Završni rad
Transcript of Završni rad
SADRŽAJ:
1. UVOD..................................................................................................................................1
2. MODERNA KAO POKRET U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI.....................................2
2.1. Novi motivi i način izražavanja.......................................................................................2
2.2. Glavni predstavnici:.........................................................................................................3
3. MILAN BEGOVIĆ – LJUBAV KAO OSNOVNI MOTIV I POKRETAČ
KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA...........................................................................................4
3.1. „Boccadoro“ – moderni kanconijer.................................................................................5
3.2. „Preludij“ („Harfa“).........................................................................................................8
3.3. „U poljima“....................................................................................................................10
3.4. „Menuet Boccherini“.....................................................................................................11
4. RECEPCIJA „BOCCADORA“.........................................................................................12
4.1. Kritičari..........................................................................................................................14
5. RECEPCIJA I KRITIKA U DOBA MODERNE..............................................................16
5.1. Matoš i Begović.............................................................................................................19
5.2. Nazor i Begović.............................................................................................................20
6. RECEPCIJA „BOCCADORA“ OD '30-IH GODINA DO DANAS................................23
7. ZAKLJUČAK....................................................................................................................26
8. LITERATURA:.................................................................................................................27
1. UVOD
Razmišljajući o modernoj kao razdoblju koji se pojavio u književnosti i u umjetnosti
općenito, uvijek me iznova obuzme ushit i osjećaj bunta koji mi probude svi ti pjesnici i
sanjari koji su otvorili vrata ka novom poimanju svijeta i ka novoj kulturi življenja. S vremena
na vrijeme, kroz povijest, probude se duše i progovore neka sanjarska usta, želeći ukazati na
slobodu i ljubav oko nas i tada dolazi do promjena, tada dolazi do ukidanja granica i bacanja
okova normi i okvira kojima se svijet pokušava ograditi. Okrene se nova stranica i stvore se
nove dimenzije koje ljudima otvore oči. Jedno od takvih prijelaza bila je i moderna, cijeli
jedan val stvaraoca željnih strasti i istinske opijenosti životom. Jedan od takvih, jedna takva
„pijana“ duša bio je i naš Begović o kojem ću pisati u ovom radu. Odnosno, pokušat ću dati
uvid u njegovo, po mnogima, najznačajnije životno djelo – zbirku pjesama „Boccadoro“ i to
kroz kritiku i osvrte njegovih suvremenika i literata koji su stvarali novu književnost zajedno
s njim.
Spomenula sam već da me moderna i njeni učesnici nadahnjuju još od davnih
srednjoškolskih dana. Pojava novih naraštaja koji su progovarali o stvarima koje su bile
zabranjene i koji su doslovce izgarali u svojim idealima, oduvijek je bila povod oštroj kritici i
uvijek je bila meta konzervativaca i usidjelica. No spremnost na rizik i slobodu onoga čemu
teže bila je odlika nove generacije. Zdravo kritičko razmišljanje i argumentiranje mjesto
praznih špekulacija i ustoličenih formi. Oni su bili ti koji su pokretali revolucije, koji su davali
svježinu u umjetničkom stvaralaštvu, koji su tražili nove načine izražavanja, jednostavnog ili
kompliciranog svejedno je jer kako ja vidim generalno, srž poruke koju su pokušavali
prenijeti jest i uvijek će biti, nadam se, sama bit stvaralaštva, kreacije kao takve. Jer samo ona
je kotač naših života i mašta iz koje sve proizlazi, uobličena ideja prenijeta u materijalni
svijet. Begoviću je to uspijevalo, stvarati i samo stvarati. U tom vremenu političkih previranja
i šikaniranja osobenjaka koji nisu isprazno „larpurlartistički“ samo ispunjavali državne
zahtjeve, on je slijedio svoj put i bez obzira na prilike trudio se ostvarivati svoje snove. No, s
obzirom da je to bilo prijelazno doba s mnogo različitih strana na političkoj i književnoj sceni,
pokušat ću, za početak dati uvid u sami pokret moderne s nekim općeprihvaćenim okvirima i
strujama. Bazirat ću se na hrvatskoj književnosti koja je u to vrijeme spremno uplivala u vode
europske i svjetske književnosti tražeći suvremenike i istomišljenike koji su bili vođeni istim
žarom.
1
2. MODERNA KAO POKRET U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja u južnoslavenskim književnostima
(hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj) javljaju se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća već u djelima
starijih pisaca tzv. realističke epohe, ali njihovu dominantnu ulogu u ovoj sferi umjetnosti na
ovim prostorima omogućit će tek nove generacije književnih stvaraoca.
Moderna u hrvatskoj književnosti obuhvaća vremenski period od 1892. do 1916.
godine. Mlada generacija hrvatskih pisaca svoju borbu za novi nacionalno politički i
književno-estetski program započet će 1895. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu javnim
istupanjem protiv režima Khuen-Hédervárya i spaljivanjem mađarske zastave. Studenti koji
su sudjelovali u tom događaju bivaju protjerani sa Sveučilišta i nastavljaju studije u Pragu i
Beču. Tamo se upoznaju s novim socijalnim, političkim i estetskim idejama. To dovodi do
stvaranja grupa koje zastupaju različite ideje i estetska shvaćanja, ali obje one nastupaju s
bitno novih pozicija. Praška grupa zastupa ideju o socijalnoj funkciji književnosti, dok bečka
grupa polazi sa stanovišta tada vrlo naglašenog bečkog secesionizma, opredjeljujući se za
čistu umjetnost, tj. larpurlartizam.
2.1. Novi motivi i način izražavanja
Nova generacija hrvatskih pisaca unosi novi duh u književno stvaralaštvo. U poeziji i
prozi dolazi do promjena u tematici i načinu izražavanja. Pisci su zaokupljeni svojom
intimom, pejzažom, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. U načinu
izražavanja dolaze do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaji
ekspresionizma. Tako hrvatska poezija doživljava temeljite promjene. Do izražaja dolazi nov
moderan senzibilitet. Pjesnici otkrivaju dubinu svoje intime. Pejzaž opisuju kao stanje duše. O
rodoljubnim motivima pjevaju bez patetike, jezikom psovke. Uspostavlja se novi tip lirskoga
govora. To je poezija iznijansiranih pjesničkih slika, utemeljenih na vidnim, slušnim,
mirisnim i opipnim senzacijama. Stih je muzikalan. Muzikalnost pjesme je usavršena do
najvećeg stupnja izražajnosti. Evidentan je novi tip metafore i simbola, a rimovan stih i
2
klasična versifikacija sve više ustupaju prostor slobodnom stihu. U djelima starijih proznih
pisaca iz tzv. realističke epohe još '90-tih godina opaža se težnja za psihološkim poniranjem u
dubine ljudske duše i individualan ton pripovijedanja, tako da će i uz njihovu pomoć hrvatska
proza u razdoblju moderne proizvesti psihološku novelu i roman. Napušta se klasična epska
naracija i sve se više mjesta u proznim tekstovima stvara za lirski ugođaj i simbolični
nagovještaj. U razdoblju hrvatske moderne oživljava kajkavska i čakavska poezija.
U oblasti dramske književnosti, književne kritike, književnog eseja, polemike i
putopisa u razdoblju moderne hrvatske književnosti nastaju izuzetno vrijedna književno-
umjetnička djela koja u sebi nose pravo bogatstvo motiva i stilskih postupaka. U oblasti
drame, moderna u hrvatskoj književnosti je afirmirala posebne tipove drama: historijsko-
romantičarsku, realističko-naturalističku, socijalno-psihološku i simboličko-lirsku dramu.
2.2. Glavni predstavnici:
Moderna u hrvatskoj književnosti je, također, afirmirala veliki broj istinskih
književno-umjetničkih stvaralaca: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor,
Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Milutin Cihlar Nehajev, Dinko Šimunović,
Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić, Milan Vrbanić, Ivo Vojnović, Josip Kosor, Milan
Ogrizović, Stjepan Miletić i dr.
Najznačajnija književna djela u razdoblju moderne hrvatske književnosti su: zbirke
pjesama A.G. Matoša, V. Vidrića, V. Nazora, M. Begovića, J. P. Kamova; zbirke novela i
pripovijedaka A.G. Matoša, V. Nazora, Dinka Šimunovića, Milutina Cihlara Nehajeva; drame
Ive Vojnovića, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića; feljtoni i književni eseji
A.G. Matoša, itd.
3
3. MILAN BEGOVIĆ – LJUBAV KAO OSNOVNI MOTIV I
POKRETAČ KNJIŽEVNOG STVARALAŠTVA
Milan Begović (1876.-1948.) je pjesnik, dramski pisac, putopisac, kritičar, novelist i
romanopisac. Svoje je književno stvaralaštvo započeo kao lirski pjesnik („Pjesme“ 1896.,
„Boccadoro“ 1900., „Život za cara“ 1904.), a već je svojom drugom zbirkom pjesama
„Boccadorom“ uvelike doprinio hrvatskoj književnosti moderne. Miroslav Šicel njegov
pjesnički opus karakterizira sljedećim navodima: „Izgrađen je i odgojen na zapadnoeuropskoj
literaturi, sam južnjak, izvrsni poznavalac duha i gracioznosti renesansne poezije, pjevao je o
antičkim i kršćanskim mitološkim bićima, ali im je dao puno obilježje stvarnih živih ljudi,
potrebnih putenog i čulnog, ovozemaljskog ljubavnog užitka. Erotski motivi i vrlo slobodne
ljubavne igre osnovna su pjesnikova opsesija i lirika mu je sva protkana takvim motivima.“1
Ljubav kao osnovni motiv i pokretač radnje dominira i u dramskom stvaralaštvu, npr. u
dramama: „Gospođa Walewska“, „Svadbeni let“, „Božji čovjek“, „Pustolov pred vratima“,
„Tri drame“, „I Lela će nositi kapelin“, „Bez trećeg“ i dr. Nabrojimo još samo neke od brojnih
književnih djela kao romani: „Dunja u kovčegu“ i „Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca“
ili novele: „Nasmijana srca“, „Kvartet“, „Puste želje“, a iz tog opusa se može ustvrditi da je
Begović umnogome obogatio hrvatsku književnost. Njegovo značenje za literaturu je vidljivo
iz više činjenica, kao npr. u lirici je unio nove motive i teme, kod drame se očituje izvrsno
poznavanje scenske tehnike itd. „Njegove brojne drame i romani, novele i pjesme kao da su
izišli iz laboratorija, kao da je sve te drame i romane napisala tehnička svijest oboružana
inventivnošću.“2
1 M. Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, str. 136.2 S. Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, str. 222.
4
3.1. „Boccadoro“ – moderni kanconijer
„Knjiga Boccadoro“ tiskana je 1900. godine i imala je znatan utjecaj na književnost
hrvatske moderne podijelivši moderniste u dvije struje: one kojima se „svidjela” i one kojima
se „nije svidjela” Begovićeva zbirka. Nametnula se i kao svojevrstan program “mladih”, kao
poezija koja predstavlja novu fazu hrvatske lirike udaljujući se od patetične rodoljubne
tematike „starih” te koja veliča kult ljubavi i ljepote u ambijentu prošlosti, prvenstveno 18.
stoljeća, po uzoru na književno stvaranje od renesanse do rokokoa te talijanskih suvremenih
pisaca, ali čija elegancija forme donosi i slobodu u izražavanju te tematici, odbacivanje
propisa građanskog morala i prikaz senzualnosti odnosa između muškarca i žene. Upravo su ti
erotski motivi zaslužni za žestoke kritike od strane „starih” modernista koji je nazivaju
„bolesnom lirikom”.
„Boccadoro“ je moderni kanconijer, tematika je ljubavna i zaokružuje jednu ljubavnu
priču na koju se odnose sve pjesme u zbirci - romansa lirskog subjekta s markizom Zoe
Boccadoro koja se prati po fazama od udvaranja, preko sve prisnijih tjelesnih kontakata do
sklapanja braka. Pjesnik se ne pojavljuje kao Milan Begović, već je njegovo poetsko „ja”
zastupljeno likom plemića od Maraje, Xeres de la Maraja, a takvo igranje uloga karakteristika
je i nekoliko modernih kanconijera stranih autora. Branko Hećimović u predgovoru knjige
„Milan Begović“ u sklopu izdanja „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ prvenstveno povezuje
Begovićev „Boccadoro“ i Annunzievu „Isaotta Guttadauro“ te se smatra da je Begoviću
upravo ovaj književnik poslužio kao uzor ili barem inspiracija. Nekoliko je zajedničkih očitih
karakteristika, a nabrojat ću samo neke od njih koji se prvenstveno odnose na ljubavnu
tematiku zbirki. Obje zbirke opjevavaju jednu „godinu ljubavi”, tj. ljubavnu priču koja je
vremenski omeđena kroz ugođaje godišnjih doba, od proljeća do zime. Taj prikaz unutrašnjeg
vremena u obje je neizravan, dobiven uglavnom opisima pejzaža i ambijenata.
„Prosuše se s vjetrom kiše,
kao da se proljet sama
rastočila u suzama
i kroz vjetar da uzdiše.
A ti, Zoe, niz pašnjake,
niz livade gledaš mukom,
gledaš kako vlažnom rukom
5
vrijeme kida cvijet i travke.”3
Osim što oba pjesnika ljubav i udvaranje smještaju u krajolik, u obe zbirke je očit utjecaj
likovne umjetnosti i glazbe. Sljedeći primjer iz „Mističnih soneta“ jasno pokazuje utjecaj
renesansnog slikarstva na Begovićevu poetsku slikovitost, markiza Zoe je izravno uspoređen
sa s Madonom talijanskog slikara Rafaela.
„U oblacima tamjana, uz zvuke
čarobnih harfa i tananih frula
stojiš, o Zoe – a bijele si ruke
sklopljene, moleć, u vis uzdignula.”4
Iz sljedećeg primjera također je očita inspiracija slikarstvom renesanse, a ujedno i Begovićev
pokušaj sinteze slikarstva i književnosti kroz ideal mladosti i ljepote koji je ostvaren u
ženskom liku u stilu poezije dolce stil nuovo, trubadurske tradicije kojom izražava ideju
vječne čežnje za neopisivom ljepotom i prikaz motiva žene kao: anđela, gospe, madone ili
Botticellijeve Venere - simbola ljubavi kao nedostižnog ideala.
„Takva je bila, kad iz pjena bijelih
dolazila je na svijet Afrodita
na divnoj slici Sandra Botticelli.”5
Usprkos brojnim sličnostima dviju navedenih zbirki „Boccadoro“ se prvenstveno
razlikuje otvorenošću svoje erotske tematike polazeći od pretpostavke da kostimiranje
ljubavne pjesme i njezina stilizacija po staroeuropskim uzorima pjesnika navode na prikaz i
spoj erotskih, duševnih, duhovnih i teoloških aspekata ljubavi. U svojoj tematici spaja i miješa
simbole religije s idejom ljubavi i/ili češće erotskim simbolima i prikazom senzualnog odnosa
muškarca i žene. Primjer tome je u „Mističnom sonetu 3“ kada markiza zakazuje ljubavni
sastanak u crkvi:
„U crkvu si me zvala na ročište,
u predvečer kad u njoj nikog nema”.6
Begovićevi uzori poput D’Annunzia, služe pjesniku kao estetsko sredstvo kako bi postigao
određeni ljubavni ugođaj. U kanconijeru se ne nalazi prikaz pjesnikova vlastita ljubavna
iskustva, već ljubavni san Xeresa de la Maraje kao plod autorove imaginacije smješten u
renesansno-barokni okvir kao himna ljepoti i ljubavi, a s vidljivim utjecajem: pripadnika stila
3 Pastourelle, Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 38.4 B. Brlenić-Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 323.5Preludij, Harfa, B. Brlenić-Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.6 Mistični soneti 3, Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 37.
6
dolce stil nuovo, Petrarke i neopetrarkista, talijanskih renesansnih pjesnika, pjesnika Plejade,
francuskih romantičara i simbolista. To je zapravo bijeg u zanosni svijet snova i erotike, “ne
pjeva ljubavi kako ju je doživio, nego kako bi je htio doživjeti.”7 Ovdje npr. Begović
oživljava mitološki lik Kupida da mu bude vodič u tom ljubavnom pohodu:
„Oj Kupide, dođi: danas ćemo
bježat kroz paprat i kroz gusto granje,
tražeći Lijepu – pa da započnemo
ljubavi borbu, srca osvajanje.”8
Istaknuto miješanje motiva religije i ljubavi, posebno senzualnosti, miješanje svetinje i
putenosti te opis erotskog raspoloženja Xeresa kroz okvir jednog historijskog prostora ili
ambijenata godišnjih doba raznih krajolika, jedan je od glavnih uzroka kritika „Boccadora“. Iz
sljedećeg primjera je očito da je Xeres de la Maraja odabranicu svog erotskog sna usporedio s
najuzvišenijim ženskim likom kršćanske tematike – Djevicom.
„O Zoe bijela, čista poput cvijetka,
koji u plahoj ruci Gabrijela
pred Djevicom je zadrhtio stidno-
kroz tanke pruge jutarnjeg haljetka
ljepote tajne tvoga vidjeh tijela,
pram ranom suncu koje bješe vidno.”9
Knjiga pjesama „Boccadoro“ predstavlja radikalan prekid s tematskim stereotipima i
zabranjenim temama opisujući jednu ljubavnu godinu lika mladog Xeresa zanesenog
ljubavnim čežnjama i ženskim tijelom. „Novost je te zbirke pjesama renesansno raspoloženje
i hedonizam stvoren kroz misterij odnosa muškarca i žene među kojima je ljubav, uz
čuvstveni i erotski doživljaj, i najviši stupanj ljepote. Pjesnik svjesno piše stihove koji postaju
protest protiv filistarskog morala, u čijoj je službi tadašnja licemjerna i pragmatična književna
kritika.”10
7 Milan Begović I. Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 11.8 N. Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića, str. 312.9 N. Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića , str. 313.10T. Maštrović: Begović i Zadar, str. 257.
7
3.2. „Preludij“ („Harfa“)
Peter Skok Mikov u članku „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende“ uspoređuje i
analizira zbirke pjesama Vladimira Nazora i Milana Begovića. Iz „Boccadora“ osvrće se na tri
pjesme: „Harfa“, „Soneti milenija“ i „U poljima“. Za „Harfu“ navodi citate u kojima ističe
erotske motive Begovićeve poezije.
„Harfe, na kojoj još i sad prebiram,
na kojoj duša samo Ljepost čezne
i čeznut će, dok njene žice diram,
i s njih dok zadnji akord ne iščezne.“
Upravo ovim stihovima Petar Skok Mikov počinje svoj članak, a koristi ih da bi čitatelju
dočarao Begovićevu liriku koju ocjenjuje na sljedeći način. „Zar iz Xeresovih pjesama ne
udišete intiman žar, onu lijepu silu što iz cijeloga bića struji, što se opaja u žarkim zrakama
sunčevim, u tajanstvenom bibanju valova morskih, u krasnim očima i lijepim formama žene,
u čežnjama za dragom. A sve je to tako brutalno! Nije to nježni entuzijazam ljubavi koji vidite
kod Kozarca ili Turgenjeva gdje se pjesnik samo momentalno predaje osjećaju ljubavi da
zatim prijeđe opet u rezignaciju nad životom. Taj žar je u pjesniku kao perpetuum mobile,
svaki poriv pjesnikov ljepotom obasjava, svaku nijansu prirode dade mu opažati, daje
pjesniku smisao da cio život gleda u krasnim nijansama, u lijepim prispodobama.“11
Iste stihove navodi i Branka Brlenić – Vujić u članku „Recepcija dekorativnih oblika
iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici“. Za zbirku pjesama „Boccadoro“
također naglašava važnost ljubavne tematike, a sljedeći citati jasno prikazuju njen stav o
Begovićevoj lirici. „Princip mudrosti, mjere, duhovne vedrine i spokojstva, suprotstavlja se u
sprezi principu strasnog, snažnog, životne radosti. Milan je Begović lirskom čežnjom glazbe
plovio prema hipotetičnoj uskladbi – idealu mladosti umjetnosti sklada i ljepote – unutar koje
je ozrcaljen ženski lik u smislu poezije dolce stil nuovo s motivom žene – anđela, gospe,
madone, markizice i ljubavi kao nedostižnog ideala.“12 Stihove koje navodi, stihove iz
„Harfe“ koje sam već citirala i navela analizu Petra Skoka, uspoređuje s trubadurskom
tradicijom s posebnim naglaskom na izraženim osjećajima pjesnika za čežnjom za idealom
ljepote. „Trubadurska tradicija u kontemplaciji Begovićevih osjećaja izražava apstraktnu ideju
11 P. Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende12 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.
8
vječne čežnje za neopisivom ljepotom. Figura pjesnika na žalu zagledana u plave daljine
oživotvoruje svoje figuralne snove u akustičnoj arabesci i lelujavom ritmu vječnog sviranja na
zlatnoj harfi iz kojeg izranja čežnja za nepoznatim mističnim krajobrazima u idealizirano
lijepoj, mladolikoj ženi sličnoj sireni.“
Daljnju analizu pjesme temelji na sljedećim stihovima koji podupiru tvrdnju kako je
slikarstvo, a posebno slikarstvo talijanske renesanse imalo značajan utjecaj na Begovićev
književni rad. Autorica u pjesmi „Harfa“ pronalazi renesansne motive koji se pojavljuju u
„Boccadoru“, a također su česti u tematici slika talijanskih majstora, primjerice Botticellija.
„Kroz guste kose uzdasi lahora,
najmekše svoje cjelove su spleli,
i uzdisali nježnog sred šumora.
Takva je bila, kad iz pijena bijelih
dolazila je na svijet Afrodita.
na divnoj slici sandra Botticelli.“
„Ekspresivna linija nježne valovite kose Botticellijeve Venere postaje drhtaj strune žičanog
instrumenta Begovićeve „Harfe“. Uvojci kose idealizirane mladolike žene u manirizmu
secesijske stilizacije u Begovićevoj ikonografiji markizice Zoe Boccadoro s profinjenim
grafizmom kose estetizacija je ženske ljepote i njezino izjednačavanje s umjetnošću. Milan
Begović je u alegorijskoj slici izgubljene klasične ljepote preko slike Sandra Botticellija -
„Rođenje Venere“ katalogizacijom estetskih asocijacija uspostavio orkestraciju cjeline u
spoznaji (slikarstvu), doživljaju (glazbi) i izrazu (lirskoj pjesmi). „Preludij“ postaje višestruko
varirana sinestezija i dekorativna kulisa, uvod sintetičnog teksta.“13
Na kraju članka Branka Brlenić – Vujić navodi kako u pjesmi „Harfa“ istovremeno nalazimo
motive iz mitologije te kršćanske i biblijske motive. Svi ti motivi su izraženi u pjesnikovom
poimanju svijeta, u potrazi za idealom ljubavi i ljepote. „Svijet kao slika i preslika –
prispodoba je antičkog – mitološkog i kršćansko- biblijskog svijeta. Misterij je ljubavi, u duhu
platonističkih dijaloga, božanske i ljudske koja se očituje u savršenstvu ljepote. Ljepota je
simetrija, sklad, duhovna i tvarna cjelina. Arkadija je u Begovića duhovni krajobraz unutar
kojeg je ozrcaljen topos Utopije kao ikonografija. Begović je svjestan činjenice prolaznosti
sklada krhke utopijske slike Arkadije koja traje tek toliko koliko u pjesmi.“14
13 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 322.14 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 327.
9
3.3. „U poljima“
Zoran Kravar u članku „Knjiga Boccadoro“ i modernistički kostimirani kanconijer“
klasificira zbirku pjesama „Boccadoro“ kao modernistički kanconijer i obrađuje ljubavnu
tematiku Begovićeve poezije. Naglašava kako je ljubav koja je opjevana u „Boccadoru“ ona
vrsta ljubavi koja se ispunjava lako, ne nailazi ni na kakve društvene ni političke otpore, tj. u
potpuno je suprotna zabranjenoj, neispunjenoj ljubavi opjevanoj u kanconijerima renesanse.
„Jedine zabrane kojima ona podliježe cenzorske su naravi, a dolaze ne iz tematskoga svijeta
zbirke, nego iz njezinoga književnoga i društvenog konteksta. Njima je pjesnik gledao
doskočiti uvijanjem erotike u estetizirane metafore i simbole, od kojih se duljinom
književnoga staža ističe raskidani cvjetni vijenac iz sestine „U poljima“:
Kad sutra zora krvava zarudi
ti, izmorena od duge ljubavi,
na mojoj, Zoe, počivat ćeš grudi.
Iz daleka će pjeto da se javi,
na novi da nas užitak probudi.
Vijenac što tebi na glavu postavih,
još na po svjež od jutrnjice rose,
sav raskidan će visjet oko kose,
uvenut čim se svijetli dan pojavi.“15
Petar Skok Mikov u članku „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende“ pjesmu „U
poljima“ uzima kao ogledni primjer pri kritici Begovićeve lirike. Na njenom primjeru
obrazlaže svoj stav kako bi se mladi modernistički pjesnici trebali ugledati na Milana
Begovića i novine koje je uveo u hrvatsku književnost zbirkom pjesama „Boccadoro“.
„„Soneti milinja“ i „U poljima“ najljepše označuju pjesnikov temperament. To je vječno
uživanje, ne iz očaja, ne iz pesimizma, onako nešto da se čovjek oporavi, da dođe k sebi, to je
uživanje radi ljepote, iz potpune svijesti i najčišće nakane. I istina je što kaže pjesnik, premda
će se kojem bogoljubnom čovjeku činiti Zoé nekom razvratnom curom:
Pred očima si mojim zasinula
čišća neg ljiljan iz anđeoske ruke,
Djevica koji vidje kada čula
15 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 29.
10
s usana svetih nebeske poruke.“16
Ocjenu Begovićeve poezije zaključuje sljedećom tvrdnjom. „Njegova je „Knjiga Boccadoro“
najljepši primjer čistoga esteticizma u cijeloj našoj književnosti.“17
3.4. „Menuet Boccherini“
Branka Brlenić – Vujić u članku „Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i
arhitekture u Begovićevoj lirici“ analizira pjesmu „Menuet Boccherini“. Navodi da je
Begovićeva stilizacija rokokoa „u kultu dražesti, elegancije, zaigranosti, lepršavosti i lakoće,
te u intimizaciji i komornosti kao idealnoj recepcijskoj situaciji. Begovićev rokoko treperi u
neobuzdanom ritmu književne girlande i intenzitetu ritma slike rokokoovske krivulje u obliku
slova „S“ ili „C“, igre u oblicima, u ljubavi, u galantnom profinjenom sadržaju antologijskog
„Menueta Boccherini“, i pridruženom teatralnom „Menuetu“iz godine 1906.!
Dvoranama sjajnim Boccadoro kuće
odzvanjale su frule i violini
u mekom skladu, strastveno i vruće:
oh, slatki moj menuet Boccherini!“18
U spomenutom članku Brlenić – Vujić pjesmu „Menuet Boccherini“ opisuje kao
„rokokoovski ornament, u linearnoj bujnosti ode, osjetilima vida, sluha, njuha i opipa:
dvoranam sjajnim/s čipkom u bjelini/ s napudranom perikom na glavi/ ručice tvoje
ljubljah/slatki moj menuet Boccherini!“19
4. RECEPCIJA „BOCCADORA“
16 P. Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende17 P. Skok Mikov: Knjiga„Boccadoro i Slavenske legende18 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 325.19 B. Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici, str. 325.
11
Begovićeva lirska zbirka „Boccadoro“ je od godine objavljenja 1900. pa gotovo sve do
danas izazivala iznimnu pozornost hrvatske književno-kritičke misli. Ona je već samim
svojim nastankom podijelila hrvatsku kulturnu i književnu javnost na dva suprotstavljena
tabora gdje je od jednih bila žestoko osporavana i krajnje negativno ocijenjena, a od drugih
prihvaćena kao program i hvalospjevno slavljena. Međutim, spomenuta zbirka pripada među
one proizvode hrvatske moderne koji su zanimljiviji književnim povjesničarima, nego
suvremenom čitatelju. Takva lošija recepcija od strane današnje publike zasnovana je na
nekoliko razloga, a jedan od kojih jest i nedotjeranost versifikacije, tj. nespretnost u rukovanju
stihom i rimom (akcenatski nečiste rime i problematične cenzure), ali najznačajniji razlog je u
samoj njenoj tematici ili pobliže rečeno u obilježjima te ljubavne tematike. Teško je reći
zašto, ali kada je riječ o ljubavnoj lirici veću trajnost i možemo kazati popularnost imaju
pjesme posvećene nesretnoj ljubavi, poput petrarkinih sonata Lauri, a ljubav opjevana u
„Boccadoru“ je upravo suprotna: u ispunjenu te ljubavi ne suprotstavljaju se nekakve više sile
poput smrti gospe ili ljudska zloba, nesretne društvene okolnosti poput pripadanja različitim
staležima ili jednostavno nije riječ o zabranjenoj ljubavi kada je predmet pjesnikova
obožavanja njemu nedostižan iz raznih razloga, a najčešće se radi o ljubavi prema već udanoj
gospođi. Niti jedno od spomenutih obilježja ljubavne tematike nećemo pronaći u
„Boccadoru“, ljubav koja se u zbirci pojavljuje je: „od onih koja se ispunjavaju lako, bez
psiholoških i društvenih otpora, bez potrebe da se lomi volja nenaklonjenih antagonista ili da
se riskira sukob s društvenim normama. Jedine zabrane kojima ona podliježe cenzorske su
naravi, a dolaze ne iz tematskoga svijeta zbirke, nego iz njezina književnoga i društvenog
konteksta.”20
„Knjigu Boccadoro“ može se klasificirati kao svojevrstan intertekst po modelu
novovjekovnih ljubavnih kanconijera, udovoljava zahtjevu intertekstualnosti koji vrijedi za
moderne kanconijere, u njoj se pojavljuju obnovljene ili modernizirane lirske vrste tipične za
ljubavnu liriku od petrarkizma do rokokoa (npr. od vrsti romanskog podrijetla to su pastorala i
romanca) te se stihovi, strofe i metri oslanjaju na formalni inventar staroromanskoga
pjesništva: sonet, terza rima, sestina lirica itd. Zbirka zadovoljava sve uvjete i aspekte da
možemo na nju primijeniti pojam kanconijera: ljubavnu tematiku, uvjet cikličnosti jer su sve
pjesme ispjevane oko iste ljubavne priče, kompozicija je stupnjevita, tj. pjesme u kanconijeru
zajedno daju razvoj jedne ljubavi, naravno po fazama od udvaranja do sve prisnijih tjelesnih
kontakata, a također se lirski subjekt poistovjećuje s muškim ljubavnim junakom pjesama, tj.
20 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 31.
12
nalazimo ga u ulozi zaljubljenika. Tradicija rano novovjekovnoga kanconijera romanske
forme njegovala se do sredine 18. stoljeća, a tijekom kraja 19. stoljeća pojavljuju se diljem
Europe nekolicina lirskih zbirki koje možemo izravno povezati ili nazvati kanconijerom.
Neke od takvih su: Elisabeth Barret Browning „Sonets from Portuguese“, Dante Gabriel „The
House of Life“ ili Gabriele D’Annunzio „Isaotta Guttadauro“ objavljena u Rimu 1886., a
tiskana u Milanu 1890. pod nazivom „L’Isotteo Fiesolano“, a koja se često uspoređuje upravo
s „Boccadorom“. Pisanje ljubavne poezije s pogledom na rano novovjekovne kanconijere nije
Begovićeva originalna niti individualna književna ideja, ali ona podrazumijeva dobro
poznavanje rano novovjekovne lirike i kulture. „Primjeri pokazuju da preobrazba Begovićeva
poetskoga „ja” u plemića od Maraje, sa svojim književnim konzekvencijama, nije
individualna dosjetka, nego svojevrsno igranje uloga, koje je u doba nastanka „Knjige
Boccadoro“ bilo već u više navrata iskušano.”21 Postavlja se pitanje nastanka zbirke, tj. je li
ideja kostimiranog kanconijera pjesniku proslijeđena kroz primjer neke starije strane
realizacije, a pošto je Begović odskakao svojim poznavanjem suvremene europske
književnosti moguće je da je na njega utjecala i jedna od stranih ljubavnih zbirki napisana po
uzoru na novovjekovnu liriku. Utjecaji rano novovjekovne kulture u lirici „Boccadora“
ogledaju se i na razini tematike: prostor ljubavne radnje smješta se u starinske aristokratske
salone, dvorske perivoje i stare crkve, a najočitiji primjer je činjenica da je „historizaciju
svoje ljubavne priče pospješio kostimiranjem njezinih likova i njezina kazivača u ljude
prošloga vremena.”22 Ta autentičnost dobivena je i postupkom kojim je sama zbirka navedena
kao vlasništvo fiktivnog lirskog subjekta Xeresa de la Maraja. Tako će „Boccadoro“ najviše
privući književnoga povjesničara upravo konstrukcijom metaliterarnih veza s književnom
prošlošću, s posebnim naglaskom na usporedbu i status među ostalim ljubavnim zbirkama
postromantične epohe.
4.1. Kritičari
21 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 35.22 Z. Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, str. 31.
13
Od razdoblja moderne do danas Begovićeva knjiga pjesama „Boccadoro“ zastupljena
je u više od trideset antologija hrvatske književnosti ili hrvatske i strane književnosti u kojima
su zastupljene sljedeće pjesme iz zbirke: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“),
„Dvoranam sjajnim Boccadoro kuće / Menuet Boccherini“, „Carlo Dolce: Sveta Cecilija“ i „U
crkvu si me zvala na ročište“. Brojni su i članci napisani o ovoj tematici. Hrvatski književnici
i kritičari od 1900. godine vode polemike oko „Boccadora“. Jedni su izraziti ljubitelji
Begovićeve poezije i nadasve hvale knjigu naglašavajući njen značaj za hrvatsku književnost
dok je ostali oštro kritiziraju i nazivaju „bolesnom lirikom“. Svi su ti članci objašnjeni u radu
u poglavljima o recepciji i kritici u doba moderne i o recepciji i kritici od '30-ih godina do
danas. Sada ću ih samo nabrojati kronološkim redom kako su izlazili u književnim i drugim
časopisima: 1900. godine članak „Xeres de la Maraja“ „Knjiga Boccadoro“ 1898.-1899.“
Jovana Hranilovića u „Viencu“, „Bolesna lirika“ Dinka Politea u „Obzoru“, recenzija Marka
Cara „Lectora” „Knjiga Boccadoro“ u „Srpskom glasu“, „Književna pisma“ članak Jakše
Čedomila u „Viencu“, „Knjiga Boccadoro“ i „Slavenske legende““ članak Petra Skoka
Mikova u „Svjetlu“, „Nove struje u Hrvatskoj“ članak Vladimira Jelovšeka u časopisu
„Moderní Revue“, Arsen Wenzelides objavljuje članke u časopisima: „Novom listu“, „Smotri
Dalmatinskoj“ i „Pokretu“, članke „Xeres de la Maraja: Knjiga Boccadoro“ u „Narodnom
listu“ i „O Milanu Begoviću“ u „Savremeniku“ te esej u „Bosanskoj vili“ iz 1910. godine,
Milan Marjanović „Estetizam u lirici“ u „Srpskom književnom glasniku“, Antun Gustav
Matoš objavljuje članak „Knjiga Boccadoro““ u „Letopisu Matice srpske“, Vladimir Nazor
esej „Equus quagga ili nešto o mojoj metrici“ i studiju „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-
1900.)“, Josip Bogner članak „Milan Begović“ u „Srpskom književnom glasniku“, Petar
Šegedin esej „Čovjek u riječi“, Cvjetka Milanje objavljuje članke „Milan Begović danas“ i
„Kritička recepcija Begovićeve „Knjige Boccadoro““, Dubravko Jelčić „Begović i Matoš“,
Zvjezdana Rados „Milan Begović i Vladimir Nazor“, Robert Bacalja „Milan Begović i Arsen
Wenzelides“, Šimun Jurišić „Begović i Split“, Tihomil Maštrović „Begović i Zadar“, Nikica
Kolumbić „Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića“, Branka Brlenić –
Vujić „Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i arhitekture u Begovićevoj lirici“,
Vida Flaker „Begovićeva djela u antologijama“, Tomislav Sabljak „Anakreontika Milana
Begovića“, Fedora Ferluga Petronio „Talijanski motivi u Begovićevoj lirici“, Zoran Kravar
„„Knjiga Boccadoro“ i modernistički kostimirani kanconijer“.
14
5. RECEPCIJA I KRITIKA U DOBA MODERNE
Pogledom današnje književne kritike pristup „Boccadoru“ za vrijeme hrvatske
moderne može se smatrati pogrešnim iz razloga jer se toj zbirci pristupalo s previše emocija i
strasti kritičkim zamjedbama koje su argumentirane uglavnom na izvan književnim razlozima
15
u strogom smislu riječi, a tek potom umjetničkim. Zahtjevi su se odnosili na metodu koja nije
bila primjerena samom djelu na kojeg je mlada generacija gledala sa sviješću da se radi o
književnom tekstu koji nije namjenski, dok su se spomenuti argument gradili na apriori
filozofskim, estetičkim pozicijama, idejnim i ideološkim implikacijama te nacionalno –
povijesnim zahtjevima i društveno - aktualnim narudžbama.23 Zbirka je podijelila književnu
javnost na dvije struje, a bila je i svojevrsnim barjakom „mladih”, odnosno njihovog
književnog programa, koncepta umjetnosti i književnosti te svjetonazora koji se postavio kao
opozicija „starima”, tj. tradicionalnom akademizmu i prevladanim modelima književne
prakse. Zbog toga ne iznenađuje podjela kritike u moderni na dvije struje: „stara“ koja odbija
Begovićevu liriku i mlada koja je prihvaća, u čemu im se pridružio i K. Š. Gjalski. 1900.
godine kritika je donijela osnovnu matricu vrednovanja zbirke, ali uz to i žustru raspravu koja
ponekad nije štedjela čak i ružne riječi u prepiskama preko raznih književnih i drugih
časopisa. „Knjiga Boccadoro“ postaje metaforom za čitavo moderno pjesništvo, tj. poneki
kritičari napadajući tu zbirku šire kritike na sve pjesnike „mladih”.
Među prvim recenzijama „Boccadora“ 1900. godine je i ona J. Hranilovića objavljena
u „Viencu“, a koja je pokušaj objektivne kritike, ali je dijelom napisana i kao pohvala u kojoj
odaje priznanje Begoviću za prelijepe slike, trope i figure, njenu otmjenost i romanističku
pozadinu, a na taj način priznaje kulturni kozmopolitizam i europski intertekstualizam te
zbirke. Naglasak u recenziji je na pohvali formativno – morfološkog plana, a osudi sadržajnog
sloja, a posebno se ta osuda odnosi na nedostatak „domaćeg tla, šume i trave”, tj. na samom
kraju teksta Hranilović objavljuje apel piscima da se vrate „domaćem tlu” žele li recepciju. 24
U napisu „Bolesna lirika“ koji je izašao u „Obzoru“ Dinko Politeo također hvali neke aspekte
Begovićeve lirike, ali se uglavnom njegova recenzija sastoji od osude. Hvali ga zbog bujne
mašte, europske načitanosti i raznolikosti oblika, ali je njegov fokus također na sadržaju koji
procjenjuju prema svom modelu književnosti koja bi trebala izražavati spoj morala i
umjetnosti, etike i estetike. Zbog toga ne iznenađuje osuda „Boccadora“ kao knjige čija se
lirika temelji isključivo na opisima putene ljubavi te takvu liriku naziva bolesnom. U
„Hrvatskom pravu“ Begović je u obliku otvorenog pisma odgovorio Hraniloviću, a u
„Svjetlu“ Politeu, na što je uslijedio Hranilovićev odgovor u „Viencu“ u kojem brani svoju
kritiku kao objektivnu jer je istaknuo i pozitivne i negativne karakteristike knjige.
Dok je M. Car „Lector” svojom recenzijom u „Srpskom glasu“ zbirku „Boccadoro“
proglasio imitacijom D’Annunzija i upotrijebio tu zbirku da napadne čitavo hrvatsko moderno
23 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 185.24 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 188.
16
pjesništvo kao dekadentno, u „Viencu“ u „Književnim pismima“ Jakša Čedomil Begovića, a i
Nazora, kritizira prvenstveno na temelju toga što njihove knjige ne služe i u raskoraku su sa
životom hrvatskog naroda, a pri tome se zapravo misli na hrvatsku inteligenciju. „Te knjige
nemaju ništa zajedničko sa životom tog naroda jer pjevaju „ljubavi viteške” i „mitološke
legende””.25 Radi se zapravo o različitom poimaju koncepta i cilja književnosti. Čedomil
zastupa stav da književnost mora odražavati realan život, a pisac mora biti učitelj te naglašava
kako je umjetnička ljepota Nazorovih i Begovićevih djela beskorisna jer je sama sebi svrhom.
Druga, afirmativna struja sastojala se prvenstveno od Skoka, Gjalskog, Marjanovića, i
dr. U „Svjetlu“ Skok objavljuje recenziju na koju se kasnije često poziva književna kritika.
Osobito se to odnosi na njegov opis u kojem izričito navodi da je „Boccadoro“: „najljepši
primjer čistog estetizma u cijeloj našoj književnosti”. Formu Begovićeve lirike s usporedbom
s talijanskim renesansnim pjesnicima hvali i Gjalski, oduševljavaju ga: zvučna riječ, istinski
osjećaj i slikovite misli.
Vladimir Jelovšek je prvi modernist koji je sintetski prikazao pjesništvo mladog
Begovića. 1899. dok je još zbirka pjesama „Boccadoro“ bila u tisku on je u preglednom
članku „Nove struje u Hrvatskoj“ na češkom jeziku u „Moderní Revue“ strano čitateljstvo
upoznao s Begovićevim stvaralaštvom, tj. s pjesmama koje je Begović objavljivao u
časopisima: „Hrvatski salon“, „Nada“ i „Vienac“. On Begovića opisuje kao „pjesnika s
velikim aspiracijama, s bogatim fondom pjesničkog materijala i dostojnog dinamičnog
ritma.”26 Sonete u „Boccadoru“ opisuje i hvali: „Nema tu već velike filozofije, dubokog
pesimizma – tek raskošan, opojan hvalospjev ljetnoj prirodi, himničkoj ljubavi kojom pjesnik
ovjenčava svoju Zoe; to je silna erupcija neizmjernog, u svojem prostodušju uzvišenog
poganskog zanosa. G. Begović je majstor forme i slike. Ne radi se tu samo o pedanteriji forme
kako je prikazuje nekakva okoštala poetika – nego o unutarnjoj melodiji, o nutrini punoj
životnog ritma, koja uistinu savršeno transkribira himnički entuzijazam njegove duše. Zato
njegovi soneti u stvari i zvone čarobnu melodiju.”27
Arsen Wenzelides je među prvim kritičarima koji cjelovitije obrađuju Begovićev
književni opus, također zbog Begovića vodi i oštru polemiku s Matošem u „Novom listu“. Za
„Knjigu Boccadoro“ Begovića opisuje kao „auktora jednog od najljepših liričnih proizvoda
naše literature.”28 Izlazak „Boccadora“ povezuje sa smotrom modernista „Životom“ jer
zagovara slobodu stvaranja i program bečko – zagrebačke skupine. „Mladi recte modernisti,
25 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 189.26 V. Jelovšek: Moderni Revue 27 V. Jelovšek: Moderni Revue28 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 240.
17
sa zanosom su pozdravili tu knjigu, jer su u njoj vidjeli napredovanje l’art pour l’artizma, koji
su pravac oni onda zagovarali.”29 U „Smotri Dalmatinskoj“ 1903. godine Wenzelides rezimira
Begovićev rad do „Boccadora“ te smatra da se u toj prvoj fazi stvaralaštva pjesnik ne ističe od
svojih dalmatinskih suvremenika književnika. Upravo s „Boccadorom“ dolazi do preokreta
kod Begovića kao pjesnika jer je unijevši u knjigu formalne i tematske novine napravio
odmak od tradicionalnog pjesništva. Smatra da su boravak u Italiji i utjecaji strane literature
prvenstveno D’Annunzija razlog tog raskoraka sa tradicijom dalmatinskog stvaralaštva, tj.
radikalnog prekida s tematskim stereotipima sa ciljem stvoriti novu umjetničku formu. U
eseju o Milanu Begoviću iz „Bosanske vile“ 1910. „Boccadora“ vrednuje na sljedeći način:
„Ta zbirka […] bješe znak zdrave mladenačke reakcije na lažne sentimentalnosti, na lažan
pesimizam […] uopće na sve neiskrenosti i afektacije ondašnje preživjele hrvatske lirike,
kojoj su poslije S. S. Kranjčevića – Milan Begović, Vl. Vidrić, Vl. Nazor i drugi mladi zadali
smrtni udarac. Osobito su Xeres i Vladimir Vidrić zaslužni za taj preokret.”30 Kao jedan od
najgorljivijih Begovićevih pristaša Arsen Wenzelides je u svojoj polemici s Matošem napisao
niz članaka u „Pokretu“ i „Novom listu“ u kojima se obračunava s Matoševom kritikom za
koju tvrdi da joj kriterij vrednovanja ne proizlazi iz umjetnosti, već politike i upravo zbog
toga Matoš u početku hvali Begovića, a pod promijenjenim političkim okvirima se od njega
ograđuje.
U polemikama iz modernizma oko „Boccadora“ vidljivo je zapravo nadmetanje i
borba dviju različitih strujanja književnosti, sukob „starih” i „mladih”. Tako je i u polemici
između Marka Cara i Vinka Kisića s Kisićevom obranom Begovićeve poetike vidljiva nemoć
„starih” nad afirmacijom „mladih” te širenje jedne nove poetike, kojoj je jedna od prvih
predstavnica „Knjiga Boccadoro“.
Milan Marjanović primjer je kritičara koji je isprva izraziti pristaša Begovićeve lirike
s time da čak njegovu „Knjigu Boccadoro“ proglašava za program modernih pjesnika dok
kasnije u „Estetizmu u lirici“ nakon izlaska Begovićeva „Vrela“ njegovu liriku osuđuje za
manirizam i površnost, jednostranost erotske inspiracije, bez iskaza životnoga iskustva, tj.
formira sud po kojem je begovićeva poezija više umijeće negoli umjetnost, umjetnost
površine više nego umjetnost sadržaja.
29 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 241.30 R. Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, str. 242.-243.
18
5.1. Matoš i Begović
Matoš je nezaobilazna ličnost hrvatske moderne te koju god temu pokrenuli ona se na
neki način veže uz Matoša. Njegov odnos s Begovićem usko je povezan sa samim strujanjima
u tadašnjoj književnosti moderne, kritičkim načelima u književnosti koje je zastupala struja
„mladih” kojima pripada Begović i samim Matoševim shvaćanjem književnosti, pošto on nije
pripadao ni jednoj od dviju struja, već se sukobljavao s kritičkim načelima, djelima i
postupcima i jednih i drugih. Dubravko Jelčić taj odnos karakterizira ovako: „Toliko
znakovitom, gotovo bih rekao, toliko nestalnom i kolebljivom, da se u tom odnosu, u
sitnicama koje ga određuju, otkriva sva nestalnost shvaćanja modernizma i modernosti uopće
kao i njihov refleks u teoriji i praksi i jednoga i drugoga.”31 Matošev odnos prema Begoviću,
počevši od hvalospjeva „Boccadoru“ preko osuda od 1906. nadalje, pokazuje da unutar same
književnosti moderne postoje znatne i nepomirljive razlike.
Matoševo prvotno i djelomično oduševljenje Begovićem je splasnulo kada se, po
Matošu, Begović pokazao kao „dandy iz Vrlike”32 te da književnost i književni modernizam
shvaća pomodno, da se inspirira književnom modom ili onim što on takvim smatra. 1900.
Matoš je za modernost pisao da je to sloboda, individualizam i inovativnost te je smatrao da
se te vrline mogu prepoznati u djelu „Boccadoro“ i stao u obranu Begovića od negativnih
kritika Hranilovića ili Politea. Knjigu je hvalio kao jednu od „najkurioznijih knjiga u
hrvatskoj književnosti”, a Begovića kao „jednog od najperspektivnijih naših modernih
modernističkih pjesnika” (u pismu Vladimiru Tkalčiću). Ipak, ta prvotno pohvalna kritika
„Boccadora“ donosi i neke zamjerke koje Matoš smatra nedostacima Begovića kao lirika. Kad
ističe moderno u djelu naglašava da se moderno ogleda u životu u nerealnom, imaginarnom
svijetu, ali usput donosi i zamjerku stihovima koji su katkad „hladni i retorični, ispjevani
nebrižljivim, siromašnim jezikom”.33 Također navodi kako u Begovića nema „divlje ljepote
bijedne Dinare, nema golubova što kao oblačno paperje padaju po dubrovačkim sivim
domovima, nema Lokruma, smaragda na modrom pojasu sv. Vlaha”, njegove pejzaže
karakterizira kao „vrtove bez hrvatskog karaktera.”34 U nadi da će Begović „još ljepše i
snažnije propjevati sa manje talijanskog tremoliranja” završava svoju prvotnu kritiku
31 D. Jelčić: Begović i Matoš32 D. Jelčić: Begović i Matoš 33 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 220.34 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221.
19
„Boccadora“, a naglašava kako Begović nezadovoljan tradicijom stvara u djelu neke nove
simbole, ali “pod dojmom lažne idile francuskog XVIII. vijeka.”35
Nakon 1906., a posebno za vrijeme trajanja polemika između Matoša i „Pokreta“
(odnosno Matoša i Wenzelidesa) Matoš zaoštrava svoj kritički stav prema Begoviću te
napušta sve hvale o „Boccadoru“ te samom Begoviću kao liriku. Dijelove nekih od kritika
prikazani su u sljedećim citatima. “Po Milanu Marjanoviću Begovićeve pjesme su samo zato
neuspjele jer je on „estet”, dok je baš obratno istina. Begović, estet u teoriji, nije uspio kao
pjesnik jer nije znao biti „estet” i na djelu. Optuživati „estetizam” zbog neuspjeha kakva
„estete” isto je što i optuživati kritičarska načela zbog neuspjeha kakva kritičara.” „Begović
ima talenta: on je najveći hrvatski književni industrijalac i reklamac, i tu je njegov
modernizam.”36 Na ovakav Matošev stav se kasnije nadovezuje i Antun Barac koji za
Begovića tvrdi da nije umjetnik, nego literat; „Umjetnik je stvaralac unikatnih vrijednosti,
literat vještak, kombinator i konstruktor, koji od poznatih dijelova gradi nove cjeline, često
više umjetne nego umjetničke.”37
5.2. Nazor i Begović
Recepcija Begovića kod Nazora vidljiva je iz njegove novelistike i poezije, iz njegovih
pisama i dnevničkih zapisa te eseja i studija. O njihovom mladenačkom prijateljstvu koje se
iskazivalo i kroz međusobno poticanje na književni rad Nazor je pisao u nekoliko novela iz
zbirke „Priče s ostrva, iz grada i sa planine“ („Gemma Camolli“, „Fra Krste“, „Pustinjak“), u
noveli „Božični dar“, bilješci „Dva sastanka“, a također Begoviću posvećuje i ciklus soneta na
talijanskom jeziku „Inverno nordico, Al poeta M. B.“ i ciklus „Vilinski soneti“, tj. „Posvetni
soneti“ u zbirci „Slavenske legende“ te epigram „Xeres de la Maraja“. U prvom izdanju
„Slavenskih legenda“ 1900. godine Nazor potiče Begovića da pjeva o slavenskim temama:
„Xerese, tvojoj Zoi ljepotici / pričao si zgode lijepe Blancezmanke, / […] Dok gle na žalu
mora Baltičkoga / […] Baština sveta, prolazi pred nama. // Mani se drugih boja šarenila: / Oj,
nek doskora ta svetinja draga / Uskrsne barem u našim pjesmama.”38 Iz navedenih djela
možemo zaključiti da je Nazor iskreno cijenio Begovića kao pjesnika, a posebno je to očito iz
35 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221. 36 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 220.37 D. Jelčić: Begović i Matoš , str. 221.38Z. Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor , str. 232.
20
eseja „Equus quagga ili nešto o mojoj metrici“ gdje ulazi u polemiku s Antom Tresićem
Pavičićem braneći Begovićevo pjesništvo ili u studiji „O hrvatskom jedanaestercu (1838.-
1900.)“ gdje opsežnom komparativnom analizom hrvatskog jedanaesterca kod Šenoe,
Markovića i Begovića naglašava Begovićevu zaslugu što je pitanje ritma hrvatskog
jedanaesterca riješeno kao u romanskim poezijama: „da se Mažuranićeva baština izvuče opet
na svjetlo, da se uredi i prenese u život, morao se javiti 1900. mlad lirik koji je još kao
srednjoškolac znao napamet Leopardijeve „Le ricordanze“, pa da hrvatski jedanaesterac
zatreperi onako kako je, gotovo pred sto godina – uglavnom htio nadopunilac Osmana.”39
Nazor naglašava da je upravo Begović primjenjujući metriku talijanskog endekasilaba
metrički dotjerao hrvatski jedanaesterac. U recenzijama Nazor daje ocjene Begoviću ponekad
šturo, suzdržano te hladno i kurtoazno, ali je ipak vidljivo da cijeni njegov pjesnički rad.
„Boccadoro“ je često uspoređivana s knjigom „Slavenske legende“, a uspoređivani su
i Milan Begović i Vladimir Nazor kao pisci. Karakteristike njihovog pjesničkog stvaralaštva
moguće i zbog njihova prijateljstva u mladosti, a i pripadanja istoj onoj struji „mladih“
hrvatske moderne su u mnogo značajki iste ili vrlo slične. U tome se ogleda među utjecaj
jednog na drugog ova dva spomenuta autora, kao što to u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“
Petar Skok Mikov navodi uspoređujući njihove dvije knjige: „Xeres su se i Nazor razvili do
ustaljena temperamenta, ne traže forma ni nazora kojim će izraziti ono nesvjesno što im je u
najtanjim stranama duše; ideala su svjesnih pa ne kolebaju, ne traže pitanja, nego vade punom
šakom, pjevaju ono što trenutno proživljuju, nikakve slutnje, ni tajnovite čežnje. Nije to ni
optimizam ni pesimizam, jer si sve to pjesnik hotice sugerira – to je zdravlje, osjećaj
potpunoga što ga ćutimo kada se naša misao, naš ideal slaže s našim temperamentom.
Intimnost sa samim sobom!“40
6. RECEPCIJA „BOCCADORA“ OD '30-IH GODINA DO DANAS
1930. godine A. Petravić izriče sud o „Knjizi Boccadoro“ koja je po njemu „organički
najjedinstvenija zbirka naše novije ljubavne lirike.”41 Posebno je fokusiran na kompoziciju, tj.
na njenu kompozicijski koncipiranu konzistentnost i spjevnost. 1936. godine J. Bogner u
svojoj recenziji „Knjige Boccadoro“ ističe važan datum njenog tiskanja, ali i navodi te
vrednuje dotadašnje prikaze te zbirke. Za te analize tvrdi da su parcijalne, sadržavaju samo
39Z. Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor , str. 236.40 Hrvatska moderna, Pet stoljeća hrvatske književnost, str. 105.-106.41 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro, str. 191.
21
parcijalni dio istine i otkrivaju samo dio složene književne strukture. Ocjenjuje formalnu
uglađenost, pravilnost rime, muzikalnost ritma, jezičnu čistoću, bogatstvo frazeologije,
prošireni opseg tematike, erotsku temu, rafiniranost i arkadijnost te senzualizam, a konačni
njegov sud je da je „Boccadoro“ „naše najznačajnije lirsko djelo s obzirom na formu, tehniku
i stil, i s obzirom na versifikaciju i jezik.”42
Nakon što su Mirko Deanović i Ante Petravić u „Antologiji suvremene jugoslavenske
lirike“ iz 1922. godine uvrstili pet Begovićevih pjesama, od kojih „Strujaše tiho plavetnom
pučinom“ i „U dvoje“ („Kroz ljubičasto, tanko predvečerje“) iz „Knjige Boccadoro“, 1934.
godine Mihovil Kombol u „Antologiji novije hrvatske lirike“ za Begovića utvrđuje kako su za
njega odlučne dvije godine: 1900. i 1904., 1900. naravno kao godina tiskanja „Boccadora“.
Izdvaja tri soneta 10, 15., 17. i 18. te brojem zastupljenih pjesama u „Antologiji“ izjednačava
Begovića, Vidrića i Domjanića, dok su pak Nazor i Matoš obilnije zastupljeni. Iste godine u
Splitu izlazi „Jadranska antologija“ Nike Bartulovića, međutim u njoj nisu uvrštene
Begovićeve pjesme, ali se samog pisca spominje žestokom kritikom. „Tako i jedan poznati
pjesnik, Dalmatinac Milan Begović, koji je gotovo čitav vijek proživio na Jadranu, pjeva o
princezi Boccadoro i o podrezanim parkovima, te polazi čak na Istočno More, a svoje divno
more spominje samo mimogred zato što je u njemu okupala nožice njegova draga.”43
Begović je kroz ’30-e do kraja ’90-ih godina zastupljen u više od trideset antologija
hrvatske književnosti ili hrvatske i strane književnosti u kojima su zastupljene sljedeće pjesme
iz zbirke „Boccadoro“: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“), „Dvoranam sjajnim
Boccadoro kuće / Menuet Boccherini“, „Carlo Dolce: Sveta Cecilija“ i „U crkvu si me zvala
na ročište“. Počevši od antologije naslovljene „42“ izdane u Zagrebu 1942., preko zbirke
„Novija hrvatska poezija, izbor pjesama za recitaciju“ iz 1952. godine ili „Antologije novije
hrvatske lirike“ iz 1956. izbor Begovićeve poezije uvrštene uglavnom se svodi na iste četiri
pjesme što se tiče zbirke „Boccadoro“. Međutim, postoje i antologije u kojima se pojavljuju
osude Begovićevog lirskog stvaralaštva kao npr. u antologiji „Jugoslavenska lirika moderne“
iz 1957. godine gdje Petar Lasta karakterizira Begovića i njegovu književnost: „kada se
oljušte artističke naprave, ostaje lik pjesnikov bez određenog porijekla i bez ciljeva, kao što
ga vidimo u pjesmi Liddy. Tako je prošao sve lirske oblike, od renesansnog soneta do
iznijansiranog slobodnog stiha, adekvatnih promjenjivoj ćudi i kapricioznim motivima.”44
Šezdesetih godina je Begović također uvrštavan u antologije, a što se tiče zbirke
„Boccadoro“ izbor se sveo na sonete koji su uvršteni u starijim antologijama. Tako u 42 C. Milanja: Kritička recepcija Begovićeve knjige Boccadoro , str. 191.43 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 342.44 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 347
22
„Antologiji hrvatske poezije od XIV. stoljeća do naših dana“ koju su 1966. sastavili Nikola
Miličević i Antun Šoljan ponovno nalazimo iste 4 pjesme kao što su „Menuet Boccherini“ ili
„Pastourelle“. U „Pregledu novije hrvatske književnosti“ iz 1966. godine Miroslav Šicel u
zaključku odlomka o Begoviću navodi: „Njegovo značenje za našu literature je višeznačno:
donio je nove motive u lirici, dao je – u smislu poznavanja scenske tehnike – izvanrednu
dramu, novim je, svježim i originalnim izrazom obogatio našu prozu.”45 Branko Hećimović u
predgovoru knjige „Milan Begović“ u sklopu izdanja „Pet stoljeća hrvatske književnosti“
navodi i ranije recenzije o stvaralaštvu ovog pisca. Navodi Politeovu negativnu kritiku
„bolesne lirike”, a također se osvrće i na Matoša. “Matoš s punim pravom utvrđuje neke od
bitnih mana Begovićeve poezije od kojih pojedine proizlaze iz njegova kozmopolitizma koji
vodi u pretjeranu, ali hladnu eleganciju, dok se druge odražavaju u nedovoljnom poznavanju
jezika i akcenata što ozbiljno narušava ljepotu brojnih pjesama. Begović je zaista često daleko
od savršenstva forme, rime mu nisu skladne, a ritam se gubi.”46 Hećimović navodi i kako bez
obzira na kvalitetu kasnijih pjesama Begović nikada neće postići onu popularnost koju je
uživao 1900. „Knjigom Boccadoro“. I Petar Šegedin u eseju „Čovjek u riječi“, izdanom
također u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, piše o Begoviću i to ovako: „rekao bih da je
Begovićeva značajna poetičnost same arhitekture, strukture djela. Može se to svojstvo
označiti kao zanatska i tehnička osobina, ali ono u Begovićevu slučaju prelazi okvire samog
zanatskog kvaliteta. Zato je Begović dobar u svemu onome što znači harmoničnost cjeline
djela.”47
1970. godine u „Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas“ Vlatka
Pavletića koja je postigla izuzetan uspjeh te koja sadrži pjesme nepoznatih i sto šezdeset
poznatih pjesnika je Milan Begović uvršten s pet pjesama dok je u „Mare nostrum“ iz 1971. s
dvije pjesme uz naznaku izdavača, Marijana Grakalića i Milana Osmaka, da su to dvije
pjesme „najistaknutijeg našeg modernista Begovića: „Harfa“ te „Strujaše tiho plavetnom
pučinom“, u kojima dolazi do izražaja nostalgija, tuga i pesimizam.”48 Ivan Slamnig je 1974.
u svojoj „Antologiji hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša“ obrazložio
izbor tri pjesme koje su uvrštene: „Pastourelle“ („Prosuše se s vjetrom kiše“), „Pastourelle“
(„Kroz pukline i gudure“) i „Liddy“, „najbolje su mu pjesme one osmeračke pastourelle sa
živim opisom pejzaža u određeno godišnje doba. Tu, valjda mimo namjere, doziva u pamet i
45 M. Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, str. 138.46 Milan Begović, Pet stoljeća hrvatske književnost, str. 11.47 P. Šegedin: Čovjek u riječi, Petar Šegedin II., Pet stoljeća hrvatske književnosti, str. 473.48 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 351.
23
srodne pjesme dubrovačkog baroka.”49 1989. godine izlazi zbirka „100 hrvatskih soneta“, a u
uvodu Nikola Milićević kako su na prijelazu stoljeća za afirmaciju soneta i jedanaesteraca
zaslužni upravo dalmatinski pjesnici, a među njima i Begović i Nazor. Miličević je uvrstio
četiri Begovićeve pjesme: „Kroz sivu maglu“, „Mistični sonet“, „Dunja“ i „I ti ne znaš naše
sunce“. Tijekom ’90-ih zadržan je interes za Milana Begovića kao književnika, a tome
svjedoče mnoga ponovna izdanja njegovih djela, a npr. u „Stoljećima hrvatske književnosti“
četiri sveska posvećena su Begovićevim izabranim radovima.
7. ZAKLJUČAK
Književna kritika i recepcija Begovićeve zbirke pjesama „Boccadoro“ mijenjala se s
obzirom na književna strujanja te želja publike/čitateljstva od njenog nastanka do danas.
Pokušala sam predočiti sam njen utjecaj na književnost moderne, a i polagano opadanje
popularnosti u kasnijim desetljećima. Upravo ono što je 1900. uzrokovalo šok i protreslo
49 V. Flaker: Begovićeva djela u antologijama, str. 352.
24
književnu inteligenciju, a to je prikaz putene ljubavi i erotskih elemenata i senzualnosti u
odnosu muškarca i žene, kod današnjeg čitatelja ne dopire istim intenzitetom. Moguće da je to
posljedica činjenice da je današnje društvo bombardirano takvim prikazom erotičnosti kroz
cjelokupnu umjetnost od slikarstva, glazbe do književnosti, a također se možda samo radi o
činjenici da je sama tematika lako ostvarljive, putene ljubavi od današnje publike shvaćena
olako i etiketirana kao nešto već viđeno. Nepobitno je da neke od knjiga poezije ostaju i danas
aktualne, a napisane su mnogo ranije od „Boccadora“, primjerice u renesansi. Međutim,
njihova tematika iako je ljubavna daje prikaz jedne drugačije ljubavi, neostvarene ljubavi, a to
je uvijek popularna i aktualna tematika bez obzira na vremenski okvir, tj. i današnji čitatelj se
lako može identificirati u ulozi nesretno zaljubljenog pjesnika koji pati za svojom gospom,
svojim idealom ljepote i ljubavi.
„Boccadoro“ je samom svojom pojavom zapamćena u hrvatskoj literaturi kao knjiga
koja je podijelila i znatno utjecala na književnost moderne, istodobno joj je osporavana
književna i umjetnička vrijednost od „starih“ te je i slavljena kao program zbog novina koje je
uvela od „mladih“ modernista. Neosporiva je i uloga Milana Begovića za hrvatsku
književnost ne samo ovom zbirkom pjesama, već cjelokupnim radom. Iako nikada nije
ponovio onaj uspjeh i popularnost kao „Boccadorom“ 1900. godine, njegov utjecaj vidljiv je i
danas samim brojem ponovnih izdanja njegovih djela te brojnim antologijama u kojima su
uvrštene njegove novele, romani, drame, pjesme, a prvenstveno pjesme iz „Boccadora“.
8. LITERATURA:
Recepcija Milana Begovića: zbornik radova s međunarodnog znanstvenoga skupa
povodom 120. obljetnice rođenja Milana Begovića Zagreb, Zadar, 5.-8. prosinca
1996., Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta, Zavod za povijest hrvatske književnosti
HAZU, Zadar: Hrvatsko filološko društvo, 1998. godine
25
Cvjetko Milanja: Milan Begović danas, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…
Cvjetko Milanja: Kritička recepcija Begovićeve Knjige Boccadoro, iz zbornika
Recepcija Milana Begovića…
Dubravko Jelčić: Begović i Matoš, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…
Zvjezdana Rados: Milan Begović i Vladimir Nazor, iz zbornika Recepcija Milana
Begovića…
Robert Bacalja: Milan Begović i Arsen Wenzelides, iz zbornika Recepcija Milana
Begovića…
Šimun Jurišić: Milan Begović i Split, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…
Tihomil Maštrović: Begović i Zadar, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…
Nikica Kolumbić: Renesansni motivi u književnim djelima Milana Begovića, iz
zbornika Recepcija Milana Begovića…
Branka Brlenić – Vujić: Recepcija dekorativnih oblika iz slikarstva, glazbe i
arhitekture u Begovićevoj lirici, iz zbornika Recepcija Milana Begovića…
Vida Flaker: Begovićeva djela u antologijama, iz zbornika Recepcija Milana
Begovića…
Tomislav Sabljak: Anakreontika Milana Begovića, iz zbornika Recepcija Milana
Begovića…
Josip Ante Soldo: Zbornik radova sa Skupa Milan Begović i njegovo djelo, Matica
hrvatska, 1997. Godine
Zoran Kravar: Knjiga Boccadoro i modernistički kostimirani kanconijer, iz Zbornika
radova sa Skupa Milan Begović i njegovo djelo
Fedora Ferluga Petronio: Talijanski motivi u Begovićevoj lirici, Zbornik radova sa
Skupa Milan Begović i njegovo djelo
Antun Gustav Matoš: Knjiga Boccadoro, „Letopis Matice srpske“, CCX, br. 6, 1901.,
str. 86.-95.
Milan Marjanović: Estetizam u lirici, „Srpski književni glasnik“, XXIX, br 5, 1912.,
str. 376.-385.
Marko Car „Lector“: Knjiga Boccadoro, „Srpski glas“, XXI, br 29, 1900., str. 1.-2.
Jakša Čedomil: Književna pisma, „Vienac“, XXXII, br. 38, 1900., str. 592.-593.
Jovan Hranilović: Xeres de la Maraja. Knjiga Boccadoro 1898.-1899., „Vienac“,
XXXII, br. 25, 1900., str. 398.-399.
Petar Skok Mikov: Knjiga Boccadoro i Slavenske legende, „Svjetlo“, XV, br. 29,
1900.
26
Dinko Politeo: Bolesna lirika, „Obzor“, XLI, br. 178, 1900.
Arsen Wenzelides: Xeres de la Maraja: Knjiga Boccadoro, „Narodni list“, XXXIX,
br. 48, 1900., str. 1.
Arsen Wenzelides: O. M. Begoviću, „Suvremenik“, VII, br. 7 i 8, 1912., str. 432.-436.
i 485.-488.
Petar Šegedin: Čovjek u riječi, Petar Šegedin I., Pet stoljeća hrvatske književnosti,
Matica hrvatska, Zora, Zagreb 1977. godine
Petar Šegedin: Čovjek u riječi, Rad JAZU, knj. 308, Zagreb, 1955., str. 73.-120.
Vladimir Jelovšek: Nové proudi v Horvátsku, „Moderni Revue“, br. X, Praha, 1899.
Tin Ujević: M. B. Vrelo, „Slovenski jug“, IX, br. 34 i 35, 1912., str. 271 i 279.-280.
Milan Begović I., Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb
1964. godine
Hrvatska moderna, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb
1975. godine
Petar Šegedin II., Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb
1977. godine
Marijan Matković, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zora, Zagreb
1976. godine
Miroslav Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1966.
godine
Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, svezak II., Marjan tisak,
2004. godine
27