Zavestanja Stefana Nemanje

7/28/2019 Zavestanja Stefana Nemanje

1/24

Zavetanja

Stevana Nemanje


2/24

(iz knjige Zavetanje Stefana Nemanje,

pisca Mileta Media)

Iako je ovo jako uspena filozofska fikcija

na staru i omiljenu temu, autor knjige je

uspeo neto to se retko dogaa.

Nadahnuem i autentinom besedom onsvoje itaoce vraca u prolost, na poznatu

kao i sigurnu pocetnu taku.

Re Stevana Nemanje (Stefana Nemanje

oca Simeona (1166-1196) izgovorene

na samrtnikoj postelji, koje je zapisao

njegov najmlai sin Rastko, Sveti Sava.

Sve skupa, zabeleeno je 11 Zavetanja.

Ovde prikazujemo samo tri - jer su direktno vezana za nasledni jezik,

knjigu i pesmu. Ostala zavetanja se mogu procitati na;Projekat Rastkoodakle je tekst i preuzet.

Zavetanja Velikog upana srpskog Stefana Nemanjesvom sinu Svetom Savi

1. ZAVJETANJE ZEMLJE

Narod koji nema svoju zemlju ne moe se nazvati narodom.

Narod ini zemlja, edo moje milo.Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa

sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se

zaustavi samo da se napase i napije vode.

Sveti Sava i Sveti Simeon
http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.htmlhttp://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.html


3/24

Ljudske horde koje se jo uvijek tako kreu kroz prostranstva

nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i

zaposjednu polja i ume, rijeke i jezera, mora i obale.

Srbijom i sad prohode narodi s jednoga kraja svijeta na drugi.

Avari i Huni, Peenezi i Kumani, i s njima itavi dijelovi drugihnaroda protutnjali su ovim zemljama kao strane bujice. Ali,

edo moje, te bujice nikada nisu postale rijeke. Iza njih su

ostajali samo tragovi razaranja.

Raali su se na jednom kraju svijeta, a umirali na drugom kraju

svijeta. Oni nikada sa istog izvora nisu vodu pili. Nikada nisu

zanoili gdje su danjivali. Nikada nisu zimovali gdje su ljetovali.

Od zemlje u koju su zalazili njihovi su bili samo putevi. Polja iume, rijeke i planine, sela i gradovi pripadali su onima koji su

na njima ivjeli prije njihovog dolaska i onima koji su preivjeli

poslije njihovog odlaska.

edo moje, te horde postaju narod kad se na istoj zemlji ponu

raati i umirati i kad na istoj zemlji ponu sijati i saditi pa brati i

njeti, a ne samo sa tue zemlje tue plodove otimati.

Zapii to edo moje, za pamenje ovome narodu kojemu su u

sudbini i krvi putevi i seobe.

Zapii, sine moj, zemlja, kao i ena, pripada onome ko u nju

sjeme ostavlja, oplodi je i kome raa. I zapii, edo moje ovako:

zemlja se ne moe, kao ena, oteti i ponijeti sa sobom na put.

Ako hoe da zemlja ostane tvoja, mora na njoj biti i ostati.

Narodi koji za

u u neku zemlju da je opljakaju, popale i razru

enisu njeni gospodari. Mi smo davno uli u ove zemlje da ih

nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima.

edo moje, stotine godina smo ve tu, a jo se u nama nije

smirio lutalaki nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj

narod i otie na sve strane kao mlado vino.

Jo nas ne dri zemlja niti mi znamo drati nju.

Bojim se ponekada, edo moje, rasuemo se u druge, vrste i

stojee narode, razliemo se kao voda niz planinu u tue rijeke i

nestati u njima kao da nas nikada nije bilo.


4/24

Nikada se ne odvajajte od zemlje i nikada ne odvajajte zemlju.

Okupite sve nae zemlje i okupite se svi u zemlji.

Ne otkidajte se od zemlje i ne otkidajte zemlju ni sebi ni

drugome.

Ako narod ima majku, onda mu je majka zemlja na kojoj ivi.

Ona nas uvijek iznova raa i hrani. Zemlja je vjena rodilja

naroda.

uvajte je i ljubite, edo moje. Ljubite joj ne samo polja i

planine, i rijeke i more njeno, nego svaku njenu stopu i svaku

grudu. Morate znati, edo moje milo, da je u toj grudi to moe

da stane na dlan sva zemlja. Zato uzmite svoju zemlju nadlanove i ne isputajte je nikada i ni za ta iz svojih ruku, jer ste

sa tom grudom zemlje u ruci narod, a bez te grude, praznih

aka, samo skitnice meu narodima.

2. ZAVJETANJE KRVI

I zapamti, edo moje, krv i krv ini narod.

Krv je vjena.

Krv novoroenog djeteta stara je hiljade godina. Djetece je

mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u ilama

njegovih predaka jo prije hiljade godina.

Ljudi se raaju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se pretae izjednoga u drugoga ovjeka.

I moja krv, edo moje milo, tee u tvojim ilama. I da ti nisi

naumio ii kroz ivot i vrijeme ne tjelesnim i krvnim strujama,

nego na duhovnim krilima, i tvoja bi krv potekla u tvojoj djeci. Ali

ti ima svoja velja duhovna eda i ona e tebe nositi u duboke

vijekove i daleka vremena.

edo moje milo, kao to velika rijeka tee kroz klisure u polja,tako kroz vremena tee krv i pretae se iz narataja u narataj i

iz vijeka u vijek.


5/24

ta je onda ovjek nego mali sud u kome se vjena i sveta krv

prenosi s pokoljenja na pokoljenje.

Zato krv ne pripada ovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za

jednoga nego za narod. I zato doe vrijeme kad se ne pita ko si i

kakav si, nego ije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili grke iliavarske. U to strano vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv

progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si,

nego ije si krvi sobom zaitio.

eda moja, po krvi mojoj i duhu mojemu, neka u vama nikada ne

bude mrzosti na tuu krv, nekmoli na krv bratsku. Krv

elovjeeska je sveta i u svima nama tee iz jednog istonika.

Svima nam je od Boga dana i praoca naega Adama.

Niiju krv ne prolivajte zato to je iz tuega plemena ili naroda.

Ali, edo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka

naih.

Nikome ne dajte da lije nau krv zato to je srpska.

Mirom na rat idite i ratom mir inite.

Ljubavlju na ljubav idite, ali krvlju krv srpsku branite.

3. ZAVJETANJE GROBOVA I KOSTIJU

Grobovi, edo moje, grobovi i kosti ine narod.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada nee postatinarod. Oni su sliniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja

groblja.

A groblja su, edo moje, tiha seoca u kojima jo uvijek borave

pod zemljom nai pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima

zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naih predaka.

Narod ne ine samo oni ivi na zemlji, to po njoj hode i tvore,

nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj poiva. Jer bez onogapod zemljom, edo moje milo, onoga najneznatnijeg i

bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.


6/24

Ni njivu ne ini jedna ljetina, pa ni narod ne ini jedan narataj.

Livadu ne ini jedan otkos, niti moe unititi jedna kosidba. to

je za livadu jedan otkos, to je za narod jedna bitka ili morija.

Narod nie u talasima i pada u otkosima smrti kao trava, ali opetprorasta sve gue zemlju i buja u novim naratajima.

Zapamti, edo moje, naa groblja su najsvjetliji biljezi naeg

naroda i najsvetiji graninici nae domovine.

Ako ti niko iv ne moe kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja

batina, potrai kosti i grobove, i mrtvi e ti istinu kazati.

4. ZAVJETANJE NEBA I ZVIJEZDA

Ima neto to se na zemlji ne moe, a ovjek i narod ne mogu

bez toga, ili ako mogu, edo moje, to nisu ljudi niti je to narod.

Ima neto, edo moje, to se na njivi ne moe uzorati, u

kovanici iskovati, u

umi razlistati, ni u snu sniti, ni jezikomizrei, ni milju dosei, ni maem ubiti, ni u prii ispriati.

Ima neto to se na zemlji nikako ne moe.

Ali svaki ovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki

narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve to im nije na

zemlji.

Tamo im je, edo moje, ba ono to na njivi ne raste, to se ukovanici ne kuje, u umi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva,

jezikom ne izgovara, milju ne dosie, maem ne ubija, priom

ne pria.

Zaista, tamo im je sve to nije na zemlji. Tamo je sve to mogue.

Ali, edo moje, ne zna to svako i ne vide to svi.

Moe to samo prorok i tajnovidac, neboznanac i zvjezdoznanac,

visokovidac, dubokovidac i dalekovidac.


7/24

I moe to nebogledac i nebotvorac, nebotea i nebohodac, i jo

neboslov i neboslovac, pa neboljub i neboljubac, i opet

neboplovni neboplovac i neborodni neborodac. Jo tu dou svi

drugi neboljubni i neboletni, nebodarni i neboprimni, nebozvani i

nebojavni, i svi oni duhovnjaci i udaci, i junaci i mudraci, i

ludaci, muenici i sretnici, nebotvorni arobnjaci, KOJI ZNAJU IUMIJU DA UZNESU ZEMLjU DO NEBA, VOZNESUT ZEMLjU

DO NEBES, I KOJI IMAJU MOI DA SPUSTE NEBO NA

ZEMLjU.

To su ljudi koji znaju da otvaraju nebo.

Gore je, edo moje, sve to ovdje nemamo. Gore je sve to

ekamo.

I zapamti, edo moje, da je ovjekovo tijelo na zemlji, a njegova

dua vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a dua

naroda obitava na nebu.

Samo narod koji nema duu nema ni svoga neba. Nebo nije

prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema due.

Zato ti kaem, edo moje milo, nema naroda dok ne zadobije

svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALjSKOE, i nema

naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko,

CARSTVIE NEBESKOE.

Ima ljudi koji pripadaju samo zemlji. Ti zemljanici odlaze u

zemlju.

A pojave se ljudi, ili se rode, koji odmah ZNAJU TVORITI

NEBESKE STVARI NA ZEMLjI I ZEMALjSKE STVARI UZDIZATIDO NEBA. Oni pripadaju nebu. Ti nebesnici i zvjezdari odlaze u

nebo i meu zvijezde. Koliko ih je tamo, treba pogledati u vedru

no kad nebo ozvjezda.

Vie ih je tamo nego na zemlji.

Vie ih je u zemlji nego na zemlji.

Zato ti kaem, edo moje milo, ne ine narod samo oni to ivena zemlji, nego i oni u zemlji i oni u nebu.

Narod uvijek ivi izmeu svojih grobova i nebesa svojih.


8/24

5. ZAVJETANJE JEZIKA

uvajte, edo moje milo, jezik kao zemlju. Rije se moe izgubiti

kao grad, kao zemlja, kao dua. A ta je narod izgubi li jezik,

zemlju, duu?

Ne uzimajte tuu rije u svoja usta. Uzme li tuu rije, znaj da

je nisi osvojio, nego si sebe potuio. Bolje ti je izgubiti najvei i

najtvri grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju rije

svoga jezika.

Zemlje i drave ne osvajaju se samo maevima nego i jezicima.

Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je rijei

potrao i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje rijei prestaje biti narod.

Postoji, edo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza tijelo.

Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najee na

rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo

gdje se jezik jednog naroda tare o jezik drugog naroda.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezikanikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu ivjeti u najveem

miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se

dva jezika susretnu i izmijeaju, oni su kao dvije vojske u bici na

ivot i smrt. Dok se god u toj bici uje jedan i drugi jezik, borba

je ravnopravna, kad poinje da se bolje i vie uje jedan od njih,

taj e prevladati. Najposlije se uje samo jedan. Bitka je

zavrena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.

Znaj, edo moje, da ta bitka izmeu jezika ne traje dan-dva, kaobitka meu vojskama, niti godinu-dvije, kao rat meu narodima,

nego vijek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mjera vremena

kao za ovjeka tren ili dva. Zato je edo moje bolje izgubiti sve

bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljenog jezika nema

naroda.

ovjek naui svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je

iv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tui jezik ovjek naui

isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odree svogajezika i prihvati tui. edo moje milo, to je ta zaraza i pogibija

jezika, kad jedan po jedan ovjek poinje da se odrie svoga

jezika i prihvati tui, bilo to mu je to volja bilo da to mora.


9/24

I ja sam, edo moje, u mojim vojnama upotrebljavao jezik kao

najopasnije oruje. Putao sam i ja zaraze i morije na njihove

jezike ispred mojih polkova. Za vrijeme opsada i dugo poslije

toga slao sam obane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave

njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici,

bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napolaosvojene zemlje i gradove. Vie sam krajeva osvojio jezikom

nego maem.

uvajte se, edo moje, inojezinika. Dou neprimjetno, ne zna

kad i kako. Klanjaju ti se i sklanjaju ti se na svakom koraku. I

zato to ne znaju tvoj jezik ulaguju ti se i umiljavaju kako to rade

psi. Nikad im ne zna ta ti misle, niti moe znati, jer obino

ute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i eto

ti ih, preko noi domile u neprekidnim redovima kao mravi kadnau hranu. Jednoga dana tako osvane opkoljen gomilom

inojezinika sa svih strana.

Tada doznaje kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pjesme, i

svoja kola i obiaje. Postaju sve buniji i zagluniji. Sada vie ne

mole niti prose, nego trae i otimaju. A ti ostaje na svome, ali u

tuoj zemlji. Nema ti druge nego da ih tjera ili da bjei, to ti

se ini mogunijim.

Na zemlju koju tako osvoje inojezinici ne treba slati vojsku.

Njihova vojska tu dolazi da uzme ono to je jezik osvojio.

Jezik je edo moje, tvri od svakog bedema. Kada ti neprijatelj

provali sve bedeme i tvrave, ti ne oajavaj, nego gledaj i sluaj

ta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Poalji

uhode i trgovce neka duboko zau po selima i gradovima i neka

sluaju. Tamo gdje odzvanja na

a rije

, gdje se jo

glagolja igdje se jo, kao stari zlatnik, obre naa rije, znaj, edo moje,

da je to jo naa drava bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se

smjenjuju, drave propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa

e se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj

jezikoj matici i svome matinom narodu.

Zapamti, edo moje, da svako osvajanje i otcjepljenje nije toliko

opasno za narod koliko je tetno za narataj. To moe tetiti

samo jednom narataju, a ne narodu. Narod je, edo moje,trajniji od narataja i od svake drave. Kad-tad narod e se

spojiti kao voda im puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik,

edo moje, jezik je ta voda, uvijek ista s obje strane brane, koja


10/24

e kao tiha i mona sila koja bregove roni opet spojiti narod u

jedno otaastvo i jednu dravu.

6. ZAVJETANJE CRKAVA

Kad ovjek zida kuu ne zida je za sebe, nego za svoju djecu i

unuad. Tako nastaje porodica i domainstvo.

Kad vladar zida crkvu, ne zida je za sebe, ni za svoje sinove, ni

unuad, nego za narod koji e je kroz vjekove pohoditi. Tako se

stvara drava.

Kua je ono to ostaje poslije ovjeka.

Crkva je ono to ostaje poslije vladara.

Kua ostaje djeci, crkva narodu.

A crkva je edo moje, velika korablja, laa koja plovi prema

dubokim i dalekim nama neznanim vremenima i ljudima. U koji

god vijek doplovi, dove

e i nas i pokazati nas naim jo

neroenim potomcima.

Sretan sam i miran, edo moje to je sada moja Studenica,

zaplovila prema vjekovima.

U optem potopu vremena samo su takve korablje, poput Nojeve

lae, kadre da nas spase najveeg od svih ponora, od zaborava.

A mi emo, edo moje, koji sagradismo crkve, biti u njima

vremeplovci na tim velikim korabljama.

Az Nemanja sin Zavide i az Stefan upan velji i az Simeon

monah plaem i alim za onim divnim ljudima iji smo potomci a

koji nisu mogli na svojim tronim graevinama doploviti do naih

dana. Njihove kolibe i bajte bile su tronije od njih samih i nisu ih

mogle donijeti do naih dana. Njihove divovske likove naziremo

samo kroz nejasne obrise prie i pjesme.

A mi smo uzidani u svoje crkve tvrde grae, kadre da odolestranim udarima vremena. Sve sam kamen i mramor, najtvre

to postoji na svijetu. Uzidali smo sebe u svoje crkve, ispisali

svoju vjeru i ivopisali svoje likove u njima.


11/24

Nai daleki potomci prepoznae nas u Studenici Znae ko smo i

kakvi smo. I, edo moje, bie ponosni to nas imaju, pouzdano

znam da hoe. Ponosie se to su pleme nemanjiko.

edo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo

osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljetada sagradi crkvu.

Sedam odgovorio je kratko.

Mnogo je, protomajstore!

Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, trajae ti najmanje

sedam vjekova.

A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razruiti?

Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki

upane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova

Studenica ti nee nestati jer u je graditi tako da bude

velianstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki upane,

mnogo ljepih i velianstvenijih ruevina nego to su graevine

koje su tek zavrene.

Eto, edo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i

za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to to se gradi mora biti

trajno i jako kao sam narod.

7. ZAVJETANJE DRAVE

Drava i narod nisu isto.

Narod je stariji od drave. On je stariji od svega.

Narod je trajniji od drave. Postoji prije drave i ostaje poslije

nje.

Jedan narod moe biti u vie drava, i jedna drava moe imati

vie naroda.


12/24

A sada, uj me, edo moje, dobro me uj. Jedan narod, jedna

drava, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u

zavjet svima, od sada pa dovijeka.

Srbi jo nemaju svoju dravu, nego su se rasuli po drugim, tuim

dravama.

Slaveni su svojim mnotvom pritisli zemlju od sjevernih do junih

mora. Mogli su biti najvee carstvo na zemlji i najvei narod pod

nebom. Ali oni su bili i ostali jo uvijek samo mnotvo u tuim

dravama.

Svako se nae pleme bije da stvori svoju dravu. Veliki slavenski

narod rasitnio se u male narode i jo manje dravice. A mala

drava na svijetu je isto to i mala riba u moru i slui da je velikaproguta.

ta su velike drave nego velike ribe koje su se nagutale malih.

Srbija je, edo moje, bila premala drava u ustima velike

Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih drava. im nas je koja

od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas

je druga zgrabila.

A najvea nam je nevolja bila to bi svako na svom brijegu i

svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje

carstvo.

A ja sam, edo moje, uz sve to odluio da stvorim dravu svih

Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To

vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za

carstvo. Ja sam stvorio velikuupaniju pred kojom su sezaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva.

U mojoj dravi ne moe vie svako selo sanjati da postane

carevina. Sada, edo moje, imamo svoju dravicu, potvrenu

vlastitom silom i zlatopeatnim carskim i kraljevskim poveljama.

uvajte je, irite i jaajte. Imate gdje da je irite i imate s kim da

je jaate. Svuda oko vas, u tuim dravama, ive nai istokrvni i

istojezini suplemenici.

Nas Srba vie je izvan drave nego to nas je u naoj dravi. To

znai, edo moje, da je ova moja drava, samo poetak, naalo.


13/24

To je kao kad pone poroaj pa se pomoli samo djetinja glavica.

edo moje, pokrenu se iskonski naponi i trudovi u eni, i pojavi

se glavica, pa dio po dio tijela. Tako se raa ovjek.

RODAETSJA ELOVEK!

Pokrenu se iskonski nagoni mnogih narataja i plemena iste krvi

i jezika i ponu se okupljati u jednoj dravi. Tako se raa narod.

NAROD RODAETSJA!

Blii se kraj, edo moje, ivota mojega, a ja mogu objaviti

najradosniju vijest: raa se veliko edo moje Srbija!

RODAETSJA SERBIJA!

8. ZAVJETANJE VLASTI

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji

nita nema...

U Srbiji je,edo moje, bolje biti prosjak nego car.

Svuda je to tako. Umre car, doe drugi, njega ubije trei, treega

svrgne etvrti, dok petoga ne svrgne esti i tako ide redom dok

je careva i carstva.

Najgore je kad nema ni carstva ni cara, ni kraljevstva ni kralja, ni

vlasti ni vladara, nego samo pust i rasputen narod, kakav je

na, spreman da svakoga olako prihvati za cara i gospodara i da

ga jo lake zbaci i odree ga se kao gubavca.

Prosjaku se to ne deava.

Ja sam, edo moje, imao sreu i nesreu da vladam Srbijom.

Najvie to sam mogao postii to je da budem veliki upan,

megaloiupanos, a to je esto bilo, u sutini, biti samo veliki sluga

velikih careva.

Tui carevi i kraljevi ne dadoe nam da osnujemo svojekraljevstvo i carstvo. Najvea milost careva poinjala je i

zavravala se time da meni, velikom upanu, daju da vladam


14/24

ovim narodom, s kojim oni sami ne mogu izii na kraj, jer nas

nikada ne mogu ni pokoriti ni priznati nas za sebi ravne.

Treba im neko ko e umjesto njih da se bake sa ovim pustim i

vrletnim narodom, da im kupi vojsku za ratove, ubire poreze i da

ih kao veliki neprobojni ivi zid uva od drugih naroda nagranicama carstva.

Dok to inimo, dobri smo, moemo biti i veliki upani. Pomislimo

li na sebe i svoju dravu, eto ih sa velikom vojskom da nas

kazne i pokau nam ko je gospodar a ko sluga u naoj roenoj

zemlji.

A kada krenu u pohod na Srbiju, vie raunaju na nae

vojskovoe nego na svoje. A kada krenu u pohod na Srbiju, vieraunaju na nae vojskovoe nego na svoje. Ispred svoje vojske

alju glasnike da objave kako e car sruiti velikog upana, a na

njegovo mjesto postaviti onoga vojskovou srpskog ili kneza koji

mu najvie pomogne.

Srpski polkovi prelaze tada, jedan po jedan, na stranu carevu, a

veliki upan bjei sa malo pristalica u najdublje ume i peine, ili

trai zatitu kojeg drugog cara.

Srpskog vladara ne prizna niko, ni car ni kralj, ni papa ni

patrijarh, ni tuinac ni brat, pa ni posljednji opanar. U Dioklitiji

je bio ba jedan ubogi opanar Bla. Ni taj siromani opanar

nije me priznavao. Dojadilo opanaru ilo i oputa pa se odmetne

u ume i na drumove i nakupi dosta druine, sve istih kao on.

Naumio Bla opanar da se okruni i zavlada ne samo umom i

drumom nego i cijelom dravom.

edo moje, kad to naumi opanar, kako nee knez i vojvoda. Na

kraju sve je ostajalo kako je i bilo, samo je ilo ostalo bez

opanara, kneevine bez knezova, a vojske bez svojih vojvoda.

Bog i svi sveci su mi pomagali.

edo moje, ta je drugo naa istorija nego neprekidno

postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj pokuaja da se

uspostavi vlast i drava.

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji

nita nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac,

Stefanos, ovjenani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni


15/24

kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi

ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola dua. Sad ovo tijelo predajem

zemlji po kojoj je hodilo, a duu svoju grijenu preputam tebi,

edo moje, da je molitvama svojim oisti od grijehova pred

sudijom nebeskim.

9. ZAVJETANJE KNJIGE I PISMA

Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i

svojih knjigoljubaca ne moe se nazvati narodom.

Izgovori, edo moje, nau najveu rije, izgovori SRB, pa mi reci

koliko ti u uima traje. Tren. Izgovorena rije traje dok se

izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Samo napisana rije ostaje.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOL, i sve e te rijei odletjeti kao

ptice u jatu im ih izgovori. A napii ih na kamenu, drvetu, na

koi jelenjoj ili na tronome listu papirusa i uvijek e ih nai tu

gdje si ih ostavio.

Napisana rije traje due od usta koja su je izgovorila, i grla iz

kojeg je doviknuta, i uiju koje su je ule. Traje vjeno. Kad je za

hiljadu godina pronau nijemu na papiru ili koi, prozborie. I ja

sam, sine moj, vidio i atio knjige starostavne, pisane prije

hiljadu godina. I sam ita knjige izale iz glava koje su davno

postale prah ili, su se odavno pretvorile u uplje lobanje.

Od nas e, edo moje, ostati ono to bude zapisano u knjizi.

Sada pipamo po mraku prolosti i traimo u dalekoj istoriji neto

o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama.

Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne

bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali

nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Kaem ti, milo moje, govorenje je razgovor sa trenom. Pisanje je

razgovor sa vijekovima, i mi moramo zapoeti na velikirazgovor sa naim potomcima u vijeke vjekova, VO VJEKI

VJEKOV, sine moj.


16/24

Slovo je udno sjeme. Pismena su najbolje zrnje sjemeno

svakoga naroda. Klija sa papira poslije hiljadu godina i

rascvjetava se u glas i rije, u sliku i priu, u misao i uvstvo, i u

davne srca otkucaje.

edo moje milo, ono to narod ne moe maem ni plugom,moe knjigom i pisalom. Pisalo od suve trske ili od lakoga pera

ostavlja dublje brazde od rala i motike.

Glagoljati znai prolaziti, a pisati znai ostajati.

Narod koji nema svoje knjigopisce i knjigovijedce nema svoje

povijesti u prolosti ni ivota u budunosti. Mi smo ponekad

bivali zapisivani tuom rukom u tuim knjigama i tuim pismom.

A pero u tuoj ruci, sine, opasnije je od maa. Postaemo narodkad se svojom rukom zapiemo u svojim knjigama i svojim

jezikom i pismom.

Dobar knjievnik vie vrijedi nego tri ljute vojvode i tri velika

grada. Dobar vojvoda moe osvojiti svaki grad, a drugi ga moe

preoteti. Knjigu niko ne moe pokoriti, a mnoge zemlje i gradove

sauvala je knjiga meu svojim tvrdim koricama.

edo moje, ruka ti je vina i vjeta peru i hartiji. Bog te je

obdario i odredio da nas ti prvi itko zapie u knjige. Zapii nas

u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili,

da jesmo i da e nas biti.

10. ZAVJETANJE PJESME I SVIRKE

I pjesma, edo moje, pjesma i svirka ine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i

svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretne stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga

da zapjeva ili zasvira i sve e ti se samo kazati. Odmah e

znati da li je Bugarin ili Grk, da li je doao iz ravne Ungarije ili iz

prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne moe razaznati,njegovo pjevanje i sviranje uvijek e razumjeti. Gusle i diple,

trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.


17/24

Ali kao to ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan

narod ne moe pjevati tuim glasom i tuu pjesmu. ta bi, edo

moje, bilo da slavuj zagrake, a lastavica zapupurie? Ne bi to

bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klike, uk

ue, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, edo moje, uti i znati tuu pjesmu. Zlo je zaboraviti i

ne znati svoju. Teko onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

udo je pjesma, sine moj.

U malenoj svirali, ne veoj od djetinjega prstia, moe ponijeti

cijelu Srbiju. Nai polkovi, karavani i brodovi nosili su je od

Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio

doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da izmale svirale pusti nau svirku. I, gle uda, ona je privlaila

svakoga Srbina koji se tu u tuini zatekao. Prepoznali su svoju

pjesmu u vaarskoj vrevi i prilazili joj kao omaijani.

KRILA BOG NE DADE ELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila

Bog je ovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOET JAKO

ANGEL. Ako je ita u ovjeku aneosko i boansko, onda je to

pjesma.

Pjesma je bestjelesna kao i dua ovjekova. U pjesmi dua

narodna obitava.

Tijelo ovjekovo zemlji tei, a dua i pjesma nebu u visine.

Pjesma se uzdie iznad TJELESNAGO SOSTAVA

ELOVJEESKAGO.

Sveto se obi

nom rije

ju i pri

om ne mo

e iskazati, staje upjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne moe

rijeima ispriati. Pjesmu moe samo uti i osjetiti onim svojim

duhovnim estima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi

nad vodama. Ona je krilati duh i dua ovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme.

Tvrave za nju ne postoje. Prolazi kroz kljuaonice dveri i okanazatvorenih. Sluao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih

tamnica pored budnih straara. I sam sam je esto iz tamnice

putao u slobodu.


18/24

edo moje, Srbija je tamo dokle god dopire naa pjesma i

svirka. I zapamti da je ta vazduasta struja pjesme iz svirale

najtvra granica naroda i drave. Tvrave i gradovi od kamena

osvajaju se i rue i lako zarastaju u trave i bunje, kue i dvorci

se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazruiva granica i tvrava

narodna je pjesma i svirka. uje je, a ne vidi je. Postoji, anevidljiva je. Neopipljiva je kao due. Maevima je ne moe

isjei, strijelom je ne moe pogoditi, kopljima je ne moe

probosti. Oganj je ne moe sagoriti, voda je ne moe potopiti.

Zato ljubite, edo moje, svoju pjesmu i svirku kao duu svoju. I

pazite dobro da vam pred kuom nikad ne zasvira tua pjesma i

zaigra tue kolo.

11. ZAVJETANJE IMENA SRPSKIH

uvajte, edo moje, srpska imena. I po njima se na narod

poznaje meu drugim narodima. Imena naih otaca i matera,

nae brae i sestara i naa roena imena, Rastko sine, sveta su

koliko i ova svetaka koja sada nosimo.

Svetenici tui, i grki i latinski, rado bi nam tuinska imena

ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako

sjeme srpsko.

A ta bi bilo kad bi ba svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali?

Bojim se da onda vie ne bi bilo Srba. A vjera naa nije da uniti

Srbe, Srbiju i sve to je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su

srpska imena.

Uzmi edo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobraina.

Pa ta fali naemu Dobrainu? Ima u tom imenu, u Dobrainu,

mnogo dobra i neto vie od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto

Dobro. Tako i nae ime Dobrilo, ne znai samo da je dobar nego

i da druge dobri i prodobrava. ta bi mi, edo moje bez naeg

Dobre i Dobraa, Dobraina i Dobree, Dobrice i Dobrihne,

Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobrie i Dobrivoja,

Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira iDobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u

svojim imenima moe biti samo Boiji narod. Imenima svojim oni


19/24

uvaju dobrotu, ude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo

im oduzimati tu dobrotu, u duu ih dirati. U imenima je dua

narodna.

Ne kaem ja, edo moje, da ne valja i naem narodu davati

sveta imena. Valja, ali ne svima i ne silom. Polako i pomalo, kaoto se kvasac i so u hljeb mee da hljeb nabuja i bude ukusniji.

Ni hljeb u kojemu je previe soli i kvasca nije za jelo.

Mi smo, edo moje, otpoeli veliku vojnu za vjeru i za Srbiju. A u

toj vojni mi ne smijemo dobiti vjeru i izgubiti Srbiju.

Boe, ta inimo? Oduzimamo ovome narodu njegovu staru

vjeru, unitavamo njihova svetilita i stare bogove. Zabranjujemo

njihove stare obrede i obiaje. Duu mu prevremo. Evo sadpoeli smo da mu imena zamjenjujemo tuim iako svetim

imenima. Boe, hoe li ita ostati od ovoga naroda? Hoe li ga

biti kad sve posvravamo to smo naumili? Hoemo li iza sebe

ostaviti samo pusto i ruevine? A ruiti moramo, ruiti i

unitavati da bismo mogli stvarati. O Boe, daj nam da to vie

stvorimo, a da to manje unitimo i sruimo.

Ne dirajmo im u imena. Nevina su im i prelijepa. Dodajmo im

pokoje sveto ime i bie dosta i Bogu i narodu. Zato da im

dajemo tua i nevoljena imena, za koja oni ne znaju ko ih je i

zato nosio. Ne oduzimajmo im ono to im je najmilije i

najljepe, to im je ljubav smiljala i u imena stavljala. U tim

imenima im je tajna ivota, ljubavi i sree. Smislili su najljepa

imena na svijetu, prelijepa zvukom i bogata smislom. Bilo bi

odve tuno kad u ovoj zemlji ne bi vie bilo Drislava, Vojislava

i Vladimira. Ko bi nam dravu stvarao, dravu branio i dravom

vladao?

taemo dobiti kad nam proste

obanice i sebarkepostanu Anastazije, Teodore, Simonide, Veronike i Magdalene ili

neke druge svetice i carice? Hoe li biti bolje od naih Milica,

Danica, Cvijeta ili Tankosava? Koliko radovanja ima u Radojki i

Radovanu, miline u Milinki i Milunu, slave u Slavni i Slavoljubu,

tiine u Tijani i Tihomiru? Bujne li kose u Kosari, milja li u Miljani

i Miljanu, mirisa u Ljubici i Miomiru, due u Duanu i Duici.

Zlatko i Zlata zlatom nas pozlauju, Srebrenka nas srebrom

srebrila. Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od

nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljemda nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blaa, Blagoja i

Blaenke. Ko bi nam njenost uvao da nije Grube, Grubie i

Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i


20/24

Miroslava. Najljepa pjesmarica mogla bi se ispjevati od naih

imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati naa imena!

A ta mi inimo?

Zato dobro zapamti, edo moje milo: nikada neemo biti vei

hristjani ako manje budemo Srbi.

Ja se divim silnoj moi naega naroda da sve uini slinim sebi,

da sve posrbi. Vidi li ta se deava: mi bismo da pohrianimo

Srbe, a oni posrbe hrianstvo. Ni jedan narod na svijetu nije

samo primio i dobio hrianstvo. Svaki narod i daje neto

hrianstvu. I srpski narod ima ta da daje hrianstvu. A kad

mu dade, hrianstvo vie ne moe da mu bude tue, nego

njegovo. I to mu vie daje, i to vie od njega kroz svoju duu

prima, to ovaj narod sve vie postaje hrianski. Ja vie volimposrbljenog hrianina nego hristijaniziranog Srbina, jer je na

svijetu mnogo hriana, a jedan je Srbin. Mnogi bi sa istoka i sa

zapada da nas kroz hrianstvo posvoje i unite, a na nama je,

edo moje, da u hrianstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom

je smisao nae vjere.

Naa vjera jeste hrianska, nae hrianstvo je pravoslavno, a

nae pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako e se zvati. To je moja

vjera i moje VJERUJU.Rastko
http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.htmlhttp://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.htmlhttp://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.htmlhttp://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.htmlhttp://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/mmedic/mmedic-zavestanja.html


21/24

"ZAVJETANJA STEFANA NEMANJE", STVARNOST I (ILI) MIT

SVETAKA VISINA ILI INOK SMRTNI

Jedanaest "Zavjetanja Stefana Nemanje" sredinom

devedesetih potreslo je Srbiju od iskonskih dubina doiskonskih visina. "Zavjetanja zemlje, krvi, grobova i kostiju,neba i zvijezda, jezika, crkava, drave, vlasti, knjige i pisma,

pjesme i svirke, imena srpskih". Taj glas proao je krozsamo srce opkoljenog naroda i jo uvek dramatinoodzvanja u njemu. Ime pisca malo je kouo bio je to glas

samog Stefana Nemanje. I sve se, opet, potvrdilo. Tradicijajeiva sakralna nit i sila duha koja moe progovoriti u

svakoj epohi, kroz svakoga od nas. To se nepogreivoprepoznaje, ta jednostavna i delotvorna re najedanput

raspruje sve natruhe vremena, zablude i izneveravanja,ima obnoviteljsku mo. A prave knjige oduvek biraju svoje

pisce

Sredinom devedesetih godina prologa vijeka, Srbijom se proirila

jedna zanimljiva pria. Neki srpski pjesnici su kae pria

posjetili Hilandar. U razgovoru sa svetogorskim monasima uli su da

je otac Simeon (zamonaeni Stefan Nemanja) svoje posljednjezemne dane na Svetoj gori provodio sa svojim sinom Rastkom

(buduim svetim Savom). uli su i da je tih dana otac sinu govorio u

pero svoja zavjetanja, zavjetanja koja ostavlja i sinu svome i rodu

svome. Rastko je sluao oca i sve paljivo zapisivao...

uvi da su ti zapisi sauvani i da se nalaze upravo tu, u hilandarskoj

riznici, manastirski gosti su se najeili od uzbuenja. Poeljeli su da

ih vide. Monasi su zapise zavjetanja Stefana Nemanje iznijeli na

vidjelo, pjesnici su ih oduevljeno iitali i prepisali. Te prepise su,kao neprocjenjivo blago, ponijeli sa sobom...

KNJIGA KROZ PISCA

Zavjetanja Stefana Nemanje kruila su Beogradom, a potom i irom

Srbije u poetku od ruke do ruke i od usta do usta, a kasnije na

sve mogue naine. Predstavljanje mnogih knjiga poinjalo je ili

zavravalo dijelovima Zavje

tanja jezika ili Zavje

tanja knjige i pisma.Vrsni glumci, naroito Gojko anti i Ljuba Tadi, nadahnuto su

izgovarali te rijei. Zavjetanja su se, u obliku monodrame, mogla uti

na valovima Radio Beograda. Snimane su TV emisije, itave serije


22/24

emisija u kojima su u cijelosti itana sva Zavjetanja, njih 11

(Zavjetanja zemlje, krvi, grobova i kostiju, neba i zvijezda, jezika,

crkava, drave, vlasti, knjige i pisma, pjesme i svirke, imena srpskih).

Internet je omoguio da se zavjetne rijei Stefana Nemanje brzo

prenesu irom svijeta, a pojavilo se i izdanje na CD-u...

Dobrica Eri je, dok je bio urednik u Nolitu, objavio "Zavetanje

jezika" u obliku pergamentnog svitka, a poleinu svake objavljene

Nolitove knjige tog vremena ukrasio je istim zapisom (sa potpisom: Iz

Hilandarske povelje). Ljubivoje Rumovi , odgovaraju i na

novinarsko pitanje Miloa Jeftia, pozvao se na Nemanjina

Zavjetanja, izgovorio Zavjetanje jezika u cijelosti, "onako kako ga je

Nemanja izrekao Svetom Savi", i zakljuio: "ta bih ja, inok smrtni,

imao da dodam ovom svetakom Zavetanju? Ovo je proroka

beseda, ovo bi trebalo svima nama, Srbima, piscima posebno, da

bude zakletva! Nisam naiao u drugim jezicima na slian amanet."

Tekla je godina za godinom... i Srbi irom svijeta su Zavjetanja

Stefana Nemanje prihvatali kao neto svoje, kao neto to im

pripada, to je njima i za njih napisano, kao istinsko zavjetanje

Nemanjino...

Svih tih godina u Beogradu je skromno i tiho ivio jedan ovjek koji se

knjigama i jezikom bavio itav ivot. Svih tih godina u izlozima

knjiara stajala je jedna knjiga na kojoj je pisalo: Zavjetanja StefanaNemanje, Mile Medi. Malo ko je obraao panju na potpisano ime.

Ko ga je i zapazio, najee je pomiljao da se radi o prireivau

Nemanjinih zavjetnih rijei. Mnogi su, imajui knjigu u rukama,

uspijevali pronai potpisnika da bi ga pitali odakle mu prepis, kako se

moe doi do izvornika, predlagali da se objavi i fototipsko izdanje...

"ZNA LI TI TA SI NAPISAO"

Malo kome je Mile Medi uspijevao objasniti da "izvorni rukopis" ne

postoji, da Stefan Nemanja nije za sobom ostavio Zavjetanja, da je

pria o pjesnicima koji su sa Svete gore donijeli prepis izmiljena, da

je Zavjetanja Stefana Nemanje napisao on sam, kao autorsko

knjievno djelo. Da ga je tako i objavio. Ukazivao je na injenicu da je

knjiga od svog prvog izdanja jasno potpisana, da je u TV emisijama

jasno izreeno ime autora, da je u nekim emisijama i sam gostovao i

o tome govorio... Uzalud. Knjiga se, od samog poetka, otela od

svoga tvorca i zapoela svoj vlastiti, neobini, samostalni ivot.

Ljudi su se opirali saznanju da je ono to su ve prihvatili kao stari

Nemanjin zavjet pisao njihov savremenik, ovjek kojega mogu vidjeti,


23/24

sresti, dodirnuti, sa kojim mogu neposredno razgovarati. Osjeali su

se udno, kao da im neka nevidljiva sila otima neto njihovo, neto

to su ve prihvatili kao vlastito predako naslijee. Sutinu tog

osjeanja jasno je iskazao Dobrica Eri, na svoj prostoduan i iskren

nain. Kada je saznao pravu istinu, rekao je Mediu: "Svaka tebi ast,

ali ja ta zavetanja i dalje doivljavam prvo kao Nemanjina, pa onda

kao svoja vlastita ti moe tek na tree mesto."

Bilo je i onih koji su pisca optuivali za grubi falsifikat, za namjernu

podvalu itaocima, za podmetanje vlastitih rijei Stefanu Nemanji.

injenica da je Mile Medi potpisao svoju knjigu i da je tako

potpisana objavljivana od samog poetka, od prvog izdanja, kao da

nita nije znaila. Bilo je i onih koji su, saznavi da je to autorski rad,

Mediu postavljali uveno pitanje koje je Dostojevskom postavio

"strani" Visarion Bjelinski kada je Fjodor sa strepnjom doao kod

njega da ga pita nije li moda proitao njegov rukopis: "Znate li Vi taste napisali?"

Zaista, ta je to Mile Medi napisao? Napisao je knjigu koja nije

dobila ni jednu jedinu zvaninu nagradu (neke druge njegove knjige

jesu). Napisao je knjigu na ije su se dijelove lanovi i predsjednici

raznih knjievnih irija rado i esto pozivali u mnogim prilikama, koje

su hvalili... sve dok nisu saznali da je pisac iv i da je tu, meu njima.

Napisao je knjigu tako da su rijei koje u njoj izgovara Stefan

Nemanja masovno prihvaene kao izvorne, stare osam stotinagodina. Napisao je knjigu oko koje se od samog poetka, isprela

legenda... Napisao je knjigu kojoj je pripala najvea mogua nagrada

mnogobrojni itaoci je rado itaju, prepriavaju, pamte i uvaju.

Napisao je knjigu koja ivi svoj samostalni, udesni, nepredvidljivi

ivot jo za ivota pisca. Malo li je?

Radomir Mili, Koreni - jun 2006.


24/24

Zavestanja Stefana Nemanje

Documents

Transcript of Zavestanja Stefana Nemanje