ZNANSTVENI SKUP

KNJIŽICA SAŽETAKA30. rujna - 3. listopada 2014., Orebići - Korčula

RAZMJENA UMJETNIČKIH ISKUSTAVA

U JADRANSKOME BAZENU

XIV. Dani Cvita Fiskovića

P R O G R A M

30. 09. 2014. (utorak)

19:00 – SVEČANO OTVARANJE SKUPAUvodna riječ organizatora: Igor Fisković, Predrag Marković, Jasenka Gudelj„Povjesničari umjetnosti - autori i urednici novih knjiga i izdanja vezanih za temu skupa“ (uz sudjelovanje Joška Belamarića)

Darka Bilić, Inženjeri u službi Mletačke Republike: inženjeri i civilna arhitektura u 18. stoljeću mletačkoj Dalmaciji i Albaniji, Književni krug, Split, 2013.Ana Šverko, Giannantonio Selva. Dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2013.Nada Grujić, Kuća u gradu, Matica hrvatska Dubrovnik, 2013.Jasenka Gudelj, Europska renesansa antičke Pule, Školska knjiga, Zagreb, 2014.Damir Tulić i Nina Kudiš, Opatska riznica, katedrala i crkve grada Korčule, Župni ured, Korčula, 2014.Katarina Horvat Levaj (ur.), Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku, IPU, Zagreb, 2014.Alina Payne (ur.), Dalmatia and the Mediterranean, Brill, 2014.

1. 10. 2014. (srijeda)

9:00-10:30 (Dvorana Općine Orebići, predsjedavajući: Dino Milinović)Maja Zeman - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu -„‘Javno’ u ‘privatnom’ – upotreba polukružnih eksedri u rimskoj rezidencijalnoj arhitekturi ranocarskog perioda“ Tin Turković - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Apolinijski motivi dekoracije Maloga hrama u Splitu“Josipa Lulić - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Intepretatio Romana: susret ilirske i rimske religijske misli u skulpturi“

10:30-11:15 sati (predsjedavajuća Ana Munk)Predrag Marković - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Samostan sv. Frane u Puli i prekojadranska suradnja – lokalno, regionalno i internacionalno“Ana Marinković i Matko Matija Marušić - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu - „Politička ikonografija crkvenog prostora: istočnojadranske inačice korske pregrade Sv. Marka u Veneciji“

11:30 - 13:00 sati (predsjedavajući: Igor Fisković)Tatjana Mićević – Đurić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru - „Južnojadransko slikarstvo: prijedlog za zidno slikarstvo južnih jadranskih regija na prijelazu 11. u 12. stoljeće“Daniela Matetić – Poljak, Umjetnička akademija u Splitu - „Bizantski ikonografski utjecaji na tegurijima oltarnih ograda iz crkava Sv. Mihovila na Koločepu i Sv. Marije u Biskupiji kod Knina“Zoraida Demori – Staničić, Hrvatski restauratorski zavod - „Ikone Bogorodice s Djetetom iz 14. stoljeća na Jadranu“

15:00 – 16:00 sati (predsjedavajuća Iva Pasini - Tržec)Mirjana Matijević – Sokol, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Evangeliarium Spalatense. Knjiga dviju obala“Rozana Vojvoda, Umjetnička galerija Dubrovnik - „Cod.lat. 329 iz Nacionalne knjižnice Széchényi u Budimpešti: Argumenti za zadarsko porijeklo rukopisa i osvrt na suživot karoline i beneventane u srednjovjekovnim rukopisima Dalmacije i Južne Italije”

16:15 – 18:15 sati (predsjedavajuća: Nina Kudiš)Samo Štefanac, Oddelek za umetnostno zgodovino Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani - „Nikola Firentinac i toskansko kiparstvo generacije poslije Donatella“Renata Novak Klemenčič, Oddelek za umetnostno zgodovino Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani - „Migracija majstora iz sjeverne Italije u Dubrovnik i iz Dubrovnika u Napulj u prvoj polovici 15. stoljeća“Višnja Bralić, Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu - „Likovna naracija i ikonografija zidne slike u vijećnici gradske palače u Rovinju“Laris Borić, Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru - „Jedan zaboravljeni Schiavone – creski slikar Ivan Gapić“

19:00 - Predstavljanje zbornika radova XIII. Dana Cvita Fiskovića: “Majstorske radionice u umjetničkoj baštini Hrvatske” – urednici: Ana Marinković, Ana Munk i Dino Milinović

20:00 - crkvica „Navještenja“: otvorenje izložbe Emila Čolića-Bobanovića „Slike s Pelješca iz 2014. godine“

2. listopada 2012. (četvrtak)

9:00 - 11:00 (predsjedavajući: Predrag Marković)Nina Kudiš, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci - „… queli che vagando hor qua hor là per lo Stato a procurarsi il semplice vito, non essendovi qui operationi sufficenti per il loro mantenimento…“: slučaj Cristofora TasceDamir Tulić, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci - „Živjeti ili preživjeti u provinciji: kiparstvo u Istri 18. stoljeća između Lagune i Poluotoka“Mateja Jerman, vanjska suradnica Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci / doktorandica, Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru - „Između lava i orla: riječke sakralne riznice“ Danijel Ciković, vanjski suradnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci - „Tradicija opremanja oltara u jadranskom bazenu – srebrne pale iz Krka i Poreča u svjetlu novih arhivskih istraživanja“

11:15 - 12:45 (predsjedavajuća: Ana Marinković)Matej Klemenčič, Oddelek za umetnostno zgodovino Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani - „Venecija, a ne samo Venecija: kiparstvo i oltari 17. i 18. stoljeća u Dubrovniku u mreži prekojadranskih naručiteljskih veza“Danko Zelić, Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu - „Arhitektura dubrovačke Place poslije potresa 1667. - barokni projekt?“ Duško Čikara, Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu - „Kasnobarokne bračke palače tripartitnog tlocrta“

15:00 - 16:00 (predsjedavajuća: Jasenka Gudelj)Antonia Tomić, Gradski muzej - Drniš - „Osmanska ostavština u Drnišu: od džamije Halila hodže do crkve Sv. Ante Padovanskog“Zlatko Karač, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu - „Osmansko-islamska baština u Dalmaciji: umjetničke relacije između Jadrana i Levanta“

16:15 - 17:45 (predsjedavajuća: Zoraida Demori Staničić)Silvija Banić, doktorandica, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Venecija ili Istanbul? Otomanske svile i njima nadahnute venecijanske tkanine na liturgijskom ruhu u Hrvatskoj“Ivana Svedružić Šeparović, Konzervatorski odjel u Splitu, Ministarstvo kulture RH - „Liturgijsko ruho izrađeno od otomanske svile u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu“Iva Jazbec Tomaić, vanjska suradnica Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci / doktorandica, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - „Putujuće umjetnine: doprinos poznavanju tekstilnih zbirki Sjevernog Jadrana“

18:00 - Predstavljanje postera nagrađenih studentskih radova iz područja povijesti umjetnosti

- Dobitnice nagrade za najbolji diplomski rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 2013. i 2014.

Vedrana Marković, Petra Milovac, Klara Šimičić, Ana Šitina, Andrea Vojvodić, Petra Zoranović- Dobitnici Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2013. i 2014.

Pojedinačne nagrade: Sofija Lovrić, Vanja Trojak, Pia Sopta, Dinko Duančić, Petar StrunjeGrupne nagrade: Istraživanja dvorca Brezovica (Petra Šlosel), Projekt Wikipedija (Jelena Tamindžija)

3. listopada 2012. (petak)

9:00 – 10:00 (predsjedavajući: Zvonko Maković)Iva Pasini Tržec i Ljerka Dulibić, Strossmayerova galerija starih majstora, HAZU, Zagreb - „Oblici, načini i kanali prijenosa u procesu formiranja zbirke biskupa J. J. Strossmayera“Sanja Žaja Vrbica, Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilište u Dubrovniku - „Novovjeke veze dubrovačkih umjetnika i jadranskih susjeda“

10:15 - 11:45 sati (predsjedavajuća: Ljerka Dulibić)Antun Baće - Konzervatorski odjel u Dubrovniku, Ministarstvo kulture RH - „Međuratna arhitektura Dubrovnika i nasljeđe Mediterana“Jasenka Gudelj - Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu - „L’architettura della Dalmazia: izložba dalmatinske umjetnosti u Rimu u srpnju 1943. godine“Zvonko Maković - Odsjek za pov. umjetnosti Filozofskog fak. u Zagrebu, red. prof. u miru - „Šezdesete: umjetničke i kulturne veze Hrvatske i Italije“

Sažeci izlaganja

7

Maja ZemanOdsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Javno“ u „privatnom“ – upotreba polukružnih eksedri u rimskoj rezidencijalnoj arhitekturi ranocarskog perioda

U kontekstu aktualnih istraživanja odnosa „privatnog“ i „javnog“ prostora u rimskim rezidencijalnim gradnjama (Private and Public Sphere in the Ro-man House: Semantics, Archaeology and Performative Theory, University of Helsinki, 2011-), u izlaganju će se razmatrati pitanja primjene određenih arhitektonskih rješenja rimskih „vila“ u svrhu isticanja moći – i to ne samo društvene i ekonomske pojedinog vlasnika/naručitelja gradnje, kao što na-glašavaju pojedini autori (Platts, 2013), već i političke moći vladajućih struk-tura Carstva. S tim u vidu, naglasak će biti postavljen na monumentalnije primjere rimskih „vila“ istočne obale Jadrana, s osnovnom zajedničkom od-likom „otvorenih“, vrtnih struktura, čiji su prominentni dio bile polukružne eksedre i u uređenju kojih je voda imala važnu ulogu. Polazeći od razmatranja autora poput B. Tamm (1963), E. La Rocca (1998), S. Carey (2002), A. Kuttner (2003) i dr., ali i vlastitih istraživanja, ukazat će se na sfere utjecaja i direktne i indirektne uzore takvih gradnji na istočnoj obali Jadrana, a koje je moguće pratiti od Apeninskog poluotoka, pa sve do antičke Grčke. Analizom izdvojenih primjera rimskih Istre i Dalmacije, nastojat će se dokazati i kako su tako koncipirani prostori bili svojstveni rezidencijama pri-padnika najviših društvenih slojeva, tijekom ranocarskog perioda primarno carskim. Time će prethodno opisane strukture, koje su u sklopu obrađivanih rezidencijalnih zdanja bile podizane na jasno istaknutim, vidljivim položaji-ma – onima dostupnima promatraču (posjetiocu/javnosti) – biti sagledane kao „javni“ prostori, te njihovo usvajanje i primjena biti dovedeni u vezu s idejom isticanja državnog/carskog vlasništva nad pojedinim posjedima. Na taj način pokazat će se i kako su rimska imanja/objekti izvangradskog pej-zaža, koji se primarno vežu uz sferu „privatnog“, mogli služiti demostraciji političke, ali i kulturne prevlasti Rima nad određenim prostorima.

8

Josipa LulićOdsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Intepretatio Romana: susret ilirske i rimske religijske misli u skulpturi

Od antičkih vremena, s dolaskom Grka, a potom i Rimljana na područje istočne jadranske obale, pitanje međusobnih utjecaja i kulturnih asimilacija jedno je od najvažnijih pitanja povijesti umjetnosti. Kulturni supstrat prosto-ra kasnije rimske provincije Dalmacije, često radi jednostavnosti zajedničkim pojmom nazivan ilirskim slojem, nije ostavio mnogo umjetničkih tragova koji bi se mogli autonomno analizirati, no iznimo je mnogo istraživanja u historiografiji posvećeno prepoznavanju tih iliriskih elemenata u rimskoj umjetnosti. Posebno je ta linija istraživnja praćena kod proučavanja religi-je, religijskih reljefa i pune skulpture. Silvan je od prvih dekada dvadesetog stoljeća interpretiran kao domaće, autohtono božanstvo, sakriveno ikono-grafijom Pana interpretatione Graeca, te imenom Silvana interpretatione Romana, no osim Silvana karakter autohtonih božanstava prepoznat je kod prikaza Dijane, Libera, pa čak i Merkura. Ovim radom razmotrit će se inter-pretativne mogućnosti koje nam nude novi metodološki i teorijski pravci: s jedne strane dekonstrukcija pojma „romanizacija“ u svjetlu postkolonijalne kritike i inzistiranja na sudjelovanju različitih aktera u stvaranju nove kultur-ne i društvene slike osvojenih provincija, različitih kako od authotonih, tako i od rimske kulture; s druge saznanja o načinu prenošenja kulture vertikalno (s roditelja na djecu) i horizontalno (između različitih grupa), te novih kon-ceptualizacija kulturnih procesa koja nude psihologija kulture i kognitivna psihologija. Umjesto ideje fiksnih starih božanstava koja bi se zadržala kroz generacije, nudi se interpretacija u smjeru fluidnih karaktera novih religij-skih koncepata koji nastaju na čvorištima kulturnih transmisija na istočnom Jadranu u doba rimske antike.

9

Predrag MarkovićOdsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Samostan sv. Franje u Puli i prekojadranska suradnja – lokalno, regionalno i internacionalno

Desetak velikih prosjačko-propovjedničkih crkava koje duž jadranske obale nastaju u zadnjim desetljećima 13. i početkom 14. stoljeća predstavljaju pri-lično homogenu skupinu vrlo srodnih tlocrtno-prostornih, odnosno tipološ-kih obilježja koje svoje podrijetlo vuku iz umbrijsko-toskanskog tipa izduže-ne jednobrodne crkve jednostavnog kutijastog volumena i golih, neukraše-nih zidova. Unatoč čvrstim srodnostima među crkvama s obje strane Jadrana za sada nisu utvrđeni neposredni uzori koji bi posvjedočili izrani prijenos određenih oblikovnih rješenja s apeninskog poluotoka. Među svim istočno-jadranskim propovjedničkim crkvama crkva sv. Franje u Puli (o. 1285) iz-dvaja se oblikom svojega trodijelnog svetišta, te bogatom arhitektonskom dekoracijom zapadnog portala. I dok su analogije za takav oblik reduciranog cistercitskog kora već davno nađene u toskanskoj crkvi San Francesco u As-cianu, u literaturi još nisu nađene bliže veze, pa ni objašnjenja za pojavu tako bogato ukrašenog portala. U Izlaganju će se osvrnuti na moguće umbrijsko podrijetlo zapadnog portala, te ukazati na one detalje arhitektonske dekoraci-je kapitularne dvorane, koju taj samostan, vjerojatno preko osobe fra Jacopa iz Pule povezuju sa istodobnom dovršetkom crkve sv. Antuna Padovanskog u Padovi, točnije s izgradnjom kapitularne dvorane tog franjevačkog svetišta.

10

Ana Marinković i Matko Matija MarušićOdsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Politička ikonografija crkvenog prostora: Istočnojadranske inačice korske pregrade crkve Sv. Marka u Veneciji

Korska pregrada crkve venecijanskog zaštitnika sv. Marka, djelo venecijan-skih majstora braće Jacobella i Pierpaola dalle Masegne iz 1394.-1397., u talijanskoj je historiografiji već prepoznata kao predložak mnogobrojnim pregradama u crkvama Venecije i Veneta. O podrijetlu tipa korske pregrade s kolonadom i svetačkim figurama nad završnom gredom još se raspravlja (mogući izvor je venecijanska katedrala Sv. Petra), no istočnojadranski pri-mjeri dokazuju da se njegovo širenje može povezati upravo sa simboličkim značenjem crkve venecijanskog patrona u kontekstu širenja teritorija Mle-tačke Republike.Arhitektonski oblici (pogotovo unutrašnjeg uređenja i opreme) Sv. Marka služili su kao uzor istočnom Jadranu od samog dovršetka njene obnove pod duždem Vitalom Falierom krajem 11. stoljeća (kompleks Kolomanove kapele u Zadru), tijekom čitavog kasnog srednjeg vijeka (primjerice, ciboriji kate-drala), a sama korska pregrada braće dalle Masegne u dosadašnjoj je literaturi prepoznata kao uzor pregradama zadarske i krčke katedrale. No, posljednja dva među spomenutim umjetničkim transferima ne mogu se poistovjetiti s brojnim stilskim i ikonografskim utjecajima koji su na istočni Jadran stizali iz Venecije kao važnog umjetničkog središta, te, kako nam konkretni slučaje-vi govore, nisu bili vezani isključivo uz razdoblja mletačke vladavine.Naime, spomenute istočnojadranske inačice pregrade Sv. Marka pokazuju neke osobitosti koje svjedoče o politički uvjetovanom i dirigiranom progra-mu: prvo, javljaju se neposredno iza potpadanja pod venecijansku vlast; dru-go, javljaju se u katedralnim crkvama; treće, neposredno (izrijekom u doku-mentima) ili posredno (kao dio šire promletačke kampanje), pokazuju se kao svjesna imitacija venecijanskoga uzora.Primjeri upotrebe venecijanskog modela korske pregrade u Dubrovniku, koji još 1358. izlazi iz političkog teritorija Mletačke Republike, višestruko je zna-kovit. Prvenstveno, govori o odvajanju oblikovnog aspekta od onog politič-

11

kog, naizgled pridonoseći tezi o „venecijanskom“ tipu korske pregrade, koji se ne vezuje isključivo uz crkvu Sv. Marka. No, indikacije o korskoj pregradi ovoga tipa u dubrovačkoj crkvi Sv. Vlaha upućuju na postojanje još jedne simboličke razine korištenja kao uzora upravo duždeve crkve, osim one veza-ne uz konkretnu političku vlast, a to je univerzalnija simbolika reprezentacije kulta gradskog zaštitnika i gradske vlasti kao njegovog „patrona“.

Tatjana Mićević – ĐurićFilozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru

Južnojadransko slikarstvo: prijedlog za zidno slikarstvo južnih jadranskih regija na prijelazu 11. u 12. stoljeće

Neki od najstarijih primjera srednjovjekovnoga zidnog slikarstva na našem prostoru, kao što je drugi sloj oslika ispod dubrovačke katedrale, slikarstvo u elafitskim crkvicama sv. Nikole na Koločepu i sv. Ivana Krstitelja na Šipanu te fragmenti oslika na zidu podno apside današnje crkve sv. Mihajla u Koto-ru, predstavljaju vrlo važna i zanimljiva slikarska ostvarenja među kojima postoje dosta velike razlike, poglavito u području formalnih odlika i kvalitete izvedbe, ali su i povezani bliskim vremenom nastanka na prijelazu 11. u 12. stoljeće, te prostorom na kojem nastaju. Zbog toga se ta dosta fleksibilno zamišljena skupina zidnih slika ne determi-nira stilistički, nego prostorno, terminom „jadranski“ što ukazuje na izra-zitu prostornu i vremensku uvjetovanost njegova nastanka kada je prostor Jadranskoga mora, obje njegove obale, bio udaljen od umjetničkih središta Istoka i Zapada u kojima su se upravo u tome vremenu formirali veliki umjet-nički stilovi zreloga srednjeg vijeka, te se ne može govoriti o pritjecanju ili odrazu pojedinih umjetničkih utjecaja na taj prostor. Čini se da je u tome vremenu jadranski prostor bio jedinstven, u umjet-ničkom smislu homogen, pa se nameće potreba za preispitivanjem termina adriobizantinizam, kao i mogućnosti potvrđivanja istovrsnosti tog zidnog slikarstva s paralelnim slikarskim ostvarenjima i zbivanjima na južnotali-janskim prostorima. Tako bi se eventualno mogao determinirati jedan ho-

12

mogeni slikarski izraz, istodobno i ravnopravno prisutan na obje jadranske obale krajem 11. i početkom 12. stoljeća, koji bi se opravdano moglo nazvati jadranskim slikarstvom.

Daniela Matetić PoljakUmjetnička akademija u Splitu

Bizantski ikonografski utjecaji na tegurijima oltarnih ograda iz crkve sv. Mihovila na koločepu i sv. Marije u biskupiji

Tijekom druge polovice 11. stoljeća u Dalmaciji se prelamaju važne političke, religiozne i kulturološke silnice koje se odražavaju na umjetnost. To je, ujed-no, razdoblje koje stilski označava početak romanike. Među prvim djelima koja svjedoče o ponovnom uvođenu ljudskog lika u kiparski repertoar su i dva tegurija oltarnih ograda: jedan iz crkve sv. Mihovila s Koločepa s prika-zom arhanđela Mihovila, a drugi iz crkve sv. Marije u Biskupiji s prikazom Marije orans. Oba tegurija vezana su uz dvor Dmitra Zvonimira. Ikonografski djela su zanimljiva jer predstavljaju aplikaciju bizantskih inačica nastalih u post-ikonoklastičnom razdoblju, raširenih tijekom srednjeg bizantskog raz-doblja. Prikaz arhanđela Mihovila s vladarskom insignijom (sceptrom) su-sreće se na bjelokostima, no i na reljefima kojima su bile ukrašene grede templona bizantskih crkava. Tip Bogorodice orans s dlanovima okrenutim prema gledaocu i postavljenim pred prsima apliciran je na gemama, peča-tima, enkolpionima, koricama knjiga itd. U XII. stoljeću ta je ikonografska inačica s prikazom pune figure izvedena na mozaicima crkve Sv. Marije i Donata u Muranu (12. st) i mozaiku u kupoli Uzašašća u Sv. Marku u Veneciji (zadnja četvrtina 12. st.), što naš primjer svrstava među najranije na Zapadu.

13

Zoraida Demori StaničićHrvatski restauratorski zavod

Ikone Bogorodice s Djetetom iz 14. stoljeća na Jadranu

U 14. stoljeću se unutar slikarstva jadranskog bazena pojavio niz vrlo sličnih slika Bogorodice s Djetetom, u formama od pojedinačne slike do triptiha. Sačuvane su u Dalmaciji, ali i u gradovima na suprotnoj strani Jadrana, a neke su dospjele i u europske i američke muzeje. Bez obzira na različitost položaja Bogorodice i Isusa, sjedi li on uspravnije ili položenije ili pak leži, drži li ga Gospa ispod ili iznad pazuha, dojam je vrlo sličan. G. Gamulin i M. Bianco Fiorin su, povezavši nekoliko njih u cjelinu, stvorili hipotetski opus „putujućeg slikara Maestro della Madonna di Tersatto“.Prema broju i rasprostranjenosti, može se zaključiti da su vjerojatno nastaja-le upravo na području Jadrana, pri čemu su bizantske sheme preoblikovane novim oblicima i temama, među kojima dominira Bogorodica Dojiteljica. Novi oblici ovih ikona bez sumnje potječu iz slikarstva mletačkog Trecenta, koje je, kao toskansko slikarstvo stoljeće prije, preradilo ikone Bizanta tran-sformirajući hijeratičnu strogost ranijih Hodigitrija i Kyriotissa, stvarajući slike koje nadstvarnom ljepotom kod vjernika potiču pietas. Možemo samo zamisliti recepciju ovakvih Gospinih prikaza u stoljeću koje je intenzivno razvijalo novu pobožnost na zasadima učenja sv. Franje i sv. Dominika, sv. Klare, sv. Katarine Sijenske te drugih svetaca. Na ovim „modernim ikonama“ vlada koncept preobražene nebeske ljepote, što jest prežitak bizantizma, ali bez strogih gesta, mimike i sheme znaka. Zajednički je nazivnik svih ovih venecijanizirajućih ikona njihova nova osje-ćajnost, bez obzira prevladavaju li na njima bizantizirajući ili gotički elemen-ti. Anonimni “madoneri”, sljedbenici manire Paola Veneziana i drugih tre-čentista, tipologiju bizantskih Bogorodica prevode u slike koje primajući na sebe brojne snažne kultove („Gospa Trsatska“, „Gospa Pojišanska“, „Gospa Krapanjska“, „Gospa od Porata“, „Gospa Vrpoljačka“ i mnoge druge), postaju “nove ikone” na oltarima dalmatinskih crkava, konkurirajući starijim roma-ničkim Gospama. Preko bratovština, kojima su postale identifikacijsko odre-đenje, uzdignute su na brojne oltare, kako nam svjedoče sačuvani arhivski podaci bratovština okupljenih oko Gospinih slika.

14

Uz neosporne elemente mletačkog gotičkog slikarstva koje su utvrdili Ga-mulin i Bianco Fiorin, neki novo uočeni elementi poput šara na poleđini, naglašenije ih internacionaliziraju, te venecijanizmimu pridodaju neke nove elemente. Jesu li to utjecaji križarske umjetnosti ili tzv. „lingua franca“, može se raspravljati, no svakako potkrepljuju tezu Hansa Beltinga o l’ art du commonwealth mediterranéen de Venise.

Mirjana Matijević SokolOdsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Evangeliarium Spalatense. Knjiga dviju obala.

Splitski evangelijarij je najstarija knjiga odnosno kodeks u Hrvatskoj. Čuva se u riznici splitske katedrale. Sadrži tekstove četiriju evanđelja s prolozima i kapitulacijom te vrlo važne kasnije umetke. Osnovni tekst pisan je poluun-cijalom, pismom rimske epohe. Uz to dodane su marginalije rimskom kur-zivnom minuskulom i vulgarnim latinskim jezikom. Na praznim stranicama tijekom srednjeg vijeka od X. do XIII. st. u Splitu su umetnuti još neki dijelo-va evanđelja te prisege splitskih sufragana pisani beneventanom i karolinom. Repertoar pisama, zabilježene povijesne osobe pa i neki događaji svjedoče o „životu“ ovog kodeksa na dvije obale. Vodila se znanstvena rasprava o mjestu i vremenu njegova nastanka. Neki su znanstvenici dokazivali salonitansko podrijetlo ES, ali ipak je prevladavajuće mišljenje da je on produkt velikih skriptorija na italskom tlu što se argumentira paleografskom i jezičnom ana-lizom. Rezultati ovih istraživanja određuju i povijesni kontekst i razloge zašto ovaj kodeks dolazi u Split te koja je njegova kulturološka i povijesna važnost.

15

Rozana VojvodaUmjetnička galerija Dubrovnik

Cod. lat. 329 iz Nacionalne knjižnice Széchényi u Budimpešti:

Argumenti za zadarsko porijeklo rukopisa i osvrt na suživot karoline i bene-ventane u rukopisima Dalmacije i Južne ItalijeRukopis pod signaturom Cod.lat. 329 (11. st.), koji se čuva u Odjelu za stare rukopise Nacionalne knjižnice Széchényi u Budimpešti, a sadrži regulu Sv. Benedikta i razne molitve, pisan je karolinom, ali od strane pisara koji je evidentno poznavao beneventansko pismo. To je vidljivo po upotrebi tipične beneventanske ligature “ri”, općem dojmu pisma, ali i činjenici da na fol. 86r i na fol. 94r, iz karolinškog pisma, pisar najedanput prelazi u beneventansko. Isto tako slikani repertoar rukopisa, iako više nego skroman u izvedbi odaje tipologiju beneventanskih inicijala i izrazito je sličan zadarskim rukopisima iz jedanaestog stoljeća pisanim beneventanom koji se čuvaju u inozemnim zbirkama. Usporedba tipologije inicijala s rukopisima već utvrđenog zadar-skog porijekla, te onih dijelova rukopisa u kojima pisar upotrebljava bene-ventansko pismo glavni su argumenti da je rukopis nastao na zadarskom području. S obzirom na činjenicu da se beneventansko pismo upotrebljavalo isključi-vo u Južnoj Italiji i Dalmaciji, u daljnjem tijeku izlaganja osvrnut ću se na rukopise dalmatinskog i talijanskog porijekla, koji također pokazuju suživot karoline i beneventane, te na taj način dati prilog kontekstu nastanka prou-čavanog rukopisa.

16

Samo ŠtefanacOddelek za umetnostno zgodovino, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani

Nikola Firentinac i toskansko kiparstvo generacije poslije Donatella

Već od početka istraživanja kiparskog opusa Nikole Ivanova Firentinca uka-zano je na donatellovsko podrijetlo njegovih likovnih rješenja i već prvi pisci poput Adolfa Venturija i Hansa Folnesicsa su pretpostavili da se je umjetnik školovao kod Donatella. Kasniji pisci su tezu prihvatili, a veći dio njih je ostao vjeran i Venturijevoj pretpostavci da se Nikola školovao u Padovi, dok teza da treba majstorovo školovanje ipak više povezati rodnom Firencom u literaturi nije doživjela značajniji odjek. Ako detaljnije analiziramo Nikolin opus (a to je nedavno utvrđeno i za njegovu arhitekturu) ipak ne možemo objasniti neke pojave bez dobrog poznavanja kasnog Donatellovog opusa, dok neka djela, među kojima ima i nekoliko skulptura koje su Nikoli pripisane tek nedavno, ukazuju na mogućnost da je Nikola dobro poznavao i djela mlađe generacije poput Luke i Giovanni-a della Robbia, Bernarda i Antonia Rossellina, Deside-ria da Settignano i drugih, što dokazuje da je prilikom dolaska u Dalmacijo u šezdesetim godinama Nikola Firentinac donio sa sobom poznavanje i najno-vijih dostignuća firentinske skulpture quattrocenta.

Renata Novak KlemenčičOddelek za umetnostno zgodovino, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani

Migracije majstora iz sjeverne Italije u Dubrovnik i iz Dubrovnika u Napulj u prvoj polovici 15. stoljeća

Dosad neobjavljeni dokumenti iz dubrovačkog arhiva o radu ljevača oružja i urara Guglielma Monaca iz Pariza u Dubrovniku otvaraju nova pitanja o mi-gracijama različitih majstora iz sjeverne Italije u Dubrovnik i iz Dubrovnika u Napulj. Na njihovom putu u Dubrovnik važnu ulogu očito je odigrala Veneci-

17

ja, kamo su Dubrovčani više puta slali svoje ljude u potrazi za stručnjacima za određene državne službe. Odlazak iz Dubrovnika u Napulj uzrokovala je velika građevinska djelatnost Alfonsa Aragonskog. Za njegovo vrijeme iz Dubrovnika u Napulj otišla je ba-rem dvojica majstora: 1443. inženjer Onofrio di Giordano della Cava i 1452. kipar Pietro di Martino da Milano. Na osnovi novih dokumenata o Guglielmu Monacu, koji je u Dubrovniku dokumentiran u prvoj polovini četrdesetih godina 15. stoljeća i koji se u Napulju prvi put spominje 1451., i usporedbe Pietrovih dubrovačkih radova s Arcom del Castelnuovo, moguće je pretpo-staviti, da Pietro u Napulju nije bio samo u funkciji kipara i da bi upravo Guglielmo mogao utjecati na Alfonsov izbor.

Višnja BralićHrvatski restauratorski zavod

Likovna naracija i ikonografija zidne slike u vijećnici gradske palače u Rovinju

Zidna slika u povijesnoj gradskoj vijećnici u Rovinju jedna je od rijetkih na našoj obali koja je očuvana na izvornom mjestu i koja je još uvijek u jav-noj funkciji. Prema očuvanom natpisu datira se u 1584. godinu, a njezin je naručitelj Scipione Benzono, venecijanski rektor u Rovinju. Izlaganje se bavi ikonografijom slike koja se dovodi u vezu s ikonografijom i semiotikom državnovjerskog kulta Mletačke Republike. Na primjeru složene kompozi-cije u javnom prostoru koji podupire „Mit o Veneciji“ u periferijskoj sredini Serrenissime analizira se uloga likovnog prikaza u oblikovanju javnog mi-jenja i reprezentaciji političke moći. Određuje se također uloga naručitelja u komunikaciji mletačke državne ideologije kao i njegova uloga u transferu likovne kulture.

18

Laris BorićOdjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru

Jedan zaboravljeni Schiavone – creski slikar Ivan Gapić

Izlaganjem se želi podsjetiti na malo poznatog slikara, štukatera i dekoratera Ivana Gapića koji se u rimskim arhivima šezdesetih i sedamdesetih godi-na XVI. stoljeća spominje kao Giovanni da Cherso, a ondje je surađivao s Taddeom i Federicom Zuccari. Osim kunsthistoričara koji su istraživali opus braće slikara, Gapića u Slovniku spominje Kukuljević, a pohvalnu rečenicu posvetio mu je i Vasari.Korištenjem navedenih podataka i creskih arhivskih izvora Gapiću se odre-đuje dio opusa, stilski okviri i likovni dometi, postavit će se hipoteza o putu od Cresa do Rima, ukazat će se na marginalan slučaj likovnoga odjeka u rodnom mu gradu Cresu, te na godinu slikareve smrti u Rimu.

Nina KudišOdsjek za povijest umjetnosti Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

„… queli che vagando hor qua hor là per lo Stato a procurarsi il semplice vito, non essendovi qui operationi sufficenti per il loro mantenimento…“: slučaj Cristofora Tasce

Uslijed poznatih povijesnih i gospodarskih okolnosti, tijekom 17. stoljeća umjetnička je razmjena između Venecije i istočne obale Jadrana tekla samo u jednom smjeru: iz središta Serenissime prema periferiji. Kada je o slikarskoj proizvodnji riječ, 17. stoljeće započinje „inflatornom krizom“ koja je usli-jedila po dovršetku velikih radova u Duždevoj palači, a nakon požara 1574. i 1577. godine te okončanja serije velikih narudžbi za sjedišta bratovština. Jedna od posljedica ovih zbivanja je pojava manjih majstora ili njihovih djela

19

u Istri i Dalmaciji, zbog nemogućnosti pronalaska tržišta za svoje osrednje i u načelu konzervativne radove u samoj Veneciji. Narudžbe djela značajnijih slikara poput Palme Mlađega ili Sante Perande, u tom su kontekstu iznim-ka, a ne pravilo. Prisustvo Mattea Ponzonea u Dalmaciji označava promje-nu u ovoj paradigmi, no moguće je da njegov specifičan, do danas podci-jenjen neocinquecentizam bitno doprinio potrebi za pronalaženjem novog tržišta, izvan rodne Venecije. Ponzoneov boravak u Dalmaciji bio je, kao što je poznato, potaknut i olakšan činjenicom da je njegov brat Sforza od 1616. do 1640. bio splitski nadbiskup.Prvi idući venecijanski slikar za kojeg je dokazano da je duže vrijeme boravio u našim krajevima bit će sljedbenik njegova učenika Antonia Zanchija, Cristo-foro Tasca, porijeklom iz Bergama. On će se početkom 18. stoljeća, uz nemalu količinu osobne hrabrosti, zaputiti u naše krajeve, uglavnom onkraj tadašnjih granica Serenissime. On, stoga, pripada onoj grupi slikara, kako navodi Ange-lo de Coster u svojem pismu Predsjedateljima Pomorskog Vijeća (Collegio Ma-ritimo), koji lutaju Serenissimom i susjednim zemljama kako bi se prehranili.Cilj je ovog izlaganja razmotriti uzroke, kako umjetničke tako tržišne, koji su utjecali na Tascinu odluku o privremenom napuštanju Venecije, posebno u svjetlu novih spoznaja o njegovoj djelatnosti u metropoli. Isto tako, namjera je na primjeru istog slikara analizirati utjecaj stilske opcije, u ovom sluča-ju tenebrizma, na socijalni status i poslovne odluke venecijanskih slikara krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Damir TulićOdsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

Živjeti ili preživjeti u provinciji: kiparstvo u Istri 18. stoljeća između Lagune i Poluotoka

Nakon ekonomskog, demografskog te gospodarski depresivnog 17. stoljeća na području istarskog poluotoka, u prvim je desetljećima 18. stoljeća nastu-pilo razdoblje oporavka i konsolidiranja malenih gradskih i ruralnih sredina. U prvoj polovici stoljeća istarski se sakralni prostori obogaćuju mramornim skulpturama u pokušaju da se slijedi ukus i moda ondašnjih većih centara,

20

odnosno na prvom mjestu Venecije. Potražnja za umjetninama odredila je odnos u kojem provincija uglavnom naručuje iz metropole. No, ima i rijetkih slučajeva kada putujući majstori dolaze i ostaju u njoj, formirajući skromne radionice i još skromnije učenike. Izlaganje želi ukazati i na važnost uglednih naručitelja, uglavnom stranaca kao nositelja kulturnog i umjetničkog napretka u neprestanoj želji da se male sredine na Poluotoku emancipiraju i integriraju u suvremena umjetnička i stilska kretanja u Metropoli na lagunama. Paradigmatski primjer takve vrste predstavljaju skulpture Giovannija Marchiorija iz 1737. u župnoj crkvi svetog Servula u Bujama, a koje je naručio venecijanski patricij i erudit te novigrad-ski biskup Gaspare Negri. Te antologijske skulpture izvrstan su primjer putu-jućih umjetnina koje su za cilj imale donijeti svježe i „napredne“ ideje elitnog naručitelja. Suprotno od Marchiorija i njegovih djela, Istra je udomila pado-vanskog skulptora Angela de’Puttija, učenika i zeta uglednog kipara Angela Marinalija. Njegova životna putanja od Vicenze, preko Ljubljane, do Ferrare te konačno Istre i Kvarnera složen je primjer kretanja i prenošenja ideja. Kroz ogledne primjere majstora Giovannija Marchiorija i Angela de’Puttija može se rekonstruirati ekonomska i umjetnička zbilja Istre u prvoj polovici 18. sto-ljeća. Prostor se Poluotoka tako može odrediti i kao mjesto susreta vrhunskih umjetnina s jedne strane te skromnih djela koja su omogućila preživljavanje doseljenog kipara na sutonu karijere s druge strane.

Mateja Jermanvanjska suradnica Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci/doktorandica, Odjel za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru

Između lava i orla: riječke sakralne riznice

Rijeka, najistočniji grad nekadašnje pulske biskupije, bila je u razdoblju od 1400. do 1800. godine dijelom Habsburškog imperija. S obzirom na političku pripadnost, očekivati je da su umjetnička djela, pa tako i radovi umjetničkog obrta, nabavljani u radionicama značajnijih centara na području carstva. No, pravni status grada Rijeke, nije spriječio naručitelje i donatore da za riznice sakralnih objekata, nabavljaju predmete i u zlatarskim radionicama Mletačke

21

republike. Pomorske veze i gospodarski procvat Rijeke u 18. stoljeću omo-gućili su i veću raznolikost te potražnju za predmetima umjetničkog obrta. Osim Zborne crkve, u Rijeci je tijekom razmatranog razdoblja djelovalo čak pet redovničkih zajednica koje su imale različite uloge u društvenom životu grada. Važnost Marijinog svetišta na Trsatu za čitavu širu regiju rezultirala je zavjetnim darovima brojnih uglednika, ne samo s područja Hrvatske nego i iz uglednih europskih dvorova. Upravo su u riznicama franjevačkog i kapucin-skog te u onima nekadašnjeg augustinskog, isusovačkog i benediktinskog sa-mostana sačuvani brojni srebrni i zlatni predmeti. Tako se preko njih donekle može rekonstruirati ukus naručitelja, njihova ekonomska snaga, ali i kapilar-nost putova koji su vodili prema majstorima iz Ljubljane, Graza, Augsburga, Gorizie kao i prema onima s druge strane jadranske obale, u Veneciji i Venetu.

Danijel Cikovićvanjski suradnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci

Tradicija opremanja oltara u jadranskom bazenu – srebrne pale iz Krka i Poreča u svjetlu novih arhivskih istraživanja

Oporukom od 1453. godine knez je Ivan VII. Frankopan, uz ostalo, donirao stotinu dukata za nabavku pale glavnog oltara krčke katedrale. Srebrnu je palu prije kneževe smrti izradio majstor Paulus Koler 1477. godine te se ona nalazila na glavnom oltaru do 1826. godine, kada je premještena na oltar Sv. Križa, donaciju Ivanove žene Elizabete Morosini. Gotovo istovremeno, izme-đu 1451. i 1453. godine, glavni oltar Eufrazijeve bazilike opremljen je novom srebrnom palom za cijenu od četiri stotine dukata, kupljenu novcem bisku-pa Ivana i porečkog komuna. Iako znatno oštećena prilikom dviju pljački (1699. i 1974.), porečka pala predstavlja antologijski primjer zlatarskog obrta s područja venecijanskih laguna. Nasuprot arhaičnom, gotičkom stilskom rječniku izvedbe one iz Krka, porečka je pala suvremena ranorenesansnim padovanskim ostvarenjima i odraz je ukusa učenog naručitelja, prethodno djelatnog na Sveučilištu u Padovi. O ugledanju naručitelja iz provincije na

22

metropolu svjedoči i skica prezbiterija krčke prvostolnice iz 1731. godine, a što se čuva u Državnom arhivu u Veneciji. Izvorno je arhitektonsko rješenje oltara bilo vrlo slično onome Guglielma dei Grigija za glavni oltar sa srebr-nom palom i Tizianovom palom feriale iz venecijanske crkve San Salvadore, što je datirana u treće desetljeće 16. stoljeća. Na primjerima srebrnih pala iz Krka i Poreča u izlaganju će se pokušati ana-lizirati način prenošenja ideja i oblika, kao i utjecaj onih raskošnijih djela iz svetišta duždeve kapele i patrijarhalne bazilike u Veneciji. Osim što ukazuju na dinamiku kojom je provincija prihvaćala novosti pri opremanju i nabav-ljanju luksuzne liturgijske opreme, srebrne pale iz Krka i Poreča svjedoče i o ukusu te financijskim mogućnostima naručitelja.

Matej KlemenčičOddelek za umetnostno zgodovino, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani

Venecija, a ne samo Venecija: kiparstvo i oltari 17. i 18. stoljeća u Dubrovniku u mreži prekojadranskih naručiteljskih veza

Mletački klesari i kipari bili su svakako vrlo značajni za povijest umjetno-sti na istočnoj obali Jadrana. S obzirom na političko administrativni po-ložaj Dalmacije i na veliku produkciju na tom području u Veneciji, takav se položaj i podrazumijeva: i lokalni naručitelji i oni koji su proveli neko vrijeme u Dalmaciji na nekoj funkciji, a bili su iz Venecije, tražili su rado-ve kod etabliranih mletačkih umjetnika. U isto vrijeme klesari i kipari u Veneciji i drugi centrima Terraferme i sami su tražili narudžbe na istoč-noj obali Jadrana, jer je u Veneciji ponuda često premašivala potražnju. Nešto je drugačija situacija u Dubrovniku, koji Veneciji nije bio podređen. Ipak, Venecija je također predstavljala Dubrovniku iznimno važnu umjetnič-ku referencu i u dobi baroka važan dio skulpture i klesanja opreme dubro-vačkih crkava možemo povezati s Venecijom, a nekoliko i sa Romagnom i Napuljem. U referatu ću predstaviti neke zaključke o tome kako su naru-čiteljske veze dovele u Dubrovnik radove umjetnika iz različitih i udaljenih umjetničkih središta poput Venecije, Riminija i Napulja.

23

Danko ZelićInstitut za povijest umjetnosti Zagreb

Arhitektura dubrovačke Place poslije potresa 1667 - barokni projekt?

U izlaganju će se nastojati preispitati uvriježeno mišljenje da je današnji izgled kućâ na pročeljima dubrovačke Place rezultat odluka Vijeća umoljenih donesenih tijekom obnove poslije potresa 1667. godine. Usporedba prijepo-tresnih slikovnih prikaza (vedute u Društvu prijatelja dubrovačke starine i vedute na oltarnoj pali Antonia de Bellisa u dominikanskom samostanu) s arhivskim podacima (zaključcima Vijeća umoljenih i registrom općinskih nekretnina) upućuje, međutim, na to da se u raspravu trebaju uvesti i sta-novite činjenice koje su dosad izmicale pozornosti istraživača. Stoga će se, polazeći od spoznaja o promjenama na sjevernom pročelju Place tijekom stoljeća i pol prije potresa, ponuditi novi prijedlog za interpretaciju geneze tog urbanističkog ambijenta.

Duško ČikaraHrvatski restauratorski zavod

Kasnobarokne bračke palače tripartitnog tlocrta

Nekoliko je palača bračkih brodovlasnika i posjednika, jednostavno oblikova-nih u duhu narodnog graditeljstva, podignuto tijekom 18. stoljeća - razdoblja gospodarskog uzleta pojedinih otočkih ruralnih komuna (Brač, Silba, Lo-šinj). Poput ostalih kuća bogatijih bračkih plemića i pripadnika građanskog sloja, ovi primjeri se u odnosu na pučku gradnju ističu jedino veličinom, kvalitetom građe te skromnom uporabom stilskih elemenata arhitektonske plastike. U tlocrtima palača ove skupine ostvaren je dodatni odmak od otočke tradicije njihovom tripartitnom podjelom, sa središnjim salonom po cijeloj dubini građevine. O još uvijek nesigurnim vremenima oko polovice stolje-

24

ća svjedoči utvrđena palača Marinčević-Gligo, dio samotnog sklopa na obali uvale Bobovišće. Da arhitektonski model prema kojemu su koncipirane po-tječe iz mletačke graditeljske tradicije, odnosno sjevernojadransko-alpskog područja, ukazuju i široki zabati prvotno samostojećih, dogradnjama degra-diranih palača Fertilio u Nerežišću te Marangunić u Milni, koja je vjerojat-no najmlađa, jer prema organizaciji prostora pripada već prijelazu stoljeća. Njihova izgradnja smješta se u kontekst dugotrajnih zahvata na župnim cr-kvama zapadnog dijela otoka, pri čemu je prisutnost velikog broja klesara značila dodatni impuls i priliku za podizanje većeg broja zdanja ukrašenih elementima istovjetnih, za Brač karakterističnih profilacija. U trogirskoj tradiciji oblikovane pojedinosti na bočnim portalima nerežiške crkve, kao i oblikovanje portala jednog trogirskog zdanja u vlasništvu braće Garagnin, oboje vrlo slično portalu boboviškog utvrđenog sklopa, ponajviše ukazuju na autorstvo Ignacija II. Macanovića, protomajstora nerežiške, a moguće i milnarske crkve.

Antonia TomićGradski muzej Drniš

Osmanska ostavština u Drnišu: od džamije Halila hodže do crkve sv. Ante Padovanskog

Osmansko Carstvo boravilo je na drniškome području gotovo dvjesto godina i tijekom toga dugogodišnjeg razdoblja ostavilo je traga na urbanoj strukturi i na načinu odvijanja života u gradu Drnišu. Preuzevši gradsku utvrdu ojačali su zidine te su u njoj sagradili karakterističnu islamsku kružnu kulu, a na-činom strukturiranja gradskih četvrti i gradnjom njima pripadajućih džami-ja prilagodili su urbanu strukturu Drniša islamsko-osmanskom tipu grada. Poznato je da se u razdobljima mira između Drniša i Šibenika odvijala živa trgovačka aktivnost, no posljednjih desetljeća veća se istraživačka pozornost počela posvećivati osmanskim izvorima koji su omogućili oblikovanje pot-punije slike života u gradovima pod osmanskom vlašću. Pokazalo se da Drniš nije imao samo vojnu i prometno-gospodarsku ulogu, već da se u njemu od-vijao i razvijen kulturni život – u gradu je postojala niža vjerska škola, a ruko-

25

pisni prijevod Kaside-i Burde pisan u Drnišu, pohranjen u Gazi Husrev-be-govoj knjižnici u Sarajevu, svjedoči o njegovanju prepisivačke i prevodilačke djelatnosti. Dolaskom Mletačke Republike osmanski tragovi mahom su bili zatirani, ali ipak su ostali poneki arhitektonski svjedoci osmanske prisutnosti u Drnišu: ostaci kružne kule na utvrdi Gradini, ostaci minareta jedne od džamija, sat sa sahat-kule prenesen u Šibenik te džamija Halila hodže inkor-porirana u današnju crkvu sv. Ante Padovanskoga. Kroz rad će se nastojati predočiti povijesne, političke, ekonomske i kulturno-društvene okolnosti u Drnišu tijekom XVI. i XVII. stoljeća te će se obrazložiti razlozi zbog kojih je jedna od pet drniških džamija ostala gotovo cjelovito sačuvana.

Zlatko KaračArhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Osmansko-islamska baština u Dalmaciji: umjetničke relacije između Jadrana i Levanta

Jedna od najzanimljivijih, no gotovo neistraženih umjetničkih relacija na prostorima Dalmacije je dodir renesanse i ranog baroka s istovremenim li-kovnim manifestacijama islamskoga kulturnog kruga s druge strane mletač-ko-osmanske granice. Već 1490. pod tursku je vlast dospjelo donje Ponere-tavlje, 1493. Makarska sa podbiokovskim primorjem i većim dijelom Zagore, a do 1537. kada je osvojen Klis slobodni je ‘renesansni’ teritorij sveden na uski (isprekidani) obalni pojas i otoke. Takav kontrapunkt dvaju svjetova potrajao je više od stoljeća i pol - do Kandijskoga rata sredinom 17. st., a na rubnim dijelovima Zagore sve do razgraničenja 1730. U tom razdoblju dogodila se osmanska reurbanizacija i fortificiranje važnijih gradova (Drniš, Knin, Klis, Skradin), pri čemu je Makarsku novim gradskim zidinama utvr-dio znameniti majstor Hajredin, graditelj mostarskoga mosta. Najranije da-tirani turski objekt u Hrvatskoj je odlično očuvana Kula Norinska (1500.), a danas postoji i više turskih stambenih kula u podbiokovskim selima (Gornji Tučepi, Podgora, Gradac, Igrane), te u Zagori – primjerice u Vrgorcu (Mumi-nova, Dizdarevića i Cukarinovića-bega kula), Imotskom (Ali-begova kula), kod Benkovca (kula Atlagića), Islamu Grčkom (kula Jusuf-age Tunića), Ka-

26

rinu (ostaci kaštela Durakbegovića)... Džamije preuređene u katoličke crkve održale su se u Klisu i Drnišu (ondje stoji i jedini minaret u Hrvatskoj), te vjerojatno u Glavini gdje su tragovi manje čitki. U Vrani je trenutno u obnovi Maškovića han, inače najveći sklop osmanske arhitekture u nas. Na ulazu u Vodice stoje ruševine turske badžhane, podno Klisa je sačuvana slikovita česma mihrab tipa. Dva su turska kamena mosta potopljena u peručkom jezeru. Zanimljivo je da se nadgrobni nišani danas nalaze i na nekim otočkim lokalitetima (Pučišća, Korčula), što se tumači kao zaostatak izvozne radio-ničke produkcija za turska područja. U franjevačkim samostanima sačuvano je dosta turske rukopisne građe, uz ostalo i kaligrafski oblikovani fermani (Visovac, Zaostrog Makarska), a najveći fond orijentalnih rukopisa posjeduje dubrovački arhiv. U muzejskim zbirkama čuva se dosta turskih obrtničkih proizvoda, posebno oružja (jatagani u Etnografskom muzeju u Splitu). Svi ti utjecaji islamsko-orijentalne likovnosti u Dalmaciju dolaze ponajviše iz ko-pnenoga zaleđa, no i morskim putem kao ‘levantske’ trgovačke akvizicije.

Silvija Banićdoktorandica, Odsjek za povijest umjetnosti Filoofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Venecija ili Istanbul ? Otomanske svile i njima nadahnute venecijanske tkanine na liturgijskom ruhu u Hrvatskoj

Razmjena rukotvorina između kršćanskog zapada i islamskog istoka u medi-teranskom bazenu te način na koji su bile percipirane u estetski i kulturološki drugačijim sustavima vrijednosti svakako nije nova tema. Pisa, Amalfi, Vene-cija neke su od pomorskih sila koje su stoljećima održavale veze s Orijentom, no za našu kulturnu povijest su najznačajniji kontakti koje je s islamskim svijetom uspostavljala upravo Republika Svetoga Marka. Čini se da je istra-živanje tih odnosa posebno aktualno posljednjih godina. Sjetimo se izložbe Venezia e l’Islam 828 – 1797 postavljene 2007. godine u Palazzo Ducale, kao i izložbe Venezia e Istanbul in epoca ottomana koja je dvije godine kasnije otvorena u Istanbulu. U izložbenim prostorima Palazzo Ducale upravo je u

27

tijeku izložba I doni di Shah Abbas il Grande alla Serenissima, a među izloš-cima je i safavidski baršun koji je perzijsko diplomatsko izaslanstvo poklonilo duždu Marinu Grimaniju 1603. godine. Skupocjene tkanine s Orijenta bile su predstavljene i na drugim spomenutim izložbama, a njihov doprinos u proži-manju kulturno-umjetničkih utjecaja je neizostavan segment svakog projek-ta posvećenog istraživanju diplomatskih odnosa i trgovine između Venecije i njezinih moćnih rivala na Istoku. Proučavanje orijentalnih tkanina donese-nih na Zapad ne staje na njihovoj ulozi državničkih poklona. Zbog značajnog utjecaja koji su ti prestižni proizvodi imali na mletačku tekstilnu industriju, nezaobilazan su element u tumačenju evolucije dekora na venecijanskim tkaninama. U kolikoj su mjeri njihove boje, ornamenti i ingeniozan način tkanja opčinili zapadnu aristokraciju, dokazuje činjenica da je nekada teško razlikovati izvornu orijentalnu tkaninu od one nastale na mletačkom tka-lačkom stanu. Najbolji primjer tome pruža glasoviti pluvijal u bazilici Santa Maria Gloriosa dei Frari, skrojen od baršuna oko čijeg se porijekla desetljeći-ma polemizira. Cilj ovog izlaganja je predstaviti ne samo dosad identificirane otomanske tkanine sačuvane na liturgijskom ruhu u Hrvatskoj, već i upozo-riti na one primjerke ruha u našim crkvama za izradu kojih su upotrijebljene mletačke oponašateljice istočnjačkih svila. Dok su otomanske tkanine saču-vane na misnicama i pluvijalima vrijedan prinos dobro poznatim pisanim svjedočanstvima o kaftanima (veste turcicae dictae caftan) i svilama koje su tijekom 16. i 17. stoljeća poklanjane dubrovačkim izaslanicima u Istanbulu i drugdje na Balkanu, široka rasprostranjenost njima nadahnutih mletačkih svila iz istog razdoblja govori o razmjerima potražnje domaćeg građanstva za proizvodima čiji je dekorativni jezik upečatljivo istočnjački. Isto to domaće građanstvo je – kako nam potvrđuju i izvori i nalazi – svoje domove ispunja-valo orijentalnom keramikom, pozlaćenom i punciranom kožom, tepisima, škrinjicama i metalnim posuđem. No dok su vrhunske svile iz Istanbula i Burse predstavljale većini nedostižnu stečevinu, kao dostojan nadomjestak nabavljane su njima inspirirane venecijanske tkanine.

28

Ivana Svedružić ŠeparovićMinistarstvo kulture Konzervatorski odjel u Splitu

Liturgijsko ruho izrađeno od otomanske svile u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu

U radu se obrađuju dva kompleta liturgijskog ruha izrađena od otomanske svile iz Franjevačkog samostana u Zaostrogu. Prvi komplet sastoji se od mi-snice stole i manipula izrađen od svilenog atlasa broširan zlatnim i raznoboj-nim svilenim koncem. Na crvenoj svili pozlaćenim nitima izveden je motiv palmete okružen simetrično postavljenim razlistanim granama, koji se može se datirati u drugu polovinu 15. st. Drugi komplet čine misnica i stola izra-đeni od crvenog lampasa protkanog zlatnim i srebrenim nitima. Tkanina je ukrašena florealno – geometrijskim ornamentom karakterističnim za tkani-ne iz Istambula ili Burse 16. st. Predmeti od tekstila koji potječu iz znameni-tih radionica Otomanskog carstva rijetki su na našim prostorima. Uz primje-re iz Zaostroga sačuvano ih je tek nekolicina iako nam arhivski podaci govore da ih je bilo puno više. Primjerci iz samostana u Zaostrogu uspoređuju se s istovremenim ruhom pohranjenim u turskim i evropskim muzejima, te se razmatraju mogući načini i putovi kako su dospjeli u zaostroški samostan.

Iva Jazbec Tomaićvanjska suradnica Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci/doktorandica, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Putujuće umjetnine: doprinos poznavanju tekstilnih zbirki Sjevernog Jadrana

Političke prilike u Istri, Hrvatskom primorju i na Kvarnerskim otocima ti-jekom ranog novog vijeka uvelike su utjecale na gospodarsku nestabilnost i depopulaciju. Spomenuta područja, stubokom podijeljena političkim i cr-kvenim granicama, iznjedrila su tek nekoliko gospodarski jačih središta, a

29

značajniji oporavak ekonomske i demografske situacije nastupio je tek po-četkom 18. stoljeća. U takvim prilikama često nije bilo moguće pratiti stil-ske i umjetničke promjene koje su na prostor Sjevernog Jadrana uglavnom pristizale iz Venecije, ali i Habsburške Monarhije. U nedostatku sredstava, nastojanja provincijskih naručitelja da se slijedi ukus i moda velikih centara često su bila ostvarena tek djelomično. Osobito velik trošak predstavljala je kupovina svilenih tkanina čija je uporaba u crkvama bila višestruka. Skupo-cjene tkanine različitih vrsta kojima su obilato bile opremljene brojne crkve u Veneciji i Venetu smatrane su prestižnima i činile su znatan dio sveuku-pnog mletačkog izvoza, osobito prema Orijentu. Zbog njihove visoke cijene, luksuzne su venecijanske tkanine naručiteljima iz mletačke provincije na Sjevernom Jadranu uglavnom bile nedostupne. Iznimku čine ličnosti poput krčkog biskupa Giovannia della Torrea (1589. – 1623.) i novigradskog i po-rečkog biskupa Gaspara Negrija (1742.-1778.) i koji su svojim narudžbama nastojali integrirati provincijske gradove u suvremena umjetnička kretanja. U ovom će se izlaganju pokušati dati doprinos poznavanju tekstilne baštine na prostoru Sjevernog Jadrana kroz uzajamnost ekonomskih, gospodarskih i političkih veza. Naglasak će biti stavljen na problematiku putujućih umjet-nina i materijala kako tijekom ranog novog vijeka, tako u 19. stoljeću, zatim na ulogu istaknutih ličnosti, pojedinaca ili obitelji u formiranju određenih tekstilnih zbirki. Izlaganjem će biti obuhvaćeno nekoliko paradigmatskih primjera iz tekstilnih zbirki Poreča, Vodnjana, Rovinja, Žminja, Krka i Osora.

Iva Pasini Tržec i Ljerka DulibićStrossmayerova galerija starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Oblici, načini i kanali prijenosa u procesu formiranja zbirke biskupa J. J. Strossmayera

Na temelju analize i interpretacije arhivskih izvora razmotrit ćemo višestru-ke kanale prijenosa ideja i umjetničkih djela u procesu formiranja zbirke bi-skupa Josipa Jurja Strossmayera. Tijekom nekoliko desetljeća druge polovice 19. stoljeća Strossmayerova intenzivna sakupljačka aktivnost na talijanskom

30

umjetničkom tržištu odvija se na podlozi razgranate mreže zastupnika, po-srednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, antikvara, preprodavatelja i slika-ra-restauratora. Ta mreža je svojevrsna infrastruktura Strossmayerove sa-kupljačke djelatnosti, u čijem se formiranju, razvoju i prilagodbi odražavaju biskupovo inicijalno htijenje i njegov ukus, zahtjevi i očekivanja na tadaš-njem tržištu umjetninama, snalažljivost biskupovih posrednika i savjetnika, te njegova ograničena financijska sredstva, uz čitav niz zbivanja i okolnosti u širem gospodarsko-političkom kontekstu.Prezentirat ćemo poslovne i privatne susrete i odnose različitih protagonista koji su istodobno i subjekti i objekti višestrano uvjetovanog procesa prijenosa iskustava i umjetnina, te utvrditi puteve prijenosa preko kulturalnih, politič-kih, administrativnih i geografskih razgraničenja, s ciljem potpunijeg razu-mijevanja složenog sustava kanala integracijâ. Razmotrit ćemo ispreplete-nost i međusobnu uvjetovanost različitih oblika, načina i kanala prijenosa na doslovnoj i simboličkoj razini, a posebno ćemo se osvrnuti na fizičke tragove koje je proces prijenosa ostavio na pojedinim umjetninama i na implikacije toga procesa na prilagodbe značenja, s obzirom na aktivnu komponentu fe-nomena recepcije.

Sanja Žaja VrbicaOdjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku

Novovjeke veze dubrovačkih umjetnika i jadranskih susjeda

Umjetnički kontakti unutar jadranskog bazena postoje od starog vijeka, na-stavljaju se tijekom sljedećih stoljeća, a vrlo su intenzivni i u 19. i 20. st. manifestirajući se različitim sponama. Poznato je talijansko porijeklo obitelji Bukovac tj. Fagioni, mladi Mato Celestin Medović odlazi u talijanske atelije-re i tamo dobiva prve slikarske poduke, no umjetničke se veze u različitim oblicima kontinuirano nastavljaju i kasnije. Pojedini umjetnici dubrovačkog ishodišta školuju se na venecijanskoj Akademiji, poput Josipa Vučetića, te Frana Branka Angeli Radovanija, u Dubrovnik dolaze talijanski slikari – Vin-cenzo Faggiotto iz Venecije i kipari, poput amatera Giovannija Colonne, od

31

kojih neki ostaju tek koliko je potrebno za izvedbu naručenih djela ili se tu trajno nastanjuju. Značajna talijanska populacija trajno naseljena u Dubrov-niku također utječe i na domaće umjetnike, što nam ilustrira primjer mla-dog Marka Rašice i njegovih prvih slikarskih poduka dobivenih od Talijana, majstora Beppa, svestranog soboslikara. Po završetku školovanja Rašica će otići na putovanje u Italiju, svoj „grand tour“ koji je inspirativno djelovao na njegov dalji rad. Na studijska putovanja u Italiju odlaze i mlađi umjetnici, umjetnički stasali nakon II. svjetskog rata; Antun Masle, Ivo Dulčić i Đuro Pulitika. No, primjer Josipa Colonne, arhitekta školovanog u Italiji gdje je realizirao svoj arhitektonski opus i slikara pripadnika dubrovačkog međurat-nog kruga talentiranih suvremenih umjetnika prisutnog na brojnim izložba-ma u Italiji, što svoj cjelokupni slikarski opus oporučno ostavlja Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku, govori o trajnoj povezanosti s Dubrovnikom, svojim umjetničkim ishodištem. Navedeni primjeri ilustriraju tek dio umjetničkih putanja i kretanja umjetnina između dvije jadranske obale ukazujući na na-stavak davno uspostavljenih veza i u novije doba.

Antun BaćeKonzervatorski odjel u Dubrovniku, Ministarstvo kulture RH

Međuratna arhitektura Dubrovnika i nasljeđe Mediterana

Većinu arhitektonskih ostvarenja nastalih u Dubrovniku između dvaju svjet-skih ratova obilježava senzibilitet za prostorno okružje i referiranje na gra-diteljsku tradiciju. Iako je ovaj fenomen davno uočen, izostali su temeljitiji pokušaji njegova tumačenja i sagledavanja u širem Europskom kontekstu. Razlog tomu može se ponajprije pronaći u opće prihvaćenim konstruktima o genezi moderne arhitekture koji su, naglašavajući njen internacionalni ka-rakter, uglavnom zaobilazili ili umanjivali značaj nastojanja da se temeljna načela pokreta prilagode regionalnim posebnostima. Pokušaji dekonstruk-cije ustaljenih historiografskih narativa, te sagledavanje znatno složenijeg i heterogenijeg ozračja uslijedili su u Europi posljednjih godina, a posebna je pažnja usmjerena upravo na dokumentirani interes brojnih protagonista za

32

graditeljsko nasljeđe, prije svega vernakularnu arhitekturu. Izdvajaju se na-stojanja talijanskih znanstvenika da umjetnička previranja međuraća prika-žu u punini intelektualnih dvojbi i razmimoilaženja, sada oslobođena uskih i površnih ideoloških kvalifikacija. Izrazita ovisnost talijanske međuratne arhitekture o graditeljskom nasljeđu, koje je od strane suvremenika često sagledavano u širem kontekstu mediteranskog bazena, nužno dovodi do us-poredbe s istovremenom praksom bliskih nastojanja na hrvatskoj obali, no koja ni izbliza nije popraćena jednako opsežnim teorijskim eksplikacijama. Ispituje se mogući utjecaj prekomorskih strujanja na malobrojna publicirana teorijska promišljanja, rijetke javne polemike, te zamašnu arhitektonsku pro-dukciju predstavljenu kroz nekoliko paradigmatskih primjera.

Jasenka GudeljOdsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

L’architettura della Dalmazia: izložba dalmatinske umjetnosti u Rimu u srpnju 1943. godine

Tek nešto više od dva mjeseca prije proglašenja kapitulacije Kraljevine Italije, 23. lipnja 1943. godine u rimskoj Akademiji sv. Luke otvorena je izložba o arhitekturi Dalmacije. Fotografije i nacrti ilustrirali su povijesnu graditeljsku baštinu urbanih centara istočne obale Jadrana od Zadra do Dubrovnika, no izložba je zatvorena prije no što je planirano zbog opasnosti od bombardi-ranja.Izložbeni i pripremni materijal i katalog izložbe ovdje se analiziraju u kon-tekstu dugoročnog projekta Akademije sv. Luke usmjerenog istočnoj obali Jadrana i politike prema Hrvatskoj onodobnog talijanskog režima. Pritom se razlučuju protagonisti ovog kulturno-političkog poduhvata, dužosnici Aka-demije Alberto Calza Bini, Bruno Apollonj Ghetti i Luigi Crema te mladi na-puljski arhitekt Vittorio Amicarelli, autor nacrta prikazanih na izložbi, te se nastoji definirati splet njihovih intencija koji su doveli do realizacije izložbe čiji katalog i danas citiraju talijanski povjesničari arhitekture.

33

Zvonko MakovićOdsjek za pov. umjetnosti Filozofskog fak. u Zagrebu, red. prof. u miru

Šezdesete: umjetničke i kulturne veze Hrvatske i Italije

Šezdesete su godine iznimno važne za formaciju i afirmaciju modernizma u Hrvatskoj. Također, to je vrijeme kada se uspostavljaju čvrste veze među umjetnicima i umjetničkim institucijama u Zagrebu, Milanu, Padovi. U Za-grebu 1961. započinje djelovati pokret Nove tendencije, ali s naglašenom prisutnošću talijanskih umjetnika i kritičara. Iako međunarodni pokret s umjetnicima i iz drugih sredina (Njemačke, Francuske), a ne samo talijanske i hrvatske, Nove tendencije daju Zagrebu i Hrvatskoj iznimno važno me-đunarodno značenje. Poetika Novih tendencija nije jedini vid međusobnoga povezivanja. Najznačajniji slikar hrvatskoga enformela, Ivo Gattin, upoznaje enformel višegodišnjim boravkom u Milanu i uopće Italiji, pa posredno ugra-đuje u našu umjetnost iskustva Alberta Burrija i Lucia Fontane. U djelovanju grupe Gorgona od iznimne su važnosti bili dodiri s milanskom grupom Azi-muth, pa jedan od najistaknutijih umjetnika toga vremena, a osnivač gru-pe Azimuth Piero Manzoni, radi projekte za Gorgonu. Prevode se tekstovi talijanskih kritičara (G.C. Argan, G. Dorfles, U. Apollonio...), a hrvatski su kritičari prisutni u Italiji (Vera Horvat Pintarić, Matko Meštrović). To je vri-jeme kada je počeo Muzički bijenale na kojemu sudjeluju istaknuti talijanski glazbenici, pa im hrvatska sredina ponekad koristi i kao platforma za širu međunarodnu afirmaciju. Italija je, međutim, predstavljala najdirektiniju vezu Jugoslavije sa Zapadom, štoviše, bila shvaćana kao sinonim slobode zapadnoga svijeta. Jugoslavenski građani sa svojim putovnicama lako prelaze granice, pa je Italija i u tome vidu u povlaštenoj poziciji. Postupnim oslobađanjem od krutoga socijalizma javljaju se u Jugoslaviji i elementi potrošačkoga društva, a u artikulaciji kul-ture svakodnevice Italija je bila od iznimne važnosti. U tome procesu svakako treba imati u vidu i ulogu masovnih medija, radija i televizije, a popular-ne emisije talijanske televizije (RAI) postaju popularne i u našoj sredini, baš kao i glazba s talijanskoga festivala San Remo. Utjecaj popularnih talijanskih glazbenika („kantautora“) važan je i za formaciju hrvatske popularne glazbe i popularne kulture općenito. Drugim riječima, šezdesete su godine bile pre-

34

kretničke u mnogim aspektima kada je u pitanju hrvatska umjetnost i kultu-ra, a pri čemu su utjecaji i veze koji su dolazili s druge strane Jadrana imali neosporno veliku ulogu. Iako će se u ovome izlaganju prvenstveno istražiti odnosi u likovnim umjetnostima,oni će se razmotriti u širem kontekstu kul-ture, pa tako i u kontekstu kulture svakodnevice.

35