Ponizni život i gorka Muka

NAŠEG GOSPODINA ISUSA KRISTA

I

NJEGOVE BLAŽENE MAJKE

zajedno s

tajnama Starog zavjeta,

po vizijama časne Anne Katharine Emmerick,

kako je zapisao u žurnalu Clemens Brentano,

uredio,

Vrlo poštovani C. E. Schmöger, C. SS. R.

Dopuštenjem superiora njegova reda i dozvolom

vrlo časnog biskupa biskupije Ratisbon (Regensburg)

(Izdano 1914., u New Yorku; The Sentinel Press)

-Tom 4-

/Muka (Pasija) Isusa Krista/

(Od Velikog tjedna, do Marijinog uznesenja na Nebo)

Na veću slavu Presvetog Trojstva i za spas svih koji žele otvoriti srce

Gospodinu, s engleskog preveo - Milan Š.

1

2

3

ZADNJI TJEDNI PRIJE MUKE

1. Isus poučava u Hramu

Dan nakon njegova povratka iz Betanije, Isus se uputi u Hram poučavati.

Jedan dio puta pratila ga njegova Najsvetija Majka. Pripremao ju je za

dolazak njegove Pasije, pa joj je rekao da je na dohvat ruke ispunjenje

Šimunova proročanstva, da će joj mač probosti dušu. Reče joj da će biti

okrutno izdan, uhićen, maltretiran, ubijen kao zločinac, a sve će se to zbiti

pred njenim očima. Isus joj je nadugo govorio o tome, a Marija je bila

strašno uznemirena. Isus se požuri uspinjući se ka kući Markove Marije,

majke Ivana Marka. Kuća bijaše udaljena oko četvrt sata hoda od Hrama,

takoreći, izvan zidina grada.

Sutradan, kad su Židovi otišli iz Hrama, Isus poče u njemu naučavati

otvoreno i iskreno. Svi su apostoli bili u Jeruzalemu, ali su išli u Hram

odvojeno i raznim putovima. Isus je propovijedao u ovalnoj hali, istoj onoj,

kad je imao 12 godina. Stolci i klupe bijahu donijeti za publiku, a okupilo se

vrlo veliko mnoštvo. Iskreno govoreći, Isusova Muka je upravo započela,

jer je Isus ulazio u duhovni martirij, u svoju gorku žalost, zbog čovjekove

pokvarenosti.

Taj dan i sutradan, boravio je u svratištu kraj Betlehemskih vrata, tamo

gdje je Marija odsjela, kad ga je donijela prikazati u Hramu. Svratište je

imalo nekoliko spojenih soba, a neki čovjek je radio kao nadglednik. Kad bi

Isus išao u Hram, pratio bi ga Petar, Jakov stariji i Ivan, dok su drugi dolazili

samostalno. Apostoli i učenici stanovali su zajedno s Lazarom u Betaniji.

Sutradan, nakon poučavanja od jutra do podneva, bijahu prisutni i Farizeji.

Isus se vrati u Betaniju, gdje je opet govorio sa svojom Majkom o

nadolazećoj Muci. Razgovarali su na otvorenom, u dvorištu, stojeći ispod

nekog nadsvođenog luka.

4

Nikodem, Josip iz Arimateje, Šimunovi sinovi i drugi tajni sljedbenici, za

vrijeme Isusovih propovijedi, nisu se javno pojavljivali u Hramu. Kada nije

bilo Farizeja, ti su učenici slušali Isusa iz udaljenijih kutaka i hramskih niša.

U svojoj današnjoj propovijedi, Isus je ponovio prispodobu o kukolju u žitu.

Mora se raditi oprezno kako s kukoljem, kojeg se ima pravo požeti, ne bi

iščupali i dobro sjeme. Isus je Farizejima prikazao ovu istinu zapanjujućim

riječima, da oni, premda puni gnjeva, nisu mogli zatomiti osjećaje

prikrivenog zadovoljstva, radi takvog načina izražavanja.

Na ovu zadnju propovijed, njihova ih srdžba dovede još bliže do ulaza u

dvoranu, tako da se broj slušatelja nije mogao povećati. Isus je taj dan učio

do kasno u noć.

Nije radio žestokih gesta dok je propovijedao, ali se okretao sad na jednu,

sad na drugu stranu. Reče da je došao za tri vrste ljudi, a to rekavši,

okrenu se na tri razne strane Hrama, pokazujući tako na tri razne strane

svijeta, u čemu su svi izabrani bili obuhvaćeni.

Prije toga, na svom putu u Hram, rekao je apostolima koji su ga tad pratili,

kad bude odvojen od njih, da ga trebaju tražiti u podne. Petar koji je uvijek

bio najsmioniji, upita, što bi trebalo značiti to 'u podne'. Tad sam čula Isusa

kako je rekao: 'U podne je sunce direktno iznad nas, pa nema sjene. Ujutro

i predvečer, sjene slijede svjetlo, a u ponoć tama prevladava. Zato me

tražite u punoj podnevnoj svjetlosti. Pronaći ćete me usred svojih srdaca,

kad nijedna sjena ne zastire svjetlo.' Ove su riječi također nosile neku

aluziju, na neke dijelove svijeta, premda se sada ne mogu svega sjetiti.

Židovi su postali još bezobrazniji. Zatvorili su ogradu koja je bila oko

govornice - katedre, pa su čak i stolac zaključali. Ali kad je Isus ponovo

došao u dvoranu sa svojim učenicima, čvrsto stisne rukom ogradu i ograda

se otvori sama od sebe, a stolac bi oslobođen dodirom njegove ruke.

5

Sjećam se da su tad bili prisutni mnogi skriveni učenici Ivana Krstitelja, kao

i Isusovi tajni učenici, pa je Isus počeo pričati o Ivanu, pitajući ih što misle

o Ivanu, a što o Njemu. Želio je da se hrabro očituju, ali oni se bojaše javno

govoriti. On ubaci u ovaj razgovor prispodobu o ocu i dvojici sinova.

Obojica bijahu upućeni da okopaju i oplijeve njivu. Prvi reče 'Da', ali ne

posluša. Drugi reče 'Ne', ali se pokaja i izvrši naredbu. Isus se dugo

zadržao na ovoj prispodobi. Kasnije je, kod svog trijumfalnog ulaska u

Jeruzalem, opet govorio o njoj.

Sutradan, kad je Isus išao iz Betanije u Hram, neki učenici ga pretekoše

kako bi pripremili dvoranu za njegov govor. Neki je slijepac kraj puta vikao,

zaklinjući ga da ga izliječi, ali Isus prođe kraj njega. Učenici su bili time

nezadovoljni. U svojim propovijedima Isus se obraćao nevinima i davao je

dokaze zašto čini tako. Čovjek je, reče, veći slijepac u svojoj duši nego li u

svojim tjelesnim očima. Njegove su riječi bile vrlo iskrene. Reče da mnogi

prisutni ne vjeruju u njega, nego da trče za njim iz čiste znatiželje. Oni će

ga napustiti kad dođe kritični trenutak kušnje. Slični su onima koji ga

slijede zato što je nahranio njihova tijela kruhom zemaljskim, ali kad njega

ponestane, razbježati će se u raznim pravcima. Dodao je da je sad vrijeme

odluke.

Za vrijeme ovog govora, vidjela sam mnoge kako odlaze, a samo nekih

stotinu ostade s Gospodinom. Vidjela sam kako Isus na svom povratku u

Betaniju, plače nad ovim otpadom.

Bilo je predvečer slijedećeg dana, kad sam vidjela kako je Isus napustio

Betaniju kako bi otišao u Hram. Pratila ga šestorica apostola, išli su za

njim. On sam uđe u dvoranu, uze razbacane stolce i namjesti ih, na veliko

zaprepaštenje svojih učenika. U svojoj propovijedi dotakao se toga zašto je

to učinio, a reče im, da će ih uskoro ostaviti.

Slijedeći Šabat Isus je učio u Hramu, od jutra do mraka. Dio vremena je

poučavao samo svoje apostole i učenike, u nekoj zasebnoj sobi, a drugi dio

u dvorani, gdje su se skupljali špijunski Farizeji i ostali Židovi, kako bi ga

6

čuli što će reći. Prorekao je apostolima i učenicima, premda općenito, u

glavnini, što će biti s njima u budućnosti. U podne je napravio malu pauzu.

Govorio je o preljubničkim vrlinama: o ljubavi gdje samoljublje i pohlepa

prevladavaju, o poniznosti pomiješanoj s taštinom. Pokazao im je kako zlo

vrlo lako upliva u sve stvari. Rekao im je kako mnogi vjeruju da je to neko

zemaljsko kraljevstvo, a oni očekuju neko unosno mjesto u njemu. Mnogi

se nadaju da će ih on sam uzdići, bez boli i nevolja s njihove strane, baš

kao što ga je pobožna majka sinova Zebedejevih molila, za izvrsna mjesta

svoje djece. Prekorio ih je da traže propadljivo bogatstvo, zabranio im je da

ga zgrću i govorio je protiv pohlepe. Osjećala sam da se to odnosi na Judu.

Također je govorio o mrtvenju, molitvi, postu i o licemjerstvu, koje ima

veliki utjecaj u svetim ceremonijama.

Tu je spomenuo i bijes Farizeja protiv učenika, kad su ono oni, prije godinu

dana, trgali klasje u subotu. Ponovio im je mnoge prijašnje upute i dao

neko općenito objašnjenje o svom vlastitom načinu djelovanja u prošlosti.

Govorio im je o svojoj nedavnoj odsutnosti od njih, pohvalio ponašanje

apostola kad ga nije bilo, hvaleći njihovu razboritost i poslušnost. Isus je

propovijedao vrlo emocionalno.

Tad progovori o bliskom ispunjenju svoje misije, o svojoj Muci, o brzom

dolasku njegove smrti, prije koje će učiniti svečani ulazak u Jeruzalem.

Aludirao je i na bezdušan tretman kojem će biti podvrgnut, ali je dodao da

On mora vrlo mnogo trpjeti, radi zadovoljenja Božanskoj Pravednosti.

Govorio je i o svojoj Blagoslovljenoj Majci, sve što i ona sama mora

pretrpjeti zajedno s njim i na koji će se način to događati. Izložio je duboku

pokvarenost i krivnju čovječanstva, objašnjavajući da bez njegove Muke,

niti jedan čovjek ne bi mogao biti opravdan.

Kad Isus progovori o svojim trpljenjima i svojoj moći zadovoljavanja za

grijehe, Židovi zagrmješe i zavikaše. Neki od njih napustiše dvoranu, kako

bi izvijestili mnoštvo koje ih je poslalo da ga špijuniraju. Ali, Isus se obrati

7

svojim vlastitim učenicima, govoreći im neka se ne uznemiruju, da njegovo

vrijeme još nije došlo, da i ovo spada u dio njegove Muke.

U ovim je uputama napravio, premda ih nije direktno imenovao, neke

aluzije na Cenakul, kuću u kojoj će blagovati Posljednju večeru, i u kojoj će

oni kasnije primiti Duha Svetoga. Govorio je i o njihovu okupljanju u njoj i

sudjelovanju u primanju životvorne hrane, u kojoj će On sam ostati s

njima, zauvijek.

Nešto je govorio i svojim tajnim učenicima, Šimunovim sinovima i drugima.

Ispričao ih je pred otvorenim učenicima, označivši njihovu skrivenost kao

neophodnost, jer reče, imaju razna zvanja. Budući su neki ljudi iz Nazareta

došli u Hram kako bi ga iz znatiželje čuli, on reče uvijeno, samo za njih,

kako bi ga samo oni razumjeli, da nisu iskreni.

Kad je Isus ostao nasamo s apostolima i učenicima, dotaknu se mnogih

stvari koje će se dogoditi pošto se on vrati k Ocu. Petru reče da će mnogo

pretrpjeti, ali ne treba se bojati, nego neka ostane čvrst kao glava

Zajednice, koja će se čudesno povećavati. Tri godine neka ostane u

Jeruzalemu, zajedno s Jakovom mlađim i Ivanom, kako bi podupirali vjerne.

Tad progovori o mladosti koja će prva proliti svoju krv za njega, ali nije

spomenuo Stjepanovo ime, niti obraćenje njegova progonitelja, koji će

kasnije učiniti više u njegovoj službi nego mnogi drugi. Ni sad nije

spomenuo Pavlovo ime. Isusovi slušatelji nisu mogli baš potpuno shvatiti

njegove riječi.

Pretkazao je progon protiv Lazara i svetih žena. Rekao je apostolima gdje

da se povuku prvih šest mjeseci nakon njegove smrti: Petar, Ivan i Jakov

mlađi neka ostanu u Jeruzalemu, Zakej neka ode u predio Gileada, Filip i

Bartolomej u Gesur na granicama Sirije. Kod tih riječi vidjela sam u viziji

kako četvorica apostola prelaze rijeku Jordan blizu Jerihona, a zatim

nastavljaju na sjever. Vidjela sam Filipa kako liječi neku ženu u Gesuru. On

je tamo isprva bio vrlo omiljen, da bi kasnije bio prognan. Nedaleko Gesura

bio je Bartolomejev rodni grad. On sam je bio potomak kralja toga grada,

8

rođaka Davidova. Njegove profinjene manire izdvajale su ga od ostalih

apostola. Ova četvorica apostola nisu dugo ostala zajedno, otišli su raditi u

razne dijelove zemlje. Andrija i Zakej su otišli u Gilead, koji je bio nedaleko

Peleje, u kojoj je Juda proveo svoje djetinjstvo.

Jakov stariji i jedan učenik poslani su u poganske regije, sjeverno od

Kafarnauma. Toma i Matej upućeni su u Efez, kako bi pripremili regiju, gdje

će u budućnosti boraviti Isusova Majka i mnogi koji vjeruju u njega. Silno

su se čudili činjenici da će Marija stanovati tamo. Tadej i Šimun su isprva

otišli u Samariju, premda nitko nije htio tamo ići, jer su tamo svi gradovi

bili potpuno poganski.

Isus im je rekao, da će se svi još dva puta susresti u Jeruzalemu, prije nego

li krenu propovijedati Evanđelje u daleke poganske zemlje. Govorio je o

čovjeku između Samarije i Jerihona, koji će kao i on sam izvoditi mnoga

čudesa, ali s pomoći đavla. Izraziti će želju za obraćenjem, ali oni ga

moraju ljubazno primiti, tako da će i sam đavao pridonijeti njegovoj slavi.

Tim riječima Isus je opisao Šimuna maga.

Sve vrijeme apostoli su ispitivali Isusa o svemu što je govorio i o onome

što nisu razumjeli, a on im je objašnjavao dok je god trebalo. Sve je bilo

potpuno prirodno.

Tri godine nakon Raspeća, svi su se apostoli sastali u Jeruzalemu. Nakon

toga Ivan i Petar su napustili grad, a s Ivanom je u Efez išla i Djevica

Marija. Tad se u Jeruzalemu zametnu progon protiv Lazara, Marte i

Magdalene. Magdalena je sve do tada činila pokoru u pustinji, u spilji, u

kojoj se sklonila Elizabeta s Ivanom Krstiteljem, kad je ono bio masakr

Nevine dječice. Apostoli su na taj prvi sastanak donijeli sve što su imali, a

pripadalo je Crkvi. Kad je prošla polovica vremena Marijina života,

računajući od Isusova Uzašašća, otada oko šest godina, apostoli su se

ponovo sastali u Jeruzalemu. Tad su objavili Vjerovanje, donijeli pravila,

predali sve što su posjedovali da se podijeli sirotinji i Crkvi u biskupijama,

9

nakon toga su se odvojili i otišli u daleke poganske krajeve. Kad je Marija

umrla, ponovo su se sastali i to je bilo zadnji put. Kad su ponovo otišli u

daleke krajeve, to je bilo zauvijek.

Kad je Isus nakon propovijedanja napustio Hram, ljuti su ga Farizeji čekali

u zasjedi, uz put i kraj vrata, jer namjeravahu kamenovati ga. Ali im je

izbjegao i nastavio prema Betaniji, pa tri dana nije dolazio u Hram. Želio je

dati apostolima i učenicima vremena za razmišljanje o onome što im je

ispričao. U međuvremenu stalno su dolazili tražiti dodatna objašnjenja

mnogih pitanja. Isus im naredi, da zapisuju sve što im on govori za buduće

naraštaje. Vidjela sam Natanela Mladoženju iz Kane, koji je bio vrlo vješt u

pisanju, kako to i čini, pa sam se čudila da to ne radi Ivan, učenik koji je

inače zabilježio pretkazanja u Otkrivenju. Natanel tada nije imao drugoga

imena. Kod krštenja je primio ovo drugo ime.

U to vrijeme, dođu tri mladića Lazaru u Betaniju. Bili su iz kaldejskih

gradova Sikdora. On ih smjesti u gostinjac. Ovi su mladići bili vrlo visoki i

vitki, vrlo zgodni i živahni, dostojanstvenije figure nego li Židovi. Isus je

progovorio samo par riječi s njima. Uputio je ih je k centurionu u

Kafarnaum, koji je bio poganin kao i oni, da ih poučava. Poslije sam vidjela

mladiće s centurionom, opisivao im je ozdravljenje svoga sluge. Rekao im

je da je zbog sramotnih idola koji su se nalazili u njegovoj kući, a baš je tad

bilo vrijeme slavljenja poganskog karnevala, molio Isusa, Sina Božjega, da

ne ulazi u njegovu idolatrijsku kuću. Pet sedmica prije nego su Židovi

slavili Esteru, pogani su slavili svoj karneval, kada su se podavali

svakojakim sramotnim djelima. Centurion Kornelijus nakon svoga

obraćenja, dao je sve svoje metalne idole sirotinji za milostinju ili je dao

izraditi sveto posuđe za Hram.

Tri se mladića vrate od Kornelijusa u Betaniju, a odatle u Sikar, gdje su

okupili i druge obraćenike, pa s njima i sa svime što su posjedovali odu

kralju Mensoru.

10

Baš u to vrijeme Isus krene u Hram sa samo trojicom pratilaca. Ali kako je

išao dalje, pridruživahu mu se ostali apostoli i učenici. Vidjela sam kako

Židovi sklanjaju stolac (katedru) od Isusa u neku pokrajnju sobu, i kako

vire kroz nadsvođene lukove, kad je počeo propovijedati apostolima i

učenicima o svojoj Pasiji.

U jednom zidu predvorja, baš nasuprot ulaza u Hram, sedam-osam

trgovaca je vadilo svoje novce, kako bi prodavali hranu i neku vrstu

crvenog napitka u pletarama. Bili su kao putujući trgovci i ne znam da li su

bili pobožni ili ne, ali sam često vidjela Farizeje kako se motaju oko njih.

Kad je Isus, koji je inače tu noć proveo u Jeruzalemu, ujutro krenuo u Hram

i došao do mjesta gdje se nalaze ti trgovci, naredi im da se smjesta gube

sa svom svojom robom. Budući su oklijevali poslušati ga, on sam krene

slagati njihove stvari u hrpu i nositi ih ustranu. Kad je poslije ušao u Hram,

nađe da je katedra već zauzeta od drugih, ali kad ga oni ugledaše brzo

umakoše, kao da ih je potjerao.

Slijedećeg Šabata, nakon što su Židovi izvršili svoje svete ceremonije, Isus

je ponovo naučavao u Hramu, sve do kasno u noć. U propovijedima često

je spominjao svoje putovanje među pogane i moglo se lako shvatiti, kako

su oni dobri i voljni primiti njegova učenja. Kao potvrdu toga, naveo je

nedavni primjer trojice kaldejskih mladića. Oni sami ne vidješe Isusa kad je

bio u Sikaru, ali su čuli za njegovu nauku i oduševili se, tako da su požurili

u Betaniju po nove instrukcije.

Sutradan, Isus je naredio da zatvore troja vrata u dvorani za poučavanje,

kako bi nasamo mogao poučavati svoje apostole i učenike. I sad je ponovio

svoje prijašnje upute o svome vlastitom postu u pustinji. Spomenuo je i

mnoge druge stvari iz prethodnih godina svoga javnog djelovanja, pa je

ispričao kako je i zašto izabrao apostole. Za vrijeme toga govora, poredao

je ispred sebe apostole u parove. S Judom je naprotiv progovorio samo par

riječi. Izdaja se već zametnula u njegovu srcu. Juda je postao bijesan i već

je razgovarao s nekim Farizejima. Kad je završio s apostolima, Isus se

11

okrenu učenicima i također progovori o njihovim zvanjima. Vidjela sam da

su svi tužni jer se Isusova Muka približila.

Isusove zadnje upute u Hramu prije Cvjetnice, dugo su trajale. Hram je bio

dupkom pun, a svi koji su ga htjeli čuti, mogli su to učiniti bez ikakva

problema. Mnoge žene su ga slušale kako propovijeda, a bile su zasebno u

pokrajnjoj prostoriji za žene, odvojenoj rešetkama. Ponovo je objasnio

mnoge svoje prošle govore i postupke. Govorio je o izlječenju čovjeka kod

bazena Betsaida i zašto ga je baš taj tren izliječio. Također o oživljavanju

sina udovice iz Naima i Jairove kćeri, te reče zašto je udovica odmah

postala njegovim učenikom, a Jair ne. Zatim je izložio što će se vrlo brzo

dogoditi, pa reče da će ga njegovi vlastiti uskoro napustiti. Ali prvo će

otvoreno i slavno, kao pobjednik, ući u Hram, a usta dojenčadi koja još

nisu progovorila, objaviti će njegov ulazak. Mnogi će otkinuti zelene grane

s drveća i prostirati ih pred njega, dok će drugi rasprostirati svoje ogrtače i

haljine po njegovu putu.

Isus objasni, da oni koji budu prostirali grane pred njega, neće se odreći

imanja zbog njega i neće mu ostati vjerni, dok će se oni koji budu prostirali

odjeću, promijeniti i postati novi ljudi, ostaviti imanje i ostati mu vjerni.

Isus im nije rekao da će ući u Jeruzalem jašući na magarcu, jer su mnogi

zamišljali kako će on ući s veličanstvenošću i bogatstvom, s konjima i

devama, u velikoj povorci. Ove njegove riječi prouzrokovaše veliko

šaptanje u dvorani. Oni ne uzeše njegov izraz 'petnaest dana' doslovno,

shvaćali su taj izraz, kao neko dugačko vrijeme. Zato Isus značajno ponovi:

'Tri puta pet dana!'

Ove upute prouzročiše veliku zabrinutost među Farizejima i književnicima.

Zato održaše sastanak u Kajfinoj kući i izdadoše proglas protiv onih koji

daju konak Isusu i njegovim učenicima. Također su postavili špijune na

vratima grada, da paze kad će Isus naići, ali on ostade skriven u Betaniji s

Lazarom.

12

2. Isusov slavni ulazak u Jeruzalem

Isus je s Petrom, Ivanom, Jakovom, Lazarom, svojom Majkom, kao i s

drugih šest svetih žena ostao skriven u Betaniji, u Lazarovoj kući. Bili su u

nekom podzemnom stanu, u kojem će i Lazar ostati skriven za vrijeme

budućih progona. Ovaj je stan bio iza kuće, a bio je dobro namješten, s

tepisima i jastucima. Isus je s Lazarom i tri apostola bio u dugačkoj sobi,

koju su podržavali stupovi, a obasjavale lampe. Svete su žene bile u tri

pokrajnje sobe odijeljene rešetkama. Neki su apostoli i učenici bili u

kućama učenika oko Betanije, a drugi opet na nekim zasebnim mjestima.

Isus reče apostolima da će sutra ujutro najaviti dan svoga ulaska u

Jeruzalem, a naredio je i svim odsutnim apostolima da dođu. Oni dođoše, a

on nadugo pričaše s njima. Svi su bili vrlo tužni. Prema izdajniku Judi, Isus

je bio blag u ophođenju, a njemu je povjerio i misiju da sakupi učenike.

Juda je bio zadovoljan s tim povjerenim zadatkom, jer je oduvijek žudio za

takvim zadacima, koji su mu dizali ugled i važnost.

Nakon što je Isus iznio objašnjenje velike prispodobe, koju je upravo

ispričao Lazaru i svetim ženama, poče pričati o raju, padu Adama i Eve,

obećanju Otkupitelja, napredovanju zla i malom broju vjernih radnika u

Božjem vrtu.

Nastavi s prispodobom o kralju koji imaše veličanstven vrt. Predivno

obučena dama dođe k njemu i pokaza blizu njegova vrta aromatično bilje

koje je pripadalo nekom dobrom i pobožnom čovjeku. Reče kralju: 'Budući

je ovaj čovjek otišao iz zemlje, trebao si kupiti njegov vrt i posijati

aromatično bilje.' Ali kralj je htio u vrtu toga siromaška, zasaditi češnjak i

slično bilje jakog mirisa, premda je vlasnik vrta gledao na vrt, kao na sveto

mjesto, u kojem je želio vidjeti samo biljke fine arome. Kralj pozva toga

siromaška i naredi da mora otići iz zemlje ili prodati taj vrt njemu. Tada

sam vidjela tog dobrog čovjeka u vrtu. Vidjela sam kako ga je obrađivao s

puno ljubavi i brige, i želio je zadržati ga, ali morao je izdržati veliki

13

progon. Njegovi neprijatelji išli su čak dotle, da ga kamenuju u njegovu

vlastitu vrtu, pa on pade ozbiljno bolestan.

Napokon kralj sa svom svojom veličanstvenošću i bogatstvom spade na

nulu, dok su naprotiv, dobri čovjek i njegov vrt, samo napredovali i

povećavali se. Vidjela sam kako se blagoslov širi kao široke grane velikog

stabala i popunjavaju sve dijelove svijeta. Gledala sam cijelu prispodobu u

vizijama, dok ju je Isus objašnjavao. Prolazila je pored mene u slikama i

izgledala mi je kao istinska povijest. Cvatovi u vrtu dobrog čovjeka,

prikazani su mi pod slikama dobitaka, rasta, razvitka svih vrsta

aromatičnog bilja, a navodnjavanje kao tekući potoci i fontane koje prskaju

svjetlost posvuda. Blagoslovi su se dizali iz ovih izvora i širili sve do nakraj

zemlje.

Isus objasni ovu prispodobu u odnosu na Raj, Pad čovjeka, Otkupljenje,

kraljevstvo ovoga svijeta i Božji vinograd u njemu. Isus im reče da će ovaj

vinograd biti napadan od knezova ovoga svijeta, koji će grozno postupati

sa Sinom Božjim, kome je Bog povjerio brigu o tom vinogradu. Reče,

prispodoba je također pokazala da je grijeh i smrt započela u vrtu, tako da

će i Muka Onoga koji je na sebe uzeo sve grijehe svijeta, također započeti

u vrtu i da će nakon zadovoljštine za grijehe, pobjeda nad smrću, biti dana

Njegovim uskrsnućem, opet u vrtu.

Ove su upute prekinute zbog kratkog obroka, nakon kojeg je Isus ponovo

razgovarao sa svojim učenicima, koji su se inače, kad bi se smračilo

skupljali u susjednim kućama.

Sutradan rano ujutro, Isus otposla Eremenzeara i Silu u Jeruzalem, ne

glavnim putem, nego sporednim, koji vodi kroz vrtove i polja, blizu

Betfage. Njihov je zadatak bio očistiti put od barijera i otvoriti ograde,

učiniti ga prohodnim. Rekao im je, da će na livadi blizu gostionice izvan

Betfage, kroz koju inače put i prolazi, naći magaricu s mladim magarcem.

Neka odvežu magaraca od ograde, a ako ih netko zapita što to rade, neka

14

samo kažu 'Gospodinu treba'. Zatim neka uklone svaku prepreku s puta

koji vodi do Hrama, a kad to obave neka se vrate.

Vidjela sam tu dvojicu kako su se zaputili na put, kako otvaraju ograde i

uklanjaju sve prepreke s puta. Velika gostionica, kraj koje su na livadi pasli

magarica i mlado, imala je dvorište i česmu. Magarci su pripadali nekim

strancima, koji su bili na putu za Hram, a životinje su tu ostavili. Učenici

povedoše svezanu magaricu kao što im je naređeno, a mlado pustiše da

ide uz nju. Vidjeh ih kako nastavljaju prema Hramu i čiste put od prepreka.

Trgovci koje je već prije Isus potjerao, opet su zauzeli svoja mjesta na

uglu, blizu ulaza u Hram. Dvojica učenika otiđoše do njih i natjeraše ih na

povlačenje, jer Gospodin namjerava slavno unići u Hram. Nakon što su

izvršili sve zadatke svoje misije, vratiše se u Betfagu, glavnim putem, s

druge strane Maslinske gore.

U međuvremenu je Isus poslao skupinu najstarijih učenika u Jeruzalem,

uobičajenim putem, s naredbom, neka neki odu u kuću Marije Markove

majke, drugi kod Veronike i kod Nikodema, a treći kod Šimunovih sinova i

sličnih prijatelja, neka ih sve obavijeste o njegovu dolasku. Nakon toga se

Isus sa svim apostolima i ostalim učenicima uputi u Betfagu. Pratile su ih

na određenoj udaljenosti svete žene, predvođene Blaženom Djevicom.

Kad su stigli do nekih kuća s vrtovima, dvorištima i trjemovima, odmoriše

se podosta. Isus otposla dvojicu apostola u Betfagu s pokrivačima i

ogrtačima, koje su ponijeli sa sobom iz Betanije, kako bi pripremili magare

koje će Gospodin jahati. U međuvremenu je Isus zatražio od svih da se

skupe. Pod jednim otvorenim trijemom koji je bio poduprt glatkim

stupovima, skupiše se žene. Isus stade na uzdignutu platformu, a učenici i

svjetina ispuniše dvorište. Trijem je bio okićen raznim cSinedrijm i

zelenilom, koje je visjelo posvuda po zidovima, a sa stropa su visjeli

isprepleteni lanci cSinedrija i zelenila.

15

Isus progovori o brizi za budućnost i potrebi da se upotrijebi vlastita

pamet, jer učenici ga ispitivaše o tom putu. On odgovori, da bi se izbjegle

nepotrebne opasnosti, čovjek se mora zaštiti i pobrinuti, kako ne bi

prepustio stvari slučajnostima, zato je i on unaprijed zapovjedio, da se

dovede i pripremi magare.

Isus tad poreda svoju procesiju. Apostole stavi na čelo, ispred sebe, dva po

dva, govoreći da odsada i poslije njegove smrti, oni moraju uvijek

predvoditi Zajednicu (Crkvu). Petar je išao prvi, slijedili su ga oni koji će

pronositi Evanđelje u sve dijelove svijeta. Ivan i Jakov mlađi, išli su odmah

iza Isusa. Svi su nosili palmine grane. Čim su dvojica učenika, koji su čekali

kod Betfage, primijetili u daljini procesiju, kako se približava, požuriše

prema njoj, vodeći sa sobom dva magarca. Jedno magare bijaše prekrito

pokrivačima koji su mu sezali do kopita, samo glava i rep su mu bili vidljivi.

Isus se obuče u finu odjeću, od bijele vune, koja se koristila za blagdane, a

donio ju je jedan učenik baš za tu svrhu. Bila je duga i skladna. Imala je

široki pojas koji je na sebi imao natpise iz Pisma. Oko vrata stavi široku

štolu, koja je sezala do koljena, a na krajevima je imala kao neke štitove

izvezene u smeđoj boji. Dvojica učenika pomognu Isusu uspeti se na

magare, na neki manji samar. Životinja nije imala uzde, ali oko vrata je

imala usko uže koje je labavo visjelo.

Ne znam je li Isus jahao na magarici ili na njenu mladu, jer oboje bijahu

iste veličine. Magare bez jahača, išlo je sa strane, postrance Isusa. Eliud i

Sila su hodali s druge strane Gospodina, Eremenzear iza njega. Zatim su

slijedili nedavno pristigli učenici. Neke od njih je Isus doveo sa svoga

zadnjeg velikog putovanja, a neke je primio čak i nedavno.

Pošto je procesija poredana po rangu, svete žene stadoše skroz otraga,

dvije po dvije. Blažena Djevica, koja je do tada uvijek stajala u pozadini,

sada stade na njihovo čelo.

16

Kad je procesija krenula, svi stadoše pjevati, a žitelji Betfage, koji su se

okupili oko dvojice učenika koji su čekali Isusa, krenuše za procesijom,

krećući se u gomili. Isus podsjeti učenike na ono što im je prethodno rekao

da zapaze. Naime, neka zapaze one koji budu kidali granje s drveća, i one

koji budu prostirali svoje haljine pred njega, tj. one koji će mu iskazivati

dvostruku počast, jer ovi zadnje spomenuti će posvetiti sebe i svoja imanja

za Njegovu službu.

U ono vrijeme, od Betanije do Jeruzalema, putnik je ostavljao Betfagu

desno i nastavljao prilično ravno prema Betlehemu. Maslinska gora je

dijelila dva puta. Betfaga je ležala na niskom, močvarnom tlu i imala je red

siromašnih kućica, poredanih s obje strane puta. Kuća kod koje su magarci

pasli, ležala je malo podalje od puta, bila je izdvojena na prekrasnoj livadi,

između Jeruzalema i Betfage. Na toj strani put se uspinjao, ali se na drugoj

spuštao u dolinu između Maslinske gore i brežuljaka grada Jeruzalema.

Isus se zadržavao između Betfage i Betanije, a bio je na putu za Betfagu,

gdje su ga i pričekala dvojica učenika s magarcima.

U Jeruzalemu, mali prodavači i ljudi kojima su Eremenzear i Sila jutros rekli

da počiste Hram, jer Gospodin dolazi, krenuše revno i veselo kititi put.

Istrgoše kamene kocke na pločniku, da dođu do zemlje i zabiše u nju

zelene grane, koje su spleli zajedno, praveći tako nadsvođene lukove, a na

njih objesiše neko žuto voće, kao neke velike jabuke. Učenici koje je Isus

poslao u Jeruzalem, brojni prijatelji koji dođoše u grad radi blagdana

(putovi su bili krcati putnicima) i mnogi drugi Židovi koji bijahu prisutni na

zadnjoj Isusovoj propovijedi, nahrupiše u taj dio grada, gdje ga očekivaše

proći. Bilo je također i mnogo stranaca u Jeruzalemu. Oni su već čuli o

uskrsnuću Lazarovu, pa zaželješe vidjeti Isusa. Kad se proširila vijest da

Isus dolazi i oni iziđoše da ga pozdrave.

Put od Betfage do Jeruzalema vijugao je kroz dolinu kraj Maslinske gore,

koja ne bijaše tako uzdignuta kao plato, na kojem je Hram stajao. Uspinjući

se iz Betfage do Maslinske gore, čovjek je mogao vidjeti preko visokih

17

brežuljaka koji okruživaše put s obje strane, jeruzalemski Hram, kako stoji

ravno na vrhu puta. S ove točke, Jeruzalem je bio predivan, pun drveća i

vrtova.

Gomila izađe iz grada kako bi dočekala apostole i učenike, koji se

približavaše s pjesmom. Na ovu zbrku, nekoliko starijih svećenika sa

znakovima svoje časti, s insignijama, istupiše na put i zaustaviše procesiju.

Nenadani zastoj u tren zaustavi pjesmu. Svećenici zovnu Isusa da kaže što

znači ova procesija i zašto nije spriječio ovu buku i strku. Isus odgovori da

ako njegovi učenici ne budu pjevali, kamenje na putu će vikati. Na ove se

riječi svećenici povuku.

Tada glavari svećenički održaše Sinedrij i narediše da se pred njih dovede

svaki muž ili rođak žena, koji iziđoše van Jeruzalema pozdraviti Isusa. Kada

su se tako skupili, sve ih zatvore u jedno veliko dvorište, a emisari su

poslani špijunirati što se događa.

Mnogi u svjetini koja je pratila Isusa do Hrama, odlomiše granje s drveća i

prostiraše ih po putu pred njega. Drugi opet raširiše svoje haljine. Vidjela

sam da su mnogi skinuli gornje dijelove odjeće i raširili je po putu. Svi su

razdragano vikali i pjevali. Djeca su pobjegla iz škola, pa sad trčaše

razdragano s narodom. Veronika je bila s dvoje djece. Raširi svoj veo po

putu, pa skine još jedan s jednog djeteta pa i njega prostre. Ona i neke

druge žene pridružiše se svetim ženama, koje bijahu na začelju procesije.

Bilo ih je 17. Put je bio tako gusto prekriven granama, odjećom i tepisima,

da se procesija kretala vrlo sporo. Procesija je išla kroz brojne trijumfalne

lukove, koji su tako povezivali zidove s obje strane puta.

Isus zaplaka, a i apostoli s njime, kad im reče da će ga uskoro mnogi, koji

sada viču radosne pozdrave, izrugivati, a jedan će ga sigurno i izdati. On

pogleda grad i gorko zaplaka nad njegovim skorim uništenjem.

Kad dođe do vrata, uzvici sreće se još više uvećaše. Bolesnici svih vrsta,

sami ili nošeni od drugih pođoše pred njega. Isus je često zastajkivao,

18

silazio i sve izliječio, bez iznimke. Mnogi od njegovih neprijatelja

pomiješaše se s narodom, pa sad vikaše kako bi izazvali ustanak.

Što su išli bliže Hramu, to je put bio ukrašeniji. S obje strane puta bijahu

živice koje okruživahu životinje, janjce i kozliće, koji su izvirivali, a imahu

vijencima okićene vratove. Pozadina ovih torova bijaše napravljena od

grmlja. U ovom dijelu grada oduvijek su bile životinje za prodaju, radi

blagdana Pashe. Bijahu odabrane, čiste i bez mane, određene za

žrtvovanje. Premda je put od gradskih vrata do Hrama obično trajao oko

pola sata, sad zbog svega ovoga potraja tri sata.

Od tog trena Židovi narediše da se gradska vrata, kao i vrata svih kuća

zatvore, tako da kad Isus siđe s magareta pred Hramom, a učenici zažele

vratiti magarce vlasnicima, neće to moći učiniti, nego će morati čekati u

gradu sve do navečer. U Hramu su se skupile svete žene i mnoštvo

naroda. Svi će morati ostati cijeli dan bez hrane, jer ovaj je dio grada

zabarikadiran. Magdalena je bila posebno zabrinuta na pomisao da Isus

neće imati okrijepe.

Kada su predvečer gradska vrata ponovo otvorena, svete žene se vratiše u

Betaniju, a Isus poslije dođe s apostolima. Magdalena je bila zabrinuta, jer

Isus i njegovi učenici nisu ništa jeli u Jeruzalemu, pa je sad ona sama

pripremala za njih obrok. Već se smračilo kada je Isus ušao u Lazarovo

dvorište. Magdalena iznese lavor vode, opra mu noge i osuši ih ručnikom

koji joj je bio prebačen preko ramena. Hrana koju je pripremila nije bila

dostatna za neki jači obrok, nego je to bila lagana marenda. Dok je

Gospodina blagovao, ona mu priđe i izli balzam na glavu. Ugledala sam

Judu, koji je baš tada prolazio, izrazi svoje nezadovoljstvo, međutim ona

mu odgovori da ne može nikad dovoljno zahvaliti Gospodinu, za ono što je

njoj i njenoj braći učinio.

Nakon toga Isus ode u kuću Šimuna Gubavca, gdje se nekoliko učenika već

skupilo, te je tu malo poučavao. Odande ode u gostinjac, gdje su bili

19

učenici, gdje je poučavao neko vrijeme, a zatim se vrati u kuću Šimuna

Gubavca.

Sutradan, kad je Isus išao u Jeruzalem s apostolima, ogladni, ali čini mi se

da je to bilo poslije razgovora Židova o izvršenju njegove misije. Žudio je

za časom kada će njegova Muka biti gotova, jer znao je njenu veličinu i

bojao se unaprijed.

Ode do stabla smokve koja je rasla uz put, vidje da nema ploda, samo

lišće. Prokle je da nikad ne urodi više. A reče, da je to zbog toga, što Ga

nije prepoznala. Shvatih da ta smokva predstavlja Stari zavjet, a vinova

loza Novi zavjet.

Na putu do Hrama, vidjeh hrpe granja i vijenaca od jučerašnjeg trijumfa. U

vanjskom trijemu Hrama, ponovo su se utaborili mnogi trgovci. Neki su od

njih na leđima nosili kutije, koje su mogli razvezati i staviti na podnožja,

koja su nosili sa sobom. Vidjela sam kako na stolovima leže hrpice kao

novčići, povezanih na razne načine, malim lancima, kukama i kordama,

tako da je to činilo razne likove i figure. Neke su bile žute, neke bijele,

smeđe ili šarene. Čini mi se da su to bili komadi novca, a ne neki

ornamentalni privjesci.

Također sam vidjela kaveze pune peradi. Kavezi su bili naslagani jedni na

druge, a u jednom dijelu trijema bila su telad i ostala stoka. Isus naredi

trgovcima da odu, a budući su oni oklijevali poslušati, on podupla pojas i

napravi kao neki bič, i počne ih tjerati, sa svih strana, do iza ograde

Hrama.

Dok je Isus poučavao, neki istaknuti stranci iz Grčke, koji su odsjeli u

gostinjcu, poslaše svoje sluge, da upitaju Filipa, kako bi mogli nasamo

popričati s Gospodinom. Filip to reče Andriji, a ovaj upita Isusa. Isus

odgovori da će se sastati s njima, na putu između gradskih vrata i kuće

Ivana Marka, kada se bude vraćao iz Hrama u Betaniju.

Nakon ovog prekida, Isus nastavi svoje propovjedi. Bio je jako uznemiren,

sklopi ruke i podiže ih prema nebu, a ja ugledah odsjaj svjetla, kako silazi

20

prema njemu iz sjajna oblaka i čuh iz njega jak glas. Narod je prestrašeno

gledao uvis, šapćući međusobno, a Isus nastavi svoj govor. Ovo se

ponovilo nekoliko puta, nakon čega vidjeh Isusa, kako silazi s katedre,

miješa se s učenicima i narodom, te napušta Hram.

Dok je Isus naučavao, učenici su pobacali oko njega bijele ogrtače, koji su

služili kao blagdanska odjeća, a uvijek su ih nosili sa sobom. Kad je

napustio katedru, uzeše ih i obukoše ga, pa je bilo odjeven kao i narod. Na

taj je način lakše mogao izbjeći pažnji i mirnije otići. Oko katedre su bile tri

platforme, jedna iznad druge, svaka zatvorena balustradama, koje su bile

tokarene i ukrašene rezbarijama. Na njima je bilo puno vrsta smeđih glava

i izbočenih ukrasa. Već sam vidjela te rezbarene likove u Hramu, premda

je tamo bilo raznih vrsta ornamenata: vinove loze, grozdova, životinja za

žrtvovanje i likova beba u povojima, kakve sam prije viđala da je Marija

vezla.

Još je bio skroz dan, kada su Isus i njegovi učenici stigli u okolicu kuće

Ivana Marka. Ovdje Grci istupiše, a Isus porazgovara s njima par minuta.

Sa strancima su bile i neke žene, ali one su ostale pozadi. Ovi ljudi bijahu

obraćenici. Oni bijahu prvi, koji su se pridružili učenicima na Duhove i koji

su primili krštenje.

MAGDALENA PONOVO POMAZUJE ISUSA

Na Šabat, Isus se uznemiren vratio s apostolima u Betaniju. Dok je u

Hramu poučavao, Židovi su naredili da kuće budu zatvorene, i da Isusu i

njegovim učenicima nitko ne smije pružiti gostoprimstvo. Kad je Isus

stigao u Betaniju, otiđoše u kuću Šimuna, izliječenog gubavca, gdje ih je

obrok već čekao.

Magdalena je bila puna samilosti prema Isusovoj gladi, očekivala ga je već

na ulaznim vratima. Bila je obučena u uobičajenu pokorničku odjeću,

opasanu pojasom. Njena bujna kosa bila je pokrita crnim velom. Baci se

21

Isusu pred noge i kosom mu otare prašinu s nogu, baš kao što čovjek čisti

cipele. Ona to učini pred svima, a mnogi se snebivahu na njeno ponašanje.

Nakon što se Isus i njegovi učenici pripremiše za Šabat, tj. obukoše

propisane haljine i moljaše se pod lampom, sjedoše za stol blagovati. Na

kraju obroka, Magdalena, tjerana velikom ljubavlju, zahvalnošću, kajanjem

i tjeskobom, ponovo uđe u sobu. Dođe Gospodinu iza leđa, otvori malu

bočicu dragocjene pomasti i izli mu je na glavu i malo na stopala, a zatim

ih obrisa kosom. Kad to učini napusti blagovaonicu.

Neki od prisutnih bijahu tim postupkom vrlo sablažnjeni, posebno Juda, što

dovede i Mateja, Tomu i Ivana Marka do nezadovoljstva. Ali Isus je opravda

pred svima, zbog njene ljubavi koju mu iskaza. Inače ga je ona često

pomazivala na taj način. Mnoge činjenice spomenute u Evanđeljima samo

jedanput, znale su se u stvarnosti često događati.

Nakon obroka slijedila je molitva, nakon koje su se apostoli i učenici

razdvojili. Juda, pun ljutnje, te iste noći požuri natrag u Jeruzalem. Vidjela

sam ga, razdiran zavišću i pohlepom, žurio je preko mračne Maslinske

gore. Izgledalo je da ga okružuje zloslutno blještavilo, kao da mu sam

đavao obasjava put. Požurio je prema Kajfinoj kući. Na vratima je

progovorio par riječi. Nije mogao dugo ostati ni na jednom mjestu. Otuda

požuri ka kući Ivana Marka. Učenici su tamo običavali prenoćiti, pa se Juda

pretvarao da je došao iz Betanije radi prenoćišta. To je bio prvi pravi korak

u njegovom izdajničkom planu.

Sutra ujutro, kad je Isus s nekim učenicima došao iz Betanije u Jeruzalem,

pronađe stablo smokve koje je već prije prokleo, potpuno suhim, a učenici

se čudili. Vidjela sam kako se Ivan i Petar zaustavljaju kraj puta i gledaju

stablo. Kad je Petar pokazao svoje zaprepaštenje, Isus im reče: 'Ako

vjerujete, činiti ćete i veće stvari od ovih. Da, na vašu riječ, gora će se

sama baciti u more.' Nastavio ih je poučavati na ovu temu, pa reče nešto i

o simboličkom značenju smokvina stabla.

22

Ogromna količina stranaca se skupila u Jeruzalemu, pa je i ujutro i navečer

stalno održavano žrtvovanje i poučavanje. Isus je u međuvremenu

poučavao. Stajao je dok je govorio, ali kada mu je netko uputio neko

pitanje, sjeo bi, dok bi se naprotiv pitalac ustao.

Za vrijeme današnjeg poučavanja, neki svećenici i književnici istupiše pred

njega i upitaše, kojim pravom čini to što čini. Isus odgovori: 'I ja ću vas

nešto upitati. A kad mi odgovorite, tada ću vam reći s kojim pravom činim

ove stvari.' Tada ih upita s kojim je pravom Ivan krstio. A kad mu oni ne

odgovoriše, on im reče, da ni on njima neće reći s kojim pravom djeluje.

U svojoj popodnevnoj propovjedi, Isus je pokazao sličnost između

vinogradara i zaglavnog kamena, kojeg graditelji odbaciše. U prvoj slici je

objasnio da su ubojice vinogradara Farizeji, a da je vinogradar On sam. Na

to Farizeji postadoše toliko ogorčeni, da su ga odmah smjesta htjeli uhititi,

ali se ne usudiše, jer su vidjeli koliko ga narod poštuje. Zato su odlučili

poslati svojih pet najpovjerljivijih sljedbenika, koji su bili rođaci od nekih

učenika, kako bi ga špijunirali. Usto su im izdali naredbe da ga hvataju u

stupicu zagonetnim pitanjima. Od ove petorice, neki su bili sljedbenici

Farizeja, a neki Herodovci.

Kad se Isus predvečer vraćao u Betaniju, neki mu ljubazni ljudi priđoše i

ponudiše mu nešto za piti. Noć je proveo u gostinjcu nekog učenika blizu

Betanije.

Sutradan je Isus tri sata poučavao u Hramu, o prispodobi kraljevskog

vjenčanja. Farizejski su špijuni također bili prisutni. Isus se zarana vrati u

Betaniju, gdje je ponovo poučavao.

Dok se sutradan penjao na učiteljsku katedru, u ovalnoj sobi u Hramu,

petorica imenovanih od Farizeja, probiše se kroz gužvu i stadoše pred

njega, upitavši ga pred narodom, trebaju li plaćati porez Cezaru. Isus im

odgovori tako da im kaza, da pokažu novčić. Na to jedan od njih izvuče iz

23

prsnog džepa žutu kovanicu, veličine kao naš pruski novac, a na njemu je

bila slika Cezara. Tada im Isus reče da bi trebali dati Cezaru ono što je

njegovo.

Nakon toga, Isus je govorio o Kraljevstvu Božjem, kojeg je usporedio s

čovjekom koji obrađuje polje, koje nikad ne omane u plodu. Židovima više

ono neće doći, ali obraćeni Židovi, dohvatiti će Kraljevstvo Božje.

Kraljevstvo će pripasti poganima, a vrijeme će doći, kada će na istoku sve

biti tama, ali na zapadu perfektan dan. Također im je rekao da bi trebali

izvršavati svoja dobra djela u tajnosti, kao što je i On sam tako činio, i da

će primiti svoju plaću usred dana.

Kasnije istog dana, sedam je Saduceja došlo Isusu i raspitivalo se o

uskrsnuću mrtvih. Iznijeli su slučaj žene koja je imala sedmoricu muževa.

Isus im odgovori da nakon uskrsnuća neće više biti spolova, niti ženidbe, i

da je Bog, Bog živih, a ne mrtvih.

Vidjela sam zapanjenost slušatelja radi njegove nauke. Farizeji napustiše

svoja sjedala i održaše sastanak. Jedan od njih, imenom Manaše, koji je

inače imao neku službu u Hramu, vrlo uljudno upita Isusa, koja je

zapovijed najveća. Isus odgovori na pitanje, a Manaše mu od srca zahvali.

Tada mu Isus reče, da Kraljevstvo Božje nije daleko od njega. Isus završi

svoja predavanja riječima o Mesiji i Davidu.

Svi su bili zapanjeni, ništa nisu imali za reći. Kad Isus napusti Hram,

učenici ga upitaše: 'Što znače riječi koje si rekao Manašeu? "Nisi daleko od

Kraljevstva Božjeg."' Gospodin odgovori da će Manaše povjerovati i slijediti

Ga, ali oni o tome neka šute. Od toga trena Manaše više nije sudjelovao u

radnjama protiv Isusa. Živio je povučeno sve do Uzašašća, kada se javno

deklarirao Isusovim učenikom, pa se pridružio učenicima. Imao je između

40 i 50 godina.

24

Tu večer Isus ode u Betaniju. Jeo je s apostolima u Lazarovoj kući, a zatim

ode u gostinjac gdje su žene bile skupljene. Propovijedao je i tamo sve do

ponoći, a zatim je prespavao u učeničkom gostinjcu.

Dok je Isus naučavao u Hramu u Jeruzalemu, često sam vidjela svete žene

kako skupa mole. Imale su ustaljeni obrazac molitve. Ponekad su zajedno

stajale, ponekad klečale ili sjedile zasebno.

Sljedećeg je dana Isus poučavao u Hramu oko šest sati. Učenici su bili

impresionirani njegovim jučerašnjim učenjem, pa ga upitaše što znače

riječi: 'Kraljevstvo dolazi k nama!' Isus im je dugo objašnjavao. Dodao je da

su On i Otac jedno, i da ide k Ocu. Tada su oni rekli, ako su On i Otac

jedno, zašto je onda potrebno da ide k Ocu. Na to im on progovori o svojoj

misiji. Rekao im je da će se odvojiti od svog čovještva, od tijela, i da tko se

god odvoji od svoje pale prirode i krene za Njim, k Njemu, ide istovremeno

i k Ocu.

Isusove riječi na ovu temu bijahu toliko dirljive, da su apostoli bili ozareni

srećom i skroz van sebe, klicali su: 'Gospodine, širiti ćemo Tvoje

Kraljevstvo do na kraj svijeta!' Ali, Isus im odgovori: 'Tko god tako govori,

ne čini ništa.'

Na to se apostoli ožalostiše. Isus im ponovo reče: 'Ne smijete govoriti -

Izgonim đavle u Tvoje ime, učinio sam to i to u Tvoje ime - niti smijete

činiti svoja dobra djela javno.'

Tad im rastumači kako je mnoga djela učinio u tajnosti, ali su često oni

sami inzistirali, kako bi trebao otići u svoj grad Nazaret, premda su ga

nakon Lazarova uskrsnuća Židovi htjeli ubiti. Ali, kako će se onda mnoge

stvari uopće izvesti?

Apostoli ga upitaše, kako će onda Njegovo Kraljevstvo postati poznato, ako

budu činili djela u tajnosti. Ne sjećam se što im je Isus odgovorio. Tada

opet postadoše potišteni.

Oko podne, učenici napustiše Hram, ali Isus i apostoli ostadoše. Neki se

učenici poslije vratiše, noseći Isusu nešto za piti.

25

Popodne, Farizeji i pismoznanci okružiše Isusa u tolikom broju, da mu

učenici nisu mogli uopće prići. On progovori vrlo žestoko protiv Farizeja.

Čula sam ga kako jednom za vrijeme ove oštre propovjedi govori: 'Nećete

me sad uhititi, jer još nije došao moj čas!'

Isus poslije provede cijeli taj dan u Lazarovoj kući s učenicima i svetim

ženama. Ujutro je poučavao svete žene u učeničkom gostinjcu. Oko tri

popodne poslužen je velik obrok u suterenskoj blagovaonici. Žene su

čekale kod stola, a poslije se povukoše u tri zasebna odjeljka, odvojena

ogradom, kako bi i one čule propovjedi.

Isus im reče da više neće dugo biti zajedno, da više neće jesti kod Lazara,

ali da će još samo jednom jesti kod Šimuna Gubavca, i da neće više biti

mirni kao što sad imaju mir. Sve ih je pozvao da budu potpuno slobodni s

Njime, da nikog ne prisiljava, i da ga upitaju što god žele.

Čuvši to, učenici počeše pitati mnoga pitanja, posebno Toma, koji je imao

velikih dvojbi. Ivan je također često zapitkivao, ali nježno i blago.

Nakon obroka, dok je Isus još govorio o nadolazećem času, kada će Sin

Čovječji biti izdajnički predan, Petar energično istupi i upita ga - zašto

uvijek govoriš kao da ćemo te izdati. Premda je sada jedva mogao

vjerovati, da bi jedan od učenika mogao takvo nešto učiniti, On odgovori

Dvanaestorici da ga oni neće izdati! Petar je govorio hrabro, kao da mu je

čast u pitanju.

Isus je odgovorio s puno žara, čak više nego što sam ga ikad vidjela, čak i

vatrenije nego onda kad je rekao Petru: 'Odlazi od mene sotono!' Reče da

bi bez njegove milosti, bez molitve, svi oni propali. Doći će čas kada će ga

svi napustiti. Ima samo jedan među vama, nastavi Isus, koji se neće

pokolebati, pa ipak će i on pobjeći, premda će se poslije vratiti. Isus je

mislio na Ivana, koji je u trenutku Isusova hapšenja, pobjegao ostavljajući

svoj ogrtač. Svi postadoše uzrujani, osim Jude, koji se je, dok je Isus

govorio, prijateljski smješkao i ulagivao.

26

Kada su apostoli upitali Isusa o Kraljevstvu koje će im doći, njegov je

odgovor bio neopisivo blag. Rekao im je da će drugi Duh doći na njih i tek

će tada shvatiti sve stvari. On mora otići Ocu i poslati im Duha koji izlazi

od Oca i Njega samoga. Jasno se sjećam da je ovo rekao. Rekao je još

nešto, ali ne mogu doslovno ponoviti njegove riječi. To je bilo na temu, da

je On došao u tijelu kako bi otkupio čovjeka, da ima nešto materijalno u

Njegovu utjecaju na njih, da tijelo radi na tjelesan način i stoga ga oni ne

mogu razumjeti u potpunosti.

Tada im je govorio o nemirnim vremenima koja dolaze, kada će svi patiti

kao što pati žena kad rađa. Govorio im je i o ljepoti ljudske duše, koja je

stvorena na Božju sliku, pa pokaza kako je veličanstvena stvar spasiti

jednu dušu i dovesti je doma u Nebo. Ponovo ih podsjeti koliko ga puta

uopće nisu razumjeli i kako ih je on trpio. Isto tako se oni moraju ponašati

prema grješnicima, poslije njegova odlaska. Kad ga Petar podsjeti da je i

On sam ponekad pun vatre i žara, Isus mu objasni razliku između istinskog

i lažnog žara.

Ove su upute trajale do kasno u noć. Tada Nikodem i jedan od Šimunovih

sinova dođoše tajno k Isusu. Bila je prošla ponoć kada su se povukli na

počinak. Isus im reče neka sad spavaju u miru, jer dolazi čas, pun nevolja i

tjeskobe, kada će biti bez sna. Nakon toga će slijediti drugo vrijeme, kada

će usred progonstava spavati s kamenom pod glavom, te će im se to činiti

slatkim, kao što je i Jakov spavao kod ljestava koje sežu do Neba. Kad Isus

zaključi svoje propovjedi, svi povikaše: 'Gospodine, kako je kratak bio ovaj

obrok! Kako je kratka bila ova večer!'

UDOVIČIN DAR

Vrlo rano sutradan ujutro, Isus se pojavi u Hramu, ali ne na uobičajenom

mjestu u predavaonici, nego u nekoj drugoj hali, tamo gdje je Marija

izvršila svoj zavjet prikazanja Isusa. U sredini hale, ili još točnije, blizu

ulaza, stajala je kutija za novac, na nekom četvrtastom stupu, visine

čovjeku do pasa. Na njoj su bila tri ljevkasta otvora, u koja je narod

27

ubacivao novac za milostinje, a na podnožju kutije bijahu vratašca. Kutija

je bila prekrita crvenim stolnjakom. Slijeva je bilo sjedalo za svećenika koji

je pazio na red, i stol na koji ste mogli ostaviti golubice ili ono što ćete

darovati za žrtvovanje. S obje strane ulaza nalazila su se sjedala za žene i

muškarce. Otraga u hali bijaše ograda koja je dijelila halu, a iza nje oltar

na povišenom platou. Tu je Marija prikazala dijete Isusa u Hramu.

Isus je danas sjedio na sjedalu kraj kutije za novac. Dan je bio za sve ljude,

koji žele darovati sve što žele, za svoje pročišćenje prije Pashe. Farizeji

dođoše malo poslije. Kad ondje vidješe Isusa, napuniše se srdžbom. Odbiše

njegov dar, jer je Isus odbio dati im svoje mjesto. Apostoli su u parovima

stajali kraj Isusa. Prvo su do kutije dolazili muškarci, a zatim žene, a kad bi

darovali, izlazili bi na druga vrata ulijevo.

Gomila se tiskala i čekala svoj red. Samo bi petorici bilo dopušteno unići

istovremeno. Isus je ondje sjedio tri sata. Oko podne, kao općenita stvar,

darivanje bi završavalo, ali Isus ostade tamo puno duže, što ozlovolji

Farizeje. Ovo je bila dvorana u kojoj je on oslobodio ženu od optužbe

preljuba.

Hram je bio veličine kao tri crkve u nizu, jedna iza druge, a svaka je stajala

pod prekrasnim lukovima. U prvoj je bila ovalna dvorana za

propovijedanje. Mjesto za darove, gdje je Isus bio, bilo je desno od te

dvorane, malo prema Svetinji. Jedan dugi hodnik je vodio do nje.

Zadnja koja je darivala bila je jedna siromašna blaga udovica. Nitko nije

mogao vidjeti koliko je darovala, ali Isus je znao koliko je stavila, pa reče

svojim učenicima da je dala više nego svi ostali zajedno, jer je dala sve što

je imala za svoje potrebe, tj. da si kupi hrane za taj dan. Isus je obavijesti

da ga pričeka blizu kuće Ivana Marka.

Popodne je Isus ponovo učio na uobičajenom mjestu, tj. u trijemu Hrama.

Ovalna dvorana je bila nasuprot vrata, a lijevo i desno su bile stepenice

koje su vodile do Svetinje, a opet otuda druge, koje su vodile do Svetinje

nad svetinjama. Kad Farizeji priđoše Isusu, on im reče da se ne usude

28

hapsiti ga, dan prije nego su namjeravali, premda im je Isus dao šansu da

to učine. Ali njegov čas još ne bijaše došao.

Farizejima reče, neka se ne nadaju da će ove godine tako mirno proslaviti

Pashu, kao što su inače navikli, jer neće znati gdje da se sakriju, jer će krv

svih Proroka koje su ubili, pasti na njihove glave. Proroci će sami ustati iz

grobova, a zemlja će se potresti. Usprkos ovih znakova, Farizeji će i dalje

ostati tvrda srca. Tada spomenu udovičin dar.

Predvečer napusti Hram. S udovicom je govorio na putu, a reče joj da će

njen sin biti njegov učenik. Njen se sin pridružio učenicima, čak i prije

razapinjanja Isusa. Udovica je bilo vrlo pobožna i jako navezana na

židovske običaje, premda je bila jednostavna srca i poštena.

ISUS GOVORI O RAZARANJU HRAMA

Dok je Isus šetao sa svojim učenicima, jedan od njih pokaza Hram i reče

kako je lijep. Isus odgovori da ni kamen na kamenu neće ostati na mjestu.

Otiđoše zajedno na Maslinsku goru. S jedne strane gore bio je predivan vrt,

a u njemu kameni učiteljski stolac i sjedala za slušatelje, sa strana sva

obrasla mahovinom. Inače je bilo uobičajeno da tamo dođu svećenici i da

se odmaraju nakon naporna dana. Isus sjede na katedru, a neki ga apostoli

upitaše, kad će se zbiti uništenje Hrama. To je bila tada, da je Isus

nabrojao zla koja će pasti na grad, pa završi riječima: 'Ali, onaj koji ostane

do kraja, bit će spašen.' Na tom je mjestu ostao samo četvrt sata.

Otuda s gore, Hram se činio neopisivo lijepim. Blistao je sjajan pod

zrakama zalazećeg sunca, tako da ga je čovjek jedva mogao gledati od

odsjaja. Zidovi mu bijahu nalik mozaiku, a građeni su od predivna iskričava

kamena, tamno crvena i žuta. Salomonov je Hram imao više zlata u

unutrašnjosti, ali ovaj je plijenio sjajnim kamenjem izvana.

Farizeji su bili vrlo ljutiti na ovu Isusovu propovijed. Održaše Sinedrijanje

usred noći i otposlaše špijune da ga špijuniraju. Rekoše, da samo Juda

29

ponovo dođe, inače nećemo dobro znati, kako završiti ovu aferu. Juda nije

bio s njima sve do tog jutra.

Rano sutra ujutro, Isus se vrati u odmorište na Maslinskoj gori, pa ponovo

progovori o razaranju Jeruzalema, uspoređujući to sa stablom smokve koje

je tamo raslo. Reče da je već izdan, premda izdajica još nije spomenuo

njegovo ime, niti je još ponudio da ga izda. Farizeji su htjeli ponovo vidjeti

izdajicu, ali Isus je želio obratiti ga, da se pokaje i ne očajava. Isus sve to

kaza nekako neodređeno, općenito, a Juda je samo slušao i smijuljio se.

Isus upozori apostole, da ne daju oduška svojim prirodnim strahovima

zbog svega toga što im je rekao, naime, da će svi biti raspršeni, da ne

smiju zaboraviti svoga bližnjega, i ne smiju dopustiti nikakvoj emociji da

ostane skrita, da uguši glas savjesti. Tu on ispriča slikovitu usporedbu s

ogrtačem.

Općenitim rječnikom, neke od njih je doveo da mrmljaju protiv

Magdalenina pomazanja. Isus ovo reče vjerojatno ciljajući prvo na Judin

odlučni korak k njegovoj izdaji, koji je upravo i bio poduzet, nakon te

Magdalenine akcije. Također je ciljao i na blago upozorenje Judi za

ubuduće, jer otkada ga je Magdalena pomazala, Juda je potpuno osmislio

svoju izdaju. Ta neke druge je skandalizirao rastrošan Magdalenin izraz

ljubavi, prouzročivši u njima ljutnju i škrtost. Oni smatrahu ovo pomazanje

za luksuz, tako slično svjetskim gozbama, a da su bolje promatrali

činjenice, shvatili bi da se takva akcija, koja je vrijedna najveće hvale,

izvodi na Svetom nad svetima.

Isus im stoga reče, da će još samo dva puta javno poučavati. Tada,

govoreći o kraju svijeta i razaranju Jeruzalema, kaza im znakove po kojima

će poznati, da je čas njegova odlaska blizu.

Biti će među vama trvenja tko je najveći, a to će biti znak da će ih ostaviti.

Također im naznači da će ga jedan od njih izdati, pa im reče da im sve ovo

30

govori, kako bi ostali ponizni i kako bi jedan drugog pazili. Progovori i o

izvanrednoj ljubavi i strpljivosti.

Oko podne Isus je naučavao u Hramu. Tema mu bijaše deset djevica i

povjereni talenti. Ponovo izrazi svoju žestinu protiv Farizeja. Ponovi riječi o

ubojstvima Proroka, i nekoliko puta ukori Farizeje radi njihovih zlih namisli.

Poslije je rekao apostolima i učenicima, da tamo gdje i nema nade za

popravkom, opet ne smije izostati riječ upozorenja.

Kad je Isus napustio Hram, priđe mu veliki broj pogana iz dalekih krajeva.

Oni istina nisu čuli njegova učenja u Hramu, jer se tamo nisu usudili

pristupiti nogom, ali kroz znakove njegovih čudesa, kroz njegov trijumfalni

ulazak na Cvjetnicu, i kroz sva druga djela, za koja su čuli o njemu,

zaželješe biti obraćeni. Među njima bijahu i neki Grci. Isus ih uputi na

učenike, a neke od njih povede sa sobom na Maslinsku goru, gdje

provedoše noć.

Slijedeće jutro, kad se skupio ostatak apostola i učenika, Isus ih pouči o

mnogim stvarima. Reče da će biti s njima na obroku još samo dva puta, da

je dugo čeznuo s njima slaviti ovu zadnju Pashu Ljubavi, u kojoj će na njih

izliti cijelo svoje čovještvo, i to do kraja.

Nakon toga ode s njima u Hram, gdje je govorio o povratku svome Ocu, te

reče da je to Očeva volja, ali ovaj zadnji izraz nisam shvatila. Nazvao se je

jednostavnim terminima Spasitelja čovječanstva, reče da je baš On taj, koji

će stati na kraj moći grijeha nad ljudskom rasom. Objasnio je zašto pali

anđeli nisu mogli biti otkupljeni kao ljudi.

Farizeji su se u paru izmjenjivali kod špijunaže. Isus reče da je došao

dokinuti dominaciju grijeha nad čovjekom. Grijeh je započeo u vrtu, a u

vrtu će i završiti, jer u vrtu će ga njegovi neprijatelji uhapsiti. Podsjetio je

svoje slušatelje na činjenicu, da su ga već htjeli prije ubiti, onda kad je

uskrsnuo Lazara, pa reče da se je držao na distanci, tako da se sve stvari

mogu ispuniti.

31

Podijelio je svoje putovanje u tri dijela, ali ne mogu se sjetiti da li je to bilo

u tri, četiri, pet ili šest tjedana. Također im je rekao kako su ga tretirali i

pokušali ubiti u zasjedi, pa opet nisu bili zadovoljni, pa neće biti ni

zadovoljni kad on bude mrtav. Još jednom im napomenu ubojstva koja su

nedavno izveli. Da, čak im je pokazao i mjesto na kojem će se dogoditi

njihovo uskrsnuće. Ali, što se tiče Farizeja, nastavi on, u strahu i tjeskobi

vidjeti će svoje planove protiv njega frustriranima.

Isus progovori i o Evi kroz koju je grijeh došao na zemlju, zato je žena

osuđena trpjeti i da ne smije ulaziti u Svetinju. Ali također će kroz ženu

doći za svijet i lijek za grijeh, očito je bila oslobođena od ropstva, premda

ne i od čekanja. Isus opet ode u gostinjac u podnožju Maslinske gore.

Lampa je zapaljena i Šabat je započeo sa svojim ceremonijama.

ISUS U BETANIJI

Slijedeće jutro Isus ode sa svojim učenicima preko potoka Cedrona i idući

uz niz kuća, između kojih bijahu mali pašnjaci na kojima su pasle ovce,

krene prema sjeveru. Tu je bila smještena i kuća Ivana Marka. Isus tad

skrene prema Getsemaniju, malom selu veličine kao i Betfaga, koje je bilo

smješteno na obje strane potoka Cedrona. Kuća Ivana Marka je stajala oko

četvrt sata od vrata grada, koja bijahu na sjevernoj strani Hrama, a inače

je kroz ta vrata stoka vođena na tržnicu. Tržnica je izgrađena ispod velika

brda koje je prije bilo načičkano kućama.

Odavde do Getsemanija bijaše oko pola sata hoda. Od Getsemanija do

Betanije, ako se išlo preko Maslinske gore, bilo je nešto manje od sat hoda.

Betanija je ležala u pravcu istočno od Hrama, direktnom rutom je bila

udaljena oko sat hoda od Jeruzalema. S izvjesnih mjesta na Hramu i s kula

u pozadini, mogli ste u daljini nazirati Betaniju. Betfaga se međutim, jer je

ležala niže, nije mogla vidjeti, premda je bila bliže. S puta prema njoj,

mogao se vidjeti vrh Hrama, ali nju je skrivala Maslinska gora.

32

Kad je Isus s učenicima prešao potok Cedron i išao prema Getsemaniju,

reče im dok su ulazili u udolinu na Maslinskoj gori: 'Ovdje ćete me

napustiti! Ovdje ću biti uhićen!' – Bio je vrlo uznemiren. Tad nastavi prema

Lazarovoj kući, u Betaniju, a odande u učenički gostinjac. Nakon toga ode

s par njih u okolicu grada, tješeći žitelje, kao onaj koji odlazi zauvijek.

Tu večer imali su večeru u Lazarovoj kući, a asistirale su svete žene, koje

su inače bile u ograđenim odjeljcima. Na kraju večere, Isus im svima reče

da imaju još samo jednu noć za mirno spavanje.

3. Isusova zadnja propovijed u Hramu

Rano sutra izjutra Isus ode s učenicima u Jeruzalem. Kad je prešao potok

Cedron ispred Hrama, nastavi svoj put s vanjske strane gradskih zidina,

prema jugu, sve dok ne dođe do malih vrata, kroz koja je i ušao. Prijeđe

kameni most iznad dubokog jarka i stiže pod obronke Maslinske gore.

Tamo su također bile i spilje ispod Hrama. Tu Isus skrenu k južnoj strani

Hrama, pa nastavi kroz dugi nadsvođeni hodnik, koji je bio obasjan jedino

odozgor, prema trijemu za žene. Tu skrene prema istoku, prođe kroz

prolaz za žene osuđene zbog svoje neplodnosti, prijeđe dvoranu u kojoj su

se vršila žrtvovanja, te nastavi do učiteljske katedre u vanjskoj hali Hrama.

Ova su vrata uvijek stajala otvorenima, premda kad je Isus propovijedao,

svi drugi ulazi često bijahu zatvoreni od strane Farizeja. Oni su govorili:

'Neka grješnička vrata uvijek ostanu otvorena za grješnike!'

U riječima vrlo značajnima i duboko proročkima, Isus je učio o jedinstvu i

separaciji. Učinio je usporedbu s vatrom i vodom, što se jedno drugome

protivi, jedno drugo uništava, premda, ako voda ne pobjedi vatru, vatra

postaje divlja i snažnija.

Slijedeće o čemu je govorio bilo je o progonstvima i mučeništvu. Pod

slikom vatre, Isus je aludirao na one učenike koji će istinski ostati Njemu

vjerni. Pod vodom je aludirao na one koji će se odvojiti od Njega i otići u

ambis. Vodu je nazvao mučeništvom vatre.

33

Također je govorio i o miješanju vode i mlijeka, nazvavši to unutrašnjim

stapanjem, koje nitko više ne može razdvojiti. Pod ovom slikom Isus je htio

ocrtati jedinstvo sebe i svojih učenika, a on boravi pod prilikama nježna i

hranjiva mlijeka.

Zatim prijeđe na temu braka i njegova jedinstva, budući su ga učenici

zapitkivali o ponovnoj ženidbi nakon smrti bračnog druga. Isus reče da

postoji dvostruka sveza u braku: sveza krvi i mesa, koju smrt prekida, pa

se tako vezani, poslije smrti neće ponovo naći zajedno. I postoji sveza

duše, koja će i samu smrt nadživjeti. Oni ne bi trebali, nastavi Isus, biti

zabrinuti o tome, hoće li biti sami ili zajedno na drugome svijetu. Oni će

tamo biti ujedinjeni u jedinstvu duše, činiti će samo jedno tijelo. Govorio je

i o Mladoženji, te reče da je Crkva njegova zaručnica. Radi mučeništva

tijela, reče, ne treba se bojati, jer je duša mnogo vrjednija.

Premda apostoli i učenici nisu potpuno shvaćali što Isus govori, Isus im

naredi neka zapisuju ono što ne razumiju. Onda sam vidjela Ivana, Jakova

mlađeg i druge, kako s vremena na vrijeme, na maloj pločici koju su držali

ispred sebe na koljenima, prave neke znakove. Pisali su na malim

smotcima pergamene koristeći nekakvu obojanu tekućinu, a nosili su je u

nekakvoj vrsti roga. Izvukli bi smotke iz prsnih džepova, a zapisivali bi

samo početke uputa.

Isus progovori o njegovu jedinstvu s njima, koje će biti potpuno izvršeno

na Posljednjoj večeri, i ništa ih više neće moći rastaviti.

Obvezu perfektne spolne čistoće, Isus razloži apostolima načinom

propitivanja. Upita ih na primjer, 'Smijete li istovremeno činiti to i to?', pa

progovori o žrtvi koja se mora prinijeti, a sve vodi ka savršenoj spolnoj

nevinosti kao zaključku. Dodao je primjer Abrahama i drugih Patrijarha,

koji su se prije žrtvovanja, uvijek čistili i opsluživali dugu spolnu čistoću.

Kada progovori o krštenju i drugim sakramentima, reče da će im poslati

Duha Svetoga, koji će ih krštenjem učiniti djecom otkupljenja. Oni bi

trebali nakon njegove smrti, sve koji dođu i zatraže krštenje, krštavati u

34

bazenu Betsaida. I ako dođe ogroman broj ljudi, svi bi trebali zasukati

rukave i staviti ruke na njihova ramena, dva i dva, te ih krstiti tamo pod

mlazom pumpe. Reče, kako su prije anđeli, tako će sada, čim prolijem

svoju Krv, Duh Sveti sići na krštenike, čak i prije nego li vi sami primite

Duha Svetoga.

Petar, koji je od Isusa bio imenovan poglavarom nad drugima, upita

trebaju li uvijek djelovati na ovaj način, bez da prvo pouče i instruiraju

ljude. Isus odgovori da bi ljudima dojadilo čekati blagdane, i venuli bi u

međuvremenu od suhoparnosti. Zato, apostoli ne bi trebali odgađati učiniti

upravo ono, što im je On rekao. Kada budete primili Duha Svetoga, tada

ćete tek znati što treba činiti.

Isus je uputio nekoliko riječi Petru, o pokori i o odrješenju, a poslije toga je

govorio svima, o svršetku svijeta i o znakovima koji će tome prethoditi.

Jedan čovjek, koji će biti obasjan Božjim svjetlom, imati će vizije o tome.

Ovim je riječima Isus mislio na Ivanovo Otkrivenje, a i on sam je dao par

slika i natuknica o toj temi. Govorio je, na primjer, o onima koji će biti

obilježeni znakom na čelu. Rekao je da će izvor žive vode, koji će poteći s

gore Kalvarije, na svršetku svijeta izgledati kao najotrovniji i najzagađeniji,

premda će se sve zdrave vode sliti u dolinu Jošafat. Čini mi se kako je

također rekao, da će sve vode još jedanput postati vode krštenja. Na ovoj

propovijedi nije bio prisutan nijedan Farizej. Tu večer se Isus vrati u

Lazarovu kuću u Betaniji.

Sutradan je Isus cijeli dan nesmetano poučavao u Hramu. Govorio je

apostolima o istini i potrebi djelovanja u onome, o čemu ih je poučavao.

Reče - sam ja, sad ću sve izvršiti do potpunog ispunjenja svega. Nije

dovoljno vjerovati, čovjek mora prakticirati svoju vjeru. Nitko, čak ni sami

Farizeji, ne mogu me opovrgnuti ni u najmanjoj činjenici koju sam

poučavao, a sad kad se vraćam svome Ocu, On sam će ispuniti istinu koju

sam naučavao.

35

Ali prije nego li odem, dati će vam sve što posjedujem. Novaca i imanja

nemam, ali ostaviti ću vam svoju moć i snagu. S vama ću biti potpuno

povezan u jedinstvu. To jedinstvo će biti puno intimnije nego li smo sad

povezani, a trajati će do kraja svijeta. Usto, sve ću vas međusobno

povezati vezama, da postanete udovi jednoga tijela.

Isus je govorio o još mnogim stvarima koje će zajedno s njima činiti. Na to

je Petar zadobio novu nadu, da će možda Isus još ostati s njima na zemlji,

pa mu reče, da ako namjerava ispuniti sve te stvari, morati će ostati s

njima sve do kraja svijeta.

Isus je tad govorio o bitnim činjenicama Posljednje večere, premda ih nije

direktno imenovao. Reče da namjerava slaviti svoju posljednju Pashu.

Petar ga upita na kojem mjestu želi to učiniti. Isus mu reče da će mu reći u

pravo vrijeme, a nakon te Pashe on ide svom Ocu. Petar ga ponovo upita

hoće li sa sobom povesti svoju Majku, koju svi toliko vole i poštuju. Isus

reče da Ona mora ostati s njima još nekoliko godina. Rekao je i broj

godina, a u tom broju je bila sigurno znamenka pet. Čini mi se da je rekao

petnaest. Tad je još progovorio o mnogim stvarima povezanima s Marijom.

U svojim naputcima, o snazi i efektima njegove Posljednje večere, Isus

napravi usporedbu s Noom, koji se jednom opio vinom. Zatim, o djeci

Izraelskoj, koja su izgubili svoj tek za manom s neba, koja je baš njima

poslana i o gorčini koju osjetiše kad je kušaše. A što se Njega tiče, prije

nego li se vrati kući, On sam će pripremiti Kruh života, ali taj Kruh sad još

nije pripremljen, nije zamiješan niti ispečen.

Reče, toliko sam vas dugo naučavao istinu, toliko dugo razgovarao s

vama, a vi ste uvijek sumnjali, čak i sad još sumnjate! Osjećam da vam u

svom ljudskom tijelu više ne mogu biti koristan, zato ću vam dati sve što

imam, a ostaviti ću si samo ono nužno, što je neophodno da pokrijem svoje

golo tijelo. Ove Isusove riječi apostoli ne razumješe. Bijahu pod dojmom

najave njegove smrti, da On namjerava umrijeti ili jednostavno otići.

36

Pri kraju dana, Isus progovori o tome da ga Židovi proganjaju. Petar na to

reče, da bi se opet mogao maknuti iz ovih krajeva, a oni će za njim. Već je

jednom tako otišao, pošto je uskrsnuo Lazara, pa bi mogao opet tako

uraditi.

U sumrak Isus ode iz Hrama, rekavši da ga mora napustiti i da više u tijelu

neće u nj unići. Ova je scena bila tako dirljiva, da su se apostoli i svi

učenici bacili na zemlju gorko plačući i naričući. Isus je također plakao.

Juda nije prolio ni suze, premda je bio nervozan i tjeskoban, kao što je bio i

proteklih dana. Jučer Isus nije rekao ni riječ koja bi aludirala na njega.

U predvorju Hrama, neki su pogani čekali Isusa, mnogi željaše krenuti za

njim. Oni su vidjeli suze u apostola. Kad Isus dozna za njihove želje, reče

im da još nije vrijeme za to, nego da se poslije obrate njegovim apostolima

i učenicima, kojima je dao moć, koja je ista kao i njegova.

Zatim krenu onim istim putem kojim je na Cvjetnicu ušao u grad, često se

čeznutljivo osvrćući prema Hramu, napusti grad i ode u gostinjac podno

Maslinske gore, a kad pade noć, ode u Betaniju. U Betaniji, u Lazarovoj

kući, za vrijeme večere nastavi poučavati. Isus naredi da se sutra priredi

obilan obrok u kući Šimuna Gubavca.

Svih tih dana u Jeruzalemu bijaše vrlo tiho i mirno. Farizeji nisu išli u Hram,

nego su stalno Sinedrijali. Bijahu vrlo zabrinuti zbog nedolaska Jude. Mnogi

dobri građani bijahu zabrinuti zbog Isusovih proroštava, za koja su čuli od

učenika. Vidjela sam Nikodema, Josipa iz Arimateje, Šimunove sinove i

druge, kako su vrlo zabrinuti i tjeskobni, premda se još potpuno ne

odvojiše od ostalih Židova. Još uvijek obavljaše s njima sve uobičajene

dnevne poslove. Također sam vidjela Veroniku kako zabrinuto šeće po kući

i oko kuće. Muž je upita za razlog njene zabrinutosti. Kuća joj bješe u

Jeruzalemu, između Hrama i Kalvarije. Sedamdeset i šestorica učenika su

stanovala u sobama oko Cenakula.

37

4. Magdalenino posljednje pomazanje Isusa

Slijedeće jutro, u dvorištu Lazarove kuće, Isus naučavaše veliki broj

učenika, njih preko 60. Popodne oko 15 sati, stolovi bijahu postavljeni u

dvorištu, a za vrijeme ručka Isus i apostoli posluživaše. Vidjela sam kako

Isus ide od stola do stola, dajući ovome nešto, drugome nešto drugo, usto

stalno poučavajući.

Juda nije bio prisutan. Bio je otišao kupiti stvari potrebne za slavlje u

Šimunovoj kući. Magdalena je također otišla u Jeruzalem kupiti dragocjene

pomasti. Blažena je Djevica bila neopisivo tužna, jer joj je to jutro Isus

najavio svoju skoru smrt. Njena je nećakinja, Marija Kleofina, stalno bila

kraj nje, tješeći je. Pune tuge, otiđoše zajedno u učenički gostinjac.

U međuvremenu, Isus je razgovarao sa svojim učenicima o svojoj skoroj

smrti i događajima koji će uslijediti. Jedan, reče On, jedan koji je bio sa

mnom najintimnije povezan, jedan koji mi duguje neizmjernu zahvalnost,

prodati će me Farizejima. Čak neće ni cijenu ugovoriti, nego će

jednostavno reći, "Što ćete mi dati za Njega?" Kao da Farizeji kupuju nekog

roba, biti će utanačena cijena, a On bi bio prodan i za bilo što, koliko oni

ponude. Izdajica će ga prodati za manju svotu, nego li je cijena roba!

Učenici su gorko plakali, postadoše toliko tužni da su odbijali jesti, ali Isus

ih nježno ponuka neka jedu. Često sam vidjela da su učenici nježniji i

privrženiji Isusu, nego li su bili apostoli. Mislim da je to zbog toga što nisu

bili često uz Njega, pa su zbog toga bili i ponizniji.

Tog je jutra Isus govorio o mnogim stvarima sa svojim apostolima. Premda

nisu shvatili razne stvari, On zapovjedi da zapisuju što ne razumiju, rekavši

da kad im pošalje Duha Svetoga, sjetiti će se tih nejasnoća, a tad će biti

sposobni razumjeti ih. Vidjela sam Ivana i još neke učenike kako prave

zabilješke. Isus im nadugo govoraše o njihovu bijegu, onda kad On sam

bude izručen Farizejima. Nisu mogli ni sanjati da bi se takva stvar mogla

njima dogoditi, a kad je do toga došlo, ipak su pobjegli. Isus im je govorio o

38

događajima koji će nakon toga slijediti, pa im je rekao i kako se trebaju

vladati.

Naposljetku je govorio o svojoj svetoj Majci. Reče, da će svu okrutnu muku

njegove smrti, Njegova Majka patiti s njim kroz sućut, da će s Njim umrijeti

Njegovom gorkom smrću, a morati će živjeti još 15 godina.

Isus je rekao učenicima kamo se trebaju skriti. Neka neki idu u Arimateju,

neki u Sihar, a neki u Kedar. Trojica mladića koja su ga pratila na njegov

zadnji put, nisu otišla svojim kućama. Budući su se njihovi pogledi na svijet

i osjećaji tako jako izmijenili, ne bi bilo dobro za njih da se vrate svojim

kućama, jer bi sablaznili sunarodnjake, ili bi pod utjecajem prijatelja

ponovo upali u napast, vratiti se starom načinu razmišljanja i djelovanja.

Eliud i Eremenzear su otišli, čini mi se u Sihar, a Sila je ostao tamo gdje je i

bio. Premda sam vidjela kako je Isus poučavao svoje učenike s puno

ljubavi, savjetujući ih u svemu, ipak su do mraka mnogi otišli.

Baš za vrijeme te propovijedi, Magdalena se vratila iz Jeruzalema s

pomašću koju je kupila. Otišla je do Veronike i ostala s njom. Veronika je

vidjela koju je pomast kupila. Bile su to tri najdragocjenije vrste pomasti

koje su se mogle nabaviti. Magdalena je za to dala sav novac koji je imala.

Jedna je bila bočica ulja od šipka. Druge dvije su bile također u bočicama.

Bočice su bile oblika urne, svinuta baza ukrašena ornamentima.

Magdalena je bočice nosila u svome unutarnjem džepu haljine. Majka

Ivana Marka je išla s njom do Betanije, a Veronika ih pratila samo dio puta.

Dok su prolazile kroz Betaniju, sretoše Judu, koji je sa skrivenim gađenjem

razgovarao s Magdalenom. Magdalena je čula od Veronike da su Farizeji

odlučili uhapsiti i ubiti Isusa, ali još to ne učiniše zbog mnoštva stranaca i

osobito brojnih pogana koji su ga slijedili.

Žene su bile u gostionici Šimuna Gubavca. Pomagale su u pripremanju

slavlja, za koje je Juda kupio sve potrebno. Juda se cijeli dao na kupovinu

39

toga dana, potajno snujući da će te večeri dobiti sve natrag. Od čovjeka

koji je imao vrt u Betaniji, kupiše povrća, dva janjeta, voća, ribu, meda, itd.

Blagovaonica u Šimunovoj gostionici večeras bijaše neka druga soba, za

razliku od one prostorije, u kojoj je Isus blagovao dan nakon Cvjetnice.

Danas su blagovali u poluotvorenoj prostoriji, koja je gledala na dvorište,

otraga kuće. Za ovu priliku soba bijaše okićena. Na stropu je bio otvor,

kojeg je prekrivala prozirna gaza, pa je izgledao kao mala kupola. Na

drugoj strane ove kupole, visjeli su buketi neke nezrele smećkasto zelene

sočne biljke s malim okruglim lišćem. Pod ovim buketima koji su visjeli sa

stropa, bilo je sjedište za Isusa. Jedna strana stola je ostavljena

slobodnom, ona koja je bila nasuprot stupovima između kojih je hrana

unošena preko dvorišta. Šimun, koji je posluživao, sam je sjedio na toj

strani stola. Ispod stola su stajala tri visoka krčaga vode.

Gosti su za vrijeme obroka sjedili na niskim klupama, koje su imale naslon

za leđa, a sa strane jedan rukonaslon. Klupe su bile poredane u parovima,

a bile su dovoljno široke da gosti sjede dva i dva, gledajući se, lice u lice.

Isus je bio u sredini stola, a sam je sjedio na svom sjedištu. Žene su

blagovale u potpuno otvorenoj sobi, koja bijaše lijevo od ove. Gledajući

ukoso preko dvorišta, mogle su vidjeti muškarce za stolom.

Kad je sve bilo zgotovljeno, Šimun u blagdanskoj odjeći i njegov sluga,

dođoše kako bi poveli Isusa, apostole i Lazara. Šimun je nosio dugačku

nošnju, opasanu oko bokova, a na rukavima krznene manšete. Sluga je

nosio košulju bez rukava. Šimun je pratio Isusa, a sluga apostole. Nisu

prešli cestu prema Šimunovoj kući, nego pođoše okolo u blagovaonicu,

kroz vrt. Svi su nosili blagdansku odjeću.

Tamo je bilo puno žitelja Betanije i mnoštvo stranaca, koji su se probijali u

gužvi kako bi vidjeli uskrslog Lazara. To je bio razlog iznenađenja i

nezadovoljstva Šimunovih ljudi, čije su kuće prije bile širom otvorene, koji

su prije kupovali velike količine hrane, a sad su zatvorili svoja kućanstva. U

vrlo kratkom periodu postali su ljuti i nametljivo radoznali, i skoro su

40

oljuštili zidove za vrijeme obroka. Prije nego li su ušli u dvoranu, ne mogu

se sjetiti da sam vidjela bilo kakvo pranje nogu, već je bilo samo neko

malo umivanje.

Nekoliko velikih čaša za piće bijaše na stolu, a kraj svake bijahu još dvije

manje. Posluživane su tri vrste pića: jedno zelenkasto, drugo crveno, a

treće žuto. Mislim da je sve to bila neka vrsta voćnog soka. Prvo je

poslužena janjetina. Janje je ležalo ispruženo na ovalnoj zdjeli, a glava mu

počivala na prednjim nogama. Zdjela je položena s glavom okrenutoj

prema Isusu. Isus uze bjelkasti nož, kao kost ili kamen, zarinu ga u leđa

janjeta i razreza, prvo prema jednoj strani vrata, a zatim drugoj. Nakon

toga povuče nož od glave prema trtici, praveći rez. Linije ovog reza me

odmah podsjetiše na križ. Tada položi kriške pred Ivana, Petra i sebe, pa

uputi Šimuna, domaćina, da rasiječe janje po strani i posluži apostole i

Lazara, redom kako su sjedili.

Svete su žene bile smještene za svojim vlastitim stolom. Magdalena, koja

je cijelo vrijeme plakala, sjedila je nasuprot Blažene Djevice. Bilo ih je

sveukupno sedam ili devet. I one su blagovale janjetinu. Janje je bilo manje

od prvoga, a glava na plitici je bila okrenuta prema Majci Božjoj. Ona je

bila ta, koja ga je posluživala.

Nakon janjetine došle su tri velike ribe i nekoliko manjih. Velike su ležale u

zdjeli kao da plivaju u bijelom gustom sosu. Nakon toga je došla tjestenina,

male role kruha u obliku janjeta, perad s raširenim krilima, medno saće,

zeleno povrće kao zelena salata i sos u kojem se povrće umakalo. Mislim

da je to bilo ulje. Nakon toga je došlo voće, nešto kao kruške. U sredini

zdjele je bilo nešto, oblika kao sušena tikvica, a na njoj drugo voće, kao

grožđe zataknuto svojim stabljikama. Zdjele koje su korištene tijekom

obroka bijahu uglavnom bijele, iznutra djelomično žute, a bijahu duboke ili

plitke, ovisno o posluženom jelu.

41

Isus je cijelo vrijeme blagovanja poučavao. Pri kraju blagovanja, kada su

apostoli pažljivo i bez daha slušali svaku Isusovu riječ, a usluge Šimuna

više nisu bile potrebne, sa svog mjesta među ženama, tiho ustade

Magdalena. Nosila je plavkasto bijeli ogrtač, materijal sličan onome koji se

nosi na svetkovinu Tri kralja, a duga joj kosa prekrita velom.

Noseći pomast ispod ogrtača, prijeđe dvorište, uđe u sobu, stade pred

Isusa, pa mu se baci pred noge, gorko plačući. Privila je svoje lice na

njegova stopala koja počivaše na kauču. Dok se sam Isus ustajo prema

njoj, drugi su se povili još više prema podu. Magdalena odveže sandale i

pomaza Isusu cijela stopala, i tabane i gležnjeve. S obje ruke osuši ih

svojom kosom i ponovo obu Isusu sandale.

Magdalenin čin je izazvao mali prekid u Isusovoj propovjedi. On je

promatrao njen dolazak, ali drugi bijahu iznenađeni njenom akcijom. Isus

reče: 'Ne budite sablažnjeni ovom ženom!', pa joj se obrati nježnim

riječima.

Ona ustade, stade iza njega i tako obilno izli pomast na njegovu glavu, da

je curila na njegovu odjeću. Zatim mu rukama utrlja pomast po cijeloj

glavi. Soba se napuni miomirisom. Apostoli se međusobno došaptavaše i

izražavahu svoje nezadovoljstvo. Čak je i Petar bio srdit ovim prekidom.

Magdalena, zaplakana i umotana u veo, provlačila se iza stola. Kad je

prolazila kraj Jude, on ispruži ruku kako bi je zaustavio, dok joj je

istovremeno prezrivo uputio par riječi zbog njena izgleda. Govorio je da se

taj novac mogao dati sirotinji. Magdalena nije ništa odgovorila. Samo je

gorko plakala.

Tad Isus progovori, prekorivši ih da je puste na miru, rekavši da ga je

pomazala za ukop, jer poslije ne bi imala vremena za takvo nešto, i gdje

god se bude navješćivalo Evanđelje, navješćivati će se i njen čin koji sad

učini. Magdalena se povukla, srca puna tuge. Ostatak blagovanja je bio

prekidan nezadovoljstvom apostola i Isusovim prijekorima. Kad je sve

završilo, svi se vratiše u Lazarovu kuću.

42

Juda je bio pun gnjeva i pohlepe, stalno premišljajući, da takvo što više ne

može podnositi. Ali, skrivao je svoje osjećaje. Odloži ustranu svoju

blagdansku odjeću, pretvarajući se da ide natrag u gostionicu, da vidi je li

što ostalo od obroka, kako bi to dao sirotinji. Umjesto toga, otrčao je

punom brzinom prema Jeruzalemu. Vidjela sam cijelo vrijeme jednog đavla

s njime, crvena, mršava i košćata tijela. Bio je ispred i iza njega, kao da

mu osvjetljava put. Juda je vidio kroz mrak. Nije se nijedanput spotakao,

nego je trčao kao da je podne. Vidjela sam ga u Jeruzalemu, kako utrčava

u kuću, u kojoj će kasnije Isus biti izložen bičevanju i ruganju.

Farizeji i glavari svećenički još uvijek bijahu zajedno okupljeni, ali Juda nije

ulazio u njihovu vijećnicu. Dvojica od njih iziđoše van dolje u dvorište i

razgovaraše s njim. Kad im je rekao da je spreman izručiti Isusa, upitavši

što će mu za to dati, oni se obradovaše. Vratiše se obavijestiti ostale. Malo

nakon toga, jedan od njih iziđe i ponudi 30 srebrnjaka. Juda ih je htio imati

odmah, ali mu ih oni ne dadoše. Rekoše mu da je jednom već bio ovdje, te

ga poslije dugo nije bilo, pa neka prvo ispuni svoj zadatak, a tek onda će

mu platiti. Vidjela sam kako mu pružaju ruke kao zalog ugovora i kako obje

strane otkidaju nešto sa svoje odjeće.

Farizeji su željeli da Juda ostane još malo i da im ispriča, kako će i kada

ugovor ispuniti. Ali, Juda je inzistirao da ide, da ne bi izazvao nikakvu

sumnju. Reče da će stvar malo bolje proučiti, da će iznaći načina i da će

sutradan moći djelovati bez privlačenja nepotrebne pažnje. Cijelo vrijeme

sam vidjela đavla između Jude i Farizeja. Juda pohita trčeći natrag k

Betaniji, gdje presvuče svoju odjeću, pa se pridruži apostolima.

Isus je ostao u Betaniji, u Lazarovoj kući, dok su njegovi učenici otišli u svoj

gostinjac. Te noći, Nikodem dođe iz Jeruzalema, a na svom povratku, Lazar

ga je ispratio dio puta.

43

MEDITACIJA MUKE ISUSA KRISTA NAŠEG GOSPODINA

MEDITACIJA I

Pripreme za Pashu

Veliki četvrtak, 13. Nisana (29. ožujak)

Jučer uvečer, bio je zadnji veliki javni obrok našeg Gospodina i njegovih

prijatelja. Dogodio se u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca. Tada je Marija

Magdalena pomazala Isusove noge dragocjenom pomašću. Juda se na to

sablaznio i opet je požurio pravo u Jeruzalem, da urotnički dogovori s

glavarima svećeničkim, Isusovu predaju u njihove ruke.

Nakon obroka, Isus se vratio u Lazarovu kuću, a neki su apostoli otišli u

učenički gostinjac, smješten pokraj Betanije. Tijekom noći, u Lazarovu

kuću je ponovo došao Nikodem. Imao je dugi razgovor s našim

Gospodinom. Prije zore se vratio u Jeruzalem, dio puta praćen Lazarom.

Prije zore, Isus pozva Petra i Ivana, govoreći im što da naruče, koje

pripreme moraju napraviti u Jeruzalemu za blagovanje Pashalnog janjeta.

Učenici su jučer ispitivali Isusa o tome gdje želi blagovati ovu večeru. Isus

reče dvojici apostola, da onda kada se budu penjali na brdo Sion, sresti će

čovjeka koji nosi krčag vode. Toga čovjeka oni već poznaju, jer je taj isti

čovjek prethodne godine na Pashalnoj večeri u Betaniji, posluživao Isusa.

Neka ga slijede u njegovu kuću i neka mu kažu: 'Učitelj nam je naredio da

ti kažemo, da je Njegovo vrijeme blizu.' Onda neka pitaju da vide

44

blagovaonicu, koju će naći već uređenu, te tamo trebaju urediti sve što je

potrebno za blagdan.

Vidjela sam dvojicu apostola kako se uspinju k Jeruzalemu, duž gudure,

južno od Hrama, u smjeru sjeverne strane Siona. Na južnoj strani brda na

kojem je Hram stajao bijahu nizovi kuća. Išli su suprotno od kuća, slijedeći

tok nadošlog potoka. Kad su stigli na vrh brda Siona, koje je višlje od

mjesta na kojem je stajao Hram, skrenuše k jugu i taman prije malog

uspona, sretoše čovjeka o kojem je Isus govorio.

Slijedili su ga i popričali s njim, baš kao što je Isus zapovjedio. Kad je čuo o

čemu se radi, bio je vrlo radostan. Odgovorio im je da je nalog za

pripremanje večere već izdan (vjerojatno od Nikodema), ali on nije znao za

koga je večera, a sad je sretan kad je čuo da je to za Isusa. Ovaj se čovjek

zvao Heli. On je bio zet Zaharije iz Hebrona, u čijoj je kući pretprošle

godine Isus bio obaviješten o smrti Ivana Krstitelja.

Imao je samo jednog sina, koji je bio Levit i prijatelj svetog Luke, i to prije

nego je Luka bio pozvan od našeg Gospodina. Imao je još i pet kćeri, a sve

su bile neudane. Svake bi godine uzlazio na blagdan Pashe sa svojom

obitelji i slugama. U tu svrhu je iznajmljivao dvoranu i pripremao Pashu za

one koji nemaju nikoga svoga u gradu, koji su bili bez konaka. Ove godine

je unajmio gornju sobu, koja je pripadala Nikodemu i Josipu iz Arimateje.

Pokazao je dvojici apostola gdje se nalazi i kako izgleda unutarnje

uređenje.

MEDITACIJA II

Dvorana Posljednje večere

45

Na južnoj strani brda Sion, nedaleko od ruine dvorca kralja Davida i

tržnice, na usponu koji vodi za dvorac, stajala je okrenuta prema istoku

jedna stara, čvrsta građevina, između niza stabala, usred prostrana

dvorišta, okružena jakim zidovima. Lijevo i desno od ulaza naslonjene na

zid bile su druge građevine, a osobito desno, gdje se nalazilo boravište

upravitelja, a blizu njega i kuća, u kojoj su Blažena Djevica i druge svete

žene provele najviše vremena nakon Isusove smrti. Dvorana posljednje

večere, koja je u originalu bila veća, prvotno je bila nastanjena hrabrim

kapetanima kralja Davida. Tu su oni vježbali i učili uporabu oružja.

Prije izgradnje Hrama tu je bila smještena Zavjetna škrinja i to dugo

vremena, a tragovi toga mogli su se vidjeti u prizemlju. Također sam

vidjela proroka Malahiju skrivenog ispod ovog krova. Tu je on pisao svoja

proročanstva o Presvetom Sakramentu i Žrtvi Novog zakona. Salomon je

častio ovu kuću. U njoj je izvodio neke simbolične radnje, koje sam

zaboravila. Kad je od Babilonaca bio uništen veliki dio Jeruzalema, ova je

kuća pošteđena. Vidjela sam i mnoge druge stvari povezane s njom, ali

mogu se sjetiti samo ovih što sam ih kazala.

Kad je došla u posjed Nikodema i Josipa iz Arimateje, zgrada je bila u vrlo

devastiranom stanju. Glavnu su zgradu uredili prilično dobro, a gornju

sobu bi za vrijeme Pashe izdavali strancima. Tako je i bilo da je prošle

godine naš Gospodin blagovao Pashu u toj sobi. Štoviše, zgrada i okolne

građevine su služile kao skladišta za spomenike i druge kamene izrađevine

i kao radionica za radnike. Jer, Josip iz Arimateje posjedovaše značajne

kamenolome u svojoj zemlji, odakle su dovozili velike blokove kamenja,

koje bi radnici oblikovali, pod njegovim brižnim okom, u grobnice,

ornamente, stupove, itd., sve za prodaju.

Nikodem je imao udio od toga, a često je slobodno vrijeme provodio u

oblikovanju kamena. Radio bi stalno u sobi ili u suterenskoj dvorani koja je

bila ispod nje, osim u vrijeme blagdana. Baš to zanimanje za

46

kamenoklesarstvo ga je i dovelo u vezu s Josipom iz Arimateje. Postali su

prijatelji, a imali su još i drugih zajedničkih poslova.

Jutros, dok su Petar i Ivan razgovarali sa čovjekom koji im je ustupio

dvoranu, vidjela sam Nikodema u kući lijevo od dvorišta, gdje je bilo

naslagano puno kamenja. Tjedan dana prije, vidjela sam kako su mnogi

radnici angažirani da počiste kompleks, slažući kamenje na jednu stranu i

kako pripremaju gornju sobu za slavljenje Pashe. Čini mi se da sam među

njima vidjela i nekoliko Gospodinovih sljedbenika, možda Arama i Temeina,

rođake Josipa Arimatejskog.

Dvorana večere, s pravom tako nazvana, bila je u centru kompleksa.

Dužina joj je bila veća od širine. Okružena je nizom niskih stupova, a kad bi

se oni mogli ukloniti onda bi se dvorana pretvorila u veliki prostor, tek tada

bi dvorana postala ogromna i prostrana. Dvorana je bila osvijetljena

prirodnim otvorima pri vrhu zidova. Ispred nje nalazio se trijem, odakle su

vodila troja vrata. Velika unutarnja dvorana je bila obasjana visećim

lampama. Zbog blagdana, zidovi su bili dopola okićeni, s predivnim

tapiserijama. Na vrhu stropa nalazio se manji otvor prekriven prozirnom

plavom gazom.

Stražnji dio dvorane bijaše odvojen od ostatka zastorom, također od

prozirne plave gaze. Ova raspodjela dvorane u tri dijela, imala je sličnosti s

Hramom – tako formiravši vanjski trijem, svetinju i svetinju nad

svetinjama. U zadnjem odjeljku nalazile su se nošnje, odjeća i druge

potrepštine potrebne za slavljenje Pashe. U centru dvorane, bila je kao

neka vrsta oltara, jedna kamena klupa podignuta na tri stepenice,

trapezna oblika, a izlazila je iz zida. Mora da je sadržavala gornji dio peći

koja se koristila za pečenje Pashalnog janjeta, jer danas, na Veliki četvrtak,

za vrijeme večere, stepenice su bile skroz zagrijane.

Ne mogu opisati u detalje sve što se nalazilo u ovom dijelu dvorane, ali sve

je bilo uređeno za blagovanje Pashe. Iznad ovog oltara je bio prostor niše u

47

zidu, ispred kojeg sam vidjela sliku Pashalnog janjeta s nožem ispod grla, a

krv je kapala na oltar. Ali, ne sjećam se kako je to točno izvedeno. U niši su

bila tri ormarića raznih boja, a sličila su našim tabernakulima. U njima se

držalo brojno posuđe koje se koristilo za Pashu. Poslije je tu bio čuvan

Presveti Sakrament.

U sobama sa strane dvorane, nalazili su se divani na kojima su bili deblji

pokrivači smotani u role, a role postavljene na divane. Ti su se pokrivači

mogli koristiti kao kreveti. Ispod cijele zgrade nalazio se prostran podrum.

Kovčeg saveza je bio smješten točno na istom mjestu, gdje će kasnije srce

biti izgrađeno. Pet je žljebova ispod kuće služilo za odvod otpada do kosine

brda, na čijem je vrhu kuća i izgrađena. Prije sam vidjela Isusa kako je tu

propovijedao, izvodio čudesa i liječio, a puno puta su i učenici proveli noć u

pokrajnjim sobama.

MEDITACIJA III

Pripreme za blagovanje Pashalnog janjeta

Pošto su učenici govorili s Helijem, on je otišao kroz dvorište natrag kući.

Oni su okrenuli udesno i požurili niz sjevernu stranu brda Siona. Prešli su

most, išli putem koji je obrastao kupinama, stigli na drugu stranu kosine

koja je bila ispred Hrama i niza kuća koje su bile južno od Hrama. Tamo je

bila kuća starca Šimuna, koji je umro u Hramu nakon prikazanja našeg

Gospodina. Njegovi sinovi, od kojih su neki u tajnosti bili Isusovi učenici,

sad su živjeli tamo.

Apostoli su pričali s jednim od njih. Bio je visok, crnomanjast, a imao je

službu u Hramu. Otišli su zajedno s njim do istočne strane Hrama, kroz

predio koji se zove Ofel. Tuda je Isus na Cvjetnicu ušao u Jeruzalem. Otuda

su otišli do stočne tržnice, koja je bila u gradu, a zatim do sjeverne strane

48

Hrama. U južnim dijelovima tržnice, vidjela sam male torove u kojima su

prekrasni janjci skakutali. Tu su se kupovala janjad za Pashu. Vidjela sam

sina Šimunova kako ulazi u jedan od torova. Janjci su skakutali oko njega

kao da ga poznaju. Izabrao je četiri, a odnijeta su u dvoranu večere.

Popodne sam ga vidjela u dvorani, kako priprema Pashalne janjce.

Petar i Ivan su išli u razne dijelove grada, kako bi uredili neke druge stvari.

Stajali su ispred kućnih vrata nasuprot Kalvariji, gdje su Isusovi učenici

boravili veliki dio vremena, a pripadala su Serafiji (poslije prozvanoj

Veronika). Petar i Ivan su otuda otposlali par učenika u dvoranu, dajući im

naloge kojih se ne mogu sjetiti.

Ušli su u Serafiniju kuću, gdje su još učinili neke pripreme. Serafijin muž je

bio član Sinedrija i često je bio angažiran u poslovima. Čak kad je bio kod

kuće, malo bi ga vidjela. Serafija je bila istih godina kao Blažena Djevica, a

dugo je poznavala Svetu obitelj. Kad je dijete Isus ostao tri dana u

Jeruzalemu nakon blagdana, ona je bila ta koja ga je opskrbila hranom.

Dva apostola uzeše među inim stvarima i kalež, koji će naš Gospodin

koristiti pri ustanovljenju Svete Euharistije.

MEDITACIJA IV

Kalež korišten kod Posljednje večere

Kalež koji su apostoli uzeli od Veronike bijaše čudesan i misteriozan u

izgledu. Dugo vremena je čuvan u Hramu, među dragim predmetima

velike važnosti, čija je originalna upotreba u Hramu bila zaboravljena. Isti

slučaj je bio s nekim stvarima u kršćanskoj Crkvi, gdje su mnogi posvećeni

dragulji (milosti) zaboravljeni i vremenom pali u neupotrebljavanje.

Antikne vaze i dragulji, pokopani ispod Hrama, često su bili iskapani,

ponovo korišteni ili prodani. Tako je bilo, s Božjim dopuštenjem, i s ovom

49

svetom posudom, koju nitko nije mogao pretopiti zbog njegove građe. Bio

je napravljen od nekog nepoznatog materijala. Svećenici su ga pronašli u

riznici među dragocjenim posuđem, nisu znali zašto bi ga koristili, pa su ga

prodali nekim antikvarima.

Poslije ga je Serafija kupila. Nekoliko puta ga je Isus već koristio u

slavljenju blagdana, a od dana Posljednje večere postao je ekskluzivno

vlasništvo kršćanske zajednice. Ova posuda nije uvijek izgledala isto

otkada ju je koristio naš Gospodin na Posljednjoj večeri. Zbog toga se na

njoj mogu naći razni dodaci koji su ugrađivani u nju. Veliki je kalež stajao

na plitici veličine pločice za pisanje, a oko njega je bilo šest čašica. Kalež

se sastojao od dvije posude. Jedna je bila manja, a iznad nje bijaše veća,

kao plitica, a oko nje okrugli pokrov. Žličica je bila umetnuta u podnožju

kaleža, a lako se mogla izvući pri upotrebi.

Sve je ovo divno posuđe bilo pokriveno finim platnom, i ako ne griješim,

spremljeno u škrinji omotanoj kožom. Veliki kalež se sastojao od čaše i

podnožja. Mora da je podnožje dodano u kasnijem periodu, jer bilo je od

drugačijeg materijala. Čaša je bila kruškolika, masivna, tamnije boje,

visoko politirana, sa zlatnim ornamentima i dvije male ručke pomoću kojih

je kalež držan. Podnožje je bilo od čistog zlata, pažljivo izrađeno, ukrašeno

zmijom i grozdom, obogaćeno dragim kamenjem.

Kalež je bio ostavljen jeruzalemskoj Crkvi, u ruke Jakova mlađeg. Vidim da

je još sačuvan u tom gradu. Ponovo će se pojaviti jednoga dana, na isti

način kao i prije. Druge su Crkve uzele male čašice koje su okruživale

kalež. Jedna je u Antiohiji, a druga u Efezu. Pripadale su patrijarsima, koji

su pili misteriozne napitke iz njih, kad su primali ili davali blagoslove, a što

sam puno puta i vidjela.

Veliki kalež je prvo bio u vlasništvu Abrahama. Melkisedek ga je do

Kanaana donio iz Semiramidine zemlje, kada je pronašao prvi smještaj na

kojem je danas izgrađen Jeruzalem. Koristio ga je prilikom prinošenja

50

žrtava, kada je u prisutnosti Abrahama prinosio kruh i vino, a ostavio ga je

u vlasništvu patrijarha. Ovaj isti kalež je bio sačuvan u Noinoj arci.

MEDITACIJA V

Isus se uspinje u Jeruzalem

Ujutro, dok su apostoli bili angažirani u Jeruzalemu u pripremanju Pashe,

Isus koji je ostao u Betaniji oprostio se s velikom ljubavlju od svetih žena,

Lazara i svoje Blažene Majke. Dao im je i posljednje upute. Vidjela sam

kako naš Gospodin priča nasamo sa svojom Majkom i kako joj između

ostaloga govori da je poslao Petra, apostola vjere, i Ivana, apostola ljubavi,

da pripreme Pashu u Jeruzalemu. Reče Magdaleni, čija je žalost bila

neizmjerna, da je njena ljubav velika, ali još uvijek nekako ljudska i da je

zbog toga njena žalost čini tako nerazumnom. Također je govorio i o

planovima izdajice Jude, a Blažena Djevica je molila za njega.

Juda je opet napustio Betaniju da ode u Jeruzalem, pod izlikom da mora

platiti neke dugove. Proveo je cijeli dan žureći tamo amo, od jednog

Farizeja do drugog, i napokon je s njima utanačio konačni dogovor. Judu su

predstavili hramskim stražarima, a oni su bili angažirani da zgrabe Isusa.

Juda je tako uredio svoje putovanje tamo amo, tako da nitko ne računa na

njegovu odsutnost. Vidjela sam sve njegove zločeste sheme i sve njegove

misli. Prirodno je bio poduzetan i uslužan, ali ove pozitivne vrline ugušene

su pohlepom, ambicijom, zavišću, a za te strasti nije učinio ništa da ih

obuzda. Čak i dok Isus nije bio s njim, Juda je izvodio čudesa i liječenja

bolesnih.

Kad je naš Gospodin rekao svojoj Majci što će se dogoditi, molila ga je

najnježnijim načinom da joj dopusti umrijeti s njim. On ju je poticao da u

svojoj žalosti pokaže više mirnoće nego druge žene. Rekao joj je da će

ponovo ustati od mrtvih i točno joj naznačio mjesto gdje će se prvi put

51

pojaviti pred njom. Nije mnogo plakala, ali bol je bila neopisiva. U njenom

izgledu duboke sabranosti, bilo je nečega što ulijeva strahopoštovanje.

Naš Nebeski Gospodin joj je zahvalio, kao pravi ljubljeni Sin, za svu njenu

ljubav koju mu je pružila. Tada je zagrli i pritisnu na svoje grudi. Rekao joj

je da će duhovno večerati s njom Posljednju večeru, te joj imenovao čas,

kad će ona primiti njegovo dragocjeno Tijelo i Krv. Tada je biranim

riječima, pun osjećaja, zaželio svima zbogom, davši svakom upute.

Oko podneva, Isus i devetorica apostola otiđoše iz Betanije u Jeruzalem,

praćeni sedmoricom učenika. Svih sedam je, osim Nataniela i Sile, bilo iz

Jeruzalema i okolice. Među njima bijahu Ivan, Marko i sin siromašne

udovice koja je prošli četvrtak bacila novčić u hramsku riznicu, dok je Isus

tamo propovijedao. Par dana prije, Isus ga je primio u svoju družinu. Svete

žene su otišle kasnije.

Isus i njegovi prijatelji išli su oko Maslinske gore, po dolini Jošafat, sve do

brda Kalvarije. Za vrijeme cijelog puta Isus im je stalno davao upute.

Rekao je apostolima da im je dosada davao svoj kruh i vino, ali odsada će

im davati svoje Tijelo i Krv, cijeloga sebe – sve što ima i sve što jest.

Lik našeg Gospodina je izgledao tako nježan dok je govorio, kao da je cijela

njegova duša disala s njegovih usana. Činilo se kako vene od ljubavi i želje,

da se sav preda za čovječanstvo.

Učenici ga nisu razumjeli, pa su mislili da govori o Pashalnom janjetu.

Nemam riječi za opisati ljubav i mirnoću koja se odražavala u zadnjim

govorima našeg Gospodina, na putu od Betanije do Jeruzalema.

Sedam učenika koji su slijedili Isusa u Jeruzalem nisu išli s njim do kraja.

Odnijeli su ceremonijalnu odjeću u dvoranu večere, a onda su se vratili u

kuću Markove majke, Marije.

52

Kad su Petar i Ivan došli u dvoranu večere s kaležom, svi ceremonijalni

habiti već su bili u predvorju. Na zidove su objesili draperije, očistili visoke

otvore na zidovima i zapalili tri lampe. Zatim su Petar i Ivan otišli u dolinu

Jošafat, te pozvali našeg Gospodina i apostole. Učenici i drugi prijatelji, koji

su također slavili Pashu u dvorani večere, došli su poslije.

MEDITACIJA VI

Posljednja Pasha

Isus i njegovi učenici večerali su Pashalno janje u dvorani Posljednje

večere. Podijelili su se u tri grupe. Isus je slavio Pashu s 12 apostola u

dvorani Posljednje večere. Nataniel i drugih 12 učenika u prvoj pokrajnjoj

sobi, a Elijahim (sin Kleofe i Marije, Helijeve kćeri), koji je bio učenik Ivana

Krstitelja, s drugih 12 učenika, u drugoj pokrajnjoj sobi.

Tri janjeta su bila zaklana za žrtvu u Hramu, ali četvrto janje je žrtvovano u

dvorani Posljednje večere, a to je bilo ono koje je Isus blagovao s

apostolima. Juda nije bio svjestan ove okolnosti, jer je bio zabavljen

spletkarenjem svoje izdaje. Juda se vratio nekoliko trenutaka prije samog

obroka, tako da žrtvovanje nije ni vidio.

Najdirljivija je bila scena samog klanja četvrtog janjeta za žrtvu. To se

događalo u predvorju dvorane Posljednje večere. Apostoli i drugi učenici su

pjevali 118-ti psalam. Isus je govorio o novoj eri koja započinje. Rekao je

kako Mojsijeva žrtva i simbol Pashalnog janjeta, upravo sad zadobivaju

svoje potpuno ispunjenje, te da će sada janje žrtvovati na isti način kao što

se radilo prije u Egiptu, i da oni stvarno moraju izići iz kuće ropstva.

Posuđe i potrebni instrumenti su pripremljeni. Pomoćnici su donijeli

prekrasno janješce, ukrašeno krunom koju je poslala Blažena Djevica

Marija. Ona je ostala u sobi s drugim svetim ženama. Janje je pritisnuto

53

leđima ne ploču i privezano kordom oko tijela, a podsjećalo me na Isusa

svezanog za stup kod bičevanja.

Šimunov sin je držao janje za glavu. Isus učini lagani urez vrhom noža u

vrat janjeta. Potom je nož dao Šimunovu sinu da završi klanje. Isus je

izgledao kao onaj koji je zadao ranu s osjećanjem kajanja. Bio je brz u

pokretima, premda je njegova pojava odavala ozbiljnost, a način rada,

takav, koji izaziva poštovanje. Krv je kapala u lavor. Pomoćnik je donio

izopovu granu. Isus je umoči u krv, ode do vrata i namaza krvlju

dovratnike i kvaku. Granu je postavio iznad vrata, na nadvratnik.

Tad progovori učenicima, između ostaloga, kako će anđeo zatornik proći

pokraj njih, a oni neka slave unutra, bez straha i zabrinutosti. Kada On,

pravo Pashalno Janje, bude žrtvovan – tada će započeti nova era i nova

žrtva, a trajati će do svršetka svijeta.

Tad otiđoše na drugi kraj prostorije, blizu srca gdje je prije stajao Kovčeg

saveza. Vatra je već bila razgorena. Isus izlije malo krvi na srce prostorije,

posvećujući ga kao oltar. Ostatak krvi i sala baci na vatru, niže oltara. Isus

slijeđen apostolima, obiđe prostoriju pjevajući neke psalme, posvećujući

prostoriju kao novi Hram.

Sva su vrata za vrijeme ceremonije bila zatvorena. U međuvremenu je

Šimunov sin završio pripremanje janjeta. Nabio ga je na kolac, privezujući

noge janjeta na poprečni komad drva, rastežući zadnje noge duž kolca. To

me je jako podsjećalo na Isusa na križu. Janje je stavljeno u peć, kako bi se

ispeklo s druga tri janjeta, koja su donijeli iz Hrama.

Židovi su obvezno žrtvovali Pashalno janje u trijemu Hrama, ali opet u

raznim dijelovima trijema, žrtvovalo se ovisno o tome, je li netko bogat,

siromašan ili stranac. Pashalno janje koje je Isus blagovao nije bilo

žrtvovano u Hramu, ali je sve drugo urađeno po propisu Zakona. Isus se

ponovo obrati učenicima govoreći kako je janje samo simbolična slika, jer

54

će On sutra biti istinsko Pashalno Janje. Govorio im je i o drugim stvarima

koje sam zaboravila.

Kad je Isus završio svoj govor o Pashalnom janjetu i njegovom značenju,

došlo je vrijeme za slavljenje. Juda se također vratio. Stolovi su postavljeni.

Učenici su obukli putne haljine, koje su bile u trijemu, bijelu nošnju sličnu

košulji i ogrtač, te obuli druge sandale. Ogrtač je bio sprijeda kratak, a

straga dugačak, sa širokim rukavima zavrnutim unatrag. Odjeću su opasali

pojasom oko struka.

Svaka je grupa otišla za svoj stol. Dva tuceta učenika u pokrajnjim

sobama, a naš Gospodin i njegovi apostoli u glavnoj prostoriji tj. dvorani

Posljednje večere. Svi su imali štapove, a k stolu su išli dva po dva. Kod

stola su ostali stajati svaki na svom mjestu. Ruke su im bile uzdignute i

raširene, a štap se oslanjao na nadlakticu.

Stol je bio uzak, visine 15-ak cm iznad čovjekova koljena. U obliku je

podsjećao na potkovu. Nasuprot Isusu, u unutarnjem dijelu polukruga bio

je slobodan prostor koji je omogućavao poslužiteljima da stavljaju obroke

na stol. Koliko se mogu sjetiti, Ivan, Jakov stariji i Jakov mlađi su sjedili

nadesno od Isusa. Nakon njih je bio Bartolomej, pa okolo stola, Toma i Juda

Iškariotski. Petar, Andrija i Tadej su sjedili nalijevo od Isusa, pa onda okolo

Šimun, Matej i Filip.

Pashalno janje je položeno na zdjelu, nasred stola. Glava mu je počivala na

prednjim nogama, koje su bile pričvršćene na poprečnom štapu, a stražnje

noge rastegnute duž kolca. Obrok je bio urešen češnjakom. Pokraj je bila

zdjela s pečenim Pashalnim mesom. Zatim je slijedila plata sa zelenjem u

količini kao i mesa. Bila je još jedna plata s malim strukovima gorkog zelja,

koje je imalo izgled aromatičnog bilja. Nasuprot Isusa bila je jedna zdjela s

raznim biljem i još jedna koja je sadržavala kao smeđi sos ili nekakav

napitak. Pred sobom su imali nekakve zaobljene kruhove umjesto tanjura,

a koristili su noževe od slonovače.

55

Nakon molitve, ravnatelj je na stol pred Isusa položio nož za rezanje

janjeta. Isus je ulio vino u šest čaša, a po jedna čaša je išla na dva učenika.

Isus blagoslovi vino i ispije. Apostoli su pili dvojica iz jedne čaše. Tada naš

Gospodin rasiječe janje. Apostoli su razdavali komade mesa na kruhu jedni

drugima i svatko je dobio svoj dio. Jeli su žurno, odvajajući meso od

kostiju, pomoću svojih noževa od slonovače. Kosti su kasnije spaljene. I luk

i zelenje su jeli žurno, umačući ga u sos. Za sve to vrijeme su stajali.

Isus razlomi jedan beskvasni kruh, prekri jedan dio i porazdijeli ostatak

među apostole. Još jedna čaša vina bi natočena, ali Isus nije pio. 'Uzmite

ovo i podijelite između sebe, jer više odsada neću piti vino, sve dok ga ne

budem pio s vama u kraljevstvu moga Oca. (Matej 25,29). Kad su ispili

čašu, otpjevaše hvalospjeve. Tad je Isus molio ili poučavao, a oni opet

operu ruke. Nakon toga posjedaše svatko na svoje mjesto.

Naš Gospodin razreza još jedno janje, koje je odnijeto svetim ženama u

dvorišnoj zgradi, gdje su one imale postavljeno za slavlje. Apostoli

pojedoše još malo povrća i zelene salate. Naš je Božanski Spasitelj imao

izgled neopisive mirnoće i sabranosti, veće nego sam ikad vidjela.

Opominjao je apostole neka zaborave sve svoje brige.

Dok je sjedila za stolom s drugim ženama Blažena Djevica je izgledala

najblaža i najmirnija. Kad su druge svete žene došle, pridržavale su joj veo

da se njime omota. Svaki njen pokret izražavao je najvišu samokontrolu i

blagost duha.

Isprva je sa svojim učenicima Isus razgovarao mirno i blago, ali nakon

nekog vremena postade tužan i ozbiljan. 'Zaista, zaista, kažem vam jedan

će me od vas izdati. On je onaj koji umače u istu zdjelu sa mnom'.

Isus tad razdijeli salatu, jer je bila samo jedna zdjela salate. Dadne prvo

učenicima bliže sebi, pa tako dođe i do Jude koji je sjedio skoro sučelice

56

njemu. Juda je imao zadaću razdjeljivanja drugima. Kad je Isus progovorio

o svom izdajici, načinom, koji je sve apostole ispunio nekim strahom, rekao

je: 'onaj koji umače u istu zdjelu sa mnom' , što znači: jedan od

dvanaestorice koji jede i pije sa mnom – jedan od onih s kojima jedem

kruh.

Tim riječima, nije jasno drugima pokazao prstom na Judu. Jer umočiti ruku

u istu zdjelu, bijaše izraz koji se koristio da se dočara najprijateljskiji i

najprisniji odnos. Želio je, međutim, dati upozorenje Judi, koji je tada

stvarno istovremeno umočio svoju ruku u zdjelu s našim Gospodinom, jer

je Juda tog trena razdjeljivao salatu drugima apostolima. Isus nastavi

govoriti: 'Sin Čovječji istina ide kako je pisano za njega. Ali, jao onome

čovjeku koji Sina čovječjega izdaje. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije.'

Apostoli su bili vrlo zbunjeni. Svaki od njih uzviknu: 'Da nisam ja?', jer bili

su potpuno svjesni da nisu skroz razumjeli njegove riječi. Petar se nagnu k

Ivanu, iza Isusovih leđa, i namignu mu da ga upita o kome to govori. Petar

se bojao, jer se mnogo puta uvjerio, da Isus sve zna, pa je drhtao, da

možda on sam nije taj izdajnik.

Ivan je sjedio desno od Isusa. Pošto su svi bili podbočeni lijevom rukom

dok su desnom jeli, glave su im bile nagnute k prsima. Tako je njegova

glava bila blizu Isusovih prsiju. On nasloni glavu na Isusove grudi i upita:

'Gospodine da nisam ja?' Nisam vidjela Isusove usne kad mu je odgovorio:

'On je onaj kome dam umočen kruh'. Ne znam da li mu je prišapnuo, ali

Ivan je nekako znao. Kad je Isus umočio kruh, koji je bio prekrit salatom,

nježno ga dade Judi, koji je također upitao: 'Da nisam ja Gospodine?' Isus

ga pogleda s ljubavlju i odgovori mu nekim općenitim izrazom.

Među Židovima 'dati umočen kruh', značilo je prijateljstvo i povjerenje. Isus

ovdje nudi Judi zalogaj da bi ga upozorio, ne obavještavajući druge o

njegovoj krivnji. Ali Judino srce gori bijesom, a za cijelo vrijeme obroka

vidjela sam grozno malo stvorenje kako sjedi kraj njegovih stopala,

57

pokatkad se penjući do njegova srca. Nisam vidjela je li Ivan obavijestio

Petra o onom što je saznao od Isusa, ali je pogledom prenio svoj strah na

druge.

MEDITACIJA VII

Pranje nogu

Svi su ustali od stola. Dok su neki uređivali svoje haljine, kao i obično prije

svečane molitve, ušao je ravnatelj s dvojicom slugu da odnese stol. Isus je

stajao usred apostola. Govorio im je dugo na najsvečaniji način. Ne mogu

točno interpretirati cijeli njegov govor, ali se sjećam da je govorio o

Kraljevstvu, o odlasku svom Ocu, o tome da ih mora napustiti, da će biti

odveden, itd. Dao im je neke upute što se tiče pokore, ispovijedi grijeha,

pokajanja i opravdanja.

Osjetila sam da se ove upute odnose na pranje nogu. Čula sam kako su

apostoli priznali svoje grijehe, pokajali se za njih, svi osim Jude. Ovaj je

Isusov govor bio dug i svečan.

Kad je zaključen, Isus posla Ivana i Jakova mlađeg da odu i donesu vodu iz

trijema. Reče apostolima neka poredaju stolce u polukrug. Ode sam na

trijem gdje se opaše ručnikom. Za to vrijeme apostoli su pričali jedni s

drugima, špekulirajući tko bi među njima bio najveći, jer je naš Gospodin

najavio kako ih napušta i kako je njegovo Kraljevstvo blizu. Tako su se

opet osjetili ojačanima u svojoj ideji, da on zasigurno ima neke tajne

planove. Mislili su da je on govorio o nekom zemaljskom trijumfu, koji će

napokon biti i njihov trijumf.

U međuvremenu je Isus na trijemu rekao Ivanu da ponese lavor, a Jakovu

da ponese vrč s vodom. Tako su ušli u dvoranu, a ravnatelj je donio još

jedan prazni lavor.

58

Isus se vratio svojim učenicima na tako ponizan način. Uputi im par riječi

prijekora s obzirom na ono o čemu su tako žučljivo razgovarali. Između

ostaloga je rekao da je on sam njihov sluga i neka sjednu da im opere

noge. Sjeli su u istom rasporedu kao što su sjedili za stolom. Isus je išao od

jednog do drugog, izlijevao vodu iz vrča, koji je Ivan držao, na noge svakog

od njih. Uzimao je kraj ručnika kojim je bio opasan i brisao ih. Najnježniji i

najljupkiji je bio način na koji je to Isus izvodio, tako se ponizujući pred

nogama apostola.

Kad je došao red na Petra, on je pokušao kroz poniznost spriječiti Isusa da

mu pere noge: 'Gospodine ti da meni pereš noge'. Isus odgovori: 'Što ja

činim ti ne razumiješ sad, ali ćeš razumjeti poslije'. Čini mi se da mu je

rekao privatno: 'Šimune, zaslužio si od moga Oca da ti otkrije tko sam ja,

otkuda dolazim i kamo idem. Samo si ti to brzo ispovjedio. Zato ću na tebi

izgraditi moju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati. Moja će moć ostati

na tvojim nasljednicima do kraja svijeta.'

Isus ga pokaza svim drugim apostolima i reče da kad njega više ne bude s

njima, Petar će popuniti njegovo mjesto za sve njih. Petar reče: 'Nećeš mi

nikada prati noge!' Naš Gospodin odgovori: 'Ako ti ne operem noge nećeš

imati dijela sa mnom.' Tada Petar izjavi: 'Gospodine, onda ne samo moje

noge, nego i ruke i glavu'. Isus odgovori: 'Tko je opran, ne treba ništa prati

osim nogu i cijeli je čist. A vi ste čisti, ali ne svi.'

Ovim zadnjim riječima je mislio na Judu. Govorio je o pranju nogu, kao o

značajnom očišćenju od dnevnih pogrešaka, jer stopala su u stalnom

doticaju sa zemljom, pa su tako izložena prljanju, osim, ako se stvarno ne

pazi, pa se čovjek valja.

Ovo pranje nogu je bilo duhovno pranje. Služilo je kao neka vrsta

odrješenja od grijeha. Petar u svom žaru ništa od toga nije vidio, nego

59

samo veliko poniženje svoga Učitelja. Ništa nije znao ni o tome, kako će se

Isus, da bi ga spasio, već sutradan poniziti sve do sramotne smrti na križu.

Kad je Isus prao noge Judi to je činio na najljubazniji i najosjećajniji način.

Nagnuo je svoje sveto lice sve do stopala izdajice. Tihim glasom ga je

pozvao da bar sad pogleda u svoju nutrinu, jer da je već izdajnik cijelu ovu

zadnju godinu.

Juda je izgledao zabrinuto, pa se nije osvrtao na Isusove riječi. Razgovarao

je s Ivanom, na što se Petar razbjesnio i uzviknuo: 'Juda, Učitelj ti govori!'

Tad Juda da Isusu neki nejasan, mutan odgovor, kao, 'Sačuvaj Bože,

Učitelju'.

Drugi nisu primijetili da Isus razgovara s Judom, jer su njegove riječi bile

izrečene potiho, da oni ne čuju, a osim toga svi su bili zabavljeni

obuvanjem sandala. Ništa u toku cijele Pashe, nije toliko ražalostilo Isusa,

kao Judina izdaja. Isus na kraju opra noge i Ivanu i Jakovu.

Tad je opet govorio na temu poniznosti. Govorio im je da je on najveći

među njima, a opet je njihov sluga. Zbog toga moraju oni jedni drugima

prati noge. Tad Isus obuče svoju haljinu, a apostoli odlože svoju nošnju,

koju su bili opasali prije blagovanja Pashalnog janjeta.

MEDITACIJA VIII

Ustanovljenje Svete Euharistije

Naredbom našeg Gospodina, ravnatelj ponovo postavi stol nasred sobe.

Na stol je postavio vrč pun vina, a drugi pun vode je stavio ispod stola.

Petar i Ivan su došli do srca prostorije. Donijeli su kalež koji su uzeli od

Serafije, a koji je još bio umotan u svoj pokrov. Nosili su ga između sebe

kao da nose tabernakul. Postavili su ga na stol pred Isusa.

60

Na stolu je bila i jedna ovalna plata s tri lijepa bijela kruha, postavljena na

komad platna. Pokraj njih su bile polovice kruha, koje je Isus prethodno

ostavio u stranu za vrijeme Pashalnog obroka. Također su bili i vrčevi

napunjeni vodom i vinom. Bile su i tri kutijice. Prva je sadržavala gustu

pomast, druga ulje, a treća je bila prazna.

U davna vremena, svi prisutni su jeli od istog kruha i pili iz iste čaše, i to

sve do kraja obroka. Tako su izražavali svoje bratstvo i prijateljstvo,

gostoprimstvo i oproštaj kod odlaska. Mislim da Sveto pismo sadrži

ponešto o tom običaju.

Na dan Posljednje večere Isus je uzdigao ovaj običaj, koji je do sada bio

više simboličan i živopisan obred, na razinu dostojanstva najsvetijeg

sakramenta. Jedna od optužbi iznesenih protiv Isusa u Kajfinu domu, u

povodu izdaje Jude, bila je da je Isus uveo novinu u Pashalnu ceremoniju,

ali je Nikodem dokazao da Pisma sadrže taj stari običaj.

Isus je sjedio između Petra i Ivana. Vrata su bila zaprta. Sve je učinjeno na

najmisteriozniji i najveličanstveniji način. Kad je kalež bio odmotan iz

pokrova, Isus je molio i govorio svojim apostolima s krajnjom srdačnošću.

Čula sam ga kako im objašnjava značenje Večere i cijele ceremonije, a ja

sam se odmah sjetila svećenika kako poučava druge kako da slave Misu.

Zatim, s daske na kojoj su vrčevi stajali, Isus uze neku policu s utorima.

Uze i komad bijela platna kojim je kalež bio prekriven. Raširi platno po

polici i dasci. Zatim podiže ovalnu pliticu koju postavi na istu policu, na vrh

kaleža. Tad uze kruhove ispod platna kojim su bili pokriti i postavi ih ispred

sebe na dasku. Izvuče iz kaleža malu vazu i poreda šest čašica. Tad

blagoslovi kruh i ulje, nakon čega ih s obje ruke podiže u zrak. Podiže oči k

nebu, pomoli se i sve vrati na stol, ponovo pokrivajući sve.

61

Tada uze kalež. Petar uli malo vina. Ivan uli malo vode koju je Isus

prethodno blagoslovio. Doda još malo vode u žličicu i sve uli u kalež. Tad

blagoslovi kalež, podiže ga s molitvom u zrak, ponudi na prinos i nakon

toga ga vrati na stol.

Ivan i Petar izliše malo vode na njegove ruke, koje je držao iznad plate na

kojoj su bili kruhovi. Tad uze malo vode u žličicu koja je stajala umetnuta u

kalež i proli tu vodu po kruhovima. Nakon toga posuda s vodom prođe oko

stola, tako da su svi apostoli oprali ruke u njoj. Ne sjećam se je li bio baš

takav striktni red u kojem se ceremonija izvodila, ali znam da me sve

podsjećalo na točan način svetog žrtvovanja kod Mise.

U međuvremenu, naš Gospodin je postajao sve nježniji i nježniji, ljubak u

ponašanju. Reče apostolima da će im dati sve što ima, naime, cijelog sebe.

Izgledao je skroz promijenjen pomoću ljubavi. Vidjela sam ga kao

prozirnog, sve dok nije nalikovao osvijetljenoj sjeni.

Razlomi kruh na nekoliko dijelova, te ih postavi na platno. Uze jedan kraj

platna i sav kruh uspe u kalež. U trenutku kad je to učinio, čini mi se da

sam vidjela Blaženu Djevicu kako prima Presveti Sakrament na duhovan

način, premda ona nije bila prisutna u dvorani. Ne znam kako je to

učinjeno, ali čini mi se da je ušla u dvoranu bez da je doticala tlo. Došla je

pred našeg Gospodina primiti Svetu Euharistiju, nakon koje je više nisam

vidjela. Isus joj je jutros u Betaniji rekao da će blagovati Pashu s njom na

duhovan način. Tad joj je imenovao i čas kad će se to zbiti, a ona neka se

uteče molitvi, kako bi duhovno primila Sakrament.

Opet je poučavao i molio. Riječi su mu izlazile iz usta kao vatra i svjetlo, te

ulazile u svakog apostola, s iznimkom Jude. Uze platu s komadima kruha

(ne sjećam se je li ih postavio na kalež) i reče: 'Uzmite i jedite. Ovo je moje

tijelo koje se za vas predaje.'

Ispruži desnicu kao da blagoslivlja, a istovremeno briljantno svjetlo iziđe iz

njega. Njegove riječi bijahu jasne. Kruh od njega uđe u usta apostola kao

62

svijetla supstanca, a svjetlo kao da je prodiralo kroz njih i okruživalo ih sve.

Samo je Juda ostao u mraku.

Isus dade kruh prvo Petru, zatim Ivanu, a onda dade znak Judi da priđe.

(opaska: Ana nije baš sigurna da se podjela Presvetog Sakramenta dogodila baš ovim

redoslijedom, jer je u nekim drugim prilikama vidjela kako Ivan zadnji prima Pričest).

Juda je tako bio treći koji je primio Presveti Sakrament, ali riječi našeg

Gospodina kao da su se odbijale od usta izdajice i vraćale se svom

Božanskom Autoru. Bila sam smetena gledajući ovo, tako da teško mogu

opisati svoje osjećaje. Isus mu reče: 'Ono što činiš, čini brzo'. Tad je Isus

podijelio Blagoslovljeni Sakrament drugim apostolima koji su mu prilazili

dva po dva.

Isus podiže kalež, držeći ga za dvije ručice, u visinu svojih očiju i izgovori

riječi pretvorbe. Dok je to radio izgledao je potpuno promijenjen, kao

proziran, i kao da cijeli prelazi u ono što će podijeliti svojim apostolima.

Dade Petru i Ivanu piti iz kaleža koji je držao, a onda ga postavi na stol.

Ivan pretoči Presvetu Krv iz kaleža u male čašice, a Petar ih je davao

drugim apostolima. Po dvojica su pili iz jedne čaše. Čini mi se, ali nisam

baš sigurna, da je i Juda također sudjelovao u pijenju. Nije se vratio na

svoje mjesto, nego je odmah napustio dvoranu, a drugi apostoli su mislili

da je Juda poslan na neki zadatak od Isusa.

Otišao je bez molitve ili zahvale. Možete shvatiti koliko je grješno

zanemariti zahvaliti za našu zemaljsku hranu koju primamo svaki dan, a

kamoli za primanje Životvornog Kruha Anđeoskog. Za vrijeme cijele

večere, vidjela sam jedno strašno malo stvorenje, s jednim stopalom kao

osušenom kosti, kako je stalno kraj Judinih nogu. Međutim, kad je stigao do

vrata vidjela sam tri đavla oko njega. Jedan mu je ulazio u usta, drugi mu

je urgirao što raditi, a treći je išao ispred njega. Bila je noć, a oni kao da su

ga obasjavali. Tad je kao luđak izjurio van u mrak.

63

Naš Gospodin izli par kapi Svete Krvi što je ostala u kaležu u malu vazu o

kojoj sam prije govorila. Postavi prste iznad kaleža dok su Petar i Ivan

izlijevali po njegovim rukama vodu i vino. Učinivši to, dao im je ponovo piti

iz kaleža. Ono što je ostalo, izliveno je u čašice i razdijeljeno drugim

apostolima.

Isus obrisa kalež, stavi malu vazu u kojoj je bio ostatak Svete krvi u njega,

a preko svega postavi platu s ostacima posvećena kruha. Zatim kalež

pokri pokrovom, omota ga i postavi usred šest čašica. Vidjela sam kako

apostoli u Zajednici, blaguju ove ostatke Presvetog Sakramenta, nakon

Isusova Uskrsnuća.

Ne sjećam se da sam vidjela našeg Gospodina da sam jede ili pije

posvećene elemente, niti sam vidjela Melkisedeka kad je prikazivao vino i

kruh, da ih kuša. Objašnjeno mi je zašto svećenici sudjeluju u gozbi,

premda Isus nije.

Sad sestra Emerick iznenada pogleda u vis, činilo se kao da sluša. Neka

objašnjenja su joj dana o toj temi, ali slijedeće riječi su bile sve što je

ponovila: 'da je služba podjeljivanja dana anđelima, oni ne bi imali udjela u

njoj, ali ako svećenici ne sudjeluju, Presveta Euharistija će se izgubiti – to

je tako uređeno, da tek kroz njihovo sudjelovanje, Euharistija ostaje

uščuvana.'

Bilo je neke neopisive svečanosti i reda u svemu što je Isus činio za

vrijeme Svete Euharistije. Svaki njegov pokret je bio veličanstven. Nekoliko

puta za vrijeme ceremonije, primijetila sam kako se apostoli naklanjaju

jedan drugome, na isti način, kao što to rade naši svećenici.

MEDITACIJA IX

Privatne upute i posvećenja

64

Isus je dao svojim apostolima neke osobne upute. Rekao im je kako će

sačuvati Presveti Sakrament u spomen na njega, čak do kraja svijeta.

Poučio ih je neophodnim formama kod upotrebe i komunikacije, na koji

način i gdje, i koliko da pouče i objave ovu tajnu. Konačno im je rekao gdje

će primiti ono što je ostalo od posvećenih supstanci, kada ga trebaju

podijeliti Presvetoj Djevici, i kako da se posvete nakon što im on pošalje

Božanskog Tješitelja.

Tad je govorio o svećeništvu, svetom pomazanju i pripremama za Krizmu i

sveto ulje (opaska: nakon nekoliko godina, pisac ovih redaka je pročitao u latinskom

izdanju 'Rimskog katekizma' (Mayence, Muller) ono što se odnosi na sakrament Potvrde.

Prema tradiciji svetog pape Fabijana, nakon ustanovljenja svete Euharistije, Isus je poučio

svoje apostole na koji način da pripreme svetu Krizmu (Potvrdu). Papa izričito veli u 54-

om paragrafu njegove 'Druge epistle' biskupima Istoka: 'Naši predšasnici su primili od

apostola i predali nama, da je naš Spasitelj Isus Krist, nakon što je večerao Posljednju

večeru sa svojim apostolima i oprao im noge, poučio ih je i kako se priprema sveta

Krizma).

Bile su tamo tri kutijice. Dvije su sadržavale smjesu ulja i pomasti. Poučio

ih je kako da naprave tu smjesu, koje dijelove tijela treba pomazati i u

kojim slučajevima. Sjećam se, između ostaloga, da je spomenuo slučaj u

kojem se Sveta Euharistija ne može podijeliti. Možda se ono što je rekao

odnosilo na Posljednju pomast, jer mi sjećanja na ovo nisu baš bistra.

Govorio je o raznim vrstama pomazanja. Posebno je govorio o

pomazanjima kraljeva. Rekao je da čak i pokvareni kraljevi, koji su

pomazani, izvlače iz toga pomazanja posebnu snagu. Stavio je pomast i

ulje u praznu kutiju, da bi ih pomiješao. Ne mogu sa sigurnošću reći da li je

to bilo baš tada, ili je u vrijeme posvećenja kruha blagoslovio ulje.

Tad sam vidjela Isusa kako je pomazao Petra i Ivana. Prvo je na njihove

ruke izlio vodu, kojom je prethodno oprao svoje ruke, a koju je dao njima

dvojici i piti iz kaleža. Tad položi svoje ruke na njihova ramena i glavu. Za

to vrijeme, oni su držali sklopljene ruke, isprepletenih prstiju, duboko mu

se naklonivši – nisam sigurna jesu li klečali. On pomaza palac i kažiprst

65

svakom od njih i uljem napravi znak križa na njihovom čelu. Reče da će

ovo ostati s njima sve do kraja svijeta.

Jakov mlađi, Andrija, Jakov stariji i Bartolomej, također su bili pomazani.

Vidjela sam kako je na Petrovim prsima prekrižio neku vrstu štole,

omotavši je oko vrata. Na druge je jednostavno položio štolu ukriž, od

desnog ramena k lijevom. Ne mogu baš reći da li se to zbilo u vrijeme

ustanovljenja Presvetog Sakramenta ili zasebno.

Shvatila sam kako je Isus pomazanjem prenio apostolima nešto bitno i

nadnaravno, ali to je iznad mog poimanja. Rekao im je da bi trebali prije

nego dođe Duh Sveti posvećivati kruh i vino, te pomazivati i druge

apostole. Dano mi je vidjeti kako su na dan Pedesetnice, Petar i Ivan

polagali ruke na druge apostole, a tjedan dana poslije i na neke druge

učenike.

Nakon Uskrsnuća, Ivan je prvi put dao Presveti Sakrament Blaženoj Djevici.

Taj je događaj proslavljen kao blagdan među apostolima. Taj se blagdan

međutim nije održao u vojujućoj Crkvi, ali sam vidjela kako se ponovo

slaviti u trijumfirajućoj Crkvi. Vidjela sam da su prvih nekoliko dana nakon

Pedesetnice, samo Ivan i Petar posvećivali Presvetu Euharistiju, ali nakon

toga su i drugi posvećivali.

Slijedilo je blagoslivljanje ognja od našeg Gospodina. Vatra je bila u

mjedenoj posudi, a nakon toga su brinuli da se nikad ne ugasi. Bila je

postavljena blizu Presvetog Sakramenta, u jednom dijelu prastarog srca

prostorije. Odatle je vatra bila raznošena kad god je bila potrebna za neke

duhovne potrebe.

Sve ovo što je Isus učinio, bilo je učinjeno zatvoreno pogledima drugih.

Jednako je i poučavao u privatnosti. Crkva je zadržala sve ono što je bitno

od ovih svetih uputa, a pod vodstvom Svetog Duha je razvila i usvojila sve

prema svojim potrebama.

66

Nije mi dano vidjeti, jesu li Petar i Ivan obadva pomazani za biskupe ili

samo Petar, a Ivan za svećenika. Niti mi je dano vidjeti na koje

dostojanstvo su uzdignuta ostala četiri apostola. Čini mi se da je različit

način postavljanja štole na apostole, značio i različit stupanj dostojanstva.

Kada su ove svete ceremonije završile, kalež pokraj kojeg je stajala

posvećena pomast, bi ponovo razotkriven. Petar i Ivan odnesoše Presveti

Sakrament u stražnji dio prostorije, koji je bio odvojen od ostatka zastorom

i otada je to postalo Svetohranište. Mjesto gdje je postavljen Presveti

Sakrament nije bilo daleko od Pashalne peći. Kad su apostoli bili odsutni,

Josip iz Arimateje i Nikodem su brinuli za Svetište, kao i za dvoranu.

Isus ponovo poučavaše apostole poprilično dugim govorom. Ponovo je

molio nekoliko puta. Činilo se kako često komunicira sa svojim Nebeskim

Ocem, te kako je preplavljen oduševljenjem i ljubavlju. Apostoli su također

bili puni radosti i žara. Pitali su ga razna pitanja, na koja je on direktno

odgovarao. Pisma mora da sadrže puno od ovih pouka i razgovora.

Petru i Ivanu je rekao različite stvari, koje će oni poslije obznaniti

apostolima. Apostoli će poslije reći drugim učenicima i svetim ženama.

Nasamo je razgovarao s Ivanom, kome je rekao da će živjeti duže od svih

drugih apostola. Govorio mu je i o sedmorim Crkvama, nekim krunama i

anđelima. Poučio ga je značenju raznih misterija i slika koje pokazuju,

prema mom vjerovanju, to bijahu razne epohe povijesti. Ostali su apostoli

bili pomalo ljubomorni na ove Isusove povjerljive razgovore s Ivanom.

Isus progovori o izdajici. 'Sad izdajica čini ovo ili ono', a ja sam vidjela Judu

da radi baš ono što Isus govori. Budući je Petar žestoko protestirao da će

on ostati uvijek vjeran, naš Gospodin mu reče: 'Šimune, Šimune, pogledaj,

sotona te zaželi rešetati kao pšenicu. Ali, ja sam molio za tebe, da tvoja

vjera ne malakše. A ti kad dođeš sebi, učvrsti svoju braću.'

67

Ponovo naš Gospodin reče, da tamo gdje on ide oni ne mogu. Tad Petar

uzviknu: 'Gospodine, spreman sam s tobom ići i u zatvor i u smrt.' Isus

odgovori: 'Zaista, zaista, kažem ti, prije nego pijetao dvaput zapjeva, tri

puta ćeš me zatajiti.'

Obznanivši apostolima da im je vrijeme kušnje na dohvat ruke, još reče:

'Kad sam vas poslao bez torbe ili kese, ili sandala, je li vam išta

nedostajalo?' Oni odgovore: 'Ništa.' On nastavi: 'Ali sad, tko ima torbu

neka je ponese, također i kesu, a onaj koji nema, neka proda svoj ogrtač i

kupi mač. Jer, kažem vam, sve ono što je napisano u Pismima, mora se

ispuniti na meni: MEĐU ZLIKOVCE BI UBROJEN. Jer, stvari koje se mene

tiču imaju svoj kraj.'

Apostoli razumješe njegove riječi samo površno. Petar mu pokaza dva

mača, koja su bila kratka i debela, kao mesarski noževi. Isus reče: 'Dosta

je. Idemo odavde'. Tad otpjevaše zahvalne psalme, pomaknuše stol

ustranu i otiđoše na trijem.

Tamo Isus srete svoju Majku, Mariju Kleofinu i Magdalenu, koja ga je

iskreno molila da ne ide na Maslinsku goru, jer je čula kako se šire glasine

da ga njegovi neprijatelji traže kako bi ga uhapsili. Ali, Isus ju je utješio s

nekoliko riječi. Tad požuri napolje – bilo je oko 21 sat. Išli su putem kojim

su Petar i Ivan došli na Posljednju večeru. Uputiše se k Maslinskoj gori.

Stalno sam viđala Pashu i ustanovljenje Presvetog Sakramenta, kako se

uvijek događaju prethodno opisanim redoslijedom. Svaki put kad bi tome

prisustvovala, osjećaji bi buknuli i uzbuđenje bi bilo veliko, pa nisam uvijek

mogla jasno uvidjeti sve detalje. Ali, sad sam sve vidjela puno određenije i

jasnije.

Nemam riječi za opisati kako bolan i iscrpljujući, bijaše pogled na skrivene

zakutke srca, ljubavi i postojanosti našeg Spasitelja, a istovremeno

poznavati sve što će ga uskoro zadesiti. To se uopće ne može promatrati

68

vanjskim očima. Srce je preplavljeno divljenjem, zahvalnošću i ljubavlju –

ljudska sljepoća izgleda sasvim suprotno – a duša je preplavljena tugom na

pomisao o nezahvalnosti čitavog svijeta i svih njegovih grijeha.

Blagovanje Pashalnog janjeta izvedeno je od Isusa žurno i bez imalo

komfora, sa svim legalnim uredbama. Farizeji su imali naviku dodavanja

nekih praznovjernih ceremonija i dodatnih minuta, pa se ceremonija

blagovanja odugovlačila.

MUKA (PASIJA) ISUSA KRISTA

"Ako ne znate kako meditirati o visokim i Nebeskim stvarima, zaustavite

se na Muci Kristovoj i željno boravite u njegovim svetim ranama. Jer, ako

se pobožno skrijete u drage rane Isusove, osjetiti ćete veliku utjehu u

nevoljama." ("Nasljeduj Krista", knjiga 2, poglavlje 1).

69

Uvod

Uvečer 18. veljače 1823., jedan je prijatelj prišao krevetu sestre Emerick

gdje je ležala, očito zaspavši. Bio je zapanjen ljepotom i bolnim izgledom

njena lika. Osjeti se potaknut iznutra uzdići svoje srce Bogu i ponuditi

Vječnom Ocu, Muku Kristovu, u zajedništvu s trpljenjima svih onih koji

nose svoj križ za njim.

Dok je molio ovu kratku molitvu, slučajno baci pogled na stigmatizirane

ruke sestre Emerick. Ona ih odmah sakrije pod pokrivač, trgnuvši se kao

netko tko dobije udarac. On se na to iznenadi, pa je upita: 'Što ti se

dogodilo?' 'Svašta' odgovori izražajnim tonom.

Dok je razmišljao što bi to moglo značiti, izgleda da je ona spavala. Nakon

četvrt sata odjednom žestoko poskoči, kao kad se osoba bori s drugom

osobom, ispruži obje ruke, čvrsto stisnuvši šake kao da odbija neprijatelja s

druge strane kreveta, te povika srditim glasom: «Što si mislio s tim

ugovorom iz Magdale?»

Tad nastavi vatreno govoriti osobi s kojom se prepirala – «Da, to je proklet

duh – lažac od početka – sotona, koji mu je prišao s ugovorom iz Magdale, i

s drugim stvarima iste prirode, rekavši da je potrošio sav taj novac na

sebe.» Kad on upita, 'Tko je potrošio novac? O kome to govoriš?', ona

odgovori, «Isus, moj divni Zaručnik, na Maslinskoj gori.»

Tad se ponovo okrenu ulijevo s prijetećim gestama, i uzviknu, «Što ti

misliš, o oče laži, s tim ugovorom iz Magdale? Zar on nije oslobodio 27

siromašnih zarobljenika u Tirzi, novcem dobivenim od prodaje Magdale?

Vidjela sam ga, a ti se usuđuješ reći, da je donio zbrku na cijelo imanje,

istjeravši njegove stanovnike, i da je potratio novac koji je dobio

prodajom? Ali tvoje vrijeme dolazi, prokleti duše! Bit ćeš okovan u lance, a

njegova peta će ti zgaziti glavu.» Ulaskom neke druge osobe, ovdje je bila

70

prekinuta u izlaganju. Njen prijatelj je pomislio da je u deliriju i sažalijevao

ju je.

Sutradan ujutro priznala je da je sinoć zamišljala sebe kako slijedi

Spasitelja do Maslinske gore, nakon ustanovljenja Presvete Euharistije. Ali,

tad je netko pogledao njene stigme na rukama, s nekim obožavanjem,

shvati užasnuto da je to učinjeno u Isusovoj prisutnosti, pa ih je brzo skrila

s osjećajem boli.

Tad je opisala svoje vizije, koje su se dogodile u Maslinskom vrtu. Budući je

još nekoliko dana iznosila te doživljaje, prijatelj koji ju je slušao, nije mogao

povezati razne scene Muke u jednu cjelinu. Ali, za vrijeme Korizme, opet je

slavila borbu našeg Gospodina sa sotonom u pustinji. Osobno je morala

izdržati, u svojem tijelu i duhu, mnoga iskušenja i patnje. Otuda nekoliko

prekida iznošenja tijeka Muke, koja su se poslije popunila njenim

naknadnim izvještajima.

Uobičajeno je govorila njemačkim dijalektom. Ali, kad je bila u stanju

ekstaze, jezik joj je postajao čistiji, a opisi su poprimali dječju

jednostavnost i oplemenjena nadahnuća. Njen prijatelj je odmah, čim bi se

vratio u svoj stan, zapisivao sve što je rekla. Jer, rijetko bi što mogao

pribilježiti u njenoj prisutnosti.

Darivatelj svega dobroga, udijelio mu je memoriju, žar i snagu da podnosi

mnoge nevolje i umor, tako da je mogao dovesti svoj posao do svršetka.

Savjest mu je govorila da je učinio sve što je mogao. Ponizno moli čitatelja,

ako je zadovoljan rezultatima njegova rada, da mu udijeli milostinju jedne

uobičajene molitve. (opaska prevoditelja: tako isto moli i prevoditelj ovog djela na

hrvatski jezik)

71

Poglavlje I

Isus u Maslinskom vrtu

Kad je sa svojih jedanaest apostola Isus napustio dvoranu Posljednje

večere, nakon ustanovljenja Veličajnog Oltarskog Sakramenta, duša mu

posta potištena, a žalost mu se povećavala. Povede jedanaestoricu

sporednim putem do doline Jošafat. Kad su napuštali kuću, vidjela sam

mjesec, koji ne bijaše još sasvim pun, kako se diže iznad brda.

Dok je išao s apostolima po toj dolini, naš Božanski Gospodin im je pričao

kako će jednog dana doći suditi svijetu, ali ne kao siromah i ponizni, već

kao onaj što on i jest, a ljudi će drhtati od straha i plakati: 'Planine padnite

na nas!'

Njegovi ga učenici uopće nisu razumjeli. Mislili su, i to ne po prvi put te

noći, da je slabost i iscrpljenost utjecala na njegov um.

Ponovo im reče: 'Svi ćete se vi sablazni o mene ove noći. Jer pisano je:

UDARITI ĆU PASTIRA, A OVCE ĆE SE RAZBJEŽATI. Ali nakon što ponovo

budem uzdignut, ići ću pred vama u Galileju.'

Primanjem Presvetog Sakramenta, apostoli su bili još ushićeni u duhu, a

svečane Isusove riječi su ih nadahnjivale. Žarko su se natiskivali oko njega

i izražavali svoju ljubav na tisuće raznih načina, iskreno protestirajući da

ga nikad neće napustiti. Dok su tako nastavljali razgovarati, Petar uzviknu:

'Ako se i svi sablazne o tebe, ja se nikad neću!, a naš mu Gospodin

odgovori: 'Zaista kažem ti, još ove noći, prije nego pijetao zapjeva dvaput,

tri puta ćeš me zanijekati.'

Ali Petar je i dalje inzistirao, govoreći: 'Pa da mi je i umrijeti za te, neću te

zanijekati.' A tako su govorili i svi ostali. Nastavili su hodati i zastajkivati

naizmjence, jer se žalost našeg Gospodina povećavala. Apostoli su ga

pokušavali tješiti ljudskim argumentima, uvjeravajući ga, da se ono što je

72

prorekao, ne mora obistiniti. Već su se umorili u ovim jalovim naporima

uvjeravanja, a napadni napašću, počeli su i sumnjati.

Prešli su potok Cedron, ne preko mosta gdje će Isus za nekoliko sati proći

kao zarobljenik, nego drugim, jer su išli sporednim putem. Išli su u

Getsemani, koji je bio udaljen oko 3 km od dvorane Posljednje večere, jer

je od dvorane do doline Jošafat bilo oko 1,5 km, a isto toliko od doline do

Getsemanija. Mjesto zvano Getsemani (gdje je Isus s učenicima nekoliko

puta prije prenoćio) bilo je okruženo živicom. U njemu je bilo samo par

voćaka i neko cSinedrij. Izvan njega, bilo je nekoliko napuštenih ruiniranih

građevina.

Apostoli i nekoliko drugih osoba, imali su ključ od ovog vrta, a koristili su

ga za odmor i mjesto mira za molitvu. Nekoliko sjenica od granja i lišća bilo

je podignuto unutar vrta. Osmorica apostola su ostali u ovom vrtu, pa su

se tek kasnije pridružili ostalima učenicima.

Maslinski vrt je bio otvoren vrt, a staza ga je razdvajala od Getsemanija.

Bio je okružen samo glinenim zidom. Bio je to manji vrt od Getsemanija. U

njemu je bilo nekoliko spilja, terasastih uzdignuća i puno stabala maslina,

tako da je među njima bilo lako pronaći prikladno mjesto za molitvu i

meditaciju. Ondje gdje je vrt bio najdivljiji, tamo je Isus otišao moliti.

Bilo je oko 21 sat kad je Isus stigao u Getsemani s učenicima. Mjesec je bio

visoko uzdignut, obasjavajući sve mjesečinom, premda je zemlja još bila u

mraku. Isus je bio najžalosniji, rekavši apostolima da se opasnost

približava. Učenici su se osjećali nelagodno. Reče osmorici apostola da

ostanu u Getsemaniju dok se on ide pomoliti.

Sa sobom je poveo Petra, Ivana i Jakova starijeg. Uđe u Maslinski vrt i ode

malo dublje u nj. Nemam riječi za opisati žalost koja je tištila njegovu dušu,

jer je dolazilo vrijeme kušnje. Ivan ga upita, kako to da on, koji je dosada

73

uvijek tješio njih, sada može biti tako snužden. 'Duša mi je žalosna do

smrti', bijaše njegov odgovor.

Gledao je kako ga trpljenja i iskušenja počinju okruživati sa svih strana,

približavajući se sve bliže i bliže, nošeni oblacima, pod likovima strašnih

stvorenja. Tada je to bilo, kad je rekao trojici apostola: 'Ostanite tu i bdijte

sa mnom. Molite da ne padnete u napast.' Isus ode nekoliko koraka ulijevo,

pa niz brdo i sakri se ispod stijene u spilji. Spilja je bila duboka oko dva

metra. Apostoli su ostali gore iznad njega, kao u nekakvom udubljenju u

tlu.

Kad biste ulazili u ovu spilju, tlo je postepeno padalo. Biljke koje su visjele

sa stijene, skrivale su unutrašnjost od ljudi izvana, kao nekim zastorom.

Kad je Isus otišao od učenika, vidjela sam kako ga okružuju tj. skoro

stiskaju, brojna strašna stvorenja

Bol i jad duše nastavili su rasti, a cijelo tijelo mu je drhtalo. Tad uđe u

spilju moliti se. Ušao je kao zalutali putnik koji žurno traži sklonište od

iznenadne oluje, a zastrašujuće vizije su ga pritiskale čak i tamo,

postajavši sve razgovjetnije i jasnije. Jao! Ova mala spilja čini se da je

sadržavala groznu sliku svih grijeha, koji su ikad bili počinjeni od pada

Adama, pa do kraja svijeta, kao i kazne koje ti grijesi zaslužuju.

To je bilo baš tu, na Maslinskoj gori, kuda su se Adam i Eva sklonili, kad su

istjerani iz raja da lutaju kao beskućnici po zemlji. Tu su plakali i oplakivali

se, baš u toj spilji. Osjetila sam kako je Isus, predavši se Božanskoj

pravednosti, kao zadovoljština za sve grijehe svijeta, vratio na neki način i

svoje Božanstvo u grudi svoga Presvetog Trojstva, koncentrirajući se tako

reći, na svoju čistoću, ljubaznost i nevinu ljudskost. Ojačan samo

neizrecivom ljubavlju, predao se tjeskobi i trpljenju.

Pade na lice, svladan neizrecivom tugom i svim grijesima svijeta, koji su se

odigravali pred njim, pod bezbrojnim formama i u svoj svojoj stvarnoj

74

pokvarenosti. Preuzeo ih je sve na sebe. U svojoj molitvi ponudi svoju

božansku Osobnost, pravdi svoga Nebeskog Oca, radi plaćanja tako

groznih dugova.

Ali sotona, koji je bio ustoličen usred svih tih užasa, gledajući ih, napunjen

đavolskom radošću, dao je oduška svome bijesu protiv Isusa. Pred očima

Isusove duše pokaza sve grozne vizije, istovremeno se obrativši Isusovom

štovanom čovještvu, ovim i sličnim riječima: 'Uzimaš li čak i ovaj grijeh na

se? Jesi li voljan snositi njihovu kaznu? Jesi li spreman zadovoljiti za sve

ove grijehe?'

Sad siđe s Neba jedna duga zraka svjetla, kao osvijetljena staza u mraku.

To je bila procesija anđela, koji su došli do Isusa i ojačavši ga, iznova mu

vratiše snagu. I ostatak spilje je bio popunjen strašnim vizijama naših

grijeha.

Isus ih sve uze na sebe. To časno srce, koje je bilo napunjeno najvećom

ljubavlju za Boga i čovjeka, sad je bilo preplavljeno tjeskobom i težinom

tako odvratnih zločina. Kad je ova velika masa opačina, kao valovi

neizmjerna oceana, prešla preko njegove duše, sotona dovede na nj još

brojnija iskušenja, kao što je to činio i u pustinji, čak se usudivši navesti

razne optužbe protiv njega.

'I ti ćeš uzeti sve ove stvari na se', uzviknu sotona, 'ti koji se nisi uopće

okaljao?' Tad okrivi našeg Gospodina s paklenom drskošću, za mnoštvo

prividnih grijeha. Pokazao mu je greške njegovih sljedbenika i učenika,

skandale koje su oni prouzročili, nemire u svijetu koje su potakli

napuštajući starinske običaje.

Nijedan Farizej, kako god lukav i bezobziran, ne bi mogao nadmašiti

sotonu u ovom slučaju. Predbacio je Isusu da je on uzrokom pokolja Nevine

dječice, kao i patnji svojih roditelja u Egiptu. Predbacio mu je kako nije

spasio Ivana Krstitelja od smrti, da je donio neslogu u obitelji, da je štitio

75

ljude sumnjiva karaktera, da je odbio izliječiti izvjesne ljude, da je oštetio

stanovnike Geraze dozvolivši opsjednutome da ispretura njihove kace, a

demonima da uđu u svinje i podave se u jezeru (opaska: 11. studenog 1812.,

Ana je u svojim vizijama Isusova javnog djelovanja vidjela našeg Gospodina kako je

dopustio đavlima koje je izgnao iz opsjednutog iz Geraze, da uđu u krdo svinja. Također je

vidjela, u posebnoj prilici, da je opsjednuti prvo prevrnuo veliku kacu koja je bila

napunjena nekom fermentiranom tekućinom). Optužio ga je, da je napustio svoju

obitelj i potratio imovinu drugih.

Jednom riječju, sotona je u svojoj nadi da pokoleba Isusa, sugerirao Isusu

razne misli koje su mogle napastovati, kao što to radi svakom običnom

smrtniku. Jer, bilo je nekako skriveno sotoni, da je Isus Sin Božji, pa ga je

samo kušao kao obična čovjeka. Naš Božanski Spasitelj dopustio je svom

čovještvu da prevagne nad Božanstvom, jer mu se svidjelo izdržati čak i

kušnje kojima su svete duše napadane na času smrti, tako razmatrajući

njihove zasluge i dobra djela.

Tako je mogao ispiti kalež trpljenja do dna, dopustivši zlom duhu kušati

njegovo sveto čovještvo, kao što se iskušava neki čovjek, koji bi htio

pripisati svojim dobrim djelima neku posebnu vrijednost, daleko veću, koju

bi mogao dobiti u jedinstvu sa zaslugama našeg Spasitelja. Nije bilo

Isusove akcije za koju sotona nije izmislio neku optužbu ili prijekor. Između

ostaloga, da je potrošio sav novac primljen od Lazara, a novac je dobiven

prodajom imanja Marije Magdalene u Magdali.

Među svjetskim grijesima koje je Isus preuzeo na sebe, vidjela sam i

vlastite. Tijek u kojem sam točno vidjela svaku svoju pogrešku, činilo se

kao da teče prema meni, točno iz kušnji kojima je on bio okružen. Za to

vrijeme, moje su oči bile prikovane na moga Nebeskog Spasitelja. Zajedno

s njim sam plakala i molila, zajedno s njim sam se okretala k anđelima

tješiteljima. Ah, naš Gospodin se istinski svijao od bolova, kao crv, pod

težinom svoje tjeskobe i trpljenja.

76

Dok je sotona sipao svoje optužbe protiv Isusa, bilo mi je teško suzdržati

svoju odvratnost. Kad je progovorio o prodaji Magdalenina imanja, nisam

se mogla više suzdržati, pa sam povikala: 'Kako ga možeš optužiti s tom

prodajom imanja kao zločinom? Zar ja nisam svojim očima vidjela kako je

naš Gospodin potrošio novac, koji mu je donio Lazar, u djelo milosrđa,

plativši za oslobođenje 28-ice siromašnih zarobljenika u Tirzi, a koji su bili

nešto dužni vlastima?'

Isprva je Isus izgledao miran, klečao je i molio. Ali, nakon nekog vremena

duša mu postade užasnuta na pogled bezbrojnih zločina ljudi, na njihovu

nezahvalnost Bogu. Tjeskoba mu je bila tolika, da se je sav tresao i drhtao,

pa uzviknu: 'Oče, ako je moguće, otkloni ovaj kalež od mene! Oče, sve je

tebi moguće, otkloni ovaj kalež od mene!' Ali odmah nadoda: 'Ipak , ne

moja volja, nego tvoja neka bude.' Njegova volja i Očeva volja bile su

jedno, ali sad je njegova ljubav odredila, da se potpuno prepusti slabosti

svoje ljudske prirode. Tresao se od nadolazeće smrti.

Vidjela sam spilju u kojoj je klečao, krcatu strašnim spodobama. Vidjela

sam sve grijehe, slabosti, poroke i nezahvalnosti čovječanstva. Sve ga je

to pritiskalo i lomilo k zemlji. Užas smrti i strava koju je osjećao kao čovjek,

vidjevši pokorničko trpljenje koje je upravo nadolazilo. Njegovo Božanstvo

je bilo okruženo i napadnuto strašnim kreaturama. Teturao je amo tamo,

padajući po spilji. Tijelo mu je oblio hladan znoj, pa se sav tresao i drhtao.

Tad ustade, ali koljena su mu klecala i čini se da su ga jedva pridržavala.

Bio je sav blijed, usne bez krvi, a kosa nakostriješena. Bilo je oko 22 i 30,

kad je ustao okupan sav u hladnom znoju. Usmjeri svoje drhtave noge ka

trojici apostola. S teškoćom se uspio popeti lijevom stranom spilje, stigavši

do mjesta gdje je tlo bilo ravno i gdje su oni spavali iscrpljeni umorom,

žalošću i tjeskobom.

Došao je do njih, kao čovjek preplavljen gorkom tugom, koga užas sili da

potraži prijatelje, ali isto tako, kao dobar pastir koji je upozoren na

77

približavanje opasnosti, koji žuri obići stado kojem je sigurnost ugrožena.

Jer, dobro je on znao, da su i oni iskušavani trpljenjem i kušnjama.

Užasne spodobe nisu ga nikako napuštale, čak ni kad je tražio svoje

apostole. Kad vidje da su zaspali, svladan žalošću i tjeskobom, stisnu šake

i pade na koljena pred njih, pa reče: 'Šimune, spavaš li?' Oni se probudiše,

podigoše ga na noge, a on, u samoći duha, reče im: 'Zar niste mogli jedan

sat probdjeti sa mnom?'

Kad ga pogledaše i vidješe kako je blijed i iscrpljen, kako se jedva drži na

nogama, okupan u znoju, kako se sav trese i drhti – kad ga čuše govoriti

izmijenjenim glasom, skoro nečujnim, nisu znali što da misle. I da nije bio

okružen dobro poznatom aureolom svjetla, uopće ga ne bi prepoznali.

Ivan ga upita: 'Učitelju, što ti se dogodilo? Da pozovem ostale? Moramo li

bježati?' Isus mu odgovori: 'Živim, poučavam i izvodim čudesa već 33

godine, i to nije dovoljno za dopunjenje onoga što se mora ispuniti

sutradan. Što se tiče ostale osmorice, nisam ih doveo ovamo da bi me

vidjeli ovakvoga u agoniji, da se ne sablazne. Oni bi popustili u napasti,

zaboravili prošlost i izgubili povjerenje u mene. Ali ti, koji si vidio Sina

Čovječjega preobražena na gori, smiješ ga vidjeti i u magli osamljena

duha. Ipak, bdij i moli, da ne bi pao u napast, jer duh je istina voljan, ali je

tijelo slabo.'

Tim riječima ih ohrabri da budu postojani, i obznani im borbu koju će

njegova ljudska priroda podnositi protiv smrti, zajedno sa svojom slabošću.

U svoj svojoj žalosti, ostade s njima skoro četvrt sata. Ponovo im je

govorio. Tad se vrati u spilju. Duševna trpljenja su se povećavala. Učenici

stojeći na svom mjestu vrta, ispružiše ruke za njim, plačući i zagrlivši jedan

drugoga, pitajući se, 'Što će to biti? Što mu se događa? Čini se da je u

stanju potpune osamljenosti.' Nakon toga pokriše svoje glave i počeše

moliti, puni žalosti i tjeskobe.

78

Prošlo je oko sat i pol, otkako je Isus ušao u Maslinski vrt. Istina je što

Pismo piše da je rekao: 'Zar niste mogli bdjeti sa mnom ni jedan sat?', ali

te riječi ne treba uzimati doslovno, niti po našem načinu poimanja

vremena. Trojica apostola koji su bili s Isusom isprva su molili, ali su poslije

zaspali. Kušnja je došla na njih s razlogom, jer su imali povjerenja u Boga.

Ostala osmorica, koja su ostala izvan vrta, nisu zaspali. Zadnje riječi našeg

Gospodina koje su bile pune žalosti i trpnje, napunili su im srca zloslutnim

nagovještajima. Lutali su Maslinskom gorom, pokušavajući naći neko

sklonište, gdje će pobjeći u slučaju opasnosti

Grad Jeruzalem je bio vrlo tih. Židovi su bili u svojim kućama, zauzeti

pripremanjem za slavlje. Ali, vidjela sam tu i tamo neke Isusove prijatelje i

učenike kako hodaju amo tamo, zabrinuti, sastajući se i očito očekujući

neki veliki događaj.

Majka našeg Gospodina, Marta, Marija Kleofina, Marija Saloma i Saloma su

otišle iz dvorane Posljednje večere u kuću Marije, Markove majke. Djevica

Marija je bila uplašena od vijesti koje su se širile. Željela se vratiti u grad s

prijateljicama, da čuje nešto o Isusu.

Lazar, Nikodem, Josip Arimatejski i neki rođaci iz Hebrona, pokušavali su je

umiriti, jer bili su svjesni, bilo da su sami čuli, bilo da su čuli od drugih

učenika, žalosnih prorokovanja koje je Isus izrekao u dvorani Posljednje

večere. I sami su pitali neke Farizeje koje su poznavali, a i čuli su, da je

zavjera protiv Isusa već skovana i da je na vratima.

Skroz ignoriravši Judinu izdaju, uvjeravali su Mariju da još nije skroz gadno

i da neprijatelji neće pokušati uhapsiti Isusa, bar dok Pasha ne prođe.

Marija im ispriča kako se Juda pojavio na večeri, potpuno nemiran i

zbunjen, te kako je naglo napustio dvoranu poslije obroka. Osjećala je bez

sumnje, da će Juda izdati Isusa, jer ga je često upozoravala da je sin

propasti. Svete su se žene vratile k Marijinoj kući, majci Markovoj.

79

Kad se Isus neublažen od težine patnji, vratio u spilju, pade raširenih ruku,

prostrvši se skroz po zemlji, licem dotičući tlo. Molio se svom Vječnom

Ocu. Ali duša mu je morala podnijeti još jednu unutrašnju borbu, koja je

trajala oko tri četvrt sata.

Anđeli dođoše i pokazaše mu u seriji vizija, sva trpljenja koja će morati

izdržati, kako bi okajao grijehe svijeta. Kako je bila velika ljepota čovjeka,

slike Boga, prije pada. Kako se sad ta ljepota prekrila i izmijenila, kad je

grijeh ušao u svijet.

Gledao je sve grijehe kako su nastali i kako su imali porijeklo u Adamu.

Gledao je značenje i bit požude, njen grozan efekt na snagu duše. Također

je gledao, značenje i bit svih trpljenja nametnutih požudom. Pokazali su

mu zadovoljštinu koju će morati dati Božanskoj Pravednosti i kako to sadrži

određeni stupanj trpljenja u njegovoj duši i tijelu. Tko će shvatiti sva

trpljenja koja izaziva požuda cijelog čovječanstva, jer taj dug čitave ljudske

rase, mora biti plaćen čovještvom koje je samo u sebi bezgrješno –

čovještvom Sina Božjega.

Anđeli mu pokazaše sve ove stvari pod raznim formama. Osjećala sam

kako mu govore, premda nisam čula glasove. Nijedan jezik ne može

opisati s kojom tjeskobom i s kojim je užasom bila preplavljena Isusova

duša gledajući strašna ispaštanja. Njegova su trpljenja zaista bila

ogromna, tako da mu je krvavi znoj istjecao iz svih pora njegova sveta

tijela.

Dok je divno čovještvo Kristovo bilo pritisnuto k zemlji, pod groznim

teretom trpljenja, anđeli su izgledali puni utjehe.

Tad nastupi stanka. Primijetila sam da su ga iskreno željeli utješiti. Molila

sam na ta nakanu pred prijestoljem Božjim. Za trenutak mi se učini da se

odvija, tako reći, borba između milosrđa i pravednosti Božje, a Ljubav se

sama žrtvovala.

80

Dopušteno mi je vidjeti jedan izgled Boga, ne kao prije, da sjedi na tronu,

nego pod formom osvijetljenog lika. Gledala sam božansku prirodu Sina u

osobi Oca, takoreći, uvučenog u njegove grudi. Osoba Svetog Duha

proizlazi iz Oca i Sina, i bila je, takoreći, između njih, a ipak sve je tvorilo

samo jednog Boga – ali te su stvari neopisive.

Sve je ovo ustvari bilo više jedno unutarnje gledanje, nego li vizija jasnih

formi. Čini mi se da se Božanska Volja našeg Gospodina nekako povukla u

Vječnog Oca, kako bi dopustila sva ta trpljenja, a koja je njegova ljudska

volja tražila od Oca da ih ne dopusti, tako tereteći samo njegovo čovještvo.

Ovo sam vidjela upravo u vrijeme kad su anđeli, puni utjehe, zaželjeli

utješiti Isusa, koji je ustvari bio lagano obodren tog trenutka. Tad sve

iščezne. Anđeli su se povukli od svog Gospodina. Njegova duša bi ponovo

podvrgnuta novim napadima.

Kad je naš Otkupitelj bio voljan iskusiti i prevladati tu žestoku odvratnost

ljudske prirode, trpljenjem do smrti, napasniku je dopušteno da mu učini

sve što čini svim ljudima, koji se zažele žrtvovati za neki sveti cilj.

U prvom dijelu agonije, sotona je pokazao pred njegovim očima ogroman

dug grijeha, za koje će platiti, a bio je čak smion i pokvaren da traži

pogreške u svakom djelu našeg Gospodina.

U drugom dijelu agonije, Isus je promatrao, u punoj mjeri i sa svom

gorčinom, ispaštajuće trpljenje koje se zahtijeva, kako bi se udovoljilo

Božanskoj Pravdi. Ovo mu je pokazano od strane anđela. Jer nije pripadalo

na sotonu da pokazuje da je ispaštanje moguće. A otac laži i očaja, nikad

ne pokazuje ljudima djela Božanskog Milosrđa.

Isus se pobjednički odupro svim ovim napadima, svojim cijelim i

apsolutnim podlaganjem Očevoj volji.

81

Novi slijed zastrašujućih vizija ponovo je prolazio pred njegovim očima.

Osjećaji sumnje i tjeskobe, koje čovjek uvijek osjeti u trenu kad čini neku

veliku žrtvu, dizali su se u njegovoj duši, dok se pitao strašnim pitanjem:

'Koje dobro će izaći iz ove žrtve?' Tada su mu pokazane najstrašnije slike

budućnosti, a njegovo je nježno srce preplavljivala tjeskoba.

Kad je Bog stvarao prvog čovjeka Adama, bacio je na nj duboki san,

otvorio mu njedra i uzeo jedno rebro od kojeg je napravio Evu, njegovu

ženu i majku svih ljudi. Tad ju je doveo pred Adama, koji uskliknu: 'Evo

kosti mojih kostiju, meso moga mesa. …Zato će čovjek ostaviti oca i majku

i prionuti uz svoju ženu, a njih dvoje bit će jedno.' To je brak za kojeg je

pisano: 'Ovo je veliki Sakrament, govorim u ime Krista i u ime Crkve.'

Isusu Kristu, drugom Adamu, svidjelo mu se dopustiti da san dođe na nj –

san smrti na križu, i svidjelo mu se, da i njegova njedra budu otvorena, da

bi druga Eva, njegova djevičanska Zaručnica – Crkva, Majka svih živih,

mogla biti stvorena iz njih. To je bila njegova volja, da izlije na nju, svoju

krv otkupljenja, vodu očišćenja i svoj duh - to troje, koje pružaju

svjedočanstvo na zemlji. Također joj je darovao i Presveti Sakrament, da bi

mogla biti čista, sveta i neokaljana.

On joj je glava, a mi smo njeni udovi, pod komandom glave, kost njegovih

kostiju, meso njegova mesa. Preuzimanjem ljudske prirode, kako bi mogao

pretrpjeti smrt za nas, također je ostavio Nebeskom Ocu da prione uz

svoju Zaručnicu – Crkvu, i postanu jedno meso, hranjenjem Presvetim

Oltarskim Sakramentom, u kojem se On sjedinjuje neprekidno s nama.

Svidjelo mu se ostati na zemlji sa svojom Crkvom, sve dok mi svi ne

budemo sjedinjeni s njim, u njenom stadu. Rekao je: 'Vrata paklena neće je

nadvladati.' Da utaži svojoj neshvatljivoj ljubavi za grešnike, naš je

Gospodin postao čovjekom i bratom tih istih grješnika, kako bi preuzeo na

sebe kaznu koju zahtijevaju njihovi zločini. S velikom tugom je promatrao

veličinu duga i neizrecive patnje, pomoću kojih će to biti oprošteno.

82

Ipak se je najradosnije predao volji svog Nebeskog Oca, kao žrtva okajnica.

Sada, međutim, gleda sva buduća trpljenja, borbe i rane svoje nebeske

Zaručnice. Jednom riječju, promatra nezahvalnost čovječanstva.

Isusova duša je gledala sva buduća trpljenja svojih apostola, učenika i

prijatelja. Nakon što je vidio prvu Crkvu, koja je ispočetka brojila malo

stado, kako je rastao broj njenih članova, događala su se i uznemiravanja

među njenom djecom, po herezama i šizmama koje su izbijale, tako

ponavljajući Adamov grijeh, grijeh oholosti i neposlušnosti.

Vidio je nehajnost, zlobu i pokvarenost golemog broja kršćana. Vidio je laži

i obmane ponosnih učitelja, sva svetogrđa pokvarenih svećenika, fatalne

posljedice svakog pojedinog grijeha. Vidio je i odvratnost opustošenja u

Božjem kraljevstvu, u svetištu, od strane nezahvalnog čovječanstva,

kojega je nakanio otkupiti svojom krvlju, po cijenu neizrecivih trpljenja.

Vidio je i sablazni svih epoha, sve do današnjeg dana i do kraja svijeta –

svaku vrstu greške, obmane, ludog fanatizma, samovolju, zlobu, sve

otpadnike, heretike i takozvane reformatore, koji su obmanjivali čovjeka

pod krinkom svetosti.

Pokvarenjaci i pokvarenosti svih doba, prekoravali su ga što nije bio raspet

po njihovim standardima, ili što nije točno trpio onako kako su oni zamislili.

Međusobno su se natjecali u trganju bešavne haljine njegove Crkve.

Mnogi su ga zlostavljali, vrijeđali i nijekali. Mnogi su mu bezdušno okrenuli

leđa i otišli, mašući glavama na nj, izbjegavajući tako njegov zagrljaj

utjehe, žureći u ponor, gdje će konačno biti progutani. Vidio je bezbrojne,

koji su se bojali otvoreno ga zanijekati, ali koji su prolazili s odvratnošću

pogledavši rane njegove Crkve, kao što je Levit prošao kraj siromaška koji

je upao u ruke pljačkaša. Kao što kukavička i nevjerna djeca, izlažu svoju

majku usred noći, pogledu razbojnika i lopova, kojima je njihova zloba ili

nemar otvorila vrata. Oni su pobjegli od njegove ranjene Zaručnice.

83

Vidio je sve te ljude, ponekad odcjepljenje od Pravog Trsa, kako se

odmaraju pod krošnjama divljih voćaka, pokatkad kao izgubljene ovce,

ostavljene na milost i nemilost vukova. Vođeni na loše pašnjake, od strane

podlih plaćenika, odbijali su ući u stado Dobrog Pastira, koji jedini daje

život za svoje ovce.

Lutali su kao beskućnici, po pustinjama, posred pijeska nošena vjetrom,

nepokolebljivo odlučni da ne vide njegov Grad postavljen na gori, koji se

nije mogao sakriti, Kuću njegove Zaručnice, njegovu Crkvu izgrađenu na

stijeni, za koju je on obećao da će ostati do kraja svijeta.

Gradili su na pijesku svoje ruševne stanove, koji su stalno rušeni i

podizani, ali u kojima nema oltara ni žrtve. Postavili su limene pijetlove-

vjetrokaze na krovove, a njihove nauke su se mijenjale kako vjetar puše,

stalno se sukobljavajući jedan s drugim. Nikad nisu mogli doći do

međusobna razumijevanja, uvijek nemirni, često uništavajući svoje

stanove i bacajući krhotine na Zaglavni Kamen Crkve, koji međutim uvijek

ostaje neuzdrman.

Budući da u njihovim stanovima nije bilo ništa osim tame, mnogi među

njima, umjesto da usmjere korake k Svijeći postavljenoj na Svijećnjak u

Kući Zaručnice Kristove, lutali su zatvorenih očiju oko vrtova Crkve,

provodeći život, udišući samo slatke miomirise koje su širili tamo amo,

pružajući svoje ruke k idolima i sjenkama, slijedili su zvijezde padalice koje

su ih vodile na izvore, gdje nije bilo vode.

Čak kad bi se našli na samom rubu ponora, odbijali su poslušati glas

Zaručnika koji ih je pozivao. Premda umirući od gladi i žeđi, vrijeđali su i

pljuvali sluge i glasnike koji su poslani pozvati ih na Svadbenu večeru.

Tvrdoglavo su odbijali ući u vrt, jer su se bojali trnja živice, premda nemaju

niti žita s kojim bi zatomili glad, niti vina s kojim bi utažili žeđ. Bili su

84

jednostavno zatrovani ponosom i samodostatnošću, slijepi pod svojim

lažnim svjetlima, ustrajni u izjavama da je Crkva Riječi koja je postala

meso, nevidljiva.

Isus ih je sve promatrao, plačući nad njima, voljan trpjeti za sve one koji ga

ne vide, kao i za one koji neće da nose svoje križeve za njim, u njegovu

Gradu izgrađenom na gori – njegovoj Crkvi utemeljenoj na stijeni, za koju

se je potpuno predao u Svetoj Euharistiji, a koju paklena vrata neće

nadvladati.

Na istaknutom mjestu, u svim ovim vizijama koje su prolazile pred

Isusovim očima, vidjela sam uvijek sotonu. Odvlačio je i davio mnoštvo

ljudi, otkupljenih dragocjenom krvlju Isusovom i pomazanih svetim

Sakramentom. Naš je Božanski Otkupitelj gledao s najgorčom tjeskobom

nezahvalnost i pokvarenost prvih kršćana, kao i kršćana svih drugih

epoha, sve do kraja svijeta. Za cijelo to vrijeme, glas napasnika je

neprestano ponavljao: 'Možeš li se odlučiti patiti za tako nezahvalne

grešnike?'. Dok su razne vizije brzo slijedile jedna drugu, žestoko

opteretivši i slamajući Isusovu dušu, njegovo je sveto čovještvo bilo

preplavljeno neizrecivom tjeskobom.

Isus – Pomazanik Gospodnji – Sin Čovječji – borio se i svijao od bola, dok je

padao na koljena, sklopljenih ruku, uništen pod težinom trpljenja. Tako je

žestoka bila borba koja se odigravala između njegove ljudske volje i

odbojnosti da trpi tako mnogo, za tako nezahvalno čovječanstvo, da je iz

svake pore njegova sveta tijela izbijao krvavi znoj, u velikim kapima koje

su padale na tlo. U svojoj gorkoj agoniji, obazre se uokolo, kao da traži

pomoć i čini se uzima nebesa, zemlju i zvijezde nebeskog svoda, za

svjedoke svoga trpljenja.

U tjeskobi svoga duha, Isus podiže glas i ispusti nekoliko krikova boli. Tri

apostola se probudiše, slušajući. Željeli su mu se pridružiti, ali Petar zadrža

Jakova i Ivana, govoreći: 'Ostanite ovdje. Ja ću mu se pridružiti.' Tada sam

85

vidjela Petra kako je žurno potrčao i ušao u spilju. 'Učitelju', reče, 'što ti se

dogodilo?'

Ali ugledavši Isusa, koji je bio okupan u krvi, presavijena do zemlje od

težine smrtnog straha i tjeskobe, ustuknu i ušuti na tren, preplavljen

užasom. Isus mu ne odgovori, čini se nesvjestan njegove prisutnosti. Petar

se vrati Ivanu i Jakovu. Reče im da mu Gospodin nije ništa odgovorio,

samo hropće i uzdiše. Oni zbog toga postadoše još tužniji, pokriše glave i

sjedoše, te počeše plakati i moliti.

Tada se vratih k svom Nebeskom Zaručniku koji bijaše u najgorčoj tjeskobi.

Strašne vizije budućnosti nezahvalnog čovječanstva, čiji je on dug preuzeo

na sebe, nastaviše se redati velikom brzinom, postajući sve življe i

strašnije. Nekoliko ga puta čuh kako uzdiše: 'O moj Oče, zar je moguće

trpjeti za takve nezahvalnike? O moj Oče, ako me ovaj kalež ne može

mimoići, nego ga moram ispiti, tvoja volja neka se vrši!'

Među svim tim vizijama, sotona je imao konspirativno mjesto, pod raznim

formama, koje su predstavljale različite vrste grijeha. Ponekad je izgledao

kao ogroman crni lik, ponekad kao tigar, lisica, vuk, zmaj ili zmija. Ali, nije

uzeo baš stvarno ove oblike, već točnije pojedine njihove karakteristike,

sjedinjujući ih s drugim tajnim formama. Nijedan od ovih strašnih likova

nije potpuno nalikovao nijednom stvoru, već su to bili simboli odvratnosti,

nesklada, kontradikcije i grijeha – jednom riječju, bili su u potpunoj mjeri

demonski.

Ove dijabolične figure salijetale su, povlačile i trgale na komade bezbrojne

ljude, i to sve pred Isusovim očima, za čije je on otkupljenje otišao na bolni

Križni put. Isprva sam vrlo rijetko vidjela zmiju (guju). Međutim poslije se

pokaza s krunom na glavi. Ovaj mrski gmaz je bio ogroman, očito

posjedujući nezaustavljivu snagu. Dovodio je pred Isusa brojne legije

neprijatelja, svih nacija, u svakom vremenu (epohi).

86

Naoružani svim vrstama destruktivnog oružja, pokatkad su razderali na

komade jedan drugoga. Tada bi opet obnovili napade na našeg Gospodina,

i to dvostrukim bijesom. Bio je to stvarno grozan prizor. Tovarili su na

njega najstrašnije psovke, proklinjanja, udarce, bjesove, rane, trgajući ga

na komade. Njihova oružja, mačevi i koplja, poletješe zrakom, amo tamo

ukrštajući se u svim smjerovima, kao mlatovi za žito u nekom ogromnom

štaglju. A bijes svakog od ovih zlotvora, kao da je ekskluzivno usmjeren

samo na Isusa – tako da je zrnje Klasa nebeskog žita, palo u zemlju da

umre, kako bi vječno hranilo ljude Kruhom Života.

Tako izložen bijesu ovih paklenih bandi, koje su mi se činile sastavljene od

slijepaca, Isus bi strašno izranjavan i isprebijan, kao da su njihovi udarci

bili stvarni. Vidjela sam ga kako tetura, ponekad padajući, ponekad

naporno ustajući. Guja se nalazila usred mnoštva, koje je neprestano

vodila protiv Isusa. Odjednom udari repom o zemlju i raskida na komade ili

proguta sve koji su popadali na tlo.

Dano mi je na znanje, da su sve ove prikaze bile osobe koje na razne

načine vrijeđaju i pogrđuju Isusa, stvarno i istinski prisutnog u Presvetom

Sakramentu. Među njima sam prepoznala sve one koji su na bilo koji način

profanirali Presveti Sakrament. Vidjela sam s užasom sva pogrđivanja

ponuđena našem Gospodinu, bez obzira jesu li učinjena nepoštivanjem ili

propustom onoga što je bila dužnost činiti prema njemu, otvorenim

prezirom, uvredama i najgroznijim svetogrđima, obožavanjem lažnih idola,

duhovnom tamom i lažnim znanjem, greškom, nevjerom, fanatizmom,

mržnjom i otvorenim progonom.

Među tim sam ljudima vidjela mnoge slijepce, paralitičare, gluhe i nijeme,

čak i djecu. Slijepce koji ne žele vidjeti istinu. Paralitičare koji ne napreduju

prema smjernicama na putu koji vodi u vječni život. Gluhe koji su odbijali

čuti upozorenja i prijetnje. Nijeme koji nikad nisu upotrijebili svoj glas u

Isusovu obranu. Konačno i djecu koja su zastranila slijedeći svoje roditelje i

učitelje pune ljubavi prema svijetu i totalnim zaboravom Boga, koji su bili

87

hranjeni zemaljskim luksuzom, napojeni lažnom mudrošću, gnušajući se na

sve što se tiče religije.

Među svim, ovi zadnje spomenuti najviše su me ražalostili, jer je Isus toliko

volio djecu. Vidjela sam mnoge bez poštovanja, one koji su se loše

ponašali kod ministriranja, one koji nisu poštovali našeg Gospodina u

svetim ceremonijama kod kojih su sudjelovali.

Vidjela sam s užasom mnoge svećenike, neke koji su si umišljali da su puni

vjere i pobožnosti, kako vrijeđaju Isusa u Presvetom Sakramentu. Vidjela

sam mnoge, koji su vjerovali i razmatrali nauk Stvarne Prisutnosti, ali nisu

to dovoljno uzeli k srcu, jer su zaboravili i zanemarili palaču, tron i sjedište

Živoga Boga, tj. crkvu, oltar i tabernakul, kalež, monstrancu, vaze i

ornamente. Jednom riječju, sve što se koristi kod žrtve ili za kićenje

njegova doma.

Svuda je vladalo pravo zanemarivanje, sve su stvari ostavljene da strunu u

prašini i blatu, a čašćenje Boga, ako nije duhom profanirano, onda je

barem vanjštinom nepoštivano. Ovo ne biva iz stvarnog siromaštva, nego

iz nehaja, lijenosti, preokupacije uma ispraznim zemaljskim brigama, a

često iz egoizma i spiritualne smrti.

Jer, vidjela sam svakakva zanemarivanja u crkvama, svećenike i

kongregacije koje su bogate, ili bar prilično 'potkožene'. Vidjela sam

mnoge druge, kako svjetskim, bezukusnim, neprikladnim ornamentima

zamjenjuju pravi nakit.

Vidjela sam da čak i sirotinja boravi u boljim stanovima, nego što boravi

Gospodar Neba i zemlje u svojim crkvama. Ah, kako je duboko boljela

Isusa negostoljubivost ljudi, a On se je predao njima za Hranu! Istina, nije

potrebno biti bogat da bi primio Njega, koji nagrađuje stostruko čašu

hladne vode. Ali, kako je besramno naše ponašanje, kada nudeći piti

našem Božanskom Gospodinu, koji žeđa za našim dušama, dajemo mu piti

pokvarenu vodu u nemoralnoj čaši.

88

Zbog sveg ovog zanemarivanja, vidjela sam kako su slabići osupnuti i

sablažnjeni, kako je Presveti Sakrament profaniran, crkve napuštene, a

svećenici prezreni. Ovo stanje nečistoće i nemara, širilo se sve do vjernih

duša, koji su ostavljali svetohraništa svojih srdaca nepripremljenim i

nečistim, kada je Isus namjeravao ući u njih i boraviti, točno onako, kako

su ostavljali njegov tabernakul na oltaru.

Pa da i cijelu godinu pričam, ne bih mogla iznijeti sve uvrede nanesene

Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Vidjela sam kako autori ovih

uvreda i njihove grupe, zajedno jurišaju na Isusa, udarajući ga raznim

oružjem, poprativši to raznim uvredama. Vidjela sam bezobzirne kršćane

svih epoha, bezbrižne ili svetogrdne svećenike, gomile mlakih i nevrijednih

pričesnika, pokvarene vojnike koji piju iz svetih zdjela, sluge đavla kako

iskorištavaju Svetu Euharistiju u svojim groznim crnim misama.

Među njima sam vidjela i brojne teologe, koji su zapali u herezu svojim

vlastitim grijesima, napadajući Isusa u Presvetom Sakramentu, istrgavši iz

njegova Srca, svojim zavodničkim riječima i obećanjima, brojne duše, za

koje je on prolio svoju svetu krv. Ah, to je bilo stvarno strašno za gledati.

Vidjela sam Crkvu kao tijelo Kristovo. A sve ove grupe ljudi, koji su se

odvojili od Crkve, osakatile su i otkinule cijele komade živog mesa. Jao,

pogledao ih je najnježnijim pogledom, i plakao je, jer su tako sami sebi

prouzročili vječni gubitak.

Cijeli nam se dao za Hranu u Svetom Sakramentu, kako bi sve ujedinio u

jedno tijelo – Crkvu, svoju Zaručnicu - ljude koji su bili beskrajno

podijeljeni i razdvojeni jedni od drugih. A sad se promatrao razderanim i

raspuknutim na dvoje, u tom istom tijelu. Jer, glavno djelo njegove ljubavi,

Sveta Misa, u kojoj bi ljudi trebali postati jedno, sad je postala, zlobom

lažnih učitelja, predmetom razdvajanja.

Vidjela sam cijele narode istrgnute iz njegovih grudi, lišene bilo kakvog

sudjelovanja u blagu milosti, koje je ostavio Crkvi.

89

Konačno sam vidjela i sve one odvojene od Crkve, uronjene u dubine

nevjernosti, praznovjerja, hereze i lažnih svjetskih filozofija. Davali su

oduška svome žestokom bijesu, udružujući se u velika tijela, kako bi napali

Crkvu, nagovoreni od guje, koja se istovremeno zabavljala posred njih. Jao,

bilo je to kao da je sam Isus razderan na komadiće. Tako je velik bio moj

strah i užas, da se moj Nebeski Spasitelj pojavio preda mnom, milostivo

položivši svoje ruke na moje srce, kazavši: 'Nitko još nije vidio sve ove

stvari, pa bi se tvoje srce moglo raspući od tuge, ako ga ne ojačam.'

Vidjela sam kako krv kapa u velikim kapima s lica našeg Spasitelja. Kosa

mu je bila slijepljena, a brada krvava i zamršena. Nakon vizije koju sam

upravo opisala, takoreći, izjurio je van iz spilje. Teturao je dok je hodao.

Izgled mu je bio kao u čovjeka pokrivenog mnogim ranama, povita od

teška tereta, koji posrće na svakom koraku.

Kada se uspeo do trojice apostola, oni nisu ležali na tlu kao prvi puta.

Glave su im bile pokrite, a zaspali su ustvari na koljenima. Zaspali su u

stavu često viđenom kod ljudi u tim krajevima, kada su ljudi u žalosti ili

molitvi. Zaspali su svladani tugom i umorom. Isus dršćući i stenjući dođe

tik do njih, a oni se probudiše.

Ali kad ga pod mjesečinom ugledaše kako stoji kraj njih, blijeda lica i

razbarušene kose, njihove umorne oči ga ne prepoznaše u prvi tren, jer mu

se izgled neopisivo izmijenio. Sklopio je ruke, na što su oni odmah ustali i

ljubazno ga poduprli rukama. Tužnim glasom im reče kako će sutra biti

mrtav - kako će za sat vremena biti zarobljen, odveden pred sud,

zlostavljan, pogrđen, izbičevan i naposljetku okrutno ubijen.

Zaklinjao ih je da mu utješe Majku, kao i Magdalenu. Nisu ništa odgovorili,

jer nisu znali što reći. Tako snažno su bili uplašeni njegovim izgledom i

govorom, da su čak mislili da je poludio. Kada se želio vratiti u spilju, nije

90

imao snage za hodati. Vidjela sam Ivana i Jakova kako ga vode natrag, i

kako se sami vraćaju, pošto su ga ostavili u spilji. Tad je bilo oko 23 i 15.

Za vrijeme Isusove agonije, vidjela sam Blaženu Djevicu Mariju, također

svladanu žalošću i tjeskobom duše. Bila je u kući Marije, Markove majke. S

njom je bila Magdalena i Marija. Bile su u vrtu koji je pripadao kući. Ležala

je skoro prostrta od žalosti, cijelim tijelom savijena dok je klečala. Nekoliko

puta se onesvijestila, jer je gledala u duhu razne dijelove Isusove agonije.

Poslala je neke glasnike da se raspitaju o Isusu, ali tjerana dubokom

tjeskobom, nije ih mogla dočekati da se vrate, pa je otišla zajedno s

Magdalenom i Salomom, sve do doline Jošafat.

Išla je zamotane glave u veo, a ruke je često pružala prema Maslinskoj

gori. Jer, vidjela je u duhu Isusa okupana u krvavom znoju, a njene geste

su bile kao da želi ispruženim rukama obrisati mu znoj s lica. Vidjela sam

sve ove duhovne kretnje njene duše k Isusu, koji je mislio na nju, okrećući

oči u njenom smjeru kao da traži njenu pomoć. Promatrala sam duhovnu

komunikaciju koju su vodili jedno s drugim, pod formama zraka, koje su

išle tamo amo između njih.

Naš je Božanski Gospodin također mislio i na Magdalenu. Bio je dirnut

njenom tjeskobom, i zbog toga je preporučio svojim apostolima da je

utješe. Poznavao je njenu ljubav prema svojoj božanskoj Osobi. Znao je da

je ta ljubav veća od sviju, osim njegove Blažene Majke. Unaprijed je vidio

koliko će Magdalena patiti radi njega, i nikad ga više ničim neće uvrijediti.

Baš tad, ostala su se osmorica apostola vratila u Getsemanski vrt. Malo su

popričali i onda otišli spavati. Bili su kolebljivi, obeshrabreni i nemilice

kušani. Svatko je tražio mjesto za skloniti se u slučaju opasnosti. Zabrinuto

su pitali jedan drugoga: 'Što ćemo mi raditi ako ga ubiju? Sve smo ostavili i

pošli za njim. Mi smo jadni i samo smo dno društva. Potpuno smo se

predali u njegovu službu, a sad je on tako žalostan i snužden, i ne može

nam više pružiti utjehu.' Drugi su učenici isprva svukuda lutali, a onda kad

91

bi nešto čuli o zloslutnim proročanstvima koje je Isus izrekao ove noći,

skoro su se svi odmah vraćali u Betfagu.

Vidjela sam da Isus još uvijek moli u spilji, boreći se protiv odvratnosti

trpljenja koje je pripadalo njegovoj ljudskoj prirodi, predajući se potpuno

volji svog Nebeskog Oca.

Tad se ambis otvori pred njim i on ugleda viziju prvog dijela Limba. Vidio je

Adama i Evu, Patrijarhe, proroke, pravednike, roditelje njegove Majke i

Ivana Krstitelja, kako svi čekaju njegov silazak u donje dijelove svijeta, s

tako ogromnom čežnjom, da ga je pogled na to ojačao i dao mu novu

snagu.

Njegova smrt će otvoriti Nebesa za te zatočenike – njegova smrt će ih

osloboditi iz zatvora, u kojem su čeznuli u žarkoj nadi. Kad je Isus, s

dubokom emocijom, pogledao na ove svete duše prošlosti, anđeli mu

pokazaše sve grupe svetaca budućih epoha, koji će združiti svoja djela sa

zaslugama njegove svete Muke i tako kroz njega biti ujedinjeni s njegovim

Nebeskim Ocem. Najljepša i najutješnija je bila vizija u kojoj je gledao

spasenje i posvećenje milijardi, koji su dolazili u neprestanim tokovima iz

izvora otkupljenja, otvorenog njegovom smrću.

Apostoli, učenici, djevice, svete žene, mučenici, ispovjednici, pustinjaci,

pape, biskupi i velike skupine vjernika obaju spolova – jednom riječju,

cijela vojska blagoslovljenih – pojavila se pred njim. Svi su na glavi nosili

pobjedničku krunu, a cSinedrij njihovih kruna bilo je raznih boja, oblika,

mirisa i veličina, ovisno o različitosti trpljenja, djela i pobjeda, koja su im

pribavili vječnu slavu. Sav njihov život, sva njihova djela, zasluge, snaga,

također i slava njihova trijumfa, sve je to dolazilo samo iz jedinstva sa

zaslugama Isusa Krista.

Uzajaman utjecaj koji je svaki svetac imao jedan na drugoga, način na koji

su pili iz jedinstvene Fontane – Presvetog Sakramenta i Muke našeg

Gospodina – činilo je najdirljiviji i najveličanstveniji pogled. Sve je na njima

nosilo duboko značenje – njihova djela, mučeništvo, pobjede, pojava,

92

haljine – sve, premda neopisivo različito, sve je bilo u beskrajnoj harmoniji

i jedinstvu. A to je zajedništvo u različitosti, proizvodilo, svojim zrakama,

samo jedno jedino Sunce, Mukom Gospodinovom, Riječju što je tijelom

postala, u kojoj je život, Svjetlo čovječanstva, koje sjaji u tami, a tama ga

nikad ne obuzima.

Mnoštvo budućih svetaca prodefiliralo je pred Isusovom dušom, koja se

nalazila između Patrijarha i pobjedničke vojske budućih blaženika. Ove se

dvije vojske spojiše u jedno, tvoreći jednu jedinstvenu, tako reći, okruživši

ljubljeno Srce našeg Gospodina, kao pobjedničkom krunom. Pogled na njih

dao je Isusu novi stupanj snage i utjehe njegovoj duši. Ah, tako je volio

svoju braću i stvorenja, da je bio spreman izvršiti otkupljenje i samo jedne

jedine duše, bio bi prihvatio s najvećom radošću sva trpljenja samo za nju.

Budući su se ove vizije odnosile na budućnost, raspršiše se na izvjesnoj

visini u zraku.

Ove utješne vizije nestadoše, a anđeli mu sad pokazaše scene Muke, jer

bila je tu, na dohvat ruke. Promatrala sam svaku scenu točno oslikanu, od

Judina poljupca do zadnje Isusove riječi na križu. U ovoj jednoj jedinoj viziji,

vidjela sam sve što sam promatrala, u svim svojim meditacijama Muke.

Judina izdaja, bijeg apostola, uvrede našeg Gospodina pred Anom i Kajfom,

Petrovo zatajenje, Pilatovu sudnicu, Herodovo ismijavanje, bičevanje i

krunjenje trnovom krunom, osudu na smrt, nošenje križa, platno ponuđeno

od Veronike, razapinjanje, uvrede Farizeja, žalost Majke Marije, Magdalene

i Ivana, nakon smrti ranu od koplja u rebrima – jednom riječju, bio mu je

pokazan svaki dio Muke, do najsitnijih detalja. Sve je dobrovoljno prihvatio,

podvrgavajući se svemu iz ljubavi prema čovjeku. Također je taj tren vidio

i osjetio, patnje podnesene od strane svoje Majke, čije je duhovno

jedinstvo s njegovom agonijom bilo potpuno, tako da se ona onesvijestila u

rukama Ivana i Magdalene.

93

Kada su vizije Muke prestale, Isus pade na lice kao da je mrtav. Anđeli

nestadoše, a krvavi znoj postade još veći, tako da sam vidjela kako mu

natapa haljinu. U spilji je vladala potpuna tama. Tad ugledah jednog

anđela kako silazi do Isusa. Ovaj je anđeo bio viši od ijednog kojeg sam

dotad vidjela, a lik mu je bio jasniji i sličniji čovjeku. Bio je obučen kao

svećenik, u dugu haljinu koja je padala do poda. U rukama je pred sobom

nosio malu vazu, oblika slična kaležu upotrijebljenog na Posljednjoj večeri.

Na vrhu kaleža nalazilo se malo ovalno tijelo, veličine graška. Raspršivalo

je isijavajuće crvenkasto svjetlo. Anđeo nije doticao tla nogama. Anđeo

ispruži desnicu k Isusu, koji ustade, stavi misterioznu hranu u usta, te mu

anđeo dade i piti iz blještavog kaleža. Tada anđeo nestade.

Isus slobodne volje prihvati kalež trpljenja, ojačan novom snagom, uronjen

u tihu meditaciju, ostade par minuta dulje u spilji i zahvali svom Nebeskom

Ocu. Još uvijek je bio u dubokoj duševnoj tjeskobi, ali natprirodno utješen

do te mjere, da je bez teturanja otišao do svojih učenika. Izgled mu je bio

još blijed i izmijenjen, ali koraci mu postadoše čvrsti i odlučni. Obrisa lice

platnom, uredi kosu koja mu je dosezala do ramena, a bila je slijepljena i

nakvašena krvlju i znojem.

Kad Isus dođe do apostola koji su ležali kao prije, naslonjeni na zid terase,

pospani, pokrivenih glava, naš im Gospodin reče da sad nije vrijeme za

spavanje, nego da bi trebali ustati i moliti. 'Gledajte, čas je stigao, Sin

Čovječji će biti predan u ruke grešničke. Ustanite, idemo! Gle, evo dolazi

izdajica moj. Bilo bi bolje za njega, da se ni rodio nije.'

Apostoli se digoše u strci ogledavši se zabrinuto. Kad su se nekako

oporavili, Petar reče pun žara: 'Gospodine, pozvati ću ostale, da te

možemo braniti.' Ali Isus mu pokaza u daljinu, u dolinu, na drugoj strani

potoka Cedrona, grupu naoružanih ljudi s bakljama. Tad reče da ga je

jedan u toj skupini izdao.

94

Govorio je mirno, zaklinjući ih da mu utješe Majku. Reče: 'Idemo pred njih –

u ruke svojih neprijatelja, izručiti ću se bez otpora.' Tad s trojicom apostola

napusti Maslinski vrt i ode da presretne streličare, na stazu koja spaja

Maslinski vrt i Getsemani.

Kad se Blažena Djevica, pod paskom Magdalene i Salome, povratila k sebi,

neki je učenici, koji su vidjeli vojnike kako dolaze, odvedoše u kuću Marije,

Markove majke. Streličari su krenuli poprečnim putem. Nisu išli onim

putem kojim je Isus došao iz dvorane Posljednje večere.

Spilja u kojoj je Isus danas molio, nije bila mjesto gdje je Isus inače

običavao moliti u Maslinskom vrtu. Obično je molio u udubini dosta

udaljenoj odavde, gdje je jednog dana, prokleo nerodnu smokvu. Od toga

dana, tu se molio naslonjen leđima na stijenu, raširenih ruku u obliku križa

i u velikoj duševnoj boli.

Tu su ostali tragovi njegova tijela i ruku, utisnuti u kamenu. Poslije su

čašćeni, a do sada se ne zna pod kojim se okolnostima to čudo dogodilo.

Nekoliko puta sam vidjela slične otiske u kamenu, bilo od proroka Starog

zavjeta, bilo od Isusa, Djevice Marije i nekih apostola. Također sam vidjela

takve otiske koje je ostavilo tijelo svete Katarine na gori Sinaj. Ovi otisci

nisu izgledali dubokima, više su sličili udubinama oslonjena dlana u tijestu.

Poglavlje II

Juda i njegova skupina

Juda nije očekivao da će njegova izdaja dati takve rezultate. Bio je

nestrpljiv prigrabiti obećanu nagradu i htio je udovoljiti Farizejima

izručujući im Isusa, ali nikad nije računao da će stvari ići tako daleko, niti je

mislio da će Isusovi neprijatelji, osuditi ga i razapeti.

95

Um mu je bio posve zaokupljen željom za dobitkom, a neki lukavi Farizeji i

Saduceji, s kojima je stupio u kontakt, stalno su ga laskanjem poticali na

izdaju. Smučio mu se iscrpljujući, lutalački i prognanički život s apostolima.

Već nekoliko zadnjih mjeseci, stalno je potkradao iz kese, koja mu je

povjerena na brigu. Njegova pohlepa, zavideći na skupom izlječenju

Magdalene, kada je izlila dragocjenu pomast na noge Isusove, nagonila ga

je na počinjenje najvećeg zločina nad zločinima.

Oduvijek se nadao da će Isus utemeljiti zemaljsko kraljevstvo i dati mu

neko briljantno i unosno mjesto. Razočaran, okrenuo je svoje misli zgrtanju

bogatstva. Vidio je da se progonstva i patnje samo povećavaju za našeg

Gospodina i njegove sljedbenike, pa je tražio prijateljstvo nekih moćnih

neprijatelja našeg Spasitelja, prije nego li opasnost dođe. Vidio je da Isus

neće postati kralj, dok naprotiv stvarni ugled i moć Velikog svećenika i svih

njegovih sudrugova u službi, raste, a to je na njega ostavljalo veliki utisak.

Počeo je pomalo ulaziti u bližu vezu s njihovim agentima, koji su mu stalno

laskali i uvjerljivo ga uvjeravali, da će u svakom slučaju, vrlo brzo doći kraj

karijeri našeg Božanskog Gospodina. Slušao je sve žarkije i žarkije

kriminalne sugestije svojim pokvarenim srcem. Zadnjih nekoliko dana i nije

činio ništa drugo, nego je išao amo tamo, pokušavajući nagovoriti glavare

svećeničke, da se dogovore i utanače sporazum.

Oni su isprva bili nevoljni za akciju, tretirajući ga s prezirom. Rekli su mu

da je premalo vremena ostalo za intervenciju, jer brzo će blagdan, i da bi

mogla izbiti buna među narodom. Samo je Sinedrij poslušao njegove

prijedloge sa stanovitom pažnjom.

Nakon što je Juda sablazno primio Presveti Sakrament, sotona ga je

potpuno zaposjednuo. Odmah je izišao da kompletira svoj zločin do kraja.

Isprva je tražio osobe koje su dosada bile u kontaktu s njim, koje su mu

laskale i koje su ga primale hinjenim prijateljstvom. Neki drugi su se

96

pridružili grupi, među njima Ana i Kajfa, međutim ovaj drugi ga je tretirao s

otvorenim prezirom i ruglom. Svi su ovi neprijatelji Kristovi bili ekstremno

neodlučni u akciji i daleko od osjećaja bilo kakva pouzdanja u uspjeh, jer

nisu vjerovali Judi.

Vidjela sam kako je samo pakleno carstvo u sebi razdijeljeno. Sotona je

želio zločin Židova, željno je čeznuo za smrću Isusovom, koji je Obraćenik

duša, sveti Učitelj, Pravednik, koji mu je bio mrzak i odvratan. Ali u isto je

vrijeme, osjećao je poseban unutrašnji strah od smrti takve nevine Žrtve,

koja se neće skrivati od svojih progonitelja. Vidjela sam ga kako u jednu

ruku, potiče mržnju i bijes neprijatelja prema Isusu, a u drugu ruku, zlobno

aludira nekima od njih, da je Juda slab i podao karakter, i da se osuda ne

može donijeti prije blagdana, jer se ne može skupiti dovoljan broj svjedoka

protiv Isusa.

Svatko je predlagao nešto drugo. Neki su ispitivali Judu govoreći: 'Hoćemo

li ga moći zgrabiti? Zar nema naoružane ljude?' A izdajnik je govorio:

'Nema, sam je s jedanaestoricom učenika. Vrlo je potišten, a ovih su

jedanaest plašljivci.'

Rekao im je, sad ili nikad vrijeme da ga uhvate, da poslije nije više u

njegovoj moći predati našeg Gospodina u njihove ruke, da mu se možda

više nikad neće vratiti, jer je zadnjih dana bilo očito, kako učenici i sam

Isus nešto sumnjaju, te da bi ga mogli ubiti ako se vrati k njima.

Također im je rekao, ako ga odmah sad ne uhvate, Isus bi mogao pobjeći i

vratiti se s vojskom svojih pristaša i proglasiti se kraljem. Ove Judine

prijetnje proizvele su stanoviti učinak na njih. Njegovi prijedlozi su

prihvaćeni, pa je dobio cijenu svoje izdaje – 30 srebrnjaka. Ovi srebrnjaci

su bili duguljastog oblika, s rupom u sredini, imali su na sebi neke gravure,

a bili su nanizani prstenima jedan na drugi, kao lanac.

97

Juda se nije mogao oteti dojmu, kako ga tretiraju s prezirom i

nepovjerenjem, jer njihove geste i govor su ih izdavali. Ponos mu je

govorio da vrati novac natrag, kao dar za Hram, ne bi li ih uvjerio, kako su

njegove namjere pravedne i bez interesa.

Ali oni odbiše njegov prijedlog, jer se cijena krvarine ne može ponuditi

Hramu. Juda je zapazio koliko ga preziru, pa je u sebi bjesnio. Nije očekivao

da će odmah žeti gorke plodove svoje izdaje, prije nego se i dogodila. Ali

otišao je tako daleko s tim ljudima, tako da je bio u njihovoj vlasti, pa bijeg

više nije bio moguć. Pazili su ga pažljivo, nisu ga nikud puštali bez

nadzora, sve do trenutka kad im je točno pokazao koji se koraci moraju

poduzeti, kako bi se Isus sigurno uhvatio.

Kad je ušao u sobu, gdje su se hramski stražari okupljali, pratila su ga

trojica Farizeja (neki od njih su bili Židovi, a ostatak je bio iz raznih nacija).

Kad je sve bilo uređeno, a potreban broj vojnika skupljen, Juda požuri prvo

k dvorani Posljednje večere. Pratio ga je neki Farizejski sluga, kako bi se

uvjerio je li Isus tamo, pa bi ga mogli lako uhvatiti bez napora, jednostavno

osiguravajući samo izlazna vrata. Složio se, da im pošalje glasnika s

potrebnim informacijama.

Nekoliko trenutaka poslije nego je Juda primio svoju izdajničku nagradu,

jedan je Farizej izišao i poslao sedmoricu robova da odu i donesu drvo od

kojeg će pripremiti Križ za našeg Spasitelja, u slučaju ako bude osuđen. To

je učinio zato jer sutradan ne bi bilo dovoljno vremena, zbog početka

priprave za Pashu.

Pribavili su drvo s mjesta udaljenoga oko 1,5 km, blizu visokog zida, gdje

je bila velika količina drvlja, koje je pripadalo Hramu. Drvo su dovukli na

trg smješten iza Kajfine sudnice. Glavna, okomita prečka Križa, potjecala je

iz stabla koje je raslo u dolini Jošafat, blizu potoka Cedrona. To je stablo

jednom palo preko potoka, pa je služilo kao neki prijelaz.

98

Kada je Nehemija sakrio svetu vatru i sveto posuđe u bazen Betsaida,

stablo je bilo bačeno preko bazena, zajedno s drugim komadima drva – koji

su poslije odnijeti i ostavljeni sa strane.

Križ se pripremao na tipičan način, da bi se tako narugalo Isusovom

kraljevskom dostojanstvu ili su to ljudi mogli nazvati slučajnošću. Sastojao

se od pet komada drva, ne uračunavši natpis. Vidjela sam i mnoge druge

stvari koje se tiču Križa, obznanjena su mi značenja raznih okolnosti, ali

sam sve to zaboravila.

Juda se vratio i rekao da Isus više nije u dvorani večere, nego da je sigurno

otišao na Maslinsku goru, na mjesto gdje je uobičavao moliti. Zahtijevao je

da samo mala skupina ljudi ide s njim, da ne bi učenici koji su bili na straži,

primijetili nešto i tako digli uzbunu.

Tri stotine ljudi je bilo stacionirano na vratima i na ulicama Ofela, dijelu

grada smještenom južno od Hrama. Ljudi su bili i duž cijele doline Milo, sve

do Anine kuće i na vrhu brda Sion, svi kako bi bili spremni ako zatreba

pojačanje. Jer rekli su, svi ljudi nižih klasa Ofela bijahu Isusove pristaše.

Izdajnik im naloži neka budu na oprezu, da im Isus ne bi pobjegao – budući

se često zna nekako iznenada učiniti nevidljivim.

Preporučio im je neka ga odmah svežu u lance i učine neke magične čini,

da se zaštite, kako ih ne bi pokidao. Židovi su ga slušali s prezrivom

nezainteresiranošću. Rekoše mu, 'Ako ga samo zgrabimo, mi ćemo se

pobrinuti da ne pobjegne.'

Juda tada poče pregovarati s onima koji su ga pratili. Želio je ući u vrt prije

njih, zagrliti i pozdraviti Isusa, kao da se vraća k njemu, kao njegov prijatelj

i učenik, a tek tada neka vojnici dotrče i zgrabe Isusa. Zabrinuo se kako će

to izvesti, htio je da to izgleda kao da se on baš sad slučajno vratio, pa kad

se vojnici pojave, on će kao i drugi učenici pobjeći, tako da se više za

njega ne čuje.

99

Također je razmišljao da bi mogla i pobuna izbiti, da će se apostoli braniti,

a Isus proći posred neprijatelja, kao što je to često činio i prije. Posebno je

razmišljao o ovom zadnjem, kad mu je ponos bio povrijeđen prezrivim

ophođenjem Židova. Ali nikad se nije pokajao, nego se cijeli predao sotoni.

Njegova želja je bila, da vojnici koji ga slijede ne nose lance i užad, a oni su

se pretvarali kao da pristaju na sve njegove prijedloge, premda su ustvari

postupali s njim kao s izdajnikom, kome se ne može vjerovati, nego ga

treba otjerati čim obavi što je potrebno.

Vojnici su dobili naredbe da ne ispuštaju Judu iz vida, da budu blizu njega i

ne dozvole mu pobjeći, sve dok ne zgrabe Isusa. Jer, dobio je svoju

nagradu, pa su se bojali da ne pobjegne s novcem, a da Isusa uopće ne

uhvate, ili da netko drugi bude uhvaćen umjesto njega.

Grupa ljudi izabrana da prati Judu sastojala se od 20 vojnika, izabranih iz

hramske straže i od vojnika koji su bili u službi Ane i Kajfe. Bili su odjeveni

slično rimskim vojnicima. Imali su uniforme kao i oni, a oko butina su nosili

remenje. Brade su im bile dulje, dok su rimski vojnici u Jeruzalemu imali

samo zaliske, jer su brijali bradu i brkove. Svi su imali mačeve, neki od njih

i koplja, a na štapovima su nosili lanterne i baklje. Ali kad su krenuli, upalili

su samo jednu baklju.

Isprva se namjeravalo da Judu prati brojna pratnja. Ali ih je on odgovorio,

iznoseći im činjenicu da je velika skupina lako vidljiva, a s Maslinske gore

puca pogled na cijelu dolinu. Zato je većina vojske ostala u Ofelu, a straže

su postavljene na sve strane, da uguše eventualni pokušaj oslobađanja

Isusa.

Juda je otpravljen s dvadeset vojnika. Na izvjesnoj udaljenosti od njih,

slijedila su ih četiri streličara. Oni su bili obični pomoćnici, nosili su lance i

užad. Iza njih su išla šestorica posrednika, s kojima je Juda izvjesno vrijeme

bio u komunikaciji. Jedan od njih bio je svećenik i pouzdanik Ane. Drugi je

bio odan Kajfi, treći i četvrti Farizejima, a peti i šesti Saducejima i

100

Herodovcima. Ova šestorica su bili dvorjani Ane i Kajfe. Djelovali su u

svojstvu špijuna, a silno su mrzili Isusa.

Vojnici su se ponašali prijateljski prema Judi, sve dok nisu došli do mjesta

gdje staza dijeli Maslinski vrt i vrt Getsemani. Tamo su ga odbili poslušati i

nisu ga pustili da ide sam. Otada su potpuno promijenili svoje ophođenje

prema njemu, tretirajući ga sada puno bezobzirnije i surovije.

Poglavlje III

Isusovo hapšenje

Kad se Juda praćen svojim društvom pojavio, Isus je stajao s trojicom

apostola na stazi koja dijeli Maslinski vrt i Getsemani. Žestoka rasprava se

digla između vojnika i Jude, jer je on želio prići prvi i govoriti potiho s

Isusom, kao da se ništa ne događa, i tada im pokazati da priđu i zgrabe

Isusa. Mislio je tako pustiti našeg Gospodina da pretpostavi, da on nema

pojma o ničemu i da nije upleten u to.

Ali vojnici grubo odgovore: 'Ne tako prijatelju, nećeš pobjeći od nas, sve

dok ne uhvatimo Galilejca i svežemo ga.' Vojnici kad ugledaše osmoricu

apostola kako žure da se pridruže Isusu, jer su apostoli čuli raspravu koja

je još trajala, umah pozvaše (usprkos Judinom protivljenju) streličare, koje

su ostavili na distanci, da požure i pomognu.

Kad su Isus i trojica apostola vidjeli pod mjesečinom Judu i njegovo

naoružano društvo, Petar je zaželio suzbiti ih silom oružja, pa reče:

'Gospodine, druga osmorica su blizu, napadnimo streličare.' Ali ga Isus

upozori da bude miran, okrenu se i ustuknu par koraka.

101

Taj tren, četvorica učenika iziđoše iz vrta, upitavši što se događa. Juda je

namjeravao odgovoriti, ali ga vojnici prekinuše i ne dozvoliše mu govoriti.

Ta četiri učenika su bili Jakov mlađi, Filip, Toma i Nataniel. Nataniel je bio

sin starca Šimuna, i nedavno se pridružio osmorici apostola u Getsemaniju,

vjerojatno poslan od Isusovih prijatelja koji su znali što će se dogoditi, ili je

jednostavno bio potaknut znatiželjom i brigom. Ostali učenici su lutali

tamo amo, pazeći, spremni pobjeći i na najmanje upozorenje.

Isus istupi k vojnicima, upitavši ih jasno i odlučno: 'Koga tražite?' Vođe

odgovore, 'Isusa Nazarećanina.' Isus im odgovori, 'Ja sam.' Jedva da je

izrekao ove riječi, a oni popadaše na zemlju, kao da ih je grom ošinuo. Juda

je stajao s njima, uplašen, činilo se kao da se želi približiti. Isus mu ponudi

ruku i reče: 'Prijatelju, zašto si došao?' Juda promuca nešto o nekom poslu

koji ga je doveo amo. Isus mu odgovori s par riječi, čiji je smisao bio: 'Bilo

bi bolje za te, da se nisi nikad rodio'. Međutim, ne mogu se sjetiti doslovnih

riječi.

U međuvremenu, vojnici su se uspravili na noge i počeli ponovo prilaziti

Isusu, ali su čekali znak poljupca, koji je Juda obećao kao pozdrav Isusu, da

bi ga tako prepoznali. Petar i drugi učenici okružiše Judu, grdeći ga

bezobzirnim izrazima, nazvavši ga izdajnikom. Juda je pokušao umanjiti

njihov gnjev svim vrstama laži, ali napori su bili bezuspješni, osobito kad

su vojnici prišli i ponudili treba li ga braniti, što je odmah pokazalo pravu

istinu.

Isus ponovo upita: 'Koga tražite?' Oni odgovore: 'Isusa Nazarećanina.' Isus

odgovori: 'Rekao sam vam da sam ja. Ako mene tražite pustite ove da

odu.' Na te riječi, vojnici drugi put popadaše na zemlju, s grčevima sličnim

padavici. Apostoli ponovo okružiše Judu, izrazivši gađenje na njegovu

sramnu izdaju.

Isus reče vojnicima: 'Ustanite!', oni ustadoše, nijemi od užasa. Tad rekoše

Judi neka im da ugovoreni signal, kao što su se dogovorili tog dana u

102

podne, da će zgrabiti onoga koga Juda poljubi. Juda tada priđe Isusu,

poljubi ga i reče: 'Zdravo Učitelju.' Isus odgovori: 'Juda, zar poljupcem

izdaješ Sina Čovječjega?' Vojnici umah okruže Isusa, a streličari staviše

ruke na nj. Juda poželi pobjeći, ali mu apostoli to ne dozvoliše.

Navalili su na vojnike, vičući, 'Učitelju, da udarimo mačem!?' Petar je bio

temperamentniji od ostalih, zgrabi mač i udari Malka, slugu Velikog

svećenika, koji je htio otjerati apostole, i odsječe mu desno uho. Malko

pade na zemlju, a tad velika zbrka nastade.

Streličari zgrabiše Isusa da ga svežu. Malko i ostali vojnici su stajali okolo.

Kad je Petar udario Malka, ostali vojnici su bili zabavljeni u suzbijanju

drugih učenika koji su se htjeli približiti i u proganjanju onih koji su

pobjegli. Malo dalje, odjednom dođoše četiri učenika, preplašena prizorom

koji se odigravao pred njima. Ali vojnici su bili još uvijek preplašeni svojim

zadnjim padom, pa nisu marili toliko za njih, a osim toga nisu htjeli ostaviti

našeg Spasitelja bez većeg broja ljudi, koji će ga čuvati.

Kad je Petar udario Malka, Isus mu reče:'Djeni odmah svoj mač u korice.

Svi koji se mača laćaju, od mača će i poginuti. Zar misliš da ja ne mogu

zamoliti svog Oca, i on će mi odmah poslati više od dvanaest legija

anđela? Ali, kako bi se onda Pisma ispunila, jer tako se mora dogoditi?'

Tada reče: 'Dopustite da izliječim ovog čovjeka'. Priđe Malku, dotače se

njegova uha, pomoli se, a uho se zacijeli. Vojnici koji su bili u blizini, kao i

streličari i šest Farizeja, nisu uopće bili dirnuti tim čudom. Nastaviše

vrijeđati našeg Gospodina, govoreći jedni drugima: 'To je đavolska varka,

moć vradžbine je učinila da uho izgleda odsječeno, a ista ta moć je sad

učinila kao da je ozdravljeno.'

Tad im se Isus ponovo obrati: 'Izišli ste na mene kao na razbojnika, s

toljagama i mačevima da me uhvatite. Danima sjeđah u Hramu i

poučavah, i vi ne staviste ruke na mene, ali ovo je vaš čas i moć tame.'

Farizeji narediše da bude još jače svezan. Odgovoriše mu drskim tonom:

103

'Ah, nećeš nas moći srušiti svojom vradžbinom.' Isus im odgovori, ali ne

sjećam se njegovih riječi. U međuvremenu, svi su se učenici razbježali.

Na Isusove riječi, četiri streličara i šest Farizeja nisu uopće pali na zemlju.

To je bilo zbog toga, kako mi je kasnije obznanjeno, jer su bili kao Juda, koji

također nije pao, u potpunoj vlasti sotone, dok su svi oni koji su pali i

ustali, kasnije obraćeni i postali kršćani. Oni su samo okruživali Isusa i nisu

položili ruke na njega. Malko je bio trenutačno obraćen izlječenjem koje je

izvedeno na njemu. Za vrijeme Muke, vidjela sam ga kako nosi poruke od

Majke Marije k ostalim Isusovim prijateljima, i obratno.

Streličari, koji su nastavljali vezati Isusove ruke s ogromnom brutalnošću,

bili su pogani najnižeg porijekla. Mali, zdepasti, debeli i živahni, tamnije

puti, slični egipatskim robovima, golih nogu, ruku i vrata.

Svezali su mu ruke najjače što su mogli, s potpuno novim kordama,

privezavši zglob desne ruke pod lakat lijeve ruke, i obrnuto, zglob lijeve

ruke pod lakat desne ruke. Opasali su mu struk posebnom vrstom pojasa,

s načičkanim željeznim šiljcima, ruke mu privezavši za taj pojas vrbovim

trakama. Oko vrata su mu stavili okovratnik načičkan željeznim šiljcima. S

tog su okovratnika visjela dva kožnata remena, koja su prekrižili preko

njegovih prsiju, kao štolu, te ih privezali za pojas. Tada još privezaše četiri

užeta na razne dijelove pojasa, pa su s pomoću ovih užadi, na najokrutniji

način, vukli našeg Blagoslovljenog Gospodina na sve strane. Užad su bila

potpuno nova. Mislim da su kupljena, kada su Farizeji odlučili uhapsiti

Isusa.

Farizeji upališe nove baklje i povorka krenu. Deset je vojnika išlo ispred,

zatim streličari koji su držali užad vukući Isusa, pa Farizeji i na kraju drugih

deset vojnika. Učenici su išli na pristojnoj udaljenosti, plačući i jecajući

izvan sebe od žalosti. Jedino je Ivan slijedio povorku. Išao je za njima, skroz

blizu. Tad ga Farizeji ugledaše i narediše vojnicima da ga uhite. Potrčaše

za njim, uhvatiše ga za haljinu, ali se on istrgnu i pobježe, ostavljajući

104

haljinu u njihovim rukama. Svukao je i ogrtač da može brže trčati, pa

pobježe samo s donjom potkošuljom na sebi i dugačkim pojasom koji su

Židovi običavali motati oko vrata, glave i ruku.

Dok su vodili Isusa, streličari su se najokrutnije odnosili prema njemu. Ovo

su činili kako bi se umilili šestorici Židova, za koje su znali da skroz mrze

našeg Gospodina. Vodili su ga po najsurovijim putovima koje su mogli

izabrati, po najoštrijem kamenju i kroz najgušću močvaru. Vukli su užad

najjače što mogu. Udarali su ga užima svezanim u čvor, kao što mesar

udara govedo koje namjerava zaklati. Sve su to još popratili s prostim i

prljavim uvredama, tako da ih ne mogu ni izreći.

Isusova stopala su već natekla. Osim uobičajene haljine, nosio je i bešavnu

vunenu potkošulju i ogrtač koji je bio prebačen preko svega. Zaboravila

sam reći, da kad je Isus bio uhvaćen, nikakva legalna procedura nije

primijenjena, niti je ikakva službena naredba izdana. Bio je tretiran kao

osoba izopćena od zakona.

Povorka je išla dosta brzo. Kad su sišli s puta, koji ide između Maslinskog

vrta i Getsemanija, okrenuli su desno i uskoro stigli na most preko potoka

Cedrona. Kad je Isus s apostolima išao s večere u Maslinski vrt, nije

prelazio ovaj most, nego je išao sporednim putem, koji vodi kroz dolinu

Jošafat i do drugog mosta, koji se nalazi južnije od navedenoga. Most na

koji su vojnici vodili Isusa bijaše dug, nije premoštavao samo potok, koji na

tom mjestu bijaše dosta širok, već i dobar komad doline, i lijevo i desno od

mosta. Ti su dijelovi doline bili nižeg nivoa od potoka.

Prije nego je došao do mosta, vidjela sam kako je Isus dvaput pao. Te

padove su prouzročili streličari koji su ga nemilice vukli užima. Kad je Isus

bio na pola mosta, streličari nisu mogli ne dati oduška svojim brutalnim

sklonostima. Udariše Isusa takvom žestinom, da su ga bacili s mosta u

vodu, prezrivo mu preporučivši neka utaži svoju žeđ. Da ga Bog nije

zaštitio, sigurno bi smrtno stradao od ovog pada. Prvo je pao na koljeno,

105

pa na lice, ali malo se zaštitivši ispružanjem ruku. Premda su prije bile jako

svezane, nekako su olabavljene, ne znam je li čudom ili su vojnici odvezali

korde, prije nego su ga bacili s mosta.

Otisci njegovih stopa, lakata i prstiju čudesno su utisnuti u kamenu na koji

je pao. Ovi su otisci kasnije štovani od kršćana kao svetinja. To kamenje je

bilo mekše nego poganska srca zlih ljudi koji su opkolili Isusa. To kamenje

daje svjedočanstvo na taj žalostan događaj, kad ga je Božanska Snaga

dotakla.

Nisam vidjela da je Isus ikako pio i tažio žeđ, koja ga je inače iscrpila još od

agonije u vrtu, ali je sad pio, sad kad je pao u potok Cedron. Tad sam ga

čula kako ponavlja riječi iz Psalma, 'U svojoj žeđi, pit će vodu iz potoka'

(Psalam 109).

Streličari su držali krajeve užadi kojima je Isus bio vezan. Bilo im je

preteško da Isusa izvuku iz vode na toj strani obale, zbog zida koji je bio

izgrađen na njoj. Zato su se vratili i vukli ga po potoku Cedronu, skroz do

druge obale. Tada su ga natjerali da prijeđe most drugi put, prateći svaki

svoj čin uvredama, bogohuljenjima i udarcima. Njegova se duga vunena

potkošulja potpuno natopila vodom, otežana, motala se oko njegovih nogu

i tako mu priječila svaki pokret. Dok je jedva hodao, teturao, nikako je nije

uspio vratiti u pravi položaj, pa taman kad je došao do kraja mosta, pade

kao pokošen s njega. Oni ga ponovo povukoše gore, s ogromnom

brutalnošću, udarajući ga užadima. Privezaše krajeve njegove potkošulje

za pojas, istovremeno ga psujući na najkukavniji način.

Još nije bila ponoć kad sam vidjela četvoricu streličara, kako divljački vuku

Isusa na drugoj obali potoka, po uskoj stazi, po kojoj je bilo rasuto

kamenje, krhotine kamenja, čičci i trnje. Šestorica brutalnih Farizeja išli su

najbliže što su mogli uz našeg Gospodina, stalno ga nesmiljeno udarajući

debelim zašiljenim štapovima. Vidjevši kako su mu stopala izranjavana od

kamenja i debelog šiljatog vrijesova korijenja, prezrivo uzviknuše: 'Njegov

106

preteča Ivan Krstitelj, sigurno mu ovuda nije pripremio dobar put!' Govorili

su i riječi proroka Malahije: 'Gledaj, šaljem pred tebe svoga anđela, da ti

pripravi put, baš se točno za tebe sad i ne mogu primijeniti.' Svaka šala na

Isusov račun, izrečena od ovih ljudi, nagonila je streličare na još veću

brutalnost.

Isusovi neprijatelji zamijetiše u daljini neke osobe. To su bili Isusovi učenici

koji su se skupili kad su čuli da je njihov Učitelj uhapšen, i koji su bili

zabrinuti da saznaju kakav će biti svršetak toga. Pogled na njih vratio je

nelagodu u Farizeje, da ne bi bilo nekih pokušaja oslobađanja Isusa, pa su

zato poslali po pojačanje.

Nedaleko od ulaza nasuprot južnih vrata Hrama, koji vodi u malo seoce

zvano Ofel, na brdu Sionu, gdje su bile rezidencije Kajfe i Ane, vidjela sam

grupu od oko 50 vojnika. Nosili su baklje i izgledali su spremni na sve.

Njihovo ponašanje je bilo nasilno, vikali su, da najave svoj dolazak,

čestitajući svojim drugovima na uspješnoj ekspediciji. Ovo je izazvalo malu

pomutnju među vojnicima koji su vodili Isusa. Malko i neki drugi su

iskoristili priliku da šmugnu i pobjegnu prema Maslinskoj gori.

Kada je ova nova grupa vojnika napustila Ofel, vidjela sam da su se učenici

raspršili. Neki su otišli u jednom smjeru, neki u drugom. Blažena Djevica i

drugih devet svetih žena, zabrinuto su išli k dolini Jošafat. Pratili su ih

Lazar, Ivan sin Markov, Veronikin sin i Šimunov sin. Zadnje imenovani je

bio u Getsemaniju s Natanielom i osmoricom apostola. Pobjegao je kada su

došli vojnici.

O svemu je izvijestio Blaženu Djevicu. Tada se dogodilo da se nova grupa

vojnika priključila onoj koja je Isusa vodila. Vidjela je svjetlost baklji koje su

nosili i čula njihove bučne uzvike. To ju je potpuno svladalo. Pala je u

nesvijest, a Ivan je odnese u kuću Marije, Markove majke.

107

Pedeset vojnika koji su bili poslani da se pridruže onima koji su vodili Isusa,

bili su dio glavnine od 300 ljudi, koja je postavljena da osiguravaju izlaze i

okolicu Ofela. Izdajica Juda je podsjetio Velikog svećenika da su stanovnici

Ofela (koji su bili uglavnom radnička klasa, i čija je glavna zadaća bila

donošenje vode i drva za potrebe Hrama), najprivrženije pristaše Isusa, i

da mogu pokušati osloboditi Isusa. Izdajnik je bio svjestan da je Isus

mnoge siromašne radnike Ofela izliječio, poučio, pomogao i utješio. Zato je

Ofel bio pogodno mjesto gdje se Isus zadržao, na svom putu iz Betanije u

Hebron, u vrijeme kad je Ivan Krstitelj bio smaknut.

Juda je također znao da je Isus izliječio mnoge zidare koji su se ozlijedili

kad je pao toranj u Siloi. Najveći dio stanovnika Ofela su bili obraćenici

nakon smrti našeg Gospodina. Pridružili su se prvoj kršćanskoj zajednici

koja se formirala nakon Pedesetnice. Kada su se Kršćani odvojili od Židova

i podigli novo štovanje, oni su smjestili svoje kolibice i šatore u dolini koja

je smještena između Maslinske gore i Ofela. Tamo je živio i sveti Stjepan.

Ofel se nalazio na brdu južno od Hrama, okružen zidinama, a stanovnici su

mu bili vrlo siromašni. Mislim da je bio manji od Dulmena. (opaska: Dulmen je

mali grad u Vestfaliji, gdje je sestra Ana tada živjela)

San dobrih ljudi Ofela bijaše prekinut bukom vojnika. Izišli su iz svojih kuća

i potrčali do ulaza u selo, pitajući za razlog galame. Ali ih vojnici grubo

odbiše, naređujući im da se vrate kućama. Kao odgovor na njihova brojna

pitanja, rekoše: 'Upravo smo uhapsili Isusa, vašeg lažnog proroka – onoga

koji vas je puno zavodio. Glavari svećenički ga namjeravaju osuditi i

razapeti.'

Podigoše se plač i jadikovke na sve strane. Jadne žene i djeca trčahu amo

tamo, plačući i kršeći ruke, prizivajući pameti sve usluge koje su primili od

našeg Gospodina. Bacali su se na koljena da izmole zaštitu Nebesa. Ali ih

vojnici odguraše ustranu, grubo ih udarajući. Naređivali su im da se vrate

kućama. Uzvikivali su, 'Koji vam još dokaz treba? Ne dokazuje li jasno

vladanje ovih iz Ofela, da Galilejac potiče pobunu?'

108

Vojnici su ipak bili malo oprezniji u govoru i ponašanju, zbog straha od

izazivanja ustanka u Ofelu. Zato su nastojali otjerati stanovnike izvan onog

dijela sela, gdje je Isus morao proći.

Kada su okrutni vojnici koji su vodili našeg Gospodina, bili blizu vrata

Ofela, on ponovo pade na zemlju. Izgledao je kao netko tko ne može više

ni koraka učiniti. Jedan se nađe među njima, dirnut samilošću, pa reče

nekom drugom: 'Vidiš da je jadnik potpuno iscrpljen, ne može se držati na

nogama od težine lanaca. Ako ga želimo dovesti živa pred Velikog

svećenika, moramo olabaviti korde kojima su mu ruke svezane, tako da se

može bar malo dočekati dok pada.'

Grupa zastade na trenutak, negve na nogama bijahu olabavljene, a drugi

ljubazni vojnik donese malo vode s obližnjeg izvora i dade Isusu. Isus mu

zahvali i progovori o 'izvoru žive vode', s kojega trebaju piti oni koji vjeruju

u njega. Ali ove riječi još više ražestiše Farizeje, pa ga preplaviše

uvredama i sramotnim izrazima. Vidjela sam srce vojnika koji je rekao da

se Isus odveže, kao i onoga koji je donio vodu, kako su iznenada obasjana

milošću. Obojica su obraćena prije Isusove smrti i odmah su se pridružila

učenicima.

Kolona opet krenu i dođe do vrata Ofela. Tu je Isus opet bio pozdravljen

kricima žalosti i sućuti, onih koji su osjećali puno zahvalnosti prema njemu.

Vojnici jedva zadržaše žene i muškarce, koji su se natiskivali i skupljali

odasvud. Kršili su ruke, padali na koljena, jadikovali i vikali: 'Oslobodite ga

zbog nas, oslobodite ga! Tko će nam pomagati, tko će nas utješiti, tko će

izliječiti naše bolesti? Oslobodite ga za nas!'

Stvarno je tad bilo sažaljivo pogledati Isusa. Lice mu je bilo blijedo,

izobličeno, izranjeno, kosa raščupana, haljine mokre i prljave. Njegova

pijana i okrutna straža ga je vukla i udarala štapovima kao nijemu marvu

koja se vodi na klanje. Tako je i on bio vođen posred žalosnih stanovnika

109

Ofela. Bogalji koje je izliječio, nijemi kojima je vratio govor, slijepi kojima je

otvorio oči, ujedinjeni, zaklinjahu da ga oslobode, ali uzalud.

Mnogi najozloglašeniji i iz najnižih klasa, poslani su od strane Ane i Kajfe i

drugih neprijatelja Isusovih, da se pridruže povorci i pomognu vojnicima,

bilo u zlostavljanju Isusa, bilo u tjeranju žitelja Ofela.

Selo Ofel je bilo smješteno na brdu. Vidjela sam velike količine drva

spremnog za građu. Kolona je nastavila niz brdo, prošla kroz vrata

napravljena u zidu. Na jednoj strani ovih vrata stajala je velika zgrada

originalno podignuta od Salomona, a na drugoj strani bio je bazen

Betsaida. Kad su tuda prošli, nastavili su zapadno niz strmu ulicu zvanu

Milo, na čijem su kraju skrenuli k jugu i tako došli do Anine rezidencije.

Stražari nisu prestajali okrutno postupati s Božanskim Spasiteljem. Poslije

su opravdavali takvo svoje ponašanje, govoreći da ih je rulja, koja se

skupljala oko povorke, prisilila na okrutnost. Između Maslinske gore i Anine

kuće, Isus je pao sedam puta.

Žitelji su Ofela još uvijek bili u tuzi i žalosti, kada je Blažena Djevica došla u

selo, praćena svetim ženama i nekim drugim prijateljima, na putu od

doline Jošafat do kuće Marije Markove majke. Kad su je ugledali, to ih još

više uznemiri, pa je čitavo mjesto odjekivalo jecajima i kuknjavom, dok su

je okruživali i skoro nosili na svojim rukama.

Marija je bila nijema od boli. Nije otvorila usta sve dok nisu stigli u kuću

Marije, Markove majke. Tad je Ivan stigao i opisao sve što je vidio, otkad je

Isus napustio dvoranu Posljednje večere. Malo poslije je odvedena u

Martinu kuću, koja je bila blizu Lazarove. Petar i Ivan, koji su slijedili Isusa

na distanci, otišli su žurno nekim slugama Velikog svećenika koje su otprije

poznavali, da pokušaju pomoću njih dobiti ulazak u sudište, gdje će njihov

Učitelj biti suđen.

110

Ove su sluge djelovale kao glasnici. Naređeno im je da odu u kuće glavara

i drugih članova Sinedrija, da ih prikupe kako bi prisustvovali sastanku koji

je sazvan. Budući su bili zabrinuti učiniti takvu uslugu apostolima, sluteći

da će oni teško ući u sudište, dadoše im ogrtače slične njihovima. Poučili

su ih kako raznositi poruke članovima Sinedrija, zato da poslije mogu ući u

Kajfino sudište i pomiješati se s vojnicima i lažnim svjedocima, kako ih

takve ne bi prepoznali, jer svi će drugi biti istjerani iz sudišta.

Budući su Nikodem, Josip iz Arimateje i neke druge dobronamjerne osobe

bili članovi Sinedrija, apostoli su se pobrinuli da ih obavijeste što se

događa, tako osiguravši prisutnost Isusovih prijatelja, koje su Farizeji

namjerno propustili pozvati.

U međuvremenu je Juda lutao gore dolje, po strmim i divljim ponorima,

južno od Jeruzalema. Očaj je obilježavao svaku njegovu kretnju, a đavao

ga je gonio tamo amo, puneći mu glavu još mračnijim vizijama, ne

dopustivši mu ni trenutka odmora.

Poglavlje IV

Sredstva upotrijebljena od strane Isusovih neprijatelja, kod

izvršavanja njihovih zamisli protiv njega

Čim je Isus uhapšen, Ana i Kajfa su o tome obaviješteni i odmah su počeli

kovati svoje planove, zadovoljni tijekom događanja. Posvuda su vladale

zbrka i užurbanost. Prostorije su žurno osvijetljene, straža postavljena na

vratima, a glasnici poslani u razne dijelove grada, kako bi skupili članove

Sinedrija, pismoznance i sve one koji moraju sudjelovati u suđenju. Mnogi

su međutim već bili kod Kajfine kuće, i to čim je izdajnički ugovor s Judom

sklopljen, pa su ostali ondje čekati daljnji razvoj događanja.

111

Pozvane su također razne klase poglavara, kao što su Farizeji, Saduceji i

Herodovci. Svi su bili okupljeni u Jeruzalemu, iz svih krajeva zemlje, radi

slavljenja blagdana. Svi su već poodavno razmatrali mjere sa Sinedrijem o

hapšenju Isusa. Glavari svećenički su sad poslali po njih, jer su znali da su

najogorčeniji neprijatelji Isusovi. Rekli su im da skupe i svjedoke, nabave

svaki mogući dokaz i sve dovedu pred Sinedrij. Ponosni Saduceji

nazaretski, kafarnaumski, iz Tirze, Gabare, Jotafata i Sila, koje je Isus često

prekoravao pred narodom, silno su vapili za osvetom.

Pretražili su sve gostinjce u potrazi za osobama, za koje su znali da su

Isusovi neprijatelji. Ponudili su im mito, samo da se pojave. Ali, s iznimkom

nekoliko smiješnih klevetnika, koji će kad krene suđenje odmah biti

opovrgnuti, ništa opipljivo nije se moglo pronaći protiv Isusa, osim, stvarno

onih smiješnih optužbi, koje je on tako često opovrgao u sinagogi.

Neprijatelji Isusovi požuriše do Kajfine sudnice, praćeni pisarima i

Farizejima Jeruzalema. Pratili su ih i brojni trgovci koje je naš Gospodin

istjerao iz Hrama, jer su tamo imali tržnicu. Pratili su ih i ponosni

pismoznanci, koje je on tako često utišao pred narodom. Neki nisu mogli

oprostiti pretrpljeno poniženje kad im je ukazivao na pogreške, kada je s

njima raspravljao u Hramu, još u dobi od 12 godina.

Također je tu bila i velika masa nepopravljivih grješnika koje je on odbio

izliječiti, grješnika kojima se bolest vratila nakon izlječenja, jer su se vratili

na stari grijeh. Zatim, ovozemaljski nastrojenih mladića, koje nije htio

primiti kao učenike, pa lakomaca koje je razbjesnio dobivši novac kojem su

se oni nadali, a on ga je dijelio kao milostinju. Bilo je tu i rođaka izliječenih

osoba, koji su se nadali nepravednom dobitku imanja, pa nisu htjeli

izlječenje dotičnog. Bilo je i bludnika, čije je žrtve obratio. Bilo je i mnogih

drugih podlaca, koji su stekli svoje bogatstvo laskanjem ili njegujući poroke

do maksimuma.

112

Svi ovi sotonski emisari bijahu preplavljeni bijesom protiv svega svetoga i

očitom neopisivom mržnjom prema Svetom nad Svetima. Svi su oni

huškani neprijateljima našeg Gospodina. Skupljali su se u grupe oko

Kajfine palače, kako bi iznijeli svoje lažne optužbe, pokušavajući prekriti

sramotom to čisto Janje, koje je na sebe uzelo grijehe svijeta i prihvatilo

teret pomirenja čovjeka s Bogom.

Dok su ovi pokvarenjaci bili zauzeti raspravom, što bi bilo najbolje za

učiniti, tjeskoba je punila srca Isusovih prijatelja. Hodali su amo tamo,

uzdišući i slušajući svakakva razna razmišljanja. Svaka izgovorena riječ s

osjećajem, budila bi sumnju u onih s kojima su razgovarali, a ako su šutjeli,

njihova šutnja je opet krivo shvaćana. Mnogi dobronamjerni, ali slaba i

neodlučna karaktera, popustili su iskušenjima, sablaznili se i izgubili vjeru.

Vrlo mali broj je bio onih koji su potpuno sačuvani. Stvari su bile iste kao i

često danas. Ljudi žele služiti Bogu ako se ne sretnu s protivštinama i ne

dođu u sukob sa sugrađanima, ali se ustvari stide Križa, ako je on preziran

od drugih. Srca su nekih, međutim, bila dotaknuta pokazanom strpljivošću

našeg Gospodina usred trpljenja. Otišli su usred Muke, tihi i tužni.

Poglavlje V

Letimičan pogled na Jeruzalem

Uobičajene molitve i pripreme za blagdan već su završile. Najveći dio

žitelja gusto naseljenog Jeruzalema, kao i stranci skupljeni tamo, nakon

zamornog dana, uronili su u san. Iznenada je hapšenje Isusovo razglašeno

posvuda. Svatko je ustao, i prijatelji i neprijatelji. Brojni su odmah

odgovorili na službene pozive Velikog svećenika, napustili domove i otišli

do Kajfine kuće.

113

U nekim dijelovima grada, u tamnim i mračnim ulicama, mjesečina je

omogućavala ljudima da tapkajući sigurno pronađu put, ali u drugim

dijelovima grada bili su primorani upaliti baklje. Vrlo mali broj kuća je bio

građen s prozorima koji gledaju na ulicu. Općenito, vrata kuća su bila u

unutrašnjim dvorištima, pa su ulice bile još mračnije nego inače u to doba.

Koraci sviju bili su usmjereni k Sionu. Pozorniji slušatelj je mogao čuti

osobe koje bi se zaustavile kraj vrata svojih prijatelja, pokucavši da ih

probude – pa opet požurile, kucale ponovo, propitivale nešto i konačno

nanovo žurno krenule k Sionu.

Ogovarači i sluge, hitali su saznati što se događa, kako bi se mogli brzo

vratiti i dati izvještaj onima koji su ostali doma. Navlačenje zasuna i

zapiranje vrata, glasno je odjekivalo u noći. Mnogi su uzbunjeni i

preplašeni mogućnošću izbijanja ustanka.

Mogli ste čuti tisuće raznih prijedloga i mišljenja, kao npr.: 'Lazar i njegove

sestre će uskoro vidjeti tko je taj čovjek, u koga su se čvrsto uzdali. Ivana,

Kusa, Suzana, Marija majka Markova i Saloma morati će se pokajati, zbog

nepromišljenosti svojih postupaka, ali sad je prekasno. Serafija, žena

Sirahova, morati će sad zatražiti ispriku od svog muža, jer joj je često

predbacivao njeno druženje s Galilejcem, ali ona nije slušala. Pristaše tog

fanatika, tog pokretača pobune, pretvarali su se da su ispunjeni

suosjećanjem za sve one koji su stvari gledali u drugačijem svjetlu od njih,

a sad ne znaju kamo da se skriju. Sada neće naći nikoga tko bi bacao

haljine ili prostirao grane pod njegove stope. Ti licemjeri, koji su se

pretvarali da su bolji od drugih, primiti će svoju plaću, jer svi su oni

upleteni s Galilejcem. Ovo je ozbiljnije nego sam isprva mislio. Baš me

zanima kako će se Nikodem i Josip Arimatejski izvući iz ovoga. Glavari

svećenički nisu im vjerovali. Borili su se zajednički s Lazarom. Svi su oni

ekstremni lukavci. Ali, sad će sve biti iznijeto na vidjelo.'

Razgovori slični ovima mogli su se posvuda čuti. I to od osoba koje su bile

ogorčene, ne samo na Isusove učenike, nego i na svete žene koje su ih

114

podupirale u svakodnevnim potrepštinama, a javno i hrabro su iznosile

svoje oduševljenje njegovom naukom i vjeru u njegovo Božanstvo.

Premda su mnogi govorili o Isusu i njegovim sljedbenicima na ovakav

način, bilo je i onih koji su mislili suprotno. Neki od ovih bili su previše

preplašeni, a drugi svladani žalošću, tražili su prijatelje koji bi ih utješili i

pred kojima mogu iznijeti svoje jade bez straha. Ali broj onih koji bi

otvoreno iskazali svoje štovanje prema Isusu, sad je bio vrlo mali.

Ipak su se neki nemiri dogodili i u drugim dijelovima Jeruzalema. I to u

onim dijelovima grada, u koja su glasnici od strane glavara svećeničkih i

Farizeja, poslani skupiti članove Sinedrija i svjedoke. Čini mi se da sam

vidjela osjećaje mržnje i bijesa, koji su izbijali kroz ulice u raznim

dijelovima grada, pod formom vatrenih jezika, koji su susretali druge vatre,

udruživali se, povećavali i kretali k Sionu. Došavši do dvora Kajfina,

zaustaviše se, formirajući perfektan zračni vrtlog od vatre.

Rimljani nisu sudjelovali u ovim događajima. Nisu razumjeli uzbuđenje

svjetine, ali su straže udvostručili. Kohorte su postrojili i sve su pažljivo

motrili. To je ustvari bio i običaj kod svake Pashe, jer je tad u grad dolazio

velik broj stranaca.

Dok su vodili Isusa, Farizeji su uspjeli izbjeći blizinu straža, bojeći se

njihova ispitivanja, a i kaljanja zbog Pashe. Glavari svećenički su poslali

poruku Pilatu, davši mu na znanje razloge postavljanja hramskih vojnika

oko Ofela i Siona. Ali Pilat nije vjerovao njihovim namjerama, budući je

ogorčenje vladalo između Rimljana i Židova. Nije mogao zaspati, već je

skoro cijelu noć hodao po dvoru, dobivajući razne izvještaje i izdavajući

naredbe sukladno njima. Njegova žena je spavala, ali joj je san bio

nemiran od groznih snova. Stenjala je i plakala naizmjence.

U nijednom dijelu grada Jeruzalema, hapšenje Isusovo nije imalo veći efekt

od onoga u Ofelu, čiji su žitelji bili uglavnom siromašni nadničari, zaposleni

115

u težačkim poslovima u službi Hrama. Za njih je ta vijest došla

neočekivano. Neko vrijeme nisu vjerovali da je to istina, kolebajući se

između nade i straha. Ali pogled na njihova Učitelja, njihova Dobrotvora,

Tješitelja, kojeg su vukli po ulicama, poderanog, cijelog u masnicama,

zlostavljanog na sve moguće načine, napuni im srca strahom. Žalost im se

još više povećala kad su vidjeli žalost Majke, koja je išla njihovim ulicama,

praćena svetim ženama, kako pokušava dobiti neku vijest koja se tiče

njena Božanskog Sina.

Ove su svete žene često bile prisiljene skrivati se u kutovima ili vežama

kuća, zbog straha da ne budu viđene od Isusovih neprijatelja. Ali i s ovim

predostrožnostima, često su bile vrijeđane, smatrane za žene lošeg

karaktera. Često su bile uznemirene čuvši zločeste riječi i trijumfalne

izraze okrutnih Židova, a rijetko, vrlo rijetko, riječi ljubaznosti ili utjehe.

Kad su stigle do skloništa, bijahu potpuno iscrpljene. Pokušale su utješiti i

poduprijeti jedna drugu. Glave su im bile umotane u debele velove.

Kad su konačno sjele, začuše iznenadan kucaj na vratima. Ostale su bez

daha – kucaj se ponovi, ali nježnije, pa zaključiše da to nije neprijatelj.

Pažljivo otvoriše vrata, bojeći se neke varke. Bio je to stvarno prijatelj.

Žustro ga ispitaše, ne dobivši utjehe od njegovih odgovora. Pošto uopće

nisu mogle zaspati niti se odmarati, opet se obukoše i iziđoše van. Hodale

su neko vrijeme, a onda se opet vratiše u sklonište – još utučenije nego

prije.

Glavnina apostola, preplavljena užasom, lutala je po dolinama oko

Jeruzalema, pronašavši skloništa po pećinama u podnožju Maslinske gore.

Ako su došli u kontakt jedan s drugim, pričali bi potiho, razdvojivši se na

najmanji šum. Isprva su se krili u jednoj pećini, pa u drugoj, na kraju su se

uspjeli vratiti u grad. Neki od njih popeli su se na vrh Maslinske gore,

bacajući zabrinute poglede na baklje i na svjetla koja su svjetlucala oko

Siona. Napeto su osluškivali svaki udaljeni zvuk, pokušavajući ih razaznati,

116

nagađajući što bi to moglo biti. Poslije su se vratili u dolinu, u nadi da će

dobiti neku pravu vijest.

Ulice u okolici Kajfina sudišta bijahu obasjane lampama i bakljama. Budući

se svjetina skupljala oko njih, strka i buka stalno su se povećavale.

Miješajući se s tim neskladnim zvucima, moglo se čuti i tužno tuljenje

stoke, koja je bila sputana izvan zidina Jeruzalema, kao i tugaljivo blejanje

janjaca.

Bilo je nešto dirljivo u tom tužnom blejanju janjaca, koji će biti žrtvovani

sutra u Hramu. Jedno Janje, koje će se jedino samo dragovoljno žrtvovati,

nije otvorilo svojih usta, kao ovca u rukama koljača, ne opirući se, ili kao

šutljivo janje u rukama strigača, a to je janje, Janje Božje - Janje bez mane

– istinsko Pashalno Janje – sam Isus Krist.

Nebo je izgledalo mračno, tmurno, prijeteće. Mjesec je bio crven, prekriven

živim točkama. Činio se kao da se boji potpuno razviti, jer njegov Stvoritelj

namjerava umrijeti.

Bacih pogled na okolicu grada. Pokraj južnih vrata vidjeh izdajnika Judu

Iškariotskog, kako luta, sam samcat, plijen za mučenje svoje grešne

savjesti. Čak se bojao svoje vlastite sjene, a slijedili su ga mnogi đavli, koji

su pokušavali preokrenuti njegove osjećaje grižnje savjesti u potpuni očaj.

Tisuće su zlih duhova bili zaposleni u svim dijelovima grada, napastujući

ljude iz jednog grijeha u drugi. Činilo se kao da su vrata pakla naglo

otvorena, a sotona se pobješnjelo trudi i napreže sve snage, da poveća

teški teret opačina, koje će Janje bez mane sam uzeti na se.

Anđeli su bili između radosti i žalosti. Žarko su željeli prostrijeti se pred

Gospodnje prijestolje i pokušati dobiti dopuštenje da pomognu Isusu. Ali u

isto vrijeme, bili su ispunjeni zapanjujućim čuđenjem, i jedino su mogli

117

obožavati to čudo Božanske pravde i milosrđa, koje postoji na Nebesima

od vječnosti, a sad će se izvršiti.

Jer anđeli vjeruju, kao i mi, u Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja

Neba i Zemlje, i u Isusa Krista, Sina Njegova jedinoga, koji je začet

po Duhu Svetomu, rođen od Djevice Marije, koji je počeo ove noći

trpjeti pod Poncijom Pilatom, a sutradan će biti raspet, umrijeti, i

biti pokopan, sišao nad pakao, uskrsnuo treći dan, uzašao na

Nebesa, sjedi o desna Bogu Ocu Svemogućemu, i otuda će doći

suditi živima i mrtvima. Anđeli također vjeruju, a i mi, u Duha

Svetoga, svetu Crkvu Katoličku, Općinstvo Svetih, oproštenje

grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. AMEN.

Poglavlje VI

Isus pred Anom

Bilo je oko ponoći kad je Isus doveden u Aninu palaču. Anina straža odmah

ga je uvela u vrlo veliku dvoranu. Ondje je bio Ana, okružen 28-oricom

vijećnika. Sjedio je na nekakvoj povišenoj platformi koja se nalazila

nasuprot ulaza. Vojnici koji su uhapsili Isusa, sad su ga grubo vukli do

podnožja sudišta. Prostorija je bila potpuno popunjena, vojnicima, Aninim

slugama, brojnom pozvanom ruljom i lažnim svjedocima, koji su poslije

produžili do Kajfine rezidencije.

Ani je bilo drago da je naš Gospodin prvo dovučen k njemu, a jedva je

dočekao da Isus dođe. Izraz njegova lica je bio najodvratniji, budući je u

svakoj svojoj crti pokazivao, ne samo paklensku radost kojom je bio

ispunjen, nego i svu lukavost i licemjerstvo njegova srca. On je bio

predsjednik nekakvog tribunala, uspostavljenog za ispitivanje osoba, koje

bi bile optužene za širenje lažnih doktrina i učenja. A, ako je ta osoba na

tribunalu bila osuđena, onda je dalje proslijeđena Velikom svećeniku.

118

Isus stade pred Anu. Izgledao je potpuno iscrpljen i upalih obraza. Haljine

su mu bile pokrite blatom, ruke svezane, glava spuštena, riječ nije izustio.

Ana je bio suhonjav, zlovoljan starac, koščate brade. Bio je strašno ohol i

arogantan. Dok je sjedio smijuljio se ironično, pretvarajući se da nema

pojma o ničemu. Kao, strašno je zapanjen, tko je to zarobljen. Kao, tek je

sad informiran koga su to doveli pred njega, a to je nitko drugi, doli Isus iz

Nazareta.

'Je li moguće', reče, 'je li moguće da si ti Isus iz Nazareta? Gdje su ti

učenici, tvoji brojni sljedbenici? Gdje je tvoje kraljevstvo? Bojim se da se

događaji ne razvijaju kako si očekivao. Pretpostavljam da su vlasti konačno

shvatile kako je dosta tvog ponašanja, nepoštivanja Boga i njegovih

svećenika, kao i tolikih oskvrnuća Šabata. Gdje su ti sad učenici? Gdje

otiđoše svi oni? Šutiš! Govori, zavodniče! Govori, podstrekaču bune! Zar

nisi jeo Pashalno janje na nezakonit način, u krivo vrijeme, na krivom

mjestu? Zar nam sad ne želiš iznijeti svoju nauku? Tko ti dade pravo da

propovijedaš? Gdje si učio sve to? Govori, koja su načela tvoje religije?'

Isus podiže oči, pogleda Anu i reče: 'Govorio sam otvoreno narodu. Uvijek

sam propovijedao u sinagogama i u Hramu, gdje svi Židovi navraćaju. U

tajnosti ništa nisam govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što

sam im govorio. Pogledaj, oni znaju što sam govorio.'

Na ovaj Isusov odgovor, Anino se lice zajapurilo od bijesa i gnušanja. Jedan

podli sluga, koji je stajao blizu Isusa, zamijetio je Anin bijes, i odmah udari

našeg Gospodina u lice svojom čeličnom rukavicom, viknuvši: 'Tako li

odgovaraš Velikom svećeniku!?'

Isus je bio skoro srušen od žestine udarca, tako da su ga i ostali stražari,

koji su također vidjeli Aninu srdžbu, udarali. Od pada se sasvim prostro po

podu, a krv je tekla s lica na pod. Ismijavanja, uvrede i mrske riječi

odjekivali su čitavom prostorijom. Streličari ga grubo povukoše uvis, a on

119

ljubazno upita: 'Ako sam zlo rekao, dokaži da je zlo. Ali, ako sam rekao

pravo, zašto me udaraš?'

Vidjevši Isusovu mirnoću, Ana postade još bješnji. Tada se okrenu

svjedocima, rekavši im neka iznesu svoje optužbe. Umah svi počeše

govoriti: 'Nazvao se Kraljem. Rekao je da je Bog njegov Otac, da su Farizeji

preljubnički naraštaj. Izazvao je ustanak među narodom. Liječio je bolesne

đavoljom magijom, i to na Šabat. Žitelji Ofela, koji su se skupljali oko

njega, nedavno ga nazvaše Spasiteljem i Prorokom. Dozvoljavao je da ga

zovu Sinom Božjim. Rekao je da je poslan od Boga. Predviđa razaranje

Jeruzalema. Ne posti. Jede s grješnicima, poganima i poreznicima, druži se

sa ženama sumnjiva morala. Maloprije je rekao čovjeku koji mu je dao piti

vode kod vrata Ofela "da će mu dati žive vode vječnog života, nakon koje

neće nikad ožednjeti." Zavodi narod riječima dvostruka značenja', itd, itd.

Sve su ove optužbe izvikivane istovremeno. Neki od svjedoka stajali su

pred Isusom, vrijeđajući ga podrugljivim gestama dok su iznosili svoje

optužbe. Streličari ga opet udaraše vičući, 'Govori, zašto ne odgovaraš!?'

Ana i njegove kolege dometnuše izrugivanje na uvrede, vičući u svakoj

pauzi optužaba, 'Ovo je tvoja nauka, zar ne? Što kažeš na to? Izdaj svoje

naredbe, veliki kralju! Čovječe poslan od Boga, daj dokaz svojoj misiji!'

'Tko si ti?', nastavi Ana prezrivim tonom. 'Tko te poslao? Zar nisi ti sin

običnog drvodjelje, ili si možda Ilija, koji će biti uznesen u vatrenoj kočiji u

nebo? On je rekao da je još živ, a ja sam čuo da se ti možeš pretvoriti u

nevidljiva kad poželiš. Možda si ti prorok Malahija, čije riječi tako često

doslovno citiraš. Neki govore da mu je otac anđeo, koji je također živ.

Varalica kao što si ti, nikad neće imati bolju priliku zavoditi ljude, nego

navođenjem ovog proroka. Reci mi, bez nekog uvoda, kojem redu kraljeva

ti pripadaš? Ti si veći od Salomona – bar se pretvaraš da jesi, i činiš da ti

čak i povjeruju. Ne boj se, neću ti uskratiti naslov i žezlo, koji ti po pravdi

pripadaju.'

120

Ana zatraži plahtu pergamene oko metar dugačku, a petnaestak

centimetara široku. Na njoj napisa niz riječi velikim slovima, a svaka riječ

je izražavala neku optužbu, koja je iznijeta protiv našeg Gospodina. Tada

pergamenu smota u svitak, stavi je u neku šuplju cijev, privezavši je

pažljivo na vrh trske. Dade tu trsku našem Gospodinu, govoreći u isti mah,

omalovažavajućim podrugljivim smijehom: 'Pogledaj žezlo tvoga

kraljevstva. Ono sadrži sve tvoje titule, kao i sve časti kojima si oslovljen, a

i tvoje pravo na tron. Odnesi ih Velikom svećeniku, da može priznati tvoje

kraljevsko dostojanstvo, i da te može tretirati kako zaslužuješ. Svežite ruke

ovom kralju i vodite ga pred Velikog svećenika.'

Isusove ruke koje su bile olabavljene, ponovo su prekrižene i svezane

preko prsa na takav način, da se je moglo u njih utaknuti "žezlo", koje je

sadržavalo Anine optužbe. Poveli su ga ka Kajfinom dvoru, praćen

zvižducima negodovanja i galamom, dok ga je bijesna rulja udarala gdje

stigne.

Kajfina kuća nije bila udaljena više od 100 metara od Anine. S jedne i

druge strane ulice bijahu poredane kuće i visoki zidovi uobičajena tipa,

obasjane svjetlom baklji i lampi postavljenih na štapove. Mnogi Židovi su

stajali uokolo i bjesnjeli na viđeni prizor. Vojnici su jedva probijali put kroz

svjetinu. Cijelim putem do Kajfine kuće, oni koji su se najviše zločinački

ponašali prema Isusu u Aninoj kući, nastavili su i dalje vrijeđati i

maltretirati našeg Gospodina. Vidjela sam novac koji je dan kao mito,

onima koji će najsramotnije postupati s Isusom. Novac su dali neki

naoružani ljudi koji su pripadali tribunalu. Vidjela sam ih kako odguravaju

ustranu sve one koji su sažaljivo gledali na našeg Gospodina. Takvima nije

dopušteno ući u Kajfin dvor.

121

Poglavlje VIII

Isus pred Kajfom

Isus je vođen preko dvorišta, a svjetina ga je dočekala zvižducima i

uzvicima. Kad je prolazio pokraj Petra i Ivana, pogleda ih, ali bez da je

okrenuo glavu, iz straha da ih ne oda. Jedva da je stupio u vijećnicu, a

Kajfa je već zagrmio, 'A, konačno si došao, ti neprijatelju Božji, ti

bogohulniče koji remetiš mir ove svete noći!' Cijev koja je sadržavala

Anine optužbe, koja je bila privezana na tzv. žezlo u rukama Isusovim,

odmah je otvorena i pročitana.

Kajfa ismija najuvredljivijim riječima našeg Gospodina, a streličari ga

ponovo izudaraše, psujući i derući se na nj, 'Odmah odgovaraj! Govori! Jesi

gluh!?' Kajfa, koji je bio neopisivo ohol i arogantan, postade još gori nego

je Ana bio. Upita ga stotine pitanja, jedno za drugim, ali Isus je samo mirno

stajao pred njim, oborivši oči i ne prozborivši ni riječi. Streličari su

pokušavali prisiliti ga govoriti, udarajući ga neprestano. Jedno zlobno dijete

stavi svoj palac na njegove usne, podrugljivo mu nudeći da ugrize.

Tada pozvaše svjedoke. Isprva su to bili ljudi nižih klasa, čije su optužbe

bile nepovezane i nesuvisle, protuslovne, kao i u onih svjedoka kod Ane,

pa se ništa nije moglo zaključiti. Kajfa se tad obrati glavnim svjedocima,

Farizejima i Saducejima, koji su došli iz svih krajeva zemlje. Pokušali su

govoriti mirno, ali izrazi lica i geste bi ih izdavali. Pokazivala su pakosnu

zavist i mržnju kojom su im srca bila napunjena.

Stalno su ponavljali iste optužbe, na koje je Isus toliko puta već odgovorio:

'Da liječi bolesne, istjeruje đavle, s pomoću đavla – da je profanirao Šabat

– huškao narod na ustanak – nazvao Farizeje gujama i preljubnicima –

pretkazao razaranje Jeruzalema – često boravio u društvu poreznika i

grješnika – okupljao narod i izdavao se za Kralja, Proroka i Sina Božjega –

da stalno govori o svom Kraljevstvu – da je zabranio razvod – nazvao se

122

Kruhom Života, rekavši, da tko god jede njegovo meso i pije njegovu krv,

imati će život vječni.'

Tako su iskrivili i krivo tumačili riječi koje je izrekao, upute koje je dao,

prispodobe kojima je predočio svoje upute, dajući im privid zločina. Ali ni

ovi svjedoci ne mogaše se složiti u svojim iskazima pod zakletvom. Jer

jedan je rekao, 'Nazvao se kraljem', a drugi je odmah protuslovio, 'Ne, on

je samo dopustio da ga tako zovu, ali direktno kad su pokušali da ga

proglase, on se skrio.' Treći bi opet rekao, 'Nazvao se Sinom Božjim', ali

četvrti bi ga prekinuo, 'Ne, on je samo označavao sebe Sinom Božjim, jer

je činio volju svog Nebeskog Oca.'

Neki su svjedoci tvrdili da ih je izliječio, ali im se bolest vratila, pa da su

njegova navodna izlječenja očito učinjena magijom. Govorili su također i o

izlječenju bogalja kraj bazena Betsaida, ali su iskrivili činjenice dajući im

privid zločina. Čak se ni u ovim optužbama nisu slagali, protusloveći jedan

drugome.

Farizeji iz Seforisa, s kojima je jednom raspravljao o rastavi, optužili su ga

za lažna učenja. Jedan mladić iz Nazareta, kojeg je odbio primiti među

učenike, bio je dovoljno podao iznijeti optužbu protiv njega.

Vidjeli su da je gotovo nemoguće dokazati jednu jedinu činjenicu, i da su

svjedoci svjedočili samo da bi vrijeđali Isusa, a ne da bi dokazali istinitost

svojih tvrdnji. Dok su oni tako raspravljali jedan s drugim, Kajfa i neki drugi

članovi Sinedrija ispitivali su Isusa, izrugujući njegove odgovore. 'Kakav si

ti to kralj!? Pokaži dokaz svoje moći! Pozovi legije anđela o kojima si

govorio u Maslinskom vrtu. Što si učinio s novcem koji si dobio od udovica i

drugih glupana koje si zavodio lažnim učenjima? Govori, zar si gluh? Kad

Bilo bi ti bolje da si šutio kad si bio usred budalaste rulje, ali ti si tad

previše pričao.'

Sva su ova pitanja bila popraćena udarcima slugu i članova tribunala, i da

naš Gospodin nije bio potpomognut s Nebesa, ne bi preživio ovakav

123

tretman. Neki od podlih svjedoka pokušali su dokazati da je on vanbračni

sin. Ali drugi su tvrdili da je njegova majka pobožna Djevica, koja pripada

Hramu, i da su je oni poslije vidjeli zaručenu s čovjekom koji se Boga boji.

Svjedoci su predbacivali Isusu i njegovim učenicima što nisu žrtvovali u

Hramu. Istina je da nikad nisam vidjela Isusa i njegove učenike kako

prinose žrtve u Hramu, osim Pashalnog janjeta. Ali, Josip i sveta Ana često

su za vrijeme svog života žrtvovali za Dijete Isusa. Ova optužba je stvarno

djetinjasta, jer ni Eseni nikad ne žrtvuju, pa nitko zbog toga ne misli zlo o

njima. Isusovi neprijatelji i nadalje su ga nastavili optuživati da je vračar.

Kajfa je izjavio nekoliko puta da je stanje neslaganja svjedoka sigurno

prouzročio svojim vradžbinama.

Neki rekoše da je blagovao Pashalno janje dan prije, što je suprotno

Zakonu. Rekoše i da je prošle godine izmijenio neke običaje u slavljenju

Pashe. Ali svjedoci su si opet protuslovili, tako da su Kajfa i njegove

pristaše, uzrujani i bijesni, shvatili da ni jedna optužba nije potpuno

dokazana. Pozvali su Nikodema i Josipa Arimatejskog. Zapovjedili su im da

kažu, kako to da su oni dozvolili da blaguje Pashu dan prije, i to u prostoriji

koja njima pripada. Oni su dokazivali iz starih dokumenata da je u starim

vremenima bilo dopušteno Galilejcima blagovati Pashu dan prije od ostalih

Židova. Dodali su da je svaki drugi dio ceremonije obdržan po Zakonu, i da

su osobe koje pripadaju Hramu također prisustvovale slavljenju.

Ovo sasvim zbuni svjedoke, a Nikodem još više razbjesni Isusove

neprijatelje, pokazujući poglavlja u arhivskim dokumentima koja govore o

pravu Galilejaca, navodeći razloge zašto je to dopušteno. Razlozi su bili:

žrtvovanje nije moglo biti dovršeno do Šabata i to zbog velikog mnoštva

koje se skupljalo radi žrtvovanja, svi su morali izvesti ceremoniju istog

dana. Premda Galilejci nisu uvijek koristili ovo pravo, ipak ono postoji i

nepobitno je dokazano od strane Nikodema.

124

Bijes je Farizeja uvećan i njegovom primjedbom da su članovi Sinedrija

posramljeni i velikim kontradikcijama u tvrdnjama svjedoka, koje su oni

pozvali, kao i načinom vođenja cijelog postupka, koji pokazuje da su zloba i

zavist jedini motivi koji su poticali ove optužbe. Pokrenuli su slučaj žurno i

to kad su svi zauzeti pripremama za najsvečaniji blagdan godine.

Ovi su bijesno gledali Nikodema, nisu mu mogli odgovoriti, već nastaviše

ispitivati svjedoke još žešće i nepromišljenije nego prije. Napokon se

pojaviše dva svjedoka, koja izjaviše, 'Ovaj je čovjek rekao, "Srušiti ću ovaj

rukotvoreni Hram, i za tri dana podići drugi, nerukotvoren."' Međutim, čak

se ni ova dva svjedoka nisu slagala u izjavama, jer jedan reče kako

optuženi želi napraviti novi Hram, i da je blagovao Pashu na

neuobičajenom mjestu, jer bi želio razoriti stari Hram. Ali, drugi izjavi, 'Ne

tako, građevina gdje je on blagovao Pashu je izgrađena ljudskim rukama,

zbog toga se ovo nije odnosilo na to.'

Kajfa je neopisivo bjesnio. Okrutan tretman koji je Isus pretrpio, njegova

Božanska strpljivost, kao i protuslovlje svjedoka, počeli su ostavljati dojam

na mnoge prisutne. Sad se čulo samo par zvižduka, a srca nekih su bila

dirnuta, tako da nisu mogli utišati glas svoje savjesti.

Deset je vojnika napustilo dvoranu pod izlikom preraspodjele dužnosti, ali

u stvarnosti su bili preplavljeni osjećajima. Dok su prolazili kraj mjesta gdje

su stajali Ivan i Petar, govorili su, 'Šutnja Isusa iz Nazareta, usred ovako

okrutnog postupka, je nadljudska; otopila bi srce od željeza; kako to da se

zemlja ne rastvori i ne proguta takve pokvarenjake, kao što su ovi njegovi

tužitelji? Recite nam, kamo moramo ići?'

Oba apostola ipak nisu vjerovala vojnicima. Pomislili su da samo traže

način da ih izdaju, ili su jednostavno bili preplašeni da ne budu prepoznati i

prokazani od okolnih ljudi, kao učenici Isusovi. Jednostavno su tužno

odgovorili: 'Ako vas istina zove, samo je slijedite, i sve će doći na svoje

mjesto.' Vojnici odmah iziđoše iz sobe i čim prije napustiše Jeruzalem.

125

Sretoše u okolici grada ljude koji ih uputiše prema pećinama južno od

Jeruzalema, na drugoj strani brda Siona, gdje su se mnogi apostoli skrili.

Apostoli su isprva bili uplašeni kad su vidjeli strance kako ulaze u

sklonište, ali im vojnici ubrzo rastjeraše strah davši im izvještaj o Isusovim

trpljenjima.

Kajfino raspoloženje, koje je bilo već prilično uzrujano, sad postade

potpuno bijesno, zbog protuslovlja zadnja dva svjedoka. Naglo ustade,

priđe Isusu i reče: 'Ništa ne odgovaraš na ovo što svjedoci iznose protiv

tebe?'

Isus niti podiže glavu, niti ga pogleda, što poveća njegov bijes na najveću

razinu. Streličari koji su to zapazili, zgrabiše našeg Gospodina za kosu,

povukoše mu glavu unazad, i udaraše ga šakama pod čeljust. Kajfa podiže

glavu i uzviknu raspaljenim glasom: 'Zaklinjem te živim Bogom da nam

kažeš, jesi li ti Krist, Mesija, Sin Boga živoga?'

Nastade trenutna i ozbiljna tišina. Tada Isus veličanstvenim nadljudskim

glasom odgovori, 'Ti kažeš. Ipak ti kažem, odsada ćeš gledati Sina

Čovječjega kako sjedi s desna sile Božje i kako dolazi u oblacima

Nebeskim.' Kad Isus svečano proglasi ove riječi, učini mi se kako ga sjajno

svjetlo okružuje. Nebesa se otvoriše nad njegovom glavom. Vidjela sam

Vječnoga Oca. Nijedna ljudska riječ ne može opisati unutarnji pogled, koji

mi se udostojao dati vidjeti. Također sam vidjela anđele i molitve upravo

pristigle do prijestolja Božjeg.

U isti tren, primijetila sam razjapljeni ambis pakla, kao vatreni meteor, kraj

Kajfinih nogu. Bio je pun groznih vragova. Lagana gaza (platno) pojavi se i

odvoji ga od njegovih tamnih plamenova. Mogla sam vidjeti demonski bijes

kojim je njegovo srce bilo preplavljeno, a i cijela mi se kuća učini kao

pakao. U trenutku kad je naš Gospodin proglasio svečane riječi 'Ja sam

Krist, Sin Boga živoga', čini mi se da se pakao zatresao u temeljima, i

126

onda je, tako reći, provalio i preplavio svaku osobu u Kajfinoj kući s

osjećajima udvostručene mržnje prema našem Gospodinu.

Ove su mi stvari uvijek prikazivane pod formama materijalnih predmeta,

koje ih čini lakše shvatljivim i utiskuje ih jasnije i prijemčivije u um. Jer mi

smo ipak materijalna bića, činjenice su slikovitije našem shvaćanju, ako se

manifestiraju kroz osjete.

Očaj i bijes, koje su ove riječi proizveli u paklu, prikazani su mi pod

formama tisuća strašnih likova na raznim mjestima. Koliko se sjećam,

među strašnim stvarima, brojni su bili mali crni likovi, kao psi s pandžama,

a hodali su na stražnjim nogama. Tad sam znala koja prikaza predstavlja

koji grijeh, ali sad se ne mogu sjetiti. Vidjela sam kako ovi strašni fantomi

ulaze u tijela najvećeg broja promatrača, ili im sjedaju na glave ili ramena.

Također sam vidjela strašne sablasti kako izlaze iz grobnica na drugoj

strani Siona. Vjerujem da su to bili zli duhovi. Vidjela sam u blizini Hrama

mnoge druge prikaze, koje su sličile na zatvorenike, okovane i natovarene

lancima. Ne znam jesu li to bili demoni ili duše osuđene da ostanu neko

vrijeme na zemlji, a koje poslije odlaze u Limb, jer im je osuda našeg

Gospodina na smrt otvorila vrata Limba.

Strašno mi je teško objasniti ove stvari, od straha da ne sablaznim one koji

nemaju saznanja o takvim stvarima. Ali osobe koje to znaju, osjećaju ih, a

one često uzrokuju da se čovjeku svaka dlačica na glavi nakostriješi.

Mislim da je Ivan vidio neke od ovih prikaza, jer sam ga poslije čula kako

govori o njima. Svi oni čija srca nisu bila potpuno iskvarena, osjetili su tad

silni strah, a srcem otvrdnuli, bijahu bezosjećajni, nisu osjetili ništa, nego

samo povećanu mržnju i bijes na našeg Gospodina.

Kajfa tad ustade, huškan sotonom, zgrabi kraj svoje haljine, zareza je

nožem, i razdera je s jednog kraja na drugi, vičući iz sveg glasa: 'Bogohulio

je, što će nam dalje svjedoci? Gle, sad ste i sami čuli bogohulstvo, što

127

mislite?' Svi koji su bili prisutni ustadoše i povikaše iz sveg glasa,

zapanjujućom zlobom, 'Kriv je na smrt!'

Za sve vrijeme ove strašne scene, đavli su bili u stanju najvećeg delirija.

Čini se da su imali kompletnu vlast, ne samo nad Isusovim neprijateljima,

nego i nad njihovim pristašama i kukavičkim sljedbenicima. Izgledalo mi je

kao da sila tame proglašava trijumf nad svjetlom. Nekoliko osoba među

promatračima, koji su zadržali još tračak svjetla u sebi, bijahu ispunjeni

takvom zabrinutošću, da su pokrili glave i odmah otišli.

Svjedoci koji pripadahu višim klasama, izgleda da su bili mekši od svjedoka

iz nižih klasa. Njihova savjest je bila uzdrmana grižnjom, pa su i oni slijedili

primjer prethodno spomenutih, napustivši dvor čim su brže mogli.

Ostatak svjetine se tiskao oko vatre na trijemu. Jeli su i pili, pošto su za

svoje usluge primili punu plaću. Veliki se svećenik obrati streličarima,

'Predajem ovog kralja u vaše ruke. Dajte tom bogohulniku časti koje mu

pripadaju.' Nakon ovih riječi, povuče se sa članovima Sinedrija u okruglu

sobu iza sudišta, koja se inače nije mogla vidjeti s trijema.

Usred najgorče žalosti koja je preplavila Ivanovo srce, njegove misli bijahu

s Majkom Isusovom. Bojao se da će joj strašna vijest osude njena Sina na

smrt, biti prenijeta netaktično, ili da će joj možda neki neprijatelj bezdušno

priopćiti tu vijest. Zato pogleda na Isusa, i reče tihim glasom, 'Gospodine,

ti znaš zašto te napuštam'. Izađe brzo da potraži Blaženu Djevicu, kao da

ga je sam Isus poslao.

Petar je bio svladan tugom i tjeskobom, koje združeno s umorom, učiniše

da mu postade hladno. Budući je jutro bilo hladno, ode do vatre grijati se.

Oko vatre se okupljalo mnoštvo ljudi, grijući se. Učinio je najbolje što

može, kako bi pred prisutnima zamaskirao svoju bol, budući se nije mogao

odlučiti otići kući i napusti svog voljenog Učitelja.

128

Poglavlje IX

Uvrede koje je Isus primio na Kajfinom dvoru

Čim je Kajfa sa svojima otišao iz sudišta, gomila podlaca – pravog ološa –

okruži Isusa kao roj bijesnih osa, obasipajući ga nezamislivim uvredama.

Čak ni za vrijeme suđenja, dok su svjedoci govorili, streličari i neki drugi

nisu mogli obuzdati svoju okrutnu narav, nego su mu čupali bradu i kosu,

pljuvali na njega, udarali ga šakama, boli ga zašiljenim štapovima i zabijali

igle u tijelo.

Ali, pošto je Kajfa otišao iz sudnice, nisu više imali ograničenja svom

barbarstvu. Prvo su mu postavili krunu na glavu, napravljenu od slame i

kore drveća. Skinuli bi je i istovremeno ga pozdravljali najuvredljivijim

izrazima, kao npr.: 'Pogledajte Sina Davidova kako nosi krunu svoga oca.

Veći od Salomona je ovdje. Ovo je kralj koji je pripremio svadbenu gozbu

za svog sina.' Onda su sve to okrenuli u podsmjeh i ruganje, ove svete

vječne istine, koje je on propovijedao u prispodobama, onima koje je došao

s Neba spasiti. Dok su ponavljali ove podrugljive riječi, istovremeno su ga

neprestance udarali šakama i štapovima, pljujući mu u lice.

Tada mu staviše krunu od trske na glavu, skinuše mu haljinu i oplećak

(škapular) i nabaciše mu preko ramena jedan stari trošni ogrtač, koji mu

sezaše do koljena. Oko vrata mu objesiše dugački željezni lanac, s

prstenima na krajevima, a na prstenima željezni šiljci. Taj ga je lanac

udarao i razderao mu koljena dok je hodao. Tada mu ponovo sputaše ruke,

staviše trsku u šaku, prekrivajući njegov Božanski lik pljuvačkom. Već su

se prije nabacili na nj blatom i svom mogućom prljavštinom, tako da su mu

kosa, grudi i cijeli ogrtač bili time prekriti. Oko očiju su mu vezali prljavu

krpu, udarali ga i istovremeno drečeći vikali: 'Proreci nam, o Kriste, tko te

udario?' On ne izusti ni riječi, nego je samo uzdisao i u sebi molio za njih.

129

Nakon još mnogih uvreda, zgrabivši lanac koji je visio oko njegova vrata,

vukli su ga u sobu u kojoj je Sinedrij zasjedalo. Štapovima ga prisiliše da

uđe u sobu, galameći istovremeno: 'Marš naprijed, ti kralju slame. Pokaži

se Vijeću sa svojim kraljevskim znakovima, koje smo ti dali.'

Veliki broj vijećnika, s Kajfom na čelu, još uvijek bijaše u sobi. Sve su te

sramne scene promatrali s veseljem i odobravanjem. Gledali su s veseljem

najsvetije ceremonije preokrenute u izrugivanje. Bezdušni stražari pokrili

su ga blatom i pljuvačkom, s tobožnjim svečanim držanjem, vikali su:

'Primi proročko pomazanje – kraljevsko pomazanje.' Tada su bezbožno

parodirali ceremoniju krštenja, kao i plemeniti čin Magdalene, koja je

ispraznila vrč pomasti na njegovu glavu. 'Kako si se usudio', vikali su,

'pojaviti pred Sinedrijm u takvom stanju? Ti koji čistiš druge, a sebe nisi

očistio. Ali, mi ćemo te ubrzo očistiti.'

Uzeše korito prljave vode, izliše mu je na glavu i ramena, istovremeno

prigibajući koljena pred njim, vičući, 'Gle, tvoje dragocjeno pomazanje, gle,

pomast vrijedna tri stotine denara. Sad si kršten u bazenu Betsaida.' Ovim

su htjeli ismijati čin poštovanja koji je iskazala Magdalena, kad je izlila

dragocjeno ulje (pomast) na njegovu glavu, u jednoj Farizejskoj kući.

Što se tiče njihovih izrugujućih riječi koje se tiču krštenja u bazenu

Betsaida, ciljali su, premda slučajno, na sličnost između Isusa i Pashalnog

janjeta. Jer janjci su se prvo prali u bazenu blizu vrata Probatika, a onda su

dovođeni do bazena Betsaida, gdje su prolazili novo pranje, prije nego bi

bili odvedeni u Hram i zaklani za žrtvu. Isusovi neprijatelji su također

aludirali na čovjeka koji je bio nepokretan 38 godina, a bio je izliječen od

Isusa na bazenu Betsaida. Poslije sam vidjela tog čovjeka kako se tamo

pere ili krsti. Rekla sam pere ili krsti, zato što se ne mogu točno sjetiti

okolnosti.

Tada su vukli Isusa po sobi, pred svim članovima Sinedrija, koji su mu se

nastavili obraćati prijekornim i pogrdnim izrazima. Svi su izgledali

130

pobješnjelo demonski, svuda okolo je bila tama, zbrka i užas. Naš je

Gospodin, naprotiv, bio od trena kad je izjavio da je Sin Božji, stalno

okružen aureolom svjetlosti. Mnogi okupljeni izgleda da nisu imali pravo

saznanje o njoj, sa zebnjom primijetivši da niti nasilje, niti sramoćenje, nisu

mogli promijeniti divan izraz (lik) našeg Gospodina.

Aureola svjetlosti koja je sjala oko Isusa od trena kad je izjavio da je Krist,

Sin Boga Živoga, poticala je njegove neprijatelje na još veći bijes. Ipak, bila

je tako sjajna da je nisu mogli gledati, pa vjerujem da su zato bacili prljavu

krpu preko glave našeg Gospodina, kako bi zgasnuli njenu svjetlost.

Poglavlje X

Petrovo zatajenje

U trenu kad je Isus izrekao riječi, 'Ti kažeš', a Veliki svećenik razderao

haljinu, cijela je soba odjekivala jakim uzvicima. Ivan i Petar, koji je

intenzivno trpio za vrijeme scene koja se upravo odigravala, a obojica su

bili prisiljeni šutke svjedočiti, nisu to mogli više gledati. Petar zato ustade i

iziđe iz sobe, a za njim malo poslije i Ivan. Ivan je otišao Blaženoj Djevici,

koja je bila u Martinoj kući sa svetim ženama, ali je Petrova ljubav za

Isusom bila velika, tako da se nije mogao odlučiti otići. Srce mu se cjepalo,

gorko je plakao, premda je izvanjski uspijevao biti miran i skriti suze. Bilo

mu je nepodnošljivo ostati u sudištu, budući bi ga njegove duboke emocije,

pri daljnjem pogledu na trpljenja njegova ljubljena Učitelja, sigurno odale.

Zato je otišao na trijem, približivši se vatri. Oko vatre su sjedili, pričali i

grijali se obični ljudi i vojnici. Pričali su na posve bezdušan i odvratan način

o Isusu, opisujući sve što mu je svaki od njih učinio. Petar je šutio. Njegova

šutnja i izdvojeno ponašanje učiniše da okolni ljudi počeše nešto sumnjati.

Tada dođe do vatre jedna vratarica, baci oštar pogled na Petra i usred

razgovora reče: 'I ti si bio s Isusom Galilejcem.' Ove riječi lacnuše i uplašiše

131

Petra. Drhtao je od straha, što bi se moglo dogoditi, ako prizna istinu pred

ovim brutalnim ljudima. Zato brzo odgovori, 'Ženo, ne poznajem ga',

ustane i napusti trijem. Taj tren, negdje u okolici grada, oglasi se pijetao.

Kad je izišao, jedna sluškinja se zapilji u njega, i reče onima koji su bili s

njom, 'Ovaj je čovjek također bio s njim', a ljudi kojima je govorila odmah

su zahtijevali od Petra da potvrdi istinitost njenih riječi, govoreći, 'Zar ti

nisi jedan od njegovih učenika?' Petar je bio još uplašeniji nego prije, pa

ponovi svoje odreknuće slijedećim riječima: 'Nisam, ne poznajem ga.'

Napusti unutrašnje dvorište i iziđe u vanjsko. Plakao je, tako velika je bila

njegova tjeskoba i bol, da nije uopće primijetio što je maloprije izrekao.

Vanjsko dvorište je bilo puno ljudi. Neki su se penjali na zid da počuju što

se događa u unutrašnjem dvorištu, jer im je bilo zabranjeno ući unutra.

Nekoliko drugih učenika bilo je također tamo, a njihova tjeskoba za Isusom

je bila tako velika, da se nisu mogli odlučiti ostati skriveni pod strehama

Hinoma.

Došli su do Petra, plačući ga ispitivahu o njihovom ljubljenom Učitelju.

Petar je bio oslabljenih živaca, i tako plašljiv da se ne oda, da im je samo

kratko preporučio da bježe. Budući mu je bilo opasno ostati kraj njih, brzo

ih napusti. Učenici požuriše van grada, a on nastavi popuštati svojoj velikoj

žalosti. Prepoznala sam među tim učenicima, kojih je bilo 16, Bartolomeja,

Nataniela, Saturninusa, Judu Barsabu, Šimuna koji je kasnije bio biskup

Jeruzalema, Zakeja i Manahejma koji je slijep od rođenja i izliječen od

Isusa.

Petar se nije mogao nigdje smiriti, a njegova ljubav za Isusom nagnala ga

je da se vrati u unutrašnje dvorište, u koje mu je dopušteno ući, jer su Josip

Arimatejski i Nikodem imali svoje ljude, koji su ga uveli. Nije išao ponovo

na trijem, već skrenu udesno i krenu k ovalnoj sobi koja je bila iza sudišta.

U njoj je upravo Isus prolazio kroz svaku vrstu uvreda i sramota od strane

svojih okrutnih neprijatelja. Petar ode plašljivo do vrata, premda potpuno

132

svjestan da je svima sumnjiv kao Isusov sljedbenik, ipak nije mogao ostati

vani. Njegova ljubav za svojim Učiteljem tjerala ga je naprijed.

Uđe u sobu, krenu naprijed i stade usred brutalnog mnoštva koje je

napajalo oči na Isusovim trpljenjima. Taj su ga tren sramotno vukli po

podu, tamo amo, s krunom od slame na glavi. Isus baci žaloban, čak i

ozbiljan pogled na Petra, koji ga presiječe posred srca. Budući da je bio još

uplašen, odjednom ču kako sa strane neki promatrač viče, 'Tko je taj

čovjek?' Brzo se vrati u dvorište, opazivši kako ga ljudi s trijema

promatraju, ode do vatre i ostade tamo neko vrijeme.

Nekoliko je ljudi primijetilo njegovu tjeskobu i žalosni lik, počeše govoriti

sramotnim riječima o Isusu, a jedan od njih mu reče, 'I ti si jedan od

njegovih učenika. Ti si također Galilejac. Tvoj te govor izdaje.' ' Petar

ustade, namjeravajući napustiti mjesto, kada mu priđe brat od Malka i

reče, 'Nisam li te vidio u vrtu s njim? Zar ti nisi odsjekao uho mome bratu?'

Petar je bio skoro van sebe od užasa. Poče psovati i zaklinjati se 'da ne

pozna tog čovjeka', pa otrča van u vanjsko dvorište. Tada se pijetao

ponovo oglasi, a Isus, koji je taj tren vođen preko dvorišta, baci pogled

pomiješan sa sućuti i bolom, na svog apostola. Ovaj pogled našeg

Gospodina probode Petra u samo srce. Dozva si u pamet na najupečatljiviji

način, riječi našeg Gospodina, upućene njemu još ove noći: 'Prije nego

pijetao zapjeva dvaput, triput ćeš me zatajiti.'

Zaboravio je sva obećanja i svečana uvjeravanja dana našem Gospodinu,

da će radije umrijeti nego ga zatajiti. Zaboravio je upozorenja dana njemu

od Gospodina - ali kad ga je Isus pogledao, osjetio je veličinu svoje krivnje,

a srce mu je gotovo puklo od boli. Zanijekao je svog Gospodina, onda kad

je njegov ljubljeni Učitelj pogrđivan, kad je vrijeđan, predavši se u ruke

nepravednih sudaca – onda kad je sve trpio, tiho i strpljivo. Njegova grižnja

savjesti je bila ogromna. Vratio se u vanjsko dvorište, pokrio lice i gorko

133

zaplakao. Sav strah da će biti prepoznat je nestao. Bio je spreman izjaviti

cijelom svemiru, i svoju krivnju i svoje pokajanje.

Koji bi se čovjek usudio izjaviti, da bi tada bio hrabriji od Petra? S

njegovim impulzivnim i revnim temperamentom, Petar je bio izvrgnut

takvoj opasnosti, nevolji i žalosti, u trenutku kad je bio slabih živaca

izazvanih strahom i tugom, i stvarno iscrpljen trpljenjima ove tužne noći.

Naš Gospodin je ostavio Petra njegovoj vlastitoj snazi, on se pokazao

slabim, kao i svi koji zaboravljaju riječi: 'Bdijte i molite, da ne padnete u

napast.'

Poglavlje XI

Marija u Kajfinoj kući

Blažena je Djevica uvijek bila povezana duhovnom komunikacijom sa

svojim Božanskim Sinom. Zbog toga je bila potpuno svjesna svega što mu

se događa. Trpjela je zajedno s njim, stalno molila zajedno s njim za

njegove ubojice. Ali njezini majčinski instinkti, nagnali su je da pokorno

moli Svemogućega Boga najgorljivije što može, da ne dopusti kako bi se

zločin izveo do kraja, i tako spasi svoga Sina od grozne smrti. Žarko je

željela da mu se vrati.

Kad je Ivan, koji je napustio sudište u trenutku izricanja strašne presude

'Kriv je na smrt', došao u Lazarovu kuću, i opisao joj pojedinosti strašnog

postupka kojem je svjedočio, ona ga je zajedno s Magdalenom i još nekim

svetim ženama, preklinjala da je odvede na mjesto gdje Isus trpi.

Ivan, koji je napustio našeg Spasitelja samo da je utješi, Nju, koju je

najviše volio poslije svog Božanskog Učitelja, odmah je pristao na njihov

zahtjev. Vodio ih je kroz ulice koje su bile obasjane samo mjesečinom i po

kojima su ljudi žurili svojim kućama. Svete su žene bile skroz zamotane u

134

veo, ali jecaji koje nisu mogle suspregnuti, nagnali su mnoge da se okrenu

i pogledaju ih dok prolaze. Osjećaji bi im bili žacnuti prostačkim

primjedbama prolaznika, koje bi načule, a odnosile su se na Isusa i njegovo

hapšenje.

Blažena Djevica, koja je uvijek promatrala u duhu sramotne postupke nad

svojim Sinom, stalno bi to upijala 'i spremala sve te stvari u svoje srce'.

Kao i on, i ona je trpjela u tišini. Samo, više bi se puta izgubila i pala u

nesvijest. Nekoliko Isusovih učenika, koji su se vratili od Kajfine kuće,

vidjeli bi je onesviještenu u rukama svetih žena, i dirnuti suosjećanjem,

stali bi i gledali je sažaljivo, pozdravivši je ovim riječima: 'Zdravo, Žalosna

Majko – zdravo, Majko Najsvetijeg Izraelca, Najžalosnija od svih majki!'

Marija bi podigla glavu, zahvalila im i nastavila svoje tužno putovanje.

Kad dođe u blizinu Kajfine kuće, njena bol još više naraste, jer je ugledala

grupu ljudi kako pod šatorom prave križ za razapinjanje njenog Sina.

Isusovi neprijatelji su unaprijed izdali naredbu za pravljenje križa, ustvari

čim su ga pošli hapsiti. Računali su da ga bez odgađanja razapnu, jer su se

nadali da će Pilat potvrditi osudu razapinjanja nad njim.

Rimljani su već imali pripremljene križeve za dva razbojnika. Radnici koji

su pripremali Isusu križ bili su vrlo ljuti, jer su morali raditi po noći. Zbog

toga nisu pokušavali skriti svoj bijes, pa su psovali i kleli najstrašnije

psovke i kletve, što je probadalo srce blage Isusove Majke skroz naskroz.

Ali, ona je molila za ove slijepce, koji ni ne znajući, bogohule Spasitelja,

koji će upravo umrijeti i za njihovo spasenje.

Marija, Ivan i svete žene, prođoše vanjsko dvorište koje pripada Kajfinoj

kući. Stali su pod vežu vrata koja vode u unutrašnje dvorište. Marijino srce

je bilo sa srcem njena Božanskog Sina. Najgorljivije je čeznula da vidi ta

vrata otvorenima, kako bi opet dobila priliku vidjeti ga. Znala je da je samo

ovaj zid dijeli od zatvora gdje je on utamničen. Vrata se odjednom naglo

otvoriše. Petar izleti van, lice je pokrio ogrtačem, kršeći ruke i gorko

135

plačući. Pod svjetlom baklji prepoznao je Ivana i Blaženu Djevicu, ali

pogled na njih, samo je obnovio grozne osjećaje grižnje, koje je Isus već

probudio u njegovim grudima.

Marija mu odmah priđe, i reče: 'Šimune, reci mi, zaklinjem te, što je s

Isusom, mojim Sinom?' Ove riječi mu skroz probodoše srce. Nije ju čak

mogao ni pogledati, već se okrenu, ponovo kršeći ruke. Marija mu se još

više približi, te mu reče glasom punim topline: 'Šimune sine Jonin, zašto mi

ne odgovaraš?' – 'Majko!' uzviknu Petar pokunjena glasa. 'O, Majko, ne

pričaj sa mnom – Tvoj Sin trpi više nego se uopće može opisati. Ne pričaj

sa mnom! Osudili su ga na smrt, a ja sam ga zanijekao. Tri puta!'

Ivan mu priđe s namjerom da ga nešto upita, ali Petar istrči iz dvorišta kao

lud, i ne zaustavi se ni časak, sve dok nije stigao do pećine na Maslinskoj

gori – one pećine na stijeni, na kojoj je Isus čudesno ostavio otiske svojih

dlanova. Vjerujem da je to pećina, u kojoj se Adam sklonio plakati nakon

svog pada.

Blažena Djevica je bila neopisivo žalosna kad je čula za novu duševnu bol,

koju je zadobilo srce njena Božanskog Sina. Bol zatajenja, od strane

učenika, koji je inače prvi priznao njena Sina, za Sina Boga Živoga. Nije se

mogla držati na nogama, nego pade na kameni prag od vrata. Na pragu

ostadoše otisci njenih stopa i dlanova, do dana današnjega. Vidjela sam to

kamenje, koje se negdje čuva, ali ovaj tren se ne mogu sjetiti gdje.

Vrata se ne zatvoriše, jer se narod počeo razilaziti. Kad se Blažena Djevica

povrati k svijesti, moljaše da je odvedu što bliže k Sinu. Zato je Ivan,

zajedno sa ženama, odvede do ispred zatvora gdje je Isus bio utamničen.

Marija je bila s Isusom u duhu, a Isus s njom. Ali, njegova ljubljena Majka

zaželi čuti svojim vlastitim ušima, bar njegov jecaj, a ne samo prostote

koje je dosad stalno slušala. Bilo je nemoguće svetim ženama ostati dulje

u dvorištu, bez privlačenja pažnje na sebe.

136

Magdalenina bol je bila tako velika, da je bilo nemoguće skriti je. I premda

je Blažena Djevica, milošću Svemogućega Boga uspjela ostati mirna i

dostojanstvena držanja usred svojih trpljenja, ipak je bila prepoznata.

Načula je osorne riječi, kao: 'Zar to nije Galilejčeva Majka? Sin će joj uskoro

biti smaknut, ali ne prije blagdana, osim ako, stvarno nije najveći

kriminalac.'

Blažena Djevica napusti dvorište i ode do peći na trijemu, gdje se izvjestan

broj ljudi grijao. Kad je došla do mjesta gdje je Isus rekao da je Sin Božji, a

zli Židovi povikali, 'Kriv je na smrt', ponovo se onesvijesti. Ivan i svete žene

iznesoše je van, u stanju više kao leša nego žive osobe. Promatrači ne

rekoše ni riječi. Izgledali su kao gromom ošinuti, a zapanjenost je bila, kao

da kroz pakao prolazi nebesko biće. Svi su šutjeli kao zaliveni.

Svete žene ponovo prođoše mjesto gdje se pripremao križ. Radnici su

izgleda teško uspijevali kompletirati posao, pa su morali svaki tren donositi

novo drvo, jer neki komadi nisu pasali, a neki su bili rascijepljeni. To je

trajalo sve dok određene vrste drva nisu postavljene u križ, kako je

zamislila Nebeska Providnost. Vidjela sam anđele kako primoravaju

radnike da ponovo započnu posao, i nisu im davali mira, sve dok nisu

napravili posao kako treba. Ali sjećanje na ovu sliku mi je dosta

nerazgovjetno.

Poglavlje XII

Isus utamničen u podrumskom zatvoru

Kad su se Židovi umorili od svoga barbarstva, zatvoriše Isusa u jedan mali

podrumski zatvor, čije ruševine postoje još i danas. Dvojica streličara

ostadoše nasamo s njim, a uskoro ih zamijeniše druga dvojica. Isus je još

uvijek nosio stari prljavi ogrtač, prekriven pljuvačkom i blatom koje su

137

bacali na nj. Nisu mu dopustili da ponovo obuče svoju odjeću, nego su mu i

dalje držali ruke svezanima.

Kad je naš Gospodin ušao u zatvor, najžarkije se molio da njegov Nebeski

Otac prihvati sve što je već pretrpio, kao i ono što će još pretrpjeti, kao

žrtvu okajnicu, ne samo za svoje krvnike, nego i za sve u budućnosti koji

će izdržati slične patnje kao on i za one koji budu kušani na nestrpljivost i

bijes.

Isusovi neprijatelji nisu mu dopustili ni trena predaha, čak ni u ovom

očajnom zatvoru, već su ga vezali za stup koji bijaše u sredini zatvora.

Nisu mu dopustili ni da se nasloni na stup, premda je bio tako iscrpljen od

zlostavljanja, od težine lanaca i od brojnih padova da se jedva držao na

nateknutim i razderanim stopalima. Ni trena ga nisu prestali vrijeđati. Kad

bi se prvi umorili, drugi bi ih u tome zamijenili.

Sasvim je nemoguće opisati što je sve Sveti nad svetima pretrpio od ovih

bezdušnika. Pogled na sve to ostavljao bi me bez daha. Stvarno bih se

razboljela osjećajući se kao da neću preživjeti. Međutim moramo se sramiti

zbog naše slabosti i osjetljivosti koja nas ostavlja nesposobnima da mirno

saslušamo opis muka, ili da pričamo s odbojnošću o tim trpljenjima koje je

naš Gospodin podnio tako mirno i strpljivo za naše spasenje.

Užas koji osjećamo je tako velik, kao kad je ubojica prisiljen položiti ruke

na rane koje je on sam zadao svojoj žrtvi. Isus je sve pretrpio, a da usta

nije otvorio. Čovjek je taj, grešni čovjek, koji je počinio sve te zločine protiv

onoga, koji je njegov Brat, njegov Otkupitelj i njegov Bog. I ja, i ja sam

velika grješnica, i moji grijesi su uzrokovali ta trpljenja. Na dan suda, kada

će sve skriveno biti otkriveno, vidjeti ćemo naš dio, koji smo uzrokovali

u trpljenju Sina Božjega.

Vidjeti ćemo koliko smo mu trpljenja uzrokovali grijesima koje smo stalno

ili često ponavljali, a ti grijesi su ustvari vrsta pristanka kojeg smo dali

138

Isusovim okrutnim neprijateljima, da izvrše mučenja na Isusu. Pa, ako se

jao!, ozbiljno osvrnemo na to, shvatiti ćemo da bismo trebali neprestano

ponavljati riječi iz molitvenika: 'Gospodine, daj radije da umrem, nego da

te svojevoljno grijesima uvrijedim.'

Isus je stalno molio za svoje neprijatelje, pa su se na kraju umorili i ostavili

ga malo na miru. Tad se naslonio na stup, a blještavo svjetlo ga okruživalo.

Dan je počeo svitati – dan njegove Muke, Muke našeg Otkupitelja – a jedna

blijeda zraka je počela prodirati kroz usku rupu na stropu zatvora, pavši na

bezgrješno Janje, koje preuzima na sebe, grijehe cijelog svijeta. Isus se

okrene prema toj zraci, podiže svoje sputane ruke u zrak, i na najdirljiviji

način, vrati hvalu svom Nebeskom Ocu za zoru ovoga dana. Zoru, koja je

toliko bila priželjkivana od svih proroka i za kojom je i on sam žarko žudio,

otkad se rodio, rekavši jednom svojim učenicima: 'Imam krštenje kojim mi

se krstiti, i kako sam nesretan dok se to ne izvrši.'

I ja sam molila s njim, ali se ne sjećam riječi molitve, jer sam bila potpuno

svladana i dirnuta kad sam ga čula kako zahvaljuje svom Ocu, za tako

strašno trpljenje koje upravo namjerava podnijeti. Samo sam stalno

ponavljala, s najvećim žarom: 'Gospodine, molim te, daj mi ta trpljenja.

Ona pripadaju meni. Zaslužila sam ih kao kaznu za svoje grijehe.' Bila sam

potpuno preplavljena ljubavlju i suosjećanjem dok sam ga promatrala kako

pozdravlja zoru velikog dana svoje Žrtve. Ta se zraka stvarno može

usporediti s posjetom suca koji se želi izmiriti s kriminalcem koji je osuđen

na smrt, a kaznu nad njim je sam taj sudac izrekao. Streličari koji su

zadrijemali, probude se za trenutak, i pogledaše ga iznenađeno. Nisu ništa

rekli, ali se vidjelo kako su nekako zapanjeni i prestrašeni. Naš Božanski

Gospodin je bio zatočen u zatvoru oko jedan sat.

Dok je Isus bio u podrumskom zatvoru, Juda je lutao gore dolje po brdima i

dolinama Hinoma, kao luđak. Uputio se ka Kajfinoj kući. Nosio je o pojasu

30 srebrnjaka, nagradu za svoju izdaju. Svuda je vladala tišina. Dođe do

nekog stražara, reče mu tko je, i upita ga što će se dogoditi s Galilejcem.

139

Ovaj odgovori: 'Osuđen je na smrt, i sigurno će biti razapet.' Juda je išao

tamo amo, slušajući razne razgovore koji su se ticali Isusa. Neki su govorili

o okrutnom mučenju koje je podnio, drugi o zapanjujućoj strpljivosti, dok

su treći pričali o ozbiljnom suđenju koje će se dogoditi ujutro pred Velikim

Sinedrijm. Dok je izdajnik sve to slušao, zora je svanula.

Članovi tribunala su izvršili pripreme, a Juda se odšuljao iza zgrade da ga

ne vide, kao Kain, tražeći mjesto gdje da se sakrije od očiju ljudi, a očaj je

počinjao prevladavati u njegovoj duši. Mjesto gdje se sklonio, slučajno je

bilo tamo gdje su radnici pripremali križ za Isusa. Sve je bilo gotovo i

spremno, a ljudi su spavali kraj križa. Na taj pogled, Juda se napuni

stravom. Stresao se i pobjegao kad je vidio instrument okrutne smrti koji je

isporučio svom Gospodinu i Učitelju, za tričavu sumu novca. Trčao je bez

cilja, tamo amo, s ogromnom grižnjom savjesti. Na kraju se sakri u

obližnjoj spilji. Tu je odlučio čekati nadolazeće suđenje.

Poglavlje XIII

Jutarnje suđenje

Kajfa, Ana, glavari narodni i književnici, skupiše se ponovo ujutro u velikoj

dvorani tribunala, kako bi imali legalno suđenje. Budući sinoćnji sastanak

nije bio legalan, mogao se promatrati samo kao pripremna audijencija.

Glavnina članova je spavala u Kajfinoj kući, gdje su im kreveti bili

pripremljeni. Ipak, neki su otišli kući i vratili se u zoru. Među takvima su bili

Nikodem i Josip Arimatejski.

Vladala je gužva od ljudi, a članovi su vršili pripreme najbrže što mogu.

Željeli su odmah osuditi Isusa na smrt. Ali Nikodem i Josip, kao i neki drugi,

opirali su se njihovim željama, zahtijevajući da se odluka odgodi do iza

blagdana, jer su se bojali ustanka među narodom, napomenuvši da nijedan

140

zločinac ne može biti pravedno osuđen na osnovu optužbi koje nisu

dokazane, a u ovom slučaju svi su svjedoci protuslovili jedan drugom.

Glavari svećenički i njihove pristaše bijahu vrlo ljuti. Sasvim otvoreno

rekoše Nikodemu i Josipu, da oni nisu iznenađeni njihovim riječima, budući

su njih dvojica i sami sljedbenici Galilejca i njegove nauke, pa bolje bi bilo

neka se pripaze da i oni sami ne budu osuđeni. Veliki svećenik je išao čak

dotle, da je pokušao postići isključenje iz Sinedrija svih onih članova koji i

najmanje brane Isusa. Ovi članovi ustadoše protestirajući i govoreći da

peru ruke od svih budućih odluka Sinedrija. Napustiše sobu, otiđoše u

Hram i otada se nisu nikada vratili u Sinedrij.

Kajfa tad naredi stražarima da odmah dovedu Isusa. Pripremi sve potrebno

za Isusovo sprovođenje do Pilatova dvora, čim proglasi osudu. Stražari

požuriše u zatvor. S uobičajenom brutalnošću odvezaše Isusu ruke, vukući

ga za stari ogrtač, privezaše ga konopcem oko struka i odvukoše iz

zatvora.

Isusov izgled je bio izgled žrtve koju vode na klanje. Lik mu je bio skroz

izmijenjen i izobličen od zlostavljanja. Haljina mu je bila prljava i blatna,

puna trunja. Vodili su ga kroz dvorište prepuno ljudi. Pogled na njegova

trpljenja, napuni Židovima srca odvratnošću, povećavajući im bijes. Za

njihova okrutna srca, sućut je stvarno bila nepoznat osjećaj.

Kajfa, koji se nije ni najmanje potrudio skriti svoju mržnju prema našem

Gospodinu, kao u ovim riječima, kad reče: 'Ako si ti Krist, reci nam

otvoreno'. Isus tad podiže glavu i odgovori s velikim ponosom i mirnoćom,

'Ako ti kažem, nećeš mi vjerovati. Ako te upitam nećeš odgovoriti, niti me

pustiti. Ali odsada će Sin Čovječji sjediti s desna sile Božje.' Glavari

svećenički pogledaše jedan drugoga, pa rekoše Isusu prezirnim smijehom,

'Znači ti si Sin Božji?' A Isus odgovori glasom vječne istine, 'Vi kažete, ja

Jesam.' Na ove riječi oni svi povikaše, 'Što nam više trebaju svjedočanstva?

Jer, sami smo čuli iz njegovih usta.'

141

Tad se odmah svi ustadoše, takmičeći se tko će gori epitet dati Isusu.

Oslovljavali su ga kmetskim zločincem, huljom koja želi biti njihov Mesija, i

pretendira sjediti s desna Bogu. Narediše streličarima da mu čvrsto svežu

ruke i privežu lanac oko vrata (ovo se uobičajeno radilo sa zločincima

osuđenima na smrt). Tada se spremiše da ga vode Pilatovoj palači, gdje su

jednog glasnika već poslali da zamoli Pilata da pripremi sve za primanje

jednog zločinca. Neka pripremi sve za suđenje, bez odgode, radi blagdana.

Židovski su svećenici mrmljali međusobno, nezadovoljni što moraju tražiti

Rimskog upravitelja za potvrdu njihove odluke. Ali to je bilo neophodno,

budući nisu imali prava osuditi zločince, osim za stvari koje se tiču religije i

samog Hrama, a nisu mogli ni donijeti smrtnu presudu. Željeli su dokazati

da je Isus neprijatelj caru, a ta se vrsta optužbe nalazi pod Pilatovom

jurisdikcijom.

Svi su vojnici stajali ispred kuće, okruženi mnoštvom Isusovih neprijatelja,

kao i običnim narodom privučenim radoznalošću. Glavari svećenički i dio

Sinedrija hodali su naprijed, na čelu povorke, pa Isus, vođen streličarima i

naoružanim vojnicima, a nakon njih svjetina. Morali su se spustiti s brda

Sion, prijeći donje dijelove grada da bi došli do Pilatove palače. Mnogi

svećenici koji su prisustvovali Vijeću, otišli su do Hrama, kako bi izvršili

pripreme za blagdan.

Poglavlje XIV

Judin očaj

Dok su Židovi vodili Isusa k Pilatu, izdajnik Juda je švrljao i slušao

naklapanja svjetine, s kojom se i on pomiješao. Uši su mu pogađale riječi,

kao npr.: 'Vode ga Pilatu. Glavari svećenički osudiše Galilejca na smrt. Biti

142

će razapet. Uredili su da umre. Već je dosada mnogo propatio. Njegova

strpljivost je veličanstvena. Ništa ne odgovara. Jedino je kazao da je

Mesija, i da će sjediti s desna Bogu. Razapet će ga zbog tih riječi. Nije li im

rekao da ga ne mogu osuditi na smrt. Hulja koja ga je prodala, jedan je od

njegovih učenika, i nedavno je blagovao Pashalno janje s njim. Ja to ne bih

učinio ni za cijeli svijet. Bez obzira koliko Galilejac bio kriv, nije ni jednog

svog prijatelja prodao za novac. Takav jedan podlac, kao taj učenik,

neizmjerno zaslužuje smrt.'

Tada, ali prekasno, tjeskoba, očaj i grižnja savjesti pogodiše Judu. Sotona

ga odmah nagna na bijeg. Bježao je kao da ga tisuće bjesova goni, a kesa

koja je visjela o pojasu, udaraše ga dok je trčao, tjerajući ga naprijed kao

mamuze iz pakla. Zato on uze kesu u ruku kako bi se zaštitio od njenih

udaraca. Bježao je najbrže što može, ali gdje da pobjegne? Ne prema

svjetini! Mogao bi se baciti Isusu pred noge, svom milosrdnom Spasitelju,

moleći ga za oprost i 'da umre s njim' – ali ne stoga da s istinskim

kajanjem ispovjedi svoj grijeh pred Bogom, već da pokuša skinuti svoju

krivnju pred svijetom i ukloni cijenu svoje izdaje.

Sav izvan sebe utrča u Hram, gdje se nakon suđenja, skupilo nekoliko

članova Sinedrija. Pogledali su se zapanjeno. Tada okrenuše svoje bahate

face, na kojima je titrao ironičan osmjeh, k Judi. On fanatičnim pokretom

strgnu kesu sa svog pojasa, ispruži je u desnici k njima, te povika glasom

najvećeg očajnika, 'Uzmite natrag svoje srebro – to srebro s kojim ste me

podmitili da izdam onog pravednika. Uzmite to srebro! Oslobodite Isusa!

Naš dogovor ne važi! Teško zgriješih, jer izdadoh nevinu krv.'

Svećenici mu odgovoriše najprezirnije što su mogli, a bojeći se da se ne

okaljaju kontaktom s nagradom ili izdajicom, nisu ni dotakli srebrnjake koje

je Juda nudio. Odgovore: 'Što mi imamo s tvojim grijehom? Ako misliš da si

prodao nevinu krv, to se nas ne tiče. Mi znamo što smo platili, a osudili

smo ga na smrt, jer to zavređuje. Dobio si svoj novac i šuti više.' Uputili su

mu ove riječi otresito, kao kad zabrinut čovjek tjera nekog podstrekača

143

nevolja, odmah ustaje i odlazi od njega. Ove riječi napuniše Judino srce

takvim bijesom i očajem, da je skoro poludio. Kosa mu se nakostriješila,

kesu je razderao na dvoje, bacivši srebrnjake u Hram. Tada pobježe u

okolicu grada.

Ponovo sam ga vidjela kako luta tamo amo, kao luđak u dolini Hinom.

Sotona mu bijaše sa strane, skriven, šapćući mu u uho, pokušavajući ga

otjerati u potpuni očaj. Sve kletve koje su Proroci prorekli i nabacili na ovu

dolinu, ispunile su se, jer su prije u toj dolini, Židovi žrtvovali svoju djecu

idolima.

Činilo se da su sva ta prokletstva direktno upućena na njega, kao u

slijedećim riječima: 'Ići će i vidjeti trupla onih koji sagriješiše protiv mene,

čiji crv nikad ne umire, i čija se vatra nikad ne gasi.' Đavao je šaptao na

njegovo uho: 'Kaine, gdje ti je brat Abel? Što si učinio? Njegova krv vrišti za

osvetom. Proklet si na zemlji, lutalica zauvijek.'

Kad je Juda stigao do potoka Cedrona i vidio Maslinsku goru, zadrhtao je,

okrenuo se, a riječi su ponovo šaptane u uho, 'Prijatelju, odakle dolaziš,

Juda zar izdaješ Sina Čovječjega poljupcem?' Užas mu je napunio dušu,

glava se počela klatiti, a sotona je opet šaptao, 'To je bilo ovdje, kad je

David prešao potok Cedron bježeći od Abšaloma. Abšalom je završio svoj

život objesivši se'.

O tebi je David govorio kad je rekao: "Vraćaju mi dobro zlim. Mrze me zbog

ljubavi. Neka mu đavao stoji zdesna. Kada bude osuđen, neka ode proklet.

Neka živi kratko, a njegova biskupija neka se drugom preda. Neka se

opačina njegova oca ne zaboravi u očima Gospodnjim. Neka grijeh njegove

majke ne bude izbrisan, jer se nije sjetio iskazati milosrđe, nego je

progonio sirota i prosjaka, a on slomljen u srcu, neka se ubije. Volio je

proklinjati, a to će mu se vratiti. Odjenuti će se u kletve kao u haljine, a

one će se ulijevati kao voda u njegovu utrobu i kao ulje u kosti. Neka bude

144

s njim, kao s haljinom kojom se pokriva, i kao s pojasom kojim se stalno

opasuje."

Preplavljen ovim strašnim mislima Juda potrči i stiže do podnožja planine.

To je bilo suho, zapušteno mjesto, zatrpano prljavštinom, smećem i trulim

lešinama. Neskladni zvuci iz grada odjekivahu u njegovim ušima, dok mu

je sotona neprestano ponavljao, 'Sad će ga ubiti. Prodao si ga. Zar ne znaš

riječi Zakona, "Onaj koji proda dušu svoga brata, i primi nagradu za to,

neka se ubije." Okončaj svoju mizeriju, jadniče. Okončaj svoju mizeriju.'

Svladan očajem, Juda skide pojas i objesi se na stablo koje je raslo u

raspuklini stijene. Nakon smrti tijelo mu se raspuklo na dvoje, a utroba mu

se uokolo rasula.

Poglavlje XV

Vođenje Isusa do Pilata

Dok su zlobni neprijatelji vodili našeg Spasitelja, namjerno su išli kroz

najprometnije dijelove grada. Povorka je išla vrlo polako niz sjevernu

stranu gore Sion, zatim je prošla kraj istočne strane Hrama, zvan Akra, pa

onda prema Pilatovoj palači. Palača je bila smještena sjeverozapadno od

Hrama. Ispred nje bijaše veliki trg. Kajfa, Ana i mnogi drugi glavari

svećenički, u svečanim nošnjama, išli su prvi. Zatim su za njima išli brojni

pismoznanci, te mnogi drugi Židovi, među kojima bijahu i lažni svjedoci,

kao i pokvareni Farizeji koji su odigrali najistaknutiju ulogu u optuživanju

Isusa.

Naš je Gospodin išao na kratkoj distanci od njih. Okružen grupom vojnika,

vodili su ga streličari. Mnoštvo se posvuda tiskalo i slijedilo procesiju,

grmeći najstrašnijim kletvama i psovkama, dok su grupe ljudi išle naprijed

nazad, gurajući se i laktajući jedni druge.

145

Isus je bio svučen. Sve što je ostalo od njegove potkošulje visjelo je u

dronjcima, koji bijahu prljavi i zamrljani blatom prilijepljenim po njoj. Oko

vrata mu se njihao dugački lanac, koji ga je udarao po koljenima dok je

hodao. Ruke su mu bile svezane kao i jučer, a streličari su ga vukli

konopcima, koji bijahu privezani oko njegova struka. Više je teturao nego

hodao. Bio je skoro neprepoznatljiv zbog efekta trpljenja koje je podnio za

vrijeme prethodne noći. Bio je blijed, ispijen, lica natečena i krvava.

Njegovi nemilosrdni progonitelji nastavili su ga tući bez prekida, sve više i

više.

Skupili su cijelo mnoštvo propalica, kako bi prezentirali njegov sadašnji

sramotni ulazak u grad, kao parodiju na njegov nedavni trijumfalni ulazak

na Cvjetnicu. Izrugivali su mu se, sramotnim gestama zvali ga kao kralja,

posipali mu put oštrim kamenjčićima, komadima drva i blatnim krpama.

Od svega su napravili igrariju, izrugivali ga tisućama bockavih primjedbi,

istovremeno ga pljujući.

Na uglu ispred zgrade, nedaleko Kajfine kuće, stajali su, sve to

promatrajući, njegova žalosna Majka, Ivan i Magdalena. Duša joj je uvijek

bila sjedinjena s Njegovom. Ali tjerana ljubavlju, poduzela je sve da mu se

približi. Ostala je neko vrijeme u Cenakulu, a onda je poslije ponoći išla do

Kajfine kuće, svladana tugom, nijema od boli. Ali kada je Isus bio izvučen iz

zatvora, da bi opet bio odveden na suđenje do Pilata, ustade, nabaci veo i

ogrtač, pa reče Magdaleni i Ivanu, 'Hajdemo slijediti mog Sina do Pilatova

dvora. Moram ga opet vidjeti.'

Otišli su do mjesta gdje je procesija morala proći i čekali. Isusova Majka je

znala da njen Sin strašno trpi, ali nikad nije mogla shvatiti bolna stanja

kojima je bio podvrgnut, brutalnošću njegovih neprijatelja. Kad je Isus

strašno trpio, njena mašta je to i vidjela, ali uvijek nekako poduprta i

obasjana svetošću, ljubavlju i strpljenjem. Sad se međutim, žalosna

realnost sručila na nju.

146

Prvi su se pojavili svećenici, najgorči neprijatelji njezina Božanskog Sina.

Bili su odjeveni u lepršave nošnje. Ali jao, teško je za reći, umjesto da

blistaju u svojstvu svećenika Najvišeg Boga, oni su se pretvorili u

svećenike sotone, jer nitko nije mogao pogledati njihove pokvarene likove,

tko god nije bio tamo, a ja sam bila. Bili su šaroliki, u živim bojama, duše

su im bile ispunjene zlim strastima – himbom, paklenskom lukavošću i

ogromnom zabrinutošću, kako da izvedu najstrašniji zločin, pogubljenje

njihova Gospodina i Spasitelja, jedinog Sina Božjeg.

Zatim su slijedili lažni svjedoci, njegovi perfidni tužitelji, okruženi ruljom. A

onda napokon - njen Sin – Isus, Sin Božji. Sin Čovječji, natovaren lancima,

jedva se pridržavajući na nogama, bezdušno vučen od paklenskih

neprijatelja, neprestano primajući udarce sa svih strana, a od svjetine

kletve, psovke i najprostije izraze.

Čak i njenim majčinskim očima, Isus bijaše skroz neprepoznatljiv. Svučen,

samo u razderanim ostacima njegove potkošulje, nije odmah zamijetila

kontrast između njegova ponašanja i ponašanja njegovih mučitelja. On je

jedini usred progona i trpljenja izgledao miran i strpljiv, daleko od načela

"zub za zub", nikad ne podignuvši ruke, osim kad je prikazivao patnje

svom Nebeskom Ocu, kao naknadu za oproštenje svojim neprijateljima.

Dok je prilazio, nije se više mogla suzdržati, nego uzviknu drhtavim

glasom: 'Jao! Je li to moj Sin' Ah, je! Vidim da je to moj Ljubljeni Sin. O,

Isuse, moj Isuse!' Kad je povorka došla skroz blizu nje, Isus je pogleda s

izrazom najveće ljubavi i utjehe. Taj je pogled bio previše za njeno

slomljeno Majčinsko srce. Na trenutak potpuno izgubi svijest, a Ivan i

Magdalena pokušaše je odnijeti kući. Ali, ona se brzo povrati, ustade i

nastavi pratiti povorku k Pilatovoj palači.

Žitelji grada Ofela, skupili su se na jednom otvorenom prostoru da

dočekaju Isusa, ali daleko od toga da bi ga utješili, već da mu daju novi

147

kalež žalosti. Vrijeđali su ga i zadali mu duševnu bol, koja se može osjetiti

samo onda kad te u nevolji prijatelji napuste i okrenu ti leđa. Isus je puno

učinio za žitelje Ofela, ali kad su ga vidjeli u ovakvom stanju i degradaciji,

vjera im se uzdrma. Više nisu mogli vjerovati u njega kao u Kralja, Proroka,

Mesiju, Sina Božjega.

Zbog prijašnjeg obožavanja Isusa, Farizeji su ih zadirkivali i sprdali se s

njima. Vikali su, 'Pogledajte sad svoga kralja. Dajte mu štovanje. Zar mu

sad nemate što čestitati, sad kad ćemo ga okruniti i postaviti na njegovo

prijestolje? Sad su završila sva ona njegova naduta čuda. Veliki svećenik je

prekinuo njegove trikove i vradžbine.'

Usprkos sjećanjima na velika čuda i ozdravljenja koja su ovi siromašni

žitelji vidjeli i doživjeli na vlastitoj koži, usprkos velikih koristi kojih je izlio

na njih, vjera im je ipak bila uzdrmana kad su ga vidjeli ismijana i

prokazana kao objekt prezira, od strane Velikog svećenika i Sanhedrija, a

ovi su inače u Jeruzalemu uživali veliki ugled. Neki su otišli sumnjajući,

drugi su ostali i pokušali se pridružiti svjetini, ali su odbijani od stražara,

koje su poslali Farizeji, kako bi spriječili zbrku i eventualni ustanak naroda.

Poglavlje XVI

Opis Pilatove palače i susjednih građevina

Palača Rimskog upravitelja Pilata, sagrađena je na sjeverozapadnoj strani

brda na kojem je stajao Hram. Da se do nje dođe, moralo se popeti nizom

mramornih stepenica. Dizala se iznad golemog trga okruženog stupovima -

kolonadama. Pod njima su sjedili trgovci prodavajući raznu robu. Parapet,

kao i ulazi na sjeveru, jugu, istoku i zapadu razbijali su ujednačenost ove

tržnice, koja se zvala Forum, a građena je malo povišeno od susjednih

ulica, koje su inače sve kretale od njega i vodile niz brdo.

148

Pilatova palača nije bila baš blizu, nego je bila odvojena velikim dvorištem.

Ulaz u dvorište na istočnoj strani bio je kroz veliki luk, koji je gledao na

ulicu, koja opet vodi k vratima zvanim Probatika, na cesti za Maslinsku

goru. Južni ulaz također je bio kroz luk, koji vodi k Sionu, u susjedstvu

tvrđave Akra. S vrha stepenica Pilatove palače, čovjek je mogao vidjeti

preko dvorišta, sve do Foruma, na čijem je ulazu bilo postavljeno nekoliko

stupova i kamenih sjedišta. Tu kraj tih sjedišta, zaustavili su se Židovski

svećenici da se ne okaljaju ulaskom u Pilatovu palaču. Linija povučena po

pločniku dvorišta, pokazivala je točnu granicu dokle su smjeli ići, a da se

ne oskvrnu.

Jedan veliki parapet bijaše blizu zapadnog ulaza, poduprt stranama

Pilatova pretorija, koji je formirao neku vrstu trijema između trga i

dvorišta. Taj dio Pilatove palače koristio se kad bi se nekome sudilo, a zvao

se Pretorium. Brojni stupovi okruživali su parapet o kojem sam upravo

govorila, a u centru se nalazio jedan otkriveni dio, koji je bio ispod nivoa

pločnika, kao neka rupa. Tamo su već bila dva razbojnika osuđena da budu

razapeta, zatočena i čuvana od Rimljana. Stup za koji će biti svezan i

bičevan naš Spasitelj, bijaše na samom Forumu, nedaleko ovog parapeta i

kolonada.

Bijaše tamo mnoštvo i drugih stupova. Oni najbliži palači, korišteni su za

izvršenje raznih fizičkih kazni, dok su drugi služili za privezivanje stoke s

kojom se trgovalo. Iznad samog Foruma, nasuprot palači, nalazila se

platforma popunjena kamenim sjedištima. S ove platforme, koja se zvala

Gabata, Pilat je obično proglašavao osude velikim kriminalcima.

Mramornim stepenicama penjalo se u palaču, ispred koje se nalazila

otvorena terasa. Na ovoj je terasi Pilat stajao i dao audijenciju svećenicima

i Farizejima, kada su iznijeli svoje optužbe protiv Isusa. Svi su oni stajali

pred njim na Forumu, odbijajući prići bliže od kamenih sjedišta. Ako je

čovjek na terasi imao jak glas, oni na Forumu su ga mogli lako čuti.

149

Iza Pilatove palače nalazilo se puno drugih terasa, vrtova i ladanjskih kuća.

Vrtovi su se nalazili između upraviteljeve palače i odaja njegove žene,

Klaudije Prokule. Veliki opkop je dijelio ove zgrade od brda na kojem je

Hram stajao. Na toj strani su se mogle vidjeti kuće, nastanjene onima koji

su imali službe u Hramu. Palača Heroda Velikoga bijaše istočno od Pilatove

palače. Tamo, u njenom dvorištu, dogodio se pokolj Nevine dječice.

Danas su vanjštine ovih dviju građevina nešto prepravljene, dok su ulazi

promijenjeni. U ovom dijelu grada, započinjale su četiri glavne ulice i

vodile dalje na jug. Tri su vodile do Foruma i Pilatove palače, a četvrta do

vrata koja su pak vodila u Betsur. Prekrasna kuća, koja je pripadala Lazaru

i njegovoj sestri Marti, bijaše na istaknutom dijelu te ulice.

Jedna je od ovih ulica bila vrlo blizu Hrama, a započinjala je kod vrata koja

se zovu Probatika. Bazen Probatika bijaše blizu vrata, malo udesno, a u

ovom su se bazenu prale ovce prvi put, prije nego bi ih vodili u Hram.

Drugo, ali rjeđe pranje se događalo u bazenu Betsaida, koji je bio blizu

južnog ulaza u Hram. U drugoj od gore spomenutih ulica, bila je i kuća

svete Ane, majke Blažene Djevice. U njoj bi boravila kad bi došla s obitelji

u Jeruzalem žrtvovati u Hramu. Vjerujem da su se tu slavile zaruke između

svetog Josipa i Blažene Djevice.

Forum je, kao što sam već objasnila, izgrađen na povišenijem tlu nego

okolne ulice. Kroz ulice je tekao vodovod (podzemni akvadukt) utječući u

bazen Probatika. Na brdu Sion, nasuprot starog dvorca kralja Davida,

stajala je građevina slična Forumu, dok se na jugoistoku mogao vidjeti

Cenakulum, a malo sjevernije tribunal Ane i Kajfe. Dvorac kralja Davida

bijaše napuštena ruševina, ispresijecana dvorištima, praznim sobama,

stajama, a općenito su ga koristili putnici namjernici. Dugo je bio u

ovakvom ruiniranom stanju, puno prije rođenja našeg Gospodina. Vidjela

sam da su Magi (Tri kralja), sa svojom brojnom svitom ušli u nj, prije nego

su otišli u Betlehem.

150

Kada sam u meditaciji promatrala ruševine starog dvorca i Hrama, vidjela

sam njihovo zanemarivanje i zapušteno stanje. Povezujući ono čemu su

sad služile, što je tako različito od njihove prvotne namjene, misli mi se

uvijek vraćahu na događaje naših današnjih dana, kada su tako mnoge

lijepe građevine, koje su inače podigli pobožni ljudi ili revni naši preci,

danas uništene, zapuštene, bez fasada ili se koriste za svjetske poslove,

čak i za pokvarene i sramotne.

Crkvica našeg samostana, u kojoj se naš Gospodin udostojao boraviti,

usprkos naše nevrijednosti, a koja je meni bila raj na zemlji, sad je bez

krova i prozora, a svi kipovi bez lica ili su odnijeti. Naš ljubljeni samostan

također, što je sve učinjeno s njim, i to za kratko vrijeme. U tom sam

samostanu bila sretnija u svojoj sobici s potrganom stolicom, nego što je

mogao biti kralj na svom prijestolju. S njegovih sam prozora gledala

crkvicu u kojoj je boravio naš Spasitelj u Presvetom Sakramentu.

Za par godina neće nitko znati ni da je postojala – nitko neće znati da je

nekada sadržavala stotine duša posvećenih Bogu, koji su provodili dane

moleći njegovo milosrđe za grješnike. Ali, Bog će znati, On nikada ne

zaboravlja – i prošlost i budućnost su jednaki pred njim. On je taj koji mi je

otkrio događaje koji su se davno dogodili, a na dan suda, kada će se sve

zbrajati i svaki dug plaćati, čak i do najmanjeg novčića, sjetiti će se On i

dobrih i zlih djela, učinjenih na već davno zaboravljenim mjestima. Pred

Bogom nema ispričavanja ni ljudi ni mjesta, Njegove oči sve vide, čak i

Nabotov vinograd.

Bila je tradicija među nama sestrama, koja nam je govorila da su naš

samostan osnovale dvije siromašne redovnice. Jedino njihovo bogatstvo

bio je vrč ulja i vreća graha. U posljednji dan, Gospodin će ih nagraditi

zbog načina na koji su one upotrijebile ovaj svoj mali talent s kamatama,

kao i za veliku žetvu koju su želi i prikazali mu. Često se kaže da jadne

duše u čistilištu ostaju u kazni i za ono što se nama čini neznatno, kao npr.

151

za zločin nezakonitog stjecanja i najmanjeg novčića. Neka se Bog smiluje

na ove jadnike, koji su prigrabili imanja sirotinje ili Crkve.

Poglavlje XVII

Isus pred Pilatom

Bilo je oko osam ujutro, prema našem načinu računanja vremena, kad je

procesija stigla pred Pilatovu palaču. Ana, Kajfa i glavari Sinedrija

zaustaviše se na dijelu između Foruma i ulaza u Pretorij, gdje su bila

podignuta kamena sjedišta. Brutalna straža je vukla Isusa do podnožja

stepenica koje su vodile do Pilatovog sudačkog stolca. Pilat se smjestio u

udoban stolac, na terasi s koje je nadgledao Forum. Kraj njega je stajao

mali tronožni stolić, a na njemu znakovlje njegove časti i službe, i još neke

druge sitnice. Okruživali ga časnici i vojnici obučeni u uobičajeni sjaj

rimske vojske. Židovi i svećenici ne uđoše u Pretorij, da se ne okaljaju,

ostadoše vani.

Kad Pilat vidje dolazak zbrkane povorke, kao i okrutno židovsko ponašanje

prema zatvoreniku, ustade, i obrati im se tonom punim prezira, kao kad

pobjednički general oslovljava pobijeđenog poglavara nekog beznačajnog

sela: 'Zašto ste došli tako rano? Zašto tako bestidno zlostavljate tog

zatvorenika? Zar se niste mogli suzdržati od kasapljenja, pa ste već počeli

izvršavati svoj zločin, prije nego li je i osuđen?'

Oni ništa ne odgovoriše, nego viknuše stražarima, 'Odvedite ga, odvedite

ga da bude osuđen!' A tad se okrenuše Pilatu i rekoše mu, 'Poslušaj naše

optužbe protiv ovog zlotvora. Ne možemo ući u tribunal da se ne

okaljamo!'

Tek što izrekoše ove riječi, začu se jedan snažan glas usred svjetine.

Pripadao je uvaženom starcu, impozantne figure, koji uzviknu, 'U pravu ste

152

kad ne ulazite u Pretorij, jer je posvećen krvlju Nevinoga. Postoji samo

Jedan koji ima pravo ući, i koji jedini može ući, jer je On čist kao Nevini

(dječica) koji su ovdje masakrirani.'

Čovjek koji je glasno izrekao ove riječi, a tad nestao među gomilom, bio je

bogataš koji se zvao Zadok, prvi rođak Obeda, muža Veronikina. Dvoje od

njegove djece bilo je među Nevinima koje je Herod masakrirao, kad se

Spasitelj rodio. Od tog strašnog događaja napustio je svijet. Zajedno sa

suprugom slijedio je pravila Esena. Jednom je vidio našeg Spasitelja u

Lazarovoj kući. Tamo ga je čuo kako propovijeda. Način na koji su ga vukli

k Pilatu prizvao mu je u sjećanje sve što je i sam pretrpio, kada su mu

djeca zaklana pred očima. Zato je odlučio dati javno svjedočanstvo svoje

vjere u Isusovu nevinost.

Isusovi progonitelji bijahu previše isprovocirani Pilatovim izazivačkim

načinom ophođenja prema njima i poniženi pozicijom koju moraju zauzeti,

pa nisu previše obraćali pažnje na riječi nekog stranca.

Grubi stražari počeše vući Isusa gore po mramornim stepenicama i

ostaviše ga na početku terase, odakle se Pilat obraćao glavarima

svećeničkim. Rimski je upravitelj mnogo čuo o Isusu, premda ga nikad nije

vidio, pa je sad bio skroz zapanjen mirnim dostojanstvenim vladanjem

toga čovjeka, kojeg su dovukli pred njega, u tako jadnom stanju. Razljutilo

ga je bezdušno ponašanje svećenika i glavara narodnih, pa je osjećao još

veći prezir prema njima. Odmah ih je obavijestio da nema ni najmanju

namjeru osuditi Isusa, bez istinski zadovoljavajućih dokaza njihovih

optužbi.

'Koju optužbu iznosite protiv ovog čovjeka?' upita ih, obraćajući se

svećenicima najprezirnijim mogućim tonom.

'Da on nije zločinac ne bismo ga predali tebi', odgovore svećenici mrko.

'Uzmite ga vi i osudite prema vašemu zakonu.'

'Ti znaš dobro', odgovore oni, 'da nam nije dopušteno osuditi čovjeka na

smrt.'

153

Isusovi neprijatelji su bjesnjeli – htjeli su da suđenje što brže završi, da

njihova žrtva bude pogubljena što prije, tako da mogu pripremiti sve za

blagdan, kako bi žrtvovali Pashalno janje, ne znajući jadni bili, da je onaj

koga su dovukli pred tribunal na idolopokloničko suđenje (u čiju kuću nisu

htjeli ući, da se ne okaljaju prije žrtvovanja samo simbolične žrtve), da je

On, i jedino On, pravo Pashalno Janje, a drugi janjci su bili samo sjena.

Pilat im napokon naredi da iznesu optužbe. Imali su tri optužbe, a doveli su

10 svjedoka da potvrde istinu svake. Njihov glavni cilj je bio uvjeriti Pilata

da je Isus kolovođa urote protiv cara, da bi ga on mogao osuditi na smrt,

kao pobunjenika. Sami su bili slabi po tom pitanju, jer im je bilo dopušteno

suditi samo u religijskim stvarima.

Njihova prva namjera je bila da ga optuže kako zavodi narod, potičući ga

na ustanak, pa je postao neprijateljem javnog reda i mira. Da dokažu ove

optužbe, pozvaše neke lažne svjedoke, izjavivši da je prekršio Šabat, čak

ga i profanirao, liječenjem bolesnih.

Na ovu ih optužbu Pilat prekinu, rekavši žestoko, 'Evidentno je da nitko od

vas nije bolestan – jer da je tako, ne bi se žalili da vas je izliječio na dan

Subotnji.'

'On zavodi narod, i propovijeda najodvratnije nauke. Čak govori da nitko

ne može imati život vječni, ako ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv.'

Pilat je bio skroz isprovociran mržnjom njihovih riječi, kao i njihovom

pojavom. Okrenu se od njih i prezirno povika, 'Vi najvatreniji, mora da

slijedite njegove nauke i pokušavate zadobiti vječni život. Jer ste žedni

obojega, i njegove krvi i njegova tijela.'

Tada Židovi iznesoše drugu optužbu protiv Isusa. Optužili su ga da

zabranjuje narodu plaćati caru porez.

154

Ove riječi povećaše Pilatovo gađenje, budući je njegova dužnost bila

nadgledanje prikupljanja poreza, pa povika sav ljut, 'To je laž! Valjda ja

više znam o tome nego vi.'

Ovo je primoralo Isusove neprijatelje da iznesu i treću optužbu, koja je

glasila nešto kao: 'Premda je ovaj čovjek neznatnog roda, on je poglavar

velike sekte. Budući je njihov vođa, zazivao je prokletstva na Jeruzalem i

iznosio prispodobe dvosmislena značenja što se tiče kralja koji priprema

svadbenu gozbu za svog sina. Svjetina koju je okupljao na gori, pokušala

ga je jednom zakraljiti, ali bilo je malo prerano, nego što je on namjeravao.

Planovi za to mu još nisu sazreli, zato je pobjegao i skrio se od njih. Kasnije

je došao puno bliže na to.

Nedavno je ušao u Jeruzalem na čelu bučne svjetine, koja je po njegovim

naredbama vikala "Hosana Sinu Davidovu. Blagoslovljeno kraljevstvo

našeg oca Davida, koje sad započinje." Primorao je svoje sljedbenike da

mu odaju kraljevske počasti, i da ga oslovljavaju kao Krista, Pomazanika

Gospodnjeg, Mesiju, Kralja obećana Židovima.' Deset je svjedoka potvrdilo

ove iskaze.

Zadnja optužba – da je Isus tražio da ga zovu kraljem – ostavi neki utisak

na Pilata. Postade malo zamišljeniji, pogledavši pažljivije Isusa. Uđe u

odaje i naredi stražarima da ga nasamo dovedu.

Pilat je bio praznovjeran, a imao je i vrlo slabu volju. Često je za vrijeme

svoga poganskog obrazovanja čuo o sinovima bogova, koji borave neko

vrijeme na zemlji. Bio je potpuno svjestan, da su židovski proroci još davno

pretkazali dolazak Pomazanika Gospodnjeg, njihova Spasitelja i

Osloboditelja od ropstva, i da mnogi Židovi čvrsto vjeruju u ta proroštva.

Također se sjetio da su kraljevi s istoka došli k Herodu Velikom,

prethodniku sadašnjeg kralja istog imena, kako bi odali počasti

novorođenom kralju Židova, a da je Herod zbog toga dao pogubiti Nevinu

dječicu. Često je slušao tradicije, što se tiču Mesije i kralja Židovskoga, i

čak ih je ispitivao s izvjesnom radoznalošću. Premda je naravno, bio

155

poganin, bez trunka vjere, da je morao vjerovati, vjerojatno bi se složio s

Herodovcima i s nekim Židovima, koji su očekivali moćnog pobjedničkog

kralja. S takvim utiscima, ideja kojom ovi Židovi optužuju ovog jadnika

kojeg su pred njega doveli, kao obećanog kralja i Mesiju, izgledala mu je

apsurdno. Ali budući su iznijeli optužbe protiv njega, kao da sprema urotu

protiv cara, mislio je da je njegova dužnost ispitati ga o tome u četiri oka.

'Jesi li ti kralj Židovski?', upita Pilat, gledajući ga, ne mogavši skriti svoju

zapanjenost zbog Božanskog izraza Isusova lika.

Isus mu odgovori, 'Govoriš li to sam od sebe, ili su ti to drugi o meni

kazali?'

Pilat se uvrijedi kako je Isus mogao pomisliti, da bi on mogao vjerovati u

takvu stvar, pa reče, 'Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički

predadoše te meni, da zaslužuješ smrt. Što si učinio?'

Isus odgovori veličanstveno, 'Moje Kraljevstvo nije s ovoga svijeta. Kad bi

moje Kraljevstvo bilo s ovoga svijeta, moje bi se sluge sigurno borile da ne

budem predan Židovima. Ali sad moje Kraljevstvo nije odavde.'

Pilat je nekako bio dirnut ovim dojmljivim riječima, pa mu reče još

ozbiljnije, 'Ti si znači kralj?'

Isus odgovori, 'Ti kažeš da sam ja kralj. Zbog ovoga sam se rodio, i zbog

toga sam došao na svijet, da dadem svjedočanstvo istine. Svatko tko je od

istine sluša moj glas.'

Pilat ga pogleda, ustade sa stolca i reče, 'Istina! Što je istina?'

Tada razmijeniše još nekoliko riječi, kojih se ne sjećam, a Pilat se vrati na

terasu. Isusovi odgovori i vladanje bili su daleko iznad njegova poimanja.

Ali jasno je vidio da se tvrdnja o njegovom kraljevskom dostojanstvu ne

156

dotiče cara, jer to nije svjetsko kraljevstvo, budući car ne razbija glavu o

onostranim kraljevstvima.

Zato se opet s terase obrati glavarima svećeničkim, 'Ne nalazim na njemu

nikakve krivnje.'

Isusovi neprijatelji postadoše bijesni, pa izrekoše tisuće raznih optužbi

protiv našeg Spasitelja. Ali Isus ostade nijem, jedino zaokupljen molitvom

za te iste podle neprijatelje. Ništa ne odgovori Pilatu, kad ga ovaj upita,

'Zar ništa ne odgovaraš? Pogledaj kako te mnogo optužuju!'

Pilat je bio zapanjen, pa reče, 'Jasno vidim da su svi njihovi iskazi lažni.'

Ali Isusovi tužitelji, čiji se bijes stalno povećavao, povikaše, 'Ne nalaziš

nikakve krivnje na njemu? Zar nije zločin poticati narod na bunu, i to u

cijelom kraljevstvu – širiti lažne nauke, ne samo ovdje, nego i u Galileji?'

Na spominjanje Galileje, Pilat zastade. Trenutak je razmišljao, pa upita, 'Je

li ovaj čovjek Galilejac i podložnik Herodov?' Dobivši odgovor 'Da! Njegovi

roditelji žive u Nazaretu, a sadašnje njegovo boravište je u Kafarnaumu.'

Pilat reče, 'Budući je tako, vodite ga Herodu. On je ovdje zbog blagdana.

Budući je njegov podložnik, on ga može odmah osuditi.'

Isus je odmah izveden iz tribunala, a Pilat je otposlao časnika Herodu, da

ga informira o Isusu Nazarećaninu, koji je njegov podložnik, šalje ga k

njemu, neka ga osudi. Pilat je imao dva razloga za taj potez. Prvo mu je

bilo drago da sam izbjegne donošenje presude, budući se osjećao

nelagodno sa cijelim ovim slučajem. Drugo je bilo da udobrovolji Heroda, s

kojim se dosada nije baš najbolje slagao, a znao je i da je Herod znatiželjan

vidjeti Isusa.

Gospodinovi neprijatelji se razljutiše na Pilatovo otpuštanje pred cijelim

narodom, pa su dali oduška svome bijesu, zlostavljajući Isusa još gore

157

nego prije. Ponovo su ga svezali, psujući ga i proklinjući, udarajući ga dok

su ga grubo vodili kroz mnoštvo k Herodovoj palači. Palača je bila

smještena dosta daleko od Foruma. Neki rimski vojnici se pridružiše

povorci.

Za vrijeme suđenja, Klaudija Prokula, žena Pilatova, posla mu poruku,

davši mu na znanje da silno želi s njim razgovarati. Dok je Isus bio vođen k

Herodu, izašla je na balkon i promatrala svjetinu s pomiješanim osjećajima

straha, žalosti i užasa, kako okrutno postupaju sa zarobljenikom.

Poglavlje XVIII

Ustanovljenje Križnog puta

Za vrijeme cijelog ovog postupka kojeg sam opisala, Majka je Isusova,

zajedno s Magdalenom i Ivanom, stajala na uglu Foruma. Svi su bili

svladani najgorčom tugom, koja se stalno povećavala zbog onog što su

vidjeli i čuli. Kad su Isusa vodili k Herodu, Ivan je vodio Blaženu Djevicu i

Magdalenu preko dijelova puta, koji bijahu posvećeni Isusovim stopama.

Ponovo pogledaše ka Kajfinoj i Aninoj kući, Ofelu, Getsemaniju i

Maslinskom vrtu. Stali bi i meditirali svako Mjesto (postaju) gdje je on pao,

ili gdje je posebno trpio. Tiho su plakali na pomisao svega onoga što je

morao izdržati.

Blažena bi Djevica često kleknula i poljubila tlo gdje je njen Sin pao, dok bi

Magdalena kršila ruke u gorkoj žalosti, a Ivan premda nije mogao skriti

svoje suze, pokušavao ih je obje utješiti, pridržavajući ih dok ih je vodio.

Tako se odigralo prvo sveto čašćenje "Križnog puta". Na taj su način

Otajstva Isusove Muke čašćena, čak i prije nego je Muka skroz izvršena.

Blažena Djevica, primjer čistoće bez ljage, bila je prva koja je iskazala

158

duboko štovanje, koje i Crkva osjeća prema Muci našeg Gospodina. Kako je

utješno i slatko slijediti Bezgrješnu Majku, koja je išla tamo amo, orosivši ta

sveta mjesta svojim suzama.

Ali, jao! Tko može opisati oštri mač žalosti koji joj je probo srce? Ona koja

je rodila Spasitelja svijeta u svojoj čistoj utrobi, dojila ga tako dugo – ona

koja ga je istinski začela po Riječi Božjoj, Boga od vječnosti, istinskog Boga

– ispod čijeg se srca udostojao boraviti punih devet mjeseci, koja ga je živo

osjećala u sebi, prije nego se pojavio da pruži blagoslov spasa i pouči ih

svojoj nebeskoj nauci - ona je trpjela zajedno s Isusom, dijeleći s njim ne

samo trpljenja njegove svete Muke, nego i žarku želju otkupljenja palog

čovječanstva od sramotne smrti, koja ga je satirala.

Na taj dirljivi način, Najčišća od svih, sveta je Djevica položila temelje za

čašćenje zvano Križni put. Tako je na svakoj postaji, koju je njen Sin

označio svojim trpljenjem, skupljala u svoje srce sve zasluge njegove svete

Muke, skupljajući ih kao drago kamenje i slatke mirise, koje će prikazati

Vječnom Ocu u ime istinskih vjernika.

Magdalenina žalost je također bila ogromna, tako da je skoro poludjela.

Sveta i bezgranična ljubav koju je osjećala prema našemu Gospodinu,

tjerala ju je da se baci pred njegove noge, i tamo izlije osjećaje svoga srca

(kao što je jednom učinila, kad mu je glavu pomazala dragocjenom

pomašću, dok je on sjedio za stolom). Ali na vrhuncu ovog osjećanja,

pojavi se tamni ponor između nje i njega. Kajanje koje je osjećala zbog

svojih grijeha bilo je beskrajno, kao što je bila velika i zahvalnost za

njihovo brisanje.

Ali kad je željela položiti djela ljubavi iz zahvalnosti, kao dragocjeni tamjan

pred Isusove noge, vidjela bi ga izdana, ispaćena i skoro mrtva, zbog

iskupljenja njenih grijeha, koje je preuzeo na sebe, a to bi je napunilo

užasom i ostavljalo bi joj dušu razmrvljenu osjećajima ljubavi, kajanja i

zahvalnosti.

159

Pogled na nezahvalnike za koje upravo umire, deseterostruko bi joj

povećalo gorčinu, a svaki korak, riječ ili pokret odavao je agoniju njene

duše.

Ivanovo je srce bilo ispunjeno ljubavlju. Silno je i on patio, ali nije rekao ni

riječi. Podupirao je Majku svog voljenog Učitelja, u ovom njenom prvom

hodočašću kroz postaje Križnog puta. Pomagao joj je u davanju primjera,

koji se otada s toliko žara prakticira od članova Kršćanske Crkve.

Poglavlje XIX

Pilat i njegova žena

Dok su Židovi vodili Isusa k Herodu, vidjela sam Pilata kako ide k svojoj

ženi, Klaudiji Prokuli. Silno je željela razgovarati s njim, pa su otišli u jednu

malu vrtnu kolibu, a nalazila se na jednoj terasi iza palače. Klaudija je

izgledala skroz uznemireno, skoro prestrašeno. Bila je visoka, zgodna

žena, premda ekstremno blijeda. Kosa joj je bila ispletena u pletenice i

pomalo ukrašena, djelomično prekrivena dugim velom koji je dražesno

padao na njena ramena. Nosila je naušnice i ogrlicu, a lepršava joj je

odjeća bila skupljena i pridržana nekom vrstom kopče.

Dugo je razgovarala s Pilatom, zaklinjući ga svime što je držao svetim, da

ne osudi Isusa, toga Proroka, Svetoga nad svetima. Opisala mu je posebne

snove i vizije koje je imala prošle noći, a odnosili su se na Isusa.

Dok je govorila, vidjela sam dio ovih snova. Slijedeći su najupečatljiviji.

Prvo, sve glavne događaje iz života našeg Gospodina – navještenje,

rođenje, poklonstvo pastira i kraljeva, proroštvo Šimuna i Ane, bijeg u

Egipat, masakr Nevine dječice, kao i iskušavanje našeg Gospodina u

pustinji.

160

Također su joj u snu pokazani najvažniji događaji Isusova javna djelovanja.

On se uvijek pokazivao obasjan blještavom svjetlošću, a njegovi zlobni i

okrutni neprijatelji pod najružnijim i najstrašnijim, nezamislivim prikazama.

Vidjela je njegovo strašno trpljenje, njegovu strpljivost, neiscrpnu ljubav,

kao i tjeskobu njegove Majke i njenu perfektnu mirnoću.

Ove su vizije napunile srce Klaudije velikom zabrinutošću i užasom,

posebno kad su spojeni znakovi čije je značenje jutros otkrila, a njena je

nježna narav bila pogođena groznim scenama koje je vidjela. Patila je od

njih cijelu noć. Ponekad su bili tako zamračeni, ali su češće bili čisti i jasni.

A kad je zora svanula, probudila ju je buka bučne svjetine, koja je vukla

Isusa da ga osudi. Pogledala je povorku i odmah uvidjela, da je krotka

žrtva usred mnoštva, vezana, izudarana i tako nehumano tretirana da se

jedva može prepoznati, nitko drugi, do li svjetlom obasjani lik iz njenih

sinoćnjih snova.

Strašno ju je to pogodilo i uzbudilo, te je odmah poslala po Pilata i ispričala

mu sve. Govorila je s puno žestine i emocija. Premda je u snovima bilo

toliko toga što nije razumjela, ipak je zaklinjala i molila muža, najnježnije

što je mogla, da udovolji njenim zahtjevima.

Pilat je bio zapanjen i zbunjen riječima svoje žene. Uspoređivao je njen

govor sa svim onim što je prije čuo o Isusu. Povezivao je mržnju Židova s

divnom šutnjom našeg Spasitelja, i misteriozne odgovore koje mu je dao

na njegova pitanja. Oklijevao je neko vrijeme, ali je na kraju savladan

zaklinjanjima svoje žene, rekavši joj, da je već unaprijed odlučio da je Isus

nevin i da ga neće osuditi, jer je vidio da su optužbe čiste izmišljotine

njegovih neprijatelja. Stalno je u sebi ponavljao Isusove riječi, obećavši

svojoj ženi da ga ništa neće natjerati da osudi ovog pravednika. Prije nego

se zakleo na vjernost svome obećanju, čak joj je dao i prsten kao dokaz.

161

Pilatov karakter je bio razbludan i neodlučan, ali njegova najgora mana je

bio ekstreman ponos i podlost, koja mu nikad nije dozvoljavala da oklijeva

u činjenju podlih djela. Bio je pretjerano praznovjeran, pa se u teškoćama

utjecao čarolijama i magiji. Bio je poprilično uplašen i zbunjen zbog

Isusovog suđenja. Vidjela sam ga kako hoda tamo amo, žrtvujući tamjan,

prvo jednom bogu, pa onda drugom, preklinjući ih da mu pomognu. Ali

sotona je ispunio njegov um s još većom zbunjenošću. Prvo mu je ulio u

um jednu lažnu ideju, pa poslije i drugu.

Na kraju se utekao jednom od svojih omiljenih praznovjernih čina.

Promatranju 'svetih' pilećih iznutrica, ali uzalud – um mu je bio pomračen,

pa je postajao sve neodlučniji. Isprva je mislio osloboditi našeg Spasitelja,

za kojeg je dobro znao da je nevin. Poslije se bojao izazivanja bijesa svojih

lažnih bogova, jer si je umišljao da je Isus možda neka vrsta poluboga, pa

bi se njegovi bogovi naljutili, ako ga poštedi. Tiho si je govorio, 'Moguće je

da je ovaj čovjek stvarno taj kralj Židova, na koga se odnose sva ona

proročanstva. To je bio Kralj Židovski kome su se Magi s istoka došli

pokloniti. Možda je on tajni neprijatelj i naših bogova i našeg cara. Bilo bi

nepromišljeno od mene da mu poštedim život. Tko zna možda će njegova

smrt biti trijumfalna za moje bogove.'

Onda se opet sjeti izvanrednih snova svoje supruge, koja nikad nije vidjela

Isusa, pa bi se opet predomislio i odlučio da je bolje ne osuditi ga.

Pokušavao se uvjeriti kako on želi donijeti pravednu osudu. Ali brzo bi se

razočarao, kad bi se upitao, 'Što je istina?', ne mogavši dočekati odgovor.

Um mu je bio zbunjen, nije znao što činiti, a jedina njegova želja bijaše, ne

nametanje sebi nikakva rizika.

Poglavlje XX

Isus pred Herodom

162

Palača Heroda Tetrarha bijaše na sjeveru od Foruma, u novom gradu,

nedaleko Pilatove palače. Pratnju rimskih vojnika (Pretorijance) uglavnom

su činili ljudi čiji je rodni kraj bio između Švicarske i Italije. Isusovi su

neprijatelji bili skroz bijesni zbog svoga otposlanja, jer su bili primorani ići

tamo amo, pa su na njemu iskalili svoj bijes.

Pilatov glasnik je prethodio povorci. Herod ga je očito očekivao. Sjedio je

na hrpi jastuka, složenih tako da čine kao neki tron. Okruživali su ga

dvorjani i ratnici. Glavari svećenički uđoše i stadoše ustranu, ostavljajući

prostora za Isusov ulazak. Herod je bio oduševljen na javno Pilatovo

priznanje njegova prava da sudi Galilejcima, a radovao se da vidi tog

Isusa, koji se nikad nije udostojao pojaviti pred njim, a sad je doveden u

tako jadnom stanju.

Njegova radoznalost je bila velika i zbog velikih titula kojima je Ivan

Krstitelj najavio dolazak Isusa. Mnogo je čuo o njemu i od Herodovaca i od

mnogih špijuna koje je imao širom zemlje. Zato se veselio prilici da ga

ispita u prisutnosti svojih dvorjana i glavara svećeničkih, nadajući se

velikoj predstavi Isusovih znanja i talenata. Pilat mu je poslao poruku 'da

ne nalazi krivnje na ovom čovjeku'. Herod je zaključio da su ove riječi

nagovještaj da Pilat želi da tužitelji budu tretirani s prezirom i

nepovjerenjem. Zbog toga im se obratio najbahatije što je mogao, tako

povećavajući njihov bijes i ljutnju.

Oni odmah počeše izvikivati svoje optužbe, koje je Herod jedva slušao,

usmjeren samo na zadovoljenje svoje radoznalosti bliskim i pomnim

promatranjem Isusa, kojeg je tako silno želio vidjeti. Međutim kad ga je

vidio razderana i krvava u onim prnjama, kako se jedva drži na nogama,

lika izobličena od udaraca koje je podnio, prljava i blatna od smeća koje je

rulja bacala na njega, luksuzan i mekušast princ, okrenu se s gađenjem,

izrekavši ime Božje. Tad s tonom pomiješanog sažaljenja i prezira, reče

glavarima svećeničkim, 'Vodite ga odavde i ne dovodite mi ga u tako

bijednom stanju.'

163

Stražari odvedoše Isusa u vanjski dvor. Donesoše malo vode u lavoru, s

kojom očistiše prljavštinu s haljine i izobličena lica. Ali nisu se ni tad mogli

suzdržati od brutalnosti, ne obraćajući pažnju na njegove rane.

U međuvremenu je Herod oslovio svećenike istim tonom kao i Pilat. 'Vaše

ponašanje jako nalikuje koljačima, a započeli ste svoju krvnu žrtvu prilično

rano jutros, zar ne?' Glavari svećenički odmah iznesoše svoje optužbe.

Kad se Isus vratio k Herodu, ovaj počne hiniti samilost, pa ga ponudi

čašom vina kako bi povratio snagu. Ali Isus okrenu glavu ustranu i odbi

ovo ublaženje.

Herod tad započe opširno razlagati velikom brbljavošću o svemu što je čuo

o Isusu. Upita ga tisuću pitanja, ali Isus ne reče ni riječ, samo stajaše pred

njim oborenih očiju, što je razgnjevilo Heroda. Premda je pokušavao skriti

svoj gnjev, on nastavi svoja ispitivanja. Prvo iznese hinjeno iznenađenje i

pronalazeći prijetvorne uvjerljive riječi, reče, 'Je li moguće, Isuse

Nazarećanine, je li moguće da si ti došao pred mene, i to kao kriminalac?

Čuo sam za tvoja djela o kojima se toliko priča. Nisi ni svjestan da si me

duboko ražalostio oslobađajući one zatvorenike koje sam zatvorio u Tirzi,

ali moguće, da su ti namjere bile dobre.

Rimski te upravitelj sada šalje k meni da te sudim. Što kažeš na sve ove

optužbe protiv tebe? Šutiš? Toliko sam čuo o tvojoj mudrosti i o religiji koju

poučavaš, Daj da čujem tvoj odgovor, posrami svoje neprijatelje. Jesi li ti

kralj židovski? Jesi li Sin Božji? Tko si ti? Kažu da izvodiš izvanredna čuda.

Hajde napravi jedno za mene. Imam moć da te oslobodim. Je li istina da si

vratio vid slijepcu, podigao Lazara od mrtvih i nahranio dvije ili tri tisuće

ljudi s par komada kruha? Zašto mi ne odgovaraš? Preporučujem ti da

pred mnom učiniš neko čudo. Možda ćeš se radovati nakon što udovoljiš

mojim željama.'

164

Isus je još uvijek šutio. Herod nastavi svoje ispitivanje s još većom

brbljavošću. 'Tko si ti? Odakle ti moć? Kako to da je više ne posjeduješ?

Jesi li ti onaj čije je rođenje pretkazano na tako divan način? Kraljevi s

istoka dođoše k mome ocu, da vide novorođenoga kralja Židova. Je li istina

da si ti to dijete? Jesi li pobjegao kad je tako puno djece poklano, i kako si

uspio pobjeći? Zašto si bio nepoznat tako puno godina? Hoćeš li mi

odgovoriti? Jesi li ti kralj? Tvoja pojava sigurno nije kraljevska. Rekli su mi

da si nedavno trijumfalno ušao u grad. Što znači takav ulazak? – govori

odmah! – odgovori mi!'

Herod nastavi ispitivati Isusa još brže, ali naš mu se Gospodin nije

udostojao odgovoriti. Pokazano mi je (premda sam to već znala) da mu

Isus nije odgovorio, jer je Herod bio u stanju ekskomunikacije, i zbog

preljubničkog braka s Herodijadom, a i zbog izdavanja naredbe da se

odsiječe glava Ivanu Krstitelju.

Kad su Ana i Kajfa vidjeli kako je Herod ogorčen Isusovom šutnjom, odmah

su pokušali iskoristiti njegove osjećaje gnjeva, pa ponoviše svoje optužbe,

govoreći da je Heroda nazvao lisicom. Rekli su da je prije puno godina

pokušao svrgnuti Herodovu obitelj, da pokušava utemeljiti novu religiju i

da je slavio Pashu dan ranije.

Premda je Herod bio jako razljućen Isusovim ponašanjem, nije gubio iz vida

političke bodove koje je htio dobiti. Već je unaprijed odlučio da neće

osuditi Isusa, jer je iskusio jedan tajni i nedefinirani osjećaj užasa u

njegovoj prisutnosti i zato jer je još osjećao grižnju savjesti što je dao Ivanu

Krstitelju odsjeći glavu. Mrzio je glavare svećeničke zbog toga što mu ne

dozvoljavaju sudjelovati u žrtvovanju, zbog njegove preljubničke veze s

Herodijadom. Ali njegov glavni razlog za Isusovo neosuđivanje je želja da

vrati Pilatu njegovu uljudnost. Pomislio je da je najbolje Isusa vratiti, jer će

to biti njemu kompliment, radi pokazivanja štovanja Pilatove odluke i

slaganje s njegovim mišljenjem.

165

Isusu se obraćao s omalovažavanjem. Okrenu se stražarima i slugama koji

ga okruživaše, a bilo ih je dvjestotinjak, pa reče: 'Vodite ovu budalu, i

iskažite mu štovanje koje zaslužuje. On je luđi nego krivlji za išta.'

Našeg Gospodina odmah odvedoše u veliko dvorište, gdje ga obasuše

svim mogućim uvredama i sramotama. Ovo dvorište bijaše između dva

krila palače. Neko je vrijeme Herod stajao na balkonu kao gledatelj. Ana i

Kajfa stajali su pokraj njega, pokušavajući ga uvjeriti da osudi našeg

Spasitelja. Ali njihovi napori su bili bezuspješni. Herod im odgovori tako

glasno, da su to mogli čuti i rimski vojnici:

'Ne, krivo bih postupio kada bih ga osudio.' Značenje toga bijaše, bilo bi

krivo osuditi nekoga koga je Pilat proglasio nevinim, premda je bio tako

uljudan prepustiti meni konačnu odluku o Isusu.

Kad su glavari svećenički i drugi Isusovi neprijatelji shvatili, da je Herod

odlučio ne udovoljiti njihovim željama, otposlaše emisare u grad Akru, koji

su uglavnom nastavali Farizeji, da ih obavijeste da moraju doći k Pilatovoj

palači, sakupiti mnoštvo, podmititi ga da napravi gungulu, zahtijevajući

osudu našeg Gospodina.

Također su otposlali tajne agente, neka uzbune narod prijetnjama

Božanske osvete, ako ne zahtijevaju Isusovo pogubljenje, koga su sad

oslovljavali kao svetogrdnog bogohulnika. Agentima je također bilo

naređeno alarmirati narod natuknicom, da ako Isusa ne osude na smrt, on

će prijeći Rimljanima i pomoći u istrjebljenju židovskog naroda, a na to je

mislio kad je govorio o svom budućem kraljevstvu.

Pokušavali su proširiti glasinu u druge dijelove grada, da ga je Herod

osudio, ali kao još je uvijek neophodno da narod izrazi svoje želje, budući

se njegovi sljedbenici boje to učiniti. Iz toga razloga ne smije biti

oslobođen, da ne prijeđe na rimsku stranu, napravi gužvu na dan blagdana

i krvavo se osveti. Neki među njima širili su kontradiktorne i alarmantne

vijesti, samo kako bi uzbunili narod i izazvali ustanak. Drugi su dijelili

166

novac vojnicima kao mito da zlostavljaju našeg Gospodina i tako izazovu

njegovu smrt, koju su oni silno željeli i zbog straha da ga Pilat ne oslobodi.

Dok su Farizeji bili zabavljeni spletkama, naš je Blagoslovljeni Spasitelj

podnosio velike nevolje od brutalnih vojnika, kojima ga je Herod izručio.

Vukli su ga žestoko po dvorištu. Jedan od njih donese veliku bijelu vreću u

kojoj su prije držali vunu. Napraviše mačem u sredini vreće rupu, nabaciše

je Isusu preko glave, poprativši svaki čin provalom najprezirnijeg smijeha.

Drugi vojnik donese ostatke jednog starog grimiznog ogrtača, omota ga

oko njegova vrata, dok je ostatak vojnika klecao pred njim – gurajući ga –

psujući ga – pljujući na nj – šamarajući ga po obrazima, jer je odbijao

odgovoriti njihovu kralju – izrugujući ga, praveći se da mu odavahu počasti

– bacajući blato na nj – hvatali ga za pojas, pretvarajući se da plešu s njim.

Zatim su ga srušili na tlo, vukli su ga po žljebu na pločniku, koji se pružao

na jednoj strani dvorišta, uzrokujući da Spasitelj udara glavom u stup i

stranice zida. Napokon ga osoviše na noge, ali to je bilo samo zato da

nanovo započnu svoje uvrede.

Vojnika i Herodovih slugu u dvorištu bijaše preko dvjesto. Svi su htjeli

iskazati štovanje svom kralju Herodu, maltretirajući Isusa na bilo koji

način. Mnogi od njih bijahu podmićeni od Isusovih neprijatelja da ga

udaraju štapovima po glavi, a oni su iskoristili zbrku i strku da to i učine.

Isus ih je sažaljivo gledao. Obilje bola istjeralo je iz njega uobičajene jecaje

i stenjanja, ali njegovi neprijatelji uživaše u tome. Ni jedan od okupljenih

ne pokaza ni najmanju samilost.

Vidjela sam kako s njegove glave krv lipti u potocima. Tri puta ga

udarcima prostru po zemlji. Anđeli su kraj njega stajali i plakali,

pomazujući mu glavu nebeskim balzamom. Otkriveno mi je da nije bilo

pomoći ovog nebeskog čuda, sigurno bi umro od rana. Filistejci Gaze

dadoše oduška svom gnjevu, mučeći jadnog oslijepljenog Samsona, ali to

bijaše manje okrutno od ovih barbara koji mučiše našeg Spasitelja.

167

Svećenici su međutim bili nestrpljivi da se vrate u Hram. Uredivši da im se

naredbe poslušaju i izvrše, vratiše se Herodu, pokušavajući ga opet uvjeriti

da osudi našeg Gospodina. Ali Herod je bio odlučan zadovoljiti Pilata, odbi

udovoljiti njihovim željama, pa Isusa obučenog u luđačku haljinu, posla

natrag k Pilatu.

Poglavlje XXI

Isusa vraćaju od Heroda k Pilatu

Isusovi neprijatelji bijahu razljućeni jer su primorani voditi Isusa, još uvijek

neosuđenoga, k Pilatu, koji je toliko puta izjavio Isusovu nevinost. Vodili su

ga okolo po mnogo duljem putu, najprije zbog toga da ga stanovnici toga

dijela grada vide u takvom osramoćenom stanju, a i zbog toga da daju

svojim emisarima vremena da pobude narod.

Ta je cesta bila vrlo gruba i neravna. Vojnici poticani od Farizeja, nisu

izdržavali, ma i trenutak, a da Isusa ne zlostavljaju. Dugačka haljina koju je

nosio otežavala mu je korake, prouzrokovavši mu više teških padova.

Njegovi okrutni stražari kao i brutalni prolaznici, umjesto da mu pomognu

onako iscrpljenom, šaketanjem i nogatanjem prisiljavaše ga da ustane.

Svim ovim zlostavljanjima Isus nije pružio ni najmanji otpor. Stalno je molio

svog Nebeskog Oca za milost i snagu da ne potone pod njima, nego da

dovrši djelo Muke za naše otkupljenje.

Bilo je oko osam sati kada je povorka stigla do Pilatove palače. Mnoštvo

ljudi je bilo veliko, a među njim su se vidjeli Farizeji kako idu tamo amo,

čineći da ih potaknu i razgnjeve još više. Pilat koji se sjetio prošlogodišnje

pobune u Pashalno vrijeme, okupio je oko tisuću vojnika, postavivši ih oko

Pretorija, Foruma i palače.

168

Blažena Djevica i njena starija sestra Marija kći Helijeva, Marija Kleofina,

Magdalena i još oko dvadesetak svetih žena, stajali su u prostoru odakle

su mogli vidjeti što se događa. Isprva je Ivan bio s njima.

Farizeji su vodili Isusa posred drske rulje, još uvijek obučenog u luđačku

košulju. Učinili su sve u svojoj moći da skupe najdivljije i najpokvarenije

kreature, sami talog društva. Sluga poslan od Heroda već je stigao k Pilatu

s porukom, kako njegov gospodar vrlo cijeni učtivo pokoravanje njegovu

mišljenju, ali pogledavši glasovitog Galilejca zaključio je, da je on obična

budala, pa ga je tako i tretirao, a sad ga njemu vraća. Pilat je bio vrlo

zadovoljan time što je Herod došao do istog zaključka kao i on, pa mu vrati

isto tako učtiv odgovor. Otada postadoše prijatelji, premda su godinama

bili neprijatelji, ustvari, od pada akvadukta.

(opaska: na stranici 123)

Isusa su ponovo vodili k Pilatovoj palači. Streličari su ga vukli uz stepenice

uobičajenom brutalnošću. Stopala su mu se zaplitala u dugu haljinu. Pade

koliko je dug i širok preko bijelih mramornih stepenica, koje poprska

njegova krv iz svete glave. Njegovi neprijatelji ponovo zauzeše sjedala na

ulazu u Forum. Svjetina se smijala ovom padu, a streličari nesmiljeno

udaraše svoju nevinu žrtvu, umjesto da mu pomognu ustati.

Pilat je počivao na stolcu sličnom fotelji, mali stolić je bio kraj njega, a

okruživali su ga časnici i osobe koje su držale u rukama ispisane trakove

pergamene.

On ustade, priđe naprijed, pa reče Isusovim tužiteljima: 'Doveli ste mi

ovoga čovjeka, kao jednoga koji zavodi narod, i vidjeli ste, ispitao sam ga

pred vama. Nisam na njemu pronašao nikakve krivnje u onome za što ga

optužujete. Nije niti Herod, jer ga poslah s vama njemu, ali gle, ništa

vrijedno smrti nije pronašao. Kazniti ću ga i pustiti.'

169

Kada Farizeji čuše ove riječi, razbjesniše se, pa pokušaše krajnjim

naporima navesti narod na revolt, raspačavajući im novac u tu svrhu. Pilat

je gledao uokolo s prezirom, a obraćao im se podrugljivim riječima.

Dogodilo se da baš u to vrijeme, prema jednom starom običaju, narod ima

pravo birati oslobađanje jednog zatvorenika. Farizeji su razaslali emisare

da uvjere narod neka zahtijevaju smrt, ne život, za našeg Gospodina. Pilat

se nadao da će tražiti Isusa, pa je odlučio dati im priliku birati između

njega i razbojnika koji se zvao Baraba. On je bio osuđen radi počinjenja

groznog umorstva za vrijeme bune, kao i za mnoge druge zločine, a k

tomu je još bio i odvratan narodu.

Nastade veliko uzbuđenje u narodu. Jedan dio pođe naprijed, a njihovi

govornici, obrate se glasno Pilatu: 'Daj nam priliku, kao što si uvijek davao

na blagdan.'

Pilat odgovori: 'Običaj je da vam oslobodim jednog kriminalca u Pashalno

vrijeme. Kojega hoćete da vam oslobodim, Barabu ili Isusa zvanog Krist?'

Premda Pilat nije nimalo mislio da je Isus Kralj Židovski, ipak ga je tako

nazvao. Prvo, dijelom jer mu je njegov rimski ponos govorio da će tako

poniziti Židove, zovući takvu bijednu i nedostojnu osobu kraljem. Drugo,

jer je osjećao nekom vrstom intuicije, da je Isus možda stvarno

veličanstveni kralj, onaj Mesija koji je obećan. Jasno je vidio kako su

svećenici potaknuti zavišću u svojim optužbama protiv Isusa. Zbog toga ih

je želio razočarati, a želja se povećavala kad mu je istina na trenutak

obasjala um.

Kad je Pilat postavio pitanje, svjetina je malo oklijevala, a samo nekoliko

glasova je odgovorilo 'Barabu.' Baš taj tren, sluga poslan od Pilatove žene

zatražio je sastanak s njim. Pilat napusti terasu, a glasnik ga podsjeti na

zakletvu koju joj je dao, rekavši, 'Klaudija Prokula vas moli da se sjetite

svog jutrošnjeg obećanja.'

170

Farizeji i svećenici gurali su se među svjetinom, hodajući žurno i zabrinuto

amo tamo, nagovarajući neke, zaprijetivši drugima, premda ustvari, samo

je malo trebalo da se već razljućena svjetina potakne.

Marija, Magdalena, Ivan i svete žene stajali su u kutu Foruma, plačući i

dršćući. Premda je Majka Isusova bila potpuno svjesna da se otkupljenje

čovjeka ne može dogoditi nijednim drugim sredstvom, osim smrću njena

Sina, ipak je bila ispunjena bolom majke, i velikom čežnjom spašavanja

sina od muka i od nadolazeće smrti. Molila je Gospodina da ne dozvoli da

tako grozan zločin bude izvršen. Stalno je ponavljala Isusove riječi iz

Maslinskog vrta: 'Ako je moguće, neka me ovaj kalež mimoiđe.' Još uvijek

je osjećala tračak nade, jer se proširila glasina da Pilat želi osloboditi Isusa.

Grupa ljudi, većinom žitelja Kafarnauma, gdje je Isus toliko poučavao i

među kojima je učinio tolika čudesa, nalazila se blizu nje. Pretvarali su se

da je ne poznaju, niti nju, niti njene prijatelje. Jednostavno su, samo, tu i

tamo bacili pogled, kao slučajno. Marija kao i njeni drugovi je mislila, da će

bar oni odbaciti Barabu i zahtijevati život za njihova Spasitelja i

Dobročinitelja. Ali te su nade bile, jao, lažne.

Pilat otposla supruzi svoju zakletvu, kao zalog da će održati svoje

obećanje. Ponovo istupi naprijed na terasu i sjede kraj malog stolića.

Glavari svećenički također zauzeše svoja sjedala, a Pilat još jednom upita:

'Koju od ove dvojice da vam pustim?'

Opći uzvik odjeknu kroz Forum: 'Barabu!'

'Ali što da onda učinim s Isusom, zvanim Mesija?', odgovori Pilat.

Svi uzviknuše burno: 'Raspni ga! Raspni ga!'

'Ali koje je zlo učinio?' upita Pilat treći put. 'Ne nalazim na njemu krivnje.'

Ali uzvik, 'Raspni ga! Raspni ga!' huknu iz svjetine, a zvuk odjeknu kao

paklena oluja.

Glavari svećenički i Farizeji vikali su i trčali amo tamo kao luđaci. Pilat je

napokon popustio. Njegov slab i malodušan karakter nije mogao podnijeti

171

tako velike demonstracije. Izruči Barabu narodu, a Isusa osudi na

bičevanje.

Opaska:

Svađa između Pilata i Heroda zbila se, po izvješću sestre Emerick, ovako:

Pilat je namjeravao izgraditi akvadukt od jugoistočne strane brda na kojem

je Hram stajao, do potoka u koji se voda iz bazena Betsaida praznila. Ovaj

akvadukt je odvodio otpatke iz Hrama. Herod, saznavši od jednog svog

podanika, koji je bio član Sinedrija, složi se da će opskrbljivati Pilata

potrebnim materijalom, a poslati će mu i 28 arhitekata, koji su također bili

Herodovci. Njegov cilj je bio da potakne Židove na još veću mržnju protiv

rimskog upravitelja, prouzrokovavši da pothvat propadne.

Zbog toga se tajno dogovorio s arhitektima, neka projektiraju akvadukt

tako da se on sruši prilikom otvorenja. Kada su radovi skoro bili završeni, a

brojni građevinari iz Ofela zaposleni na uklanjanju skela, 28 arhitekata se

popeše na vrh tornja Siloam, da promatraju pad akvadukta, za koji su znali

da će se dogoditi. Ne samo da je akvadukt pao, već se i toranj urušio. Svih

28 arhitekata je poginulo, ali uz njih i druga 93 radnika, a nitko tad nije

očekivao smrt. Ova se nesreća dogodila malo prije 8. siječnja, dvije godine

nakon što je Isus počeo propovijedati. Dogodio se na sam Herodov

rođendan, na isti dan, kad je Ivan Krstitelj pogubljen, u dvorcu Maršerut.

Nijedan rimski časnik nije prisustvovao svečanostima zbog afere akvadukt,

premda je Pilat, s licemjernom ljubaznošću pozvan da dođe. Sestra

Emerick je vidjela par Isusovih učenika kako nose ovu vijest u Samariju,

gdje je Isus poučavao 8. siječnja. Isus ode od tamo u Hebron, kako bi

utješio obitelj Ivana Krstitelja. Sestra Emerick ga je vidjela 13. siječnja,

kako liječi mnoge radnike Ofela koji su bili povrijeđeni padom akvadukta. U

prethodnim smo izvještajima vidjeli kako malo zahvalnosti su mu poslije

172

iskazali. Neprijateljstvo između Pilata i Heroda čak se još naknadno i

povećalo, kad se Pilat osvetio Herodovcima.

Ovdje ćemo ubaciti još par detalja koji su objavljeni sestri Emerick u

nekoliko različitih navrata. Druge godine javnog djelovanja našeg

Gospodina, 25. ožujka, kad su Isus i njegovi učenici bili blizu Betanije,

Lazar ih je upozorio da Juda iz Gaulona namjerava potaknuti ustanak protiv

Pilata. Pilat je izdao proglas za povećanje poreza, 28. ožujka, svrha kojih je

bilo djelomično pokrivanje troškova za podizanje novih građevina koje su

nedavno pale. Nakon proglasa slijedila je buna koju je vodio Juda iz

Gaulona, koji je uvijek ustajao za slobodu, i koji je bio oruđe u rukama

Herodovaca, premda on to sam nije znao. Herodovci su bili kao naši

današnji Masoni (Slobodni zidari).

30. ožujka, oko 10 ujutro, Isus obučen u tamnu haljinu, poučavaše u

Hramu, zajedno sa svojim apostolima i 30 učenika. Buna Galilejaca protiv

Pilata buknu baš taj dan. Pobunjenici oslobodiše 50 svojih drugova, koji su

bili zatočeni dan prije. Mnogi među Rimljanima bijahu ubijeni i ranjeni. 6.

travnja, Pilat je učinio masakr Galilejaca u trenutku kad su prinosili žrtve u

Hramu. Prije pokolja, Rimljani se bijahu prerušili i sakrili u Hramu. Juda iz

Gaulona bijaše ubijen zajedno s prijateljima. Ovaj je masakr još više

razljutio Heroda protiv Pilata, a sada smo vidjeli kojim sredstvima je

potaknuto njihovo izmirenje.

Poglavlje XXI

Bičevanje Isusa

Najslabiji i najneodlučniji od svih sudaca, Pilat, nekoliko puta ponovi ove

kukavičke riječi: 'Ne nalazim krivnje na njemu. Kaznit ću ga, a zatim

pustiti', na što su Židovi stalno odgovarali, 'Raspni ga! Raspni ga!' Ali on

173

odluči ustrajati u svome da ne osudi Isusa na smrt, pa naredi da ga bičuju

prema rimskim pravilima.

Stražarima je bilo naređeno da Isusa odvedu posred pobješnjele svjetine

do Foruma, što oni i učiniše s krajnjom brutalnošću, istovremeno ga

psujući i udarajući štapovima. Stup za koji su kriminalce vezali stajao je

sjeverno od Pilatove palače, blizu stražarnice.

Izvršitelj kazne su već stigli, noseći bičeve, toljage i užad. Kad dođoše, svu

tu opremu razbacaju uokolo stupa. Bilo ih je šestero, tamni, crnomanjasti

ljudi, nekako niži od Isusa. Prsa su im bila pokrivena nekom vrstom kože,

koja je bila prljava. Slabine su im bile opasane odjećom, a ruke bez odjeće,

žilave i dlakave. Bili su pravi zlotvori s granice Egipta, a zbog svojih zločina

su osuđeni na teški rad. Uglavnom su kopali kanale i pomagali kod zidanja

građevina. Najveći kriminalci od njih, birani su kao krvnici u Pretoriju.

Ovi okrutni ljudi, već su puno puta kraj ovog stupa išibali kažnjenike do

smrti. Nalikovali su divljim zvijerima ili demonima, a dolazili bi polupijani.

Udariše našeg Gospodina šakama, i vukoše ga užima kojima je bio svezan,

premda ih je on slijedio bez pružanja ikakvog otpora. Barbarski ga gurnuše

na stup.

Stup je bio postavljen nasred dvorišta, sam samcat. Nije služio za

podržavanje neke zgrade ili nečeg sličnog. Nije bio baš visok. Istezanjem

na prste, visok čovjek bi mogao dotaći njegov vrh (oko 2,5 m). Na vrhu je

imao veliki željezni prsten. Nekoliko kuka i dva prstena bili su nešto niže.

Nemoguće je opisati grubost koju su ovi grubijani pokazivali prema Isusu.

Rastrgaše mu ogrtač kojim je bio "obučen" kod izrugivanja na Herodovu

dvoru, i pri tom Isusa skoro prostru po tlu.

Isus je zadrhtao i protrnuo dok je stajao kraj stupa, skidajući svoju

potkošulju najbrže što je mogao. Ali ruke su mu bile krvave i nateknute.

Jedino što je vraćao svojim okrutnim izvršiteljima, bile su molitve za njih.

174

Okrenu glavu prema svojoj Majci, koja bijaše shrvana bolom. Ovaj je

pogled skroz uznemiri, pade u nesvijest. Prostrla bi se, da je ne prihvatiše

svete žene.

Isus obujmi stup. Streličari mu podigoše ruke i privezaše ih konopima kroz

željezni prsten na vrhu stupa. Tada povukoše njegove ruke sve dok Isus ne

bi poravnat sa stupom, "stojeći" na vršcima prstiju, tj. jedva dotičući tlo.

Čvrsto mu svezaše noge oko stupa. Tako je Sveti nad Svetima žestoko

istegnut, bez odjeće, uz stup na kojem se kažnjavahu najveći kriminalci.

Tada dvojica najbješnjih grubijana, koji žeđaše za njegovom krvlju, počeše

na najokrutniji način bičevati njegovo sveto tijelo, od glave do pete. Prvo

čime ga bičevaše, čini mi se, bijaše šiba, od tanka, savitljiva, bijela drva, a

možda je to bilo i ispleteno od volovskih tetiva, ili od kožnatih traka.

Naš ljubljeni Gospod, Sin Božji, istinski Bog i istinski Čovjek, pod udrcima

ovih barbara, svijao se od boli kao crv. Njegovi blagi, ali duboki uzdasi,

mogli su se čuti nadaleko. Odjekivali su zrakom, formirajući neku vrstu

srcedrapajućeg suzvučja s psikanjem bičeva. Ovi su uzdasi bili sličniji

dirljivom plaču molitve i zaklinjanja, nego uzdasima tjeskobe.

Graja svjetine i Farizeja kao da je formirala drugačije suzvučje, koje je

ponekad, kao zaglušujuća grmljavina umrtvljivalo i utišavalo ove svete i

žalosne jecaje, a s njihovih mjesta mogle su se čuti riječi, 'Smakni ga!

Raspni ga!'

Pilat je nastavio debatu s narodom. Kad je zahtijevao tišinu da bi se moglo

čuti što govori, morao je bučnoj svjetini najavljivati svoje riječi zvukom

trube. Taj trenutak ste opet mogli čuti psikanje bičeva i Isusove uzdahe,

kao i psovke vojnika, te blejanje Pashalnih janjaca, koje su vodili na pranje

u bazen Probatika, nedaleko od Foruma. Bilo je nešto neobično dirljivo u

tom tužnom blejanju janjaca. Čini se kao da su i oni sjedinili svoja

naricanja s patničkim uzdasima našeg Gospodina.

175

Židovska svjetina se okupila na pristojnoj udaljenosti od stupa gdje se

grozna kazna izvršavala, a Rimljani su bili stacionirani na raznim stranama.

Puno je ljudi hodalo tamo amo, neki u tišini, neki razgovarajući o Isusu

najuvredljivijim rječnikom, a nekolicina je bila dirnuta, pa sam čini mi se

vidjela kako zraka svjetla isijava od našeg Gospodina i ulazi u njihova srca.

Vidjela sam grupu opakih, drskih mladića, koji su bili kraj stražarnice,

zaposleni oko pripremanja svježih bičeva, dok su njihove druge kolege

otišle tražiti svježe bodljikave grančice.

Nekoliko je slugu od glavara svećeničkih, otišlo do brutalnih krvnika i dalo

im nešto novca. Dali su im i veliki vrč napunjen jakom crvenom tekućinom,

koja ih je sasvim opila i tako desetostruko povećala njihovu okrutnost.

Dvojica grubijana nastaviše udarati našeg Gospodina nesmanjenom

žestinom još petnaestak minuta, a zatim su ih zamijenila druga dvojica.

Isusovo je tijelo cijelo bilo pokrito crnim, modrim i crvenim ožiljcima. Krv je

liptala na pod, a ipak su bijesni povici iz židovske svjetine pokazivali da

njihova okrutnost još ni približno nije zadovoljena.

Noć je bila poprilično hladna, a jutro je bilo tamno i oblačno. Pala je mala

tuča koja je sve iznenadila, ali negdje oko podne dan postade vedriji, a

onda je i sunce sjalo. Dvojica novih izvršitelja nastaviše bičevati Isusa s

najvećim mogućim bijesom. Koristili su i razne toljage – neku vrstu trnova

štapa, pokrivena kvrgama i bodljama. Udarci ove toljage kidali su mu

meso na komade. Krv je prskala na sve strane, tako da su im ruke bile

skroz poprskane, a Isus je stenjao, drhtao i molio.

Taj tren naiđoše neki stranci jašući na devama. Prolazeći kroz Forum,

zastadoše trenutak, te bijahu vrlo dirnuti samilošću, ali i užasom scene

koja se odigravala pred njima, na što im nekoliko domaćih objasni razlog.

Neki od ovih putnika kršteni su od Ivana, a drugi su čuli Isusovu propovijed

na gori. Buka i graja svjetine postadoše još većima blizu Pilatove kuće.

176

Doveli su dvojicu novih zatvorenika-krvnika, da zamijene one, koji su već

počeli malaksati. Njihovi bičevi bijahu napravljeni od malih lanaca, ili

remenja pokrivenog željeznim kukicama, koje su kod svakog udraca

prodirale do kostiju, trgajući velike komade mesa. Nema riječi, jao, za

opisati ove strahote – ove bolne scene.

Ipak, okrutnost ovih barbara još ne bijaše sasvim utažena. Odvezaše Isusa,

a zatim ga opet privezaše za stup, leđima prema stupu. Budući je bio

potpuno malaksao za držati se na nogama, omotali su korde oko njegovih

prsa, ispod pazuha i iznad koljena. Tada jako privezaše njegove ruke, kroz

prsten na stupu pomoću užadi ih povukoše uvis i tako ga ponovo osoviše

na noge.

Tada ga nastaviše bičevati još jače nego prije. Jedan među njima ga stalno

udaraše novom toljagom po licu. Tijelo našeg Gospodina je bilo skroz

razderano, kao krpice – cijelo tijelo je bilo ništa drugo, do li jedna rana.

Gledao je svoje mučitelje očima punim krvi, kao da moli milost. Međutim,

njihova okrutnost samo se povećavala, dok njegovi uzdasi postadoše sve

slabiji i slabiji.

Grozno bičevanje je trajalo bez prekida oko tri četvrt sata. Tada jedan

stranac, niskoga roda, rođak Ksesifona, slijepca kome je Isus povratio vid,

izjuri iz svjetine, dotrča do stupa s kratkim mačem u ruci, te prezrivim

tonom uzviknu 'Dosta! Dosta bičevanja do smrti ovog nevinog čovjeka!'

Pijani zlotvori, iznenađeni, nakratko stadoše, a on presiječe užad kojima je

Isus bio svezan za stup, pa nestade u mnoštvu. Isus onesviješten odmah

pade na tlo, koje je bilo potpuno poprskano njegovom svetom krvlju.

Izvršitelji ga ostaviše ondje ležati, pa se pridružiše svojim okrutnim

kompanjonima, koji su se zabavljali u stražarnici pijući i pletući krunu od

trnja.

Naš je Gospodin ostao samo kratko na zemlji, kraj podnožja stupa, okupan

u svojoj krvi. Tada dvije ili tri smionije djevojke dođoše do njega, da ga

pogledaju, kako bi utažile svoju radoznalost. Baciše pogled na nj, pa

177

okrenuše glave s gađenjem. Ali taj tren bol od rana bijaše ogromna, pa naš

Gospodin podiže svoju krvavu glavu i pogleda ih. Brzo ustuknuše, a vojnici

i stražari se tome glasno nasmijaše, ismijavajući ih.

Za vrijeme bičevanja našeg Gospodina, puno puta sam vidjela anđele oko

njega kako plaču. Također sam čula molitve koje je on stalno upućivao

svome Ocu za oproštenje naših grijeha – molitve koje nikako nisu

prestajale, za cijelo vrijeme izvršavanja ove okrutne kazne. Dok je ležao

okupan u svojoj krvi, ugledah jednog anđela kako mu daje vrč napunjen

nekom svijetlom tekućinom. Ta ga je tekućina dodatno osnažila. Streličari

se brzo vratiše, udariše ga štapovima nekoliko puta, prisilivši ga da ustane

i slijedi ih. Podigao se s ogromnom teškoćom, udovi mu se tresli i drhtali,

jedva se održavao na nogama.

Nisu mu dali ni tren predaha kako bi pokupio svoju odjeću, nego mu

nabaciše njegovu gornju haljinu preko golih ramena. Odvedoše ga od

stupa do stražarnice. Tamo je krajičkom svoje haljine obrisao krv koja je

tekla s lica. Kad je prolazio kraj klupa gdje su sjedili glavari svećenički, oni

povikaše, 'Smakni ga! Raspni ga! Raspni ga!', i prezrivo se okrenuše od

njega. Izvršitelji ga uvedoše u stražarnicu, koja bijaše puna robova,

streličara, pomoćnih građevinskih radnika i ostalog šljama. U njoj ne bijaše

nijednog vojnika.

Veliko uzbuđenje među narodom strašno je uplašilo Pilata, pa je već

prethodno izdao naredbu da dovedu pojačanje iz tvrđave Antonija. Te

dobro uvježbane Rimljane porazmjestio je okolo stražarnice. Dopušteno im

je da govore i ismijavaju Isusa kako žele, ali im je bilo zabranjeno napustiti

položaje. Ovih vojnika, koje je Pilat dozvao kako bi zastrašio rulju, bijaše

oko tisuću.

178

Poglavlje XXII

Marija za vrijeme bičevanja našeg Gospodina

Za vrijeme Isusovog bičevanja vidjela sam Blaženu Djevicu u neprestanoj

ekstazi. Gledala je i trpjela sve muke koje je On podnio. Stenjala je klonulo,

a oči joj bijahu crvene od plača. Zakrila se dugim velom, naslonila se na

svoju stariju sestru Mariju Helijevu, koja bijaše stara i vrlo slična svojoj

majci Ani.

(opaska: Marija Helijeva se često spominje. Prema sestri Emerick, ona je bila kći svetog

Joakima i svete Ane. Rođena je skoro 20 godina prije Blažene Djevice. Ona ne bijaše dijete

obećanja, a nazvana je Marija Helijeva, kako bi se razlikovala od sestre (BDM) istog

imena, jer je bila kći Joakima ili Helioakima. Muž joj je bio Kleofa, a kći joj je bila Marija

Kleofina. Ova kći, međutim, bijaše starija od svoje tetke Blažene Djevice Marije. Udala se

za prvog muža Alfeja s kojim je dobila tri sina, apostole Šimuna, Jakova mlađeg i Tadeja. S

drugim mužem imala je jednog sina Sabata, a s trećim mužem Jonasom još jednog sina

Šimuna, koji je poslije bio biskup Jeruzalema.)

Marija Kleofina, kći Marije Helijeve, također bijaše tamo. Okruživali su ih

Isusovi i Marijini prijatelji. Svi su nosili dugačke velove. Svi bijahu

preplavljeni tugom i boli, plakahu kao da očekivaše smrt. Marijina haljina

bijaše plava, dugačka, djelomično prekrivena ogrtačem od bijele vune. Veo

joj bijaše žuto bijel. Magdalena je bila sva van sebe od žalosti. Kosa joj

lagano izvirivaše ispod vela.

Kad je Isus nakon bičevanja pao kraj stupa, vidjela sam Klaudiju Prokulu,

ženu Pilatovu, kako šalje neke velike plahte Majci Božjoj. Ne znam da li je

ona mislila da će Isusa osloboditi, pa da će njegova Majka trebati platna

kako bi zavila rane, ili je ova samilosna žena bila svjesna, koju će upotrebu

imati ova platna.

Nakon svršetka bičevanja, Marija se povrati svijesti i vidje svoga

Božanskog Sina kako ga streličari odvode, sva razderana i izbičevana. On

obrisa svoje krvave oči, kako bi mogao pogledati svoju Majku, a ona ispruži

ruke k njemu, pa nastavi promatrati krvave tragove njegovih stopa na tlu.

179

Poslije sam vidjela kako Marija i Magdalena prilaze stupu gdje je Isus bio

bičevan. Rulja je bila na distanci. Djelomično su ih zakrile druge svete žene

i još neke pobožne osobe koje su im se pridružile. Kleknuše kraj stupa i

počeše skupljati svetu krv s platnom koje je poslala Klaudija Prokula. Ivan

tad ne bijaše sa svetim ženama, kojih bijaše dvadesetak. Sinovi Šimuna,

Obeda i Veronike, kao i dva nećaka Josipa iz Arimateje – Aram i Temni –

bijahu u Hramu, također svladani tugom i žalošću. Kad je šibanje završilo,

bilo je oko devet ujutro.

Poglavlje XXIII

Prekid izvještaja Muke, pojavkom svetog Josipa, pod likom djeteta

Za vrijeme cijele meditacije koju smo upravo opisali, tj. od 18. veljače do

8. ožujka, sestra je Emerick stalno trpjela sve muke koje je naš Gospodin

podnio, i na duši i na tijelu. Totalno uronjena u te meditacije, tako reći

mrtva za vanjske podražaje, plakala je i stenjala kao osoba koja se nalazi u

rukama dželata, drhtala bi, tresući se i previjajući na ležaju. Lice joj je

pokazivalo da trpi strašne muke, a hladni znoj bi oblijevao cijelo tijelo.

Inače se znojila pretjerano, tako da joj je posteljina često bila skroz

namočena.

Muke zbog žeđi bijahu također strašne. Izgledala je kao osoba koja je dugo

bila u pustinji bez kapi vode. Općenito govoreći, usta joj bijahu suha kao

crijep, jezik suh i smežuran, tako da nije mogla ni govoriti, već je morala

znakovima i neartikuliranim glasovima moliti za pomoć. Stalno visoka

temperatura zadavala joj je strašne boli, dodane bolima koje je preuzimala

na sebe za druge osobe. Uvijek se je morala odmarati prije nego bi

nastavila opisivati Muku, inače nije mogla izreći ono što je vidjela. Često se

događalo da bi taj dan morala prekinuti izvještavanje.

180

U ovom je stanju trpljenja bila do subote 8. ožujka. Teškom mukom je

opisivala bičevanje našeg Gospodina, koje je sinoć gledala u viziji, a

odražavalo se na njoj cijeli taj dan. Predvečer se međutim dogodila

promjena. Nastao je prekid u izvještavanju meditacija Muke, koje su zadnje

vrijeme tekle u slijedu, pravilno jedna za drugom.

Opisati ćemo ovaj prekid, prvo zbog toga da bi dali našim čitateljima puno

shvaćanje duhovnog stanja sestre Emerick. Drugo, zbog toga da

omogućimo čitateljima stanku za misaoni odmor, budući znam, da

meditiranje Muke našeg Gospodina iscrpljuje slabe, čak i kad su svjesni da

je to učinjeno zbog njihova spasenja.

Život sestre Emerick, i duhovni i misaoni, nepromjenjivo se slagao s

duhovnim životom Crkve u različitim kalendarskim dobima. Podudarao se

čak jače nego se podudara čovjekov prirodni život s godišnjim dobima, ili

sa satima dana. Na taj način, ona je se mogla smatrati (ako se tako

smijem izraziti) realizacijom postojanja raznih nakana Crkve. Njeno

jedinstvo s duhom Crkve bijaše potpuno, tako da ni jedan crkveni blagdan

nije ni započeo (tako reći u predvečerje blagdana), a da se nije dogodila

potpuna preobrazba unutar nje, i u duši i u umu.

Čim je duhovno sunce nekog crkvenog blagdana zašlo (opaska: tad se crkveni

dan računao od sumraka do sumraka), ona bi uputila sve misli k njemu, sve

molitve, dobra djela i trpljenja, za zadobivanje posebnih milosti koje će taj

blagdan sutradan donijeti, kao što biljka upija rosu i uživa u toplini i svjetlu

prvih zraka sunca. Ove promjene se nisu događale, kao što smo u početku

vjerovali, baš uvijek u isto vrijeme tj. čim bi Angelus odzvonio i označio

početak blagdana, pozvavši vjernike na molitvu. Često je to zvono, bilo

kroz zanemarivanje, bilo kroz ležernost, zvonilo u krivo vrijeme, ali njene

promjene su započinjale na vrijeme, i to kad je blagdan stvarno

započinjao.

Ako je Crkva slavila tužan misterij, ona je izgledala depresivno, skoro

potpuno malaksalo. Ali čim bi slavljenje blagdana započelo, odmah bi i u

181

duši i u tijelu živnula na novi život, kao da je osvježena rosom nove milosti.

Tako bi ostajala u tom stanju mira, tišine i sreće, potpuno oslobođena

svakog trpljenja, sve do večeri. Ove su se stvari događale u njenoj duši,

nezavisno od njene volje.

Budući je od ranog djetinjstva imala vruću želju biti potpuno poslušna

Isusu i njegovoj Crkvi, Bog ju je obdario posebnim milostima koje su joj

davale prirodnu lakoću za izvršavanje tog posluha. Svaka je sposobnost

njene duše bila usmjerena k Crkvi, na isti način kao što biljka, iako

zasađena u tamnom podrumu, prirodno pušta lišće uvis, tražeći svjetlo.

U subotu, 8. ožujka 1823., nakon sutona, sestra Emerick s velikom mukom

opisivaše razne scene bičevanja našeg Gospodina, a pisac ovih stranica je

pomislio kako je zaokupljena kontemplacijom 'krunjenja trnjem', kad

iznenada, kao osoba na rubu smrti, blijeda i jadna, postade vesela i vedra.

Progovori maznim tonom, kao da govori djetetu, 'O, kako lijep dječačić!

Tko li je on? – Stani, pitati ću ga! Zove se Josip. Probijao se kroz svjetinu

prema meni. Jadničak, smije se. Nema pojma što se događa. Kako mu

odjeća sjaji! Bojim se da mu je hladno, jutros je zrak oštar. Čekaj, dijete

moje. Dopusti da te zaogrnem.'

Nakon kazivanja ovih riječi, tako prirodnim tonom, da ste skoro pomisli

kako će na vrata ući dječak, uze haljinu pokraj kreveta, i napravi pokret

kao da želi nekoga zaogrnuti. Prijatelj koji je bio kraj njena kreveta nije

imao dovoljno vremena upitati je za objašnjenje izgovorenih riječi, jer se

iznenada dogodila promjena, i u izgledu i u načinu, kad njen dvoritelj

izgovori riječ poslušnost, - jedan od njenih zavjeta dan Gospodinu.

Odmah dođe k sebi i kao poslušno dijete, koje se budi iz čvrsta sna, te

ustaje na glas svoje majke, protegnu ruke, uze krunicu i raspelo, koji uvijek

bijahu kraj njena kreveta, obuče haljinu, protrlja oči i sjede. Tada je

odnesoše od kreveta do stolice, budući nije mogla ni stajati ni hodati.

Pošto je bilo vrijeme za pravljenje postelje, prijatelj joj iziđe iz sobe, kako bi

napisao što je čuo tijekom dana.

182

U nedjelju, 9. ožujka, upita prijatelj njena dvoritelja, je li sestra Emerick

išta spomenula o sinoćnjem događaju, kad je ono govorila o djetetu

zvanom Josip. Dvoritelj odgovori, 'Sinoć je ponovo s njim puno puta pričala.

On je sin moga rođaka i njen veliki ljubimac. Bojim se da je njen govor o

njemu znak, da će se dječak razboljeti, jer rekla je više puta, da je jadničak

bez odjeće i da će se sigurno prehladiti.'

Prijatelj se sjeti kako je često viđao tog malog Josipa, kako se igra kraj

kreveta sestre Emerick, pa pretpostavi da je o njemu sinoć sanjala. Kad je

prijatelj kasnije tog istog dana dođe vidjeti, da pokuša dobiti nastavak

izvještavanja Muke, pronađe je suprotno očekivanju, mirnom i puno

zdravijom nego jučer. Reče mu da ništa više nije vidjela o bičevanju

Gospodina. A kad je upita o malom Josipu, uopće se nije mogla sjetiti tog

dječaka.

Upita je tada za razlog njene mirnoće, vedrine i skoro potpunog zdravlja.

Ona odgovori, 'Uvijek se tako osjećam u sredini Korizme, jer tada Crkva u

Misi pjeva zajedno s Izaijom: "Raduj se, o Jeruzaleme, i skupite se svi koji

ga volite. Radujte se s veseljem, vi koji ste dosada tugovali, klicati ćete od

veselja i biti ispunjeni utjehom." Sredoposna nedjelja je često dan radosti. I

ti se možeš također sjetiti, u Evanđelju ovog dana, Crkva govori kako je

naš Gospodin nahranio 5 000 ljudi, s 5 kruhova i 2 ribe, a 12 košara

ulomaka je ostalo, i zato se moramo radovati.'

Također nadoda, kako se naš Gospodin udostojao posjetiti je tog dana u

Svetoj Pričesti, a uvijek je osjećala posebnu duhovnu utjehu, kad bi ga

primila na taj izvanredni dan godine. Prijatelj pogleda na kalendar

biskupije Munster i vidje da je tog dana, ne samo Sredoposna nedjelja, već

i blagdan svetog Josipa, poočima Isusova. Prije nije bio svjestan toga, jer u

drugim prilikama, blagdan svetog Josipa se slavi 19. ožujka. Podsjeti na

ovu okolnost sestru Emerick, pa je upita, je li zbog toga sinoć pričala o

Josipu.

183

Reče da je bila potpuno svjesna blagdana poočima Gospodinova, svetog

Josipa, ali da nije razmišljala o djetetu tog imena. Međutim, tren kasnije,

iznenada se sjeti svojih jučerašnjih misli. Objasni prijatelju da u trenutku

kad je započeo blagdan svetog Josipa, prestadoše njene vizije žalosnih

otajstava Muke. Tad bijahu zamijenjene potpuno drugim scenama, u

kojima se sveti Josip pojavio pod likom dječaka, i on je bio taj, kojemu je

uputila gore spomenute riječi.

Shvatili smo, da kad je primala ove komunikacijske vizije, često je to bilo u

liku djeteta, posebno u onim slučajevima, kao kad neki umjetnik koristi

neku usporedbu, kako bi izrazio svoje ideje. Na primjer, ako joj je bilo

prikazano neko proročanstvo iz Pisma, isti tren je vidjela obris djeteta, koji

bi jasno ocrtavao karakteristike takva i takva proroka, njegovo mjesto,

njegovu odjeću i način na koji je držao štap u ruci i mahao njime amo

tamo, na kojem je bio nataknut svitak proročanstva.

Ponekad dok je strašno trpjela, prišlo bi joj jedno prelijepo dijete, obučeno

u zeleno, mirna i blaga lika, i sjelo bi kraj nje u pozi rezignacije,

dopuštajući da ga guraju amo tamo, da ga obaraju na tlo bez pružanja i

najmanjeg otpora, stalno je gledajući u oči s ljubavlju, tako je tješeći.

Kad bi pala u postelju od trpljenja i bolova koje je preuzela za druge, često

bi razgovarala sa svecima. S određenim svecem bi pričala o njegovom

blagdanu ili o relikvijama koje joj je donio. Ponekad je vidjela djetinjstvo tih

svetaca, a ponekad najstrašnije scene njihova mučeništva.

U najvećim trpljenjima često bi bila utješena, poučena ili kuđena pojavom

nekog djeteta. Kad bi bila totalno svladana žalošću i nevoljom, zaspala bi,

te odnijeta imaginarno u scene i opasnosti svoga djetinjstva. Pokatkad je

sanjala, što su njeni uzvici i geste jasno pokazivali, da je ponovo

petogodišnja seljančica, koja se penje preko živice, zarobljena u bijelom

vrijesu, plačući od straha.

184

Te scene iz njena djetinjstva koje je sanjala, stvarno su se i dogodile. Riječi

koje je izgovarala dok je sanjala, jasno su pokazivale što se događa u

njenom umu. Uzvikivala bi (kao da ponavlja riječi drugih): 'Zašto toliko

vičeš?' 'Neću ti pridržati živicu, sve dok ne ušutiš i nježno me zamoliš da to

učinim.' Poslušala je ovaj nalog, kad je kao dijete bila zarobljena u živici,

pa je slijedila isto pravilo i kad je odrasla i trpjela najveće kušnje.

Često se šalila i govorila o živici, o strpljivosti i molitvama koje su joj

preporučivane ili su je opominjale. Ova simbolična slučajnost elemenata

djetinjstva sa zrelijim godinama, pokazuje kako se tu radi o nekoj vrsti

proroštva.

Poglavlje XXIV

Opis osobnog ukazanja Djevice Marije

Kad su se ove grozne stvari događale, bila sam u Jeruzalemu, sad na

jednom, sad na drugom mjestu. Bila sam šutljiva, trpljenja su mi se

povećavala, osjećajući se kao da ću izdahnuti. Za vrijeme bičevanja našeg

Gospodina, sjedila sam blizu njega, gdje se nijedan Židov nije usudio doći

zbog straha od okaljanja. Ja se nisam bojala okaljati, silno sam željela da

kaplja krvi našeg Gospodina padne na mene, kako bi me pročistila.

Osjećala sam se potpuno slomljenom zbog pomisli da ću umrijeti, a da

nisam olakšala muke Isusu. Svaki udarac koji je zadobio, izbio je iz mene

takve jecaje i stenjanja, da sam se iznenadila kako to da nisam potjerana.

Kada su izvršitelji odveli Isusa u stražarnicu, kako bi ga okrunili trnjem,

zaželjela sam ga slijediti, kako bih mogla kontemplirati njegove muke.

Tada se pojavila Majka Isusova zajedno sa svetim ženama, prišla stupu i

počela platnom skupljati krv, kojom je tlo bilo poprskano. Vrata od

stražarnice bijahu otvorena. Čula sam okrutni smijeh bezdušnika koji su

185

upravo završili pravljenje trnove krune, namijenivši je našem Gospodinu.

Previše me to dirnulo, nisam mogla ni plakati. Pokušala sam doći do

mjesta gdje će okruniti našeg Gospodina.

Još jednom sam vidjela Blaženu Djevicu. Bila je blijeda, očiju crvenih od

plakanja, ali ponosna jednostavnost njena držanja ne može se opisati.

Usprkos bolu i žalosti, usprkos umoru koji je izdržala (jer je više nego

prethodne noći hodala po ulicama Jeruzalema, i po dolini Jošafat), njen lik

bijaše blag i skroman, a haljina nije bila nimalo zgužvana.

Izgledala je veličanstveno, a veo joj je padao vrlo graciozno preko ramena.

Tiho se kretala i premda joj je srce bilo žalosno, njen lik bijaše miran i

spokojan. Haljina joj je bila mokra od rose koja je pala tijekom noći, kao i

od suza koje je prolila. Inače je bila potpuno nezaprljana. Njena ljepota je

bila velika, neopisiva, jer je bila nadljudska – mješavina veličanstva,

svetosti, jednostavnosti i čistoće.

Lik Marije Magdalene je bio totalno drugačiji. Bila je viša i robusnija. Izraz

njena lika odavao je veliku odlučnost, ali ljepota joj bijaše skoro uništena

velikim strastima koje je dugo podnosila, kao i žestokim kajanjem i bolju

koje je osjećala. Bilo ju je bolno gledati. Bila je čista slika očaja. Kosa joj

bijaše duga i raščupana, ponegdje zamazana blatom i trunjem. Bijaše

potpuno zamotana u veo, a izgledala je skoro potpuno izvan sebe od

žalosti.

Mnogi su stanovnici Magdale stajali blizu, gledajući je s iznenađenjem i

znatiželjom. Poznavali su je otprije, prvo kao naprednu, a poslije kao

degradiranu i podvrgnutu mizeriji. Upirali su prstom na nju, a neki su se

nabacivali i blatom na nju. Ali ona na to nije obraćala pažnju, nije znala

ništa, osjećala ništa, osim velike tjeskobe.

186

Poglavlje XXV

Krunjenje trnovom krunom

Čim je sestra Emerick iznijela svoje vizije Muke, postade opet jako

bolesnom, pritisnuta temperaturom, mučena tako jakom žeđu, da joj je

jezik bio skroz isušen i smežuran. Nakon Sredoposne nedjelje, u

ponedjeljak postade tako iscrpljena, da je jedva nastavila pričati, uz velike

intervale odmora, što je naš Gospodin doživio prilikom krunjenja trnjem.

Jedva da je mogla govoriti, jer je na sebi osjećala sve što je opisivala.

Pilat se više puta žestoko obratio svjetini za vrijeme bičevanja Isusa, ali oni

su ga svaki put prekidali vičući, 'Mora biti ubijen, čak ako i mi moramo

zbog toga umrijeti.' Dok je Isus vođen u stražarnicu, oni opet povikaše,

'Raspni ga, raspni ga!'

Nakon toga nastade neko vrijeme tišina. Pilat se zabavio dajući razne

naredbe vojnicima, a sluge glavara svećeničkih donosile im okrepu. Pilat je

otišao u unutrašnjost palače. Njegova praznovjerna nagnuća ga nagonila

da prinosi tamjan svojim bogovima, konzultirajući ih.

Kad su Blažena Djevica i ostale svete žene pokupile Isusovu krv oko stupa,

napustiše Forum i otiđoše u susjednu kućicu, čijeg vlasnika nisam

poznavala. Mislim da Ivan nije prisustvovao bičevanju Isusa.

Galerija je okruživala unutrašnje dvorište stražarnice gdje su našeg

Gospodina krunili trnovom krunom, a vrata bijahu otvorena. Kukavičkih

grubijana, koji su željni čekali da utaže svoju okrutnost mučeći i vrijeđajući

našeg Gospodina, bijaše oko pedeset. Većina njih bijahu robovi ili sluge

zatvorskih čuvara i vojnika. Rulja se okupila oko zgrade, ali bijaše uskoro

raspršena od strane tisuću Rimljana, koji se bijahu postrojili u pravilnom

rasporedu oko zgrade. Premda im je zabranjeno napustiti svoje položaje,

oni ipak svojim smijehom i aplaudiranjem još više potakoše grubijane na

187

veću okrutnost i vrijeđanje. Kao što javni aplauz daje svježu energiju

glumcima, tako su i povici ohrabrenja Rimljana, uvećali okrutnost

grubijana desetostruko.

Usred dvorišta stajaše jedno nisko podnožje stupa, a na njemu postavljen

stolac. Njega su postavili zlotvori, prekrivši ga krhotinama kremenja i

komadićima oštre lončarije. Tada razderaše haljinu Isusu, ponovo

povrijedivši njegove rane, koje bijahu slijepljene s haljinom. Preko ramena

mu nabaciše jedan stari grimizni ogrtač, koji mu sezaše do koljena,

Odvukoše ga do stolca i prisiliše ga, jako ga gurnuvši, da sjedne na nj, pa

mu postaviše na glavu trnovu krunu.

Kruna od trnja bijaše načinjena od tri trnovite grane, koje su međusobno

spleli. Najveći dio trnja bijaše namjerno okrenut unutra, da što više naudi

glavi našeg Gospodina. Kad su mu prvi put postavili ove trnovite grane na

čelo, tad su mu ih čvrsto stegnuli i međusobno svezali straga glave, kao

maramu. To ih nije potpuno zadovoljilo, pa mu u ruku postaviše veliku

trsku. Podrugljivim svečanim držanjem, pokazivali su kao da su ga stvarno

okrunili za kralja. Tada su zgrabili trsku i tukli ga žestoko po glavi, tako da

mu se oči napuniše krvlju. Klecali su pred njim, ismijavali ga, pljuvali mu u

lice, udarali ga šakama, govoreći istovremeno, 'Zdravo kralju Židovski!'

Tada mu oboriše stolac, on grozno pade, prostru se, a oni drljaše s njim po

tlu. Ponovo ga osoviše na noge i grubo postaviše na stolac.

Gotovo je nemoguće opisati okrutni bijes, koji je iskazan od strane ovih

čudovišta u ljudskom obliku. Isusova ogromna trpljenja žeđi,

prouzrokovana su visokom temperaturom od njegovih rana i ostalih muka

koje je podnio.

(opaska: Ove meditacije Isusovih trpljenja, ispuniše sestru Emerick takvim osjećajima

sućuti, da je preklinjala Boga dopustiti joj da pati kao što je Isus patio. Istri tren navali na

nju groznica, žeđaše silno, tako da ujutro ne mogaše uopće govoriti zbog sažimanja jezika

i usnica. Ovakva je bila kad ju je njen prijatelj zatekao ujutro, izgledala je kao žrtva, koja

je upravo žrtvovana. Ljudi oko nje, uspjeli su s velikom mukom da joj malo ovlaže usnice,

188

ali još je puno vremena trebalo proći dok se nije ponovo osposobila, da može dati opis

detalja koji se tiču daljnjih meditacija Muke.)

Cijelim tijelom je Isus drhtao, meso mu bijaše razderano u komade, jezik

isušen, a jedino osvježenje koje je primio bijaše krv koja je tekla s čela na

isušene usnice. Ove sramne scene trajahu punih pola sata. Za to cijelo

vrijeme, Rimljani su aplaudirali i ohrabrivali izvršenje svega.

Poglavlje XXVI

Ecce Homo

Okrutni krvnici ponovo odvedoše našeg Gospodina u Pilatovu palaču.

Grimizni ogrtač je još uvijek bio na njemu, trnova kruna mu na glavi, a

trska u nateknutim šakama. Bio je potpuno neprepoznatljiv. Oči, brada i

usta prekrivene krvlju, cijelo tijelo ništa drugo do jedna rana. Leđa

povijena kao u starca, dok mu je svaki ud drhtao kad je hodao.

Kad ga je takva Pilat ugledao na ulazu svog sudišta, premda je bio

tvrdokorna srca, zadrhta od užasa i sućuti, dok su barbarski svećenici i

narod bili daleko od bilo kakve samilosti. Nastavili su se rugati i vrijeđati

ga. Kada se Isus penjao uz stepenice, Pilat istupi, a trube se oglasiše da

objave kako upravitelj namjerava govoriti.

Pilat se obrati glavarima svećeničkim i narodu slijedećim riječima:

'Gledajte, izvodim ga pred vas, tako da znate da na njemu ne nalazim

nikakve krivnje.'

Streličari tad povedoše Isusa gore k Pilatu, tako da narod opet može

"pasti" svoje okrutne oči na njemu i na bijednom stanju u koje je doveden.

Stvarno je bio strašan i srce razdirući Isusov izgled, a jedan gromoglasni

uzvik odobravanja ču se od naroda.

189

Nakon toga nastupi mrtva tišina. Tad on mukom podiže svoju okrvavljenu,

trnjem okrunjenu glavu, te baci iscrpljeni pogled na uzbuđeno mnoštvo.

Pilat uzviknu, pokazujući narodu na Isusa, 'Ecce homo! Evo čovjeka!'

Mržnja glavara svećeničkih i njihovih sljedbenika na Isusa bila je ogromna,

pa oni povikaše, 'Ubij ga! Raspni ga!'

Pilat upita, 'Niste još zadovoljni? Kazna koju je podnio bez sumnje je

dovoljna da ga odvrati od svake želje, da se pravi kraljem.'

Ali oni vikaše još jače, a narod im se pridruži, 'Raspni ga! Raspni ga!'

Pilat pokaza trubačima da se oglase zahtijevajući tišinu, pa reče: 'Uzmite

ga vi sebi i raspnite, jer ja ne nalazim nikakve krivnje na njemu.' Svećenici

odgovore, 'Mi imamo zakon i prema zakonu on mora umrijeti, jer se pravio

Sinom Božjim.'

Ove riječi 'pravio se Sinom Božjim', prepadoše Pilata.

Uvede Isusa unutar palače i upita ga, 'Odakle si?' Ali Isus mu ne odgovori.

'Meni ne odgovaraš?', reče Pilat. 'Ne znaš li da imam moć razapeti te i moć

osloboditi te?'

Isus mu odgovori, 'Ne bi imao nada mnom nikakve moći, da ti nije dana

odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me tebi predao.'

Neodlučan, slabo vođen Pilatov proces, napunio je Klaudiju Prokulu

tjeskobom. Ponovo mu je poslala zahtjev, da ga podsjeti na njegovo

obećanje. Pilat joj je vratio nekakav nejasan, praznovjeran odgovor,

nagovještavajući da će prepustiti odluku bogovima. Isusovi neprijatelji,

glavari svećenički i Farizeji, čuli su o naporima koje je Klaudija činila kako

bi oslobodila Isusa. Stoga proširiše razne glasine u narodu, kao što su: da

su je Isusovi sljedbenici zaveli, da će on biti oslobođen i pridružiti se

Rimljanima, da će uništiti s njima Jeruzalem i istrijebiti Židove.

Pilat je bio tako neodlučan i nesiguran, da je bio potpuno van sebe. Nije

znao koji daljnji korak poduzeti. Ponovo se obrati Isusovim neprijateljima,

190

izjavljujući 'da ne nalazi na njemu nikakve krivnje', ali oni zahtijevaše

njegovu smrt još glasnije nego prije.

Tad se Pilat sjeti kontradiktornih optužbi koje su iznijeli protiv Isusa,

misterioznog sna svoje supruge, neupitna divljenja koje su Isusove riječi

ostavile na nj, pa odluči ponovo ga ispitati, kako bi dobio nekakvu

informaciju koja bi ga obasjala i pokazala mu put kojim treba djelovati.

Vrati su u Pretorium, uđe sam u sobu i posla po našeg Spasitelja. Bacao je

poglede na taj bijedni i krvareći Lik pred sobom, pitajući se u sebi: 'Je li

moguće da je on Bog?' Tad se okrenu k Isusu, i reče mu da kaže da li je on

Bog, je li on taj kralj koji ima doći i koji je obećan Židovima, gdje mu je

kraljevstvo i kojoj vrsti kraljeva pripada.

Mogu samo dati smisao Isusovih riječi, ali one bijahu ozbiljne i žestoke.

Isus mu reče, 'da njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta'. Govorio mu je

oštro o mnogim skrivenim zločinima kojima je Pilatova savjest bila

opterećena. Upozorio ga je o groznoj sudbini koja ga očekuje, ako se ne

pokaje. Konačno mu reče da je on stvarno Sin Čovječji, koji će doći

posljednji dan da proglasi pravdu nad njim.

Pilat je bio napola uplašen, a napola ljut na Isusove riječi. Vrati se na

balkon i ponovo izjavi da će ga osloboditi. Ali oni vikaše, 'Ako ga oslobodiš

nisi prijatelj Cezaru. Jer, tko se god pravi kraljem govori protiv Cezara.'

Neki drugi rekoše da će ga optužiti pred Carem da im je upropastio

blagdan. Rekoše mu da se mora odmah odlučiti, jer moraju biti u Hramu

do 10 sati.

Uzvik, 'Raspni ga! Raspni ga!' odjekivaše sa svih strana. Odjekivao je čak i

s ravnih krovova kuća oko Foruma, gdje su se mnogi okupili. Pilat vidje da

svi njegovi napori bijahu uzaludni, da nije mogao impresionirati ovu

bijesnu svjetinu. Njihovi uzvici i prijetnje postadoše zaglušujući. On se poče

bojati ustanka.

Tada uze vode, opra ruke pred narodom i reče, 'Ja sam nevin od krvi ovog

pravednika. A vi se pazite,'

191

Strašan i jednodušan uzvik dođe od svjetine, koja bijaše okupljena iz svih

dijelova Palestine, ' Njegova krv na nas i na djecu našu.'

Poglavlje XXVII

Refleksije na vizije

'Kadgod sam meditirala Muku našeg Gospodina, učinilo mi se da čujem taj

grozan uzvik Židova 'Njegova krv na nas i na djecu našu'. Vizije divnih i

čudesnih opisa prolazile su mi pred očima istovremeno kad i efekt te

grozne kletve. Čini mi se da sam vidjela tmurno nebo prekriveno oblacima,

boje krvi, iz kojih izlaze strijele i mačevi, spuštajući se na drečeću svjetinu.

A ova kletva, koju su sami izrekli, činilo mi se kako prodire sve do moždine

njihovih kostiju, čak i kod nerođene djece. Izgledali su mi dezorijentirani,

sa svih strana okruženi mrakom. Riječi koje su izrekli, preuzele su u mojim

očima oblik crnih plamenova, koji su udarali iznad njih, prodirući u tijela

nekih, a samo se igrajući oko drugih. Ovi zadnje spomenuti bijahu oni koji

su kasnije obraćeni nakon Isusove smrti, a bilo ih je u priličnom broju. Jer,

usred svojih trpljenja, ni Isus ni Marija nisu prestajali moliti za spas ovih

jadnika.

Kad sam za vrijeme ove vizije skrenula misli prema svetim dušama Isusa i

Marije, i prema Isusovim neprijateljima, sve što se u njima odigravalo

prikazivano mi je u raznim oblicima i simbolima. Vidjela sam brojne đavle

među svjetinom, kako podbadaju i ohrabruju Židove, šapćući im na uho,

ulazeći im u usta, potičući ih još više protiv Isusa, ali ipak dršćući pri

pogledu na neizrecivu ljubav i nebesku strpljivost. Bezbrojni anđeli

okruživaše Isusa, Mariju i mali broj svetaca koji su se tamo nalazili.

Vanjština ovih anđela pokazivala je službu kojoj pripadaju. Neki su

predstavljali utjehu, neki molitvu, ili neka slična djela milosrđa.

192

Također sam često vidjela tješitelje, a opet drugi put prijeteće glasove pod

prilikama svjetlo obojene zrake svjetla, kako izlaze iz usta ovih bića.

Vidjela sam i osjećaje ovih duša, njihova unutarnja trpljenja, jednom

riječju, svaku njihovu misao pod prilikama svjetla ili tame. Tada sam sve

razumjela perfektno, ali sad mi je nemoguće dati objašnjenje svega toga.

Osim toga, bolesna sam, i tako svladana jadom i tugom koju osjećam zbog

svojih vlastitih grijeha i grijeha svijeta, i jako sam svladana tjeskobom

gledajući kako naš Gospodin trpi, da jedva mogu zamisliti kako je uopće

moguće da ikako opišem te događaje.'

Puno je stvari, a posebno prikaze đavala i anđela, koje su opisane od

strane drugih osoba koje su isto imale vizije Muke Isusa Krista. One su

fragmenti simbolične unutarnje percepcije tih prikaza, koje variraju prema

stanju duše promatrača. Otuda brojne kontradikcije, jer su mnoge stvari

prirodno zaboravljene ili zanemarene.

Sestra Emerick ponekad govori o ovim temama, bilo za vrijeme vizije Muke

ili prije nego se dogodi. Ali je u stvari često odbijala govoriti o svemu što se

toga tiče, od straha da ne izazove zbrku u vizijama. Lako je vidjeti s kojom

je mukom uopće sve i iznosila, a da se ne pobrka u vizijama. Tko onda

može biti iznenađen, ako i pronađe neke propuste i zbrke u njenim

opisima.

Poglavlje XXVIII

Isus osuđen na razapinjanje

Pilat, koji nije htio znati istinu, ali se silno želio izvući bez ikakve štete po

sebe, postade još neodlučniji. Savjest mu je šaptala — 'Isus je nevin.'

Supruga mu je rekla, 'Svetac je'. Njegova praznovjernost ga je tjerala na

strašenje, da Isus možda nije neprijatelj njegovih bogova. Njegov ga je

193

kukavičluk napunio grozom, da ne bi Isus stvarno bio neki bog, pa dao

maha svojoj osveti zbog njegove pravde.

Bio je izritiran i uplašen zadnjim Isusovim riječima, pa je, ne bi li ga

oslobodio, učinio još jedan pokušaj. Ali Židovi su odmah zaprijetili da će ga

tužiti Caru. Ova ga je prijetnja zgrozila. Odlučio je popustiti njihovim

zahtjevima, premda je čvrsto bio uvjeren da je Isus nevin. Bio je potpuno

svjestan da će proglašenjem osude na smrt iznevjeriti svaku pravdu, osim

toga, prekršiti će i jutros dano obećanje svojoj supruzi.

Tada žrtvova Isusa neprijateljstvu Židova. Pokušao je oprati svoju savjest

pranjem ruku pred narodom, govoreći, 'Ja sam nevin od krvi ovog

pravednika, a vi se pazite.'

O Pilate, uzaludno izgovori ove riječi, jer je njegova krv i na tvojim rukama.

Ne možeš sprati njegovu krv iz svoje duše, kao što si to učinio sa svojih

ruku.

One strašne riječi 'Krv njegova na nas i na djecu našu', jedva da su

uminule, a Pilat je već namjerio izreći svoju presudu. Pozvao je da mu

donesu ogrtač koji je nosio u ovakvim prilikama. Stavi dijademu ovlasti,

napravljenu od dragog kamenja na glavu, pa postroji osoblje. Obuče

donijeti ogrtač, a znakove njegove časti nošahu ispred njega. Bio je

okružen vojnicima koje su predvodili časnici koji pripadahu tribunalu, a

slijedili su ih pisari. Pisari su nosili role pergamene i knjige, u koje su pisali

imena i datume. Jedan je čovjek s trubom išao ispred svih njih.

Procesija je išla u ovom redoslijedu od Pilatove palače prema Forumu, gdje

je bilo jedno povišeno sjedalo, koje se koristilo za ovakve prilike, a bilo je

nasuprot stupu za kojim su bičevali Isusa. Ovo se sudište zvalo Gabata.

Bila je to neka vrsta kamene terase, kojoj se pristupalo stepeništem. Na

vrhu je bilo sjedalo za Pilata, a iza njega klupa za njegove časnike, dok su

brojni vojnici stajali okolo na terasi i po stepenicama. Mnogi su Farizeji već

napustili Forum i otišli u Hram, tako da je samo Ana, Kajfa i 28 drugih

194

svećenika slijedilo rimskog upravitelja do Foruma. Doveli su i dva

razbojnika. Tada Pilat predstavi narodu našeg Spasitelja riječima, 'Ecce

homo!'

Naš je Gospodin još uvijek bio obučen u grimizni ogrtač. Trnova kruna mu

na glavi, ruke sputane. Streličari ga dovukoše na vrh sudišta i postaviše

između dva razbojnika. Čim je Pilat sjeo, obrati se Isusovim neprijateljima,

ovim riječima, 'Evo vašeg kralja!'

Ali uzvici 'Raspni ga! Raspni ga!' odjekivahu sa svih strana.

'Vašeg kralja da razapnem?' reče Pilat.

'Mi nemamo kralja osim Cezara!' odgovoriše glavari svećenički.

Pilat vidje da je potpuno beznadno išta više govoriti, pa učini pripreme za

izricanje osude. Dva su razbojnika primila svoju osudu na razapinjanje već

ranije, ali su glavari svećenički uspjeli odgodili izvršenje osude, kako bi naš

Gospodin mogao podnijeti dodatnu sramotu izvršenja osude zajedno s dva

razbojnika i tako ubrajanja među razbojnike. Križevi dvojice razbojnika

bijahu već kraj njih. Onaj koji pripadaše našem Gospodinu ne bijaše

donijet, jer još ne bijaše proglašena osuda na smrt.

Blažena Djevica koja se malo udaljila nakon bičevanja Isusa, sad ponovo

priđe da čuje izricanje osude nad njenim Sinom i njenim Bogom. Isus je

stajao usred streličara, u podnožju stepeništa koje je vodilo na sudište.

Trube se oglasiše zahtijevajući tišinu. Tad kukavni, podli sudac, drhtavim

neodlučnim glasom, proglasi nad Pravednikom, osudu na smrt.

Uzdah ovog podlog i kukavičkog bića, koje je usto bilo naduto od ponosa

zbog svog važnog položaja, skoro me svlada, a divlja radost krvnika –

pobjednički likovi glavara svećeničkih, dodani bijednom stanju našeg

Spasitelja i agoniji njegove voljene Majke – uvećaše još više moju bol.

195

Ponovo pogledah prema gore, vidjeh okrutne Židove kako skoro očima

proždiru svoju žrtvu, vojnike koji "mrtvi hladni" stajaše okolo, i mnoštvo

strašnih demona kako idu tamo amo između svjetine. Osjećala sam, kako

sam ja trebala biti na Isusovom mjestu, jer tada osuda sigurno ne bi bila

nepravedna. Bijah svladana tjeskobom, a trpljenja mi se umnožavahu,

tako da se ne mogu točno sjetiti svega što sam vidjela. Međutim, opisati

ću sve najbolje što mogu.

Nakon duga uvoda, koji je bio pomiješan s najpompoznijim i pretjeranim

hvaljenjem Cara Tiberija, Pilat progovori o optužbama koje su iznijete

protiv Isusa, od strane glavara svećeničkih. Reče da su ga oni osudili na

smrt, jer je remetio javni red i mir, prekršivši njihove zakone, nazivajući se

Sinom Božjim i Kraljem Židovskim. I da je narod jednodušno zahtijevao, da

njihova presuda bude izvršena.

Usprkos njegovu ponavljanju uvjerenja u Isusovu nevinost, ovaj podli i

bezvrijedni sudac nije se sramio reći da smatra njihovu osudu pravednom,

i da zato proglašava osudu na smrt – a to je učinio ovim riječima:

'Osuđujem Isusa Nazarećanina, Kralja Židovskog, na razapinjanje.' Tad

naredi izvršiteljima da donesu križ. Čini mi se, koliko se mogu sjetiti, kako

je uzeo dugi štap u ruke, slomio ga, i bacio pred Isusove noge.

Čuvši ove Pilatove riječi, Isusova Majka ostade na trenutak bez svijesti, jer

je sad sigurno, da će njen ljubljeni Sin umrijeti najsramotnijom i

najbolnijom smrću od svih smrti. Ivan i svete žene odnesoše je kako bi

spriječili bezdušnike, koji ih okruživaše, da se dodatno rugaju njenoj

žalosti, i tako dodaju zločin na zločin. Ali ubrzo se povratila k sebi i moljaše

ih da je ponovo odvedu na svako mjesto koje je posvećeno trpljenjem

njena Sina, da ih orosi svojim suzama. I tako je Majka našeg Gospodina, u

ime cijele Crkve, posvojila ova sveta mjesta.

196

Pilat tad napisa osudu, a oni oko njega je kopiraše tri puta. Riječi koje je

napisao bile su posve drukčije od onih koje je izrekao. Mogla sam jasno

vidjeti da mu je um grozno agitiran. Jedan anđeo gnjeva vodio je njegovu

ruku. Sadržaj napisane osude je bio: 'Bio sam prisiljen zbog straha od

ustanka, popustiti željama glavara svećeničkih, Sinedriju i narodu, koji

gromoglasno zahtijevaše smrt Isusa Nazarećanina, koga su optužili da

ometa javni mir i da bogohuli, te krši njihove zakone. Izručio sam im ga da

ga razapnu, premda se čini, kako su njihove optužbe neutemeljene. Učinio

sam tako zbog straha od njihovih tužbi Caru, kao da ja ohrabrujem ustanak

i izazivam nezadovoljstvo Židova, braneći im pravo na pravdu.'

Tada napisa i natpis za križ, a njegovi pisari ga umnožiše nekoliko puta,

tako da ove kopije mogu biti poslane u razne krajeve države.

Glavari svećenički bijahu vrlo nezadovoljni riječima osude, za koje su rekli

da nisu istinite. Bučno su okružili sudište, pokušavajući nagovoriti Pilata da

izmjeni natpis, i da ne piše Kralj Židovski, već da je on rekao, Ja sam Kralj

Židovski.

Pilat je bio srdit, pa im odgovori nestrpljivo, 'Što sam napisao, napisao

sam!'

Oni su opet bili zabrinuti, da križ našeg Gospodina ne bude viši nego

križevi dvojice razbojnika. Ali tako je moralo biti, jer inače na križu nema

dovoljno mjesta za postaviti Pilatov natpis. Opet su pokušavali uvjeriti

Pilata da ne postavlja ovaj mrski natpis na križ, ali on je bio odlučan, a

njihove riječi ne ostaviše nikakav dojam na njega.

Stoga je križ morao biti produžen novim komadom drva. Oblik križa je bio

neobičan – dva poprečna kraka stajaše kao grane stabla, a oblik križa

bijaše više nalik slovu Y, s donjim krakom produljenim uvis, tako da se

uzdiže između dva poprečna kraka. Svaki poprečni krak je dodan posebno,

197

a bijahu tanji nego okomiti glavni krak križa. Jedan komad drva bijaše

pričvršćen čavlima pri dnu križa, za počivanje stopala.

Za vrijeme Pilatova proglašavanja nepravedne osude, vidjela sam njegovu

suprugu Klaudiju Prokulu, kako mu šalje natrag svečano obećanje koje joj

je on jutros dao. Uvečer istog dana napustila je palaču i pridružila se

prijateljima našeg Gospodina. Oni su je smjestili u suterenski podrum, u

Lazarovoj kući, u Jeruzalemu. Kasnije istog dana, također sam vidjela

jednog prijatelja našeg Gospodina kako kleše riječi Judex injustus i ime

Klaudije Prokule na jednom zelenkastom kamenu, koji je bio iza terase

zvane Gabata. Ovaj se kamen još uvijek nalazi u temeljima jedne crkve ili

kuće u Jeruzalemu, koja je podignuta na temeljima gdje je nekad stajala

Gabata. Klaudija Prokula je postala kršćankom, slijedila je svetog Pavla,

postavši mu velikom prijateljicom.

Čim je Pilat proglasio presudu, Isus je bio predan u ruke streličara, a

odjeća koju je inače nosio i koja mu je strgana u Kajfinu dvoru, vraćena mu

je da je obuče. Mislim da je neka samilosna osoba oprala tu odjeću, jer je

izgledala čisto. Dva grubijana odvezaše Isusu ruke kako bi se mogao

presvući. Grubo mu svukoše grimizni ogrtač kojim je bio ogrnut kod

izrugivanja, pa mu tako povrijediše sve rane. On drhtavim rukama obuče

svoju potkošulju, a oni mu nabaciše oplećak preko ramena.

Budući je trnova kruna bila prevelika i sprječavala oblačenje preko glave

bešavne haljine, koju mu je Majka isplela, grubo mu je skinuše, ne pazeći

na trnje i bol koju mu tako zadaše. Slijedeće mu obukoše njegovu bijelu

vunenu haljinu, a zatim široki pojas i na kraju ogrtač. Nakon toga, opet mu

svezaše oko struka, pojas sa željeznim šiljcima, a na njega privezaše užad

kojim će ga voditi. Sve su ovo učinili uobičajeno brutalno i grubo.

Jedan je razbojnik stajao s njegove desne strane, a drugi s lijeve. Ruke su

im bile svezane, a oko vrata su imali lance. Bili su prekriveni modrim i

krvavim ožiljcima, koji bijahu od bičevanja prethodnog dana. Ponašanje

198

jednog od njih, koji je kasnije bio obraćen, bijaše tiho i mirno. Drugi je pak,

bio suprotan, bezobrazan i drzak. Pridružio se streličarima u vrijeđanju

Isusa, koji je pak gledao svoja dva nova druga sažalnim očima ljubavi i

utjehe, nudeći im svoja trpljenja za njihovo spasenje. Streličari prikupiše

sve stvari potrebne za razapinjanje i pripremiše sve za grozno i bolno

putovanje ka Kalvariji.

Ana i Kajfa napokon prestadoše raspravljati s Pilatom, ljuti otiđoše, uzevši

sa sobom komade pergamene na kojima je bila napisana osuda. Otišli su

žurno, bojeći se da ne zakasne u Hram, za Pashalno žrtvovanje. Tako

glavari svećenički, a da nisu ni znali, napustiše pravo Pashalno Janje. Otišli

su u Hram napravljen od kamena, zaklati i žrtvovati janje koje je bilo samo

simbol, a napustili su pravo Pashalno Janje, koje je od krvnika okrutno

vođeno, na Oltar Križa.

Bili su vrlo pažljivi da ne učine neko vanjsko obeščašćenje, dok su im duše

bile skroz okaljane grijehom ljutnje i bijesa, mržnje i zavisti. Rekli su,

'Njegova krv na nas i na djecu našu!' Ovim su riječima izveli ceremoniju i

položili ruku krvnika na glavu Žrtve. Tako su dvije staze formirane – jedna

koja vodi na oltar koji pripada Židovskom zakonu i druga koja vodi na Oltar

Milosti.

Pilat, taj naduti i neodlučni poganin, taj rob svijeta, koji je drhtao u

prisutnosti istinskoga Boga, a ipak obožavaše svoje lažne bogove, krenuo

je srednjom stazom i vratio se u svoju palaču.

Nepravedna osuda je izrečena oko 10 sati ujutro.

Poglavlje XXIX

Nošenje Križa

199

Kad je Pilat napustio sudište, dio vojnika ga je otpratio. Postrojili su se u

redove ispred palače, a dio njih je ostao kao pratnja zločincima. 28

naoružanih Farizeja došlo je do Foruma jašući na konjima, kako bi pratilo

Isusa do mjesta izvršenja kazne. Među njima su bila i šestorica Isusovih

neprijatelja, koji su pomagali kad su ga hapsili u Maslinskom vrtu. Streličari

su odveli Isusa usred dvorišta. Robovi baciše križ pred njegove noge.

Dvojica lopova već bijahu nasred dvorišta, a ruke im bile vezane.

Isus kleknu pokraj križa, obujmi ga svojim svetim rukama i poljubi tri puta,

obraćajući se istovremeno najdivnijim molitvama zahvale svome

Nebeskom Ocu, za djelo otkupljenja koje je započeo. Bio je običaj među

poganima da svećenik zagrli novi oltar, a Isus na takav isti način zagrli svoj

križ, taj uzvišeni oltar, na kojem će krvava žrtva okajnica biti prinijeta.

Streličari ga brzo prisiliše ustati, pa ponovo kleknuti. Tada skoro bez ičije

pomoći, Isus uzme svoj križ na desno rame, podržavajući njegovu veliku

težinu desnom rukom. Vidjela sam anđele kako mu pomažu, inače ga ne bi

mogao ni dići sa zemlje. Dok je klečao i molio, izvršitelji uzeše poprečne

krakove križeva razbojnika, koji bijahu malo zakrivljeni, a nisu bili još

pričvršćeni na centralne osi križeva, pa ih postaviše na ramena dvojice

lopova, čvrsto im svezavši ruke za njih. Srednje dijelove križeva nošahu

robovi, budući poprečna greda ne bijaše pričvršćena za njih sve do

trenutka vremena izvršenja kazne.

Truba se oglasi da objavi dolazak Pilatovih konjanika. Jedan od Farizeja koji

pripadaše pratnji, priđe k Isusu, koji još uvijek klečaše, i reče, 'Ustani,

dosta nam je tvojih govora, imamo ih i previše. Ustani i kreni.'

Grubo ga povukoše jer bijaše potpuno nesposoban sam ustati. Postavi

težinu križa na svoja ramena, težinu koju bi mi morali nositi za njim, prema

njegovoj istinskoj i svetoj zapovjedi da ga slijedimo. Tako započe

pobjednički put Kralja Kraljeva, put, tako sramotan na Zemlji, a tako

veličanstven na Nebesima.

200

Pomoću užadi, koje su izvršitelji privezali na podnožje križa, dva streličara

sprječavahu zapletanje u bilo što, a druga četvorica vojnika držahu krajeve

užadi, koja bijahu privezana Isusu ispod odjeće. Naš Gospodin drhtaše pod

teretom križa, podsjećajući me jako na Izaka, kad je nosio drvo za potpalu,

svoga vlastita života na planini.

Pilatova truba objavi polazak, jer i on sam namjeravaše poći na Kalvariju

na čelu odreda vojnika, kako bi spriječio eventualni ustanak. Jahao je na

konju, u oklopu, okružen časnicima i konjaništvom. Slijedilo ih je oko 300

vojnika pješaštva, koji bijahu došli s granica Italije i Švicarske.

Povorku je predvodio trubač, koji se na svakom uglu oglašavao trubom

proglašavajući osudu. Iza povorke su išle žene i djeca, noseći užad, čavle,

klinove, kao i košare pune raznih drugih potrebnih stvari za razapinjanje.

Druge žene, koje su bile jače, nošahu motke, ljestve i centralne osi križeva

dvojice lopova. Slijedila ih je nekolicina Farizeja jašući na konjima. Dječak

koji je nosio natpis za križ, koji je Pilat napisao, nosio je također na vrhu

dugačkog štapa i trnovu krunu. Taj dječak, nasuprot većini, nije izgledao

zao i kamena srca.

Zatim je išao naš Blagoslovljeni Spasitelj i Otkupitelj – stopala mu krvava i

otekla – leđa savijena, tako da skoro potpuno tonu pod teretom križa,

cijelo tijelo mu pokriveno ranama i krvlju. Izgledao je polu-onesviješten od

iscrpljenosti, slab od gubitka krvi, isušen žeđu od groznice i boli. Podržavao

je križ desnom rukom na desnom ramenu, a lijeva je visjela uz tijelo,

mlitava bez imalo snage, ali je njome tu i tamo pokušavao podići svoju

dugačku haljinu, koja mu se stalno zaplitala među noge. Četiri streličara

držahu krajeve užadi koja su bila svezana oko pasa našeg Gospodina,

hodali su na izvjesnoj udaljenosti od njega. Dvojica od njih, vukla su ga

stalno natrag, a dvojica naprijed, tako da nije mogao nimalo napredovati

bez velikog napora.

201

Ruke su mu bile izrezane od užadi kojima su ga svezali. Lice mu izobličeno

i krvavo. Kosa i brada natopljeni krvlju. Težina križa i lanaca pritiskali su i

lijepili njegovu vunenu haljinu na njegove rane, ponovo ih otvarajući.

Stalno su mu upućivali pogrdne i bešćutne riječi, ali je on nastavljao moliti

za svoje progonitelje. Njegov je lik nosio izraz mješavine ljubavi i

rezignacije.

Naoružani vojnici su išli paralelno uz povorku. Nakon Isusa slijedila su

dvojica lopova, koji su također bili vođeni. Krakovi njihovih križeva,

odvojeni od centralne osi, bijahu im na ramenima, a ruke im čvrsto

svezane za njih. Nosili su dugačke pregače, kao neku vrstu naplećka bez

rukava, a na glavi su imali slamnate šešire. Dobri je razbojnik bio miran, a

drugi nasuprot, bijesan. Bez prestanka je proklinjao i psovao. Začelje

povorke je sačinjavao ostatak Farizeja na konjima, a jahali su amo tamo

održavajući red.

Pilat i njegovi dvorjani bijahu dosta iza povorke. On se nalazio usred

časnika obučenih u oklope, ispred njih je išao odred konjice, a iza 300

pješaka. Prošli su Forum i ušli u jednu od glavnih ulica. Išli su kroz grad

kako bi izbjegli bilo kakav ustanak među narodom. Isusa su vodili uskom

pokrajnjom uličicom, da povorka ne ometa ljude koji su išli u Hram, a

također da bi Pilat i njegovo društvo mogli imati glavnu ulicu za sebe.

Odmah nakon čitanja presude, narod se raspršio i otišao u raznim

smjerovima. Većina se Židova vratila svojim kućama ili je otišla u Hram

kako bi učinili pripreme za žrtvovanje Pashalnog janjeta. Jedan izvjestan

broj je međutim još uvijek u neredu žurio kako bi vidio tužni prolazak

procesije. Rimljani im branili pridruživanje povorci, tako da su

najznatiželjniji, ako su nešto željeli vidjeti, morali ići okolo pokrajnjim

ulicama ili su morali potrčati naprijed prema Kalvariji prije povorke.

Ulica po kojoj su vodili Isusa bijaše uska i prljava. Puno je pretrpio prolazeći

njome, jer su streličari bili blizu, šikanirajući ga udarcima. Ljudi su stajali

202

na krovovima i prozorima, vrijeđali ga pogrdnim izrazima. Robovi koji su

radili na ulici, bacali su blato i prljavštinu na njega. Čak su i djeca, poticana

od strane njegovih neprijatelja, punila svoje pregačice oštrim kamenjem,

koje bi bacali na ulicu tamo gdje je Isus morao proći. Tako je Isus morao

gaziti po oštrom kamenju.

Poglavlje XXX

Isusov prvi pad

Ulica o kojoj smo upravo govorili, nakon malog skretanja ulijevo, postajala

je strmijom i širom. Podzemni vodovod, koji je vodio s brda Sion prolazio je

posred nje. U njegovom toku bila je rupa, koja je nakon kiše često bila

ispunjena vodom i blatom. Jedan veliki kamen bijaše navaljen na tu rupu,

kako bi olakšao prijelaz ljudima na drugu stranu. Kad je Isus stigao do tog

mjesta, bio je potpuno iscrpljen, nesposoban za hodanje. Budući su ga

streličari vukli i gurali bez milosti, on pade posred tog kamena, dok je križ

pao ustranu.

Okrutni izvršitelji bijahu prisiljeni stati. Kleli su ga i udarali nemilosrdno.

Cijela je povorka stala, što je izazvalo zbunjenost. Uzaludno je podizao

ruku da mu netko pomogne: 'Ah' uzviknu. 'uskoro će sve biti gotovo.' Molio

je za svoje neprijatelje. 'Podignite ga', rekoše Farizeji, 'inače će nam tu

umrijeti.'

Mnoga su djeca i žene slijedili povorku. Žene plakahu, a djeca su bila

ustrašena. Isus je međutim primio podršku odozgor, podiže glavu, ali ovi

okrutni ljudi, koji su bili daleko od toga da mu ublaže patnje, staviše mu

ponovo trnovu krunu na glavu i tek tada ga podigoše iz blata. Čim se

ponovo osovio na noge, odmah mu natovariše križ na leđa. Trnova kruna

mu neizrecivo uvećavaše bol, primoravši ga da nagne glavu ustranu, kako

bi dao mjesta križu, koji je teško pritiskao njegova ramena.

203

Poglavlje XXXI

Isusov drugi pad

Žalosna Isusova Majka napustila ja Forum odmah nakon izricanja

nepravedne osude, praćena Ivanom i drugim ženama. Bila je zabavljena

posjećivanjem mjesta koje je posvetio naš Gospodin, oblijevajući ih

suzama. Ali kad je čula zvuk trube, žurbu rulje, zveket konjanika koji je

najavio polazak povorke za Kalvariju, nije se više mogla oprijeti želji da još

jednom vidi svoga dragog Sina. Preklinjala je Ivana neka je odvede do

mjesta gdje povorka mora proći. Ivan je odvede do jedne palače koja je

imala ulaz na ulicu u kojoj je Isus pao. Mislim da je to bila palača velikog

svećenika Kajfe, čije je sudište bilo u tom dijelu Siona.

Ivan je zamolio i dobio prolaz od ljubaznog sluge, da s Marijom i njenim

prijateljicama ostane na ulazu palače. Majka je Božja bila potpuno blijeda,

oči joj potpuno crvene od plača. Bila je skroz umotana u plavkasto-sivi

ogrtač.

Mogle su se jasno čuti graja i uvrede bijesne gomile. Tad jedan glasnik

glasno proglasi, da će tri kriminalca biti raspeta. Sluga otvori vrata, a

užasni glasovi postadoše sve jasniji i bliži. Marija se baci na koljena. Nakon

gorljive molitve, okrenu se k Ivanu i reče mu: 'Da ostanem? Trebam li ići?

Imam li snage izdržati to gledati?' Ivan odgovori, 'Ako sad ovdje ne ostaneš

i ne vidiš ga, biti će ti kasnije uvijek žao.'

Zato ostadoše kraj vrata očima prikovanim na povorku, koja bijaše još

podaleko, napredujući vrlo polako. Kad se oni koji su išli na čelu pojaviše, a

nosili su stvari za razapinjanje, i kad Majka Isusova ugleda njihove

pobjedničke i drske poglede, nije se više mogla kontrolirati, nego sklopi

ruke i zatraži pomoć Neba. Na to jedan od njih reče ostalima: 'Koja je ono

žena koja tako jako nariče?' Drugi mu odgovori: 'To je Galilejčeva Majka.'

204

Kad ti okrutni ljudi to čuše, daleko da su bili dirnuti suosjećanjem, nego

počeše ismijavati bol i žalost ove najžalosnije Majke. Upiraše prstom u nju,

a jedan od njih uze čavle koji će se koristiti kod Isusova razapinjanja na

križu, te joj ih pokaza na uvredljiv način. Ona okrenu glavu, upirući oči na

Isusa koji se približavao. Nasloni se na stup, kako ne bi opet pala u

nesvijest od žalosti. Obrazi joj bijahu blijedi kao u mrtvaca, a usne skroz

modre.

Jašući na konjima Farizeji prođoše prvi. Nakon njih išao je dječak koji je

nosio natpis. Zatim njen ljubljeni Sin. Skroz je potonuo pod težinom križa.

Glava, na kojoj je još bila trnova kruna, padala mu u agoniji na rame. On

baci pogled utjehe i žalosti na svoju Majku, zatetura se i pade drugi put, na

koljena i ruke.

Marija je bila skroz izvan sebe od toga prizora. Sve je zaboravila. Nije

vidjela ni vojnike, ni izvršitelje. Nije vidjela ništa, već samo svog ljubljenog

Sina. Pohita iz veže i utrča usred grupe koja ga vrijeđaše i maltretiraše.

Baci se na koljena kraj njega i zagrli ga. Jedine riječi koje sam čula su:

'Ljubljeni Sin!' i 'Majka!', ali ne znam da li su stvarno izrečene ili su samo

bile u mojim mislima.

Odmah nastade zbrka. Ivan i svete žene pokušavaju dići Mariju sa zemlje,

a streličari se približavahu. Jedan od njih joj reče, 'Što ti tu radiš, ženo? Ne

bi nam upao u ruke da si ga bolje odgajala.'

Nekoliko je vojnika bilo dirnuto ovim prizorom. Premda su morali natjerati

Blaženu Djevicu na povlačenje do veže, nijedan ne stavi ruke na nju. Ivan i

žene je okružiše dok je padala polu-nesvjesna na kamen, koji je stajo blizu

veže, a otisak njenih ruku ostade utisnut u njemu.

U međuvremenu, streličari su već podigli Isusa, prisilivši ga nositi križ na

drugačiji način. Krakovi križa nisu bili pričvršćeni na centralnu os nego

zapetljani konopcima, kojima su i njega svezali. Raširiše mu ruke i krakove

205

privezaše za njih, tako da ih je podržavao svojim rukama, pa je tako težina

križa malo oslabljena. To ga još više savije i priljubi k zemlji. Vidjela sam

mnoge skupine ljudi kako stoje sa strane. Većina se zabavljala i vrijeđala

našeg Gospodina na razne načine. Jedino su žene umotane u velove

plakale.

Poglavlje XXXII

Šimun Cirenac – Isusov treći pad

Povorka je stigla do vrata u obliku luka, a nalazila su se u jednom starom

zidu koji pripadaše gradu. Nasuprot njih bijaše trg, na kojeg su vodile tri

ulice. Tad Isus posrnu na veliki kamen koji se nalazio točno ispod sredine

luka. Križ skliznu s ramena, a Isus udari na kamen i ne mogaše se uopće

podići. Mnogi uglednici koji su prolazili na svom putu k Hramu sažalno su

vikali: 'Gledajte onog jadnika, on umire.' Ali neprijatelji ne pokazaše nimalo

sućuti. Ovaj je pad prouzrokovao novi zastoj. Budući naš Gospodin ne

mogaše uopće ustati, Farizeji rekoše vojnicima: 'Ako ne pronađete nekoga

da nosi njegov križ, nećemo ga uspjeti dovesti živa do stratišta.'

Taj tren, Šimun iz Cirene, poganin, slučajno je prolazio, praćen svojom

troje djece. Bio je vrtlar. Upravo se vraćao kući nakon obavljena posla u

vrtu blizu istočnog zida grada. Nosio je svežanj okljaštrenog granja. Vojnici

su shvatili po njegovoj odjeći da je poganin. Zgrabiše ga i narediše mu da

pomogne Isusu nositi križ. Isprva je odbijao, ali je bio prisiljen poslušati,

premda su mu djeca bila uplašena, derući se iz petnih žila, na što ih neke

žene utišaše i pobrinuše se za njih.

Šimun je bio vrlo ljut. Iskazivao je najveću srdžbu, jer je morao hodati s

čovjekom tako jadna stanja, nekim prljavcem i bijednikom. Ali Isus

plakaše, i baci tako umiljat nebeski pogled na njega, da ovaj bijaše skroz

dirnut, pa umjesto da nastavi oklijevati, odmah pomogne Isusu ustati.

206

Izvršitelji privezaše jedan krak križa na Šimunovo rame. Šimun iđaše za

našim Gospodinom, tako ga oslobađajući velike težine križa. Kad je sve

bilo uređeno, povorka opet krenu naprijed.

Šimun je bio vrlo krupan, oko četrdesetak godina star. Djeca su mu bila

obučena u tunike napravljene od šarena materijala. Dvoje starijih, Rufus i

Aleksander, poslije su se pridružili učenicima. Treće je bilo puno mlađe, ali

nakon nekoliko godina ode živjeti sa svetim Stjepanom. Prije nego mu srce

bi duboko dirnuto milošću, Šimun nije nosio križ našeg Gospodina niti

jedan časak, tek nakon toga on ponese križ.

Poglavlje XXXIII

Veronikin veo

Dok je procesija išla duž dugačke ulice, dogodio se jedan incident koji je

ostavio veliki utisak na Šimuna. Brojni uglednici su žurili k Hramu. Kad bi

ugledali Isusa, mnogi su se sklanjali s puta, jer su se bojali okaljati. Drugi

su naprotiv, zastajali i izražavali sažaljenje nad njegovim patnjama. Kad

procesija dođe na oko 60-ak metara od mjesta gdje je Šimun počeo

pomagati nositi križ, na lijevoj strani otvoriše se vrata jedne lijepe kuće, a

jedna žena veličanstvena izgleda, držeći djevojčicu za ruku, iziđe iz te kuće

i krenu ravno u srce povorke.

Serafija je pripremila neku smjesu aromatičnog vina, kojeg je sažalno

namjeravala ponuditi našem Gospodinu, kako bi ga okrijepila na njegovom

križnom putu do Kalvarije. Prije toga je neko vrijeme stajala nasred ulice,

pa se napokon vrati u kuću da pričeka dolazak povorke.

Kad sam je prvi put vidjela, bila je umotana u dugi veo. Držala je za ruku

devetogodišnju djevojčicu koju je inače posvojila. Dugački veo je visio

preko njene ruke, a kad se povorka približila, malena je nastojala iza sebe

skriti vrč vina.

207

Oni koji su išli na čelu povorke, pokušaše je odgurnuti ustranu, ali ona se

hrabro probijaše naprijed kroz rulju, vojnike i streličare. Dođe do Isusa,

pade na koljena, ponudi mu veo istovremeno govoreći, 'Dopustite mi da

obrišem lice svog Gospodina.'

Isus uze veo lijevom rukom, obrisa svoje krvavo lice i vrati joj ga

zahvalivši. Serafija poljubi veo i sakri ga pod ogrtač. Djevojčica tada

plašljivo ponudi vrč vina, ali okrutni vojnici ne dopustiše Isusu piti.

Neočekivanost ovog hrabrog Serafijina čina iznenadi stražare i prouzroči

momentalni zastoj, koji je ona iskoristila da ponudi veo svom Božanskom

Učitelju.

I Farizeji i stražari postadoše razdraženi, ne samo nenadanim zastojem već

i javnim svjedočanstvom časti koje je iskazano Isusu, pa se osvetiše

udarajući i psujući Isusa. Serafija se žurno povukla u svoju kuću.

Čim je ušla u svoju sobu, razmota vuneni veo na stolu i odmah pade na

koljena. Prijatelj koji je ušao u sobu malo nakon toga, nađe je kako kleči, a

djevojčica je plakala kraj nje. Tad zapanjen, ugleda krvavi lik našeg

Gospodina otisnut na velu, perfektne sličnosti, premda dirljivo i bolno

bijaše kad ga pogledaš.

Podiže Serafiju i pokaza na veo. Ona opet kleknu i reče kroz suze, 'Sad

stvarno sve ostavljam radosna srca, jer mi Gospodin dade uspomenu na

sebe.' Sastav ovog vela je bio od tri vrste fine vune. Bio je tri put duži nego

širi, a inače se nosio preko ramena.

Bio je običaj poklanjati ovakve velove osobama u žalosti ili onima koji su

bili premoreni radom, ili bolesni, tako da mogu brisati svoje lice. To je

činjeno kako bi se izrazilo saučešće ili utjeha. Veronika je zadržala ovaj veo

sve do svoje smrti. Visio je iznad uzglavlja njena kreveta. Tad je darovan

Blaženoj Djevici, a ona ga je ostavila apostolima, koji su ga dali Crkvi.

208

Serafija i Ivan Krstitelj su bili rođaci. Njen otac i Zaharija bijahu braća. Kad

su Joakim i Ana odveli Blaženu Djevicu, koja je imala samo 4 godine, u

Jeruzalem, da je daju za djevicu u Hramu, odsjeli su u Zaharijinoj kući, koja

bijaše blizu riblje tržnice. Serafija je bila bar 5 godina starija od Blažene

Djevice. Bila je prisutna na njenu vjenčanju sa svetim Josipom. Bila je i

rođaka starca Šimuna, koji je prorokovao kad je držao dijete Isusa u

rukama. Odgojena je s njegovim sinovima koje je prožeo, kao i Serafiju,

gorućom željom vidjeti našeg Gospodina.

Kad je Isusu bilo 12 godina, i kad je ostao učiti u Hramu, Serafija, koja tad

nije bila udana, svaki dan mu je donosila hranu u jednu malu gostionicu u

kojoj je odsjedao, oko pola kilometra od Jeruzalema. Marija je tamo odsjela

dva dana na svom putu od Betlehema do Jeruzalema, kad je prinosila

dijete Isusa u Hramu. Dva starca koja su držala ovu gostionicu bijahu Eseni

i dobro su poznavali Svetu obitelj. Imali su kao neku zakladu za sirotinju, a

Isus i njegovi učenici su često tamo noćili.

Serafija se relativno kasno udala. Njen muž, Sirah, bio je potomak

kreposne Suzane, a bio je i član Sinedrija. Ispočetka se jako opirao našem

Gospodinu. Njegova žena je zbog toga jako trpjela, jer je bila privržena

Isusu i svetim ženama. Josip Arimatejski i Nikodem učinili su da promjeni

mišljenje, pa je dopustio svojoj ženi da prati našeg Gospodina. Kad je Isus

nepravedno osuđen u dvoru Kajfinu, Serafijin muž se pridružio Josipu i

Nikodemu u pokušaju zadobivanja oslobođenja našeg Gospodina. Sva

trojica su dala ostavku na svoje položaje u Vijeću.

Kad je naš Gospodin trijumfalno ušao na Cvjetnicu u Jeruzalem, Serafija je

imala oko 50-ak godina Tad sam vidjela kako skida veo i prostire ga ispred

našeg Gospodina. To je bio taj isti veo kojeg je ponudila Isusu na njegovoj

drugoj procesiji, procesiji koja izvanjski izgleda mnogo jadnijom, ali je

ustvari suprotno. Taj joj je veo priskrbio ime Veronika, i još danas se

vjernima pokazuje na čašćenje.

209

Poglavlje XXXIV

Isusov četvrti pad – Kćeri jeruzalemske

Povorka je još bila udaljena od jugozapadnih vrata, koja su inače bila

velika i spojena s utvrdama. Ulica je bila strma i gruba. Trebalo je prvo

proći ispod nadsvođenog luka, pa preko mosta i konačno do drugog luka.

Zid s lijeve strane vrata ide prvo k jugu, zatim skreće malo na zapad, i

konačno vodi na jug, do iza brda Sion.

Kad je procesija bila blizu vrata, brutalni streličari gurnuše Isusa u bazen s

vodom stajaćicom. Šimun Cirenac u pokušaju da izbjegne bazen, dao je

rotaciju križu, a to je prouzrokovalo Isusov četvrti pad, posred prljava

blata. Šimun je nakon toga jedva uspio podići križ.

Isus tad uzviknu glasom skoro čistim, žalosnim i ganutljivim: 'Jeruzaleme,

Jeruzaleme, koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja

svoje piliće pod svoja krila, ali vi ne htjedoste!' Kad Farizeji čuše te riječi,

postadoše još ljući, nanovo ga vrijeđajući i udarajući, pokušavajući ga

prisiliti ustati iz blata. Njihova okrutnost prema Isusu raspali Šimuna iz

Cirene, tako da uzviknu; 'Ako ga nastavite tako brutalno voditi, baciti ću

križ i neću ga dalje nositi. Tako ću učiniti, pa makar me i ubili.'

Čim bi se vrata prošla, mogao se vidjeti jedan uski i kameniti put koji vodi

na sjever do Kalvarije. Glavni put se dijeli u tri smjera. Prvi vodi

jugozapadno k Betlehemu kroz dolinu Gihon, drugi k jugu prema Emausu i

Jopi, a treći, također jugozapadno, omotava se oko Kalvarije i završava na

vratima koja vode u Betsur. Ako stojite na vratima kroz koja je Isus vođen,

možete lako vidjeti vrata Betlehema. Časnici su privezali jedan natpis na

stup, koji je stajao na početku puta za Kalvariju, da informiraju one koje

prolaze, da su Isus i dva lopova osuđena na smrt razapinjanjem.

210

Jedna grupa žena se skupila oko tog stupa, plačući i naričući. Mnoge su

nosile djecu u naručju. Većinom su to bile mlade djevojke i žene iz

Jeruzalema, a bile su ispred povorke, očekujući njen dolazak. Nekoliko ih je

došlo iz Betlehema, Hebrona i drugih susjednih gradova, radi proslave

Pashe.

Isus je bio na vrhuncu da opet padne, ali Šimun, koji je išao za njim,

vidjevši da ne može više stajati, pohita ga poduprijeti. Isus se nasloni na

Šimuna, i tako bi očuvan od pada na zemlju. Kad su žene s djecom vidjele

njegovo jadno stanje, počeše glasno plakati i naricati. Prema židovskom

običaju nuđaše mu odjeću da obriše lice.

Isus se okrenu k njima i reče: 'Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom,

nego plačite nad sobom i djecom svojom. Jer evo dolaze dani kad ćete reći

- Blažene nerotkinje i utrobe koje ne rodiše, i grudi koje ne dojiše. Tada

ćete reći planinama - Padnite na nas i pokrijte nas. Jer ako se ovako

postupa sa zelenim drvetom, kako li će tek sa suhim biti?' Tada im još

uputi par riječi utjehe, kojih se ne mogu točno sjetiti.

Povorka odmah zastade. Egzekutori, koji su odmakli naprijed, već su stigli

na Kalvariju s pomagalima za razapinjanje. Slijedili su ih rimski vojnici koji

su krenuli s Pilatom. Pilat je pratio procesiju do izlaznih vrata, pa se vratio

u grad.

Poglavlje XXXV

Isus na brdu Golgoti – Šesti i sedmi Isusov pad

Povorka ponovo krenu. Put između grada i Kalvarije je bio vrlo strm i grub,

pa je Isus imao velikih poteškoća pri hodanju s velikim teretom na

ramenima. Njegovi neprijatelji, daleko od svake samilosti ili pružanja

pomoći, požurivali ga groznim uvredama i jakim udarcima. Napokon

211

stigoše do mjesta gdje put naglo skreće k jugu. Tu se Isus spotaknu i pade

šesti put. Pad je bio strašan, ali ga stražari još jače udaraše kako bi ga

prisilili da ustane. Prije nego je stigao na vrh Kalvarije pao je i sedmi put.

Šimun Cirenac je bio pun ogorčenja i samilosti. Usprkos umoru, htio je

ostati do kraja kako bi pomogao Isusu, ali ga streličari izgrdiše i potjeraše.

Poslije se pridružio učenicima. Izvršitelji tad narediše radnicima i

dječacima koji su nosili stvari za razapinjanje da odu. Uskoro stigoše i

Farizeji, jer su oni jahali na konjima, pa su morali ići zaobilaznim putem.

Taj je put bio lakši i ravniji, a vodio je na istok Kalvarije. S Kalvarije se

pružao prostran vidik na cijeli grad Jeruzalem i okolicu.

Vrh Kalvarije je bio kružnog oblika, veličine uobičajene škole za jahanje.

Bijaše okružen niskim zidovima, s pet raznih ulaza. Čini se da je to bio

uobičajen broj u tim krajevima, jer je bilo 5 putova k bazenima na kojima

su se krstili, isto na bazenu Betsaida. Također je bilo mnogo gradova koji

su imali 5 vrata. U ovoj, kao i u mnogim neuobičajenostima Svete Zemlje,

bilo je dubokog proročkog značenja. Broj 5, koji se tako često ponavljao,

bio je prototip 5 svetih rana našeg Blagoslovljenog Spasitelja, koji nam je

otvorio petora vrata u Nebo.

Konjanici stadoše na zapadnoj strani brda, gdje je kosina bila blaža. Strana

po kojoj su kriminalci bili vođeni bijaše strmija i surovija. Oko stotinu

vojnika smjestilo se na raznim dijelovima brda. Pošto je bilo malo prostora,

lopove nisu odveli na sam vrh, nego narediše da stanu malo niže vrha.

Polegoše ih na zemlju raširenih ruku, privezanih na njihove križeve. Vojnici

stajaše uokolo i čuvaše ih, dok je svjetina, koja se bojala okaljanja, stajala

blizu platoa. Također na okolnim uzvisinama, mnogi su se gledatelji

smjestili. Ovi bijahu iz najnižih klasa – stranci, robovi, pogani, a među

njima bijahu brojne žene.

Bilo je oko četvrt do podne, kad je Isus natovaren križem stigao i

"potonuo" na točno mjesto gdje će biti raspet. Barbarski ga krvnici

212

podigoše, vukući ga užima koja bijahu privezana oko njegova struka.

Odvezaše krakove križa s njega i baciše ih na tlo. Pogled na našeg

Blaženog Spasitelja tog trena bio je sračunat da dotakne i najtvrđa srca na

utjehu i samilost. Stajao je, tj. svijao se nad križem, jedva se držeći na

nogama.

Njegov nebeski lik bijaše blijed i beskrvan, na rubu smrti, premda su ga

rane i krv izobličili do neprepoznatljivosti. Ali srce ovih okrutnika je bilo,

jao!, tvrđe od željeza, daleko od iskazivanja i najmanje samilosti. Brutalno

ga baciše na zemlju, govoreći podrugljivo, 'Najmoćniji kralju, sad ćemo ti

pripremiti tron.'

Isus se odmah sam položi na križ, a oni ga izmjeriše da bi označili mjesta

gdje će bušiti rupe za ruke. Farizeji su neprestano vrijeđali Žrtvu koja se ne

odupire. Kad je mjerenje izvršeno, odvedoše ga u pećinu usječenu u

stijeni, koja se često koristila kao podrum. Otvoriše vrata i gurnuše ga

unutra tako grubo, da nije bio poduprt anđelima, sigurno bi slomio noge od

tako jakog pada na grubo kameno tlo. Čula sam njegovo bolno stenjanje,

ali oni odmah brzo zatvoriše vrata, i postaviše stražu ispred njih. Za to

vrijeme streličari su vršili pripreme za razapinjanje.

Sredina platoa je bila najuzdignutiji dio Kalvarije. Bila je okrugla oblika, oko

60-ak cm visoka. Ako ste se htjeli popeti na nju morali ste prijeći 2-3

stepenice. Izvršitelji su kopali rupe za tri križa. Za lopove su bile jedna

lijevo i jedna desno od našeg Gospodina. Obje su bile niže postavljene, ali i

grublje iskopane. Tada donesoše križ našeg Gospodina na mjesto gdje su

ga namjeravali razapeti. Postaviše ga u takvu poziciju da su ga mogli lako

ubaciti u rupu.

Poprečne krakove čvrsto pričvrstiše na glavnu os križa, prikucaše čavlima

ploču na kojoj će počivati Isusove noge. Izbušiše rupe za čavle i isjekoše

razne udubine na centralnoj osi za prihvat glave i leđa našeg Gospodina.

To su učinili zato da bi njegovo tijelo moglo prionuti uz križ, umjesto da

213

bude obješeno na križu. Njihov cilj nije bio samilostan, već je bio

produljenje patnji našeg Gospodina, jer je na taj način onemogućeno da

cijelo tijelo visi na rukama, što bi ih zbog rupa razderalo. Na taj način smrt

dolazi presporo, a to su oni i htjeli. Izvršitelji tada zabiše nekoliko komada

drva koji će podupirati križ da bude uspravan, te učiniše još neke druge

slične pripreme.

Poglavlje XXXVI

Dolazak Marije i svetih žena na Kalvariju

Nakon susreta na Križnom putu sa svojim Sinom, premda je Blažena

Djevica pala u nesvijest i bila odnijeta od drugih, ipak se brzo povratila k

sebi. Jer ogromna ljubav i žarka želja da ga još jednom vidi, dala joj je novu

natprirodnu snagu. Praćena svojim prijateljicama otišla je u Lazarovu kuću,

koja se nalazila na dnu grada. Tamo su bile Marta, Magdalena i mnoge

druge žene. Sve su bile žalosne i utučene, ali Magdalena je prednjačila i

nije mogla obuzdati svoje suze i jadikovke.

Krenule su odatle, 17 njih, da učine Put križa, tako reći, da slijede svaku

Isusovu stopu njegova bolna puta. Marija je brojila svaku stopu, obasjana

iznutra, pokazivala je svojim pratiljama mjesta koja su bila posvećena

osobitim trpljenjima. Tad je od starca Šimuna proreknuti oštri mač, proboo

prvi put njeno srce. Otada se to dirljivo čašćenje konstantno prakticira u

cijeloj Crkvi.

Marija je to rekla svojim pratiljama, a one su u svom redoslijedu

proslijedile budućim generacijama – najdivniji dar darovan od našeg

Gospodina svojoj voljenoj Majci, koji je ona proslijedila od svog srca k

svojoj djeci na duboko štovanje, generacijama.

214

Kad su ove svete žene stigle do Veronikine kuće, uđoše u nju, jer je Pilat,

na putu u svoju palaču, zajedno sa svojim časnicima taj tren prolazio

ulicom. Kad ugledaše Isusov lik na velu, sve briznuše u veliki plač,

zahvalivši Bogu na tako divnoj milosti iskazanoj svojoj vjernoj sluškinji.

Uzeše sa sobom vrč miomirisna vina koji su Židovi odbili dati Isusu piti, pa

krenuše zajedno k Golgoti.

Njihov broj je značajno rastao, jer su se mnoge samilosne žene i muškarci,

koje je trpljenje našeg Gospodina ispunilo sažaljenjem, pridružili, penjući

se zapadnom stranom Kalvarije, gdje kosina nije bila tako strma. Isusovu

Majku je pratila njena nećakinja Marija (kći od Kleofe), Ivan i Saloma, koji

su došli do samog vrha Kalvarije. Marta, Marija Helijeva, Veronika, Ivana,

Kusa, Suzana i Marija majka Markova, ostale su zajedno s Magdalenom,

koja je jedva stajala na nogama.

Dolje još niže, bila je treća grupa svetih žena, a između tih grupa bili su

raštrkani pojedinci, koji su nosili poruke od jedne grupe k drugoj. Farizeji

su na konjima jahali tamo amo među narodom, a na pet ulaza postavljeni

su Rimljani. Marija je stalno upirala pogled na fatalno mjesto.

Tamo je ležao križ, batovi, užad, čavli i uokolo okrutnih izvršitelja,

razbacani strašni instrumenti mučenja. Izvršitelji su bili polupijani, skoro

bez odjeće, kunući i proklinjući dok su vršili pripreme. Trpljenja Blažene

Djevice su se još više povećala kad nije ugledala svoga Sina. Znala je da je

još živ, a osjećala je najžarkiju želju da ga vidi. Pomisao na muke koje on

još mora proći, razdirala joj srce od žalosti.

Jutros je padala mala tuča, ali je oko 10 sati opet izašlo sunce. Oko

podneva počela se navlačiti gusta crvena magla i potamnjivati sunce.

Poglavlje XXXVII

215

Prikivanje Isusa na Križ

Pripreme za razapinjanje su izvršene. Četiri streličara otiđoše do pećine u

kojoj su zatočili našeg Gospodina. Izvukoše ga brutalno van, proklinjući ga.

Rimski vojnici sve su to promatrali nezainteresirano, ne misleći ni na što

osim na održavanje reda. Kad je Isus ponovo izveden van, svete žene su

dale nešto novca ljudima, preklinjući ih da plate streličarima sve što oni

budu zahtijevali, samo da dozvole Isusu piti malo vina kojeg je Veronika

pripremila. Ali okrutni izvršitelji, umjesto da ga daju Isusu, popiše ga sami.

Sa sobom su ponijeli dvije posude, u jednoj je bio ocat pomiješan sa žuči, a

u drugoj neka mješavina vina, mirte i biljke apsinta. Oni ponudiše čašu

ovu posljednje spomenute mješavine našem Gospodinu, koju on okuša, ali

ne htjede piti.

Na platou je bilo 18 streličara. Šestorica su bičevala Isusa, četvorica su ga

vodila na Kalvariju, dvojica su držala užad koja su pridržavala križ, a druga

šestorica su došla da ga razapnu. Ovi bijahu stranci na plaći bilo Židova,

bilo Rimljana. Bijahu zdepasti, debeli, divljačkih likova, sličniji divljim

zvijerima nego ljudima. Naizmjence su se zabavljali opijanjem i

pripremama za razapinjanje.

Ova me je scena najviše preplašila, kad sam ugledala demone, koji bijahu

nevidljivi ostalima. Vidjela sam mnoštvo velikih tijela zlih duhova, pod

formama žaba krastača, zmija, oštrozubih zmajeva i otrovnih kukaca.

Tjerali su ove pokvarene ljude na još veću okrutnost, potpuno zacrnjujući

zrak. Ulazili su u usta i u srca pomoćnika, sjedili na njihovim ramenima,

punili im misli pokvarenim slikama, poticali ih da pogrđuju i vrijeđaju

našeg Gospodina s još većom okrutnošću.

Međutim, oko Isusa su stajali anđeli koji su plakali. Pogled na njihove suze

me tješio. Pratili su ih mali anđeli slave, čije sam samo glave vidjela.

Također su tu bili anđeli sažaljenja i anđeli tješitelji. Oni su se često

216

približavali Blaženoj Djevici i ostalim samilosnim osobama, šapćući im

riječi utjehe, tako im pomažući da čvrsto izdrže do kraja.

Izvršitelji strgnuše ogrtač s našeg Gospodina, pojas na koji su vezali užad,

kao i njegov vlastiti pojas. Tad shvatiše da ne mogu skinuti vunenu haljinu,

koju mu je Majka isplela, preko njegove glave, zbog trnove krune. Grubo

mu skinuše krunu povređujući sve rane, zgrabiše haljinu, strgnuvši je

nemilosrdno preko njegove ranjene i krvave glave. Tad naš ljubljeni

Spasitelj i Gospodin, stajaše lišen svega, pred svojim okrutnim

neprijateljima, osim platna koje je opasivalo njegova bedra. Njegov je

oplećak bio od vune. Vuna se zalijepila za rane. Neopisiva je bila bol kad

mu ga strgnuše i povrijediše sve rane. Drhtao je kao šiba. Stajao je pred

njima, bijaše potpuno slab i iscrpljen trpljenjima i gubitkom krvi,

uspijevajući se održati na nogama samo par časaka.

Sav je bio pokriven otvorenim ranama. Ramena i leđa su mu bičevanjem

bila razderana do kostiju. Baš je skoro pao, kad ga izvršitelji, bojeći se da

ne umre i tako ih liši barbarskog uživanja u razapinjanju, zgrabiše i

odvedoše do velikog kamena, grubo ga postavivši na nj. Ali tek što je sjeo,

pojačali su njegovo trpljenje, opet mu stavljajući trnovu krunu na glavu.

Tad mu ponudiše malo octa sa žući, od kojeg on tiho okrenu glavu.

Izvršitelji mu ne dopustiše da dugo počiva, nego mu zapovjediše da ustane

i polegne se na križ, kako bi ga mogli prikovati na nj. Tad mu zgrabiše

desnu ruku, povukoše je grubo do rupe za čavao, čvrsto mu je privezavši

užetom. Jedan od njih kleknu na njegove svete grudi, a drugi držaše

njegovu šaku ispruženom, a treći uze dugački debeli čavao, pritisnu ga na

otvoreni dlan svete ruke, koja je uvijek samo dijelila blagoslove i milosti

nezahvalnim Židovima, i velikim željeznim batom probi ga kroz meso i kroz

drvo križa.

Naš Gospodin ispusti jedan dubok, ali prigušen jauk, a njegova sveta krv

jurnu i poprska ruke streličara. Brojila sam udarce bata, ali moja

217

ekstremna bol učini da ih zaboravim. Čavli su bili dugački, glave im

veličine kovanice krune, a debljina kao palac. Čavli su skroz prolazili kroz

drvo križa, izvirujući na drugu stranu.

Blažena Djevica je stajala nepokretna. S vremena na vrijeme mogli ste

razabrati njen jasan jecaj. Od boli je izgledala potpuno nesvjesnom, a

Magdalena je bila sva van sebe. Kad su izvršitelji prikovali Isusovu desnu

ruku, shvatili su da lijeva ne može dohvatiti rupu na križu, koju su za tu

ruku i pripremili, naime izbušili su je predaleko. Zato svezaše Isusovu

ljevicu užima i uprijevši noge o križ, žestoko je povukoše, sve dok dlan ne

dođe do rupe.

Ovaj je strašni proces prouzročio našem Gospodinu neopisivu bol. Prsa mu

se nadigla, a opuštene noge bijahu skroz stegnute. Oni ponovo kleknuše

na njega, svezaše mu ruku, i zabiše čavao u dlan lijeve ruke. Njegova krv

ponovo poteče, a njegov se slab jecaj još jednom začu između udaraca

bata. Ali ništa od ovoga ni najmanje ne smekša srca izvršitelja. Isusove

ruke bijahu tako neprirodno rastegnute, te nisu više pokrivale krakove

križa, koji inače bijahu ukošeni. Bio je veliki prostor između Isusovih

pazuha i krakova križa.

Svaka dodatna muka i uvreda nanijeta našem Gospodinu uzrokovala je

novu duševnu bol u srcu njegove Blagoslovljene Majke. Bila je blijeda kao

leš. Farizeji su joj nastojali povećati bol uvredljivim riječima i gestama.

Učenici je zato odvedoše do grupe pobožnih žena, koje su stajale malo

dalje.

Izvršitelji su pričvrstili jedan komad drva, na koji će Isusu osloniti noge i

prikovati ih, tako da težina tijela ne bude samo na rukama. Izbušili su i

rupu za čavao, a napravili su i udubljenje na centralnoj osi za pete.

Ove mjere predostrožnosti su poduzete da se zbog težine tijela, na rukama

ne razderu rane. Tako su odgađali dolazak smrti, nadajući se da će

218

pretrpjeti sve muke koje su oni željeli. Cijelo tijelo našeg Gospodina bilo je

povučeno prema gore i okrutno stegnuto užima. Koljena su mu savijeno

uzdignuta. Zato su ih poravnali i čvrsto svezali užima. Ali ubrzo shvativši

da mu stopala ne mogu dohvatiti drveno postolje, postadoše bijesni.

Neki su predlagali bušenje novih rupa za ruke, budući je bilo teško

pomaknuti komad drva koji je služio za postolje. Drugi nisu htjeli činiti

ništa takvoga, već su nastavili galamiti, 'Neće se rasteći, ali mi ćemo mu

pomoći.' Poprativši ove riječi najstrašnijim kletvama i psovkama, privezaše

uže za njegovu desnu nogu, žestoko je povukavši sve dok nije dosegla

drveno postolje. Tad je čvrsto privezaše, najjače što su mogli.

Agonija kroz koju je Isus prolazio uslijed žestokog rastezanja, bijaše

neopisivo strašna. Riječi, 'Moj Bože, moj Bože', pobjegoše mu s usana.

Krvnici mu povećaše boli vežući mu grudi i ruke čvrsto za križ, kako ne bi

šake bile razderane od čavala. Tad mu privezaše i lijevu nogu užetom,

rastegnuvši je, privezaše je čvrsto na desnu. Tad su mu specijalnim šilom

probušili noge, jer nije bilo mjesta da budu prikovane jedna kraj druge. Tad

uzeše vrlo dugi čavao i zabiše ga potpuno kroz obje noge u križ. Ovaj je

proces bio još bolniji nego obično, jer mu je tijelo bilo neprirodno

rastegnuto.

Izbrojala sam najmanje 36 udarca batom. Za cijelo vrijeme razapinjanja,

naš je Gospodin neprestano molio, ponavljajući odlomke iz Psalama koje bi

s vremena na vrijeme popratio svojim prigušenim jecajem. Na ovaj je

način molio kad je nosio križ, a i sada je nastavljao moliti sve do smrti.

Čula sam ga kako ponavlja sva ova proročanstva. Ponavljala sam ih za

njim, često bilježeći razne odlomke kad bi čitala Psalme, ali sad sam toliko

iscrpljena žalošću da ih uopće ne mogu povezati.

Kad je Isusovo razapinjanje bilo gotovo, zapovjednik rimskih vojnika naredi

da se prikuje Pilatov natpis na vrh križa. Farizeji su na to bili jako

razljućeni. Njihov su bijes povećavali uzvici i dovikivanja rimskih vojnika,

219

ciljajući na njihova raspeta kralja. Zato se oni brzo požuriše natrag u

Jeruzalem, odlučni pokušati nagovoriti upravitelja da im dopusti zamijeniti

natpis drugim natpisom.

Bilo je oko 12 i četvrt, kada je Isus bio razapet. Taj tren su uzdigli križ, a iz

Hrama su odjeknule jakim trubežom fanfare, koje su oduvijek najavljivale

žrtvovanje Pashalnog Janjeta.

Poglavlje XXXVIII

Uzdizanje Križa

Kad su izvršitelji završili razapinjanje našeg Gospodina, svezali su užad za

glavni dio križa, privezavši krajeve užadi za dugačku gredu koja je bila

pričvršćena na tlu malo podalje. Pomoću tih užadi podigli su križ. Neki od

njih su podržavali križ, dok su drugi gurali njegovo podnožje k rupi – teški

križ upade u rupu sa strašnim trzajem – Isus izusti slabi krik, a rane mu se

otvoriše na najstrašniji način. Krv mu ponovo prošiklja, a dislocirane kosti

udaraše jedna drugu. Streličari gurnuše križ skroz do dna rupe, izazvavši

podrhtavanje, pa i dok su zabijali drvene klinove da ga učvrste u zemlji,

križ je podrhtavao.

Strašan, ali u isto vrijeme i dirljiv, bijaše pogled na križ koji se podiže usred

velikog mnoštva koje se skupilo odasvuda. Tamo su bili vojnici koji su

vrijeđali, oholi Farizeji, okrutna židovska rulja, kao i stranci odasvud

skupljeni. Kad su uzdigli križ, zrak je odjekivao klicanjima i zlobnim

uzvicima, a nakon laganog titranja u zraku, križ upade s jakim treskom u

rupu izdubljenu u stijeni.

Ali u isti tren riječi ljubavi i utjehe odjeknuše zrakom. Trebamo li reći da su

te riječi, ti zvukovi, izrečene od najsvetijih ljudskih bića – Marije – Ivana –

svetih žena i svih onih čista srca? Oni padoše na koljena i častiše 'Riječ

220

tijelom postalu' prikovanu na križ. Ispružahu svoje ruke kao da žele pomoći

Svetinji nad Svetinjama, koju su gledali prikovanu na križu i u nemilosti

njenih neprijatelja.

Ali pošto je svečani zvuk spuštanja križa u rupu prestao, nastade grobna

tišina. Sva srca se napuniše nekim nedefiniranim strahopoštovanjem –

osjećajem kojeg nikada prije nisu osjetili, i za koji nitko nije znao otkuda

dođe.

Svi stanari pakla zadrhtaše od straha i iskališe svoj bijes pokušavajući

stimulirati Isusove neprijatelje na još veći gnjev i brutalnost. Duše u Limbu

ispuniše se osjećanjem sreće i nade, jer taj im je zvuk bio glasnik sreće,

uvod u pojavak njihova Izbavitelja. Tako je blagoslovljeni križ našega

Spasitelja bio prvi put zasađen u zemlju. Može se usporediti s drvom života

u Raju, jer rane su Isusove bile, sveti izvori iz kojih su tekle rijeke

namijenjene za pročišćenje svijeta od prokletstva grijeha i za davanje mu

plodnosti, tako da su proizvodile voće spasenja.

Ravna uzvisina na kojoj je križ stajao bila je za oko 60-ak cm veća od

okolnog područja. Isusova stopala bila su dovoljno blizu zemlji, da su ih

njegovi prijatelji mogli poljubiti. Lice Isusa na križu je gledalo na

sjeverozapad.

Poglavlje XXXIX

Razapinjanje lopova

Za vrijeme razapinjanja Isusa, dva lopova su ostavljena ležati na tlu malo

podalje. Ruke su im bile privezane na križeve, a nekoliko ih je čuvara

čuvalo. Dokazana optužba koja ih je teretila bijaše ubojstvo jedne Židovke

koja je sa svojom djecom putovala iz Jeruzalema u Jopu. Uhvaćeni su

prerušeni u bogate trgovce, u dvorcu u kojem je Pilat povremeno

221

odsjedao, kada je uvježbavao svoje trupe. U zatvoru su bili dugo vremena

prije nego su dovedeni na suđenje.

Lopov koji je smješten s lijeve strane bio je puno stariji od drugoga. Bio je

prava pravcata hulja, koja je pokvarila onog mlađeg. Uobičajeno su ih zvali

Gezma i Dizma, a njihova prava imena sam zaboravila. Dobri se zvao

Dizma, a zli Gezma. Obadvojica su pripadala bandi pljačkaša koja je

pustošila granicama Egipta. Stanovali su u spiljama u kojima je i Sveta

obitelj našla sklonište kad je bježala u Egipat, u vrijeme pokolja Nevine

dječice.

Jedno jadno gubavo dijete, koje je trenutno ozdravljeno, kad je bilo

uronjeno u vodu u kojoj se prethodno dijete Isus okupalo, nije bio nitko

drugi do li ovaj Dizma. Milosrđe njegove majke, u primanju i davanju

gostoljubivosti Svetoj obitelji, nagrađeno je izlječenjem djeteta. Dok je ovo

izvanjsko čišćenje bilo simbol unutarnjeg očišćenja, koje se kasnije

dogodilo u duši Dizme, na gori Kalvariji, kroz Svetu Krv, koja je tad

prolivena na križu našeg otkupljenja.

Dizma o tome nije ništa znao, niti je poznavao Isusa, ali njegovo srce nije

bilo tvrdo. Gledanje nevjerojatne Isusove strpljivosti dotaklo je njegovo

srce. Kad su izvršitelji završili s postavljenjem Isusova križa, narediše

lopovima da odmah ustanu. Skinuše im okove s nogu, da bi ih što prije

razapeli. Nebo je bilo vrlo tamno i oblačno, noseći znakove približavajuće

oluje.

Dadoše im piti malo vina pomiješana s mirtom. Strgnuše podrapanu

odjeću s njih, svezaše im konopima ruke i pomoću malih ljestava odvukoše

ih na njihove križeve. Izvršitelji im tad svezaše ruke na križeve, kordama

napravljenim od kore drveća. Privezaše im zglobove, lakte, koljena i

stopala, stežući korde tako jako da su same korde na spojevima pucale.

Krv je šikljala iz njihovih rana. Strašno su vrištali. Kad su ga podigli, dobri

222

je razbojnik rekao, 'Ova su mučenja strašna, ali da su nas tretirali kao

jadnog Galilejca, već odavno bismo bili mrtvi.'

Izvršitelji međusobno razdijeliše Isusove haljine, bacajući kocku. Uzeše

njegov ogrtač, koji je bio uzak na vrhu, a vrlo širok na dnu, s postavom

preko prsiju, tako formirajući džep između postave i samog materijala,

postavu izvukoše, razderaše na dijelove i podijeliše. Isto su tako učinili i s

dugom bijelom tunikom, pojasom, oplećakom i potkošuljom, koja je bila

kompletno namočena svetom Krvlju.

Nisu se mogli dogovoriti kome će pripasti bešavna haljina, istkana od

njegove Majke. Ona nije mogla biti razrezana i podijeljena, jer je bila

istkana u jednom komadu. Za nju baciše kocku. Tada dođe jedan glasnik

od Nikodema i Josipa Arimatejskog koji im reče da postoji osoba koja želi

otkupiti svu Isusovu odjeću. Stoga oni skupiše svu Isusovu odjeću u jedan

smotak i prodaše je glasniku. Tako se Kršćani dokopaše ovih dragocjenih

relikvija.

Poglavlje XL

Isus visi na Križu između dva lopova

Jaki tresak prouzročen padom križa u rupu, utisnu još jače šiljke trnove

krune u glavu našeg Spasitelja, jer ona još uvijek bijaše na njegovoj glavi.

Krv poteče u potočićima iz glave, kao i iz ruku i nogu našeg Gospodina.

Streličari tada postave ljestve sa strane križa, popeše se i odvezaše užad

kojima su svezali našeg Gospodina na križ, prethodno ga podigavši, bojeći

se da ovaj trzaj ne razdere rane na rukama i nogama.

Krv mu postade, do nekog stupnja, zaustavljena zbog njegovog

horizontalnog položaja i pritiska kordi. Ali kad skidoše korde, krv ponovo

223

uspostavi svoj normalni tok i prouzroči takve boli kroz njegove bezbrojne

rane, da je spustio glavu na prsa i ostao tako kao da je mrtav više od

sedam minuta. Slijedila je pauza.

Izvršitelji su bili zaokupljeni dijeljenjem njegove odjeće. Trube se iz Hrama

nisu više čule. Svi glumci u ovoj strašnoj tragediji kao da su se umorili,

neki od žalosti, a neki od napora koje su poduzeli da sve dovedu do kraja.

Osjećali su radost, jer su konačno uspjeli dovesti do smrti onoga kome su

tako zavidjeli.

Pomiješanim osjećanjem utjehe i straha bacih pogled na Isusa - Isusa mog

Otkupitelja – Otkupitelja svijeta. Gledala sam ga nepomična, skoro

beživotna. Osjećala sam se kao da ja sama sve to ispaštam. Srce mi je bilo

preplavljeno žalošću, ljubavlju i stravom. Bila sam napola onesviještena,

ruke i stopala su mi gorili u velikoj groznici. Svaka me je vena, živac, ud

bolio neopisivom boli.

Ništa nisam vidjela osim mog ljubljenog Zaručnika kako visi na križu.

Razmatrala sam njegov izobličen lik, njegovu glavu obujmljenu strašnom

trnovom krunom, koja je sprječavala uzdizanje njegove glave, čak i za

tren, a da ne bi izazvala strašno trpljenje. Razmatrala sam njegove isušene

usne i usta poluotvorena od iscrpljenosti, njegovu kosu i bradu, okupane

krvlju.

Prsa su mu bila razderana masnicama i ranama od bičevanja, a lakti,

zglobovi i ramena tako jako rastegnuti da su bili potpuno dislocirani. Krv je

neprestano tekla iz rupa na dlanovima. Meso je na rebrima bilo rastrgano

tako da si ih skoro mogao prebrojati. Noge i bedra, kao i ruke rastegnute

do potpunog dislociranja. Meso i mišići potpuno razderani, skoro otvoreni,

tako da se svaka kost vidjela. Cijelo tijelo su mu prekrivale crno-plavkaste

isparavajuće rane.

Krv koja je ispočetka tekla iz njegovih rana bijaše crvena, ali je poslije

postala rijetka i vodenasta. Cijelo mu je tijelo izgledalo kao leš spreman za

224

ukop. Ali još, usprkos strašnim ranama koje su ga prekrivale, usprkos

stanju sramote do kojeg je bio doveden, još uvijek je ostao onaj neopisivi

pogled dostojanstva i božanstvenosti, koji je sve prisutne napunjao

strahopoštovanjem.

Ten je našeg Gospodina bio svijetao, kao u Marije, malko obojan ružičasto.

Ali njegova stalna izloženost vremenu, u zadnje tri godine javnog

djelovanja, dosta su mu potamnile ten. Prsa su mu bila široka, ali ne

dlakava kao u svetog Ivana Krstitelja. Imao je široka ramena, a ruke i noge

mu bijahu mišićave. Koljena su bila jaka i tvrda, kao što ih imaju oni koji

puno pješače ili kleče. Noge su mu bile dugačke s vrlo jakim mišićima.

Stopala su mu bila lijepo oblikovana, kao i ruke. Prsti su mu bili dugi i

suženi prema vrhu, premda ne profinjeni kao u žena, ipak nisu sličili

čovjeku koji se bavio teškim fizičkim radom.

Vrat mu je bio prilično dug, sa lijepom glavom i licem. Čelo mu je bilo

veliko i visoko, a lice ovalno. Kosa mu nije bila baš gusta, bila je zlatno

smeđe boje, razdijeljena u sredini padajući na ramena. Brada mu nije bila

dugačka, već oštra i razdijeljena ispod vilice. Kad sam ga razmatrala na

križu, kosa mu je bila skoro sva iščupana, a ono što je ostalo bilo je

slijepljeno i natopljeno krvlju i znojem. Cijelo tijelo mu je bilo jedna rana, a

svaki je ud bio jako iščašen.

Križevi dvojice lopova su bili postavljeni, jedan s desne Isusove strane, a

drugi s lijeve. Ostavljeno je dovoljno prostora između njih, da konjanici

mogu nesmetano jahati. Ništa se ne može zamisliti bjednije od likova

dvojice razbojnika na križevima. Strašno su trpjeli. Onaj s lijeve strane

stalno je proklinjao i psovao. Korde s kojima su bili vezani, bile su jako i

čvrsto stegnute, prouzročivši im na taj način strašne boli. Tijela su im bila

olovno sive boje, a oči upaljene i crvene, spremne da iskoče iz svojih

duplji. Visina križeva ove dvojice lopova je bila znatno niža od križa našeg

Gospodina.

225

Poglavlje XLI

Prva Isusova riječ na Križu

Čim su izvršitelji razapeli dva razbojnika na križ i podijelili Isusovu odjeću,

skupili su i alat. Uputili su još par uvredljivih riječi našem Gospodinu i otišli.

Farizeji su također odjahali do Isusa, prezrivo ga pogledavši uputiše neke

pogrdne izraze i odu. Rimski vojnici, kojih je na Kalvariji bilo oko stotinu,

odlazili su, a njihova mjesta popunjavala su pedesetorica novih, pod

komandom Abenadara, Arapina po rođenju, koji se kasnije prekrstio u

Cesifona. Drugi po rangu zapovijedanja je bio Kasijus, koji je kad je postao

kršćanin uzeo ime Longin. Pilat ga je često koristio kao glasnika.

12 Farizeja i 12 Saduceja, isto toliko pismoznanaca i nekoliko glavara

narodnih, praćeni od strane onih Židova koji su pokušavali nagovoriti Pilata

da promijeni natpis na Isusovu križu, dođoše na Kalvariju. Jahali su po

platou i otjerali Blaženu Djevicu, koju je sveti Ivan odveo do svetih žena.

Kad bi prolazili kraj Isusova križa, prezrivo bi mahali glavom, govoreći u

isto vrijeme, 'Ej, Ti koji razaraš Hram Božji, a u tri dana ga ponovo podižeš,

spasi sebe, siđi s križa. Ajde, Kriste, Kralju Izraelski, siđi sad dolje s križa,

da ti povjerujemo.' Vojnici se također naslađivali govoreći ružne riječi.

Cijela je Isusova pojava, kao i tijelo, postajala sve bljeđom. Činilo se da će

se sad onesvijestiti, a Gezma je uzviknuo, 'Demon koji ga je opsjeo sad ga

napušta.' Vojnici tad uzeše spužvu, namočiše je u ocat, nabodoše na vrh

trske i ponudiše Isusu, koji je čini se kušao. 'Ako si Kralj Židovski', reče mu

vojnik, 'spasi sebe, siđi s Križa.' Ove su se stvari dogodile za vrijeme kad je

bila prva grupa vojnika, koju je Abenadar otpustio.

Isus malko podiže glavu i reče, 'Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.' A

Gezma uzviknu, 'Ako si ti Krist, spasi sebe i nas.' Dizma (dobri lopov) je

šutio, ali bio je duboko dirnut Isusovom molitvom za svoje neprijatelje. Kad

je Marija čula glas svog Sina, nije se mogla obuzdati, već potrča naprijed,

226

praćena Ivanom, Salomom i Marijom Kleofinom. Priđe Križu, a ljubazni je

centurion u tome ne spriječi.

Isusove su molitve opskrbile dobrog lopova najjačim milostima. On se

odjednom sjeti da su ga Isus i Marija izliječili od gube u djetinjstvu, pa

uzviknu jakim i čistim glasom, 'Kako ga možeš vrijeđati kad on moli za te?

Pretrpio je šutke sva tvoja vrijeđanja. On je stvarno Prorok - on je naš Kralj

– on je Sin Božji.' Ovaj neočekivan prijekor s usana zločinca koji umire na

križu, izazva veliko komešanje među gledateljima. Pokupili su kamenje sa

zemlje i htjedoše ga kamenovati, ali stotnik Abenadar im to ne dopusti.

Blažena je Djevica bilo znatno utješena Isusovim molitvama, a Dizma reče

Gezmi koji nije prestajao grditi Isusa, 'Zar se i ti ne bojiš Boga, premda si

pod istom osudom? A mi smo to zaslužili po pravdi, jer smo primili nagradu

za svoja djela, ali ovaj ovdje ne učini nikakva zla. Sjeti se da si na rubu

smrti i pokaj se.' Dizma je bio obasjan iznutra i dirnut. Ispovjedi sve svoje

grijehe Isusu, pa reče, 'Gospodine ako me ti osudiš, to će biti s pravom.' A

Isus mu odgovori, 'Iskusiti ćeš moje milosrđe.'

Dizma ispunjen najsavršenijim kajanjem, poče zahvaljivati Bogu na velikim

milostima koje je primio, prisjećajući se svih svojih velikih grijeha u životu.

Sve se ovo dogodilo između podneva i pola sata nakon razapinjanja. Tad

se nenadana promjena dogodila u vremenu i prirodi, da je sve prisutne

zapanjilo, ispunivši ih užasom i strahopoštovanjem.

Poglavlje XLII

Ekliptika sunca – Druga i treća Isusova riječ na Križu

Mala tuča je padala oko 10 ujutro, kad je Pilat čitao osudu – a nakon toga

vrijeme se razvedrilo sve do podneva, kada se pojavila gusta crvenkasta

227

magla, koja je počela zatamnjivati sunce. Oko šestog sata, prema

tadašnjem židovskom načinu računanja vremena, sunce se iznenada

zamrači. Pokazan mi je točan uzrok ovog divnog fenomena, ali nažalost

djelomično sam to zaboravila, a za ono što nisam zaboravila ne mogu naći

prikladne riječi za opisati. Ali, dignuta sam visoko iznad Zemlje, gledala

sam zvijezde i planete kako izlaze izvan svojih uobičajenih putanja.

Vidjela sam mjesec kao golemu vatrenu loptu, kako se kotrlja, kao da bježi

od Zemlje. Iznenada sam prenijeta u Jeruzalem. Vidjela sam kako se

mjesec ponovo pojavljuje iza Maslinske gore, pun i blijed, i kako brzo

napreduje prema suncu, koje je bilo zamračeno i prekrito maglom. Istočno

od sunca vidjela sam jedno veliko tamno tijelo koje je imalo oblik planine i

koje je uskoro potpuno zakrilo sunce. Središte toga tijela je bilo tamnožute

boje, a crveni obrub kao vatra, bijaše okolo njega.

Nebo je postajalo sve tamnije, tako da su se zvijezde pojavile i počele sjati

nekom crvenkastom tamno vatrenom svjetlošću. I ljudi i životinje su bili

prestravljeni od užasa. Isusovi neprijatelji prestali su ga pogrđivati, a

Farizeji su pokušavali filozofski objasniti što se događa, ali nisu uopće u

tome uspijevali, pa su i oni potpuno umuknuli. Mnoge je zahvatila grižnja

savjesti, udaraše se u prsa, vičući, 'Neka njegova krv padne na njegove

ubojice!' Brojni drugi, bez obzira jesu li bili blizu križa ili podalje, padoše

na koljena, preklinjući Isusa za oproštenje, a on usred svojih patnji sažalno

okrenu oči k njima.

Međutim, tama je postajala sve većom, pa svi osim Marije i najvjernijih

Isusovih prijatelja napustiše Križ. Dizma tad podiže glavu, pa glasom

poniznim i punim nade reče Isusu, 'Gospodine sjeti me se kada dođeš u

kraljevstvo svoje.' A Isus mu odgovori, 'Zaista kažem ti, još danas ćeš sa

mnom biti u Raju.'

Magdalena, Marija Kleofina i Ivan stajaše blizu Križa našeg Gospodina, dok

je Blažena Djevica, ispunjena jakim majčinskim osjećajima ljubavi, molila

228

Sina da joj dopusti umrijeti s njim. Ali on, bacivši pogled neopisive

nježnosti na nju, okrenu se k Ivanu i reče, 'Ženo, evo ti sina.' Tad reče

Ivanu, 'Evo ti majke.'

Ivan promatraše svog umirućeg Otkupitelja, pa pozdravi ovu ljubljenu

majku (koju odsada pa ubuduće smatra svojom vlastitom), na

najpoštovaniji način. Blažena je Djevica bila svladana tako neopisivom

žalošću na ove Isusove riječi, da se skoro onesvijestila. Svete žene je

prihvatiše i odnesoše malo podalje od Križa.

Ne znam je li Isus stvarno izrekao ove riječi, ali sam osjetila u nutrini da je

Mariju predao Ivanu kao majku, a Ivana Mariji kao sina. U sličnim vizijama

osoba je često svjesna stvari koje nisu zapisane, jer riječi ih mogu samo

djelomično opisati, premda je osobama kojima su one upućene potpuno

jasno njihovo značenje, pa im i ne treba objašnjenja. Iz toga razloga, čini

mi se, nije me ni najmanje iznenadilo što je Isus nazvao Blaženu Mariju

'Ženo', umjesto 'Majko'. Mislim da je namjeravao pokazati da je Ona žena

iz Pisma, koja će zdrobiti glavu zmiji, i da je to sad taj trenutak, kad se to

obećanje obistinjava, u smrti njena dragog Sina. Znam da je Isus dajući je

za majku Ivanu, dao ju je također i za Majku svih koji vjeruju u njega, koji

su postali djeca Božja, i nisu rođeni od krvi i mesa, i volje muževljeve, nego

od Boga.

Niti me je iznenadilo da je najčistija, najponiznija i najposlušnija od svih

žena, kad ju je anđeo pozdravio kao 'punu milosti', odmah odgovorila 'evo

službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj', i u čijoj je svetoj

utrobi Riječ odmah postala tijelom – da je ona, kada joj je umirući Sin

rekao da će postati duhovnom majkom drugom sinu, odgovorila istim

riječima s poniznom poslušnošću, i odmah posvojila svu Božju djecu, kao

svoju djecu, kao braću Isusa Krista. Ove se stvari puno lakše, milošću

Božjom osjećaju, nego što se mogu opisati riječima. Sjećam se da mi je

jednom moj Nebeski Zaručnik rekao, 'Sve je utisnuto u srca one djece

Crkve koja vjeruju, nadaju se i ljube.

229

Poglavlje XLIII

Strah koji su osjetili stanovnici Jeruzalema - Četvrta Isusova riječ

na Križu

Bilo je oko 13 i 30 sati, kada sam odvedena u Jeruzalem da vidim što se

tamo događa. Žitelji grada bijahu potpuno preplavljeni strahom i

zabrinutošću. Ulice su bile mračne i tmurne. Neki su išli svojim putem, dok

su drugi sjedili na zemlji zaogrnutih glava, udarali se u prsa, ili su otišli na

krovove svojih kuća, promatrali nebo i gorko jadikovali. Čak se i stoka

tužno javljala i skrivala. Ptice su letjele nisko ili padale po tlu.

Vidjela sam kako Pilat raspravlja s Herodom o ovim stvarima. Obojica su

bili vrlo uzrujani. Promatrali su ove pojave na nebu. Bili su na terasi na

kojoj je Herod stajao kad je predao Isusa bijesnoj rulji i s koje je gledao

kako ga to bijesno mnoštvo vrijeđa i udara. 'Ovi događaji očito nisu

prirodni', obojica utvrdiše. 'Mora da su izazvani bijesom bogova, koji su

nezadovoljni okrutnošću koja je iskazana prema Isusu Nazarećaninu'. Pilat

i Herod, okruženi stražarima, tad uputiše svoje drhtave korake, preko

Foruma, prema Pilatovoj palači.

Pilat, kad je prolazio kraj Gabate, gdje je osudio Isusa na razapinjanje,

okrenu glavu na drugu stranu. Trg je bio skoro prazan. Moglo se vidjeti par

osoba kako ulaze u svoje kuće najhitrije što su mogli. Neki su trčali i

naricali, dok su se dvije-tri grupice ljudi razaznavale u daljini. Pilat je

poslao da mu dovedu neke narodne glavare. Upitao ih je što misle o

razlogu ovog zapanjujućeg mraka, što bi to moglo nagovještavati. Reče im

da on sam smatra da je to strašan dokaz bijesa njihova Boga, na

razapinjanje Galilejca, koji je očito njihov Prorok i Kralj. Dodao je da si oko

toga nema što za predbaciti, jer je oprao ruke pred narodom, pa je zbog

toga sasvim nevin.

Glavari su bili tvrdi kao i prije. Odgovoriše, prkosnim tonom, da ono vani

nije ništa neprirodno, da se može lako razjasniti od strane filozofa, i da se

230

oni ne kaju za išta što su učinili. Međutim, mnogi su bili obraćeni, a među

njima i hramski vojnici koji su onomad, kad su došli u Maslinski vrt uhititi

Isusa, na njegove riječi pali na tlo.

Pred Pilatovom kućom se skupilo mnoštvo i umjesto uzvika 'Raspni ga,

raspni ga!', koji su jutros odjekivali, sad se moglo čuti 'Dole s nepravednim

sucem! Neka krv ovog pravednika padne na njegove ubojice!' Pilat je bio

vrlo uplašen. Poslao je po dodatnu gardu, pokušavao je prebaciti svu

krivnju na Židove. Ponovo je tvrdio da on nije kriv za zločin, da on nije

nadležan nad tim Isusom, kojega su oni nepravedno ubili, i koji je bio

njihov kralj, prorok, njihov Jedini Sveti. Rekao je da su oni sami krivi, što je

očito svima, jer da je on osudio Isusa samo iz prinude.

Hram je bio pretrpan Židovima koji su žrtvovali Pashalno janje. Ali kad je

tama postala pregusta, da se nije moglo razaznati lik od lika, zahvati ih

strah, užas i jad, što su izražavali žalobnim jaucima i jadikovkama. Glavari

svećenički pokušavali su uvesti red i tišinu.

Upalili su sve lampe, ali je zbrka postajala sve većom. Ana je bio skroz

paraliziran od straha. Vidjela sam ga kako se pokušava skriti, prvo na

jedno mjesto, pa na drugo. Kad sam otišla iz Hrama, prošetala sam

ulicama grada. Primijetila sam, premda nije puhao ni povjetarac, da je

većina vrata i prozora zatvorena kao da je oluja. Tama je postajala sve

većom i većom.

Konsternacija prouzročena nenadanom tamom na brdu Kalvariji je bila

neopisiva. Kad se tek počelo događati, zveket batova, uzvici rulje, vrištanje

dvojice lopova dok su ih privezivali na križ, uvredljivi izrazi Farizeja,

manevriranje vojnika i pijani uzvici izvršitelja, tako su skroz zaokupili

pažnju sviju, da nisu ni primijetili promjene koje su postepeno dolazile u

prirodi. Ali kad je tama narasla, svi se ušutješe, sve postade tiho, a grižnja

i strah uđe u svako srce. Oni koji su bili bliže Križu, povukoše se jedan po

jedan, na pristojnu udaljenost.

231

Bilo je to kad je Isus dao svoju Majku svetom Ivanu, i kad je ona svladana

bolju odnijeta malo dalje od Križa. Dok se tama nastavila povećavati, tišina

je postajala posve zapanjujuća. Svi su izgledali užasnuto. Neki su

pogledavali nebo, dok su se drugi, ispunjeni grižnjom, okretali ka Križu,

udarali se u prsa i postajali obraćeni. Premda su u stvarnosti i Farizeji bili

preplašeni, ipak su isprva pokušavali namjestiti hrabre izraze lica, govoreći

da oni ništa ne vide tu nenormalno. Ali naposljetku i oni izgubiše smionost

i umuknuše preplašeni.

Sunce je bilo obojano tamno žutom bojom, prilično slično planini na

mjesečini. Obrubljivali su ga blistavi vatreni prsteni. Pojaviše se zvijezde,

ali svjetlo koje bacahu bijaše tamno vatreno. Ptice su bile tako uplašene da

su padale po tlu. Životinje su tulile i drhtale. Konji i magarci koji pripadaše

Farizejima, zbili su se što bliže jedan drugome, stavivši glave među noge.

Gusta magla je sve ovijala, prodirući posvuda.

Apsolutna tišina je vladala oko Križa. Tamo je sam Isus visio. Ostavljen od

sviju – učenika, sljedbenika, prijatelja, čak je i njegova Majka bila uklonjena

iz njegove blizine. Nijedna, od tisuće osoba kojima je iskazao svoju milost,

nije bila blizu da mu pruži ni najmanju utjehu, sad u njegovoj najgorčoj

agoniji. Duša mu je bila preplavljena neopisivom gorčinom i žalošću. Sve u

njemu je bilo mračno, tmurno i jadno.

Tama koja je vladala uokolo, bijaše simbol onoga što je vladalo u njegovoj

nutrini. Ipak, on se okrenu svome Nebeskom Ocu. Molio je za svoje

neprijatelje, ponudivši kalež svojih trpljenja za njihovo otkupljenje.

Neprestano je molio, kao što je to činio za vrijeme cijele Muke. Ponavljao je

dijelove Psalama koji su sadržavali proroštva, koja su se upravo

obistinjavala na njemu.

Vidjela sam kako anđeli stoje oko njega. Ponovo pogledah Isusa – mog

ljubljenog Zaručnika na Križu – kako umire u agoniji, još uvijek u neutješnoj

232

usamljenosti. Tog trena je pretrpio tjeskobu koju ni jedan smrtnik ne može

opisati. Osjetio je trpljenja, lišen svake utjehe, i božanske i ljudske, prisiljen

bez stajanja, osvježenja, pomoći ili svjetla utjehe proputovati olujnom

pustinjom patnji, podržan jedino vjerom, nadom i milosrđem.

Trpljenja mu bijahu neopisiva. Ali upravo preko njih pridobio je za nas

milost, potrebnu da se odupremo tim iskušenjima sve do očaja, koji će nas

napasti u trenutku naše smrti - u tom strašnom času - kada budemo

osjećali da moramo napustiti sve što nam je drago na zemlji. Kad nam

misli oslabljene bolešću, izgube moć rasuđivanja, i kad nam čak i nade

milosrđa i oproštenja postanu, tako reći, obavijene maglom i neizvjesnošću

– tada moramo pobjeći k Isusu i sjediniti naše osjećaje samoće s

neopisivom napuštenošću, koju je on podnio na Križu - tada moramo biti

sigurni - u zadobivanje slavne pobjede nad našim paklenim neprijateljima.

Isus tada ponudi svome Nebeskom Ocu svoje siromaštvo, svoju

napuštenost, svoja djela i iznad svega, svoja gorka trpljenja, koja mu je

naša nezahvalnost prouzročila pretrpjeti, radi iskupljenja naših grijeha i

slaboća.

Zato, nitko tko je ujedinjen s Isusom u krilu njegove Crkve, ne smije

očajavati kad se bude rastajao od ovozemaljskog života, čak i da je lišen

svih osjetnih utjeha i svjetlosti. Tad se mora sjetiti, da nijedan Kršćanin ne

mora ulaziti sam i nezaštićen u tu mračnu pustinju, budući je Isus ostavio

svoju vlastitu ostavljenost na Križu u tom ponoru napuštenosti. To je učinio

zato da nitko ne bude ostavljen, da se sam nosi sa smrću ili da mora

pretrpjeti odlazak s ovog svijeta u duhovnoj napuštenosti, lišen svake

nebeske utjehe.

Sav strah od samoće i smrtnog očaja stoga mora biti odbačen, jer Isus, koji

je naše istinsko svjetlo, Put, Istina i Život, pratiti će nas na tom pustom

putu. Po njemu je on prosuo svoje blagoslove i iznad njega podigao svoj

Križ, tako da, kad ga čovjek pogleda izgubi sav strah, zadobivajući mir.

Isus je sastavio (ako se smijemo tako izraziti) svoju oporuku u Očevoj

233

prisutnosti, oporučivši zasluge svoje Smrti i Muke, za Crkvu i grješnike.

Nijedna grješna duša nije zaboravljena. Mislio je na svakoga i na sve. Molio

je čak i za heretike, koji su pokušavali dokazati da premda Bog, nije mogao

trpjeti kao čovjek.

Uzvik kojem je dopustio da izuste njegove usne, na vrhuncu svoje agonije,

čija namjera nije bila samo da pokaže veličinu trpljenja kojeg je morao

izdržati, nego također i da ohrabri sve ražaljene duše koje priznaju Boga za

svog Oca, da polože svoju tugu sa sinovskim pouzdanjem pred njegove

noge.

Bilo je oko 15 sati kad je uzviknuo jakim glasom 'Eloi, Eloi, lamma

sabacthani?' 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' Ove riječi našeg

Gospodina prekinuše šutnju koja je trajala tako dugo. Farizeji se okrenuše

prema njemu, a jedan od njih reče, 'Gledajte, zove Iliju', a drugi, 'Da

vidimo hoće li ga Ilija izbaviti.'

Kad Marija ču glas svoga Božanskog Sina, nije se više mogla suzdržati,

nego jurnu i vrati se k podnožju Križa, praćena Ivanom, Marijom kćerkom

Kleofinom, Marijom Magdalenom i Salomom. Grupa od otprilike 30-ak

konjanika iz Judeje i okolice Jope, upravo je tuda prolazila, jer je išla na

blagdan u Jeruzalem. Prolazila je upravo kada je vladala grobna tišina oko

Križa. I izvršitelji i gledatelji su bili skamenjeni od užasa i bojazni. Kad

ugledaše Isusa kako visi na Križu, vidjevši okrutnost s kojom je bio tretiran,

i primijetivši očite znake Božje srdžbe, koji su se događali u prirodi, i oni se

ispuniše strahom, pa povikaše, 'Da Hram Božji nije u Jeruzalemu, grad bi

sigurno bio spaljen do temelja, jer je preuzeo na sebe tako strašan zločin.'

Ove riječi s usana stranaca – stranaca koji su očito bili visokog roda –

ostaviše velik dojam na prisutne. Glasno mrmljanje i uzvici žalosti čuli su

se sa svih strana. Neki su se skupili u grupe i slobodnije davali oduška

svojoj žalosti, premda ih je izvjesni dio mnoštva pogrđivao.

234

Farizeji su bili prisiljeni poprimiti ponizniji ton zbog straha od ustanka

naroda, jer su bili potpuno svjesni velikog uzbuđenja koje je vladalo među

stanovnicima Jeruzalema. Stoga održaše vijećanje s centurionom

Abenadarom, složivši se s njim, da vrata grada koja bijahu u blizini budu

zatvorena, kako bi spriječili kolanje i komunikaciju mnoštva. Rekli su da bi

Pilat i Herod trebali poslati 500 ljudi da spriječe eventualni ustanak. Stotnik

je u međuvremenu činio sve što je mogao kako bi održao red,

sprječavajući Farizeje da vrijeđaju Isusa, kako ne bi još više razjarili narod.

Odmah nakon 15 sati, svjetlo se ponovo slabašno pojavilo, mjesec je

počeo odlaziti od sunca, a sunce je počelo sve jače sjati, premda je još

uvijek bilo zamračeno nekom vrstom crvenkaste magle. Poslije je počelo

jače sjati, a zvijezde su potpuno nestale. Nebo je bilo još uvijek nekako

tamno. Kad vidješe kako se svjetlost vraća, Isusovi neprijatelji ubrzo

povratiše hrabrost i svoj arogantni duh. To je bilo tada, kad su uzviknuli

'Gledajte, zove Iliju.'

Poglavlje XLIV

Peta, šesta i sedma Isusova riječ na Križu – Isusova smrt

Sunce je povratilo normalni sjaj, a sivo-modri iscrpljeni lik našega

Gospodina, ponovo postade vidljiv. Tijelo mu bijaše još bljeđe zbog

nedostatka krvi koju je prolio za nas. Čula sam ga kad je uzviknuo,

'Pritisnut sam kao grožđe koje se u tijesku istješćuje. Izliti ću svoju krv sve

dok ne dođe voda, ali ovdje se vino više neće praviti.' Nisam sigurna je li

stvarno izrekao ove riječi ili ih je netko drugi rekao, ili su one bile samo

odgovor dan mojoj unutrašnjoj molitvi. Nakon toga sam imala viziju

povezanu s ovim riječima, a u njoj vidjeh Jafeta, kako pravi vino baš na

tom mjestu.

235

Isus je bio skoro bez svijesti. Jezik mu bijaše potpuno suh, pa reče: 'Žedan

sam.' Učenici koji stajaše oko Križa pogledaše ga s dubokom tugom, a on

nadoda, 'Zar mi niste mogli dati malo vode?' Ovim riječima dao im je do

znanja, da ih nitko ne bi spriječio da su to učinili dok je bio mrak. Ivan je

bio pun grižnje zbog toga, pa reče: 'Nismo o tome razmišljali, o

Gospodine.' Isus izgovori još par riječi, čije bi značenje bilo: 'Prijatelji i

susjedi me također zaboraviše i ne dadoše mi piti, tako da se sve što je

napisano o meni ispunja.'

Ovaj ga je propust vrlo ražalostio. Učenici tada dadoše nešto novca

vojnicima kako bi dobili dopuštenje da mu daju malo vode. Ali, oni to

odbiše, već umočiše spužvu u ocat i žuč. Namjeravaše to ponuditi Isusu,

ali stotnik Abenadar, čije je srce bilo taknuto suosjećanjem, uze od njih

spužvu, iscijedi žuč i izli na nju malo svježeg octa. Pričvrsti spužvu na

trsku, trsku postavi na kraj koplja i ponudi Isusu piti. Čula sam kako je naš

Gospodin rekao još nekoliko rečenica, ali se sjećam samo ovih riječi: 'Kada

moj glas utihne, usta mrtvih će se otvoriti.' Neki od prisutnih povikaše:

'Opet bogohuli.' Ali ih Abenadar prisili zašutjeti.

Čas našega Gospodina konačno dođe. Njegova smrtna borba je započela.

Hladni znoj obli svaki njegov ud. Ivan je stajao pod Križem otirući ogrtačem

Isusove noge. Magdalena je čučala kraj podnožja Križa, skroz mahnita od

žalosti.

Blažena Djevica je stajala između Isusa i dobrog lopova, podržavana

Salomom i Marijom Kleofinom. Oči su joj bile prikovane na liku njenog

umirućeg Sina. Isus tad reče: 'Dovršeno je', podiže glavu i glasno povika,

'Oče u ruke tvoje predajem duh svoj.' Ove riječi, koje je jasnim i drhtavim

glasom, glasno izrekao, odjeknuše po Zemlji i Nebu. Čas poslije, nakloni

glavu i preda duh. Vidjela sam njegovu dušu, pod formom blještavog

meteora, kako u podnožju Križa prodire u zemlju.

236

Ivan i svete žene padoše ničice na zemlju, klanjajući se. Stotnik Abenadar

fiksirao je oči na izobličenom liku našeg Gospodina, potpuno svladan i

preplavljen svime što se dogodilo. Kad je naš Gospodin prije izdisaja

glasno izrekao svoje zadnje riječi, zemlja se u temeljima potresla, a stijena

Kalvarija prsnu na sve strane. Nastade ogroman ponor između Križa našeg

Gospodina i Gezme, zlog razbojnika. Glas Boga – ozbiljan i svečan, dojmljiv

i strašan – odjeknu po cijelom svemiru, prekidajući onu svečanu tišinu koja

je prožimala cijelu prirodu. Sve je bilo izvršeno.

Duša našega Gospodina napusti njegovo tijelo. Njegov posljednji uzvik

napuni svaku grud strahom. Izmučena Zemlja iskaza štovanje svome

Stvoritelju. Mač boli probode srca onih koji su ga voljeli. Taj je trenutak bio

trenutak milosti za Abenadara. Konj je pod njim drhtao. Srce mu je bilo

dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena. On baci daleko svoje koplje,

udarajući se u prsa govoreći: 'Blagoslovljen Najviši Bog, Bog Abrahama,

Izaka i Jakova. Zbilja ovaj Čovjek bijaše Sin Božji!' Njegove riječi uvjeriše

mnoge vojnike. Slijedili su njegov primjer i postadoše potpuno obraćeni.

Kad Isus, gospodar života i smrti, predade dušu u ruke svoga Oca, dopusti

smrti da zaposjedne njegovo tijelo. To sveto tijelo u trenutku umiranja je

drhtalo, poprimivši olovno sivu boju. S bezbrojnim ranama prekrivenim

zgusnutom krvlju, tako da su rane izgledale kao tamni ožiljci. Obrazi su mu

bili jako upali, nos mu postade šiljastiji, a oči potamnjele od krvi ostadoše

napola otvorene. Isus je u trenutku umiranja jedva podigao svoju glavu,

koja je bila još uvijek okrunjena trnjem, samo na trenutak, pa mu je glava

opet pala u agoniji boli. Suhe i razderane usne mu ostadoše poluotvorene,

ne skrivajući nateknuti jezik. U trenutku umiranja, prsti, koji su mu bili

stisnuti oko čavala, opustiše se i ispraviše, poprimivši prirodnu veličinu,

kao i ruke. Tijelo mu postade ukočeno, pa mu sva težina tijela pade na

stopala. Koljena mu povijena, stopala malo zakrenuta ustranu.

Abenadar odmah postade novi čovjek. Klanjao se istinskom Bogu. Nije više

služio neprijateljima. Predao je i koplje i konja svome dočasniku koji se

237

zvao Kasijus. Kasijus se s par riječi obrati vojnicima, sjede na konja i

preuze komandu. Abenadar je napustio Kalvariju i otišao kroz dolinu Gihon

do pećina u dolini Hinom. Tamo su se učenici skrivali. Objavi im smrt

našeg Gospodina, a tada ode u grad da vidi Pilata.

Čim je Abenadar iskazao javno svjedočanstvo svoje vjere u Isusovo

Božanstvo, njegov primjer su slijedili mnogi vojnici, kao i još neki prisutni,

čak i nekoliko Farizeja. Mnogi se, vraćajući se kući, udaraše u prsa. Drugi

su razderali svoje haljine i bacali prašinu na glavu. Svi su bili ispunjeni

strahom i užasom.

Ivan ustade. Neke svete žene koje su bile podalje od Križa, dođoše do

Blažene Djevice i odvedoše je od podnožja Križa. Nema riječi, jao, koja bi

opisala duboku bol Blažene Djevice. Oči su joj bile zatvorene, boja kože

kao u leša. Nije mogla stajati, pade na zemlju, ali je ubrzo podigoše i

podržavahu Ivan, Magdalena i drugi. Još jednom pogleda svoga ljubljenoga

Sina – Sina kojeg je začela po Duhu Svetomu, meso njena mesa, kost

njenih kostiju, srce njena srca – kako visi na Križu između dvojice

razbojnika. Raspet, osramoćen i prezren od onih zbog kojih dođe na zemlju

da ih spasi. S pravom je tada dobila naziv 'Kraljicom mučenika'.

Sunce je još bilo zatamnjeno i ovijeno maglom. Za vrijeme zemljotresa,

zrak postade težak i sparan, ali poslije postade svjež i čist. Bilo je oko 15

sati kada je Isus izdahnuo. Farizeji se isprva prepadoše zemljotresa. Ali kad

prođe prvi šok, pribraše se i počeše bacati kamenje u ponor kraj križa,

pokušavajući izmjeriti njegovu dubinu konopcima. Vidjevši da mu ne mogu

doseći dno, ostadoše zamišljeni, zabrinuto osluškujući stenjanje i

jadikovanje pokajnika. Tada napustiše Kalvariju.

Mnogi među prisutnima postadoše stvarno obraćeni. Najveći dio se vratio

u Jeruzalem potpuno ispunjeni strahom. Rimski vojnici čuvahu vrata, kao i

druga glavna mjesta u gradu, zbog mogućeg izbijanja ustanka. Kasijus je

ostao na Kalvariji s oko 50-ak vojnika. Isusovi prijatelji stajahu oko Križa,

238

promatrajući našeg Gospodina i plakahu. Mnoge se svete žene vratiše

svojim kućama, sve su bile tiho, svladane žalošću.

Poglavlje XLV

Zemljotres – Pojavak mrtvih u Jeruzalemu

Vidjela sam Isusovu dušu u trenutku kad je izdahnuo, pod oblikom

blještavog meteora, kako prodire u zemlju pod podnožjem Križa, praćena

anđelima, među kojima sam razabrala arhanđela Gabrijela. Također sam

vidjela kako ti anđeli bacaju zle duhove u jedan veliki ambis. Čula sam

kako Isus naređuje nekolicini duša iz Limba da ponovo uđu u svoja tijela,

kako bi pogled na njih ispunio grešnike ljekovitim strahom i kako bi iskazali

dojmljivo svjedočanstvo njegovu Božanstvu.

Zemljotres koji je načinio veliki ponor na Kalvariji, također je učinio i

mnogo štete u raznim dijelovima Palestine, ali njegov najrazorniji učinak

bio je vidljiv u samom gradu Jeruzalemu. Stanovnici Jeruzalema taman su

se počeli oporavljati od prvog šoka povratkom svjetlosti, kad im se

najednom strah udvostruči zemljotresom. Strašna buka i strka nastade

rušenjem kuća i zidova na sve strane. Panika je još uvećana i nenadanim

pojavkom davno umrlih osoba, čineći da zadrhte zlotvori, koji su pobjegli

kako bi se skrili. Umrli su im se obraćali najozbiljnijim i najprijekornijim

riječima.

Glavari svećenički su sve činili kako bi nastavili žrtvovati Pashalno janje

(žrtvovanje je bilo prekinuto zbog nenadane tame). Povratkom svjetla

izgledali su pobjedonosno, kada se iznenada tlo pod njima poče tresti.

Okolne zgrade popadaše, a hramski se zastor raspara na dvoje, odozgor

do dolje. Isprava ih obilje straha ostavi bez riječi, ali se začas pretvori u

jadikovanje i vrištanje.

239

Općenito, zbrke unutar Hrama nije bilo kako bi se inače prirodno očekivalo,

jer je striktni red ondje uvijek održavan, posebno kod pridržavanja pravila

koji su se morali slijediti kod onih koji su ulazili da bi žrtvovali, kao i kod

onih koji su izlazili pošto su obavili žrtvovanje. Gužva je bila ogromna, ali

su se ceremonije uredno i dojmljivo održavale od strane svećenika i

njihovih pomoćnika. Prvo je dolazilo klanje janjeta, onda škropljenje

njegovom krvlju praćeno pjevanjem hvalospjeva i zvukom truba.

Svećenici su pokušavali nastaviti žrtvovanje, kad iznenada nastade

neočekivana i zapanjujuća stanka. Užas i zapanjenost ocrtavala se na

svakom licu. Nijedan se zvuk nije čuo. Žrtvovanje prestade. Nastade opća

strka prema vratima Hrama. Sve je napušteno u konfuziji. Svatko je

nastojao što prije doći do izlaza kako bi pobjegao što prije. A kako su samo

bježali! A kako su se samo bojali i drhtali od straha! Jer usred mnoštva,

odjednom su se pojavili mrtvi koji su odavno bili mrtvi i pokopani

godinama.

Umrli su ih gledali prijekorno, kudili su ih najozbiljnije za zločin koji su

počinili tog dana. Govorili su o smrti 'pravednika', prizivajući njegovu krv

na njihove glave. Čak i usred ovakve strke, neki svećenici su pokušavali

uvesti red. Sprječavali su one koji su bili usred Hrama da bježe prema

izlazima. Čak su neki nastavili i žrtvovanje u nekim dijelovima Hrama,

pokušavajući smiriti prestrašeni narod.

Izgled i strka u Hramu u taj tren bi se mogli opisati, kao kad u mravinjak

bacite kamen, ili ako usred njega zabodete štap. Mravi u onom dijelu na

koji je pao kamen, ili gdje je štap zaboden, ispunjeni su užasom i zbrkom,

pa nastoje pobjeći tamo amo, dok su oni mravi u mirnijim dijelovima

mravinjaka mirni i nastavljaju normalno raditi.

Veliki svećenik Kajfa i njegova svita, nisu gubili prisebnost. Izvanjski mirni,

a to im je omogućila tvrdoća njihovih pokvarenih srdaca, uspjeli su smiriti

mnoštvo govoreći mnoštvu da ne traže u ovim silnim znacima

240

svjedočanstvo Isusove nevinosti. Rimski garnizon koji je pripadao tvrđavi

Antoniji, također je pokušavao uspostaviti red. Očito, nered nije

prouzrokovan ustankom naroda, premda je svako srce bilo prestrašeno i

tjeskobno. Tu tjeskobu su Farizeji nastojali (a u nekima i uspjeli) umiriti.

Sjećam se još nekih upečatljivih događaja. Prvo, dva stupa koja su bila

postavljena na ulazu Svetinje nad svetinjama, a između kojih je visio

krasan zastor, bili su prodrmani u samim temeljima. Lijevi stup pao je

prema jugu, a desni prema sjeveru, tako razderavši zastor na dvoje,

odozgo do dolje, sa zastrašujućim zvukom. Tako je Svetinja nad

svetinjama bila izložena javnim pogledima. Jedan se veliki kamen

oslobodio i pao sa zida kraj ulaza svetišta, blizu mjesta gdje je starac

Šimun uobičajavao klečati, slomivši na taj način nadsvođeni luk. Tlo je bilo

nadignuto. Mnogi drugi stupovi u Hramu su popadali.

Prikaza Velikog svećenika Zaharije, koji je bio zatučen između trijema i

oltara, viđena je u svetištu. Izrekao je strašne prijetnje, govoreći o smrti

drugog Zaharije i svetog Ivana Krstitelja, kao i o ubojstvima drugih

proroka. (opaska: Ovaj drugi Zaharija je bio otac Ivana Krstitelja. Bio je mučen i nakon

toga ubijen od strane Heroda, jer nije htio izdati Ivana. Pokopan je od strane prijatelja u

ograđen prostor Hrama.)

Dva sina, Velikog svećenika Šimuna nadimkom Just, (inače predak starca

Šimuna, koji je prorokovao kada je Isus prikazan u Hramu), pojaviše se u

dijelu Hrama gdje su se uobičajeno okupljali pismoznanci (zakonoznanci).

Oni također progovoriše ozbiljnim prijetnjama o smrti proroka, o žrtvi

starog Zakona koja upravo završava. Opominjali su sve prisutne da se

obrate i da usvoje nauku koja je bila propovijedana od strane Onoga kojeg

su razapeli. Prorok Jeremija se također ukazao. Stajao je blizu oltara i

proglašavao, opominjućim tonom, da je žrtva starog Zakona upravo

dokinuta i da nova upravo započinje.

241

Budući su se ova ukazanja dogodila samo tamo gdje svećenici smiju ući,

Kajfa i nekolicina drugih bijahu jedini koji su za njih znali. Oni su nastojali

opovrći njihovu stvarnost, skrivajući ih od drugih. Ova su čuda praćena

drugim čudima koja bijahu još veća. Vrata se od svetišta sama otvoriše, a

mogao se čuti jedan glas kako izgovara slijedeće riječi: 'Napustimo ovo

mjesto'. Vidjela sam sve Gospodinove anđele, kako odmah odlaze iz

Hrama.

32 Farizeja koja su bila na Kalvariji, kratko prije je naš Gospodin izdahnuo,

bijahu trenutno obraćeni kod podnožja Križa. Oni se vratiše u Hram usred

zbrke. Zapanjeno su gledali što se sve događa. Tada ozbiljnim glasom

progovoriše, i Ani i Kajfi, pa napustiše Hram. Ana je oduvijek bio najgorči

Isusov neprijatelj. Predvodio je svaku hajku protiv njega. Ali ovi izvanredni

događaji, udariše ga kao kap, pa nije znao kud da se skloni.

I Kajfa je u stvarnosti bio vrlo uplašen i pun zabrinutosti, ali mu njegov

ponos ne dozvoli da iskaže osjećaje. Pokušavao je razuvjeriti Anu. Neko

vrijeme je i uspijevao. Ali iznenadna ukazanja mrtvih pobiše efekt njegovih

riječi i Ana opet postade žrtva najstrašnijih strahova i grižnje.

Dok su se ove stvari događale u Hramu, panika i konfuzija nisu bile ništa

manji ni u gradu Jeruzalemu. Mrtvi su hodali ulicama. Mnoge građevine i

zidovi bijahu srušeni u potresu. Praznovjerni Pilat se još više bojao. Bio je

potpuno paraliziran i nijem od straha i užasa. I njegova je palača bila

potresena u samim temeljima. Tlo se treslo pod njegovim nogama. Divlje

je trčao iz sobe u sobu, a mrtvi su stalno dolazili pred njega, predbacujući

mu nepravednu osudu koju je donio nad Isusom.

On je mislio da su to Galilejčevi bogovi, pa se sklanjao u sobu gdje je

žrtvovao tamjan i činio zavjete svojim idolima zazivajući njihovu pomoć. I

Herod je bio skroz uplašen. Zatvorio se u svoju palaču, skriven od svih

pogleda.

242

Više od 100 osoba koje su umrle u raznim epohama povijesti, ponovo su

zadobili tijela, koja su imali dok su bili na životu. Ukazivali su se u raznim

dijelovima Jeruzalema, puneći žitelje neopisivom zabrinutošću. Te su duše

od Isusa oslobođene iz Limba. Otkrili su svoja lica i hodali amo tamo po

ulicama. Premda im tijela bijahu ista kao ona što su imali dok su bili na

zemlji, ipak ne doticahu tla dok su se kretali.

Ulazili su u kuće svojih potomaka, proglašavajući Isusovu nevinost,

opominjući najstrože one koji su imali udjela u njegovoj smrti. Vidjela sam

ih kako prolaze glavnim ulicama. Općenito su išli u parovima. Meni su

izgledali kao da klize po zraku ne dotičući tla. Likovi nekih bijahu blijedi,

drugi pak žućkasti. Imali su duge brade, a glas im zvučaše čudno,

mrtvački.

Ukopna im odjeća bijaše ista kao u vrijeme epohe u kojoj su živjeli i

ukopani. Kada su došli do mjesta gdje je izrečena smrtna presuda nad

Isusom, onda prije nego je povorka krenula prema Kalvariji, zastadoše na

tren, proglašavajući glasno: 'Slava budi Isusu u vjekove, a njegovim

neprijateljima smrt!'

Oko 16 sati svi mrtvi se vratiše u svoje grobove. Žrtvovanje u Hramu

bijaše prekinuto i zbrka prouzrokovana raznim čudima bijaše toliko velika,

da je te večeri samo nekoliko osoba jelo Pashalno janje.

Poglavlje XLVI

Zahtjev Josipa iz Arimateje da mu se dopusti uzeti Isusovo tijelo

Jedva da se strka koja je zahvatila grad malo slegla, kada Židovi iz

Sinedrija poslaše zahtjev Pilatu neka se razbojnicima slome noge, da bi

tako ubrzali njihovu smrt prije nego li Šabat osvane (Šabat je započinjao u

243

18 sati). Pilat odmah posla izvršioce na Kalvariju da udovolje njihovim

željama.

Josip iz Arimateje je zatražio audijenciju kod Pilata. Čuo je o Isusovoj smrti,

pa on i Nikodem odlučiše pokopati ga u novu grobnicu koju je napravio na

kraju svoga vrta, nedaleko od Kalvarije. Pilat je još uvijek bio uplašen i

zabrinut. Strašno se zapanjio kad je ugledao osobu tako visokog ranga kao

što je Josip, da želi odati počast ukopom, kriminalcu kojeg je on dao tako

sramotno razapeti.

Pošalje po stotnika Abenadara, koji se vratio u Jeruzalem nakon što se

sastao s učenicima koji su se skrivali po pećinama. Upita ga da li je Kralj

Židovski stvarno mrtav. Abenadar opširno izvijesti Pilata o Isusovoj smrti, o

njegovim posljednjim riječima i glasnom uzviku kojeg je izrekao prije smrti.

Govorio mu je i o potresu koji je napravio veliki ponor u stijeni.

Jedino na što se Pilat čudio je bilo kako to da je Isus tako brzo umro, jer

obično oni koji su razapeti pate dosta dulje. Pošto je malo govorio, Josip

zaključi da bi svaka dodatna riječ samo povećala Pilatovu potištenost i

grižnju. Pilat odmah naredi Josipu, kojega je ovlastio da skine tijelo Kralja

Židovskoga s Križa, da odmah obavi pogrebne rituale.

Pilat je pokušavao svojom spremnošću, udovoljavajući ovom zahtjevu,

malo ublažiti svoje prijašnje nepravedno vladanje, pa mu je bilo drago

učiniti što može, a znao je da će time i dodatno ozlovoljiti svećenike. Znao

je da je njihova želja, da Isus bude sramotno pokopan između dva

razbojnika. Otposla jednog glasnika na Kalvariju, da vidi jesu li njegove

naredbe izvršene. Mislim da je glasnik bio Abenadar, jer sam ga kasnije

vidjela kako pomaže skinuti Isusovo tijelo s Križa.

Kad je Josip iz Arimateje napustio Pilatovu palaču, odmah se pridružio

Nikodemu, koji ga je čekao u kući jedne pobožne žene, a kuća je bila

nasuprot velike ulice, te nije bila daleko od uličice gdje je Isus tako

244

sramotno tretiran kada je započeo nositi svoj Križ. Žena je bila prodavačica

aromatičnog bilja. Nikodem je kupio od nje puno miomirisa koji su bili

neophodni za balzamiranje Isusova tijela.

Ona je pribavila najdragocjenije vrste s raznih mjesta. Josip je otišao

nabaviti i fine plahte. Njegove sluge donesoše ljestve iz susjednog štaglja,

te čekiće, kuke, vrčeve s vodom i spužve. Sve to staviše na ručna kolica

slična onima na kojima su učenici Ivana Krstitelja vozili njegovo tijelo iz

dvorca Maheruš.

Poglavlje XLVII

Otvaranje Isusova boka - Smrt dvojice razbojnika

Dok su se ovi događaji zbivali u Jeruzalemu, oko Kalvarije je vladala tišina.

Mnoštvo koje je prije bilo tako bučno i uzbunjeno, raspršilo se. Svi su bili

pogođeni panikom. Neki su u toj panici zadobili iskrena obraćenja i kajali

se, dok na drugima nije bilo nikakva boljitka.

Marija, Ivan, Marija Kleofina i Saloma su ostali. Neki su sjedili, a neki stajali

oko Križa, skroz omotani u velove, tiho plačući. Nekoliko se vojnika

naslanjalo na ogradu koja je okruživala plato. Kasijus je jahao amo tamo.

Oblaci su bili niski, a sva je priroda poprimila obris žalosti.

Ubrzo se pojaviše šestorica streličara. Nosili su ljestve, lopate, užad i velike

željezne dužice od bačve, kako bi njima slomili noge razbojnicima,

ubrzavajući im dolazak smrti.

Kad se približiše Križu našega Gospodina, Isusovi prijatelji se povukoše par

koraka, a Blažena Djevica bi zahvaćena strahom da ne bi iskazali svoju

mržnju prema Isusu vrijeđajući i njegovo mrtvo tijelo, lomeći mu noge.

Njen strah ne bijaše bez razloga, jer kad položiše ljestve na Križ, rekoše da

se sigurno pretvara da je umro. Ubrzo, međutim, vidješe da je hladan i

245

ukočen, pa ga ostaviše na miru. Pomaknuše ljestve na križeve dvojice

razbojnika koji još bijahu živi.

Uzeše željezne motke i polomiše ruke razbojnicima, iznad i ispod lakta.

Istovremeno je jedan drugi streličar lomio njihove noge, iznad i ispod

koljena. Gezma je strašno vrištao. Zbog toga ga jedan streličar ubi,

zadavši mu tri jaka udarca toljagom po prsima. Dizma je duboko zastenjao

i izdahnuo. On bijaše prvi među smrtnicima koji je imao sreću pridružiti se

svome Otkupitelju.

Odvezaše korde, a tijela razbojnika padoše na tlo. Izvršitelji ih odvukoše u

duboku guštaru, koja je bila između Kalvarije i zidina grada. Tamo ih i

pokopaše.

Streličari su još uvijek sumnjali je li Isus stvarno mrtav. Svete žene

zadrhtaše na pomisao njihove brutalnosti, koju iskazaše prema

razbojnicima lomeći im kosti, da ne bi to učinili i Isusu. Ali Kasijus,

podčasnik, mladić od oko 25 godina, čije su razroke oči i nervozno

ponašanje, često izazivali podsmjeh kod ostalih vojnika, iznenada bi

obasjan milošću. Dirnula ga je žalost svetih žena i okrutnost streličara, pa

odluči otkloniti njihovu zabrinutost, dokazujući nedvojbeno da je Isus

stvarno mrtav.

Ljubaznost njegova srca nagnala ga je, ali ipak nesvjesno je tako ispunio

proroštvo, da zgrabi svoje koplje i brzo odjaše do humka na kojem je

stajao Križ. Stade između križa dobrog lopova i Križa našeg Gospodina.

Uze koplje s obje ruke i zarinu ga duboko u desnu stranu Isusovih prsa. Vrh

koplja prođe skroz kroz srce i izviri na lijevoj strani prsa.

Kad je Kasijus izvukao koplje iz rane, velika količina krvi i vode šiknu iz nje

i poprska mu lice i tijelo. Ova vrsta pranja učini efekt, sličan oživljujućoj

vodi krštenja, milost i spasenje odmah uđoše u njegovu dušu. Skoči s

konja, baci se na koljena, udarajući se u prsa, i glasno pred svima

ispovijedi svoju čvrstu vjeru u Isusovo božanstvo.

246

Blažena Djevica i njene drugarice još uvijek stajaše podalje Križa, očiju

uprtih u Isusa. Ali kad Kasijus zarinu svoje koplje u Isusov bok, zapanjiše

se, i jednodušno pojuriše prema njemu. Marija je izgledala kao da je njoj

samoj srce probodeno umjesto njena Božanskog Sina, jedva se držeći na

nogama. Kasijus je u međuvremenu i dalje klečao zahvaljujući Bogu, ne

samo zbog milosti koje je primio, nego i zbog trenutnog izlječenja njegovih

slabih i razrokih očiju.

Ovo izlječenje je također imalo i učinak tjeranja tame iz njegove duše,

kojom je prethodno bila ispunjena. Svima je srce zadrhtalo pri pogledu na

krv našega Gospodina, koja je kraj podnožja Križa tekla u udubinu u stijeni.

Marija, Ivan, svete žene i Kasijus skupiše krv i vodu u posude, skupljajući

ostatke komadima platna.

(opaska: Sestra Emerick je dodala: 'Kasijus je bio kršten i uzeo je ime Longinus (Longin).

Zaređen je za đakona. Propovijedao je vjeru. Uvijek je sa sobom nosio malo Isusove krvi.

Ona je presušila, ali je opet pronađena u njegovom lijesu u Italiji. Pokopan je u jednom

gradu nedaleko od mjesta gdje je sveta Klara provela svoj život. Tamo postoji i jezero s

otočićem u sredini, a na njemu mora biti i Longinovo tijelo.' Čini se da je po svom opisu

sestra Emerick označila gradić Mantova. Tamo je sačuvana tradicija sličnog efekta. Ne

znam gdje je sveta Klara živjela u okolici tog grada.)

Kasijus čiji je vid skroz obnovljen, u isti tren kad su mu i oči duše

progledale, bi duboko potresen, nastavivši svoju poniznu molitvu

zahvalnicu. I vojnici su bili zapanjeni čudom koje se dogodilo. Baciše se na

koljena kraj njega, istovremeno se udarajući u prsa priznavajući Isusa. Krv

i voda nastaviše teći iz velike rane na Isusovoj strani. Otjecaše u udubinu u

stijeni, a svete žene je skupljaše u posude, dok je Marija Magdalena

pomiješala i svoje suze. Streličari, koji su dobili poruku od Pilata da ne

diraju Isusovo tijelo, nisu se nimalo obratili.

Svi se ovi događaji odigraše blizu Križa, malo prije 16 sati. Za to vrijeme

Josip iz Arimateje i Nikodem skupiše sve stvari potrebne za pokop. Sluge

koje je Josip poslao da očiste grob, odmah javiše prijateljima našeg

Gospodina, da njihova Učitelja namjeravaju položiti u novu grobnicu.

247

Ivan se sa svetim ženama odmah vrati u grad. Prvo, zbog toga da Marija

obnovi snagu, a drugo, da kupi neke stvari koje su potrebne za ukop.

Blažena Djevica je imala mali stančić između zgrada blizu Cenakuluma.

Nisu ušli u grad kroz vrata koja su najbliže Kalvariji, jer su bila zatvorena i

čuvana od vojnika koje su tamo postavili Farizeji, nego otiđoše do vrata

koja vode od Betlehema.

Poglavlje XLVIII

Opis nekih dijelova starog Jeruzalema

Ovo poglavlje sadržava opise nekih mjesta, danih od sestre Emerick u

raznim prilikama. Nakon toga slijedi opis groba i vrta Josipa iz Arimateje,

tako da ne moramo prekidati izvještaj s pokopa našega Gospodina.

Prva vrata koja su stajala na istočnoj strani Jeruzalema, južno do

jugoistočno od Hrama, bila su ona koja su vodila do predgrađa Ofel. Ovčja

vrata su bila sjeverno do sjeveroistočno od Hrama. Između ovih dvaju

vrata nalazila su se još jedna. Ona su vodila do nekih ulica, a nalazila su se

istočno od Hrama. Taj dio grada su nastavali uglavnom klesari i drugi

radnici.

Kuće su u ovim ulicama bile naslonjene na temelje Hrama. Skoro sve su

pripadale Nikodemu, koji ih je dao izgraditi i koji je zaposlio većinu radnika

koji su tamo živjeli. Nikodem je nedavno izgradio i prelijepa vrata koja

vode do ovih ulica, zvana vrata Morija. Bila su nedavno završena i kroz njih

je Isus ušao u Jeruzalem na Cvjetnicu. Tako je Isus ušao na nova vrata koja

je izgradio Nikodem, kroz koja još nitko nije bio prošao. Tako je Isus i

pokopan u sasvim novu grobnicu Josipa Arimatejskog, u kojoj još nitko nije

ležao.

248

Vrata su poslije zazidana. Postoji tradicija, da će Kršćani kroz njih jednom

ponovo ulaziti u grad Jeruzalem. Čak i dan danas, na tom mjestu stoje

zazidana vrata, zvana Turska Zlatna vrata.

Put koji od Ovčjih vrata vodi na zapad, prolazi skoro između

sjeverozapadne strane brda Siona i Kalvarije. Od tih vrata do Golgote je

udaljenost otprilike 4 km. Od Pilatove palače do Golgote je oko 3,5 km.

Tvrđava Antonija je smještena na sjeverozapadnoj strani brda na kojem je

Hram, na jednoj litici. Kad bi išli na zapad, odlazeći iz Pilatove palače, ova

tvrđava bi vam bila na lijevoj strani. Na jednom od njenih zidina je bila

platforma koja je vodila do Foruma, s koje je Pilat obično objavljivao javne

odluke. To je činio, na primjer, kada je obznanjivao nove zakone.

Kada je naš Božanski Gospodin nosio svoj Križ, unutar grada, brdo

Kalvarija mu je uglavnom bilo s njegove desne strane. Taj put, koji

djelomično vodi na jugozapad, vodi i do vrata napravljenih u jednom

unutrašnjem gradskom zidu, pa prema Sionu. Iza ovog zida, nalijevo, bila

je i neka vrsta predgrađa, koje je imalo više vrtova nego kuća. A prema

vanjskim zidinama grada, stajale su neke veličanstvene grobnice s

kamenim ulazima. Na toj strani je bila i kuća koja je pripadala Lazaru, s

prelijepim vrtovima, koji su se pružali prema dijelu, gdje vanjski zapadni

zid grada skreće prema jugu.

Vjerujem da su ta mala privatna vrata, napravljena u gradskim zidinama,

bila upravo ta, kroz koja su Isus i njegovi učenici često prolazili, a

dopuštenjem Lazara išli su i kroz njegove vrtove. Vrata su vodila u grad

Betsur, koji je bio smješten sjevernije od Emausa i Jope. Zapadni dio

Jeruzalema je bio niži od drugih dijelova grada. Tlo na kojem je izgrađen,

padalo je koso prema zidinama grada, pa se opet uzdizalo kad im se

približilo. Na toj strmini bili su vrtovi i vinogradi, iza kojih zavija jedan široki

put, sa stazicama koje vode do zidina i tvrđava.

249

Na drugoj strani, bez zida, tlo je padalo prema dolini, tako da su zidovi

okruživali niže dijelove grada koji su izgledali kao da su izgrađeni na terasi.

Vinograda i vrtova tamo ima čak i danas. Kad je Isus došao do kraja svoga

Križnog puta, s njegove lijeve strane bio je taj dio grada koji je imao

mnoge vrtove. Iz jednog od tih vrtova došao je i Šimun Cirenac kada je

susreo povorku.

Vrata kroz koja je Isus napustio grad, nisu skroz gledala prema zapadu,

nego više prema jugo-zapadu. Gradski zid na lijevo, kad se prođu ta vrata,

vodio je nekako prema jugu, pa je skretao prema zapadu, pa opet prema

jugu, okolo brda Siona. Na toj strani stajao je veliki toranj, kao tvrđava.

Vrata kroz koja je Isus napustio grad nisu bila daleko od jednih drugih

vrata, koja su bila južnije, a vodila su dolje prema dolini, gdje je bila cesta

prema Betlehemu.

Vrt Josipa Arimatejskog se nalazio blizu vrata za Betlehem, oko sedam

minuta pješke od Kalvarije. (opaska: Ovdje moramo primijetiti da kroz 4 godine za

koje je vrijeme sestra Emerick imala vizije, opisivala je sve što se događalo na svetim

mjestima, od najranijih dana, pa sve do našeg doba. Više puta ih je vidjela profanirane i

opustošene, ali uvijek poštovane, bilo javno ili privatno. Puno puta je vidjela kamenje i

komade stijena, koji su bili nijemi svjedoci Muke i Uskrsnuća našeg Gospodina, koje je

sveta Jelena smjestila u crkvu Svetog groba, osobito u njene temelje. Kad bi ih sestra

Emerick posjetila u duhu, obično je najviše častila mjesta gdje je Križ stajao i gdje je sveta

grobnica bila smještena. Zato morate shvatiti, da je ponekad vidjela stvarne udaljenosti,

između pozicija Grobnice i mjesta gdje je Križ stajao, koja je veća nego li je ta udaljenost

danas, između kapela, koja nose ta imena u Jeruzalemu.)

To bijaše vrlo lijep vrt, s visokim stablima, terasama i gušticima, koji su

davali puno hlada. Bio je smješten na uzdignutom terenu uz gradske

zidove. Kad biste dolazili sa sjevera iz doline i ušli u vrt, nalijevo bi vam

bila mala uzvisina koja se pružala sve do gradskih zidina. Nadesno, na

kraju vrta, bila je jedna litica, koja je imala spilju i izdubljenu grobnicu u

njoj. Spilja je gledala na istok. Na sjeverozapadnoj i jugozapadnoj strani

litice bile su dvije manje grobnice, koje su također bile potpuno nove, a

imale su niske ulaze.

250

Jedna staza koja je započinjala na zapadnoj strani litice, vodila je svuda

okolo nje. Teren ispred grobnice je bio viši nego li njen ulaz, pa ako ste

htjeli ući u grobnicu, morali ste sići nekoliko stepenica. Spilja je bila

dovoljno velika da bi četiri čovjeka mogla stati blizu zidova ako bi nosili

leš, a da im pokreti pri tome ne budu ograničeni. Nasuprot vrata bila je

udubina u stijeni, u kojoj je izdubljen grob.

Grob je bio oko 60-ak cm iznad tla, naslonjen na stijenu samo s jedne

strane, kao neki oltar. Dva su čovjeka mogla stajati, jedan kraj glave, drugi

kraj nogu. Bilo je prostora i za trećeg čovjeka sprijeda, čak i kad se vrata

šupljine zatvore. Ta vrata su bila napravljena od nekakvog metala, možda

od mjedi, a bila su dvokrilna. Ova su se vrata mogla zatvoriti kamenom

kojega bi dokotrljali ispred njih. Kamen koji se koristio za tu svrhu bijaše

izvan spilje. Odmah pošto je naš Gospodin položen u grobnicu dovučen je

ispred tih vrata. Bio je ogroman, i nije se mogao pomaknuti bez pomoći

nekoliko ljudi.

Nasuprot ulaza u spilju, bijaše jedna kamena klupa. Ako bi čovjek stao na

tu klupu mogao se popeti na liticu. Litica je bila prekrita travom, a s nje su

se mogle vidjeti gradske zidine, najviši dijelovi brda Siona, neki tornjevi, te

vrata koja vode prema Betlehemu i izvoru Gihon. Litica je iznutra bila

bjelkaste boje, ispresijecana crvenkastim i plavkastim žilama.

Poglavlje XLIX

Skidanje s Križa

U vrijeme kad je svatko napustio okolicu Križa, uokolo je stajalo samo par

stražara. Vidjela sam petoricu ljudi, a mislim da su bili učenici, a dolazili su

iz doline iz smjera Betanije. Došli su skroz blizu Kalvarije, zurili par

251

trenutaka na Križ, a zatim nestadoše. Tri puta sam srela u blizini dvojicu

muškaraca, koji su nešto ispitivali i zabrinuto se konzultirali. Ta dvojica

bijahu Josip iz Arimateje i Nikodem.

Prvi put to bijaše za vrijeme razapinjanja (vjerojatno kad su otkupili

Isusovu odjeću), a tad bijahu nedaleko Kalvarije. Drugi put, kad su stali da

vide je li se mnoštvo razišlo, te su otišli do grobnice učiniti neke pripreme.

Treći put bijaše na njihovu povratku od grobnice do Križa, kad su se

ogledavali u svim smjerovima, kao da čekaju najpovoljniji trenutak,

konzultirajući se na koji način skinuti tijelo našeg Gospodina s Križa, a

nakon toga su se vratili u grad.

Slijedeće bijaše da se dogovore što ponijeti sa sobom za balzamiranje

tijela. Njihove sluge poniješe neke alate, pomoću kojih će skinuti tijelo s

Križa, kao i dvoje ljestve, koje pronađoše u obližnjem štaglju blizu

Nikodemove kuće. Ljestve su ustvari bile dugačke motke, s na pravilnim

razmacima, razmještenim poprečnim prečkama, tako formirajući

stepenice. Postojale su i kuke, koje ste mogli pričvrstiti na bilo koji dio

motke, i s pomoću kojih su se ljestve pričvršćivale da budu stabilne. Sve

što ste prilikom rada trebali, mogli ste objesiti na ove kuke.

Žena od koje su kupili miomirise, sve ih je uredno zapakirala. Nikodem je

kupio oko 15 kg korijenja. To su nosili u kacama napravljenim od kore

drva, koje su objesili oko vrata, tako da su im kace počivale na grudima.

Jedna od tih kaca sadržavala je neku vrstu praha. Ponijeli su i nekoliko

smotaka bilja u vrećama od pergamene ili kože. Josip je nosio kutiju

pomasti, ali ne znam od čega je kutija bila napravljena.

Sluge su također nosile posude, mješine, spužve i alat na nekoj vrsti

nosiljke. Ponijeli su i vatru u zatvorenom fenjeru. Grad su napustili prije

svojih gospodara. Prošli su kroz neka druga vrata (možda ona koja vode

prema Betaniji), a zatim se uputiše prema Kalvariji. Dok su prolazili kroz

grad, prošli su kraj kuće gdje se nalazila Blažena Djevica.

252

Ivan i svete žene pođoše potražiti razne stvari potrebne za balzamiranje

Isusova tijela. Neko vrijeme Ivan i svete žene iđaše sa slugama. Žena je

bilo pet, a neke su nosile velike smotke platna ispod svojih ogrtača. Bio je

tada običaj za žene, ako idu van po noći, ili ako idu odati pijetet tajno, da

se cijele zamotaju u duge plahte, bar metar široke.

Počinjali bi omotavati ruku, a zatim bi omotavale tijelo tako čvrsto, da su

jedva mogle hodati. Vidjela sam ih omotane na taj način, a bile su im

omotane obje ruke, čak i glava. Po tadašnjem običaju, izgled te odjeće je

upadao u oči, jer je to bila prava odjeća za žalovanje. Josip i Nikodem su

također nosili odjeću za žalovanje, a imala je crne rukave i široke

pojaseve. Njihovi ogrtači, koje su navlačili preko glave, bijahu dugi i široki,

uobičajene sivkaste boje, a služili su da se skrije sve što se nosilo.

Uputiše se k vratima koja vode prema Kalvariji. Ulice bijahu puste i tihe, jer

strah vladaše u svakoj kući. Velika se većina pokajala, a nekolicina je

nastavila slaviti Pashu. Kad Josip i Nikodem stigoše do vrata, vidješe da su

zatvorena, a ceste i putovi, kao i svaki ugao, bijahu puni vojnika. Ovi

vojnici bijahu od Farizeja postavljeni prije dva sata, a bijahu naoružani, jer

su se još uvijek bojali izbijanja bune u narodu.

Josip je pokazao naređenje koje je Pilat potpisao, da nesmetano može

proći. Vojnici su bili voljni i uslužni najviše što mogu, i objasniše mu da su

nekoliko puta pokušali otvoriti vrata, ali nisu ih mogli ni pomaknuti. Očito

da su vrata stradala od potresa, dobivši neki udarac i tako se izvitoperila.

Zbog toga su se streličari, poslani da slome noge razbojnicima, morali

vratiti u grad kroz druga vrata. Ali kad Josip Ariamatejski dohvati zasun,

vrata se otvoriše sama od sebe, na veliko zaprepaštenje vojnika.

Kad stigoše na Kalvariju, još uvijek bijaše mračno, a oblaci vrlo nisko.

Tamo su sluge već stigle. Svete žene su sjedile i plakale kraj Križa. Kasijus

i nekoliko vojnika, koji su postali obraćenici, ostadoše na izvjesnoj

udaljenosti, a njihovo ponašanje bijaše s respektom i rezervom.

253

Nikodem i Josip objasniše Presvetoj Djevici, što su sve poduzeli da spase

Isusa od sramotne smrti. Objasniše kako su uspjeli spriječiti lomljenje

kostiju našeg Gospodina i kako se proroštvo tako obistinilo. Rečeno im je

kako je Kasijus zadao kopljem ranu. Ubrzo je i centurion Abenadar stigao,

pa počeše s najdubljom sabranošću duha, svoj žalosni i sveti posao,

skidanja tijela našeg Gospodina s Križa.

Blažena Djevica i Magdalena sjedile su kraj podnožja Križa. Između

Gospodinova Križa i križa Dizme druge su žene pripremale platno, začine,

vodu, spužve i vrčeve. Kasijus je također prišao i ispričao Abenadaru

čudesno izlječenje svojih očiju. Svi su bili duboko dirnuti, a srca im

preplaviše žalost i ljubav. Ali, istovremeno su očuvali i svečanu tišinu.

Svaki njihov pokret bijaše pun ozbiljnosti i poštovanja.

Ništa ne prekinu tišinu, osim uobičajena zatomljena jadikovanja i

prigušenih jecaja, usprkos njihova iskrena žara i, duboke velike pažnje kod

obavljanja ovog pobožnog posla. Magdalena je dala oduška svojoj

neobuzdanoj tuzi, bez obzira na prisutne, ništa je nije u tome omelo.

Nikodem i Josip postaviše ljestve uz Križ, popeše se, držeći u rukama jednu

veliku plahtu, koja bijaše povezana s tri velika remena. Svezaše Isusovo

tijelo, ispod koljena i pazuha za drvo Križa. Osiguraše ruke komadima

platna kojeg svezaše oko zapešća. Tada izvukoše čavle, izbijajući ih straga

s velikim i jakim čavlom. Svete Isusove ruke na taj način ne bijahu jako

drmane, a čavao se lakše vadio iz drva i rana. Rane bijahu proširene od

težine tijela, koje je sad bilo podržano platnima, pa više nije visjelo na

čavlima. Donji dio tijela, koji je nakon Isusova preminuća potonuo, sad je

stajao prirodno, budući je plahtama bio privezan za Križ.

Dok je Josip vadio čavao iz lijeve ruke, prihvatio je Gospodinovu ruku

podržanu platnom i spustio je lagano uz sveto tijelo. Nikodem je vezao

desnu ruku platnom uz Križ, a zatim svetu okrunjenu glavu, koja bijaše

nagnuta na desno rame. Zatim izvadiše desni čavao, a ruku pridržavajući

254

plahtom lagano spustiše uz tijelo. Istovremeno stotnik Abenadar, s velikom

mukom, izvadi veliki čavao iz stopala. Kasijus s poštovanjem primi čavao i

položi ga pred noge Blažene Djevice.

Tada Josip i Nikodem postaviše ljestve s prednje strane Križa, u vrlo strm

položaj, blizu tijela. Odvezaše gornji remen i pričvrstiše ga za jednu kuku

na ljestvama. Isto učiniše s drugim remenom. Poslije su kuke spuštali s

prečke na prečku, i tako nježno spuštali Gospodinovo tijelo prema

Abenadaru, koji je stajao na stolcu. Abenadar primi tijelo u naručje i držaše

ga preko svojih koljena. Josip i Nikodem također su odozgor pridržavali

gornje dijelove tijela, istovremeno se spuštajući niz ljestve, zaustavivši se

na svakoj prečki. Sve su to radili s najvećom pažnjom i nježnošću, kao da

nose tijelo voljenog prijatelja koji je teško ranjen, pa ga svaki pokret boli.

Tako je natučeno i izranjeno tijelo našeg Gospodina skinuto s Križa.

To je bilo tako emotivno za gledati. Svi su bili oprezni, brižni, kao da su se

bojali da ne prouzroče Isusu neko novo trpljenje. Činilo se kao da su svu

svoju ljubav i štovanje, koju su osjećali prema svome Spasitelju dok je bio

živ, usredotočili na njegovo sveto tijelo. Svi su gledali to sveto tijelo,

prateći njegove pokrete. Stalno su uzdizali ruke prema Nebesima, brišući

suze, izražavajući tako obilje žalosti i potištenosti.

Ipak, svi su ostali potpuno smireni, čak i oni koji su bili okupirani svetim

tijelom, prekidali su svečanu tišinu, ako su morali, vrlo rijetko, i to

ozbiljnim i tihim glasom. Za vrijeme kada su silom vadili čavle iz Isusova

Križa i tijela, udarcima bata, Blažena Djevica, Magdalena i svi koji su prije

bili prisutni kod razapinjanja, osjećaše sada svakim udarcem, kako im se

srce probada.

Zvuk bata im je dozvao u pamet sva Isusova trpljenja, pa ne mogaše

kontrolirati svoj strah, da ne bi opet morali slušati krik trpljenja kod

probadanja čavlom. Premda su istovremeno žalili, što su njegove svete

usne zašutjele, a one su dokazivale, jao, da je on stvarno mrtav.

255

Kad je tijelo skinuto, bijaše zamotano od struka do koljena. A tada ga

položiše u naručje Blažene Djevice Marije, koja, svladana žalošću i

ljubavlju, ispruži ruke da primi svoj dragocjeni teret.

Poglavlje L

Balzamiranje Isusova tijela

Blažena Djevica sjede na široku plahtu koja je bila rasprostrta po zemlji.

Desno joj je koljeno bilo lagano podignuto, a leđa je naslonila na neke

ogrtače, koji bijahu smotani kao neki jastuk. Nijedna predostrožnost nije

bila zanemarena, kako bi joj se položaj olakšao – Majci svih Žalosti. U

svojoj dubokoj boli duše, žalosna, ali ipak sveta dužnost, čekala ju je da je

ispuni, na tijelu svoga voljenoga Sina.

Časna Isusova glava počivala je na Marijinom koljenu, a tijelo mu ležaše

ispruženo na plahti. Blažena je Djevica bila preplavljena bolju i ljubavlju.

Još jednom, za zadnji put, drži tijelo svoga ljubljenoga Sina u svome

naručju, kome za vrijeme dugih sati njegova mučeništva, nije mogla dati

nijedno svjedočanstvo svoje ljubavi. Gledala je njegove svete rane i nježno

ljubila blijede obraze, dok je Magdalena privijala svoje lice na Isusova

stopala.

Muškarci su se povukli u malu spilju, smještenu na jugozapadnoj strani

Kalvarije, kako bi pripremili razne stvari potrebne za balzamiranje. Kasijus

s ostalim vojnicima koji su postali obraćenici, ostade na izvjesnoj

udaljenosti. Sve neprijateljski raspoložene osobe, već su prije otišle u grad.

Prisutni vojnici su služili samo za to, da osiguravaju kako ne bi netko

slučajno prekinuo davanje zadnjih počasti tijelu našeg Gospodina. Neki od

ovih vojnika čak pomagaše kad je pomoć zatražena.

256

Svete žene su držale vrčeve, spužve, platno, pomast i začine, kako je što

traženo. Ali kad nisu bile tako zadužene, povlačile su se na pristojnu

udaljenost, pažljivo motreći Blaženu Djevicu kako izvodi svoju tužnu

zadaću. Magdalena nije napuštala Isusovo tijelo. Ivan je stalno pomagao

Blaženoj Djevici. Išao je tamo amo, od muškaraca do žena, pružajući

pomoć svima. Žene su sa sobom ponijele neke velike kožnate posude i

vrčeve s vodom, koji bijahu na vatri kako bi se voda zagrijala. Opsluživali

su Blaženu Djevicu i Magdalenu svježom vodom i spužvama, koje su

kasnije cijedile u kožnate posude.

Marijina hrabrost i čvrstoća ostadoše neuzdrmani, čak i usred neopisive

potištenosti. (opaska: na Veliki petak, 30. ožujka 1820., dok je sestra Emerick

kontemplirala skidanje s Križa, u prisutnosti pisca ovih redaka, odjednom pade u nesvijest

i učini mi se mrtva. Ali, nakon nekog vremena, povrati se k sebi i dade slijedeće

objašnjenje, premda još uvijek jako trpljaše: 'Dok sam kontemplirala kako Isusovo tijelo

počiva na koljenima Blažene Djevice, rekoh si: "Kako joj je snaga velika! Uopće se nije

nijednom onesvijestila!"

Moj me vodič ukori zbog ove misli – u kojoj je bilo više iznenađenja nego utjehe, pa mi

reče, "Trpi ti onda, ono što je ona trpjela!"

'Isti tren, osjećaj najoštrije tjeskobe probode me kao sablja, tako da sam pomislila,

sigurno ću umrijeti od toga.' Sestra Emerick je morala dugo podnositi ova trpljenja, a zbog

toga je i dobila jednu bolest, koja ju je skoro dovela do ruba groba.)

Bilo je nemoguće da napusti tijelo svoga Sina, dok je ono u tako groznom

stanju. Stoga s ustrajnom ozbiljnošću, krenu prati i čistiti ga od tragova

bijesa kojem je bilo izloženo. S najnježnijom brigom, skidaše mu trnovu

krunu, rasplevši je straga, a zatim je čupala trn po trn, koji su mu se

duboko zarinuli u glavu, kako ne bi proširila rane.

Kruna je odložena ustranu kraj čavala. Marija tada izvadi trnje koje je

ostalo u koži nekim zaobljenim kliještima, (opaska: sestra Emerick reče da je

oblik tih kliješta podsjeća na škare kojima je Samsonu odrezana kosa. U njenim vizijama

treće godine javnog Isusova djelovanja, vidjela je kako naš Gospodin slavi Šabat – dan

Mišaela – u jednom gradu koji pripada Levitima, plemena Ašer – i kao dio Knjige Sudaca

koja se čitala u sinagogi, sestra Emerick je promatrala u toj prilici život Samsona.) i

257

tužno ga pokaza prijateljima. Ovo trnje je stavljeno kraj krune, ali neki od

tih trnova, moraju biti još negdje odvojeno sačuvani.

Božansko lice našega Gospodina jedva je bilo raspoznatljivo, jer je bilo jako

izobličeno ranama koje su ga prekrivale. Kosa i brada su bile krvlju

slijepljene. Marija opra glavu i lice, prođe mokrom spužvom preko kose da

ukloni zgusnutu krv. Dok je napredovala s poslom, bio je sve očitiji i očitiji

raspon groznog bijesa kojem je tijelo bilo izloženo, što je izazvalo u njenoj

duši sućut i nježnost, koje su rasle kako je išla od rane do rane. Oprala je

rane glave, zatim oči ispunjene krvlju, nosnice i uši spužvom i malim

komadom platna omotanim oko prsta desne ruke. Tada je na isti način

očistila i poluotvorena usta, jezik, zube i usnice.

Ono što je ostalo od Isusove kose, začešljala je na tri dijela. (opaska: kad bi

sestra Emerick govorila o osobama neke povijesne važnosti, obično bi objasnila i kako su

te osobe češljale kosu. 'Eva je češljala kosu na dva dijela, ali Marija na tri.' Obično bi

davala značenje tim riječima. Često je davala objašnjenja što se s kosom radilo kod

ukopa, žrtvovanja, kod posveta i zavjeta, itd. Jednom reče za Samsona: 'Njegova plava

kosa bijaše gusta i dugačka. Skupljao ju je na vrh glave u sedam pletenica, kao šljem, a

krajevi pletenica bijahu pričvršćeni iznad čela i sljepoočnica. Kosa mu sama u sebi ne

bijaše izvor snage koju posjedovaše, nego bijaše samo svjedočanstvo zavjeta kojeg učini,

da kosa raste na Božju čast.

Snaga koja bijaše u ovih sedam pletenica bijaše sedam darova Duha Svetoga. Morao je

samo prekinuti svoj zavjet i izgubio bi mnoge milosti. Mora da je već prije prekršio svoje

zavjete i izgubio mnoge milosti, kad je dozvolio da mu ovaj znak, biti Nazaren, bude

odrezan. Nisam vidjela Delilu kako mu reže svu kosu, a mislim da je jedan čuperak ostao

na njegovu čelu. Poslije je primio milost kajanja, a s njome je zadobio i novu snagu,

dostatnu da uništi svoje neprijatelje. Samsonov je život proročki slikovit.')

Dva su dijela padala na sljepoočnice, a treći je padao straga glave. Dok je

razmrsivala i češljala kosu zabacivala ju je iza njegovih ušiju. Kad je glava

bila skroz čista i uređena, Blažena je Djevica pokri velom, nakon što je

izljubila njegove svete obraze. Zatim počne čistiti vrat, ramena, grudi,

leđa, ruke i probodene šake. Sve kosti grudiju i udova bijahu dislocirane,

pa se udovi ne mogaše savijati. Jedna strašna rana bijaše na ramenu koju

je prouzrokovalo nošenje teškog Križa. Cijeli gornji torzo bijaše pokriven

masnicama i dubokim ožiljcima od bičevanja.

258

Na lijevoj strani grudiju, bijaše jedna mala rana, gdje je izišao vrh

Kasijusovog koplja, a na desnoj strani bijaše velika rana, tamo gdje je isto

koplje ušlo. Koplje je probolo srce skroz naskroz. Marija očisti sve ove rane,

a Magdalena, klečeći, pomagala joj s vremena na vrijeme, ali nije

napuštala Isusovih nogu, koje je prala svojim suzama, otirući ih kosom.

Glava, prsa i stopala našeg Gospodina sada bijahu očišćeni. Tijelo je

počivalo na Marijinim koljenima. Bilo je prekrito smeđim mrljama i crvenim

ožiljcima, a na onim mjestima gdje je koža bila razderana, bilo je plavkasto

bijele boje, kao u mesa kad mu je iscijeđena krv. Marija je očišćene

dijelove tijela prekrila velom. Tada nastavi pomazivati ostale rane.

Svete žene su sa strane klečale, opslužujući Mariju, kutijom u kojoj je bila

pomast. Marija je tom pomašću punila i premazivala rane. Pomazala je

također i kosu. Tada uze lijevom rukom Isusove probodene ruke, s

poštovanjem ih izljubi, pa napuni rane od čavala pomašću i slatkim

začinom. Tako je napunila i uši, nosnice i ranu sa strane prsa. U

međuvremenu je Magdalena obrisala i pomazala Isusove noge, a zatim ih

opet opra svojim suzama, često ih ljubeći.

Voda koja je bila upotrijebljena nije se bacala, nego su je lijevali u kožne

posude u koje su cijedili spužve. Vidjela sam Kasijusa i nekoliko drugih

vojnika kako više puta odlaze po svježu vodu do izvora Gihon, koji bijaše

blizu. Kad je Blažena Djevica ispunila sve rane pomašću, umotala je glavu

platnenim plahtama, ali još nije pokrila lice. Zatvorila je poluotvorene

Isusove oči, neko vrijeme držeći svoju ruku na njima. Također je zatvorila i

usta, pa zagrli sveto tijelo svog ljubljenog Sina, pritisnuvši svoje lice,

nježno s poštovanjem, na njegovo.

Josip i Nikodem čekali su neko vrijeme, a tada Ivan priđe k Blaženoj Djevici

zaklinjući je da dopusti odnijeti tijelo njena Sina, kako bi ga kompletno

balzamirali, jer se Šabat skroz približio. Još jednom Marija zagrli sveto tijelo

259

Isusovo, reče svoje zbogom na najdirljiviji mogući način, a onda muškarci

podigoše plahtu s tijelom iz njena naručja, i odnesoše ga malo dalje.

Duboka Marijina bol bila je donekle ublažena osjećajima ljubavi i

obožavanja, dok je vršila svetu zadaću čišćenja tijela. Ali sada, još jednom

bi svladana, pa opet pade u ruke svetih žena. Magdalena se osjećala kao

da je njen Voljeni silom odnijet od nje, pa žurno potrči nekoliko koraka s

ispruženim rukama. Ali, zastade, pa se ubrzo vrati Blaženoj Djevici.

Sveto je tijelo odnijeto na mjesto ispod samog vrha Golgote, gdje se jedna

kamena zaravan pružala, tu su pomazivali tijelo. Isprva sam vidjela komad

rupičasta platna, slična čipki, na što sam pomislila na veliki izvezeni zastor

koji obično visi između crkvenog kora i lađe, za vrijeme Korizme. (opaska:

ovo se odnosi na običaje biskupije Munster. Za vrijeme Korizme u crkvama visi jedan

zastor, čipkasto izvezen, a predstavlja Pet Rana, sredstva Muke, itd.)

Izgleda da je tako izvezeno kako bi voda mogla otjecati. Vidjela sam još

jednu veliku razvijenu plahtu. Tijelo našeg Gospodina bi položeno na tu

rupičastu plahtu, a nekoliko ljudi držaše drugu plahtu nad njim.

Nikodem i Josip kleknuše i ispod ovog pokrova izvukoše platno koje su

privezali oko Gospodinovih slabina, kada su ga skidali s Križa. Tada

spužvama opraše i očistiše slabine. Tada pomoću poprečnih plahta, koje

bijahu oko slabina i koljena, podigoše tijelo u sjedeći položaj, pa mu opraše

leđa. Nastaviše ga tako prati sve dok ne izađe čista voda iz spužve. Nakon

toga, u svježu vodu dodaše mirte, pa opraše cijelo tijelo. Tada ga s

poštovanjem potpuno opružiše po plahti, jer još uvijek bijaše u poziciji u

kojoj je naš Gospodin izdahnuo – slabine i koljena povijena.

Tada mu ispod bokova staviše plahtu, koja bijaše oko metar široka i tri

metra dugačka. U krilo mu postaviše smotak mirišljavog bilja, a nad cijelim

tijelom istresoše puder koji je Nikodem kupio. Sad zamotaše gornje

dijelove tijela i čvrsto stegnuše plahtu koju su prije postavili ispod njega.

Nakon toga pomazaše rane bedara, staviše smotke bilja između nogu, koje

260

su rastegli na punu dužinu, i cijele ih zamotaše u plahte, u koje su stavili

slatke začine.

Tada Ivan dovede Blaženu Djevicu i ostale svete žene, da još jednom vide

Isusa. Marija kleče kraj Isusove glave, i ispod nje stavi smotak vrlo finog

platna, kojeg joj je dala Pilatova žena, a ona ga je nosila oko svoga vrata

ispod ogrtača. Potpomognuta svetim ženama, stavi od ramena do obraza

smotke bilja i začina, kao i miomirisni puder. Tada sve to jako sveza oko

glave i ramena.

Magdalena izli bočicu balzama u ranu sa strane prsa, a svete žene staviše

nešto bilja u rane dlanova i stopala. Tada muškarci staviše slatke začine

svud po tijelu, prekrižiše svete ukočene ruke na prsa, pa svezaše veliku

bijelu plahtu oko tijela sve do visine grudi, kao kad se dijete umata.

Pričvrstiše kraj plahte ispod pazuha, a ostatak smotaše oko glave i

ramena. Najzad, postaviše tijelo našeg Gospodina na veliku plahtu, oko

šest metara dugu, koju je Josip kupio, i omotaše cijelo tijelo u nju. Tijelo su

postavili dijagonalno na plahtu, a jedan je kraj plahte bio podignut od

stopala do grudi, drugi od glave do ramena, a ostala dva bijahu preko

torza.

Blažena Djevica, svete žene kao i muškarci, svi kleknuše oko Isusova tijela

da se oproste. Tada se ispred njih dogodi jedno dirljivo čudo. Sveto se

Isusovo tijelo, sa svim svojim ranama, pojavi otisnuto na plahti u kojoj je

bilo zamotano, kao da je željelo nagraditi njihov trud i ljubav, i ostaviti im

uspomenu svog lika kroz sve plahte u koje je bilo umotano. Sa suzama

zagrliše cijenjeno tijelo, žarko izljubiše čudesan otisak koje ono ostavi.

Njihovo se zaprepaštenje još više poveća, kad podigoše plahtu. Vidješe da

su donje plahte koje su omatale tijelo, bijele kao i prije, tj. da je samo

gornja plahta bila otisnuta na ovaj čudesni način.

261

To nije bio otisak krvavih rana, budući je cijelo tijelo bilo oprano, omotano i

prekriveno slatkim začinima, nego je to bio natprirodni portret, koji daje

svjedočanstvo Božanske stvaralačke moći, koja je još uvijek ostala u

Isusovu tijelu. Vidjela sam mnoštvo stvari povezanih s ovim platnom u

kasnijoj njegovoj povijesti, ali ih ne mogu opisati. Nakon Uskrsnuća, platno

je ostalo u vlasti Isusovih prijatelja. Dvaput je palo u ruke Židova, a

čašćeno je na nekoliko raznih mjesta. Vidjela sam ga u nekom gradu u

Aziji, u vlasništvu nekih Kršćana koji su bili Katolici. Zaboravila sam ime

grada, koji se nalazi u jednoj provinciji, blizu domovine Trojice kraljeva.

Poglavlje LI

Tijelo našeg Gospodina stavljaju u grobnicu

Muškarci postaviše tijelo na neku vrstu kožne nosiljke, koju su prekrili

smeđom odjećom, a na nosiljku su privezali dvije motke. To me strašno

podsjećalo na Kovčeg saveza. Nikodem i Josip nosili su sprijeda na

ramenima motke, a straga Abenadar i Ivan. Nakon njih iđaše Blažena

Djevica, njena starija sestra Marija Helijeva, Magdalena i Marija Kleofina. a

zatim grupa žena koje su slijedile malo podalje – Veronika, Ivana Kusa,

Marija Markova majka, Saloma žena Zebedejeva, Marija Saloma, Saloma

iz Jeruzalema i Ana nećaka svetog Josipa.

Kasijus i vojnici su išli na kraju procesije. Druge žene, kao Maroni iz Naima,

Dina Samaritanka i Mara Sufanitkinja bijahu u Betaniji, s Martom i

Lazarom.

Dva vojnika iđaše ispred sviju s bakljama u rukama, te tako doniješe malo

svjetla u spilju grobnice. Procesija napredovaše u tom rasporedu oko

sedam minuta. Svete žene i muškarci pjevaše psalme slatkim i

melankoličnim tonom. Vidjela sam Jakova Starijeg, Ivanova brata, kako na

drugoj strani doline, stoji na vrhu brda, gleda ih dok prolaze, pa se odmah

vraća da kaže ostalim učenicima što je vidio.

262

Procesija zastade pred ulazom u Josipov vrt. Otvoriše ga uklanjanjem nekih

motki, koje su kasnije koristili kao poluge da dokotrljaju kamen na ulaz

grobnice. Kada dođoše do litice, postaviše Sveto Tijelo na dugu ploču

prekrivenu plahtom. Spilja koja bi potpuno nova, bijaše prethodno

očišćena od slugu koje je poslao Nikodem, tako da joj unutrašnjost bijaše

čista i oku ugodna.

Svete žene sjedoše ispred spilje, dok su četvorica muškaraca nosila tijelo

našeg Gospodina, djelomično ispunivši udubljenje na ležaju određenom za

polog tijela s mirisnim začinima, a onda preko svega raširiše plahtu. Na tu

plahtu, s poštovanjem, položiše sveto tijelo. Nakon što mu još jednom

izraziše ljubav suzama i nježnim grljenjem, napustiše spilju.

Tada uđe Blažena Djevica Marija, sjede blizu glave svoga dragog Sina i

prosu po njemu puno suza. Kad je napustila spilju, Magdalena žarko i žurno

dođe do tijela, pobaca po njemu neko bilje i grančice koje je ubrala u vrtu.

Tada kršeći ruke i s ridanjem ljubljaše Isusove noge. Ali kada joj muškarci

kazaše da moraju zatvoriti grobnicu, ode natrag do drugih žena. Oni

prekriše sveto tijelo krajevima plahte na kojoj je ležalo, stave preko svega

smeđi pokrivač, zatvoriše dvokrilna vrata, koja bijahu napravljena od

metala boje bronce, te preko njih postaviše motke u obliku križa, da drže

vrata zatvorenima.

Veliki kamen, koji namjeravaše dogurati na ulaz grobnice, ležaše ispred

spilje. Bio je oblika kao škrinja ili grob. (opaska: očito, sestra Emerick ovdje govori

o starinskoj škrinji u kojoj je seoska sirotinja držala svoju odjeću. Donji dijelovi tih škrinja

bijahu uži nego gornji, pa im je to davalo oblik lijesa. I ona sama je imala jednu od ovih

škrinja, a zvala ju je 'moja škrinja'. Često je opisivala kamen ovom usporedbom, ali bez

obzira na njene opise, nije nam baš posve jasan oblik tog kamena.) Dužina mu bijaše

kao visina čovjeka, a bijaše tako težak da se bez poluga ne mogaše

dogurati do grobnice. Ulaz u spilju je bio zatvoren vratima koja bijahu

napravljena od isprepletenog granja. Sve se unutra odvijalo pod svjetlom

baklji, jer dnevno svjetlo ne prodiraše tamo.

263

Poglavlje LII

Povratak od grobnice – Josip iz Arimateje utamničen

Šabat je bio na dohvat ruke. Nikodem i Josip se vratiše u Jeruzalem kroz

mala vrata nedaleko vrta. Josipu je posebnom privilegijom dozvoljeno da ih

napravi u gradskom zidu. Blažena Djevica, Magdalena i Ivan se htjedoše

vratiti na Kalvariju da mole, pa im Josip reče da će im ova vrata, kao i

prostorija Posljednje večere biti otvoreni kad god pokucaju. Starija sestra

Blažene Djevice, Marija Helijeva, vrati se u grad s Marijom Markovom

majkom i nekim drugim ženama. Sluge od Nikodema i Josipa otiđoše na

Kalvariju, da donesu neke stvari koje su tamo ostavili.

Vojnici su se pridružili onima koji su čuvali gradska vrata blizu Kalvarije.

Kasijus ode do Pilata s kopljem, da ga izvijesti o svemu što je vidio. Obećao

je da će mu dati točan izvještaj svega što se dogodilo, ako mu da komandu

nad stražarima, koje su Židovi tražili da čuvaju grob. Pilat ga sasluša s

pritajenim užasom, ali mu samo reče da njegovo praznovjerje graniči s

ludošću.

Josip i Nikodem sretoše Petra i dvojicu Jakova u gradu. Oni svi proliše

mnogo suza, ali je Petar posebno bio svladan žestinom svoje žalosti. Sve ih

je izgrlio, predbacujući si što nije bio prisutan pri umiranju našega

Spasitelja, zahvaljujući im što su obavili obrede ukopa nad njegovim

svetim tijelom. Dogovorili su se da vrata od dvorane Posljednje večere

budu otvorena kad god netko pokuca. Tako se rastadoše i otiđoše tražiti

druge učenike, koji su se raspršili u raznim smjerovima. Poslije sam vidjela

Blaženu Djevicu i njene prijatelje kako ulaze u dvoranu Posljednje večere.

Abenadar je poslije došao i bio primljen. Malo po malo, najveći dio apostola

i učenika bi skupljen ondje.

264

Svete su se žene povukle u onaj dio zgrade gdje je Blažena Djevica živjela.

Uzeše nešto hrane, još malo proplakaše, opisujući jedna drugoj što su

vidjele. Muškarci se presvukoše. Vidjela sam ih kako stoje pod lampom i

kako obdržavaju Šabat. Jeli su nešto janjetine u dvorani, ali bez

obdržavanja ceremonije, jer su jeli Pashalno janje jučer navečer. Svi su bili

potreseni u duhu i ispunjeni žalošću. Svete žene su molile s Blaženom

Djevicom pod lampom. Poslije, kad je noć skroz pala, iz Betanije dođoše

Lazar, udovica iz Naima, Dina Samaritanka i Mara Sufanitkinja. Još jednom

opisaše sve što se dogodilo, a na to svi mnogo suza proliše.

Josip iz Arimateje se kasno vraćao kući iz dvorane Posljednje večere. Dok

je išao ulicama Siona bijaše tužan, praćen nekolicinom učenika i žena.

Odjednom, iznenada, okruži ih grupa naoružanih ljudi, koji su ih čekali u

zasjedi kraj Kajfina sudišta. Napadoše ih, zgrabiše Josipa, dok su ostali,

vrišteći od straha, pobjegli. Josipa su zatvorili u jedan toranj koji je

naslonjen na gradske zidine, nedaleko sudišta. Ovi su vojnici bili pogani i

ne obdržavahu Šabat, pa ih je zbog toga Kajfa mogao angažirati za ovaj

posao. Namjera mu bijaše da glađu ubije Josipa, i da drži njegov nestanak

u tajnosti.

Ovdje se završavaju opisi svega što se dogodilo na dan Muke našeg

Gospodina. Ali, dodati ćemo neke dodatne stvari, što se tiče Velike subote,

Silaska nad pakao i Uskrsnuća.

Opaske:

Prema vizijama sestre Emerick, tri žene imenovane u tekstu, živjele su

neko vrijeme u Betaniji, u nekoj vrsti zajednice utemeljene od Marte s

namjerom pribavljanja sredstava za uzdržavanje učenika, kad je Isus tuda

prolazio i za raspodjelu milostinje koja se skupljala.

265

Udovica iz Naima, čiji je sin Martial, od Isusa uskrsnut od mrtvih, prema

sestri Emerick, na 28 Marhesvan (18. studenog), zvala se Maroni. Bila je

kći ujaka, s očeve strane, svetog Petra. Prvi joj je muž bio sin Elizabetine

sestre, koja je pak sama bila kći sestre od svete Ane. Njen je prvi muž

umro ne ostavivši djece. Potom se udala za Elinda, rođaka svete Ane.

Preselila se iz Kasaluta blizu Tabora, kako bi podigla boravište kraj Naima,

koji ne bijaše daleko. Ubrzo je izgubila i drugog muža.

Dina Samarijanka, bijaše ona ista koja je s Isusom pričala na Jakovovu

zdencu. Rođena je blizu Damaska, od roditelja napola Židova, a napola

pogana. Oni su umrli kad je bila vrlo mlada, a odgojena je od jedne žene

lošeg karaktera. Sjeme najopakijih strasti bijaše vrlo rano posijano u njeno

srce. Imala je nekoliko muževa, koji su se smjenjivali, a zadnji je živio u

Siharu, kamo je i ona otišla za njim, pa je promijenila ime od Dina u

Saloma.

Imala je tri odrasle kćeri i dva sina, koji su se poslije pridružili učenicima.

Sestra Emerick je često govorila da je život ove Samarijanke proročki – da

je Isus preko nje govorio cijeloj zajednici Samarije, i da su oni svojim

grijesima privučeni mnogim vezama, kao što je ona privučena preljubima.

Mara Sufanitkinja je bila Moapkinja. Dolazila je iz okolice Sufana, a bila je

potomak Orfe, udovice Heliona, Noeminog sina. Orfa se ponovo oženio u

Moabu. Preko Orfe, Rutine šurjakinje, Mara je pripojena obitelji Davida, iz

koje je naš Gospodin potekao. Sestra Emerick je vidjela kako je Mara

oslobođena od đavala i kako joj se grijesi opraštaju na 17. Eluda (9. rujna),

druge godine Isusovog javnog djelovanja. Živjela je u Ainonu, odbačena od

muža, bogatog Židova, koji je zadržao djecu koju je imao s njom. S drugom

trojicom je poslije imala preljube.

'Vidjela sam' često je govorila sestra Emerick, 'vidjela sam, suhe grane

debla Davidova, kako su pročišćene milošću Isusovom, i kako su ponovo

primljene u krilo Crkve. Ne mogu izraziti koliko sam ovakvih korijena i

266

izdanaka vidjela isprepletene jedne s drugima, izgubljene u mraku, pa opet

dovedene na svjetlo dana.')

Poglavlje LIII

Ime Kalvarija

Dok sam razmatrala o imenu Golgota, postadoh duboko uronjena u

kontemplaciju imena Kalvarija, lubanjsko mjesto, tako se zvala stijena na

kojoj je Isus razapet. Gledah u duhu sve epohe od Adama do Krista, i u toj

viziji objavljeno mi je porijeklo imena. Ovdje dajem sve čega se sjećam o

toj temi.

Vidjela sam Adama nakon izgona iz Raja, kako plače u spilji gdje se Isus

znojio krvlju i vodom, na Maslinskoj gori. Vidjela sam kako je Set obećan

Evi u spiljskim jaslama Betlehema i kako ga je rodila u toj istoj spilji.

Također sam vidjela Evu kako živi u nekoj spilji blizu Hebrona, gdje je

Esenski samostan Masfa kasnije utemeljen.

Tada sam gledala okolicu u kojoj je Jeruzalem izgrađen, kako je podignut

nakon Općeg potopa, a zemlja je bila sva nenaseljena, crna, kamenita, i

vrlo različita od one kakva je prije bila. Na velikoj dubini ispod stijene koja

čini brdo Kalvariju (koja je formirana dubinskim vodama), vidjela sam grob

Adama i Eve. Glava i jedno rebro falili su jednom kosturu, a nedostajuća je

glava bila smještena unutar istog kostura, kojem nije pripadala.

Kosti Adama i Eve nisu sve bile u ovoj spilji, jer je Noa neke kosti ponio sa

sobom u Arci, pa su od strane Patrijarha prenošene s generacije na

generaciju. Noa, kao i Abraham, bili su u habitu kad su prinosili žrtve, a

uvijek bi položili Adamove kosti na oltar, kako bi podsjetili Svemogućega

na njegovo obećanje. Kada je Jakov dao Josipu svoju šarenu odjeću,

istovremeno mu je dao neke Adamove kosti, da ih čuva kao relikvije. Josip

267

ih je uvijek nosio na grudima, a kad je pokopan, položene su zajedno s

njim u prvom relikvijaru kad su djeca Izraela izlazila iz Egipta. Vidjela sam i

mnoge druge slične stvari, ali neke sam zaboravila, a druge nisam imala

vremena zapisati.

Što se tiče porijekla imena Kalvarija, sad ću sve reći što znam. Vidjela sam

planinu koja nosi to ime kad je bilo doba proroka Elizeja. Nije bila ista kao

u doba Gospodinova raspeća, nego je bila brdo, s mnoštvom zidova i

pećina, i sličnih grobova po njoj. Gledala sam proroka Elizeja kako silazi u

ove pećine, ne znam da li stvarno ili samo u mojoj viziji, vidjela sam ga

kako uzima lubanju iz kamene grobnice u kojoj su kosti počivale. Netko tko

je bio kraj njega – mislim jedan anđeo – reče mu, 'Ovo je Adamova

lubanja.' Prorok zaželi odnijeti je, ali mu njegov pratilac zabrani. Na lubanji

sam vidjela nešto kose, plave boje.

Saznala sam da je prorok povezao što se s njim dogodilo, pa je mjesto

dobilo ime Kalvarija. Konačno, vidjela sam da je Isusov Križ postavljen

točno okomito iznad Adamove lubanje. Također mi je rečeno da je to točni

centar svijeta. Istovremeno, pokazan mi je broj i mjere svake države, ali

sam ih zaboravila, individualno, kao i općenito. Ipak sam promatrala taj

centar s visine, kao iz ptičje perspektive. Pri takvom pogledu, čovjek je

mogao vidjeti jasnije nego na bilo kojoj mapi, razne zemlje, planine,

pustinje, mora, rijeke, gradove, čak i najmanja mjesta, bilo da su blizu ili

daleko.

Poglavlje LIV

Križ i tijesak za grožđe

Dok sam meditirala o ovim riječima ili Isusovim mislima dok je visio na

Križu: 'Isprva sam ovdje stiskan kao grožđe stavljeno u tijesak. Moja krv

mora nastaviti teći, sve dok voda ne dođe, ali vino se ovdje više praviti

268

neće', dano mi je objašnjenje toga, posredstvom jedne druge vizije

povezane s Kalvarijom.

Vidjela sam tu kamenitu zemlju u periodu prije Općeg potopa. Bila je

manje divlja i manje jalova, nego je poslije postala. Bila je prekrita poljima

i vinogradima. Tu sam vidjela proroka Jafeta, divnog od sunca preplanulog

starca, okružena brojnim stadima i krdima stoke, kao i mnogobrojnim

potomstvom. On i njegova djeca imahu svoja boravišta iskopana u zemlji,

prekrita zemljanim krovovima, na kojima je raslo cvijeće i razno drugo

bilje.

Svuda uokolo je bila vinova loza. Jedna nova metoda pravljenja vina je

iskušana baš na Kalvariji, u Jafetovoj prisutnosti. Također sam vidjela staru

metodu pripreme vina, ali ne mogu dati točan opis, osim ovoga. Isprva su

ljudi bili zadovoljni da samo jedu grožđe. Zatim su grožđe tukli batovima u

kamenim udubljenjima, i konačno u velikim drvenim jarcima. Za ovu priliku

jedna nova preša, po obliku slična svetom Križu, bila je iskušana. Sastojala

se od izdubljena drvena debla, postavljena uspravno, s vrećom grožđa

obješenom na njega.

Nad tom vrećom bio je pričvršćen bat, koji je pokretala vlastita težina. S

obje strane debla bijahu kraci povezani s vrećom. Kroz otvore napravljene

za tu svrhu, kad bi se pokrenuo, spuštanjem krakova, bat bi sprešao

grožđe. Sok je tekao po drvetu kroz pet otvora i otjecao u kamenu kacu,

odakle je tekao kroz kanal napravljen od kore drveta premazan biljnom

smolom, u neku vrstu cisterne izdubljene u stijeni, gdje je Isus zatočen

prije raspeća.

U podnožju vinske preše, u kamenoj kaci, bila je neka vrsta sita koja je

zaustavljala opne grožđa, koje su stavljane ustranu. Kada su montirali

svoju vinsku prešu, punili bi vreću grožđem, prikivali je na vrh debla,

postavljali bat i pokretali ga krakovima, da bi sprešali grožđe i tako bi sok

tekao. Sve me je ovo jako podsjećalo na Razapinjanje, zbog sličnosti

269

između vinske preše i Križa. Imali su duge trske, na krajevima su imali tri

šiljka, tako da su sličile velikim čičcima. Pomoću njih su čistili kanale kad bi

se začepili. To me je podsjećalo na koplje i spužvu.

Postojale su i neke kožnate posude, i vaze napravljene od kore drveta,

obložene smolom. Vidjela sam nekoliko mladića, golih, osim što su im

bokovi bili opasani, kao Isus, kako rade s prešom. Jafet je bio vrlo star.

Imao je dugu bradu, a obučen je bio u odjeću od životinjske kože. Gledao

je novu vinsku prešu s evidentnim zadovoljstvom. Bio je to blagdan, pa su

na kamenom oltaru žrtvovali neke životinje, koje su inače slobodno pasle

po vinogradu, mlade magarce, koze i ovce. To nije bilo to mjesto gdje je

Abraham došao žrtvovati svoga sina Izaka. Vjerojatno je to bilo na planini

Moriji.

Zaboravila sam još puno uputa što se tiče vina, octa, kože, i raznih načina

kako se sve dodavalo, bilo lijevo, bilo desno. Žao mi je zbog toga, jer i

najmanje sitnice u tim stvarima imaju duboko simboličko značenje. Ako

bude Božja volja da ih obznanim, Bog će mi ih ponovo pokazati.

Poglavlje LV

Ukazanja u trenutku Isusove smrti

Među mrtvima koji su ponovo ustali iz svojih grobova, a kojih je bilo

sigurno preko stotinu u Jeruzalemu, nije bilo Isusovih rođaka. Vidjela sam u

raznim dijelovima Svete zemlje druge mrtve kako svjedoče o Isusovu

Božanstvu. Tako sam vidjela i Sadoka, najbogoljubnijeg čovjeka, koji je dao

sve svoje imanje sirotinji u Hramu. On se pokazao mnogima u okolici

Hebrona. Sadok je živio stoljeće prije Isusa. Bio je utemeljitelj zajednice

Esena. Žarko je čeznuo za dolaskom Mesije, a na tu temu je imao i

nekoliko vizija. Vidjela sam i neke druge mrtve kako se ukazuju skrivenim

Isusovim učenicima, i kako im daju razna upozorenja.

270

Užas i pustoš vladaše čak i u najudaljenijim dijelovima Palestine. Nisu se

čuda događala samo u Jeruzalemu. U Tirzi, koja je imala toranj u kojem su

bili zarobljenici, a koje je Isus oslobodio, taj je toranj pao.

U Galileji, gdje je Isus mnogo putovao, vidjela sam mnoge građevine, a

osobito kuće Farizeja koji su bili prvi u proganjanju Isusa, kako su

sravnjene sa zemljom, ubivši im i žene i djecu. Brojne nesreće su se

dogodile u okolici jezera Genezaret.

Mnoge su građevine pale i u Kafarnaumu. Kameni zid koji se nalazio ispred

lijepog vrta centuriona Zorobabela, puknuo je poprijeko. Jezero je poplavilo

dolinu, a voda je došla sve do Kafarnauma, koji je bio oko 3 km od jezera.

Petrova kuća i boravište Blažene Djevice ispred grada ostale su čitave.

Jezero se strašno grčilo, treslo. Obale su mu smrvljene na nekoliko mjesta,

a oblik mu se veoma izmijenio, te je postao više nalik današnjem obliku.

Velike su se promjene dogodile, osobito na jugoistoku, blizu Tarikeje, jer je

taj kraj imao kameni nasip između jezera i neke vrste močvare, koji je

davao stalni smjer toka rijeci Jordan, koja je tu istjecala iz jezera. Cijeli je

ovaj nasip uništen zemljotresom. Mnoge su se nesreće dogodile na

istočnoj obali jezera, na mjestu gdje su se svinje koje su pripadale

stanovnicima Gergaze bacile u nj, a tako i kod Geraze, i u cijelom području

Korozaina.

Brdo na kojem se dogodilo drugo umnažanje kruha je skroz zdrmano, a

kamen na kojem se čudo dogodilo raspukao se na dvoje. U Dekapolisu,

gradovi su bili smrvljeni u prah. U Aziji, na nekoliko mjesta, zemljotres je

bio žestok, osobito na sjeveroistoku Paneje. U gornjoj Galileji, mnogi su

Farizeji, kad su se vratili s obdržavanja blagdana, pronašli svoje kuće

srušene. Brojni od njih, dok bijahu u Jeruzalemu, primiše vijesti što se

dogodilo, i zbog toga se Isusovi neprijatelji nisu baš mnogo protivili

Kršćanima na Pedesetnicu.

271

Dio Hrama u Gerazimu je smrvljen. Jedan je idol tamo stajao iznad izvora,

u jednom manjem Hramu. Krov je pao na izvor zajedno s idolom. Pola

nazaretske sinagoge, iz koje je Isus bio istjeran, palo je, kao i onaj dio

brda s kojega su ga njegovi neprijatelji pokušali strmoglaviti.

Od svih tih potresa, korito rijeke Jordan se jako izmijenilo, a i smjer tijeka

mu se vrlo promijenio. Kraj Maheruša, kao i u drugim gradovima koji su

pripadali Herodu, sve je ostalo mirno, jer je ta zemlja bila izvan sfere

kajanja i prijetnji, kao i oni ljudi što nisu popadali na zemlju u Maslinskom

vrtu, a očito se nisu nikad ni podigli.

U mnogim drugim krajevima bilo je zlih duhova. Vidjela sam ih kako

nestaju u velikim jatima među padajućim planinama i građevinama. Potres

me je podsjetio na grčenje opsjednutog, kada neprijatelji osjete da moraju

pobjeći. Kod Gergaze, dio planine odakle su se đavli bacili u svinje, pa u

močvaru, pao je u tu istu močvaru. Tada sam vidjela grupu zlih duhova,

kao neki tamni oblak, kako se baca u ambis.

Bilo je to kod Niceje, ako ne griješim. Vidjela sam specifičan događaj

kojega se samo djelomično sjećam. Tamo je bila luka s mnogo brodova.

Blizu te luke stajala je kuća s velikim tornjem, u kojem sam vidjela jednog

poganina, čija je služba bila da pazi te brodove. Često se penjao na toranj,

i gledao što se događa na moru. Čuvši veliku buku nad brodovima u luci,

žurno se pope na toranj da vidi što se događa. Tada vidje nekoliko tamnih

likova kako lebde nad lukom, a vikali su mu jasnim glasom: 'Ako želiš

sačuvati brodove, isplovi iz luke na pučinu, jer mi se moramo vratiti u

ambis: veliki Pan (Gospodin) je umro.'

Rekoše mu još nešto. Davši mu opomenu, obznanjujući mu tko su, kazavši

mu o njegovu povratku s nekog putovanja koje će uskoro učiniti, davši mu

dobre savjete za glasnike, koji će doći da mu objave nauku onoga koji je

upravo umro. Zli duhovi su bili prisiljeni Božjom silom na ovaj način

272

govoriti ovom dobrom čovjeku o svom porazu, i objaviti to svijetu. On

brodove odvede u sigurnost, a tad se ogromna oluja sruči na luku.

Đavli se zavijajući bace u more, a pola grada se sruši. Njegova kuća ostade

čitava. Ubrzo nakon toga je otišao na velik put, propovijedajući smrt

velikoga Pana, ako je to ime kojim se naš Spasitelj zove. Poslije je došao u

Rim, gdje s mnogo čuđenja mnogi slušaše o čemu on to govori. Njegovo

ime bijaše nešto kao Tamus ili Tramus.'

Poglavlje LVI

Straža postavljena oko Isusova groba

Kasno u petak navečer, vidjela sam Kajfu i neke židovske starješine kako

održavaju sastanak, raspravljajući što je najbolje činiti s obzirom na čuda

koja se događaju i na efekte koje proizvode u narodu. Nastavili su tako tiho

vijećati sve do zore, a onda pohitaše do Pilatove palače da mu kažu, -

budući je onaj zavodnik, dok je bio živ, rekao 'Nakon tri dana ponovo ću

ustati,' bilo bi poželjno da se postavi straža oko grobnice sve do trećeg

dana, inače bi njegovi učenici mogli ukrasti tijelo i reći narodu 'Ustao je od

mrtvih', pa bi zadnja šteta bila gora od prve.

Pilat je odlučio da više nema ništa s tim, pa im samo reče:'Imate stražare.

Idite, osigurajte sami kako znate.' Međutim, naložio je Kasijusu da pazi na

sve što će se dogoditi i da mu poslije podnese točan izvještaj svega.

Vidjela sam ove ljude, njih dvanaestoricu, kako napuštaju grad u

praskozorje, praćeni od stražara koji nisu nosili rimske uniforme. Bili su to

hramski stražari. Nosili su svjetiljke privezane na kraj dugih motki, tako da

sam mogla vidjeti svaki okolni objekt usprkos tami. Imali su svjetiljke i da

bi imali svjetlo kad dođu u mrak spiljske grobnice.

273

Tek što su stigli do grobnice, vidješe svojim vlastitim očima tijelo Isusovo

kako leži u grobnici. Privezaše jedan konopac preko vrata groba, a drugi

preko velikog kamena koji bijaše ispred groba, zapečativši sve s pečatom

ovalnog oblika. Tad se vratiše u grad, a straža ostade kraj grobnice.

Stražara je bilo 5 ili 6, a stražarili su tri po tri, naizmjence.

Kasijus nikada nije napustio svoj položaj, a obično bi sjedio ili stajao ispred

ulaza u spilju, tako da je mogao vidjeti onu stranu groba u kojem je vidio

stopala našeg Gospodina. Primio je mnogo unutarnjih milosti, tako da je

shvatio mnoge tajne. Inače, potpuno nenavikao na ovakvo duhovno stanje,

bio je skroz izvan sebe, ostavši skoro sve vrijeme nesvjestan prisutnosti

vanjskih stvari. Potpuno je bio izmijenjen, postao novi čovjek, provodeći

cijeli dan u pokori, čineći žarke čine zahvalnosti u poniznom štovanju

Boga.

Poglavlje LVII

Letimičan pogled na Isusove učenike, na Veliku subotu

Vjerni Isusovi učenici skupili su se u Cenakulumu, da održe predvečerje

Šabata. Bilo ih je oko 20-ak. Nosili su dugu bijelu nošnju, opasanu

pojasom. Prostorija je bila obasjana lampom. Nakon obroka, razdvojiše se i

većina se vrati svojim kućama. Ponovo se skupiše slijedeće jutro. Sjedili

su, naizmjence čitajući i moleći. Ako bi neki prijatelj ušao u sobu, ustali bi i

srdačno ga pozdravili.

U tom dijelu kuće bila je nastanjena Blažena Djevica. Prostorija je bila

podijeljena na male odjeljke, kao ćelije, koje su koristile svete žene za

spavanje. Kada su se vratile od grobnice, upališe lampu koja je visjela

nasred prostorije, pa se sve okupiše oko Blažene Djevice, počeše moliti,

žalosnim, ali sabranim načinom.

274

Malo poslije, Marta, Maroni, Dina i Mara koje su upravo došle s Lazarom iz

Betanije, gdje su provele Šabat, uđoše u sobu. Blažena Djevica i njene

drugarice dadoše im iscrpan izvještaj smrti i ukopa našega Gospodina,

poprativši izvješće s mnogo suza.

Večer je odmicala, a Josip Arimatejski uđe s nekoliko drugih učenika,

upitavši da li se koja od žena želi vratiti svojoj kući, a oni će je ispratiti.

Nekolicina prihvati prijedlog, pa se odmah uputiše. Ali prije nego stigoše

do Kajfina sudišta, neki naoružani ljudi zaustaviše Josipa i uhapsiše ga,

zatvorivši ga u jedan stari napušteni tornjić.

One svete žene koje ne napustiše Cenakulum, odmarale su se u ćelijama,

ali opet pričajući o svemu. Privezale su duge velove preko glava, sjedile

tužno na podu, naslonivši se na madrace koje su postavile uz zid. Nakon

nekoga vremena ustadoše, raširiše posteljinu koja je bila smotana na

madracima, skinuše sandale, pojaseve i dio odjeće, pa prilegoše pokušavši

neko vrijeme zaspati. Oko ponoći, ustadoše, obukoše se, namjestiše

krevete, skupiše se oko lampe i nastaviše moliti s Blaženom Djevicom.

Kad su Isusova Majka i njene pobožne drugarice završile svoje noćne

molitve (ta je sveta dužnost bila prakticirana od sve vjerne Božje djece i

svetih duša, koji su se osjećali pozvani posebnim milostima, ili koji su

slijedili pravila dana od Boga i njegove Crkve), začuše neko kucanje na

vratima. Odmah otvoriše vrata. Uđoše Ivan i neki učenici koji su ih obećali

odvesti u Hram, na što se žene odmah ogrnuše ogrtačima, pa odmah

krenuše. To je bilo oko 3 sata ujutro. Oni odmah krenuše pravo k Hramu.

Bio je tada običaj među mnogim Židovima da idu u Hram prije svitanja, na

dan nakon što su jeli Pashalno janje. Zbog toga razloga je Hram bio

otvoren od ponoći, jer su žrtve započinjale vrlo rano. Započinjale su upravo

u ono isto vrijeme, kada su svećenici postavili pečate na Isusov grob.

Aspekt ovih stvari u Hramu bijaše međutim vrlo različit od uobičajenog, jer

je žrtvovanje prestalo, a mjesto je bilo prazno i napušteno, budući su svi

275

otišli zbog događaja prethodnog dana, koji su Hram učinili nečistim,

okaljavši ga. Čini mi se da je Blažena Djevica posjetila Hram, samo da bi

posjetila mjesto gdje je provela mladost.

Hram je bio otvoren. Lampe su bile upaljene. Narod je smio ući u

svećeničko predvorje, a to je bila uobičajena privilegija samo toga dana.

Kao što sam rekla, Hram je bio sasvim prazan, s iznimkom nekog slučajnog

svećenika ili sluge, koji se mogao vidjeti kako hoda tamo amo. Svaki dio

Hrama je nosio pečat zbrke u kojoj je sve bilo razbacano prethodnog dana,

onim strašnim i iznimnim događajima koji su se dogodili. Osim toga, Hram

je bio okaljan prisutnošću mrtvih, i koliko sam shvatila, a i pitala sam se,

da li će se uopće ikada i moći očistiti.

Šimunovi sinovi, kao i nećaci Josipa Arimatejskog bijahu vrlo žalosni kada

su čuli o hapšenju njihova ujaka. Blaženu su Djevicu srdačno primili, kao i

njene drugarice. Vodili su ih po cijelomu Hramu bez ikakvih poteškoća,

budući su obavljali službu nadglednika Hrama. Svete su žene u tišini

promatrale znakove Božje srdžbe sa strahopoštovanjem. Pomno su slušale

mnoge veličanstvene detalje koje su im ispričali njihovi vodiči. Efekti

zemljotresa svuda su bili vidljivi. Mnoge raspukline na podu i zidovima

bijahu posvuda.

U dijelu Hrama, gdje se predvorje spaja sa svetinjom, zid je bio jako

oštećen zemljotresom. Raspuklina je bila dovoljno široka da osoba prođe

kroz nju, a ostatak zida je izgledao kao da će pasti svaki tren. Zastor koji je

visio u svetištu bijaše razderan na dvoje, pa je visio u krpama na obje

strane. Uokolo se nije ništa vidjelo, nego same razvaline, razmrvljeni

zidovi, razlomljene podne ploče i stupovi skroz ili djelomično srušeni.

Blažena je Djevica posjetila sve one dijelove Hrama koje je Isus ostavio

svetima u njenim očima. Prostrla bi se po tlu i poljubila ih. Sa suzama u

očima bi objašnjavala drugima razlog svog štovanja svakog mjesta, a oni

bi odmah slijedili njen primjer. Inače, najveće štovanje u Židova se

276

pokazivalo na onim mjestima gdje se Božja moć očitovala. Na ta su mjesta

Židovi žarko polagali ruke, ljubili ih, prostirući se skroz na tlo.

Zato nije bilo ni najmanje iznenađujuće kad se to izvodilo, jer su svi znali,

vidjeli, i osjećali da je Bog Abrahama, Izaka i Jakova živi Bog, čije je

boravište među njegovim narodom u Hramu, u Jeruzalemu. Dakle, bili bi

još zapanjeniji da nisu štovali ta sveta mjesta, gdje se Božja moć tako očito

pokazala, jer su njima Hram i sveta mjesta bila ono što je Presveti

Sakrament Kršćanima.

Duboko prožeta s tim osjećajima štovanja, Presveta je Djevica išla po

Hramu s prijateljima i pokazivala im mjesto gdje je ona prikazana kao

dijete, mjesta gdje je provodila djetinjstvo, mjesto gdje se zaručila sa

svetim Josipom i mjesto gdje je stajala kad je prikazivala Isusa čuvši

Šimunovo proročanstvo. Podsjećanje na te riječi učini je gorko plakati, jer

se proroštvo stvarno ispunilo i mač boli je uistinu proboo njeno srce.

Ponovo se zaustavila s prijateljicama kad je došla do mjesta u Hramu gdje

je pronašla Isusa kad ga je izgubila kao 12-godišnjaka, gdje je poučavao

Židove. S poštovanjem poljubi tlo gdje je on stajao. Kad svete žene vidješe

svako mjesto koje je Isus posvetio svojom prisutnošću, gorko zaplakaše,

pomoliše se i vratiše na Sion.

Presveta Djevica nije napustila Hram bez prolivanja mnogo suza, jer je

promatrala stanje opustošenosti u koje je Hram doveden. Umjesto

pjesama i zahvalnica jubileja, vladala je žalosna tišina, umjesto grupa

radosnih i pobožnih štovatelja, oko je vidjelo samo pustoš goleme

građevine.

Istinski je, jao, ova promjena označavala strašan zločin koji je počinjen od

Božjeg naroda. Ona se sjetila kako je Isus plakao nad Hramom, i kako je

rekao, 'Uništi ovaj Hram i u tri dana ja ću ga ponovo podići.' Pomislila je na

uništenje Hrama Isusova Tijela koje je bilo predano neprijateljima. Čeznula

277

je velikim čeznućem za svitanjem trećeg dana, kad će riječi Vječne istine

biti ispunjene.

Bilo je oko praskozorja kad je Marija praćena drugaricama stigla u

Cenakulum. Povukle su se i pošle spavati u desni dio građevine. Ivan i

nekoliko učenika ponovo uđoše u Cenakulum, njih oko 20-ak, skupiše se

oko lampe i moljaše se. Svako malo netko je dolazio, tiho prilazio grupi,

obrativši im se s par tužnih riječi, koje bi oni popratili suzama.

Činilo se da svatko poštuje Ivana, jer je on ostao s Isusom do kraja. Ali s

tim osjećajima poštovanja bili su pomiješani i duboki osjećaji srama i

zbunjenosti, kad bi se sjetili svoga vlastitog kukavičluka, budući su

napustili svoga Gospodina i Učitelja kad ih je trebao.

Ivan se svima obraćao s najvećom ljubaznošću i milosrđem. Njegovo

skromno i čedno ponašanje je bilo kao u djeteta, kao da se bojao primati

časti. Vidjela sam da je taj dan grupa imala jedan obrok. Bili su svi tiho.

Niti jedan zvuk se nije čuo oko kuće. Vrata su bila čvrsto zatvorena,

premda, ustvari nije bilo vjerojatnosti da ih itko smeta, budući je kuća

pripadala Nikodemu, a on ju je ostavio njima da je koriste za vrijeme

blagdana.

Svete su žene ostale u njoj sve do mraka. Bila je obasjana samo jednom

lampom. Vrata su bila zatvorena, a zastori navučeni na prozore. Skupljale

bi se oko Blažene Djevice i molile s njom, pa bi se povukle ustranu i malo

odmarale, pokrivajući glave crnim velovima ili bi sjedile u pepelu i molile s

licem okrenutim prema zidu. One koje su bile slabijeg zdravlja uzele su

malo hrane, ali svi drugi su postili.

Ponovo sam ih pogledala i vidjela sam ih opet okupirane istim poslom tj. u

molitvi ili u žalosti radi podnijetog trpljenja njihova voljena Učitelja. Kad su

mi misli lutale od kontemplacije Blažene Djevice na njena Božanskog Sina,

gledala sam svetu grobnicu sa 6 ili 7 stražara na ulazu – Kasijus je stajao

278

ispred vrata spilje, očito uronjen u duboku meditaciju. Vanjska su vrata

bila zatvorena, a kamen dokotrljan na njih.

Usprkos debelim vratima koja su ležala između tijela našeg Spasitelja i

mene, mogla sam jasno vidjeti tijelo. Tijelo je bilo skroz prozirno, s

Božanskom svjetlošću, a dva anđela su se klanjala sa strane. Ali misli mi

se vratiše na promatranje blagoslovljene duše moga Otkupitelja, i jedna

tako živa i složena slika silaska nad pakao mi se pokaza, tako da se ne

mogu sjetiti svega, nego samo jednog malog dijela, koji ću opisati najbolje

što mogu.

Poglavlje LVIII

Zaseban opis silaska nad pakao

Kad je Isus nakon glasnog uzvika izdahnuo, vidjela sam njegovu nebesku

dušu pod formom sjajnog meteora kako prodire u zemlju u podnožju Križa,

praćena arhanđelom Gabrijelom i mnogim drugim anđelima. Njegova

Božanska priroda je stalno bila ujedinjena s njegovom dušom, ali i tijelom,

koje je još ostalo visjeti na Križu, ali ne mogu objasniti kako, premda sam

to jasno vidjela u svojem umu.

Mjesto gdje je Isusova duša ušla bilo je podijeljeno u tri dijela, a izgledala

su mi kao tri svijeta. Osjećala sam da su okrugli, a svaki je dio odvojen

jedan od drugoga nekom hemisferom.

Gledala sam jedno svijetlo i prekasno mjesto nasuprot Limbu. Bilo je

pocakljeno cvijećem, divni lahor je puhao kroz njega, a mnoge su duše

smještene tamo prije ulaska u Nebo, nakon što su oslobođene iz Čistilišta.

Limb, mjesto gdje duše čekaju otkupljenje, podijeljen je na razne odjeljke,

a okružen je gustom magličastom atmosferom.

279

Naš se Gospodin pojavi sa sjajem, okružen anđelima, koji su ga pobjednički

vodili između dva od ovih odjeljaka. U odjeljku s lijeve strane bile su duše

Patrijarha, koji su živjeli prije vremena Abrahama, a s desne strane one

koje su živjele od dana Abrahama do svetog Ivana Krstitelja. Isprva te duše

ne prepoznaše Isusa, ali su bile ispunjene osjećajima sreće i nade. Nije bilo

mjesta u tim uskim granicama koje nije tako reći, nabujalo osjećajima

radosti.

Prolazak se Isusov može usporediti s puhanjem daha života, ili s

iznenadnim bljeskom svjetla, ili s prskanjem oživljujuće vode, ali taj je

prolazak bio brz kao vihor. Nakon što je prošao kroz dva odjeljka, stiže do

tamnog mjesta u kojem su Adam i Eva stajali. On im progovori, oni se

prostru po tlu i častiše ga u perfektnoj ekstazi sreće, pa se odmah

pridružiše četi anđela. Tada otiđoše do odjeljka lijevo, u kojem su bile duše

Patrijarha koji su živjeli prije Abrahama.

Ovaj je odjeljak bio neka vrsta Čistilišta, a par zlih duhova lutaše među tim

dušama, pokušavajući ih napuniti tjeskobom i strahom. Ulaz kroz neka

posebna vrata bijaše zatvoren. Anđeli oštro pokucaše, i učini mi se da sam

čula kako govore, 'Otvarajte vrata.'

Kad Isus uđe u trijumfu, demoni se raspršiše, istovremeno vrišteći, 'Što mi

imamo s tobom? Zašto si došao amo? Hoćeš li sad ti nas razapeti?' Anđeli

ih pohvataše i okovaše u lance. Jadne duše koje su tu bile, imale su samo

lagan predosjećaj i maglovitu ideju o Isusovoj prisutnosti. Ali, onog

trenutka, kad im bi rečeno da je On, eksplodiraše u uzvicima sreće i

pozdraviše ga himnima i hvalospjevima ushita i sreće.

Duša našeg Gospodina tada krenu nadesno, prema onom dijelu koji je

stvarno tvorio Limb. Tamo srete dušu dobrog razbojnika, kojega su anđeli

odnijeli u krilo Abrahamovo, kao i dušu zlog razbojnika, odvučena

demonima u pakao. Naš se Gospodin obrati s par riječi obojici, a tada uđe

u Abrahamovo krilo, praćen brojnim anđelima i svetim dušama, kao i onim

okovanim demonima koji su uhvaćeni u prethodnom odjeljku.

280

Ovo mi je mjesto izgledalo više uzdignuto nego okolna mjesta. Mogu samo

opisati svoja osjećanja kad sam ušla u njega, uspoređujući ih kao kad neka

osoba iznenada ulazi u unutrašnjost crkve, nakon što je neko vrijeme bila u

mračnom podrumu. Demoni koji su bili snažno okovani nisu se dali unići,

pa se opirahu, čineći sve u svojoj moći, ali ih anđeli prisiliše da pođu

naprijed. Svi pravednici koji su živjeli prije Krista bijahu tamo. Slijeva

bijahu Patrijarsi, Mojsije, Suci i kraljevi. S desna bijahu, Proroci, preci i

rođaci Gospodinovi, kao što su Joakim, Ana, Josip, Zaharija, Elizabeta i Ivan

Krstitelj.

Tamo nije bilo demona, a jedina nelagoda koja se mogla osjećati bijaše

velika čežnja za ispunjenjem Obećanja. Kad naš Gospodin uđe, oni ga

pozdraviše radosnim himnima i pjesmama zahvalnicama, prostru se po tlu

i častiše ga. Zli duhovi koji su bili okovani bijahu prisiljeni sa sramom,

priznati, da su pobijeđeni.

Mnoge od ovih svetih duša bijahu određene od našeg Gospodina da se

vrate na zemlju i ponovo uđu u svoja tijela, da bi odali jasno i nepobitno

svjedočanstvo istine. To je bilo onaj čas kad su mnogi mrtvi ustali iz

grobova, ponovo uzevši svoja tijela. Nakon ispunjavanja svoje misije,

rečeno im je da se vrate u prijašnji položaj, kao kad se nekome službeniku

oduzmu znakovi časti od pretpostavljenih, pošto je taj izvršio svoj zadatak.

Poslije sam vidjela našeg Gospodina sa svojom pratnjom, kako ulazi u

Čistilište, koje je bilo popunjeno dobrim poganima, koji su imali slab tračak

istine i koji su čeznuli za ispunjenjem istine. To je Čistilište bilo vrlo

duboko, a imalo je i nekoliko demona, kao i nekih poganskih idola. Vidjela

sam kako su demoni prisiljeni priznati sa žaljenjem varku koju su

prakticirali s tim idolima. Duše jadnih pogana baciše se pred noge Isusove

i častiše ga s neopisivom radošću. I ovdje svezaše demone u lance i

odvukoše ih. Vidjela sam kako naš Spasitelj izvodi još neke radnje, ali sam

toliko istovremeno trpjela, da ih se ne mogu sjetiti, kako bi inače željela.

281

Konačno, vidjeh ga kako se približava centru samog ambisa, tj. samom

paklu. Izgled njegove pojave bijaše vrlo ozbiljan.

Vanjština pakla bijaše strašna i grozna. Bijaše to neka beskrajna, grozna

građevina, napravljena od granita. Premda je bila crna, imala je metalni

sjaj. Tamna i glomazna vrata bijahu osigurana tako strašnim zasunima, da

ih čovjek ne mogaše promatrati bez drhtanja. Mogla su se jasno razabrati

duboka stenjanja i krici očaja, premda su vrata bila čvrsto zatvorena. Ali,

o, tko to može opisati, tako strašne urlike i krike koji su dopirali do uha,

kad se zasuni pomakoše, a vrata se otvoriše. I, o, tko to može opisati, tužni

izgled stanovnika takve ruševine.

Lik nebeskog Jeruzalema, koji je općenito bio predstavljan u mojim

vizijama, kao lijep i dobro uređen grad, s raznim stupnjevima slave koji se

uzdizahu, pokazujući veličanstvenost njegovih palača ili veličanstveno

voće i cvijeće koje ukrašavahu njegove vrtove.

Pakao mi se pokazao u istoj formi, ali sve u njemu bijaše suprotno,

zatvoreno, zbrkano i pretrpano. Svaki objekt nastoji ispuniti um osjećajima

boli i žalosti. Ožiljci Božjeg gnjeva i bijesa posvuda su vidljivi. Očaj, kao

lešinar, gnjete svako srce. Nesklad i jad vladaju posvuda.

U nebeskom Jeruzalemu, sve je na svom mjestu i u vječnoj harmoniji.

Početak, ispunjenje i svršetak svega bijaše čisto i skroz sretno. Grad je pun

blještavih građevina, ukrašenih šarmom koji očarava svako oko i svaki

osjet. Stanovnici ovoga svijetlog stana, preplavljeni su ushitom i

likovanjem. Vrtovi su šareni od divnog bilja, a drveće pokriveno divnim

plodovima, koja daju vječni život.

U paklenom gradu, sve što se vidi, nije ništa do li tmurna tamnica, tamne

pećine, zastrašujuće pustinje, smrdljive močvare pune svakovrsnih vrsta

otrovnih i odvratnih reptila.

282

U Nebu čovjek gleda sreću i mirno zajedništvo svetih. U paklu, neprestane

slike bijednog nesklada i sve vrste grijeha i pokvarenosti, bilo pod formom

najstrašnijih likova ili pod raznim vrstama groznih mučenja. Sve u ovom

groznom boravištu nastoji ispuniti um užasom. Nema ni riječi utjehe, ni

najmanjeg čina milosrđa. Jedna strašna misao, upija se kao strašna osuda

koja obara svako srce, a ta je, da pravda svemogućeg Boga uzrokuje

kaznu ili ne proklinje ništa što nije to potpuno zaslužilo.

Porok se pokazuje u svoj svojoj odvratnoj grimiznoj boji, razderane maske,

pod kojom se skrivao na zemlji. Paklena guja proždire one koji su voljeli i

njegovali taj porok dok bijahu na zemlji. Jednom riječju, pakao je hram

tjeskobe i očaja, dok je Kraljevstvo Božje Hram mira i sreće. Sve je to lako

shvatiti kad to vidite, ali je skoro nemoguće jasno opisati.

Strašna eksplozija, skoro nezamisliva, od kletvi, psovki, krikova očaja i

strašnih uzvika, eksplodiraše kao udar groma, kad se vrata paklena

otvoriše od strane anđela. Naš Gospodin prvo progovori duši Jude

Iškariotskoga, a anđeli prisiliše sve demone da odaju priznanje Isusu i da

mu se poklone. Oni bi neizmjerno više voljeli pretrpjeti najstrašnije muke,

nego tako biti poniženi. Ali svi bijahu prisiljeni to priznati. Mnogi bijahu

okovani u lance u krugovima, koji se omotavahu oko drugih krugova.

U centru pakla vidjeh mračan zastrašujući ambis, a u njemu bačena

Lucifera, nakon što bijaše okovan u lance. Gusti oblaci sumpornog crnog

dima dizahu se iz te strašne dubine, razotkrivajući njegov strašan lik u

mrkim naborima, tako ga uspješno skrivajući da ga netko ne gleda. Bog je

sam tako odlučio. Tako je i meni rečeno, ako se mogu pravo sjetiti, biti će

ponovo odvezan u vrijeme 50 ili 60 godina, prije godine Gospodnje 2000.

Pokazani su mu datumi mnogih drugih događaja, ali ih se ne mogu sjetiti.

Ali izvjestan broj demona biti će pušten puno prije Lucifera, zato da

iskušavaju ljude i da posluže kao instrument Božanske osvete. Mislim da

283

nekolicina mora biti oslobođena čak i u naše vrijeme, a neki drugi će biti

uskoro oslobođeni.

Gotovo mi je nemoguće za opisati sve ove stvari koje su mi pokazane.

Njihov broj je tako velik da ih ne mogu ograničiti i izdvojiti, pa da ih jasno

opišem ili se izrazim razumljivo. Osim toga, moja su trpljenja velika kad

pričam o tim stvarima iz mojih vizija, onda ih gledam duhovnim okom

prikazane u tako živim bojama, da je pogled na njih za mene takav, da mi

izaziva smrtnu slabost, tako da skoro izdahnem.

Slijedeće sam vidjela bezbrojne čete otkupljenih duša oslobođenih iz

Čistilišta i iz Limba. Slijedile su našeg Gospodina na divno mjesto

smješteno iznad nebeskog Jeruzalema. U njemu sam, zakratko, vidjela

dušu osobe koja mi je vrlo draga. Duša dobrog razbojnika je također bila

tamo, a obećanje našeg Gospodina, 'Danas ćeš sa mnom biti u Raju' se

obistinilo.

Nije u mojoj moći objasniti točno vrijeme događanja svakog od ovih

događaja, niti mogu opisati sve ove stvari koje sam vidjela ili čula. Jer,

neke su čak i meni nerazumljive, a druge mi postaju nerazumljive, ako ih

pokušavam opisati.

Vidjela sam našeg Gospodina na raznim mjestima. Čak i na moru se

pojavio da posveti i izbavi sve u stvaranju. Zli duhovi su bježali na njegov

dolazak i bacali se u tamni ambis. Također sam vidjela njegovu svetu dušu

na raznim dijelovima Zemlje. Prvo, u Adamovom grobu, pod Golgotom. A

kad je tamo bio, duše Adama i Eve dođoše do njega, on im se obrati neko

vrijeme. Tad je posjetio grobove Proroka, koji su pokopani na velikoj dubini

ispod površine. Ali on prođe kroz tlo u treptaju oka. Njihove duše odmah

uđoše u svoja tijela, on im progovori i objasni najveličanstvenije misterije.

Poslije ga vidjeh, praćen tom grupom Proroka, među kojima prepoznah

Davida, kako posjećuju one dijelove Zemlje koji su posvećeni njegovim

284

čudima i trpljenjima. Pokazivao im je sve s najvećom ljubavlju i dobrotom,

razne simbole u starom Zakonu koji se odnose na budućnost. Pokazao im

je kako je on sam ispunio svako od proroštava. Pogled na dušu našega

Gospodina, okružena ovim sretnim dušama, blještavim od svjetlosti, bio je

neopisivo velik dok je pobjednički klizio kroz zrak, ponekad prolazeći

brzinom svjetla preko rijeka, zatim prodirući kroz najtvrđe stijenje sve do

samog centra Zemlje, krećući se tiho preko površine.

Ne mogu se više ničega sjetiti, izvan činjenica koje sam već opisala, u

svezi onoga što se tiče silaska u Limb, gdje je Isus ušao da bi pokazao,

dušama tamo zatočenim, milost Otkupljenja koju je zadobio za njih svojom

smrću i svojim trpljenjem.

A sve ove stvari sam vidjela vrlo kratko. Ustvari, vrijeme je prošlo tako

brzo da mi se činilo kao tren. Naš je Gospodin međutim, istovremeno

izložio ispred mene jednu novu sliku, u kojoj sam vidjela, brojne milosti

koje je dao u današnje doba, jadnim dušama u Čistilištu. Jer na svaku

godišnjicu ovog velikog dana, kada njegova Crkva slavi veličanstveni

misterij njegove smrti, on baca pogled utjehe na duše u Čistilištu, i

oslobađa one koji su griješili protiv njega prije njegova raspeća. Danas sam

vidjela Isusa kako oslobađa mnoge duše. Neke sam poznavala, a druge ne,

ali ne mogu nijednu imenovati.

Naš Gospodin, silaskom nad pakao, zasadio je (ako se tako smijem

izraziti), u spiritualnom vrtu Crkve, misteriozno stablo, plodove kojega su

naime njegove zasluge – namijenjene za stalno olakšanje jadnih duša u

Čistilištu.

Vojujuća Crkva mora stalno njegovati to stablo i skupljati njegove plodove,

zato da ih prikaže trpećoj Crkvi, koja za sebe ne može ništa učiniti. To je

tako sa svim Kristovim zaslugama. Moramo raditi s Njim, ako želimo

zadobiti naš udio u njima. Moramo zadobiti svoj kruh, znojem lica svoga.

285

Sve što je naš Gospodin učinio za nas u vremenu, daje plodove za

vječnost. Ali, mi moramo skupljati te plodove u vremenu, jer ih inače

nećemo moći posjedovati u vječnosti. Crkva je najrazboritija i najbrižnija

majka. Crkvena godina je jedan beskrajan i veličanstven vrt, u kojem je

ovo voće za vječnost sve zajedno prikupljeno, tako da ga smijemo koristiti

dok smo ovdje na zemlji.

Svaka godina sadrži dovoljno da zadovolji potrebe sviju. Ali, biti će jao

nehajnima ili nepoštenim vrtlarima, koji dopuštaju da bilo koje voće njemu

podvrgnuto na brigu, propadne. Ako propusti svoj red da zadobije dovoljno

onih brojnih milosti, koje vraćaju zdravlje bolesnima, ojačavaju slabe ili

hrane gladne, jao! Kada stigne Sudnji dan, Gospodar vrta će zahtijevati

točan račun, ne samo za svako stablo, nego i za svaki plod proizveden u

tom vrtu.

Poglavlje LIX

Predvečerje Uskrsnuća

Kako se Šabat približavao kraju, Ivan dođe vidjeti svete žene. Pokušavao ih

je malo utješiti, ali ne mogaše suspregnuti svoje suze, pa ostade kratko s

njima. Također su ih posjetili i Petar i Jakov stariji, nakon čega se žene

povukoše na odmor u svoje ćelije, dajući oduška svojoj žalosti, sjedeći na

pepelu i zastirući se velom još više.

Molitva Blažene Djevice bijaše neprestana. Stalno je u mislima gledala

Isusa. Stalno je imala žarku želju još jednom ga vidjeti, onoga kojega je

toliko mnogo voljela, neopisivom ljubavlju.

Iznenada jedan anđeo stade pred nju i naloži joj da ustane i ode do vrata

Nikodemova stana, jer da je Gospodin vrlo blizu. Srce je Blažene Djevice

poskočilo od sreće. Žurno se omota u ogrtač i napusti svete žene, bez da

je ikome rekla gdje ide. Vidjela sam je kako žurno ide do malog ulaza

286

prosječenog kroz gradski zid, identičan onom kroz koji je ušla kada se

vraćala s drugaricama od grobnice.

Bilo je oko 21 sat. Blažena je Djevica skoro stigla do ulaza, kad je vidjeh

kako iznenada stade na pustom mjestu, te u ekstazi oduševljenja gleda

uvis. Jer, na vrhu gradskog zida, ugledala je dušu našeg Gospodina,

obasjanu svjetlom bez prikaza rana, okruženu Patrijarsima. On siđe k njoj,

okrenu se svojim pratiteljima i predstavi je, rekavši, 'Gledajte Mariju,

gledajte moju Majku.' Vidjela sam ga kako je pozdravlja poljupcem, a onda

je nestao.

Blažena Djevica tu kleknu, i sa štovanjem poljubi tlo na kojem je On stajao,

a otisak njenih ruku i koljena ostade utisnut u kamenju. Taj ju je pogled

ispunio neopisivom radošću, pa se odmah pridruži svetim ženama, koje su

bile zabavljene u pripremanju miomirisa i začina. Nije im rekla što je

vidjela, ali njena čvrstina i snaga uma bijahu obnovljeni. Bila je skroz

obnovljena, pa je smirivala ostale, pokušavajući ojačati njihovu vjeru.

Kad se Marija vratila, sve su svete žene sjedile za dugim stolom, čiji je

stolnjak sezao do poda. Smotci bilja bijahu na stolu u gomilicama, a oni ih

miješaše i aranžiraše. Bijahu tamo i male pletare, koje su sadržavale slatku

pomast i sok od šipka, kao i smotci prirodnog cvijeća, među kojima sam

zamijetila osobito jednu vrstu, a sličila je trakovima irisa ili ljiljana.

Magdalena, Marija Kleofina, Saloma, Ivana i Marija Saloma, sve te stvari su

kupile u gradu, kad je Marija bila odsutna. Imale su namjeru otići do

grobnice prije zore, da prostru ovo cvijeće i miomirise, preko tijela njihova

voljenog Učitelja.

287

Poglavlje LX

Josip iz Arimateje čudesno oslobođen

Malo nakon povratka Blažene Djevice k svetim ženama, pokazana mi je

unutrašnjost zatvora u kojem su utamničili Josipa Arimatejskog njegovi

neprijatelji. Žarko je molio, kad iznenada jedna briljantna svjetlost obasja

cijelu ćeliju i ja čuh glas koji ga zove po imenu. Istovremeno se krov otvori

i jedan svijetli lik se pojavi, držeći plahtu sličnu onoj kojom je on bio

omotao Isusovo tijelo.

Josip zgrabi plahtu objema rukama i bi izvučen na otvoreno, a krov se

odmah za njim zatvori, kako je bilo i prije. Prikaza nestade odmah čim je

on bio na sigurnom, na vrhu tornja. Ne znam je li to bio sam naš Gospodin

ili jedan anđeo.

Josip je hodao je po vrhu zida, sve dok ne stiže blizu Cenakuluma, koji

bijaše blizu južnog zida Siona. Spusti se dolje i pokuca na vrata, budući su

vrata bila zatvorena. Učenici ondje okupljeni bijahu žalosni zbog njegova

gubitka. Mislili su da su ga bacili u kanalizaciju i da je ta vijest točna.

Zbog toga kad otvoriše vrata i vidješe da je to on, njihova radost bijaše

velika. Bili su oduševljeni isto kao kad je Petar bio čudesno izbavljen iz

zatvora, nekoliko godina poslije. Kad im je Josip opisao što se dogodilo,

ispuniše se čuđenjem i radošću. Dadoše žarku hvalu Bogu, davši malo

okrepe Josipu, jer mu je stvarno trebala. On napusti Jeruzalem iste večeri,

pobjegavši u Arimateju, svoje rodno mjesto, gdje je ostao sve dok nije bilo

sigurno za vratiti se u Jeruzalem.

U subotu sam navečer također vidjela i Kajfu, u Nikodemovoj kući.

Razgovarao je s njim i pitao mnoga pitanja s hinjenom ljubaznošću.

Nikodem je odgovarao čvrsto, nastavivši potvrđivati Isusovu nedužnost.

Nisu dugo ostali zajedno.

288

Poglavlje LXI

Noć Uskrsnuća

Ubrzo sam vidjela Gospodinov grob. Oko njega sve bijaše mirno i tiho. Bila

su šestorica stražara na straži. Neki su sjedili, a neki stajali ispred vrata. I

Kasijus bijaše s njima. Bijaše uronjen u meditaciju, kao u iščekivanju nekog

velikog događaja. Sveto tijelo našeg Blagoslovljenog Otkupitelja bijaše

umotano u povoje, okruženo svjetlom, dok su dva anđela sjedila u stavu

štovanja. Jedan je bio kraj glave, a drugi kraj stopala. I prije sam ih vidjela

u istom stavu, još kad je tijelo stavljeno u grob.

Ovi su anđeli bili obučeni kao svećenici. Njihov položaj kao i način na koji

su držali ruke prekrižene preko prsiju, podsjećao me na kerubine koji su

okruživali Zavjetnu škrinju, samo su ovi anđeli bili bez krila. Naposljetku ih

više nisam vidjela. Cijela me je grobnica podsjećala na Zavjetni kovčeg iz

raznih perioda njegove povijesti. Moguće je da je Kasijus osjećao

prisutnost anđela i svjetlost kojom je bila ispunjena grobnica, jer je

njegovo držanje bilo kao u osobe, koja duboko kontemplira pred Presvetim

Sakramentom.

Tad sam vidjela dušu našega Gospodina praćenu Patrijarsima koje je

oslobodio, kako ulazi u grobnicu kroz stijene. Pokazivao im je rane kojima

je njegovo tijelo bilo prekriveno. Čini mi se da su povoji odmotani i da Isus

pokazuje dušama preobilje trpljenja, koje je morao izdržati za njihovo

otkupljenje. Tijelo mi se činilo skroz prozirnim, tako da se cijela dubina

rana mogla vidjeti. Taj pogled ispuni duše divljenjem, premda im je

također, duboki osjećaj sućuti, potjerao suze na oči.

Slijedeća vizija bijaše tako misteriozna, da je ne mogu objasniti ili je točno

opisati. Čini mi se da su duša i tijelo Isusovo izišli zajedno iz grobnice, bez

289

da su prethodno ujedinjeni, jer je tijelo bilo bez života. Mislim da sam

vidjela dva anđela koji su klečali klanjajući se kraj Isusove glave i nogu,

kako ustaju – držeći tijelo u istom položaju u kojem je ležalo u grobu – i

nose ga neotkrivena i izobličena s ranama kroz stijenje, koje su

podrhtavale dok su oni prolazili.

Tad mi se učini kako je Isus pokazao (prikazao) svoje tijelo, obilježeno

stigmama svoje Muke, svom Nebeskom Ocu, koji je sjedio na tronu,

okružen bezbrojnim korovima anđela, koji blaženo pjevaše himne adoracije

i slavlja.

Slučaj je vjerojatno bio isti i kod smrti našeg Gospodina, kad su mnoge

duše ponovo ušle u svoja tijela i pokazale se u Hramu i raznim dijelovima

Jeruzalema. Jer nije mi sličilo da su tijela oživila, kao da su stvarno živa, jer

bi u tom slučaju morali umrijeti dva puta, budući su se vratili u svoje

prijašnje stanje bez ikakve teškoće. Ali, može se pretpostaviti da je njihovo

ukazanje u ljudskoj formi, slično onom našeg Gospodina, kad je (ako se

smijemo tako izraziti) on pratio svoje tijelo, do trona svoga Nebeskog Oca.

Tog trena se stijena strašno zatresla, od samog vrha do baze, da su trojica

stražara popadala i ostala u nesvijesti. Ostala četvorica otišla su na

vrijeme, da nešto donesu iz grada. Stražari koji su tako bili bačeni na tlo,

pripisali su taj šok zemljotresu. Ali Kasijus, premda nesvjestan što bi ovo

moglo nagoviještati, ipak je u dubini svoga srca osjećao neki unutrašnji

predosjećaj, da je to predigra nekog zapanjujućeg događaja. Stajao je kao

skamenjen u zabrinutom iščekivanju, čekajući da vidi, što će se dogoditi.

Vojnici koji su prije otišli u Jeruzalem ubrzo se vratiše.

Ponovo pogledah svete žene. Upravo su završavale pripremu začina i malo

su se odmarale u svojim ćelijama. Nisu ležale na madracima, nego su

smotali posteljinu i naslonili se na nju. Željele su otići na grob prije zore,

jer su se bojali Isusovih neprijatelja. Ali ih je Blažena Djevica, koja je bila

skroz obnovljena i ispunjena svježom hrabrošću, otkad je vidjela svoga

290

Sina, utješila i preporučila im da malo odspavaju, pa da onda idu bez

straha na grob, jer im se nikakva šteta neće dogoditi. One odmah

poslušaju njen savjet, pokušavajući malo odspavati.

Bilo je oko 23 sata, kad je Blažena Djevica ustala potaknuta neobuzdanom

ljubavlju, omotala sivi ogrtač oko sebe i otišla iz kuće sasvim sama. Kad

sam je vidjela da to čini, nisam mogla skriti zabrinutost, pa si rekoh, 'Kako

je moguće da se ova sveta Majka, koja je tako iscrpljena od žalosti i jada,

usudi ići sama po ulicama tako kasno?' Prvo sam je vidjela kako ide do

Kajfine kuće, a zatim do Pilatove palače, koja je bila dosta udaljena.

Gledala sam kako samotno ide, kuda je god išao njen Sin natovaren svojim

teškim Križem.

Zaustavila se kod svakog mjesta gdje je naš Spasitelj posebno trpio, ili

gdje je primio novu patnju od barbarskih neprijatelja. Izgledala je kao da

nešto traži, tako je izgledala dok se kretala ulicama Jeruzalema. Često se

saginjala do zemlje, dirajući kamenje, a zatim, ako bi vidjela svetu krv

svog ljubljenog Sina na njemu, zasula bi ga poljupcima. Bog ju je obasuo

posebnom svjetlošću i milostima, pa je mogla bez ikakve poteškoće

razlikovati svako mjesto posvećeno njegovim trpljenjima. Pratila sam je

kroz cijelo ovo pobožno hodočašće, pokušavajući je imitirati (nasljedovati)

najbolje što sam mogla, sve dok mi je moja slabost dozvoljavala.

Marija tada ode do Kalvarije. Ali kad je skoro stigla do nje, iznenada stade,

a ja vidjeh sveto tijelo i dušu našega Gospodina, kako stoje ispred nje.

Jedan je anđeo išao ispred njega. Dva anđela koja sam vidjela u grobu

stajahu mu sa strana, a duše koje je oslobodio, slijedile ga u stotinama.

Tijelo je Isusovo bilo sjajno i lijepo, ali njegov lik ne bijaše kao u živa

čovjeka, premda je glas izlazio iz njega.

Tad ga čuh kako opisuje Blaženoj Djevici sve što je učinio u Limbu,

govoreći joj da će ponovo ustati sa svojim slavnim tijelom. Mora čekati

blizu stijene brda Kalvarije, tamo će joj se pokazati. Naš je Spasitelj otišao

291

prema Jeruzalemu, a Blažena Djevica se opet omota u veo, i pokloni se do

zemlje na mjestu gdje joj se pokazao.

Bilo je oko pola sata nakon ponoći, kad je završilo Marijino hodočašće

Križnog puta. Trajalo je oko sat vremena. Tad vidjeh svete duše koje je naš

Otkupitelj otkupio, kako i one idu obdržavajući Put križa, te kako

kontempliraju svako mjesto gdje je radi njih posebno trpio. Anđeli koji su ih

pratili, skupljali su i najmanji komadić razmrvljenog Gospodinova mesa

koje je bilo razderano udarcima i bičevanjem koje je pretrpio. Skupljali su i

krv kojom je tlo bilo poprskano na onim mjestima gdje je padao.

Još jednom vidjeh sveto tijelo našeg Gospodina ispruženo, kako sam ga

prvi put vidjela u grobnici. Anđeli su bili zabavljeni u nadomještanju

fragmenata mesa koje su skupili, a dok su to radili primili su natprirodnu

pomoć. Kad sam ga poslije kontemplirala, bilo je u povojima, okruženo

jakim svjetlom, s dva anđela koji se klanjahu.

Ne mogu objasniti koliko su sve ove stvari trajale, jer bijahu izvan ljudskog

poimanja. I da sam ih perfektno razumjela, dok sam ih promatrala, one mi

se poslije pojavljuju nejasnima i misterioznima kad ih pokušavam drugima

objasniti.

Čim se i najmanji odsjaj zore pojavio na istoku, vidjela sam Magdalenu,

Mariju Kleofinu, Ivanu Kusa i Salomu kako napuštaju Cenakulum, skroz

umotane u ogrtače. Nosili su smotke začina. Neke su nosile upaljene

svijeće, koje su pokušavale skriti pod ogrtačima. Vidjela sam ih kako idu

drhtavim koracima prema malim vratima, koja bijahu kraj Nikodemove

kuće.

Poglavlje LXII

Uskrsnuće našeg Gospodina

292

Promatrala sam dušu našeg Gospodina između dva anđela, koji su bili u

odjeći ratnika. Duša bijaše sjajna, zračeća i blještava kao sunce u podne,

prodirala je kroz stijenje, dotaknuvši sveto tijelo, prolazila je kroz njega i

njih dvoje je odmah ujedinjeno i postalo jedno. Tada sam vidjela udove

kako se miču, a tijelo našega Gospodina, pošto je bilo ujedinjeno sa

svojom dušom i svojim Božanstvom, ustade i strese povoje. Cijela je spilja

obasjana, postavši puna svjetla.

U isti tren, ugledala sam strašno čudovište, kako prodire iz zemlje ispod

grobnice. Imalo je rep guje. Podiže ponosno svoju zmajoliku glavu, kao da

želi napasti Isusa. Imalo je koliko se sjećam, ljudsku glavu. Ali naš

Gospodin držaše u ruci jedan bijeli štap, na kojem je vijorila velika zastava.

On postavi svoju nogu na zmajevu glavu i udari ga štapom po repu tri

puta, nakon čega čudovište nestade.

Ovu sam viziju vidjela puno puta prije Uskrsnuća, i vidjela sam upravo

takvo čudovište, kako se pokušava sakriti i kod Utjelovljenja našega

Gospodina. Strašno je sličila guji koja je kušala naše prve roditelje u Raju,

samo je sad bila još strašnija. Mislim da se ova vizija odnosila na proročke

riječi, po kojima će 'ženinim sjemenom biti satrta glava gujina', a cijela

nam je pokazivala pobjedu našeg Gospodina nad smrću, jer istovremeno

kad sam ga vidjela kako satire glavu čudovišta, grob je nestao iz moga

vidika.

Tad sam vidjela proslavljeno tijelo našega Gospodina, kako ustaje i prolazi

s lakoćom kroz stijenje, kao da su napravljene od rastezljive tvari. Zemlja

se potresla i jedan anđeo u odjeći ratnika, siđe s Neba brzinom munje, uđe

u grob, podiže kamen, postavi ga udesno i sjede na nj. Na ovaj strašan

pogled, vojnici popadaše po zemlji i ostadoše kao bez života.

Kad je Kasijus vidio sjaj svjetla koje je obasjalo grob, priđe mjestu gdje je

sveto tijelo bilo položeno, pogleda i dotaknu povoje u koje je bilo omotano.

Tad napusti grobnicu, namjerivši obavijestiti Pilata o svemu što se

293

dogodilo. Međutim, kratko je oklijevao, kako bi vidio nastavak događaja.

Premda je osjećao zemljotres, vidio anđela kako odmiče kamen i gledao

prazan grob, ipak nije vidio Isusa.

Tog trenutka, kad je anđeo ušao u grobnicu i kad se zemlja zatresla,

vidjela sam našeg Gospodina kako se pojavljuje pred svojom Majkom na

Kalvariji. Tijelo mu je bilo prekrasno i svijetlo, a njegova ljepota bijaše

nebeskog bića. Bio je obučen u dugi ogrtač, koji je jedan tren izgledao

blještavo bijel, dok je klizio kroz zrak, ploveći amo tamo sa svakim daškom

vjetra, a poslije je isijavao tisuće briljantnih boja, kao zrake sunca koje

prolaze preko njega. Njegove velike otvorene rane sjajile su blještavo, a

mogle su se vidjeti s velike udaljenosti. Rane na rukama bijahu tako velike,

da je s lakoćom prst mogao stati u njih. Zrake svijetla su izbijale iz njih,

raspršujući se u smjeru njegovih prstiju.

Duše Patrijarha poklonile su se pred Majkom našeg Spasitelja, a Isus joj

progovori o svom Uskrsnuću, rekavši joj mnoge stvari koje sam zaboravila.

Pokaza joj svoje rane. Marija se prostre i poljubi mu svete noge. Ali, on je

uze za ruku, podiže je i nestade.

Kad sam bila na izvjesnoj udaljenosti od grobnice, vidjela sam neko novo

svjetlo kako ondje gori. Također sam vidjela i veliko obasjano mjesto na

nebu, tik nad Jeruzalemom.

Poglavlje LXIII

Svete žene kod grobnice

U trenutku kad je naš Gospodin uskrsnuo, svete su žene bile vrlo blizu

vrata kraj Nikodemove kuće. Ali one nisu vidjele ništa od zbivanja koja su

se dogodila u grobnici. Nisu bile svjesne ni stražara koji su čuvali grobnicu,

jer je jučer nisu ni posjećivali, bio je Šabat. Jedna su drugu zabrinuto

294

savjetovale, što je za činiti u svezi velikoga kamena pred vratima, koga da

zamole da ga ukloni. Bile su toliko shrvane žalošću da o tome prije uopće

nisu ni razmišljale. Njihova namjera bijaše izliti dragocjenu pomast na

Isusovo tijelo i prostrijeti preko njega cvijeće najrjeđih i najaromatičnijih

vrsta i tako odati svu moguću čast svome Božanskom Učitelju u njegovoj

grobnici. Saloma je nosila više stvari nego ijedna od njih. Bila je bogata

žena, koja je živjela u Jeruzalemu, rođakinja svetog Josipa. Ona nije bila

Ivanova majka.

Straža je još uvijek ležala na zemlji, a snažna grčenja su još uvijek

pokazivala kako je bio velik njihov užas. Kamen je bio bačen ustranu, tako

da su se vrata mogla otvoriti bez teškoće. Mogla sam vidjeti povoje u koje

je prije Isusovo tijelo bilo zamotano, kako su razbacani u grobu, a velika

plahta je ležala na istom mjestu gdje su je ostavili, ali složena na takav

način, da ste odmah mogli vidjeti da ne sadržava ništa drugo osim

miomirisa koji su bili postavljeni oko tijela, a povoji su bili izvan groba.

Platno u koje je Marija zamotala svetu glavu svoga Sina bijaše još ondje.

Vidjeh svete žene kako ulaze u vrt. Ali kad vidješe svjetlo od stražinih

lampi i vojnike kako leže na zemlji oko grobnice, postadoše još uplašenije,

pa uzmakoše k Golgoti. Marija Magdalena je, međutim, bila najhrabrija.

Uđe u vrt, a slijedila je Saloma, dok su ostale žene ostale tiho izvan vrta.

Magdalena krenu i činilo se za trenutak da je prestrašena kad se provlačila

pokraj straže. Uzmakla je par koraka, pridruživši se Salomi, ali se brzo obje

povratiše k sebi i prođoše zajedno posred prostrte straže. Uđoše u spilju s

grobnicom. Odmah su zapazile da je kamen odmaknut, ali i da su vrata

zatvorena. Vjerojatno ih je zatvorio Kasijus. Magdalena ih brzo otvori,

pogleda zabrinuto u grobnicu i bijaše vrlo iznenađena kad ugleda povoje u

koje je bilo zamotano Isusovo tijelo kako leže napose, a mjesto gdje su

ostavili ležati sveto tijelo prazno.

295

Nebeska svjetlost je obasjavala spilju, a jedan anđeo je sjedio na desnoj

strani. Magdalena je postala kao izvan sebe od razočaranja i straha. Ne

znam da li je čula anđelove riječi koji joj se obratio, ali otrči iz vrta najbrže

što je mogla, trčeći prema gradu, kako bi obavijestila apostole što se

dogodilo. Ne znam je li anđeo išta govorio Mariji Salomi, jer ona nije ušla u

grobnicu, ali je vidjeh kako napušta vrt odmah za Magdalenom, zato da

ispriča ostalim ženama što se dogodilo. Žene su bile i oduševljene i

prestrašene na ove vijesti, ali se nisu mogle odlučiti gdje da idu, u vrt ili

ne.

U međuvremenu Kasijus je ostao blizu grobnice, u nadi da će vidjeti Isusa,

jer je mislio da će se sigurno pokazati svetim ženama. Ali, ne vidjevši

ništa, uputi se prema Pilatovoj palači, da ga izvijesti o svemu što se

dogodilo. Prije toga stade kod svetih žena i reče im što je vidio, potakavši

ih da odmah uđu u vrt. One ga odmah poslušaše i uđoše u vrt. Čim su

došle do vrata grobnice, ugledaše dva anđela odjevena u svečano

svećeničko odijelo, najsjajnije bjeline.

Žene su bile vrlo preplašene, pokriše lica rukama i prostru se po zemlji. Ali,

jedan od anđela im se obrati, naloži im da se ne boje, pa im reče da ne

traže tamo svoga raspetoga Gospodina, jer je on živ, ustao, i nije više

stanovnik groba. Istovremeno im je prstom pokazao na praznu grobnicu,

naredivši im da idu i izvijeste učenike o svemu što su vidjele i čule.

Također im je rekao da će Isus ići ispred njih u Galileju. Podsjetio ih je na

riječi našega Spasitelja koje im je prije govorio: 'Sin Čovječji će biti predan

u ruke grješnika, oni će ga razapeti, a treći dan, on će ponovo ustati.'

Tad anđeli nestadoše i ostaviše svete žene ispunjene radošću, premda

naravno i potresene. One su plakale, gledale prazni grob i povoje, pa

odmah krenuše natrag u grad. Bile su toliko svladane mnogim

zapanjujućim događajima koji su se dogodili, tako da su polako hodale,

često zastajući i gledajući unatrag u nadi da će vidjeti našega Gospodina ili

bar Magdalenu.

296

U međuvremenu je Magdalena stigla do Cenakuluma. Bila je tako

uzbuđena te je izgledala sva izvan sebe, pa divljački pokuca na vrata. Neki

učenici su još spavali, a oni koji su ustali međusobno su pričali. Petar i Ivan

otvoriše vrata, ali ona je samo povikala, bez da je ušla u kuću, 'Odnijeli su

tijelo moga Gospodina i ne znam gdje su ga stavili,' pa se odmah krene

vraćati prema grobnici.

Petar i Ivan se vratiše u kuću, rekoše par riječi ostalim učenicima, pa

najbrže što mogaše krenuše za Magdalenom, ali Ivan preteče Petra. Vidjeh

Magdalenu kako ulazi u vrt i kako se upućuje prema grobnici. Izgledala je

skroz potresena, djelomično zbog žalosti, a djelomično od brzog trčanja.

Odjeća joj mokra od rose, a veo je visio ustranu, dok joj bujna kosa, na

koju je prije bila tako ponosna, bijaše raščupana u raskuštranim čupercima

preko ramena, formirajući neku vrstu pokrivača. Pošto je bila sama, bojala

se ući u spilju, pa zastade na tren izvan grobnice i kleče da bi bolje vidjela

unutra. Pokušavala je odmaknuti s lica svoju dugu kosu koja joj je

zaklanjala vidik, kad odjednom primijeti dva anđela koji sjeđaše u grobu.

Čula sam jednoga kako joj se obratio, kao: 'Ženo, zašto plačeš?' Ona mu

odgovori, glasom pomiješanim sa suzama: (jer kad je vidjela da je Isusovo

tijelo stvarno nestalo, bijaše skroz preplavljena žalošću), 'Jer odnesoše

moga Gospodina, a ne znam gdje ga ostaviše.'

Ne reče više ništa. Vidjevši prazne povoje, poče razgledati oko grobnice.

Osjećala je svetu prisutnost, premda nije našla Isusa, on mora da je još

bliže njoj. Prisutnost anđela je uopće ne uznemiri. Činilo se kao da i nije

svjesna da su to anđeli. Svaka duševna sposobnost bijaše nadvladana

samo jednom mišlju, 'Isus nije tamo! Gdje je Isus?' Gledala sam je kako

luta kao luđakinja, s raščupanom kosom koju vjetar mrsi. Kosa joj je puno

smetala, jer ju je stalno pokušavala odgurnuti s lica i prebaciti preko

ramena na leđa.

297

Tad podiže glavu, pogleda uokolo, i primijeti jedan visoki lik, obučen u

bijelo, kako stoji na oko 10-ak koraka od grobnice, na istočnoj strani vrta,

gdje je bilo Obećanje uzdignuto u smjeru grada. Lik je bio djelomično

skriven palminim stablom. Ona je samo zurila u njega, kad joj se lik obrati

ovim riječima: 'Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?' Mislila je da je to vrtlar,

jer je stvarno držao lopatu u rukama, a na glavi je imao veliki šešir

(vjerojatno napravljen od kore drveća). Odjeća mu bijaše slična vrtlaru

opisanom u Isusovoj prispodobi, koju je kratko prije svoje Muke ispričao

svetim ženama u Betaniji.

Tijelo mu nije sjalo, cijela mu je pojava bila slična čovjeku u sumrak,

obučenom u bijelo. Na ove riječi 'Koga tražiš? ona ga pogleda, pa brzo

odgovori, 'Gospodine, ako si ga ti uzeo, reci mi gdje si ga ostavio, i ja ću ga

odnijeti.', pa se zagledavaše zabrinuto uokolo. Isus joj reče, 'Marijo'. Ona

odmah prepozna njegov voljeni glas, pa se brzo okrenu, rekavši, 'Raboni

(Učitelju)!'

Baci se pred njim na koljena, ispruživši ruke prema njegovim nogama. Ali

on joj napomenu da bude mirna, pa reče, 'Ne dotiči me, jer još ne uziđoh

svome Ocu. Nego, idi mojoj braći i reci im: Uzdižem se svome Ocu i vašem

Ocu, svome Bogu i vašem Bogu.' Tad nestade.

Razlog ovih Isusovih riječi, 'Ne dotiči me se,' poslije mi je objašnjen, ali se

mogu samo nejasno sjetiti tog objašnjenja. Mislim da ih je upotrijebio zbog

žestine Magdaleninih osjećaja, koje su joj učinile da je u nekom stupnju

zaboravila zapanjujući misterij koji se dogodio, i da je osjećala da je ono

što vidi još uvijek smrtno, a ne nebesko tijelo.

Što se tiče Isusovih riječi, 'Još ne uziđoh svome Ocu', rečeno mi je da

značenje bijaše, da se Isus još nije prikazao Ocu od svog Uskrsnuća, da mu

zahvali za svoju pobjedu nad smrću i za djelo otkupljenja koje je izvršio.

Želio je da iz ovih riječi sama zaključi, kako prvi plod radosti pripada Bogu,

298

te da mora odražavati i vratiti hvalu za izvršenje tako slavnog misterija

otkupljenja, i za pobjedu koju je izvojevao nad smrću.

A da mu je ona poljubila noge, kao što je običavala prije Muke, pomislila bi

da je to samo njen Božanski Učitelj, i u svome ushitu ljubavi bi potpuno

zaboravila čudesne događaje koji su izazvali takvu zapanjenost i ushit na

cijelome Nebu. Vidjeh je kako brzo ustaje, čim je naš Gospodin nestao i trči

do grobnice da ponovo pogleda unutra, kao da se uvjeri da to nije bio

samo san. Još uvijek je vidjela dva anđela kako tamo sjede, a oni joj

progovoriše o uskrsnuću našega Gospodina, istim riječima kao što su se

prethodno obratili i dvoma svetim ženama.

Također je vidjela i prazne povoje, pa osjetivši da nije u stanju iluzije, nego

da je ukazanje našeg Gospodina bilo stvarno, brzo ode natrag do Golgote

potražiti svoje drugarice. One su lutale tamo amo, zabrinuto je traživši da

se zajedno vrate, prepuštajući se nekoj maglovitoj nadi da je možda nešto

vidjela ili čula o Isusu.

Sve ove scene su se odigrale u dvije tri minute. Bilo je oko 3 i 30, kad se

naš Gospodin pojavio pred Magdalenom. Ivan i Petar uđoše u vrt baš kad

ga je ona napuštala. Ivan, koji bijaše malo ispred Petra, dođe prvi do

grobnice, stade pred ulazom i pogleda unutra, ali ne uđe. Vidio je platnenu

odjeću kako leži sa strane, pa pričeka Petra da dođe, Tad uđoše u grobnicu

i vidješe povoje prazne, kao što je prethodno opisano.

Ivan odmah povjerova u Uskrsnuće, i obojica jasno shvatiše Isusove riječi

upućene njima prije Muke, kao i razne odlomke iz Pisama koji se odnose na

ovaj događaj, koji je prije bio njima potpuno neshvatljiv. Petar stavi povoje

pod svoj ogrtač, pa se žurno vratiše u grad kroz mali ulaz koji je pripadao

Nikodemu.

Izgled svete grobnice bijaše isti kao kad ju je Magdalena prva vidjela. Dva

anđela bijahu tamo, jedan kraj glave, drugi kraj nogu, u istom stavu

299

štovanja, kao kad je Isusovo sveto tijelo bilo tamo. Mislim da Petar nije bio

svjestan njihove prisutnosti. Poslije sam čula od Ivana kako govori

učenicima iz Emausa, da kad je pogledao u grobnicu vidio je anđela.

Možda je i vidio anđela, pa se zato povukao i pustio Petra da uđe prvi u

grobnicu. Ali, vjerojatno je razlog njegova spominjanja takvih okolnosti u

njegovu Evanđelju, bilo iz poniznosti, da skrije činjenicu, kako je on bio

puno omiljeniji od Petra.

Tog trena je straža počela dolaziti k sebi i ustajati, skupljajući svoja koplja.

Skinuli su lampe koje su visjele na vratima, odakle su one bacale tračak

slaba svjetla na okolne objekte. Poslije sam ih vidjela kako žurno, s

evidentnom strepnjom, odlaze iz vrta u smjeru grada.

U međuvremenu se Magdalena pridružila svetim ženama. Dala im je

iscrpan izvještaj svoga viđenja Gospodina u vrtu i riječi anđela nakon toga.

Na to i one opisaše njoj što su vidjele. Magdalena se odmah žurno zaputi

prema gradu, dok su se žene vratile na onu stranu vrta, gdje su očekivale

da će sresti dvojicu apostola.

Čim su tamo stigle, Isus se pojavi pred njima. Bio je obučen u dugu bijelu

odjeću, koja je skrivala čak i njegove ruke, pa im reče, 'Zdravo svima'.

One su ga gledale sa zaprepaštenjem, pa se baciše pred njegove noge. On

im se obrati s par riječi, ispruživši ruku kao da im nešto pokazuje, pa

nestade.

Svete žene odmah ustadoše i pođoše prema Cenakulumu. Kad su došle

tamo, rekoše okupljenim učenicima da su vidjele Gospodina. Učenici su bili

nepovjerljivi. Nisu vjerovali ni njima, ni Magdaleni. Tretirali su ih kao da su

vidjele svoje fantazije. Ali, kad stigoše Petar i Ivan i opisaše im što su

vidjeli, nisu znali što da kažu, bijahu posve zapanjeni.

Petar i Ivan uskoro napustiše Cenakulum. Budući su ih ovi čudesni

događaji ostavili tihima i zamišljenima, sretoše Jakova mlađeg i starijeg,

300

kao i Tadeja, koji također zaželješe otići s njima do grobnice. Oba Jakova i

Tadej bijahu jako uzbuđeni, jer im se Gospodin ukazao kratko prije nego su

sreli Ivana i Petra. Također sam vidjela Isusa kako prolazi skroz blizu Petra

i Ivana. Mislim da ga je Petar prepoznao, jer je naglo krenuo, ali mislim da

ga Ivan nije vidio.

Poglavlje LXIV

Opis koji je dala straža koja je čuvala grobnicu

Kasijus požuri k Pilatu, došavši oko sat vremena nakon Isusova uskrsnuća,

da mu iznese izvješće zapanjujućih događaja koji su se odigrali. Pilat još ne

bijaše ustao, ali Kasijusu bijaše dozvoljeno ući u njegove odaje. Opisa mu

sve što se dogodilo, izrazivši svoje divljenje najuvjerljivijim riječima.

Opisao mu je kako se stijena raspukla i kako je jedan anđeo sišao s Neba i

odmaknuo kamen ustranu. Također mu reče o praznim povojima i doda da

je Isus sigurno Mesija, Sin Božji, i da je istinski uskrsnuo. Pilat je saslušao

njegovo izvješće. Tresao se od straha i drhtao od užasa, ali je skrivao svoje

stanje najbolje što je mogao.

Odgovori Kasijusu ovim riječima: 'Ti si neizmjerno praznovjeran. Bilo je

budalasto ići na Galilejčev grob. Njegovi bogovi su iskoristili tvoju slabost, i

pokazali ti sve ove smiješne vizije da te uplaše. Preporučujem ti da šutiš i

ne govoriš takve smiješne bajke svećenicima, jer ćeš još gore proći.' Radije

je volio vjerovati da je Isusovo tijelo ukradeno od njegovih učenika, i da je

straža koja je čuvala grobnicu podmićena, jer je napola spavala, ili je

možda zavedena čarobnjaštvom smislila ovaj svoj izvještaj, kako bi

opravdala svoje ponašanje. Kad je sve ovo Pilat izrekao, Kasijus ga

napusti, a Pilat ode žrtvovati svojim bogovima.

301

Kratko nakon toga, četvorica vojnika koji su osiguravali grob stigoše do

Pilata. Počeše mu pričati sve što je već čuo od Kasijusa, ali on ne htjede

više ništa slušati, pa ih posla Kajfi. Ostatak straže se okupio u velikoj sobi

blizu Hrama, koja bijaše ispunjena židovskim glavešinama. Nakon nekih

konzultacija, uzeše vojnike nastranu, te podmićivanjem i prijetnjama

pokušaše ih uvjeriti da kažu da su zaspali i da dok su spavali, došli su

Isusovi učenici i odnijeli njegovo tijelo.

Vojnici se međutim skanjivaše, jer su tvrdnje njihovih drugova, koji su otišli

do Pilata bile u proturječju sa sadašnjim prijetvornim izvještajem, ali ih

Farizeji uvjeravaše kako će srediti stvar s Pilatom. Dok su oni još tako

raspravljali, četvorica stražara se vratiše od Pilata. Farizeji pokušavaše i

njih uvjeriti da skriju istinu. Ali, oni to odbiše i čvrsto izjaviše da neće ni

najmanje promijeniti svoje prve tvrdnje.

Čudesno oslobađanje Josipa Arimatejskog iz zatvora postade javno

obznanjeno. Kada su Farizeji optužili vojnike kako su dopustili apostolima

odnijeti Isusovo tijelo, zaprijetivši im da će ih kazniti najstrožim kaznama

ako ne vrate tijelo, oni im odgovore, da je za njih nemoguće da vrate

Isusovo tijelo, kao što je nemoguće vojnicima koji su čuvali Josipa iz

Arimateje da ga vrate natrag u zatvor.

Govorili su s najvećom čvrstinom i hrabrošću. Obećanja i prijetnje nisu

imali nikakvog efekta na njih. Tvrdili su da će govoriti samo istinu i ništa

drugo do istinu. Govorili su da je smrtna presuda nad Isusom bila

nepravedna i pokvarena, da je zločin koji su počinili ubijajući ga, bio jedini

uzrok prekida Pashalnih svečanosti.

Farizeji su bili skroz van sebe, bjesni, urediše da uhapse ovu četvoricu

vojnika i bace ih u zatvor. Drugi, koji su prihvatili mito, poslije su tvrdili da

su Isusovi učenici ukrali tijelo dok su oni spavali. Farizeji, Saduceji i

Herodovci, nastojaše proširiti tu glasinu najviše što mogu, ne samo po

302

sinagogama, već i u narodu. A, popratili su ove svoje lažne tvrdnje i

najbezočnijim lažima, koje se tiču Isusa.

Međutim, sve ove predostrožnosti su malo pomogle, jer nakon Uskrsnuća,

mnogi su mrtvi ustali iz svojih grobova i pojavili se među svojim

potomcima, koji nisu bili toliko tvrdi da ne prihvate milost obraćenja. Ovi

mrtvaci su također viđeni od strane mnogih učenika, koji su svladani

užasom, prodrmani u vjeri, pobjegli na selo. To ih je potaklo i ohrabrilo da

se vrate i zadobiju novu hrabrost.

Uskrsnuće ovih mrtvaca nije ni u najmanjem stupnju sličilo Isusovom

Uskrsnuću. On je ustao s proslavljenim tijelom, nekoliko dana hodao po

zemlji s tim tijelom, i u tom istom tijelu, koje više nije podložno nikakvom

propadanju ili smrti uzdigao se na Nebesa, ispred pogleda svojih učenika.

Ali, tijela mrtvaca bijahu nepokretni leševi, a dušama koje su ih jednom

nastanjivale bijaše jedino dozvoljeno da ih ponovo zaposjednu i ožive na

neko vrijeme, a nakon završene dobivene misije, duše su ponovo napustile

ta tijela, koja su se vratila u svoja originalna stanja, glinenih posuda, gdje

će počivati sve do uskrsnuća na Sudnji dan. Lazar je ustao od mrtvih,

stvarno je živio i poslije ponovo, drugi put, umro.

Vidjela sam Židove kako čiste Hram, kako ga peru i ribaju. Razasuli su

aromatično bilje, kao i pepeo od kostiju mrtvaca i prinijeli žrtve okajnice.

Iznijeli su van smeće, prekrili posljedice zemljotresa tapiserijama i

pločama, pa na kraju i završili prekinute Pashalne svečanosti.

Prijetnjom fizičkim kaznama i kaznom ekskomunikacije, pokušavali su

suzbiti sve primjedbe i šaputanja. Objašnjavali su zbrku i štetu učinjenu

Hramu, kao efekte zemljotresa i to kao zbog prisutnosti nečistih osoba kod

žrtvovanja. Iznijeli su nešto iz Ezekijelovih vizija o uskrsnuću mrtvih, ali ne

mogu se sjetiti kako su to prikazali. Tako su utišali sav narod, jer mnogi su

imali udjela u zločinu.

303

Ali to bijaše samo jedna velika tvrdoglava, nepopravljiva masa. Svi malo

bolji bijahu obraćeni. Oni šutješe do Duhova, kad glasno izvikivaše svoju

vjeru, a kasnije i u svojim rodnim krajevima po učenju samih apostola.

Glavari svećenički počeše dakle gubiti hrabrost. Do vremena dok je

Stjepan bio đakon, Ofel i istočni dio Siona nisu mogli više primiti masu koja

je vjerovala, tako da su morali proširiti svoje šatore i kolibe van gradskih

zidina, preko doline Cedron do Betanije.

Ana je bio kao opsjednut. Bio je prisiljen da se skriva i nikad se više nije

pojavio u javnosti. Kajfa je postao kao luđak opsjednut skrivenim bijesom.

Šimun iz Cirene je nakon Pashe otišao k apostolima, zatraživši da bude

primljen i kršten kao sljedbenik Isusa Krista.

DODATAK

Longinov zasebni izvještaj

15. ožujka 1821. godine, sestra Emerick je dala zasebni izvještaj dijela

vizije koju je imala prethodne noći, a tiče se svetog Longina, čiji se

blagdan slavi baš na taj dan, premda ona to nije znala.

Longin, koji je čini mi se imao još jedno ime, opsluživao je jednu službu,

polu civilnu i polu vojnu, u Pilatovu kućanstvu, koji mu je povjerio službu

nadglednika svega što se događa, s tim da ga o svemu obavještava. Bio je

pouzdan i oran za rad. Bio je pretjerano nagao u svemu što je radio,

zabrinut da ispadne pametan kod osoba velike važnosti. Budući je bio

razrok i slabovidan, često je zadirkivan i ismijavan od kolega. Često sam

ga vidjela tijekom ove noći i u svezi s njim uvijek sam vidjela cijelu Muku,

mada ne znam zašto. Samo se sjećam da je to imalo veze s njim. Longin je

bio samo podčasnik, te je morao davati izvješće Pilatu o svemu što je

vidio.

304

One noći kad je Isus doveden pred Kajfino sudište, on je bio u vanjskom

dvorištu među vojnicima, neprestano hodajući amo tamo. Kad je Petar bio

prestrašen na riječi sluškinje koja se grijala kraj vatre, on je bio taj koji je

rekao, 'Zar i ti nisi jedan od učenika ovog čovjeka?'

Kada je Isus bio vođen do Kalvarije, Longin ga je Pilatovom naredbom

slijedio skroz blizu, a naš mu je Spasitelj uputio jedan pogled koji mu je

prožeo srce. Nakon toga, vidjela sam ga na Golgoti s vojnicima. Jahao je

konja i držao koplje. Vidjela sam ga kod Pilatove kuće, nakon smrti našeg

Gospodina, gdje govori kako se Isusu ne smiju prelomiti noge. Odmah se je

vratio na Kalvariju. Njegovo je koplje napravljeno od više dijelova koji su se

naticali jedan na drugi, tako da ako se zarine i izvuče, koplje je moglo tri

puta ponovo zadobiti originalnu dužinu. To je upravo učinio kada je došao

na iznenadnu ideju da probode prsni bok našeg Gospodina.

Na gori Kalvariji je primio obraćenje, a odmah nakon toga je izrazio Pilatu

svoje uvjerenje da je Isus bio Sin Božji.

Nikodem je otišao Pilatu da mu dopusti uzeti Longinovo koplje. Poslije sam

vidjela puno stvari povezanih s naknadnom poviješću toga koplja. Longin

je nakon obraćenja napustio vojsku i pridružio se učenicima. On i još dva

vojnika, koji su bili obraćeni kod podnožja Križa, bijahu među prvim

krštenicima nakon Duhova.

Vidjela sam ih obučene u duge bijele haljine, kako se vraćaju u svoju

domovinu. Tamo su živjeli u prirodi, na napuštenim i praznim mjestima. To

je bilo tamo, kad je 40 mučenika umrlo.

Longin nije bio svećenik, nego samo đakon. Putovao je tamo amo u tom

svojstvu, propovijedajući u ime Kristovo i iznoseći kao očevidac, povijest

Isusove Muke i Uskrsnuća. Obratio je puno osoba, izliječio mnoge bolesti

dopuštajući im da dotaknu dio svetog koplja koji je nosio sa sobom. Židovi

su bili vrlo bijesni na njega i njegova dva kompanjona, jer su poznavali do

u tančine svu istinu Isusova Uskrsnuća, kao i okrutnost i zloću njegovih

neprijatelja.

305

Na njihovo inzistiranje, neki su rimski vojnici poslani u Longinovu

domovinu, da ga optuže da je dezertirao iz vojske i da je remetilac javnog

reda i mira. Kad su oni stigli, on je radio u polju. On ih gostoljubivo primi u

svoj dom. Oni ga nisu poznavali, a kad ga upoznaše s ciljem njihova

putovanja, on mirno pozva svoja dva kompanjona koji su živjeli nedaleko u

nekakvim kolibicama, pa reče vojnicima da su oni ti koje traže. Ista se

stvar dogodila svetom vrtlaru, Fokasu.

Vojnici su bili istinski zbunjeni, jer su osjećali veliko prijateljstvo prema

njemu. Vidjela sam kako ga odvode zajedno s dva njegova kompanjona u

mali susjedni gradić, gdje su ih ispitivali. Nisu ih stavili u zatvor, nego im

bijaše dopušteno ići gdje žele, kao zatvorenicima na riječ, a jedino su

morali nositi raspoznavajući znak na ramenu.

Kasnije su im svima trojici odrubljene glave na jednom brežuljku

smještenom između malog gradića i Longinove kuće, a tamo su i

pokopani. Vojnici su stavili Longinovu glavu na vrh koplja i odnijeli je u

Jeruzalem, kao dokaz da su ispunili zadatak. Mislim da se sjećam kako se

to dogodilo samo par godina nakon smrti našeg Gospodina.

Poslije sam imala viziju o stvarima koje su se događale u kasnijem periodu.

Jedna slijepa suseljanka svetog Longina, sa svojim sinom, krenula je na

hodočašće u Jeruzalem, u nadi da će zadobiti vid u svetom gradu, gdje su i

Longinove oči bile izliječene. Dijete ju je vodilo, ali je umrlo, pa je ostala

sama i neutješna.

Tad joj se ukaza sveti Longin i reče joj da će zadobiti vid kad iskopa

njegovu glavu iz rupe u koju su je Židovi bacili. Ta je rupa bila duboki

bunar, sa stranama ozidanim ciglom, a sva prljavština i smeće grada

slijevalo se u tu rupu, i to kroz nekoliko ispusta. Vidjela sam kako je

nekoliko osoba vodilo jadnicu na to mjesto. Sišla je u taj bunar s glavom

prema gore, i izvadila svetu glavu, gdje joj se vid odmah povratio. Vratila

se u svoju domovinu, a njene drugarice su sačuvale glavu. Ničega se više

ne sjećam o ovome.

306

Abenadarov zasebni izvještaj

1. travnja 1823. godine, sestra Emerick reče da je danas blagdan svetog

Cesifona, centuriona koji je pomagao kod raspeća i da je tijekom noći

vidjela razne dijelove njegova života. Ali, sestra je jako trpjela, što u

kombinaciji s vanjskom smušenošću prouzroči da je zaboravila veliki dio

onoga što je vidjela. Ono što je opisala upravo slijedi:

'Abenadar, poslije nazvan Cesifon, rođen je u zemlji smještenoj između

Babilona i Egipta, u Arabiji Felix, upravo na istom mjestu gdje je živio Job

zadnju polovicu svoga života. Na nekoj blagoj kosini, izvjestan broj

kvadratnih kućica, ravnih krovova, bijaše ondje. Tamo je raslo puno niskog

drveća, a tamjan i melem se skupljahu baš tamo. Bila sam u Abenadarovoj

kući, koja bijaše velika i prostrana, kao u nekog bogataša, ali bijaše vrlo

niska.

Sve ostale kuće također bijahu građene tako, vjerojatno zbog vjetra, jer

bijahu vrlo izložene. Abenadar se pridružio garnizonu tvrđave Antonija u

Jeruzalemu, kao dobrovoljac. Ušao je u rimsku službu radi dobivanja više

prilika u proučavanju fine umjetnosti, jer on bijaše učen čovjek. Karakter

mu bijaše čvrst, figura kratka i zdepasta, a ten taman.

Abenadar bijaše rano obraćen naukom koju je slušao dok je Isus

propovijedao, kao i čudesima koje je gledao, tako da je spasenje dolazilo

od Židova, a on je bio podložnik Mojsijeva zakona. Premda ne bijaše još

učenikom našeg Gospodina, nije ga mrzio, već ga je naprotiv tajno štovao.

Prirodno je bio ozbiljan i smiren. Kad je došao na Golgotu da otpusti stražu,

održavao je red posvuda, primoravši svakoga da se ponaša bar s

uobičajenom pristojnošću, sve do trenutka, kad je istina pobijedila nad

307

njim, pa je on sam dao javno svjedočanstvo u Isusovo Božanstvo. Bio je

imućan, a i dobrovoljac, pa nije imao poteškoća u odstupanju iz službe.

Pomagao je kod skidanja Isusova tijela s Križa i kod ukopa, što ga je

odmah postavilo u prisniju vezu s Isusovim prijateljima. Nakon

Pedesetnice, bio je jedan od prvih krštenih u bazenu Betsaida, uzevši ime

Cesifon. Imao je brata koji je živio u Arabiji, kojemu je opisao sva čuda koja

je vidio, pa ga je pozvao na stazu spasenja. Brat je došao u Jeruzalem,

krstio se i uzeo ime Cecilius. Zajedno je radio s Cesifonom, pomagali su

đakonima u novo formiranoj kršćanskoj zajednici.

Cesifon je pratio apostola svetog Jakova starijeg u Španjolsku, također se i

vratio odatle s njim. Nakon nekog vremena, opet su ga apostoli uputili u

Španjolsku, jer je tamo nosio tijelo svetog Jakova starijeg, koji je pretrpio

mučeništvo u Jeruzalemu. Postao je biskup, a službovao je na nekom otoku

ili poluotoku nedaleko Francuske, koju je također posjetio i gdje je imao

nekoliko učenika. Naziv mjesta gdje je živio bijaše nešto kao Vergui, a

poslije je mjesto poharano poplavom.

Ne sjećam se je li Cesifon ikad podnio mučeništvo. Napisao je nekoliko

knjiga koje su sadržavale detaljnu Kristovu Muku. Ali ima i par knjiga koje

su mu lažno pripisane, a druge, koje stvarno bijahu iz njegova pera,

pripisane su drugim piscima. Rim je neko vrijeme odbacivao te knjige,

većina od kojih bijahu apokrifi, ali su ipak sadržavale neke stvari iz njegova

pera.

Jedan od stražara Gospodinova groba, koji nije htio biti podmićen od strane

Židova, bijaše njegov sunarodnjak i prijatelj. Ime mu je bilo nešto kao Sulei

ili Suleii. Nakon što je bio držan neko vrijeme u zatvoru, povukao se u

pećinu gore Sinaj, gdje je živio sedam godina. Bog ga je opskrbio velikim

milostima, a on je napisao neke vrlo učene knjige u stilu Denisa Aeropaga.

Neki drugi pisac je iskoristio njegov rad, pa su na taj način neki njegovi

izvaci došli do nas.

308

Sve što se tiče ovih činjenica bijaše mi objavljeno, kao i imena knjiga, ali

sam ih zaboravila. Ovaj Cesifonov sunarodnjak poslije ga je pratio u

Španjolsku. Među drugovima Cesifona u toj zemlji bijaše i njegov brat

Cecilius i još neki ljudi, čija su imena bila, Intalecius, Hesicius i Eufrasius.

Još jedan Arapin, imenom Sulima, bijaše obraćen u ranim danima Crkve, a

njegov sunarodnjak Sulensis postade kasnije Kršćaninom, u vrijeme

đakona.'

Završetak korizmenih meditacija

Vizije sestre Emerick, koje su neprestano trajale od 18. veljače, do 6.

travnja 1823. godine, ovdje se završavaju.

DJELA APOSTOLSKA

Prvi Agape (gozba ljubavi) nakon Uskrsnuća

U otvorenom predsoblju kraj sobe svete Posljednje večere, Nikodem je

pripremao obrok za apostole, svete žene i učenike. Toma nije bio prisutan.

Potpuno se povukao u izolaciju. Sve što se dogodilo na ovoj gozbi bijaše po

striktnom redoslijedu kojeg je utemeljio Isus. Za vrijeme svete Posljednje

večere, Isus je dao Petru i Ivanu, koji su sjedili kraj njega i koje je učinio

svećenicima, detaljne upute povezane sa svetim Oltarskim Sakramentom,

zapovjedivši im, da prenesu drugim apostolima što ih je poučio.

309

Isprva sam vidjela Petra i Ivana kako prenose ta znanja ostaloj osmorici

apostola. Stajali su oko njih u krugu, a Petar i Ivan ih učiše načinu kako je

On želio da se sveti Sakrament razdjeljuje. Sve što je Petar učio bilo je

ponavljano na potpuno isti način od Ivana. Apostoli su obukli blagdansku

odjeću. Petar i Ivan su osim toga imali i štolu na oba ramena, prekriženu

preko prsiju i pričvršćenu kopčom. Osmorica apostola su nosila štolu preko

jednog ramena, preko prsiju i leđa. Bila je pričvršćena kopčom ispod

pazuha. Petar i Ivan bijahu zaređeni od Isusa. Svi drugi su još uvijek

izgledali kao đakoni.

Nakon poduke, svete žene, njih devet, uđoše u prostoriju. Petar im se

obrati riječima savjeta. Vidjela sam Ivana kraj vrata kako prima u kuću

gospodara gozbe, sedamnaest (koliko sam nabrojala) najvjernijih učenika,

one koji su bili najdulje s Gospodinom. Zakej, Natanijel, Matija, Barsaba i

drugi, bijahu ondje. Ivan ih posluživaše dok su prali noge i oblačili

blagdansku odjeću, duge bijele haljine i pojaseve.

Nakon Petrove pouke, Matej je bio poslan natrag u Betaniju, da tamo u

Lazarovoj kući održi sličnu gozbu, da preda iste pouke i istu ceremoniju.

Tamo su bili mnogi učenici, koji svi prisustvovaše gozbi.

Stol bijaše pripravljen u predsoblju. Bio je toliko dugačak da je izlazio

zadnjim dijelom van prostorije na dvorište, u kojem su rasla stabla oko

Cenakuluma. Tri su puta k stolovima bila ostavljena slobodnima, tako da

im se moglo prići s hranom. Sad su svete žene sjedile zajedno s

muškarcima, za jednim stolom. I žene su nosile duge bijele nošnje. Bile su

umotane u veo, ali lica im ne bijahu prekrita. Sjedile su prekriženih nogu

na malim stolcima koji imahu neku vrstu naslona za leđa.

Petar i Ivan bijahu na sredini stola, sjedili su jedan nasuprot drugom. S

njima završavaše red muškaraca, a počinjaše ženski red. Ležajevi koji su

korišteni u ovoj gozbi, ne bijahu kao oni koji su se koristili kod Posljednje

večere. Imali su niža sjedišta, koja su izgledala kao otkana, a bijahu jedva

dovoljno duga da prime gornji dio tijela, jer jedva dosezahu do koljena.

310

Svaki imaše pred sobom jastuk podignut na dva viša postolja, koja opet

bijahu unakrsno pričvršćena. Sve je bilo pripremljeno, a postavljeno je kraj

nogu stolova. U kući Šimuna gubavca i kod Posljednje večere gosti su

sjedili na drugačijim stolcima.

Obrok je vođen svečano. Gosti su stojeći molili, a polu-ležeći blagovali, dok

su Petar i Ivan poučavali. Na kraju obroka, jedan rebrasti plosnati kruh

bijaše postavljen pred Petra, a on ga podijeli na male komade, po rebrima.

Komade raspodijeli desno i lijevo na dvije plitice. Jedan veliki kalež bi

poslan uokolo, da svatko iz njega popije. Premda je Petar blagoslovio kruh,

on još ne bijaše sakrament, nego samo gozba ljubavi, agape. Petar reče

kako bi svi trebali željeti da budu kao jedno, kao što je i kruh koji upravo

jedu i vino koje piju. Nakon toga stojeći otpjevaše psalme.

Kad su stolovi uklonjeni, svete se žene povukoše u poseban poluokrugli

apartman, na kraju hodnika. Učenici se poredaše na obje strane, dok su

apostoli šetali gore dolje poučavajući i dajući ovim zrelim učenicima sve

što su se usudili, a tiče se Oltarskog Sakramenta. Tako je izgledala prva

kateheza nakon Isusove smrti.

Također sam vidjela kako su išli jedan do drugog, raširujući si ruke,

radosno potvrđujući da sve stvari imaju u zajedničkom vlasništvu, da se

odriču svih stvari radi drugoga, i da će živjeti potpuno jedinstvo. Sve mi se

činilo obasjano u piramidu svjetlosti, u kojoj se Blažena Djevica pojavila da

ne bude samo vrh, nego i sjajni centar svega. Sve su milosti istjecale iz

Marije dolje prema apostolima, a s njih opet natrag kroz nju prema

Gospodinu. Ova je vizija bila simbol njihova jedinstva i uzajamnih veza koje

su ih povezivale.

Matej je u dvorištu Lazarove kuće poučavao veliko mnoštvo učenika, koji

ne bijahu tako dobro poučeni kao drugi učenici. Imali su isti obrok i

prolažahu kroz iste ceremonije.

311

Pričest svetih apostola

Rano ujutro, Petar i Ivan otiđoše s Andrijom u dvoranu Posljednje večere i

obukoše se u svoje svećeničke halje, dok su drugi apostoli ušli u predvorje.

Odgurnuvši ustranu zavjese od vunene tapiserije, trojica apostola uđoše u

Svetinju nad svetinjama, koja bijaše zastrta kao u obliku neke male sobe.

Strop, koji tu ne bijaše toliko visok kao u sobi, mogao se otvoriti visećim

kordama ukrašenim resama i tako pustiti svjetlo s prozora u krovu sobe.

Tamo bijaše i stol za svetu pričest. Kalež s ostacima Vina koje je Isus

posvetio i dvije plitice, koje su ostale od posvećena Kruha, stajahu u

odjeljku u obliku tabernakula, u niši zida. Jedna je lampa visjela sa stropa,

a njena je jedna grana gorila pred Presvetim Sakramentom.

Oni upališe lampu za žrtvovanje, koja bijaše u centru sobe, te unesoše stol

za pričest u sobu. Na nj postaviše Presveti Sakrament i ugasiše lampu u

Svetinji nad svetinjama. Drugi apostoli, među njima i Toma, zauzeše svoja

mjesta oko stola. Veliki komad Kruha, posvećena od Isusa, Presveti

Sakrament Njegova Tijela, bijaše još uvijek na plitici, koja je ležala na vrhu

kaleža, a preko svega bijaše zvonolik pokrov pričvršćen kopčom. Preko

njega bi prebačen bijeli veo.

Petar izvadi pliticu iz baze, raširi pokrov preko toga, i na pokrov postavi

platu s Presvetim Sakramentom. Andrija i Ivan stajahu iza njega u molitvi.

Petar i Ivan se ponizno naklone kod primanja Sakramenta. Zatim Petar

posla platu okolo stola i svatko uze i pričesti se. U kaležu, ne bijaše puno

Vina posvećena od Isusa, nego oni uliše još malo vina i vode, pa ispiše.

Nakon toga otpjevaše psalme, moljaše se, pokriše kalež i odnesoše ga sa

stolom natrag na njegovo mjesto. To je bila prva Božanska služba, koju

sam vidjela kako se slavi.

Toma je nakon toga otišao u neko malo mjesto kraj Samarije, a pratio ga je

jedan učenik iz tog kraja.

312

Učenici idu u Emaus.

Isus se ukazuje apostolima u dvorani Posljednje večere

Luka je bio među učenicima samo kratko vrijeme, ali prije nego li se njima

pridružio, bijaše kršten od Ivana Krstitelja. Bio je prisutan na gozbi agape i

propovijedima o Presvetom Sakramentu koje je Matija držao u Lazarovoj

kući, u Betaniji. Nakon propovijedi je otišao, uznemiren i sumnjičav. Išao je

u Jeruzalem gdje je proveo noć u kući Ivana Marka.

Tamo je sreo nekoliko drugih učenika, među kojima i Kleofu. I on je bio na

gozbi agape u dvorani Posljednje večere. Učenici su pričali o Isusovu

uskrsnuću, izražavajući svoje sumnje. Luka i Kleofa bijahu osobito

sumnjičavi. Pošto je zapovijed glavara svećeničkih još uvijek važila, da

nitko ne smije ugostiti Isusove sljedbenike, njih dvojica se uputiše u

Emaus. Napustili su Zajednicu.

Kad su otišli iz kuće Ivana Marka, pošto nisu htjeli da budu viđeni zajedno,

jedan je krenuo udesno i otišao oko grada u smjeru sjevera, a drugi u

suprotnom smjeru. Jedan je otišao ravno iz grada, a drugi je išao između

gradskih zidina, pa na izlaz, a na kraju su se vani opet našli zajedno. Svaki

je nosio štap i zavežljaj. Luka je imao kožnu vreću. Vidjela sam ih kako

često silaze s puta i kako skupljaju nekakve biljke.

Luka nije vidio Gospodina ovih zadnjih dana, pa nije bio prisutan ni na

njegovim propovijedima kod Lazara. Više je bio u učeničkom gostinjcu u

Betaniji i s učenicima u Maherušu. On se je tek nedavno deklarirao kao

učenik, premda je uvijek išao s ostalima, a bio je i vrlo znatiželjan što će se

dalje zbiti.

313

Osjećala sam da su oba ova učenika tjeskobna i sumnjičava, a oba su

željela samo razglabati o onome što su čuli. Posebno su postali

razočaranima, pošto je Gospodin bio tako sramotno raspet. Nisu mogli

shvatiti kako to, da Otkupitelj i Mesija, mora biti tako sramotno tretiran.

Oko sredine njihova puta, Isus im se približi. Došao je s poprečnog

puteljka. Čim su ga ugledali, usporiše, kao da su željeli da stranac produži

dalje, kao da su se bojali prisluškivanja. Ali i Isus uspori korak, stane sa

strane puta i pričeka ih da prođu. Vidjela sam ga kako nakratko ide za

njima, a zatim se približava i pita ih o čemu to pričaju.

Tamo gdje se put račva, malo prije Emausa, Isus se pričini kao da će dalje

na jug prema Betlehemu. Ali dvojica učenika ga nagovarahu da krene s

njima u kuću, koja bijaše u drugom nizu gradskih kuća. U njoj ne bijaše

žena, a čini mi se da je to bila gostionica, jer je izgledalo kao da je tu

nedavno održana nekakva gozba.

Soba je bila pravokutna i vrlo uska. Stol je bio prekrit, a jastuci za

počivanje bijahu oko njega, isti kao i oni koji su se koristili na gozbi agape,

na Uskrs. Neki čovjek donese mednog saća u košari, sličnoj zdjeli, zatim

nekakvi veliki kolač i vrlo tanki, skoro prozirni, Pashalni kruh. Ovaj kruh bi

postavljen pred Gospodina, jer on bijaše gost. Čovjek postavi i kolač na

stol, a nosio je pregaču, kao da je kuhar ili poslužitelj. Kolač je bio rebrast,

a razmaci između rebara bijahu oko dva prsta široki. Nož je ležao na stolu.

Bio je bijel, mora da je od kosti ili kamena, oštrice zakrivljene pri vrhu.

Nožem razrezaše kolač po rebrima.

Isus je sjedio za stolom s dvojicom učenika i jeo s njima kolač i med. Zatim

uze manji kolač, otkinu komad koji zatim razdijeli nožem na tri dijela.

Postavi ih na pliticu i blagoslovi. Tada ustade, podignu pliticu uvis s obje

ruke, pogleda uvis i pomoli se. Dvojica učenika su stajala nepomični

nasuprot njega, kao da su izvan sebe. Kada Isus razlomi kolač, otvoriše

usta i krenuše prema njemu. Isus ispruži ruku preko stola i stavi svakom

314

komadić u usta. Vidjela sam da je nestao kad je On sam prinio ruku sa

zalogajem k svojim ustima. Ne mogu točno reći da li je On sam jeo.

Zalogaji su sjajili svjetlošću kad ih je blagoslovio. Vidjela sam dvojicu

učenika kako na tren stoje kao izvan sebe, a zatim počinju plakati od

sreće, bacajući se jedan drugome u zagrljaj.

Ova je vizija osobito bila dirljiva zbog Gospodinove nježnosti i blagog

načina kako je postupao, mira i radosti dvojice učenika, čak i prije nego su

spoznali da je to Isus, i njihova ushita kad su ga prepoznali prije nego je

nestao. Kleofa i Luka odmah brzo požuriše natrag u Jeruzalem.

Navečer istog dana, skupiše se u dvorani Posljednje večeri mnogi učenici,

svi apostoli osim Tome, Nikodema i Josipa Arimatejskog. Vrata bijahu

zatvorena. Poredali su se u tri reda oko lampe koja je visjela sa stropa u

centru sobe i molili. Izgledali su mi kao da se mole nakon nekog čašćenja

žalosti ili možda zahvalnosti, jer su baš taj dan Pashalne svečanosti

završavale u Jeruzalemu. Svi su nosili duge bijele haljine.

Petar, Ivan i Jakov mlađi bijahu obučeni u nošnje koje su se razlikovale od

ostalih. Oni držahu u rukama svitke Pisama. Oko svojih bijelih lepršavih

haljina, koje bijahu nekako dulje nego li prije, imahu pojas širine dlana. Od

pojasa do ispod koljena visjela je crna traka s velikim bijelim slovima. Pojas

je bio zavezan otraga u čvor, krajevi mu ukršteni, a visjeli su kao i prednji,

do ispod koljena. Rukavi bijahu vrlo široki, a jedan je služio kao džep u koji

se mogao svitak Pisma zataknuti. Iznad lakta lijeve ruke visjela je široka

traka s resama iste boje, ukrašena isto kao i pojas. Petar je nosio i štolu

oko vrata. Bila je šira oko ramena, nego li na vratu. Bijaše prekrižena i

pričvršćena na prsima malim brošem u obliku srca ukrašena kamenčićima.

Druga dva apostola su nosili svoje štole ukrštene ispod pazuha, a imali su i

kraće pojaseve.

Kada su molili postavili bi ruke prekriženima na prsa. Apostoli su činili

unutrašnji krug oko lampe, dok su druga dva činili učenici. Petar je stajao

315

između Ivana i Jakova, leđima okrenut prema bližem ulazu u dvoranu

Posljednje večere. Dvojica stajahu iza njega, ali krug ne bijaše zatvoren,

nego je bio prekinut, a otvor je išao točno prema Svetinji nad svetinjama.

Blažena Djevica Marija je za vrijeme cijelog slavlja bila s Marijom Kleofinom

i Magdalenom u predvorju, koje je bilo otvoreno prema dvorani Posljednje

večere. Petar je povremeno propovijedao između molitava.

Bila sam iznenađena kad sam vidjela, da premda se je Isus ukazao Petru,

Ivanu i Jakovu, ipak ostala većina apostola i učenika nije potpuno

povjerovala u njegovo uskrsnuće. Još uvijek su se osjećali nelagodno, kao

da njegov lik nije stvaran i tjelesan, nego je samo prikaza, fantom, slična

onome kako su se Patrijarsi ukazali.

Svi se baciše ponovo na molitvu kako je Petar instruirao, kada odjednom

Luka i Kleofa jako pokucaše na vrata, a kad im otvoriše oni banuše unutra.

Sretne vijesti koje doniješe prekinuše molitvu. Ali jedva da i počeše nanovo

moliti, kad odjednom svi bijahu obasjani prekrasnom svjetlošću,

obradovaše se i zuriše svi u istu točku.

To bijaše Isus koji se pojavio kroz zatvorena vrata. Nosio je dugu bijelu

haljinu, opasanu jednostavnim pojasom. Čini se da nisu bili potpuno

svjesni njegova prisustva, sve dok ne prođe vanjske krugove i stade u

sredinu unutrašnjeg kruga ispod lampe. Tada se tek svi zapanjiše i

prestraviše. On im svima pokaza svoje ruke i noge, rastvori haljinu i otkri

ranu na boku. Progovori im i vidjevši da su još uvijek jako prestravljeni,

zatraži nešto za jelo. Vidjela sam kako zrake svjetla izlaze iz njegovih usta.

Sada su apostoli i učenici izgledali kao da su potpuno ushićeni.

Tad je Petar otišao iza zastora ili viseće tapiserije, u pokrajnji sobičak, koju

inače čovjek ne bi ni zapazio, budući je zastor izgledao kao drvena oplata.

U centru ovog skrovišta, na Pashalnom ognjištu, nalazio se Presveti

Sakrament. Tamo je bio i pokrajnji odjeljak u koji su smještali stol. Nakon

316

blagovanja odnijeli bi ga u taj odjeljak, ispod lampe. Stol je bio visine

negdje do koljena. Na tom stolu je stajala velika ovalna zdjela, prekrivena

bijelim platnom. Petar uze zdjelu i odnese je Gospodinu.

U zdjeli je bio komad ribe i malo meda. Isus zahvali i blagoslovi hranu,

pojede malo i dade svakome po komadić. Odnese malo i svojoj

Blagoslovljenoj Majci i ostalim svetim ženama, koje su stajale u predvorju.

Nakon toga vidjela sam ga kako poučava i ohrabruje. Krug oko njega još

uvijek bijaše trostruk, deset apostola njemu najbliže. Tome nije bilo.

Bilo mi je divno za vidjeti kako Isus neke riječi govori samo desetorici

apostola, premda ne bih trebala reći govori, jer nisam vidjela kako Isus

miče usne. Isus je sav blistao od svjetlosti. Svjetlost je izbijala iz njegovih

ruku, stopala, boka, i usta dok je disao. Svjetlost je prelazila na apostole i

učenike. Nekako su oni postali iznutra ohrabreni, osjećali su se napojeni

moći da mogu opraštati grijehe, da mogu krstiti, liječiti i polagati ruke. I

vidjela sam da i kad bi popili nešto otrovno, to na njih ne bi imalo nikakva

utjecaja. Ali nisam vidjela nikakvog micanja usnica, niti slušanja govora

ušima. Ne znam kako je to moguće, ali sam osjećala da ove darove Isus ne

prenosi riječima, budući nije progovorio ni riječi. Ali, ove darove je nekako

stvarno prenio na njih, sa svom biti, snagom zračećeg svjetla na njihovu

dušu. Još uvijek nisam znala jesu li apostoli osjećali da su ih primili na taj

način, ili su mislili da su jednostavno čuli prirodne riječi. Međutim, osjećala

sam da je samo unutrašnji krug učenika, tj. samo apostoli, primio te

darove. Meni se čini da je to bio neki duhovni govor, bez glasnog

razgovora ili nekakvog i najmanjeg šapata.

Isus je objasnio apostolima neke dijelove Svetog pisma koji se odnose na

njega i Presveti Sakrament. Naredio je da se Presveti Sakrament časti na

kraju Šabata. Govorio je i o presvetoj Misteriji Kovčega saveza, o kostima i

relikvijama predaka, o njihovu čašćenju i njihovu posredovanju. Rekao je

da je Abraham imao kosti Adama koje je stavljao na žrtvenik, dok je

prinosio žrtve. I još nešto što se tiče Melkisedekove žrtve, koju sam tad i

317

vidjela, ali sam i zaboravila, premda je bila vrlo značajna. Isus je nadalje

govorio i o šarenom ogrtaču koji je Jakov dao Josipu. Taj je ogrtač bio

simbol Njegova vlastita krvava znoja na Maslinskoj gori.

Na te riječi, vidjela sam ogrtač u mnogim bojama. Bio je bijel sa širokim

crvenim prugama. Imao je tri crne korde na prsima, sa žutim nakitom po

sredini. Taj je ogrtač služio za omatanje cijelog tijela, tj. navlačio se preko

glave, tako da je mogao služiti i kao vreća, u koju ste mogli staviti stvari.

Ogrtač se opasivao pojasom oko pasa. Ogrtač bijaše uzak, ali je imao

raspore kako bi se moglo hodati. Dosezao je do gležnja, a bio je duži

straga nego sprijeda. Na prsima bijaše otvoren do struka. Inače se Josip

svakodnevno oblačio u haljinu, koja je sezala samo do koljena.

Isus je također rekao da je Jakov dao Josipu i Adamove kosti, kad mu je

dao i ogrtač. Kosti su inače bile čuvane u Kovčegu saveza. Vidjela sam, da

kad je Jakov to dao Josipu, nije mu rekao što je to. Jakovova ljubav prema

njemu je sezala sve do zaštite, jer se uzdao u kosti kao u sredstvo

protekcije, kao neko blago, jer je znao da ga njegova braća ne vole. Josip

je nosio kosti o vratu, u malom ovalnom smotku, napravljenom od dva

listića kože. Kad su ga braća prodala, uzeli su mu šareni ogrtač i donju

haljinu. Oko slabina su mu ostavili povoje, a na prsima škapular. Pod

škapularom je visio smotak s kostima.

Kad je došao u Egipat, Jakov je upitao Josipa o smotku i tada mu otkri da

su to Adamove kosti. Ponovo sam vidjela kosti pod gorom Kalvarijom. Bile

su bijele kao snijeg i još uvijek vrlo tvrde. Poslije, i neke Josipove kosti su

također čuvane u Kovčegu zavjeta.

Isus progovori i o Misteriji Kovčega saveza. Reče da je sad Misterija,

Njegova Krv i Tijelo, koju je dao zauvijek u Sakramentu. Govorio je i o

svojoj Muci, i o nekim divnim stvarima povezanim s Davidom, a kojih su

oni bili nesvjesni, a koje je on upravo objasnio. Napokon, naloži im da za

318

par dana odu u okolicu Sihara, i da tamo navještaju Evanđelje. Nakon toga

Isus nestade.

Vidjela sam apostole i učenike kako idu jedan do drugog, tamo amo,

potpuno opijeni srećom i radošću. Otvarali su vrata, izlazili i ulazili, ponovo

se okupljali ispod lampe, pjevali pjesme i hvalospjeve.

Apostoli propovijedaju Uskrsnuće

Te iste noći, dio se apostola, po Isusovu nagovoru, uputi u Betaniju, dok

drugi dio ostade u Jeruzalemu. Stariji učenici ostadoše u Betaniji naviještati

mlađima, slabijima i malovjernima. Neki su poučavali u Lazarovoj kući, a

drugi u sinagogi. Nikodem i Josip Arimatejski bijahu kod Lazara. Svete su

žene stanovale u okolnim kućama. Kuće su imale ograde i vrt, kao i

Lazarova kuća. Imale su izlaz prema cesti, a na njemu su često stajale

Magdalena i Marta.

Apostoli otiđoše s grupom učenika, među kojima je bio i Luka, u smjeru

Sihara. Dok su išli Petar radosno reče: "Idemo na more loviti ribe", a tim

riječima je mislio na duše. Razdvojiše se i krenuše raznim putovima,

naučavajući u gostinjcima i krčmama Muku i uskrsnuće Isusa Krista. To je

bila priprema za Duhove.

Ponovo se sastadoše u gostinjcu pokraj Tanat-Sila. Toma se sa dvojicom

učenika pridružio ostalima. U gostinjcu su imali zgotovljen obrok od

Silvanina oca, koji je bio vlasnik gostinjca. Apostoli su govorili Tomi o

ukazanju uskrslog Spasitelja njima. Ali on podignu ruke da ih utiša, pa reče

da neće vjerovati dok ne dotakne Njegove rane. To je i prije rekao

apostolima, kad su mu govorili da su vidjeli Gospodina. Toma se držao

malo rezervirano prema Isusovim sljedbenicima, pa je tako i bio nekako

slabije vjere.

319

Petar je naučavao u školi u Tanat-Silu do u kasnu noć. Govorio je potpuno

slobodno o tome kako su Židovi smaknuli Isusa. Podsjetio je na mnoga

Isusova zadnja proročanstva i propovjedi, na njegovu neopisivu ljubav, na

njegovu molitvu na Maslinskoj gori, kao i na Judinu izdaju i sudbinu. Ljudi

su na te riječi bili vrlo zapanjeni i zbunjeni, jer su inače voljeli Judu, koji je u

Isusovoj odsutnosti pomagao mnogima, svojom spremnošću za služenje, a

činio je i mnoga čudesa.

Petar ni sebe nije štedio. Priznao je svoj bijeg i zatajenje, gorko plačući.

Njegovi slušatelji plakaše zajedno s njim. Tada još pun tuge, ispriča im

kako su Židovi okrutno postupali s Isusom. Ispriča im i o njegovu

uskrsnuću treći dan, o njegovu pokazivanju isprva ženama, pa onda nekim

drugima, i konačno svima. Reče im neka dignu ruku oni koji su ga vidjeli.

Stotine ruku se podigoše. Međutim, Toma je ostao tih i nije podigao ruku.

Jednostavno nije mogao vjerovati.

Petar tada pozove sve da napuste sve, da se pridruže Zajednici i slijede

Isusa. Pozvao je i manje hrabre da odu u Jeruzalem gdje se okupljaju

Vjerni, koji dijele sve što imaju. Reče, nema razloga za strah od Židova, jer

sad se Židovi boje. Svi bijahu vrlo impresionirani Petrovim riječima, a

mnogi i obraćeni. Htjedoše da apostoli ostanu s njima što duže, ali Petar

reče da se moraju vratiti u Jeruzalem.

Apostoli su izliječili mnoge bolesne u Tanat-Silu, a među njima bijaše nekih

mjesečara i opsjednutih. Činili su ova čuda isto kako ih je Isus radio, tj.

dahnuli bi na bolesne, polagali ruke na njih i grlili ih. Neke je od ovih

bolesnika Isus prilikom svoje zadnje posjete propustio izliječiti. Žitelji

Tanat-Sila bijahu vrlo prijateljski raspoloženi prema apostolima. Učenici

nisu činili izlječenja, ali su pomagali drugima, brinući se i donoseći i

odnoseći bolesne. Luka, koji bijaše liječnik, sada doslovno postade

medicinski brat.

320

Vidjela sam Majku Božju u Betaniji. Bijaše tiha i ozbiljna, više uronjena u

duboku meditaciju nego li u prirodnu tugu. Marija Kleofina bijaše vrlo

ljubazna, i iznad svih žena, najsličnija Mariji. Često sam je vidjela kako je

nježno grli i tješi je na najnježnije načine.

Magdalena u svoj svojoj tuzi i ljubavi, bijaše najsmionija. Bijaše strašno

hrabra i ne mišljaše na opasnost. Nije se odmarala, nego je često odlazila

iz kuće. Išla bi žurno po ulicama i gdje god bi našla slušatelje, bilo u

njihovim kućama ili na javnim mjestima, optuživala bi ih kao ubojice našeg

Gospodina, dozivajući im u pamet sve što su mu učinili, ali bi navješćivala i

njegovo uskrsnuće. Ako ne bi našla nikoga tko bi je htio slušati, išla bi kroz

vrtove i pričala bi o tome cvijeću. drveću i izvorima. Često bi se narod

okupio oko nje, neki bi je sažalijevali, a drugi opet vrijeđali zbog njene

prošlosti. Malo je marila za narod, jer nekoć bijaše uzrokom velikih

skandala. Vidjela sam da je njeno sadašnje divlje ponašanje osupnulo neke

Židove. Petorica je htjedoše zgrabiti, ali ona prođe posred njih i nastavi

kao i prije. Nije više nimalo marila za svijet, marila je samo za Isusa.

Kad ono učenici bijahu raspršeni za vrijeme Isusove Muke, Marta je imala

teški zadatak i još uvijek ga je izvršavala. Premda razdirana od tuge,

morala je biti svugdje, morala je pomoći svakome. Morala je nahraniti

raspršene i zalutale, skrbiti za njihove potrebe, nabavljati hranu za njih.

Njena pomoćnica u svemu ovom, kao i u kuhanju, bijaše Ivana Kusa. Ona

bijaše udovica, a muž joj je bio službenik Herodov.

Šimun iz Cirene sad bijaše u Betaniji s učenicima. Kod njih bijahu njegova

dva sina. On bijaše pobožan čovjek iz Cirene, a često je dolazio u

Jeruzalem za vrijeme Pashe. Tada bi radio za mnoge obitelji koje ga

poznavaše. Radio bi vrtne poslove ili bi potkresivao ograde. Blagovao bi u

raznim kućama, što mu daju. Bijaše vrlo tih i iznimno pošten. Sinovi mu

bijahu neko vrijeme sa strancima i učenicima, premda on to nije znao, kao

što se i inače često događa s djecom sirotinje.

321

U tim danima, emisari glavara svećeničkih iđaše po Jeruzalemu, od kuće

do kuće onih vlasnika, koji su održavali bilo kakve veze s Isusovim

učenicima, razrješavajući ih bilo kakve javne dužnosti i poslova koje

držaše, usto hapseći sve učenike koje bi zatekli u tim kućama. Nikodem i

Josip iz Arimateje od Isusova ukopa, nemaše više ništa sa Židovima. Josip

iz Arimateje bijaše kao neki Starac zajednice. Bio je cijenjen među

Židovima, kao čovjek koji ima mnoge zasluge i mnoga dobra učinjena

skromno, kao onaj koji je bio dobar čak i prema opakima.

Ono što me je posebno obradovalo, bilo je kad sam vidjela kako Veronikin

muž ima obzira prema njoj, kad mu je rekla da bi prije njega ostavila, nego

se odvojila od raspetoga Isusa. Vidjela sam također da je i on dao otkaz na

svoju javnu službu. Ali rečeno mi je da je on to učinio više iz ljubavi prema

svojoj ženi, nego li prema Isusu.

Židovi su prekopali put prema svetoj grobnici na Kalvariji jarcima i

ogradama, jer ona bijaše mjesto utočišta za mnoge, a i mnoga čudesa se

tamo događahu.

Pilatov unutarnji nemir otjera ga iz Jeruzalema. Par dana prije, Herod je

otišao u Maheruš, ali ne našavši ni tamo mira, ode u Madian. (Midjan)

Ondje, gdje su nekoć odbili primiti Gospodina, sad otvoriše vrata ubojici.

Za tih sam dana vidjela kako se Isus pokazuje na mnogim mjestima, a

napokon i u Galileji, u dolini preko Jordana, u kojoj bijaše neka velika škola.

Mnogi ljudi tamo okupljeni, govorili su o Njemu, izražavajući svoje sumnje

na izvještaje o Njegovu uskrsnuću. Isus se pojavi među njima, pa nestade

nakon par riječi. Vidjela sam da se Isus na ovaj način pokazao na mnogim

mjestima.

Apostoli su se ubrzo vratili iz okolice Sihara. Ispred sebe poslaše glasnika u

Betaniju, da najave svoj dolazak i da upute neke učenike u Jeruzalem za

Šabat. Drugima bi naređeno da slave u Betaniji, jer oni već imaše određeni

zakon i red. Apostoli su samo prošli kroz razna mjesta, bez zaustavljanja.

Tadej, Jakov mlađi i Eliud imaše na sebi putničku odjeću, pa pođoše ispred

322

svih u kuću Ivana Marka, kako bi vidjeli Blaženu Djevicu i Mariju Kleofinu.

Budući dugo nisu vidjele nikog novog gosta, žene se obradovaše kad ih

vidješe. Vidjela sam da je Jakov nosio preko ruke svećeničko ruho, ogrtač

kojeg su svete žene u Betaniji načinile za Petra, a on ga je nosio u dvorani

Posljednje večere.

Bilo je prilično kasno kad su se apostoli skupili u dvorani Posljednje večere,

tako da nisu mogli sudjelovati u pripremanju obroka za sebe, jer su morali

početi Šabatske svečanosti. Odmah navukoše blagdansku odjeću,

naravno, prethodno opravši noge. Lampe su bile upaljene, a ja sam već

zamijetila odstupanje od uobičajenih židovskih Šabatskih ceremonija.

Prvo, zastor je bio potpuno otvoren ispred Svetinje nad svetinjama, a

sjedalo na kojem je Isus sjedio za stolom pri ustanovljenju svete

Euharistije, bijaše ispred nje. Sve su to prekrili pokrovom i postavili na nj

molitvene svitke. Petar kleče ispred Svetinje, Ivan i Jakov malo iza njega, a

ostali apostoli iza njih, a tek iza njih ostali učenici. Kada kleknuše

dotaknuše čelom pod, a lice im bijaše u dlanovima. Pokrov je bio uklonjen

s kaleža, ali je bijela platnena plahta još uvijek visjela iznad njega. Bili su

prisutni samo oni učenici koji su uvedeni u Misteriju Presvetog

Sakramenta, kao što su prije otišli na putovanje u Sihar većinom oni, koji

su vlastitim očima vidjeli uskrslog Gospodina, pa da ga tako mogu

posvjedočiti, iznoseći prave činjenice.

Petar je s Ivanom i Jakovom sa strane, predvodio naizmjence meditaciju ili

molitvu, u kojima je razmatrana Muka Gospodinova i ustanovljenje

Presvetog Sakramenta, a svatko se u svojim unutrašnjim molitvama

žrtvovao Gospodinu. Nakon toga skupiše se stojeći ispod lampe, pa

nastaviše uobičajene Šabatske ceremonije. Kad je sve bilo gotovo,

blagovaše obrok u vanjskoj sobi. U samoj dvorani Posljednje večere nisam

vidjela nikakvog drugog blagovanja nakon ustanovljenja svete Euharistije,

osim možda blagovanja kruha i vina.

323

Prilikom svojih pokazivanja apostolima kroz zatvorena vrata, Isus je

naučavao apostole o tim slavljeničkim dodacima Šabata, a koji se odnose

na Presveti Sakrament.

Presveta je Djevica odvedena iz Betanije u Jeruzalem. Vodile je Marija

Markova i Veronika, koje su sad išle otvoreno s njom, a pratila ih je i Ivana

Kusa. Presveta Djevica je voljela biti u Jeruzalemu, jer tamo je mogla

sama, u sumrak ili po mraku, ići po Križnom putu svoga Sina, moliti i

meditirati na mjestima na kojima je osobito trpio ili pao. Budući nije mogla

doći do svih mjesta, jer su Židovi postavili prepreke, ona bi doma ili na

otvorenom obavljala Križni put, jer imala je sve udaljenosti i postaje

duboko usječene u svoju dušu, pa je tako konstantno oživljavala u svojim

sućutnim kontemplacijama, cijelo tužno putovanje svoga Sina.

Sigurno je, da je nakon smrti njena Sina, Blažena Djevica bila prva koja je

počela obavljati pobožnost Križnog puta i koja je prakticirala meditacije o

njegovoj gorkoj Muci, i to je stalno obavljala do svoje smrti.

Druga gozba ljubavi (agape).

Toma stavlja ruku u Isusove rane

Nakon završetka Šabata, apostoli odlože ceremonijalnu odjeću, pa

blagovaše poveći obrok u vanjskoj sobi. To je bila gozba ljubavi, agape,

baš onakva kakva se dogodila prošlu nedjelju. Toma mora da je slavio

Šabat negdje u susjedstvu, jer ga nisam vidjela do poslije obroka, a tek je

onda ušao u dvoranu Posljednje večere. Još uvijek je bilo rano uvečer,

lampe ne bijahu upaljene. Nekoliko je učenika i apostola bilo u dvorani, a

drugi su dolazili. Opet se obukoše u duge bijele haljine, pripremiše se

molitvama kao i prošli put. Petar, Ivan i Jakov opet obukoše crkveno ruho,

koje ih razlikovaše od svećenika.

324

Dok su izvodili ove pripreme, tad je bilo kad ugledah Tomu kako ulazi u

dvoranu Posljednje večere. Prođe do apostola koji već bijahu obučeni, pa

se i on poče oblačiti. Dok se oblačio apostoli mu pristupiše. Neki ga

uhvatiše za rukave, drugi pokazivaše desnicu dok su mu govorili, kao da

ga grde. Ali on se ponašao kao čovjek kojem se žuri odjenuti, kao onaj koji

će uskoro izgubiti kredit, za pristupanje ovim divnim stvarima.

Dok se sve ovo zbivalo, neki muškarac uđe u dvoranu. Izgledao je kao

sluga, nosio je pregaču, u jednoj ruci držaše malu upaljenu lampu, a u

drugoj štap svinut u kuku na vrhu. Štapom zakači i spusti lampu koja je

visjela u centru dvorane, zapali je i vrati na strop. Tad napusti dvoranu!

Sad ugledah Blaženu Djevicu, Magdalenu i još jednu ženu, kako ulaze u

kuću. Blažena Djevica i Magdalena uđoše u dvoranu, a Petar i Ivan im idu u

susret kako bi ih dočekali. Treća je žena ostala vani u hodniku. Predsoblje

je bilo otvoreno k dvorani Posljednje večere, kao i još pokrajnje dvorane.

Vanjska vrata kuće, kao i ona od dvorišta bijahu zatvorena. Velik broj

učenika sakupio se u pokrajnjim sobama.

Čim su Marija i Magdalena ušle, vrata su zatvorili i svi krenuše moliti.

Svete su žene ostale pobožno stajati na drugoj strani vrata, a ruke su

prekrižile na prsima. Apostoli kleknuše pred Svetinju nad svetinjama,

moleći se kao i prije. Tad stadoše ispod lampe, otpjevaše psalme. Petar

stade pred lampu, lice mu okrenuto prema Svetinji nad svetinjama, Ivan i

Jakov njemu sa strana. Desno i lijevo od lampe bijahu ostali apostoli.

Strana prema Svetinji nad svetinjama je ostavljena slobodnom. Petar stade

između dvojice, leđa mu okrenuta prema vratima, tako da su dvije svete

žene stajale iza njega na određenoj distanci.

Nakon nekog vremena, dođe kao neka stanka u molitvama, ili kao da je

molitva završila, pa počeše razgovarati da odu na Galilejsko more i kako

da se raziđu. Ali ubrzo ostadoše zaprepašteni na nekakvu zamotanu

prikazu, koja im reče da Gospodin dolazi. Isti tren, ugledah Isusa u

dvorištu. Žario je svjetlošću, obučen u bijele haljine, opasane bijelim

325

pojasom. Uputi se prema vanjskim ulaznim vratima, koja se sama od sebe

otvoriše, i kad On uđe, sama se zatvoriše. učenici u predsoblju vidješe

kako se vrata sama od sebe otvoriše. Ali Isus prođe brzo kroz predsoblje u

dvoranu Posljednje večere, i stade između Petra i Ivana, koji kao i drugi

apostoli popadaše.

Isus nije ušao, kako bi mi rekli hodajući, kao smrtnici, pa nije to bilo ni

lebdenje, kao što sam vidjela da duhovi čine, već me to više podsjećalo na

svećenika u njegovoj albi, kako prolazi kroz svjetinu oko sebe. Svaka stvar

u dvorani mi se učini većom i svjetlijom. Isus je bio okružen svjetlom.

Apostoli su popadali van svjetlosnog kruga, inače ga ne bi uopće mogli

vidjeti od bliještanja.

Isusove prve riječi bijahu: 'Mir s vama!' Tad se obrati Petru i Ivanu,

prekorivši ih zbog nečega. Malo su odstupili od njegovih uputa, jer su

slijedili svoje vlastite ideje o nečemu i dosljedno tome, nisu požnjeli

uspjeh. Odnosilo se to na nešto u svezi liječenja, na njihovu putu od Sihara

do Tanat-Sila. Nisu slijedili Isusove upute, pa zato i nisu bili potpuno

uspješni. Učinili su nešto po svojoj volji. Isus im reče, ako se to ponovi, da

trebaju drugačije djelovati.

Sad Isus stade ispod lampe, a apostoli ga okružiše. Toma je bio vrlo

uplašen dok je gledao Gospodina, pa plašljivo malo ustuknu. Ali Isus ga

uhvati desnicom za njegovu desnu ruku, uze njegov prst i stavi vršak prsta

u ranu na svojoj lijevoj ruci. Zatim, stavi njegov prst u ranu na desnoj ruci.

Naposljetku, bez otkrivanja grudi, stavi njegovu desnicu pod svoju haljinu,

pa umetnu njegov kažiprst i srednji prst u ranu na svom desnom boku.

Isus reče neke riječi dok je to činio. Uzvikom, 'Moj Gospodin i moj Bog!',

Toma potonu dolje kao bez svijesti, a Isus još uvijek držaše njegovu

desnicu. Najbliži apostoli uhvatiše Tomu, a Isus ga rukom povuče prema

gore. To padanje i ustajanje ima neko posebno značenje.

326

Kad je Isus zgrabio Tomu za ruku vidjela sam da njegove rane nisu kao

krvavi ožiljci, nego više kao bliješteća sunca. Drugi učenici bijahu vrlo

dirnuti ovom scenom. Nagnuše se naprijed, bez guranja, da vide što je to

Gospodin dopustio Tomi dodirnuti. Vidjela sam Blaženu Djevicu cijelo

vrijeme dok je Isus stajao, kako je potpuno nepomična, kao da je uronjena

u mirnoću, tj. duboku duhovnu sabranost. Magdalena je bila uzrujanija,

premda je pokazivala tad manje emocija nego li učenici.

Isus nije odmah nestao nakon Tomine izjave vjere. Nastavio je govoriti

apostolima, pa zatraži nešto za jesti. Vidjela sam da su mu opet donijeli

malu ovalnu zdjelu, iz izdvojenog sobička gdje bijaše smješten stol. Jelo

nije bilo baš potpuno isto kao prošli put. Bijaše nešto slično ribi, koje on

pojede, zatim blagoslovi pa podijeli ostalima što je ostalo, počevši od

Tome.

Isus im tad reče zašto je stao usred njih, premda su ga oni napustili i zašto

nije prišao bliže onima koji su mu ostali vjerni. Također im je rekao kako je

ovlastio Petra da učvršćuje braću, pa objasni zašto mu je dao tu

povlasticu. Zatim se okrene k svima, opet im ponovi zašto je želio Petra

dati im za vođu, premda ga je nedavno zanijekao. Reče, on mora biti pastir

stada, a ono će se povećavati pod Petrovim žarom.

Iz Svetinje nad svetinjama, noseći preko ruke, Ivan donese veliki, šareni,

izvezeni plašt koji je Jakov primio od Marije i na kojem su zadnjih dana,

žene u Betaniji radile da bude gotov. Osim toga, donio je izdubljeni, tanki

štap, dugačak i svinut na vrhu kao pastirska kuka. Štap je sjao i izgledao

kao dugačka lula. Plašt je bio bijeli sa širokim crvenim prugama, a na

njemu bijahu izvezeni žito, grožđe, janje, kao i drugi simboli. Bijaše širok i

dugačak, dosezao je do stopala. Pričvršćivao se na prsima pomoću

četvrtaste metalne kopče, a sprijeda je imao crvene vrpce, na kojima su

pisala slova. Imao je kolar i neku vrstu kapuljače, nebesko plave boje, a

kapuljača se mogla navući preko glave.

327

Petar tad kleče pred Isusa, a on mu dade jesti neki okrugli zalogaj, nešto

kao kolačić. Ne sjećam se da sam vidjela nekakvu pliticu, niti sam vidjela

otkuda Isusu taj zalogaj, ali znam da je sjajio velikom svjetlošću. Osjetila

sam da je Petar s tim primio posebnu moć, a osjetila sam također snagu i

žar, ulivenu u njegovu dušu, kad je Isus dahnuo na nj. Ova Isusova akcija

ne bijaše kao neko obično dahtanje. To su bile riječi, snaga, nešto

natprirodno što je Petar primio, ali ne bijahu to obične riječi koje mi

čujemo.

Isus stavi usnice na Petrove usnice, zatim na njegove uši i tako uli snagu u

Petra. To ne bijaše sam Sveti Duh, ali bijaše nešto što je Sveti Duh oživio i

osnažio u Petru kad je došao na Duhove. Isus položi ruke na nj, davši mu

posebnu vrstu snage i podijelivši mu vlast nad drugima. Zatim Isus uze

plašt koji je Ivan držao na rukama, ogrne Petra i dade mu štap u ruku. Dok

je to činio, Isus je istovremeno govorio kako će ovaj plašt sačuvati u Petru

svu moć i vrline koje mu je upravo sad udijelio, i da bi ga uvijek trebao

nositi kad god želi upotrijebiti te moći.

Petar se obrati zajednici u svom novom dignitetu. Kao da je postao

svjestan da je novo biće, čovjek pun žara i jakosti. Slušatelji bijahu vrlo

dirnuti, plakahu dok to slušahu. On ih utješi, aludirajući na mnoge stvari

koje je Isus rekao, a koje se sad ispunjavaju. Koliko se mogu sjetiti, govorio

im je kako je Isus za vrijeme Muke koja je trajala osamnaest sati, podnosio

uvrede i bijes cijelog svijeta.

Dok je Petar govorio Isus nestade. Nikakav prijekor i bunjenje ili uzvik

iznenađenja, nije se čuo kad je Petar govorio. Petar je izgledao kao onaj

kome je udijeljena potpuno nova snaga i moć. Kad je govor završio,

otpjevaše psalam zahvalnosti. Isus se nije obratio niti Magdaleni niti svojoj

Blaženoj Majci.

Isus se ukazuje apostolima na Galilejskom jezeru

328

Prije nego su otišli na jezero, apostoli su išli putem Križa do brda Kalvarije,

a zatim otiđoše u Betaniju i uzeše sa sobom nekolicinu učenika. Išli su

raznim putovima, u nekoliko grupa, na Galilejsko jezero. Petar je išao s

Ivanom, Jakovom starijim, Tadejem, Natanelom, Ivanom Markom i Silom,

njih sedmorica, do Tiberijade, ostavljajući Samariju sebi s lijeva. Svi su išli

putovima koji su bili dalje od gradova. Išli su u ribolov izvan Tiberije, gdje

je Petar imao sklonište u zakupu, ali sad bijaše iznajmljeno nekom drugom

čovjeku, udovcu s dvojicom sinova. Jeli su zajedno s tim čovjekom, a čula

sam kad je Petar rekao kako nije ovdje ribario tri godine.

Izvezli su dvije lađe, jedna je bila veća i novija. Petru su dali

zapovjedništvo na većoj. S njim su se ukrcali Natanel, Toma i jedan od

ribarovih slugu. U drugoj lađi bijahu Ivan, Jakov, Ivan Marko i Sila. Petar

nije dopustio da samo drugi veslaju, već uze i sam veslati. Premda ga je

Isus uzvisio iznad drugih, ostao je jednostavan i ponizan, posebno pred

Natanelom, koji je inače bio uljudan i obrazovan.

Jedrili su skoro cijelu noć pod bakljama, bacali mreže tamo amo između

dvije lađe, ali one uvijek bijahu prazne. U pauzama su molili i pjevali

psalme. Kad je dan počeo svitati, lađe su se približile suprotnoj obali kraj

ušća rijeke Jordan, na istočnoj obali jezera. Apostoli bijahu umorni pa

zaželješe baciti sidro. Dok su ribarili, skinuli su haljine, a na njima je samo

ostala lagana potkošulja i pojas. Taman kad su mislili malo se odmoriti,

ugledaše neku osobu kako stoji iza trske na obali. To je bio Isus. On

povika: 'Djeco imate li išta za prismok?' Odgovoriše: 'Nemamo!' On ponovo

poviče, rekavši im da bace mreže desno od Petrove lađe. Učiniše tako, a

Ivan je morao doploviti s druge strane. Sad je mreža bila toliko puna da je

Ivan prepoznao Isusa, pa povika Petru: 'Gospodin je!' Na te riječi Petar

instinktivno uze ogrtač i zaogrnu se, skoči u vodu, prođe kroz trsku i dođe

do obale gdje je Isus stajao.

329

Dok su apostoli na jezeru ribarili, vidjela sam Gospodina kako jezdi

dolinom Jošafat i okolicom, praćen mnogim dušama Starog zavjeta, koje je

oslobodio iz Limba i ostalih mjesta, spilja, močvara i pustinja. Za cijelo ovo

40-dnevno vrijeme, vidjela sam Isusa, kad nije bio s učenicima, bio bi s

ovim dušama. Tu su bile duše, od Adama i Eve do Noe, Abrahama i drugih

pradavnih vođa naroda.

Obilazili su sva mjesta značajna za Isusov život, pokazujući im sve i

poučavajući ih o tome što je učinio i podnio za njih, na što bi oni bili odmah

ushićeni i zahvalnošću ispunjeni. Učio ih je u terminima i frazama

današnjice, misterije Novog zavjeta po kojima su oni oslobođeni iz svojih

okova. Vidjela sam ga kako ih vodi u Nazaret, u Spilju rođenja u

Betlehemu, kao i na svako drugo mjesto gdje mu se bilo što iole značajnije

dogodilo.

Moglo se je razlikovati u pojavama tih duša, izvjesnu slabost ili žar, ovisno

da li su bili muškarci ili žene dok su živjeli na zemlji. Vidjela sam ih u

dugim, uskim haljinama koje su padale oko njih u sjajnim naborima,

ostavljajući iza njih dugi svjetlucavi trag. Kosa im ne bijaše kao naša

obična kosa, nego više kao zrake svjetla, a svaka zraka je predstavljala

nešto. Brade muškaraca bijahu od sličnih zraka. Premda se nisu razlikovali

po nikakvom vanjskom obilježju, ipak sam prepoznala kraljeve, a posebno

svećenike od vremena Mojsija, koji su imali bilo kakva doticaja s Škrinjom

zavjetnom. Kad god bih ih vidjela s Gospodinom pratili bi ga u savršenom

redu. Pokreti ovih duša bijahu iznimno graciozni i dostojanstveni. Činilo se

da jezde, ne baš skroz uspravljeni, nego nekako malo naprijed nagnuti. Ne

doticahu tla kao naša tijela koja imaju težinu, nego su jezdili tik iznad

površine.

Vidjela sam da je Gospodin došao na jezero praćen ovim dušama, dok su

apostoli još uvijek lovili ribu. Iza malog kamenog humka na obali, bila je

mala udubina u kojoj je bilo smješteno prekrito sklonište, vjerojatno za

pastire ili ribare. Nisam vidjela Isusa da loži vatru, hvata ribu ili je pribavlja

330

na bilo koji drugi način. I ribe i vatra, kao i sve potrebno, odjednom se

pojavilo u prisustvu duša, vjerojatno čim je naš Gospodin na to pomislio.

Kako se to zbilo, nemam pojma.

Duše Patrijarha su sudjelovale u spremanju ribe. Sve je imalo neku

karakteristiku crkvene žrtve, tako da duše prođu kroz pročišćenje. S ovim

obrokom su se nekako povezali s Vojujućom crkvom, vidljivim vezama. U

blagovanju ribe, Isus je dao apostolima ideju jedinstva, koje postoji između

Trpeće i Vojujuće crkve. Jona u ribi, bila je jedna od omiljenih Isusovih

besjeda, dok je bio na zemlji. Van kolibe bijaše jedna greda koja je

poslužila kao stol.

Sve sam ovo vidjela, prije nego je Isus prešao humak i ušao u jezero. Petar

nije znao plivati, gazio je kroz vodu. Dno se moglo vidjeti, premda je voda

bila prilično duboka. Petar je već stajao kraj Isusa, kad je Ivan stigao.

Ostali na lađama sad im počeše dovikivati da pomognu izvući mreže. Isus

reče Petru da ide i donese ribe. Odvukli su mrežu na obalu, a Petar je

isprazni na obali. U noj bijahu 153 ribe, sve različite. Ovaj broj označava

broj novih vjernika koji su "ulovljeni" u Tebezu. Na lađama je bilo nekoliko

ljudi, koji su bili zaposleni kod ribara Tiberija. Oni se pobrinuše za lađe i

ribe, dok su apostoli i učenici otišli s Isusom u kolibu, gdje im je on

pripremio obrok. Kad su oni ušli, duhovi Patrijarha su nestali.

Apostoli bijahu vrlo iznenađeni kad ugledaše vatru i ribu na njoj, i to ne

onu koju su oni ulovili. Bilo je također i kruha i medenjaka. Apostoli i

učenici posjedaše oko grede, dok je Isus izigravao domaćina. Posluži

svakom od njih komad ribe. Nisam vidjela da je ribe nedostajalo. Dade im i

medenjake, pa i on sjede za stol jesti. Sve se ovo zbilo u tišini i ozbiljnosti.

Toma je bio treći koji je ugledao Isusa na obali. Svi bijahu plahi i bojažljivi,

jer je Isus izgledao više duh, nego li je bio prošli put, pa je cijeli obrok bio

pun misterije. Nitko se ne usudi upitati ga nešto. Osjećaj svetog

331

strahopoštovanja je lebdio u zraku, pa je tišina bila ozbiljna i sveta. Isus je

bio ogrnut ogrtačem, rane mu se nisu vidjele.

Nakon obroka, Isus i apostoli ustadoše od stola. Šetali su po obali, pa

napokon mirno stadoše, kad se Isus obrati Petru: 'Šimune, sine Jonin, ljubiš

li me više nego ovi?' Petar plaho odgovori:'Da Gospodine, ti znaš da te

ljubim.' Isus mu ponovo reče: 'Pasi janjce moje!' Odmah sam ugledala

viziju Crkve i Petra kao poglavara. Vidjela sam ga kako poučava i vodi prve

kršćane. Vidjela sam ga kako krsti i pročišćuje nove Kršćane, koji su bili

pod prilikama nježnih janjaca.

Nakon stanke, Isus ponovo reče Petru: 'Šimune, sine Jonin, ljubiš li me?'

(Šetali su cijelo vrijeme. Isus se povremeno okretao i zaustavljao, kad bi ga

tretirao s posebnom pažnjom) Petar vrlo plaho i ponizno, jer se sjećao

svoga zatajenja, ponovo odgovori: 'Da Gospodine, ti znaš da te ljubim.'

Isus mu se ponovo ozbiljno obrati: 'Pasi ovce moje!' Ponovo sam imala

viziju narastajuće Crkve i njena progonstva. Vidjela sam Glavnog Biskupa

kako okuplja raspršene Kršćane, štiti ih, opskrbljujući ih pastirima, s kojima

je upravljao.

Nakon još jedne stanke, šećući, Isus još jednom reče: 'Šimune, sine Jonin,

ljubiš li me?' Vidjela sam da Petar postaje zabrinutiji na pomisao da ga Isus

tako često pita, kao da sumnja u njegovu ljubav. To ga je podsjećalo na

njegovo trostruko zatajenje, pa odgovori: 'Gospodine ti sve znaš. Ti znaš

da te ljubim!' Vidjela sam kako je Ivan pomislio: "Oh, koju ljubav Isus mora

da ima, i kojeg pastira treba, kad već tri puta pita Petra, kome povjerava

svoje stado." Isus ponovo reče: 'Pasi ovce moje! Amen, amen, kažem ti:

kad si bio mlađi, opasivao si se sam i hodio kud si htio. Ali kad ostariš,

raširiti ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi tamo gdje ne bi htio. Ti slijedi

Mene!'

Isus se okrene da pođe. Ivan je hodao kraj njega, budući mu je Isus nešto

nasamo rekao, ali što, nisam čula. Vidjela sam, da kad je to Petar zapazio,

332

upita Gospodina, dok je pokazivao na Ivana: 'Gospodine, što će biti s njim?'

Isus, prekorivši njegovu radoznalost, odgovori: 'Pa, ako želim da i ostane

dok ponovo ne dođem, što to tebe briga? Ti slijedi Mene!' Isus se ponovo

okrene, pa krene s Ivanom naprijed.

Kad je Isus treći puta rekao 'Pasi ovce moje', te kad je Petar ostario i bio

vezan i vođen, imala sam viziju rastuće Crkve. Vidjela sam Petra u Rimu

svezana i raspeta, kao i ostala mučeništva svetih. Petar je i sam imao

viziju svoga vlastitog mučeništva i budućih Ivanovih trpljenja. Dok je Isus

Petru prorekao smrt, sam pogled na blagog Ivana probudi u Petru misao:

"Zar ovaj čovjek, koji je miljenik Isusov, nije mogao biti raspet za Njega?"

Pitajući Isusa u mislima takvo pitanje, odgovor je dobio kao prijekor.

Taj sam trenutak ugledala viziju Ivanove smrti u Efezu. Vidjela sam kako je

legao pokraj groba, uputio zadnje riječi svojim učenicima i umro. Nakon

njegove smrti, vidjela sam kako njegovo tijelo nije više na zemlji, nego je

premješteno kao sjajno sunce k jugu. Čini se da je Ivan ovdje primio nešto

nadnaravno s neba, pa je to prenio na zemlju.

Postala sam svjesna da neki lažno tumače ove Isusove riječi, pa misle da

one znače "Želim da on ostane" ili "Ako želim da on tako ostane". Ali one

znače: "Ako želim da on ostane". Zato, oni koji su čuli te riječi, mislili su da

Ivan neće umrijeti. Ali i on je umro. I kao što sam rekla, o tome sam imala

viziju.

Apostoli i učenici pođoše još malo dalje s Isusom, koji ih poučavaše o

njihovim budućim akcijama. Tad nestade ispred njih, prema istoku jezera,

prema Gerazi. Oni se vratiše k ribaru Tiberiju, premda ne putem koji bi ih

proveo kraj mjesta gdje su blagovali s Isusom ribu.

Od riba koje su apostoli ulovili, nijedna nije poslužila kao obrok. Kad je Isus

rekao da ih izvuku na obalu, Petar ih poreda pred Isusove noge, da ih

prebroji. Time je priznao da nije ribe ulovio sam i za sebe, nego pomoću

Isusove čudesne moći i ulovio ih je za Njega.

333

Kad su ribe iznijete na obalu, Isus reče apostolima: 'Dođite i blagujte!' i

povede ih preko malog humka, odakle se jezero više nije moglo vidjeti, do

neke kolibe od blata. Isus nije odmah sjeo za stol, nego ode do tave i

donese svakom porciju ribe na komadu kruha. Blagoslovio je porcije, a one

zasjaše svjetlošću. Medenjaci ne bijahu u tavi. Oni su stajali već

pripremljeni na hrpi. Isus ih raspodijeli i kad su svi bili posluženi, i on sjede

blagovati s njima. Bila je samo jedna riba na tavi, a bijaše veća od svake

koju su ulovili. Bilo je nešto tajanstveno u svezi ovoga obroka.

Prisutnost duša Patrijarha i drugih duša, njihovo sudjelovanje u

pripremanju obroka, značajan poziv Petru, dade mi do znanja da u ovom

duhovnom blagovanju Trpeće crkve, i te svete duše moraju biti povjerene

Petrovoj brizi, a trebaju biti i u zajedništvu s Vojujućom crkvom, a

Trijumfirajuća crkva, mora zauzeti treće mjesto u Crkvi, kao cjelini. Ne

mogu objasniti kako se to zbilo, ali u viziji sam imala takav zaključak. Na

ovo se odnosilo i ono, kad je Isus ispunio proroštvo o Petrovoj smrti i

Ivanovoj budućnosti.

Isus tada ode s dušama Patrijarha, u zemlju u kojoj je istjerao demone i

potjerao ih u svinje. Tamo je oslobodio još neke duše, koje bijahu

zarobljene u suhim i pustim mjestima, jer tamo je bilo puno opsjednutih, a

nevini ljudi bijahu tamo ubijani, čije su duše, prema Božjoj odluci, bile

osuđene na kratak boravak ondje.

Isus tako hodiše s dušama Patrijarha, koje su stvarno bile lijepe, ustvari

kao i uvijek. I njima Gospodin objasni kako su njihovi prvi roditelji pali, i

koja je sreća nastala za njih, da ih je on mogao osloboditi od posljedica

toga pada. Vidjela sam kako su duše odahnule nakon Otkupljenja. Isus je

išao s njima i instruirao ih na način prikladan njihovom osebujnom stanju,

kao što je to činio i u svojim propovijedima dok je bio na zemlji.

Ponovo sam razumjela, da je čovjek stvoren kako bi popunio prazna

mjesta anđeoskih korova, nakon pada anđela s neba. Da se Pad nije

334

dogodio, čovjek bi se mogao množiti samo dok se broj ne bi ispunio, a tada

bi stvaranje potpuno prestalo. Ali Padom, raspršenje, jedno samovoljno

raspršenje, donijelo je presađivanje, pomiješano s nečistoćom i tamom.

Zato je kazna smrti neophodna posljedica, stvarna nagrada, stvarna

ljubaznost prema čovjeku. Kao što se i govori o kraju svijeta, ovo je

sigurno: svijet neće završiti dok se žito ne odvoji od kukolja i dok korovi

palih anđela ne budu potpuno popunjeni.

Vidjela sam Isusa s dušama na velikom bojnom polju, objašnjava im kako

su dovedeni do spasenja. Dok je govorio, vidjela sam u vizijama bitke i sve

povezano s njima, baš kao da se odigravaju pred mojim očima. Nikad

nisam vidjela ni najmanji strah na ovim dušama. Naprotiv, bijaše to kao

ugodan povjetarac koji puše preko ravnice, i radost prosuta u svim

stvorenjima. Isus ode s Patrijarsima u krajeve u kojima su apostoli prvo

odnijeli Evanđelje, i blagoslovi ih svojom prisutnošću. Na taj način Isus

posjeti cijeli svemir.

Kad se je Petar s trojicom apostola i trojicom učenika vratio to popodne do

ribara Aminadaba, koji je zadnje dvije godine koristio Petrovu lađu i mreže,

sjedoše blagovati. Petar ispriča čudo kojem je bio svjedokom, ukazanje

Gospodinovo, blagovanje, obilan ulov ribe, te dade upute, ostavljajući sve

stvari kako bi slijedio Gospodina. Kad je stari ribar vidio približavanje

nakrcanih lađa i kad je čuo izvještaj od svojih sinova, koji su događaju

svjedočili, odluči napustiti sve materijalno i svjetsko. Ribu su razdijelili

sirotinji, ribarski alat predadoše drugome, i te iste noći ribar ode sa svoja

dva sina, Izakom i Jošafatom, pridružiti se učenicima. Išli su okolo jezera,

po zapadnoj obali, pa onda krenuše u unutrašnjost. Namjere starog ribara

ne bijahu baš sasvim čiste. Mislio je da će ostavljanjem svega što ima,

dobiti nešto u zamjenu.

Sutradan u zoru, apostoli dođoše u sinagogu, praćeni brojnim učenicima.

Sinagoga je bila van grada, na otvorenom, okružena gostionicama, i činila

je centralnu točku triju naselja. Velik broj učenika se tamo skupio, a Petar

335

im je pripovijedao čudo ribolova i blagovanja, ponavljajući Isusove riječi.

Među okupljenima bijaše velik broj bolesnih i opsjednutih. Petar je jedini

liječio, a činio je to u ime Isusovo. Drugi apostoli i učenici su posluživali i

poučavali.

Svi dobri i najveći poštovatelji Isusove nauke iz cijele zemlje, sakupiše se

ondje. Petar progovori i o Isusovoj Muci, uskrsnuću, reče kako su ga

apostoli vidjeli živa, pa pozva slušatelje da slijede Isusa. Ljudi su bili

zaneseni Petrovom riječju, jer je od zadnjeg Isusova ukazanja, cijela

njegova pojava prošla kroz vidljivu promjenu. Bio je vrlo inspiriran, pun

blagosti, doticao je srca svojim govorom, tako da su ga svi htjeli slijediti,

ali on mnogima zapovijedi da se vrate svojim kućama.

Isus se ukazuje pred 500 ljudi

S toga mjesta, koje bijaše nekoliko sati južnije od Tiberijade, Petar s

apostolima i učenicima, praćen mnoštvom narodom ode na zapad, u regiju

koja je imala vrlo plodnu dolinu. Čak i usred zime, dolina je bila prekrivena

prekrasnom visokom travom, a kroz nju je tekao jedan potok. Ali usred

ljeta, potok bi presušio. Ponekad bi dolina bila natopljena stalnim kišama,

koje se u potocima slijevaše s okolnih planina.

Dođoše tako do nekog brda, okruženog kućama s vrtovima. Brdo tj.

humak, bijaše nešto višlji od kuća. Pet staza koje su vodile na brdo, bijahu

omeđene živicom i drvećem, a na vrhu bijaše plato za oko stotinjak ljudi.

Odatle se pružao lijep pogled na okolicu i na Galilejsko jezero. Nedaleko se

uzdizahu planine, a u toj regiji je Isus održao propovijed na gori. U

podnožju ovog brda bijaše zdenac. Osim Majke Marije i Veronike, svi bijahu

tamo. Petrova supruga i kći, supruge Andrije i Mateja došle su iz Betsaide,

zajedno s mnogim drugim narodom.

336

Usred platoa bijaše nekakva udubina, a usred nje bijaše propovjedaonica,

kao stup, obrasla mahovinom. Do udubine su vodile stepenice, kao u

amfiteatar, a narod bi se smjestio na stranama udubine i po vrhu brda.

Petar je postavio pet apostola na pet staza koje su vodili na brdo, davši im

zadatak da propovijedaju, jer svi ga ne mogaše čuti zbog silnog mnoštva.

Petar stade na stup, okolo njega apostoli, učenici i narod. Petar progovori o

Muci, uskrsnuću, ukazanjima i obvezi da se slijedi Isusa.

A tad ugledah Isusa, kako se približava istim putem kojim je i Petar došao.

Penjao se na brdo. Svete žene koje su bile na stazi, prostriješe se pred

njega, a on nešto progovori dok je prolazio. Obasjan svjetlom, stupi usred

naroda, a mnogi se preplašiše i zadrhtaše. Ovi nisu ostali vjerni do kraja.

Tad Isus ode do stupa na kojem je Petar stajao. Petar siđe i stade nasuprot

Isusu. Isus se obrati narodu. Govorio je o napuštanju rodbine, ako ga žele

slijediti, o progonstvima koje će morati podnijeti. Kad su čuli o čemu

govori, oko dvjestotinjak ljudi se odmah povuče. Svi ovi će nestati reče

Isus. Govorio im je blago, da ih ne bi sablaznio i oslabio.

Uputi im neke riječi ohrabrenja o trpljenjima i progonstvima ovdje na

zemlji, ali im reče i o konačnoj nebeskoj nagradi. Ove je riječi uputio

apostolima i učenicima, isto kao što im je nekoć rekao u svojoj zadnjoj

propovijedi u Hramu. Rekao im je da isprva ostanu u Jeruzalemu. Kada im

pošalje Duha, krstiti će narod u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, i na taj će

način odmah utemeljiti Zajednicu. Tad im reče kako se trebaju raspršiti,

utemeljiti udaljene Zajednice, sastati se svi zajedno još jednom, pa se

ponovo raspršiti u udaljene zemlje, i na kraju primiti krštenje krvlju.

Dok je Isus govorio, duhovi starih Patrijarha okružiše cijeli skup, premda su

bili nevidljivi. Isus tad nestade. Njegov nestanak bijaše kao svjetlo

iznenada utrnuto u samom centru. Mnogi popadaše licem prema zemlji.

Petar je ponovo učio i molio. Ovo je bilo glavno Isusovo ukazanje u Galileji,

337

gdje je poučavao i dao svima dokaz svoga uskrsnuća. Druga ukazanja

bijahu tajnija i za manji broj ljudi.

Petra, Tadeja, Andriju i Jakova mlađeg, poslije sam vidjela na drugom

mjestu, gdje su liječili bolesne, koje nisu mogli prije izliječiti, kad bijahu u

regiji Sihara. Njihova tadašnja greška bijaše ta, što su željeli imitirati veliko

Isusovo dostojanstvo i njegovu rezerviranost (savladavanje) u ophođenju s

ljudima. Nešto su činili izuzetno, ispunjajući zrak svojom prepotentnošću.

Ono što su primili nisu davali ponizno, nego su to davali kao da dolazi od

njih i zato nisu uspjeli liječiti. Ali sad sam ih gledala, a taj me pogled

ispunjavao ushitom, ponizne, kako kleče kraj bolesnika, moleći od njih

oproštenje što im prije nisu uspjeli pomoći. Svi bolesnici bijahu izliječeni.

Bilo je naroda čak iz Cedra. Izliječeni otiđoše s apostolima u Betaniju,

slaviti Šabat.

Agape u Betaniji i u dvorani Posljednje večere

Uništenje svetih mjesta od strane Židova

Vidjela sam apostole u Betaniji, a slijedilo ih je oko 300 vjernih, među

njima oko 50-ak žena. Svi su oni dali svoja dobra Zajednici. Došla je i

Blažena Djevica iz Jeruzalema. Navratila je u Martinu i Magdaleninu kuću.

U Betaniji, u Lazarovoj otvorenoj dvorišnoj dvorani, dogodio se veliki

agape, lomljenje kruha i dijeljenje čaše vina.

Poslije toga je Petar propovijedao pred velikim mnoštvom. Bilo je i nekoliko

špijuna među slušateljstvom. Kad Petar reče da bi trebali napustiti sve i

pridružiti se Zajednici, a da će im on dati što im je potrebno, špijuni se

prezrivo nasmijaše. Rekoše mu da on nema ništa. On je samo jedan

siromašni ribar, skitnica, koja jedva može uzdržavati svoju obitelj. Petar je

nastavio poučavati, više potaknut Isusovom komandom nego li svojim

nadahnućem, pospješivši osjećaje koje su apostoli primili samo dolaskom

338

Duha. Poslije je govorio samo Zajednici, a ne cijelome narodu, potaknuvši

ih da propovijedaju na raznim mjestima.

Otkad je od Isusa primio plašt i otkad je blagovao ribu (koja ustvari i ne

bijaše prirodna riba) i na taj način primio posebne ovlasti, Petar je postao

potpuno novi čovjek. Svi su ga priznavali kao glavu, usta i ruku Zajednice.

Po Isusovu proroštvu na obali jezera, o njegovoj smrti i Ivanovoj

budućnosti, na zapovijed 'Pasi janjce moje!', osjećala sam da će Petar u

svojim nasljednicima zauvijek voditi i hraniti stado, dok će Ivan uvijek

stajati kao izvor vode, koja osvježava i navodnjava livadu, i tako podržava

ovce.

Činilo mi se da Petrov utjecaj pripada više vremenu, više vanjskim

uvjetima i zato se dijeli njegovim nasljednicima. Ali, Ivanov utjecaj bijaše

nekako više unutarnji, inspirativniji, u slanju posvuda nadahnutih glasnika.

Petar je bio više kao stijena, hrid. Ivan bijaše više kao vjetar, oblak,

grmljavina, sin groma, širitelj glasa. Petar je bio više kao okvir, užad,

glazba harfe. Ivan bijaše kao šapat povjetarca kroz žice. Ne mogu jasnije

objasniti ono što sam iznutra osjećala.

Oko 50 vojnika, istih onih koji su uhapsili Isusa na Maslinskoj gori, dođe iz

Jeruzalema u Betaniju. Oni bijahu hramski stražari, a zapovijedao im je

Veliki svećenik. Neki od članova Sinedrija, također se pojaviše u Betaniji,

pa pozvaše apostole pred sebe. Petar, Ivan i Toma istupiše, te hrabro

odgovaraše. Vojnici su bili utaboreni kod Lazarove kuće. Vijećnici iz

Jeruzalema ispitivaše javno apostole, pred zgradom vijećnice u Betaniji.

Vlasti u Betaniji im se suprotstaviše, rekavši da su čuli ikoju riječ protiv

ovih ljudi, poslali bi ih u zatvor, i da oni ne bi trebali remetiti mir ovog

mjesta dolaskom s vojskom. Petar da preduhitri napad, otpusti 123

čovjeka iz zajednice vjernih. Uputi ih da ostanu u okolici, u svratištima, jer

da su već dosta nauke primili. I 50 žena se povuče, u izdvojeno svratište.

Petar naredi svima da se vrate u Betaniju, prije dana Kristova uzašašća.

339

Apostoli iz Betanije otiđoše u Jeruzalem, u dvoranu Posljednje večere, gdje

su molili pod lampom, ispred Svetinje nad svetinjama. S njima su bila i

sedmorica učenika. Više nisu mogli doći do dvorane direktno kroz grad, jer

je put djelomično bio uništen od Židova, već su morali ići lijevo od Hrama,

kuda su već išli Ivan i Petar na Veliki četvrtak. Na tom putu bijahu brojni

gostinjci za smještaj stranca, a ljudi koji su živjeli uokolo ne bijahu po

porijeklu baš čisti Židovi. Židovi su ih protjerali iz svoga društva i iz javnih

službi, pa su se svi deklarirali kao Isusovi učenici i pobratili se s učenicima.

Mjesta na kojima je Isus padao za vrijeme svojeg tužnog putovanja na

Kalvariju, ili na kojima se nešto značajno dogodilo, Židovi su prekopali.

Okruge koji su bili nastanjeni Isusovim sljedbenicima, oni su zazidali

visokim zidom. Ponekad bi Isusovi prijatelji po noći ponovo otvorili put

prema Kalvariji. Sva mjesta u gradu i okolici, na kojima se nešto značajno

dogodilo, a učenici su smatrali svetima, Židovi su zlobno uništili. Na nekim

mjestima gdje je Isus poučavao zasadili su živicu, a neka su mjesta

prekopali jarcima, pa je pobožni hodočasnik mogao upasti u rupu. Ali, ja

sam vidjela ove zločeste Židove kako sami pokatkad upadnu u te rupe.

Kalvarija je bila nepristupačna, prekrita gredama i ogradama. Sam njen

vrh je prekopan, a zemlja razbacana kao gnojivo po stazama, kao i po pet

travom zaraslih srcolikih parcela, koje su formirane stazama koje vode

prema gore, do mjesta razapinjanja. Kada su raščistili hrpu kamenja, koja

je bačena na mjesto razapinjanja, tamo ostade jedan bijeli kamen. U

njemu je bila kvadratna rupa, duboka oko lakat (113 cm), a u njoj je Križ

stajao. Vidjela sam radnike kako naporno rade sa željeznim polugama,

pokušavajući prevrnuti kamen, ali što su više pokušavali, to dublje je

kamen tonuo, pa su ga naposljetku zatrpali nekim smećem. Sveta je

grobnica ostavljena netaknuta, jer bijaše Nikodemovo vlasništvo. Dok je u

njoj ležao, Kristova glava bijaše okrenuta na istok. Ako čovjek napušta

grobnicu i krene okolo na jug, sunce će biti točno iznad njega, a zapad će

mu biti s desne strane.

340

Bila sam nadahnuta, da će svi razaratelji tih svetih mjesta biti suđeni, kao

da su sami Isusovi krvnici. Tako će isto biti suđeni i svi oni koji uništavaju

kapele, crkve, slike, kipove, molitve, blagdane i sve ono što nas privlači i

pomaže otkupljenju čovjeka.

Veličanstvo i dostojanstvo Blažene Djevice

Sutradan uvečer, vidjela sam apostole i dvadesetak učenika u dvorani na

molitvi pod lampom. Bili su prisutni i Blažena Djevica, Nikodem, Josip iz

Arimateje, Lazar, sve svete žene i Obed. Kad je molitva završila Ivan se

obrati apostolima, a Petar učenicima. Govorili su riječima punim misterije,

u svezi svoga odnosa s Blaženom Djevicom, i o tome što je ona njima. Za

vrijeme ovoga govora dvojice apostola, a riječi su bile bazirane na

Isusovim govorima, vidjela sam Blaženu Djevicu kako lebdi u sjaju iznad

zajednice, raširena plašta, koji ih je sve obavijao, a na njenu glavu iz

otvorena neba, spušta se kruna od Presvetog Trojstva. Više je nisam viđala

kako kleči u molitvi van dvorane, uvjerena sam da je Marija legitimna

glava svih njih, ograđeni Hram za sve njih. Mislim da je ova vizija

simbolizirala ono što je Bog zamislio da se taj tren dogodi Crkvi, tim

izlaganjem apostola, u svjetlu Marijina dostojanstva.

Oko devet sati, vidjela sam obrok postavljen u vanjskoj dvorani. Gosti su

nosili blagdanske nošnje, a Marija je nosila svoju vjenčanu haljinu. Kad je

molila, nosila bi bijeli ogrtač i veo. Sjela je između Petra i Ivana, za

apostolski stol. Sjedili su leđima okrenuti dvorištu, gledali su na vrata

dvorane. Druge žene i učenici su sjedili desno i lijevo, za posebnim

stolovima. Nikodem i Josip su služili. Petar raskomada rukama janje, baš

kao što je i Isus učinio s Pashalnim janjetom. Na kraju obroka, bilo je

lomljenje kruha i dijeljenje blagoslovljenog (neposvećenog) kruha i vina.

341

Nakon toga, vidjeh Blaženu Djevicu s apostolima u dvorani Posljednje

večere. Stajala je između Petra i Ivana pod svjetiljkom. Svetinja nad

svetinjama je bila izložena, a svi se moljaše na koljenima pred njom.

Kad je otkucala ponoć, Blažena Djevica klečeći primi Presveti Sakrament iz

Petrovih ruku. Petar je nosio Kruh koji je posvetio i lomio sam Isus, na

maloj plitici koja je pripadala kaležu. Taj isti tren ugledah Isusa kraj nje,

premda ga drugi nisu vidjeli. Marija je uronila u svjetlo i divotu. Još uvijek

je bila u molitvi. Primijetila sam da su sveti apostoli bili vrlo učtivi u

ophođenju s njom. Marija tada ode do sobice, desno od ulaza u dvorište

Cenakuluma, jer je tamo sad stanovala. Tu je stajala i recitirala Veliča,

hvalospjev tri mladića u ognjenoj peći i 131 (130) psalam.

Zora je počela ruditi, kad ugledah Isusa kako ulazi k njoj, kroz zatvorena

vrata. Dugo joj je govorio, rekavši joj da će ona pomoći apostolima,

objašnjavajući joj što je ona njima. Dao joj je Svoju moć nad cijelom

Crkvom, opskrbivši je Svojom snagom, Svojim zaštitničkim utjecajem, a to

bijaše, kao da Njegovo svjetlo teče u nju, kao da On prolazi u nju, kroz

svaku njenu poru. Ne mogu to objasniti.

Staze koje su preko dvorišta vodile do dvorane Posljednje večere, bijahu

prekrite hasurama od rogoza, koje je sama Djevica izradila, tako da je

mogla ići po njima, iz svoje sobice do Svetinje nad svetinjama, zbora

apostola i do učenika. Ivan je također stanovao u maloj sobici. Kad se Isus

pojavio pred Marijom u njenoj sobici, vidjela sam da joj je glava okružena

krunom od zvijezda, kao što je to bilo i kod njene Pričesti.

Otkriveno mi je također, da kad god je Blažena Djevica primila Pričest,

oblik Kruha je ostao u njoj nepromijenjen, od jedne Pričesti do druge, tako

da je uvijek častila u svojim grudima sakramentalnu prisutnost Bogo-

Čovjeka.

Za vrijeme progonstva, nakon kamenovanja svetog Stjepana, apostoli su

se neko vrijeme sustezali od posvećivanja. Ali, čak i tada, Crkva ne bijaše

342

bez Presvetog Sakramenta, jer On bijaše čuvan u živom tabernakulu, u

Marijinom Presvetom Srcu. Također mi je obznanjeno da je ovo bila sasvim

posebna milost, i da je dana samo Presvetoj Djevici i nikome drugome.

Rast Zajednice

Broj vjernika je neprestano rastao. Mnogi su dolazili i pridruživali se,

posebno iz Galileje, oko jezera, a dolazili su s natovarenim magarcima.

Općenito su se zaustavljali u učeničkom gostinjcu, izvan Betanije, gdje su

učenici naizmjence primali strance i davali im upute i savjete.

Novopridošlice su slane Lazaru, koji je imao puno kuća i stanova. Mnogi od

njih su boravili u Jeruzalemu, a također i u četvrtima oko brda Siona. Samo

je nekoliko siromašnih Židova stanovalo tamo. Bijaše tamo puno drevnih

širokih zidina i slobodnih parcela, na kojima su magarci pasli. Stranci koji

su dolazili na blagovanje, postavili bi svoje šatore okolo tih četvrti. Iza kuće

Posljednje večere, bila je još jedna, na brdu Sion, vrlo velika, stara ruševna

građevina (Davidova tvrđava), a brojni su se vjernici tamo okupljali i

nalazili sklonište. Stanovali su u šatorima. Vidjela sam i to da ljudi borave

ispod masivnih zidova, dok su na vrhu zidova bili podignuti šatori od grube

tkanine.

Kaldejci iz Sikdora, koje je Isus uputio do centuriona u Kafarnaumu, a

odanle su se vratili svojim kućama, sad su opet došli u velikom broju sa

svojom marvom i tovarima. Njihovi paketi i stoka bijahu unutar ove stare

građevine. Židovi im nisu dodijavali. Samo je put prema hramskom brdu i

četvrtima koje su ga okruživale, bio opasan zidovima, i to na strani brda

Sion, blizu bazena Betsaida, a tamo su se Kršćani zaustavljali. Zajednica je

bila potpuno izdvojena, odsječena od Židova.

Vidjela sam kako se novopridošlice odriču svojih dobara u korist Zajednice.

Bilo je tu grubog i finog platna, vune, tepiha, tkanine za šatore, sve u

343

velikim smotcima. Svime su upravljali Nikodem i Josip. Haljine za

bogoslužje i krštenja neki su sami izradili, a neki su ih dali otkati, o svemu

se vodila briga.

Kraj bazena Betsaida bijaše jedna stara sinagoga, prije upotrebljavana

samo od stranaca kada bi dolazili na Pashu. Bila je izgrađena malo iznad

bazena. Sad su je apostoli koristili za sebe. U njoj su novopridošlice

poučavane od strane apostola. Ali svi ovi stranci, nisu odmah primljeni u

Zajednicu, a još manje im je dozvoljen pristup u dvoranu Posljednje

večere. Vidjela sam da niti apostoli, niti učenici, a niti ove novopridošlice

više ne odlaze u Hram. Istina, kad su apostoli primili Duha Svetoga, otišli

su tamo nakon Pedesetnice, ali to bijaše samo radi toga, da mogu

propovijedati okupljenom narodu. Njihov Hram bijaše dvorana Posljednje

večere, sklonište Presvetog Sakramenta. Majka svih bijaše Presveta

Djevica Marija. Savjetovala je apostole, a ona bijaše za njih kao da je i

sama apostol.

Petrova supruga i kći, Markova supruga i druge žene, došle su iz Betsaide i

Betanije, a tamo su boravili pod šatorima. Nisu više imale komunikacije s

muškarcima. Došle su pred apostole samo radi instrukcija, a dale su se na

posao pletenja i tkanja tkanina za šatore.

I Blažena je Djevica zajedno s Martom i Magdalenom radila na vezenju,

ponekad ležeći nauznak i radeći, a ponekad šetajući s vezom u rukama.

Vidjela sam kako Blažena Djevica veze u živim bojama likove apostola ili

samog Gospodina, na žutoj, smeđoj ili plavoj pozadini. Likovi ne bijahu

zaogrnuti plaštevima kao obično. Jednom je izvezla sliku Presvetog

Trojstva. Bog Otac drži Križ na kojem je Sin, koji izgleda kao Veliki

svećenik. Iz obadvojice izbija Duh Sveti, premda ne u liku golubice,

umjesto krila bile su ruke. Likovi su poredani više u trokutastoj formi, nego

jedan ispod drugog. U ranim periodima Crkve, vidjela sam vezene crkvene

plašteve koje je sama Djevica vezla.

344

I sami su apostoli naporno radili u pripremanju boravišta za novopridošlice.

Nosili su im grede, pleter i hasure, pomažući im u poslu. Sirotinja je dobila

odjeću, a čak se i hrana pripremala za nju, jer je Lazar ustanovio kao neki

fond za opće dobro.

Svete su žene, a među njima i Zakejeva žena, pomagale novopridošlim

ženama. Nitko nije ništa posjedovao. Onaj koji bi nešto donio, odmah bi to

predavao, a onaj koji bi došao bez ičega, odmah bi nešto dobio.

Kuća Šimuna Gubavca bijaše prekrcana učenicima. Sam Šimun više tamo

nije stanovao, jer je kuću prepustio Zajednici, a stanovao je negdje među

braćom. Na njenom ravnom krovu, podignuta je pomična nastamba od

pletera, a u njoj je postavljena katedra. Do nje se dolazilo vanjskim

stepenicama, koje bijahu uza zid kuće.

Svuda se gradilo, posvuda su podizali šatore i sjenice, iskoristili su svaki

ugao zida i starih građevina. Također je u gradu bilo puno slobodnih

stanova, jer su mnogi Židovi nakon Razapinjanja otišli van grada.

Novoobraćenici i krštenici, nakon Pedesetnice postadoše tako brojni, da su

apostoli morali pregovarati sa židovskim vlastima o kupnji ili ustupanju

prikladnog prostora za njihov prihvat. Poslali su Nikodema, Josipa,

Natanela i druge, koje su Židovi dobro poznavali, k vlastima, njih 20-ak

skupljenih u dvorani nasuprot vrata atrija za žene. Tri prostora van grada,

udaljena od uobičajenih ruta, bijahu doznačena obraćenicima. Prvi,

zapadno od Betanije, između Betfage, gdje je već bilo podignuto nekoliko

sjenica i šatora. Druga dva bijahu južno od Betanije, također udaljeni od

glavnih putova. U zamjenu za ovo, učenici su morali napustiti gostinjac na

cesti izvan Betanije, a nisu smjeli živjeti trajno ili privremeno nastavati

gostinjce iza Jeruzalema, kao i na cesti za Betlehem, gdje se Marija

zaustavila kad je išla u Jeruzalem na Prikazanje.

Vidjela sam kako vlasti pokazuju iz Hrama imenovane regije, glasnici nose

vijesti Zajednici, neki vjernici idu onamo, a Petar i Ivan im pokazuju mjesta

za gradnju. Materijali i zalihe svih vrsta tamo su odvozili magarcima, voda

345

su donosili u velikim kožnim posudama, a najviše u regiju između Betanije

i Betfage, gdje ne bijaše vode. Međutim, kad su Kršćani počeli kopati

bunar, voda odmah naglo buknu. Vidjela sam Šimuna iz Betanije, koji je

imao vlastito domaćinstvo i shvaćao je ekonomiju domaćinstva, pod

tendom, blizu bazena Betsaida, kako popisuje na svitku papira, sve što je

narod donio sa sobom, ovce, koze, golubove i neke velike ptice sa crvenim

kljunom i velikim nogama. Sve je raspoređivano onima koji su bili u

potrebi, a tako i pokrivači i odjeća.

Kod ove je raspodjele vladao zavidan red. Žene su raspoređivale drugim

žena, a muškarci drugim muškarcima. Bilo je naroda i iz najudaljenijih

krajeva, koji nisu razumjeli jezik, a s najvećom ljubavlju su predavali svoju

imovinu za raspodjeljivanje. Samo su ih apostoli razumjeli što pričaju.

Magdalena i Marta su dale svoje kuće u Betaniji novopridošlicama, a i

Lazar je dao sve što ima Zajednici. Josip iz Arimateje i Nikodem učinili su

isto. Oni su raspoređivali i dijelili milostinju. Međutim, kad su imenovani

svećenicima, Petar je imenovao đakone za tu svrhu.

Dani koji prethode Uzašašću

U ovim zadnjim danima, Isus je razgovarao s apostolima potpuno prirodno.

Jeo je i molio s njima, šetao posvuda s njima, ponavljajući im sve što im je

prije rekao. Ukazao se i Šimunu iz Cirene, dok je ovaj radio u vrtu između

Betfage i Jeruzalema. Isus se pojavi pred njim, sav u svjetlu, lebdeći u

zraku. Šimun pade na koljena i poljubi tlo kraj Isusovih nogu, a Isus mu

dade znak rukom da šuti, pa nestade. Neki koji su prolazili u blizini također

su vidjeli Isusa, pa i oni popadaše na koljena kao i Šimun.

Kad je Isus šetao s apostolima okolo Jeruzalema, neki su Židovi vidjeli

ukazanje, pa se prestraviše. Pobjegoše da se sakriju, ili da se zatvore u

346

svojim kućama. Čak su ga i apostoli i učenici pratili s nekom nelagodom,

jer bilo je nešto u Njemu preduhovno za njih. Isus se ukazivao i na drugim

mjestima, Betlehemu i Nazaretu na primjer, posebno onima s kojima su on

i njegova Majka bili u dobrome. Dijelio je blagoslove posvuda, a oni koji su

ga vidjeli uzvjerovaše, pa se pridružiše apostolima i učenicima.

Dan prije Uzašašća, vidjela sam Isusa s petoricom apostola kako se

približava Betaniji s istoka. S njima je bila i Blažena Djevica i ostale svete

žene. Mnogi su se vjerni okupili oko Lazarove kuće. Znali su da će ih Isus

uskoro napustiti, pa su ga željeli vidjeti još jednom i zaželjeti mu zbogom.

Kad je Isus ušao u kuću, ovaj se je narod sakupio u prostranom dvorištu, a

vrata bijahu zatvorena. Isus se s apostolima i učenicima na brzinu, stojeći

okrijepi, a učenicima koji su gorko plakali reče: 'Zašto plačete, draga

braćo? Pogledajte ovu Ženu! Ona ne plače!', pa im pokaza na svoju

Blaženu Majku, koja je stajala sa svetim ženama na ulazu u dvoranu. Jedan

dugački stol je postavljen u dvorištu, za potrebe brojnih stranaca. Isus ode

do njih, blagoslovi male zalogaje i razdijeli im, a nakon toga im dade znak

da se povuku. A tad ponizno priđe njegova sveta Mati, da mu pokaže

nekakav zahtjev-peticiju. Ali Isus, preduhitrivši je gestom ruke, reče, da ne

može tome udovoljiti. Marija najponiznije zahvali, pa se povuče.

Isus je nasamo razgovarao s Lazarom. Dao mu je blagovati sjajni zalogaj,

blagoslovio ga i zagrlio. Lazar, koji je velikodušno ostao skriven u svojoj

vlastitoj kući, nije pratio Isusa kad je ovaj otišao u Jeruzalem s apostolima i

učenicima. Išli su putem kojim su išli i na Cvjetnicu, premda su morali

puno puta skretati s puta. Išli su u četiri grupe, svaka grupa udaljena od

druge na pristojnoj udaljenosti. Jedanaestorica su išla s Isusom, a svete

žene su išle posljednje.

Vidjela sam Isusa obasjanog čistom svjetlošću. Ožiljci njegovih rana ne

bijahu mi uvijek vidljivi, ali kad bi ih ugledala, bili su sjajniji od sunca. Svi

su bili tjeskobni i utučeni. Neki su plakali, drugi međusobno razgovarali,

govoreći: "Tako je često nestajao pred nama", jer nisu htjeli misliti da će ih

347

on stvarno napustiti. Petar i Ivan su jedini izgledali mirni, kao da su bolje

razumjeli Gospodina, jer Isus im je često privatno govorio i u nutrini,

objašnjavajući im tako mnoge stvari. Isus je često nestajao, pa se iznenada

pojavljivao usred njih, kao da ih je želio pripremiti za svoj konačni odlazak.

Put je vodio kraj divnih malih vrtova, gdje su Židovi bili zauzeti čupanjem

korova i potkresivanjem ograda, a na malim grmovima u obliku piramida

je cvjetalo cvijeće. Radnici su često zaklanjali lice rukama, padali na zemlju

ili bi bježali među grmlje, ne znam da li zbog straha ili zbog dubokog

štovanja. Ne znam jesu li mogli ili ne, vidjeti Gospodina. Jednom sam čula

Isusa kako govori učenicima: 'Nakon što sva ova mjesta budu obraćena

vašim propovijedanjem, drugi će protjerati vjernike i sve opustošiti – tad će

doći tužna vremena. Vi me još ne shvaćate, ali kada budete zadnji puta

slavili sa mnom Posljednju večeru, tada ćete me shvatiti bolje.'

Nikodem i Josip su pripremili obrok koji je serviran u predvorju kuće

Posljednje večere. Predvorje je bilo otvoreno na sve strane, a jedan je

prolaz vodio lijevo kroz dvorište, omeđen drvećem, do male kućice s

kuhinjom u sredini, izgrađene blizu gradskih zidina. Natkriti prolazi

nadesno vodili su u dvorište. Tamo su postavljeni stolovi za učenike.

Stolovi su bili od dugačkih dasaka.

Stol za Isusa i apostole bijaše u predvorju. Na njemu bijahu mali vrčevi i

jedna velika zdjela ukrašena zelenim lišćem, a u njoj bijaše riba s nekim

manjim kruhovima. Na stolovima učenika bijaše voće i trokutaste zdjele s

medom. Uokolo su ležali ravni noževi napravljeni od kosti. Blizu svake

zdjele bijahu tri komada kruha, jer bijaše samo jedan obrok za sva tri stola.

kada se Isus približi apostolima, sunce je zašlo i počelo se mračiti. Blažena

Djevica, Nikodem i Josip ga dočekaše na vratima. On ode sa svojom

blagoslovljenom Majkom u njenu sobicu, dok su apostoli pripremali i

ukrašavali ulaz u dvoranu. Samo je jedna strana dugačkog stola bila

zauzeta. Stol bijaše viši nego tada uobičajeni stolovi. Apostoli sjedoše na

sjedala, ali Isus ostade stajati.

348

S njegove strane sjedio je Ivan, koji bijaše veseliji od svih ostalih. Bio je

kao dijete u osjećajima, sad zabrinuto, sad opet potpuno radosno.

Svjetiljka iznad stola je gorjela. Nikodem i Josip posluživaše. Vidjeh kako

Blažena Djevica stoji na ulazu u dvoranu Posljednje večere. Isus blagoslovi

kruh, ribu i zelenje, pa ih raspodijeli s riječima najiskrenijih uputa. Vidjela

sam da su mu riječi kao zrake svjetla, koje izlaze iz njegovih usta i ulaze u

apostole, u neke brzo, u neke sporije, ovisno o njihovoj manjoj ili većoj

želji, njihovoj manjoj ili većoj gladi za Isusovim učenjem. Na kraju obroka,

Isus blagoslovi vrč, ispije malo, pa pruži ostalima. Međutim ovo ne bijaše

posvećeno.

Gozba ljubavi, agape, završi, svi se okupiše izvan dvorane, ispod drveća.

Isus im se obrati u dugom govoru, završivši s blagoslovom. Svojoj

blagoslovljenoj Majci, koja je stajala ispred svih svetih žena, ispruži ruku.

Svi bijahu jako dirnuti, a ja osjetih Magdaleninu žarku čežnju da poljubi

Isusu noge. Ali nekako se od toga suzdrži, jer je njegovo ponašanje bilo

tako ozbiljno, da je ulijevalo sveti strah.

Kad ih je napustio, svi puno plakaše. Međutim, to ne bijaše kao neki

vanjski plač, to bijaše kao plač duše. Nisam vidjela Blaženu Djevicu kako

plače. Ustvari nisam je nikad vidjela plakati, osim kad je izgubila Isusa, kao

dvanaestogodišnjaka, kada su se vraćali s Pashe, i još jednom, kad je

stajala pod Križem nakon njegove smrti. Skup se oko ponoći raziđe.

Isusovo Uzašašće na nebo

Noć prije njegova slavna Uzašašća, vidjela sam Isusa u unutrašnjoj dvorani

kuće Posljednje večere, s Blaženom Djevicom i jedanaestoricom. Učenici i

svete žene su molili u pokrajnjim sobama. U dvorani Posljednje večere

stajao je stol pod lampom, a na njemu Pashalni Kruh i kalež. Apostoli su

349

nosili blagdansku odjeću. Blažena je Djevica bila nasuprotno Isusu, koji je

kao na Veliki četvrtak, posvetio kruh i vino.

Vidjela sam kako Presveti Sakrament ulazi na usta apostola u formi

blještavog tijela, a na Isusove riječi kod posvećenja kaleža, vino je teklo u

kalež, kao potok crvene svjetlosti. U ove posljednje dane, Magdalena,

Marta i Marija Kleofina, također su primale Presveti Sakrament.

U svitanje su održali zornicu, pod svjetiljkom kao i obično. Isus ponovo

dodijeli Petru jurisdikciju nad svima, ponovo položivši plašt na njega, pa

ponovi ono što je prije rekao, na gori kraj Galilejskog mora. Dao je i neke

upute što se tiče krštenja i blagoslova vode. Za vrijeme zornice i

propovijedi, vidjela sam 17 najprobranijih učenika, kako stoje u dvorani iza

Blažene Djevice.

Prije nego li je otišao, Isus predstavi svoju Majku apostolima i učenicima

kao njihovu Majku, njihovu Posrednicu, njihovu Zagovornicu, a ona tada

udijeli Petru i svim ostalima svoj blagoslov, koji oni primiše duboko se

naklonivši. Tad ugledah Mariju uzdignutu na tronu, nebesko plavi plašt na

njoj, a na glavi joj kruna. Ovo je bila simbolična slika njena digniteta kao

Kraljice milosti.

U ranu zoru, Isus napusti kuću Posljednje večere s jedanaestoricom.

Blažena Djevica je išla s njima, a učenici na pristojnoj udaljenosti. Prolazili

su kroz jeruzalemske ulice, sve je bilo tiho, jer su stanovnici još spavali.

Gospodin je postajao sve otvoreniji i iskreniji, brže je govorio i djelovao.

Kako se zora približavala, učini mi se puno osjećajniji dok je nježno govorio

svojim pratiteljima.

Prepoznala sam put kojim su išli kao na Cvjetnicu. Vidjela sam kako ih Isus

vodi i putem svoje Muke, kako bi ih nadahnuo svojim poučavanjima i

upozorenjima. Na svakom mjestu gdje se odigrala značajnija scena

njegove Muke, on bi zastao da ih pouči o ispunjenju riječi Pisma, o

Obećanjima, a objasnio bi im i simboličnu vezu samog mjesta. Kod onih

350

mjesta koja su Židovi već opustošili, na koja su nabacali hrpe kamenja,

koja su prekopali ili ih učinili neprohodnima kako bi zapriječili štovanje,

Isus naredi učenicima da krenu naprijed, počiste i uklone sve prepreke, što

oni brzo i uradiše.

Tad se učenici pokloniše dok je Isus prolazio kraj njih, dopuštajući mu tako

da ponovo preuzme vodstvo, dok će ga oni opet slijediti na pristojnoj

udaljenosti. Baš pred vratima koja vode na Kalvariju skrenuše s puta do

prekrasna mjesta obrasla drvećem. To je bilo jedno od mjesta za molitvu,

koja su ležala oko Jeruzalema. Isus prekine govor, kako bi se cijelo malo

stado okupilo. U međuvremenu je zora svanula. Srca se učenika razgališe,

pa pomisliše da će Isus još ostati s njima.

Stigle su i nove skupine vjernika, ali među njima nisam vidjela žena. Isus

ponovo krenu prema gori Kalvariji i svetoj grobnici. Ali odjednom skrenu s

puta i krenu okolo grada prema Maslinskoj gori. Neka mjesta na ovom putu

bijahu posvećena Isusovim riječima i poučavanjima, a sad bijahu

opustošena ili pregrađena od Židova, ali učenici ih sad počistiše. Alatke za

svoj rad su pronašli u okolnim vrtovima.

Isus se zaustavi s učenicima na jednom prekrasnom mjestu, obraslom

divnom travom. Bila sam iznenađena kad sam vidjela da nije nigdje

izgaženo. Skupina koja je sad okruživala Isusa, bijaše tako velika, da ih

nisam mogla prebrojati. Isus im je dugo govorio, kao onaj koji završava i

zaključuje svoja učenja. Slušatelji su slutili da je čas rastanka blizu, ali ipak

nisu htjeli povjerovati da je taj čas već došao. Sunce je već bilo visoko na

obzoru.

Ne znam izražavam li se pravilno za tu zemlju (Palestinu), jer mi se čini da

sunce nije nikad visoko kao tu kod nas, uvijek mi se čini bliže. Nikad ga

nisam vidjela kao tu kod nas, da sjaji kao mali krug. Tamo sjaji s puno više

intenziteta i svjetla. Njegove zrake izgledaju kao široke staze svjetlosti.

351

Isus i njegovi učenici bijahu tu cijeli sat. Za to vrijeme narod se u

Jeruzalemu uzbunio, iznenađeni gomilom ljudi koja se okupila na

Maslinskoj gori. Također su iz grada dolazile mase ljudi u skupinama koje

su išle prema gori. Činilo mi se da idu sresti Isusa kao na Cvjetnicu. Uski

putovi uskoro postadoše pretrpani, premda je okolo Isusa i njegovih

najbližih bilo dovoljno prostora.

Gospodin je otišao u Getsemani, a odatle u Maslinski vrt, pa na sam vrh

gore. Nije vodio onim putem kojim je išao kad su ga uhapsili. Narod je išao

u kolonama, penjući se raznim stazama po planini. Mnogi bijahu naslonjeni

na vrtne ograde i živice. Isus iznenada zasjaji jače, a pokreti mu postadoše

hitriji. Učenici su žurili za njim, ali bijaše nemoguće preteći ga. Kad je

stigao na sam vrh gore, bijaše tako blještav kao zraka najjačeg sunca.

Jedan blještavi krug, koji sijaše u svim duginim bojama, dođe s neba na

njega.

Natisnuti narod je stajao uokolo, premda ne preblizu njega, kao da su

zabljesnuti svjetlošću. Isus je sjajio jače nego li njegova slava oko njega.

Položi svoju lijevu ruku na grudi, podiže desnicu uvis, pa se okrenu

blagoslivljajući cijeli narod. Narod je stajao kao ukipljen. Vidjela sam da su

svi primili blagoslov. Isus ga nije podijelio s otvorenim dlanom, kao što to

čine rabini, već ga je udijelio kao katolički biskupi. S velikom radošću sam

osjećala taj Njegov blagoslov cijelog svijeta.

Sad se zrake svjetla sišle s neba ujediniše sa slavom, izbijajući iz Isusa, a

ja Ga vidjeh kako nestaje, kao da se rastapa u svjetlosti, nestajući dok se

je uzdizao. Prvo mu nestade glava. Činilo mi se kao da se jedno sunce

izgubilo u drugome, kao da je jedan plamsaj progutao drugi, kao da se

iskra utopila u plamen. Bilo je to, kao kad čovjek gleda u podnevno sunce,

premda je svjetlo bilo bjelje i čišće. Dnevna svjetlost uspoređena s ovom

izgleda kao tama. Prvo nisam vidjela Isusovu glavu, a zatim njega cijelog,

a zadnje vidjeh njegove noge obasjane svjetlošću, koja je nestajala u

nebeskoj slavi. Vidjela sam bezbrojne duše kako dolaze sa svih strana i

uranjaju u tu svjetlost, nestajući u visinama s Gospodinom. Ne mogu kazati

352

da sam ga vidjela kako se smanjuje dok odlazi, kao nešto što leti visoko u

zrak i udaljavajući se smanjuje, jer On je nestao kao u oblaku svjetla.

Van tog oblaka, nešto kao rosa, kao pljusak svjetla, pade na sve prisutne,

a kad više nisu mogli podnijeti sjaj, ispuniše se strahom i iznenađenjem.

Apostoli i učenici koji su bili najbliže Isusu, bijahu zabljesnuti bljeskom.

Morali su oboriti oči, dok su se mnogi bacili licem na tlo, klanjajući se.

Blažena je Djevica stajala tik uz njih, gledajući mirno, ravno naprijed.

Nakon par trenutaka, kad se svjetlost počela smanjivati, cijela je zajednica

ostala osupnuta i u šutnji. Kroz duše im prolazile razne emocije, zurili su

prikovana pogleda uvis, na svjetlost koja je još uvijek bila dugo vidljiva.

Ugledah dva lika kako se pojavljuju u svjetlosti. Isprva su izgledali maleni,

ali kako su silazili s neba, rasli su i postajali veći. Odjeveni su u duge bijele

haljine, a svaki je držao štap u ruci. Izgledali su kao Proroci.

Obratili su se svjetini, glasovi im kao trublje, jaki i čisti. Učinilo mi se da su

se mogli čuti i u Jeruzalemu. Nisu se micali, stajali su posve mirno,

govoreći: 'Ljudi Galilejci, zašto stojite i zurite u nebo? Ovaj Isus koji je uzet

ispred vas u nebo, doći će kao što ste ga vidjeli da odlazi.' Nakon tih riječi

likovi nestadoše.

Svjetlost ostade još malo vidljiva, a zatim nestade, kao što se dan povlači

pred nadolazećom noći. Učenici su bili skroz van sebe, jer tek sad shvatiše

što im se dogodilo. Gospodin ih je napustio i otišao svom Nebeskom Ocu!

Mnogi postadoše vrlo žalosni, a čuđenje prekri zemlju. Kad je svjetlost

potpuno uminula, svi ponovo ustadoše, a drugi se okupiše oko njih.

Formirali su grupe, Blažena Djevica istupi naprijed. Tako su stajali neko

vrijeme, dolazeći k sebi, međusobno komentirajući, gledajući uvis.

Napokon, apostoli i učenici se vratiše u kuću Posljednje večere, a Blažena

Djevica dođe poslije. Neki su plakali kao djeca odbijajući utjehu, drugi su

bili zamišljeni i izgubljeni u svojim mislima. Blažena Djevica, Petar i Ivan

353

bijahu potpuno mirni i puni utjehe. Vidjela sam međutim, neke među njima

koji su ostali nedirnuti, nevjerni i puni sumnji. Oni su se povukli od ostalih.

Na vrhu Maslinske gore, s koje je Isus uzašao, bijaše ravna stijena. Na njoj

je Isus stajao obraćajući se narodu, prije nego ga je blagoslovio, a oblak

svjetla ga odnio. Otisci njegovih stopa ostadoše utisnuti u stijeni, a na

jednoj drugoj stijeni, ostade otisak dlana Djevice Marije. Kad se je narod

potpuno razišao, bilo je već prošlo podne.

Apostoli i učenici se sad osjetiše osamljenima. Isprva su bili nemirni i kao

ljudi, zabrinuti. Ali prisutnost Blažene Djevice ih je tješila, ali potpuno se

pouzdavajući u Isusove riječi, da će im Ona biti Posrednica, Majka i

Zagovornica, zadobiše mir u duši.

Neki strah se uvukao u Židove Jeruzalema. Vidjela sam mnoge kako

zatvaraju vrata i prozore, dok su se drugi okupljali u grupe. Posljednjih su

dana imali neki gadan osjećaj zabrinutosti, koji se danas potpuno obistinio.

Slijedećih dana sam viđala apostole uvijek okupljene oko Blažene Djevice,

u kući Posljednje večere. Kod zadnjeg Isusova obroka, a i poslije, uvijek

sam vidjela Mariju kod molitve i lomljenja kruha, kako stoji nasuprot Petra,

koji je sad zauzeo Gospodinovo mjesto u molitvenom krugu, kao i kod

blagovanja. Istovremeno sam primila impresiju, da je Marija sad držala

visoku poziciju među apostolima i da je postavljena nad cijelom Crkvom.

Apostoli su se međusobno držali vrlo rezervirano. Nisam vidjela da im je

itko iz velike gomile učenika prišao u kući Posljednje večere. Čuvali su se

židovskih proganjanja, pa su se predali na molitvu, dok su se učenici

raspršili u grupama po drugim stanovima. Učenici su se kretali puno

slobodnije. Vidjela sam kako noću, mnogi od njih idu pobožno putem

Isusove Muke.

354

Pri izboru Matije za apostola, vidjela sam Petra u kući Posljednje večere.

Nosio je svoj biskupski plašt. Stajao je u centru kruga kojeg su formirali

apostoli. Učenici su stajali u vanjskim krugovima i pokrajnjim sobama.

Petar predloži Matiju i Barsabu, oba su stajala među učenicima. Među

učenicima je bilo puno njih, koji su htjeli biti izabrani na Judino mjesto. Ova

dvojica nisu nikad ni pomislila takvo nešto, niti su imali želje o tome.

Sutradan su bacili kocku, Barsaba i Matija bijahu odsutni. Kad je kocka

pala na Matiju, netko ode u učenički stan i dovede ga apostolima.

Sveti dan silaska Duha Svetoga (Duhovi)

U predvečerje slavlja, cijeli prostor dvorane Posljednje večere, bijaše

okićen zelenim granama i cvijećem. Vijenci zelenila postavljeni su na sve

zidove. Zastori koji su dijelili pokrajnje sobe od predvorja bijahu uklonjeni.

Samo su vrata od vanjskog dvorišta bila zaprta. Petar je bio obučen u

svoju biskupsku nošnju, stajao je kraj stola prekrivenog crvenim i bijelim

stolnjakom, pod lampom, ispred Svetinje nad svetinjama. Na stolu su ležali

svitci Pisma.

Nasuprot njega, u prolazu koji je vodio do predsoblja, stajala je Blažena

Djevica, velom zakrita lica, a iza nje u predsoblju, stajale su svete žene.

Apostoli su stajali s obje strane dvorane, u dva reda, okrenuti k Petru. U

pokrajnjim sobama bijahu učenici. Svi su molili i pjevali psalme.

Kad je Petar lomio i dijelio kruh koji je prethodno blagoslovio, prvo je dao

Blaženoj Djevici, zatim apostolima, pa učenicima koji su prilazili i primali

ga. Ljubili su Petrovu ruku, kao i Blaženu Djevicu. Osim svetih žena, u kući

Posljednje večere bijaše oko 120 Isusovih učenika.

Iza ponoći nastade predivan pokret u cijeloj prirodi. Pokaza se svim

prisutnim dok su bili duboko sabrani, ruke im prekrižene na prsima, molili

su u tišini. Tišina i mir zavladaše kućom. Negdje pri zoru, ugledah iznad

355

Maslinske gore svjetlucavi bijeli oblak svjetla, kako silazi s neba i približava

se kući. Dok je još bio daleko, učini mi se kao okrugla lopta nošena blagim

povjetarcem. Ali kad se približio, izgledao je veći, a plovio je nad gradom

kao obasjana masa magle, sve dok se nije zaustavio nad Sionom i kućom

Posljednje večere. Izgledao je kao da se sažimlje i širi, a sjao je stalnom

jakom svjetlošću, dok napokon ne krenu s ogromnom brzinom i

zaglušujućom bukom vjetra, kao kad olujni oblak s grmljavinom prodre u

donje dijelove atmosfere.

Vidjela sam mnoge Židove kako promatraju oblak, bježeći u strahu u

Hram. I ja sam se sama osjećala kao zabrinuto dijete, kao, gdje da se

sakrijem ako bude grmjelo, jer cijela je stvar izgledala kao oluja koja se

iznenada skupila. Ali nasuprot prirodnoj oluji, ova je došla s neba, a ne sa

zemlje, ova je bila sjajna, a ne mračna, a umjesto grmljavine, bijaše jak

huk vjetra. Osjećala sam to brzo kretanje. Bilo je to kao topli povjetarac,

pun osvježenja i okrijepe.

Svijetli oblak siđe polako nad kuću, s jakim zvukom, a svjetlo postade

sjajnije. Puno sam čišće i jasnije vidjela kuću i okolicu, a apostoli, učenici i

žene postadoše sasvim tihi, sve sabraniji. Tada uslijedi jaki udarac iz

oblaka, potoci jarke bijele svjetlosti padoše na kuću i okolicu. Potoci se

združiše u sedam zraka, a ispod svakog sjecišta nastadoše fine zrake

svjetla i plamene kaplje. Točka gdje su se presijecali sedam potoka, bijaše

okružena svjetlošću duginih boja, a u njoj je lebdio svijetli lik s raširenim

krilima, ili to bijahu zrake svjetla koje su izgledale kao krila pričvršćena na

ramena. Isti tren, kuća i okolica postadoše posvuda prožeti svjetlošću.

Petokrake lampe više nisu gorjele. Zajednica vjernika bi ushićena do

ekstaze. Svatko mehanički zabaci glavu i podiže oči uvis sa čežnjom, dok u

usta svakom od njih poteče potok svijetlosti, kao vatreni jezik. Izgledalo je

kao da dišu, kao da su žarko opijeni vatrom, kao da je njihova ogromna

žudnja zapalila njihova usta. Sveta se vatra izlijevala ravno na učenike, na

356

žene, tako da je sjajni oblak postupno nestao u kiši svjetla. Plamenovi su

silazili u raznim bojama i raznim stupnjevima intenziteta.

Nakon toga kupanja nebeskom svjetlošću, hrabrost i odvažnost ispuni

Zajednicu. Svi su bili puni emocija, kao opijeni radošću i povjerenjem. Svi

se okupiše oko Blažene Djevice, koja je bila, vidjela sam, jedina potpuno

mirna, jedina koja je ostala tiho, u svetom samo-posjedovanju. Apostoli su

se međusobno grlili, osokoljeni pouzdanjem, vikali su: "Što smo? Što smo

sad?" I svete su se žene grlile. Učenici u pokrajnjim sobama bijahu sličnog

raspoloženja, a apostoli požuriše k njima. Novi život pun radosti,

povjerenja, hrabrosti bi uliven u njih. Njihova radost nađe oduška u

zahvaljivanju. Molili su, zahvaljivali i veličali Boga s velikim emocijama. U

međuvremenu je svjetlo nestalo. Petar dade neke instrukcije učenicima, pa

posla nekoliko njih u gostinjce.

Između kuće Posljednje večere i bazena Betsaida, bijaše nekoliko sjenica i

javnih gostinjaca za smještanje gostiju, koji su dolazili na blagdane. U to

vrijeme bijaše ih vrlo mnogo, a i oni su primili milost Duha Svetoga.

Izvanredan događaj prevlada u cijeloj prirodi. Dobri su ljudi uzdignuti

iznutra, dok su zli postali plašljivi, nemirni, i još više tvrdoglavi. Većina ovih

stranaca bijaše logorovala ovdje od Pashe, jer su im domovine bile

udaljene, pa nisu imali vremena od Pashe do Pedesetnice, otići i vratiti se.

Svime ovim što su vidjeli i čuli postadoše nježni i raspoloživi učenicima,

tako da su učenici opijeni radošću, došli i objavili im ispunjenje Obećanja

silaska Duha Svetoga. Tada i oni postadoše svjesni promjene na sebi i

svojoj duši, pa se svi okupiše oko bazena Betsaida.

U kući Posljednje večere, Petar je polagao ruke na petoricu apostola koji će

pomagati učiti i krstiti na bazenu Betsaida. Bijahu to Toma, Jakov mlađi,

Bartolomej, Matija i Juda Tadej. Tadej je usto imao viziju za vrijeme svoga

ređenja. Izgledalo mu je, da je na svoja prsa obujmio Tijelo Gospodinovo.

357

Prije odlaska do bazena Betsaida, kako bi posvetili vodu i vodili krštenje,

na koljenima su primili blagoslov Blažene Djevice. Prije Isusova uzašašća,

ova se ceremonija izvodila stojeći. Poslije sam vidjela kako ovaj blagoslov

daju kada god napuštaju kuću i kad se vraćaju u kuću. Za ovu priliku je

Presveta Djevica nosila dugački bijeli plašt, a također i kad se pojavljivala

među apostolima u dostojanstvu. Nosila je i mliječno bijeli veo, nebesko

plavi šal, koji joj je visio s glave na oba ramena do zemlje. Bio je ukrašen

izvezenim likovima, a za glavu je bio čvrsto pričvršćen bijelom svilenom

krunom.

Krštenja na bazenu Betsaida, utemeljena su od samog Isusa u njegovim

posljednjim danima. Učenici su pripremili i okitili bazen, kao i staru

sinagogu za ove prigode. Sa zidova sinagoge visjele su tapiserije, a od

sinagoge do bazena bio je podignut natkriti prolaz.

Apostoli i učenici su išli u ozbiljnoj procesiji, u parovima, od kuće Posljednje

večere do bazena. Neki su učenici nosili kožnate boce svete vode i

škropila. Petorica apostola koje je Petar imenovao, od pet ulaza svaki

zauze svoj ulaz, pa se obraćaše narodu s velikim entuzijazmom. Petar

stupi na učiteljsku katedru, koja je već prethodno pripremljena za njega, u

trećem redu od bazena, računajući izvana. Ova je terasa bila najšira.

Slušatelji su zauzeli sve terase oko bazena. Kad su apostoli govorili,

slušatelji su sa zaprepaštenjem slušali, jer je svatko čuo riječi na svom

vlastitom jeziku. Petar tada ustade i održa govor koji je zapisan u Djelima

apostolskim.

Pošto ih se mnogo prijavilo za krštenje, Petar, Ivan i Jakov mlađi svečano

blagosloviše vodu. Svetu vodu koju su donijeli u kožnatim bocama iz

dvorane, Petar škropilom poli po bazenu. Pripreme za krštenje, kao i

krštenje trajaše cijeli dan. Neokatekumeni prilaziše Petrovoj stolici u

grupama, naizmjence. Drugi apostoli propovijedaše i krstiše na ulazima.

358

Presveta Djevica i svete žene bijahu u sinagogi kraj bazena, gdje su dijelile

bijele haljine neokatekumenima. Rukavi ovih haljina bijahu iznad članka

svezani crnom vrpcom, a nakon krštenja su te trake skidane i odlagane na

zajedničku hrpu. Neokatekumeni bi se naslonili na ogradu. Vodu bi

zagrabili iz bazena, a zatim bi rukom tri puta polili po glavi. Voda bi

kanalom otjecala ponovo dolje u bazen. Jedan je lavor sadržavao dovoljno

vode za oko deset parova. Par koji je bio kršten, maknuo bi se za novi par,

a na taj novi par, prethodno već kršteni par, položio bi ruke kao njihovi

kumovi. Tako danas bijahu kršteni, samo oni koji su već primili Ivanovo

krštenje. I svete su žene bile krštene. Danas je prišlo Zajednici oko tisuću

ljudi. Tu večer se apostoli i učenici vratiše u kuću Posljednje večere, gdje

su blagovali i dijelili blagoslovljeni kruh. Tada je došla na red večernja

molitva.

Židovi su darivali u Hramu male košare, a u njima dva mala komada kruha

napravljena od ovogodišnjeg žita. Košare su naslagane jedna na drugu,

sve dok hrpe ne bijahu visoke, a poslije su bile razdijeljene sirotinji.

Ponekad se i korijenje darivalo, te neka vrste voća, meni nepoznata.

Stranci pod sjenicama imahu magarce natovarene tim voćem, pa narod

trgovaše s njima. Kruh su sami pravili. Apostoli su darivali samo dva

komada kruha, i to preko Petra.

Sutradan se krštenje i propovijedanje nastavilo kraj bazena. Prije nego su

krenuli na posao, apostoli i učenici primiše blagoslov Blažene Djevice.

Crkva kraj bazena Betsaida

Bazen Betsaida je ležao na ravni udoline koja je dijelila Maslinsku goru od

Hrama i njegove četvrti, a spuštala se istočno u dolinu Jošafat. Izgleda da

je bazen bio napravljen na takvom mjestu, kako bi spriječio pogled na

Hram sa zapada, jer jedino na toj strani čovjek nije mogao vidjeti okolicu,

359

kao što bi vidio na svim drugim stranama. Put za bazen je uistinu bio širok,

ali su zidovi bili djelomično razrušeni, pa je put bio pun trave i šaša. Samo

je na tom mjestu padao u udolinu, pa je postajao sve zeleniji,

proporcionalno svojoj dubini. S bazena se moglo, pod određenim kutom,

vidjeti Svetinja nad svetinjama.

Bazen za pranje janjaca ležao je sjevernije od Hrama, blizu stočne tržnice,

a cijelog su ga okruživali zidovi. Od kuće Posljednje večere, koja je stajala

na istočnoj kosini brda Siona, put je vodio do bazena Betsaida, isprva

istočno okolo visoravni Siona, pa je zakretao polukružno k sjeveru, pa na

zapad i konačno opet istočno u luku prema dolje. Cijeli ovaj kvart Siona,

sve do bazena i preko doline Jošafat, odavao je sliku pustoši. U oronulim

građevinama je stanovala sirotinja, na zidovima su rasle borovice, a

udubine su ispunjavale trska i visoka trava. Židovi su izbjegavali ova

mjesta, tako da su ih novoobraćenici počeli nastavati.

Bazen Betsaida je bio ovalnog oblika, a okruživale su ga pet terasa, kao

amfiteatar. S tih terasa, pet je redova stepenica vodilo dolje do bazena, do

malog čamca na vesla, gdje su se spuštali bolesnici koji su tražili izlječenje,

čekajući da se voda uzbiba. U bazenu se nalazila i bakrena pumpa, iznad

površine vode, visoka skoro kao čovjek, a bila je široka kao stap. Maleni

drveni mostić s ogradom je vodio do nje. Vidjela sam kako preko mosta do

nje vodi jedna cijev i klip. Kada bi se klip pritisnuo, otvorio bi se ventil, a

mlaz vode bi šiknuo iz pumpe. Pregradama u tekućem potoku vode, mogla

se voda usmjeravati u razne smjerove. Vrh se pumpe mogao također

zatvoriti, a iz pokrajnjih mlaznica mogli su poteći manji mlazovi vode, kao

u kante za zalijevanje. Često sam vidjela bolesne u malom čamčiću, kako

veslaju do pumpe, da se okupaju u mlazovima.

Ulaz na bazen je obično bio zatvoren. Otvarao bi se samo za bolesnike.

Ova pumpa nije radila, a na blagdan Pedesetnice, ne bijaše još uvijek

popravljena, ali par dana nakon toga, vidjela sam je popravljenu. Zidovi

oko terasa imali su male nadsvođene prostore, u kojima su kamene klupe

360

bile izdubljene u obliku korita. Na njima su se smještali bolesnici. Oni su sa

svih strana imali pogled na bazen, kako bi mogli vidjeti kad će se voda

uzbibati.

Najniža terasa, ona najbliže bazenu, imale je male parapete ili šipke. Dno

bazena je bilo prekrito sjajnim bijelim pijeskom, a kroz njega su šikljala tri

izvora vode, praveći mjehuriće, a ponekad bi šiknuli i iznad površine vode.

Krv životinja, koja se žrtvovala kao prinos u Hramu, tekla je od oltara

cijevima dolje, u taj bazen Betsaida. Svojom veličinom i okolišem, te starim

građevinama u predvorju, bazen je prekrivao vrlo veliko područje.

Prije nego biste došli do njega, morali ste proći kroz zid, koji je imao tri

otvora. Istočno od bazena, dolina se postupno spuštala, ali na zapadu, s

leđa bazenu, bila je manje duboka, a premošćena je malim mostom.

Sjeverna strana bijaše također strma i obrasla, a sjeveroistočno bijaše

jedan put, koji je vodio do Hrama. Ali sad bijaše sav u ruševinama i skoro

neprohodan. Međutim, male stazice su vodile u grad, tako da niste morali

proći kroz gradska vrata. Isus je često koristio ove puteljke.

Cijeli je bazen tu i tamo bio van uporabe, jer je bio prepušten propadanju,

kao i njegov okoliš. Kao i mnoga stara svetišta naših dana, bio je potpuno

zanemaren. Samo je par sirotih ljudi sa živom vjerom još uvijek održavalo

štovanje i posjećivalo ga. Nakon izlječenja bogalja od strane Isusa, bazen

je ponovo postao frekventno mjesto, a Farizeji su ga još više počeli mrziti.

Vanjski zidovi bijahu na nekim mjestima potpuno razrušeni, a mnoga

mjesta na terasama bijahu u ruševnom stanju. Ali sad bijaše sve

popravljeno. Ruševni zidovi bijahu djelomično zastrti pomičnim zastorima,

a od bazena do sinagoge bio je podignut nadsvođen prolaz.

Stara sinagoga, koja je sad bila pretvorena u crkvu, bijaše manje okružena

zgradama, nego li kuća Posljednje večere. Vidjela sam kako apostoli i

učenici, nakon Pedesetnice, rade na unutarnjem uređenju crkve. Petar,

Ivan, Andrija i Jakov mlađi su se izmjenjivali u propovijedanju, na tri

361

različita mjesta oko bazena i na trećoj terasi, na kojoj je bila Petrova

katedra. Uvijek je bio okupljen velik broj vjernika, a često sam ih vidjela

prostrte u žarkoj molitvi. Nemam riječi za opisati sve aktivnosti cijele

Zajednice, poljodjelske radove i sve vrste radova na novoj crkvi i za

sirotinju.

Crkva je bila velika, dugačka, pravokutna oblika s pravim prozorima,

visoko podignutim na zidovima. Stepenice uza zid, vodile su izvana do

ravnog krova, koji bijaše okružen galerijom. Na njemu bijahu tri male

kupole, koje su se mogle otvoriti kao ventilacija. Uz dva duža zida, i na

zidu kraj ulaza, bijahu kamene klupe za kongregacije, a zgrada je cijela s

poštovanjem pretvorena u crkvu.

Na jednom kraju bijaše oltar, udaljen od zida, tako da je bilo dovoljno

prostora za sakristiju, koja je napravljena pomoću opletenih zastora koji su

sezali od oltara do pokrajnjih zidova. Ovi su zastori bili prekriti sprijeda s

finom bijelom tkaninom, a straga s kostrijeti. Oltar je bio prenosiv.

Sastojao se od prekrita dugačkog pravokutnog drva, postavljena na tri

stepenice. Međutim, na svakoj strani bijaše po jedna stepenica, koja se je

mogla otvoriti, kako bi se umetnuo tepih. Pozadina oltara bijaše otvorena

kako bi se mogla spremiti odjeća.

Na njemu bijaše zvonoliki tabernakul s finim bijelim prekrivačem,

prikopčan sprijeda s dvije male metalne kopče. Na vrhu bijaše ručka s

kojom se tabernakul mogao podići. Na svakoj strani tabernakula bijahu

višekrake lampe s upaljenim uljanicama. Cijeli je oltar ograđen s bijelim

prugastim zastorom, a podržavao ga je baldahin. Baldahin je bio u obliku

niše, podržan s pet remena iz ruku lika izvezenog od svetih žena. Lik je

predstavljao starca u nošnji Velikog svećenika, s trokutastom aureolom

oko glave. stajao je u pognutom položaju, kao da gleda dolje kroz otvor

zastora, jedna mu ruka ispružena kao da daje blagoslov, a druga stišće pet

remena baldahina. Otraga oltara zastor bijaše iz komada, ali sprijeda je bio

362

podijeljen, tako da se mogao pomicati na obje strane ili skroz zatvoriti s

metalnom kopčom.

Od povišenog oltara pa dolje, do propovjedaonice, bio je odvojeni prostor

za zborske ceremonije apostola i učenika. Nakon svetog Uskrsnuća, vidjela

sam ih svaki dan okupljene u dvorani Posljednje večere, na zborskoj

molitvi. Apostoli su stajali duž zida gledajući Svetinju nad svetinjama, dok

su učenici bili u predvorju, koje bijaše otvoreno za te prigode. Pjevali su i

molili, zbor za zborom.

Vidjela sam Nikodema, Josipa iz Arimateje i Obeda. Blažena je Djevica

obično stajala u srednjem prolazu predvorja, licem okrenuta prema Svetinji

nad svetinjama. Nosila je dugi bijeli plašt i veo. Isus je sam utemeljio

zborsko slavljenje, a od vremena blagovanja ribe na Galilejskom moru, ili

čak za vrijeme samog obroka, objasnio je apostolima tajanstveno značenje

ove religijske ceremonije. Isto je ponovio i onda kad je Toma dotaknuo

njegove svete rane i tako dao svjedočanstvo svoje vjere.

Jednom sam također vidjela kako se Isus ukazuje apostolima dok su pjevali

u zboru, negdje prije zore. Dnevno su se okupljali dva puta, navečer u

sumrak, i ujutro prije zore. Iza propovjedaonice, skup vjernika je bio

odsječen od zbora nekom ogradom, premda je bilo dovoljno mjesta kako bi

se donio Presveti Sakrament do njih. S druge strane propovjedaonice bila

su mala vrata, kroz koja su apostoli i učenici ulazili na kor. Zajednica je bila

posložena u izvjesnom redu, žene odvojene od muškaraca.

Vidjela sam apostole i učenike kako idu u procesiji, noseći Presveti

Sakrament, od kuće Posljednje večere do nove crkve. prije polaska, Petar

je stajao na ulazu u dvorište, oko njega dvadesetak učenika, javno

propovijedajući pred mnogo ljudi. Govorio je žestokim riječima. Mnogi su

Židovi dotrčali slušati, pa su ga pokušali prekinuti, gađajući ga

predmetima, ali nisu uspjeli.

363

Kad je propovijed završila, procesija je krenula do nove crkve blizu bazena.

Petar je nosio u rukama kalež koji je sadržavao Presveti Sakrament. Kalež

je bio prekriven s bijelim platnom, vrećastog oblika. Blažena je Djevica išla

za apostolima, zajedno s drugim ženama i učenicima. Dio je puta bio

ukrašen zastorima i hasurama, a u predvorju crkve put je bio prekrit

ceradama za šatore. Presveti Sakrament je postavljen u potpuno novi

tabernakul na oltaru. Također je donijeta plitica puna posvećenog kruha.

Pod crkve je bio pokrit tepisima u boji, baš kao i u posljednjim danima kuća

Posljednje večere. Vjernici su ulazili bosonogi. Presveti je Sakrament

pohranjen u zdjelu, čije se poklopac mogao okrenuti samo u jednu stranu.

Ležao je u zalogajima na plitici, koja je pokrila dno zdjele, a mogla se

podići prihvativši ručku.

Petar slavi prvu svetu Misu u zadnjoj dvorani Posljednje večere

Osmi dan nakon Pedesetnice, vidjela sam apostole kako cijelu noć mole u

kući Posljednje večere. U zoru otiđoše s mnogim učenicima u Hram, gdje je

već bila Presveta Djevica i svete žene. Tamo se izgleda pripremalo slavlje,

jer je ispred ulaza trijumfalnog luka bio podignut lik s pobjedničkom

sabljom u rukama. Kraj ovog luka, Petar se obrati velikom mnoštvu naroda

snažnim riječima. Otvoreno im je rekao da nema te kazne, niti bičevanja,

niti razapinjanja, koja bi ih spriječila da javno priznaju Isusa Krista.

Tada uđe u Hram i poče propovijedati s katedre, kako je to Isus često

radio. Jednom sam čula kako svi ostali apostoli i učenici prekidaju Petrov

govor s uzvikom "Da", kao potvrdu njegovih riječi. Nakon toga su molili, a

ja vidjeh oblak svjetla kako lebdi nad Hramom, a iz njega zrake padaju na

njih, tako da je blijedo svjetlo lampi izgledalo kao tamna magla u odnosu

na te zrake.

364

Oko osam ujutro, napustiše Hram. U predvorju za pogane, formiraše dugu

procesiju, u parovima, prvo apostoli, nakon njih učenici, onda krštenici i

novoobraćenici. Išli su preko stočne tržnice prema ovčjim vratima, pa van

u dolinu Jošafat, pa gore na Sion do kuće Posljednje večere. Blažena

Djevica i žene, napustile su Hram malo prije, a Blažena Djevica je sama

klečala pred Presvetim Sakramentom i molila. Magdalena je ponekad

molila stojeći u predvorju, ponekad klečeći, ili bi bila skroz prostrta na

zemlji raširenih ruku. Druge su se žene povukle u svoje odaje, u susjedstvu

crkve kraj bazena. Tamo su stanovale u parovima, prale bi i pripremale

odjeću za krštenja novopridošlica.

Kad je procesija došla do dvorišta kuće Posljednje večere, neokatekumeni

su poredani od strane apostola van predvorja. Petar i Ivan uđoše u kuću i

otpratiše Blaženu Djevicu do vrata predvorja. Nosila je blagdansku odjeću,

dugi bijeli plašt s izvezenim stranama, a preko vela je imala šal koji je visio

s obje strane ramena, a pridržavao ga je vijenac na glavi. Petar se obrati

novoobraćenicima i predstavi im Blaženu Djevicu kao njihovu Majku.

Dovodio ih je naprijed u grupama od po dvadesetak, a oni primaše

blagoslov iz Marijinih ruku.

Nakon toga sam vidjela svečano bogoslužje slavljeno u dvorani Posljednje

večere, u kojoj su pokrajnja vrata i vrata od predvorja bila širom otvorena.

U svetištu je preko oltara visio blagdanski zastor od zelena lišća i cvijeća. S

obje strane kaleža, koji se koristio na Posljednjoj večeri, bijahu upaljene

lampe. Kalež bijaše podignut na neko postolje, a preko njega bijaše mali

bijeli pokrivač. Na oltaru također bijaše i jedan manji kalež i nešto kruha,

oboje prekriveno, a iza njih plitica na kojoj su stajale dvije posude, jedna

za vodu, a druga za vino. Plitica je postavljena ustranu. Posuda za vodu je

postavljena na jedan kraj oltara, a posuda za vino, na suprotni kraj.

Petar je nosio svoju biskupsku odjeću, slavio je svetu Misu. Ivan i Jakov

mlađi posluživahu ga. Vidjela sam kako su sva slavlja izvođena baš kako ih

je i Isus izvodio, kod ustanovljenja Svete Euharistije: Žrtvoslovlje, lijevanje

365

vina u kalež, pranje ruku i Posveta. Vino i voda bijahu lijevani na

nasuprotnim stranama oltara, a na jednom kraju oltara ležaše svitci Pisma.

Svitci su pisani u dvije kolone, a nekim kopčama su postavljeni više ili niže

na postolju na kojem su ležali. Kad je jedan list pročitan, bio bi prebačen

preko toga postolja. Bilo je puno listova koji su ležali jedan preko drugoga,

kao knjiga.

Nakon Petrove posvete i njegove Pričesti, on predade dvojici svojih

pomoćnika Presveti Sakrament, Kruh i Kalež. Tada Ivan prvo odnese

Sakrament Blaženoj Djevici, pa apostolima i šestorici učenika, koji su

poslije primili svećenički red, a tek onda ostalima. Pričest se primala

klečeći, ispred pričesnika bijaše malo usko platno, kojeg su dvojica držala

svaki s jedne strane. Nisam vidjela da su vjernici pili iz Kaleža.

Šestorica učenika koja su sad primljena u svećenike, na taj način bijahu

većeg ranga od učenika, ali ispod apostola. Marija je donijela odjeću za

njih i položila je na oltar. Učenici koji su primili svećenički red bijahu Zakej,

Natanel, Josip Barsaba, Barnaba, Ivan Marko i Eliud.

Klečali su dva i dva pred Petrom, koji im se obrati i pročita molitve iz

malog svitka. Ivan i Jakov su držali svjetlo u jednoj ruci, a drugu su položili

na njihovo rame, dok im je Petar odrezao čuperak kose i postavio ga na

oltar u malu tacu. Tada je Petar pomazao njihove glave i prste pomašću iz

kutije koju je držao Ivan. Tada ih obukoše u odijela, štolu su prekrižili prvo

ispod ruke, pa preko prsiju. Zapazila sam da je ceremonija, premda je bila

svečana i ozbiljna, trajala puno kraće nego li danas. Na kraju slavlja, Petar

blagoslovi vjernike velikim kaležom Posljednje večere u kojem se čuvao

Presveti Sakrament.

Marija i druge žene tada otiđoše u crkvu kraj bazena Betsaida. Apostoli,

učenici i neokatekumeni pođoše isto tamo u procesiji s pjesmama. Marija

je tamo ispred oltara klečeći molila. Petar je dao neke upute s

propovjedaonice, o redu koji se treba održavati u novoj Zajednici. Reče,

nitko ne smije imati više nego drugi. Sve se mora dijeliti i treba opskrbiti

366

novo pridošle. Njegova je propovijed uključila i zahvalu za Spasiteljeve

milosti, a zatim je blagoslovio Zajednicu.

Zatim su krstili, a nekoliko je apostola sudjelovalo u tome. Dvojica bi

položila ruke na neokatekumena, koji bi držeći se za ogradu na mostu koji

je vodio do pumpe, sagnuo glavu k potoku koji bi iz nje potekao. Petar koji

je imao pojas preko svoje bijele haljine, skrenuo bi potok tri puta svojom

rukom preko njihove glave, istovremeno izgovarajući riječi. Često sam

vidjela svijetli oblak kako lebdi iznad novokrštenika, ili kako ih zraka svjetla

obasjava. Vidjela sam kako su čudesno ojačani i nekako promijenjeni.

Najdirljivije je bilo gledati ljude iz dalekih krajeva kako ostavljaju sve što

imaju i kako se pridružuju Isusovoj Zajednici. Na rubu bazena, gorjela je

baklja, baš onakva kakvu je imala straža kad je čuvala svetu grobnicu.

Tu večer je u predvorju kuće Posljednje večere poslužena večera. Presveta

Djevica je sjedila s apostolima, Josipom iz Arimateje, Nikodemom i

Lazarom.

Prva opća Misa novoobraćenika. Izbor sedmorice đakona.

Svi kršteni od Pedesetnice, bijahu poučeni u crkvi kraj bazena, o

Presvetom Sakramentu, te bijahu pripremljeni za njegovo primanje od

strane šestorice apostola, koji su nosili duge bijele haljine. Primali su

Presveti Sakrament na svetoj Misi slavljenoj od Petra, u crkvi kraj bazena

Betsaida, a asistirala su dvojica apostola. Petar je nosio dugu bijelu haljinu

i široki pojas, a krajevi pojasa su padali niz haljinu. Nosio je i plašt koji je

uzet iz škrinje iza oltara, a bijaše crven i zlatan. Bio je kao velika pelerina,

duboka otraga, a zašiljena na vrhu. Padao je preko ramena tako duboko,

da se jedino pojas mogao vidjeti sa strane. Bio je pričvršćen na grudima s

tri kopčice. Na srednjoj kopči, baš posred srca bijaše otisnut lik koji drži

367

komad kruha. Najniža kopča imaše lik križa. Na svakom ramenu bijaše lik

napravljen od dragog kamenja.

Oltar je bio prekrit, prvo crvenom tkaninom, a preko nje bijaše još bijela

prozirna tkanina, a opet preko nje, malo bijelo platno kao korpolar. Na

ovalnoj plitici bijaše hrpica bijelog kruha, narezanog vrlo tanko, a preko

njega još utisnuti urezi za lomljenje. Iza toga je stajala bijela zdjela s

postoljem kao u plitka kaleža ili ciborija, a pošto je poslije Petar posvetio

kruh, razlomili su ga na čestice i stavili u nju, da se podijeli vjernicima. Iza

svega toga, stajao je kalež s Posljednje večere, pun vina.

Kada je za vrijeme Mise Petar izgovorio riječi posvete nad kruhom i vinom,

ugledah kako kruh postaje sjajan, dok se iznad oltara pojavio jedan sjajni

oblak s blještavom rukom. Ona je pratila pokrete Petrove ruke dok je

blagoslivljao kruh i vino, a nije nestala sve dok svi nisu primili Pričest.

Prvi su od Petra Pričest primili apostoli i učenici, nakon što se on sam

pričestio. Kad je zdjela, ili ciborij, bila prazna, Petar je iznova napuni s

plitice na oltaru, a zatim je dade da se razdijeli. Petar je i kalež predao

apostolima, a ovi opet vjernicima. Pričesnika bijaše vrlo mnogo, tako da

nisu mogli svi stati u crkvu, nego stajaše vani. Oni koji su prvi primili

Pričest napustiše crkvu kako bi dali mjesta drugima. Pričesnici nisu klečali

kod primanja Pričesti, nego su stajali pobožno naklonjeni.

Prije izbora sedmorice đakona, vidjela sam apostole okupljene oko Petra u

dvorani Posljednje večere, kako mu asistiraju u svečanoj ceremoniji. Pratili

su ga do Svetinje nad svetinjama, gdje je Ivan na njega stavio plašt, zatim

drugi postavi mitru na glavu, a treći mu doda biskupski štap u ruku. Nakon

što su svi primili Pričest od Petra, obukoše se u svoje svečane haljine.

Petar se obrati mnoštvu vjernika u predvorju. Između ostaloga reče, da se

Božja riječ ne zanemari odijevanjem i hranjenjem, jer Lazar, Nikodem i

Josip Arimatejski ne mogu više opskrbljivati Zajednicu zemaljskim

368

potrebama, jer su sad i oni postali svećenici. Zatim je još nešto rekao o

redu razdavanja milostinje, o kućnim poslovima, o udovicama i sirotinji.

Stjepan, vitak i zgodan mladić, istupi i ponudi se za služenje. Istupiše još

neki, a ja prepoznah Parmenasa, koji bijaše jedan od najstarijih po dobi.

Među njima bijaše i par Maura, vrlo mladih, ali još nisu primili Duha

Svetoga.

Nakon toga imovina Zajednice bijaše razdjeljivana od strane sedmorice

đakona. Za njihove potrebe dana im je kuća Josipa iz Arimateje, koja nije

bila daleko od kuće Ivana Marka. Ivan Marko im je pomagao. Novac su

prenosili magarci, a bile su vreće pune raznih kovanica. Neke kovanice

bijahu kao štapići, narinuti kao navoj vijka, druge opet kao okrugli pečati

navinuti na žicu, druge opet kao ovalni listići. Većina pokretne imovine

bijahu paketi razne robe, prekrivači, tkanine, odjeća i brojno posuđe i

razne vrste namještaja.

Slijedećih dana apostoli su otišli svatko na svoju stranu po Judeji. Petar je

izvodio čudesa više od ostalih. Izgonio je đavle, dizao mrtve – da, čak sam

vidjela jednog anđela kako ide pred njim k narodu i govori im da čine

pokoru i neka mole Petra za pomoć.

Vidjela sam izlječenje hromog muškarca. Bilo je oko tri sata popodne, kad

su Petar i Ivan otišli u Hram s nekoliko učenika. Išla je i Marija i nekoliko

drugih žena. Bogalj je bio donijet na ležaljci i postavljen pred vrata Hrama.

Kad dođoše Petar i Ivan obratiše mu se s par riječi. Poslije vidjeh Petra

kako stoji pod nekom ceradom, na trgu, na južnoj strani Hrama, leđima

okrenut oltaru i žrtveniku, obraća se narodu vatrenim riječima. Za vrijeme

njegova govora vidjeh izlazna vrata opkoljena vojnicima i svećenicima.

Opet vidjeh Petra i Ivana kako se okreću ponovo prema Hramu, pristupaju

bogalju koji zaiska milostinju. On je ležao ispred vrata, totalni invalid,

naslonjen na lijevi lakat, dok uzaludno pokušava nešto podići svojom

štakom u desnici. Petar mu reče: 'Pogledaj!', a kad čovjek posluša, Petar

nastavi: 'Srebra i zlata nemam, ali ono što imam, dajem ti! U ime Isusa

369

Krista Nazarećanina, ustani i hodaj!' Petar ga podiže desnom rukom, dok

ga Ivan zgrabi ispod pazuha. Čovjek, pun sreće i žara, ustade na noge, a ja

ga vidjeh kako skače od sreće, trči i viče od radosti kroz dvorane Hrama.

Dvanaestorica židovskih svećenika koji bijahu tamo, a sjedili su na

stolcima, istezali su vratove u smjeru strke, a kako se narod sve više

okupljao oko izliječenog čovjeka, oni ustadoše sa svojih mjesta i otiđoše.

Petar i Ivan otiđoše u predvorje, a ja vidjeh Petra kako se penje za katedru

s koje je i Isus učio, kad je imao 12 godina. Izliječeni bogalj je stajao pred

njim, opkoljen silnim narodom, neki su bili iz grada, drugi opet stranci iz

udaljenih zemalja. Petar je naučavao dugo i poticajno. Već se počelo

mračiti kad sam ga vidjela kako ga hramski stražari, zajedno s Ivanom i

izliječenim čovjekom, hapse i bacaju u zatvor, blizu sudnice u kojoj su

zatočili Gospodina. Sutradan sva trojica bijahu odvedeni od strane vojnika

koji su ih i zlostavljali, nagnali su ih da se penju istim stepenicama kojima

se i Isus penjao, a tamo su stajali Kajfa i ostali svećenici. Petar progovori s

mnogo žara, nakon čega ih oslobodiše.

Ostali su apostoli proveli noć u kući Posljednje večere, u stalnoj molitvi za

uhapšenike. Kad su se Petar i Ivan vratili i ispričali im sve što se desilo,

njihova radost se pretvori u salve zahvaljivanja, pa se cijela kuća potrese,

kao da ih je Gospodin htio podsjetiti da je još uvijek među njima i da je čuo

njihove molitve. Tada Jakov mlađi ispriča da kad mu se samome Gospodin

ukazao na brdu u Galileji, rekao je da će kad Ivan i Petar odu u Hram biti

uhapšeni, pa oslobođeni, a oni da bi se trebali na neko vrijeme povući.

Na ove riječi, vidjeh apostole kako sve zatvaraju, a Petar s Presvetim

Sakramentom, obješenim u vrećici oko vrata, odlazi s drugima u Betaniju.

Putovali su u tri skupine. Majka Božja i druge žene također su otišli. Dok su

bili u Betaniji, apostoli su propovijedali s oduševljenjem u učeničkom

gostinjcu, kod Šimuna Gubavca i kod Lazara.

Kad su se ponovo vratili u Jeruzalem, bijahu još više oduševljeni za

propovijedanje, odlučniji nego ikad. Petar izjavi, kad je učio u kući

370

Posljednje večere i u crkvi kraj bazena, da je sad došao čas da se razotkrije

tko je sačuvao Duha poslanog od Isusa. Sad je vrijeme rada, podnošenja

progonstava i predavanja svih stvari i imovine. Tko se god nije osjećao

dovoljno jakim za sve ovo, neka odustane. Vidjela sam kako oko stotinu

onih koji su nedavno primili Pričest odustaju i odlaze u velikoj grupi iz

crkve kraj bazena Betsaida.

Kad je Petar, praćen s Ivanom i sedmoricom apostola, opet išao u Hram

propovijedati, nađe mnoge bolesne kako leže na ležaljkama ispod šatora u

dolini Jošafat. Mnogi drugi su ležali okolo Hrama, u predvorju za pogane,

pa čak i po stepenicama. Vidjela sam da Petar najviše liječi. I drugi su imali

uspjeha, ali su većinom pomagali Petru, više nego li su liječili. Petar je

izliječio samo one koji su vjerovali i koji su se željeli pridružiti Zajednici.

Bolesnici su ležali u dva reda, a Petar je prolazio po sredini. Dovoljno je

bilo da njegova sjena padne na njih, pa da budu izliječeni. Dok je na

primjer liječio u jednom redu, sjena bi pala na drugi red, i tako bi bolesnici

bivali sjenom izliječeni.

MARIJIN ŽIVOT NAKON ISUSOVA UZAŠAŠĆA

Blažena Djevica s Ivanom ide u okolicu grada Efeza

Oko godinu dana nakon razapinjanja našeg Gospodina, Stjepan je

kamenovan, premda u to vrijeme nije bilo više progonstava apostola. Broj

naseljenika novoobraćenika oko Jeruzalema bijaše zaustavljen, Kršćani su

raspršeni, a neki su i ubijeni. To je tad bilo kad je Blažena Djevica, koja je

inače stanovala u maloj kućici blizu Cenakula i u Betaniji, dopustila da ju

Ivan odvede u regiju Efeza, gdje su se Kršćani već nastanili. To se dogodilo

nedugo pošto je Lazar i njegove sestre uhapšen od strane Židova, a

otposlani su preko Velikog mora. Ivan se opet vratio u Jeruzalem, gdje su

apostoli još uvijek bili.

371

Jakov stariji bijaše prvi apostol koji je napustio Jeruzalem, pošto su razne

zemlje bile raspodijeljene za širenje Evanđelja. Otišao je u Španjolsku.

Vidjela sam ga kako odlazi iz Betlehema, gdje se posvetio u Spilji rođenja,

a zatim je sa svojim pratiteljima tajno prošao tom zemljom, jer je tamo bilo

špijuna koji su ih tražili, pošto su imali naredbu da ih spriječe da napuste

Palestinu. Ali Jakov je imao prijatelje u Jopi, pa se uspio nekako ukrcati na

brod.

Prvo je otplovio u Efez, kako bi posjetio Mariju, a tek onda u Španjolsku.

Malo prije svoje smrti, posjetio je drugi put Mariju i Ivana u njihovu domu u

Efezu. Tad mu je Marija rekla da će uskoro umrijeti u Jeruzalemu. Ohrabrila

ga je i utješila. Jakov napusti Mariju i svoga brata Ivana, i krene za

Jeruzalem. To je bilo tad, kad je stupio u kontakt s Hermogenesom i

njegovim učenikom, a on ih je obojicu obratio svojim čudesima. Jakov je

bio nekoliko puta hapšen i vođen u sinagogu na saslušanje. Vidjela sam da

je kratko prije Uskrsa, dok je propovijedao na brdu, na trgu u Jeruzalemu,

uhapšen. To mora da je bilo negdje tada, jer sam vidjela uobičajeno

taborovanje okolo grada. Jakov nije bio u zatvoru dugo. Osuđen je na smrt,

na istom sudištu kao i Isus. Međutim cijelo mjesto je doživjelo drastične

promjene. Ona mjesta po kojima je Isus bio hodio nisu više postojala, a ja

sam uvijek mislila, da nitko nikada neće više tuda hoditi.

Vidjela sam kako Jakova vode na Kalvariju. On je cijelim putem neprestano

molio, pa je tako obratio mnoge. Kad su mu svezali ruke, on reče:"Možete

mi svezati ruke, ali mi ne možete svezati blagoslov, ne možete mi svezati

jezik!" Jedan je bogalj sjedio kraj puta. On zazove Jakova, moleći ga da

pruži ruku i pomogne mu. Jakov odgovori: "Dođi k meni, i zgrabi me

svojom rukom!" Bogalj ustade, uhvati svezane apostolove ruke i bi odmah

izliječen. Vidjela sam također čovjeka koji ga je optuživao, zvao se Jošija.

Srce mu je jako udaralo. On požuri k apostolu i moljaše ga oproštenje.

Izjasni se za Krista, pa i njega namjeravaše ubiti. Jakov ga upita želi li biti

kršten, a kad Jošija potvrdi, on ga zagrli i poljubi, govoreći: "Bit ćeš kršten

372

u krvi!" Vidjela sam kako neka žena trči za njima. Nosila je slijepo dijete

Jakovu na mjesto smaknuća, moleći da djetetu povrati vid.

Jakov je isprva bio smješten kraj Jošije na izdignutom mjestu, a osuda se

glasno objavljivala. Tada ga postaviše na veliki kamen, a ja vidjeh, ruke

mu svezane, oči zatvorene maramom, a glava razmrskana. Ovo se

dogodilo u dvanaestoj godini nakon Isusove smrti, ili 46. ili 47. nakon

Kristova rođenja. Nisam vidjela Jakova prisutna kad je Blažena Djevica

umirala u Efezu. Na njegovom je mjestu bio neki drugi čovjek, rođak Svete

obitelji, i jedan od pravih među 72 učenika.

Marija je umrla u 48 godini nakon Isusova rođenja, trinaest godina i dva

mjeseca nakon Isusova Uzašašća. To mi je pokazano u brojkama, nije bilo

napisano slovima. Prvo sam vidjela IV, a onda VIII, što označava godinu 48.

Naposljetku sam vidjela XIII i dva puna mjeseca.

Boravište Blažene Djevice ne bijaše u samom Efezu, nego tri ili četiri sata

udaljeno od njega. Bilo je na visoravni, a na njoj bijaše i nekoliko Kršćana iz

Judeje u svojim boravištima, među njima neke svete žene u srodstvu s

njom. Između ove visoravni i Efeza, tekla je mala vijugava rječica.

Visoravan je bila ovalnog oblika. S jugoistoka mogli ste vidjeti grad kako

leži, kao da ste pred njim, u podnožju planine, ali kad biste se približili,

vidjeli biste da je to dosta daleko.

Pred Efezom sam vidjela velike drvorede sa žutim voćem, obješenim

prema tlu. Uski puteljci su vodili prema ovoj divlje obrasloj visoravni, na

kojoj je nakon sata hoda bila jedna plodna dolina. U dolini je raslo drveće

glatke kore i široke krošnje, a bijaše tamo i puno spilja izdubljenih u

liticama. Ove spilje bijahu čiste, izdubljene prirodno u kamenu. Rani

Kršćani, koji su bježali od prvih progonstava, pretvarali su ih u obitavališta,

gradeći i dodavajući drvene konstrukcije na njih, tako ih proširujući. Ova

boravišta, kao i ona koja bijahu tu i tamo zasebno razbacana, davahu

dojam jednog raštrkanog seoceta.

373

Sa vrha ove zaravni, koja je inače bila bliže moru nego li gradu, mogli ste

vidjeti i grad i more s brojnim otocima. Nedaleko od kršćanskog naselja,

dizao se jedan dvorac, čiji je vlasnik bio svrgnuti kralj. Ivan ga je često

posjećivao i naposljetku ga obratio. Poslije je ovo mjesto postalo biskupija.

Među kršćanima koji bijahu tamo, vidjela sam žene, djecu i neke

muškarce. Nisu svi ovi ljudi komunicirali s Blaženom Djevicom. Samo su

neke svete žene dolazile tu i tamo, ili da joj pomognu, jer su je vidjele u

potrebama. Regija je bila dosta zapuštena i rijetko ju je netko posjećivao,

jer ne bijaše ceste do nje. Žitelji Efeza se nisu uznemiravali zbog te male

kolonije na visoravni, već su živjeli kao da ni ne postoji. Tlo je bilo plodno,

pa su kršćani imali nešto vrtova i voćnjaka. Jedine životinje koje sam

vidjela bile su divlje koze.

Prije nego li je Ivan doveo Blaženu Djevicu, izgradio je za nju boravište od

kamena, slično onome u Nazaretu. Bilo je smješteno među drvećem, a

imalo je dvije sobe s ognjištem u sredini. Vatra se ložila na zemlji, nasuprot

ulazu, u nekoj vrsti peći napravljenoj uza zid, a izdizala se na sve strane

kao crjepovi krovišta. Na njemu je prorezana rupa za cijev, za dimnjak,

kroz koju je dim išao gore, kroz ravan krov, pa van.

Prednja soba bijaše odvojena od stražnje pletenim pregradama od pruća,

postavljenim na obje strane ognjišta. Slične pregrade bijahu uza zidove

lijevo i desno, duž cijele kuće. Koristile su se za pravljenje odvojenih

sobica, ako je zatrebalo. Lako su se mogle staviti ustranu nakon uporabe,

kao što je to koristila Marijina služavka, ako bi tamo spavala. I drugi zastori

bi bili u uporabi, kad bi svete žene došle u posjetu i malo dulje se zadržale.

I lijevo i desno od ognjišta, bila su vrata kroz te pletene ograde, pa ste

mogli ući u ta dva odjeljka. Zidovi su bili ovalni, ugodni oku, ukrašeni

pletenim ručnim radovima i slikama, duborezima u drvu. Grede krovišta

bijahu povezane drvenim oplatama i klinovima, ukrašeni nekom

jednostavnom imitacijom lišća. U najudaljenijem kutu ovalnog zida, Marija

374

je imala svoj oratorij, a ispred njega je visio zastor. Tu u niši, u zidu, bijaše

neka vrsta ormarića, kao neka vrsta tabernakula. Mogao se otvoriti i

zatvoriti okretanjem vrata.

U njemu bijaše raspelo, mislim, da ga je napravila sama Blažena Djevica i

Ivan. Raspelo je napravljeno od tri razne vrste drva. Bjelkasti glavni stup

bijaše od čempresa, jedna prečka od smećkastog cedra, a druga od

žućkastog drva palme. Gornji dio koji je držao natpis bijaše od poliranog

žutog drva masline. Podnožje križa bijaše čvrsto umetnuto u kamen, kao i

Kristov Križ na Kalvariji. Kraj podnožja je ležao komadić pergamene, na

kojem su pisale neke Gospodinove riječi. Lik koji je predstavljao

Gospodina, bijaše napravljen prostim urezivanjem tamnih linija u križ.

Na svakoj strani raspela stajaše lonac sa cvijećem. Vidjela sam da kraj

raspela leži i bijelo platno, za koje sam intuitivno pretpostavljala da je to

ono isto, kojim je Blažena Djevica čistila sveto tijelo Gospodinovo od krvi,

kad ga je primila s Križa. Jer, čim sam ugledala to platno, imala sam viziju

te scene, gdje ona drži bijelo platno, isto kao što ga svećenik drži u svetoj

Misi kad čisti kalež. Marija je imala slično raspelo, premda upola manje od

ovoga prvog, i u svome odjeljku gdje je spavala.

Desno od oratorija, uza ovalni zid, bijaše taj odjeljak gdje je ona spavala.

Bio je napravljen od pregrada laganog pruća. Sprijeda su visjele dvije

tapiserije, koje su se mogle navući ili svezati svaka na svoju stranu. Ležaj

je bio postavljen uza zid, s kojeg su također visjele tapiserije. Bio je vrlo

mali i u dužinu i u širinu. Sastojao se od drvenog okvira, oko 40-ak cm

visokog. Preko njega bijaše ispružena podnica, pričvršćena klinovima na

četiri kraja. I krajevi kreveta bijahu prekriti tapiserijama, koje su visjele do

poda, a na krajevima imahu rese. Smotani zavežljaj je služio kao jastuk.

Pokrivač bijaše smeđe karirana tkanina. Strop ovog malog odjeljka bijaše

najviši u kući. Bijaše napravljen od pletera, a s četiri kraja se uzdizao

prema centru, s kojega je visjela višekraka lampa.

375

Ovdje sam vidjela, nekoliko dana prije njene smrti, Blaženu Djevicu kako

leži skroz umotana u bijele pokrivače, čak su joj i ruke omotane. Veo preko

njene glave bijaše postavljen u obliku križa, ali kad bi pričala s apostolima,

maknula bi ga. Čak joj i dlanovi bijahu umotani, a otkrivala ih je samo kad

je bila sama. Za vrijeme ovih posljednjih dana, nisam je vidjela blagovati,

osim soka od nekog voća, oblika bobe grožđa sa žutim plodovima. Taj je

sok djevojka-služavka istiskala u malu čašicu.

Uza zid, lijevo od oratorija i direktno nasuprot njene sobice, jedan je

odjeljak bio napravljen od pregrada pruća, u kojem je držana odjeća i neke

druge stvari. Osim velova, pojasa i gornje haljine, koje je Marija uvijek

nosila kad je činila Križni put, u odjeljku bijahu i dvije duge haljine, jedna

bijela, a druga nebesko plava. Bijaše to neka posebna plava boja, a bio je

tamo i ogrtač iste boje. Ovo je bila odjeća koju je Marija nosila na svom

vjenčanju s Josipom. Vidjela sam da Marija drži kraj sebe mnoge dijelove

odjeće svoga Božanskog Sina, među njima i iz komada istkanu tuniku.

Od toga odjeljka-ormara do sobice, protezao se zastor kojim se oratorij

mogao zakloniti. Kad bi radila, Marija bi obično sjela pred ovaj zastor,

točno između odjeljka i sobice.

U ovom malom pustom i najmirnijem boravištu ikada, od kojeg su

boravišta drugih naseljenika bila udaljena oko četvrt sata, živjela je

Blažena Djevica zajedno sa svojom dobrovoljnom služavkom, koja bi

nabavljala ono malo, što joj je bilo potrebno za život. Nije bilo muškoga u

kući, a samo bi ponekad Mariju posjetio Ivan ili neki putnik namjernik,

apostol ili učenik.

Jednom sam vidjela Ivana kako ulazi u kuću. Izgledao je staro i mršavo.

Nosio je dugu bijelu haljinu opasanu u struku, ali sad pojas ne bijaše

privezan. Kad uđe, odloži ga ustranu i iz haljine izvadi drugi pojas, pa ga

sveza oko struka. Na njemu je nešto bilo napisano. Blažena je Djevica bila

u maloj zasebnoj sobici u koju djevojka uvede Ivana. Bila je omotana u

376

bijelu robu, izgledala je vrlo slabo. Lice joj bijaše tako prozirno i blijedo kao

snijeg. Kao da je već odletjela na krilima svoje žarke želje.

Cijeli njen život nakon Sinova uzašašća na nebesa, bijaše protkan silnom

željom da bude oslobođena od ovog života na zemlji. Ode s Ivanom do

svog oratorija. Otvori vrata tabernakula i pokaza raspelo, duljine kao

čovječja ruka, kako stoji između dvije vaze sa cvijećem. Nakon Marije i

Ivan je dugo klečeći molio pred raspelom. Tad Ivan ustade i uze iz metalne

kutije smotak finog vunenog sukna. Razmotavši ga, izvadi mali komad

bijelog kruha, pravokutnog oblika, koji bijaše pažljivo zamotan u bijelo

platno. To bijaše Presveti sakrament, koji s nekoliko riječi dade Mariji.

Kalež joj nije dao.

Marijin Križni put u okolici Efeza. Marijin posjet Jeruzalemu

U okolici svoga boravišta, Blažena je Djevica sama podignula postaje

Križnog puta. Isprva sam je vidjela kako sama ide i odmjerava koracima

udaljenosti do svakog posebnog mjesta gorke Muke, koje je nakon smrti

svoga Sina toliko puta koracima već izbrojala. Nakon svakog odbrojavanja

koraka, podignula bi kamen međaš, kao znak podsjećanja na posebno

trpljenje koje je podnio njen Sin. Vidjela sam je s nekim oštrim alatom,

kako urezuje što se dogodilo i koliko koraka ima dotuda. Ako bi se slučajno

drvo našlo na tome spomen mjestu, označila bi njega kao postaju. Postaja

je bilo ukupno 12.

Put koji je vodio do groba, koji je predstavljao svetu grobnicu, bijaše u

jednoj spilji na kosini brda. Nakon što je tako obilježila sve postaje, Blažena

Djevica je u tihoj meditaciji činila pobožnost Križnog puta sa svojom

služavkom. Kada bi došle do neke postaje, meditirali bi o značenju i

tajanstvenosti tog događaja, pa bi poslije molile. Postupno se cijeli put

poboljšao i uređivanjem učinio ljepšim. Ivan je dao naredbe da se na

svakoj postaji podignu pravi spomenici. Vidjela sam da je i spilja koja je

377

predstavljala svetu grobnicu očišćena i učinjena prikladnijom za molitvu.

Kameni međaši su ležali u manjim ili većim udubinama, koje bijahu obrasle

travom i cvijećem, a okružene živicom. Međaši su bili od polirana bijelog

mramora.

Kada su vjernici obdržavali ovu pobožnost, nosili bi sa sobom križ oko 30-

ak cm velik. Križ je imao postolje, pa bi ga stavili na neki kamen, dok bi oni

meditirali, bilo klečeći, bilo prostri licem na zemlji. Staza koja je vodila do

udubine s kamenom, bijaše dovoljno široka da se može hodati u paru. Kad

je tamo pobožnost potpuno prestala, svaki je kamen već bio prekriven

mahovinom. Na svakoj strani kamena bili su razni natpisi, pisani židovskim

pismom.

Prva postaja, ili Maslinska gora, bijaše u maloj udolini. Tamo je bila i mala

spilja, gdje je nekoliko ljudi moglo stajati i klečati. Kalvarija jedina ne bijaše

u udolini, nego bijaše na brdu. Zbog toga da bi čovjek došao do Svete

grobnice, morao je prijeći još jedno brdo, a na njegovoj nasuprotnoj kosini

bijaše kamen međaš u udubini. Odande biste se spustili u podnožje brda, u

samu grobnicu, u kojoj je poslije i sama Marija sahranjena. Mislim da ova

grobnica još uvijek postoji, negdje pod površinom zemlje i da će jednom

ponovo ugledati svjetlo dana.

Kad god sam vidjela Mariju činiti Križni put, nosila bi plašt preko haljine, a

dosezao bi joj do stopala. Prebacila bi ga preko ramena, a bio je pričvršćen

ispod vrata nekom kopčom. Oko pasa bi svezala pojas, a donja haljina

bijaše smeđe boje. Činilo mi se to kao blagdanska odjeća, jer su stari

Židovi isto tako bili odjeveni. Tako sam vidjela da je bila odjevena i sveta

Ana. Kosa joj je bila skrivena pod žućkastom kapom, koja bijaše naprijed

zašiljena, a iza glave skupljena. Imala je i crni veo od laganog materijala, a

dosezao joj je ispod struka. Tako obučenu vidjela bi je kako čini Križni put.

Tako je bila obučena i kod Raspeća, pod plaštem molitve ili žalosti, a tako

je bila obučena i sad, kad bi činila tu pobožnost. Kad bi bila doma i radila,

tu odjeću bi odlagala ustranu.

378

Blažena Djevica je sad bila već u godinama, ali joj se na liku ne ocrtavaše

ni jedna bora ili neki drugi znak starosti, nego samo velika čežnja za

smrću. Bila je neopisivo žalosna. Nisam je nikad vidjela da se smije. Što je

bila starija, to je bila prozirnija i bljeđa. Bila je vrlo mršava, ali nisam

vidjela nigdje bore, nijedan znak propadanja i starenja. Bila je kao duh.

Jednom sam je vidjela kako s drugih pet žena čini Križni put, ona je išla

naprijed na čelu. Bila je perfektno blijeda i prozirna, neopisivo dirljivo

bijaše za gledati je. Činilo mi se da je ovo zadnji put da vrši tu pobožnost.

Među ženama koje su je pratile bijaše par njih, koje je poznavala od prvih

dana Isusova javnog djelovanja. Jedna žena je bila rođaka proročice Ane, a

druga unuka Elizabetine ujne. Vidjela sam kako su te dvije žene, svaki dan

ujutro i navečer, naizmjence, činile pobožnost Križnog puta.

Nakon što je Marija tri godine živjela blizu Efeza, zadobi veliku želju otići u

Jeruzalem. Ivan i Petar su je pratili na tom putu. U Jeruzalemu sam vidjela

okupljene neke apostole. Prepoznah Tomu među njima. Mislim da je bio

Koncil, a Marija je pomagala apostolima svojim savjetima. Kad je stigla do

Jeruzalema, već u sumrak sam je vidjela kako posjećuje Maslinsku goru,

prije nego li je ušla u grad, zatim Kalvariju, svetu grobnicu i sva sveta

mjesta oko Jeruzalema. Majka je Božja bila tako tužna, tako dirnuta

suosjećanjem, da je jedva hodala. Petar i Ivan su je podržavali ispod

pazuha.

Godinu i pol prije svoje smrti, još jednom je posjetila iz Efeza Jeruzalem, a

ja je opet vidjeh kako posjećuje sveta mjesta. Bila je neizrecivo tužna,

stalno je uzdisala: 'O moj Sine! Moj Sine!'. Kad je došla natrag do vrata

palače, gdje je prvi put ugledala Isusa s Križem i gdje je On pao, bijaše

tako probodena bolju, da odmah pade na zemlju. Sudrugovi mišljaše da

umire. Odnesoše je na Sion, gdje je još Cenakulum postojao, u jednu kuću.

Nekoliko dana bijaše tako slaba i blizu smrti, pa joj prijatelji počeše

pripremati grob. Sama je rekla da bi voljela biti pokopana u spilji na

379

Maslinskoj gori. Tamo su apostoli imali lijep grob, isklesan od jednog

klesara kršćanina. Mnogi su mislili da će stvarno umrijeti, pa se počela

širiti glasina o njenoj smrti. Ali ona se dovoljno oporavi, tako da je mogla

otputovati natrag u Efez, gdje je nakon godinu i pol i umrla.

Grob pripremljen za nju na Maslinskoj gori, uvijek je čašćen kao svetinja, a

poslije je na njemu i crkva izgrađena. Ivan Damašćanin, rečeno mi je u

viziji, napisao je od čula-kazala glasina, da je Blažena Djevica umrla u

Jeruzalemu i da je tamo i pokopana. Njeno preminuće, njeno uzašašće na

nebo i mjesto njena pokopa, vjerujem, da je Bog ostavio kao predmet

neistražene tradicije, da ne bi poganski sentimenti toga vremena mogli

prodrijeti u Kršćanstvo, jer bi inače Blažena Djevica Marija mogla biti

čašćena kao neka božica.

Apostoli dolaze kako bi prisustvovali preminuću Blažene Djevice

Budući je Djevica Marija osjetila približavanje smrti, prema uputama njena

Božanskog Sina, pozvala je molitvom apostole k sebi. Sad je bila u 63

godini. Kad se Krist rodio imala je 15 godina. Prije svoga Uzašašća, Isus je

rekao svojoj Majci, što da kaže apostolima i nekim učenicima kada bude

umirala. Rekao joj je da ih i blagoslovi, jer da će to imati velikog značaja za

njihov daljnji zemaljski život i vječno spasenje. Poučio ju je i izvjesnim

duhovnim vježbama za opće dobro, a to će se obistiniti kad bude

proslavljena na nebu. Isus je istovremeno rekao Magdaleni da bi trebala

živjeti skrivena u divljini, a da će Marta osnovati zajednicu za žene. Dodao

je da će On uvijek biti s njima.

Molitvama Blažene Djevice, apostoli bijahu anđelima pozvani u Efez. Na

onim mjestima gdje su djelovali, apostoli su podigli tu i tamo male crkve.

Neke bijahu napravljene od gline, drva ili kamena, ali sve bijahu oblika

Marijina boravišta u Efezu, tj. otraga trobridne. Imale su oltar za slavljenje

380

svete Mise. Daleka putovanja apostola, bijahu uvijek potpomognuta

Božjom pomoću. Premda toga nekad nesvjesni, ne sumnjam da su mnoge

opasne situacije prošli njome potpomognuti. Često sam ih vidjela kako

prolaze neokrznuti kroz mnoštvo ljudi. Također sam ih vidjela kako izvode

čudesa među mnogim poganima, a bijahu različita od viđenih i ne nalaze

se zapisana u Svetom pismu. Gdje god su bili, naporno su radili, što je god

bilo potrebno. Vidjela sam da sa sobom nose kosti Proroka ili od prvih

kršćanskih mučenika, a te moći su stavljali pred sebe, kad bi molili ili kad

bi slavili Misu.

Kad je bio pozvan od Marije, Petar se s još jednim apostolom nalazio u

okolici Antiohije. Andrija, koji je nedavno bio u Jeruzalemu, ali su ga odanle

prognali, ne bijaše daleko od Petra. Vidjela sam ih obojicu na putu u Efez,

na mjestima nedaleko jedan od drugoga. Noći su provodili u otvorenim

gostinjcima, koji su se mogli usput naći u tim vrućim krajevima.

Dok je jedne noći Petar ležao u gostinjcu uza zid, priđe mu jedan obasjani

mladić, uze ga za ruku i potaknu ga da ide k Mariji. Na putu, mladić reče

Petru, da će sresti Andriju. Petar je izgledao star i umoran, sjede na ležaju i

posluša anđelove riječi. Tad ustade, obuče ogrtač, opasa se, uze štap i

krenu na put. Uskoro se nađe s Andrijom, kojeg je također pozvao anđeo.

Nakon što su prešli određenu udaljenost, sretoše Tadeja, koji je primio istu

poruku. Zajedno su putovali k Mariji, gdje se Ivan već nalazio.

Juda Tadej i Šimun su bili u Perziji kada su primili svoje poruke. Toma, koji

bijaše mali po rastu, crvenokos, bijaše najdalje udaljen od Efeza. On je

jedini stigao nakon Marijine smrti. Kad mu je anđeo došao da ga pozove,

molio se u kolibici izgrađenoj od trske. S jednim siromašnim jednostavnim

slugom, vidjela sam ga kako plovi u malom čamcu. Zatim je putovao

kopnom, izbjegavajući sve gradove. Sad ga je već pratio jedan učenik.

Toma je bio u Indiji kad je primio poruku. Prije nego je primio poruku

nakanio je putovati u zemlju Tatara, pa nije htio mijenjati planove. Uvijek

je htio puno učiniti, zato je uvijek bio s manjkom vremena. Zato je krenuo

381

na sjever, skoro do Kine, gdje je danas azijski dio Rusije. Tu ga je anđeo

pozvao drugi put. Sad je poslušao molbu i požurio u Efez.

Sluga koji ga je pratio bio je Tatar kojeg je on pokrstio. Toma se nije vratio

u tatarsku zemlju nakon Marijine smrti. U Indiji su ga proboli kopljem.

Vidjela sam da je postavio kamen u Indiji, na kojem je klečao dok je molio,

a tragovi njegovih koljena ostadoše utisnuti u kamenu. Narodu je rekao, da

kad more dosegne do tog kamena, doći će netko drugi propovijedati Isusa

Krista.

Ivan je nedavno bio u Jerihonu, jer je nedavno putovao u Palestinu. Inače

je stanovao u Efezu. Bio je vrlo zgodan i djelatan, svijetle puti i visoka

čela. Imao je velike oči, crnu kovrčavu kosu, kratku podrezanu bradu,

razdijeljenu po sredini. Već je obratio kralja i cijelu njegovu obitelj.

Pavao nije bio pozvan. Bili su pozvani samo oni koji su bili rođaci ili su

poznavali Svetu obitelj. Petar, Ivan i Andrija su prvi stigli k Mariji. Ona

bijaše vrlo blizu smrti. Ležala je mirno na ležaju. Vidjela sam njenu

djevojku vrlo tužnu. Vidjela sam i dvije Marijine sestre i pet učenika, kako

zajedno dolaze k Mariji. Svi su izgledali umorno i iscrpljeno. Nosili su razne

štapove ovisno o njihovu rangu. Ispod ogrtača s kukuljicom, nosili su duge

bijele albe, pričvršćene kožnim pojasevima preko prsiju. Kad bi putovali, i

ogrtač i alba bijahu na struku svezani pojasom. Neki su imali i kesu o

pojasu sa strane.

Kad bi se sreli nježno bi se grlili. Mnogi bi plakali s pomiješanim osjećajima

radosti i tuge zbog razloga svoga sastanka. Kad su ušli u kuću odložili su

ogrtače, štapove, kese i pojaseve. Na duge albe bi vezivali široki pojas, na

kojem je nešto pisalo. Tada bi s velikim emocijama prilazili k Marijinom

ležaju da je pozdrave, premda je ona mogla izustiti samo par riječi. Nisam

vidjela da su putnici išta sa sobom nosili, osim nekog vrsta napitka, iz male

ploske, koju je svatko imao. Nisu spavali u kući, nego vani s laganim

pokrivačima, koje bi postavili kraj zida, a bijahu odijeljeni i zatvoreni

pomičnim zaslonima od pletera.

382

Vidjela sam da su prvi pristigli pripremili ispred kuće prikladno mjesto za

molitvu i žrtvovanje svete Mise. Tamo je bio jedan oltar pokriven crvenom i

bijelom tkaninom, a na njemu je stajalo raspelo, bijelo kao biser, u obliku

malteškog križa. Križ se sastojao od pet dijelova i mogao se otvoriti.

Središnji dio je sadržavao Presveti Sakrament, dok su u drugima

krakovima križa bili sveto ulje, pomast, platno i sol. Križ bijaše oko 30-ak

cm dug. Svaki je apostol, dok je putovao, nosio jedan takav križ na svojim

prsima. U takom je križu Petar donio Mariji svetu Pričest. Kad je Marija

primala Pričest, svi su apostoli bili u naklonjenom stavu, poredani u dva

reda, od oltara prema njenom ležaju. Oltar bijaše blizu zida udesno, pa je

svaki dan raspreman i sutradan ponovo postavljan.

Kada su svi apostoli ušli u Marijinu sobicu, nosili su duge bijele albe i široke

ogrtače. Zasloni koji su dijelili prednji dio kuće od stražnjega, bijahu

uklonjeni. Učenici i svete žene stajali su van kućice. Vidjela sam da je

Marija uspravno sjedila na ležaju, a apostoli su dolazili naizmjence, kleknuli

bi kraj ležaja, a ona bi nad svakim molila i dala svoj blagoslov, držeći ruke

na njemu. Isto je uradila i učenicima i svetim ženama. Jedna od žena

primila je i zagrljaj od nje.

Kad Petar pristupi ležaju, vidjela sam da u ruci drži svitak Pisma. Marija im

se tada obrati i učini sve ono što joj je Isus rekao u Betaniji. Također sam

vidjela da je rekla Ivanu što da se učini s njenim tijelom, i da je već vidio

kako je njena roba podijeljena njenoj djevojci i djevojci u susjedstvu, koja

ju je ponekad posjećivala i pomagala.

Smrt, pogreb i uznesenje Blažene Djevice

Sad je oltar s crvenim i bijelim pokrovom bio postavljen ispred raspela

oratorija Blažene Djevice. Tu je Petar slavio svetu Misu, istim

383

ceremonijama kao kad sam ga prvi put vidjela u crkvi kraj bazena

Betsaida. Ovaj put su na oltaru gorjele male svijeće, a ne lampe. Za

vrijeme cijele Mise, Marija je sjedila na ležaju. Petar je bio obučen u dugi

plašt i palij crveno bijele boje. Ispod ovoga je imao bijelu haljinu. Četiri

apostola su mu asistirali, također u blagdanskoj odjeći. Nakon pričesti,

Petar je dao Presveti Sakrament svima ostalima. Za vrijeme ove Mise,

stigao je i Filip iz Egipta. Gorko plačući primio je blagoslov iz Djevičinih

ruku, a nakon toga i Pričest.

Petar je odnio Presveti Sakrament Blaženoj Djevici u križu koji je visio na

njegovim prsima, a Ivan je donio pliticu s kaležom, u kojem je bila Presveta

Krv. Ovaj je kalež bio bijele boje, malen kao čaša, istog oblika, kao onaj

koji je korišten kod Posljednje večere. Ručke mu bijahu kratke, tako da su

se mogle prihvatiti jedino s dva prsta.

Tadej tad donese malo tamjana. Petar prvo dade Mariji Posljednje

pomazanje. Posije joj dade i svetu Pričest, koju ona primi sjedeći bez

ikakve pomoći. Tada potonu na ležaj, a apostoli moljaše kraj ležaja. Nakon

toga, ponovo malo sjede, ali kraće nego prije i primi od Ivana Svetu Krv.

Nakon Pričesti Marija više nije ništa govorila. Njen je lik postao ružičast i

nasmiješen kao u djevojke. Taj lik bijaše uznesen gore. Više nisam vidjela

krov njene sobice, a lampa mi se učini kako stoji u zraku. Staza svjetlosti

uzdizaše se od Marije do nebeskog Jeruzalema, a iznad njega na tronu

Presveto Trojstvo. S obje strane ove staze, vidjeh oblake svjetla, a iz njih

su virile glavice anđela. Marija podiže ruke prema Nebeskom Jeruzalemu.

Njeno tijelo, sa svim ovojima, lebdjelo je tako visoko iznad ležaja, da sam

mogla vidjeti sve na ležaju. Učini mi se kako iz Marije izlazi, jedan lik od

svjetla s podignutim rukama. Dva kora anđela sjediniše se ispod ovog lika i

ponesoše ga gore uvis, kao da ga odjeljuju od tijela, koje ponovo potonu

dolje na ležaj, ruku prekriženih preko prsiju.

Mnoge svete duše, među kojima prepoznah Josipa, Anu i Joakima, Ivana

Krstitelja, Zahariju i Elizabetu, dođoše joj u susret. Ali iznad njih bijaše njen

384

Sin, sa svojim svetim ranama, koje su tako jako isijavale svjetlost, koja

bijaše jača od svjetlosti koja ga okruživaše. On je primi i dade joj u ruku

žezlo, pokazujući istovremeno cijeli zemaljski krug. Naposljetku vidjeh

nešto što me ispuni srećom, mnoštvo duša oslobođenih iz čistilišta kako

idu u nebo, a ja primih sigurnu poruku, da svake godine na blagdan

Marijina uznesenja, brojni njeni štovatelji bivaju oslobođeni iz čistilišta.

Čas Marijine smrti bi mi objavljen, da je isti trenutku smrti Isusa na križu.

Petar i Ivan mora da su isto vidjeli slavu Marijine duše, jer su okrenuli svoja

lica uvis, dok su drugi apostoli sagnuti klečali kraj ležaja. Tijelo Blažene

Djevice je ležalo na ležaju. Cijelo je isijavalo svjetlo, oči joj zatvorene, ruke

prekrižene na prsima. Svi prisutni klečeći odavahu slavu Bogu.

Naposljetku, svete žene prekriše blagoslovljeno tijelo plahtom, gurnuše

sav namještaj ustranu i prekriše ga, čak su i ognjište prekrili. Tada se

svaka žena omota velom i moljaše se zajedno u prostoru ispred kuće,

ponekad klečeći, a ponekad sjedeći. I apostoli su omotali glave šalovima

koje su nosili oko prsiju, pa se i oni moljaše. Izmjenjivali su se u paru,

klečeći jedan kraj glave, a drugi kraj nogu Presvete Djevice. Vidjela sam da

su tako izmjenjivali mjesta četiri puta na dan. Također sam ih vidjela kako

obavljaju Križni put.

Andrija i Matija bijahu zaposleni pripremanjem mjesta ukopa, a to je bila

mala spilja koju su Marija i Ivan uredili kao završetak Križnog puta, a

predstavljala je svetu Isusovu grobnicu. Nije bila tako velika kao Isusova,

jedva se u njoj čovjek mogao uspraviti, a bila je okružena malim vrtom sa

živicom kao ogradom. S brda u nju je vodio puteljak, a kameni ležaj, koji

bijaše kao uski oltar, pri glavi triput širi nego pri nogama, bio je postavljen

za primanje svetog tijela omotanog u povoje.

Postaja raspeća na križu (Kalvarija) bijaše na brdu, blizu spilje. Na toj

postaji ne bijaše podignut nikakav križ, ali bijaše jedan uklesan u stijeni.

Andrija se posebno zauzeo u pripremanju spilje. Postavio je i čvrsta vrata

na ulazu u spilju.

385

Blagoslovljeno tijelo je bilo pripremljeno od strane žena za ukop. Među

ženama prepoznala sam Veronikinu kći i majku Ivana Marka. One su

donijele mirodije i košare pune svježeg aromatičnog bilja, kako bi

pomazale tijelo prema židovskim običajima. Zatvorili su se u kuću, radeći

sve pod svjetlom lampi. Otvorili su sobicu kraj ognjišta i uklonili zaslone,

koji su zatvarali malu sobicu koju je Djevica koristila za spavanje, tako da

imaju više mjesta za balzamiranje. Zasloni od pletera više nisu nikad

postavljeni, jer je odmah nakon pogreba, sve dano djevojci koja je bila s

Djevicom. Samo je oltar s raspelom u Marijinoj sobi ostao. Cijela je kuća

sad postala kao mala kapela, u kojoj su apostoli molili i slavili najsvetiju

beskrvnu Žrtvu.

Dok su svete žene pripremale sveto tijelo za ukop, apostoli su molili,

nekad pred sobicom, a nekad ispred kuće. Žene su obavljale svoju zadaću

vrlo pobožno, s punom počasti, baš kao da pripremaju za ukop samo sveto

tijelo Isusa Krista. Podigle su tijelo Blažene Djevice na ukopno platno i

položili ga u jednu dugačku košaru, koja je imala poklopac, a bijaše

ispunjena s tvrdom prevlakom kao dnom, tako da kad je tijelo polegnuto

na nju, bijaše izdignuto iznad ruba košare.

Tijelo je bilo suho, neopisivi svjedok svjetla, takvog svjetla i male težine,

kao da je čista ljuska, moglo se podići rukama bez ikakva napora. Lice je

izgledalo svježe i ružičasto. Žene odsjekoše malo uvojaka njene kose, da je

zadrže kao relikviju. Položiše svežnjeve aromatična bilja okolo vrata i grla,

pod pazuha i na lakte.

Prije nego li je tijelo potpuno obučeno u njenu bijelu haljinu i umotano u

bijele povoje, Petar je slavio beskrvnu Žrtvu na oltaru njena oratorija.

Pričestio je sve apostole. Nakon toga Petar i Ivan priđoše tijelu, obučeni u

svoje misne nošnje. Ivan je nosio posudu s uljem, iz koje je Petar pomazao

tijelo, u formi križa s popratnim molitvama. Zatim pomaza čelo, ruke i

stopala svetog tijela.

386

Nakon toga žene umotaše sveto tijelo u platna. Na glavu postaviše stručak

cvijeća, bijelog, crvenog i nebesko plavog, kao simbole Marijina

djevičanstva, a preko lica joj postaviše prozirni veo, kroz koji se moglo

vidjeti lice. I oko stopala joj postaviše aromatično bilje i omotaše ih u

platno. Ruke bijahu unakrsno položene na prsa i umotane u platna.

Tako pripremljeno sveto tijelo bijaše spremno za polaganje u košaru-lijes

od snježno bijela drva, uzak lijes s ovalnim poklopcem koji se pričvršćivao

za lijes kraj glave, nogu i u sredini, pomoću sivih pojaseva. Nakon toga

položiše lijes na nosiljku. Sve je učinjeno s dubokim emocijama. Žalost

žalitelja bijaše više ljudska, a izražavala se otvorenije nego kad bijaše

Isusov ukop, kad je sveta ozbiljnost i štovanje prevladavalo.

Kad bijaše vrijeme da se lijes ponese u spilju, koja bijaše oko sat i pol hoda

udaljena, Petar i Ivan podigoše lijes s nosiljke i ponesoše ga u rukama van

kuće, gdje ga ponovo ispred kuće položiše na nosiljku, koju tada Petar i

Ivan ponesoše na svojim ramenima. Šest se apostola izmjenjivalo u tome

nošenju. Lijes je visio između apostola kao da je kolijevka, jer motke

nosiljke bijahu provučene kroz kožne pojaseve. Apostoli su išli pred tijelom

i molili, a za njim iđaše žene. Nosili su i lampe ili baklje.

Kad dođoše pred spilju, odložiše nosiljku. Četvorica apostola unesoše lijes

unutra i položiše ga u udubinu groba. Svi su ulazili u spilju, jedan po jedan,

gdje su klečali i molili neko vrijeme pred svetim tijelom, časteći ga, pa bi

izišli. Tad grob zatvoriše zaslonima od pletera, od poda do ovalnog stropa

spilje. Ispred ulaza spilje napravili su rov, koji su tako gusto zasadili

cvijećem i bobičastim grmljem, tako da nitko nije mogao prići spilji sa

strane, moglo se prići, jedino ako bi se posjeklo grmlje.

Tu večer nakon ukopa, dogodilo se uznesenje tijela Blažene Djevice na

nebesa. Tu noć sam vidjela nekoliko apostola i svetih žena u malom vrtu

pred spiljom, kako mole i pjevaju psalme. Vidjela sam široku stazu svjetla

kako silazi s neba i zaustavlja se nad spiljom. U njoj bijahu korovi slave,

puni anđela, usred kojih blještava duša Blažene Djevice dođe dole lebdeći.

387

Pred njom iđaše njen Božanski Sin, čiji ožiljci od rana isijavaše svjetlo. U

samom centru bijaše sveta Marijina duša, okružena anđelima s licima male

djece. U krugu do nje, anđeli bijahu lica kao u one djece od sedam-osam

godina, a u krajnjem krugu, imahu lica omladine. Jasno sam mogla

razlikovati samo lica, ostatak likova bijaše perfektno prozirno svjetlo.

Okružujući glavu Blažene Djevice kao krunu, bijaše kor svetih duhova. Ne

znam što je to predstavljalo, ali sam vidjela da neki od njih gledaju u

čuđenju i adoraciji, dok se drugi u strahu prostiru na zemlju. Ove vizije,

postajale su sve jasnije i jasnije kako su se približavale, lebdeći nad

spiljom. Jedan drugi trag svjetla izbije iz toga i podiže se k Nebeskom

Jeruzalemu. Blagoslovljena Marijina duša je lebdjela pred Isusom, prodirući

kroz stijene, ušla je u grob. Tad iziđe iz groba s tijelom u jarkom svjetlu,

praćena cijelim mnoštvom nebeskih duhova, vraćajući se tako u trijumfu u

Nebeski Jeruzalem.

Sutradan, kad su se apostoli okupili na službu, Toma se pojavi sa svoja dva

pratioca. Jedan od njih bijaše učenik imenom Jonatan Eleazar, a drugi neki

sluga iz najudaljenije zemlje Trojice svetih kraljeva. Toma je bio vrlo

žalostan kad je čuo da je Presveta Djevica već sahranjena. Plakao je roneći

obilne suze, skroz neutješan, jer si nije mogao oprostiti što je zakasnio.

Gorko plačući, baci se zajedno s Jonatanom na mjesto gdje je sveta

Marijina duša napustila njeno tijelo, a poslije toga dugo klečaše pred

oltarom.

Apostoli koji nisu prekidali svoje zborno pjevanje, sve dok oni nisu došli,

sad se okupiše oko Tome, uspraviše ga, zagrliše, i postaviše pred njega i

njegova druga kruha i meda, i neku vrstu napitka u malim vrčevima.

Nakon toga odvedoše ga pod svjetlima baklji do groba. Dvojica učenika

razgrnuše grmlje na jednoj strani spilje. Toma, Eleazar i Ivan uđoše i

moljaše se pred lijesom. Tada Ivan olabavi tri kožnata pojasa i odveza ih,

kako bi se poklopac košare-lijesa mogao podići. Postavili su svjetlo s jedne

strane lijesa i podigli poklopac. Na njihovo ogromno čuđenje, ugledaše

388

samo prazne povoje, kako leže kao prazna ljuska ili školjka. Samo je veo s

lica bio napose, a iznad prsiju povoji malo otvoreni. Povoji koji su omatali

ruke i dlanove ležali su napose, kao lagano skinuti, ali isto u perfektnom

redu.

Apostoli su zapanjeno zurili u lijes, ruke im podignute u zrak. Ivan povika:

"Ona nije više tu!" Drugi odmah brzo dođoše, plakaše, moljaše se,

gledajući u nebesa i podižući ruke u zrak, pa se napokon baciše na zemlju,

sjetivši se blještavog oblaka prošle noći. Tada ustadoše, uzeše povoje, sva

grobna platna i lijes kao relikvije, pa se vratiše u kuću Svetim putem,

moleći i pjevajući psalme.

Kad uđoše u kuću, Ivan položi složena platna na stolić pred oltar. Toma i

ostali bijahu u molitvi, ali Petar ode malo ustranu, kao da istražuje neku

misteriju. Nakon toga sam ga vidjela kako slavi Božansku službu na oltaru

pred Marijinim raspelom, a apostoli stoje iza njega, mole i pjevaju. Žene su

stajale u hodniku i uz zidove ognjišta.

Mladi sluga koji je došao s Tomom, izgledao je sasvim drugačije od ostalih.

Imao je male oči, visoke jagodične kosti, čelo i nos značajno spljošteni, a

put mu bijaše tamno smeđa. Već je primio krštenje. Bio je pravo nevinašce

i poslušno je izvršavao sve naredbe. Učinio bi sve što bi mu netko rekao,

bez obzira sjedio ili stajao, odmah bi skočio. Kad bi netko nešto rekao,

gledao je odmah u smjeru glasa, da vidi da li se njemu obraćaju i svima se

smješkao. Kad je Toma plakao i on je plakao. Uvijek je bio s Tomom, a ja

sam ga vidjela kako vuče veliko kamenje, kada je Toma gradio neku

kapelu.

Često sam viđala apostole i učenike kako stoje u krugu i opisuju jedan

drugome gdje su sve bili i što su radili. Prije nego li su apostoli opet otišli iz

Marijine kuće u daleke krajeve, ostavili su grobnicu cijelu zazidanu

zemljom. Otraga grobnice, ipak su napravili mali prolaz kroz zadnji zid,

dosta velik da čovjek kroz njega može gledati unutra. Ovaj je prolaz bio

poznat samo svetim ženama i apostolima. Nad spiljom su napravili

389

kapelicu od drva i pletera, obloživši je pletivom i tapiserijama. Mali oltar je

sačinjavala kamena ploča. Stepenice također bijahu od kamena. Iza oltara

je visio trak sukna, na kojem je u jednostavnim bojama izvezena slika

Marijina, u blagdanskoj nošnji. Uredili su i mali vrt ispred grobnice, a

posebno Marijin Križni put.

Dok su s ljubavlju radili taj posao, neprestano su molili i pjevali psalme.

Dio kuće u kojem je Marija imala svoj oratorij i gdje je spavala, pretvorili su

u malu crkvicu. Marijina sluškinja je nastavila stanovati u prednjem dijelu

kućice, a Petar je ostavio i dvojicu učenika, kao ispomoć vjernicima koji

stanovahu u okolici.

Nakon što su još jednom u Marijinoj kućici slavili Misu, apostoli se oprostiše

jedan od drugoga, suzama i zagrljajima. Jedan se apostol ili učenik, često

navraćao tamo moliti. Vidjela sam, da tu i tamo, zbog pobožnosti i časti,

vjernici često grade crkve u obliku Marijine kuće, te da je njen grob i Križni

put, još dugo bio posjećivan i čašćen od strane Kršćana.

KRAJ

Kronologija

Godina Datum Događaj

51. prije Krista lipanj Rođenje svetog Josipa

44. prije Krista 15. ožujak Ubojstvo Julija Cezara

40. prije Krista jesen Herod Veliki postao kralj Judeje

31. prije Krista rujan Marko Antonije poražen. August postao

car

22. prije Krista prosinac Djevica Marija bezgrješno začeta

21. prije Krista 8. rujna Rođenje Djevice Marije

6. prije Krista siječanj Marija zaručena za Josipa

veljača Navještenje

390

travanj Posjeta Elizabeti

svibanj Rođenje Ivana Krstitelja

25. studeni Rođenje Isusa Krista

24.-25.

prosinac

Poklonstvo Kraljeva

5. prije Krista 7. siječnja Prikazanje Isusa u Hramu

1. ožujka Bijeg u Egipat

4. prije Krista ožujak Smrt Heroda Velikog

Nova era

3. nove ere rujan Sveta obitelj se vraća u Palestinu

6. Judeja postaje rimska provincija

8. ožujak-travanj Pasha, dijete Isus poučava pismoznance

14 19. kolovoz August umire. Tiberije postaje carem

26. Poncije Pilat postaje prokurator Judeje.

Lenculus postaje konzulom.

1. svibanj Smrt svetog Josipa

27. rujan Krštenje Isusovo

26. listopad Započelo 40-dnevno iskušenje u pustinji

1. prosinca Pilat prisiljen maknuti rimske znakove iz

Jeruzalema

27. 1. siječanj Svadba u Kani

10. travnja Prva Pasha u javnom djelovanju

30. srpnja Isus razgovara sa Samarijankom

25.-27.

studeni

Propovijed na gori

28. 7. siječanj Glavosijek Ivana Krstitelja

391

27.-31.

siječanj

Propovijed i Kruhu Života

30. ožujak Druga Pasha. Masakr Galilejaca

6. travanj Preobraženje

29. 18. ožujak Raspeće Isusa Krista

20. ožujak Uskrsnuće

28. travanj Uznesenje

8. svibnja Duhovi

34. Marija otišla živjeti u Efez

42. lipanj Preminuće Blažene Djevice

392