troškova regulacije. Osim toga, mnogi od troškova su samo početni; kad se tvrtke prilagode novom sustavu, godišnji će troškovi biti niži.

Ako je opravdano na području odgovornosti dioničarima i drugima koji imaju interese u tvrtki držati dužnosnike korporacije i pojedinačno odgovornima, to je još opravdanije na drugim područjima. Uništavanje okoliša (krasti naslijeđe cijele zajednice) nije ništa manji zločin od varanja ulagača manipuliranjem poslovnih knjiga. Šteta koju korporacije čine na okolišu dužeg je vijeka i oni kojima je nanesena šteta nevini su promatrači koji nisu bili stranka nikakvog sporazuma niti su trebali dobiti nešto od ulaganja. Kad kompanija flagrantno krši zakone neke zemlje o zaštiti okoliša, glavnog direktora i druge koji su donijeli odluke i poduzeli akcije trebalo bi držati kazneno odgovornima.

Još jedan važan korak u postizanju sklada između privatnih i društvenih interesa jest da se olakša dobivanje odštete kad je počinjena šteta. Postići da tvrtke plaćaju za štetu koju počine - štetu radnicima ili

okolišu - dalo bi tvrtkama veće poticaje da se ponašaju odgovornije i da osiguraju da se i njihovi zaposlenici odgovornije ponašaju. Naravno, pravni su sustavi nesavršeni. Velike korporacije mogu unajmiti najbolje odvjetnike, s kojima se ne mogu nositi odvjetnici koje si mogu priuštiti (često siromašne) oštećene stranke. Sofisticirana pravna taktika često omogućava očigledno krivim američkim tvrtkama da se izvuku; sve do nedavno, malo je proizvođača cigareta, koji su odgovorni za milijune smrti, bilo prisiljeno platiti odštetu. No, kako smo već vidjeli, problemi prisiljavanja neke američke kompanije da plati za posljedice svojih postupaka u zemlji u razvoju još su veći. Čak i kad se utvrdi krivnja korporacije, presudu može biti teško provesti. Kompanija se mogla zaštititi ograničavajući svoju aktivu unutar zemlje, a plijeniti imovinu izvan zemlje može biti gotovo nemoguće.

Neke bi promjene predstavljale značajne korake prema popravljanju sustava. Prva je dopustiti ljudima u drugim zemljama da korporaciju koja je počinila kažnjivo djelo tuže u matičnoj zemlji. Sjedinjene Države dopuštaju takve tužbe od 1789. godine temeljem Zakona o inozemnim deliktnim potraživanjima, koji dopušta onima kojima je nanesena šteta u inozemstvu da podignu tužbu u Sjedinjenim Državama za svaku štetu "počinjenu pri kršenju zakona nacija ili ugovora Sjedinjenih Država". Posljednjih je godina bilo pokušaja da se u američkim sudovima podi-gnu tužbe protiv multinacionalnih korporacija, s nešto malo uspjeha. Naravno, korporacije bi voljele ograničiti takve tužbe, no, ako želimo da globalizacija djeluje, postoji potreba za stvaranjem takvih pravnih odredbi diljem svijeta. To je jedini način da bude učinkovite provedbe, osobito kad kompanija koja je počinila kažnjivo djelo ima malo imovine u zemlji u kojoj je došlo do štete. Daljnja prednost tih tužbi jest to da neka američka ili europska tvrtka više ne može prigovarati da je izgubila zato što je podnositelj tužbe imao prednost domaćeg suda.

Komplementarna reforma bila bi dopustiti da presude donesene na stranim sudovima provedu sudovi u razvijenim industrijskim zem-ljama. Ako neki sud u, recimo, Brazilu utvrdi da je neka američka rudarska kompanija počinila štetu procijenjenu na milijarde dolara ali u Brazilu nema imovinu vrijednu milijarde dolara, Brazil bi se mogao poslužiti američkim sudovima da mu pomognu naplatiti štetu. To je danas slučaj u većini međunarodnih komercijalnih arbitraža - no one su usmjerene na zaštitu ulagača. Još jednom postoji asimetrija: manje

je brige za zaštitu zemalja od štete što je čine međunarodne tvrtke posve slobodnoga kretanja, koje ograničavaju svoju imovinu unutar zemlje kao način kontroliranja mjere u kojoj su izložene odgovornosti.

Neke tvrtke zabrinjava mogućnost da budu podvrgnute stranim sudovima jer smatraju da su im ti sudovi neskloni. To je naprosto jedna od cijena koju mora platiti, i trebao bi platiti, onaj tko želi poslovati u nekoj zemlji - uključujući, osobito, vađenje prirodnih resursa te zemlje. Alternativno, svaka tvrtka koja, braneći se protiv provedbe nepovoljne presude, tvrdi da je postupak u inozemstvu bio nepošten, mogla bi biti automatski podvrgnuta tužbi na sudovima vlastite zemlje, da joj se presudi prema onim standardima glede okoliša i drugim regulatornim standardima tih dviju zemalja koji su viši. To nije dvostruka opasnost u uobičajenom smislu: tvrtka je mogla prihvatiti prvu presudu; pod-vrgava se drugom sudu samo zato što odbija prihvatiti nalaze prvoga. Odredba da bi se kompaniji trebalo suditi prema standardima matične zemlje glede okoliša odražava pretpostavku koja je sve više priznata u pokretu za poslovnu društvenu odgovornost - da ne bi trebalo biti dvostrukih standarda s, recimo, standardima zemalja u razvoju glede okoliša koji su niži od onih u Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji.

Prema predaji o američkom Zapadu, banditi bi prelazili državnu granicu tražeći sigurno utočište. Za međunarodne bandite okoliša ne bi smjelo postojati sigurno utočište. Svaka zemlja u kojoj postoji imovina korporacije (ili njezinih krupnih vlasnika) trebala bi imati mjesnu nadležnost kako bi bilo moguće u njoj podignuti tužbe ili poduzeti mjere provedbe da se osigura plaćanje obveza. Korporacija se može inkorporirati gdje želi, ali je to ne bi trebalo učiniti nimalo manje odgovornom za svoje postupke u drugim jurisdikcijama.

Da bi to bilo djelotvorno, možda će biti potrebno probušiti kor-poracijski veo. Rudarske kompanije, primjerice, često inkorporiraju podružnice da upravljaju određenim rudnikom, pa kad rudnik bude iscrpljen - i sve što ostaje su troškovi čišćenja - podružnica ode u stečaj, a roditelj ostaje bez ozljeda. Jednostavno pravilo bilo bi da se u određe-nim vrstama odgovornosti, kao što su one povezane sa zloupotrebama okoliša, svatko tko je vlasnik više od, recimo, 20 posto dionica neke korporacije može držati odgovornim čak i ako sama korporacija ode u stečaj. Ograničena odgovornost ne bi trebala biti neprikosnovena. Kao i

vlasnička prava - uključujući i intelektualno vlasništvo - ona je tvorevina čovjeka, stvorena da pruži odgovarajuće poticaje; kad ta majstorija ne uspijeva ispuniti svoju društvenu funkciju, treba je modificirati.

Svjetski zakoni za svjetsko gospodarstvo

Naposljetku, trebali bismo raditi na stvaranju međunarodnih pravnih okvira i međunarodnih sudova - što je isto toliko neophodno za nesmetano funkcioniranje svjetskoga gospodarstva kao što su savezni sudovi i nacionalni zakoni nužni za nacionalna gospodarstva.

Kad potrošačima u Sjedinjenim Državama i određenim drugim zemljama šteti namještanje cijena, mogu se povezati, podnijeti ono što se naziva "zajedničkom" tužbom i, ako uspiju, dobiti iznos trostruko veći od nanesene im štete. To tvrtkama pruža snažan poticaj da se ne upuštaju u namještanje cijena. Sa svjetskim namještanjem cijena, načinjena je šteta postala svjetska, tako da se potrošači diljem svijeta trebaju povezati i podnijeti tužbe na, recimo, američkim sudovima. Nedavna odluka Vrhovnog suda dala je krivcima, međutim, laki izlaz. Nakon što je plaćena odšteta Amerikancima kojima je nanesena šteta, što može biti samo djelić svjetske odgovornosti, tužitelji su morah naći drugu mjesnu nadležnost.19 Isto tako, jedan povrijeđeni pojedinac -recimo, u Bhopalu - ne može si priuštiti tužbu; maksimum koji može naplatiti bio bi premalen da plati čak i najsiromašnije odvjetnike. No djelujući kolektivno, povrijeđeni imaju neku nadu da će dobiti odštetu. Oni kojima je nanesena šteta u Bhopalu možda su primili premalo, no to što su dobili koliko jesu rezultat je zajedničke tužbe.

Ne čudi da odvjetnici obrane pokušavaju zaustaviti zajedničke tužbe govoreći da su povrijeđene stranke dovoljno različite da se njihovi slučajevi ne mogu udružiti. Inzistiranje na velikom broju zasebnih slučajeva protiv iste korporacije za istu štetu očito nameće golemi - u mnogim slučajevima, nemogući - teret pravnom sustavu.

Kad je velik broj pojedinaca povrijeđen na sličan način, morali bi se moći povezati da podnesu jednu tužbu. Moramo olakšati podnošenje svjetskih zajedničkih tužbi, bilo na novouspostavljenim svjetskim sudovima, bilo na nacionalnim sudovima. Pravednošću se daleko bolje služi prepoznavanjem zajedničkog elementa kako bi se odredila krivnja

i temeljna razina kompenzacije, koja može biti dopunjena, ako je neophodno, zasebnim suđenjima koja se usredotočuju na prilagodbe s obzirom na neuobičajene situacije. Primjerice, povećava troškove svima koji kupuju proizvod. Postupak na temelju zajedničke tužbe utvrdio bi da je bilo namještanja cijena i izračunao iznos za koji su cijene podignute iznad razine na kojoj bi inače bile. Naravno, razmjeri štete koju trpi neki veliki proizvođač u razvijenoj zemlji i mali potrošač u zemlji u razvoju bit će vrlo različiti. Utvrdivši, međutim, odgovornost kartela za namještanje cijena i ustanovivši veličinu povišenja cijena, bilo bi relativno lako odrediti koliko bi svaki trebao dobiti (što će se možda morati učiniti u nizu mini-suđenja).20

I upravo kao što uviđamo da je za dostupnost pravde siromašnima potrebno da vlada financira pravnu pomoć, tako bi trebalo biti i u međunarodnim razmjerima: razvijene industrijske zemlje trebale bi pružati pravnu pomoć ljudima u zemljama u razvoju.

Smanjivanje prostora za korupciju

Postoji nekoliko drugih mjera koje mogu poduzeti razvijene industrijske zemlje kako bi otežale korporacijama da se izvuku s najgorim vrstama nedjela. Kako smo već istaknuli, sada postoji rasprostranjeno uviđanje korozivnih učinaka korupcije i potrebe da ju se napadne i na strani ponude i na strani potražnje. Donošenje američkog Zakona o praksi inozemne korupcije 1997. godine bilo je veliki korak u pravom smjeru. Svaka vlada mora usvojiti zakon o praksi inozemne korupcije te bi trebalo kazniti vlade koje ne donose ili ne provode takve zakone. To je vrsta novog pitanja kojeg je trebalo uvesti kao dio razvojnog kruga trgovinskih pregovora (vidjeti poglavlje 3); nije čak ni načeto. Pod-mićivanje bi trebalo smatrati nepoštenom konkurencijskom praksom i trebalo bi podlijegati sankcijama baš kao i svaka druga nepoštena konkurencijska praksa koja je po pravilima Svjetske trgovinske orga-nizacije stavljena izvan zakona.

Bankovna tajna pogoršava problem korupcije, pružajući sigurno utočište nepošteno stečenim dobicima. Nakon istočnoazijske krize, iz MMF-a i američkog ministarstva financija došao je poziv za većom transparentnošću na azijskim financijskim tržištima. Kad su zemlje

u razvoju istaknule da je jedan od problema pri ulaženju u trag toku sredstava bila bankovna tajna u inozemnim zapadnim bankama, došlo je do odlučne promjene u tonu. Novac na tim vanjskim računima nije tamo zato što klima na Kajmanskim Otocima pridonosi bankarstvu; novac ide tamo upravo zbog prilika koje tamo postoje za izbjegavanje poreza, zakona i regulative. Postojanje tih prilika nije slučajno pribje-žište. Tajnovitost inozemnih bankovnih središta postoji zato što je to u interesu određenih skupina u razvijenim industrijskim zemljama.

Između razvijenih industrijskih zemalja postajala je suglasnost da nešto poduzmu u pogledu bankovne tajne, no u kolovozu 2001. godine Bushova je administracija stavila veto. Nakon što je otkriveno da je bankovna tajna korištena za financiranje terorista uključenih u napade 11. rujna, Sjedinjene Države su promijenile svoja gledišta - ali samo tamo gdje se radilo o borbi protiv terorizma. Drugi oblici bankovne tajne, ma koliko korozivni prema društvima diljem svijeta, ma koliko loši za razvoj, očito su još dopušteni; na kraju krajeva, bankovna tajna je još jedan način na koji korporacije povećavaju profit nakon odbitka poreza, profit kojeg uživaju vlasnici korporacije. Međunarodna zajednica bi trebala brzo proširiti pravila protiv bankovne tajne i na područja koja nemaju veze s terorizmom. G-8 bi sam to mogao izvršiti, jednostavno zabranjujući svim svojim bankama da posluju s bankama bilo koje jurisdikcije koje se tome ne pokoravaju. Sjedinjene Države su pokazale da kolektivno djelovanje može funkcionirati: ono je bilo učinkovito u zaustavljanju korištenja banaka za financiranje terorizma. Isto bi se rješenje moglo primijeniti i protiv korupcije, prodaje oružja, droge i izbjegavanja poreza.

U cijeloj ovoj knjizi tvrdim da su politika i ekonomija zamršeno isprepletene: korporacije se služe svojom financijskom snagom da se zaštite od snošenja punih društvenih posljedica svojih postupaka. Zašto bismo trebali očekivati da će one reagirati s više oduševljenja na ove reforme nego na bilo koje skromnije pokušaje ublažavanja njihovih zloupotreba?

Jedna stvar zbog koje sam pun nade jest pokret za korporacijsku društvenu odgovornost. Postoji sve veći broj tvrtki koje ne žele sudjelo-vati u utrci prema dnu. Upravo takve tvrtke, u Sjedinjenim Državama

i drugim zemljama, podržavaju Zakon o praksi inozemne korupcije. Civilno društvo također igra aktivniju ulogu, nadzirući postupke velikih rudarskih kompanija i proizvodnih tvrtki koje zlostavljaju svoje radnike. Nove tehnologije koje su pridonijele postizanju globalizacije koriste se za skretanje pozornosti svijeta na te zloupotrebe, tako da su čak i oni koji se ne opterećuju pitanjima morala bili prisiljeni odgovarati za svoje postupke.

Postoji stvarnost i ona se neće lako promijeniti: korporacije ne bismo trebali smatrati negativcima kako ih se često prikazuje niti velikodušnim dobrotvorima zemalja u razvoju. Ograničena odgovornost se nalazi u temelju rasta modernog kapitalizma; ali s globalizacijom su zloupotrebe ograničene odgovornosti postale po razmjerima svjetske; bez ovdje predloženih reformi mogle bi postati daleko gore. Ovdje, kao i u ostatku ove knjige, lekcija je jednostavna: poticaji su važni te se vlade i međunarodna zajednica moraju više potruditi da osiguraju da su poticaji s kojima se suočavaju korporacije bolje usklađeni s onima s kojima dolaze u dodir, osobito s manje moćnima u zemljama u razvoju.

8 . P O G L A V L J E

TERET DUGA

U kolovozu 2 0 0 2 . godine posjetio sam Moldaviju, malu, pretežno poljoprivrednu zemlju bez izlaza na more, s 4 ,5 milijuna stanovnika stiješnjenih između Rumunjske i Ukrajine. To je bila jedna od najbo-gatijih republika Sovjetskog Saveza, no od početka njezine tranzicije iz komunizma 1991. godine njezin je BDP brzo pao nekih 70 posto. Premda je tamošnja situacija bila grozna od raspada Sovjetskog Saveza, kad je rublja 1998. godine devalvirala1 na jednu četvrtinu svoje vrijednosti prije krize, stvari su postale još gore. Moldavska valuta je također devalvirala, a trošak servisiranja njezinog inozemnog duga vinuo se u nebo - rastući na 75 posto državnog proračuna. To je ostavilo malo novca za socijalne službe i infrastrukturu. Vidio sam ceste u lošem stanju i srušena sela. Čak i u glavnom gradu, Kišinevu, ceste su bile ispunjene rupčagama i, bez novca za plaćanje ulične rasvjete, grad je noću bio potpuno mračan. Duboko me ražalostilo ono što sam vidio, no bio sam prestravljen kad je, tijekom našeg puta, kći jednog kolege bila hospitalizirana. Umrla je kad je bolnici ponestalo kisika. Dok ljudi na Zapadu spremnu zalihu kisika smatraju nečim što se samo po sebi podrazumijeva, u Moldaviji je to bio nedostižan luksuz.

U isto vrijeme, Argentina se bavila posljedicama prestanka otplaći-vanja svog duga u siječnju 2002 . godine, jednog od najvećih slučajeva neplaćanja u povijesti, usporedivog s ruskim neplaćanjem tri i pol godine ranije.2 Prije prestanka otplaćivanja, strani je dug (uključujući i onaj koji se dugovao MMF-u i Svjetskoj banci) od gotovo 150 milijardi dolara slamao gospodarstvo, pri čemu je servisiranje duga na javne

i javno zajamčene zajmove 2001. godine samo iznosilo 16 milijardi dolara, ili 44 posto izvoza i 10 posto BDP-a.

Diljem svijeta, od Argentine do Moldavije, od Afrike do Indonezije, dug predstavlja tegoban problem zemljama u razvoju. Povremeno su posljedice duga dramatične, kao u slučajevima dužničkih kriza, ali je uobičajenije da teret duga pokazuje svoje lice kad se zemlje bore da izbjegnu neplaćanje. Plaćanje dugova često zahtijeva da zemlje žrtvuju obrazovne i zdravstvene programe, ekonomski rast i bolji život svojih građana. Novac bi trebao teći od bogatih zemalja siromašnima, no dijelom zbog toga što je otplata duga postala tako velika, u nekim se godinama tok financijskih sredstava kreće u suprotnom smjeru. Očito, dok novac teče iz zemalja u razvoju, njima je još teže rasti i smanjivati siromaštvo.

Problem je lako odrediti: zemlje u razvoju uzimaju previše zajmova - ili im se previše zajmova daje - i to na načine koji ih prisiljavaju da snose većinu ili sve rizike kasnijih povećanja kamatnih stopa, fluktuacija deviznog tečaja i smanjenja dohotka. S obzirom na to, ne čudi da često ne mogu otplatiti ono što duguju. Ponekad se čak i zemlja koja je umjereno uzimala zajmove i provodila dobru ekonomsku politiku nađe suočena s velikim poteškoćama - tsunamijem ili nekom drugom prirodnom katastrofom, urušenjem svog izvoznog tržišta ili iznenadnim povećanjem kamatnih stopa.

Cesto se zemlju koja je dužna optužuje da je previše uzimala zajmove iako zapravo zajmodavatelji dijele tu krivnju; oni pretjerano daju zajmove, ne gledajući pažljivo hoće li zemlja koja uzima zajam moći otplatiti dug. Zemlje u razvoju su siromašne; one su laka meta za svakoga tko prodaje zajmove. Neravnoteža između sofisticiranog zajmodavatelja i manje upućenog primatelja zajma ne može biti potpu-nija. Budući da tako često rezultiraju borbom za otplatu, međunarodni zajmovi postaju velika vrata kroz koja se zemlja u razvoju susreće s moći MMF-a i drugih svjetskih institucija. Zemlja je često rastrgana između dva neugodna izbora: neplaćanja, koje sa sobom donosi strah od ekonomskog kolapsa, ili prihvaćanja pomoći, koje donosi sa sobom gubitak ekonomske suverenosti.

Pristranost protiv zemalja u razvoju odražava se ne samo u tome što se odgovornost u pravilu povezuje s njihovim "pretjeranim uzimanjem

zajmova" (a ne s prevelikim davanjem zajmova od strane zemalja vjerovnika) nego i u nedostatku solidnog zakonskog okvira koji bi određivao što se događa kad zemlje ne mogu razumno udovoljiti svojim dužničkim obvezama. Premda je svaka razvijena industrijska zemlja uvidjela važnost zakona o stečaju koji pomažu pojedincima i tvrtkama da restrukturiraju nepodnošljivi dug, ne postoji paralelni skup zakona koji bi upravljali restrukturiranjem državnog duga i osigurali da se to čini pravedno, efikasno i brzo.

Ovo poglavlje predlaže skup reformi: ubrzani proces restrukturi-ranja privatnih dugova - novca kojeg duguju privatne tvrtke stranim vjerovnicima - i novi, uravnoteženiji pristup javnim dugovima. Postoji, ipak, zabrinutost da će, čak i ako dugovi budu oprošteni, doći do novih dugova: za nekoliko će se godina svi problemi ponovno pojaviti. Stoga moramo postaviti i temeljnije pitanje: što je moguće učiniti kako bi se osiguralo da teret duga ne naraste ponovno na razinu koja prelazi sposobnost siromašnih zemalja da plaćaju? Tvrdim da bi zemlje u razvoju trebale manje uzimati zajmove - mnogo manje - nego što su ih uzimale u prošlosti, ali i da bi, kad ih uzimaju, morale biti u stanju to učiniti na način koji prebacuje više rizika - uključujući rizik fluktuacija deviznih tečajeva i kamatnih stopa - na razvijene zemlje.

Prošli smo dugi put od devetnaestog stoljeća, kad su zapadne vlade imale lak način tretiranja zemalja koje nisu ispunjavale svoje finan-cijske obveze. Koristile su se grubom silom: invazijom, okupacijom i promjenom režima.

Prije malo više od stotinu godina, Britanija, Njemačka i Italija poslale su zajedničku pomorsku ekspediciju na venezuelansku obalu, izvršile blokadu i obasule granatama njezine morske luke. Imale su izričit pristanak Sjedinjenih Država da prisile Venezuelu da plati svoje međunarodne dugove. Dr. Luis María Drago, argentinski ministar vanjskih poslova, podržao je svog susjeda, izjavivši ono što je postalo poznato kao Dragova doktrina reakcije na napad. U toj vrsti "nesretne financijske situacije", tvrdio je u pismu Martínu Garcíji Merouu, argentinskom poslaniku u Sjedinjenim Državama, "javni dug ne može biti uzrokom vojne intervencije ili opravdati materijalnu okupaciju tla američkih nacija od strane neke europske sile".

U nastavku je rekao ono što i danas važi jednako kao što je važilo i 1902. godine:

Prije svega, zajmodavatel j zna da ulazi u ugovor sa suverenim enti-tetom, a bitno je svojstvo svakog suvereniteta da se protiv njega ne mogu pokrenuti ili provesti nikakvi postupci za izvršenje presude, budući da bi taj oblik naplate ugrozio samu njegovu egzistenciju i uzrokovao nesta jan je neovisnosti i s lobode djelovanja dotične vlade. . . Kratki postupak neposredne naplate u danom trenutku, sredstvima sile, prouzročio bi ništa manje nego uništenje najslabijih nacija i apsorpciju njihovih vlada, zajedno sa svim funkci jama koje su im inherentne, od strane svjetskih moćnika . 3

To nije bilo ni prvi put ni prvo mjesto da su se snažne nacije svijeta poslužile vojnim sredstvima da prisile na plaćanje duga. Francuska je 1862. godine izvršila invaziju na Meksiko, postavljajući rođaka Napoleona III. nadvojvodu Maksimilijana Austrijskog kao cara, pri čemu joj je kao izlika poslužio neplaćen dug što ga je ta zemlja nakupila u godinama od neovisnosti 1821. godine.4 Godine 1876. Francuska i Britanija zajednički su preuzele nadzor nad egipatskim financijama; šest godina kasnije, Britanija je okupirala tu zemlju.5 Sjedinjene Države su se poslužile neplaćanjem duga kao dijelom opravdanja svojih inter-vencija na Karibima, primjerice 1904. godine kad je Dominikanska Republika prestala otplaćivati dugove, pa je predsjednik Theodore Roosevelt prisilio tu zemlju da Sjedinjenim Državama prepusti nadzor nad carinskim prihodima kako bi se njih moglo koristiti za plaćanje stranim vjerovnicima. Još nedavno, 1934. godine, Newfoundland, koji tada nije bio dio Kanade, morao je odustati od svog parlamenta kad je dospio pod "prisilnu stečajnu upravu".6 Tijekom euforičnih dvadesetih godina uzimao je mnogo zajmova, a s Velikom depresijom - kad je četvrtina stanovništva spala na socijalnu pomoć, a vladini su se prihodi smanjili za trećinu - nije više mogao servisirati dug. Nije ponovno postao doista samoupravan sve dok 31. ožujka 1949. godine nije postao dio Kanade.

Tijekom proteklog stoljeća znatno se promijenilo gledanje na prestanak otplaćivanja dugova. Na razini osobnih dugova postigli smo napredak: zakoni o stečaju zamijenili su dužnički zatvor kojeg je tako slikovito prikazao Charles Dickens. U dužničkom zatvoru dužnik nije imao priliku zaraditi novac kako bi platio ono što duguje (iako su

nehumani zatvorski uvjeti često izmamljivali pomoć članova obitelji u plaćanju dugova), ali taj je nedostatak, smatralo se u to vrijeme, bio više nego nadmašen snažnim destimuliranjem neplaćanja. Tako su se promijenila i gledanja na to kako odgovoriti na nemogućnost ili nevoljkost suverene zemlje da otplati svoj dug. Dragova doktrina sada je općeprihvaćena. No dok postoji konsenzus oko toga što ne bi trebalo činiti - prisilnu naplatu duga vojnim sredstvima - manje je konsenzusa o tome što bi trebalo učiniti umjesto toga.

Kad zemlje ne mogu platiti ono što duguju, postoje tri alternative: oprost duga, restrukturiranje duga - gdje se dug ne otpisuje ali rate otplate bivaju odgođene u nadi da će stvari jednom u budućnosti biti bolje - i neplaćanje (zajmoprimatelj jednostavno ne plaća). To je bio put kojim je pošla Argentina: nakon proglašenja da će platiti samo dio onoga što duguje, pregovarala je s vjerovnicima u pokušaju da ih uvjeri da je nešto bolje od ničega. Na kraju je Argentina pobijedila; u ožujku 2005 . godine 76 posto njezinih vjerovnika suglasilo se s nagodbom od približno 34 centa za dolar. Neki su zaključili da slučaj Argentine dokazuje kako sadašnji sustav funkcionira, no ja bih tvrdio drugačije. Prošao je niz godina prije no što je postignut sporazum, a odgoda može biti skupa kad su ulagači neskloni donositi odluke dok je gospodarstvo u neizvjesnom razdoblju iščekivanja rješenja. Argentina je pokazala neizmjerne pregovaračke vještine i neizmjernu odlučnost; mnogim zemljama nedostaje oboje i vjerojatnije je da će popustiti pod pritiskom svjetskih financijskih tržišta i MMF-a, prista-jući na neadekvatno smanjenje duga koje zemlju i dalje ostavlja pod pretjeranim teretom. A strah od prestanka otplaćivanja navodi zemlje da ga odgađaju, izlažući svoj narod ogromnim žrtvama; na prestanak otplaćivanja se ide samo kad je to posljednja preostala mogućnost. Prema mojem mišljenju, slučaj Argentine samo pojačava zaključak da je potreban uredan način restrukturiranja i smanjivanja duga.

PUT PREMA KRIZI Uzrok dužničke krize Argentine i drugih tržišta u nastajanju je jedno-stavan: previše duga. No zašto bi se tako često činilo da tržišta koja dobro funkcioniraju dovode do takve situacije?

Pretjerano uzimanje ili pretjerano davanje zajmova?

Kod svakog zajma postoje zajmodavatelj i zajmoprimatelj; oba se dobrovoljno upuštaju u transakciju.7 Ako sa zajmom pode loše, postoji barem opravdana pretpostavka da je zajmodavatelj kriv koliko i za-jmoprimatelj. Zapravo, budući da se od zajmodavatelja očekuje da su sofisticirani u analizi rizika i donošenju prosudbi o razumnom teretu duga, njihova bi krivnja možda čak morala biti veća.

Čini li nekakvu razliku ako kažemo da je riječ o pretjeranom davanju zajmova, a ne pretjeranom uzimanju zajmova? Razlika u tome gdje vidimo problem utječe na to gdje ćemo tražiti rješenje. Je li problem više na strani zajmodavatelja, koji nisu s dužnom pažnjom prosudili tko je kreditno sposoban? Ili na zajmoprimateljima, koji su rasipni i neodgovorni? Ako smatramo da je problem pretjerano uzimanje zajmova, tada prirodno mislimo na to kako otežati zajmoprimateljima da podmire svoje dugove; nasuprot tome, ako je problem pretjerano davanje zajmova, usredotočujemo se na jačanje poticaja zajmodavateljima da postupaju s dužnom pažnjom.

Političku ekonomiju pretjeranog uzimanja zajmova lako je razumjeti. Sadašnja vlada koja uzima zajam ima koristi, a kasnije se vlade moraju baviti posljedicama. No zašto su sofisticirani zajmodavatelji orijentirani na maksimiranje profita tako često dali previše zajmova? Zajmodava-telji potiču zaduženost zato što je profitabilna.8 Vlade u zemljama u razvoju često su čak i pod pritiskom da pretjerano uzimaju zajmove. U zajmovima može biti podmićivanja, ili čak i češće u projektima koji se njima financiraju. Čak i bez korupcije, lako je potpasti pod utjecaj zapadnih poslovnih ljudi i financijera. Oni časte jelom i pićem ljude koji su odgovorni za uzimanje zajmova dok prodaju svoje pakete zajmova, i govore im zašto je to dobar trenutak za uzimanje zajmova, zašto je njihov konkretni paket osobito privlačan, zašto je to pravo vrijeme za restrukturiranje duga.9 Zemljama koje nisu sigurne da je uzimanje zajmova vrijedno rizika govori se kako je važno uspostaviti kreditni rejting: uzimajte zajmove čak i ako vam nije potreban novac. To sam vidio iz prve ruke u Vijetnamu, koji je opsežno uzimao zajmove od Svjetske banke, Azijske razvojne banke i drugih službenih izvora, ali je nevoljko uzimao zajmove iz privatnih izvora. Godinama su strani

bankari govorili toj zemlji da kao referentnu točku izda euroobveznicu, i godinama su se Vijetnamci tome opirali, no naposljetku su popustili.10

Pretjerano uzimanje zajmova povećava šanse za krizu, a troškove krize ne snose samo zajmodavatelji nego cijelo društvo (negativna eksternalija). Posljednjih su godina MMF-ovi programi možda rezultirali značajnim daljnjim izobličenjima u poticajima zajmodavatelja. Kad je došlo do kriza, M M F je dao zajam u onome što se zvalo "izvlačenje iz teškoća" - ali taj novac nije stvarno bio izvlačenje dotične zemlje iz teškoća; bio je izvlačenje zapadnih banaka iz teškoća. I u Istočnoj Aziji i u Latinskoj Americi, "izvlačenje iz teškoća" osiguravalo je novac za otplatu stranim vjerovnicima, čime se oslobađalo vjerovnike od snošenja troškova njihova pogrešnog davanja zajmova. U nekim slučajevima, vlade su čak preuzele privatne obveze, socijalizirajući zapravo privatni rizik. Vjerovnici su oslobođeni odgovornosti, ali MMF-ov novac nije bio poklon, nego samo još jedan zajam - a zemlja u razvoju je morala platiti račune. Zapravo su porezni obveznici siromašne zemlje platili za pogreške bogate zemlje u davanju zajmova.

Izvlačenje iz teškoća otvara poznati problem "moralnog hazarda". Moralni se hazard pojavljuje kad neka stranka ne snosi sve rizike povezane s njezinim djelovanjem i kao posljedica toga ne čini sve što bi mogla da izbjegne rizik. Termin vuče podrijetlo iz literature o osiguranju; smatralo se nemoralnim da se pojedinac manje brine za prevenciju od vatre samo zato što je pokriven osiguranjem. To je, dakako, samo pitanje poticaja: pojedinci koji imaju osiguranje vjerojatno neće namjerno zapaliti svoju kuću, ali njihov je poticaj za izbjegavanje požara ipak oslabljen. U slučaju zajmova, rizik je u neplaćanju, sa svim njegovim posljedicama; zajmodavatelji mogu smanjiti taj rizik jednostavno tako da manje daju zajmove. Ako vide veliku vjerojatnost "izvlačenja iz teškoća", daju zajmove više nego što bi ih inače davali.

Tržišta davanja zajmova također obilježava, prema poznatim riječima bivšeg predsjednika američke Banke federalnih rezervi Alana Greenspana, "iracionalna razigranost", kao i iracionalni pesimizam. Zajmodavatelji jure na tržište u raspoloženju optimizma, i jure iz njega kad se raspoloženje promijeni. Tržišta se kreću hirovito i s modama, i teško je odoljeti pridruživanju posljednjoj modi, osobito kad međuna-rodne financijske organizacije i američko ministarstvo financija daju

svoj imprimatur, kao što su to učinili u Argentini. Ako je samo jedna tvrtka pod utjecajem raspoloženja iracionalnog optimizma, ona će morati snositi troškove svoje pogreške; ali kad veliki broj tvrtki dijeli isto raspoloženje, u nekom prolaznom hiru, postoje makroekonomske posljedice, koje potencijalno utječu na sve u zemlji - kao što se dogodilo tijekom istočnoazijske krize.

Neuspjesi na tržištima rizika Pretjerano uzimanje zajmova, ili pretjerano davanje zajmova (ovisno o kutu gledanja), ima neke veze s mnogim krizama koje su obilježile prošla tri desetljeća. Međutim, problemi su dublji. Dužnički ugovori koji određuju da zemlja koja uzima zajmove plati određeni iznos u dolarima ili eurima i po kojima se kamatne stope prilagođavaju tržišnim okolnostima (što je obično slučaj s kratkoročnim zajmovima) stavljaju teret rizika promjenjivosti kamatne stope i deviznog tečaja izravno na zemlje u razvoju. Što je još gore, M M F i Svjetska banka poticali su mnoge zemlje da potpisuju ugovore za izgradnju elektrana koji su prenijeli sav rizik promjenjivosti potražnje na njih same; u tim ugovorima vrste "uzmi ili plati" vlada bi zajamčila da će kupiti svu proizvedenu električnu energiju, bilo za njom potražnje ili ne.

Ako zemlja duguje, recimo, skoro dvije milijarde denominirane u dolarima, i ako joj se devizni tečaj smanji, recimo na polovicu svoje vrijednosti, tada se iznos duga u njezinoj vlastitoj valuti udvostručio. Omjer duga prema BDP-u od, recimo, 75 posto - visok, ali s kojim se prema međunarodnim mjerilima još uvijek može izaći na kraj - odjednom postaje 150 posto, što premašuje sposobnost zemlje da plaća. Kako je Moldavija dospjela u očajnu situaciju koju smo opisali na početku poglavlja, kad samo nekoliko godina ranije uopće nije imala dugova? Dio odgovornosti leži na zajmodavateljima koji su dali zajmove kako bi olakšali tranziciju Moldavije u tržišno gospodarstvo. No teret se silno povećao kad je vrijednost moldavijske valute, leja, znatno deprecirala slijedeći devalvaciju ruske rublje 1998. godine, što je više nego udvostručilo omjer moldavijskog duga prema BDP-u. Zemlja je, dijelom, bila nevina žrtva ruske krize, ubrzane nesposobnošću Rusije da udovolji svojim dužničkim obvezama.

Slično tome, ako se kamatne stope povećaju sa sedam posto na 14 posto, otplate neke zemlje će se udvostručiti. Možda je, prije povećanja, plaćala 25 posto svojih izvoznih prihoda za servisiranje duga; nakon povećanja, plaća 50 posto - što znači da će joj preostati nedovoljni iznosi za plaćanje vitalnog uvoza. To se dogodilo Argentini. Pretežno kao posljedica povećanja kamatnih stopa za tržišta u nastajanju, argentinsko servisiranje duga od 1996. do 2000 . godine više se nego udvostručilo.

U tim slučajevima, glavni faktor koji pridonosi neotplativoj razini duga došao je izvan granica zemlje. Posljedica okolnosti da zemlje u razvoju moraju snositi toliko mnogo rizika - i da su svjetska tržišta tako promjenjiva - jest, kako smo vidjeli, to da se čak i umjerene razine uzimanja zajmova mogu pretvoriti, i često se pretvaraju, u nesavladiv dužnički teret. Ono što stvari još pogoršava jest činjenica da su zajmovi bili primarno kratkoročni (ponekad plativi jednostavno na zahtjev), pa strane banke mogu izvlačiti, i izvlače, novac iz zemalja u razvoju na svaki znak pada gospodarske aktivnosti. Svjetski financijski sustav koji dobro funkcionira dao bi nasuprot tome, novac zemljama u vrijeme potrebe, pridonoseći time svjetskoj ekonomskoj stabilnosti, umjesto da u takva vremena traži novac od njih.

Tehnički aspekti zapadnih bankovnih regulativa zapravo potiču kratkoročno davanje zajmova. Banke se služe kratkoročnim zajmovima dijelom zato što im je zbog toga lakše zadovoljiti ono što se naziva "zahtjevima adekvatnosti kapitala". Regulatori, zabrinuti za solidnost banaka za koje su odgovorni, zahtijevaju od njih da imaju određenu količinu kapitala u odnosu na njihove nenaplaćene zajmove, a manje je kapitala potrebno za podupiranje kratkoročnog zajma nego za podupiranje dugoročnog zajma. Obrazloženje je da banka može, kad je davanje zajmova kratkoročno, brzo izvući svoj novac ako se promijene okolnosti. No u velikoj mjeri taj je položaj veće sigurnosti iluzija. Ono što može vrijediti za jednu pojedinačnu banku ne vrijedi za bankovni sustav u cjelini. Kad svi zajmodavatelji daju zajmove nakratko i svi potom istodobno odluče izvući svoj novac, ne mogu to učiniti. Ta pravila zapravo potiču paniku: svaka banka zna da bi, ako može preteći ostale, mogla biti u stanju dobiti svoj novac prije nego što se općenito prepozna problem i novac bude zaključan. Čim se, dakle,

nasluti problem, dolazi do utrke tko će prvi izvući novac - utrke u kojoj gotovo svatko, a osobito zemlja u razvoju, završi kao veliki gubitnik.

Agencije za kreditni rejting također paničare; ne žele biti zatečene u nepovoljnom položaju kad zemlja prestane otplaćivati dugove. U Istočnoj Aziji dijelile su optimizam ostatka tržišta u danima prije tajlandske krize 2. srpnja 1997. godine, ali su u tom trenutku degra-dirale istočnoazijski dug ispod razine ulaganja. Budući da mnogim uzajamnim i mirovinskim fondovima nije dopušteno držati sredstva koja su ispod razine ulaganja, i oni su se pridružili stampedu prema izlazu, pogoršavajući krizu.

Umjesto da rade na smanjivanju tih problema na način na koji funkcioniraju tržišta - to jest, da pomognu tržištima stvoriti duž-ničke ugovore u kojima bogati snose u većoj mjeri rizike povezane s fluktuacijama deviznog tečaja i kamatne stope - ili da kompenziraju posljedice, M M F i vlade vjerovničkih zemalja učinili su što su mogli kako bi osigurali da oni koji su ušli u te nepravedne ugovore ispoštuju te ugovore, koji god bili troškovi za njihov narod. Nametali su, među ostalim, politiku visokih kamatnih stopa zamišljenu da stabilizira devizne tečajeve. Po višim deviznim tečajevima, mislilo se, dužnici mogu lakše otplaćivati dug denominiran u stranoj valuti. I premda nije uvijek bilo jasno stabiliziraju li više kamatne stope devizni tečaj, bilo je jasno da su gurnule te zemlje u recesiju i depresiju.11

Slučaj Argentine U središtu kapitalizma nalazi se tvrdnja; želimo li imati svjetsko tržišno gospodarstvo, moramo imati svjetska tržišta kapitala koja dobro funkcioniraju. Jasno je, međutim, da ključni element tih tržišta kapitala - tržište za dugove - ne funkcionira dobro, barem s gledišta tržišnih gospodarstava u nastajanju.12 Ona na kraju opetovano imaju poražavajuće razine duga, što dovodi do kriza koje rezultiraju ekonom-skim recesijama i depresijama i povećanim siromaštvom. Argentinska kriza ilustrira troškove pogrešnog upravljanja dugom - i potrebu za reformom sustava.

Argentina je bila na mukama u svojoj dužničkoj krizi stoljeće nakon što je dr. Luis Drago pritekao u obranu Venezuele. To nije bila prva

kriza u Argentini. Kao i druge latinoameričke zemlje, Argentinu se u sedamdesetim godinama nagovaralo da uzme u zajam goleme iznose novca u vrijeme kad su realne kamatne stope bile niske, a katkada čak i negativne (realne kamatne stope uzimaju u obzir inflaciju; realna kamatna stopa je nominalna stopa minus stopa inflacije). Kad su potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Sjedinjene Države povisile kamatne stope na gotovo 20 posto u borbi da smanje svoju upornu inflaciju, Argentina se našla u situaciji da ne može udovoljiti svojim otplatama duga. Dugovi su restrukturirani, ali nije bilo adekvatnog oprosta duga i u većem je dijelu osamdesetih godina novac tekao iz Latinske Amerike u Sjedinjene Države i druge razvijene industrijske zemlje. Latinska Amerika je stagnirala. Ozbiljnog oprosta duga nije bilo do kraja desetljeća - i tek je tada došlo do ponovnog rasta.13

Argentina je potkraj osamdesetih godina imala epizodu vrlo visoke inflacije, u kojoj je dosegla vršnu godišnju stopu od 3.080 posto 1989. godine; da bi suzbila inflaciju, vezala je svoj devizni tečaj uz američki dolar. Strategija je funkcionirala: inflacija se smanjila. Međutim, bila je to rizična strategija; promjenjivo međunarodno gospodarstvo zahtijeva česte prilagodbe deviznih tečajeva, što novi ekonomski režim Argentine nije dopuštao. Posljedice će se pokazati tijekom sljedećeg desetljeća.

Kad je teret duga uklonjen, Argentina je jedno vrijeme, početkom devedesetih godina, imala procvat. Novo povjerenje u gospodarstvo značilo je da su banke i ostali zajmodavatelji bili voljni davati zajmo-ve, čak i za financiranje potrošnje. Potrošački je procvat održavan i time što je Argentina privatizirala državna poduzeća, prodajući ih strancima. Da se itko potrudio pogledati argentinsku bilancu stanja, ustanovio bi da se pogoršavala, budući da je zemlja prodavala imovinu i nakupljala obveze; ali M M F se usredotočio samo na deficit, i bio je toliko zadovoljan usvajanjem njegove politike Washingtonskog konsenzusa da je ignorirao probleme. Stranci su poticani da daju zajmove Argentini, jer je M M F stalno izdvajao tu zemlju, hvaleći je zbog njezine niske inflacije i drugih mjera politike koja je bila u skladu s njegovim savjetima. M M F je u tome otišao tako daleko da je, prije svog godišnjeg sastanka u Washingtonu 1999. godine, argentinskoga predsjednika Carlosa Menema - koji će ubrzo biti široko optužen za korupciju - čak istakao kao uzor ekonomske vrline.

No iznenada se sreća Argentine promijenila. Iznenadni je događaj bila istočnoazijska kriza 1997. godine, koja je do 1998. postala svjetska financijska kriza. Jako su porasle svjetske kamatne stope za tržišta u nastajanju. Pretežno kao posljedica toga, argentinsko servisiranje duga poraslo je sa 13 milijardi dolara 1996. godine na 27 milijardi dolara 2000 . godine. Te je probleme pogoršao jaki dolar; budući da je argentinski peso bio vezan uz dolar, postajao je sve više precijenjen. Neusklađenost njezinog deviznog tečaja povećala se još više kad je Brazil, njezin najveći trgovinski partner, devalvirao svoju valutu zbog vlastite krize. Argentina je bila preplavljena uvozom i bilo joj je, uz visok devizni tečaj, teško prodavati vlastitu robu u inozemstvu. S manje izvoza i više uvoza, njezina se bilanca plaćanja pogoršala i morala je više uzimati zajmove u inozemstvu.

Tako je započeo začarani krug u kojem je M M F igrao presudnu ulogu. Kako su se povećavale svjetske kamatne stope, povećavale su se i rate argentinskih zajmova, tako da se povećao njezin fiskalni deficit. M M F je, usredotočen na deficit, zahtijevao čvršću fiskalnu i monetarnu politiku: povećavanje poreza, smanjivanje rashoda i povećavanje domaćih kamatnih stopa. Te su mjere imale predvidljivi učinak smanjenja argentinske proizvodnje - i poreznih prihoda.

Bilo je i drugih načina na koje je M M F bio odgovoran za nastajuću krizu. M M F je poticao Argentinu da privatizira socijalno osiguranje - što je rezultiralo smanjenjem prihoda koji su pritjecali vladi (kroz poreze za socijalno osiguranje) brže nego što je rezultiralo smanjenjem rashoda (za umirovljenike); da Argentina nije privatizirala socijalno osiguranje, njezin bi deficit čak i u vrijeme krize bio blizu nule.14 Ne samo da je M M F inzistirao na privatizaciji javnih uslužnih djelatnosti kao što su vodoopskrba i električna energija nego je inzistirao da, kad se privatiziraju, cijene budu povezane s onima u Sjedinjenim Državama; to je značilo da su, s povećanjem cijena u Sjedinjenim Državama, Argentinci morali plaćati sve više i više za osnovne potrebe - zbog čega je zemlja postajala sve manje i manje konkurentnom i povećavala se razina socijalnih nemira.

Ono što je neodrživo neće se održati; a argentinski visoki devizni tečaj i rastući dug nisu bili održivi. Napokon, potkraj 2001. godine i početkom 2002. godine ekonomska kriza u zemlji došla je do vrhunca;

Argentina je prestala vraćati svoj dug - jednostavno nije plaćala ono što je dugovala - i pustila je da joj devizni tečaj fluktuira. Vrijednost pesa je brzo pala za trećinu. U ekonomskom kaosu koji je uslijedio, službena stopa nezaposlenosti vinula se na preko 20 posto, a BDP je pao za 12 posto.

Do tada je Argentina dugovala MMF-u golemi iznos. MMF bi trebao pomagati zemljama u trenucima potrebe - a to je bio istinski trenutak potrebe za Argentinu. Privatni vjerovnici obično zahtijevaju povrat svojih zajmova kad gospodarstvo krene u silaznu fazu ciklusa - baš kad su vladi osobito potrebna financijska sredstva. M M F je stvoren dijelom kao priznanje tog neuspjeha tržišta, ali umjesto da ponudi da će više pozajmiti Argentini, i on je zahtijevao da zemlja otplati ono što duguje, i da je htjela da M M F reprogramira svoje zajmove (u biti, produži rokove dospijeća) morala bi bila pristati na njegove uvjete - još istih onih uvjeta koji su i pridonijeli krizi. U usijanim pregovorima iza zatvorenih vrata između Argentine i M M F - a , Argentina nije kapitulirala. Argentina se žestoko pogađala, uviđajući da bilo kakvi daljnji zajmovi od MMF-a nikad ne bi stigli u Buenos Aires; novac bi jednostavno ostao u Washingtonu kako bi se otplatilo ono što je Argentina dugovala MMF-u. (MMF se čak hvalisao tim postignućem u slučaju zajma Rusiji nakon što je ta zemlja prestala otplaćivati svoje dugove). Argentina je k tomu znala da bi, ako popusti MMF-ovim uvjetima, njezin pad ekonomske aktivnosti postao dublji. Konačno, Argentina je također uvidjela da M M F i drugi međunarodni zajmo-davatelji mogu izgubiti jednako koliko i ona ako ne reprogramiraju svoje zajmove. Iako je Argentina prestala vraćati zajmove privatnim zajmodavateljima, pitanje hoće li će prestati vraćati zajmove MMF-u i drugim službenim zajmodavateljima ovisilo je o tome hoće li M M F reprogramirati svoj zajam. Ako to ne bi učinio, morao bi proglasiti da je Argentina prestala otplaćivati svoje dugove, zbog čega bi njegove poslovne knjige izgledale grozno. Argentina je bila u pravu i u tom pogledu; premda je platila samo dio onoga što je dugovala i premda je odbila pristati na uvjete koje je M M F zahtijevao, M M F nije proglasio da je Argentina prestala otplaćivati zajmove.

I MMF se žestoko pogađao. Jedan bivši dužnosnik MMF-a objasnio je da njegova institucija jednostavno odražava kolektivne interese vjerovnika, među kojima je M M F bio glavni; kolektivni interes

vjerovnika bio je usaditi strah od stečaja. Željeli su da svaka suverena zemlja koja razmišlja o neplaćanju dugo i dobro razmisli prije nego što to učini. Znali su da nema suda koji bi mogao prisiliti suverenu zemlju da plaća ono što duguje; obično nije bilo nikakve ili malo imovine koju bi se moglo plijeniti (za razliku od privatnih stečajeva, gdje vjerovnici mogu preuzeti kompaniju ili založenu imovinu). Samo je strah pokretao plaćanje; bez straha zajmovi ne bi bili otplaćeni i tržište državnog duga bi jednostavno presušilo. M M F je "odbijao prihvatiti da kao odgovor". Da je Argentina pristala na neki konkretni zahtjev, M M F bi nametnuo nove zahtjeve, želeći produžiti agoniju Argentine i učiniti neplaćanje što je moguće skupljim.

Bez ijednog MMF-ovog programa na djelu, Argentina je učinila nešto što nitko nije očekivao. Počela je rasti. Bez politike stezanja u MMF-ovu stilu, bez toka novca iz zemlje za plaćanje vjerovnicima, i potpomognuta velikom devalvacijom svoje valute, Argentina je nakupila tri godine rasta od osam posto ili više. Kako se vratio rast, uspjela je čak obrnuti svoj fiskalni deficit - nešto što MMF-ov program nije nikad postigao. Da je Argentina nastavila slati novac u Washington i nastavila prihvaćati diktate MMF-a, gotovo bi sigurno prošla daleko lošije.

Dok se Argentina uspijevala oporaviti unatoč tomu - ili, točnije rečeno, zbog toga - što nije imala MMF-ov program, oporavak je, zbog neuspjeha restrukturiranja duga, brzo postao teži nego što je bilo potrebno. Vjerovnici, uključujući mnoge obične štediše u Italiji koji su bili potaknuti da kupuju argentinske obveznice ne shvaćajući u potpunosti rizike povezane s njima, također su patili zbog duge odgode. Mnogi nisu izdržali te su morah prihvatiti velike gubitke, prodajući obveznice špekulantima koji su računali da će Argentina na kraju poboljšati svoju nagodbenu ponudu.

Argentina je od početka jasno dala na znanje da želi novi MMF-ov program, da nije riječ o pukom odustajanju od njezinih obveza; no uvidjela je i svoje obveze prema svojim građanima te da je bolje ne imati nikakav MMF-ov program nego imati program koji bi ugušio njezino gospodarstvo ili koristio njezine oskudne resurse da zapadne banke izvuče iz nevolje.

Priča o Argentini sadrži mnoge lekcije o tome što bi trebale, a što ne činiti zemlje i međunarodna zajednica (osobito MMF) . Ona

pokazuje, još jednom, da čak i zemlje za koje se čini da se dobro ponašaju i umjereno uzimaju zajmove mogu završiti s razornim dugom zbog sila koje su izvan njihove kontrole i njihovih granica; pokazuje kako je lako da jednu dužničku krizu poprati druga; pokazuje da izvanjska pomoć može doći po vrlo visokoj cijeni - i da postupanje po savjetima MMF-a , pa i postizanje najboljih ocjena u tome, niti štiti zemlju od krize niti je imunizira protiv kasnijih kritika MMF-a. Što je najvažnije, uspješan oporavak Argentine bez MMF-ove pomoći otvara pitanja drugdje. Bi li ova ili ona zemlja trebala slijediti njezin primjer? Bi li Brazilu bilo bolje da je prestao otplaćivati dugove umjesto da provodi strogo štedljivu politiku restriktivnog proračuna koja je dovela do tako malo rasta tijekom prvog mandata predsjednika Luiza Inácija Lule da Silve, unatoč ogromnom izvozu?

Argentina je također pokazala da nakon prestanka plaćanja postoji život: zemlja može čak brže rasti. No malo je zemalja hrabro poput Argentine. Strah od posljedica neotplaćivanja dugova ono je što tjera zemlje da ih otplaćuju, namećući goleme tegobe svojim građanima.

Snagu tih strahova shvatio sam tijekom posjete Moldaviji. Iako su otplate duga odnosile tri četvrtine njihovog već oskudnog proračuna, tamošnji su dužnosnici stalno govorili da u slučaju prestanka plaćanja neće imati pristupa novcu. Upozorio sam ih da ne dobivaju nikakav novac. Tok financijskih sredstava kretao se iz Moldavije u Europu i Sjedinjene Države, a ne obratno. Štoviše, u najboljem bi slučaju prošlo mnogo, mnogo godina prije nego što bi uopće dobili ikakav novac od privatnog sektora. Sa svim svojim servisiranjem duga, oni, kao i druge jako zadužene zemlje, nisu mogli ulagati ono što je potrebno za rast, a bez rasta su bili bezizgledno mjesto s gledišta zajmodavatelja. Neplaćanje bi barem zaustavilo otjecanje novca iz zemlje.

Većina zemalja koje su pod prevelikim teretom duga neće moći, dokle god njihova gospodarstva ostaju stagnantna - a ostat će dokle god su sputane dugom - dobiti pristup tržištima kapitala, ma koliko vjerno servisirale svoj dug. Kad, pak, počnu rasti, opet će dobiti pristup međunarodnim tržištima kapitala, čak i ako su prestale otplaćivati dugove. Rusija je ponovno dobila pristup unutar dvije godine od svog prestanka vraćanja zajmova 1998. godine. Financijska tržišta gledaju naprijed. Ona pitaju o izgledima neke zemlje za otplaćivanje zajmova.

Gospodarstvo s punom zaposlenošću, i snažnije zato što se oslobodilo golemog tereta duga, nešto je na što se valja kladiti.15 Drugim riječima, prestanak otplaćivanja zajmova može, u razmjerno kratkom vremenu, zapravo dovesti do povećanog čistog priljeva kapitala.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE: ŠTO UČINITI S DUGOM ZEMALJA U RAZVOJU

Rasprave o olakšavanju duga su zamršene i zbunjujuće dijelom zato što postoje četiri uvelike (ali ne potpuno) zasebne kategorije. Postoje "normalne" vrlo siromašne zemlje koje su uglavnom uzimale zajmove od drugih vlada i multilateralnih institucija kao što je MMF. Zatim postoje zemlje koje su patile pod korumpiranim i opresivnim vladama, pa su te vlade među mnogim svojim nepovoljnim naslijeđima ostavile nasljeđe duga. Treće, postoje tržišta u nastajanju na kojima su pretežno privatni zajmodavatelji dali previše zajmova privatnim zajmoprimateljima, tako mnogo da taj problem ima nacionalne posljedice; slučaj Koreje, Tajlanda i Indonezije gdje su privatni dugovi uzrokovali regionalnu krizu, to dramatično ilustrira. Konačno, postoje zemlje sa srednjim dohotkom, kao što je Argentina, kojima se davalo previše zajmova (ili su, ovisno o točki gledanja, uzimale previše zajmova), uglavnom od strane privatnih zajmodavatelja, no i M M F - a , Svjetske banke i regionalnih razvojnih banaka, i ne mogu platiti ono što duguju bez bolnih prilagodbi.

Olakšavanje duga najsiromašnijima Vrlo siromašne zemlje tako su očajnički siromašne da uzimaju novac u bilo kojem obliku u kojem ga mogu dobiti. Privatni zajmodavatelji im u pravilu neće davati zajmove; no u prošlosti su Svjetska banka, M M F i razvijene industrijske zemlje često davale zajmove uz niske kamatne stope. Počivalo je to na nadi da će zajmovi financirati projekte i programe koji će dovesti do rasta - dovoljno rasta da bi zemlji bilo lako vratiti zajmove. Ali često nije ispalo tako. Čak i kad je bilo rasta, bio je tako slab da nije bio ravan porastu stanovništva; dvadeset godina

nakon što je dodijeljen zajam, zemlja je još siromašnija i nije u situaciji da ga otplaćuje.

Godine 1996. međunarodna zajednica napokon je priznala po-trebu da se ublaži dug vrlo zaduženih siromašnih zemalja. Stvoren je program HIPC (što je kratica za engleske riječi "highly indebted poor countries" - vrlo zadužene siromašne zemlje). Ali taj je program imao nepostojanu povijest. Tijekom sljedećih četiri godine, samo su tri zemlje dobile olakšanje. M M F je bio zadužen za postavljanje uvjeta za olakšanje duga i postavio ih je tako visoko da se malo zemalja kvalificiralo. Zemlje su morale strogo provoditi ono što je M M F preporučivao. Dano im je malo slobode djelovanja. Kritičari tvrde da to nije bilo slučajno: ponuda olakšanja duga bila je moćno oruđe MMF-a za prisiljavanje tih zemalja da prihvate gotovo sve što je on zahtijevao, ali čim bi olakšanje duga bilo dodijeljeno, MMF-ov stisak oko vrata postajao je znatno slabiji. MMF, međutim, nije jedini izvor problema; neki su zajmovi dani bilateralno, a o olakšanju duga morali su se složiti svi glavni vjerovnici.

U odgovoru na to, godine 2000. , pokret koji je nazvan Jubilej 2000. (u komemoriranju biblijskog Jubileja, koji je davao oprost od duga svakih pedeset godina) mobilizirao je javno mnijenje glede olakšavanja duga i došlo je do sporazuma da se proširi program HIPC. Od srpnja 2005. godine dvadeset i osam zemalja dobilo je više od 56 milijardi dolara olakšanja duga, čime je dug što ga je ta mala skupina zemalja dugovala strancima smanjen za približno dvije trećine. Od tih dvadeset i osam zemalja, devetnaest je dobilo olakšanje servisiranja duga u iznosu od 37 milijardi dolara; glede ostalih, potpuno oslobađanje od duga iziskuje da zemlje ispune određene uvjete, manje teške od onih iz prošlosti i usmjerene na smanjenje siromaštva. Tempo je bolji nego prije, ali nije dovoljno brz. Još uvijek postoji mnogo zemalja koje čekaju olakšavanje duga; mnoge, kao Indonezija, nisu dio programa HIPC zato što ih se, iako su vrlo siromašne, smatra prebogatima za otpis duga; Moldavija nema pravo na to jednostavno zato što olakšavanje duga nije prošireno na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza. I dok se olakšavanje odgađa, čarolija složenog ukamaćivanja djeluje tako da dugovi i dalje rastu.16

Bilo je potrebno nešto više i, kao što smo naveli u prvom poglavlju, postojao je odgovor. Vođe razvijenih industrijskih zemalja, G-8, na

svom sastanku na vrhu u lipnju 2005. godine u Gleneaglesu u Škotskoj, složili su se da će osigurati olakšavanje duga do 100-postotnog oprosta za osamnaest najsiromašnijih zemalja svijeta, od kojih je četrnaest u Africi.17

Kako pokazuje situacija u Moldaviji, bez olakšavanja duga vrlo zadužene siromašne zemlje neće moći udovoljiti temeljnim potrebama svojih građana, a kamoli izvršiti nužna ulaganja žele li izaći iz svog siromaštva. Za najsiromašnije zemlje svijeta mora postojati ubrzani oblik olakšavanja duga, proširenje i ekspanzija trenutačne inicijative HIPC na više zemalja. I kako su zemlje G-8 utvrdile u Gleneaglesu, olakšavanje duga mora biti duboko: svaki dolar poslan u Washington ili London ili Bonn je dolar koji nije dostupan za uklanjanje siromaštva kod kuće. Plitko olakšavanje duga naprosto ostavlja zemlju da se i dalje muči, s još jednom dužničkom krizom koja se nazire u ne tako dalekoj budućnosti.

Olakšavanje duga mora se obavljati na način koji ne umanjuje dostupnost drugih oblika pomoći. Pomoć za vrlo siromašne ne bi trebala dolaziti nauštrb siromašnih. Olakšavanje duga već se kritizira kao nagrađivanje ne samo nesretnih nego i neodgovornih. Zemlje koje su uložile velike napore da drže svoj dug pod kontrolom ne bi trebale zapravo biti kažnjene dobivanjem manje pomoći nego one koje su bile rastrošne. Danas zemlje u razvoju koje su otplatile što su dugovale, barem do točke da više ne dolaze u obzir za olakšavanje dugova, brinu da olakšavanje dugova oduzima novac koji bi inače mogao biti dostupan njima - osobito u Svjetskoj banci, gdje je otplata zajmova glavni izvor novca za davanje zajmova. Samo će vrijeme reći hoće li razvijene industrijske zemlje nadoknaditi manjak tako da Svjetska banka može održati svoje programe davanja zajmova. To je osobito važno zato što često ima manje olakšavanja duga nego što izgleda: velik je dio toga naprosto pitanje računovodstva, priznanje realnosti da dotična zemlja ionako ne bi nikad mogla otplatiti iznose koje duguje.18 Ako se, dakle, novac koji bi otišao na druge oblike pomoći računa kao olakšavanje duga, to će u praksi značiti da je ukupni iznos pomoći smanjen.

Mnogi brinu da će te siromašne zemlje u razvoju uskoro opet postati vrlo zadužene. U jednom bi smislu odgovornost trebala biti na zajmodavateljima. Većina tih zemalja je tako očajnički siromašna da nije

razumno očekivati od njih da odbiju zajmove.19 Zajmodavatelji bi se trebali pobrinuti da je svaki zajam ograničen na iznos koji zemlja može otplatiti. U praksi, to znači da bi trebalo biti razmjerno malo davanja zajmova. Većina tih zemalja nije samo sada očajnički siromašna; bit će očajnički siromašne i kad dođe vrijeme za otplatu zajma. Čak i ako pozajmljeni novac ima visoki prinos, vladama će biti teško pokupiti prihode koji su potrebni za financiranje otplate; a novac kojeg se troši na otplatu zajmova neminovno dolazi dijelom na uštrb izdataka za obrazovanje, zdravstvo i druge vitalne socijalne i razvojne potrebe.

Više pomoći u obliku bespovratnih davanja i više dužne pažnje na strani zajmodavatelja smanjili bi vjerojatnost da tako mnogo najsiro-mašnijih zemalja svijeta bude, u budućnosti, opterećeno pretjeranim dugom.20

Odiozni dug

U jednoj kategoriji davanja zajmova, moralni razlog za opraštanje duga osobito je jak. Radi se o "odioznim dugovima"; stvorila ih je vlada koja nije demokratski izabrana, a uzajmljeni je novac možda čak i pomogao brutalnom režimu da ostane na vlasti. Koji god bio motiv zajmodavatelja - bilo politički (kupiti naklonost u Hladnome ratu) ili ekonomski (dobiti pristup bogatim mineralnim resursima) - nemoralno je prisiljavati narod tih dužničkih zemalja da otplaćuje te dugove.

Irački dug koji je stvoren pod Saddamom Husseinom pripada toj kategoriji, kao i dug Etiopije koja je, do 2006 . godine, još vraćala dugove što ih je stvorio omraženi Mengistuov režim i njegov Crveni teror, koji je brutalno postupao sa zemljom od pada Hailea Selassiea 1974. godine do njegova zbacivanja 1991. godine. Mengistu Haile Mariam služio se tim novcem za kupnju oružja kako bi svladao one koji su se protivili njegovoj tiraniji. Sadašnja vlada zapravo plaća za oružje koje je korišteno za ubijanje njezinih suboraca dok su se borili za uspostavu novog režima.

Nigerija je 2005. godine imala dug od nekih 27 milijardi dolara - velik dio njega je kumulativna kamata na zajmove što su ih uzeli korumpirani vojni diktatori tijekom razdoblja 1964.-1979. i 1983.-1999.,

kad je bogatstvo zemlje pljačkano, upravo u vrijeme crpljenja nafte u vrijednosti od nekih četvrt milijardi dolara. Tijekom hladnoga rata, zapadne sile i međunarodne financijske institucije pozajmljivale su novac Kongu. Taj je novac njegov vojni diktator, Mobutu Sese Seko, otpremao na tajne bankovne račune u Švicarskoj i drugdje; zajmodavatelji su znali, ili su trebali znati, da se novac nije trošio na razvoj. To nije bila njegova svrha: svrha mu je bila kupiti prijateljstvo u hladnome ratu, ili barem postići da Kongo ne prodaje svoje prijateljstvo Rusiji, te osigurati pristup zapadnih kompanija bogatim prirodnim resursima te zemlje. Do kraja njegova režima, zemlja je nagomilala osam milijardi dolara vanjskog duga, a Mobutu je nagomilao osobno bogatstvo koje se procjenjuje između 5 i 10 milijardi dolara. A sada, osim u slučaju oprosta tog duga, ne plaćaju građani zapadnih sila za podršku koju su dah Mobutuu, nego građani Konga kojima je ostalo da plate njegove dugove.

Čileanci danas otplaćuju dugove koji su stvoreni tijekom Pinochetova režima, Južnoafrikanci dugove koji su stvoreni tijekom apartheida. Da Argentina nije prestala otplaćivati svoj dug, Argentinci bi još plaćali zajmove koji su financirali "prljavi rat" od 1976. do 1983. godine, u kojem je, prema procjenama, nestalo od 10.000 do 30.000 Argentinaca.

Postoji jednostavno rješenje problema odioznog duga: trebala bi važiti presumpcija da te zemlje ne bi trebale otplatiti te zajmove. To jednostavno rješenje ne samo da rješava problem trenutačnog tereta duga nego i njegovog ponovnog pojavljivanja: ako su vjerovnici upo-zoreni da davanjem zajmova takvim režimima riskiraju da im novac neće biti vraćen, tada neće biti skloni davati zajmove. "Kreditne sankcije" vjerojatno bi bile mnogo učinkovitije od trgovinskih sankcija (gdje međunarodna zajednica pokušava postići da se zemlje ponašaju "dobro" prijeteći da će im ukinuti trgovinu). Jer, kako je ministar vanjskih poslova Drago istaknuo prije sto godina, nema suda koji može prisiliti zemlje da otplaćuju dugove; i ako postoji opći konsenzus u međunarodnoj zajednici da je neki konkretni dug odiozan i da zemlja nema obvezu otplatiti ga, vjerojatno neće biti nepovoljnih posljedica u slučaju neplaćanja; a bez nepovoljnih posljedica, neće biti poticaja za otplaćivanje. Slijedom tog rasuđivanja, zajmodavatelji neće željeti davati zajmove; nasuprot tome, trgovinske su sankcije često neučinkovite,

budući da je trgovina sa zemljama pod sankcijama profitabilna, tako da tvrtke uvijek pokušavaju zaobići sankcije.21

Pođemo li dalje, Ujedinjeni narodi bi mogli držati popis zemalja glede kojih bi ugovaratelji i vjerovnici bili upozoreni da će njihovi ugovori i dugovi biti preispitani čim režim ode s vlasti. Vlade i banke koje daju zajmove opresivnim režimima znale bi da riskiraju da im oni neće biti vraćeni. Mogle bi se utvrditi smjernice glede prihvatljivosti ugovora i dugova: zajmovi za izgradnju škola bili bi dopušteni, dok zajmovi za kupovinu oružja ne bi. (Budući da su financijska sredstva zamjenjiva - zajam za financiranje škole oslobađa vladi novac za trošenje na oružje - neki tvrde da bi sve zajmove represivnim režimima trebalo tretirati kao odiozne; međutim, postoje dokazi da davanje zajmova za, recimo, obrazovanje doista rezultira većim izdacima za obrazovanje nego što bi inače bio slučaj). Moglo bi se osnovati međunarodni kreditni sud koji bi donosio potrebne presude. Za postojeće bi zajmove pitao je li zajmodavatelj trebao prepoznati, kad je davan zajam, da je riječ u stvari o odioznom dugu? Jasno, mnogi privatni davatelji zajmova režimu apartheida u Južnoj Africi, osobito nakon sankcija koje je nametnuo UN, trebali su znati da su ti dugovi odiozni, baš kao što bi i danas svatko tko daje zajmove sudanskom režimu, za koji su i Sjedinjene Države i UN prosudili da je upleten u genocid, trebao shvatiti da su ti zajmovi odiozni.

Analogna pitanja se otvaraju u odnosu na ugovore. Bi li vlade trebale biti prisiljene kompenzirati privatne ugovaratelje zbog raskidanja ugovora, kad je taj ugovor zaključen s korumpiranim i diktatorskim režimom? Bi li te ugovore trebalo tretirati kao odiozni dug - osobito kad su ugovori možda pomogli održanju režima na vlasti? I ima li činjenica da u samom procesu ugovaranja često postoji korupcija nekakvog utjecaja? U slučaju Iraka, Sjedinjene Države su tvrdile da se poštovanjem ugovora zaključenih sa Saddamom Husseinom nagrađuje korupciju. U slučaju Indonezije, nakon zbacivanja Suharta, američki veleposlanik je tvrdio da je svetost ugovora nepovrediva. (Veleposlanik je bio nagrađen kako bi se očekivalo; nakon umirovljenja iz Ministarstva vanjskih poslova, imenovan je u upravni odbor jedne američke rudarske kompanije aktivne u Indoneziji koja je bila optužena i za korupciju i za uništavanje okoliša).

Za mnoge, pitanje nije samo bi li dugovi trebali biti otplaćeni ili ugovori ispoštovani, nego bi li zapadne institucije trebale biti odgovorne za neke od šteta koje su proizašle iz opstanka režima čijoj su trajnosti pridonijele.

Privatni prekogranični dug Do istočnoazijske krize 1997. godine mnogi su vjerovali da samo javno uzimanje zajmova može biti problem. Na kraju krajeva, rasuđivalo se, privatne bi stranke uzimale zajmove samo ako ih mogu otplatiti, a vjerovnici bi davali zajmove samo ako su sigurni da ih privatne stranke mogu otplatiti. Štoviše, tvrdilo se da bi u slučaju problema s otplatom samo zajmodavatelj snosio posljedice. Istočnoazijska kriza je pokazala da je takvo razmišljanje pogrešno. U temelju krize nalazila se pretjerana zaduženost privatnih kompanija. Budući da su vjerovnici odbijali restrukturirati svoje zajmove denominirane u dolarima, cijela je regija gurnuta u krizu.

Dogodilo se tada ono što se dogodilo na tako mnogo drugih mjesta: privatne su obveze zapravo nacionalizirane. M M F je opskrbio vlade dolarima da isplate zapadne vjerovnike. Vjerovnici su bili zaštićeni, zajmoprimatelji oslobođeni problema - a poreznim obveznicima u zemljama u razvoju ostao je teret otplate MMF-u.

Postojala je alternativa: privatni zajmoprimatelji su mogli jednostavno prestati otplaćivati svoje zajmove - proglašavajući stečaj. Problem je bio u tome što je malo zemalja imalo dobre pravne okvire da bi se nosilo s onim što se tada događalo. Postojala je gotovo opća suglasnost da su zemljama u razvoju potrebni bolji zakoni o stečaju, a M M F je pokušao nametnuti poseban skup zakona o stečaju - zakona koji su skloni vjerovnicima - onim zemljama koje su mu se obratile za novac i savjet. Ne čudi da MMF-ovi makroekonomisti nisu doista razumjeli mikroekonomiju stečaja. Oni osobito nisu razumjeli da ne postoji jedan, "ispravan" pristup stečaju. Štoviše, oblikovanje zakona o stečaju bilo je među najspornijim temama na američkoj političkoj sceni. Misliti da se možemo osloniti na neke međunarodne tehnokrate za rješenje onoga što je u svojoj biti političko pitanje nije samo besmisleno nego je i opasno jer ti tobožnji tehnokrati mogu, zapravo, odražavati posebne

interese. No zakon o stečaju odražava više od puke ravnoteže između interesa vjerovnika i dužnika; on govori nešto o shvaćanjima društvene pravde koja vladaju u nekom društvu.

Postoji obilje momenata koji ulaze u oblikovanje zakona o stečaju. Postoji, dakako, potreba da se postigne prava ravnoteža između interesa vjerovnika i dužnika. Zakon o stečaju koji je pretjerano naklonjen dužnicima pružit će nedovoljno poticaja zajmoprimateljima da vrate zajam; bez toga, tržišta kredita neće moći funkcionirati. No zakon o stečaju koji je pretjerano naklonjen vjerovnicima pružit će nedovoljno poticaja da se vjerovnici upuste u pažljivo procjenjivanje sposobnosti zajmoprimatelja da otplate zajam. Jedna američka banka reklamira svoje kreditne kartice sloganom "kvalificirani pri rođenju" - što ukazuje na određeni manjak napora u razlikovanju između dobrih i loših zajmoprimatelja.

Ako se procedure stečaja produže, kompanije mogu ostati u neizvje-snosti iščekivanja rješenja tijekom dužeg razdoblja u kojem vlasništvo nije jasno; bit će teško uzimati zajmove, a uprava može imati poticaja da kompaniju lišava imovine - prodavajući njezinu imovinu brzo kako bi došla do gotovine. No kruti zakoni o stečaju mogu prisiliti na likvi-daciju, uništavajući radna mjesta i organizacijski kapital. (Vrijednost takozvanog gudvila neke tvrtke - vrijednost nematerijalne imovine tvrtke, koja uključuje i vrijednost njezinog ugleda - često je daleko veća od vrijednosti njezine fizičke imovine). Svi ti momenti igraju važnu ulogu u suvremenom stečajnom pravu. U Sjedinjenim Državama, Poglavlje 11 zakonika o stečaju osigurava prilično brzu reorganizaciju korporacije - otplatu dugova, pretvaranje dugova u temeljni kapital, pri čemu se postojeći vlasnici temeljnog kapitala pretežno ili potpuno istiskuju dok vjerovnici postaju novi vlasnici. Kompanije nastavljaju poslovati tijekom cijelog razdoblja stečaja. Premda ga neki kritiziraju da je previše naklonjen dužnicima, nije spriječio tvrtke da dobiju pristup kreditu - čak i kad su, poput nekoliko još uvijek djelatnih avioprije-voznika (Continental i US Airways), više nego jednom otišle u stečaj.

Tijekom istočnoazijske krize, kao glavni ekonomist Svjetske banke, zagovarao sam stvaranje "super Poglavlja 11", posebne odredbe o stečaju za zemlje u kojima je do stečaja dovela neka velika makroeko-nomska nevolja - kolaps deviznog tečaja, velika recesija ili depresija ili nepredviđeno povećanje kamatnih stopa na tržištu u nastajanju.

U tim je okolnostima još potrebnije imati brzo rješenje. Osim toga, presumpcija da problem s kojim se suočava kompanija nije rezultat lošeg upravljanja nego sila izvan njezine kontrole, bila bi veća nego u normalnom osobnom ili poslovnom stečaju. Stoga bi super Poglavlje 11 bilo naklonjenije dužnicima i dopustilo brže restrukturiranje nego obično Poglavlje 11.

No brzo rješavanje problema kompanija koje ne mogu otplatiti svoje dugove nije supstitut za prvenstveno izbjegavanje problema. To i opet znači izbjegavanje uzimanja zajmova - i smanjenje izloženosti riziku i promjenjivosti kako se "razumni" dug ne bi brzo pretvorio u dug s kojim se ne može upravljati. Budući da i zajmoprimatelji i zajmodavatelji podjednako ignoriraju makroekonomske posljedice pretjerane zaduženosti, ne čudi da je inozemna zaduženost često previsoka, što je razlog da je potrebna intervencija vlade.22 Budući da uzimanje kratkoročnih inozemnih zajmova osobito izlaže zemlje riziku krize, vlade bi ga trebale destimulirati, primjerice, namećući poreze i ograničenja kratkoročnim tokovima kapitala.

Državni stečaj Vrlo siromašne zemlje i zemlje koje se oporavljaju od korumpiranih režima nisu jedine koje se suočavaju sa silnim dužničkim problemima. Meksiko, Brazil, Argentina, Rusija i Turska na dugom su popisu zemalja koje nedavno nisu imale samo problem nego su se suočile s ekonom-skom krizom zbog poteškoća u udovoljavanju dužničkim obvezama. Nitko ne govori o opraštanju duga za te zemlje, dijelom zato što, na jednoj razini, te zemlje imaju sposobnost otplate: pretpostavlja se da bi mogle povećati poreze i smanjiti rashode dovoljno da generiraju potrebni prihod. Vrijednost imovine tih zemalja uvelike premašuje vrijednost onoga što duguju. No troškovi za zemlju mogu biti golemi, iznad onoga što su njezini građani spremni platiti. Čak i ako vjerovnici nisu spremni oprostiti dug po vlastitoj inicijativi - što, obično, nisu - postoji alternativa: prestanak otplaćivanja i ponovno pregovaranje. To je, kako smo vidjeli, bio put kojim je pošla Argentina. No vidjeli smo i da je restrukturiranje argentinskog duga bilo nepotrebno teško.

Potrebno je pet ključnih reformi.

Ne činite štetu

Prva je da razvijene zemlje ne čine štetu. Olakšavanje duga ne hi trebalo biti prilika za ucjenjivanje zemalja ili za potkopavanje njihovih demokratskih institucija. Olakšavanje duga bi trebalo omogućiti novi početak. Pariški klub je neformalna skupina devetnaest zemalja vjerovnika, među kojima su Sjedinjene Države, Japan, Rusija i mnoge europske zemlje; one kolektivno odlučuju o tome tko dobiva koliko olakšavanja duga i pod kojim uvjetima. Kad Pariški klub inzistira da Irak, kao uvjet za olakšavanje duga, pristane na šok terapiju i usvoji ekonomsku politiku Washingtonskog konsenzusa, to Bagdadu oduzima ekonomsku suverenost.23 U studenome 2 0 0 4 . godine složili su se da će oprostiti 30 posto iračkog duga koji iznosi 40 milijardi dolara, i još 30 posto za tri godine, ako Irak pristane na M M F - o v program privatizacije i liberalizacije, program čije je usvajanje u Iraku Bushova administracija cijelo vrijeme željela. U to se vrijeme činilo da su izgledi za djelovanje šok terapije u Iraku bili još bijedi nego u Rusiji, gdje je M M F nametnuo isti recept i doveo do 40-postotnog pada BDP-a. Iračko gospodarstvo isto tako nije dobro prošlo, premda dio krivnje leži na pobuni, a dio na neadekvatnosti američkih napora za ponovnu gradnju infrastrukture.

Na isti se način od Nigerije tražilo, tijekom njezinih pregovora o olakšavanju duga, da provodi M M F - o v program kao uvjet za oprost duga. Kritičari su pitali zašto, kad je Nigerija već pokazala da može sama dobro upravljati svojim gospodarstvom: smanjila je inflaciju, upravljala svojim proračunom i povećala transparentnost.

Koji god bili uvjeti što ih nameće M M F , njima će se prigovarati naprosto zato što su nametnuti - oni dolaze izvan zemlje. No M M F --ovim se uvjetima osobito može prigovarati zato što su često tako loše prilagođeni zemlji. M M F je postao toliko opsjednut inflacijom da se često čini kako zaboravlja rast i realnu stabilnost - posvećuje malo pozornosti promjenljivosti količine proizvoda i zaposlenosti. Kao posljedica toga, umjesto da izliječi nedostatke na tržištima privatnog kapitala ili potire učinke tih nedostataka, često ih je pogoršao. Umjesto da daje sredstva za financiranje anticikličke politike, u pravilu zahtijeva da zemlje koje prolaze kroz pad ekonomske aktivnosti nametnu politiku kontrakcije. Jedan od najvažnijih napredaka u ekonomiji tijekom prošlog stoljeća bila je spoznaja Johna Maynarda Keynesa da država, time što troši

više i smanjuje poreze i kamatne stope, može pomoći zemljama da se oporave od recesije. M M F je odbacio tu kejnzijansku politiku, usvajajući umjesto nje predkejnzijansku politiku koja se usredotočuje na vladine deficite; ta politika donosi povećanje poreza i smanjivanje rashoda u recesijama, upravo suprotno onome što je preporučivao Keynes. U praktički svakom slučaju u kojem je iskušana, MMF-ova politika je pogoršala pad ekonomske aktivnosti. Ekonomisti ne moraju, na kraju krajeva, ponovno napisati svoje udžbenike, no ono što je predstavljalo dobru vijest za akademske ekonomiste bilo je razorno za milijune ljudi koji žive u tim zemljama.

Osobito je problematična politika visokih kamatnih stopa koju je M M F nametao radi stabiliziranja deviznih tečajeva; premda visoke kamatne stope to nisu uspjele učiniti, brzo su dovele do eksplozije tereta duga. Vlade su morale uzimati sve više i više zajmova samo da bi plaćale kamate na ono što su dugovale.

Politika koju je M M F nametao kao uvjet za zajmove šteti zemljama zajmoprimateljima na druge načine. Opetovano sam isticao da se čak i zemlje koje umjereno uzimaju zajmove mogu suočiti s problemom zbog visoke razine ekonomske promjenjivosti, uključujući i promjenjivost deviznih tečajeva i kamatnih stopa. Liberalizacija tržišta kapitala (koju je M M F zahtijevao od zemalja u razvoju, ili im ju je nametnuo) izložila je zemlje većem riziku i promjenjivosti, te ograničila njihovu sposobnost da reagiraju. (Ako bi smanjile kamatne stope, primjerice, u vrijeme pada ekonomske aktivnosti, moglo bi doći do odljeva kapitala iz zemlje).

Povratak anticikličkom davanju zajmova

Obrazac procikličkog privatnog davanja zajmova - zahtijevanja da se novac otplati baš onda kad je novac zemlji najpotrebniji - zacijelo će se nastaviti. Banke se bave zarađivanjem novca, a stara izreka da banke daju zajmove samo onima kojima novac ne treba temelji se na debelom iskustvu. No upravo su tržišni neuspjesi poput toga bili glavni razlog što je uopće i došlo do osnivanja MMF-a i Svjetske banke; kako smo već istaknuli, oni su stvoreni dijelom zato da pomognu izbjeći još jednu svjetsku katastrofu kakva je bila Velika depresija. Anticikličko davanje zajmova (više davanja zajmova kad je gospodarstvo slabo) bilo je u okvirima njihove izvorne misije. Potirući prociklički obrazac

privatnog davanja zajmova, takvo anticikličko davanje zajmova može silno pridonijeti stabilnosti. Može pomoći zemljama u razvoju da financiraju rashode u recesijama, dajući potreban fiskalni stimulans. M M F , Svjetska banka i regionalne razvojne banke u Africi, Aziji, istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu i Latinskoj Americi moraju se vratiti anticikličkom davanju zajmova.

Smanjenje rizika

Treće, mora se smanjiti rizik od uzimanja zajmova. Ranije sam naglasio da su mnogi problemi s dugom uzrokovani činjenicom da su zemlje u razvoju prisiljene snositi rizik promjenjivosti deviznih tečajeva i kamatnih stopa. Wall Street se diči svojom sposobnošću da razbija rizik na dijelove, što omogućuje premještanje rizika s onih koji su ga manje sposobni snositi na one koji su za to sposobniji. Ipak, u slučaju duga zemalja u razvoju, on to uglavnom nije uspio.

Dok ne uskoče privatna financijska tržišta, pokazujući da su sposobna i voljna apsorbirati više rizika kamatnih stopa i deviznog tečaja s kojima se suočavaju zemlje u razvoju, međunarodne financijske institucije trebaju preuzeti aktivniju ulogu u apsorbiranju rizika. To osobito važi u slučaju njihovih vlastitih zajmova; ugovori o dugu mogu se oblikovati tako da zaštite zemlje u razvoju od razornog djelovanja fluktuacija kamatnih stopa i deviznih tečajeva.24 Mogu pomoći i u zajmovima od drugih. Svjetska banka već daje osiguranje protiv rizika nacionalizacije; to bi osiguranje mogla proširiti tako da obuhvati rizike promjena kamatnih stopa i deviznih tečajeva, pa čak i prestanaka vraćanja dugova. Zbog premije bi uzimanje zajmova postalo skuplje, i to bi moglo destimulirati uzimanje zajmova (što, kako sam rekao, može biti samo po sebi dobro), ali bi trošak premije bio daleko manji od troškova promjenjivosti s kojom se danas suočavaju zajmoprimatelji.

Rizici uzimanja zajmova mogu se smanjiti ako zemlje uzimaju zajmove u vlastitoj valuti i zbog toga je važno razviti tržište dugova u lokalnoj valuti. Svjetska banka i druge multilateralne razvojne banke mogu pridonijeti jačanju tih tržišta uzimajući zajmove na njima kad prikupljaju sredstva.25 Nekoliko azijskih zemalja, predvođenih Tajlan-dom, zapravo pokušavaju stvoriti azijsko tržište obveznica, na kojem se zajmovi uzimaju u košari lokalnih valuta. Ispravna makroekonomska

politika tih zemalja, čiji su odrazi niska inflacija i (s izuzetkom krize iz 1997. godine) relativno stabilni devizni tečajevi, stvara ambijent koji pridonosi takvom tržištu; činjenica da tako mnogo štednje nastaje unutar Azije trebala bi također pomoći u njegovu stvaranju.

Razvijene industrijske zemlje moraju biti osjetljive na to kako politika namijenjena osiguravanju veće stabilnosti njihovim vlastitim gospodarstvima, na primjer tretiranje kratkoročnog davanja zajmova u inozemstvo kao sigurnijeg od dugoročnog davanja zajmova, može izvoziti nestabilnost u zemlje u razvoju. Potrebno je promijeniti regulativu i institucionalna rješenja na temelju kojih se nju formulira. Primjerice, bankovnu regulativu i standarde postavlja Banka za međunarodna poravnanja (BIS), institucija koja je čak još manje demokratska i tran-sparentna od MMF-a ; u postavljanju tih standarda, barem u prošlosti, posvećivala je malo pozornosti njihovu utjecaju na zemlje u razvoju.

Konzervativno uzimanje zajmova

Četvrta reforma odražava što bi trebalo činiti u slučaju jako zaduženih siromašnih zemalja: zemlje bi trebale uzimati zajmove vrlo konzervativno, a kad uzmu zajmove trebale bi to učiniti u vlastitoj valuti. Ako tržišta ili vlade ne mogu - ili ne žele - učiniti nešto da premjeste teret rizika, tada bi zemlje u razvoju trebale biti osobito konzervativne prilikom uzimanja zajmova.

Uzimanje zajmova donosi više problema no što vrijedi. Povijesno gledano, očito je da su za mnoge zemlje u razvoju troškovi duga premašili koristi. Latinska Amerika brzo je rasla početkom devedesetih godina, podržavana dugom, no ono što je izgubljeno kasnije u desetljeću gotovo je sigurno premašilo koristi ranijeg rasta; velik je dio duga poslužio financiranju razuzdane potrošnje, pri čemu je velik dio koristi išao onima kojima je već bilo vrlo dobro, a velik dio troškova krize koja je uslijedila snosili su radnici i mali poslovni ljudi. Troškovi i koristi duga nepravedno su raspodijeljeni. Dug i ono što za njime slijedi pridonosi siromaštvu i nejednakosti.

Tvrda lekcija posljednjih pedeset godina jest da, čak i kada postoje visoki društveni prinosi od ulaganja - recimo, u obrazovanje, zdrav-stvo i ceste - vladi je teško prikupiti novac za otplatu zajmova. To,

dakako, znači da će se zemlje morati više osloniti na vlastitu štednju za financiranje svoje akumulacije kapitala - što iznova naglašava važnost visokih nacionalnih stopa štednje. Istočna Azija je mnogo toga učinila ispravno; jedna je od tih stvari bila da je mnogo štedjela a malo uzajmljivala. Tek kad su počeli uzimati zajmove u inozemstvu, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, Južna Koreja i Tajland upali su u probleme. Za njih je problem duga bio istinski nepotreban, s obzirom na njihovu visoku stopu štednje. Svako bi razumno računanje pokazalo da su troškovi bili daleko veći od koristi.

Međunarodni zakoni o stečaju

Bez obzira na to koliko zajmoprimatelj bio odgovoran, loše se stvari događaju - cijena izvoza može naglo pasti, žetva može podbaciti nekoliko godina za redom, međunarodne kamatne stope mogu se vinuti u visine, može doći do svjetske recesije koja rezultira nestajanjem izvoznih tržišta. U svakom od tih nepredviđenih događaja, zemlja možda neće moći otplatiti svoje dugove, ili samo uz veliku žrtvu njezinih građana. U tim okolnostima mora postojati sustavan način restrukturiranja - i opraštanja - duga, oblik međunarodnog stečaja. To je posljednja velika reforma.

Danas imamo neformalan sustav u kojem zemlje pregovaraju i mole za oprost duga. Uspjeh se temelji na vještinama pogađanja i politici. Sjedinjene Države su snažno argumentirale u korist Iraka (iako je samo maleni iznos, nekih 4,5 milijardi dolara, bio dug Sjedinjenim Državama). Irak je pod američkim sponzorstvom u konačnici dobio olakšavanje duga. Bilo je mnogo drugih zemalja, kojima je to bilo jednako ili više potrebno u gotovo svakom pogledu, a nisu dobile olakšavanje. Isto je tako Argentina znala kako se treba pogađati i imala je sigurno i upućeno političko i ekonomsko vodstvo; kao posljedica toga, od svojih je vjerovnika dobila puno bolje uvjete.

Ideja da tvrtke i pojedinci suočeni sa silnim dugom trebaju nov početak sada je općenito prihvaćena. No još je važnije za zemlje sa silnim dugom da imaju nov početak. Keynes je to spoznao u svojoj knjizi Ekonomske posljedice mira (The Economic Consequences of the Peace), napisanoj odmah nakon što je Versailleski ugovor nametnuo ogromne reparacije - u biti, teret duga - Njemačkoj na kraju Prvoga

svjetskog rata; on je ispravno predvidio da će to dovesti do recesije i depresije u Njemačkoj i do društvenih i političkih nemira.26 Kad problem ima jedna tvrtka ili pojedinac, društvene i političke posljedice su ograničene; kad se zemlja suočava s nesnošljivim teretom duga, to djeluje na svakoga u društvu. Prestanak plaćanja od strane Argentine 2002 . godine i dugo rastegnut proces pregovora koji je uslijedio, po-kazao je potrebu za boljim mehanizmom bavljenja neplaćanjem država.

Sjedinjene Države se, na žalost, nisu pridružile konsenzusu o potrebi boljeg mehanizma i blokirale su, do sada uspješno, svaku akciju, sma-trajući da je međunarodna procedura za stečaj nepotrebna; sve što je potrebno jest neznatna modifikacija ugovora o dugovima.27 To uključuje klauzulu o kolektivnom djelovanju koja znači da, ako se, na primjer, 80 posto vjerovnika neke zemlje složi s prijedlogom restrukturiranja duga, on može biti usvojen. (Po prevladavajućoj praksi, svi se vjerovnici moraju složiti, što dovodi do problema s nepopustljivima koji mogu staviti veto na restrukturiranje ako ne bi bili isplaćeni u potpunosti). Činjenica da se u svakoj razvijenoj industrijskoj zemlji pokazalo neop-hodnim imati zakon o stečaju pojačava zaključke ekonomske teorije da klauzule o kolektivnom djelovanju neće biti dostatne; potreban je i neki sudski proces.

Sustavni način upuštanja u opraštanje/restrukturiranje duga osigurao bi poštenije i brže restrukturiranje. Nekoliko principa bi trebalo to usmjeravati. Prvo, trebalo bi oprostiti dovoljno duga da se zemlja ne suoči s visokom vjerojatnošću da će se vratiti neplaćanju za, recimo, pet godina. U prošlosti, M M F se služio optimističkim scenarijima rasta kako bi minimizirao opseg opraštanja duga, a zemlje koje su slijedile njegove smjernice u restrukturiranju duga često su se ponovo našle u poteškoćama za nekoliko godina. Restrukturiranje bez adekvatnog otpisivanja duga znači da dug još uvijek dovodi rast u pitanje.

Očito postoji znatna nesigurnost u pogledu budućeg rasta, a tu je Argentina istupila s domišljatim rješenjem: BDP obveznicama, kod kojih je isplata veća ako je rast snažniji. To ima dodatnu prednost usklađivanja interesa vjerovnika i dužnika; vjerovnici sada imaju poticaja pomoći gospodarstvu da brže raste.

Drugo, svako rješenje mora uzeti u obzir činjenicu da strani vjerovnici nisu jedini podnositelji zahtjeva. Postoji mnogo javnih podnositelja

zahtjeva povrh formalnih vjerovnika - uključujući, primjerice, one kojima vlada duguje isplate mirovina kao i zdravstvene usluge i obrazovanje. To je jedna velika razlika između restrukturiranja državnog duga i privatnog stečaja. U privatnom stečaju sastavlja se popis vjerovnika i imovine, a zakon o stečaju i ugovori o dugu određuju čije potraživanje ima prednost; u državnom stečaju, međutim, nema jasno određenog skupa bilo vjerovnika bilo imovine. Jednu odluku treba donijeti unaprijed: da je prvenstvo vladinih obveza prema njezinim građanima nepovredivo.28

Treće, restrukturiranje mora biti brzo i naklonjeno dužnicima. Troškovi kašnjenja su golemi - kašnjenje u davanju adekvatnog oprosta duga početkom osamdesetih godina za Latinsku Ameriku dovelo je do desetljeća stagnacije. Ranije smo objasnili kako Poglavlje 11 američkog režima stečaja osigurava brzo restrukturiranje po uvjetima koje predlaže dužnik; danas mnoge zemlje razmišljaju o tome da slijede primjer američkog Poglavlja 11. Međunarodni sustav restrukturiranja duga mora, slično tome, inkorporirati neke ubrzane procedure.

Četvrto, koji god proces određivanja opsega restrukturiranja i/ili oprosta duga postojao taj proces ne smije biti u rukama vjerovnika, uključujući i MMF. Oni jednostavno ne mogu djelovati kao nepristrani sudac.

Vjerujem da će međunarodna organizacija za stečaj u konačnici morati biti stvorena, baš kao što je svaka razvijena industrijska zemlja morala donijeti zakon o stečaju, a neke su osnovale i posebne sudove za stečaj. No na kratki rok, korisno može biti stvoriti međunarodnu posredničku službu za uspostavu normi. Na kraju krajeva, nakon odbacivanja vojne intervencije, moralno uvjeravanje igra važnu ulogu u poticanju na otplatu duga i u određivanju što je poštena otplata. Stvaranje skupa normi i očekivanja moglo bi biti veliki korak prema glađem procesu restrukturiranja.

Osim sposobnosti otplaćivanja, u obzir bi se trebala uzeti još dva faktora. Određena težina bi se trebala dati mjeri u kojoj zajmodavatelj svjesno daje zajam u situaciji visokog rizika da mu neće biti vraćen. Kad su, kao u slučaju Rusije, zajmodavatelji dobivali 150-postotnu kamatu, bilo je to zato jer je postojala velika vjerojatnost neplaćanja. Po toj stopi, ako zajmodavatelj pozajmi novac u siječnju, iznos dan u zajam bit će potpuno nadoknađen do listopada. Sve nakon toga je čisti

profit. Ako je zajam dan na pet godina, vjerovnik bi očito volio da mu restrukturiranje omogući daljnje primanje obećane 150-postotne kamate, no većini ljudi to bi bilo nerazumno. Mogao bi se žaliti da dobivanje prinosa od samo sedam posto znači da ga se vara - da je jako smanjena vrijednost obveznice. No visoka kamatna stopa je značila da se svjesno upustio u rizik da mu bude vraćeno znatno manje od nominalne vrijednosti obveznice.

Drugi faktor je mjera u kojoj su zajmodavatelji krivi za probleme s kojima se zemlja suočava. Već sam razmotrio jedan slučaj: odiozne dugove, i ukazao na to da bi trebala postojati presumpcija za potpuni otpis duga. Rasprava o Argentini naglasila je mjeru u kojoj je M M F bio odgovoran za probleme te zemlje, uključujući njezinu nesposobnost otplate duga. Zbog toga su mnogi u Argentini smatrali da bi M M F trebao prihvatiti barem toliko velik otpis duga kao onaj što su ga prihvatili privatni vjerovnici (66 posto); bili su jako razočarani kad je vlada rano, 2006 . godine, u potpunosti otplatila dug MMF-u. No vlada je postupila pragmatično: jednostavno je željela skinuti M M F sebi s leda. Potpuna otplata MMF-u bila je mala cijena koju je trebalo platiti za ponovno stjecanje ekonomske suverenosti.

Postoje mnoge situacije u kojima je krivnja zajednička. U tim situaci-jama ima smisla prilagoditi mjeru otplate u skladu sa stupnjem krivnje. Ekonomisti naglašavaju važnost poticaja: prisiljavanje zajmodavatelja (uključujući M M F ) da snose posljedice svojih postupaka (uključujući i njegove savjete) dalo bi poticaje za poboljšanje kvalitete savjeta i više promišljenosti u davanju zajmova.

Uzmite u obzir, primjerice, MMF-ov zajam Rusiji u srpnju 1998. godine. Bio je namijenjen podupiranju rublje. Međutim, u to je vrijeme devizni tečaj rublje bio precijenjen, što je otežalo Rusiji da izvozi bilo što osim nafte i drugih prirodnih resursa. Ja sam, zajedno s većinom svojih kolega u Svjetskoj banci, vjerovao da zajam neće održati devizni tečaj vrlo dugo i da je gotovo sigurno da će samo ostaviti tu zemlju još dublje u dugu. Štoviše, postojala je velika vjerojatnost korupcije - da će novac brzo istjeći iz zemlje, vrlo vjerojatno u džepove oligarha. Taj je zajam bio uglavnom politički motiviran budući da su u to vrijeme Sjedinjene Države žarko željele zadržati predsjednika Jeljcina na vlasti. Nisu se htjele suočiti ni s činjenicom da je politika koju su nametale, zajedno s

M M F - o m , do 1998. godine rezultirala 40-postotnim smanjenjem ruskog BDP-a - i deseterostrukim povećanjem siromaštva - u odnosu na stanje na početku tranzicije iz komunizma u tržišno gospodarstvo. (Da ironija bude veća, upravo dok su Sjedinjene Države držale lekcije Rusiji o opasnostima korupcije, došlo je do velikog korupcijskog skandala povezanog sa Sveučilištem Harvard, kojemu je ugovorom bilo povjereno upravljanje američkom pomoći za privatizaciju).29 Čak i da zajam naposljetku propadne, bila je to mala cijena koju je trebalo platiti - cijena koju će, u svakom slučaju, platiti ruski narod - da se odgodi raspravu o tome "tko je izgubio Rusiju".30

Zajam jest propao. Novac je izašao iz zemlje na švicarske i ciparske bankovne račune brže no što su kritičari mislili da je moguće. Ovaj je slučaj zamršeniji od slučajeva odioznih dugova Konga i drugih zemalja koje smo prethodno razmotrili, zato što je ruska vlada bila demokratski izabrana. Ipak, postavlja se pitanje, etički, tko bi trebao snositi posljedice - narod Rusije, koji se nije mogao očitovati o zajmu, ili zajmodavatelj, MMF, koji ga je oblikovao?

Ranije sam tvrdio da je u Argentini M M F bio osobito kriv zato što je Argentina smatrala sebe ovisnom o MMF-ovim zajmovima, koje je mogla dobiti samo ako je slijedila MMF-ove savjete, a ti su savjeti pogoršali njezine ekonomske probleme. Isto je vrijedilo i u Rusiji. M M F je savjetovao Rusiji, prije njezinog prestanka plaćanja, da više svog duga konvertira iz zajmova denominiranih u rubljama u zajmove denominirane u dolarima. M M F je znao - ili je trebao znati - da će to zemlju izložiti ogromnom riziku. Pri precijenjenom deviznom tečaju, postojali su izgledi za devalvaciju. S dugom deno-miniranim u dolarima, korist koju bi Rusija dobila u vidu povećanih izvoznih prihoda i smanjenih uvoznih troškova potirali bi gubici na bilancama stanja. Ono što je dugovala silno će se povećati (izraženo u rubljama). M M F je vidio niže kamatne stope na dolarske zajmove, no trebao je znati da je to samo odražavalo očekivanje tržišta da će doći do devalvacije rublje.

Indonezija je još jedan znakovit primjer, u kojem je MMF, zajedno sa Svjetskom bankom, Azijskom razvojnom bankom i drugima, osigurao nekih 22 milijarde dolara u zajmovima tijekom istočnoazijske krize.

Taj je novac okarakteriziran kao izvlačenje Indonezije iz teškoća, no pažljiviji pogled pokazuje da se zapravo, kao što je obično slučaj, iz teškoća izvlačilo zapadne banke. Mjera u kojoj su zapadni vjerovnici, a ne Indonezija, bili oni kojima se stvarno pogodovalo, postala je jasna kad je M M F inzistirao na tome da se srežu subvencije hrane i goriva siromašnima; iako su za otplatu dugova zapadnim bankama bile dostupne milijarde dolara, M M F je tvrdio da jednostavno nema dovoljno novca za pomoć siromašnima u Indoneziji (a ti su troškovi bili puki djelić onoga što je dano na zajam Indoneziji). To je došlo kad se nezaposlenost deseterostruko povećala, a realne su nadnice naglo pale - dijelom zbog politike na kojoj je inzistirao MMF. U Indoneziji postoji prošireni osjećaj da bi, budući da je M M F toliko kriv za ekonomske probleme te zemlje, moralo doći do znatnog oprosta duga. No dok nije udario tsunami 26. prosinca 2004 . godine, te su molbe nailazile na gluhe uši. Tsunami je dao oprostu duga humanitarni temelj, te su plaćanja na nekih tri milijarde dolara duga, koja su dospijevala 2005. godine, odgođena jednu godinu.

U drugim bi se slučajevima moglo tvrditi da postoji još veći stupanj krivnje na strani zajmodavatelja - primjerice, kad neki projekt Svjetske banke propadne zato što je nedovoljno pozornosti posvećeno utjecaju na okoliš ili zato što ekonomska analiza nije bila adekvatna. Svjetska banka bi trebala imati stručnjake i - osobito u prošlosti - zemlje u razvoju su se oslanjale na njezinu ekspertizu. No kad projekt propadne ili ne funkcionira u skladu s očekivanjima, posljedice ne snosi Svjetska banka nego zemlja u razvoju, koja je i dalje odgovorna za otplatu zajma.

Jasnije smjernice o okolnostima u kojima bi dug bio oprošten imale bi dva učinka. Proces restrukturiranja duga bio bi izglađen i manje skup, smanjujući šanse skupe krize kao što je ona koja je pogodila Argentinu, a s obuzdanim bi troškovima zemlje spremnije išle na sud da im se restrukturira dugove. Duga razdoblja u kojima teret duga usporava rast i koči razvoj mogla bi se skratiti. U isto vrijeme, poticaji bi za zajmodavatelje bili osnaženi: oni bi bili upozoreni da daju zajmove pažljivije. Veći oprez u davanju zajmova mogao bi dovesti do manjeg rasta na kratki rok, no dugoročne bi koristi bile goleme. Krize koje su mučile zemlje u razvoju ne bi bile uklonjene, ali bi njihova učestalost i

opseg bili smanjeni. Kao posljedica toga, dugoročni bi se rast zapravo povećao.

Otpor prema ovim idejama bit će velik. Kako smo vidjeli, Sjedinjene Države se opiru uspostavi urednog procesa restrukturiranja dugova. Neki na financijskim tržištima ne žele imati uredni proces; oni žele da troškovi prestanka vraćanja dugova budu visoki, kako bi se malobrojni u to upuštali. Oni prigovaraju da će olakšavanje duga dovesti do više neplaćanja, viših kamatnih stopa i stoga manjeg uzimanja zajmova. S obzirom da je jedan od temeljnih problema pretjerano uzimanje zajmova, smanjenje uzimanja zajmova zapravo bi bilo poželjno.31 Ovome će se čak glasno protiviti i mnoga tržišta u nastajanju - osobito ona što ih financijska tržišta smatraju sumnjivcima glede neplaćanja. Oni izvode hrabru predstavu u korist vjerovnika, pokazujući, svojom spremnošću da pretrpe silnu bol, da neplaćanje, dođe li do tog pitanja, za njih jednostavno nije opcija. (Jesu li doista protiv ovih reformi, druga je stvar).

Mnogi od problema u udovoljavanju dužničkim obvezama ne proizlaze iz grešaka na strani zemalja u razvoju nego iz nestabilnosti svjetskog ekonomskog i financijskog sustava. Potreba postojanja boljih mehanizama za dijeljenje rizika i za rješavanje problema duga bit će velika tako dugo dok međunarodna financijska tržišta nastavljaju biti obilježena takvom nestabilnošću. Postići da globalizacija djeluje zahtijevat će da se poduzme nešto u vezi s tom nestabilnošću - i to je tema sljedećeg poglavlja.

9. P O G L A V L J E

REFORMIRANJE SVJETSKOG SUSTAVA REZERVI

Svjetski financijski sustav ne funkcionira dobro, a osobito ne funkci-onira dobro za zemlje u razvoju. Novac teče uzbrdo, od siromašnih bogatima. Najbogatija zemlja na svijetu, Sjedinjene Države, naizgled ne može živjeti u okviru svoga dohotka, te uzajmljuje dvije milijarde dolara dnevno od siromašnijih zemalja.

Neki od tih dolara koji teku iz zemalja u razvoju u razvijeni svijet idu za otplatu njihovih ogromnih dugova - to je tema prethodnog po-glavlja. Drugi idu na kupovinu obveznica iz Sjedinjenih Država i drugih zemalja s "čvrstom" valutom; te će se obveznice pridodati rezervama zemlje u razvoju. One imaju goleme prednosti: vrlo su likvidne, tako da se mogu brzo prodati kad god je zemlji potreban novac; no kod njih postoji i golem trošak: zarađuju vrlo nisku kamatnu stopu. Većina tih obveznica su kratkoročne američke mjenice na državnu blagajnu (obično ih se zove "T-bills"), koje su u posljednjim godinama polučivale samo 1-postotnu kamatu. Postoji nešto čudno u vezi sa siromašnim zemljama kojima očajnički treba kapital, a daju zajmove u iznosu od nekoliko stotina milijardi dolara najbogatijoj zemlji svijeta. Godine 2004. tok iz Kine, Malezije, Filipina i Tajlanda, uglavnom za izgradnju rezervi, iznosio je kolosalnih 318 milijardi dolara.1

U prethodnom smo poglavlju vidjeli štetu koju pretjerani dug nanosi zemljama u razvoju. Vidjeli smo, također, da velika promjenjivost svjetskoga gospodarstva - uključujući kamatne stope i devizne tečaje-ve - može umjereni dug brzo pretvoriti u nepodnošljiv teret. Premda

bi novac trebao teći od bogatih siromašnima, a rizik od siromašnih bogatima, svjetski financijski sustav ne postiže nijedno.

Siromašnim zemljama je ostalo da snose glavni udar rizika, pa su im krize postale način života - u posljednja tri desetljeća bilo je više od stotinu kriza.2 Iza mnogih neuspjeha svjetskog financijskog sustava leže neuspjesi svjetskog sustava rezervi, te bi jednostavna reforma tog sustava dovela do snažnijeg i stabilnijeg svjetskog gospodarstva. Reforma bi riješila i jedan od najvećih svjetskih problema: nedostatak sredstava za promicanje razvoja, suzbijanje siromaštva i osiguravanje boljeg obrazovanja i zdravstva za sve.

Sve zemlje u svijetu drže rezerve. One služe mnoštvu svrha. Povijesno su se rezerve koristile za podupiranje valute neke zemlje. Oni koji su držali južnoafrički rand ili argentinski pesos mogli su osjećati veće povjerenje u takvu valutu znajući da iza te valute zemlja drži dolare ili zlato, da zapravo mogu tu valutu promijeniti u zlato ili dolare - koji se, pak, mogu koristiti za kupovinu dobara i usluga. Zlato se povijesno koristilo kao "novac" - sredstvo razmjene kojim su ljudi trgovali. Ljudi bi kupovali i prodavali hranu ili odjeću u zamjenu za komadiće zlata. Tada je otkriveno da je "novac s prisilnim tečajem" - komadići papira koji su se mogli promijeniti u zlato - mnogo prikladniji, a taj su novac izdavale vlade i središnje banke. Isprva se mislilo da mora postojati puno pokriće - za svaki dolar papirnatog novca koji je izdan vlada ili središnja banka morala je držati zlato vrijedno jedan dolar. Zatim je otkriveno da to nije neophodno; potrebno je bilo jedino povjerenje u valutu. Povjerenje je značilo da će drugi pojedinci biti spremni prihvatiti plaćanje u tom novcu, a povjerenje se moglo postići sa samo djelomičnim pokrićem. Isprva se mislilo da se povjerenje može postići jedino upotrebom zlata kao pokrića; tada se shvatilo da se može koristiti valutu (ili dug) snažnih gospodarstava - isprva britansku funtu, a veći dio razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata američki dolar.

Rezerve također pomažu zemljama da upravljaju rizicima s kojima se suočavaju, a to jača povjerenje i u zemlju i u njezinu valutu. One se mogu koristiti u vremenima potrebe. Rezerve tvore štitnik protiv neočekivanih promjena troškova duga uzrokovanih povećanjem kamat-nih stopa. Može doći do iznenadnih nevolja, kao što je loša žetva, i zemlja se može poslužiti rezervama da uveze hranu. Iznos rezervi koje

neka zemlja treba varira, no zlatno je pravilo da bi zemlje trebale imati dovoljno rezervi da pokriju barem nekoliko mjeseci uvoza. Povijesno su zemlje u razvoju držale rezerve u vrijednosti tri do četiri mjesečna uvoza; u novije vrijeme, drže gotovo za osam mjeseci uvoza.

U prethodnom sam poglavlju razmotrio drugi rizik: mnoge zemlje uzimaju zajmove u dolarima iz inozemstva na kratki rok. Kratkoročni zajmodavatelji često su prevrtljivi. Ako tržište zahvati iznenadni strah da zemlja ne može ispuniti svoje dužničke obveze, zajmodavatelji smjesta zahtijevaju natrag svoj novac i tako se pokaže da njihovi strahovi sami sebi stvaraju potvrdu, budući da zemlje obično ne mogu otplatiti sve svoje dugove u tako kratkom roku. Ako zemlja ima velike rezerve, manje je vjerojatno da će ulagači paničariti; a ako i paničare, vjerojatnije je da će zemlja moći ispuniti svoje dužničke obveze. Danas oprez zahtijeva da zemlje održavaju rezerve barem jednake svojim kratkoročnim dolarskim dugovima ili dugovima denominiranim u drugim čvrstim valutama, kao što su jen ili euro.3

Rezerve se mogu koristiti i za upravljanje deviznim tečajem; bez rezervi, devizni tečaj može pasti, često posve dramatično, kad prevrtljivi ulagači ili špekulanti koji traže profit ili manipulatori valutom prodaju valutu zemlje. Nestabilnost deviznih tečajeva može dovesti do goleme ekonomske nestabilnosti. Stvarajući protutežu tim manevrima - ku-povanjem valute zemlje kad je drugi prodaju ili prodavanjem valute zemlje kad je drugi kupuju - vlade mogu stabilizirati devizni tečaj i time stabilizirati gospodarstvo. Međutim, mogu prodavati dolare da kupe lokalnu valutu jedino ako imaju rezervu dolara za prodaju.4

Premda su zemlje uvijek držale rezerve, iznos koji danas drže jako se povećao. U samo četiri godine, između 2001. i 2005. godine, osam istočnoazijskih zemalja (Japan, Kina, Južna Koreja, Singapur, Malezija, Tajland, Indonezija i Filipini) više je nego udvostručilo svoje ukupne rezerve (od oko jedne na 2,3 milijarde dolara). No prava je superzvijezda bila Kina, koja je do sredine 2006 . godine akumulirala rezerve od približno 9 0 0 milijardi dolara - što iznosi znatno više od 700 dolara rezervi po svakom muškarcu, ženi i djetetu u toj zemlji. To postignuće još više zapanjuje s obzirom na činjenicu da je kineski dohodak per capita u to vrijeme bio manji od 1.500 dolara godišnje. U zemljama

u razvoju u cjelini rezerve su se povećale sa 6-8 posto BDP-a tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina na gotovo 30 posto BDP-a 2004. godine.5 Procjenjuje se da će do kraja 2006 . godine rezerve zemalja u razvoju dosegnuti 3,35 milijarde dolara.

Premda nema suglasnosti o objašnjenju tog golemog povećanja, dva su faktora očito važna: visoka razina svjetske ekonomske i financijske nestabilnosti i način na koji je M M F upravljao istočnoazijskom krizom iz 1997. godine. Zemlje su osjetile gubitak ekonomske suverenosti; što je još gore, politika koju je nametnuo M M F učinila je padove ekonomske aktivnosti daleko gorima nego što bi inače bili. Istočnoazijske zemlje koje sačinjavaju klasu '97. - zemlje koje su naučile lekcije nestabilnosti na težak način u krizama koje su započele te godine - povećale su svoje rezerve dijelom zato što su htjele steći sigurnost da neće morati ponovno uzimati zajmove od MMF-a. Drugi su, vidjevši kako im susjedi pate, došli do istog zaključka: neophodno je imati dovoljno rezervi da se podnesu najgore svjetske ekonomske promjene. U stvaranju rezervi ulogu igra i upravljanje deviznim tečajem; niski devizni tečaj promiče izvoz, a zemlja ga može održati niskim prodajući lokalnu valutu i kupujući dolare.

Visoki troškovi rezervi za zemlje u razvoju

Kako sam istaknuo, rezerve su se povijesno držale u obliku zlata, a neke zemlje to još uvijek rade. Međutim, danas se praktički sve rezerve drže u imovini denominiranoj u dolarima, katkad i dolarima samima, no, kako smo vidjeli, vjerojatnije u američkim mjenicama na državnu blagajnu koje se lako mogu promijeniti u dolare. Popularnost dolara u međunarodnim rezervama proizlazi uglavnom iz dominacije Sjedi-njenih Država u svjetskom gospodarstvu i prilično stabilnoj povijesti te valute. Može li dolar i treba li dolar ostati temelj za međunarodni sustav rezervi jedno je od pitanja kojima ću se baviti u nastavku. Prvo se, međutim, trebamo uhvatiti u koštac s vrtoglavim troškovima rezervi za zemlje u razvoju.

Usprkos svim prednostima držanja tih računa, zemlje plaćaju za osiguranje što ga oni pružaju. Danas zemlje u razvoju zarađuju prosječan realni prinos od jedan do dva posto ili manje od toga na više od tri

milijarde dolara rezervi.6 Većini zemalja u razvoju krajnje su potrebna sredstva. Imaju mnoštvo projekata s visokim prinosima. Da se novac ne stavlja u rezerve, da se ne pozajmljuje Sjedinjenim Državama uz tako niske prinose, mogao bi se uložiti u te druge projekte, zarađujući nekih 10-15 posto.7 Razlika između kamatnih stopa može se smatrati troškovima rezervi. Ekonomisti te troškove - razliku između onoga što se moglo zaraditi i onoga što se doista zaradilo - nazivaju "opor-tunitetnim troškovima".

Služeći se konzervativnom procjenom od 10 posto kao prosječnom postotnom razlikom između to dvoje, stvarni troškovi držanja rezervi za zemlje u razvoju premašuju 300 milijardi dolara na godinu. To je mnogo.8 Valja to sagledati u odnosu s drugim veličinama. To je četiri puta više od strane pomoći iz cijeloga svijeta. To je više od dva posto ukupnog BDP-a svih zemalja u razvoju. To približno odgovara pro-cjenama onoga što je zemljama u razvoju potrebno kako bi ostvarile Tisućljetne razvojne ciljeve, uključujući i smanjenje siromaštva za polovicu.9 To je mnogo više od dobitaka zemalja u razvoju iz razvojno orijentiranog trgovinskog sporazuma kruga u Dohi ukoliko bi on bio uspješan. (Kako smo naveli u trećem poglavlju, ono što će vjerojatno proizaći iz njega, u najboljem slučaju, bit će od ograničene vrijednosti zemljama u razvoju).

Troškovi što ih svjetski sustav rezervi donosi zemljama u razvoju mogu se sagledati na još jedan način. Pretpostavimo da neko poduzeće u nekoj siromašnoj zemlji uzima 100 milijuna dolara kratkoročnog zajma od neke američke banke kojoj plaća, recimo, 20-postotnu kamatu. Slijedeći razboritu smjernicu da bi zemlje trebale održavati rezerve koje su jednake kratkoročnom dugu denominiranom u dolarima, vlada tada - ako se ne želi suočiti s neposrednom opasnošću krize - mora dodati 100 milijuna dolara svojim rezervama: kupujući 100 milijuna dolara vrijedne američke mjenice na državnu blagajnu i plaćajući pet posto kamata. Ne postoji, zapravo, neto tok sredstava iz Sjedinjenih Država u zemlju u razvoju kao rezultat zajma; svaka strana daje koliko prima. Međutim, američka banka zaračunava mnogo više za 100 milijuna dolara koje šalje nego što američka vlada daje za 100 milijuna dolara koje prima. Dolazi do neto transfera od 15 milijuna dolara u Sjedinjene Države. To je dobar posao za američku banku i općenito za Sjedinjene Države, ali loš posao za zemlju u razvoju. Teško je shvatiti

kako će neto transfer od 15 milijuna dolara u Sjedinjene Države od strane zemlje u razvoju povećati njezin rast ili njezinu stabilnost.

Osim toga, u zemlji u razvoju dolazi u biti do transfera iz javnog sektora u privatni. Privatnom sektoru je bolje (inače ne bi uzajmljivao novac, čak i uz visoku kamatnu stopu), ali vlada mora potrošiti na stvaranje rezervi novac kojeg je mogla upotrijebiti za izgradnju škola, zdravstvenih klinika ili cesta.

Unatoč tim golemim troškovima, zemlje u razvoju imaju koristi od rezervi - ako funkcioniraju kako bi trebale, gospodarstvo je stabilnije nego što bi inače bilo. (Činjenica da su spremne platiti tako visoku cijenu ukazuje na goleme troškove nestabilnosti za zemlje u razvoju). No pravi uživatelji svjetskog sustava rezervi su oni u čijoj se valuti drže rezerve. Oni dobivaju zajmove uz najniže troškove; da nije potražnje za rezervama, njihovi bi troškovi uzimanja zajmova vjerojatno bili znatno viši. Imajući u vidu da se gotovo dvije trećine rezervi drži u dolarima, Sjedinjene Države, u tom smislu, od toga imaju najviše koristi.10 Ako su kamatne stope koje Amerika mora platiti samo za jedan postotni poen niže nego što bi inače bile na tih tri milijarde dolara zajmova od siromašnih zemalja, ono što Amerika dobiva od zemalja u razvoju kroz svjetski sustav rezervi više je nego što daje zemljama u razvoju kao pomoć.

Slabije svjetsko gospodarstvo

Troškovi što ih trenutačni svjetski sustav rezervi donosi zemljama u razvoju najupadljiviji su, ali zapravo nisu najvažniji troškovi koje on donosi svjetskom gospodarstvu. Svjetski sustav rezervi slabi svjetsko gospodarstvo i čini ga nestabilnijim. Trenutačni sustav rezervi otežava održavanje svjetskoga gospodarstva na razini pune zaposlenosti. Novac stavljen u rezerve je novac koji bi mogao pridonijeti svjetskoj agregatnoj potražnji; mogao bi se upotrijebiti za stimuliranje svjetskoga gospodarstva. Umjesto upotrebe novca za potrošnju ili ulaganje, vlade ga jednostavno zaključavaju.

Da bi se vidjeli razmjeri problema, valja uočiti da gospodarstva svijeta drže više od 4,5 milijarde dolara rezervi, što se povećava po

stopi od oko 17 posto godišnje. Drugim riječima, svake se godine nekih 750 milijardi dolara kupovne moći odstrani iz svjetskoga gos-podarstva; taj se novac u biti zakapa u zemlju.11 Za snažno svjetsko gospodarstvo potrebno je da postoji snažna potražnja za dobrima i uslugama - dovoljno snažna da se izjednači sa sposobnošću svijeta za proizvodnju. Ukupna potražnja za dobrima i uslugama širom svijeta (zbroj potražnje kućanstava za potrošnju, tvrtki za ulaganje i vlada) zove se svjetska agregatna potražnja. Ako ne želimo da se svijet suoči s nedovoljnošću agregatne potražnje - što dovodi do slaboga svjetskog gospodarstva - to se mora nekako nadoknaditi. Ranije su mnoge zemlje u razvoju djelovale suprotno tome svojom popustljivom monetarnom i fiskalnom politikom, što je dovodilo do rashoda koji prelaze mogućnosti zemlje. Premda su ti rashodi "pridonosili" svjetskoj agregatnoj potražnji, popustljiva fiskalna politika dovodila je do sve većih državnih dugova, koji, kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju, često uzrokuju skupe krize. S više od stotinu kriza u posljednja tri desetljeća, većina je zemalja u razvoju naučila svoju lekciju.

Postoji jedna zemlja koja može nadoknaditi to što je agregatna po-tražnja neadekvatna zbog zakapanja kupovne moći u zemlju: Sjedinjene Države su postale potrošač spasitelj. One mogu i, osobito od 2000. godine, spremne su imati goleme deficite. Postoji naizgled beskrajni apetit za obveznicama zemlje u čijoj se valuti drže rezerve, a vladama zemalja s valutom u kojoj se drže rezerve tako je lako sve više zapadati u dug kako bi nahranile taj apetit. Činjenica da su ostali spremni davati zajmove uz nisku kamatnu stopu stvara situaciju kojoj političari ne mogu odoljeti. Lako je stvarati fiskalne deficite, trošiti više nego što se ima. Otkad je dolar postao glavna valuta rezervi, Sjedinjene Države su dvaput - 1981. i 2001 . godine - deficitima financirale golema kresanja poreza. To pridonosi objašnjenju našeg ranijeg neobičnog zapažanja - da su Sjedinjene Države najbogatija zemlja svijeta, a ipak troše više nego što imaju. U tom pogledu, one svijetu čine uslugu. Bez američke rastrošnosti, strahovi od slaboga svjetskog gospodarstva, možda tako slaboga da bi cijene mogle zapravo početi padati - strahovi od deflacije koji su se pojavili u početnim godinama ovog stoljeća i koji su mučili Japan cijelo jedno desetljeće - mogli su se obistiniti.12

Pitanje je kako dugo Amerika može nastaviti pružati tu uslugu; to jest,

može li nastaviti trošiti na veliko? I postoje li alternativni, pravedniji načini izbjegavanja svjetskog kretanja prema dolje?

Nedostatnost agregatne potražnje u zemlji s valutom u kojoj se drže rezerve

Vidjeli smo kako svjetski sustav rezervi dovodi do problema neadekvat-nosti svjetske agregatne potražnje. On također dovodi do posebnog problema neadekvatne agregatne potražnje u zemlji s valutom u kojoj se drže rezerve.

Zemlja čiju se valutu koristi kao rezervu mora - ako se tu valutu treba i dalje koristiti kao rezervu - "prodavati" svoju valutu (ili preciznije, svoje mjenice na državnu blagajnu ili obveznice) drugim zemljama, koje ih drže.13 Kad zemlja prodaje mjenicu na državnu blagajnu nekoj drugoj zemlji ona, naravno, jednostavno uzajmljuje od te zemlje. Vlada uzima zajmove kad troši više no što ubire; a uzima zajmove u inozemstvu kad njezini vlastiti građani ne štede dovoljno, barem u odnosu na ono što ulažu. U tom slučaju, budući da kod kuće nema dovoljno sredstava za financiranje državnih rashoda, ona se mora okrenuti strancima za financiranje svog fiskalnog deficita.

Recimo to drugim riječima: zemlja, kao cjelina, uzima zajmove iz inozemstva kad ta zemlja kao cjelina troši više od svog dohotka. To, pak, znači da zemlja uvozi više nego što izvozi - uzima zajmove da bi financirala razliku.

Trgovinski deficiti i uzimanje zajmova u inozemstvu dvije su strane iste medalje. Ako poraste uzimanje zajmova iz inozemstva, porast će i trgovinski deficit. To znači da će, ako vladino uzimanje zajmova poraste, osim ako ne poraste u istoj mjeri i privatna štednja (ili se privatna ulaganja ne smanje u istoj mjeri), zemlja morati više uzimati zajmove u inozemstvu i povećat će se trgovinski deficit.

To je razlog zbog kojeg ekonomisti često govore o dvostrukom problemu deficita: kad se vladino uzimanje zajmova poveća - to jest, kad se poveća fiskalni deficit - isto je tako vjerojatno da će se povećati i trgovinski deficit.14

O zemlji s valutom u kojoj se drže rezerve može se razmišljati kao o zemlji koja izvozi mjenice na državnu blagajnu; no izvoz mjenica na državnu blagajnu razlikuje se od izvoza automobila, računala ili bilo

čega drugoga: on ne stvara radna mjesta. To je razlog zašto se zemlje čija valuta služi kao rezerva i koje izvoze mjenice na državnu blagajnu a ne dobra, često suočavaju s problemom nedovoljnosti agregatne potražnje. Ili, drugim riječima, vidjeli smo da uzimanju zajmova iz inozemstva (izdavanjem mjenica na državnu blagajnu) odgovara trgovinski deficit, pri čemu uvoz premašuje izvoz. I baš kao što izvoz stvara radna mje-sta, uvoz ih uništava, a kad uvoz premaši izvoz postoji stvaran rizik od nedovoljnosti agregatne potražnje.15 Agregatna potražnja koja bi dovodila do radnih mjesta kod kuće dovodi do potražnje za dobrima proizvedenima u inozemstvu.

Većina demokratskih vlada ne može mirno gledati kako se povećava nezaposlenost. One interveniraju, u pravilu snižavanjem kamatnih stopa ili povećavanjem državnih rashoda. Na žalost, kako je pokazalo uspora-vanje američkoga gospodarstva 2001.-2003. godine, čak i kamatne stope blizu nuli ne moraju biti dovoljne za ponovno uspostavljanje snažnog rasta i pune zaposlenosti. Nužni mogu postati veliki deficitni rashodi.16

Prema tom gledištu, trgovinski deficit je ono što dovodi do fiskalnog deficita, a ne obratno. Podršku gledanju svijeta deficita kroz tu prizmu pruža razmatranje obrazaca trgovinskog i fiskalnog deficita tijekom posljednje četvrtine stoljeća. Ono što je upadljivo u vezi s Amerikom je činjenica da je imala trgovinske deficite pod svim okolnostima - kad je vlada imala fiskalni deficit i kad nije. O devedesetim se godinama može razmišljati kao o iznimnom razdoblju: procvat ulaganja značio je da je gospodarstvo moglo ostati na punoj zaposlenosti čak i bez fiskalnog deficita, no jaz između ulaganja i ušteđevina je ostao -uklanjanje fiskalnog deficita moglo je povećati nacionalnu štednju, no nacionalna su se ulaganja povećala gotovo u tandemu. Stoga je, čak i uz nestanak fiskalnoga deficita, trgovinski deficit ostao snažan jer je Amerika nastavljala opskrbljivati svijet mjenicama na državnu blagajnu koje su druge zemlje željele za svoje rezerve.

Gledano na taj način, ono što leži u temelju američkog upornog trgovinskog deficita jest uloga američke valute kao one u kojoj se drže rezerve: drugi uporno gomilaju američke mjenice na državnu blagajnu. Problem je što taj sustav nije održiv. Rastući dug u konačnici potkopava povjerenje koje je potrebno za održavanje dolara kao valute u kojoj se drže rezerve. Naravno, Amerika može otplatiti ono što duguje. No sa sve većom zaduženošću, postoji sve veći rizik od smanjivanja realne

vrijednosti duga kroz inflaciju. Čak i neznatno povećanje stope inflacije može imati velike učinke na "otpisivanje" realne vrijednosti duga. Dok putujem svijetom, razgovarajući s ulagačima i dužnosnicima središnjih banaka, čujem da se tu zabrinutost sve otvorenije izražava. A s krhkim povjerenjem u dolar, njegova vrijednost postaje sve promjenjivija.

Nestabilnost

To me dovodi do posljednjeg skupa velikih troškova svjetskog sustava rezervi, nestabilnosti kojom on urađa. Rezerve su namijenjene sma-njenju troškova nestabilnosti. No ironija je u tome da, dok se troškovi nestabilnosti za svaku zemlju, izravno i neizravno, smanjuju, trenutačni je svjetski sustav rezervi glavni faktor koji pridonosi visokoj razini svjetske nestabilnosti. A razina svjetske nestabilnosti bila je uistinu ogromna. Primjerice, u manje od dvije godine, između veljače 2002. i prosinca 2 0 0 4 . godine, vrijednost dolara u odnosu na euro pala je za nekih 37 posto. Taj golemi pad protresao je financijski svijet i pokazao pogrešnost tada općeprihvaćene predodžbe da je svemoćni dolar neoboriv.

Tu se neoborivost već prije osporavalo. Previše davno za sjećanja mladih trgovaca koji su određivali sudbinu deviznih tečajeva početkom dvijetisućitih, jedna prethodna kriza, početkom sedamdesetih godina, daje pozadinu današnjim tjeskobama. Sjedinjene Države su, u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, smatrale da bi špekulativni napad mogao biti problem za slaba gospodarstva Europe, ali ne i problem s kojim bi se one ikad morale suočiti. Bilo je to brkanje misli i želja. U to vrijeme, Sjedinjene Države su imale fiksan tečaj - dolar se mogao promijeniti u zlato po stopi od 35 dolara za uncu. Spekulativni napad na dolar prisilio je Sjedinjene Države da odustanu od svog opredjeljenja za konvertibilnost dolara u zlato; pustile su da dolar fluktuira, da tržište samo odredi devizni tečaj.

Sustav je funkcionirao, premda možda ne i dobro. No postoji temeljni problem ispod cijeloga sustava rezervi: on je unaprijed osuđen na neuspjeh. Zemlja s valutom u kojoj se drže rezerve ima vremenom sve veći dug, zbog čega u konačnici njezina valuta postaje neprikladna za rezerve.

Trenutačni se sustav već haba po rubovima. Početkom 2005. godine Kina je proglasila da više nije predana držanju rezervi u dolarima. Ona je, zapravo, već maknula znatne iznose iz dolara (otprilike četvrtinu svojih rezervi), ali taj je proglas imao golemu simboličku vrijednost. Drugi središnji bankari, koji su se više držali svoje tradicije da ostanu izvan vidokruga javnosti, tiho su mi se povjerili kako i oni napuštaju dolar.

Te promjene u politici središnjih banaka - napuštanje dolara - imaju smisla. Kad se vjerovalo da je rezerve nužno držati u zlatu ili u dolarima s pokrićem u zlatu, nitko nije razmišljao o upravljanju rezervama. Od 2000. godine dogodila se velika promjena u načinu razmišljanja. Sre-dišnji bankari su shvatili da im nisu potrebni dolari da podupru svoje valute. S valutama koje su slobodno konvertibilne jedna u drugu, ono što je važno nije broj dolara nego iznos bogatstva u rezervama. Tada pitanje postaje kako najbolje upravljati tim bogatstvom - a principi upravljanja bogatstvom, uključujući i diverzifikaciju, dobro su poznati. S toliko mnogo rezervi koje se drže u dolarima, diverzifikacija znači napuštanje dolara.

Do te je promjene u načinu razmišljanja dijelom došlo zato što su središnje banke otkrile da su dolari slabi za očuvanje vrijednosti. Središnji bankari su se tradicionalno usredotočili na inflaciju - nitko ne želi držati valutu čija vrijednost, izražena u dobrima koja se njome mogu kupiti, uvelike erodira. Sa svojom niskom inflacijom, dolar bi se činio odličnim čuvarom vrijednosti. No za ljude izvan Sjedinjenih Država njegova vrijednost ovisi o deviznom tečaju. Središnji bankari i MMF nisu uspjeli - i to mizerno nisu uspjeli - stvoriti sustav stabilnih deviznih tečajeva. Kad je vrijednost dolara u odnosu na jen bila relativno stabilna, dolar je bio dobar čuvar vrijednosti za ljude u Japanu. No budući da se povećala promjenjivost dolara, budući da je devizni tečaj između jena i dolara silno fluktuirao, dolar je izgubio svoju sposobnost da bude dobar čuvar vrijednosti za Japan. Slični argumenti važe za Europu i drugdje: povećana promjenjivost dolara znači da on više nije dobar svjetski čuvar vrijednosti.

Primjerice, u razdoblju od nekoliko mjeseci 1995. godine dolar je izgubio 20 posto svoje vrijednosti u odnosu na jen. U Sjedinjenim Državama je bilo malo inflacije, ali ljudi u Japanu koji su svoj novac stavili u dolare otkrili su da u Japanu mogu kupiti daleko manje

dobara u travnju 1995. godine nego što su mogli kupiti u siječnju. Još je većih gubitaka tijekom dužeg vremenskog razdoblja bilo u odnosu na euro. Oportunitetni trošak je također bio golem - da su držali svoje novce u eurima umjesto u dolarima, posjednicima rezervi bilo bi mnogo bolje. Način gledanja koji se temelji na oportunitetnom trošku postaje osobito važan za zemlje Istočne Azije, koje su potkraj 2003. godine držale nekih 1,6 milijardi dolara rezerve u čvrstim valutama (većinom u dolarima). Da su tijekom sljedeće godine svoje rezerve držale u eurima, umjesto u dolarima, njihove bi bilance stanja bile otprilike 11 posto veće - približno 180 milijardi dolara. To je previše novca da bi ga se naprosto bacilo.

Naravno, nitko ne može predvidjeti kretanje deviznog tečaja, no to je razlog zašto moderna teorija alokacije portfelja naglašava diver-zifikaciju: ne stavljajte sva jaja u jednu košaru. Pokrenuta je dinamika koja nije dobra za dolar: budući da središnje banke napuštaju dolar, dolar slabi, što učvršćuje gledište da dolar nije dobar čuvar vrijednosti.

Pojava eura je ubrzala habanje dolarskog sustava rezervi. Iako su Europu mučili problemi kao što je niski rast, velika nezaposlenost i ustavna kriza, euro je bio snažna valuta. Logika diverzifikacije kaže da bi, kako god netko procijenio izglede Europe nasuprot Amerike, značajne iznose svojih rezervi trebao držati u obje valute.

U početku je Europa bila zadovoljna tim razvojem događaja. S oduševljenjem je doživljavala izglede da euro postane valuta rezervi zato što je htjela da se nova valuta tretira s poštovanjem, a znak toga je bilo njezino usvajanje kao valute rezervi. No kako je stvarnost onoga što taj status povlači za sobom postajala sve jasnija, nisu svi u Europi bili tako oduševljeni. Kad središnje banke drže više eura kao rezerve, vrijednost eura će se povećati, što će Europi otežati izvoz i otvoriti ju poplavi uvoza.17 Bit će joj sve teže održavati punu zaposlenost. A s već tako visokom nezaposlenošću, i s njezinom središnjom bankom koja se usredotočuje isključivo na inflaciju a uopće ne na nezaposlenost ili rast, postoji dobar razlog da se brinemo za makroekonomske izglede Europe.18

Scenariji - od sve veće nestabilnosti do krize

Čini se da postoji problem sa svjetskim sustavom rezervi kako je jasno. Manje je sigurno, međutim, kako će se sve to razviti. Postoji nekoliko različitih scenarija - od kriza do postupne evolucije.

Evo slike onoga što bi se moglo dogoditi tijekom nekoliko sljedećih godina: kako se američki dug penje, dvojbe oko pouzdanosti dolara se povećavaju. Isprva nekoliko ulagača misli da bi im bilo bolje staviti svoj novac drugdje. Dok to čine, dolar pada. (Djelomični oporavak dolara 2005. godine barem se djelomice može zahvaliti repatrijaciji korporacijskog profita; profitu koji je repatriran tijekom te godine dane su posebno niske porezne stope, koje su potaknule abnormalno visoke razine repatrijacije. Do sredine 2006. godine dolar je opet počeo slabjeti). Kad se uzmu u obzir gubici vrijednosti dolara, držanje novca u dolarima čini se nerazboritim; prinosi su jednostavno premali da bi opravdali rizik. Ne postoji, dakako, takvo što kao sigurna oklada; no, zapažajući rizičnost dolara, sve više će ulagača odlučiti promijeniti sve više svog novca iz dolara u eure, jene ili, gdje je to moguće, u juan, kinesku valutu. (Unatoč kontroli kapitala, 2004 . godine došlo je do priljeva približno 100 milijardi dolara u Kinu, povrh stranih izravnih ulaganja). Dok se to događa, dolar doživljava sve veći pritisak nadolje. Istodobno, dok ulagači izvlače svoj novac iz američkih vrijednosnica, cijene dionica će padati ili stagnirati. Držanje novca u Sjedinjenim Državama sve će više izgledati kao loša oklada.

Posljedice povećavanja srednjoročnih i dugoročnih kamatnih stopa mogu biti osobito ozbiljne, s obzirom na visoku razinu zaduženosti pojedinačnih kućanstava, od kojih su mnoga uzela velike hipotekarne zajmove u reakciji na neobično niske kamatne stope. Ono što je važno nije prosječna razina zaduženosti nego broj kućanstava koja će se suočiti s poteškoćama u udovoljavanju svojim dužničkim obvezama. Zbog sve većeg udjela hipotekarnih zajmova koji imaju promjenjive kamatne stope, to je osobito zabrinjavajuće.

Napuštanje dolara može biti uredno i glatko, zbivajući se tijekom više mjeseci, a možda čak i godina. Ili, pak, može biti neuredno, biti slom. U prvom slučaju, američko tržište dionica može jednostavno oslabjeti; može čak nastaviti uspon, ali po nižoj stopi nego što bi inače bio slučaj. U potonjem slučaju, u američkom bi gospodarstvu došlo do

pada aktivnosti. Ako predstoji slom, teško je, kao i uvijek, predvidjeti kakva bi vrsta događaja to uzrokovala. Čak i kad gledamo unatrag, teško je utvrditi bilo koji pojedinačni događaj kao uzrok sloma u listopadu 1987. godine koji je izbrisao blizu 25 posto vrijednosti ame-ričkih redovnih dionica u jednom danu. No postoji mnoštvo događaja, uključujući neosnovane glasine, koji bi mogli biti uzrokom. Zbivanja na Bliskom istoku mogla bi se pokazati čak i neugodnijima nego što su bila. Novi teroristički napad na Sjedinjene Države mogao bi pokazati da je, unatoč svem novcu koji je potrošen, Amerika još uvijek ranjiva.

Dok je američka povećana zaduženost - predviđeni povijesni put za zemlju s valutom u kojoj se drže rezerve - jedan od glavnih izvora svjetske financijske nestabilnosti s kojom se danas suočava svijet, druga strana te zaduženosti - velike dolarske rezerve u Kini i Japanu - sila je stabilnosti. Te su dvije zemlje zajedno silno povećale svoje rezerve, za više od jedne milijarde dolara samo od 2000 . do 2006 . godine. Kako sam već istaknuo, razborito upravljanje portfeljem upućuje na napuštanje dolara, na stavljanje više u eure - i Kina se već kreće u tom smjeru. No tu Kina i Japan imaju problem: njihove dolarske rezerve su tako velike da bi brzo prodavanje značajnih iznosa smanjivalo vrijednost dolara - uzrokujući gubitke na njihovim preostalim rezervama. Kineskoj i japanskoj središnjoj banci je u interesu održavanje stabilnosti, i one ne podliježu panici, napadima iracionalnog pesimizma i optimizma, koji obilježavaju tržišta.

Štoviše, u svakoj politici deviznog tečaja postoji politička dimenzija, osobito u kineskoj. U američko-kineskim ekonomskim odnosima postoji element uzajamnih talaca. Kina ima golemi bilateralni trgovinski višak sa Sjedinjenim Državama, prodavajući daleko više nego što kupuje. No Kina omogućava Sjedinjenim Državama da održe svoje deficitne rashode time što kupuje milijarde i milijarde dolara vrijedne američke obveznice. Amerika i Kina poznaju prirodu svoje uzajamne ovisnosti; zbog toga pitanja rijetko idu dalje od retorike.

Amerika je bila vrlo glasna u okrivljavanju kineske nepoštene po-litike deviznog tečaja za svoje trgovinske deficite. Iako je Kina pustila da njezin devizni tečaj lagano aprecira, ona zna da će čak i značajniji porast samo malo smanjiti bilateralni trgovinski višak. Promjena deviznoga tečaja ne bi, štoviše, utjecala na sveukupni trgovinski deficit

Sjedinjenih Država, koji je povezan s makroekonomskim neravnotežama te zemlje - činjenicom da štedi manje nego što ulaže, problemom kojega pogoršava golemi fiskalni deficit. Amerikanci bi jednostavno kupovali više tekstila od, recimo, Bangladeša. U isto vrijeme, značajna aprecijacija valute smanjila bi cijene poljoprivrednih dobara, koje su niske zbog izobličenja svjetskih cijena američkim i europskim subven-cijama, kako smo vidjeli u trećem poglavlju; to bi otežalo život ljudima u ruralnom sektoru - dijelu Kine koji već zaostaje. Kina bi mogla nadoknaditi te učinke subvencioniranjem svojih poljoprivrednika, no to bi preusmjerilo novac koji je jako potreban za promicanje njezina razvoja. Ukratko, Kina zna da bi imala velike troškove - a Sjedinjene Države malo koristi - kad bi dozvolila da joj devizni tečaj aprecira. A za pretpostaviti je da to shvaća i Amerika.

Iako Kina i Sjedinjene Države trebaju jedna drugu, postoji, dakako, uvijek strah da će političke sile izmaknuti kontroli: neki bi američki političar, u okrugu gdje postoji osobito velik gubitak radnih mjesta zbog uvoza iz Kine, mogao pokušati napraviti zbrku zbog kineske navodno nepoštene trgovinske politike; ili bi Amerika mogla stati na stranu Tajvana kad neki tajvanski političar uskomeša mutne vode odnosa između Tajvana i Kine. Hoće li biti prihvatljivo, u tim okol-nostima, i s obzirom na kineski politički sustav, da Kina očevidno pomaže Sjedinjenim Državama pozajmljujući im nekoliko stotina milijardi dolara? Hoće li biti pritiska na kinesku vladu da se oslobodi barem značajnih iznosa američkih dolara, čak i ako bi u tome bilo troškova? Iako središnje banke teže stabilnosti, politika može nadigrati ekonomiju, prisiljavajući na postupke koji ne moraju biti ni u čijem najboljem ekonomskom interesu. Mogućnost da političke sile potaknu rasprodaju dolara ne može se odbaciti, a ako se to dogodi, mogli bismo doživjeti nagli pad dolara. Ekonomistima može biti drago vjerovanje da u temelju svih cijena leže ekonomske sile, ali barem cijene nacionalnih valuta određuje isto toliko politika koliko i ekonomija.

Iako razumni ljudi u obje zemlje razumiju činjenice, postoji važna asimetrija: Kini nije zaista potrebno slati svoja dobra u Sjedinjene Države u zamjenu za komadiće papira sve manje vrijednosti koji se upotrebljavaju za financiranje američkih deficita. Postoji određena ironija u tome da je Kina zapravo financirala smanjenje poreza za najbogatije ljude u najbogatijoj zemlji na svijetu. Umjesto da pozajmljuje

novac Sjedinjenim Državama za povećanje potrošnje tih ljudi, mogla bi pozajmiti svoj novac vlastitim ljudima ili bi mogla financirati ulaganja u vlastitoj zemlji. Kini bi bilo daleko lakše preusmjeriti proizvodnju prema vlastitim potrošačima ili ulaganju nego Sjedinjenim Državama naći alternativni izvor jeftinog financiranja svojih deficita.

Na sreću, međutim, dugoročne ekonomske posljedice napetosti u američko-kineskim odnosima danas su samo taman oblak na udaljenom obzorju. One samo dodaju još jedan sloj neizvjesnosti u svjetskom financijskom sustavu koji je već prenapregnut.

POSTIĆI DJELOVANJE GLOBALIZACIJE: NOVI SVJETSKI SUSTAV REZERVI

Sustav dolarskih rezervi možda nije jedini izvor svjetske financijske nestabilnosti, ali joj pridonosi. Pitanje je hoće li svjetsko gospodarstvo oteturati iz sadašnjeg sustava u neki drugi - kao što je sustav dviju rezervnih valuta prema kojemu se svijet sada izgleda kreće - koji će biti podjednako pritisnut problemima? Ili će se nešto učiniti u vezi s temeljnim problemom?

Postoji izrazito jednostavno rješenje koje je Keynes davno uočio: međunarodna zajednica može stvoriti novi oblik papirnatog novca s prisilnim tečajem da služi za rezerve. (Keynes je svoj novac nazvao ubancor").1 9 Zemlje svijeta bi se suglasile da razmijene taj papirnati novac s prisilnim tečajem - nazovimo ga "svjetskim zelembaćima" - za svoju vlastitu valutu, primjerice u vrijeme krize.

To ne samo da je teoretska mogućnost nego u Aziji, na regionalnoj razini već postoji inicijativa koja primjenjuje neke od istih koncepata. Porijeklo te inicijative može se naći u istočnoazijskoj krizi. Na vrhuncu te krize, Japan je predložio osnivanje Azijskog monetarnog fonda, kooperativnog pokreta među zemljama Azije, i darežljivo je ponudio da će deponirati 100 milijardi dolara da ga pomogne financirati -sredstva koja su jako potrebna da se pomogne obnoviti gospodarstva u regiji. Sjedinjene Države i M M F su učinili sve što su mogli da to zaustave; obje su strane bile zabrinute da će Azijski monetarni fond potkopati njihov utjecaj u regiji i obje su bile spremne staviti svoje

sebične interese iznad dobrobiti tih zemalja. Uspjele su onesposobiti taj prijedlog, ali samo nekoliko godina kasnije, u svibnju 2000. godine, članice Udruženja zemalja jugoistočne Azije (ASEAN), plus Kina, Japan i Južna Koreja, na sastanku u Tajlandu potpisale su inicijativu Chiang Mai, suglasivši se zapravo da će razmijeniti rezerve kako bi uspostavile početke novog regionalnog kooperativnog aranžmana koji bi povećao njihovu sposobnost suočavanja s financijskim krizama.

MMF-ovo upravljanje krizom 1997. godine jasno je pokazalo razi-laženje između interesa njega - i, samim time, Sjedinjenih Država - i zemalja regije. Te su zemlje prirodno pitale: zašto bismo stavljale novac u naše povelike rezerve u zapadnim zemljama koje su nas tretirale tako loše, kad bismo mogle naprosto držati rezerve u regiji, pri čemu bi svatko držao valute ostalih? Potrebno nam je više ulaganja, a ako ćemo davati zajmove da bismo povećali nečiju potrošnju, zašto ne davati zajmove da bi se podržala niska razina potrošnje naših ljudi, a ne rastrošna potrošnja Sjedinjenih Država?

U toj je inicijativi bilo i ekonomskih i političkih dimenzija. Činjenica da su im, u dolarskom sustavu rezervi, kamatne stope bile niže na dane zajmove nego na primljene zajmove bila je osobito mrska, s obzirom na to da su štedjele više i provodile daleko razboritiju fiskalnu politiku nego Sjedinjene Države i druge razvijene zemlje. One su, štoviše, opetovano bile na gubitničkoj strani nestabilnosti deviznog tečaja. Kao dužnicima, njihov je opadajući devizni tečaj u devedesetim godinama značio, izraženo u njihovoj vlastitoj valuti, da moraju platiti daleko više nego što su uzele u zajam; 2000 . godine, s padajućim dolarom, kao vjerovnicima bi im se vraćalo daleko manje u realnom izrazu nego što su dale u zajam.

Od studenoga 2005. godine, oko 60 milijardi dolara u njihovim valutama stavljeno je na raspolaganje za razmjenu između raznih azijskih zemalja, pri čemu je postignut sporazum da se taj iznos još više poveća. Kako to ilustrira ova inicijativa, rezerve se mogu shva-titi kao kooperativni uzajamni sustav osiguranja. Uzajamno držanje njihovih valuta u rezervama ima isti učinak kao kreditna linija, kao obveza drugih zemalja da dopuste dotičnoj zemlji korištenje sredstava u vrijeme potrebe.

Međunarodna zajednica je već uvidjela da može onu vrstu likvidnosti koju je Keynes zamislio osigurati u obliku specijalnih prava vučenja (special drawing rights - SDR). SDR-ovi su jednostavno jedna vrsta međunarodnog novca čije je stvaranje dopušteno MMF-u. 2 0

Prijedlog o svjetskim zelembaćima naprosto proširuje taj kon-cept. O novome novcu govorim kao o svjetskim zelembaćima da bih naglasio kako je ono što se stvara nova valuta svjetskih rezervi i kako bih izbjegao brkanje s postojećim sustavom SDR-ova, koji ima dva problema: SDR-ovi se stvaraju samo epizodno, dok bi se svjetski zelembaći stvarah svake godine; i SDR-ovi se uglavnom daju najbogatijim zemljama svijeta, dok bi se svjetski zelembaći koristili ne samo za rješavanje svjetskih financijskih problema nego i za borbu protiv nekih dubljih problema s kojima se danas suočava svijet, kao što je globalno siromaštvo i uništavanje okoliša.21

Ovo je pojednostavljeni opis kako bi taj sustav mogao funkcionirati. Svake bi godine svaka članica kluba - zemlje koje su se pridružile novom svjetskom sustavu rezervi - pridonijela određeni iznos svjetskom fondu rezervi i, u isto vrijeme, svjetski bi joj fond rezervi izdao svjetske zelembaće jednake vrijednosti, koje bi ona držala u svojim rezervama.22

Nema promjene u neto vrijednosti bilo koje zemlje; stekla je neku aktivu (potraživanje prema drugima) i izdala potraživanje prema sebi. Događa se, međutim, nešto stvarno: zemlja je stekla sredstva koja može iskoristiti u vrijeme nužde. U vrijeme krize zemlja može uzeti te svjetske zelembaće i razmijeniti ih za eure, dolare ili jene; ako je kriza uzrokovana neuspjehom žetve, može iskoristiti novac za kupnju hrane; ako je kriza uzrokovana bankovnim slomom, novac se može upotrijebiti za rekapitalizaciju banaka; ako je kriza uzrokovana ekonomskom recesijom, novac se može iskoristiti za stimuliranje gospodarstva.

Veličina emisija svake godine bila bi povezana s dodacima u rezer-vama. To će poništiti naginjanje svjetskog sustava rezervi prema dolje. Pretpostavljajući da, vremenom, omjer rezervi u odnosu na BDP ostaje približno konstantan, i da svjetski dohodak raste pet posto godišnje, sa svjetskim BDP-om od oko 40 milijardi dolara, godišnje bi emisije iznosile oko 2 0 0 milijardi dolara. S druge strane, ako omjer rezervi

prema uvozu ostane konstantan, a uvoz raste po približno dvostrukoj stopi rasta BDP-a, godišnje bi emisije iznosile 4 0 0 milijardi dolara.

Normalno, dakako, te razmjene komadića papira ne mijenjaju stvari. Svaka se zemlja bavi svojim poslom na isti način na koji je to činila i prije. Provodi monetarnu i fiskalnu politiku isto kao i prije. Čak i u vremenima nužde, život izgleda uglavnom isto kao i prije. Razmotrite, na primjer, napad na valutu. Prije bi zemlja morala prodati dolare da bi pokupovala svoju valutu radi podupiranja njezine vrijednosti. Ona to može nastaviti činiti tako dugo dok ima dolare u rezervama (ili može dobiti dolare od MMF-a). Po ovom novom režimu razmijenila bi svjetske zelembaće za uobičajene čvrste valute kao što su dolar ili euro i prodavala ih da podupre svoju valutu.

(Postoji jedan važan detalj: devizni tečaj između svjetskih zelem-baća i različitih valuta. U svijetu fiksnih deviznih tečajeva [onoj vrsti svijeta za koju je prijedlog o SDR-ima bio isprva zamišljen], to ne bi, dakako, bio problem; u svijetu varijabilnih deviznih tečajeva, stvari su problematičnije. Moglo bi se koristiti trenutačnim tržišnim tečajevima; alternativno, službeni bi se devizni tečaj mogao odrediti kao prosjek deviznih tečajeva tijekom, recimo, prethodne tri godine. U takvom slučaju, da bi se izbjeglo da središnje banke iskorištavaju razlike između trenutačnih tržišnih tečajeva i službenog deviznog tečaja, mogla bi se nametnuti ograničenja na konverzije [primjerice, konverzije bi se mogle provoditi samo u slučaju krize, koja je definirana kao velika promjena u deviznom tečaju zemlje, količini proizvodnje ili stopi nezaposlenosti]. Zamišljam da svjetske zelembaće drže samo središnje banke, ali bi ambicioznija verzija tog prijedloga dopustila da svjetske zelembaće drže i pojedinci, u kojem bi slučaju postojala tržišna cijena za njih te bi ih se moglo tretirati kao i svaku drugu čvrstu valutu).

Budući da svaka zemlja u svojim rezervama drži svjetske zelembaće, nijedna više ne mora držati (toliko) dolara ili eura kao rezerve. To ima silne posljedice za svjetsko gospodarstvo, kao i za bivše (sadašnje) zemlje u čijoj se valuti drže rezerve.

Ranije smo zapazili samodestruktivnu logiku trenutačnog sustava, gdje zemlja s valutom u kojoj se drže rezerve postaje sve više zadužena, do točke u kojoj njezin novac više ne služi kao dobra valuta rezervi. To je proces koji se trenutačno odvija s dolarom. Budući da se svjetski

sustav rezervi više ne bi oslanjao na rastući dug jedne zemlje - što je temeljno protuslovlje sadašnjeg sustava, zbog kojeg je nestabilnost gotovo neminovna - povećala bi se svjetska stabilnost.

Postoji i drugi razlog zbog kojeg bi sustav svjetskih zelembaća donio veću svjetsku stabilnost. Važan faktor u opetovanim krizama proteklih desetljeća bili su trgovinski deficiti; kad zemlje uvoze više nego što izvoze, moraju uzajmiti razliku. Tako dugo dok traju trgovinski deficiti, nastavlja se i uzimanje zajmova u inozemstvu; ali u nekom se trenutku zajmodavatelji zabrinu da je zemlja prezadužena, da joj možda više nije sigurno nastaviti davati zajmove. Kad se počnu postavljati ta pitanja, prilični su izgledi da je na pomolu kriza.

Očito, ako jedna zemlja izvozi više nego što uvozi, tada druge zemlje moraju uvoziti više nego što izvoze. Zapravo, zanemare li se statističke razlike, zbroj svjetskih trgovinskih deficita i viškova mora iznositi nula. Drugim riječima, trgovinski se deficiti moraju kolektivno izjednačiti s trgovinskim viškovima. To je željezni zakon svjetskih trgovinskih deficita. U skladu s time, da bi zemlja kao Japan, koja inzistira na višku, postigla taj višak, neka druga zemlja ili zemlje moraju imati odgovarajući deficit. Slično tome, ako se neke zemlje riješe svojeg deficita, moraju se povećati deficiti drugih zemalja ili se viškovi drugih zemalja moraju smanjiti, ili mora doći do kombinacije to dvoje.

U tom su smislu deficiti kao vrući krumpiri. Kad su Južna Koreja, Tajland i Indonezija eliminirali svoje trgovinske deficite nakon istoč-noazijske krize i pretvorili ih u viškove, bilo je gotovo neminovno da neka druga zemlja (ili više njih) završi sa znatnim deficitom u protuteži njihovim dobicima. U ovom slučaju, ta je zemlja bila Brazil. No baš kao što Južna Koreja i Tajland nisu mogle održati trgovinski deficit, nije mogao ni Brazil. Kad su ulagači vidjeli da brazilski deficit raste, postupili su onako kako su postupali toliko puta ranije: zatražili su neodložno vraćanje dugova, što je uzrokovalo krizu. Kad je brazilsko gospodarstvo upalo u recesiju, uvoz se smanjio i brazilski se deficit pretvorio u višak; njegov višak, pak, znači da je deficit iste veličine bio stvoren negdje drugdje u svjetskom sustavu.

Premda se M M F - i financijski krugovi općenito - usredotočuju na zemlje s trgovinskim deficitima smatrajući ih problemom koji dovodi do svjetske nestabilnosti, ova analiza ukazuje na to da su trgovinski viškovi

isto toliki problem. Keynes je, razmišljajući o problemima svjetskog financijskog sustava prije šezdeset godina, išao čak tako daleko da je ukazao na potrebu postojanja poreza koji bi bio nametnut zemljama koje imaju trgovinski višak, kako bi ih odvratio od dopuštanja da trgovinski višak previše poraste.23

S obzirom na to kako loše sustav funkcionira, stvari su mogle biti i gore. Postoji jedna zemlja koja je mogla - do sada - održati trgovinski deficit bez uzrokovanja krize, a to su Sjedinjene Države. Sjedinjene Države su postale ne samo potrošač spasitelj nego i deficit spasitelj. To im je bilo moguće zato što su najbogatija zemlja na svijetu i zato što druge zemlje žele držati dolare u svojim rezervama. No čak i ako Sjedinjene Države mogu nakupljati deficite duže od ostalih zemalja, ne mogu to činiti beskonačno. Svanut će dan obračuna.

Sustav svjetskih zelembaća slama logiku nulte sume koja je rezultirala uzastopnim krizama. Naravno, i dalje bi važilo da je zbroj trgovinskih deficita jednak zbroju viškova, ali bi postojala godišnja emisija svjetskih zelembaća da potire - plati - deficite. Tako dugo dok deficiti ostaju umjereni, ne bi bilo problema. Postojala bi zaštita jednaka emisiji svjetskih zelembaća. Igra vrućeg krumpira s deficitima zapravo bi bila zaustavljena, i stvorio bi se odbojnik da stabilizira svjetsko gospodarstvo nasuprot neminovnim šokovima s kojima se suočava.

Sjedinjene Države mogu misliti da bi im zbog sustava svjetskih zelembaća bilo lošije, zato što ne bi više zapravo dobivale jeftine zajmove iz zemalja u razvoju. Postoji, dakako, nešto nedolično u tome da najsiromašnije zemlje daju najbogatijima zajmove s niskim kama-tama. Međutim, Sjedinjene Države bi imale koristi od veće svjetske stabilnosti, zajedno s ostatkom svijeta. Sustav svjetskih zelembaća olakšao bi Sjedinjenim Državama zadržavanje svojeg gospodarstva na razini pune zaposlenosti bez golemih fiskalnih deficita (poništavajući prethodno opisane sile, zbog kojih povećano držanje dolarskih rezervi u inozemstvu dovodi do slabije agregatne potražnje u Sjedinjenim Državama).24

Ako nije moguće uvjeriti Sjedinjene Države da se pridruže novom Svjetskom sustavu rezervi, postoji još jedan, tvrdi pristup. Ostatak svijeta bi se mogao složiti da prede u taj sustav, oblik kooperativne uzajamne pomoći, i pri tome se dogovoriti da će postupno premjestiti više svojih

rezervi u zemlje koje su uključene u tu suradnju. Sa smanjivanjem koristi što ih Sjedinjene Države imaju od iskorištavanja zemalja u razvoju, Sjedinjene Države bi se suočile s povećanim poticajima da se pridruže.

Reforma i širi globalizacijski program Tko bi primio godišnje emisije svjetskih zelembaća? Odgovor na to pitanje ima velike posljedice po svjetski boljitak.

Tu je prilika za svjetsku zajednicu da postigne puno bolje djelovanje globalizacije.25 Globalizacija povlači za sobom užu integraciju zemalja svijeta; uža integracija povlači za sobom više međuovisnosti, a veća međuovisnost zahtijeva više kolektivnog djelovanja. Svjetska javna dobra, korisna svima u svjetskoj zajednici, postaju važnija. Među njima su, na primjer, zdravstvo (pronalaženje cjepiva protiv malarije ili side) i okoliš (smanjivanje ispuštanja stakleničkih plinova, održavanje bioraznolikosti u tropskim šumama). To bi trebali biti prvi prioriteti za ta sredstva.

Novi svjetski sustav rezervi mogao bi ne samo riješiti problem kako financirati svjetska javna dobra; mogao bi dokazati opredijeljenost svjetske zajednice za svjetsku društvenu pravednost. Nakon osiguravanja sredstava za svjetska javna dobra, glavnina ostalih sredstava mogla bi ići najsiromašnijim zemljama svijeta. To bi bila velika promjena u filozofiji u odnosu na onu koja se nalazi u temelju MMF-a, koji je priznao potrebu za većom likvidnošću kroz izdavanje SDR-ova, ali ju je bazirao na načelu "onome koji ima, više će se dati". Bogati su dobili lavovski dio.

Postoji mnogo načina na koje se može upravljati sredstvima. Neminovno će biti neslaganja oko najboljeg načina, ali bismo trebali biti pažljivi da ne bi težnja ka savršenom rješenju onemogućila dobro rješenje.26 Vjerojatno je najsmislenije kombinirati pristupe. Jedan bi pristup bio da se sredstva alociraju različitim zemljama na temelju njihova dohotka i stanovništva (što je u skladu s principima društvene pravednosti, jer bi siromašnije zemlje dobile veću alokaciju per capita). Imajući u vidu promašaj s uvjetovanjem u prošlosti, jedini uvjet kojega bi trebalo nametnuti odnosio bi se na svjetske eksternalije - troškove koje zemlje nanose drugima. Vjerojatno najvažnija eksternalija je

širenje nuklearnog naoružavanja - u obzir za sredstva bi došle samo one zemlje koje su se u potpunosti opredijelile za nenuklearni režim. Među drugim bi uvjetima mogle biti eksternalije koje utječu na svjetski okoliš, kao što je ispuštanje stakleničkih plinova, ispuštanje plinova koji uništavaju ozonski omotač, zagađivanje oceana, poštovanje me-đunarodnih sporazuma o ugroženim vrstama i tako dalje.

U drugome pristupu, sredstva bi bila raspodijeljena kroz međunarod-ne institucije, bilo kroz one postojeće ili kroz novo stvorene "specijalne zaklade", osnovane pod okriljem Ujedinjenih naroda. Mogla bi se izdavati pojedinim zemljama, koje bi se pak složile da dadu doprinos u istom iznosu UN-ovim zakladama. Dio bi se mogao iskoristiti da pridonese ostvarivanju Tisućljetnih razvojnih ciljeva - ciljeva koje si je postavila međunarodna zajednica glede smanjivanja siromaštva do 2015. godine, a uključuju promicanje zdravlja, povećanje pismenosti i poboljšanje okoliša u zemljama u razvoju.27 Uzmimo, primjerice, područje zdravstva. Uspjeh Svjetske zdravstvene organizacije je im-presivan. Neke bolesti, među kojima su velike boginje, dječja paraliza i riječno sljepilo, praktički su iskorijenjene. S više novca, mnogo bi se više moglo napraviti po razmjerno niskim troškovima.28 Već znamo da se pojavljivanje malarije može uvelike smanjiti isušivanjem ustajalih voda i korištenjem impregniranih mreža protiv komaraca. Posjetio sam dimom ispunjene kolibe diljem svijeta, gdje unutrašnje zagađi-vanje dovodi do bolesti pluća i očiju; potrebni su im samo dimnjaci. Kako sam spomenuo u drugom poglavlju, veliki napredak u javnom zdravstvu može se postići jednostavno podučavanjem ljudi da grade zahode nizbrdo od izvora pitke vode. To su male promjene koje bi mogle napraviti veliku razliku u životu milijuna ljudi, a više bi novca bilo od goleme pomoći.

Jedan bi se dio novca mogao, slično tome, upotrijebiti za postizanje pismenosti za sve. Danas otprilike 770 milijuna ljudi širom svijeta i dalje ne zna čitati ili pisati; jedan od Tisućljetnih razvojnih ciljeva poziva na to da svako dijete u svijetu završi osnovno obrazovanje do 2015. godine. Troškovi bi bili mali, između 10 i 15 milijardi dolara godišnje,29 ali međunarodna zajednica do sada nije osigurala potrebni novac. Izdavanje određene količine novih svjetskih zelembaća specijalnoj UNICEF-ovoj obrazovnoj zakladi moglo bi donijeti veliku promjenu.

Kako smo vidjeli u šestom poglavlju, globalno zatopljenje je svjetski problem. Međunarodna zajednica je stvorila zajmodavnu ustanovu za svjetski okoliš da pomogne platiti dodatne troškove povezane sa smanjenjem stakleničkih plinova i drugom dobrom politikom zaštite okoliša, ali je njezino financiranje vrlo daleko od dovoljnoga. Neki bi od svjetskih zelembaća mogli otići tamo.

Treći bi pristup mogao uključivati konkurencijske alokacije za razvojno orijentirane projekte, za koje bi se mogle natjecati vlade i nevladine organizacije. Konkurencija bi mogla poticati inovacije u planovima da se poboljša život ljudi u svijetu u razvoju.

Četvrta alternativa, izravna raspodjela pojedincima, možda je previše problematična da bi bila praktična. Osim poteškoća vezanih uz dopiranje novca do najsiromašnijih pojedinaca, nije baš smisleno davati ljudima novac da bi im se zatim naplaćivalo osnovno zdravstvo i obrazovanje. Obje su strane te transakcije rasipne i nesavršene. Bolje je jednostavno upotrijebiti taj novac za pružanje obrazovnih i zdravstvenih usluga najsiromašnijima.30

Kad sam na seminarima diljem svijeta načeo ideju reforme u svjetskom sustavu rezervi, ohrabrio me opseg podrške. George Soros zagovara jednokratno korištenje emisija SDR-a za financiranje razvoja.31

No zašto ograničiti emisije na jednokratan događaj?

Problemi svjetskog financijskog sustava su sistemski i imaju mno-go veze sa svjetskim sustavom rezervi. Svijet već izlazi iz dolarskog sustava, no to ne znači da kreće prema boljem sustavu - i, na žalost, malo se razmišljalo o tome kamo ide i kako bi se trebao razviti. Ova bi inicijativa mogla više od bilo koje druge postići da globalizacija djeluje. Ona ne bi uklonila probleme s kojima se suočavaju zemlje u razvoju, ali bi učinila stvari boljima. Povećala bi svjetsku stabilnost i svjetsku pravednost. To nije nova ideja, ali možda jest ideja čije je vrijeme došlo.

10. P O G L A V L J E

DEMOKRATIZIRANJE GLOBALIZACIJE

Globalizacija je trebala donijeti neviđene koristi svima. Ipak su je, začudo, počeli napadati i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju. Amerika i Europa vide opasnost eksternaliziranja proizvodnje; zemlje u razvoju vide kako razvijene industrijske zemlje naginju svjetski ekonomski režim protiv njih. Ljudi i u jednima i u drugima vide kako se promiču korporacijski interesi nauštrb drugih vrijednosti. U ovoj knjizi tvrdim da u tim kritikama ima mnogo točnoga - ali da su to kritike globalizacije kako se njome do sada upravljalo. Pokušao sam pokazati kako možemo preoblikovati globalizaciju da djeluje više u skladu sa svojim obećanjem.

Ova knjiga govori uglavnom o ekonomiji globalizacije, ali, kao što sam naveo u prvom poglavlju, problemi su usko povezani s okolnošću da ekonomska globalizacija pretiče političku globalizaciju te s okolnošću da ekonomske posljedice globalizacije nadmašuju našu sposobnost razumijevanja i oblikovanja globalizacije kao i izlaska na kraj s tim posljedicama kroz političke procese. Reformiranje globalizacije stvar je politike. U ovom zaključnom poglavlju želim se baviti nekima od ključnih političkih pitanja. Među njima su izgledi za nekvalificirane radnike i utjecaj globalizacije na nejednakost; pomanjkanje demokra-tičnosti u našim svjetskim ekonomskim institucijama, koje slabi čak i demokraciju u našim zemljama; te ljudska sklonost da se razmišlja lokalno čak i dok živimo u sve globalnijem gospodarstvu.

Sve veća nejednakost i prijetnja eksternaliziranja proizvodnje

Kad je u veljači 2004 . godine glavni ekonomski savjetnik predsjednika Busha, N. Gregory Mankiw, veličao priliku koju je eksternaliziranje proizvodnje, s njegovim nižim troškovima i stoga većim profitom, pružalo američkim kompanijama, doživio je brojne kritike. Amerikanci su bili zabrinuti za radna mjesta u industrijskoj proizvodnji - u kojoj je od 2001. do 2004 . godine bilo izgubljeno približno 2,8 milijuna radnih mjesta - a čak i u sektoru visoke tehnologije i uslužnom sektoru.1

U određenom smislu, eksternaliziranje proizvodnje nije novo: američke kompanije šalju radna mjesta u inozemstvo već desetljećima. Broj radnih mjesta u industrijskoj proizvodnji u Sjedinjenim Državama smanjivao se od 1979. godine, a udio Amerikanaca koji rade u industrijskoj proizvodnji pada još od četrdesetih godina. (Godine 1945. 37 posto zaposlenih Amerikanaca radilo je u industrijskoj proizvodnji, a danas u njoj radi manje od 11 posto).2

Dinamičko gospodarstvo obilježava, dakako, gubitak radnih mjesta i stvaranje radnih mjesta - gubitak manje produktivnih radnih mjesta i seljenje radnika u područja više produktivnosti. Proizvodnja kočija za konjsku zapregu smanjila se dolaskom automobila. Tijekom rasprave o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini, predsjednički kandidat 1992. godine Ross Perot upozorio je da će se čuti "veliki zvuk isisavanja" dok se radna mjesta budu izvlačila iz Sjedinjenih Država. Odgovor iz Clintonove administracije bio je da Amerika ne želi ta radna mjesta niskih kvalifikacija i niskih nadnica, te da će tržište stvoriti bolje plaćena, kvalificiranija radna mjesta. I tijekom prvih nekoliko godina NAFTA-e nezaposlenost se u Sjedinjenim Državama stvarno smanjila, sa 6,8 posto na početku NAFTA-e na niskih 3,8 posto.

Baš kao što su Sjedinjene Države i europske zemlje prije više od stotinu godina izvršile prijelaz iz poljoprivrede u industrijsku proizvod-nju, u novije se vrijeme sele iz industrijske proizvodnje u usluge. Udio industrije u zapošljavanju i proizvodu pao je ne samo u Sjedinjenim Državama nego i u Europi i Japanu (na 20 posto).3 Dok su Amerika i Europa gubile radna mjesta u industrijskoj proizvodnji, dobivale su radna mjesta u uslužnom sektoru, koji ne obuhvaća samo niskokvali-ficirane poslove prevrtanja hamburgera nego i visoko plaćene poslove financijskih usluga. Mislilo se da će Amerika, sa svojom visokom

razinom kvalifikacija i gospodarstvom u kojem dominira uslužni sektor, hiti zaštićena od konkurencije iz inozemstva. Eksternaliziranje proizvodnje toliko plaši jer su čak i visokokvalificirani poslovi počeli odlaziti u inozemstvo. Strategija "dokvalificiranja" i obrazovanja, iako očito vrijedna i važna, ne pruža puni odgovor na to kako reagirati na svjetsku konkurenciju.

Razmjeri i tempo konkurencijske prijetnje, gubitka radnih mjesta u razmjerno kratko vrijeme, nadilaze sve što se ikada prije dogodilo. To je naličje još jedne neviđene promjene: dvije zemlje, Kina i Indija, koje su nekad bile očajnički siromašne i ekonomski izolirane, sada su dio svjetskoga gospodarstva. Nikada ranije nisu dohoci tako mnogo ljudi tako brzo porasli.4

Standardna ekonomska teorija, na kojoj se temelje pozivi na liberalizaciju trgovine, ima scenarij za ono što bi se trebalo dogoditi s potpunom liberalizacijom - scenarij koji njezini zagovornici rijetko spominju, ali koji smo ukratko naveli u trećem poglavlju. S punom svjetskom ekonomskom integracijom, svijet će postati kao jedna zemlja, i nadnice nekvalificiranih radnika bit će iste svugdje u svijetu, bez obzira na to gdje žive. Bilo u Americi ili Indiji ili Kini, nekvalificirani će radnici usporedivih umijeća koji obavljaju usporediv rad biti jednako plaćeni. U teoriji, stvarna će nadnica biti negdje između one koju dobivaju danas indijski ili kineski nekvalificirani radnik i one koju primaju njegov američki ili europski kolega; u praksi, s obzirom na relativnu veličinu stanovništava, vjerojatno je da će jedinstvena nadnica ka kojoj će one konvergirati biti bliža onoj u Kini ili Indiji nego onoj u Sjedinjenim Državama ili Europi.

Naravno, uklanjanje svih carinskih i trgovinskih prepreka neće odmah dovesti do pune integracije ili do izjednačavanja nadnica. Još uvijek će postojati troškovi prijevoza, a u slučaju vrlo siromašnih i udaljenih zemalja, oni ostaju važni. U prošlosti su barem dva faktora igrala ulogu u omogućavanju opstanka razlike u nadnicama. Prvi je oskudnost kapitala u zemljama u razvoju. To je važno zato što su s manje kapitala (kao što su novi strojevi i tehnologija) radnici manje produktivni. Ručni tkalački stanovi manje su produktivni od strojnih tkalačkih stanova, a zato što su manje produktivni, nadnice radnika će biti niže. Drugi je jaz u znanju između razvijenih i manje razvijenih

zemalja. Umijeća i tehnologije u zemljama u razvoju su zaostajali, a to je dovodilo do manje produktivnosti i nižih nadnica.

Međutim, te prepreke izjednačavanju nadnica nestaju. Međunarodna tržišta kapitala silno su se poboljšala. Danas, uz to što Kina štedi 42 posto svog BDP-a, ona prima i više od 50 milijardi dolara svake godine u stranim izravnim ulaganjima, iznos koji je blizu četiri posto njezina BDP-a.5 A u posljednjim godinama, tok znanja od razvijenih u nerazvijene zemlje se ubrzao.

Bit će potrebna desetljeća da bi se potpuno prevladao jaz u znanju i nedostatak kapitala u zemljama u razvoju. Povoljno je što će postojati jaka sila koja povisuje nadnice u Kini i Indiji. Nepovoljno je što će postojati jaka sila koja snizuje nadnice nekvalificiranih radnika na Zapadu. Prema tome, dok se Amerikanci i Europljani mogu veseliti rastućem životnom standardu nekvalificiranih radnika u zemljama u razvoju, bit će zabrinuti zbog onoga što se događa kod kuće. Problem nije samo ukupan broj radnih mjesta koja će biti eksternalizirana - iz-gubljena - u korist Kine ili Indije. Stvarni je problem da čak i razmjerno mali jaz između potražnje za radom i ponude rada može stvoriti velike probleme, dovodeći do stagnacije i opadanja nadnica te do stvaranja visoke razine tjeskobe među mnogim radnicima koji osjećaju da su im radna mjesta ugrožena. Izgleda da se upravo to događa.

Naravno, kako smo vidjeli, globalizacija i liberalizacija trgovine povećat će ukupne dohotke (ako zemlja uspije održati punu zaposlenost, što je veliko "ako"). No slijedi da će se, s dohocima koji se u prosjeku povećavaju, i nadnicama, osobito onima na dnu, koje stagniraju ili opadaju, povećati nejednakost. Osobito će patiti ljudi u industrijama koje gube u konkurenciji; mogu otkriti da im njihov "ljudski kapital", ulaganja u stjecanje pojedinih kvalifikacija, više ne vrijedi mnogo. Proteklih pet godina, realne nadnice u Americi u osnovi stagniraju; za one na dnu, realne nadnice stagniraju već više od četvrt stoljeća.6

U teškim neprilikama bi se mogle naći cijele lokalne zajednice. Kako se poduzeća zatvaraju a radna mjesta gube, past će cijene nekretnina, što će škoditi većini ljudi u tim područjima, budući da im je glavna imovina njihov dom.

Reagiranje na izazove globalizacije

Postoje tri načina na koje razvijene industrijske zemlje mogu reagirati na ove izazove. Jedan je da ignoriraju problem i prihvate sve veću nejednakost. Oni koji su tog stajališta (mnogi od njih zagovornici sada diskreditirane teorije "ekonomije kapanja prema dolje", koja drži da će, pod uvjetom da postoji rast, svi imati koristi) naglašavaju temeljne snage tržišnoga gospodarstva i njegovu sposobnost da reagira na pro-mjene: mi možda ne znamo gdje će biti stvorena nova radna mjesta, kažu oni, no tako dugo dok dopuštamo tržištima da čine svoja čuda, nova će se radna mjesta stvarati. Problemi s nezaposlenošću postoje samo onda kad se, kao u Europi, vlada upleće u tržišne procese štiteći radna mjesta.

No i u Europi i u Americi taj pristup ne funkcionira. Premda postoje dobitnici od globalizacije, postoje i brojni gubitnici. Globalizacija je, dakako, samo jedna od mnogih sila koje utječu na naša društva i naša gospodarstva. Čak i bez nje, nejednakost bi se povećavala. Promjene u tehnologiji povećale su premiju koju tržište stavlja na određene vještine, tako da su dobitnici u današnjem gospodarstvu oni koji imaju ili mogu steći te vještine. Te promjene u tehnologiji mogu na kraju biti važnije od globalizacije u određivanju povećanja nejednakosti, pa čak i pada nadnica za nekvalificirane. Birači mogu učiniti malo što u vezi s napredovanjem tehnologije; no mogu - kroz svoje izabrane predstavnike - učiniti nešto u vezi s globalizacijom. Protekcionističko raspoloženje povećava se gotovo svugdje. U Sjedinjenim Državama, čak i mali trgovinski prijedlog zakona, o slobodnoj trgovini sa Srednjom Amerikom, doveo je do ogromnog protivljenja, jedva prošavši u Pred-stavničkom domu sa 217 naprema 215 glasova u srpnju 2005. godine. Ne vjerujem da je održivo praviti se da će sve biti u redu samo ako pustimo tržišta na miru. Nije održivo ni tražiti od radnika da vjeruju kako će, uz dovoljno strpljenja, zbog globalizacije svima njima biti bolje, iako sada moraju prihvatiti niže nadnice i smanjenu sigurnost radnog mjesta. Čak i ako u toj vjeri prihvate tvrdnju da će globalizacija dovesti do bržeg rasta BDP-a, zašto bi morali vjerovati da će to dovesti do bržeg rasta njihovih dohodaka ili sveukupnog povećanja njihove dobrobiti? Premda se političari mogu neizravno pozvati na lekcije iz ekonomije da umire svoje biračko tijelo, i standardna ekonomska

teorija i obilje podataka u skladu su s intuicijama radnika: bez snažne vladine politike preraspodjele, nekvalificiranim bi radnicima moglo itekako biti gore.

Slična se pitanja pojavljuju u vezi s migracijom. U trećem sam poglavlju objasnio kako migracija može dovesti do povećanja svjetske efikasnosti, i kako može biti od osobite koristi ljudima u zemljama u razvoju. Ali migracija nekvalificiranog rada dovodi do nižih nadnica za nekvalificirane radnike u razvijenom svijetu. I s liberalizacijom trgovine i s migracijom, zemlja kao cjelina može imati koristi, no onima na dnu vjerojatno će biti lošije.

Drugi pristup je opiranje pravednoj globalizaciji. Prema tom gledištu, sada je vrijeme da se Amerika i Europa posluže svojom ekonomskom moći kako bi osigurale da im pravila igre trajno idu u korist - ili barem koliko je god to dugo moguće. Moć rada moć; služeći se svojom trenutačnom zajedničkom ekonomskom moći, mogu barem zaštititi svoju poziciju, možda je čak i poboljšati. To je gledište koje se ne temelji na onome što je ispravno ili pravedno, nego na realpolitici.

Po toj logici, podržavajući i dalje na riječima pravednu trgovinu, Sjedinjene države bi se trebale zaštititi od navale stranih dobara i od eksternaliziranja proizvodnje, dok u isto vrijeme čine sve što mogu da dobiju pristup stranim tržištima. Primjer toga je vidljiva drskost Amerike koja, propovijedajući retoriku slobodne trgovine, udvostručava svoje poljoprivredne subvencije. Radi zamazivanja očiju onima koji inzistiraju na pravednosti, određeni se napori ulažu u iznalaženje "zakonitih" načina davanja tih subvencija, kao što je izmišljanje koncepata poput "subvencija koje ne izobličavaju trgovinu", postizanje da se druge zemlje suglase da su takve subvencije dopuštene i zatim uvjeravanje da su nečije subvencije upravo takve. Važi, izgleda, pretpostavka da je nešto, zbog toga što je zakonito, ujedno i moralno ispravno.

Vjerujem da je taj pristup i moralno pogrešan i ekonomski i politički neodrživ. Položaj Amerike u svijetu već se dugo ne temelji samo na nje-zinoj ekonomskoj i vojnoj moći nego i na njezinom moralnom vodstvu, na činjenju onoga što je ispravno i pravedno. No za one koji vjeruju u realpolitiku, to je od neznatnog interesa. Da budem konkretniji, ta opcija nije stvarno moguća, s obzirom na to koliko smo već odmakli na putu globalizacije. Premda trgovinski sporazum Urugvajskog kruga

možda nije pravedan prema zemljama u razvoju, on je stvorio početke nečega što liči međunarodnoj vladavini prava u trgovini, i čemu se Sjedinjene Države moraju pokoravati.

Štoviše, jedan od uspjeha posljednjih tri desetljeća bilo je stvaranje snažnih demokracija u mnogim dijelovima svijeta u razvoju. Njihovi građani znaju što se zbiva, i znaju kad je predloženi trgovinski sporazum temeljno nepravedan. Američke građane možda ne zabrinjava licemjerje njihovih vođa koji govore o slobodnoj trgovini a nastavljaju subven-cionirati poljoprivredu, ali građane Brazila i Argentine to zabrinjava.

Previše je toga u pitanju - i ima previše onih koji su već ostvarili koristi od globalizacije - da bi se dopustilo Americi i Europi da se povuku iz globalizacije, da dignu ruke od nje. U zemljama u razvoju previše je gubitnika od globalizacije da bi se dopustilo razvijenim zemljama da pokušaju nepravedno oblikovati globalizaciju u svoju korist.

To ostavlja samo jedan put - nositi se s globalizacijom i preoblikovati ju. Za Ameriku, nositi se s globalizacijom znači uvidjeti da ona donosi obaranje nadnica nekvalificiranih radnika. Razvijene industrijske zemlje moraju nastaviti s dokvalificiranjem svoje radne snage, ali moraju također ojačati svoje sigurnosne mreže i povećati progresivnost svojih sustava poreza na dohodak; globalizacija šteti upravo ljudima na dnu (a štete im, vjerojatno, i druge sile, kao što je mijenjanje tehnologije); čini se da je ispravno smanjiti im poreze, a povećati poreze onima kojima globalizacija tako dobro služi. Na žalost, u Americi i drugdje, politika se kreće upravo u suprotnom smjeru. Ulaganja u istraživanja, koja će povećati produktivnost gospodarstva, također su važna. Ta ulaganja polučuju visoke prinose. Povećana produktivnost vjerojatno će dovesti do povećanih nadnica i dohodaka; i ako se čak i dio tako nastalog većeg dohotka utroši na društveni program obrazovanja i zdravstva, bit će to na dobrobit svih građana.

Kritičari globalizacije su u pravu: onako kako se njome danas upravlja, previše je gubitnika. I mislim da su optimisti među tim kriti-čarima - oni koji su, na sastancima kao što je Svjetski socijalni forum u Mumbaiju s kojim sam započeo ovu knjigu, tvrdili da je "moguć drugačiji svijet" - također u pravu. Ova je knjiga iznijela određeni broj reformi koje bi omogućile globalizaciji da više djeluje u skladu sa svojim potencijalom donošenja koristi ljudima i u razvijenim i u manje

razvijenim zemljama: bila bi to reformirana globalizacija koja bi mogla dobiti podršku ljudi i u jednim i drugim zemljama.

POMANJKANJE DEMOKRATIČNOSTI

U ovoj knjizi tvrdim da moramo naučiti kako se bolje nositi s globaliza-cijom (i u razvijenim i u manje razvijenim zemljama). Moramo naučiti i kako da njome bolje upravljamo, s većom brigom i za siromašne zemlje i za siromašne ljude u bogatim zemljama, te za vrijednosti koje nadilaze profit i BDP. Problem je u tome što u načinu na koji se upravlja globalizacijom postoji pomanjkanje demokratičnosti. Međunarodne institucije (Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Svjetska trgovinska organizacija), kojima je povjereno pisanje pravila igre i upravljanje svjetskim gospodarstvom, odražavaju interese razvijenih industrijskih zemalja - ili, konkretnije, posebne interese (poput poljoprivrede i nafte) u tim zemljama. Ta je neravnoteža u nekim slučajevima rezultat izobličenih glasačkih prava;7 u drugima, ona proizlazi iz puke ekonomske moći zemalja i uključenih interesa. Neravnoteža se vidi i u programu i u ishodima na svakom području globalizacije, od trgovine do okoliša i financija. Vidimo je i u onome što je na dnevnom redu i u onome što nije.

Tijekom prošla dva stoljeća demokracije su naučile kako ublažiti ekscese kapitalizma: kanalizirati moć tržišta, osigurati da ima više dobitnika a manje gubitnika. Koristi od tog procesa su vrtoglave i mnogima su u Prvome svijetu donijele čudesno visok životni standard, mnogo viši nego što se moglo zamisliti 1800. godine.

Međutim, na međunarodnoj razini nismo uspjeli razviti demokratske političke institucije koje su potrebne želimo li postići da globalizacija djeluje - osigurati da moć svjetskoga tržišnog gospodarstva dovodi do poboljšanja života većine ljudi u svijetu, a ne samo najbogatijih u najbogatijim zemljama. Zbog pomanjkanja demokratičnosti u načinu na koji se upravlja globalizacijom, njezini ekscesi nisu ublaženi; štoviše, kako smo istaknuli u prethodnim poglavljima, globalizacija katkada ograničava sposobnost nacionalnih demokracija da ublaže tržišno gospodarstvo.

Potreba za svjetskim institucijama nikada nije bila veća, ali povjerenje u njih, i njihovu legitimnost, erodira. MMF-ovi opetovani neuspjesi u upravljanju krizama prošlog desetljeća bili su smrtni udarac nakon godina nezadovoljstva njegovim programima u Africi i drugdje, uklju-čujući i prekomjernu strogost koju je nametnuo tim zemljama. Neuspjeh zemalja koje su slijedile ideološki motiviranu politiku Washingtonskog konsenzusa M M F - a i Svjetske banke, te suprotnost s nastavljenim uspjehom istočnoazijskih zemalja, kojeg sam opisao u drugom poglav-lju, nije pomogao povratiti povjerenje u te institucije. Nije pomogla ni arogancija s kojom je M M F zahtijevao da mu se dopusti prisiliti zemlje u razvoju na otvaranje njihovih tržišta špekulativnim tokovima kapitala, iza koje je nekoliko godina kasnije slijedilo tiho priznanje da bi liberalizacija tržišta kapitala mogla dovesti do nestabilnosti, ali ne i do rasta. I dok su nametali program koji je doveo do nestabilnosti financijskog tržišta, nisu učinili ništa u vezi s jednim od najdubljih uzroka svjetske nestabilnosti, svjetskim sustavom rezervi. U Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, na fronti trgovine, stvari nisu ništa bolje. Nakon priznanja u Dohi u studenome 2001. godine da je prethodni krug trgovinskih pregovora bio nepravedan, razvijene su industrijske zemlje naposljetku zapravo iznevjerile svoje obećanje razvojnog kruga.

Institucije same, u određenom smislu, nisu krive: njih vode Sjedi-njene Države i ostale razvijene industrijske zemlje. Njihovi neuspjesi predstavljaju neuspjeh politike tih zemalja. Kraj hladnoga rata dao je Sjedinjenim Državama, jedinoj preostaloj supersili, priliku da preoblikuje svjetski ekonomski i politički sustav na temelju principa pravednosti i brige za siromašne; no odsutnost konkurencije od strane komunističke ideologije dala je Sjedinjenim Državama također priliku da preoblikuju svjetski sustav na temelju vlastitog sebičnog interesa i interesa njihovih multinacionalnih korporacija. Na žalost, u ekonomskoj su sferi odabrale potonji kurs.

Baš kao što se međunarodne institucije ne mogu potpuno kriviti -odgovornost mora ležati dijelom na vladama koje njima upravljaju - ne mogu se potpuno kriviti ni same vlade. Odgovornost leži dijelom na njihovim biračima. Možda smo sve više dio globalnog gospodarstva, ali gotovo svatko od nas živi u lokalnim zajednicama i nastavlja razmi-šljati, u velikoj mjeri, lokalno. Prirodno je da izgubljeno radno mjesto kod kuće vrednujemo daleko više nego dva dobivena radna mjesta u

inozemstvu (ili u kontekstu rata, život izgubljen kod kuće daleko više od onih izgubljenih u inozemstvu). Dio je lokalnog načina razmišljanja da često ne vodimo računa o tome kako politike koje zagovaramo utječu na druge i na svjetsko gospodarstvo. Svoju pozornost usredotočujemo na izravan učinak na naš boljitak. Uzgajivači pamuka u Sjedinjenim Državama razmišljaju kakav im dobitak donose njihove subvencije, a ne kako će milijuni u ostatku svijeta biti na gubitku.

Da bi se postiglo djelovanje globalizacije trebat će doći do promjene u načinu razmišljanja: morat ćemo u većoj mjeri razmišljati i djelovati svjetski. Danas premalo ljudi ima taj osjećaj svjetskog identiteta. Postoji stari aforizam o tome da je sva politika lokalna i, dok većina ljudi živi "lokalno", ne čudi da se globalizaciji pristupa unutar vrlo uskog okvira lokalne politike. Lokalno razmišljanje opstaje upravo u vrijeme kad svijet postaje ekonomski međuovisniji. Ta je razdvojenost lokalne politike i svjetskih problema izvor tako mnogo nezadovoljstva globalizacijom.

Postoji oštri kontrast između analize i zagovaranja politike na na-cionalnoj i svjetskoj razini. Unutar svake zemlje svjesni smo da zakoni i regulativa na različite načine utječu na različite ljude. Ekonomisti pažljivo izračunavaju, za svaki porez, pravilo ili regulativu, mjeru u kojoj su pogođene različite dohodovne skupine. Zagovaramo različite politike ili im se protivimo na temelju prosudbe jesu li pravedne, štete li siromašnima, pada li njihov teret nesrazmjerno na one koji stoje lošije.

U međunarodnoj sferi, ne samo da ne uspijevamo provesti analizu, nego gotovo nikad ne zagovaramo politiku na temelju njezine pravedno-sti. Trgovinskim pregovaračima se kaže da postignu što je moguće bolji sporazum, s gledišta vlastitih interesa njihove zemlje. Njih se ne šalje u Ženevu (gdje se trgovinski pregovori obično odvijaju) s mandatom da izrade sporazum koji je pravedan za sve. Ne pridaje se posebna pozornost, kako bi trebalo biti, najsiromašnijima, nego najsnažnijima - kao što su posebne interesne skupine koje daju najveće doprinose kampanjama američkog predsjednika i stranke na vlasti. Zapravo, posebni interesi često se uzdižu kao nacionalni interesi: učiniti ono što je najbolje za američke farmaceutske kompanije, za Microsoft ili za ExxonMobil, smatra se ekvivalentnim činjenju onoga što je najbolje za zemlju općenito. To je sažeto izraženo u glasovitom citatu Charlesa Wilsona, čelnika GM-a, iz 1953. godine: "ono što je dobro za našu

zemlju dobro je za General Motors, i obrnuto".8 U doba globalizacije, to više ne vrijedi - ako je ikada i vrijedilo.

Čak i unutar međunarodnih institucija, o svjetskoj politici rijetko se raspravlja u smislu društvene pravednosti. Stvara se lažna predodžba da nema vaganja između suprotstavljenih interesa i da se, u skladu s time, odlučivanje može prenijeti na tehnokrate, kojima je dodijeljen složeni zadatak iznalaženja najboljeg ekonomskog sustava i upravljanja njime, i za koje se misli da su za donošenje objektivnih odluka bolje opremljeni od političara. Postoje, dakako, neki problemi koji bi se trebali prenijeti na tehnokrate - kao odabir najboljeg računalnog sustava koji će voditi sustav socijalnog osiguranja. Ali prenošenje pisanja pravila ekonomske igre na tehnokrate može se opravdati samo ako postoji jedan jedini najbolji skup pravila, takav na osnovi kojega je svakome bolje nego na osnovi bilo kojeg drugog skupa pravila. Toga, naprosto, nema; to je gledište ne samo pogrešno nego i opasno. S nekoliko iznimaka, uvijek postoji traženje ravnoteže između suprotstavljenih interesa. Postojanje nužnih kompromisa znači da treba vršiti izbore. Ti se izbori mogu ispravno izvršiti samo kroz politički sustav i zbog toga je tako važno ispraviti svjetsko pomanjkanje demokratičnosti.

Depolitiziranje procesa odlučivanja utire put za odluke koje ne izražavaju šire društvene interese. Uklanjanjem odluka o ispravnom trgovinskom režimu ili ispravnom režimu intelektualnog vlasništva iz otvorenog političkog procesa otvaraju se vrata prikrivenom oblikovanju tih odluka od strane partikularnih interesa. Farmaceutske kompanije mogu oblikovati sporazume o intelektualnom vlasništvu; proizvođači, a ne potrošači, mogu oblikovati trgovinsku politiku. Monetarna politika još je jedan primjer. Nijedno ekonomsko pitanje ne utječe toliko na ljude kao makroekonomska uspješnost gospodarstva. Povećavanje stope nezaposlenosti pogoršava položaj radnika, ali rezultirajuća niža inflacija usrećuje posjednike obveznica. Uravnotežavanje tih interesa u samoj je svojoj biti politička aktivnost, ali su pojedinci na financijskim tržištima pokušali depolitizirati odluku o tome, prepustiti je tehnokratima, s mandatom da se drže politike koja je u interesu financijskih tržišta. M M F je poticao zemlje, a katkad ih i prisiljavao (kao uvjet za pomoć) na to da se njihove središnje banke usredotoče samo na inflaciju.

Europa je podlegla tim doktrinama. Danas širom eurolanda postoji nezadovoljstvo jer Europska središnja banka provodi monetarnu politiku koja možda čini čuda za tržišta obveznica, održavajući nisku inflaciju i visoke cijene obveznica, ali ostavlja europski rast i zaposlenost u kaotičnom stanju.

Reakcija na pomanjkanje demokratičnosti Postoje dva odgovora na problem pomanjkanja demokratičnosti u međunarodnim institucijama. Prvi je reformirati institucionalna ure-đenja, na načine koji su predloženi ranije u ovoj knjizi. No to se neće dogoditi preko noći. Drugi je da se pažljivije razmisli o tome koje se odluke donose na međunarodnoj razini.

Globalizacija znači da se učinci događaja u jednom dijelu svijeta rasprostiru drugdje, jer se ideje i znanje, dobra i usluge, te kapital i ljudi lako kreću preko granica. Epidemije nisu nikad poštovale granice, ali se s povećanim putovanjem po svijetu bolesti brže šire. Staklenički plinovi proizvedeni u razvijenim industrijskim zemljama dovode do globalnog zatopljenja svugdje u svijetu. I terorizam je postao globalan. Kako zemlje svijeta postaju uže integrirane, postaju i više međuovisne. Veća međuovisnost dovodi do veće potrebe za kolektivnim djelovanjem kako bi se riješili zajednički problemi.

Program za kolektivno djelovanje trebao bi se usredotočiti na one točke koje predstavljaju najhitnija područja od koristi cijeloj svjetskoj zajednici. Druge stavke ne bi trebale biti na dnevnom redu.9 U četvrtom sam poglavlju tvrdio da nema potrebe za jednoobraznim skupom pravila o intelektualnom vlasništvu; pretjerana standardizacija ne samo da oduzima važne stupnjeve političke suverenosti nego je zapravo kontraproduktivna. Usredotočeni program je osobito važan zato što opsežnost programa sama po sebi stavlja zemlje u razvoju, koje si ne mogu priuštiti veliko osoblje, u nepovoljan položaj u pregovorima. Svjetsko bi se kolektivno djelovanje trebalo usredotočiti na potrebu zaustavljanja negativnih eksternalija - postupaka jedne stranke koji nepovoljno utječu na druge - i na mogućnost promicanja, zajedničkim djelovanjem, boljitka svih kroz osiguravanje svjetskih javnih dobara, čije se koristi uživaju diljem svijeta.

Kako svijet postaje sve više globaliziran, sve više integriran, bit će sve više i više područja u kojima postoje mogućnosti za kooperativno djelovanje i u kojima takvo kolektivno djelovanje nije samo poželjno nego i neophodno. Postoji niz svjetskih javnih dobara - od svjetskog mira do svjetskog zdravlja, očuvanja svjetskog okoliša i svjetskog znanja. Ako se ona ne osiguravaju kolektivno od strane međunarodne zajednice, postoji rizik - štoviše, vjerojatnost - da ih se neće osigurati dovoljno.10

Osiguravanje svjetskih javnih dobara zahtijeva neki sustav financi-ranja. U devetom smo poglavlju opisali kako reforma svjetskog sustava rezervi može donijeti veliki izvor financiranja, reda veličine 200 do 400 milijardi dolara godišnje. Druga je ideja da se za osiguravanje svjetskih javnih dobara koriste prihodi od upravljanja svjetskim resursima -aukcijska prodaja prava na ribolov, prava na crpljenje prirodnih resursa ispod mora ili dozvola za ispuštanje ugljika. Napokon, postoje neki slučajevi u kojima oporezivanje može zapravo pridonijeti ekonomskoj efikasnosti. Takvi porezi, nametnuti radi svladavanja problema nega-tivnih eksternalija, zovu se korektivni porezi. Oporezivanje svjetskih negativnih eksternalija, kao što je prodaja oružja zemljama u razvoju, zagađivanje i destabiliziranje prekograničnih financijskih tokova, može donijeti treći izvor prihoda za financiranje svjetskih javnih dobara.

Na dugi rok, najvažnije promjene koje su potrebne da se postigne djelovanje globalizacije jesu reforme za smanjenje pomanjkanja demo-kratičnosti. Bez takvih promjena postoji stvarna opasnost da će sve reforme biti podrivane. U trećem smo poglavlju, primjerice, vidjeli kako su se uz spuštanje carina podizale necarinske prepreke. Ovo nije mjesto za podroban opis kako se svaka od međunarodnih institucija treba promijeniti. Umjesto toga, navodim glavne elemente svakog paketa reformi:

• Promjene u glasačkoj strukturi MMF-a i Svjetske banke koje bi dale više težine zemljama u razvoju. U MMF-u Sjedinjene Države ostaju jedina zemlja s efektivnim vetom. U obje institucije, glasovi se uvelike temelje na ekonomskoj moći - ali prečesto ne na ekonomskoj moći

danas nego, u velikoj mjeri, na ekonomskoj moći koja je postojala u vrijeme kad su te institucije stvorene prije više od pola stoljeća.11

• Promjene u predstavljanju - tko predstavlja svaku zemlju. Dokle god ministri trgovine određuju trgovinsku politiku, a ministri financija određuju financijsku politiku, drugim će se povezanim pitanjima, kao što su okoliš ili zaposlenost, posvećivati malo pozornosti. Jedna je moguća promjena inzistirati da u pogledu područja na kojima se preklapaju interesi budu predstavljena sva relevantna ministarstva. Kad se razmatraju odredbe o intelektualnom vlasništvu, zacijelo bi za stolom trebala biti ministarstva znanosti i tehnologije - koja ne samo da mogu imati uravnoteženiju poziciju nego će i nešto znati o tom predmetu.

• Usvajanje načela predstavništva. Teško je donositi odluke, ili se upustiti u pregovore, kad je uključeno 100 ili više zemalja. No način na koji su, primjerice, trgovinski pregovarači odgovorili na taj problem u prošlosti trebao bi se smatrati potpuno neprihvatljivim.12

Bez obzira na to što se učini, postojat će neravnoteža ekonomske moći, i malo se što može učiniti da moćni prestanu koristiti svoju moć; ali bi u najmanju ruku formalni procesi trebali biti više u skladu s demokratskim načelima. Glavnim zemljama bi se u pre-govorima trebali pridružiti predstavnici svake od raznih glavnih skupina: najmanje razvijene zemlje, mali poljoprivredni izvoznici i tako dalje. Zapravo se određeni napredak u tom smjeru već zbiva.

S obzirom da će biti teško izvršiti te promjene, tim je važnije provesti sljedeće reforme načina na koji djeluju međunarodne institucije:

• Povećana transparentnost. Budući da nema izravne demokratske odgovornosti tih institucija (ne glasujemo za svoje predstavnike u tim institucijama ili za njihovo vodstvo), vitalna je njihova tran-sparentnost, koju bi ostvarili čvrsti zakoni o slobodi informacija. Začudo, te su institucije manje transparentne nego demokratičnije vlade njihovih članica.

• Poboljšanja u pravilima o sukobu interesa neće samo povećati povjerenje u međunarodno upravljanje i njegovu legitimnost nego bi (ako su ekonomisti u pravu i poticaji jesu važni) mogla zapravo dovesti do politike koja je više u općem interesu.

• Više otvorenosti, uključujući poboljšanja u procedurama kako bi se osigurala ne samo veća transparentnost nego i da se čuje više glasova. Nevladine su organizacije preuzele veću ulogu u osiguravanju da se u procesu svjetskog ekonomskog odlučivanja čuju i drugi glasovi, a ne samo glasovi multinacionalnih korporacija. U demokracijama kao što su Sjedinjene Države, kad regulatorne agencije predlažu pravila, zainteresiranim se stranama daje mogućnost komentara, a regulatorna agencija mora odgovoriti. Isto bi trebalo vrijediti i za svjetske institucije i regulatorne agencije.

• Povećanje sposobnosti zemalja u razvoju da stvarno sudjeluju u odlučivanju tako da im se osigura pomoć u procjenjivanju utjecaja predloženih promjena na njih. Američko ministarstvo financija i ministarstva financija nekih drugih razvijenih industrijskih zemalja mogu donositi vlastite procjene, no zemlje u razvoju obično nemaju resurse da to čine. Raspravama, promišljanjima i vijećanjima u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i drugim međunarodnim eko-nomskim organizacijama također bi pomoglo postojanje nekog neovisnog tijela koje će vrednovati alternativne prijedloge i njihov utjecaj na zemlje u razvoju.

• Povećana odgovornost. Čak i ako nema izravne izborne odgovornosti, može biti više neovisnih ocjenjivanja uspješnosti međunarodnih ekonomskih institucija. Premda Svjetska banka i M M F danas to rade - i, štoviše, troše znatan iznos novca na takva ocjenjivanja -jedinice za ocjenjivanje obično se jako oslanjaju na privremeno osoblje koje im osiguravaju Fond ili Banka. Prednost je toga da su dobro upućeni u ono što se zbiva, ali im je teško ostvariti posve neovisno ocjenjivanje. Zadatak ocjenjivanja trebao bi se premjestiti - na UN, primjerice. Moraju se vršiti procjene razlike između predviđenih posljedica i onoga što se stvarno događa. Zašto, primjerice, MMF--ovi paketi izvlačenja iz teškoća nisu tijekom kriza funkcionirali na predviđeni način? Zašto je bilo novca za izvlačenje međunarodnih banaka iz teškoća, ali nije bilo novca za subvencioniranje hrane siromašnima? Zašto su koristi za mnoge od najsiromašnijih zemalja iz posljednjeg kruga trgovinskih pregovora toliko manje nego što se obećavalo?

• Bolje sudske procedure. Potreba za time naglašena je u našoj raspravi u trećem poglavlju o procesu kojim Sjedinjene Države određuju i

nameću dampinške carine. U njemu su Sjedinjene Države istodobno tužitelj, sudac i porota. Takva je sudska procedura očito pogrešna. Mora postojati neovisno svjetsko sudbeno tijelo koje će utvrđivati, primjerice, je li se damping dogodio i, ako jest, kakve bi trebale biti dampinške carine.

• Bolje osiguravanje međunarodne vladavine prava. Opetovano sam komentirao veliko postignuće Urugvajskog kruga u stvaranju početka nečega što nalikuje na međunarodno pravo. To znači da trgovinskim odnosima mogu upravljati i načela, a ne samo moć. Zakon može biti nesavršen, no i to je bolje od nikakvog zakona. Još uvijek, međutim, postoje mnoga područja u kojima bi zakon pridonio boljoj globalizaciji kad bi se osigurala njegova provedba. Jedan je važan primjer istaknut u prethodnom poglavlju: odbijanje Amerike da išta učini u vezi s globalnim zatopljenjem može se smatrati velikom i neopravdanom trgovinskom subvencijom. Osi-guravanje provedbe propisa koji su protiv takvih subvencija moglo bi biti važno sredstvo za stvaranje poštenijeg trgovinskog sustava i za rješavanje jednog od najvažnijih svjetskih problema danas.

Imamo nesavršeni sustav svjetskog upravljanja bez svjetske vlade; jedna od nesavršenosti je naša ograničena sposobnost da osiguramo provedbu međunarodnih sporazuma i zaustavimo negativne eksternalije. Moramo se poslužiti onim instrumentima koje imamo - uključujući i trgovinske sankcije.13

U trećem sam poglavlju istaknuo još jedan veliki problem: rascjep-kanost svjetskog trgovinskog sustava na niz bilateralnih i regionalnih trgovinskih sporazuma. Veliko postignuće multilateralnog trgovinskog sustava tijekom prošlih šezdeset godina, princip najpovlaštenije nacije po kojem je svaka zemlja davala svakoj drugoj zemlji iste uvjete, sada potkopavaju Sjedinjene Države, a njih slijede drugi. Takvi su spora-zumi po pravilima Svjetske trgovinske organizacije legalni jedino kad stvaraju više trgovine nego što je preusmjeravaju; gotovo je sigurno da bi neki bilateralni sporazumi pali na tom testu. Trebao bi postojati međunarodni tribunal koji bi određivao je li neki predloženi sporazum legalan, pri čemu bi teret dokaza bio na zemljama koje pokušavaju rascjepkati svjetski trgovinski sustav. Tribunal bi, primjerice, odredio proizlaze li dobici Meksika od NAFTA-e, u mjeri u kojoj postoje,

uglavnom od preusmjeravanja trgovine tekstilom koji su Sjedinjene Države mogle kupiti od drugih latinoameričkih zemalja umjesto od Meksika. To bi moglo usporiti, ili čak zaustaviti, poplavu bilateralnih sporazuma koja prijeti da će oslabiti multilateralni trgovinski sustav.

Pronalaženje nove ravnoteže

Želimo li postići da globalizacija djeluje, potreban je međunarodni ekonomski režim u kojem bi postojala bolja ravnoteža između boljitka razvijenih zemalja i zemalja u razvoju - potreban je novi svjetski društveni ugovor između razvijenih i manje razvijenih zemalja. Među središnjim sastojcima su:

• Obvezanost razvijenih zemalja na pravedniji trgovinski režim, takav koji bi stvarno promicao razvoj (u skladu s onim što je naznačeno u trećem poglavlju).

• Novi pristup intelektualnom vlasništvu i promicanju istraživanja koji bi, nastavljajući davati poticaje i resurse za inovaciju, priznao važnost dostupnosti znanja zemljama u razvoju, nužnost dostupnosti lijekova kojima se spašava život po pristupačnim cijenama i prava zemalja u razvoju na zaštitu njihovog tradicionalnog znanja.

• Suglasnost razvijenih zemalja da kompenziraju zemlje u razvoju za njihove usluge u vezi okoliša, za očuvanje bioraznolikosti i za doprinos glede globalnog zatopljenja "sekvestracijom ugljika".

• Uviđanje da mi - razvijene i manje razvijene zemlje podjednako -dijelimo jedan planet, i da globalno zatopljenje predstavlja stvarnu prijetnju tom planetu - prijetnju čiji bi učinci mogli biti osobito katastrofalni za neke od zemalja u razvoju; u skladu s tim, svi moramo ograničiti ispuštanje ugljika - trebamo postaviti po strani naše prepirke o tome tko je kriv i latiti se ozbiljnog posla da se nešto poduzme; Amerika, najbogatija i energetski najrastrošnija zemlja na svijetu, ima posebnu obvezu - a jedna od njezinih država, Kalifornija, već je pokazala da je moguće ogromno smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova bez narušavanja životnog standarda.

• Obvezanost razvijenih zemalja da pošteno plate zemljama u razvoju za njihove prirodne resurse - i da ih crpe na načine koji ne ostavljaju za sobom nasljeđe uništavanja okoliša.

• Obnova već prihvaćene obveze razvijenih zemalja da daju financijsku pomoć siromašnijim zemljama od 0,7 posto BDP-a - obnova koja bi ovaj put bila popraćena akcijama da se tu obvezu izvrši. Ako si Amerika može priuštiti milijardu dolara za rat u Iraku, sigurno si može priuštiti manje od 100 milijardi dolara godišnje za svjetski rat protiv siromaštva.

• Proširenje sporazuma o oprostu duga, donesenog u srpnju 2005. godine, na više zemalja: premnogim su zemljama težnje ka razvoju osujetili veliki iznosi koje troše na servisiranje svog duga - toliko veliki, zapravo, da su, kako smo istaknuli, neto tokovi novca u posljednjim godinama išli od zemalja u razvoju prema razvijenim zemljama.

• Reforme svjetske financijske arhitekture koje bi smanjile njezinu nestabilnost - koja je tako razorno djelovala na tako mnogo zemalja u razvoju - i premjestile više tereta rizika na razvijene zemlje, koje su u boljem položaju da snose te rizike. Među ključnim reformama jest reforma svjetskog sustava rezervi, razmotrena u devetom poglavlju, koja, vjerujem, ne bi dovela samo do povećane stabilnosti, od koje bi svi imali koristi, nego bi također pomogla financirati svjetska javna dobra koja su tako važna želimo li postići da globalizacija djeluje.

• Mnoštvo institucionalnih (zakonskih) reformi - u cilju osiguravanja, primjerice, da se ne pojave novi svjetski monopoli, da se pravedno upravlja složenošću prekograničnih stečajeva država i kompanija i da se multinacionalne korporacije prisile na suočavanje sa svojim obvezama zbog, primjerice, štete koju čine po okoliš.

• Ako razvijene zemlje šalju premalo novca zemljama u razvoju, šalju i previše oružja; one su bile sudionice velikoga dijela korupcije; i na mnošto su drugih načina potkopavale mlade demokracije. Svjetski društveni ugovor donio bi ne samo riječi o važnosti demokracije nego i obvezu razvijenih zemalja da stvarno ograniče praksu koja šteti demokraciji te da čine stvari koje će je podupirati - a osobito

da učine više kako bi se ograničile pošiljke oružja, bankovna tajna i podmićivanje.

Da bi globalizacija djelovala, naravno, zemlje u razvoju moraju oba-viti svoj dio posla. Međunarodna zajednica može pomoći stvaranju okružja u kojem je razvoj moguć; može pomoći osiguravanju sredstava i prilika. No na kraju će odgovornost za uspješan, održivi razvoj - s plodovima tog razvoja koji se široko dijele - morati počivati na leđima samih zemalja u razvoju. Neće sve uspjeti; ali čvrsto vjerujem da će s gore opisanim svjetskim društvenim ugovorom uspjeti daleko više njih nego u prošlosti.

Elementi tog novog svjetskog društvenog ugovora već su na djelu. Na međunarodnom sastanku o financiranju razvoja što ga je sazvao UN u Monterreyu u Meksiku, u ožujku 2002 . godine, razvijene indu-strijske zemlje obvezale su se da će povećati svoju pomoć na 0,7 posto BDP-a, ali je sastanak bio važan i zato što se - napokon - uvidjelo da je razvoj previše važan i previše složen da bi ga se prepustilo ministrima financija. Ministri financija i guverneri središnjih banaka unose u tu raspravu osobiti način gledanja - važan, ali ne jedini. Uzmimo, na primjer, pitanje restrukturiranja državnog duga. Nijedna vlada ne bi povjerila izradu zakona o stečaju odboru kojim dominiraju vjerovnici i vjerovnički interesi; međutim, stavljanje procedure stečaja u nadležnost MMF-a, za što se M M F zalagao, stvorilo bi jednaku takvu situaciju. Takvim se odlukama treba pristupati s većom uravnoteženošću.

Jedan način postizanja veće uravnoteženosti je jačanje Ekonom-skog i socijalnog vijeća pri UN-u. Vijeće bi moglo igrati važnu ulogu u određivanju svjetskog ekonomskog programa, u osiguravanju da se pozornost usredotoči ne samo na pitanja koja su od interesa za razvijene industrijske zemlje nego i na ona koja su bitna za boljitak čitavoga svijeta. Moglo bi potaknuti rasprave o svjetskoj financijskoj reformi koje bi se bavile problemima zemalja u razvoju - činjenicom da je, primjerice, njima ostavljeno da snose glavni udar rizika deviznog tečaja i kamatnih stopa. Moglo bi potaknuti reformu svjetskog sustava rezervi ili nove načine upravljanja restrukturiranjem državnoga duga - u kojem proces stečaja ne bi kontrolirale zemlje vjerovnici. Moglo bi imati osobito važnu ulogu u mnogim pitanjima koja nadilaze specija-lističke krugove u kojima je konfinirano tako mnogo međunarodnog

odlučivanja. Moglo bi zagovarati inicijativu o tropskim šumama koju sam opisao u šestom poglavlju, što bi zemljama u razvoju istodobno dalo poticaje da održavaju svoje tropske šume (s golemim svjetskim koristima za smanjivanje globalnog zatopljenja i održavanja biora-znolikosti) i novac da promiču svoj razvoj. Moglo bi potaknuti režim intelektualnog vlasništva koji unapređuje znanost i posvećuje dužno poštovanje drugim vrijednostima, kao što su život i dostupnost znanja. Moglo bi osigurati da se međunarodno nadziranje ekonomske politike neke zemlje ne usredotoči samo na inflaciju, koja je od tolikog interesa za financijska tržišta, nego i na nezaposlenost, koja od radnika uzima takav danak.

Nezadovoljstvo globalizacijom kako se njome sada upravlja dijelom je nezadovoljstvo ishodima, a dijelom nezadovoljstvo zbog nepostojanja demokratskog procesa. Smanjivanje pomanjkanja demokratičnosti bilo bi velik korak naprijed da se postigne djelovanje globalizacije u oba smisla. Vjerujem da će politika i programi koji su podvrgnuti demokratskom ispitivanju vjerojatno biti učinkovitiji i osjetljiviji na interese građanstva.

Mnogo je toga u pitanju

Rasprava o globalizaciji postala je tako intenzivna zbog toga što je mnogo toga u pitanju - ne samo ekonomski boljitak nego i sama priroda našeg društva, čak možda i sam opstanak društva kakvog poznajemo. Globalizatori iz posljednjih dvadeset godina možda su mislili da će ekonomske doktrine koje su nametali kroz međunarodne institucije imati do sada tako veliki uspjeh u povećanju blagostanja svih da će sve biti oprošteno. Možda su se nadali da će, čak i ako postoji sve veća nejednakost, siromašne biti moguće umiriti dokle god im kapa dovoljno novca. Ako ukupno gledano dovoljno ljudi vidi da im se zdravlje poboljšava, možda će biti zadovoljni čak i ako je nekolicini uskraćen pristup lijekovima kojima se spašava život. Kao što smo vidjeli, za previše se ljudi obećane koristi nisu ostvarile.

No čak i da je bilo više ekonomskog uspjeha, nezadovoljstvo nekim aspektima globalizacije bilo bi ustrajno - a da je više ljudi shvaćalo što se zbiva, to je nezadovoljstvo moglo biti još veće. Sjedinjene Dr-žave tvrde da je održavanje otvorenih trgovinskih granica važnije od

očuvanja kulture ili zaštite sigurnosti hrane, barem glede po njima iracionalnih strahova od genetski modificirane hrane. No čak su i Sjedinjene Države shvatile da postoje druge vrijednosti koje su važnije od ekonomske globalizacije - ili barem jedna vrijednost, sigurnost. Sjedinjene Države snažno zagovaraju trgovinska ograničenja koja će, kako tvrde, povećati njihovu nacionalnu sigurnost. Subvencioniraju naftu i ne dopuštaju stranim brodovima da prevoze dobra unutar američkih granica - iznoseći u oba slučaja zabrinutost za nacionalnu sigurnost. Zagovaraju čak i "sekundarne bojkote": ne samo da ne dopuštaju svojim tvrtkama prodavati Kini proizvode koji bi njoj mogli poslužiti za vojne svrhe nego vrše golem pritisak na Europu da ih slijedi u tome. Helmsov-Burtonov zakon Sjedinjenih Država iz 1996. godine nameće sankcije stranim tvrtkama koje trguju s Kubom, čak i ako im zakoni njihovih zemalja to dopuštaju. Panika zbog antraksa iz 2001. godine (koja naposljetku nikad nije bila povezana s terorizmom izvan Sjedinjenih Država) dovela je do donošenja zakona o bioterorizmu po kojemu su oni koji žele izvoziti dobra u Sjedinjene Države dužni registrirati se i voditi evidenciju. Sjedinjene Države kažu da ti zahtjevi nisu teški i skupi; mnoge strane tvrtke tvrde da jesu. U najmanju ruku, oni su dodatni trošak prilikom prodaje u Sjedinjenim Državama. Povećane poteškoće dobivanja viza također otežavaju stranim kompanijama poslovanje u Sjedinjenim Državama, uključujući i pružanje usluga. Ako druge zemlje uzvrate sličnim mjerama, bit će jasno da se, kad pada jedan skup umjetnih prepreka trgovini, podiže novi takav skup.

Da, prva odgovornost neke zemlje prema njezinim građanima je zaštita, i nacionalnoj sigurnosti treba dati prvenstvo. Brige su stvarne; brige za sigurnost nisu samo provjeravanja hipoteza. Europa je postala ovisna o uvozu plina iz Rusije, Sjedinjene Države o uvozu nafte iz inozemstva. Izazov u postizanju djelovanja globalizacije jest da se univerzaliziraju te brige i demokratiziraju procedure. Sjedinjenim Državama se ne može dopustiti da slijede svoje sigurnosne interese a da ne dopuste drugima da čine isto; ne bi im trebalo biti dopušteno da budu jedini arbitar glede pitanja s kojim zemljama europske tvrtke mogu trgovati ili koje proizvode mogu prodavati.

Pune potencijalne implikacije sigurnosti za globalizaciju su gole-me. Brige hoće li nešto bitno (kao energija ili hrana) što se kupuje u

inozemstvu biti dostupno u izvanrednim vremenima opravdanje su ograničavanja uvoza i subvencioniranja domaće proizvodnje. Kad se to slijedi do svog logičkog zaključka, u opasnosti je cijeli sustav libe-ralizacije trgovine. Prihvaća li svaka zemlja te rizike jednostavno kao dio cijene s kojom se suočavamo za efikasnije svjetsko gospodarstvo? Kaže li Europa da naprosto treba kupovati plin od Rusije ako je Rusija najjeftiniji dobavljač plina, bez obzira na implikacije koje to ima po njezinu sigurnost, ili joj je dopušteno intervenirati na tržište energije kako bi smanjila ovisnost? Pozdravljamo li povećanu međuovisnost i rizik koji ona donosi, kao dodatni poticaj za mirno rješenje među-narodnih političkih sporova? Bismo li trebali stvoriti međunarodnu proceduru za prosudbu kad valja dopustiti trgovinske intervencije za svrhe nacionalne sigurnosti? Ili bismo jednostavno trebali dopustiti svakoj zemlji da koristi kartu nacionalne sigurnosti kao opravdanje za protekcionizam po volji?

Rasprava o sigurnosti i globalizaciji podcrtava - čak i onima koji su među predvodnicima navijanja za globalizaciju - da su u pitanju vrijednosti koje se ne tiču ekonomskog boljitka. Ali tim drugim vri-jednostima nije posvećena velika pozornost u okviru načina na koji se odvija globalizacija. Razlog je jednostavan: pomanjkanje demokratič-nosti znači da pitanja koja su, ili bi trebala biti, od važnosti običnim građanima ne dobivaju pozornost koju zaslužuju. Najbogatija zemlja, Sjedinjene Države, zna da može dobiti što želi - može činiti što želi kad god su njezini interesi, osobito sigurnosni interesi, u opasnosti. Ostatak svijeta, barem do sada, nije bio spreman na suprotstavljanje. Previše je onih koji su bili naprosto pometeni američki orkestriranom euforijom za globalizaciju, bez obzira na to kako ona bila oblikovana i kako se njome upravljalo. No doći će vrijeme kad Sjedinjene Države neće moći činiti što god žele. Sile svjetskih ekonomskih, društvenih i političkih promjena, kao i promjena okoliša, moćnije su na dugi rok od sposobnosti čak i najmoćnije nacije da oblikuje svijet prema vlastitim interesima ili gledištima.

Rasprava o sigurnosti i globalizaciji podcrtava još jednu temu ove knjige: ekonomska globalizacija pretiče političku globalizaciju.

Postali smo brže ekonomski međuovisni nego što smo naučili kako živjeti zajedno u miru. Iako su spone koje stvara ekonomska globalizacija

- uzajamna međuovisnost koju ona implicira i veće razumijevanje koje proizlazi iz svakodnevnih interakcija - snažna sila za mir, same po sebi nisu dovoljne; a bez mira, ne može biti trgovine. Jednom ranije, prije jednog stoljeća, metež rata usporio je tempo globalizacije; bit će potrebno više od pola stoljeća da globalizacija (koja se mjeri, primjerice, svjetskom trgovinom u odnosu na svjetski BDP) nastavi tamo gdje je stala.14 Jednom ranije, na kraju svjetskog rata, Sjedinjene Države, već najsnažnija zemlja svijeta, okrenule su leda multilateralizmu kad nisu pristupile Ligi naroda, međunarodnoj instituciji stvorenoj da pridonese stvaranju svjetskog mira. Bushova je administracija također, nakon što je prethodno objavila odbacivanje Protokola iz Kyota, Međunarodnog kaznenog suda i glavnih sporazuma zamišljenih da obuzdaju utrku u naoružanju, također okrenula leda UN-u kad je, kršeći međunarodno pravo preventivnim napadom, zaratila u Iraku.

UN je dokazao vrijednost demokratskog promišljanja i vijećanja: nakon pomnog vaganja iznesenih dokaza o neposrednoj prijetnji od oružja za masovno uništenje, zaključio je da su dokazi nedovoljni da bi se opravdalo odstupanje od dugotrajnih pravila i krenulo u preventivni rat. Zaključak se pokazao ispravnim; nije nađeno nikakvo oružje masovnog uništenja. Jedina svjetska supersila istodobno zagovara ekonomsku globalizaciju i slabi političke temelje koji su neophodni da se postigne djelovanje ekonomske globalizacije. Opravdavala je svoje postupke kao jačanje demokracija u svijetu, ali je potkopala svjetsku demokraciju. Govorila je o ljudskim pravima, ali je gazila ta prava u svojoj drskoj obrani prava da se služi mučenjem protivno UN-ovoj Konvenciji protiv mučenja, i na mnoštvo drugih načina.

Ako je ikada postojala zemlja koja je trebala biti sklona reagi-rati na pozive onih koji traže pravedniju globalizaciju temeljenu na međunarodnoj vladavini prava, to su trebale biti Sjedinjene Države: njihova Deklaracija o neovisnosti ne kaže "svi su Amerikanci stvoreni jednaki", nego "svi su ljudi stvoreni jednaki". Očevi utemeljitelji bili su zaokupljeni univerzalnošću načela koja su tako dobro artikulirali, pa su Deklaracija o neovisnosti i Ustav, zajedno s Poveljom o pravima koju čine prvih deset amandmana na Ustav, osigurali model za velik dio ostatka svijeta; tvorci tih dokumenata bili bi zadovoljni UN-ovim usvajanjem Opće deklaracije o ljudskim pravima 10. prosinca 1948.

godine. Sjedinjene Države su od samih svojih početaka imale koristi od globalizacije: golema je bila migracija radnika na njihove obale, podržana kapitalom i idejama iz inozemstva. Danas su među onima kojima u najvećoj mjeri koristi ekonomska globalizacija. U interesu je Sjedinjenih Država osigurati da ne bude ukopavanja; ali ako se to događa, u njihovom je interesu također osigurati da se smanji jaz između ekonomske i političke globalizacije.15

Za velik dio svijeta globalizacija, kako se njome upravljalo, čini se kao ugovor s vragom. Nekoliko ljudi u zemlji postaje bogatije; statistika BDP-a, ako ona nešto vrijedi, izgleda bolje, ali načini života i temeljne vrijednosti su ugroženi. Za neke dijelove svijeta dobici su još oskudniji, a troškovi opipljiviji. Uža integracija u svjetsko gospodarstvo donijela je veću nepostojanost i nesigurnost i više nejednakosti. Zaprijetila je čak i temeljnim vrijednostima.

To nije kako bi trebalo biti. Možemo postići da globalizacija dje-luje, ne samo za bogate i moćne nego za sve ljude, uključujući i one u najsiromašnijim zemljama. Taj će zadatak biti dug i naporan. Već smo čekali predugo. Sada je vrijeme da se počne.

POGOVOR

Prošla je godina dana otkako je ova knjiga prvi puta objavljena. Osvrnemo li se na pitanja kojima se bavi, uviđamo da su jednako relevantna ili čak relevantnija danas nego što su bila tada. Neke se zemlje - Indija i Kina - i dalje nevjerojatno dobro razvijaju; u Indiji godišnji porast premašuje osam, a u Kini deset posto1. Premda je u obje zemlje tinjalo nezadovoljstvo uzrokovano nejednakim prihodima i obje su vlade aktivno pokušavale potpomagati ruralni sektor, jaz između zemalja koje su se nekako naučile relativno dobro nositi s globalizacijom kako bi njihov napredak bio brz i stabilan, i ostalih zemalja u razvoju, nastavio je rasti.

Nimalo ne čudi da stalna visoka razina nejednakosti u dohodcima u razvijenim zemljama i dalje koristi onima kojima pogoduje postojanje zaštićene trgovine. Najveća žrtva proizašla iz toga vjerojatno je začetni krug trgovinskih pregovora, tako obećavajuće započet u studenom 2001. u Dohi u Kataru. Prethodni krugovi trgovinskih pregovora uspjeli su liberalizirati tržište i srušiti tarifne barijere, što siromašnim zemljama na neki način uopće ne ide u prilog. Europa i Sjedinjene Američke Države obvezale su se da će nadoknaditi te nejednakosti jer ako se tako nešto ne dogodi, sljedeći bi globalni trgovinski ugovor za stanovnike siromašnih zemalja gotovo sigurno bio neprihvatljiv. Serija pregovora u Dohi naišla je na prepreke; i premda još uvijek nije proglašeno da je dokinuta, mogućnost uspjeha vrlo je mala. Međutim, kojim god putem pregovori krenuli, većina zemalja u razvoju izgubila je interes zbog toga što shvaćaju da čak i kada bi se dogovor postigao,

one iz toga ne bi izvukle puno: obećanja o razgovorima o razvitku dana tog studenog u Dohi gotovo sigurno se ne bi ispunila.

Ovo nije jedino područje u kojem je globalizacija manjkava i u kojem su se problemi što sam ih u ovoj knjizi istakao, ako ništa drugo, pogoršali u odnosu na prošlu godinu. Globalno zatopljenje, trgovinske i ostale nejednakosti, žustra rasprava o dostupnosti lijekova - ključna u borbi protiv globalnih zdravstvenih prijetnji kao što je sida - i dalje su u samome srcu globalnih diskusija.

Globalno zatopljenje

Rasprava o globalnom zatopljenju, premda još uvijek intenzivna, doži-vjela je korjenitu promjenu kada su u veljači 2007. objavljeni rezultati stručnih znanstvenih istraživanja: gotovo da više nema sumnje da se Zemlja ili zagrijava ili da je ispuštanje plinova koji proizvode efekt staklenika (kao što je ugljični dioksid koji nastaje pri sagorijevanju fosilnih goriva) vrlo značajan faktor2. Sama ta činjenica, međutim, nije dovela do napretka u smanjenju ugljičnih ispuštanja. Protokol iz Kyota iz 1997. u stvarnosti je izostavio veliku većinu izvora zagađenja, uključujući i one koji potječu iz Sjedinjenih Država i zemalja u razvoju. Unatoč sve ozbiljnijem nastojanju da se nešto učini, stvar nikako da izađe iz slijepe ulice: čini se da ne postoje čak ni principi prema kojima bi se ciljalo na redukciju ispuštanja plinova koje bi i zemlje u razvoju, a i Sjedinjene Države, kao i ostale razvijene zemlje, mogle prihvatiti. Postoji, međutim, drugačiji pristup od onoga koji se primjenjivao u Kyotu - pristup koji se bazira na tržištu gdje su svima pruženi poticaji da smanje ispuštanje plinova, tako što bi se na njih uveli porezi. Puno je više smisla u oporezivanju loših stvari, kao što je onečišćenje, nego dobrih, kao što su rad ili štednja. Prošle sam godine diljem svijeta držao govore u kojima sam zastupao ovaj stav i podsjećao da bi bilo lakše dogovoriti se oko nekih zajedničkih inicijativa i bazičnih standarda - gdje bi se sve zemlje složile da, primjerice, uvedu slične poreze na ispuštanje plinova - nego li dogovoriti se koliko bi točno svaka zemlja trebala smanjiti vlastita ispuštanja. Ta je analiza imala odjeka i kod političara, ali isto tako i kod građana u mnogim krajevima svijeta.

Kako je svijest o tome da nešto treba učiniti po pitanju globalnog zatopljenja rasla, rastao je i strah od konkurentskih prednosti koje će tvrtke u zemljama poput Sjedinjenih Država, koje odbijaju išta učiniti, imati nad tvrtkama u zemljama poput europskih, koje su se možda obvezale smanjiti ugljična ispuštanja. Ako se poslovi presele u zemlje koje ne reguliraju ispuštanja, moguće je čak da se globalna ispuštanja povećaju. To je razlog zbog kojeg Europa i ostale zemlje kojima je stalo do budućih generacija moraju najozbiljnije shvatiti uvođenje trgovinskih sankcija, i vrlo mi je drago što se o ovoj ideji počinje raspravljati ne samo u poslovnim krugovima, već i na razini vlade.

Nedugo prije objavljivanja novog znanstvenog istraživanja, Sir Nicholas Stern, tadašnji vođa Gospodarske službe vlade Velike Bri-tanije i savjetnik u britanskoj vladi (također i moj nasljednik na čelu Svjetske banke, iako naše prijateljstvo datira iz mnogo ranijih dana koje smo proveli radeći u Keniji u kasnim 1960-ima) objavio je u ime britanske vlade izvještaj o djelovanju globalnog zatopljenja3. U njegovoj se raspravi čuje odjek najvažnijeg dijela onoga što ova knjiga propa-gira: jednostavno je prerizično ne činiti ništa. Dok je njegov izvještaj naveliko hvaljen (Sterna su čak u europskom izdanju časopisa Time u prosincu 2006 . proglasili osobom godine), neki su ekonomisti ukazali na tehnički problem: Stern je upotrijebio prenisku stopu olakšica4. Stope olakšica su način na koji buduće troškove prenosimo u sadašnje vrijeme, tako da bi ono što su ti ekonomisti pokušavali reći na običnom razgovornom jeziku bilo da ako do propasti ne dođe još desetljećima, zašto bi se sada zabrinjavali. Bolje bi bilo jednostavno uplatiti novac u "fond za sprječavanje katastrofe globalnog zatopljenja", pustiti da se oplode kamate, a onda ćemo, kad nas katastrofa jednom i zadesi, bar imati dovoljno novca za popravljanje štete. Ono što želim naglasiti je da je - a nova istraživanja to potvrđuju - krajnje neizvjesno što bi se moglo dogoditi: porast u ispuštanju ugljičnog dioksida mogao bi dovesti do porasta kiselosti oceana, što bi imalo potresan učinak na čitav morski život; ili bi se Golfska struja mogla promijeniti ili potpuno nestati što bi za dijelove Europe značilo bitno zahlađenje, čak i dok većini ostatka svijeta prijeti zatopljenje. Već smo svjedoci sve većeg broja suša, dok proces pretvaranja zemlje u pustinju znatno jača, posebice u Africi - regiji u kojoj se procjenjuje da će se, i bez svega ovog, broj siromašnih u narednim desetljećima udvostručiti.

Nove bi se bolesti mogle početi širiti: kako ćemo izračunati koliko vrijede svi izgubljeni životi? Ne bismo se smjeli kockati s nečim kao što je propuštanje djelovanja - posebice kada je moguće za donekle malu cijenu smanjiti rizik.

Globalne nejednakosti i globalne financijske institucije

Veliko olakšanje čitavom svijetu predstavlja to što se nisu ponovile krize i protesti koji su obilježili kraj prošloga stoljeća i početak dvadeset prvoga. Činjenica da je kriza izostala za neke je značila osjećaj lažne spokojnosti. Sjećam se kasnih 1990.-ih kad se u Americi gospodarska recesija nije javila dulje od uobičajene četiri godine koje se najčešće javljaju između dviju recesija, činilo se čak da se Alan Greenspan, predsjednik američke banke Federalnih rezervi, hvali da smo time započeli novu eru. Nova je tehnologija rezultirala novim gospodarstvom u kojem su recesije bile stvar prošlosti. No čim su takve zamisli postale šire prihvaćene, američko je gospodarstvo 2001. utonulo u recesiju.

Takva je situacija i danas u svjetskome gospodarstvu: činjenica da se recesija nije javila već nekoliko godina ne znači da je sa svjetskim gospodarstvom sve u redu. Kao najznačajniji primjer, Sjedinjene Države su nastavile uvoziti daleko više nego što izvoze - 2 0 0 6 . razlika je narasla na nevjerojatnih 856,7 milijardi dolara, što čini otprilike 4,28 milijardi za svaki od približno 2 0 0 radnih dana, odnosno 6,5 posto BDP-a5. Kada bi bilo koja druga zemlja trpjela takav deficit, stručnjaci bi zasigurno predviđali neminovnu katastrofu; počeli bi prozivati loše gospodarsko vodstvo, a zajmodavci bi počeli prijetiti ukidanjem daljnjih sredstava. No isključivo stoga što je američko gospodarstvo najjače na svijetu ne znači da je gospodarstveno nepokolebljivo. U ranim 1970.-ima, mnogo ranije nego što neki od mlađih brokera diljem svijeta pamte, ulagači iz brojnih zemalja izgubili su povjerenje u dolar, što je poprilično uzburkalo svjetsko tržište kapitala i okončalo sustav razmjene s fiksnim kamatnim stopama koji je uspostavljen koncem Drugoga svjetskog rata. Razlog brizi oko neizbježne krize, o velikom uzburkavanju svjetskoga tržišta kapitala, "poremećenom prilagođa-vanju" koje se događa dok svijet "ispravlja" globalne nejednakosti,

širi se među onima koji su u stanju stvari sagledati šire od trenutne slike tržišta kapitala, posebice oni koji razumiju što se točno iz takve povijesne perspektive danas događa.

Činjenica što do gospodarske krize nije došlo u posljednjih dvanaest mjeseci neke je od nasilnijih u svjetskome gospodarstvu navela na precijenjeno zadovoljstvo: ponovno se događa, kažu oni, da su oni koji proriču loš razvoj događaja u krivu. No moja je reakcija potpuno suprotna tome: problemi se i dalje gomilaju, tako da kad dođe do neizbježnoga ispravljanja, veća je vjerojatnost da će biti veliko. Preokret bi mogao biti bolan. Činjenica da do krize nije došlo prošle godine trebala bi nas učiniti još zabrinutijima, nikako manje.

Gospodarski višak Kine u odnosu na Sjedinjene Države u 2006 . povećao se na 229,4 milijarde dolara, što je rezultiralo predvidljivim zaštitničkim osjećajima u Americi i zahtjevima da Kina poduzme sve potrebne korake kako bi porasla vrijednost njihove valute6. Povećanjem vrijednosti kineska bi roba poskupjela, što bi Amerikance odbilo od toga da je kupuju. U isto vrijeme, američka bi roba Kinezima postala prihvatljivijom. Ono čemu se svi nadaju jest da bi tako došlo do smanjenog uvoza jeftinih proizvoda i više poslova za Amerikance. Taj se spor nastavlja istom mjerom, uz uzajamno optuživanje Sjedinjenih Država, Kine i Europe, dok većina američkih službenika i dalje ignorira činjenicu da kada bi se kineski novac smatrao vrijednim, to ne bi bitno utjecalo na američki trgovinski deficit; Amerika bi jednostavno prestala kupovati tekstil u Kini i počela ga kupovati u Kambodži ili Bangladešu.

Ono što je u pozadini ovih problema svjetski je sustav štednje -zemlje diljem svijeta čuvaju goleme količine dolara (i sve više eura), što čini fondove u koje mogu posegnuti dođe li do krize. U mnogim sam predavanjima u kojima sam promovirao prvo izdanje ove knjige više vremena posvećivao objašnjavanju veza između svjetskog sustava štednje i globalnih neuravnoteženosti i ukazivao na razloge zbog kojih je svjetski sustav štednje u isto vrijeme destabilizirajući i nepravedan. Primjerice, nešto je vrlo neobično s novcem koji iz siromašnih zemalja pristiže u bogate zemlje - a 2006 . je preko 500 milijardi dolara otišlo u pogrešnome smjeru7! Dio ovoga izopačenog priliva može se pripisati činjenici da zemlje u razvoju žele dolare zadržati u vlastitim rezervama. U pravilu, oni kupuju američke rizničke mjenice što bi značilo da time

one same novac Sjedinjenim Državama posuđuju; no u isto vrijeme većina zemalja u razvoju od Sjedinjenih Država posuđuje novac. O ovome možemo razmišljati kao o algoritmu kružnoga dodjeljivanja, gdje novac iz zemalja u razvoju ulazi u Sjedinjene Države i onda iz njih ponovno izlazi. No nešto je veoma neobično - rekli bismo čak i pogrešno - s takvim sustavom, posebno ako uzmemo u obzir da je kamatna stopa po kojoj te zemlje posuđuju novac Sjedinjenim Državama toliko niža od one koju su prisiljene platiti kada one posuđuju novac od Sjedinjenih Država. Dok sam o tome izlagao u UN-u, u britanskoj Državnoj riznici i na raznim seminarima diljem svijeta, ove su poruke naišle na golem odjek. U UN-u, primjerice, zemlje u razvoju počinju zahtijevati da se po tom pitanju nešto učini, a Bangladeš kao predvodnik zemalja u razvoju u UN-u, to je pitanje predstavio kao bitno na sastanku Opće skupštine u rujnu 2006 . godine.

Premda se u 2006 . nije javila nikakva kriza, globalna su tržišta kapitala relativno plašljiva. Na primjer, 28. veljače 2007. glasina o promjeni poreza u Kini uzrokovala je pad na državnom tržištu dionicama od osam posto, što je također potreslo i svjetsko tržište, a uslijedio je najveći pad na burzama još od 11. rujna 2001.

Premda u protekloj godini dolar nije doživio strelovit pad, isto tako nije ni porastao. Američko zloglasno miješanje u Iraku nastavilo se, što je dalje pridonijelo gubitku povjerenja u Ameriku i njezin državni vrh. Ne čudi, stoga, što je sustav štednji temeljen na dolaru - u kojem zemlje štede u dolarima kako bi osigurale povjerenje koje to donosi njima i njihovoj valuti - nastavio slabjeti, a gotovo se četvrtina svih štednji počela čuvati u eurima. Međutim, ovaj dvostruki sustav valutne štednje mogao bi se pokazati još nestabilnijim od protekloga. Ako novac lako prelazi iz dolara u euro, to bi moglo pridonijeti slabljenju dolara i jačanju eura i pospješiti strelovit prelazak s dolara na euro. Dok špekulante - barem one koji se uvijek klade na pravu stranu - ovakva promjenjivost može i radovati, europski bi izvođači mogli shvatiti da postaje sve teže prodati robu. Premda Europa nije odgovorna za globalne nesrazmjere, morat će platiti cijenu poremećene "prilagodbe" koja bi vrlo lako mogla uslijediti.

U ruju 2006 . Međunarodni monetarni fond započeo je rasprave o tome što treba učiniti po pitanju globalne nestabilnosti. Dok su sami

bili vrlo zadovoljni zbog pokrenute inicijative, ostatak se svijeta pitao nije li upravo to ono što su i trebali činiti posljednjih šezdeset godina, još od svojega osnutka potkraj Drugoga svjetskog rata. No bez obzira na to, rasprave nisu značajnije napredovale, a M M F nije znatnije ustrajao u tome. Kako bi i mogao kada je najvažniji izvor globalnih nejednakosti u Sjedinjenim Državama fiskalni i trgovinski deficit i kada je najvažnija uloga Sjedinjenih Država upravo ona jedine zemlje koja ima pravo veta na odluke MMF-a.

No ipak, M M F skupo plaća pomanjkanje povjerenja koje mu svijet iskazuje kao i pomanjkanje političke vjerodostojnosti. Oni koji duguju MMF-u svoje dugove vrlo brzo vraćaju. Do kraja 2006 . jedini veliki dužnik bila je Turska. Sve ovo ukazuje na mane u "poslovnome modelu" MMF-a. Potrebna mu je kriza i krizno posuđivanje kako bi financirao svoja poslovanja - izopačen sustav inicijativa prema kojima mu koristi sve veća nestabilnost. I dok je većina poslovanja koje obavlja M M F (kao što je, primjerice, skupljanje podataka) vrijedna globalnoj financijskoj zajednici, ta "globalna javna dobra" kamatama na iznose posuđene u krizno vrijeme ustvari plaćaju siromašne zemlje.

M M F je počeo priznavati da postoje problemi koji se tiču njegove političke vjerodostojnosti kada je predložio da se glasačka prava reformiraju čime bi oni koji nisu dovoljno zastupljeni - Meksiko, Turska, Koreja i Kina - dobili više glasova na sastancima u Singapuru u rujnu 2006 . No promjene nikako nisu bile dovoljno značajne da bi se osjetila ikakva razlika, pa je većina zemalja u razvoju - uključujući i većinu onih koje su dulje vrijeme financijski podržavale samu orga-nizaciju - ostala bez učinkovitoga glasa. Dok je M M F obećavao nove reforme, oni koji su te poteze kritizirali ostali su skeptični: kada se te četiri nacije potkupe, ima li ikakve inicijative za daljnje reforme? Upravo suprotno, počeli su kolati prijedlozi koji bi bogatim zemljama osigurali još više glasačkih prava.

Dok god Sjedinjene Države same imaju pravo veta na bilo kakvu odluku koja ih ne zadovoljava i dok im god ostala napredna industrijska gospodarstva pomažu, dok mogu ostvariti većinu u bilo čemu što podupiru, jedva da ima potrebe da bogata i snažna gospodarstva ikako osim na papiru potpomažu potrebe siromašnih zemalja. Međutim, takva stajališta ne gledaju daleko u budućnost. S tim na umu lakše

je razumjeti zašto bogate zemlje i dalje nastavljaju s akumulacijom zaliha: ne žele se naći u kriznoj situaciji u kojoj bi morale zatražiti pomoć MMF-a . Postaje sve jasnije da procesi glasovanja zahtijevaju korjenitiju preradu8.

Svjetska banka

Problemi Svjetske banke neprestano rastu. Izbor Paula Wolfowitza, jednog od idejnih začetnika propale američke ratne strategije u Iraku, za njezinog predsjednika 2 0 0 5 . naglasio je probleme s vodstvom međunarodnih financijskih institucija. Ubrzo nakon osnutka MMF-a i Svjetske banke, Europa i Amerika (koje u biti kontroliraju obje institucije) udružile su se; sklopio se dogovor "starih prijatelja" -Europi je dopušteno da izabere čelnika MMF-a i njegova zamjenika, a Americi je zato dopušteno da izabere predsjednika Svjetske banke. Nisu se čak ni pravili da traže najkvalificiraniju osobu na svijetu za obavljanje tog posla. Neki su pomišljali kako će američka odluka o zapošljavanju nekoga tko je u ostatku svijeta tako omražen zbog svoje uloge u Iraku konačno razvrgnuti postignuti dogovor, no nekoliko telefonskih poziva što ih je predsjednik Bush uputio Europi dogovor je samo osiguralo. Očigledno proces izbora dotičnih čelnika nije bio u skladu s demokratskim principima; imenovanje Wolfowitza ni po čemu nije dobar primjer kakav se od takvih institucija očekuje -otvoren, transparentan izbor najkvalificiranije osobe, bez obzira na nacionalnost, rasu, uvjerenje ili rod. Ipak, dok su ostali promišljali o odlukama čelnika Svjetske banke, on je odlučio samoupravu i korupciju u zemljama u razvoju učiniti najvažnijim pitanjima. Na sastanku u Singapuru 2006 . upravitelji Svjetske banke odbili su podržati njegove prijedloge. Svakako, protivili su se korupciji, no također im je bilo jasno da ukidanje korupcije samo po sebi neće riješiti probleme razvitka određenih zemalja. Bilo je potrebno učiniti mnogo više i činilo se da Banka nije imala jasnu ideju o tome što bi to točno trebalo biti. No protivljenje "antikorupcijskom programu" bilo je utemeljeno na nepovjerenju u nekorumpirano izvršenje smanjenja korupcije: bi li to jednostavno koristili kako bi propustili pomoći onima koje Sjedinjene Države žele isključiti? Zabrinutost su povećali i prijedlozi da se pruži

još veća pomoć Iraku, zemlji iskvarenoj korupcijom. Ako je Irak dobar kandidat za još više pomoći, ne bi li to trebala biti i bilo koja druga zemlja? Zabrinutost je porasla i zbog "dužnih procesa", zbog optužbi koje su se iznosile bez adekvatnih dokaza. Kad se posumnjalo na korupciju u Indiji, ta je zemlja zahtijevala da se prilože dokazi; bila je spremna kazneno goniti bilo kakva kažnjiva djela. No Banka je odbila predati dokaze. Postavila su se pitanja: jesu li uopće posjedovali neke vjerodostojne dokaze? Nezadovoljstvo Wolfwitzom preraslo je u očaj kada je otkriveno kako je on iznevjerio uobičajene postupke u Banci i svojoj djevojci omogućio gotovo besprimjerno dvostruko promaknuće i povišicu od 60 tisuća dolara.

Svjetsku je banku dugo morilo nezadovoljstvo - što je i jedna od tema moje ranije knjige Globalizacija i dvojbe koje izaziva. No refor-me u Svjetskoj banci koje je ona prošla pod vodstvom predsjednika Wolfhensona rezultirale su značajnim poboljšanjima - i što se tiče moralne preobrazbe unutar same banke, a i zajmovnih programa. Nezadovoljstvo u prošloj godini, međutim, možda je došlo do neza-pamćenog vrhunca. Puno je službenika na visokim mjestima napustilo banku, neki su i protjerani, neki jednostavno ne vjeruju više u njezin rad jer se stanje unutar Banke nevjerojatno srozalo.

Više je zabrinjavajuće nezadovoljstvo od strane onih koji Banku snabdijevaju novcem. Industrijski napredne zemlje preko posebnih pro-grama Svjetske banke najsiromašnijima od zemalja u razvoju omogućuju zajmove s vrlo niskim kamatnim stopama. Svake tri godine razvijene zemlje "nanovo pune" kasicu kako bi Svjetska banka mogla nastaviti izdavati zajmove. No dok ovo izdanje odlazi u tisak, neke od zemalja koje doprinose ovomu posebnom programu razmatraju bi li trebale smanjiti svoje doprinose tome ali i ostalim posebnim programima koje vodi Svjetska banka.

Nezadovoljstvo ne pogađa samo vodstvo Banke, već i određene postupke. U ovom je trenutku naširoko prihvaćeno da su uvjeti vezani uz zajmove, a koji se tiču ubrzane privatizacije i liberalizacije, često puta neučinkoviti i zaobilaze demokratske procese. Ponekad su uvjeti tako loši da zajmovi postaju više štetni nego što bi trebali biti korisni. Pod vodstvom predsjednika Wolfensona Banka je započela proces kojim bi smanjila pretjerano uvjetovanje. No sve je više zabrinutih

oko moguće promjene tijeka. U prosincu 2006 . Velika Britanija se usprotivila Svjetskoj banci i uskratila 50 milijuna dolara pod uvjetom da Svjetska banka smanji uvjetovanja.

Stvari su, u neku ruku, bile čak i gore nego što su to Britanci prepoznali. Nova skupina uvjeta neopazice je nametnuta na potpuno netransparentan način.

Prije nekoliko godina predstavljen je novi način raspodjele ovih manjkavih fondova. Činilo se da je princip na kojem je to trebalo funkcionirati smislen: više novca treba dati onim zemljama za koje je sigurno da će taj novac dobro iskoristiti. Pod pretpostavkom da "dobro vodstvo" osigurava i da će se novac dobro potrošiti, razvijena je skupina indikatora koji bi trebali odlučiti ima li zemlja dobro vodstvo, no, što je poprilično ironično, premda je transparentnost bila tobožnji ključan dio dobroga vodstva, Svjetska banka indikatore nije objavila. To je, naravno, onemogućilo zemljama da uspiju pospješiti svoje uvjete za dobivanje pomoći tako što bi poboljšale (mjerene) performanse. Naposljetku, kada su mjere predstavljene, pokazalo se da uključuju i subjektivno ocjenjivanje zemalja koje bi obavljali bankovni službenici, a i neke kontroverzne postavke: zemlja je ocjenjena višom ocjenom ako se činilo da postupa u skladu s bankovnim preporukama nalik onima iz Washingtonskog konsenzusa. Sporno je koliko, i ako uopće, ove mjere pospješuju sposobnost predviđanja hoće li se fondovi dobro iskoristiti - a da se ne koristi najjednostavnije odlučivanje na temelju prošlih performansi. Nagrađivanje zemalja koje su u prošlosti ostva-rivale dobre rezultate svakako potiče i daljnji razvitak, no u suštini se ne referira na najteže od razvojnih problema. Bolje je iznaći način da se učinkovito pomogne zemljama s poteškoćama nego se od njih jednostavno okrenuti. Bangladeš je, primjerice, trpio goleme probleme sa svojim vodstvom, no nekoliko veoma uspješnih nevladinih organizacija (BRAC, Grameen) pokazalo je kako se pomoć može vrlo učinkovito iskoristiti, toliko da se njihov dobar utjecaj ocrtava i u posvemašnjim zdravstvenim i obrazovnim statistikama zemlje.

Nezadovoljstvo Svjetskom bankom i MMF-om očituje se također u stvaranju alternativnih institucija. U devetom sam poglavlju opisao pokušaj Japana da 1997. osnuje Azijski monetarni fond sa 100 milijardi dolara - što je djelomice bilo motivirano nezadovoljstvom s načinom

na koji se M M F obračunao s financijskom krizom u Aziji. Sjedinjene Države i M M F uspjeli su ovu inicijativu zaustaviti - koliko god vjerovali u tržišnu konkurenciju, zgrozili su se nad idejom da konkurencija pruža pomoć zemljama kojima je ta pomoć potrebna, ili im pruža savjete kako upravljati vlastitim gospodarstvom.

U veljači 2007. Venezuela, koja se obogatila na osnovi visokih cijena nafte koje su uslijedile nakon rata u Iraku, udružila se s nekoliko drugih zemalja, uključujući Argentinu, Boliviju, Ekvador i Brazil, i osnovala novu banku, Banku juga. Ta bi nova banka trebala osiguravati fondove zemljama u razvoju, novac koji više ne bi bio vezan uz usvajanje pravila koje zagovara Svjetska banka ili MMF, pravila koja su se pokazala tako neučinkovitima da su te institucije u mnogim zemljama učinile neomiljenima.

Intelektualno vlasništvo Kakva god bila nečija politička stajališta, pomisao da ljudi nepotrebno umiru od bolesti kao što je sida dok postoje lijekovi koji bi ih izliječili ili im barem produžili život, neizmjerno je potresna. Čuda moderne medicine doista su zapanjujuća; no jaz između uspjeha znanosti u iznalaženju lijekova i neuspjeha društvenih znanosti u iznalaženju načina na koje bi stečeno znanje trebalo učiniti dostupnim svima, jednako je zapanjujući. Problem je u tome što je ta nejednakost sve veća, a pogoršava je i zaštićivanje intelektualnog vlasništva Urugvaj-skog kruga trgovinskih pregovora (tzv. TRIP, kojima sam se bavio u četvrtom poglavlju) potpisanih 1994. Ta je odredba načinjena kako bi se smanjila dostupnost generičkih lijekova čija je cijena često samo djelić (ponekad doslovno samo tri posto) cijene lijekova sa zaštićenim imenom. Niske bi cijene lijekove učinile dostupnima stotinama milijuna onih kojima cijenom inače ne bi bih prihvatljivi, no niske cijene zadiru i u profit farmaceutskih tvrtki.

Napad ove knjige na TRIP-ove naišao je na velik odjek: jedna se osoba na visokom položaju u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji požalila da nisam postupio pravedno. Svakako, rekao mi je, zasigurno sam svjestan "fleksibilnosti" koje su upisane u taj ugovor, a koje zemlje obvezuju da izdaju obvezne licence. Ukoliko zemlje u razvoju ne iskoriste

pogodnosti tih fleksibilnosti, Svjetska trgovinska organizacija neće ni na koji način za to biti odgovorna, no dotične zemlje hoće. Takav je dogovor neiskren. Kao prvo, da je njegova namjera bila da se očuva dostupnost generičkih lijekova, bio bi potpuno drugačije koncipiran. Bio bi sastavljen popis lijekova koji ne spašavaju živote (poput onih protiv ispadanja kose); zemljama u razvoju bilo bi onda omogućeno da izdaju licence za sve ostale lijekove.

Štoviše, farmaceutske tvrtke i američka vlada i dalje silom žele odvratiti zemlje u razvoju od korištenja tih "fleksibilnosti". Neki su čak iznosili da bi ih trebalo izdavati samo u slučajevima kada umire velik broj ljudi; ako umire samo nekoliko ljudi, to je problem s kojim se pojedinci trebaju nositi. Kad je, primjerice, Tajland predložio obveznu licencu za jedan vrlo bitan lijek za srčana oboljenja, američka se vlada požalila da nisu prvo pokušali pregovorom doći do licence, a tek onda izdali obveznu - iako Urugvajski krug tako nešto nije ni propisivao.

Ono što je ironično jest da dok Amerika pokušava prisiliti ostale da usvoje njezin režim intelektualnoga vlasništva, nezadovoljstvo sa samim tim režimom intelektualnoga vlasništva u Americi i dalje raste. Microsoft, nekoć jedan od najvećih zagovornika i naoko najjačih korisnika "jakoga intelektualnoga vlasništva", bio je prisiljen platiti 1,52 milijarde dolara na domaćoj tužbi koja je tvrdila da je Microsoft ukrao ključno intelektualno vlasništvo koje se tiče reprodukcije digi-talne glazbe. Intelektualno je vlasništvo postalo tema oko koje se vrte ogromne pravne odštete, a uključuju tako kompleksna i prijeporna neslaganja da su stizala i do Vrhovnoga suda tako da se i sam Sud znao zabrinuti da i režimu intelektualnoga vlasništva prijeti inovacija.

Nove tehnologije (primjerice poboljšani pretraživači) otvaraju mogućnosti besprimjerne dostupnosti znanju na globalnoj razini, no tim mogućnostima prijeti dokidanje putem neujednačenoga režima intelektualnoga vlasništva. Na obzoru je bitka divova - onih poput Googlea i IBM-a, koji svijet budućnosti vide zasnovan na otvorenom pristupu i vjeruju da postoji pregršt mogućnosti zarade u takvome svijetu otvorenoga pristupa, i onih poput Microsofta koji, usredotočujući se na vlastiti profit, takvu budućnost žele spriječiti. Dobrobit potrošača i budući tempo novih otkrića možda uvelike ovisi o ishodu takve bitke; no za zemlje u razvoju na kocki je još više od toga, jer ono što njih

dijeli od razvijenih zemalja nije samo nejednakost u resursima, već i u znanju. Brzina kojom će se taj procijep zatvarati ovisit će o dostupnosti znanja, a to će s druge strane ovisiti o činjenici krećemo li se prema otvorenijem ili zatvorenijem društvu.

Na sastanku Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo u veljači 2007. zemlje u razvoju ponovile su svoj zahtjev za režimom intelektualnoga vlasništva koji bi bio više orijentiran prema razvitku. Zasad, međutim, ti zahtjevi nisu naišli na odjek ni u prostorima gdje se pregovara o takozvanom razvojnome krugu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, niti u bilateralnim trgovinskim sporazumima koje EU i Sjedinjene Države tako žurno žele potpisati. Doista, ti su sporazumi korak unazad. Dok je jedna od točaka sporazuma između poslovnih, akademskih, NVO, sindikalnih i vođa vlada koji su sačinjavali Svjetsku komisiju na Socijalnim dimenzijama globalizacije (koje je osnovala Međunarodna sindikalna organizacija u veljači 2002. , a finalno izvje-šće datira iz veljače 2004.) bila da je potrebno modificirati provizije intelektualnoga vlasništva Urugvajskoga kruga, promovirati razvoj i osigurati pristup lijekovima koji spašavaju živote u najsiromašnijim zemljama, Sjedinjene Države nameću zahtjeve koji bi još više smanjili dostupnost generičkih lijekova.

Je li reforma moguća? Zadovoljan sam načinom na koji je ova knjiga dosada primljena. Brz prijevod na dvadeset i jedan jezik osigurao mi je priliku da pokrenem globalnu raspravu o globalizaciji. Moja je prva knjiga, Globalizacija i dvojbe koje izaziva, potpomogla pomicanju rasprave sa simplificiranih odrednica je li netko za globalizaciju ili protiv nje. Pitanje koje sam ja postavio bilo je kako se globalizacijom upravlja. Uspjeh globalizacije je također pomogla u pomicanju fokusa rasprave. Danas je malo onih koji niječu problem sve veće nejednakosti, čemu je doprinijela sama globalizacija. Nitko ne misli da je svijet jednodimenzionalan. Danas se rasprava pomiče u smjeru sposobnosti postizanja mjera reforme.

No pitanje koje su mi već postavljali jest zašto sam optimističan u pogledu značajnih reformi - ili barem onih koje se kreću u pravome smjeru. Prijateljski nastrojeni kritičari kažu da sam jasno ukazao na

globalizacijske propuste i političke sile koje su uvjetovale nastanak tih problema. Zašto bi onda, pitaju me, predavanje - ili knjiga - uspjeli nešto promijeniti? Malo je vjerojatno da će američki proizvođači pamuka, kada čuju koliku su štetu prouzročile subvencije na pamuk siromašnim proizvođačima u Africi ili drugdje, ili kada čuju priče o indijskim uzgajivačima pamuka deprimiranima jer zbog niske cijene pamuka koju su djelomično uvjetovale američke subvencije nisu u mogućnosti podmiriti dugovanja što ih baca u očaj i na rub samou-bojstva, reći: "Hvala što ste nas obavijestili. Samo pokušavamo sebi samima pomoći. Drugima ne želimo nikakvo zlo. Sad kad smo ovo uvidjeli, zatražit ćemo od Kongresa da ukine subvenciju." Oduvijek me impresionirala sposobnost pojedinaca da svojim smislom za etiku i gospodarstvenim uvjerenjima racionaliziranjem dođu do onoga što je za njih najbolje. Oni koji inače vjeruju u slobodno tržište - i zastupaju stajalište da se siromašnima ne treba plaćati socijalno osiguranje jer to oslabljuje inicijativu - s druge su strane spremni prihvatiti, čak i zahtijevati subvencije za sebe same. Slažem se s kritičarima da knjiga poput moje - da deset knjiga poput moje - same po sebi neće proizvesti revolucionarnu reformu globalizacije. No događa se niz promjena u svjetskom gospodarstvu - sve veće globalne nejednakosti, mnoštvo dokaza o globalnom zatopljenju, dugotrajna stagnacija u razvojnom krugu trgovinskih pregovora, porast nezadovoljstva Svjetskom bankom, porast svijesti o opasnostima jednostranosti, odluka Svjetske trgovinske organizacije da su američke subvencije na pamuk "ilegalne" - što će neminovno promijeniti način na koji se nosimo s globalizacijom.

Ono čemu se nadam jest da će ova knjiga potaknuti da se promjene počnu događati u pravome smjeru.

U New Yorku, travnja 2007.

BILJEŠKE

Predgovor 1. To je osobito važno s obzirom na pokušaj MMF-a da me diskreditira umjesto

da se upusti u intelektualnu raspravu, i tijekom razdoblja u kojem sam obavljao dužnost glavnog ekonomista Svjetske banke i nakon toga. MMF je pokušao stvoriti dojam da je ono što sam govorio u knjizi Globalizacija i dvojbe koje izaziva bilo otklon od onoga što sam govorio tijekom godina rada u Banci. Ništa ne bi moglo biti dalje od istine. (Trebao bih biti zahvalan zbog njihove žestoke reakcije na moju knjigu, budući da je, u većem dijelu svijeta, dovela do povećane prodaje - izdavač u jednoj zemlji čak je stavio citat iz MMF-ova napada na korice knjige).

2. Trebao bih biti jasan: premda su intelektualni temelji uklonjeni iz tržišnog fundamentalizma, novinski kolumnisti i autoriteti - a povremeno čak i nekoliko ekonomista - još uvijek prizivaju ekonomsku "znanost" u obranu svog stajališta.

3. To je istraživanje navedeno kad mi je dodijeljena Nobelova nagrada. 4. Vidjeti Bruce Greenwald i Joseph E. Stiglitz, "Externalities in Economies with

Imperfect Information and Incomplete Markets", Quarterly Journal of Economics, sv. 101, br. 2 (svibanj 1986.), str. 229-264.

5. Joseph E. Stiglitz, The Roaring Nineties (W. W. Norton, New York, 2003). 6. Izraz kojim se služi filantrop George Soros. 7. Matthew Miller, The Two Percent Solution: Fixing America's Problems in Ways

Liberals and Conservatives Can Love (PublicAffairs, New York, 2003). Ovako Miller izriče to pitanje u predgovoru svojoj knjizi: "Najprije ćemo napraviti korak unatrag i položiti malo filozofskog temelja ispitujući proširenu ulogu sreće u životu, i kako ozbiljno tretiranje životne 'lutrije prije rođenja' može donijeti konsenzus koji nam je potreban da bismo napredovali."

8. Te se važne društvene odluke isto tako ne mogu delegirati tehnokratima. Ključna kritika globalizacije, o kojoj se raspravlja u ovoj knjizi, jest to da pokušava "depolitizirati" odluke koje su u svojoj biti političke.

9. Kao što ćemo objasniti u trećem poglavlju, ekonomske sile na kojima počiva globalizacija mogu se također vremenom promijeniti kad se mijenja sastav proizvodnje i trgovine.

10. Ova su gledišta već inkorporirana u korporacijsko upravljanje u mnogim europskim zemljama. Ma koliko se ovdje izražena gledišta laicima mogla činiti razumna, moram istaknuti da su ona vrlo sporna - osobito na američkim sveučilištima. Postoje neki ekstremni uvjeti pod kojima se može pokazati da ponašanje tvrtki koje maksimira vrijednosti (ili profit) dovodi do ekonomske efikasnosti, i upravo se na te ekstremne modele usredotočuje velik dio ekonomske literature. Međutim, dokle god postoje nesavršene informacije ili nepotpuni skup tržišta, maksimiranje blagostanja dioničara ne dovodi ni do ekonomske efikasnosti ni do općeg blagostanja. Vidjeti, na primjer, Sanford J. Grossman i Joseph E. Stiglitz, "On Value Maximization and Alternative Objectives of the Firm", Journal of Finance, sv. 32, br. 2 (svibanj 1977.), str. 389-402.

1. poglavlje 1. World Commission on the Social Dimension of Globalization, A Fair Globa-

lization: Creating Opportunities for All (International Labour Office, Ženeva, 2004.), str. x; dostupno na www.ilo.org/public/english/fairglobalization/report/ index.htm.

2. World Commission on the Social Dimension of Globalization, A Fair Globalization: Creating Opportunities for All, op. cit., str. 44; Giovanni Andrea Cornia, Tony Addison i Sampsa Kiiski, "Income Distribution Changes and Their Impact in the Post-World War II Period", World Institute for Development Economics Research Discussion Paper 2003/28, ožujak 2003. Nejednakost se mjeri Ginijevim koeficijentom, jednom od standardnih mjera.

3. Čak je i mjerilo od dva dolara dnevno manje od petine mjerila siromaštva što ga se upotrebljava u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Europi.

4. Shaohua Chen i Martin Ravallion, "How Have the World's Poorest Fared since the Early 1980s?", World Bank Development Research Group, World Bank Policy Research Working Paper 3341, lipanj 2004. Mjerilo od jednog dolara dnevno zapravo se definira kao 1,08 dolara u "realnim" dolarima iz 1993. (ili po paritetu kupovne moći); mjerilo od dva dolara dnevno definira se kao 2,15 dolara. Smanjenje siromaštva u Kini istinski je značajno. Po mjerilu od jednog dolara dnevno, broj ljudi koji su siromašni smanjio se sa 634 milijuna na 212 milijuna - više je ljudi izvučeno iz apsolutnog siromaštva od ukupnog broja onih koji žive u Europi ili Americi.

5. Projekt Voices of the Poor poduzet je kad sam bio glavni ekonomist Svjetske banke kao dio priprema za desetljetno izvješće o siromaštvu (World Development Report 2000/2001: Attacking Poverty). Doveo je do napora, kakvog dotle nije bilo, da se razumije siromaštvo s gledišta samih siromašnih. Rezultati su objavljeni u tri sveska: Can Anyone Hear Us? (sv. 1), Crying Out for Change (sv. 2) i From Many Lands, (sv. 3) (World Bank, Washington, 2002.).

6. Od 1985. do 2000. godine udio svjetskog stanovništva koje živi u demokratskim zemljama povećao se sa 38 posto na 57 posto, dok se udio onih koji žive pod

autoritarnim režimima smanjio sa 45 na 30 posto. Vidjeti sliku 1.1 u United Nations Development Programme (UNDP), Human Development Report 2002: Deepening Democracy in a Fragmented World (Oxford University Press, New York, 2002), str. 29; dostupno na http://hdr.undp.org/reports/global/2002/en/.

7. Bilo je osam srodnih Tisućljetnih razvojnih ciljeva: iskorijeniti krajnje siromaštvo i glad; postići univerzalno osnovno obrazovanje; promicati spolnu ravnopravnost i ojačati položaj žena; smanjiti smrtnost djece; poboljšati zdravlje majki; suzbijati HIV/AIDS, malariju i druge bolesti; osigurati održivost okoliša i razviti svjetsko partnerstvo za razvoj. Vidjeti www.un.org/millenniumgoals/.

8. Godine 2004. zemlje članice Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) dodijelile su samo 0,25 posto BDP-a za razvojnu pomoć, pri čemu su Japan, Sjedinjene Države i Italija dodijelili manje od 0,2 posto (0,7 posto je manje nego što Sjedinjene Države troše na rat u Iraku). Samo su Norveška, Luksemburg, Danska, Švedska i Nizozemska udovoljile obvezi od 0,7 posto. Vidjeti OECD, "Preliminary Official Development Assistance (ODA) by Donor in 2004, as Announced on April 11, 2005", na www.oecd.org/document/7/0, 2340,en_2649_34485_35397703_l_l_ l_ l ,00 . html.

9. Vidjeti HM Treasury, "G-8 Finance Ministers' Conclusions on Development, London 10-11, June 2005", na www.hm-treasury.gov.uk/otherhmtsites/g7/news/ conclusions_ on development l 10605.cfm.

10. Vidjeti tablicu A.24 u World Bank, Global Development Finance: The Deve-lopment Potential of Surging Capital Flows (World Bank, Washington, 2006); dostupno na http://siteresources.worldbank.org/INTGDF2006/Resources/ GDF06_complete.pdf.

11. Vidjeti UNDP, Making Global Trade Work for People (Earthscan Publications, London i Sterling VA, 2003).

12. Vidjeti Oxfam, "Running into the Sand: Why Failure at the Cancun Trade Talks Threatens the World's Poorest People", Oxfam Briefing Paper 53, rujan 2003.

13. Eswar Prasad, Kenneth Rogoff, Shang-Jin Wei i M. Ayhan Kose, "Effects of Financial Globalization on Developing Countries: Some Empirical Evidence", IMF Occasional Paper 220, ožujak 2003. Čak je i Economist, dugogodišnji predani zagovornik dereguliranih tržišta općenito, a posebno liberalizacije tržišta kapitala, priznao to pitanje u svom odličnom članku "A Fair Exchange?", 30. rujna 2004.

14. Termin "washingtonski konsenzus" skovao je ugledni ekonomist John Willi-amson, kako bi opisao reforme politike u Latinskoj Americi. Njegov je popis bio duži (uključivao je deset točaka) i nijansiraniji. Vidjeti John Williamson, "What Washington Means by Policy Reform", poglavlje 2 u Latin American Adjustment: How Much Has Happened?, urednik John Williamson (Institute for International Economics, Washington, 1990); i Joseph E. Stiglitz, "The Post Washington Consensus Consensus", IPD Working Paper Series, Columbia University, 2004., izloženo na forumu From the Washington Consensus Towards A New Global Governance, Barcelona, 24.-25. rujna 2004.

15. Ideje pokojnog velikog harvardskog filozofa Johna Rawlsa bile su utjecajne. On je zagovarao razmišljanje o društvenoj pravednosti "iza vela neznanja", prije

no što znamo u kojoj ćemo se poziciji roditi. Vidjeti John Rawls, A Theory of Justice (Harvard University Press, Cambridge MA, 1971.); i Patrick Hayden, John Rawls: Towards a Just World Order (University of Wales Press, Cardiff, 2002.).

16. Neke od tih promjena imaju veze s promjenjivim obrascima proizvodnje, a to se može opet dogoditi, kad gospodarstva svijeta postanu u većoj mjeri temeljena na uslugama.

17. Vidjeti Karl Polanyi, The Great Transformation: The Political and Economic Origins of Our Time (Beacon Press, Boston, 2001.). U predgovoru tog klasičnog djela iz 1944., što sam ga napisao za ponovno izdanje 2001., opisujem paralele između tih dviju povijesnih promjena.

2. poglavlje 1. Vidjeti William Easterly, The Elusive Quest for Growth: Economists' Adventures

and Misadventures in the Tropics (MIT Press, Cambridge MA, 2001.). 2. Ovo alternativno gledište donekle nalikuje "trećem putu" koji se obično povezuje

s britanskim premijerom Tonyjem Blairom, američkim predsjednikom Billom Clintonom i njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom. Godišnji je Economic Report of the President u početnim godinama Clintonova predsjed-nikovanja izrazio ta gledišta, tijesno povezujući ono što bi vlada trebala učiniti s ograničenjima tržišta.

3. Potraga za razumijevanjem uvjeta pod kojima ideja Adama Smitha da tržišta dovode ili ne dovode do ekonomske efikasnosti "kao nevidljivom rukom" u središtu je ekonomskih istraživanja već dva stoljeća. Kenneth J. Arrow i Gerard Debreu osvojili su Nobelovu nagradu za svoje rigorozne matematičke analize. Oni su definirali idealne uvjete pod kojima je Smith bio u pravu, ali su utvrdili i brojne slučajeve neuspjeha tržišta gdje nije bio u pravu - kad, primjerice, postoje eksternalije (kao zagađivanje), gdje postupci jednog pojedinca imaju utjecaja na druge za koje nisu kompenzirani. Moj je vlastiti rad dopunio popis situacija u kojima neuspjesi tržišta dovode do neefikasnosti dodavši mu one u kojima su informacije nesavršene i/ili asimetrične (to jest, gdje neki pojedinci znaju nešto što drugi ne znaju). Analiza Arrowa i Debreua pretpostavila je također da se tehnologija ne mijenja, ili barem da na nju ne utječu postupci sudionika na tržištu; međutim, tehnološke su promjene u središtu razvoja.

4. Gunnar Myrdal, Asian Drama: An Inquiry into the Poverty of Nations (Pantheon, New York, 1968).

5. Njezina je uspješnost u prošlih petnaest godina bila malo bolja - mizerno godišnje povećanje dohotka per capita od 0,2 posto.

6. Vidjeti World Bank, China 2020: Development Challenges in the New Century (World Bank, Washington, 1997.), str. 3; dostupno na http://www-wds.worldbank. org/servlet/WDSContentServer/WDSP/IB/1997/09/01/000009265_39S062517 2933/Rendered/PDF/multiOpage.pdf.

7. Od 1970. godine ukupni porast dohotka per capita (i njegova prosječna godišnja stopa porasta) bili su: u Kini 923 posto (6,8 posto); u Indoneziji 286

posto (4,0 posto); u Koreji 566 posto (5,6 posto); u Maleziji 283 posto (3,9 posto); u Tajlandu 347 posto (4,4 posto). Iako su podaci o siromaštvu za tako duga vremenska razdoblja neujednačeni i nepouzdani, izgleda da se, koristeći mjeru siromaštva od dva dolara dnevno, stopa siromaštva u Kini u manje od dva desetljeća (između 1987. i 2001.) smanjila sa 67 posto na 47 posto; stopa siromaštva u Indoneziji se između 1987. i 2002. godine smanjila sa 76 posto na 52 posto; stopa siromaštva u Maleziji se između 1987. i 1997. godine smanjila sa 15 posto na devet posto, a stopa siromaštva u Tajlandu se između 1992. i 2000. godine smanjila sa 37 posto na 32 posto. Po mjerilu od jednog dolara dnevno, iskorjenjivanje siromaštva bilo je još dramatičnije. Vidjeti World Bank, World Development Indicators, GDP per capita (constant 2000 US$) and Poverty headcount ratio at $2 a day (PPP) (percentage of population). World Bank, Development Data and Statistics; dostupno uz pretplatu na www.worldbank. org/data/onlinedatabases/onlinedatabases.html.

8. Korištenjem metode od jednog dolara dnevno. Vidjeti World Bank, World Development Indicators. World Bank, Development Data and Statistics; dostupno uz pretplatu na www.worldbank.org/data/onlinedatabases/onlinedatabases.html.

9. Izvor: IFS data, 1963-2003; dostupno uz pretplatu na http://ifs.apdi.net. 10. Sa 64 posto 1981. godine na 16 posto 2001. godine. Vidjeti Chen i Ravallion,

"How Have the World's Poorest Fared since the Early 1980s?", op. cit. 11. Autorovi izračuni koji se temelje na tablici 1 iz Leandro Prados de la Escosura,

"Growth, Inequality, and Poverty in Latin America: Historical Evidence, Controlled Conjectures", Universidad Carlos III de Madrid, Departmento de Historia Economica e Instituciones, Working Paper 05-41, 2005.; dostupno na http://docubib.uc3m.es/WORKINGPAPERS/WH/wh054104.pdf.

12. Brojne studije ukazuju na trostruko povećanje siromaštva u Rusiji, s 11,5 posto 1989. godine na 34,1 posto 1999. godine. (Vidjeti Anthony Shorrocks i Stanislav Kolenikov, "Poverty Trends in Russia During the Transition", World Institute for Development Economics Research, svibanj 2001., tablica 1). Povećanje siromaštva u drugim gospodarstvima u tranziciji bilo je još gore, tako da je za regiju u cjelini došlo do gotovo deseterostrukog povećanja siromaštva. Vidjeti Chen i Ravallion, "How Have the World's Poorest Fared Since the 1980s?", op. cit.

13. O Poljskoj se često razmišlja kao o zemlji koja je slijedila put šok terapije ali je bila relativno uspješna (ne u usporedbi s Kinom, nego u usporedbi s Rusijom). Poljska je doista slijedila terapijsku politiku makroekonomskoga šoka, pri čemu je brzo smanjila svoju inflaciju; nakon toga je zauzela postupniji pristup, primjerice, prema privatizaciji.

14. Objašnjavanje razlike u uspješnosti između Kine i Rusije urodilo je opsežnom literaturom. (Nitko doista ne osporava relativni uspjeh Kine u rastu i smanjivanju siromaštva, i nitko doista ne osporava da se Rusija uže pridržavala politike washingtonskog konsenzusa od Kine). Neki tvrde da se, na kraju krajeva, Kina doista upustila u svoju vlastitu verziju šok terapije; neki tvrde da su do relativnog uspjeha Kine doveli drugi faktori; neki tvrde da je Kina mogla, da je slijedila šok terapiju, rasti još brže. Vidjeti, primjerice, 7. i 8. poglavlje u Jeffrey D. Sachs, The End of Poverty: Economic Possibilities for Our Time (Penguin, New

York, 2005.); Jeffrey D. Sachs i Wing Thye Woo, "Structural Factors in the Economic Reforms of China, Eastern Europe, and the Former Soviet Union", Economic Policy, sv. 9, br. 18 (travanj 1994.), str. 101-145; ili cijeli niz gledišta o tranziciji postavljen na MMF-ovim internetskim stranicama, https://www. imf.org/External/Pubs/FT/staffp/2001/04/.

15. Dani Rodrik i Arvind Subramanian, "From 'Hindu Growth' to Productivity Surge: The Mystery of the Indian Growth Transition", NBER Working Paper 10376, ožujak 2004. Oni presudnom smatraju promjenu stava: od nesklonosti biznisu do sklonosti biznisu. Međutim, to je bilo daleko od politike slobodnog tržišta washingtonskog konsenzusa.

16. O tome se podrobnije raspravlja u 10. poglavlju u Stiglitz, The Roaring Nineties, op. cit.

17. UNDP, u svom godišnjem izvješću Human Development Report, daje sumarnu mjeru zvanu "Pokazatelj ljudskoga razvoja" (Human Development Indicator, HDI), koja kombinira mjere dohotka, zdravlja i drugih aspekata ljudske dobrobiti. Prema HDI-u za 2005. godinu, Sjedinjene su Države bile na desetom mjestu, iza Norveške, Islanda, Australije, Luksemburga, Kanade, Švedske, Švicarske, Irske i Belgije.

18. World Bank, Papua New Guinea Environment Monitor 2002, na http://www.wds. worldbank.org/external/default/main?pagePK=64193027&piPK=64187937&th eSitePK=523679&cmenuPK=641541598csearchMenuPK=64187514&theSi tePK=523679&entityID=000012009_200307291109298čsearchMenuPK= 64187514&theSitePK=523679.

19. Plaća direktora tvrtki bila je 2000. godine više od 500 puta veća od nadnice prosječnog zaposlenika; to je povećanje razlike u odnosu na 85 puta na početku prethodnoga desetljeća i 42 puta dva desetljeća ranije. Vidjeti Stiglitz, The Roaring Nineties, str. 124.

20. Vidjeti Polanyi, The Great Transformation, op. cit. 21. Roderick Floud i Bernard Harris, "Health, Height, and Welfare: Britain, 1700-

-1980", u Health and Welfare During Industrialization, urednici Richard Steckel i Roderick Floud (University of Chicago Press, Chicago, 1997.), str. 91-126.

22. Ekonomisti kažu da su pojedinci "neskloni riziku". Činjenica da su spremni platiti znatan iznos za smanjenje ključnih rizika s kojima se suočavaju pokazuje važnost sigurnosti.

23. Bivši ekonomist Svjetske banke William Easterly piše o tim promjenama u razmišljanju. Vidjeti Easterly, The Elusive Quest for Growth, op. cit.

24. Doduše, neki zagovornici slobodnog tržišta mogu tvrditi da je to bilo zbog intervencije kolonijalnih sila da spriječe razvoj - primjerice, poznate restrikcije nametnute Indiji.

25. Intelektualni je okvir za taj novi pristup izložen u "Towards a New Paradigm for Development: Strategies, Policies, and Processes", moje predavanje u po-čast Prebischu pred UNCTAD-om (United Nations Conference on Trade and Development) 19. listopada 1998.; dostupno na http://ww2.gsb.columbia.edu/ faculty/jstiglitz/papers.cfm.

26. Od 1976. godine, kraja kulturne revolucije, godišnja stopa rasta dohotka per capita u Kini iznosila je prosječno 7,8 posto. Od 1990. godine, stopa rasta je bila 8,3 posto. Izvor: World Bank, World Development Indicators, GDP per capita (constant 2000 US$); dostupno uz pretplatu na www.worldbank.org/ data/onlinedatabases/onlinedatabases.html.

27. Vidjeti utjecajnu knjigu Amartye Sena Development as Freedom (Oxford University Press, New York, 2001.).

28. Isticanje važnosti znanja u razvoju, uključujući i ispravljanje neravnoteže u obrazovanju, vidim kao jednu od glavnih promjena dok sam bio glavni ekonomist u Svjetskoj banci. Vidjeti World Development Report 1998-1999: Knowledge for Development (World Bank, Washington, 1998.).

29. U šestom ćemo poglavlju opisati goleme doprinose koje zemlje u razvoju pružaju svjetskom okolišu - usluge procijenjene na desetke milijardi dolara - koje nisu kompenzirane.

30. To se zove "nadzor među jednakima". Temeljnu ekonomsku teoriju koja objašnjava uspjeh tih zajmodavateljskih institucija razvio sam prije gotovo dva desetljeća. Vidjeti Joseph E. Stiglitz, "Peer Monitoring and Credit Markets", World Bank Economic Review, sv. 4, br. 3 (rujan 1990.), str. 351-366.

31. Vidjeti, na primjer, Deepa Narayan, The Contribution of People's Participation: Evidence from 121 Rural Water Supply Projects, (World Bank, Washington, 1995.); u tom je djelu pokazano da lokalno sudjelovanje u projektima ruralne opskrbe vodom značajno povećava broj vodovodnih sustava u dobrom stanju, udio dosegnute ciljne populacije i ukupne koristi glede gospodarstva i okoliša. Novije se informacije mogu naći na internetskim stranicama Svjetske banke o sudjelovanju na www.worldbank.org/participation.

32. Thomas L. Friedman, The World Is Flat: A Brief History of the Twenty-First Century (Farrar, Straus and Giroux, New York, 2005.).

33. Friedman je i sam svjestan da svijet nije ravan, te je posvetio jedno poglavlje "neravnom svijetu" ("The Un-Flat World").

3. poglavlje 1. Naravno, većina je toga odražavala veličinu gospodarstva SAD-a. Nakon svog

proširenja 2004. godine Europska unija je imala stanovništvo od preko 450 milijuna; veličina njezinoga gospodarstva može se usporediti s NAFTA-om.

2. OECD, OECD Economic Surveys, "OECD Economic Surveys Mexico: Migration: The Economic Context and Implications", sv. 2003, pril. br. 1, (OECD, Pariz, 2003.), str. 152-212.

3. U početnim danima Clintonove administracije, zatraženo je od Vijeća ekonom-skih savjetnika (čiji sam član tada bio) da iznese svoje gledanje na NAFTA-u. Mnogi su u administraciji mislili da bi, s obzirom na protivljenje NAFTA-i i kontroverze koje su se ticale drugih prioritetnih stavki u njezinom programu rada (zdravstvena skrb, reforma socijalnog osiguranja), napori da se NAFTA odobri trebali biti barem privremeno odgođeni. Zaključili smo da Sjedinjene Države ne bi bile pogođene - ona jednostavno ne bi imala mnogo utjecaja na

naše gospodarstvo. Glavni bi učinak bio smanjeni pritisak na imigraciju - za koji smo smatrali da bi bio od velike vrijednosti. Mislili smo da bi Meksiko imao goleme koristi i mislili smo da bi se hemisferska "solidarnost" povećala kad bismo smanjili disparitet u dohotku. Gledajući unatrag, bili smo u krivu u našim procjenama koliko bi Meksiko dobio. U nastavku objašnjavam neke od razloga za našu neuspjelu prosudbu.

Premda smo bili u krivu u vezi s učincima na Meksiko, bili smo u pravu u vezi s učincima na Ameriku. Ross Perot je u svojoj predsjedničkoj kampanji izjavio da će doći do "velikog zvuka isisavanja" dok radna mjesta napuštaju Ameriku i odlaze u Meksiko. Nisam bio iznenađen što je NAFTA imala tako malo utjecaja na američko gospodarstvo. Carine su već bile niske i, s obzirom na snagu američkih tržišta, gospodarstvo je bilo potpuno sposobno za prila-gođavanje. Štoviše, u mjesecima i godinama koje su uslijedile za NAFTA-om, nezaposlenost je pala sa 6,6 posto na 5,5 posto, a naposljetku i na 3,8 posto.

4. Statistika o rastu uvelike ovisi o tome kako se mjeri ukupni proizvod, što je osobito problematično u razdobljima velikih fluktuacija deviznog tečaja. Ako devizni tečaj aprecira, vrijednost proizvoda zemlje, izražena u dolarima, raste, čak i ako zemlja ne proizvodi više no što je prije proizvodila. Kao posljedica toga, ekonomisti se usredotočuju na ono što se događa s realnim dohotkom, mjerenim kupovnom moći. Rast realnog dohotka per capita fluktuirao je između 3,5 posto u šezdesetim godinama, 3,2 posto u sedamdesetima i 2,7 posto u pedesetim godinama.

5. Iz Instituto Nacional Estadística Geografía e Informática, navedeno u William C. Gruben, "Was Nafta Behind Mexico's High Maquiladora Growth?", Economic and Financial Review, (treći kvartal, 2001.), str. 11-21.

6. Sve u svemu, u desetljeću nakon NAFTA-e zaposlenost u domaćem sektoru industrijske proizvodnje je pala. Zaposlenost u izvoznoj proizvodnji lagano se povećala, no te su dobitke uvelike narušili gubici radnih mjesta u poljoprivredi, i nije bilo jasno koliko će stvorena radna mjesta biti trajna: 30 posto radnih mjesta stvorenih u maquiladori početkom devedesetih godina nestalo je do kraja prvog desetljeća. Vidjeti Sandra Polaski, "Mexican Employment, Productivity, and Income a Decade after NAFTA", Carnegie Endowment for International Peace, rad podnesen Kanadskom stalnom senatskom odboru za vanjske poslove 25. veljače 2004. godine.

7. Vidjeti Gruben, "Was Nafta Behind Mexico's High Maquiladora Growth?", op. cit. U slučaju Meksika, raspravu komplicira njegova financijska kriza 1994.-95. Jedna je studija Svjetske banke zaključila da bi bez NAFTA-e meksički dohodak per capita bio četiri posto niži. (Daniel Lederman, William F. Maloney i Luis Servén, Lessons from NAFTA for Latin America and the Caribbean Countries: A Summary of Research Findings, World Bank, prosinac 2003.). No u toj je studiji bilo ozbiljnih nedostataka. Vidjeti, na primjer, Mark Weisbrot, David Rosnick i Dean Baker, "Getting Mexico to Grow with NAFTA: The World Bank Analysis", Center for Economic Policy Research, 20. rujan 2004. ; dostupno na www.cepr.net/publications/nafta_2004_10.htm. Stavimo li to statističko sporenje na stranu, upadljivo je da i sami zagovornici NAFTA-e ukazuju da je

ona u najboljem slučaju imala malen učinak na rast, čak i u razdoblju u kojem je, zbog meksičke krize, trgovina bila vitalna.

Pristupanje Meksika Svjetskoj trgovinskoj organizaciji u siječnju 1995. godine imalo je možda više utjecaja u nekim pogledima od NAFTA-e, zato što je ograničilo ono što vlada može učiniti nakon krize 1994.-95. (U ranijim krizama, vlada je nametnula brojne kvantitativne trgovinske restrikcije, koje su, kako kažu kritičari, imale dugotrajne nepovoljne učinke).

Zagovornici NAFTA-e katkada tvrde da je stvarni doprinos NAFTA-e bilo otvaranje ulaganja, a ne trgovine. No, kritičari kažu - premda je učinak na sveukupna strana ulaganja neizvjestan - da su neki aspekti stranih ulaganja možda pridonijeli sporom rastu Meksika. Kako su međunarodne banke preuzele sve osim jedne meksičke banke - akvizicije koje je NAFTA učinkovito poticala - ponuda kredita malim i srednjim domaćim poduzećima postala je ograničena, a rast (izvan tvrtki povezanih s međunarodnim izvozom) je opao. Štoviše, kako ćemo vidjeti kasnije, jednostrana zaštita ulagača - strancima je dana veća zaštita nego domaćim ulagačima - ugrozila je okolišne i druge regulative.

8. Vidjeti Instituto Nacional Estadística Geografía e Informática, "Personal ocupado en la industria maquiladora de exportacion segun tipo de ocupación"; dostupno na www.inegi.gob. mx/est/contenidos/espanol/rutinas/ept.asp?t=emp75&c=1811.

9. Godine 1993. meksički je per capita dohodak (po paritetu kupovne moći) bio 3,6 puta veći od kineskoga; do 2003. taj se omjer prepolovio, na 1,8. Kina je imala izraženu prednost u nadnicama pred Meksikom - nadnice iznose jednu osminu onih u Meksiku. No tijekom razdoblja NAFTA-e, kineske su se nadnice povećale dok su meksičke nadnice stagnirale. Stoga mora biti da se kineski razmjerni uspjeh temelji na drugim faktorima.

10. Neki jednostavni modeli - gdje nema troškova prijevoza i gdje svatko ima pristup istom znanju (tehnologiji) - predviđaju da će biti potpunog izjednača-vanja cijene faktora. To jest, nadnice kvalificiranih radnika, nekvalificiranih radnika i prinos od kapitala bit će isti u cijelome svijetu. Kao da je ukupno svjetsko gospodarstvo potpuno integrirano - tako da su nadnice radnika svake dane razine kvalificiranosti posvuda u svijetu iste. Vidjeti klasični rad velikog ekonomista iz dvadesetog stoljeća Paula A. Samuelsona, "International Trade and the Equalization of Factor Prices", Economic Journal, sv. 58 (lipanj 1948.), str. 163-184, u kojem on pokazuje da čak i bez slobodne trgovine liberalizacija trgovine dovodi do izjednačavanja cijena faktora. Vidjeti također Wolfgang F. Stolper i Paul A. Samuelson, "Protection and Real Wages", Review of Economic Studies, sv. 9, str. 58-73.

11. Političari, kad postaju poetični u vezi s vrlinama liberalizacije trgovine, često govore kako izvoz stvara radna mjesta. No prema toj logici, uvoz uništava radna mjesta. A to dovodi do proturječnog položaja mnogih vlada da, iako govore u korist trgovine, govore protiv uvoza.

12. Novija knjiga Louisa Uchitellea, The Disposable American: Layoffs and their Consequences, (Knopf, New York, 2006.), daje uvjerljivu analizu velikih troškova s kojima se suočavaju izmješteni radnici - i troškova koje snosi društvo u cjelini. Ne radi se samo o gubitku nadnica koje su za radnike udružene u sindikate u zaštićenim sektorima više od normalnih; postoje i veliki troškovi koji slijede

iz gubitka efektivnog ljudskog kapitala - vještina koje više nisu relevantne na njihovim novim radnim mjestima.

13. John Maynard Keynes, A Tract on Monetary Reform (Macmillan, London, 1923.).

14. Vidjeti bilješku 10. Štoviše, čim se posljedice nesavršenih tržišta rizika uzmu u obzir, slobodna trgovina, umjesto da od nje svima bude bolje, može zapravo učiniti da svima bude lošije. Razlog je to što ona povećava rizike s kojima se suočavaju kućanstva i tvrtke. Vidjeti Partha Dasgupta i Joseph E. Stiglitz, "Tariffs versus Quotas as Revenue Raising Devices under Uncertainty", American Economic Review, sv. 67, br. 5 (prosinac 1977.), str. 975-981; i David M. Newbery i Joseph E. Stiglitz, "Pareto Inferior Trade", Review of Economic Studies, sv. 51, br. 1 (siječanj 1984.), str. 1-12.

15. Podaci ukazuju i na to da je globalizacija povezana s povećanom nejednakošću u zemljama u razvoju, zbog razloga koji se još uvijek potpuno ne razumiju.

16. Primjerice, američka je Uprava za međunarodnu trgovinu 13. siječnja 2006. godine nametnula dampinške carine protiv raznih brazilskih proizvođača narančinog soka po stopama koje su se kretale od tek ispod deset posto pa do čak 60 posto. Ona nameće zaštitne carine ovisno o cijeni. U nekim godinama prosječne su carine premašivale 50 posto. Vidjeti Hans Peter Lankes, "Market Access for Developing Countries", Finance & Development (kvartalna publikacija MMF-a), sv. 39, br. 3 (rujan 2002.); dostupno na www.imf.org/external/pubs/ ft/fandd/2002/09/lankes.htm.

17. Primjerice, carine su, kao postotak BDP-a, četrnaest puta više u Africi nego u razvijenim industrijskim zemljama članicama OECD-a. One predstavljaju gotovo pet posto BDP-a u Pakistanu, 6,7 posto na Mauricijusu i tri posto u Kostariki, no samo 0,27 posto u Sjedinjenim Državama, 0,13 posto u Francuskoj, 0,35 posto u Velikoj Britaniji i 0,21 posto u Japanu i Njemačkoj. Podaci su za 1995. godinu; iz Liam Ebrill, Janet Stosky i Reint Gropp, Revenue Implications of Trade Liberalization, IMF Occasional Paper 180 (International Monetary Fund, Washington, 1999.).

18. Opširniju se raspravu o argumentima za pomoć za trgovinu može naći u Joseph E. Stiglitz i Andrew Charlton, "Aid for Trade: A Report for the Commonwealth Secretariat", izloženo na sjednici Svjetske trgovinske organizacije u Ženevi, 24. ožujka 2006. godine; dostupno putem Interneta na http://www2.gsb.Columbia. edu/faculty/jstiglitz/download/2006_Aid_For_Trade.pdf. Sažetak je dostupan u Papers and Proceedings of the Annual Bank Conference on Development Economics, Tokio, 2006. (u pripremi).

19. Argument mlađe industrije u korist protekcije ima gotovo isto toliko dugo i istaknuto podrijetlo kao i argument za slobodnu trgovinu. Razvio ga je u devetnaestom stoljeću Friedrich List u The National System of Political Economy (1841.; preveo Sampson S. Lloyd [Longmans, Green, London, 1909.]). Vidjeti Ha-Joon Chang, "Kicking Away the Ladder: Infant Industry Promotion in Historical Perspective", Oxford Development Studies, sv. 31, br. 1 (2003.), str. 21-32; i Partha Dasgupta i Joseph E. Stiglitz, "Learning by Doing, Market Structure, and Industrial and Trade Policies", Oxford Economic Papers, sv. 40, br. 2 (1988.), str. 246-268. Opću teoriju "učenja" - i zašto bi moglo biti

potrebno djelovanje vlade - razvio je ekonomist dobitnik Nobelove nagrade Kenneth Arrow u "The Economic Implications of Learning by Doing", Review of Economic Studies, sv. 29, br. 3 (lipanj 1962.), str. 155-173.

20. Dramatičnu je ilustraciju pružilo američko nezakonito nametanje carina na čelik 20. ožujka 2002. godine u odgovoru na politički pritisak proizvođača čelika. (Ukinute su 4. prosinca 2003. nakon suprotne odluke Svjetske trgovin-ske organizacije). Organizacija Consuming Industries Trade Action Coalition (CITAC) je procijenila da su carine na čelik dovele do gubitka gotovo 200.000 američkih radnih mjesta - dok je ukupna zaposlenost u sektoru proizvodnje čelika samo 190.000. Joseph Francois i Laura M. Baughman, "The Unintended Consequences of U.S. Steel Import Tariffs: A Quantification of the Impact During 2002", CITAC Foundation, 2003.; dostupno na www.citac.info/steeltaskforce/ studies/attach/2002_Job_Study.pdf.

21. Vidjeti Bruce Greenwald i Joseph E. Stiglitz, "Helping Infant Economies Grow: Foundations of Trade Policies for Developing Countries", American Economic Review, sv. 96, br. 2 (svibanj 2006.), str. 141-146.

22. Vidjeti UNDP, Making Global Trade Work for People (Earthscan Publications, London i Sterling VA, 2003.). Argumenti da globalizacija i/ili trgovina dovode do više rasta mogu se naći u Martin Wolf, Why Globalization Works (Yale University Press, New Haven, 2004.); Jagdish N. Bhagwati, In Defense of Globalization (Oxford University Press, New York, 2004.); World Bank, Glo-balization, Growth, and Poverty: Building an Inclusive World Economy, (World Bank, Washington, 2002.); Jeffrey D. Sachs i Andrew M. Warner, "Economic Reform and the Process of Global Integration", u Brookings Papers on Economic Activity 1995, sv. 1, Macroeconomics, urednici William C. Brainard i George L. Perry (Brookings Institution Press, Washington, 1995.), str. 1-95. Snažnu kritiku ekonometrijskih studija daju Dani Rodrik i Francisco Rodriguez, "Trade Policy and Economic Growth: A Skeptic's Guide to the Cross-National Evidence", u NBER Macroeconomics Annual 2000, urednici Ben S. Bernanke i Kenneth S. Rogoff (MIT Press, Cambridge MA, 2001.), str. 261-325.

23. Postoji veliki pokret za "pravednu trgovinu", koji je osobito utjecajan u Europi. On se usredotočuje na neznatno drugačiji skup pitanja: brine se zbog toga što će seljaci u zemljama u razvoju dobiti tako mali udio u konačnoj cijeni koju plaćaju potrošači, pri čemu posrednici uzimaju glavninu novca - uzgajivaču kave ide zapravo sitan postotak izdatka za šalicu kave - i nastoji iznaći načine da osigura da se seljake tretira pravednije. Moj je fokus ovdje na pravilima igre - i kako su pravila igre nepravedna prema ljudima u zemljama u razvoju.

24. Nigdje nisu nepravednosti međunarodnog trgovinskog režima očitije nego u procesu kojim se novim zemljama dopušta da se pridruže Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Premda je većina zemalja bila u članstvu na početku, postoji određeni broj zemalja, kao što su Kambodža, Rusija i Vijetnam, koje nisu. Svaka zemlja može postaviti veto na njihovo primanje, tako da svaka zemlja ima moć nametnuti koja god pravila želi - nije važno što je pravedno. Ne po-stoji ekonomsko opravdanje za različiti tretman novih zemalja kandidata; to je samo još jedna manifestacija realpolitike. Sjedinjene Države imaju moć, i stoga upotrebljavaju - i zloupotrebljavaju - tu moć, toliko da Oxfam, međunarodna

agencija za pomoć, naziva tu praksu "ucjenom na ulazu" (vidjeti Oxfam, "Extortion at the Gate", Oxfam Briefing Paper 67, studeni 2004.). Čak i vrlo siromašnim zemljama kao što je Kambodža govori se da se, ako se žele pridružiti Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, moraju pokoriti restrikcijama koje su teže od onih koje su nametnute postojećim članicama. Kambodža se, primjerice, mora pokoriti zahtjevima Svjetske trgovinske organizacije glede intelektualnog vlasništva mnogo brže od članica koje stoje bolje, kao što je Indija. Ono što bi valjalo učiniti je jednostavno: svaka bi zemlja koja je spremna pridržavati se trgovinskih sporazuma Svjetske trgovinske organizacije (s razdobljima prilagodbe koji odgovaraju njezinom stupnju razvoja) trebala biti primljena.

25. U okviru multifiber sporazuma (MFA), koji je istekao 1. siječnja 2005. godine, zemlje su pregovarale o kvotama proizvod-po-proizvod, od zemlje do zemlje. To je razlog zašto se tako mnogo tvornica odjeće otvorilo diljem svijeta na mjestima na kojima ih ne biste očekivali. Kina je možda proizvođač s niskim troškovima, no kad je kineska kvota bila iscrpljena, uvoznici su se morali okrenuti sljedećem najjeftinijem mjestu s kvotom. Čim je sporazum završio, mnoge su kompanije počele kupovati od Kine. Ne samo da su izgubili proizvođači u Europskoj uniji i Sjedinjenim Državama nego i proizvođači u drugim zemljama u razvoju. U očitom kršenju duha liberalizacije trgovine, stvoren je pritisak na Kinu da ograniči svoj izvoz.

26. Drugi je problem to što je ona, kao i mnogi sudski procesi, duga i razvučena. Iako je Brazil iznio slučaj pamuka u rujnu 2002. godine, a do odluke protiv Sjedinjenih Država je došlo u travnju 2004., pamučne su subvencije još na snazi sad dok ova knjiga ide u tisak. Postoji izrazit kontrast u odnosu na dampinške carine koje će se opisati kasnije, gdje Sjedinjene Države rutinski nameću visoke dampinške carine na preliminarnoj osnovi, koje se često revidiraju naniže nakon pažljivog pregledavanja podataka.

27. Krugovi trgovinskih pregovora imenuju se po gradu u kojima su započeli, ili predsjedniku pod kojim su započeli. Možda se Clinton nadao da će, kao krug koji je počeo u Ženevi 4. svibnja 1964. i postao poznat kao Kennedyjev krug, onaj koji je trebao početi u Seattleu biti poznat kao Clintonov krug. Ono što se danas pamti su nemiri u Seattleu.

28. Vidjeti UNDP, Human Development Report 1997: Human Development to Eradicate Poverty (Oxford University Press, New York, 1997.).

29. Zemlje s višim srednjim dohotkom Svjetska banka definira kao zemlje s dohotkom per capita od 3.256 do 10.065 dolara. Zemlje s nižim srednjim dohotkom imaju dohodak per capita od 826 do 3.255 dolara. Zemlje s niskim dohotkom su one s dohotkom ispod 826 dolara.

30. Vidjeti United States International Trade Commission, "Interactive Tariff and Trade Dataweb", na http://dataweb.usitc.gov/.

31. Vidjeti 3. poglavlje u Joseph E. Stiglitz i Andrew Charlton, Fair Trade for All: How Trade Can Promote Development (Oxford University Press, New York, 2005.).

32. Kao glavni ekonomist u Svjetskoj banci pozivao sam na takav "razvojni krug", u govoru održanom pred Svjetskom trgovinskom organizacijom u ožujku

1999. godine, gdje sam iznio mnoge načine na koje je urugvajski krug stavio u nepovoljan položaj zemlje u razvoju.

33. Dok ova knjiga ide u tisak, krug u Dohi nije došao do svršetka. No parametri bilo kakvih potencijalnih sporazuma su dovoljno jasni da se sa znatnom sigurnošću mogu donijeti takvi zaključci.

34. Vidjeti Stiglitz i Charlton, Fair Trade for All, op. cit. 35. Jedan od glavnih oblika koji poprima različiti tretman je davanje zemljama u

razvoju više vremena za prilagodbu. Tržišta koja dobro funkcioniraju olakšavaju prilagodbu tako što pomažu prerazmještanju resursa. Kad tržišta dobro funk-cioniraju, nije potrebno dugo da nezaposleni radnik nađe alternativni posao; kad tržišta ne funkcioniraju dobro, to može trajati duže razdoblje, tijekom kojeg on možda ostaje nezaposlen. To je jedan od nekoliko razloga zašto je manje razvijenim zemljama potrebno duže vrijeme za prilagodbu i trebat će im financijska pomoć da im pomogne u prilagodbama prema liberaliziranijem trgovinskom režimu.

36. Prijedlog za otvaranje tržišta svim manjim i siromašnijim zemljama sadržan je u Stiglitz i Charlton, Fair Trade for All, i razrađen u Andrew Charlton, "A Proposal for Special Treatment in Market Access for Developing Countries in the Doha Round" u Trade Policy Research 2005, urednici John M. Curtis i Dan Ciuriak (Department of International Trade, Ottawa, 2005.).

37. Europska nova politika, najavljena u veljači 2001. godine, zvala se inicijativom "Sve osim oružja" ("Everything But Arms", EBA). Kritičari su govorili o njoj kao o inicijativi "Sve osim farmi" ("Everything But Farms"), budući da je napravila malo da riješi mnoge od briga zemalja u razvoju oko poljoprivrede. Kratki pregled inicijative EBA sadržan je u World Bank, Global Economic Prospects 2004: Realizing the Development Promise of the Doha Agenda (World Bank, Washington, 2003.). Potpunije je objašnjenje na http://europa.eu.int/comm/ trade/issues/global/gsp/eba/ug.htm. Bilo je izrazito malo širenja trgovine na temelju inicijative EBA. Vjerojatno su za to djelomično odgovorne komplicirane tehničke odredbe (pravila podrijetla, koja podrobno iskazuju koliko se "dodane vrijednosti" robe mora proizvesti unutar zemlje), što upozorava na važnost finih detalja u trgovinskom sporazumu.

38. Ja sam, sukladno tome, nazvao taj prijedlog inicijativom otvaranja tržišta svemu osim onome što vi proizvodite.

39. OECD, Agricultural Policies in OECD Countries: Monitoring and Evaluation (OECD, Pariz, 2005.).

40. Godine 2004. OECD-ove su subvencije iznosile 279 milijardi dolara, uključujući i subvencije za vodu i druge neizravne subvencije. Vidjeti ibid.

41. Po paritetu kupovne moći, dohodak seljaka je nešto viši, između 1.100 i 1.200 dolara.

42. Međunarodni savjetodavni odbor za pamuk (International Cotton Advisory Committee, ICAC), osnovan 1939. godine, kao udruženje četrdeset i jedne zemlje koja proizvodi pamuk, troši ga i trguje njime, procjenjuje da bi uklanjanje američkih subvencija za pamuk povećalo svjetsku cijenu između 15 posto i 26 posto. Oxfam procjenjuje gubitke za Afriku na 301 milijun dolara godišnje,

pri čemu se glavnina tih gubitaka (191 milijun dolara godišnje) događa u osam zapadnoafričkih zemalja. U Maliju, Burkini Faso i Beninu američke su subvencije dovele do gubitaka od preko jedan posto BDP-a godišnje. Vidjeti Kevin Watkins, "Cultivating Poverty: The Impact of US Cotton Subsidies on Africa", Oxfam Briefing Paper 30, 2002.

43. Budući da su potpore razmjerne prodaji, mali farmeri dobivaju malo potpore. Podaci su za razdoblje od 1995. do 2004. godine. To opisuje distribuciju potpora među farmerima koji primaju subvencije. No 60 posto svih farmera i rančera ne ubire vladina subvencijska plaćanja, uglavnom zbog toga što ne proizvode subvencioniranu robu. Izvor: Environmental Working Group's Farm Subsidy Database, "Total USDA Subsidies in United States", dostupno na www.ewg.org/ farm/progdetail.php?fips=00000&progcode=total&page=conc.

44. Europska unija, a osobito Sjedinjene Države, katkada tvrde da su "odvojile" subvencije od proizvodnje, to jest oblikovale ih tako da ne dovode do veće proizvodnje, ali te su tvrdnje sumnjive - kako je povjerenstvo Svjetske trgovinske organizacije zaključilo u vezi s pamukom. Međutim, čak i tobože "odvojene" subvencije mogu imati utjecaja na količinu proizvoda, budući da osiguravaju farmerima više dohotka s kojim mogu kupovati gnojivo, sjeme više kvalitete i druge ulazne elemente koji povećavaju proizvod.

45. Prema Harmonized Tariff Schedule Sjedinjenih Država (2005.), opća je carina na uvezene naranče 1,9 centi/kg (0805.10.00); na plod citrusa sačuvan u šećeru 6 centi/kg (2006.00.60); na marmeladu od naranče 3,5 centi/kg (2007.91.40), na narančinu pulpu 11,2 centi/kg (2008.30.35); na naranče pakirane u tekućem mediju u hermetičnoj ambalaži 14,9 centi/kg (2008.92.90.40) i na smrznuti narančin sok 7,85 centi/litri (2009.11).

46. To se u stručnome žargonu Svjetske trgovinske organizacije naziva pristupom nepoljoprivrednim tržištima, ili NAMA (nonagricultural market access).

47. Ponekad se Jonesov zakon opravdava nacionalnom sigurnošću - Americi je potrebna vlastita teretna flota. Ironija je bila u tome da je u američkoj najnovijoj izvanrednoj situaciji, udaru uragana Katrina, Jonesov zakon morao biti suspen-diran. (Neznatno šira rasprava o globalizaciji i sigurnosti može se naći u pogl. 10).

48. To bi koristilo i razvijenim zemljama u cjelini, no radnici s niskim nadnicama bi gubili. Učinci su slični onima koji su prethodno razmotreni za liberalizaciju trgovine (što ne čudi, jer kako smo istaknuli, trgovina dobrima je nadomjestak za kretanje ljudi). A nužni odgovori - u smislu pomaganja gubitnicima od glo-balizacije što je razmotreno drugdje u ovoj knjizi - su slični. Među ostalim su koristima prijenos znanja i pristup tržištima koji takva migracija olakšava. Priča o Infosysu to ilustrira: među njegovim utemeljiteljima bilo je nekoliko onih koji su proveli znatno vrijeme u Sjedinjenim Državama.

49. Podaci iz Međuameričke razvojne banke pokazuju da u svakoj od dvadeset i tri latinskoameričke zemlje doznake novca znatno premašuju pomoć. One čine barem deset posto BDP-a u Haitiju, Nikaragvi, Salvadoru, Jamajki, Dominikanskoj Republici i Gvajani. Središnja Amerika i Dominikanska Republika zajedno su primile preko 10 milijardi dolara, a andske zemlje preko sedam milijardi dolara. Godine 2004. pošiljke novca u Latinsku Ameriku ukupno su iznosile 41 milijardu dolara, iznos koji je gotovo istovjetan sa 45 milijardi dolara što ih je kontinent

primio u neto stranim izravnim ulaganjima. Podaci o novčanim pošiljkama mogu se naći u World Bank, Global Economic Prospects 2006: Economic Implications of Remittances and Migration (World Bank, Washington, 2006.);

FDI - World Bank, World Development Indicators, foreign direct investment, net (BoP, current US$).

50. Meksička vlada surađuje sa Sjedinjenim Državama da smanji te troškove i do 2004. godine američko je Ministarstvo financija tvrdilo da je smanjilo troškove za 60 posto. Vidjeti USINFO, "Treasury Official Notes Importance of Remittance in the Americas", 7. listopada 2004., na http://usinfo.state.gov/wh/Archive/2004/ 0ct/08-233308.html.

51. Kako smo istaknuli u bilješci 20, Svjetska je trgovinska organizacija proglasila nezakonitima zaštitne carine na čelik nametnute u ožujku 2002., a Sjedinjene Države su se na kraju suglasile i uklonile ih potkraj 2003. godine.

52. Takvi sudovi vjerojatno ne bi također pokazivali mnogo suosjećanja za američki zahtjev, nakon što je potpisana NAFTA, za zaštitu od "plime" metli iz Meksika - koja je prijetila da će uništiti između 100 i 300 radnih mjesta! Amerika je zasigurno imala sposobnost da se nosi s time i bez protekcije.

53. Prijedlog zakona o namjenskim sredstvima iz 2002. godine sadržavao je aman-dman po kojem se samo izvorno američke Ictaluridae mogu zvati somovima.

54. Troškovi su manje shvatljiv pojam kojega se neekonomisti često hvataju. Ono što je značajno jesu granični troškovi, dodatni troškovi povezani s proizvodnjom dodatne jedinice proizvoda, i to je (ili pokušaj surogata toga) standard u doma-ćim slučajevima. U međunarodnim slučajevima nema takve pojmovne jasnoće. Cesto se koriste dugoročni prosječni troškovi, a u cikličkim industrijama, u vremenima pada ekonomske aktivnosti, granični su troškovi obično niži od prosječnih troškova. Ono što je važno jesu dodatni troškovi proizvodnje tone čelika danas, a ne troškovi tvornice i opreme, troškovi koje će se morati snositi bez obzira na to proizvodi li se ili ne proizvodi više čelika. Za poljoprivredne proizvode, pošteni bi način izračuna cijena rajčica bio da se analiziraju cijene za cijelu sezonu i te cijene usporede s troškovima. Amerikanci su, međutim, gledali samo kraj 1995. godine i prva dva mjeseca 1996. godine - vrijeme kad su cijene bile na svojoj najnižoj točki. Analizirajući samo te mjesece, Sjedinjene su Države mogle opravdati visoku antidampinšku zaštitu.

Dampinški zakon čak dopušta da se umjetno visoka profitna marža pridoda kao dio izračuna troškova.

55. Kineski dužnosnici katkada zadirkuju svoje američke kolege jednostavnim silogizmom: Amerikanci vjeruju da su najuspješnija gospodarstva (ili jedina uspješna gospodarstva) tržišna gospodarstva. Kina je očito uspješna. Mora stoga biti da je Kina tržišno gospodarstvo.

56. Primjerice, Lester C. Thurow, bivši dekan MIT-ove Sloan School of Management, zaključio je da "ako bi se taj zakon primjenio na domaće tvrtke, osamnaest od vodećih dvadeset tvrtki u Fortune 500 bile bi proglašene krivima za damping 1982. godine". Lester C. Thurow, The Zero-Sum Solution: Building a World-Class American Economy (Simon & Schuster, New York, 1985.), str. 359. Studija ekonomista sa Sveučilišta Princeton Roberta D. Williga otkrila je da se

"u više od 90 posto |slučajeva] pokazatelji čine nekonzistentnima s hipotezom da su potrebne intervencije kako bi se zaštitilo konkurenciju od međunarodne predacije, ili da se uopće zaštiti konkurenciju". Robert D. Willig, "Economic Effects of Antidumping Policy", u Brookings Trade Forum: 1998., urednik Robert Z. Lawrence (Brookings Institution Press, Washington 1998.), str. 57-79.

57. Svjetska je trgovinska organizacija odlučila u siječnju 2003. godine da je Zakon o kontinuiranom dampingu i naknadi subvencija od 28. listopada 2000. godine (Byrdov amandman) bio protiv slova i duha Svjetske trgovinske organizacije. Retalijacija je odobrena u jesen 2004. godine. Do nje još nije došlo.

58. Kad se podnesu optužbe za damping, zemlje imaju kratko vremensko razdoblje u kojem trebaju odgovoriti na duge upitnike kojima je cilj utvrditi njihove proizvodne troškove. Moraju odgovoriti na engleskom, i ako ne odgovore, ili ne odgovore na način koji zadovoljava Ministarstvo trgovine, tada ono nameće carine koje se temelje na "najboljim dostupnim informacijama", što ih obično pruža industrija koja iznosi optužbe za damping. Ne samo da strani proizvođač mora ispuniti upitnik nego to moraju učiniti i uvoznik i kupac. Jedan od oglednih upitnika na internetskim stranicama Povjerenstva za međunarodnu trgovinu Sjedinjenih Država sam ima dvadeset i dvije stranice. Nakon javnog saslušanja, strani proizvođač koji je optužen za damping podnosi još jedan sažetak spisa. Opširniju se raspravu može naći u, primjerice, J. Michael Finger, Antidumping: How It Works and Who Gets Hurt (University of Michigan Press, Ann Arbor, 1993.); i Joseph E. Stiglitz, "Dumping on Free Trade: The U.S. Import Trade Laws", Southern Economic Journal, sv. 64, br. 2 (listopad 1997.), str. 402-424.

59. Još jedna necarinska mjera, pristojbe za izjednačavanje, dopušta zemljama da nametnu pristojbe kojima bi "poništile" - izjednačile - učinke subvencija (iako ne, što ne čudi, poljoprivrednih subvencija ili subvencija što ih neizravno primaju proizvođači zrakoplova zahvaljujući ugovorima o obrani). Nju se ne koristi često.

60. Srednjoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (Central American Free Trade Agreement - CAFTA) jedva je prošao u Predstavničkom domu u srpnju 2005. godine sa 217 naprema 215 glasova. Dogodilo se to nekoliko minuta nakon što je republikanski predstavnik Robin Hayes promijenio svoj glas od "ne" na "da". Koji je bio njegov razlog za napuštanje svog dugotrajnog protivljenja tom prijedlogu zakona? Predsjednik Doma J. Dennis Hastert obećao je Hayesu, koji predstavlja Sjevernu Karolinu i njezinu industriju tekstila, da će se založiti za restrikcije na uvoz kineske odjeće, pa je tako jedan skup carina kupljen drugim. Vidjeti Edmund L. Andrews, "Pleas and promises by G.O.P. as Trade Pact Wins by 2 Votes", New York Times, 29. srpnja 2005., str. Al. Recepcija ovoga Sporazuma unutar regije bila je slično mješovita. Zemlje regije počele su se suočavati s visokim cijenama lijekova (vidjeti pogl. 4) i novom konkurencijom diva sa sjevera; no nisu bile sigurne što dobivaju u zamjenu. Sporazum je bio opterećen problemima - uključujući ratifikaciju u srednjoameričkim zemljama i pitanja provedbe, koja su često proizlazila iz testova pravila podrijetla.

61. Zemlje se natječu da privuku tvrtke nudeći smanjivanje poreza. Dok se one natječu jedne protiv drugih, stvarni su dobitnici poduzeća koja uspijevaju, kao posljedica toga, izbjegnuti većinu poreza. Premda može biti u interesu svake

zemlje da se natječe, zajedno gube. U kasnijim ćemo poglavljima razmotriti oslabljujuće učinke mita i bankovne tajne.

62. "Govor u četrnaest točaka", održan na zajedničkoj sjednici Kongresa 8. siječnja 1918.

63. Nakon Cancúna, zastupljenost i glas zemalja u razvoju su se poboljšali. Ono što je potrebno jest neki sustavniji pristup zastupljenosti.

64. Ta je zamisao vrlo slična mogućnosti trgovanja pravima na ispuštanje stakleničkih plinova, koja je postala dio sustava upravljanja globalnim zatopljenjem pod Protokolom iz Kyota. Vidjeti pogl. 6.

4. poglavlje 1. Vidjeti, na primjer, Robert B. Zoellick, "When Trade Leads to Tolerance", New

York Times, 12. lipnja 2004., str. A13. 2. Izjava američkog trgovinskog predstavnika Roberta B. Zoellicka nakon što je

u Senatu odobren Sporazum o slobodnoj trgovini s Marokom. 3. U Sjedinjenim Državama, primjerice, proizvođači generičkih lijekova mogu

proizvoditi svoj proizvod i imati ga na policama, spremni da ga prodaju onog dana kad istekne patent. Prema sporazumu iz Maroka, proizvođači generičkih lijekova u Maroku mogu ne biti u stanju to činiti. Farmaceutske kompanije zagovaraju i "isključivost podataka", u kojoj se "kliničke informacije bitne za odobrenje nekog farmaceutskog proizvoda" smatraju zaštićene određeno vremensko razdoblje. Farmaceutske kompanije zahtijevaju ograničenja glede upotrebe podataka, čak i kada su oni objavljeni i dostupni javnosti, i čak i kada je istraživanje bilo djelomično financirano javnim sredstvima. Neefikasno je, dakako, jednostavno ponoviti istraživanje koje je već provedeno. No što je još gore, testiranje lijekova zahtijeva da se dio stanovništva podvrgne placebu ili nekom alternativnom lijeku. No zacijelo bi bilo neetično provesti test u kojem bi se nekim pacijentima dalo proizvod za kojeg se zna da je manje učinkovit od proizvoda dostupnog na tržištu. (Zemlje bi vjerojatno mogle promijeniti svoju regulativu, tako da svaki lijek odobren u Sjedinjenim Državama bude automatski odobren kod njih; sve što bi trebalo pokazati jest da je generička kemikalija zapravo ista. To se čini u Sjedinjenim Državama. Može se, međutim, naslutiti da bi američka vlada izvršila goleme pritiske protiv takve promjene regulative. Rezultati su - odgođeno uvođenje generičkih lijekova - ono što želi američka farmaceutska industrija).

4. Vidjeti Khabir Ahmad, "USA-Morocco Deal May Extend Drug Patents to 30 Years", Lancet, sv. 362 (6. prosinca 2003.), str. 1904.

5. Sporazumi su složeni i teško ih je interpretirati, tako da ostaje nesigurnost u vezi s posljedicama. Nejasnoće mogu biti namjerne. Zemlja u razvoju može tvrditi da je postigla "fleksibilnost" u, recimo, primjeni zaštite intelektualnog vlasništva - mogla bi dopustiti proizvodnju generičkih lijekova ako postoji valjana zdravstvena potreba - dok Ured američkog trgovinskog predstavnika može izvjestiti svog klijenta, farmaceutsku industriju, da je dobio velike ustupke u produženju efektivnog života patenta. Kad zemlje u razvoju nastoje iskoristiti "fleksibilnosti" za koje misle da su ih pogađanjem uspjele unijeti u sporazum.

Sjedinjene Države primjenjuju svoju golemu ekonomsku moć da ih zaustave - kako su to otkrili Brazil i Južna Afrika kad su pokušali proizvoditi generičke verzije lijekova protiv side u godinama nakon potpisivanja Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva, o kojima se obično govori kao o "TRIP-ovima".

6. Temeljem TRIP-ova sve su članice Svjetske trgovinske organizacije bile primo-rane imati režim intelektualnog vlasništva koji zadovoljava određene "visoke" standarde - u biti standarde koje su postavile razvijene industrijske zemlje. Svaka bi zemlja i dalje bila odgovorna za vođenje svog patentnog ureda i ureda za autorska prava.

7. Postojala je još jedna kritika TRIP-ova: nepošteni su prema zemljama u razvoju u dva pogleda. Premda razvijenim industrijskim zemljama pružaju zaštitu koju žele, zemljama u razvoju nisu pružili zaštitu njihova tradicionalnog znanja. (Vidjeti raspravu u nastavku). I premda će TRIP-ovi smanjiti dostupnost znanja zemljama u razvoju i prisiliti ih da plate milijarde u licencnim naknadama, trebali su biti dio "velike pogodbe" opisane u trećem poglavlju, po kojoj bi zemlje u razvoju dobile veći pristup u poljoprivredi i smanjene poljoprivredne subvencije razvijenih industrijskih zemalja. Razvijene zemlje nisu ispunile svoje obveze iz te pogodbe.

8. Ovi primjeri ilustriraju jednu opću tvrdnju: sva su imovinska prava ograničena. U skladu s tim američki je Vrhovni sud, u lipnju 2005. godine, još jednom potvrdio vladino pravo tzv. eminentnoga domena: pojedinac ne može činiti sa svojom imovinom što ga je volja (uključujući i prodaju imovine kome želi) ako država odluči drugačije. Očito postoje važne restrikcije da se spriječe zloupotrebe tih golemih moći.

9. Naravno, intelektualno vlasništvo često ne dovodi do istinskog monopola -jedne jedine tvrtke koja proizvodi neki proizvod i ne suočava se s efektivnom konkurencijom - no mijenja intenzitet i prirodu konkurencije, a rezultati mogu biti još i gori nego u slučaju čistoga monopola. Uzmimo, na primjer, farmace-utsku industriju, gdje se temeljna istraživanja javno financiraju. Farmaceutske kompanije imaju ulogu da rezultate tih istraživanja dovedu na tržište. Međutim, one se po sadašnjim aranžmanima više natječu putem marketinga i diferencijacije proizvoda. Ako jedna tvrtka otkrije neki lijek, drugi se pokušavaju poslužiti varijantom te ideje (lijek "ja također") koja nije obuhvaćena izvornim patentom, ali je od ograničene koristi potrošačima. Profit se barem djelomično rasipa u tom obliku neefikasne konkurencije.

10. Paul A. Samuelson je formalizirao taj koncept prije malo više od pola stoljeća u svom klasičnom tekstu "The Pure Theory of Public Expenditures", Review of Economics and Statistics, sv. 36, br. 4 (studeni 1954.), str. 387-389. Ključna distinkcija prema običnim dobrima naziva se "nerivalskom potrošnjom": ako pojedem zdjelu riže, vi je ne možete pojesti; ako pak nešto znam, vaše znanje toga ne umanjuje moje znanje toga (iako očito ima utjecaja na to koje rente mogu primiti temeljem znanja).

11. Da bi se neki patent održao, mora zadovoljiti određeni broj uvjeta koji su prethodno opisani (primjerice, novost); očito ne može postojati prethodni patent za u biti istu ideju. Mnogi se zahtjevi za patentom odbijaju, a ponekad

se patenti, nakon što su dodijeljeni, ne uspijevaju održati nakon (obično vrlo skupe) parnice. U europskom patentnom sustavu postoji mogućnost da se drugi suprotstave zahtjevu za patentom prije no što se on dodijeli. U Sjedinjenim Državama drugi se glasovi čuju tek nakon svega.

12. Selden je najprije podnio zahtjev za patent 8. svibnja 1879. godine molbom koja je uključila motor i njegovu upotrebu u vozilu na četiri kotača. Zatim je nastavio podnositi tako mnogo amandmana na zahtjev za patentom da je rastegnuo proces na šesnaest godina. Patent (br. 549.160) je napokon dodijeljen 5. studenoga 1895. godine.

13. Te su brige osobito očite u patentiranju tradicionalnog znanja. Jedno od pitanja koje je otvorilo Svjetsko povjerenstvo za socijalnu dimenziju globalizacije (World Commission on the Social Dimension of Globalization) u svom izvještaju A Fair Globalization: Creating Opportunities for All, op. cit., bio je "nepovoljni utjecaj međunarodnih pravila na prava intelektualnog vlasništva, koji je otvorio vrata privatizaciji domorodačkog znanja" (str. 20).

14. Vidjeti, na primjer, tekst "A Tragedy of the Public Knowledge 'Commons'?" Paula A. Davida, istaknutog profesora ekonomske povijesti na Stanfordu i Oxfordu, na www.cepr.stanford.edu/papers.html; James Boyle, profesor prava, pisao je opširno o pravnim aspektima, primjerice, "The Second Enclosure Movement and the Construction of the Public Domain", Law and Contemporary Problems, sv. 66 (zima/proljeće 2003.), str. 33-74. Vidjeti također Richard Poynder, "Enclosing the Digital Commons", Information Today, sv. 20, br. 5 (svibanj 2003.), str. 37-38; i Lawrence Lessig, The Future of Ideas: The Fate of the Commons in a Connected World (Random House, New York, 2001.).

15. U pregovorima s AOL-om, primjerice, Microsoft je zahtijevao da AOL napusti RealNetworksov RealPlayer, koji je bio u izravnoj konkurenciji s Microsoftovim Windows Media Playerom. RealNetworksova antitrustovska tužba protiv Micro-softa citirala je jednog Microsoftovog rukovoditelja koji je rekao da će Microsoft napadati RealNetworks "do uništenja". Vidjeti John Markoff, "RealNetworks Accuses Microsoft of Restricting Competition", New York Times, 19. prosinca 2003., str. C5. Više pojedinosti o Microsoftovim napadima na Netscape i kasnijoj tužbi mogu se naći u Paul Abrahams i Richard Waters, "You've Got Competition", Financial Times, 24. siječnja 2002., str. 16. Vijeće ekonomskih savjetnika postalo je zabrinuto zbog ekonomskog utjecaja Microsoftova dominantnog položaja dok sam bio njegov član i predsjedatelj. Kasnije sam bio stručni svjedok u nekoliko sudskih procesa protiv Microsoftove antikonkurentske prakse u Sjedinjenim Državama, Europi i Aziji; na temelju pažljivog pregleda dokaza, opetovani nalazi sudova u Sjedinjenim Državama i drugdje da je Microsoft zloupotrijebio svoj monopolski položaj nisu bili iznenađenje.

16. Opširniju se raspravu o toj epizodi može naći u William Greenleaf, Monopoly on Wheels: Henry Ford and the Selden Automobile Patent (Wayne State University Press, Detroit, 1961.).

17. Rasprava o ovome može se naći, primjerice, u Tom D. Crouch, The Bishop's Boys: A Life of Wilbur and Orville Wright (W. W. Norton, New York, 1989.). Patentni je pool djelovao do srpnja 1917. Joel Klein ga je spomenuo u jednom govoru, održanom 2. svibnja 1997., tijekom svoje službe u Antitrustovskom

odjelu američkog ministarstva pravosuđa; vidjeti www.usdoj.gov/atr/public/ speeches/1118.htm.

18. U nekim slučajevima, kroz bolji marketing, kopirani su lijekovi bili isto toliko uspješni ili uspješniji od izvornog lijeka. Na primjer, lijek protiv čira Zantac bio je kopija ("ja također") pionirskog lijeka Tagamet (temeljenog na istraživanju za koje je primljena Nobelova nagrada). Premda neki istraživači ukazuju na to da Zantac, općenito, nije nadmašio Tagamet, zbog boljeg se marketinga bolje prodavao. (Njegov se uspjeh može povezati i s time što ima manje nuspojava).

19. Ukupni su rashodi bili ogromni: rashodi na istraživanje i razvoj sedam najvećih farmaceutskih kompanija u Americi samoj iznosili su, uzeti zajedno, 17 milijardi dolara 2001. godine. Vidjeti "Industry Dominates R&D Spending in US", Chemical and Engineering News, 28. listopada 2002., str. 50-52. Rashodi na istraživanje i razvoj su se silno povećali bez mnogo pokazanih rezultata. Od 2000. do 2004. godine prosječni godišnji broj zahtjeva za nove lijekove podnesenih Upravi za hranu i lijekove bio je 107. Taj je prosjek manje ili više opadao od početka prikupljanja podataka 1970. godine. Što je još znakovitije, od četrdeset šest zahtjeva za nove lijekove u prvom dijelu 2005. godine, samo je sedam bilo za novi molekularni entitet. Godine 2004., od 113 zahtjeva za novim lijekovima, samo je trideset i jedan bio za nove molekularne entitete. Većina ostalih bila je ili za novu formulaciju ili za novog proizvođača. Vidjeti U.S. Food and Drug Administration Center for Drug Evaluation and Research, "CDER Drug and Biologic Approval Reports", na www.fda.gov/cder/rdmt/default.htm.

20. Vidjeti Ha-Joon Chang, Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective (Anthem Press, London, 2002.); i Eric Schiff, Industri-alization without National Patents: The Netherlands, 1869-1912; Switzerland 1850-1907 (Princeton University Press, Princeton, 1971.). Čak i danas mnoge zemlje ostaju inovativne bez tako snažnih zaštita intelektualnog vlasništva kakve pružaju Sjedinjene Države. (Zaštita autorskog prava u Japanu, primjerice, je slabija). Vidjeti H. Stephen Harris ml., "Competition Law and Patent Protection in Japan: A Half-Century of Progress, a New Millennium of Challenges", Columbia Journal of Asian Law, sv. 16 (jesen 2002.), str. 71-140.

21. Naravno, temeljna se istraživanja provode samo zato što pronalaze neke izvore financiranja, kao što su vlada ili fondacije. Čak i požrtvovni znanstvenik treba laboratorij, a laboratoriji su skupi. Monopolski profit koji proizlazi iz intelek-tualnog vlasništva alternativni je izvor financiranja, takav koji društvu stvara neke velike troškove, pa ih treba odvagnuti u odnosu na koristi.

22. Firefox preglednik je napisan kao dio projekta Mozilla. Taj projekt proizvodi softver otvorenoga koda, a podupire ga Mozilla Foundation, koja je dobila početnu potporu od AOL-ova odjela Netscape. (Više je informacija dostupno na www.mozilla.org). Od ožujka 2006 . godine, osamnaest mjeseci nakon njegova pokretanja, procijenjeno je da Mozilla Firefox ima deset posto tržišta. Vidjeti Antony Savvas, "Firefox Reaches One in Ten", ComputerWeekly.com, 5. travnja 2006. , na www.computerweekly.com/Articles/2006/04/05/215224/ Firefoxreachesoneinten.htm.

23. Predsjednik Jefferson, koji je kao državni tajnik bio jedan od izvornih kreatora Zakona o patentima iz 1793. godine, zamislio je da se patenti dodijeljuju samo

fizičkim, korisnim izumima. Kad je donesen zakon iz 1952., međutim, kongresno je izvješće reklo da se "sve što je napravio čovjek pod suncem" može patentirati. Od tada je došlo do goleme ekspanzije onoga što se može patentirati. Godine 1980. Vrhovni je sud u sporu Diamond protiv Chakrabarty presudio da se mogu patentirati genetski modificirane bakterije. Od tada su patenti prošireni i na poslovne procese.

24. Vidjeti James Meek, "The Race to Buy Life", Guardian, 15. studenoga 2000., dostupno na www.guardian.co.uk/genes/article/0,2763,397827,00.html; i Center for the Study of Technology and Society, "Genome Patents", na www.tecsoc. org/biotech/focuspatents.htm.

25. Tvrtka ima sjedište u Salt Lake Cityju u Utahu, a jedan od njezinih utemeljitelja je Walter Gilbert, koji je 1980. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju zbog svojih doprinosa razvoju tehnologije sekvenciranja DNA.

26. Vidjeti Claude Henry, Patent Fever in Developed Countries and Its Fallout on the Developing World, Prisme br. 6 (Centre Cournot for Economic Studies, Pariz, svibanj 2005.); i Andrew Pollack, "Patent on Test for Cancer Is Revoked by Europe", New York Times, 19. svibnja 2004., str. C3. Tvrtka Myriad je na kraju razvila tehnologiju provjeravanja i traži 3.000 dolara za potpuno provjeravanje; odbija prepustiti drugim tvrtkama da provode provjeravanje. Provincija Ontario to ignorira, dopuštajući svojim građanima da se besplatno provjere.

27. Ta brojka za cijeli svijet raste - 14 posto u samo tri godine. Statistička baza podataka o intelektualnom vlasništvu dostupna je na www.wipo.int/ipstatsdb/ en/stats.jsp.

28. Tim Berners-Lee, Weaving the Web: The Original Design and Ultimate Destiny of the World Wide Web (HarperCollins, New York, 2000.).

29. Odredba o isključivosti podataka - zamišljena da ograniči upotrebu informa-cija - na kojoj inzistiraju Sjedinjene Države u novijim bilateralnim trgovinskim sporazumima posve je suprotna duhu tog tradicionalnog zahtjeva.

30. Postoji neobična napetost u položaju nekih od najgorljivijih pristaša slobodnoga tržišta i zagovornika prava intelektualnog vlasništva: premda program liberalizacije i privatizacije kojega općenito podupiru znači smanjivanje uloge vlade, taj novi skup reformi poziva na aktivniju vladu i na novi i restriktivan skup propisa o upotrebi znanja.

31. Njihovo ulaganje u lobiranje urodilo je velikim prinosima. Vidjeti Stephanie Saul, "Drug Lobby Got a Victory in Trade Pact Vote", New York Times, 2. srpnja 2005., str. C1.

32. Kongres je promijenio trajanje patenata 1994. godine da bi ga uskladio sa stan-dardima GATT-a, tako da patent sada traje dvadeset godina od svog najranijeg datuma podnošenja zahtjeva, dok je nekad trajao sedamnaest godina od svog datuma dodjeljivanja. Razdoblje od dvadeset godina moguće je produžiti kako bi se nadoknadilo eventualno kašnjenje u procesu dodjeljivanja patenta.

33. WIPO-u su prethodili Ujedinjeni međunarodni uredi za zaštitu intelektualnog vlasništva (Bureaux internationaux réunis pour la protection de la propriété intellectuelle), osnovani 1893. za poslove administrativne provedbe Bernske

konvencije o zaštiti književnih i umjetničkih djela (koja je bila prvi međunarodni sporazum o autorskim pravima).

34. Dovođenje jednog pitanja javne politike (radni standardi ili intelektualno vlasništvo) u vezu s s trgovinom (i trgovinskim sankcijama) zove se, naravno, "povezivanje". Povezivanje je najopravdanije kad je u pitanju dobrobit svakoga na planetu. U šestom poglavlju tvrdim da ima smisla povezivati trgovinske sporazume s osiguravanjem provedbe svjetskih sporazuma o zaštiti okoliša, kakav je Protokol iz Kyota o globalnom zatopljenju.

35. Kasnije tog mjeseca, u Seoulu, na WIPO-vom ministarskom sastanku najmanje razvijenih zemalja, jasno sam rekao kako bi takav režim intelektualnog vla-sništva mogao izgledati. Vidjeti "Towards a Pro-Development and Balanced Intellectual Property Regime", na www.gsb.columbia.edu/faculty/jstiglitz/ download/2004 TOWARDS_A_PRO_DEVELOPMENT.htm.

36. Na žalost, Sjedinjene Države u svojim mnogim nedavno potpisanim bilateralnim trgovinskim sporazumima zahtijevaju, i dobivaju, jačanje zaštite intelektualnog vlasništva, sporazum "TRIPs plus" - vrstu sporazuma koja je potaknula pro-svjede u Maroku. Slični su prosvjedi obilježili bilateralne trgovinske pregovore i drugdje, kao u Tajlandu.

37. Na to se misli kad se kaže da je znanje javno dobro. 38. Vidjeti članak Donalda G. McNeila ml., "A Nation Challenged: The Drug; A

Rush for Cipro, and the Global Ripples", New York Times, 17. listopada 2001., str. A1.

39. Postoji naoko zagonetka zašto farmaceutske kompanije toliko zabrinjavaju generički lijekovi u zemljama u razvoju. Na kraju krajeva, profit koji trenutačno ostvaruju iz zemalja u razvoju je malen, te je stoga malen i gubitak profita zbog generičke proizvodnje tamo. Moguće je da bi čak mogle zaraditi više novca kroz pristojbe za licenciranje. Odgovor koji obično daju farmaceustke kompanije jest da su zabrinute da će se jeftini lijekovi izvoziti u Sjedinjene Države i Europu, a to bi moglo jako nauditi njihovom profitu. Taj argument, međutim, nije posve uvjerljiv. Već postoje goleme razlike u cijenama širom svijeta i samo ih se ograničeno izigrava, uglavnom zbog toga što je to jako regulirana industrija, pri čemu se uvoz strogo kontrolira a većinu kupnji plaćaju treće strane. Pravi razlog, smatram, ima veze sa strahom da bi, ako Amerikanci (ili Europljani) vide diskrepanciju između onoga što naplaćuju farmaceutske kompanije i onoga za koliko se mogu kupiti lijekovi, došlo do golemih pritisaka na određivanje cijena.

40. Farmaceutske su kompanije podnijele tužbu protiv vlade Južne Afrike da ospore sposobnost te vlade da se služi pristupnim odredbama Svjetske trgovinske orga-nizacije - u ovom slučaju, prisilnim licenciranjem - da bi lijekovi za HIV/sidu bili ondje dostupni. Predmet je odbačen u travnju 2001. godine.

41. Vidjeti stavak 6 "Deklaracije o sporazumu o TRIP-ovima i javnom zdravstvu" u Dohi: "Imamo u vidu da bi se članice Svjetske trgovinske organizacije s nedo-voljnim ili nikakvim proizvodnim kapacitetima u farmaceutskom sektoru mogle suočiti s poteškoćama u efektivnom korištenju prisilnog licenciranja temeljem sporazuma o TRIP-ovima." Unatoč hitnosti tog pitanja, s tisućama ljudi koji

su umirali od side-a, Bushova je administracija, pod pritiskom farmaceutskih kompanija, odbila složiti se sa sporazumom koji su postigle sve ostale zemlje. Napokon je, u kolovozu 2003. godine, kad su Sjedinjene Države promijenile svoje stajalište, postignut sporazum da se dopusti najmanje razvijenim zemljama da uvoze generičke lijekove od proizvođača u zemljama u razvoju čiji su troškovi niski i koji nisu posjednici patenta. No do tada je već to pitanje napravilo znatnu štetu ugledu Svjetske trgovinske organizacije među zemljama u razvoju.

42. Zapravo, budući da su lijekovi kojima se spašava život nužna potreba, moć farmaceutskih kompanija da njima povise cijenu i povećaju profit od njih je daleko veća nego kod lijekova koji pripadaju kozmetici i stilu života.

43. Zbog novih tehnologija može biti lakše utvrditi gdje se proizvode lijekovi, zbog čega je izigravanje (koje se ponekad naziva "paralelnim uvozom") još teže.

44. Jedna studija u Lancetu otkrila je da je "od 1393 novih kemijskih entiteta koji su se prodavali između 1975. i 1999. godine, samo šesnaest bilo za tropske bolesti i tuberkulozu". P. Trouiller et al., "Drug Development for Neglected Diseases: A Deficient Market and a Public-Health Policy Failure", Lancet, sv. 359 (22. lipnja 2002.), str. 2188-2194. Druga studija kaže: "Od 137 lijekova za zarazne bolesti u pripremi tijekom 2000. godine, samo je jedna spomenula bolest spavanja kao indikaciju i samo je jedna spomenula malariju. Nije bilo novih lijekova u pripremi za tuberkulozu i leishmanijazu. Trenutačni popis PhRMA-a 'Novi lijekovi u razvoju' navodi osam lijekova u razvoju za impotenciju i erektilnu disfunkciju, sedam za gojaznost i četiri za poremećaje spavanja." Médicins Sans Frontières Access to Essential Medicines Campaign i Drugs for Neglected Diseases Working Group, "Fatal Imbalance: The Crisis in Research and Development for Drugs for Neglected Diseases", Médicins Sans Frontières, rujan 2001., str. 12. Jedan tekst fondacije Families USA iz 2001. godine pod naslovom "Off the Charts: Pay, Profits and Spending by Drug Companies" pokazuje da je 2000. godine osam od devet najvećih farmaceutskih kompanija u Americi potrošilo na marketing iznos koji je više nego dvostruko veći od onog koji je utrošen na istraživanja i razvoj. Ona koja nije među njima potrošila je 1,5 puta više na marketing nego na istraživanje i razvoj. Tvrdnju da niže cijene lijekova neće smanjiti istraživanja može se naći u novijem članku Donalda Lighta i Joela Lexchina, "Will Lower Drug Prices Jeopardize Drug Research? A Policy Fact Sheet", American Journal of Bioethics, sv. 4, br. 1 (siječanj 2004.), str. W1-W4.

45. Treća je alternativa izravna potpora za istraživanje, primjerice, kroz Nacionalne institute za zdravstvo u Sjedinjenim Državama i slične istraživačke institucije u drugim zemljama.

46. Postoje, dakako, druge reforme koje bi smanjile poticaje za proizvodnju "ja-također" lijekova. Vlada bi, na primjer, mogla proširiti informacije o rela-tivnoj učinkovitosti i sigurnosti lijekova. Od osiguravajućih bi se kompanija tada moglo zahtijevati da odobre upotrebu skupljeg lijeka samo ako se pokaže da je značajno učinkovitiji ili sigurniji. Takva bi reforma potaknula konkurenciju u pogledu kvalitete i cijene proizvoda.

47. Znanje je svjetsko javno dobro - dobro od kojeg svatko ima koristi. Privatna tržišta sama po sebi uvijek pružaju nedovoljnu ponudu javnog dobra. U ovoj se raspravi nisam bavio pitanjem najbolje lokacije za istraživanje, bilo u javnome,

privatnome ili nevladinom sektoru. Mnogi se od najvažnijih izuma zbivaju u vladinim istraživačkim laboratorijima i sveučilištima. Jasno je da oni imaju sposobnost provođenja prvorazrednog istraživanja. Za koncept fonda nagrada borili su se James Love i Consumer Project on Technology. Zastupnik u Kongresu Bernard Sanders je, u cilju primjene te ideje, podnio prijedlog Zakona o nagradi za medicinske inovacije iz 2005. (HR 417).

48. Naravno, nagrade za bolesti koje prevladavaju u zemljama u razvoju bi uglavnom koristile ljudima u zemljama u razvoju. O tim se rashodima može razmišljati kao o važnom obliku strane pomoći.

49. Prvi predsjednik Bush odbio je potpisati sporazum, no 4. lipnja 1993. godine predsjednik Clinton ga je ipak potpisao. Kongres ga je, međutim, odbio ratificirati.

50. Ruth Brand, "The Basmati Patent", u Limits to Privatization: How to Avoid Too Much of a Good Thing, urednici Ernst Ulrich von Weizäcker, Oran R. Young i Matthias Finger (Earthscan Publications, London i Sterling VA, 2005.). Devinder Sharma, "Basmati Patent: Let Us Accept It, India Has Lost the Ba-ttle", 22. lipnja 2005., dostupno na http://www.eftafairtrade.org/Document. asp?DocID=150&tod=2112.

51. Zanimljivo je da su uključeni znanstvenici bili iz južne Azije. 52. Sjedinjene su Države naposljetku opozvale sve osim pet patentnih zahtjeva, i

odbile su dopustiti RiceTecu da svoju rižu prodaje kao basmati rižu. RiceTec je možda, dakako, poboljšao tradicionalnu varijantu; no kritičari tvrde da je njegov patent u isto vrijeme pokušao privatizirati znatan dio tradicionalnog znanja. Vidjeti Brand, "The Basmati Patent", op. cit.; i John Madeley, "US Rice Group Wins Basmati Patents", Financial Times, 24. kolovoza 2001., odjeljak Commodities & Agriculture, str. 24.

53. Vidjeti Vandana Shiva i Ruth Brand, "The Fight Against Patents on the Neem Tree", u Limits to Privatization, op. cit.

54. Quinghao je slatki pelin, a njegov se aktivni sastojak naziva artemizin. Kinezi su tražili odobrenje Svjetske zdravstvene organizacije godinama prije no što su ga Švicarci dobili po kratkom postupku. U isto vrijeme, Novartis je dijelio patentna prava s Institutom za mikrobiologiju i epidemiologiju Akademije vojnih medicinskih znanosti u Pekingu. Vidjeti Howard W. French, "Malaria Remedy Proves a Tonic for Remote China", International Herald Tribune, 12. kolovoza 2005., str. 1; i "A Feverish Response: Treating Malaria", Economist, 20. studenoga 2004. godine.

55. Postoje i druge reforme patentnih procedura koje su potrebne. Vidjeti, primjerice, bilješku 11 za ovo poglavlje.

56. Ova točka, dakako, važi općenitije: njima je također potrebna pravna pomoć, primjerice, u borbi protiv mnogih necarinskih prepreka opisanih u trećem poglavlju.

57. U industriji zabave, kao i u svakoj drugoj industriji, domaće se tvrtke često pokušavaju upustiti u protekcionističke mjere, i često se služe tvrdnjama o promicanju kulture da obrane takve mjere. Želim biti jasan: ne branim protek-cionizam; no branim prava vlada da promiču svoju kulturu.

58. Zasigurno nije nikad bilo otvorene rasprave u Bijeloj kući o toj odredbi, a ja sam trebao sudjelovati na svim važnim sastancima koji se bave pitanjima okoliša. Kad sam kasnije upitao Mickeya Kantora, američkog trgovinskog predstavnika u to vrijeme, je li bio svjestan te odredbe, u obrani je istaknuo da se o sporazumu pregovaralo pod prvim predsjednikom Bushom; jednostavno su uzeli sporazum takav kakav je bio, usredotočujući se na uzgredne sporazume radi umirivanja radničkih i ekoloških skupina, koje, izgleda, također nisu bile svjesne postojanja te odredbe i njezine potencijalne važnosti.

5. poglavlje 1. O povijesti azerbajdžanske nafte vidjeti Natig Aliyev, "The History of Oil in

Azerbaijan", Azerbaijan International, sv. 2, br. 2 (ljeto 1994.), str. 22-23. 2. Vidjeti Terry Lynn Karl, The Paradox of Plenty: Oil Booms and Petro-States,

Studies in International Political Economy 26 (University of California Press, Berkeley, 1997.).

3. Xavier Sala-i-Martin i Arvind Subramanian, "Addressing the Natural Resource Curse: An Illustration from Nigeria", Columbia University, Department of Economics, Discussion Paper Series 0203-15, svibanj 2003., dostupno na www. columbia.edu/cu/economics/discpapr/DP0203-15.pdf.

4. Čak i po strogom mjerilu od dva dolara dnevno kojim se služi Svjetska banka, jedna trećina zemlje je u siromaštvu.

5. Izraz "prokletstvo resursa" prvi je skovao Richard M. Auty u Sustaing Develo-pment in Mineral Economies: The Resource Curse Thesis (Routledge, London i New York, 1993.).

6. Sporazum koji je uz moju pomoć sastavljen na tom sastanku doveo je naposljetku do OECD-ove Konvencije o borbi protiv podmićivanja stranih javnih službenika u međunarodnim poslovnim transakcijama, koja je potpisana 17. prosinca 1997. godine, a stupila je na snagu 15. veljače 1999. godine. Među potpisnicama je svih trideset zemalja članica OECD-a i šest zemalja nečlanica (Argentina, Brazil, Bugarska, Čile, Estonija i Slovenija). Pet godina nakon našeg sastanka, OECD je istaknuo da vlade sporo reagiraju. Francuska je upravo uklonila odredbu po kojoj se Konvencija ne primjenjuje na odbitke od poreza za mita dana za ugovore potpisane prije OECD-ovih sporazuma, a Novi Zeland se nije još počeo potpuno pridržavati konvencije. Vidjeti Trade Compliance Center: OECD Antibribery Report 2001, "Laws Prohibiting Tax Deduction of Bribes", na www.mac.doc. gov/tcc/anti_b/oecd2001/html/ch04.html.

7. Vidjeti slučaj ExxonMobila u Kazahstanu, kako je iznesen u "Kazakhstan Pre-sident Nazarbayev Accepted Bribes, U.S. Alleges", Bloomberg.com, 16. travnja 2004. na http://quote.bloomberg.com/apps/news?pid=10000087&sid=a_8QW 26uoX_I&crefer=top_world_news; Daniel Fisher, "ExxonMobil's Kazakstan Quagmire", Forbes, 23. travnja 2003., dostupno na www.forbes.com/2003/04/23/ cz_df_0423xom.html; Seymour M. Hersh, "The Price of Oil", The New Yorker, 9. srpnja 2001., str. 48-65; i Thomas Catan i Joshua Chaffin, "Bribery Has Long Been Used to Land International Contracts. New Laws Will Make That Tougher", Financial Times, 8. svibnja 2003., str. 19. Članak u Financial Timesu

kaže: "Ukupno, vlasti su optužile [Giffena] da je uzeo više od 78 milijuna dolara u provizijama i pristojbama od Mobila i drugih zapadnih naftnih kompanija i zatim ih nezakonito kanalizirao višim kazahstanskim dužnosnicima." Sudski proces još traje.

8. Naposljetku je došlo do izvansudske nagodbe, u kojoj su naftne kompanije platile državi Aljasci više od milijarde dolara. Aljaska nije bila jedina zemlja koja se suočila s problemima. Suočila se i Alabama - koja je uspjela dobiti golemo namirenje od naftnih kompanija.

9. Naravno, vlade mogu odabrati da premjeste dio rizika na druge. Mogu pro-davati naftu na terminskim tržištima - postižući sigurnu cijenu danas radije nego nesigurnu cijenu koja bi mogla prevladavati dvije ili tri godine kasnije. Ugovori između naftnih kompanija i zemalja također mogu sadržavati određeno premještanje rizika. Ako vlada inzistira da dobije veći udio u neočekivanom profitu kada cijene rastu, naftne bi kompanije, razumljivo, mogle ponuditi manji unaprijed plaćeni bonus. Malo je, međutim, dokaza da je tomu tako, barem ne u značajnoj mjeri.

10. Formalno je vrijednost neke imovine očekivana sadašnja diskontirana vrijednost budućeg profita (rente prirodnih resursa) što ih ona stvara. Golemi profit kojeg zarađuju mnoga privatizirana poduzeća ukazuje na to da su dobila tu imovinu za manje od njezine pune vrijednosti.

11. Sjedinjene Države su se pod predsjednikom Reaganom upustile u brzo iznaj-mljivanje naftnih područja - kritičari su to nazvali rasprodajom robe oštećene u požaru; rezultat je bio znatno smanjenje iznosa koji je vlada u prosjeku primila za svako područje. Vidjeti Jeffrey J. Leitzinger i Joseph E. Stiglitz, "Information Externalities in Oil and Gas Leasing", Contemporary Economic Policy, sv. 1, br. 5, str. 44-57.

12. Uzimanje zajmova od strane poduzeća u državnom vlasništvu tretira se kao da je riječ o uzimanju zajmova od strane same vlade. To znači da neka zemlja, kao Brazil, koja se obvezala na određenu razinu državnog uzimanja zajmova mora smanjiti ostale državne rashode - kao na obrazovanje i zdravstvo - ako želi više ulagati u ta poduzeća, bez obzira na to koliko bio visok prinos na ta ulaganja.

13. Dr. Mahathir bin Mohamad u govoru na Global Leadership Forum, Kuala Lumpur, 7. rujna 2005., pod naslovom "The Past, Present and Future - Malaysia's Challenges in a Competitive Global Landscape", i u osobnim razgovorima s autorom.

14. MMF često ističe Čile kao primjer uspjeha modela washingtonskog konsenzusa. No kako mi je istaknuo bivši predsjednik Ricardo Lagos, politika Čilea se razlikovala od washingtonskog konsenzusa u nekoliko pogleda - uključujući i njegovo odbijanje potpune privatizacije. Nije, primjerice, potpuno liberalizirao svoja tržišta kapitala. Što je najvažnije, stavio je znatan naglasak na obrazovanje i suzbijanje siromaštva - pitanja koja nisu bila dio washingtonskog konsenzusa.

15. Chrystia Freeland, Sale of the Century: The Inside Story of the Second Russian Revolution (Crown, New York, 2000.).

16. Nigerija je, primjerice, imala dug u okviru Pariškog kluba (to jest, dug koji je dugovala vlada) veći od 30 milijardi dolara, prije njegova smanjenja otpisom u listopadu 2005. godine.

17. Blizu kraja MMF-ova Public Information Notice br. 01/73 (27. srpnja 2001.), pod naslovom "IMF Concludes 2001 Article IV Consultation with Chile", MMF ističe da su njegove procjene fiskalne bilance čileanske vlade drugačije (tj. lošije) od čileanskih vlastitih procjena zbog različitog tretiranja prihoda iz stabilizacijskog fonda u vezi bakra (i kapitalnih dobitaka od privatizacije).

18. Vidjeti internetske stranice State oil fund of the Republic of Azerbaijan (SOFAZ) na www.oil.fund.az.

19. Vidjeti internetske stranice Norges Bank Investment Management (NBIM) na www.norges-bank.no/english/petroleum_fund/.

20. Slično tome, premda je istina da uspješno tržišno gospodarstvo zahtijeva sigurna prava vlasništva, u demokraciji prava vlasništva mogu biti sigurna samo ako se smatra da su zakonita. Sira rasprava o tim pitanjima može se, primjerice, naći u Karla Hoff i Joseph E. Stiglitz, "After the Big Bang? Obstacles to the Emergence of the Rule of Law in Post-Communist Societies", American Economic Review, sv. 94, br. 3 (lipanj 2004.), str. 753-776; i Karla Hoff i Joseph E. Stiglitz, "The Creation of the Rule of Law and the Legitimacy of property Rights: The Political and Economic Consequences of a Corrupt Privatization", NBER Working Paper 11772, studeni 2005.

21. Dodatnu raspravu o toj velikoj svjetskoj inicijativi naziva Extractive Industries Transparency Initiative (EITI) - ponekad je zvana i "objavi ono što plaćaš" -može se naći na www.eitransparency.org/.

22. Prodaja oružja uzrokuje, podupiranjem sukoba, veliku negativnu eksternaliju; a standardan je način reagiranja na takve eksternalije nametanje poreza. Vođe nekoliko razvijenih industrijskih zemalja pozivale su na takav porez. Vidjeti "Action Against Hunger and Poverty: Report of the Techncal Group on Innovative Financing Mechanisms", izloženo pred UN-om u rujnu 2004. godine; autori nacrta izvještaja su Anthony Atkinson et al., Technical Group on Innovative Financing Mechanisms, Brasilia, 2004., dostupno na www.globalpolicy.org/ socecon/glotax/general/2004/09innovative.pdf.

23. Do sada se čini da je ona razmjerno neučinkovita. Provodeći na brzinu anketu među prodavačima dijamanata u New Yorku, otkrio sam da malo njih zna za to pitanje, malo njih je briga, a većina je jednostavno izjavila da je tu zabranu nemoguće provesti.

24. Iako je u načelu građevno drvo, kao i riba, obnovljivi prirodni resurs - za razliku od nafte, plina i rudnih bogatstva, koji se mogu iscrpsti - bjelogoričnim je šumama potrebno toliko dugo da narastu da su, u biti, iscrpljiv resurs.

25. Vidjeti, na primjer, Sachs, The End of Poverty, op. cit. 26. I zapravo je velik dio pomoći koja je dana Rusiji brzo našao put do bankovnih

računa na Cipru i drugdje. Vidjeti Stiglitz, Globalization and Its Discontents, op. cit., str. 150.

27. Svjetska je banka pokušala odigrati pozitivnu ulogu u postavljanju normi -osiguravajući da većina novca iz naftnog projekta Čada i Kameruna koji je

pomogla financirati ode na razvoj, a ne da se potroši na oružje. Postojala je zabrinutost da će novac od nafte jednostavno ojačati čadsku vojnu diktaturu. Osnovan je složeni trust u koji je trebao ići novac od nafte; no ubrzo nakon što je potekla nafta, čadska vojna vlada je zahtijevala da se trust ukine i da novac ide izravno njoj, prijeteći da će zaustaviti naftu ako se to ne učini. (Dok ova knjiga ide u tisak, konačno rješenje nije sigurno). Ostvarili su se najgori strahovi kritičara tog projekta. Zašto je, pitali su, ExxonMobil trebao pomoć Svjetske banke? Ako je projekt dobar, trebao je biti u stanju dobiti financijska sredstva i bez Svjetske banke. Nešto ranije, neovisan je pregled davanja zajmova Svjetske banke za ekstraktivne industrije iznio argumente protiv njezinog davanja zajmova zemljama kao što je Čad, gdje nije bilo vjerojatno da će novac pridonijeti ublažavanju siromaštva. Banka je predložila da preporuke tog pregleda budu predmet dodatnog proučavanja - bilo je to ljubazno odbijanje.

6. poglavlje 1. Izraz je popularizirao Garrett Hardin u svom klasičnom članku tog naslova u

Science, sv. 162 (13. prosinac 1968.), str. 1243-1248. Postoji fundamentalna razlika između zajedničkog znanja i zajedničkog vlasništva o kojem se ovdje raspravlja. U prvome, upotreba zajedničkog znanja od strane jednoga ne umanjuje ono što je dostupno drugima; ograđivanje predstavlja neefikasnu restrikciju upotrebe. U slučaju pašnjačkog ili ribolovnog zajedničkog vlasništva upotreba od strane jednoga smanjuje resurse koji su dostupni drugima. Da se poslužimo žargonom ekonomista, u prvom slučaju granični je trošak upotrebe nula; u potonjem je pozitivan.

2. Raspravu o pojmu eksternalija i ulozi vlade u bavljenju neefikasnostima koje rezultiraju može se naći u trećem poglavlju.

3. Među stakleničkim plinovima nisu samo ugljični dioksid i metan (svjetske prosječne atmosferske koncentracije metana povećale su se 150 posto od 1750. godine), nego i takvi plinovi kao što je dušični oksid (N20). Vidjeti Intergovernmental Panel on Climate Change, Climate Change 2001: The Scientific Basis, (United Nations Environment Programme, Ženeva, 2001.).

4. Najobuhvatnije preglede znanosti o globalnom zatopljenju daje Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) u svojim periodičkim izvješćima. Vidjeti IPCC, IPCC Third Assessment: Climate Change 2001 (Cambridge University Press, Cambridge UK, 2001.). Prethodne dvije procjene - IPCC, IPCC First Assessment Report, 1990, (Cambridge University Press, Cambridge UK, 1990.); i IPCC, IPCC Second Assessment: Climate Change 1995, (Cambridge University Press, Cambridge UK, 1995.) - mogu se naći na www.ipcc.ch/pub/reports.htm.

5. IPCC su 1988. godine osnovale dvije organizacije u okviru Ujedinjenih naroda, Svjetska meteorološka organizacija i Program Ujedinjenih naroda za zaštitu okoliša, kako bi procijenile "rizike klimatskih promjena koje je prouzročio čovjek". IPCC se od tada sastajao gotovo kontinuirano, revidirajući nove podatke i studije kako su postajale dostupne. Ja sam sudjelovao na Drugoj procjeni (IPCC Second Assessment: Climate Change 1995, op. cit.).

6. Predviđeno je do 2112. prosječno smanjenje od 5,2 posto u odnosu na razine iz 1990. godine. Prosjek iznosi 5,2 posto zato što je nekim zemljama, među kojima su Rusija i Australija, bilo dopušteno povećanje, ili barem nikakvo smanjenje. Premda se to može činiti malim, predstavljalo je smanjenje od 29 posto u odnosu na razine ispuštanja koje bi se očekivale bez protokola. (Završni je datum za sami protokol 2012. godina; zamišljeno je da će se stroži standardi postaviti idući dalje).

7. Council of Economic Advisers, "The Kyoto Protocol and the President's Policies to Address Climate Change: Administration Economic Analysis", srpanj 1998.

8. Energy Information Administration, International Energy Annual 2003 (U.S. Department of Energy, Washington, 2005.), tablica E.1G.

9. Ibid., tablica H.1GC02. 10. Vidjeti tablicu H.1 u ibid.; i National Environmental Trust, First in Emissions,

Behind in Solutions: Global Warming Pollution from U.S. States Compared to 149 Developing Countries (National Environmental Trust, Washington, 2003.); dostupno na www.net.org/reports/globalwarming/emissionsreport.pdf.

11. Vidjeti tablicu H.1GC02 u Energy Information Administration, International Energy Annual 2003, op. cit. U drugom poglavlju objasnio sam kako je BDP nesavršena mjera životnog standarda i naveo obuhvatniju mjeru kojom se služi UN, pod nazivom "Pokazatelj ljudskog razvoja". Prema tom pokazatelju, Sjedinjene Države nalaze se 2005. godine na desetom mjestu u svijetu.

12. U drugom i petom poglavlju objasnio sam zašto BDP nije dobra mjera održivog društvenog blagostanja; zbog toga industrijski argumenti koji se često čuju da ograničavanje zagađivanja smanjuje BDP nisu samo sebični nego su i irelevantni. Čak i da se današnji izmjereni BDP smanji, ako je rezultat toga smanjivanje budućih gubitaka od učinaka globalnog zatopljenja, ograničenje ispuštanja bilo bi efikasno, samo sa stajališta BDP-a promatranog na dugi rok. Jednako su irelevantni argumenti da će se izgubiti radna mjesta; ako fiskalne vlasti obavljaju svoj posao, nova će se radna mjesta stvoriti drugdje u gospodarstvu.

13. Vidjeti pretraživu bazu podataka Instituta za svjetske resurse "CO2 cumulative emissions, 1900-2002", koja se nalazi na http://earthtrends.wri.org/ a kompilirana je iz različitih podataka što ih je objavilo američko Ministarstvo energije.

14. Jedanaesti petogodišnji plan Kine, proglašen u ožujku 2006. godine, usredotočuje se na okoliš, uključujući i povećanu energetsku efikasnost. U tjednima nakon proglašenja, vlada je povećala poreze na benzin i ostale naftne proizvode i proglasila druge mjere da destimulira sječu šuma - uključujući i porez na drvene štapiće za jelo.

15. Energy Information Administration, International Energy Outlook 2004 (U.S. Department of Energy, Washington, 2004.), tablica 72. Usporedba zemalja u razvoju s razvijenim zemljama ovdje zanemaruje kategoriju istočne Europe/ bivšeg Sovjetskog Saveza, za koju se predviđa da će biti odgovorna za razmjerno konstantnih 12 posto ispuštanja stakleničkih plinova kroz cijelo to razdoblje.

16. U igri su složene sile. Poljoprivredna proizvodnja, premda ne pridonosi is-puštanjima toliko koliko industrijska proizvodnja, ipak dodaje stakleničkim plinovima. Stoka, primjerice, proizvodi visoke razine CH4 (metana). Ogoljavanje

šuma je veliki problem, koji se potpunije razmatra u nastavku. Zemlje u razvoju su također vrlo neefikasne - to je, naravno, gotovo odredbena značajka slabije razvijenosti; i znači da po jedinici proizvodnje imaju visoke razine ispuštanja. S jedne strane to znači da će, s njihovom industrijalizacijom, ispuštanja brzo rasti; no to znači i da postoji ogroman prostor za smanjenje ispuštanja, kako budu postajale efikasnije. U nekim zemljama u razvoju, poput Kine, niske cijene energije pridonose toj neefikasnosti. Ako zemlje u razvoju budu slijedile primjer Europe, a ne Amerike, i nametale visoke poreze na naftu, njihova će povećanja ispuštanja stakleničkih plinova biti ograničena. Čak i bez takvih poreza, Kina je pokazala da se može kombinirati izrazito brzi rast - 7-9 posto godišnje - sa samo ograničenim povećanjima ispuštanja. Raspravu o projekcijama ispuštanja može se naći u Mustafa H. Babiker, John M. Reilly, Monika Mayer, Richard S. Eckaus, Ian Sue Wing i Robert C. Hyman, "The MIT Emissions Prediction and Policy Analysis (EPPA) Model: Revisions, Sensitivities, and Comparisons of Results", MIT Joint Program on the Science and Policy of Global Change Report 71, veljača 2001. Novije projekcije, koje je objavila Energy Information Administration u International Energy Outlook 2004, op. cit., predviđaju da će ispuštanja zemalja u razvoju premašiti ona razvijenih zemalja 2030. godine, a ne 2025. godine.

17. Postoje i neki teški problemi povezani s povećanjem stanovništva, s kojima se ovdje nemamo prostora baviti.

18. Na temelju autorovih izračuna, služeći se UN-ovim podacima o ispuštanjima per capita (United Nations Millennium Indicators data series, "Carbon dioxide emissions (C02), metric tons of C 0 2 per capita (CDIAC)", ovaj se izvor može naći na http://unstats.un.org/unsd/mi/mi_series_list.asp.

19. To je jedan od nekoliko načina na koje se može izravnati igralište, postići situaciju jednakih šansi za sve. Europa bi, primjerice, mogla nametnuti porez na ugljik (Clintonova je administracija zapravo i predložila takav porez) - porez na svaku robu koji bi se temeljio na veličini ispuštanja stakleničkih plinova u njezinoj proizvodnji, uz odbitak već plaćenih poreza na energiju. Europski bi proizvođači, dakako, dobili veliki odbitak, zbog visokih poreza koji su već nametnuti na naftu.

20. Rainforest Coalition (Koalicija tropskih šuma, vidjeti niže) ne traži kompenzaciju za to, dijelom zato što je te usluge "čišćenja" teško procijeniti, dijelom zato što slične usluge pružaju šume razvijenih industrijskih zemalja, uključujući i Sjedinjene Države, a ta "negativna ispuštanja" nisu uključena u računovodstvo ugljika za njih.

21. Postoji određeni broj tehničkih detalja u primjeni shema koje uvažavaju izbjegnuto ogoljavanje šuma: primjerice, koje se tiču nadzora. Zbog moderne je tehnologije danas to daleko lakše nego prije dvadeset godina.

22. Koalicija tropskih šuma je proglašena 15. siječnja 2005. godina na Sveučilištu Columbia u New Yorku, u govoru Sira Michaela Somarea, premijera Papue Nove Gvineje. Skupila je do sada podršku barem dvanaest zemalja u razvoju, među kojima su Kostarika, Nigerija, Vijetnam i Indija. Vidjeti www.rainforest coalition.org/eng.

23. Premda čak i pristup koji je upravo naznačen nameće različitim zemljama različite troškove, te su razlike male. Teorijski gledano, troškovi neefikasnosti poreza nazivaju se Harbergerovim trokutom i povezani su s elastičnošću potražnje i ponude. Ti su troškovi u pravilu mali u odnosu na BDP. Trošak prijelaza s oporezivanja dohotka na oporezivanje zagađenja je razlika između Harbergerovog trokuta povezanog s porezom na zagađenje i, recimo, s porezom na dohodak - i ta će razlika vjerojatno biti uistinu malena. Konačno, utjecaj na raspodjelu je povezan s razlikom u ovoj razlici, brojem za kojeg je također vjerojatno da će biti vrlo malen.

24. Postoji razlog da se očekuje povišenje poreznih stopa na naftu, plin i ugljen tijekom vremena ako želimo nastaviti smanjivanje ispuštanja: ako budemo uspješni u poticanju energetskih smanjenja, past će potražnja za tim resursima, pa će pasti i tržišna cijena prije oporezivanja. No kako cijena pada, padat će i poticaj za smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova.

25. Jared Diamond, Collapse: How Societies Choose to Fail or Succeed (Viking, New York, 2005.), str. 498.

26. Baš kao što tvrdim da su sankcije opravdane kao sredstvo da se osigura poštovanje svjetskih sporazuma, isto tako ima smisla da pomoć bude uvjetovana poštovanjem svjetskih sporazuma (koji uključuju smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova po jedinici BDP-a i neširenje nuklearnog oružja). Takva bi uvjetovanost, smatram, bila i učinkovita i provediva.

7. poglavlje 1. Godine 2005. priljev stranih izravnih ulaganja u zemlje u razvoju bio je 233

milijarde dolara. Vidjeti United Nations Conference on Trade and Development (UNCTAD), World Investment Report 2005: Transnational Corporations and the Internationalization of R&D, dostupno na www.unctad.org/en/docs/ wir2005_en.pdf.

2. Naravno, neki su oglasi jednostavno informativni - kao oglasi kojima se traži uposlenike, ili oglasi koji obavještavaju potrošače koji su proizvodi dostupni i po kojim cijenama.

3. Sa sličnom se sudbinom suočilo više od 100 drugih nadzemnih sustava električne vuče u četrdeset i pet gradova, među kojima su New York, Philadelphia, St. Louis, Salt Lake City i Tulsa. (Iako su tržišne sile možda iz vlastite pobude privele kraju željezničke sustave, GM i ostale tvrtke dominantne u automobilskoj industriji smatrale su svojim interesom da požure stvari). Za opširniju raspravu vidjeti Bradford C. Snell, American Ground Transport: A Proposal for Restructuring the Automobile, Truck, Bus and Rail Industries, izvještaj podnesen Pododboru za monopole i antimonopolsku aktivnost u okviru Odbora za pravosuđe Senata Sjedinjenih Država, 26. veljače 1974. (United States Government Printing Office, Washington, 1974.), str. 16-24.

4. Kao što smo naveli u poglavlju 2, bilješka 3, jedan se od glavnih pravaca istraži-vanja suvremene ekonomije usredotočuje na pitanja u kojem smislu i pod kojim okolnostima, prema argumentu Adama Smitha, tržišta dovode do efikasnosti. Za naše su svrhe nevažne finese na koje je usredotočeno toliko pozornosti:

jasno je da društvo pati, primjerice, kad korporacije zagađuju a ne plaćaju za posljedice.

5. S druge strane, doprinosi kampanjama da bi se stekle počasti mogu imati ograničene ekonomske posljedice.

6. "Buy Now, Save Later: Campaign Contributions & Corporate Taxation", A Joint Project of the Institute on Taxation & Economic Policy, Citizens for Tax Justice, and Public Campaign, studeni 2001.; dostupno na www.itepnet.org/ camptax.pdf.

7. M. Asif Ismail, "Prescription for Power: Drug Makers' Lobbying Army Ensures Their Legislative Dominance", Center for Public Integrity, 28. travnja 2005., dostupno na www.publicintegrity.org/lobby/report.aspx?aid=685&sid=200. Vidjeti i http:// njcitizenaction.org/drugcampaignreport.html.

8. U posljednjim je godinama došlo do porasta svijesti da je potrebno, da bi druš-tva dobro funkcionirala - čak i da bi tržišta dobro funkcionirala - postojanje određene razina povjerenja, koju potkrepljuje osjećaj zajedništva. Problem je što nesputano tržište - osobito u kontekstu globalizacije - može uništiti, ili barem oslabiti, povjerenje. Do sada se pojavila obilna literatura o pojmu društvenog kapitala (koji obuhvaća povjerenje i druge aspekte društvene suradnje) i ulozi koju igra u funkcioniranju društva i tržišta. Vidjeti, na primjer, Robert D. Putnam, Robert Leonardi i Raffaella Y. Nanetti, Making Democracy Work: Civic Traditions in Modern Italy, (Princeton University Press, Princeton, 1993.); Robert D. Putnam, Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community (Simon & Schuster, New York, 2000.); Partha Dasgupta, "Social Capital and Economic Performance: Analytics", u Foundations of Social Capital, urednici Elinor Ostrom i Toh-Kyeong Ahn, (Edward Elgar Publishing, Cheltenham UK i Northampton MA, 2003.); Partha Dasgupta, "Economic Progress and the Idea of Social Capital", u Social Capital: A Multifaceted Perspective, urednici Partha Dasgupta i Ismail Serageldin (World Bank, Washington, 2000.); Partha Dasgupta, "Trust as a Commodity", u Trust: Making and Breaking Cooperative Relations, urednik Diego Gambetta (Basil Blackwell, Oxford i New York, 1988.); Avner Greif, "Cultural Beliefs and the Organization of Society: A Historical and Theoretical Reflection on Collectivist and Individualist Societies", Jornal of Political Economy, sv. 102, str. 912-950.

9. Wal-Mart je generirao ogromnu literaturu. Vidjeti Andy Miller, "Wal-Mart Stands Out on Rolls of PeachCare; Sign-Up Ratio Far Exceeds Other Firms", Atlanta Journal-Constitution, 27. veljače 2004., dostupno na www.goiam.org/ territories,asp?c=5236.

10. Važnost odvajanja vlasništva i kontrole naglašena je u tridesetim godinama od strane Adolfa A. Berlea i Gardinera C. Meansa. Vidjeti Adolf A. Berle i Gardiner C. Means, The Modem Corporation and Private Property (Macmillan, New York, 1934.). Ranije je veliki ekonomist s Cambridgea Alfred Marshall identificirao analizu razlike između ponašanja velikih korporacija i tvrtki s jednim vlasnikom kao najvažniji problem kojeg je potrebno proučiti na kraju devetnaestog stoljeća. Vidjeti Alfred Marshall, "The Old Generation of Eco-nomists and the New", Quarterly Journal of Economics, sv. 11, siječanj 1897., str. 115-135. Šezdesetih je godina velik broj ekonomista tvrdio da se modernu

korporaciju ne može opisati jednostavnim modelima maksimiranja profita ili vrijednosti, modelima što ih vole standardni ekonomisti. Vidjeti, na primjer, William J. Baumol, Business Behavior, Value and Growth (Macmillan, New York, 1959.); Robin Lapthorn Marris, The Economic Theory of 'Managerial' Capitalism (Macmillan, London, 1968.); i John Kenneth Galbraith, American Capitalism: The Concept of Countervailing Power (Houghton Mifflin, Boston, 1952.).

Dobitnik Nobelove nagrade Herbert A. Simon nastavio je proučavanje ponašanja tvrtki kao organizacija, zapažajući da općenito nije u interesu pojedinaca unutar organizacije postupanje koje bi dovelo do toga da se tvrtke kojima upravljaju ponašaju na način koji predviđa klasična teorija. Vidjeti Herbert A. Simon, "New Developments in the Theory of the Firm", American Economic Review, sv. 52, br. 2, Papers and Proceedings of the Seventy-Fourth Annual Meeting of the American Economic Association (svibanj 1962.), str. 1-15; i James G. March i Herbert A. Simon, Organizations (Wiley, New York, 1958.).

Kasnije sam, u radu sa Sanfordom J. Grossmanom, pokazao da maksimiranje tržišne vrijednosti općenito ne dovodi do ekonomske efikasnosti kad su informacije nesavršene a tržišta rizika nepotpuna (kao što uvijek jesu). Vidjeti Sanford J. Grossman i Joseph E. Stiglitz, "On Value Maximization and Alternative Objec-tives of the Firm", Journal of Finance, sv. 32, br. 2 (svibanj 1977.), str. 389-402; "Stockholder Unanimity in the Making of Production and Financial Decisions", Quarterly Journal of Economics, br. 3 (svibanj 1980.), str. 543-566; Joseph E. Stiglitz, "On the Optimality of the Stock Market Allocation of Investment", Quarterly Journal of Economics, sv. 86, br. 1 (veljača 1972.), str. 25-60; i "The Inefficiency of the Stock Market Equilibrium", Review of Economic Studies, sv. 49, br. 2 (travanj 1982.), str. 241-261. Što je najvažnije, iznio sam probleme vezane uz ono što se od tada nazivalo "korporativnim upravljanjem" i pokazao kako bi se ekonomika informacija mogla upotrijebiti za postavljanje temelja koherentne teorije moderne korporacije. Vidjeti Joseph E. Stiglitz, "Credit Markets and the Control of Capital", Journal of Money, Banking, and Credit, sv. 17, br. 2 (svibanj 1985.), str. 133-152; "The Contributions of the Economics of Information to Twentieth Century Economics", Quarterly Journal of Economics, sv. 115, br. 4 (studeni 2000.), str. 1441-1478; i Bruce Greenwald i Joseph E. Stiglitz, "Information, Finance and Markets: The Architecture of Allocative Mechanisms", Industrial and Corporate Change, sv. 1, br. 1 (1992.), str. 37-63.

11. Bhopalska epizoda je bila opširno opisana u tisku i drugdje. Vidjeti, na primjer, Amnesty International, Clouds of Injustice: Bhopal Disaster 20 Years On (Amnesty International, London, 2004.), dostupno na http://web.amnesty.org/library/ Index/ENGASA201042004?open?of=ENG-398.

12. To nisu jedini slučajevi u kojima se multinacionalne korporacije služe politikom; rukovoditelji poduzeća koji govore o važnosti toga da se vlada drži podalje posve su spremni pozvati vlade u pomoć kad im trebaju. Kad je Aguas Argentinas - u kojem je francuski Suez glavna zainteresirana stranka - otkrio da je ponudio previše za koncesijski ugovor, obratio se francuskoj vladi da izvrši pritisak na Argentinu kako bi se ponovo pregovaralo. Nije to ni jednosmjerni promet: kad se pokaže da je profit izrazito visok i strane vlade pokušavaju ponovno pregovarati

o koncesijama, zapadne se vlade prilično snažno uključuju u raspravu govoreći o svetosti ugovora.

13. Raspravu o ovome i drugim slučajevima u vezi s 11. poglavljem NAFTA-e može se naći u Public Citizen (neprofitna organizacija), "Table of NAFTA Chapter 11 Investor-State Cases & Claims", na www.citizen.org/documents/Ch11cases_chart. pdf.

14. Dojmila me se snaga i raznolikost pokreta za korporacijsku odgovornost. Hydro, norveška tvrtka koja radi na cijelom nizu područja među kojima je i plin, ne samo da promiče transparentnost u zemljama u kojima djeluje nego također široko propagira UN-ovu Deklaraciju o ljudskim pravima. ABN Amro, velika nizozemska banka, ne samo da govori o održivosti u svojoj praksi davanja zajmova nego ima i projekte koji pomažu razvoju u određenom broju zemalja. Mnoge su kompanije krenule u ono što se zove trostrukim konačnim rezultatom, usredotočujući se ne samo na profit nego i na utjecaj na okoliš i na šira pitanja društvene odgovornosti.

15. The Wealth of Nations (Modern Library, New York, 1937.), str. 128. 16. Dodatnu razinu složenosti donose međunarodni sporazumi koji bi se trebali

baviti antikonkurencijskim ponašanjem. Premda Svjetska trgovinska organizacija dopušta zemljama da se služe dampinškim carinama, kao što smo vidjeli u trećem poglavlju, damping, kako ga se tradicionalno definira, ima malo veze s antikon-kurencijskim ponašanjem. Štoviše, dok se kod dampinga radi o tvrtkama koje naplaćuju premalo, Svjetska se trgovinska organizacija čini nezabrinutom zbog mnogo veće opasnosti od monopolizacije, od toga da tvrtke naplaćuju previše. U jednom slučaju, Sjedinjene su Države optužile Japan za antikonkurencijsko ponašanje u filmovima (Fuji se prodavao bolje od Kodaka dva naprema jedan, dok su u Sjedinjenim Državama omjeri obrnuti). No američko stajalište nije naišlo na podršku.

17. Vidjeti Stiglitz, Globalization and Its Discontents, op. cit., str. 173. 18. Neke europske zemlje imaju pravne sustave koji priznaju obveze korporacija ne

samo prema dioničarima nego i prema drugima na koje utječu njihova politika. 19. Razlog zašto je Amerika preferirana jurisdikcija jest to što ona tradicionalno

ima najsnažnije zakone o konkurenciji. Odluka Vrhovnog suda iz 2005. godine donesena je u sporu F. Hoffman-LaRoche, Ltd. (švicarske multinacionalne kompanije koja posluje u više od 150 zemalja) protiv Empagran SA, ekvadorske kompanije kojoj je nanesena šteta jer je morala plaćati više cijene za vitamin C koji je upotrebljavala u uzgoju rakova i ribe. Hoffman-LaRoche i drugi proizvođači vitamina C proglašeni su krivim za namještanje cijena, no prvo je udovoljeno odštetnim zahtjevima Amerikanaca kojima je također nanesena šteta. S američ-kim tužiteljima izvan slučaja, Vrhovni je sud presudio da Empagran i dvadeset drugih stranih kompanija ne mogu tražiti naknadu na američkim sudovima. Smatrao sam da se radilo o načelima koja su toliko važna za očuvanje svjetske konkurencije da sam kao amicus curiae (prijatelj suda) podnio predstavku u kojoj sam opisao rizike svjetskog monopola i rekao što bi valjalo učiniti. Premda je sud presudio protiv Empagrana, njegova presuda je ipak ukazala na svijest o problemima koje donose svjetski monopoli.

20. Postoji mnoštvo dimenzija u stvaranju svjetskog pravnog režima koji bi bio pravedan prema oštećenima i koji bi poticao korporacije da postupaju odgovorno. Fundamentalnija bi pravna reforma odvojila pitanja kažnjavanja i odvraćanja od problema pravedne kompenzacije. Odbor za tužbe bi mogao utvrditi, primjerice, veličinu štete koju trpi svaki pojedinac i dati kompenzaciju na toj osnovi. Zasebni bi tribunal mogao utvrditi mjeru krivnje korporacije, je li poduzela akcije koji su uzrokovale štetu - recimo, kao rezultat neodgovarajuće politike glede okoliša - i tada procijeniti, služeći se statističkim modelom, odgovarajuće kazne. Mogle bi se procijeniti i dodatne kaznene odštete, koje bi osigurale daljnje odvraćanje ili bile odgovor na osobito loše ponašanje.

8. poglavlje 1. Rublja je pala sa 6,28 rubalja za dolar prije krize na 23 rublje za dolar u siječnju

1999. 2. Argentina je napustila svoj dugogodišnji devizni režim, u kojem je peso bio

konvertibilan za dolar u omjeru jedan-naprema-jedan, u prosincu 2001. godine. Općenito se predviđalo da je to bio preludij za prestanak otplaćivanja njezinog duga, što se dogodilo početkom sljedeće godine. Vidjeti Paul Blustein, And the Money Kept Rolling In (and Out): Wall Street, the IMF, and the Bankrupting of Argentina (PublicAffairs, New York, 2005.).

3. Pismo Luisa M. Draga, ministra vanjskih poslova Republike Argentine, gospodinu Mérouu, argentinskom poslaniku u Sjedinjenim Državama od 29. prosinca 1902., Documents of American History, Durham Trust Libraray. Prijevodi dostupni na www.theantechamber.net/UsHistDoc/DocOfAmeriHist/DocOfAmeriHist3. html. Drago je također napisao: "Priznanje duga, njegovo plaćanje u potpunosti, nacija može i mora učiniti bez smanjenja svojih inherentnih prava kao suverenog entiteta."

4. Vidjeti Carlos Marichal, A Century of Debt Crises in Latin America: From Independence to the Great Depression, 1820-1930 (Princeton University Press, Princeton, 1989.).

5. Dug je iznosio blizu 100 milijuna funti, ili današnjih 11,12 milijardi dolara (služeći se povijesnim maloprodajnim indeksom i deviznim tečajem USD/GBP 23. studenoga 2005. godine). Izvor: EH.Net, na www.eh.net/hmit/ppowerbp/. Vidjeti D. C. M. Piatt, Finance, Trade and Politics in British Foreign Policy 1815-1914 (Clarendon Press, Oxford, 1968.).

6. Dužnik sam Davidu Haleu za ovaj primjer. Vidjeti David Hale, "Newfoundland and the Global Debt Crisis", The Globalist, 28. travnja 2003., dostupno na www.theglobalist.com/DBWeb/StoryId.aspx?StoryId=3088.

7. Poštovano Pearsonovo povjerenstvo (kojemu je na čelu bio bivši kanadski pre-mijer i dobitnik Nobelove nagrade Lester B. Pearson) iznijelo je sličnu tvrdnju u svojem izvještaju Svjetskoj banci prije gotovo dvadeset godina, kad je reklo: "Nakupljanje pretjeranih dugova obično je kombinirani rezultat pogrešaka vlada koje uzimaju zajmove i njihovih inozemnih vjerovnika." Lester B. Pearson et al., Partners in Development: Report of the Commission on International Development (Praeger, New York, 1969.), str. 153 i dalje.

8. Baš kao što se zajmoprimatelji usredotočuju na kratkoročne dobitke - ostavljajući probleme otplate svojim nasljednicima - tako se i zajmodavatelji, ostavljajući nasljednicima probleme naplate.

9. Slična se pitanja, dakako, otvaraju u razvijenim zemljama. Problem je to što ljudi u zemljama u razvoju, s manje iskustva, mogu biti prijemljiviji na "savjete" neke iskusne zapadne banke, čak i ako je taj savjet zagađen sebičnim interesom. Ulogu ponekad igraju također mito i korupcija (koji su potpunije razmotreni u ranijim poglavljima).

10. Argument je da uzimanjem zajmova u dolarima ili eurima zemlja može uspo-staviti referentnu točku prema kojoj bi se mogle određivati kamatne stope za privatno uzimanje zajmova. Stope pri davanju zajmova se često određuju tako da se premiji rizika za zemlju doda premija rizika za kompaniju. Tako, ako bi Vijetnam mogao uzimati zajmove uz, recimo, osam posto, zajmodavatelj koji razmišlja o davanju zajma nekoj relativno sigurnoj vijetnamskoj tvrtki mogao bi naplatiti deset posto, pri čemu je premija rizika za tvrtku od dva posto dodana onoj za zemlju. Međutim, ako bi Vijetnam mogao uzeti zajam samo uz kamatnu stopu od deset posto, tada bi zajmodavatelji željeli davati zajmove samo uz 12 posto.

11. Tvrtke bi trebale, da bi se zaštitile od rizika, recimo, pada u stečaj, kupiti osiguranje protiv smanjenja deviznog tečaja koje bi povećalo vrijednost onoga što duguju. Cesto to i čine, premda manje često nego što to predviđa stan-dardna ekonomska teorija. Međutim, ako tvrtke vjeruju da će vlada spriječiti velike fluktuacije deviznog tečaja, moglo bi biti manje potražnje za takvim osiguranjem; a ako većina tvrtki nema osiguranje, tada smanjivanje deviznog tečaja ne mora pružiti mnogo poticaja gospodarstvu. Naime, iako slabija valuta dovodi do povećanog izvoza, zbog nje strani dugovi postaju skuplji i tako zemlja postaje siromašnija; to, pak, destimulira potrošnju i ulaganja. Rezultat je da je politika MMF-a zapravo smanjila učinkovitost deviznog tečaja kao dijela procesa prilagodbe gospodarstva, povećala izloženost zemlje riziku i povećala troškove promjenjivosti deviznog tečaja.

12. Zapravo, s gledišta zajmodavatelja, sustav ne funkcionira loše, zato što vjerovnici dobivaju na takve zajmove u prosjeku viši prinos od normalnog, čak i kad se uzme u obzir rizik.

13. S takozvanim Bradyjevim planom. Po njemu su stare obveznice zamijenjene novim obveznicama koje su bile poduprte američkim trezorskim mjenicama.

14. Fiskalne posljedice privatizacije socijalnog osiguranja igrale su istaknutu ulogu u raspravi o djelomičnoj privatizaciji u Sjedinjenim Državama, u kojoj je navedeno da bi ona samo u prvih deset godina dovela do više od jedne milijarde dolara povećanih deficita.

15. Naravno, da postoji samo jedan svjetski zajmodavatelj, moglo bi mu biti poželjno kazniti jogunastu zemlju, kako bi dao lekciju svakom mogućem neplatiši. Međutim, na financijskim tržištima na kojima vlada konkurencija, takvo kažnjavanje nije ni u čijem interesu.

16. Kao što smo naveli u prvom poglavlju, dug zemalja u razvoju je 2006. godine iznosio oko 1,5 milijarde dolara.

17. Taj je popis obuhvaćao Benin, Boliviju, Burkinu Faso, Etiopiju, Ganu, Gvajanu, Honduras, Madagaskar, Mali, Mauretaniju, Mozambik, Nikaragvu, Niger, Ruandu, Senegal, Tanzaniju, Ugandu i Zambiju. Druge bi se zemlje mogle kvalificirati u budućnosti.

18. Ako zemlja ionako ne bi vratila novac, u kojem smislu olakšavanje duga zbilja pruža dodatnu pomoć? Skidanje vjerovnika s vrata može, dakako, biti od znatne koristi zemljama u razvoju. I donatori ga mogu tretirati kao pomoć, uzimajući ga kao otpis duga u svojim knjigama.

19. To je osobito tako zato što su kamatne stope na, recimo, zajmove Svjetske banke daleko ispod tržišnih kamatnih stopa; zajam je zapravo uvelike (obično u dvije trećine) bespovratna pomoć. Element bespovratne pomoći se izračunava uzimanjem sadašnje diskontirane vrijednosti razlike između "nesubvencionirane" kamatne stope i kamatne stope koju zemlje trebaju platiti.

20. Europljani su, međutim, u pravu kad inzistiraju na tome da i dalje postoji važna uloga zajmova, primjerice, u financiranju projekata električne energije. Štoviše, zemlja će vjerojatno posvetiti više pažnje uzimanju zajma i ispravnom trošenju novca kad taj novac dolazi od zajma kojeg se mora otplatiti, nego kad je došao naprosto kao poklon.

21. Postoji velika i rastuća literatura o odioznim dugovima. Patricia Adams, Odious Debts: Loose Lending, Corruption, and the Third World's Environmental Legacy (Earthscan Publications, London, 1991.), daje pregled povijesne literature. Opća se rasprava, uključujući i onu o primjeni na Irak, može naći u Joseph E. Stiglitz, "Odious Rulers, Odious Debts", Atlantic Monthly, sv. 292, br. 4 (studeni 2003.), str. 39-45. Raspravu o utjecaju na legitimno davanje zajmova može se naći u Seema Jayachandran, Michael Kremer i Jonathan Shafter, "Applying the Odious Debts Doctrine while Preserving Legitimate Lending", prosinac 2005., dostupno na http://post.economics, harvard.edu/faculty/kremer/webpapers/ Odious_Debt_Doctrine.pdf.

22. Po standardnom ekonomskom žargonu, to je klasični slučaj eksternalije. 23. Ta je politika opisana u prvom i drugom poglavlju. 24. Vidjeti Barry Eichengreen i Ricardo Hausmann (urednici), Other People's Money:

Debt Denomination and Financial Instability in Emerging Market Economies (University of Chicago Press, Chicago, 2005.).

25. Svjetska je banka u ovom ili onom trenutku uzimala zajmove u više od četr-deset valuta. (Djelomičan popis može se naći u World Bank Treasury, "List of Selected Recent World Bank Bonds", na http://treasury.worldbank.org/Services/ Capital%2bMarkets/Debt+Products/List+of+Recent+WB+Bond+Issuance. html). Pomogla je služeći kao katalizator za stvaranje lokalnih tržišta obveznica.

26. John Maynard Keynes, The Economic Consequences of the Peace (Harcourt, Brace and Howe, New York, 1920.).

27. Postoje dva moguća objašnjenja američkog stajališta. Jedno je da Wall Street želi osigurati da zajmoprimatelji otplaćuju zajmove - želi učiniti neplaćanje što je moguće težim. Drugo je ideološko: Bushova se administracija dosljedno protivi naporima za stvaranje i jačanje multilateralnih institucija; međunarodni

stečajni sud, koji bi se mogao prirodno razviti kao rezultat pokušaja da se stvori mehanizam restrukturiranja državnoga duga, bio bi smatran anatemom.

28. Američki zakon o stečaju priznaje tu razliku: postoji zasebno poglavlje (Poglavlje 9) zakona o stečaju koje se bavi javnim tijelima.

29. Andrei Shleifer, profesor na Harvardu, i bliski prijatelj i kolega tadašnjeg podtajnika ministarstva financija Larryja Summersa, bio je, ugovorom između AID-a (America's Development Agency) i Harvarda, imenovan da savjetuje Rusiju o njezinoj privatizaciji. (U to je vrijeme ministarstvo financija igralo središnju ulogu u oblikovanju ekonomske politike prema Rusiji). Usred optužbi da je harvardski savjetnik koristio insajderske informacije za trgovanje i unutarnje veze za dobivanje licence za osnivanje financijske tvrtke, AID je suspendirao i potom otkazao ugovor, i podnio tužbu da mu bude vraćeno što je potrošio. Sud je podržao AID-ovo stajalište i optužbe protiv Shleifera. Nakon milijunskih sudskih troškova, Harvard je na temelju izvansudske nagodbe platio više od 25 milijuna dolara, a Shleifer više od dva milijuna dolara. Summers, do tada predsjednik Harvarda, podnio je ubrzo nakon toga ostavku, dijelom pod pritiskom koji je proizašao iz tog incidenta, no dok ova knjiga ide u tisak, Harvard tek mora odmjeriti kaznu Shleiferu. Podrobnu se raspravu o tom incidentu može naći u David McClintick, "How Harvard Lost Russia", Institutional Investor, 13. siječnja 2006., dostupno na www.dailyii.com/print.asp? ArticleID=1039086.

30. Vidjeti John Lloyd, "Who Lost Russia?", New York Times Magazine, 15. kolovoza 1999.

31. Više kamatne stope mogu čak povećati sveukupnu efikasnost, smanjujući disparitet između društvenih i privatnih troškova.

9. poglavlje 1. Prema stanju u vrijeme dok ova knjiga ide u tisak, neto kapital je svake godine od

1997. tekao iz novoindustrijaliziranih zemalja. U drugim je zemljama u razvoju došlo do odljeva neto kapitala svake godine počevši od 2000. Vidjeti IMF, World Economic Outlook, rujan 2004. (IMF, Washington, 2004.), Statistical Appendix, tablica 25; dostupno na www.imf.org/external/pubs/ft/weo/ 2004/02/ pdf/statappx.pdf.

2. Gerard Caprio, James A. Hanson, Robert E. Litan (urednici), Financial Crises: Lessons from the Past, Preparation for the Future (Brookings Institution Press, Washington, 2005.).

3. To jest, zemlje bi trebale imati onaj od sljedećih dvaju iznosa koji je veći: iznos potreban za održavanje uvoza ili iznos potreban za pokrivanje razine kratkoročnog duga denominiranog u dolarima.

4. Na primjer, do tajlandske je krize od 2. srpnja 1997. došlo kad se shvatilo da ta zemlja nema dovoljno rezervi da održi svoju valutu.

5. Vidjeti Dani Rodrik, "The Social Cost of Foreign Exchange Reserves", NBER Working Paper 11952, tekst izložen na sastanku Američkog ekonomskog udru-ženja u Bostonu u siječnju 2006. godine; dostupan na www.nber.org/papers/

wll952 . Rezerve razvijenih zemalja nisu se mnogo promijenile kao postotak BDP-a, ostajući neznatno ispod pet posto.

6. IMF, World Economic Outlook, rujan 2005. (IMF, Washington, 2005.), Statistical Appendix, tablica 35.

7. U početnim godinama ovog desetljeća, kamatna stopa američkih mjenica na državnu blagajnu pala je na jedan posto. Do sredine 2006. godine porasla je na pet posto. U realnom izrazu, uzimajući u obzir inflaciju, prinosi su bili još i manji - krećući se od -2 posto 2003. do neznatno iznad jedan posto 2006. godine.

8. Rodrik, "The Social Cost of Foreign Exchange Reserves", op. cit., daje konzer-vativniji skup izračuna. On se usredotočuje na prekomjerne rezerve - više od tradicionalnog pravila tri mjeseca uvoza; i on daje izračune koji se temelje na razlici od tri, pet ili sedam posto između stope po kojoj vlade daju zajmove i uzimaju zajmove. Služeći se srednjim brojem, izračunava troškove od blizu jedan posto BDP-a zemalja u razvoju.

9. UNDP, Investing in Development: A Practical Plan to Achieve the Millennium Development Goals, (Earthscan Publications, London i Sterling VA, 2005.), str. 57.

10. IMF, Annual Report, travanj 2005., Appendix I: International Reserves, tablica I.2; dostupno na www.imf.org/external/pubs/ft/ar/2005/eng/pdf/file7.pdf.

11. International Monetary Fund, International Financial Statistics, "Total Reserves Is (w/gold at SDR 25 per oz)", pogledano 15. svibnja 2006. na http://ifs.apdi.net (služeći se konverzijskim faktorom od 1,5 dolara po specijalnom pravu vučenja).

12. Deflacija je simptom neadekvatne agregatne potražnje; sa slabom agregatnom potražnjom proizvodnja će hiti mala a nezaposlenost velika. No deflacija može sama po sebi biti problem, budući da zajmoprimatelji moraju vraćati više u realnim dolarima nego što su uzajmili i nego što su predvidjeli da će vraćati. Povećani realni teret duga (kombiniran sa slabim gospodarstvom) često dovodi do visokih stopa neplaćanja, što pak dovodi do problema u bankovnom sustavu. Kasno devetnaesto stoljeće i Velika depresija bili su razdoblja deflacije. Jedan od velikih ekonomista prve polovice dvadesetog stoljeća, Irving Fischer, analizirao je ulogu deflacije i duga u Velikoj depresiji; u novije vrijeme, njegove su teorije ponovno oživljene i modernizirane u radovima Brucea Greenwalda i mene. Vidjeti, na primjer, Joseph E. Stiglitz i Bruce Greenwald, Towards a New Paradigm in Monetary Economics (Cambridge University Press, New York, 2003.).

13. U smislu ponude i potražnje, želja drugih da drže te mjenice na državnu blagajnu tvori njihovu potražnju (dio nje), a vladama je lako odgovoriti na tu potražnju, jednostavno uzajmljujući novac (izdajući mjenice na državnu blagajnu). O uzajmljivanju iz inozemstva često se govori kao o "priljevima kapitala".

14. Ukupna nacionalna štednja je zbroj štednje kućanstava, korporacija i vlade. Fiskalni deficit - razlika između vladinih prihoda i njezinih rashoda - jest jednostavno negativna štednja. Kad fiskalni deficit poraste, tada se (osim ako ne poraste štednja kućanstava ili korporacija) sveukupna nacionalna štednja smanjuje. I ako su ulaganja nepromijenjena, to znači da će biti nestašice sredstava - zemlja će morati povećati svoje uzajmljivanje iz inozemstva. To je razlog zašto se fiskalni

i trgovinski deficit kreću u tandemu osim ako ne dođe istodobno do promjene ulaganja ili privatne štednje. U devedesetim godinama fiskalni se deficit smanjio, a ulaganja povećala, tako da je trgovinski deficit ostao velik. Fiskalni deficiti znače da je vlada sve više u dugu. Trgovinski deficiti znače da je zemlja sve više u dugu. I jedno i drugo može biti problem, osobito kad zemlje ili vlade troše ono što su uzajmile na potrošnju umjesto na ulaganja.

15. Rizik nedovoljnosti agregatne potražnje postoji ne samo svjetski nego i unutar zemlje s valutom u kojoj se drže rezerve. Ono što se zbiva možemo stručno izraziti kako slijedi: neto uvoz se oduzima od agregatne potražnje. (Postoji još jedan kanal kroz koji potražnja za rezervama u inozemstvu može smanjiti agregatnu potražnju kod kuće. Povećana potražnja za novcem zemlje u čijoj se valuti drže rezerve, ili za njezinim mjenicama na državnu blagajnu, dovodi do aprecijacije valute u sustavu fleksibilnih deviznih tečajeva, a to pak smanjuje izvoz i povećava uvoz).

16. Neovisno o tome tko je na vlasti, bilo bi, s obzirom na nedovoljnu agregatnu potražnju, političkih pritisaka za ekspanzivnom fiskalnom politikom. Prema tom gledištu, trebalo bi smatrati da je trgovinski deficit barem dijelom određen potražnjom za mjenicama na državnu blagajnu zemlje u čijoj se valuti drže rezerve; fiskalni se deficit prilagođava promjenama trgovinskoga deficita. To se razlikuje od velikog dijela standardne analize, koja fiskalni deficit tretira kao da ga određuje politika (primjerice, smanjivanjem poreza), pri čemu se trgovinski deficit prilagođava da odrazi rezultirajuće razlike u domaćoj štednji i ulaganjima.

17. Naravno, u budućnosti bi moglo doći vrijeme kad će povjerenje u euro također erodirati, s povećanjem razine duga u eurima.

18. Štoviše, europski Pakt o stabilnosti i rastu spriječava značajne deficitne rashode od strane država članica Europske unije; budući da se granice deficita redovno krše, nastaje pomalo pitanje je li, de facto, taj pakt još na snazi.

19. John Maynard Keynes, "Proposals for an International Clearing Union" (1942.), u The Collected Writings of John Maynard Keynes, sv. 25, Activities 1940-1944, Donald E. Moggridge (urednik) (Macmillan, London, 1980.), str. 168-195.

20. Učinio je to dva puta, za ukupnu vrijednost SDR-ova od 21,4 milijarde (od 14. lipnja 2006. SDR vrijedi 1,47 američkih dolara). SDR-ovi su aktiva koju drže središnje banke i koja je konvertibilna u svaku valutu. Godine 1997. MMF-ov je odbor odobrio dodatno izdavanje SDR-ova, njihovo udvostručenje, koje će stupiti na snagu kad 60 posto članica MMF-a (111 zemalja), sa 85 posto glasačke moći, to prihvati. Od kraja kolovoza 2005., Sjedinjene Države, sa 17,1 posto glasačke moći, to onemogućuju koristeći svoj efektivni veto.

21. Ekonomska logika na kojoj počiva ovaj prijedlog izrečena je potpunije u Bruce Greenwald i Joseph E. Stiglitz, "A Modest Proposal for International Monetary Reform", tekst izložen na Američkom ekonomskom udruženju u Bostonu 4. siječnja 2006. godine; dostupan na www.ofce.sciences-po.fr/pdf/documents/ international_monetary_reform.pdf.

22. Baš kao što središnje banke ne trebaju potpuno pokriće za novac koji izdaju, nova Svjetska monetarna vlast koja izdaje svjetske zelembaće ne bi trebala držati

u svojim rezervama iznos koji je jednak izdanim svjetskim zelembaćima. Kao u slučaju MMF-a ili Svjetske banke, države bi se članice mogle složiti da podupru svjetske zelembaće, ako je to potrebno; takvo bi jamstvo povećalo povjerenje u novi svjetski sustav rezervi, ali nije vjerojatno da bi došlo do obveza temeljem tog jamstva. (Svjetski zelembaći ne bi bili obično sredstvo transakcija; bili bi naprosto čuvar vrijednosti, konvertibilni, pod određenim uvjetima, u valute koje bi se mogle upotrijebiti za kupnju dobara i usluga).

Važan dio niže razmotrenog prijedloga jest da izdavanje svjetskih zelembaća ne treba biti usko povezano s financijskim doprinosima danim u pomaganju da se uspostavi novi svjetski sustav rezervi. Premda sam opisao kako bi taj sistem mogao funkcionirati kao "čista razmjena" između svjetskih zelembaća i valute svake zemlje, Svjetska monetarna vlast bi mogla jednostavno izdavati svjetske zelembaće (baš kao što i ostale središnje banke izdaju papirnati novac). Niže opisujem principe po kojima bi se mogla ravnati alokacija tih godišnjih emisija. Alternativno, oni koji primaju svjetske zelembaće mogli bi se suglasiti da daju sličan iznos za financiranje svjetskih javnih dobara i razvoja, u skladu s onim što je opisano kasnije u ovom poglavlju.

23. John Maynard Keynes, "Proposals for an International Clearing Union" (1942.), u The Collected Writings of John Maynard Keynes, sv. 25, op. cit.

24. Ranije sam iznio tvrdnju da svjetski sustav rezervi potiče deficitne rashode. Lakoća uzimanja zajmova dovodi u iskušenje da ih se uzima nepromišljeno, što je Amerika činila posljednjih nekoliko godina. Kad dolar ne bi više bio valuta u kojoj se drže rezerve, to bi se iskušenje smanjilo. Sjedinjenim Državama također ne bi bilo potrebno imati goleme fiskalne deficite da stimuliraju gospodarstvo, da potiru učinke trgovinskog deficita, za kojeg smo vidjeli da je samo druga strana nakupljanja američkih mjenica na državnu blagajnu u rezervama.

25. Čak i ograničenija reforma od one koja je predložena u ovom odjeljku bila bi od goleme koristi. Čak i ako svjetski zelembaći odu u različite zemlje u srazmjeru s njihovim BDP-om, reforme predložene u ovom poglavlju povećale bi snagu i stabilnost svjetskoga gospodarstva.

26. Mogu se pojaviti neka neslaganja oko uloge postojećih međunarodnih institucija. Neki kritičari tih institucija imaju manje povjerenja u sposobnost međunarodnih institucija nego u nacionalne vlade; i tvrde da zbog gotovo inherentnih problema upravljanja i odgovornosti uspješna reforma neće biti izgledna.

27. Jedan je UN-ov izvještaj zaključio da su troškovi postizanja tih ciljeva umjereni - ali znatno veći od sadašnjih izdataka na ime inozemne pomoći. Po tom će izvještaju uvjerljiva razina sveukupne razvojne pomoći potrebne za postizanje milenijskih razvojnih ciljeva tijekom nadolazećeg desetljeća iznositi 135 milijardi dolara 2006. godine i povećati se na 195 milijardi dolara 2015. godine. Te su brojke na razini 0,44 posto, odnosno 0,54 posto donorskog BDP-a. UNDP, Investing in Development, op. cit.

28. Prema Međunarodnoj inicijativi za cjepivo protiv side, ukupni rashodi na istraživanje i razvoj za cjepivo protiv HIV-a/side iznosili su od 2002. godine između 430 milijuna dolara i 470 milijuna dolara, od čega je samo između 50 milijuna i 70 milijuna dolara došlo od privatne industrije. Nasuprot tome, ukupni rashodi na biofarmaceutska istraživanja i razvoj iznosili su oko 50 milijardi

dolara godišnje. International AIDS Vaccine Initiative, "Delivering an AIDS Vaccine: A Briefing Paper", World Economic Forum Briefing Document, 2002.

29. Vidjeti Shantayanan Devarajan, Margaret J. Miller i Eric Vidjeti Swanson, "Goals for Development: History, Prospects and Costs", World Bank Policy Research Working Paper 2819, travanj 2002.

30. Postoji jedan argument za izravne transfere: u mnogim zemljama u razvoju kvaliteta javno osiguranih zdravstvenih i obrazovnih usluga je nedostatna. Kad bi pojedinci izravno kupovali te usluge (novcem kojeg bi donijeli transferi), kvaliteta pruženih usluga bi se mogla znatno povećati.

31. Vidjeti George Soros, George Soros on Globalization (PublicAffairs, New York, 2002.).

10. poglavlje 1. U siječnju 2001. godine bilo je 17,1 milijun radnih mjesta u industrijskoj

proizvodnji; do prosinca 2004. godine njihov se broj smanjio na 14,3 milijuna. Vidjeti Bureau of Labor Statistics (na www.bls.gov/), Employment, Hours, and Earnings from the Current Employment Statistics survey (National), Manufac-turing employees (seasonally adjusted).

2. Vidjeti Bureau of Labor Statistics (na www.bls.gov/), Employment, Hours, and Earnings from the Current Employment Statistics survey (National), Manufac-turing employees and total nonfarm employees (seasonally adjusted).

Međutim, od eksternaliziranja proizvodnje vjerojatno su važnija ogromna povećanja produktivnosti u industrijskoj proizvodnji. S obzirom na taj porast produktivnosti, u svakom bi slučaju bilo velikih gubitaka radnih mjesta u industrijskoj proizvodnji.

3. World Bank, World Development Indicators, Manufacturing, Value Added (postotak BDP-a). World Bank, Development Data and Statistics; dostupno uz pretplatu na www.worldbank.org/data/onlinedatabases/onlinedatabases.html.

4. Kao što smo naveli u drugom poglavlju, stope rasta u Indiji i Kini bile su dva do tri puta veće od onih iz vremena industrijske revolucije, ili zlatnog doba u Americi u pedesetim i šezdestim godinama. Vidjeti Nicholas Crafts, "Productivity Growth in the Industrial Revolution: A New Growth Accounting Perspective", Journal of Economic History, sv. 64, br. 2 (lipanj 2004.), str. 521-535.

5. OECD Observer, "China Ahead in Foreign Direct Investment", kolovoz 2003.; dostupno na www.oecdobserver.org/news/fullstory.php/aid/1037/China_ahead_in_ foreign direct investment. html.

6. Economic Policy Institute, "Hourly Wage Decile Cutoffs for All Workers, 1973-2003 (2003 Dollars)", na www.epinet.org/datazone/05/wagecuts_all.pdf.

7. Čak je i čelnik MMF-a uvidio taj problem, te je predložio realokaciju glasačkih prava na sastanku guvernera MMF-a u proljeće 2006. Mervyn King, čelnik Bank of England, britanske središnje banke, u govoru održanom u New Delhiju 20. veljače 2006. pozvao je na opću reformu MMF-a.

8. Sam je Wilson izgleda bio odmjereniji u sagledavanju tih dvaju interesa kao istovjetnih. Zapravo je, prilikom svog kongresnog svjedočenja, rekao: "Običavao

sam misliti - što je dobro za našu zemlju, dobro je za General Motors, i obrnuto. "Vidjeti James G. Cobb, "G.M. Removes Itself from Industrial Pedestal", New York Times, 30. svibnja 1999., odjeljak 3, str. 4.

9. To je primjer onoga što se ponekad naziva principom supsidijarnosti - pitanjima bi se trebalo baviti na najnižoj razini na kojoj je moguće poduzeti učinkovite mjere.

10. Baš kao što bi, bez nacionalnih vlada, bilo nedovoljnog osiguravanja nacionalnih javnih dobara. Ekonomisti o tome govore kao o "problemu besplatne vožnje" -budući da svatko ima koristi (a moglo bi biti nemoguće ili skupo nekoga isključiti iz koristi), postoji tendencija svakoga da se šverca na naporima drugih.

11. Na svom sastanku u proljeće 2006. MMF-ov je generalni direktor predložio umjerene promjene u glasačkim pravima u tom smjeru, no, što ne čudi, takvi su prijedlozi naišli na otpor nekih od onih čija bi se relativna glasačka prava smanjila.

12. Vidjeti raspravu u trećem poglavlju. 13. U trećem smo poglavlju, međutim, istaknuli da je sadašnji sustav trgovinskih

sankcija daleko učinkovitiji u poticanju reakcija zemalja u razvoju na kršenje pravila Svjetske trgovinske organizacije protiv razvijenih zemalja nego obratno.

14. Vidjeti tablicu 1 u Robert C. Feenstra, "Integration of Trade and Disintegration of production in the Global Economy", Journal of Economic Perspectives, sv. 12, br. 4 (jesen 1998.), str. 31-50.

15. S tog gledišta, unilateralizam predsjednika Busha će, nadam se, biti samo privremeno zastranjenje u prvih osam godina dvadeset i prvog stoljeća.

Pogovor 1. Međunarodni monetarni fond, World Economic Outlook 2006, Washington

DC, 2006., tablica 5, dostupno na www.imf.org/Pubs/FT/weo/2006/01/index. htm.

2. Međuvladsko vijeće o klimatskim promjenama, Climate Change 2007: The Physical Science Basis, Ženeva, veljača 2007., dostupno na www.ipcc.ch/SPM2feb07.pdf.

3. Nicholas Stern, The Economics of Climate Change: The Stern Review (Cambridge, Velika Britanija: Cambridge University Press, 2007.), dostupno na www.hm-treasury.gov.uk/independent_reviews/stern_review_economics_climate_change/ sternreviewreport.cfm.

4. Vidjeti, primjerice, Walter D. Nordhaus, "The Stern Review on the Economics of Climate Change", neobjavljeni rukopis, 2006. , na www.econ.cam.ac.uk/ faculty/dasgupta/STERN.pdf. Kada se u obzir uzme neizvjesnost, pravi je način za smanjenje budućih troškova ustvari daleko kompleksniji nego što ga se predstavlja čak i u ozbiljnoj literaturi. Pod prihvatljivim uvjetima u procjenjivanju rizika klimatskih promjena stopa smanjenja troškova trebala bi biti vrlo niska. Doista, nakon podrobne rasprave, za Clintonove administracije prihvaćeno je ovo stajalište (na moj vlastiti nagovor). Vidi Kenneth J. Arrow, William R. Cline, Karl-G. Mäler, Mohan Munashinge, R. Squitieri i Joseph E. Stiglitz, "Intertemporal Equity, Discounting, and Economic Efficiency", u Climate

Change 1995: Economic and Social Dimensions of Climate Change, ur. James P. Bruce, Hoesung Lee i Erik F. Haltes (Cambridge; UK: Cambridge University Press, 1996.), str. 125-144.

5. Gospodarska komora SAD-a, Ured gospodarske analize, "Table 1: U.S. Inter-national Transactions, 1960-present", 14. ožujka 2007., dostupno na www.bea. gov/international/xls/tablel.xls.

6. Gospodarska komora SAD-a, Ured gospodarske analize, "U.S. International Transactions Data", 2006. Tablica 11, dostupno na www.bea.gov/bea/interna-tional/bp_web/list.cmf?anon=19.

7. World Economic Outlook Database MMF-a, rujan 2005., tablica1.2, "Emerging Market and Developing Countries: Net Capital Flows", dostupno na www.imf. org/external/pubs/ft/weo/2005/02/index.htm.

8. Jedan je prijedlog da se, uz sadašnje uvjete (većina "udjela") zahtijeva i većinska suglasnost zemalja koje bi podupirale bilo kakav prijedlog. Postoje i drugi načini na koje je moguće reformirati proces glasovanja (moguće je, primjerice, zatražiti da većina udjela zemalja u razvoju i razvijenih zemalja glasuje zasebno).

KAZALO

11. rujna 2001., teroristički napadi 18, 171, 229

A Abbott Laboratories 123, 141 ABN Amro 362 Abramovič, Roman 59 Abu Ghraib 171 ACT UP 123 Afrika 33, 48, 62-64, 66, 90, 154, 155

• AIDS u 79, 123, 124, 136 • američke subvencije za

pamuk i 105-106, 342 • carine u 338 • korupcija u 62 • nedostatak stranih ulaganja

u 62 • neuspjeh razvoja 66 • olakšavanje duga za 37, 248 • pismenost u 63 • podsaharska 52, 98, 105 • poljoprivreda u 63, 71 • porast stanovništva u 63 • povećanje jaza u znanju u 78 • prodaja lijekova 350 • regionalne razvojne banke

u 257 • stopa rasta 52 • teret duga 45

• zdravstvena skrb u 63 • životni vijek u 63

agregatna potražnja 273, 275 Aguas Argentinas 361 AIDS 63, 79, 123, 124, 136, 141, 144,

152, 169, 288, 331, 350, 351, 369, 370 • aktivisti 29 . lijekovi za 123, 152, 350, 369 • odgađanje u uvođenju

generičkih lijekova za 124, 141, 350

• trgovinski sporazumi i 178 . u Africi 63, 141, 169

Alabama 354 Alcoa 221 Aljaska 159, 354 Amazon.com 133 američke mjenice na državnu

blagajnu 267, 270, 364, 367, 369. vidi i dolar

Američki ured za patente i zaštitne znakove 133

američko-kanadski Sporazum o kvaliteti zraka (1991.) 184

amerikanizacija 31 Amin, Idi 62 Amnesty International 176 Anderson, Warren 213 Andreas, Michael 220 Angola 98, 155

antraks, strah od 140, 311 AOL 347, 348 Archer Daniels Midland 220 Argentina 28, 39, 57, 58, 138, 231, 232,

235, 238, 239, 240, 241, 242, 243, 244, 245, 254, 259, 260, 263, 297, 325, 353, 361, 363

. BDP 243, 255, 260, 263 • inflacija u 241 • kamatne stope u 240 • pregovaranje duga 235 • prestanak otplaćivanja duga

2001. 37, 231, 232 • pretjerano uzimanje

zajmova 241, 246 • privatizacija socijalnog

osiguranja 242 • "prljavi rat" u 250 . teret duga 240-245, 247, 249,

254, 262, 263, 264 argument mladosti gospodarstva 90 Arrow, Kenneth 332, 339 Arthur Andersen 211, 213 asimetrije

• u liberalizaciji trgovine 93-94 • u trgovinskim

sporazumima 82, 118 AT&T 131, 135 Australija 114 Austrija 159 automobili 129, 190 autorska prava 125, 127, 133 Azerbaidžan 153-154, 168 Azija 44. vidi i Istočna Azija

• kao primjer drugima 66 • poljoprivreda u 64, 115 • regionalne razvojne banke

u 257 • strana ulaganja u 64 • trgovinski sporazumi 118 • tržište dionica 257 • uspješan razvitak u 51

Azijska razvojna banka 236, 263 Azijski monetarni fond 282, 324

B Bahrein 118 baht 56 bakar 155, 163 Baku 153 Bali, sustav navodnjavanja u 73 Bangalore, Indija 47, 48, 64, 78 Bangladesh Rural Advancement

Committe (BRAC) 324 Bangladeš 73, 91, 104, 111

• automobili 130 • globalno zatopljenje i 184, 187,

193 Banka juga 325 Banka za međunarodna poravnanja

(BIS) 258 banke, bankarstvo 42, 55, 109

• konkurencija među lokalnima i svjetskima 28

• kratkoročni zajmovi 239 • međunarodna organizacija 261 • multilateralni razvoj 257 • regionalni razvoj 257 • regulacija 42 • transparentnost 77, 228.

vidi i središnje banke, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, posebne banke

• zajmovi zemljama koje su bogate resursima 166

basmati riža 146, 352 Bayer 140 BDP 18, 66, 173, 174, 202, 298, 357, 359

• argentinski 232, 242-243, 260 • kao mjerilo uspjeha

razvoja 66-67, 71, 150 • moldavijski 231 • odnos duga i 238 • ruski 254, 262

Bechtel 207 Belgija 62, 98, 159, 334 Benin 342, 365 Berlinski zid, pad 59

Berners-Lee, Tim 349 Bernska konvencija o zaštiti književnih i

umjetničkih djela 349 Bhopal 213, 214, 216, 227, 361 Biafra 155 bijeg kapitala 60, 177 bilateralni trgovinski sporazumi 77,

117-118, 306-307, 327, 349 Bingaman, Anne 221 bio-piratstvo 145-148 bioraznolikost 288, 307, 310

• konvencija o 147 • tropske šume i 199, 201

bioterorizam, zakon o 311 BlackBerry 132 Bliski istok 45, 123, 124, 154, 156, 280 Bocvana 63, 164, 169 Boeing 105 Bogatstvo naroda (Smith) 209 bolest spavanja 351 Bolivija 20, 58, 154, 164, 166, 325, 365 Bougainville 155 BP 160 braća Wright 130 Brazil 19, 25, 57, 58, 86, 89, 98, 115, 138,

141, 176, 183, 190, 201, 225, 242, 245, 254, 286, 297, 325, 340, 346, 353, 354

• devalvacija valute 242 • gospodarska kriza u 253 • govedina iz 116 • ogoljavanje šuma 183, 199, 200 • program za građevno drvo 176 . protokol iz Kyota i 189-190

Bristol-Myers Squibb 123 bruto nacionalna sreća 66 Bugarska 353 Burkina Faso 105, 106, 342, 365 burza, američka 279 Busheva administracija 141, 171, 192,

194, 229, 255, 313, 351, 365 • energetska politika 171 • istraživanje alternativnih

goriva 194

• odbacivanje Međunarodnog kaznenog suda 313

• privatizacija Iraka kako je želi 255

. protokol iz Kyota i 189, 191, 192, 193, 195, 313, 316

• zaštita farmaceutske industrije 152

Bush, George H. W. 351 Bush, George W. 221

• prijedlog zakona o energiji 158 • prikazivanje globalnog

zatopljenja nevažnim 188 • unilateralizam 371

Butan 66 Byrdov amandman 114,344

C Cancun, Meksiko 97, 100, 117, 119, 141,

331 carine 37, 89, 91, 92, 95, 97, 98, 100, 101,

102, 105, 119, 293, 336, 340. vidi i necarinske prepreke

. čelik 339 • povijest 94 . ukinute NAFTA-om 84, 86

Celera Genomics 133 Centar za javni integritet 136 Chavez, Hugo 58, 154, 164 cijene dionica 279 Cipar 263 Cipro 140 Clinton, Bill 10, 151, 158, 332, 340, 352 Clintonova administracija 12, 13, 84,

97, 114, 125, 151, 191, 221, 292, 335, 358, 371

. NAFTA i 151, 292, 335 • prijedlog poreza na ispuštanje

ugljika 202, 358 • protokol iz Kyota i 191

Consuming Industries Trade Action Coalition 339

Continental Airlines 253 Crveni teror 249 Curtiss, Glenn H. 130

č Čad 171, 355, 356 Čile 112, 118, 163, 167, 174, 353, 354

• dug 250 • sporazum o slobodnoj trgovini

između SAD-a i 118

D Daimler, Gottlieb 128 damping 21, 84, 85, 93, 112, 113, 114,

115, 306, 343, 344, 362 • antidampinške

pristojbe 111-115, 116, 306, 340, 362

Danska 191, 331 Davos, Švicarska 26, 27, 28, 192 De Beers 164 Debreu, Gerard 332 Déby, Idriss 156 Deklaracija o neovisnosti 313 demokracija 31, 34, 46, 235

. argentinsko 37, 231-232, 235 • deficiti 41, 43, 298-307, 310 • gospodarski uspjeh kao

sukladan s 77 • rusko 37, 231, 238, 243, 245 • stvaranje 297 • zemlje bogate resursima i 156,

157 depresije 32, 45, 59, 165 deregulacija 39, 49 devizni tečaj 238, 240, 258, 268, 309

• nestabilnost 269, 277, 283 • politička dimenzija 280-282 • upravljanje 269, 270 • u SAD-u 276 • u sustavu svjetskih

zelembaća 285 Diamond, Jarred 205, 359 dijamanti 155, 176 Disney 211 diversifikacija rezervi 277, 281 diverzifikacija valute u kojoj se drže

rezerve 277 dodjela zemlje 42 dogovaranje cijena 220, 228

Doha 38, 100, 101, 102, 117, 271, 299, 315, 316, 341, 350

dohodak, nejednakost dohodaka 14, 16, 30, 47, 53, 57, 61, 66, 292-294

dokvalificiranje 293, 297 dolar, američki 268, 270

• pad vrijednosti 276, 277, 278, 279

• porast promjenjivosti 277-278 Dominikanska republika 234, 342 doprinosi političkim kampanjama 211 Dow Chemical 214, 216 Drago, Luis Maria 233, 235, 240, 250 Dragova doktrina 233, 235 Drugi svjetski rat 18, 40, 45-46, 95, 268,

276 društvena odgovornost,

korporacija 218-219 društvena pravednost 17, 50, 138 društvena stabilnost 71 država 69

• infrastruktura i 49, 70-71 • nezaposlenost i 275, 295 • promicanje pravednosti 49-50 • ravnoteža s tržištem 15 • razvojna uloga

istočnoazijske 51, 52, 53-54, 67 • reguliranje i 49 • smanjivanje uloge 39 • stvaranje kartela 221 • ulaganje u obrazovanje 50 • upravljanje stranim

ulaganjima 55 • zaštita okoliša 217

državni stečaj 254 dug. vidi i odiozni dug; posebne zemlje

• državni 233, 309 • međunarodni stečaj kao 259 • odnos BDP-a i 238 • opraštanje 235, 241, 264, 308 • restrukturiranje 235, 241, 261,

264, 309 • transfer iz javnog sektora u

privatni 272 duhanska industrija 207, 225

dužnički zatvor 234

E Ebadi, Shirin 25 Ebbers, Bernard 213 Economic Report of the President 12,

332 Economist 331 efikasnost 111

• razdvajanje pravednosti od 14 efikasnost tržišta 10 ekonomija, vidi svjetsko gospodarstvo;

posebne zemlje ekonomija gdje siromašni postupno

ostvaruju korist od bogaćenja bogatih (trickle-down economics) 45, 49, 295

ekonomika informacija 10, 14, 23 ekonomisti 14

• usredotočeni na BDP 66 ekonomska efikasnost 51, 128 ekonomska pomoć 365

• strana 36, 78 • uvjetovanost 34, 36, 78, 166

ekonomska teorija - glavne škole 48 • napredak 50 . Smithova 209 • tržišni neuspjesi kako ih

vidi 210 Ekonomske posljedice mira

(Keynes) 259 ekonomsko odlučivanje 13, 15, 17 eksternaliziranje 11, 47, 291, 292-294 Ekvador 19, 154, 166, 325 El Salvador 342 eminentna domena 346 Empagran 362 Engleska 129, 182 Enron 211, 213 Eritreja 63 eskalirajuće carine 108-109 Estonija 353 Etiopija 19, 43, 63, 76, 249, 365

• anti-korupcijske prakse u 76 • dug 249

• poljoprivredno obrazovanje u 71

euro 276, 278, 368 euroobveznice 237 Europa 29, 38, 40, 46, 47, 51, 61, 65, 68,

78, 82, 83, 87, 91, 97, 98, 99, 104, 105, 108, 120, 125, 137, 142, 147, 149, 153, 189, 193, 197, 200, 201, 206, 222, 245, 257, 276, 277, 278, 291, 292, 293, 295, 296, 297, 302, 311, 312, 315, 317, 319, 320, 322, 330, 339, 347, 349, 350, 357, 358

• ekonomija bazirana na uslužnim djelatnostima 292-294

• energetske tvrtke u 200 • intelektualni zahtjevi 137 • nekvalificirani rad u 294 • nezaposlenost u 87 • poljoprivredne subvencije 104,

105 • prigovori genetski

modificiranoj strani 149 • priliv moldavskog novca u 245 • pritisak SAD-a za sekundarne

bojkote 311 • protokol iz Kyota i 189, 193,

197, 200 • ruski uvoz plina 311 • učinak svjetskog

zatopljavanja 186 • u Pariškom klubu 255

Europska središnja banka 302 Europska Unija 61, 93, 100, 103, 105,

109, 119, 137, 154, 335 • anti-monopolistički propust

u 220, 222, 223 • i svjetski monopoli 220 • korištenje mehanizma

osiguravanja provedbe Svjetske trgovinske organizacije 97

• patenti izdani na temelju tradicionalnog znanja 146-147

• pravni sukob sa SAD-om 221 • subvencije i 342

• tvornice odjeće u 340 • ustavna kriza u 278

ExxonMobil 159, 207, 300, 353, 356 Exxon Valdez 207, 213

F farmaceutska industrija 123-125, 136,

138, 140-148, 300, 345, 350 • budžeti za oglašavanje 142-143 • jamstvo kupovine 144 • kao visoko regulirana 142 • odgađanje i borba protiv

generičkih lijekova 124, 351 • patenti kao prioritet 131 • patentiranje narodnih lijekova

odstrane 145-186 • politički utjecaj 145-146, 211 • profit kao fokus 142-143,

145-146, 151-152 • sveučilišni ugovori s 140 • zahtjev za zaštitom američkog

tržišta 142 • zaračunavanje monopolskih

cijena 140 Farmanguinhos 141 farmeri 29, 342 FedEx 91 Filipini 267, 269 Financial Times 163 Fisher, Irving 367 Florida 84, 89, 186 fond za inovacije 144-145 Ford 193 Ford, Henry 130 Formosa Plastics Corporation 55 fosfat 123 Fox, Vicente 84 Francuska 88

• carine 338 • invazija na Meksiko 234 • i protokol iz Kyota 189 • kontrola egipatskih

financija 234 • podmićivanje u 158-159, 353 • staklenički plinovi iz 189, 192,

202 • subvencije u 150

Freeland, Chrystia 163, 354 Friedman, Thomas L. 22, 77, 335

G G-8 37, 229, 247, 248, 331 Gana 63, 365 Garcija Merou, Martin 233 General Electric 85, 211 General Motors 85, 207, 209, 301, 371 generički lijekovi 99, 124, 140-142, 350 genetski modificirana hrana 115, 149 Georgija 212 Giffen, James 159 Gilbert, Walter 349 Ginijev koeficijent 330 globalizacija 25-26

• demokratizacija 291-314 . domet 26, 77-80 • dva lica 29-34 • iskorištavanje resursa i 169 • izazovi 295-297 • korporacije u središtu 12-14,

15, 208, 217-218 • nacije i 41-46 • nada u 26 • nepovoljne reakcije na 45, 291,

310 • političke snage i 13-14, 18, 26,

291, 313 • prvi moderni prosvjed

protiv 29 • reforma 28, 35-41

Globalizacija i dvojbe koje izaziva (Stiglitz) 9, 10, 12, 13, 19, 323, 327, 329

Global Leadership Forum 354 globalno zatopljenje 39, 43, 46, 181-206,

302, 306, 307, 310, 316-318, 345 • industralizacija i 191-192, 193 • istraživanje 2007. 316 • neosporne činjenice o 186,

316-317, 328 • podizanje razine mora 184,

186, 187 • prijedlog zajedničkog

poreza 201, 316

• prikazano nevažnim od strane Georgea W. Busha 188

• privatizacija i 183 Global Witness 176 gnojivo 106 Golfska struja 186 Google 326 Gospodarska služba vlade Velike

Britanije 317 govedina 116 građanstvo, ekonomsko odlučivanje

i 13, 18, 50 Greenspan, Alan 318 Grossman, Sanford J. 330 Gruzija 160 Guantánamo 171 Gvajana 342, 365 Gvatemala 98

H Haile Selassie 249 Haiti 53, 342 Halonen, Tarja Kaarina 29 Hardin, Garrett 356 Hastert, J. Dennis 344 Hayes, Robin 344 Hazelwood, Joseph 213 Helmsov-Burtonov zakon 311 herbicidi 106 Hewlett, William 131 hiperinflacija, u Istočnoj Europi 59 Hladni rat 11, 249, 250, 299 Hodorkovski, Mihael 163 Hoffman-LaRoche 362 Home Depot 176 Honduras 365 Honeywell 221 Hong Kong 38 Human Genome Sciences (HGS) 133 Hussein, Saddam 156, 249, 251 Hydro 362

I IBM 326 Indija 11, 18, 25, 39, 44, 94, 146, 159,

213, 334, 358, 370 • ekonomska nejednakost 48, 65

• ekonomski rast 293 • ekonomski uspjeh 77 • industrija zabave u 150 • kratkoročne kapitalne

restrikcije u 55 • medijanski dohodak 47 • nekvalificirani rad 293, 294 • populacija 48 • protokol iz Kyota i 189 • slobodna trgovina u 28 • stopa pismenosti u 47 • tehnološki sektor u 64, 78 • tužba Kine za damping 113 • uspjeh u razvoju 64

Indijski institut za znanost 64 Indonezija 53, 56, 75, 154, 166, 286

• dug 252 • ekonomska kriza u 247, 264 • ogoljavanje šuma i sječa stabala

u 176, 200 • rezerve u posjedu 268 • siromaštvo u 333

industrija čelika 221-222, 339 Industrijska revolucija 44-45 industrijske subvencije 104 industrijske zemlje

• dokvalificiranje radne snage 297

• i izazovi globalizacije 295-298 • i protokol iz Kyota 190, 195,

201-202

• ispuštanje stakleničkih plinova od 195

• materijalizam 208 • ocrnjivanje globalizacije u 291 • okoliš zemalja u razvoju i 307,

308 • pružanje pravne pomoći

zemljama u razvoju 148, 225-226

• stečajni zakoni u 260 • svjetska financijska reforma

i 308 • tvornice odjeće u 340 • Urugvajski krug, nepravda

prema 296-297

• zajmovi od 257-258 • zločin i korupcija u 76, 77, 220

inflacija 255, 258, 301, 302, 310 informirani građani, donošenje

ekonomskih odluka i 13, 18, 50 Infosys Technologies 47, 342 infrastruktura 42, 61, 62, 64, 82, 89-90,

170 • kao ključna za ekonomski

razvoj 48, 49, 53-54 • uloga države 49-50, 70

inicijativa Chiang Mai 283 inicijativa "sve osim oružja"

("Everything but arms" - EBA) 341 Inicijativa za dijalog o politici 171 inicijativa za transparentnost

ekstraktivnih djelatnosti 175 inovacije 307

• društvena dobrobit kroz 138 • patenti kao kočnice 130,

133-134 • potaknute cijenama 125 • smanjenje monopolima 129,

222 intelektualno vlasništvo 97, 99, 118, 123-

151, 302, 307, 345. vidi i Trgovinski aspekti prava intelektualnog vlasništva (TRIP)

• bioraznolikost i 147 • istraživanja i 131 • korporativni interesi i 151-152 • Microsoftovo 222 • monopoli koje stvara 127 • nastojanje SAD-a 117 • oblikovanje uravnoteženih

projekcija za 132-135 . poticaji i 142-143, 193 • režimi okrenuti prema razvoju

za 138 • snage i ograničenja 127-132 . standardi za 139, 148 • uravnoteživanje inovacija

i 126 • u tržišnim

sporazumima 136-137

• uvjeti Svjetske trgovinske organizacije za 340

• vlasničko pravo nasuprot 127, 128

. zaštita 72, 92 Internet 42, 64, 105 Irak 155, 251, 255 Irska 191 ispuštanje stakleničkih plinova 151,

181, 185, 186, 197, 203, 289, 302. vidi i protokol iz Kyota

• od poljoprivrede 357-358 • ogoljavanje šuma i 199-201 • ograničavanje dogovoreno u

Rio de laneiru 188-189 • SAD i 185, 191-194, 197

ispuštanje ugljika, vidi ispuštanje stakleničkih plinova

Istočna Azija 13, 52-57, 92. vidi i Azija • demokratizacija 77 • "izvlačenje iz teškoća" u 237 » kao primjer uspješnog

razvoja 70 • nevolje sa zajmovima 259 • pristup međunarodnog

tržišta 52 • rasprava o liberalizaciji tržišta

u 55-56 • razvoj kojim upravlja vlada

u 67 • razvoj lokalnih industrija 54 • rezerve u konvertabilnoj

valuti 267, 269, 276-278 • smanjenje siromaštva u 58 • središnje banke u 56 • stopa štednje u 54 • strana ulaganja u 55 • upravljanje tržištem u 54-55

Istočna Europa 59 « MMF-ov prijedlog "šok

terapije" za 61 • regionalne razvojne banke

u 257 Istočni Timor 75

istočnoazijska financijska kriza 228, 238, 240, 252, 253, 282, 286

• pogoršana MMF-om 9, 56, 252, 270, 283

• poziv na veću transparentnost nakon 228-229

istraživanja 307 • cijene lijekova

vezane uz 142-143 • financiranje 142-144 • institucionalno nasuprot

individualnome 131-132 • o alternativnim gorivima 194 • poticaji za lijekove 144 • pravo na intelektualno

vlasništvo 131 Italija 233, 244, 331 izborne carinske stope 109 izvoz 55, 93, 270, 275

J Jamajka 34, 104, 342 jamstveni fond 144 Japan 54-55, 91, 98, 105, 283, 286, 292,

331, 362 • carine 338 • energetska efikasnost 191 • kinesko zagađenje u 184 • nejednakost dohodaka 68 • podmićivanje u 160 • prijedlog Azijskog monetarnog

fonda 282 • protokol iz Kyota i 189, 193,

197, 201, 206 • rezerve u posjedu 269-270,

276-278, 280 • staklenički plinovi iz 189, 192 • u Pariškom klubu 255

"ja-također" lijekovi 144, 351 javna domena, privatizacija 128-129 javni sektor 12, 13 jaz u znanju 49-50, 72, 78, 138, 208,

293-294 Jefferson, Thomas 128, 348 Jeljcin, Boris 163, 262 jen, relativna vrijednost u odnosu na

dolar 277

Jonesov zakon (1920.) 109, 342 Jubilej 2000. 247 Južna Afrika 141, 142, 250, 251, 346 Južna Koreja 53, 55, 56, 89, 91, 223, 283,

286 • dohodak u 333 • državna industrijska ulaganja

u 55 • ekonomska kriza u 246 • Microsoft u 79 • problem sa

zajmoprimstvom 259 • rezerve u posjedu 269-270 • uspjeh u razvoju 52, 53, 54

K Kajmanski otoci 229 Kaletra 141 Kalifornija 81, 106, 307 kamatne stope 90, 238-239, 240, 241,

242, 256, 257, 267, 268, 279, 309, 318 • kao troškovi rezervi 269-270 • na zajmove 261-262, 270-272,

287 • nezaposlenost i 275

Kambodža 339 Kamerun 355 Kanada 113, 234

• kisele kiše u 184 . NAFTA i 81-82

Kantor, Mickey 151, 353 kapital

• kao faktor u razvoju 294 • pristup zemalja u razvoju

kapitalu 68 • slobodna trgovina i 86-87

kapitalizam 48. vidi i tržišno gospodarstvo

• ograničena odgovornost kao ključna u 213

• problemi 12 • različiti oblici 15 • tranzicija iz komunizma u 13,

52, 59, 61, 163, 177, 221 Karibi 234 Karnataka, Indija 47

karteli 220. vidi i monopoli Katrina, uragan 192, 342 Kazahstan 62, 154, 159, 353 Kenija 62, 63, 317 Kennedyjev krug 340 Keynes, John Maynard 17, 88, 255, 259,

282, 284, 287, 338, 365, 368, 369 Kina 32, 34, 52, 53, 54, 55, 61, 65, 69, 78,

85, 94, 97, 145, 185, 190, 196, 269, 277, 280, 281, 283, 293, 294, 315, 319, 321, 333, 337, 340, 343, 358

• BDP 69 • bojkot oružja SAD-a 311 • diverzifikacija valute u kojoj se

drže rezerve 281 • energetske subvencije u 193 • gospodarska nejednakost u 65 • gospodarski rast 293 • izazovi u razvoju

karakteristični za 70 • kontrolirani rast 32 • kratkoročne kapitalne

restrikcije u 55 • Kulturna revolucija u 70, 335 • makroekonomska politika

ekspanzije kako se provodi u 52

• nadnice u 67 • nekvalificirani rad 293-294 • odnos s SAD-om 280-282 • petogodišnji plan 357 • politika deviznog

tečaja u 280-282 • poljoprivredno

gospodarstvo 70, 115 • Poljska protiv 333 • pomak od izvoza prema

domaćoj potražnji u 69 • promjena prioriteta u 70 • prosječni porast 45 • Protokol iz Kyota i 189 • razvoj infrastrukture u 70 • rezerve u posjedu 269 • siromaštvo u 65, 333 • stopa štednje 54

• stope prihoda 61, 269, 332 • strane investicije u 70, 279,

294 • tranzicija na tržišno

gospodarstvo 61-62 • "tržišno gospodarstvo" 343 • tužba Indije za damping 113 • tvornice odjeće u 340 • uspjeh u razvoju 65, 69 • utjecaj NAFTA-e na 85-86 • Veliki skok naprijed 75 • zagađenje u 184-185, 195 • zalihe dolara u 277, 280 • zaostali ruralni sektor u 65

kinematografija 149-150 Kišinev 231 klauzula o kolektivnom djelovanju 260 Klein, Joel 347 kloro-fluoro-ugljični plinovi 188 Koalicija tropskih šuma (Rainforest

Coalition) 200, 201, 358 kolonijalizam 33, 40, 44, 62, 68 Kolumbija 112, 113 komparativna prednost 86, 90, 93, 97 kompenzacija

• ograničena odgovornost i 213-216

• osiguranje plaćanja 224, 225 • za štetu nanesenu od strane

svjetskih monopola 220 komunikacija 26, 41 komunizam 48, 69

• pad 11 • tranzicija na kapitalizam 13,

52, 59, 61, 163, 177, 221 Kongo 62, 155, 250, 263 Kongres SAD-a 84, 109, 224, 345 konkurencija 12, 39, 88

• i svjetski monopoli 220-223 • kao dobrobit društvu 209 • kodeks ponašanja za 219 • ograničavanje potaknuto

profitom 219-220 • prakse Microsofta i 222 • pritisak 219 • smanjeni troškovi od 209

• tržišna moć i 212 • u stranim investicijama 215

korporacije 28, 110, 207-230, 299. vidi i korporacijski interesi

• dobrovoljne reforme 218 • doprinosi političkim

kampanjama 211 • društvena

odgovornost i 218-219 • društveni troškovi povećani

zbog 214 • golemo bogatstvo 207 • javna slika 218-219 • kao donosioci dobrobiti

zemljama u razvoju 208, 209 • kao središta globalizacije 208,

217 • korupcija 211 • materijalizam 208-209 • moral zaposlenika u 218, 219 • NVO 327 • ocrnjivanje 207 • odgovornost 212-213, 224 • odgovornost za okoliš 210, 307 • odnos svih koji u njima imaju

interesa i dioničara 223 • ograničavanje moći 219-223 • politički utjecaj 207-208,

211-212, 215, 216-217, 223 • poslovanje kod kuće i u

inozemstvu 216 • pravne poteškoće u podizanju

tužbi protiv 225-226 • profit kao fokus 208 • proračuni za oglašavanje 209 • sistematično loše

ponašanje 209 • strana ulaganja 208 • struktura 214 • subvencije kao dobrobit za 107 • udruživanje 221 • zagađenje 208 • zemlje u razvoju i 215, 217,

218-229

korporacijski interesi 31, 126, 151-152. vidi i intelektualno vlasništvo; trgovinski ugovori

• dominanti u globalizaciji 12-14, 15

• kao izvanjski demokratski proces 152

• kompromisi u vrijednostima 142-144, 145-148, 151-152

• monopoli kao 131 • u jačanju prava na

intelektualno vlasništvo 135 korporacijski skandali 14, 207, 212,

213-216 korporacijsko upravljanje 18, 70,

223-227, 330. vidi i upravljanje korupcija 28, 76-77, 160-161, 170-174,

178 • korporacijsko sudjelovanje

u 228-229 • privatizacija i 161-164 . u Africi 62-63

Kostarika 57, 200, 338, 358 kratkoročni zajmovi 239 Kuba 311 kukuruzna fruktoza 220 kulturna raznolikost 15, 17 kulturna revolucija 70, 335 kulturni identitet 149, 352 kupovna moć, rezerve i

opadanje 272-273, 274-275 kurkuma 146 kvote 95

L Lagos 154 Lagos, Richard 354 Lamy, Pascal 19 Lancet 345 Latinska Amerika 11, 32, 46, 57-58, 110,

154 • bilateralni trgovinski

sporazumi u 118 • dohodak per capita 57 • inflacija u 57 • "izvlačenje iz teškoća" u 237

• NAFTA i 306-307 • neuspjesi u razvoju 66, 69 • nezaposlenost 165-166 • opraštanja duga 260 • porast u razvoju 52, 58, 258 • priliv novca u SAD iz 241 • privatizacija u 58 • recesije u 58, 166 • reforme politike 331 • regionalne razvojne banke

u 257 • restrikcije uvoza 57 • stopa siromaštva nasuprot

BDP-u u 66-67 • vladina intervencionistička

politika 57 • Washingtonski konsenzus

prihvaćen od strane 57-58 Ledenjački nacionalni park 181 leishmanijaza 351 liberalizacija cijena, kao uzrok

hiperinflacije 59 liberalizacija trgovine 28, 37-38, 38-39,

55, 68-69, 69, 75, 82, 120, 294, 312, 337

• afrička ekonomija 62-63 • asimetrije u 94 • mlade industrije i ekonomije

u 92-93 • posebni interesi 99 • strah od gubitka radnog mjesta

uslijed 87-90 • šokovi u 89 • teorija i praksa 86-94 • u Iraku 255 • zalaganje Clintonove

administracije za 97 Liga naroda 40, 313 lijekovi

• generički 99, 144, 325, 326, 327, 345, 346, 351

• istraživanje 142-144 • iz prašuma 199 • koji pripadaju stilu života

nasuprot onima koji liječe bolesti 143

• korporacijski interesi i 152 • olakšavanje poreza za 143 • srednjoameričke cijene 344 • subvencije za zalihe zemalja u

razvoju 140 . trošak 125, 140, 159

Linux 132 lizin 220 lobisti 152, 158, 189, 193, 211 lokalne zajednice 211, 212, 223, 294 lokalno razmišljanje 300 London, Saudijci u 164 Los Angeles 184, 209 Luksemburg 159, 331, 334 Lula da Silva, Luiz Inacio 245

Lj ljevičarske vlade u 58 ljudska prava 25

M MacNamara, Robert 34 Madagaskar 20, 191, 365 maharadža Mysore 64 Mahathir bin Mohamad 72, 163, 354 makroekonomija 12, 257-258, 301 makrostabilnost 49 mala poduzeća 212 malarija 143, 144, 147, 288, 289, 331, 351 Maldivi 184, 187, 192 Malezija 53, 54, 55, 71, 159, 170, 267,

269, 333 • afirmativna akcija u 71 • dohodak u 53, 332 • nafta u 55, 163 • odljev mozgova 72 • rezerve u posjedu 269-270 • siromaštvo u 333

Mali 342, 365 Mankiw, N. Gregory 292 maquiladora tvornice 85 Maroko 118, 123, 124, 150, 345, 350 Marshall, Alfred 360 matematika, patenti i 133-134 materijalizam 208-209 Mauricijus 338 McCain, John 158

Medicareove potpore lijekovima 211 Međuamerička razvojna banka 342 Međudržavno povjerenstvo za klimatske

promjene (Intergovernmental Panel on Climate Change IPCC) 356

Međunarodna inicijativa za cjepivo protiv AIDS-a 369

Međunarodna konferencija o financiranju razvoja 36

Međunarodna konvencija za regulaciju lova kitova 188

Međunarodna organizacija rada 29, 137 Međunarodna trgovinska

organizacija 95 Međunarodni kreditni sud 251 Međunarodni monetarni fond

(MMF) 12, 13, 37, 38, 39, 40, 41, 50, 56, 59, 174, 231, 232, 246, 247, 299, 354, 355, 364, 368, 369, 370, 371, 372

• alternative 282, 324-325 • Argentina i 231 • Banka za međunarodna

poravnanja nasuprot 258 • elektrane i 238 • Indonezija 263-264 • Irak i 255 • "izvlačenje iz teškoća" 237 • liberalizacija tržišta kapitala

i 38, 60 • mane i neuspjesi u politici 12,

13, 277, 288-289 • neuspjele preporuke od

strane 51-52, 60, 62, 166 • Nigerija i 255 • obeshrabrivanje Azijskog

monetarnog fonda od strane 282

• olakšavanje duga i 36-37, 260 • osnivanje 256 • pogoršanje istočnoazijske krize

od strane 9, 56, 252, 270, 283 • pogoršanje ruske ekonomske

krize 9-10, 255, 263 • pokušaj diskreditiranja

Stiglitza od strane 329

• pomanjkanje demokracije 39, 298

• potkopavanje demokracije 77 • povećana odgovornost 305 • pravo veta SAD-a u 303, 321 • pregovaranje duga i 235 • pretjerano uzimanje zajmova

i 241 • privatizacija kako je

savjetuje 162, 255 • specijalnih prava vučenja

(special drawing rights -SDR) 284

• stečaj i 309 • stvaranje 95 • trgovinski deficiti kao fokus

stabilizacijske politike 286 • uvjeti za pomoć od 78, 166 • zajmovi zemljama u

razvoju 62, 232, 246 Međunarodni savjetodavni odbor

za pamuk (International Cotton Advisory Committee, ICAC) 341

međuovisnost, kao oruđe globalizacije 288

Meksiko 19, 110, 112, 154, 171, 234, 336 • ekonomska kriza 253-254 • izvoz rajčica 84 • nadnice u 85 • NAFTA i 81-82, 83-86, 217,

306, 335, 336, 337 • pošiljke novca za 110 . rast 84 • zagađenje zraka u 184 • zaposlenost 85

Menem, Carlos 241 Mengistu Haile Mariam 249 Metaclad 150 Microsoft 28, 79, 89, 129, 130, 211, 222,

223, 300, 326, 347 mikrokreditna banka Grameen 73, 74,

324 mikro-zajmovi 72-75 Ministarstvo financija SAD-a 12, 38-39,

56, 60, 221, 228, 237-238, 305 Ministarstvo pravosuđa SAD-a 221, 348

Ministarstvo trgovine SAD-a 344 Ministarstvo vanjskih poslova

SAD-a 213, 251 mjehur internetskih poduzeća 27 Mkapa, Benjamin W. 29, 63 Mobutu Sese Seko 156, 250 Moldavija 62, 231, 232, 238, 245, 247,

248 Mongolija 62 monopoli 79, 112, 346

• cijene u farmaceutskoj industriji 140

• globalizacija 220-223 • globalni pristup potreban

za 221, 222-223 • i ekonomska

neefikasnost 127-128 • kao veća prijetnja razvoju od

razvijenih zemalja 139 • pravni previd 220, 221,

222-223 • provođenje konkurencijske

politike 224 • smanjenje inovacija 129, 222 • tehnologija i 79

Monsanto 207 Monterrey, Meksiko 36, 120, 309 Monti, Mario 221 Montrealski protokol 188, 197 moralnost, kao nebitna u Smithovoj

ekonomiji 209-210 Mozambik 365 Mozilla Firefox 132, 348 mućenje 44 multifiber sporazum 340 multinacionalne korporacije, vidi

i korporacije Mumbai, Indija 25, 26, 28, 297 Museveni, Yoweri 63 Myrdal, Gunnar 52 Myriad 134, 349

N Nacionalna država 41-46 Nacionalni zavod za zdravstvo 133-134,

351

Nadnice 45, 82, 87. vidi i dohodak, nejednakost dohodaka

• liberalizacija tržišta i 88 • nejednakost u 68 • realne 31 • u Kini 65

nadvojvoda Maksimilijan Austrijski 234 nafta 159, 160-161, 177

• cijene 161, 165 • svjetsko

zatopljavanje i 191-192, 194 • u Azerbajdžanu 153, 168 • u Maleziji 55, 163 . u Nigeriji 154, 155, 166 • u Norveškoj 169 • u Saudijskoj Arabiji 154,

164-165 • u Sjevernom moru 167-168 • u Venezueli 154, 168 • uvoz 311, 312

naftno polje Tengiz 159 Napoleon III, francuski car 234 narodni lijekovi 145-147. vidi

i tradicionalno znanje navodnjavanje 105 Nayaar, Deepak 26 necarinske prepreke 84, 110-117,

149-151 nejednakost 15, 16, 30, 58, 68, 71, 156,

258. vidi i dohodak, nejednakost dohodaka

nestabilnost • deviznog tečaja 269, 277 . evolucija 279-282 • financijskih tržišta 9, 11 • liberalizacija trgovine i 89 • svjetske rezerve kao

uzrok 276-282 • svjetski sustav zelembaća

protiv 285-286 Nestlé 207 netržišna gospodarstva 113 Netscape 79, 129, 222, 347 neuspjesi tržišta 210, 332 "nevidljiva ruka" 14

Newfoundland 234 nezaposlenost 45, 48, 67, 81-82, 87-90,

310, 336 • odgovor države na 275, 295 • osiguranje od 89, 165 • stopa 30, 242, 276, 301 • stvarne nadnice u 293-294 • u Argentini 242 • u Europi 278 . u SAD-u 292 • u zemljama bogatim

resursima 165, 168, 169 Niger 365 Nigerija 62, 63, 76, 154, 155, 168, 218,

355, 358 • dug 249, 255 • nafta u 154, 155, 166

Nikaragva 342, 365 Nike 218 Nizozemska 131, 159, 168, 331 "nizozemska bolest" 167-169 Nobel, Alfred 153 Nobelova nagrada 10, 12 Norveška 105, 112, 169, 189, 331 novac s prisilnim tečajem 268, 282. vidi

i svjetski sustav zelembaća Novartis 147-148, 352 Novi Zeland 98, 114, 353

Nj Njemačka

• carine 338 • pomorska ekspedicija na

venezuelansku obalu 233 • staklenički plinovi iz 192 • Versailleski ugovor i 259

obvezna licence 140-142 obveznice 301 odgovornost

• korporacijska 211-213, 223-224 • međunarodnih financijskih

institucija 41, 305 • središnjih banaka 50

odiozni dug 249-252, 262, 263, 365 odljev mozgova 72 održivost 39, 48, 58, 66, 150 oglašavanje 143, 209 ogoljavanje šuma 183, 199-201, 357 Ogoniland, Nigerija 155 ograničena odgovornost 213, 214, 230

• društveni troškovi 214 • i kompenzacija 213-216 • reforme za 223

okoliš 15, 17, 29, 39, 50, 288, 357, 365. vidi i globalno zatopljenje

• društveni i privatni troškovi u brizi za 210

• i održiv razvoj 150 • kao rastući problem razvoja 68 • korištenje obrazovanja u svrhu

promicanja 71 • korporacijska odgovornost

za 211, 308 • korporacijski interesi i 151,

216, 219 • ograničavanje štete 178 • propisi o zaštiti 217 • rudararstvo i 161 • svjetski zelembaći kao dio

rješenja za 284, 288 • trgovinski ugovori kao

štetni 79, 150-151 olakšanje duga 36-37, 46, 76, 246-254,

260, 265, 365 • i odiozni dug 249-252, 251,

263 • Nigeriji 255 • privatni prekogranični dug

i 252-254 • za najsiromašnije 246-249

oligarsi 59, 60, 163, 172, 262 Oman 118

o Obala Bjelokosti 62 obrazovanje 48, 58, 66, 67, 69, 89, 166,

170, 268 • azijsko širenje 53-54 • kao faktor u razvoju 71 • odljev mozgova i 72 • u Istočnoj Aziji 53 • u Istočnoj Europi 61 • ulaganje u 50, 70, 138

O'Neill, Paul 221 Ontario 349 opće znanje, vidi tradicionalno znanje Opći sporazum o carinama i trgovini

(General Agreement on Tariffs and Trade - GATT) 95, 96, 349

• Urugvajski krug 96, 97, 98, 104, 109, 125, 296-297, 341

oportunitetni troškovi 271 Organizacija za ekonomsku suradnju i

razvoj (OECD) 159, 331, 335, 341, 353

osiguranje, tržište osiguranja 109 otprema 109 otvorena suradnja 132 Oxfam 331, 339, 340, 341, 342 ozonski omotač 188

P Packard, David 131 Pakistan 338 Pakt o stabilnosti i rastu 368 Papua Nova Gvineja 154, 155, 173, 176,

215, 334, 358 • oštećenje okoliša u 66, 200,

201 Pariški klub 255, 355 Partnership Africa Canada 176 partnerstva 213-214 "partnerstva s ograničenom

odgovornošću" 214 patent 346 patenti 127-132, 346, 349, 352

• održivost 132-135 • o tradicionalnom

znanju 145-148 • otvorena suradnja i 132 • promjene zakona o 135 • sve obuhvatniji 128-129 • trajanje 133-134, 135 • zaštita medicinskih 124

Pearsonovo povjerenstvo 363 Perot, H. Ross 292, 336 Peru 154, 215 Petnaesta međunarodna konferencija o

sidi 123

Petronas 55, 163 Pfizer 123 Pinochet, Augusto 250 pismenost 53, 63, 289 podizanje razine mora 39, 43, 46,

181-206, 302, 306, 307, 310, 345 • industralizacija i 192, 193 • neosporne činjenice o 186 • prijedlog zajedničkog

poreza 202-205 • prikazano nevažnim od strane

George W. Busha 188-189 • privatizacija i 183

podmićivanje 76, 77, 158, 159-160, 175, 178, 228, 353, 364, 366. vidi i korupcija

• doprinosi političkim kampanjama kao zamjena za 211

• pogoršano privatizacijom 162 • u zemljama bogatim

resursima 157-160 pokret ograđivanja 129 politika:, vidi i okoliš; svjetsko

zatopljavanje • i devizni tečaj 280-282 • kao sila u globalizaciji 13-14,

18, 26, 291, 313 • korporacijski utjecaj u 208,

211-212, 215, 216-217, 223 • nagrđivanje ekonomije od

strane 281, 282 • zagađenje 16, 49-50, 185, 332

poljoprivreda 42, 62, 95, 97, 105-108, 336, 342

• ispuštanje stakleničkih plinova od 357

• obiteljski farmeri i 106 • u Africi 63, 71 • u Aziji 64, 70, 115

poljoprivredne subvencije 38, 84, 94, 97, 100, 101, 104, 105, 107, 151, 296, 344, 346

poljoprivredno gospodarstvo. vidi poljoprivreda

Poljska 61, 113, 333

pomanjkanje demokracije 39, 298 porast razine uvoza 111 porezi 49, 89, 169, 242, 254, 256

• i prijedlog za svjetsko zatopljavanje 201-205

• korektivni 303 . progresivni 121, 157, 165, 297 • regresivni 121

porez na ugljik 202-204 poslovna društvena

odgovornost 218-219, 229 pošiljke novca 110 poticaji 18, 209

• društveni troškovi i 210 • intelektualno vlasništvo 142,

194 • struktura partnerstva i 214

potpore za zdravstvenu skrb 212 potrošnja 272-273. vidi i kupovnu moć Povelja o pravima SAD-a 313 povezivanje 350 pravedna trgovina 28, 37-38, 46, 81-122

• nasuprot slobodnoj trgovini 93-96

• povećanje carina i 108 • prijedlog proširenog pristupa

tržištima 102-105 • režimi za zemlje u

razvoju 102-105 • usluge u kojima prevladava

nekvalificirani rad i migracija i 109-110

pravednost 39, 49, 300 • održivi razvoj i 68 • uloga vlade u promicanju 49 • u nasuprot efikasnosti 14 • Washingtonski konsenzus 49

pravila podrijetla 116-117 pravni okviri:

• globaliziranje antimonopolizacije 222-223

• uloge države u 70 • za svjetsku ekonomiju 227-228

pravo intelektualnog vlasništva 346 • intelektualno vlasništvo

nasuprot 127, 128 predatorske cijene 114 Predstavnički dom SAD-a 295, 344 pretjerano uzimanje/davanje

zajmova 232-233, 236-240, 241, 246, 364

pretvaranja u pustinju 317 prijedlog zajedničkog poreza 202-204 princip najpovlaštenije zemlje 95, 102 prirodni resursi 169, 173. vidi i zemlje

bogate resursima • upravljanje korištenjem 76

pristup nepoljoprivrednim tržištima (nonagricultural market access -NAMA) 342

prisvajanje javnog bogatstva 157-164 privatizacija 49, 68, 75, 349

. Iraka 255 • javne domene 128-129 • kako savjetuje MMF 162, 255 • korupcija pogoršana

uslijed 161-164, 177 • prikazivanje nevažnom 39 • rusko razočaranje s 60 • socijalno osiguranje 12, 364 • u Argentini 242 • u Istočnoj Europi 59-60 • u Latinskoj Americi 58 • u Rusiji 60-61, 163-164, 172,

183 • utjecaj na okoliš 183 • zajedničkog zemljišta 183, 185

privatni prekogranični dug 252-254 privatni sektor, uravnoteživanje s javnim

sektorom 13 problem "moralnog hazarda" 237 problem zajedničkog vlasništva 182-183,

185 prodaja oružja 175, 308, 355 produktivnost 53, 64 profit:. vidi i korporacijski interesi

• farmaceutske industrije 142-143, 145-146, 151-152

• kao korporacijski fokus 208 • kao pretegnute

vrijednosti 125-126 • konkurencija i 219-220

programi socijalnog osiguranja 33 program socijalne skrbi, u zemljama u

razvoju 165-166 Proizvodni poslovi 11, 47, 54, 97-98 Projekt ljudskog genoma 133 promjene u strukturi glasovanja

u 303-304 proračunski deficit 174, 367 protekcionizam 69, 91-92 protok kapitala 29, 98, 109-110, 241, 246 Protokol iz Kyota 189-194, 201, 345, 350

• ciljevi smanjenja ispuštanja plinova za zemlje u razvoju 195-196

• odbijanje od strane SAD-a 191-194, 196, 201, 204

• ogoljavanje šuma i 200 • revidirana verzija 2012.

godine 201 • trgovinske sankcije 198, 203 • trgovinski sporazumi i 349 • zemlje u razvoju i 190, 193,

196 protudampinške carine 84, 111-115, 116,

306, 340, 362 Prvi svjetski rat 18, 40, 130, 259-260,

313 Putin, Vladimir 163

Q quinghao 147, 352

R Rabat 123 računovodstvene tvrtke 211, 214 rad 99

• kretanje 98, 109-110 • nekvalificirani 109-110, 293,

294 • slobodna trgovina i 86-87 • u srednjoj dobi 88

radnici, vidi rad Radon, Janik 160

rat protiv terorizma 18, 27. vidi i rat u Iraku

rat u Iraku 18, 27, 44-45, 193, 308, 313 • rat protiv terorizma 313

Rawls, John 331 razvoj 104

• dostupnost kapitala 68 • izazovi 75-77 • kao proces koji se višestruko

odgađa 48 • kompleksnosti 12 • ljudi kao resurs za 67, 71-72 • mjerenje uspjeha 66 • ne kao neizbježan 52 • neuspjeh konfekcijskih

strategija za 139 • promjenjivi prioriteti u 70 • rasprava oko strategija za 69 • rješenja za probleme u 12, 14,

69 • stope po regijama 52 • strana pomoć i 36, 68 • sudjelovanje lokalne zajednice

u 74 • sveobuhvatni pristup 66-71 • uloga tržišta i financija 68-71 • urbanizacija 68 • uvjeti ekonomske pomoći kao

prepreka 78 • u zemalja bogatim

resursima 160-161 • "velika pogodba" i 97

razvoj, održivost 48, 58, 66 Reagan, Ronald 69, 354 RealNetworks 129, 347 RealPlayer 347 recesije 9, 14, 56, 58, 165 recipročnost 103 regulatori 239 Research In Motion 132 rezerve, vidi i svjetski sustav

rezervi • kao oruđe za upravljanje

rizikom 268-269 • korisnost za zemlje u

razvoju 272

• povećanje 269-270 • povijesna svrha 268-269 • stvarni prinosi 271

rezolucija Byrd-Hagel 191 ribarenje, svjetska industrija 182 RiceTec Inc. 146, 352 rizik 88-89 Robinson, Mary 25, 26 Roche Group 123 Roosevelt, Theodore 234 Ruanda 365 rubalj, ruski 231 rudarske kompanije 160-161, 163, 214,

215, 219, 226 Rusija 33, 69, 113, 153, 163, 339, 357

. BDP 255, 263 • ekonomska kriza u 238, 253,

254, 263 • izvoz plina u Europu iz 311,

312 • kamate na zajmove u 261 • korupcija i zločin u 59, 60 • neuspjeh taktike šok

terapije 75 . odljev kapitala iz 60, 177 • oligarsi u 59, 60, 163, 172, 262 • Poljska nasuprot 333 • prestanak plaćanja duga 37,

231, 238, 243, 245 • privatizacija u 60, 164, 172,

183 • ratifikacija protokola iz

Kyota 191 • stopa razvoja u 52 • stope dohotka u 61 • tržišna tranzicija 9, 163-164,

177, 221 • ulazak u Svjetsku trgovinsku

organizaciju 339 • u Pariškom klubu 255 • životni vijek u 59

s Salinas de Gortari, Carlos 68 Samuelson, Paul A. 337 San Luis Potosi, Meksiko 150 Sarbanesov i Oxleyev zakon 224

Saro-Wiwa, Ken 218 Saudijska Arabija 154 Saudijske Arabije 164-165 Schroeder, Gerhard 332 Seattle, Washington 29, 38, 97, 100, 119,

340 sekundarni bojkoti 311 Selden, George Baldwin 128, 129, 130,

134, 347 Sen, Amartya 71 Senat SAD-a 191 Senegal 365 Shell 218 Shleifer, Andrei 366 Sierra Leone 155, 176 Simon, Herbert A. 361 sindikati 212 Singapur 54, 76, 118, 269 siromaštvo 11, 16, 32-35, 46, 88,

138, 268, 353. vidi i dohodak, nejednakost dohodaka

• BDP nasuprot stopi 67 • definicija prema Svjetskoj

banci 32 • dugi 258 • način rasta i stopa 66-67 • nesigurnost 33 • smanjenje 10-11, 28, 53, 58,

66-67, 331 • svjetski sustav zelembaća kao

dio rješenja 284 • širenje 35-36 • u Africi 33, 63 • u Aziji 53, 58, 65, 66-67, 330,

333 • u Istočnoj Europi 61 • u Latinskoj Americi 67, 84

sječa stabala 176 Sjedinjene Američke Države 25, 34, 40,

44, 86, 87, 91, 92, 97, 98, 104, 109, 110, 119, 313, 325, 343, 357

• antidampinške tužbe korištene odstrane 111-115, 305-306

• anti-monopolistički propust u 220, 222, 223, 224

• carine 339

davanje zajmova zemljama u razvoju 270-272, 287 devizni tečaj 276 državni dug 279-280, 285-286 dug Iraka i 251, 259, 320 ekonomija temeljena na uslužnim djelatnostima 292-293 ekonomska uloga vlade u 70 energetska učinkovitost 191 genetski modificirana hrana iz 115, 149 industrija zabave u 149-150 i svjetski monopoli 220 kamatne stope 240, 279 kao glavni korisnik svjetskog sustava rezervi 272 kao glavni opskrbljivač rezervom valute 267, 268, 270-271, 275, 287 kao potrošač spasitelj 273, 287 kupovna moć 273, 281, 283, 287 liberalizacija 110 međunarodni stečajni postupak i 260 mineralni resursi u 249 NAFTA i 81-82, 83-84, 306-307 nejednakost dohodaka 67 nekvalificirani rad 293, 294 obeshrabrivanje Azijskog monetarnog fonda od strane 282, 324-325 obrambeni rashodi 105, 164 obveze za okoliš 307-308 odnosi s Kinom 280-282 patenti izdati na temelju tradicionalnog znanja 146-147 podupiranje Jeljcina 262-263 poljoprivredne subvencije 84, 100, 104, 105, 296, 297, 328 pomoć u razvoju pružena od strane 331 pomorska ekspedicija na venezuelansku obalu 233

• potkopavanje multilateralnog režima slobodne trgovine 306

• potpisivanje sporazuma iz Rija 189

• pravila podrijetla i 116-117 • pravni konflikt sa Europskom

Unijom 221 • pravo veta u MMF-u 303-304,

321 • priliv novca iz zemalja u

razvoju u 241, 245 • prirodni resursi 171 • procvat ulaganja 275 • protekcioinizam 295, 319 • protokol iz Kyota i 189-190,

191-196, 201, 204, 205-206, 316 • razina štednje 54 • realne nadnice u 31 • regresivni porezi u 121 • regulirani kapitalizam u 41-42 • sekundarni bojkoti podržani

odstrane 311-312 • slobodna trgovina sa

Središnjom Amerikom 295 • stabilnost valute 269 • stečajni zakoni u 252-253 • stopa siromaštva nasuprot

BDP-u 66-67 • strana pomoć od strane 36 • strani dug 267 • subvencije za ispuštanje

stakleničkih plinova odobrene od strane 206

• subvencije za pamuk od strane 96, 101, 106, 205, 300, 328, 340, 341-342

• Sudan i 251 • trgovinski deficit 274, 275,

280-281, 318-319 • trgovinski sporazumi

sastavljeni od strane 118, 119, 123-124, 327. vidi i posebni sporazumi

• tržišta kapitala 109-110

• tužbe Svjetske trgovinske organizacije podnesene od strane 197

• tvornica odjeće u 340 • tvornički radnici u 29 • unilateralizam 27 • Union Carbide podržan od

strane 213 • u Pariškom klubu 255 • uspostavljanje urednog procesa

restrukturiranja duga 264-265 • uvoz nafte 311 • veto Međunarodne trgovinske

organizacije od strane 94-95 • zaduživanja kućanstva 279 • zagađenje iz 184, 185, 195, 197,

203, 316-317 • zahtjevi intelektualnog

vlasništva 137 • zahtjev otvorenim trgovinskim

granicama 310-311 • zahtjev za bilateralnim

trgovinskim sporazumima 117, 327

• zaposlenje u 275, 287, 292 • život iznad mogućnosti 267,

273-274 Sjeverna Koreja 198 Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj

trgovini (North American Free Trade Agreement - NAFTA) 81, 82, 83, 84, 85, 86, 97, 150-151, 217, 292, 306, 335, 336, 337, 343

slobodna trgovina 10, 28, 86-87, 337, 338. vidi i trgovinski ugovori

• nasuprot pravednoj trgovini 93-96

• pravila postanka i 116-117 • za Indiju 28

slobodno tržište 16, 48 Slom (Diamond) 205 Slovenija 61, 353 Smith, Adam 14, 86, 88, 209-210, 212,

332, 359 socijalna skrb, korporacijske

subvencije 106

socijalno osiguranje 49 • privatizacija 12, 364 • sustavi 41

softverska industrija 105, 134. vidi i tehnologija

Somare, Michael 358 Somavia, Juan 26 Sovjetski savez 231, 247, 250. vidi

i Rusija specijalna prava vučenja (special

drawing rights - SDR) 284, 285, 368

sporazum o temeljnim radnim standardima 137

središnje banke • diversifikacija 277 • neovisnost nasuprot

regulaciji 50 • odgovornost 50 • u Aziji 280 • uloga u svjetskom sustavu

zelembaća 285 Srednjoamerički sporazum o slobodnoj

trgovini (CAFTA) 344 stabilizacija fondova 167, 168, 169,

174-175 stabilizacijski fond za bakar 355 stablo neem 146-147 stanovništvo, rast stanovništva 32, 48,

64, 98 stečaj 252-254, 364

• državni 254-265 • MMF i 309 • privatni 261 • zakoni o 233, 234, 252,

259-265 Stern, Nicholas 371 stopa olakšica 317 strana pomoć 36-37, 78 strana ulaganja 55, 63, 64, 67, 76, 208,

216, 279, 294 Stranka Bharatiya Janata (BJP) 47 subvencije 36, 94, 150, 193, 306, 311

• kao zaštitna mjera u rudnoj industriji 226

• poljoprivredne 38, 94, 100, 104, 105-108, 151, 296, 297, 342

• u industriji pamuka 96, 101, 105-106, 205, 300, 340, 341

• za ispuštanje stakleničkih plinova 206

• za zalihe lijekova zemljama u razvoju 140

subvencije za pamuk 96, 101, 104, 107, 108, 205, 328, 341

Sudan 171, 251 Suharto, general 251 sukob interesa 41 Summers, Larry 366 "super Poglavlja 11" 253 suša 317 suverenost 31, 42, 82 Sveučilište Columbia 171 Sveučilište Harvard 23 Svijet kao ravna ploča (Friedman) 22,

77 Svjetska banka 9, 10-11, 12, 33, 34, 35,

36, 58, 68, 70, 72, 105, 177, 246, 248, 253, 262, 298, 322-325, 330, 334, 335, 336, 340, 353, 365

• alternative 324-325 . Čad i 355-356 • definicija siromaštva 32 • dug Argentine 232 • elektrane i 238 • ExxonMobil i 353 • Indonezija i 263-264 • obuhvatni pristup prihvaćen

od strane 69 • olakšavanje duga od strane 37 . o NAFTA-i 336 • osiguranje protiv rizika

nacionalizacije 257 • osnivanje 256-257 • podmićivanje i 228 • povećana odgovornost 305 • program uključivanja

zajednice 74 • promjene u strukturi

glasovanja 303-304 • provedba od strane 75

• Svjetska zdravstvena organizacija 352

• usredotočenost na obrazovanje 72

• uvjeti za pomoć od 36, 78, 322 • Voices of the Poor 33, 330 • zajmovi od 63, 236, 246

svjetska ekonomija 27, 265 • nestabilnost i promjenjivost 9 • oslabljena svjetskim sustavom

rezervi 272 • potpomognuta kupovnom

moći SAD-a 273, 283 • pravni okvir za 227

Svjetska meteorološka organizacija i Program Ujerdinjenih naroda za zaštitu okoliša 356

Svjetska monetarna vlast 368 Svjetska organizacija intelektualnog

vlasništva (World Intellectual Property Organization -WIPO) 137, 138, 148, 327, 349

Svjetska trgovinska organizacija (World Trade Organization - WTO) 9, 95, 97, 136, 141, 305, 306, 325, 326, 327, 337, 338, 339, 340, 342, 343, 344, 346, 350, 351

• američke carine za čelik odbijene od strane 339

• Byrdov amandman i 114 • demokratski manjak i 298 • mehanizam provedbe 96 . nemiri u Seattleu 29, 38, 97,

100 • osnivanje 29 • propisi o genetički

modificiranoj hrani 149 • "razvojni krug" sastanci

o 100-102, 315-316, 327, 328 • trgovinske sankcije i 197, 206 • ulazak Meksika u 336 • ulazak u 339

Svjetska zdravstvena organizacija 289 svjetske financijske institucije, vidi

i Međunarodni monetarni fond; Svjetska banka

• demokratski deficit 43 • manjkav sustav 39-41 • odgovornost 41, 305

svjetski društveni ugovor 307-310 Svjetski ekonomski forum 26 svjetski financijski sustav, vidi svjetski

sustav rezervi Svjetski socijalni forum 25-27, 26-27,

297-298 svjetski sustav rezervi 267-291, 299, 303.

vidi i svjetski sustav zelembaća • diversifikacija valute 277, 281 • dolar kao glavna valuta za 267,

268, 270-271, 275 • kao uzrok

nestabilnosti 276-282 • naginjanje prema dolje 284 • niska kamatna stopa za dolar

u 267, 271, 277-278, 283 • pad u agregatnoj potražnji kao

rezultat 272-273, 274-275 . reforme 282-290, 308 • regionalne

kooperative 282-283, 282-290 • SAD kao glavni korisnik 273

Svjetski sustav zelembaća 282-290, 368-369

• alokacijska politika 288-290 • funkcije 284-285 • povećanje stabilnosti 285-286 • prekidanje opetovanih

kriza 286-287 • upravljanje 288

Svjetsko povjerenstvo o socijalnim dimenzijama globalizacije 29

š širenje nuklearnog

naoružavanja 288-289, 359 Škotska 129, 182 špekulanti 57 štednja, stopa 54, 56 Švedska 15, 192, 331 Švicarska 105, 131, 159, 191, 250, 263

T Tagamet 348 Tajland 42, 47, 50, 52, 74, 75, 109, 123,

171, 215, 267, 283, 286, 293, 295, 332, 333

• azijska burza i 257 • ekonomska kriza u 240, 246 • globalizacija i 77-80 • indijsko gospodarstvo i 64, 78 • istočnoazijsko ulaganje i

uspjeh u 52, 54 • jaz u znanju i 78, 90-91 • korporacije kao

dobavljači 208, 209 • monopoli i 79 • problem sa zajmoprimstvom

i 258 • rezerve u posjedu 269-270 • siromaštvo u 333 • tužba SAD-a i Svjetske

trgovinske organizacije protiv 197

• ulaganje u 50, 78 • zakoni o javnom otkrivanju 76

Tajvan 54, 55, 281 Tanzanija 62, 63, 365 Tata, J. N. 64 "T-bills". vidi i američke mjenice na

državnu blagajnu tehnološki sektor,

eksterniziranje 54 Teksas 191 tekstil 95, 97, 107, 111 telegraf 42 telekomunikacije 49, 65, 135 Teorija moralnih osjećaja (Smith) 209 teret duga 45, 231-265. vidi i olakšanje

duga • Argentine 235, 240-246, 246,

250, 254, 262, 263, 264 • povijesna rješenja za 233-235 • pretjerano uzimanje zajmova

i 232, 236-240, 242, 246 • stečajni zakoni i 233

terorizam 311 • bankarske reforme i 229

• ekonomski učinak 280 • globalizacija 302

Thatcher, Margaret 69 The Corporation (film) 207 The Insider (film) 207 The Roaring Nineties (Stiglitz) 12 Thirst (film) 207 Thurow, Lester C. 343 Time 317 tisućljetni razvojni ciljevi 35, 271, 289,

331, 369 Tisućljetni sastanak na vrhu 35, 120 tradicionalno znanje 128-129, 138,

145-146, 307 transparentnost 40, 77, 228, 304 transport 26, 41, 53, 65 "treći put" 332 trgovina, vidi pravedna trgovina;

slobodna trgovina trgovinske restrikcije 94, 311 trgovinske sankcije 196-199, 203, 206,

250 Trgovinski aspekti prava intelektualnog

vlasništva (Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights -TRIP) 125, 136-137, 138-139, 141, 145, 147, 346, 350

trgovinski deficit 274-275, 280, 286 trgovinski ugovori 37-38, 42,

296-297, 307. vidi i pravedna trgovina; slobodna trgovina

• asimetrija u 82-83 • društvene nasuprot privatnim

inicijativama 217 • intelektualno vlasništvo

i 136-137 • i stvaranje nagnutog

igrališta 79 • izbjegavanje demokracije 77 • kao zapreke razvoja 78-79 • konflikt vrijednosti i 149-151 • kreirani od strane

korporacija 217 • lobisti i 152 • povijest 94-102

• prisilno "dobro ponašanje" 178

• proizvodnja lijekova pod 79, 123

• rizik u 83 • ugrožavanje okoliša 79, 150,

151 trgovinske restrikcije 82 tropske šume 147, 199-201, 288, 310 tržišni fundamentalizam 12-13, 14, 51,

57, 69, 329 tržišno gospodarstvo 11-12, 13, 295, 298

• nezaposlenost i 295 . oblici 15, 31 • prema Smithu 209 • upravljanje 48-49

tržišta 68-69 • ekonomska efikasnost i 13,

14, 50 • kao faktor u razvoju 69-70 • ograničenja 12, 14 • potkopano pretjeranim

patentiranjem 129 • ujednačenost države i 15 • u središtu uspješnog

gospodarstva 49 tržište kapitala

• kao nesavršeno 90 . liberalizacija 38-39, 40, 49, 55,

60, 256, 299, 331 tsunami 206, 232, 264 tuberkuloza 144, 351 Turkmenistan 153, 154 Turska, ekonomska kriza 254

U Udruženje licenciranih proizvođača

automobila Association (ALAM) 130

Udruženje zemalja Jugoistočne Azije (ASEAN), prijedlog Azijskog monetarnog fonda 283

Uganda 62, 63, 76, 365 ugljen 174, 192, 193, 202 ugljično trgovanje 190, 203

Ujedinjeni narodi 35, 40, 137, 289 • Ekonomsko i socijalno vijeće

pri 309-310 • i rat u Iraku 313 • Konferencija o okolišu i

razvoju 146 • Konvencija protiv mučenja 313 • Međunarodni sastanak o

financiranju razvoja 309 • Nametanje sankcija u Južnoj

Africi 251 • Okvirna konvencija o

klimatskim promjenama 189 • olakšavanje duga i 250 • Opća deklaracija o ljudskim

pravima 313, 362 • Sudan i 251 • Vijeće sigurnosti 176

Ukrajina 231 umrežavanje 27 UNICEF 289 unilateralizam 39 Union Carbide 213, 214, 216 upadljiva potrošnja 67 Uprava za mala poduzeća (Small

Business Administration - SBA) 91 upravljanje 76-77, 148. vidi

i korporacijsko upravljanje urbanizacija 68 Ured američkog trgovinskog

predstavnika 124, 136, 345 Ured za znanstvenu i tehnološku

politiku 136 Urugvaj 191 Urugvajski krug pregovora 96, 97, 104,

109, 125, 150, 296-297, 306, 341 US Airways 253 US International Trade

Commission 337 usluge, uslužni sektor 96, 97, 99, 109,

292-294 Ustav SAD-a 313 uvoz:

• nafte i plina 311 • nezaposlenost i 275 • restrikcije na 57

V valute u sustavu rezervi 267, 268,

270-271, 275-276, 276-277, 281, 319-320. vidi i posebne valute

Velika Britanija 62, 64 • carine 338 • energetska efikasnost 190 • okupacija Egipta 234 • pomorska ekspedicija na

venezuelansku obalu 233 Velika depresija 17, 40, 88, 94, 95, 256,

367 velika pogodba 97 Venezuela 58, 154, 164, 165, 168, 233,

240 Venter, Craig 133-134 Versailleski ugovor 259-260 Vijeće ekonomskih savjetnika 9, 10, 12,

21, 136, 174, 221, 335, 347 Vijetnam 52, 112, 218, 236, 339, 358, 364

• stope dohotka u 61 • tranzicija na tržišno

gospodarstvo 61 • ulazak u Svjetsku trgovinsku

organizaciju 339 vitamini 220 voda, opskrba vodom 150, 335

• pristup 35 • rudna industrija oštećena 215 • subvencije i 105

Voices of the Poor 33, 330 Vrhovni sud SAD-a 227, 346, 362 vrlo zadužene siromašne zemlje

(highly indebted poor countries -HIPC) 247

w Wal-Mart 207, 212, 360 Wal-Mart: The High Cost of Low

Prices 207 Washingtonski konsenzus 38, 49, 62, 69,

299, 331, 333, 334, 354 • Argentina i 241 • istočnoazijska financijska

kriza 57

• pomanjkanje povjerenja u demokraciju 50

• pretpostavke o srži 50 • rasprava oko 51 • slabljenje svjetske podrške 66 • za Irak 255

Williamson, John 331 Wilson, Charles 300, 370 Windows Media Player 222, 347 Wolfensohn, Jim 69 Wolfowitz, Paul 322 WorldCom 213, 224 Wyoming 191

Y Yukos 163

z zahtjevi adekvatnosti kapitala 239 zahtjev za nove lijekove 348 zajednica, važnost 72-75 zajednička tužba 227-228 zajmovi 36, 58, 232-233, 239, 254.

vidi i pretjerano uzimanje/ /davanje zajmova

• konzervativno uzimanje 258-259

• kratkoročni 239 • od industrijskih zemalja 258 • od Svjetske banke 62, 236, 246 • rizik 257-258 • SAD kao primatelj

niskokamatnih 270-272, 287 • trgovinski deficiti i 274, 286 • zemljama bogatim

resursima 166 Zakona o patentima (1793.) 348 "zakoni o pravednoj trgovini" 93, 340 Zakon o inozemnim deliktnim

potraživanjima 225 Zakon o kontinuiranom dampingu i

naknadi subvencija (2000.) 344 zakon o praksi inozemne korupcije 158,

228, 230 Zambija 365

Zantac 348 zaposlenost 39, 50, 71, 336. vidi

i nezaposlenost • u Istočnoj Aziji 66-67 • u Latinskoj Americi 166 • u Meksiku 85

zaštita potrošača 17 zaštitne mjere 111 zdravlje, zdravstvo 17, 32, 35, 53, 58, 63,

66, 70, 125, 170, 268, 288, 354. vidi i sida

• epidemije i 205 • kao rastući problem razvoja 68 • korištenje obrazovanja u svrhu

promicanja 71 • potrošnja zemalja u

razvoju 138 • svjetski sustav zelembaća 289

Zelena revolucija 63, 64 Zeleni neto nacionalni proizvod (zeleni

NNP) 173 zemlje bogate resursima 153-179

• bankovni zajmovi 166 • demokracija i 156, 157-158 . konflikti u 155-156 • korupcija u 160-161 • nejednakost u 156 • nezaposlenost 165, 168, 169 • "nizozemska bolest" i 167-169 • podmićivanje u 158-160 • razlozi za neuspjeh 154-155 • zahtjevi 155

zemlje u razvoju 48, 82, 93, 94, 98, 100, 305. vidi i posebne zemlje

• Azija kao primjer uspjeha 66 • cijene lijekova i

potrepština 126, 143, 144 • ciljevi glede ispuštanje

stakleničkih plinova 195-197 • demokracije stvorene u 297 • infrastruktura u 48 • kao nezaštićene od globalnih

monopola 223 • konkurencija u privlačenju

stranih ulaganja u 215

• necarinske prepreke kako ih koriste 113

• nekvalificirani rad u 294 • ocrnjivanje globalizacije u 291 • ograničena odgovornost kao

štetna za 214 . okoliš i 194-196, 307, 310, 335,

358 • posebna rješenja potrebna

za 12, 69 • pravno zastupanje i pravda

za 148, 213, 214-216, 225-226, 227-228

• pretjerano uzimanje zajmova 236-237, 240

• prirodni resursi 308 • protokol iz Kyota i 189, 193,

194-196, 202, 206 • rezerve u posjedu 269, 270,

271 • režimi pravedne trgovine

za 102-105 • rizici kamata i deviznog

tečaja 257 • SAD kao primatelj zajmova

s niskim kamatnim stopama od 270-272, 287

• siromaštvo u 11 • stečajni zakoni u 252 • tehnološki jaz u 90-91 • transfer duga iz privatnog u

javni sektor 272

• troškovi rezervi 270-272 • ujednačenost odnosa

korporacija i 215, 217, 218-229 • "velika pogodba" i 97 • Vijeće za ekonomske i

društvene poslove 20 • zajmovi 232-233 • zaštita tradicionalnog znanja

u 146, 147 • životni vijek 68

Zenawi, Meles 63, 71 Zimbabve 113 zlatni rudnik Ok Tedi 173, 215 zlato, kao povijesna valuta 268 zločin 59, 67. vidi i korupcija znanost, patenti i 133-134 znanje 307, 337. vidi i ekonomika

informacija; tradicionalno znanje • kao javno dobro 127-128, 143,

350, 351 • patenti kao smetnja

širenju 130 Zoellick, Robert 123-124

ž željeznice 42 žene, osnaživanje 72-75 Ženeva, Švicarska 29, 136, 138, 300, 330,

338, 356, 371 životni standard 68, 298 životni vijek 32, 53, 59, 74

ALGORITAM d.o.o. Zagreb, Harambašićeva 19

Za nakladnika Tihomir Paulik

Glavni urednik Neven Antičević

Izvršna urednica Ivana Pavelić Mirošević

Lektura Romina Grčević

Stručna redaktura Luka Marković

Korektura Zdenka Ivkovčić

Grafički urednik Davor Horvat

Izrada kazala Mario Orehovac

Obrada i prijelom Algoritam DTP

Tisak

Grafički zavod Hrvatske

Naklada

1000 primjeraka

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

6 9 5 5 8 6

ISBN 9 7 8 - 9 5 3 - 2 2 0 - 5 8 8 - 6

Nakladnik