Znakovi postmodernog drustva

Karakteristika postmoderne, za razliku od moderne je u tome sto dolazi do potpune zamijenjivosti forme i funkcije: funkcija vise ne slijedi formu, fomra ne slijedi funkciju, dolazi do gubitka tradicionalne uzrocno-posljedicne veze, prisutne jos u modernizmu. Moderna arhitektura se uglavnom odlikuje jednostavnim formama, izostankom ukrasa, i stvaranjem lijepih oblika samim konstrukcijskim elementima dok se postmodernizam u arhitekturi odlikuje nepravilnim uglovima, ponovnom upotrebom ornamenta, oslanjanje na dekorativne oblike istorijske arhitekture i pozornošću na uklapanje građevine u arhitekturu okoline.Stari Rimljani su amfiteatar dozivljavali i upotrebljavali na iz nase perspektive pomalo brutalan nacin, dok danas papa u njemu vodi uskrsnju misu. U danasnje vrijeme zeljeznicke stanice se pretvaraju u muzeje, a crkve u disko klubove. Na nasim prostorima danasnja elita ali i oni u bogataskom usponu iz dana u dan bespravno grade vikendice i vile koje su olicenje postmodernizma: tu su prisutni kipovi lavova na ogradama ili mali tornjevi na kucama, takodje se kopira i simulira sve za sta se predpostavlja da ima neku istorijsku estetsku vrijednost (npr. postavljanje najraznovrsnijih ornamenata na fasadu kuce iz potpuno razlicitih istorijskih perioda i kultura.). Postmodernizam u arhitekturi vidljiv je i u neizbrojivim trgovackim centrima koji svakodnevno nicu u svim djelovima grada. Radi se o jednom prostoru-vremenu u kojem dolazi do simulacije cijelog drustvenog zivota, simulacije funkcija tijela, cijele strukture stanovanja i prometa.Trgovacki centri u sebi homogenizuju i rad i zabavu, hranu, higijenu, prevoz, medije, kulturu; radi se o apsolutizaciji prostora putem prodavnica, kafica, restorana, vrtica, igraonica, nocnih klubova, WC-a, ambulanti itd.Karakteristicno za postmodernisticku arhitekturu jeste izgradnja nebodera,koje danas mozemo slobodno nazvati i tornjevima koji nekada izgledaju kao da su doneseni i postavljeni na neko mjesto, umjesto sagradjeni. Neboderom se, prema jednoj od definicija, moze nazvati svaka zgrada koja je visa od 10 spratova. Ono sto karakterise ovaj trend izgradnje tornjeva moze se posmatrati kroz tri osnovna aspekta:1.Aspekt urbanistickog plana2.Nepristupacnost arhitekture siroj publici3.Konkurencija svojstvena kapitalistickom preduzetnistvu

Aspekt urbanistickog planaGotovo svaki arhitekta ima svoj prijedlog za idealnu zonu izgradnje nebodera. Medjutim, neki autori naglasavaju da neboderi nikad nisu gradjeni u linijama, vec da su oni hrpa i da oznacavaju centar moci. Tako na Menhetnu, na 15 kilometara duzine i sirine imamo dvije prekrasne grupacije nebodera koje oznacavaju dva centra moci, drustveni i finansijski. Tako je u Los Angelesu, Houstonu, Dallasu, Miamiju koji su isto sabili svu moc na jedno mjesto i oznacili centar.-----

Nepristupacnost arhitekture siroj publiciU Parizu postoji novi sjeverozapadni dio grada poznat i kao Lad Defense. Radi se uglavnom o velikom broju poslovnih objekata cija je izgradnja pocela 60-ih dogina proslog vijeka na podruciju na kojem se Pariz odbranio od Prusa 1871. godine. La Defense predstavlja vrhunac urbanistickog planiranja, ta zona od 750 hektara savrseno odgovara projektu izgradjivanja potpuno funkcionalnog grada moderne. Medjutim, kao i svaki projek moderne, La Defense karakterise striktno odvajanje razlicitih slojeva stanovnistva, sto je uostalom i bio cilj.---- Iako unutar te zone postoji i nekoliko stambenih objekata, vecinu gradjevina cine poslovni prostori koji salju poruku o funkciji tog dijela grada. Ovakve zone samo povecavaju socijalnu stratifikaciju, jer svi neboderi koji se danas grade ne mare za popratne sadrzaje. Veliki broj nebodera zbog specificne lokacije na kojoj se nalazi odasilje poruku kome je namijenjen: na ulazima u garaze obicno se nalaze velike rampe, a na ulazu u zgradu veliki pult okruzen osiguranjem, kafici sa plazma-ekranima i koznim foteljama poziva tacno odredjenu vrstu posjetioca sa tacno

odredjenom ekonomskom moci. Osnovna osobina postmoderne je da svojim funkcijama otvara pristup kako eliti, tako i siroj publici. Medjutim, u velikom broju slucajeva to i nije tako jer pristup ovakvim velikim neboderima je u velikom broju slucajeva ogranicen za odredjenu vrstu ljudi. Kada bi se za neku simbolicnu cijenu omogucio pristup vrhu zgrade sa terasama koje omogucavaju uzivanje u panorami grada, dozivljaj i pristup arhitekturi obicnog gradjan bi se promjenio i ne bi se svodio samo na znatizeljne poglede iz automobila u prolazu. Ovakvom preksom bi i vlasnik zgrade imao dobit. U nekim gradovima to je vec odavno praksa. Za primjer se moze uzeti Empire State Building ili neboder Montparnasse iz Pariza koji se moze posjetiti za 1 euro i sa cijih se 210 metara visine moze uzivati u vidokrugu od cak 40 kilometara.----

Konkurencija svojstvena kapitalistickom preduzetnistvuPosljednji aspekt novog trenda izgradnje tornjeva otkriva se u konkurenciji svojstvenoj kapitalistickom preduzetnistvu, a on u sustini odgovara na pitanje zasto svi razmisljaju iskljucivo o tornjevima i zasto vecina neobdera koji se danas grade ima neke karakteristike tornja. Jedan je razlog je taj da se na toranj moze staviti ime ili logotip kompanije koja je njen vlasnik ili koja mozda unajmljuje prostor.----Mukarovsky je iznio funkcionalnu teoriju arhitekture po kojoj estetsku funkciju gradjevine treba odredjivati u kontekstu funkcionalnih faktora:1.neposredna (upotrebna) fukcija2.istorijska funkcija koja se vezuje uz konvencije istorijske arhitekture3.drustveno-ekonomska funkcija koja upucuje na drustveni status i sredstva kojima raspolaze vlasnik zgrade4.individualna funkcija koja upucuje na ono specificno u odredjenoj gradjevini1

Predodzba samostalnog tornja kao metafore individualzima, bez koje nema kapitalistickog preduzetnistva, priprada arhitektonskoj mitologiji moderne. Savrsen je primjer Empire State Building, kojemu su se doduse jedno vrijeme opirali tornjevi WTC-a.

Ko ima pravo na pogled?Postavlja se pitanje ko ima pravo na pogled sa vrha nebodera? Poprilican broj ovih gradjevina ima zabranjen pristup svojim terasama na vrhu zgrade sa kojeg se moze uzivati u panoramskom pogledu. Kao opravdanje za zatvaranje ovih vidikovaca obicno jeste veliki broj samoubistava kao i jaki vjetrovi na ovakvim visinama. Ovakvo opravdanje je poprilicno labavo u nekim slucajevima, jer je moguce postavi cuvara koji bi kontrolisao situaciju ili vece ograde koje bi onemogucile ili makar otezale bilo kakav pokusaj samoubistva. Pravi razlozi su vec navedeni, a radi se o razlozima koji se vezuju za ekonomsku ili neku drugu drustvenu moc pojedinca. Eiffelov toranj su za vrijeme izgradnje prezirali mnogi znacajni francuski intelektualci, te se uz njega vezuje veoma zivopisna i kontroverzna proslost. On je jedini pozitivan primjer u istoriji grada Pariza da je terasa nekog poslovnog nebodera dosita sluzila gradjanima.---- Terasa na vrhu zgrade predstavlja teznju moderne arhitekture da se obnovi veza covjeka sa prirodom, vidikom i otvorenim prostorom koja se ostvaruje u projektovanju terasa sa zelenilom. U Parizu je dovoljno dignuti pogled da bismo vidjeli vrhove zgrada koji su ispunjeni zelenilom i u tom smislu djelimicno odrazavaju ideju austrijskog umjetnika, arhitekta i slikara Hunderwassera koji je cak predlagao da bi trebale postojati zgrade u kojima bi na cijeloj povrsini raslo drvece i biljke.----Empire State Building je vjerovatno jedan od najpoznatijih nebodera na svijetu od 102 sprata smjesten u srcu Menhetna i godisnje ga posjeti preko 2 miliona turista. Na 86. spratu zgrade, na visini od 320 metara jos od 1931. godine otvoren je vidikovac koji radi svih 365 dana u godini, danju i noci koji je

1 Jan Mukraovsky, “On the problem of functions in architecture“, u Mukarovsky, Structure, sign and Function, Yal University Press, New Heaven, 1978., str. 236-50

moguce posjetiti za 38 KM, dok postoji i mogucnost posjete 102. sprata koja kosta 64KM za odrasle osobe. ----

Arhitektura kao medij reklame

Sa razvojem kasnog kapitalizma i njegovog trzista, doslo je i do razvoja reklamiranja. Kako bi poruka dosla do primaoca koriste se i izmisljaju novi mediji. Banneri na internetu samo su jedan od digitalizovanih priemjera, ali onaj najopipljiviji i najrelevantniji za nas svakodnevni zivot nalazimo u arhitekturi. Na sve moguce gradjevine, bile one izgradjene prije par dana ili se radilo o spomenicima kulturne bastine stavljaju se reklamne poruke najrazlicitijih proizvodjaca: Coca-Cola, Heineken, Nissan, Diesel, itd. Osnovni problem koji se pritom javlja nalazi se u cinjenici da kapital i finansijska moc pojedinog investitora zapravo nadvladava svaku arhitektonsku vrijednost pojedine zgrade. Nije problem u tome da nam ti proizvodi zapravo ne trebaju i da nas oni otudjuju od nas samih, nego je mnogo veci problem u tome da je zapravo nemoguce izbjeci sve te reklame. U slucaju i da smo svjesni toga da bas i nema prevelike razlike izmedju jednog piva i nekog drugog, to nam nista ne znaci jer smo vec dosli do stepena u kojem smo jednostavno nadvladani znakovima. Osnovni je problem u tome da li postoji granica billboardizacije arhitekture, a iz toga se nuzno treba izvesti i pitanje o pravu covjeka da bude oslobodjen od carstva znakova koje nam govori sta da jedemo i pijemo, kako da se oblacimo, koje auto da vozimo, gdje da izlazimo itd.

Urbanizam po Philipu K. DickuBlade Runner (1982) predstavlja ekranizaciju Romana Philipa Dicka, Do androids dream electric sheep? U ovom filmu glavni lik Rick Deckard kojeg glumi Harisson Ford, istrebljivac ili Blade Runner kojem je cilj pronaci opasne replikante, zapravo je klasicni junak noir-filma ( doslovno "crni film" na francuskom ) naziv je za kriminalističke hollywoodske crno-bijele filmove iz 1940-ih i 1950-ih . Naziv je nastao zbog pretjeranog korištenja, odnosno pomanjkanja, filmskog osvjetljenja, čime se postizao mračniji, pesimističniji ugođaj. ), a vizuelno i urbanisticko okruzenje grada buducnosti je zapravno na neki nacin noir. Vec na pocetku film, kad letjelica ulazi u metropolis, pred nama u nekom misticnom i tamnom tonu izviru ogromne gradjevine razlicitih arhitektonskih stilova i velicina. S jedne strane vidimo gradjevine po uzoru na anticku arhitekturu, a s druge strane na znakove klasicne orijentalne mitologije. Na neonskim svjetlima pojavljuju se kineski zmajevi, a sjediste Tyrellove korporacije identicna je prelika starih piramida majanske civilizacije. --- Ovaj film preslikava osnovne karakteristike postmodernizma. To je prije svega koristenje postmodernog pastiša odnosno koegzistencija i mjesavina razlicitih istorijskih uzora i stilova koje sam maloprije spomenuo. Na pocetku filma javlja se pokretni bilbord u Los Angelesu 2019. god. koji hipnotisuci prenosi recenicu „A chance to begin again...“,a kako se po gradu buducnosti penjemo vertikalno tako nailazimo na nove reklame. ---- Danasnji ogromni bilbordi stvaraju konfuziju, jer to vise nije reklama za proizvod nego kao da se znak materijalizira. Dakle nije vise moguce odvojiti bilbord od same zgrade, kao da je slijepljen za nju. U filmu Stivena Spilberga,Minority Report snimljenom po kratkoj prici autora Philipa K. Dicka, vidimo kako se glavni lik seta ulicom, a reklame mu se obracaju njegovim imenom i nagovaraju ga da kupi proizvod odredjene marke. Dakle radi se o personalizaciji reklame. Slicnu vrstu personalizovanih reklama, iako ne tako futuristickih, mogli smo vidjeti kada je u Zagrebu osvanula reklamna kampanja Tuborg Green. Na mnogim lokacijama pojavili su se reklamni standovi u kojima su se umjesto fotografije proizvoda odnosno piva nalazili sami proizvodi tj. flase piva. Takva vrsta medija reklame skoro da salje poruku: „uzmi me!“ Da su mnogi shvatili bas ovakvo znacenje

reklame postalo je jasno kad je svaki dan bio razbijen novi reklamni stand iz kojeg je bio ukraden proizvod.----Iz svega navedenog vidimo da svijet Philipa K. Dicka zapravo nije tek neko science-fiction predvidjanje, nego stvarnost danasnjih gradova. Ne postoje bilbordi koji poput oblaka plutaju desetak metara iznad zemlje, ali zato svakodnevno mozemo vidjeti aute koji se sa ogromnim reklamnim porukama voze po gradu. Ne postoje personalizovane reklame koje nam se obracaju licnim imenom, ali zato se slobodno mozemo posluziti pivom iz reklamnog izloga.Time dolazimo do pitanja: da li iko od obicnih gradjana uopste ima ikakvu korist od svih jumbo-plakata, bilborda i reklamnih panoa koje mozemo naci po cijelom gradu? Ovo pitanje korisnosti moze se bolje shvatiti ako podjemo od vrsta reklama. Bilborde i jumbo-reklame mozemo podijeliti u tri osnovne skupine u zavisnosti o njihovoj prolaznosti. Tako imamo: 1) stalne, 2) privremene, 3) hibridne.

U stalne reklame ubrojićemo one reklame koje na nekom mjestu stoje više od 5 godina. ----Problem koji se javlja kod stalnih reklama je zajednički svim skupinama reklama, no on je u prvoj skupini najizraženiji: kako neka reklama stoji dugi niz godina na nekoj zgradi, ta zgrada zapravo počinje gubiti svoje prethodno značenje, a ujedno i arhitektonsku vrijednost. Kevin Lynch kaze da u postmodernom gradu gubimo referentne tacke koje su još postojale u modernim gradovima: nekad smo se po gradu snalazili ovisno o prirodnim fenomenima (rijeka, brdo, itd.) ili arhitektonskim objektima (trg, amfiteatar, pozoriste, itd.), dok danas zapravo više ne postoje referentne tačke na koje bismo se mogli osloniti jer u svakom dijelu grada možemo pronaći iste ili slične jumbo-plakate, a tim putem svaki dio grada postaje preslika onog drugog.Privremene reklame su sve one koje se na nekoj lokaciji nalaze određeno vremensko razdoblje (od nekoliko mjeseci do nekoliko godina). To ih ne razlikuje previse od stalnih reklama, medjutim, jedna vrsta tih privremenih reklama su i prelazne reklame. Prelazne su zbog toga sto one označavaju prelaznu fazu iz neke zgrade koja se tek treba obnoviti u zgradu koja je obnovljena. Kao što znamo, te reklame prekrivaju skele pomoću kojih se izvode radovi na zgradi, a nerijetko i cijele građevine, a iznajmljivanjem tog prostora stanari ili vlasnici zgrade zapravo mogu pokriti dio troškova renovacije. Osnovni problem s tom vrstom reklama je taj da je zgrada zapravo već trebala biti renovirana, ali reklamno platno i dalje stoji na njoj. Odredjene kompanije daju ponude odredjenim zgradama i njenim stanarima da na njih postave svoje bilborde, a stanari taj novac koriste za renoviranje vanjskih dijelova zgrade, liftova itd. U tom slucaju valjalo bi obrnuti model i zapitati se što ako umjesto investitora koji dolaze pojedinoj zgradi sa svojom ponudom, pojedina zgrada dođe sa svojom ponudom investitoru? U tom slučaju moguće je da svaka zgrada u nekom gradu, ako na to pristanu suvlasnici zgrade, bude potencijalna lokacija za reklamni pano. A do gore situacije dolazimo kada obrnemo i taj model, pa umjesto investiranja u renoviranje i popravku zgrade razmislimo o prostom zarađivanju. Zašto bi novac od billboardizacije zgrade išao baš u te svrhe? Tako bi se stanari mogli dogovoriti i da će svaki od njih dobivati određeni postotak od ukupne sume i da će s njim raditi šta želi. ----Treći tip reklama jesu hibridne. One nisu ni stalne ni prelazne, nego se radi o reklamama koje u potpunosti iskorištavaju uticaj kapitala pa se promocija kamuflira željom za doprinos kulturi. Reklama Ine na Gavellinom pozoristu.---- Poruka je jasna, na zidovima pozorišta vise dvije velike bijele trake s natpisom Baština – najveća naftna korporacija u Hrvatskoj dakle želi doprinijeti baštini i kulturi. Nema veze što ta reklama kvari izgled cijele građevine i od nje zapravo stvara neki nakaradni vizualni object i to sto nafta zapravo nema nikakve veze sa pozoristem? ----

U San Francisku je jedna teretana izazvala snažne reakcije kad je na svom billboardu sugerisala da će vanzemaljci, ako dođu na zemlju, najprije za ručak imati debele ljude. Javno mnijenje, koje je tvrdilo da se radi o diskriminaciji na osnovu tjelesne težine, uspjelo je preko nadležnih vlasti ukloniti reklamu. ----

U doba interneta javljaju se mnoge organizacije i skupine koje se bave subverzivnim aktivnostima na planu reklamiranja. Najpoznatiji primjer je skupina Adbusters. koja je osnovana kao politički i aktivistički časopis koji se usmjerio na antikonzumerizam i antikapitalizam. Sami se opisuju kao ekološki časopis koji istražuje odnos između ljudi i okoline. Osnovna kritika Adbustersa usmjerena je na širenje tržišta u privatnu sferu svakodnevnog života. Adbusters subverziju billboarda podržava prije svega tako da objavljuje fotografije čitaoca koje svjedoče o izmijenjivanju reklamnih slogana i jumbo-plakata. ----

Naizgled mnogo radikalnija sredstva ima Billboard Liberation Front ili BLF. Već iz samog naziva organizacije vidimo da je njihov glavni cilj oslobođenje od jumbo-plakata. Glavna razlika sastoji se u tome da BLF uzima već postojeće billboarde i onda na njima vrši promjenu poruke putem promijene nekog slova, dodavanjem neke riječi ili postavljanjem ispred reklame neke lutke, dok Adbustersi zapravo štampaju i postavljaju vlastite jumbo-plakate ali koji se odnose na podsticanje antikonzumerizma i antikapitalizma. Dok Adbustersi nastoje uticati na svaki postojeći medij (od televizijskih reklama do logotipa na patikama), Billboard Liberation Front se usmjerava na jedan jedini medij, a to su jumbo-plakati.----U poslljednjih nekoliko godina razvio se tzv. street art ili urban art. Zajednička osobina s diverzijama na ogromnim jumbo-plakatima sastoji se u narušavanju vladajućeg znakovnog sistema.. Street art na umjetnički način redefinise načelo BLF-a da svako ima pravo na reklamu. Umjesto na reklamu, svatko ima pravo na umjetnički izražaj, a prostor grada je idealno mjesto za to. Takva vrsta subverzije direktno propituje odnos javnog i privatnog i dovodi do pitanja o tome zašto su neki privilegovani slati poruke, a drugi istovremeno nisu, dajući do znanja da zapravo svatko može postaviti znak.----

Medjutim, problem je u tome sto, iako se radi o anti-reklami, opet je to reklama, ako niceg drugog onda subverzije. Pitanje stoga nije da li reklami suprotstaviti anti-reklamu, već je pravo pitanje zašto uopste subvertirati reklamu? Zar nam nije dovoljno toliko reklama i znakova kojima smo okruzeni, pa nam treba jos dodatna anti-reklama. Zar modifikacija bilo koje reklame dodatno ne preusmjerava pažnju na tu reklamu i promovise sam proizvod. I pored veoma inovativnih ideja i rješenja za urbanu okolinu ovakve organizacije i pokreti zapravo ostaju u službi kapitalizma i promocije.