BBr j 43 odii a VII • svibanj/lipanjj 2001133.BBrojj 4433 ••• gggodddiiinna VII • svibanj/lipanj 200111333.

ISSN 1846-4378

Ck

nC

IC

JEJEN

AN

A 1

2

2 k

nk

n

3

Raskoš za osjetila Sunce je napokon pobjedničkim sjajem i toplinom izmamilo najljepše boje i mirise iz uspa vane

vegetacije, pa u našem dragom Zagrebu sve pršti od ljepote. Doista sam ushićena ras koš nom ljepotom gradskih parkova i trgova (kod HNK je prekrasno!), a posebno tržnicama na ko jima se sve odvija kao u nekom ubrzanom fi lmu. Uz rano proljetno cvijeće, poput jaglaca i ljubičica, tu su i kasnoproljetni tulipani, jorgovani, božuri, mladi radič, šparoge, jagode i sve što inače dolazi postupno, sad je odjednom zajedno, kao da održavaju zasjedanje Sabora. U mašti za mišljam kako bi bilo zgodno u saborskim klupama, umjesto mrkih političkih glava, vidjeti cvjetne glavice svih boja i vrsta!

No, šalu na stranu. Kad već spominjem Sabor, podsjećam na 170. obljetnicu uvođenja hrvatskoga jezika kao službenog (umjesto latinskog), što je inicirao Ivan Kukuljević Sakcinski.

Ovih dana neprestano raspravljamo o novom pravopisu. Koliko li je pravopisa promijenila moja generacija? Gotovo isto to liko, koliko i Zagreb gradonačelnika. Dragi moji sugrađani, uskoro ćemo opet na izbore! Kad bolje promislim, uviđam da je svaki gra-donačelnik napravio nešto dobro za naš grad, pa nema straha da tako neće biti i ubuduće.

Sada, kad smo već nahranili oči bojama i nosove mirisima, treba nam i hrana za uši - glazba. Zagreb već dugo nosi epitet glaz-benoga grada. Samo na Gornjem gradu ima pedeset lokacija povezanih s glazbom. Prošetamo li kroz Mesničku ulicu, zatim kratkom Ulicom Vatroslava Lisinskog dođemo do Visoke ulice, pa prođemo Demetrovom, Mletačkom i eto nas na Trgu Sv. Marka. Obratimo li pažnju, opazit ćemo nekoliko spomen-ploča. Na ploči posvećenoj Milki Trnini piše: Prijatelju osluhni – zar ne čuješ glas divnog hrvatskog slavuja!

I dok mi moj Zagreb bojama, mirisima i zvucima ispunjava sva osjetila, završavam ovaj mali uvodnik preporukom, da svoja srca ispunite najvažnijim od svih osjećaja - ljubavlju, u svakom smislu.

4 Zagrebačka kronologija (6):

Od 1950. do 2000.

10 Povijest grada: Razvoj Zagreba tijekom

mandata 44 gradonačelnika

14 Demetrova – Starokazalištna –

Blatna ulica (I. dio)

19 Palača Drašković na uglu

Opatičke 29 i Demetrove 17

24 Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti:

Gjuro Szabo borac za baštinu

26 Herman Bollé, život i rad (2)

34 Glazbena šetnja Gornjim gradom

38 Gundulićevi stihovi

na saborskom stubištu

52 Palača i muzej na fi hplacu

60 Intervju: Amira Medunjanin

70 Izložbe: Večera u Emausu iz Milana u Zagreb

90 Zaboravljeni susjed Podsused

100 Rovinj - najromantičniji grad na Mediteranu

Sadržaj

Želite li se pretplatiti na časopis, pretplata za 2013. godinu iznosi 60 kuna (za 5 brojeva),

uplatite na žiro-račun 2400008-1110046478, te kopiju uplatnice pošaljite na

faks: 01 4880-555 ili na e-mail: bibra.izdavastvo@zg.t-com.hr

NAPOMENA:

Časopis "Zagreb moj grad" Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske preporučuje kao dopunsku literaturu u nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, povijesti, likovne i glazbene umjetnosti i drugih oblika nastave, kao što su projektna nastava ili interdisciplinarni oblici rada u školama.

Preporučuje se i školskim knjižnicama. Klasa: 602-01/11-01/0547 Ur. broj: 561-02/01/411 Od 2. ožujka 2011.

Sljedeći broj izlazi u srpnju 2013.

Vaša

4

1950. Miroslav Krleža osniva u Zagrebu Jugoslavenski leksiko-graf ski zavod, od 1992. Leksikografski zavod "Miroslav Krleža".

1951. Grupa EXAT 51 (kratica za Eksperimentalni atelje) sku pi-na je slikara i arhitekata, koja je djelovala u Zagrebu. Kra-jem 1951. objavljuje svoj program na godišnjem plenumu ULUPUH-a. Zalažu se za legitimnost apstraktne um jet-nosti i sintezu svih disciplina likovnog stvaralaštva. Pre-kidaju s praksom socijalističkog realizma.

1952. Hrvatski kipar Ivan Meštrović darovao je hrvatskom naro du obiteljsku kuću s atelijerom u Zagrebu (danas Ate lijer Meštrović u Mletačkoj 8) i obiteljsku vilu s ate-lije rom u Splitu (danas Galerija Meštrović). Tom prili-kom darovao je i umjetnička djela koja su temelj fundusa spo menutih muzeja.

• Započela gradnja Dinamovog stadiona u Maksimiru, pre ma projektu arhitekta Vladimira Turine. U prvoj fazi do vršene su atletska staza i zapadna tribina; sjeverna tri-bina podignuta je 1955.

• U tvornici RIZ (Radio industrija Zagreb) počinje se se-rijski proizvoditi prvi radioodašiljač "Učka", a 1959. RIZ daje na tržište prvi TV-prijemnik.

Napisala: Nada Premerl Foto: MGZ

Zagrebačka kronologija (6)Novi Zagrebački

velesajam

ovjekovječio

je slikar Josip

Restek, 1957.

Zagrebački

gradonačelnik Većeslav

Holjevac, fotografi ja Šime

Radovčića, 1962.

1952. - 1963. Većeslav Holjevac je predsjednik Gradskog NO Za greba. Taj legendarni zagrebački gradonačelnik donio je za Zagreb povijesnu odluku: prešavši Savu, proširio je Zagreb na ravnicu južno od rijeke, gdje se grade prva stambena naselja - Savski gaj, Trnsko i Siget. Jedna od najvažnijih zadaća bila je izgradnja novog Zagrebačkog velesajma, tijekom Holjevčeva mandata izgrađena je nova gradska vijećnica, mnoge prometnice, suvremeni auto mobilski most preko Save, podignute brojne zgrade, Filozofski i Elektrotehnički fakultet, domovi zdravlja, ot-

555

vo reni mnogi novi industrijski pogoni, započeta grad nja sljemenske žičare.

1953. Tkalčićeva i Kožarska ulica zaštićene su kao urbanističke cjeline s izrazitim ambijentalnim vrijednostima; bila je to prva spomenička zaštita povijesne jezgre Zagreba.

1953., 31. ožujka, obavljen je popis stanovništva. Zagreb ima 350.829 stanovnika.

• Utemeljen je komorni ansambl Zagrebački solisti, pod ravnanjem maestra Antonia Janigra.

1953., 13. studenoga, održan prvi Festival zabavne glazbe, da-nas Zagrebfest.

• Osnovano Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK), sadaš-nje ime Dramsko kazalište Gavella nosi od 1970.

• U izdanju Vjesnika počinje redovito izlaziti ženska re-vija Svijet. Taj časopis počinje redovito pratiti domaća modna događanja i obrtničke revije.

1955. evidentirano je 126 tvorničkih pogona u Zagrebu, u koji-ma je zaposleno 57.000 radnika, a ukupno je u gradu zaposleno 120.000 ljudi.

1955., 29. prosinca, praizvedena je u HNK "Glorija" Ranka Ma rinkovića, u režiji Bojana Stupice; u glavnoj ulozi na-stupila je Mira Stupica.

1956., 28. svibnja, gostuje u zagrebačkom HNK Moskovski hu-dožestveni akademski teatar s predstavom "Tri sestre" A. P. Čehova.

• Izgrađen je, zalaganjem gradonačelnika Holjevca, novi

Od

2000. 1950.

Zagrebački velesajam na velikom prostoru južno od Save.• Započeo je eksperimentalni televizijski program; 15.

svib nja proradio je tv-odašiljač na Sljemenu.• U Zagrebfi lmu nastao je prvi studio za crtani fi lm.

1957. u zagrebačkom HNK gostuje Shakespearovo kazalište s pred stavom "Titus Andronicus". U glavnim ulogama: Lau ren ce Olivier i Vivien Leigh.

• Jedna od najpoznatijih zagrebačkih majstora frizera, Ves na Kincl-Murtić, osvojila je prvu nagradu Europe, a godinu dana kasnije prvu nagradu na svjetskom pr ven-stvu u Parizu za češljanje večernje frizure.

1958. otvorena zgrada Gradske vijećnice u Ulici proleterskih brigada (danas Ulica grada Vukovara). Izgrađena je pre-ma projektu arhitekta Kazimira Ostrogovića.

• U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvorena je izložba poznatog britanskog kipara Henryja Moora.

1958. otvoreno Zimsko plivalište Mladost (na Trgu sportova).1959., 2. rujna, svečano je otvorena nova Zračna luka na Plesu

kraj Velike Gorice.• Vibrafonist, bubnjar i skladatelj Boško Petrović utemeljuje

Zagrebački jazz kvartet.• Izgrađen je neboder u Ilici 1a, prema projektu arhitekata

Slobodana Jovičića, Ive Žuljevića i Josipa Hitila.• Izgrađen je Most slobode, koji preko istočnih trgova Ze-

lene potkove i zgrade Glavnoga kolodvora povezuje stari i Novi Zagreb; projektant je inž. Krunoslav Ton ković.

do

Legendarni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac donio je za Zagreb

povijesnu odluku: prešavši Savu, proširio je grad na ravnicu južno od rijeke,

gdje se grade prva stambena naselja - Savski gaj, Trnsko i Siget

Izgradnja Mosta slobode

6

1961., od 17. do 24. svibnja, održan je u Zagrebu Prvi me-đunarodni festival suvremene muzike, koji od tada po-staje redovita bienalna manifestacija – Muzički bie nale.

1961. u Galeriji suvremene umjetnosti priređena je prva među-narodna izložba apstraktne umjetnosti Nove tendencije. Na pet manifestacija, održanih od 1961. do 1973., Galerija je okupljala mnoge istaknute umjetnike i teoretičare, kao što je, primjerice, Umberto Ecco. Tih godina Zagreb je ži-vio životom značajnog međunarodnog likovnog središta.

1962. zagrebačkom fi lm skom maj sto ru Du ša nu Vuko tiću do di-j e lje na je najviša na gra da Američke fi lm ske akade mije - Os car za crtani fi lm "Su rogat".

• U Galeriji su vre me ne umjet nosti na Ka ta rinskom trgu ot-vo rene su čak dvije izlož be Pab la Picassa (1962. i 1967.), u orga ni za ciji Ga le rie Lo ui se Leiris iz Pariza.

• dovršen je stadion No gometnog kluba Dinamo, prema projektu arh. Vla dimira Turine, uza suradnju arh. Franje Neidhardta i inž. Eugena Ehrlicha.

1963., 14. siječnja, osnovan je Tehnički muzej u zgradi starog Velesajma (arh. Marijan Haberle, 1949.) na Savskoj cesti, gdje se i danas nalazi.

1963., 27. srpnja, svečano je puštena u pogon žičara Sljeme, izvedena kao dvoužetna osobna kabinska žičara na du-ljini trase četiri kilometra.

1964., 29. ožujka, osnovano Satiričko kazalište Jazavac, od 1994. pod imenom Kerempuh. Osnivač i dramaturg ka za-liš ta je Fadil Hadžić.

1964., 25./26. listopada, katastrofalna poplava grada Zagreba. Rijeka Sava prelila se silovito, bujica se valjala niza Savsku cestu. Krovovi trnjanskih prizemnica jedva su virili iz vode. Preplavljeno je šest tisuća hektara naseljenog pod-ruč ja (Trešnjevka, Trnje, Peščenica, Novi Zagreb) u ko-jem je živjelo 183.000 stanovnika. U hladnoj i mutnoj vodi smrt je našlo 17 ljudi. Deseci tisuća građana napus-tili su svoje domove. Gradonačelnik Zagreba bio je Pero Pirker; pod njegovim rukovodstvom izgrađeno je 1965. nekoliko privremenih naselja, popularno nazvanih "Pir-ker burg", najpoznatija su Retkovec i Botinec, koja i danas egzistiraju.

1965. raspisan je natječaj za izradu idejnog rješenja uređenja Tkalčićeve ulice.

1965., 2. lipnja, kardinal Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup, iz-dao je dekret o osnivanju župe Sv. Pavla apostola u naselju Retkovec. Za župnika je postavljen vlč. Željko Jurak koji je preuzeo kuću u Ulici prosinačkih žrtava, u kojoj će biti crkva i stan za svećenika.

1967. u Zagrebu je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čime počinje otvorena borba Hrvata protiv jugoslavenskog unitarizma.

• Nogometni klub Dinamo osvaja Kup velesajamskih gra-do va (kasnije Kup UEFA, danas Europska liga).

1968., 19. siječnja, u Teatru ITD premijerno je izvedena pred-stava "Stilske vježbe" Raymonda Queneaua, u režiji To-mislava Radića i prijevodu Tonka Maroevića. Glumci Pe-ro Kvrgić i Mia Oremović, nakon dvije godine u za mje ni do danas Lela Margetić. Godine 2008. predstava "Stil ske vježbe" ušla je u Guinnessovu knjigu rekorda kao naj-dugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom po stavom.

1970. snimljen je fi lm "Tko pjeva zlo ne misli", prema Dnevniku malog Perice zagrebačkog pjesnika i pripovjedača Vjeko-slava Majera, koji govori o međuratnom zagrebačkom društvu. Film je režirao Krešimir Golik, a glavne uloge tu mače: Relja Bašić, Mia Oremović, Franjo Majetić, Mir-jana Bohanec.

Trešnjevka pod vodom 1964.

777

• Zagreb ima 94 osnovne škole.1979., 21. prosinca, osnovana je stalna radna zajednica samo-

stal nih glazbenih umjetnika Zagrebački solisti.1981. uz obnovljeni željeznički i kolni most na zapadnom prije-

lazu preko Save izgrađen je novi Jadranski most kojim se cestovni promet upućuje prema Karlovcu i dalje, na jadransku obalu.

1983., 15. svibnja, posvećena je nova velika župna crkva Sv. Križa u Sigetu. Projektanti Emil Seršić i Matija Salaj. Grad nja crkve započela je 1971.

1970., 11. srpnja, umro je Većeslav Holjevac, izuzetno zaslužan gradonačelnik Zagreba.

1971., 7. svibnja, na Trgu Republike (Trg bana Jelačića) održan je veliki miting na kojem se hrvatsko političko vodstvo jas no odredilo za društveni i demokratski preobražaj Hr-vatske.

• Pučanstvo Zagreba u posljednjih se dvadesetak godina udvostručilo, pa je pred kraj 1971. Zagreb imao 735.000 stanovnika.

• Započela je gradnja crkve Uzvišenja Sv. Križa u Sigetu, prema projektu arhitekata Matije Salaja i Emila Seršića. Bila je to jedna od malobrojnih novih crkvi, građenih u razdoblju socijalizma.

1973., 23. prosinca, otvorena je novoizgrađena Koncertna dvo-r ana "Vatroslav Lisinski"; projektanti: Marijan Haberle, Minka Jurković i Tanja Zdvorak.

1973. otvoren je Most mladosti, u produžetku Držićeve ulice.1974. osnovana je neovisna glumačka družina Teatar u gostima,

pod umjetničkim vodstvom Relje Bašića.• Izgrađena je zagrebačka petlja (Slavonska avenija - Ave-

nija M. Držića) koja je odvojila gradski promet od među-gradskoga.

1975. na ped esetak fakultetskih i visokoškolskih ustanova Zagre-bačkog sveučilišta studira otprilike 40.000 studenata.

• Prema projektu arhitekata Slavka Jelineka i Berislava Vin-kovića, sagrađen je poslovni toranj Zagrepčanka.

Zagreb iz zraka

(Vukovarska-

Slavonska), oko 1966.

Foto D. Rendulić

Župna crkva Sv. Križa u Sigetu

1983. nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić imenovan je kar-dinalom Katoličke crkve.

1984. u Muzejsko-galerijskom centru na Jezuitskom trgu otvo-rena je značajna izložba "Drevna kineska kultura". Izlož-bu je od 3. rujna do zatvaranja, 3. prosinca, posjetilo 450.000 posjetitelja. Ovom izložbom tadašnji ravnatelj Gale rijskog centra, Ante Sorić, otvorio je, među ostalim, novi poticaj za organizirane turističke posjete velikih iz-ložbi. Muzejski prostor postao je 80-ih godina izložbeni poligon za sve velike izložbe i projekte, trend za tadašnje posjetitelje grada.

1985. otvorena je u Muzeju za umjetnost i obrt velika kul tur-no-povijesna izložba "Hrvatski narodni preporod 1790. – 1848.". Ovom izložbom započet je niz velikih kul tu-roloških izložbenih projekata. Izložbu su zajednički reali-zirali Hrvatski povijesni muzej, Muzej grada Zagreba i Muzej za umjetnost i obrt.

1985. i 1986. Košarkaški klub Cibona osvaja Kup europskih prvaka.

1986., 30. siječnja, otvoren je zagrebački Krematorij na Miro-goju, prema projektu Marijana Hržića, Zvonka Krznarića i Davora Mancea.

1987. preuređena je stara gimnazijska zgrada na Rooseveltovu trgu za Muzej Mimara, koji izlaže umjetničku zbirku do-natora Antuna Topića Mimare.

• Postavljen je spomenik Augustu Šenoi, zagrebačkom knji ževniku i senatoru, na raskrižju Vlaške i Branjugove uli ce. Autorica skulpture u bronci je akad. kiparica Marija Ujević – Galetović.

• Otvoren je novi Sportski i rekreacijski centar i atletski stadion Mladost na Savi; projektanti: arhitekti Krešo Ro-gina i Vinko Penezić.

• Dovršen je Sportski i rekreacijski centar na Jarunu, uz rije ku Savu; idejni projekt Fedora Wenzlera iz 1952.

8

• Podignut je Košarkaški dom Cibona - sada Košarkaški centar Dražena Petrovića (arhitekti: Marijan Hržić, Ivan Piteša i Berislav Šerbetić).

• Obnovljen je i preuređen središnji gradski trg (danas Trg bana Jelačića); projekt Branka Silađina i Mihajla Kranjca.

• Održane su u Zagrebu Svjetske studentske igre – Univerzijada, kad je uređen grad i sagrađena kompletna sportska infrastruktura.

1990., 16. listopada, vraćen je spomenik banu Jelačiću na iz-vorno mjesto, na Trg bana Jelačića.

• Počela je gradnja crkve Sv. Pavla apostola u zagrebačkom naselju Retkovec. Izgrađena je prema projektu arh. To-mislava Premerla. Crkva je dovršena 1998.

• Glumačka družina Histrioni postavila je u Tkalčićevoj ulici spo menik hrvatskoj književnici i novinarki Mariji Jurić Za gorki. Autor brončanog kipa je akad. kipar Stje-pan Gračan.

1991., 31. ožujka, obavljen je popis stanovništva; Zagreb ima 933.914 stanovnika.

1991. postavljen je u Varšavskoj ulici spomenik pjesniku Tinu Ujeviću. Autor spomenika je kipar Miro Vuco.

• Otvorena je nova zgrada Prirodoslovno-matematičkog fa kulteta na Bijeničkoj cesti. Izgrađena je prema projektu arh. Milana Čankovića.

• Otvorena je nova suvremena zgrada Gimnazije Lucijana Vranjanina na Trgu hrvatskih pavlina u Malešnici (arh. Andrija Mutnjaković).

1991., 11. srpnja, Zagrepčani prosvjeduju na središnjem grad-skom trgu u znak podrške prvim prognanicima iz istočne Slavonije. Zagreb je, uz pomoć međunarodnih hu mani-tarnih organizacija, posebice Caritasa, zbrinjavao više od 130.000 izbjeglica i prognanika.

1991., 19. kolovoza, pripadnici jugoslavenske tajne služ be posta-vili su bombu ispred Židovske općine u Palmotićevoj ulici i na židovskom dijelu groblja na Mirogoju.

1991., 30. kolovoza, pred zgradom Komande Pete vojne oblasti na današnjem Trgu Petra Krešimira IV. protestirale su majke vojnika - ročnika protiv JNA i generala. Na tom skupu održao je slavni govor književnik Vlado Gotovac .

1991., 13. rujna, započela je blokada vojarni i drugih ob je kata JNA. U Zagrebu su prometnice pregrađivane protu ten-kov skim minama i preprekama. Do 15. rujna hrvatske su snage osvojile vojarne na Selskoj cesti, u Kustošiji i na Maksimirskoj cesti, Streljanu u Vrapču i mnoga skladišta u gradu i okolici.

1991., 15. rujna, zbog opasnosti od zračnih napada, oglašene su prve zračne uzbune u Zagrebu.

Od 17. do 22. rujna bili su najteži ratni dani, čitav grad i susjedna naselja napadnuta su granatama iz vojarni JNA na Borongaju, Vojne baze JNA na Plesu te vojarne "Maršal Tito" u Novom Zagrebu.

1991., 7. listopada, u 15 sati i 10 minuta zrakoplovi JNA ra-ketirali su Gornji grad, gađajući Banske dvore - političko središte Hrvatske države i njezina predsjednika.

Otvorenje Univerzijade u Zagrebu, 1987.

Raketiranje Gornjega grada, 7. listopada 1991.

• Za potrebe Univerzijade, obnovljen je Nogometni sta-dion Dinamo u Maksimiru.

• Izgrađena je nova zagrebačka džamija (arhitekti: Džemal Čelić i Mirza Goleš).

1987., 11. srpnja, u nazočnosti Péreza de Cuéllara, glavnog taj-nika Ujedinjenih Naroda, proglašen je petmilijarditi sta-novnik Zemlje, Matija Gašpar, rođen u Klinici za porode u Petrovoj ulici.

1988. počela je gradnja nove zgrade Nacionalne i sveučilišne bib lioteke; projektanti su: Velimir Neidhardt, Zvonko Krz narić, Davor Mance i Marijan Hržić.

1989. otvorena je suvremeno opremljena zgrada nove Vojne bol nice u Dubravi, koja je krajem 1991. s osobljem i kom-pletnom opremom predana civilnom zdravstvu. Od 1995. nosi sadašnje ime Klinička bolnica Dubrava.

• U Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je velika izložba "Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244. - 1786.".

1889., 8. listopada, u organizaciji HSLS-a, počelo je potpisi va-nje zahtjeva za ponovnim postavljanjem spomenika banu Jelačiću na središnjem gradskom trgu.

1989., 17. listopada, održan je na Trgu Republike (Trg bana J. Jelačića) veliki rock-koncert grupe "Prljavo kazalište", koji je najavio novo demokratsko i domoljubno raspoloženje zagrebačke mladeži.

1990. u veljači je održan Prvi opći sabor Hrvatske demokratske za jednice.

1990., 22. travnja, održani su prvi višestranački izbori u Hr-vatskoj. Uspostavljen je Hrvatski sabor.

1990., 13. svibnja, navijači zagrebačkog Nogometnog kluba Di-nam a - Bad Blue Boysi među prvima su doživjeli naja vu ve- li kosrpske agresije. Tijekom utakmice su navijači Cr ve ne zvez de - beogradski Delije razarali maksimirski sta dion.

1990., 24. svibnja, konstituirajuća sjednica novoizabrane Skup-štine grada Zagreba, na kojoj je za gradonačelnika iza-bran Boris Buzančić.

1990., 30. svibnja, Sabor je na svečanoj sjednici proglasio Repu-bliku Hrvatsku, a Zagreb je određen glavnim gradom.

99

1999., 14. prosinca, Gradska je skupština usvojila novi Statut grada Zagreba, kojim je ustanovljen Dan grada Zagreba - 31. svibnja, na blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba.

1999., 10. prosinca, u Zagrebu je nakon duge i teške bolesti um-ro prvi predsjednik Hrvatske države, Franjo Tuđman.

2000., 17. veljače, otvorena je u Muzeju za umjetnost i obrt iz-ložba "Historicizam u Hrvatskoj". Bila je to najveća i naj-značajnija izložba te godine.

2000., 15. studenoga, služena je prva misa u novoj crkvi Bla-ženoga Augustina Kažotića u naselju Volovčica u Ivanić-gradskoj ulici. Građena je prema projektu arhitekta Bo-risa Magaša iz 1997.

2000., 20. prosinca, Trgu hrvatskih velikana vraćeno je staro ime Trg žrtava fašizma.

1995., 30. svibnja, otvorena je nova zgrada Nacionalne i sveu-čiliš ne knjižnice u Ulici Hrvatske bratske zajednice.

1995., 4. kolovoza, hrvatske su oružane snage započele vojno-redarstvenu akciju Oluja, u kojoj su također sudjelovali mnogi Zagrepčani.

1995. u rujnu je otvoren novi moderni postav Muzeja za um-jetnost i obrt na Trgu maršala Tita.

• Posvećen je kamen-temeljac crkve Sveta mati slobode na Jarunu; dovršena je krajem 2000., prema projektu Nikole Bašića.

• Započela je gradnja crkve Sv. Ivana apostola i evanđeliste u Utrinama, prema projektu Andreja Uchityla i Renate Waldgoni.

1996., 13. siječnja, predjednik SAD-a, Bill Clinton, sastao se s predsjednikom Hrvatske, Franjom Tuđmanom, na aero-dromu Pleso.

1996., 21. studenoga, veliki prosvjedni skup na Trgu bana Jela-čića, u znak solidarnosti s Radijom 101.

1996. Ruko metni klub Zagreb osvaja treći put Kup europskih prvaka.

1997., 19. svibnja, na konstituirajućoj sjednici nove Gradske skupštine izabrana je Marina Matulović-Dropulić za gra-donačelnicu, prva žena na toj časnoj funkciji.

1998., 6. travnja, nakon velike promidžbe izašao je prvi broj Jutarnjeg lista.

1998., od 2. do 4. listopada, papa Ivan Pavao II. drugi je put po sjetio Zagreb, a u svetištu Mariji Bistrici proglasio kar-di nala i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca bla že-nim.

1998., 16. studenoga, svečano je otvoren novi stalni postav Mu-zeja grada Zagreba u obnovljenoj zgradi u Opatičkoj 20.

9

1992., 15. siječnja, svečana proslava međunarodnog priznanja neovisnosti Republike Hrvatske na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

1992., 5. listopada, Skupština grada Zagreba donijela je Odluku o proglašenju 16. studenoga Danom grada Zagreba. Toga dana, 1242., ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. svojom je Zlatnom bulom obdario zagrebački Gradec pravima slobodnoga kraljevskoga grada.

• Počela je gradnja crkve Sv. Mateja u Dugavama, prema projektu arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine. Crkva je dovršena 1995.

1991. i 1992. Rukometni klub Zagreb osvaja Kup europskih pr-vaka.

1993., 15. travnja, Skupština grada Zagreba izabrala je Branka Mikšu za gradonačelnika Zagreba. Toga dana donesen je i Privremeni statut grada Zagreba.

1993., 31. svibnja, proglašena je Majka Božja od Kamenitih vrata zaštitnicom Zagreba.

1993. pred zagrebačkim sjedištem UNPROFOR-a niknuo je beskrajni zid od opeka s imenima nestalih branitelja, upozoravajući na pobijene ili još žive žrtve nametnutog nam rata.

• otvorena je u Zagrebu prva Waldorfska škola.1994. sagrađen je prvi podzemni veliki trgovački centar Im-

portane na Trgu Ante Starčevića. • po dignut je spomenik popularnom gradonačelniku Ve-

ci Holjevcu na raskrižju Slavonske avenije i Avenije Ve-ćeslava Holjevca, rad kipara Stjepana Gračana.

1994., 10. i 11. rujna, Sveti otac Ivan Pavao II. posjetio je Za-greb, u povodu proslave 900-te obljetnice Zagrebačke bis ku pije.

1994., 10. rujna, otvorena je u Muzeju Mimara velika izložba "Sve ti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebačke nad-bis kupije: 1094. – 1994.". Velika monografska izložba po-s tav l je na je uz proslavu 900-obljenice Zagrebačke bis ku-pi je.

1994., 30. svibnja, svečano je otvoren Oltar domovine na obnov-ljenome Medvedgradu. Autor spomenika poginulima za domovinu je kipar Kuzma Kovačić.

1995., 1. i 2. svibnja, neposredno nakon vojnoredarstvene akcije Bljesak, bombardirani su brojni hrvatski gradovi, među njima i Zagreb; 2. i 3. svibnja 1995. palo je nekoliko raketa u središte grada, ubijeno je šestero ljudi, a ranjeno 236 civila. (kraj)

Posjet Sv. oca Ivana Pavla II. Zagrebu, 1994. MGZ, stalni postav, Iz domova u vrijeme bidermajera, 1998.

Povijest grada

10

OdKamaufa

Od ujedinjenja zagrebačkih naselja u jedinstveni grad, 1850., Zagreb se neprestano širio i razvijao, a

snažan pečat tome dali su zagrebački gra-do načelnici kojih se do sada izredalo čak 44. Mnogi od njih pali su u zaborav (neki možda i zasluženo), ali se s pošto va njem i ponosom pamte oni koji su bili vizionari Zagreba kao moderne metropole i u zada-nim okolnostima učinili najviše, sanjajući ono što su tek njihovi nasljednici uspjeli provesti u djelo. Pojedini gradonačelnici vladali su prekratko da bi realizirali za-po čete projekte, pa slavu i zasluge za neki pothvat najčešće dijele dva ili više gra-donačelnika - ali time je još očitiji kon-ti nuitet u naporima da Zagreb bude na razini drugih europskih velegradova.

Prvi zagrebački gradonačelnik Janko Kamauf (1851.-1857.), ujedno i posljednji gradečki sudac, planirao je gradnju novih škola, uređenje novih ulica, uvođenje javne rasvjete i regulaciju potoka Medveščaka. No, sa 17.000 stanovnika Zagreb je u to

Napisao: Marijan Lipovac

Foto: MGZ

Razvoj Zagreba tijekom mandata 44 gradonačelnika

vrijeme bio siromašan provincijski gradić, a i političke prilike bile su nepovoljne, pa je Kamauf realizaciju svojih planova mo-rao prepustiti nasljednicima. Ipak, u nje-govo je vrijeme sagrađena današnja zgra-da Rektorata Sveučilišta.

Do 1861. gradonačelničko mjesto bilo je prazno, a zatim dolazi Vjekoslav Fri gan koji do kraja mandata, 1868., radi veli ke korake u razvoju Zagreba. U grad do lazi

željeznica, sagrađeni su Zapadni kolo dvor, paromlin, plinara, sinagoga i škola u Var-šavskoj ulici, uvedena je plinska ras vje ta i uređen Zrinjevac, čime su uda re ni temelji Donjem gradu. Frigana je naslijedio Mak so Mihalić (1868.-1869.), a zatim za gra donačelnika dolazi Dragutin Cekuš (1869.-1872.). U njegovo vrijeme očišćena su i uređena korita gradskih potoka. Nakon Pavla Hatza (1872.-1873.) do lazi

Janko Kamauf (1851. - 1857.) Vjekoslav Frigan (1861. - 1868.)

Pavao Hatz (1872. - 1873.)

Dragutin pl. Cekuš (1869. - 1872.)

Ivan Vončina (1873. - 1876.)

11

Bandićado

Pojedini gradonačelnici vladali su prekratko da bi realizirali započete projekte, pa slavu i zasluge

za neki pothvat najčešće dijele dva ili više gradonačelnika

Ivan Vončina (1873.-1876.), za či jeg man-data Zagreb dobiva moderno sve u čiliš te i groblje na Mirogoju. Stanko Andri je-vić (1876.-1879.) u Zagreb je uveo vodo-vod, a u Donjem gradu nastaju Pri mor ska, Đor đićeva, Palmotićeva i Ulica Re publi ke Aus trije. Sagrađene su škole u Gun du li će-voj i na Kaptolu te zgrada Vr hov nog su da na Zrnjevcu. U vrijeme Ma tije Mra zo vi ća (1879.-1881.) dovršena je pala ča HAZU-a,

ali potres koji je pogodio Za g reb na krat ko je zaustavio razvojne pro jekte.

Obnova u vrijeme Josipa Hoff mana

Obnova je počela u vrijeme Josipa Hoff ma na (1881.-1885.), kad nastaju no-ve zgra de na sjevernoj strani Jelačićeva tr ga, Mu zej za umjetnost i obrt, kemijski la bo ra to rij na Strossmayerovom trgu, Mo-

der na ga lerija, zgrada Kola i Sokola, a na Mi ro go ju počinje gradnja arkada. Zbog raz vo ja in dustrije nastaju radnička naselja Rad nič ki dol, Trešnjevka, Martinovka i Kustošija. U mandatu Nikole Badovinca (1885.-1887.) Zagreb dobiva Gajevu, Am-ru ševu, Boškovićevu, Petrinjsku, Kač i će -vu, De že lićevu i Mlinarsku ulicu, a uve -dena je i telefonska mreža. Slijedio je man dat pri vre menoga načelnika Ignjata Sie bera (1887.-1890.), nakon kojeg dolazi Mi lan Amruš (1890-1892.). Zagreb tada do biva parnu uspinjaču, konjski tramvaj i Glav ni kolodvor.

Idući gradonačelnik Adolf Mošinsky (1892.-1904.) najduže je vladao i prepo-ro dio Zagreb koji tada dobiva neke od svojih glavnih znamenitosti – HNK, škol-sku zgradu u kojoj je danas Muzej Mi-mara, Umjetnički paviljon, uređeni su Tomislavov i Britanski trg, dovršena je Zelena potkova. Možda je najvažnije za civilizacijski napedak Zagreba, da je na-po kon izgrađena kanalizacija, a ujedno je pre usmjeren, kanaliziran i prekriven po tok Medveščak. Izgrađena je i cesta do Slj e mena, a na Medvednici je sagrađeno i lje čil ište Brestovac.

Stanko Andrijević (1876. - 1879.)

Adolf Mošinsky (1892. - 1904.)

Matija Mrazović (1879. - 1881.)

Milan Amruš (1890. - 1892.; 1904. - 1910.)

Josip Hoff mann (1881. - 1885.)

12

Slijedio je drugi mandat Milana Am-ruša (1904.-1910.), kada Zagreb dobiva elek tričnu rasvjetu. U mandatu Janka Holj ca (1910.-1917.) uveden je električni tram vaj i sagrađeni su stara Sveučilišna knjiž nica i Kemijski laboratorij na Maru-liće vom trgu te crkva Svetog Blaža, dovr-šene su arkade na Mirogoju i uređene Draš kovićeva, Frankopanska i Bosanska ulica. Unatoč ratnim okolnostima, Stjepan Sr kulj (1917.-1920.) uspijeva da Zagreb ko načno dobije Medicinski fakultet, a ot-vo rene su i Visoka veterinarska, Visoka teh nička i Visoka trgovačka škola.

Komunist Svetozar Delić, izabran 1920., vladao je samo tri dana, dok je Vje -ko slav Heinzel (1920.-1928.) ostavio tra jan trag u izgledu Zagreba koji se u njegovo vrijeme širi na istok i zapad. Tada nastaju

U doba Teodora Peičića (1936.-1939.) grade se škole u Rapskoj, na Savskoj i Rad-nič koj cesti te Škola za medicinske ses tre u Mlinarskoj, a dovršen je i okrugli Meš-tro vićev paviljon. Za mandata Mate Star-čevića (1939.-1941.) dovršeni su Poljo-privredno-šumarski fakultet u Maksimiru i Ortopedska klinika na Šalati, a preko Save izgrađen je željeznički Zeleni most.

Holjevac pomiče južnu granicu grada

Nakon uspostave NDH, 1941., naj-pri je je na čelu Zagreba kratko bio Jozo Dumandžić, a zatim do 1944. Ivan Wer-ner. U to vrijeme dovršeni su bol nica na Rebru, Veterinarski fakultet u Heinz lo-voj, pošta na Glavnom kolodvoru, crk va Svetog Antuna na Svetom Duhu, a tram-

U mandatu Pere Pirkera (1963.-1967.) Zagreb je pogodila velika po pla va, ali ni je usporila daljnje širenje Za gre ba. Ka ko bi se našao novi smještaj stra da lim građanima, nastaju naselja Ret ko vec, Botinec i Re-me tinec. Nakon krat kog mandata Ratka Kar lovića, za gra do načelnika dolazi Josip Kolar (1967.-1972.), u čije su vrijeme dovr-šena naselja Siget, Sopot, Zapruđe i Ut-rina. Sagrađena je i prva crkva u Zagrebu nakon 1945. - Kraljice Svete krunice na Bo-rongaju. U mandatu Ive Vrhovca (1972.-1978.) novi implus razvoju Novog Zagreba dan je izgradnjom Mosta mladosti. Sa gra-đeno je Travno, počinje izgradnja Duga va, a Zagreb dobiva i Dom sportova, Kon cert-nu dvoranu Vatroslava Lisinskog, Zagrep-čanku, hotel Intercontinental i Ranžirni kolodvor. Dok je gradonačelnik bio Ivo

Zvonimirova ulica, Peščenica, Trešnjevka, Volovčica, Sigečica, Kruge, Martinovka, Rebro i Zavrtnica, grade se vile na Med-veščaku i nove bolnice, a počinje i gradnja Dolca. Taj je projekt dovr šio Stjepan Sr-kulj (1928.-1932.), za čijeg se drugog ma-ndata grade i klaonica u Hein zelovoj i podvožnjaci na Savskoj i Sel skoj cesti. U vrijeme Ive Krbeka (1932.-1934.) gra de se nove škole i zgrada Elektre u Gun du-lićevoj, dok je Rudolf Erber (1934.-1936.) intenzivirao stambenu gradnju u is toč-nom dijelu Zagreba. Izgrađene su i tram-vajska pruga u Zvonimirovoj, Tratin skoj i Ozaljskoj te škole na Cvjetnoj cesti, Mar-tinovki i u Kušlanovoj ulici. Parna us pi-njača postala je električna, započela je iz-gradnja bolnice na Rebru, a sagrađen je i novi Tomislavov dom na Sljemenu.

vajska pruga produljena je do Dubrave, gdje je izgrađeno novo radničko naselje. Slijedio je mandat Eugena Starešinića (1944.-1945.), a nakon Drugoga svjetskoga rata na čelu grada je Dragutin Saili (1945.-1949.), kojeg su naslijedili Mika Špiljak (1949.-1950.), Milivoj Rukavina (1950.-1951.) i Mirko Pavleković (1951.-1952.).

Zagreb se tada počinje ubrzano in-du strijalizirati, ali svoj milenijski iskorak doživljava u vrijeme Većeslava Holjevca (1952.-1963.), kad je napokon prekoračio Savu, na čijoj južnoj obali nastaju Vele -sa jam i prva naselja Novog Zagreba - Savski gaj i Trnsko. Grade se i moderne zgrade na Trnju, a izgrađeni su i Most slobode, Dinamov stadion, Tehnički mu-zej, žičara do Sljemena i nova zračna luka na Plesu.

Stjepan Srkulj (1917. - 1919.; 1928. - 1932.) Vjekoslav Heinzel (1920. - 1928.) Rudolf Erber (1934. - 1936.)

Većeslav Holjevac (1952. - 1963.)

13

Boris Buzančić (1990. - 1993.)

Vlasta Pavić (2002. - 2005.) Milan Bandić (2000. - 2002.; 2005. - )

Branko Mikša (1993. - 1995.) Marina Matulović - Dropulić (1996. - 2000.)

Latin (1978.-1982.), tramvaj je napokon prešao Savu i preko Mosta mladosti do-šao do Sopota. Sava je premoštena i Jad-ranskim i Podsusedskim mostom, a za-počela je izgradnja Sloboštine. Dovr še na je i crkva Svetog Križa, prva u Novom Za-gre bu. Slijedili su prvi ljudi grada s jed no-godišnjim mandatom: Mato Mikić (1982.-1983.), Aleksandar Varga (1983.-1984.), Zo rislav Šonje (1984.-1985.) i Tito Kosty (1985.-1986.) i u to su vrijeme dovr šeni zgrada HRT-a na Prisavlju i Kre matorij na Mirogoju te uređeni današ nji Klovićevi dvori.

Zamah zbog Univerzijade Drugi mandat Mate Mikića (1986.-

1990.) bio je u znaku velikih radova zbog Univerzijade. Sagrađeni su Sportski cen-

tar Mladost, dvorana Cibone s po slov-nim tornjem, Jarun je uređen kao sport-sko-rekreacijski centar, izgrađen je novi Autobusni kolodvor, otvoren Muzej Mi-mara, a svi postojeći sportski i turistički kapaciteti temeljito su obnovljeni. U to je vrijeme tramvaj prešao Savu i preko Jadranskog mosta, čime je dovršen tram-vajski prsten u Novom Zagrebu. Sa gra-đena je džamija te započeta gradnja nove Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

S dolaskom demokracije, grado na-čelnik postaje Boris Buzančić (1990.-1993.) u čije vrijeme, stvaranjem samo-stal ne Hrvatske, Zagreb i službeno postaje me tropola. Rat je spriječio ambiciozne raz vojne planove, pa je najveći projekt na početku devedesetih godina bila te-me ljita rekonstrukcija Ilice. U mandatu

Bran ka Mikše (1993.-1996.) sagrađeni su Im portanne centar, hotel Sheraton i NSK, dok je prva žena na čelu Zagreba, Marina Matulović Dropulić (1996.-2000.) za-počela gradnju tramvajske pru ge do Preč-kog i Dupca. Ujedno su izgra đeni Kap tol centar i Importanne galerija na Ib l erovu trgu, srednja škola u Utrini, pod vož njaci na križanju Savske i Slavon ske te na Za-grebačkoj i Čulinečkoj cesti, a pro duljena je i Branimirova.

U prvom razdoblju vladavine Milana Ban dića (2000.-2002.) dovršene su tram-vajske pruge do Prečkog i Dupca i nakon dugih priprema izgrađena je tržnica Kvatrić. Za mandata Vlaste Pavić (2002.-2005.) dovršen je pročistač otpadnih vo da i sagrađeni su bazen u Utrinama, pod zem-na ga raža na Langovom trgu, skija liš ta na

Sljemenu, a u Jankomiru niču novi tr go-vački centri. Započela je izgrad nja Muzeja suvremene umjetnosti, koji je dovršen u vrijeme Milana Bandića koji se 2005. opet vratio na mjesto grado načelnika.

U posljednjih osam godina izgrađeni su Domovinski most, Arena, stambena na selja u Sopnici, Jelkovcu, Buzinu i na Laništu, uređen je Bundek, na Cvjet nom trgu nastaje stambeno-poslovni kom-pleks, grade se podzemne garaže. Uz nove po slovne zgrade, vizuru Zagreba upot-pu njuju brojni neboderi, među kojima je Euro tower u Lučićevoj ulici sa 96 metara naj viši u Hrvatskoj. Ambicioznih planova ima još, poput izgradnje podzemne že-ljez nice ili novoga gradskoga središta uza Savu, koji međutim čekaju neka bolja i bogatija vremena.

Snim

ila: I

nes

Nov

kovi

ć

14

Demetrova – Starokazalištna – Blatna ulica (I. dio)

Demetrova ulica proteže se duž ve-ćeg dijela zapadne stranice gra- dečkog trokuta, od Opatičke do

Mes ničke ulice, gdje skreće u slijepu Vi-soku ulicu. Zajedno s njom prati kon-turu bivšeg gradskog zida, pa je zakriv-ljena, odakle njena jedinstvena slikovitost. Demetrova ulica može se sagledati samo u dionicama koje otkrivaju pojedine kuće i palače, krovove, pročelja i starinske por-tale, krošnje i katkad cvatuće grmlje, ko je se pomalja iza dekorativnih ograda. Ugo-đaj se gotovo i nije promijenio otkako

je Krleža svog melankoličnog Kamila Eme ričkog iz Jurjevske vodio u "šetnje praz nim, izumrlim ulicama stare grič ke tvr đave, pod zelenkastim plinskim svje-tilj kama".

I danas, u sumrak zaplamte žižci ko-je nažigač u svako godišnje doba, čim pad ne sunce, pali dugačkom motkom, pa iskrsavaju sjene koje počinju titrati i po-igravati kad sa sjevera, od Popova tornja, zaluta povjetarac, a polude kad ovamo iz Visoke prodre jugo. Kad mrak postane gušći, sjenama se pridruže i siluete parova

Foto: iz knjige Josipa

Horvata "Politička

povijest Hrvatske"

koji još traže romantiku, potjeranu iz okolnih ulica žarkim električnim svjetlom. U tom polumraku mekanih obrisa kao da još promiču prilike onih boema koji su tražili društvo u Matejni, gdje je u svoje vrijeme stolovao Matoš, a uspomenu na nju čuva Albinijeva kuća Arko, danas sje-dište P.E.N.-a i stjecište literata.

Demetrova ulica zvala se u doba kad su zidine zaposjele prve kuće, Blatna, što zorno svjedoči o njezinu urbanom statusu i uređenosti, kasnije, kad se u palači na njezinu početku ustalilo kazalište, Kaza-

Napisala: dr. sc. Snješka Knežević

Foto: dokumentacija autorice

Ugođaj se gotovo i nije promijenio otkako je Krleža svog

melankoličnog Kamila Emeričkog iz Jurjevske vodio u

"šetnje praznim, izumrlim ulicama stare gričke tvrđave, pod

zelenkastim plinskim svjetiljkama"

Ulica

Napisala: dr. sc. Snješka Knežević

Foto: dokumentacija autorice

titravih sjena

Otkrića iza

zidova

15

lištna, a kad se ono odselilo na Markov trg u novi Stankovićev teatar, Starokazalištna, da najposlije dobije ime po rodonačelniku zagrebačkog i hrvatskog kazališta, Di-mitriju Demetru (1811.-1872.). U zgra du je kasnije preseljen Prirodoslovni mu zej Narodnog muzeja, a danas su tu kao au-tonomne jedinice, Zoološki, Mineraloško-petrografski i Geološko-paleontološki mu -zej. Ve ćina posjetitelja Demetrovu uli-cu po vezuje s tim muzejom, poglavito s "kra pinskim čovjekom", koji sa svojim su-plemenjacima od 2010. ima u Krapini novi

muzej (Muzej krapinskih neandertalaca). Sjećanje na kazalište održava Klupska ka-zališno-glazbena scena Amadeo, pokre-nuta 2000. godine.

Od palače Pejačevića do Prirodoslovnog muzeja

Palača potječe s kraja 18. stoljeća: sa-gradio ju je 1796. grof Antun Pejačević (1749.-1802.), a sadržavala je plesnu dvo-ranu u kojoj su se dvije godine poslije po-čele izvodili kazališne predstave. Kasniji vlas nici bili su barun Ivan Emilijan Kul-

mer (1736.-1807.), pa barun Ferdinand Kul mer (1776.-1816.), a od 1807. grof An-ton Amadé de Varkony, veliki žu pan Za-gre bačke županije, pripadnik mađar skog plemstva.

"Teško si je danas predočiti tu staru palaču u ono doba uza sve nacrte, što ih imademo", piše Gjuro Szabo u feljtonu Gdje se sve u Zagrebu igralo kazalište (1937.) "Gledalište, nekada tek zapravo plesna dvorana, sa dva reda loža, nalazilo se u prvom spratu nad ulazom, mala po-zor nica u onom dijelu, što skreće u Vi so-

Prirodoslovni muzej, Demetrova 1,

prije Amadéovo javno kazalište

Sjećanje na kazalište

održava Klupska

kazališno-glazbena scena

Amadeo

16

ku ulicu. To je bilo sve nekako in timno kao i vanjština, usklađeno sa cijelim oko-li šem nekadašnje Blatne ulice. Nije daka ko manjkalo ni dvorište s arkadama, dvo r ište, koje je podavalo zraka i svijetla." Dvo rana se iznajmljivala poduzetniku s naj bo-ljom ponudom, na repertoaru su bili lak ši komadi, operete i baleti, ali i opere i dra-me, poglavito na njemačkom jeziku. Na-kon što je Kristofor Stanković 1834. sa gra-dio novo kazalište, Demetrova je uti hnula.

U palaču će se, kaže Szabo, "domala usid riti naši protivnici madžaroni sa svo-jim kasinom". Taj gentry-klub bio je, pri-povijeda u svom "Starom Zagrebu" Dra-gutin Hirc, "stjecište i zabavište mađarona, koji su se tu sastajali i prigodom žu pa-nijskih skupština." Kasino je posjedovao palaču tek tri godine, od 1845. do revo-lu cio narne 1848., a 1849. kupljena je za urede državnog računovodstva. Tom je prilikom Bartol Felbinger izradio nacrte palače, koje spominje Szabo: u krilu pre-ma Tuškancu bili su stanovi koji su se iznajmljivali, u bočnim su krilima bile gar derobe i pomoćne prostorije, a u pri-zemlju slastičarnica, gostiona i kavana.

Ban Josip Šokčević (1811.-1896.) pred - l o žio je u Saboru 1861. da palača do bije

kul turnu svrhu, što će se i zbiti na kon veće adaptacije 1867., a već iduće go di-ne ovamo je iz Narodnog doma (u Opa -tičkoj 18) preseljen Prirodoslovni mu zej. Kroz palaču vodio je do Tuškanca jav ni prolaz, uređen 1882. koji je muzej kas-nije zatvorio. Od svih palača i kuća u De-metrovoj, jedina ona ima javnu na mje nu.

Nešto prije grofa Pejačevića, 1769. u susjedstvu je palaču izgradio odvjetnik Pe tar Appoka, advokat i upravitelj ima-nja gro fovskih porodica Erdödy i Draš-ko vić: sje verno i zapadno krilo, dok je is toč no, duž ulice, imalo gospodarsku na -mje nu. Na kratko je vlasnik palače bio grof Ivan Ne pomuk Drašković, koji ju je 1806. pro dao grofi ci Julijani Keglević, su pruzi feldmar šala baruna Heinricha Ga briela von Collen bacha (1773. - 1840.), is tak nu tog aus trij skog generala, koji je od 1830. živio u Za gre bu i sve do smrti po sjedovao palaču.

Generalov romantični perivoj Kako svjedoči detaljni nacrt što ga je

prvi objavio Artur Schneider (Perivoji, vr tovi i šetališta u starom Zagrebu, Na-rod na starina, 320, 1929.) Collenbach je iza palače, prema Tuškancu, imao vrt ko -ji se protezao sve do suprotnog brije ga i

Dvorište kuće Egersdorfer-Fischer, nakon obnove 2008.

majura. Ispod ispod palače, na geo me -trijski uređenom dijelu, Schneider pret -postavlja povrtnjak, dok je veliki ro ma -n tič ni perivoj sve do majura bio "ude šen na engleski način." Uz Schönbach ge ne-rala baruna Paula Radivojevicha (1759.-1829.) na Mlinarskoj cesti, to je bio jedan od najljepših zagrebačkih bi der majer skih perivoja, poseban upravo zbog svog mjes-ta unutar grada, dok su se drugi nalazili u ladanjskom predjelu duž Medveščaka.

No sve su kuće u Demetrovoj imale vr tove, doduše manje, koji su, kaže Schnei der, tvorili "zacijelo najljepšu i naj -sa vr še niju sliku, što je pruža stari kul tur ni, es tet sko profi njeni Zagreb." Ro man tič na epizoda obilježena kulturom vrto va bila je kratka vijeka, pa se tako i od Collen-ba chova strmog vrta odijelio tuš ka nač ki majur s kurijom, koji je dugo pri padao tr-govcu Miji Krešiću.

Palača je u doba kad ju je posjedovala baru nica Emilija Keglević (1814.- 1883.), Col lenbachova kćerka, doživjela znatnu prei naku: na uličnom krilu nadograđen je kat, podignuto klasicističko stubište i tri-jem u dvorištu. Najkasnije 1862. palaču ku pio Antun pl. Vakanović i ona je dugo bila u vlasništvu njegove obitelji.

17

Palača Magdalenić-Drašković-Jelačić:

Freska s prikazom Fischerovih važnih

zgrada

Uz te dvije pala če baroknih obiljež ja ko-jima su adap ta cije pri-dale i dru ga, po gla vito klasi cis tič ka, na sredini ulice do minira palača na broju 7-9 s monu-mentalnim tri je mom s jonskim stu po vi ma i ogra dom s dor skima. I njoj su vlas nici bili istaknuti pri padnici hr-vatskog plem stva: naj-prije baru ni Ivan i Baltazar Mag dalenić, iz starog turopoljskog roda, grofovi Ivan i Franjo Draš kovići, veleposjednik Albin Kiepach iz Samobora i najposlije pod-maršal grof Gju ro Jelačić (1805.-1901.), zna meniti austrijski vojskovođa, brat bana Josipa Jelačića. Pala ču je za baruna Baltazara Magdalenića između 1742. i 1763.

Osebujni trag arhitekta Fischera Transformaciju palače detaljno je is-

tražila Marina Bagarić u monografi ji Ar-hitekt Ignjat Fischer (2011.). Fischer je, na ime, ženidbom s Jelkom Egersdorfer, kćer kom Pauline Egersdorfer rođ. Vaka-no vić, dospio u posjed palače. Najprije je na prvom katu imao stan i atelijer, a nakon smr ti supruzinih roditelja pripala mu je po lovica kuće, dok je drugu kupio bankar Mi livoj Crnadak, ali će je on ubrzo (1923.) pro dati Fischerovima. U većoj adaptaciji iduće godine Fischer je dogradio drugi kat u krilu prema Tuškancu, gdje je smjes tio novi velik atelijer. U njemu su se u me-đuratno doba i Fischerovog krea tivnog ap o geja smjenjivali gotovo svi ar hitek ti mla đe generacije, a također je bio druš-teni i kulturni punk. Ugrožen kao Židov us postavom ustaške vlasti, preživio je sa-

mo zbog "mješovitog braka", a umro ovdje oja đen i bolestan Fischer je ovdje umro. P o slije je u palači dugo živjela Cata Dujšin Ribar.

U dvorištu palače Fischer je ostavio ose bujni trag: fresku na erkeru prvoga ka-ta. Na njoj je dao naslikati sve svoje zgra-de koje je smatrao važnima, a pro matra ih dječak u šestinskoj nošnji. Ba ga rić pret-postavlja da potječe iz 1929., a autorica je Fischerova kći Ivana, inače pr va žena diri gent u nas. Prigodom temeljite ob nove palače 2008. godine freska je paž ljivo res-taurirana.

(nastavlja se)

18

sagradio ugledni graditelj baroknog Gradeca, Ma tija Leon-hardt, uključivši u nju dio gradskog bedema i polukružnu kulu. Južno od palače, na bedemu, postojala je do početka 19. stojeća kuća s vrtom, orijetirana na ulicu, koju je Magadalenić kupio i tako zaokružio svoj posjed.

Između 1821. i 1824. nasljednici Baltazara Magdalenića pro dali su čitav kompleks grofu Ivanu Draškoviću, koji je pro veo veliku adaptaciju do 1831. godine. Tada je na juž-nom pročelju prigrađen monumentalni portik s jonskim stu-povima koji je postao glavnim ulazom, dok je stari portal zat voren, a porušeni su stara kupljena kuća i dio gradskog be-dema da bi se dobio prostor za vrt. To je jedino mjesto gdje je probijen gradski zid. Napokon je s ulične strane sagrađena i jednokatnica klasicističkih obilježja, povezana sjevernim krilom s palačom. Većina istraživača pripisuje klasicistički sloj palače Bartolu Felbingeru. Prema Lelji Dobronić, posrijedi je "izvanredno zanimljiva mješavina raznih epoha": sadrži dio srednjovjekovnih bedema i polukružnu kulu, veći dio pa-lače ima obilježja baroka, dok trijem i ulična jednokatnica nose obilježja klasicizma, a ne treba smetnuti s uma ni mo-numentalnu ogradu s portalom u osi Mletačke.

Engleski perivoj palače bio je atrakcija. Tako botaničar Hirc bilježi pojedinosti: uz uličnu ogradu "nauglednije stablo gra da Zagreba, koje se cijelo zaodielo crvenim cvietovima, koji izbijaju iz same kore, a nalikuju crvenoj akaciji, cercis siliquastrum, s ovim stablom druguje gladičija, gleditschia triananthos, a s proljeća rasipava u perivoju preblagi miris bijelo-cvatuće sremze, bielog, crvenog i ružičastog jorgovana, dok je palača zakićena velikim modrim grozdovima vistarije. Mjeseca lipnja gode ti oku prekrasne ruže, koje niču po tamno

zelenim busovima, a uhu milopojac, slavulj i odlični onaj ptičji zbor zbor se nastanio u ubavom Tuškancu."

Unatoč vrijednosti, potvrđenoj najvišom kategorijom zaš-tite, palača se godinama zapuštala, a nakon što su iz nje izaš-li dječji vrtić i većina stanara, ostala je nenastanjena. Na mi-jenjena je doduše Muzeju grada Zagreba, i čak su joj prije toga obnovljena pročelja (?), zagađena u međuvremenu grafi tima. Od nekadašnjeg perivojnog partera ni travke, samo razrovana gola zemlja, pokoje staro stablo i privatno parkiralište, navodno privremeno.

U znatno je boljem stanju susjedna palača nadasve poznata po starinskom zdencu s krovom od šindre u dvorištu do kojeg vode malena, uzana vrata u zidu, a kraj njih i lijep barokni portal kolnog ulaza. Neki je znaju po Staroslavenskom zavodu "Svetozar Rittig", dok su je stariji Zagrepčani zvali "Balbičina palača", po posljednjoj vlasnici barunici Korneliji Balbi. Još 1715. podžupan Ivan Hyazynti, o kojem je u časopisu već bilo govora kao darovatelju Marijina stupa za Markov trg, prodao je četiri parcele s nedovršenim kućama na gradskom bedemu Žigmundu pl. Škerlecu, bliskom suradniku biskupa Brajuga, kasnije predsjedniku Sudbenog stola, koji je kuću gradio oko 1730. Kao vlasnika Lelja Dobrinić uočava 1775. Petra Škrleca, protonotara Kraljevine i kr. savjetnika. Njegova udovica Bar-bara Grlečić prodala je 1806. grofu Petru Draškoviću na-slije đenu kuću, nakon što ju je obnovila i povećala. Kasnije su pa laču posjedovali podžupan Pavao Ožegović, pa njegova udo vica Ana, od koje su je naslijedile tri nećakinje, kćeri Ivana pl. Lovinčića. Suprug Julijane, jedne od njih, Sigmund pl. Fo-droczy, pripadnik stare porodice iz varaždinske županije, kupio je kuću od svojih šogorica, Amalije i Lujze, udane za baruna Balbija. Ona je nakon sestrine smrti prekupila palaču, koja je otada bila u posjedu obitelji Balbi. I danas spomen-ploča podsjeća na dobrotvornu zakladu koju se osnovale Lujza Balbi i njezina kćerka Kornelija 1936.

19

Dogradnjom klasicističkih

krila započinje urbanističko

oblikovanje križanja Opatičke i

Demetrove ulice

Mjesto utoka Demetrove ulice u Opatičku jedno je od najljepših prostora Gornjega grada, koji

ob likuju tri klasicističke palače: Fra nje Draškovića na adresi Opatička 29, Karla Draškovića ili Narodni dom u Opa tič-

Napisala: Viki Jakaša Borić

Foto: Zoran Bogdanović

Barokna palača s klasicističkim dogradnjama

Palača Drašković na uglu Opatičke 29 i Demetrove 17

pojasa koji se proteže između Demetrove ulice i zapadnog srednjovjekovnoga zida, na zapadnoj strani nekadašnjih Novih vra ta ili sjevernog ulaza u grad. Značajna je ne samo u oblikovanju spomenutog kri ža nja dviju važnih gornjogradskih uli -ca, već i kreiranju vizure grada s Ilir skoga trga, koja se otvorila 1838., ukla nja njem Novih vrata. Njezinom značaju pri do-nosi položaj zapadnoga krila na grad -skom obrambenom zidu, kojim je po-sta la dio kontinuiranog poteza kuća koje ob likuju zapadnu frontu Gor nje ga grada. Zapravo je riječ o cjelini, ambi jen talno i urbanistički vrlo uspješno uklop ljenoj u prostor maloga grada, koja je, res pek-tirajući genius loci, značajno prido nijela njegovoj vrijednosti. Doživljavamo je s raz ličitih strana i na različite načine, ali

koj 18 i Alojzija Frigana u Opatič koj 27. Sve tri palače građene su od 1835. do 1840. godine. kada klasici zam u za gre-bač koj arhitekturi doživlja va vrhu nac, za hva ljujući djelovanju graditelja Bar tola Fel bingera (1785. – 1871.) i Aleksan dra Br darića (1814. – 1872.). Ia ko stil ski uje-dinjene repertoarom arhitek ton ske de-ko racije, kao i jedno stav noš ću kara k te-rističnom za bider majer, a ambijen tal no izvanredno prilagođene kontekstu male-noga grada srednjovjekovnog mjerila i m atrice, njihova geneza, kao i uvjeti for-miranja, potpuno su različiti. Palača u Opatičkoj 29 ima najdužu povijest, a gra-đevni slojevi od kojih je sazdana govore o njezinom rastu i transformaciji.

Četverokrilna palača nalazi se na ve-likoj nepravilnoj parceli, u okviru uskoga

20

uvi jek kao harmoničan dio gustog ur ba-nog tkiva visokih ambijentalnih i arhitek-tonskih vrijednosti.

Atraktivan prostorProstor u kojem je građena palača

Draš ković nije oduvijek bio atraktivan niti poželjan za izgradnju raskošnih pala ča. Naime, povijesne prilike određene sta-lnom opasnošću od Turaka značajno su utjecale na način življenja u gradu tijekom 15. i 16. stoljeća. Posljedično je zemljište unutar gradskih zidova bilo drugačije vrednovano, pa su na cijeni bile parcele u okviru središnje gradske zone, gdje su se nalazile kuće i palače viših društvenih slojeva, kao i sve trgovine. Parcele na pe-rifernim dijelovima grada duž obram-benih zidova nisu bile atraktivne te, kako Vladimir Bedenko zaključuje u svojoj knjizi "Zagrebački gradec" (Zagreb, 1989.), u tom dijelu grada živio je socijalno nizak sloj populacije, nalik onom u podgrađu. Riječ je, dakle, o pučkom dijelu grada koji se organizacijom i dimenzijama par cela, kao i veličinom i kvalitetom kuća zna čajno razlikovao od elitne središnje zone grada.

Izmjenom povijesnih okolnosti i sta-bilizacijom situacije s obzirom na po-vlačenje Turaka, raste broj stanovnika u podgrađima, a istodobno gradske zidine gube obrambenu funkciju. Tijekom 17. sto ljeća započinje razgradnja gradskih ob ram benih zidova, koja će kulminirati u 19. stoljeću, uklanjanjem gradskih vra ta i integracijom grada s podgrađima. Pro -stor na mjestu starog obrambenog zi da postaje atraktivan zbog pogleda i kon -takta s vanjskim prostorom i zelenim po-vršinama, što doprinosi kvaliteti življenja, pa stoga započinje izgradnja plemićkih pa lača upravo tamo gdje su se ranije ni-zale malene uske parcele, uglavnom s drvenim kućama. Ovaj trend uzima ma-ha u 18. i naročito 19. stoljeću, o čemu svjedoče vedute Gradeca iz toga vremena, na kojima je evidentno da mjesto obram-benog zida zauzimaju palače i kuće. To potvrđuju i današnje barokne, klasicističke i historicističke palače duž linije gradskog obrambenog zida.

Prostor na kojem se nalazi današnja palača u prvoj polovini 18. stoljeća bio je podijeljen na dvije parcele, od kojih je ona prema gradskim vratima grada bila prazna, dok je na drugoj bila drvena kuća. Vlasnički su ove dvije parcele ob-jedinjene 1742., kad je Ladislav Szalle ku-pio spomenutu kuću od Kristofa Ga lju fa

ku puje zidanu kuću, uključujući pro stor na kri žanju Demetrove i Opatičke te pa-dinu prema Tuškancu. Dogradnjama ulič -nih krila i raznim adaptacijama tije kom tridesetih godina 19. stoljeća, formira se palača kakvu poznajemo danas.

Palača je, međutim, kratko bila u stam be noj funkciji, budući da je već 1850. ku puje Zemaljska vlada te se sljedeće go -dine u nju useljava Financijalno rav na -telj stvo Hrvatske i Slavonije. Nakon Dru -

Južni portal

Pogled s Ilirskog

trga na istočno

pročelje palače

Sjeverno pročelje palače

i susjednu parcelu od obitelji Do mja nić. Petar Špišić, podžupan Za gre bač ke ž u-pa nije, kupio je zemljište od Szalle ove udovice, 1769. godine. Već kra jem sto-ljeća, 1798., grof Aleksandar Erdö dy ku-pu je na ovom mjestu, kako se u do ku men-tima navodi "zidanu kuću s bre žulj kom", koju nadograđuje i adaptira za svo je po-tre be.

Od Erdödya koji su bili u lošoj fi nan cij-skoj situaciji grof Franjo Drašković 1834.

21

goga svjetskoga rata u palaču useljava Ar-hiv grada Zagreba, a tijekom pedesetih i šezdesetih godina palača se prilagođava uvje tima i standardima arhivske ustanove. Godine 1965., kao zaključni radovi velike prenamjene za potrebe Arhiva obnavljaju se pročelja. Danas je u palači Državni ar-hiv grada Zagreba.

Slikovitost palače i povijesni slojevi

Palača Drašković četverokrilna je pa-la ča sa središnjim pačetvorinastim dvo-rištem. Njezina su krila, kao i krovišta raz ličitih oblika, visina i dimenzija, što pri donosi slikovitosti i dinamičnosti cje-line, odnosno značajnim promjenama po-jav nosti s izmjenama kuta gledanja.

Najstariji je dio palače tlocrtno i vi-sinom najveće krilo, položeno uz rub sje verozapadne padine na liniji srednjo-vje kovnog zida. Riječ je o baroknoj palači koju najvjerojatnije podiže Aleksandar Erdödy, krajem 18. stoljeća, na mjestu sta rije zidanice koja postaje dio nove cje-line. O tome da je starija građevina in teg -rirana u tijelo nove palače svjedoče pri-zemne prostorije iznimno širokih zido va, svođene bačvastim svodovima koje za-sijecaju susvodnice.

Iako je u dogradnjama i adaptacijama koje poduzima grof Drašković u 19. sto-ljeću tlocrtno i gabaritno Erdödyeva pa la-ča izmijenjena, a njezino vanjsko proč elje prema Tuškancu preoblikovano u du hu klasicizma, razabire se u svom pro stor-nom ustroju, pročeljnoj artiku laciji, kao i odnosu na okruženje.

adaptacija prostora palače za potrebe ar-hivske djelatnosti.

Velik dio dvorišnog pročelja barokne palače, unatoč izmjenama, ostao je oču-van do danas te nam, osim vrijednih in-for macija o izvornom oblikovanju, daje uvid u njezin odnos prema okruženju. Ovo je pročelje nekada bilo glavno re pre -zentativno pročelje palače, koje se do živ-ljavalo iz Opatičke ulice, dakle iz grada. Vanjsko je pročelje bilo sporedno i stoga sasvim jednostavno oblikovano, što je lo-gično jer je centar gradskoga života bio unutar staroga grada, a doživljaj izvana bio je manje važan.

Osnovni koncept baroknog pročelja od ređen je središnjim četveroosnim ri-za litom zabatnog zaključka. Riječ je o vrlo lijepom primjeru plattenstila koji se očituje u njegovoj raščlambi plitko upušte nim glatkim plohama i isturenim plo ha ma s prozorima. Dekoracija je ve za-na uz prozore, a razvija se u plitkoj geo-metriziranoj plastici i to u zoni parapeta, kao i nadprozorskoj zoni. Reducirane for-me motiva tekstila (lambrekena), česta dekoracija baroknih pročelja, pretvaraju se gotovo u apstraktne oblike.

Dogradnja klasicističkih krila Postavši vlasnik, grof Franjo Draš ko vić

uređuje parcelu izgradnjom novih dvo-rišnih, ulično orijentiranih krila, a po tom osuvremenjuje i svoju baroknu p a laču. Naime, 1835., grade se jednokatna krila duž uličnog ruba parcele, čime se zna čaj-no mijenja karakter cjeline koja postaje

Bila je to dvokatnica, zaključena viso-kim četverostrešnim krovištem, uobiča-jene prostorne organizacije prvoga kata u kojoj je dominirala središnja veća pro-storija, zaključena koritastim svodom. S obje strane glavne dvorane bile su po dvije prostorije, sve zajedno anfi ladno povezane u niz koji se protezao duž pročelja okre-nutog prema tuškanačkoj šumi. U straž-njem dijelu s orijentacijom na parcelu bilo je glavno stubište sa po dvije prostorije na obje strane. Spiralno drveno stubište za poslugu, uobičajen element baroknih pa lača i dvoraca, nalazilo se na spoju p alače s gospodarskom građevinom koja se pružala duž južnog ruba parcele. To je stubište uklonjeno prilikom jedne od

Dvorišno pročelje baroknog krila

palače s dograđenim galerijama

Glavna

ulazna

veža

Pogled na

stubište

palače

22

zatvorena s nepravilnim dvorištem u sre-di ni. Tim zahvatom ujedno započinje ur-ba nističko oblikovanje križanja Opa tič ke i Demetrove ulice, na kojem još nije bilo Friganove palače niti palače Karla Draš-ko vića na suprotnoj strani Opatičke. Spoj dva krila pod nepravilnim kutom na mjes-tu križanja dviju ulica kvalitetno je rije šen odsječenim uglom na kojem se smješ ta por tal u niši.

Nova krila čine nizovi međusobno po vezanih prostorija, dok se autonomna horizontalna komunikacija odvijala dvo-riš nim ganjcima koji su u prvoj polo vi ni 20. stoljeća zamijenjeni armirano-be ton-skim galerijama. Sve su prostorije pra-vo kutne, osim trapezoidne na mjestu od sje čenog ugla prema raskrižju, a niz pri zem nih prostorija prekinut je dvje ma ve žama: na spoju dva krila i na zavr šet-ku krila prema Opatičkoj ulici. Ver tikal nu vezu čini polueliptoidno stubište uz dvo-rišni perimetralni zid krila orijen tira nog na Opatičku ulicu.

Barokna palača je dominanta cjeli-na ne samo vizualno, već i funkcio nal -no. U njoj se, naime, i dalje odvija ži vot plemstva, dok ulična krila ima ju uti litarnu i poslovnu funkciju. Ho ri zon tal na pro-težitost, određena već njiho vim volu me -

ni ma, naglašena je ujedna če nim rit mom pro zorskih osi uličnih pro če lja. Ri tam je prekinut plohom odsje če nog ug la s por-talom u niši i tro dijelnim pro zo rom u katu te jednako artiku lira nom zo nom portala na krilu prema Opa tič koj ulici. Osnovni i dominantni elementi ar tikulacije su slijepi lukovi nad pro zo rima prizemlja, naglašeni profi la cija ma i povezani glatkom trakom koja se kon ti nu i rano proteže cijelom du-ljinom pročelja.

Doista je začudan stupanj redukcije na Draškovićevoj palači na kojoj je elimi-nirana gotovo sva arhitektonska plastika, osim nositelja horizontalnoga ritma – lu-kova te razdijelnih i zaključnih vijenaca. Ap solutno dominantna prazna ploha, kao i trodijelni prozori lišeni dekoracije, utis-nuti u pravokutne uklade, vezuju gra đe-vinu za djela srednjoeuropskog ra dika-lnog klasicizma.

Grof Franjo Drašković nije se zaus-tavio na dogradnji dvorišnih krila. Bio je svjestan važnosti i utjecaja gradnje na iz-gled grada, pa je uređenjem svoje palače, osim vlastitoj udobnosti, želio pridonijeti "uresu grada". Smatrao je da bi tome umnogome pridonijelo rušenje No vih ili Opatičkih vrata, do čega je došlo 1838. godine. Vjerojatno nakon to ga, Drašković

donosi odluku o velikom zahvatu na sje-vernoj strani dvokatne pa lače, čiji je cilj bio poravnavanje ulične linije, u odno-su na dograđena jednokatna krila, ali i poljepšavanje novonastale vizu re s Ilir-sko ga trga na grad.

Preoblikovanje barokne palačeU artikulaciji sjevernog dvokatnog

pročelja primijenjen je drugačiji koncept u odnosu na pročelja jednokatnih krila. Naime, nad rustifi ciranom prizemnom zonom uzdiže se dvoetažno platno, pila-strima podijeljeno u pet prozorskih polja. U zagrebačku arhitekturu ovaj je koncept uveo i često koristio Bartol Felbinger, pri klan jajući se stilskim tendencijama vre mena, pa je od kićenijih varijanti s pri mje sama baroknih elemenata (kuća De me t rović u Radićevoj 32) prelazio na pro čišćene opcije koje najbolje prezen-tira kuća Hatz na Trgu bana Jelačića 15. Na pročelju palače Drašković zapa-ža se redukcija i simplifi kacija deko ra-tivnih elemenata te upotreba kasno klas-icističkih elemenata, kao što su pilastri s vertikalnim kasetama. Komponira se os -novnim arhitektonskim elementima – p i -lastrima, prozorima, lukovima, što ovo pro čelje povezuje s pročeljima jedno kat -

Nacrt zgrade kr.

fi nancijalnog

ravnateljstva,

istočno pročelje,

Filip Sorg, 1903.

23

i kvaliteta cjeline značajan je doprinos takvom razmišljanju, budući da je upravo Felbinger imao izuzetan senzibilitet za prostor Gradeca i harmonično uklapanje u njegov prostorni kontekst.

Nova namjenaPrelaskom u vlasništvo Zemaljske vla-

de, 1850. godine, prestaje stambena fun-kcija palače Drašković te počinje njezina upo treba za javnu poslovnu namjenu. Već 1851. u njoj se smještaju uredi Finan-cijalnog ravnateljstva Hrvatske i Slavonije. Nacrti Filipa Sorga iz 1903. svjedočanstvo su o izgledu palače u tom vremenu.

Cjelina defi nirana intervencijama gr o- fa Draškovića tridesetih godina 19. sto-lje ća doživjet će adaptaciju u prvoj po-lovini 20. stoljeća, kad se prvobitni ganjci dvorišnih pročelja mijenjaju armirano-betonskom konstrukcijom galerija s ve-li kim prozorima, koje značajno obilje ža-vaju željezni okviri sitnog rastera. Krov galerije bio je prekriven škriljevcem koji je u obnovi šezdesetih godina 20. stoljeća zamijenjen eternitnim pločama. Recentno je škriljevac ponovno postavljen u obnovi pod vodstvom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.

Arhiv grada Zagreba ulazi u palaču 1947., zbog čega će uslijediti prilagodba no vim potrebama. Priprema programa pre namjene te adaptacija palače za ar hiv-sku djelatnost odvijali su se tijekom pe -de se tih i šezdesetih godina. Iako broj ne, iz mjene su uglavnom ostale vezane za pri-zemne etaže dvorišnih krila, od nosno prvi kat južnog dvorišnog krila, čime se ipak nije utjecalo na bitna obiljež ja povijesne građevine. Kasnije su us li je dile nove in-ter vencije u kojima se uk lanja spiralno ba rokno stubište i daljnja prilagodba pro-stora potrebama arhiva.

U palači je i danas Državni arhiv grada Zagreba, pa su reprezentativne prostorije glavnoga krila u funkciji uprave Arhiva, dok je preostali dio njegovih prostora za -u zet policama s arhivskom građom i knji -ga ma. U dvorišnim su krilima uredi i či-tao nica.

Usprkos brojnim intervencijama u 20. stoljeću, elementi opreme interijera, poput stolarije, baroknih niša, podnih dr-venih obloga i štukodekoracija, postoje i danas. Palači je, međutim, potreb na te-m eljita obnova, zbog zaštite i afi r macije izuz etnih vrijednosti građevine i kva li-te tnijeg zbrinjavanja vrijedne arhivske građe.

nih dvorišnih krila na čijim je pro če l ji ma primijenjen isti princip.

Draškovićev zahvat na baroknoj palači vezan je i za preoblikovanje zapadnog pro čelja, što je bilo sasvim u duhu vre-mena. Naime, tijekom 19. stoljeća palače i kuće rastvaraju se prema zelenim gra-dečkim padinama, naglašava se veza ar-hitekture s prirodom, koncentrira na dojam izvana. Zapadno pročelje palače, u 18. stoljeću artikulirano ujednačenim nizom prozora bez značajnijih ar hitek-ton skih akcenata ili proboja, dobi va na-gla sak na tri središnja otvora u vidu arhi tektonske plastike klasične pro ve-ni jencije te balkona sa željeznom ogra-dom. Ostvaruje se, dakle, tendencija po-v ezivanja i rastvaranja prema prirodi, kao i reprezentativnijem dojmu vanjskog pročelja koje se tada, zbog drugačijeg načina življenja i kretanja, doživljava i s vanjske strane grada. Preoblikovani

Nacrt

zgrade kr.

fi nancijalnog

ravnateljstva,

prizemlje i

prvi kat, Filip

Sorg, 1903.

Nacrt

zgrade kr.

fi nancijalnog

ravnateljstva,

drugi kat,

Filip Sorg,

1903.

ot vori vezani su za središnju dvoranu prvoga kata, koja se tada preuređuje. U okviru preuređenja palače, gradi se novo stubište koje se povezuje s dvorišnim krilima preko spomenutih ophoda koji se protežu duž dvorišnih pročelja. Obodne stijenke stubišnoga kraka kojim se uspinje na prvi kat dekorirane su pilastrima jon-skoga reda. Iz istoga vremena potječe ka rakteristična podna obloga u glavnoj ulaznoj veži palače. Riječ je o hrastovim kockama koje su se često koristile u pro-storima veža palača ili bogatijih kuća.

U nekim se dokumentima spominje poslovna veza Bartola Felbingera i Franje Draškovića, što dakako ne potvrđuje Fel-bingerovo autorstvo navedenih gradnji, ali nam ipak govori da je Felbinger radio na palači. Stilska analiza, međutim, čvršći je argument koji ide u prilog pretpostavci da bi Felbinger mogao biti autor projekta. Jednako tako, urbanistička uklopljenost

24

borac za baštinuZa života bio nam je najživahniji glasnobranitelj spomenika, a sada

je sred najkrvavijeg rata svijeta i najdivljeg uništavanja spomenika

odjednom zamuknuo, zapisao je Tihomil Stahuljak prigodom

Szabove smrti

Napisala: dr. sc. Snješka Knežević

Foto: dokumentacija autorice

Gjuro Szabo preminuo je 2. svibnja 1943. nakon isrpljujuće bolesti u svom stanu na Marulićevu trgu

7. Tog dana sjeća se Tihomil Stahuljak, njegov đak, nasljednik i doživotni oboža-va telj, u knjizi Gjuro Szabo djelo jednog ži vota (1995.) u poglavlju Respice fi nem:

"Kad sam jednog jutra ratne godine 1943. iz – svoje ulice – Deželićeva prilaza stu pio na Kazališni trg, pa njime skrenuo pre ma Muzeju za umjetnost i obrt ugle dao sam ovješenu dugu crnu zastavu kop ljem uperenu suncu. Smrknulo mi se. S ulaz-nih stepenica teških vratiju Muzeja poz-dravio me podvornik i dobacio: Rav natelj Tkalčić moli da mu se odmah ja vite!... Ako je i ovaj put trebalo najhitnije po kupiti znanstvenu rukopisnu ostavštinu Szabe da je Szabo ne odnese, Tkalčiću ipak nije bilo lako da sam pođe po nju. Iz mračnog stubišta ušli smo u još mračnije predsoblje Szabina stana, a iz polutame predsoblja na ostakljena vrata u prvu sobu... Kao voštana lutka u svečanom cr nom odijelu ležao je sredinom prve sobe opružen u otvorenom lijesu... Ta bez glas na tišina bila je za mene ono najčud nije. Trajala je nekoliko minuta, a ja sam istom nekoliko godina kasnije shvatio taj pra vorijek Szabe. Za života bio nam je naj ži vah niji glasnobranitelj spo-menika, a sa da je sred najkrvavijeg rata svijeta i naj d iv ljeg uništavanja spomenika odjednom za m uknuo. I da ne zaurla, po-kriše ga. Tog jutra u naborima njegovih stisnutih nos nica i usnica s gorčinom bilo je i pomodrjele zgrušane krvi. Ojađen do groba otišao je iz kuće...".

Szabo je za života postao mit za hva lju -jući svom radu kao konzervatora i mu ze- alca, istraživača i znanstvenika, pis ca i kri -tičara, a nadasve strastvenog i us prav nog

Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti

Szabo ispred Muzeja za

umjetnosti i obrt, 1932.

Sedamdeset godina od smrti

hrvatskoga konzervatora i

muzealca

Gjuro Szabo

25

bor ca za baštinu i spomenike. No u to -me je znat nu ulogu imala i njego va snaž -na i ose buj na ličnost. Svi tuma či opi su -ju nj egovu narav, ponašanje, na vi ke i stil ži vo ta, govore o spoju inte lekta i os je -ćaj nosti, inte li gen cije i obra zo va nos ti, o ak ti v i z mu, angaž manu i bes kom pro mis- nos ti, pot p u noj po sve ćenosti radu i oda -bra noj misiji. Josip Horvat, i sam po vjes- ni čar kul ture kaže za Szabu na isteku epo-he ko joj obojica pripadaju, da je "repre-zen tat ivan hrvatski intelektualac... čuvar hr vat skih kul turno-historijskih vrednota... bor beni idealist", ističe njegov "herojski kul t ur ni rad...raznovrsnost i ogromni op seg stu dija", govori o "jedinstvu života i rada".

Szabo je već kao đak, student i sred njo-školski učitelj posvjedočio odgo vor nost i strastvenost. Kasnije je na svim pod ručjima bio pionir. Na preporuku Jo si pa Brun šmi-ta, Ta dije Smičiklasa i Vje ko sla va Klai ća postao je nakon jed no go diš njeg stu dijskog boravka u Beču, Nürn bergu i Pragu 1911. tajnikom novo os no vanog Zemaljskog po- vje renstva za očuvanje historijskih i umjet-ničkih spo me nika u Hrvatskoj i Slavoniji i po sta vio temelje institucionalne skrbi za po vijes nu i kulturnu baš tinu. Imeno va-njem za ravnatelja Mu ze ja za umjetnost i obrt 1920. ot vara mu se drukčiji izazov kojem su vereno odgovara modernizacijom i pre u ređenjem tog muzeja, gdje je osta-vio neizbrisiv trag do 1925., kad ga je nes-motreno i nepra ved no tadašnji jugo sla-venski mini s tar prosvjete Stjepan Radić po slao u pr e ranu mirovinu. Kad mu je lu -cidni i nadasve aktivni grado na čelnik Vje-koslav Heinzel 1928. povjerio da postane rav nate ljem Muzeja grada Zagreba, Sza-bo, već posve profi liran i etabliran, našao se pred šan som života: formirao je novi muzej, po čevši od postava, biblioteke i do kumen ta cije te nužnih servisa do pro-pagande i javnih manifestacija. Poči nje naj plodnije razdoblje njegova profe sio -nalnog života: grozničavo sabiranje, siste -ma tiziranje i sve veća koncentracija na za grebačke spo menike, o kojima je u Na -r odnoj starini, iza bravši je 1929. za služ -beno glasilo mu zeja, objavio 12 ras pra va i 10 manjih priloga. Josip Horvat će 1935. utvrditi ka ko njegove studije, ras prave i članci "obasižu cijelu jednu bib lioteku" i veći dio Hrvatske, dok će Anđela Horvat 1967. pobrojati više od 260 radova od kojih izdvajamo sljedeće: "Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Sla voniji" (1917.), "Spomenici starije sredo vječ ne arhitekture u Hrvatskoj

i Slavoniji" (Šišićev zbornik, 1929.), "Kroz Hrvatsko Zagorje" (1939.), a što se tiče Za-greba, "Knjiga o starom Zagrebu" (Na rod-

na sta rina, 1930.), "Zagreb od go dine 1860. do da nas" (Obzor, Spomen knji ga 1860. - 1935.) "Stari Zagreb" (1941.) ko ji je do-živio više edicija. U najnovijoj, O Za grebu (AGM, 2011.) sabrana je većina stu dija i feljtona o Zagrebu.

U toj golemoj produkciji razabire se nekoliko smjerova i žanrovska krista liza-cija. Uz znanstvene radove posvećene po jedinim spomenicima, Szabo se sve više okreće literarnom iskazu i postaje "maj stor kulturno-povijesnog eseja", ali i bri tak kritičar. Ne zazire ni od kratkog no vinskog članka, reportaže i komentara, sve u uvjerenju o važnosti popularizacije i edu kacije. No istodobno počinje saži ma ti svoje znanje u sinteze kojima auto ri tativ-no svladava velike vremenske, stil ske i kul turne raspone, istodobno ma es tralno ek vi li bri rajući između poli tič ke povijesti, po vijesti kulture i umjet nosti. Stvorio je pa radigmu koju će kas nije neki prihvatiti, tako ubr zo Artur Schneider, a u drugoj po-lo vini 20. stoljeća najtalentiranije i iz du-boke unutrašnje potrebe Olga Ma ru ševski.

Ova skica tek naznačuje širinu i du-binu, svojstvenost i jedinstvenost Szabina opusa i ličnosti. Kakve je tragove ostavio svjedoči recepcija Szabe od 1935., kad o nje mu prvi opsežan prikaz u Narodnoj sta rini piše Mirko Stanisavljević, pa drugi te meljni tekst Josipa Horvata iz 1939., sve do poslijeratnih tekstova Ivana Bacha i An đele Horvat, Zden ke Munk, Franje Bun taka, Tihomila Stahuljaka, Olge Ma-ru šev ski, Zden ka Šterka i najposlije Kre-ši mira Ga lovića, ne spominjući one koji se na njega pozivaju kao na uzor i obil no citiraju.

O 135-toj obljetnici Szabina ro đenja u Novskoj, Szabinu rodnom mjestu, Novljansko akademsko druš tvo upriličilo je 2010. znan stve ni skup "Gjuro Szabo u hrvatskoj kulturi" i izdalo zbornik s ra do-vima petnaestoro autora, koji je ure dio osnivač i predsjednik društva Jozo Ma re-vić. I ove godine, 15. svibnja, to će druš-tvo no vljanskoj javnosti predstaviti naj-noviju knjigu izabranih tekstova, Gjuro Szabo, O Zagrebu, izdanu prošle godine. No u Zagrebu neće se zbiti ništa, sudeći prema već najavljenim programima onih kojima bi trebala biti dužnost sjetiti se Szabe, od dvaju spomenutih uglednih muzeja, Druš tva povjesničara umjetnosti, Društva kon zervatora, Muzejskog doku-men tacijskog cetra i Instituta za povijest um jetnosti.

Ljubo Babić, Szabo 1925.

Gjuro Szabo,

1923.

Szabo je za života postao mit

za hva ljujući svom radu kao

konzervatora i mu zealca,

istraživača i znanstvenika,

pis ca i kri tičara, a nadasve

strastvenog i us prav nog

borca za baštinu i spomenike

26

Potres u Zagrebu, 9. studenoga 1880., pre-kretnički je događaj u kari je ri Hermana Bolléa i jedna od naj važnijih epizoda u

po vijesti grada Zagreba u 19. stoljeću. Pro cje-njuje se da je u epi centru, sjeveroistočno od Zagre ba, bio mag nitude 6,2 po Richteru (na po datku za hvaljujem seizmologu mr. sc. Ivici So vi ću s Geofi zičkog odsjeka zagrebačkog Pri -ro do slovno-matematičkog fakulteta). Ri jet ko koja zgrada u gradu nije pretrpjela ba rem m a la oštećenja, a mnoge su bile teš ko oš te ćene.

Najviše su stradali stari dijelovi Za greba – Kaptol te istočna i južna strana Gra deca, no i u Vlaškoj ulici, Novoj Ve si i Donjem gradu niz se zgrada vi še ni je mogao koristiti. Od sakralnih gra đe vi na najviše su stradale katedrala, fra nje -vač ka crkva te crkve Svete Katarine i Sve to ga Mar ka, a u Donjemu gradu si na go ga. Od jače stra dalih ostalih ob je ka ta tre ba spo menuti neka-daš nji isu so vač ki sa mostan, koji je tada služio kao sjediš te uprave za Vojnu krajinu, za tim Ože -go vićevu kuću te većinu pa lača uz istoč nu stra -nu Opatičke i na Stros sma yero vom še tališ tu na Gradecu. Prie ste rova, rela tivno nova ku ća na uglu Trga bana Jelačića i Praške, morala se u cije-losti uklo niti, kao i sirotište na početku Vlaške uli ce. Jako su stradali i kadetska škola u Novoj Vesi, Kukovićeva kuća u Ilici, Glaz beni zavod u Gundulićevoj, a i nova pa lača Akademije, tada još nedo vršena, pre trpjela je oš te ćenja.

U okolici Zagreba pobrojati sve ja ko oš te će-ne i u potpunosti uništene građe vine nije mo gu-će zbog njihova broja. Spo me nuti se mogu crk ve u Remetama, Mar ku šev cu, Kraljevom Vr hu, Ka-šini, Ste njev cu, Ses vetama, Velikoj Gorici, Gra -ne ši ni, Nartu, Ščitarjevu, Du gom Se lu, Ja kov lju, Tuhelju, Laduču, dvor u Sve toj He leni, itd.

Obnovu Hrvatske nadzirala je Ze malj ska vlada, na veliko nezadovoljstvo opor benog tiska

Crkva u Granešini

nakon potresa 1880.

Crkva u Remetama

nakon potresa 1880.

Napisao: dr. sc. Dragan Damjanović

Foto: dokumentacija autora

Herman Bollé, život i rad (2) Položaj glavnog arhitekta

Zagrebačke nadbiskupije, a potom

i Prvostolnoga kaptola osigurao

je Bolléu gotovo monopol u

popravcima sakralnih katoličkih

građevina nakon potresa, 1880.

Stara kurija na Kaptolu 6 prije potresa

27

i di jela zagrebačkog Gradskog zastup-stva, uključujući i gradonačelnika Matiju Mra zovića. Dijelom vlastitim nov cem i dijelom (nedovoljnim) pomoći Peš te i Be-ča, osigurala je direktnu nov čanu po moć najsiromašnijima, a povolj ne kre dite os-tatku stanovništva, vlastelinstvima, podu-zećima i crkvenim organima.

Iz zemaljskih sredstava vlada je nepo-sred no nakon katastrofe izdvojila 50.000 fo rinti, a isto je toliko dao i ugarski mi ni-star, predsjednik Tisza, no taj iznos nije po krivao ni djelić ukupnih potreba niti Za greba, a kamoli cijelog područja stra da-log u potresu. Ukupna je šteta, naime, pro-cijenjena na golemih 3,3 milijuna forinti. Zajednička ugarsko-hrvatska vlada, od-nosno Ministarstvo fi nancija, morala je stoga priteći u pomoć, osiguravši mili jun fo rinti beskamatnog zajma koji je Ze malj-ska vlada proslijedila ponajprije pri vat-nicima slabog imovinskog stanja.

Državni "zemaljski" inženjeri vodili su ra ču na o zatvaranju građevina čija je sta-t ika bila ugrožena, kvaliteti obnove i, da-ka ko, pra vilnom trošenju dodijeljenoga nov ca.

Herman Bollé nije u tome trenutku bio niti u gradskoj niti u zemaljskoj služ-bi, pa stoga i nije imao važnu ulogu u or-ganizaciji obnove, no položaj glavnog ar-hitekta Zagrebačke nadbiskupije, a potom i Prvostolnoga kaptola osigurao mu je go tovo monopol u popravcima sakralnih katoličkih građevina. Radio je dosta i za druge vjerske zajednice (obnovio je pra-voslavnu crkvu), privatne naručitelje te pojedine javne institucije (povjerena mu je obnova Hrvatskoga glazbenoga zavoda).

Dok je u prvoj godini života i rada u Za-grebu uglavnom bio ograničen na poslove koje su mu osigurali Iso Kršnjavi i biskup Strossmayer te na izvođenje pro jekata svojeg učitelja Friedricha von Schmi-dta, nakon ove katastrofe otvorila mu se široka mogućnost autorskoga djelova-nja. Širenjem kruga prijatelja i pozna-nika stvorio je sustav veza, koji će mu u sljedećim desetljećima osiguravati broj-ne projekte i afi rmirati ga naposljetku u jednog od najvažnijih arhitekata hrvat-skog historicizma.

Ostvarile su se Strossmayerove rije či, napisane Kršnjavome u pismu, 19. stu de - no ga 1880. "Nesrieća u Zagrebu, ve li ka. Hvala Bogu, što nam je Rački ostao živ i zdrav. Što se crkava tiče, mi smo to liko pisali da se imaju popraviti; sad je Bog dragi drugim i to užasnim pismom napis-ao da to ima biti."

Glavni arhitekt Nadbiskupije i Kaptola

I prije potresa, dva mjeseca nakon Bol léovog preseljenja u Zagreb, 1. siječnja 1880., zagrebački Nadbiskupski duhovni

stol imenovao ga je pregledateljem nacer-tah i troškovnikah za cerkve. Time je Bollé do bio poziciju koju su imali Viollet-le-Duc u Parizu, a donekle i Friedrich von Schmidt u Beču – dijecezanskog arhi-tekta, što mu je donijelo potpun nadzor nad sakralnim gradnjama u Nadbiskupiji i omogućilo široko autorsko djelovanje na polju sakralne umjetnosti. Iako u to-me trenutku Bollé nije imao velik sa mo-stal ni opus, radovi na restauraciji Za gre -bač ke katedrale i crkve u Mariji Bis tri ci, a vjerojatno još više lobiranje Fra nje Rač-koga, biskupa Strossmayera i Ise Krš-njavoga, uvjerili su nadležne u Za gre bač-koj nadbiskupiji i nadbiskupa Miha lovića u kvalitetu arhitekta kojem su odlučili prepustiti sve važne buduće gradnje.

Na imenovanje Bolléa službenim ar-hi tektom Prvostolni će se kaptol odlu čiti nešto kasnije, tek nakon potresa. Prema pi sanjima zagrebačkoga tiska, Bollé je već 15. studenoga, šest dana nakon po-tre sa, imenovan glavnim arhitektom ob-no ve svih kaptolskih zdanja. Iako se ta tvrd nja nije mogla potkrijepiti arhivskim izvo rima, čini se da je točna jer je Bollé preuzeo sve poslove oko obnove oštećenih objekata Prvostolnoga kaptola, stradalih u potresu, i izgradnje novih. Postao je glavni arhitekt Kaptolskoga građevnog odbora koji je nadzirao obnovu, pregledavao i odobravao svaki projekt i troškovnik. U Odboru su bili kanonici Franjo Gašparić (glavni nadzornik i restauracije Katedrale te izgradnje biskupskog sjemeništa), Fra-njo Rački i Konrad Šnap. Bolléu je položaj nesumnjivo osigurao Kršnjavi preko Rač-koga koji će niz godina biti najvažniji nje-

stol imenovao ga je pregledateljem nacertah i troškovnikah za cerkve. Time je Bolldo bio poziciju koju su imali Viollet-le

Bollé je već

15. studenoga, šest dana

nakon potresa, imenovan

glavnim arhitektom obnove

svih kaptolskih zdanja

preobrazba

28

gov zagovornik i suradnik unutar insti-tucija Prvostolnoga kaptola.

Do kraja 1880-ih Bollé će, zahvaljujući steč enom položaju, voditi obnovu i iz-grad nju brojnih crkvi, kurija, ali i rezi den-cijalnih i gospodarskih te drugih zgra da kojima su Prvostolni kaptol i nad bis kup bili vlasnici ili patroni. Dakako, nisu svi ra dovi bili opsežni, niti značajni sa staja-lišta povijesti umjetnosti. No, budući da je ukupna vrijednost popravaka dosegla go lemu svotu, rad za Prvostolni kaptol i Nad biskupiju zagrebačku omogućio je Bolléu znatan materijalni probitak i zasi-gur no utjecao na njegovu odluku da traj-no ostane u Hrvatskoj, kako je priželjkivao Iso Kršnjavi, a i biskup Strossmayer u pr -vom razdoblju svojega poznanstva s Bol-léom.

Za vođenje obnove Katedrale Bollé je dobivao 2400 forinti godišnje plaće. Svi ostali radovi za Prvostolni kaptol i Nad-bis kupiju bili su mu posebno plaćeni, naj češće pet posto od ukupne cijene ob-nov ljene ili izgrađene građevine, ako je nad zirao gradnju ili paušalno, prema ve li čini projekta. Prvostolni kaptol mu je osi gurao i prostor za rad – pisarnicu Gra đevnog ureda prvostolne crkve, smje-šte nu najprije u kuriji na Kaptolu 4, a od po četka 1883. u kuriji na Kaptolu 15, na sjever nom rubu ulice.

Kvalitetno izvedeni radovi omo gu ći-li su Bolléu, osim materijalne, i profe sio-nalnu afi rmaciju u sredini u koju se doselio te uspostavljanje bliskih odnosa s brojnim ljudima iz krugova Katoličke crkve, što će mu u nadolazećim desetljećima nasta-viti osiguravati poslove. O izvrsnim od-

no sima koje je uspostavio s pojedinim čla no vima Prvostolnoga kaptola te Nad-bis kup skoga duhovnog stola pa i s nad-bis ku pom govore i okolnosti njegova pre -las ka na katoličanstvo. Bollé je, naime, bio prote stant ske vjere, luteran (aug s burš ke vje roispovijesti, kako se isti če u is pravi o is po vijedanju, odnosno prima nju ka to li -čan stva), pa je nakon doselje nja u Za greb bio povezan s mjesnom evange lič kom općinom koja mu je povjerila izra du pro-jekata za gradnju crkve i zgrade vje ro ispo-vjedne općine. Nepunih pet go dina nakon preseljenja odlučio se na kon verziju.

Katoličku je vjeru ispovijedio u svib-nju 1884. pred kanonikom Antunom Kr-ža nom (koji će kasnije živjeti u kuriji na Kap tolu 6, podignutoj prema Bolléovim pro jektima), u prisutnosti kanonika Bla-ža Švindermanna i Ludovika Botke, up-ravi telja nadbiskupskih dobara. Spisi o Bolléovom prelasku na katoličanstvo na-laze se u arhivskoj dokumentaciji zagre-bač koga nadbiskupa, a ispovijedanje vjere dogodilo se u kapeli nadbiskupskog dvo-ra, što je znakovito, budući da se tome do-gađaju očito pridavala velika pozornost. Dapače, nadbiskup Josip Mihalović u pis mu kardinalu Ludovicu Jacobiniju u Rim, vezanom uz konverziju, razložio je Bol léove zasluge za Katoličku crkvu u Za-

grebu, veliku ulogu u restauraciji Kate dra-le i obnovi crkvenih zgrada prije i nakon potresa. Mihalović preuzima sredinom 1880-ih ulogu koju je ranije igrao Stros-smayer - glavnog Bolléova zaštitnika i po-srednika pri prepuštanju značajnih pro-jekata u ruke ovog arhitekta.

Okolnosti Bolléovog prelaska na kato-ličanstvo, čini se, nisu bile posve prema crkvenim pravilima. Biskup Strossmayer, ta da već nenaklonjen Bolléu, tvrdio je ka -ko ga je nadbiskup primio u okrilje Kato -lič ke crkve, a da se nije ispovijedio i pri čes-tio. Bez obzira na to jesu li Stros sma ye rove tvrdnje bile točne ili ne, mo že se pret-pos taviti kako je Bolléova konver zija bi la ponajprije potaknuta poslovnim raz lo-zi ma. Treba je nesumnjivo proma tra ti u svjetlu istovjetnoga postupka nje go va uči-telja Friedricha Schmidta koji je ta ko đer od gojen kao protestant, a 1858. je, ka ko bi osigurao bolju poziciju kod ka to lič koga klera, a dijelom i iz uvjerenja, pre šao na ka toličanstvo. Živeći i radeći u do mi nant-no katoličkom okružju, obojica su kon ver-zi jom nesumnjivo nastojali osi gu ra ti lak še dobivanje poslova, tim prije što su po naj-prije projektirali sakralne gra đevine.

Financiranje obnove crkvenih građevina

Kaptol s okolnim područjem - Novom Vesi i Vlaškom ulicom pripada dijelovima Zagreba, najviše stradalima u potresu. Ri jet ko je koja građevina prošla s malim ošte ćenjima, pa je ukupna šteta na zgra-da ma u ovoj gradskoj četvrti, bez crkvi i ka pela, ali nesumnjivo sa sjemeništem i nadbiskupskim dvorom procijenjena na

Protestant Bollé prešao

je na katoličanstvo u

svibnju 1884.

Kardinal Josip Mihalović

Kurija br. 27 neposredno nakon potresa

29

Dok se čekalo odo bre nje vladinoga zaj ma, Prvostolni je kaptol mo rao trošiti no vac iz vlas ti tih zaklada te drugih crk ve -nih zaklada. Nadbiskup je posudio 40.000 fo rinti kojima su plaćeni radovi u naj -kritič nije vrijeme, u prvoj polovini 1881. Dio je novca posuđen iz blagajne Prvo -stolne crkve (otprilike 4700 forinti), no najveći je dio osiguran iz kaptolskih po-božnih zaklada iz kojih će se uzimati no-vac i nakon što nije dobiven veliki zajam od vlade. Kako su te zaklade ionako bile opterećene velikim dugovima, koji su kra-jem 1881. iznosili više od 193.000 fo rin ti, početkom sljedeće, 1882. godine, m ora lo se odustati od brojnih planiranih no vo-gradnji i popravaka i započeti s naj stro-žom štednjom.

Do kraja 1881. samo za gradnju i op re manje kurija potrošeno je, naime, nešto manje od 100.000 forinti, što je za ono vrijeme bio golem iznos. U kasnijem izvještaju, iz ožujka 1882., naznačeno je kako je samo Bollé od toga iznosa potrošio na razne gradnje 86.706 forinti, što jasno govori o tome da su gotovo sve kaptolske gradnje bile u njegovim rukama.

Zbog velikih troškova i nemogućnosti podizanja većega kredita od Zemaljske vlade, radovi na obnovi brzo su počeli po sus tajati. Racionalizacija je uvjetovala od ga đanje ili potpuno napuštanje niza

znatnih 740.715 forinti. Najveći dio troš-kova obnove spadao je na Prvostolni kap-tol, dok je sjemenište, nadbiskupski dvor te crkvu Svete Marije na Dolcu, ko ja je pri vremeno služila kao katedrala, mo rao popraviti nadbiskup, a i franjevci su sami popravljali svoje samostanske zgrade i crkvu. Međutim, bez obzira na to koja je institucija fi nancirala obnovu, projekti za restauraciju gotovo svih objekata bit će povjereni Hermanu Bolléu.

Šteta od potresa na kurijama pred-stav ljala je tek dio troškova koji je Prvo-stol ni kaptol morao pokriti. Pod njegovim je patronatom stajala i župa Svete Ma rije na Dolcu (pa je i za popravak tamoš nje -ga župnog dvora i crkve morao dati glav-ninu novca) te cijeli niz teško stra dalih žu pa u bližoj i daljoj okolici Zagreba. Za gre bački je Prvostolni kaptol, naime, imao u to vrijeme velike posjede u cije loj Hrvatskoj (i u Banatu). Na većini po sje-da u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kao i u Zagrebu velik je dio građevina dosta stra-dao u potresu, osobito u selima na obron-cima Medvednice (Markuševec, Grane-šina) te općenito u bližoj okolici Zagreba (Resnik, Kustošija, Vrapče, Petrovina). Ka ko je posjedovanje vlastelinstava u to vrije me u Hrvatskoj bilo povezano s pa-tro nat skim dužnostima, Prvostolni je kap tol bio obavezan popraviti ne samo vlas tite gospodarske i rezidencijalne zgra-de, već i crkve te župne dvorove, vezane uz te posjede, koje su stradale u potresu.

Koliko je ukupno novca Prvostolni kaptol potrošio za obnovu, nije ustano-vlje no. Procjene iz vremena neposredno nakon potresa govorile su o otprilike

200.000 forinti, no čini se da je potrošen daleko veći iznos. Nadbiskupski duhovni stol, prema procjenama nadbiskupa Mi-ha lovića, morao je pak uložiti otprilike 150.000 forinti u popravke građevina koje je posjedovao ili imao patronatsko pravo nad njima. Među oštećenije sakralne gra-đevine koje su morale biti popravljene već 1881. – 1882. ubrajaju se crkve u Mi holcu, Konjščini, Vugrovcu, Čučerju te naj ošte-će nija među njima – remetska župna crk-va.

Kanaliziranje novca u obnovu te tijek radova osobito se dobro mogu pratiti u spisima Prvostolnoga kaptola. Budući da je vrsta oštećenja (dijelom ili u cijelosti uniš tena krovišta, napuknuti zidovi i slič-no) uvjetovala hitne popravke, Kaptol je pr vih mjeseci nakon potresa radove fi n-an cirao vlastitim novcem. Tek kad su za-vr š e ni najnužniji popravci na zgradama koje su se mogle sačuvati, u siječnju 1881., odl učeno je poduzeti korake u dalj njoj, op sežnijoj obnovi i posuditi preo sta li no-vac od hrvatske Zemaljske vlade. Za tra žili su 200.000 forinti, dok je istodobno Za-gre bačka nadbiskupija zatra žila 150.000 fo rinti.

Iako su nuncijatura iz Beča i car odo-brili zajmove, oni ipak nisu realizirani, ba rem kad je riječ o iznosu koji je priželj-kivao Prvostolni kaptol. Postupak po di -za nja zajma najprije se izu -zet no pro du žio, do sre dine 1882., a kad je na kra ju no vac odo bren, Zemaljska je vla -da Pr vo stolnom kaptolu do-di jelila neus po redivo ma nji iznos - samo 20.000 forinti.

Kurija br. 27, današnje stanje

Crkva u Markuševcu,

koju je Bollé obnovio

nakon potresa 1880.

30

pro je kata. Tijekom 1882. planiralo se za-po če ti s popravkom kurije na Kaptolu 2, gradnjom nove kurije na Kaptolu 21 i žup ne crkve i dvora u Granešini, zatim s pop rav kom župne crkve u Markuševcu i grad njom zvonika crkve u Resniku. No, osim po pravka kurije na Kaptolu 2, svi su os tali radovi morali biti odgođeni. Ra do-vi na obnovi trajali su stoga sve do kra ja 1880-ih, a ako ubrojimo i radove na opre-ma nju obnovljenih ili ponovno iz gra đe-nih crkvi, i duže - do kraja 1890-ih go di-na. Stoga je i kaptolski potresni fond, ia ko for malno zaključen već krajem 1882., na-stavio postojati, dok svi veliki radovi nisu završeni.

Nove kurije i nadogradnja sjemeništa

Detaljno obraditi sve Bolléove rado-ve na građevinama obnavljanima na kon potresa nije moguće u kratkom tek stu. Obnova franjevačke crkve te nad bis kup-skoga dvora i Katedrale, kao najveće in-ter vencije, tako su važan i složen problem da zaslužuju posebne tek stove. Ipak valja na glasiti Bolléovu ulogu u preobrazbi Kap tola, izgradnjom novih kurija i pre-grad njom sjemeništa.

Preobrazbu Kaptola poticao je po-naj prije Kršnjavi koji se početkom 1880-ih zdušno zalagao za širenje neogotike u hrvatskoj arhitekturi, pa i njezino pre tva-ranje u hrvatski nacionalni stil. Po kušao je stoga, preko Franje Račkog, uvje riti nadležne Prvostolnoga kaptola za gre bač-kog te prebendare da svoje kurije gra de u neogotičkom stilu, kako bi bile u har mo-niji s novim zapadnim pročeljem koje je u to vrijeme dobivala Katedrala. Po stu-late jedinstva i čistoće stila, koji su u to vrijeme primarno primjenjivani pri ob-no vi pojedinačnih srednjovjekovnih gra-đevina, Kršnjavi je htio proširiti na čitavu gradsku četvrt i Kaptol pretvoriti u (neo)gotički dio Zagreba.

Namjera mu je samo djelomično us-pjela. U Novoj Vesi najprije su, od 1880. do 1881., podignuta dva spojena pre ben-darska doma u neogotičkom stilu, pre-ma Bolléovim projektima, a potom je na Kaptolu podignuta nova neogotička ku rija na broju 6 te kurija na broju 21, koja ima pročelja riješena u svojevrsnoj kombinaciji neogotike i neoromanike.

Iako je Kršnjavi bio vrlo uporan u za-govaranju gotike, neuobičajena rješenja pročelja novih Bolléovih kurija - okolnost da su bila prekrivena fasadnom opekom,

Herman Bollé,

kanonička kurija,

Kaptol 6, Zagreb

Prebendarske kurije na Novoj

Vesi 5, podignute 1880. – 1881.,

današnje stanje

Herman Bollé, projekt za prebendarske kurije na Novoj Vesi, 1880.

31

Unutrašnjost kapele

zagrebačkog sjemeništa,

pogled prema koru

zbog čega su izgledala kao strana tijela me đu preostalim, uglavnom baroknim ku rija ma na Kaptolu - dovela su već sre-dinom 1880-ih do odustajanja od potpune preobrazbe gradske četvrti u neogotičkom stilu. Važan je faktor nesumnjivo bio i nedostatak novca, zbog čega nisu srušene manje i srednje oštećene kurije, već su popravljane. Projekte za popravak gotovo svih kurija izradio je ponovno Bollé koji je nekima dao slikovite detalje, tornjić (na primjer, na kuriji Franje Račkog) ili bogatu raščlambu pročelja (na kuriji na Kaptolu 27, u kojoj je danas Nadbiskupijski arhiv).

Osim kanoničkih kurija, u prvoj je po -lo vi ni 1880-ih Bollé na Kaptolu ob no vio i nadogradio veliki sjemenišni kom pleks. Istočno i južno krilo zgrade, kao i dvo-etažna kapela, podignuta tom prilikom, izvedeni su u neogotičkom stilu. Kapela se osobito ističe rješenjem gornjega kata, danas glavnog prostora kapele, koji nije nadsvođen nego pokriven krovištem s vidljivom grednom konstrukcijom.

Iako Kršnjavijev i Bolléov projekt pot-pune pregradnje Kaptola nije uspio, u tom se dijelu Zagreba više nego u bilo ko joj drugoj gradskoj četvrti i danas jasno uo-čava koju je ulogu Bollé odigrao u obnovi nakon potresa 1880. godine.

Kurija na Kaptolu 21,

današnje stanje

Zagrebačko sjemenište,

današnje stanje, pogled

s tornjeva Zagrebačke

katedrale

Unutrašnjost

kapele

zagrebačkog

sjemeništa prije

modernizacije

Kršnjavi je htio čitavu

gradsku četvrt Kaptol

pretvoriti u (neo)gotički

dio Zagreba

32

Novosti iz zagrebačkih knjižara

Monografi ja doc. dr. sc. Dragana Damja no-vića s Odsjeka za povijest umjetnosti Filo-zof skog fakulteta u Zagrebu o arhitektu Her-manu Bolléu (Köln, 1845. – Zagreb, 1926.) na 680 stranica sa 550 ilustracija donosi cjelovit pregled stvaralaštva jednog od najvažnijih hrvatskih arhitekata s kraja 19. i početka 20. stoljeća - od početaka njegove djelatnosti u Kölnu i Beču preko rada na dovršavanju Đakovačke katdrale i restauraciji Zagrebačke katedrale do samostalnih ostvarenja tijekom zagrebačkog razdoblja stvaralaštva (od 1879. do 1926.). U knjizi je riječ o dvjestotinjak sa-kralnih, javnih i stambenih građevina te predmeta umjetničkog obrta. Mo nografi ja je strukturirana dijelom po kro-no loškom, a dijelom po tematskom na če lu. Podijeljena je na tri velike cjeline: Bio grafi ja/konteksti/polazišta, Restauriranje spo me ni-ka i Novogradnje. U uvodnom dijelu donosi se pregled zbi-vanja u arhitekturi prostora u kojem je Bollé odrastao i u kojem se školovao – Kölna te općenito rajnskog područja, te Beča i Aus-tro-Ugarske Monarhije. Slijedi usporedni pre gled Bolléova školovanja i najranijeg ar-hi tektonskoga rada, od početaka u očevoj radionici preko rada u arhitektonskom ure-du Heinricha Wiethasea do preseljenja u Beč, 1872., i rada u atelijeru Friedricha von Schmidta. Autor nastoji pokazati što je sve Bollé mogao naučiti u tim atelijerima te, komparativnom analizom i putem arhivskih izvora, rekonstruirati na kojim je važnim projektima u to vrijeme radio. Sljedeće poglavlje govori o prvim kontaktima Hermana Bolléa s Hrvatskom, vezanim uz dovršavanje Đakovačke katedrale, na kojoj počinje raditi 1876. godine. Istodobno s radom u Đakovu, Schmidt mu sredinom 1870-ih povjerava neposredan nadzor nad gradnjom palače Akademije te restauraciju crkve Svetog Marka, a od 1879. i prvostolne crkve u Zagrebu. Vezano uz početak radova na Zagrebačkoj katedrali, Bollé se seli u Hrvatsku i započinje samostalnu karijeru. Prva cjelina završava poglavljem koje govo-ri o okolnostima stvaranja i djelovanju Ka-tedralne radionice, Obrtne škole i Muzeja

AR

HIT

EK

T H

ER

MA

N

BO

LL

É

DRAGAN DAMJANOVIĆ

Doc. dr. sc. Dragan Damjanović: "Arhitekt Herman Bollé"

Cjelovit pregled Bolléova stvaralaštva

za umjetnost i obrt u Zagrebu, institucija koje su poslužile kao jezgra obrazovanja niza vrsnih majstora koji su potom Bolléu pomagali u velikim graditeljskim zahvatima (poput klesara Ignjata Franza, slikara Josipa Bauera, stolara Friedricha Häckera, Ivana Budickog, graditelja Hektora pl. Eckhela ...).Druga cjelina, posvećena restauriranju spo-menika, započinje pregledom Bolléova ra da na Zagrebačkoj katedrali, od prvih inter-ven cija, izvedenih prema Schmidtovim pro-jektima od jeseni 1879. do potresa 1880., do završetka cijeloga projekta, početkom 20. stoljeća. Restauracija Zagrebačke kate dra-le i sklopa Nadbiskupskoga dvora najvaž-niji je restauratorski pothvat hrvatskog his toricizma, koji se u monografi ji kontekstu-a lizira s drugim sličnim ostvarenjima na pod-ručju Srednje Europe.U nastavku poglavlja obrađuju se najvažniji restauracijski zahvati Hermana Bolléa, po-dijeljeni prema stilskom ključu na neo go-tičke, neobizantske, neorenesansne i neo-romaničke restauracije sakralnih građevina, dok su zahvati na javnim građevinama iz-dvo jeni kao zasebna cjelina. U ovom su po-glavlju obrađena brojna antologijska djela hrvatskoga historicizma: franjevačke crkve u Zagrebu, Iloku i Trsatu, župna crkva u Re-metama, hodočasnički kompleks u Mariji Bistrici, pravoslavna i grkokatolička crkva u Zagrebu, manastir Grgeteg na Fruškoj gori, katedrale u Križevcima i Pakracu, palača Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu itd. U poglavlju se podrobno obrazlažu postulati kojima se Bollé koristio pri obnovama, a posebna je pozornost po-svećena i zagrebačkom potresu, 9. stude-noga 1880., i njegovom utjecaju na restaura-ciju spomenika u Hrvatskoj te izgradnju hrvatskoga glavnoga grada.Treća velika cjelina posvećena je Bolléovim novogradnjama. Posebno se obrađuju naj-važ nija neogotička, neobizantska, neoro-ma nička i neorenesansna ostvarenja, a go vo ri se i o određenom prodoru secesije u njegov arhitektonski jezik nakon 1900. godine. U tom se poglavlju donosi iscrpan pregled djelatnosti Hermana Bolléa na polju

izgradnje Zagreba u 19. stoljeću. Surađujući s gradonačelnicima Matijom Mrazovićem, Milanom Amrušem i Adolfom Mošinskyjem, Bollé je, naime, snažno utjecao na izgradnju Zagreba i preko djelovanja u odboru koji je iz radio novu Regulatornu osnovu gra da, 1887., i projektiranjem pojedinih jav nih i stambenih građevina. Nizom glavnih grad-skih trgova i ulica i danas dominiraju važna Bolléova ostvarenja, simboli vizual nog iden-titeta Zagreba, poput zgrade Mu zeja i škole za umjetnost i obrt na Trgu maršala Tita, Kemijskog laboratorija na Stros smayerovom trgu, nekadašnje Učiteljske škole u Medu-lićevoj itd. U monografi ji se posebno naglašava i Bo llé-o va uloga u projektiranju nekih od naj važ-nijih novih sakralnih objekata (evan gelička crkva u Hebrangovoj ulici) te stam benih i stambeno-poslovnih građevina zagre bač-kog historicizma (palače Pongratz i Stan-ko vić na Jelačićevu trgu, vlastita kuća u Žerja vićevoj ulici, kuća predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Stjepana Speveca u Dalmatinskoj ulici itd.), a obrađuje se i njegov doprinos urbanoj opremi Zagreba (Hol zerov meteorološki stup i fontana na Zrinjevcu i slično). Središnjem zagrebačkom groblju Mirogoju, kao najvažnijoj Bolléovoj novogradnji i naj -važnijem ostvarenju zagrebačkog histo ri -ciz ma, autor posvećuje posebno opšir no po glav lje u kojem obrađuje ne samo ar hi tek-tonski okvir groblja – arkade s pa viljonima, već i arhitektovu ulogu u projek tiranju nad-grobnih spomenika za ugledne građane Zagreba s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

MUO i Leykam International

33

Gdje je u Zagrebu stanovala glazba? - pitanje je koje je postavila muzikologinja Nada Bezić u potrazi za zagrebačkim glazbenim lokacijama u svojoj knjizi Glazbena topografi ja Zagreba od 1799. do 2010., objavljenjoj u izdanju Hrvatskog muzikološkog društva.Sva mjesta na kojima se glazba izvodila i podučavala, mjesta koja omogućavaju distribuciju glazbe, nota, zvučnog zapisa i glazbala te mjesta na kojima se čuva spomen na glazbenike kroz spomen-obilježja čine šarolikost lokacija koje obuhvaća glazbena topografi ja. Početna godina istraživanja, 1799., odnosi se na godinu kad je zabilježena prva izvedba opere u Zagrebu.Prikazano je šest zagrebačkih kazališta i 12 koncertnih dvorana s podacima o povijesti zdanja, vlasnicima i arhitektima te osnovnom tipu muziciranja u njima. Slijede višenamjenski prostori u kojima su se održavali koncerti: ugostiteljski objekti, crkve i sjedišta društava. Među lokacijama na otvorenom, osobito se ističu glazbeni paviljoni, a govori se i o podoknicama, ljetnim festivalima te promendandim koncertima. Spomen-obilježja obuhvaćaju spomenike i spomen-ploče, grobove na Mirogoju i Miroševcu te ulice imenovane u spomen na glazbenike i glazbene pisce. Diskurs o spomen-obilježjima ukazao je na utjecaj politike, a brojnost i okolnosti spomen-obilježja Vatroslavu Lisinskom iznjedrile su zaključak da ga se može smatrati "glazbenim junakom" Zagreba.Ilustracije u knjizi ukazuju na manje poznati glazbeni Zagreb, a opsežni prilozi pružaju povijesne i prostorne preglede, popis glazbenih lokacija na Gornjem gradu, potpuni popis spomenika glazbenicima i ulica, popis 241 groba glazbenika na Mirogoju i dr. Iako je pisana kao znanstveni rad, knjiga je namijenjena širokoj javnosti. Raznolikošću i važnošću glazbenih lokacija, kao i njihovih autora (arhitekata i umjetnika), Zagreb se pokazuje kao europski grad glazbe.

Knjige su vrsta kolektivne memorije, a samo memorija, dakle ono što se ne zaboravlja, što ostaje zapisano i u sjećanju, tvori kulturu i civilizaciju jednoga grada ili naroda. Ima i druga izreka koja kaže: Kad čovjek pročita samo jednu knjigu, misli da sve u njoj piše. A sve ne piše ni u tisuću knjiga! Zato, neka čitatelji i ovu knjigu prihvate s njezinim ograničenjima koja su neizbježna.Monografi ja Zagreb – kratka urbana povijest i zlatno desetljeće priča je o našem glavnom gradu, i to u velikom povijesnom luku od Zlatne bule, kojom je Agram proglašen "slobodnim kraljevskim gradom", do današnjih urbanih vizura s početka 21. vijeka. Ova je knjiga memento koji se jednostavno želi otrgnuti zaboravu i uz nju pristaju ovi Šenoini stihovi: Povrh starog Griča brda, / Kao junak lijep i mlad, / Smjele glave, / Čela tvrda, / Slavni stoji Zagreb – grad; / Živ, ponosit, / Jak, prkosit, / Kad slobode plane boj, / Tko tu kliko ne bi: / Slava, slava tebi, Zagreb grade divni moj! Upravo tako, u riječi i slici, izgleda knjiga o Zagrebu, koju je objavio Grad Zagreb (urednik je Davor Jelavić), a javnosti je predstavljena 25. travnja u prepunoj dvorani Novinarskog doma. Tekstovi su na hrvatskom i

en gleskom jeziku, fotografi je su vrhunske kvalitete, knjiga ima 614 stranica i velikog je monografskog formata. Ona nipošto nije stručna ekspertiza minulih devet stoljeća, a još je manje njihova kritička valorizacija. Ne hvali niti kudi, ne uzdiže niti unizuje. Ona samo slikom i riječju želi skicirati urbani put koji je jedna mala plemenita varoš s ruba K.u.K. Monarhije prošla, da bi danas izrasla u srednjoeuropsku metropolu u kojoj se, unatoč recentnoj krizi i recesiji, živi po mjeri čovjeka. Upravo je "po mjeri čovjeka" konstanta ovoga grada i dio identiteta svih ljudi koji u njemu žive i rade. No, naš grad nije prepoznatljiv samo po specifi čnom načinu života, o čemu su nedavno s mnogo iskrenog divljenja pisali The Independent, Le Figaro i danski magazin Vagabond Reis, nego je Zagreb čist i siguran grad. Zbog toga nam svake godine dolazi sve više turista, gotovo cijeli jedan Zagreb godišnje – koji svijetom prenose priču o lijepo uređenoj i nadasve turistički zanimljivoj srednjoeuropskoj metropoli.

Podrobno se potom obrađuju Bolléova na-sto janja za stvaranjem posebnog arhitek-ton skog hrvatskog nacionalnog stila (pa vi -ljo ni na izložbama u Trstu 1882. te Bu dim-peš ti 1885. i 1896., crkva u Gustelnici, vila We iss u Zagrebu itd.), temeljenog na or na -me n ti ci tra dicijske arhitekture sri jem skog i is toč no slavonskog sela. Autor sve važ ne Bo lléove radove uklapa u povijesni i po vi-jes no-umjetnički okvir nji hova nas tan ka, os li kavajući zanimljivi mo zaik hrvat sko ga dru š tva krajem 19. i po čet kom 20. sto ljeća. Po sebnu pozornost po sve ću je Bolléo vim ve zama s vladom bana Dra gu tina Khuen-

l k j ik f fij

Nada Bezić: Glazbena topografi ja Zagreba od 1799. do 2010.

Monografi ja Zagreb – kratka urbana povijest i zlatno desetljeće

Hé der váryja te odnosu s pr vim hrvat skim ško lo vanim povjesničarom um jet nos ti i pro -fe sorom povijesti umjetnosti na Sveu čiliš tu u Zagrebu te predstojnikom Od je la za bo go-štovlje i nastavu hrvatske Ze maljske vlade - Izidorom Isom Kršnjavim, kao i s đa ko vač kim bis kupom Josipom Jur jem Strossmayerom. Monografi ja "Arhitekt Herman Bollé" prva cjelovito obrađuje opus ovoga ključnog hr-vatskog i srednjoeuropskog arhitekta viso-kog i kasnog historicizma. U njoj se donosi mnoštvo novoga, dosad nikad objavljenoga materijala (arhivskih podataka, projekata, crteža) iz raznih hrvatskih muzejskih i arhiv-

Hrvatsko muzikološko društvo

skih institucija te privatnih zbirki, zbog če-ga će zasigurno pobuditi velik interes ne samo znanstvenika, nego i šire publike, za-in teresirane za povijest grada Zagreba i Hr-vatske s kraja 19. i početka 20. stoljeća. S ob-zirom na prostor iz kojeg je Bollé potekao i gradove u kojima se obrazovao, monografi ja je značajna za cijelo srednjoeuropsko kul-turno područje. Knjiga je zajedničko izdanje Muzeja za um-jetnost i obrt i izdavačke kuće Leykam In t-er national d. o. o. iz Zagreba. Naslovnicu i prijelom dizajnirao je studio Bachrach & Kriš-tofi ć. Otisnuta je u tiskari Kerschoff set.

34

Kad bi se razmatralo koji je dio Za-gre ba najglazbeniji, uvjerljivo bi po bijedio Gornji grad. Na tom

m alenom brežuljku nalazi se pedesetak loka cija koje su povezane s glazbom. Riječ je o domovima glazbenika ili glazbenih ama tera, ulici imenovanoj prema glazbe-niku, koncertnim i kazališnim prostorima, ne kadašnjim glazbenim školama, sjediš-tima glazbenih društava, crkvama u koji-ma se od početaka muziciralo... Pozorni šetač može ponešto saznati ako pročita nekoliko spomen-ploča koje mu ipak ne-će reći cijelu priču o lokaciji (pa makar sadr žavale i poetične tekstove, kao na spomen-ploči Milki Trnini: "Prijatelju osluh ni, zar ne čuješ glas divnog hrvatskog sla vu ja"). Ako pak na šetnju ponese knjigu "Glaz bena topografi ja Zagreba od 1799. do 2010.", ona će mu pomoći da pronađe sve glazbene lokacije Gornjega grada, ali o nji ma ne daje više od osnovnih podataka. Zato je najbolje da predstavimo neke od naj zanimljivijih, i to onim redom kojim bis mo šetali u stvarnosti.

Nakon što smo se uspeli Mesničkom, pro lazimo izvanredno kratku Ulicu Vatr-

Napisala i snimila: Nada Bezić

Foto: dokumentacija autorice

Koncert 18. travnja 1827.,

kojim se Glazbeno društvo

prvi put predstavilo

zagrebačkoj javnosti, označava

početak redovitog javnog

koncertnog života u Zagrebu

Gornjim gradom

Godine na pročelju nekadašnjeg Stankovićevog kazališta odnose se na godinu izgradnje

(1834.) i godinu dovršetka pregradnje kazališta u urede Gradske skupštine (1897.)

oslava Lisinskog i ulazimo u Visoku ulicu. Na stavljamo Demetrovom, po tom Mle-tačkom dolazimo do Trga Sv. Marka, skre ćemo načas u Matoševu, pa preko Ka-ta ri ninog trga i Habdelićeve završavamo šet nju na vrhu Opatičke ulice.

Kuća Ivana Zajca, Visoka 16Ivan Zajc živio je u toj kući od dolaska

iz Beča u Zagreb, 1870., pa sve do smrti, 1914., o čemu govori i spomen-ploča koju ju je 1925. postavila Družba Braća hr vat-skoga zmaja.

Zajc je s obitelji stanovao u zapadnom krilu kuće, okrenutom Tuškancu, dok je u istočnom, prizemnom krilu uz ulicu po-

Ivan Zajc

Foto: Arhiv Hrvatskoga glazbenog zavoda

Spomen-ploča Ivanu Zajcu u Visokoj 16, postavljena 1925.

35

četkom 1870-ih živjela obitelj Augusta Še-noe. Književnikov sin Milan često je kao dijete boravio kod slavnog skladatelja te je kasnije zapisao: "U Zajčevom stanu bio je na srijedi salon popločen 'terrazom', na način talijanskih kuća. Visoki svod bio je uređen alegorijskim fi gurama i slikama. (…) Staklena su vrata vodila preko dvije stube na malu terasu pod vedrim nebom: ta terasa puna je bila cvijeća. (…) U salo-nu, pamtim dobro, bila je prilično velika vitrina, zatvorena sa svih strana staklom, a u njoj svakojakih poklona: lovor-vijenci srebreni, pozlaćeni, prstenje sa dragim ka menjem, čaše od srebra ili kristala, ele-gantni baršunasti etuii, u kojima su leža li dirigentski štapovi od ebanovine sa sreb-rnim krajevima. Sve su to bile trofeje iz Beča i iz Zagreba."

Nakon Prvog svjetskog rata u uličnom je krilu kuće deset godina kao podstanar živio skladatelj Antun Dobronić. Doselio je u kuću sa suprugom Jerkom odmah nakon vjenčanja i u Visokoj su ulici prve korake učinile i njegove kćeri: povjes-ničar ka umjetnosti i povjesničarka Lelja, au torica važnih knjiga o Zagrebu, i harfi -stica Rajka Dobronić-Mazzoni.

Amadéovo kazalište, Demetrova 1

Riječ je o Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, smještenom u nekadašnjem pr-vom zagrebačkom kazalištu. U početku je to bila palača grofa Antuna Pejačevića, u kojoj su se predstave počele prikazivati 1. srpnja 1797. Dvije godine kasnije izve-dena je tamo prva do sada poznata operna predstava u Zagrebu: Umišljeni fi lozofi Giovannija Paisiella. U kazalištu su opere izv odile uglavnom njemačke družine, a po vremeno su priređivani i koncerti. Na-kon što je, 1807. godine, palaču kupio grof Antun Amadé de Várkonyi, dobila je ime Amadéovo kazalište (zato se i današnja ljetna Klupska kazališno-glazbena scena u dvorištu Muzeja zove "Amadeo"). Više od trideset godina, sve do izgradnje kazališta na Markovu trgu, 1834., to je bilo jedino javno kazalište u Zagrebu. Po njemu je ulica i prozvana Kazališna, a danas se na pro čelju Muzeja može vidjeti njezin au-ten tični oslikani naziv iz prve polovice 19. stoljeća.

Dom Milke Trnine, Demetrova 5Sopranistica Milka Trnina ide u red

najslavnijih hrvatskih glazbenih umjet ni-

ka svih vremena. Povukla se s pozor nice 1906. godine, 1913. se trajno nasta nila u Zagrebu, a 1929. preselila u Deme tro-vu ulicu. Mate Grković dao je u svo joj biografi ji Milke Trnine zanimljiv opis nje-zina stana "kojeg je glavna fronta bila okre-nuta prema Tuškancu. Taj je stan imao veliku prednost da je u najneposrednijoj vezi s prirodom i da se nalazio u mirnijem dijelu grada. Njena soba za rad bila je namještena jedinstvenim primjercima ja-panskog pokućstva muzealnog značaja od kojega je prigodom kasnijeg preseljenja u Vramčevu ulicu poklonila jedan dio zagrebačkom Etnografskom muzeju."

Milka Trnina živjela je u Demetrovoj do 1939. godine, potom se preselila u vi-lu u Vramčevoj ulici na Šalati, a 1. svib-nja 1941. vratila se na Gornji grad, u Mle-tačku br. 3 i već je 18 dana nakon toga umrla.

Dom Nikole Fallera, Mletačka 7 Dirigent i skladatelj Nikola Faller bio

je ravnatelj zagrebačke Opere koju je po -digao na visoku razinu te pedantan kro -ni čar kazališnog života. Njegova sta tis t i ka govori da je u zagrebačkoj Operi di ri gi -rao 250 skladbi u više od 1900 glaz be nih i glazbeno-scenskih priredbi. Po s ljed njih desetljeća života Faller je bio jed na od vo de ćih osoba u hrvatskoj glaz be noj kul-tu ri, pa kako je bio i vrlo du ho vit čov jek, vjerojatno je u njegovom do mu u Mle-tačkoj bilo živih diskusija i muzi ci ra nja.

Na kuću je 1971. postavljena spomen-ploča Nikoli Falleru, no u tekstu ploče nije naznačeno u kojem je razdoblju u njoj stanovao. Zasigurno je to bilo 1902., kada Fallerovo ime na toj adresi nalazimo u adresaru grada Zagreba. Nažalost, spo-men-ploča već desetak godina nije vidljiva javnosti. Uklonjena je zbog obnove fasade koja, zbog nedovoljno novca, nikako da se dovrši, pa i spomen-ploča čeka da ko-načno bude vraćena na svoje mjesto.

Crkva Sv. Marka, Trg Sv. Marka Od svih gornjogradskih lokaliteta

povezanih s glazbom, najstarija je, dakako, župna crkva Sv. Marka, koja sudjeluje i u suvremenom koncertnom životu. S tom je crkvom povezan i najraniji podatak o muziciranju na Gradecu: zna se da je crkva Sv. Marka već 1359. imala orgulje

Milka

Trnina

Foto: MGZ

Kuća u

Demetrovoj

gdje je

stanovala

Milka

Trnina

Foto

: To

mis

lav

Šeb

ek

Rangerov portret orguljaša crkve Sv. Marka

Bernarda Montea, u pavlinskoj crkvi u

Remetama

36

jer se u sudskim spisima spominje orguljaš Nikola. Mnogo je, međutim, važniji Ber-nard(us) Monte, orguljaš u crkvi Sv. Mar ka od 1632. do 1650. Uz to što je bio značajan glazbenik, bio je i ugledan građa-nin. On je ujedno prvi zagrebački muzičar čiji fi zički izgled možemo donekle pre-dočiti, doduše prema slici nastaloj stotinu godina kasnije. Poznati slikar Ivan Ranger u pavlinskoj crkvi u Remetama na jednoj je freski naslikao bolesnog Montea ka ko se zavjetuje Sv. Mariji Remetskoj. Pro teći će otprilike dva stoljeća od tada do razdoblja kad će izgled nekog zagrebačkog gla-zbenika ponovno biti zabilježen crtežom ili slikom (Vatroslav Lisinski, polovicom 19. stoljeća).

Kako je glazba u crkvi Sv. Marka zvu-čala, naslućujemo iz svjedočanstva prus-kog kapetana koji je boravio u Zagrebu za Božić, 1832. Otišao je na misu i o svojim dojmovima zapisao: "Živahna vokalna i instrumentalna, gotovo operska muzika pridonosi još više k tome da veliku misu učini veselom svetkovinom. Već dugo ni-sam čuo tako fi ne muzike, tako da je to za mene bio doživljaj".

Prvo sjedište Radio-Zagreba i današnje sjedište Zagrebačkih solista, Trg Sv. Marka 9, dvorišna zgrada

Zagrebački solisti već pola stoljeća (od 1954.) pronose ime Zagreba po svi-jetu. Njihova lijepo uređena kuća s po-gledom na prastaru lipu u dvorištu ne daje ni naslutiti da je to u 19. stoljeću bila konjušnica obitelji Rakovac koja je stanovala na istoj adresi, u uličnoj zgradi. Lipa je svjedok velikog događaja koji se zbio nakon što je konjušnica prvi put pre-uređena: 15. svibnja 1926. u tom je zda nju proradila prva zagrebačka radio po staja.

Na kon slavnih pozdravnih riječi rav na-telja radija, Ive Sterna, i spike rice Bo žene Begović, na hrvatskim radiovalovima zazvučala je prva glazba – skladatelj Krsto Odak odsvirao je na klaviru Lijepu našu, a potom je violinist Ladislav Miranov, uz klavirsku pratnju Mladena Pozajića izveo Beethovenovu Sonatu za klavir i violinu u D-duru.

Velik je bio utjecaj Radio-Zagreba na glaz beni život grada, među ostalim i zato što je prenosio koncerte i operne pred-stave, omogućio nastupe domaćim glaz-benicima te osnivao značajne ansamble iz kojih su se iznjedrili i Solisti. Radio-Za-greb je do 1940. djelovao u dvorišnoj kući na Markovom trgu. Godine 1986. darovao ju je Gradu Zagrebu, nakon čega je do-dije ljena ansamblu Zagrebačkih solista na korištenje.

Stankovićevo kazalište, Trg Sv. Marka, Ćirilometodska 5

Poznato je da je prvo zagrebačko na-mjenski građeno kazalište podigao 1834. godine trgovac Kristofor Stanković, za-hvaljujući velikoj svoti koju je dobio na lutriji. Ulaz u kazalište bio je iz Ćirilo-metodske ulice, a na prvom katu iznad ulaza nalazila se plesna (tzv. redutna) dvorana, u kojoj se unatrag više od stotinu go dina održavaju sjednice Gradske skup-štine. Kazalište je bilo u krilu zgrade na Mar kovu trgu prema Freudenreichovoj uli ci. Nakon zatvaranja kazališta, 1895., i preuređenja, 1897., sva troja ulazna vrata su zazidana, nema više ni alegorijskih fi gu ra u nišama iznad njih, a pri vrhu su štukaturom ispisane godine koje podsje-ćaju na povijest zgrade: 1834. i 1897.

Ispod toga je spomen-ploča na k ojoj su dva podatka netočna: kazalište nije ot-v o reno 7. siječnja 1835., nego 4. listo pada

1834., dok je praizvedba opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog tamo održana 1846., a ne godinu dana kasnije, kako je uklesao nepažljivi majstor. Nakon tih ispravaka, evo i važne nadopune: upravo u toj zgradi svirao je 1846. slavni Franz Liszt. Cijene ulaznica bile su vrlo visoke, no to nije spriječilo Zagrepčane da u ve-likom broju dođu na koncert. Liszt je na vlastitom klaviru svirao Beehovenovu Pa-te tičnu sonatu i neke svoje skladbe. I kas-nije su se u kazalištu (kao i u njegovoj re-dutnoj dvorani) često održavali kon cer ti.

Na pozornici starog kazališta čuli su se zvuci prvih hrvatskih opereta i opera, orile se Verdijeve arije, 1876. odjekivao je prvi put Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, 1892. izveden je prvi cjelovečernji balet… Tako je bilo sve do 1895., kad je izgrađena nova, današnja zgrada kazališta.

Palača Vojković-Oršić-Rauch / Hrvatski povijesni muzej, Matoševa 9

Pred tom najpoznatijom zagrebačkom baroknom palačom, izgrađenom za gro fa Žigmunda Vojkovića (Sigismunda Voik-ff yja), potom vlasništvom grofa Ada ma Oršića, pa baruna Ferdinanda Kul mera i bana Levina Raucha, zastali smo najviše zato što su se u njoj održavali ple so-vi, koncerti i kazališne predstave. Naj-poznatiji su bili plesovi u doba grofa Sigis-mun da Voikff yja, u drugoj polovici 18. sto ljeća. Priređivali su se u velikoj dvorani na prvom katu, koja je imala četvora vrata (ali nijednu peć!).

Godine 1786. vlasnik jedne zagre bač-ke gostionice, stanoviti Pley, dobio je doz-volu da u doba poklada dva puta tjedno u palači priređuje elitne plesove (noble baal). Obvezao se angažirati domaće glaz-benike, no kako njih nije bilo lako skupiti,

Sjedište

Zagrebačkih

solista, Trg

Sv. Marka 9,

Palača Vojković – Oršić

– Rauch / Hrvatski

povijesni muzej,

Matoševa 9

37

Pley je pokušao dovesti vojne glazbenike iz Varaždina. Na kraju mu je ban dopustio da uzme češke glazbenike koji su boravili u Zagrebu jer oni ionako "svoju zaslužbu troše u Zagrebu".

Dvorana je ponovno postala koncertni prostor 1968. godine, kad je Hrvatski po-v ijesni muzej počeo priređivati cikluse kon cerata.

Sjedište Hrvatskoga glazbenoga zavoda i glazbene škole, Katarinin trg 5

Riječ je o jednom od važnijih zdanja na Gornjem gradu jer se u njemu od 1607. godine nalazila prva zagrebačka gim na-zija, koja će kasnije prerasti u Aka de miju (visoku školu) i sveučilište (1874.). Za sve-čanost otvorenja gimnazije anga žira ni su glazbenici iz Ptuja i trubači iz Kar lov ca, a njihovo se muziciranje, kažu stare kro-nike, čulo i na kaptolskoj strani i u pod-građu.

Gimnaziju su osnovali isusovci koji su zaslužni i za prvu službenu poduku glazbe na Gradecu. Do toga je došlo zahvaljujući sedmorici glazbenika iz Klagenfurta, koji su 1632. pozvani da svojim sviranjem uveli čaju posvećenje isusovačke crkve Sv. Kata rine. Glazbenici su se odazvali i, na prijed log isusovaca, ostali na Gradecu, gdje su podučavali sjemeništarce svira nju na različitim instrumentima (orgu lja ma, violini i dr.). Dakako da su svojim dje-lovanjem uvelike pridonijeli i glazbenom ži votu u cjelini.

U glazbenoj prošlosti Zagreba zgrada o kojoj je riječ ima istaknutu ulogu i zato što su od 1829. dvije prostorije gimnazije ustup ljene Glazbenom društvu (danas Hr vatski glazbeni zavod), kako bi u nji-ma moglo otvoriti glazbenu školu. Zahva-ljujući gostoljubivosti uprave Akademije, glazbena je škola tamo djelovala sve do 1853., a nakon toga je Glazbeni zavod svoje prostorije i školu selio na nekoliko loka cija, sve dok se 1876. nije skrasio u vlastitoj zgradi u Donjem gradu, u Gun-dulićevoj ulici 6.

Danas su u zgradi Akademije Gornjo-gradska gimnazija i Prva privatna gimna-zija. U dvorani na prvom katu Akademije održava se nastava tjelesnog odgoja, a u 19. stoljeću su se u njoj priređivali kon-certi. Najvažniji je povijesni koncert 18. trav nja 1827., kojim se novoosnovano Gla z beno društvo prvi put predstavilo za-gre bačkoj javnosti. Taj koncert ujedno oz-

načava početak redovitog javnog koncert-nog života u Zagrebu.

Dom Vatroslava Lisinskog; rodna kuća Rudolfa Matza, Opatička 19

Gotovo pri vrhu Opatičke ulice kuća je u kojoj se 1901. godine rodio skladatelj i violončelist Rudolf Matz. Pedesetak godina ranije na tom je mjestu stajala drvena kuća u kojoj je živjela djevojka koja se, doduše, i sama pomalo bavila skladanjem, no ušla je u povijest kao ljubav Vatroslava Lisinskog. Hedviga Baan, kći varoškog fi škala Franje Baana, imala je 14 godina kad je u njihovu kuću došao novi stanar, 27-godišnji Vatroslav. Djecu svojeg stanodavca Lisinski je podučavao u glazbi, pa su najtalentiraniji među njima, Franjo i Šandor (Slavan), s uspjehom nastupali u opernim i operetnim ulogama.

Lisinski je stanovao kod obitelji Baan tek nekoliko mjeseci, ali i nakon što se odselio nastavio je posjećivati i podu ča-vati djecu Baanovih. U prosincu 1851. u Narodnim novinama je objavljen og las o početku nastave u glazbenoj školi Glazbenog zavoda. Upise je vodio Lisin ski, nadzornik škole: "Primaju se pitomci obo jeg spola svaki dan od 11 do 12 sati prie podne kod gosp. nadziratelja učionicah V. Li-sinskoga u poštanskoj ulici pod br. 68 [stari naziv ulice i stara numeracija] u pervom katu."

U Opatičkoj ulici Lisin-skog je susretao i mali August Šenoa koji je kasnije zapisao u Viencu: "Ja ga nekako pam-tim iz svog dje tinstva. (…) Znam, da ga jedanput vid jeh

u Opatičkoj ulici. Imao je na sebi sur ku, cilinder i biele pantalone. Rekoše mi, da je taj čovjek sastavio hrvatsku operu."

Preporodna dvorana palače Narodnog doma HAZU-a (Dvorana), Opatička 18

Današnja Preporodna dvorana Na-rod noga doma rijedak je zagrebački prim -jer sretnog svršetka priče o nekoj zgra -di - koja je ne samo sačuvana, nego je i obnovljena te joj je vraćena jedna od pr-votnih namjena. Njezina priča po činje 1838., kad je izgrađena palača za grofa Kar la Draškovića. No, Drašković je već ne ko liko godina kasnije ponudio naj is-tak nu tijim preporoditeljima da kupe to ve le b no zdanje s prekrasnim zavoj nim stu b iš tem i predvorjem, koji tvore, pre ma miš ljenju Lelje Dobronić, najljepši kla-s i cis tički interijer Zagreba. Da bi se na -makla potrebna svota, prodavale su se dionice i palaču je, 1846., kupilo druš tvo koje je nosilo jednostavno ime "Dvo rana". Naziv je dobilo po najvećoj, lijepo uk-rašenoj prostoriji na prvom katu, u ko joj

Ulica Vatroslava

Lisinskog

su se održavali koncerti i svečani ple sov i do 1869. U dvorani su se održavali važ -ni sastanci (tamo je u ožujku 1848. Jo sip Jelačić predložen za hrvatskoga ba na), u zgradi su bili smješteni i Narodni mu zej, Ilirska čitaonica i Matica ilirska, pa je cijelo zdanje dobilo ime Narodni dom. Na kon temeljite obnove, dvorana je 1995. po-novno uključena u glazbeni život Zagreba.

Danas je u toj palači Zavod Hrvat ske akademije znanosti i umjetnosti s od-sjecima za povijest hrvatske književ nos ti, kazališta i glazbe. Pri Odsjeku za povijest hrvatske glazbe ujedno je i sje dište Hr-vatskog muzikološkog društva.

Ples u Preporodnoj dvorani, akvarel,

original u Muzeju grada Zagreba

Trebao mi je arhitekt koji će saborsku sterilnu "bjelinu i prazninu"

ispuniti bojom, ukrasom pa i pozlatom, bez čijega zvuka i sjaja

nema svečane atmosfere; ubrzo se pokazalo da je Zvonimir

Krznarić bio pravi izbor

Gundulićevi stihovi

na saborskom stubištu

38

Obnova zgrade Hrvatskoga sabora (2) Napisao: dr. sc. Žarko Domljan,

Foto: fotoarhiva Sabora

Obnova zgrade Hrvatskoga sabora odvijala se od samoga početka u neobičnim okolnostima. Ni je

postojao cjeloviti plan obnove, niti su du-goročno bila osigurana sredstva u držav-nom proračunu. Pokušaj da se napravi cje loviti projekt, osnivanjem posebne ko-misije, kojoj je na čelu bio zastupnik Jurica Pavelić, izjalovio se jer se članovi nisu mog li dogovoriti o redoslijedu radova, a osim toga, najgrublji izračun troškova je izbacio takvu sumu da nam se svima od nje zavrtjelo u glavi. Ostalo je da se radi od godine do godine, prema prioritetima koje sam utvrđivao zajedno s arhitektom. Uostalom, smatrao sam da je mnogo bolje ići postupno, metodom malih koraka jer je tada i mogućnost pogreške manja. Za svaku smo godinu tražili sredstva od Mini starstva fi nancija i ona su, obično uz dodatnu intervenciju predsjednika Sa bora, bila odobravana. Ponekad je vo-diteljica fi nancija Volga Miličić tražila da ma lo dublje posegnemo u donacijski fond, pa smo tako dvaput uplatili veće iz-no se u državni proračun. Moram ipak reći da sam u svim poslovima oko obnove, a jednako tako i u korištenju donacijskog fonda, imao potpuno slobodne ruke, ali sam snosio i najveću odgovornost za kva-litetu i pravovremeni završetak radova. U planiranju zahvata za svaku godinu naj-važnije je bilo da opseg radova bude ta-kav da mogu biti završeni u ljetnoj stan ki zasjedanja, koja je trajala samo dva i pol mjeseca. Svi obrtnički radovi, ugo va ranje i nabava potrebnih materijala mo rali su biti unaprijed obavljeni, a s od las kom posljednjeg zastupnika iz zgrade, u nju su ulazile ekipe majstora i počela je is-crpljujuća bitka za rokove, koja je u pre-grijanim ljetnim mjesecima trajala do posljednjeg dana uoči jesenskog zasje da-nja Sabora.

Još i prije nego što smo nastavili s ob-novom, odlučio sam promijeniti arhitek-ta. Negdje u proljeće 1996. obratio sam se arh. Zvonimiru Krznariću, čija sam vr-hun ska ostvarenja (Sveučilišna knjiž nica, Kre matorij) poznavao i u čiji sam um-

39

kad sam mu prigovorio i tražio više suz-držanosti i socijalne osjetljivosti, znao sam da je njegovo rješenje s estetske i di-zajnerske strane vrhunsko. Moj oprez do-lazio je od straha da novinari, koji su nam stalno bili za petama, od toga ne naprave slučaj jer su neprekidno njuškali naokolo i uzbunjivali javnost kako se u Saboru na-veliko troši novac poreznih obveznika.

Ulazno stubište i restoraniOdlučili smo da sljedeći zah vat obuh-

vati predvorje Velike vijeć ni ce i glav no stu bište, restoran-samo posluži va nje u po d ru mu te uređenje dvaju novih resto-ra na u prizemlju - jednog za zastupnike i ma njeg VIP restorana za predsjednika Sa-bora i nje gove goste. Bio je to velik i zah-tje van posao jer se za uvođenje moderne ku hi nje mo rao rekonstruirati sustav dov-oda i odvoda i višestruko pojačati ener-getski blok. Osim toga, trebalo je spustiti ra zinu samoposluživanja i kuhinje, da bi se mogla instalirati moderna tehnološka li nija, a to je značilo kopati u dubinu, uz veliku neizvjesnost na što će se naići u pogledu kanalizacije, dubine temelja, pod zemnih voda itd. Nažalost, neke su se bojazni obistinile, tako da je zemljanih i teh ničkih radova u podrumu bilo mnogo više nego što smo planirali. Iz razrovanog

i blatnjavog podruma izneseno je na stotine kubika ilovače, nekoliko tjedana borili smo se s podzemnim potokom koji je navirao iz jednog ugla i radovi su se oduljili. Pred sjednik Pavletić bio je ne-zadovoljan i upor no je zahtijevao da se ro kovi poštuju, ali je na kraju kao razu-man čovjek ipak uvi dio da je ovaj do sad naj veći zahvat bio neop hodan, pa smo do govorili s obližnjim restoranom u Ći-rilo metodskoj ulici (po pularna "Fanika") da preuzme prehranu zas tupnika po po-voljnim cijenama, dok se radovi ne pri-vedu kraju. Već početkom studenoga, um jes to stare opskurne menze koju su zlob ni ci pod rugljivo nazivali spilja ili jaz-bi na, vrata je otvorilo novo blistavo sa m-po slu živanje, obloženo tamnim drvom i cr ven kastim mramorom s elegantnom lini jom posluživanja i prigušenom ra s vje-tom.

Rekonstrukcija glavnog stubišta izaz-vala je novi sukob s novinarima. Započe-la je otvaranjem središnjeg prozora, što je pod razumijevalo i uklanjanje poprsja Vla dimira Nazora, i skidanjem golemog svi jeć njaka od kovanog željeza, kakav bi b olje pristajao nekoj lovačkoj kući nego Sa boru. "Lijevi" su novinari uklanjanje Na zo rove biste doživjeli kao svetogrđe, ali se nisam dao smesti. Učinio sam to

jetnički ukus imao puno povjerenje. Bio je mlađi, otvoreniji, bliži konceptu post-mo dernizma kojemu je stran funk cio-nalis tički asketizam i znao sam da će lakše slijediti moje zamisli i želje. Trebao mi je arhitekt koji će saborsku sterilnu "bjelinu i prazninu" ispuniti bojom, ukrasom pa i pozlatom, bez čijega zvuka i sjaja nema svečane atmosfere. Ubrzo se pokazalo da je Krznarić bio pravi izbor, on je ne samo savršeno shvatio što se od njega traži, nego je veoma brzo uspostavio zajednički jezik sa suradnicima, od restauratora i no ve saborske arhitektice Ljerke Lovrić do gos-pođe Miličić koja je vodila fi nancije i ugo-varanje. Dolaskom Krznarića pao mi je ve liki teret s leđa jer se više nisam morao bo riti za svaku sitnicu, dovoljan je bio je-dan razgovor i on je znao što treba činiti. Imali smo ponekad i napete rasprave, ali na kraju sam ja uglavnom prihvaćao nje gove ideje, rjeđe on moje, što je bilo dobro jer je u većini slučajeva arhitekt bio u pravu. Jedini moj načelni prigovor išao je njegovoj sklonosti prema skupim rje še njima, u čemu mi je u nekoliko slu-čajeva izmaknuo nadzoru, kao na prim jer, u nepotrebno luksuznoj opremi tele fon-skih govornica i nusprostorija u pri zem-lju, ali smo ubrzo uskladili stavove, pa se su radnja uspješno nastavila. Ali i onda

40

mir ne savjesti, smatrajući da se Nazora ne može svesti na njegovu partizansku epizo du i da taj najveći nacionalni pjes nik za služuje spomenik na nekom od glav-nih zagrebačkih trgova, poput, na prim-jer, Prešernova u Ljubljani, umjesto neu-gledne biste na saborskom stubištu (ili još gore, one karikaturalne fi gure u čizmama i partizanskoj kabanici na Tuškancu).

Općenito je stav novinara prema re-kon strukciji Sabora bio negativan, sve im je smetalo, u svemu su vidjeli neku za-plot njačku rabotu, nepotrebno trošenje nov ca, možda i kakvu malverzaciju, a ti bi se valovi negativnoga pisanja osobito uz burkali, ako bi se dirnulo u neko od njihovih "stečenih prava". Nikada nisam uspio dokučiti zašto su se novinari pre-ma obnovi Sabora od samoga početka po-stavili na stražnje noge, a djelomičan od-govor nalazio sam u njihovoj neutaživoj gladi za skandalima i senzacijama, ali i u činjenici da je dobar dio njih bio vezan uz prošli sustav, pa su na taj način izražavali svoje negodovanje i neslaganje s potezima nove vlasti.

Arhitekt Krznarić je iznio ideju preu-re đenja predvorja Velike vijećnice, koju sam bez i jedne primjedbe prihvatio. Po -sto je ća kombinacija prošaranoga crno- bi je loga mramora nastavljena je i na pr vo me katu, izvedene su lijepe mra-mor ne konzole za buduća poprsja sa-bor skih velikana, či me bi predvorje Vi jeć nice postalo neka vrsta našeg poli-tič kog panteona, zidovi su plastično ob-rađeni, pozlaćeni su dijelovi stupova i štukodekoracije na stropu. Na Krznarićev prijedlog, slikarica Marijana Mul jević je u stropnoj vinjeti naslikala svoje poznato nebo s oblacima, čime se po stigla iluzija otvorenog prostora, što se meni činilo duhovitim rješenjem, iako su neki zas-tup nici kasnije vrtjeli glavom, sma tra-jući to rješenje presmionim za Sabor. Ve liki kristalni svijećnjak za stubište je na ručen iz Češke i zbog toga je arhitekt nekoliko puta putovao u Prag. Odlučili smo na prozorima stubišta reproducirati stare vitraje i to s izmijenjenom kom-binacijom boja (žuta, plava), ali je tada iskrsnuo problem jer poduzeće Staklo narudžbu nije bilo u stanju izvesti. Nakon nekoliko neuspjelih proba, bili smo pri-siljeni prekinuti suradnju i potražiti novog izvođača. Našli smo ga u mladome Zdravku Tišljaru koji je studirao u Pragu, imao tamo dobre veze i mogao je izvesti sve što smo od njega zahtijevali. Njegovi

ljan kontrast prema crno-bijelom proša-ra nom mramoru zidne oplate. Za crveni tepih kojim su prekriveni podovi pred-vorja i stubišta odabrali smo uzorak sta-rohrvatskog pletera s ploče kneza Dr-žislava, a izrađeni su Nizozemskoj. Oni su cijelom ulaznom prostoru dodali toplinu i podigli razinu njegove otmjenosti.

Zastupnički restoran u prizemlju je koncipiran kao restoran s posluživanjem, a to je značilo bijele stolnjake, serviranje, naručivanje prema jelovniku i dakako, vi-še cijene od onih u samoposluživanju. Na-žalost, on je imao dva velika nedostatka – bio je prostorno skučen (proširen je u kasnijoj fazi), a osim toga, kuhinja je ostala u podrumu, pa su jela stizala posebnim liftom. Prema takvome rješenju sam bio sam u početku skeptičan, iako me arhitekt uvje ravao da je neracionalno imati dvije ku hinje, što se pokazalo točnim, djelo-mično i zato što sam inzistirao na tome da pomoćna kuhinja u prizemlju ima do-voljan tehnički kapacitet za održavanje topline jela i zagrijavanje tanjura. Krznarić je obukao oba restorana u toplo drvo, kom binirano s crnim orubom i u istom je tonalitetu projektirao namještaj, čime je u interijeru ostvario ugodan i otmjen ugo đaj. Iz Češke je po mjeri naručen kri-stalni stropni luster za VIP restoran, a zid je ukrašen velikim kristalnim zrcalom u pozlaćenom okviru. Na suprotnom zidu željeli smo imati sliku zastupnika Ivana Ra buzina, ali kako je njegova ponuda bila enormno skupa, od toga smo odustali i po Pavletićevoj želji kupili smo osrednju sliku na staklu naivnog umjetnika Ivice Fištera, koju smo preko galerije "Čudo hr vat ske naive" platili više nego što za slu -žuje. Rabuzin se odužio tako što je Sa boru poklonio vrijednu kompoziciju Mak si-milijana Vanke s temom iz seoskog živo ta, koja danas visi u zastupničkom res toranu.

Ponovna uspostava prekinutih veza

Jedan od većih problema koje smo zatekli prilikom ulaska u Sabor bio je taj što su između dvaju glavnih stubišta u svim katovima bile prekinute komunikacije. Do toga je došlo zbog raznih improvizacija i pregradnji u prošlosti, ali i zbog činjenice što je u zgradi postojalo dvovlašće. Osim Sabora, u njoj je desetljećima bilo i sje-dište Vlade i nekoliko ministarstava, a u jednome dijelu čak i Centar za oba vje š-ta vanje i uzbunjivanje, koji je pripa dao vojsci. Apsurdno je bilo da pred sjed-

su svi vitraji koji su tijekom sljedećih godina izvedeni u Saboru, u restoranu, knjižnici, na hodnicima.

Želio sam da na jednome mjestu bu-du obilježeni najvažniji događaji u stva-ra nju neovisne hrvatske države, a za to je bio naj prikladniji zid na polovici glav noga stu bišta. Odabrao sam izbore 1990. i D e-klaraciju o nezavisnosti od 25. lip nja 1991. i sastavio tekst koji je Pred sjed niš tvo Sabora prihvatilo bez prim jedbe. Te kst završava stihovima iz Gun dulićeve "Du-bravke" – najpoetskijom i naj zanosnijom odom slobodi: O LIJEPA, O DRAGA, O SLATKA SLOBODO / DAR U KOM SVA BLAGA VIŠNJI NAM BOG JE DÔ / SVA SREBRA, SVA ZLATA, SVI LJUDSKI ŽIVOTI / NE MOGU BIT PLATA TVÔJ ČISTOJ LJEPOTI . U pod nožju ploče arhi-tekt je izmislio duhoviti dodatak – skra-ćeni kanelirani stup za pri godne vijence.

Preuređenje glavnoga stubišta zaklju-čeno je postavljanjem dvaju crnih 4- me-tar skih stupova od carrarskog mramo ra, koji su zamijenili ranije ožbukane stu-pove s jeftinim trompe-l’oeil oslikom. No vi stupovi pojačali su monumentalni dojam ulaznog stubišta i stvorili pože-

41

ko će i na kraju su iz Narodne banke ja-vi li da ih vra ta ne zanimaju. Isti je od-go vor sti gao i od Privredne banke i ta ko su ta lijepa starinska trezorska vrata, na -žalost, završila na skladištu otpa da. No -vo iznenađenje čekalo nas je kad smo pokušali srušiti zid prema hodniku. Ne samo da je beton, debeo 50 cm, bio iz-van redne tvrdoće, nego se na svakih dva-de se tak centimetara u betonu nala zila ho ri zontalna čelična šipka kao ojača nje. Uspjeli smo, uza zaglušnu buku pneu-matskih čekića i trešnju zgrade, tek probiti otvor prema ulazu br. 6, a iznad njega je, kao podsjetnik na nekadašnju riznicu, os-

tavljena vidljivom željezna potporna tra -verza, obojana zlatnom bojom, čime pod-sjeća na zlatnu polugu (ingot).

Oslobođeni prostor između dva ula -za dobio je nove sadržaje: uređena je no-va prozračna dvorana, nazvana "stakle -na", obnovljena je poslovnica ban ke i uz nju ugrađen niz od četiri telefon ske go-vornice, dodana je garderoba i dva ele-gantna razdvojena WC-a s pretprostorom za toletu; postojeća kafeterija je preo bli-kovana tako da joj je dodan kavanski dio sa stolovima i ugrađeno je prvo dizalo u zgradi Sabora, koje je povezalo podrum i dva kata.

nik Sabora mora kružno obići neko liko hodnika, da bi došao do Velike vijeć nice i zatim ulaziti u nju zajedno sa zastup-nicima - što je slika koja se ne može vid jeti u demokratskim parlamentima, u ko jima predsjednik uvijek ulazi u dvoranu kroz posebna vrata, čime se označava sve čani trenutak početka sjednice, kojeg zastup-nici pozdravljaju ustajanjem.

Odlučili smo tu neprirodnu situaciju is praviti i ponovno uspostaviti ranije sta-nje. Prvi je na redu bio predsjednički ka bi net koji je s pomoćnom kuhinjom i nus pro s torijama zauzeo dio hodnika. Pred sjednik se Pavletić u početku uspro ti-vio zahvatu i tek nakon što smo ga uvjerili da njegov komfor neće biti narušen, pri-stao je da se probiju vrata prema Banskoj dvorani i da se u međuprostoru urede manje, ali funkcionalnije nusprostorije koje su uključivale i mogućnost rekreacije (ležaj, sobni bicikl). Kad su radovi bi li dovršeni, Pavletić je bio zahvalan arhi-tektu jer je sada mogao ne samo najkraćim putem preko Banske dvorane ulaziti u Sa bornicu, nego su mu nova vrata omo-gućavala da, kad ustreba, izbjegne neu-godne goste u predsoblju, što je velika prednost za obnašatelje visokih funkcija.

S mnogo težim i složenijim pro ble-mom susreli smo se u prizemlju. Da bi se logično povezala oba ulaza, trebalo je sma njiti prostoriju u kojoj se nalazila po-slovnica Privredne banke. Već na sa mom početku čekalo nas je jedno veliko iz ne-nađenje, za mene ugodno i uzbudljivo, ali za izvođače dosta neprilično. Kad je ski nuta drvena obloga na ulazu u banku, pojavila su se teška trezorska vrata za koja nitko do tada nije znao. Odmah mi je bilo jasno da smo "otkrili" najstariju hrvatsku državnu riznicu, mjesto gdje su se držali povjerljivi državni papiri i vrijednosti, a to su potvrdili i najstariji sačuvani nacrti. O tom zanimljivom nalazu obavijestio sam kolegu Silvija Novaka koji je u ime grad-skog konzervatorskog zavoda vodio gru-pu za nadzor rekonstrukcije i dr. Lelju Do bro nić, koja je pronašla podatak da je riz nica služila ne samo za pohranu držav-nog novca i najvrednijih spisa, nego su tu i hrvatski feudalci i virilisti Hrvatskoga sabora pohranjivali svoje dragocjenosti kad bi odlazili na put ili vojni pohod. Pred ložio sam guverneru Narodne ban-ke da preuzmu trezorska vrata kao po-vijes ni dokument i eksponat budućeg mu zeja ustanove, što je on prihvatio, ali su se kasnije u provedbi pojavile poteš-

42

Znatno teži posao čekao nas je u nad-svođenom dijelu prizemlja, koji je pri-padao staroj Županijskog palači. Arhitekt je odlučio stupove obući u prošarani cr-no-bijeli mramor s elegantnim orubom od cnog mramora i tako ulazni prostor vizualno povezati sa stubištem. Pokazalo se, međutim, da stupovi nisu u ravnoj li-niji i trebalo je mnogo muke, dok nisu do vedeni u simetrične odnose i dok se po moću obloge od Knauf-ploča nisu is-pra vili svodovi. Bio sam protiv toga da se ori ginalni svodovi prekrivaju Knaufom, ali na kon što se s takvim rješenjem složio i nadl ežni konzervator Silvije Novak, odu-stao sam od daljnjeg protivljenja. Nadao sam se tek da se neće naći neki čudak koji će se penjati na stupove i, kuckajući po svodovima, slavodobitno objaviti da nisu pravi!

Završni radovi na uređenju prizem-lja obuhvatili su potpuni redizajn portir-ni ca na oba ulaza, koje su dobile duho-vi to oblikovane mramorne stolove, i po zla ći v anje starih ulaznih vrata s bo ga -tim uk ra sima od kovanog željeza. S po-zla ći va njem vrata nisu se svi slaga li, ali sam time na simbolički način že lio po-niš titi onu stoljetnu zabranu Hrvat skoj, da na zgradama svojih najviših držav nih ustanova ima zlatnu boju ko ja je bila re-zer virana samo za carski Beč. Res tau-ra torica Vanina Topić mi je prenosila zlob ne primjedbe kolega zastupnika, ali i ne kih prolaznika, kako će se na tu nepo-treb nu pozlatu potrošiti kile i kile zla ta, dok jadni penzioneri jedva spajaju kraj s krajem. Na moju sreću, dežurni novi-nar ski piciga škandali nisu se dohvatili ove za hvalne teme i tako je gunđanje o po zla ti s vremenom prestalo. Ovdje m o-ram spomenuti i jedan detalj koji go vo-ri da smo ipak donekle vodili računa o so cijalnoj osjetljivosti. Zlatnim listićima po zlatili smo samo vanjske dijelove željez-nih ukrasa, dok smo one unutrašnje i ma nje vidljive dijelove prekrili običnom i vi šestruko jeftinijom zlatnom bojom. Za do voljan učinjenim, odlučio sam da

po zla timo i željezni stup (štandarac), na ko jem se za vrijeme zasjedanja vije dr ža-vna zastava. Vanina je ideju prihvatila, uz-v erala se na improviziranu skelu i za jed an dan obavila posao. Lijepo stilizirani mo-nogram RH na stupu je njezina krea cija.

Nove dvorane i zastupnički saloni

Od samoga početka rekonstrukcije Sabora zanosio sam se idejom kako ćemo u završnoj fazi radova urediti na prvome katu niz salona u kojima će zastupnici moći predahnuti, obaviti neki razgovor ili naprosto uz kavu u miru pročitati novine. Upravo je nevjerojatno da u ogromnoj zgradi Sabora nisu postojale društvene prostorije za zastupnike, što je inače uobičajeno u parlamentima civiliziranih zemalja, pa su naši zastupnici u pauzama između sjednica mogli birati samo iz-među hodnika i kafeterije. Osim toga, Sa-boru je nedostajala i jedna veća dvorana za održavanje protokolarnih i drugih sve-čanih skupova, a to je pitanje osobito po-stalo urgentno nakon što su Saboru, use-ljenjem Predsjedničkog ureda, a zatim i Vlade, defi nitivno oduzeti Banski dvori.

Priliku da se u tom smislu nešto po-duz me pružao je upravo moj pot pred-sjednički kabinet koji je bio najljepša pro-storna cjelina u zgradi, nakon kabineta pred sjednika Sabora. Moja se radna so-ba nalazila uza samu Veliku vijećnicu i s njom je bila povezana dvostrukim drve-nim vratima (bila su zabravljena i služila su kao improvizirani ormar), tako da sam mogao pratiti raspravu u dvorani i bez televizijskog prijenosa. Na radnu

su se sobu nadovezivale dvije prostorije za še fa ka bineta i tajnicu, a dalje u istoj lini ji nastavljala se velika dvorana koja je ranije služila za sjednice Vlade, nazvana "Vladinom dvoranom". Odlučio sam da se u pogodnom trenutku povučem iz ka-bineta i da njegove tri lijepe prostorije sa štukaturama na stropu, ukrasnim pe-ći ma i starinskim drvenim pozlaćenim svijeć njacima preuredimo u salone i da ih povežemo s Vladinom dvoranom u jednu cjelinu. Iz ranijeg iskustva sam znao da će ova ideja ostati neprovediva, ako se nakon izbora 2000. godine u moj kabinet useli netko od budućih potpredsjednika i da će to stanje potrajati barem iduće četiri godine. Arhitekt je oduševljeno prihvatio ideju i odmah započeo razrađivati nacrte, ali se to ne bi moglo reći za mnoge stra-načke kolege koji su bili sumnjičavi prema mojoj spremnosti da svoj gospodski ka-binet zamijenim "nužnim smještajem" u prizemlju.

Nekoliko mjeseci prije izbora po-vu kao sam se u prostorije koje su ostale slo bodne nakon iseljenja Centra za oba-vješta vanje i radovi na realizaciji moje dav našnje ideje su mogli započeti. S veli-kim sam zanimanjem i uzbuđenjem pra-tio kako se moji radni prostori, u koji ma sam proveo punih osam godina, pr etva-raju u elegantne salone, a njihovo uređe -nje i namještanje prepustio sam maš ti ar hitekta i spretnosti gospođe Mili čić koja je pronalazila fotelje, sjedeće gar-nitu re, vitrine, tepihe, umjetničke slike i os talo, što je trebalo za salone. Za opre-manje salona upotrijebljeni su i dijelovi na mještaja iz moga kabineta, koji zbog

Salon

43

di men zija nisu mogli biti preneseni u no-ve prostorije. Krznarić je iz Vladine dvo -rane uklonio stropne svijećnjake od ko-vanog željeza i zamijenio ih modernim holenderima i projektirao je veliki kon-feren cijski stol koji se može rastaviti u dije love i tako osloboditi dvoranu za dru ge potrebe. Jedini detalj u kojem sam direkt no intervenirao bili su zastori jer je tek stilna dizajnerica interijera bila sklona teškim i prebogatim draperijama koje su se vukle po podu (tada je to bilo u modi), pa sam tražio da tu dekorativnu bujnost malo stiša i zastore prilagodi radnom ka-rak teru prostorija, što je ona, uz nešto ne-go dovanja, prihvatila.

U nastavku Vladine dvorane nastala je još jedna dvorana, i to spajanjem dviju ra nijih manjih prostorija, a uklanjanjem sta rih i zapuštenih nusprostorija uz Vla-dinu dvoranu povezani su predvorje Veli-ke vijećnice i sjeverni hodnik i time ostva-rena bolja cirkulacija i logičniji pristup do novih dvorana i salona. Dodajmo da je u sklopu ove posljedne rekonstrukcije, na-kon iseljenja Centra za obavještavanje, na stala i nova dvorana u prizemlju (neka -daš nja dvorana D) i to u nastavku zastup-nič kog restorana, kojom je prilikom i re s-toran produljen za jedan prostorni mo dul. Ta ko je nakon šest godina obnove Sa bor konačno dobio ono što mu je dugo ne-do stajalo – dvije jake prostorne oso vine, jed nu na prvom katu za svečane i pro to-ko larne prigode, a drugu u prizemlju za neformalno druženje zastupnika prili kom obilježavanja raznih datuma i obljet nica.

Posljednja akvizicija u okviru obnove Sa bo ra bila je kupnja desetak srebrnih i por c ulanskih stilskih predmeta koje smo odabrali kod jednog kolekcionara antik-viteta i njima napunili starinske ostakljene vitrine u zastupničkim salonima. Usput da kažem i to, da su za kupnju ovih pred-meta potrošena posljednja preostala sred-stva iz donacijskoga fonda.

Kao završni akcent reprezentativnog pro stornog niza na prvom katu arhitekt je u dnu Vladine dvorane zamislio veli-ku zidnu kompoziciju "Donošenje pr vog demokratskog ustava Republike Hrvat-ske 1990. godine", koja je već nekoliko mje seci bila u izradi. O nastanku ove je-din stvene povijesne slike, kao i o dru gim umjetninama kojima su ukrašeni i sadr-žajno obogaćeni hodnici i dvorane u Sa-boru, bit će riječi u sljedećem nastavku.

(nastavlja se)

Neka dašnja dvorana D

Vladina dvorana

(Ne)poznati Zagrepčani

44

Uske i zavojite stube koje spajaju Mes ničku i Matoševu ulicu zo vu se od 1928. Klanac Grgura Tepe-

čića i kao što je većini Zagrepčana da nas neobično među tolikim ulicama, trgo-vima, parkovima, avenijama i putevima vidjeti i jedan klanac, ništa manje pitanja ne izaziva niti Tepečićevo ime.

Kako su tvrdili povjesničari 19. i p očetka 20. stoljeća, uzdar Grgur Tepečić bio je borac za demokraciju i očuvanje

Tko je bio Grgur Tepečić, buntovni zagrebački uzdar

Napisao: Marijan Lipovac

Foto: MGZ

Kroz priču o Tepečiću i

njegovoj "pobuni" na vidjelo

izlaze mnogo krupniji

događaji i procesi u kojima

su osobe poput buntovnog

uzdara bili samo pijuni u

rukama moćnijih od njih

Zagrebačkom

najdraža je bila vlastpra va i sloboda zajamčenih Zlatnom bu-lom, koji je podignuo pobunu protiv na-metnute oligarhijske gradske vlasti ple-mića i bogatih građana te na kraju izgubio život. Tepečić je tako pretvoren u urbanog Matiju Gupca ili čak i modernog Perikla, međutim, kasnija povijesna istraživanja skinula su s Tepečićeva lika svu pozlatu, a na kraju mu dokinula i mučenički status. Naime, pažljivijim čitanjem povijesnih izvora i njihovom interpretacijom u širem

po vijesnom kontekstu utvrđeno je da Te-pečić nije bio nikakav demokrat niti puč ki tribun koji se borio za prava nižih druš-tvenih slojeva, nego častohlepan čovjek koji nije bio zadovoljan svojim položajem u novom sustavu vlasti u Gradecu.

Međutim, kroz priču o Tepečiću i njegovoj "pobuni" na vidjelo izlaze mnogo krupniji događaji i procesi koji su se u to vrijeme zbivali u Zagrebu i Hrvatskoj, a u kojima su osobe poput tog buntovnog

45

uzdara bili samo pijuni u rukama moć-nijih od njih.

Kraj 16. i početak 17. stoljeća raz dob-lje je velikih promjena u strukturi Gradeca koji je od 1242. uživao prava slobodnoga kraljevskoga grada i time bio izuzet od vlasti hrvatskoga bana i podređen jedino kralju, uz vlastitu samoupravu. Prema sta-tutu, svi muški stanovnici Gradeca sva ke su godine, 3. veljače, na blagdan grad-skog zaštitnika Svetog Blaža birali grad-

t vori u stalešku prednost te je zadržana jed nakost svih građana.

Prema odluci iz 1383., član gradske up rave mogao je postati svaki građanin koji je više od tri godine uživao građansko pravo. Time se Gradec želio zaštititi od prevelikog utjecaja izvana, posebno plem -stva i velikaša kojih je, međutim, s os-man lijskim osvajanjima u Gradecu bilo sve više - i stranaca, i sitnih plemića iz Zagorja i Turopolja. Njima demokratski sustav koji je vladao u Gradecu nije bio po volji i, nastojeći zadržati svoje plemićke povlastice, težili su dokidanju postojećeg sustava i uvođenju novog koji bi im kao povlaštenom staležu omogućio vlast u gradu. Njihovi planovi poklapali su se s težnjom bogatijeg i uglednijeg građanstva kojem nije odgovarala jednakost u pra-vima s nižim slojevima. Saveznik tih vi-ših građanskih slojeva postat će kralj ko ji heterogenu Habsburšku monarhiju, sas-tavljenu od niza zemalja s vlastitim prav-nim sustavom, želi pretvoriti u što je više moguće jedinstvenu državu sa središnjim uredima u Beču, u kojoj bi sva vlast bila u kraljevim rukama. To je nužno značilo ograničavanje prava plemstva i gradova čije srednjovjekovne povlastice više ne odgovaraju aktualnom trenutku, što je za sobom povlačilo i promjene u gradskoj samoupravi.

Tepečić senatorU Hrvatskoj je bilo pet slobodnih

kraljevskih gradova i njima je u ime kralja upravljao tavernik. Tu je dužnost od 1603. do 1608. obnašao Toma Erdödy, bivši hr-vatski ban i proslavljeni pobjednik u bi t ki kod Siska, 1593. On je još kao ban dob-ro upoznao prilike u Gradecu i sve sla-bosti njegove uprave i bio je pobornik oli gar hijskog načina upravljanja, kakav je uve den u nekim gradovima Ugarske i

sku upravu koja se sastojala od osam pri-sež nika i 20 vijećnika kojima je na čelu bio gradski sudac. Događalo se da sudac i ostali dužnosnici budu birani više puta uzastopce, ali je ipak zadržan demokratski ob lik izbora, kako bi se spriječilo da vlast i formalno postane oligarhijska ili čak i na-sljedna. Među građanima se s vre menom počinju javljati klasne razlike i bogatiji su počeli prisvajati gradske službe, ali statut im je priječio da se njihovo bogatstvo pre-

Katedrala, Epitaf Tome

Bakača Erdödyja,

oko 1950.

Tepečić je, 24. travnja

1618., napao Mihlovića,

senatora Stabea i dekana

Kudlića; svu trojicu je

pokušao baciti s kule

Lotrščak

46

Austrije. Kao tavernik, došao je u poziciju da u Gradecu uvede novi sustav kojim se vlast više ne bi demokratski birala svake godine, nego povjerila nekolicini do-

doživotni), međutim, nezadovoljni gra-đani svrgnuli su senatore i opet uveli stari poredak, koristeći Erdödyjevo odsustvo i stanje u državi u kojoj je bjesnio sukob između Rudolfa II. i brata Matije. Tepečić je postao dekan, tj. vođa prisežnika koji su svi bili iz redova obrtnika. Krajem go-dine situacija se promijenila – Matija se, 19. studenoga, okrunio za kralja, a za hrvatskoga bana postavio upravo Erdö-dyja koji ga je izvijestio o događajima u Gradecu. Matija II. je stoga imenovao ko misiju za uređenje prilika u Gradecu i dao joj naputak što da radi. Komisija je, 3. veljače 1609., optužila vođe pobune da su ukinuli senatorsku čast i izabrali prisež-nike, i to ljude "najnižeg roda i staleža". Zaključak komisije bio je da treba opet uspostaviti senatorski red i senatorima su proglašeni "odlični, mudri i obzirni".

Vođe prevrata iz 1608. osuđeni su na smrt, međutim, smrtna presuda ipak se nije izvršila. Bez težih posljedica prošao je i Tepečić, ali više ga nije bilo u novom senatu. Donesen je i novi statut kojim je propisano da će se svima koji bi bili protiv njega oduzeti kuća i sve imanje, da će biti proglašeni nepoštenjacima, izdajicama do movine i protjerani iz grada. Nakon os-tavke jednog senatora, na njegovo je mjes-to 1611. izabran Tepečić koji je čak postao i dekan. Sudjelovanje u pobuni očito mu je bilo oprošteno, pa je 1614., 1617. i 1618. izabran i za suca. Stariji povjesničari u tome su vidjeli uspjeh "pučke" nasuprot "gospodskoj" stranci, no neka podjela na dvije skupine očito je postojala i to tako, da se nije zaboravilo tko je 1608. bio na čijoj strani.

Pokazalo se to u srpnju 1617., kad je senator Juraj Mihlović iz nepoznatih raz-loga u Pustom dolu na Medvednici napao prisežnika Blaža Cvetušića i zatvorio ga u tamnicu u Šestinama. Cvetušić je bio jedan od vođa pobune i napad je očito bio povezan s tim. Mihlović je tužen grad-skom sudu, ali ne znamo kako se proces odvijao. I tu počinje priča o Tepečiću kao navodnom vođi gradečkih "demokrata" i pro tivniku oligarhije. Kao osvetu zbog na-pada na Cvetušića, Tepečić je, 24. travnja 1618., napao Mihlovića, kao i senatora Se bastijana Stabea i dekana Stjepana Kud-li ća. Sa senatorom Ivanom Rekajem po-bunio je narod, provalio u kuću u koju se Mih lović sklonio i isprebijao ga. Stabea je počeo mlatiti toljagom, a svu trojicu je pokušao baciti s kule Lotrščak, ali je bio spriječen.

Progon iz gradaTepečićev čin ranije se tumačio kao

po četak njegove pobune protiv "oligarha", no bila je riječ zapravo o teškom incidentu koji nije mogao proći bez posljedica. Ma-

životnih senatora, a u tome je očito imao pot poru kraljevskog dvora.

I 2. veljače 1607., dan prije uobiča-jenog termina, skupština koju je činilo 80 građana prihvatila je novi statut i umjesto prisežnika, izabrala 12 doživotnih se na-tora. Među građanima se pojavio otpor zbog nametanja oligarhijskog sustava up -rav ljanja, ali nije bio toliko snažan, da bi ne zadovoljnici mogli skinuli izabrane se-natore. Među izabranim senatorima bio je i uzdar Tepečić, što je dovoljan dokaz da on nije bio nikakav demokrat i protivnik novog sustava.

No, događaji koji su uslijedili 1608. pokazuju da očito nije bio zadovoljan svojim statusom i da su mu ambicije bile veće. Te godine na Blaževo trebao se birati samo novi sudac (jer su senatori bili

Matija II.Rudolf II.Toma

Erdödy

Frankopan se još 1614.

pokušao uplitati u poslove

Gra deca i Tepečić je

očito bio "njegov čovjek",

a Tepečićevi protivnici

Erdödyjevi

Koristeći Erdödyjevo

odsustvo i stanje u državi

u kojoj je bjesnio sukob

između Rudolfa II. i brata

Matije, Tepečić je postao

dekan, tj. vođa prisežnika

koji su svi bili iz redova

obrtnika

47

zatražio opoziv Vernićeve osude i istragu protiv vojnika koji su ga uhvatili. U to je vrijeme, međutim, sukob Frankopana i Erdödyja doživio vrhunac jer je Franko-pan raskinuo zaruke s njegovom neća-kinjom Anom Marijom i izgubio podršku Sabora.

Unatoč tim problemima, Frankopan se kod kralja založio za Tepečića i drugove koji su se početkom 1620. žalili na osudu Gra deca iz 1618. Kralj je odlučio da se pro tiv Tepečića i drugova provede po-nov ni postupak i sazvao komisiju koja ih je pokušala pomiriti s općinom. Na kon dvogodišnjih napora pomirenje je napo-kon postignuto u ožujku 1622., a Tepečiću i Panpetriću su vraćena građanska prava. No, nakon što je u kolovozu Frankopan napustio bansku čast, ostali su bez za-štitnika.

Sve do 23. studenoga o njima dvojici nema podataka, ali nešto se moralo do-goditi jer je 25. studenoga Tepečiću kon-fi scirana sva pokretna i nepokretna imo-vina. U povijesnom izvoru spominje se neki građanin koji je nekad obavljao naj-više građanske časti, a koji je bio uvjeren da su mu nanijeli nepravdu, pa je zbog toga oko sebe okupio mlađe i hrabrije gra-đane i organizirao pobunu, s ciljem da se ubiju trojica senatora. Vjerojatno je riječ o Tepečiću, a ubijeni senator očito je bio Juraj Mihlović kojeg se više ne spominje, tim više i zato što se za njega zna da je nakon Tepečićeva izgona htio prognati i njegovu ženu, kako bi se dočepao njegova blaga.

Nema spisa o raspravi protiv Tepečića i njegovoj osudi, pa ostaje upitno zašto je nakon izmirenja s općinom osuđen na konfi skaciju. Dio pobunjenika osuđen je na smrt i ranije se smatralo da je i Te-pe čić pogubljen, ali čini se da je ipak ne samo pomilovan, nego i rehabilitiran i da je dobio imovinu natrag. Naime, 1626. se spominje njegova oporuka, pisana hr-vatskim jezikom, koju je potvrdio i kralj. Dakle, Tepečić je umro prije 1626. i u času smrti raspolagao je imovinom, što ne bi mogao, da mu je konfi scirana.

Mit o Tepečiću kao "zagrebačkom Ma tiji Gupcu" danas živi tek kroza stube s njegovim imenom, ali ako je i bio tek jedan u nizu onih kojima je vlast bila važnija od dobrobiti grada, ipak zaslužuje da se o njemu zna više, a njegova "pobuna" mogla bi biti inspiracija i za neko književno djelo ili fi lm.

tija II. imenovao je povjerenstvo u kojem su bili zagrebački biskup Petar Domitrović, ban Nikola Frankopan i Toma Erdödy koji je opet obnašao dužnost tavernika. Ko misija je zasjedala na Gradecu od 29. listopada do 7. studenoga i Tepečića, Cve-tušića, bilježnika Petra Panpetrića i još n ekolicinu "zbog njihovih vrlo teš kih i u slo bodnim gradovima gotovo neču venih zločina za sve vijeke proglasila nepošte-nima, te ih proskribirala i osudila na izgon iz grada".

Tepečić je uz to prozvan palikućom i nametnikom u sudačkoj časti i prognan, zajedno sa svojim pristašama. Komisija je provela i neke reforme statuta, kojima je izborno pravo građana još više suženo.

Daljnji Tepečićevi postupci otkrivaju što se zapravo skrivalo iza sukoba dviju gru pacija koje nisu razdvajali politički kon cepti, nego njihovi zaštitnici iz poza-dine. Na djelu je, naime, bio sukob bana Frankopana i tavernika Erdödyja oko ju -ris dikcije nad Gradecom. Frankopan se još 1614. pokušao uplitati u poslove Gra deca i Tepečić je očito bio "njegov čovjek", a Tepečićevi protivnici Erdödyjevi. Ono što je sigurno je to da se prognani Tepečić za pomoć obratio Frankopanu, nadajući se uz njegovu pomoć ne samo vratiti u grad, nego i opet doći na vlast, i da je Fran kopan počeo djelovati u Te-pečićevu korist i svih građana lišenih utjecaja na gradske poslove. Vjetar u leđa dao mu je dolazak na prijestolje novog kralja Ferdinanda II. (u ožujku 1619.) s kojim je sura đivao tijekom nedavnog rata s Venecijom.

Kad se, 8. svibnja 1619., u Gradecu sas tao Sabor, raspravljalo se i o molbi za pomilovanje Tepečića, Panpetrića, Cve-tušića i drugova koje je Frankopan nao-ružane doveo u Sabor i dozvolio im da pri kupljaju svjedočanstva građana koji se ne slažu s njihovom osudom. Sudac Mi -

halj Vernić je prosvjedovao i kasnije bio uhap šen i odveden, a Frankopan je nad stanovnicima Gradeca zaveo pravi te-ror. Zabranjivao je da se zatvaraju vrata tije kom trajanja Sabora i tražio da mu se predaju ključevi, tvrdeći da je grad u njegovom vlasništvu, dok Sabor zasjeda. U Gradec je doveo i svoju vojsku koja je pro valjivala u kuće, ubijala i pljačkala lju de, vježbala u gradskim poljima i gazila ih.

Oprost i rehabilitacijaGradska se uprava žalila Saboru u Po-

žunu, ističući "da ne može nikako dopustiti da se u njezinoj varoši održavaju sabori dok je banom ovaj ban". Frankopan je doista bio spreman ispuniti želju Gradeca i zaprijetio da će Sabor ubuduće sazvati u Sisku. No, buna transilvanijskog kneza

Ferdinand II.

Prognani se Tepečić

za pomoć obratio

Frankopanu, nadajući se

uz njegovu pomoć ne samo

vratiti u grad, nego i opet

doći na vlast

Vjetar u leđa dao mu je

dolazak na prijestolje

novog kralja Ferdinanda

II. (u ožujku 1619.) s

kojim je sura đivao tijekom

nedavnog rata s Venecijom

Gabrijela (Gábora) Bethlena i opasnost da provali u Slavoniju natjerali su bana na potpustljivost i pomirbu s Gradecom, pa je Sabor u listopadu donio odluke na štetu Frankopanove, tj. Tepečićeve grupacije i

48

Dio trećeg Turnira kandidata, 1959., održan je u Zagrebu od 3. do 17. listopada. Snagu

je odmjeravalo u tome trenutku osam najboljih šahista svijeta. Borili su se za pobjedu

i pravo izazova aktualnog svjetskog prvaka Mihaila Botvinika. Turnir je bio značajan

događaj. Posebni naboj svemu dodala je činjenica da je među osmoricom ravnopravno

bio i prvak SAD-a, Bobby Fischer. Imao je tek 16 godina! Na slici: Paul Keres (lijevo) –

Bobby Fischer tijekom jedne od partija u Zagrebu, 1959.

Emisija o šahu na Televiziji Zagreb, uvedena 3. travnja 1961., bila

je pun pogodak, zahvaljujući lakoći kojom je Braslav Rabar pred

velikom šahovskom pločom komentirao partije s velikih turnira

Međunarodni

majstor Braslav

Rabar, šahovski

novinar,

komentarima i

analizama partija

izravno iz studija

Zagrebačke

televizije još je 1961.

obogatio Sportski

program. Godinama

je zadivljujućom

lakoćom i

sugestivnošću

otkrivao čari

šahovske igre.

Povijest zagrebačkog sportapppppppppppppppppgggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggggg gggggggggggggggggg

Napisala: Milka Babović

Foto: dokumentacija autorice

Hrvatski šahovski savez (HŠS) je sto godišnjak - osnovan je 12. svib nja 1912. u Zagrebu. U Ša-

hov skom glas niku (prvi broj tiskan je 10. trav nja 1925.) ta je obljetnica popraćena 2011. i 2012. godine, tekstovima neumor-nog Stanka Peleha. Uz povijesni razvitak šahovske organizacije, uz sva sportska dos tignuća, pomnim se čitanjem otkriju i one vrline šahovske igre, koje se sas vim nehotice ne ističu same po sebi razum-ljive. Šahistima sigurno jesu, ali nije onima koji šah samo prate i šahistima se dive.

Za početak našeg otkrivanja povijesti hrvatskoga šaha kao sporta, pogledajmo kro nologiju osnutaka šahovskih organi-zacija u svijetu. Pritom treba napomenuti da je Svjetski šahovski savez (Federation Internationale des Echecs) osnovan u Pa rizu, 20. srpnja 1924. - čak 12 godina na kon osnutka Hrvatskoga šahovskog sa veza! (Napomena: o povijesti šaha, nje-govim korijenima i širenju svijetom pisali smo u našem časopisu "Zagreb moj grad" u prošlom broju, u ožujku 2013.)

Šah je u svom organiziranom, teo-ret skom i natjecateljskom izdanju, u po-če cima bio djelovanje pojedinaca, ma-njih ili većih skupina istomišljenika. I tu se pouzdajemo u napisano u Šahovskom glasniku. Povijesni su korijeni u drugoj polovici 19. stoljeća. U Šahovskom glas-niku (broj 9, 2011.) navodi se do danas potvđeni redoslijed osnivanja šahovskih organizacija. Njegova je zanimljivost u tome da prikaže raširenost šaha u svijetu. I da saznamo gdje smo mi, jesmo li bili ura nili ili kasnili?1857. British Chess Association1858. u Americi se osnivaju prvi

šahovski savezi 1873. Nizozemska1877. Leipzig (krovni savez za 16

pokrajinskih saveza)

49

1884. Škotska1889 Švicarska1890. Austro-Ugarska (u Grazu)1905. Češka 1912. Hrvatska (12. svibnja); Stanko

Peleh napominje da je Češka bila uzor osnivanju HŠS-a

1914. Rusija1917. Švedska

Nakon Prvoga svjetskoga rata osni va-ju se novi savezi (mnogi obnavljani prema nastanku novih država).1920. Austrija1920. Jugoslavija (HŠS u Zagrebu)1920. Belgija1921. Mađarska1921. Francuska1924. FIDE (20. srpnja); osnutku su

na zočili šahovski izaslanici iz 15 država.

I sada se javlja još jedno pitanje. Ve-zano je uz često napisanu ili izrečenu istinu da je Zagrebački šahovski klub osnovan 1886. i da je djelovao do 1893., kad je zamro. Zamro, ali ne i umro! A o toj djelatnosti ima dosta svjedočanstava.

Turnir devetorice u Kazališnoj kavani

U zagrebačkoj Velikoj kavani (srušena je 1928., a bila je na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik), u posebnoj prostoriji bilo je nekoliko šahovskih stolova za ko-jima su gosti-šahisti redovito odmje ra-vali snagu. U Šahovskom glasniku broj 6, 2011., pročitali smo i ovaj podatak u tek-stu Slavka Peleha:

ša vao te probleme. U broju Prosvjete od 15. ožujka 1894. objavljena je i fotografi ja dvo jice igrača za šahovskim stolom. To bi mogla biti najstarija fotografi ja sa ša hov-skim motivom kod nas.

Zamiranje je, po svemu sudeći, bilo pri vidno, mjerilo se samo po broju igrača, dok su oni preuzeli generacijski očekivanu ulogu učitelja, pisaca i pulicista, orga niza-tora.

"U prvom desetljeću 20. stoljeća igranje šaha ponovo uzima maha. Zagrebački ša hovski klub drugi put je utemeljen 23. stu denog 1907. Upravo se u ZŠK rađa za-misao o osnivanju Hrvatskog šahovskog sa veza", piše Stanko Peleh. A realnih os-

U zagrebačkom časopisu Vienac (travanj 1911.) objavljena je ova fotografi ja ZŠK-ovih

šahista. Stoje, slijeva: Jerković, Tucić, Roessler, Cvetkov, Aranitzky, dr. Penev, Janoušek,

Matković, Singer; sjede: Rajković, Baumgarten, Peyer, dr. Hoff er, dr. Amruš, dr. Wolf, dr.

Quiquerez; donji red: Miller, dr. D. Steinhardt, Rožić, Trstenjak i Lang

"U Pobratimu, zagrebačkom časopisu za školsku mledež, Vjekoslav Rutzner (1870.-1928.) objavljuje 1893. pet nasta-va ka za pouku igranja šaha. To je bila pr va ša hovska početnica u nas! Ruzner fi gu re naziva plojkama, a pojedinačno ih na ziva kralj, kraljica, kula, teklić, konjić i kmetić..."

A da šahisti ne miruju u razdoblju na kon 1893., svjedoči i podatak da 1894. zagrebački polumjesečnik Prosvjeta uvodi šahovsku rubriku. Naslov te rubrike je bio Zadaća za igrače šaha. Objavljivane su matne zadaće u dva, tri ili četiri pote za. Kro ničar navodi da je zagrebački glu mac Pe tar Brani (1840.-1914.) redovito rje-

Velika kavana

(srušena 1928.)

bila je na prostoru

današnjeg hotela

Dubrovnik. Po

dobrom tadašnjem

običaju, u Velikoj

kavani bila je

posebna prostorija

s nekoliko

šahovskih stolova

za kojima su,

prema sačuvanim

kronikama, u

drugoj polovici

19. stoljeća

zagrebački šahisti

odmjeravali

snagu.

50

nova za tu zamisao u Hrvatskoj je bilo. Osim u Zagrebu, šah se intenzivno igrao u Karlovcu, Varaždinu, Sisku, Osijeku, Vu-kovaru, Dubrovniku... i ne samo u njima. A to je značilo da je ispunjen osnovni uvjet osnutka nacionalnog sportskog saveza – minimum tri osnovne organizacije.

Za potvrdu jačanja šahovske organi-za cije u Zagrebu je od 29. kolovoza do 16. rujna 1908. baš ZŠK priredio i proveo Turnir devetorice. Budući da je sudjelovao i Vojtech Voda, češki šahist iz Praga, taj je turnir u povijesti zapisan kao prvi međunarodni u Hrvatskoj. Zanimljiva je bilješka u Šahovskom glasniku 9/2011.: "Turnir je u Kazališnoj kavani igran dva da na u tjednu, subotom po dvije partije i zacijelo jedna srijedom, budući da je sri-jeda bila radna samo dopodne."

Te 1908. osnovani su šahovski klubovi u Karlovcu i Sisku. A novine Pokret (kas-nije pre imenovane u Hrvatski pokret) po-vre meno objavljuju kratke šahovske vije-s ti, uvode zatim stalnu šahovsku rub riku koja prerasta, 1910., u uzornu rub ri ku, is pu nje nu domaćim i inozemnim ša hov-skim vijestima.

Krajem 1909. predsjednik Karlovačkog šahovskog kluba, Izidor Gross (1866.-1942.) objavio je prvu šahovsku knjigu. Naslov knjige je Šahovska abeceda, ima 96 stranica, a namijenjena je početnicima, igračima i prijateljima problema.

Slavko Peleh upozorava na ulogu šaha i šire od šahovske ploče (Šahovski glasnik, broj 7-8/2011.): "Godina 1909. važna je

zbog toga što su klubovi, zagrebački i kar-lovački imali isti pogled na izbor oznaka za nazive šahovskih fi gura. O tome je Izi-dor Gross 1909. zapisao da je za oznaku fi gura uzeo takove hrvatske riječi, kojih se početna slova slažu s početnim slovima njemačkih naziva istih fi gura: K-kralj/Koe nig, D-dama/Dame, T-toranj/Turm, L-lo vac/Laufer, S-skakač/Springer. Mož da u prvi tren netko pomisli da je to sit niča-re nje, ali ne treba smetnuti s uma univer-zalnost igre šaha, a i njemačka ša hovska literatura što je u ono vrijeme u našim krajevima bila najpristupačnija".

Onima koji su predlagali osnivanje Hrvatskog šahovskog saveza očito je bila u tančine poznata šahovska organizacija i snaga u Hrvatskoj. Delegati tih šahovskih organizacija osnovali su svoj savez, 12. svibnja 1912. A nakon Prvoga svjetskoga rata, budući da je ZŠK bio najsnažnija i naj bolja šahovska organizacija u poslije-rat noj državi, osnovan je u Zagrebu, 12. ko lo voza 1920., Jugoslavenski šahovski sa-vez.

Simultanke s Aleksandrom Aljehinom

Ovo do sada ponovljeno i naučeno o povijesti hrvatskog šaha je onaj period u kojem su udareni zdravi temelji. To se potvrdilo nakon Drugog svjetskog ra-ta, kad se učvrstila i brojčano ojačala i svjetska organizacija. Hrvatski šah uvjer-ljivo je držao korak s najboljima. I hr-vatske šahistice su bile itekako uspješne, om ladinci ne manje, slijepi šahisti su uti-rali put šahu slijepih u svijetu. Uza sport-ske uspjehe treba pribrojiti i uspješne or-ganizacije turnira najviše svjetske razine. To nećemo zaboraviti!

Zaokružit ćemo priču jednom istini-tom zgodom i potvrditi istinu da su i šahovski nebesnici ljudi poput nas. Na to me navela napomena na koricama Šahovske abecede Izidora Grossa: Rješenja problema i humoristični dio nalazi se na kraju knjige. Evo priče!

Ni najbolji na svijetu nisu zaobilazili naše tadašnje igrače. Svjetski prvak Alek-sandar Aljehin doputovao je u Zagreb, 14. prosinca 1930. Smjestio se u hotelu Esplanade. A isto poslijepodne karlovački šahist Mirko Reiner odvezao ga je autom u Karlovac. Tamo je igrao simultanku sa 35 šahista iz Karlovca, Siska, Zagreba i Sušaka. Aljehin je postigao +32, =2, -1.

Hrvatski šahisti bili su priznati i po uzornom priređivanju i provedbi i najvećih i

najsloženijih turnira. O tome svjedoči fotografi ja dijela turnirske dvorane za vrijeme

Europskog prvenstva u Rijeci, 2010.

Izidor Gross

(1866.-1942.),

pisac prve

šahovske knjige

u Hrvatskoj

- "Šahovska

abeceda"

(Karlovac,

1909.), nazočio je

1912. u Zagrebu

osnivanju

Hrvatskog

šahovskog saveza

Naslovna

stranica prve

šahovske

knjige Izidora

Grossa

51

Svjetski prvak Aleksandar Aljehin igrao je u prosincu 1930. simultanke u nekoliko

hrvatskih gradova. Simultanku u Zagrebu (15. prosinca 1930.) u Bijeloj dvorani

Novinarskog doma crtežom je sačuvao Mirko Reiner. Unutar šahovskih ploča u

prvom planu stoji Alekandar Aljehin, u sredini sjedi redatelj Mirko Magdić, a

najdalje stoji vrhovni sudac turnira, Vladimir Vuković.

Pobijedio ga je sisački šahist Gabrijel Kurdjukov, ruski emigrant. Sljedećeg dana je, igrajući naslijepo, pobijedio 16:0!

Na redu je bio Zagreb. U Šahovskom glasniku broj 1/2012. Slavko Peleh doča-ra va atmosferu u Zagrebu: "U Zagrebu su pripremali simultanku kao svečanost. Ig ralo se u Bijeloj dvorani Novinarskog do ma. ZŠK je odredio 35 šahista i 12 nji-ho vih pričuva... Očekivahu brojne gle da-telje. Ulaznice su mogli kupiti u Ilici 24 kod tvrtke braće Walder. Na simultanci je bilo više od 600 gledalaca... Simultanka je trajala 10 sati - od 20.00 uveče do 06.00 ujutro. Aljehin pobjeđuje +20, =8, -7. Čak

po simultanci. Treba napomenuti da su se šahisti tada tim gažama sami izdržavali.

A ovo je istinita priča u kojoj u bliskoj prošlosti povijest zajednički pišu Sportski program Zagrebačke televizije i šah. U knji zi Nikole Vončine RTV Zagreb 1959. -1964. (str. 179): "Studio Zagreb uveo je u za jed nički Nedjeljni sportski program i jed nu vlastitu novinu – 3. travnja 1961. na kraju programa (20.30) prikazana je prva emisija Šahovskog priloga. Ta će se emisija potom emitirati tijekom mnogo godina, a uređivao ju je i vodio poznati šahist i novinar Braslav Rabar.".

Ideju Braslava Rabara, tada stalnog suradnika u emisiji Telesport, prihvatila je ta dašnja urednica. Ta je emisija o ša-hu bila puni pogodak, zahvaljujući lakoći ko jom je Braslav Rabar pred veli kom ša-hovskom pločom komentirao zanimljive partije s velikih turnira. Rješenje je bilo novo, televizijsko do kraja jer su i ploča i fi gure bili magnetizirani, cijeli je ekran bio "šahovski". Gledaoci su zasipali Sport-sku redakciju pismima u kojima su priz-navali da ne igraju šah, čak su gledateljice priznavale da ne znaju ni kako se sve fi -gure zovu, ali da ih fascinira i privlači na-čin komentara. A kad nije bilo turnira, pa ni komentara pred velikom pločom u studiju, pismenim i telefonskim protes-tima nije bilo kraja. Taj je šahovski pro-gram nakon Braslava Rabara nastavio vele majstor Dražen Marović.

Taj skladni spoj šahovske igre i tele-vi zijskog komentatora koji je plijenio gle-dalište silno je promicao šah i neumorni rad šahovske organizacije. Kasnije su i druge televizije, domaće i inozemne, pri-hvatile zagrebački model.

Hrvatski šahovski savez bio je član Ju-go slavenskog šahovskog saveza do 1991.

Na 63. kongresu u Manilli, 21. lip nja 1992., Hrvatski šahovski savez po stao je sa mostalni član FIDE. U tom trenut ku svoje šahovske povijesti HŠS mo gao se po dičiti sa 14 velemajstora, 28 među na rod nih majstora i 46 šahovski majstora.

Na kongresu Svjetske

šahovske federacije (FIDE),

21. lipnja 1992. u

Manili, Hrvatski šahovski

savez primljen je u

punopravno članstvo.

Aljehinov spas

U noć je kasni svršio Aljehin svoj simultan.

Tad pobjedu je zalio, i čekao dan.

Zaboravio nehajan, svoj ugasiti čik

I majstor zaspao umoran ko svaki pravednik.

Probudio ga silni smrad i zagušljiv dim,

Da nije bio budan grad, bio bi konac s njim.

Nek ruku hvali sudbine svaki šahovski svat,

Jer majstora nam minu taj "prigušeni mat".

sedmorica zagrebačkih šahista upisala su se među one koji su pobijedili velikog Alje-hina..." Zatim je, po planu, otputovao u Split gdje je igrao simultanku sa 32 člana Splitskog šahovskog kluba i tri Šibenčana. Rezultat je bio + 28, =7. Tim tempom Aljehin je igrao još u Zagrebu, pa zatim u Virovitici i Osijeku.

Osijek je Aljehin pamtio cijelog ži vo-ta. Pustimo Slavka Seleha da ispriča: "Za-hvaljujući žutom tisku Beča i Budimpešte Aljehin postao je tema dana jer se iz nje-go ve sobe u hotelu Royal pojavio dim; navod no je opušak njegove cigarete nago-rio ponjavu na podu. Hotelsko osoblje pro mije nilo je ponjavu, prozračilo sobu, a Alje hin se preselio u drugu..."

Ali, nije ostalo na tome: American Chess Bulletin objavio je baladu nekog H. G. McFarlanda:

I tada je cijena slave znala biti ne smi-ljena. Dogovorena cijena za igru (za vele-gažu) bila je u ovom slučaju tisuću dinara

52

U Arheološkom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba "I palača i muzej – život od 19. do 21. sto-

ljeća". Dugogodišnja povezanost pala če Vrany czany-Dobrinović i Muzeja inspi-rirala je stvaranje ove izložbe. Auto ri di-zaj na postava, Studio Šesnić & Turko vić, dobit nici su Red Dot nagrade za di zajn izložbe 2010. Realizaciju dinamičnog sce -nografskog rješenja pročelja, koje se svo-jom razigranošću obraća prolaz ni cima, izveo je dizajner i scenograf Ivan Ve ljača. Izložba je otvorena do 2. lipnja.

Arheološki muzej u Zagrebu osnovan je kao odjel Narodnog muzeja tijekom Hr-vatskog narodnog preporoda. Gotovo dva stoljeća središnja je znanstvena i kulturna ustanova koja čuva i promiče hrvatsku narodnu baštinu. Mnoga su velika imena naše povijesti bila usko povezana sa živo-tom i radom Muzeja, pa je njegova po-vijest istodobno i povijest znanstvenog, kul turnog i javnog života Zagreba i Hr-vat ske tijekom 19. i 20. stoljeća. Muzej je smješ ten u jednoj od najljepših palača u naj ljep šem zagrebačkom perivoju. Osim ove zgrade, obitelj Vranyczany gra di la je još ne koliko monumentalnih pala ča na Zrin skome trgu te je značajno utje ca la na to da se Zagreb tijekom 19. stoljeća pro-metnuo u modernu europsku metropolu.

Zrinjevac se nekoć zvao Novi trg. Na njemu se nalazilo gradsko sajmište koje se prvi put spominje 1826., kad je odlučeno da se stočni sajam preseli s Harmice, ka-ko bi se uredio Trg tridesetnice (da nas Jelačićev trg). Novi je trg bio vašar ski, ži-

Napisala: Ana Solter

Foto: Arheološki muzej u Zagrebu

Muzej grada Zagreba

Državni arhiv u Zagrebu

vopisno mjesto na periferiji bider majer-skog Zagreba. Bilo je to u vrijeme kad je Donji grad bio prekriven oranicama i li-vadama, vinogradima i voćnjacima, a ra-no industrijska zona nalazila se oko Svil-arske ulice (Preradovićeva).

Prva velika kuća - trgovca Pavla Hat-za izgrađena je tek 1848. i iznajmljena je Gradu za žandarmerijsku vojarnu. Saj-mište sve do šezdesetih godina 19. sto-ljeća obilježava provizorna gradnja. U to vri jeme na Novom trgu malo ljudi želi sta novati; to je mjesto za krčme, točionice i trgovine. Na cijelom trgu 1865. nalazilo se samo osam kuća.

Početkom šezdesetih godina počinje se razmišljati o uređenju fi hplaca, kako su Zagrepčani zvali Novi trg. Ipak, prave promjene nema sve do 1866., kad se na

glavni gradski trg postavlja spomenik ba-nu Josipu Jelačiću. Tada se javlja potreba da se tržište premjesti s glavnoga trga. Prva je zamisao bila preseljenje tržnice na Novi trg. Ali, preimenovanje Novoga tr ga, na inicijativu Ivana Kukuljevića Sakcin-skog, u Trg Nikole Šubića Zrinskog kao da nagoviješta profi njeniju i luksuzniju bu duć nost, iako nije prošlo bez velike tro-dnevne svečanosti s mnogo vina i volom na ražnju.

Uređenje perivoja i gradnja palača

Radovi na trgu počinju 1870. i odlu-čeno je da će Zrinjevac postati perivoj, a tada još bezimeni i neuređeni prostor, da našnji Trg maršala Tita, postat će stoč-ni sajam. Uređenje trga traje pune tri go-

Zrinski trg 19 prije potresa

9. studenog 1880.

Palača baruna Dragana Vranyczany-

Dobrinovića na Zrinjevcu 19

Izložba "I palača i muzej"

53

dine. Rupert Melkus, gradski mjernik i projektant Zrinskoga trga, nalazi no vo mjes to krčmarskim daščarama u Svilar-skoj ulici, na pola puta do budućeg sajmiš-ta. Iako gorljivi realizator novoga trga, Ru pert Melkus neće uređivati perivoj ski parter. Gradski odbor 1872. donosi od-lu ku da se plan pošalje u Beč Rudolphu Sie becku, ravnatelju bečkih gradskih par -ko va. Perivoj je otvoren u ljeto 1873. Pro-cje njuje se da je njegova realizacija košta-la između 30.000 i 40.000 forinti, što je rel ativno malo, u usporedbi s troš kovima budućega gradilišta na novom trgu.

Prve tri palače – Schmidtova palača Aka demije te Grahorove palače Buratti i sud bena, građene na Zrinskome trgu na-kon 1876., najavljuju budući izgled trga te postavljaju stilski kanon za Zrinjevac. Od strogosti tih palača odstupa palača Dragana Vranyczanyja na Zrinjevcu 19.

Barun Dragan Vranyczany-Dobri no-vić 1877. za 32.000 forinti kupuje zem-ljiš te na kojem se nekoć nalazila kuća Pav la Hatza. Gradnja palače koštat će ga 124.600 forinti, a kao graditelj se potpisuje Fer dinand Kondrat. Izrazita kvaliteta ar-hi tekture potakla je neke istraživače da

po sum njaju u njegovo autorstvo, pa su je pri pisivali drugim, poznatijim autorima. Već tada se vjerovalo da je glavni arhitekt ipak Otto von Hofer koji zbog nekih fi -nan cijskih zavrzlama ne želi preuzeti za-sluge.

Malo je poznato da se iza gotovo ne-taknute fasade iz 1880. krije tek manji dio sadržaja koji mu je dao projektant. Sva ki novi vlasnik ostavlja svoj trag. Pr-vi planovi, objavljeni 1880. u Viestima klu ba inžinirah i arhitektah, pokazuju unu traš njost potpuno drugačiju od da-naš nje. Palaču je arhitekt osmislio s pet etaža, a danas je, kao šesta etaža, ure-đe no potkrovlje. Ne postoje više velika dvo rišna krila koja su 1940. zamijenjena mno go manjima. Palača završava atičkom balustradom na kojoj su se nekoć nalazile četiri statue (najvjerojatnije godišnjih do-ba), a na krajevima kipovi lavova koji su dr žali kartuše s grbom. Kipovi su srušeni tijekom velikog potresa, 1880. (prema pre daji, upali su kroz krovište u potkrovlje zgra de). Tijekom Prvoga svjetskoga rata pa laču od nasljednika Dragutina Vrany-czanyja kupuje veleposjednik iz Zagreba Ra divoj Hafner, bogati liferant austro-

ugar ske vojske konjima i mesom.Hafner daje urediti prizemlje obloženo

mramorom i postavlja lift u središnji pro-stor trokrakog stubišta. Veža i stubište do bivaju višebojnu mramornu oblogu i no ve štukature na stropovima. Željeznu ko vanu i dijelom pozlaćenu ogradu dizala, ukrašenu monogramom RH (Radivoj Haf ner) i konjima, najvjerojatnije je, pre-ma cr težima Tomislava Krizmana, izvela za gre bač ka Obrtna škola. Art déco štuka-tu re dodane su u prizemlju, na prvom i tre ćem katu, a drugi kat ostao je isti kao u vrijeme Vranyczanyja. U dvorištu Haf-ner gradi staje za svoje odabrane tr ka će konje (američke kasače) koje uz ga ja na ergeli Kerestinec kraj Zagreba (da naš nja Kalinovica), a prema Gajevoj ulici po stav-lja ogradu i vrata sa svojim inicijalima.

Skandal oko osnivanja MUO-aZnamo da se palača na Zrinjevcu 19

gra dila samo godinu dana i da je u ruj nu 1879. bila spremna za useljenje. "Jed ni vele da nije po nikakvom stylu, niti grč kom, niti rimskom, niti renaissance, ne go da je smjesa. Kad bi tko do mog suda držao, tad bi mu rekao da nepitam za style stare

"Kad bi tko do mog suda držao, tad bi mu rekao

da nepitam za style stare škole, nego da mi oku

godi gledati tako krasne detaile od poda pa do

vrh krova, izvedene luxuriozno neštedeć novcah",

pisale su Narodne novine, 6. rujna 1879.

Pogled na Zrinski trg 19 prije 1906.

Palača i Muzej na fi hplacu

54

škole, nego da mi oku godi gle dati tako krasne detaile od poda pa do vrh krova, izvedene luxuriozno nešte deć novcah… Nije ovo po kakvom staro dav nom klasič-nom slogu sagradjena palača, nego je to lu xuriozno zidana kuća za najam nike sta nare, jer su u toj kući sve prostorije pri-ređene za iznajmljenje. Dosad nije u Za-grebu bilo ovakve kuće." (Narodne novine, 6. rujna 1879.)

Vranyczany iste godine nudi 11 soba na prvom katu Isidoru Kršnjavome za prvu umjetničku izložbu tek osnovanoga Druš tva umjetnosti. Time kao da je pred-od redio daljnju budućnost palače. Prvi se put Zagrepčanima na toj izložbi, me đu mnogim autorima, predstavio Her man Bollé. Kršnjavi kaže da je izložba "do ka-zala da u našem narodu ima mnogo da-ra, ali malo mara, da smo zaostali što se obrta tiče za istom našom braćom, koja su stenjala pod turskom jarmom, da nam valja svakako učiniti štogod za napredak i na tom polju, da nam valja dići u savez sa galerijom slikah umjetnički muzej, u kojem će biti i umjetne obrtnine, da taj zavod mora postati ishodištem za nauku

smo si sami u košulju stavili". Epilog je bilo Lju bićevo naprasno umirovljenje, 1892., ubr zo nakon što je Kršnjavi postao pred-s tojnik Odjela za bogoštovlje i nasta vu Kra ljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatin-ske vlade.

Josip Brunšmid, nakon što postaje rav-natelj Arheološkog odjela, predaje veliki dio sporne građe Muzeju za umjetnost i obrt. Smičiklas je zabilježio da se Ljubić i u tom slučaju "borio (...) kao za majku svoju, da mu je ne odvuku dušmani", kao i svaki put kad mu se činilo da se nešto želi oduzeti Muzeju, što je teškom mukom stečeno.

U to vrijeme Arheološki odjel bio je dio Narodnog zemaljskog muzeja i na-lazio se u Narodnom domu u Opatičkoj 18. Tijekom prve godine rada, od 10. ruj-na 1846. do 25. kolovoza 1847., muzej ske je zbirke u Narodnom domu razgle dalo 4856 posjetitelja. Prema popisu stanov-ništva iz 1848., Zagreb je imao 16.886 sta-novnika.

Ipak, prenatrpani Narodni dom već ne ko vrijeme nije bio adekvatan za smješ -taj zbirki ("Sadašnji muzej nije nika kav zavod, već hrpa nagomilanih prirod nih starina i knjiga…"). Ljubić odmah na po-četku svoje službe ima nezahvalni posao preseljenja zbirki iz Narodnog doma u zgra du bivšeg Kasina u Demetrovoj ulici 1 (današnji Prirodoslovni muzej). Pre se-ljenje traje čitavu 1869. godinu, ali Lju bić već tada shvaća da nove prostorije ni-su dovoljne za prihvat oba odjela, priro-doslovnog i starinarskog. To se pokazalo i 1872. godine, kad Arheološki odjel Mu-zeja ponovno seli iz Kasina u Narodni dom, a Knjižnica i Prirodoslovni odjel osta ju u Demetrovoj.

General Horstenau u palači na Zrinjevcu 19

Arheološki odjel seli 1880. na Zrinje-vac 11, u zgradu Akademije. Strossmayer za izgradnju palače daruje Akademiji 40.000 forinti i izradu idejnog projekta po vjerava bečkom arhitektu Friedrichu von Schmidtu. Vlada za gradnju Akade-miji ne zgrade daje 100.000 forinti iz mu-zej skog fonda. Ban Ladislav Pejačević od-mah nakon dovršenja Akademijine pala če izdaje nalog, 21. kolovoza 1880., za prese-ljenje Arheološkog odjela.

Muzej je preseljen u prizemlje palače, što se svakako nije pokazalo najbolje rje-šenje: "U toj je palači muzej dobio lijep lapidarij, ali su ostale dvorane sasvim ne-

obrtnikom, da se otud moraju organizirati obrtničke škole."

U isto vrijeme buknuo je u Zagrebu ve liki skandal u kulturnoj javnosti, koji je ti jekom 1880. zabavljao puk. Dvojica tem pe ramentnih učenjaka posvadila su se oko osnutka Muzeja za umjetnost i obrt - Isidor Kršnjavi i ravnatelj Arheološkog od jela, don Šime Ljubić. Kršnjavi je kanio osnovati spomenuti muzej, a Ljubić je poku šavao taj naum spriječiti. Naime, Lju-biću se nimalo nije svidio prijedlog da se no vi muzej djelomično realizira na teme-lju već prikupljenog materijala iz fundusa Arheološkog odjela Narodnoga muzeja. Svad ljivi Ljubićev karakter Kršnjavi je opi -sao po dosta kasnije, nakon njegove smr -ti, no ni sam nije bio imun na takav na-čin ko municiranja. Polemika u Obzoru po pri mila je prilično žučljiv ton. Pale su i riječi poput "švindler" i predmet je završio pred sucem. Parnicu je, naravno, izgubio Ljubić. Nikad nije bilo uputno bosti se s rogatima.

Tada se Ljubić zamjerio mnogima. Bis kup Strossmayer u pismu Franji Račko-me za Ljubića kaže: "I to je prava uš, koju

Pogled na Zrinski trg i

palaču Vranyczany 1910.

Zrinjevac nakon 1910.

Pogled na

Ulicu Marije Valerije

55

prikladne. U zadnjih su se 40 godina po-jedine zbirke toga muzejskog odjela tako umno žile, da se mnogo toga uopće ne mo že izložiti. Ono što je izloženo, tako je stisnuto i prenatrpano, da je teško dobiti dobar prijegled."

Dana 30. svibnja 1945. Ministarstvo prosvjete dobilo je od vojske odobrenje za useljenje Muzeja u palaču Vranyczany na Zrinskom trgu 19. U kolovozu su kustosi otkrili da je zgrada prepuna stjenica i uši, budući da je u njoj prvo boravila njemačka vojska, zatim Okružni narodni odbor i Ko manda narodne milicije Okružnog na-rodnog odbora Zagreb, koja je nerado na-pustila palaču.

Naime, tijekom mračnog razdoblja od 1941. do 1945. palaču na Zrinskom trgu 19 nije zaobišao rat. Nakon njemačke in-va zije i us postave NDH, nova je vlast ob-jekt vr lo brzo prepustila njemačkoj vojsci.

U mnoštvu polovičnih i katkada kon-tra diktornih informacija, nije lako raz lu či-ti tko je sve i u kojem svojstvu bora vio u zgradi, no nema dvojbe da je u njoj dje-lovalo nekoliko njemačkih operativnih i po zadinskih zapovjedništava, zajedno s pra tećim prištapskim jedinicama i služ-bama. Najpoznatiji stanar Zrinjevca 19 u tom razdoblju bio je njemački general Ed-mund Glaise von Horstenau, Austrijanac, profesionalni vojnik, povjesničar i politi-čar nadasve zanimljive biografi je. Tijekom posljednjih 15 godina svoje karijere, ali i života, von Horstenau se od nacista i gor-ljivog pobornika Anschlussa pretvorio u ogor čenog, iako diskretnog kritičara Hit-lero va režima.

Njegovom dubokom razočaranju Tre- ćim Reichom nesumnjivo je znatno do-pri nijela služba koju je od 1941. do 1944. ob našao u Zagrebu. U NDH je po slan 14. travnja 1941., u svojstvu tzv. opu no mo -će noga generala (Deutscher Be vol lmäch -ti gter General in Kroatien), odnos no kao svo jevrsni časnik za vezu s iz nim no ši -ro kim ovlastima. Cinik brit kog uma i lu-cid ni promatrač, u svojim je dnev nič kim za pisima i osobnoj korespon den ciji zabi-lje žio neka od najoštrijih svjedočan sta va o zločinačkoj prirodi ustaškog reži ma. Na toj je dužnosti ostao do rujna 1944., kad je na Pavelićevo insistriranje, smi jenjen. Pavši u nemilost, raspoređen je u pri-čuvu te imenovan na opskurnu duž nost službenog vojnog povjesničara za ju go-istočno ratište. U srpnju 1946. u zarob lje-ništvu je izvršio samoubojstvo, bojeći se izručenja jugoslavenskim vlastima.

Početkom svibnja 1945. Wehrmacht navrat-nanos napušta Zagreb, a u zgradi ostaje malo pokućstva, brojni šljemovi i dvanaest čeličnih trezora. Trezori koje su kasnije otvorili profesionalni provalnici, za taj posao dovedeni iz Lepoglave, bili su potpuno prazni.

Preseljenje Muzeja, 1945.Godine 1945. na svoj je položaj vraćen

reha bilitirani muzejski ravnatelj Viktor Hoffi ller. Poznate su bile Hoffi llerova iz-rav nost i iskrenost u pristupu ljudima i pro blemima, što je, uz veliku dozu osobne hrab rosti, bilo razlog njegovog naglog umi rov ljenja, 4. siječnja 1943. Hoffi ller je, na ime, generalu Edmundu Glaise von Hor stenau pred ovećim auditorijem nago-vijestio da će Njemačka ubrzo izgubiti rat. Isto tako se najenergičnije bunio kad su us taške vlasti iz muzejskog fundusa otu-đile, kao poklon Hitleru za rođendan, prus ki stijeg i šah Fridrika Velikog.

Ipak se najveći dio mukotrpne selidbe 1945. odvijao pod nadzorom kustosice Ivi ce Degmedžić. Kustosi su, uz pomoć nje mačkih zarobljenika i pomoćnog osob-lja ostalih zagrebačkih muzeja, osobno mo rali prenositi teške predmete na drve-nim tačkama. Kameni spomenici, među kojima su neki prilikom selidbe oštećeni, na slagani su u dvije nekadašnje staje sa sje verne i južne strane dvorišta, pa su os-tali nedostupni više od četrdeset godi na, sve do 1987., kad je za vrijeme Univer-zijade dovršen arheološki park – lapidarij, zajedno s dva spremišta za neizložene ka-mene spomenike.

Ravnatelj Viktor Hoffi ller za vrijeme Dru gog svjetskog rata najvrednije pri-mjer ke novca i medalja Numizmatičke zbir ke pohranjuje na sigurno. Godine 1947., na kon preseljenja na Zrinjevac 19, za to liko veliku zbirku i dalje nema pro-sto ra ni si gur nosnih uvjeta, pa se sav ma-te ri jal deponira u Narodnu banku u Praš-koj ulici, gdje je bio do povratka u Mu zej, 1964., kad su uređene prostorije Nu miz-ma tičkog odjela.

Nakon neugodne i dugotrajne selidbe, 9. lipnja 1948. Muzej dobiva novi nalog za hitno preseljenje u "bivšu džamiju" - današnji Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, kako bi u prostorije palače na Zrinjevcu moglo useliti Predsjedništvo na rodne fronte. U to doba zgradu palače na Zrinjevcu dijele Arheološki muzej, Po-vijesni muzej, Muzej Narodno-oslobo di-lač ke borbe, Konzervatorski zavod, Gra -fi č ka zbirka i Arheološki zavod. Pro sto ra je malo i vlasništvo zgrade nije ri je še no. Hoffi ller se nada da će možda Meš tro-vićev paviljon biti stalno mjesto Mu zeja, ali isto tako želi dodatne prosto rije u nekoj od zgrada na Trgu žrtava fa šiz ma. Naposljetku se pokazalo da adap ta cija Paviljona nije bila dobro rješenje za po tre-be Arheološkog muzeja.

Napokon, 1949. u Paviljon seli Mu zej NOB-a, a deset godina kasnije na Gornji grad u Matoševu ulicu odlazi i Povijesni muzej. Tako je Arheološkom mu zeju omo - gu će no znatno proširenje u pro sto ri ja ma pa la če na Zrinjevcu. Arheološki mu zej po sta je jedini stanar u palači Vra ny czany, 1964. godine.

Adaptacija dvorišne strane zgrade, 1941.

- rušenje dvorišnih krila

56

Petak, 17. svibnja, 20 satiHrvatski glazbeni zavod, Molto cantabile DUBRAVKA ŠEPAROVIĆ MUŠOVIĆ, mezzosopranĐORĐE STANETTI, glasovirHommage a Milka TrninaProgram: R. Wagner - Pjesme na stihove M. Wesendonck i prizori iz glazbenih drama

DIETERICH

BUXTEHUDE

1637.-1707.

Ante Knešaurek i Pavao Mašićna orguljama Bazilike Srca Isusova u Zagrebu

SABRANA DJELA ZA ORGULJE

koncerti počinju u 20 sati ulaz slobodan

21.10.2012.

Helsinbørg

11.11.2012.

Stylus phantasticus

16.12.2012.

Lübeck 1667

17.03.2013.

Psalmodia christiana

19.05.2013.

Abendmusiken

09.06.2013.

Te Deum laudamus

Koncertna direkcija Zagreb

www.kdz.hr Kneza Mislava 18, 10000 Zagrebtel: + 385 1 4501208, + 385 1 4501200; fax: +385 1 4611807; e-mail:info@kdz.hr Jo

hann

es Vo

orho

ut (1

647.-

1723

.): H

äusli

che M

usiks

zene

(167

4.)

Dubravka

Šeparović

Mušović

Petak, 10. svibnja, 20 satiMala dvorana "Vatroslav Lisinski"KVINTET SIMPLY BRASSgost: MIA ELEZOVIĆ, glasovir

Nedjelja, 19. svibnja, 20 satibazilika Srca IsusovaANTE KNEŠAUREK, orguljePAVAO MAŠIĆ, orguljeABENDMUSIKENDIETERICH BUXTEHUDE (1637. - 1707.) - SABRANA DJELA ZA ORGULJEULAZ SLOBODAN Nedjelja, 9. lipnja, 20 satibazilika Srca IsusovaANTE KNEŠAUREK, orguljePAVAO MAŠIĆ, orguljeTE DEUM LAUDAMUSDIETERICH BUXTEHUDE (1637. - 1707.) - SABRANA DJELA ZA ORGULJEULAZ SLOBODAN

Koncert u spomen na

Helgu Vlahović Brnobić U nedjelju, 26. svibnja, u 20 sati u Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu 5 održat će se

humanitarni koncert Osobnost jedne žene – u spomen na Helgu Vlahović Brnobić. U organizaciji Lions kluba Kontesa Nera, prvi je koncert održan prošle godine, nakon smrti legendarne televizijske voditeljice, urednice i spikerice, a ovogodišnji je drugi po redu. Nastupit će Petar Klasan na glasoviru i laureati Lions Grand Prixa, uza sudjelovanje glumca Matka Knešaureka.

Ulaznice po cijeni 50 kuna prodaju članice Lions kluba Kontesa Nera, a novac je namijenjen stipendiranju mladih talenata.

Nikolaj Luganski Julia Lezhneva Joshua Bell

Mariusz KwiecienAnna Netrebko

Patricia Racette Roberto AlagnaJonas Kaufmann

LISINSKI SUBOTOM 13./14.

METROPOLITAN U LISINSKOM 13./14.

www.lisinski.hr

57

Nastavlja se program poznatih ciklusa

Zagrebačke fi lharmonije te gostovanja

velikih solista i dirigenata.

PRETPLATE ZA NOVU SEZONU U PRODAJI!

zagrebačkafilharmonijakoncertna sezona2013/2014

- jedan orkestar, bezbroj glazbenih doživljaja -

zfk2

Radovan

Vlatković

PLAVI CIKLUSpetak, 10. svibnjaVELIKI BEREZOVSKIZAGREBAČKA FILHARMONIJAPAVLE DEŠPALJ, dirigentBORIS BEREZOVSKI, klavirG. Bizet: 1. simfonija u C-duruM. de Falla: Noći u španjolskim vrtovima, simfonijske impresije za klavir i orkestarM. Ravel: Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Koncert za lijevu ruku

13. - 18. svibnjaZAGREBAČKA FILHARMONIJA za HRVATSKU GLAZBENU MLADEŽ TJEDAN GLAZBE ZA MLADE, u suradnji sa HGM i KDVL ZBOR OPERE HNK ZAGREBPOLAZNICE ŠKOLE ZA KLASIČNI BALETIVAN JOSIP SKENDER, dirigentGORANA BIONDIĆ, sopranSTJEPAN FRANETOVIĆ, tenorJADRAN GRUBIŠIĆ i ANTONIO FRANIĆ, dramski umjetniciProgram uz obljetnicu G. Verdija i R. Wagnera

CRVENI CIKLUSpetak, 24. svibnja PLEMENITI ZVUCI ROGAZAGREBAČKA FILHARMONIJAIVAN REPUŠIĆ, dirigentRADOVAN VLATKOVIĆ, rogB. Bersa: Sunčana poljaR. Strauss: Koncert za rog i orkestar u Es-duru, op. 11H. Berlioz: Fantastična simfonija, op. 14

REGIONALNI CIKLUS TOČKA-TAČKA-PIKAGOSTOVANJE BEOGRADSKE FILHARMONIJEponedjeljak, 27. svibnja ROMANTIČNI TRPČESKIGINTARAS RINKEVIČIUS, dirigentSIMON TRPČESKI, klavirD. Gostuški: Poema BeogradS. Rahmanjinov: 4. koncert za klavir i orkestarN. Rimski-Korsakov: Seherezada, op.35

BIJELI CIKLUSTE DEUM, petak, 7. lipnjaZAGREBAČKA FILHARMONIJAMARIO VENZAGO, dirigentSOLISTI (naknadno)

Akademski zbor "IVAN GORAN KOVAČIĆ" W. A. Mozart: AVE VERUM CORPUS, KV 618A. Honegger: SAMPHONY No. 3, LiturgiqueA. Bruckner: TE DEUM za sole, zbor i orkestar, WAB 45

REGIONALNI CIKLUS FANTASTIČNI FENG, petak, 14. lipnjaZAGREBAČKA FILHARMONIJAPERRY SO, dirigentNING FENG, violinaI. Josipović: Samba da CameraM. Bruch: Škotska fantazija op. 46J. Brahms: 4. simfonija u e-molu, op. 98

Mario

Venzago

Intervju

60

Amira Medunjanin, Sarajka ko ja je u posljednjih desetak go di na po-sta la najpoznatija interpreta to ri ca

tra dicionalne bosanske sevdalinke, po lo -vi com je travnja četiri dana zare dom odu -šev ljavala publiku koja je do posljed njeg mjes ta punila zagrebački Vip Club na Tr gu ba na Jelačića 9. Bili su to njezini prvi so lis -tički koncertni nastupi u Zagrebu i Hr vat-skoj, nakon što se jedinstvenim na či nom izvođenja sevdalinki proslavila na europ-skim, posebice britanskim top-ljes tvi cama.

Kritičari je uspoređuju s Billie Holiday i Cesáriom Évorom, a i zagrebačka se pu-bli ka uvjerila da Amirina izvedba isto dob-no ispunjava oči suzama i srce radoš ću.

Sevdalinku je naučila od majke, a iz-gra dila je vlastiti stil pjevanja, dovodeći iz-ved bu do savršenstva. Nakon što je 2003. s jednom pjesmom gostovala na al bu mu A Secret Gate Mostar Sevdah Re u nio na, 2005. snimila je debitantski al bum Ro sa, koji je dobio sjajne kritike u Veli koj Bri-ta niji i širom Europe. Održala je kon cert u Sa r ajevu, 2008., u sklopu Jazz fes ta, i u trav nju 2009. objavila snimku s kon cer ta - al bum Live. Iste godine objav lju je i stu-dij ski album Zumra, a posljed nji al bum Amu lette svo jevrsna je kombina cija jazza i sev dalin ke.

Laska li Vam usporedba s Billie Holiday?

- Svaki kompliment laska, no s druge stra ne, baš je i opterećenje usporedba s je dinstvenom i neponovljivom Billie Holi-day, trebam biti dostojna tog epiteta. Lju di vole ta poređenja, sve je to krasno, no da se mogu u svom životu približiti onom što je bila Billie Holiday, ja bih bila pre sretna!

Napunili ste četiri večeri zare dom zagrebački Vip Club...

- Dugi niz godina čekam priliku za solistički koncert u Zagrebu. Nastupila sam u Lisinskom u studenome, to je bilo gostovanje na festivalu "Sevdah u Lisin-skom", gdje su se svi trenutno aktivni iz-vođači sevdalinki našli na sceni zajedno i svatko je pjevao jednu ili dvije-tri pjesme; mene je pozvao Tomislav Kašljević i su per mi je bila ideja prvi put sarađivati s Edi-

Razgovarala: Biba Salata

Foto: Damil Kalogjera

diti pjes mu na taj i taj način... to mi je sve bilo previše pravila i kalupa i nisam mog la nikako ovakve pjesme stavljati u ka lupe, to mi je bilo prestrašno, to mi je kao zarobiti vjetar! A da budem neki revo-lucionar ili da pravim neke balade, ni sam baš bila spremna da se borim s nega tiv-nim komentarima. Pa sam onda rekla ok, ja želim to nešto što ja njegujem, što vo-lim i što je strašno privatno, sve dok ni-sam čula Mostar Sevdah Reunion koji su pus tili sevdah da diše, da se razvija, da ko-ketira s aranžmanima, pa sam mislila: to bih mogla i ja.

Neizmjerno poštujem tradiciju i nije bilo puno prostora za improvizaciju; tko je napravio neki iskorak, nije baš dobro pro šao – do Mostar Sevdah Reuniona. I kad su te mlade generacije rekle ok, da vidimo kako mi danas doživljavamo sev-dah, slušajući drugu vrstu muzike i po-ku šavajući uklopiti te stihove u današnje aranžmane i neke današnje priče, oni su bili moja injekcija i snimila sam pjesmu 2003. za njihov album "A Secret Gate". Užas no mi se dopao način na koji su oni pjesme izvodili i kako su privukli pu no mladih na svoje koncerte, natjerali buk-valno mlade ljude da obrate pažnju na tra-diciju, to mi je bilo sjajno.

Puno se može iz tih pjesama naučiti, to ja radim od pete godine, proučavam, gledam odakle je koja pjesma došla, zašto i kako je opstala, na koji način, kako je moguće da je toliko godina preživjela... Mislim da je užasno bitno da mladi ljudi

Amira Medunjanin, jedinstvena interpretatorica sevdalinki

Namjeravam brendirati

Balkan, promijeniti malo

sliku, kol'kogod uspijem,

da ne bude samo krvavi

region

nom Karamazovim; upoznali smo se taj dan i lijepa se energija rodila, jednu smo pjesmu odsvirali na tom koncertu. Dru go gostovanje je bio kratki recital na Dani-ma bosansko-hercegovačkog fi lma u kinu Europa. No, nisam dobila priliku za cjelo-večer nji koncert – i onda dobijem četiri kon certa! Lisinski je prekrasan i velika je čast tamo nastupati, ali ja preferiram ma-nja, intimnija mjesta, gdje mogu vidjeti lju de, maltene ih dotaknuti, pa je Vip Club bio super, ima neki jazzy štih, podsjeća me na jedan sjajan jazz klub u Beču... Kon-certi su bili maltene s identičnim re per-to a rom, a sva četiri su potpuno različi ta bi la, barem ja tako osjećam. Sretna sam, pre sretna!

Izgradili ste vlastiti stil izvođenja sevdalinki. Otkud Vam ideja da tako obradite pjesme?

- Nisam nikada htjela biti dijelom pro fesio nalnog bavljenja muzikom; ta ne ka ne pisana pravila koja su postojala: da mora biti određeni instrument, da iz-vo đač mora tako i tako izgledati, izvo-

Englezima,

Francuzima to

nije jasno: kako

možeš bit' vezana

za most? Mogu,

tu sam se prvi put

poljubila u srednjoj

školi, s mamom išla

redovno na pijacu...

to su stvari koje su

bitne u životu

Sevdah treba pustiti da diše

62

danas budu svjesni blaga koje imamo. I dalje se sve poklopilo kako treba i

ima la sam užasno puno sreće da sara đu-jem sa sjajnim muzičarima, ljudima s ide-jom, vizijom, koji su znali dešifrovati sve te silne pjesme, odnosno prilagoditi ih da naš njem vremenu kroz muzičke aranž-ma ne.

Vaše su izvedbe bez pratnje har-monike?

- Ne volim harmoniku, smatram da je ona dosta iskrivila sevdalinku. Har-mo nika je došla na naše prostore s Aus-tro-Ugarskom i tada se priključila instru-men talnoj pratnji sevdaha. Do tada je bio isključivo saz – žičani instrument, sliči na leut, lutnju, i glas i tišina – to su tri ins-trumenta za sevdah. Kasnije su došli i vio-lina i harmonika. Ja se pokušavam naći neg dje između, da ne idem u krajnost tra-dicionalizma, znači isključivo glas, pa saz i glas, pa ta neka harmonika i veliki orkestar. Strašno volim klasičnu gitaru, volim i klavir, klasični, lijepi, koncertni, super mi je bio izazov napraviti kombinaciju tih nekih netradicionalnih instumenata sa tradicionalnim izvođenjem.

Inače, pored sevdaha koji izučavam i ži vim, slušam i Nicka Cavea otkad znam za sebe, pa Davida Bowiea, Leonarda Co-hena... i u svim sam njihovim djelima pro-nalazila sevdah, nešto univerzalno, što je ne moguće staviti u jednu kutiju i reći e, to je to i ne smiješ to više pomjerat' s mjes-ta i dirat'. Pročitam stih i napravim fi lm u glavi, čujem, stvarno čujem muziku koja bi mogla ići uz to i onda pozovem mu-zi čare za koje smatram da bi mogli imati slično shvatanje.

Što je sevdah?- Sevdah je određeno stanje uma,

du še. Sevdalinka je pjesma koja govori o sevdahu, nešto što izaziva i projicira naj-dublje ljudske emocije, ljubav, čežnju, na-čin života, sve što nas prati, muči, razdire, čini sretnim.

Nekoliko Vam je puta na koncer-tu potekla suza... Kako birate pjesme?

- Po tekstu. Mora me poruka po-mjerit'. To je jedini način da se pjesma iz-vede kako treba, da se oda počast onome koji ju je stvorio nekada.

Koja Vam je omiljena pjesma?- Sve. Puno ih je koje me razderu, bu-

k valno. Pšeničice, sitno sjeme – to je bo-san ski haiku! Onda pjesma Ah, što ćemo ljubav kriti. Pa Đaurko mila – to nisam nikad pjevala, to ne diram. A najviše me pogodi makedonska Zajdi, zajdi, ta pjes-

ma... ne znam... samo kad se sjetim zad-njeg stiha, meni se plače... Obraća se čov-jek gori zelenoj i kaže: ti ćeš svoje lišće kad opadne na jesen dobit' ponovo u proljeće, a ja svoju mladost nikada više neću dobiti, ona ode. Ta je pjesma oda životu, kol'ko trebamo biti sretni što imamo život. E, onda u tom trenutku pomislim na sve svoje... i sad ću se rasplakati... sjetim se svih ljudi koji nisu tu i onih koji jesu, al' neće bit' zauvijek...

Nastupate u Europi, najviše u En gleskoj. Koja Vam je publika naj bo-lje legla?

- Sva ozbiljna priča kreće iz Londona jer to je kulturni centar Europe, pored Pariza. Moja izdavačka kuća je bazirana u Londonu. Imaju puno ljudi koji obraćaju pažnju na nešto što je drugačije; ta neka serijska proizvodnja je postala dosadna

rastanja, kad mi nije trebao pasoš da idem u Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru... To je neka moja nostalgija za dje-tinjstvom, za sretnim danima jer mene ni'ko nije pitao hoću li ja da se desi ovo što se desilo.

Kako Vas određuje to što ste Bo-sanka?

- Meni je bilo užasno bitno pokušati lju de u Zapadnoj Europi natjerati da misle malo drugačije o nama. Kad se spomene da netko dolazi iz Bosne, automatski se pomisli o ratu, korupciji, političkim pro-ble mima, ekonomskoj situaciji, to mi je jas no jer se uglavnom ljudi fokusiraju na ono loše, ne samo iz BiH nego iz svih ze malja Balkana. Ta ružna etiketa meni smeta! Smeta mi, pogotovo u Sarajevu taj poslijeratni period u kojem je mnogo organizacija došlo da nam pomogne kao da izađemo na pravi put, da počnemo razmišljati proeuropski... Nikako nisam mogla da prihvatim da nas ne vide kao dio Europe; mi jesmo dio Europe, ljudi Božji, ako ništa, geografski!

Na poslu koji sam radila dugi niz go-dina u jednom uredu Europske komisije u Sarajevu sretala sam puno ljudi iz svih zemalja Europe, pa dođe ovaj i kaže ovako, pa onako, pa vi se svakih 50 godina malo između sebe... Ali, zapitate li se zašto se to desi, kakav smo mi narod ispod svega toga šta se desi? Mi smo imali nažalost takvu nesreću kroz istoriju, sa svih strana su dolazili i svi su htjeli uzet' komad Bos-ne, od Otomanskog carstva, pa do dana da našnjeg. Ali, kol'kogod morbidno zvu-čalo, ja sam zahvalna na svemu što se de silo, sve ima svoje zašto; pa su nastale ovakve pjesme uslijed svega toga, pa je uticaj Otomanskog carstva donio ori jen-talne zvukove u sevdalinku, pa je Aus tro-Ugarska donijela te neke europske utje-caje, sve se to nekako lijepo smućkalo. Pa nemojte samo loše gledat', pogledajte ovo što je dobro i što je lijepo kod nas! Onda ćete pokušati razumjeti možda i zašto narod pođe za tim nekim budalama koje hoće ratovati, nekad smo i naivni dosta, i blesavi, a dobri do beskonačnosti!

Rat ste proživjeli u Sarajevu...- Mogla sam otići 92., ali ja bih umrla

da sam otišla. Jednostavno, taj grad doživ-ljavam kao živo biće, to je moje, tu sam se rodila, tu mi je sve najmilije, onaj kamen na Baščaršiji volim isto, ne mogu ja nigdje otić'! Englezima, Francuzima to nije jasno: kako možeš bit' vezana za most? Mogu, tu sam se prvi put poljubila u srednjoj školi,

ljudima, non-stop se ponavlja isto, ljudi su željni nečega što je egzotično, novo.

Dakle, Engleska, onda Holandija, Bel-gija. Njemačka vrlo malo, dva sam kon-cer ta imala u Njemačkoj jer mi pozivi ni su odgovarali; naša dijaspora očekuje da to bude dernek, a ja ne mogu praviti od sev-daha dernek, nema kompromisa oko kon-certnog nastupa jer to onda nema svrhe raditi.

A što se tiče publike, kad nastupam u bilo kojoj od zemalja... Evo, prvi put sam u ži votu u Beograd otišla zbog koncerta, bilo je super. Ni u Zagrebu nisam prije ra-ta nikad bila, još uvijek nisam bila u Ma-ke doniji... Nisam jugonostalgičar, stvarno nisam, ja neizmjerno volim Bosnu, ali sjećam se, kao klinka, uvijek su govorili da je Bosna Jugoslavija u malom, ima svih naroda, svih narodnosti, vjeroispovijesti, mi smo kao vel'ka šarena bašta. I onda mi bude drago kad dođem u Zagreb, ljudi reaguju na taj čisti sevdah: kiša pada, tra-va raste... pa se sjetim perioda svog od-

Sevdalinka je pjesma koja

govori o sevdahu, nešto što

izaziva i projicira naj-

dublje ljudske emocije,

ljubav, čežnju, na čin

života, sve što nas prati,

muči, razdire, čini sretnim

63

s mamom išla redovno na pijacu! To su stvari koje su bitne u životu. Nije bitno ma terijalno, danas imaš, sutra nemaš, ku-ća, auto, vikendica, totalno nebitne stva-ri u životu. Recimo, moj otac je cijeli ži-vot pravio kuću, sve smo u nju uložili, i dođe u ratu granata, pljus, nema kuće. Šta si radio, gdje si bio! Ali ljubav, poštenje iznad svega, prijatelje imati pored sebe – e, to je mene taj period 92. - 95. naučio i hvala! Bilo je teško, ali je prošlo i ja sam izašla bogatija.

Do prije desetak godina bili ste go tovo nepoznati u svijetu glazbe, a onda je, 2005., Vaš debitantski album pro glašen albumom godine u Velikoj Bri taniji!

- Dugi niz godina ni'ko nije znao da ja pjevam, nisam se htjela eksponirati. Mu-zika je bitna, sevdah je bitan da se čuje, a ja sam samo ne'ko 'ko je imao sreće i dobio glas, ja nisam ni školovala glas, meni je to dato. Znači, nijednog momenta ne mogu sebe i ne smijem sebe ispred toga stavit' i bukvalno sam se krila. I stvarno, ni'ko me nije dirao godinama, jedno četiri godine sam bila mirna, e onda su provalili da sam na Višnjiku...

Prvi album Rosa ustvari je bio hom-mage tradiciji, da pokažem tradicio nalis-

tima da ja to poštujem. Rekla sam ok, ra dit ćemo ga tradicionalno, koliko ja to mo gu, ne mogu glumatati. To je kao neka underground muzika bila, album se nema više gdje ni kupiti. Kad je izašao, iz Sunday Time'sa mene zovu, ja sam mislila prvo da me netko od raje zeza, nisam vjerovala, al' ono britanski akcenat: da je proglašen albumom godine, i to u konkurenciji sa svim muzičkim žanrovima, i jazzom, rock'n'rollom... Kako su došli do toga, ne znam, ja nisam imala nikada neke timove sa sobom, PR, marketing... ako pet ljudi po sluša i obrati pažnju na tu muziku, me-ni je dovoljno.

Zumra, album koji sam sljedeći ura-dila, isto je tako dobio nekakvih priznanja, u Belgiji album godine, u Australiji na nekim listama se našao, gdje uopće nisam mogla sanjat' da bi neki kritičari uopšte uzeli takav jedan album i poslušali. Fino se počela lijepa priča razvijat'. Album Zumra sam namjerno napravila tako da je harmonika i glas, ali klasična, moderna harmonika, svira je harmonikašica Me-rima Ključo, porijeklom iz Livna, ali živi u Amsterdamu, trenutno je u L.A.-u. Svi-ra nježno, bez pretjerivanja s onim uk-rasima... Tu su me malo kritičari doma na pali: kakva ti je ono harmonika, zvuči

ko' da konj hrže, a ja kažem da mi je jako drago da smo to uspjeli postići, ha, ha!

Inače, na koncertima me prate Edvin Hažić na kontrabasu, Boško Jović na gitari – s Boškom sam dosta radila koncerata, samo glas i gitara, strašno volim taj mini-malizam.

Posljednji album Amulette je svoje-vrs tan izlet u jazz sa Bojanom Zulfi kar-pašićem koji je Bosanac porijeklom, rođen u Beogradu, živi u Francuskoj i jedan je od ponajboljih jazz pijanista Europe. Uvijek se igrao etnoelementima, makedonskim rit movima, elementima bosanskog sevda-ha, i baš nam je bilo suđeno da se upoz-namo u Sarajevu, prije četiri godine na jednom festivalu, 8. aprila, a već smo 10. aprila svirali zajedno pred hiljadu ljudi, bez ikakvih proba, čista improvizacija, samo klavir i glas, i to je bilo prekrasno. Po klopile nam se zvijezde i Amulette na-stao. To je posljednji eksperiment i on je dobro prošao.

Zadovoljni ste sobom, svojim ra-dom?

- Da, jesam, konačno. Dugi niz godina sam sjedila na dvije stolice, radila od osam do pet i onda si slobodne dane od go dišnjeg odmora čuvala za koncerte jer nisam se usudila ostaviti posao u vrijeme kad je u BiH stopa nezaposlenosti 56 pos-to, znači pola stanovništva ne radi, bilo bi previše bezobrazno da kažem ok, ja više neću radit'. A s druge strane, trebalo je i vremena da prođe da ja shvatim gdje, u kom' pravcu smijem i trebam da idem. I kad je sve tako lijepo se posložilo, ja 2008. godine kažem doviđenja ovom poslu i - samo muzika.

Što planirate?- Planova ima puno. Prošle godine,

u sklopu Olimpijskih igara u Londonu je priređen festival koji se zvao Kulturna olimpijada i mene su moji promoteri iz Lon dona angažovali da napravim jedan projekat koji će predstaviti muzičku tra-diciju Balkana. Dali su mi zadatak da oku pim ekipu od devet muzičara iz svih zemalja Balkana i da zajedno nas desetero na sceni održimo koncert. I prošle godine smo u julu imali koncert na Trafalgar trgu i voljela bih da se ne završi samo na tom jednom koncertu, nego da malo tu priču proširimo dalje. Namjeravam taj projekat dovesti u Sarajevo, pa onda možda obići i ostalih devet zemalja, odnosno glavne gra dove, i pokušati brendirati Balkan, pro mijeniti malo sliku, kol'kogod uspijem, da ne bude samo krvavi region.

66

Josip Vaništa (Karlovac, 1924.) jedan je od posljednjih velikih aktivnih um-jet nika neoavangarde. Posljednjeg

deset ljeća, osim domaćih stručnjaka, tu ocjenu često izriču i ugledni strani kus tosi i kritičari, prepoznajući Vaništu na među-narodnoj umjetničkoj sceni, osobito kroz djelovanje u kultnoj umjetničkoj grupi Gorgona (od 1961. do 1966.), kao jednog od rodonačelnika konceptualne um jet-nos ti u svijetu. Ovoga proljeća u tu se tvrd nju može uvjeriti i široka publika na izl ožbi u Muzeju suvremene umjetnosti, od 25. travnja do 16. lipnja.

Vaništa je nedvojbeno jedna od naj-eni g matičnijih osobnosti suvremene hr-vat ske umjetnosti. Priređivačima njego ve pr ve ve like (anti)retrospektive namet nula su se brojna pitanja, primje ri ce: kako pred -sta viti opus umjetnika i pisca, crtača i sli-ka ra, esejis ta i kroničara, arhivista i ču vara baš tine, nakladnika i ured nika, koji je na-sta jao tijekom sedamdesetak godina? kao cje linu ili kroz fragmente, kao kroniku ko-

Od 25. travnja do 16. lipnja

dak le, gledati na Vaništu? Kao na baštinika tra dicije ili kao na njezinog radikalnog os-pora vatelja?

Možda je ideja cjeline pogrešna od početka, možda je do nje moguće doći i kad ne očekujemo da fragmenti srastu u cjelinu? Cjelina možda postaje moguća kad odustanemo od pokušaja nasilnog sljub ljivanja pojedinih dijelova. U "Nacrtu jed nog objašnjenja"iz 1961. Vaništa je za-pi sao: "Mislim da tre ba odmah reći da je Gor gona početak određen da bude bez raz v o ja i cilja."Stavimo li znak jednakosti iz me đu Vanište, duhov nog oca Gorgone i gru pe Gorgona, nećemo učiniti veliku pogreš ku. Početkom šezdesetih godina, up ravo u okrilju grupe Gor gona, Vaništa je dosegnuo nultu točku slikarstva. Stvo-riv ši "sliku"ma terijaliziranu tek nje zi nim ver bal nim opisom, tekstom ispisa nim pi-sa ćim strojem, kao određenu me ta upu-tu za nje zino izvođenje (Slika XII, 1964),

Pogled na postav izložbe

Ukidanje perspektive

ja po štuje vrijeme ili kao bez vremensko sta ja nje na mjestu? Jedni ga smatraju v eli-kim majstorom moderne tradicije, dru gi pak bes poštednim kirurgom koji je od-stra nio zatrovani prostor Öl Malereia, do pu stiv ši da u njega uđe praznina. Kako,

Josip Vaništa, autoportret, 1943.

Napisala: Nada Beroš

Foto: Filip Beusan i MSU

67

os tvario je "najradikalniji domet hrvatske um jet nosti dvadesetog stoljeća". Je li na-kon te Slike XII moguće govoriti o razvo-ju?

Od 1965. do 1967. prekinuo je svaku umjetničku aktivnost. Kako promatrati sljedećih pola stoljeća stvaranja: kao status quo, involuciju ili dekadenciju? Kad se iz ikonoklasta pretvara u apartnog što va telja slikarske tradicije i nadalje je u nje govu djelu prisutna ista radikalna trp nja – restriktivno doziranje. Ili, kako um jet nik kaže, izostavljanje nebitnog. Elip tič nost, eliminiranje, askeza... stal na su mantra tog "japanizirajućeg Za pad -nja ka". On u konačnici teži za elimina ci-jom umjetničkog djela kao fetiš-objek ta, iz jed na čujući original i reprodukciju. S druge strane, pukim izborom i izdvaja-njem neuglednih, običnih prizora ko je pro nalazi oko sebe, fotografi ra ih ili pre -uzima od drugih foto grafa, uokviri va njem novinskih isječaka ili pak, zat va ranjem i izla ganjem kompletne ko res pon de n-cije koja predstavlja cijelu jed nu ljud sku sudbinu, priskrbljuje tim "pred me ti ma"snažnu au ru originala.

Od najranijih ulja, Voće iz 1941. i Au-to portreta iz 1943., iz gimnazijskih klu pa u Karlovcu, pa sve do nedavno "pot pisa-nih" fotografskih instalacija, pratimo Va-ništin "nevidljivi crtež duha" kroz po-

sljed njih sedamdeset godina. Izlož ba, me đu tim, nema retro spektivni ni repre-zen ta cijski karakter. Dapače, ukida retro-spek tivu kao muzeološku kategoriju i kon ven ciju. Izložba na stoji komornošću i dis cipliniranošću korespondirati s du-hom tog samozatajnog, asketskog umjet-ni ka. U desetak izložbenih segmenata – Ra ni crteži; Misli za mjesece; Ukidanje pers pektive; Prijedlozi, projekti, kores-pon den cija sa stranim umjetnicima; Pis-ma (Radoslava Putara i dr.); Gorgona; Ko lek tivna legitimacija; Sateliti ili adhe-renti Gorgone; Postgorgona; Polaganje; Fil movi; Dokumentacija života i djela dru gih umjetnika i autora (Leo Junek, Mi lan Steiner, Josip Crnobori); Portreti um jetnika; Izvolite prisustvovati (doku-men tacija o Vaništinim izložbama) - pro-vla či se zajednička nit, bez obzira na to je li riječ o crtežu, slici, zapisu, instala ciji ili pismu prijatelju. Eliptični izraz, svo đe nje na najbitnije, težnja prema oskud nosti... upu ćuju na Vaništin temeljni postu pak re-dukcije, izostavljanja, potrebe suočava nja s prazninom kao fi lozofskom kategorijom.

Bljeskoviti uvidi, fragmentarnost, oš-trina pogleda, fokusiranje jednog naiz-gled nebitnog detalja podjednako su pri-sut ni u crtežu, slici, literarnom zapisu ili kro nici. Vaništa je minimalist i u svojoj me mo aristici i u portretima i u crtežu

Sponzor rubrike kultura

kra jo lika. Izložba u Muzeju suvremene um jet nosti omogućuje da se svi ti seg-men ti prvi put vide na istome mjestu, kao cjelina čija stabilnost može svakoga ča sa biti dovedena u pitanje i iznova slo-žena. Izložba približava gledateljima ne samo djelo tog enigmatičnog umjetnika, čiji bi se utjecaj u našoj sredini mogao us-poređivati s utjecajem Marcela Duchampa u svjetskim razmjerima, nego i kontekst – vrijeme i prostor u kojem je stvarao.

Naslov izložbe Ukidanje retro spek-ti ve referira se u prvom redu na nas lov Va ništinog objekta-stola Uki danje pers-pek tive, koji se lako može proteg nu ti i na druge njegove radove, oso bito crte že. Od nosi se istodobno i na Vaniš tino sim-bo lično ukidanje vremenske i pro storne pers pektive, pa time i retro spek tive kao op će prih vaćenog medija predstav lja nja um jet ničkih opusa. U težnji za jed no s tav-ni jim slikanjem, u težnji da se "učini malo. ne piše suviše. ne čini pre više..."Vaništa je do segnuo stupanj kon denziranog vre me na bez perspektive, bez protjecanja, bez po-gleda unaprijed i bez pogleda una zad, ka-ko bi u njega konačno mogla stupi ti praz -nina. Ili artikulirana bjelina. Ili NIŠTA.

Izložbu su fi nancijski potpomogli Mi-ni starstvo kulture Republike Hrvatske i Grad ski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Pogled na postav izložbe

Beskonačni Átap - u čast Manetu

70

Izložba S Caravaggiom u Europu – Ve čera u Emausu iz milanske Pina-co tece di Brera u zagrebačkom Mu-

zeju za umjetnost i obrt ostvarena je, za hvaljujući tradicionalno dobroj surad-nji s Veleposlanstvom Republike Ita lije u Zagrebu i osobnom zauzimanju vele po-slanice Emanuele D’Alessandro, kao znak dobrodošlice Republike Italije Hrvatskoj u Europsku Uniju.

Remekdjelo barokne umjetnosti, Ve-če ra u Emausu talijanskog slikara Mi che -lan gela Merisija, poznatijeg pod ime nom Caravaggio, bit će izloženo u za grebač-kom Muzeju za umjetnost i obrt od 5.

lipnja do 31. kolovoza. Slika koja dolazi iz milanske Pinacotece di Brera procijenjena je na 60 milijuna eura i najvrijednije je pojedinačno umjetničko djelo koje je ikad izloženo u Zagrebu i Hrvatskoj.

Tekst: Muzej za umjetnost i obrt

Večera u Emausu

U MUO-u najvrednija slika ikad izložena u Hrvatskoj

iz Milana u ZagrebMichelangelo Merisi da Caravaggio

(Milano, 28. rujna 1571. – Porto d’Ercole, 18. srpnja 1610.) tijekom svojeg je rela-tivno kratkog života ostavio samo šez-de se tak djela, koja su kvalitetom ostavila neizbrisiv trag u umjetnosti s kraja 16. i početka 17. stoljeća. Caravaggio je bio iz-razito slavan i utjecajan, ali vrlo brzo za-boravljen nakon smrti; tek je u 20. stoljeću prepoznat njegov utjecaj na razvoj um-jet nosti zapadnog dijela svijeta. U umjet-nost je unio radikalan naturalizam koji je kom binirao s pomnim psihološkim za pa-ža njima, a dramatičnost i mističnost po-sti zao je te nebrizomom (pojačanim chi a-ro scurom). Tu izraženu igru svjetla i sje ne preuzeli su još za njegova života njego vi sljedbenici tenebristi.

Umjetnik, čiji je život bio obilježen broj nim skandalima, bio je sin Ferma Me -

r i sija, uglednoga graditelja u službi mar -kiza od Caravaggija, čija je glavna re zi -den cija bila u Milanu, pa je Caravaggio od pete godine s ocem, majkom i troje mla đe braće živio u Milanu. Kad se, 1576., Milanom počela širiti kuga, preselili su se u Caravaggio, gradić između Cremone, Brescije i Bergama. Godinu dana kasnije umro mu je otac, a 1590. i majka, pa su ga pod svoju zaštitu uzele dvije tada vrlo moćne obitelji Sforza i Colonna.

Slikati je počeo sa 13 godina, a pr ve sli karske pokrete naučio je od Simo nea Pe terzana, kasnomanirističkog tal i janskog slikara iz Bergama, koji je za se be go-vorio da je Tizianov sljedbenik. Na u ko-vajući kod njega, Caravaggio je na učio sve o ana tomiji ljudskog tijela, pers pek-tivi i upo trebi boja, svjetlosti i sje ne. Svladavši os nove slikarstva, počeo je sli-

Michelangelo Merisi Caravaggio:

Večera u Emausu (1605.-1606.)

Pinacoteca di Brera di Milano

Uz dopuštenje Ministarstva za

kulturna dobra i aktivnosti Republike

Italije

Izvori:

Moir Alfred, Caravaggio, Prosveta / Vuk Karadžić,

Beograd 1984.

Stefano Levi della Torre, Čudo "u prirodnom obliku"

Enciklopedija likovnih umjetnosti 1 A-Ćus, Zagreb

MCMLIX, izdanje i naklada Leksikografskog zavoda

FNRJ

Tekst Miroslava Gašparovića, u povodu izložbe "S

Caravaggiom u Europu"

Wikipedija (http://en.wikipedia.org/wiki/Caravaggio)

i ostale internetske stranice vezane uz Caravaggia

Tuesday 29 June 2010 - 07:10 Murderer, artist, genius

and pimp… Caravaggio’s new biography sheds light

on his tempestuous life (www.maltatoday.com.mt/

en/magazinedetails/magazine/art/Murderer-artist-

genius-and-pimp-Caravaggio-s-new-biography-

sheds-lig)

71

ka ti portrete i mrtvu prirodu. Sa 393 lire im periali, koje je naslijedio nakon maj-či ne smrti, Caravaggio je bio jedan od broj nih mladih umjetnika koji su svoj san odlučili ostvariti u Vječnom gra du. Ži-vio je kod strica Ludovica, sve ćenika. On mu je pronašao i prvog mecenu – Pan-dolfa Puccija, pravnika koji je radio u Vatikanu. Neko je vrijeme morao raditi kod Giuseppea Cesarija, poznatoga kao Ca valier d’Arpino, najdražeg slikara pape Klementa VIII. U njegovom atelijeru Ca-ra vaggio je 1593. naslikao svoja prva važ nija djela - "Dječaka koji guli voće", "Dje ča ka s košarom"i "Bolesnog mladog Bak husa"- za koje se pretpostavlja da je nje gov autoportret. Nakon osam mjeseci, Ca ra vag gio se preselio u rezidenciju kar-di nala Del Montea, predstavnika Medi če-je va ca u Rimu, koji je okupljao mlade um-jet nike, glazbenike i pisce. Iz tog razdoblja da ti ra ju Caravaggiova djela "Svirač lutnje"i "Gla va meduze".

Međutim, Caravaggio nije stekao re-putaciju samo zbog svojih djela. Štoviše, nje gov privatan život stavljao ga je u prvi plan. Mnogi su ga smatrali nemogućom oso bom, sklonom konfl iktima i obra ču-nima, zbog čega je nekoliko puta i zat-va ran. Njegov biograf Baglione spominje kako se jedna Caravaggiova naslikana gla va pla ćala više od cijele slike ostalih um jet nika, a godišnje je zarađivao tek neš to manje od profesora na sveučilištu Sa pienza. No, to ga nije dozvalo pameti. I dalje je bio nemoguć, ali su ga iz neprilika uvijek izvlačili imućni i moćni prijatelji, sve do ubojstva Ranuccija Tomassonija, u lipnju 1606.

Naime, nakon što je od mladića iz Ter na, za kojeg se pretpostavlja da je bio i svod nik njegovog modela, Caravaggio iz-gubio teniski meč, dvojica muškaraca žes-toko su se posvađala, a uslijedio je i dvoboj

u kojem je Caravaggio ubio Tomassonija. Nakon toga se mjescima skrivao na po sje-dima Marzija Colonne, vojvode od Zaga-rola, izvan rimskih bedema, koji više nisu bili pod papinom jurisdikcijom.

Pretpostavlja se da je baš tu naslikao dru gu verziju "Večere u Emausu" koja se sada nalazi u Pinacoteci di Brera u Mi-lanu i koja će biti predstavljena u Muzeju za umjetnost i obrt. Prva verzija ove sli-ke nalazi se u Nacionalnoj galeriji u Lon-donu.

Inspiraciju za "Večeru u Emausu" Ca-ra vaggio nalazi u biblijskoj priči iz Evan-đelja po Luki, o dvojici mladića, Kristovih učenika, koji su se, ožalošćeni nakon uči-teljeve smrti na križu, vraćali kući u gra-dić Emaus nedaleko od Jeruzalema. Na putu su susreli zanimljivog čovjeka s ko-jim su dugo razgovarali, ali u njemu nisu pre poznali uskrsloga Krista. Na kraju pu ta pozvali su ga da im se pridruži na ve čeri. Caravaggio je kao motiv odabrao ključ-ni trenutak večere za stolom u ne ime -novanoj krčmi, u kojem su učenici pre-poz nali uskrsloga Krista, kad im je dijelio kruh.

Ako uspoređujemo sliku s pričom, ona je u prednosti pred slikom jer raspolaže konkretnim vremenom. U priči se neki događaji odvijaju prije ili poslije, poput situacije u kojoj uskrsloga Krista učenici pr vo ne prepoznaju, pa prepoznaju; dak-le, priča ima određenu slobodu, dok je slika prvenstveno ograničena pro sto rom i, želi li pripovijedati, mora vrije me pre -vesti u prostor. Caravaggio je problem vremenskog slijeda na slici rije šio tako da je odvojio likove. Dvojica uče nika pre -poznali su Krista, dok je u is tom trenutku gostioničar ostao popri lič no zbunjen i predstavlja trenutak ne po z navanja.

Dakle, u naslikanom pri zo ru dva vre-menska tre nutka na slici pred stav lje na su

kroz dvije istodobne re ak cije. Gos tio ni -čar i učenici prisutni su u istome tre nut-ku na istome mjestu i svje doče istoj si-t ua ciji, ali stvari vide posve drugačije. Dok gostioničar čudno po našanje uče-ni ka mož da može pripisati i tome što su pre više popili, uče nici u po kretima čov-jeka koji sjedi pred njima i lo mi kruh na svojstveni način prep oznaju Učitelja i eu-ha ristijski čin.

Kod Caravaggiovih likova ponekad i slič ne bore izražavaju različite stvari, kao na primjer kod gostioničara, kod ko jeg je to zbunjenost, dok su učenici iskre no iznenađeni i oduševljeni. Dakle, svi pri-sutni imaju priliku čuti i vidjeti, ali samo oni "koji imaju uši moći će čuti i samo oni koji imaju oči bit će sposobni vidjeti".

U obje verzije slike - iz Nacionalne ga lerije u Londonu i iz Brere - Isusov iz-raz lica odaje duboku koncentraciju, on je je dini čiji pogled nije usmjeren ka pro matraču. Možda je Caravaggio na taj način želio naglasiti da Krista zaista nije bilo lako prepoznati (i priča govori o tome kako su ga učenici prepoznali prvenstveno prema pokretima), ili se povodio za nekim posthumnim portretima u kojima je spuš-ten pogled karakterističan za mrtve, ili na prosto Kristov spušten pogled govori i o nje govoj smrti i uskrsnuću. Jaki kontrast iz među odsutnosti pogleda, snage i uzvi-šenosti pokreta na slici iz Brere upravo je ono po čemu se Krist razlikuje od ostalih likova na slici.

Kroz Caravaggiovo remekdjelo "Ve če-ra u Eamusu" posjetitelji izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt imat će priliku, ba-rem nakratko, otkriti fascinantan svi jet sli karstva umjetnika koji je vrhun skim maj storstvom i nepresušnom imagina ci-jom obilježio duh talijanskoga baroka kao jed nog od temelja suvremene europske kulture.

73

Ove se godine navršava stota ob ljet- nica objavljivanja velikog dječ jeg romana "Čudnovate zgo de še gr-

ta Hlapića". U tih se stotinu godi na ovaj ro man čvrsto upisao u mnoge či ta telj -ske bio gra fi je: brojne generacije čita te lja upravo su sa "Šegrtom Hlapićem" spoz-na vale užitak otkrivanja čudesnih knji-žev nih svje tova. No, pokatkad se či ni da njego va knji ževna mama ostaje, po ma lo nepra vedno, u sjeni svoga šegrta, "ma-le noga kao lakat, a dobroga kao sun ce". No ve spoznaje o njezinom životu, po naj-prije povezane s objavljivanjem nje zi na dnev nika, 2010. godine, pokazuju da je i au toričin život bio vrlo zanimljiv.

Ivana Mažuranić rodila se u Ogu li nu, 18. travnja 1874. Unuka Ivana Ma žu ra-nića, prvog bana pučanina, odra s la je u obitelji koja se držala strogih pa tri jar hal-nih stavova te čvrstih etičkih i kršćanskih svjetonazora. Djed Ivan Mažuranić naj-vi še je zaslužan za oblikovanje Ivaninih vjer skih, nacionalnih i etičkih načela. Nje-zin je otac bio Vladimir Mažuranić, ug-led ni hrvatski pravnik i pravni znan stve-nik, povjesničar i višegodišnji predsjed nik Jugoslavenske akademije znanosti i um-jetnosti - koja će u tridesetim godinama 20. stoljeća primiti upravo Ivanu Brlić Ma žuranić kao prvu (dopisnu) članicu.

Rodna kuća Ivane Mažuranić danas vi še ne postoji, a sjećanja se na njezin rani život čuvaju u jednoj sobi Zavičajnoga mu zeja u Ogulinu, u ulici koja nosi ime po znate književnice. Ivana Mažuranić ni-kada nije zaboravila rodni zavičaj, iako ga je napustila još kao dijete, preselivši se s obitelji prvo u Karlovac, a zatim u Zagreb. Uspomene o ogulinskom kraju ugradila

Napisala: Martina Jurišić

Foto: Knjižnice grada Zagreba

Gradska knjižnica

Bez obzira na stroge norme

koje je poštovala i zbog kojih

se dugo nije mogla odlučiti

na književno stvaranje, kad

se konačno odlučila, ostavila

je dubok, nemjerljiv trag u

hrvatskoj književnosti,

osobito dječjoj literaturi

Ivana Brlić Mažuranić

Pisanjem protiv

kuhače i igle

74

je u svoja djela, inspirirajući se planinom Klek i izvorom rijeke Dobre.

Iako odgajana u strogim, tradicio nal-nim uvjetima, Ivana Mažuranić nije od-ras tala kao prosječna djevojka 19. stoljeća. Slobodu je rasuđivanja, kako sama navodi u svojoj "Autobiografi ji", stekla slobodnim izborom literature u bogatoj obiteljskoj bi blioteci. O djelomičnom istupanju iz tra dicionalne slike o ženskim ulogama svje doči i njezino obrazovanje koje je ve-ći nom stekla školovanjem kod kuće: go-vorila je njemački, engleski, francuski i rus ki jezik te proučavala literaturu drugih europskih zemalja.

Kao djevojčica, na poticaj Frana Ma-žu ranića, očeva bratića, počinje pisati dnev nik koji je objavljen 2010., pod na zi-vom "Dobro jutro, svijete", postajući, uz "Au tobiografi ju", napisanu 1916., važno svje dočanstvo o njezinom životu. Dnevnik obuhvaća razdoblje od 1888. do 1892., ocr tavajući djevojku koja je i buntovna i zna tiželjna. No, prije svega, dnevnik je is-kaz njezine duboke ljubavi prema pisanju i jasne težnje da se književno izrazi, što već u dnevniku započinje zapisujući kratke prozne pokušaje, priče, razmatranja i spo radično stihove. U "Autobiografi ji" priz naje da je već kao dvanaestogodišnja dje vojčica ispisivala prve književne po-ku šaje, ističući pjesmu "Zvijezdi moje do-movine", koju je napisala nakon posjeta ogu linskom kraju. Iako njezin privatni, dnev nički diskurs obiluje problemima ti-pič nima za adolescentsko razdoblje, kao što su zaljubljenost, zanos, nestalnost, dje vojačka prijateljstva, mlada Ivana Ma-žu ranić ispisuje i razmatranja o smislu ži vo ta, pitanja o obiteljskom i privatnom iden titetu, a osobito mjesto zauzimaju mo lit ve i duhovna razmatranja.

Ja ću se izmaknuti gnjilom životu No, njezina trajna i duboka želja za

pi sanjem, koju tako gorljivo iskazuje u dnev niku, u ranoj je mladosti, a i po-slije, često bila na kušnji zbog, kako sa ma navodi, predodžbe o "ženskim duž nos -tima" koje ne uključuju bilokakav jav ni rad izvan privatnog, obiteljskog i doma-ćinskog života. Na svoj petnaesti ro đen-dan ogorčeno zapisuje: "Vegetiraj, pak budi sretan. Ja se nedam. Baš se ne dam. Ja hoću živiti. Hoću djelovati. Ne djelo vati kuhačom ili iglom jer to neznam, ja ho ću nečime, čim se što stvara koristi. Ja ću se izmaknuti tom gnjilom životu." Ka ko bi izbjegla "gnjilom životu", Ivana kao ado-

Ivana s bratom Darkom i sestrom

Alkom 1882.

Govorila je njemački,

engleski, francuski i

ruski jezik te proučavala

literaturu drugih

europskih zemalja

lescentica uživa u zabavama, udva ra nju i druženju. U njezinim dnevničkim za pi-sima opisuju se plesovi do kasno u noć, ali i različite simpatije, poput Zlatka, Mi lana i Navisa. Svoje udvarače Ivana ne shvaća ozbiljno, nego uživa u nevinoj za ljub-ljenosti, istovremeno se zapitkujući po-stoji li uopće prava ljubav.

Nedoumice o pravoj ljubavi riješit će njezini roditelji. Obitelj je Mažuranić ima-la očekivanja koja je Ivana morala ispuniti, a većinom su se odnosila na njezine žen-ske dužnosti. Njihova se kći trebala što bolje udati te postati dobra supruga, stoga je njezina majka, kad je Ivana bila u dobi od petnaest-šesnaest godina, krenula u po tragu za prikladnim proscem. Buduća književnica nije željela olako pristati na obiteljske zahtjeve, otežavajući majčinu po tragu, no na kraju je ipak prevladala že-lja obitelji. Godine 1891. pojavljuje se novi udvarač, tridesetogodišnji odvjetnik iz Bro da na Savi, a njegov dolazak zauvijek mijenja Ivanin način života.

U sedamnaestoj je godini Ivana Ma-žu ranić zaručena, a na svoj osamnaesti ro đendan, 1892., udaje se za Vatroslava

Ivana Brlić Mažuranić sa suprugom i

sinom 1903.

Ivana Mažuranić

kao četrnaesto-

godišnjakinja

1888.

Br lića i postaje Ivana Brlić Mažuranić. Ia ko je prihvatila i shvatila "dužnosti žen-ske", na početku nije oduševljena ide jom o ranoj udaji, što povjerava svom dnev niku. No, obiteljske se odluke moraju po što-vati i stoga Ivana preuzima ulogu ko ja joj je namijenjena rođenjem. Sanja Lo vren-čić u svojoj knjizi "U potrazi za Iva nom", djelom koje se može protumačiti kao romansirana biografi ja Ivane Brlić Ma-žuranić, ističe kako je nakon zaruka Iva-na svakodnevno budućem mužu pisala pis ma koja odišu nježnošću i ljubavnim izja vama. No, u pozadinih tih izjava Sanja Lovrenčić iščitava i duboku zbunjenost no vonastalom situacijom, zbog čega čes-to, prema tumačenju autorice, Ivanina ro-

75

uživala u dugim šetnjama prirodom, Ivana je na imanju, zajedno sa svojim najmlađim bratom Željkom, vježbala i pucanje, zbog čega je postala strastvena ljubiteljica lova. Ljetne večeri djeca su provodila uz oca Vla dimira Mažuranića, čitajući knjige Jule sa Vernea na francuskom.

I poslije, kao udana žena najviše je vre mena voljela provoditi u vinogradu obi te lji Brlić u brodskom vinogorju, o če-mu također svjedoči u pismima i auto bio-graf skim tekstovima. Vinograd je mjes to okupljanja obitelji i prijatelja, ali i mjes to gdje je 1923. umro Ivanin muž Vatro slav Brlić, u krugu obitelji. Nakon toga do ga -đaja Ivana se i dalje vraća u brod sko vino-gorje koje za nju predstavlja spoj sve ga što joj je u životu bilo važno – lju ba vi prema obitelji, prirodi i pisanju.

Dvije nominacije za Nobelovu nagradu

Ta se duboka povezanost s prirodom, uz interes za daleke mitološke svjetove, pre točila u književnost, a posebno u "Pri -če iz davnine" koje se smatraju jed nom od najboljih zbirki bajki u hrvatskoj knji žev-nosti. Njezini su čudesni "protusvjetovi" otvorili put javnoj vidljivosti i afi rmaciji dječje književnosti, ponajbolje iskazanoj u autoričinoj društvenoj ovjeri: Ivana Brlić Ma žuranić 1937. postaje prva članica JAZU-a koji ju je čak dva puta nominirao za No belovu nagradu za književnost.

Također, nakon velikog uspjeha "Šegr-ta Hlapića" te objavljivanja "Priča iz dav ni-ne", autorica uživa veliku podršku obi te lji u književnom radu: njezin se brat Že li mir Mažuranić iznimno angažira oko pre vo-

Ivana s djecom

man tična očitovanja zvuče poput una pri-jed smišljenih formula kojima samu sebe priprema na novi život.

Udaja za Vatroslava Brlića označila je kraj života kakav je Ivana Mažuranić do ta da poznavala. Seli iz Zagreba u Brod na Savi; ispočetka se polako navikava na ma nji grad, odvojenost od roditelja i ne-dostatak društvenoga života koji je vodila u Zagrebu. U njezinim se pismima i dalje osjeća snažna privrženost majci koju i sa-da, kao udana žena, traži savjete. Pisma obiluju pitanjima vezanim uz vođenje ku-ćanstva, npr. kako sastaviti dobar jelovnik, koje zastore kupiti, što se stavlja u štirku. Gotovo tri desetljeća Ivana svakodnevno piše majci.

Bajkovna poetika pisanjaNo ubrzo, s rođenjem prvoga djeteta,

obuzimaju je majčinske i obiteljske brige te, prema vlastitom priznanju, u tih prvih deset godina braka i s rođenjem četvero djece misli kako su je "literane sanjarije napustile". Početničko razočaranje druš-tve nim životom u Brodu uskoro je nestalo. Znatiželjna je Ivana otkrila čari grada na obali Save. Osim dugih šetnji, kupanja u Savi, koncerata i plesa, Ivana je sudjelovala i u radu Gospojinskoga dobotvornoga druš tva, režirajući predstave. U početku je tekstove nabavljala iz Zagreba, no uskoro ih je i sama počela pisati. Naime, nakon što su joj djeca malko poodrasla, shvaća da se prevarila: dječja želja za čitanjem nag nala ju je na povratak mladenačkoj lju bavi. Već je 1902. u obiteljskoj nakladi obja vi la zbirku pjesama i pripovijedaka "Va ljani i nevaljani" te ubrzo potom "Ško-

lu i praznike" (1905.) i naposlijetku zbirku ne-dječjih pjesama, "Slike" (1912.).

Dječji roman "Čudnovate zgode še-gr ta Hlapića" objavila je 1913. Ubrzo ga stro gi kritičar Antun Gustav Matoš ocje-nju je kla sičnim, remekdjelom visoke vri-jed nosti. Tri godine nakon "Hlapića" ob-jav ljuje zbirku bajki "Priče iz davnine", ko ja joj, nakon prevođenja na engleski, dan ski i švedski, u skandinavskoj recepciji pri skrb ljuju ponešto nezgrapan ali laskav na ziv "hrvatskog Andersena".

Bajkovna je poetika Ivane Brlić Ma žu-ranić usko povezana s njezinim doživ lja-jem prirode, okretanjem mitskoj prošlosti i osjećajem povezanosti sa slavenskim pod nebljem, čije mitološke "okrajke" ugra-đu je u bajke. Duboku povezanost s pri ro-dom osjeća još u mladosti, kad s obitelji bo ravi na ladanjskom imanju Halič, u vlas ništvu majčine obitelji, o čemu na dah -nuto ispovijeda u "Autobiografi ji". Praz ni-ke je u Haliču provodila u društvu prija te-lja Radovana, sina poznatoga hrvatskoga fi lozofa i romantičarskoga pjesnika Franje Markovića koji je dijelom utjecao i na Ivanin kasniji književni opus. Osim što je

Ljetnikovac Brlićevac

Ivana i dalje piše, ponešto objavljuje, bavi se arhivskim istraživanjima u boga -tom arhivu Brlić, piše roman za adole s-cente "Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata" (objavljen djelomično dovršen, 1937.) u kojem literarno obrađuje povijesnu građu iz 15. stoljeća, koju je istraživao njezin otac. Tijekom tridesetih godina počinje pobo lijevati te umire, 21. rujna 1938. u Za gre bu. Pokopana je u mirogojskim arka-dama u obiteljskoj grobnici Mažuranića.

Bez obzira na životne nedaće i stroge nor me koje je poštovala i zbog kojih se du-go nije mogla odlučiti na književno stva-ranje, kad se konačno odlučila, Ivana Brlić Mažuranić ostavila je dubok, nemjerljiv trag u hrvatskoj književnosti, osobito dječ joj literaturi. Njezina ljubav prema pri rodi, specifi čna osjetilnost, strogost ali i imaginacija, jezična inventivnost, zna-tiželja i nepogrešiv osjećaj za priču i pri-čanje – sve to postavlja temelje modernoj hr vatskoj dječjoj književnosti i trajno obi-lježava Ivanu Brlić Mažuranić kao njezinu središnju fi guru.

76

Početkom lipnja 2013. navršava se sto tinu godina od prvog izdanja poz nate i djeci omiljene knjige –

Čudno vate zgode šegrta Hlapića, spisate-ljice Ivane Brlić Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. – Zagreb, 21. rujna 1938.).

Šegrt Hlapić, malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mu dar kao knjiga, a dobar kao sunce "ode od gazde u svijet sa Bundašem, sastaje

đenja njezinih tekstova te su oba dva nje -zina glavna djela prevedena na mnoš tvo europskih jezika, a kako je vrijeme pro -lazilo, i izvaneuropskih, pri čemu je iz van-hr vatska recepcija bila prilično laska va.

Velika obljetnica prvog izdanja najdraže hrvatske dječje knjige

Stotinu godinaŠegrta Hlapića

Napisala: Ranka Javor

Foto: Knjižnice grada Zagreba

Gradska knjižnica

na puštenu cirkusku djevojčicu, nagazi na lo pove, spasava svojim poštenjem ljude i svog gazdu i najzad se sa pelivankom Gi tom vraća k njemu i postaje srećan. No to valja čitati, jer to je napisano, to je ispripovijedano jedinstvenim stilom, naiv nim i upravo uzornim u klasičnoj jedno stavnosti", napisao je o knjizi prije stotinu godina, 1913. u časopisu Suvre-menik, veli ki hrvatski pjesnik An tun Gustav Ma toš i dodao: "Napisati je mo-gaše samo ge nij matere. Genij hrvatske majke upućuje našu djecu, sitnu i bra-datu, na jedina dva načina našeg spasa i održanja: na rad i poštenje. Ta prekrasna

77

knjižica je do mo kratska, preporučujući nam radost i ener giju, vjeru u sebe i za do-voljstvo sa siro mašnim, ali radinim i poš -tenim životom".

Ovim Matoševim rječima kao da se rukovodila Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti (HIDK), osmišljavajući manifestaciju Hlapić 2013., želeći osvijet-liti ovo djelo kao temelj hrvatske kulture te putokaz k vrijednostima na koje treba ukazivati hrvatskoj djeci i hrvatskom druš tvu u cjelini.

U proslavu stote godišnjice najpoz-na tijeg te malim i velikim čitateljima naj-dražeg hrvatskog dječjeg romana uklju-čuju se brojne ustanove na nacionalnoj i lokalnoj razini: HIDK, HAZU, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Agencija za od goj i obrazovanje, Društvo hrvatskih književ-nika, Matica hrvatska, HDLU i ULUPUH, Hrvatsko muzejsko društvo, Hrvatsko knji ž ničarsko društvo, Hrvatski školski mu zej, Učiteljski fakultet te brojni vrtići, ško le i knjižnice.

Planiraju se izložbe, kazališne pred-stave te raznovrsne radionice s djecom, po čev ši od upoznavanja starih obrta, likov-nih i literarnih radionica i kvizova. Me -đu narodna znanstvena konferencija Od čudnovatog do čudesnog bit će održa na u Slavonskom Brodu, od 18. do 20. trav -n ja, dok će u Vili Ružić u Rijeci biti or ga-niziran stručni skup za učitelje. Na cio nal-na i sveučilišna knjižnica iz svojih će zbir ki

knjizi odabrani Ivanini zapisi koje je bi-lje žila od četrnaeste godine do udaje (od 1998. do 1891.). Već tada, u ranoj mla de-načkoj dobi Ivana Mažuranić piše: "Bože, ako nije grijeh takova što moliti, daj mi dar za pisanje knjigah!".

Prikupljanje i objavu Ivanina mla de-nač kog dnevnika možemo zahvaliti na šoj vrs noj suvremenoj književnici i pre vo -di te lji ci Sanji Lovrenčić koja je za svo je dje lo U potrazi za Ivanom (Za greb, Au -torska kuća, 2006.) nagrađena knji žev -nom nagradom "Ksaver Šandor Gjal ski". U svojoj iznimnoj knjizi Sanja Lovren čić pi še o Ivaninu životu i djelu, živo, za nim -ljivo i sugestivno, vodeći paralel no za -mišljeni dijalog žene sa že nom i knji žev-nice s književnicom. Tako saz naje mo da su Čudnovate zgode šegrta Hlapića na pi-sane 1912. Ivana je tada ima la 38 godina i četvero djece, od kojih je naj starija kći Zdenka navršila 13 godina.

Pripovijest Čudnovate zgode šegrta Hla pića napisala je za nećaka Ristića (ime mu je bilo Hristo, a Ristić su ga zva li u obi telji), sinčića svoje sestre Alke, čiji je muž bio bugarski diplomat Minče Nes-to rov. U vrijeme nastanka romana dječak je imao pet godina. Roman je dovršen u lip nju 1912. Do tada je Ivana objavila tri knjige: Valjani i nevaljani, 1902. u vlastitoj nak ladi, Škola i praznici, 1905. u izdanju Hr vatskog pedagoško-književnog zbora (dvi je zbirke priča i pjesama za djecu) te knji gu poezije za odrasle, 1912., pod nas-lovom Slike. Iste godine za Božić roditelji joj daruju velik i raskošan pisaći stol, znak da je Ivana postigla status književnice, ne samo u društvu, već i u obitelji.

Iz rukopisa Ivane Brlić Mažuranić vid -ljivo je da je željela da Šegrt Hlapić bu de bogato ilustriran jer je uz tekst ozna čila i mjesto za slike. Slikarica Nasta Še noa Rojc (1883. – 1964.) naslikala je ko rice u boji i crno-bijele crteže za prvo iz d a nje Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića, čiju ob-ljetnicu ove godine svečano pro slav lja mo.

Ivani se također osobito svidjelo češko izdanje Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića, objavljeno u Pragu, 1930., koje je ilustrirao Josef Lady, slavni ilustrator Hašekova Švejka. U pismu češkom nakladniku kaže:

Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti osmislila je

manifestaciju Hlapić 2013., želeći osvijetliti ovo djelo kao temelj

hrvatske kulture te putokaz k vrijednostima na koje treba ukazivati

pripremiti bogatu izložbu izdanja koja pri-ka zuju vrijeme i djelo Ivane Brlić Mažu ra-nić, dok će Hrvatski školski muzej u lis to-pa du pripremiti izložbu Kao Hlapić i Gita - Siročad u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Galerija Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, u suradnji sa HDLU-om i ULUPUH-om, u travnju će izložiti radove hrvatskih umjetnika na temu Moj Hlapić.

Bože, daj mi dar za pisanje knjigah!

U rujnu se planira premijera igranog fi lma Šegrt Hlapić, redatelja, producenta i scenarista Silvija Petranovića.

U Knjižnicama grada Zagreba Hlapi-ćem smo se počeli baviti i prije velike ob ljetnice. Obljetničko, prvo izdanje Hr-vat skog pedagoško-književnog zbora iz 1913. s ilustracijama zagrebačke slika rice Naste Šenoa Rojc postavljeno je na stra-nice digitalne knjižnice još 2008., u ok-viru projekta Digitalizirana zagrebačka baština. Knjiga se, zajedno s brojnim iz-danjima na hrvatskom i drugim jezicima, čuva u Zaštićenom fondu Hrvatskog cen-tra za dječju knjigu. U povodu obljetnice, Hrvatski centar za dječju knjigu priprema izložbu Hlapić – mudar kao knjiga, ko ja će kroz postere i knjige predstaviti do-maća i strana izdanja. Od 10. travnja do 10. svibnja izložba će biti postavljena u pred vorju Gradske knjižnice u Zagrebu na Starčevićevom trgu 6, a moći će se vidjeti i u okviru sajma knjige Monte Lib-rić u Gradskoj biblioteci u Puli.

Rođendan Ivane Brlić Mažuranić pro-slavit ćemo 18. travnja u Hrvatskom cen-tru za dječju knjigu (Zagreb, Starčevićev trg 4), promocijom kineskog izdanja Še-grta Hlapića, u suradnji s Hrvatskim sa-vezom za esperanto.

Niti Nacionalni kviz za poticanje či-tanja, koji Knjižnice grada Zagreba or-ga niziraju od 1991. u Mjesecu hrvatske knji ge, neće proći bez spomena na auto-ricu Šegrta Hlapića. Kviz se zove Či taj dnevnike, pisma - i pobijedi!, a po nudit će na natjecateljima, uz ostale knji ge, i mla-denački dnevnik Ivane Brlić Mažuranić, ob javljen pod naslovom Dobro jutro, svie-te! (Zagreb, Mala zvona, 2010.) U toj su

Naslovnica prvog izdanja

78

"Vedre i tako umiljato šaljive slike i boje iz ma mile su ovu moju ispovijest…" i dalje o pi suje: "Jednog me proljeća zanimao neki mali, vanredno skladni opančarski šegrt, buc mastoga i uvijek nasmijanog lica, a jasnih, čestitih i veselih očiju. Slijedila sam tijekom nekoliko nedjelja njegovo žustro poslovanje na pijaci našeg malog grada… Došla sam jednog dana da vidim kod koga taj mali titan posluje – i ugledala sam pod šatorom poslodavca: čistu opreku ma lo -me šegrtu. Surova, ružna i odmah na pr vi pogled nemila vanjština - a grubi i ne s klad-ni glas koji je bez daljnjega mogao da po-služi Majstoru Mrkonji. No taj ne bi ja še još niknuo u meni. Nego pomislih: čudno vate li razdiobe ljudi, ne samo na brodskoj pijaci, nego i po čitavome svije tu! Zašto ova ko umiljatom djetetu ovako nemili gazda?...

Ganuta umiljatim likom malog šegrta ot vorila im je moja mašta širom svoja vra -ta, stavila im je na raspolaganje svoje ne -brojene poljane, svoje livade, svoje gra do ve i radionice, svoje burne vašare i vrto gla ve

vrtuljke. A majstor Mrkonja i ma li Hla-pić našavši se u tolikom i tako zgod nom priboru počeli su da se i sami raspo re đu ju i da se udešavaju. Bez moje daljnje su rad-nje izgradili su oni eto vlastoručno pri po-vi jetku Čudnovate zgode šegrta Hla pića.".

Hlapić na japanskom i kineskomNakon izlaska iz tiska Šegrta Hlapića

Iva na je ugovorila u školi u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod) da će se knjiga dije-liti uspješnim đacima na završetku škol-ske godine, a godinu dana kasnije napisala je i dramatizaciju, pod naslovom Šest konaka šegrta Hlapi ća, koja je sačuvana u os tavštini. Naime, Iva na Brlić Mažuranić bila je is taknuta članica Hrvat skog gos-po jinskog društva koje je organiziralo ka -

za lišne priredbe. Kazališne tekstove na-bav ljala je naj češće u Zagrebu, a neke je i sa ma pisala. No, njezina dramatizacija Hla pića nije doživjela izvedbu.

U isticanju književnog uspjeha Iva ne Brlić Mažuranić, koja je dva puta kandi-dirana za Nobelovu nagradu i bila je prva žena dopisna članica Akademije, često se ističu brojni prijevodi Priča iz davnine, no i Šegrt Hlapić je od svoga postanka do danas doživio prijevode na mnogo svjetskih jezika: češki, slovački, slovenski, njemački, makedonski, rumunjski, engles-ki, španjolski i esperanto. Prijevod na es-peranto objavljen je 1998., a zahvaljujući zalaganju Hrvatskog saveza za esperanto,

osobito Spomenke Štimec, uslijedio je na temelju toga teksta niz novih prijevoda: na japanski (dva izdanja), perzijski, bengalski, vijetnamski i 2012. na kineski jezik.

Ovo klasično djelo hrvatske literature za djecu tako živi u mnogim zemljama svije ta. No, ono intenzivno živi, od pojav-ljivanja do danas, prvenstveno u brojnim, ras košno ilustriranim i opremljenim hr-vat skim izdanjima. Čudnovate zgode šegr-ta Hlapića ilustrirali su mnogi umjet nici, od Naste Rojc i Vladimira Kirina, Đure Sedera, Ivice Antolčića i Josipa Va nište do Pike Vončine i Tomislava Tomića.

Kad je, 2000., u organizaciji nak lad-ni ka Mozaik knjige i Hrvatskog centra za dječ ju knjigu, u školskim i narodnim knjiž nicama provedena anketa na te mu

Mo ja najdraža knjiga, kojom je obuh va-ćeno 27.067 djece predškole, osnovne i sred nje škole, na prvom su se mjestu našle Čud novate zgode šegrta Hlapića. Kao naj-dražu knjigu izabrali su je i djevojčice i dječaci, kao i 80 anketiranih knjižničara.

Stoga je šteta da se Hrvatska nije po-trudila osnovati državnu zakladu Ivane Br lić Mažuranić, prigodno urediti muzej te zaštititi spisateljičino djelo i ostavštinu na način kako su to učinili mnogi europski narodi sa svojim piscima za djecu. Ivana Brlić Mažuranić za Hrvate je ono što je Andersen za Dance, Astrid Lindgren za Šveđane ili za Nijemce Erich Kästner. Ili bi barem to trebala postati.

Njemačko izdanje

Rumunjsko izdanje

Naslovnica koju je ilustrirao

Vladimir Kirin

U Dnevniku na tisuću i pol

stranica ostavila je dirljivo

svjedočanstvo o pokušajima,

uspjesima i neuspjesima na

gospodarskom planu u gradu

Karlovcu

Žene u poduzetništvu

80

Dragojla Jarnević i Sidonija Erdödy je dine su žene na slavnoj slici hr-vatskih iliraca. Sidonija je bila

ras koš na pojava, odjevena u prekrasnu halji nu i nakit, a Dragojla osoba skromnog iz gleda u skromnoj odjeći, žena koja radi i živi od rada.

Dragojlu Jarnević ističu književnici kao ilirku. Svojataju je i planinari jer je pr-va žena koja se popela na ruševine Ozlja, što je i opisala. Predstavnica je žena koje su se okušale na gospodarskom planu, kr čeći mukotrpno taj put, dokazujući da su podjednako sposobne kao i muš kar-ci. Bila je nevjerojatno uporna i pro dor-na. Zanemarujući druge aspekte njezi nog rada, osvrnut ću se isključivo na gos po -da rski rad, prema njezinom Dnev niku od tisuću i pol stranica u kojem je osta vila dirljivo svjedočanstvo o svojim poku šaji-ma, uspjesima i neuspjesima na gospo-dar skom planu u gradu Karlovcu, ali i na selu.

Nikada se nije udavala, a poslije smr-ti oca trgovca preuzela je brigu za mno-gočlanu obitelj: majku, sestre i braću te je, brinući za druge a pišući za sebe, potro-šila svoje zdravlje i život.

Težak je život Dragojle Jarnević, ali i vrlo poučan – o probijanju građanskih že-na do ravnopravnosti s muškarcima u pri-vrednom životu. Nisu se mogle probiti ni žene sa svjedodžbama, a ako su bile bez njih, samouke, bilo im je još teže. Ci je-njene su bile samo ako su završile školu u inozemstvu ili ako su bile supruge ple-mi ća ili činovnika. One koje su se same po kušale probiti kroz život, izložene su

Gospodarske

Napisale: prof. dr. sc. Mira Kolar-

Dimitrijević i Elizabeta Wagner

Dragojla Jarnević (Karlovac, 4. siječnja 1812. - Karlovac, 12. ožujka 1875.)

po niženjima. To je Dragojlu ponukalo da se vrati iz inozemstva, gdje su je u pos lu odgajateljice tretirali kao biće niže vrs-te, ali niti u domovini je nisu dočekale mno go bolje prilike. Jedna joj je grofi ca u Vene ciji rekla, 16. srpnja 1840.: "Što ćete u do mo vini, u toj ubogoj zemlji, medju neu-kimi ljudmi. Vi ste za što boljega s vašim sposobnostmi stvoreni, nego da zahirite medju glupošću". No, Dragojla Jarnević nije tako mislila o svojem ilirskom narodu.

Njezine traume, nezadovoljstvo i bun-tovnost posve su prirodni jer sredina i vrijeme u kojem je živjela nisu dopuštali djelatnost ženama, ako nisu imale snaž-no političko ili materijalno zaleđe ili ino-zemno školovanje. A Jarnević ništa od toga nije imala, pa joj vrata nisu bila ot-vorena, čak ni kad je već bila relativno poz nata književnica.

Karlovac je u vrijeme Ilirskih pokra-jina prestao biti poveznica Zagreba s Rije-kom, pa je počeo gospodarski propadati, iako je od vladavine carice Marije Terezije do početka 19. stoljeća bio najvažnije mjes to na putu od Podunavlja do Jadra-na. Međutim, zadržavanje Ilirije do 1823. umrtvilo je trgovinu prema moru; 1865. izgrađena je željeznička pruga od Kar-lovca do Zidanog Mosta preko Zagreba, pa je sva roba skretala u Trst.

O trgovačkom sjaju Karlovca Dragojla Jar nević mogla je čuti preko predaje, a propadanje je doživjela. Otvorena i ko-

munikativna, odlazi na sajmove i hodo-čašća te razgovara s ljudima. Budući da je Karlovac još uvijek bio vojnički grad unu-tar Krajine, slušala je i što govore krajiški časnici, rodom iz Kranjske, Štajerske i Polj ske o svojim zemljama, a učila je i stra-ne jezike. To utječe na odluku da upozna strani svijet koji joj se, lijepoj i mladoj, ponekad prikazivao u ružičastim bojama.

Odlazak u Austriju i povratak u Hrvatsku

Kao najstarija kći, s majkom pokušava održati špecerajsku trgovinu i otkup kože u prizemlju kuće, ali zbog krize tih go dina, a možda i zbog konkurencije u tr govinama koje su vodili muškarci, tr-govina se zatvara. Kapital je trebalo pret-voriti u rentu, ali to nije bilo dovoljno te Dra gojla s majkom krajiškim časnicima iznajmljuje sobe. U to doba ni ne pomišlja na pisanje, ali čita sve što joj dođe pod ru ku. Dostupna joj je uglavnom ro man-tičarska njemačka beletristika.

Uvidjevši mračne prilike u Karlovcu i Hrvatskoj koja je sve više izložena ma-đa rizaciji, odlučuje, poput muških kalfa, otići u fremd, da bolje nauči modno ši-vanje, iako je već bila poznata kao vrlo dobra krojačica u Karlovcu. Nakon pov-ratka u zemlju nastavila se baviti šivanjem; čak su je optužili za nadriobrt, ali je do kraja života nastavila šivati za mnoge gra-đanke.

81

Bila je vrlo zadovoljna što

je 1872. održala predavanje

i uspjela pokazati svojim

zemljakinjama "put k

prosvjeti i boljoj domaćoj

sreći"

Uglavnom piše noću kraj slabog svjetla, zbog čega joj vid slabi, što je muči do kraja života i umire gotovo slijepa. Danju obavlja kućanske poslove, budući da joj je kuća puna podstanara, i šiva.

Trgovačko područje Hrvatske osvajaju židovski trgovci koji dolaze iz Mađarske i Austrije. Rijetki su se narodnjaci uspjeli pri lagoditi novim prilikama, a mnogi su, pa i plemstvo, pali u neimaštinu. Dra goj -la Jar nević do 1853. proživljava u Ka r l o-v cu burno vrijeme, ukonačujući kra jiš ke čas nike i gledajući kako se sve br zo mi j e -nja. Vojnici pljačkaju Karlovac i Kar lov ča-ne, pa se, iako u Hrvatskoj nije 1848. bi lo revolucije, uočava pustošenje zem lje. Je-la čićevo doba donosi promjenu upravnog sustava, ali se mnogi propisi koje je slao Beč nisu mogli bez problema primijeniti u našoj zemlji, osobito u fi s kal noj politici. Dragojlino mišljenje o ba nu Josipu Jelačiću varira od krajnje po zitiv nog do krajnje negativnog, kao i mišlje nje o caru, čiju je fi guru ocijenila "neu glednom".

Napisala je banu Jelačiću i pjesmu, ali ju je on primio ravnodušno, što je Dra-gojlu silno povrijedilo te je shvatila da se za žene i dalje ništa ne mijenja ni u kulturi, ni upravi, ni sudstvu, ni školstvu; većinu je problema izravno osjetila, boreći se da održi kuću u središtu Karlovca.

Razočarana Jelačićevom slabošću pru -ža nja otpora centralizmu mladog ca ra Fra - nje Josipa, Dragojla Jarnević odla zi na se-

Razglednica s

obiteljskom kućom

(žuta kuća s desne

strane) Dragojle

Jarnević u Karlovcu,

otisnuta 1906. u

nakladi Lisandera

Recha

Od 1830. do jeseni 1840. Dragojla Jar-nević boravi u tuđini. Najprije uči krojački zanat u Grazu, gdje su je kao Slavenku jedva primili, a ubrzo je i potražila drugi posao. Dugo je radila kao odgajateljica, poučavajući djecu uglednih austrijskih činovnika. Godine 1840. odlučila se preko Venecije i Senja vratiti u rodni grad, sma-trajući da i u domovini može živjeti od svo ga rada. Na tu je odluku najznatnije utjecao ilirski pjesnik Ivan pl. Trnski, ro-dom iz okolice Bjelovara, koji ju je po-taknuo da počne učiti hrvatski i pisati na hrvatskom jeziku prve pjesmice koje joj objavljuje Ljudevit Gaj u Danici.

Situacija u Hrvatskoj nije se mnogo po boljšala, u odnosu na vrijeme prije nje nog odlaska. I opet Dragojla ima ve-likih materijalnih problema te se ba vi i šivanjem i poučavanjem male dje ce pis-menosti, a pomaže i jednom karlovač kom trgovcu. Majka i sestre, a i braća sve više od nje traže i ona muku muči da udo volji njihovim prohtjevima.

Istodobno, osjeća veliku potrebu za pi sanjem, pa je svake godine objavila neko djelo, a povremeno je ilirci posjećuju kao prvu ženu koja zna i može pisati na ilirskom jeziku. U posjet joj je došao, 26. travnja 1843., grof Albert Nugent, vlasnik Bosiljeva, te rekao da se plemstvo protivi otvaranju novih učionica jer "poljodjelcu nije potrebno učiti knjige", no Dragojla je odgovorila da je vrijeme da djeca uče "jer

se već 700-800 godina prosvjećuju na-rodi u našem susjedstvu te i mi moramo slijediti njihov primjer".

Godine 1843. karlovački tiskar Pret-tner objavio joj je Domorodne poviesti, knji gu s pripovijetkama "Oba prijatelja", "Žert ve iz ljubavi i vjernosti za domovinu" i "Povodkinja od gradom Ozljom". Za pi-suje 13. srpnja 1843. da je dobila od tiskara Pretnera, koji je prodao 66 primjeraka njezine knjige, 50-60 forinti srebra i s tim je novcem odlučila otići na hodočašće u Bistricu i na Omilje. Sama distribuira knjigu koju je objavila u vlastitoj nakladi i pretplati, pri čemu ima pozitivnih i ne-gativnih iskustava.

Do smrti prijateljuje s ilircem Stan-kom Vrazom, no imala je poteškoća s dru gim ilircima koji su uređivali ilirske časopise, izložena strogosti njihove kritike i gotovo je svaki rad morala prerađivati.

82

lo, u Pribić, gdje joj je brat bio sve će nik. Jedno vrijeme živi i u Glini i To pus kom kod obitelji Trnski. Na selu je držala i malu trgovinu, a organizirala je i pou-čavanje djece. Povremeno je plem kinjama i uglednim građankama Krizmanić i Štau-duarov šivala luksuzne haljine. Bavila se i vrtlarenjem, svilarstvom i peradarstvom, a upute joj je davao dr. Aleksa Vancaš koji je stanovao u Kostelu.

Međutim, zbog neuređenosti doma-ćeg tržišta mnogi su poduhvati propadali, pa je razočarana Dragojla pomalo odu-stajala od nerentabilnog posla. Živjela je u kućici prekrivenoj slamom koja se raspadala, a kiša joj je znala promočiti stvari. Čini se da je u to doba počela od-la ziti i u toplice jer joj je zdravlje sve više za kazivalo.

Vraća se 1866. u Karlovac, ali zbog sve slabijeg vida više ne šiva. Živeći stal-no u strahu od bijede, kako bi održala vri-jednost svog novca, posuđuje ušteđevinu i nasljedstvo uz kamate, pri čemu je često morala povrat glavnice izboriti na sudu, što ju je dovelo na loš glas kao kamatarku. Čini se da je, zahvaljujući bavljenju trgo-vinom, bila dosta vješta u poslu ban kar-skog agenta, kao i na sudu.

Dnevnik - rudnik podataka Na nagovor karlovačkog učitelja Da-

vorina Trstenjaka, trebala je 12. travnja 1872. održati predavanje o ženskoj ne-marnosti u gospodarstvenoj struci, ali je zbog bolesti predavanje održala 28. trav-nja. Nagrađena je cvijećem i aplauzom. Bila je vrlo zadovoljna što je uspjela po-kazati svojim zemljakinjama "put k pro-svjeti i boljoj domaćoj sreći".

Mijat Stojanović objavio je njezino pre davanje u praškom Slavenskom peda-gogu, 18. listopada 1872. Dragojla je dobila otisnut primjerak. O tiskanju te brošure Dragojla pregovara 15. svibnja 1872. i s karlovačkim tiskarom Pettnerom koji joj jedan arak u tisuću otisaka naplaćuje 36 forinti. Dragojla smatra da bi trošak mogla pokriti, kad bi se brošura prodavala za 20 novčića. No, tiskar joj 11. lipnja otkazuje ponudu jer mora tiskati školske obrasce.

U srpnju 1872. prisustvuje ispitima u karlovačkim osnovnim školama i za klju-čuje da je slabi uspjeh djevojčica poslje-dica malobrojnosti učiteljica jer se učitelji ne znaju ophoditi sa ženskom djecom.

Financijski slom u Beču, 1873., nije mimoišao ni Dragojlu Jarnević, pa kraj ži vota 1874. dočekuje u tavanskoj sobici

nje zin moral. Niti seljanke, zarobljene u svoje običaje, nisu mogle shvatiti njezino slobodno ponašanje i rad, iako su rado prihvaćale njezine savjete o vođenju gos-podarstva.

O radu Dragojle Jarnević znamo, za-hvaljujući njezinom Dnevniku koji je morao čekati na puno objavljivanje 125 godina. Naime, Društvo učiteljica nije ga se usudilo objaviti jer se Dragojla nekoliko puta nastojala uključiti u nastavu, premda nije imala formalno obrazovanje. Dnevnik je priredila i objavila ugledna profesorica Irena Lukšić u Karlovcu, 2002., a do tada smo poznavali samo fragmente koje je priredio prof. Stanko Dvoržak još 1958.

Cjelovit Dnevnik donosi gomilu po-dataka o životu građanske žene od 1833. do 1875., koja se pokušava privredno osa -mo staliti i sama proživjeti život. Zbog upi sivanja i najsitnijih detalja, mis li i os-je ćaja knjiga sa 1400 stranica ima inter-dis ciplinarni karakter. U listopa du 2012. održan je u karlovačkoj Gradskoj knjižnici znanstveni skup, posvećen Dragojli Jar-nević. Njezin je Dnevnik rudnik podataka o životu jedne Karlovčanke u 19. stoljeću. Dobro naziva dobrim, a zlo zlim, ne skri vajući ništa, iako ponekad osuđuje i kritizira osobe na osnovi trenutačnog doj-ma, pa je znala i promijeniti mišljenje o pojedinim događajima i osobama, što je posve prirodno.

Dnevnik ukazuje na to da je Dra-gojla Jarnević živjela burno, i bogato i siromašno, a uvijek je pokazivala izvan-rednu snagu da se odupre nevoljama, na-lazeći utjehu u pisanju. Usprkos teškom životu, ona nije tragična ličnost, već stva-ralačka, borbena osoba.

Dragojla piše Dnevnik isključivo za se-be i ljubomorno ga čuva od znatiželjnih očiju. Piše od 1833. do 1874., dakle u vri jeme rađanja ilirizma, preko ukidanja feudalizma i bujanja građanskog društva u kojem su žene mukotrpno osvajale mjesto u društvu. Životno iskustvo iskazuje i u pjesmama, sastavcima i romanima.

Piše u početku na njemačkom, da bi 1841. prešla na loš hrvatski koji je iz go-dine u godinu poboljšavala. Pisanje joj zagor čava to što ne postoji standardni pra vo pis, već se jezik tek izgrađuje, pa je zbu njuju kritike urednika časopisa i no vi-na, koji traže neprestano nove ispravke u nje zinom tekstu, a prijepis je stajao i vre-mena i novca.

Iako je neki nazivaju romantičarkom, Dragojla Jarnević u Dnevniku je realist.

šo gorove kuće, pazeći na svaki forint za hranu i ogrijev. Povremeno bi je se ilir ci sjetili, no slava joj je donijela više neu-godnosti nego povlastica jer su je Kar-lovčanke počele izbjegavati, sumnjati u

Fragmente Dnevnika

priredio je 1958. prof.

Stanko Dvoržak, a cjeloviti

je Dnevnik objavila prof.

Irena Lukšić u Karlovcu,

2002.

Naslovnica dnevnika Dragojle Jarnević iz

1853. godine s početnim tekstom

je dinstvenu ilirku; ne vodeći računa o njenim sve većim životnim problemima, rijetko su joj isplaćivali autorske honorare, pa je imala problema čak i s nabavom pri-bora za pisanje.

Weber je 1858. uvrstio jednu Dra-goj linu pripovijest u školsku čitanku, što je bila velika čast, pa su je počeli treti ra ti kao veliku književnicu. No, stroga cen zura i neregulirani pravopis otežali su joj ži vot jer je morala od skromne zara de plaćati prepisivače svojih radova. Niš ta joj ilirci, odnosno narodnjaci nisu prašta li, pa joj je i njihova dobronamjerna kriti ka često teško padala jer ju je još više osiro mašivala.

U tijeku je izdavanje sabranih djela Dragojle Jarnević. U njezinom Dnevniku upoznajemo realističko gledanje na život koji je na romantičarski način pokušala mnogo slabije opisati u pjesmama i knji-žev nim djelima.

Dragojla je izvanredan primjer pio-nirskog pothvata hrvatske žene u vrijeme kad ih se nastojalo držati daleko od javnog djelovanja, sugerirajući da je najbolje da se udaju i bave odgojem djece i kućanstvom. Dragojla Jarnević bila je slobodarski ras-položena, tvrdoglava, ponosna i svoja, pa je iskušavala mogućnosti rada na mno -gim područjima. Prodrla je u muš ka za-nimanja, koristeći sve svoje sposob nosti: krojačice, trgovkinje, davateljice kredita, vrtlarice, učiteljice, a osobito skrb nice sla-bo sposobnih članova obitelji. Sa gledamo li što je sve prolazila i kako se snalazila te što je postigla, njezin život mo žemo ocijeniti gospodarski uspješnim.

83

Radi i uzima od života što joj pruža. Ne od riče se gotovo ničega, osim luksuza i ponekad elitnog društva, formiranog u drugoj polovici 19. stoljeća. Puna je že lja koje ne može ostvariti, a nitko joj ne želi pomoći. Njezina velika želja da se bavi poučavanjem djece nailazi na silan ot por jer nema potrebnu kvalifi kaciju. Osu-đivana i zbog slobodoumnog života, koji to zapravo i nije bio, životari na periferiji društva, suočena s grubom stvarnošću koju donose starost i bolest.

Poznato je da je rad neudanih žena u pri vredi u 19. stoljeću rijedak. Udovice cehovskih majstora mogle su držati rad-nju samo uz pomoć majstora koji je imao položen majstorski ispit. Trgovina je bila slobodno polje natjecanja, a zbog nag log prodiranja novih načina trgovanja te ne-riješenosti položaja Karlovca na raskršću riječnih, cestovnih i željezničkih putova, tr govina je postajala sve kompliciranije zani manje. Zahvaljujući Dnevniku Dra-gojle Jarnević, doznajemo mnogo o nje-zinim pokušajima da se iskuša u raz nim privrednim granama i zato je Dnev nik je-dinstven i originalan izvor za prou čavanje sredine 19. stoljeća iz pera samo stalne že-ne. Dnevnik odražava njezi nu žilavu i du-gotrajnu borbu za preživlja vanje, prepun je osjećaja, ponekad žestoko iskazanih; pisala je tako izravno, kako ne bi pisao niti jedan muški autor u to doba.

Usamljenička borbaBez formalnog obrazovanja i odbi-

jajući udaju, Dragojla Jarnević odabrala je najtrnovitiji put za ženu u to doba, a kako joj je bilo teško, pokazuje i njezin pokušaj da se u starim godinama smjesti u neki sa mostan. Zbog kritičkog duha nije bila omi ljena ni u plemićkim, ni časničkim, ni gra đanskim obiteljima, a ni u crkvenim kru govima; iako se družila s pripadnicima svih tih slojeva, radila je i živjela kao sa-motnjak.

Dragojla Jarnević živi u najuzbudljivi-je doba novije hrvatske povijesti, od pr ve do treće četvrtine 19. stoljeća, u vrije me reorganizacije i prestrukturiranja druš tva od feudalnog prema trgovačkom i gra-đan skom. Te su promjene provodili muš-karci i u njima ženama nije bilo mjesta, pa su stoga Dragojla Jarnević i pjevačica Sidonija Rubido Erdödy jedine ilirke na ta blici iliraca. Dragojla je privrednica i knji ževnica, ali povjesničari nisu isticali nje zinu privrednu ulogu, vjerojatno je sma trajući neuspješnom na tom području.

No, ona je živjela od svog rada u privredi, a ima i značajnu ulogu u pokušajima žena da do biju svoje mjesto u privrednom ži-votu, ug lavnom preko nastavničkih zva-nja.

Dragojla Jarnević izvanredan je prim-jer te usamljeničke borbe. Opisala je pro-bleme na koje su žene nailazile na pu tu da se plasiraju kao trgovkinje, mod ne kro ja-čice, poučavateljice djece pri je os novne škole i tijekom osnovnog školo va nja, vrt -la rice, uzgajateljice svilenih buba, pe ra-darke i pekmezarke. Svugdje su nai lazile na potcjenjivanje, nelojalnu kon kurenciju i kojekakve načine istiskivanja s poslova kojima su se bavile.

Dragojla je iskušala sve što je žena sa-ma mogla raditi u gospodarstvu. Radila je u gradu i na selu. Putovala je na sajmove i hodočašća, vidjela je Postojnsku špilju, a uvijek je koristila svaku priliku da raz go-vara s ljudima i upozna njihova iskustva i probleme. Nekoliko je godina putovala u Zagreb, u kazalište i na priredbe. Sve želi čuti, vidjeti, shvatiti i onda to pokušava opisati u Dnevniku, ne skrivajući niti jed-nu životnu muku.

Opisala je i odvažno penjanje na ruše-vine grada Ozlja, 1843., u Dnevniku na 228. stranici, ali i u jednom časopisu; taj je tekst nekoliko puta pretiskan. Danas se Dragojla Jarnević smatra prvom hrvat-skom planinarkom.

Neki su joj ilirci - pjesnici Ivan Trnski i Stanko Vraz pomagali jedno vrijeme, neš to dulje Adolfo Weber Tkalčević i Đu ro Deželić, ali su je tretirali samo kao

Karlovačka veduta

iz 1863., ulje Jakova

Šašela

88

Zaboravljeni susjed

Napisala: dr. sc. Irena Kraševac

Foto: dokumentacija autorice

Priča se da se pola putnika iz Samoborčeka nedjeljom

iskrcalo u Podsusedu, a ostali su nastavili za

Samobor; Podused je bio zagrebački

Grinzing

Nekad popularno zagrebačko izletište

Ljetna verzija Samoborčeka

Lijepa priroda šumovitih najzapadni-jih medvedničkih obronaka i sav-skih sprudova pretvorila je Podsu-

sed početkom 20. stoljeća u omiljeno iz letište Zagrepčana. Vikendom se dola-zilo na šetnje i kupanje, uz dobru gas tro-nomsku ponudu u mnogobrojnim gos-tioni cama. Priča se da se pola putnika iz Samoborčeka nedjeljom iskrcalo u Pod-susedu, a ostali su nastavili za Samobor. Podused je bio zagrebački Grinzing, do -volj no blizu grada, a opet daleko od asfal-ta i vreve.

U najranijim zagrebačkim turističkim i planinarskim vodičima spominje se Pod sused i njegove znamenitosti: stari Su sedgrad, špilja i kapela Sv. Martina, ku pa nje na Savi, vidici koji sežu do Pleši-

Zagrebačka županija

89

Ruševine Susedgrada

simbol su Podsuseda

i jedinstven

primjer utvrđenog

srednjovjekovnoga grada

se da se upravo vratio iz Pariza, na što mu ona ushićeno veli: Ah zbilja! Vi ste bili u Parizu. Oh, što bih ja željela da odem u Pariz. Pa makar baš i ne u Pariz! Samo da idem nekud. Nekud van iz tog dosadnog Zagreba. Nekud, gdje me ne bi nitko poznao. Ali tata me ne pušta nikud. Ako baš i ne u Pariz, ili u München, ili u Berlin i Beč, kud sve to ljudi idu, ali da me barem pusti u Karlovac na Koranu. Ali da! Niti u Podsused neće da me pusti."

Susedgradski brežuljakRuševine Susedgrada simbol su Pod-

suseda i jedinstven primjer utvrđe nog sred njovjekovnoga grada koji je po stao sas tavni dio današnjeg Zagreba. Dvade-

Ruševine Podsuseda

vice, Okića i Mokrica. Vjekoslav Novot-ny u vodiču Zagreb i okolica iz 1906. bi lježi: "U Podsusedu naći ćeš pod sus jed-skom razvalinom divni perivoj, a na kon toga perivoja drugi naravni perivoj kras-ne okolice s vidikom na jug, zapad i sje-verozapad", a u knjizi Branimira Gušića Medvednica, planinarski vodič iz 1924. piše da je Podsused "povezan državnom i samoborskom željeznicom, ima poštu i školu, te velik broj vila. Poradi svojih mno-gobrojnih čari, te lijepih vidika, a osobito radi kupanja na Savi, posjećuju ga ljeti Zagrepčani u velikom broju".

Zbog ugodne klime, blizine rijeke i bujnog zelenila Podsused je bio i omi-ljeno zagrebačko ladanjsko mjesto, kao što je Rijeka Dubrovačka bila starim Du-brovčanima. Ljeti su se cijele obitelji dos-lovce selile u ladanjske kuće, okružene ve-likim vrtovima i voćnjacima, a šljunčani sprudovi podno Susedgrada, gdje je Sava plitka i pitoma, bili su idealno kupalište.

Kratki ulomak iz humoreske, objav lje-

Iz povijesti

Grofi ce Jelačić u kožnatoj kočiji U popisu sela stenjevačke župe iz 1651. za Podsused se upotrebljavao naziv Tergovina sub Suzed. Godine 1786. spominju se nazivi Villa

Tergovina, Villa Golyak, Villa Jarek, Villa Dolye, Villa Borchecz, Villa Bezek, Villa Koztanyek. Također, zvao se i Podgrađe, a naziv Podsusjed odnosno

Podsused uvriježio se od sredine 19. stoljeća.

Slavne plemićke obitelji Sermage od Susedgrada, Rauch i Jelačić nasljednim su i ženidbenim vezama posjedovale vlastelinstva na području

današnjeg Podsuseda. Vlasnik Subičkih Toplica bio je brat bana Pavla Raucha, Gejza. Barun Rauch posjedovao je i lovište na krajnjim zapadnim

obroncima Medvednice iznad Jablanovca. U njegovo je doba građena, krajem 19. stoljeća, lovačka kuća drvene konstrukcije s rezbarenim

detaljima, a početkom 20. stoljeća gradi vilu za upravitelja svoga imanja, Tucića (kasnije vila Hütter).

U Podsusedu su svoje posjede imala dva hrvatska bana: Josip Jelačić u 19. stoljeću i Matko Laginja u 20. stoljeću. Jelačićev posjed Novi dvori

bio je apertinentiae Susedgrada. Nakon banove smrti prelazi u nasljedstvo njegova brata Gjure, potom nećakinje grofi ce Anke i Zaklade koju je

utemljila te ga većim dijelom daruje tadašnjoj općini za gradnju škole. Stariji stanovnici pamte kožnatu kočiju s navučenim zastorima, kojom su

grofi ce Anka i Vera Jelačić dolazile u Podusused.

Nasljedno imanje Gjure Jelačića, banova brata, na Goljačkom brijegu bilo je u posjedu obitelji Geresdorfer do sredine 20. stoljeća, kada ga

kupuje obitelj Budiselić koja i danas tu živi. Matko Laginja nakon 1915. gradi u pitomoj Duganovoj ulici ljetnikovac oko kojeg podiže lijep

park i voćnjak, čiji se ostaci i danas vide.

"Tus culum oca Istre" bio je njegova zaklada

za školovanje istarskih studenata u Zagrebu.

Posljednjih godina Udruga EKO-2000 na čelu

s Marijom Šunjić, organiziranjem brojnih

aktiv nosti nastoji osvijestiti Podsuseđane o

zanim ljivostima i ljepoti njihova zavičaja te

vra titi Podsused na izletničku kartu grada

Za greba. Planiraju se biciklističke staze i

šet nice, konzerviraju ostaci Susedgrada i

održa va viteški turnir s Redom čuvara grada

Za gre ba, uz podršku Turističke zajedice

grada Zagreba i Zavoda za zaštitu kulturne i

prirodne baštine.

ne u satiričkom časopisu Koprive, 1923., govori o popularnosti Podsuseda: "Jed nog zagrebačkog ljeta kad je bila pasja vru ćina gospodin prof. Jazbec susreće neku gospo-dičnu, započinje razgovor s njom i poh vali

90

setih godina prošloga stoljeća razvila se svijest o njegovoj vrijednosti, uređuje se okoliš, planiraju staze i šetnice, postavljaju klupe i sjenice, sadi zelenilo. Susedgradski brežuljak postaje omiljeno mjesto za šet-nju, tu se organiziraju zabave uz ples i glazbu. Budući da je u neposrednoj bli zini škole, unutar zidina staroga grada nije bilo teško organizirati sat povijesti i na izvoru učiti o Seljačkoj buni, Matiji Gupcu i sil-niku Franji Tahyju, o utvrđenim gra do-vima zaštićenim šancima, koji su ima li tamnice, puškarnice, bunare... Sve je to do nedavno bilo prohodno i pristupač no.

Podsused se u prošlosti dičio brojnim kulturno-umjetničkim društvima. Već 1913. os novana je Susedgradska čitaonica ko ja se od 1924. naziva Hrvatska čitaonica, a dugo godišnji je predsjednik bio Antun Bu kovinac. Godine 1922. osnovano je Druš t vo za poljepšanje i razvitak Podsuse-da, a 1929. Hrvatski pjevački zbor Sused-grad. Djeluje i tamburaški orkestar te za-dru ge Hrvatsko srce i Kameniti svatovi, a 1936. osnovan je Oratorijski zbor Sv. Mar-tina.

U Sokolski dom (kasnije Dom kultu-re), izgrađen 1931.-1932. na zemljištu kup lje nom od grofi ce Anke Jelačić, smješ-ta ju se i Društvo za unapređenje i poljep-šanje Podsuseda, Hrvatska čitaonica, Va-

tro gasno društvo i Gospodarska sloga. Or ganizirale su se brojne priredbe, škol-ske svečanosti i kazališne predstave, pre-davanja, susreti i razgovori s umjetnicima, a dugo je godina tu bilo i kino. Rušenjem Doma, kako bi se izgradila velika sportska dvorana Sutinska vrela za Univerzijadu, 1987., zamro je i kulturno-umjetnički ži-vot Podsuseda.

Planinari, skijaši i "automobilska utakmica"

Na poziv sveučilišnog profesora aka-demika Gjure Pilara, 15. listopada 1874. ute meljeno je Hrvatsko planinarsko druš-t vo. Jedan od važnih događaja u nje govoj povijesti zbio se 17. i 18. listo pada 1875., kad je organiziran prvi plan inar ski izlet: dvanaest planinara stiglo je u Podsused že ljeznicom, prešlo Savu skelom i na-sta vilo za Samobor, Oštrc i Plešivicu. Na poticaj Hrvatskog planinarskog društva, 1890. se uređuje park-šuma oko zidina Susedgrada i podiže planinarski dom, je-dan od rijetkih u Hrvatskoj na tako nis koj nadmorskoj visini. Tu je početna točka za planinarenje po zapadnim obroncima Medvednice, a najčešći planinarski put je staza za Kamene svate.

Na Medvednici se prvi put skijalo, 7. veljače 1895. Polaznici tečaja za nastav-

nike tjelesnog odgoja pošli su na cjelo-dnevni izlet pod vodstvom Franje Bu ča ra. Od Črnomerca su se uspeli na ob ron ke Medvednice i preko Sljemena na skijama stigli u Podsused, odakle su se uve čer

91

željeznicom vratili u Zagreb. Tradi cija ski-janja se nastavila i generacije zaljub ljenika u taj sport tabalo je staze po Go ljačkom bri jegu, Starom gradu i Jagodišću, gdje je ne kad čak bila i mala žičara.

Godine 1912. priredio je Prvi hrvatski automobilski klub, osnovan 1906., prvu "au to mobilsku utakmicu" u Hrvatskoj na kruž noj stazi koja je iz Zagreba vo di l a pre-ko Podsuseda, Bistre, Sv. Križa Za čret ja, Veternice, Lepoglave, Vidovca, Va raž dina i Sesveta natrag u Zagreb. U Za greb je, kako su tadašnje novine pi sale, "dopelao prvo samohodno vozilo" Fer dinand Bu-dicki, 1901. – automobil marke Opel, kup-ljen u Beču. Prve automobile u Podsu sedu posjedovali su Dragutin Su hina, Mar ko Anić i Franjo Rogelšek, koji su ih stav ili na raspolaganje prigodom dolaska nad-biskupa Stepinca na blagoslov župe, u rujnu 1942. Suhina je izgradio prvu ben-z insku postaju u Podsusedu u blizini da-našnje dvorane Sutinska vrela, 1932.

Između Zagreba i SamoboraU Vodiču kroz goru Zagrebačku (sas-

tavio Vjekoslav Novotny, 1906.) donose se precizne udaljenosti između tri odredišta: "Iz Zagreba je Podsusjed 11,6, a iz Pod-susjeda u Samobor 11,4 km".

Smješten na pola puta, Podused je bio vezan uz glavni grad Zagreb, ali i uz Sanobor, kako su zvali Samobor. U Zagre-

Podsusedski kamen za Zagrebačku katedralu Podsusedska je ulica stoljećima bila jedina prometna poveznica Zagreba sa zapadom,

Hrvatskim zagorjem, Slovenijom i dalje. Na putu na vječni počinak u Novim dvorima

tuda je prošla veličanstvena pogrebna povorka bana Jelačića, u svibnju 1859. U

svibnju 1945. povlačili su se domobrani na tragičnom putu prema austrijskoj granici.

Sedamdestih su godina uz cestu školska djeca pozdravljala Tita i Nixona na putu za

Kumrovec. Kola i kamioni godinama su prevozili kamen do cementare i dalje, sve

dok usporedno nije povučen produžetak Aleje grada Bologne, 70-ih godina prošlog

stoljeća.

Na području Medvednice mnogobrojna su nalazišta kamena koji se od davnina vadio

s njezine južne i jugozapadne strane u Vrapču (Vrapče potok), Podsusedu (Bizek) i

Markuševcu (Sv. Šimun). To su vapnenački pješčenjaci, litotamnijski vapnenac i litavac.

Medvednički se kamen nalazi u svim slojevima prvostolnice od 13. do 19. stoljeća.

Obrađen je u kapitelima, konzolama, rigalicama, fi jalama i raznim fi guralnim ukrasima.

Vrijedni kameni spomenici, kao što su nadgrobne ploče biskupa Luke Baratina i

biskupa Luke Erdödyja, od autohotonoga su kamena s južnih i jugozapadnih obronaka

Medvednice, od Marukuševca do Podsuseda.

Obnova Zagrebačke katedrale započeta je 1879., ali je nakon razornog potresa, 9.

studenoga 1880., postala temeljitija, nego što se prvotno planiralo jer je drevna crkva

bila teško oštećena. Obnovitelj katedrale, arhitekt Herman Bollé, u "Programu obnove"

navodi zanimljive podatke o kamenu: "Gradivo, kojim je crkva prvotno građena,

jest kamen tesanac... lomljen na domaćem zemljištu... dovažan iz dolina Vrabča,

Podsuseda, Markuševca i iz Vinice". Za gradnju katedrale dovezeno je i ugrađeno

1090,42 kubičnih metara kamena iz Vrapča, 126,08 m³ iz Podsuseda, 83,74 m³ iz Vinice

kraj Varaždina i 61,93 m³ iz Bregova kraj Samobora. Bollé ističe da su "dolnji podložci

i prve stubline četirijuh nosivih stupova u svetišu građeni kamenom iz Podsuseda,

jer je to gradivo prikladno da nosi velike terete". Time je već Bollé izdvojio kamen iz

Podsuseda (Bizeka) kao najkvalitetniji.

Kamenolom kod kapele Sv. Martina

92

bu se uglavnom radilo i školovalo, a u Sa moboru trgovalo na sajmištu te pla ni-narilo po Oštrcu, Plešivici i Žumberku. Veza između tri centra bio je slavni usko-tračni vlak Samoborček, a 1928. u Vodiču kroz Zagreb i okolicu zabilježeno je da iz Zagreba za Podsused idu dvije željezničke pruge i autobus.

"Zemaljska cesta od Zagreba preko Samobora do kranjske međe prelazi kod razvalina Susedgrada, a sadašnjeg sela ´Pod Susedom´ preko rijeke Save, gdje je do sada bio prijevoz samo brodom ili skelom. Promet je tamo oduvijek bio živahan što bješe ugroženo kad bi Sava narasla. Prvi plan za most bio je napravljen 1864. no tek za Rambergova povjereništva (Her mann von Ramberg, 1820.-1899., 1881. zap ovi-jedajući general u Zagrebu, op.p.) 1882. god. krenulo se s izgradnjom. Plan gradnje naručen je od inženjera Wabischa. Most ima dio nad rijekom, dva nad zemljištem. Trošak je bio 67.000 forinti. Za gradnju mosta upotrijebljeno je hrastovo drvo." - zabilježeno je u Viestima kluba inžinira i arhitekata, 20. studenoga 1884.

Na brojnim fotografi jama Podsuseda s kraja 19. stoljeća vidi se impozantan most s karakterističnom željeznom rešet ka-stom konstrukcijom, primjerom inže njer-ske arhitekture 19. stoljeća. Most je imao drveni kolnik, a 1901. mu je pridodana uskotračna pruga. Drveni su stupovi 1914. zamijenjeni kamenima, temeljenima po-moću drvenih škrinja na čvrstom sloju la-pora, što je izvelo mađarsko građevinsko poduzeće Schlick-Nicholson. Za prijelaz preko mosta ubirana je pristojba od otva-ranja do 1910. U Drugom svjetskom ratu, 1944., most je bombardiran i srušena je konstrukcija na sjevernoj obali.

Most je zabilježen na brojnim fo to-gra fi jama, a prijelaz Samoborčeka preko starog Podsusedskog mosta u fi lmu Tko pjeva, zlo ne misli. Stara konstrukcija mos ta bila je jedinstvena i davala je Pod-su sedu karakterističnu vizuru, ali njezin bi popravak bio skuplji od gradnje novog mosta, pa je 1975. odlučeno da se most zamijeni novim, tipiziranim.

Željeznica i Samoborček Prva željeznička pruga od Zidanog

Mosta do Siska prošla je Zagrebom 1862. Probijena je podno susedgradskog bre-žuljk a, prateći dijelom tok rijeke Save. Na slici Eduarda Weingärtnera iz 1880., koja prikazuje idiličan savski pejzaž pod-no ruševina Susedgrada, naslikano je i tadašnje čudo tehnike, vlak iz kojeg suk-lja oblak dima. Podsused je dobio i že-ljezničku postaju, malu tipiziranu kolo-

dvorsku zgradu s čekaonicom i šalterom za prodaju karata, koja je s manjim pre-inakama sačuvana do danas.

Prijelaz preko pruge bio je zaštićen brkljama do 70-ih godina 20. stoljeća, kad je ukinut kolni prijelaz i izgrađen pješački podthodnik, a Podsused neprirodno od-sje čen od svojeg južnog dijela: Samo-bo r ske ceste i Susedskog polja. Otada sta nov ni ci jednog i drugog dijela troše ki lo met re, da bi otišli u kupovinu, ško lu, crk vu ili posjet rođacima. Brojni sta nov-nici Podsuseda, ali i udaljenijih mjesta iz Z agorja i samoborskog kraja i danas ko-riste željeznicu za svakodnevni prijevoz na posao ili u školu.

Kultni vlak Samoborček imao je za Podsused gotovo isto značenje kao i za Samobor. Zagrepčani su mogli birati ho-će li nedjeljom sići u Podsusedu ili će nastaviti do Samobora. Uskotračna pru-ga za Samobor 1901. dodana je Podsu-sedskom mostu. Povezivanje s postojećim željezničkim sustavom nije išlo posve glat-ko. Samoborski veleposjednik Ger hard Leppel 1898. je od zagrebačkoga podu-zet nika Raoula P. A. Gautiera otkupio pra va za gradnju "kontinuirane pruge Za greb - Samobor". Car i kralj Franjo Jo-sip I. vlastoručno je potpisao odluku na temelju koje je ministar trgovine, 1. stu-denoga 1899., izdao «dozvolnu ispravu za uskotračnu paravoznu vicinalnu že-ljez nicu Zagreb - Podsused - Samobor». Grad njom je rukovodilo Dioničarsko druš tvo "Vicinalna željeznica Zagreb - Sa mobor" sa sjedištem u Budimpešti. U prvoj vožnji, 16. siječnja 1901., prugom je prošao parni vlak, okićen zastavama.

Mnogi se s nostalgijom sjećaju Sa-mo borčeka, Samoborca ili Strele koji je niz godina bio jedina javna prometna ko munikacija Zagreba sa Samoborom i scene, tipične za onodobni Zagreb i Pod -sused, zabilježene u fi lmu Kreše Go li-ka Tko pjeva, zlo ne misli, u kojoj ve se lo druš tvo, predvođeno gospodinom Fra-njom Strunjakom, pjeva Beži Jankec, cug ti bu pobegel. Za planinare su vikendom

Prijelaz Samoborčeka

preko starog Podsusedskog

mosta zabilježen je u fi lmu

Tko pjeva, zlo ne misli

Željeznička stanica

93

bila rezervirana mjesta u dva vagona. Vlak je imao ljetnu i zimsku izvedbu: ljetna je konstrukcija bila otvorena, a zimi se u zatvorenom vlaku moralo kuriti malu željeznu peć, tzv. Gašpara, čiji su dimnjaci stršali na krovu vlaka.

Budući da je u Podsusedu nekada po -stojala samo pučka škola s nižim raz re di-ma, većina je djece kretala u peti razred u Zagreb, Samoborčekom do Sa mo borskog kolodvora. Bilo je vese lo i za bavno i točno se znalo gdje je podsu sed ska klapa!

Samoborček je 1979. ukinut "radi ne-ren tabilnosti", pruga je demontirana, uz obećanje da će se njezinom trasom urediti biciklistička staza, i tako je nestala jedina zagrebačka prigradska željeznica.

Slavne gostionicePodsused je bio nadaleko poznat i po

gos tionicama: Aralica, Suhina, Strunjak, Šantl, Čubaković, Oralek, Rogelšek, Me-so jedec, Karlin (Štihovka), Hutinec, Do-ljan, Krapač, Jambrešak, Šušteršić, Kova-čićek...

U knjigama Kraljevske kotarske ob-lasti u Zagrebu i Trgovačke komore Za-greba nalazimo podatke o prvim krč ma-ma u Podsusedu: 1887. krčmu otva raju Andro i Jela Marciuš te Salamon Hochstä-

Napuštena cementara Tvornica cementa, po kojoj je Podsused

tako đer bio poznat, podignuta je 1908.

Prvi predsjednik dioničkog društva tvor -

nice portland cementa bio je Fran Švrlju-

ga, direktor hrvatske Eskomptne ban ke,

a dopredsjednik Julius Weiss, direk tor za-

gre bač kog parnog mlina. U cemen taru

se dopremao kamen iz obliž njih kame-

noloma u Bizeku i Dolju, gdje je radila

tvor nica građevnog kamena Dolo mit.

Za potrebe cementare izgrađena je žičara i tunel kojim se dopremao kamen iz bizečkog

ka menoloma, dok je transport cementa u drvenim bačvama, potom u jutenim a kasnije

papirnatim vrećama omogućen željeznicom izravno iz tvorničkoga kruga.

Dugogodišnji direktor bio je Schmidt koji je s obitelji stanovao u velikoj kući koja je

poslije prenamijenjena u Školu učenika u privredi (ŠUP). Posljednji vlasnik cementare bio

je Bečanin Felix Mandl, žrtva ustaškog i komunističkog progona, koji je napustio Zagreb

1950., nakon što mu je nacionalizirana imovina. Do 1945. tvornica je nosila naziv Croatia,

nakon toga Sloboda, a potkraj postojanja Dalmacija cement.

U tvornici je radio velik broj stanovnika Podsuseda i okolice, a mnogi su se doselili u

Podsused zbog posla u tvornici. Podsuseđani pamte zvuk sirene koja je označavala

početak i kraj radnog dana u cementari. Tvornica je bila i veliki zagađivač jer je ispuštala

cementnu prašinu i ugrožavala zdravlje stanovnika.

Zatvorena je i napuštena 1987., a njezina je sudbina neizvjesna. Često se raspravlja o

prenamjeni tog vrijednog lokaliteta, premda bez jasne vizije. Dio stare cementare trebalo

bi zaštititi kao primjer industrijske arhitekture s početka 20. stoljeća, koja je nastala prema

projektu zagrebačkih graditelja Hönigsberga i Deutscha.

organiziranju brojnih zabava, priredbi i slavnoga podsusedskog fašnika. Godine 1912. na glavnom je trgu otvorena gos-tionica Josipa Šantla, a 1914. Josefi ne Kar-lin. Kod Drageca Suhine i Josefi ne Karlin bile su tzv. postaje biciklista.

Gostionicu Suhina s južne strane Pod-susedskog mosta 1919. otvorio je Josip Suhina kao odmorište za splavare-fl o-sare koji su tu istovarivali drvenu gra-đu. Ubrzo je pretvorena u gostionicu i izl etište i danas je već četiri generacije u istoj obitelji. U gostionici Oralek (da-

našnja kuća Harapin) bila je kuglana, a or-ganizirala se i zabava, čiji je prihod išao za izgradnju župne crkve.

Od kvalitetnih gostionica u domaćem štihu jedina je opstala legendarna Su hinka u kojoj se nude goveđa juha s re zancima, kuhana govedina s hrenom, po hani piceki s restanim krumpirom, kr va vice, pe-čenice i češnjovke s kiselim ze ljem, fi leki, gulaš te nezaobilazni sir i vrhnje. Ti pična agramerska kuhinja nu dila se u pod-susedskim gostionicama, za lije vala ge-mištima i u ranu jesen portu giscom.

dter, a 1888. Josefi na Fistrič. Jed nu od naj poznatijih i najdugovječnijih gos tio-nica u središtu Podsuseda 1900. otvo-rio je Ignac Aralo, a 1914. preuzima je njegova udovica Franjica, prema kojoj je dobila naziv Aralica, koji se do danas nije mijenjao, iako su se izmjenjivali vlasnici. Dugo godina gostionicu su vodili Greta i Fabijan - Fabek Jelinčić.

Mesar i gostioničar Franjo Strunjak na glavnom je trgu imao trgovinu i gos-tionicu također već krajem 19. stoljeća. Strunjakova je gostionica bila poznata po

Maškare pred

gostionom

Strunjak

100

najromantičniji grad

na Mediteranu

Grad je romantični život

započeo na otoku, čiji je

skučeni prostor uvjetovao

gradnju zbijenih kuća,

uskih ulica i malenih

trgova, još i danas

nedirnutih modernim

urbanizmom

Na predivnoj zapadnoj obali Is tre, tik ispod Limskog kanala na lazi se najromantičniji grad na Medi-

te ranu. Rovinj je pravo odredište za sve koji žude za sentimentalnom atmosferom vre mena koja su nepovratno prošla i koja se može naći još samo ovdje, u gradu koji

Tekst i foto: je romantični život započeo na otoku, či-ji je skučeni prostor uvjetovao gradnju zbijenih kuća, uskih ulica i malenih trgo-va, još i danas nedirnutih modernim ur-ba nizmom.

Šetnja ljupkim uličicama vodi u dale ku prošlost i ne možete odoljeti, da ne upo-trijebite fotografski aparat. S morske je stra ne grad zaštićen visokom stjenovitom oba lom i zidovima kuća izgrađenim na liti cama, a prema kopnu čvrstim bede mi-ma. Sve je i danas očuvano! Pa kad kroz

Bal bijev luk uđete u stari grad, čini vam se kao da ste promijenili vremensku dimen-ziju.

Sve će lijepe uličice naposlijetku do-ves ti do vrha brdašca, do crkve Sv. Eu fe-mi je (nar. Fume), najvećeg i najvažni jeg spo me nika u gradu. To je barokna građe-vina u venecijanskom stilu, posvećena sve tici i mučenici čiji je sarkofag stigao, legenda kaže, doplovio morem (u što Ist-rani bezuvjetno vjeruju) u Rovinj oko 800. godine. Blagdan svete Fume sredinom ruj -

101

na jedno je od najznačajnijih i najvećih spon tanih pučkih okupljanja u Istri, kad Ro vinj preplave brojni hodočasnici iz cijele Istre, Primorja i šire. Nađete li se ta-da u gradu, ne propustite doživljaj tradi-cijske svetkovine!

Rovinjskim ćete uskim uličicama brzo stići i do popločane i krivudave Grisie ko ja je od 1967. tijekom druge nedjelje u kolovozu jedinstveni izložbeni salon na svi jetu. U Rovinju se tijekom godine prire đuju ljetni festival s koncertima kla-s ič ne glazbe i raznim kulturnim mani fes-tacijama, likovna kolonija i bogati umjet-nički program. Povrh toga, Rovinj nudi i brojne sportske i rekreacijske sadržaje, a mladi će se posebno oduševiti raznolikim noćnim životom.

Primorski gradić koji živi na rivi po-sebice je romantičan u predvečerje, kad ne stvarne sjene zalaska sunca nad mo-rem, barkama, gradskim trgovima i srci-ma ljudi probude osjećaje i zbliže paro ve. Rovinj čeka širom otvorenih vrata s ro-mantičnim ozračjem usnulog medite ran-skoga gradića.

Priobalje između Rovinja i Limskog kanala, rovinjski otoci i zaleđe krajolik su s predivnim šumama crnike i bora. Zlatni rt najznačajnija je perivojna površina na istočnoj obali Jadranskog mora, uvala Pa-lud ornitološki je rezervat s više od 200 vrsta ptica, a kamenolom Monfi orenzo zaš tićeni je geološki spomenik svjetske vrijed nosti. Ali, to je tek početak, čeka vas mnogo više! I u okolici Rovinja naići ćete na jasne tragove povijesti. Posebnost je kraja groblje na brdu Maklavun, staro otprilike 3500 godina, jedini primjer grob-

ZanimljivostiUlica Grisia

Ulica je to u starogradskoj jezgri s najvećim

brojem galerija, ateljea i suvenirnica u gradu.

Zacijelo je među najprepoznatljivijim zaštitnim

znakovima Rovinja; slikovito je popločena i

krivudava, razi gra na svjetlucavim slapom ka-

me nitih stuba. Go diš nja likovna priredba prire-

đuje se od ljeta 1967., tijekom druge kolo voške

nedjelje. Priča o umjetninama pod nebom

vedrine - na zidovima, vratima, škur ni ca ma, u

portunima - povijest je i pra povijest o znatiželji,

tvrdoglavosti i upornosti kreativna uma, ta-

kođer i potvrda stvaralačkog erosa koji uvijek

iznova traži nove izazove te ide ususret čovjeku,

ususret prostoru s kojim i koji me umjetnik i

njegova umjetnost mogu i žele ko municirati.

Batane i bitinade

Rovinj je oduvijek bio okrenut moru, a stoljetna tradicija ribarstva sačuvana je do

danas, kad je batana postala simbol skladna suživota stanovništva starinskoga

gradića i primorskog jadranskog krajolika. Batana zrcali običaje, tradiciju, jezik, navike,

mentalitet i duhovno ozračje Rovinja i njegovih stanovnika. Zbog svoje karakteristične

drvene gradnje i dugovječnosti ti su čamci ravnog dna pod visokim UNESCO-ovim

pokroviteljstvom.

Tradicija batane neodvojiva je od glazbene tradicije Rovinja, koju reprezentira bitinada

– originalni izričaj rovinjske narodne pjesme. Prema tradiciji, bitinada je nastala među

rovinjskim ribarima koji su satima boravili u svojim barkama, ribareći ili krpajući mreže.

Budući da nisu imali slobodne ruke za instrumente, dosjetili su se kako glasovima postići

vrhunsku izvedbu orkestra.

Danas se rovinjska bitinada i umijeće izrade batane nalaze na listi zaštićenih ne-

materijalnih dobara Ministarstva kulture RH. Tijekom ljetnih mjeseci gosti i građani

Rovinja mogu svjedočiti umijeću gradnji batane. Naime, u večernjim satima u centru

grada, na platou ispred muzeja Kuća o batani, rovinjski kalafat izrađuje batanu koja

svoje porinuće ima na kraju ljeta.

Povorka batana s feralom u Spaciu

Ljetna etnovečer u Spaciu, uz tipičnu gastro-ponudu (vino i srdele), zvukove bitinade

i druge tradicijske vrijednosti Rovinja, zamišljena je kao gastronomski muzej, prozor

u povijest Rovinja, kojim bi se dočarala stara ribarska tradicija Rovinjaca. Program

obuhvaća posjet ekomuzeju Kuća o batani, ukrcaj gostiju na batane s feralom na

malome molu te vožnju uza starogradsku jezgru do Spacia Matika. Spacio Matika se

nalazi u Ulici V. Švalbe na moru i u njega se dolazi morskim putem, batanama na vesla.

Rovinjci uz domaću glazbu, pržene i slane srdele i vino tijekom turističke sezone gostima

pričaju svoju priču, dok su za glazbeni ugođaj zaduženi članovi folkskupine Batana i

KUD Marco Garbin.

Obitelj Hütterott

Obitelj Hütterott krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila je vlasnik park-šume Zlatni rt.

Austrijski barun Georg Hütterott je, naime, ovdje planirao stvoriti turističko središte, no

omela ga je prerana smrt. Ali njegove ideje ubrzale su razvoj rovinjskog turizma te je već

1913., uz pomoć njegove supruge, otvoren prvi gradski hotel Adriatico.

Uživanje u sportskim aktivnostima

Biciklizam, plivanje, surfanje, jedrenje, ronjenje, penjanje, nordijsko hodanje, tenis,

jahanje i blagodati wellness centara...

Vožnja brodom oko rovinjskih otoka

Za potpun doživljaj Istre nužno je isploviti

- ne samo da bi se najljepši predjeli vidjeli

s pučine, već i kako biste osjetili iskonsku

povezanost ljudi i mora. U ponudi brojnih

brodskih izleta u Rovinju otkrit ćete zov

mora, bez obzira na to uputite li se na

kružnu vožnju, piratsko krstarenje i fi sh-

picnic, razgledavanje podmorja ili noć ni

izlet uz refl ektore. Informacije i re zer va-

cije: turističke agencije i info punk tovi

bro dova na gradskoj rivi.

Sportsko-ribolovni izleti

Zaplovite u ribolovnu avanturu s Abyss

Fishing Charterom i učinite svoj odmor

nezaboravnim. Sportski ribolov je atrak-

102

nice mikenskog tipa izvan Grčke. Va lja naglasiti i arheološko nalazište Mon-kodonju – gradinsko naselje koje je bilo na seljeno između 2000 i 1200 godina pri-je Krista te grobne tumule na Mušegu. Toliko prirodnih osobitosti i kulturnih zna menitosti na tako malom prostoru!

Dvorac na otoku Sv. Andrije Na otoku Sv. Andrije samostan je be-

nediktinaca, osnovan u 6. stoljeću. U 15. stoljeću franjevci su ga proširili i povećali, a krajem 19. stoljeća uredio ga je barun Hüt terott. Danas je dvorac pretvoren u ho tel, a krase ga djela službenog slikara au s tro ugarske mornarice, Alexandera Kir -che ra.

Zavičajni muzej Zavičajni muzej smješten u baroknoj

palači grofova Califfi iz 17./18. stoljeća. Osnovan je 1954., na inicijativu rovinjskih likovnih umjetnika. Njihova je zamisao bila da Muzej bude mjesto prikupljanja kulturnog bogatstva i mjesto na kojem će se odvijati bogata izlagačka aktivnost. Prva ravnateljica bila je umjetnica Zora Matić.

Želje osnivača odredile su sadržaj i ak-tivnost do današnjih dana. Muzej djeluje za javnost u dvojnoj ulozi: kao gradska galerija i stalni muzejski postav u kojem su izložena vrijedna djela iz bogatog fun-dusa: arheološki postav, pomorstvo, zbir-ka starih majstora, suvremena hrvatska um jetnost, soba Alexandra Kirchera. Tije-kom polustoljetnog postojanja stvorene

Izleti u okolicu Zlatni rt

Rovinjski otoci

103

tivan i dinamičan, a ulov ribe je zajamčen.

Izlet traje četiri sata, ujutro ili popodne,

luk suznim brodom uz nadzor ribolovnih

struč njaka. Informacije i rezervacije: Abyss

fi shing charter, tel. 00385/91/588-3470,

info@abyss-fi shing.com,

www.abyss-fi shing.com .

Izleti biciklom

Istražite bližu okolicu Rovinja biciklom.

Provezite se kroz Zlatni rt, Cuvi, Cisternu,

arheološko nalazište Monkodonja - Mu-

šego, orn itološki park Palud, biciklom uz

vod stvo profesionalnog vodiča, u orga-

ni zaciji domaćina - Turističke zajednice

grada Rovinja - Rovigno. Izleti se or ga ni-

ziraju sva kog tjedna tijekom ljetnih mje-

seci. In for ma cije i rezercacije:

Lenicom, tel. 00385/98/855-231,

boban.memedovic@gmail.com,

www.freewebs.com/bike-excursions/ .

Limski zaljev, Romualdova pećina

Limski je zaljev zaštićeni krajolik, čije su

strane obrasle različitim oblicima makije

te hrastom meduncem i cerom. Takva raz-

nolikost vegetacije na relativno uskom

području jedinstveni je fenomen i posebna

ekološka vrijednost. U blizini se nalazi i

Romualdova pećina do koje se dolazi us-

pinjući se kroz šumu, dugu 360 metara.

Duljina je pećine 105 metara. Prosječna

tem peratura u njezinoj unutrašnjosti je

otprilike 12 stupnjeva, a relativna vlaga 70

do 75 posto. U špilji su pronađeni najstariji

ostaci pračovjeka u Istri. Osim špiljskog

medvjeda, špiljskog lava, leoparda, vuka,

lisicu, smeđeg medvjeda, špiljsku hijenu i

snježnog zeca, pronađeni su ostaci ukup-

no 41 životinjske vrste. Informacije i rezer-

vacije: turističke agencije i info punk tovi

brodova na gradskoj rivi.

Kanfanar

Otkrivajući ljepote Kanfa nar šti-

ne (18 km od Rovinja), ne mo-

žete zaobići mnoge sa kralne

spo menike: crkve Sv. Silvestra

iz 13. stoljeća, Sv. Marije od La-

kuća iz 14. stoljeća i crkvu Sv.

Agate iz 10. stoljeća; legende o

nepronađenom blagu bri tan-

skoga gusara, kapetana Mor-

ga na; Dragu, područje plod nih

ora nica, šumovitih padi na i me-

di te ranskog bilja; Romualdovu

pećinu, stanište tri tisuće šišmiša

Dvigrad

ili Limski kanal, zaštićeni prirodni rezervat.

Posjeti su u vlastitoj or ganizaciji.

Dvigrad

Ruševine Dvigrada (Duecastelli), srednjo-

vje kovnoga grada napuštenog u 17. sto-

ljeću, udaljene su od Rovinja 23 kilo metra,

podno Kanfanara. Posebno se isti ču ostaci

crkve Sv. Sofi je, a dobro se vidi i gradska

struktura opasana zidinama. Najvažniji je

kulturni spo menik nulte kate gorije na Kan-

fanarštini.

Posjeti su u vlastitoj organizaciji.

Bale

Gradić burne prošlosti, nalazi se u zaleđu

Rovinja, prema Puli (12 km od Rovinja). Još

prije Rimljana postojala je tu prapovijesna

gradina. Povijesni dokumenti, ostaci rim-

skih zgrada, brončani novčići i ostali nalazi

svjedoče o tome, da su Bale imale ulogu

rimske utvrde. Od znamenitosti izdvajamo:

žup nu crkvu, sagrađenu na ostacima bazi-

like iz 9. stoljeća, od koje je sačuvana samo

kripta; kaštel Bembo, čije je prekrasno go-

tičko-renesansno pročelje s kvadriforama

i središnjim balkonom sačuvano u potpu-

nosti, nedirnuto u sjaju i skladnoj ljepoti.

U Balama je jedino sredozemno nalazište

ko stiju dinosaura. Duž baljanskog priobalja,

na prostoru Porto Colone, pronađeni su

broj ni ostaci dinosaura i drugih prapo vijes-

nih životinja. Dio tih jedinstvenih na laza

još je u moru, a dio je izložen u baljanskoj

općinskoj zgradi. Posjeti su u vlas titoj or-

ganizaciji.

Žminj

Samo 25 km dijeli nas od gradića s at-

mosferom mediteranskog juga i kontine-

ntalnog sjevera. Smjestio se u središnjem

dijelu Istre, na brdu na 400 metara nad mor-

ske visine. Okružen je niskim bre žuljcima i

dolinama, a položaj okrenut moru podario

mu je ugodnu klimu. Poseban doživljaj

namjerniku bit će posjet kapeli Sv. Trojice,

u kojoj su sačuvane zidne slike domaćih

majstora iz 15. stoljeća te crkvi Sv. Mihovila

– najvećoj župnoj crkvi u Žminju. Posjeti su

u vlastitoj organizaciji.

Špilja Feštinsko kraljevstvo

Nalazi se u Feštinima nedaleko Žminja. Pre-

ma pričanju mještana, slu čajno je otkrivena

1930., kad se prilikom obra đi-

vanja njive urušilo dno vrtače.

Na kon Dru gog svjets kog rata

špi lja je zatr pa na te je ponovno

ot ko pana po četkom osamde se-

tih godina. Budući da se na lazi

na terenu nekad pokrivenom

buj nom šum skom vegetacijom,

obi luje špiljskim ukrasima, zbog

če ga su je mještani i nazvali Fe-

štinsko kraljevstvo. Informacije i

rezervacije:

tel. 00385/91/5616-327,

091/7212-854,

www.sige.hr .

Špilja

Feštinsko

kraljevstvo

zasigurno su vrijedni muzejski eksponati i svjedočanstvo prošlih vremena.

Rovinjski akvarijU stoljetnoj ustanovi Rovinjskom ak-

variju, smještenom pri Centru za istra-živanja mora Instituta "Ruđer Bošković", možete doživjeti svu raznolikost jad ran -skog podmorja. Akvarij se nalazi u Ulici G. Paliaga 5, a otvoren je 1891., kao "Zo-olo gische Station des ber li ner Aqua rius" i pripada najstarijim ustano vama te vrste u svijetu. Obiluje primjer ci ma lokalne fl ore i faune, kojima se poku šava dočarati tipična zajednica koja ob i tava u našem podmorju. U ljetnim mje se ci ma Akvarij je otvoren od 9 do 21 sat.

104

GastronomijaU nekom od brojnih rovinjskih restorana isprobajte specijalitete:

kapesante s tartufi ma i palentom, fi le od brancina s kavijarom i šafranom, mus od kave,

dimljene škampe na patéu od rakovice, kozice s maslinovim uljem i češnjakom, fi let od

romba s bademima, rezance s gljivama i škampima, igatone s jastogom, list s tartufi ma,

pljukance s vrganjima i škampima, ribu u umaku od koromača.

Okusite autohtone rovinjske likere, vina, maslinova ulja...

Isprobajte Rovinjski pelinkovac - prepoznatljiv je po kva li-

te ti, posebnom, gorkastom okusu te snažnom miri su pe lina.

Ra đen po tradicionalnoj recepturi koja se prenosila od prvog

vlasnika tvornice likera Giorgia Benu ssija, od 1925., do danas,

kad ga proizvodi tvornica Darna d.o.o., dokaz je tra dicionalizma

svojstvenog i mo dernom vremenu. Pripre ma se na biljnoj bazi iz

macerata pelina. Prirodna boja dobi va se karamelizacijom šećera

u specijalnim bakrenim kotlići ma, a karakteristično je da dozrijeva

u hrastovim bačvama, što mu daje posebnu aro mu, miris i prepoznatljivu kvalitetu.

Rovinjski pelinkovac pije se kao aperitiv, odličan je digestiv, a može se konzumirati

rashlađen ili kao sastavni dio osvježavajućih pića. Sadrži 28 posto alkohola.

Rovinjski pelinkovac proizvodi i prodaje Darna d.o.o., Carducci 7,

tel/fax. 00385/52/813-228, www.darna.hr .

Vlastito kuhanje pak upotpunite receptima iz Knjige recepata Kuće o batani – to su

recepti koji su se svakodnevnom primjenom prenosili s koljena na koljeno, za kućnim

stolom i u posebnoj atmosferi rovinjskih konoba – spacia, ali i tijekom obiteljskih i

skupnih izleta u prirodu. Jela se uglavnom spravljaju od jednostavnih sastojaka, a lagan

je i postupak pripreme.

U receptima je zabilježen sukus prirodnog okusa ribe, rakova i plodova mora - glavnih

jela rovinjske gastronomske ponude koja se oslanja na životne prilike u Rovinju, vezane

prije svega za pomorsko, ribom bogato tržište te skromni društveni standard ribara,

pomoraca i zemljoradnika koji nije dozvoljavao kulinarsku raspojasanost domaće

kuhinje, ali je postavio nenadmašive standarde prirodnih okusa. Domaća kuhinja koristi

malo začina i priloga, ali su pažljivo odabrani, kako bi istaknuli temeljni okus ribe: sol,

papar, ocat, luk i češnjak, lovorov list, peršin, palenta, kelj, radič i razne salate.

A kušanje i blagovanje, uz vino i maslinovo ulje - dva glavna proizvoda istarske i rovinjske

poljoprivrede, u gastronomiji Kuće o batani smatra se autentičnim gurmanskim

obredom. Knjiga recepata može se kupiti u ekomuzeju Kuća o batani, Obala P. Budicina

2, tel. 00385/812-593, www.batana.org .

su bogate i vrijedne zbirke: suvremene um jetnosti (oko 1500), zbirka starih maj-stora, arheoloških nalaza, etnologije, knji-ga, dokumenata i fotografi ja o djelovanju par tizanskog bataljuna "Pino Budicin" i druge. Zbog skučenosti prostora i bo-gate galerijske aktivnosti, danas je po sje -titeljima dostupan tek manji dio mu zej-skog fundusa.

Kuća o batani i galerija i radionica Trani

U lukama, zaštićenim od vjetrova, i danas se vežu mnogobrojne rovinjske ba tane - čamci s ravnim dnom, koje su zbog dugovječne i karakteristične drve-ne gradnje pod visokim UNESCO-ovim po kroviteljstvom. Ekomuzej "Kuća o ba-tani" dinamični je projekt koji, osim stal-nog postava batana te ribolovnog alata i pribora, kontinuiranim događanjima pru-ža jedinstven doživljaj spajanja tradicije sa suvremenim životom, prošlosti i sadaš-njosti te, prije svega, priču o drevnoj brodici koja je i danas, eto, dio rovinjske sva kodnevnice. Muzej je, između niz priz-nanja, dobio i prvu nagradu na kongresu Th e Heritage - Excellance Club, dijelu Saj-ma muzeja i baštine Expo u Kölnu.

Priča starih rovinjskih ribara ispričana je u galerijskom prostoru u centru grada (u Ulici Mazzini 1), čiji autor i vlasnik Trani izrađuje drvene makete batane u različitim veličinama. Posjetitelji mogu razgledati više od 100 eksponata – od slika i skulptura posvećenim ribarima i moru preko maketa batana i drugih plovila do starinskog alata koji su rovinjski kalafati koristili prilikom izrade batana. Neki primjerci alata stariji su od 200 godina i

Kuća o Batani

110

105 godina hrvatske

Do početka 20. stoljeća u Hrvatskoj nije postojala ortopedija kao za-seb na medicinska struka, već

su se svi ortopedski problemi rješavali u ok viru kirurgije. Zanimljivo je da i prvo iz danje naše Medicinske enciklopedije (1961.) ne sadrži posebnu natuknicu o or-topediji, već je svrstana kao potpoglavlje u na tuknici o kirurgiji.

Početak hrvatske ortopedije smješta se u 1908., kad je mladi liječnik dr. Boži-dar Špi šić u Zagrebu osnovao privatni or-toped ski zavod, prvi takve vrste ne samo u Hr vatskoj, već na čitavom sla ven skom ju-gu. Božidar Špišić (Sisak, 1879. – Zagreb, 1957.) završ io je 1897. Klasič nu gimnaziju u Zagrebu te studij medi cine, 1904., u Grazu, gdje je odmah dobio mjesto na Kirurško-ortopedskom odjelu Dječje kli-nike. Zainteresiran za ortopediju, spe ci-jalizirao je tu struku u Münchenu, Hal leu, Berlinu i Beču kod najslavnijih eu rop skih ortopeda u to doba. Posjećuje i or to ped-ske radionice te završava tečajeve iz me di-cinske masaže i fi zikalne terapije.

Još 1905. obratio se Kraljevskoj ze-malj skoj vladi u Zagrebu s prijedlogom da se u jednoj od zagrebačkih bolnica osnuje ortopedski odjel, ali je bio odbijen. Vrativši se u Zagreb nakon završene specijalizacije, 1908., ponavlja prijedlog i ponovno je odbijen. Zatim vlastitim sredstvima iste godine u Palmotićevoj ulici 22 otvara pri-vatni ortopedski zavod. Zavod je imao ambulatorij za preglede, dvoranu za "kr-va ve" i "nekrvave" ortopedske zahvate, ve-liku dvoranu s mediko-mehaničkim apa-ratima za ortopedsku gimnastiku, sobu s rendgenskim uređajem i uređajem za elektroterapiju i fototerapiju, prostor za sterilizaciju instrumenata te stacionar s četiri kreveta. Špišićeva supruga Ema rođ. Crnadak (1882. - 1940.), koja se izučila u ortopedskoj gimnastici, djelovala je u za-vodu kao fi zioterapeut i anestetičar.

Od 1912. do 1913. Špišić kao ortoped sudjeluje u Balkanskim ratovima u Beo-gradu i Nišu, stekavši veliko iskustvo u radu s ratnim ozljeđenicima i invalidima.

Mladi liječnik dr. Božidar

Špišić 1908. je u Zagrebu u

Palmotićevoj 22 osnovao

privatni ortopedski zavod,

prvi takve vrste na čitavom

slavenskom jugu

Početkom Prvoga svjetskoga rata, 1914., u improviziranoj Bolnici Crvenog kri ža za rat ne stradalnike (smještenoj u Obrt-noj ško li na Kazališnom trgu) uređuje u podr umu provizorni ortopedski za vod, što je bila prva javna ortopedska ustano-va kod nas. Zavod je imao tri dvora ne, od jel za mediko-mehaniku i ak tivnu gim-na s tiku, odjel za primjenu toplih ku pki, vruć eg zraka, dijatermiju, elek tro tera piju i ma sažu te odjel za izradu pro teza. Dio in ven tara Špišić je prenio iz svog pri-vat nog or topedskog zavoda, a dio je na-bavio uz pomoć ratnog ministarstva u Beču. U radu su dobrovoljno pomagale sestre bolničarke, većina iz zagrebačkih plemićkih krugova.

Invalidska škola, kolegij i KlinikaZavod je uskoro postao poznat u či-

tavoj Austro-Ugarskoj Monarhiji kao prvi naš rehabilitacijski centar. Budući da je prostor ubrzo postao pretijesan, Špišić 1916. seli zavod u zgradu Građanske ško le u tadašnjoj Marulićevoj ulici (danas zgra-da Farmaceutsko-biokemijskog fakul teta u Ulici Ante Kovačića). Tamo je ortopedska bolnica imala 200 kreveta na prvom i drugom katu u 11 bolesničkih soba, dok su u još tri prostorije smješteni operacijski trakt, gipsaonica, rendgen i fi zikalna te-

Napisao: dr. Vladimir Dugački

Foto: dokumentacija autora

rapija, u prizemlju su bili ambulatorij i upravni prostor, a u suterenu ortopedska radionica za izradu proteza i drugih or-topedskih pomagala (zapošljavala je mo-delare, tokare, bandažiste, postolare i druge majstore). Taj relativno velik pro-stor bio je potreban zbog velikog broja stra dalih u ratnim okolnostima.

U okviru te bolnice Špišić osniva In-validsku školu u 11 novosagrađenih bara-ka na Ciglani (danas prostor srednjo škol-skog igrališta u Klaićevoj ulici). Škola je ima la 700 ležaja, razne radionice i fi zi kal-nu terapiju, a služila je invalidima, ka ko bi se u mirnodopskim uvjetima što pri je osposobili za uključivanje u radne pro-cese, ovisno o preostaloj radnoj spo sob-nosti. Također, opismenjavala je brojne

ortopedije

Rezultat Špišićeva

poimanja ortopedije kao

socijalno-medicinske

struke bilo je otvaranje

Invalidske škole, 1916.

Prof. dr.

Božidar

Špišić

111

Ortopedsku bolnicu

1918. Špišić seli na Sv.

Duh u zgradu nedovršene

gradske ubožnice i stvara

Invalidski dom

mla dić e, unovačene u zaostalim seos kim sre di nama (posjedovala je i knjiž nicu s po -pu larnom literaturom). Održa va li su se i te čajevi iz zdravstvenog pro svje ći va nja te razni stručni tečajevi, primje rice bri jač-ki, lugarski, povrtlarski, postolarski, ko-šarački, četkarski, pivničars ki, za m a se re i dr. Invalidska je ško la zapoš lja vala različite majstore kao učitelje poje dinih zanata te medicinsko i pedagoško osoblje. A sve je bio rezultat Špišićeva p oi manja or topedije kao socijalno-medi cin ske stru ke.

Nažalost, ta izvrsno uređena bolničko-rehabilitacijska ustanova nije bila duga vijeka. Kad je zgrada u Marulićevoj ulici dodijeljena Medicinskom fakultetu za smještaj Očne i Neurološke klinike, 1918. Špišić ortopedsku bolnicu seli na Sv. Duh u zgradu nedovršene gradske ubožnice. Ponovno polazi iz početka i s golemom energijom stvara Invalidski dom s orto-pedskim, socijalnim i tehničkim odjelom.

Predanim je radom uspio uvjeriti Medicinski fakultet da je ortopedija do-ista posebna medicinska disciplina koja postaje zaseban kolegij, a Špišić, 1922., privatni docent (1927. izvanredni pro fe-sor, a 1933. redoviti). Iako relativno daleko od ostalih fakultetskih ustanova, studenti su rado pohađali nastavu na Sv. Duhu, ko-ja je bila nešto novo.

No, odgovorni ipak još nisu shvaćali važnost ortopedije. Kad je potkraj 20-ih godina odlučeno da se dotrajala Za klad -na bolnica na Jelačićevu trgu sruši (što je učinjeno 1931.), za privremeni je zamjen-ski prostor odabran Invalidski dom na Sv. Duhu (taj "provizorij" će ostati kao trajno rješenje za današnju Kliničku bolnicu Sv. Duh). Invalidski je dom ukinut, a u sklopu Zakladne bolnice ostaje ortopedski odjel sa 75 kreveta, pod vodstvom Špišićevog asistenta, dr. Ferde Grospića. Invalidska je škola raspuštena, a invalidska radionica preseljena najprije na Novu Ves, potom u Kesterčanekovu ulicu. Prof. Špišić vraća se u svoj privatni ortopedski zavod u Pal-motićevoj, no ubrzo ga seli na Trg bana Jelačića 7, gdje mu i dalje dolaze studenti.

Špišić ne odustaje od ideje za osni-vanje Ortopedske klinike pri Medicin-skom fakultetu, izrađuje planove i 1929. ih osobno nosi u Beograd, u Ministarstvo fi nancija, gdje dobiva početni, doduše skro man kapital. Klinika se počinje gra-diti na Šalati između zgrade Dekanata (u kojoj su bili smješteni Zavod za mor-fo logiju, Zavod za medicinsku kemiju, Zavod za fi ziologiju, Zavod za mikro-biologiju i Zavod za higijenu) te zgrade Zavoda za anatomiju i Zavoda za far-makologiju. Osim te dvije zgrade za teo-rijske predmete, postojala je na Šalati još i zgrada Zavoda za patologiju te veli ka klinička zgrada za dermatološku i pe di-ja trijsku kliniku (otvorena 1928., na kon sedam godina gradnje).

Dok se zgrada za Ortopedsku kliniku gradila, Špišić u dogovoru s profesorom pedijatrije Ernstom Mayerhoferom pri -vre meno smješta novoosnovanu Orto-pedsku kliniku u prostor Dječje klinike (koji je bio slabo iskorišten jer su roditelji zazirali voditi djecu na Šalatu, budući da su u neposrednom susjedstvu bila dva medicinska zavoda u kojima su se secirali mrtvaci). Špišić je dobio na prvom katu istočnoga krila veliku bolesničku sobu sa 21 krevetom i malu sobu za pisarnicu, dok je kupaonicu i još jednu sobu preuredio u

Barake Invalidske škole na staroj Ciglani

112

operacijsku dvoranu. U prizemlju se na-lazio ambulatorij. U istu se zgradu use -lila se i Klinika za uho, nos i grlo, do tada smještena u školskoj zgradi u Draš kovi-ćevoj 13.

Nova zgrada i propali planoviSimbioza s Dječjom klinikom donijela

je korist i ortopediji i pedijatriji, posebice kad je riječ o tuberkulozi, rahitisu, dječjoj paralizi te deformacijama lokomotornog aparata (prvenstveno iskrivljenju kraljež-nice i prirođenom iščašenju kuka).

Svoje prve asistente - Matu Šarčevića, Alek sandra Manzonija, Mladena Meš-trića, Mladena Petrasa i Niku Carevića upu tio je prof. Špišić na razne europske orto pedske klinike, da prenesu suvre me na znanja te mlade struke na naše pod ruč -je. A i Špišić je bio vrlo dobro ori jen tiran, u neposrednom kontaktu sa svjets kom or topedijom kroz brojne među na rod-ne kon grese; u zajednici s češ kim orto-pedima, osnovao je glasilo Zbor nik sla -ven skih ortopeda; čak je bio pred sjed nik Če hoslovačkog ortopedskog druš tva. Bio je izabran za začasnog člana mno gih eu-rop skih društava, a 1930. za do pisnog čla na Jugoslavenske akademije zna nosti i um jetnosti, ali mu to članstvo u socija-listič koj Ju goslaviji nije obnovljeno.

Nova Ortopedska klinika počela se graditi 1930., prema nacrtima inž. Egona Stein manna, tada vrlo mladog (rođ. 1901.) arhitekta Sekcije za izgradnju Medi cin-skog fakulteta pri Građevnoj upra vi gra da Zagreba, i u izvedbi građev nog po duzeća inž. Ivana Grgića. U međuvre me nu je

Špi šić nabavljao opremu i ure đaje za kli-ni ku. Zgrada je izvedena kao samo sto je -ća trokatnica, tlocrtne površine 650 m². Špišić je zamislio da u suterenu bu du gim-nastička dvorana i tehnički od jel, u pri-zemlju ambulatorij, rendgen i ope racijska dvorana te sterilizacija, na prvom katu bolesničke sobe, blagovaonica i knjiž nica, na drugom katu socijalni odjel (tj. odjel za sakatu djecu), predavaonica i mu zej te na trećem katu golema terasa za sun čanje bolesnika. Kuhinja nije bila pred viđena jer bi se hrana dovozila iz ku hinje obližnje Dermatovenerološke i Pe dijatrijske kli-nike.

Zgrada je dovršena 1940., ali se u pri z emlje uselilo Ravnateljstvo Kliničke bol nice (iz zgrade u Draškovićevoj ulici), a na drugi kat Stomatološka klinika (iz zgra de Dječje klinike, u kojoj se odvojila od Klinike za uho, nos i grlo). Tako je, na-žalost, propala ideja o socijalnom odjelu, tj. prijeko potrebnom odjelu za sakatu djecu.

No, to nije bio jedini udarac na prof. Špišića. U studenome 1940. Vijeće Me-dicinskog fakulteta zaključilo je da se, navodno zbog štednje, katedra iz orto-

pedije ukine, ali ju je, uz podršku Zbora liječ nika i ostale javnosti, Špišić jedva uspio sačuvati. Školskih godina 1937./38., 1941./42. i 1942./43. prof. Špišić je bio dekan Medicinskog fakulteta, a 1943./44. rektor Hrvatskog sveučilišta. Iako se za NDH nije politički eksponirao te je jedina njegova "krivnja" bila u tome što je u tim turbulentnim vremenima bio de kan i rektor, ipak je 1945. uklonjen s Ortopedske klinike i naloženo mu je da u bolnici na Sv. Duhu osnuje ortopedski odjel sa 150 kreveta.

Katedra za ortopediju je ukinuta i pri-ključena kirurgiji, a Ortopedska je klinika reducirana na samo 20 kreveta. Preostali je dio zgrade zauzela Stomatološka kli-nika koju su vlasti pretvorile u centar za zbrinjavanje ratnih ozljeda čeljusti (za či-tavu Jugoslaviju), kojih je u to nepo sred no poratno vrijeme bilo mnogo.

Ortopedija konačno u svom prostoru

Ubrzo je prof. Špišić umirovljen, a za predstojnika Klinike postavljen je njegov bivši asistent, prof. dr. Ferdo Grospić.

Vlasti su ipak shvatile da hrvatska ortopedija ne može bez svoga začetnika, prof. Špišića. Godine 1946. pozvale su ga da sudjeluje u osnivanju socijalno-zdravstvene ustanove Doma za invalidnu djecu na Goljaku, budući da je u tom po-ratnom razdoblju bilo mnogo tjelesno oš tećene djece. To je bila jedinstvena ust-anova u tadašnjoj Jugoslaviji.

Na toj je lokaciji od 1927. djelovao dom Narodne zaštite koja je zbrinjavala

Ortopedska klinika na Šalati

Nova Ortopedska klinika

počela se graditi 1930. na

Šalati, prema nacrtima

inž. Egona Steinmanna

113

zapuštenu i socijalno nezbrinutu djecu (za vrijeme NDH, kad je Narodna zaštita ukinuta, tu je djelovao Dom sestara socijalne službe i kolonizacije djece, u kojem su bila smještena djeca iz različitih dječjih domova radi liječenja trihofi tije). Dom za invalidnu djecu uključivao je i školski program za djecu kojoj je bilo potrebno duže liječenje, a imao je i depandansu u Kraljevici za što potpuniju rehabilitaciju invalidne djece. Dom je od 1960. djelovao isključivo kao zdravstvena ustanova, a zvao se Zavod za rehabilitaciju invalidne djece, zatim Zavod za rehabilitaciju djece oboljele od cerebralne paralize, pa Zavod za zaštitu djece s motornim smetnjama, dok je to danas Specijalna bolnica za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, koja djeluje na dvije lokacije: Goljak 2 i Zelengaj 37.

Posebno se prof. Špišić bavio prirođenim manama loko-motornog sustava (npr. iščašenjima kuka), različitim vrstama invalidnosti, rehabilitacijama, pri čemu je uvijek isticao so-cijalno-medicinsku važnost ortopedije. Izradio je neke originalne terapijske postupke i uređaje (npr. kolica za djecu s prirođenim iščašenjem kuka). Učvrstio je pojam funkcionalnog liječenja. U njegovim radovima koji tretiraju invalidnost, posebice dje-ce, ogleda se velika socijalna osjetljivost. Svojim je radom dao temelje ortopediji, rehabilitaciji i skrbi za invalidnu djecu. Bogato iskustvo pretočio je 1952. u prvi naš udžbenik ortopedije te odgojio brojne generacije hrvatskih ortopeda. Međutim, u prvom izdanju Hrvatskog općeg leksikona njegovo je ime i prešućeno, no taj je propust popravljen u drugom izdanju.

Steimannova je zgrada doživjela brojne preinake. Godine 1958.-59. sa sjeverne je strane dograđen bazen za hidroterapiju, spojen zatvorenim hodnikom s glavnom zgradom, prema pro-jektu arhitekta Antuna Ulricha. Nekadašnja velika terasa na trećem katu preuređena je u zatvoreni bolnički prostor za re kon-struktivnu kirurgiju, 1985.-87., prema nacrtu arhitekta Dražena Juračića. Dvorišnoj prizemnoj zgradi, koja je nekoć služila kao konjušnica, dograđen je prvi kat za potrebe ortopedske poli-klinike. Konačno je Stomatološka klinika (Klinika za kirurgiju čeljusti i lica) preseljena u prostor Kliničke bolnice Dubrava, pa je Ortopedija konačno mogla preuzeti čitavu svoju zgradu koja joj je davno bila namijenjena.

Pitomci Invalidske škole