SVEUČILIŠTE U ZAGREBUPRAVNI FAKULTET

STUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

Anita Sastić Gudiček

UKLJUČENOST U ZAJEDNICU OSOBA S MOTORIČKIM OŠTEĆENJEM

DIPLOMSKI RAD

Zagreb, 2012.SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PRAVNI FAKULTETSTUDIJSKI CENTAR SOCIJALNOG RADA

DIPLOMSKI STUDIJ SOCIJALNOG RADA

Anita Sastić Gudiček

UKLJUČENOST U ZAJEDNICU OSOBA S MOTORIČKIM OŠTEĆENJEM

DIPLOMSKI RAD

Mentorica: prof. dr. sc. Zdravka Leutar

Zagreb, 2012.

ZAHVALA:

Zahvaljujem svojoj mentorici prof. dr. sc. Zdravki Leutar na strpljenju, pomoći i

vodstvu pri izradi ovog diplomskog rada.

Hvala dragom Bogu na mojoj hrabrosti, upornosti i trudu tijekom godina studiranja.

Hvala svim kolegicama, kolegama i svim mojim dragim prijateljima bez kojih studij ne

bi prošao tako zabavno.

Najveća hvala mojoj majci, mom dragom suprugu i mom malom anđelu (Nia) na

neizmjernom strpljenju, razumijevanju, podršci i pomoći tijekom studiranja, kao i

ostalim članovima obitelji.

Sadržaj

1. Uvod................................................................................................................................1

2. Invaliditet.........................................................................................................................2

2.1. Vrste invaliditeta.......................................................................................................5

2.2. Zastupljenost osoba s invaliditetom u populaciji.....................................................6

2.3. Položaj osoba s invaliditetom kroz povijest..............................................................7

2.4. Motorička oštećenja..................................................................................................8

2.4.1. Etiologija motoričkih oštećenja.............................................................................9

3. Socijalna integracija.......................................................................................................10

3.1. Uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom......................................................11

4. Kvaliteta života osoba s motoričkim oštećenjem..........................................................15

5. Funkcionalna sposobnost osoba s motoričkim oštećenjima..........................................19

6. Cilj, problemi i hipoteze istraživanja.............................................................................23

7. Metoda...........................................................................................................................23

7.1. Uzorak ispitanika....................................................................................................23

7.2. Postupak istraživanja..............................................................................................24

7.3. Mjerni instrument...................................................................................................25

7.4. Mjerenje..................................................................................................................25

7.5. Postupci obrade podataka......................................................................................26

7.6. Etički aspekti istraživanja.......................................................................................26

8. Rezultati i rasprava........................................................................................................27

8.1. Socio-demografski obilježja ispitanika...................................................................27

8.2. Prikaz distribucije odgovora osoba s motoričkim oštećenjima u uključenosti u

zajednicu........................................................................................................................35

9. Verifikacija hipoteza......................................................................................................52

10. Zaključak.....................................................................................................................53

11. Popis slika i tablica......................................................................................................56

12. Literatura......................................................................................................................57

13. Prilog............................................................................................................................61

Uključenost osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu

Sažetak: Rad se bavi osobama s motoričkim oštećenjem i njihovom ukljućenošću u zajednicu, s ciljem dobivanja novih saznanja saznanja o uključenosti osoba s motoričkim oštećenjima u život zajednice. Točnije, postoje li razlike uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja te postoji li povezanost uključenosti osoba s motorički oštećenjem u zajednicu i samopecepcije aktivnog člana u zajednici, funkcionalne sposobnosti i općenitog zadovoljstva sadašnjim životom ispitanika. Istraživanje je provedeno 2009. godine za potrebe projekta koje provodi Ministarstvo obitelji i branitelja i međugeneracijske solidarnosti u suradnji s Pravnim fakultetom – Studijem socijalnog rada. U istraživanju je sudjelovalo 480 osoba s motoričkim oštećenjem, od čega je 52,1 % (N=250) ispitanika ženskog spola i 47,9 % (N= 230) ispitanika muškog spola. Zaključno možemo reći da su rezultati istraživanja pokazali da postoji statistički značajana razlika uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem obzirom na mjesto stanovanja. Također, rezultati su pokazali da postoji visoka negativna povezanost uključenosti u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici i visoka negatinva povezanost s općenitim zadovoljstvom životom. Između uključenosti u zajednicu osoba s motoričkim oštećenjem i funkcionalne sposobnosti također se pokazala visoka pozitivna povezanost.Ključne riječi: osobe s motoričkim oštećejem, uključenost u zajednicu, funkcionalna sposobnost, općenito zadovoljstvo životom.

The involvement of persons with motoric impairment in the community

Abstract: The study deals about persons with motoric impairment and their involvement in the community, with the aim of obtaining new information on the findings of involvement of persons with motoric impairment in community life. Specifically, whether there are any differences of inclusion of persons with motoric impairment into the community regarding their place of residence and whether there is a connection of inclusion of persons with motoric impairment in the community and self-perception of active member of the community, functional ability and satisfaction with current life situation of the examinees in general. The study was conducted 2009th for the purposes of the project implemented by the Ministry of family and veterans' affairs and intergenerational solidarity, in collaboration with the Faculty of law- Social Work Studies. In the study participated 480 people with motoric impairment, of which 52.1% (N=250) of the examinees were females and 47.9% (N=230) males. In conclusion, we can say that results of the research showed that there was a statistically significant difference of involvement of persons with motoric impairment considering the place of residence. Also, the results showed that there was a high negative correlation between community involvement and self-perception of active members in the community and high negative connection with life satisfaction in general. Also, a high positive correlation had been shown between the community involvement of people with motor impairment and the functional ability.Key words: people with motoric impairment, community involvement, functional ability, satisfaction with life in general.

Izjava o autorstvu rada

Ovime potvrđujem da sam osobno napisao/la rad:

Uključenost u zajednicu osoba s motoričkim oštećenjem

i da sam njegov autor/ica.

Svi dijelovi rada, nalazi ili ideje koje su u radu citirane ili se temelje na drugim izvorima

(bilo da su u pitanju mrežni izvori, udžbenici, knjige, znanstveni, stručni ili popularni

članci) u radu su jasno označeni kao takvi te adekvatno navedeni u popisu literature.

Ime i prezime: Anita Sastić Gudiček

Datum: 19.06.2012.

1. Uvod

Osobe s invaliditetom su najbrojnija manjina na svijetu. Nažalost i danas se

događa da upravo osobe s invaliditetom ne mogu ravnopravno sudjelovati u zajednici.

Postoje brojni dokumenti, zakoni i programi kojima se upravo jamči ovo pravo

ravnopravnog sudjelovanja, na temlju kojih možemo zaključiti da je teorijska razina

ravnopravnog sudjelovanja osoba s invaliditetom dobro osmišljena i donešena, ali u

praksi to kasni i još uvijek se krše prava osoba s invaliditetom. U ovom ćemo se radu

baviti osobama s motoričkim oštećenjima kao s jednom od vrsta invalidnosti.

Istraživanjem koje je provedno analizirat ćemo uključenost osoba s motoričkim

oštećnjima u zajednicu.

U prvom dijelu ovog rada, prikazane su definicije invaliditeta različitih autora,

kao i vrste i uzroci invaliditeta, zastupljenost osoba s invaliditetom u općoj populaciji te

definicije osoba s motoričkim oštećenjem.

Drugi dio rada odnosi se na definicije socijalne integracije i uključenosti u

zajednicu te pregled postojećih pravnih dokumenta koji se tiču ravnopravnog sudjeovanja

i uključenosti osoba s invaliditetom. Zatim će se dati prikaz važnosti zadovoljstva

kvalitetom života i funkcionalne sposobnosti osoba s motoričkim oštećenjem kao i prikaz

postojećih istraživanja.

Slijedeći dio rada čini istraživački dio, u čijem prvom djelu se prikazuju

sociodemograska obilježja ispitanika, a drugom se ispituje razlike uključenosti osoba s

motoričkim oštećenjem u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja te se mjeri povezanost

uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu obzirom na samopercepciju

aktivnog člana u zajednici, funkcionalnu sposobnost i općenito zadovoljstvo sadašnjim

životom. U navedenom dijelu rada prikazana je metodologija, ciljevi i hipoteze

istraživanja, prezentirani rezultati istraživanja i verifikacija hipoteza, referiralo se na

prethodna istraživanja, spoznaje i činjenice i sve problematiziralo iz perspektive

socijalnog rada. Prilog čini dio upitnika čiji su dijelovi korišteni za ovo istraživanje.

2. Invaliditet

Na samom početku važno je naglasiti kako ne postoji jedninstveno prihvaćena

definicija invaliditeta kako u svijetu tako ni kod nas te ga različiti autori različito

definiraju i gotovo kod svih je prisutna ta negativna konotacija, odnosno naglašavaju se

ograničenja i ono što osoba s invaliditetom ne može te da im je potrebna pomoć drugih

kako bi mogli ravnopravno sudjelovati u društvu.

Definiranjem invaliditeta treba imati na umu tri dimenzije:

1. Invaliditet nije jednostavan medicinski fenomen, odnosno o njemu se nemože

govoriti isto sa medicinskog aspekta, a tako se najčešće događa.

2. Invaliditet nije ni stvar statistike koja bi upućivala na postotak odstupanja od

prosjeka populacije u određenim mogućnostima.

3. Invaliditet je uvijek rezultat interakcije između psihofizičkog oštećenja, osobe s

oštećenjem, kao cjelovitog ljudskog bića, individualnih barijera koje se pred nju stavljaju,

a koje mogu biti bilo koje naravi, te na kraju utjecaja okoline koja osobu s invaliditetom

okružuje. (Marinić, 2007.).

Rječnik hrvatskoga jezika (2000.) pod pojmom "validan" navodi značenja poput

ispravan, valjan, koji vrijedi itd., a kako znamo da prefiks "in" ima odrično značenje,

odnosno označuje lišenost onoga što glavna riječ ističe, jasno nam je da bi "in-valid", "in-

validan"oznčavao onoga koji nije ispravan, koji nije valjan i u konačnici koji ne vrijedi.

In-validan = ne-vrijedan. Riječ invalid je latinskog podrijetla (in- validus, ne- vrijedan,

ne- sposoban) i najčešće podrazumijeva onoga tko je radi tjelesnog ili duševnog oštećenja

djelomično ili potpuno izgubio određenu sposobnost. ( Marinić, 2007.)

Termin invalidnost se odnosi na različite vrste i stupnjeve oštećenja, teškoća ili

smetnji, odnosno nepravilnosti u području fizičkog, psihičkog, psihofizičkog i socijalnog

razvoja. Motorićka oštećenja su također vrsta invalidnosti (Zovko, 1999.).

Posebno važna definicija za ovaj rad o invaliditetu je i ona prema Konvenciji o

pravima osoba s invaliditetom (NN, 6/07) prema kojoj invaliditet nastaje kao rezultat

međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove

okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i

djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.

Najnovija verzija klasifikacije funkcioniranja i zdravlja WHO iz 2001. gleda na

funkcioniranje pojedinca i invaliditeta kao na rezultate uzajamnog djelovanja fizičkog ili

mentalnog stanja osobe, te društvenog i fizičkog okruženja, prema tome invaliditet nije

obilježje osobe već niz činitelja od kojih mnoge stvara upravo društveno okruženje.

(Ivanković, 2011.).

Nerijetko se umjesto termina invalidnost rabi i termin hendikepiranost (hadicape,

handicapped) koji je kovanica engleske riječi hand- ruka i cap- kapa, a asocira na

povijesno težak socijalni položaj i siromaštvo invalida. Hendikep znači gubitak,

nedostatak i ograničenje mogućnosti, prilagodbe ili šanse za ravnopravno sudjelovanje u

životu društvene zajednice (Leutar, 2008.).

Hendikep je dakle poteškoća pojedinca koja je nastala zbog nekog oštećenja ili

invaliditeta, a koja ograničava ili sprečava izvršenje funkcije koja je za tog pojedinca

normalna. Dok oštećenje ostaje na razini organa, invaliditet na razini organizama,

hendikep uključuje socijalnu dimenziju, odnosno njega karakterizira nesklad između

stanja pojedinca i očekivanja grupe u kojoj osoba živi i kojoj pripada (Marinić, 2008).

Njime se pojašnjava nesuglasje ili suprotnost, pa i sukob, između osobe i njene okoline

zbog čega je nužno dijagnosticirati i kontrolirati ne samo činitelje na strani osobe nego i

na strani njene okoline koji podupiru ili otežavaju ostvarivanje jednakih mogućnosti

svima (Zovko, 1999.).

Biti invalid je jedna stvar, a biti hendikepiran je posve druga stvar. Mišljenja su

podjeljena tome. Jedna skupina osoba s invaliditetom odbacuje izraz „invalid“ te kažu

kako ih ovaj izraz podsjeća na pokvareni automobil koji beskorisno stoji uz cestu. Druga

skupina odbacuje izraz „hendikepiran“ i govore da ih podsjeća na jadnu djecu s plakata

koja zahvalno gledaju na dobrotvore koji im u limenku ubacuju sitniš. Treća skupina ne

prihvaća nijedan od tih izraza te uvode njihov novi izraz „s teškoćama“. Dok ostali više

vole izraze „s oštećenjem“ ili „s fizičkim poticajima“ . U međuvremenu čini se da postoji

opća suglasnost unutar zajednice invalida da je izraz „osoba s invaliditetom“ svakako

bolji od izraza „invalidna osoba“ (Vash i Crewe, 2010.).

Današnji Zakon o mirovinskom osiguranju (NN, 102/98) je nešto drugačijeg

određenja invalidnosti pa, prema njemu invalidnost postoji kada je kod osiguranika, zbog

promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost

trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravome osiguraniku iste

ili slične naobrazbe i sposobnosti (profesionalna nesposobnost za rad). Navodi se

postojanje invalidnosti i kada kod osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju,

koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak sposobnosti za rad (opća

nesposobnost za rad). U oba slučaja, invalidnost može nastati zbog bolesti, ozljede izvan

rada, ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Prema Zakonu o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN64/01)

invaliditet je trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti (koje proizlazi iz

oštećenja zdravlja) neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi

osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su

općenito prihvaćene kao bitni sastojci svakodnevnog života.

Prema Standardnim pravilima o izjednačavanju mogućnosti za osobe s

invaliditetom (1999), invalidnost je zajednički izraz za veliki broj različitih funkcionalnih

ograničenja koja se pojavljuju u svakoj populaciji svih zemalja u svijetu. Navodi se da

ljudi mogu biti invalidi zbog različitih fizičkih, intelektualnih i osjetilnih oštećenja,

zdravstvenog stanja ili mentalne bolesti.

Od 70-ih godina prošlog stoljeća, vode se različite stručne rasprave o invaliditetu i

osobama s invaliditetom te se odmaknulo od dosadašnjeg termina hendikepiranost i

približile se socijalnom modelu koji je nastao kao reakcija na medicinsko gledište o

invalidnosti po kojem invalidnost proizlazi iz nekih oštećenja koja se odnose na fizičku i

psihičku invalidnost pojedinca te kroz kontrolu i liječenje osoba s invaliditetom kroz

medicinski i paramedicinski tretman. Socijalni model bio je pokušaj redefiniranja pojma

»invalidnost«. Invalidnost se više ne definira u negativnom kontekstu. Osobe s

invaliditetom počinju se gledati kao građani sa svojim pravima (Leutar, 2008.).

Slijedom definiranja invalidnosti, Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom

(NN, 47/05) osobu s invaliditetom definira kao svaku osobu koja je zbog tjelesnog i/ili

mentalnog oštećenja, privremenog ili trajnog, prošlog, sadašnjeg ili budućeg, urođenog ili

stečenog pod utjecajem bilo kojeg uzroka, izgubila ili odstupa od očekivane tjelesne ili

fiziološke strukture te je ograničenih ili nedostatnih sposobnosti za obavljanje određene

aktivnosti na način i u opsegu koji se smatra uobičajenim za ljude u određenoj sredini.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (NN, 6/07) osobe s invaliditetom

definira kao one osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna

oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i

učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Kao što je na samom početku navedeno, različiti autori termin invalidnosti

definiraju različito, ali uvijek se naglašavaju ta ograničenja kod osoba s invaliditetom. U

većini definicija invalidnosti, fažan faktor ima okolina, okruženje osobe s invaliditetom,

socijalna sredina i kontekst u kojem se osoba s invaliditetom nalazi. Zbog toga je bitno

provoditi što više istraživanja o zajednici u kojima osobe s invaliditetom borave, kako bi

se na temelju podataka kakav je njihov položaj, što mu doprinosi, što ga otežava/

sprečava moglo planirati i provoditi mjere bolje uključenosti, kako osoba s motoričkim

oštećenjima, tako i osoba s drugim vrstama invalidnosti.

Za praksu socijalnog rada posebno je važan socijalni model pristupa invalidnosti,

kojim se naglašava da je različitost u snazi, sposobnostima i potrebama prirodna i

poželjna, pa u skladu s time ne gleda na osobe s invaliditetom kroz njihova ograničenja i

teškoće nego kroz njihove sposobnosti, interese, potrebe i prava (Leutar, 2008.).

2.1. Vrste invaliditeta

Prema Zakonu o hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN, 64/01),

postoji više vrsta invaliditeta:

1. oštećenja vida

2. oštećenja sluha

3. oštećenja govorno-glasovne komunikacije

4. oštećenja lokomotornog sustava

5. oštećenja središnjeg živčanog sustava

6. oštećenja perifernog živčanog sustava

7. oštećenja drugih organa i organiskih sustava (dišni, cirkulacijski, probavni, itd.)

8. mentalna retardacija

9. autizam

10. duševni poremećaji

11. više vrsta oštećenja.

U ovom radu će se detaljnije baviti vrstama invalidnosti koje se nalaze pod

rednim brojem 3, 4, 5, 6 i 7 koja možemo objediniti pod motorička oštećenja.

2.2. Zastupljenost osoba s invaliditetom u populaciji

Procjenjuje se da se u općoj populaciji raspon osoba s invaliditetom kreće između

8 do 10% što iznosi oko 580 milijuna invalidnih osoba u svijetu. U Hrvatskoj bi trebalo

biti oko 400 000 invalidnih osoba (Leutar, 2008.).

U Hrvatskoj, stanje na dan 13.12.2010. živi 529 103 osoba s invaliditetom od

čega su 316 557 muški (59,8%) i 212 546 žene (40,2%) te na taj način osobe s

invaliditetom čine oko 11, 9 % ukupnog stanovništva RH. Istraživana populacija u ovom

radu, odnosno osobe s motoričkim oštećenjem čine najveći postotak osoba s

invaliditetom njih 386 165 odnosno 73% od ukupnog broja osoba s invaliditetom u

Hrvatskoj. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 286 523 (54,2%), je u radno aktivnoj

dobi, 19-64 godina. No, invaliditet je prisutan u svim dobnim skupinama a u 7% udijelu

prisutan je i u dječjoj dobi, 0-19 godina (Benjak, 2011.).

Međutim, ovi podaci koje nalazimo u našoj literaturi i službenoj dokumentaciji,

te dokumentaciji organizacija osoba s invaliditetom nisu potpuni niti podudarni zbog

čega se i u našim prilikama uglavnom orijentiramo na procjene uvažavajući europski i

svjetski kriterij. Nepodudarnost podataka može biti rezultat stvarnog variranja te pojave u

populaciji ali i variranjem statističkih podataka o njoj bez obzira na njeno stvarno stanje.

Prema Leutar, (2008.) među uzroke stvarnog broja invalida u općoj populaciji pa i

njegova variranja između ostalih, se može navesti loše higijensko- sanitarne prilike, nisku

razinu zdravstvene zaštite, posebice suzbijanje i liječenje bolesti te kontrole činitelja,

slabu i nedovoljnu ishranu, preobilnu i neadekvatnu ishranu, zagađenje vode, zraka i

hrane, prirodne katastrofe kao potrese, poplave i zračenja, traume u ratu, posljedice u

obliku ratnih ozljeda od zaostalih ratnih naprava posebice mina, starost iznad 65 godina i

njene posljedice budući da je sve prisutnije starenje stanovništva, siromaštvo itd.

2.3. Položaj osoba s invaliditetom kroz povijest

Odnos društva prema osobama s invaliditetom mijenjao se tijekom povijesti. U

prvobitnoj zajednici vrijednost pojedinca cijenila se prema doprinosu u pribavljanju hrane

i obrani. Osobe s invaliditetom se smatralo nekorisnima jer nisu bile u stanju aktivno

sudjelovati u važnim aktivnostima zajednice npr. lovu. Dok su ih u kriznim situacijama

kao što su bile borba s drugim plemenima ili divljim životinjama, prirodnim

nepogodama, ostavljalo po strani, prepuštene sami sebi – nezaštićene, kao teret koga se

trebalo riješiti. Dakle, prevladavao je netolerantan stav prema osobama s invaliditetom

(Zovko, 1999.).

U antičko doba je prevladavao je netolerantan stav, Germani su također imali

netolerantan stav, dok su osobe s invaliditetom u srednjem vijeku povezivali s

opsjednutošću zlim duhom.. Siromaštvo, skitnja i prosjačenje bili su obilježja srednjeg

vijeka. Slijedom toga dominantnu ulogu u društvu imala je Crkva koja je definirala i

odnos prema siromaštvu, a osobe s invaliditetom su bile siromašne te prosjačile U 11. i

12. stoljeću utemeljuju se institucije kojima je cilj zbrinjavanje siromaha i osoba s

invaliditetom. Te institucije osiguravaju stalnu brigu i pomoć bolesnima, starima, i

osobama s invaliditetom, a to su bolnice, azili, sirotišta koja se grade pored crkava,

katedrala, samostana, a zovu se milosnice, božje kuće, bolnice, hoteli. Prave društvene

institucije razvijaju se tek u 17. i 18. stoljeću . To je vrijeme prosvjetiteljstvo i u tada se

javlja ideja opće naobrazbe osoba s invaliditetom i stavljanje naglaska na snagu razuma i

njegov razvoj i započinje osnovno obrazovanje u prvi plan za osobe s invaliditetom

(Leutar, 2008.).

Osobe s invaliditetom bile su vjekovima diskriminirana socijalna skupina

na temelju tjelesnih, psihičkih ili mentalnih stanja. Dug je i trnovit put u kojemu su osobe

s invaliditetom prešle civilizacijski razvoj odnosa, od potpune obezvrijeđenosti i

obespravljenosti, preko stava ignoriranja, tolerancije, karitativnog milosrđa, posebnosti i

integracije do punog društvenog uvažavanja. Osobe s invaliditetom stavljane su na

marginu svih zbivanja, pri čemu su najčešće bile u podređenom političkom, pravnom,

socijalnom i gospodarskom položaju. Tek se unazad dvjesto godina nešto događaju se

promjene u ljudskim odnosima prema osobama s invaliditetom, a u smislu stvarne i opće

civilizirane jednakosti, takvo što dogodilo se u tri posljednja desetljeća 20. stoljeća

(Koščak, 2003.).

Pozitivan trend u odnosu prema osobama s invaliditetom, koji se odvijao od

isključivanja, tj. segregacije tih osoba k njihovu uključivanju u socijalnu okolinu, može

se uočiti u tek posljednjih tridesetak godina. To razdoblje se može podijeliti na 3 osnovna

pristupa koja su slijedila jedan iza drugoga, međusobno se nadopunjujući, a čiji su

elementi i danas prisutni u praksi, a to su: medicinski model, model deficita i socijalni

model. O socijalnom modelu kao posebno važnom za ovu temu bit će rečeno kasnije.

2.4. Motorička oštećenja

Tjelesna invalidnost ili smetnje motorike, odnosi se na širok raspon različitih

smetnji i nepravilnosti tijela, koje su ponekad izražene u području grube motorike

(motorika korpusa i ekstremiteta), ili u području fine motorike (motorika lica, prstiju

ruke…), kao i u obama područjima.

Poremećaji koji ometaju motoriku mogu nastati tijekom prenatalnog, perinatalnog

ili postnatalnog razdoblja, kao i u kasnijem razdoblju rasta i razvoja djeteta, kao

posljedica neke bolesti ili traume. Oštećenje lokomotornog sustava je prirođeno ili

stečeno smanjenje ili gubitak motoričkih ili funkcionalnih sposobnosti u izvođenju

pojedinih aktivnosti. Topografska klasifikacija motoričkih poremećaja definirana je

brojem ekstremiteta na kojima je dijagnosticiran motorički poremećaj (Leutar, 2008.).

Monopareza je motorička slabost jednog ekstremiteta, a dipareza dva

ekstremiteta. Parapareza je motorički poremećaj donjih ekstremiteta, tripareza motorički

poremećaj tri ekstremiteta, a tetrapareza motorički poremećaj na sva četiri ekstremiteta.

Potpuna tetraplegija nastaje zbog ozljede iznad šestog vratnog (C6) segmenta i takva

osoba je potpuno ovisna o pomoći druge osobe. Hemiplegija je slabost polovine tijela.

Prema težini motorički poremećaji klasificiraju se na: lako, umjereno i teško stanje.

Pareze podrazumijevaju slabost ekstremiteta pri čemu još postoji motorička

funkcionalnost. Plegije su teški motorički poremećaji koji mogu biti povezani s

promjenama na koži, gubitkom osjeta i gubitkom refleksa (Leutar, 2008.).

Autorice Leutar i Štambuk, (2007.) definiraju tjelesni invaliditet s više aspekata, a

to su: medicinski ili etiološki aspekt, kod osoba s tjelesnim invaliditetom postoje

oštećenja, deformacije, funkcionalna insuficijencija ili smetnje uzrokovane oštećenjem

lokomotornog sustava centralnog ili perifernog nervnog sustava ili kroničnim

bolesnicima, te im je stalno ili povremeno potrebna stručna pomoć u odgoju i

obrazovanju i osposobljavanju za rad i život pod njima primjerenim uvjetima. Tom

definicijom se naglašava ograničenost funkcioniranja koštano zglobnog i nervno-

mišićnog sustava te različiti deformiteti na korpusu i ekstremitetima.

Sa socijalnog aspekta naglašavaju se organsko-funkcionalni nedostaci i

nepravilnosti koji bitno smanjuju sposobnost uključivanja u rad i društveni život.

S pedagoškog aspekta ističu se tjelesne nepravilnosti koje otežavaju ili

onemogućavaju odgoj i obrazovanje takve djece u standardnim uvjetima odgoja i

obrazovanja (Zovko, 1996, prema Leutar i Štambuk, 2007.).

2.4.1. Etiologija motoričkih oštećenja

Leutar, (2008.) navodi kao se etiološki faktori motoričkih poremećaja mogu

podijeliti u četiri osnovne skupine:

1. Oštećenja lokomotornog aparata - nastaju zbog ozljede ili oboljenja sastavnih

dijelova lokomotornog aparata, što dovodi do razaranja pojedinih dijelova, ograničenja ili

potpunog uništenja zglobova, kostiju ili mišića. Etiološki faktori oštećenja lokomotornog

aparata su: kongenitalne (urođene) malformacije, traume i opće afekcije skeleta.

2. Oštećenja centralnog živčanog sustava. Oštećenja mozga nemaju jednu

karakterističnu sliku, već je ona specifična za svakog pojedinca u odnosu na: etiologiju

oštećenja mozga, lokaciju i veličinu oštećenja, životnu dob u kojoj je došlo do oštećenja.

Oštećenja mozga mogu nastati tijekom tri razvojna razdoblja: prenatalnog,

peri/neonatalnog i u bilo kojem životnom razdoblju. Rehabilitacija osoba s oštećenjem

centralnog živčanog sustava bazirana je na činjenici da postoji plastičnost mozga, što

znači da intaktni dijelovi mozga mogu preuzeti funkcije oštećenih područja.

3. Oštećenja perifernog živčanog sustava. Oštećenja perifernog živčanog sustava

odnose se na oštećenja pojedinih živaca udova koja su najčešće mehanički uzrokovana i

polineropatije koje zahvaćaju periferni živčani sustav kao jedinstveni organ.

Neuromišićne bolesti se dijele na bolesti živčane satnice, neuropatije i bolesti

mišićne stanice, miopatije. Miopatijom nazivamo bolesti kod kojih se proces koji dovodi

do propadanja razvija u prvom redu u mišiću, odnosno u mišićnom vlaknu i vezivnom

tkivu koje ga okružuje. Najčešća je primarna miopatija je mišićna distrofija.

4. Oštećenja nastala kao posljedica kroničnih somatskih oštećenja ili kroničnih

bolesti drugih sustava:

a) Motorički poremećaji vezani uz dijabetes nastaju zbog miopatija, dok psihičko

funkcioniranje kolerira s ograničenjima povezanim uz promjenu stila zbog težine bolesti.

b) Kongenitalne malformacije srca rješavaju se ranim operacijama srca u svrhu

sprječavanja hipoksije, koja dovodi do oštećenja drugih sustava, posebno centralnog

živčanog sustava.

c) Dječja reumatska groznica na motoričkom planu ima za posljedicu ograničenu

pokretljivost zglobova, što izaziva motoričke poremećaje.

d) Maligne bolesti (rak) uz osnovnu simptomatologiju bolesti, predstavljaju

visoku razinu stresa za dijete i njegovu obitelj. Stres je vezan uz dijagnozu, koja se

doživljava zastrašujućom. Potrebne su češće hospitalizacije i kontrole, pri čemu su neki

oblici liječenja (kemoterapija), vezani uz bolove u zglobovima.

3. Socijalna integracija

''Socijalan (lat.socialis) društveni koji se tiče društva i integracija'' (lat.integratio)

obnavljanje, dopunjavanje čega onim što mu je bitno, filozofski prelazak iz jednog

rastrojenog i rasutog stanja u usredsređeno stanje'' (Vujaklija, 1980., prema Obralić,

2010.).

Prema UNRISD-u postoje najmanje tri različita smjera shvaćanja koncepta

socijalne integracije. Za neke, ona podrazumijeva jednake mogućnosti i prava za sve

ljude, što rezultira poboljšanjem čovjekovih životnih prilika. Za druge, povećanje i rad na

integraciji imaju negativnu konotaciju te prizivaju sliku neželjenog nametanja

uniformnosti. Treći se, pak, ne opredjeljuju ni za pozitivnu niti za negativnu konotaciju,

već smatraju kako je socijalna integracija način opisivanja utvrđenih (poželjnih ili

nepoželjnih) obrazaca ljudskog ponašanja u svakom društvu.

Radi potpunijeg razumijevanja ovog pojma, neophodno je osvrnuti se i na druge

izvore o ovom pitanju. Tako se pod pojmom socijalna integracija podrazumijeva''opći

naziv za procese povezivanja i ujedinjavanja pojedinaca, grupa i drugih dijelova društva

u funkcionalno usklađenu cjelinu'' (Pedagoška enciklopedija, 1989., prema Obralić,

2010.).

Socijalna integracija vodi ka povećanju zadovoljstva pojedinca, prihvaćanja

zajedničkih simbola i razvijanja identiteta grupe (Vidanović, 2006.).

O integraciji govorimo samo onda kada se radi o istinskoj socijalnoj integraciji i

interhumanom prihvaćanju i suradnji, a ne samo o fizičkoj nazočnosti osoba s

invaliditetom. Nije dovoljno da ljudi žive pod istim krovom ili da rade u istoj radnoj

organizaciji ili pohađaju isti razred u školi, nego je potrebno da se, osim reduciranja

fizičke distance među njima uspostavi obostrana komunikacija i interakcija. Prava

socijalna integracija podrazumijeva uzajamne socijalne odnose i istovremenu pripadnost,

kako skupini osoba s invaliditetom tako i skupini ostalih ljudi neinvalida. Treba, dakle,

izbjeći situacije u kojima su osobe s invaliditetom fizički integrirani (inkluzija), a

socijalno izolirani. Integracija, međutim, nije adaptacija ili pasivno prilagođavanje sredini

ili uklapanje u nju, kako se to nerijetko smatra i u praksi dešava, nego ona podrazumijeva

aktivno uključivanje u skupinu ili razred ili socijalnu sredinu i obogaćivanje te sredine

originalnim doprinosom integrirane osobe (Zovko, 1999.).

3.1. Uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom

Važno je naglasiti kako ćemo se mi u ovom radu baviti uključenošću u zajednicu

osoba s motoričkim oštećenjem, kao važnim aspektom socijalne integracije.

Centar za ekonomsku i socijalnu uključenost definira socijalnu uključenost kao “…

proces kojim se nastoji osigurati da svatko, neovisno o svom iskustvu i okolnostima,

može ostvariti puni potencijal u životu. Kako bi se postigla uključenost, dohodak i

zaposlenost su važni, ali nisu dovoljni. Društvo koje nastoji uključiti sve građane

karakteriziraju napori za smanjenom nejednakosti te ravnoteža između individualnih

prava i dužnosti povećane socijalne kohezije”.

Stoga, uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom ne podrazumijeva samo

prilagodbu arhitektonskih uvjeta, korištenje znakovnog jezika, Brailleovog pisma ili

dostupnost obrazovanja, sadržaja za športske i druge aktivnosti slobodnog vremena nego

znatno širi konstrukt koji prepoznaje i osobi s invaliditetom omogućuje razvijanje

vještina i jačanje sposobnosti u okolini koja je podržavajuća i koja se prema svakoj osobi

odnosi s poštovanjem (Leutar i sur., 2011.).

Termin mjesto u zajednici za mlade osobe može označavati školski objekt, športska

igrališta koja su dostupna mladoj osobi s invaliditetom, dok u zajednici za odrasle to

mogu biti i naprimjer kazalište, domovi zdravlja, bolnice te često puta ulazak i opstanak u

svijetu rada (Dowling i sur., prema Leutar i sur., 2011.).

Život u zajednici prirodna je potreba svakog čovjeka te mu je tu podršku društvo

dužno osigurati unutar zajednice kao najprirodnijeg okoliša svake osobe (Janjušević,

2005.).

U Republici Hrvatskoj postoje brojni dokumenti, zakoni i programi kojima se jamči

pravo ravnopravnog sudjelovanja i uključivanja osoba s invaliditetom u zajednicu bilo da

ih je RH donijela, potpisala, usvojila, ratificirala.

Prije svega RH, u svom Ustavu je proklamirana kao socijalna država te u čl. 57.

Ustava posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u

društveni život.

Sljedeći važan dokument je Akcijski plan Vijeća Europe za promicanje prava i

potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom: poboljšanje kvalitete života

osoba s invaliditetom u Europi 2006. – 2015. (u nastavku: Akcijski plan). Usvojen je na

961. zasjedanju Odbora ministara 5. travnja 2006. godine, a sadrži smjernice za

unapređenje svih temeljnih područja djelovanja od interesa za osobe s invaliditetom.

Republika Hrvatska je 30. ožujka 2007. godine je pristupila potpisivanju

Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja je u Hrvatskoj stupila na snagu 3.

svibnja 2008. godine (NN, 63/07). RH je bila 3. država koja je potpisala ovu Konvenciju.

Svrha Konvencije je promicanje, zaštita i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja

svih ljudskih prava i temeljnih sloboda svih osoba s invaliditetom i promicanje poštivanja

njihovog urođenog dostojanstva.

Posebno je značajan članak 19, po kojemu države stranke ove Konvencije priznaju

jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora

jednakim kao i za druge osobe, te će poduzeti djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi

olakšale osobama s invaliditetom puno uživanje ovoga prava i punog uključenja i

sudjelovanja u zajednici, uključujući i osiguranje sljedećeg:

(a) mogućnosti da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će

živjeti, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjeti bilo kojim

nametnutim načinom života,

(b) pristupa širokom rasponu usluga koje različite službe potpore pružaju osobama s

invaliditetom u njihovom domu ili ustanovama za smještaj, uključujući osobnu

asistenciju potrebnu za potporu življenju i za uključenje u zajednicu, kao i za sprečavanje

izolacije ili segregacije iz zajednice,

(c) ravnopravnog pristupa osoba s invaliditetom uslugama, objektima i prostorima,

namijenjenima općoj populaciji, te njihove primjerenosti potrebama osoba s

invaliditetom.

Hrvatska je 2003. godine ratificirala Europsku socijalnu povelju koja propisuje

kako svaka osoba s invaliditetom ima pravo na profesionalnu izobrazbu, kao i na

socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju, neovisno o podrijetlu i naravi svog invaliditeta.

Članak 15. Revidirane Europske socijalne povelje (1997.) ističe pravo osoba s

invaliditetom na nezavisnot, socijalnu integraciju i sudjelovanje u životu zajednice.

Hrvatski sabor 2005. godine donosi Deklaraciju o pravima osoba s invaliditetom

(NN, 47/05), koja u svom članku 4. govori da se diskriminacija osoba s invaliditetom

očituje kroz nepoduzimanje mjera za uklanjanje prepreka u okolišu i općem stavu društva

ili stvaranju novih prepreka kojima se usporava dostupnost službi i punog sudjelovanja

osoba s invaliditetom u aktivnostima civilnoga, kulturnoga, ekonomskoga, političkog i

društvenog života. Članak 7 glasi kako osoba s invaliditetom ima pravo na ravnopravno

sudjelovanje u kulturnom, znanstvenom, obrazovnom, političkom i drugim oblicima

društvenog života, a članak 9. jamči osobama s invaliditetom pravo na zajednički život sa

svojom obitelji ili udomiteljima te puno sudjelovanje u društvenim, kreativnim i

rekreativnim aktivnostima.. U članku 12 obavezuje državu da osnaži postojeće mjere za

sprječavanje nastajanja novih nepristupačnih građevina i prostora te podržavati

prilagodbu postojećih građevina i prostora kako bi postali dostupni osobama s

invaliditetom.

Nacionalna strategija jedinstvene politike za osobe s invaliditetom 2003. – 2006.,

koja je u svoj sadržaj uključila Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe

s invaliditetom Ujedinjenih naroda. Glavni cilj strategije bio je promicanje i ostvaranje

prava osoba s invaliditetom te njihovo uključivanje u društveni život, a osmišljena je na

način da uglavnom pokriva sva područja društvenog života značajna za te osobe. Na

žalost, neke mjere predviđene Strategijom nikad se nisu provele, bilo zbog nedostatka

sredstava ili prekratkog roka. Strategija je bila i kritizirana zbog neuspjeha u osiguranju

jače i djelotvornije suradnje između tijela državne administracije i partnerstva između

tijela državne administracije i organizacija civilnog društva. (Zajednički memorandum o

socijalnom uključivanju RH, 2007). Upravo zbog toga na njenim temeljima Vlada je

usvojila Nacionalnu strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od

2007. do 2015. godine, koja se velikim dijelom zasniva na Konvenciji o pravima osoba s

invaliditetom i Akcijskom planu Vijeća Europe. U njoj je za ravnopravno sudjelovanje

osoba s invaliditetom posebno važno područje 2.2. Život u zajednici. Područje se sastoji

od 4 mjere: osigurati usklađeni pristup u pružanju kvalitetnih usluga podrške u zajednici,

osigurati kvalitetne usluge u zajednici te alternativne oblike smještaja koji omogućavaju

prijelaz iz smještaja u ustanovama na život u zajednici, osigurati dopunske usluge i druge

kapacitete s ciljem potpore obitelji, edukacija djelatnika javnih službi s ciljem

kvalitetnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u život zajednice. Jedan od ciljeva iz

ovog područja koji se želi postići ovim mjerama je i omogućiti osobama s invaliditetom

što je moguće neovisnije planiranje života i život u zajednici.

Slijedom navedenog, vidimo da RH ima sve temelje za provođenje aktivne

politike prema osobama s invaliditetom.

No, provedena istraživanja pokazuju kako osobe s invaliditetom unatoč brojnim

zajamčenim pravima nemaju jednak pristup i mogućnosti korištenja zdravstvene skrbi,

obrazovanja i zapošljavanja jer prava, koja su im zajamčena po osnovi invaliditeta, kao i

usluge koje primaju često puta nisu u skladu s njihovim potrebama te ih tako čine

isključenima iz svakodnevnih aktivnosti u zajednici (WHO, 2011).

Prema istraživanju Kiš-Glavaš (2008.) godine socijalno okruženje, od lokalne do

nacionalne razine, nije u dovoljnoj mjeri senzibilizirano za potrebe osoba s invaliditetom

da bi pokretalo promjene u integraciji navedene skupine u širu i užu društvenu zajednicu.

I u novoj Nacionalnoj strategiji možemo pronaći kako unatoč pozitivnim

pomacima u HR, osobe s invaliditetom još uvijek nailaze na prepreke potpunom

uključivanju na socijalnom, profesionalnom, ekonomskom, obrazovnom i kulturnom

području (Gregurić, 2009.).

Rezultati istraživanja kvalitete života starijih osoba s tjelesnim invaliditetom

Leutar, Štambuk, i Rusac (2007.) su pokazali da oni svoju okolinu doživljavaju

neprilagođenom gdje im na osobit način smetaju stubišta i povišeni pragovi što im

otežava mobilnost.

Drušvo, infrastruktura, promet, pristup i dostupnost institucijama prilagođeni su

osobama bez invaliditeta, i upravo to predstavlja jednu od najvećih prepreka u

izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom. (Urbanc, 2005., prema Laklija i

Urbanc, 2007.).

Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju ističe nedovoljnu uključenost

osoba s invaliditetom pa tako i osoba s motoričkim oštećenjima u zajednicama gdje žive

te se ukazuje na manjak izvaninstitucionalnih usluga i potrebu razvoja u zajednici

utemeljene podrške s dnevnim ili tjednim programima.

4. Kvaliteta života osoba s motoričkim oštećenjem

Svjetska zdravstvena organizacija definira kvalitetu života kao pojedinčevu

percepciju pozicije u specifičnom kulturološkom, društvenom te okolišnom kontekstu.

Prema članovima International Well Being Group kvaliteta života je multidemezionalan

pojam kojeg čine: životni standard, zdravlje, produktivnost, mogućnost ostvarivanja

bliskih kontakata, sigurnost, pripadanja zajednici te osjećaj sigurnosti u budućnost.

Zadovoljavanje potreba te ostvarivanja interesa, vlastitih izbora, vrijednosti i težnji na

različitim područjima i u različitim razdobljima života podrazumijevaju navedeni pojam

(Benjak, 2010.).

Američki psiholog Lawton razvio je koncept pod nazivom »dobar život za starije

ljude«, a koji je kasnije izmijenjen u »kvalitetu života« (Lawton i sur., 1995.; Jaracz i

sur., 2004.; Sarvimaki i Stenbock-Hult, 2000., prema Leutar i sur, 2007.). Prema njemu

kvaliteta života obuhvaća četiri glavna područja:

1. komponentu ponašanja (zdravlje, funkcionalna sposobnost, spoznajnu sposobnost,

korištenje vremena i društveno ponašanje); 2. psihičko zadovoljstvo (mentalno zdravlje,

kognitivna procjena općeg životnog zadovoljstva, pozitivne i negativne emocije i

iskustva općoj životnoj situaciji); 3. percipiranu kvalitetu življenja (npr. zadovoljstvo s

kućanstvom, susjedstvo, osobna sigurnost) i 4. objektivnu okolinu (fizička okolina, uvjeti

življenja, ekonomska situacija) (Leutar i sur., 2007.).

Kako ima puno različitih definicija kvalitete života od različitih autora važno je

naglasiti kako se autori uglavnom slažu da kvaliteta življenja može biti različita za svaku

osobu, no ipak postoje činitelji koji su potrebni radi procjene i vrednovanja te da bi

mjerenjem kvalitete življenja trebalo utvrditi pojedinačne potrebe osobe, što se obično

čini sveobuhvatnim ispitivanjem funkcionalnih sposobnosti, emocionalnog i kognitivnog

stanja te socijalnog i materijalnog stanja (Gilleard, 1999., prema Petrak i sur., 2006.,

prema Leutar i sur., 2007.). Dakle, kod mjerenja kvalitete života jednako je važna i

subjektivna i objektivna komponenta. Mi ćemo u ovom radu mjeriti upravo subjektivnu

komponentu, odnosno općenito zadovoljstvo životom osoba s motoričkim oštećenjem te

njegovu povezanost s uključenošću u zajednicu osoba s motoričkim oštećenjima.

Preduvjeti za kvalitetan život su puno i aktivno sudjelovanje u interakcijskim i

komunikacijskim procesima, kao i razmjena u okviru fizičkoga i društvenog okruženja, a

što je osobama s motoričkim oštećenjima često uskraćeno (Krizmanić i sur., 1989., prema

Benjak, 2010.).

Iza osoba s invaliditetom su stoljeća napora u promjenama stavova prema njima te

je napokon došlo do poboljšanja u procesu normalizacije, socijalne uključenosti i

podizanja kvalitete života. Tu su velik utjecaj, kao glas koji dopire iz tame, imale same

osobe s invaliditetom. Suočeni s nekim specifičnim fenomenima modernog svijeta, poput

brze i užurbane komunikacije te ubrzanog i iscrpljujućeg ritma života, danas sa

zabrinutošću opažamo kako nestaje naša zadaća prihvaćanja različitosti. Stoga javne

institucije države i civilnog društva moraju sve učiniti da osobe s invaliditetom ostvaruju

neosporivo pravo ostanka u svojim lokalnim zajednicama uz svekoliku podršku te iste

zajednice (školovanje, socijalna i zdravstvena zaštita, zapošljavanje) te tako postanu

vidljivi i neisključeni, zapravo, socijalno uključeni članovi društva. Problemi osoba s

invaliditetom nastaju zbog društvenog ograničenja i na temelju društvene evaluacije

stanja, a ne zbog same njihove različitosti. Nije potrebno da se osobe s invaliditetom

mijenjaju, mi se moramo mijenjati i ne smijemo podleći onome što zovemo podređenost

većine manjini. Govoreći o njima treba govoriti s aspekta njihove sposobnosti (onoga što

osoba s motoričkim oštećenjem može), a ne njihove nemogućnosti jer se, u protivnom

slučaju, u zajednici učvršćuje negativna slika o osobama s invaliditetom. (Not, 2008.).

Ukoliko je netko odrastao uz invaliditet, jedno od razmišljanja koje se pojavljuje

jest i sklapanje novih prijateljstava. „Hoće li ljudi i dalje željeti biti prijatelji sa mnom

kad ja ne mogu učiniti mnogo stvari ili ih u svemu pratiti?“ „Hoće li se osjećati

nelagodno samnom?“ Ovakvo sužavanje može uključivati ograničavanje svojih

poznanstava i težnja da se sve interpersonalne potrebe zadovolje kod roditelja, bračnog

druga ili djece, koji bi i onako bili dio svijeta te osobe. Ovime se izbjegava dodatni izvor

neželjenih podražaja. Ako je invaliditet tako težak da onemogućuje pokretnost izvan

doma, poznanstva će biti još više ograničena. Kao rezultat toga dobijemo osobu bez

prijatelja koja članovima obitelji s kojima živi postavlja ogromne zahtjeve da zadovolje

sve njezine potrebe za društvom, a riječ je o potrebama koje se obično raspoređuju na širi

krug rođaka i prijatelja (Vash i Crewe, 2010.).

Djeca i mladi s invaliditetom najčešće su socijalno izolirana, imaju malo

prijatelja, rijetko sudjeluju u društvenim aktivnostima. Često se odvajaju zbog

hospitalizacija vezanih za operacije, izostanak iz škole, radne, fizikalne terapije i slično,

što sve pomaže perzistenciji tjelesnog i fizičkog stresa. Zbog toga mlada osoba s

invaliditetom može imati poteškoća pri uspostavljanju kvalitetnih odnosa s drugima, a

naročito s vršnjacima. Često su zakinuti u mogućnostima da kroz igru i družnje s

vršnjacima stječu iskustvo, eksperimentiraju s vlastitim izgledom i sadržajem budučih

normativnih uloga, uče o emotivnim vještinama, griješe u tome i zabavljaju se pri tome

(Laklija i Urbanc, 2007.).

Svakako je obitelj posebno važna osobi s invaliditetom, ali osim obitelji, svaka

osoba ima širu socijalnu okolinu, koju čine mnogi ljudi poput rodbine, susjeda, učitelja,

trgovaca, prolaznika itd. Imati što veću i kvalitetniju socijalnu mrežu važna je stavka u

životu svakog pojedinca, pa tako i osoba s motoričkim oštećenjima. Nažalost, događa se

da upravo one često puta, bilo zbog predrasuda ili zbog čovjekove neinformiranosti,

imaju vrlo malu socijalnu mrežu. Kako je osobi s invaliditetom potrebna podrška obitelji,

tako joj je, kao i ostalim članovima obitelji, od velikog značaja podrška društva. Jer

upravo društvenom reakcijom (npr. pripisivanje krivnje, tračanje...) na osobe s

invaliditetom nemali broj puta je pogođena cijela obitelj (Leutar i sur., 2007.). Budući da

većina osoba s motoričkim oštećenjima živi u obitelji, kako je važno poboljšati kavlitetu

života osobama s oštećenjem tako je i važno i cjelokupnoj obitelji.

Neka istraživanja religioznosti pokazala su da je vjera u životu osoba sa

invaliditetom intenzivnija i da se pojedinci više okreću duhovnoj dimenziji čovjeka

(Leutar, 2001., prema Leutar i sur., 2007.).

Prema istraživanju W, Friedricha (1979., prema Ćorić, 1998.) religioznost majki

se pokazala zaštitnim faktorom u suočavanju sa stresom nakon dobivanja djeteta s

invaliditetom. Uloga predstavnika vlasti (lokalne, područne i državne) sastoji se u tome

da osiguravaju osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima ostvarenje zakonom

zajamčenih prava te da nastoje poboljšati njihovu situaciju promičući ideju inkluzivnog

društva kako bi što kvalitetuije živjeli te time bili izadovoljniji. (Leutar i Štambuk,

2007.).

Nezaobilazno istraživanje na ovu temu je i ono autorica Leutar i Štambuk (2007.)

koje je pokazalo da osobe sa invaliditetom i njihova obitelji najveću podršku dobivaju od

supružnika, odmah nakon toga su roditelji i prijatelji. Zanimljivo je uočiti da je rodbina u

razumijevanju i podršci manje važna od prijatelja. Ovi rezultati idu u prilog novijih

socioloških istraživanja da rodbinstvo gubi svoju vrijednost i njegova važnost slabi s

porastom modernizacije društva. Nakon rodbine i kolega na poslu dolaze institucije. Od

institucija najveću potporu osobe sa invaliditetom i njihove obitelji dobivaju od Crkve,

nevladinih organizacija, nakon toga su obrazovne i socijalne ustanove, a tek na kraju

predstavnici županija i političari. Dakle ljudi su općenito najnezadovoljniji podrškom

političara i predstavnika vlasti. Nevladine i vladine organizacije a na dnu ljestvice su

predstavnici vlasti i političari (Haller,1987., Schulz, 1996., Leutar i Štambuk, 2007.).

Zabrinjava izraženo nezadovoljstvo osoba s invaliditetom i njihovih obitelji

podrškom koju im pruža centar za socijalnu skrb. Moguće je da je ono posljedica

opterećenosti brojem korisnika i funkcija. lošim radnim uvjetima i nedovoljnom

ekipiranošću samih stručnjaka. Sve to smanjuje stvarnu kvalitetu rada samog centra u

pružanju usluga (Urbanc, 1999., prema Leutar i Štambuk, 2007.).

Poznato je kako je uloga socijalnih radnika u životu osobe s invaliditetom i njene

obitelji prije svega: informiranje o pravima, savjetovanje, podučavanje, pružanje podrške

i dr. Ako su osobe s invaliditetom i njihove obitelji u tolikoj mjeri nezadovoljni

podrškom od strane Centara, moramo se zapitati kolike su njihove mogućnosti

zadovoljavanja svojih potreba i ostvarivanja prava? Kolike su mogućnosti da budu

zadovoljni kavlitetom svoga života, ukoliko su ima osnovna prava uskraćena?

U manjim mjestima, gdje nema udruga za osobe s invaliditetom, uloga socijalnog

radnika bi trebala biti posebno aktivna, jer ukoliko nije tako, osobe s invaliditetom

dovodimo u situaciju da neće biti informirani o svojim pravima te ih neće ni ostvariti, a

prema tome ne možemo očekivati niti ravnopravno sudjelovanje u svim aktivnostima

društva, kao niti njihovo zadovoljstvo svojim životom. U svakodnevnoj praksi dogada se

da su područni centri socijalne skrbi, kao i druge ustanove socijalne skrbi, fizički

nedostupni osobi koja ima teškoće u kretanju, a socijalni radnici ne provode dovoljno

vremena obavljajući terenski posao (bilo da se radi o nezadovoljavajućoj organizaciji

posla, administrativnoj preopterećenosti ili sl.) (Urbanc, 1999., prema Leutar i Štambuk,

2007.). Izrazito nezadovoljstvo razumijevanjem i podrškom od strane predstavnika vlasti

povezano je s općim nezadovoljstvom postojećim ekonomskim i društvenim statusom

danas. (Leutar i Štambuk, 2008.).

Također istraživanje o kvaliteti obiteljskog života dobivenim rezultatima pokazuje

da postoji povezanost između težine motoričkih poremećaja i kvaliteta obiteljskog života

osoba s motoričkim oštećenjima (Tanderak, 2008.). Stoga ćemo u idućem poglavlju

pojasniti važnost funkcionalnih sposobnosti osoba s motoričkim oštećenjem.

5. Funkcionalna sposobnost osoba s motoričkim oštećenjima

Funkcionalna sposobnost se odnosi na to u kojoj mjeri osoba s motoričkim

oštećenjem može samostalno: odijevati i održavati osobnu higijenu, koliko je samostalna

pri kretanju po stanu ili kući, u vođenju domaćinstva, nabavci namirnica, plaćanju računa

i brizi o financijskim pitanjima, pri kretanju po okolici, korištenju sredstava javnog

prijevoza i slično.

Mlade osobe s motoričkim ili drugim oštećenjima u razdoblju formiranja

identiteta mogu doživljavati svoje tijelo manje vrijednim, svoje sposobnosti umanjenima,

a sebe u cjelini inferiornijima, uspoređujući se s osobama bez oštećenja. Jedna od

specifičnosti razvoja i života adolescenta s motoričkim oštećenjima jest u tome što su oni

u odnosu na svoje vršnjake bez oštećenja, znatno ovisniji o obitelji i/ili instituciji te

općenito o tuđoj njezi i pomoći. To može onemogućiti ili otežati prepoznavanje i

zadovoljavanje potreba za privatnošću, bliskošću, obrazovanošću na području

seksualnosti te potreba za razvijanjem bliskosti, a kasnije i intimnih partnerskih veza

(Laklija i Urbanc, 2007.).

Epidemiološke studije koje su temeljene na uzorku djece i adolescenata sa

specifičnim razvojnim poremećajima, uključujući kronične fizičke bolesti, pokazuju da je

ova populacija u većem riziku da razvije psihofizičke smetnje (Magil-Evans i Restall,

1991., prema Laklija i Urbanc, 2007.).

Ovisno o stupnju oštećenja, motoričke smetnje predstavljaju veću ili manju

deprivaciju, posebno na biološkoj razini. To su u pravilu bolesti centralnih živčanih

sustava i bolesti perifernih živaca i mišića, koje se manifestiraju kao smetnje u razvoju

kretnji i položaju tijela. Jedna od najčešćih bolesti koja izaziva takve smetnje tijela je

cerebralna paraliza. Uz primarno oštećenje centralnog živčanog sustava i posljedičnog

oštećenja motorike, često su prisutna i druga oštećenja u većem ili manjem stupnju:

primjerice poremećaji govora, poremećaj pažnje, perceptivno-vizualni deficit i

grafomotoričke smetnje (Magill-Evans i Restall, 1991., prema Laklija i Urbanc, 2007.).

Upravo težina oštećenja i mnogostrukost područja na kojima je osoba pogođena

ima veliki utjecaj na psihosocijalni razvoj određenog djeteta i njegovo odrastanje kako u

adolescenciji, tako i u kasnijoj životnoj dobi. Zbog toga što je razvoj tjelesnog

samopoimanja adolescenta obilježen interakcijom između vlastitih mogućnosti i

nemogućnosti da učini sve kretnje i zauzme pozicije tijela (u cilju neke radnje, npr. uhvati

loptu, okreni list u časopisu, ili prebaci program na TV-u i slično) i reakcijom samih

roditelja na oštećenja (npr. poticanje, stimuliranje kretnji ili zaštićivanje, tješenje, činjenje

za ili umjesto adolescenta, objašnjavanje i opravdavanje neke nemogućnosti djeteta ili

adolescenta) (Harter, 1999., prema Čorlukić, 2006.).

Ukoliko su smetnje nastupile već po rođenju, dijete će odrastati u uvjetima koji su

obilježeni specifičnim teškoćama vezanim uz njegovo oštećenje, što se ogleda u

reakcijama roditelja i obitelji prema njemu, u njihovim međusobnim odnosima, kao i u

odnosima s najširom okolinom, a prvenstveno s institucijama koje su uključene u skrb,

liječenje i pomoć (bolnice, školske ustanove, mirovinsko-invalidska osiguranja, udruge..).

Socijalizacija adolescenata s invaliditetom odvija najčešće u obiteljskim krugovima,

specijaliziranim ustanovama ili školama te rjeđe, u okviru redovnih škola. Upravo zbog

ovih navedenih specifičnosti na razvojnom putu njihove mogućnosti za praktična

postignuća često su socijalno ograničene. Znatno manja pokretljivost adolescenta s

motoričkim oštećenjem, otežava proces individuacije i separacije adolescenta od

roditelja, čime se ograničava socijalnu pokretljivost i doživljavanje novih iskustava kroz

neformalno druženje i izlaske s vršnjacima. (Laklija i sur. 2007).

Mirić (2004., prema Tarandek, 2008.) tvrdi da se u suštini ženinu sposobnost za

obiteljski život mjeri se stupnjem njezina invaliditeta te je se ne gleda u pozitivnom

svjetlu niti kao partnera, niti suprugu, a kamo li kao majku koja nije u mogućnosti

podizati djecu.

Tarandek (2008.) svojim istraživanjem na ženama s motoričkim oštećenjem

dolazi do rezultata iz kojih je vidljivo da žene koje imaju lakši stupanj motoričkog

poremećaja nisu zadovoljne ponašanjem uže okoline prema sebi vjerojatno zato što imaju

osjećaj da ne pripadaju niti potpuno “zdravim“ niti osobama s motoričkim poremećajem

te imaju lošu sliku o sebi koja je vjerojatno izvor nezadovoljstva ponašanjem uže okoline.

Žene s težim stupnjem motoričkog poremećaja i one sa srednjim ne pokazuju ni posebno

zadovoljstvo ni nezadovoljstvo u odnosu na ponašanje okoline prema sebi. Takve

rezultate možemo objasniti i adaptacijom žena na svoje motoričko oštećenje.

Rezultati istog istraživanja su pokazali da žene koje povremeno koriste

ortopedska pomagala imaju uglavnom negativan stav o položaju žena s invaliditetom u

društvu u odnosu na muškarce s invaliditetom te smatraju da žene s lakšim stupnjem

motoričkog poremećaja mogu lakše zasnovati obitelj nego žene s težim stupnjem. Autor

ovo objašnjava činjenicom da žene koje povremeno koriste ortopedska pomagala

sudjeluju u obiteljskom životu ponekad sa, a ponekad bez ortopedskog pomagala te

dijelom pripadaju i u grupu žena koje koriste ortopedska pomagala i u grupu žena koje ih

ne koriste. Smatram da je ovo istraživanje važno, jer nam pokazuje kakvu sliku o sebi

imaju osobe s motoričkim oštećenjem kod kojih je ono stalno prisutno i kod kojih je

ponekad te koje poteškoće im predstavljaju. Ograničenje mu je što je provođeno samo na

ženskom spolu.

Leutar i suradnici (2007.) svojim istraživanje kvalitete života nad starijim

osobama s tjelesnimm invaliditetom došli do rezultata da starije osobe u odnosu na

mlađe. Češće koriste ortopedska pomagala svoju okolinu doživljavaju neprilagođenom,

gdje im na osobit način smetaju stubišta i povišeni pragovi što im otežava mobilnost.

Prava po osnovi socijalne skrbi ili uključivanja u udrugu osoba s invaliditetom koriste

ukoliko su o njima informirani, a koriste ih puno rjeđe nego mlađe osobe s invaliditetom.

Njihova socijalna mreža je znatno uža od mlađih ispitanika. Najveći izvori informacija za

njih su mediji, dok mlađi ispitanici imaju razvijeniju socijalnu mrežu i dobivaju

informacije.

Možemo zaključiti, da nije bitno u kojoj životnoj dobi motorički poremećaj

prisutan, osobi se teško uklopiti (jer je okolina uglavnom prilagođena osobama bez

invaliditeta) te joj je za to potrebna podrška društva.

Čovjek je socijalno biće što znači da interakcija s drugim ljudima jedna od bitnih

potreba. Tu interakciju ostvarujemo svakodnevno s ljudima iz svoje socijalne mreže.

Osobe s invaliditetom se po tom pitanju uopće ne razlikuju od ostatka populacije, samo

što je njima ponekad teže uspostaviti takve odnose jer se pred njima nalaze dodatne

prepreke (Leutar i sur., 2007)...

Na kraju valja naglasiti da su drušvo, infrastruktura, promet, pristup i dostupnost

institucijama prilagođeni osobama bez invaliditeta, i to predstavlja jednu od najvećih

prepreka u izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom. Naša tijela i mogućnosti

njihova funkcioniranja na taj su način >>obilježena<<s društvom i kulturom u kojoj�

živimo (Urbanc, 2005., prema Laklija i Urbanc, 2007.:584).

6. Cilj, problemi i hipoteze istraživanja

Cilj istraživanja jest dobivanje novih saznanja o uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjima u život zajednice. Pristup kojim se koristimo u istraživanju je kvantitativan

pristup.

S obzirom na cilj istraživanja formirani su sljedeći problemi i hipoteze:

Problem 1: Ispitati razlike u uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u

zajednicu obzirom na mjesto njihova stanovanja.

Hipoteza 1: Očekuje se da postoji razlika u uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja

Problem 2: Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici?

Hipoteza 2: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s motorički

oštećenjem u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici.

Problem 3: Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu i funkcionalne sposobnosti?

Hipoteza 3: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu i funkcionalne sposobnosti.

Problem 4: Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu i općenitog zadovoljstva zadovoljstva sadašnjim životom?

Hipoteza 4: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s motoričkim

oštećenjem u zajednicu  i općenitog zadovoljstva sadašnjim životom.

7. Metoda

7.1. Uzorak ispitanika

U kvantitativnom istraživanju sudjelovale su osobe s invaliditetom koji su

odgovarali na pitanja koja su se odnosila na njih same, na njihove obitelji i na neke

životne okolnosti s kojima se svakodnevno susreću. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno

689 punoljetnih osoba s invaliditetom (N=689). Slučajnim uzorkovanjem određeno je 25

Centra za socijalnu skrb. Odabir ispitanika istraživanja temeljio se na zastupljenosti

osoba s invaliditetom svih vrsta oštećenja, članstva u udruzi osoba s invaliditetom

ukoliko nije bilo moguće provesti preko centra za socijalnu skrb i samom odabiru

stručnog djelatnika centra za socijalnu skrb koji je izdvojio po 25 ispitanika koji su

korisnici navedenog centra za socijalnu skrb. Radi se o namjernom uzorku jer je

sudjelovanje u istraživanju ispitanika bilo determinirano činjenicom da su ispitanici ili

korisnici centra za socijalnu skrb ili članovi udruga osoba s invaliditetom prema mjesnoj

nadležnosti centara za socijalnu skrb. Uzorak čine osobe s invaliditetom iz gotovo svih

dijelova Hrvatske. Za potrebe ovog rada uzeli smo osobe s motoričkim oštećenjem. Od

ukupnog broja ispitanika najveći broj, njih 480 su osobe s motoričkim oštećenjem.

Sudjelovalo je 52,1% ženskih ispitanica i 47,9% muškaraca. U dobi od 1- 35 godine je

29,9% ispitanika, od 36- 65 ih je najviše u uzorku 50,4 %, dok je starijih od 66 godina

18,5%. Što se tiče vremena nastanka tjelesnog invaliditeta kod % je invaliditet nastao

nakon 18. godine života. Kod % ispitanika je invaliditet nastao rođenjem, a kod %

ispitanika je nastao do 18. godine života. 50,4 % odnosno 242 ispitanika su u dobi od 36-

65 godina. Nakon toga slijede osobe u dobi od 1-35 godina što iznosi 29,2% ili 140

ispitanika. Ipak je najmanji broj ispitanika iznad 66 godina, njih 89 (18,5%).u grafičkim

prikazima niže u tekstu će biti prikazana ostala obilježja ispitanika.

7.2. Postupak istraživanja

Za potrebe ovog istraživanja, odnosno analiziranja uključenosti u zajednicu osoba

s motoričkim oštećenjem korišteni su podaci istraživanja koje je proveo Studijski centar

socijalnog rada za potrebe Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

iz 2009. godine pod nazivom „Socijalni položaj osoba s invaliditetom u Republici

Hrvatskoj“, a u svrhu konkretne provedbe mjera Nacionalne strategije izjednačavanja

mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. Sama provedba istraživanja

započela je u mjesecu prosincu 2008. godine te je trajalo do travnja 2009. godine.

Metodom slučajnog odabira dobiveno je 25 centara za socijalnu skrb na čijem području je

istraživanje provedeno, u cilju da se postigne što kvalitetniji prikaz socijalnog položaja

osoba s invaliditetom na području Hrvatske.

Studenti Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu odabrani su za anketare. Nakon odabira anketara, sastavilo se pismo namjere

koje je poslano na adrese centara za socijalnu skrb. U nekim mjestima, iz različitih

razloga, nije bilo moguće provesti istraživanje preko centara za socijalnu skrb, te je u tim

područjima istraživanje provedeno u suradnji s udrugama osoba s invaliditetom. Nakon

što su ostvareni inicijalni kontakti s predstavnicima centara za socijalnu skrb i udruga,

započelo je terensko istraživanje.

7.3. Mjerni instrument

Kako bi se prikupili podaci za ovo istraživanje, korišten je upitnik koji je

konstruiran za potrebe projekta koji provodi Studijski centar socijalnog rada „Socijalni

položaj osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj“ za potrebe Ministarstva obitelji,

branitelja i međugeneracijske solidarnosti iz 2009. godine. Za analiziranje uključenosti

osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu korišteni su dijelovi navedenog upitnika koji

se odnose na sociodemografske podatke te dijelovi vezani uz uključenost u zajednicu, tj.

sudjelovanje u lokalnoj zajednici, dio vezan uz funkcionalnu sposobnost osoba s

invaliditetom te ocjenu općenitog zadovolstva sadašnjim životom. Dio upitnika korišten

za ovo istraživanje sastavljen je od pitanja zatvorenog tipa s ponuđenim odgovorima te

skale (tipa Likertove skale) za procjenu zadovoljstva. Upitnik se nalazi na kraju rada u

prilogu (vidi prilog 1). Primjer pitanja: Smatrate li se aktivnim članom lokalne zajednice?

1- da, u cijelosti, 2- da, djelomično, 3- ne, 4- ne znam.

7.4. Mjerenje

Konstrukti vezani uz istraživački probleme su: osobe s motoričkim oštećenjem,

uključenost u lokalnu zajednicu, mjesto stanovanja, smopercepcija aktivnog člana u

zajednici, funkcionalna sposobnost i općenito zadovoljstvo sadašnjim životom.

Uz istraživački problem vežu se dvije vrste varijabli, to su zavisna i nezavisna.

Zavisna varijabla y jest: uključenost u zajednicu, a nezavisne varijable su x1: mjesto

stanovanja, x2: samopercepcija aktivnog člana u zajednici i x3: funkcionalna sposobnost

x4: zadovoljstvo sadašnjim životom.

Ponuđeni odgovori za zavisnu varijablu o tome. Na koji način sudjelujete u životu

lokalne zajednice (moguće je više odgovora, vidi tablicu 8.1.). Anketno pitanje koja se

odnosi za nezavisnu varijablu mjesto stanovanja ispitivalo se: 3. pitanjem u upitniku:

Živite u mjestu: a) do 1000 stanovnika, b) od 1001 – 5000 stanovnika i c) od 5001 – i

više stanovnika.

Pitanje kojim se ispitivala samopercepcija aktivnog člana u zajednici 35. pitanje:

Smatrate li se aktivnim članom lokalne zajednice? a) da, u cijelosti, b) da, djelomično, c)

ne, d) ne znam.

Funkcionalna sposobnost se procjenjivala pitanjem: Kako procjenjujete svoje

sposobnosti u samozbrinjavanju i održavanju domaćinstva: 1- potpuno nesamostalan, 2-

uglavnom nesamostalan, 3- donekle samostalan, 4- uglavnom samostalan, 5- potpuno

samostalan pri: a) Pri odijevanju i održavanju osobne higijene, b) Pri kretanju po stanu ili

kući, c) Pri vođenju domaćinstva, d) Pri nabavci namirnica, e) Pri plaćanju računa i brizi

o financijskim pitanjima, f) Pri kretanju po okolici, g) Pri korištenju sredstava javnog

prijevoza, h) Nešto drugo.

Posljednja nezavisna varijabla mjerila se 61. pitanjem: Koliko ste općenito

zadovoljni svojim sadašnjim životom? a) jako zadovoljan, b) zadovoljan, c) niti

zadovoljan niti nezadovoljan, d) nezadovoljan, e) jako nezadovoljan.

7.5. Postupci obrade podataka

Obrada podataka napravljena je na N= 480 ispitanika, a podaci dobiveni opisanim

instrumentarijem obrađeni su izračunavanjem:

1. Analizu varijance (ANOVA) čija je svrha utvrditi postoje li razlike između

promatranih varijabli za prvi problem

2. Pearsonov koeficijent korelacije čija je svrha utvrditi povezanost promatranih

varijabli za preostala 3 problema.

7.6. Etički aspekti istraživanja

Tijekom ovog istraživanja poduzete su, s obzirom na njegove ciljeve, različite

mjere kojima se osigurala zaštita sudionika u nekoliko različitih aspekata. Ostvaren je

inicijalni kontakt s predstavnicima Centara za socijalnu skrb i Udruga te su bili

obaviješteni zajedno sa ispitanicima o svrsi i cilju istraživanja. Ispitanike se informiralo o

anonimnosti i povjerljivosti prikupljenih podataka te načinu prezentiranja rezultata.

Naglašeno je da će se prikupljeni podaci koristiti u isključivo znanstvene svrhe ta da

nitko drugim, osim istraživača, neće dobiti njihove individualne podatke na uvid. Nakon

toga zatražen je njihov usmeni pristanak i napomenuto je da u svakom trenutku imaju

pravo odustati od istraživanja i/ili davanja odgovora na pojedina pitanja. Budući da

istraživačka etika ne obuhvaća samo proces prikupljanja podataka već i pažljivu analizu i

interpretaciju podataka, otkrivanje zaključaka i ograničenja istraživanja vodilo se računa i

o navedenim aspektima.

8. Rezultati i rasprava

8.1. Socio-demografski obilježja ispitanika

U prvom dijelu ispitivali su se socio-demografska obilježja ispitanika, odnosno,

osoba s motoričkim oštećenjem. Socio-demografski podaci prikupljeni su pitanjima o

spolu, dobi, mjestu prebivališta, vremenu nastanka invaliditeta, načinu obrazovanja,

bračnom statusu, smještaju, radnom statusu, procjeni stupnja invaliditeta, prilagođenosti

okoline i procjene materijalnih mogućnosti kućanstva. Podaci su vidljivi u grafikonima

8.1., 8.2, 8.3.,8.4., 8.5., 8.6., 8.7,,8.8.,8.9.,8.10. i 8.11.

Grafikon 8.1.Spolna struktura ispitanika

U istraživanju je sveukupno sudjelovalo 480 ispitanika s motoričkim oštećenjima

kao što je vidljivo iz grafa 8.1. Iz grafa je također vidljiv omjer muških i ženskih

ispitanika. Sudjelovalo je 250 odnosno 52,1% ženskih ispitanica i 230 odnosno 47,9%

muških ispitanika. Iz toga je vidljivo da je omjer muških i ženskih ispitanika gotovo

jednak.

Grafikon 8.2.Dobna struktura ispitanika

Danas kad je prisutan trend demografskog starenja kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu, ne

iznenađuje najveći postotak srednje životne dobi kod osoba s motoričkim oštećenjima,

njih čak 50,4 % odnosno 242 ispitanika su u dobi od 36-65 godina. Nakon toga slijede

osobe u dobi od 1-35 godina što iznosi 29,2% ili 140 ispitanika. Ipak je najmanji broj

ispitanika iznad 66 godina, njih 89 (18,5%), ali što i nije toliko malo s obzirom na

invaliditet i životnu dob. Ova obilježja dobi nam mogu biti kako pokazatelj starenja

samog stanovništva, ali i pokazatelj da se upravo osobe srednje životne dobi radije

odazivaju i sudjeluju u istraživanju nego same starije osobe. Moguće bi bilo razmišljati

kako osobe starije životne dobi mogu izbjegavti istraživanja iz straha da neće razumjeti,

znati odgovoriti, nerijetko su i slabije obrazovani, slabije vide i čuju te imaju niz obilježja

karakterističnih za invaliditet i stariju životnu dob.

Grafikon 8.3.Struktura ispitanika prema mjestu stanovanja

Iz grafikona 8.3. vidljiva su obilježja ispitanika prema mjestu stanovanja. Najveći broj

ispitanika živi u mjestima koja imaju od 5 001 i više stanovnika. Odnosno 53,1 %

(N=255) ispitanika živi u gradu. Zatim 113 ispitanika (24,1 %) ih živi u mjestima koja

imaju od 1 001 stanovnika do 5 000, što bi bila sela i prigradska mjesta. Kao što je

vidljivo iz grafikona 8.3. Najmanji broj, njih 101 ispitanik odnosno 21,5 % živi u malom

mjestu do 1 000 stanovnika, što je u pravilu selo. Ovakvi podaci govore da najveći broj

osoba s motoričkim oštećenjima živi u gradovima koji im pružaju sve usluge koje su

njima potrebne

Grafikon 8.4. Struktura ispitanika prema mjestu stanovanja

Broj ispitanika koji su sudjelovali u istraživanju kod kojih invaliditet postoji od rođenja je

141 (29,4%), no ipak najveći postotak je onih kojima je invaliditet nastupio nakon 18.

godine života, njih 250 (52,1%). Što nam može biti pokazatelj da su ti ispitanici mogli

završiti školovanje, stupiti u bračni odnos, osnovati obitelj i sl. Najmanji broj ispitanika je

kod kojih je invaliditet nastao do 18. godine, njih 88 ili 18,4%. Potupuno je nevažno u

kojem razdoblju života je invaliditet nastupio, sve osobe s invaliditetom imaju jednaka

prava, kao i pravo na ravnopravno sudjelovanje u zajednici.

Grafikon 8.5. Samopercepcija stupnja invaliditeta

176 ispitanika (36,9%) svoj inavaliditet procjenjuje kao „teži“, dok njih čak 102

ispitanika ili 32,1 % procjenjuju svoj invaliditet kao „težak“. 102 ispitanika ga

procjenjuju „umjerenim“, a najmanje njih 9,6 % (N=46) ga smatra „lakšim“.

Grafikon 8.6. Struktura ispitanika prema načinu obrazovanja

Prema načinu obrazovanja vidimo da je najveći postotak ispitanika pohađao školu prema

redovnom programu, njih 364 ili 79,6%. Ovaj podatak i ne iznenađuje puno i nadovezuje

se na prethodno obilježje vrijeme nastanka invaliditeta (što kasnije nastupio invaliditet,

veća vjerojatnost da su se već obrazovali). Školu po posebnim uvjetima pohađalo je 46

ispitanika (10,1%). Redovnu školu po posebnom programu pohađalo je 27 ispitanika

(5,9%). Najmanje ispitanika je pohađalo redovnu školu po individualiziranom programu,

njih 20 (4,4%). Ovaj podatak je relativno dobar ukoliko gledamo ukupan broj ispitanika

koji je sudjelovao, a tu je potrebno uzeti u obzir da osobe s motoričkim oštećenjima koji

su sada starije životne dobi ako su prije pohađale škole, tada su bili segregirani u

specijalne škole, a najviši postotak završene redovne škole po redovnom programu

možemo povezati i s vremenom nastanka invaliditeta, odnosno da je nastao kasnije nakon

školovanja.

Grafikon 8.7. Struktura ispitanika prema bračnom statusu

Prema grafikonu 8.7. najviše ispitanika je neoženjeno/neudano, njih 212 ili 44,2%. 188 ili

39,2% ih je oženjeno/udano. Broj ispitanika koji su udovac ili udovica je 49 (10,2%).

Razvedenih ispitanika je 4% (N= 19) i u izvanbračnoj zajednici, njih je svega 1,3%

(N=6) i imamo dvoje samohranih roditelja (0,4%).

Grafikon 8.8. Struktura ispitanika prema vrsti smještaja

Ono pozitivno kada gledamo strukturu ispitanika prema smještaju jest to što ih čak 92,1%

(N=442) živi u obitelji. 31 ispitanik odnosno 6,5 % živi u ustanovi. No, ovdje valja imati

na umu kako bi ovo mogao biti pokazatelj uspješnosti deinstitucionalizacije, ali tako i da

bi se osobe s motoričkim oštećenjima koje žive u obitelji zasigurno lakše odlučile na

istraživanje od onih smještenih u ustanovama.

Grafikon 8.9.Samoprocjena prilagođenost okoline

Najveći broj ispitanika smatra da je njihova okolina dobro prilagođena njih 208 ili 44%,

165 ispitanika ili 35,3% smatra da je prilagođena niti dobro niti loše. Ipak velik broj, njih

95 ili 20,3% smatra da je okolina loše prilagođena.

Grafikon 8.10. Struktura ispitanika istraživanja prema radnom statusu

Nažalost podaci nam pokazuju veliki broj ispitanika kao nezaposlenih, njih čak 159 ili

33,1%. Najviše ih je u mirovini, njih 41,7 % (N=200). Kada ovaj podatak promotrimo s

dobi ispitanika i gdje ih je najviše srednje životne dobi, većina njh je u invalidskim

mirovinama. Tek 62 (12,9%) ispitanika su zaposlena. Samo njih 14 (2,9%) su u statusu

redovitog studenta. 40 ispitanika je odgovorilo nešto drugo (8,3%).

Grafikon 8.11.Samoprocjena materijalnih prilika kućanstva

Prema grafikonu 8.11. vidimo da najveći broj ispitanika procjenjue svoje materijalne

prilike osrednjim njih 269 ili 56%. Zatim 102 ispitnika (21,8%) ih procjenjuju lošima.

Vrlo dobrima ih procjenjuje tek 46 ispitanika (ili 9,9%), a jako lošima 9,6% (N=45).

Najmanje ih smatra odličnim, njih 5 ili 1,1%.

8.2. Prikaz distribucije odgovora osoba s motoričkim oštećenjima u uključenosti u

zajednicu

U drugom djelu rezultata i rasprave analiziraju obilježja ispitanika obzirom na

uključenost u zajednicu, postoje li razlike u uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem

u zajednicu obzirom na mjesto njihova stanovanja te postoji li povezanost između

uključenosti u zajednicu obzirom na samopercepciju aktivnog člana u zajednici,

funkcionalne sposobnosti i općenito zadovoljstvo životom. Rezultati istraživanja vidljivi

su iz tablica koje se nalaze ispod ovog uvodnog djela (vidi tablice 8.1., 8.2., 8.3., 8.4. i

8.5.). Ispod tablica iskazuju se rezultati koji su dobiveni statističkim analizama i

objašnjava se što to znači za problem. Zaključujemo da li su dobiveni rezultati u skladu s

postavljenom hipotezom i na kraju sve to potkrjepljujemo literaturom iz dosadašnjih

istraživanja.

Tablica 8.1.Obilježja sudionika istraživanja s obzirom na uključenosti u zajednicu

Uključenost u zajednicu N M SD

Posjećujem kazalište 456 1,54 ,827Posjećujem kino 450 1,67 ,889

Posjećujem knjižnicu 457 1,77 1,07Posjećujem tribine-predavanja 457 1,73 1,00

Posjećujem muzeje 452 1,41 ,746Posjećujem koncerte-priredbe 452 2,04 1,10

Uključen sam u aktivnosti svoje vjerske zajednice 450 2,25 1,34Koristim se internetom 447 2,09 1,48Čitam dnevne novine 462 3,11 1,34

Čitam tjednike 456 2,66 1,32Čitam mjesečnike 455 2,42 1,27

Čitam knjige 460 2,47 1,37Čitam stručnu literaturu 456 1,94 1,25Družim se s prijateljima 458 3,59 1,18

Družim se s kolegama s posla i izvan posla 145 2,69 1,48Bavim se športom 390 1,71 1,65

Bavim se kreativnim radom 431 2,05 1,24Pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova 401 1,94 1,07

Pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama 412 2,30 1,23Dajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava

osoboa s invaliditetom416 3,11 1,57

Sudjelujem u političkom životu zajednice 430 1,76 1,13Iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice 427 2,10 1,25

Primam informacije o događanjima u zajednici 453 2,87 1,29Koristim resurse lokalne zajednice (npr. prostorije, parkove

i sl.)429 2,06 1,26

Susrećem utjecajne članove zajednice 448 1,93 1,10Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o

problemima u zajednici448 1,43 ,869

Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima osoba s invaliditetom u zajednici

450 1,46 ,900

Tablica 8.1. nam pokazuje na koji način ispitanici najčešće sudjeluju u zajednici.

Ispitanici su odgovarali na skali od 1 do 5 (nikad, rijetko, ponekad, često i uvijek).

Najviše ispitanika je odgovorilo da se druži s prijateljima te aritmetička sredina iznosi

3,59, a standardna devijacija je 1,18 što znači da su ispitanici odgovarali dosta

homogeno, odnosno raspšenost je niska. Možemo zaključiti po aritmetičkim sredinama

da se ispitanici često druže s prijateljima.

Aritmetička sredina za varijable čitam dnevne novine i dajem svoj glas osobama

koje javno zastupaju prava osoboa s invaliditetom je jednaka i iznosi 3,11, dok su

standardne devijacije su za obje varijable niske što znači da su ispitanici relativno

homogeno odgovarali. Prema rezultatima o čitanju dnevnih novina, možemo zaključiti da

osobe s motoričkim oštećenjem to rade ponekad, ali i da ne zaostaju od ostatka hrvatskog

stanovništva, jer prema istraživanju (Burušić i sur., 2009) više od trećine građana

Hrvatske dnevne novine čita svakodnevno (35,6%), jedna četvrtina čita ih više puta

tjedno (26,4%), svaki deseti građanin čita novine jedanput tjedno (11,4%), a nekoliko

puta mjesečno do nekoliko puta godišnje dnevne novine čita otprilike 10% građana.

Svaki sedmi građanin Hrvatske (14,4%) nikada ne čita dnevne novine.

Sljedeća najčešća varijabla je primam informacije o događanjima u zajednici, za

koju atirmetička sredina iznosi 2,87, a raspršenost je niska. Ispitanici se ponekad druže s

kolegama s posla i izvan radnog vremena, aritmetička sredina je 2,69 te dosta često čitaju

tjednike artimetička sredina je 2,42, za obje varijable je raspršenost visoka, odnosno

ispitanici su odgovarali heterogeno. Ispitanici ponekad čitaju mjesečnike (M=2,47) i

knjige (M=2,42), što je pohvalno obzirom da rezultati istraživanja (Burušić & sur., 2009.)

pokazuju da svaki drugi građanin Hrvatske (52,3%) u posljednjih godinu dana nije

pročitao niti jednu knjigu te je broj građana koji ne čitaju knjige veći nego što pokazuju

rezultati dobiveni u Europskoj Uniji. Među onima koji su pročitali neku od knjiga,

najveći je broj onih koji su knjige čitali poradi odmora i zabave (77,5%), iz nekih razloga

vezanih uz posao koji obavljaju (25,35) ili kao dio obvezne literature u školovanju (24%).

Ispitanici rijetko pomažu susjedima u iznimno teškim situacijama (M=2,30), rijetko

sudjeluju i u životu vjerske zajednice, za koju je aritmetička sredina 2,25, a raspršenost je

relativno visoka u odgovorima. Ovo me malo iznenadilo, jer su ranija istraživanja

religioznosti pokazala su da je vjera u životu osoba sa invaliditetom intenzivnija i da se

pojedinci više okreću duhovnoj dimenziji čovjeka (Leutar, 2001 prema Leutar i sur.,

2007.).

Ispitanici rijetko koriste internet, za tu varijablu aritmetička sredina iznosi 2,09, a

standardna devijacija 1,48 što pokazuje da su ispitanici heterogeno odgovarali. Ovo nas

ne treba iznenadti jer rezltati istraživanja (Burušić i sur., 2009) pokazuju kako gotovo

polovina hrvatskih građana (46,4%) ne koristi se osobnim računalom, a otprilike isti broj

(49%) ne koristi se nikada internetom, dok tek svaki treći građanin koristi računalo i

internet svakodnevno.

Rijetko se bave kreativnim radom (M= 2,05), posjećuju koncerte-priredbe (M=

2,04), čitaju stručnu literaturu (1,94), rjeđe pomažu susjedima u obavljanju svakodnevnih

poslova (M= 1,94), rjeđe susreću utjecajne članove zajednice (M=1,93), standardne

devijacije pokazju relativno heterogene odgovore. Ispitanici rijetko posjećuju knjižnicu

(M= 1,77), rijetko sudjeluju u političkom životu zajednice (M= 1,76), rijetko posjećuju

tribine-predavanja (M= 1,73), rijetko se bave športom M= 1,71, standardna devijacija

1,65 što znači da su ispitanici različito odgovarali. Rjetko posjećuju kino (M= 167), a

standardna devijacija je 0,889 što znači da su ispitanici heterogeno odgovarali.

Ispitanici gotovo nikad ne posjećuju kazalište (M=154), a standardna devijacija je

0,827 te nam govori da su ispitanici relativno različito odgovarali što ne iznenađuje s

obzirom na odnos selo-grad te da u ruralnim područjima nema kazališta. Niska ili gotova

nikakva zastupljenost posjećiavanja kazališta i kina te čitanja od strane osoba s

motoričkim oštećenjem nas ne treba iznenaditi, jer Burušić i suradnici (2009.) svojim

izvještajem kulturne aktivnosti hrvatskih građana svodi se na posjet kinu ili koncertu

prosječno manje od dva puta godišnje; na posjet kazalištu, prosječno uzevši, rjeđe od

jednom godišnje te na čitanje prosječno 4,5 knjiga godišnje, od toga 3 zabavne, a ostale

po školskom ili radnom zadatku. Burušić i suradnici, čak govore o svojevrsnoj tromosti

kulturne potrošnje u hrvatskom društvu.

Ispitanici su odgovorili da gotovo nikad utjecajni članovi zajednice traže njihovo

mišljenje o problemima u osoba s invaliditetom u zajednici, aritmetička sredina je 1,46

kao i mišljenje o problemima u zajednici aritmetička sredina iznosi 1,43 te je raspršenost

visoka. Ispitanici gotovo nikad ne posjećuju muzeje s najmanjom aritmetičkom

vrijednosti 1,41 i standardnom devijacijom, što znači da su ispitanici relativno homogeno

odgovarali te taj podatak govori da bilo da ispitanici žive u gradovima ili selima gotovo

nikad ne posjećuju muzeje, o ovoj varijabli ćemo nešto više reći kasnije.

Tablica 8.2. Rezultati analize varijance o uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja.

N M SD df F pDo 1 000 stanovnika

Od 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPosjećujem kazalište

95109244448

1,231,361,731,53

,535,701,918,827

2 16,4 ,000

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPosjećujem kino

95109239443

1,471,611,761,77

,727,815,966,890

2 4,08 ,018

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPosjećujem tribine-predavanja

97110242449

1,431,771,831,73

,789,9641,07,998

2 5,63 ,004

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPosjećujem muzeje

95109240444

1,201,371,511,41

,497,728,823,750

2 6,29 ,002

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPosjećujem koncerte, priredbe

96110238444

1,692,062,182,04

,9211,091,151,06

2 6,87 ,001

Do 1000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoKoristim se internetom

95110235440

1,681,942,292,07

1,201,381,571,47

2 6,59 ,002

Do 1000 stanovnikaOd 1001-5000 stanovnikaOd 5001- i više stanovnika

UkupnoČitam dnevne novine

97113243453

2,713,123,283,11

1,361,331,321,34

2 6,24 ,002

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoČitam tjednike

95111241447

2,422,582,862,67

1,271,261,331,32

2 7,96 ,000

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoČitam mjesečnike

97111239447

2,032,402,592,42

1,181,241,301,28

2 6,78 ,001

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoDružim se s prijateljima

96110243449

3,313,533,743,59

1,261,121,161,18

2 4,74 ,009

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoDružim se s kolegama s posla i

izvan radnog vremena

333376142

2,122,732,922,69

1,431,281,551,49

2 3,45 ,034

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoBavim se športom

8491210385

1,441,501,901,71

,923,9111,321,17

2 6,57 ,002

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoDajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava osoboa s

invaliditetom

8293

232407

2,713,273,183,10

1,591,571,561,57

2 3,40 ,034

Do 1 000 stanovnikaOd 1 001-5 000 stanovnikaOd 5 001- i više stanovnika

UkupnoPrimam informacije o

događanjima u zajednici

93109242444

2,542,723,082,89

1,291,281,271,29

2 7,29 ,001

Do 1000 stanovnikaOd 1001-5000 stanovnikaOd 5001- i više stanovnika

UkupnoKoristim resurse lokalne

zajednice (npr. prostorije, parkove i sl.)

86107237440

1,651,752,372,07

1,101,051,341,27

2 15,8 ,000

N – broj ispitanika

M – aritmetička sredina

SD – standardna devijacija

F – omjer kod analize varijance

p – vjerojatnost (statistička značajnost testova)

Tablica 8.2. nam pokazuje prvi istraživački problem Ispitati razlike u uključenosti osoba

s motoričkim oštećenjem u zajednicu obzirom na mjesto njihova stanovanja. Rezultati

pokazuju statistički značajnu razliku u sljedećim varijablama:

1. koristim resurse lokalne zajednice (npr.prostorije, prakove i sl.), (p=0,000), 2.

posjećujem kazalište (p= 0,000), 3. čitam tjednike (p= 0,00), 4. posjećujem koncerte

priredbe (p=0,001), 5. primam informacije o događanjima u zajednici (p=0,001), 6. čitam

mjesečnike (p= 0,01), 7. posjećujem muzeje (p=0,002), 8. koristim se internetom

(p=0,002), 9. čitam dnevne novine (p=0,002), 10. bavim se športom (p=0,02) 11.

posjećujem tribine-predavanja (p=0,004), 12. družim se s prijateljima (p=0,009), 13.

posjećujem kino (p=0,018), 14. družim se s kolegama s posla i izvan radnog vremena,

(p=0,034), 15. dajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava osoboa s

invaliditetom (p=0,034).

Na sljedećim varijablama nije se pokazala statistički značajna razlika: 1.

posjećujem knjižnicu, 2. čitam knjige, 3. čitam stručnu literaturu, 4. bavim se kreativnim

radom, 5.sudjelujem u političkom životu zajednice, 6. pomažem susjedima u obavljanju

svakodnevnih poslova, 7. pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama, 8.

iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice, 9. susrećem utjecajne

članove zajednice, 10. utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima u

zajednici, 11. utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima u osoba s

invaliditetom u zajednici, 12. uključen sam u aktivnosti svoje vjerske zajednnice jer je p >

0,05.

Na temelju rezultata čini se opravdanim zaključiti kako na više varijabli postoji

statistički značajna razlika u odnosu na mjesto do 1000 stanovnika, od 1 001 do 5 000 i

od 5 001 i više. Kada gledamo vrijednosti aritmetičke sredine, tada vidimo da se one ne

razlikuju puno između mjesta od 1 001 do 5 000 s onim od 5001 i više, ali je razlika puno

veća od onih iz malih mjesta do 1 000 stanovnika. Ispitanici iz malog mjesta i velikog

grada se najviše razlikuju u varijabli koristim resurse lokalne zajednice (npr.prostorije,

prakove i sl.), gdje aritmetička sredina za mjesto do 1 000 stanovnika iznosi 1,65

(SD=1,10), a za veliki grad aritmetička sredina je 2,37 i standardnom devijacijom 1,34.

standardne devijacije su obje visoke što nam pokazuje raspršenost među odgovorima.

Ovo ne iznenađuje jer u malim mjestima nema baš puno javnog prostora, dvorana,

parkova, klubova i sl. Velika je razlika među njima i u varijabli posjećujem kazalište (p=

0,000), gdje aritmetička sredina za mjesto do 1 000 stanovnika iznosi 1,23, što znači da

ispitanici iz mali mjestu ne posjećuju kazališta gotovo nikad, sa standardnom devijacijom

0,535 koja je niska i pokazuje nam homogenost u odgovorima. Aritmetička sredina za

grad iznosi 1,73 što znači da oni rijetko posjećuju kazališta, a standardna devijacija nam

pokazuje heterogenost u odgovorima. Ova razlika isto ne iznenađuje obzirom da u

manjim mjestima nema kazališta. Ovo je suprotno istraživanju koje je na manjem broju

ispitanika uspoređivale razlike ruralno u urbano na istim varijablama (Gregurić, 2009.),

rezultati su pokazali da ispitanici kako iz malog mjesta tako ni iz velikog grada nikad ne

posjećuju kazališta te da nema statistički značajnih razlika.

Zanimljivo je za varijablu posjećujem muzeje, vrijednosti aritmetičke sredine su

niske za sva tri mjesta (do 1 000 M=1,20, od 1 001-5 000 M= 1,37, od 5 001 M= 1,51)

što nam govori da nijedni gotovo nikad ne posjećuju muzeje, ali ipak postoji statistički

značajan razlika (p= 0,002). Istraživanje navedene autorice razlike uralnog i urbanog je

pokazalo da nema razlika između onih u malom mjestu i gradu u posjećivanju muzeja te

da ni jedni ni drugi nikad ne posjećuju muzeje. Time objašnjava da je to iz razloga da u

manjem mjestu nema muzeja, a u velikom gradu poput Zagreba, od 16 muzeja, 2

djelomično prilagođena za osobe s invaliditetom, dok su samo tri potpuno prilagođena

osobama s invaliditetom.

Ispitanici se značajno razlikuju i na varijablama koristim internet (p= 0,002) te

čitanju dnevnih novina (p= 0,002), tjednika (p= 0,00) i mjesečnika (p= 0,001).

Vrijednosti aritmetičkih sredina za navedene varijable nam govore da ispitanici u malim

mjestima gotovo ne koriste, u onim od 1 001 do 5 000 rijetko, dok u gradovima koriste

ponekad. Zanimljivo je da je napretkom komunikacijske tehnologije internet dostupan

sada u svim mjestima, kao i dostupnost tiska, stoga bi se ova varijabla mogla povezati i s

materijalnim statusom osoba s motoričkim oštećenjima, ako se prisjetimo da ih je velik

broj nezaposlenih te s životnom dobi ispitanika gdje imamo velik broj srednjih godina i

starijih godina.

Ove razlike u uključenosti u zajednico obzirom na mjesto stanovanja možemo

objasniti manjim sadržajem navedenih institucija u manjim mjestima, ali i da osobe s

motoričkim oštećenjima nemaju još uvijek jednake mogućnosti sudjelovanja u

događanjima u zajednici. Također, program Ujedinjenih naroda za razvoj, invaliditet

smatra rizičnim čimbenikom za siromaštvo i socijalnu isključenost te navodi da je

vjerojatnost socijalne isključenosti 2,24 je puta veća među ispitanicima koji prebivaju u

seoskoj zajednici (UNDP, 2006.).

I drugi autori povezuju siromaštvo i osobe s invaliditetom s mjestom stanovanja,

jer ukoliko je siromaštvo prisutno, a posebice u ruralnim i polururalnim područjima u

kojima nedostaju odgovarajuće službe i usluge, dolazi do pojačane izoliranosti osoba

invaliditetom čija se ovisnost o drugima pojačava i onemogućava njihovo aktivno

uključivanje u razvojne socijalne programe, a posljedica je socijalna isključenost iz

lokalne zajednice (Leutar, 2006.).

Tablica 8.3.Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici

Korelacija Samopercepcija aktivnog člana

Samopercepcija aktivnog člana 1Posjećujem kazalište -,334**

Posjećujem kino -,222**Posjećujem knjižnicu -,216**

Posjećujem tribine-predavanja -,296**Posjećujem muzeje -,304**

Posjećujem koncerte - priredbe -,276**Uključen sam u aktivnosti svoje vjerske zajednice -,184**

Koristim se internetom -,321**Čitam dnevne novine -,248**

Čitam tjednike -,201**Čitam mjesečnike -,220**

Čitam knjige -,226**Čitam stručnu literaturu -,201**Družim se s prijateljima -,342**

Družim se s kolegama s posla i izvan posla -,401**Bavim se športom -,240**

Bavim se kreativnim radom -,204**Pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova -,267**

Pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama -,303**Dajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava osoboa

s invaliditetom-,288**

Sudjelujem u političkom životu zajednice -,266**Iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice -,478**

Primam informacije o događanjima u zajednici -,312**Koristim resurse lokalne zajednice (npr. prostorije, parkove i

sl.)-,353**

Susrećem utjecajne članove zajednice -,376**Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o

problemima u zajednici-,326**

Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima osoba s invaliditetom u zajednici

-,351**

**značajno na razini 0,01

Tablica 8.3. nam pokazuje rezultate dobivene Pearsonovim koeficijentom

korelacije za 2. istraživački problem Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s

motoričkim oštećenjem u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici.

Kada pogledamo rezultate iz tablice, zanimljivo je da su sve do jedne varijable

uključenosti u zajednicu pokazale visoku negativnu povezanost sa samopercepcijom

aktivnog člana u zajednici. Posebno se ističu varijabla iskorištavam svoje osobne

potencijale za dobrobit zajednice (r= -0,478) i družim se s kolegama s posla i izvan posla

(r= -0,401). Ovu negativnu visoku povezanost, možemo objasniti s činjenicom da se

većina ispitanika ne smatra aktivnim članom u zajednici.

Lippold i Burns, (2009.) rezultatima svoga istraživanja također potvrđuju

povezanost samopercepcije aktivnog člana u zajednici s uključenošću u zajednicu, jer

odrasle osobe s invaliditetom smatraju da imaju siromašniju mrežu nego mlađe osobe s

invaliditetom koje su uključene u više aktivnosti koje im pruža zajednica. Starije osobe su

više vezane za svoju obitelj i prijatelje nego za aktivnosti sa ostalim osobama s

invaliditetom. Dok mlađe s invaliditetom smatraju kako imaju dobru socijalnu mrežu,

upravo zato jer su uključeni u zajednicu odnosno u aktivnosti koje im zajednica pruža.

Starije osobe s invaliditetom češće odlaze u kino i na predstave dok su mlađe osobe više

angažirane u radu udruga i češće sudjeluju u rekreacijskim i drugim aktivnostima.

Tablica 8.4.Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu i funkcionalne sposobnosti

Korelacija Funkcionalna sposobnost

Funkcionalna sposobnost 1Posjećujem kazalište ,299**

Posjećujem kino ,281**Posjećujem knjižnicu ,198**

Posjećujem tribine-predavanja ,262**Posjećujem muzeje ,265**

Posjećujem koncerte - priredbe ,314**Uključen sam u aktivnosti svoje vjerske zajednice ,239**

Koristim se internetom ,219**Čitam dnevne novine ,291**

Čitam tjednike ,210**Čitam mjesečnike ,162**

Čitam knjige ,145**Čitam stručnu literaturu ,152**Družim se s prijateljima ,346**

Družim se s kolegama s posla i izvan posla ,452**Bavim se športom ,308**

Bavim se kreativnim radom ,231**Pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova ,415**

Pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama ,414**Dajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava osoboa s

invaliditetom,212**

Sudjelujem u političkom životu zajednice ,212**Iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice ,394**

Primam informacije o događanjima u zajednici ,294**Koristim resurse lokalne zajednice (npr. prostorije, parkove i

sl.),341**

Susrećem utjecajne članove zajednice ,283**Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima

u zajednici,238**

Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima osoba s invaliditetom u zajednici

170**

**značajno na razini 0,01

Tablica 8.4. nam pokazuje rezultate dobivene Pearsonovim koeficijentom

korelacije za 3. istraživački problem Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s

motoričkim oštećenjem u zajednicu i funkcionalne sposobnosti. Iz tablice možemo vidjeti

da je za sve varijable uključenosti u zajednicu i funkcionalne sposobnosti postignuta

visoka pozitivna povezanost. Posebno se ističu varijable: družim se s kolegama s posla i

izvan radnog vremena (r=0,452), pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova

(r= 415), pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama (r= 0,414) te varijabla

iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice (r=0,394).

Također prethodna istraživanja su pokazala da postoji povezanost između

funkcionalnih sposobnosti. Magill-Evans i Restall, (1991., prema Laklija i Urbanc, 2007.)

navode da svijest o tijelu s ograničenjima u domeni motorike može se negativno odraziti

u vidu različitih poteškoća na planu psihosocijalnog funkcioniranja i uključivanja mlade

osobe u svakodnevni život zajednice (prema Laklija i Urbanc, 2007.).

Znatno manja pokretljivost adolescenata s invaliditetom otežava proces

individuacije i separacije od roditelja te također ograničava socijalnu pokretljivost i

doživljavanje novih iskustava kroz neformalno druženje i izlaske s vršnjacima. (Laklija i

Urbanc, 2007.).

Čorlukić (2006.), navodi kako mladoj osobi ne smeta toliko ograničenje u

motorici samo po sebi, zbog same motorike (tj. zato što želi izvoditi neke motoričke

kretnje koje ne može), već mu to mnogo više smeta iz funkcionalnog razloga jer ga ono

ograničava da iskusi, istraži i doživi svijet oko sebe kako to čineo druge mlade osobe.

Mirić (2004., prema Tarandek, 2008.) tvrdi da se u suštini ženinu sposobnost za

obiteljski život mjeri se stupnjem njezina invaliditeta te daju zajednica ne gleda u

pozitivnom svjetlu niti kao partnera, niti suprugu, a kamo li kao majku koja nije u

mogućnosti podizati djecu.

Tanderak (2008.) svojim istraživanjem nad ženama s motoričkim oštećenjem

dolazi do rezultata iz kojih je vidljivo da žene koje imaju lakši stupanj motoričkog

poremećaja nisu zadovoljne ponašanjem uže okoline prema sebi vjerojatno zato što imaju

osjećaj da ne pripadaju niti potpuno “zdravim“ niti osobama s motoričkim poremećajem

te imaju lošu sliku o sebi koja je vjerojatno izvor nezadovoljstva ponašanjem uže okoline.

Pozitivno što se provodi zadnjih nekoliko godina i kod nas, a čime se pokušava

savladati ove prepreke i omogućiti osobama s invaliditetom ravnopravno sudjelovanje je

osobna asistencija (u skladu s ranije navedenom Konvencijom o pravima osoba s

invaliditetom). Navela bih kao pozitivan primjer „Pilot projekt osobnog asistenta za

osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta” koji Ministarstvo obitelji, branitelja i

međugeneracijske solidarnosti od ožujka 2006. godine provodi u suradnji s udrugama

osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj. Glavni cilj pilot projekta je bio osiguravanje

kvalitetnog zadovoljavanja potreba osoba s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta u

svrhu neovisnog življenja.

Empirijski nalazi evalucije projekta jasno su naznačili dvije osnovne funkcije

osobne asistencije: direktnu pomoć korisniku u obavljanju dnevnih aktivnosti koje zbog

invaliditeta na uspijeva izvršiti sam i funkciju osobne asistencije kao jednog od glavnih

alata za izjednačavanje mogućnosti. Naime, osobna asistencija omogućava

zadovoljavanje specifičnih potreba, ali i pristup različitim životnim, obrazovanim i

radnim aktivnostima u kojima sudjeluju osobe bez invaliditeta. Time osobna asistencija

slijedi na pravima zasnovan princip djelovanja: osobe s invaliditetom utječu na kreiranje

njima namjenjenih mjera te traže realizaciju garantiranih prava, a državne institucije

nastoje djelovati pravovremeno i pravično kako bi omogućile potpuno i učinkovito

ostvarivanje prava. 2010. godine u projektu je sudjeovalo 362 osobe s najtežom vrstom i

stupnjem oštećenja. Cilj projekta je da preraste u uobičajeno pravo osoba s invaliditetom.

Empirijski nalazi evaluacije projekta potvrđuju da dostupnost usluge osobne

asistencije olakšava realizaciju dnevnih aktivnosti i pridonosi socijalnom uključivanju;

rasterećuje obitelj osobe s invaliditetom; pridonosi širenju socijalne mreže; pridonosi

pozitivnim promjenama raspoloženja, fizičkog izgleda i kondicije te doživljaja vlastite

invalidnosti; pozitivno utječe na odnose s drugim ljudima, posebno u smislu povećanog

povjerenja i spremnosti na komunikaciju. Kako korisnici tako i osobni asistenti smatraju

da je pilot projekt pridonio njihovom stjecanju novih znanja i vještina, dok u široj

zajednici primjećuju pozitivne promjene socijalne percepcije i stavova prema osobama s

invaliditetom. Pozitivno je i to da su korisnici osobne asistencije svoju uključenost u

zajednicu nakon usluge ocijenili s ocjenom 3,90 što znači da su u prosjeku uglavnom

zadovoljni uslugom.

Novijim istraživanjem Pupić (2011.) o uslugama osobnog asistenta dolazi se do

rezultata da je ostvarena kvalitetna i uspješna suradnja između korisnika i osobnog

asistenta, relativno visoka uključenost korisnika osobne asistencije u život zajednice te

kvalitetniji odnosi unutar obitelji, ali i slabija samostalnost osoba s invaliditetom i odnos

s drugim ljudima, visoko osobno zadovoljstvo korisnika, prihvaćanje vlastitih

mogućnosti i potreba. Također i veću ocjenu zadovoljstva osobnom asistencijom, prije su

bili uglanom zadovoljni, a sada su vrlo zadovoljni.

No međutim, sam projekt ima i nedostataka. To još uvijek nije svakodnevna

usluga iz socijalne skrbi i ostvaruje se preko članstva u udruzi osoba s invaliditetom (a

već smo naglasili da u manjim mjestima nema udruga za osobe s invaliditetom) te ga

mogu koristiti samo osobe s najtežom vrstom i stupnjem oštećenja i obuhvaća još uvijek

mali broj korisnika, smanjuje samostalnost korisnika te je potrebno donošenje zakona o

osobnom asistentu, ali ove prepreke bi se mogle savladati, a treba se usmjeriti na

prednosti kako za osobe s invaliditetom tako i na educiranje i zapošljavanje nezaposlenih

osoba kao osobnih asistenata.

Završit ću s nekoliko kratkih izjava korisnika usluge osobne asistencije: „Pomisao

da nam mogu ukinuti asistente, stvara mi ogromnu paniku”; „Bez njih bi bili

demoraliziranii deprimirani, pali bi u dubiozu opasnu za naše zdravlje”; „Samoća,

jednoličnost i zatvoren prostor nas ubijaju. Zato je osobni asistent melem na ranu i

dosanjan san svakom distrofičaru.”, „Ne ovisiš više o okolini, nego si sa osobom koja će

to odraditi na obostrano zadovoljstvo”; Funkcioniram kao da nisam u kolicima, jedino

što zamjećujem da imam kotače”. „Uslugama poput osobne asistencije i organiziranom

pomoći starijim osobama sprječavate naše tužno vegetiranje u nekoj instituciji! “

Tablica 8.5.Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu i općenitog zadovoljstva životom.

Korelacija Općenito zadovoljstvo životom

Općenito zadovoljstvo životom 1Posjećujem kazalište -,267**

Posjećujem kino -,267**Posjećujem knjižnicu -,170**

Posjećujem tibine-predavanja -,189**Posjećujem muzeje -,275**

Posjećujem koncerte - priredbe -,356**Uključen sam u aktivnosti svoje vjerske zajednice -,159**

Koristim se internetom -,261**Čitam dnevne novine -,286**

Čitam tjednike -,285**Čitam mjesečnike -,218**

Čitam knjige -,219**Čitam stručnu literaturu -,161**Družim se s prijateljima -,368**

Družim se s kolegama s posla i izvan posla -,255**Bavim se šprtom -,275**

Bavim se kreativnim radom -,242**Pomažem susjedima u obavljanju svakodnevnih poslova -,167**

Pomažem susjedima u iznimno teškim situacijama -,171**Dajem svoj glas osobama koje javno zastupaju prava osoboa s

invaliditetom-,170**

Sudjelujem u političkom životu zajednice -,120**Iskorištavam svoje osobne potencijale za dobrobit zajednice -,285**

Primam informacije o događanjima u zajednici -,251**Koristim resurse lokalne zajednice (npr. prostorije, parkove i

sl.)-,325**

Susrećem utjecajne članove zajednice -,255**Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima

u zajednici-,195**

Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima osoba s invaliditetom u zajednici

-,209**

**značajno na razini 0,01

Tablica 8.5. nam pokazuje rezultate dobivene Pearsonovim koeficijentom korelacije za

posljednji istraživački problem Ispitati postoji li povezanost uključenosti osoba s

motoričkim oštećenjem u zajednicu i općenitog zadovoljstva sadašnjim životom. Iz tablice

možemo vidjeti da je za sve varijable uključenosti u zajednicu i općenitog zadovoljstva

sadašnjim životom postignuta visoka negativna povezanost. Posebno se ističu varijable:

družim se s prijateljima (r= -0,368), posjećujem koncerte- priredbe (r= -0,356) te

varijabla koristim resurse lokalne zajednice (npr.prostorije, parkove i sl.) (r= -0,325).

Ovako visoka negativna povezanost možemo shavatiti kroz činjenice da ispitanici nisu

zadovoljni svojim sadašnjim životom.

Iako nema baš provedenih sustavnih istraživanja na ovu temu, ima istraživanja koja se

djelomično dotiče našeg područja.

Leutar i sur. (2007.) su istraživanjem kvalitete života starijih osoba s tjelesnim

invaliditetom došli do rezultata koji pokazuju da starije osobe s invaliditetom imaju

povoljnu stambenu situaciju i donekle prilagođen stan vlastitim potrebama. Materijalnu

situaciju procjenjuju lošom, upućeni su na ortopedska pomagala, okolina im je

nepristupačna, prava koriste rijetko jer nisu dovoljno informirani i informacije najčešće

primaju putem medija, socijalna mreža je mala, najviše usmjerena na djecu i supružnika

(ukoliko imaju supružnika). Izvori formalne podrške (stručnjaci iz centra za socijalnu

skrb, predstavnici vlasti i političari) su nezadovoljavajući. Uglavnom je procjena njihove

kvalitete života lošija od osoba s invaliditetom mlađe dobi. Autorice navode, kako ovakvi

rezultati upućuju na potrebu bolje skrbi i podrške od strane zajednice prema osobama s

tjelesnim invaliditetom te važnost socijalnog uključivanja kako bi se poboljšala kvaliteta

njihova života.

Baftiri (2003.) u istraživanju o osobnoj socijalnoj prilagodbi adolescenata s

napredujućom i nenapredujoćom tjelesnom invalidnošću ukazuje na tjelesnu invalidnost

kao teškoću u prilagodbi zbog: subjektivnog osjećaja nedostataka, zatim odnosa socijalne

sredine prema osobama s tjelesnim invaliditetom, kao i pomanjkanja socijalnog iskustva

u brojnim životnim situacijama bilo zbog prezaštićivanja ili boravka u instituciji.

Istraživanje je pokazalo da najlošije rezultate osobne i socijalne prilagodbe pokazuju

ispitanici s napredujućom invalidnošću, a najbolje zdravi ispitanici. Autor nadalje navodi,

da socijalna okolina treba biti ta koja će smanjivati stres obitelji i pomagati osobama s

invaliditetom da se ravnopravno uključe u život zajednice. Od posebne važnosti je da

obitelj bude aktivna, jer jedino tako može osigurati kvalitetu života koju zaslužuju osobe

s invaliditetom te bi u tu svrhu razne nevladine organizacije trebale omogućiti roditeljima

sagledavanje cjelokupne situacije kroz edukaciju i interakciju.

Tanderak (2008.) svojim istraživanjem došla do rezultata o postojanju

povezanosti socijalnog položaja žena s tjelesnim invaliditetom i obiteljskog života u

varijablama: stupnju zadovoljstva ponašanjem uže okoline prema njima, stavom imaju li

žene s invaliditetom lošiji položaj u društvu nego muškarci s invaliditetom te stavom je li

žene koje ne koriste ortopedska pomagala mogu lakše zasnovati obitelj od žena koje ih

koriste.

Uključenost u zajednicu i zadovoljstvo kvalitetom života su dva povezana

konstrukta, odnosno na kvalitetu života utječe čovjekovo tjelesno i duševno zdravlje,

razina samostalnosti, socijalni kontakti, osobna vjerovanja i odnos s važnim

karakteristikama okoline (WHOQOL-group, 1994., prema Jang & sur., 2004., prema

Benjak, 2010.).

Zaposlenost osoba s invaliditetom je svakako jedan od aspekata socijalne

uključenosti u zajednicu, a istraživanje Leutar i Milić Babić (2008.) je pokazalo da su

zaposlene osobe s invaliditetom zadovoljnije životom i izražavaju pozitivne emocije za

razliku od nezaposlenih, što upućuje na zaključak da je u planiranju intervencijskih

strategija potrebno staviti naglasak na provođenje mjera zapošljavanja osoba s

invaliditetom što bi doprinijelo boljoj kvaliteti njihova života. Ako ovo stavimo u

kontekst s našim ispitanicima gdje ih je većina nezaposlenih, možemo onda shvatiti ovu

visoku negativnu povezanost s uključenošću u zajednicu.

Benjak (2010.) dolazi do rezultata da nezaposlene žene s invaliditetom imaju

značajno manju kvalitetu života od zaposlenih. One imaju kvalitetu života ispod razmjera

uobičajenih za populaciju s indeksom od 6 do 8. na svim domenama vezanim uz zdravlje

iskazuju niže zadovoljstvo: tjelesno zdravlje (koliko bolovi sprečavaju dnevne aktivnosti,

nužnost dnevnog medicinskog tretmana, dovoljno energije i mogućnost kretanja,

obavljanje svakidašnjih aktivnosti, radne sposobnosti), psihološko zdravlje, socijalni

odnosi (odnos s bliskim osobama, seksualni život, podrška od prijatelja), okolina (fizička

sigurnost u svakodnevnici, zdrav okoliš, dostatnost materijalnog za potrebe, dostupnost

informacija, prilike za rekreaciju, uvjeti stambenog prostora, dostupnost, medicinskih

usluga, transportno sredstvo).

Kada gledamo pojam zadovoljstvo životom osoba s motoričkim oštećenjem,

možemo vidjeti da su od posebne važnosti i samopoštovanje, samopouzdanje odnosno

pozitivna slika o sebi same osobe s oštećenjem (odnosno kako osoba sebe doživljava u

odnosu na druge). Kada krenemo gledati obilježja ispitanika vidimo da ih većina svoj

invaliditet procjenjuje težim i teškim, da je većina nezaposlenih, materijalne prilike

procjenjuju osrednjim, prilagođenost okoline donekle dobrom, sve to vodi prosječnom

zadovoljstvu ili nezadovoljstvu sadašnjim životom. Kada usporedimo obilježja ispitanika

s dobivenim rezultatima, važno je pomoći ispitanicima da razviju pozitivnu sliku o sebi,

jer samo tako će se oni moći osjećati aktivnim članovima u zajednici, a što će doprinjeti

boljoj uključenosti u zajednicu te poboljšati njihovo zadovoljstvo životom.

9. Verifikacija hipoteza

U ovom istraživanju postavljene su četiri hipoteze sukladne problemima

istraživanja, a koje su se odnosile na ispitivanje razlika o uključenosti u zajednicu osoba s

motoričkim oštećenjima u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja, povezanost

uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu sa samopercepcijom aktivnog

člana u zajednici, funkcionalnom sposobnošću i općenitim zadovoljstvom životom

ispitivanih osoba s motoričkim oštećenjima.

Hipoteza 1: Očekuje se da postoji razlika u uključenosti osoba s MO u zajednicu

obzirom na mjesto stanovanja. Dobiveni rezultati su pokazali da se osobe u mjestima do

1 000 stanovnika, od 1 001 do 5 000 te od 5 001 i više stanovnika razlikuju u više

varijabli koje se odnose na uključenost u zajednicu (njih 15), dok se kod 12 varijabli nije

pronašla statistički značajna razlika te ovu hipotezu prihvaćamo s zaključkom da postoje

razlike u uključenosti u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja.

Hipoteza 2: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s MO u

zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici. Rezultati za drugi problem

pokazuju da postoji visoka staistički značajna negativna povezanost za svih 27 ispitivanih

varijabli uključenosti u zajednicu i samopercepcije aktivnog člana u zajednici te se

hipoteza prihvaća u potpunosti.

Hipoteza 3: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s MO u

zajednicu i funkcionalne sposobnosti. Rezultati za treći problem pokazuju da postoji

visoka statistički značajna pozitivna povezanost za svih 27 postavljenih varijabli

uključenosti u zajednicu i funkcionalne sposobnosti te se hipoteza prihvaća u potpunosti.

Hipoteza 4: Očekuje se da postoji povezanost uključenosti osoba s MO u

zajednicu  i općenitog zadovoljstva sadašnjim životom. Rezultati za četvrti problem

pokazuju da postoji visoka statistički značajna negativna povezanost za svih 27

postavljenih varijabli uključenosti u zajednicu i općenitog zadovoljstva sadašnjim

životom te se hipoteza prihvaća u potpunosti.

10. Zaključak

Istraživanje je provedeno s ciljem dobivanje novih saznanja o uključenosti osoba

s motoričkim oštećenjima u život zajednice. U istraživanju je sudjelovalo 480 osoba s

motoričkim oštećenjima.

Ispitanici (bez obzira na mjesto stanovanja) najčešće sudjeluju u zajednici u

sljedećim aktivnostima: druže se s prijateljima, čitaju dnevne novine te daju svoj glas

osobama koje javno zastupaju prava osoba s invaliditetom. Ispitanici gotovo nikad ne

sudjeluju u zajednici na načina da posjećuju kino, kazališta, muzeje te navode da utjecajni

članovi zajednice gotovo nikad ne traže njihovo mišljenje o problemima osoba s

invaliditetom u zajednici.

Postavili smo četiri hipoteze, nakon što su prikupljeni podaci obrađeni sve četiri

hipoteze su potvrđene u cjelosti. Možemo zaključiti, da postoje razlike u uključenosti

osoba s motoričkim oštećenjima u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja te da postoji

povezanost u uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu i samopercepcije

aktivnog člana u zajednici, funkcionalne sposobnosti i općenitog zadovoljstva životom

osoba s motoričkim oštećenjem. Prema dobivenim rezltatima vidimo da još uvijek

postoje razlike uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu u odnosu na selo

- grad.

Također smo dobili saznanja o visokoj pozitivnoj povezanosti između varijabla

uključenosti u zajednicu i funkcionalne sposobnosti.

Na temelju dobivenih rezultata dobili smo i saznanje o visokoj negativnoj

povezanosti samopercepcije ispitanika kao aktivnog člana u zajednici, općenitog

zadovoljstva sadašnjim životom i varijabli uključenosti u zajednicu.

Važno je naglasiti da su varijable samopercepcija aktivnog člana u zajednici i

zadovoljstvo sadašnjim životom pokazale negativnu povezanost, vjerojatno iz razloga što

ispitanici sebe ne smatraju aktivnim članom te nisu zadovoljni sadašnjim životom.

Kako sam već u raspravi navela važno je raditi na povećanju zadovoljstva

životom osoba s invaliditetom. Moramo im pomoći izgraditi ili vratiti samopoštovanje te

će se tako oni osjećati aktivnijim i ravnopravnijim članovima zajednice. Jedan od načina

za to bi mogla biti i profesionalna rehabilitacija, kako bih ih se osoposobilo za rad te im

pomoći pronaći (u ionakom teškom gospodarskom stanju države) zaposlenje. Jer kroz

rezultate postojećih istraživanja smo vidjeli da u velikoj mjeri povezanost između

zadovoljstva životom i zaposlenosti, odnosno da zaposlene osobe s invaliditetom iskazuju

više zadovoljstvo životom.

U radu s osobama s invaliditetom, socijalni radnici se prije svega trebaju koristiti

socijalnim modelom invaliditeta, koji naglašava važnost savjetovališnog rada te da on

vraća osobama s invaliditetom osjećaj kontrole. Osobe s invaliditetom često se zbog svog

oštećenja moraju oslanjati na druge osobe (stručnjake, članove obitelji) te im često

prepuštaju donošenje odluka, a time gube osjećaj kontrole nad svojim životom, što sve

rezultira manjkom samopouzdanja i samopoštovanja te osjećajem bespomoćnosti i

ovisnosti kod osoba s invaliditetom (Oliver i Sapey, 2006., prema Sivrić i Leutar, 2010.).

Socijalni radnici su ti koji trebaju osobe s invaliditetom ukoliko nisu upoznati sa

svojim pravima, informirati ih te im pomoći da ostvare prava i zadovolje svoje potrebe.

Lokalne vlasti prisvajaju pravo na procjenjivanje i definiranje potreba osoba s

invaliditetom, no socijalni radnici trebaju podržati osobe s invaliditetom da se one

samostalno zauzmu za svoja prava, u prvom redu to je njihovo pravo da sami definiraju

svoje potrebe. Ovdje posebnu važnost ima korisnička perspektiva s naglaskom na

ravnopravnoj suradnji s osobama s invaliditetom, a ne rad za osobe s invaliditetom.

Također je važno preispitati ulogu socijalnog rada u zajednici kad su u pitanju osobe s

invaliditetom, jer su socijalni radnici ti koji bi trebali osnažiti osobe s invaliditetom

(posebno one koji žive izoliranim načinom života) da nisu sami u tom problemu te se

zalagati za svijest zajednice o problemima i mogućnostima osoba s invaliditetom. (Oliver

i Sapey, 2006., prema Sivrić i Leutar, 2010.).

Važno je da ih mi odmah uključujemo u planiranje zadovoljavanja njihovih

potreba i rješavanja problema, kao i svih programa, jer ukoliko su tu isključeni kako

možemo očekivati da su to adekvatna rješenja za njih i da će rezultirati boljom

uključenošću u zajednicu. Potrebno je uključiti sve dionike u zajednici (vladinog i

nevladinog sektora). Poseban naglasak se stavlja na pomažuće profesije koje su od

važnosti za osobe s invaliditetom (socijalni radnici, zdravstveni djelatnici, nastavnici i

profesori...). Potrebno je uvijek polaziti od onog što osoba s invaliditetom može učiniti,

napraviti (mogućnosti), jer ukoliko se polazi od onoga što ne može (ograničenja) onda ne

možemo govoriti o uključenosti osba s invaliditetom u zajednicu, kao ni o ravnopravnom

sudjelovanju.

Dobivanjem novih saznanja o uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem

trebamo preuzeti odgovornost da ove osobe još uvijek nemaju ostvarena sva prava koja

im pripadaju te da još uvijek postoje razlike u odnosu selo – grad. Naša odgovornost kao

socijalnih radnika treba biti prvenstveno usmjerena na izjednačavanje mogućnosti osoba

kako s motoričkim oštećenjima, tako i svih osoba s invaliditetom s posebnim naglaskom

na izolirana manja mjesta gdje ne postoje udruge niti druge aktivnosti za osobe s

invaliditetom te učiniti sve da se senzbilizira javnost kao i same osobe s invaliditeom o

njihovim pravima.

Završit ću citatom: „Od momenta kada smo naučili gledati odvojeno čovjeka od

njegovog invaliditeta, pred nama više nije “biće posebne vrste” s posebnim statusom,

nego čovjek, čije potrebe su iste ili slične našima“ (Hahn, 2002., prema Brajša, 2004.,

prema Tarandek, 2008.).

11. Popis slika i tablica

Popis slika:

Grafikon 8.1.Spolna struktura ispitanika......................................................................27

Grafikon 8.2.Dobna struktura ispitanika.......................................................................28

Grafikon 8.3.Struktura ispitanika prema mjestu stanovanja.........................................28

Grafikon 8.4. Struktura ispitanika prema mjestu stanovanja........................................29

Grafikon 8.5. Samopercepcija stupnja invaliditeta.......................................................30

Grafikon 8.6. Struktura ispitanika prema načinu obrazovanja.....................................30

Grafikon 8.7. Struktura ispitanika prema bračnom statusu..........................................31

Grafikon 8.8. Struktura ispitanika prema vrsti smještaja..............................................31

Grafikon 8.9. Samoprocjena prilagođenost okoline......................................................32

Grafikon 8.10.Struktura ispitanika istraživanja prema radnom statusu.......................32

Grafikon 8.11.Samoprocjena materijalnih prilika kućanstva.......................................33

Popis tablica:

Tablica 8.1. Obilježja sudionika istraživanja s obzirom na uključenosti u zajednicu. .34

Tablica 8.2. Rezultati analize varijance o uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem

u zajednicu obzirom na mjesto stanovanja....................................................................37

Tablica 8.3. Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu

i samopercepcije aktivnog člana u zajednici.................................................................42

Tablica 8.4. Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu

i funkcionalne sposobnosti.............................................................................................44

Tablica 8.5. Povezanot između uključenosti osoba s motoričkim oštećenjem u zajednicu i

općenitog zadovoljstva životom.........................................................................................48

12. Literatura

1. Baftiri, Đ. (2003). Osobna i socijalna prilagodba u adolescenata s napredujućom

i nenapredujućom tjelesnom invalidnosti. Magistarski rad. Medicinski fakultet,

Sveučilište u Zagrebu.

2. Bagić, A., Bošnjak, M. & Papa, J. (2008). Pilot projekt osobnog asistenta za

osobe s najtežom vrstom i stupnjem invaliditeta. Zagreb: Program Ujedinjenih

naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj.

3. Benjak, T. (2008). Određivanje faktora koji utječu na kvalitetu života i zdravlja

žena s invaliditetom u radno aktivnoj dobi. Stručno / znanstveni istraživački

projekt. Posjećeno dana 03. lipnja, 2012. na mrežnoj stranici:

http://www.hzjz.hr/epidemiologija/kron_mas/zene_invalid.pdf

4. Benjak, T. (2010). Kvaliteta života i zdravlje roditelja djece s pervazivnim

razvojnim poremećajima. Doktorska disertacija. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu,

Medicinski fakultet.

5. Benjak, T.. (2011). Izvješće o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.

Zagreb: Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Služba za epidemiologiju kroničnih

masovnih bolesti.

6. Burušić, J., & sur. (2009). Pilarov barometar hrvatskoga društva / Proljeće 2009.

Stavovi i mišljenja građana o društvenim odnosima i procesima. Zagreb: Institut

društvenih znanosti Ivo Pilar.

7. Čorlukić, M. (2006). Samopoimanje u adolescenata s motoričkim poremećajima.

Zagreb: Medicinski fakultet, Sveučilište u Zagrebu.

8. Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom, Narodne novine, 47/05

9. Gregurić, M. (2009). Komparacija nekih aspekata socijalne integracije osoba s

invaliditetom s područja CZSS Krapina, podružnice Pregrade i CZSS Zagreb

Ureda Dubrava. Diplomski rad. Zagreb: Pravni fakultet, Studijski centar

socijalnog rada.

10. Ivanković, V. (2011). Osnovni pojmovi i definicije za osobe s invaliditetom.

Posječeno 17.3.2012. na mrežnoj stranici Fond:

http://www.fond.hr/index.php?option=com_k2&view=item&id=150:osnovni-

pojmovi-i-definicije

11. Janjušević, D. (2005). Izvaninstitucionalna skrb za osobe s inetelektualnim

poteškoćama – pravo na normalan život. Sladović Franz, B. (ur.),

Izvaninstitucijski oblici skrbi (str. 21-30). Zagreb: Hrvatska udruga socijalnih

radnika.

12. Kiš-Glavaš, L., Majsec Sobota, V., Sokač, K., Gavrilović, A. & Sobota, I. (2008).

Zapošljivost nezaposlenih osoba s invaliditetom. Zagreb: Program Ujedinjenih

naroda za razvoj u Hrvatskoj.

13. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, Narodne novine, 6/07.

14. Koščak, D. (2003) Položaj i vrednovanje osoba s posebnim potrebama u društvu i

Crkvi. Diplomski rad. Rijeka: Katolički bogoslovni fakultet, teologija u Rijeci –

područni studij.

15. Laklija, M. & Urbanc, K. (2007). Doživljaj vlastitog tijela i seksualnosti u

adolescenata s motoričkim oštećenjem. Ljetopis socijalnog rada, 14(3), str. 579-

596.

16. Leutar, Z. (2006). Osobe s invaliditetom i siromaštvo. Revija za socijalnu politiku

13(3-4), 293-308.

17. Leutar, Z. & Štambuk, A. (2007). Invaliditet u obitelji i izvori podrške. Hrvatska

revija za rehabilitacijska istraživanja. 43(1), 47-61.

18. Leutar, Z. (2008.). Intena skripta Pravnog fakulteta u Zagrebu, Studijski centar

socijalnog rada.

19. Leutar, Z. & Milić Babić, M. (2008). Pravo na rad i osobe s invaliditetom u

Hrvatskoj. Sociologija i prostor, 46(2) 161.-186

20. Leutar, Z., Buljevac, M. & Milić Babić, M. (2011). Socijalni položaj osoba s

invaliditetom u Hrvatskoj. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i

međugeneracijske solidarnosti.

21. Leutar, Z., Rusac, S., & Štambuk, A. (2007). Socijalna politika i kvaliteta života

starijih osoba s tjelesnim invaliditetom. Revija za socijalnu politiku, 14(3- 4), 327-

346.

22. Lippold, T., Burns, J. (2009.). Social support and Intellectual Disabilities: a

comparation between social networks of adult with Intellectual disability and

those with physical disability. Journal of Intellectual Disabilitie Research, 53(5),

463- 473.

23. Marinić, M. (2008). Jesu li osobe s invaliditetom „invalidi“? Pitanje konceptualne

naravi, ali i potreba izjednačavanja mogućnosti. Društvena istraživanja, 17(1-2),

93-94.

24. Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od

2007. do 2015. godine. (2007). Zagreb: Vlada Republike Hrvatske, povjerenstvo

Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom, Ministarstvo obitelji,

branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

25. Not, T. (2007). Mentalna retardacija: definicija, klasifikacija i suvremena podrška

osobama s intelektualnim teškoćama. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja,

6(3), 339-351.

26. Obralić, N. (2010). Uloga socijalnog radnika u procesu socijalne integracije

djece bez roditeljskog staranja u institucijama na području kanotona Sarajevo.

Magistarski rad. Sarajevo: Univerzitet u Sarajajevu, fakultet političkih nauka,

odsjek za socijalni rad.

27. Pravilnik o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava

iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima, Narodne novine, broj

64/02WHO (2011).

28. Pupić, N., Kiš Glavaš, L. & Nikolić, B. (2011). Zadovoljstvo osoba s

invaliditetom uslugama osobnog asistenta.  Hrvatska revija za rehabilitacijska

istraživanja, 47(2), 73-86.

29. Sivrić, M. & Leutar, Z. (2010). Socijalni rad s osobama s invaliditetom u

neprofitnom sektoru. Ljetopis socijalnog rada, 17(2), 241-262.

30. Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom.

(1999). Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži.

31. Šučur, Z. & sur. (2006). Siromaštvo, nezaposlenost i socijalna isključenost.

Naklada: Program Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj (UNDP)..

32. Vash, C. L., Crewe, N. M. (2010.) Psihologija invaliditeta. Zagreb: Naklada slap

33. Vidanović, I. (2006). Rečnik socijalnog rada. Beograd

34. World report on Disability. Malta: WHO.

35. Tarandek, T (2008). Postoji li povezanost između stupnja motoričkog oštećenja i

kvalitete obiteljskog života kod žena? Hrvatska revija za rehabilitacijska

istraživanja. 44(2) 111-118.

36. Zajednički memorandum o socijalnom uključivanju RH: ključni izazovi,

prijedlozi mjera i zaključci (2007). Revija za socijalnu politiku, 14(2), 221-261.

37. Zakon o mirovinskom osiguranju, Narodne novine, 102/98., 127/00., 59/01.,

109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 79/07., 35/08.

38. Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom, Narodne novine, 64/01.

39. Zovko, G. (1999). Invalidi i društvo. Revija za socijalnu politiku, 6(2), 105-117.

13. Prilog

Prilog 1

UPITNIK ZA OSOBE S INVALIDITETOM

Svrha je ovog upitnika istražiti položaj osoba s invaliditetom na području Republike Hrvatske, utvrditi njihove potrebe, probleme s kojima se susreću i razinu podmirenosti tih potreba.Upitnik sadrži niz pitanja koja se odnose na Vas, Vaše obiteljske i druge životne okolnosti s kojima se svakodnevno susrećete. Ovo nije nikakav test, nema točnih i netočnih odgovora, već nas zanima kako se Vi osjećate i kakvo je Vaše mišljenje.

Ispunjavanjem ovog ANONIMNOG upitnika pomažete nam temeljito prepoznati potrebe osoba s invaliditetom u našem društvu na osnovi čega ćemo izraditi niz prijedloga konkretnih mjera za Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske (koje je ujedno i naručitelj ovog istraživanja), kojima će se konkretno poboljšati kvaliteta Vašeg Svakodnevnog života.

1. Spol: a) Mb) Ž

2. Dob: _________

3. Živite u mjestu:a) Do 1000 stanovnikab) Od 1001 – 5000 stanovnikac) Od 5001 – 10000 stanovnikad) Od 10 001 – 100 000 stanovnikae) Iznad 100 000 stanovnika

4. Vrsta invaliditeta (moguće je više odgovora): a) oštećenja vidab) oštećenja sluhac) tjelesni invaliditetd) intelektualne teškoće

5. Vrijeme nastanka invaliditeta: a) rođenjemb) do 18. godine životac) nakon 18. godine života

6. Smatram da je moj invaliditet:a) lakšib) umjerenc) težid) teža

7. Jeste li pohađali:a) redovnu školu po redovnom programub) redovnu školu po individualiziranom programuc) redovnu školu po posebnom programud) školu pod posebnim uvjetima

8. Razina Vašeg obrazovanja:

a) nezavršena osnovna školab) završena osnovna školac) završena trogodišnja srednja škola, koja?

____________________________________d) završena četverogodišnja srednja škola, koja?

________________________________e) viša škola,koja?

________________________________________________________f) visok škola ili fakultet,koja?

______________________________________________ g) nešto drugo, što: ______________________________________________________

9. Vaš bračni status:a) oženjen/udanab) neoženjen/neudata c) razveden/ad) udovac/icae) izvanbračna zajednicaf) samohrani roditelj

10. Gdje ste smješteni:a) u obiteljib) ustanovi,

kakvoj:_________________________________________________

11. Ako ste smješteni u obitelj, s kim živite u kućanstvu: a) živim sam/a b) s roditeljimac) s vlastitom obitelji, (s

kime?)__________________________________________________d) s partnerome) nešto drugo

(što?)___________________________________________________

12. Ako stanujete izvan institucije, gdje stanujete?a) u vlastitoj kućib) u vlastitom stanu

c) živim u stanu ili kući roditelja ili rodbined) podstanar sam u tuđem stanu ili kućie) u socijalnom stanu ili u stanu ustupljenom na korištenjef) nešto drugo (što?)

__________________________________________________

13. Ako živite u obitelji, navedite veličinu stana/kuće u kojoj živite:_________________

14. Prema Vašem mišljenju, stan/kuća u kojoj živite je prilagođena vašim potrebama:a) dobro prilagođenab) niti dobro niti loše prilagođena c) loše prilagođena

15. Vaš radni status:

a) zaposlenb) nezaposlenc) studentd) umirovljenik e) nešto drugo (što?)

___________________________________________________

16. Ako ste zaposleni, sklopili ste ugovor o radu na:a) određeno vrijemeb) određeno vrijeme za stalne sezonske poslovec) neodređeno vrijeme

17. Ako ste zaposleni, Vaše radno vrijeme je:a) puno radno vrijemeb) nepuno radno vrijemec) skraćeno radno vrijeme

18. Ako ste zaposleni, procijenite kolika je vjerojatnost gubitka Vašeg zaposlenja u sljedećih 6 mjeseci?

a) velika vjerojatnostb) niti velika niti mala vjerojatnostc) mala vjerojatnost

19. Ako ste zaposleni, koliko Vam je zanimljiv posao kojeg sada obavljate?

a) vrlo zanimljivb) zanimljivc) niti zanimljiv niti nezanimljivd) nezanimljive) vrlo nezanimljiv

20. Smatrate li se siromašnom osobom?a) da

b) nec) ne znam

21. Kako biste procijenili materijalne prilike Vašeg kućanstva?a) odlične, znatno bolje od većine drugihb) vrlo dobre, bolje od većine drugihc) osrednje, kao u većine drugihd) loše, slabije od većine drugihe) jako loše, znatno slabije od većine drugih

22. Navedite izvore prihoda (moguće je više odgovora):a) osobni dohodak (plaća)b) ugovor o djeluc) ugovor o autorskom djelu (autorski honorar)d) osobna invalidnina e) invalidska mirovina f) naknada za tjelesno oštećenjeg) doplatak za pomoć i njeguh) obiteljska mirovinai) dječji doplatakj) pomoć za uzdržavanje (socijalna pomoć – stalna pomoć)k) alimentacijal) ostali prihodi (koji?)

__________________________________________________

23.Koliki je, prema Vašoj procjeni, prosječni mjesečni prihod zadnja tri mjeseca svih članova Vašeg kućanstva? (kad se uzme sve u obzir, npr.: plaće, mirovine, honorari, prihodi od povremenih poslova, od poljoprivrede i sl.) __________________________________ kuna.

24. Kako procjenjujete svoje sposobnosti u samozbrinjavanju i održavanju domaćinstva:1- potpuno nesamostalan2- uglavnom nesamostalan3- donekle samostalan4- uglavnom samostalan5- potpuno samostalan

a) Pri odijevanju i održavanju osobne higijene 1 2 3 4 5b) Pri kretanju po stanu ili kući: 1 2 3 4 5c) Pri vođenju domaćinstva 1 2 3 4 5d) Pri nabavci namirnica 1 2 3 4 5e) Pri plaćanju računa i brizi o financijskim pitanjima 1 2 3 4 5f) Pri kretanju po okolici 1 2 3 4 5g) Pri korištenju sredstava javnog prijevoza 1 2 3 4 5

h) Nešto drugo,_____________________________ 1 2 3 4 5

25. Kakva su vaša iskustva sa sljedećim sustavima u podmirivanju Vaših potreba?1 – pozitivno2 – negativno3 – nemam iskustva

Socijalna skrb 1 2 3Zdravstvena skrb 1 2 3Pravosuđe (zaštita prava putem suda, državnog odvjetništva itd.)

1 2 3

Mirovinsko osiguranje 1 2 3Odgoj i obrazovanje 1 2 3Jedinice lokalne i područne samouprave (gradovi, općine, županije) 1 2 3Službe zapošljavanja 1 2 3

26. Tko vam pruža najveću financijsku podršku (navedite najmanje jedan odgovor)?1. _______________________2. _______________________3. _______________________

27. Tko vam pruža pomoć u naravi i kakva je to pomoć (npr. odjeća, obuća, prehrana i sl.; navedite najmanje jedan odgovor)

1. _______________________2. _______________________3. _______________________

28. Tko vam pruža praktičnu podršku, tj. pomoć u obavljanju svakodnevnih poslova (navedite najmanje jedan odgovor)?

1. _______________________2. _______________________3. _______________________

29. Koliko ste zadovoljni navedenim izvorima podrške u svakodnevnom životu (molimo zaokružite odgovarajući broj)

1- jako nezadovoljan/na2- nezadovoljan/na3- ni zadovoljan/na, ni nezadovoljan/na4- zadovoljan/na5- jako zadovoljan/na9- nije primjenjivo

Svog supruga/supruge 1 2 3 4 5 9Svojih roditelja 1 2 3 4 5 9

Svojih prijatelja 1 2 3 4 5 9Svoje djece 1 2 3 4 5 9Rodbine 1 2 3 4 5 9Susjeda 1 2 3 4 5 9Svojih kolega na poslu (ako ste zaposleni) 1 2 3 4 5 9Crkve 1 2 3 4 5 9Neprofitnih organizacija 1 2 3 4 5 9Stručnjaka iz centra za socijalnu skrb 1 2 3 4 5 9Stručnjaka u školskim i predškolskim ustanovama

1 2 3 4 5 9

Zdravstvenih djelatnika 1 2 3 4 5 9Predstavnika vlasti u općini 1 2 3 4 5 9Predstavnika vlasti u županiji 1 2 3 4 5 9Predstavnika vlasti na državnoj razini (saborski zastupnici, razna ministarstva i sl.) 1 2 3 4 5 9

30. Najveću potporu u kriznim situacijama nalazim:

Molimo zaokružite odgovarajući broj od 1 do 5 gdje je:

1 – nikada 2 – rijetko 3 – ponekad 4 – često 5 – uvijek 9 – nije primjenjivo

Nikad Rijetko Ponekad Često Uvijek

Nije primjenjivo

U vjeri u sebe 1 2 3 4 5

9

U vjeri u Boga 1 2 3 4 5

9

U razgovoru sa suprugom 1 2 3 4 5

9

U razgovoru s roditeljima 1 2 3 4 5

9

U razgovoru s prijateljima 1 2 3 4 5

9

U razgovoru sa stručnjacima

1 2 3 4 5

9

U udrugama osoba s invaliditetom

1 2 3 4 5

9

Na internetskim forumima i chatovima 1 2 3 4

59

Ne tražim potporu 1 2 3 4 5

9

Nešto drugo, što:______________

1 2 3 4 5

9

31. Za svaku tvrdnju zaokružite broj pod kojim se nalazi odgovor koji najbolje opisuje Vaše kućanstvo:

1 – tvrdnja se uopće ne odnosi na moje kućanstvo 2 – tvrdnja se djelomice ne odnosi na moje kućanstvo 3 – tvrdnja se niti odnosi, niti ne odnosi na moje kućanstvo 4 – tvrdnja se uglavnom odnosi na moje kućanstvo 5 – tvrdnja se u potpunosti odnosi na moje kućanstvo 9 – nije primjenjivo

U mojem kućanstvu svi se stvarno dobro slažemo 1 2 3 4 5 9Članovi mog kućanstva puno međusobno kontaktiraju kad su kod kuće 1 2 3 4 5 9Postoji osjećaj zajedništva u mom kućanstvu 1 2 3 4 5 9U našem se kućanstvu radi zajednički 1 2 3 4 5 9Članovi mojeg kućanstva stvarno pomažu i podržavaju jedni druge

1 2 3 4 5 9

32. Kako se prema Vama odnose ljudi koje susrećete u svojoj okolini? 1 – nikada 2 – rijetko 3 – ponekad 4 – često 5 – uvijek

1. Poštuju me 1 2 3 4 52. Ponašaju se prijateljski 1 2 3 4 53. Spremni su mi pomoći 1 2 3 4 54. Ohrabruju me 1 2 3 4 55. Ispituju me o invaliditetu 1 2 3 4 56. Odbijaju mi pomoći 1 2 3 4 57. Okreću glavu od mene 1 2 3 4 58. Ignoriraju me 1 2 3 4 59. Pokazuju na mene 1 2 3 4 510. Pogrdno mi dovikuju 1 2 3 4 511. Vrijeđaju me 1 2 3 4 512. Udaraju me 1 2 3 4 513. Nešto drugo,____________________________ 1 2 3 4 5

33.Možete li u mjestu u kojem živite možete podmiriti većinu Vaših potreba?a) da

b) nec) ne znam

Ako ne, što bi trebalo promijeniti ?__________________________________________________________________________________________________________________________________

34. Molimo Vas da odgovorite koliko su se puta osobe iz Vaše okoline ponašale prema Vama na dolje navedene načine. Procijenite koliko ste često u posljednjih nekoliko godina doživjeli i/ili doživljavate neko od dolje navedenih ponašanja, a nakon što to procijenite, napišite tko je počinitelj (nije potrebno iznositi konkretna imena).1 – nikad2 – ponekad3 – često

Koliko su često osobe iz vaše okoline …

Nikad Ponekad ČestoAko da, tko?

Podizale glas, vikale na Vas bez razloga 1 2 3Govorile Vam prostote, psovale 1 2 3Prijetile Vam i zastrašivale Vas 1 2 3

Ismijavale Vas i podcjenjivale 1 2 3

Vrijeđale Vas 1 2 3Uzimale Vaše stvari i/ili novac bez Vašeg dopuštenja 1 2 3

Ograničavale Vas u korištenju vlastite imovine 1 2 3Udarale Vas nogom 1 2 3Udarale Vas rukom 1 2 3Ošamarile Vas 1 2 3Gađale Vas nekim predmetom 1 2 3

Dirale po tijelu protivno Vašoj volji 1 2 3Prisiljavale na spolne kontakte i odnose 1 2 3Ograničavale Vas u uporabi lijekova 1 2 3

Ograničavale Vas u uporabi potrebnih pomagala (štap, kolica i sl.) 1 2 3

Odbijale pružiti Vam potrebnu pomoć pri održavanju higijene, oblačenju, svlačenju i sl.

1 2 3

35.Smatrate li se aktivnim članom lokalne zajednice?a) da, u cijelostib) da, djelomičnoc) ned) ne znam

36.Na koji način sudjelujete u životu lokalne zajednice (moguće je više odgovora)?

a) član sam udrugeb) sudjelujem u radu športsko-kulturnog društvac) sudjelujem u radu lokalnih političkih tijelad) član sam političke strankee) odlazim na predstave, tribine, okrugle stolove u organizaciji drugihf) sudjelujem u prosvjedima, štrajkovima, peticijamag) sudjelujem u uređenju lokalne zajednice (javnim radovima)h) ostalo:__________________________________________________

37. Imate li hobi?a) da, koji?

______________________________________________________b) ne

38. Molimo Vas odgovorite na sljedeće tvrdnje, koristeći skalu od 1 do 5 u kojoj je: 1 - nikada 2 - rijetko 3 - ponekad 4 - često 5 - uvijek 9 - nije primjenjivo

1. Posjećujem kazalište 1 2 3 4 5 92. Posjećujem kino 1 2 3 4 5 93. Posjećujem knjižnicu 1 2 3 4 5 94. Posjećujem tribine, predavanja 1 2 3 4 5 95. Posjećujem muzeje 1 2 3 4 5 96. Posjećujem koncerte – priredbe 1 2 3 4 5 97. Uključen/na sam u aktivnosti svoje vjerske

zajednice 1 2 3 4 5 9

8. Putujem unutar Hrvatske 1 2 3 4 5 99. Putujem izvan Hrvatske 1 2 3 4 5 910. Koristim se Internetom 1 2 3 4 5 911. Čitam dnevne novine 1 2 3 4 5 9

12. Čitam tjednike 1 2 3 4 5 913. Čitam mjesečnike 1 2 3 4 5 914. Čitam knjige 1 2 3 4 5 915. Čitam stručnu literaturu 1 2 3 4 5 916. Družim se s prijateljima 1 2 3 4 5 917. Družim se s kolegama s posla i izvan radnog

vremena 1 2 3 4 5 9

18. Bavim se športom 1 2 3 4 5 919. Bavim se kreativnim radom 1 2 3 4 5 920. Pomažem susjedima u obavljanju

svakodnevnih poslova 1 2 3 4 5 9

21. Pomažem susjedima u iznimno teškim životnim situacijama 1 2 3 4 5 9

22. Dajem svoj glas na izborima osobama koje javno zastupaju prava osoba sa invaliditetom 1 2 3 4 5 9

23. Sudjelujem u političkom životu zajednice 1 2 3 4 5 924. Iskorištavam svoje osobne potencijale za

dobrobit zajednice 1 2 3 4 5 9

25. Primam informacije o događanjima u zajednici 1 2 3 4 5 9

26. Sam se informiram o događanjima u zajednici 1 2 3 4 5 9

27. Koristim resurse lokalne zajednice (npr. prostorije, biciklističke staze, parkove, športske terene i sl.)

1 2 3 4 5 9

28. Susrećem utjecajne članove zajednice 1 2 3 4 5 929. Utjecajni članovi zajednice traže moje

mišljenje o problemima u zajednici 1 2 3 4 5 9

30. Utjecajni članovi zajednice traže moje mišljenje o problemima osoba s invaliditetom u zajednici

1 2 3 4 5 9

31. Bio sam žrtva diskriminacije na poslu ili pri traženju posla 1 2 3 4 5 9

32. Razmišljao sam o životu unutar institucije 1 2 3 4 5 933. Institucije pružaju kvalitetnu skrb za osobe sa

invaliditetom 1 2 3 4 5 9

39. Koji je razlog da ste u tolikoj mjeri uključeni u zajednicu:(moguće više odgovora) a) Nemam volje i interesa za aktivnosti u zajednicib) Moja financijska sredstva mi to ne dozvoljavajuc) Jako sam zainteresiran/a i imam volju za sve što se u mojoj zajednici

događad) Jako sam zaposlena i nemam vremenae) Članovi moje obitelji često nisu sporazumni i ne idem.

f) Moje fizičko zdravlje mi ne dozvoljava uključivanje u aktivnosti u zajednici.

g) Nešto drugo, što: ________________________________________________

40. Na koji način sudjelujete li u političkom životu zajednice (moguće je više odgovora)?a) kandidirao sam se na prethodnim izborimab) član sam političke strankec) glasujem na lokalnim izborimad) glasujem na parlamentarnim izborimae) glasujem na predsjedničkim izborimaf) predstavnici lokalnih vlasti tražili su moje mišljenjeg) na neki drugi način,

kako:_________________________________________________

41. Jeste li sudjelovali u istraživanjima koja su provedena u vašoj zajednici?a. dab. nec. ne znam

42. Ako ste sudjelovali u istraživanjima, bili ste:a) istraživačb) ispitanikc) ne znamd) nešto

drugo:___________________________________________________

43. Sudjelujete li u humanitarnim akcijama?a) dab) nec) ne znam

44. Ako sudjelujete u humanitarnim akcijama, na koji način? (moguće je više odgovora):a) donacijom novcab) donacijom robe i uslugac) volonterskim radomd) na drugi

način:__________________________________________________

45. Ako sudjelujete u humanitarnim akcijama, koliko često?a) svakodnevnob) jedanput tjednoc) više puta mjesečnod) više puta godišnjee) ostalo:___________________________________________________

46. Postoji li u Vašem mjestu udruga za osobe s invaliditetom: a) da b) ne c) ne znam

47. Jeste li član neke udruge za osobe s invaliditetom?a) dab) nec) ne znam

48. Ako ste član neke udruge za osobe s invaliditetom, koji je razlog Vašeg učlanjenja?________________________________________________________________________

________________________________________________________________

49. Ako niste član neke udruge za osobe s invaliditetom, koji je razlog zbog kojeg se niste učlanili?

________________________________________________________________________

_______________________________________________________________

50. Ako ste član neke udruge za osobe s invaliditetom, na koji način sudjelujete u aktivnostima udruge?

51. Koliko često sudjelujete u radu udruge ? a) redovitob) povremenoc) rijetkod) nikada

52. Ako ste član udruge za osobe s invaliditetom, koliko ste zadovoljni njezinim radom ?a) jako zadovoljan/nab) zadovoljan/nac) niti zadovoljan niti nezadovoljand) nezadovoljan/nae) jako nezadovoljan/na

53. Jeste li član nekih drugih organizacija, osim udruga osoba s invaliditetom?a) da,

kojih:_______________________________________________________b) nec) ne znam

54. Od navedenih oblika pomoći obiteljima u novcu ili uslugama koristio/la sam, odnosno koristim:

Vrsta pomoćiJeste li tu vrstu pomoći primali? Nije

primjenjivoOsobna invalidnina a) ne b) da, prije c) da, primam još

uvijek9

Jednokratna novčana pomoć a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Naknada za produženi rodiljni dopust (od 6. do 12. mjeseca djetetovog života),

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Prednost pri upisu u jaslice/vrtić a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Niža cijena jaslica/vrtića a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Besplatni produženi boravak u školi

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Besplatne knjige a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Besplatni topli obrok za dijete u školi

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Savjetodavna pomoć u odgoju djece

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Psihološka pomoć a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Pomoć logopeda a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Besplatni pravni savjeti i informacije

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Doplatak za pomoć i njegu a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Pomoć i njega u kući a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Dopust do 7. godine djetetovog života s težim smetnjama u razvoju

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Rad s polovicom punog radnog vremena

a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Naknada do zaposlenja a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Pomoć za uzdržavanje a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Dječji doplatak a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Uvećan dječji doplatak a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Pomoć u hrani, odjeći, ogrjevu a) ne b) da, prije c) da, primam još uvijek

9

Povlastice u javnom prijevozu a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Ortopedska pomagala a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Oslobođenje od plaćanja participacije

a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Korištenje usluga osobnog asistenta

a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Stipendije a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Smještaj u dom (učenički, studentski)

a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

Smještaj izvan vlastite obitelji a) ne b) da, prije c) da, koristim još uvijek

9

55. Koji su Vam oblici pomoći najpotrebniji?___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

56. Od koga najčešće dobivate potrebne informacije o gore navedenim oblicima pomoći (moguće je više odgovora)?

a) članova obiteljib) prijateljac) stručnjaka, kojih?

______________________________________________________d) preko medijae) udrugef) iz drugih izvora, kojih?

__________________________________________________

57.Prema Vašem mišljenju, što Vam otežava obavljanje svakodnevnih aktivnosti u lokalnoj zajednici?

58. Kakva je prema prilagođenost javnog prijevoza osobama s invaliditetom u Vašoj lokalnoj zajednici?

a) vrlo dobrab) dobra c) niti dobra niti lošad) lošae) vrlo loša

59. Smatrate li da u Hrvatskoj postoje predrasude prema osobama s invaliditetom?

a) dab) nec) ne znam

Obrazloženje:

60.Tko je prema vašem mišljenju najviše odgovoran za promicanje interesa osoba s invaliditetom u zajednici?Na skali od 1 do 5 u kojoj je: 1 – uopće nije odgovoran2 – djelomično odgovoran3 – niti odgovoran niti neodgovoran 4 – odgovoran5 – najodgovorniji

i) Same osobe s invaliditetom 1 2 3 4 5j) Osobe s invaliditetom unutar organizacija, udruga 1 2 3 4 5k) Lokalne vlasti 1 2 3 4 5l) Državne vlasti 1 2 3 4 5m) Članovi obitelji osobe s invaliditetom 1 2 3 4 5n) Svi građani 1 2 3 4 5o) Netko drugi,______________________________ 1 2 3 4 5

61.Koliko ste općenito zadovoljni svojim sadašnjim životom?a) jako zadovoljanb) zadovoljanc) niti zadovoljan niti nezadovoljand) nezadovoljane) jako nezadovoljan

62.Što Vi sami možete učiniti na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u društvu?

_______________________________________________________________

_____________________________________________________________

63. Što mislite, što društvo može učiniti na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom?

___________________________________________________________________

____________________________________________________________________

HVALA ŠTO STE NAM SVOJOM SURADNJOM POMOGLI U PROVEDBI ISTRAŽIVANJA!

(Podatke ispunjava student na terenu):

Ime i prezime ispitivača: ____________________________

Datum ispitivanja: _________________________________

Mjesto ispitivanja:_________________________________

Kontakt osobe u centru za socijalnu skrb (ime i prezime, telefon –

mobitel):______________________________

Broj ankete: ______________