NOVA AKROPOLAwww.nova-akropola.comBroj 06 | 2015.

Z A B O L J E G Č O V J E K A I B O L J I S V I J E T

Spartanskoučenje o strahu

POZIV NA MIR

PISMA UČENIKU

MISTERIJ NESTAJANJA PČELA

BRIHADISVARA

4

Sadržaj

4 Albert SchweitzerPOZIV NA MIR

7 SPARTANSKO UČENJE O STRAHUMarko Perutović

10 Francis BaconO PRATIOCIMA I PRIJATELJIMA

12 SenekaPISMA UČENIKU

14 BELA ČIKOŠ SESIJA Marina Obradović

17 BRIHADISVARA Remek djelo dravidske arhitekture

Romina Runje

18 MISTERIJ NESTAJANJA PČELA Anne Notaras

Impresum:Glavni urednik: Andrija Jončić

Izvršna urednica: Nataša Žaja

Urednici rubrika: Luka Marić, Dijana Kotarac, Sofija Stepanovska, Anastazija Pulja, Marta Mihičić

Lektura: Branka Žaja, Vesna Bosnar

Tehničko uredništvo: Atila Barta, Svjetlana Pokrajac, Matija Prević

ISSN 1849-6237

06 | 2015. WWW.NOVA-AKROPOLA.COM

NOVA AKROPOLAZ A B O L J E G Č O V J E K A I B O L J I S V I J E T

Izdavač: NOVA AKROPOLA - kulturna udruga

Ilica 36, 10000 Zagreb Tel: 01/481 2222, Fax: 01/233 0450

web: www.nova-akropola.hr e-mail: info@nova-akropola.com

12

14

17

23

7 10

1816

3

Nema dana da nas mediji ne suoče s nemilim vijestima: sukobi, ratovi, nasilje, kriminal, fundamentalizmi, terorizmi, krize, i tako une-

dogled. Mediji koji oblikuju vrijednosni sustav, stavove i ponašanje građana potiču i nezasitni konzumerizam, što je samo posljedica naglašavanja onog izvanjskog nauštrb čovjekove nutarnje dimenzije. Usporedno se sve više osjeća nedostatak uzajamnog poštovanja i povjerenja, kako na razini pojedinaca tako i država.

Suvremeni čovjek gubi konce, oslonce i orijentire, sve se teže snalazi i tone. U takvom vremenu otuđeno-sti i dezorijentiranosti sjajni primjeri jedinstva, vrline i junaštva, prijateljstva i požrtvovnosti mogu nam poslu-žiti kao svjetionici nade.

Jedan od tih svjetionika je Sparta, o čijem nasljeđu pišemo u ovom broju. Spartance pamtimo po časti, pravdoljubivosti, hrabrosti, samodisciplini, odano-sti zajedničkom cilju, što se temeljilo na "ratničkom karakteru". Mudri Likurg zakonom ukida svaki oblik luksuza pa želju za bogaćenjem zamjenjuje natjecanje

u vrlinama. Zato je izuzetna pažnja poklanjana odgoju koji je bio usmjeren prema nadilaženju vlastitih slabo-sti i jačanju svijesti o odgovornosti za svoje postupke pred državom i pred bogovima. Kao temeljna vrijed-nost, u srca građana usađivala se dužnost prema zajed-nici. Tako formirani građani davali su najbolje od sebe za opstanak države koja je bila zajednički ideal, ispred interesa pojedinca. Spartanci su nastojali živjeti tako da budu dostojni svojih herojskih predaka. Njihovo se djelovanje rukovodilo idealom koji nadilazi materi-jalnu udobnost i sebične prohtjeve čovjeka. To su bili temelji slike svijeta zbog kojih je Sparta bila nepobje-diva i do danas ostala inspiracija mnogima.

Znakovi našeg vremena nepogrešivo ukazuju na potrebu da stanemo, zamislimo se i učinimo napor kako bismo se otrgnuli banalnostima suvremene potrošačke kulture lišene duha i uzvišenih ideja, te učinimo život smislenijim i ljepšim, na tragu dubljeg uzajamnog poštovanja i povjerenja.

Uredništvo

4 NOVA AKROPOLA 06/2015

Zapanjujući razvoj znanosti i tehnologije doveo je do materijalnog blagostanja na svakom području ljudskog života. Nažalost, taj je

napredak pratio i razvoj ratne tehnike do nesluće-nih razmjera. Utrka u naoružanju između vodećih svjetskih sila dovela je do toga da je ukupna količina nuklearnog oružja postala višestruko dovoljna da uni-šti cjelokupan život na Zemlji. I zato se poziv svijetu da sagleda pravo stanje stvari, koji je uputio Albert Schweitzer prilikom preuzimanja Nobelove nagrade za mir još 1954. godine, čini više nego aktualnim.

Premda je od završetka Drugog svjetskog rata kao i aktiviranja prve nuklearne bombe prošlo sedamdeset godina, opasnost od novog svjetskog sukoba i moguć-nost aktiviranja nuklearnog oružja ne prestaje. Nema sumnje da bi u potencijalnom budućem ratu bila korištena znatno moćnija sredstva uništenja nego u prijašnjim ratovima. Razorna snaga nuklearnog oružja, posljedice njegove radijacije, ogroman broj ljudskih žrtava koje bi takav rat donio pozivaju na preispitivanje

savjesti svakoga od nas. Brojnim pozivima kojima je upozoravao javnost na opasnosti nuklearnih pokusa i oružja, ukazujući na njihove nepredvidive posljedice za svijet, Albert Schweitzer je nastojao probuditi ono humano u čovjeku.

Smatrao je da se mir može postići samo odbijanjem rata iz moralnih razloga jer rat pretvara čovjeka u nečo-vjeka. Hoće li se postići mir ili ne, ovisi o razvoju mentali­teta pojedinca, ali i njihovih nacija. Obnova jednog naroda mora biti obnova srca – jedna promjena unutar čovjeka.Iz govora izdvajamo sljedeće: …U našem vremenu jasno se vidjelo kakvo je zlo rat, zato je naša zadaća spriječiti ga. Posebno to moramo učiniti iz etičkih razloga. U oba svjetska rata mi smo bili krivi za počinjene strahote. To se više ne smije ponoviti. Moramo biti dovoljno hrabri da vidimo stvari kakve jesu. Čovjek je postao nadčovjekom radi svojih znanstvenih i tehnoloških postignuća, znanja i vještina. Čovjek je zagospodario ne samo fizičkom sna­gom svoga tijela nego i silama prirode.

Albert Schweitzer POZIV NA MIR

5

Čovjek može ubiti jedino koristeći se fizičkom sna­gom. Kao nadčovjek on to može učiniti koristeći se sredstvima koja omogućuju oslobođenje energije kroz brzo sagorijevanje jedne ili druge mješavine kemij­skih tvari. Time sada kao nadčovjek može, primjerice, stvoriti moćne projektile i odaslati ih na velike uda­ljenosti. Nažalost, nadčovjek je u određenom smislu nepotpun. On ne posjeduje, razmjerno svojoj snazi, i nadljudski razum. A takav bi razum bio potreban kako bi uporabio dobivenu snagu za postizanje razumskih ciljeva, a ne samo za ubijanje i razaranje… Time je očito dokazano nešto što se prije pokušalo sakriti: što više raste snaga nadčovjeka, on biva sve siromašniji… U prvom redu moramo shvatiti da kao nadljudi mi prestajemo biti ljudi. Dopustili smo ubijanje dvadeset milijuna ljudi, atomska bomba pretvorila je u ništavilo čitave gradove s njihovim stanovnicima. Čak i kad smo zaključili da je to neljudski, smatrali smo da nas je na to prisilio rat. Prihvaćajući takvu sudbinu ugrozili smo svoju ljudskost. Moramo shvatiti da smo svi krivi zbog nehumanosti. Zbog te strašne zajedničke spoznaje morali bismo se izboriti za što brži dolazak vremena bez ratova. Takva volja i nada mora nam podariti novi duh kojim ćemo dosegnuti višu osviještenost koja će nas sprječavati da se na nedostojan način koristimo snagama kojima raspolažemo… No, je li duh stvarno sposoban ostvariti zadaću koju mu moramo povjeriti?

Ne smijemo podcijeniti snagu duha. Ipak je on taj koji pokreće povijest čovječanstva. Iz njega izvire humanističko stajalište na kojem se temelji svaki napredak na putu prema višem obliku ljudskog posto­janja. Kroz to humanističko stajalište mi smo vjerodo­stojni sebi samima, mi smo sposobni za stvaralaštvo.

Albert Schweitzer rođen je 1875. godine u Kay-sersbergu, mjestu u pokrajini Alsace u Francuskoj, u obitelji protestantskog svećenika. Kao dječak pokazuje nadarenost za glazbu, pa je nakon završene gimnazije upisao studij klavira i orgulja u Parizu. Bio je jedan od najvećih orguljaša i jedan od najboljih poznavatelja Bachova stvaralaštva. Godine 1893. upisao je studij filozofije i teologije na Sveučilištu u Strasbourgu. Proučavao je povijest religije, posebno kršćanstva, a od 1902. do 1912. godine bio je preda-vač na Teološkom fakultetu u Strasbourgu.

Njegov je život promijenio članak u glasniku Društva evangeličke misije kojim su se pozivali misionari, liječnici i učitelji spremni na pruža-nje pomoći u Kongu. Schweitzer je tada odlučio posvetiti se liječenju i pomaganju jer je smatrao "da je onaj tko je pošteđen patnje, dužan ublažiti bol drugima. Otvorite oči i osvrnite se je li nekome potrebno posvetiti vrijeme ili dati ohrabrenje. To može biti usamljen, bolestan ili nemoćan čovjek. To može biti starac ili dijete. Nemojte propustiti prigodu da dajete ljudima". Zato Schweitzer upisuje studij medicine te nakon diplome 1913. godine, zajedno sa suprugom Helenom Breslau odlazi u Lambarenu, selo blizu ekvatora u Africi, gdje u okolici od petsto kilometara nije bilo niti jednog liječnika. Osnovao je naselje i bolnicu gdje je radio i pomagao sve do svoje smrti u 90. godini. Postao je istinski primjer čovjeka koji je na najljepši način uspio pretvoriti ideje u stvarna djela. Bolnica koju je osnovao u Lambarenu djeluje i danas.

6 NOVA AKROPOLA 06/2015

Nehumanističkim stajalištem mi nismo vjerodostojni i lako postajemo žrtve greške.

Snaga duha očitovala se u XVII. i XVIII. stoljeću. Ona je nacije Europe i izvela iz srednjeg vijeka, obra­čunavajući se s praznovjerjem, progonima, mučenjem i

drugim oblicima okrutnosti i gluposti. Staro je zamije­njeno novim u evolucijskom hodu koji vječno fascinira. Iz toga je nastalo ono što smo uvijek kulturološki posje­dovali i još posjedujemo. Danas, ako želimo izbjeći taj pad, moramo ponovno dosegnuti taj duh. On mora ponovno učiniti čudo, upravo onako kako je to učinio kad je izvukao europske narode iz srednjeg vijeka, čak još veće čudo.

Duh nije mrtav, on još živi, ali skriven. On je shva­tio da ljudska priroda oblikuje svijet. U toj spoznaji jest njegova snaga. Samilost kao temelj etike ima istinsku dubinu i širinu samo kada se odnosi na sva živa bića, a ne samo na ljude.

…Još jedanput se usuđujem apelirati na cjeloku­pnog čovjeka, na njegov kapacitet mišljenja i osjećanja, upozoravajući ga da upozna samoga sebe i bude vjero­dostojan sam sebi… U ime svih onih koji su se posvetili zaštiti mira, molimo narode da učine prvi korak na tom novom putu. Nitko pri tome neće izgubiti bilo kakvu moć ili značenje. Ako je to put ili početak ukla­njanja okrutnosti rata, počet će se graditi povjerenje među nacijama.

Priredila: Sofija Stepanovska

7

Sparta se oduvijek smatrala posebnim oblikom grčke kulture. Za razliku od grčkih sunarod-njaka, koje pamtimo po remek-djelima umjet-

nosti i filozofije, Spartance pamtimo po jedinstvenom načinu života. Ratništvo, težnja za očuvanjem časti, hrabrost i želja da se bude bolji, omogućili su Sparti da kroz stoljeća bude vodeća sila helenskog svijeta. Poznati su po svojoj sažetosti, jednostavnosti i dovit-ljivosti u govoru. Platon je govorio da se čak i pored prosječnog Spartanca svaki Grk osjeća kao malo dijete. Spartanski kralj Likurg ustanovio je društveni poredak i temelje zakona. Za provođenje zakona, koji nikad nisu bili zapisani, pouzdavalo se u strukturu vlasti i moralnost onih koji su vodili državu. Cilj čitavog načina života u Sparti bio je smanjiti osjećaj vrijednosti materijalnog i povećati osjećaj vrijednosti onoga što su oni smatrali najvrednijim – ljudskih vrlina.

Spartansko se ratno učenje temeljilo na pojedincu i na izgradnji njegovog "ratničkog karaktera". Rat-

ništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. To je bilo prvo bojno polje na kojem su mladi Spartanci ratovali. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji ratnik mora nadići. Spartanac sa što manje nedostataka i što više vrlina, zasigurno će biti bolji ratnik.

Prvi korak u izgradnji ratnika bio je odgoj. Spar-tanska djeca nisu pripadala svojim roditeljima nego državi. Ovakav način gledanja na potomstvo, koliko god nama danas bio neprihvatljiv i čudan, stvarao je karakterističan osjećaj jedinstva. Spartanac se istovre-meno smatrao ocem, sinom i bratom ostalih Sparta-naca. Vođeni tom idejom, davali su najbolje od sebe za opstanak države. Država je bila ideal, ispred interesa pojedinca. Sam odgoj, od dječje dobi do zrelosti, izvan je konteksta ovoga članka, ali svaki dio tog procesa bio je pomno osmišljen i pod nadzorom starijih, koji su ga i sami prošli.

Spartansko učenjeO STRAHU

Marko Perutović

8 NOVA AKROPOLA 06/2015

Učenje o strahu – fobologijaStrah, phobos, javlja se u svakom fizičkom sukobu, a posebno u bitci. Kao mehanizam obrane, izlučivanjem hormona, pojačanim ritmom disanja i rada srca, pri-prema organizam na opasnost. Strah je prirodna reak-cija, ali ukoliko se ne kontrolira, vodi prema panici koja paralizira organizam i prepušta ga vanjskim utjecajima.

Jedan od principa spartanske fobologije bio je sta-lan dodir sa strahom, da bi, kad se on pojavi, bio nešto poznato i uobičajeno. Svjesni ovih spoznaja, Spartanci su bili stručnjaci proučavanja straha i svakodnevnog rada s njim do te mjere da se čak i zakonom poticao rad sa strahom. Primjer toga bila je zabrana upotrebe ulične rasvjete i baklji za osvjetljivanje puta noću.

Osim toga, s obzirom da ga i neprijatelji osjećaju, strah može biti snažan saveznik. Zbog toga su vodili računa o izgledu i organizaciji borbenih postrojbi koje su svojom pojavom i držanjem trebale u neprijatelju probuditi osjećaj straha.

U svrhu savladavanja vlastitog straha koristili su se pje-smama, pogotovo onima o velikim junačkim djelima, koje su punile srca ratnika osjećajem slave i časti. Djecu su učili da na strah i napade reagiraju humorom. Smatrali su da dobar smisao za humor može pobijediti instinktivne reak-cije tijela. Dobro su poznate spartanske dosjetke kojima su odgovarali na neprijateljsko zastrašivanje. Umjetnost pjesme, smisao za humor i poznavanje tehnika disanja bili su stupovi umijeća spartanskog učenja o strahu.

Četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu

Unutar fobologije postoje četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu. Oni kulminiraju vrlinom suprot-nom strahu, a konačna je pobjeda nad strahom moguća

samo ukoliko ta vrlina postoji. Ta su četiri stupnja koraci koji vode do andreie, ratničke hrabrosti ili

uništenja straha.

Prvi korak u borbi protiv straha bilo je "djelovanje usprkos strahu". Spartanci kažu da ratnik, kad se nalazi u situaciji borbe za život, okružen stalnim prisustvom smrti i prinuđen gledati užase rata, ulazi u stanje mentalne oduzetosti koju su nazivali katalepsija ili obuzetost. U tom stanju ratnik djeluje isključivo zbog panike ili instinkta, bez promišljanja ili opreznosti, jed-nostavno se bori ne brinući se za posljedice. To je ono što se naziva "ratno ludilo", koje opisuju mnogi kro-ničari ratovanja. U stanju katalepsije, ratnik je mogao ostvariti velike podvige, ali ta mu se djela nikad nisu priznavala kao djela napravljena iz hrabrosti ili vrline, zato što se i životinje, dovedene u situaciju borbe za vlastito preživljavanje, ponašaju na isti način. Ovaj je način djelovanja u Sparti bio kritiziran jer su smatrali da pretvara čovjeka u njegovu suprotnost, zvijer.

Drugi korak u pobjedi straha bio je "pobijediti strah". Tome su težili onime što mi nazivamo "spar-tanskim načinom života", tj. konstantnom potragom za vrlinom koju je Likurg, njihov zakonodavac, usadio u srca svojih sugrađana. Strah od toga da se osramote očevi, obitelj, prijatelji, oni sami i u konačnici vlastiti grad, bio je jači od straha od smrti u bitci. Zbog toga su mnogi radije birali umrijeti, nego vratiti se kući poniženi od strane neprijatelja. Zbog prirode ovoga djelovanja, koje u sebi sadrži promišljanje, a ne samo djelovanje instinkta, ono je uzvišenije od katalepsije, ali nikako nije andreia – ratnička hrabrost.

Treći stupanj učenja o strahu bilo je djelovanje zbog "težnje za slavom". Doza plemenitosti koju sadrži takvo djelovanje čini ga bližim spartanskom idealu ljudskog ponašanja od prethodna dva. Primjer nalazimo u moti-vacijama i duhu koji je pokretao olimpijske pobjednike. Ratnikov štit, koji se nosio na lijevoj ruci, u bojnoj vrsti štiti i izloženu desnu stranu suborca. Zbog toga je bila posebna čast boriti se uz kraljev bok, kao njegov zaštit-nik. Rijetki su oni koji su se dokazali u životu i borbi da bi dobili tu privilegiju, a među njima su bili i osvajači olimpijskih natjecanja. Plutarh priča o spartanskom pobjedniku na Olimpijskim igrama kojemu je jedan trgo-vac ponudio nagradu za ostvarenu pobjedu. Nakon što je pobjednik odbio nagradu, trgovac ga začuđeno upita čemu toliki trud i odricanje bez ikakve nagrade. Odgo-vor je bio da je mogućnost borbe uz kraljev bok najveća nagrada koju će dobiti.

Ovaj poseban način ostvarenja pobjede nad strahom, često smatran nadljudskim, omogućuje ostvarenje velikih herojskih djela. Ipak, usprkos svem trudu i odricanju, korijen takvog čina ipak je sebičan. Takvo djelovanje zbog toga ne može biti božansko.

9

Phobos – strah – svojstvo je materijalnog svijeta i rađa se iz tjelesnog, imajući svoj izvor u tijelu. Aphobia – hra-brost – božanske je prirode i njeno je izvorište u vrlini. Ratnik koji je razvijao svoje vrline bio je slavljen zbog njih i posljedično je u materijalnom svijetu imao božanske karakteristike. To su bili preduvjeti potrebni da se neku osobu nazove polubogom. Dalje, smatralo se da se esen-cija ratničke vrline nalazi u ženskim principima. Grčke riječi phobos i tromos, sinonimi za strah, muškog su roda, dok su riječi andreia i aphobia ženskog roda. Gotovo identičan pristup takvom razmišljanju o ratničkoj hrabro-sti možemo vidjeti i kod japanskih ratnika, samuraja, koji su smatrali da je jednom ratniku osim puta mača potre-ban i put pera. Naime, samuraji su smatrali da se najviša kvaliteta nečije personalnosti može izraziti tek razvojem prirode suprotne njoj samoj. Tako je ratnik svoju krutost trebao "omekšati" poezijom, kaligrafijom ili nekim dru-gim oblikom ljudskog umijeća koji razvija vezu s nemate-rijalnim, transcendentnim, dok su za žene samuraja, koje su u japanskom društvu toga vremena zauzimale mjesto posebne kaste, preporučali vježbanje u praktičnim stva-rima i baratanju oružjem.

Slično je bilo i spartansko razmišljanje. Spartanci su primjer pobjede nad strahom i ponašanja jednog ratnika pronalazili kod vlastitih majki i supruga. Majci nije ništa prirodnije od zaštite svoga djeteta. Ono što je impre-sioniralo spartanske ratnike, bilo je promatrati majke i supruge kako gledaju vlastite očeve, muževe i sinove dok koračaju u smrt. Dostojanstveno i bez suza ispraćale su ih opomenama da čuvaju svoju čast i čast Sparte, potiskivale su svoje prirodne majčinske nagone dajući ono što im je bilo najvrednije za nešto više, za Državu.

Baš na tom se mjestu rađa četvrti i posljednji korak u dostizanju aphobie, a to je "vladanje samim sobom". Tek kad se uspije kontrolirati instin-kte i nagone, može se izraziti ono najbolje u pojedincu. Ovo "vladanje samim sobom" preneseno u borbu vodi rat-nika na razinu višu od uobiča-jene. U ovom stanju ratnik na inteligentan način vlada svim reakcijama svoga tijela i na njega ne utječu okolnosti borbe. Dola-zeći tako u kontakt s andreiom – ratničkom hrabrošću, u njegovim djelima nema ničega sebičnog i njegovo se djelovanje ne reflektira u njemu samom. Ovo je stanje moguće postići samo ako se djelo-

vanje rukovodi nečim višim, odnosno idealom. Budući da je ideal transcendentan i arhetipski, on dolazi od božanskog i kao takav postaje poveznica između ratnika i božanskog.

To je, prema Spartancima, najveći domet ratnika, zato što njegovo djelovanje više nema izvor u njemu samome, nego u nečem višem. To se stanje može proži-vjeti tek kad u najdubljoj intimi ratnika postoji duboka ljubav prema idealu. Upravo je ljubav, za Spartance, suprotna strahu i ujedno najviša i najslavnija točka koju jedan čovjek može ostvariti putem ratništva. Taj odnos ratnika i ljubavi na grčkim se slikama prikazivao inti-mnom vezom Afrodite – boginje ljubavi i Aresa – boga rata. Pobjeđujući strah na prethodno opisani način, onaj koji se bori u isto vrijeme ima veliku ljubav prema svima oko sebe, uključujući i neprijatelje.

Učenje o strahu i spartanski način života imali su zadatak graditi čovjeka i voditi ga prema onome najbo-ljem u njemu. Ovakav način razmišljanja, koliko god

današnjem čovjeku stran, zato što povezuje nešto destruktivno i konstruktivno, bio je prisutan

ne samo kod Spartanaca nego i u drugim viteškim društvima. Jedan od primjera je prije navedeni samurajski način života, u čijoj je pozadini težnja idealu. Ovaj

sažetak spartanskog učenja o strahu govori o pristupu životu koji se često provlači i kroz druge grčke polise. Možda su zbog njega, ne samo Spartanci nego i ostali Grci, unatoč

brojnijim protivnicima, pobje-đivali u bitkama za opstanak vlastite kulture i načina života. Povijesnih primjera ima više, prosudimo sami.

10 NOVA AKROPOLA 06/2015

Francis BaconO PRATIOCIMA I PRIJATELJIMA

Skupih se pratioca treba kloniti kako čovjek ne bi, produljujući rep, skratio krila. Ne mislim da koštaju samo oni koji opterećuju novčanik,

već i oni koji dodijavaju i salijeću moljakajući. Obični pratioci neka ne očekuju išta više od odobravanja, preporuke i zaštite od nepravde. Još se više treba klo-niti svadljivih pratioca koji se ne priklanjaju čovjeku naklonosti radi, već zbog nezadovoljstva prema nekome drugome, otkud obično polaze nesporazumi kakve često viđamo među velikašima. Isto su tako vrlo nezgodni oni pratioci koji stalno trube u slavu svojih nadređenih, jer takvi im zbog nedostatka odmjerenosti kvare poslove, umanjuju ugled i stvaraju zavidnike. Postoji i vrsta opasnih pratilaca, to su doista uhode; oni nastoje doznati tajne kuće i prenose ih drugima.

Pa ipak, takvi ljudi često uživaju naklonost jer su vrlo uslužni i obično razmjenjuju svoje priče. Pratnja ljudi određenog staleža kojem i uglednik pripada (npr. vojnika kad je u pitanju ratnik i slično) uvijek se odobravala, čak i u monarhijama; ali pod uvjetom da nije suviše raskošna ili razvikana. Ali najčasnija je ona pratnja koja slijedi čovjeka koji zna kako unaprijediti vrlinu i zaslugu u ljudi svake vrste. Pa ipak, tamo gdje se nitko osobito ne ističe, bolje je u pratnji imati pro-sječnog nego sposobnijeg čovjeka. Osim toga, istinu govoreći, u lošim su vremenima korisniji poduzetni negoli kreposni ljudi. Istina je da se u vladi dobro podjednako koristiti ljudima istoga položaja: jer odo-bravati previše jednima znači njih učiniti oholima, a druge nezadovoljnima jer oni mogu tražiti ista prava.

11

Inače je u iskazivanju naklonosti dobro činiti razliku među ljudima i birati, jer tako oni izabrani postaju zahvalniji, a ostali uslužniji: jer sve ovisi o naklono-sti. Razborito je ne iskazivati isprva nikome previše naklonosti jer se u tome ne može ustrajati. Voditi se (kako to nazivamo) jednim čovjekom je nesigurno; to pokazuje slabost i daje prostora kleveti i lošem glasu, jer oni koji neće odmah otvoreno kuditi i ružno o čovjeku govoriti, slobodnije će govoriti o onima koji su s njima dobri i time će povrijediti

njihovu čast. Još je gore povoditi se za mnogima, jer onda čovjek izražava mišljenje onog s kojim je zadnjim razgovarao i vrlo je nestalan. Uvijek je dobro primiti savjet nekolicine prijatelja, jer promatrači često vide više negoli igrači, a dolina najbolje otkriva brijeg. U svijetu ima malo prijatelj-stva, a kaže se najmanje među jednakima. Ono koje postoji, postoji između jačeg i slabijeg, pa će uspjeh jednoga povući drugoga.

S engleskog prevela: Vlasta Nedela

12 NOVA AKROPOLA 06/2015

Lucije Anej Seneka Mlađi jedan je od najznačaj-nijih predstavnika rimskog stoicizma.

Rođen je u I. st. pr. Kr. u rimskoj Kordobi. Već od malih nogu pokazuje nadarenost. Pod utjecajem svojih učitelja, poznatih stoika i pitagorejaca toga doba, stječe široku naobrazbu te postaje cijenjeni govornik, filo-zof, pjesnik. Uključuje se u politički život Rima i kao član senata dospijeva na carski dvor. Uskoro pada u nemilost cara Klaudija te biva osuđen i prognan na Korziku.

Seneka se u izgnanstvu ne predaje. Svoj život posve-ćuje učenju i unutarnjem samopromatranju. U tom raz-doblju piše neka od svojih najznačajnijih filozofskih djela: Prirodnjačka istraživanja, Dijalozi, O dobročinstvima, O blagosti, Pisma Luciliju i dr.

Pomilovan je nakon osam godina te se vraća u Rim. Postaje učitelj jedanaestogodišnjem Neronu koji sa seda-mnaest godina nasljeđuje prijestolje i Seneku odabire za svog savjetnika. Umjesto maloljetnog Nerona državom upravlja Seneka i tih pet godina njegove vladavine smatra se najsretnijim razdobljem Rimskog Carstva.

No, Neronu dosade Senekina učenja i otima se nje-govom utjecaju, a Neronova raskalašenost i svirepost sve više uzimaju maha. Na kraju okrivljuje Seneku za zavjeru i osuđuje ga na smrt. Kao osobitu milost dopusti mu da si sam oduzme život.

Seneka je za sobom ostavio niz djela: tragedija, satira i pjesama, dok su najupečatljiviji njegovi moralno-filozof-ski spisi. Težište njegove filozofije je etika; on naglašava praktičnu i terapeutsku stranu filozofije. Razmatra etička

pitanja kao i ljudske postupke i ponašanje na tako jedno-stavan i razumljiv način da potiče čitatelje na razmatranje vlastitog života. Također ih bodri da se svojim promišlje-nim i ispravnim životnim odlukama, unatoč svim burama i olujama, nastoje približiti stoičkom idealu mudraca. Seneka vrlo suptilno, ali izravno i jasno govori i današ-njem čovjeku o potrebi usavršavanja karaktera i uređenja vlastitog života.

O PUTOVANJU KAO LIJEKU PROTIV NEZADOVOLJSTVAMisliš li da si jedini koji je to doživio? Zar si zbilja iznenađen kao da se još nikom nije dogodilo da mu tako dug put i takva raznolikost krajolika nisu pomogli odbaciti sjetu i osjećaj potištenosti? Promjena karak-tera, a ne promjena okoline, ono je što ti treba. Možeš preploviti beskrajni ocean, ali da se poslužim riječima našeg pjesnika Vergilija:Kopna i gradovi ostaju za krmom1, kamo god da kreneš, pratit će te tvoje slabosti. Evo što je Sokrat rekao nekome tko se slično požalio: "Zašto se čudiš da ti putovanja ne koriste, kad svugdje sa sobom vučeš sebe? Natovaren si istim onim što te je i odvelo na put." Kako bi svježina dalekih krajolika i upoznavanje s tuđom okolinom mogli biti od ikakve pomoći? Sva ta jurnjava pokazuje se pot-puno ispraznom. Želiš li znati zašto ti to svekoliko bje-žanje ne pomaže, odgovor je jednostavno ovaj: bježiš u svojem vlastitom društvu. Moraš odložiti teret koji ti leži na duši. Sve do tada nigdje nećeš biti zadovoljan. (...)

L. A. Seneka: PISMA UČENIKU

1 Eneida, III: 72

13

Kad se jednom oslobodiš te muke, svaka će pro-mjena krajolika odjed-nom postati zadovoljstvo. Mogu te prognati na kraj zemlje, a ipak, u kojem se god zakutku svijeta nađeš, imat ćeš tamo, bez obzira kakav je, gostoljubiv dom. Mjesto na koje stigneš ne znači toliko koliko znači kakav si čovjek kad tamo stigneš. Ne smijemo, prema tome, vezati svoja srca zauvijek za bilo koji dio svijeta. Trebamo živjeti s uvjerenjem: "Nisam se rodio za neki poseban kutak svijeta: čitav je svijet moja domovina." Vrijeme je da završim - ali ne prije no što obavim uobičajenu dužnost. "Svijest o pogrešnom činu prvi je korak prema spasu." Ova Epi-kurova primjedba čini mi se vrlo dobrom. Jer čovjek koji ne zna da čini zlo, nema ni želje za popravkom. Moraš samog sebe uhvatiti u pogrešnom činu da bi se mogao popraviti. (...) Odigraj prvo ulogu tužitelja, zatim suca i na kraju branitelja. Budi ponekad oštar prema sebi.

O VRLINI KAO JEDINOM PRAVOM DOBRU Nastavi ti, Lucilije, i požuri da te ne snađe što i mene, da učiš kao starac (...). "Koliko ću napredo-vati?", pitaš. Onoliko koliko sam budeš pokušavao. Što čekaš? Nikome nije slučajno pošlo za rukom postati mudrac. Novac će doći sam od sebe, poča-sne službe će ti se ponuditi, dostojanstvo i ugled će ti možda nametnuti; vrlina te neće slučajno zapasti. Ona se ne spoznaje niti laganim trudom niti malim naporom; ali toliki trud treba uložiti onaj koji će jednom posjedovati sva dobra. Jer jedino je dobro ono što je čestito; što god je po volji javnom mnijenju u tome nećeš naći ništa isti-nito, ništa pouzdano.

(...) I da i to znaš, sve ono što su ljudi smatrali teškim, hrabrije podnose nakon što su se na to privi-kli. Zato se filozof privikava na buduća zla i ono što drugi dugo podnoseći sebi olakšavaju, on sebi olak-šava dugim promišljanjem. Ponekad slušamo riječi neukih koji govore: "Znao sam da mi to preostaje"; mudrac zna da mu preostaje sve.

O VAŽNOSTI IZOBRAZBE DUHA KAO ZAŠTITE OD LAŽNOG STRAHAU današnjem danu imam slobodnog vremena ne toliko svojom zaslugom koliko igrama jer su sve kojima je bilo dosadno pozvali na gledanje sferomahije2.

(...) Evo, velika vika dolazi iz stadiona i ne odvraća me od sebe samog i navodi me da o samom tome raspravim. Razmišljam sam sa sobom koliko ljudi vježba svoje tijelo, a koliko malo njih vježba duh; kolika nastane strka za lažnu i bezvrijednu predstavu, a kakva je usamljenost oko dobrih umijeća; kako su slabi u duhu oni čijim se mišićima i ramenima divimo. Najviše razmišljam o tome: ako se tijelo vježbanjem može dovesti do ove izdržljivosti da može podnositi istodobno udarce i guranja nogom od više nego jednog protivnika i koliko bi se lakše mogao ojačati duh da neporažen prima udarce sudbine i da oboren na tlo i pregažen ustane.

Jer tijelo treba mnogo toga da bi bilo snažno: duh raste sam iz sebe, sam se hrani i sam se uvjež-bava. Mladi atletičari trebaju mnogo jela, mnogo pića, mnogo ulja i napokon dugotrajnu vježbu: tebi će vrlina poći za rukom bez opreme, bez troška. Što god te može učiniti dobrim, s tobom je samim. Što ti treba da budeš dobar? Htjeti to. A što možeš bolje poželjeti nego se oteti ovom ropstvu koje sve pritišće...

(...) Ako ćeš htjeti odmjeriti sebe, izuzmi novac, kuću, počasti i promatraj samog sebe iznutra; i sad vje-ruj drugima kakav si. ZDRAVO BIO!

Priredila: Sonja Štrlek

2 sferomahija je vrsta boksa.

14 NOVA AKROPOLA 06/2015

Bela, pravim imenom Adalbert, rođen je u Osijeku 27. siječnja 1864. godine kao drugi sin Petra Čikoša i Justine, rođene

Modesti. Otac mu je bio vojni zapovjednik, vitez od Sesije, koji je tu titulu stekao za vojne zasluge. Obitelj Čikoševih selila je često, kako je to već zahtijevalo očevo zanimanje; Osijek, Bjelovar, Trst, Koszeg (Mađarska) i napokon Karlovac. U tim je gradovima Bela stjecao primjereno obrazovanje. Tragom očeve vojničke karijere uspješno je završio vojnu i kadetsku školu.

Nakon pet godina marljivog službovanja u austrougarskoj vojsci, u proljeće 1887. godine iznenada se, zbog nesuglasica s nadređenima u vojarni, vratio kući. Začuđenim članovima obitelji priopćio je da je odlučio napustiti vojsku zauvijek i da će postati slikar. Bilo je vrlo neobično što se tako odrekao tada vrlo poželjnog vojnog zanimanja koje mu je uz sigurnu egzistenciju jamčilo i društveni ugled, no vrijeme će pokazati da se nije radilo tek o mladenačkom hiru. Incident u vojarni bio je samo povod koji mu je olakšao donošenje odluke.

Ljubav prema likovnosti razvijao je od dječačkih dana, iako prilično samozatajno. Iz njegovih ranih godina nije sačuvano mnogo radova, već samo nekoliko sličica i zabilješki da je “rado crtao”. Ipak, tada je nastala i jedna vrijedna slika: Park u Dardi, ulje na dasci. Naslikana u njegovoj dvadesetoj godini već daje naslutiti budućeg majstora kista s mnogo smisla za detalje.

BELA ČIKOŠ SESIJA

Marina Obradović

Psiha

15

BELA ČIKOŠ SESIJA U Beču

Napustivši vojarnu i vojnički život, Bela Čikoš se u jesen 1887. godine našao sasvim sam u Beču pred velikom zgradom Akademie fur bildenden Kunste - Allgemeine Malerschul. Nije imao nikakvu potvrdu, diplomu ili preporuku iz ateljea kakvog poznatog slikara, što je bio jedan od prvih uvjeta za pristup Akademiji. Bio je zapravo samouk i bez ikakvog predznanja, pa stoga i bez realne mogućnosti da se upiše u ovu strogu, i vrlo uglednu visokoškolsku ustanovu. Osim toga, prelazio je i predviđenu dobnu granicu za upis studenata kako je to nalagao statut Akademije. No, silna želja da studira slikarstvo očito je isijavala iz njega, jer kako bismo drugačije mogli objasniti da se ipak uspio upisati samo na vlastito uporno inzistiranje.

Na Akademiji se od prvih dana s velikim oduševljenjem predao danonoćnom radu, pa je zapažen najprije po osobitoj marljivosti. Slikao je mnogo više nego što se od njega tražilo i ne samo na zadane teme u učionici.

Tako je vrlo brzo izašla na vidjelo Čikoševa likovna nadarenost pa je već prve godine stekao nagradu za najbolji studentski rad. Njegovi su radovi i svake slje-deće studijske godine bili zapaženi, hvaljeni i nagra-đivani (srebrna medalja za kompoziciju Propast Troje, zlatna medalja za kompoziciju Gradnja piramida...).

Za vrijeme Čikoševa studija u Beču nastale su brojne vrijedne slike od kojih se osobito cijene: Odisej ubija prosce, Egipćanka, Rebeka na izvoru, Rebeka i starac na zdencu, Opći potop. Treba još dodati da su njegove studije detalja, pripremne skice i crteži koje je s puno mara izrađivao, mnogo godina kasnije procijenjene vrlo vrijednima, baš poput njegovih velikih i kompleksnih djela. Po završetku bečke Akademije Čikoš se odlučio na dvogodišnju specijalizaciju povijesnog slikarstva u Münchenu. Tada je nastala njegova čuvena slika Judita i Holoferno, koja je odmah proglašena remek-djelom.

U Zagrebu

Već prije Čikoša u Hrvatsku su stigle vijesti o njegovom uspjehu, tako da je u Zagrebu dočekan kao cijenjeni slikar. Pozvan je da zajedno s drugim mladim domaćim umjetnicima, također bečkim đacima (Frangeš, Valdec, Kovačević, Tišov, Iveković) svojim radovima ukrasi unutrašnjost palače Paravić u Zagrebu. Zatraženo je da se u prostorijama izrade zidne slike s antičkim prizorima kao simbolima temelja europske kulture. U tu je svrhu Čikoš poslan u Italiju na studijsko putovanje gdje obilazi gradove i muzeje izučavajući klasike.

Slikao je alegorije na teme općeljudskih pitanja kroz dramatične scene iz mitologije i klasične povijesti. Osim toga, među prvima se u Hrvatskoj služio simbolizmom boja pa su ga stručnjaci za povijest umjetnosti proglasili začetnikom simbolizma u nas.

Trijumf nevinosti

Skica za zastor osječkog kazališta

16 NOVA AKROPOLA 06/2015

Čikoševe zrele godine

Likovno i općenito kulturno stvaralaštvo u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, doživljava pravi procvat, što se poklapa s razdobljem Čikoševog najplodnijeg rada. U jesen 1895. godine otvorena je zgrada Hrvatskog narodnog kazališta. Samo tri godine kasnije organizirana je umjetnička izložba "Hrvatski salon" u novootvorenom Umjetničkom paviljonu.

Čikoš je prilikom izlaganja stekao više priznanja. Prilikom izložbe u Budimpešti 1896. godine, mađarska vlada otkupljuje njegovu sliku Kirka i dodjeljuje mu Veliku milenijsku medalju. Na čuvenoj "Milenijskoj izložbi" u Parizu 1900. godine jedna obitelj iz Petrograda otkupila je sve slike "hrvatske sobe", među kojima su bila i Čikoševa djela.

Međutim, domaća javnost je podijeljena u ocjeni njegovih djela. Mlađi ga uglavnom podržavaju, no istovremeno je oštro napadan od strane starijih uglednih, no konzervativnih intelektualaca. Stanovita osobna kriza u koju je Čikoš ponovo zapao dovela ga je do odluke da odseli u Ameriku. Godine 1902. napustio je Zagreb i sa svojom obitelji i kolegom slikarom Robertom Auerom preselio u New York. Već se sljedeće godine vratio iz Amerike. Uspjeh je izostao, a Čikoš je postao još bremenitiji problemima. Bio je oženjen, imao dvoje djece, pa su ga između ostalih mučili i novčani problemi.

Stoga s kolegom slikarom Mencijem C. Crnčićem otvara "Risarski i slikarski tečaj" koji je uskoro stekao značajan ugled u Zagrebu. Iz ovog "tečaja" nastala je 1907. godine Privremena viša školu za umjetnost i umjetni obrt, koja je s vremenom izrasla u Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Čikoš je do svoje smrti s mnogo predanosti radio na Akademiji nesebično podučavajući mladež, no nikada nije napustio slikanje.

U razdoblju koje je slijedilo, pokušavao se vratiti prvotnim idejama dubokog osobnog doživljaja, no sada bremenit životnim iskustvom. Počinje tragati za

čistoćom i jednostavnošću izraza. Napušta klasične i mitološke teme, slike pune dramatike i epike kojima je godinama bio vjeran. Nastaje ciklus u medijima nazvan Inocentia. To su prikazi tajnovitih djevojaka nestvarnih prozračnih figura, često s ljiljanima u rukama i na imagi-narnim mjestima. Njegov nemiran duh navodio ga je da neprestano stvara, pa se ni u svojim poznijim godinama nije lišavao umjetničkog stvaralaštva.

Preminuo je u Zagrebu 1931. godine u svom ate-ljeu, ispred slikarskog platna s kistom u ruci.

PsihaIz Čikoševa bogatog opusa jedna se slika sasvim izdvaja profinjenošću izvedbe i idejom. Tema i kom-pozicija su originalne i, koliko nam je poznato, jedin-stvene, pa Psihu neki smatraju njegovim najsmjelijim djelom.

Psiha se drži važnom za razumijevanje Čikoševe ličnosti, stoga se često uzima kao sinonim za njegov cjelokupni umjetnički rad. Izvedena u ulju na platnu 74,3 x 56 cm prikazuje dvije ženske figure koje predstavljaju božice Atenu i Psihu.

Slika je izrađena posebnom tehnikom kojom se Čikoš već ranije služio: čitav prizor je formiran krat-kim podjednakim potezima kista, iscrtkavanjem. Oda-brane su blage i blijede plavičaste nijanse boja i time je sugerirana treptava, magličasta i tajnovita atmosfera. Kompozicija je dinamična, no zbog fluidnosti kojom zrači sve djeluje umirujuće.

Psiha skriva alegorijsku poruku: pročišćena i slobodna duša (Psiha) uzdiže se do božanske mudrosti (Atena). Po svemu, Čikoša je mučila vječna ljudska težnja da se dohvati nedohvatljivo i pojmi nepojmljivo, a za što je sposobna jedino umjetnička intuicija.

Možda na tragu takvih tvrdnji Psihu možemo shva-titi kao objedinjenje Čikoševih životnih težnji, no isto-vremeno i ispunjenje tih istih težnji, njegovo konačno umjetničko i intimno ljudsko utočište.

Odisej ubija prosce

17

BRIHADISVARA REMEK DJELO DRAVIDSKE ARHITEKTURE

Indijski potkontinent oduvijek slovi kao nepre-sušni izvor čuda i čudesa, često oživotvorenih u brojnim monumentalnim hramovima.

Kad je riječ o ovim arhitektonskim umjetničkim spomenicima, jedno od nezaobilaznih mjesta je i grad Thanjavur, smješten u južnoj indijskoj državi Tamil Nadu. Thanjavur je drevni dravidski grad, a poseban značaj dobiva u vrijeme vladavine dinastije Chola, kada postaje prijestolnicom njihova carstva. Unutar i oko grada nalazi se preko stotinu hramova, među kojima se posebno ističe Brihadisvara, smješten u samom središtu Thanjavura.

Ovaj hram, poznat i pod ime-nom Rajarajeswara, prvi je hram u svijetu u potpunosti sagra-đen od granita. Sagrađen je u svega nekoliko godina (1003. – 1010.) u čast vladara Raja-raje Chole I., a posvećen je Šivi. Brihadisvara je impozantna građevina pravokutnog oblika čiji vanjski zidovi dužine dvjesto sedamdeset i sto četrdeset

metara označavaju njene vanjske granice. Istočnom stranom dominira trideset metara visoka kula s vratni-cama (gopura) koje vode do unutarnjih vrata urešenih simboličkim čuvarima hrama. Put prema glavnom sve-tištu nastavlja se nizom dvorana i otvorenih dvorišta,

a u jednom od njih nalazi se paviljon s kolosalnom statuom Šivinog svetog bika Nandija, isklesanog iz

jedne granitne stijene teške dvadeset sedam tona. Iznad samog glavnog svetišta uzdiže se pira-midalan toranj visine 60.95 metara (vimana), okrunjen okruglim monolitom težine osam-deset tona. Ovaj toranj ukrašen gustom

ornamentikom smatra se remek-djelom dravidske arhitekture. No samo središte

hrama, gdje se obavljaju obredi i izražava štovanje, mala je podzemna odaja,

garbhagriha (maternica), koja izgle-dom podsjeća na pećinske hramove.

Tijekom vladavine Rajaraje (985. – 1014.) u Brihadisvari je živjelo nekoliko stotina sveće-

nika, četiri stotine plesača i pedeset sedam glazbenika.

Danas je hram pod zaštitom UNESCO-a kao jedan od najimpresivnijih primjera indijske arhitektonske umjetnosti.

Romina Runje

18 NOVA AKROPOLA 01/2015

Ako pčele počnu nestajati, čovjek neće imati više od četiri godine života pred sobom. Bez pčela nema opra-šivanja, nema biljaka, nema životinja, nema čovjeka.

Albert Einstein

Pčele su važne za opstanak čovjeka na Zemlji. Ne samo zbog bio-raznolikosti, već i zbog uloge u oprašivanju, one su ključni posrednici

u poljoprivredi. Bez pčela, mnogo drveća i biljaka ne bi donosilo plodove kojima se hranimo.

Pčelama prijete pesticidi...Pčele su u opasnosti posljednjih dvadesetak godina. Izumiranje pčelinjih zajednica dugo je predstavljalo misterij zbog kontradiktornih istraživanja o uzrocima njihove smrtnosti i zbog poteškoća u proučavanju stvarne aktivnosti pčela na otvorenom. Ovome treba dodati složenost i profinjenost organizma pčela, što doprinosi njihovom otežanom izučavanju.

Pesticidi su prvi put dovedeni u pitanje krajem 90-tih godina u Francuskoj. Upotreba pesticida “Gaucho”, a potom “Regenta” koji se koristio za kuku-ruz i suncokret, dovedena je u vezu s odumiranjem pčelinjih zajednica u određenim područjima, te je iz predostrožnosti njihova upotreba zabranjena. Otad su se zajednice uspješno vratile u prvobitno stanje, kao što je to slučaj u okrugu Lot.

Ovi su pesticidi uvedeni i u drugim europskim zemljama, primjerice u Njemačkoj i Italiji, gdje su izazvali golem stupanj smrtnosti postojećih pčelinjih zajednica.

Kemijska je industrija brzo odgovorila navodeći da se nove tehnologije oslanjaju na suvremenu generaciju fitosanitarnih proizvoda kojima se sjeme direktno pre-mazuje te da se polja više ne zaprašuju supstancijama koje sadrže nedopuštene doze pesticida i da takvi novi

proizvodi sadrže bitno nižu toksičnu razinu pesticida od one koja se smatra smrtonosnom za pčele.

Unatoč tome, nestajanje pčelinjih zajednica se nastavilo. Konačno, 2009. godine, istraživanja američ-kih znanstvenika, a potom i francuskih iz Nacionalnog instituta za agronomska istraživanja1, iznijela su na vidjelo mnogobrojne uzroke ugibanja pčela, a osobito činjenicu da pesticidi nove generacije čak i u zanema-rivo malim dozama pogoduju razvoju virusa smrtono-snog za pčele.

... i industrijsko iskorištavanjeOvome treba dodati industrijsko iskorištavanje pčela, poput onog u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se polovica zajednica američkih pčela jednom godišnje na tri tjedna premješta u kalifornijsku dolinu radi oprašivanja badema koji rastu na površini od više desetaka tisuća hektara. Ovakvo iskorištava-nje u industrijske svrhe izazvalo je slabljenje zdravlja pčelinjih zajednica zbog njihovog izlaganja monokul-turi i masovnog okupljanja zajednica iz različitih kra-jeva, što pogoduje širenju virusa i opasnosti za cijelu vrstu. Da ih održe na životu, pčelari hrane pčele umjetnim namirnicama koje sadrže antibiotik, što ih čini otpornima na bolesti.

Pčele ostaju nezamjenjive jer bumbari i drugi pri-rodni izvori oprašivanja poput vjetra daju sedamdeset puta slabije rezultate. Ako nestanu pčele, pojedine se biljne vrste neće moći razmnožavati, a i pojedine će životinjske vrste također biti izložene opasnosti nestanka.

Priroda je naš temelj. Moramo raditi za nju ako želimo živjeti.

S francuskog prevela: Mirna Peršić

1 INRA – L´Institut national de la recherche agronomique

MISTERIJ NESTAJANJA PČELAAnne Notaras

NOVA AKROPOLA 02/2015

Lucij

e Ane

j Sen

eka

DIJA

LOZI

Lucije Anej S

eneka (4. g. p

r.Kr. – 65

. g.) je

bio jedan od naju

tjecajn

ijih rim

skih držav

nika

i političara

, a nadasve

plodan pisac. Ak

tivan

politički

život odveo

ga je u prog

onstvo u

kojem piše

neke od

svojih najzn

ačajnijih

filo-

zofskih

spisa.

Nakon povr

atka uobliču

je se

kao ist

inski stoi

k i sva

svoja l

iterarn

a nasto

-

janja u

smjera

va prem

a etičko

j problem

atici.

Svi pro b

lemi ko

jima se

bavio zap

ravo su tra

jni

pro blem

i zapadne ci

vilizacij

e; ne posto

ji ništa

bitno što b

i se u suvrem

enoj zbilji r

azlikov

alo

od Senekin

a iznimno slojevit

og zap

ažanja

kako ljudske

osobnosti

koja je uvije

k ista,

tako i vl

astite e

pohe.

Seneka je

bio jedan od najči

tanijih

pisaca u

srednjem

vijeku, humanizm

u i renesa

nsi,

a također i

u doba prosvje

titeljstv

a i kasn

i-

je. Ne p

ostoji razd

oblje europske p

ovijesti

koje se o

dvilo bez d

ijaloga s

a Senekom, je

r

je u povije

sti civi

lizacije

svaki korak

napri-

jed općen

ito podrazumijev

ao postavljan

je

temeljn

ih moralnih pitan

ja, koja j

e Seneka

znao postaviti

i odgovoriti na njih tak

o

jedno stav

no, tako mudro, živo

tno, razu­

mljivo sva

kom, a opet u

zvišeno, u tra

diciji

svojih vel

ikih prethodnika i

učitelja.

Od ogromna

Senekina

opusa, koji

je

pored fil

ozofskih djela

obuhvać

ao tak

ođer

tragedije

i jednu satiru, na ovo

m mjestu

valja n

avesti

prije sve

ga tzv.

dijaloge k

oji su

posveće

ni rečen

oj prob

lematic

i: O sre

tnom

životu, O gn

jevu, O posto

janosti mudraca,

O providnosti

, O blagos

ti, O doko

lici, O

dobročinstvi

ma, O kratko

ći živo

ta...

Lucije Anej Seneka

Dijalozi

O pOStOjAnOSti mudrAcA

O prOvidnOSti

O sretnOm živOtu

FLOriLegij

NOVA

AKR

OPOL

A

U izdan

ju Nove Akropole:

Jorge Angel Livr

aga

TEBA

Jorge Angel Livr

aga

Kazališt

e mist

erija

u Grčk

oj - TRAGEDIJA

Helena Petro

vna B

lavats

ky

GlAs TIšInE

Marko Aurelije

MIslI

Izbor

MUDROsT InDIJA

nACA

Izbor iz

djela

sEnEKA I EPIKTET

C. A. E

astman

DUšA InDIJA

nCA

Delila steinberg G

uzmán

sVAKODnEVnI HEROJ

razmišlj

anja

jednog filozo

fa

Kofucije

IZREKE

Marko Tulije

Ciceron

O DUŽnOsTIM

A

John G. n

eihardt

CRnI lOs G

OVORI

ISBN 953751101-2

Bez obzira na dvij

e tisuće godina koje nas

dijele od

seneke, živo

tna pita

nja s kojim

a se čo

vjek su

očava o

stala

su is

ta. Iz

a mask

e tehničk

og napretka č

ovjek je

i dalj

e

osuđen da s

e nosi sam

sa so

bom. Živi

mo u uvjerenju da

smo za

gospodari

li prir

odom, ali z

asigurno nism

o ovla-

dali je

dnim njenim

mali

m, no za

nas najv

ažnijim

dijelom

– našo

m vlasti

tom prirodom. D

a je doist

a tak

o, dovo

ljno

je osvrnuti

se oko sebe i

vidjeti

neprijateljst

va, ra

tove,

siromašt

vo...

seneka je jedan

od najznača

jnijih predsta

vnika

rim-

skog stoici

zma –

one filozo

fije koja

se prvenstv

eno bavi

čovje

kom, njegovo

m prirodom i n

jegovim odnosom pre-

ma sveukupnoj p

rirodi. n

jegova filo

zofija

je duboko, a

li

jednostavn

o promišljan

je shvat

ljivo “o

bičnom” č

ovjeku,

jer svak

i naš

problem je d

uboko ljudski p

roblem uni-

verzalno pris

utan u sv

im vr

emenima.

Zato je

ova knji-

ga drag

ocjen p

riručn

ik koji

nam vr

aća vj

eru u sn

agu

čovje

ka, vje

ru u dostojan

stvo lju

dskog bića, vj

eru u naše

vlasti

to dostojan

stvo.

Cijena 8

0 kn

Lucije Anej Se

neka DIJALOZI

Lucije Anej Seneka (4. g. pr.Kr. – 65. g.) je

bio jedan od najutjecajnijih rimskih državnika

i političara, a nadasve plodan pisac. Aktivan

politički život odveo ga je u progonstvo u

kojem piše neke od svojih najznačajnijih filo-

zofskih spisa. Nakon povratka uobličuje se

kao istinski stoik i sva svoja literarna nasto-

janja usmjerava prem

a etičkoj problematici.

Svi pro blemi kojim

a se bavio zapravo su trajni

pro blemi zapadne civilizacije; ne postoji ništa

bitno što bi se u suvremenoj zbilji razlikovalo

od Senekina iznimno slojevitog zapažanja

kako ljudske osobnosti koja je uvijek ista,

tako i vlastite epohe.

Seneka je bio jedan od najčitanijih pisaca u

srednjem vijeku, hum

anizmu i renesansi,

a također i u doba prosvjetiteljstva i kasni-

je. Ne postoji razdoblje europske povijesti

koje se odvilo bez dijaloga sa Senekom, jer

je u povijesti civilizacije svaki korak napri-

jed općenito podrazumijevao postavljanje

temeljnih m

oralnih pitanja, koja je Seneka

znao postaviti i odgovoriti na njih tako

jedno stavno, tako mudro, životno, razu­

mljivo svakom

, a opet uzvišeno, u tradiciji

svojih velikih prethodnika i učitelja.

Od ogromna Senekina opusa, koji je

pored filozofskih djela obuhvaćao također

tragedije i jednu satiru, na ovom m

jestu

valja navesti prije svega tzv. dijaloge koji su

posvećeni rečenoj problematici: O sretnom

životu, O gnjevu, O postojanosti mudraca,

O providnosti, O blagosti, O dokolici, O

dobročinstvima, O kratkoći života...

Lucije Anej Seneka

Dijalozi

O pOStOjAnOSti mudrAcA

O prOvidnOSti

O sretnOm živOtu

FLOriLegij

NOVA AKROPOLA

U izdanju Nove Akropole:

Jorge Angel Livraga

TEBAJorge Angel Livraga

Kazalište misterija

u Grčkoj - TRAG

EDIJA

Helena Petrovna Blavatsky

GlAs TIšIn

E

Marko Aurelije

MIslI

Izbor

MUD

ROsT In

DIJAn

ACA

Izbor iz djela

sEnEKA I EPIKTET

C. A. Eastman

DUšA In

DIJAn

CA

Delila steinberg G

uzmán

sVAKOD

nEVn

I HERO

J

razmišljanja jednog filozofa

Kofucije

IZREKE

Marko Tulije Ciceron

O D

UŽnO

sTIMA

John G. n

eihardt

CRnI lO

s GO

VORI

ISBN 953751101-2

Bez obzira na dvije tisuće godina koje nas dijele od

seneke, životna pitanja s kojima se čovjek suočava ostala

su ista. Iza maske tehničkog napretka čovjek je i dalje

osuđen da se nosi sam sa sobom

. Živimo u uvjerenju da

smo zagospodarili prirodom

, ali zasigurno nismo ovla-

dali jednim njenim

malim

, no za nas najvažnijim dijelom

– našom vlastitom

prirodom. D

a je doista tako, dovoljno

je osvrnuti se oko sebe i vidjeti neprijateljstva, ratove,

siromaštvo...

seneka je jedan od najznačajnijih predstavnika rim-

skog stoicizma – one filozofije koja se prvenstveno bavi

čovjekom, njegovom

prirodom i njegovim

odnosom pre-

ma sveukupnoj prirodi. n

jegova filozofija je duboko, ali

jednostavno promišljanje shvatljivo “običnom

” čovjeku,

jer svaki naš problem je duboko ljudski problem

uni-

verzalno prisutan u svim vrem

enima. Zato je ova knji-

ga dragocjen priručnik koji nam vraća vjeru u snagu

čovjeka, vjeru u dostojanstvo ljudskog bića, vjeru u naše

vlastito dostojanstvo.

Cijena 80 knU IZD

ANJU

NOVE AKROPOLE

Bez obzira na d

vije tis

uće godina koje nas dijele

od Seneke, životna p

itanja s

kojima s

e čovje

k

suočava o

stala

su ista. I

za mask

e tehničk

og

napretka čovje

k je i dalje

osuđen da se nosi s

am

sa sobom. Živim

o u uvjerenju da sm

o zagospo-

darili p

rirodom, al

i zasig

urno nismo ovla

dali

jednim njenim malim

, no za

nas najv

ažnijim

dijelom – našom vla

stitom priro

dom. Da je

doista tak

o, dovoljno je osvrnuti s

e oko sebe i

vidjeti n

eprijateljst

va, rato

ve, siromaštv

o...

Seneka je jedan od najzn

ačajnijih

predstavnika

rimskog sto

icizma –

one filozofije

koja se prve

n-

WW

W.N

OVA

-AKRO

POLA

.HR

stveno bavi

čovje

kom, njegovom priro

dom i

njegovim odnosom prema sv

eukupnoj prirodi.

Njegova filo

zofija je duboko, al

i jednosta

vno

promišljanje sh

vatljiv

o “običn

om” čovje

ku, jer

svaki naš p

roblem je duboko ljudski problem

univerza

lno prisutan

u svim vre

menima. Zato

je ova knji ga d

ragocje

n priručnik koji n

am

vraća v

jeru u snagu čo

vjeka, v

jeru u dosto-

janstv

o ljudskog bića

, vjeru u naše

vla-

stito dosto

janstvo

.

OSIJEK: D. N

eumana 6, 031 200 630

PULA: Uspon na Kaštel 2, 0

98 900 4406

RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051 213 020

SPLIT: Slavićeva 47, 021 486 366

VARAŽDIN: V. N

azora 1, 095 5959 950

ZADAR: J.J.Strossmayera 8, 0

98 840 270

ZAGREB: Ilica 36, te

l: 01 481 2222, fa

x: 01 2330 450

Znaš li što izvor žubori u sjeni?Život je pokret! Probudi se! Kreni!

Gustav Krklec

www.nova-akropola.com