Zapisnik s priznanja Sabora

ACTA DOCUMENTUM, PRIZNANJE ISLAMA U HRVATKOM SABORU

1916. Kraljevina Hrvatska i Slavonija, uoči donošenja Zakona o priznanju islamske

vjeroispovijesti, ostala je posljednje pravno područje u Austro-Ugarskoj Monarhiji u

kojem status islama nije bio pravno reguliran. Postupak zakonskog priznanja islama u

Habsburškoj monarhiji započeo je 1909. godine nakon aneksije Bosne i Hercegovine,

a konačni tekst austrijskog Zakona o priznanju islama prihvaćen je 25. travnja 1912.

godine u Carevinskom vijeću. Ugarski Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti

usvojen je u parlamentu 14. siječnja 1916. godine, a stupio je na snagu 30. ožujka iste

godine. Odlučujući događaj vezan za islam na području kraljevina Hrvatske i

Slavonije zbio se početkom ožujka mjeseca 1916. godine. Stenografski zapisnik 117. i

118. sjednice Sabora kraljevina Hrvatske i Slavonije održanih 6. i 7. ožujka 1916.

godine, na kojima se raspravljalo o spomenutom Zakonu, puno nam toga otkriva i zato

ga donosimo u cijelosti jer to i zaslužuje zbog značaja za nas muslimane u Republici

Hrvatskoj.

Na prijedlog Odbora za bogoštovlje i nauku, te Odbora za pravosuđe, prijedlog je

podnio izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin, koji je naglasio potrebu službenog priznanja

islama, tim više da su zakonodavstva Ugarske i Austrije već pitanje odnosa muslima u

svojim državama uredile. Naglašava, Austrija je već 1912. godine zakonom normirala

odnos muslima u svojim državnim granicama, dok je Ugarska sada, ove godine, iz

političkih razloga došla do toga, da ovakav zakon primi u svom saboru. Nastavno

zaključuje da mi dolazimo ovdje sada kao posljednji, da i mi kažemo svoju riječ u tom

pogledu s obzirom na našu najbližu braću.

Dr. Šurmin izvještava da je na dan 31. prosinca 1910. godine u Hrvatskoj registrirano

204 osobe muslimanske vjeroispovijesti, da je 157 neoženjenih i neudatih, 37

oženjenih i udanih, 7 udovaca, a samo jedan je zakonito razveden. Dr. Šurmin

naglašava da, danas kad mi donosimo ovu osnovu pred hrvatski sabor, po svoj prilici

da još nemamo svojega državljanina, koji je muslim. Izraz muslim koji se koristi i u

debati i u zakonu, umjesto musliman, tumače činjenicom da je taj izraz već ustaljen u

Bosni i Hercegovini.

Dr. Stjepan Tropsch, objašnjavajući potrebu donošenja Zakona, kaže da kod nas

muslimi kao pripadnici jedne zakonom nepriznate konfesije nisu sa vjeroispovjednog

pravnog gledišta nikako dolazili u obzir, pogotovo pako bila je za njih isključena

svaka mogućnost, da se kod nas organiziraju u svrhu zajedničkog bogoslužja i

uređenja svoga vjerskog života, niti su dakako uživali kakove zakonske zaštite.

Također, predlažećem zakonskom osnovom želi se tome učiniti kraj i da se (islam)

podigne u red zakonom priznatih konfesija, tj. da im se dade sloboda zajedničkog

javnog ispovijedanja vjere i sva prava javne korporacije, kaošto ih uživaju i druge u

nas zakonom priznate konfesije.

Zastupnik Stranke prava Marko Došen donošenje je zakona doveo u vezu s

muslimanima u Bosni i Hercegovini, i istaknuo da toj našoj braći iz Bosne i

Hercegovine bilo kako podjemo u susret, rado prihvaćamo i ovakovu osnovu zakona o

priznanju islamske vjeroispovijesti, kako je predložena. Držimo, da takovim načinom

vršimo prema svojoj braći muslimanima jedan čin bratske snošljivosti, čvrsto se

nadajući da će oni to znati htjeti uzvratiti kadgod se bude radilo i o vjerskim

interesima onog dijela hrvatskog naroda, koji pristaje uz katoličku i pravoslavnu

vjeru.

Zakon o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji,

nakon dvodnevne rasprave, 6. i 7. ožujka 1916. godine jednoglasno je usvojen u

Hrvatskom saboru, a stupio je na snagu 27. travnja 1916. godine, poslije kraljevske

sankcije.

U čl. 1. Zakona islamska vjeroispovijest učvršćuje se među vjeroispovijesti zakonom

priznate, točnije islam postaje službeno priznat. Muslimima je dopušteno je u

granicama zakona javno ispovijedati vjeru, samostalno uređivati vjerske, nastavne i

zakladne poslove i njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog

nadzora.

Nauku, uredbama i običajima islama priznata je pravna zaštita kao i drugim zakonom

priznatim vjerama, koliko se ne kose s propisima zakona. Muslimska vjerozakonska

zajednica može se urediti u vezi s muslimskim vjerozakonskim ustrojstvom u Bosni i

Hercegovini.

Predviđa se mogućnost dovođenja službenika iz Bosne i Hercegovine uz dopuštenje

kraljevske zemaljske vlade. Istaknuto je pravo upravnih vlasti da izriču različite globe

ako bi islamska zajednica prekoračila svoj djelokrug ili propustila djelovati sukladno

zakonu. Za bračne odnose muslimana predviđena je primjena odredbi II. poglavlja

Općega građanskog zakonika dok se posebnim zakonom ne uredi ženidbeno pravo za

muslime. Pitanje ženidbenih zapreka srodstva i tazbine, ako i propisa u pogledu

raspusta ženidbe primijenit će se odgovarajući članci Općeg građanskog zakonika.

Sudbenost u parnicama vršit će građanski sudovi, ali se tim propisima ne dira u

vjerske dužnosti muslima. Vođenje matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslima vodit

će upravne oblasti prema načelu mjesne nadležnosti.

Naglašava se da se provedba zakona povjerava banu kraljevina Hrvatske, Slavonije i

Dalmacije.

Naredbom bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 3. svibnja 1916. broj

8.799 o provedbi Zakona od 27. travnja 1916. o priznanju islamske vjeroispovijesti u

kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Zakon, u obliku Naredbe, dobiva svoj provedbeni

akt, kojim je pobliže određena provedba svega onoga sadržanog u Zakonu.

Zakon iz 1916. godine, kojim je službeno priznat islam u Hrvatskoj, predstavljao je

golem civilizacijski iskorak. Možemo kazati da je ovim činom postavljen standard

moderne europske države prema islamu, ali i islama prema cjelokupnoj europskoj

civilizacijskoj baštini. Stoga se može zaključiti da standard koji je postavljen prije 100

godina nadilazi sam pojam vjerske tolerancije i znači temeljnu pretpostavku

uključivanja muslimana u sve oblike društvenog i političkog života.

Islamska zajednica u Hrvatskoj je oduvijek bila konstruktivan faktor religijskog i

općedruštvenog dijaloga. Uzoran je primjer uklopljenosti muslimana u demokratske

tokove. Islamska zajednica je svojim stavovima u rješavanju mnogih problema

pokazala istančanu svijest o odgovornosti za hrvatsku sadašnjost i budućnost. Također,

postoji tijesna veza između Hrvatskog sabora i 100. obljetnice priznanja islama, pri

čemu je i tadašnji saziv Sabora pokazao iznimnu osjetljivost i razumijevanje prema

muslimanima.

Hrvatska i Europa su nezamislivi bez vjerskog pluralizma, koji se temelji na vjerskoj

toleranciji teško izgrađivanoj kroz stoljeća. Države i religije svijeta danas se možda

više nego ikada suočavaju sa nužnošću međuvjerskog dijaloga, preispitivanja vlastitog

djelovanja i suzbijanja svih oblika isključivosti i netolerancije. Stotinu godina

institucionalnog islama u Hrvatskoj svjedoči o snazi i tradiciji islamske vjere na ovom

prostoru i nije važna samo za pripadnike Islamske zajednice u Hrvatskoj, nego i za sve

građane Hrvatske. Republika Hrvatska, u skladu s Ustavom i međunarodnim

konvencijama i standardima, jamči i poštuje slobodu vjeroispovijesti, slobodno i javno

očitovanje vjere.

Slika svijeta danas pokazuje svu veličinu i značenje 100 godišnjice službenog

priznanja islama u Republici Hrvatskoj. Službeno priznatih 100 godina islama, u

kršćanskom okruženju, u maloj ali demokratskoj Hrvatskoj, za mnoge Europljane je

još uvijek avangarda. No, ovo je samo znak zrelosti hrvatskih građana i hrvatske

države, da znaju, da mogu i da hoće živjeti s drugima i drugačijima.

Jubilej je znak da je Islamska zajednica u Hrvatskoj svjesna svog okruženja, kojeg ona

ne odbacuje, nego s njim zajednički izgrađuje hrvatsko društvo. Osim toga, to je

ujedno i potvrda da je islam, kao i druge religije, autohtona vjera u Hrvatskoj. Nama je

jako važno da sveukupni materijal s obje sjednice Hrvatskog sabora donesemo u

izvornom izdanju, ne dodajući, ni oduzimajući ni jednu jedinu riječ ni jednome

zastupniku ovih povijesnih sjednica. Isto tako, na sljedećim stranicama tiskamo u

izvornome obliku Zakon koji je car Franjo Josip Prvi potpisao 27. travnja 1916.

godine. B. Meškić

Stenografski zapisnik CXVII. sjednice sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i

Dalmacije, održane dne 6. ožujka 1916.

P r e d s j e d n i k: dr. Pero Magdić i dr. Edmund Lukinić.

B i l j e ž n i k: dr. Ivan Ribar.

Od strane kr. zemaljske vlade prisutni: Preuzvišeni gospodin ban dr. Ivan barun

Skerlecz, te gg. odjelni predstojnici Mark Aurel pl. Fodroczy, Miroslav Brosehan,

dr. Stjepan Tropsch i Zvonimir Žepić.

Predsjednik: … Prelazi se na zadnju točku dnevnoga reda: Izvješće kombinovanog

odbora od odbora za bogoštovlje i nauku i odbora za pravosudje o osnovi zakona o

priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Molim gospodina izvjestitelja, da izvoli zauzeti svoje mjesto, a gospodina bilježnika,

da pročita zakonsku osnovu.

Bilježnik dr. Ivan Ribar: (Čita. – vidi Prilog 127. k. Stenogr. Zapisnicima 1913. –

1918.)

Predsjednik: Riječ imade gospodin izvjestitelj

(Predsjedničku stolicu zauzima potpredsjednik dr. Edmund Lukinić.)

Izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin : Visoki sabore! Podnoseći kr. zem. vlada ovu zak.

osnovu, istakla je u glavnome politički momenat, koji ju je doveo do toga, da je ovu

zak. osnovu predložila u ovome zasjedanju hrvatskome saboru.

Ja bih uz ovaj politički momenat dodao odmah još jedan momenat, koji je kod nas

specijalan, a to je momenat socijalno-narodni. (Zast. Stipe pl. Vučetić: Zašto o

političkim momentima malo ne razvijete? - Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Ne smije.)

Gospoda još ne znadu, o čem ću ja govoriti, Ovaj socijalno-narodni momenat kod nas

je upravo toliko jak, koliko i politički.

Kr. zem. vlada u svom obrazloženju ističe momenat u tome pravcu, da su

zakonodavstva Ugarske i Austrije... (Zast. Ivan Peršić: Najprije Austrije.) već pitanje

odnosa muslima u svojim državama uredile. Austrija je već 1912. godine zakonom

normirala odnos muslima u svojim državnim granicama, dok je Ugarska sada, ove

godine, iz političkih razloga došla do toga, da ovakav zakon primi u svom saboru.

Mi dolazimo ovdje sada kao posljednji, da i mi kažemo svoju riječ u tom pogledu s

obzirom na našu najbližu braću. Nama je nešto teže ovdje, nego je onima bilo u

Austriji i negoli onima u Ugarskoj. Mi smo doduše već 1873. godine doživjeli, da je

hrvatski sabor na predlog zakonodavnog odbora donio zaključak, da se zem. vlada

poziva, „da predloži zakonsku osnovu saboru o općoj ravnopravnosti vjeroispovijesti“.

Ali kod toga zaključka, kojemu se protivio samo jedan član, a taj nije bio. zastupnik,

Rački, je ostalo, i mi smo morali specijalnim zakonima polagano da dajemo

gradjanima svojima ona prava, koja su u Austriji imali već prije, a u Ugarskoj su ih

dobili konačno. 1895. Naš specijalni zakon o ravnopravnosti židovske vjeroispovijesti,

o ravnopravnosti evangelika, napokon zakon konfesionalni provodili su ono, što je

ovdje gotovo jednodušno 1873. na predlog tadašnjega izvjestitelja dra. Derenčina

hrvatski sabor zaključio. Ako imademo ovo pred očima, onda ćemo moći da

razumijemo i one restrinkcije, što se nalaze u ovom obrazloženju, kod ove zakonske

osnove, razumjet ćemo i one ustanove pojedinih paragrafa ove zakonske osnove, koji

traže ovlaštenje za zemaljsku vladu, da može na temelju razvoja prilika, na

konstatovanju, da imade pripadnika muslimske vjeroispovijesti kod nas (Zast. Dragu-

tin pl. Hrvoj: Koliko ih ima?) – doći ću i to – uredjivati vjerske i pravne odnošaje

muslima u Hrvatskoj.

Prema obrazloženju zemaljske vlade, godina 1910. kod brojenja pučanstva našle su se

u Hrvatskoj 204 duše, koje su pripadale muslimskoj vjeroispovijesti. Kad gospodu

zanima, koliko ih je bilo u Hrvatskoj, imadem statističke podatke iz godine 1910., pa

mogu da točno kažem, kako stojimo s tim muslimskim elementom, koji po svoj prilici

nije naš pripadnik, i nije naš državljanin.

Prema spolu, obiteljskom staležu i naobrazbi u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji po

popisu pučanstva od 31. prosinca godine 1910. bilo je u dobnim skupinama od 11.-

·60. godine i dalje muškaraca: od 11 godina 4, od 12 do 14 g. 2, od 15-19 g. 21, od 21-

24 g. 57, od 25-39 g. 93, od 40 do 59 g. 20, a od 60 godine i dalje 3 muslima.

Nepoznatih godina bio je jedan muškarac. Od tih bilo je neoženjenih 157, oženjenih ili

udatih 37, udovaca 7, a zakonito raspuštenih 1 muškarac.

Ženskih je bilo od 20. do 24. godine jedna, od 25. do 39. godine dvije. Od dalnjih

godišta nije bilo ženskih u Hrvatskoj. Zakonito raspuštena 1.

Po obiteljskom staležu je bilo – neudata jedna, udata jedna, a zakonito raspuštena

jedna ličnost. Od toga su svršili osam razreda srednje škole desetorica, šest razreda

jedan, a četvrti razred četvorica, a od ostalih znade čitati i pisati 48, a samo čitati

znadu šestorica i to muškarci, ženska nijedna; a ne čita i ne piše muškarac 132 i 3

ženske od onih, koji su došle u ovaj iskaz.

Po zvanju i zanimanju, prema rezultatu popisa žiteljstva u Hrvatskoj i Slavoniji od 31.

prosinca 1910. bilo je srednjih posjednika muškaraca kao privrednika na 100 do 200

jutara trojica.. na malom posjedu od 20 do 50 jutara bio je jedan kao privrednik, na

jednom do 5 jutara jedan, a na malom posjedu imao je onaj jedan privrednik od 20 do

50 jutara još jedno čeljade kao svoje. Gospodarske služinčadi bilo je muškaraca

petorica, a ženske dvije, poljodjelskih radnika dva, bačvara, kolara i drugih zanatlija

dvojica, tkalaca i ćilimara trojica, pekara dvojica, krčmara 26, a od ostalih obrta 62-

jica. Trgovaca bilo je 30, k tome dolazi jedan kirijaš, na željeznici jedan radnik i od

ostalih prometnih grana šestorica. Od javne službe i slobodnih zvanja kao sluga bio je

jedan, u vojsci četvorica, nadničara za razne poslove desetorica, nepoznatih zanimanja

dvadesetšestorica i kućne služinčadi šest muškaraca. Od ženskih bila je jedna radnica i

nepoznatog zanimanja jedno čeljade.

Toliko nam mogaše da kaže o muslimima u Hrvatskoj i Slavoniji naš statistički ured.

On ne govori kod te svoje statistike o tome, gdje su i čiji su pripadnici ovi muslimi.

Kako smo mi najbliži susjedi sa Bosnom, bez sumnje, da su to pripadnici Bosne.

Danas, kad mi donosimo ovu osnovu pred hrvatski sabor, po svoj prilici da još

nemarno svojega državljanina, koji je muslim. U tom pogledu ova zakonska osnova

danas imade samo političku deklarativnu vrijednost. Ali ako mi idemo dalje i ako mi

uzmemo, da su muslimi u Bosni i Hercegovini krv od naše krvi, da smo mi braća

rodjena, koju su teška vremena vjerom razdijelila, a danas muslimi… (Zast. Dragutin

pl. Hrvoj: Samo to nisu motivi, koji su vodili našu i peštansku vladu, kad su ovu

zakonsku osnovu dekretirali.)

Gospodin se zastupnik vara, da je netko dekretirao ovu zakonsku osnovu. Izvolite

pročitati samo obrazloženje, pak ćete vidjeti, da je upravo voljom kr. zemaljske vlade i

sporazumno sa saborskom većinom ova zakonska osnova došla pred ovu visoku kuću.

(Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Voljom ministra-predsjednika i magjarskih framazuna.)

Predsjednik: Vi g. zastupniče nemate riječi.

Izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin: Kad g. zastupnik Hrvoj hoće, da izazove ovakovu

polemiku, onda ga moram upozoriti na to, neka uzme magjarski zakon o priznanju

islamske vjeroispovijesti, neka ga isporedi s našom zakonskom osnovom, i neka uzme

magjarski list „Budapesti Hirlap“, pak će vidjeti, što ondje piše profesor Kovács; On

isporedjuje magjarsku osnovu s našom. Iz te poredbe će g. Hrvoj vidjeti, da je Kovács

upravo neugodno dirnut tim, što je magjarska zak. osnova daleko slabija, što je manje

povoljnija za muslime, uza sve liberalne ustanove, što ih Magjari imadu u

konfesijonalnom pogledu. To ipak nije naš sud. Toliko sam imao da odgovorim na

upadicu g. zastupniku Hrvoju'. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Qui bene distinguit, bene

docet.) Meni se čini, da Vi slabo distinguirate.

Naš narodni elemenat došao je ovdje ipak do riječi. U nekim paragrafima doduše nije

bilo lako naći put, kako bismo se izvukli u zakonodavstvu iz one neprilike, u koju

redovno dovode ovakvi manifestacioni zakoni. Ali mi smo tu srećniji, jer se radi o

nama, mogli smo da to riješimo bolje, jasnije, preciznije zato, što se nas tiče i

nacijonalno, kad odlučujemo, kamo i kako će biti odredjena sudbina muslima u

vjerskom pogledu. To se nas više tiče nego i Austrije i Ugarske. Ja upozoravam

gospodu, koja eventualno misle, da to ne stoji, na ustanove §§ 4. i 5. Tu će vidjeti, da

smo mi nastojali ovdje u ovim nedostacima, koji izviru iz faktičnoga stanja za

stvaranje ovakve zakonske osnove, naći rješenje u tom, što baš ovo najbliže

susjedstvo; što Sava i Una, koja nas odijeljuje od muslima, ne mogu da spriječe onaj

doticaj, koji kod rješavanja ovakvoga pitanja vjerskoga mora da dodje do izražaja

medju jednokrvnom i rodjenom braćom.

Visoki sabore! Govoriti ovdje o onome, što nam odredjuje § 1. ove zakonske osnove, a

biti u onim zakonskim normama, u kojima mi danas živimo, malo je teže. Ako se

uzme, da bismo mi mogli imati možda doskora svojih pripadnika muslima, pak ako se

uzme njihov tadašnji gradjanski položaj, tad bi se dalo ovoj zakonskoj osnovi mnogo

prigovoriti. Ali za to krivnja ne leži na nama, koji sada tu zakonsku osnovu

raspravljamo. Krivnja leži na onome, što je kod nas u tom pogledu s obzirom na vjeru

već uredjeno.

U ovoj zakonskoj osnovi dolazi do toga, da se za muslime priznaje za sad samo

tolerancija. Što ce biti dalje od te tolerancije, kad muslimi budu ovdje, kad oni budu s

nama potpuno dijelili sreću i nesreću, uredjenje toga ovisjet će o našim prilikama, to

će ovisiti o shvaćanju ovoga sabora i o onome, što će poslije rata nadoći za rješavanje

ovakih teških – za sad – pitanja.

Ne ću da diram u to pitanje više, nego bih htio da upozorim na samu zakonsku osnovu,

kako je ona složena.

Prva dva paragrafa govore o muslimima, o onome, što će se njima ovim zakonom dati,

kad oni budu naši državljani; treći paragraf govori o zaštiti njihove vjeroispovijesti,

koja se očituje vanjskim načinom. §§ 4. i 5. dovode nas u vezu sa Bosnom i

Hercegovinom, koje imadu svoje konfesionalno uredjenje u pitanju muslimstva. Ostali

paragrafi od 6.-9. odredjuju, kako će se imati naše upravne oblasti držati prema

muslimima, kako će morati da vode brigu oko toga, da ne nastupi ni u kom slučaju

poremećenje onih zakonskih odredaba, što ih naši zakoni dosada svagda jasno

odredjuju. i ističu.

Jedno je pitanje, koje bi moglo možda najprije doći do rješenja, a to je: što će biti s

onom djecom muslimskom – ako ih ima ovdje, a po statistici bi ih moglo biti – koja bi

imala da polaze škole? § 1. školskoga zakona od, 1888. godine odredjuje ovo (čita):

„Pučkoj je školi zadaćom, da djecu religiozno i ćudoredno odgaja.“ Ova zakonska

osnova. mora da prepušta vladi, eventualno i našem društvu, kako će se to urediti, jer

prema faktičnom stanju ova ustanova našega školskog zakona danas ne može nikoga

zadovoljiti u pitanju muslimske djece. (Odjelni predst. dr. Stjepan Tropsch: Po

konfesionalnom zakonu.) Ako bi imao u konfesionalnom zakonu da stupi na snagu, bit

će dužnost vlade, da u tom pogledu uredi ono, što se nije moglo da uredi.

Što se tiče jedne bojazni, koja je izbila u nekim krugovima kod nas, treba ovdje da

izjavim, da ovakav zakon ne dopušta prelaza, iz kršćanske konfesije a muslimstvo.

Meni pada na pamet, što je kod stvaranja konfesionalnog zakona tadašnji izvjestitelj

govorio o tom pitanju. On je rekao, da bi trebalo tu stvar drukčije urediti, jer ako se

dopušta prelaz iz jedne kršćanske konfesije mi drugu, ako se: dopušta prelaz s

nekršćanstva na kršćanstvo, te bi to bilo pitanje i društva i pitanje državne snage, da se

to uredi pravedno. Ali kako se ovdje zapravo sad i ne radi o kakovoj ravnopravnosti

muslima kod nas, zato u tu stvar ne ću dalje da diram.

Visoki sabore! Preporučujući ovu zakonsku osnovu na prihvat, hoću samo da

istaknem, da mi ovim vršimo svoju dužnost, i to narodnu kako i političku dužnost, kad

taj zakon ovdje donosimo i prihvaćamo. Činimo to spram naših sunarodnika u Bosni i

Hercegovini, i mi, koji bez sumnje imademo pravo toliko, koliko i svi drugi faktori, da

smijemo bar misliti na to, da ćemo doći u jednu zajednicu života s muslimima u Bosni

i Hercegovini, dužni smo, da izvršimo i ovaj prvi akt spram njih bez osobita obzira na

to, što će sama budućnost u tom pogledu donijeti.

Kad se u ovom prvom paragrafu polazeći sa stanovišta pozitivnoga našega zakona

kaže: Da se islamska vjeroispovijest uvršćuje medju one vjeroispovijesti, koje su

zakonom priznate u Hrvatskoj, vidi se iz ovoga, da je to sad samo jedna deklaracija o

tom, da i muslimi mogu računati na to, da će jednoć moći da postanu ravnopravni i

kod nas.

Nastanu li takve potrebe, te će se pokazati da se ovo načelo i potanje provede, ja

mislim, da će se. u hrvatskom zastupstvu svagda naći toliko patriotizma, da će rado

pristupiti daljem izgradjivanju ovoga zakona i da će ono, što smo sada započeli,

dotjerati onamo kamo to prilike budu zahtijevale s potpunim obzirom na naš narodni i

kulturni razvoj,

Preporučam visokom saboru ovu zakonsku osnovu na prihvat. (Odobravanje kod

većine.)

Predsjednik: Riječ ima presvijetli gospodin odjelni predstojnik za bogoštovlje i

nastavu.

Odjelni predstojnik dr. Stjepan Tropsch: Visoki sabore! Zakonom priznati jednu

vjeroispovijest znači, dati joj pravo zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i dati joj

značaj privilegirane Javne korporacije. Jer država smatra njezinu svrhu i njezin

opstanak korisnim i potrebnim za dobrobit svojih gradjana. Službenici takove

konfesije smatraju se javnim organima, te uživaju osobite povlastice, kao na pr. u

pogledu vojne dužnosti, u pogledu plaćanja opć. nameta, kao i u pogledu drugih nekih

gradjanskih dužnosti, da se na primjer ne moraju primiti tutorstva, skrbništva i t. d.

Ovakova konfesija uživa posebnu kaznenopravnu zaštitu za sebe i za svoje organe;

pruža joj se državna pomoć kod izvršivanja njezinih odluka, a imovina njezina uživa

neke povlasti na području civilnoga prava. Sve to čini položaj jedne zakonom priznate

konfesije privilegovanim, i zato s priznanjem postaje svaka konfesija privilegovanom

korporacijom javnoga prava.

Islam ne spada kod nas medju konfesije, koje su zakonom priznate, ali nije ni

nedopuštena konfesija. Prema tome bili su muslimi kod nas ograničeni na vršenje

svoje pobožnosti tek unutra obitelji, a nisu smjeli izvršavati svoju pobožnost niti

zajednički niti javno; a njihova vjera nije uživala nikakove zaštite tako, da se je na

primjer muslimu, koji je vršio svoju pobožnost, moglo nekažnjeno narugati i t. d.

Ovom se zakonskom osnovom ide za tim, da im se omogući kao i ostalim zakonom

priznatim konfesijama, javno ispovijedati svoju vjeru, podizati džamije, osnivati

zaklade i t. d., daje im se uopće mogućnost, da se organiziraju kao vjerozakonska

zajednica.

Posljedica je našeg crkveno-političkog pravnog poretka, koja je – mimogred ću

spomenuti – i u raspravi godine 1906. o našem interkonfesionalnom zakonu opetovano

naglašena, da svaki pripadnik kraljevina Hrvatske i Slavonije treba da pripada jednoj

zakonom priznatoj konfesiji. Zakon o zavičajnosti, a tako i zakon o državljanstvu,

istina, ne postavlja za stečenje zavičajnosti odnosno državljanstva uvjet, da dotičnik

mora pripadati jednoj zakonom priznatoj konfesiji; no taj uvjet proizlazi nužnom

konsekvencijom iz cijelog našeg konfesionalnog sustava tako, da ako bi se jednoj

osobi, koja ne pripada nijednoj, zakonom priznatoj konfesiji , i podijelila zavičajnost,

takva bi osoba došla u nas u nemogući položaj. Mi nismo za to uredjeni. Takav bi

čovjek bio kod nas izvan svakoga prava: mi nemamo za njega nikakvog ženidbenog

prava, mi nemamo za njega propisa glede staleške evidencije, dakle glede matica

rodjenih, vjenčanih i umrlih, za njega nema mogućnosti vjerskoga odgoja djece, jer

nema vjerozakonskih organa i t. d. Možda ta okolnost i jest razlogom, da u Hrvatskoj

nemamo stalno nastanjenih islamskih. obitelji. Po statistici, koju je vrlo poštovani g,

izvjestitelj podrobno ovdje iznio, čuli smo, da su u zemlji godine 1910. bile 204 osobe

islamske vjeroispovijesti, od toga samo tri žene, a 201 muškarac; po tom već moglo bi

se suditi, da to nisu bile familije, već pretežno pojedine osobe.

U Austriji i u Ugarskoj je u pogledu pripadnika jedne zakonom nepriznate konfesije

drukčije. U Austriji je državnim temeljnim zakonom od 1867. odredjeno, da svatko

može pripadati vjeroispovijesti kojoj hoće, a može biti i bez konfesije, konfessionslos.

U Austriji stvoren je g. 1870. poseban zakon, kojim se normira ženidbeno pravo i

uredjuje vodjenje matica za ovakove osobe, koje ne pripadaju nijednoj zakonom

priznatoj konfesiji ili koje ne pripadaju uopće nijednoj konfesiji. U Ugarskoj pako

postoje od godine 1894. civilna ženidba i državne matice. Ovoj civilnoj ženidbi

podvrženi su svi državljani bez obzira na to, kojoj konfesiji oni pripadaju. Tu je dakle

u tom pogledu svejedno, da li tko pripada jednoj zakonom priznatoj konfesiji ili

pripada jednoj nepriznatoj konfesiji.

Kod nas dakle muslimi kao pripadnici jedne zakonom nepriznate konfesije nisu sa

vjeroispovjednog pravnog gledišta nikako dolazili u obzir, pogotovo pako bila je za

njih isključena svaka mogućnost, da se kod nas organiziraju u svrhu zajedničkog

bogoslužja i uredjenja svoga vjerskog života, niti su dakako uživali kakove zakonske

zaštite.

Predležećom zakonskom osnovom želi se, da se tomu izvanpravnom položaju muslima

u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji učini kraj i da ih se podigne u red zakonom

priznatih konfesija, t. j. da im se dade sloboda zajedničkog javnog ispovijedanja vjere i

sva prava javne korporacije, kaošto ih uživaju i druge u nas zakonom priznate

konfesije.

Da takovom priznanju islamske vjeroispovijesti ne može biti prigovora s legislativno-

političkog gledišta, to mislim, da mi ne treba tek obrazlagati.

Upozorit ću samo na činjenicu, koju je izvolio naglasiti već gospodin izvjestitelj, da su

naime pripadnici islama priznati u cijeloj ostaloj monarkiji. U Bosni i Hercegovini

uživaju oni već od vajkada potpunu ravnopravnost sa kršćanskim vjerama; U Austriji

priznata je islamska vjeroispovijest zakonom od godine 1912., a u kraljevini Ugarskoj

zakonom, stvorenim u netom minuloj saborskoj sesiji.

Ako ova zakonska osnova postane zakonom, prestat će prije spomenuto izvanpravno

stanje za muslime, pa će i oni moći biti dionici svih gradjanskih i političkih prava, što

ih uživaju i članovi drugih zakonom priznatih konfesija.

Mi nemamo, visoki sabore, općega zakona o uvjetima za priznanje jedne konfesije,

kaošto to imaju zemlje zastupane u carevinskom vijeću u zakonu od godine 1874., a

kraljevina Ugarska u svom zakonu od godine 1895.

No ta okolnost, da mi takvog općenog zakona nemamo, olakšala nam je u konkretnom

slučaju, gdje se radi o priznanju muslimske vjeroispovijesti posao utoliko, što nismo

bili vezani ni na kakve od prije stavljene uvjete, uz koje se jedna konfesija može kao

takova priznati.

U Austriji, a tako i u kraljevini Ugarskoj odredjuju netom spomenuti zakoni, da se

pripadnicima jedne nepriznate konfesije imade podijeliti priznanje, ako nauka i obredi

te vjere i organizacija njezinih vjernika ne sadržaje ništa protuzakonita i nećudoredna i

ako je osiguran osnutak i opstanak barem jedne bogoštovne općine. U tom slučaju

ovlaštuju spomenuti zakoni samu vladu, da podijeli priznanje dotičnoj konfesiji. Ovaj

uvjet glede osnutka i opstanka barem jedne bogoštovne općine kod islama nije

ispunjen, a od uvjeta, da se ima tek predložiti cijela nauka, odustalo se, jer ta je nauka

općeno poznata, i tu nauku ispovijeda oko dvjestadvadeset milijuna religioznih ljudi; i

zato se u Ugarskoj i u Austriji morao donijeti posebni zakon o priznanju islamske

vjeroispovijesti. Mi pak, želeći podijeliti priznanje islamu, moramo to učiniti

posebnim zakonom već poradi toga, što mi drugoga puta i nemamo, mi uopće niti

nemamo nikakvog općenog zakona, koji bi odredjivao uvjete za priznanje jedne

dosada nepriznate konfesije. Pa tako na primjer imamo posebni zakon od godine 1873.

o ravnopravnosti izraelićana, a nešto slična je s našim zakonom od godine 1898. glede

protestanata.

Dalje sam slobodan izrijekom istaknuti, da će se sasvim naravno i na islamsku

vjeroispovijest, čim ona u nas bude priznata, protezati naš zakon od godine 1906. o

vjeroispovjednim odnosima, ili kako se obično zove interkonfesionalni zakon. Iz toga

zakona slobodan sam upozoriti na § 14., koji govori o prijelazu iz jedne

vjeroispovijesti u drugu (čita): „Prijelaz na koju od zakonito priznatih kršćanskih

vjeroispovijesti slobodan je po vlastitoj odluci svakome, tko je navršio 18 godina

života.“ Ta ustanova vrijedit će i za islamsku vjeroispovijest: sa islama bit će naravno

moguće prelaziti na koju kršćansku vjeru, ali sa kršćanske vjere ne će biti moguće

prelaziti na islam.

Glede terminologije, koja se upotrebljava u ovoj zakonskoj osnovi, slobodan sam

spomenuti, da se pod izrazom „vjeroispovijest“ ili „konfesija“ razumijevaju

organizirani pripadnici jedne vjere. Ako se radi o sljedbenicima koje kršćanske vjere,

onda se zove njihova organizacija „crkva“, a ako se radi o nekršćanskoj konfesiji, onda

se njihova organizacija zove „vjerozakonska zajednica“. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj

nešto upada.) Tim se terminima služi i naš interkonfesionalni zakon umah u §-u 1.

(čita): „Svaka zakonito priznata crkva ili vjerozakonska zajednica ovlaštena je svoj

vjerozakon javno ispovijedati.“ Za pripadnike islama upotrebljava naša zakonska

osnova izraz „muslimi“, jer je taj izraz već ustaljen u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Nadalje mi je spomenuti, da se pripadnici islama dijele u više religiozno odjelitih

pravaca, pa ako se uza sve to u našoj zakonskoj osnovi govori naprosto o „islamskoj

vjeroispovijesti“, a ono se u istinu, misli specijalno na hanefitski ritus, koji je svoje

ime dobio po svom osnivaču Abu Hanefi iz VIII. stoljeća, jer samo tomu ritusu

pripadaju svikoliki muslimi u Evropi, a naročito svi muslirni u Bosni i Hercegovini.

Prelazeći na strukturu samoga zakona – po želji g. narodnog zastupnika Hrvoja – čast

mi je upozoriti visoki sabor, da je s priznanjem islamske vjeroispovijesti bilo nužno,

da se podjedno postave norme za neke važne odnose izvanjega vjerskog života

muslima. Tako je u §-u 2. statuirana kazneno-pravna zaštita islama, dok se §§ 3.-6.

tiču t. zv. izvanjskih pravnih odnosa islamske vjeroispovijesti. Što se razumijeva pod

tim odnosima, o tom sadrži dovoljno upute osnovi zakona pridano obrazloženje. U

njemu su navedeni takodjer potanji razlozi za pojedine ustanove zakonske osnove; pa

držim, da nije nužno, da ih li ovoj generalnoj debati napose jošte parafraziram.

Samo bih glede §-a, 6. napomenuo, da smo držali, da je s ustavnog gledišta nužno, da

se političkim oblastima dade zakonom ovlast, da smiju ako ustreba, izricati globe i

upotrebljavati druga zakonita prisilna sredstva. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Jus circa

sacra majestaticum! To je zato, da ćete moći i muslimane tlačiti onako kao i druge.) Ja

o „jus majestaticum circa sacra“, nisam ništa govorio, ali posve je prirodna stvar, kad

se radi o zakonskom priznanju jedne vjeroispovijesti, da se dade oblastima prvo, da

mogu pripadnike dotične vjeroispovijesti u danom slučaju i prisiliti na poštivanje

zakona. Mi smo držali, da ova ustanova mora doći u zakon i da je to s ustavnog

gledišta bolje, da udje u ovaj zakon, nego li da pustimo upravnim oblastima, da se u

slučaju potrebe represalija pozivlju na cesarski patent od god. 1854. Ako je to g.

zastupniku simpatičnije neka ostane kod svoga uvjerenja.

Važne su ustanove §-a 7. i 8. zakonske osnove, koje rade o ženidbenom pravu, o

sudbenosti i ženidbenim stvarima i o vodjenju matičnih knjiga za pripadnike islama.

Čim se islamska vjeroispovijest u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji zakonom prizna,

nastaje neminovna potreba, da se makar i provizorno riješi pitanje o ženidbenom pravu

i o vodjenju matičnih knjiga za pripadnike islamske vjeroispovijesti, jer mi, kako sam

već rekao, uopće nemamo ženidbenih propisa, niti propisa o vođenju matica za osobe,

koje ne pripadaju nijednoj zakonom priznatoj vjeroispovijesti, a po našem

vjeroispovjednom sustavu nijesmo takovih ustanova ni trebali imati.

Ženidbeno je pravo i sudbenost u ženidbenim stvarima za različiti konfesije. Koje su u

kraljevina Hrvatskoj i Slavoniji zakonom priznate, različito uredjena za katolike i

pravoslavne vrijedi i njihovo crkveno ženidbeno pravo, a sudbenost u ženidbenim

stvarima pripada crkvenim oblastima sa pravnom krijepošću za crkveno i državno

područje. Za protestante i izraelićane pak vrijedi II. poglavlje općeg gradj. zakonika,

dakle gradjansko ženidbeno pravo, koje donekle uzima obzir na osobitost vjerskih

nazora tih dviju konfesija.

S obzirom na sve to držali smo prethodno najpodesnijim, da se i na ženidbe muslima

primijeni drugo poglavlje općeg gradj. zakona, i da se, koliko je u okviru općeg gradj.

zakona moguće uzme obzir na ponajvažnije ustanove šerijatskog ženidb. prava. Zašto

se šerijatsko pravo nije moglo preuzeti, dovoljno je motivirano u samome

obrazloženju ove osnove te mislim, da o tome ne trebam više govoriti. Osobit se obzir

uzeo na ustanove o zaprekama srodstva i tasbine i o raspustu ženidbe. To je učinjeno

tako, da se je u §-u 7. naše osnove naročito uputilo na § 125. o. g. z., koji glede

zapreke srodstva i tasbine statuira iznimku za Židove, a vjersko shvaćanje Židova

podudara se u tom pogledu sasma sa shvaćanjem muslima kako ono izlazi iz

šerijatskog prava. A dalje je upućeno na one ustanove općega gradj. zakona, koje

omogućuje sporazumno razriješenje ženidbene veze, naime na §§ 133. i 134. – to je

raspustno pismo, t. zv. Scheidebrief kod Židova, – i razriješenje ženidbene veze na

zahtjev jednoga ženidbenog druga protiv volje drugoga iz izvjesnih razloga, koji su

taksativno navedeni u §-u 115. i 116.; to su ustanove, koje vrijede za akatolike. To je

učinjeno s razloga, jer se i po šerijatskome pravu može ženidba vrlo lako na ova dva

načina razriješiti, naime sporazumno i na zahtjev jednoga ženidbenoga druga. Tim

smo pošli u susret osobitosti vjerskih nazora muslima, koliko se uopće u okviru gradj.

zakona moglo.

Za funkcije, što ih opći gradj. zakon daje dušobrižniku u ženidbenim stvarima,

najpodesniji je organ politički činovnik, pak su zato te funkcije kao i u Austriji

povjerene činovnicima političkih oblasti, što pogotovo sada nije bilo drukčije moguće,

kad još niti nema dušobrižnika. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj nešto prigovara.) Zamislite

se u stvar, pak ćete vidjeti, da nema drugog izlaza. Odakle ćemo uzeti dušobrižnike,

koji bi vodili matične knjige? To se je moglo učiniti tim više, što ni po šerijatskom

pravu nije intervencija dušobrižnika nužna kod sklapanja ženidbe muslima za

valjanost ženidbe, a osim toga slobodan sam upozoriti i na to, da i u Bosni i

Hercegovini matične knjige vode političke oblasti. (Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Tamo

jest policajni sistem kao i kod nas.)

Logična je konsekvencija ovakovog uređenja ženidbenog prava bila ta, da se je

sudbenost u ženidbenim stvarima povjerila gradjanskim sudovima upravo tako kako to

kod nas biva u ženidbenim stvarima evangelika i Židova. Zaključna alineja §-a 7. naše

osnovne deklaratorne je naravi (čita): „Ovim se propisima nikako ne dira u vjerske

dužnosti muslima u ženidbenim stvarima.“ To znači, da muslime neće oblasti smetati

pri vršenju vjerskih dužnosti u ženidbenim stvarima, ako bi oni te dužnosti htjeli vršiti.

Prema tomu na pr. moći će muslimi iza obavljenog razgovora ponoviti konsens u

obiteljskom krugu pred svjedocima muslimima, a moći će prizvati i imama, kako je to

u Bosni i Hercegovini običajno.

Mislim, viski sabore, da sam za generalnu debatu dovoljno ocrtao ovu zakonsku

osnovu, pak sam slobodan zamoliti visoki sabor, da je izvoli uzeti za podlogu

specijalne debate. (Odobravanje općenito.)

Predsjednik: Riječ imade zastupnik Marko Došen.

Zast. Marko Došen: Visoki sabore! Kao najstarijem članu Starčevićeve stranke prava

neka mi bude dozvoljeno, da s nekoliko riječi popratim ovu zakonsku osnovu i da

kažem, kako naša stranka shvaća pitanje, koje se u ovoj zakonskoj osnovi iznosi.

Starčevićeva stranka prava kao predstavnica težnja cjelokupnog naroda hrvatskog

zastupala je od svog početka sva prava svog naroda bez razlike vjere, ne samo u

njegovom političkom, državnom i narodnom životu, već i u pitanju vjere.

Utemeljitelj naše stranke, najveći hrvatski političar i državnik, Ante Starčević, prvi je

digao svoj glas proti onoj lažnoj političkoj i povijesnoj nauci, unašanoj i podržavanoj

po tudjincima i domaćoj neupućenosti, da ne kažem što gorega, proti nauci, koja ide

za tim, da se Hrvati – narodnošću i jezikom jedni – imadu dijeliti po vjeri, te prema

njoj i prema geografskom položaju cijepati, i stvarati razne narodnosti, a na štetu

narodnog i državnog jedinstva Hrvata.

Ante Starčević je prvi kod nas o Hrvatima Muhamedove vjere pisao s bratskim

poštovanjem i ljubavlju. Vjera je po Starčevićevoj nauci stvar duševnosti. Svaki neka

ju slobodno ispovijeda, kako mu njegova duševnost i njegovo unutarnje čustvo nalaže.

Treba se držati vjere, naroda i napretka.

Historijska je istina da je Bosna i Hercegovina sastavni dio nekadanje kraljevine

Hrvatske; da su muslimani tih zemalja, osobito njihovo plemstvo, najstarija i najčistija

krv hrvatska.

Kad je Turčin u XV. vijeku stupio na prag Bosne, hrvatsko plemstvo njezino, koje je

do tada većnom pristajalo uz bogumilstvo, smatrajući ga kao svoju narodnu vjeru – da

sačuva svoj nezavisan položaj – prionulo je uz islamsku vjeru, koje se i danas drži.

Da nije ovog postojećeg sustava u monarkiji; da nije ovog stanja u našoj otadžbini; da

nije tuđe politike i gospodstva u zemljama hrvatskim; da je hrvatski narod mogao sa

svojim zakonitim kraljem uredjivati svoje državne poslove na temelju državnog prava

starodrevne kraljevine Hrvatske, još god. 1878. – dakle poslije okupacije Bosne i

Hercegovine – moglo je i hrvatsko pitanje, kao i ovo vjersko pitanje naše braće

muslimana, biti riješeno. Možda će to drugi više žaliti, nego mi Hrvati, koji nemamo

više ništa za izgubiti.

Da toj našoj braći iz Bosne i Hercegovine bilo kako podjemo u susret, rado

prihvaćamo i ovakovu osnovu zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti, kako je

predložena.

Držimo, da takovim načinom vršimo prema svojoj braći muslimanima jedan čin

bratske susretljivosti i snošljivosti, čvrsto se nadajući, da će oni to znati i htjeti

uzvratiti, kadgod se bude radilo i o vjerskim interesima onoga dijela hrvatskog naroda,

koji pristaje uz katoličku i pravoslavnu vjeru.

No iako Starčevićeva stranka prava i glasuje za predloženu zakonsku osnovu, ne može

a da ne izjavi, da to čini iz sasvim drugih razloga, nego su oni, iz kojih je faktično

potekla ova zakonska osnova i koje će moji drugovi potanje obrazložiti.

Toliko sam imao reći i time svršavam.

Predsjednik: Riječ ima zast. Ivan Peršić.

Zast. Ivan Peršić: Visoki sabore! Pozdravljam ovu zakonsku osnovu kao Hrvat i kao

čovjek, pa samo žalim, da je pred ovaj visoki sabor, pred sabor hrvatskoga naroda,

donešena tek sada. Tim sam ujedno kazao i razlog koji me vodi, da glasujem za ovu

zakonsku osnovu, naime da je tu posve drugi razlog, nego kad je carevinsko vijeće

godine 1912. prihvatilo sličnu takvu zakonsku osnovu i kad je neki dan ugarski sabor

stvorio takav zakon. Carevinsko vijeće bilo je potaknuto na prihvat takve zakonske

osnove na priznanje islamske vjeroispovijesti činom aneksije godine 1908. Ugarski

sabor je prihvatio tu zakonsku osnovu iz istoga razloga, ali se je dao voditi, kako su

naglašavali govornici, i raznim srodstvom sa Turcima, te medjusobnom njihovom

prošlosti, više puta krvavom, a više puta i sjajnom, te napokon razlozima zahvalnosti

prema Turcima, koji su velikim sinovima magjarskog naroda kao emigrantima

Rakoczijima i Košutima davali krov, dok su morali bježati iz svoje domovine.

Visoki sabore! Mene nasuprot vode ovdje posve drugi razlozi. Naša stranka glasati će

za ovu osnovu stoga, jer ćemo time dati ravnopravnu vrijednost vjeri jednog dijela nas

samih, jer ćemo time dati ravnopravnost vjeri hrvatskog naroda islamske

vjeroispovijesti, pa samo duboko žalim, da se i vladino obrazloženje osnove ne

postavlja na ovo stanovište, nego se je i ono postavilo na stanovište Austrije i Ugarske,

na stanovište samo proširenja vladarskih prava, na stanovište zemljopisne blizine i

susjedstva, dočim je za nas glavni a skoro i jedini ovdje odlučni narodni momenat.

(Odobravanje kod Starčevićeve stranke prava.) A taj momenat je vladino obrazloženje

prešutilo. Čudi nas tim više, da je ovaj narodni momenat u ovom obrazloženju

zašućen, što je ova osnova predložena našem saboru nakon opetovanih manifestacija

za narodno jedinstvo i nakon nedavne izjave saborskog predsjedništva u ime svih nas,

kojom je predsjedništvo ispravilo šovinističke izjave magjarskih eksaltadosa, kojom je

naglasilo pravo na naše narodno ujedinjenje, pozivajući se pri tom i na kraljevsku

zavjernicu.

Visoki sabore! Prema tome nije imao gospodin izvjestitelj pravo, kad je malo prije

naglašavao, da je ova osnova i njezino obrazloženje došlo pobudom vlade i većine

ovoga sabora, jer ako je došla od jednog i drugog faktora, onda je žalosno da nije u

obrazloženju taj narodni momenat istaknut. Sa ovog narodnog stanovišta gledajuć tu

zakonsku osnovu, mi ju, pozdravljamo i moramo naglasiti, da je pitanje priznanja

islamske vjeroispovijesti hrvatski narod sam već riješio i da je to pitanje riješeno

programom i tradicijom jedine svehrvatske stranke, svehrvatske stranke utoliko, što

stranka prava i njezin program obuhvata sve Hrvate, koje mu drago vjere i bilo kojom

upravnom, državno-pravnom ili političkom ogradom umjetno i protinaravno

razdijeljene.

Narod je sam pitanje ovo riješio, visoki sabore, na hrvatskome tlu Herceg-Bosne, gdje

narod naš živi u tri vjere i ako se ikada zgadjalo i ako će se zgadjati, da brat brata nije

htio priznati za brata, to se imade pripisati samo nastojanju tudjinaca, koji hoće svima

trima biti gospodari. (Pljesak medju Starčevićevom strankom prava.)

Visoki sabore! Za nas je riješeno ovo pitanja, otkako je u hrvatskom narodu uskrsnula

narodnosna ideja, i kako je došlo do prosvjetnog preporoda u hrvatskome narodu. Već

slavni naš pjesnik Luka Botić počeo je pjevati o bratstvu Hrvata kršćana i muslimana.

Njegove pjesme „Pobratimstvo“, „Petar Bačić“ i „Bijedna Mara“ izišle su od godine

1854.-1861., dakle u vrijeme crnoga apsolutizma i svitanja novoga doba, koje nas je

ali žalibože razočaralo. Naš kritik i veliki pjesnik dr. Franjo pl. Marković veli:

„Pobratimstvo“ prikazuje ljubavne zaplete medju muhamedanskom i kršćanskom

stranom našega naroda tako, da žarka ljubav nastoji sastaviti most preko jaza, koji

rastavlja naš narod u dva protivna svijeta i što prvi put, u našoj umjetnoj poeziji ta

pjesan pokazuje posvećeni narodni običaj smrtnoga pobratimstva i to kao

najplemenitije orudje rodoljubnoj misli i težnji za oslobodjenjem narodnim.“,

Visoki sabore! Na političkom polju bio je Ante Starčević prvi, koji je u ovome pravcu

utro stazu godine 1869. u svojoj raspravi o Turskoj. On veli (čita): „Nami nije do

Turske kao deržave europske, ni kao do deržave nami susedne. Nego nami stoji i mora

nam stajati do Turske kao deržave, u kojoj žive kakov milion dušah najčistie i

najplemenitie kervi hervatske, i uz to kakova dva miliona pasmine pohrvaćenih, dakle

dušah, koje su po narodnosti i domovini pravi Hrvati.“

I dalje dr. Ante Starčević u svojem djelu „Istočno pitanje“, koje je štampano poslije

njegove smrti, ali je pisano 1876., na pitanje „Kakvi Turci u Bosni“ odgovara (čita):

„Kakvi Turci, vlastelini u Bosni? Ono je hervatsko, najstarije i najčistije plemstvo

sablje u svoj Europi…“

Dalje veli dr. Ante Starčević: „Bosna je najnesrećnija pokrajina carstva Turskoga.

Arabi, Tatari, Turci svi složno preziru i zametavaju Muhamedovce hervatske. Ovi su

po ostale Muhamedovce barbari, kukavci, nepravi Moslemani.“

U tome smislu govori dr. Ante Starčević god. 1869.: „Bošnjaci svih trijuh vjerah,

znajte, da za vas neima budućnosti, nego ako se budete priznavali i smatrali braćom

jednoga naroda i jedne domovine, ako nas jedan drugoga bude bratimski pomagao,

ako su uputite, da Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjištem hervatska

slave i veličine“.

Starčevićeva stranka prava radi u ovome smislu na temelju svoga programa, koji

sastoji u sjedinjenju i oslobodjenju hrvatskoga naroda, a radi načinom onako, kaošto to

dr. Ante Starčević godine 1871. u svom „Naputku“ kaže (čita):

„Stranka prava ima narod podučiti, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dijeli

nijedan narod: da vjera mora biti slobodna tako, da ne smije nitko u ničiju dirati, ni

svoju drugomu silom namećati; da narod različan vjerom, nu jedan narodnošću i

domovinom, ima biti jedan i u sreći i slobodi i da dosadanja te struke nesloga li

Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.“

I kao čovjek glasovati ću za tu zakonsku, jer smo mi svi ljudi jednoga Boga. U tom se

slažu kršćani potpuno sa muslimanima. U tom se potpuno slaže Koran sa naukom

kršćanskom, što se vidi i iz spisa dru. Ante Starčevića, koji navadja, da stoji u Koranu

II. Poglavlje struk 59. „U istinu oni, koji vjeruju i slijede zakon vjere izraelske, i

krišćani, i Sabejci, svi koji vjeruju u Boga i u zadnji dan i čine dobra djela, svi ovi

budu primiti nadarje od gospodina Boga, ne bude strah snaći, ne budu se mučiti.“ Zato

Starčević i pita: „Tko li može govoriti, da se s Koranom ne mogu slagati druge vjere,

da je progonstvo na kršćane poradi njihove vjere, i to po Koranu?“ Zato i Starčević

kaže u svojoj raspravici o istočnom pitanju: U Turskoj su od nekada sve vjere i crkve

slobodne, slobodnije nego ikad, osim kod starih Rimljana igdje drugdje.“

Visoki sabore! U tom pogledu dr Ante Starčević nije bio osamljen. Vidi se, kako je bio

veliki mudrac i čovjek, koji je došao do svojih zaključaka, prije raznih drugih ljudi,

koji su se morali mnogo mučiti i učiti, dok su do istog rezultata došli. (Zast. Većeslav

Wilder: On je bio liberalac.)

Tako imam knjigu „Islam i kultura“, u kojoj stoji, da je godine 1889., dakle trideset

godina kasnije od pisanja dra. Starčevića, bio medjunarodni kongres u Stockholmu.

Bio je na tom kongresu glasoviti engleski učenjak i orijentalista dr. Lithner, koji je

proživio dio svoga vijeka na Istoku i proučavao ga. Taj, učenjak kaže medju inim isto,

što je kazao i naš dr. Starčević. On naime kaže (čita): „Islam uči svoje sljedbenike, da

poštuju vjeru kršćansku, židovsku i sve druge, koje uče o jednomu i pravome Bogu.

Kuran im zapovijeda, da, štuju Boga, pa kako ga koji narod ispovijedao, a naročito

Kuran s poštovanjem spominje Isusa, kao božjega duha i uzvisuje ga s najvišim

poštovanjem. Zato islamski narodi u višoj mjeri poštuju Krista, nego mi sami. Oni,

ako spomenu ime Kristovo, spominju ga sa poštovanjem. Nauka Islama o ljubavi, o

požrtvovnosti i milosrdju, nadmašuje svaku drugu, te i same nas čini dužnima, da ih

poštujemo. Ako se kupe prinosi za gradnju kršćanskih škola, dapače i crkava, islamski

narodi doprinašaju velike materijalne žrtve, dok naprotiv mi ni za kakvu islamsku

svrhu ne damo ni novčića. Kolika razlika? Tako Islam odgaja svoje sljedbenike.“

Da je to istina, visoki sabore, što je ovaj učenjak godine 1889. ustvrdio, dokazom su i

naše „Narodne Novine« od 4. veljače godine 1916. – dakle upravo nekako pred mjesec

dana – u kojima stoji (čita): „Hrvati muslimani za crkvu 'Presvete Kraljice'. Na dra.

Ign. Repura, predsjednika odbora za gradnju crkve 'Presvete kraljice bez grijeha

začete, zagovornu spomen-crkvu hrvatskih vojnika', stigli su darovi iz bojnog polja od

ovih Hrvata muslimana: Mustafa Baljuvašić, Muhamed Maglajlija, Derviš Hajrić i t.

d., i t. d. do tridesetak samih muslimanskih imena. Na koncu veli se: 'U svemu

darovaše 45 K 40 f.'“

Nakon svega ovoga ja nemam razloga, nego da s najvećim veseljem pozdravim ovu

zakonsku osnovu uz želju, da se što prije svi Hrvati, bilo koje vjere, našli u slobodnoj i

ujedinjenoj Hrvatskoj.

Predsjednik: Riječ imade gospodin nar. zastupnik Hrvoj.

Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Kad sam danas polazio u ovaj visoki sabor, nije mi dolazilo

ni na kraj pameti, da bih u ovoj raspravi govorio. Medjutim slušajući govor gospodina

saborskog izvjestitelja, došao sam do osvjedočenja, da ne će biti s gorega, ako rečem

koju riječ, tim više, što vidimo neobičnu činjenicu, da se traitira ovdje jedno

kat'exochen vjersko-političko pitanje, a imademo ovdje visoke dostojanstvenike

crkvene, svećenike i predstavnike dviju vjera, pa nisam opazio, da bi se makar jedan

od njih za riječ prijavio, premda držim, da bi bila dužnost ovih crkvenih

dostojanstvenika, da oni reknu ovdje svoju o ovoj stvari.

Svakako jedna je posebna pojava kod ove zakonske osnove i kod čitave ove

legislatorne djelatnosti, da se stvara zakon za one, kojih nema. Dosada je na čitavom

svijetu bio običaj, da se stvaraju zakoni za one, koji postoje i koji imadu potrebu, da se

njihovi pravni odnosi reguliraju. Ali kaošto je kod nas sve iznimka, isto tako je i ovo

crkveno vjersko pitanje postalo nekom iznimkom. (Zast. Većeslav Wilder: Stvaramo

zakon za one, koji će ga trebati.) Katolici i muslimani u Bosni davno su riješili ovo

pitanje i prije Wildera i Hrvoja, a i u Hrvatskoj bi ga riješili i bez Wildera i Hrvoja, da

bi ga trebalo.

Jedan glavni momenat, koji proizlazi iz govora gospodina izvjestitelja jest taj, da je

kod stvaranja ovoga zakona po srijedi naše nacionalno hrvatsko pitanje i da su to

glavni motivi, s kojih je ova vjerska osnova nikla. Budući da sam ja vičan reći

svakomu u lice, što ga ide: bobu bob, a popu pop, dužnost mi je i ovdje prepriječiti, da

se narodu ne baca prašina u oči.

Ovo pitanje nije izneseno ovdje iz hrvatskih nacionalnih motiva, nego je jedan čisti

politicum, ono se iznosi, jer tako diktiraju postulati velike politike, jer se tako diktira

iz Berlina i Pešte, koju vi uvijek slušate i vršite ovdje, što Berlin a naročito što Pešta

diktira; a peštanskim kalvinima i framasunima dobro je došla prilika, da mogu

pokazati svoje stare simpatije prama katoličkoj crkvi.

Ja ću doduše glasovati za ovu osnovu i odlučio sam glasovati za nju još prije, nego što

sam slušao govor izvjestitelja, ali ću to učiniti iz sasvim drugih motiva, negoli je on

razlagao, i visoka vlada u obrazloženju k ovoj zak. osnovi. Mene vode ovdje motivi,

da jedan i to znatan dio hrvatskog naroda pristaje uz islamski zakon, uz islamsku

vjeru; to je rezultat povijesnoga razvoja, to je jedna činjenica, koja se sa svijeta

maknuti ne može, pak mi s tom činjenicom kao razboriti ljudi računamo i računati

moramo. Ako prihvatimo ovu zakonsku osnovu, mi ćemo s time deklarirati samo ono,

što faktično postoji, ali time ne budemo mi regulirali odnose između muslimana i

kršćana, jer oni ljudi, koji u našoj domovini najviše naglasuju princip tolerantnosti u

vjerskim pitanjima, najmanje drže do jedne ili druge vjere; zlo po kršćane i po

muslimane, ako budu liberalci imali priliku, da ovaj zakon primjenjuju. Kako je s tim

vjerskim pitanjem, kada se nepozvane ruke u nje umiješaju, imademo najbolji dokaz u

Turskoj, u onoj kat'exochen islamskoj državi, ali u kojoj imadu državnu vlast ljudi,

kojima je do islama stalo toliko, koliko i do lanjskog snijega. To su t. zv. mladoturski

framasuni, razni Židovi, poturčeni Grci, Armeni i slična čeljad; ti turski framasuni

počinili su baš sada, kad vi liberalci govorite o toleranciji muslimana – akt najgroznije

intolerancije, dali su najme zatvoriti sve kršćanske škole u Turskoj, što ih uzdržavaju

baš katolički redovnici i redovnice iz naše monarkije, to je bilo valjda u znak

prijateljstva i ljubavi naših saveznika prema nama; moje je uvjerenje, kad bi tamo

vladali muslimani po uvjerenju, a ne razni framasuni, da toga ne bi bilo.

Ja znam iz sedamdesetih godina u Bosni, kad su bile bune i kad su Turci klali svakoga,

za koga se mislilo, da je protiv turskoga carstva, da su u jednom mjestu u Bosni časne

sestre opatice išle u crkvu na molitvu, i da su se bojale, da će sada na jednom sve biti

poklane; ali bosanski muslimani, koji su bili u hrpi okupljeni, rastaviše se u dva reda i

pustiše te ženske kroz špalir u miru, da idu, kud su pošle i nisu ih dirnuli.

Ja znadem za drugi slučaj u Bosni. Bilo je to takodjer godina sedamdesetih, kad je

tadašnji župnik fra Petar Korda jednom zgodom služio misu kod kapelice na groblju;

za mise mu bude javljeno, da ga kajmekam (kotarski predstojnik) zove, da dodje pred

njega, jer da će inače biti na kolac nataknut. No taj se ni ne maknu i ne prozbori ni

riječi. Poslalo se i po drugi put zaptiju po njega, no on se samo dostojanstveno okrenu

i reče zaptiji: „Tko je ikada smetao tvoga kajmekama, dok on klanja akšam ili

ićindiju? Ako njega nitko ne smeta, dok se Bogu moli, kako on može smetati mene,

dok ja nisam gotov sa svojom molitvom?“ Na to su drugi muslimani kazali

kajmekamu: „Jok, efendija, ti nemaš pravo, da se ljutiš; fratar ima pravo, jer ni on tebe

nije smetao, dok si ti ićindiju i akšam klanjao.“

Ovo su dva praktičnu primjera o toleranciji izmedju katolika i muslimana, kakve vi

hrvatski liberalci, učenici raznih njemačkih, francuskih ili belgijskih nacionalista i

framasuna ne pojmite. (Zast. Većeslav Wilder: Da ste vi klerikalci odlučivali, ne bi

bilo ovakovih zakona. – Predsjednik zvoni.) Ja ću upozoriti g. zastupnika Wildera na

nešto. On je bio, čini mi se, jurista i učio je kao takav kanonsko pravo, pa je našao tu t.

zv. Gratianove dekrete. Tu je mogao naći propis, kako se imade držati katolička crkva

prema inovjercima-nekršćanima. Za slučaj potrebe mogao bih mu citirati mjesto i

stranicu, gdje se ti propisi nalaze; onda bi se g. Wilder mogao osvjedočiti, da ima

krivo, dok takve primjedbe stavlja. Ako tko danas govori o toleranciji u vjeri i u

vjerskim stvarima, onda je tu najbolji dokaz, da on sam nema nikakve vjere. Jer, tko

imade vjere, taj mora uvidjeti, da ta vjera uči, da je ona jedina istinita i isključivo

istinita; jer svaka pozitivna vjera ima načelno biti revelacija božanstva, pa kaošto je

božanstvo samo po sebi, po svojoj biti, jedno jedinstveno i nerazdijeljivo, tako mora

biti i revelacija, objava božanstva jedna i jedinstvena. Dosljedno tomu, svatko, tko iz

osvjedočenja pristaje uz neku pozitivnu religiju, mora držati svoju vjeru za pravu i

istinitu, pa stoga ne može jedan pravi vjernik biti tolerantan spram druge vjere u tom

smislu, da bi drugoj religiji pridavao jednaku vrijednost i valjanost i kao i svojoj. On

prema samoj naravi stvari ne može priznati, da je druga vjera istinita kao njegova,

uslijed toga ne može ni biti govora o vjerskoj toleranciji u tom smislu, da su sve vjere

jednake i valjane. Svaki pravi kršćanin-katolik mora stojati na tom stajalištu, da je

svaka druga konfesija neispravna, a tako isto moraju misliti i pripadnici nekršćanskih

konfesija obzirom na kršćanstvo. – Dosljedno tomu mora i katolička crkva načelno

stojati spram nekršćanskih vjeroispovijesti na stanovištu negacije. Ona ima i danas

spram pripadnika nekršćanskih religija onaj isti zadatak, što ga je imala u svom

početku, – zadatak koji je izražen u ovim riječima sv. evandjelja : „Euntes docete

omnes gentes baptizantes eis in nomine Patrie et Filii et Spiritus Sancti.“ („Idite i

naučajte sve narode, krsteći ih u ime Otca i Sina i Duha. Svetoga.“)

Sasma je druga stvar, kako će se pojedinac\pripadnik kršćanske vjere držati spram

pripadnika druge konfesije; za njega vrijedi propis dekreta Gratianova. Svaki pravi

kršćanin i katolik priznaje za svoga po Bogu brata svakoga pojedinca, pa i onoga, koji

nije iste vjere s njim, ter postupa s njim kao onaj milosrdni Samaritanac u sv. pismu.

(Zast. Većeslav Wilder: Ali ne priznaje ga ravnopravnim.)

Predsjednik: Gospodine zastupniče, nemojte prekidati govornika.

Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Ne priznaje ga u vjeri jednakim, ne priznaje njegovoj vjeri

iste vrijednosti, kao svojoj, ali ga niti silom ne obraća. Ja se ponosim, da sam

pripadnikom i članom jedne vjere, koja nije nikada nikoga silom obraćala, ponosim se,

što je ta crkva imala u svojoj sredini jednoga kardinala Lavigerie-a, toga apostola

saharske pustinje, koji je unosio načela kršćanske civilizacije u barbarske krajeve

sjeverne Afrike i baš u tim muslimskim krajevima pokazivao, kako se imade u praksi

shvaćati kršćanska tolerancija.

Ako hoćete još da, znate, što je to tolerancija, mogao bih Vas uputiti na ono, što su o

tom mislili na pr. jedan Pascal, Descartes, pa onda ljudi kaošto su to jedan Bossuet,

Fenelon, Dupanloup, Leon XIII., kardinal Coppecelaltro i mnogi drugi njima slični,

onda biste vidjeli, da su svi prigovori vas hrvatskih pokretaša o netoleranciji jedna

šuplja fraza, izraz i plod jednoga fanatizma i sektarstva, kakovu fanatizmu i sektarstvu

povijest ne zna premca.

Da se vratim na ovu zakonsku osnovu. Pitanje tolerancije izmedju kršćanstva i

muhamedanstva je riješeno na praktičan način u Bosni. Tamo nema izmedju kršćana i

muhamedanaca sukoba, jer kršćani poštuju vjerske osjećaje muslima, a ovi opet

poštuju vjerske osjećaje kršćana. I mi, ako budemo ovim zakonom proglasili princip

tolerancije, ne ćemo učiniti ništa drugo, nego priznati fakat, koji postoji. Tim mi

dajemo prilike jednome dijelu našega naroda, da se duševno približi k nama, da bude i

politički s nama jedno, kaošto je jedno po krvi i po jeziku; a računamo mi katolici-

Hrvati i na to, da će naša braća muslimi biti tako susretljivi i pravedni, pa da će oni,

kadgod se bude radilo o vjerskim i kulturnim interesima katolika-Hrvata u Bosni, a

danas sutra možda i ovdje, u ovoj zemlji, da će i oni stajati na istom stanovištu kao i

mi, susretljivosti i prijaznosti, pa da će se naprama nama katolicima pokazivati onako,

kako se mi evo pokazujemo spram njih. S toga gledišta izjavljujem, da ću za tu osnovu

glasovati.

Jedino mi je za čudo bilo, kad sam čitao u obrazloženju, da se daje neograničeno pravo

ingerencije administrativnim oblastima u vjerskim pitanjima muslima. Ja ne mogu

ništa drugo u tom da nazrijevam, nego prekomjerno akcentuiranje poznatog principa t.

zv. „jus circa sacra“: jer državna vlast hoće, da ima svagdje svoje prste, pa kaošto je

policajni sistem već mnogo zla počinio kod nas katolika, tako će ga bez sumnje

počiniti, ako dodje kod nas do konstituisanja muslimskih vjerskih općina.

Kaošto se je kod nas htjelo, da katolički popovi budu sluge sistema, to će se isto htjeti

učiniti i od muslimanskoga duhovnika. Kaošto se kod nas svojedobno huškalo mase

protiv katoličkih duhovnika, ako nisu bili u volji vlasti, tako će biti i sa islamskim

duhovnicima, ako ih bude. A zašto to? Zato, jer današnji državni sistem monarkije ide

za tim, da održi hrvatski narod u podložništvu. Idući za tom tendencijom, nastoji

državna vlast, da se svagdje uplete i svaku priliku izrabi kao sredstvo u svoju svrhu.

Kad se ne bi za tim išlo, ne bi se moglo desiti ono, što se danas dešava, naime da

državna vlast nije sve do danas riješila onog opće poznatog i aktuelnog pitanja

luknarskog. Koliko ja pamtim, već preko dvadeset godina vapiju naši katolički

svećenici: „Dajte, riješite to pitanje luknarsko, da ne dolazimo u konflikt sa narodom!“

Ali vlada je vazda odgadjala to pitanje ad infinitum; a zašto? Zato, jer je znala, da su

katolički svećenici njezini politički protivnici, jer nisu mogli priznati ovog ropskog

nagodbenjačkog režima, pa vlada im, da im se osveti za to, puštala ovo luknarsko

pitanje neriješenim. (Odjelni predstojnik dr. Stjepan Tropsch: To nije istina.) Oprostite

presvijetli gospodine, ja bolje poznam politiku vaših predšasnika nego Vi i počeo sam

se prije baviti politikom od Vas.

To isto pitanje izrabili su ljudi vaše stranke recimo kao Wilder, dok su huškali po

novinama... (Zast. Većeslav Wilder: Mi smo htjeli, da se uredi…) Niste htjeli. Ovdje

su bili članovi vaše stranke, kao na pr. zastupnik dr. Bauer, koji su urgirali i htjeli, da

se to pitanje što prije riješi, ali riješeno nije, jer ga se riješiti nije htjelo! (Zast. Marko

Došen: To je u svima reskriptima.)

Predsjednik (zvoni): Gospodine zastupniče Wilderu, izvolite se prijaviti za riječ, pa

govoriti, jer se ovako ne može. Gospodin govornik je bio već tri puta prisiljen, da

svrne sa govora.

Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Ova tendencija državne vlasti, da što više izrabljuje t. zv.

„jus circa sacra“ u svoju korist, i to kod svih vjeroispovijesti, ta tendencija postoji i

danas i dolazi do izražaja i u ovome zakonu.

Ja se ne mogu oduševiti za tvrdnje onih, koji kažu, da su oni, koji su ovu zakonsku

osnovu inicijirali i donijeli, imali bog zna kakva simpatije i ljubav prema hrvatskom

narodu. Tako naivan još nijesam.

Ljubav tih činbenika vidili smo 1908. Onda je išla deputacija Hrvata-katolika iz Bosne

i Hercegovine u Beč, da se zahvali Njegovu Veličanstvu radi aneksije, pa su ti Hrvati-

katolici bili tako poniženi u Beču, te nijesu smjeli na zapovijed iz Pešte javno reći u

Beču, da su Hrvati, nego su se morali prikazati samo kao katolici iz Bosne, a ne

katolici-Hrvati iz Bosne … (Zast. Marko Došen: Za Hrvate se znade. samo na fronti! –

Zast. Većeslav Wilder: A tko ih je vodio u Beč?) Vodio ih je Štadler, biskup. (Zast.

Većeslav Wilder: No eto, vidite!) Ali on nije tome bio kriv. Ja mogu reći, da ga

osobno štujem kao subjektivno poštena čovjeka, ako objektivno i ne mogu možda

odobriti svakoga čina njegovoga. Ali znajte gospodine, da je on daleko više načinio za

hrvatsku stvar, nego Vi to mislite.

Kaošto znamo, stanoviti su činbenici god. 1908. pokazali prema Hrvatima toliko.

ljubavi i simpatije, da su na usta ministra Buriana…

Predsjednik: Gospodine govorniče moram Vas opomenuti, da ovdje nije sada

rasprava o hrvatstvu; nego rasprava o zakonskoj osnovi o priznanju slobode

vjeroispovijesti muslimanima.

Zast. Dragutin pl. Hrvoj: Pa gospodin saborski izvjestitelj je izričito naglasio

nacionalni momenat, koji da je vodio faktore, kad su davali inicijativu za donešenje

ove zakonske osnove pred sabor. Pošto stoji, da ti faktori ne begenišu Hrvata, što se

vidilo 1908. kod njihova postupka prema Hrvatima iz Bosne, to me ne će nitko

uvjeriti, da su ih kod inicijiranja ovoga interkonfesionalnoga zakona vodili motivi, da

se tim hrvatsku narodnu ideju ojača i osnaži. Ja znam vrlo dobro, koji su ih motivi

vodili. ali o tome drugi put.

Ja opet izjavljujem, da ću glasovati za ovu zakonsku osnovu iz onih razloga, koje sam

prije naveo i koje je moj poštovani saborski drug gospodin Marko Došen naveo, on,

najčišći pravaš-starčevićanac, što ga u Hrvatskoj ima. (Kod sredine: Smijeh.) Marko

Došen, najčistiji pravaš, što ga Hrvatska ima. (Odobravanje u Starčevićevoj stranci

prava.)

Predsjednik: Pošto se nitko nije prijavio za riječ, podijeljujem' zaključnu riječ g.

izvjestitelju.

Izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin: Visoki sabore! Neka mi bude dopušteno tek s nekoliko

riječi reflektirati na ono, što su tvrdila gg. zastupnici Peršić i Hrvoj. Ja ne ću historijski

da dokazujem, tko je prvi isticao u nas pitanje ravnopravnosti vjerske. Ja bih samo

upozorio na to, da je već godine 1844. ta misao došla do izražaja u jednom djelu, koje

i oni poznaju, a to je od Mažuranića, u onoj rečenici: „Ah da je proklet tko cijeć vjere

na svojega reži brata.“ U tom je pravcu dosta dugo izgradjivan i spreman teren, na

·kom je mogao Ante Starčević izaći s onim svojim zaključcima i nazorima o vjerskim

odnosima jednokrvne braće, kako su ih gospoda navodila.

To me ne bi bilo potaklo, da uzmem zaključnu riječ; već nešto drugo. Gospodin

narodni zastupnik Hrvoj rekao je, da mi s ovom zakonskom osnovom hoćemo, da

bacimo prašinu u oči, i s tvrdnjom, da ova zak. osnova nije donesena s voljom

hrvatske vlade, s odlukom i u sporazumu s ovom većinom. Tu on tvrdi nešto, što on ne

zna. Ni otkuda nije došao nalog, da se ova zakonska osnova pred ovaj sabor donese.

Da su dolazili nalozi, onda budite uvjereni za ovakovu agitaciju, s kakvom Vi hoćete

opravdati ovu zakonsku osnovu, da smo je mi donijeli, bili bi se poslužili drugi banovi

i većine u svoje svrhe, kad bi to išlo. Inicijativa je već prije bila poprimljena za ovu

zakonsku osnovu i da je prijašnji ban Tomašić ima one ciljeve, koje ima današnja

vlada i većina donoseći ovu zakonsku osnovu, bio bi mogao godine 1910. razviti

veliku agitaciju u ovom pravcu u kojem Vi hoćete da s njom agitirate. Da je danas

iznesena (Zast. Dragutin pl. Hrvoj upada.), o tom je vrlo teško uvjeriti Vas, jer Vi

imate svoju vjeru i teško Vam je dokazati nešto protivno. Ali da ima jedna druga

nužda, a ne nužda, koju je diktirala Pešta ili Beč, to stoji. Današnje općene državne

političke prilike izazivaju ovakvu osnovu u čitavoj monarkiji, pa i kod nas, da ne

ostanemo mi jedini bez takve osnove. To je jedan od onih motiva, da je vlada došla s

ovom osnovom (Ban dr. Ivan barun Skerlecz: Tako je.) i pristupila tomu, da se to

pitanje i kod nas riješi, kad je našla odziva u većini. Naravno, da mi veoma rado

zagovaramo ovakvu ideju, ali kao potrebu narodnu.

Literarni onaj dio govora, što ga je g. Hrvoj i Peršić razvijao, mislim, da bih mogao

lako da oborim pogotovo s pozivom na Botića i Botićeve pjesme, gdje se dokazuje

nešto, što mi tobože tek danas radimo. Ali to ne spada ovamo.

Ja ne ću da duljim ovu raspravu, već je preporučam na prihvat konstatujući, da toj

zakonskoj osnovi nije nitko u principu prigovorio.

Predsjednik: Time je generalna debata osnove zakona o priznanju islamske

vjeroispovijesti dovršena, pa pitam visoki sabor, prima li ovu osnovu zakona za pod-

logu specijalne debate.

(Prima se.)

Stoga se prelazi na specijalnu debatu. Molim gospodina bilježnika, da izvoli pročitati

naslov zakonske osnove.

Bilježnik dr. Ivan Ribar (Čita naslov.)

Predsjednik: Pitam visoki sabor, da li prihvaća naslov?

(Prima se)

Naslov je primljen, molim gospodina bilježnika, da izvoli pročitati paragraf 1.

Bilježnik dr. Ivan Ribar: (Čita § 1.)

Predsjednik: Riječ ima. gospodin izvjestitelj.

Izvjestitelj dr. Gjuro Šurmin: Visoki sabore! Ja bih bio slobodan upozoriti samo na

jednu čisto tiskarsku pogrješku u izvještaju, koja se desila u prvoj alineji ovoga §-a.

Ovaj § po stilizaciji odbora ima glasiti ovako (čita): „Islamska vjeroispovijest uvršćuje

se medju vjeroispovijesti zakonom priznate.“ To je jedno. A u drugoj alineji, da se

riječ mjesto „muslimani“ ispravi u „muslimi“. Molim, da se ovo prihvati.

(Prima se.)

Predsjednik: Prelazi se na glasanje. Pitam visoki sabor, da li prihvaća § 1. sa

ispravkom gospodina izvjestitelja?

(Prima se.)

§ 1. sa ispravkom gospodina izvjestitelja je primljen. Molim gospodina bilježnika, da

izvoli pročitati § 2.


Predsjednik: Pošto se nitko nije prijavio za riječ, pitam visoki sabor, da li prihvaća §

2.

(Prima se.)

§ 2. je primljen. Molim gospodina bilježnika, da izvoli pročitati § 3.


Predsjednik: Pošto se nitko nije prijavio za riječ, pristupa se glasanju. Pitam visoki

sabor, da li prihvaća § 3.?

(Prima se.)



Predsjednik: Pošto se nije nitko prijavio za riječ, pristupa se glasanju. Pitam visoki


(Prima se.)




sabor, da li prima § 5.?

(Prima se.)





(Prima se.)



Predsjednik: Pošto se nitko nije prijavio za riječ, pristupa se glasanju. Pitam Visoki


(Prima se.)




sabor, da li prima § 8.?

(Prima se.)





(Prima se.)

§ 9. je primljen. Time. je ova zakonska osnova u specijalnoj debati primljena.

Treće čitanje odredjuje se na narednu sjednicu,

Time je dnevni red današnje sjednice iscrpljen, pa predlažem, da se buduća zakaže

sutra dne 7. ožujka u 10 sati prije podne sa slijedećim dnevnim redom:

1. Treće čitanje osnove zakona o prinudnoj nagodi van stečaja i o preinaci nekih

naredjenja stečajnog zakona i zakona o pobijanju pravnih djela glede imovine

insolventna dužnika.

2. Treće čitanje osnove zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama

Hrvatskoj i Slavoniji.

Pitam visoki sabor, da li prima tako ustanovljeni dnevni red?

(Prima se.) .

S tim današnju sjednicu zaključujem, a buduću uričem za sutra dne 7. ožujka 1916. u

10 sati prije podne sa najavljenim dnevnim redom.

(Svršetak sjednice u 1 sat i 45 časaka po podne.)

Drugoga dana zasjedanja Hrvatskoga sabora, održanog 7. III. 2016. nije bilo

nikakvih značajnijih rasprava, Zapisnik bilježi samo nekoliko službenih bilješki koje

donosimo u cijelosti:

Prelazi se na drugu točku dnevnog reda:

Izvješće kombiniranog odbora o osnovi zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti

u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Izvješće i osnova zakona budu pročitani iz priloga 127. k Stenografskim

zapisnicima.

Počinje glavna rasprava.

Govore gg. izvjestitelj dr. Šurmin, presvj. g. odjelni predstojnik dr. Tropsch.

Predsjedničku stolicu zauzima drugi potpredsjednik g. dr. Lukinić.

Govore gg. Došen, Peršić za osnovu.

Budući nema više najavljenih govornika govori izvjestitelj g. dr. Šurmin.

Time je glavna rasprava o osnovi zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u

kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji zaključena.

Predsjednik pita: Prima li .visoki sabor ovu osnovu zakona za podlogu specijalne ra-

sprave?

Sabor prima.

…

ZAKON O PRIZNANJU ISLAMSKE VJEROISPOVIJESTI

§ 1.

Islamska vjeroispovijest uvršćuje se medju vjeroispovijesti zakonom priznate.

Prema tome imaju pripadnici islama ili muslimi pravo u granicama zakona svoju vjeru

javno ispovijedati i svoje vjerske, nastavne i zakladne poslove samostalno uredjivati i

njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnoga državnog nadzora.

§ 2.

Muslimska vjerozakonska zajednica uživa kako sama za se tako i za ispovijedanje

svoje vjere i za svoje vjerozakonske službenike istu pravnu zaštitu kao i druge

zakonom priznate vjeroispovijesti.

Takova zaštita pripada i nauku, uredbama i običajima islama, koliko se ne kose s

propisima zakona.

§ 3.

Izvanjski vjeroispovjedni pravni odnosi muslima uredit će se potanje naredbom pri

osnivanju prve bogoštovne općine.

No i prije toga mogu se ustanovljavati zaklade za muslimske vjerske svrhe (§ 1.)

§ 4.

Hrvatsko-slavonska muslimska vjerozakonska zajednica može se urediti u svezi s

muslimskim vjerozakonskim ustrojstvom u Bosni i Hercegovini.

§ 5.

Za vjerozakonske službenike mogu se s dopuštenjem kr. zemaljske vlade pozvati i

takovi službenici iz Bosne i Hercegovine.

Vjerozakonski službenici mogu se namjestiti i prije nego što bude osnovana prva

bogoštovna općina, ako se osiguraju sredstva za njihovo primjereno izdržavanje.

§ 6.

Upravne su oblasti vlasne izricati globe te primjenjivati i druga zakonita prisilna

sredstva, ako bi muslimska vjerozakonska zajednica, njezine općine ili organi

prekoračili svoj djelokrug ili popustili vršiti ustanove zakona i zakonite oblasne

odredbe.

§ 7.

Dok se zakonom ne uredi ženidbeno pravo za muslime, treba da se na ženidbe

muslima primjereno primjenjuje ustanova II. poglavlja općega gradjanskoga zakonika.

U pogledu ženidbene zapreke srodstva i tazbine valja primijeniti § 125. o. g. z., a u

pogledu raspusta ženidbe §§ 115., 116. te 133. i 134. o. g. z.

No koje su god funkcije u općem gradjanskom zakoniku i u gradjanskom parbenom

postupniku pridržane dušobrižnicima, one se prenose na prvostepene političke oblasti

nadležne po prebivalištu stranaka.

Sudbenost u ženidbenim parnicama muslima vršit će nadležni gradjanski sudovi po

postojećem postupku odredjenom za ženidbene stvari.

Ovim se propisima nikako ne dira u vjerske dužnosti muslim a u ženidbenim stvarima.

§ 8.

Matice rodjenih, vjenčanih i umrlih muslima vodit će prvostepene političke oblasti

prema načelu mjesne nadležnosti. Ovim oblastima imadu se prijavljivati svi slučajevi

rodjenja i smrti.

Spomenute će matične knjige i izvaci iz njih imati dokaznu moć javnih isprava.

§ 9.

Provedba ovoga zakona povjerava se banu kraljevina Hrvatske i Slavonije i Dalmacije.

Dano u Beču, dne dvadeset i sedmoga travnja godine hiljadu devet stotina i šesnaeste.

(M. P.) Franjo Josip s. r.

Imbro pl. Hideghethy s. r.

Dr. Ivan barun Skerlecz s. r.

(Sbornik zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju. Godina

1916., Zagreb 1917., 150.-151.) Priredio: B. Meškić

Zapisnik s priznanja Sabora

Documents

Transcript of Zapisnik s priznanja Sabora