Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja258

Zavjera koja traje?

Željko Ivanković

Dok sam živ spominjat ću se sa-mog početka rata i rečenice Rat

je ekonomska kategorija, kojom mi je profesor Stiepo Andrijić otvorio oči za najbanalniju od svih činjenica vezanih za društvene konflikte, a kojom me je uveo u jedan posve novi diskurs mišlje-nja nasuprot na sve strane rasprostra-njenoj i do požara podgrijavanoj naci-onalno-vjerskoj mržnji, očito inducira-noj da bi bila populistički mamac na-ivcima. Jednom jednostavnom, notor-nom spoznajom u kasnu jesen 1991., dok su se već uveliko vijorile vjerske i nacionalne zastave, dok se mahalo vjerskim i nacionalnim simbolima/emocijama, moj je spoznajni sustav do-bio matricu više, nakon koje sve što se do dana današnjega događa, osobito na našim prostorima i u ovoj „nezavršenoj državi“ i podijeljenom društvu, gledam i kroz te optičke sprave... Zar ne čudi da i dan danas najčešće riječi u javnom političkom diskursu nisu one ekonom-ske provenijencije, nego upravo one iz vjerskog i nacionalog diskursa, pa i tu najčešće one iz populističko-propa-gandnog arsenala, koje bude najniže vjersko-nacionalne strasti, osobito u vremenima tzv. izbora. A istina je, zar ne (?), uvijek tako jednostavna, kraj-nje banalna i uvijek na dohvat. I, gle, što je istina jednostavnija, tim je bolje maskirana i opasnija... Sjetimo se, pri-mjerice, jedne povijesno tako jedno-stavne i banalne, pa potom ubojstveno opasne istine tipa one – Epur si muove! Naravno, i toga da će uvijek važiti ona biblijska: tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje... I s njom trajno otvoreno

pitanje: vidimo li, želimo li doista vi-djeti; čujemo li, želimo li doista čuti? Ili čovjek toliko ljubi svoju iluziju da bi se radije odrekao sebe, nego svoje iluzije?!

Otuda vjerojatno i ja, a po autorovu pozivu1, večeras na promociji jedne knjige primarno ekonomskog diskursa, premda je moj temeljni diskurs knji-ževno-estetski, književno-povijesni i,

1 Riječ na promociji knjige u Sarajevu 10. travnja 2013., kojom su prigodom, uz autora, te autora ovog teksta, govorili još i dr. Aleksa Milojević i dr. Rifet Đogić.

dakako, metaforički. U knjizi je, već je iz naslova razvidno, nominalno riječ o pitanjima vlasničkog utemeljenja druš-tvene imovine koja smo, ta pitanja, kao neriješena, „iznijeli“ iz prethodnog su-stava i rata, a što se, kao i mnogo toga, često maskira u zvučne kategorije, ka-kva je, primjerice, i tranzicija.

Otkud ovdje spominjanje rata, toliko godina nakon rata, nakon Daytona? Baš otuda što se u BiH kao nedovršenoj državi i podijeljenu društvu još uvijek vodi rat, živi se rat, doduše rat drugim sredstvima i ponešto drukčijom reto-rikom, no i dalje rat kao ekonomska kategorija (postdaytonski ekonomski rat!), ali svakako, kao i onaj „pravi rat“, uz obilatu asistenciju onoga što se opet tako zvučno i krajnje neprecizno zove – međunarodna zajednica.

Ako iole i na trenutak posumnjate u ovo što govorim, otvorite knjigu i po-gledajte samo vojno-politički diskurs ove, kako rekoh, nominalno eminen-tno ekonomske knjige: izolacija, pri-tisak, ucjena, okupacija, terorizam, izravna intervencija, ovisnost, protek-torat... I? Što kažete?

Stiepo Andrijić, kao insajder, kao pred-sjednik Upravnog odbora Agencije za privatizaciju u FBiH, a koji ovom knji-gom svjedoči o ovom svojevrsnom „ratu poslije rata“, smijenjen je kao netko tko „koči privatizaciju“, tko „op-struira“... Brzo su, međutim, pronađeni vazali i poslušnici u likovima koopera-tivnih političara i tako je međunarodna

Stiepo Andrijić, Globalizacija – suvremeni gospodarski kolonijalizam. Staro ropstvo u

novim okovima, Synopsis, zagreb – Sarajevo 2012.

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 259

zajednica dugoročno „namirena“ za ono što je u BiH tijekom rata „ulagala“... Riječ je o čitljivom modelu koji će se poslije bolje razumjeti, a uvijek se bolje vidi na tuđem primjeru, osobito na slu-čajevima obaranja Saddama, tj. Iraka ili Gadafija, tj. Libije jučer, ili pak danas na primjeru Asada i Sirije...

Knjiga Stiepe Andrijića, iz stranice u stranicu, okrutno i nemilosrdno po-kazuje kako funkcioniraju mehanizmi političkog rata za resurse, kao nastavka „pravog“ rata za ovladavanje Bosnom i Hercegovinom. Čak bi se, a ja sam pi-sac i smijem govoriti literarnim diskur-som, moglo govoriti i o neokolonijalnoj zavjeri, međunarodnom interventu u naš geopolitički, dakle i gospodarski prostor uz pomoć domaćih, uvijek ko-rumpiranih (narod bi rekao onih koji imaju „oraha u džepovima“) izvođača radova, što cijeloj priči ne samo da ne oduzima (u literarnom diskursu!) ni jotu, nego joj, dapače, daje na čitljivo-sti i tečnosti. Knjiga Plave kacige, crno tržište Petera Andreasa samo je, upu-ćujem radoznalije čitatelje, mala kap u moru jedne velike priče koja integralno vjerojatno nikad neće biti napisana.

Ako vam se čini da je upotrijebljena ri-ječ zavjera, dobro vam se čini. To što tobože ozbiljni ljudi odbijaju „teoriju zavjere“, ne znači da je nema i povi-jest nam je to nebrojeno puta poka-zala. Da parafraziramo čuvenu izjavu bivšeg američkog državnog tajnika H. Kissingera o paranoji: „To što sam ja paranoik, ne znači da me ne prate.“ kao priču o zavjeri pogodili bismo vje-rojatno samu srž problema: „To što svi negiraju teoriju zavjere, ne znači da zavjere nema.“ Naime, sjećam se da su tijekom rata u svakom mom kontaktu sa strancima (a podsjećam da sam tada bio direktor državne novinske agencije s brojnim kontaktima sa strancima i da nisam bio toliko naivan da pomi-slim da su svi oni bili samo novinari i humanitarci!), svi oni uporno odbijali priču „o zavjeri“ (čak i kad je nitko od nas ne bi ni spomenuo!), ali sve ovdje odavno miriše na pravu zavjeru. To što se u svakoj zavjeri nađu, iznudom, ucjenom, pritiskom ili dobrovoljno, domaći kriminalizirani poslušnici, tj.

„izvođači radova“, ne može dovoljno maskirati one koji iza zavjese pokreću domaće „lutke na koncu“!

Svako čitanje, pa i nove knjige Sti-epe Andrijića, uvijek podrazumijeva tekst i kontekst, i dopustite da ovdje (u ovaj kontekst) ubacim još ponešto što i vama može možda biti i zanimljivo i instruktivno, jer čovjek nikad ne čita jednu knjigu izolirano od drugih ili od svojih ukupnih znanja... Upravo stoga radoznalije upućujem na zagrebačkog izdavača Frakturu, koji je u zadnje vri-jeme objavio tri više nego impresivne knjige (ovo „impresivne“ znači i velike, obimne, iscrpne, nove...): Michael Bur-leigh Treći Reich: nova povijest; Götz Aly Hitlerova socijalna država; Robert M. Edsel Odred za baštinu. Sve tri te knjige, svaka na svoj način, nude nam jedno posve „novo čitanje“ Drugoga svjetskog rata i svega oko njega: prije, za vrijeme i poslije... Zašto ovaj ekskurs u govoru o Andrijićevoj knjizi? Baš zato što se iz ovih knjiga, nakon svih priča o nacional-socijalizmu, fašizmu, nakon svih ideoloških zavjesa kojim je Drugi svjetski rat bio prekriven, vidi koliko je rat ekonomska kategorija kao i svi mehanizmi funkcioniranja „eko-nomskoga“ u tzv. izvanrednim druš-tvenim okolnostima.

A i naše su društvene okolnosti već više od 20 godina rat i tranzicija, tj. ekonomski rat ili rečeno Andrijićevim jezikom: globalizacijska intervencija u naš geopolitički prostor. Ali i zato da se vidi kako „zavjereništvo“ funkcionira jednako grubom agresivnom silom, kao i najsuptilnijim metodama za koje ste spremni ustvrditi da su najblago-tvornije geste osloboditeljâ i prijateljâ. Jer, što bi rekao jedan moj drugi prija-telj, također ekonomist, nema besplat-nog ručka!

Dominantni, nosivi dio ove knjige zove se Vlasništvo – suverenitet – sloboda i on pogađa samu bit sveukupnosti pro-blema o kojemu je riječ. Samo je onaj tko ima vlasništvo suveren, samo je onaj tko je suveren slobodan... Upravo iz tog dijela knjige, najvažnijeg se-gmenta knjige, iščitavamo zašto niti 16 godina nakon Daytona nemamo ni

vlasništvo ni suverenitet ni slobodu... Zašto smo nedovršena država i podije-ljeno društvo...

Nećete zamjeriti što ću napraviti još jedan ekskurs... U Churchilovim me-moarima čitamo epizodu o francu-skom maršalu Ferdinandu Fochu, koji je poslije Prvoga svjetskog rata, neza-dovoljan Versajskim ugovorom o miru, gotovo proročanski rekao: „Ovo nije mir, već primirje na dvadeset godina.“ I, gle, maršal je gotovo u godinu bio u pravu! Doduše, treba znati da je mar-šal tu rečenicu izrekao razočaran, a u smislu i značenju da se trajno trebalo onesposobiti Njemačku kao prijetnju Francuskoj. To će, taj će „problem“ poslije Drugog svjetskog rata, na po-sve drugačiji način „ispraviti“ ame-rički Marshall (sad to nije vojna funk-cija, nego prezime), George Marshall. Naime, zahvaljujući sveobuhvatnom Marshallovu planu, već 1958. u samom središtu gotovo stoljetnih europskih vojno-političkih sukoba imamo EEZ (Europsku ekonomsku zajednicu)... Pa-zite, naglašavam, samo trinaest godina iza rata! A mi u BiH niti 16 godina na-kon Daytona (bez maršala i Marshalla!) nemamo ni u FBiH „ekonomsku zajed-nicu“, a kamoli na razini BiH ili bivših yu-republika (podsjetnik: Benelux!), premda smo svi pojedinačno (sve ex-yu zemlje), krajnje atomiziran, bezna-čajan ekonomski, politički, društveni i svaki drugi faktor.

Ovdje bi vjerojatno imalo smisla uve-sti u priču, a koju sam također nedavno čitao, i onu o MMF-u kao ključnoj po-luzi „zavjere“, tj. odgađanja rješenja, i u širenju tri suvremena „neo“: neoim-perijalnog neokolonijalizma u obliku neoliberalizma, zbog kojega i u bri-tanskim krugovima, ovih smo dana to mogli čitati, napadaju od neki dan pokojnu Margaret Thatcher, unatoč svemu velikome što je uradila za im-perijalnu Veliku Britaniju (pa i za BiH i Hrvatsku u ratovima devedesetih!) u vrijeme svoje suverene vlade, osim ako i to nije još jedna u nizu priča o zavjeri / zavjerama.

Dakle, ovu knjigu, ovo svjedočenje, iz prve ruke, donosi nam čovjek koji

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja260

braneći zakone zemlje koju ekspertno zastupa, biva smijenjen, a da bi se na-kon toga, protiv svih zakona koji vri-jede bilo gdje u tzv. demokratskom svijetu, opljačkalo društveno i privatno vlasništvo, u tzv. tranzicijskoj priči koja ne samo da ostaje gluha i slijepa, nego postaje krimogena u neprovedbi i ne-izvršavanju restitucije, kao jednog od važnih segmenata u pitanju vlasnič-kog utemeljenja društvene imovine (VUDI). Uz osobna autorova svjedoče-nja, insajderska, tu je i brojna referen-tna i validna dokumentacija, tu su i pri-jedlozi zakona i pučki, novinski, publi-cistički ispisani tekstovi o „nekim gos-podarskim veličinama“ kako bi svima i svakome do kraja bilo jasno o čemu se radi i „što su nam to uradili“.

Stiepo Andrijić čak ide toliko daleko da nas uvjerava kako je provedena par-lamentarna diktatura kad se glasova-

njem, s dva prsta u zraku, izvršio teror nad zakonom, nad imovinom koja je svugdje u svijetu nepovrediva i neo-tuđiva. U svemu tome, svjedoči autor, a ničim i nigdje nije opovrgnut, osim smjenom zbog nepoćudnosti, inten-zivno je sudjelovao kao jaka i najjača vlast ove zemlje – Visoki predstavnik (tada austrijski diplomat Wolfgang Petritsch), kao ovlašteni tumač duha i slova Daytonskog sporazuma, a koji je dezavuirao cijeli ekspertni tim, poništio ekspertize struke, verificiranog znanja, a u domaćim izvođačima radova (uvi-jek su to ljudi s „orasima u džepu“, kako je već rečeno) našao vjerne suradnike... Tako je, kaže autor knjige, a čuli smo da to potvrđuju i stručni promotori ove knjige večeras, ne samo ozakonjeno provođenje pljačke i sve ono bezako-nje o kojemu takvi „veliki demokrati“ u svojoj zemlji ne bi mogli nekažnjeno ni sanjati...

Ovo je uzbudljiva knjiga za čitanje, po-gotovu ako se ne tiče vaše kože, vaše sudbine, vaše zemlje i društva, u pro-tivnom je čitate s gorčinom na usnama, ako ste toliko pristojni da suspregnete psovku (onu za koju književni nobelo-vac Solženjicin kaže da nije kulturna, ali je zdrava za živce). Ovo je knjiga, si-guran sam u to, bez koje se neće moći pisati politička povijest BiH s kraja XX. i početka XXI. stoljeća, a da i ne govo-rim o tome koliko ovdje ima triler-ele-menata za pisca političkog ili krimi-ro-mana ili, pak, za nekog filmskog autora.

Evo, bilo je to moje čitanje i učitavanje u ovu knjigu ili u povodu ove knjige, kontekstualiziranje ove knjige u naš društveni ambijent, s punim uvjere-njem i znanjem da se ova knjiga može čitati na mnogo drugih načina, iz više rakursa, jer znano je: koliko čitatelja – toliko različitih čitanja jedne knjige!

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 261

Skok u bezdan tradicije

alen Kristić

Kao jedinstven prostor kritičko-konstruktivnog propitivanja bo-

sansko-hercegovačke zbilje u gotovo svim njezinim segmentima, „Smeđa bi-blioteka“ nedavno je obogaćena novom zbirkom studija, eseja i polemika, i to njezinog urednika Željka Ivankovića.

26 promišljanja, tematski vrlo bogatog raspona, okupljeno je pod naslovom „Utemeljenja“.

I.

Riječ je o vrlo intrigantnom naslovu, u prvom redu zato što živimo u razdoblju postmoderne ili kasne moderne, koja je, makar na filozofijskoj razini, izrazito sumnjičava pred svakim temeljem, jer se „žudnja za temeljem“ gotovo uvijek (čak možda i nužno) izokreće u fun-damentalističko nasilje, opravdano upravo sjedinjenim ili raspolaganjem ne samo vječnim i nepromjenjivim nego ujedno i nadasve nepropitljivim temeljem, pred kojim čovjeku ne pre-ostaje ništa do pukog podvrgavanja i divljenja. Je li taj autoritarni temelj, pred kojim čovjek ne smije ispostav-ljati kritička pitanja, što je središnje obilježje slobode, religijska, politička, nacionalistička, stranačka ili ekonom-ska dogma, kad su u pitanju posljedice na društveno-političkoj ravni, gotovo i da nema razlike. U prilog postmo-derne skepse spram mišljenja kao ute-meljenja, s (gotovo) nužnim totalitari-stičkim posljedicama, ne govori samo krvava povijest prošlog stoljeća nego i

zbivanja u našoj regiji tijekom 1990-tih godina.

No, premda njezin naslov sugerira upravo suprotno, promišljanja iz knjige „Utemeljenja“, vrlo je bliska duhu kasne moderne, uključujući i kritički domak od svake forme autoritarno-dogmatič-nog utemeljenja. Dapače, uvjeren sam da rastanak od mišljenja kao uteme-ljenja u smjeru mišljenja kao prisjeća-nja, kakvo iz etičko-političkih razloga zagovara već Heidegger, predstavlja ne samo vrlo dobar nego i vrlo oprav-dan ključ za čitanje promišljanja iz te

knjige, koja jednako tako izniče u znat-noj mjeri upravo iz etičko-političke motivacije. Da bih to pojasnio, pod-sjetit ću na formu emancipacije, koju je podastro već Heidegger, polazeći od mišljenja kao prisjećanja, a postmo-derna filozofija, uključujući njezinog istaknutog predstavnika G. Vattima, na kreativan način prihvatila.

II.

Razočaranje u svaku formu emanci-pacije, koja se oslanja na žudnju za te-meljem, koji se, kao što smo to već re-kli, (gotovo) nužno izokreće, ovisno o tome kako se prema njemu postavimo, u ideološko-redukcionistički malj ili štake, u Heideggera je iznjedrilo formu emancipacije kao „oslobađajućeg ska-kanja u bezdan tradicije“ za kojom na kreativan način poseže i sam G. Vattimo.

Dakle, objektivnosti i nepromjenjivosti bitka, to će reći totalitarističko-apsolu-tističkom zahtjevu trenutnog poretka postojećeg, možemo „izmaknuti“, a da iznova, protivno vlastitim nakanama, ne postanemo žrtve „žudnje za teme-ljem“, jedino (pri)sjećanjem povijesti bitka, to će reći trenutnog poretka po-stojećeg, a to opet nije ništa drugo do tradicija ili baština, iz koje dolazimo i u kojoj živimo.

Prisjećanje povijesti tradicije, ili razvi-janje njezine genealogija, kako bi to re-kao Nietzsche, ili zadobivanje svijesti

Željko Ivanković, Utemeljenja, Rabic, Sarajevo, 2013.

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja262

o njezinim različitim povijesno uvjeto-vanim otvaranjima ili različitim povije-snim horizontima, kako bi to rekao He-idegger, slabi i potresa polaganje prava trenutno postojećeg poretka na konač-nost, i to u smislu neopozivosti i defi-nitivnosti. Riječ je o prisjećanju proš-log kao otvaranja mogućnosti kritičkog sučeljavanja i ponovne (re)konstrukcije postojećeg, što neodoljivo, ali nipo-što slučajno podsjeća na anamnetički karakter biblijske tradicije, pa i samog kršćanstva.

Upravo takvu formu emancipacije, ne poturajući nam nikakav novi autori-tarno-dogmatski temelj, premda bi se upravo tako mogao krivo (pro)čitati nje-zin naslov„Utemeljenja“, u svojoj novoj knjizi prakticira na sebi svojstven način Željko Ivanković.

Sučeljen kritički s trenutnom bosan-sko-hercegovačkom zbiljom, koju obi-lježavaju jake strukture, što odaje našu za(s)palost u predmoderno-metafizički mentalitet, u sklopu kojeg se na bitak gleda kao na nešto objektivno, nepro-pitljivo, vječno i nepromjenjivo,

Ivanković – prisjećajući se! – „poseže“ za tradicijom ili baštinom, iz koje dolazi i u kojoj živi. Kao „oslobađajući bezdan“, ta mu baština služi da uzdrma i pozove, G. Vattimo bi rekao apelira, na slabljenje jakih struktura u svim sferama suvre-menog bosansko-hercegovačkog druš-tva. Dakako, to se prisjećajuće „poseza-nje“ za tradicijom kod Ivankovića ne iz-vršava u formi objektivnog prenošenja, što je zabluda predmoderno-metafizič-kog duha, nego u formi osobne, zgodi-mice čak i vrlo riskantne interpretacije.

Na vrlo važno pitanje, zašto Ivanković pri prisjećajućem „posezanju“ za tra-dicijom pronalazi ili, bolje rečeno, čuje upravo poziv, ili ako ćemo ostati kod izraza G. Vattima, apel slabljenja ja-kih struktura, to će reći modernizacije i sekularizacije društva, ali i rastakanja nasilno svetog prirodne religije, može se odgovoriti čak i na temelju vrlo leti-mičnog listanja njegove knjige. Čak je i to više nego dostatno da uvidimo što to njegova baština dominantno jest, i to ne samo geografski nego u prvom redu

duhovno-intelektualno, pa čak i onda kad se s njom kritički sučeljava ili čak (možda) misli da se od nje (makar u po-jedinim aspektima) zauvijek distancira.

Kao i u slučaju G. Vattima, riječ je o kr-šćanskoj odnosno katoličkoj tradiciji, dakako u Ivankovićevom slučaju domi-nantno u onoj formi kako se ona obliko-vala kod bosanskih franjevaca.

A upravo nam iz te tradicije, na kojoj počiva Zapad, dolazi apel slabljenja ja-kih struktura, koji je sama ta tradicija u svojim povijesno uvjetovanim izvrše-njima ili otvaranjima, pa i u samoj Bosni i Hercegovini, nebrojeno puta izdala. Jer apel slabljenja jakih struktura, kako to uvjerljivo obrazlaže G. Vattimo, nije ništa do sekularizacijska transkripcija središnje poruke kršćanske objave o „caritasu“ ili milosrđu“, što se razabire iz utjelovljenju, a koja, osluhne li se oz-biljno, uzdrmava i prokazuje svaki oblik ideološko-redukcionističkog autorita-rizma i nasilnosti.

U tome bi se smislu naslov Ivankovićeve knjige „Utemeljenja“, da bi se ostalo vjer-nim autorovoj motivaciji, koja se nedvo-smisleno raskriva iz stranice u stranicu, mogao (ili čak morao) čitati kao „raste-meljujuća utemeljenja“, jer nam se tradi-cija, što zorno pokazuje i sam Ivanković, ne pruža kao objektivna i nepromjenjiva datost, koja bi mogla biti temelj u objek-tivističko-jakom smislu, nego kao „oslo-bađajući bezdan“, koji se uvijek iznova svakome, pa i nama samima, otvara ili „događa“ drugačije, poučavajući nas da bismo i samu suvremenu zbilju morali početi razumijevati u tome smjeru, ra-stajući se bez fundamentalističke no-stalgije ili neuroze od predmoderno-metafizičke zablude da zbilju možemo obuhvatiti i pojmiti jednim jedinim pri-stupom ili interpretacijom, i to onom našom, koju ćemo potom, kao jedinu valjanu, prisilno nametnuti svima.

III.

Dakako, na svakom čitatelju preostaje tijekom osobnog čitalačkog hoda kroz tu sadržajno vrlo bogatu knjigu provje-riti uvjerljivost navedenog čitanja Ivan-

kovićeve knjige „Utemeljenja“, nipošto jedino mogućeg i valjanog, ne zaborav-ljajući oblikovati i svoje vlastito čitanje.

Pri tome će se prvo susresti sa skupi-nom tekstova posvećenih poglavito kulturnom djelovanju bosanskih franje-vaca, pri čemu povlašteno mjesto, nada-sve u podastrtom postmodernom čita-nju Ivankovićeve knjige, zauzima kultu-rološka akcija Ivana Franje Jukića, opi-sana u eseju „Kulturna akcija bosanskih franjevaca 19. stoljeća“. Temelj za to je činjenica da se njegova kulturološka ak-cija može promatrati – a tako se opće-nito gledano može promatrati i kulturo-loška akcija bosanskih franjevaca uopće, kako to Ivanković zapravo i čini – kao proročki ili, kako to kaže sam Ivanković, pionirski zahtjev za slabljenjem jakih struktura društva u kojem se zatekao, to će reći zahtjev za njegovom moderniza-cijom i sekularizacijom, koji niti danas nije izgubio na svojoj aktualnosti.

U drugoj skupini tekstova dominan-tom bi se mogla uzeti, dakako iznova u sklopu podastrtog postmodernog či-tanja Ivankovićeve knjige, tema mogu-ćih uloga umjetnosti, i to na primjeru pisaca, spram neprestanog dvoboja „slabe“ i „jake“ forme mišljenja, koje za sobom povlače „jaku“ ili „slabu“ kon-strukciju društveno-političke i religij-ske sfere. Da taj dvoboj uvjetuje i način percepcije pojedinih umjetnosti, kako s obzirom na njihovu cjelinu tako i s ob-zirom na njihova pojedinačna geograf-sko-kulturološka ostvarenja, zorno po-kazuje esej „Hrvatska književnost u BiH“. Uslijed nadmoći „jake“ forme mi-šljenja, kao pukog provođenja „diktuma jednoga“, ta se književnost, nesvodiva na jedno, našla pod udarom rigidnog integraliziranja odnosno unitariziranja, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Bo-sni i Hercegovini. A da umjetnost, pa i sami pisci, mogu biti povlašteni nosite-lji apela za slabljenjem jakih struktura, svjedoči vrlo zanimljiv i na našem je-ziku po svemu sudeći jedinstven esej „Isus Krist u književnosti XX. stoljeća“, jer pokazuje da su upravo književnici i pjesnici, a ne teolozi, bili oni koji su ti-jekom XX. stoljeća omogućili da do nas iznova dopre Isus iz Nazareta, i to ona-kav kakav je prikazan u Evanđeljima, a

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 263

to će reći u svoj svojoj subverzivnosti spram svih „jakih“ društveno-političkih i religijskih struktura.

Treća bi se skupina tekstova mogla pro-matrati upravo kao kritičko sučeljavanje s „jakom“ religioznošću, koja je lišena svog temeljenog pozvanja, dakle mi-losrđa ili, etički kazano, ograničavanja nasilja, čije su mjesto zauzele dogma-tičnost, autoritarnost i disciplinarnost, jednom riječju metafizičko-predmo-derne forme praznovjerja u funkciji održavanja totalitarnog društvenog ustroja. Dok se dva Ivankovićeva eseja iz ovog tematskog sklopa bave nasil-nošću „jake“ religioznosti u sferi (zlo)uporabe religijskih simbola u našem društvu („Simboli rata, simboli mira“ i „Most podjela“), posebnu pozornost u svakom slučaju zaslužuje esej „Osva-janje slobode ili borba za istinu“, jer su posvećena životnoj borbi katoličkog te-ologa Hansa Künga za slobodu i istinu u Crkvi, ili, drugačije rečeno, za slabljenje jakih struktura unutar same Crkve, koje je više od svega priječe da vjerodostojno naviješta i živi svoju „slabu“ poruku, i to onako kako je ta borba zabilježena u nje-govim veličanstvenim i poput krimića intrigantnim memoarskim zapisima, konačno prevedenim i na naš jezik.

U središtu četvrte skupine tekstova na-lazi se tema jezika, i to iznova kao po-

dručja trajnog dvoboja „jakog“ i „sla-bog“ mišljenja i na njemu zasnovane „jake“ ili „slabe“ društveno političke prakse, ili, riječima samog Ivankovića iz eseja „Svjetlo riječi kao svjetionik jezika“: „Raznolikost kao oplođujuće bogatstvo i unitarizirajuća, standardi-zirajuća uniformnost kao dvije sile u napetom su trajnom suodnosu, u di-jalektičkom konfliktu.“ Dapače, nemoć „jakog“ mišljenja i „jake“ društveno-političke prakse da se konstruktivno nosi s pluralnošću i razlikama, što se vrlo zorno očituje i na području kul-turno-jezične pluralnosti bosansko-hercegovačkog prostora, nuka na za-ključak, iza kojeg stoji i sam Ivanković, da je upravo ona središnji problem sva-kog društva jakih struktura, pa i onog bosansko-hercegovačkog.

Peta, i ujedno posljednja skupina tek-stova, na temelju svog polemičkog ka-raktera pokazuje u kojoj je mjeri u druš-tvu jakih struktura, kakvo bosansko-hercegovačko zasigurno jest, (ne)mo-guć dijalog o kulturnim, povijesnim ili društveno-političkim prijeporima, prije svega jer do nas još uvijek nije doprla niti svijest o povijesno-interesnoj uvje-tovanosti svake pozicije, koja ne pred-stavlja objektivan pristup zbilji nego jednu od mogućih interpretacija zbilje, niti svijest o novom poimanju istine kásne moderne, koje ide u smjeru dija-

loške konstrukcije. Naprotiv, a upravo to pokazuju na ovom mjestu skupljene polemike, još uvijek živimo u prostoru u kojem je dominantna iluzija o objekti-vističko-autoritarnom shvaćanju istine. U tom bi kontekstu bilo dobro da se zapitamo, a na tragu postmodernog traganja za neautoritarnim konceptom istine, koliko (ako uopće) naše interpre-tacije zbilje – a naš govor o zbilji zasi-gurno nije ništa više od jedne moguće interpretacije – pridonose ograničiva-nju društveno-političkog i religijskog nasilja. Želimo li se odreći autoritarne koncepcije istine, to zapravo i jest jedini kriterij za vrednovanje mnoštva mogu-ćih interpretacija, i to ne samo prošlosti nego i sadašnjosti.

***

Prisjećajući se rečenice iz Andrićeve pripovijetke „Čovjek je dužan svome za-vičaju“, oko koje kruži Ivankovićev esej „Andrićeva plurizavičajnost“, moglo bi se zaključiti da Ivankovićeva knjiga „Utemeljenja“ predstavlja novi korak na nikad dovršivom putu vraćanja duga zavičaju odnosno tradiciji iz koje dola-zimo i u kojoj živimo, ne samo na razini geografije nego i na razini duhovno-in-telektualnog. Da se to podudara s 35. obljetnicom njegova stvaralaštva, to svemu pridodaje i svečarski ton.

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja264

Naslućivanje cjeline

Ladislav tadić

Suizdavački aranžman riječkoga Ex librisa i

sarajevskoga Synopsisa (s operativnim težištem na prvom), nakladnika već poznatih po predanu radu i uspjelim izdanjima, zain-teresiranim čitateljima po-nudio je proizvod nesvaki-dašnji i u vremenu sretni-jem od našega. Okolnosti u kakvima se izdavaštvo tzv. tranzicijske epohe nosi s nerazmjerom iz-među financijskih moguć-nosti i tržišnih zahtjeva uglavnom nisu pod sret-nom zvijezdom, a kad se u njima pojavi edicija veća od jednoga sveska, kori-snik knjižnih proizvoda koji je upoznat s aktualnim izdavačkim teškoćama ne bi se smio „praviti Englez“ nego bi njezinu pojavu trebao popratiti barem odobravanjem.

Pojavu objedinjenih 700 dana op-sade i Tko je upalio mrak, dvaju djela koja tvore prvi svezak Izabranih djela Željka Ivankovića, kako izdavači na-zivlju i biblioteku posvećenu Ivankovi-ćevim knjigama dosad izišlima, a vje-rojatno i budućima, namjeravao sam popratiti prigodnim recenzentskim člankom kakav se i inače posvećuje već objavljenim književnim stvarima, ali sam od prvobitne namjere bio odu-stao zbog toga što je posrijedi ne samo pretisak nego cjelina koja se po prvim dvama svescima već dâ naslutiti. Pot-

njem dočekujem i ovaj izbor koji je izdavač odlučio nači-niti preuzimanjem Urtexta i slaganjem tematski ili vr-stovno srodnih djela u plani-ranu cjelinu.

Sretna je okolnost, među-tim, i to što se Djela pojav-ljuju tako da pisac nije bio u prilici samostalno konci-pirati vlastiti izbor i dati mu obilježja „zadnje ruke“ – što bi trebao učiniti vjerojatno u času kad bude razmišljao o pokretanju svojih sabra-nih djela, o čemu, usput go-voreći, već za nekoliko go-dina neće biti preuranjeno razmišljati jer je od pojave prve Ivankovićeve knjige prošlo tridesetpet godina, a

u međuvremenu je piščev opus kvan-titativno narastao – nego je taj posao povjerio izdavaču. Zahvaljujući takvu pristupu čitatelj je dobio dva sveska prostorno-tematski odrediva topo-nomastičkim oznakama kao „sarajev-ski“ (prvi) i „bosanskohercegovački“ (drugi), a riječki je urednik potvrdio svoju kompetenciju dobro osmišlje-nim konceptom i oštrookim uvidom u dosad obavljen posao. Ruho pak kojim su knjige opremljene (posebno profili-ranim fontom slova, čistim i ujednače-nim slogom, domišljatom kombinaci-jom tvrdih korica i mekana platnenog uveza) zaslužuje pohvalu kakvu i inače valja izreći na račun svih Ex librisovih izdanja, vizualno prepoznatljivih po

Željko Ivanković, Izabrana djela I-II,Ex libris & Synopsis, Rijeka-Sarajevo, 2011-2012.

kraj prošle godine, naime, objavljen je drugi svezak Djelâ u koji je Zoran Grozdanov, marljivi urednik Ex librisa, okupio tematski srodne Ivankovićeve eseje i naslovio ga Identitet i druge opsesije, pa sam uvidio da predvidiva cjelina, nastajući prema dosadašnjem planu i pojavljujući se jednogodišnjim ritmom, više nego prihvatljivim u sa-dašnjim prilikama, zavređuje čitatelj-sku pažnju veću od uobičajene. Ali, i sam se, s druge strane, povremeno da-jem obavijestiti o aktivnostima riječ-koga izdavača, kao i sarajevskoga, čije sam dosadašnje proizvode dočekivao sa zanimanjem i s odobravanjem, dok istodobno imam i prilično dobar uvid u autorov književni rad, pa s odobrava-

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 265

dosluhu sa suvremenom grafičko-di-zajnerskom kulturom, kojem ni Ivan-kovićevi svesci, na čitateljevo zadovolj-stvo, a vjerojatno i na autorovu korist, nisu izmaknuli.

***

Kao cjelina 700 dana opsade; Sarajev-ski dnevnik 1992.-1994. i Tko je upa-lio mrak; Sarajevski pojmovnik funk-cioniraju dobro, a moglo bi se reći da drugo djelo poprima obilježja pojmov-nika dometnuta prvom, pa mi se čini da istom u ovom izdanju Tko je upa-lio mrak dobiva mjesto bolje od onoga koje je imao kao samostalna cjelina. Kako bilo, stupanj tematske srodno-sti obaju dijelova iznimno je visok, što opravdava tezu o „knjizi i abecedariju“, ali drugi dio, naravno, može i ubuduće uspijevati samostalno.

Ivankovićev ratni dnevnik cio je u znaku svoga vrstovnog zakona: vođeni gotovo svakodnevno (od 5. travnja 1992. do 23. ožujka 1994) zapisi su ti-pično dnevnički i bez iznimke (memo-arskih, autobiografskih, pripovjednih, pjesničkih ili esejističkih interpolacija na kakve se obično nailazi u dnevni-cima pjesnika i književnika) svrstavaju se u korpus dnevničke proze. Posrijedi je, dakako, prozna forma koja, s pri-mišlju na čitatelja ili bez nje, zapisane dnevne sadržaje prenosi faktografski, dok se narativni dodaci gdješto prepo-znaju kao autorove subjektivne digre-sije. Stoga za 700 dana treba reći da su vjeran primjerak svoje vrste, jer su „posredovana neposrednost“ (Hegel, vermittelte Unmittelbarkeit), pa se sva vrstovna obilježja svojstvena dnevnič-koj prozi beziznimno odnose na zapise koje Ivankovićev dnevnik okuplja u uspjelu cjelinu.

Neposredno nakon prvoga izdanja 700 dana Velimir Visković objavio je u Ma-tičinu Vijencu prikaz naslovljen, ako se ne varam, Zavidna energija preživ-ljavanja. Naslovna sintagma čini mi se privlačno zato što neka od sadržajnih obilježja dnevničkoga teksta doista ot-krivaju racionalnost i razboritost svoj-stvene samo rijetkim autorima koji su svoj dijarij vodili u uvjetima sličnima

piscu 700 dana. Kao protuprimjer uzi-mljem ugođaj u kojem je Stefan Zweig vodio svoje dnevničke bilješke. Naime, nešto prije samoubojstva zapisao je ri-ječi egzistencijalne rezignacije: „Zastava s kukastim križem na Eiffelovu tornju! Hitlerovi vojnici ispred Arc de Triomp-hea! Život više nije vrijedan življenja“ (Tagebücher, 471). Usprkos dramatič-nim ratnim danima (koje sam i sâm, usput govoreći, proživio u neposred-noj piščevoj blizini), usprkos osobnim gubicima, opasnostima, poniženjima i razočaranjima, u Ivankovića nema ni-šta od zweigovske rezignacije: njegov aktivizam, nema sumnje, Vijenčeva se recenzenta morao dojmiti nevjerojatno, premda su Hitlerove vojnike ispred Arc de Triomphea zamijenili Miloševićevi i Karadžićevi vojnici iznad Sarajeva, ali Ivanković, na sreću, nije bio rezignirao nego je ratnu svakidašnjicu, dominan-tnu u svakom segmentu privatnoga i javnoga života, ispunio tihom energič-nošću i ustrajnim radom. U opisanim okolnostima, koje su izvansarajevskim čitateljima dostupne samo posredno, nastali su, uz ostalo, i zapisi o sedamsto sarajevskih ratnih dana iz kojih izdva-jam tek jedan kao primjer namijenjen čitatelju koji 700 dana još nije imao u rukama (zapis od 10. srpnja 1993):

„Subota je. I dok razmišljam bi li na posao ili da ostanem završiti radio-dramu, javlja mi se brat (Mladen) iz Vareša. Umrla mama! Sledio sam se. Vijest ide putem radio-amatera i ne mogu uživo s njim razgovarati, pitati, čuti odgovor, i ne pada mi na pamet sve ono što bih pitao da nisam šokiran tim ‘umrla’. Umrla je sinoć, zapravo noćas, tj. pred zoru. Mogu li doći na sahranu? Javili su i Zdenki. Možda ona dođe, jer tamo održavaju vezu sa srpskim terito-rijima. Ne mogu ni da sam ptica doći, ali sahranite je kako dolikuje, u grob-nicu u kojoj je otac još od 1976. Ne pi-tam ni što je ni kako je sve to bilo… Za-nijemio sam. […]“

Pažljiviji čitatelj koji rat u Sarajevu, na svoju sreću, nije iskusio na vlastitoj koži lako će iz primjera sličnih navede-nom razabrati stvarnost kojoj je Ivan-kovićev dnevnik u cijelosti posvećen, a vjerujem da će prepoznati i njegovu

najveću vrijednost. Željko Ivanković, naime, uvijek zauzimlje nedvosmislen moralni stav: pri komentiranju ratnih zbivanja, političkih ili vojnih operacija, on u svakoj prilici jasno progovara o nedužnosti ili, s druge strane, o mo-ralnom posrnuću svake od sukobljenih strana. U Ivankovića, valja i to spome-nuti, prevratne 1993. godine nije došlo do ideološke „inverzije neprijatelja“, kao ni pragmatične u poratnom vre-menu, pa je moralna postojanost pisca najbolja preporuka za knjigu njegovih dnevničkih zapisa.

***

Identitarni prijepori nastali u vremenu nakon ranih devedesetih izazivlju jaku znatiželju mnogih, kojima je dosadaš-nja knjižna produkcija ponudila mate-rijala u izobilju, a možda i u preobilju, pa su tekstovi posvećeni identitarnim temama uvijek dobrodošli: kadšto kao osnova za ojačavanje nacionalnih ta-bora i pobuđivanje pripadničkoga ugo-đaja, a kadšto i kao atraktivan predmet žučljivih ideoloških sporenja. Posto-jećoj ponudi Ivankovićeva Izabrana djela dodala su svoj prilog, koji se, me-đutim, od nje sadržajno i metodički razlikuje po koječemu, a urednik se potrudio da prilozi u knjizi Identitet i druge opsesije; Izabrani eseji budu slo-ženi slijedom vjerojatno privlačnijim od onoga kakav bi, zbog familijarizira-nosti s temama kojima se pozabavio, i sâm autor uspio načiniti.

U drugi svezak Djelâ uključena su dva-desetdva eseja već objavljena u perio-dici posljednjih četvrt stoljeća, kojima prethodi Grozdanovljev proslov iz kojega se čitatelj, prije negoli pristupi prvom eseju, obavješćuje o urednič-koj namjeri da u knjigu budu uvršteni eseji srodni čak i onda kad se teme, kao u slučaju Andrića ili bosanskih franje-vaca, nalaze na rubovima ideološkoga spektra ili pak u njegovu fokusu: „U ovome djelu ne nalazimo samo teme koje Ivankovića stavljaju u njegov jasno naznačeni društveni, povijesni i geo-grafski okvir, gdje, pod tim okvirom, prije svega mislimo na teme koje se dotiču Bosne i Hercegovine, njezinoga kulturnoga prostora, jezika i politike.

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja266

Mislimo tu i na nezaobilaznu temu svake bosanskohercegovačke povijesti, a to su franjevci i njihov utjecaj i na po-vijesna zbivanja, mentalitete i mnogo toga drugoga što je bitno oblikovalo bosanskohercegovački krajobraz“ (Predgovor, 10).

Više nego tekstom Krvnik – brat Kri-stov, napisanim prije dvadesetsedam godina, u ovoj knjizi kao svojevrsnom uvodnom studijom o prividnoj diho-tomiji dvaju počela i istodobno o pa-radoksu unutar kojega svijet živi u na-petosti između ovozemnoga i numi-noznoga, knjiga se započinje izvrsnim esejem Most podjelâ, objavljenim lani („Concilium“, 5/2012) na pet jezika, čija je strana recepcija vjerojatno bila povoljnija od domaće, što je, doduše, za autora dobra vijest, ali je za zemlju podjelâ uspješno propuštena prilika. A podjele u suvremenoj BiH, za razliku od onih predratnih, iz današnje per-spektive uglavnom benignih, gotovo su opipljive. Ranije srušeni mostar-ski Stari most kao sinegdoha srušena odnosa među dvama nacionalnim ta-borima danas je i usprkos ponovnoj izgradnji ostao u istom značenjskom polju, pa Ivanković, zaključujući svoj esej nimalo optimistično, s pravom konstatira: „Umjesto podjela nekoć iscrtavanih rijekama, danas granice crtaju novopodignuti vjerski objekti.

Rijeke podjela su se prelazile mosto-vima, a ove sadašnje podjele tek čekaju svoje mostove“ (Identitet i druge opse-sije, 24). Kad čitatelj verziran u južno-slavenskim povijesno-političkim stva-rima, nezaobilaznima u svakom raz-matranju o tripartitnom bosanskoher-cegovačkom društvu, od ovoga eseja dođe do posljednjega i zaklopi stražnju koricu knjige, štošta mu postaje jasnije od onoga što je i sâm prije čitanja znao, pa radost zbog spoznajnoga probitka ubrzo biva zamijenjena razočaranjem u pragmatizam kojim se podjele o ko-jima Ivanković lucidno piše danas utvr-đuju uspješnije nego u vremenu prije daytonske pacifikacije.

Siromašna i u koječemu zaostala dr-žava, s društvom izgrađenim gotovo posve predmoderno, ne može biti plodno tlo za adekvatnu recepciju An-drića, ni za preuzimanje najsretnijih te-čevina bosanskoga franjevaštva, barem onih od Jukića kao nositelja moder-nizma naovamo, a kanone nacionalnih književnosti ne može ustanovljavati iz perspektive fizički zajedničkoga pro-stora. Sve je to i štošta drugo prozreo i o tome vjerodostojne stranice napisao Željko Ivanković, pisac koji se spome-nutim i drugim identitarnim temama pozabavio uvidom iznutra, ali i izvana (Pisac i egzil), pa je i s čitateljem podi-jelio spoznaju o cijeni identiteta koja

se skupo plaća, a nakon toga trgova-nja ostaju samo sablasti nad trpiocima identiteta, dok umnim ljudima kao po-sljednja nada na putu do razrješenja preostaje opsesivno bavljenje ruiniz-mom postsocijalističke epohe.

***

Premda nije moj običaj u jednom tek-stu najavljivati novi, priznajem da bih se pozabavio i knjigama Izabranih djela Željka Ivankovića koje će, nadam se, u dogledno vrijeme izići, pa bih, naravno, osim piscu, čitateljsku i recenzentsku pažnju rado posvetio i načinu na koji sljedeći svesci budu osmišljeni. Uz već izrečeni povoljan stav o obavljenu ured-ničkom poslu, rekao bih još i to da su iz-borom za drugi svezak stvorene pretpo-stavke barem za još jednu knjigu eseja ili neku od mogućih vrstovnih kombina-cija. Naime, tematski svijet Ivankoviće-vih eseja nije sav u identitarnom znaku, o čemu svjedoči i nekoliko tematski rubnih priloga drugoga sveska, pa bi u Djelima i neki od ostalih piščevih tek-stova mogli naći mjesto.

Ovo, dakako, izričem kao projekciju svoje želje, koja se vjerojatno mimo-ilazi s izdavačkim planom, ali sam si-guran da bi nastavak eseja u obliku još jednoga user friendly sveska bio dobrodošao.

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 267

Bosna i Hercegovina – zemlja bez ustava

Znanstveni, etički i politički izazovDejan Vanjek

U Sarajevu je 3. i 4. veljače 2012. go-dine održan Međunarodni znan-

stveni skup1 u organizaciji Franjevač-kog instituta za kulturu mira u Splitu. Predgovor uredništva naslovljen „Izla-skom iz winner-loser matrice do nove političke kulture“ okarakterizirao je

1 U čemu se sastoji vrijednost samog skupa? Su-dionici su imali zanimljiva i informativna izla-ganja, a u svakom od njih je u većoj ili manjoj mjeri došla do izražaja njihova stručnost i pro-fesionalno porijeko. Rezultat je niz zanimljivih multidisciplinarnih izlaganja. Tako je Mile Lasić govorio o alternativnom proeuropskom kulturo-loškom i pravno-politološkom narativu; Regina Ammicht Quinn o kultivaciji „ljudskog“ kroz po-litiku, etiku i religiju, Andras Mate Toth – Ma-rio Vukoja o ulozi katoličke crkve u konstrukciji identiteta u multireligijskom društvu; Alen Kri-stić o novoj političkoj kulturi i izazovu za reli-gijske zajednice u BiH; Nerzuk Ćurak o Dejton-skom političkom poretku i kulturi nasilja; Ivica Lučić o suprotstavljenim nacionalnim koncep-cijama od kraja Osmanskog carstva do nastanka Kraljevstva SHS; Ivan Cvitković o Hrvatskom nacionalnom identitetu na graničnim područ-jima susretanja sa drugima; Žarko Papić o od-nosu građanskog i nacionalnog – civilno društvo i ravnopravnost; Tarik Haverić o Ustavu BiH iz-među pravne znanosti i političke moći; Ivan Vu-koja je govorio o politikama u pozadini različitih modela (pre)ustroja BiH, Enver Kazaz o Daytonu kao međunarodnoj legitimaciji ratnih osvaja-nja, Milan Vego o Daytonu kao ćorsokaku, Ivan Lovrenović o trećem modusu hrvatske politike, Edin Šarčević odgovore traži na potezu između demokratizacije pravne znanosti i primitivizacije javnopravnog diskursa; Ivan Markešić ironizira o ratnom rješenju za mirno življenje; Božo Žepić teoretizira etičke, političke i ustavnopravne po-stulate za donošenje ustava u višenacionalnoj i europskoj BiH, Saša Mrduljaš o određenju hrvat-skog političkog idejnog odnosa prema BiH; Ugo Vlaisavljević o ustavu i aporiji suvereniteta i na koncu Mato Arlović o ravnopravnosti i konsti-tutivnosti naroda, ljudskim pravima i temeljnim slobodama u Ustavu BiH.

skup kao poglavito politološko-socio-loško nastojanje da se analiziraju i po-jasne osnovni pojmovi i pretpostavke nacionalnog dijaloga po pitanju „(re-de) konstrukcije“ Ustava BiH. Već u sljede-ćem paragrafu trezvenom i realističnom konstatacijom daje se do znanja da od samog skupa ne treba previše očekivati, obzirom da „..kod većine vlada skepsa da su pozicije ne samo na političkom već i na znanstvenom polju davno za-uzete i da se na ovakvim skupovima umjesto argumenata slušaju i izgovaraju tek očekivane mantre“! Dalje se dodaje kako su upravo te mantre proizvod „...ideoloških, totalitarnih, dualističkih mi-saonih koncepata“ jer pervertiraju poli-tičko djelovanje i mogućnost sagledava-nja bosanskohercegovačke društveno-političke zbilje.

Stoga su posve opravdano kao ciljevi skupa postavljeni:

• prepoznati instrumente za izla-zak u novu matricu odnosa do-bitnik-dobitnik naspram aktu-alne dobitnik-gubitnik;

• raskrinkati ideološke i ustav-nopravne konstrukte koji su u službi winner-loser (nepraved-nih) odnosa,

i tek potom

• provjeriti neke modele za Ustav BiH

Prva dva cilja bave se preduvjetima us-postave razumnog komunikološkog okvira unutar kojeg je moguće ostvariti

svrsishodan dijalog rasterećen ideološ-kih konotacija i uvjerenja, što je prva i osnovna prepreka afirmaciji racionalne komunikativnosti: koja je u pravilu oslo-bođena emocija i zasniva se na racional-nim načelima, oko čije primjene postoji konsenzus i usmjerena je na postizanje rezultata, a ne na zaštitu specifičnih vrijednosno-komunikoloških polazi-šta. S pravom se stoga vjeruje da je opći multidisciplinarni znanstveni diskurs sasvim primjereno područje unutar ko-jeg se mogu osigurati preduvjeti za ra-cionalan dijalog oslobođen ideološko-identitarnih premisa.2 Tek na takvim

2 Izvjesno je da produktivan dijalog o konkret-nom pitanju kao što su ustavne promjene pret-hodno zahtjeva sanaciju općih komunikoloških uvjeta unutar narušenog bh. javnog ambijenta u kojem dominiraju postkonfliktni obrasci mi-šljenja i teme. Tome svakako doprinosi i aktualni ustavni okvir ali i politička kultura koja je poli-tiku reducirala isključivo na uska identitarna po-dručja, pa možemo govoriti o javnom diskursu koji favorizira politike identiteta a sugovornike svake javne polemike unaprijed pozicionira unu-tar uskih identitarnih područja gdje često puta ostaju i protiv vlastite volje. Naime, ukoliko mi-slećem pojedincu, sudjelujući u javnom druš-tveno-političkom diskursu, eventualno pođe za rukom nadići svoje vrijednosno-identitarne pro-pozicije ili u najmanju ruku pomisli da je u tome uspio, obmanuvši sebe i/ili druge, njegovi sugo-vornici će ga, u procesu daljnje argumentacije i oponiranja usredotočenih na detekciju analogija mišljenja i identiteta, prvom prigodom vratiti natrag u njegove identitarne okvire. Prethodno opisana značajka komunikacijskog procesa za-sigurno predstavlja jednu od prepreka na putu ostvarenja nužnog „komunikacijskog iskoraka“ ili „progresivne interakcije“. Dakako, prethodno opisana analogijska sprega mišljenja i identiteta nije posve proizvoljna: ona je dobrim dijelom i proizvod objektivnih komunikacijskih propo-zicija od kojih su neke i specifične za bh. druš-tvo, kao što su identitarna pripadnost, fragmen-

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja268

osnovama moguće je pristupiti materi-jalizaciji i trećeg suštinskog cilja, a koji se tiče provjere modela za ustav Bosne i Hercegovine koji bi sam po sebi trebao biti rezultat racionalnog konsenzusa za-interesiranih strana.

Opći teorijski osvrt

Znanstveni skup održan u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira poučava da misaono produktivni pro-cesi moraju objediniti elemente više različitih paradigmi kako bi se izašlo iz začaranog kruga ponavljanja istih ili neznatno modificiranih mantri. Ova je uputa važna s obzirom da u javnim na-stupima članovi intelektualne zajednice često puta ustrajavaju u dokazivanju vlastitih uvjerenja; pri tome se instru-mentalno pristupa znanstvenoj litera-turi i akademskim koncepcijama zarad potvrde unaprijed definiranih stajali-šta koja u mnogim aspektima potpuno zanemaruju postratne bosanskoher-cegovačke realitete.3 Stoga se ne bez razloga, u duhu franjevačke mudrosti i duhovnosti, na početku skupa upozo-rava kako je priznanje različitosti i nji-hova ravnopravna participacija u jav-nim društveno-političkim procesima ključ demokracije u BiH. Ako značenje prethodne rečenice sagledamo u okvi-rima suvremene europske vrijednosne nomenklature jasno je da se zapravo govori o „pluralizmu“, kao vrijednosti koja je primjenjiva u individualnom i kolektivnom smislu i predmnijeva rav-nopravnu poziciju svih aktera (indivi-due/skupine) u društvenim procesima. U najmanju ruku i pluralizam se ovim kandidira za jedan od pojmova čijim značenjem i funkcijom se potrebno de-taljnije baviti.4

tiranost/podijeljenost javno-komunikacijskog prostora, izloženost različitim socijalizacijskim uvjetima u različitim dijelovima zemlje, uklju-čivo sa medijima i sl.3 Što je primarno značajka promišljanja bh. stvarnosti i društveno-političkih odnosa unutar „ekskluzivističko-antiidentitarnog“ diskurzivnog okvira, koji se opisuje u nastavku teksta.4 Pored svoje primjenjivosti na područje indivi-dualiteta, pluralizam je i vrijednosno utemelje-nje kojim se ujednačavaju pozicije kolektiviteta na tlu suvremene Europe i podržava njihova re-ciprocitetna interakcija. U pluralnom ambijentu

Dakako, pluralistički javno-akademski dijalog podrazumijeva mogućnost do-statnog distanciranja od samog objekta spoznaje koje će otvoriti mogućnost kritičke refleksije i naprosto osigurati sve preduvjete produktivnog intelek-tualnog djelovanja. Stoga se s pravom pretpostavlja da je akademska zajednica najpozvanija zajednički djelovati na is-punjenju ranije navedenih ciljeva. U tom smislu na skupu je ponovno došla do izražaja oprečnost pozicija, među-tim, u tome se i sastoji njegov značajan doprinos unutardruštvenom dijalogu. Naime, pored izuzetnog interdiscipli-narnog znanstvenog diskursa koji se očituje u argumentiranim raspravama vođenim na visokoj razini, smionog su-očavanja sa postavljenim pitanjima uz otvaranje novih, još jednom su se iskri-stalizirale i potvrdile temeljne – opće društveno-političke pozicije koje se ne tiču samo konkretnih pitanja razma-tranih na skupu, već ukupnih odnosa i krucijalnih prijepora koji su objektivna prepreka razvoja Federacije ali i BiH u cjelini.

U kontroliranim uvjetima kao i unutar cjeline bh. javnosti potvrđena su dva temeljna društveno-politička diskur-zivna okvira koja proizvode različite vizure sadašnjosti i budućnosti BiH. Jedan od njih se prikazuje kao „inklu-zivističko-identitaran“, u smislu da

nema diskreditacije iskaza govornika, kako sa stanovišta njegovog identiteta tako iz ideološke pozicije kojoj određeni iskaz ili diskurs ne odgo-vara. Zapravo priznavanjem moći i prava učešća različitim društveno-političkim centrima u obli-kovanju „javnog“, u startu se onemogućava pre-vaga svakog od pojedinačnih centara koji, stoga, ne uspijevaju privesti kraju ideološku impregna-ciju svog vrijednosnog sustava u svijest većine građana. Drugim riječima, ne uspijeva kreirati pretpostavke za učvršćivanje kolektivne svijesti kompatibilne ideološko-vrijednosnim sadrža-jima određenog društveno-političkog centra. Pluralizam tako uspijeva, ne samo pojedinačne politike identiteta držati u „razumnim“ okvirima, već relativizira i samo pitanje identiteta, obzirom da ne dopušta mogućnost negacije ili međusob-nog nepriznavanja konkurentnih identiteta tj. njihovu uzajamnu diskreditaciju i sukobljava-nje. Pošto identitete lišava međusobne prijetnje i ugroženosti, pluralizam onemogućava njihovu apsolutizaciju koja poprima izraz u onome što nazivamo politikama identiteta, a samim tim i isključivost javnog diskursa o identitetu, koji u pluralnim društvima jedino može biti otvoren i uključiv, što ga zapravo suštinski i čini pluralnim.

njegovi nosioci tretiraju etno-nacio-nalne skupine kao političke zajednice koje ravnopravno sudjeluju u razdiobi suvereniteta i singularne političke en-titete koje u okvirima društveno-poli-tičkog sustava ostvaruju i konzumiraju svoja prava. Drugi opći diskurzivni okvir može se nazvati „ekskluzivi-stičko-antiidentitaran“5, unutar ko-jeg se nastupa iz naizgled bezinteresne vrijednosno neutralne perspektive: na-čelnim pozivanjem na liberalno-demo-kratska načela koja tretiraju pojedinca kao elementarnu društvenu jedinku sa pripadajućim pravima i obvezama. Ovaj model koristi liberalnu koncepciju ato-mizirane individue, čiji agregat pred-stavlja apstraktne nosioce suvereniteta i izraz kolektivne političke volje koja se periodično provjerava i potvrđuje na izborima. Radi se o itekako važnom as-pektu europske vrijednosne stečevine koji implicira egalitarizam atomiziranih individua u smislu da njihove individu-alne preferencije ne određuju količinu njihovih prava i odnos društveno-poli-tičkih struktura prema njima. Iz pozicije „ekskluzivističko-antiidentitarnog“ dis-kursa etno-nacionalno uređenje države se percipira kao prepreka postizanju društvene jednakosti, pa se sukladno tome svaki oblik kolektivnih potraživa-nja, političke reprezentacije i sl. gleda sa podozrenjem. Naravno, riječ je o udž-beničkoj ili ex ante „primjeni“ liberalnih

5 Ova terminologija je aribitrarna ali priručna za razumijevanje dva dominantnadruštveno-po-litička mega-diskursa koja prožimaju ibh. aka-demsku debatu. Oni se mogu nazvati i drugačije (primjerice „građanski“ i „konsocijacijski“, ali to su formalna-teorijska rješenja koja su do sada intenzivno konzumirana i samim tim postala predmet politikantskog sporenja, što je dovelo do djelomične transformacije njihovog značenja i slabljenja teorijskog potencijala), a imaju i deri-vativne diskurse/poddiskurse/narative u drugim komunikacijskim sferama i na razinama, kao što je dnevno-politička, medijska, intersubjektivna.. ovisno o vrsti aktera komunikacije i njihovim ka-pacitetima: pa se tako susrećemo sa bipolarno-stima kao što su unitarizam-separatizam, cen-tralizacija-decentralizacija, integracija-dezinte-gracija, probosanski-antibosanski, građansko-et-nonacionalno, federalističko-republičko, konso-cijacijsko – koje jedni percipiraju kao instrument dezintegracije a drugi stabilizacije pa čak i inte-gracije, itd., gdje se operira unutar postavljenih krajnosti i suprotstavljenosti, uz frekventna raz-mimoilaženja oko razumijevanja i interpretacije istih termina/pojmova, što samo po sebi proi-zvodi poteškoće i nesporazume u komunikaciji.

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 269

načela koja ne uvažava ili ne priznaje postojeće realitete, već se njome isti na-stoje suspendirati derivacijom „građan-skog“ društveno-političkog poretka.6U tom smislu „ekskluzivističko-antiiden-titarni“ model je teorijski korektan, ali nepotpun i lišen integrativnog teorij-skog potencijala jer se naslanja samo na ideološki kompatibilne segmente li-beralne teorije i europske vrijednosne stečevine.7

Inkluzivističko-identitarna pozicija, s druge strane, pod okrilje liberalno-de-mokratske tradicije i zapadnih vrijed-nosti, pored navedenog, stavlja i kolek-tivitete sa svojim navlastitim kulturnim, ekonomskim ali i političkim potrebama. Načelno polazište je odmak od apstrak-tne individue ka konkretnom identitar-nom pojedincu – „osobi“, koja, pored građanskog statusa implicira i kulturno-identitarne propozicije koje se nadove-zuju na apstraktnu pravno-regulativnu odrednicu individue. U tom smislu „…osobu treba razlikovati od individue. Individua je samo apstrakcija, odnosno izbor nekoliko aspekata osobe u poli-tičke svrhe“... „ individua je izoliran čvor, a osoba je cijela tkanina oko tog čvora, satkana od ukupnog sukna realnosti“.8U svjetlu ovog zapažanja inkluzivističko-identitarni diskurs zahvata specifične društvene realitete i teorijski operira sa kategorijama aktera kao što su „osobe“, skupine ali i apstraktne individue9, zbog čega je i atribuiran kao inkluzivan. Na-suprot tome „ekskluzivističko-antiti-dentitarni„ diskurs nastupa derivativno

6 Istom logikom stvari proizlazi da bi se primje-nom čistih političkih načela mogli predodrediti i ukupni društveno-politički odnosi, kulturo-loško-identitarne preferencije i svi aspekti iden-tifikacije i djelovanja, što ostavlja mogućnost ar-bitrarne konstitucije političke zajednice bilo kad i na bilo kojem mjestu na bazi čistih liberalnih načela.7..ne uzimajući u obzir da je europski vrijedno-sni sklop u međuvremenu nadogradio autono-miju pojedinca – građanina, pored ostalog, i kul-turnom autonomijom skupina kojim pripadaju i time proširio obzor razumijevanja identiteta uključivo sa njegovim političkim konotacijama.8 u Steiner, J. Henry; Philip, Alston (2000): Inter-national human rights in context: law, politics, morals, Oxford UK: Oxford University Press, str. 387.9 na koju se u potpunosti naslanjaju članovi ekskl.-antiidentit. „tabora“.

prema društvenoj stvarnosti i ne od-stupa od polazišnog aktera„apstrakne individue„ u smislu vrijednosno neu-tralne koncepcije građanina. Ta isključi-vost čini opravdanom njegovu „eksklu-zivističku“ atribuciju.

Opisana dva diskurzivna okvira10 dje-luju kao osnova daljnjih nerazumijeva-nja i sukobljavanja, što zahtjeva dodatnu analizu njihovih slabosti i inhibicijske društveno-komunikacijske funkcije. Osim što „ekskluzivističko-antitidenti-tarni“ diskurs ima problem sa stvarno-šću budući se čvrsto drži radikalne li-beralne norme,11 on koristi ekstenzivnu interpretaciju „građanstva“ isključivo kao pravno-političke kategorije, do-čim su njena funkcija i interpretacijska domena multivarijantni. Naime, „gra-đanstvo“ nije samo politička i ustavno-pravna koncepcija koja ima isključivo egalitarnu funkciju, vezuje se za načelo demokratske većine i time iscrpljuje svoj značenje: ono je i univerzalna de-zignacija sveukupnosti obveza i prava kojima se uređuje odnos države i njenog aparata, s jedne strane, i građanina/indi-vidue s druge. U tom smislu institucije države tretiraju građane jednako i na taj način se egalitarna funkcija postvaruje, ali samo iz razloga što individualne pre-ference koje individuu čine osobom i članom određene etno-nacionalne unu-tardruštvene skupine nisu relevantne za regulaciju odnosa država-pojedinac. Osim toga „građanstvo“ se vezuje i za „državljanstvo“ kao krovnu koncepciju i perspektivu iz koje se mogu sagledati sva druga prava individue/pojedinca u odnosu na državu, njene institucije ali i druge građane. Time se „državljan-stvo“ obuhvatno i prijateljski postavlja spram „građanskog“, pri čemu se elimi-nira značaj identitarne pozicije koja nije relevantna za tu razinu odnosa. Dakako ovdje je riječ o svakodnevnoj interakciji usredsređenoj na konzumiranje „gra-đanskih“ prava građanina kao „atomi-zirane individue“. Međutim, mnogi as-pekti institucionalnog djelovanja i pro-

10 ...koji se na tlu BiH manifestiraju u skladu sa identitarnim zemljopisno-demografskim propozicijama.11 ...što uzrokuje njegovu nefleksibilnost i nemo-gućnost uvažavanja bilo kakvih oblika kolektiv-nog subjektiviteta i reprezentacije.

cedure u okolnostima povremenog/periodičnog upražnjavanja kolektivnih političkih prava (izbori, referendumi, donošenje zakonsko-regulativnih rje-šenja od značaja za unutardruštvene identitarne kolektivitete u relevantnim oblastima kulture, obrazovanja, infor-miranja, regionalnih gospodarskih inte-resa i sl.), pored univerzalnog individu-alno-građanskog polazišta, obuhvaćaju i identitarnu nadgradnju pojedinca, koja u društvima kakvo je bosansko-hercegovačko nije zaokružena unutar koncepcije „građanskog“ – koja nema izgrađen niti integriran implicitni vri-jednosno-kulturološku sadržaj.

Naprijed rečeno nameće potrebu da se razumijevanje i tumačenje općih topoa, kao što je primjerice koncep-cija „građanstva“, izmjesti izvan okvira „političkog“12 u područje „znanstvenog“ diskursa, što je moguće ostvariti zauzi-manjem funkcionalističkog pristupa tj. propitivanjem funkcije i uloge predmet-nog pojma. Drugim riječima, osnovne pojmove i termine ne treba promatrati samo iz teorijske perspektive, već uz puno uvažavanje njihovih praktičnih implikacija. U protivnom riskira se per-manentan sukob koji se beskonačno napaja sadržajno-logičkim resursima suprotstavljenih teorijsko-interpreta-tivnih domena.13Tako, primjerice, svi učesnici skupa se slažu o potrebi kon-vergencije stajališta i nadilaženja opreka na tom putu. Ipak, jedni shvaćaju kon-vergenciju kao simetričan14 a drugi kao asimetričan15 proces, što je svakako

12 koji dominira svim debatama koje za predmet imaju „politička“ pitanja.13 U nadilaženju značensko-komunikativnih ambigviteta posebnu odgovornost imaju pripad-nici akademske elite koji djeluju unutar „ekslu-zivističko-antidentitarnog“ diskurzivnog okvira, jer zanemaruju društveno-praktičke dimenzije ostajući u čisto teorijskoj perspektivi utemelje-noj na parcijalnim liberalno-demokratskim rje-šenjima. Sukladno tome njima predstavlja veliki izazov prilagoditi se suprotnim stajalištima ob-zirom da koriste derivativni pristup konstituciji društveno-političke realnosti, usljed čega upra-žnjavaju dogmatski javno-polemički nastup koji često puta nastupa hegemono spram suprot-nih ili naprosto drugačijih stajališta.14 karakteristično za pristalice „inkluzivističko-identitarnog“ diskurzivnog okvira.15 odlika pristalica „ekskluzivističko-antiidenti-tarnog“ diskurzivnog okvira.

Prikazi i osvrti

magazin za političku kulturu i društvena pitanja270

pogrešno jer je asimetričnost protivna suštini konvergencije, kao aproksimaciji različitih i međusobno suprotstavljenih misaonih pozicija. 16

Kada je riječ o širem vrijednosnom kon-tekstu važno je istaknuti i parcijalno-instrumentalistički pristup europskim vrijednostima, u smislu da se iste upo-trebljavaju za legitimizaciju partikulari-stičkih društveno-političkih i intelektu-alnih pozicija. Takav pristup sastoji se u pozivanju na osnovna načela liberalne demokracije i to ona koja korespondi-raju poziciji izlagača/govornika, pa će se kirurškom preciznošću izuzeti anti-fašizam bez da se okrznu autoritarizam i totalitarizam ili obratno; naglasak će se oportuno staviti na građansko-re-publikanska načela, koja su samo djelić pravno-političke stečevine, a zanema-rit će se konsocijativni elementi cjeline europskog supranacionalnog projekta ili federalistička tradicija koja je izra-zito bogata i razvijena na europskom tlu, pa i obratno. Pored navedenog sla-vit će se ideal nacionalne državnosti bez osvrta na činjenicu da je Europa među velike narative koje dugoročno nastoji ostaviti iza sebe svrstala i domoljublje/patriotizam – kao lažni univerzalizam koji često puta nastupa hegemono i asi-milirajuće prema samobitnim društve-nim skupinama.17 Veličaju se individu-

16 U takvoj konstelaciji pomjeranje jednih ka centrima mišljenja drugih tumači se i priželjkuje kao trijumf određenih pozicija u intelektualnom odmjeravanju snaga koje je samo dio općeg druš-tveno-političkog meleea koji iscrpljuje i frustrira cjelokupnu bh. javnost od rata naovamo, koji za osnov ima hegemone tendencije koje se mani-festiraju kroz nastojanje da se osigura prevaga jednog ideološko-diskurzivnog okvira nad cije-lom javnošću. Naravno pri tome valja naglasiti da hegemono mogu djelovati samo oni akteri koji raspolažu dovoljno velikim javno-komu-nikacijskim kapacitetima, što se u bh. kontek-stu prvenstveno odnosi na promotore ekskluzi-vističko-antiidentitarnog diskurzivnog okvira koji se sintetski – kolokvijalno može titulirati i kao nacionalno-integracijsko/asimilacijsko-građanski mega-diskurs.17 Činjenica da je europska filozofija i praksa ljudskih prava identificirala nacionalne manjine kao grupe kojima je potrebna posebna zaštita govori o negativnim trendovima nacionalnog in-tegracionizma koji bi bio ostavljen bez nekog vr-sta vanjskog nadzora i kontrole. Pored toga, čitav niz konvencija je posvećen zaštiti kultura, jezika, naslijeđa, običaja a sve u cilju očuvanja prisustva nacionalnih manjina u izrazito nepovoljnom

alna prava i ideal građanstva naspram europske prakse koja nastoji opuno-moćiti i ojačati poziciju manjinskih i ugroženih zajednica/skupina i obratno. Europske vrijednosti se često prezen-tiraju kao tvrde norme koje imaju po-tencijal radikalno izmijeniti specifične kulturološke morfologije, pri čemu se zaboravlja da je europski projekt krajnje kulturno senzibilan i inkluzivno orijen-tiran nauštrb vlastitog samodređenja/samodefiniranja.18

Na tragu naprijed rečenog rezultati znanstvenog skupa mogu se preciznije formulirati na sljedeći način:

• do kraja su ogoljene i mapirane dvije temeljne misaone pozi-cije kada je u pitanju promišlja-nje relevantnih aspekata druš-tveno-političke stvarnosti u BiH

• razotkrivene su osnovne među-sobne razlike dva temeljna dis-kurzivna okvira (megadiskursa)

• potvrđene su slabosti intelek-tualnog djelovanja unutar sva-kog pojedinog od dva temeljna megadiskursa koja predodre-đuju narav javne komunikacije u BiH.

Dodatne opaske

Opće je poznata teza, koja se poneg-dje tumači zavjerenički,19 da BiH ima

okruženju unutar nacije-države, koja sama unu-tar sebe nije mogla naći dovoljno rezona za oču-vanje „perifernih“ kulturnih oblika koji ne uži-vaju pravo i privilegiju autorstva pa i suvlasniš-tva nad dominantnim vrijednostima. Zasluga svakako pripada europskim institucijama čije su vrijednosti i autoriteti postali relevantan i neza-obilazan čimbenik u odnosu na svaku europsku državu pojedinačno, ali i šire.18 To se posebice odnosi na identitetsko-druš-tvena određenja kulturološkog tipa koja bi mo-gla trajno isključiti pogranične države i kulture. Da to ne bi bilo tako osmišljene su raznovrsne politike usmjerene na jačanje „prekogranične“ suradnje: dobrosusjedskih odnosa, otvorenih vrata i sl., sve nauštrb predikcije finaliteta Europ-ske unije u smislu definiranja njenog identiteta i društvenosti. 19 To je jedan od značajki bh. stvarnosti koji se često prešućuje ili ne priznaje u krugovima pristalica ekskluzivističko-antiidentitarnog mega-diskursa.

podijeljeno društvo. Naprosto, podjele su evidentne kako vertikalno tako i horizontalno. Vertikalno od političkih struktura, preko civilnog društva, javno-sti i medija, do mikrorazine gdje fluktu-iraju implicitni, intimizirani opći druš-tveno-politički stavovi unutar identitar-nih skupina. Rat je učinio svoje i malo je mjesta ostalo na kojima se autentična, a ne „pokazna“, raznolikost može pronaći. Fizionomija bh. društva danas je takva da podržava postojanje i razvoj separat-nih i relativno autonomnih društveno-političkih komunikacijskih svjetova. Iskustvo skupa potvrđuje da se fra-gmentiranost društva prenosi i na inte-lektualnu sferu gdje prijepor ostaje jasno vidljiv unatoč sofisticiranom izražaju. To je posebice zorno u izvadcima sesija na kojima su se vodile žustre debate o izvornim značenjima interdisciplinar-nih pojmova kao što su država, nacija, etnija, konstitutivnost, građanstvo, itd. Ono što upada u oči nije samo različito tumačenje navedenih pojmova u kon-tekstu bh. društveno-političkog stanja i odnosa, već pokušaj da se bh. stvarnost koncipira ex ante, kao da se radi o vir-tualnom ili pak nedefiniranom sustavu kojem nedostaje esencija, bit, suština pa je se može nadomjestiti općim topoima i njihovim prigodnim definicijama kojih ne manjka (primjer nacije).20 To govori da se isključivost političkog diskursa zamjenjuje isključivošću intelektualno-znanstvenog, što će reći da je sukob isti samo se obračun vodi na drugoj razini, drugim sredstvima i od strane drugih aktera.

Akademska spoznaja se koristi u su-zvučju sa individualnim iskustvima, sta-vovima i opredjeljenjima, dakle s onim propozicijama kojima je pojedinac već determiniran, čime se i u znanstvenu

20 Na primjeru „nacije“ u jednoj od sesija znan-stvenog skupa zagovaratelji „eksluzivističko-antitidentitarnog“ pristupa su pri artikula-ciji pravno-političke teorije nacije sasvim izostavili njenu društvenu dimenziju, iako se samom definicijom referiralo na konkretan – bosanskohercegovački društveno-politički milje. S druge strane zagovaratelji „inkluzivi-stičko-identitarnog“ pristupa su primat dali društvenoj dimenziji „nacije“, naglašavajući njenu praktično-aplikativnu dimenziju, ali pri tome ne odbacujući iponuđenu pravno-političku interpretaciju.

Prikazi i osvrti

status, broj 16, ljeto 2013. 271

domenu uvlači identitarno kao pre-sudni čimbenik društveno-političkog djelovanja.21 Međutim to samo po sebi nije najveći problem i osnovni uzrok nemogućnosti prevladavanja komuni-kativnog hijatusa između pristalica in-kluzivističko-identitarnog i ekskluzivi-stičko-antiidentitarnog megadiskursa. Inhibicije produktivnog dijaloga rezul-tat su nevjerodostojnih pokušaja na-dilaženja ili pukog izigravanja vlastitih identitarnih propozicija u cilju kreira-nja privida znanstvene artikulacije, koja proizlazi iz tobožnje neutralne pozicije. Ta neutralna pozicija se prikazuje kao iluzija čvrstog oslonca za„superiornu“ poziciju mišljenja koja se legitimira iz perspektive uskog znanstvenog po-dručja ili rakursom na tzv. civilizacijske ili europske vrijednosti. Posljedica toga je ne autentičnost, ne fleksibilnost i is-ključivost aktera pri adresiranju kruci-jalnih društveno-političkih pitanja u

21 Svako podneblje u BiH predstavlja ujedno i političko podneblje u smislu da na njegovom području vlada okvirni društveno-politički dis-kurs koji impregnira sve predodžbe dominantne etno-nacionalne zajednice, trajno ih stabilizira-jući kao nepobitne istine i tako onemogućava-jući njihovo propitivanje, što neizbježno zahvata i intelektualnu zajednicu koju je na održanom skupu predstavljao identitarno heterogen skup stručnjaka ukorijenjenih u specifičnim podne-bljima. To naposljetku znači da su temeljni druš-tveno-politički stavovi pojedinca identitetske prirode, pa je najveći izazov razgraničiti identitet od spoznaje makar ona bila i akademska. Ako su mišljenja koja se zastupaju na okruglim stolovima u kojima sudjeluju domaći akteri sa svojim biografskim, identitarnim i lokalnim propozicijama dio širih, međusobno oprečnih, vrijednosno-komunikoloških sistema, a oni to jesu, onda se postavlja pitanje da li je konvergen-cija kao zamišljeni simetrični proces idejno-vri-jednosnog približavanja u takvim okolnostima uopće ostvariva, budući se nadilaženje postoje-ćih okvira mišljenja potvrđuje kao nepremostiva prepreka. Na koncu, iz perspektive dva opisana diskurzivna okvira potpuno je razložno i pitanje o stvarnoj potrebi konvergencije za nadilaženje postojećih društveno-komunikacijskih inhibi-cija. Naime, pluralni ambijent ne uspostavlja imperativ promjene pozicija mišljenja u cilju nji-hovog približavanja suprotstavljenom polaritetu, već samo nalaže uspostavu jedinstvenog, dogo-vornog, normativno-vrijednosnog okvira kao nužne potvrde njihove uzajamne legitimacije i potvrde na bazi općih društvenih vrijednosti kao što su povjerenje, tolerancija i pluralizam. Među-tim, ovdje se, uz punu svijest o mogućim termi-nološkim zamkama, otvara pitanje o mogućnosti uspostave zajedničkog okvira mišljenja mimo same konvergencije.

BiH: što je primarno značajka pristalica „ekskluzivističko-antiidentitarnog“ me-gadiskursa koji zagovaraju ideju građan-ske integracije kao kulturnog događaja koji može potpuno supstituirati posto-jeće konstitutivne etno-nacionalne identitete u BiH.

Separatnim društveno-političkim re-alitetima u BiH je potrebna nova obu-hvatna paradigma u smislu kreiranja državotvornog identiteta i učinkovite organizacije, a koja se ne može ni na koji način nametnuti već može nastati samo kao rezultat dugoročnog procesa unutarnje (simetrične) konvergencije22 i zrenja. Postojeći realiteti su proizvod nasilja i rata ali oni ne mogu biti poni-šteni mirnodopskim sredstvima. Stoga je preporuka za pacifistički nastrojene aktere da istraju u priznavanju drugačiji vizura, a prvenstveno onih koje smje-raju ispunjenju ciljeva simboličke inte-rakcije kao sredstva aktualizacije zajed-ničkih značenja koja će se crpiti iz po-dručja intenzivne23 intersubjektivnosti i zaokupljenosti perspektivama Bosne i Hercegovine kao „multi-etno-nacio-

22 Simetrična konvergencija u političkom smi-slu podrazumijeva zajedničko kretanje u pravcu postizanja konsenzusa/kompromisa. Za one koji promišljaju bh. stvarnost pod okriljem „ek-sluzivističko-antitidentitarnog“ megadiskursa, između ostalog, to znači odustajanje od fantaz-magorije o općoj nacionalnoj integraciji u cilju stvaranja jedinstvenog „demosa“ – političkog naroda u BiH namjesto tri postojeća i vraćanje centraliziranog republičkog ustava; dok se pred pristalice „inkluzivističko-identitarnog“ mega-diskursa postavlja zahtjev za potpuno uvažavanje „neidentitarnih“ vidova društveno-političke or-ganizacije i reprezentacije, koji se moraju uvrstiti u postojeći poredak uz adekvatna institucionalna jamstva (npr. pitanje presude ECHR „Sejdić-Finci“). U tom smislu i pristup važnim pitanjima kao što su ustavne promjene mora uzeti u obzir više različitih kriterija pri redefiniranju postoje-ćeg i kreiranju novog administrativno-teritori-jalnog ustroja FBiH/BiH, što svakako znači da etno-nacionalni kriterij treba biti jedan od, ali ne i jedini kriterij pri rješavanju ovih pitanja. Iz toga jasno proizlazi da se rješenja mogu tražiti u ši-rokoj paleti federalističkih modela uz kontinuitet jamstva o teritorijalnoj cjelovitosti i nedjeljivosti BiH, a nikako na tragu integracijsko-asimilacij-skih tj. unitarističkih i dezintegracijsko–separati-stičkih tendencija koje gravitiraju na ekstremnim polovima unutar dva elaborirana mega-diskursa. 23 Znanstveni skupovi možda nisu dostatni, po-trebno je intenzivirati interakciju u svim njenim oblicima pa tako i u onom najbanalnijem – nepo-sredne i neformalne interpersonalne interakcije.

nalne“ države, a ne iz izvanjskog svijeta stručno-znanstvenih klasifikacija, tu-mačenja ili partikularnog razumijevanja europske vrijednosne stečevine.

Naposljetku, čini se kako je općenito premalo svrsishodne i progresivne inte-rakcije koja bi revitalizirala formaliziran i osiromašen svijet intersubjektivnosti koja prelazi identitarno-vrijednosne granice, a one se uglavnom preklapaju sa administrativno-političkim ustroj-stvom post-washingtonsko-daytonske Bosne i Hercegovine.24 Promjena uku-pne javno-komunikacijske paradigme sugerira potrebu uspostave kooperativ-nih dispozicija i novog obuhvatnog, ali ne nužno i singularnog (hegemonog) megadiskursa koji će racionalizirati po-stojeće partikularne realitete i individu-alno-kolektivne svijesti, dovesti ih u me-đusobno suzvučje i omogućiti pripremu svih društvenih segmenata na dugotra-jan proces usavršavanja i redefiniranja ustavno-pravnog okvira, a s njime i fina-lizacije oblika administrativno-političke organizacije BiH.

U tom smislu posebno je značajna uloga akademske zajednice, kojoj je više nego ikome dostupan svijet inteligibilia kao ukupnost stvari koje je moguće poj-miti, odgonetnuti, razumjeti ili spo-znati, čime se spoznaja, kultura a napo-sljetku i znanstveni diskurs međusobno uvjetuju. Ipak to predstavlja potencijal akademske zajednice koji može preći u aktivu i postati produktivan po pitanju unapređenja općih kooperativnih dis-pozicija unutar bh. društva.

24 Važno je ovdje naglasiti da se „unutarnje“ administrativno-političke granice u sadašnjoj konstelaciji doživljavaju više kao „vanjske“ i u tom smislu kao jedna od osnovnih inhibicija društvene mobilnosti, komunikacije i interak-cije: što je s aspekta socijalne psihologije sasvim razumljivo jer su nastale neprirodnim i nasilnim putem. Ipak, postojeće granice kao takve nisu osnovni problem, već prije nemogućnost trajne stabilizacije i općeg prihvatanja aktualnog ili ne-kog drugog ustavnog a time i administrativno-političkog, teritorijalnog ustrojstva BiH, čime bi se izvršila konačna društveno-politička veri-fikacija poretka i stvorile pretpostavke za daljnji društveno-ekonomski razvitak.