Sveučilište u Mostaru
Fakultet Prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti
Studij Zemljopisa
Monika Križanović i Arnela Omanović
Atlantski ocean
Seminarski rad
Mentor: dr. sc. Dražen Perica
Mostar, 2012.
Sadržaj
Uvod ........................................................................................................... 3
1. Granice i položaj Atlantskog oceana ........................................................ 4
2. Morske struje Atlantskog oceana ................................................................5
2.1. Strujanje morskih struja na površini Atlantskog oceana ................ 6
2.2. Strujanje morskih struja uz dno Atlantskog oceana ....................... 8
3. Reljef dna oceanskih bazena ............................................................... 9
3.1. Postanak reljef dna bazena Atlantskog oceana ............................... 9
3.2. Središnji atlantski hrbat .................................................................. 11
3.3. Glavne osobine Atlantskog bazena .................................................14
4. Slanost Atlantskog oceana ..........................................................................15
5. Temperatura Atlantskog oceana ................................................................. 16
6. Zanimljivosti o Atlantskom oceanu ..................................................... 17
6.1.Bermudski trokut .................................................................................. 17
6.2. Nafta, plin i ribarstvo ...........................................................................17
6.3. Zaljevi i mora Atlantskog oceana ........................................................ 18
6.3.1. Hudsonov zaljev ............................................................ 18
6.3.2. St. Lawrence zaljev ............................................................... 18
6.3.3. Fundy zaljev ..........................................................................18
6.3.4. Meksički zaljev ..................................................................... 18
6.3.5. Biskajski zaljev ..................................................................... 19
6.3.6. Sargaško more .......................................................................19
6.3.7. Karipsko more .......................................................................19
6.3.8. Sjeverno more ....................................................................... 19
6.3.9. Sredozemno more ................................................................. 19
Zaključak .................................................................................................... 21
Literatura .....................................................................................................22
2
Sadržaj slika
Slika 1. Atlantski ocean .......................................................................................... 4
Slika 2. Položaj Atlantskog oceana ........................................................................ 5
Slika 3. Kruženje morskih struja u Atlantskom oceanu.......................................... 7
Slika 4. Kruženje Golfske struje .............................................................................9
Slika 5. Nastajanje Atlantskog oceana usljed razdvajanja prakontinenta Pangee .. 10
Slika 6. Bazen Atlantskog oceana .......................................................................... 12
Slika 7. Srednjoatlantski hrbat ................................................................................12
Slika 8. Jedan podmorski lanac ............................................................................. 13
Slika 9. Slanost Atlantskog oceana .........................................................................16
Slika 10. Raspodjela temperature Atlantskog oceana .............................................17
Slika 11. Položaj Bermudskog trokuta ................................................................... 18
3
Uvod
Ocean je u užem smislu jedinstvena, kontinuirana vodena masa golemih
dimenzija, a u širem smislu ukupna vodena masa mora na Zemlji koja pokriva skoro
71% Zemljine površine. Dvije trećine Zemljine površine prekrivene su oceanima. Izged
oceanskog dna, poput površine Zemlje, oblikovan je gibanjem Zemljine kore tijekom
milijuna godina, čime su nastali vulkanski planinski lanci, duboke brazde, bazeni i
ravnjaci. Oceanske struje bez prestanka preraspodjeljuju toplu i hladnu vodu diljem
svijetskog mora. Jedan od oceana je i Atlantski, koji je ujedno i tema ovog seminarskog
rada. Drugo ime za Atlantski ocean je i Atlantik (slika 1.). To je drugi najveći ocean na
Zemlji jer obuhvaća približno petinu njene površine. Smatra se da nije postojao prije
130 milijuna godina dok je postojao superkontinent Pangea (Riđanović, J., 2004.).
Ime oceana potječe iz grčke mitologije a znači Atlasovo more. Najstariji poznati
spomen „Atlantic“ dolazi do Herodota oko 450.god. prije Krista (Atlantis Thalasa grč.
Ἀτλαντὶς θάλασσα). Pojam Etiopiski ocean, izveden je iz Etiopie, bio je primjenjen na
jugu Atlantskog oceana tek sredinom 19.stoljeća. Prije nego što su Europljani otkrili
druge oceane, pojam „ocean“ bio je sinonim za vode izvan Gibraltarskih vrata tj. za
današnji Atlantski ocean. U istraživanje Atlantskog oceana prvi su se upustili
portugalski Vikinzi a potom i Španjolci među kojima je prvi Kristofer Kolumbo.
Rezultat toga jeste brzi razvoj pomorske trgovine između Europe i Amerike (Heritage,
A., 2003.).
Slika 1. Atlantski ocean
Izvor: freeworldmaps.net
4
1. Granice i položaj Atlantskog oceana
Suvremeni prostorni pojam Atlantskog oceana svodi se na obujam mora između
Europskoga poluotoka i Afrike na istoku, zatim Angloamrike i Latinske Amerike na
zapadu te između mora polarnih krajeva na sjevernoj i južnoj geografskoj hemisferi.
Pobliže razgraničenje Atlantskog oceana oslanja se na dogovor ili obilježava na temelju
izrazitijih elemenata reljefa u podmorju. Atlantski ocean je od sjevera prema jugu
izduženi bazen u obliku slova S (slika 2.), kojega se u području ekvatorskih protustruja
na približno 8 R sjeverne širine, može podijeliti na sjeverni i južni dio. Na zapadu ga
omeđuju Sjeverna i Južna Amerika, na istoku Europa i Afrika, a preko Artičkog oceana
na sjeveru i Drakeovog prolaza na jugu povezan je s Tihim oceanom. Od godine 1914.
Postoji poveznica sa Pacifikom kroz Panamski kanal. Na istoku granica Atlantskog i
Indijskog oceana teče po 20 R istočne dužine, to je spojna crta od rta Igle (Kap Agulhas)
u južnoj Africi prema morima polarnih predjela na južnoj polutki. Granica s Artičkim
oceanom je po izlomljenoj crti od Grenlanda do najjužnijih dijelova Svalbarda i natrag
na jug do Norveške. Između Atlantskog oceana i Sjevernog ledenog mora granica se
povlači plićacima. To su uzvišenja u podmorju različitog reda veličine i šire se od
jugoistočnih obala Grenlanda kroz Danski prolaz na Island, pa nastavljaju prema otočju
Färöer i Shetlande u kojem je prostoru i Thomasonov prag, do Skandinavskog
poluotoka u blizini Sogne fjorda. U tom geografskom okviru treba razmatrati današnje
značajke Atlantskog oceana. Atlantski ocean ima nekoliko morskih pritoka. Zajedno sa
susjednim morima obuhvaća površinu od oko 106.450.000 km²; a bez njih 82.362.000
km². Površina kopna s kojeg se rijeke slijevaju u Atlantski ocean je dvostruko veća od
površine kopna koje napaja Tihi i Indijski ocean zajedno. Volumen Atlantskog ocean sa
susjednim morima je 354.700.000 km³, a bez njih 323.600.000 km³ (Zenkovič V.P.
1956.).
Slika 2. Položaj Atlantskog oceana
Izvor: gambassa.com
5
2. Morske struje Atlantskog oceana
Struje u oceanima, kao i u atmosferi, dominantno su uzrokovane razlikom u
temperaturi mora između polarnih i ekvatorskih područja te vjetrom. Stoga one prenose
toplinsku energiju meridionalno, no zbog postojanja kopnenih područja te zbog
djelovanja Coriolisove sile, značajan prijenos toplinske energije odvija se i zonalno.
Glavni sustavi površinskih struja u oceanima posljedica su termohaline cirkulacije1 i
djelovanjem vjetra na površini mora. U umjerenim geografskim širinama Atlantskog
oceana strujni sustavi su određeni toplim istočnim strujama (Golfska struja) te hladnim
polarnim strujama (Labradorska struja). Razdioba toplih i hladnih struja u tom području,
preko evaporacijskih procesa i prijenosa topline i mase između mora i atmosfere, bitno
utječe na klimatske karakteristike okolnih kopnenih područja. Struje uzrokuju sile i
čimbenici koji djeluju na vodu, kao: rotacija Zemlje, prevladavajući vjetrovi koji pušu
na površinu i usmjeravaju tok vode (stalni ili sezonski vjetrovi), temperatura, razlika u
salinitetu, privlačna sila Mjeseca i riječni tokovi. Na smjer i snagu morskih struja utječu
i oblik morskog dna i obale, promjene u gustoći vode kao i druge struje (Muck, O.,
1980.).
Morske struje (slika 3.) koje se nalaze na području Atlantskog oceana su:
a) Antarkticka cirkumpolarna struja
b) Antilska struja
c) Benguelska struja
d) Brazilska struja
e) Falklandska struja
f) Golfska struja
g) Karipska
h) Labradorska
i) Sjevernoatlantska
1 Termohalinska pokretna traka, eng. „conveyor belt", naziv je za povezivanje morskih srujanja koje povezuju vise oceana, i pri tome se objedinjuje u jedinstveni optok globalnih razmjera.
6
Slika3. Kruženje morskih struja u Atlantskom oceanu
Izvor: cruiserswiki.org/wiki/North_Atlantic
2.1. Strujanje morskih struja na površini Atlantskog oceana
Mehanizam strujanja mora najbolje je proučen u Atlantskom oceanu. Južna
ekvatorska struja teče iz Gvinejskog zeljeva prema sjeveroistočnim obalama Južne
Amerike. Kod najistočnijeg rta Brazila račva se u dva dijela. Prvi dio je Brzailska struja
koja teče uz obale Južne Amerike do sutoka sa Falklanskom strujom, zatim okreće
ulijevo pod utjecajem Coriolisove sile i nastavlja preko oceana uz jugozapadne obale
Afrike prema Gvinejskom zaljevu pod nazivom Benguelska struja. Na taj način
zaokružuje se vrtložno strujanje mora u južnom dijelu Atlantskog oceana. Drugi
ogranak Južne ekvatorske struje teče kao Gvajanska struja prema sjeverozapadu i spaja
se sa Sjevernom ekvatorskom strujom te nastavlja djelomično između Malih Antila u
Karipsko more. U Karipskom moru dotiče stalno manji dio tople vode, kao posljedica
anticiklonalnog strujanja pasatnih vjetrova, koja je usmjerena kroz suženje Jukatanskog
prolaza u Meksički zaljev pod nazivom Jukatanska struja.2
Najveći dio tople vode teče prema zapadu kao Antilska struja, koja zaokreće
udesno zbog Coriolisove sile južno od Bahamskih otoka i sjeverno od Velikih Antila. U
Floridskim vratima između Key Westa i Havane, sastaju se Antilska i Jukatanska struja
i tu započinje Golfska struja (slika 4.). Golfska struja, u skladu s razvedenošću obala i
2 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja
7
geografskom strukturom jugoistočnog primorja Sjeverne Amerike, teče velikom
brzinom poput gigantske plave tekućice prema Rtu Hatteras. Od Rta Hatteras u smijeru
podmorskog (reljefa) plićaka kod Newfoundlanda i dalje prema istoku strujanja mora
izloženo je vrlo velikim i značajnim promjenama svih hidrografskih svojstava. Sustav
Golfske struje nizvodno od Rta Hatteras, osobito na plićaku u podmorju
Newfoundlanda i dalje prema istoku, pod utjeajem zapadnih vjetrova, znatnije mijenja
smijer i brzinu gibanja. Glavni tok strujanja mora nastavlja prema sjeveroistoku
sredinom sjevernog Atlantika, gdje zbog smanjenje brzine otjecanja započinje viuganje
stvaranje meandara i gradnje u odvojene i samostalne dijelove. Na tom dijelu uzdužnog
strujanja mora otkrivene su vrlo značajne i važne pojave. To su: „Hladni zid“, prostruje,
vrtlozi, unakrsno gibanje i posebice poprečno strujanje. Sa sjevera i sjeverozapada iz
polarnih Grenlandska struja i subpolarnih krajeva Labradorska struja), teku hladne
struje prema nižim geografskim širinama. Na plićaku Newfoundlanda sastaje se hladna
polarna voda sa toplom sutropskom vodom sustava Golfske struje i uvjetuju nastanak
izrazite termičke granize, tzv. Hladni zid. „Hladni zid“ kao značajan temperaturni skok,
pogoduje razvoju planktona i bogatstvu riba, ali na površini mora pospješuje stvaranje
magle. Suvremenim mjerenjima ustanovljeno je da se najbrže otjecanje struje (do 150
cm/s ili do 130 km/d) poklapa sa termoklimom u matici strujnog sustava. Specifičan je
položaj i uloga hladnog zida u sklopu strujnog sustava (Muck, O., 1980.).
Sa sjeverozapada pritječe hladnija i manje slana zelenkasto plava morska voda
vrlo bogata hranjivim sastojcima (Slope Water). Sjugoistočne strane, prema matici
struje, teče topla kobaltno plava voda velike slanoće s malo hranjivih tvari iz Sargaškog
mora. Strujni sustav mora obnavlja se poprečnim gibanjima, kojim stalno struji svježa
voda iz dubljih dijelova, dok se s lijeve strane i desne strane obogaćuje novim masama
mora potpuno različitih svojstava. Golfskom strujom teče osim tople vode i hladna
voda. U sustavu golfske struje premješta vrlo izdašne i jako različite mase mora iz nižih
geografskih širina u više. Sustav Golfske struje obuhvaća u širokom rasponu od
tropskih do polarnih krajeva više pojedinačnih struja različitog reda, veličina i
ranorodnih svojstava. Izvrni dio sustava čine vrlo tople (Jukatanska struja) i vrlo snažne
struje (Antilska i Floridska struja). Nastavak strujanja mora uz obale SAD-a prem Rtu
Hatteras i plićaku kod Newfoundlanda suvremeni je pojam Golfske struje (Muck, O.,
1980.).
8
Najrazgranatiji i najzamršeniji dio strujnog sustava mora nizvodno od plićaka
Newfoundlanda kroz Šetlansko - fererski prolaz (Shetland-faroer) prema obalama
Skandinavskog poluotoka je poznat pod nazivom sjevernoatlantska struja. Glavni
ogranak te struje nastavlja se kroz Norveško more uz obalu Norveške i naziva se
Norveškom strujom. Sljedeći ogranak teče uz obale Islanda kao Irmingerova struja. Ali
strujanja topla mora osjeća se i u Sjevernom Ledenom moru. Jedan manji ogranak struji
uz obale otočja Swalbard, drugi krak je duži i teče oko poluotoka Kole prema Karskom
moru. Iz Sjevernoatlantske struje prema obalama Juozaoadne Europe zaokreće jedan
ogranak udesno pod utjecajem Coriolisove sile i nastavlja duž obale Portugala i
Sjeverozapadne Afrike kao Kanarska hladna struja. Kanarskom strujom zatvara se
sustav Golfske struje i zaokružuje vrtložno gibanje mora u sjevernom dijelu Atlantskog
oceana (Muck O., 1980.).
Slika 4. Kruženje Golfske struje
Izvor: Morske struje, pdf., Mladen Juračić
2.2. Strujanje morskih struja uz dno Atlantskog oceana
Osim strujanja na površini postoji i strujanje uz dno mora (pridnene struje) i
vodoravno gibanje u pojedinim dubinama mora, primjerice intermedijarne struje ili
međuvode. Vodoravno gibanje mora na određenim dubinama ustanovljena su u sklopu
sustava ekvatorskih struja. To je Lomonosova potpovršinska struja u Atlantskom
oceanu. Lomonosova struja otkrivena je duž ekvatora pred ušćem Amazonasa u dva
sloja od 25 m. do 210. m., na udaljenosti od 2600 NM prema 0 meridijanu i
(Grenwichu). Gornji sloj prenosi miješane vode velike slanoće iz anticiklonalnog
strujanja Sjevernog i Južnog Atlantika. Dublji sloj (115 -210 m.) premješta izmješanu
subtropsku morsku vodu južne tropske zone brzinom 90 -115 cm/s. Struja je u tom
9
dijelu bogata kisikom, fosfatima i drugim hranjivim tvarima, osobito u zoni termoklime
(temperaturnog skoka) (Muck, O., 1980.).
10
3. Reljef dna oceanskih bazena
Morfogeneza reljefa dna oceana neposredno je vezana za postanak oceanskih
bazena. Međutim u nauci ne postoji opće prihvaćeno mišljenje o genezi oceanskih
bazena. Naprotiv, postoje brojna shvaćanja o postanku oceanskih bazena. Glavne
hipoteze su: „Oceanski bazeni su veoma stari, stariji od kristalaste osnove
kontinentalnih platformi.“ i „Oceani su skorašnjeg postanka, stvoreni na mjestu drevnih
kontinenata usljed njihovog tonjenja.“ (Slika 5.). Najrašireniji oblici planetarnog reljefa
(71,6 % dna svjetskog mora); podmorja svih oceana i pojedinih mora uz njih
(dubokomorske zavale)3 (Petrović, D., 1982.).
Slika 5. Nastajanje Atlantskog oceana usljed razdvajanja prakontinenta Pangee
Izvor: cde.nwc.edu/SCI2108/course_documents/earth_moon/earth/tectonics/tectonics.htm
3.1. Postanak reljef dna bazena Atlantskog oceana
Od svih oceanskih bazena najbolje je proučen bazen Atlantskog oceana (slika
6.). O njegovom postanku postoje različita shaćanja. Prema pretpostavkama E.Sisa,
L.Kobera, M.N.Klenove i dr., na mjestu današnjeg Atlantskog oceana postojale su u
geološkoj prošlosti, prostrane kontinentalne plase, sve do kraja karbona (teorija o
postojanju kontinenata mostova, koji su omogućavali migracije biljnog i životinjskog
svijeta). Jedna od njih je obuhvaćala Finoskandinaviju, zapadnu Europu, Grenland,
Island i Sjevernu Ameriku do Floride. To je kopno Erija ili Laurencija. Druga
3 Curić, Z. i Curić, B. (1999.) Školski geografski leksikon
11
kontinentalna plasa obuhvaćala je Južnu Ameriku (bez Anda i Gujane) i skoro cijelu
Afriku (bez Atlaskih planina). Između ova dva prakopna, u oblasti Atlantskog oceana,
postojala je prostrana morska površina – dio ogromnog oceana, koji se pružao od
Atlantskih otoka, preko Atlantskog oceana, Sredozemnog mora, Kavkaza, Srednje Azije
i Čomolungme do Tihog oceana. E.Sis je dao ovom oceanu ime Tetis (Petrović, D.,
1982.).
Razlamanje kopna započeto je u mezozoiku kada je prostrani ocean Tetis
obuhvaćao cijelu Srednju Europu, a vjerojatno se vezivao na sjeveru sa Polarnim
morem. U mlađem tercijaru Atlantsku ocean je postupno dobio svoj današnji izgled.
Međutim još u miocenu je postojalo kopno koje je obuhvaćali Grenland, Farerske otoke
i Škotsku. Veza između Atlantskog i Sjevernog Ledenog oceana uspostavljena je,
najvjerojatnije, tek u postpleistocenu. Pod drugom shvaćanju Atlantski ocean je
postojao kroz sve geološke periode, ali se, vremenom, na njemu javljaju pojedini
odvojeni dijelovi i otočni nizovi, koji su omogućili da se fauna i flora proširi na čitavom
njegovom prostranstvu. Prema Wegenerovoj hipotezi o razmicanju kontinenata sve do
kretacejskog razdoblja Amerika je bila spojena sa Euroazijom. Zatim se na jugu
pojavila pukotina čijim se postupnim razmicanajem stvorio južni dio bazena Atlantskog
oceana (Petrović, D., 1982.).
U pliocenu je bilo sačuvano kopno samo još na sjeveru, između Grenlanda i
Europe, a Antartik je bio, djelomično, vezan sa južnom Amerikom. Između pliocena i
pleistocena došlo je do razlamanja u oblasti Sredozemnog mora. Tada je između
Atlaskih planina i Andaluzijskih Alapa stvoren Gibraltarski prolaz, širok 14 km., a
dubok do 370. m. Još kasnije u pleistocenu, došlo je do razlamanja kopna i stvaranja
bazena Egejskog mora. Novija geofizička pročavanja negiraju mogućnost stvaranja
bazena Atlantskog oceana na način kako je to pretpostavio A.Wegner. Tragovi
nedavnog spuštanja i tonjenja dna bazena Atlantskog oceana, zapažaju se gotovo na
svim njegovim obalama. U oblasti Kanarskih, Azurskih i Zeleno rtskih otoka nalazi se
kontinentalna plasa značajnih razmjera. Za njeno potapanja pod morem, vezana je
starogrčka legenda o katastrofalnom tonjenju kopna Atlantide. Sjeverni dio Atlantskog
oceana (Grenlandsko more) najmlađi je dio bazena Atlantskog oceana. Stvoren je
spuštanjem u Zemljinoj kori tijekom tercijara, uz istovremeno izdizanje okolnog kopna.
Postojanje marinskih terasa na dubini od 600 metara potvrđuje ovu pretpostavku. Bazen
12
Atlantskog oceana se pruža u meridijanskom pravcu u vidu latinskog slova S, počevši
od Islanda na sjeveru pa do Antartika na jug ( Petrović, D., 1982.).
Slika 6. Bazen Atlantskog oceana
Izvor: orangesmile.com/ru/foto/oceans/atlantic-ocean.jpg
3.2. Središnji atlantski hrbat
Najznačajniji morfološki element reljefa dna bazena predstavlja duga podmorska
greda koja se pruža sredinom bazena na čitavoj njegovoj dužini. To je središnji atlantski
prag, koji leži na prosječnoj dubini 2000. – 3000- metara. On vijuga po dnu bazena kao
pravi podmorski planinski vijenac, i obuhvaćajući trećinu čitave površine oceana (slika
7.). Postanak Središnjeg Atlantskog praga vezan je, po Belousovu, za nabiranje
geosinklinalne oblasti. Reljef šrafa nije jednostavan. Ranije se smatralo da se Središnjeg
atlantski prag sastoji od samo jednog podmorskog vijenca (Slika 8.). 4
Slika 7. Srednjoatlantski hrbat
Izvor: platetectonics.com/oceanfloors/africa.asp
4 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja
13
Slika 8. Jedan podmorski lanac
Izvor: gm.univ-montp2.fr/spip/spip.php?article262
Međutim u sjevernom Atlantiku, on se sastoji od dva niza, a u južnom od tri niza
podmorskih vijenaca. Druga njegova morfološka odlika je postojanje bezbrojnih
vulkanskih kupa raspoređenih na čitavoj njegovoj duljini. Neki od njih su podvodne
(npr. u blizini banka Faradeja) dok druge izgrađuju vulkanska otočja (Azurska, Tristan
da Kunja, Hofbuve itd...) u predjelu ekvatora, Središnji atlantski prag je prekinut
dubokom depresijom Romanš (7772. m) koja ga dijeli na dva dijela: Sjevernoatlantski i
Južnoatlantski prag. Sjevernoatlantski prag se vezuje na sjeveru za podmorske prečage
koje odvajaju bazen Atlantskog oceana od bazena Sjevernog Ledenog oceana. To su
Tompsonova greda (između Grenlanda i Islanda na dubini od oko 200. m. ) i Islandska
greda ( između Islanda i Norveške na dubini od 300. do 600.m ). Južnoatlntski prag ( ili
Challeng-erov prag) idući prema jugu je sve dublji ( do 3000. m. ). Sa njega se dižu
otoci vulkanskog podrijetla: Asansion, Svete Jelene, Diego Alvarez, itd... Na 50 R južne
geografske širine, Južnoatlantski prag se gubi, ali se i dalje na istoku vezuje za Afričko-
antarktičku visju (Ž. Burkar, 1960.).
Središnji atlantski prag dijeli bazen Atlantskog oceana na dva dijela: na istočni
ili Europsko-afrički, i zapadni ili američki. Poprečne podmorske grede, koje spajaju
Sredičnji atlantski prag sa Europom, Afrikom, Sjevernom i Južnom Amerikom,
odvajaju pojedine duboke i prostrane podmorske kotline. U istočnoj polovini bazena
javljaju se sjedeće kotline: Zapadno europska (u visi Biskajskog zaljeva), Iberska
(prema Pirinejskom poluotoku), Sjeveroafrička (sa dvije manje kotline – Kanarskom i
Zenortskom, dubine do 7010. m. ), kotlina Siera Leone (u visini otoka Sen Pol),
14
Gvinejska (prema Gvinejskom zaljevu, duboka 5272 m.), Angolska (duboka do 5743
m.) i Kapska (na krajnjem jugu Afrike u visini Rta Dobre Nade, duboka 5373.m.). U
zapadnoj polovini bazena javljaju se kotline, koje su znatno većih dimenzija:
Sjevernoamerička (pored istočne obale Sjeverne Amerike i Antilskih otoka, duboka
6960. m.). Ona se sastoji od dvije manje kotline New Foundland-ske na sjeveru i
Karipske (bazen Karipskog mora) na jugu.5
Pored obala Južne Amerike nalaze se dvije prostrane kotline: Brazilska (duboka
6537 m.) i Argentinska (duboka 6202.m.). Na krajnjem jugu bazena Atlantskog oceana
nalazi se prostrana Afričkoantartička kotlina, čije dubine dostižu 5872.m. Kotline u
zapadnoj polovini bazena su prostranije i imaju jednostavniji reljef, dok su kotline u
istočnoj polovini jače podijeljene i morfološki raznolikije. Na poprečnim prečagama,
koje odvajaju pojedine kotline javljaju se otočja poglavito vulkanskog podrijetla. Neka
od njih su vezana i za sam rub kotlina prema kopnu kao, npr. Madera, Kanarska,
Zelenortska otočja na istočnom, i Antiliji, Tinidad i Falklandska otočja na zapadnom
rubu bazena. U reljefu dna bazena Atlantskog oceana opažaju se uske depreseije,
tektonski rovovi u kojima se nalaze najveće oceanske dubine. Najdublja od njih je
depresija Porto Rico, u kojoj se nalazi najveća dubina Atlantskog oceana – 9218. m.
Ona se pruža duž sjevernih obala Velikih Antila, u pravcu pružanja otočnih planinskih
vijenaca, čije visine dostižu do 3175.m. (Petrović, D., 1982.).
Disimetrija Zemljine kore je ovdje izrazita (dostiže 12393.m.). Pored ranije
spomenute depresije Romansh, druga po dubini je Snadwich-eva depresija, duž
Sandwich-evi otoka u južnim dijelovima bazena Atlantskog oceana, čija je dubina
8264.m
5 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja
15
Površina (106 km2) 107
Slijev (106 km2) 69
Omjer površine oceana i slijeva 1,6
Prosječna dubina (m) 3310
Postotak od ukupne površine (%)
Šelf i kontinentska padina 19,4
Kontinentsko podnožje 5,8
Dubokomorsko dno 38,1
Vulkani i vulkanski hrptovi6 2,1
Oceanski hrptovi7 31,2
Dubokomorski jarci 0,7
Tabela 1. Glavne osobine oceanskog bazena (Petrović, D., 1982.)
6 Vulkanski hrptovi su oni vezani u nizove vulkanskih otoka i nisu dijelovi konstruktivnih rubova litosferskih ploča (npr: Walvis hrbat u južnom Atlantiku) i ne uključuju otočne lukove.7 Oceanski hrptovi koji odgovaraju konstruktivnim rubovima litosfernih ploča (npr: Središnji Atlantski hrbat).
16
4. Slanost Atlantskog oceana
Vode na površini Sjevernog Atlantskog oceana su slanije od onih bilo kojeg
drugog oceana - ali ne u blizini Kanade! Razlozi za ovu visoku slanost se odnosi na
tijek struja, brzine isparavanja oborina, priliv rijeke i topljenje leda. Struje mogu
donijeti veliku slanost vode u sjeverni Atlantik iz okolnih slanijiih mora. Stopa
isparavanja igra ulogu u određivanju slanost. Što je veća brzina isparavanja, veći je
salinitet, jer sol vodi povećava koncentraciju, dok voda ne ispari. Povećana razina
oborina, kao u ekvatorskim regijama, smanjit će salinitet razrjeđivanjem u slanoj vodi.
Priljevanje rijeka također utječe na koncentraciju saliniteta kao i na topljenje leda.
Odljev iz Sredozemnog mora donosi vrlo slanu vodu u sjevernom Atlantiku, i najveći je
čimbenik u ovom dijelu za slanost oceana (Slika 9.). Oko kanadske obale Atlantske
vode nisu slane. Golfska struja, koja nastaje u toploj klimi u Meksičkom zaljevu također
ima visoku stopu isparavanja. To je slanosti vrijednosti od oko 35 %. Voda iz Golfske
struje koja ulazi u sjeverni Atlantik zadržava ovu vrijednost. Riječ je o tome da se visok
salinitet vode dobiva na istočnoj obali Kanade! Postoje čimbenici u Atlantic Kanadi koji
smanjuju slanost. Za jednu, oborina je stopa viša od stope isparavanja, tako da kišnica
razrjeđuje Atlantski ocean u blizini Maritimes, smanjenjem vrijednosti saliniteta. Rijeke
duž istočne obale i doose slatku vodu u ocean, te opet dolazi do spuštanja vrijednosti
saliniteta. Topljenje arktičkog leda, dodatno se smanjuje slanost površinskih voda duž
atlantske obale Kanade (Hebert, P.D. N., 2010.).
Slika 9. Slanosta Atlantskog oceana
Izvor: salinityremotesensing.ifremer.fr
17
5.Temperatura Atlantskog oceana
Temperatura od površinskih voda u Atlantskom oceanu upravljaju protok
morske površinske struje. (Slika 10.) Diljem svijeta, vode oko ekvatora su najtoplije.
Kao rezultat toga, struje udaljavanjem od ekvatora donose toplu vodu i na sjeveru i jugu
Atlantske obale. Sjevernoekvatorska struja pokreće tople vode u sjevernom Atlantiku,
dok se Južnoekvatorska struja širi prema sjeveru i jugu, donoseći tople vode na istočnoj
obali Sjeverne i Južne Amerike (Hebert, P.D. N., 2010.).
U sjevernom Atlantiku, jaka Labradorska struja širi hladni protok zraka sve do
40 ° sjeverne geografske širine.. Nasuprot tome, Golfska struja dovodi toplu vodu u
mjeri u kojoj se nalazi na obali Norveške. U dubljim vodama, Sjevernoatlantske struje,
temperature mogu varirati od 2.5 ° C na samom dnu do 5 ° C, na 3.000 metara. Sunce
ljeti uspije zagrijati površinu vode uz obalu Atlantika, najviše od 15-20 ° C. U zimi,
međutim, temperature tih istih priobalnih voda mogu pasti na nekoliko stupnjeva iznad
smrzavanja (Heritage, A., 2003.).
Slika 10. Raspored temperature u Atlantskom oceanu
Izvor: http://6.image.hamburg.de/contentblob/2064806/data/ozean-oberflaechentemperatur.jpg
18
6. Zanimljivosti o Atlantskom oceanu
6.1. Bermudski trokut
Bermudski trokut naziva se dio Atlantskog oceana koji čini trokut između
Bermuda, jugoistočne obale Miamia i obale Portorika (Slika 11). Neki podaci govore da
je u Bermudskom trokutu nestalo preko 8000 ljudi. Oko nestanaka aviona i brodova
razvile su se razne teorije - od prirodnih fenomena, paranormalnih pojava s vremenskim
rupama do teorije da se upravo u središtu Bermudskog trokuta nalazi potopljeni grad
Atlantida. Na mjestu Bermudskog trokuta vršena su oceanografska istraživanja koja su
utvrdila postajanje velikih količina metana koji može izazvati erupcije i pritom stvoriti
ogromne mjehure na površini koji potapaju brodove. No, osim činjenice o postajanju
metan - hidrata, sve drugo je samo još jedna hipoteza. Misterija Bermudskog trokuta do
dan danas još nije razjašnjena (Muck, O., 1980.).
Slika 11. Položaj Bermudskog trokuta
Izvor: http://elite-underground.blogspot.com/2011/11/bermudski-trokut.html
6.2. Nafta, plin i ribarstvo
Korištenje nafte i plina u Atlantiku započelo je 1940-ih u području Meksičkog
zaljeva. Do danas su u eksploataciju uključena i druga područja, uključujući i Sjeverno
more, zapadnu obalu Afrike, područje istočno od Newfoundlanda, Nove Scotije i SAD-
a. Stoljećima su se sjeverni dijelovi atlantskih ribolovnih terena iskorištavali više od
ostalih oceana, što je dovelo do ozbiljnog opadanja broja mnogih ribljih vrsta. Iako
19
ribarstvo u Atlantiku datira još otprije 1500 godina, visoko hranjivi sadržaji oceana čini
ga najidealnijim staništem raznih vrsta riba. Kameni lukovi uzgrađeni su uzduž obale
Gane zbog zaštite lokalnih ribarskih brodova od snažnih atlantskih valova (Heritage, A.,
2003.).
6.3. Zaljevi i mora Atlanskog oceana
6.3.1 Hudsonov zaljev
Hudsonov zaljev je velika, plitka vodena površina, u prosjeku duboka 128 m a
zaprema uleknuće u golemoj masi prastarih stijena poznatih kao Kandaski štit. Slanost
je površinskih voda slaba. Glavni priljev morske vode dolazi sa sjeverozapada (kroz
sjeverozapadni dio zaljeva nazvan Foxe Basin), dok je glavni odljev na sjeveroistoku,
kroz Hudsonov tjesnac, koji Hudsonov zaljev povezuje s Atlantikom. Od studenoga do
lipnja, velik je dio Hudsonova zaljeva začepljen ledom, a površinske se temperature
nikad ne dižu iznad 9°C, čak ni u ljetnim mjesecima.8
6.3.2. Zaljev St. Lawrence
St. Lawrence Bay je more hladne vode, koje čini branu u unutrašnjost Sjeverne
Amerike. Svake sekunde rijeka St. Lawrence u taj zaljev ispušta oko 14 milijuna litara
slatke vode. Glavne priljev vode i otjecanje vode iz zaljeva, kao i većina pomorskoga
prometa, prolaze kroz Cabotov tjesnac, koji odvaja Newfoundland od Nove Scotije, na
jugu.9
6.3.3 Zaljev Fundy
Zaljev Fundy najpoznatiji je po svojoj brzoj plimi i oseki, što uzrokuje promjene
u razini vode od čak 21 metar, najviše na svijetu.. Plimno nadiranje u sjevernom kraku,
zaljevu Chignecto, uzrokuje veliki plamni val visok 1,8 metara, koji se penje u rijeku
Petitcodiac.10
6.3.4. Meksički zaljev
Meksički zaljev je vodena površina gotovo cijela okružena kopnom, a
obrubljena je područjem kontinentskog šelfa, bogatim ugljikom, a širokim 40-320
8 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.9 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.10 Bez autora, 2009., Oceani, Drvo znanja, 123.
20
kilometara. Šelf obrubljuje obalni pojas mangrovih močvara, natopljenih tranvatih
površina, plaža, laguna i estuarija. Struja tople vode ulazi u zaljev iz susjednog
Karipskog mora kroz kanal Yucatan na jugoistoku, a izlazi kroz Floridski tjesnac u
Atlanski ocean na istoku, stvarajući golfsku struju. 11
6.3.5. Biskajski zaljev
Biskajski zaljev dijelom leži nad područjem kontinentskog šelfa, a dijelom nad
ponornom ravnicom. Francusko je područje šelfa istočkano brojnim otocima. Zaljevom
je često teško ploviti zbog jakih sjeverozapadnih vjetrova, koji uzburkaju more. Obale
su promjenjive, od stjenovitih, do područja laguna i travnatih močvara. Ovdje je
ribarenje i uzgoj oštriga važne industrijske grane.12
6.3.6. Sargaško more
Sargaško more je veliko područje sjevernog Atlantika, koje kruži u smjeru
kazaljke na satu, a stvorile su ga tri struje oko njegovih rubova: na istoku kanarska
struja, koja se kreće na jug, na jugu sjevernoekvatorska struja koja se kreće prema
zapadu i golfska struja na zapadu i sjeveru. Zbog Coriolisova učinka pokret tih struja
oko perimetra mora prisiljava oceansku vodu da se kreće prema središtu, a posljedice je
da je sredina Sargaškog mora, duž istočnog primorja SAD-a, oko metar iznad razine
vode.13
6.3.7. Karipsko more
Karipsko more, poznato po tropskoj klimi, tirkiznoj vodi, zaprema pet
podmorskih bazena. Od jugoistoka do sjeverozapada, to su bazeni: Grenada,
Venezuelanski, Kolumbijski, Cayman i Yukatan. Mali Antili niska su od dvadesetak
malih vulkanskih otoka poznata kao Veliki Antili: Cuba, Hispaniola, Jamaica i Puerto
Rico. Glavna površinska struja u Karipskom moru produžetak je sjeverne ekvatorijalne
struje. 14
11 Bez autora, 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123.12 Bez autora, 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123.13 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja14 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja
21
6.3.8. Sjeverno more
Prije otprilike 1,6 milijuna godina velik dio južne polovice Sjevernoga mora
pripadao je europskom kopnu, a u međuvremenu preko tog su područja nekoliko puta
napredovale i povlačile se ledene plohe. Na morskom dnu blizu sjeverne Engleske čak
su i danas veliki sprudovi ledenjačke morene, kao što su sprudovi Norfolk i Dogger.
Topla sjevernoatlanska struja sa zapada glavno je pritjecanje vode. Hladnija, manje
slana voda ulazi sa Baltičkoga mora, kanalom Skagerrak, između Norveške i Danske. 15
6.3.9.Sredozemno more
Sredozemno more, najveće more svijeta u unutrašnjosti, zaprema rastegnuto
uleknuće između Europe i Afrike, koje je izvorno nastalo prije nekoliko desetaka
milijuna godina. Prije oprilike 6 milijuna godina opadanje morske vode razine odrezalo
je Sredozemno more od Atlanskog oceana na zapadu. Sredozemno more je i danas
povezano s Atlanskim oceanom Gibraltarskim tjesnacem na zapadu, prolazom širokim
samo 13 kilometara, a dubokim 320 metara. Pod vodom, dno se sastoji od niza
umjereno dubokih bazena, odvojenih pragovima. Jedan se od glavnih pragova pruža
između otoka Sicilije i rta Bon, u Tunisu, pa more dijeli na zapadnu i veću istočnu
polovicu. Sredozemno more obuhvaća i mnoga manja područja, koja leže nad plićim
vodama, kao što je Jadransko more na istoku Italije i zaljev Gabes, Blizu istočne obale
Tunisa. Prevladavajuća je struja u Sredozemnom moru prema istoku, a teče duž afričke
obale, kao nastavak struje koja donosi vodu iz Atlantika. Ta je struja najjača ljeti, kad je
ishlapljivanje najveće. Plima i oseka su u cijelom području općenito slabe, a dvije su
iznimke zaljev Gabes i Jadransko more. 16
15 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja16 2006., Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja
22
Zaključak
Dvije trećine Zemljine površine prekrivene su oceanima. Izgled oceanskog dna,
poput površine Zemlje, oblikovan je gibanjem Zemljine kore tijekom milijuna godina,
čime su nastali vulkanski planinski lanci, duboke brazde, bazeni i ravnjaci.
Atlantik je najmlađi svijetski ocean, nastao prije otprilike 180 milijuna godina
kada su se kopnene mase istočne i zapadne polutke odvojile. Podvodnom topografijom
dominira Srednjoatlantski hrbat, golemi podmorski reljefni sustav koji se pruža od
sjevera na jug uzduž sredine oceana. Premda većina vrhova grebena leži pod morem,
neki se pojavljuju na površini kao vulkanski otoci, npr: Island i Azora.
Atlantik je bogat prirodnim resusrima, među kojima su znatne rezerve nafte i
plina, kao i bogata ribolovna područja. Do 1950. sjeverni je Atlantik bio najprometnija
svijetska teretna ruta; jeftiniji zračni prijevoz, i alternativne rute pomakle su putove
svjetske trgovine.
Opće poznata činjenica je da morske struje koje se kreću u oceanima imaju
veliko značenje za globalno zahlađenje. Velika katastrofa koja se je dogodila u
Meksičkom zaljevu 2010., kada je došlo do izljeva nafte u zaljev, te se samim tim
proširilo i na Atlantski ocean, dovelo je do uništavanja morskih struja. Golfska struja i s
njome povezane struje zapravo su mrtve. To bi trebalo razbjesniti javnost i na čelo
dovesti znanstvenike koji bi osporili i poduprli podatke i analize, jer je riječ o
posljedicama za ljudsku civilizaciju, budući da ekološki slom dovodi do globalnih
posljedica, poput gladi, smrti i golemih migracija stanovništva izvan zona zahvaćenih
ledenim dobom i područja koja nisu podesna za naseljavanje ljudi.
23
Literatura:
Bez autora, ožujak 2009.: Oceani, Drvo znanja, 123., 88.-94.
Hebert, P.D. N., 2010.: The Encyclopedia of Earth, Atlantic ocean,
http://www.eoearth.org/article/Atlantic_Ocean (12.11.2011.)
Heritage, A., 2003.: Veliki atlas svijeta, Leo-commerc, Rijeka
Muck, O., 1980.: Tajna Atlantide, Jugoslavija Beograd, Beograd
Petrović, D., 1982.: Geomorfologija, IRO >>Gađevinska knjiga<<, Beograd
Riđanović, J., 2004.: Geografija mora, Meridijani, Samobor
Skupina autora, 2006.: Velika ilustrirana enciklopedija/Zemlja, Mozaik knjiga, TBB,
Samobor
24
Top Related