ZAVNOBIH KAO HISTORIJSKI ODGOVOR NA VELIKODRŽAVNE …

267

DOI: 10.5644/PI2019.179.12

ZAVNOBIH KAO HISTORIJSKI ODGOVOR NA VELIKODRŽAVNE POLITIKE PODJELE

I UNIŠTENJA BOSNE I HERCEGOVINE

Denis Bećirović*

Sažetak

U radu autor, na temelju objavljene i neobjavljene arhivske građe i rele-vantne literature, analizira i prikazuje velikodržavne politike podjele Bosne i Hercegovine u periodu između dva svjetska rata i u Drugom svjetskom ratu, kao i historijski značaj odluka ZAVNOBiH-a kojima su negirane velikodr-žavne politike. Autor ukazuje na činjenicu da ZAVNOBiH predstavlja histo-rijski odgovor antifašističkih snaga na velikosrpsku i velikohrvatsku politiku teritorijalne podjele i uništenja Bosne i Hercegovine.Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, antifašizam, ZAVNOBiH, AVNOJ, Jugoslavija, Ko-munistička partija Jugoslavije

Primarni historijski izvori i relevantna literatura nedvojbeno svjedoče da je u Srbiji i prije samog čina stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovena-ca (Kraljevina SHS) osmišljavana aktivnost s ciljem prisajedinjenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Glavni zagovornik takve ideje bila je srpska vlada, preci-znije istaknuti srpski političari i oficiri, koji su procjenjivali da će priključenje Bosne i Hercegovine Srbiji osnažiti pozicije srpske vlade tokom pregovora s Narodnim vijećem Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu o konstrukciji zajed-ničke države (Kapidžić 1968: 273-274). Nastojanja srpske vlade da se Bosna i Hercegovina priključi Srbiji naišla su na pozitivne reakcije dijela srpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini (Kapidžić 1968: 278). Primjera radi, kota-ri Banjalučkog okruga proglasili su neraskidivo jedinstvo sa Srbijom. Sličnih aktivnosti bilo je i u nekim drugim okruzima, kotarima i općinama Bosne i Hercegovine. Navedene akcije odvijale su se uglavnom u novembru 1918. godine uoči formiranja zajedničke države. Poslije čina proglašenja ujedinje-nja Kraljevine Srbije i Države Slovenaca, Hrvata i Srba prekinute su aktiv-

* Prof. dr. sc., Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli. E-mail: [email protected]

268

Posebna izdanja ANUBiH CLXXIX, ODN 11, OHN 46, str. 267-290

nosti na jednostranom pripajanju Bosne i Hercegovine Srbiji. Beogradski su vlastodršci nakon toga pojedinim srpskim krugovima u Bosni i Hercegovini skrenuli pažnju na to da obustave aktivnosti na pripajanju Bosne i Hercego-vine Srbiji jer je, prema njihovom mišljenju, ta aktivnost u tom momentu bila u suprotnosti s interesima novoformirane države (Šehić 1991: 108-109). Tako je Bosna i Hercegovina, uprkos brojnim okružnim, kotarskim i mjesnim samovoljnim proglašenjima priključenja Srbiji, ipak ušla u sastav Kraljevine SHS kao posebna pokrajina u svojim historijskim granicama.

Velikodržavna politika negiranja posebnosti Bosne i Hercegovine puno je starija od čina stvaranja Kraljevine SHS.1 Nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine, velikodržavna politika sla-bljenja i razbijanja Bosne i Hercegovine nastavljena je samo u promijenjenim historijskim okolnostima. Bosna i Hercegovina je ulaskom u prvu južnoslo-vensku državu privremeno zadržala neke oblike svoje državnosti. Tako je Narodno vijeće Bosne i Hercegovine funkcioniralo do 31. decembra 1918. godine, a Narodna vlada Bosne i Hercegovine još mjesec dana, nakon čega se oformila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu koja je za svoj rad odgova-rala centralnoj vladi u Beogradu. Bio je to čin razvlašćivanja Bosne i Herce-govine jer je ova vlada u odnosu na Narodnu vladu Bosne i Hercegovine ima-la znatno manje nadležnosti. Tako je umjesto ranijih deset resora Zemaljska vlada imala samo četiri, i to za: pravosuđe, poljoprivredu, unutrašnje poslove te prosvjetu i vjerske poslove. Opisano stanje potrajalo je tokom cijelog pe-rioda državnog provizorijuma novonastale države, tačnije do 28. juna 1921. godine, kada je usvojen prvi Ustav Kraljevine SHS poznat po datumu izgla-savanja kao Vidovdanski ustav (Hoare 2007: 101-102; Imamović 1998: 485).

Teritorija Kraljevine SHS na osnovu teksta Vidovdanskog ustava (član 95) podijeljena je na oblasti. Jugoslovenska muslimanska organizacija uspjela je da se u ovaj najviši pravni akt ugradi odredba prema kojoj će se u slučaju re-gionalne podjele zemlje sačuvati teritorijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama (član 135). S obzirom na to da je Ustav pro-pisao da se zadrže pokrajinske uprave na čelu s namjesnikom kojeg postavlja kralj, 14. jula 1921. godine ukinuta je institucija Zemaljske vlade i formirana Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu s nekoliko resora. Njena unutraš-nja organizacija ostala je na snazi i nakon uspostavljanja nove administrativ-ne podjele države s osnovnim zadatkom da osigura prenos svojih nadležnosti

1 Opširnije o stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pogledati u: Banac 1988: 313-318; Čulinović 1963: 143-146; Krizman 1968: 69; Džaja 2004: 17-18; Antić 2007: 154-155; Goldstein 2008: 25-34; Baruch Wachtel 2010: 92-95; Fila 1976: 60-61; Malcolm 1995: 219; Cipek 2000: 291-304.

269

Denis Bećirović: ZAVNOBIH kao historijski odgovor na velikodržavne politike podjele i uništenja Bosne i Hercegovine

na odgovarajuća ministarstva centralne vlade. Naime, 22. aprila 1922. godine usvojen je Zakon o oblasnoj i sreskoj samoupravi kojim je na teritoriji Bo-sne i Hercegovine formirano šest oblasti: sarajevska, tuzlanska, mostarska, banjalučka, travnička i bihaćka. Time je prestala da djeluje Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, a Bosna i Hercegovina je bila suočena s novom ad-ministrativnom parcelizacijom čiji je osnovni cilj bio razbijanje historijskih pokrajina. Iako je podjelom na šest oblasti Bosna i Hercegovina formalno sačuvala teritorijalnu cjelovitost, u stvarnosti je ona uveliko bila zahvaćena procesom razgradnje svog organizma. Ovih šest oblasti nisu više sačinjavale jedinstvenu upravnu cjelinu sa sjedištem u Sarajevu, jer je svaka oblast bila, jednako kao i ostalih dvadeset sedam, inkorporirana u centraliziranu državnu upravu sa sjedištem u Beogradu. Pokrajinska uprava u Bosni i Hercegovini nije odgovarala osnovnoj intenciji Vidovdanskog ustava da se u Kraljevini SHS uspostavi potpuna centralizacija uprave (Purivatra 1974: 134-150; Šehić 2007: 256-259). Zato je u februaru 1924. godine Pokrajinska uprava defi-nitivno likvidirana. Jedini preostali trag višestoljetne bosanske državnosti i autonomnosti izražavao se u činjenici da je Bosna i Hercegovina, iako ad-ministrativno podijeljena na šest oblasti, ostala do 1929. godine teritorijalno kompaktna.2

U novom državno-pravnom okviru položaj Bošnjaka postao je izrazito nepovoljan i zabrinjavajući, dok su ubistva, pljačkanja i drugi oblici teškog kršenja ljudskih prava bili česta pojava. Već po ulasku srpske vojske u Bo-snu i Hercegovinu dogodio se veliki broj zlodjela u kojima su srpski vojnici upadali u bošnjačke kuće, pretresali ih, otimali novac ili pokretnu imovinu, zlostavljali ukućane, a u nekim slučajevima i ubijali građane. Policija i žan-darmerija inertno su i neefikasno zaustavljali ove i slične napade. Ništa bolji odnos nije bio ni sudova i tužilaštva koji su kao dio državnog aparata bili zaduženi da privode i kažnjavaju prekršioce zakona. Jedna od karakteristika bošnjačkih stradanja i nevolja prvih godina zajedničke države bila je neosjet-ljivost lokalnih organa vlasti prema učestalim nasrtajima na imovinu, čast i

2 Likvidacija Pokrajinske uprave u Bosni i Hercegovini pokazala se kao težak i složen posao koji je potrajao gotovo dvije godine. U decembru 1923. dokinuta su odjeljenja za vjere, so-cijalnu politiku, pravosuđe i unutrašnje poslove. Odjeljenje za poljoprivredu i vode ukinuto je 31. januara 1924. godine, Zdravstveni odsjek 1. februara i na kraju Odjeljenje za prosvjetu 14. februara 1924. godine. Dopisom od 25. februara 1924. pokrajinski namjesnik u Bosni i Hercegovini obavijestio je Ministarstvo unutrašnjih djela u Beogradu da je konačno dovršena likvidacija Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu. (Imamović 1996: 500-501; Bojić 2001: 166-167)

270


živote Bošnjaka.3 Stradanja Bošnjaka i nakon proglašenja Kraljevine SHS predstavljaju jednu od glavnih karakteristika sveukupnog života i stanja u Bosni i Hercegovini u prvim godinama nakon ujedinjenja.4 Teorijsku podlogu organiziranim i sistematski provođenim antibošnjačkim aktivnostima pružali su predstavnici velikosrpske ideologije, koji su otvoreno opravdavali takvu politiku u režimskim dnevnim listovima, časopisima i naručenim studijama. Dvadesetih godina XX stoljeća velikosrpski režim intenzivirao je aktivnosti s ciljem nacionaliziranja Bošnjaka.5

3 Muslimani u Jugoslaviji, kao vjerska zajednica, dobili su Ugovorom o zaštiti manjina s Kra-ljevinom SHS od 10. decembra 1919. godine poseban međunarodni status manjine. Navedeni ugovor bio je dio sistema zaštite manjina koji su nakon Prvog svjetskog rata glavne saveznič-ke i udružene sile nametnule nekim vrstama država. Odredbe Ugovora morale su prihvatiti pobijeđene države, zatim neke male i srednje zemlje koje su ratovale na strani pobjednika, te kasnije i zemlje koje su željele pristupiti Ligi naroda. Suština je navedenog ugovora da osi-gura socijalnim grupama inkorporiranim u neku državu, čije je stanovništvo po rasi, jeziku ili religiji različito od njenog, priliku da razvija miroljubivu koegzistenciju i saradnju s njenim stanovništvom, ali zadržavajući pri tome obilježja po kojima se ono razlikuje od većine. Vidi: Degan 1972: 55-56; Jahić 2010: 95.4 Među brojnim primjerima koji ukazuju na takvo stanje nalazi se i memorandum Bošnjaka kotara Bijeljine, upućen januara 1919. godine Narodnoj vladi u Sarajevu, kojim se traži za-ustavljanje brojnih nedjela, zaštita lične slobode i imetka. Potpisnici memoranduma ukazuju na masovno otimanje imovine Bošnjaka od strane pravoslavnih stanovnika, koji svakod-nevno nastavljaju otimati, razdjeljivati i obrađivati njihovu zemlju. U pokušaju da se zaštite od potpune anarhije, oni u memorandumu navode: “Mi potpisani u svoje ime i u ime svih muslimana bez razlike staleža, kotara Bijeljina podnosimo ovaj memorandum da se shodni koraci preduzmu, da nam se pruži zadovoljština i ošteta za nedjela, što ih počiniše Narodno vijeće u Bijeljini i težaci ovog kotara od dana prevrata na našoj osobnoj slobodi i imetku, a da nam se zajamči zaštita i sigurnost za budućnost. (...) Zulumi ne prestaju još ni danas, jer se oni danomice nastavljaju; težaci brane mnogim vlasnicima pristup na vlastito dobro, oni taj slobodni posjed između sebe svojevoljno razdjeljuju i obrađuju. Više puta smo zamolili vojnog komandanta mjesta i kotarskog predstojnika, da nam pruže zaštitu. Zaštita nam je svaki put uskraćena (...) Mi smo gledali s velikim povjerenjem u Narodno vijeće, ali sva naša intervencija i nastojanje nije ništa pomoglo. Narodno vijeće ili nije htjelo pomoći ili nije moglo. (...) Mi smo pripadnici ovih oslobođenih zemalja, hoćemo da živimo u slobodnoj zemlji kao potpuno slobodni građani vršeći zakon. (...) Upravo zato stupamo pred Vas, da nam pomognete i da nas zaštitite.” (Arhiv BiH 1919) 5 Kao eksponent takve politike na prostoru Bosne i Hercegovine prednjačio je radikalni list Srpska riječ. Poručujući kako i pod kojim uslovima vide život s Bošnjacima u budućnosti, ovaj je list pisao da Srbi “hoće i žele da u miru i bratskom skladu žive s našim muslimanima, jer su i oni Srbi kao i mi, iako to na sva usta i ne ispovijedaju” (Srpska riječ 1922). Negiranje bošnjačke posebnosti i dokazivanje njihovog srpskog porijekla postaje jedna od najvažnijih preokupacija za arhitekte i teoretičare velikosrpske politike. Na fonu takve orijentacije, Krsta Marić 1924. godine piše: “Muslimana ima u našoj državi više od miliona. Nadpolovična većina tih Muslimana su Srbi po poreklu, ali za sada nemaju nikakva nacionalna osjećaja (...)

271


Desetogodišnji nesporazumi u Kraljevini SHS manifestirani u znaku soci-jalnih suprotnosti, nacionalnih borbi i privredne nedinamičnosti završili su se u diktaturi. Kada je 6. januara 1929. godine proglašena kraljevska diktatura, njome je već bila pokrivena jedna decenija neuspješnih pokušaja da se jedno složeno i šaroliko društvo organizira u državu koja je trebala da riješi for-malno ono što historija nije dotada riješila stvarno. Šestojanuarska diktatura izvedena je klasičnom operacijom državnog udara, čiji se zvanični program i karakter jasno nazirao iz objavljenog Manifesta kralja Aleksandra. Ukinut je Vidovdanski ustav, raspuštena je Narodna skupština, a Kralj je sebe proglasio za isključivog zakonodavca i neprikosnovenog vlastodršca u zemlji.6 Progla-šenjem Šestojanuarske diktature i donošenjem Zakona o nazivu i podjeli Kra-ljevine Jugoslavije započinje otvorena razgradnja bosanskohercegovačkog historijskog tkiva. Njime je zvanično naziv države promijenjen u Kraljevina Jugoslavija, država je administrativno podijeljena na devet banovina, a teri-torija Bosne i Hercegovine razbijena i podijeljena u četiri banovine. Grani-ce banovina smišljeno su povučene na način da su se tri banovine (Drinska, Zetska i Primorska) uklopile u srpska, hrvatska i cnogorska etnička područja. Jedino je Vrbaska banovina ostala u historijskim granicama Bosne i Hercego-vine. Također, treba napomenuti da su u svim banovinama granice uspostav-ljene tako da Bošnjaci nisu bili apsolutna većina ni u jednoj banovini (Hoare 2007: 116-118; Šarac 1975: 276-279). Zbog toga su i organi vlasti s područja Bosne i Hercegovine primjećivali da su Bošnjaci rezervirani i zabrinuti jer su “uviđali da razgraničenjem novih teritorijalno-upravnih jedinica gube kom-paktnost u bosanskohercegovačkim razmjerama i u svakoj banovini postaju brojčano još inferiorniji” (Šarac 1975: 279). Položaj Bosne i Hercegovine nije promijenjen ni poslije donošenja tzv. Oktroiranog ustava 3. septembra 1931. godine, koji je donio lično kralj Aleksandar Karađorđević bez ikakve ustavotvorne skupštine. Temelji na kojima se bazirao šestojanuarski režim ostali su isti: integralno jugoslavenstvo i neograničena kraljevska vlast. To su bile dvije osnovne pretpostavke funkcioniranja zemlje na kojima je kralj be-skompromisno insistirao. Prema tekstu Oktroiranog ustava kralj je bio iznad zakona (Petranović i Zečević 1985: 272-273).

Tokom 30-ih godina XX stoljeća teritorijalna cjelovitost Bosne i Herce-govine bila je potpuno razgrađena. Bosna i Hercegovina postaje, posebno u drugoj polovini 30-ih godina, predmet velikosrpskih i velikohrvatskih teri-

Dakle, nacionalizovanje sedam do osam stotina hiljada muslimana nije baš tako neblagoda-ran i neznatan posao” (Marić 1990: 62).6 Opširnije o uvođenju Šestojanuarske diktature pogledati u: Dobrivojević 2006: 159-182; Gleni 2001: 127; Čaušević 2005: 315-316; Šarac 1975: 187-189; Čulinović 1961: 30-31; Siton Votson 1967: 28-29.

272


torijalnih aspiracija. Te aktivnosti doživljaju kulminaciju u brutalnoj podjeli Bosne i Hercegovine sporazumom koji su 26. augusta 1939. godine potpisali predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i lider Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Vlatko Ma-ček.7 Ovim su sporazumom još jednom narušene historijske granice Bosne i Hercegovine koja je podijeljena između Banovine Hrvatske i planirane Bano-vine “Srpske zemlje” (Redžić 2000: 139).

Na ovaj izazov Bošnjaci su odgovorili stvaranjem pokreta za autonomni položaj Bosne i Hercegovine i objedinjavanjem bošnjačkih političkih, vjer-skih i drugih predstavnika (Redžić 2000: 139). Tokom novembra 1939. godi-ne širom Bosne i Hercegovine održavaju se konferencije vjerskih, kulturno-prosvjetnih i humanitarnih ustanova u vezi s novonastalom situacijom. Pred-stavnici bošnjačkih vjerskih i vjersko-prosvjetnih ustanova, u saradnji s pred-stavnicima političkih stranaka, kulturno-prosvjetnih, privrednih i građanskih društava te javnih radnika i korporacija grada Sarajeva 24. novembra 1939. godine razmatraju prijedlog za osnivanje četvrte samoupravne jedinice koju bi činila Bosna i Hercegovina sa svojim historijskim granicama i autonomnom upravom. Na kraju sastanka svi prisutni usvojili su i potpisali rezoluciju kojom potpuno podržavaju ovaj zahtjev, navodeći u prvom stavu da to predstavlja “opći zahtjev svih muslimana Bosne i Hercegovine, bez ikakve razlike” (Isto-rijski arhiv 1939). Kulturno-prosvjetno društvo “Gajret” krajem novembra 1939. godine održalo je plenarnu sjednicu na kojoj je konstatiralo “da je naj-novijim unutrašnjim preuređenjem države nanesena uvreda Bošnjacima, time što im je osporavana jugoslovenska (!) rasna pripadnost”. Na kraju zasjedanja plenarne sjednice Glavni odbor “Gajreta” izjasnio se za Bosnu i Hercegovinu kao četvrtu jedinicu u koju bi ušao i Sandžak, ističući da “ovakav stav bo-sanskohercegovačkih muslimana nije ništa drugo nego borba za jednakost i pravednost, a sporazum Srba i Hrvata neće biti pravedan i pun ako milion muslimana slovenske krvi i jezika ne bi bio zadovoljen” (Arhiv TK 1939).

Podjelu Bosne i Hercegovine osudila je i napredna studentska omladina s univerziteta u Beogradu i Zagrebu, tražeći autonomiju Bosne i Hercegovi-ne kao “sudbinski i historijski oblikovane cjeline”. Konkretizacija stavova najbolje je došla do izražaja u trećem pismu studentske omladine (decembar 1939. godine) u kojem je istaknuto da će “autonomna Bosna i Hercegovina onemogućit sve narodne grupe da trguju sa napaćenom Bosnom i Hercego-vinom kao svojim imetkom, bilo da su one na srpskoj, hrvatskoj ili musli-

7 Sporazum Cvetković – Maček bio je predmet interesiranja historiografa, pravnika, publi-cista, političara i drugih poslanika pisane riječi. Autori koji su se neposrednije bavili ovim pitanjem su: Boban 1965; 1974; Bilandžić 1999; Zovko 1990; Vojinović 1980; Terzić 1982.

273


manskoj strani, borile se one danas za autonomiju ili protiv (...) Podjela na tako isprepletenom području nemoguća je bez teške nepravde prema svim narodima, posebno muslimanima.” Pisma studentske omladine potpisalo je 509 studenata iz Bosne i Hercegovine svih nacionalnosti i objavljena su na inicijativu tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Svojim sadr-žajem ova pisma predstavljala su prekretnicu u gledanju KPJ na historijsku i etničku posebnost Bosne i Hercegovine (Antonić 1990: 186-187).

U godinama pred početak Drugog svjetskog rata, KPJ se sve snažnije pro-tivila podjeli Bosne i Hercegovine. Stavove o autonomiji Bosne i Hercego-vine komunisti naročito ističu od dolaska Josipa Broza Tita na čelo partijske organizacije, što rezultira i stvaranjem jedinstvene organizacije KPJ u Bosni i Hercegovini (sredinom 1938. godine). Rukovodstvo KPJ naglasilo je da spo-razum Cvetković – Maček “ne obuhvata demokratsko rješenje svih pitanja za koje su se narodi Jugoslavije borili, pa čak ni potpuno rješenje hrvatskog pitanja” (Jelić 1981: 255). Zbog toga će KPJ i u svom prvomajskom progla-su 1940. godine osuditi “nastojanja srpske i hrvatske buržoazije da podijele Bosnu i Hercegovinu i Vojvodinu” (Purivatra 1970: 53). Posebno je karakte-ristična ocjena koju je Tito iznio u svom izvještaju Kominterni u septembru 1939. godine. Između ostalog, on je istakao da to nije “narodni sporazum i da predstavnici Hrvata nisu postavili pitanje demokratizacije, oni nisu postavili ni pitanje Makedonije i drugih ugnjetenih naroda Jugoslavije. Srpski hege-monisti sad imaju još veću mogućnost za ugnjetavanje ostalih malih naroda Jugoslavije, jer će odgovornost za ovo snositi Hrvati” (Jelić 1981: 255). Iako u početku KPJ nije imala jasan stav o pitanju položaja Bosne i Hercegovine u budućoj jugoslavenskoj državi, postepeno je sazrijevala svijest da u takvoj državi Bosna i Hercegovina treba imati autonoman status. U izgradnji ova-kvog stava veliki je značaj imala Peta zemaljska konferencija KPJ za Bosnu i Hercegovinu, održana u julu 1940. godine u Sarajevu. Ideja narodne auto-nomije koju su zagovarali bosanskohercegovački komunisti potvrđena je i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj u Zagrebu oktobra 1940. godine (Borovčanin 1979: 59-60).

Naspram zalaganja za autonomiju Bosne i Hercegovine našli su se poseb-no ekstremni ultraški krugovi iz Beograda i Zagreba. Pored zdušne kritike sporazuma od strane srbijanskih opozicionih stranaka, protiv Sporazuma se naročito oštro okomio “Srpski kulturni klub” (SKK). Osnovna teza na kojoj je SKK gradio svoj stav i plasirao ga putem časopisa “Srpski glas” bila je ocjena da je “Sporazum od 26. augusta ugrozio interese srpskog naroda i Sr-bije i da se stoga treba vratiti na ranije stanje ili povesti borbu da se u novim uslovima spašava Srbija i srpstvo” (Ljubo 1965: 249-250). Nastavši s ciljem

274


da predstavlja političku misao Srba, SKK postaje jedan od njihovih političkih reprezenata, koji je trebao oživotvoriti ideju o velikoj Srbiji u okvirima Jugo-slavije. Jedan od njegovih idejnih vođa u Vrbaskoj banovini Stevan Moljević energično se protivio odvajanju Bosne i Hercegovine od Srbije, tvrdeći da Vrbaska banovina mora ostati “predstraža” Beograda, tj. kao čuvar i branilac velikosrpske ideologije. Da bi se to ostvarilo, trebalo je, prema riječima Mo-ljevića, Banja Luku osposobiti da bude snažan kulturni centar koji će parirati Zagrebu i Sarajevu (Vojinović 1980: 92-93).

Sporazum je u redovima hrvatskih građanskih političara izazvao dvostru-ku opoziciju: jednu koja je smatrala da je Hrvatska njime premalo profitira-la (nezadovoljnici unutar samog HSS-a) i drugu koja je napadala sporazum Cvetković – Maček zato što je Hrvatsku ostavio u jugoslavenskom okviru (ustaška opozicija). Ustaška je opozicija Bosnu i Hercegovinu doživljavala kao završnu etapu u planu pripajanja Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. S ci-ljem ostvarivanja tog cilja, ustaški je pokret propagirao tezu da treba stvoriti “jedinstven front od Hrvata islamske i katoličke vjere” (Vojinović 1980: 97; Išek, 1991: 277-278). Iz ovih, kao i brojnih drugih teza, jasno se može zaklju-čiti da hrvatska desnica, također, nije uvažavala historijsku, kulturnu, etničku i svaku drugu posebnost i autentičnost Bosne i Hercegovine.

Velikosrpski i velikohrvatski protagonisti oštro su se protivili svakoj ideji koja je predviđala teritorijalno cjelovitu i autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Prvi su Bosnu i Hercegovinu posmatrali isključivo kao dio Srbije, a drugi su smatrali da je treba prisajediniti Hrvatskoj i time provesti ideje “oca domo-vine” Ante Starčevića. Dijametralno suprotna gledišta o položaju i statusu Bosne i Hercegovine bila su prisutna i uoči napada Njemačke i Italije na Kra-ljevinu Jugoslaviju. Agresivni rat sila Osovine protiv Kraljevine Jugoslavije završen je za samo dvanaest dana potpunom i bezuslovnom kapitulacijom njenih oružanih snaga (Terzić 1983: 277-303, 460-462, 547-604).

Bosna i Hercegovina je nakon aprilske kapitulacije Jugoslavije ušla u sa-stav Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Okvirni teritorijalni opseg nove marionetske države odredili su ministri vanjskih poslova Njemačke i Italije (Joachim Ribbentrop i Galeazzo Ciano) 21. aprila 1941. godine u Beču, a pre-ciznije razgraničenje između Kraljevine Italije i NDH na području jadranske obale izvršeno je Rimskim ugovorima, kojima se dodatno potvrđuje politička podređenost Italiji.8 Njemačka i Italija u novoformiranoj okupatorskoj tvo-

8 Opširnije o stvaranju NDH, pored ostalog, pogledati u: Krizman 1978: 395-396, 412-414; 1980: 52-62; Bergvin 2007: 42-44; Perić 2002: 404-406; Goldstein 2003: 267-312; NDH 1941: 3-4; Kisić-Kolanović 1996: 384; Tuđman 1963: 93-96; Colić 1973: 85-95; Perić 2000: 61-65; Tajni dokumenti 1952: 46-49.

275


revini za glavni i jedini domaći faktor odlučivanja priznali su ustaški pokret,9 u čijoj se velikohrvatskoj koncepciji Bosna i Hercegovina tretirala kao dio hrvatskog “povijesnog i etničkog teritorija”. Istočna granica NDH definitivno je određena zakonskom odredbom od 7. juna 1941. godine, prema kojoj veliki dio te granice čini rijeka Drina, od ušća Brusnice u nju, a odatle nizvodno do ušća u rijeku Savu. Tako određena granica u ustaškoj se propagandi nazivala “kineskim zidom” koji će za sva vremena odvojiti “Hrvate i kulturni zapad od Srba i barbarske Srbije”. Ustaše, kao nosioci hrvatskog velikodržavlja, Bosnu i Hercegovinu nazivaju kičmom NDH te spojnicom između žitorodnog sjevera i hrvatskog juga i mora. U duhu ovakvih shvatanja, a s namjerom da predstavi ustašku odlučnost u pogledu konačnog rješenja statusa Bosne i Hercegovine, Pavelić u augustu 1941. godine potcrtava aksiom ustaškog programa u kojem se Bosna i Hercegovina ne tretira kao priključeni dio Hrvatske, već kao “težiš-ni i središnji dio hrvatskog naroda i NDH” (Ademović 2000: 50-51).

Ustaška vlast u Bosni i Hercegovini uspostavljena je na osnovu Uredbe o teritorijalnoj podjeli NDH (10. juni 1941. godine) na 22 velike župe, koje su prema njihovoj koncepciji trebale potvrditi hrvatstvo Bosne i Hercegovine. S tim ciljem nekoliko velikih župa (Dubrava, Posavje, Livac, Hum, Zapolje, Gora, Krbava i Psat) povezivalo je pojedine bivše bosanskohercegovačke i hrvatske kotare, čime se pokušala kreirati predodžba o jedinstvenom teritoriju Bosne i Hercegovine i Hrvatske te oživjeti “stara tradicija” hrvatskog naroda. Priključivanjem znatnih dijelova Bosne i Hercegovine u sastav velikih župa sa sjedištem u Hrvatskoj nastojala se negirati historijska, državno-pravna i političko-teritorijalna cjelina Bosne i Hercegovine. Zbog toga je ustaška vlast početkom 1942. godine izdala internu naredbu kojom je propisala potpunu zabranu korištenja naziva Bosna i Hercegovina u političkom smislu. Pavelić je smatrao da upotreba imena Bosne i Hercegovine predstavlja veliku opa-snost za ustašku vlast, u kontekstu isticanja posebnosti položaja Bosne i Her-cegovine u okviru NDH (Jelić-Butić 1977: 104-105).

Po uzoru na politiku njemačkih nacista, ustaška vlast već u prvim mjeseci-ma proglašava zakonske odredbe kojima van zakona stavlja jevrejsko, romsko i srpsko stanovništvo. Na udaru ustaških organa vlasti naći će se i Bošnjaci i Hrvati koji nisu podržavali njihovu vlast, a posebno antifašistički orijentirani pojedinci. Potpuno obespravljivanje, masovni teror i ubistva, otvaranje kon-

9 Ustaški pokret predstavljao je radikalno hrvatstvo, radikalno antisrpstvo i antijugoslaven-stvo. Korijeni ovog pokreta datiraju iz devedesetih godina XIX vijeka, a konstituisan je 1932. godine pod imenom “Ustaša-hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Ovaj naziv je promijenjen 1933. godine u “ustaški pokret”, kada je objavljen i glavni programski dokument ustaša “Načela hrvatskog ustaškog pokreta”. O nastanku i programu ustaškog pokreta vidi u: Jelić-Butić 1977: 22-29; Matković 2002: 30-50.

276


centracionih logora, prisilno prevođenje pravoslavnog stanovništva u kato-ličku vjeru i genocidna politika uništenja navedenog stanovništva započinju nakon objavljivanja rasnih zakonskih odredbi, među kojima se po surovosti posebno ističu: Zakonska odredba o obrani države i naroda, Zakonska odred-ba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda, Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture i Zakonska odredba o prijekim sudovima.10 Slijedeći i dodvoravajući se nacističkoj politici, ustaški se režim naročito okrutno od-nosio prema Jevrejima. Protiv njih se počinju primjenjivati razne represivne i ponižavajuće mjere kao što su: oduzimanje sve pokretne i nepokretne imo-vine, zabranjivanje okupljanja te obilježavanje žutim trakama. Formiraju se i posebni jevrejski odsjeci s ciljem potpune ekskomunikacije i provođenja rasnih zakona (Arhiv BiH 1941c). Ilustrativan je primjer i Naredba o rasnoj pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akadem-skih zvanja, na bazi koje se sačinjavaju posebni spiskovi osoba koje imaju nearijsko porijeklo, pa čak i osoba čiji trenutni ili bivši bračni drugovi imaju nearijskih predaka. Oni koji su imali nekog pretka nearijskog porijekla pro-ganjani su i otpuštani iz službe (Arhiv BiH 1941a; 1941b).

Tokom Drugog svjetskog rata nosilac srpskog velikodržavlja bio je četnički pokret Draže Mihailovića. Među najvažnije četničke projekte koji su usmjerili i odredili karakter ovog pokreta, između ostalih, spadaju: projekat “Homogena Srbija” iz juna 1941. godine, čiji je autor bio poznati srpski nacionalista Stevan Moljević, dopunjeni program četničkog pokreta iz septembra 1941. godine dostavljen Jugoslovenskoj kraljevskoj vladi u ime Političkog odbora Draže Mihailovića i “Instrukcije” Draže Mihailovića četničkim odredima od 20. de-cembra 1941. godine o organiziranju, ciljevima i korištenju četničkih jedini-ca. Dvije su glavne karakteristike svih spomenutih dokumenata: obrazovanje velike Srbije na račun drugih balkanskih država i etničko čišćenje teritorije njihove zacrtane države od nesrpskog stanovništva. Praktično realiziranje na terenu ove druge namjere podrazumijevalo je da se iz zamišljene velike Srbije protjera silom blizu 2.675.000 stanovnika (Dizdar 2002: 71-79).

Na temelju dostupne građe jasno se može vidjeti da je Ravnogorski četnič-ki pokret11 već tokom 1941. godine u svojim programskim dokumentima tra-

10 U NDH je bila pokrenuta gorljiva antisemitska kampanja, tako da su uz pomoć države štampani brojni antisemitski pamfleti. Ustaše su imale namjeru da ustroje državu po uzoru na nacističku Njemačku i fašističku Italiju. Usvajanje rasnih zakona i masovno ubijanje Jevreja bili su sastavni dio takvog programa. Detaljnije o proglašenju rasnih zakona pogledati u: Gol-dstein 1996: 51-52; Lengel Krizman 1996: 247-257; Zuckerman Itković 2006: 82-83; Kreso 2006: 75; Miletić 1986: 47-51; Peršen 1966: 10-28; Džuda 2003: 112-113. 11 Ravnogorski četnički pokret nastao je poslije kapitulacije jugoslavenske vojske i raspada jugoslavenske države 1941. godine. Na čelu ovog pokreta od samog početka nalazio se Dra-

277


sirao genocidne planove prema Bošnjacima i Hrvatima. U cjelini posmatra-jući svim četnicima zajednička je bila ideja o stvaranju velike Srbije u kojoj nije bilo mjesta za nesrpske narode. Istina, postojale su određene male razlike među njima jer su jedni smatrali da treba formirati veliku Srbiju unutar velike Jugoslavije, a drugi samo veliku Srbiju. Četnički teror i zločini bili su dobro planirani i osmišljeni te su predstavljali integralni dio političkih i vojnih ci-ljeva četničkog pokreta. Da je to doista tako, pokazuju i masovni pokolji i ge-nocid nad bošnjačkim stanovništvom u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine i zapadnoj Bosni. Prva faza četničkog genocida odvijala se od juna 1941. do februara 1942. godine, druga tokom augusta 1942. godine i treća u januaru i februaru 1943. godine (Čekić 1996: 98).

U Drugom svjetskom ratu još jednom je potvrđeno da se ideologija srp-skog velikodržavlja suštinski, u odnosu prema Bosni i Hercegovini, nije ra-zlikovala od hrvatskog velikodržavlja. I jedni i drugi su Bosnu i Hercegovinu tretirali kao srpsku, odnosno kao hrvatsku zemlju, a Bošnjaci su se prema jednoj doktrini smatrali Srbima, a prema drugoj Hrvatima. Protagonistima velikosrpske i velikohrvatske politike bilo je jasno da se jedino nacionalizira-njem Bošnjaka može postići apsolutna srpska, odnosno hrvatska većina sta-novništva Bosne i Hercegovine i na toj osnovi pravo na Bosnu i Hercegovinu (Redžić 2000: 144).

Generalno posmatrajući, u Bosni i Hercegovini su se u Drugom svjetskom ratu sukobile dvije različite koncepcije i politike: jedna koja je podrazumi-jevala potpuni nestanak Bosne i Hercegovine kao jedinstvene historijske i geopolitičke cjeline i druga koja se zalagala za političku autonomiju i teritori-jalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine te ravnopravnost njenih naroda. Nosi-lac druge politike bio je antifašistički pokret, na čelu s KPJ, koji se otvoreno i

ža Mihailović koji je u vrijeme sloma Kraljevine Jugoslavije bio zamjenik načelnika štaba jugoslavenske Druge armije. On je pored vojnog štaba na Ravnoj Gori u augustu 1941. godi-ne organizirao i Centralni nacionalni komitet. Organizacijski gledano Ravnogorski četnički pokret nije imao veze s četništvom između dva rata, ali je u pogledu ideološkog opredjeljenja postojala zajednička namjera četnika predratnog i ratnog perioda da se bore za ostvarenje projekta velike Srbije. Njihova ideologija bila je inspirirana idejama stvaranja velike i et-nički čiste srpske države i temeljila se na ekstremnom nacionalizmu, vjerskoj netrpeljivosti, antibošnjaštvu i antihrvatstvu. Po svojim koljačkim metodama, masovnim ubistvima nezašti-ćenog stanovništva i projektom istrebljenja čitavih naroda četništvo se po svojoj fašističkoj ideologiji nije suštinski razlikovalo od ustaštva i drugih naci-fašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu. Opšir. o ulozi i ciljevima Ravnogorskog četničkog pokreta, pored ostalog, pogledati u: Tomašević 1979: 113-122; Coen i Reisman 1996: 62-69; Ademović 2009: 33-47; Dedijer i Miletić 1990: 40-51; Milovanović 1984: 12-20; Marjanović 1979: 57-75; West 1994: 118-119; Jareb 2006: 1040-1043; Singelton 1985: 187-191.

278


odlučno suprotstavio zločinačkim velikodržavnim politikama ustaša i četnika te okupacionim snagama Njemačke, Italije i njihovih saveznika.

Narodnooslobodilački pokret (NOP) je na početku ustanka protiv fašizma istakao široku platformu okupljanja pripadnika svih naroda Bosne i Hercego-vine u borbi protiv okupatora i njegovih pomagača (Redžić 2000: 159-160). Prebacivanje Vrhovnog štaba NOP-a iz Srbije u istočnu Bosnu, u decembru 1941. godine, dovelo je Bosnu i Hercegovinu u centar borbe protiv fašiz-ma i tako ona postaje poprište najvećih bitaka u jugoistočnoj Evropi i sredi-šte odlučivanja o sudbini kako Jugoslavije tako i Bosne i Hercegovine. Već se tada kristališu tri temeljna cilja NOP-a: 1. beskompromisna borba protiv okupatora i njihovih pomagača, odnosno borba za oslobođenje zemlje, 2. su-protstavljanje politici bratoubilaštva putem izgradnje nove politike bratstva i jedinstva na osnovu nacionalne ravnopravnosti i jednakosti svih naroda i narodnosti Jugoslavije, 3. rušenje starog sistema vlasti Kraljevine Jugoslavije (Sućeska 1995: 124-128).

Da antifašistički pokret nije imao namjeru sačuvati unutrašnje uređenje Kraljevine Jugoslavije postalo je naročito vidljivo od 1942. godine. Tokom 1942. godine širom Bosne i Hercegovine formirani su narodnooslobodilač-ki odbori koji su stvorili pretpostavke za izgradnju najviših organa vlasti u vidu Antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) kao najvišeg organa vlasti te zemaljskih antifašističkih vijeća u nekim od budu-ćih federalnih republika Jugoslavije. Osnivački skup na kojem je konstituiran AVNOJ-a održan je u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine. Na zasjedanju AVNOJ-a usvojena su tri važna akta: 1. Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a, 2. Rezolucija o organizaciji AVNOJ-a i 3. Proglas narodima Jugoslavije. Rezo-lucijom o osnivanju AVNOJ je proglašen vrhovnim političkim predstavnič-kim tijelom iako su pred njega postavljeni takvi zadaci koji su ga de facto činili i najvišim organom državne vlasti (Nešović 1973: 3-21).

Kada je riječ o statusu Bosne i Hercegovine, među rukovodiocima KPJ u početku je preovladavalo mišljenje da ona treba da dobije status neke vrste autonomije u budućoj jugoslavenskoj državi. Međutim, u ljeto 1943. godine otvorena je intenzivnija diskusija o položaju i statusu Bosne i Hercegovine. Značajnu ulogu u definiraju pozicije Bosne i Hercegovine u novom ustrojstvu jugoslavenske države imao je Titov sastanak kod Kladnja s istaknutim člano-vima Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Tom prilikom on je bosanskohercegovačkim rukovodiocima ustanka skrenuo pažnju na potre-bu održavanja posebne bosanskohercegovačke skupštine. Nema sumnje da je ovaj sastanak uticao na rukovodstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu da definitivno napusti ideju o autonomiji Bosne i Hercegovine

279


i definira stanovište da Bosna i Hercegovina treba da dobije status federalne jedinice u budućoj jugoslavenskoj zajednici. Nakon ovog sastanaka, Pokra-jinski komitet zauzima stav da Bosna i Hercegovina, iako nije nacionalno homogena zemlja, egzistira stoljećima kao posebna kulturno-historijska cje-lina sa svojim specifičnostima. O navedenom stavu Pokrajinskog komiteta informiran je i Centralni komitet KPJ unutar kojeg je bilo i pojedinaca koji su se protivili formiranju bosankohercegovačke federalne jedinice (Borovčanin 1979: 170-173). Gledanje Pokrajinskog komiteta za Bosnu i Hercegovinu na njen status i položaj u novoj jugoslavenskoj zajednici Tito je bezrezervno pri-hvatio. Nakon toga, usaglašeno je da se Bosna i Hercegovina konstituira kao ravnopravna federalna jedinica u sastavu Demokratske federativne Jugoslavije (DFJ). Navedenim stavom definitivno je odbačeno srpsko i hrvatsko svoja-tanje Bosne i Hercegovine i ona je definirana kao nedjeljiva cjelina, koju je nemoguće priključiti Srbiji ili Hrvatskoj, a da to ne bude na štetu nekog od bo-sanskohercegovačkih naroda, a posebno Bošnjaka. Rukovodeći ljudi NOP-a u Bosni i Hercegovini smatrali su da samo takvo rješenje može biti adekvatan odgovor šovinistima svih boja u pogledu njihovih velikodržavnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini (Ibrahimagić i Kurtćehajić 2002: 73-76).

Nakon što je definitivno preovladao stav da će Bosna i Hercegovina kao historijski oblikovana geografsko-ekonomska cjelina u budućem ustrojstvu jugoslavenske države imati isti status kao i Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora i Makedonija, pristupilo se pripremama za održavanje Zemaljskog an-tifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNO-BiH). Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu.12 Od tog datuma ZAVNOBiH je odlučivao u kapa-12 U milenijskoj historiji Bosne i Hercegovine nema događaja uporedivog sa ZAVNOBiH-om. Teško je pronaći dokumente, izvorno i provenijencijom bosanskohercegovačke, kojima se potvrđuje historijsko-politički individualitet Bosne i Hercegovine. Nijedna predzavnobi-hovska epoha ne može da pokaže takvo svjedočanstvo. Za osnivanje ZAVNOBiH-a karakte-ristično je da ga inicira Prvo zasjedanje AVNOJ-a zaključkom da se obrazuju zemaljska vije-ća u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Istina, pretpostavke za konstituiranje ZAVNOBiH-a stvorene su u Bosni i Hercegovini. Dokumenti osnivačke skupštine definiraju ZAVNOBiH kao opće političko predstavništvo NOP-a Bosne i Herce-govine. Najvažnijim dokumentom Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a – Rezolucijom izražava se opredjeljenje bosanskohercegovačkih naroda da Bosnu i Hercegovinu urede kako to od-govara njihovoj političkoj volji i interesima. Historijska filozofija ZAVNOBiH-a izražena je stavom da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni bošnjačka, ni hrvatska, već i srpska i bošnjačka i hrvatska. Dokumente ZAVNOBiH-a prožima historijska svijest koja određuje identitet Bosne i Hercegovine. Oni podrazumijevaju historijsku realnost da etno-konfesio-nalne zajednice u Bosni i Hercegovini nisu stvorile Bosnu i Hercegovinu, jer je ona od njih starija, što znači da Srbi, Bošnjaci i Hrvati nisu stvorili Bosnu i Hercegovinu, već da su oni u njoj nastali i oblikovali se kao posebni etnosi. Državno konstituiranje Bosne i Hercegovine u

280


citetu najvišeg organa vlasti Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice DFJ. Tako je Bosna i Hercegovina nakon 480 godina, egzistirajući pod stranim carevinama i kraljevinama, obnovila svoju državnost na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Vijećnici ZAVNOBiH-a na svom Prvom zasjeda-nju usvojili su Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Her-cegovine kojima su nedvosmisleno izrazili namjeru da njihova zemlja bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana potpuna ravnopravnost Boš-njaka, Srba i Hrvata. U Rezoluciji je, pored ostalog, navedeno da su se prvi put u historiji Bosne i Hercegovine sastali predstavnici svih bosanskohercegovač-kih naroda kako bi na bazi rezultata antifašističke borbe naroda Jugoslavije i naroda Bosne i Hercegovine usvojili političke odluke o uređenju zemlje onako kako to odgovara njihovim interesima. Antifašistički vijećnici ZAVNOBiH-a posebno su potcrtali da neće dozvoliti da “Bosna i Hercegovina bude predmet velikosrpske, velikohrvatske i muslimanske reakcije oko podjele vlasti”. U Proglasu narodima Bosne i Hercegovine, pored ostalog, naglašeno je sljedeće: Vijekovima je naša zemlja bila zemlja porobljena, vijekovima je tuđin pljač-kao našu zemlju, vještački stvarajući nepovjerenje i otuđenost među našim narodima. S tom zločinačkom politikom nisu prestali ni vlastodršci u bivšoj Jugoslaviji. Velikosrpski hegemonisti, pomognuti reakcionerima iz Jugoslo-venske Muslimanske Organizacije i Hrvatske Seljačke Stranke, nisu zbližavali, već zavađali narode Bosne i Hercegovine, kako bi mogli lakše vladati protiv njihove volje i pljačkati ih sviju bez razlike. Takvu politiku zavađanja naših naroda skupo su platili svi narodi Bosne i Hercegovine. Fašistički okupator iskoristio je međusobno nepovjerenje i otuđenost da raspiri šovinističku mr-žnju. (...) Prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine javlja se oslobodilački pokret koji se oslanja na najnaprednije snage svijeta. Narodnooslobodilački pokret (...) ujedinio je u sebi najbolje sinove Bosne i Hercegovine, bez obzira na narodnost, vjeru i političko ubjeđenje. Na svojoj zastavi on je ispisao bratstvo naših naroda” (istaknuo D. B.) (Ćemerlić 1968a: 69-90). Historijskim odlu-kama ZAVNOBiH-a bosankohercegovački antifašisti zadali su težak udarac velikodržavnim politikama podjele Bosne i Hercegovine.

Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a izabrana je i delegacija Bosne i Her-cegovine koja je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godi-

Drugom svjetskom ratu bilo je izraz epohalne tekovine NOP-a kojim je Bosni i Hercegovini vraćen status države, prekinut osvajanjem, okupacijom, diktaturom i nasiljem. ZAVNOBiH je bio izraz stalnog napredovanja bosanskohercegovačkih naroda u borbi protiv stranog oku-patora. Na ovom zasjedanju potvrđena je vojna moć, ali i politička zrelost ZAVNOBiH-a da svoje ciljeve izrazi u formi državotvornih odluka. Stoga je ZAVNOBiH događaj najvišeg ran-ga, događaj koji je promijenio smjer historije i na historijsku pozornicu izveo nove društvene snage i političke ideje. Vidi: Redžić 2002: 17-25.

281


ne, ravnopravno s drugim republičkim delegacijama, učestvovala u stvaranju federativne strukture i organizacije vlasti u Jugoslaviji.13 Tom je prilikom po-tvrđeno da će se Jugoslavija sastojati od šest ravnopravnih federalnih jedinica koje će imati status države. AVNOJ je, između ostalog, definirao da građani suverena prava ostvaruju u federalnim jedinicama koje imaju pravo na samo-opredjeljenje do otcjepljenja.14

Državnost Bosne i Hercegovine u ustavnopravnom smislu uokvirena je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH se proglasio za najviše zakonodavno i izvršno tijelo federalne Bosne i Hercegovine. Tada se definitivno uspostavlja nova državna struktura Bosne i Hercegovine, a vijećni-ci ZAVNOBiH-a donose i “Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovi-ne” koja je sadržavala najviše standarde ljudskih prava. Deklaracija je, između ostalog, garantirala: ravnopravnost muškarca i žene; slobodu vjeroispovijesti i savjesti; ravnopravnost svih vjeroispovijesti; ličnu i imovinsku sigurnost; slobodu zbora, udruživanja i štampe; pravo privatnog vlasništva itd.15

Zaokruživanje državne strukture federalne Bosne i Hercegovine izvršeno je na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a, održanom u Sarajevu od 26. do 28. aprila 1945. godine. Pored prihvatanja Odluke o odobrenju rada Predsjed-

13 Opširnije o odlukama i značaju Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a (25. 11. 1943) za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine vidi u: Borovčanin 1979: 169-175; Redžić 1998: 428-434; Imamović 2001: 336-337; Ibrahimagić i Kurtćehajić 2007: 72-86; Ibrahimagić 2001: 46-49; Bandžović 2006: 108-109.14 Opširnije o radu i odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. 11. 1943) vidi u: Nešović i Petranović 1983: 449-453; Nešović 1973: 109-117; Čulinović 1963, 273-292; Petranović i Štrbac 1977: 23-26; Petranović i Zečević 1987: 7-17; Sućeska 1971: 261-265.15 Nakon što je na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a obnovljena državnost Bosne i Hercego-vine, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a definirana je unutrašnja sadržina odnosa u novoj državi. Na Drugom zasjedanju određena je ustavnopravna i politička definicija odnosa koji će vladati u toj novoj državi koja se zvala Federalna republika Bosna i Hercegovina. Nave-dena definicija bila je izražena u Deklaraciji o pravima građana Bosne i Hercegovine. Stoga Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a nije samo nastavak života i rada novonastale države Bosne i Hercegovine nego i izraz razvijene političke i demokratske svijesti da se Bosna i Hercegovi-na uredi kao moderna demokratska država. Nema sumnje da je riječ o pozitivnom nastojanju da se unutarnji odnosi u njoj temelje na visokim dostignućima demokratske misli i prakse onog vremena. Upravo zbog činjenice da ona predstavlja izraz ondašnjeg političkog i prav-nog duha, koji je nosio antifašističke snage u Bosni i Hercegovini, može se konstatirati da je nesumnjivi i originalni dokument tog pravnog i političkog mišljenja. Principi Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine bili su sadržani i u Prvom ustavu Narodne republike Bosne i Hercegovine. Opširnije pogledati u: Ćemerlić 1968a: 232-234 (Usvajanje Odluke o konstituisanju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Federalne Bosne i Hercegovine; Usvajanje Deklaracije ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine); Filipović 2002: 17-31; Ćemerlić 1974: 553-555.

282


ništva ZAVNOBiH-a između dva zasjedanja, odlučeno je da se ZAVNOBiH konstituira u Privremenu narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Također je donesen Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine koja je definirana kao vrhovni izvršni i naredbodavni organ državne vlasti Bosne i Hercegovine.16

ZAVNOBiH je u svom izvornom smislu nastao kao izraz antifašističke i demokratske borbe protiv fašizma i on nesumnjivo zauzima jedno od najvaž-nijih historijskih mjesta u cjelokupnoj prošlosti Bosne i Hercegovine. Odluke ZAVNOBiH-a predstavljale su historijski poraz međuratnih i ratnih velikodr-žavnih politika podjele i uništenja Bosne i Hercegovine. One su omogućile ponovno oživljavanje nekadašnje bosanske države i osigurale joj neophodne državnopravne i političke elemente za njenu obnovljenu egzistenciju nakon propasti srednjovjekovne bosanske države, 1463. godine. ZAVNOBiH i nje-gove odluke potvrda su višestoljetne bosanske egzistentnosti i logičan rezul-tat višestoljetne izgradnje političkog identiteta Bosne i Hercegovine. Ruko-vodstvo NOP-a i vijećnici ZAVNOBiH-a uvažili su činjenicu da je Bosna i Hercegovina imala svoju višestoljetnu državnopravnu tradiciju. Definiranje zavnobihovskog statusa i položaja Bosne i Hercegovine djelo je antifašista iz svih bosanskohercegovačkih naroda. Poseban značaj ZAVNOBiH-a leži u činjenici da je predstavljao antifašističku negaciju velikosrpske i velikohr-vatske politike, a njegovu pobjedu omogućila je njegova široka platforma okupljanja i ujedinjavanja antifašističkih i demokratskih snaga. Antifašističke su snage na zasjedanjima ZAVNOBiH-a izvršile restituciju teritorijalne cjelo-vitosti i državnosti Bosne i Hercegovine koje su bile razgrađene šestojanuar-skim režimom 1929. godine, Sporazumom Cvetković – Maček 1939. godine i fašističkom okupacijom 1941. godine.

Bosna i Hercegovina je iz Drugog svjetskog rata izašla potpuno razorena i devastirana. Osim ogromnih ljudskih i materijalnih gubitaka, nova se država morala suočiti i s nestabilnim unutrašnjopolitičkim prilikama u zemlji (Ar-

16 Na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a analiziran je razvoj narodnooslobodilačkog pokreta, kao i dotadašnji pređeni put u izgradnji bosanskohercegovačke državnosti. Vijećnici ZAV-NOBiH-a konstatirali su da su odluke donesene na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a imale ogroman značaj za dalji razvoj i jačanje NOP-a u Bosni i Hercegovini. Nakon analize poli-tičke situacije u svijetu i zemlji, na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a donesene su sljedeće odluke i zakoni: 1. Odluka o odobrenju rada Predsjedništva ZAVNOBiH-a od Drugog do Trećeg zasjedanja; 2. Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o konstituiranju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i predstavničko tijelo; 3. Zakon o zakletvi narodnih poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine; 4. Zakon o Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine. Vidi: Bo-rovčanin 1968; Ćemerlić 1968b: 483-489 (Odluka o odobrenju rada Predsjedništva ZAVNO-BiH-a; Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o konstituisanju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno pretstavničko tijelo Federalne Bosne i Hercegovine od 1. jula 1944. godine; Zakon o narodnoj vladi Bosne i Hercegovine).

283


hiv CKSKJ). Dodatnu složenost političkih prilika krajem rata uzrokovalo je i postojanje dva paralelna ustavno-pravna sistema. S jedne strane, sve su više jačale pozicije avnojevskih izvršnih i zakonodavnih organa vlasti, a s druge strane, određen je uticaj imala i kraljevska vlada u Londonu koja je priznavala Skupštinu Kraljevine Jugoslavije iz 1938. godine. Pod pritiskom zapadnih saveznika, u Beogradu je 1. novembra 1944. godine potpisan sporazum izme-đu predstavnika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije i kraljevske vlade iz Londona. Kao rezultat sporazuma, 7. marta 1945. godine formirana je jedinstvena vlada Demokratske federativne Jugoslavije, na čelu s Josipom Brozom Titom. Nova je vlada odmah po imenovanju usvojila Deklaraciju kojom je potvrdila spremnost da poslije oslobođenja zemlje održi slobodne izbore za Ustavotvornu skupštinu. U predizbornoj kampanji uoči izbora koji su održani 1. novembra 1945. godine bile su ponuđene samo dvije opcije: lista Narodnog fronta Jugoslavije (NFJ) iza koje su stajali komunisti i lista opozicije za koju se glasalo u kutiju bez liste. Uvjerljivu pobjedu NFJ nije mogao spriječiti nijedan broj nekomunističkih predstavnika u vladi i skupšti-ni koji su u to vrijeme djelovali isključivo zahvaljujući pritisku zapadnih sila na Jugoslaviju. Tako je 29. novembra 1945. godine u Beogradu proglašena Deklaracija o stvaranju Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). U njoj se konstatira stvaranje republike i ukidanje monarhije, a kralju Petru II Karađorđeviću i cijeloj dinastiji Karađorđevića zabranjuje se povratak u zemlju uz lišavanje svih prava koja su im do tada pripadala (Petranović i Ze-čević 1985: 566-569, 580-584 i 649-652).

Nedugo zatim, 31. januara 1946. godine, Ustavotvorna skupština donosi Ustav FNRJ koji je ozakonio već izgrađenu državnu strukturu na osnovu od-luke Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Novi ustav omogućio je državi da “daje pravac privrednom životu i razvitku putem opšteg privrednog plana oslanja-jući se na državni i zadružni privredni sektor a ostvarujući opštu kontrolu nad privatnom svojinom” (Prezidijum NS 1946: 422-423). Jugoslavenski ustav iz 1946. godine jedan je od prvih ustava usvojenih poslije Drugog svjetskog rata. Pored određenih sličnosti sa sovjetskim Ustavom iz 1936. godine, on je imao i niz specifičnosti proizašlih iz antifašističke i oslobodilačke borbe od 1941. do 1945. godine.17

17 Jugoslavenski Ustav uticao je i na donošenje drugih ustava u istočnoevropskim komuni-stičkim zemljama. To se u prvom redu odnosi na Ustav Albanije koji je usvojen marta 1946. godine. On je većim dijelom prihvatio odredbe jugoslavenskog Ustava. Nakon Jugoslavije svoje su ustave, osim Albanije, donijele: Bugarska, Rumunija i Poljska 1947, Čehoslovačka 1948, Demokratska republika Njemačka i Mađarska 1949. godine. Upor. Pobrić 2000: 85; Carević i Trnka 1989: 45.

284


Proces korjenitih reformi koji je zahvatio sve republike nove Jugoslavije i usvajanje Ustava FNRJ neminovno su uticali i na stanje u Bosni i Hercegovini i rad Narodne skupštine Bosne i Hercegovine od aprila 1945. do kraja 1946. godine. U tom razdoblju Narodna skupština Bosne i Hercegovine ostvarila je intenzivnu zakonodavnu aktivnost i usvojila brojne zakone kojima je pravno regulirala društvene odnose. Pri tome, posebno treba ukazati na značaj dono-šenja Zakona o imenu Narodne republike Bosne i Hercegovine (14. februar 1946. godine) kojim je promijenjen dotadašnji naziv Federalna republika u Narodna republika Bosna i Hercegovina. Zajedno s navedenim zakonom u Službenom listu Bosne i Hercegovine objavljen je i Ukaz o imenovanju Vla-de Narodne republike Bosne i Hercegovine. Za predsjednika Vlade izabran je Rodoljub Čolaković, a za prvog i drugog potpredsjednika Sulejman Filipović i Jakov Grgurić (Službeni list 1946). Ovim pravnim aktima definitivno je određen republikanski oblik vladavine u Bosni i Hercegovini.

Navedenom uobličavanju federalne jedinice Bosne i Hercegovine nedo-stajao je ustav kao najviši pravni akt svake države te je u tom smislu Narodna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o Usta-votvornoj skupštini. Spomenutim je aktom propisano da se provedu izbori za Ustavotvornu skupštinu, kao i procedura za donošenje ustava. Također, određeno je da će Ustavotvorna skupština nakon izglasavanja i proglašavanja ustava nastaviti raditi kao Narodna skupština Narodne republike Bosne i Her-cegovine. Na tragu ovakvih rješenja održani su izbori za ovu skupštinu. Prvo zasjedanje Ustavotvorne skupštine Narodne republike Bosne i Hercegovine počelo je 11. novembra 1946. godine, tokom kojeg je ona ratificirala odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao i Narodne skupštine Bosne i Hercego-vine i njenog predsjedništva donesene u periodu od 26. aprila 1945. do 11. no-vembra 1946. godine. Na sjednicama održanim od 28. do 31. decembra 1946. godine, tačno jedanaest mjeseci nakon usvajanja Ustava FNRJ, Ustavotvorna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine usvojila je i proglasila prvi republički Ustav (upor. Imamović 2001: 336-337; Čaušević 2005: 497). U prvoj glavi Ustava Narodna republika Bosna i Hercegovina definirana je kao narodna država republikanskog oblika vladavine (član 1), koja je na temelju prava na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, izrazila svoju želju da se zajedno s drugim državama ujedini u zajedničku saveznu državu FNRJ (član 2.).18

18 Ustav Narodne republike Bosne i Hercegovine strukturiran je kao i savezni Ustav od tri dijela: osnovna načela, državno uređenje, prelazne i završne odredbe. Sadržavao je 133 člana i 12 glava koje su bile objedinjene u prva dva dijela Ustava: Narodna republika Bosna i Her-cegovina (glava I), narodna vlast (glava II), osnovna prava naroda (glava III), društveno-eko-nomsko uređenje (glava IV), prava i dužnosti građana (glava V), Narodna republika Bosna

285


Rezime

Uporedo s formiranjem Kraljevine SHS nastavljena je, u novom državo-pravnom okviru i promijenjenim historijskim okolnostima, politika poricanja i negiranja historijske posebnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Uvođe-njem Šestojanuarske diktature 1929. godine ozvaničena je i konkretizirana politika razgradnje teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine, a kulmina-cija negiranja historijske, državno-pravne i političko-teritorijalne cjeline Bo-sne i Hercegovine dogodila se potpisivanjem sporazuma Cvetković – Maček 1939. godine. Politiku negiranja i uništenja Bosne i Hercegovine nastavili su provoditi ustaški i četnički pokret u Drugom svjetskom ratu. Zajedničko stajalište protagonista velikosrpske i velikohrvatske politike u međuratnom i ratnom razdoblju bilo je oštro protivljenje svakoj ideji koja je predviđala teritorijalno cjelovitu i autonomnu Bosnu i Hercegovinu. Zločinačkim ide-ologijama i politikama destrukcije Bosne i Hercegovine suprotstavili su se antifašisti iz svih bosanskohercegovačkih naroda. Na zasjedanjima ZAVNO-BiH-a oni su obnovili državnost Bosne i Hercegovine i zajedničkim snagama kreirali svoju federalnu jedinicu, koja je političkom voljom bosanskoherce-govačkih delegata na Drugom zasjedanju AVNOJ-a postala dio Demokratske federativne Jugoslavije. Odluke ZAVNOBiH-a predstavljale su historijsku negaciju velikodržavnih politika podjele i uništenja Bosne i Hercegovine. One su omogućile ponovno oživljavanje nekadašnje bosanske države i osigu-rale joj neophodne državnopravne i političke elemente za njenu obnovljenu egzistenciju nakon propasti srednjovjekovne bosanske države, 1463. godine. Ukratko, antifašističke snage su na zasjedanjima ZAVNOBiH-a izvršile resti-tuciju teritorijalne cjelovitosti i državnosti Bosne i Hercegovine. Usvajanjem prvog Ustava nakon završetka Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je najvišim pravnim aktom definirala svoju unutrašnju organizaciju, u skladu s tadašnjim političkim i ekonomskim prilikama. Ona je definirana kao narodna država republikanskog oblika koja je imala suverena prava i državnost. Do-nošenjem prvog poslijeratnog Ustava Narodne republike Bosne i Hercegovi-ne dovršena je izgradnja bosanskohercegovačke državnosti.

i Hercegovina i FNRJ (glava VI), najviši organi državne vlasti (glava VII), organi državne uprave (glava VIII), organi državne vlasti administrativno-teritorijalnih jedinica (glava IX), narodni sudovi (glava X), javno tužioštvo (glava XI) i odnosi između organa državne vlasti i državne uprave (glava XII). Treći dio Ustava predstavljao je sistematski jedinstvenu cjelinu koja nije bila podijeljena na glave. (Službeni list NR BiH 1947)

286


Literatura

KnjigeAdemović, F. (2000). Novinstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Media

centar. Sarajevo.Ademović, F. (2009). Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama u

Drugom svjetskom ratu (1941-1945), I. Kult B. Sarajevo.Antić, Lj. (2007). Velikosrpski nacionalni programi. Ishodišta i posljedice. Golden Marketing.

Zagreb. Antonić, Z. (et al.) (1990). Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Knjiga 2. Institut

za istoriju, NIŠRO Oslobođenje. Sarajevo.Banac, I. (1988). Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika. Globus. Zagreb.Baruch, A. W. (2001). Stvaranje nacije, razaranje nacije. Stubovi kulture. Beograd.Bergvin, H. Dž. (2007). Imperija na Jadranu. Musolinijevo osvajanje Jugoslavije 1941-

1943. Službeni glasnik. Beograd.Bilandžić, D. (1999). Hrvatska moderna povijest. Golden marketing. Zagreb.Bojić, M. (2001). Historija Bosne i Bošnjaka (VII – XX vijek). Šahinpašić. Sarajevo.Carević, M., i Trnka, K. (1989). Ustavno pravo. Veselin Masleša. Sarajevo.Coen, Ph. J., i Reisman, D. (1996). Srpski tajni rat: propaganda i manipulacija historijom.

Ljiljan. Sarajevo.Colić, M. (1973). Takozvana Nezavisna država Hrvatska 1941. Delta pres. Beograd.Čulinović, F. (1961). Jugoslavija između dva rata, II. Historijski institut Jugoslovenske

akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb. Čulinović, F. (1963). Državnopravni razvitak Jugoslavije. Školska knjiga. Zagreb.Čušević, Dž. (2005). Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine. Magistrat. Sarajevo.Ćemerlić, H. (prir.) (1968a). Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i

Hercegovine: Dokumenti. Knjiga I: 1943–1944. Veselin Masleša. Sarajevo. Ćemerlić, H. (prir.) (1968b). Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i

Hercegovine: Dokumenti. Knjiga II: 1945. Veselin Masleša. Sarajevo.Dedijer, V., i Miletić, A. (1990). Genocid nad Muslimanima 1941-1945. Svjetlost. Sarajevo. Dizdar, Z. (2002). Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945. Hrvatski institut za

povijest. Zagreb.Džaja, S. (2004). Politička realnost jugoslovenstva. Svjetlo riječi. Sarajevo – Zagreb.Džuda, T. (2003). Srbi: istorija, mit i razaranje Jugoslavije. Dan Graf. Beograd. Fira, A. (1976). Ustavno pravo. Privredni pregled. Beograd.Fred, S. (1985). A Short History of Yugoslav Peoples. Cambridge University Press. New York.Gleni, M. (2001). Balkan 1804 – 1999, II. Samizdat B92. Beograd. Goldstein, I. (2003). Hrvatska povijest. Novi Liber. Zagreb.Goldstein, I. (2008). Hrvatska 1918-2008. Novi liber. Zagreb. Hoare, M. A. (2007). The History of Bosnia. From the Middle Ages to the Present Day. Saqi

Books. London.Ibrahimagić, O. (2001). Srpsko osporavanje Bosne i Bošnjaka. Magistrat. Sarajevo. Ibrahimagić, O., i Kurtćehajić, S. (2002). Politički sisitem Bosne i Hercegovine, II. Magistrat.

Sarajevo.Imamović, M. (2001). Historija države i prava Bosne i Hercegovine. Magistrat. Sarajevo.Išek, T. (1991). Hrvatska seljačka stranka u Bosni i Hercegovini 1929–1941. Institut za

istoriju. Sarajevo.

287


Jahić, A. (2010). Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije. Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju, Islamska zajednica u Hrvatskoj, Medžlis Islamske zajednice. Zagreb.

Jelić-Butić, F. (1977). Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska. Sveučilišna naklada Liber. Zagreb.Jelić, I. (1981). Komunistička partija Hrvatske 1937–1945, I. Globus. Zagreb.Kreso, M. (2006). Nacističko “konačno rješenje” jevrejskog pitanja u okupiranim zemljama

zapadnog Balkana od 1941. do 1945. godine. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti. Sarajevo.

Krizman, B. (1978). Ante Pavelić i Ustaše. Globus. Zagreb. Krizman, B. (1980). Pavelić između Hitlera i Musolinija. Globus. Zagreb. Ljubo, B. (1965). Sporazum Cvetković-Maček. Institut društvenih nauka, Odeljenje za

istorijske nauke. Beograd.Ljubo, B. (1974). Maček i politika HSS od 1928. do 1941, I i II. Liber. Zagreb. Malcolm, N. (1995). Povijest Bosne. Erasmus Gilda, Novi Liber, Dani. Zagreb – Sarajevo.Marjanović, J. (1979). Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, I. Globus. Zagreb – Beograd.Matković, H. (2002). Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Naklada Pavičić. Zagreb.Miletić, A. (1986). Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945, Dokumenti I. Narodna

knjiga. Beograd.Milovanović, N. (1984). Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, I. Rad. Beograd.Nešović, S. (1973). Temelji nove Jugoslavije. Mladost. Beograd.Nešović, S., i Petranović, B. (1983). AVNOJ i revolucija. Tematska zbirka dokumenata 1941.-

1945. Narodna knjiga. Beograd.Perić, I. (1952). Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške “NDH”. Zagreb.Perić, I. (2000). Hrvatski državni sabor 1848-2000, III. Dom i svijet. Zagreb. Perić, I. (2002). Hrvatska državotvorna misao u XIX i XX stoljeću. Dom i svijet. Zagreb. Peršen, M. (1966). Ustaški logori. Stvarnost. Zagreb. Petranović, B., i Štrbac, Č. (1977). Istorija socijalističke Jugoslavije, knjiga I. Radnička

štampa. Beograd.Petranović, B., i Zečević, M. (1987). Jugoslovenski federalizam. Ideje i stvarnost. Tematska

zbirka dokumenata, knjiga II. Prosveta. Beograd. Pobrić, N. (2000). Ustavno pravo. Slovo. Mostar. Purivatra, A. (1974). Jugoslovenska Muslimanska organizacija. Svjetlost. Sarajevo.Redžić, E. (1998). Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu. GIK Oko i Akademija

nauka i umjetnosti BiH. Sarajevo. Redžić, E. (2000). Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske

nauke s podnaslovom Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije. ANUBiH i Institut za istoriju. Sarajevo.

Redžić, E. (2001). Pogledi iz antiistorije. Krug 99. Sarajevo.Sućeska, A. (1971). Historija države i prava naroda SFRJ. Svjetlost. Sarajevo.Sućeska, A. (1995). Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine. Fakultet kriminalističkih

nauka. Sarajevo.Šarac, N. (1975). Uspostavljanje šestojanuarskog režima 1929. godine. Svjetlost. Sarajevo. Šehić, N. (1991). Bosna i Hercegovina 1918 – 1925. Institut za istoriju. Sarajevo.Terzić, V. (1982). Slom Kraljevine Jugoslavije 1941. Uzroci i posledice poraza, I. Narodna

knjiga. Beograd.Tomašević, J. (1979). Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945. Liber. Zagreb.Tuđman, F. (1963). Okupacija i revolucija. Institut za historiju radničkog pokreta. Zagreb.

288


Votson, V. S. (1967). Pozadina jugoslovenske diktature. S. Ćirić. Novi Sad.West, R. (1944). Tito and the Rise and Fall of Yugoslavia. Faber and Faber. New York.

Tekstovi u zbornicimaBandžović, S. (2006). Titov odnos prema izgradnji bosanskohercegovačke državnosti (1943-

1945). U: Tito i Bosna i Hercegovina: Regionalni naučni skup, Sarajevo, 18. novembar 2006.: Zbornik radova (108-109). Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini. Sarajevo.

Borovčanin, D. (1968). Izgradnja bosansko-hercegovačke državnosti u uslovima NOR-a. U: Ćemerlić 1968b: 242-247.

Cipek, T. (2000). Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – ancien régime. U: Fleck, H.-G., i Graovac, I. (ur.) Dijalog povjesničara-istoričara, knj. 2 (291-304), Friedrich Naumann Stiftung. Zagreb.

Čekić, S. (1996). Četnički zločini genocida nad Bošnjacima u jugoistočnoj Bosni i Sandžaku 1941-1943. U: Istočna Bosna i Sandžak, Zbornik radova. Sarajevo.

Ćemerlić, H. (1974). Normativna djelatnost organa narodne vlasti u Bosni i Hercegovini u toku narodnooslobodilačke borbe. U: Papadopulos, D. (ur.) AVNOJ i Narodnooslobodi-lačka borba u Bosni i Hercegovini (1942-1943): materijali sa naučnog skupa održanog u Sarajevu 22. i 23. novembra 1973. godine (553-555), Rad. Beograd.

Filipović, M. (2002). Deklaracija ZAVNOBiH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine kao povijesni dokument i kao politički program. U: Kreso, M. (ur.) (2000). ZAVNO-BiH – Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola održanog u Sanskom Mostu 1. jula 1999. godine (17-31), Glavni odbor SUBNOAR-a Bosne i Hercegovine, ANUBiH, Skupština opštine Sanski Most. Sarajevo.

Goldstein, I. (1996). Antisemitizam u Hrvatskoj. U: Goldstein, I. (et al.) (red.), Antisemiti-zam, holokaust, antifašizam (51-52). Židovska općina. Zagreb.

Hamzić, O. (2017). Uloga Džafera Kulenovića u obnavljanju programa i organizaciji pokreta za autonomiju BiH 1939. godine. U: Mutapčić, E. (ur.) Zbornik radova sa Naučnog skupa Historija države i prava BiH: izazovi i perspektive. Povodom 50. godina naučnog i publicističkog rada prof. dr. Mustafe Imamovića (57-70), JU Zavod za zaštitu i korište-nje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona. Tuzla.

Kapidžić, H. (1968). Pokušaj ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Srbijom u novembru 1918. godine. U: Kapidžić, H. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom (članci i rasprave) (273-274), Svjetlost. Sarajevo.

Krizman, B. (1968). Bosna i Hercegovina i jugoslovensko pitanje u 1918. godini. Prilozi, Vol. 4 (br. 4), 89-122.

Krizman, N. L. (1996). Kronologija židovskog stradanja 1938-1945. U: Goldstein, I. (et al.) (red.), Antisemitizam, holokaust, antifašizam (247-257). Židovska općina. Zagreb.

Marić, K. (1990). Nacionalizujmo Muslimane. U: Isaković, A. (prir.) (1990). O “nacionali-ziranju” Muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Musli-mana. Globus. Zagreb.

Tekstovi u časopisimaDegan, V. Đ. (1972). Međunarodno-pravno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na

uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije. Prilozi, br. 8, 55-104.

Dobrivojević, I. (2006). “Između kralja i naroda nema posrednika.” Dinastička propaganda u vreme šestojanuarskog režima. Tokovi istorije, br. 4, 159-182.

289


Itković, B. Z. (2006). Funkcija protužidovske propagande zagrebačkih novina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od travnja do srpnja 1941. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 (br. 1), 79-98.

Jareb, M. (2006). Jugoslovenska izbjeglička vlada i legenda o Draži Mihailoviću. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 (br. 3), 1039-1056.

Kolanović, N. K. (1996). Drama vojskovođe Slavka Kvaternika. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 28 (br. 3), 379-397.

Pelesić, M. (1987). Položaj Bosne i Hercegovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj prema “Sarajevskom novom listu”. Prilozi, br. 22-23, 175-192.

Vojinović, P. (1980). Vrbaska banovina u koncepcijama sporazuma Cvetković-Maček. Jugoslovenski istorijski časopis, Vol. 19 (br. 1-2), 85-105.

Zovko, Lj. (1990). Bosna i Hercegovina u građanskoj politici nakon sporazuma Cvetković-Maček. Hercegovina. Časopis za kulturno i historijsko naslijeđe, br. 7-8. 105-118.

Izvorna građaArhiv BiH (1919). Memorandum Muslimana kotara Bijeljina bez razlike staleža kojim mole

zaštitu i oštetu radi raznih nedjela. Arhiv Bosne i Hercegovine. Fond: Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, dok. 3066/19, 18. 1. 1919.

Arhiv BiH (1941a). Dopis o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja. Arhiv BiH. Fond: Poglavnikovo povjereništvo u Sarajevu (PPS), kut. 2, br. 2.118/41, 10. 6. 1941.

Arhiv BiH (1941b). Iskaz o novopostavljanju službenika pri Financijskom odjeljenju Povjereništva u Sarajevu. Arhiv BiH, PPS, kut. 2, br. 2.570/41, 10. 6. 1941.

Arhiv BiH (1941c). Dopis Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj velikim županima i župskim redarstvenicima. Arhiv BiH. Fond: Velika župa Vrhbosna, kut. 2, br. 766/41, 15. 7. 1941.

Arhiv CKSKJ, Izvještaj o radu odeljenja i nekim problemima agitacije i propagande u srezu Mostarskom. Arhiv Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu, Fond: Ideološka komisija, 507–VIII-II/2a-(1- 38)–K-3.

Arhiv TK (1939). Izvadak iz zapisnika sa plenarne sjednice Glavnog odbora Gajreta. Arhiv Tuzlanskog kantona. Fond: Radnički pokret i narodnooslobodilačka borba u sjeveroistočnoj Bosni 1920–1941, br. 5.232, 26–27. 11. 1939.

Istorijski arhiv (1939). Rezolucija o autonomiji Bosne i Hercegovine. Istorijski arhiv u Sarajevu. Fond: Fehim Spaho, kut. 2, dok. 540, 24. 11. 1939.

NDH (1941). Odredba o imenovanju prve hrvatske državne vlade. Službeni glasnik Ministarstva bogoštovlja i nastave, Vol. I, br. 1, 15. 6. 1941, 3-4.

Prezidijum NS (1946). Zasedanje Ustavotvorne skupštine: 29 novembar 1945 – 1 februar 1946: stenografske beleške. Izdanje Prezidijuma Narodne skupštine. Beograd.

Službeni list NR BiH (1946). Zakon o imenu Narodne republike Bosne i Hercegovine; Ukaz o imenovanju vlade Narodne republike Bosne i Hercegovine. Službeni list Narodne republike Bosne i Hercegovine, god. II (br. 8), 20. 2. 1946, str. 157.

Službeni list NR BiH (1947). Ustav Narodne republike Bosne i Hercegovine. Službeni list Narodne republike Bosne i Hercegovine, god. III (br. 1), 8. 1. 1947, str. 2-18.

Srpska riječ (1922). Politička orijentacija muslimana. Srpska riječ, Vol. XVIII, br. 82, Sarajevo, 22. april 1922, str. 1.

Tajni dokumenti (1952). Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške NDH. Zagreb.

290


ZAVNOBIH LIKE A HISTORICAL ANSWER ON STATE POLITICS ON DIVIDING AND DESTRUCTION OF

BOSNIA AND HERZEGOVINA

Along with the formation of the Kingdom of SHS, the policy of deny-ing the historical specialties and integrity of Bosnia and Herzegovina contin-ued in the new state legal framework and changed historical circumstances. By introducing the “Six days of January” dictatorship in 1929, the policy of decommissioning of the territorial integrity of Bosnia and Herzegovina was formalized and the culmination of the denial of the historical, state-legal and political-territorial entity of Bosnia and Herzegovina occurred through the signing of the Cvetković-Maček agreement in 1939. The denial and destruction policy of Bosnia and Herzegovina continued to carry out the Ustasa and Chetnik movements in the Second World War. The common position of the protagonists of the Greater Serbia and Croatian politics in the interwar and war period was a sharp opposition to any idea that envisioned a territorially integrated and au-tonomous Bosnia and Herzegovina. Criminal ideologies and the policies of de-struction of Bosnia and Herzegovina were opposed by anti-fascists from all the people of Bosnia and Herzegovina. At the ZAVNOBiH sessions, they restored Bosnia and Herzegovina’s statehood and created joint federal units with joint forces, which became part of the Democratic Federal Yugoslavia in the second session of the AVNOJ with the political will of the Bosnian delegates. The de-cisions of the ZAVNOBiH constituted a historical negation of the great state policies of the division and destruction of Bosnia and Herzegovina. They made possible the resurgence of the former Bosnian state and provided it with the necessary state-legal and political elements for its renewed existence after the collapse of the medieval Bosnian state in 1463. In short, the anti-fascist forces restored the territorial integrity and statehood of Bosnia and Herzegovina at the ZAVNOBiH sessions. By adopting the first Constitution after the end of the Second World War, Bosnia and Herzegovina defined its internal organization, the highest legal act, in accordance with the political and economic condi-tions at that time. It is defined as the nation’s republican state which had sov-ereign rights and statehood. By the adoption of the first post-war constitution of the People’s Republic of Bosnia and Herzegovina, the construction of the state of Bosnia and Herzegovina was completed.Keywords: Bosnia and Herzegovina, Antifascism, ZAVNOBiH, AVNOJ, Yugoslavia, CPY

ZAVNOBIH KAO HISTORIJSKI ODGOVOR NA VELIKODRŽAVNE …

Documents

Transcript of ZAVNOBIH KAO HISTORIJSKI ODGOVOR NA VELIKODRŽAVNE …