ZVIJERI PROROK

o. Augustyn Pelanowski OSPPEMagdalena Wielgołaska

ZVIJER I PROROK

o. Augustyn Pelanowski OSPPEMagdalena Wielgołaska

ZVIJERI PROROKPrijevod s poljskog jezika:

Jelena Vuković

Ilustracije:o. Augustyn Pelanowski OSPPE

ŽIVOT JE DAR

Naslov izvornikao. Augustyn Pelanowski OSPPEMagdalena WielgołaskaBestie i prorok © Paganini Kraków2003. ISBN 83-89049-03-01

NakladnikNonnatus d.o.o, Karlovac Stjepana Radića 28tel./fax. 047/601399www.nonnatus.hr

Za izdavača

Prijevod s poljskog jezikaJelena Vuković, Zagreb

Lekturap. Marko Glogović OSPPE

Prijelom, tisakBoris Šmajgel

ISBN

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

Karlovac, travanj 2012.

I. dio

Pronađisebeu Bibliji

Karlovac 2011.

9

I. Mojsije

Lk 4, 16-30»I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po

svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mje-sto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me po-maza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlače-ne, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u nje-ga. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: “Nije li ovo sin Josipov?” A on im reče: “Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Ka-farnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.” I nastavi: “Zaista, ka-žem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.” Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.«

Začetak vjere je u priznanju nevjere

Sama nas Biblija uči, upravo ovim primjerom našeg Gospodina, kako je trebamo shvaćati. Ovo je jedan od onih ulomaka koji opisuju kako je Isus čitao i tumačio Riječ Božju. Taj nam je primjer uzor u najboljem smislu riječi. Kako čitati

10

Bibliju, nitko nas ne može bolje poučiti od samog Autora – Boga! Nakon krštenja na Jordanu i kušnje u pustinji Isus je otišao u svoje rodno mjesto i u ruke uzeo svitak svetih Pisa-ma. Učinio je to, dakle, nakon dva potpuno oprečna doživ-ljaja: nakon krštenja u obilju vode i nakon kušnje u pustinji, suhoj i bezvodnoj, mjestu toliko različitom od mjesta kršte-nja gdje se nad njim razlijegao glas Oca i pojavio Duh Sveti. Ovo je svojevrsna objava Presvetog Trojstva. Objava Boga koji ljubi i koji poradi svoje ljubavi »pada tako nisko«, čak i na samo dno Jordana. Jedan njemački teolog napisao je da je Isus Krist Bog koji je »sišao u zabit«. Zemlja je kao neka »za-bita selendra«, a Isus stanovnik svemirske metropole, k tome Sin »Gradonačelnika« svega svijeta! Što uopće netko poput njega radi u tamo nekoj zabačenoj provinciji među običnim stvorenjima?

Čovjek osjeća neizmjernu čežnju za Bogom, Bogom Trojedinim, da mu se, od prvog trenutka kada postaje svje-stan, »utrostručuje« u očima pa ga počinje tražiti posvuda i bez prestanka.

Psihologija duše govori da Trojstvo svoj arhetip pro-nalazi u našim dušama, odnosno da svatko od nas u svojoj podsvijesti ima utisnut znamen, pečat Presvetog Trojstva. Pojmom »arhetip« služio se u svojim radovima Carl Gustav Jung. Riječ potječe iz grčkog jezika i znači »praoblik«. Istim su pojmom zaokupljeni i crkveni oci: Augustin, Euzebije iz Ce-zareje, Grgur Nazijanski, Maksim Priznavalac i Ćiril Aleksan-drijski. To je vrsta »modela«, »uzorka« utisnutog u čovjekovu dušu.

Ima li jednako značenje i riječ »slika« koju čitamo u Knjizi Postanka, a kojom se opisuje sličnost čovjeka i Boga? Ne znam. No sigurno je da je čovjek u sebi nalik Presvetom Trojstvu. I sv. Augustin je tragao za Presvetim Trojstvom, osobito u svom spisu Trojstvo. Bog je oblikujući nas u glini, poput kipara u nas utisnuo svoj odraz i ostavio tri traga – sličnost s Presvetim Trojstvom. Typos u grčkom jeziku ima značenje »crta«, »odraz«, »trag«.

11

Tko ne poznaje Rublevljevu ikonu Presvetog Troj-stva? Tri anđela, ljudima obličjem i držanjem nalik, sjede oko stola Abrahamova na kojem će biti prikazan jaganjac, simbol Kristove žrtve. Stol ima oblik kvadrata, po uzoru na tadašnje shvaćanje zemljina oblika, a oko njega sjede Trojica. Bog nas sve grli i na sve baca svoju sjajnu sjenu. Svi živimo u sjeni Pre-svetog Trojstva, u... sjajnoj sjeni!

Sjaj Trojstva raspršuje tmine dubina rijeke Jordan. Isus se spustio do samog dna, a onda se uputio u pustinju. Došao je do vode pa pošao u pustinjski oganj. U pustinji je iskusio đavolske napasti – duha mržnje prema Duhu Svetom. Taj spoj tako oprečnih iskustava koja u Evanđelju prethode čitanju svetopisamskih svitaka upućuju nas da za Biblijom treba posegnuti kao kroz prizmu dva oprečna iskustva: isku-stvo Duha Svetog i iskustvo zlih duhova. Bibliju je moguće razumjeti tek po sjedinjenju s Duhom Svetim i po iskustvu kušnji sila zla: između milosti obilja vode i bezvodne i žedne pustinje grijeha. Naš se život nalazi na razmeđi dvaju kraljev-stava: Kraljevstva Božjeg i raspadajućeg đavolskog kraljev-stva. Biblija nam daje slobodan izbor, nerazumljiva je onomu tko ne posjeduje Duha Svetoga i tko nije kušan. Nećeš u sebi moći otkriti sličnost s Bogom ako dobro ne promotriš u čemu se razlikuješ čak i od čovjeka.

»I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati.«

Svaka od tih riječi neizmjerno je važna. Isus je došao do mjesta na kojem se zadržao. Susret s Biblijom ti dopušta vratiti se u svoju prošlost, razumjeti je, prihvatiti, ozdraviti je od svega onoga što te je možda osobito povrijedilo. Da bi se mogla čitati, potrebno je biti svoj, znači, prihvatiti svoju prošlost, svoje djetinjstvo, svoju mladost. Piše da je Isus imao običaj čitati Pisma. To nam je vrlo dragocjeno svjedočanstvo – čitanje Biblije treba postati navikom, nešto bez čega ne mo-

12

žemo živjeti. Ustane čitati – dakle, kada bi čitao, zauzimao je stav najdubljeg poštovanja. Postoji i druga mogućnost tuma-čenja, a ta je da nam čitanje Biblije daje snage uvijek iznova ustati nakon naših padova!

»Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, pro-glasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« (Iz 4, 17-19)

Isus je odabrao tekst koji tumači upravo Njegovo po-slanje. I to je za nas dragocjeno svjetlo – Biblija treba služiti i za tumačenje našeg života, našeg zvanja kako bi mogli razu-mjeti zašto živimo, što nam je činiti, na što smo pozvani. Bi-blija nije čarobna knjiga u kojoj tražimo ono što nas zanima, što zadovoljava naše intelektualne potrebe ili nas zabavlja prije spavanja. Ne služi da bi u njoj tražili nešto duhovito ili zapanjujuće. U Bibliji trebamo pronaći sebe – svoje životno poslanje.

»Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.«

Promotrimo, Isus nakon čitanja ne predaje knjigu bilo kome, već poslužitelju. Jedino Isusov poslužitelj može uzeti Bibliju iz Njegovih ruku. Isus ostavlja svoju oporuku – svoju baštinu mudrosti onomu koji mu služi.

Oči sviju bili su uprte u Njega. Što su vidjeli? Vidjeli su u ruho obučenog čovjeka koji čita. Osjećali su milinu riječi koje je čitao, no nisu se mogli ni nadati da će Isus razodjenuti tekst od ruha riječi i pokazati im, ne samo tijelo riječi, već i dušu Božje mudrosti. Gershom Scholem u svojoj knjizi Kaba-la i njezina simbolika prenosi priču rabina Šimuna preuzetu iz Zohara: »Rabin Šimun je rekao: Jao onomu koji Toru smatra

13

jedino za knjigu priča i općih uputa. Kada bi to bilo tako, i da-nas bi bilo moguće napisati Toru koja bi se bavila istim stvari-ma i bila mnogo savršenija. Ako je riječ o zemaljskom, drago-cjenije sadržaje u sebi pohranjuju kronike kraljeva i knezova ovoga svijeta (...). No u stvarnosti, riječi Tore, riječi su i otaj-stva višeg reda. Pa čak se i anđeli koji silaze na zemlju, kako bi ispunili svoje poslanje, zaodijevaju u ruho ovoga svijeta, jer kada to ne bi učinili, ne bi mogli opstati u njemu, i svijet ih ne bi podnio. A ako li je tako s anđelima, o koliko li se to više od-nosi na Toru, uz čiju je pomoć On stvorio sve njih i sav svijet i zahvaljujući kojoj sve postoji. Kako bi je svijet mogao podni-jeti kada se, silazeći na zemlju, ne bi zaodjenula u zemaljsko ruho? Prema tome, priče koje donosi Tora samo su izvanjsko ruho. Onaj koji bi pomislio da to ruho predstavlja samu Toru, taj bi mogao izgubiti dušu. Takav čovjek neće imati udjela u budućem svijetu. Poradi toga je i sam David govorio (Ps 119, 18): “Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona!”, od-nosno ono što Tora skriva. Dođi i pogledaj: ruho je to koje vidi svatko; i kada budalaši vide čovjeka u takvom ruhu koje im se čini lijepim, ne zagledaju se bliže. Ipak, važnije od ovog ruha je tijelo, a važnija od tijela je duša. Tako i Tora ima tijelo sastavljeno od zakonskih propisa Tore koji se zovu Gufe Tora, Tijelo Tore. To tijelo zaodjeveno je u ruho satkano od priča o zemaljskim naravima. Budalaši vide samo ruho, koja je samo dio Tore; ne znaju ništa više i ne znaju što ruho skriva. Oni pak koji znaju više promatraju, ne toliko ruho, koliko tijelo koje ono skriva. Istinski mudraci, sluge najvišega kralja, oni koji su stajali na gori Sinaju, međutim, promatraju jedino dušu koja je istinski temelj Tore, a jednom će im biti dano čak gledati u najdublju dubinu duše Tore.«

»On im progovori: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.’«

Isus smješta Božju riječ u »danas«, a ne u neodređe-no vrijeme. Prispodobljuje ju sa sobom, a ne s nekim nepo-znatim. Riječ je Božja uvijek upućena tebi, u tvojem »danas«.

14

Ne ispuniš li je danas, nećeš je ispuniti ni sutra, niti za tjedan dana.

»I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: ‘Nije li ovo sin Josipov?’«

Iako su slušali, nisu čuli ono što im govori – pozorno su slušali slatki poj riječi nasićenih Božjom ljubavlju. Slušali su ga kao što se sluša glazbenu emisiju na radiju s najljepšim skladbama.

Šteta što živimo u vremenima u kojima se radije sluša radio nego čita Biblija, u kojima snažnije osjećaje u čovjeku izaziva glazba nego Božja riječ! Pa i sami Isusovi slušatelji ra-dije su se bavili mišlju tko je Isus; u njemu su vidjeli jedino sina Josipova, i ništa više. Vrlo površno shvaćanje. I mi može-mo na isti način pogriješiti – ukoliko se zadržimo na afektima i literarnom značenju Božje Riječi. Biblija, ne samo da te treba dirnuti ili te informirati o nečemu – ona treba promijeniti tvoj život. Riječ Božja uništava smrt.

»A on im reče: ‘Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Ka-farnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.’ I nastavi: ‘Zaista, ka-žem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.’«

Isus je ta dva primjera naveo s razlogom. U oba se slučaja dogodilo ono što će i sam iskusiti kroz koji trenutak – odbacivanje Božje Riječi. Ljudi su radije htjeli odbaciti istinu nego se u poniznosti promijeniti. Tim je primjerima Isus dir-nuo Nazarećane u živac. I o tome se radi... Radi se o tome da bi Riječ Božja razotkrila tvoju nevjeru i ozdravila je. U ovom trenutku, poput Nazarećana, ne želimo prihvatiti istinu o na-šoj nevjeri, radije se držimo vlastitih zabluda da smo u dobroj

15

duhovnoj kondiciji. Trebamo znat kada odbacujemo životne milosti, kada iz života tjeramo samog Isusa i gdje to podiže-mo utvrdu kako bi se obranili od Božjeg zahvaćanja u naš ži-vot. Ako ne razumijemo ovu prvu lekciju, sljedećih ne treba ni biti.

»Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagra-đen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.«

Strašne su to riječi – Isus je prošao između njih i kao da ga nisu ni primijetili. Kako je moguće ne primijetiti Sina Božjeg? Vrlo je opasno mimoilaziti se s Isusom, ne želeći pri-znati vlastitu nevjeru. Kada ne priznaješ svoju nevjeru, mimo-ilaziš se s Isusom. Kada si ravnodušan, nemaš povjerenja u Boga, s Njime se mimoilaziš. Začetak vjere je u priznanju ne-vjere. Kako, dakle izgleda tvoje čitanje Riječi – kako prihvaćaš Božju volju? Znaš li je otkriti u Bibliji? Umiješ li pronaći svoje vlastito mjesto u Bibliji i prepoznati sebe u Bibliji? A što je s tvojom hrabrošću spoznati svoju nevjeru?

Odbacuješ Isusa iz svog života zbog Njegovih teških riječi, zar ne? Pripazi da u tvojoj liturgiji ne bi uzmanjkala živa Isusova prisutnost... Da se to ne bi dogodilo potrebno je pri-stupati Bibliji kao što je to činio Isus. On je, pročitavši tekst, počeo govoriti iz srca, živom riječju, aktualnom riječju, i otkrio sličnost između teksta i stvarnosti u kojoj se nalazio. Ljudi iz pročitanog teksta kao i oni oko njega u sinagogi, jednako su se ponašali. Reakcija prema Iliji, Elizeju i konačno prema Isusu bila je potpuno ista. Isus je to javno iznio i ukazao na to. Nitko nije mogao pobjeći od istine. Bilo je moguće jedino otarasiti se je – izbacili su Isusa poradi istine.

Spomenut ću još jedan biblijski ulomak koji govori kako je Jošija pokušao obnoviti hram. Bilo mu je osam godi-na kada se zakraljio – bio je još dijete. Od malena je nastojao hoditi Božjim putovima. Kada je imao 26 godina, započeo je obnovu porušenog i zapuštenog hrama. Želeći ga potpuno

16

obnoviti, skupio je sve novce prikupljene u Božjem Domu. Organizirane su skupine ljudi koji su se trebali zauzeti za ob-novu posebnih zgrada i uništenih dijelova hrama. Bili su oku-pljeni drvodjelje, kamenari, zidari, čak i glazbenici kako bi u vrijeme rada ugađali svojom glazbom graditeljima. Popravku hrama pristupalo se s velikom pažnjom. Jednoga dana, dok se radilo na čišćenju, pronađeno je nešto što će potpuno pro-mijeniti život ne samo kraljev već i svega naroda. Za vrijeme sabiranja novca donesenog u Božji Dom, svećenik Hilkija pronađe knjigu Zakona Jahvina koju je On dao po Mojsiju.

»I, progovorivši, Hilkija reče tajniku Šafanu: ‘Našao sam Knjigu Zakona u Domu Jahvinu.’ Hilkija dade knjigu Šafa-nu. Šafan odnese knjigu kralju i izvijesti ga: ‘Tvoje sluge rade sve što im se povjerilo. Izasuvši novce što su se našli u Domu Jahvinu, dadoše ih na ruku poslovođama i poslenicima.’ Tada tajnik Šafan javi kralju: ‘Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu.’ I Šafan je poče čitati pred kraljem. Čuvši riječi Zakona, kralj razdrije haljine svoje. I naredi Hilkiji, Šafanovu sinu Ahikamu, Mikinu sinu Abdonu, tajniku Šafanu i kraljevu sluzi Asaji: ‘Idi-te i upitajte Jahvu o meni i Ostatku Izraela i Judeje zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu čuvali Jahvine riječi, nisu vršili što je pisano u knjizi.’ Hilkija s kraljevim ljudima ode proročici Huldi, ženi Šaluma, Tokhatova sina, sina Hasre, čuvara odjeće; ona je živjela u Jeruzalemu, u novom gradu. Kad joj to kazaše, ona im reče: Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: Ovako veli Jahve: Evo, dovest ću ne-sreću na ovaj grad i na njegove stanovnike, izvršit ću sve kle-tve napisane u knjizi što je pročitaše pred judejskim kraljem. Jer su me ostavili i kadili tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti. A judejskome kralju, koji vas je poslao po Jahvin savjet, recite ovo: Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: Riječi si čuo. Ali kako ti je omekšalo srce i jer si se ponizio pred Bogom čuvši što sam objavio tome gradu i njegovim stanovnicima, i

17

ponizivši se preda mnom, razdro si haljine i plakao, zato sam te uslišio - riječ je Jahvina!« (2 Ljet 34, 14-27)

Biblija govori da je naše tijelo hram, čak i naš prola-zni život. »Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.« (1 Kor 6, 19) Moguće je mnogo učiniti za obnovu samih sebe, moguće je osloniti se na prijatelje i bliske osobe, moguće je potroši-ti mnogo novca na fizičku ljepotu tijela, ići u finsku saunu, uživati u terapiji kisikom, laserom uklanjati celulit, skidati ki-lograme ili peglati bore, održavati figuru ili se pak brinuti za intelektualni ili kulturni rast, no tek onda kada pronađeš Knji-gu i kada za nju pronađeš vrijeme, kada poslušaš njezin glas i kada razdereš svoje srce, Bog će te poslušati i možda se ui-stinu popravi tvoja situacija. Jošija je još od malena činio sve da bi hram bio lijep, obnovljen, ali tek onda kada su poslenici, izasuvši novce što su se našli u Domu Gospodnjem, otkopali Knjigu Zakona (vjerojatno tekstovi koji govore o blagoslo-vima i prokletstvima), u Jošijinu se životu dogodio snažan obrat. Po prvi put u životu osjetio je silnu bol i krivnju, po prvi put u životu osjetio je kajanje, trpljenje duha koji je spoznao kako je Bog bio ponižavan, kako je Njegova svetost u hramu bila kaljana. Kada uzmemo Bibliju u ruke odmah primjeću-jemo ponor koji zjapi između nas i Boga, a koji su iskopali naši grijesi... Knjiga je vjerojatno ležala na samom dnu neke škrinje u koju su ubacivani novci. Previše je očitosti u tome, simbolike. Tako često pogrđujemo Božju Riječ zbog vlastite lakomosti. I bili bi u zabludi oni koji misle da se radi jedino o lakomosti za novcem. Polakomiti se može i za osjećajima, za znanjem, neobuzdanom znatiželjom. Lakomosti može biti u taštini: lakomo tražimo pohvalu drugih, težimo da se računa samo na nas, a sami računamo na druge samo ako nalazimo kakav vlastiti interes; kalkuliramo i činimo ono što nam se isplati. Iza mnogih naših milih osmijeha, koje u lažnoj pristojnosti upućujemo drugima, skriva se obična prizemna lakomost i interes. Tražimo korist na svakom koraku, a svijet

18

nas u tome podupire zasićujući naše apetite medijskim, za-vodljivim reklamama. Razbijaju se obitelji, iskušava ih se pr-ljavom i preljubničkom ljubavlju, ubija se obiteljska ljubav i žrtvuje ju se za nestalnu ljubav u grijehu, glad za znanjem utažava se preobiljem informacija bez konačnog odgovora na najvažnije pitanje. U čovjeku se krije škrinja lakomosti u koju ubacujemo mnogo plijena, a na samom njenom dnu nalazi se Knjiga Zakona. Kad bismo samo dokopali te Knji-ge, kad bi samo pronašlio trenutak zaviriti u nju i pročitati je, otvorile bi nam se oči, upoznali bi sami sebe u punini istine.

Širom otvorena vrata

Kada uzmemo Bibliju u ruke čini nam se da se ne razlikuje mnogo od drugih knjiga kojih su pune biblioteke. Običan ovitak, obične riječi, mnoštvo nepreglednih šuštavih stranica, ulomci po brojevima, sadržaj. Pa ipak, posebna je to vrsta knjige. Kada se prije dvije tisuće godina rodio Isus, bio je poput običnog tesara iz malog galilejskoj mjestašca. Nosio je obični šuškavi plašt i tkanu haljinu s crnim pasom i resica-ma. Imao je dugu kosu koja je lagano padala preko ramena. Govorio je jezikom kojim su govorili mnogi – pa ipak, Njego-ve riječi bile su posebne. Biblija, za nas kršćane, bez odnosa prema osobi Isusa, postaje nerazumljivo mnoštvo riječi. On i ona imaju puno toga zajedničkog – prije svega to što su, kako Isus tako i ta Knjiga koju držimo u svojoj ladici, kapelici, a možda i u svojim rukama, Riječ Božja.

»Crkva je uvijek štovala pisma Božja, jednako kao i samo Tijelo Kristovo. Odavna posebice u svetoj liturgiji ne prestaje uzimati i dijeliti vjernima kruh života kako sa stola Riječi Božje tako i od Tijela Kristova. Uvijek je smatrala i sma-tra ova Pisma, u duhu svete Tradicije, za najviša pravila svo-je vjere« – tumači Drugi vatikanski sabor u dokumentu Dei Verbum (VI, 21). »Jer Riječi Božje, iskazane ljudskim jezicima,

19

postadoše slične ljudskom govoru, jer je jednoć i Riječ Oca Vječnoga, prihvativši slabo ljudsko tijelo, postala slična čo-vjeku« (Ibidem, III, 13).

Ključna riječ, bez koje bi otajstvo Biblije za nas osta-lo skriveno kao iza zaključanih vrata, jest Objava. Objava može imati smisao otkrivanja nečega što je do toga časa bilo skriveno. Objava se razlikuje od otkrića po tome što ona nije naša zasluga niti rezultat naših napora i snaga. Objava je dar, milost, potaknuta inicijativom onoga koji objavljuje. Objava je otkriće kojem se ne bismo mogli nadati ni u najboljem snu. Otkriti je mogao Kolumbo kada je nakon dugog traženja sa svog broda vidio Ameriku. Objava bi se možda mogla uspo-rediti s... otkrivanjem Kolumba od strane Amerike! Kontinent koji je pronašao izgubljenog moreplovca! Objava je dariva-nje istine koja naš život čini očaravajućim i sjajnim, upravo pobožanstvenjenim, mada se objava sama po sebi ne tiče našeg svijeta, već onog koji dolazi nakon nas.

Bog je želio i ostvario svoju želju objaviti nam samog Sebe i tako se otvoriti za čovjeka, za »Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu« (Ef 3, 18) osobe Isusa Krista. Isus Krist je otvor Božji prema nama – sam kaže: »Ja sam vrata« (Iv 10, 9). Na što nas podsjeća gesta otvaranja korica Biblije? Zar ne nalikuje na otvaranje – vrata?

Dvije korice kao dvoja krila vrata! Kada ih otvaramo, ne samo da imamo priliku kročiti u otajstvo koje će učiniti naš život smislenim, već štoviše, možda prisutnost Božja skrivena u Bibliji zakorači u našu dušu, u naše srce! Kada otvaramo ko-rice Biblije, u našu dušu, kao u Grad, ulazi Kralj Slave (Ps. 24).

Po Kristu imamo pristup Ocu u Duhu Svetom i tako po-stajemo dionici božanske naravi i sudjelujemo u Božjem životu. Otac nam po Kristu hrli u susret i baca nam se oko vrata željnog zagrljaja ljubavi kao otac djetetu koje je potratilo život. Možda nije zgorega znati da je zahvaljujući takvoj životnoj propasti, dijete poželjelo Božji život. Možda ne bismo uopće hitali domu Oca kada se naš dom, izgrađen na pijesku, ne bi srušio?

20

U svakom slučaju, Bog je kroz vrata Biblije dostupan svima nama. I mi Bogu. Biblija je prilika za novo rođenje. Bog, objavljujući sebe kao Oca, jasno naziva Sebe onim koji nas želi imati za svoju djecu (Ef 2, 8; 2 P 1, 4). Kada to ne bi bilo tako, nazvao bi se drugačije i drugačije bi nas učio moliti, pri-mjerice riječima: »Predsjedniče naš, koji jesi na nebesima«..., ili »Naš ravnatelju nebeski, neka se svete Tvoji stanovi...«, ili pak »Dobri Ujače s Nebesa, neka bude sveto Tvoje rodbin-stvo sa mnom...«. Pa ipak, nije nam tako govorio, već nas je naučio moliti riječima: »Oče naš, koji jesi na nebesima...« Znamo to po Njegovu Sinu koji nam je to navijestio svojim riječima. Te riječi možemo pročitati u Bibliji. Bez nje, ne samo što ne bismo znali kako trebamo moliti, već ne bismo iskusili Božje očinstvo, a time ni vlastito djetinjstvo. Još uvijek bismo bili sirote u svemiru. Bog nas je prihvatio u svoju obitelj, iako nismo bili Njegovo »pravo« dijete. Kao da nam je netko dao svoje prezime i nadjenuo svoje ime, iako nam ono uopće ne pripada. A zato što pripadamo obitelji dali su nam putovni-cu i povijest te obitelji, Božje obitelji. Ta je povijest – Biblija... Čitajući je, upoznajemo svoju novu obitelj, bivamo upisani u njezino rodoslovno stablo. Iz te ćemo knjige saznati da su svi članovi Božje obitelji »posvojena« djeca, kao i mi, no to uop-će ne znači da su manje ljubljeni. Roditelji koji usvoje dijete, nerijetko se trude ljubiti ga kao vlastito, možda i više. Češće je slučaj da se posvojeno dijete ne može pomiriti s takvom ljubavlju, samo sebe odbacuje, prosvjeduje protiv roditelja. Ne želi se pomiriti s tim da je besplatno primilo ljubav, želi biti ljubljeno »zbog nečega«, potpuno odbacuje svaki izraz ljubavi, bježi od kuće, traži ljubav drugih ljudi, bilo gdje drug-dje. Nebeski Otac vrlo je strpljiv. Njegove su ruke kao vječno otvorena vrata. Da ne bi tkogod posumnjao da će odustati od nas i sklopiti svoje dlanove, dopustio ih je po Svom Sinu razapeti i tako ih učinio vječno raskriljenima. Treba shvatiti, jedino smo mi ti koji se možemo zatovoriti na Boga. Bog to više ne može, jer su Njegovi dlanovi pribijeni na križ i širom

21

otvoreni: »Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.« (Iz 49, 16). Pogledaj, Biblija se ni-kada ne zatvara sama od sebe. Jedino je mi možemo zatvoriti i odložiti.

Zahvaljujući Ocu koji se po Svojoj volji otvorio čovje-ku, po Kristu, imamo mogućnost susresti se s Njim kao s prija-teljem (Iv 15, 14-15) i produbiti to prijateljstvo u bezgraničnu ljubav. Vječnost i ljubav dva su žuđena čovjekova horizonta koji ga izbavljaju iz osamljenosti i od straha pružajući mu sre-ću. »Najvažnija stvar kod vjere je to što nas čini sretnima«, govorio je sv. Toma Akvinski. Ta dva horizonta približio nam je Isus svojom smrću na dva ukrštena drvena stupa. Vječnost i ljubav protisnute su tada do nas kroz pukotine smrti. Bio je to apogeum Objave. Riječ je Tijelom postala, Tijelo je posta-lo Život koji je dokinuo smrt. Objava je za nas otkupiteljsko otvaranje na život vječni (1 Iv 1, 2-3 – nedjeljivost otkupljenja i objave sažeta je u Salutis praeconio – poruka o otkupljenju).

Ta Božja inicijativa – neponovljiva i neshvatljiva – ostvaruje se u povijesti kroz događaj otkupljenja po Riječi. Taj poredak ima svoj povratni put: ta riječ treba za nas biti događaj i treba nam rasvjetljivati sve što nam se događa; ko-načno treba nam biti vizija, slika nečega što još nismo iskusili, ali je predmet naše vjere.

Jedno i drugo bilo je i još je nedjeljivo i potvrđeno: riječi nalaze svoju potvrdu u događajima, a događaji su navi-ješteni i objašnjeni riječima.

Ta inicijativa Božjeg izlaska u susret čovjeku prepo-znaje se u osobi Krista koji nije postao samo netko tko je objavio ljubav Očevu, već je i sam postao objava Ljubavi, jer je Bog (Hbr 1, 1-2; Iv 14, 9).

Isus je Riječ Božja i Bog koji je postao Riječ. Također, čitajući Bibliju možemo ne samo doznati nešto više o Bogu, već i upoznati samog Boga. Budući je i sâm bio čovjek, a i Biblija pripovijeda o ljudima koji su u svojem životu upoznali Boga – možemo spoznati potpunu istinu o sebi ... i susresti

22

sebe. To znači pronaći sebe. Nije smisao Biblije taj da u njoj čitamo kako je netko nekada iskusio Božju prisutnost već, prije svega u tome da sami iskusimo tu prisutnost. Nije riječ o tome spoznati na koji su način drugi susreli Boga, već kako Ga sami trebamo sresti. Gdje? U Bibliji, u prihvaćanju Riječi, u čitanju koje treba prerasti u iskustvo. Biblija nije knjiga već vizija, prisutnost, iskustvo zajedništva s Bogom koje se ne ograničuje jedino na zajedništvo s Njim, već se otvara na za-jedništvo s drugima koje se započinje – kao i stvorenje – od Riječi! »Postoji tijesna veza između Božje Riječi i Čovjeka Bož-jeg (...) Riječ čini zajedništvo izbavljenja koje jedino postoji u riječi« - Henri Lubac.

Ranije smo govorili da nam Biblija omogućuje najin-timniji susret s Bogom. Dodajmo tome da to treba biti susret u kojem se Bog daje upoznati u najintimnijoj bliskosti. Takav susret budi u nama neprestanu čežnju za Njim. To je očarava-juća ljubav i prijateljstvo kakvo nam nitko od ljudi ne može pružiti. Takav susret daje nam spoznati Njegovo ime, kao i istinu da nas Bog zna »po imenu«. Dobro znamo, što znači nekoga znati, a što biti samo nečiji poznanik. Potpuno je dru-gačije ako nekoga znamo »po čuvenju« ili »iz priče« ili ako ga znamo osobno. Tek kad nam se netko predstavi »po imenu« možemo postati prijatelji. Nemoguće je biti prijatelj nekome koga ne znamo »po imenu«.

Ime u Bibliji»Ime je zvuk s vlastitim značenjem koje je neome-

đeno vremenom« (Aristotel, Poetika, XX, 10). Ta je definicija sjajna jer naglašava bezvremenost svakog imena. Ime pred-stavlja bit susreta s Bogom. Uistinu, imena su u usporedbi s promjenjivošću vremena i prolaznošću – stalna. Poput vječ-nosti – traju. U Otkrivenju pronalazimo ulomak koji govori: »I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: ...okružen zidinama velikim i visokim, s dva-naest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena

23

dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.« (Otk 21, 10, 12-14)

Imena – to smo sâmi, jer ime osim što je neprolazno, ono je »sada«. Objava imena je otkrivanje samog sebe. Kada Otkrivenje govori da je na imenima sagrađeno nebo, to znači da je sagrađeno na osobama koje nose ta imena – na apo-stolima. Ime je posebna riječ – riječ koja omogućuje susret. Kada u Bibliji čitamo o Božjim imenima, susrećemo u njima samoga Boga. Riječ, a osobito riječ-ime, odaje prisutnost. Kada dakle čitaš – ne čitaš već razgovaraš, doživljavaš. Ne-što takvo moguće je jedino u Bibliji. Nijedna druga knjiga ne daje ti takvu mogućnost. Nije to samo posljedica nadahnuća, već i specifičnosti jezične kulture jednog naroda – Izabrano-ga naroda.

»Riječ je bila dušom stvari koja je imala smisao, stva-rateljsku moć. Židov nije osjećao razliku između imena i ime-novane zbilje. DABAR1 – jednako je riječ, kao što je i sam čin. Zamijeniti riječ drugom značilo je promijeniti predodređenu sudbinu (...), zato ime ima svoju težinu« (Andre Chouraqui, Svakodnevni život prvih kršćana).

Kada se Isus susreće s Petrom, kaže mu: »Ti si Šimun, sin Jonin, zvat ćeš se Petar - stijena.« Izgovaranjem tih riječi učinjeno je nešto nepovratno – stvoren je novi Petar. Riječ-ime bilo je izrečeno i Petar više nije bio u stanju obraniti svoj stari identitet. Isusove su riječi rastakale Šimuna toliko dugo dok nije postao Petrom. Čudesno – susret s Isusom i nekoli-ko Njegovih pomno odabranih, upravo stvarateljskih riječi – i Šimun je postao Petar. Na jednom drugom mjestu Isus samo izgovara riječ koju netko nosi k svome domu i koja ondje dje-luje kao da On sam u domu prebiva. Isus se uprisutnjuje u svojoj riječi. Čitajući je doživljavamo Njegovu prisutnost. To je nesvakidašnje!

1 Dabar – hebr., ima značenje Riječ Božja; riječ, čin

24

Ovdje se radi o satniku. Smatrao se nedostojnim za-moliti Isusa da dođe pod njegov krov gdje je ležao njegov sluga, ljubljeni prijatelj s kojim je prošao brojne bitke, čovjek od povjerenja.

»Kaže mu Isus: “Ja ću doći izliječiti ga.” Odgovori sat-nik: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jed-nomu: ‘Idi!’ - i ode, drugomu: ‘Dođi!’ - i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ - i učini.” Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.” I reče Isus satniku: “Idi, neka ti bude kako si vjerovao!” I ozdravi sluga u taj čas.« (Mt 8, 7-13)

Vidimo, satnik moli samo za riječ! Prema Isusovoj ri-ječi odnosi se kao i prema Njemu samom! Izgovaranjem Bož-je riječi, naviješta se samo Boštvo. Boštvo je dakle u Riječi! O, da nam je takva vjera pa da Isusu, s Biblijom u rukama, duše bolne i izranjene brojnim duhovnim bolima, znamo reći: »Gospodine, dovoljno je pročitati Tvoju riječ i ozdravit ću! Dovoljno je pročitati Tvoju riječ i, vjerujem, ti si tu!« Isus je pohvalio vjeru tog čovjeka, pohvalit će i našu ako budemo duboko vjerovali da je Njegova riječ On sâm. Nije slučajno da satnikove riječi izgovaramo prije svete Pričesti, jer Riječ je Tijelom postala. Kristova je duša u svakoj riječi koju On izgo-vara. Vjerujemo li ovo?

Vratimo se imenu. Sveti Luka u evanđelju govori kako je Ivan Krstitelj dobio ime. Prema ustaljenom običaju trebao je dobiti ime svoga oca, no, pokazalo se da je Bog predodre-dio njegovo značenje, identitet i budućnost, još i prije nego su njegovi roditelji znali da će se roditi. Bog je za svakog od nas predvidio određenu ulogu koju nam je ispuniti, isplani-rao nam je mjesto u svemiru, precizno odredio zadatak koji

25

trebamo ostvariti. Nitko nije slučajan, mada, nitko nije ogra-ničen Božjim planom. Bog nikoga ne primorava otkriti vlasti-tu ulogu, vlastito mjesto, cilj svog života, ali svakoga poziva na to. Zašto je tako mnogo ljudi s osjećajem bezvrijednosti, besmisla, koji su duboko uvjereni da se ničemu nemaju na-dati i da nikome nisu potrebni? Jer nisu otkrili svoje mjesto, svoju ulogu i svoj identitet u Božjoj Riječi. Kada čitaš Bibliju vrlo jasno vidiš da nisi plod slučaja i da si potreban. Čak kad ne bi bio nizašto i kad ne bi bio u stanju uklopiti se u bilo koju sredinu, čak i kad bi te spopala najveća bijeda, zaodijevao se u stari kožuh i hranio starim medom i skakavcima, zar ne bi bio vrijedan proročkog poziva? Onaj koji živi s Biblijom i zna Riječ Božju nikada neće imati problema s osjećajem vlastite nevrijednosti, besciljnosti ili dovoditi u pitanje smisao vlasti-tog postojanja. Svi smo zapisani u Bibliji. Čitajući je, pronaći ćemo svoje ime, štoviše svoj identitet, pronaći ćemo sebe. Vi-djet zašto živimo. Poslušajmo kako je to bilo s Ivanom.

»Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htje-doše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: “Nipošto, nego zvat će se Ivan!” Rekoše joj na to: “Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.” Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa “Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivlja-jući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: “Što li će biti od ovoga djete-ta?” Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.« (Lk 1, 59-66)

Ivanov otac bio je nijem sve do trenutka kada je na pločici napisao ime svog sina. Nije to bio neki amulet Ispisu-jući ime, Zahariji su se otvorila usta. Otkriće identiteta otvara čovjeka. Kad znamo tko smo, kao da prestajemo biti bogalji, njemaci. A tko smo, to možemo otkriti jedino u Bibliji. Ger-hard von Raad u svom opsežnom radu o Starom Zavjetu piše: »Ime nije bilo ni u kojem slučaju nešto tipa amuleta, koji je

26

bilo moguće promijeniti, već je u sebi sadržavalo nešto od same bîti onoga koji ga nosi. U imenu ponekad prepoznaje-mo dvojnika čovjeka koji je bio osobito podložan svakojakim štetnim uplivima uroka. Ime koje u sebi naviješta nesreću moglo je ozbiljno ugroziti život onoga komu je bilo nadje-nuto. Jakov se velikom odvažnošću drznuo jednog od svojih sinova izbaviti iz tame svemoćne sudbine koja se počela nad-vijati nad njim kao posljedica imena koje mu je dano, a nosilo je zlu kob: BENIONI = sin moje bolesti. Jakov ga je zaštitio mi-jenjajući mu ime u Benjamin: »Kad se rastavljala s dušom - jer umiraše Rahela - nadjenu sinu ime Ben Oni; ali ga otac prozva Benjamin.« (Post 35, 18). I uistinu, čitavo Benjaminovo poko-ljenje umalo što nije izginulo. Nakon što je silovana žena jed-nog levita i od posljedica silovanja preminula na pragu vrata, Savez je osudio ostatak plemena na istrebljenje. U posljednji trenutak Izrael ga je odlučio poštedjeti kazne. Potpuno isto dogodilo se kod Benjaminova rođenja. Majka mu na samrti daje »nesretno« ime, no otac ga u posljednji tren izbavlja od nesretne budućnosti mijenjajući mu ime u Benjamin (sin de-snice).

Već smo mnogo toga rekli o značenju imena u Bibliji. Ime je izuzetna riječ koja objavljuje osobu. Poznavajući Bož-ju Riječ, poznajemo ne samo Boga koji nas pozna po imenu, već poznajemo svoje ime – znamo tko smo u Božjim očima i tko bi trebali biti za sebe i za druge. Recimo i još nešto – ime u Bibliji nije izbor kojeg diktira moda, brazilske sapunice ili znanstvena metoda. Ime je u Bibliji često povezano s riječju koja svojim sadržajem odaje bit poziva nekog čovjeka. Vrlo često ime se tvori ili prema riječi ili srodno zvuku riječi koja oslikava nečiju duhovnu narav.

»Biblijski pripovjedači, koristeći specifičnost svog je-zika, rado su istraživali razlog zbog kojeg dotična osoba nosi upravo takvo ime. Ovo tumačenje imena nema ništa zajed-ničkog s pravom etimologijom, odnosno znanstvenom dis-ciplinom koja se bavi porijeklom riječ. Ovi narodni pokušaji

27

interpretacije počivaju na iznalaženju makar nevelike slično-sti između imena i s njim povezanom riječju (...) Ime Efraim moglo bi se povezati s glagolom parah – ‘ploditi’ ili ‘davati plodove’. Njime se izražava želja za ljudskom srećom.« (Josef Scharbert, Ja sam Josip, vaš brat).

Te povezanosti – nekad se čine naivno svezane – uspr-kos svojoj jednostavnosti, nisu lišene, određene metafizike ili filozofske dubine, važnosti koja nadilazi naša i najsmjelija očekivanja. »Biblijska metafizika je metafizika imena, vlasti-tog imena (‘Znam te po imenu’ – Izl 33, 12.17.); i: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim na-rodima postavih te.’ Jr 1,5). Priželjkuju se za njih posebna obi-lježja i karakteristike. Pojedina su stvorenja željena i stvorena radi njih samih. Njihovo vlastito ime, njihovo biće – jedinstve-no je i nezamjenjivo. Svako je biće prema Laberthonniereu hapah legomenon (»riječ jednom pročitana«). Daje nam to i bolje razumjeti metafizičku ulogu koju su odigrale povijesne ličnosti i metafizičko značenje ljudske povijesti i određenih događanja. Za helenistički je um to neshvatljivo, i to stoga što u grčkoj misli osoba nema status ontologijskog koje bi mu dopustilo preuzeti na se stvarnu metafizičku ulogu. Po-vijesne ličnosti u Bibliji – Abraham, faraon, Nabukodonozor – imaju metafizičku ulogu. Njihova je povijest bremenita za teološko učenje. Njihovo rođenje i smrt imaju značenje koje prorok objavljuje. Kontemplacija se hrani činjenicom posto-janja Davida ili Ivana Krstitelja. Kontemplacija kršćanskih mi-stičara temelji se na biblijskoj povijesti, što bi bilo neobjaš-njivo kad bi ona bila pregršt slučajnih i apsurdnih činjenica. Činjenica i osobnost ne protive se razumu. Upravo suprotno, one su za njega prava hrana. Osobna postojeća bit je inteli-gibilna (inteligibilis – poimanje, razumom spoznajni; nešto što se da pojmiti, shvatiti). Mistično znanje stječe se jedino posred-stvom onoga što je individualno. (Claude Tresmontant, Esej o hebrejskoj misli.)

28

Svatko je poseban, jedan, jedinstven i neponovljiv – svatko, tako i svaki od nas. Naši problemi s otkrivanjem vlastite vrijednosti tijesno su povezani s činjenicom da još nismo otkrili Bibliju. Nepoznavanje Biblije je, ne samo nepoznavanje Krista, već i samog sebe, što za sobom povlači bol nerazumijevanja vlastitog života i smisla svog postojanja na svijetu. Jednostav-no govoreći, kada ne poznamo Bibliju, ne znamo tko smo, ne znamo čak ni svoje ime.

U Bibliji neprestano nailazimo na prizore poziva ili izabranja nekoga tko je u svom životu susreo Boga, a koga po ljudsku gledajući, smatramo bezvrijednim, toliko da nas ponekad od zaprepaštenja prolazi jeza. Pa ipak, ako Bog iza-bire i zove po imenu osobe koje su bile odbačene od društva, neprihvaćene, one koje su često lišene svake zaštite i vrijed-nosti, one bez posebnih sposobnosti i naobrazbe, zašto se onda bojimo vlastite vrijednosti? Ta tko je bio Ivan Krstitelj? Čovjek zarastao u kosu, odjeven u kožuh, koji je poput div-ljaka živio u pustinji hraneći se plodovima prirode – kukci-ma i divljim medom. Što bi pomislili kada bi na varšavskom kolodvoru vidjeli čovjeka u dronjcima, zapuštenog, koji jede otpatke? Pomislili bi: »Ovaj čovjek ne vrijedi ništa.« A ne bi li se ispod te vanjštine mogao skrivati prorok? Što li misle ljudi o nekome tko muca, tko nije nikada upoznao svoje roditelje, tko je izbačen iz važnog poduzeća i koji se potuca po ulica-ma velikoga grada; konačno, o onome koji kao svjedok ulič-nog razbojstva staje u obranu napadnutoga zbog čega biva i uhićen? Sigurno bi mislili da je neki bijednik koji je dotakao dno dna. A mogao bi to možda biti Mojsije? Samo Bog zna naša imena. Naša je vrijednost poznata prije svega Njemu i od Njega možemo saznati tko smo i zašto živimo. Od Njega možemo doznati i tko je On nama i zašto je On naš Bog. Ta On nas je jedini stvorio i otkupio, a što to zapravo znači možemo saznati iz Njegovih riječi. Para Theou, peri Theou, mathein – »Jedino od Boga možemo doznati o Bogu.«

29

»Znam te po imenu«

Taj izraz, dobro nam poznat iz svakodnevne među-ljudske komunikacije, sjajno predočuje narav prijateljstva na koje Bog poziva svoje izabranike. Evo primjera takvog poziva i prijateljstva.

Postoji knjiga u Starom Zavjetu koja započinje riječi-ma: »Ovo su imena...« Knjiga izlaska. Govori o izbavljenju jed-nog naroda iz dugogodišnjeg ropstva. A prije samog ropstva, prije nego je narod izgnan i prije nego je pobjegao iz kraja zadivljujuće kulture, iz Egipta – prispjelo je nekada davno sedamdeset duša, obitelj jednog nomada, koji je nosio ime koje upućuje na nestalnost karaktera i povijesti (jedno od hebrejskih značenja imena Jakov – »prevrtljivac«). Svaki od tih koji su sišli u Egipat, imao je svoje ime, a koje se spominje na samom početku prvog dijela knjige. To je Knjiga izlaska iz najveće nevolje – izlaska iz bezizlazne situacije. Oko 430 godina Izrael je trpio nevolje u Egiptu. No jednog dana sve se počelo mijenjati i to po čovjeku koji zapravo nije ni imao pra-vo ime. Knjiga, kako je već ranije naglašeno, počinje bilješ-kom o silasku Izraela u Egipat. Tu su svi bili ljudi s imenima. Svaki je od njih znao tko je i poznavali su se međusobno »po imenu«. Nije moguće graditi zajednicu ondje gdje se ne zna tko je tko. Na početku drugog dijela knjige spominju se Moj-sijevi otac i majka, ali ne po imenima. Bili su anonimni. Odno-si među njima prikazani su kao da je ovaj levijevac, Mojsijev otac, učinio da se dijete »začne« pa se prestao zanimati za obitelj. Majka, pak, želi spasiti svoj život i život djetetov... Baca ga u rijeku, položenog u košaru. Izraelci su, dakle, dolazeći u Egipat znali tko su, imali su imena; posjedovali su identitet i znali su za što su predodređeni. U vrijeme Mojsijeva rođenja njegovi roditelji nemaju više imena, ne znaju tko su niti za što žive. Vrijedi obratiti pozornost i na to da su Izraelci imali svoje obitelji: »Svaki je došao sa svojom obitelji.« To je vrlo važno, mada se isprva čini nebitno. Mojsijeva je obitelj degenerira-

30

na – roditelje ništa ne povezuje, dijete ubrzo postaje opasan teret, sestra je prilično daleko. Tako nije bilo na početku. Kada je Izrael sišao u Egipat obitelj je bila obitelj, zajednica zajedni-ca, svatko je bio »ja« i svatko je znao zašto živi.

»U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša.« Među njima bila su dvanaestorica njegovih sinova. Ti nas brojevi podsjećaju na nešto. Slični se brojevi spominju kod odabira učenika i njihova poslanja zajedno s apostolima. (Lk 9, 1; 10, 1).

Stoji napisano – »išli i naviještali«. Slanje učenika mo-guće je usporediti s izlaskom iz Egipta. Isus je, nadalje, slao »po dvojicu« pred sobom kao da nas time želi podsjetiti na dvije zapovijedi i na dva Zavjeta. Napokon, po povratku re-koše: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« Zaključak koji se nameće: izlazak se događa u svakom nara-štaju.

Zatim, izlazak se događa u Isusovo ime. Prisutnost Njegova imena je prisutnost Njegove osobe, koja nije ogra-ničena osobnošću – jer gdje je Njegovo ime, ondje je On sâm. Učenici su iskusili snagu Njegove osobnosti osvjedočivši se u snagu Njegova imena. Zahvaljujući tome bivali su osnaže-ni u duhu, sposobni pokoriti i najmračnije sile – postajali su sobom!

Vratimo se pak Egiptu i Mojsiju. Kroz 430 godina ropstva u Egiptu u Izraelskom narodu obitelj je prestala biti obitelj. Izgubila je svoj identitet – nema imena. Nisu im na-dijevana. Što se moglo dogoditi da su prestali biti obitelji, zajednica, da su izgubili imena, da su ostali bez identiteta i upali u strašnu nevolju koja ih je uništavala? Odgovor je jed-nostavno naći u Bibliji: »Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa.«

32

Taj novi kralj, faraon, nema imena, ali ima najviši po-ložaj – on je netko tko ima značenje, ali ne zna tko je! Nije znao Josipa, nije znao nikoga tko bi imao ime! Zašto? U he-brejskom jeziku riječ »faraon« פךעה, (faraoh) nastaje aliteraci-jom dviju hebrejskih riječi: »usta הפ (fah) i »zlo« ךע. To je onaj tko u ustima ima zle riječi i ne zna za Josipa. Josip je čovjek, simbol očinske zaštite, brige i utjehe za druge, netko tko se brine za napredak. Faraon koji ne zna Josipa, to je svaki onaj tko, mada u očinskoj, zaštitničkoj, upraviteljskoj ulozi, nije ri-zničar Božje Riječi, već upravlja svoju vlastitu, zlu riječ – riječ koja ništi, tlači, riječ koja ugnjetava i prijeti: »Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego drago-voljno, po Božju.« (1 Pt, 5, 2)

Što zapravo taj bezimeni i »zlousti« faraon čini? Prvo govori svom puku o velikom teretu koji ih pritišće, zatim ga tlači radom, daje sagraditi gradove-skladišta, ali ne kako bi se u njima skladištilo žito, koje u Bibliji ima značenje Riječi Božje. Nije on netko tko bi gradio druge Riječi Božje i tko je obdaren »skladištem mudrosti« te Riječi; nije netko tko je sazdan od Riječi Božje.

Vidjevši kako raste broj sinova Izraelovih, faraon na-ređuje ubiti svako muško dijete koje se rodi. Time započinje prvi Izlazak. U retku 16 doslovno piše da kada babice budu »gledale između dva kamena« moraju ubiti dječaka, ako se dječak rodi. Arhaičnost toga izraza navela je tumače Biblije da ga napuste u korist mnogo razumljivijeg suvremenom čitatelju. Šteta, jer se u tekstu radi o kamenju za porod, od-nosno o dvije kamene ploče postavljene rodilji pod noge (Izl, 1, 16; u hebrejskom korišten izraz על האכנימ (al Haawnaijm), odnosno: »između dva kamena«), kako bi se rodilja mogla osloniti pri porodu. Kada je Mojsije već hodio po pustinji s Izabranim narodom, Bog ga je, u određenom trenutku, po-zvao na Goru Horeb. Ono što je Mojsije ondje vidio nadišlo je njegova najsmjelija očekivanja. Bog mu je pokazao dvije kamene ploče, toliko nalik... kamenju za porod, s jedinom ra-

33

zlikom što je na njima vidio napisane Božje riječi zapovijedi. Tada je već znao tko mu je majka, gdje je krilo čovječje koji vjeruje Bogu – u deset riječi! Gledajući na dvije kamene plo-če s Deset Božjih Riječi, Mojsije nije mogao pojmiti što mu Bog želi prenijeti da Riječ Božja rađa za život vječni! Poput majke koja se opire nogama o kamenje, tako i utroba ljubavi Božje, opirući se o zapovijedi, odnosno na riječi, daje na svi-jet svakoga koji vjeruje u Boga, i rađajući ga, postaje ocem ljudi. Sjetimo se kako je faraon elokventan, obrazovan vladar koji nema problema s inteligentnom motivacijom. Nasuprot tome, Mojsije je čovjek tvrdih usana, neiskusan u govoru, koji je možda čak i mucao i koji se nije znao pravilno izraziti. Pa ipak, otac Izabranog naroda nije bio faraon, već Mojsije. Jer otac je onaj koji je dijete Božje.

Kada je Mojsije primio ove neuništive kamene ploče (kamen simbolizira trajnost riječi), sišao je s gore i čuo čudne zvukove i pjesmu. U taboru je bučilo, slavilo se u čast zlat-nom teletu koje je načinio Aron od zlatnih naušnica koje su Izraelci povadili iz ušiju. Uho je organ za slušanje riječi. Kada ne želimo slušati riječi Božje naša se pozornost usredotočuje na idolopoklonstvo vlastitom tijelu. Mojsije se tada potpu-no razočarao u vlastitu braću i u cijeli narod. Uvjerio se da mu nitko nije tako blizak kao Bog. Razgnjevi se i baci kamene ploče ispisane Božjom rukom. Pa ipak, nakon što je uništio zlatno tele, odlazi ponovno na goru Horeb. Ondje vidje Slavu Božju. Konačno mu Bog daje napisati još jedanput ovih deset riječi, ovaj put na pločama koje je sam morao isklesati. Prema drevnim kazivanjima Mojsije ih je trebao načiniti od dragog kamenja. Takvo uvjerenje sigurno ima uporište u činjenici da se riječ koja opisuje dragi kamen – safir (שפיד - szafir) jednako čitala i zapisivala kao i riječ za Sveto Pismo, ili pismo uopće Dva puta pisane su riječi Božje. Između ta dva .(sefer - םפד)događaja primanja zapovijedi, Mojsije je doživio izniman osobni susret s Bogom. Od tog trenutka susret s Riječju Bož-jom, ne može se dogoditi bez osobnog susreta s Bogom. Pa

34

i u Pismima, s izvjesnom dozom poruge piše, kako ni sami Izraelci, kao ni stoka, nisu imali prava čak prići gori i doživjeti ono što je doživio Mojsije. On je bio odabranik! Deset Božjih zapovijedi nije promijenilo samo vanjski izgled tog čovjeka, već i cijeli narod, čitav svijet. Jedva deset riječi!

A mi ih možemo znati i mnogo više! Poznajemo ne samo zapovijedi, već cijelo Evanđelje i mnogo knjiga. Koli-ko se samo možemo promijeniti i posvetiti susretnemo li se s Bogom u tim riječima? Povijest tog susreta je nadnaravna. Susret se događa nakon što je Mojsije razbio prve dvije ka-mene ploče vidjevši kako narod štuje zlatno tele koje je nači-nila jedna od njemu najbližih osoba – brat Aron. Uistinu, čak je i brat netko tko je udaljeniji odBoga Mojsije je razočaran ljudima, neshvaćen, mada ni sam ne razumije. Jedino tko mu ostaje blizak i tko ga nije razočarao bio je Bog. Zbližava se s njim još više. Bog i čovjek susreću se poput dva prijatelja. Udaljenost između Stvoritelja i stvorenja ostaje, no, s dru-ge strane, nitko Mojsiju nije bio tako blizak kao Bog. Bog je nadvisivao Mojsija svojim bîtkom u svojoj beskonačnosti, a s druge mu je strane objavio svoju slavu ispunjajući Mojsijevu djetinju želju, kao što čini otac kome se djetešce obraća s be-zazlenom molbom.

Taj zahtjev za Božjom objavom čini nam se poput djetetova hira kada oca, koji kroz prozor promatra zvjezda-no nebo, moli da mu skine jednu zvijezdu. Nijedan zemalj-ski otac ne može ispuniti takvu želju, a ipak, Bog je Mojsiju ispunio još nevjerojatniju želju. Objava, koju ćemo kroz koji trenutak razmatrati, objava kroz pukotinu pećine, između dvije kamene ploče, urezuje se u Mojsijevo pamćenje, čime se nastavlja niz događanja koja ga »rađaju« za život u Bogu.

»Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. Mojsije bi se poslije vratio u tabor, ali se njegov pomoćnik Jošua, sin Nunov, mlađarac, iz Šatora ne bi micao.« (Izl 33, 11)

Što to znači da je Bog razgovarao s Mojsijem licem u

35

lice? Je li moguće prijateljstvo između Boga i čovjeka? Jesi li se uistinu sprijateljio s Bogom? Što je Pismo htjelo poručiti kada čitamo da se Jošua, ili baštinik Mojsijev, iz Šatora nije micao?

»Mojsije oslovi Gospodina: “Vidi, ti si meni rekao: Povedi ovaj narod, ali mi nisi objavio koga ćeš sa mnom poslati. Još si mi rekao: Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.”«(Izl 33, 12)

Zar se Mojsije osjećao osamljen posred svega tog mnoštva kojeg je izvodio iz Egipta?

Zašto je Bog rekao Mojsiju da ga pozna »po imenu«?Kada kažemo da znamo nekoga »po imenu«, znači li

to da nam je ta osoba bliska?»Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi

svoje putove da te shvatim i da dalje uživam tvoju blagona-klonost. Promisli također da je ova svjetina tvoj narod. ‘Ja ću osobno s tobom poći – odgovori Jahve – počinak ti priuštiti.’«

Bog pita Mojsija je li mu dovoljno samo Njegovo pri-jateljstvo. Čini to tako kao da ga želi iskušati pitajući ga hoće li se žalostiti što za prijatelja ima nekoga... tko nije čovjek, ne-koga s kim nije moguće uspostaviti odnos kao sa čovjekom? Bog kao da se bojao da Mojsiju neće biti dovoljno prijatelj-stvo s nekim koga nije moguće uzeti za ruku ili se na nj naslo-niti, pogledati ga u oči ili upitati kako se osjeća. Prijateljstvo s Bogom potpuno je drugačije od onoga kakvo očekuje čovjek od čovjeka. Hoće li to zadovoljiti Mojsija? Jesmo li mi zado-voljni što i nas Bog pita je li nam dovoljan?

Razmišljaš li o sebi kao o Božjem prijatelju?Želiš li postati Božji prijatelj?Ima ljudi koji su razočarani što im je preostao jedino

Bog, muče se s osamljenošću umjesto da u njoj otkriju pre-divno Prijateljstvo – jedino takve vrste!

»Ako ti ne pođeš – nadoda Mojsije – odavde nas i ne izvodi.« (Izl 33, 15)

Mojsije čak ni ne želi poći u Obećanu zemlju, u blago-

36

stanje, ako bi radi toga mogao izgubiti Božju blizinu. Postoje ljudi koji čak ni u svojoj Obećanoj zemlji ne žeđaju za Bogom. Ima i takvih koji su spremni sve napustiti, odreći se Obećane zemlje poradi Boga. Kojima mi pripadamo?

»Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tome što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.« (Izl 33, 16)

Mojsije doživljava prijateljstvo s Bogom kao najveći privilegij i najviše priznanje u životu – ponosan je na zaživjelo prijateljstvo s Bogom. Neki ljudi doživljavaju svoju vjeru kao nešto što umanjuje njihovu vrijednost u očima drugih ljudi. Ima ipak i takvih koji se ponose time što su Božji poznanici, prijatelji Najvišega. Kojima pripadamo?

»I ovo što si zatražio, učinit ću, odgovori Jahve Mojsi-ju. Ta ti uživaš moju blagonaklonost jer te po imenu pozna-jem. – Pokaži mi svoju slavu, zamoli Mojsije.« (Izl 33, 17-18)

Mojsije moli Boga da mu ispuni njegovu volju – čo-vjek moli Boga da ispuni njegovu volju. Bog se slaže, budući da ni Mojsije Bogu ništa nije uskratio. Njihove su želje iste.

I još nešto. Bog ponovno, po tko zna koji put, govo-ri »Znam te po imenu«. A prisjetimo se da Mojsije zapravo i nije imao ime. Njegovo ime bilo je zapravo »djelić« imena, patronim (nastavak, završetak), koji upućuje da pripada ne-kome..., ili da je iz nekog roda... Ako je njegovo ime potjeca-lo iz egipatskog, bilo je ono dio imena koje možemo iščitati iz imena egipatskih faraona, npr. Ra-mzes (onaj koji pripada bogu Ra), Toth-mzes (onaj koji pripada bogu Tothu). Njegovo je ime upravo taj završetak (mzes – koji pripada...). Ranije je ime označavalo biće i identitet čovjeka. Imati takvo krnje ime dovelo ga je možda dotle da se osjećao jedino kao »djelić« ili »krhotina« čovjeka, kao netko tko nikome ne pripada, tko ne zna tko je zapravo. Čudno je da Bog nekoga takvog želi za svog prijatelja. U poznatoj sceni na gori Horebu gdje je Mojsi-je čuo od Boga ove riječi: »Jesam koji jesam«, njihov je susret

37

doista nevjerojatan. Mojsije koji nikome ne pripada, i Bog koji također nikome ne pripada, osim u potpuno drugom smislu. Mojsije se osjeća izgnan u pustinju. I Bog se osjeća odbačen od sviju, napušten i sam! Nešto ih veže: vežu ih imena. Bog ima ime koje je teško nazvati imenom. Mojsije također. Moj-sije zazvan od Boga odgovara: »Jesam«, a kasnije Bog upitan za ime odgovara: »Jesam koji jesam« kao da želi Mojsiju reći: »Nije Ti dovoljno, Mojsije, da sam jednostavno jesam, poput tebe?« – »Ti jesi, i ja jesam! To nas zbližuje!« Velika je vjerojat-nost da je susret imao tako duboko osobnu i intimnu dimen-ziju stoga što se Mojsije osjećao drugačiji, kako u odnosu na Egipćane, tako i u odnosu na Izraelce i na midjanske obitelji... Nije pripadao nikome kao ni Bog!

Pomaže li nam vlastita izoliranost približiti se Bogu?Znamo li trenutke u kojima se osjećamo potpuno

neshvaćeni i napušteni od svih iskoristiti kako bi se približili Bogu?

»Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj – od-govori – i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću mi-lostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem.« (Izl 33, 19)

Te riječi djeluju tako prijateljski – nijedan Mojsijev dijalog u Pismu nije tako srdačan, pun ljubavi i povjerenja, kao taj – s Bogom. Mojsije čak ni sa ženom Siporom, koja ga je mnogo ljubila i koja mu je spasila život, nije ostvario takav odnos kao s Bogom.

»A ti – doda – moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.« (Izl 33, 20)

Bog ne samo da odgovara Mojsija, štoviše, izbavlja ga od smrti. Božje lice tako je sjajno i tako zastrašujuće da čovjek ne bi preživio pogled na nj. Ipak nas pomalo čudi taj redak budući da Pismo ranije govori kako je Mojsije razgova-rao s Gospodinom licem u lice. Ipak, postoji razlika: gledati Božje lice ili uroniti u najdublju i najtajniju Božju bit – za nas nedostizivo iskustvo. Bog je ipak dopustio Mojsiju preživjeti

38

nešto za što bi mogli reći da je maglovita predodžba uranja-nja u Božju dubinu, u ponor njegove ljubavi:

»Evo mjesta ovdje uza me – nastavi Jahve. – Stani na pećinu!«

U hebrejskom jeziku nalog da netko stane - znači do-vesti nekoga u stanje iščekivanja, pripravljati ga na doživljaj nečeg posebnog נצב (NUN+CADE+BET = neceb); u Bibliji se ta riječ po prvi put pojavljuje pri spomenu na tri Božje osobe koje se približavaju Abrahamu koji je sjedio pod stablima kod Mamre (Post 18, 2).

Pećina je »cur« צזך (CADE + WAW + RESZ). Riječ je višeznačna i ne znači samo pećinu, već i osjećaj težine, pri-tisnutost, gomilu. Mojsije je Božju prisutnost osjećao kao ne-što što mori, kao duhovni teret, pritiješnjenost prisutnošću. Božja prisutnost djelovala je na Mojsija poput tijeska koji stvara biljeg u zagrijanoj masi. Takav događaj ostavlja neiz-brisiv biljeg u čovječjoj duši – postojan i nezaboravan. Uspo-redba s tijeskom koji u elastičnoj masi stvara biljeg, možda najbolje objašnjava Mojsijev doživljaj.

»Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pu-kotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem.« (Izl 33, 22)

I riječ slava je u hebrejskom jeziku višeznačna pa stvara različite mogućnosti asocijacija. כבך (kawod) je kako »slava« tako i »teret«; događaj koji opterećuje, pritješnjuje nekoga; osjećaj tvrdokornosti.

Prolazit ću – u hebrejskom jeziku korištena je riječ צבר (AIN + BET + RESZ = abor) čije bi se značenje dalo iz grafičkog prikaza protumačiti kao »pretakati« nešto ogromno, »prevali-ti«, »probijati«, »sručiti«; kao da je Božja slava lavina prisutno-sti koja se obrušava po pukotinama pećine.

Pukotina pećine – נקדה (NUN + QOF + RESZ + HE = niqrah). Osnova ovoj riječi je »nqr« sa značenjem: »iščupati«, »izdubiti«, »provrtiti«. Zanimljivo je da se ova riječ često po-javljuje u Bibliji za označavanje gubitka vida kopanjem očiju

39

(1 Sm 11, 2; Suci 16, 21, Br 16, 14). Teško se oteti dojmu da je ova pukotina pećine svojevrstan doživljaj duhovne tame, svojevrstan gubitak vida – nemogućnost dosegnuti nešto u mračnom ponoru. Koji nevjerojatan paradoks – vidjeti Boga, a ne vidjeti ništa! Kada je Mojsije stajao u toj pukotini izme-đu dvije pećinske gromade iskusio je ponor tmine kao da je tek rođen iz mračne utrobe zemlje za beskonačnu stvarnost vječnog života u Bogu.

»Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vi-djeti. Ali se lice moje ne može vidjeti« (Izl 33, 23)

Ruka – u hebrejskom jeziku koristi se riječ »KAF« koja označava dlan s rastvorenim prstima kao u palme. Riječ je o iskustvu sklapanja dlanova, kao da uzimaš koga malenog u ruke i u sklopljenim ga rukama štitiš, zakriljuješ ga dlanovi-ma.

Mojsije se osjećao potpuno siguran, ali je osjećao i svoju potpunu bespomoćnost u odnosu na Boga; bespo-moćnost koja mu je omogućila radovati se snazi Božje lju-bavi.

41

II. Danijel1. Kupila sam nedavno kazetu koju sam priželjkivala

pune dvije godine, ako ne i više. Imati tu kazetu činilo mi se nedostižnim... Pomalo bolesno s moje strane. Sada mi je to smiješno, pa mogla sam je kupiti već odavno... Ona je u mojim očima postala simbol nečega teško do-stižnog...

2. Ne pamtim više koje su sve pjesme bile na toj kazeti, no svaki put kad bih vidjela njezin omot prolazila me jeza koja me sprečavala da je uzmem u ruke...

3. Sada kad imam To Record Only Water For Ten Days Johna Frusciante, znam, što me sputavalo...

4. Kada sam prvi put preslušala sve pjesme, bila sam strgana kao nikada do tada; doduše, možda... kao prije dvije godine.

5. U toj sam glazbi pohranila sve svoje negativne osje-ćaje koji su me morili odmah nakon velikog moralnog pada..., nakon šoka koji sam doživjela shvativši kako me demoralizirala moja sredina; osjećala sam se kao najgore smeće, potpuno suvišna – imala sam obitelj i poznanike, no svi su mi se činili tako dalekima, kao da nisu od ovog svijeta; bila sam sama sa svojim problemima.

6. Bog je stajao sa strane i nisam htjela gledati u Nj. Htjela sam da je tu, ali nisam željela da vidi što radim. Ni-sam u potpunosti vjerovala u Njegovo milosrđe. Pa kako bi mi mogao oprostiti sve svinjarije koje sam učinila... Bila sam na samom dnu... Ispovijed...

42

7. Iskrena ispovijed bila je za mene daleko od stvarno-sti; poznanici su mi govorili da se poslije ispovijedi osje-ćaju kao ponovo rođeni, a ja sam se iza svake osjećala sve poniženijom.

8. Svaka se pjesma izderavala na me, pljuvala po meni vrijeđajući me najvećim gadostima; rikala je poput zvije-ri, tresla grivom poput lava...

9. Tip je držao mikrofon s kablom kao što čini učitelj zmija s kobrom. Mahao je njime vladalački. Jednom sam na nekom filmu vidjela pticu maleo kako drži zmiju i pje-va. Maleo je pokorio zmiju, a tog tipa pokorila je zmija koja je svojim siktanjem istakala svoj otrov u moje uši i trovala mi dušu.

10. Osjećala sam se doslovno kao da ću svaki tren umri-jeti. Bila sam uvjerena da neću preživjeti ni dva dana...

11. Godinu prije mog najvećeg pada, najbolji prijatelj postao mi je heavy metal, općenito sva žešća glazba. Či-nilo mi se da će mi dobro društvo biti ljudi koji imaju iste probleme kao i ja ili čak i gore. Nije mi bilo ni na kraj pameti uspoređivati svoj život s Isusovim, ta, puno mi je više odgovarala životna priča Kurta Cobaina koji mi se činio jadnim, povrijeđenim čovjekom. Ma i danas mi se čini takvim, no u drugom smislu. Tada mi se činilo da je on idealan čovjek, koji sjajno podnosi svoj šugavi život... vlažni i tamni brlog kakvo je zapravo naše postojanje...

13. Očiju uprtih u mnoge rock zvijezde – bila sam za-sljepljena. Slijepa kod zdravih očiju...

14. Neobični pogledi koje sam ponekad osjećala na sebi isprva su stvarali u meni nelagodu... S vremenom postali su to moji pogledi.

43

15. Domalo sam postala samoj sebi sablasna. I to je vrsta fascinacije sobom. Takva strašna potreba javlja se u nama upravo onda kad nam se čini da u nama nema ničeg fascinantnog.

16. A zatim glazba... obožavam žestoko sviranje na gi-tari. Na početku se radilo samo o tome da želim slušati samu glazbu, riječi su bile usputne... Slušala sam, ali ni-sam čula...

17. Kada sam počela slušati što govore, počeli su moji problemi. Možda je glupo svaljivati krivnju na glazbu, no sigurno je to jedna od stvari koje su imale ozbiljan utjecaj na sve ono što se tada sa mnom događalo, djelomice i na ovo što se događa danas.

18. Otkrila sam da glazba može »govoriti«... Ne treba to nužno slušati... No kada se čovjek koji je u razvoju sva-kodnevno smuca po ulicama totalno u svom filmu, onda želi slušati ono što mu odgovara i što će ga učvrstiti u uvjerenju da je ono što radi potpuno bezazleno...

19. Upravo općenito shvaćena rock glazba počela me shvaćati, odobravala mi je... S vremenom mi je suzila vidik. Bila sam poput konja koji, s klepkama na očima, može vidjeti samo kočijaša. Gazila sam u crnim marten-sicama, a glazba mi je povlađivala; poput ričućeg lava obrušavala se na očajničke povike bilo koga u društvu...

20. Činilo mi se da je dovoljno staviti slušalice na uši i sve će nestati. Tada još nisam znala da heavy metal ne zaglušuje ono oko mene već ono što je u meni. Na počet-ku mi je to bilo super. Hura!

44

21. Konačno sam se našla. Ta je glazba izražavala moje raspoloženje, oslikavala moju situaciju i mjesto u ovom svijetu koji je neizbježno jurio u neku makabarsku kata-strofu.

22. Osjećala sam se sjajno. Heavy metal me uvjerio da nema ništa zlo u tome ako štogod i ukradem, ako mar-kiram iz škole, ako si nađem koga da mi bude ugodnije; ako ugađam samo sebi... Riječi skrivene u tetovažama, oblokavanje do besvijesti, postali su moja ideologija.

23. Ne znam što mi se dogodilo s mozgom, je li možda podlegao koroziji od prevelike količine Coca Cole. Bilo je važno imati koju kintu, cugu, divlju frizuru... Njihove kon-certne dvorane podsjećale su na jame iz igrice Dangerous & Dragons.

24. Sada s odmakom vidim kako su djelovali na mene, malo po malo. Prvo su mi povlađivali u svemu, tješili me, govorili lijepe stvari, činilo se kao da imaju najbolja rješe-nja za sve moje probleme...

25. Nakon nekog vremena počeli su pomalo usađiva-ti neke čudne stvari koje su mi se na početku možda i činile glupe, nepotrebne, no na posljetku sam došla do zaključka da »se slažem sa svime što mi govore; ionako mi je svejedno za cijeli svijet, pa glupa pravila postoje svugdje.«

26. Kroz kratko vrijeme, ne samo da sam im rekla »da«, već sam im se počela pokoravati i zagovarati ih s takvom predanošću da sam gotovo bila spremna dati svoj, ionako neželjen život. Kada sam došla u fazu da sam se uplela u razne laži, »riječi« su se počele prema meni ponašati drugačije, gore... počele su gristi, ubadati u srce...

45

27. Pa ipak, ja sam i dalje bila poslušna, i dalje sam im vjerovala... u njihovu moć, snagu – tako sam onda misli-la. Počele su mi spočitavati moje pogreške, govoriti da se premalo trudim.

28. Poslije sam padala sve više, a one su jačale... Poče-le su mi govoriti što moram raditi; bila sam potpuno odi-jeljena od svog bivšeg »ja«. Za svaki pokušaj vraćanja na staro ili k Bogu, kazna su bili još veći problemi, još snaž-nija klonulost. Trebalo me to »opametiti« da Boga uopće nije briga za mene i da moram ostati tu gdje jesam.

29. Počela su neprestana predbacivanja: »Pogledaj se kakva si! Nisi nitko i ništa! Za tebe nigdje nema mjesta, nitko te takvu ne treba – to je za tebe jedino rješenje.

30. Naposljetku sam imala ozbiljne probleme sa sa-mom sobom. Društvo to nije toliko primjećivalo... Sve sam sjajno zavaravala...

31. Izdaja nije dolazila u obzir!

32. Vjerojatno sam najbolje varala samu sebe... Nisam bila u stanju normalno funkcionirati, bila sam potpuno ovisna o glazbi. Nisam više trebala ni walkman... Ta glaz-ba bila je u meni...

33. Bilo je dovoljno pomisliti na neku pjesmu i već sam je u sebi čula. Prilično sam pretjerala – ondje gdje sam trebala pronaći mir i utočište od problema, našla sam ne-mir i zamku... (do danas se ne uspijevam koncentrirati bez žestoke glazbe, ne polazi mi za rukom sabrati misli bez da se tlo trese pod nogama, bez da tko riče poput lavice koja je izgubila mlade).

46

34. Kada sam već bila u blatu i mulju najgorih svinjarija pošla sam na duhovu obnovu u crkvu sv. Križa u Varša-vi – ne zato što sam htjela ili morala, već da bih dobila »bonus« iz vjeronauka (u kojem sam, što je najzanimlji-vije, bila jedna od najboljih, najuzornijih učenica, pa sam prilično dobro svima mazala oči, a zapravo, najviše samoj sebi).

35. Pošla sam onamo s bratom i prijateljicom iz razre-da. Podijelili su nas u skupine. Dopao me neki animator koji me ničim nije oduševio. Govorio je s takvom brižlji-vošću poput kakve majčice koja žličicom hrani dijete kru-hom u mlijeko natopljenim.

36. Upoznao nas je s programom za sljedeća tri dana. Slušala sam ga s najdubljim poštovanjem. Htjela sam da ta tri dana prođu što prije?!

37. Po prvi put u životu sudjelovala sam u duhovnoj obnovi u kojoj se nešto »ozbiljno« radilo... Bila sam izne-nađena svim što se tamo, ne samo govorilo, već i činilo.

38. Vjerojatno su zadnji dan svi pristupali sakramentu ispovijedi. Pomislila sam, ako ništa, onda ću se barem iskreno ispovjediti; nema onih »silnih«... Moram se toga riješiti...

39. Navečer – walkmen u uši i noć s Mansonom. Ujutro sam bila ponovno sva u bedu. Nisam bila pri sebi. Kad su svi otišli na ispovijed nisam mogla ustati; nešto kao da me prikovalo za krevet, osjećala sam da nemam snage učiniti tih nekoliko koraka do ispovjedaonice. Kada je is-povijed završila, ta me je sila napustila, a ja sam pala u još veću bijedu.

47

40. Duhovna obnova je završila, a ja sam se osjećala gore nego prije. Izjedala me ljutnja, bijes, bila sam srdita na sve i svakog... Glazba mi je bila ponovno jedino utoči-šte... Ne mogu se sjetiti kako se dogodilo da sam se toga oslobodila. Dogodilo se to tako iznenada.

41. Dobro pamtim prvu iskrenu ispovijed kojoj sam pristupila na duhovnoj obnovi za odrasle, godinu dana kasnije. Nakon toga sve je postalo jednostavnije i malo lakše; osjećala sam olakšanje. Oslobodila sam se ovisno-sti o heavy metal glazbi, ali su me i dalje mučile napasti. Tjerale su me na ponovni pad... Nekako sam ustrajala...

42. Pamtim još jedan događaj; kao da se dogodilo jučer... Jedne noći, nisam mogla zaspati. Svejedno, zatvorenih ili otvorenih očiju, vidjela sam čudovišne stvari koje si sama ne bih mogla uobraziti. Mislila sam da to neću izdržati.... Počela sam moliti, sve je u meni vapilo za izbavljenjem... Nakon nekoliko minuta obuzelo me neko neobično ganu-će... U tren sam zaspala. Ujutro sam strgala Mansonov plakat koji sam objesila na zid samo dan ranije...

43. Baš sam se raspisala... Možda je sve ovo besmisle-no, ali na sve to me podsjetila upravo ona kazeta. Podsje-tila me na sve ono od čega danas bježim, iako, naravno trebam prihvatiti sve što se dogodilo. Možda kroz te dvije godine nisam bila spremna na to, i možda sam tek sad spremna vidjeti istinu o sebi... Ne znam... Postoji vjero-jatnost da je nikada neću moći do kraja prihvatiti...

44. Slobodno me dobro izgrdite ako to nije ono što bi trebalo biti... Od ovoga mi je bilo najlakše započeti...

Magda

48

Negdje stoji pisano da je Bog izbrojio sve naše vlasi na glavi, što znači da se čak i najmanja sitnica računa u nje-govim očima. Osjećam kako mi netko gladi kosu, ljupko me miluje svojim toplim dlanom... O kako je to divno… Osjetiti na sebi očinsku Božju ruku. Zagrljaj.

Dn 14, 23-42

»A bijaše i velik zmaj koga štovahu Babilonci. Kralj reče Danielu: “Hoćeš reći da je mjeden? Gle! Živi, jede, pije: nećeš valjda kazati da ovo nije živi bog. Pokloni mu se! “ Dan-iel odgovori: “Ja se klanjam Gospodu Bogu svome; on je Bog živi. A ti, kralju, daj mi vlast, i ja ću ubiti ovu zmiju bez mača i bez toljage. “ I reče kralj: “Dajem ti! “ Tada Daniel uze smole, masti i dlaka, sve to ispeče, načini od toga kuglice te ih baci zmaju u ždrijelo. Zmaj proguta i rasprsnu se. A Daniel reče: “Gledajte čemu se klanjate! “ Kad to čuše Babilonci, silno se razbjesnješe i pobuniše se protiv kralja. Rekoše: “Kralj posta-de Židov: Bela sruši, zmaja ubi, svećenike pokla. “ Navališe dakle kralju i rekoše: “Predaj nam Daniela, inače ćemo ubiti tebe i tvoj dom! “ I vidje kralj da žestoko navaljuju; prisiljen, preda im Daniela. Oni ga baciše u lavlju jamu: i ostade ondje šest dana. U jami bijaše sedam lavova kojima davahu svaki dan po dva trupla i dvije ovce: tada im ne dadoše ništa da bi proždrli Daniela. A prorok Habakuk bijaše u Judeji: upravo bijaše skuhao kašu i nadrobio kruha u posudu te pošao da odnese žeteocima u polje. I Anđeo Gospodnji reče Haba-kuku: “Odnesi ručak koji imaš u Babilon, Danielu u lavljoj jami! “ Habakuk odgovori: “Gospodine, Babilon ne vidjeh i za jamu ne znam! “ Anđeo ga Gospodnji uhvati za vrh glave i noseći za kiku spusti ga u Babilonu povrh jame hitrinom svo-ga duha. I povika Habakuk: “Daniele, Daniele, uzmi ručak što ti ga šalje Bog!” A Daniel reče: “Spomenuo si se mene, Bože, i nisi zapustio one koji tebe ljube.” I ustade Daniel i blagova, a Anđeo Gospodnji odmah vrati Habakuka u njegovu zem-

49

lju. Sedmoga dana dođe kralj da oplače Daniela; priđe jami, pogleda, kad ono: Daniel sjedi. Tada kralj povika iza glasa: “Velik si, Gospode Bože Danielov, i nema drugoga Boga osim tebe!”«

Čovjek osjeća najsnažniju Božju zaštitu onda kada je na dnu. Bog je štitio Izraela kada je hodio dnom Crvenog mora. Za Božje odabranike dno mora bilo je običan put, a za odabranike ovog svijeta – Egipćane, postalo je stratište. Kada Bog nekoga ljubi, čak i dno, dno mora, dno jame, dno bezi-zlazne situacije postaje putom, postaje izlazom. Exodus!

Nikada nismo prepušteni sami sebi. Možemo i mi biti Daniel u svom životu, u besmislu. Za Božje ljubimce be-smisao je nadsmisao!

Snažno me dojmila priča o Danielu… U njemu otkri-vam sebe. Bog me vidi u mojoj jami, u mojoj tamnici, u mom padu, u mom očaju. Nijedna mu zvijer nije mogla nauditi jer Božja ruka počiva na svima onima koji se ne oslanjanju na ljudsku ruku. Zanimljivo je da Bog nije pritekao u pomoć ni u jednom drugom trenutku Danielove nevolje, već onda kada se činilo da je sve izgubljeno. Bog najsnažnije objavljuje svoju svemoć providnosti onda kada nas potpuno obuzme nemoć i kada nas samo trenutak dijeli od smrti u raljama zvijeri.

Ljutimo se na Njega da oklijeva, optužujemo ga da nas je zaboravio, da mu je svejedno, da mu ništa ne značimo, da smo mu poput kose koja ispada češljanjem. No, to nije istina! On nam priskače u pomoć u posljednjem trenutku, sekundu do dvanaest kada se poklapaju kazaljke i označuju trenutak izvršenja presude, kada se sjekira zaustavlja samo milimetar od šije prestravljenog osuđenika. Razmislimo na trenutak o Habakuku. Ne znamo ništa o njegovu proroko-vanju, ali ga znamo po ovome letu. Anđeo ga je ugrabio iz sela i prenio nekoliko tisuća kilometara dalje, tako brzo da nije stigao spremiti ni putničke kofere. Nepoznati prorok… Prorok ne mora biti slavan, mora biti od riječi! Prorok mora biti vjeran u vršenju Božje riječi. Ne mora vikati i optuživati,

50

mora vršiti ono što se nikada ne mijenja.Etimološki njegovo ime vjerojatno možemo vezati

uz osnovu HABAQ, što znači »obujmiti, privijati se, zagrliti«. Habakuk je bio Božji zagrljaj, Božje svjetlo u tamnoj Dan-ielovoj jami. Najtopliji su dlanovi ljubavi u ledenom očaju. Ponekad su čovjeku bliže riječi izdaleka, nego misli iz dubine vlastita srca. U Božjim očima čovjek je lijep, i ljubav prema njemu je u Bogu još luđa od ludosti bez ljubavi.

A zatim i ta kaša s kruhom. Čini se tako malo vrijed-nom… Kada nam tko daje poklon ne traži mu manu… Vrijed-nost dara izvire iz sjećanja na nas i davanju, a nije u samom poklonu. Da li nam se ikad dogodilo da nam je Anđeo s neba donio ukusan ručak iz grčkog restorana s drugog kraja svi-jeta u trenutku kada smo ostali bez novca, bezuspješno ga pokušavajući posuditi od bliskog rođaka, koji usput budi rečeno, nosi krzneni kaput kupljenog za basnoslovne novce, putuje na Antile i koji nas ne primjećuje na ulici?

Ako se usprkos ostavljenosti od najbližih ne osjećamo napuštenima, onda je Bog uz nas! Istinski mir osjećaju oni koji žive usred nemira. Zašto se Jakovu Bog objavio tek onda kada je shrvan životom, na putu prema Haranu, u tamnoj noći ležao na tlu, ponižen i izgnan? Zašto je Isus progovorio Pavlu tek kada je ovaj pao s galopirajućeg konja na putu u Dam-ask? Zašto je Isus obećao Petru sretan ulov tek onda kada je ovaj pao pred njim ničice govoreći: »Idi od mene, Gospodine, jer grešan sam čovjek!«

S najvišeg neba u najnižu nizinu, najbjednijima i iz-gubljenima, padaju najslađe milosti, slatke poput Habaku-kove kaše. Daniel je među lavovima poput čovjeka kojeg je izigralo, osudilo i uništilo društvo. Prorok je čovjek prepun mi-losti koji nema razloga biti među ljudima. Ne volimo gubiti, ne podnosimo nepravdu, izbjegavanje, optužbe, ne volimo kada u nas upiru prstom. Dovoljno je imati takve prijatelje koji nisu prijatelji, dovoljno je doživjeti onu neugodnu šutnju kada ulaziš u sobu punu onih koji su nas samo trenutak ranije

51

ogovarali, dovoljno je iza leđa slušati podsmijehe i poruge, i eto naše jame… Ponekad se u obitelji osjećamo kao među lavovima, među zvijerima.

Unatoč svemu, pokazalo se da je Bog blizu. U Božjem svijetu slava pripada izrugivanima, medalje i priznanja dod-jeljuju se prevarenima i progonjenima; u Sotonskom kralje-vstvu ne prezire se samo izrugivane već i one koji se izruguju. Baš tako!

Bog Daniela nije izbavio iz jame najedanput. Nije smisao u tome što prije se izbaviti iz nevolje, čim prije riješiti se problema, osloboditi se svih životnih nevolja, već u tome da budemo svjesni da je u svemu s nama Bog. Poslao je Habakuka s hranom, s ručkom. Nikada se Bog ne zgraža nad situacijom u kojoj se nađemo. On je uvijek Gospodar. Osim toga, problemi ne postoje da bi ih se brzo riješilo, već zato da nas promijene, da nas učine sličnijima Bogu u onom miru koji ne dopušta čovjeku da ga išta prestravi. Ne mora se u našoj sit-uaciji ništa promijeniti na bolje. Bog ne obećava nikome život bez muka. Obećaje samo to da, čak i u najvećim nevoljama, hoda za nama poput majke s žličicom mane kako bi nahra-nila svoje dijete. Najčudesnije minute s Bogom proživljavaju oni koji uspijevaju preživjeti najmučnije trenutke u vjeri da ih Bog nikada neće napustiti. Nedostatak nade da će se naša sudbina promijeniti mijenja nešto važnije od naše sudbine – mijenja naše mišljenje, dopušta otkriti Božju prisutnost, koja grli, koja hrani žličicom punom mane.

Kada čitam o mani u pustinji kojom je Bog hranio 600 000 ljudi u kraju u kojem nije bilo čak ni restorana pokušavam si predočiti kakav bi to trebao biti tanjur u kojem stoji Njego-va skrbnička žlica. Morao bi biti barem toliko velik kao onaj iz filma Independent Day.

Prisjećam se svoje mame koja bi me onako nejaka sjela u svoje krilo. Nutkala me, pričajući mi nevjerojatne ba-jke, jednom po jednom žličicom, hraneći me ukusnim djelom svojih ruku. Mana je bila slatka i pisao bih o njoj sigurno više

52

nego Marcel Proust o kolačiću »madeleme« u Combrayu. Činila je to uvijek u kuhinji gdje se iz peći čulo pucketanje ognja i gdje je bilo pomalo pakleno vruće.

Bilo je to tako čudesno. Osjećao sam se tako sigurno gledajući plamene jezike kako plaze među žeravnicima stare peći.

Razumio sam Izraela u pustinji u toj paklenoj atmos-feri koju je ražarivao gorući povjetarac. Razumio sam Dan-iela koji s tekom jede onu kašu dok mu isplaženih jezika za vratom dašću gladni lavovi. O, kako je Bog majčinski Otac!

54

III. Job

1. Prisiljavam se otići na susrete svoje Neokatekumen-ske zajednice... Prisiljavam se otići na slavlje, silim se je-sti poput kakve anoreksičarke koju otac moli da uzme bar zalogaj kruha. Svaki put kad bih trebala ići na Službu Riječi ili Euharistiju... tako mi se ne da... No, na koncu bude dobro i ne umirem toliko od dosade koliko od zavisti koju ondje, s vremena na vrijeme, osjećam... Napasti su najsnažnije pred sam izlazak iz kuće.

2. Jučer dok smo za vrijeme liturgije pjevali pjesmu koju sad već pjevamo nekoliko mjeseci, nešto se u meni prelomilo. Tek sada se, nakon što sam napisala raniji tekst, duboko urezala u moje srce: »Pouzdah se, pouz-dah u Gospodina, a On me zakrilio i poslušao vapaj moj. Izbavio me iz doline smrti.«

3. Kasnije su me dirnule još i riječi Evanđelja o ocu koji je imao dvojicu sinova koje je poslao u svoj vinograd. Jedan od njih rekao je da neće, ali je pošao, a drugi da će otići, a nije otišao.

4. Pomislila sam da sam poput onog prvog, ali i poput onog drugog sina. Trebali bi ondje staviti neku napomenu i o kćerima :-) ... Kada sam ustrajala u potpunoj tami, zarobljena heavy metalom, ponašala sam se poput sina koji je rekao da će poći u vinograd.

5. Govorila sam mami da tamo nešto radim, učim, da ne psujem, da nikada nikoga nisam prevarila (»ne vjerujete mi?«), govorila sam joj to očima punih suza...; pogleda oš-tra i vrela poput ognja..;. pogleda licemjerna, bijedna... Gri-jesi su izbijali na površinu jer u srcu više nije bilo mjesta...

55

6. S druge strane pokušala sam samu sebe uvjeriti da mi je Bog nepotreban. Neka me se kloni, neka me na davi s tim što radim sa sobom, neka se makne. Mislila sam o njemu kao o Big Brotheru, kao o stalnom nadzorniku koji neprestano u me upire prstom ukazujući na svaku moju pogrešku. E, da mi je Boga uhvatiti u kakvoj prijevari, u laži, o, kako bih se osjećala slobodnom od Njega! Pa ipak, Njemu, kao dobrom Ocu, ipak je bilo stalo do mog obra-ćenja. Bio je prepošten i takav će uvijek biti. Mislila sam da ću Ga, ako zatreba, pustiti u svoje srce. No, lagala sam samu sebe... Htjela sam vjerovati u sve te laži... Vjerovati da ne trebam Boga...

7. Osjećala sam se kao da tapkam u mraku. Osjećala sam da imam vođu... Bila je to glazba, a u stvarnosti sotona koja me napastovala, zavodila i pokušavala sur-vati u ponor... A Bog je hodao za mnom. Svako me malo dozivao. Govorio mi je da je Njegov put drugačiji, da se neću izgubiti... Toliko sam Ga puta gledala... No tada bi me onaj drugi vođa kažnjavao sve strašnijim strmina-ma, urlao na me kroz mnoštvo pjesama i govorio mi da »Bog ništa ne dopušta«, da je Bog »starac... kojeg slijede samo najslabiji«. Kroz mnoge tekstove me je napadao i optuživao za nevjeru... Neke su pjesme jednostavno ur-lale: »Boga nema!«

8. Bila sam stvarno uvjerena da za Bogom idu samo slabići... Jedino si nisam mogla objasniti jednu stvar... Onu beskrajnu čežnju za srećom koju uopće nisam osje-tila posljednjih nekoliko godina... U meni je vladala pot-puna tupost.

9. Pamtim kako sam se nekoć šalila kako je glazba moja droga i da bez nje ne bih izdržala ni dva sata. Te šale ubrzo su postale zbiljom. Nisam mogla živjeti bez

56

glazbe. (Nedavno smo na vjeronauku obrađivali sotoni-zam. Jedno od njegova tri načela glasi: glazba je nositelj emocija.) Ne znam na koji način ljudi odabiru glazbu koju slušaju. Ja osobno, svemu pristupam gotovo s prazno-vjernom ozbiljnošću. Prema svemu se odnosim beskrajno ozbiljno.

10. Glazba me mora dirnuti do srži, mora u meni pro-buditi osjećaje koje do tada nisam poznavala. Možda je to i razlog da sam se tako brzo navezala na rock glazbu. Ima skupina čija glazba dira u svaki moj živac... Danas se trudim izbjegavati takve napasti, jer mi se to čini bo-lesnim. Takvi dodiri su poput sotonskih dodira, oslobađa-ju gubave emocije. I dalje ima stvari koje me dovode u stanje glazbenog »transa«. U nekim tekstovima onih koji se predstavljaju kao sotonisti, osjećam tjeskobu i poziv u pomoć. Kada bih rekla da mi se čini da npr. System Of a Down na neki način pjeva o Bogu, sto posto bi me ismijali.

11. Danas mnogo toga ne mogu slušati jer me muči – čujem jedino zapomaganje, jauk i vapaj za izbavlje-njem, preklinjanje da tkogod čuje krik koji, nakon što ga »preradi« publika, zvuči potpuno drugačije od zaziva u pomoć.

12. Danas laž zvuči kao istina; laž se prihvaća kao isti-na; laž u konačnici postaje istina. Istina se ocrnjuje i na-ziva se laži.

13. Ponekad sam slušala glazbu doslovno tako kao da sam je se htjela nasititi, bolje reći prežderati, kao da sam se njome htjela opiti do besvijesti, utopiti se u njoj, na trenutak u njoj utrnuti život, odmoriti se u njoj od svega što me je morilo – vjerovala sam da su te laži istina, iako

57

sam se mnogih od njih bojala... Živjela sam u neprekid-nom strahu, u užasu... Često me to dovodilo do teških depresija, htjela sam se ubiti, nestati s ovoga svijeta koji mi se činio poput obične hrpe gnoja na kojoj svi sjedimo i deremo svoje rane.

14. Htjela sam se osloboditi od svega i svačega, a naj-više, vjerojatno, od tog strašnog straha koji je u meni neprestano rastao. Grijesi su se gomilali zaglušujući moju savjest, koja je u meni, o čuda!, ipak tinjala... Nije potpu-no nestala, ali je bila tako razdrta grijesima poput kakve stare, iscijeđene, mokre krpe, poput kakvog dronjka...

15. Bilo je to vrijeme kada mi je jedino utočište, uz glazbu, bilo pisanje stihova. U njih sam sipala sve ono što je čučalo u meni. Ljudi su govorili: »Sjajno pišeš, trebala bi objaviti te pjesme.... Toliko su iskrene...« No, upravo radi njihove iskrenosti, nastajala sam činiti sve da ih nit-ko, osim nekolicine odabranih, ne pročita.

16. Sada su one za mene potpuno prazne.... ili je sve što sam ranije osjećala bilo praznina?! Bila sam prazna. Možda bi bolja formulacija bila ona koju je jednom izre-kao brat iz zajednice o sasvim jednoj drugoj stvari, a koja se ovdje da izvrsno primijeniti, na moje stihove i na mene samu – onda i sada – ti su stihovi ne samo praznina, već »ništa plus grijeh«!

17. Slušala sam glazbu koja govori o istini ovoga svi-jeta i pisala sam o njoj u stihovima. Stihovi su, zajedno s glazbom, postali zamjena, zakrpa na uništenu savjest.

18. Kao da sam dronjcima pokušala zakrpati krov koji prokišnjava. Prvo su mi odobravali, a kasnije me, s pod-vostručenim silama napadali kao muhe što napadaju u vruć dan. Osjećala sam se kao stara krpa, utapala sam se

58

u velikom dronjku laži. Da me je tkogod »iscijedio«, bilo bi dovoljno grijeha za podosta nastavaka kakve venecu-elanske telenovele s potpuno solidnim idejama za skan-dale i senzacije... Nakon 4928 nastavka svi bi se pogubili! Ništa čudno, i sama sam se izgubila...

19. Glumatala sam da sam netko tko se upravo na-šao, tko se sigurno ukalupio u moćnu subkulturu heavy metalaca. Snaga te skupine ljudi leži u laži. Toliko mute i petljaju da se nakon nekog vremena čovjek uopće ne snalazi u stvarnosti, ulazi u mrak tražeći svjetlo. Što je još gore, čini mu se da je upravo tama svjetlost!?

20. O, kako mi je to dobro poznato... Tako dobro da me je sram. Sram me je kako sam dobro uspijevala hiniti radost, smijeh i dobrotu, dok je u srcu gorila mržnja i gađenje prema većini, prema njihovim nazorima (do da-nas me prati mišljenje da sam tolerantna. Vjerojatno je to dokaz da ljudska radost može biti licemjerna, a da se jedino u ljudskom trpljenju otkriva istina).

21. Sve te ljude proklinjala sam u svojim tekstovima pjesama koje sam smatrala običnim smećem... Moja omi-ljena pjesma za laku noć postala je, a bila je to i još prije pola godine, Slipknot , People = Shit, koju je pjevušio čak i moj osmogodišnji brat.

22. Upala sam u začarani krug... (bila sam u njemu odavno, ali toga nisam bila svjesna). Njegova napajajuća snaga bila je mržnja, ljubomora, laži... S jedne strane mile riječi, a s druge strane uvrede. Ljudi se glade po gla-vama i govore »bit će dobro«, a kad tko kaže: »Učinio si zlo, neće biti dobro«, vrijeđaju se ili misle: »Gle ti njega, nema pojma što govori« ili »Kako to misliš zlo?! Ma čo-vječe, ti si bolestan, pa svi to rade.« Istina, svi tako rade

59

– svi se bojimo istine, a kada tko pokuša braniti istinu, onda ga linčuju.

23. Htjela sam provjeriti što će biti ako kažem što mi-slim... Jedan mi je prijatelj u povjerenju rekao da se moja iskrenost teško podnosi...

24. Često slušam rečenicu koju ponavlja svaki drugi moderni tinejdžer: »Hip–hop je ogledalo pravog života. Govori o istini i o stvarnosti na ovom svijetu.« No, eto, i tu vidimo sličnosti s heavy maetalom, a sigurno i s mnogim drugim pravcima, ne samo glazbenim.

25. Naravno, heavy metal, punk, itd., izvikuju parole tipa: ratovi su zlo, svijet je pun nepravdi, nema posla, nema novca.... No, to je samo paravan..., jer, nakon svih tih hvalevrijednih »upozorenja« nastavljaju s pohvalama seksu, drogi, alkoholu, agresiji... Svaki koji sluša tu »ži-votnu glazbu« upija pomalo od svega toga... Ne želim dijeliti savjete poput kakve stare bake, no sve sam to sama proživjela (i vjerujte mi, ne želim detaljno opisivati kamo me sve to odvelo...). U Bibliji ima jedan ulomak koji govori da će u Kraljevstvo Božje jedino čovjek čista srca...

26. Užasava me pomisao na taj ulomak... Nekima je svejedno i za njih on uopće nema nikakvo značenje... I ja bih ga htjela ignorirati, no sâm mi nadolazi... Nemam čisto srce, nemam čiste misli... Vjeruješ li mi kad ti kažem da me je upravo naivno poimanje rocka tako demoralizi-rao?

27. Pitala sam se, zar zaista u to vjerujem? Ta bilo je toliko drugih stvari... No, vjerujte mi, bio je to ulaz, prva stepenica prema dolje; ne uspiješ li pobjeći, upast ćeš. Ne znam što je sada sa mnom, ne znam gdje sam.

60

Čini mi se da sam raskrstila s ovisnošću o glazbi, no ne smatram se ništa boljom nego što sam bila ranije.

28. Još mi je i gore jer vidim svoju grešnost i protivim joj se; ne želim vjerovati u nju, odnosno – ne prihva-ćam neke stvari, ne uspijevam ih promijeniti mada mi je mnogo pomoglo što sam prihvatila neke osjećaje..., ali na način da ne ovladaju mojom voljom...

Zasada još uvijek čamim u svemu tome... Osje-ćam se poput raspuklog glinenog vrča.

Magda

Job 1-2, 12

»Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla. Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše naju-gledniji među svim istočnjacima. Sinovi su njegovi običavali naizmjence priređivati gozbe kod jednoga od njih, svaki u svoj dan, te su pozivali svoje tri sestre da jedu i piju s njima. A kad bi se izredali s gozbama, Job bi ih pozvao na očišćenje. Uranio bi izjutra i prinio paljenice za svakog od njih; mislio je: “Tko zna nisu li mi sinovi griješili i u srcu Boga hulili!” Tako je Job svagda činio. Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: “Odakle dolaziš?” - “Evo prođoh zemljom i obiđoh je”, odgovori on. Nato će Jahve: “Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!” A Satan odgovori Jahvi: “Zar se Job uzalud Boga boji? Zar nisi ogradio njega, kuću mu i sav posjed njegov? Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka

61

mu se namnožila po zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!” – “Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - Sa svime što ima radi što ti drago; samo ruku svoju na nj ne diži.” I Satan ode ispred lica Jahvina. Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, dođe glasnik k Jobu i reče: “Tvoji su volovi orali, a mag-arice pokraj njih pasle, kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim.” Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: “Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim.” Dok je još govorio, dođe treći i reče: “Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim.” Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: “Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim.” Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče: “Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio. Jednoga dana dođu opet sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: “Odakle dolaziš?” - “Evo prođoh zemljom i obiđoh je”, odgo-vori on. Nato će Jahve: “Nisi li zapazio slugu moga Joba? Nje-mu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan: boji se Boga i kloni zla! On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim.” A Satan odvrati: “Koža za kožu! Sve što čovjek ima dat će za život. Ali pruži ruku, dotakni se kosti njegove i mesa: u lice će te prokleti!” – “Neka ti bude! - reče Jahve Satanu. - U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!” I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištom od tabana do tjemena. Job uze crijep da se struže njime i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: “Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Job joj

62

odgovori: “Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo do-bro, zar da onda i zlo ne primimo?” U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama. U to čuše tri Jobova prijatelja za sve nevolje koje ga zadesiše; svaki se zaputi iz svoga kraja - Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama - i odlučiše da odu zajedno ožaliti ga i utješiti. A kad su izdaleka upravili oči na njega, nisu ga prepoznali. Tad udariše u plač; svaki razdrije svoju haljinu i prosu prah po glavi. Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol.« (Job 1, Job 2)

Nemoguće je prihvatiti život ako ga se ne razumije. Još je manje moguće prihvatiti trpljenje ako ga se ne shvaća. U trenutku kada je Job shvatio zašto ga je spopala nevolja, bio je oslobođen. O tome čitamo tek na kraju Knjige o Jobu. Bog ga je uzvisio tek onda kada je shvatio zašto je bačen u ponor očaja. Neobično je to i vrijedno za upamtiti; Job je oslobođen u onom trenutku kada je iz sveg srca prihvatio sve što ga je zadesilo, sve što mu se dogodilo; kada je prihvatio da nije onakav kakvim se smatrao; kada je prihvatio sebe – kao gubavca. Nije nam tako jednostavno pomiriti se s mnoštvom svojih grijeha, s bijedom naših kušnji, s truleži skrivenoj u našim osjećajima. Neprihvaćanje nas dovodi do još dubljeg pada, do još veće truleži. Razumjeti i prihvatiti... Svaki bi htio vidjeti samo jedno – da nije trulež, buntovnik, grešnik... No to je izraz neshvaćanja! Svaki bi htio da je zdrav, zreo, bez problema, okružen ljubavlju. Ali takva vizija, ondje gore, nije pomirljiva s istinom o nama. Ispitivač zadržava učenika za ispitivačkim stolom sve dok ne čuje ispravan odgovor. Nije samo dovoljno ne proklinjati dan kad smo se rodili, potrebno je očuvati se od proklinjanja danâ koji su nam preostali.

Dok sam još bio na bogosloviji nikako mi nije polazilo za rukom položiti ispit kod jednog profesora teologije. Sjedio sam pred njegovom intelektualnom uzvišenošću i znao da moram učiniti sve kako bih ostavio dojam da sam temeljito

63

svladao gradivo. Istina je bila posve drugačija. Nisam imao pojma. Pitao me je dugo, a ja sam osjećao kako ta hrpa mo-jih bijednih odgovora sve više zaudara, ne toliko smradom ignorancije, već laži. Postajalo je sve jasnije da sam lažac koji znade tek neke osnove. Na koncu, sav iscrpljen, kompromiti-ran, spustio sam glavu u iščekivanju onog zlogukog škripanja pera po indeksu koje je moglo značiti samo jedno – ponovan izlazak na ispit. Tada mi profesor reče: »Postavit ću ti još jed-no, zadnje pitanje. Ako odgovoriš, dat ću ti prolaznu ocjenu, ako ne, vidjet ćemo se na sljedećem roku.« Pogledao sam pun nade i nesigurnosti. Kimnuo sam glavom, promrmljavši nešto u znak pristanka. »Jesi li učio pa ne znaš, ili stvarno ništa ne znaš, a praviš se da znaš?« Priznao sam tada istinu: »Ništa ne znam. Samo se pretvaram da znam.« Bio sam ljut na sebe... Dobio sam najvišu ocjenu – za istinu, za priznanje da sam varao. Kada sam za sobom zatvorio vrata dvorane, nisam se uopće osjećao kao dobitnik – bio sam ponižen..., a položio sam.

Nešto se slično događa između nas i Boga, između nas i Joba...; potrebno je samo shvatiti da smo neuki – da ne znamo živjeti, da smo gubavci, obični bijednici! »Narod koji me bez prestanka u lice srdi: žrtvuju po vrtovima, kâd prinose na opekama, na grobovima stanuju i noće na skrovitim mjes-tima, jedu svinjetinu, meću u zdjele jela nečista.« (Iz 65, 3-5)

Da bismo se oslobodili svake krivnje želimo je pripisati Bogu.

Na zidu je pisalo: »Bog je umro«. Gledam taj natpis i mis-lim: »Pa što onda što je umro? Svaki kršćanin to zna... umro je i uskrsnuo!« Bogu ne možemo nauditi; Jedino samima sebi nanosimo bol kada ga napadamo. Bacajući kamenje u nebo nećeš ozlijediti zvijezde, ali možeš zaraditi čvorugu na glavi.

Bez promišljanja života nismo dostojni vječnosti. Možda zato već u prvom stihu Knjige o Jobu piše da je Job živio u zemlji Us (da ne bi bilo zabune, nije kratica za United States :-)). To ime potječe od hebrejskog korijena riječi koja znači

64

razmatrati, promišljati, razmišljati, planirati...Ukratko, Biblija zatiče Joba u promišljanju smisla života,

odnosno čovjekove bîti: tko je čovjek i gdje je izvorište nje-gova bitka još dok nije bio sazdan iz gline ili blata, odnosno, otvoreno govoreći – iz... moralnog gliba!

I Job ima vrlo zanimljivo ime koje bi se dalo izvesti iz riječi HIJW, što znači dušmanin, neprijatelj. Zanimljivo je da i anđeo koji mu oduzima zdravlje nosi ime Satan, odnosno neprijatelj, tužitelj, dušmanin!

»Dvojica neprijatelja, u biti jedan podijeljen čovjek« (Emil Cioran). Ta sličnost nije bez značenja, niti je puka slučajnost. Nad njom se treba malo zamisliti!

Ne prikrivamo li i mi neprijateljstvo prema Bogu? Ne tužim li se i ja na Boga zbog onoga što mi se događa? A što se događa? Istina izlazi na vidjelo. Nesnošljivo...

Bog nas kuša spoznajom istine o nama samima. Krhotine naše spoznaje sredstvo je koje iz nas daje na vidjelo istinu. U hebrejskom jeziku »krhotina« znači i crijep, glinenu posudu, lonac (heresz). Job je uzeo crijep i sa sebe derao kraste te is-tiskivao gnoj iz smrdljivih rana. Gulio je kožu sa sebe poput zmije koja gmiže među kamenjem i odbacuje staru kožu. U tom trenutku umiranja svom dotadašnjem životu u hrpi gno-ja i smeća rodio se u njemu, ispod površinskih rana, kao novi stvor koji ima snage biti s Bogom, bez obzira na sve, bilo u dobru ili u zlu!

Sveti Pavao piše: »Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isu-sa, moga Gospodina.« (Fil 3, 8).

Riječ »smeće« izražena je u grčkom jeziku riječju skybala, što znači i gnoj, otpad, truplo.

Job je poput kakva arehologa koji sam sebe otkriva fotografirajući naslage otpada i blata dotadašnjih slojeva postojanja kako bi u sebi otkrio savršen lik postojanja. Sad-ire sa sebe i sloj neprijatelja da bi otkrio unutarnju sličnost s Bogom pri čemu sredstvo otkrića, biva potpuna shrvanost

65

kakvu doživljavamo u patnji. Razdiranje ili trganje tih zagnojenih komada kože i tijela

kao da predstavljaju »odbacivanje« tjelesnog čovjeka kako bi se postalo čovjekom duha. Ovca koja sa sebe odbacuje vučju kožu!

Da bi se ipak to moglo dogoditi morao je doći anđeo tmine, sotona. Carl Gustav Jung naziva sotonu »krsnim ku-mom duhovnog čovjeka« jer nas njegovo djelovanje primor-ava na dublje i autentičnije prijanjanje uz Boga. Job je živio kao Bog. Kao što u Božjem tako i u Jobovom domu, prebivaju sinovi; kao što u dom Nebeskog Oca dolazi sotona, tako i u Jobov dom dolazi poslanik – glasonoša tragične vijesti. Ta tajanstvena sličnost zbivanja čini da je Bogu Jobov prigovor uistinu »jobovska vijest«.

Job gubi sve, potpuno je shrvan, gubi zdravlje. Razdrte odjeće, s čirevima na rukama, sadire sa sebe istrunulo meso i istiskuje gnoj. Oko njega roje se muhe, njegovo tijelo zaudara; dan je vruć. Žena, gledajući taj strašan prizor, ne može se suzdržati. Prijezirno preklinje Boga, stidi se muža. Pored Joba sjede trojica njegovih prijatelja, govore mu da je to kazna.

Što mi činimo kada gubimo?Malo je potrebno da nam prekipi i da se naljutimo na

Boga ili na same sebe.Možda smo i mi takvi prijatelji koji onoga u muci i bijedi

vrijeđamo da je »bijednik«?Možda od drugoga činimo žrtvenog jarca, izvrgavamo ru-

glu i osudi? Što pak činimo kada, poput Joba, gubimo sve? Kada gubimo poziciju u društvu i kada postajemo bijednici, nitko, mučenici, siromasi?

Što radimo kada gubimo obraz? Kada nas je sram što smo živi? Kada mrzimo sami sebe, kada nismo u stanju podnijeti činjenicu da smo izvor razočaranja za same sebe u svakoj sekundi svog postojanja? Što činimo kada se raspadamo na komadiće poput kakve glinene posude? Što nosimo u srcu prema Bogu i sebi kada smo u fazi razdiranja vlastitih rana?

66

Što činimo kada gubimo tuđe poštovanje, materijalno blago, osjećaj vrijednosti, kada dobivamo najgore ocjene, kada nas tko »pokosi«, kada nas napuste prijatelji... Kada nas ostave najdraži? Što radimo kada saznamo za bolest ljubljene osobe ili možda svoju vlastitu?

Što je učinio Job? »Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa

ničice pade na zemlju, pokloni se i reče: “Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.« (Job 1, 20-22)

Job je razdirao haljine izgovarajući navedene riječi. Što mi govoriš kada smo shrvani? Blagoslivljamo li i ti Boga? Job nije protiv Boga ništa izustio, a niti protiv sebe nije prigovarao. Bio je čovjek čista srca. (Job 31, 1).

Mi, nažalost, u trenucima trpljenja optužujemo ili sebe ili Boga jer nam srce nije čisto kao u Joba. Samooptužujemo se, guramo glavu u pijesak, gubimo svaku nadu, čini nam se kao da smo najveći promašaj, pehisti; neprestano sebi pred-bacujemo, a na trpljenje gledamo kao na kaznu koju nam šalje svemogući Bog. Rađa to u nama pobunu… revolt protiv Boga.

Optužujemo Ga da je nemilosrdan, da je tiranin koji uopće ne računa na nas. Ljutimo se na Nj, čak smo i bijesni. Na posljetku Ga osuđujemo i postajemo mu neprijatelji.

U prvom retku, prvog ulomka Knjige o Jobu piše da je Job bio čovjek koji se klonio svakog zla. Teško je suvremenim jezikom izreći sav onaj smisao koji izražava originalna hebre-jska formulacija: »onaj koji se klonio zla« וסר מדצ (we sar mera); »odbojan prema zlu«. Riječ SAR ima i značenje: neposlušan, zločest, nepokoran, drzak, buntovan, gnjevan, zao.

U tom smislu Jobovo ponašanje može se izraziti paradoksom: »Bio je zao prema zlu.«

Latinski jezik rabi riječ recedo (recedens a malo), što znači da je Job bježao od zla. Grčki tekst (LXX) moguće je

67

prevesti kao: »uspješno se držao podalje od velikog beza-konja« (apo patos ponhou pragmatas).

Pa ipak, usprkos takvom stavu prema zlu, Zli se uvu-kao između Joba i Boga.

Ma kako god čovjek bio otporan na kušnje, na napade sila zla, poput nakovnja na udarce čekića, kamena na udare kose, poput željeznih vrata na navale neprijatelja ili neprobojnog prsluka na metke, ili poput štita na udarac mača … tužitelj nas ipak sustiže. I ma kako se trudili, tama će nas obuzeti ili će nas prisiliti da se branimo ili će nas proždrijeti…

U kakvom god raju živjeli i hodili po Edenskom vrtu ograđenim »kineskim zidom«, naći će se neka otrovna zmi-jurina koja će nas ugristi. I samog je Isusa, dok je bio u Ma-slinskom vrtu s prijateljima, otrovnim poljupcem izdao onaj koga je On zvao – Prijatelju!

I jedino što je važno, važnije od svega drugog je ono što se tada događa u nama, ono što u sebi kažemo Bogu. Optužujemo li Ga za svoju životnu kušnju, za izdaju, jer nam je loše, što trpimo, što gubimo i što nemamo onakav život kakav smo sanjali?

Osuđujemo li Boga jer smo nesigurni u sebe, što nam nitko ne može jamčiti sigurnost i što se u svakom trenutku može dogoditi što mu drago, što se sve može srušiti kao kula od karata?

Job je u svom trpljenju bio kao ljiljan među trnjem. Usred

stradanja i patnji rađa se najuzvišenija ljubav. Prorok Jeremija spoznao je milinu Božje riječi.

Između 15. i 17. poglavlja priznaje svoju osamljenost, strah. U situaciji je da gotovo proklinje život, trpi, osjeća se samotnim i grešnim. Govori kako je Bog za njega teret, njegovo zvanje patnja, kako mu je život pun teške osamljenosti, proroštvo ispunjeno boli nerazumijevanja. No, tek tada spoznaje milinu Božje riječi!

68

A ja? Ja ne patim kao što pati Jeremija, pa opet mrmljam i više od njega. Nisam izgubio toliko koliko je Job izgubio, pa ipak sam ogorčeniji na Boga od njega.

Job je strepio da mu djeca možda u srcu ne hule protiv Boga. Stoga bi nakon svake gozbe uranio. Iz predostrožnosti se molio Bogu za oproštenje svakog pa i onog najskriveni-jeg grijeha i hule protiv Boga u srcima svoje djece. Nisam baš siguran da bih osobno ustrajao činiti toliko za svoju duhovnu djecu – svakodnevno za njih ustajati u zoru! No, nije li goz-ba iznad svega izvor radosti i blagoslivljanja. Odakle, dakle, Jobu pomisao da bi trebao ustati rano i moliti Božju milost za svoju djecu, tražiti oproštenje bogohulnih grijeha? Zašto bi oni to bogohulili? Jer im je dobro? Jer su radosna obitelj?

Predosjećaj nesreće ili neizmjerna ljubav? Ili možda nemir čovjeka koji za vlastiti nesvjesni grijeh sumnjiči druge?

Job je u sebi potajice sumnjao, strahovao… U svoj toj obiteljskoj sreći mučila ga je bojazan da se ne bi dogodilo štogod što bi moglo prekinuti tu radost. Nije se molio Bogu, nego radosti; Bog mu je bio čuvar te radosti! Vjera utemelje-na na strahu, u kojoj se Bogu obraćamo samo kako bismo zaštitili sebe, vlastita materijalna dobra, u svojoj biti je fobija. U tom slučaju treba priznati Freudu za pravo… Sotona se uvukla u Jobov strah, Sotona je optužio Joba pred Bogom i Boga pred Jobom. Prema Sotoni Job nije najveći čovjek is-toka, već je najveća varalica koja se ulizuje Bogu kako bi imao sretan život. Znam neke ljude koji su prestali vjerovati u Boga jer, usprkos molitvama, nisu bili uspješni. Kaznili su Boga ateizmom. Za sotonu, Job je bio prikriveni Božji neprijatelj, netko nalik… Sotoni! Ako ga je toliko strah za djecu, nije li to onda znak velikog nepouzdanja u Boga. Nepouzdanje u Boga – ne znači li ono sumnju u Božju dobrotu? Jedini način da se provjeri je li to istina je osuditi ga na stravičnu nesreću. Nesreća je kušnja vjernosti Bogu.

Možda nesreća tome i služi?Ako smo Božji prijatelj, čemu onda?

69

Možda svojim prijateljstvom želimo podmititi Boga da bis-mo imali zdravlje, divnu, inteligentnu djecu koja će također zasnovati divne i sretne obitelji? Ako vjerujemo u Boga, nije li to zato jer vjerujemo da ćemo ga svojom vjerom prisiliti da nam ispuni sve snove i obrani život od svih pogibelji koje nas muče kao noćne more? Pobožnost može biti gora i od gube, odvratnija od čira, ogavnija od gnoja koji se iz njega cijedi – ako je plod interesa, plod želje učiniti Boga zaštitarom na putu povratka iz hipermarketa Njegovih milosti, u kojem, naravno ništa ne moramo platiti – sve nam se daje… On nas čuva na putu onamo i nazad… Sotona se drznuo ići i dalje u svojim optužbama. Htio je Bogu dokazati Jobovo nepri-jateljstvo, a Jobu – Božje. Sam se pretvarao da je jedan od sinova Božjih. Hinio je da je Job neprijatelj u Božjim očima, a Bog u Jobovim očima – Sotona!!!

Tko je tu zapravo čiji neprijatelj? Sotona čovječji, Bog čovječji ili pak čovjek Božji?

Sotonina dijalektika je prijetvorna. Po njoj Jobova pobožnost nije ništa drugo doli podmićivanje, štoviše magi-ja, grijeh, jer nije plod ljubavi, već straha. Možemo biti ljut na ono što nas snašlo, no, budimo iskren prema sebi i odgo-vorimo sami sebi – tko je uistinu kriv za našu nesreću. Za So-tonu je ljubav liturgijsko ulizivanje Bogu. Postoji jedino zato jer nam više o njoj ovisi životna sreća, nego o Bogu. Bolje rečeno, jer je sreća naš bog, a ne Bog naša sreća.

Utvrditi je li to istina moguće je, nažalost, samo na jedan način… dopustiti da Job od Boga dobije ono što zapra-vo najmanje želi, što bi moglo učiniti da Bog bude doveden u sumnju. Tada izlazi na javu vidi li se Job u Bogu, ili u sebi vidi boga, ili obrnuto. Sve je počelo progovarati nesrećama ne bi li se svi okrenuli protiv Boga… čak i žena! Pobunila se tek kada je Job ostao bez kože – kada joj njegovo tijelo nije moglo pružiti onu svakodnevnu dozu nježnosti; kada je osta-la uskraćena za muževljevu fizičku pažnju postala je Božjom neprijateljicom. Mnogo je onih koji su zbog nemogućnosti

70

zadovoljavanja spolnih nagona ogorčeni na nebo i obratno. Zbog nemogućnosti ostvariti spolni užitak, obasiplju nebo uvredama. Svaki koji gubi ono što mu je najvažnije postaje ili Božji neprijatelji ili se, pak, s njim povezuje još nerazdruživijim prijateljstvom. Bogu nije stalo do toga da bi nas mučio, a niti čovjek ne bi trebao težiti Bogu samo radi ugodnog i sretnog života. Zašto je Bogu tako stalo do nas da je u stanju raniti nas do te mjere kako bi produbio naše poznanstvo i doveo ga do razine iskrenog prijateljstva? Ili produbiti prijateljstvo do bezdane ljubavi ili ljubav usavršiti ranjenošću, trpljenjem – sve do bezdane ekstaze?

Bogu je toliko stalo do čovjeka da ne preza ni pred čim – čak ni pred uništenjem Joba u tebi. Ne ustručava se postati čovjek i umrijeti od ljudske ruke samo da bi nam pružio priliku, pa i pod cijenu smrti, ostvariti neraskidivo pri-jateljstvo!

71

IV. Petar

1. Što se tada sa mnom dogodilo? I sama bih rado znala. Još ga i sada povremeno u sebi čujem, u trenucima kada sam loše, kada sam sumnjičava i izgubljena. Prvo se dere u meni kao kakav optuženik koji preklinje i traži prijateljsku ruku i smilovanje, zatim počinje zapomagati kao netko tko preklinje da ga se ne ostavi sama, a napo-sljetku urla poput kakve pomahnitale lude, zadovoljne jer te je namamila u svoju mrežu.

2. Viče u meni, iako ne više tako snažno kao godinu ranije. Najbolje mu ide kada oklijevam: »Ići u školu ili ne?« - »Neeee!!!«; »Slagati ili reći istinu« - »Lagati, jer se istina ne isplati, jedino što možeš zaraditi je – kazna!«

3. Gdje on to viče? Čuči negdje u meni, ne mogu ga se dočepati, stalno se i hitro premješta s mjesta na mje-sto. Znam samo da se skriva tamo negdje u tami… Često ga osjećam negdje blizu srca…

4. Cijelo vrijeme tapkam u mraku; htjela bih, s jedne strane, pobjeći, a s druge i ne bih… Zanimljivo, upravo u sebi čujem pjesmu u kojoj se neki lik dere: »Obuzmi me, ti svemiru krika…«, i dalje me doziva… J Doziva teksto-vima različitih pjesama…

5. Kada dopustiš da te obuzme ta vika, taj krik, po-činješ vikati sam u sebi. Isprva sam bila potpuno neza-interesirana za tu viku, dernjavu, za tu »divlju« glazbu; divljački ispjevani tekstovi kao da do mene nisu dopirali; većinu riječi nisam ni razumjela zbog silne brzine kojom su ih »oni« nastojali iz sebe istresti. Da, voljela sam mo-ćan zvuk, ali takav kojeg je pratio jasan tekst, kojeg sam

72

jasno mogla razumjeti…

6. Počela sam slušati tu divljačku glazbu, jer su je svi slušali: Sepultura, Slayer, Slipknot, Vader, itd. Kao da me se to uopće nije ticalo, kao da se samo odbijalo o mene. Nisam osjećala ništa, nikakav glazbeni podražaj, nikakav poticaj. Takva mi je glazba bila dobra za lakunoć, bila mi je dosadna i lako bih uz nju zaspala (i dan-danas mi je teško zaspati bez nekog žešćeg zvuka, iako to mrzim…). Možda od toga želim samo pobjeći u san – ne znam. U svakom slučaju, heavy metal, postao je mojim sredstvom za uspavljivanje.

7. Napisala sam da ga se ne mogu dočepati, a sada u pamćenju nižem trenutke kada sam mirne savjesti gle-dala tome u oči i u tome (njemu) se skrivala… Tama je trebala sakriti moje grijehe, a samo su postajali veći u mojim očima. Znate da se u mraku sve čini strašnijim, nego što u stvarnosti jest…

8. Nedavno na Liturgiji, na kojoj se uopće nisam mo-gla (nisam htjela) sabrati, na razmišljanje su me potakle riječi Evanđelja koje je govorilo o ozdravljenju slijepca. Krist ga nije ozdravio odjednom; ozdravljao ga je pomalo i pitao ga vidi li što. Slijepac mu je odgovorio da vidi samo obrise ljudi. Isus ga je tek kasnije potpuno ozdravio…

9. Pomislila sam kako i ja vidim samo nejasne obri-se, i što je najgore, više od toga niti ne želim…

10. Neprestano bježim u mrak, skrivam su u najda-ljem kutu, pokušavam ne slušati ono što govore te neja-sne siluete, zaglušujem ih mrakom u kojem sve vrišti. Pa ipak osjećam u sebi neobičnu tjeskobu i čežnju progledati i ne bojati se tame… Prestat se bojati da ću potpuno oslijepiti… Najgore od svega je to da me osljepljuje ono

73

što je na toj drugoj strani, skrivam se u toj tmini tako po-mno... Svaki odbljesak istine ranjava moje oči nenavikle na svjetlost…

11. Ponekad sam se pitala otkuda tim svim pjevačima ideja baviti se takvim »pjevanjem«, zašto tako nemilo-srdno urliču? Otkuda u toj njihovoj dreci, osim eviden-tne svijesti o izgubljenosti, ta neka neobična sila koja me zarobljuje. Posljednji »eksperiment« koji pamtim učinila sam s albumom »Iowa« skupine Slipknot.

12. Pustila sam CD i pojačala na maksimum iščekujući reakciju… Možda glupo zvuči, no stvarno sam se njime kljukala na silu. Ako je skupina od devet tipova s maska-ma uspjela osvojiti mase, zašto ne bi mogla i mene?

13. A bilo mi je posebno stalo da me prihvati upravo ta izbezumljena masa. Htjela sam slušati tu glazbu, ona-ko kako su je slušali drugi, ne na silu… Zaključila sam, s obzirom da je ne osjećam, da ću je se ostaviti… Ta samo se mučim… Htjela sam istražiti i njezinu genezu, shvatiti zašto takva glazba ima takav utjecaj na ljude… Zašto je ljudima potrebna tako moćna glazba, takve teške riječi, silan zvuk? Što je to u njoj što ih čini moćnima, ali i slabi-ma? Možda je razlog svemu jednostavno u tome što ljudi uvijek teže nečemu što ne posjeduju?

14. Nisam dugo čekala na reakciju… Da bi se shvatila ta dernjava, potrebno je otvoriti se, pustiti je u sebe. Ra-nije su me u mojoj tami gušili problemi, razdirao me očaj i ispunjao strah. Kada sam se otvorila toj dernjavi, tom kriku i njegovoj sili, i sama sam u sebi počela urlati.

15. Počela sam se grozno ponašati. Znala bih planuti bez ikakva razloga, provocirala sam sve oko sebe. Živ-cirale su me najobičnije situacije. Sitnice na koje inače

74

uopće ne bih obraćala pozornost sada su me u tren oka znale izbaciti iz takta. To moje ponašanje počelo je mučiti ne samo moju obitelj i najuži krug prijatelja, već i mene samu. Bila sam strahovito iscrpljena tom galamom. Što sam burnije reagirala, to sam se lošije osjećala.

16. Spopadali su me napadi agresije koja mi je ranije bila potpuno strana… Sama sam bila zapanjena svojim reakcijama…

17. Koliko sam se ranije u sebi borila s očajem, toli-ko su učestaliji postali izljevi bijesa; izluđivao me očaj... Neke napade očaja pratio je neizmjeran strah, no sve češće i neka neobična snaga koja me potpuno otupljivala.

18. Mislila sam o sebi kao o osobi koja je mnogo snaž-nija od drugih koji su me okruživali, usprkos tome što sam u sebi neprestano osjećala strah…

19. Sada znam da očaj koji razdire čovjeka i koji mu oduzima volju za životom, vrlo lako može zavesti na stranputicu… Očaj može postati izvor snažne energije koja tjera čovjeka da za sve nesreće i rane traži osvetu!

20. Iskaljivala sam svoj bijes na bližnje, a pjevači he-avy meatal grupa u svoje tekstove. Što agresivniji teksto-vi, to su njihovi autori bili bjedniji i nesretniji.

21. Kada promatraš život kakve zvijezde, sigurno ti se ne čini nesretan, zar ne? Ima sve – novac, žene i masu drugih stvari o kojima ti možeš samo sanjati… No nema jednoga…

22. Nema unutarnjeg mira! Njega razdire bura nepre-stanog histeričnog očaja. Kako bi se obranio od očaja, najlakše se prepustiti napadima agresije koja je rezultat

75

upravo neprihvaćanja samog sebe. Osjeća potrebu zau-zeti stav patnika i žrtve u zlom svijetu i okriviti sve druge oko sebe kako bi se osjetio više vrijednim.

23. Sotona se veseli takvim izljevima bijesa i potiče ih. Uistinu je moguće da je upravo ta glazba jezik kojim se sotona služi da bi komunicirao sa svojim slušateljem.

24. Što strašniji tekstovi to snažniji napadi na Boga. U više sam se navrata pitala zašto? Što je glazba više divlja to je u njoj više poruga prema Bogu. Nema teme doli te teme… sve je usredotočeno samo na Boga.

25. Zaključila sam da se to zapravo mene ne tiče. Tako sam odlučila, i gotovo. Nemam ništa protiv Boga, nije mi ništa učinio… No napadi su postali sve nasilniji… Istinski strah osjetila sam kad mi je prijatelj dao neki al-bum s pjesmama neke poljske death-metal grupe.

26. U pjesmama se otvoreno slavilo sotonu i pogrđi-valo Boga. Sjećam se da sam bila sva u šoku nakon što sam poslušala CD… Htjela sam se čim prije riješiti ploče jer mi se gadila i jer me je od nje obuzimala jeza… Bilo mi je zlo od nje i povraćalo mi se. Bilo ih je nekoliko koji su htjeli kupiti ploču. Odlučila sam da ne želim da bilo tko to sluša. Bacila sam je s još nekoliko drugih…

27. Shvatila sam da se nešto ozbiljno događa i na pr-voj sljedećoj ispovijedi pitala svećenika je li grijeh slušati takvu glazbu. Rekao je da je. Iskreno govoreći, to me je oneraspoložilo… Ispovjednik mi je preporučio kršćansku rock glazbu… Ni u ludilu, pomislila sam tada u sebi, pa to je opća sramota, neću slušati što mi netko drugi odredi… Ponovno sam se vratila u onu buku… Ponovno su se vra-tili izljevi agresije.

76

28. Nakon nekog vremena bila sam kod prijateljice. Bila je ona veliki fan grupe Armia. Razgovarale smo u njezinoj sobi slušajući neku njihovu stvar… Nije me previ-še zanimalo, dok u jednom trenutku do mene nisu doprle riječi: »Otvori i pogledaj, pobjeda smrti je na vratima.« Svidjeli su mi se i tekst i melodija i tjednima ih nisam mogla izbiti iz misli. Opravdavala sam se da to nije pravi rock, već tamo neka podvrsta… Ozbiljno sam se htjela riješiti te užasne buke, te divlje glazbe.. No u sebi sam se pribojavala da izlaskom iz te tame neću znati što ću sa sobom. Činilo mi se da je buka ipak sigurnija… U svojim sam stihovima pohranila djelić tog unutarnjeg krika... Nije to baš neka poezija... No, poanta i nije bila u tome... Bio je to podsjetnik na moje osjećaje...

»Krikom nećeš ništa riješiti«, govore.A ja urličem i vičem u sebi I ipak nešto postižem.

Krikom si pomažem,zaglušujem sve, potiskujem, ne želim ništa čuti…

Krik je u meni čak i bez moje volje,traje i traje, i ne mogu više,i nemam više snage vikati u toj nemoći,želim i dalje vikati i urlati još jače.Upomoć!!! Što to radim?!!Što to radim od sebe?!!Zašto to radim?!! Zašto?!!Zašto mi otkrivaš Istinu?!Ne mogu je prihvatiti,Još je prerano… Daj mi još malo vremena…

77

A moja vanjština…?… moja vanjština je hladna, ledena,vlada neugodan mir, premiran, baš kao što je glasan krik u meni…

Na granici sam svog unutarnjeg i vanjskog Ja,i ne znam,još ne znam, koje od njih sam Ja….Nijedno…Oboje….NE!!! To ipak nisam ja…O, Bože, pomozi mi pronaći sebe,jer tako silno čeznem za sobom.

Magda

Snažno jauču oni čija srca grcaju u slabosti. Isus je, noseći križ, pokazao slabost. Nije vikao, nije se jadao niti se tužio koliko mu je teško, premda je i padao. Svemogući Bog nije imao snage nositi drvo križa koje je tištalo Njegova ra-mena… Ali nije proklinjao… Zašto je Sin Božji htio pokazati takvu slabost, bespomoćnost, klonulost, nemoć…?

Za nas vjernike upravo je Križni put trijumfal-no uspinjanje na pijedestal savršenosti. Bog je htio pokazati koji je Njegov ideal i koji ideal priželjkuje nama… Slabost!

Svijet se diči drugim idealima. To su: moć, uspjeh, pobjeda, podcjenjivanje drugih, vlast, zadovoljstva, moćna glazba, nasilni filmovi, adrenalin, endorfin, testos-teron, estrogen, tiroksin… Neki tvrde da su imena hormo-na preuzeta od grčkog boga Hermesa budući da njihovo djelovanje potiče nastanak neke nadljudske snage u organ-izmu. Isus tome suprotstavlja nevjerojatne ideale: slabost, neuspjeh, poraz, podnošenje pogrda, poslušnost, nevolju, trpljenje…

Model čovjeka koji se sviđa Bogu sigurno se

78

u tolikoj mjeri ne sviđa nama ljudima… Pa ipak, u svojoj smo bîti upravo takvi, samo što to vješto skrivamo… Sramimo se svoje slabosti koja je pridržana našoj naravi. Hvalisamo se snagom koja je ništa drugo doli maska ili kratkotrajan efekt koji je plod ogromna napora. Ne shvaćamo da je ideal svetosti nedostižan, ne zbog toga jer je nemoguć, već zato što bježimo od njega. Bježimo od spoznaje vlastite slabosti, bježimo od samih sebe, od istine da padamo na nos i da nije puno potrebno da nas očaj i nesigurnost dotuku. Slabi smo... Svetost nije nedostižna! Ona je, mogli bismo reći, nepoželjna jer nas ne čini junacima, opominje nas da ne ignoriramo istinu o svojoj raspadljivosti, običnosti, malenosti… Isusu na Putu slave nitko nije želio pomoći. On je u očima ljudi koji su pratili Njegovo uspinjanje na Golgotsko brdo bio sramota! Nitko mu nije priskočio upomoć ne zato što bi križ bio težak, već zato što bi bio ismijan, izrugan… Bio bi izvrgnut ruglu… I to je nepodnošljiva istina. Na planetu na kojem svi hodaju unatraške, svaki koji bi hodao unaprijed, izazivao bi podsmi-jeh i porugu.

A, koja je naša slabost? Ne znamo? Krenimo obrnuto. Što bi izazvalo smijeh

ili porugu u očima drugih, kada bi im otkrili svoju slabost? Čemu bi se drugi smijali kada bi upoznali naše slabosti?

Još ne znamo? Što bi osudili i ismijali, što bi nas učinilo ništavnim čak i u očima naših najbližih? Što nas tišti? Što nas čini tjeskobnima? Što ne možemo podnijeti, čega se ne možemo riješiti?

Zapamtimo, Isus nije imao snage nositi križ, padao je pod njim, tištio je Njegova sveta ramena. Razjareno mnoštvo ga je ismijavalo i rugalo mu se….

O, hvalimo Gospodina još jače zbog svoje slabosti… Zar se bojimo u sebi otkriti ono čega se stidimo? Slavimo križ obješen na zidu, ali se vlastitog stidimo! Nije li to licemjerno?

79

Ne nositi vlastiti križ – ne uskraćuje li nam to pravo moliti pred križem u bilo kojoj crkvi?Slabost.

Htio bih se na ovom mjestu dotaknuti Jeana Vaniera. Sva-ki čovjek obično život posveti onome što najviše voli. Može li osoba s posebnim potrebama, osoba s invaliditetom, biti najvažnija? Može li bogalj biti najviše voljen? Velika je vjero-jatnost da će se čovjek posvetiti znanosti, ženi, slavi, sport-skom uspjehu, glazbi, umjetnosti… Ali, osobama s invalid-itetom? I Majka Terezija se posvetila odbačenom čovjeku, bogalju, siromahu, umirućem, napuštenom – »ne-čovjeku«. Što mu je mogla darovati? Je li mu lagala govoreći da ga Bog ljubi? Je li umno poremećena osoba iz Vanierove zajednice ili bijednik s kalkutske ulice manje vrijedan od nas s obzirom na naš grijeh, na vlastitu bijedu i ništavnost? Ako je istina da je Bog ljubio sve te tamo ljude, što li osjeća prema nama? Poslušajmo Jeana Vaniera.−Što ste spoznali o Bogu ljubavi, živeći gotovo 40

godina s osobama s umnim oštećenjima?−Naučio sam da je najvažnije biti tu, jer svojom

prisutnošću daješ ljudima do znanja da su važni i vrijedni… Ljubav počiva u otkrivanju ljepote Boga u bližnjemu, u podizanju njegova samopouzdanja. Ljubiti nekoga znači reći mu da je lijep, da je sposoban za čudesne stvari – izraziti mu dobrodošlicu u svom srcu i pomoći mu da njegovo samopouzdanje i vjera u sebe pomalo rastu. Otajstvo Utjelovljenja otkrilo nam je da smo sposobni za ljubav… Otkrio sam, također, što znači biti ranjiv, jer tajna ljubavi leži u ranjivosti.

Mora li ljubav uvijek biti praćena trpljenjem? Jedan poljski filozof napisao je da je trpljenje izranjena ljubav. Dodao je, također, da čovjek postaje ranjiviji što više ljubi. To bi značilo da onaj tko ne ljubi zapravo i ne trpi. Kada netko

80

počinje ljubiti postaje krhak, ranjiv… Zato nas Isus koji je podnio najveće trpljenje ljubi beskrajno!

Svako dijete već u trenutku rađanja neminov-no biva ranjeno od strane vlastite majke. Od trenutka začeća, između djeteta i majke postoji potpuno jedinstvo. Ipak, mora se dogoditi trenutak »rastanka«, »odbacivanja« - dijete napušta majčino krilo i tada se u njemu javlja prvotni strah. Postoje, dakle, u čovjeku dvije razine: primarna – zajedništvo i jedinstvo, i sekundarna – »rastanak, odbacivanje« i strah. Dijete pronalazi izgubljeno jedinstvo u roditeljskom naručju, no od tada, u njegovom se životu više ne prestaju izmjenji-vati ljubav i strah.

U samom središtu svega stvorenoga nalazi se jedinstvo. Upravo zato psiholozi ističu kako neprestano tragamo za izgubljenom ljubavlju. Prate nas neprestani strah i bol; neprekidna potraga za izgubljenom ljubavlju, koju na-posljetku konačno pronalazimo. Začuđujuća odlika ljudskog bića je težnja za beskonačnim. Po ovome vrlo se razlikujemo od, npr. krava, koje već tisućama i tisućama godina samo preživaju travu i daju mlijeko. Dijete se u trenutku rođenja zatvara u sebe, diže barijere. Upravo tako shvaćam i pitanje istočnog grijeha – kao svijest Božje odsutnosti, osjećaj da se nije voljeno, što povlači za sobom stvaranje obrambenog mehanizma. Krist je bio slobodan od istočnog grijeha – Nje-gova je Majka bila bezgrešno začeta i upravo zato Ga je ne-prestano obasipala neizmjernom ljubavlju. Isus stoga nije trebao oko sebe podizati utvrde, a zbog Njegove neizmjerne krhkosti i ranjivosti najlakše Ga je povrijediti. Slažem se da je tanka granica između ljubavi i trpljenja. Zatvoreno srce je ka-meno srce. Ono je naoko oslobođeno trpljenja, no duboko u sebi – trpi. Međutim, ljudsko srce dopušta drugom srcu ući u svoje srce i nastaniti se u srcu drugoga. Sv. Toma Akvinski ot-kriva nešto iznimno važno o ljubavi. Prema njemu je osjećaj ljubavi mutua adhesis – »međusobna sjedinjenost« - sposob-nost živjeti u drugom i dopustiti drugome da živi u meni.

81

Za to je potrebna otvorenost, a otvorenost nas izlaže ranjavanju. Zar nas upravo te odlike ne čine Bogu sličnima?

Zamislimo se nad tajnom Presvetog Trojstva. Isus je divan, jer kada govori o svom Ocu onda kaže: »Ne govorim i ne činim ništa od sebe. Govorim samo ono što mi je rečeno; vršim jedino volju svoga Oca.« U tome se očituje sjedinjenost Presvetog Trojstva. Tražimo svoj identitet u sferi vlasti ili in-teligencije. Božji identitet, međutim, pronalazimo jedino u Euharistiji. Teško nam je to razumjeti. Da bismo pripadali nekoj zajednici moramo poznavati hijerarhiju i odnose koji u njoj vladaju. Kako bismo ostvarili identitet po Euharistiji, mo-ramo napustiti identitet utemeljen na vlasti. Bît Euharistije je krhkost, prihvaćanje ranjivosti. Da bi Bog mogao zakoračiti u moje srce, moram se otvoriti, biti slab, što istovremeno znači da u sebi moram uništiti svoje »ja« utemeljeno na jakosti i sjaju.

Pierre Abelard sažeo je otajstvo Božje ljubavi prema čovjeku u pitanje: »Reci, molim te, što je u Tebi vidio Onaj koji ima sve, da je prihvatio prekoračiti vrata tako strašne i sramotne smrti.«

Bog nije imao u nama imao vidjeti išta vrijedno ljuba-vi.

Međutim, Bog je ljubav sâma, i mora se dati. Koga je moguće najviše darivati? Zar onoga tko je sam sebi dovoljan, tko je snažan, ispunjen, zadovoljan? Naravno, nema takvih, ali ih ima koji su stavili takve maske, navukli pancirke, ogradili se kineskim zidom moći…. I zato im se Bog ne može dari-vati… Govore da ne trebaju pomoć, ljubav, Božju snagu… Jedino slab traži pomoć, jedino nevoljnik traži spas, jedino nevoljeni želi biti ljubljen! Pogledajmo bl. Tereziju! Ona je znak. Ta je žena sveta ništavnost, slabost nad slabostima! Mi taj znak ne razumijemo i dalje ustrajemo u tome da ne tre-bamo nikoga i ništa. Radije pišemo o ljubavi, promatramo, negoli pred Bogom priznajemo da imamo potrebu biti lju-bljeni… Jer, smatramo to znakom slabosti…, ne računajući

82

ozbiljno na suvremenog čovjeka.Nekima Bog daruje milosti, pripušta im različite

nevolje, nekada čak vrlo ponižavajuće – mogli bismo reći »osakaćuje ih« - što ih u konačnici sprečava postati jakima. Katkada ta naša potreba u slabosti za istinskom ljubavlju biva tako snažno ogoljena da nam se čini kao da nas je i sam Bog napustio. Sve u svemu, On nam na dva načina posvješćuje ono što ne želimo prihvatiti, a to je da Ga trebamo u slabosti: 1. čini nas vrlo slabima i nemoćnima; 2. udaljava se od nas i čini da, poput djece koja su iz vida izgubila oca, trčimo za njim u mračnom hodniku sve brže i odlučnije. I ponovno Vanier: »To je tajna. Takvo se nešto dogodilo sv. Tereziji iz Lisieuxa. Kada je imala oko 10 godina bolovala je od teške psihoze – nema sumnje, bilo je riječ upravo o tome. Dok bi ležala, u sobi nije mogla podnijeti bilo čiju prisutnost, pa bi držala oči zatvorene. Kada bi svi otišli onda bi se usudila otvoriti ih. Bojala se ljudi – osjećala je strašan strah koji je bio posljedica nekoliko bolnih rastanaka koje je doživjela još kao dijete: rastanak od dojilje, majčina smrt (imala je tada 4 go-dine), odlazak ljubljene sestre Pauline iz roditeljskog doma. Bila je ispunjena silnim strahom i nije bila u mogućnosti komunicirati s drugima. Izlaz je pronašla u svom vlastitom svijetu. Tek je, zagledavši se u kip Presvete Djevice, i vidjevši Njezin osmijeh, otkrila da je voljena!

Mnogo vremena kasnije, godinu i pol prije smrti, doživjela je još jedan gubitak. »Izgubila« je Boga – osjećala je kao da ju je napustio… Kao malena pobjegla je u vlastiti svijet, u psihozu. Sada, kao odrasla žena, ostala je postojana jer je bila ispunjena milošću… To nam daje zaključiti kako nam Božja prisutnost dopušta podnositi trpljenja. Dakle, kao djevojčica, Terezija iz Lisieuxa nije bila u stanju izaći na kraj s trpljenjem pa joj je zbog pretjerane osjetljivosti prijetila duboka i trajna psihoza. Pred kraj života govorila je: ‘Vjeru-jem, jer želim vjerovati!’ Kada čovjek upadne u dubinu mraka, vjera prestaje biti osjećaj i postaje ona nît koja spašava. Pos-

83

tojala je u toj ženi najdublja težnja – ljubav koja ju je hrabrila da vjeruje.«

Ovdje se odmah sjetim i sv. Jakova koji je istovre-meno proživljavao i osamljenost i bol. Tu je i sv. Pavao koji je, oslijepljen, spoznao kako je biti slab. Na koncu, Mojsije koji je prolazio mnoge kušnje zbog manjka samopouzdanja i sumnje u svoju sposobnost kao vođe jer je bio »slaba go-vora« (možda je i mucao?). A tame je bilo mnogo u njegovom životu…

Spomenimo samo kako ga je Bog htio »lišiti života«. Umalo što nije umro. Božja prisutnost u čovjeku stvara osjećaj da ga život napušta. No, kao što sigurno znate, Bog je htio Mojsijev život, jer ovaj nije obrezao dječaka, odnosno, nije ga »ranio«. Mojsije je htio imati »neizranjeno« dijete – neosakaćeno, neoslabljeno… Jer, obrezanje je ranjavanje. I zbog toga mu je Bog zamalo oduzeo život! Zašto je Bog tražio takav znak odanosti? Zašto je »osakaćeni« narod imao biti izabrani narod? Mislim da u tome svi koji trpe, koji su izranjeni ili koji imaju razloga osjećati se slabijima, moraju gledati Božju volju. Bog nas želi upravo takve! Ne želi Su-permena, Batmana, junaka, atletu. Ne želi nekoga tko se diči svojom snagom, moću, stasom i ljepotom tijela, već nekoga poput Pavla koji o sebi piše da se diči slabošću. Na mjestu na kojem piše o obrezanju, daje kršćansko objašnjenje svo-jih izranjenosti: »…jer na svom tijelu nosim biljege Isusove.« (Gal 6, 17)

Bog ljubi tim više one koji se osjećaju slabima, čiji je život obilježen nekim »defektom«, koji su manji, slabiji, smješniji, pogođeni kakvom ponižavajućom manom, izran-jeni…

Svaka milost posredovana po Anđelu izazivala je smetenost i slabila čovjeka. Pogledajmo samo primjer pro-roka Daniela. U osmom poglavlju stoji: »Kad sam ja, Daniel, gledajući ovo viđenje, tražio da ga razumijem, gle, preda me stade kao neki čovjek. Začuh glas čovječji gdje viče preko

84

Ulaja: “Gabriele, objasni mu to viđenje!” On pođe onamo gdje stajah i kad mi se približi, strah me obuze i padoh na lice. On mi reče: “Sine čovječji, razumij: jer ovo je viđenje za vrijeme posljednje.” On još govoraše, a ja se onesvijestih, padoh na zemlju. On me dotače i uspravi na mom mjestu.« (Dn 8, 15-18)

»Viđenje o večerima i jutrima o kojem je bilo govora istinito je; no ti ga zapečati, jer je za daleke dane.” Tada ja, Daniel, obnemogoh i bijah bolestan više dana. Zatim usta-doh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to nije dokučio.« (Dn 8, 26-27)

Anđeo bijaše toliko snažan da je prorok Daniel vrlo os-labio. Istovremeno, u trenucima slabosti doživljava proročke vizije i zapada u svojevrsnu ekstazu. Prisutnost Anđela, time i milosti, s jedne strane oslabljuje, a s druge osnažuje, Osla-bljuje naše tijelo i našu prirodnu životnost, a osnažuje našu dušu i našu duhovnu sposobnost. Tko se moli Anđelima, ne ostaje kakav je bio. Molitva anđelima, susret s Milošću, mi-jenja čovjeka. Možemo se boriti s problemima i slabostima, s teškoćama i trpljenjima, no, u nutrini postajemo snažniji, zre-liji, često darivani izvanrednim sposobnostima, naviještamo Božju riječ, naše se molitve ne rasplinjuju na putu do neba, srce postaje čisto i ponizno, a ponekad postajemo i osnaženi čudotvornim sposobnostima…, i sve to u velikoj slabosti. Što su veći i čudesniji darovi koje Anđeo donosi čovjeku, to su skromnije »zapakirani« - zato osnaženje duha često pra-ti slabost tijela, a uznesenje duše, čak do neba, prati često poniženje na zemlji. Zapovjednik nakon bitke odlikuje prije svega one koji su teže ranjeni. Pada mi na um priča o Florianu Szari. U bitci kod Płowca ranjen je s tri metka u trbuh. Kada ga je ugledao Władisław Łokietek dao mu je odličje s tri medalje. Učinio ga je plemićem jer je podnio trpljenje. Zar Bog čini manje od toga? Upravo nas naša rana, naša slabost uznosi do plemenitaške časti u svijetu ljubavi Božje.

85

Najljepša biblijska knjiga koja slavi Božju ljubav pre-ma čovječjoj duši govori da je Zaručnik uzljubio čak i takvu dušu koja je tamna, crna kao ugalj od grijeha, upregnuta i zarobljena poput konja u faraonovoj zaprezi. Nitko se ne može osjećati odbačen od Božje ljubavi. Prigovore li nam naši grijesi: »Nisam dostojan ljubavi«, potrebno je hrabro odgovoriti: »Sagriješio sam jer žeđam za ljubavlju, i jer često ne biram onu koju trebam.«

Povuci me za sobom, bježimo! Kralj me uveo u odaje svoje.

Igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino.

Pravo je da te ljube.

Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski,

kao zavjese Salomonove.

Ne gledajte što sam garava, to me sunce opalilo.

Sinovi majke moje rasrdili se na mene, postavili me da čuvam vinograde;

a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala.

Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš,

da ne lutam, tražeći te, oko stada tvojih drugova.

Ako ne znaš, o najljepša među ženama, izađi i slijedi tragove stada

i pasi kozliće svoje oko pastirskih koliba.

86

Usporedio bih te s konjima pod kolima faraonovim, o prijateljice moja.

Lijepi su obrazi tvoji među naušnicama, vrat tvoj pod ogrlicama.

Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice s privjescima srebrnim.

Dok se kralj odmara na svojim dušecima, (tada) nard moj miriše.

Dragi mi je moj stručak smirne što mi među grudima počiva.

Dragi mi je moj grozd ciprov u vinogradima engedskim.

Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle, kako si lijepa, imaš oči kao golubica.

Gle, kako si lijep, dragi moj, gle, kako si mio.

Zelenilo je postelja naša.

Grede kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi. (Pj 1, 4-17)

Bog nas ljubi i moguće je doživjeti Njegovu ljubav, bez obzira na to što mislili o sebi. Petar je o sebi imao na-jgore mišljenje. Smatrao se lošim, nevrijednim grešnikom i borio se sa samoprijezirom i ohološću kojom se izdizao iznad drugih. Riječi koje je rekao Isusu, bacajući mu se pred noge: »Idi od mene, Gospodine, jer sam grešan!«, riječi su koje i mi izgovaramo. To su naše riječi… I ja sam Petar, to mi je i ime

87

(Augustin mi je redovničko ime). Osjećam da se to tiče up-ravo mene.

Ponekad sam se osjećao tako slabim i ništavnim, tako bijednim da sam mislio da bi me Bog trebao maknuti s lica zemlje. No, On to nije učinio i neće! Sigurno je još mnogo takvih koji o sebi misle isto što i ja, isto što i – Petar, da smo slabi i beskorisni, nejaki, da je i Bog nezadovoljan nama. No, Njegove misli nisu naše misli. Fizički smo možda potpuno zdravi, možda nam je čak i um zdrav, no duhovno smo »oštećeni«. Uostalom, istini za volju, svatko ima neki problem, neku slabost koja ga čini nesavršenim, nepotpunim, izvan svih očekivanja. Srećom, Bog na nas gleda drugačije. Na početku 20. stoljeća, u muzejima i izložbenim galerijama pojavila su se neka čudna djela. Umjetnici nisu slikali lijepe i skladne žene i snažne muškarce, nisu prikazivali realistički, perfektno i precizno…., slikali su ružne ljude, iznakažene likove koji ponekad uopće nisu nalikovali čovjeku. Ekspre-sionizam, kubizam, surrealizam iznjedrili su sve više takvih novih djela i na koncu se pokazalo da je sve to bilo lijepo. Te nerealne slike održavale su nešto više, odražavale su nevi-dljivu istinu, duhovnu… Očaj koji je probijao iz Picassovih ili Ernstovih slika ili onih Muncha ili van Gogha bio je mnogo is-tinitiji od radosti na platnima realista kao što su Siemiradzki, Mahart, Baudry.

I Petar se tako osjećao. Mislim da se osjećao poput Božje slike na koju je i sam Bog zaboravio. Činilo mu se tako jer se u sebi osjećao nesavršenim. Nije bio savršeno umjetničko djelo izrađeno realističkom preciznošću. Osjećao se nedostojnim poziva i Božje prisutnosti u svom životu. Bacio se do nogu Isusovih i preklinjao Ga da ode od njega. Razumijemo li taj očaj i to odbacivanje… A tada… Ponovno citiram Vaniera: »Isus okreće svijet naglavačke… učenicima pere noge… Petar je u pravu – ludost, čista ludost… Ja ću oprati tvoje noge, ali ti ne peri mojih… Upravo je to trenutak kada Krist sve izvrće naglavce. Kako pojmiti činjenicu da

88

ograničeni ljudi mogu biti sveci? Kako dokučiti da ljudi s oz-biljnim poremećajima i bolestima suobličuju Krista? I kakva je to nit koja povezuje Euharistiju s uboštvom? To je točka koju ne uspijevamo dosegnuti – otajstvo vjere.«

I upravo se zato pranje nogu tako rijetko prak-ticira u Crkvi. To se kao prvo čini smiješnim… Čuo sam da bi u okviru velikih milenijskih svečanosti trebao biti obred pranja nogu. Zanimljivo, biskupi bi trebali prati noge svećenicima. Zašto nije obrnuto? Nije li slučaj da je pranje nogu postalo privilegijom – da o tome tko kome pere noge odlučuje hijer-arhija.

Nešto »nije u redu« s otajstvom Utjelovljen-ja. Nešto »nije u redu« s Kristovim križem. Upravo radi toga Petar Ga nije bio u stanju prihvatiti. Nije mogao podnijeti ideju slabog Krista. Bog je – prema viziji židovske tradicije – trebao biti moćan i snažan. Slabi Krist koji plače pred Ocem: »Bože moj, zašto si me ostavio?« - činilo se čistom ludošću!

Nosim jednu uspomenu iz svog djetinjstva. Imao sam puno malih figurica vojnika s kojima sam se igrao. Rasprostro bih ih po tepihu u maloj sobici, njih gotovo 200 čovječuljaka i dijelio ih u dvije vojske. Jedna se uvijek sas-tajala od onih ljepših, novijih, dobro oblikovanih figurica i predstavljala uvijek visokoelitnu formaciju. Druga je okupl-jala one slabije, miješane, često nagrđene figure, bez ruku ili nogu, bez pušaka i one s kojih se već gulila boja. Bili su tamo Indijanci, Škoti, kosac ustanik iz Košćuškova ustanka, vojnici koji nisu mogli stajati samostalno i oni koje sam znao pronaći u pješčaniku odbačene ili izgubljene: vojnici – sirote. Ova druga skupina bila je i po broju slabija. Naravno, nije teško pogoditi koja je vojska uvijek pobjeđivala… Razmišljam o Bogu koji nas promatra na »tepihu svijeta«…

90

II. dio:

Tata

91

Krupne kapi kiše padale su i odbijale se o okna, umirući u ledenom zraku. Zvuk kapi slijevao se u jedan mono-ton, ljudskom uhu tako dobro poznat šum kiše. Ugodan miris koji se širio zrakom pred sam pljusak zamijenila je nesnosna zapara nadražujući nosnice i tjerajući suze na oči. Djevojka bez imena (sa stanom u gradu čije bi ime jedva doprlo do naše rastresene svijesti kojom se rojilo more različitih misli o nekim važnijim stvarima) uspinjala se stepenicama stare zgrade u ulici čije ime nije vrijedno spomena (kad bih ga spomenula, mogao bi netko tko živi u ulici istoga imena, pomisliti da se ova priča dogodila upravo u njegovoj ulici….). Bila je potpuno mokra… Crna vesta koju je imala na sebi bila je desetak kila teža – tako joj se barem činilo kada je stala navlačiti od vode razvu-čene rukave. Traperice su joj se slijepile uz nogu i neu-godno je žuljale. Bilo joj je mučno (osim kuhane mrkve s graškom i neprestanog uvlačenja slina iz nosa, mokre traperice bile su treće na popisu stvari koju su je tjerale na povraćanje).

Iz džepa je izvukla ključeve. Imala je poteškoća s otva-ranjem vrata. Toliko su joj ruke bile iznemogle da nije uspijevala pogoditi bravu. Počela se skidati već s vrata jer više na sebi nije mogla podnijeti mokre hlače. Bacila ih je u kupaonicu, uz stroj za pranje rublja gdje je već po-zamašna hrpica strpljivo čekala na subotnje pranje. Na-vukla je smeđe lanene hlače, a vestu zamijenila zelenom vojničkom košuljom koju je nosila samo po kući jer joj je najbolja prijateljica rekla kako joj je ta košulja grozna i neženstvena i da bi bolje bilo da je uopće ne nosi. Ipak,

92

nosila ju je rado, možda baš zato što je bila tako »nežen-stvena«.

Ušla je u manju od dvije sobe i zavalila se u veliki crveni kauč na sredini sobe. Prekrila se razbacanim jastucima. Ispod njih su izvirivale samo noge, desna ruka i djelić glave s nemarno zabačenom mokrom smeđom kosom.

Rukom je nemarno uključila automatsku sekretaricu. Tri poruke – jedna s posla (opet nije dovršila projekt na vri-jeme), jedna od mame i jedna od… oca. Prekinula je za-dnju poruku ne poslušavši je do kraja.

Nije mogla podnijeti očev glas. Nije podnosila ništa što je imalo veze s njim. Možda je i zato tako dugo živjela sama, iako je priželjkivala imati nekoga. U svakom bi muškarcu, prije ili kasnije, pronalazila nešto što bi je podsjećalo na oca, a on ju je toliko povrijedio da nije htjela biti ni s kim tko bi je mogao podsjetiti na nj…

***

U zadnje vrijeme bila je vrlo razdražljiva, gotovo da nije spavala, a kad bi joj i pošlo za rukom zaspati, mučili su je snovi pa se budila još umornija. Mama ju je vodila od jednog do drugog specijalista. »Nagomilani stres«, go-vorili su, no niti jedan, čak ni najbolji psiholog nije iz nje mogao izvući ono što ju je tištalo tih dana, posljednjih tjedana, mjeseci i godina, a što je brižljivo skrivala iza maske dražesnih osmijeha.

Iscrpljena, ležala je na kauču. Iscrpljena danom koji je bio na izmaku, iscrpljena životom, iscrpljena istinom…

Na putu do posla nakratko je svratila u crkvu, na jutarnju Misu koju je imao njezin prijatelj iz gimnazije, sada sve-

93

ćenik. Sjela je u zadnju klupu (voljela je sjediti odostraga kako bi imala dobar pregled. Nije podnosila nikoga iza leđa; bojala se tog osjećaja i pomisli da ne može imati sve pod kontrolom.)

Pavao joj je prišao i zahvalio što je došla. Znao je da se loše osjeća u crkvi i da je došla samo iz obzira prema njihovom prijateljstvu. Sjeća se još uvijek njezine reak-cije kad joj je rekao da napušta studij i da ide u svećeni-ke, redovnike. Poslije tog dana više se nisu čuli – sve do prošlog tjedna.

Nazvao je i rekao da su ga premjestili u njezinu župu. Crkva se nalazila upravo u njezinoj ulici. Bilo bi mu drago kad bi navratila koji put, nastavio je. Nije mu to rekla, no nakon tog telefonskog razgovora odloživši slušalicu, počela je plakati. Bila je tako sretna jer još ima na svijetu netko tko ju želi vidjeti, pa makar i na sv. Misi.

Upitao ju je hoće li pristupiti Pričesti. Pogledala ga je iznenađeno kao da se radilo o iznimno neprikladnom i in-timnom pitanju. Nije bila na Ispovijedi od razvoda svojih roditelja. Više se puta, doduše, pričestila i to svetogrdno, samo da bi je mama vidjela i da ne bi posumnjala da možda nešto nije u redu. Kasnije je prestala ići u crkvu, odmah nakon što je prestala ići i njezina starija sestra. Nije mogla podnijeti pomisao da je Bog dopustio da se njihova obitelj raspadne.

***

Ni sama nije znala kako se to dogodilo, no trenutak kasni-je sjedila je u maloj sobici uz sakristiju, oči u oči sa starim redovnikom čije ime i nije baš upamtila. Sjećala se jedino da je rekla Pavlu da se ne može pričestiti jer da se dugo nije ispovjedila i da čak nije sigurno da više zna kako se

94

to radi. On joj je rekao da će pozvati prijatelja. U glavi kao neki košmar, jedino što je čula bile su riječi: »No, draga moja, vrijeme je za Ispovijed. I nema nikakvog: ali!« Nije to bio ni Pavlov glas, a ni starog svećenika pred kojim je sjedila – glas je dopirao iz nutrine. Kad je došla k sebi, vidjela je Pavla kako se, smješkajući, udaljava iz sobe…

***

»No, draga moja, vrijeme je za Ispovijed. I nema nika-kvog: ali!«

U njoj je sve kuhalo, bila je puna nagomilanog bijesa… Briznula je u plač. Velike suze klizile su niz obraze rasta-pajući maskaru s trepavica. Zamalo je bila sva razmazana i crna po licu. Sakrila je lice rukama i zamolila svećenika da je ne gleda, neka joj okrene leđa, jer da ne voli da je netko gleda kako plače. Otac Karol (sjetila se njegova imena…) pogladio ju je po kosi i okrenuo se (pogled na njegovo dobro i milo lice dodatno su je smeli i osjećala se kao najgore smeće… kao da joj je s lica spala maska… bila je potpuno razotkrivena.)

Malo se primirila. Nije znala otkuda započeti… A onda je iz nje navrla bujica riječi i s njom sve ono što ju je u po-sljednje vrijeme tištalo…

***

»U posljednje vrijeme moj se svijet ruši. Pokušavam pro-naći krivca, no ako i nađem kojeg, na kraju se sve svede na moje propuste, moju neopreznost, moju bezobzirnost. A sve to u strahu da ne budem povrijeđena. Kada poku-šam pronaći izvor svega, onda sam zapravo neiskrena… ne želim naći istinu, neprestano bježim od nje. Svi oko

95

mene tvrde da je za sve kriv moj otac koji nas je ostavio kada mi je bilo 15 godina. Našao je novu ženu, nov život, a kasnije su došla i nova djeca… nova vjera…«

***

Trenutak koji joj se u posljednjih deset godina snažno urezao u pamćenje bila je roditeljska svađa. Nikada se prije nisu svađali, barem ih ona i Tośka nikada ranije nisu čule da se svađaju! Sjedila je na sestrinu krevetu na-slonjena na zid, dok je sestra plakala lica zagnjurena u jastuk. Činjenica da joj je sestra plakala bila je jedno on najtežih iskustava te noći. Ona je bila uvijek tako snažna, snažnija od nje i stoga joj se uvijek divila. A sada… sada je ona sjedila uz nju, uz svoju stariju dvadesetogodišnju sestru i gladila je po kosi. Iz roditeljske spavaće sobe čula se sve veća galama. Sestra je najednom kriknula… Mama je dotrčala iz svoje spavaće sobe… Obje ih je zagrlila i molila za oprost. Govorila je da ih silno voli i da one nisu ništa krive; da je to stvar između nje i oca, da se ne brinu jer ih oboje vole… Okrenula se prema vratima i doviknula ocu koji je u susjednoj sobi već uključio televizor: »Tata, zar ne da voliš naše kćerkice?« Trenutak tišine… A onda samo: »No, pa da…«, tonom koji ga je odmah opovrgao.

***

Njih tri odselile su u drugi grad i započele nov život. Otac je postao samo sjena, uspomena koja se javi tu i tamo i u moru drugih misli i događanja jednostavno izgubi…

Pokušala je sve to zaglušiti glazbom. Isprva joj je to pri-lično dobro uspijevalo. No, s vremenom, na površinu su počeli izbijati problemi, mada se ona i dalje zavaravala da su oni duboko skriveni.

96

Gledala je problemima u oči, ali ih nije vidjela. Kao da su isparili iz njezinih misli… Pa ipak, nisu nestajali, već su se vraćali. Kada je pomislila kako je napokon preboljela svoje najbolnije iskustvo, da ga je utopila u moru»zaglušivača« kojima se služila, pokazalo bi se da je problem postao još veći, da se poput bumeranga vratio – snažniji nego ikad…

***

»Jedan od mojih glavnih problema je moj otac (tiho je govorila nastojeći da svećenik čuje što mu pokušava reći, suzdržavajući jecaje). On mi ne predstavlja ništa drugo već nekoga tko me je napravio, tko se svaka 2-3 mjeseca pojavi i pokvari mi cijeli dan… Mogla bih… htjela bih mu oprostiti, no svaki put se pojavi neki ‘ali’. Želim da prizna da je pogriješio što nas je ostavio, nas, svoje kćeri, a ne da tvrdi kako je nevin i kako je potrebno početi sve izno-va… Sve se vrti uvijek ispočetka, začarani krug nikako da se prekine…«

***

»Heavy metal glazba nije bila samo utočište i nešto što je trebalo potisnuti problem s ocem, već je bila svojevrsna osveta njemu. Osveta koja ga je trebala dirnuti u žicu – u njegov vjerski život – bio je, naime, vrlo religiozan, barem je tako mislio i govorio…. Glazba je trebala biti provokaci-ja koja ga je trebala zaboljeti.«

***

»Bučna glazba bila je oblik mog bunta koja mi u biti i nije donosila ono što sam priželjkivala. Umjesto povrijediti osobu koja je povrijedila mene, ja sam ranila i povrijedila svoje najbliže i samu sebe. Počela sam se buniti protiv svega i svačega. Isprva sam mislila kako sve držim pod

97

kontrolom. Tek sada, unazad posljednjih nekoliko tjedana, priznajem sebi (mada nerado) svoje slabosti i pogreške. Iskreno govoreći i dalje pokušavam zavarati samu sebe, što bi s vremena na vrijeme otupilo moju savjest, no ispa-da kako sve više i više tonem. Pa ipak, uvjerena sam kako sam sve bliže istini. Cijelo vrijeme se zavaravam, branim se… Doživim tu i tamo prosvjetljenje, no cijelo vrijeme ra-njavam samu sebe, pokušavajući se preventivno obraniti, što se često pokazalo potpuno bezveze. Osjećaje pohra-njujem na sigurno, hodam preko leševa, ne zanima me što drugi možda osjećaju. Cijelo vrijeme nastojim udovoljiti svoje najprimitivnije potrebe na račun drugih.« Glas joj je na trenutak zadrhtao, no brzo se primirila i rekla svećeniku da se sada može okrenuti. Osmjehnuo joj se i rekao da je vrlo mudra i dobra. Baš me zanima je li bio svjestan da su joj te riječi spasile život.

***

Još dok je bila u gimnaziji, spoj: heavy metal glazba + otac, pokazao se za nju ubojit. Zamalo ju je koštao ži-vota. Uistinu, malo je nedostajalo… Nije znala što je to što joj je tri puta spasilo život. Snažno su na nju djelovali eksperimenti s glazbom kojima je na ranu još samo doda-vala sol. Umjesto da se riješila problema koji ju je tištio, glazba je sve ništila… osim njega. Gomilale su se u njoj muke, s vremenom su je počele nadrastati.

***

»Do danas ne mogu izaći s tim na kraj (govorila je gleda-jući o. Karola u oči, sretna što ništa ne govori već je samo sluša; odavno joj nitko nije dao priliku istresti dušu… ne-kada je to činio otac, ali nije htjela misliti o njemu kao o nekomu tko je znao štogod i dobro učiniti). Glazba mi i nije više tako važna kao nekada kada sam se u njoj poku-

98

šala skriti, no problem s ocem je ostao. On je nepopust-ljiv i ne želi priznati svoje slabosti. Kada bi samo izgovorio samo tu jednu jedinu rečenicu: ‘Da, znam, učinio sam krivo što sam ostavio tebe i Tośku. Oprosti… – sve bi bilo puno jednostavnije.

Pa ipak, u životu se ne radi o tome da bi sve bilo lakše, zar ne?

Ne znam oprostiti niti ljubiti. Ranjavam tako mnogo ljudi, vrlo često nesvjesno, a sve da bih spriječila da netko dru-gi ne povrijedi mene.«

Tri mjeseca kasnije…

Ulicom je pirio sparan povjetarac. Sunce je nemilosrdno pržilo svakoga tko bi se usudio bar na tren pomoliti nos iz kuće. Dan se bližio kraju bezuspješno se pokušavajući zadržati što dulje na obzoru razlijevajući sunčane zrake po prozorima kuća. Djevojka bez imena (sa stanom u gradu čije ime jedva da bi doprlo do naše rastresene svi-jesti kojom se rojilo more različitih misli o nekim važnijim stvarima) uspinjala se stepenicama stare zgrade u ulici čije ime nije vrijedno spomena (kad bih ga spomenula, netko tko živi u ulici istoga imena, mogao bi pomisliti da se ova priča dogodila upravo u njegovoj ulici….)…

Uvukla se u sobu… Poslušala je sekretaricu: tri poruke. Dvije od Roberta, jedna od tate.

***

»Postajem svjesna svoje grešnosti. Pojavljujem se u pot-puno novom svjetlu. Stvarnost je postala surovija i kom-

99

pleksnija, ali nisam ograničena stereotipima. Počela sam živjeti temeljito. Na početku je bilo strašno mučno, no sada, zahvaljujući tome, živim nekako ‘ljepše’ – neobičan opis, ali nekako ipak odgovara.

Magda

100

Lk, 21-24

»U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko ne zna tko je Sin - doli Otac; niti tko je Otac - doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi.” Tada se okrene učenicima pa im nasamo reče: “Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!” « (Lk 10, 21-24)

Jednoga su me jutra na sv. Misi ove riječi osobito dir-nule. Osjetio sam neobičnu blizinu Nebeskog Oca; kao da je položio svoje ruke na moju glavu. Bile su te riječi glazba za moju dušu. Njihov milozvuk dopirao je do mene i u njima nije bilo nikakva prijekora.

Povremeno nam se čini kako je život lišen svakog za-dovoljstva, ispunjen samo gorčinom i teškoćama. Velik je sto-ga izraz ljubavi – biti Svemogući Otac i iz ljubavi prema svojoj djeci – samo poradi njih – postati…. Djetešce… Djetešce za svoju djecu! Bila su upravo čitanja o Ocu i Sinu: Lk 10, 21-24 i Iz 11, 1-10.

Isus blagoslivlja Oca… Zašto? Što li je to objavio Otac sirotama, svojoj dječici? Objavio je najvažnije otajstvo – da je Bog Otac!!! Zanimljivo – izlio je svoj blagoslov na sirote. U grčkom jeziku riječ: nepios znači i dijete, dojenče, netko tko je vrlo jednostavan i priprost. Bog kao Otac objavljuje kako se postaje dijete. A kako se postaje kralj? Tko je tada Bog? Tko je Bog za one koji žele sami upravljati svojim životom, ali i životima drugih?

Zar su takvog željeli gledati proroci i kraljevi? Željeli su na vlastite oči vidjeti i vlastitim ušima čuti da je Bog Otac!

Slušati Ga u Isusovim riječima i vidjeti Ga u Isusu: »Jer po Njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.«

Je li nam svjedočanstvo i gledanje Boga kao Oca

101

uistinu najvažnije?Što se događa u obitelji – sa ženom, majkom i

djecom kada u njoj nema oca ili kao da ga nema: ne dolazi kući, osniva novu obitelj, voli novu ženu, grli novu djecu…? Svi znaju gdje stanuje, on zna gdje je ostavio svoju djecu i svoju voljenu, prvu zaručnicu, no, njega nema!

Nije Otac!Što se događa u obitelji – sa ženom, majkom, djecom

– kada svakog dana čuju mili glas oca: kada nazove s posla, kada je izvan kuće i stalno pita za djecu i voljenu ženu; smije se s vrata , baca im se u zagrljaj, ljubi ih istinskom ljubavlju, grli djecu zagrljajem sigurnosti i prijateljstva, pita za ocjene u školi; ne dopušta da ga svladaju brige i vjeruje da za sve ima rješenje; razgovara sa suprugom, pita za njezino zdrav-lje, o danu kako ga je provela; konačno, kada predlaže da svi zajedno pođu u crkvu? U crkvi ga njegovi mili promatraju krajičkom oka, radosni, jer on iskreno moli – sabrano, i čiste savjesti prima Isusovo tijelo. Uvečer, svi okupljeni oko njega slušaju kako čita Bibliju, kako je tumači.

O, kako je takav otac na radost!Ako tako običan otac, zemaljski, čini tako veliku ra-

dost svojoj obitelji, koje li radosti u objavi Nebeskog Oca!?Što se događa u ljudima – u tebi, u meni, u svima

nama, kada svakodnevno imamo milost iskusiti Njegovu očinsku brigu i slušati Njegov topli glas koji progovara iz svake stranice Biblije. Kako se osjećamo kada mu »tele-foniramo« kroz svoje molitve? Kako se osjeća naše srce kada vidimo da mu je stalo do našeg zdravlja, do mira, do našeg djeteta – više nego nama; kada znamo da se neprestano brine o nama, kada vidimo da ne želi da smo nesretni, ne želi da se bojimo, ne želi da smo sami i da trpimo, već sve napaja Sobom kao što ulje napaja brazde ljute rane? Njegov osmjeh je divan i vidimo to u slici Srca Isusova gledajući je očima svo-je duše, u mislima, a bio bi red da je imamo i u svom domu! Iz te slike gleda na nas svojim smeđim očima neizmjernom

102

pronicljivošću, čini se kao da iskoračava k nama, kao da će svaki tren ući kroz okvir, kao kroz vrata…

Grli nas, djecu svoju, rukama Anđela, i privija nas uza se tako čvrsto da ni na trenutak ne dvojimo hoće li sve biti dobro u našem životu.

Potiče kćer propitati savjest kako bi joj pomogao da se izvuče iz nevolje bez da je optužuje i osuđuje…

Negdje u srcu neprestano čujemo Njegov šapat… Poput plamena je koji nas grije toplinom najčišće ljubavi. On sâm privlači nas u crkvu, budi nas rano ili dovodi navečer kako bi mu bili blizu, pa makar u najsvetiji trenutak. Jer poziva i privlači Njegova neizmjerna čežnja za nama – Otac ne može živjeti bez da vidi svoju djecu, nas – svoju kćer, svoga sina!

On ti pomaže da se sabereš, On želi da svoj pogled svrneš na Njega – On te ljubi. Oči tvoje duše uperene su u oči Duha Svetoga! On ljubi to najsvetije opčaranje! Kada se tako gledate – može biti u nama satima!

On želi biti ljubljen i više nego što možemo zamisliti i želi nam neprestano dokazivati svoju ljubav – i više nego što očekujemo i priželjkujemo.

Kada u svom životu doživimo Oca – Boga Oca – naš se život »primiruje« - ispunjavamo se mirom; nestaju i vanjski i nutarnji razdori! Vuk i janje zajedno će prebivati, tele i lavić zajedno će pasti! Nema neprijateljstva, nema napetosti i ner-voze, nema zlobe, nema ogovaranja i uvreda. Izaija kaže:

»On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove. Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje. Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj: zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnjom kao što se vodom pune mora.« (Iz 11, 5-9)

Ta spoznaja Gospodina o kojoj piše Izaija spoznaja

103

je upravo Njegove ljubavi. Svjestan sam da to činim više neznalački, nego onako kako treba, ali sam sretan jer sam shvatio Boga (sic!). Bog je kao zaljubljeni otac – zaljubljen u svoju djecu, otac koji iz dana u dan, u mislima gleda lica svoje djece, čak i onda kada zaklopi vjeđe. Vidi nas čak i onda kada se naljuti i kada bježimo od Njegova pogleda. Neprestano nas čuva u zjenici oka svoga – misli na nas velikom brigom, čuva nas, šalje svoje Anđele, brani nas od grijeha!

U takvim trenucima shvaćam kako prilikom molitve vidim osobe koje volim i kako imam veliku potrebu ne-prestano moliti za njih. Razumijem sad Nebeskog Oca! On nas ima pred očima, kao i ja one koje volim. Sada razumijem riječi:

»Ovako govori Gospodin nad Vojskama, čija me slava izaslala k narodima koji su vas opljačkali: ‘Tko vas dira, dira mi zjenicu oka.’« (Zah 2, 12)

Ali događa se da nam je Bog netko tko u nama budi osjećaj nepovjerenja, netko koga se bojimo ili žalimo. Događa se da nam netko do koga nam je silno stalo da do znanja da mu uopće nismo važni. Tada postajemo ogorčeni. Takva ogorčenost može trajati godinama. To je vrlo mučno.

Nitko nije pošteđen ogorčenosti. Svatko od nas je nosi i pitamo se gdje joj je izvor. Ne preostaje nam ništa drugo već priznati da joj je izvor u velikoj nepravdi, u širem smislu te riječi. Ogorčenost se u nama rađa kao posljedica doživljene stvarne nepravde – bolne i mučne. No događa se da i sami tako tumačimo stvarni događaj da je jedina moguća reakcija naša ogorčenost.

Postoje i istinski uzroci bolne nepravde koji dovode do bunta, ljutnje i žalosti, straha, mržnje, nevoljkosti i be-smisla, srdžbe koju nastojimo prikriti ili razočaranja koje nap-rosto ne smijemo pokazati. Takva negativna iskustva nakon nekog vremena mogu izazvati stvaranje trajnog obrasca percepcije stvarnosti, svega što općenito doživljavamo. Drugim riječima, nakon što iskusimo neku bol i nepravdu,

104

postajemo skloni stalno se na to vraćati. Takav stav može biti toliko izražen da na koncu i sami, u želji da se obranimo, postajemo nepravedni i zli. Negativna iskustva bacaju ružno svjetlo na našu predodžbu o Bogu – Bog postaje crni demon noći koji nas plaši i upravlja našim životima kako on želi – po najmračnijim putovima. Negdje u podsvijesti dolazi do predodžbe Boga kao zlogukog, gluhog i nijemog Eksperi-mentatora kojem je jedino stalo da nas povede najtrnovitijim putem, u pokornosti, zahtijevajući poniznost i poslušnost, bez da nam pojasni svoje planove koje ima za nas; gluh na naše molitve da nam da malo mira. Svijet kao da je nekakav mračan laboratorij u kojem zloguki Eksperimentator postu-pa s nama kao sa štakorima, bez da znamo zašto nam stalno šalje bolna trpljenja.

S druge strane, nepravda i muka toliko su nepodnošljive da ih što prije želimo potisnuti, na njih zabo-raviti. Na silu zaboravljamo – potiskujemo sve to u mračnu podsvijest, zatvaramo se, skrivamo u tami našeg zaborava, ne želimo više nikada razmišljati o tome. Ostaje samo strah da bi se sve to moglo ponoviti. U želji svladati strah, prvo navlačimo krinku, masku prividnog mira i zadovoljstva i pod svaku cijenu težimo za nečim što bi nas ispunilo zado-voljstvom i mirom. Ipak, misao da se ne bi ponovila situacija koja bi nas mogla povrijediti i raniti čini nas razdražljivima, nervoznima, opsesivnima, srditima… postajemo robovi. Dovoljan je trn, žalac kakve nevolje i obuzima nas zlovolja i strah. Nismo u stanju izići na kraj s onim što smo doživjeli u prošlosti i izbjegavamo otkriti stvaran uzrok našoj zlovolji. Nastaje užurbanost – bijeg, prekomjerna aktivnost, nervoza, imamo neprestanu potrebu nešto raditi – ili se potpuno zat-varamo u sebe, povlačimo i udaljujemo od ljudi, tražimo svoj sveti mir i tišinu…

Bol zbog nepravde nekada je toliko velika ili je toliko duboko potisnuta da je dovoljna samo sitnica da bi u svom životu u svemu vidjeli samo prijetnju i nesreću. Ima takvih

105

nevolja nakon kojih hramljemo kroz čitav život i bojimo se pada pri svakom sljedećem koraku (primjerice smrt voljene osobe, rastava, roditeljsko proklinjanje, tuča, besramno i ponižavajuće zlostavljanje, ismijavanje naših mana…)!

Takva iskustva mogu dovesti dotle da nas čitav niz godina čak ni lijepa, pozitivna iskustva ne mogu oraspoložiti; u svemu predosjećamo neku nesreću. Kao da je samo dno posude našeg sjećanja posuto kakvim otrovom koji truje svaki ugodan i sladak napitak novih doživljaja…

Pa ipak, pretvaramo se kako je sve u redu, stavljamo masku zadovoljstva: umjetan osmijeh – sve je super! To je prvi način na koji se nosimo s ogorčenošću koja nas izjeda. Drugi način je potiskivanje osjećaja. U dubini srca nosimo bezvolju, potištenost, depresiju, mrzovolju – zatvaramo se u sebe… Ne dopuštamo si ni na koji način »izdati« istinske osjećaje zlovolje i nezadovoljstva, straha i izgubljenosti.

Konačno, svako malo iz nas izbija neki drugi osjećaj – nemir. Napadi bijesa. Izrazi zlovolje i ogorčenosti – razdražljivost, opsjednutost, histerija, nekontrolirana agresija; ovisnosti o alkoholu, nikotinu, emotivne ovisnosti, opsesivne veze, ovisnost o televiziji, izbjegavanje obveza, problema, posla, nagomilavanje poslova, bijeg od ljudi, od Boga, izbjegavanje svake prilike za Ispovijed.

Što se još događa u našem životu?Imamo neodoljivu potrebu biti u dobrim odnosima s

drugima ili se pak svađati s njima; nastojimo drugima ugoditi ili se pak sukobljavati. Prema van smo fini i uslužni, a u nutrini osuđujemo i osjećamo antipatiju prema drugima. Suputnica nam je tada neka čudna užurbanost, napetost, nestrpljivost. Čega god se uhvatimo, sve nam se čini besmisleno, kao da nema Boga ili nas samih u nama samima. Imamo osjećaj da nas svi gledaju ispod oka ili da nešto spletkare protiv nas, postajemo nepovjerljivi. Bojimo se da nas netko ne iznevjeri, razočara, iskoristi ili izda pa ne puštamo drugima blizu. A onda, ponovno se previše otvorimo, postajemo ekspan-

106

zivni i umiljati stvarajući prebliske veze. Trebamo li štogod reći o sebi, govorimo samo loše, puni nezadovoljstva. To je efekt potištenosti i samosažaljenja iz navike. To nas nekada tako dotuče da se potpuno izoliramo, u društvu smo odsut-ni duhom, muku mučimo sa zapodijevanjem bilo kakvog razgovora. Nismo sigurni u svoje odluke, ni u ono što go-vorimo, podcjenjujemo sami sebe ako smo štogod i rekli ili odlučili. Nikada ništa nije kako treba. Ljubomorni smo na druge jer nam se čini da im sve ide od ruke, da uvijek znaju što reći i kako se postaviti. S jedne strane bježimo i želimo biti neprimijećeni, a s druge nam je strane žao što nas nitko ne primjećuje i što nas nitko ne cijeni. Otuda ogorčenost i burne reakcije. Kada tako nekoga uvrijedimo, ponovno nas obuzi-ma osjećaj krivnje i želimo da nam ta osoba oprosti. Tražimo oproštenje, ali na način da se ponižavamo pa smo ponovno nezadovoljni. Ne možemo vjerovati da nas netko uopće može voljeti i da smo dostojni ljubavi. Ponekad preziremo one koji nam sliče… Pa ipak nastojimo pomoći takvima jer tako na trenutak zaboravimo da smo i sami toliko jadni kao i oni ko-jima pomažemo. Pomažemo im da bi se osjećali boljima od njih. Pomažemo, suosjećamo, savjetujemo i uspravljamo ih na noge kako bismo dokazali da naš problem ne postoji. U strahu što će tko misliti i da se netko ne bi naljutio, činimo i ono što je suprotno onom što osjećamo i u što vjerujemo. Okrivljujemo sve oko sebe, pravimo od sebe i od drugih žrtve naše zlovlje. Osjećamo kao da su nas najbliži izdali pa samo s velikim naporom uspijevamo ponovno nekome vjerovati. Osjećamo nedostatak potpore, osamljenost...

Jesi li iskren prema sebi ili se samo pretvaraš? Imaš li pravo na sreću? Ako da, onda znaj da je radost biti voljen od nekoga koga voliš! Tko je ostavljen od voljene osobe, osjeća da nije željen, postaje ogorčen. Ogorčenost može nestati kad se nađe netko tko će te voljeti još više. Taj Netko je Bog!

Znam povremeno nekima reći da ih Bog voli. Međutim, u njihovim pogledima čitam takvo razočaranje kao

107

da im je ljubav čovjeka neusporedivo vrjednija od one koju im pruža Bog!

Slijepac koji još nije naučio »po sluhu« dobro proci-jeniti udaljenost neke opasnosti, čak i u udaljenom vozilu u kretanju vidi realnu opasnost i boji se prijeći cestu. U strahu osluškuje svaki zvuk i strepi od nesreće. Iznimno smo os-jetljivi na sve što bi moglo otkriti ono što u tajnosti nas-tojimo zadržati, jer smo prepušteni ljubavi, a Božju ljubav ne želimo. Najbliže osobe postaju nam strane. Adam Evi postaje nevidljiv, a Eva Adamu skrivena. Tek ih je Božja Riječ izvela iz skrovišta.

Neki ne vide smo u Bogu opasnost, nego i u čovjeku pa se pokušavaju pravovremeno osigurati. Prvo se skrivaju, a u moru nepouzdanja, očekivanja, emocionalnih ucjena, nasilja, prisile, sumnjičavosti, zabrana, prava, kazni i optužbi pokušavaju druge zarobiti, dok istovremeno nisu sposobni za empatiju, za suosjećanje, suživljavanje, za dobrotu i ra-zumijevanje.

Onaj koji sâm nije proniknut, nije sposoban pronik-nuti ni drugu osobu.

Zašto? Zato što je drugi čovjek naš odraz. Gledajući drugog čovjeka nismo u stanju pobjeći istini o samima sebi. Iskaljujemo li se često na drugima? Što nam to govori? Je li stvar u tome da su drugi tako iritantni ili pak u tome da se u nama krije puno ogorčenosti i zloće?

Zašto smo ponekad tako eksplozivni? Ostajemo bez prijatelja, mislimo da nas nisu dostojni? A možda je stvar upravo u nama, možda nismo u stanju prihvatiti njihovu ljubav i postavljamo takve uvjete da svojim »prijateljstvom« pokušavamo sve navezati na sebe?

Zašto smo neiskreni prema sebi i ne priznamo da je iza nas i mnoštvo »neuspjeha« – prikrivene ogorčenosti? Zašto neprestano zavaravamo druge? Zar nismo shvatili da su se u našoj obitelji konflikti i napetosti rješavali jedino u ogorčenosti?

108

Da, ne volimo govoriti o sebi niti biti bliski s drugi-ma jer je ogorčenost u nama uništila onu iskonsku ljubav – ljubav Oca. Ukoliko ne znamo prihvatiti ljubav, ne znamo niti ljubiti. Znam ljude koji dožive »fraz« kada trebaju pružiti drugome ruku i zajedno moliti Oče naš ili svojim riječima zahvaliti Bogu. Kada se približi trenutak vjerničke molitve i kada naglas pred svima trebaju izreći molitvu, umah se gube, ostaju kao paralizirani.

Žele izigravati hladne i grube ljude – zločeste i nezainteresirane. Čini im se da na taj način mogu skriti svoju nezrelost, stidljivost i da nitko neće primijetiti kako silno žele biti ljubljeni i ljubiti.; kako silno čeznu Bogu reći: TATA!

Sjećam se kako sam se i sam osjećao prije mnogo go-dina i kako sam mislio da sam otkrio jedino pravo rješenje; da jedino mračna i divljačka glazba može otkriti muku duše i osjećaje bez rizika razotkriti istinu – da njezinom snagom pokušavam prikriti slabost povrijeđenog srca koje strahuje da nije dostojno nikakvog uzvišenog osjećaja.

Bojao sam se da netko ne bi primijetio da mi se plače. Činilo mi se to znakom slabosti koji si nisam smio dopustiti. Moguće je da me još nitko nije vidio ganutog, sretnog i ra-dosnog... Stidio sam se i bilo me je stid što se stidim. Zato sam navukao masku hladne, nepristupačne i loše osobe koja sluša hladnu, »čeličnu glazbu«. Je li mi to stvarno pomoglo? Zločestoća i drskost daju privid snage i čine se odličnima za prikrivanje slabosti. Pa ipak, nije to baš najbolje rješenje. Isusu se uopće ne sviđa. Samo se stvara privid da nitko ne bi mogao shvatiti što se zapravo skriva iza maske hladne i cinične osobe: strah i stid, slabost i nesigurnost. Bog sve zna, a znamo i mi, sada kada čitamo ove riječi koje su kao Anđeli pomoćnici koji zaogrnjuju Adama grmljem da bi mogao što prije spoznati kakav je i da bi što prije mogao izaći iz svog skrovišta i stati pred Boga. Dakle, nije istina da ne trebam ljubav. Svjestan sam da sam gol, postiđen, nesiguran, da sam bijednik koji treba ljubav Boga Stvoritelja.

109

Samo nam Bog može pomoći. On nas zove: »Adame, gdje si?« Želimo li Bogu reći: »Ne trebam Te? Moj mi je zaklon od lišća dovoljan – nitko me ne vidi, a ni sam se ne vidim?« Želiš li uistinu reći: »Ostavi me na miru! Dosta mi je da ne-prestano moram izlaziti nekome ususret! Ne vjerujem više nikome. Moram biti čvrst.«

Bog zove: »Adame, zar si uistinu takav? Adame, ta stvorio sam te osjećajnog i srdačnog. Dao sam ti sposobnost ljubiti i potrebu za ljubavlju. Kada sam te stvarao dao sam ti u narav dobrotu i blagost. Dao sam ti razum, a ne prepre-denost. Dao sam ti savjest, a ne cinizam. Ne prepoznajem te, Adame!«

»Adame, budi svoj i priznaj samom sebi – reci da u tebi nije umrla potreba za ljubavlju, potreba ljubiti druge, a iznad svega, reci da žudiš za Mnom i da čezneš za Mojim očinskim zagrljajem ispunjenim ljubavlju; najsigurnijim mjestom na svijetu.«

Taj Božji poziv je milost!Pogledajmo prvi poziv u povijesti, ujedno i prvo iz-

bavljenje posrnulog čovjeka. Scena je to Božjeg poziva Ada-mu i Evi nakon što su počinili prvi grijeh:

»Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka: “Gdje si?” - reče mu. On odgovori: “Čuo sam tvoj ko-rak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.” Nato mu reče: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?” Čovjek odgovori: “Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.” Jahve, Bog, reče ženi: “Što si to učinila?” – “Zmija me prevarila pa sam jela”, odgovori žena. Nato Jahve, Bog, reče zmiji: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vre-

110

bati petu.” A ženi reče: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” A čovjeku reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! - evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!” « (Post 3, 8-17).

Adam je zatvoren za Riječ i na spoznaju samog sebe. Ne dopuštajući da bude viđen (skriven je), ne vidi ni drugog čovjeka (Evu) i ne uočava opasnost (zmiju). Svih troje zak-lonjeni su drvećem. Ne samo što ih skriva, ona ih pretvara u neznance. Ne znaju tko su i što su i ne slute opasnost koja im prijeti – zmiju – sotonu. Adam ne ide prvi Bogu ususret. Tek ga glas Božjeg poziva tjera da iziđe iz zaklona. Glas, odnosno Božja Riječ, daju mu spoznati da je izgubljen do te mjere da ga ni Bog ne može pronaći! Koja velika izgubljenost! Naravno, nije riječ o tome da ga Bog realno nije mogao pronaći, fizički, već da je Adam poprimio nedefiniran, neodređen identitet. Adam je toliko dezorijentiran i dez-integriran da Bog ne zna s kim ima posla, jer je Adam izgubio svoje »ja« i nije u stanju reći tko je. Postao je NE-OSOBA. Tu »neodređenost« opisuje sv. Augustin primjećujući da četiri slova koja čine riječ Adam ujedno predstavljaju početna slova riječi koja označavaju četiri strane svijeta (simbolika nutarnje rastrganosti): A – Arktos (sjever), D – Dysis (jug), A – Anatole (istok) i M – Mesembre (zapad). Bog nije mogao pronaći Adama kojeg je stvorio. Pronašao je slomljenog čovjeka, izgubljenog u osjećajima koje ne bi trebao osjećati – u osjećajima ogorčenosti, stida i bezvrijednosti.

»Gdje si?«

Dok se skrivao iza drveća i nalazio zaklon u grmlju, šutio je – između Adama i Eve nije se vodio nikakav razgovor.

Biblija ne spominje njihov dijalog u skrovištu. Ako su

111

čak međusobno i razgovarali bili su to beznačajni razgovori – o svemu, samo ne o njima samima. O sebi su šutjeli. Ne govore ništa o sebi, ne govore ništa sebi. Tek ih Božji glas nuka da progovore o svojoj izgubljenosti. Tek im je Božji glas dopustio da štogod promijene. Promjena se počela događati nakon sloma – nakon spoznaje i priznavanja istine.

Poznavao sam jedan mladi par. Živjeli su zajedno, u grijehu. Jednog dana djevojka reče svom mladiću da je u blagoslovljenom stanju. On joj u isti tren reče kako ne želi biti otac i kako je ne želi oženiti. Kada je cijela stvar izišla na vidjelo, otišao je od nje. Nije se pojavljivao nekoliko tjedana, a onda ju je počeo ogovarati i optuživati kako je za sve ona kriva. Nije bio u sanju pogledati sebe, nije znao izaći iz zak-lona samoopravdanja, optužbi i zloće. Bio je pun pogrde pre-ma ženi kojoj se donedavna kleo na vječnu ljubav. Prije nego se pokazalo da je u drugom stanju, obožavao ju je, nosio na rukama, neprestano govorio o ljubavi, bio je nježan, ponašao se zaštitnički i očinski skrbio za nju.

Postala je potpuno ovisna o njemu. Ovisnost o gri-jehu, uvijek vodi k odbačenosti. To su dva suprotna pola neiskrene ljubavi. Kada je sve izišlo na vidjelo i kada je dove-den u situaciju da uistinu postane otac i zaštitnik obitelji, u njemu se naglo počela buditi odvratnost prema donedavno obožavanoj ženi. Budila je u njemu odbojnost, držao ju je odgovornom za svoju nesreću i pogreške. Na kraju ju je čak i tukao. Djevojka je utočište pronašla u roditeljskom domu. Djetetu je dala svoje prezime kako bi ga zaštitila od oca. Bo-jala se da se otac djeteta – s »petar-panovskim sindromom« - neće biti u stanju nositi s odgojem djeteta. Nije od njega tražila ni alimentaciju jer bi mu to dalo pravo na dijete. Mlada se žena počela bojati budućnosti. Strahovala je da posljedice njihovih grijeha nisu u cijelosti iščezle i da bi teret nesreće ko-joj je bio izvor u trenucima fizičke slasti, mogao poput lavine pasti na dijete i otežati mu život, mada ono nije bilo ništa krivo. Djevojka je u to vrijeme osjećala istinsku mržnju pre-

112

ma ocu svog djeteta i duboki strah od budućnosti. Osjećala se izigranom. Živjela je u strepnji da bi ponovno mogla biti žrtva takve situacije. Odlučila je da više nikada neće vjerovati niti jednom muškarcu. Otupjela je u svojim osjećajima, skrila se u »grmlju« straha. Ipak, mržnja i strah jednog su dana izišli na vidjelo...

Eva ne želi čuti za Adama; Adam svaljuje krivnju na Evu. Nijedno od njih ne želi odati gdje je, otkriti što osjeća. Ustraju u osamljenosti i ogorčenosti. No, toga nisu ni svjesni.

Grijeh dovodi do razdora između Boga i čovjeka, ali i do razdora između čovjeka i čovjeka kao i u samom čovjeku. Čini da čovjek u sebi zarasta u »džunglu« - ne može se pronik-nuti, razumjeti, ostaje sam sebi skriven, izgubljen. Sami sebi postajemo nedostupni, a kroz to i »neizrecivi« u smislu da ni-smo u stanju reći bilo što o sebi. Strah nam onemogućuje otkriti tko smo.

A kada se dogodi da Bog po nekom čovjeku zakorači u našu »džunglu« u nama se rađa paničan strah i otpor.

Sjećam se jednog događaja. Bilo je to davno. Vodio sam duhovne vježbe jednoj manjoj zatvorenoj skupini ljudi. Već za vrijeme prvih susreta, Isus mi je na dušu stavio jednu potištenu ženu. Moja pozornost bila je neprestano usmjere-na na nju. Prvo sam pomislio da mi se jednostavno sviđa i da me zao duh želi rastresti kako ne bih bio sabran i usredotočen na ono što govorim. Prestao sam je gledati. Nakon jednog susreta na kojem sam govorio više-manje o ovome o čemu sada pišem, došla je k meni u moju sobu. Ušla je i rekla da je ljuta na mene. Upitao sam je zašto? Odgovorila mi je kako je sve što sam ispričao zapravo priča njezina života – da sam go-vorio o njoj. Rekao sam joj da o njoj i njenom životu ne znam ništa i da nisam imao nikakvih primisli govoreći na susretu. A ako joj je Gospodin dao da se može pronaći u onome što sam govorio, onda se našla u situaciji Adama i Eve kada su se konačno počeli mijenjati, skidati svoju masku ogorčenosti. Jer na Riječ Božju izišli su iz skrovišta u kojem su se do tada

113

skrivali. Pokazalo se da ju je u djetinjstvu strašno povrijedio vlastiti otac. Nije važno o čemu se točno radilo.... Mnogo go-dina nije bila u stanju pomiriti se s tim i u sebi je potiskivala ogroman arsenal »neaktivirane« zloće koji je »eksplodirao« prilikom mog izlaganja. Zamolio sam je da sjedne i da zamisli da na stolici pred njom sjedi mlada djevojka u rastrganoj vesti i poderanoj suknjici, sva izvan sebe, spuštena pogleda, modrih ruku i od plača krvavih očiju. Tada sam je iznova za-molio da posluša što joj ta djevojka ima za reći: »Zar mi ni ti ne želiš pomoći? I ti me odbacuješ? Zašto me tjeraš od sebe i ne želiš me upoznati?« Žena se uznemirila i zapitala: »Tko je ta djevojka?« Rekao sam joj da je to ona iz prošlosti. Protumačio sam joj kako se u njoj skriva povrijeđena djevojka koju ona ne želi upoznati, koju cijelo vrijeme izbjegava, koju zatom-ljuje u sebi i pokušava zaboraviti. Počela je ridati. Pošao sam prema vratima i rekao: »Moram li razvaliti vrata? Želiš li je potpuno odbaciti, istjerati i zaboraviti na sve to? Ako je tako, reci! Izbacit ćemo je van i nikad više nećeš znati za nju. Imat ćeš konačno mir. Ne moraš uopće suosjećati s njom.« Šutjela je. Na posljetku sam upitao: »A možda joj ipak želiš pomoći? Možda se konačno želiš uhvatiti u koštac s onim što se do-godilo? Hoćeš li joj pomoći? Učini to i pobrini se za nju! Ne ostavljaj je samu i bespomoćnu. Prošlost je boli. Želiš li je za-grli?« Odgovorila je: »O, da, tako silno!« Zamolio sam je da si zamisli kako je prima u zagrljaj i kako Isus stoji uz njih i kako ih grli. Osjetila je veliko rasterećenje i neki unutarnji mir. Ipak, ne bi to bilo moguće da se nije razljutila i iskalila na meni. I u tom slučaju redoslijed je bio potpuno isti: riječ – izljev bijesa – olakšanje – velika radost. Kasnije, kako mi je pisala, još je kroz nekoliko tjedana osjećala napade nekontroliranog bije-sa i bunta. Zatim mi je napisala pismo u kojem je stajalo: »Jav-lja se u meni razdražljivost i ogorčenost. Tada sam okrutna i hladna. Tražim krivce, svaljujem krivnju na druge. Usprkos stidu koji tada osjećam, ne uspijevam se kontrolirati. Takvo stanje traje tjednima... U duši mi je tama, ali ne beznadna...

114

Osjećam da je negdje u dubini – mir.« Napadi bijesa javljali su se u potpuno bezazlenim situacijama i bez ikakva povoda. Istovremeno, u njoj je, malo po malo, rasla radost i unutarnji mir. Osjećaji su se preplitali, a sve češće navirali su oni pozi-tivni.

Kada otkrijemo istinu o sebi – postajemo poput Adama koji izlazi iz svog skrovišta – isprva je osjećao gnušanje prema samome sebi, prema vlastitoj golotinji. Bio je ljut na sebe, na ono što jest. Kasnije se njegov nemir preobrazio u bijes i sručio se na Evu: nije vladao svojim osjećajima, od-bacivao ju je i optuživao. Tek kad je Bog reagirao – svakom odredio njegov djelić pokore – tada su se mogli vratiti u Raj.

Kada spoznamo svoje unutarnje »ja« - iz nas izbija lavina ljutnje, snažnih osjećaja, burnih reakcija. Ako je uza nas netko koga nam je Bog dao upravo iz razloga da nam pomogne osloboditi se svega, ne bojmo se. Bog šalje svoje pomoćnike, šalje svoje apostole.

Otpor prema samospoznaji jednak je onome koji se javlja pri spoznaji poziva. Božji poziv Adamu u raju – to je prvi poziv! Adam, izlazeći iz svoje »džungle« konačno priznaje svoju situaciju i na taj način oblikuje sebe. Samoodređenje je prvi korak odgovora na poziv.

Zar ne želimo upoznati same sebe?Želimo li se skrivati u svojoj »džungli« godinama bez

da se upoznamo?Zar je u takvoj situaciji moguće govoriti o pozivu?A možda iskaljujemo bijes, a skrivamo strah?Čak ako smo i navukli na sebe svećenički habit ili pak

ušli u bračni savez?

Ako se ne želimo upoznati, ako ne osjećamo otpor prema svojoj prošlosti, prema svojim grijesima – znamo li uopće tko smo?

Ako smo se skrili iza grmlja opravdanja i isprika, iskrivljenih interpretacija svog ponašanja, ako se sramimo ili

115

smo stavio masku cirkusanta, a u sebi proživljavamo dramu, kakav li je onda naš odgovor na životni poziv?

Pogledajmo najprije gdje smo, kakvi smo i kakva je naša prošlost. Što je to čega se najviše bojimo saznati o sebi, što skrivamo u strahu u onom kutku sjećanja koje je rezervi-rano samo za nas, u koji čak ne puštamo ni sami sebe?!

Kako prepoznati da li se i dalje skrivamo od Boga odnosno da se ne odazivamo na poziv?

Vjerojatno osjećamo odbojnost prema brojnim pri-likama spoznati same sebe skrivene u »skloništu«. Taj je otpor poput utvrđene zidine i prepoznatljiv je po različitim simpto-mima: nevoljkost, muka, besmisao, neodlučnost...

Čovjek postaje sklonište. Izbjegava i strateški mijenja teme, nesklon je izraziti osjećaje, jer bi sve to moglo otkriti što istinski osjeća u svojoj nutrini, dovesti ga u situaciju da bi sve moglo izići na vidjelo što tako vješto skriva.

Otpor je sredstvo kojim se branimo od onoga što smo zgriješili i s čim se ne možemo pomiriti, što nas je pov-rijedilo i što nas je natjeralo na pobunu. Takvo »sklonište« štiti našu ogorčenost koja se u nama uglavila i koju, nemoćni zaboraviti, potiskujemo. Grijeh, kao i krivnja, jednako ran-javaju. Ta zaštitna utvrda izražava se kroz gnjev i strah. To je zid i predziđe naše tvrđave. Adam govori da se pobojao Boga i ljutito svaljuje krivicu na Evu.

Jedan mi je muškarac rekao kako je trebao biti pobačen. Majka mu je već bila u »kabinetu smrti«, kod gine-kologa, a suprug koji se želio riješiti nepotrebnog tereta, čekao je u čekaonici. Nasreću, liječnik je rekao kako je već prekasno za izvršenje pobačaja. Nitko ne može ni zamisliti kako se osjećalo to dijete u majčinu krilu.

Oprostite mi, molim vas, ovu usporedbu. Onaj tko je vidio živinu koju vode na klanje – kako urliče, kako se opire

116

nogama, kako u prestravljenosti prevrće očima i preklinjući upravlja pogled u svog krvnika, koji je, s još nekoliko ljudi pokušava oboriti s nogu na bok – taj ne može naivno misliti da daleko savršenije biće od životinje – čovjek u utrobi majke – nije u stanju osjetiti smrtnu opasnost i smrtni strah?

Ipak, ta majka vjerojatno nije čula prigušeni vapaj u svojoj utrobi, to opiranje i bespomoćnost djeteta koje nije imalo kamo pobjeći. Upravo majčina utroba, najsigurnije mjesto pod suncem, postaje stratište.

Taj čovjek, kao odrastao muškarac, nije bio u stanju uspostaviti stabilnu vezu sa ženom. Žene su u njemu stva-rale određenu dozu napetosti i straha koji nije mogao ra-zumjeti. Radi toga se nije osjećao pozvan ni osnovati vlastitu obitelj. Jedne je godine sudjelovao u zatvorenim duhovnim vježbama. Strah od »skučenosti« manjeg društva pobudio je u njemu »sjećanje« na majčinu utrobu, a time i na dugo potisnutu istinu. U trenutku razgovora, kada mu je jedna od sudionica radosna i s ljubavlju rekla: »Ti si kao djetešce na Marijinim koljenima, u Njezinu krilu« – nešto je u njemu puklo. Iz njega se prolomio ogroman bijes ispunjen strahom. Osjećao se kao da će za koji tren umrijeti. Potrajalo je to dok napokon nije postao svjestan kako se nerazumno ponaša. Bog sâm dopustio je i kontrolirao lavinu tih osjećaja kako bi ga na posljetku oslobodio osjećaja ugroženosti i straha koje je iskusio u majčinoj utrobi i koje je osjećao u blizini žena. Ozdravljenje je nastupilo nakon spoznaje. Trebali su mu mjeseci dok nije shvatio što se zapravo s njim događalo.

Oštar pas

Kada sam bio još maleno dijete, dogodilo mi se nešto neobično što može poslužiti kao objašnjenje problema stvorenja, a o čemu ću kasnije govoriti. Moj me otac vodio van. Došli smo pred vrata zgrade u kojoj smo stanovali. Vodio me za ruku. Kako sam još bio stvarno malen, još sam često

117

znao i padati, sam događaj i ne pamtim baš najbolje. Jedva neke dijelove. Međutim, moj ga se otac tako često prisjećao s užasom.

Tek što smo izašli iz kuće, ispred nas, malo nadesno stvorio se oštar pas. Bio je divlji i strašno ljut. Otac se jako prepao i stao me privijati uza se, smišljajući kako se izvući iz te opasne situacije. Nažalost, nisam dijelio očev strah. Djetinjom iskrenošću i bezazlenošću, širom raširenih ručica zatrčao sam se prema kuštravoj živini. Dogodilo se to tako brzo da otac nije stigao reagirati. Moje sitne ručice već su bile ispružene prema psećoj glavi. Nadvio sam se nad nje-govu gubicu i povukao ga za rep. Bio sam tako bezbrižan, pun dječjeg oduševljenja i unutarnjeg mira da taj divlji pas u meni nije osjetio ni trunke straha. Potpuno se pasivno pre-pustio mom milovanju. Otac, shvaćajući opasnost, htio se baciti na psa, koji je osjetivši očev strah, počeo režati i lajati. Nije se dalo ništa učiniti... Životinja kod čovjeka osjeća strah, nemir, ljutnju, prepoznaje dobrog i lošeg čovjeka.

Dobro poznati vuk sv. Franje bio je kao pitom pas jer u Franji nije bilo ni straha ni agresije.

Kada u sebi skrivamo loše osjećaje, svijet i drugi oko nas to osjećaju. Ne smijemo u sebi naivno misliti kako je sve skriveno. Potiskivanje osjećaja u jednom trenutku od čovjeka može načiniti pravu zvijer. Unutarnja iskrenost i mir, pak, čine da nam čak ni u lavljoj jazbini ne prijeti opasnost. Ako nas čudi zašto se oko nas stalno događa neko zlo i zašto nas se stalno svi boje ili nas napadaju ili čak izbjegavaju, zagleda-jmo se u sebe i provjerimo kakav se to orao ili bik skrivaju u nama – što to skrivamo u sebi. Ako u nama nema ni trunke straha i neraspoloženja, zloće i ako je u nama mir, onda se ne moramo bojati ni u lavljoj jami. Nema opasnosti. Najveću opasnost predstavljamo sebi samima, odnosno zlo koje nosimo u sebi. Zli duh ima pristup nama jedino onda kada naše osjećaje, sjećanja i maštu prikrivamo mrakom stida i straha skrivajući se od Boga, vlastite savjesti i od drugih ljudi.

118

Zato se Isus nazvao Svjetlom svijeta. U Njegovoj svjetlosti sve postaje vidljivo! Zašto skrivamo istinu? Zato što ne vje-rujemo da u svjetlu Njegove riječi čak i najnerazumljivija i najtraumatičnija iskustva postaju vidljiva, prihvatljiva i smis-lena... Čak i križ! Daniel se u lavljoj jami nije ni uznemirivao ni vikao, ni proklinjao svoju sudbinu – lavovi ga nisu ni taknuli. Ali u tom istom Babilonu bio je i kralj Nabukodonozor. Sma-trao se najboljim čovjekom na svijetu mada je bio istinski ti-ranin. U snu je vidio golem kip pod kojim su mnogi tražili zak-lon. Zahvaljujući tome osjećao se velik i iznad drugih. U tom istom snu vidio je i veliko zlo koje je snašlo taj golemi kip. Iako se nakon Nabukodonozorova sna nije dogodilo nikakvo zlo, nije izbio nikakav rat, niti Biblija spominje bilo kakav tragičan događaj, Nabukodonozor je doživio i gore od onoga što je imalo zadesiti Daniela u lavljoj jami – sam je postao kao zvi-jer. Njegov se potisnuti strah oslobodio, i mada se realno nije dogodilo ništa strašno, on je proživljavao dramu.

Ljudi koji u sebi potiskuju strah i mržnju znaju osi-jediti od strave slušajući riječi blage opomene i istinu. S druge strane, oni koji su u sebi mirni, usprkos i najtežoj osudi, bačeni u ognjenu peć, njima ne pada ni vlas s glave. Oko Nabuko-donozora je bilo mnogo ljudi koji su raspravaljali, rasuđivali, savjetovali, pokušavali pomoći da razumije samog sebe. Ipak, nikome nije pošlo za rukom uvjeriti kralja da je rob straha i pretjeranih ambicija. Nažalost, nitko od njih nije bio u sebi istinit da bi mogao otkriti Nabukodonozorovu istinu. A bili su to sve sami stručnjaci – astrolozi i čarobnjaci. Izbjegavao je bilo kakav bliži kontakt s drugima i nije se molio Bogu. Ništa do njega nije dopiralo i na sve je gledao s visoka, s terase svoje dvorske palače, sa zidina svoje utvrde. A onda su ga užasnuli snovi. Zlovolja i strah navirali su iz njega čak i kad je spavao. Bio je preplavljen osjećajima koji su dosegli točku vrenja. I tek kada su do njega doprle istinite Danielove riječi počeo je pomalo shvaćati. Tek kada je Bog dopro do njega spoznajom koja ga je ponizila, ali mu i otkrila vlastitu bijedu.

119

Otkrio je da i nije milosrdan kralj, već upravo suprotno, zvijer! I to doslovno jer u tekstu čitamo da je Nabukodonozor jeo slamu poput vola. U hebrejskom riječ VOL (TORIN) zapisuje se slovima koje daju broj 666, broj Zvijeri (Otk, 13, 18).

U trenutku kada je Nabukodonozor počeo hvaliti Boga za poniženje i bol i za raskrinkavanje kraljevske maske, odnosno onoga tko sam o sebi stvara mišljenje, prestale su njegove nevolje.

Tko će nam pomoći u tome da možemo zahvaliti molitvom za spoznato zlo? Treba nam netko tko će nam pomoći rasteretiti se nagomilanog neispucanog »streljiva« osjećaja iz prošlosti.

Uistinu je potreban tada neki »saper«, pomoćnik, net-ko tko zna molitvom razvezati sputane osjećaje i usmjeriti ih u Isusovo Srce. Ondje – u Srcu našeg Gospodina – svaka zloća gubi snagu. Molitva je potrebna za oslobođenje od zloće.

Budući da je tek malen broj takvih »apostola molitel-ja za zagovor«, da ih malo zna moliti za oslobođenje od nago-milane zloće, najčešće, čak i ne znajući da je sve to potrebno predati Bogu, izbjegavamo svaku priliku otvoriti se i gradimo mehanizme preventivne obrane.

Nabukodonozor se nije znao snaći i izaći na kraj sa strahom i ogorčenjem koji su se u njemu nagomilali. Daniel mu je pokušao pomoći, no, kralj je bio preponosan da bi na to pristao. I mi sami sebi možemo pomoći – molitvom, mada bi dobro bilo kada bi prihvatili pomoć onoga koga nam Bog šalje.

Oslobodimo se boli i gnjeva čineći malene korake.Prvo, priznajmo da se osjećamo nepravedno

ponižen ili da se potpuno bez razloga samosažalijevamo i neprestano sudimo kako je to što nas je povrijedilo jedino zlo koje postoji. A možda bi se to iskustvo, mada ono bilo nepravedno prema nama, dalo iskoristiti za naše posvećenje i na Božju slavu?

Drugo, pokušajmo problem sagledati iz druge

120

perspektive – možda smo se navikli misliti o onome što nam se dogodilo kao o zlu, mada bi u tome mogli naći i mnogo koristi?

Bi li se Ilija popeo na goru Horeb, da ga nisu izdali Ahab i Izabela?

Bi li David postao kralj da ga Saul nije progonio iz zavisti? Koliko je nepravde doživio David od Saula, pa ipak, nije li od toga imao duhovne koristi? Nije li sve to dovelo Davida do prijestolja? Kralj gubi prijestolje kad ne želi u sebi priznati strah i zloću i slabost. Pastir postaje kralj jer se uspijeva nositi s nepravdom, prihvatiti nepravedne osude i progonstva. A ti? Slično tako, možda zvuči paradoksalno, dobro je razočarati se u nekom autoritetu (kralju).

Zar bi Isus otkupio svijet da ga Juda nije izdao? Što to znači – zlo dobrim pobijediti?Ako smo doživjeli nešto loše pokušajmo to iskoristiti za

svoje duhovno dobro. Zahvaljujmo i slavimo Boga jer smo slični Isusu!!!

Tko uspijeva Bogu zahvaljivati čak i za zlo? Sveci!!!Jedino zahvalnost mijenja snagu zla u dobro ljubavi!

Oholost i ogorčenost

Ima mnogo onih koji nisu samo neobično zatvoreni i povučeni u sebe već su istovremeno oholi i zli. Ništa ne govore, spuštaju glavu, ne odgovaraju na bilo čije dosadne primjedbe, odbijaju bilo kakve ustupke, smatraju se beskoris-nima ili se ogorčeno podcjenjuju.

Misle da ih nitko ne treba voljeti, mada duboko u sebi traže to pravo. Čini se kao da nisu sposobni za neke du-blje osjećaje. Kada im se ponudi prijateljstvo ili bilo kakva bliskost nepovjerljivo odbijaju ispruženu ruku, dok ispod oka čeznutljivo gledaju za njom. Boje se javnog nastupa, bilo kakve pozornosti, željeli bi puno toga, a s druge strane pon-osni tvrde kako ništa ne trebaju. Stide se samih sebe i onoga

121

što uistinu trebaju. Tvrde da su dobro, a boje se čak nasm-ijati, našaliti se, jer ih muči: »Što će drugi pomisliti o meni. Sigurno ću štogod zabrljati, zbrukat ću se... Radije ću šutjeti. A da ne bi izgledalo da se bojim, pravit ću se da se upravo ovako želim ponašati. Ne želim da ponovno netko kaže kako nisam nizašto.« Ti su ljudi poput kakvog grada, izvana visoki, gordi zidovi, ali porušeni, uništeni, puni pukotina – spaljeni. Poznajemo izraz: »umrijeti od stida«. Da, stid nas može »ubi-ti«, uništiti naše samopouzdanje. Kada se nađemo u kakvoj postiđujućoj situaciji nalik smo na ono zgarište – porušeno i spaljeno – bez nade da će nas itko ponovno podići! Umrli od stida! Da, to je tako snažan doživljaj da izbjegavamo bilo kakav osjećaj, izgledamo kao da ništa ne osjećamo i kao da se ničem dobrom u budućnosti ne možemo nadati.

Upravo je tako nekoć izgledao sveti grad, Jeru-zalem, kada su ga poharali Babilonci: Nije bilo nikoga tko bi ga ponovno podigao iz ruševina. Bilo je tako dok se nije pronašao netko iznimno osjećajan, čovjek velikog srca, koji u svojoj iskrenosti nije potisnuo niti zatajio ono što osjeća. On jedini zaslužio je Božju naklonost i bio postavljen na čelo onih koji su imali zadatak obnoviti Sveti grad. Eto, takav je »grad«, poput Jeruzalema, i naša duša, naš život. Takav je bio Nehemija. No, svatko može biti Nehemija svog duhovnog života ili općenito svog uništenog života. Tko se okrene sm-jernoj molitvi ima iskreno srce.

»Povijest Nehemije, sina Hakalijina. Mjeseca Kisleva, dvadesete godine, kad sam bio u Susi, dođe Hanani, jedan od moje braće, s nekim ljudima iz Judeje. Ja ih zapitah o Židovima - o Ostatku što se spasio od sužanjstva i o Jeruzale-mu. Oni mi odgovoriše: “Ostatak, oni koji su nakon sužanjstva ostali u zemlji, u velikoj su nevolji i sramoti. Jeruzalemski je zid sav razoren, a vrata mu ognjem spaljena.” Kad sam čuo te vijesti, sjedoh i zaplakah. Tugovao sam više dana, postio i molio se pred Bogom nebeskim.«

122

Obnova slavnog Jeruzalema

Promotri kako počinje obnova slavnog Jeruzalema? Molitvom ispunjenom plačem. Nehemija je prvo razotkrio dušu svoju pred Gospodinom. Obnovio je svoju ljubav pre-ma vlastitom »gradu«. To je prvo – obnoviti milosrđe pre-ma sebi – smilovati se samom sebi u molitvi. Ako je u blizini još netko tko nas posebno voli onda možemo osjetiti ljubav prema samima sebi. Ako nas nitko ne voli, mrzimo sami sebe i osjećamo prema sebi stid i ogorčenost. Nehemija je svoju ljubav prema Jeruzalemu utemeljio u ljubavi Božjoj prema Svetom gradu. Upravo je to i za nas prilika: ako nas nitko ne voli i bojimo se da se neće nitko naći tko bi nas volio ili idemo tako daleko da sami od sebe odbacujemo ljubav – moramo znati, nudi nam se još jedna prilika – Bog! Bog je možda posljednja prilika koja nikada neće iznevjeriti, koja budi vjeru da ima netko tko nas ljubi!

Kada se nađemo u situacijama koje nas postiđuju i koje u nama bude ogorčenost, postajemo zlovoljni prema sebi – vrijeđamo sami sebe i gubimo samopoštovanje.

Mnogo je godina Nehemija boravio na dvoru u Susi. Išlo mu je dobro. Bio je među moćnicima, na visokom položaju. Kad mu je rečeno kako uistinu stoje stvari s Jeruza-lemom bio je duboko dirnut. Tako je i s nama: u sebi smo za-dovoljni, možda nas čak i u društvu cijene, omiljeni smo zbog naše skromnosti i uslužnosti, no iza svega toga krije se stid – stid koji prikriva istinu da je u nama ruševina i ne možemo si to oprostiti. Negdje smo drugdje – kao Nehemija u dvorskom sužanjstvu, tako smo i mi uslužni, lažno skromni, ispunja-vamo što se od nas očekuje vršeći službu peharnika na kralje-vu dvoru. Silno se bojimo ponovno iskusiti stid i poniženja pa se prema svima odnosimo kao prema kraljevima. Sve činimo iz straha da bi nas netko mogao raskrinkati koliko smo slabi i slomljeni, osjećajući pri tom nevoljkost prema samima sebi, okrivljujući se za sve i svašta, već unaprijed odbacujući istinu

123

o svojoj slomljenosti. Stidimo se sebe!U hebrejskom jeziku ime Nehemija (NEHEMIJAH)

znači »uzdisanje JHVH«. Treba reći da ime tvori korijen NEHM i teoforični sufiks JAH. Osobito nas zanima to ime jer riječ NEHM u širem smislu riječi znači: »izražavati najdub-lje osjećaje«, uzdasi iz dubine srca; izljev osjećaja, tjeskobe, gorke tuge, samilosti, ganutosti, sažaljenja, sućuti, milosrđa, kajanja i ... stida.

Znači i spremnost primiti utjehu, olakšanje trpljenja. To je ime biblijski šapat za shrvanog čovjeka: to je prilika pri-hvatiti milost obnove vlastitog života, spremnost izraziti i ra-zotkriti svoje osjećaje – u širem smislu, a u užem – spremnost izraziti milosrđe prema samom sebi!

Sve to ne znači ništa drugo već da za obnovu Jeruzale-ma čovjek treba biti snažan, ne fizički – graditelj ili arhitekt, ili pak financijski, nego emocionalno... Treba biti sposoban imati smilovanja nad vlastitom slabošću, biti čovjek koji zna biti ganut sobom i koji si u poniznosti želi pomoći ... moleći Boga za milost obnove.

Zanimljivo je da je Nehemija bio na dvoru kralja – peharnik, onaj koji je nosio kraljev kalež. Ponovno, ne slučajno, motiv posude.

»”Ah, Gospode, neka uho tvoje bude pažljivo na molitvu sluge tvoga, na molitvu slugu tvojih, koji su spremni bojati se tvoga Imena. Smjerno te molim, udijeli danas sreću sluzi svome i učini da nađe milost pred ovim čovjekom. “ A ja bijah tada peharnik kraljev.«

»Mjeseca Nisana, dvadesete godine kraljevanja Ar-takserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikada pred njim nisam bio tužan. Tada mi kralj reče: “Što ti je tužno lice? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvome srcu!” Ja se veoma uplaših i rekoh kralju: “Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoreni, a vrata mu ogn-jem spaljena?”« (Neh 2, 1-3)

124

Mada se trudio zagospodariti vlastitim osjećajima, peharnik ih nije znao skriti! I to trebaju znati oni koji žele dig-nuti vlastitu ruševinu, uz pomoć milosti.

Nije Nehemija vlastitom osjećajnošću obnovio Jeru-zalem. Ni mi ne obnavljamo vlastiti život samo »suosjećajući« sa sobom – to bi nas moglo odvesti u samosažaljenje i natjerati u plač nad vlastitom sudbinom.

Ali odlučnošću predati se i ne uništavati se ne-prestanim samooptužbama, pružamo Bogu, Jedinom Kralju priliku da nas pridigne svojom milošću.

A mi, jesmo li mi samilosni prema sebi?Jesi li milosrdan prema sebi ili se neprestano

optužuješ? Optužuješ li se za tuđu nevolju? Misliš li da si drugima na teret? Smatraš li se nevrijednim bilo čijeg inte-resa i ljubavi? Jesi li neprestano zao prema sebi? Misliš li da ionako ništa ne vrijediš? Ako je tako onda je to plod ohol-osti (unutarnje pobune na nepravdu) koja prikriva istinske osjećaje pomoću maske nedostupnog, hladnog, udaljenog.

Tada smo poput visokih jeruzalemskih zidova: gordi i visoki, ali razvaljeni... Nabukodonozor je ponizio i osvojio Je-ruzalem. Razvratnost brojnih Židova povrijedila je Boga i on ih je kaznio zbog njihove oholosti i idolopoklonstva. Oholost se vrlo često plod doživljene nepravde – prema našem uvjer-enju – poniženja; nečega što nas je neizmjerno postidjelo.

Ako nas je tko postidio i nanio nam nepravdu, a ni-smo se pomirili s time, tražimo izlaz u oholosti – oholosti pu-noj gorčine prema sebi ili drugima.

Najmanje je deset takvih iskustava koje čovjeka mogu toliko postidjeti da ga ispunjaju morem gorčine: - neprestana kritika od strane bližnjih, - negativna usporedba s drugima, - povučenost i zatvorenost roditelja prema svojoj djeci, - nezainteresiranost za osjećaje djece, - fizičko poniženje, - pomanjkanje osjećaja od strane bližnjih,

125

- ismijavanje na račun našeg izgleda, - stid zbog vlastitih roditelja i njihova ponašanja, - zahtjevi koji nadilaze naše mogućnosti, - neprestane »ucjene« i postavljanje uvjeta.

Kada nismo u stanju pomiriti se s takvim situacijama u svom životu, često izlaz tražimo u bahatosti ili povučenosti. Tih desetak situacija odgovara broju od deset spaljenih jeru-zalemskih vrata o kojima govori Nehemijina knjiga. Desetora vrata našega, od srama izgorenog dostojanstva.

Pronađimo vrata svoje postiđenosti (ili više njih) i prepoznat ćemo i svoju oholost: vrsta postiđujućeg iskustva ukazuje na vrstu oholosti. Možda će nam biti lakše sagle-dati istinu o sebi s druge strane: vrst oholosti koja nas prati može nas usmjeriti na vrstu ponižavajućeg – posramljujućeg iskustva koje nas je uništilo i koje je potrebno obnove. Prom-isli, kada se u nama javlja najveća želja demonstrirati svoju oholost, ogorčenost, izreći kritiku; u kakvim situacijama se to događa? Kakvi nas ljudi najviše živciraju?

Kada je Isus stajao u sinagogi u Nazaretu, rekao je istinu o čovjeku – čovjek je razvalina! Dok su oni koji su ga slušali mislili kako ne govori o njima – »svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta.« (Lk 4, 22). No kad im je dao razumjeti da se pod maskama oholosti skrivaju upravo oni – bijedni, slijepi, hromi, gluhi i slomljeni – »svi se u sinagogi ražeste, ustanu te ga istjeraju iz grada i dovedu na rub brijega na kojem bijaše sagrađen njihov grad, u nakani da ga strmoglave. Ali on prođe između njih i umakne.« (Lk, 4, 28-30). Neugodno zvuče ove zadnje riječi – Isus umakne. Vjerojatno nitko od nas ne bi htio da se to dogodi i nama... Ne istjerujmo Ga iz našeg grada, pa ni onda ako su ona desetora vrata spaljena od stida, ni onda kada nas naš ponos priječi da se suočimo s istinom. Jedino nam Isus može pokazati koliko nam je potrebna obnova života. Jedino se On na sebi svojstven način može uhvatiti u koštac s našim

126

izranjenostima oko kojih se hvataju priraslice ogorčenosti i nevolje! Među tim vratima su i moja – mnoge istine iz mene i o meni izašle su na vidjelo kad sam ih tražio.

Zahvaljujući izranjenostima postižemo drugu vrs-tu osjećajnosti. Moguće je to osjećajnost koja obogaćuje našu nutrinu, ali i takva koja će nas još više zatvoriti u našoj ogorčenosti. Tako se događa kada odbacujemo Boga i kada se ukopavamo u razvalinu našeg života ne želeći obnovu, ne vjerujući u nju. Tada se u ljudskoj nutrini nastanjuju zli dusi. S takvim ljudima treba biti oprezan – jer njihova mržnja prema Bogu i sebi može postati platforma napada zlih duhova i na druge. »Babilon, ures kraljevstava, ures i ponos kaldejski, bit će k’o Sodoma i Gomora kad ih Bog zatrije. Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit’ će pastiri ondje počivati. Počivat će ondje zvijeri pustinjske, sove će im napuniti kuće, nojevi će ondje stanovati, jarci plesati.« (Iz 13, 19-22)

Na početku sam napisao da je jedino Nehemija zado-bio milost obnove Jeruzalema... Rekao sam da njegovo ime nosi poruku: jedino čovjek koji se spreman suočiti s vlastitim osjećajima može zadobiti milost ozdravljenja vlastitog života – obnovu vjere o vlastitoj vrijednosti. To je polovica istine. Druga se polovica također odnosi na osjećaje, osobito na ljubav: vjerovati da je uistinu vrijedan može onaj koji je lju-bljen, koji iščekuje ljubav, tko je želi i prihvaća, tko se na ljubav ne zatvara, koji tu ljubav prima. Samo je jedna ljubav koja ne rađa sumnju bilo u vijek njezina trajanja, bilo u mogućnost izdaje i odbacivanja – Duh Sveti: »Bog je ljubav!« On uistinu često dolazi k nama u čovjeku, po čovjeku, po ljudima...

Zamislimo kako nas Nebeski Otac, upravo u ovom trenutku, drži na svojim koljenima, kako nas miluje svojim rukama punim poštovanja, cjeliva naše čelo i gleda u oči... Smiješi nam se i kaže: »Nasmij se!« Sigurno su nam poznate te riječi – redovito primamo SMS tog sadržaja od svog Anđela!

Iziđi iz svoje sjene, zagledaj se u srce, u dušu... Bog

127

je snažan, nježan, On te sluša i šapće ti, voli razgovarati s to-bom. Promatra te, a još više voli kad ti promatraš Njega.

»Tada mu doniješe dječicu da na njih stavi ruke i po-moli se. A učenici im branili. Nato će im Isus: “Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko!” I položi ruke na njih pa krene odande.« Mt 19, 13-15).

Bog je oslonac. Objavljuje svoje Srce kao Ivanu nas-lonjenom na Njegove grudi. On zna da tvoja najdublja čežnja – biti ljubljen – u svojoj punini može biti ispunjena jedino u Njemu. On je želi ispuniti. No, otkrit ćeš jedino onoliko Nje-gove ljubavi koliko budeš iskren prema sebi. Posuda se može ispuniti onoliko koliko je njezina unutrašnjost ispražnjena. Posuda je tvoje srce. Isprazni ga i On će ga ispuniti ljubavlju. Tvoje je srce čaša... Ti si peharnik u Nebu. Tvoj kralj je Bog!

U nama leži snažan nagon iskaljivati svoju ogorčenost – to već znamo. Tako često kažemo da je kap prelila čašu, da se izlila čaša gorčine koja se punila tjednima... A što ako su se ogorčenost, tuga i strah, u toj našoj posudi duše, gomi-lale godinama? Ako godinama u sebi nakupljamo ljutnju i strah, osjećaj nepravde, pobunu, srdžbu...? Kako će izgledati taj izljev? Neće li nalikovati vulkanskoj erupciji? Uništit ćemo tada čak i one koji nam ništa nisu skrivili. Eksplodirat ćemo u najbezveznijem trenutku – kap koja se prelila preko ruba.

Muž ništa nije znao...

Jedna je žena radila u inozemstvu. Ondje je podlegla teškom grijehu – bračnoj nevjeri. Izgubila je tlo pod nogama – kako sama kaže, zapustila je sve obveze. Na posljetku je iz-gubila sve. Muž ništa nije znao. Znao je samo da je izgubila posao. Žena se vratila kući, no našao se netko u obitelji tko je za sve znao, i za bračnu nevjeru... Svekrva. Rekla je nevjesti kako zna sve, ne samo o gubitku posla već i o nevjeri, i da će o svemu šutjeti pod uvjetom da ponovno ode i pronađe dobar posao i ostvari profesionalni uspjeh. Ovaj put, um-

128

jesto u južne krajeve, žena se zaputila na istok. Sve je bilo u redu dok se u poduzeću u kojem je radila nije pojavio ko-lega koji je pomalo nonšalantno pristupao svojim uredskim i administrativnim obvezama. Jednog se dana nije više mogla suzdržati i na njemu je iskalila sav svoj bijes. Bila je to toliko eksplozivna reakcija da su svi ostali u šoku. Potpuno shrvana navratila je do mene tražeći pomoć. Uspio sam joj jedino ob-jasniti da je njegova neodgovornost bila kap koja je prelila čašu gorčine koja se u njoj punila, čašu ogorčenosti prema samoj sebi zbog onog što je učinila još u onoj stranoj zem-lji, ogorčenosti koju je potisnula stideći se vlastitih padova i bračne nevjere – i u strahu od svekrvine ucjene i osvete. Sjetio sam je tada na prispodobu o dvojici dužnika. Jedan je ucjenjivao drugog za maleni dug zato jer sam nije bio u stanju vratiti veliki dug, koji mu je uz to još bio i oprošten... Vidio sam da je u nje nestajalo napetosti kao da je s nje netko skidao teret. Dugo joj je trebalo da dođe k sebi.

Istina oslobađa

»Kaza im i prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: “U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’” Nato reče Gospodin: “Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji? “«

Teško je biti ustrajan, a lako se razočarati. Molitva je prokušanost naše volje. Po ustrajnoj molitvi u stanju smo sve u svom životu promijeniti: »Uvijek trebamo moliti i nikada ne klonuti.« Isus se, prema mom osobnom sudu, u namjeri

129

otkriti neobičnu moć koju ima ustrajna molitva, poslužio sjajnom usporedbom o sucu, neobično tvrdokornom i bezosjećajnom čovjeku, tvrdoglavom, čak i nepravednom, koji nije računao ni na koga.

Istini za volju, povremeno smo u napasti Boga gledati up-ravo na taj način – kao na nekoga tko je gluh i tvrdokoran na naše molitve – na nekoga kome nije stalo do nas. Ova us-poredba ipak malo odudara jer se sudac iz prispodobe »čak ni Boga nije bojao«.

Kada je moguće optužiti Boga da ga ne zanimaju naše boli?

To se događa kada smo snažnije usredotočeni na svoju bol, a manje na Isusa. Sve dok je Šimun Cirenac bio za-okupljen sobom, mislima kako mu je teško i kako ga drugi gledaju i što li o njemu misle, dotle nije primjećivao da ide uz samog Božjeg Sina! Tako je i s nama. Tužimo se na teškoće sve dok ne primijetimo da je uz nas Isus. Kada ga počnemo doživljavati i usmjeravati svoju pozornost na Njega, bol kao da nas ne dotiče i malo nam je važno tko nas gleda i što o nama misli.

Kada se događa da na Boga gledamo kao na nekoga tko nas jedino želi kazniti? Onda ako su naši roditelji u nama vid-jeli jedino nekoga na komu su mogli iskaliti svoje nezado-voljstvo zbog vlastitog života. Ono što smo vidjeli u izrazu očeva lica, kao da gledamo u licu Nebeskog Oca. Sudac je pun pogrde i cinizma.

Isti poput onog iz prispodobe – bešćutan i hladan. Moli-ti jednog takvog za bilo što čini se iznimno hrabro. Taj ne računa na Boga – izruguje se zapovijedima i ravnodušan je na glas savjesti. Ne računa na čovjeka – nije ga moguće potkupiti, do njega ništa ne dopire – ni plač unesrećenog ni ljepota tijela ni položaj u društvu ni bogatstvo. Neosjetljiv je čak i na trpljenje. I evo, tog čovjeka kamenog srca do ne-prepoznatljivosti mijenja ta žena. Pogledaj, njezina ustrajna molitva nije promijenila samo nju već.... i tog čovjeka. To

130

je naprosto nevjerojatno, fantastično! On se promijenio! »On ne htjede zadugo; napokon reče: obranit ću je...«

I u nama je duh molitve – udovica!Negdje duboko u sebi tražimo oslobođenje od straha

i od sumnje u ljubav. Nije nam to dopušteno zanijekati. Ta unutrašnja udovica može puno toga promijeniti – naša potreba za molitvom i mir mogu puno promijeniti. Njezina je molitva postala nova prilika ne samo za nju već i za njega. Kada redovito molimo mijenjamo sve – ne samo sebe, već i sve oko sebe!

Naši su neprijatelji osobe ili događaji s kojima se ne možemo pomiriti, koji su nas ogorčili, nanijeli nam bol ili nas ispunili strahom. Nanesena nam je nepravda – i sada se u nama rađa ogorčenost. Ogorčenost je naš sudac. Počinjemo ogovarati, zavidjeti, sve nas živcira, sve nam smeta.

Potrebna nam je promjena, No, ona se neće dogoditi u jednom trenutku. Očekuje te nekoliko odlazaka sucu. Prvo je potrebno probuditi želju da nećemo dopustiti da nas zaro-bi ono što se dogodilo, a što nikad nismo mogli prihvatiti i što je u nama stvorilo odbojnost. Ako se svakako želimo usprotiviti, onda je najbolje to učiniti sa stavom – stavom neprihvaćanja onog što se dogodilo! Čak kada nam se čini da ništa ne možemo za sebe učiniti – možemo moliti! Ponekad nam Bog dopušta da se osjećamo bespomoćnim da bismo mogli iskusiti da je jedino molitva nešto promijenila u našem životu. Isus je rekao: »Bez mene ne možete ništa učiniti.« Potrebno nam je neko normalno rješenje i zbog toga nam nije dopušteno pomiriti se s tim da je nešto u našem srcu svezano u čvor koji se ne da razvezati i u koji se ne smije dirati. Možda je potrebno malo strpljenja i ustrajnosti, ali nemojmo mis-liti da smo u bezizlaznoj situaciji. Možda nam umjesto dva ili tri mjeseca trebaju dvije ili tri godine, no, naposljetku ćemo ozdraviti! Nemojmo misliti da će se nešto promijeniti u tren. To je moguće, ali i dosta opasno. Kada se u rudniku dogodi nesreća, uruši neki od hodnika i neki nesretnik, rudar, ostane

131

kroz dva ili tri dana zarobljen u potpunoj tami, spasilačka ga ekipa, nakon što ga pronađe, izvodi na površinu zavezanih očiju kako ga sunce ne bi oslijepilo. Strpljiva molitva lagano pomaže smanjiti teret boli i oslobađa od ogorčenosti.

Zamisli čovjeka koji je većinu života imao grbu na leđima; bila je duplo teža od njega. Bilo mu je teško i teško se mirio s tim. Dugo je vremena skrivao svoju grbu i pred sobom i pred drugima, pa ipak svi su čuli kako često uzdiše pod teretom koji ga je tištio. Na koncu, odvažio se priznati da je grbav. Činilo mu se da mu je još teže, ali se zahvaljujući tome što je priznao istinu, odlučio na operativni zahvat. Nagla amputaci-ja učinila je da se više nije osjećao svoj, nije se mogao snaći u novom obličju. Nije se mogao uspraviti. Nešto mu je nedosta-jalo. Vratio se u bolnicu i započeo rehabilitaciju. Tek tada mu se pomalo počela vraćati vjera da je uistinu sve u redu s njim.

U našoj prispodobi jasno je vidljivo da se promjena bezosjećajnog i nemilosrdnog suca u milosrdnog branitelja udovice dogodila tek nakon duljeg vremena.

Takva promjena očekuje i nas, ali je potrebno da se do-godi u našoj nutrini! Potrebno je na sebe gledati s ljubav-lju, a ne očima kojima nas gledaju naši tužitelji. Događa se poistovjećenje s tužiteljem. Neki ljudi poistovjećuju se s tužiteljem da bi u sebi nadvladali osjećaj poniženosti. Stavl-jaju se u ulogu arogantnih sudaca koji nanose bol – jer su bili ponižavani, osuđivani ili im je nanesena ponižavajuća bol. Nitko nije računao na njih, ni oni ne računaju na druge, ni na sebe. Ne računaju čak ni na Boga. Ako su u životu doživjeli kakvu nepravdu neprestano se osvrću da ih ponovno ne doh-vati osvetoljubiva sudbina, sami postaju osvetoljubivi i zasli-jepljeni. Sve zato jer se nisu pomirili s onim što su doživjeli. Nitko ne daje tu milost – osim Isusa – po ustrajnoj molitvi.

Ustrajna je molitva poput ognja – čovjek zapaljen ljubav-lju može zapaliti i druge. Jedan gorljiv svojom ustrajnošću može učiniti da svi oko njega planu gorljivošću. Čak i oni koji su možda ateisti, nepravedni, koji nas osuđuju... Ta snaga

132

koja mijenja, za Isusa je – ustrajnost – POSTOJANOST! Udovica, odjevena u crno ruho, dodijalava je sucu i mučila

ga! Molitva je takvo mučenje koje se u grčkom jeziku naziva hipopiadza što doslovno znači »dosađivati«, »gnjaviti koga«, »napripraviti podočnjake«, »neprestano nekome dolaziti na oči«.

Prijevod te riječi govori da je udovica neprestano dolazila pred sučev dom. Kada bi ovaj pogledao kroz prozor, ugledao bi udovicu. Bila je ondje ujutro, u podne, navečer. Kada bi išao na sud, osjećao je na sebi nečiji pogled, nemirno bi se osvrtao i, naravno, .... slijedila ga je udovica. Vikao je na nju, tjerao je od sebe, ali mu nije pomagalo. Slijedila bi ga u sto-pu. Kada bi mirno sjedio za ručkom, netko bi kucao na vrata... Bila bi to ona – udovica. Ne bi stigla ni zaustiti, a on bi joj već tresnuo vrata pred nosom. Čak kad bi pošao spavati, pod prozorom bi čuo šuštanje lišća; znao je da je to ona, udovica – hodala je uokolo. Nije joj mogao umaći. Bio je iscrpljen njezinim molbama i sve jasnije mu je bilo da što se duže oglušuje, to se nalazi u težoj situaciji. Ona se nije dala otjerati. Nije mu uspjelo otjerati je ni svojom ohološću, ni svojom aro-gancijom, šutnjom, vikom, pogrdama ni prijetnjama...

Uporna molitva snažnija je od odbijanja! Svakog bi jutra stajala na vratima, bdjela je i čekala da iziđe i da mu iznese svoj problem. Od nje nije mogao spavati, dobio je zbog nje podočnjake – hypopiadzo.

Argumenti nisu igrali neku ulogu – računala se upor-nost. Slomila ga je, izmoždila... To je način molitve koju nam Isus predlaže... Ako je najgori, najnepravedniji, usto najtvr-dokorniji ateist popustio ustrajnosti molitve neznatne žene (udovice su imale iznimno loš status u društvu, kao i sirote ili stranci, bili su najniža stepenica u hijerarhijskoj ljestvici), kako nas onda ne bi pod svoju zaštitu uzeo Bog koji je pravedan, osjećajan Otac, a ne sudac?

Osobito ako ga zazivaš i danju i noću: »Zaštiti me!«Isusov argument uvjerio bi čak i nekoga vrlo nemaštovitog.

133

I ne sumnjaj! Ti si dijete Božje! Budi uporan! Traži da te zaštiti od misli kojima optužuješ sebe i druge.

Moli da ti jedino Isus bude prvi i jedini cilj tvoje pozornos-ti. Vjerujem od sveg srca da će ti Bog pomoći. Tako nalikuješ onoj udovici. Nemaš nikoga... osim Boga i upornosti.

Čovjek je prije svega homo imago Dei – ima potrebu nalik-ovati slici svog idola. Ta se potreba očituje na različite načine: mladi se ljudi oblače po uzoru na estradne zvijezde, djevo-jke kopiraju frizure poznatih glumica, a mladići nose košulje s potpisom nekog od obožavanih nogometaša. Svatko želi biti poput svog idola. Za kršćanina je najobožavanija osoba – Isus. Ono što nas najviše poistovjećuje s Njim prije svega je križ – rane, poniženje, trpljenje, sve ono na što teško prista-jemo. Kada netko spozna da je nalik Isusu – preostaje mu jedno – obožavati ga: zahvaljivati molitvom za sve što je do-tada izazivalo jedino ogorčenost i strah. Nakon toga za neke slijedi radost ozdravljenja. Poznati su mi slučajevi kod kojih je ozdravljenje od ogorčenosti dovelo do fizičkog ozdrav-ljenja. Dobra i plodonosna molitva, osim ustrajnosti, rađa odgovarajuću raspoloživost srca, duše, savjesti.

Možda nam se dogodilo da smo nakon što smo iz por-culanske šalice popili gustu kiselu juhu, zaboravili i nalili u nju čaj... okus je bio grozan. Mimika lica isti tren svjedoči o ogavnosti okusa. Zaostali okus juhe potpuno je »ukiselio« piće koje si kasnije ulio. Taj će te okus pratiti sve dok dobro ne opereš šalicu. Jednako je tako i s našom nutrinom – ako je temeljito ne očistimo od »kiselosti« prošlosti, od kakve gorke uspomene ili nesređenog međuljudskog odnosa koji je u nama izazvao nezadovoljstvo, ogorčenost i strah... Sve što bude dolazilo iz naše nutrine, odisat će onim što u sebi nosi-mo. Tada je čak i tvoja molitva »kisela« - slaba i nedjelotvorna. Unutarnja ogorčenost rađa lošu molitvu.

134

Licemjerje

Isus je opominjao farizeje zbog njihova licemjerja. To znači da je njihov duhovni život bio u oprečnosti s onim što su pokazivali na van.

»Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.«

Možda je Isus aludirao na »more« uz svetište u kojem su se prale ruke prije nego bi Izraelci u ušli u nj. »More« je nalikovalo zemljanoj posudi na dvanaest volova (2 Lj 4, 5).

U hebrejskom tekstu na ovom se mjestu koristi riječ KOS za označavanje ogromne posude, kojom se također označuje i zdjela ili čaša.

Ako u srcu vlada nevoljkost, ogorčenost prema Bogu ili ako nismo pomireni s njim, onda molitva i nije tako jed-nostavna. Farizeji nisu mogli prihvatiti činjenicu da je Sin Božji prihvatio obličje poniznog čovjeka, učitelja iz Nazareta, jer uopće nije ispunjavao njihova očekivanja. Nisu mogli prih-vatiti Isusa, tim više što je za sebe govorio da je Sin Božji. Nisu mogli ni razumjeti ni prihvatiti njegovu bliskost s najokorjeli-jim grešnicima, carinicima, razvratnicima i nečistima... U svo-jim brojnim govorima kršio je pravne norme, a da ne spom-injemo samo koliko se puta »ogriješio« o subotu. Najveći je ipak problem bila Kristova muka.

I mi teško prihvaćamo Isusa, Sina Božjeg, u svoj život. Nadamo se Njegovom dolasku, barem onim djelićem našeg života koji treba nazvati vanjskom stranom posude – onom očišćenom – koja blista dobrim namjerama, milinom, radošću, plemenitošću i nevinošću.

U međuvremenu nam Isus dolazi iz nutrine u kojoj se skrivamo i potiskujemo gorku tajnu s kojom teško izlazimo na kraj. Dolazi iz nutrine ispunjene bijedom i poniženjima, izranjenostima, grijesima. On, mada bez grijeha, raskrinkao

135

je našu grešnost i pokazao na što smo spremni, kakvi smo u sebi – razapeti i uništeni!

Usto, teško je i moliti, teško je biti zdrav, teško je biti radostan i miran kada nam je nutrina potpuno drugačija od vanjštine. Zjapi velik ponor – dezintegracija.

Sličnu sliku nalazimo u Apokalipsi:»I dođe jedan od sedam anđela što nose sedam čaša

i prozbori mi: “Dođi pokazat ću ti sud nad Bludnicom velikom što sjedi nad vodama velikim, s kojom su bludničili kraljevi zemlje i pozemljari se opiše vinom bluda njezina.” I odnese me u duhu u pustinju. Tu vidjeh Ženu koja sjede na skrletnu Zvi-jer, punu bogohulnih imena, sa sedam glava i deset rogova. Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, sva u zlatu, dragom ka-menju i biserju. U ruci joj zlatna čaša puna gnusobe i nečisti bluda njezina. Na čelo joj napisano ime - tajna: “Babilon veliki, mati bludnica i gnusoba zemljinih.” I vidjeh: Žena je pijana od krvi svetih i od krvi svjedoka Isusovih. Kad je vidjeh, čudom se silnim začudih.« (Otk 17, 1-6)

Ta bludnica, osim drugih različitih mogućih inter-pretacija, predstavlja sliku ljudske duše koja ja u svojoj vjeri licemjerna. Nazvana je ženom – kao i ona u 12. poglavlju Otkrivenja – kao i Crkva i kao Marija – kao i svaka duša koja je u potpunosti prožeta ljubavlju zaručnice prema Bogu. Ali nutrina te duše puna je odvratnosti – izvana vjersko ruho, vjerske navike koje daju privid osobe velikog duhovnog bo-gatstva. To je već prvi znak – sklonost duhovnoj oholosti i pokazivanja u lijepom svjetlu, izazivanje udivljenja svojom pobožnošću, stvaranje dojma o sebi kao o osobi koja se popravila koja je tobože doživjela duhovno iskustvo. Zlato simbolizira mudrost, biseri – pristup u Kraljevstvo Božje (Okt 21, 21), grimiz i purpur osobu ogrnutu ljubavlju prema Bogu koja se može usporediti sa žarkom, ognjenom ljubav-lju vječno plamtećih serafina. Crvena je boja ljubavi. Drago kamenje su darovi i karizme koji privlače poglede pune udivljenja, koji sjaje savršenošću i blistavošću... A za to vri-

136

jeme, nutrina posude ispunjena je ogavnošću, prljavštinom i razvratom. Unutrašnji razdor dovodi čovjeka na put strašne dvoličnosti. Ako nismo istinski zahvalni Bogu za puninu svog života prijeti nam opasnost da ćemo izvana sve više nasto-jati ostavljati dojam iznimne, sjajne osobe koja je zadovoljna svojim životom. U našoj će se nutrini nastaniti samoprijegor, kompleks ništavnosti, manje vrijednosti, nezadovoljstva sobom, depresija zbog uvjerenja kako ništa ne vrijedimo, kako nemamo ništa za pružiti i kako smo nedostojni ljubavi, te kako je naš život fatalan splet sve zlosretnijih okolnosti. Znam osobu koja je godinama bila u crkvi, molila, razmatrala, bila članom vrlo cijenjene vjerske zajednice, čitala Bibliju, bila nasmiješena, koja je satima uspijevala govorit o svojoj ljubavi prema Bogu i Božjoj ljubavi prema njemu, no u sebi je, u svo-joj nutrini, skrivala samoprijegor, razočaranje i uvjerenje kako je njezin život začarani krug neuspjelih pokušaja. Obavljala je Križni put, a istovremeno preklinjala vlastiti; u srcu se žalila na Boga jer nije bila uspješna u životu, nije udovoljila svima i jer nije bila zadovoljna sobom.

Đavolska ptica

Do sada sam se služio slikom posude ili čaše kako bih dočarao našu nutrinu. To je usko biblijski simbol. Biblija u nekim svojim dijelovima govori o čovjeku sazdanom iz gline, poput posude ili čaše. Kada Knjiga postanka govori o stvaranju čovjeka, prikazuje Boga u liku lončara koji mod-elira posude koje su iznutra načinjene iz blata; nerijetko od moralnog gliba! Imam pred očima takvog starog, dobrog božanskog Lončara s do lakata uglibljenim rukama, koji nas pun ljubavi oblikuje da se iz nas cijedi samo blato. Mi mu se ne gadimo. Mi smo ti koji imamo problema, koji se gadimo sami sebi. U hebrejskom jeziku čaša, šalica, posuda namijen-jena za piće naziva se KOS (od glasova: KAF + WAW + SAMEK). Ta tri suglasnika, čitana odostraga prema sredini tvore riječ

137

trostrukog značenja, koje precizno odgovara trojakom svo-jstvu koje odgovara nagomilanoj ogorčenosti: SAMEK + WAW + KAF daju, naime, sljedeća značenja: pomazati uljem, balzam za ljepši izgled (2 Sam 14, 2); 12, 20); priječiti, zaustav-ljati, zatvarati (Job 38, 3; 3, 23); i ubosti trnom, buditi mržnju, mučiti (Iz 9, 10). Sva tri značenja te riječi odlično odgovaraju obilježjima koja se skrivaju iza ogorčenosti: prijetvornost – način ponašanja kojim mažemo oči, kao da je namazan balzamom; prikrivanje osjećaja nagomilane ogorčenosti i bunta što bi se moglo usporediti jedino s pobješnjelim morem, zatim zatvaranje u sebe, zatomljivanje pravih reakci-ja, gušenje; i konačno, izražavanje neprijateljstva, napad, izljev, zlovolja – život u svađama, neprestano maltretiranje, vrijeđanje sebe i drugih.

Hebrejski jezik odlikuje višeznačnost, što je nerijetko i problem, no nužno ne treba biti – pobuđuje niz asocijacija i to ne baš besmislenih. Tako na primjer, ista riječ, jednako pisana ima različita značenja: sova – znači noćnu grabežljivicu (lat. Noctua saharae). Najmanje su tri mjesta u Bibliji na kojima se koristi riječ sova i označava sovu - pticu (Ps 102, 7); Lev 11, 17, Pnz 14, 16). Riječ je, dakle, o ptici koja je obredno nečista koju se nije smjelo niti jesti niti doticati. U očima Izraelaca bila je odvratna. Skriva se u ruševinama, živi u samoći i tami, napada nečujno, ima ogromne zastrašujuće oči i uši koje čuju i najnečujnije. Sova je bila simbol utjelovljenih demonskih sila, ili, također, slomljene, uništene, izgubljene, zatvorene i osamljene ljudske duše (Ps 102). Sova, noćna grabežljivica, nosila je nekada i simboliku mudrosti – ali ne u Bibliji.

U Bibliji je uvijek imala negativno značenje – bila je nešto mračno i nečisto. U Bibliji ptice često simboliziraju duhovnu narav, osobito anđela. U prispodobi o sijaču ptice koje su pojele zrnje s puta, Isus tumači kao Sotonu. Sove love u skrovitosti, žive u samoći. Lete bešumno i vrlo polagano da bi mogle zaskočiti svoj plijen. Oslanjaju se više na sluh nego na vid koji je opet trostruko izoštreniji od ljudskog. Imaju

138

tamno perje i ostavljaju mračan dojam. Nisu sklone savijati vlastita gnijezda, radije borave u napuštenim zgradama, sta-rim dvorištima, u zvonicima, ruševinama, u samoći, izolirani od ljudi. Žive u skrovitosti. Neobično je zanimljivo da istom riječju možemo objasniti ljudsku nutrinu kao i pticu koja živi u mraku i samoći. Možda je to samo slučajnost, ako jest, onda je vrlo zanimljiva. Upravo iskustvo nepravde, kako realne tako i »umišljene«, može čovjeka dovesti u stanje duha koje toliko asocira na sovu – osoba preuveličava sve što vidi i sve što čuje. Želi što je manje čuti i što je manje vidjeti. Bježi, traži zaštitu u svom razorenom životu. Njezin način gledanja može se usporediti s načinom gledanja sove. Vidi u tami i sve vidi velikim očima – na sve gleda sa strahom i stravom. Dovoljno je da ga netko pogleda drugačije, već si zamišlja kako se iza toga krije kakva loša namjera. Obraća pozornost na najmanje sitnice, i iz najbeznačajnih detalja kroji nevjerojatne scenarije prepune opasnosti. S druge strane, isti taj čak i u zijevanju druge osobe čita poniženje, u osmijehu ismijavanje, a iz dulje tišine napetost koju mora da je izazvala njegova prisutnost. U ozbiljnom tonu pročitat će odbacivanje, u rezerviranom ophođenju napad na njegovu slobodu... sve će preuveličati.

Takvo preuveličavanje, strepnja i strah od opasnosti sigurno nisu bez utjecaja zlog duha. Ne želim se ovdje upuštati u teološku raspravu o tome gdje je granica između čovjekove emocionalne izranjenosti i sfere djelovanja duhovnih sila stranih čovjeku. Zao duh nije pustio na miru ni prvi, sveti, još grijehom neokaljan sveti brak. Zašto bi onda zaobišao nepravdom izranjenog čovjeka? U određenom trenutku ljudska ogorčenost pretvara se u demonsku zloću – u radost zbog nanesene boli ili paranoidni straha koji potiče čovjeka u svemu vidjeti zlo i nepravdu, svugdje vidjeti protivštine. Ne želim tim riječima sve svesti na sovine »oči« ili »uši« ili u svemu vidjeti prokletstvo ili opsjednutost. Jednostavno, zao duh najradije napada one koji su već pali i koji uvijek padaju na istoj bolnoj točki. A kada vidi našu nemogućnost prihvatiti

139

svoje slabosti uspijeva u nama probuditi još veću ogorčenost, ljutnju – ima nas u šaci – sije u nama strah od sljedećih sličnih situacija. U strahu su velike oči!

Usporedili smo ljudsku nutrinu s nutrinom posude. Ima jedna lijepa priča o tome kako je Josip oprostio svojoj braći. Upravo se u toj priči javlja i simbol pehara, posude, čaše. Priča nam je poznata. Josipova taština izazvala je u braći ljubomoru. Ljubomora je braću zavela do neslućenih razmjera. U posljednjem trenutku, zahvaljujući Rubenu, Josi-pa bacaju u bunar i prodaju u bescjenje – za 20 srebrnjaka. Josipova prodaja slika je braće i njihove želje da ga liše bilo kakve vrijednosti, učiniti od njega običnu stvar (teret), bez ci-jene (20 srebrnjaka je cijena za roba). Josipu nije polazilo za rukom zaboraviti njihovu krivicu, mada se trudio. Neprestano je upadao u životne nedaće koje su ga podsjećale da živi u ogorčenosti, u nemoći da zaboravi, da bježi od prošlosti i da želi biti netko drugi, a ne onaj koji uistinu jest: netko tko je proživio strašnu dramu u prošlosti. Jednako tako, Josipova su braća činila sve što su mogla da zaborave veliko zlo koje su učinili svom bratu. Nikada nisu razgovarali o onom što se dogodilo. Ocu su ispričali izmišljenu priču koja ga je dovela do očaja, a od njih učinila osjećajne sinove. Tek kada je Bog poslao glad, koja je u Bibliji obično nagovještaj kakve ve-like promjene, braća su bila primorana krenuti u Egipat. Do tada je Josip već postao drugi čovjek iza faraona – visoko-dostojnik kojeg braća nisu mogla prepoznati. Njihov je gri-jeh bio duboko zakopan. Josip je svoju bol mogao prešutjeti, mogao je ne iznijeti na javu ono što je doživio od svoje braće, sve one grozne trenutke duboko zakopane u sjećanju; kao kada su skinuli s njega odjeću i kada je pred braćom ostao gol, kada je bačen u isušeni bunar prepun zmija otrovnica i škorpiona, kada su ga Midjanci zajedno s drugim robljem prodali u Egipat. Bili su to toliko teški trenuci u njegovom životu da ih se radije nije htio prisjećati, otvarati stare rane, sjećati se ponižavajuće prošlosti. Rado bi on to skrivao, no

140

uvijek se događalo nešto što mu nije dopustilo zaboraviti. Bog nas neprestano podsjeća na prošlost – to je naš identitet. Zato i Josip stalno doživljava situacije koje ga podsjećaju na prošlost. Potifar ga voli kao vlastitog sina – podsjeća ga to na očevu ljubav. Potifarova žena trga s Josipa odjeću upravo onako kao što su to učinila braća njegova kad su ga prodavali Midjancima. Nakon događaja s Potifarovom ženom, Potifar ga baca u zatvor što ga podsjeća na bunar. Konačno, sama braća dolaze u Egipat.... Ne prepoznaju ga, ali je on prepoznao njih. Je li moguće, dakle, pobjeći od istine iz prošlosti? Povijest se ponavlja sve dok se ne suočimo s njome. Nailazit ćemo na različite poteškoće dok se s njom ne uhvatimo u koštac, dok ne oprostimo – bezuvjetnom ljubavlju i onima koji ne ljube i onda kada sve zove na osvetu. Josip zna da braća nisu u stanju podnijeti golu istinu. Želi ih pripraviti na oprost. Prvo ih želi podsjetiti na ono što su godinama pokušavala zaboraviti. Stvara tako dramatične situacije koje ih sve više podsjećaju na činjenicu da su prodali rođenog brata! Nalaze u svojim vrećama novce. Ostaju i bez druge braće. Sve ih to podsjeća na davnu krivicu koju su nanijeli Josipu. Konačno, u 44. poglavlju Knjige postanka spominje se pehar. Ovdje je njegova simbolika iznimno važna. Josip, koji se još uvijek skriva od svoje braće, vraća ih ocu s velikim tovarom pšenice. Naređuje slugama vratiti kese s novcem u sve vreće i staviti dragocjeni pehar koji je Josipu služio kod proricanja u vreću najmlađeg brata.

(Post 44, 1-34): »Onda Josip naredi upravitelju svoga kućanstva: “Na-

puni vreće ovih ljudi hranom koliko mogu ponijeti, a novac svakog stavi u grlo njegove vreće. A moj pehar - onaj od srebra - stavi u grlo vreće najmlađega, zajedno s njegovim novcem za žito.” On učini kako mu je Josip naredio. Kad je sva-nulo, otpreme ljude i njihove magarce. Tek što su izišli iz gra-da - nisu bili odmakli daleko - kad Josip reče upravitelju svo-ga kućanstva: “Na noge! Pođi za onim ljudima! Kad ih stigneš,

141

kaži im: ‘Zašto uzvraćate zlo za dobro? Zar iz onog pehara ne pije moj gospodar i ne čita iz njega proricanje? Zlo ste učinili!’” Stigavši ih, ponovi im te riječi. Oni odgovore: “Zašto nam gospodar govori tako? Daleko bilo od slugu tvojih da učine takvo što! Čak i novac koji smo našli u svojim vrećama donijeli smo ti natrag iz zemlje kanaanske. Kako bismo onda mogli ukrasti srebra ili zlata iz kuće tvoga gospodara! Onaj u koga se od tvojih slugu nađe, neka se usmrti, a mi drugi postat ćemo robovi tvome gospodaru.”«

»”Premda je ono što predlažeš pravo”, preuzme on, “ipak će samo onaj u koga se ukradeno pronađe biti moj rob, a ostali bit ćete slobodni.”« – pehar je simbol skrivenih osjećaja.

»Brže spustiše vreće na zemlju i svaki svoju otvori.« – vreće simboliziraju savjest.

»On je pretraživao, počevši s najstarijim i završivši s najmlađim. Pehar se nađe u Benjaminovoj vreći.« – Benja-min je, kao i Josip, Rahelin sin, što je još više podsjetilo braću na ono što se dogodilo prije mnogo godina kada su vlasti-tom krivnjom izgubili brata, prvog Rahelinog sina – Josipa.

»Nato oni razdru svoje haljine; svaki ponovo nato-vari svoga magarca i vrate se u grad.« – gesta razdiranja halji-na sigurno ih je podsjetila na razderane Josipove haljine koje su donijeli ocu Jakovu govoreći mu kako su ga rastrgale div-lje zvijeri. I otac Jakov je u tom trenutku razdro svoje haljine.

»Kad su Juda i njegova braća ponovo stupili u Josipov dom, još je on bio ondje. Bace se preda nj na zemlju. Onda im Josip reče: “Kakvo je to djelo što ste ga učinili? Zar ne znate da se čovjek kao što sam ja bavi proricanjem?” Nato Juda odgovori: “Što bismo mogli reći svome gospodaru? Što možemo kazati, čime li se opravdati? Bog je otkrio zlodjelo tvojih slugu. Evo nas za robove svome gospodaru - jednako nas kao i onog u koga se našao pehar.”« – upravo je Juda bio najodgovorniji za cijeli događaj s Josipom. On ga je najmanje volio.

142

»”Daleko od mene da učinim tako!” - odgovori. “Nego, onaj u koga se našao pehar bit će moj rob, a vi drugi pođite mirno k svome ocu!” Onda mu se Juda primače i reče: “Gospodaru moj, molim te, dopusti sluzi svojem da rekne riječ ušima gospodara svojega i neka se tvoja srdžba ne razli-jeva na tvog slugu. Ta ti si ravan faraonu. Pitao je moj gosp-odar svoje sluge: ‘Imate li oca ili još kojega brata?’ Svome smo gospodaru odgovorili: ‘Imamo stara oca; on još ima jednog sina, rođena u njegovoj staračkoj dobi. Taj je najmlađi. Nje-gov je pravi brat umro, tako da je on jedini ostao od svoje majke. Njegov ga otac osobito voli.’« – ovo je prvi put da Juda jasno spominje Josipa kojeg je potpuno potisnuo iz svog sjećanja. Trpljenje je iznijelo na javu davni događaj. Sličnost ovoga što se sada događalo nije mu dopustila pobjeći od prošlosti koja nije bila po Božjem.

»Potom si rekao svojim slugama: ‘Dovedite mi ga ovamo da ga vide moje oči?’ A mi smo odgovorili svome gospodaru: ‘Dječak ne može ostaviti oca; kad bi ga ostavio, njegov bi otac umro.’« – sada i sama braća proživljavaju strah i bol gubitka brata – to im doziva u pamet osjećaje koje su tako duboko zatomili u sebi kada su izgubili Josipa. Sada i oni osjećaju onu očevu bol... U njima sazrijeva sposob-nost proživjeti ono što su proživjeli njihov otac i Josip.

»Nato si rekao svojim slugama: ‘Ako vaš najmlađi brat s vama ne dođe ovamo, više ne smijete preda me.’ Kad smo se vratili tvome sluzi, ocu mome, kazali smo mu riječi moga gospodara. Naš nam je otac rekao: ‘Idite opet i nabavite nam malo hrane!’ Odgovorili smo: ‘Ne možemo onamo. Samo ako s nama pođe naš najmlađi brat, sići ćemo, jer ne smijemo pred onoga čovjeka ako ne bude s nama naš najmlađi brat.’ Tvoj sluga, otac moj, odvrati nam: ‘Kako znate, žena mi je rodila dva sina. Jedan je nestao, te sam zaključio: sigurno je rastrgan! Odonda ga više nisam vidio. Ako i ovoga od mene odvedete pa ga kakva nesreća snađe, moju ćete sijedu glavu s tugom strovaliti dolje u Šeol.’ Ako sad dođem k tvome sluzi,

143

ocu svome, a mladić - čiji je život tako povezan s njegovim - ne bude s nama, on će svisnuti kad vidi da dječaka nema s nama; tako će tvoje sluge strovaliti u tuzi sijedu glavu tvoga sluge, oca našega, dolje u Šeol. Jer tvoj je sluga zajamčio ocu svome za dječaka, rekavši: ‘Ako ti ga ne vratim, bit ću kriv svome ocu svega vijeka.’ Zato, molim te, neka tvoj sluga os-tane kao rob mome gospodaru, a dječak neka ide natrag s braćom.« – Juda je spreman dati i vlastiti život za Benjamina. Ta gesta očajnog srca potpuno ga osposobljuje suočiti se s krivicom iz davne prošlosti.

»Jer, kako mogu k svome ocu ako dječaka nema sa mnom! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao moga oca.”« – istina oslobađa! Istina te neće ubiti ako je prihvatiš s ljubavlju. Istina koju se ne prihvaća u ljubavi može dove-sti do ludila. Sveti Ivan u svojim poslanicama često govori o nerazdruživosti istine i ljubavi. Ako uzmanjka ljubavi dolazi do unutarnje opustošenosti – može doći čak i do ozbiljnih psihičkih poremećaja. Znam ljude koji su psihički oboljeli jer je netko grubo napao njihovu istinu, osudio njihovu istinu. Nije istina u tome nekome dokazati da je jadan vrijedan prijekora, već ga u Isusovo ime izvući iz bijede.

Istina može shrvati, ali ne i ubiti ako se nađe netko pri ruci tko će nam pomoći prepoznati je i prihvatiti, osloboditi se osjećaja sputanosti – pronaći mogućnost poistovjetiti se u njoj s nekim tko je neizmjerno vrijedan. Bog je Istina! A kakvu je istinu o sebi objavio Sin Božji?

Kakvu je istinu Pilat vidio u Isusu, onako prestrašenom, izmučenom, izdanom, odbačenom, pogrđenom, ismija-nom... Upravo onakvu kakve se najčešće stidimo – istinu o ljudskoj slabosti. Bog je imao hrabrosti objaviti se u Istini nad kojom bi se zgrozio i najgori čovjek i pokušao je skriti, ni u kojem slučaju objelodaniti!

Da, Isus je apsolutna istina. Postao je Istina i hrabro je svjedočio. Zašto? Zato da bismo se i mi odvažili otkriti istinu o sebi. Upravo otkrivanjem istine o sebi, »bivanjem u istini«

144

dao nam je uzor svetosti – ideal! To je nevjerojatno!Zasigurno znamo što nas ljuti i smeta u životu.

Razmislimo je li Isus osjećao isto što i mi i je li ga to dovelo do duševne ogorčenosti i neraspoloženja. Ono što uništava život i što je »prokletstvo« Isus je pretvorio u blagoslov i u izvor svetosti: nepravedne osude, samoću, siromaštvo, ne-plodnost, poslušnost... Sve to postalo je blagoslov i dokaz preobilja milosti zahvaljujući Isusu. A mi? Mi smo upravo radi svega toga ogorčeni na sebe i na vlastiti život.

Ne bi li trebali promijeniti mišljenje? Ako mrzimo svoj život i svoju prošlost, ne bi li bilo ljepše, zahvaljujući ovom otkriću, učiniti korak naprijed i upitati Isusa: »Isuse, kako živjeti dalje?« Nije li On taj koji će nam pomoći pronaći i pri-kupiti snagu i utvrditi nas u Svojoj milosti? Neće li On učiniti da ono od čega smo dosada bježali i čega smo se bojali pos-tane izvor slave – jer tko s Njim trpi i tko trpi kao i On, ima udio u Njegovoj slavi! Onaj tko umire u njemu i za Njega – s Njim i za Njega uskrisuje!

On nam pomaže u vlastitom životu prepoznati pot-puno novu perspektivu. On čini da sve što nas snađe vidi-mo u drugom svjetlu, da u svoj nesreći otkrijemo određeni smisao i potpuno nove vrijednosti. Njih jedino možemo pre-poznati kada naslonimo glavu na Srce Isusova koji stoji pred Pilatom. Kada otkrijemo svog Pilata istine i života, nećemo više imati potrebu stidljivo skrivati teške trenutke, već ćemo u njima otkriti istinu i razlog za slavljenje.

Jedan je dječak skupljao kovanice. Imao ih je već mnogo – novih i stranih. Imao je i nekoliko starih, iz prošlog stoljeća. Jednom je, na nekom izletu naletio na jednu staru, već zahrđalu kovanicu. Nije znao ni otkud je ni iz kojeg je vremena... Bilo mu je žao što je tako jadna... Nakon nekog vremena jedan od profesora najavio je u školi dan kolekcion-ara i zamolio sve da donesu svoje zbirke. Dječak je pomno spremio svoju zbirku u krasnu kutiju i ponio je u školu. Kad je došao njegov red pokazati svoje kovanice, zacrvenio se...

145

Sjetio se da usred onih sjajnih prelijepih kovanica ima jedna koja će zasigurno pokvariti cijeli dojam... Jer, bila je ružna, zahrđala i jer se s nje više ništa ne da pročitati – sigurno nije bila vrednija od običnog dugmeta. No, kada je sramežljivo po stolu izložio svoje kovanice, profesorovu pozornost privukao je upravo taj novčić nalik dugmetu... Zatražio je odmah sud profesora povijesti koji je, pak, ustvrdio kako je riječ o vrlo vrijednom novčiću, unikatu iz poodmakle prošlosti.

Sjeti se kako je Isus jednom prilikom sjedio pred svetištem. Ljudi su u riznicu ubacivali mnogo. Samo je jed-na udovica čekala da svi odu. Sramila se što ima samo dva novčića, kako se pokazalo, najmanje vrijednosti. Pa ipak, Isus je između svih pohvalio upravo nju. Zašto? Isus je rekao: »Do-ista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.« (Mk 12, 43-44).

Dala je Bogu sve, ništa pred njim nije skrila. Ti novčići bili su sve što je imala. Isusu nije bilo važno koliko se čovjek daje Bogu, već ima li u Njega potpuno povjerenje. Ona se potpuno predala u ta dva malena novčića. Konačno, mislim da je Isus, gledajući udovicu, u njoj vidio sličnost sa Svojom Majkom. I ona je u riznicu čovječanstva ubacila sve svoje bla-go – jedan groš – Svoga Sina. On je bio kao groš kojeg čine dva novčića – jedna osoba, a dvije naravi: božanska i ljudska.

Svijet je prepun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeru-ju da je On uistinu sreća. Sreću traže izvan Njega. To je glavni razlog čovjekove nesreće. Trate godinu za godinom i žive u strahu da im štogod ne umakne iz stisnutih šaka.

Gube najbliže – umiru im osobe koje vole, razvode se... U samim Sjedinjenim Državama svake se godine raz-vrgne do milijun brakova, oko osam milijuna ljudi doživi smrt bliske osobe, 800.000 ljudi obudovi. Kada se što takvo dogo-di, ljudi naglo gube osjećaj smisla i sreće, jer su svoj oslonac našli u drugom čovjeku. Padaju u očaj. Žive u nadi da će sve

146

biti lijepo, a onda – praznina i razočaranje. Pa ipak, usprkos tome što se milijuni trude iz dana u dan zadobiti poštovanje, napredovati, osigurati se, biti cijenjeni i lijepi, od života pri-maju potpuno neočekivana iznenađenja. Gubitak posla, opomene, kritike, podsmijeh, gubitak prestiža. Slamaju se, ogorčeni su i padaju o očaj. Milijuni žele biti lijepi, sportski građeni, zdravi, ali za to plaćaju visoku cijenu. Obolijevaju od anoreksije, bulimije, od iscrpljenosti, dobivaju srčani udar, hvata ih psihoza ili neka teška neizlječiva bolest. Jednom liječničkom presudom sve pada u vodu. Velik broj ljudi živi pod strahovitim stresom, u velikoj napetosti... U glavi roj mis-li punih strepnje i malodušnosti: »Ne razumijem, ne mogu, nemam snage, ne mogu s tim na kraj, to nadilazi moje snage, moram se pretvarati da je sve u redu...«

Zašto? Zato što možda vjeruju u Boga, ali mu ne predaju svoju sreću. Za njih je sreća ostvarenje vlastitog životnog plana. Podsjećaju na brzi vlak koji je skrenuo sa svog kolosjeka i juri sablasnom brzinom. Prijeti katastrofa. Kada ponestane tračnica u njima se javlja strah. U pitanje do-vode smisao putovanja...

Kada život ne ide po svom kolosijeku rastu sumnje, čovjek strepi od mogućnosti da se neće ostvariti njegov dugosanjani cilj. Osnovni razlog našeg osjećaja nesreće je upravo taj – život izvan vlastitog kolosijeka, život izvan Božje volje. Ozbiljno je narušena vizija vlastitog života i na ono što u njemu služi za ostvarenje jedinog cilja – Boga! Tek kada pronađemo Kralja, Boga, sve se ispunjava mirom, dušu obli-jeva ljubav koju ništa ne može ugasiti.

I kada naš život ide vlastitim kolosijekom, a čini nam se da nije onako kako bi trebalo biti – postajemo nezadovolj-ni. Naime, imamo lošu viziju kolosijeka Božje volje. Mislimo, ako smo Božji, sve bi trebalo ići kao po loju. Rijetko je tako. Kolosijeci Božjeg plana, Božje volje, imaju puno skret-nica, mnogo skretanja koja nam se isprva čine čudna i nerazumljiva.

147

Vodimo li slijepca između zmija, ne možemo mu reći da jednostavno ide ravno. Ne vidimo teškoće i opasnosti koje nas čekaju, ali ih Bog zna pa je često primoran preusmjeravati nas. U tim trenucima nam se ne čini da je tako. Moramo imati pouzdanje i vjeru u Boga da on ima bolji pregled nad našom situacijom od nas samih. Na koliko li je skretnica naletio Abra-ham u svom životu, ili pak Jakov, Josip, sin Jakovljev? Isus učenicima nikada nije dao mira. Stalno su morali nekamo ići, prema nečemu novomu. Neprestano ih je dovodio u takve situacije da su mnogi odustajali. Nekada se činilo da previše traži, da je malo skrenuo s uma ili kao da iskrivljuje istinu... Ali Božje misli nisu naše misli. Nedavno sam shvatio da me Bog ljubi apsolutnom ljubavlju, ljubavlju koja me ne želi napustiti i koja oprašta svaku izdaju. To je cijela istina. Umiruje i zapan-juje dobrotom. Pa ipak, uz sve to, znam da će Bog preda me stavljati takve situacije koje bi me mogle osijediti od užasa i sumnje. A ja se moram pouzdavati, ne u sebe, već u Njega, i gledati sve u vjeri – u svemu prepoznavati dobro, a ne napad na moju sreću. Gledajmo na sve kao što je Bog gledao kad je stvarao svijet. O svemu je svakog dana rekao: »Dobro je!«, mada su ti dani bili tako različiti, drugačiji, užasavajući,... činili su se kataklizmički... Bog je stvarajući svijet sve gledao sa za-dovoljstvom. MI na sve gledamo s nezadovoljstvom...

Crno gledati...

Da bi to promijenili i sve promatrali s pouzdanjem u Boga nije dovoljno samo shvatiti da nas je naš vlastiti život natjer-ao u svemu vidjeti zlo i na sve gledati kao na urotu. Nara-vno, naše trpljenje i životne drame na koncu utječu na to da radije vidimo probleme nego rješenja, da smo puniji nepo-uzdanja nego pouzdanja. Postoji ipak još nešto što čini da ni nakon duhovnih obnova, meditacija ili ispovijedi ne nestaje našeg nezadovoljstva životom i svime što se događa oko nas. Nazvao bih to u iščekivanju zla – sklonost neprestano misliti

148

pesimistično o onom što nas u budućnosti očekuje.Na primjer, govorim: »Ništa mi ne uspijeva, neće biti

bolje, nitko me ne razumije, ne mogu se pomiriti sa svojim padovima, nikada se neću promijeniti, nikada neću naći pri-jatelja, ništa nema smisla.« Lakomisleno dižemo ruke od sebe ili drugih nakon jednog jedinog neuspjeha, nakon poraza ili zbog vlastite ili tuđe mane. Psiholozi bi to nazvali general-iziranje. Jedan pali ispit i govorimo: »Sigurno neću položiti niti jedan«. Imam poteškoće s nekom manom, npr. ogovaran-jem pa kažem: »Nisam ni za šta«. Neprestano padam u neki grijeh jer u tome nisam naučio prepoznati poruku i smisao koju mi po mojim padovima poručue Bog pa kažem: »Ako mi do sada nije pošlo za rukom, neće mi ni poći, odustajem potpuno od duhovnog rasta«.

Za stav »sve ili ništa« možemo reći da je ambiciozan. Ako nisam najbolji, onda sam najgori. Ako sam nešto loše shva-tio, onda sam glup. Ne ide mi učenje, znači da sam potpuno beskoristan. Ako nisam ispunio svoju odluku, u potpunosti odustajem od rada na svojoj duši.

Ne donosi brzopleto odluke. To što možda imaš višak kilo-grama, ne znači da nisi vrijedna. To što si premršav, ne znači da nisi vrijedan. To što nešto nije onako kako si zamislio, ne znači da je stalno tako. Ne suzuj svoj vidokrug. Ponekad mi dolaze ljudi sa vrlo izraženim kompleksima manje vrijed-nosti. Govore kako nemaju nikakvih talenata. Tuže se kako su beznačajni. Pitam ih: »Što je već talent: znati lijepo svirati na nekom instrumentu ili biti strpljiv? Lijepo slikati ili biti spre-man pomoći drugome? Biti sjajan i uspješan glumac ili imati snagu biti svoj i znati reći svoje mišljenje? Biti zgodan i lijep ili dobar i milosrdan? Biti lukav ili iskren? Biti slavan ili čovjek od riječi? Istina, svi kažu da bi ovo drugo..., pa ipak, često im je žao što nisu umjetnici, slavni književnici, obožavani – mada sve to ne znači da su ovi uistinu čovječni. Naš način gledan-ja na stvari ozbiljno je poremećen. Daljnji otklon u našoj sposobnosti procjene stvarnosti je taj što mislimo da se sve

149

odnosi na nas. Ako se netko šali na nečiji račun, odmah mis-limo da se odnosi na nas. To što se u našem životu događaju nevolje ne znači da je Bog ljut ili uvrijeđen na nas.

Još je jedan iskrivljen način gledanja – neprestano se bor-iti s vlastitom predodžbom – kako bi nešto trebalo biti. Stvar-nost uspoređujemo i vrednujemo prema svojim mjerilima. To uvijek frustrira.

Kada netko kaže: »Treba biti kako ja kažem«, onda nešto nije u redu s njegovim mišljenjem. Zar bi možda trebalo Bogu napisati knjigu žalbe, upute za stvaranje svijeta? To je čudna sklonost sve podrediti vlastitoj zamisli. Nekad muž kaže ženi: »Nakon dvadeset godina zajedništva, žena bi tre-bala to i to...«, ili žena: »Ne bi on smio tako. Potrebno je to napraviti ovako...«. Naravno, moguće je misliti da bi trebaloo biti ovakav ili onakav, da bi trebalo nešto učiniti onako, da bi ljudi trebali biti ovakvi ili drugačiji, ili da bi svijet općenito trebao biti drugačiji nego što jest... – no, onakav je kakav je! Kad ga je Bog stvarao, rekao je da je sve dobro. Zašto onda glina govori lončaru: »Što si to učinio?«

»Jao onome tko raspravlja s tvorcem svojim, a sud je među glinenim sudovima! Kaže li glina lončaru: Što radiš? Ili djelo njegovo: Kljast si!« (Iz 45, 9)

Kad bih na bijelom listu nacrtao crni križ i pitao što je na-crtano, svi bi rekli – crni križ.... Nitko ne bi primijetio bijelu podlogu. Dakle, primjećujemo ono što je crno, a ne ono što je bijelo. Skloniji smo vidjeti loše i prepustiti se malodušnosti nego primijetiti da je pozadina u stvarnosti dobra. Bog nam daruje pozadinu ljubavi na kojoj su naši križevi, naši grijesi i slabosti, naši neuspjesi – On daje uskrsnuti! Prije nego je Isus umro na Golgoti, apostoli su vidjeli bijelu pozadinu, bi-jelo Isusovo ruho, tako izbijeljeno kako ga nijedan bjelilac na zemlji ne može ubijeliti. Ali, kad se dogodila tragedija križa, zaboravili su slavu i pobjedu koju je Otac podario Sinu prije odlaska na križ. Bog nam daje pozadinu pobjedničke ljubavi u svemu što nas snalazi u životu i u svemu što činimo. Mi-

150

chael Stanley piše: »Kada muškarac ljubi ženu daje joj svoje prezime. Kada Bog ljubi čovjeka, daje mu svoje ime.« Je li to moguće izraziti bolje nego što to čini Izaija. (»Sve koji se mo-jim zovu imenom i koje sam na svoju slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio.« Iz 43, 7) – tako zorno prikazati tu posebnu Božju zainteresiranost za svaku ljudsku dušu koja živi u save-zu s njim? A toj zainteresiranosti On sam daje izraz, On koji je sama Ljubav! Doista, Bog dopušta, u konačnici zahtijeva da promijenimo naš pesimistični pogled o sebi, pogled koji je plod dugog gomilanja grijeha, padova, uzaludnih pokušaja promijeniti vlastiti život. Bog uistinu želi da priznamo svoje grijehe. U Svetom Pismu to znači dati slavu Bogu, što je znak najvišeg čovjekova stupnja u hijerarhijskoj podjeli svijeta. Priznanje grijeha i iskazivanje slave milosrdnom Bogu jedini je pravi izraz (Js 7, 19). Nije li čudo da Bog radije sluša čovjeka koji priznaje svoju grešnost? Dao nam je nešto nepojmljivo, svoje Ime! Život je opasna igra. Bog nam ne obećaje umak-nuti opasnosti, već da će u svim opasnostima biti uz nas: »Ja sam s tobom!« I zaista, bit će s nama i onda kada na zidovi-ma bude pisalo: Bog je mrtav!, i kada se u novinama nađe reportaža iz Svete Zemlje o tome kako je pronađen Isusov grob s »njegovim kostima« i kada znanstveni svijet objavi da uskrsnuća nije bilo i... neće ni biti... Naći će onda i druge grobove, već će se jednom uhvatiti u vlastitoj laži.... Štogod se s tobom bude događalo, On će biti s tobom. U dobru i u zlu. On će biti! Uvijek s istim pitanjem: »Šimune, sine Ivanov, voliš li me?« (Iv 21, 15-19).

To je posljednji razgovor između Petra i Isusa, ali u njemu je prvo i najvažnije pitanje koje će nam Isus postaviti kad se jednog dana nađemo pred Njim: »Ljubiš li me više nego ovi?« To si pitanje postavljam. Isus je za nas dao najviše – život, ljubav. Život prepun ljubavi prema svakom od nas. Kada nam tkogod priskoči financijski u pomoć, puni smo zahvalnosti, kada nam je netko blizu u nesreći, osjećamo čak i prijateljstvo. Kada nam je netko neizmjerno dobar, a prijeti nam veliko zlo,

151

volimo ga, kada netko čini sve za nas da želimo živjeti za tu osobu i ona za nas, ljubimo je... Ali ima nešto i više od toga. Isus nam je dao više od ikoga. Dao je cijelog sebe, a On je neizmjerna Ljubav. Izbavio nas je od smrti obećavši nam be-zuvjetnu ljubav. Nije nas oslobodio samo prirodne smrti, već nas oslobađa svake smrti. Različite su vrste umiranja: umrijeti može nada, zamrijeti mogu osjećaji, umiremo kada trpimo, trujemo se svim i svačim što od nas stvara ovisnike, ubijamo svoje čovještvo, utapamo se u smrtonosnom očaju, trapimo se, muči nas grižnja savjesti koja u nama ubija svaku radost, konačno – smrtno griješimo. Postoje takve misli, osjećaji, percepcija, ponašanje, stav, djela koja u nama usmrćuju naš duhovni život, nište milost posvetnu, nadnaravnu težnju za nečim višim. Umiranje nadnaravnom životu je kao vožnja automobilom za čijim upravljačem sjedi mrtav vozač, kao galop konjanika kojem je odsječena glava, kao let ptice koju je nastrijelio lovac, kao devalvirani novac... Ima takvih misli, osjećaja, stavova, ponašanja po kojima gubimo Boga u sebi, nema u nama Duha, već postajemo samo obična nakupina stanica i primitivna psihička struktura. To je već početak ras-pada, početak smrti. Iz svih tih događanja koja usmrćuju našu nutrinu izbavlja nas jedino i uvijek Isus – bez ikakve cijene . Neprestano nas izbavlja... Čini to iz ljubavi. Živimo neprestano reanimirajući svoj život duše. Isus nas stalno oživljuje svojom ljubavlju i pita nas za našu ljubav. »Voliš li me više nego jučer? Više nego svijet?« Svaka je ispovijed takvo pitanje i svaka pokora treba biti odgovor: »Da, Isuse, Ti znaš da Te ljubim!« Skloni smo uzbuditi se na svaku ekraniziranu imitaciju ljubavi koju nam podastiru brazilske sapunice, ganuti smo scenari-jem, vjerujemo glumcima i jedva čekamo sljedeći nastavak. Ali kada sam Bog stane pred nas – Bog-Istina – i pita: »Ljubiš li me danas više nego jučer?«, ne odgovaramo, pravimo se kao da nismo čuli što nas se pita. To nam pitanje Bog postavlja u trenutku svete Pričesti. Kada kleknemo, tada nas Gospodin kao i Petra pita o našoj ljubavi. Učinimo Bogu nešto lijepo.

152

Utješimo Ga, Njega koga toliki zapostavljaju, koga ne slušaju i ne čuju kada im se obraća. Kada bi nam On bio barem »dragi Bogo«! Pogledajmo Onoga koji svoje zaštitničko oko nikada ne sklapa. Nasmiješimo se Onomu koji oblikuje svaki osmjeh. Ljubimo Onoga koji je sama Ljubav! Ne ostavljajmo Boga bez odgovora. Svatko želi biti voljen! Mislimo li da Bogu nije stalo do toga? O, kako priželjkuje našu ljubav! Jer, tek onda kada ga ljubimo, on može ljubiti još snažnije i više.

Takav stav iziskuje pouzdanje. Mora biti sazdan na pouzdanju u Oca, čak i u situacijama koje ne razumijemo i čiji smisao ne možemo otkriti. Na ovom mjestu snažno mi se nameću dva lika: Abraham i Izak.

Svi znamo predivnu i dramatičnu priču o Izakovu žrtvovanju iz 22. poglavlja Knjige postanka. Sjajno je u njoj opisan odnos Abrahama i Oca – JHWH, kao i Izaka koji je u istom suodnosu s Abrahamom. Nije prvi put da je Abraham, mada možda nije u cijelosti shvaćao Božji naum, pokazao neizmjerno pouzdanje i vjeru u Boga. Pripravan je u potpu-nosti odgovoriti na Božji poziv, mada je po ljudsku gledano, trebao biti potpuno slomljen – trebao je ubiti svog jedinog, ljubljenog sina. Onoga koji je bio ispunjenje Božjeg obećanja, najveća radost ocu (čak i hebrejsko značenje imena Izak sug-erira radost: Bog se nasmiješio!) Nejedanput u svom životu Abraham je postupao iracionalno. Čak ponekad protiv sebe. Ali je prihvaćao sve događaje koje mu je Bog slao. Složio se da priču njegovog života piše JHWH. I složio se s tom pričom! Njegovo pouzdanje u dobrog Oca bilo je toliko snažno da je čak idući na goru Moriju prinijeti svoga sina za žrtvu, u kritičnoj bezizlaznoj situaciji, po tko zna koji put »vjerovao u nadi protiv svake nade!« I usudio se očekivati, u najman-ju ruku vjerovati da će Bog, koji ga nikada nije iznevjerio, pronaći rješenje. Svratimo pozornost na činjenicu da se Abra-ham svojim slugama, ostavljajući ih u podnožju brda, obratio riječima: »odosmo gore da se poklonimo pa ćemo se vratiti k vama.« Nije li to slika neizmjernog pouzdanja u Božju sna-

153

gu?! Zvuči to gotovo nevjerojatno – JHWH ipak nije dopustio Izakovu smrti, Bog mu vraća onoga kojeg je označio za žrtvu, a po kojem mu je ranije obećao dati brojno potomstvo i svoj blagoslov.

I Izak pokazuje neizmjerno snažno pouzdanje. U svom se životu mnogo puta susretao i mirio s očevim nejasnim od-lukama. Biblija to izričito ne spominje, no nije teško zamis-liti reakciju i psihičko-duhovno stanje mladoga čovjeka (židovska tradicija govori da je u vrijeme kad je trebao biti žrtvovan, Izak imao 37 godina) na uvjete s kojima se susretao na svom životnom putu i koje mu je postavljao njegov vlastiti otac. Pa ipak, pamti kako ga otac nikada nije prevario i da mu je uvijek, čak i u stroći, želio samo dobro i sreću. Zato ide s njim šutke, prepuštajući se njegovoj volji. Uza sve to, apokrif-na Knjiga jubileja koja se odnosi na ovaj ulomak, donosi Iza-kovu molbu ocu: »Zaveži me čvrsto!« To potvrđuju i midraš Bereszit Rabbah te Targum Jonatana koji proširuje ono što je Izak rekao: »I Izak reče svom ocu: sveži me snažno kako se ne bih opirao gledajući smrt svoje duše licem u lice i tako pao u ponor propasti, te okaljao žrtvu tvoju.« To dokazuje Izakovo pristajanje na vlastitu žrtvu. Izak svojim pouzdanjem u oca svjedoči radikalizam do krajnjih granica!!!

Možda Bog ne traži od nas takvu žrtvu kao od Abrahama. No to ne znači da nam ne vjeruje! Možda ne traži od nas takvo pouzdanje kakvo posjeduje Izak... No to nas ne oslobađa od stvaranja sinovskog odnosa s Nebeskim Ocem utemeljenim na povjerenju!!! Vjerujmo! Ako Bogu predamo slobodno svoj život, po svemu što nas po Njegovoj volji sustiže, ako se pouzdamo u Boga - on će nam dati novi život kao i Izaku.

Život ispunjen ljubavlju! Život koji će izvirati iz ljubavi i ponovno u Ljubav uvirati!

154

BILJEŠKA O PISCIMA

AUGUSTYN PELANOWSKI, OSPPE

Rođen je 1963. u Poljskoj. Duhovnik je u sjemeništu otaca pavlina u Krakovu. Bog se poslužio njime prigodom Susreta s poznatim poljskim rock glazbenicima (npr. Tomek Budzyński, Darek Malejonek). Autor je knjige Siódmi rozdział (Knižara sv. Jacka) i brojnih biblijskih komentara (tiskanih između ostalog u Liturgijskoj agendi Bezgrešne).

MAGDALENA MARIA WIELGOŁASKA

Rođena je 1986. u Čenstohovi. Pohađala je LXXV. li-ceum Jan II Sobieski u Varšavi. Odgojena je u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji. Roditelji su joj se razveli kada je imala 9 go-dina. Tada se s majkom i dvojicom mlađe braće iz Čenstohove seli u Varšavu. Razvod roditelja i teška materijalna situacija učinili su da je morala ranije sazreti. Vrijeme sazrijevanja bilo je vrijeme bunta spram okoline i unutarnje ogorčenosti prema Crkvi. Od prosinca 2002. članica je neokatekumenske zajednice u župi sv. Augustina.

Ovu knjigu nije potrebno čitati od početka do kraja.

Moguće ju je početi čitati od bilo koje stranice i od bilo kojeg

mjesta. Važno je, ipak, znati kako i Magdino svjedočanstvo i

Biblija kao i Augustinov tekst čine jedinstvo. Riječ je o istome

samo iz različitih kutova. To je biblijsko razmišljanje. Potrebno

je zauzeti više stajališta kako bi se razumjelo Jednog, Jedinog

Boga u svom životu koji je uistinu neprestana borba i pokušaj

izbavljenja iz nevolja.

Job, Mojsije, Daniel - možeš biti i ti sam, iako toga

nisi svjestan. Pročitaj ovu knjigu i otkrij svoju mračnu stranu

postojanja u čemu ti može pomoći samo jedan – Biblija.

Bez Božje riječi samo smo sisavci. U svjetlu Božje Riječi mi

smo djeca u koju je zaljubljen Otac na Nebu!

ŽIVOT JE DAR