Filozofski fakultet u Rijeci
Odsjek za kroatistiku
Seminarski rad:
PROZA IRENE VRKLJAN
kolegij: Monografski pristup temama suvremene hrvatske književnosti
prof. dr.sc. Milorad Stojević
studentica: Luana Starc
1
Izjava o akademskoj čestitosti
Ja, LuanaStarc, studentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci, izjavljujem da je ovaj rad rezultat isključivo mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim istraživanjima, te da se oslanja na objavljenu literaturu kao što to pokazuju korištene bilješke i bibliografija. Izjavljujem da niti jedan dio ovoga rada nije napisan na nedopušten način, odnosno da je prepisan iz kojeg necitiranog rada, te da ikoji dio rada krši bilo čija autorska prava. Izjavljujem, također, da nijedan dio rada nije iskorišten za koji drugi rad pri bilo kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj ili radnoj ustanovi, ili u radu namijenjenu nekom drugom predmetu na odsjecima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Student(ica)
U , Rijeci 8.9.2013.
LuanaStarc
2
1. UVOD
Irena Vrkljan, pjesnikinja i prozna spisateljica, rođena je 1930. u Beogradu. Objavila je
deset zbirki pjesama i sedam proznim djela. Irena Vrkljan autorica je nekoliko, kako se
mnogi kritičari slažu, autobiografskih djela. Irena uspijeva ispričati priču o vlastitom
životu, a pritom se ne spotaknuti o kamen banalnosti. No, imaju li njena autobiografska
djela i ostalih elemenata osim autobiografskih? U ovom ću radu pokušati pronaći
elemente putopisa, eseja i ispovijedne proze kroz njena djela: „Svila, škare“, „Marina, ili
o biografiji“, „Berlinski rukopis“, „Dora, ove jeseni“ i „Pred crvenim zidom“. Kroz sva
njena spomenuta djela, protežu se i ponavljaju, isti motivi: motivi vlaka, kuhinje i sobe pa
ću ih njih pokušati pronaći i usustaviti. Na kraju, prozu Irene Vrkljan možemo sagledati,
osim u autobiografskom, i u kontekstu ženskog pisma, pa ću pokušati navesti elemente i
značajke koji su vezani uz tu produkciju.
3
2. AUTOBIOGRAFSKA PROZA IRENE VRKLJAN
Autobiografska proza podrazumijeva narativan tekst u kojemu se prati način diskurzivnog
oblikovanja osobnog života i proizvodnje osobnog identiteta. Autobiografskim se diskursom
nastoji projicirati slika stvarnoga. Teme su najčešće vezane uz autorov osobni život, bilo da je
riječ o jednom njegovom segmentu kao što je djetinjstvo, odrastanje, bolest ili o promjeni u
njemu uvjetovanoj izvanjskim događajima. Ukoliko u tekstu postoji od čitatelja ovjerena
identičnost između pripovijedača, lika i autora, ispoštovani su osnovni uvjeti za Lejeuneov
autobiografski sporazum. (Sablić Tomić, 2002 : 33) Autobiografski sporazum (pakt) zasniva
se na idealnom odnosu između pisca/govornika i njegova adresata. Autor je osoba koja piše i
stoji iza niza objavljenih tekstova.To je prostor objedinjenja, on prekoračuje tekst i izvantekst.
On je proizvođač diskursa i stvarna osoba s određenim položajem u društvu. Slušalac ili
čitalac dobiva odgovor na svoje pitanje zahvaljujući ugovoru o identitetu. On je zapečaćen
institucijom vlastitog imena, a referencijska veza između osobnog imena je nepobitna.Ugovor
o identitetu otklanja razloge sumnje u identitet subjekta i definira autobiografiju kao žanr
(Velčić, 1991 : 60).
U prozi Irene Vrkljan ispovijedni subjekt traži svoje „autobiografsko ja“. Pišući o svojem
djetinjstvu u kraljevini, nekim drugim vremenima, kretanju u svijet, ona neprekidno traži
izvore svog bića.
U prvoj izdanoj knjizi Svila, škare, autobiografski podaci su kronološki najsređenije ispričani.
Sjećanja su to na predmete i prostore koji su obilježili djetinjstvo, mladost i prve zrele godine
autobiografskog subjekta. To djelo na neki način postaje prototekst ostalima, koja su nastajala
kasnije i intertekstualno su s njim povezane. Ta su djela osebujnije fikcionalizirana i ne ovise
više o kronološkim konstantama autobiografskog slijeda: djetinjstvo, mladost, zrelost.
Vremenski su prijelazi u njima intuitivni i usmjeravani mislima i osjećajima koji bude ili
stvaraju ljudi i predmeti u uskomešanoj svijesti ispovijednog subjekta. Bit se postojanja
ostvaruje pisanjem („Kolo“ – 11(2001), 2 : 469).
Već na početku knjige Svila, škare, autobiografski subjekt pokušava opisati situaciju koja je
bitno utjecala na njegovo oblikovanje: „Izabrana kao partnerica kućanice, gledala sam u iste
izloge. Usprkos tomu i zapravo nelogično, sve češće biram stranu neurotičnog oca. On je
4
značio onaj drugi, smisaoni život napolju, znanje, knjige, razgovore. Mrzim oponašanje
majčinstva, ne učim kuhati za lutke. Pa ipak sam tektočan odraz onih sposobnosti koje je moja
majka posjedovala, ili nije posjedovala. Ni ona nije mnogo kuhala, njezin sam otisak, kopija,
njezino umanjenje.“ Autobiografski subjekt nabrajajući niz nevažnih detalja nastoji
rekonstruirati vrijeme i moral društva u kojem je odrastao i koje ga je oblikovalo („Kolo“ –
11(2001), 2 : 469). To su nabrajanja nedjela koje je kao djevojčica činila kako bi se oduprijela
osjećaju da živi u zatvoru: štipala je mačku, razbila čajnik i nije to priznala, krala kekse,
lagala...
Druga cjelina zauzima ključno mjesto u knjizi i nazvana je „Druga vremena“. Dani su
djetinjstva prošli i zato autobiografsko ja koristi brojne jake metafore, a sve u nadi da će
potaknuti pisanje u potragu za izgubljenim smislom. Kultno mjesto malograđanskog načina
življenja dvije su prostorije u kući, to su i česti motivi kojima se autobiografsko ja učestalo
vraća u svojim knjigama i oko njih plete priču svoga života. Radi se o kuhinji i salonu.
Svakodnevica žene zbiva se u kuhinjama, a mjesto slavlja i licemjernog okupljanja su saloni
(„Kolo“ – 11(2001), 2 : 471). Sjećanja su to na kuhinju u kojoj je odrastala s majkom, kuhinju
kod prijatelja slikara u Berlinu gdje su se umjetnici često okupljali i na kuhinju u stanu svoje
majke u kojoj je majka ostala kao zarobljena. Sve su te kuhinje izazivale različite osjećaje.
Vraćanje „autobiografskog ja“ uvijek istim motivima je jedna od karakteristika
autobiografskog žanra. Činjenica je da autobiografija teži svođenju vremena na prostor, ali ne
da bi vrijeme isključila, već da bi ga oblikovala u skladu s potrebama priče (Velčić, 1991 :
82). „Autobiografsko ja“ se ne želi zaustaviti u zagrebačkoj kuhinji i postati blaga žena, žena-
biljka, već kreće na put. Putuje neumorno između dvije zemlje, dva jezika, traži sebe i
ostvaruje se u jeziku. Zanimljivo je spomenuti da su autobiografije nadahnute istim onim
poticajem koji se ne da razlučiti od poticaja što rezultira fikcionalnom književnošću, stoga se
i u autobiografskim zapisima Irene Vrkljan otkriva ta istovjetna fikcionalizacija
autobiografskog i autobiografizacija fikcionalnog.
Autobiografije zapravo nisu tek pripovijesti u prvom licu i o zbiljskim događajimaiz života
autora, već prostori druženja tekstova različitih kvaliteta, i teorija i fikcije i svakodnevne
pismene i usmene prakse. To su prostori koji logikom međusobnog presijecanja tekstova i
takvom svojom unutrašnjom dinamikom neprekidno istražuju mogućnosti i granice svojih
dijaloga, pa stoga oni nisu tekstovi, već međutekstovni prostori. (Velčić, 1991 : 9)
5
Ove je činjenice lako utvrditi u knjigama Irene Vrkljan. Dok je u prvoj knjizi „Svila, škare“,
dominantna potraga „autobiografskog ja“ za samim sobom i to kroz vrijeme i prostor (potraga
se u tekstu ostvaruje kao težnja „autobiografskog ja“ da pričom zaustavi vrijeme, te isto tako
regulira to proteklo vrijeme), u ostalim knjigama prisutnije je dijalogiziranje s drugim
tekstovima. U knjizi „Marina, ili o biografiji“ „autobiografsko ja“ pokušava pronaći sebe
otkrivanjem mentalne srodnosti između sebe i nesretne ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve
(„Kolo“ – 11(2001), 2 : 472). Naime, Marina Cvetajeva morala je kuhati i nije stizala pisati
pjesme. Na prvom je mjestu bila briga za obitelj, a poezija je čekala u pregači. To je stvaran
konflikt jer žena ima djecu i naravno da joj je problem kako da se podijeli između tih dužnosti
koje su joj dane. Od te podijeljenosti i potječe razlomljenost u ženskom pismu. I književno
djelo Marine Cvetajeve prožeto je autobiografskim reminiscencijama. Proučavatelji njezinog
opusa uočavaju da Marina Cvetajeva demonstrativno ne želi priznati društvenim
konvencijama zadanu povelju između privatnog i javnog, te se kategorije za nju preklapaju,
pa je i njezino djelo prožeto demonstrativnom autobografičnošću. (Sablić Tomić, 2005 : 32)
Budući da je pripadala avangardističkom krugu ruskih književnika (koje u svojoj knjizi
spominje i Irena Vrkljan) u čijim se estetičkim koncepcijama zahtjevalo i svojevrsno stapanje
umjetnosti i života, Marina Cvetajeva postala je zanimljiv izvor činjenica koje su podložne
fikcionalizaciji u autobiografskom štivu Irene Vrkljan. Srodnost biografija, ali i slična
sklonost k diskurzivnom, odnosno žanrovskom oblikovanju teksta, nagnali su „autobiografsko
ja“ Irene Vrkljan da predmetom svoje druge autobiografske knjige učini pjesnikinju Marinu, i
sama zauzme pripovijedački zamah „cvetajevskih opširnosti o sebi“.
Irena Vrkljan, stoga, u toj knjizi podatke na niže usustavljenim redosljedom, već asocijativno.
„Autobiografsko ja“ otkrivajući sličnosti u svojoj i Marininoj biografiji, traži svoje mjesto u
javnoj povijesti koja je već stvorila svoju cijenu na ekonomskom tržistu vrijednosti.
„Autobiografsko ja“ koristi sve moderne, odnosno stvaralačke postupke afirmirane za ruske
avangarde gdje je književnost činjenica ponovno visoko svrstavala dokumentarne žanrove.
Kako bi čitateljstvu kao zanimljivo štivo ispričalo svoj život uz pomoć uspješnih
pripovijedačkih postupaka , smjestilo se u „javnu povijest“ („Kolo“ – 11(2001), 2 : 473)
Ispovijedni se subjekt u svim knjigama opetovano prisjeća nekih za njega ključnih postaja
vlastite biografije, ali i kaže: „Da li zemljopis stvarno mjenja sjećanje? Moja knjiga u
kovčegu „Svila, škare“, pisana u Berlinu , mjenja se u Zagrebu i postaje porozna. Neko se
drugo sjećanje uvlači među slova. Istina, točnost, tuđina. I što još? Da li postoje mjesta za
raskoš i mjesta za oskudicu? Da li pored mjesta, i prošlost koja leži na doživljenom određuje
6
izbor i uspomene? Slike izdaleka, slika majke, slika Z-a. A kad sam u Zagrebu vidim ih
stvarno i udaljenost prema pamćenju smanjuje se brzinom svjetlosnih godina. Živa slika budi
i druga sjećanja. Fotografija iz djetinjstva, pisma, obiteljske uspomene pljušte na moju glavu.
Da sam knjigu pisala u Zagrebu, bila bi to drugačija knjiga. Ta me spoznaja iritira i
istovremeno budi: biografija kao nešto što se razvije znači istovremeno i oslobođenje.
Oslobođenje pred onim strašnim: to je tako bilo“ („Kolo“ – 11(2001), 2 : 473).
„Autobiografsko ja“ nastupa kao pripovijedač spreman razgovarati sa subjektima koji su
sačinili njegovu biografiju. Daje im riječ, ulazi u njih, imitira tip diskursa u kojem su oni
stvarali svoja djela. Tako nastaje autobiografski spis koji zvoni tuđim glasovima,
pounutarnjenim, puštenim kroz pročistivač riječi, u tkivo vlastita života. U tekstu „Marine, ili
o biografiji“ čuju se i Marina Cvetajeva, Boris Pasternak, Reiner Maria Rilke, Franz Kafka,
Andrej Beli, František Halas, Natalija Gončarova, i mnogi drugi. Ireninim rukopisima
neprekidno se provlači postmodernistička svijest o falsifikatima, podvajanju mjesta i
vremena, o tome da originala nema. Jasno je izrečena u prvoj rečenici knjige „Dora, ove
jeseni“, i samoj citiranoj: „Svijet je naime pun dvostrukih bića, i dvostrukih mjesta. „
U knjizi „Dora, ove jeseni“ mnogo je lica koja se oblikuju, a ako ih ogolimo samo na naslove
poglavlja, opet dolazimo do „autobiografskog ja“, koje se poistovjećuje s predmetom svojeg
pripovijedačkog postupka. Postupak je u tom tekstu primjenjen na odnos „autobiografskog ja“
i glumice Dore Novak, koja je stalna suputnica „autobiografskog ja“ u svim knjigama.
Recimo u „Marini, ili o biografiji“ Doru spominje uzgred, ali ipak je oblikuje kao drugo ja:
„A Dora? Najprije je previše pušila, zatim je dnevno pila po nekoliko čaša vina, zatim je
legla u veliki krevet i ni sa kim nije više htjela razgovarati. Dora Novak, ta talentirana
glumica. I kako se vrijeme pod njezinom rukom pretvorilo u nešto nepostojeće.“ Čitav
pripovijedački postupak u knjizi „Dora, ove jeseni“ podvrgnut je spoznavanju Dorine
osobnosti kako bi „autobiografsko ja“ shvatilo život. Dora je prijateljica, i njezinu gubitak,
njezin odlazak u svijet slike, ne bivanja, autobiografsko ja pogađa. „Autobiografsko ja“
razgovarajući s Dorom, pripovijedačkim postupkom ulazi u Dorinu unutrašnjost, uzima njezin
glas. Razobličavajući sebe, „autobiografsko ja“ Irene Vrkljan osjeća, otkriva svoje najdublje
strahove. Strah iskazuje ipak i kao vjeru u bolje, kao težnju da ispravi ružno. „Autobiografsko
ja“ traži smisao pričajući o životu, razgovarajući sa sudionicima svog života, otkrivajući ih u
sebi („Kolo“ – 11(2001), 2 : 476).
7
„Berlinski rukopis“ je ponajviše putopis, i to mentalni putopis. „Autobiografsko ja“ putuje od
Zagreba do Berlina, iz vremena djetinjstva u vrijeme zrelosti, u Mommsenovoj ulici:
„Putovanje se bliži kraju, zaobljuje doživljeno kao neka sve sporija i sporija vožnja vlakom.
Nadina glava leži na ruci i ljubičaste je boje njena kosa na večernjem suncu. Vera, moja
druga sestra, šalje mi dnevnik svog putovanja po Rusiji. Vlakovi stoje, vlakovi kasne. Slike,
knjige, tekstovi leže po stolovima naših raznih obitavališta. Grad, ovaj drugi, nije samo grad,
samo kuće. On je sve to ujedinio i njegove su ulice bučne i glasne od bivših koraka“ („Kolo“
– 11(2001), 2 : 475). Berlin je druga strana Irenine biografije, grad u kojem je, kao svojevrsni
apartid, otkrila strance, rubne egzistencije, alternativne, one izvan glavne struje, izbjeglice, i
ne na kraju, žene. (Zlatar, 1998 : 131)
Rukopis „Pred crvenim zidom“ posljednje je vraćanje „autobiografskog ja“ Irene Vrkljan na
životne postaje koje je pohađalo posljednjih desetak godina u svojem stvaralačkom opusu.
Metatekstualno se spominju mjesta trenutno ostvarene sreće, magličasta u strukturi sjećanja.
Rukopis se našao pred metaforički nazvanim „crvenim zidom“ rata, krvi, smrti i patnje. Sve to
utišalo je njegove kreativne napore i odvelo ga u manirističko istraživanje simbola koji su
obilježili čitavu mu autobiografiju: kuhinja, straha, nade, putovanja, i pisanja. („Kolo“ –
11(2001), 2 : 475)
„Pisaći stol me u međuvremenu postao pustinja gubitaka, ugaslog vremena. On poput kugle
lebdi nad jednim svijetom koji umire tamo na rubu nekadašnje vojne granice, tamo gdje rat
pali i protjeruje. On razara i sve drage uspomene „jedne biografije“, razara kao krv
zgrušanu sliku proteklog vremena“. (Vrkljan, 1993 : 13)
U svim se rukopisima Irene Vrkljan „autobiografsko ja“ vraća na gotovo iste postaje svoje
životne priče. U jeziku ih oblikuje na istovjetan način, no svoj život ne nastoji prikazati kao
cjelovitu i dovršenu cjelinu, već sebe doživljava tek kao onog koji se samo u jeziku, i to
jezičnoj i stilističkoj igri, može ostvariti. Neki su od njenih rukopisa putopisi, drugi su romani
ili lirizirane proze, no sve ih povezuje autobiografski pakt. Knjigu „Svila, škare“ možemo
promatrati kao neku vrstu bildungsromana, romana o odrastanju „autobiografskog ja“ u kojem
on kreće u potragu za vlastitom spoznajom. Putopisne su oznake osobito prisutne u
„Berlinskom rukopisu“ gdje autorica promatra život u rascjepu dvaju jezika, gradova ili
zemalja. U „Dori, ove jeseni“ najnaglašeniji je esejistički pristup s liriziranim umetcima,
punim optimizma i vjere u život. A „Pred crvenim zidom“ sinteza je, ali maniristički razorena,
8
svih prethodnih zapisa. Sad se više „autobiografsko ja“ ne ogleda samo u zrcalu sjećanja, već
i u zrcalu samih rukopisa.
3. OBLICI AUTOBIOGRAFSKOG PRIPOVIJEDANJA U PROZI IRENE VRKLJAN
Sintagma autobiografski roman upotrebljava se u pravilu pri označavanju romana koji imaju
autobiografsku formu pripovijedanja („Ja“- pripovijedanje), bez obzira je li u tim tekstovima
riječ o stvarnom autobiografskom sadržaju. Iako se rijetko odustaje od pretpostavke o
suprotstavljenosti autobiografije i fikcije, njihov se „istinosni“ status ostavlja po strani u korist
ispitivanja uporabe autobiografskih oblika i postupaka izlaganja u proizvodnji fikcionalne
književnosti. Na taj je način otvoren prostor pojmovima fingiranja i simuliranja
autobiografije, a termin autobiografski roman koristi se kao oznaka za fikcionalan tekst
oblikovan s pomoću pripovijednoga modela autobiografije (Republika – 52, (1996) 3/4 : 6).
Osnovni kriterij za prepoznavanje autobiografskog romana jest pripovijedanje u prvom licu,
no dolazi do problema kako razlikovati pravu autobiografiju od (pseudo)autobiografskog
romana. Osnovni kriterij razlikovanja u nerazlučeno područje pripovijedanja u prvom licu jest
razlikovanje autobiografskog pripovijednog jastva i monološkog iskustvenog jastva, prema
načinu suodnošenja govora i događaja. U autobiografskoj naraciji govor uvijek slijedi radnju,
dok monološko iskazivanje teži njihovu sljepljivanju.
Analiza tipova autobiografske proze u hrvatskoj suvremenoj književnosti mora se suočiti s
dva supostojeća kriterija njezina identificiranja. Jedan je kriterij naratološke prirode
jezičnogramatički oblik „ja“ pripovijedača, a drugi se tiče recepcijskog konteksta, odnosno,
pitanja koji je tip ugovora sklopljen između autora i čitatelja (Zlatar, 1998 : 58)
„Svila, škare“, „Marina, ili o biografiji“, „Berlinski rukopis“, „Dora“, „Pred crvenim zidom“
– svi nabrojeni tekstovi, nastavi u razdoblju od deset godina pripadaju istom pripovijedačkom
iskustvu, iako je u slijedu tekstova uočljiv smjer jednoga samorazarajućeg diskursa koji
pisanje dovodi do zastanka, do samoukinuća. U žanrovskom određenju tekstova Irene Vrkljan
posegnut ćemo za otvorenim terminom autobiografska proza. Od romaneskne strukture
razlikovao ih je nedostatak ikakvoga fabularnog okvira i neprikriveni samoidentificirajući
glas autora-pripovijedača-lika. Autorica je, dakle ona koja čitateljima nudi autobiografski
ugovor i oni ga prihvaćaju. Pripovijedanje Irene Vrkljan jest prisjećajuće pripovijedanje: ono
9
ima autobiografski (možemo reći i biografski) okvir životne priče, ali unutar sebe gradi se od
pojedinačnih u sjećanju obnovljenih scena. Trenuci prisjećanja potcrtani su kao čin pisanja
dok se vrijeme događaja koji se priziva u sjećanje ponekad uspostavlja samostalno, a ponekad
uklapa u vrijeme pripovijedanja. Promatrajući od teksta do teksta, najtočnije bi bilo reći kako
svaki od njih izabire zaseban autobiografski oblik pripovijedanja: u tekstu „Svila, Škare“ to je
autobiografija u užem smislu (retrospektivno, iako razlomljeno u fragmentima, pripovijedanje
vlastitog života), u „Marini, ili o biografiji“ to je pripovijedni model biografije (priča o životu
druge osobe), u „Berlinskom rukopisu“ i „Dori“ to je kontinuirani dnevnički (i ponegdje
epistolarni) prezent teksta koji se ispunjava akronološkim slikama sjećanja. Utemeljni
prirodni raster „sjećam se sebe kakva sam bila“ već u „Svili, škarama“ ulazi drugačiji način
prikazivanja sebe i drugih: ne pripovijedanje s namjerom introspekcije već promatranje sebe
sa svrhom opisa. Likovi, a s njima i autorica-pripovijedačica sve više i više se izvanjštuju.
Mehanizam pripovijedanja paralelnih priča, koji je radikalno primjenjen u „Marini, ili o
biografiji“, pogoduje takvome ekstrospektivnom načinu prikazivanja. Sudbine likova su
usporedne i usporedbene, lica se ogledaju jedna u drugima, izvana. Biografska relacija između
autora i modela njegova pripovijedanja napušta neobvezujuću lakoću pisanja o drugome kao o
objektu. Pisati o drugome nužno znači pisati o sebi, ne u smislu pretenciozne identifikacije
zajedničkih osobina, većina jedini mogući način spoznavanja sebe kao prepoznavanjau
drugome. Relacija sličnosti nikada neće postati relacija identiteta, ali Ireni Vrkljan ni ne treba
da svoj glas zamaskira glasom Marine, da progovori kroz nju kao lice. Irena govori kao Irena,
Marina ostaje Marina. Ali Irena postaje Marina, kao što Irena postaje Dora. Obje su ušle u
njen život i ostaju kao prijetnja njegova samookončanja: Marina je prestala pisati 1939. Dora
je prestala govoriti 1978. Irena 1994. završava prozu „Pred crvenim zidom“ rečenicom koja
govori o rukopisu prekinutom usred riječi (Republika – 52, (1996) 3/4 : 12-13).
Za Irenu Vrkljan pisanje je, sve do posljednje knjige, eksplicitno bilo život. Njezina poetika
življenja sastojala se u pisanju i iskaze takvoga tipa autotematizirajuće, nalazili smo često u
njezinim tekstovima, ponekad iskazane i na rubu naivnoga, do krajnosti pojednostavljenoga
poimanja o odnosu života i pisanja. No, preko ruba prisilne naivnosti Irena Vrkljan naginje se,
bez zaštitne mreže pisanja, u ponor očaja, sumnji i beznađa. Jer sjećanja više nema, pisanje je
muka. „Tamo gdje je živjelo sjećanje, rastu ruševine“ (Vrkljan, 1994 : 55)
10
4. PROVODNI MOTIVI U DJELIMA IRENE VRKLJAN
Soba, kuhinja, vlak – motivi su koji se sustavno pojavljuju u svim djelima Irene Vrkljan. Sve
je izašlo iz sobe, sve je u sobi spremljeno – okrhnute stare šalice, možda jedna vaza, poneka
slika na zidu, mamina budilica, kutija s nakitom ili fotografijama. Iz romana u roman, iz priče
u priču, od prve do zadnje objavljene proze, kroz dvadeset godina pripovijedanjaprovlače se
iste slike: stolica od tamnosmeđeg drveta koja škripi, stol od tvrdog lakiranog drveta, tramvaji
i vagoni gradske željeznice, veliki šeširi i krzneni kaputi, ustajali miris kuhanja i
neprozračenih prostorija. Ne samo predmeti, već i scene i osobe: obiteljski ručkovi, djetinji
otpori i djevojački smijehovi, bijele dokoljenke iz katoličke škole, tatini bijegovi, mamino
nesnalaženje i depresija, nepoznanica mlađih sestara blizanki, dvije tetke, mnoge susjede i
poznanice, različite i međusobno nepovezane, nepoznate žene koje ulaze u tekst sa svojim
sudbinama i pričama. Sobe: jedaća soba (kao znak otuđenosti i hladnoće, kod Irene Vrkljan
uvijek u suprotnosti s toplinom i komunikacijom kuhinje), spavaća soba (prostor propuštenih
prilika i razočaranja, intime koja se potrošila), prolazna soba (soba u kojoj boravi Irena na
prijelazu iz djetinjstva u djevojaštvo) i sve podstanarske i privremene sobe kroz koje poslije
prolazi, Stančićeva soba, Piceljev atelier. Sve je proizašlo iz sobe, u doslovnom i literarnom
smislu. Godine 1966. Irena Vrkljan objavljuje svoju petu knjigu poezije, pod naslovom
„Soba, taj strašan vrt“. Naslovna pjesma, kojom zbirka započinje, središte je njezina budućeg
književnog svijeta. Soba, koja je ujedno i kolijevka i grobnica i postelja, zacrtava tri temeljna
tematska sloja – djetinjstvo, prolaznost, ljubav – koje će Irena Vrkljan provoditi kroz svoje
tekstove. Mehanizam sjećanja Irene Vrkljan, ovakav je: ona započinje s nekom jasnom slikom
(predmeta, scene ili upamćenog osjećaja), a kada se ta slika pripovijedanjem rastvara, gubi se
njezina čvrstina, jasnoća oblika, i ulazimo u unutarnji svijet u kojem se doživljaji i uspomene
pretapaju, iz jednog vremena u drugo, iz tridesetih u pedesete, iz šezdesetih u četrdesete
godine dvadesetog stoljeća (Zlatar, 2004 : 88-89).
Likovi i lica žena koje su ostale upisane u službenu, javnu povijest, i onih koje to nisu. Ovih
drugih dakako da je mnogo više. Sobe njihovih života, postelje njihovih smrti, kuhinje u
građanskim stanovima u kojima se nije boravilo, berlinske kuhinje kao mjesto susreta s
drugim egzilantskim sudbinama. Kuhinje u kojima žene razgovaraju o svojim ljubavima i
strahovima, bolestima i nadanjima. U njima se izvrće odnos majke i kćeri, „pripovijedačica“
više nije kći, ali niti mjesto majke na zaposjeda u potpunosti (Zlatar, 2004 : 98).
11
U „Berlinskom rukopisu“ brojna su putovanja iz Zagreba u Berlin. U razdoblju čekanja
vlakova koji kasne ili vožnje, „autobiografsko ja“ vraća se starim putovanjima, sjećanjima.
Vlak ujedno predstavlja prelazak u drugi grad, drugi jezik, drugu zemlju, drugu ljubav, drugu
sobu. Mjesto i vrijeme u kojem se odvija promjena.
5. IRENA VRKLJAN U KONTEKSTU ŽENSKOG PISMA
Unatrag dvadeset godina u hrvatskoj književnoj i kulturnoj zbilji žena konačno ima vlastitu
sobu zavidne kvadrature. Prepoznata je, kritički i recepcijski ovjerena činjenica kako žene
imaju slobodu, naviku i hrabrost pisati o onome što osjećaju, one imaju pravo na javnost
svojih intimnih priča i svojih žudnji. Sve glasnije su interpretacije ženskog teksta koje
propituju ženski identitet u zajednici, u jeziku, a ženski se prostor prepoznaje kao onaj u
kojemu se isprepliću kulturna, politička, socijalna, privatna, javna i intimna iskustva. U
tekstovima ženskih autorica propituju se i osvješćuju različiti načini oblikovanja osobnoga
identiteta. Taj proces kreće se unutar nekoliko tipova naratološkog prostora određenog
pozicijom ženskoga subjekta u tekstu, izvanjskim poticajima koji su inicirali pripovijedanje
te strategijama iskazivanja doživljenoga. Riječ je o prostorima-tekstovima u kojima dominira
autotematizacija, samopromatranje unutar određenog kronotopa, zatim u onima u kojima se
prikazuju iskustva rata i življenja u egzilu, do prikazivanja eksplicitne ženske subjektivnosti
kao posljedice procesa demokratizacije žudnje u društvenom kontekstu koja se materijalizira
kroz narativni tekst. (Sablić Tomić, 2005 : 29)
Knjiga „Marina, ili o biografiji“ intimno je traganje za detaljima iz života pjesnikinje Marine
Cvetajeve. Kroz tako mendriran diskurs nameće se potreba Irene Vrkljan za
samoprikazivanjem, za okupljanjem krhotina svojega intimnoga identiteta. Uvijek kroz živote
drugih priča ova autorica govori o sebi. Detalji iz života Marine Cvetajeve uspjeli su
razobličiti osobnost Irene Vrkljan. Upravo je prostor navedene biografije nastao prožimanjem
ovih dviju pretopljenih ženskih perspektiva kojim se projicira novi prostor – prostor traganja
12
za potpunošću. Ovo biografsko dvojništvo dviju književnica projicira nova višestruka
zavođenja tekstom i navođenja na pogrešne tragove, na nove tragove, na tragove drugih.
Stalna potreba biografskog subjekta upravo je traganje za drugim, za sobom, za svojim
željama. Irena Vrkljan postavlja narativni okvir za biografiju o Marini Cvetajevoj uvodnim
citiranjem stihova pjesme „Novogodišnja“. Nakon ove citatne relacije, prezentnom rečenicom
„Marina sjedi na okruglom brdu i puši“, autorica se prisjeća osobnih putovanja na koja obično
odlazi u trenucima privatnih trauma, a u sjećanje priziva i mladu glumicu, Doru Novak.
Dakle, odmah na početku pisanja o drugoj, uvodi se u nariju i teća ženska sudbina. Njihove
emocije, životne priče i odluke, sreća i tuga, patnja i nostalgija, međusobno će se kroz
pripovijedanje zrcaliti i nadopunjavati. Isprepletenost likova, autorice i pripovjedačice u
prvom licu jednine razotkriva njihovu povezanost, upućujući pri tome na nemogućnost
spoznavanja sebe samo kroz jedno pojedinačno iskustvo. U knjizi „Marina, ili o biografiji“
ukazuje se kako konstrukcija ženskog identiteta može biti jedino moguća fragmentarnim
prisjećanjem na životopis drugoga (Marine, Dore) u kojem se prepoznaju osobna iskustva
biografa (Irene). Gotovo ista strategija uočava se i u „Berlinskom rukopisu“ preko
korespondencije Vesne, Henriette i Irene, u kojoj svaka kod njih kroz onu drugu nastoji
prepoznati svoj glas. Pokušavati u prostoru rubne egzistencije otvorenosti pronaći samu sebe,
implicitna je potreba svake od njih. Marina na rubu egzistencije, na rubu Rusije, uz rub
ljubavi, uz rub teksta; Irena putovanjima popunjava rubnost osobne egzistancijalne situacije;
Dora mimikrijskim prilagođavanjem na rubu duhovne egzistencije ne govori ništa (Sablić
Tomić, 2005 : 112).
Proizvodnja identiteta u rubnim situacijama pruža mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja
samosvojnosti i otvorenosti prema drugome. Iz te pozicije autorica Irena Vrkljan
metanarativnim upletanjima definira osobni odnos prema biografijama. Pisanjem biografije
oblikuju se i dijelovi osobne autobiografije. Biografija je sjećanje, „tkanje sa finim uzorcima“,
na osobu sličnoga senzibiliteta, na osobu čiji su svjetonazori oblikovali i dio osobnosti autora.
Matanarativnim komentarom naglašava se još jedno primarno određenje biografije. U njoj se
ipak ne želi primarno kroz život drugoga pronalaziti vlastiti, identificirati se s njime, već je
biografima namjera pokušati dešifrirati vlastitu osobnost preko osobnosti toga drugog. U
„Berlinskom rukopisu“ autorica prikazuje detalje iz života svojih prijateljica, svoje sestre,
poznatih slikara, književnika. Proizvodnja osobnog identiteta u neprestanom je procesu
traganja koje se materijalizira stalnim putovanjima nastojeći da se mijenjanjem mjesta
promijene sjećanja i njihova percepcija u prostoru. Marina i Irena osobe su rubnosti kojima je
13
rubna pozicija primarno uvjetovana rodom i odmakom od socijalnih normi. Postavljajući niz
retoričkih pitanja, autorica ne pronalazi i ne traži vlastite moguće odgovore već ih ilustrira
fragmentarnim prikazivanjima socijalnoga, privatnoga i intimnog života. Marinino
samooblikovanje i samorazotkrivanje uspostavlja se s Dorom koja je mogla živjeti samo iz
„nutrine svoga bića“ (Sablić Tomić, 2005 : 113-114).
Irena Vrkljan oblikuje specifičan razlomljeni, rašiveni diskurs kroz stalna razotkrivanja
različitih glasova, različitih žena, različitih godina i prostora u sebi, u vlastitom tekstu iz druge
zbilje. Uz njegovu marginu otvoreno se propituju tragovi različitih ljubavi i rubnih
komunikacija. Takav postupak obično je izrazito intimno kodiran, obično se njima propituje
smisao pisanja, življenja, putovanja, sjećanja. Prostor teksta tako postaje jedini prostor u
kojemu se subjekt iskazivanjai subjekt iskazamogu potpuno ostvariti. Prostor teksta je mjesto
spoznavanja zbiljei spoznavanje same sebe. U stalnom strahu pred značenjima i
mogućnostima riječi, pred razobličenjem sebe riječima i spoznavanjem sebe u njima i u
drugima Irena i Marina žude za istim – imati sebe u tekstu (Oraić Tolić, 2005 : 198)
Cikličnost ženske sudbine bez obzira na vrijeme i prostor još jednom je podvučena
prstenastom fabulom koja je u isto vrijeme otvorena iluzija početka i nekoga (ne)mogućeg
svršetka (Sablić Tomić, 2005 : 115).
14
6. ZAKLJUČAK
Prozna djela Irene Vrkljan, kao što je već spomenuto, sadrže autobiografske elemente.
Njen takav prvijenac, „Svila, škare“ (1984.) je u potpunosti autobiografska proza.
Ispovjedni subjekt u tom djelu traži svoje „autobiografsko ja“. U tom su djelu
autobiografski podaci kronološki najsređenije ispričani. Sjećanja su to na djetinjstvo,
mladost i zrelost.
Kasnija djela, poput: „Marine, ili o biografiji“, „Dora, ove jeseni“ i „Berlinskog
rukopisa“ osebujnije su fikcionalizirana i ne ovise o kronološkim konstantama. Brojni
su vremenski prijelazi uzrokovani mislim i sjećanjima. Te misli i sjećanja, a time i
prijelaze, uzrokuju predmeti kao što su kuhinja, vlak i željezničke stanice, uspomene
na majku i sestre.
Osim što ne postoji dosljedno kronološko nabrajanje, ostala se djela i žanrovskom
odrednicom razlikuju od „Škare, svile“. „Dora, ove jeseni“ i „Marina, ili o biografiji“
možemo odrediti kao biografiji, ali i kao autobiografiju. Irena, pričajući tuđe životne
priče, traži sebe. Dora i Marina stalne su suputnice „autobiografskog ja“, ono se
neprestano poistovjećuje s predmetom svojeg pripovijedačkog postupka.
„Berlinski rukopis“ je ponajviše putopis, ali mentalni putopis. „Autobiografsko ja“
putuje na relaciji Berlin – Zagreb i prisjeća se pojedinosti koje ga vežu uz pojedini
grad: osobe, predmete, mjesta, čak i sama željeznička postaja budi mnoga sjećanja.
Prozu Irene Vrkljan možemo sagledati i u kontekstu ženskog pisma. Djela su to u
kojima žena traži sebe, svoje mjesto, svoj smisao i svoju ulogu u svojim tekstovima.
Predmet njenog pripovijedanja su žene koje su bile na rubnim situacijama, snažne
žene, no nedovoljno hrabre da se odupru težini života.
Irena Vrkljan, uspjela je ispričati svoju životnu priču, i tražeći svoj smisao, možda
pružila nekom čitatelju vlastiti smisao ili barem stazu kojom ga treba potražiti.
15
7. LITERATURA
1. Oraić Tolić, Dubravka: Muška moderna i ženska postmoderna : rođenje virtualne
kulture, Zagreb, Naklada Ljevak, 2005.
2. Sablić-Tomić, Helena: Gola u snu : o ženskom književnom identitetu, Zagreb,
Znanje, 2005.
3. Sablić-Tomić, Helena: Intimno i javno : suvremena hrvatska autobiografska
proza, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002.
4. Sajko, Nataša: Kutijice za sjećanje : (auto)biografski zapisi Irene Vrkljan). // Kolo
: časopis Matice hrvatske, 2, 11(2001)
5. Velčić, Mirna: Otisak priče – Intertekstualno proučavanje autobiografije, AC,
Zagreb, 1991.
6. Zlatar, A. Oblici autobiografskoga pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj
književnosti : (s posebnim osvrtom na prozu Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić). //
Republika : mjesečnik za književnost, umjetnost i društvo, 3/4, 52 (1996)
7. Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma : ogledi o suvremenoj ženskoj književnosti.
Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.
16
17
Top Related