Zemaljska i nebeska domovina

Zemaljska i nebeska domovinaod 12. srpnja do 8. kolovoza 2015.

Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXII. • CIJENA: 13 KN

živo vreloživoživoliturgijsko-pastoralni list72015

ISSN 1331-2170 – UDK 282ISSN 1331-2170 – UDK 282

God. XXXII. (2015.)Liturgijsko-pastoralni list

za promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Vječna Tadić Stepinac

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051e-mail: [email protected]

www.hilp.hr

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

ISSN 1331-2170 – UDK 282

živo vrelo

urednikova riječ 1 Osjećati domovinu

naša tema: Zemaljska i nebeska domovina 2 Kršćanska tvorba domovine,

A. Crnčević

Nebeska i zemaljska domovina, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Raguž, I. Šaško, A. Vučković, S. Slišković, N. Bilić

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

Sedamnaesta nedjelja kroz godinu

Osamnaesta nedjelja kroz godinu

Preobraženje Gospodinovo

u duhu i istini 36 Molitva krunice za Domovinu

i hrvatske branitelje

trenutak 40 Molitva za Domovinu

MOTIV NA NASLOVNICI:

Vladimir Blažanović:Kristovo uskrsnuće, 2012.

7 • 2015

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 7–2015.

živo vrelo 1

OOsjećati domovinu

Osjećati domovinu, živjeti ju, pronalaziti ju u sebi i sebe u njoj, s ljubavlju ju čuvati kao dar i baštinu… Jesu li to tek orisi domoljublja ili je osjećanje domovine iskustvo vlastito

svakomu odgovornom odnošenju prema daru života i prema svije-tu koji nam je povjeren. Domovina, naime, nije okruženje prema kojemu bismo mogli biti nezainteresirani ili »neutralni«; ona je prožetost – poveznica pripadnosti, identiteta, baštine, darovanih mogućnosti i mogućih nadanja. Pronalazimo ju u sebi pri svakome otkrivanju stvarnostî koje nas određuju, obogaćuju, oplemenjuju i stavljaju u suodnos s kutkom zemlje koji se usuđujemo nazvati ‘našim’. Domovina nije samo zemljopisni prostor. »Domovina je blizak i prisan prostor; prostor povjerenja i skrovitosti, sigurnosti i ljepote. To je svijet naših emocija, odluka, druženja i čežnje; to su slavlja i uspjesi; naše brige i ljubav prema ljudima… Ma koliko nekima riječ domovina smetala, ma koliko ju željeli predstaviti kao relikt nekoga prošlog romantičarskog doba, ona je za nas teološ-ko mjesto. Za vjernika je domovina uvijek i odnos prema Bogu.« (kard. J. Bozanić, Homilija na Dan državnosti, Zagreb, 25. lipnja 2007.) Po otajstvu utjelovljenja Bog je postao »susretan« na našim putovima, suputnik s nama, dionik vremena i zbilje svijeta. Vje-rovati u Boga koji je prošao zemljom i sav ljudski hod usmjerio prema Nebeskoj domovini, znači domovinu vremenitoga života otvoriti Bogu i njegovu spasenjskome naumu. U tomu »domovin-skome hodu« prema Nebu, domovina ima svoje blagdane, »svete dane«, dane ispunjene spomenom i zahvalnošću, dane koji, ujed-no, usmjeruju i bistre pogled na buduće.

Blagdan domovinske zahvalnosti, u spomenu na oslobođenje domovine, stavlja pred nas dar domovine i dar njezine slobode. »Slobodu neprestano valja osvajati, nije moguće tek posjedovati ju.« (sv. Ivan Pavao II.) Mudrost evanđelja i liturgija Crkve doti-ču sav život kršćana, njihov prostor življenja i njihove odnose, do-movinu i sav hod zemljom. Slaveći i živeći »blagdane domovine« izručujemo se mudrosti Božje riječi i preobrazbenoj snazi liturgije Crkve, kako bi sav hod povijesti bio rasvjetljivan i usmjeravan pre-ma Nebeskoj domovini.

Urednik

NAŠA TEMA Zemaljska i nebeska domovina

2

V

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Liturgija nije mjesto našega »samopredstavljanja«

– kao Crkve, zajednice, naroda, domovine – nego

mjesto našega urastanja u hod spasenjske povijesti i izručenja djelatnoj snazi

sakramenata koje slavimo. Unijeti domovinu u slavlje

vjere ne znači tek »naci-onalno obilježiti slavlje«

– što se katkada događa u najprozirnijoj banalnosti

znakova i poruka – nego ju povjeriti mudrosti Onoga koji sve upravlja k jedno-

me cilju, te se sami izručiti snazi liturgijskoga predo-kusa Nebeske domovine, kako bi ona bila putoka-

zom svekolikoj zauzetosti u izgradnji ove zemaljske.

Vjerna svome poslanju, Crkva u svijetu naviješta Kristovu ri-ječ spasenja te, vođena Duhom Svetim, uprisutnjuje Krista u zbilju života, u povijest. Slaveći liturgiju kao spomen-čine

Božjih djela spasenja ona prepoznaje i živi povijest kao novi spa-senjski trenutak, otvoren Bogu i njegovu pradavnome naumu o sveopćemu zajedništvu svih stvorenja. U Crkvi na Zapadu posebice je razvijana osjetljivost za povijesnost. Oblici njezinoga života, pa i oblici slavljenja otajstava vjere, razvijani su zajedno s poviješću, u trajnoj brizi da se vjerno očuva cjelovitost i bit vjere, nauka i liturgije. Zatvoriti liturgiju u jedan povijesni oblik i proglašavati ga idealnim ili jedinim ispravnim, znači ustuknuti pred »spasenjskim hodom povijesti«, pred sadašnjošću koja je potrebna istinske zahvaćenosti Božjim spasenjem. Kada kažemo da je kršćanska liturgija u svojoj biti »povijesna«, ne mislimo tek na njezinu oslonjenost na povije-sna Božja spasenjska djela, nego također da je ona bitno utkana u povijest svijeta i u povijest ljudi. Ona se ucjepljuje u zbilju svijeta, u različitost kultura, u povijesti naroda, u »radosti i tjeskobe« sva-koga vremena. Sadašnjost nije nikada izolirana za sebe, »statičan dar vremena«; promatramo ju u trajnoj i dinamičkoj igri s prošlim i budućim. Slaviti liturgiju znači prepoznati trenutak sadašnjosti kao dio povijesti – koja po Božjemu promislu hodi prema cilju, koji je on utkao u svekoliko postojanje – te kao predokus obećane budućnosti. Vrijeme tako nije tek »dar sadašnjosti«; ono se u liturgiji otkriva i kao predokusni dar budućega, dar vječnosti.

U razumijevanju odnosa liturgije spram povijesne i vremenske zbilje u kojoj biva slavljena mogu se oblikovati dva oprječna stava: jedan je onaj koji povijest bezuvjetno promatra kao »novi hram«, a svagdanji život, ispunjen ljubavlju po Kristovu nadahnuću, kao čisto i istinsko bogoslužje. Drugi je stav onaj, manje evanđeoski, koji po-vijest i svijet promatra kao zaprjeku istinskomu bogoslužju; po nje-mu bi pravo bogoslužje bilo ono koje je u potpunosti oslobođeno od svega prolaznoga, od vremena, svijeta, stvorenja… No, kršćanska je mudrost umjela svijet i povijest razumjeti i živjeti u sretnoj napetosti između »već da« i »još ne«. Spasenje se živi u svijetu, ali on ostaje mjestom čežnje za puninom dara spasenja. Liturgija Crkve pomiru-je tu napetost i trajno usmjeruje iskustvo svijeta prema zbilji koja je onkraj. Tako nevidljivo oplemenjuje vidljivo, nebesko rasvjetljuje ze-maljsko, vječno daje ljepotu vremenitomu.

Kršćanska tvorba domovineDomovina: mjesto predokusa spasenja

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

Benediktinski monah i arhitekt Hans van der Laan (+1991.), u knji-zi znakovita naslova Igra liturgij-skih oblikâ (»Het vormenspel der liturgie«, Leiden 1985.), pokazuje da liturgija, kao bogoljudsko djelo, nosi snagu najdubljega povezivanja svijeta s otajstvima kršćanske vje-re. Autor, naime, u životu vjernika razlikuje tri razine stvarnosti – na-rav i(li) prirodu (natura), kulturu i liturgiju – te otkriva da kršćanska vjera pokreće čovjeka da sve te tri razine stavi u suodnos i usmjeri ih prema istome obzoru i smislu. Svaka od tih razina može biti promatrana zasebno, u svojoj razložnosti i vla-stitosti, ali tek »analogijom«, to jest razumijevajući ih u njihovu odnosu i upućenosti, može se otkriti smisao i ljepota postojanja, satkanoga od prihvaćanja dara života, kulturalne nadgradnje i preobrazbene snage litur-gijskoga obreda. Vjera, darovana po Božjoj objavi, postaje hermeneutskim ključem toga povezivanja, oblikovanja i stavljanja u životni suodnos. Liturgi-ja, slaveći u svijetu dar spasenja, zahvaća stvoreni svijet i čovjekovu kulturu, cjelokupnu zbilju u kojoj se čovjek nalazi i koja je dio njegova života. Narav, kultura i liturgija – kojima odgovaraju tri moći našega duha: zapažati, razma-trati, moliti – očituju se kao tri dimenzije jednoga bitka. Kao što neki predmet ima visinu, dužinu i širinu, te biva nespoznat ako izostane samo jedna od tih »mjera«, tako narav, kultura i liturgija daju cjelovitost našemu postojanju. U liturgiji sve postojanje, sve stvoreno i sva njegova kulturalna nadgradnja i oblikovanost, nalaze ispunjenje i dovršenje. Kao što kultura nadvisuje uro-đene, naravne odnose prema stvorenome svijetu, tako liturgija nadvisuje i preobražava kulturu, daje joj okus novosti koji ju unosi u svijet božanskoga.

Gdje je u toj perspektivi stvarnost koju nazivamo domovina? Može li liturgija, a da pri tom ostane uistinu katoličkom, sveopćom, nositi crte identiteta koji je u nas upisan po našoj pripadnosti određenomu narodu, podneblju i kulturi? Može li liturgija unijeti svjetla u ono što je u tome iden-titetu i pripadnosti potrebno očišćenja, ozdravljanja i obnove? Prije nego pokušamo odgovoriti na ta pitanja, upustimo se u misao o domovini, ze-maljskoj, koja živi u nama više negoli što mi živimo u njoj.

Dar života i slike domovineSveti Ivan Pavao II., razmišljajući o odnosima među stvarnostima koje na-zivamo domovina, nacija i kultura, polazi od istine da se u mnogim jezi-cima, posebice romanskim, riječ domovina (patria) povezuje s pojmom i stvarnošću oca (pater). »Patria/domovina se u određenome smislu poisto-

Život iz nade u Nebesku domovinu.David Ascalon: Nebeski Jeruzalem.


4

vjećuje s baštinom, odnosno sa sveukupnošću dobara koje smo primili od naših otaca.« (Ivan Pavao II., Sjećanje i identitet, 64.) Tako je domovina ono što nas veže s ocem i majkom, s rođenjem, s baštinom naslijeđenom od roditelja (terra patria). Domovina znači zajedništvo pripadnosti po rođe-nju ili podrijetlu, jeziku, kulturi, povijesti i tradiciji. Podrijetlo se čuva u po-veznici s očinstvom, pa domovina (patria, patrie, fatherland, Vaterland, otečestvo, otačbina) govori o širim, premda intimnijim, odrednicama nego li to pokazuje njezina geografska širina.

Ponegdje je domovina, kao mjesto rođenja, podrijetla i pripadnosti, po-vezana i s riječju majka. Grčki je jezik stvorio pojam metropolis (doslovno »majkograd«), u značenju rodnoga mjesta i domovine, a na Kreti je – ana-logno helenskoj riječi patris (otačbina) – uobičajeni pojam za domovinu bio metris (‘majčevina’), kako razlaže T. Ladan.

Mjesto ili teritorij je, pritom, tek jedan od čimbenika domovine. Domovinu se živi, »ima« i osjeća i kada je zemlja ugrožena, kada je zaposjednuta, kada je oteta, kada je zanijekana kao »domovina« i proglašena »stečevinom«. Štovi-še, u takvim se iskustvima osjećaj za domovinu može razviti na vrlo intenzivan način, do neslućenih granica čežnje i nastojanja za njezinu uspostavu i obno-vu. Domovina je, može se reći, ono što se živi i izgrađuje »povrh« prostornoga određenja pripadnosti, pa i izvan njega, ono što je više od prostora.

No, domovina ne može biti tek skup vrjednota koje se baštine podri-jetlom ili ideala za koje se netko zalaže i koje ostvaruje. Svatko u sebi nosi uspomenu i sliku vlastite domovine, sasvim zbiljsku, uokvirenu u prostor, u sasvim određeni i nezamjenjivi kutak zemlje, ne dijeleći ju od vrjednota koje baštini posredstvom njezine kulture i svekolike baštine. Domovina se

veže uz dom, zemlju, kra-jolike i rodnu grudu, uz način života koji je obliko-van podnebljem… Himna češkoga naroda pripovije-da da je njegova domovina ondje gdje »na proplan-cima žubori voda« i gdje su »na obroncima šume borovi«, a himna hrvatske domovine sliku domovine slaže od mozaika ravnica i planina, njiva i hrašća, rijeka i sinjega mora, to-ploga ljeta i bistrih voda, zvukova žetvenih srpova i škripanja kola… (A. Mi-hanović, Horvatzka do-movina, 1835.) Domovina, istina, nije samo krajolik, ali on je mjesto ostvarenja i življenja svega što, u za-

Domovina je dar, povjeren stvaralačkoj brizi

onih kojima je dana. Vittorio Angini:

Zemaljski i nebeski grad.

4živo vrelo 5

jedništvu, čuva identitet i pripadnost, određene rođenjem ili podrijetlom te baštinjenom kulturom. Njemački pisac Paul Keller zapisao je: »Domovi-na nisu polja i šume. Domovina je mir.« To bi, zamjećuje kardinal Tomaš Špidlik, bilo odveć usko shvaćanje domovine, a moglo bi se i interpretirati kao: »Moja je domovina ondje gdje mi je dobro.« Odvojiti se od onoga što je domovina, od doma, od baštine, od sjećanja koja nas vraćaju na početke, znači izgubiti dio sebe (usp. T. Špidlik, Hodočasnikova duša, 19.-20.).

Takav pristup razumijevanja domovine u odvojenosti od mjesta rođenja i(li) podrijetla nije novost našega vremena. Već je u antici bilo shvaćanja u kojima je domovina vezana uz blagostanje i mir, pa je tako poznata po-latinjena grčka krilatica: »Ubi bene ibi patria« (Gdje je dobro, ondje je domovina). Protiveći se takvomu stavu Seneka je zapisao: »Nusquam est qui ubique est.« (Nigdje nije onaj koji je svugdje.) Na sličan način, kako za-pisuje T. Ladan, netko se davno narugao onima (kozmopolitima) koji čitav svijet doživljavaju svojom domovinom: »Uvjeren ljubitelj cijeloga svijeta, kojemu samo vlastita zemlja smeta.«

Hrvatska riječ domovina, premda drukčije tvorbe od one u romanskim jezicima (pater), čuva poveznicu s mjestom i rođenjem. Povezuje nas s do-mom, s rodnim domom (od praslav. i starosl. domъ, kuća), mjestom koje čuva sve temeljne veze pripadnosti i identiteta. I u nekim drugim jezicima riječ domovina krije iste poveznice: engleski homeland (ili native land), francuski pays natal (ili jednostavno mon pays), njemački Heimat. Ona je nositeljica vrjednota i temelja koji grade ljudsko zajedništvo, pripadnost i identitet. Domovina je dom u velikom, a dom je domovina u malom.

Domovina, stoga, daje svakomu narodu i svakomu pojedincu ono što latinski jezik izriče pojmom genius. Za stare Latine, pojašnjava G. Agam-ben, Genius je bio božanstvo čijoj je zaštiti svaki čovjek u trenutku rođenja bio povjeravan. Ono što je »genijalno« u nekomu pojedincu ili narodu ima, dakle, veze s njegovim rađanjem (gignere), doslovno s posteljom na kojoj se rađa (lectus genialis). Čuvati genius svakoga naroda, znači ne zaboraviti podrijetlo i rođenje u kojemu se otkrivaju identitet i pripadnost, ali ni mje-sto koje na živ način čuva spomen rođenja i susreta sa svijetom. (usp. G. Agamben, Genius, Roma 2004., 5.) Otkriti domovinu, stoga, znači otkriti sebe, ono što nas barem dijelom određuje i što trajno ostaje u nama – svje-sno življeno ili (svjesno) zapretano.

Pojam domovine, također s određenim značenjem ‘genijalnosti’, veže se i uz zavičaj. Neovisno o tome jesmo li svijet spoznavali okruženi krajo-licima poljâ i šuma ili zidovima gradskih četvrti, u nama ostaju trajno živa sjećanja na prve susrete sa svijetom, ostaju živjeti mirisi, slike, doživljaji – duboko urezani u nas, u naša čula, u jezik i u način govora, – i trajno nas vraćaju tim ishodištima na kojima smo spoznavali svijet i učili se živjeti. Zavičaj kazuje upravo to, on je mjesto prvih učenja i navikavanja (od za i praslav. vyknoti, naviknuti se), mjesto gdje se spoznaje i »uči« svijet, gdje smo postali »vični« životu. Zavičaj zato nije tek krajolik, usko područje ili okružje doma; on lebdi nad mjestima do kojih dopiru naša najstarija sjećanja i čuva tanane niti našega odnosa prema vremenu djetinjstva i mjestima odrastanja.


6

Domovina je, pak, više od toga. Ona je prostor širih odnosa i jasnije ar-tikulirane svijesti o pripadnosti i identitetu, prostor koji je u nama i prostor u kojemu osjećamo da istinski jesmo. »Domovina koju netko ima nije ideja, nego prirodna činjenica; ona mu je dana.« (D. Sternberg) Domovina je i zadana, povjerena. Izgubiti ju možemo, premda u njoj živimo. I ne osjećati ju možemo, premda nas životno obgrljuje.

Kršćanska preobrazba domovineEvanđelje je dalo novo značenje pojmu domovine. Povijest izabranoga na-roda kreće od Božjega poziva Abrahamu da napusti dom i zavičaj i naseli se u zemlju koja nije njegova, gdje se osjeća putnikom i pridošlicom; ka-snije iskustvo izgnanstva otvara prostor obećanju spasenja i izbavljenja, predstavljenoga u slici domovine. Domovina, stoga, u Svetome pismu nije tek konkretna stvarnost života, nego i trajni cilj, stavljen uvijek ispred, kao punina mira s Bogom i zajedništva sa svim stvorenjem. Domovina je slika zajedništva s Bogom, života u kojemu je Bog postao domom.

Isusova objava otkriva Boga kao Oca, darivatelja života i mjesta u njego-vu kraljevstvu, baštine koja je namijenjena svima koji prihvaćaju njegovu spasenjsku riječ. U tome novome gledanju baština koju imamo u ovoj do-movini biva, po Kristu, usmjerena prema vječnoj Domovini. Krist veli: ‘Iza-šao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.’ (Iv 16, 28) Kristov povratak Ocu »unio je novu Domovinu u povijest svih domo-vina i svih ljudi. Ponekad se kaže ‘nebeska domovina’ i ‘vječna domovina’. To su izrazi koji upravo ukazuju na ono što je izvršeno u povijesti čovjeka i narodâ po Kristovu dolasku na svijet i po njegovu odlasku s ovoga svijeta Ocu. Kristov je odlazak otvorio pojam domovine dimenziji vječnosti, ali nije oduzeo ništa njegovu vremenitu sadržaju.« (Ivan Pavao II, Sjećanje i iden-titet, 67.) Nebeska domovina ne niječe stvarnost zemaljske domovine, nego ju usmjerava prema onoj zbilji u kojoj će mjesto i dom naći svi narodi. Stoga, vjernost Kristovoj riječi i zauzeti hod prema nebeskoj domovini daje prostor istinskome čovjekoljublju i domoljublju. »Domoljublje znači ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, nje-zin jezik, njezina sama prirodna oblikovanost. To je ljubav koja se širi i na djela sunarodnjaka i na plodove njihova stvaralaštva. Svaka opasnost koja ugrožava veliko dobro domovine postaje prigoda za provjeru ove ljubavi.« (Ivan Pavao II, Sjećanje i identitet, 70.)

Domovina nam je darovana, povjerena, kao mjesto na kojemu gradimo Božje kraljevstvo, oslonjeno na Božje djelo, ali povjereno našim rukama, našoj odgovornosti i našim savjestima. Ovaj trenutak povijesti na ovome mjestu u svijetu povjeren je nama. Našoj brizi, odgovornosti i stvaralačkoj snazi. Onoj snazi koja ima izvor u Bogu.

Domovinu valja, dakle, promatrati ne samo kao darovano mjesto, nego i kao darovano vrijeme. Ako su kairos i hronos međusobno suprotstavljeni kao dva međusobno suprotstavljena vremena, a u Kristu stavljena u spa-senjski suodnos, po kojemu božanski kairos zahvaća u ljudski hronos, onda i mjesto čovjekova življenja, domovinu, možemo promatrati kao stvarnost zahvaćenu i preobraženu nebeskom domovinom. Kairos nema na raspola-

6 7

Život za jasnoćuKristova traga u zbilji svijeta.

ganju neko drugo vrijeme nego samo ovo povijesno, koje nas određuje (usp. G. Agamben, Vrijeme što ostaje, 69). Tu prožetost spasenjskoga vremena s trenutkom sadašnjosti smijemo, analogno, primijeniti i na zahvaćenost prostora življenja zbiljom spasenja. Kršćanstvo ostaje izvanvremensko sve dok ne postane ovoprostorno. Ono preobražava nas i naše vrijeme, ali i zbilju svijeta, naše odnose spram ljudi i spram svega stvorenoga. Nebeska se domovina spoznaje u svojoj jasnoći onoliko koliko ju umijemo unijeti u zbiljnost zemaljske domovine. Onaj tko je dionik liturgijskoga slavlja, unosi u liturgiju svijet i sav odnos prema njemu.

Liturgija je mjesto najjasnijega očitovanja Crkve i njezinih odnosa spram zbilje svijeta. Način slavlja vjere pokazuje istinsko lice Crkve, uprisutnje-ne u svijetu i usmjerene prema zbilji koja je onkraj svijeta. Slaveći otajstva spasenja »po Kristu, s Kristom i u Kristu«, Crkva se pokazuje suputnicom samoga Gospodina: tu se na čudesan način »međusobno prožimaju Božja pret-hodnost i naša su-hodnost, naše dati-se-promijeniti – kako bi se dogo-dila ona promjena čovjeka koja je najvažnija pretpostavka svake stvarne po-zitivne promjene svijeta« (Benedikt XVI., Svjetlo svijeta, 183-184). Liturgi-ja, stoga, nije mjesto našega »samopredstavljanja« – kao Crkve, zajednice, naroda, domovine – nego mjesto našega urastanja u hod spasenjske povije-sti i izručenja djelatnoj snazi sakramenata koje slavimo. Unijeti domovinu u slavlje vjere ne znači tek »nacionalno obilježiti slavlje« – što se katkada događa u najprozirnijoj banalnosti znakova i poruka – nego ju povjeriti mudrosti Onoga koji sve upravlja k jednome cilju, te se sami izručiti sna-zi liturgijskoga predokusa nebeske domovine, kako bi ona bila putokazom svekolikoj zauzetosti u izgradnji zemaljske domovine. Moliti za domovinu znači, također, posvijestiti – u svjetlu Božje prisutnosti u povijesti – vlastitu odgovornost za kršćansko lice domovine i za znak one nebeske u njoj – u njezinim uredbama i zakonima, u njezinoj kulturi, u socijalnoj odgovornosti i svakodnevici koja katkada skreće pogled samo na vremenito i prolazno. Promatrajući kršćansku liturgiju u cjelini triptiha mysterium – actio – vita, može se reći da domovina nije izuzeta ni iz jednoga liturgijskoga slavlja.

»Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji.« (Ps 127, 1) Usu-đujemo se tu istinu starozavjetnoga vjernika/hodočasnika primijeniti i na domovinu, koja je kršćanima tek hodočasnički dom. Briga za izgradnju do-movine ne smije utrnuti hodočasničku radost koja pjeva: »Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u Dom Gospodnji!’ Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.« (Ps 122, 1-2). Kršćansko čitanje Psalma prepoznaje u tim slikama »nebeski Jeruzalem«, »domovinu koja je na nebe-sima«, odakle Spasitelja iščekujemo. Domovina koja nam je dana jest mjesto spomena i oživotvorene nade, koja preobražava ljude i kulture.

tvojim, Jeruzaleme.« (Ps 122, 1-2). Kršćansko čitanje Psalma prepoznaje u tim slikama »nebeski Jeruzalem«, »domovinu koja je na nebe-sima«, odakle Spasitelja iščekujemo. Domovina koja nam je dana jest mjesto spomena i oživotvorene nade, koja preobražava ljude i kulture.

6živo vrelo 7


8

DKada se kršćanima po-

stavi pitanje o domovini, tada se ne radi poglavito

o pitanju zemaljske stvar-nosti, nego o čovjeku, o njegovoj konačnosti

i beskonačnosti, o smrt-nosti i besmrtnosti.

Sve ono što otkriva sebič-nost, želju za vladanjem

nad drugima, iskorištava-nje drugoga i vrijeđanje ljudskoga dostojanstva,

već po sebi pokazuje nespojivost s kršćanskom ljubavlju prema domovi-

ni. Rečenica sv. Pavla: »Domovina je naša na

nebesima.« važna je za cjelokupno poimanje

kršćanstva, pri čemu je pojam domovine viđen

u svjetlu Stvaranja i Otkupljenja.

Domovina je vrlo slojevita stvarnost. Slobodni smo reći: baš kao i život. Ako toj stvarnosti pristupamo kao vjernici, vidjet ćemo da se ona ne dopušta svesti na sužavanja koja nude po-

litički ili gospodarski vidici. Za jedne je domovina vezana uz podrije-tlo, zavičaj, zemljopisno ograničeno područje. Za druge je povezana s društvenim i osobnim odnosima. Vjernički pogled, koji u konačnici sve mjeri sub specie aeternitatis, u svojim će molitvama imati pred sobom ponajprije nebesku domovinu. Na tome bi se tragu mogla tra-žiti stanovita suprotstavljenost do isključivosti, kada je u pitanju ze-maljska domovina. Je li domoljublje spojivo s vjerom i kršćanstvom? Ako jest, koja su ograničenja?

Zavirimo li u povijest, lako ćemo susresti spojivost i povezanost domoljublja i snage vjere, domoljublja i pripadnosti Crkvi. Uz to, nije teško pokazati da je vjernički stav često oblikovao identitet naroda. Vjernici nemaju pred sobom zemaljsku domovinu kao absolutum, nego se zalažu za vrijednosti koje su prepoznate u Božjemu daru do-movine. Ona je stvarnost koja govori o slobodi i onda kada je ona zapriječena, ali i o drugim vrijednostima za kojima se čezne kada ih nema i za njih se zalaže ili ih se brani.

Za vjernike se ljubav prema domovini ne može poistovjetiti ni s kakvim izražajem mržnje prema bližnjima. Razne radikalizacije i revolucije koje sa sobom donose osnovni sastojak grijeha, a to je sebičnost, postaju negacijom vrijednosti. Zbog toga se najosnovnija granica vidi u dostojanstvu ljudske osobe, osobito vrjednovanome u kršćanstvu. To su zanijekali razni totalitarizmi i prekoračili tu jasnu granicu koju kršćani nikada ne smiju previdjeti. Ljubav prema do-movini ne može biti oprječna vjeri u Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta. Prekoračiti tu granicu znači izravno povrijediti, ne očitovati poštovanje Boga. Sasvim je razumljivo da evanđelje pomaže razvijati osjetljivost za ispravno domoljublje.

Oni kojima je Hrvatska domovina, mogu biti ponosni da se tijekom povijesti u različitim konkretnim povijesnim okolnostima imaju u koga ugledati, a najsvježiji primjer tolikih hrvatskih branitelja u zadnjemu ratu za slobodu domovine ostaju konkretan primjer domoljublja koje je očitovanje povezivosti s kršćanstvom. Štoviše, u tim se okolnostima vidi i kršćansko nadahnuće za promicanje domoljubnih vrijednosti. Prem-da se mogu čuti sintagme koje posebno ističu domoljublje, a posebno čovjekoljublje i bogoljublje, u kršćanstvu je jasno da se to troje ne može odvajati, a sve se svodi na kršćansku ljubav, koja ima izvorište u Kristu.

Nebeska i zemaljska domovinaPoticaji iz euholoških primjera

Ivan Šaško

8živo vrelo 9

Molitve u kojima se spominje domovinaPolazeći od toga, vrijedi pokušati naći kršćanski suodnos između nebeske i zemaljske domovine, a put koji predlažemo je onaj koji otkrivaju litur-gijske molitve. Polazeći od liturgijskoga vrhunca i središta, euharistije, uočavamo da se pojam ‘do-movina’ u misnim obrascima ne pojavljuje često. Sadašnji latinski izvornik Rimskoga misala spo-minje ga tek šesnaest puta. To nam omogućuje brži uvid u način korištenja i sadržajne okosnice. Spominjanje zemaljske domovine

U onome dijelu Misala u kojemu se nalaze obras-ci za ‘Prigodne mise’ nalazi se zborna molitva koja izravno spominje domovinu (Misa za domovinu ili državu). Hrvatski prijevod glasi: »Bože, ti svi-me vladaš svojim čudesnim promislom. Mi ti se molimo za svoju domovinu; ljudima na položaju daj mudrosti, a građanima poštenja, da ojača slo-ga i pravda, mir i napredak.« Latinski ima malo drukčije naglaske u sadržaju. Zapravo se, gledajući doslovno, moli da Bog dobrostivošću primi naše molitve za domovinu, »da se mudrošću voditelja/upravitelja i poštenjem građana učvršćuju sloga i pravda te da s mirom bude trajni boljitak«. (»Deus, qui mirabili consilio universa disponis, suscipe be-nignus quas pro patria nostra tibi fundimus preces, ut sapientia moderato-rum et honestate civium concordia et iustitia firmentur, atque fiat cum pace prosperitas perpetua.«)

S tom su zbornom molitvom komplementarne sljedeće: a) iz Mise za no-sioce vlasti: »Svemogući vječni Bože, u tvojoj su ruci ljudska srca i prava na-roda. Pogledaj milostivo na one koji po svojoj službi nama upravljaju, da se tvojom dobrotom svuda po svijetu ustali blagostanje naroda, siguran mir i slo-boda vjere.« b) iz Mise za državnog poglavara: »Bože, tebi služi svaka ljudska vlast. Daj službeniku svome, našem predsjedniku (kralju, državnom poglava-ru) I. uspjeh u vršenju službe; da se tebe boji, narodu služi i u državi promiče slobodu i sigurnost.« c) u Misi za sastanak državnih predstavnika zaziva se Boga koji ravna svjetskim gibanjima i moli se pomoć Duha Božje mudrosti »da odluke usmjere na opće dobro i mir« te ih »usklade s tvojim zakonom«.

U Misi za izbjeglice i prognanike zborna se molitva tiče zemaljske do-movine kada kaže: »Vrati ih u domovinu, a nama daj darežljivo srce prema svim potrebnima i došljacima.« Izvornik je s drukčijim naglascima: »ut illis reditus in patriam, nobis erga egenum et advenam a te benignitas tribuatur«. Spominjanje nebeske domovine

Domovina, u smislu ‘nebeske domovine’ spominje se u sljedećim obrascima: a) U zbornoj molitvi svetkovine Bogojavljenja: »Neka nam srca, Gospodi-

ne, obasja sjaj tvoga veličanstva, kako bismo mogli prijeći iz tame ovoga svijeta i stići u domovinu vječne bistrine/sjajne jasnoće (perveniamus ad patriam claritatis aeternae).«

Kršćanin nije »razapet« između zemlje i neba, nego živi »pomirenost« nebeske i zemaljske zbilje, ostvarene po Kristovu daru spasenja. Mario Schifano: Sunce koje ujedinjuje nebo i zemlju.


10

b) U zbornoj molitvi spomendana svetih Timoteja i Tita: »… da živimo pravedno i pobožno u ovome svijetu te sretno stignemo u nebesku domovinu«. Molitva zapravo spo-minje život u ovome vijeku (in hoc saeculo), bez oznake ‘sretnoga’ dolaska, nego jedno-stavno »ad caelestem patriam«.

c) Među zajedničkim misama za pastire, druga od triju zbornih molitava u trećemu tipskom izdanju Misala nalazi se molitva ko-ja moli za papu: »ut fide integra perfectaque ad patriam caritate procedat (da napreduje prema domovini cjelovitošću i savršenstvom vjere i ljubavlju)«.

d) U zavjetnoj misi O presvetome Imenu Isusovu: »Daj da već ovdje na zemlji osjeti-mo njegovo prijateljstvo i s njim se sjedini-mo u vječnoj domovini.« Izvornik je i ovdje puno sadržajniji jer kaže: »udijeli, milostiv,

da – dok u ovome životu uživamo u njegovoj milini, u domovini budemo ispunjeni vječnom radošću« (»concede, propitius, ut, eius in hac vita dul-cedine perfruentes, sempiterno gaudio in patria repleamur«). Premda se misli na nebo, izvornik ne govori o vječnoj domovini, nego o vječnoj ra-dosti u domovini.

e) U prvome obrascu proprija Mise Uzašašća Gospodinova nalazi se popri-česna molitva koja moli da primljeni darovi (u pričesti) »u našim srcima zapale čežnju za nebeskom domovinom (caelestis patriae desiderium)«.

f) U popričesnoj molitvi svetkovine Svih svetih kaže se: »Molimo te: po-sveti nas da te ljubimo iznad svega te nas, zemaljske putnike, od ovog stola privedi na gozbu u nebeskoj domovini (tuam gratiam imploramus, qua, sanctificationem in tui amoris plenitudine consummantes ex hac mensa peregrinantium ad caelestis patriae convivium transeamus)«. Nažalost, u prijevodu nije vidljiva ‘punina Tvoje ljubavi’, niti ‘stol hodo-časnika’ (misleći na zemaljski hod).

g) U predslovlju zavjetne mise o Blaženoj Djevici Mariji (‘Marija uzor i Maj-ka Crkve’) nalazi se rečenica: »Uznesena u nebesku slavu, ona majčinski (dobrostivo, dobrohotno – benigna) ljubi Crkvu koja putuje svijetom prema domovini, dok ne svane slavni dan dolaska Gospodinova.«

h) U sprovodnoj misi izvan vazmenoga vremena zborna molitva spominje ‘istinsku domovinu’, što naš prijevod preriče kao ‘prava domovina’ (ad veram patriam): »Daj da (pokojnik/ca) dođe u istinsku domovinu i uži-va vječne radosti.«

i) Ulazna pjesma u drugome obrascu, kao i u različitim spomenima pokoj-nika, pjeva: »Otvori mu, Gospodine, vrata raja da se vrati u domovinu gdje smrti više nema i gdje je radost vječna.«

Kada Gospodi, na zov trublje, siđe na zemlju, dovršit će se

vijek i sve biti uvedeno u njegovu vječnost.

Jacqueline Henriot-Buchi: Trublje Gospodinova dolaska.

10živo vrelo 11

Među Svečanim blagoslovima na nekoliko se mjesta spominje ‘vječna’ od-nosno ‘nebeska domovina’. Tako za vazmeno vrijeme (treći zaziv) moli: »Po krštenju ste u njemu vjerom uskrsnuli. Živite svetim životom da ga jednom sretnete u vječnoj domovini (cui resurrexistis in baptismate iam credendo)«.

U slavljima apostola: »Sveti su vam apostoli predali nauk čvrste vjere; nek vam pomognu da stečete baštinu vječne domovine (ad aeternae pa-triae hereditatem pervenire possitis).« Za svetkovinu svetih Petra i Pavla: da »sretno prispijete u nebesku domovinu koju osvojiše Petar križem, Pavao mačem (in illam patriam nos certent inducere, ad quam meruerunt illi… feliciter pervenire)«. Dakle, u izvorniku se izrijekom ne spominje nebeska domovina, nego ona domovina u koju su zavrijedila ući ova dvojica apostola.

U blagoslovu svetačkih slavlja hrvatski prijevod izravno spominje ‘vječnu domovinu’, mada je latinski nijansiraniji, tako da je hrvatski prijevod znatna interpretacija: »Sa svima svetima uživali mir i radost vječne domovine. U njoj se djeca Crkve združuju s građanima neba na veselje svega naroda Božjega.« (Qua-tenus cum iis omnibus valeatis illius patriae vos gaudia possidere, in qua filios suos supernis coniungi civibus in pace perpetua sancta laetatur Ecclesia.)

Vidljivo je da u navedenim molitvama pojam patria, kada stoji sam, češće označuje nebesku domovinu. No, također je razvidno da molitve imaju pred sobom život na zemlji te da nebeska domovina nije neka odvojenost od ze-maljske domovine, nego živi očit suodnos, ali i povlači za sobom i analogiju.

Napetost između zemaljskoga i nebeskogaAko bismo, dakle, pitali što je za kršćanstvo domovina, pogled bismo trebali po-najprije usmjeriti prema vječnosti. No, vječnost ne isključuje zemaljsku zbilju, pa tako niti zemaljsku domovinu, jer je ona poseban prostor očitovanja Božje ljubavi prema nama i življenja dara te ljubavi u svijetu. Zemaljska domovina ima svoju dragocjenu vrijednost, gledanu vjerom i u svjetlu Radosne vijesti.

Poznata nam je rečenica sv. Pavla: »Domovina je naša na nebesima.« (Fil 3, 20) To je važna rečenica za cjelokupno poimanje kršćanstva, pri čemu je pojam domovine viđen u svjetlu Stvaranja i Otkupljenja. Moglo bi se reći da je čovječanstvo prije Kristova utjelovljenja tražilo povratak u raj, u domo-vinu Božje milosti. Put je Isus Krist, a posredovan je po njegovu Tijelu, Crkvi.

Domovina, u trajnoj napetosti između zemaljskoga i nebeskoga, pokazu-je potrebu za ‘rasvjetovljenjem svijeta’ (‘Entweltlichung der Welt’), proces desekularizma, proces kakav je kršćanstvo u sebi. Sekularizam teži prema otuđivanju čovjeka od neba i prema ljudskoj vezanosti za zemaljsko. Zbog toga je jasno da će se i totalitarizmi koji apsolutiziraju državu, naciju, domo-vinu pojaviti tamo gdje postoji vezanost uz zemaljsko. Ateizam ili antiteizam u većoj su opasnosti stvaranja takvih apsolutizacija negoli religije koje imaju ugrađeno poimanje čovjeka i svijeta kao od Boga stvorenih stvarnosti. Nije teško zaključiti da se nestalnost zemaljskoga i upućenost na nadnaravno s većim poštovanjem odnose prema ovozemaljskomu.

Svatko tko vidi svoj život kao iscrpiv u zemaljskome ili će biti gorljivi branitelj stvorenoga do mjere divinizacije stvorenja ili će biti neumjereni ‘potrošač’ zemaljskoga, ne bi li u sebičnosti uzeo ono što pruža život na zem-lji. Tada je vjernost zemlji (Nietzsche) viđena kao životni eliksir.


12

Marksistička kritika nade u onostranost promicana je kao opijatska utje-ha pred konačnošću. To je samo jedan od pristupa koji su i u samoj Crkvi govor o nebu, govor o vječnosti, pomaknuli iz središta navještaja evanđelja i crkvenoga djelovanja. Iz zatvorenosti u zemaljsko zapadna je interpretacija usmjerila pozornost na prerađeni koncept reinkarnacije, ponovnoga rađa-nja za zemlju (ono što je izvornoj kulturi reinkarnacije zapravo najveća po-teškoća). Privučenost zemaljskim ojačala je do neprihvaćanja nebeske zbi-lje. Tu se nalazi temeljna napetost, jer se čovjek može odlučiti za poimanje života u kojemu pravi život vidi u zemaljskome ili pak u vječnome. Stoga i ne čudi što se stvaraju uvijek novi temelji privida o vječnome životu na zemlji, o glorificiranju i ideologiji mladosti, o medicinskome razvoju koji nema glav-nu svrhu očitovanja ljubavi, nego produžavanja života, što je otvorilo nova pitanja, od pobačaja do eutanazije.

Razumljivo je da se i za kršćane otvaraju životna pitanja koja imaju vidljive posljedice zbog (ne)pri-hvaćanja nebeske zbilje. Postoji li čežnja za vječno-šću i gdje se ona očituje? Možemo li kao vjernici reći da uistinu nestrpljivo čekamo susret s Gospodinom u vječnosti? Ili naš strah pred smrću nije ništa ma-nji negoli kod onih koji ne vjeruju u onostranost?

U molitvi ‘Salve Regina’ (Zdravo, Kraljice) spominjemo »prognane sinove Evine«, »tugujuće i plačuće u ovoj suznoj dolini«. No, jesu li te suze i tuga plod osjećaja izgubljenosti raja ili nemogućnosti ostvarivanja zemaljskoga blagostanja? Gledajući naša liturgijska slavlja i razna očitovanja crkvenosti, nameće se pitanje je li vidljiva čežnja za nebom ili se radi o preslikavanju ‘popravljanja zemlje’ sa sličnim naglascima koje je moguće vidjeti u drugim društvanim pokretima, revolucijama i reformama. Za nas kršćane zemalj-ska je zbilja stanovita ‘tuđina’, jer je naša istinska domovina nebo. To se vidi i u Molitvi Gospodnjoj, u kojoj molimo: »kako na nebu, tako i na zemlji«. U toj ‘tuđini’ vjernici ne mogu živjeti bez Božje prisutnosti.

Najveća opasnost za kršćanstvo leži možda baš u zatvaranju vjere u ze-maljske okvire (sekularizam). No, ta opasnost za religiju nije nipošto nova. Sjetimo se samo onih okolnosti u kojima je izabrani narod bio sklon prihvati-ti ropsku sigurnost više nego nesigurnost hoda snagom Božje blizine. Kušnja je to koja ponavlja: domovina je tamo gdje su prijatelji, gdje se dobro osje-ćam, gdje imam posao… Sve su to parole iskorijenjenih života, koji – nakon što su izgubili domovinu – traže zamjenu za domovinu, ali ostaju bez nje, heimatlos. Poznata izreka Ernsta Blocha da je domovina tamo gdje još nitko nije bio može se shvatiti kao bliska kršćanstvu, premda je naglašen utopijski vidik. Kršćanstvo, naime, govori o uspjelome i otkupljenome, spašenome ži-votu, te se time podrazumijeva neodvojivost domovine s izvorištem.

Izgubljena domovinaPovijest spasenja s jedne strane upućuje na početke povijesti, na prve ljude i njihov neposluh Bogu. Gubitak raja trajno je uporište za vraćanje Bogu, kao odgovor na čežnju koju je Stvoritelj usadio u čovjeka. Čovjek nije u-topijsko (bezmjesno), nego topijsko (umješteno) biće. On je stvoreno i smješteno bi-

Postoji li čežnja za vječnošću i gdje se ona očituje? Možemo li kao vjernici

reći da uistinu nestrpljivo čekamo susret s Gospodinom u vječnosti?

12živo vrelo 13

će, jer osim stvorenosti, čovjek je obilježen pozvanošću. Povijest, od Abraha-ma nadalje, pokazuje pozvanost i smještanje. Ipak, predodžba o izgubljenoj domovini posebno polazište ima u babilonskome progonstvu. Teološki se to događanje povezuje s kršenjem saveza s Bogom. Boravak izvan domovine nije omogućavao ni istinsko bogoslužje, koje je bilo vezano uz Jeruzalem. Za povratak je bilo potrebno obraćenje; povratak Bogu, da bi Bog vratio narodu obećanu domovinu. Zanimljivo je da jahvistička predaja naglašava kako je Adamov grijeh razlog gubitka raja, a nevjernost naroda savezu razlog gubit-ka domovine i zemaljskoga progonstva. Prvi je grijeh već po sebi postavljao pitanje: Kako se možemo vratiti doma? Na njega odgovara Isusu: Ja sam put u izgubljenu domovinu.

Netko će reći da današnji čovjek više ne postavlja to pitanje te da Crkva treba odgovoriti na ona koja se danas postavljaju. Možda više i nema osje-ćaja progonstva. Je li potrebno u tome ‘progonstvu’ pokušati novo udomlja-vanje? Više, dakle, ne bi bilo posrijedi pitanje Otkupljenja, nego korisnost kršćanske religije za bolji život na zemlji. U tome bi slučaju kršćanstvo bilo iskoristivo i imalo kao glavni zadatak humaniziranje svijeta.

Ako pred sebe stavimo Isusovu prispodobu o milosrdnome Samarijan-cu, vidimo da je početno pitanje što čovjek treba učiniti, da bi baštinio život vječni. Prispodoba je odgovor na to pitanje. No, je li to danas stvarno i goru-će pitanje čovjeka? Može ga se malo preusmjeriti na pitanje o smislu života, ali je time pomaknuto središte. Ako pak nema vječnoga života kao pitanja, onda se ta prispodoba može svesti na zaključak: pomozi da bi ti se pomoglo. Ali, time je Pavlova rečenica o našoj domovini na nebesima postala nerazu-mljivom, jer se čežnja za nebom lako pretvara u utilitarizam (kako svoj život na zemlji mogu učiniti komotnijim).

Gledajući povijest Crkve u grubim bi se crtama moglo zaključiti da je na početku postojala vjera kako će ubrzo nastupiti paruzija, ponovni Kristov dolazak i Božje kraljevstvo. Kršćani su bili spremni, u stanju pripravnosti

Domovina je mjesto svagdanjega sebedarja, u brizi za zajedničko, u odgovornosti za dar zemlje i za njezinu slobodu.Kuzma Kovačić: Oltar Domovine, Zagreb – Medvedgrad, 1994. Foto: Shutterstock


14

litur

gijs

ki k

alen

dar

i provizornosti. No, taj se brzi dolazak ni-je dogodio, pa se improvizacija pretvarala u stabilnije organizacijske oblike Crkve, u nadi ulaska u Božje kraljevstvo nakon smrti. Ta je usmjerenost čuvala u središtu vjeru da je istin-ski život izvan zemaljskih odrednica, čuvajući sintagmu o ‘bivanju u svijetu, ali ne od svijeta’.

Teško je reći koliko je danas više ili manje u odnosu na prošlost prisutna čežnja za ono-stranošću, ali je jasno da se koncept očite ili prikrivene sebičnosti ne može ostvariti. Nai-me, trpljenje bližnjih uvijek ima posljedice i na druge. Čežnja čovjeka za puninom, bez obzira čime i kako ju želio ostvariti, govori o neispu-njenosti u zemaljskome životu. No, kršćanstvo je sačuvalo povezanost zemaljske i nebeske domovine. Tamo gdje postoji identitet jedno-ga ‘ja’, Bog nije mrtav, kaže Maurice Blanchot.

Domovina i slika čovjekaPoimanje domovine i govor o njoj uključuju određenu sliku o čovjeku. Kršćanska slika čo-vjeka očituje istinu da je čovjek pozvan živjeti onostranost i vječnost. Iz toga jasno proizlazi da je naša domovina na nebesima. Kao što poka-zuju i liturgijske molitve, to ne znači da je život na zemlji beznačajan. Upravo suprotno. Mi smo na zemlji gosti, što uključuje i vjeru i vjerničku zauzetost. Kršćanski odnos prema domovini ne

može zanemariti da se čovjek nalazi u središtu Božjega stvaranja, spajajući materiju i duh, vrijeme i vječnost. Iskustvo gubitka zemaljske domovine ot-kriva svu bol i teškoće životne punine. Premda domovina može biti čuvana i doživljavana u skučenim okvirima (»ja domovinu imam, tek u srcu je nosim« – S. S. Kranjčević), u svojoj ljepoti ona je prostor predokusa nebeske zbilje.

Kada se kršćanima postavi pitanje o domovini, tada se ne radi poglavito o pitanju zemaljske stvarnosti, nego o čovjeku, o njegovoj konačnosti i be-skonačnosti, o smrtnosti i besmrtnosti. Sve ono što otkriva sebičnost, želju za vladanjem nad drugima, iskorištavanje drugoga i vrijeđanje ljudskoga do-stojanstva, već po sebi pokazuje nespojivost s kršćanskom ljubavlju prema domovini. Stoga nije rijetkost da se domovinu, naciju, državu i državne pogla-vare pokuša sakralizirati do mjere da se izgubi kršćanska (religijska) svetost. Postoje i obredi koji prate tu svjetovnu sakralizaciju. To smo vidjeli i u fašizmu i u nacizmu i u komunizmu. Tako gdje se želi promijeniti slika čovjeka, nužno se mijenjaju ‘rituali’ i ‘molitveni obrasci’ sekularnih religija. I u novije je vri-jeme tako. Ako netko napada kršćansko domoljublje, možda mu je prvi cilj određena politička, društvena ili kulturalna stvarnost, ali stvarni mu je cilj zapravo vrijednost koju naviješta i slavi kršćanstvo; stvarni je cilj čovjek.

Domovina: povijest i zajedništvo života

upravljeni k jednome cilju.

14živo vrelo 15

S R PA N J 12 N PETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 13 P Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija Bistrička

Izl 1,8-14.22; Ps 124,1-8; Mt 10,34 – 11,1 14 U Svagdan; ili: Sv. Kamilo de Lellis, prezbiter

Izl 2,1-15a; Ps 69,3.14.30-31.33-34; Mt 11,20-24 15 S Sv. Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Izl 3,1-6.9-12; Ps 103,1-4.6-7; Mt 11,25-27 16 Č Svagdan; ili: Bl. Djevica Marija od brda Karmela

Izl 3,13-20; Ps 105,1.5.8-9.24-27; Mt 11,28-30 17 P Svagdan: Izl 11,10 – 12,14; Ps 116,12-13.15.16b-18;

Mt 12,1-8 18 S Svagdan: Izl 12,37-42; Ps 136,1.23-24.10-12.13-15;

Mt 12,14-21 19 N ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 20 P Svagdan; ili: Sv. Apolinar, biskup i mučenik; Sv. Ilija Prorok

Izl 14,5-18; Otpj pj.: Izl 15,1-6; Mt 12,38-42 21 U Svagdan; ili: sv. Lovro Brindiški, prezbiter i crkveni naučitelj

Izl 14,21 – 15,1; Otpj. pj.: Izl 15,8-10.12.17; Mt 12,46-50 22 S Sv. Marija Magdalena, spomendan

vl.: Pj 3,1-4a ili 2Kor 5,14-17; Ps 63,2-6.8-9; Iv 20,1-2.11-18 23 Č SV. BRIGITA, redovnica, zaštitnica Europe, blagdan

vl.: Gal 2,19-20; Ps 34,2-11; Iv 15,1-8 24 P Svagdan; ili: Sv. Sarbelije Makhlūf, prezbiter

Izl 20, 1-17; Ps 19,8-11; Mt 13,18-23 25 S SV. JAKOV APOSTOL, blagdan

vl.: 2Kor 4,7-15; Ps 126,1-6; Mt 20,20-28

26 N SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 27 P Svagdan: Izl 32,15-24.30-34; Ps 106,19-23; Mt 13,31-35 28 U Svagdan: Izl 33,7-11; 34,5b-9.28; Ps 103,6-13; Mt 13,36-43 29 S Sv. Marta, spomendan

vl.: 1Iv 4,7-16; Ps 34,2-11; Iv 11,19-27 ili Lk 10,38-42 30 Č Svagdan; ili: Sv. Petar Krizolog, biskup i crkveni naučitelj

Izl 40,16-21.34-38; Ps 84,3-6.8a.11; Mt 13,47-53 31 P Sv. Ignacije Lojolski, prezbiter, spomendan

od dana: Lev 23, 1.4-11.15-16.27.34b-37; Ps 81,3-6ab.10-11ab; Mt 13,54-58

K O LO V O Z 1 S Sv. Alfonz Marija de' Liguori, bisk. i crkv. nauč., spomendan

od dana: Lev 25,1.8-17; Ps 67,2-3.5.7-8; Mt 14,1-12 2 N OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU 3 P Svagdan; ili: Bl. Augustin Kažotić, biskup

Br 11,4b-15; Ps 81,12-17; Mt 14,13-21 4 U Sv. Ivan Marija Vianney, prezbiter, spomendan

od dana: Br 12,1-13; Ps 51,3-7.12-13; Mt 14,22-36 5 S Svagdan; ili: Posvećenje Bazilike Svete Marije Velike

Br 13,1-2a.25 – 14,1.26-30.34-35; Ps 106,6-7b.13-14.21-23; Mt 15,21-28

6 Č PREOBRAŽENJE GOSPODINOVO 7 P Svagdan; ili: Sv. Siksto II., papa, i drugovi, mučenici;

Sv. Kajetan, prezbiter: Pnz 4,32-40; Ps 77,12-16.21; Mt 16,24-28

8 S Sv. Dominik, prezbiter, spomendan od dana: Pnz 6,4-13; Ps 18,2-4.47.51ab; Mt 17,14-20

litur

gijs

ki k

alen

dar

Mogu postojati oblici koji se približavaju naravi obrednosti. Sjetimo se sprovodnih obreda koji nisu nužno religijski; zatim vojnih svečanosti, poče-taka športskih natjecanja (osobito olimpijada i svjetskih prvenstava), kon-cerata, građanskoga sklapanja brakova, raznih slavlja obljetnica i komemo-racija… Tako je i u odnosu na domovinu. Danas ima puno obreda koje an-tropologija naziva ritual-like, neka vrsta oponašanja ili zamjene religijskih obreda. U svakome se od njih očituju određene vrijednosti i, neizbježno, slika čovjeka i smisla života.

U tome je svjetlu dobro provjeriti svaku ideologiju jer velika se obred-na matrica pretače u promicanje vrijednosti i u životnim mikro-obredima svakidašnjice. U kršćanskim liturgijskim činima koji se tiču molitve za ze-maljsku domovinu uvijek će u pozadini biti temeljna istina naše vjere: da od Boga dolazimo i da se k njemu vraćamo, da je naša konačna domovina na nebesima. To nas obvezuje da zemaljsku domovinu oblikujemo tako da bude vidljiv sjaj neba i besmrtnosti.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

12. srpnja 2015.

Petnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa ću se u pravednosti pojaviti pred tobom, nasitit ću se kad se očituje slava tvoja.

Ps 17, 15

Zborna molitvaBože, ti zalutalima pokazuješ svjetlo istine da se na pravi put vrate. Daj svim kršćanima da odbace što je kršćanstva nedostojno, a traže što mu priliči. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, pogledaj darove Crkve moliteljice da po pričesti napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

Prvo čitanje Am 7, 12-15Idi, proroče, k narodu mojemu!

Čitanje Knjige proroka AmosaU one dane: Amasja, svećenik betelski, reče Amosu: »Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj!Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram.« Amos odgovori Amasji: »Nisam ja prorok ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali Gospodin me uze od stada i Gospodin mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 85, 9ab-14Pripjev: Pokaži nam, Gospodine, milosrđe

svoje i daj nam svoje spasenje.Da poslušam što mi to Gospodin govori:Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim.Zaista, blizu je njegovo spasenjeonima koji ga se bojei slava će njegova prebivati u zemlji našoj.

Ljubav će se i vjernost sastati,pravda i mir zagrliti.Vjernost će nicat iz zemlje,pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati sreću,i zemlja naša urod svoj.Pravda će stupati pred njim,a mir tragom stopa njegovih.

Drugo čitanje Ef 1, 3-14U njemu nas izabra prije postanka svijeta.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina naše-ga Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za se-be, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje vo-lje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome u kome, njegovom krvlju, imamo otkupljenje, otpuštenje prijestu-pa po bogatstvu njegove milosti. Nju preobil-no u nas uli zajedno sa svom mudrošću i ra-zumijevanjem obznanivši nam otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.U njemu, u kome i nama – predodređenima po naumu Onoga koji sve izvodi po odluci svo-je volje – u dio pade da budemo na hvalu sla-

Ulazna: 220 Gdje god su dvojicaOtpj. ps.: 110 Pokaži nam, Gospodine Prinosna: 231 Jedan kruhPričesna: 135.1 Tko jede moje tijelo Završna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

16živo vrelo 17

Zahvalni Bogu Ocu za dar života i dar evanđeoskoga poslanja u svijetu, iskrenom molitvom zazovimo milost vjernosti i ustrajnosti na putu vjere:1. Svojoj Crkvi, Gospodine, podari milost da vjerno

živi put evanđelja te bude postojana u naviještanju tvoga spasenja svemu svijetu, molimo te.

2. Papu našega Franju i sve pastire Crkve prodahni Duhom mudrosti da vjerno predvode tvoj narod na putu spasenja te se hrabro zalažu za istinu evanđelja svugdje gdje je ona zanijekana i osporavana, molimo te.

3. Sve kršćane, Gospodine, prosvijetli svojim Duhom da umiju prepoznati znakove tvoje dobrote u svojim životima te djelima ljubavi svjedoče tvoju blizinu svakomu čovjeku, molimo te.

4. Sve nas ovdje okupljene obnovi svježinom svoje milosti da se ne bojimo živjeti svoje kršćansko poslanje u svijetu, molimo te.

5. Preminulu našu braću i sestre obraduj vječnim zajedništvom s tobom u nebeskoj domovini, molimo te.

Bože, izvore svakoga dobra, usliši naše prošnje i okrijepi nam duh da hodočasteći kroz ovaj svijet budemo vjerni nositelji tvoga poslanja i svjedoci Radosne vijesti spasenja svim ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Isus dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva…Ilustrirana Biblija (Codex Vindobonensis 2554, 40v),

početak 13. st.

Popričesna molitvaGospodine, primili smo tvoje darove. Daj da svakim slavljenjem ovog otajstva napredujemo u svetosti života. Po Kristu.

ve njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu. U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obe-ćanim, svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu slave njegove.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja usp. Ef 1, 17-18Otac Gospodina našega Isusa Kristaprosvijetlio nam oči srca te upoznamokoje li nade u pozivu našemu.

Evanđelje Mk 6, 7-13Poče ih slati.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Isus dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva…Ilustrirana Biblija (Codex Vindobonensis 2554, 40v),

početak 13. st.

ve njegove – mi koji smo se već prije nadali u Kristu. U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obe-ćanim, svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu slave

OTAJSTVO I ZBILJA

18

Petnaesta nedjelja kroz godinu

Jednos tavnost i oporost Kristovih vjernikaju, previše se bave sobom, svojim izgledom, pojavom, »imidžom«, neprestance motre sami sebe, kontroliraju svaku svoju riječ i misao, uvijek se ispituju što su učinili u stra-hu da nisu napravili nešto više ili manje. U tome smislu takve nejednostavne osobe su neprirodne, umjetne, neslobodne, naporne, jer što god čine ili govore, sve je opterećeno njihovim ‘egom’, njihovim sebeogledava-njem. Posve je očito da Bog ne može izabrati takve osobe da budu njegovi proroci, njego-vi učenici. Jer, kako da oni prenesu njegovu poruku, njegovu riječ kad sebe ogledavaju; kad im je više stalo do njih samih, nego do Boga; kad uvijek moraju prvo predstavi-ti sebe, pa tek onda Boga; kad prvo mora-ju sve domisliti i iskontrolirati pa tek onda djelovati. Jednostavnost je protivna sebe-ogledavanju. Jednostavnost je prekid sa se-beogledavanjem, ona je neka vrsta svetoga sebezaborava koji vodi do gledanja drugoga, do bavljenja Drugim, Bogom.

Jednostavne osobe zrače prisutnošću Drugoga, Boga, u njima se susreće Bog sine glossa, bez opterećujućih posredovanja čo-vjekova ‘ega’. Upravo zato njihovo je glavno svojstvo spontanost. One djeluju spontano jer se ne zamaraju sobom i ne zamaraju druge sobom, ne ogledaju sebe, nego gle-daju Boga i drugoga. Duhovni pisac Féne-lon ovako opisuje jednostavnost: »Jedno-stavnost je pravičnost duše koja odbacuje beskorisna preispitivanja vlastitoga ja i nje-govih djelatnosti. Jednostavnost je sasvim spontana jer se ne zaustavlja nad svojom vlastitom pojavom.« Da, Krist želi jedno-stavne propovjednike, jednostavne kršća-ne koji će napustiti sebeogledavanje te se u svetom sebezaboravu spontano otvoriti njemu i njega spontano donositi drugima.

odje

ci r

iječi

Nisam ja prorok ni proročki sin, ne-go stočar i gajitelj divljih smoka-va. Ali Gospodin me uze od stada

i Gospodin mi reče: ’Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!’ (Am 7, 14-15) Ovaj tekst možda će u nama izazvati smiješak na licu jer se vjerojatno i sam Bog nasmiješio kad je pozvao jednoga stočara i gajitelja divljih smokava da bude njegov prorok. Taj Božji humor zapravo izriče kakvog on proroka želi, a to je jednostavni prorok. Bog voli jed-nostavnost, što je razvidno i u današnjem evanđelju gdje Isus Krist svojim učenicima daje naputke za jednostavnost. Stoga nas nedjeljna čitanja pozivaju da se nakratko zaustavimo na kršćanskom poimanju jed-nostavnosti.

Jednostavnost protiv sebeogledavanjaJednostavnost je danas teško susresti jer ono što se najviše protivi jednostavnosti jest sebeogledavanje. Ljudi se previše ogledava-

Poslani nositi Kristov pogled… (Käthe Volbers)

18živo vrelo 19

Otpor pred Božjom riječju Am 7, 12-15Odlomak Am 7, 12-15 nosi važno svjedočanstvo o Božjemu pozi-vu proroka, i to prije svega proroka pisca. Njegovo poslanje nije ukorijenjeno u njegovim uspješnim životnim planovima, nego u događaju o kojem već govori u 3, 8: »Lav riče: tko da se ne pre-stravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?« Prorok je po Božjem pozivu postao »glasnik«, u njegovim je riječima prisutna Božja riječ. Amos od svoga proročkog poziva nije napravio zani-manje od kojeg bi živio; bio je tek stočar i gajitelj divljih smokava. On je nepredviđeno od Boga odabran te ostaje vjeran svome po-slanju. Amasja, znajući za propovijedanje proroka Božjega, pod-metanjima na vlastitu korist odbacio je Božju riječ i želio da riječ Božjega glasnika ne dopre do naroda. Upravo njegova svećenič-ka služba pokazuje svu težinu njegove krivice i pobune protiv Boga. Amos je vidio katastrofalnu propast Amasjine obitelji.

Mario Cifrak

Zrnje…Isus šalje učenike u svijet. Dvojicu po dvojicu. Ne tek radi toga da bi je-dan drugoga podupirali, nego i da bi jedan drugomu bili znak vjerno-sti, čuvajući poruku evanđelja od zamke individualizma. Individua-lizam može iskriviti istinu evanđe-lja, ali i zatvoriti učenika u šutnju, u osjećaj straha. Evanđelje je Riječ, svjedočanstvo, put, susret. Sva ta li-ca evanđelja traže drugoga, kao mje-sto ovjerovljenja životnosti evanđe-lja. Vjernik sam onoliko koliko svje-dočim. Onoliko koliko sam drugima znak Kristove blizine.

Oporost zbog KristaNo, današnje evanđelje govori nam također o tome da jednostavne osobe moraju pone-kad »otresti prašinu ispod svojih nogu«. Otresanje prašine simboličan je čin kojim propovjednik, kršćanin, duhovna osoba, odlučno i beskompromisno prekida s oso-bama koje ne primaju Krista, koje odbacuju riječi mira, istine, dobrote. Navještaj Božje riječi, naime, računa s odbacivanjem Krista te zato zahtijeva od propovjednika, od sva-koga kršćanina, da drugima jasno naznači ozbiljnost njihova neposlušnoga odbaci-vanja Božje riječi, Isusa Krista. Bez toga jasnoga i hrabroga čina, vjernik bi ugrozio svoje vlastito poslanje. Time bi potvrdio da se boji navještaja, da mu je više stalo do neistinitih odnosa s drugima nego do istin-skoga odnosa s Bogom, ali i s drugima. K tomu, otresanje prašine predstavlja borbu vjernika protiv »duhovnih parazita«, od-nosno protiv onih koji ‘parazitski’ koriste propovjednike, kršćane za svoje vlastite in-terese. Takvi duhovni paraziti sprječavaju

vjernike da se posvete Kristu. Štoviše, sva-ko druženje s njima istinske vjernike sve više udaljuje od Krista, od njihova vlastita poslanja, od djelovanja u istini i dobru.

Krist, stoga, zahtijeva od nas da preki-nemo s takvim duhovnim parazitima, da se odmaknemo od njih te da im jasno po-kažemo kako je uvjet našega boravljenja s njima Isus Krist, slušanje Isusa Krista: »Ako vas ne poslušaju…« Te Kristove riječi zvuče preoporo, jer se protive današnjemu mentalitetu političke korektnosti, odnosno sveopće tolerancije. No, one su upravo u toj svojoj oporosti i političkoj nekorektnosti istinite. One nam snažno posvješćuju kako kršćanska briga za drugoga podrazumijeva ne samo u-dvajanje s drugim zbog Krista, nego također i raz-dvajanje od drugoga zbog Krista, ne samo dolaženje drugima, nego i odlaženje od drugih. Ne zaboravimo kako je i sam Krist odlazio od onih koji su ga odbacili (usp. Lk 4, 30). Zato, ako već ni-si, zbog Isusa Krista otiđi od takvih drugih, otresi prašinu, njima za svjedočanstvo.

Ivica Raguž

odje

ci r

iječi

OTAJSTVO I ZBILJA

20

19. srpnja 2015.

Šesnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaEvo, Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj. Od srca rado ću ti žrtvovati, slavit ću ime tvoje, Gospodine, jer je dobrostivo.

Ps 54, 6.8

Zborna molitvaMolimo te, Gospodine, budi nam milostiv i darežljiv. Produbi nam nadu, vjerui ljubav, da ustrajemou budnosti i vršenju tvoga zakona. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Jr 23, 1-6Skupit ću ostatak svojih ovaca i podići im pastire.

Čitanje Knjige proroka JeremijeJao pastirima koji upropašćuju i raspršuju ovce paše moje – govori Gospodin. Stoga ovako govori Gospodin, Bog Izraelov, protiv pastira koji pasu narod moj: »Vi ste raspršili ovce moje, rastjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših – govori Gospodin. I sam ću skupiti ostatak svojih ovaca iz svih zemalja kamo sam ih raspršio i vratiti ih na ispaše njihove: bit će plodne i množit će se. I podići ću im pastire da ih pasu te se niče-ga više neće bojati ni plašiti, niti će se gubiti« – govori Gospodin. »Evo dolaze dani – govori Gospodin – podići ću Davidu izdanak pravedni. On će vladati kao kralj i biti mudar i činit će pravo i pravicu u zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ’Gospodin, Pravda naša.’«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 23, 1-6 Pripjev: Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam!Gospodin je pastir moj:ni u čem ja ne oskudijevam;na poljanama zelenimon mi daje odmora.Na vrutke me tihane vodii krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravljaradi imena svojega.Pa da mi je i dolinom smrti proći,zla se ne bojim jer si ti sa mnom.Tvoj štap i palica tvojautjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostirešna oči dušmanima mojim.Uljem mi glavu mažeš,čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratit će menesve dane života moga.U Gospodnjem ću domu prebivatikroz dane mnoge.

Drugo čitanje Ef 2, 13-18On je mir naš, on koji od dvoga čini jedno.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Sada pak, u Kristu Isusu,vi koji nekoć bijaste daleko dođoste blizu –– po Krvi Kristovoj.Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.

Darovna molitvaBože, ti si u jedinoj žrtvi svoga Sina ispunio razne žrtve starog Saveza. Primi ovaj naš dar, blagoslovi ga kao i prinos Abelov: što svaki od nas prikazuje tebi na čast nek bude na spasenje svima. Po Kristu.

Ulazna: 80 Evo, Bog mi pomažeOtpj. ps.: 93-94 Gospodin je pastir mojPrinosna: 237 Mir svoj, o Bože Pričesna: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 859 Spasitelju dobri, Isukrste


Vidje silan svijet i sažali se jer bijahu kao ovce bez pastira.

Motiv s vratnica Bazilike navještenja u Nazaretu.

20živo vrelo 21

Braćo i sestre, u radosnome zajedništvu vjere, s pouzdanjem uputimo svoje molitve nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet:1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika,

da oslonjena na Krista Gospodina bude trajno utočište svima koji te traže, molimo te.

2. Za papu našega Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih Duhom mudrosti i trajno ih obnavljaj u vjernosti života da budu ustrajni učitelji i predvodnici povjerenog im naroda, molimo te.

3. Za ljude koji tragaju za istinom i smislom života: izvedi ih na put spasenja, a kršćane ispuni evanđeoskom odgovornošću za spasenje svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za nas tvojim Duhom ovdje sabrane: odmori nas svojim Duhom i nauči nas da se zemaljskim dobrima znamo pravo služiti, a za nebeskim trajno težiti, molimo te.

5. Braću i sestre koji dovršiše ovozemaljski hod, nagradi vječnim počinkom u tvome kraljevstvu, molimo te.

Svemogući Bože, usliši nam smjerne prošnje i okrijepi nas milošću svoga Duha da uzmognemo svim ljudima svjedočiti radost tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našemu.

Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Iv 10, 27Ovce moje slušaju glas moj, govori Gospodin,ja ih poznajem i one idu za mnom.

Evanđelje Mk 6, 30-34Bijahu kao ovce bez pastira.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im:»Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto,i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaBudi, Gospodine, uza svoj narod. Nahraniosi nas nebeskim otaj stvi ma: daj da iz stare grešnosti prijeđemo u novi život.Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Vidje silan svijet i sažali se jer bijahu kao ovce bez pastira.

Motiv s vratnica Bazilike navještenja u Nazaretu.

OTAJSTVO I ZBILJA

22

odje

ci r

iječi

je susret s Bogom. I dok danas čujemo da ljudi planiraju odmore, da određuju dane odmora; dok drugi ne mogu učiniti isto, zbog raznih razloga, kršćanski je odmor prije svega otpo-činuti u Gospodinu; ponovno se vratiti Bogu i živjeti s njim.

Isus prima svoje učenike poput nekoga tko se vraća u majčinu kuću. Nakon poslanja, učenici su se vratili kući, tamo gdje se mogu odmoriti, tamo gdje se osjećaju dočekanima. Taj prostor blizine koju označujemo svojim domom, sa sobom uvijek nosi toplinu i prihva-ćenost. Čini mi se da između zapisanih reda-ka i u tonu rečenice koju izgovara Isus postoji majčinska osjećajnost, a majka ne dočekuje ni radnika, ni službenika, ni učenika, ni liječni-ka, već uvijek sina ili kćer, bez obzira gdje bili i odakle se vraćali.

Povući se zajedno s Isusom u osamu zacije-lo nije niti samo niti ponajprije radi odmora u tjelesnome smislu. Potrebno je učvrstiti odnos s Njim, kako bi se produbio smisao i osigurala učinkovitost poslanja. Biti s njim najsigurniji je način da se ne razočaraju očekivanja ljudi.

Svaki pastir, a rekao bih i vjernik, treba pronaći duhovnost povlačenja u molitvu, raz-matranje, tišinu i u stvaranje prostora za vla-stitu zamjenjivost. Susret s Isusom susret je koji daje ponovni poticaj kada se zaustavimo, pronalazi put kada se gubimo...

Upravo onako kako je na povratku sa sa-žaljenjem dočekao apostole, Isus isto takvo sažaljenje osjeća prema onima

koji su bez pastira. Nije rijetkost danas čuti pri-mjedbu: Što mi vrijedi nečije sažaljenje«, po-trebno je nešto drugo… Svakako da će suosjeća-nje puno puta izgledati nedostatnim, ali uvijek je pitanje kakvo je suosjećanje. Suosjećanjem trpim tuđi umor, nesreću i potrebu drugoga; su-osjećaj je najdublja suživljenost, sim-patija.

I ponovno je dobro vidjeti kako se nešto ka-že, jer se u govoru nalaze tragovi sadržajne sr-ži. Grčki glagol koji za sažaljenje koristi Evan-đelje glasi splanhnizomai, a u svome korijenu sadrži riječ splanhnon koja označuje nutarnje organe čovjeka, osobito pluća i srce. Netko ko-ga sažalijevamo, netko s kime trpimo, toliko nam je blizak da njegove neprilike guše i naš dah, da ubrzavaju rad srca, da prožimaju naše biće do najsuptilnijih pora.

Isusov stav otkriva poglavito njegovu ljud-skost, nježnost, osjetljivost. Istim se pojmom u Evanđeljima opisuje Isusov osjećaj pred maj-kom umrloga sina jedinca iz Naina (Lk 7, 13); s istim sažaljenjem Samarijanac pristupa bijed-niku (usp. Lk 10, 33) i istim osjećajem otac do-čekuje povratak izgubljenoga sina (usp. Lk 15). Poznato nam je da netko drhti od tuge, straha; susrećemo i istinsku radost koja bi željela iskoči-ti iz tijela, pretvarajući se u pjesmu, ushit, ples…

Odmor u danu i u domu GospodinovuI dok s jedne strane svojim učenicima Krist obećava težak put i od njih očekuje potpunost predanosti te dok ih u svome izabranju ne štedi od napora i poteškoća, on sam predvodi njihov korak. Isus nije netko tko ne bi mogao razumjeti i suosjećati. Razumije kada imamo potrebu za odmorom; računa s našim umo-rom, slabošću, granicama, padovima.

On zna da je i odmor dio poslanja, nipošto odmak od njega. No, i kršćanski odmor ima svoju najljepšu sliku u nedjelji, Danu Gospod-njemu. Odmor nije samo prestanak rada, nego

Sažaljenje nad umorom stada bez pastira

Šesnaesta nedjelja kroz godinu

V. Blažanović

22živo vrelo 23

odje

ci r

iječi

»I ja hoću biti ovca tvoja«Oštre proročke riječi koje danas pogađaju ponajprije savjesti nas pastira nisu u ovome slavlju upućene isključivo službenicima u Cr-kvi. I ne zaustavljaju se na opomeni, nego su navještaj dolaska istinskoga Pastira. Zbog toga Crkva danas povezuje starozavjetnu i novoza-vjetnu Božju riječ, koja ne ublažava opomenu pastirima, nego bistri pogled duše.

Ne znam koliko Crkvu osjećate svojom, ko-liko razočaranja nosite u sebi; ne znam koliko vas razočaravamo mi u službi koja nam je po-vjerena; ne znam osjećate li Crkvu onim pro-storom u koji se uvijek možete vratiti kao u svoj dom, u mjesto koje osjećate svojim i za koje možete uvijek reći: naša Crkva i moja Crkva; ne znam jeste li razgovarali s pastirima kojima su vjernici razočaranje… Ne znam, ali današnja radosna vijest ohrabruje, osobno, pojedinačno.

Od vremena do vremena se čuju prigovori onih koji imaju poteškoću pjevati našu crkve-nu pjesmu u kojoj se nalazi stih: »I ja hoću biti ovca tvoja.« Osobno nemam nikakvih poteš-koća osjećati se dijelom Kristova stada (o kad bih barem uvijek bio dostojan toga stada); u toj slici koja ne da nije zastarjela, nego je iteka-ko svježa; koja nipošto ne ponižava, nego uzvi-suje čovjeka, u buci koja navodno prosvjećeno govori da nismo ovce.

Bog se brine za stado i za pastire Jr 23, 1-6Prorok predbacuje pastirima da su krivi za propast naroda. Riječi osude jasno govore o Božjoj kazni: »Vi ste raspršili ovce moje, ra-stjerali ih, niste se brinuli za njih. Zato ću se ja sada pobrinuti za vas zbog zlodjela vaših.« Slično i u 21, 14: »Al’ ja ću vam platiti prema plodu djela vaših – riječ je Jahvina. – Oganj ću podmetnuti šumi njegovoj i proždrijet će sve oko nje!« Bog, o čijemu je stadu riječ, izazvan je i kreće u kažnjavanje. Ovdje je zgodna igra riječi vezana uz glagol paqad, pohoditi, tražiti. Pastiri nisu tražili ovce; sada Bog traži kod njih njihova zlodjela. Pastir je onaj koji ima odgovornost, a tko neodgovorno radi prema onima koji su mu povjereni, njega sam Gospodin poziva na odgovornost. Bog ne ostavlja svoga stada, nego ga sabire i vodi kući. Može živjeti u miru i bez straha, jer on osigurava plodnost i postavlja pastire koji će se za nj brinuti.

Mario Cifrak

Zrnje…»Hajdete i vi u osamu…« To je Isuso-va pouka apostolima za njihovo slu -ženje. Osama je »mjesto« molitve-noga susreta s Gospodinom. Pothva-ti i planovi koji nisu izrasli iz moli-tve pred Gospodinom, iz povjerava-nja njegovoj riječi, u opasnosti su da budu oblikovani prema ljudskim pro-sudbama i očekivanjima. Gospodin u molitvi daje jasnoću gledanja i mu-drost prosuđivanja. Katkada zatva-ra vrata kroz koja bismo htjeli proći i zove nas drugamo, kamo i ne slutimo. Osama nije zatvorenost u sebe, nego potpuna otvorenost Gospodinu.

Slika pastira koji strepi, koji bdije, koji se umara, koji plače i raduje se… Kada ste u oči-ma pojedinih predsjednika, vođa, menadžera, suvremenih inačica onih koji navodno zamje-njuju ulogu pastira, vidjeli suze, iskrene osje-ćaje, spremnost da se probdije noć, da se svim srcem preda poslu i ljudima? Zbog toga nisam siguran da sam dostojan Kristova stada.

I još nešto. Nama pastirima najveća su utjeha vjernici koje susrećemo u zajedništvu Crkve; sva-ki onaj koji Crkvu osjeća svojom, svaki onaj koji suosjeća s njom i koji ju nosi u svome srcu koje drhti s njezinim strahovima i diše punim plući-ma njezine radosti. Tada nas ne će brinuti napadi onih koji Crkvu nisu nikada osjećali niti ju osje-ćaju prostorom susreta s Bogom Isusa Krista, s onim koji je za nas patio da bismo bili su-patnici.

Radosna vijest ove nedjelje utočište je koje traži poslanje i poslanje koje je svjesno da se ne odvaja od onoga koji šalje. To je naša Crkva u kojoj živim i bez koje ne mogu živjeti, uz sve vlastite nedostatke i grijehe nas, toliko puta nedosljednih i malovjernih. Osjetimo danas svu veličinu, težinu, oporost i radost pridjeva moj i naš, pridjeva koji su teški kao moj gri-jeh, u kojemu se zrcale grijesi pastira i stada, pridjeva koji su dar baš kao i Oče naš u kojemu izrasta Crkva, »pobjeđujući svijet«.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

24

26. srpnja 2015.

Sedamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaBog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome.

Ps 68, 6-7.36

Zborna molitvaBože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska.Po Gospodinu.

Prvo čitanje 2Kr 4, 42-44Jest će i preostat će.

Čitanje Druge knjige o KraljevimaU one dane: Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 145, 10-11.15-18Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine,

i sitiš nas.Nek te slave, Gospodine, sva djela tvojai tvoji sveti nek te blagoslivlju!Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,neka o sili tvojoj govore.

Oči sviju u tebe su uprte,ti im hranu daješ u pravo vrijeme.Ti otvaraš ruku svoju,do mile volje sitiš sve živo.

Pravedan si, Gospodine,na svim putovima svojimi svet u svim svojim djelima.Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,svima koji ga zazivaju iskreno.

Drugo čitanje Ef 4, 1-6Jedno tijelo, jedan Gospodin,jedna vjera, jedan krst.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodi-nu: sa svom poniznošću i blagošću,sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljuba-vi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha sve-zom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Lk 7, 16Prorok velik usta među nama!Pohodi Bog narod svoj!

Evanđelje Iv 6,1-15Razdijeli onima koji su posjedali koliko su god htjeli.

Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijediloga silno mnoštvo jer su gledali znamenja

Darovna molitvaGospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost. Po Kristu.

Ulazna: 81 Bog je u svom svetom hramuOtpj. ps.: 124.II Otvaraš ruku svoju i sitiš nas

(strofe: 3., 5. i 6.)Prinosna: 226.2 i 3 Od sva se četiri vjetraPričesna: 136.3 Jedno smo tijelo ili: 247 Uzmite, jediteZavršna: 259 Krist nas je sobom hranio


24živo vrelo 25

Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet,da radost zajedništva, rasvijetljena evanđeljem,zacijeli rane svih podjela i svih nepravdâ.Molimo zajedno:

Okrijepi nas, Gospodine, kruhom života.1. Obnovi, Gospodine, lice Crkve

da radosno naviješta tvoju riječ te vjernošću života i djelima ljubavi svim ljudima očituje tvoju dobrotu, molimo te.

2. Prodahni svoje vjernike da se svakodnevno hrane tvojom riječju te budu ustrajni graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. One koji raspolažu dobrima ovoga svijeta potakni da evanđeoskom pravednošću budu radosni djelitelji tvojih dobara svim potrebitima, molimo te.

4. Nama dionicima ovoga stola ljubavi otvori oči srca da umijemo zamijetiti braću koja su pogođena siromaštvom i oskudicom te im svojom blizinom i darivanjem budemo svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.

5. Svojim blagoslovom nagradi one čiju smo dobrotu osjetili u trenutcima nevolje i potrebe, molimo te.

Svemogući Bože, trajno nas hraniš kruhom života i već ovdje daješ nam predokus vječnosti. Udijeli nam mudrosti da, okrijepljeni tom snagom, budemo zauzeti graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenici-ma. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da ku-pimo kruha da ovi blaguju?« To reče kuša-jući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bi-lo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjeda-ju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisu-ća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasi-tiše, reče svojim učenicima: »Skupite preo-stale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara uloma-ka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se po-novno u goru, posve sam.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaBlagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,i ne zaboravi dobročinstava njegovih!

Ps 103, 2

Popričesna molitvaGospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.

MOLITVA VJERNIKA

Isus zapovijedi da razdijele kruh. Svi se nasitiše, i preosta kruha…M. I. Rupnik, Kapela svetohraništa, Katedrala u Madridu, 2011.

OTAJSTVO I ZBILJA

26

U prethodnom poglavlju Ivan je opisao ozdravljenje uzetoga na izvoru Beth-zatha i na to izvješće naslonio Isusov

govor Židovima koji su ga htjeli ubiti zbog kr-šenja subote i zbog toga što se izjednačavao s Bogom. Sada, sa šestim poglavljem, na novom smo mjestu; novi je okvir događaja i govora i nova je tema. Iz Jeruzalema smo odjednom premješteni ponad Genezaretskoga jezera, iz napetoga odnosa sa Židovima u društvo s Isu-som, njegovim učenicima i mnoštvom koje ga slijedi te iz rasprave o kršenju subote i prigo-vora Židova Isusu da huli poistovjećujući se s Bogom, na brdo, oko Isusa koji sjedi.

Mnoštvo koje slijedi Isusa stvara pozitivno ozračje prihvaćanja Isusa premda su ozdrav-ljenja bolesnih glavni razlog zbog kojega idu za njim. Motiv im još nije čist, ali blagonaklo-ni su prema Isusu. Ivan opaža da je bila blizu židovska Pasha. Brdo, sjedeći položaj i blizina Pashe upućuju na to da Ivan svojim čitatelji-ma želi otvoriti oči za Isusa kao novoga Mojsi-ja. U Isusu se događa Božje spasenjsko djelo-vanje koje je bilo na djelu pri izlasku Židova iz egipatskoga ropstva.

Glad i hranaIzvještaj o čudesnome hranjenju mnoštva Ivan započinje jednim detaljem: »Isus podiže oči.« Gesta jednostavna i svečana. Isus opaža mnoštvo koje mu dolazi. I započinje razgovor s Filipom. Pita ga gdje da kupe kruha za toliko mnoštvo. Ivan bilježi da Isus kuša Filipa. Ne pita ga stoga što bi od njega očekivao odgovor. Pita ga jer u njemu želi probuditi pozornost na ono što će se dogoditi. Isus je učitelj. Učitelj zna da prije nego počne govoriti ili činiti ne-što važno, mora probuditi pozornost učenika. Učiteljsko se umijeće ne sastoji nadasve u to-me da učenicima prenese ono što oni ne znaju. Njegovo je umijeće u tome da učenicima otvori um i srce, da im probudi pozornost. Pozornost

otvara mogućnost učenja. Filip svojim odgovo-rom uistinu postaje pozoran na ono što jest i ono što imaju. Ono što imaju – dvjesto dena-ra – nije dostatno za mnoštvo ljudi koji dolaze. Učimo novo tek kada postanemo svjesni onoga što jest. Filip nema dobar odgovor na Isusovo pitanje, ali upravo to će ga učiniti pozornim na ono što će Isus učiniti i reći. Svoje znanje i svo-je iskustvo proširujemo samo ako smo svjesni što ne možemo i što ne znamo. Granice širi sa-mo onaj tko vidi svoje granice. Znanje je nalik gladi i kruhu. Najprije moram biti svjestan da ne znam kako bih bio otvoren znanju. Filip je uz pomoć Isusova pitanja postao svjestan gra-nicâ svoga znanja i svoje moći. Time je postao i pozoran na ono što će Isus činiti.

Petrov brat Andrija javlja se s informaci-jom koja samo potvrđuje Filipovo shvaćanje situacije. Sva hrana na brdu jest pet ječmenih kruhova i dvije ribice nekoga dječaka. Pozor-

V. Bl

ažan

ović,

2001

.

Bog koji probuđuje i taži gladi

26živo vrelo 27

nost koju je Isus probudio kod Filipa prešla je i na druge učenike. Andrija je također postao pozoran. Pozornost raste u grupi. Probuđe-na pozornost jednoga probuđuje pozornost drugomu. Ništa nas toliko ne uvlači u proces učenja kao iskustvo probuđene pozornosti na nekom tko nam je blizu u procesu učenja. Do-čim se Andriji probudila pozornost, pokazao je svoju društvenu nadarenost i doznao tko je uopće ponio neku hranu. Isus je učenicima probudio pozornost. Nakon toga će mu biti pri ruci. Najprije tako što će pozvati ljude da po-sjedaju. Isus je sa svojim učenicima već sjedio. Sada i sve koji su pristigli poziva da učine isto.

Mnoštvo je, sudeći po broju muškaraca, moralo biti veliko. Isus uzme kruhove, izrekne zahvalnicu i razdijeli. Uzme – zahvali – razdi-jeli. To su iste geste koje će se ponoviti na po-sljednjoj večeri. Ivanovi čitatelji, zajednica vjer-nika, u njima prepoznaje Isusovu euharistijsku nazočnost. Isus isto čini i s ribicama. Ivan kaže da im je dijelio koliko je god tko želio. Nisu jeli simbolički. Jeli su do sitosti. Ivan pokazuje ka-ko Isus poznaje ljudsku glad i skrb za nju pri-je nego li oni sami zatraže jesti. On ne uklanja osjećaj gladi. Naprotiv, smatra ga dobrodošlim i traži kako utažiti glad. Ljudi nisu bića koja tre-baju ukloniti, nijekati ili zanemariti svoju glad. Glad treba utažiti. Na dobar način. U dobrome društvu. Sa zahvalnošću. Utažena glad daje osjećaj životnosti. Dobrota života i radost po-stojanja događaju se u trenutku kada čovjek ta-ži svoju glad i žeđ, kada zadovolji svoje potrebe. Potrebe su dobrodošle i na njih postoji dobar

Zrnje…Dječak i pet ječmenih kruhova stoje naspram izgladnjeloga mnoštva. Čudesnost Božjega djela ne pokazuje se u umnažanju kruha, nego u njegovu dijeljenju. Isus razlama kruh i zapo-vijeda da ga razdijele mnoštvu. Tu, u dijelje-nju, kruh se umnaža. Danas, svijetu koji je su-očen s glađu, nedostaje tek spremnosti za dije-ljenje. U dijeljenju bi se spoznalo da kruha ima napretek, a da nedostaje tek ljubavi koja dijeli. Gdje su ljudi otvoreni Božjoj riječi, rađa se lju-bav, dosjetljiva i kadra, dajući se, činiti ‘čuda’ koja obnavljaju svijet.

odgovor. Isus će ljudsku glad uzeti kao sliku još dublje gladi za Bogom. Onako kako im je tažio tjelesnu glad, tako će im tažiti i glad za Božjom riječju i blizinom. Kršćanstvo je brzo uvidjelo da ovaj događaj na brdu kod Genezaretskog je-zera upućuje i na to da Bog ima dobar odgovor i na najdublje ljudske gladi: na glad za životom, primjerice. Teško je zamisliti da bi Bog stvorio čovjeka gladna života vječnoga i uskratio mu mogućnost da utaži tu glad.

Sitost i napastNakon što su se nasitili, Isus od svojih učenika traži da skupe ostatke kako ništa ne bi propa-lo. Tek sada se, kada učenici skupe dvanaest košarica ulomaka, pokazuje kakav se čudesni događaj zbio. Svi su siti, a preostalo je više hrane nego što je bilo na početku. Ivan nagla-šava preobilje kojim Isus obdaruje one koji idu za njim. Količina preostalih ulomaka otva-ra oči mnoštvu koje se okupilo. Prepoznaju u Isusu Proroka koji treba doći, novog Mojsija. Prepoznaju Isusovu jedincatost i posebnost, ali su svejedno još uvijek u nesporazumu.

Mnoštvo kani zakraljiti Isusa. Na utaženu glad reagiraju vođeni krivim motivima i nes-porazumima oko toga tko je Isus. U Jeruzale-mu su Židovi tražili kako da ga ubiju, a sada ga u Galileji žele za kralja. Isus se zato povlači. Odlazi opet u goru. Sam. Onako kako je Mojsi-je sam uzišao na goru i susreo se s Bogom tako čini i Isus. Mnoštvo je Isusovu skrb za njihovu glad spontano shvatilo kao mogućnost rješenja njihovih političkih pitanja. Isus to odbija. S tim odbija i svaku napast da manipulira ljudskom gladi. Nju, istina, treba utažiti, ali ljudska se glad i ljudske potrebe ne smiju koristiti za po-litičku moć i manipulaciju ljudima. Isus je na sasvim suprotnoj strani od Rimljana koji su političku moć održavali kruhom i igrama.

Kada se vjernici nedjeljom saberu oko uči-telja Isusa koji ih hrani riječju, kruhom i vi-nom, osim što se svojim kućama vraćaju uta-žene gladi, prepoznaju i opasnosti političkih manipulacija i uče kako ih se kloniti. Odla-skom u samoću i molitvu.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

28

2. kolovoza 2015.

Osamnaesta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaO Bože, spasi me,Gospodine, u pomoć mi pohitaj! Ti si pomoć moja i spasitelj: Gospodine, ne kasni!

Ps 70, 2.6

Zborna molitvaGospodine, vođo i stvoritelju naš, mi se tobom ponosimo. Nek nad nama bude tvoja dobrota. Obnovi u nama što je tebi drago i sačuvaj što si obnovio. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Izl 16, 2-4.12-15Učinit ću da vam daždi kruh s neba.

Čitanje Knjige IzlaskaU one dane: Sva zajednica izraelska u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše im sinovi Izraelovi: »O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!« – rekoše im. »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!« Tada reče Gospodin Mojsiju: »Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za dan treba. Tako ću ih kušati i vidjeti hoće li živjeti po mom zakonu ili neće.«»Čuo sam mrmljanje sinova Izraelovih. Reci im: ‘Još večeras ćete jesti meso, a ujutro ćete se nasititi kruha. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš!« I doista! Navečer se pojave prepelice i prekriju tabor. A ujutro obil-na rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevla-ka rose digla, površinom pusti nje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica, kao da se slána uhvatila po zemlji. Kad su Iz raelci to vidjeli, pitali su jedan drugoga: »Što je to?« Jer nisu znali što je. Onda im Mojsije reče: »To je kruh koji vam Gospodin daje za hranu.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 78,3.4bc.23-25.54Pripjev: Nahrani ih Gospodin

kruhom nebeskim.Ono što čusmo i saznasmo,što nam kazivahu oci,predat ćemo budućem koljenu:slavu Gospodnju i silu njegovu.

Odozgo naredi oblacimai otvori brane nebeske,ko kišu prosu na njih mânu da jedui nahrani ih kruhom nebeskim.

Čovjek blagovaše kruh jakih;on im dade hrane do sitosti.U svetu zemlju svoju on ih dovede,na bregove što mu ih osvoji desnica.

Drugo čitanje Ef 4, 17.20-24Obucite novog čovjeka, po Bogu stvorena.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola EfežanimaBraćo: Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive – u ispraznosti pameti njihove. Tâ vi ne naučiste tako Krista, ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaPosveti, molimo, Gospodine, ovaj prinos i primi našu unutarnju žrtvu: učini da ti postanemo vječnim darom. Po Kristu.

Ulazna: 78.3 O Bože, spasi meOtpj. ps.: Nahrani ih Gospodin (ŽV 7-2009)Prinosna: 229 Od Božje snagePričesna: 242 O sveta gozboZavršna: 167.1 i 5 O Stvoritelju ljudi


28živo vrelo 29

Rasvijetljeni Božjom riječju i otvoreni snazi njegova spasenjskoga poziva, uputimo nebeskome Ocu svoje molitve:1. Za Crkvu u svijetu:

daj da se neprestano hrani tvojom riječju te uvijek ostane vjerna svome poslanju i brizi za spasenje svijeta, molimo te.

2. Za pastire Crkve: da u mudrosti koja od tebe dolazi vode tvoj narod putem spasenja te proročkom hrabrošću budu čuvari tvoje istine u svim protivljenjima svijeta, molimo te.

3. Za sve krštenike: da hodeći putem obraćenja zdušno vrše djela svetosti i tako rade za hranu koja ostaje za život vječni, molimo te.

4. Za sve koji gladuju za istinom: prosvijetli ih svojim Duhom da spoznaju da jedino ti možeš utažiti glad njihova srca, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih vjernika: daj da se uvijek hranimo kruhom koji nam daješ te tako i sami budemo kruh koji se lomi za život svijeta, molimo te.

6. Za pokojnu braću i sestre: nagradi ih za dobra koja su za života činili i uvedi ih u zajedništvo svoje ljubavi, molimo te.

Bože, utočište nemoćnih, usliši nam smjerne prošnje i daj da, okrijepljeni tvojim Duhom, živimo tvoj dar spasenja u svim iskušenjima života. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja Mt 4, 4bNe živi čovjek samo o kruhu,nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Evanđelje Iv 6, 24-35Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađi -ce i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Uči-telju, kad si ovamo došao?« Isus im odgo vori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radi-te, ali ne za hranu propadljivu, nego za hra-nu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti zna-menje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaJa sam kruh života, govori Gospodin:Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Iv 6, 35)

Popričesna molitvaGospodine, ti nas oživljuješ nebeskim darom: prati nasstalnom ljubavljui učini dostojnima vječnog otkupljenja.Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni.V. Blažanović

OTAJSTVO I ZBILJA

30

odje

ci r

iječi

Sveto pismo svjedočanstvo je Božje lju-bavi i blizine čovjeku. Bog se pokazuje u svakome trenutku kao Onaj koji čuje

ljudske vapaje, suosjeća s čovjekom i odgova-ra na njegove molbe. Knjiga Izlaska opisuje Božji odgovor na patnje egipatskih sužnjeva i potvrđuje da On nikad ne napušta čovjeka, ni u najtežim prilikama. Napisana je kako bi po-taknula ljude da vjeruju u njega te otkriju ka-ko, unatoč protivnim vjetrovima i suprotnim strujama, slijediti Božji zakon i pouke. Slika tog povjerenja je »kruh s neba« kojim je Bog hranio svoj narod u pustinji. O njemu progo-varaju današnja čitanja.

Unatoč svečanom tonu dijela koji je izabran za pripjevni psalam, on tek u svojoj cjelovitosti otkriva pravu povijest Izraela. Ona se odvija iz-među Boga koji je vjeran i nar oda »srcem ne-stalna i duhom nevjerna«. Nestalnost i nevjer-nost ogledaju se u zaboravu. Izrael je svjestan važnosti pamćenja. Vjera nije intelektualno na-sljedstvo, nego zajedničko iskustvo Božjih daro-va i praštanja. Ona je podijeljeno i svjedočeno iskustvo spašenosti i milosti koja prašta nevjere i nestalnost. Onaj tko može kazati: »Bog me je spasio« i »Bog mi je oprostio«, svoje iskustvo dijeli i svjedoči. Oni koji su to svjedočanstvo ču-li, prenose ga »i budućem koljenu«. Veliko isku-stvo koje je u temeljima vjere Izabranog naroda jest oslobođenje iz Egipta. Zato Pslamist pjeva: »Ono što čusmo i saznasmo, što nam kazivahu oci, nećemo kriti djeci njihovoj, predat ćemo budućem koljenu: slavu Jahvinu i silu njegovu i djela čudesna što ih učini.«

Hrana srcaNo, s istim se žarom prenosilo i iskustvo

prigovaranja Bogu, odnosno vjera u njegovo milosrđe. Unatoč nebrojenim dobrim djeli-ma, Bog je često nailazio na nezahvalnost. Na svaki vapaj naroda On je odgovarao, a narod mu je uzvraćao pjesmom i zahvalnošću. Me-đutim, vrlo brzo bi zaboravio Božji zahvat. Već kod prvih poteškoća smatralo ga se nedovolj-no aktivnim i odsutnim te počelo »mrmljati«, kako nam svjedoči današnje prvo čitanje. Izla-zak je popraćen entuzijazmom i pjesmom: »U čast Jahvi zapjevat ću, jer se slavom prosla-vio!« (Izl 15,1). No, iz istih usta uskoro izlazi »mrmljanje«. Isto srce različito kuca. Sjeća se da su, unatoč ropskome položaju, u Egiptu imali barem dovoljno hrane. Nakon dugoga boravka u plodnoj dolini Nila našli su se u pu-stinjskom siromaštvu i nesigurnosti. Mojsije i Aron govore o slobodi, a oni osjećaju samo glad. Sigurni su da je to put uništenja. Počinju sumnjati u Mojsijeve, a preko njega i u Božje dobre namjere: »Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite.« Zato je mrmljanje protivno vjeri. Izlazi iz nedostat-ka povjerenja. Vanjski su se uvjeti promijenili, a narod ne vidi da se Bog ne mijenja. Gleda samo vanjštinu.

Ja sam kruh životaU spomenutome kontekstu postaje jasnim Isusov odgovor mnoštvu koje ga traži, kako otkriva današnji evanđeoski odlomak. Isus je nešto prije zamijetio njihovu glad te ih nahra-nio čudesno umnoživši kruhove. Za siromahe

XVIII. nedjelja kroz godinu

V. Blažanović

30 31

Božja briga za narod Izl 16, 24.12-15Na putu izlaska iz Egipta Izraelci ponovno mrmljaju, sada žaleći za obilnom hranom u Egiptu, ne misleći na ropstvo kojem su bili podvr-gnuti. Bog se tada objavljuje kao onaj koji se brine za svoj narod. Božji se zahvat očituje u pojavi prepelica koje prekrivaju izraelski tabor. U rujnu se jata prepelica vraćaju iz Europe i, izmorena, spuštaju na oba-lu sjevernoga Sinaja. Usto, Bog narodu daje i drugu vrstu hrane koja će biti nazvana mana. Prema biblijskom opisu, riječ je o »nečem po-put pahuljica«, a Mojsije to opisuje kao »kruh koji vam je Gospodin pribavio za hranu«. Mana se ponekad poistovjećuje s izlučevinom jedne vrste tamariske, koja raste u području središnjega Sinaja. Valja međutim naglasiti da, bez obzira na vjerodostojnost takvih tumače-nja, ona nisu niti važna za biblijsku poruku. Sveti se pisac ne optere-ćuje pitanjem je li riječ o prirodnoj pojavi ili nije. Za njega je važno da je Bog pokazao svoju brigu za narod. (Darko Tepert )

odje

ci r

iječi

Zrnje… Zrnje…Pet kruhova i dvije ribe, razdijelje-ni i darovani, otkrivaju što je »hra-na koja ostaje za život vječni«. Pet kruhova ocrtavaju pet knjiga Za-kona (Tore), a dvije ribe druga dva niza svetih knjiga: Proroke i dru-ga Pisma. Sada Isus kaže da je on »kruh života«. Time kaže da je u njemu sva Božja riječ, sva obja-va. Poučava da je vjera prvi na-čin hranjenja Božjom riječju. Bož-ja se riječ »blaguje« vjerom, povje-renjem u Gospodina, te tako posta-je okrjepom životu, kruh za život koji umire.

koji su ga slijedili bila je to izvanredna gesta. Vjerovali su kako su našli kralja koji može ispuniti njihovu potrebu za hranom. Kralj kruha! Evanđelist svjedoči da je od ulomaka ostalo punih dvanaest košara. To je broj pu-nine. Mnoštvo nije razumjelo puninu Isusove geste. Ostalo im je nejasno kako je zemaljska hrana samo znak onoga što je važnije, a to je da Otac djeluje po Isusu. On je došao donijeti hranu koja vodi u život vječni. Zato progovara o mani kako bi shvatili da je ona dar Božji te razumjeli da spasenje dolazi od Boga. »Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba.« Bog je onaj koji daje život i brine se za njega.

Simboliku mane prepoznao je već Stari zavjet: »Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih.« (Pnz 8, 3). Zato Isus govori o sebi kao »kruhu života«. On je »Riječ tijelom postala i nastanila se među nama«. »Kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svi-jetu.« Mnoštvo traži tjelesnu hranu, a on im govori o hrani duha, srca i duše. On ne pri-govara. Naprotiv, naučio je učenike moliti za kruh svagdanji, ali želi ih uputiti na nešto više. Želja mu je probuditi svijest o Bogu kao izvoru svakoga dobra. Dar je vremenit, a Darivatelj vječan. Kruh je samo znak. On nasićuje tijelo, a ljubljeno biće siti srce.

Koga tražite?»Koga tražite?« – prvo je pitanje koje je Isus postavio Ivanovim učenicima, a onda ih pozvao da ga slijede. Što tražite? Za čime trčite? U što usmjeravate svoju energiju? Pitanja su koja nam postavljaju čitanja ove nedjelje. U ovom ljetnome zatišju i mi se možemo zaustaviti i za-pitati o svojim izborima i prioritetima. Najčešće je to ono što može zadovoljiti naše vitalne potre-be: glad, žeđ, stan, zdravlje… Ova potraga uzima nam većinu vremena i tako riskiramo zatvoriti se, te zaboraviti ono više. I molitve nam se naj-češće ograničavaju na materijalno i zemaljsko. Čak i zahvale koje nalazimo u svetištima vezane su uz posao, zdravlje tijela i napredak u vreme-nitom, a Isus želi u nama probuditi glad i žeđ za vječnim. Zato govori o »kruhu istinskom«.

Životna perspektiva nadilazi zemaljska ob-zorja. Prioritet ne mogu biti dobra koja po sje-dujemo ili bismo htjeli posjedovati, nego sami život. Isus nas poziva da se približimo svome Izvoru. Rijeka ne postoji bez izvora. Naš život je ništa bez Izvora koji posjeduje puninu živo-ta i dijeli je s nama. Isus je poslan kao »kruh života« da nas dovede Ocu. On daje odgovor na čovjekovu čežnju za vječnim životom. Put do toga života jest vjerovati u njega, a vjera je u tome da ga tražimo, upoznamo, ljubimo i ži-vimo pod njegovim pogledom i njime vođeni. Zato onaj koji dolazi k njemu »neće ogladnje-ti, tko vjeruje u njega, neće ožednjeti nikada«.

Slavko Slišković

V. Blažanović

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Prvo čitanje Dn 7, 9-10.13-14Odijelo mu bijelo poput snijega.

Čitanje Knjige proroka DanielaGledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjenii točkovi kao žarki oganj. Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvoriše. Gledah u noćnim viđenjima i gle s oblacima nebeskim dolazi kao Sin Čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo,da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna, nikada neće proći, kraljevstvo njegovo vječno, nikada propasti neće.Riječ Gospodnja.

ili: 2Pt 1, 16-19: Taj Glas s neba čusmo.

Čitanje Druge poslanice svetoga Petra apostolaPredragi! Nismo vam navijestili snagu i Dola-zak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva. Od Oca je doista primio čast i sla-vu kad mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina!« Taj glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj gori. Tako nam je potvrđena proročka riječ, te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osva-ne i Danica se ne pomoli u srcima vašim.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 97, 1-2.5-6.9Pripjev: Gospodin kraljuje, Svevišnji –

– nad svom zemljom.Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, nek se vesele otoci mnogi!Oblak i tama ovijaju njega,pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.

Brda se tope pred Gospodinom kao vosak,pred vladarom sve zemlje.Nebesa navješćuju pravednost njegovu,svi narodi gledaju mu slavu.

Ti si, Gospodine, Svevišnji –– nad svom zemljom,visoko, visoko nad bozima svima.

Pjesma prije Evanđelja Mt 37, 5cOvo je Sin moj Ljubljeni!U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Ulazna pjesmaU sjajnom se oblaku ukaza Duh Sveti, i začu se Očev glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!

Usp. Mt 17, 5

Zborna molitvaBože, ti si u Kristovu preobraženju potvrdio otajstva naše vjere svjedočanstvom Zakona i proroka i unaprijed pokazao naše božansko posinjenje. Daj da slušamo glas tvoga ljubljenoga Sina te zavrijedimo biti njegovi subaštinici. Po Gospodinu.

Darovna molitvaPosveti, Gospodine, molimo, ove darove Preobraženjem svoga Sina. Obasjaj nas njegovim svjetlom, i očisti od grijeha.Po Kristu.


6. kolovoza 2015.

Ulazna: 75.4 U sjajnom se oblakuOtpj. ps.: Gospodin kraljuje (ŽV 7-2009)Prinosna: 211 Isus Krist je slika Božja Pričesna: 201 O svjetlo duša, Isuse ili: 136.1 Gospodine, ja vjerujemZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik ili: I Svi kliknimo Kristu


32živo vrelo 33

Isus preobražen sjajem neba pred licem učenika.Piero Gauli, Vitraj u crkvi sv. Marije anđeoske, Caccamo (Palermo), 2009.

Popričesna molitvaGospodine, daj da nas ova pričest promijenina sliku Isusa Krista, čiju si slavu očitovaočudesnim preobraženjem. Koji živi.

Evanđelje Mk 9, 2-10Ovo je Sin moj, Ljubljeni!

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovje-čji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njego-vo »od mrtvih ustati.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKad se Krist očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.

1Iv 3, 2

Braćo i sestre, Krist Gospodin okupio nas je danas oko svoga stola da bismo u zajedništvu s njim iskusili zbilju preobraženoga života. U tome zajedništvu utecimo se nebeskomu Ocu molitvom:

Obasjaj nas svojim svjetlom, Gospodine!1. Za Crkvu Božju:

da, živeći i svjedočeći evanđelje, bude trajni znak tvoje prisutnosti svima koji čeznu za spasenjem i preobrazbom života, molimo te.

2. Za pastire i učitelje tvoga naroda: ohrabri ih da u molitvi i otvorenosti tvojoj Riječi spoznaju tvoju volju i prepoznaju put na koji ih zoveš u služenju tvome narodu, molimo te.

3. Za sve nad koje se nadvila tama zla i grijeha: daj im iskusiti životnu snagu tvoje milosti i vrati ih na put spasenja, molimo te.

4. Za nas ovdje sabrane: daj da naši životi uvijek odražavaju preobraženost po kojoj si nas u krštenju na novi život rodio, molimo te.

5. Za pokojnu našu braću i sestre: iskaži im svoje milosrđe i daruj im radost vječnosti pred tvojim licem, molimo te.

Svemogući vječni Bože, ti nam u spomen-slavlju tvojih spasenjskih djela daješ iskusiti radost vječnoga života. Pomozi nam da, živeći dar vjere, preobražavamo lice ovoga svijeta i tako gradimo tvoje Kraljevstvo. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

34

Ako nam duša s pravom čezne za Božjom objavom, neobičnom nebeskom pojavom od koje će sva protrnuti, ako čovječje biće teži za uzdizanjem u visine koje samo Bog može dati, onda je Preobraženje Gospodnje prava zgoda. Ako nam srce žudi za dubinom koja će ga is-puniti pravim osjećajem vrijednosti i zdravim ljudskim samopouzdanjem, današnje je euha-ristijsko slavlje pravi čas. Danas se, u svojoj darežljivosti, Božje lice pokazuje ljudima. Sâm je Bog na djelu. Kako evanđeoski jezik upozo-rava, Otac je taj koji je svoga Sina preobrazio pred očima odabranih. Dao mu je da se pokaže u svjetlu koje nije od ovoga svijeta. Otac daje da se Ilija i Mojsije mogu vidjeti uz Isusa.

Nesuzdržana, refleksna Petrova velikoduš-nost sve kazuje. Sjenice treba napraviti – da u veselju slave djelo Boga Otkupitelja te se pri-sjete što je Bog učinio za svoj narod. Ovdje će se duša smiriti. Čovjek, evo, pronađe mjesto da se skrasi i spokojno raduje! Čas Preobraže-nja na gori, prema Petrovim riječima, preokret je u cijeloj ljudskoj povijesti. Kajin koji je pod teretom krivnje postao nestalan i bjegunac, lu-talac koji nezaustavljivo vrluda, može se sada smiriti. Dobro je čovjeku biti ovdje uz Isusov božanski sjaj – svjedoči Apostol.

Božji Sin, Božja djecaBlagdan Gospodinova preobraženja izvrsno pokazuje što je sveta misa. Učenici su pozvani izbliza motriti Kristovo pravo lice koliko god je

U Godini posvećenoga života stiže nam svetkovina Preobraženja Gospodinova. Sjećamo se kako je Učitelj Isus poveo

odabranu trojicu u visine. Petar, Jakov i Ivan bijahu jedini kojima je dopustio izbliza svjedo-čiti kako djevojčicu, kćerku nadstojnika Jaira podiže u život. Trojica su to na koje će Učitelj posebice računati i kad u tjeskobi, nasmrt ža-losne duše, bude čeznuo za njihovom blizinom, bdijenjem, molitvom...

Čudesna objavaNa dan Preobraženja Petar će svojim odgo-vorom na čudesan prizor očitovati da učenici znaju tko je pred njima. Tu je Mojsije, Božji po-moćnik, izbavitelj iz Kuće ropstva, koji je prvi bio poslušan do smrti. Tu je Ilija, gorljiv i revan prorok koji je popravio porušeni žrtvenik Gos-podnji i pred svim narodom objavio Božji auto-ritet te je, pošteđen smrti, uznesen. Učenici na svetome tlu nasamo s Kristom izbliza vide kako je istinita najava da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon i Proroke. Evo, veliki Ilija koji zastupa proroke, i Mojsije – posrednik Zakona, razgovaraju s Isusom. Dokazuju da je Bog – Bog živih. Očima učenika dano je barem na čas vi-djeti ono što oko dotada nije vidjelo. Doživljaj je tako snažan da nisu ostali tek smeteni, nego im je sveti strah prožeo udove, a trepet ih obuzeo.

Kristovo pravo lice


Pradavni u svjetlu Dn 7, 9-10.13-14Daniel u noćnom viđenju vidi četiri nemani koje izlaze iz mora, a predstavljaju susljedna kraljevstva na području Bliskoga istoka. Če-tvrta neman ima deset rogova, među kojima raste »mali rog« koji go-vori »velike hule« (7, 7-8). Mali rog označava Antioha IV. Epifana, koji je u Knjigama o Makabejcima opisan kao veliki progonitelj Židova. U vrijeme tih previranja vjerojatno i nastaje ovaj dio Knjige Danielove. Daniel dalje opisuje kako »Pradavni«, to jest sâm Bog, sjeda na su-dačko prijestolje da bi sudio ‘nemanima’, a pristupa mu »sin čovječji« (7, 13). Ovaj izraz u aramejskome znači jednostavno »čovjek«, no u ovom je tekstu već poprimio uže značenje, što će ga kasnija židovska predaja još više naglasiti. On dolazi na oblacima nebeskim, koji ovdje označavaju Božju slavu. Od Boga on prima »vlast, čast i kraljevstvo«, koje se širi na čitav svijet i traje dovijeka. To je mesijansko kraljevstvo koje ovdje ostaje vezano uz židovski narod (usp. Dn 2, 44).

D. Tepert

odje

ci r

iječi

Zrnje…Svjetlost koja obasjava Isusa i njegove ‘sugovornike’ znak je božanskoga. Isus se očituje u slavi Očevoj, a put k toj slavi i božanskome životu jest posluh njegovoj riječi. Bez Božje riječi sve ostaje tajna, ispunjena strahom i nerazumijevanjem. Petar to proživljava: »nije znao što da kaže…«. Riječ nas uvodi u razumijevanje Boga, te nas, posluhom, unosi u zbilju njegova života, u njegovu svjetlost. »Ovo Sin moj: Slušajte ga!«

34živo vrelo 35

to ljudskom biću moguće! Mi pred svetim ol-tarom okupljeni, svu snagu pameti i svu ljubav srca uključujemo da bismo prepoznali božan-ski lik ponizno skriven pod prilikama kruha i vina, da bismo čuli Očevu riječ koja pruža sigu-ran orijentir – znamo koga nam valja slušati.

Danas, na blagdan Gospodinova preobra-ženja postaje jasnim da nasljedovati Krista ne znači samo strpljivo nositi križ, nego i radosno osjetiti najveći dar, otkriti blaženi temelj na ko-jem počiva sve dostojanstvo koje imamo. Zajed-no s Isusom – po Kristu i s Kristom – slušamo svetu Riječ. Zaorila se bila odmah kod krštenja, a sada i na svetoj gori: »Ti si Sin moj. Ti si lju-bljeni moj.« Nebeski Otac proglašava: »Ovo je Sin moj!« Taj proglas nije razorio ni napasnik u pustinji kada dvaput svoju strijelu ispaljuje go-voreći: »Ako si Sin Božji…« – da bi uzdrmao, da bi stavio u pitanje i posijao sumnju. Ne će ga do-kinuti ni zlobni promatrači Raspetoga kada iza-zivački, podlo ponavljaju: »Ako si Sin Božji…«

Dok u preobraženju motrimo što nam je Bog pripravio, na kakvo je uzvišenje čovjek pozvan i što je svrha svekoliko žrtve, osjećamo iznova što znači da samo djeca Božja. Istina, križ je univerzalan znak naše vjere jer nam je patnja suputnica i muka nas više probada, ali Spasitelj naš nije ostao na križu. Onim sjajem s

gore preobraženja pred svima je slavan zasjao. Da, svagdanji križ podsjetnik nam je na Otku-pitelja, ali u hostiji na oltaru Krist je uskrsli, Jaganjac-pobjednik koji je pokopao smrt, od-nio grijeh svijeta. Na gori preobraženja Petar, Ivan i Jakov unaprijed vide kamo križ vodi, premda još to ne razumiju.

Božanska reformaPreobraženje je Očeva potvrda Sina, novo oči-tovanje Božje ljubavi. Za Kristove učenike to je i škola, važna priprava. Kad se Mojsije dao zave-sti vlastitim gnjevom te, nesretan, razbio ploče Saveza pred narodom koji se klanjao zlatnome teletu, kad je na njegovu riječ kruta kazna iz-vršena, iznova je pozvan na Božju goru. Ondje Gospodin objavljuje svoju ljubav i privrženost narodu, milostiv, milosrdan i bogat dobrotom, u tolikoj mjeri da će Mojsije odmah ničice pasti i s kajanjem vapiti. Lice će mu trajno sjati od toga susreta s Bogom, svjetlost će izbijati.

Prorok Ilija, kad je osjetio svu tegobu i umor od svoga životnoga jurišanja, kad se pred Bogom pozivao na svoju gorljivost, na istoj će toj svetoj gori osjetiti Božju blagost skrivenu u nježnome dahu laganoga povjetarca. Naučit će da prorok mora najprije dobro poslušati što Gospodin od njega traži te razaznati što je tek plod njegove ljudske vatrenosti.

Učenici s Kristom na gori uživo su vidjeli tajnu koja im je povjerena. Nije to udarna vijest za radio i televiziju, nije slika za naslovne, niti je poruka koju treba silom nametnuti. To je tajna vjere! Isus ostaje nasamo s učenicima, baš kao kad ih je poveo na goru. Čuju ondje još jednom ključnu najavu o vremenu kada više ne će tre-bati čuvati tajnu. Sin čovječji koji je Sin Božji uskrsnut će. Oni su već sada vidjeli nešto od to-ga slavnoga lica Kristova. Ali premda bijahu uza nj kad je djevojčica sa smrtne postelje ustala, premda su vlastitim očima vidjeli nestvorenu bjelinu, premda su važan korak naprijed učinili, tajna još ostaje. U darovima koje prinosimo na oltar oči će naše i dalje vidjeti kruh i vino, ali u srcu čuvamo tajnu o konačnom, blaženom smi-renju u sjaju Božjem. S radošću je primamo.

Niko Bilić

M. Ivan Rupnik, 2006.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

36

Molitva krunice Blažene Djevice Marijeza Domovinu i hrvatske branitelje

Blagdani Domovine dani su sjećanja i zahvalnosti za darove u kojima pre-poznajemo tragove Božje blizine i dobrote. Domovina je dar. Čuvati ju kao darovanost i graditi ju na način da se na njezinu licu ne izgubi otajstvo da-rovanosti, znači zauzeto vjernički hoditi prema nebeskoj domovini. U riječi molitve stane sva zahvalnost i sve prošnje, sve strepnje i nesigurnosti koje se ocrtavaju na licu domovine. Stoga smo za blagdan Domovinske zahvalnosti i za Dan hrvatskih branitelja priredili nekoliko tekstova za molitvu Krunice Blažene Djevice. Molimo za jasnoću Božjega svjetla u našoj domovini i za hrvatske branitelje, zahvaljujući za svaku njihovu žrtvu, i prošlu i sadašnju. Odabrali smo osam desetica, po dvije iz svakoga niza otajstava, kako bismo zahvatili cjelokupno otajstvo spasenja. Uz svaku deseticu predviđen je sve-topisamski odlomak s kraćim razmišljanjem i molitvom.

Prva desetica: Isusovo rođenjeI. U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta.

(…) Svi su išli na popis, svatko u svoj grad. Tako i Josip (…) uziđe u Jude-ju, u grad Davidov, koji se zove Betlehem, da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.«

II. »Svi su išli na popis, svatko u svoj grad«, daleko od mjesta svoga življenja, spoznajući tako da im je domovina negdje drugdje, da ju nemaju, da je porobljena, da je netko drugi tko vrši popis, pokazujući snagu svoga vla-danja i odlučujući o životima ljudi. Naše vrijeme krije iste sudbine i svjedoči iste životne pripovijesti. Ulazeći u slobodu i gradeći domovinu, susreli smo svu tamu zla, svu odbačenost i prijezir, ali našli smo radost i snagu u susretu s Gospodinom, koji se rađa daleko od središta ljudske moći i društvenih zbivanja.

Molitva:Bože, život je tvoj dar, neizmjeran i neizreciv. Najveća se ljubav očituje po njemu – po njegovu prihvaćanju, otvorenosti životu, zaštiti života od začeća i spremnosti da se drugima taj život daruje… Molimo te, Gospodine, za našu Domovinu. Daj da u njoj zasja svjetlo koje si ti, rođenjem tvoga Sina, darovao zemlji. Neka ono rasvijetli svaku tamu koja zasjenjuje pogled u istinu; i neka ogrije srca da bismo iznova imali snage za zajedništvo, za zahvalnost i za radosni život u domovini koju si nam darovao.

Druga desetica: Prikazanje u hramuI. »Donesoše dijete Isusa u Jeruzalem, u Hram, da ga prikažu Gospodinu. I

prinesoše žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.«

33živo vrelo 2015

36živo vrelo 37

II. Nad Isusom se ispunja Zakon. On, novi Hram i novi Prinos, biva prika-zan Ocu nebeskom, a Marija i Josip prinesoše »žrtvu siromaha«, skroman žrtveni dar. Bijahu od onih bogobojaznih i poniznih ljudi koji iščekivahu ispunjenje Božjega obećanja o daru spasenja i o uspostavi njegova kra-ljevstva. Siromaštvo i neznatnost nisu im zapriječili pogled onkraj svag-danjih životnih briga, i nisu bili zaprjekom da u radosnoj nadi iščekuju Božje obećanje. Evanđelje je utočište siromaha, okrjepa poniznih, radost malenih i odbačenih. Branitelji su prikazali svoje živote vođeni ljubavlju.

Molitva:Molimo te, Gospodine, za sve koji danas u našoj domovini trpe u prijeziru, u siromaštvu i oskudici, koji trpe pogaženost svoga dostojanstva, to jest tvoje slike u njima. Neka im trpljenje ne oduzme radost življenja. A svima nama ob-novi snagu vjere, koja je ljubavlju djelotvorna, da u radosnoj brizi očitujemo tvoju blizinu i ljubav svima koji su u potrebi, osamljenosti ili napuštenosti. Prožimaj nas mudrošću evanđelja da u svim potrebitima prepoznamo tvoje milosno lice i da se iz dana u dan prikazujemo tebi za spas braće i sestara.

Treća desetica: Isus prima križI. »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ

i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.«

II. Isusova mudrost križa utrla je put prema Kalvariji i dala smisao svim na-šim trpljenjima, koja se usuđujemo nazvati križevima života. Znademo da u ovome svijetu povjerenje ne biva uvijek uzvraćeno povjerenjem niti do-brota dobrotom; da ljubav ne nalazi odgovor u ljubavi. Dobrota se uvijek susretne sa zlom, ljubav s mržnjom i nepravdom, a istina uvijek nailazi na prijetnju tame i laži.

Molitva:Molimo te, Gospodine, za naše branitelje, koji su u nesebičnosti i iskrenosti svoga dara nosili križ i donijeli nam ljepotu slobode, a na njihovu su tijelu ostali biljezi križa, rane koja su i danas potrebne vidanja i brige. Ne dopusti, Gospodine, da u srcima naših branitelja ponestane iskrene rado-sti i zanosa ljubavi prema domovini, a sve nas ispuni onom brigom koja im je potrebna, da bi rane mogle zacijeliti u zajedništvu svega naroda i u zajednič-koj odgovornosti za budućnost domovine.

Četvrta desetica: Isus umire na križuI. »I dovedoše Isusa na mjesto Golgotu, da ga razapnu. A zajedno s njime

razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva. O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji – sve do ure devete. Isus zavapi jakim gla-som i izdahnu.«

II. Ispustivši duh, Isus je izustio riječ: »Dovršeno je!« No, taj dovršetak, za nas je početak. On je umro, da bismo mi imali novost života, života koji ne umire. Iz Kristova dara prepoznajemo cijenu svakoga života, i još jasnije spoznajemo ljepotu nesebičnosti onih koji su svoje živote prinijeli kao žr-tvu za život drugih. Toliko žrtve i umiranja stoji iza dara života koji živimo.

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitva:Primi Gospodine žrtvu naših poginulih branitelja. Ne dopusti da ikada pomi-slimo da su oni samo »pali«, kao žrtva zla, ili da su »izgubili« život. Nisu ga izgubili. Oni su ga darovali nama, našoj slobodi. Njihov dar ti nagradi svojom vječnošću, a nas ispuni trajnom zahvalnošću njima i istinskom brigom za slobodnu domovinu i pravedan život u njoj, kako njihova žrtva ovdje na zemlji ne bi bila bez ploda.

Peta desetica: Isusovo uskrsnućeI. »Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, prvoga dana u tjednu,

veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob. Razgovarahu među sobom: ‘Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?’ Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. I ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. I preplaše se. A on će im: ‘Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje!«

II. Pobožne žene dolaze na grob u rano jutro, o izlasku sunca. Nalaze otvore-ni grob, a svjetlo koje je rasvijetlilo tamu groba, ogrijalo je i strah njihova srca. Nada je oživljena, strah uklonjen, a radost zbog Istine uskrsnuća podijeljena je s drugima, sa zajednicom Isusovih učenika.Crkva, zajednica vjernika, živi od te radosti. Neka, Gospodine, tvoja Crkva bude uvijek mjesto utjehe za sve potištene i prezrene, mjesto radosti za sve odbačene, dom istinske skrbi i ljubavi za sve potrebite.

Molitva:Po ovome zajedništvu vjere i molitve vrati pouzdanje i dostojanstvo našim braniteljima da osjete blizinu i zahvalnost svega naroda za njihov dar, skriven u noći koja je prethodila jutru naše slobode.

Šesta desetica: Obećanje i dar Duha SvetogaI. »Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što

svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.« »I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.«

II. U izručenosti Božjemu Duhu, koji nas ispunja otvorenošću za istinu i ja-snoćom gledanja svijeta i neba, molimo večeras za dar mira koji ispunja ljudska srca. Po mudrosti odgovornih čelnika i po hrabrosti naših brani-telja mir je pronašao put do onih koji su nam stali nasuprot, ustajući pro-tiv ljudskoga dostojanstva i protiv naše slobode. Mir je pobijedio nasilje i mržnju, koja je bezdušno sijala smrt. Ali ljepota mira, koji se uvijek drži pod ruku s istinom, kao da još nije doprla do svih. Još susrećemo one koji, iskrivljujući istinu, govore o žrtvi ne dajući joj ime, i o nasilju, skrivajući odakle ono dolazi. Zastiranje istine mijenja sliku povijesti, gurajući u zaborav vrijednost žrtve i obescjenjuju-ći hrabrost onih koji nisu žalili sebe.

33živo vrelo 2015

38živo vrelo 39

Molitva:Neka tvoj Duh, Gospodine, svojim svjetlom pohodi sve koji su zatvoreni pred istinom, i čije je srce otvrdnulo da osjeti dobrotu i nesebičnost ljudi koji su izložili sebe pred prijetnjom zla. Daruj mudrosti svima kojima smo povjerili odgovornost u upravljanju domovinom i u brizi za opće dobro.

Sedma desetica: PreobraženjeI. »Isus povede sa sobom Petra, Jakova i Ivana, na goru visoku, u osamu, i

preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. (…) Učenike zasjeni svijetao oblak, a glas iz oblaka govoraše: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: ‘Ustanite, ne bojte se!’«

II. Pred Isusom, obasjanim nebeskom slavom, sve zadobiva drukčije lice. Život zadobiva smisao onkraj smrti; ljubav pronalazi smisao u žrtvi; vla-danje se očituje u mudrosti služenja; a veličina pokazuje u sposobnosti za malenost i poniznost.

Molitva:Pred božanskim svjetlom koje nas vodi kroz tu školu malenosti i poniznosti, mo-limo za sve one kojima je potrebna Kristova riječ ohrabrenja: »Ne bojte se!« S tim pouzdanjem u Gospodina molimo za roditelje naših poginulih branitelja, da u srcu osjete snagu mira; za djecu koja su ostala uskraćena za radost očinskoga i majčinskoga zagrljaja; za udovice branitelja, koje u samoći nose teret brige za obitelj; molimo za obitelji čija bol peče sve dok ne doznaju istinu o onima koji su proglašeni nestalima. Obasjaj nas, Gospodine, svojim svjetlom i otopi u našim srcima svaku tjeskobu i bol. I daj da te pronađemo u licima bližnjih koji trpe.

Osma desetica: Dar euharistijeI. »Dok su blagovali za stolom, Isus uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi

kruh, dade ga svojim učenicima i reče: ‘Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!’ Uze i čašu, zahvali i dade im govoreći: ‘Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.’«

II. Odlazeći s ovoga svijeta Isus nam je ostavio presvetu Euharistiju, sakra-ment ljubavi, dar u kojemu nam uvijek iznova daruje sama sebe, objavljuju-ći beskrajnu Božju ljubav prema svakom čovjeku. To je očitovanje »najveće zapovijedi«, ljubavi koja nas zove da položimo život »za svoje prijatelje«.Po Kristovoj žrtvi ljubavi svaki je čovjek postao »prijateljem Božjim«. Ne-sebičnosti ljudske žrtve otvara prostor ljubavi prema svakomu čovjeku, tvoreći jednu Božju obitelj.

Molitva:Molimo večeras da Kristova ljubav ispuni sve naše misli, prodahne sve naše odnose, nadahne sve naše riječi i uputi nas na djela koja rađaju ljepotom za-jedništva. A Marija, Majka divne ljubavi, neka nam svojim zagovorom bude blizu u svim našim traganjima i nastojanjima, da bismo svi, u ljubavi Kristo-voj, bili jedno srce i jedna duša.

Priredili: I. Šaško i A. Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK

živo vrelo40

Gospodine, utjelovljenjem svoga Sina Isusa Kristasišao si u zbilju ranjenoga svijeta, kročio zemljomi bio dionikom naših odnosa i našega zajedništva,da sve usmjeriš povratku u tvoj očinski dom.U Isusu Kristu sva je zemlja postala tvojom domovinom,a sve naše domovine mjestom izgradnje tvoga Kraljevstva.Rasvijetli nam pogled vjere da u svemu hodu povijesti otkrivamo tvoj naum spasenja i put koji vodi k tebi.Daj nam mudrosti da iz uronjenosti u tvoju vječnostumijemo kročiti svijetom i graditi domovinu –zajednički dom ljudi koji, po tvome daru, s nama baštine i dijele ovaj kutak zemlje pod tvojim nebom.Molimo te za ljude koji su dionici našega puta i naše povijesti,za ljude koji s nama gledaju isto nebo,slušaju iste kapi kiše i osjećaju iste zrake sunca,za sve koji s nama nose iste tjeskobe i ista nadanja:obnovi nas u zajedništvu koje čuva dom i gradi domovinu;prodahni nas odgovornošću za uzvišenost tvoga darakoji odsijeva u ljepoti zemlje, u zvučnosti jezika,u plemenitosti kulture i u baštini naših pređa;ispuni nas hrabrošću da umijemo čuvati dar slobode,a u svima probudi istinsku zahvalnost prema onima koji su u slobodu domovine nesebično utkali svoje živote.Vrati radost na lica svih obespravljenih, potištenih i ojađenih,svojom dobrotom pohodi sve koji podnose siromaštvo i oskudicu,daruj mir svima koji su ranjeni razočaranjem i beznađem.One kojima je povjerena vlast i odgovornost upravljanja dobrimaispuni pravednošću koja je put k pravome miru;daruj im osjetljivosti za sve potrebite, kako bi svatko mogao u domovini pronaći dostojanstvo i radost života.Vodi nas, Gospodine, svojim, Duhomda u mudrosti iščekivanja Domovine, koju si nam na nebesima pripravio,čuvamo i izgrađujemo ovu zemaljsku domovinukako bi nam život na zemlji bio predokus neba,nošen nadom u vječnost, koja daje smisao vremenu i svijetu. Amen.

Molitva za Domovinu

na sva izdanja HILP-a*od 13. srpnja do 31. kolovoza!

NARUDŽBE

e-mail: [email protected]: +385 (0)1 5635 050 faks: +385 (0)1 5635 051

* Pop

ust s

e odn

osi n

a sv

a HI

LP-o

va iz

danj

a os

im ča

sopi

sa Ž

ivo vr

elo

te n

ije n

amije

njen

kupc

ima

za d

aljnj

u pr

odaj

u.* P

opus

t se o

dnos

i na

sva

HILP

-ova

izda

nja

osim

časo

pisa

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – IBAN: HR8823400091110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR8823400091110174994

Foto

: Shu

tterst

ock

Zemaljska i nebeska domovina

Documents

Transcript of Zemaljska i nebeska domovina