Walking Trough Wall Street

ludilo masa poglavlje 2

1

Dionice i njihova vrijednost

I dio

2

i dio dionice i njihova vrijednost

1 Čvrsti temelji i kule u zraku

Što je cinik? Čovjek koji zna cijenu svega i vrijednost ničega.

–Oscar Wilde, Lepeza Lady Windermere

U ovoj ću vas knjizi provesti Wall Streetom i pokazati vam složeni svijet financija i praktičnih savjeta vezanih uz investicijske prilike i strategije. Danas mnogi ljudi kažu da individualni investitor ima malu šansu u

odnosu na profesionalce s Wall Streeta. Oni ukazuju na profesionalne strate-gije investiranja koje koriste složene derivativne instrumente i čitaju vijesti o knjigovodstvenim malverzacijama, korporativnim organiziranim prevarama, mamutskim preuzimanjima i aktivnostima dobro financiranih hedžing fondo-va. Ta složenost sugerira da više ne postoji mjesta za individualne investitore na današnjim institucionaliziranim tržištima. Ništa nije dalje od istine od ove tvrdnje. Možete biti jednako uspješni kao i stručnjaci, a možda čak i uspješniji. Kao što ću kasnije istaknuti, uspješni investitori bili su oni koji su zadržali ra-zum kad se u listopadu 1987. godine tržište dionica zaljuljalo i doživjeli su da se vrijednost njihovih dionica oporavila i nastavila pružati privlačne povrate sredstava. A mnogi su profesionalci zabilježili gubitke devedesetih godina, koristeći derivativne strategije koje nisu uspjeli razumjeti, kao i nakon 2000. godine kad su svoje portfelje pretovarili tehničkim dionicama koje su imale previsoku cijenu.

Ova knjiga predstavlja sažeti vodič za individualne investitore. Ona pokri-va sve – od osiguranja do poreza na prihod. Govori vam na koji način kupiti životno osiguranje i kako izbjeći da vas banke i brokeri "oderu". Čak će vam kazati i što činiti sa zlatom i dijamantima. Ipak, ovo je u prvom redu knjiga o običnim dionicama – investicijskom sredstvu koje nije samo pružilo znatne dugoročne povrate u prošlosti, nego će, kako se čini, pružati dobre mogućno-sti i u nadolazećim godinama. Vodič za investicije životnog ciklusa, opisan u četvrtom dijelu, pruža pojedincima svih dobnih skupina specifične preporuke portfelja u svrhu ispunjavanja njihovih financijskih ciljeva, uključujući i savjete na koji način investirati u umirovljenje.

3

čvrsti temelji i kule u zraku poglavlje 1

Što je slučajni pomak?Slučajni pomak jest pomak u kojem se budući koraci ili smjerovi ne mogu predvidjeti na temelju poteza iz prošlosti. Kad se navedeni termin primjenju-je na tržište dionica, on znači da se kratkoročne promjene cijena dionica ne mogu predvidjeti. Usluge investicijskog savjetovanja, predviđanja zarada, kao i komplicirane sheme obrazaca beskorisne su. Na Wall Streetu termin "slučajni pomak" smatra se besramnim. Taj je termin iskovan u akademskom svijetu i uvredljivo bačen profesionalnim prorocima. Ako ga se uzme u logički ekstre-mnom smislu, znači da majmun s povezom preko očiju, koji strelicama gađa financijske stranice novina, može izabrati portfelj koji bi bio jednako uspješan kao i onaj izabran od strane stručnjaka.

Dakle, financijski analitičari u prugastim poslovnim odijelima ne vole da ih se uspoređuje s gologuzim majmunima. Oni repliciraju da su akademičari toliko zadubljeni u jednadžbe i grčke simbole (a da ne govorimo o dosadnoj prozi) da nisu u stanju razlikovati bika od medvjeda, čak ni u kineskom dućanu. Tržišni se profesionalci oboružavaju protiv akademske agresije jednom ili dvje-ma tehnikama koje se zovu fundamentalna analiza i tehnička analiza, a koje ćemo proučiti u drugom dijelu. Akademičari pariraju tim taktikama tako što zamućuju teoriju slučajnog pomaka trima verzijama ("slabom", "poluslabom" i

"snažnom"), kao i stvaranjem svoje vlastite teorije koja se naziva nova tehnolo-gija investiranja. Ova posljednja uključuje koncept koji se naziva beta; namjera mi je malo ga pogaziti. Početkom ovog desetljeća čak su se i neki akademičari pridružili profesionalcima u prepirci da je tržište dionica barem u nekoj mjeri predvidljivo. Pa ipak, kao što možete vidjeti, vodi se velika bitka koja ima ubi-lačke namjere budući da su ulozi za akademičare održavanje položaja, a za pro-fesionalce su to bonusi. To je razlog zbog kojeg vjerujem da će vam biti zabavno proći Wall Streetom. Ondje se nalaze svi sastojci velike drame – uključujući nastanak i gubitak bogatstava i klasičnih prepirki oko njihovih uzroka.

Ali prije nego što krenemo, možda bih se trebao predstaviti i izložiti svoje kvalifikacije za to da budem vaš vodič. Pišući knjigu, crpio sam tri aspekta svojeg podrijetla; svaki daje različit pogled na tržište dionica.

Prvo, tu je moje profesionalno iskustvo u području analize investicija i upravljanja portfeljem. Svoju sam karijeru počeo kao tržišni profesionalac u jednom od vodećih investicijskih poduzeća s Wall Streeta. Kasnije sam bio predsjednik u investicijskom odboru jedne osiguravajuće kuće koja je imala 800 milijardi dolara u sredstvima, a dugi niz godina bio sam i direktor jednog od najvećih investicijskih poduzeća na svijetu, poduzeća koje je posjedovalo sredstva u iznosu većem od trilijuna dolara. Te su perspektive za mene bile

4


nužne. Neke stvari u životu djevica ne može u potpunosti cijeniti ili razumjeti. Isto se može reći i za tržište dionica.

Drugo, tu je moja trenutačna pozicija ekonomista. Specijalizacijom na području tržišta vrijednosnih papira i investicijskoga ponašanja, stekao sam detaljno znanje o akademskom istraživanju i nalazima vezanima uz investicij-ske prilike. Pri izradi preporuka namijenjenih vama, pouzdao sam se u mnoge nove nalaze istraživanja.

Na kraju, ali sigurno ne i najmanje važno, cijelog sam života investitor i uspješni sudionik na tržištu. Neću reći koliko sam uspješan jer je neobičnost akademskog svijeta u tome što profesor ne bi trebao zarađivati. Profesor može naslijediti mnogo novca, bogato se oženiti i trošiti mnogo novca, ali on ili ona ne bi trebali, ama baš nikada, zarađivati mnogo novca. To nije akademski. Bilo kako bilo, profesori trebaju biti "predani" – barem tako često kažu političari i menadžeri, osobito kada pokušavaju opravdavati male raspone plaća akade-mičara. Akademičari bi trebali tražiti znanje, a ne financijsku nagradu. Zbog toga ću vam govoriti o svojim pobjedama na Wall Streetu u skladu s ovim po-sljednjim stajalištem.

Knjiga obiluje činjenicama i brojčanim podacima. Neka vas to ne zabrinjava. Knjiga je posebno namijenjena financijskim laicima i nudi praktične, provje-rene savjete za investiranje. Ne treba vam nikakvo prethodno znanje da biste je mogli slijediti. Sve što vam je potrebno jesu interes i želja da vaše investicije rade za vas.

Investiranje kao današnji način životaOvdje je vjerojatno dobra zamisao objasniti što mislim pod pojmom "investi-ranje", kao i to kako razlikujem tu aktivnost od "špekuliranja". Na investiciju gledam kao na metodu kupovine sredstava u svrhu ostvarivanja dobiti, u obli-ku razumno predvidljivoga prihoda (dividendi, kamata ili prihoda od najma) i/ili dugoročnog povećanja vrijednosti. To je definicija vremenskog razdoblja za povrat investicije i predvidljivost povrata koji često stvaraju razliku između neke investicije i špekulacije. Špekulant kupuje dionice nadajući se dobitku u kratkom roku, tijekom idućih dana ili tjedana. Investitor kupuje dionice koje će vjerojatno tek nakon mnogo godina ili desetljeća proizvesti siguran budući priljev povrata u novcu i povećanje kapitala.

Neka bude potpuno jasno da ovo nije knjiga namijenjena špekulantima: neću vam obećavati bogatstva preko noći. Ne obećavam vam čuda na tržištima

5


dionica. Dakako, podnaslov za ovu knjigu svakako bi mogao biti Knjiga o spo-rom, ali sigurnom bogaćenju. Zapamtite, da biste ostali na istom, vaše investicije moraju davati stopu povrata jednaku inflaciji.

Početkom ovoga desetljeća stopa inflacije u Sjedinjenim Državama i u najve-ćem dijelu razvijenog svijeta pala je na nivo od 2 posto, pa neki analitičari vje-ruju da će se relativna stabilnost cijena nastaviti tijekom neodređenog vremena. Oni sugeriraju da je inflacija prije očekivanje nego pravilo, kao i da su povijesna razdoblja brzoga tehnološkog napretka i mirnodopske ekonomije predstavljali razdoblja stabilnih ili čak opadajućih cijena. Može se dogoditi da će doći do male inflacije ili da je uopće neće biti u prvim desetljećima 21. stoljeća, ali vjerujem da investitori ne bi trebali odbaciti mogućnost da će se inflacija opet ubrzati u nekom budućem vremenu. I dok je rast produktivnosti zabilježio ubrzanje deve-desetih godina i početkom ovog desetljeća, povijest nas uči da je brzina poboljša-nja uvijek bila nejednaka. Štoviše, poboljšanja produktivnosti teže se ostvaruju u nekim aktivnostima koje su usmjerene prema uslugama. I u 21. stoljeću još će uvi-jek biti potrebna četiri glazbenika za kvartet i jedan kirurg za operaciju slijepog crijeva pa, ako plaće glazbenika i kirurga tijekom vremena zabilježe rast, zabilježit će ga i cijene karata za koncert i cijene operacije slijepog crijeva. Zbog toga bi bilo pogrešno misliti da pritisak na rast cijena više nije nešto što zabrinjava.

Ako bi inflacija nastavila sa stopom od 2 do 3 posto – stopom koja je dosta niža od one koju smo imali sedamdesetih i ranih osamdesetih godina – uči-nak na našu kupovnu moć i dalje bi bio razoran. Tablica koja slijedi pokazuje što je učinila prosječna stopa inflacije od 4 posto u razdoblju od 1962. do 2006. godine. Cijena mojih jutarnjih novina porasla je za 1,900 posto. Moja poslije-podnevna doza čokolade Hershey petnaestostruko je poskupjela, a zapravo je i manja nego što je to bila 1962. godine, kad sam bio na fakultetu. Ako inflacija nastavi s istom stopom, današnje će jutarnje novine do 2020. godine imati ci-jenu veću od 2 dolara. Ako želimo izići nakraj i s umjerenom inflacijom, jasno je da moramo poduzeti strategije investiranja koje održavaju našu stvarnu ku-povnu moć; u suprotnom smo osuđeni na sve lošiji životni standard.

Investiranje traži rad, nemojte se zavaravati. Romantični romani puni su pri-ča o velikim obiteljskim bogatstvima koja se gube zbog nemara ili nedostatka znanja o tome kako postupati s novcem. Tko može zaboraviti zvukove rušenja drveća u višnjiku iz sjajne Čehovljeve predstave? Slobodno poduzetništvo, a ne marksistički sustav, prouzrokovalo je pad obitelji Ranjevski: nisu radili kako bi zadržali svoj novac. Čak i ako povjerite sva svoja sredstva nekom investicij-skom savjetniku ili uzajamnom fondu, još uvijek morate znati koji je savjetnik ili fond najprikladniji za rukovanje vašim novcem. Oboružani informacijama iz ove knjige, bit će vam nešto lakše donositi investicijske odluke.

6


Ugriz inflacijeȱ

Prosjek 1962.

Prosjek 2006.

Postotno povećanje

Složena godišnja

stopa inflacije

Indeks potrošačkih cijena 30,20 203,10 572,5 4,4%

Čokolada HersheyNew York TimesPoštarina prve klaseBenzin (galon)Hamburger (McDonald’s, dvostruki)ChevroletHladnjak sa zamrzivačem

0,05 USD0,050,040,31

0,28*2.529,00

470,00

0,75 USD1,00 0,392,563,25

23.750,00950,00

1.400,01.900,0

875,0725,8

1.060,7839,1102,1

6,27,05,34,95,55,21,6

Izvor: za cijene iz 1962. godine Forbes, 1. studenoga 1977., kao i različiti vladini i privatni izvori za cijene 2006. godine.

*Podaci za 1963. godinu.

Međutim, od svega je najvažnija činjenica da je investiranje zabavno. Zabav-no je mjeriti svoj um prema golemom društvu investitora i naći se u situaciji da ste nagrađeni povećanjem sredstava. Uzbudljivo je analizirati svoje prinose od investicija i vidjeti kako se brže povećavaju od vaše plaće. Također, stimula-tivno je stjecati znanja o novim idejama vezanima uz proizvode i usluge, kao i o inovacijama u obliku financijskih investicija. Uspješan je investitor svestrani pojedinac koji koristi svoju prirodnu znatiželju i intelektualno zanimanje da radi i zaradi više novca.

Investiranje u teorijiSvi povrati investicija – bilo od običnih dionica ili od iznimnih dijamanata –u određenom su stupnju ovisni o budućim događanjima. To je ono što investira-nje čini fascinantnim: to je kockanje čiji uspjeh ovisi o sposobnosti predviđanja budućnosti. Obično su profesionalci u investicijskome društvu koristili jedan od dva pristupa ocjeni sredstava: teoriju čvrstih temelja ili teoriju kula u zraku. Milijuni su dolara zarađeni ili izgubljeni na tim teorijama. Ono što navedenom dodaje dramatičnost jest to da se čini kako se one međusobno isključuju. Ra-zumijevanje tih dvaju pristupa esencijalno je ako želite donijeti razumne inve-sticijske odluke. To je također i preduvjet za osiguranje od ozbiljnih pogrešaka. Krajem dvadesetog stoljeća treća je teorija, nastala u akademskim krugovima i nazvana novom tehnologijom investiranja, postala popularna na Wall Streetu. Kasnije ću u knjizi opisati tu teoriju i njezinu primjenu u analizi investicije.

7


Teorija čvrstih temeljaTeorija čvrstih temelja tvrdi da je svaki investicijski instrument, bez obzira na to je li riječ o običnoj dionici ili o nekretnini, čvrsto usidren u nečem što se naziva intrinzična vrijednost, a koju se može utvrditi pomnjivom analizom sadašnjih uvjeta i budućih mogućnosti. Kada tržišne cijene zabilježe pad ispod (ili rast iznad) tog čvrstog temelja intrinzične vrijednosti, javlja se prilika za kupnju (pro-daju) zbog toga što će ta fluktuacija nakon nekog vremena biti korigirana – ili tako govori ta teorija. Investiranje tada može postati dosadno, ali izravno pitanje o uspoređivanju stvarne cijene nečega s njegovim čvrstim temeljem vrijednosti.

Teško je zasluge izuma teorije čvrstih temelja pripisati bilo kojem pojedincu. S. Eliot Guild često se navodi kao začetnik; međutim, klasičan razvoj te tehnike, a osobito nijansi povezanih s istom, djelo su Johna B. Williamsa.

U knjizi The Theory of Investment Value, Williams je izložio stvarnu for-mulu za utvrđivanje intrinzične vrijednosti dionica. Williams je svoj pristup temeljio na prihodu od dividendi. U vraški mudrom pokušaju da stvari učini složenijima nego što one to jesu, u proces je uveo koncept "diskontiranja". Dis-kontiranje u osnovi uključuje promatranje prihoda prema natrag. Umjesto da vidite koliko ćete novca imati iduće godine (primjerice, 1,05 dolara ako uložite 1 dolar u certifikat o štednji, uz kamatu od 5 posto), vi uzimate u obzir novac koji se očekuje u budućnosti i vidite koliko on trenutačno manje vrijedi (time 1 dolar iz iduće godine danas vrijedi samo otprilike 95 centa, koji bi mogli biti investirani uz 5 posto kako bi u to vrijeme proizveli otprilike 1 dolar).

Williams je stvarno mislio ozbiljno. Nastavio je argumentirati da je intrin-zična vrijednost dionica jednaka sadašnjoj (ili diskontiranoj) vrijednosti svih njihovih budućih dividendi. Investitorima je savjetovano da "diskontiraju" vri-jednost novca koji će kasnije dobiti. Budući da je postojao samo malen broj lju-di koji su to razumjeli, termin se zadržao pa je "diskontiranje" sada popularno i koristi se među ljudima koji investiraju. Termin je dobio dodatan poticaj zašti-tom profesora Irvinga Fishera s Yalea, cijenjenog ekonomista i investitora.

Logika teorije čvrstih temelja prilično je respektabilna i može se prikazati korištenjem običnih dionica. Teorija naglašava da bi se vrijednost dionica tre-bala temeljiti na priljevu zarada koje će u budućnosti tvrtka moći distribuirati u obliku dividendi. Razumljivo je da, što su sadašnje dividende veće i njihove stope više rastu, to je veća vrijednost dionica; zbog toga su razlike u stopama rasta glavni čimbenik u procjenjivanju dionica. Sad se tu prikrada skliski mali čimbenik budućih očekivanja. Analitičari vrijednosnih papira moraju procije-niti ne samo dugoročne stope rasta, nego i to koliko se dugo neki izvanredni rast može održati. Kada tržište postane previše entuzijastično što se tiče pitanja

8


dokad se može nastaviti rast, rašireno je mišljenje na Wall Streetu da se dionice diskontiraju ne samo u budućnosti, nego možda čak i nakon toga. Poenta je u tome da se teorija čvrstih temelja pouzdaje u neke varljive prognoze vezane uz stupanj i trajanje budućeg rasta. Temelji intrinzične vrijednosti time su možda manje pouzdani nego što se to tvrdi.

Teorija čvrstih temelja nije ograničena samo na ekonomiste. Zahvaljujući jednoj vrlo utjecajnoj knjizi, Security Analysis, autora Benjamina Grahama i Davida Dodda, cijela je generacija analitičara vrijednosnih papira Wall Streeta preobraćena. Razumno upravljanje investicijama, naučili su analitičari koji se time bave, jednostavno se sastoji od kupnje vrijednosnih papira čije su cijene privremeno ispod intrinzične vrijednosti i prodaje onih čije su cijene bile pri-vremeno previsoke. To je bilo tako jednostavno. Naravno, izrađene su upute za utvrđivanje intrinzične vrijednosti i svaki ju je analitičar koji je nešto vri-jedio mogao izračunati pritisnuvši samo nekoliko tipki na osobnom računalu. Možda je najuspješniji učenik Grahamova i Doddova pristupa bio jedan pro-mućuran čovjek sa Srednjeg zapada, Warren Buffett, često nazivan "mudracem iz Omahe". Buffett je prikupio legendarnu arhivu investicija, navodno slijedeći pristup teorije čvrstih temelja.

Teorija kula u zrakuTeorija kula u zraku u investiranju se koncentrira na fizičke vrijednosti. John Maynard Keynes, slavni ekonomist i uspješni investitor, artikulirao je navedenu teoriju iznimno lucidno 1936. godine. Smatrao je da profesionalni investitori radije posvećuju svoju energiju, ne na procjenu intrinzične vrijednosti, nego na analizu o tome kako će se grupa investitora vjerojatno ponašati u budućnosti i kako su oni tijekom perioda optimizma skloni svojim nadama graditi kule u zraku. Uspješni investitor pokušava preduhitriti ostale tako što procjenjuje koje su investicijske situacije osjetljive na gradnju kuli od strane javnosti i nakon toga kupuje prije masa.

Po Keynesovu mišljenju, teorija čvrstih temelja uključuje previše posla i od sumnjive je vrijednosti. Keynes je činio ono što je propovijedao. Dok su financijaši u Londonu provodili mnoge naporne sate u napučenim uredima, on se svakog jutra po pola sata igrao s tržištem iz svojeg kreveta. Ova lagodna metoda investiranja donijela mu je više milijuna funti i deseterostruko poveća-nje tržišne vrijednosti zaklade njegova fakulteta, King's College, na Sveučilištu Cambridge.

9


U godinama depresije u kojima je Keynes stekao svoju slavu, većina se ljudi koncentrirala na njegove ideje poticanja gospodarstva. Svima je bilo teško gra-diti kule u zraku ili sanjati da će to učiniti drugi. Unatoč tomu, u svojoj je knjizi The General Theory of Employment, Interest and Money, Keynes posvetio jedno cijelo poglavlje tržištu dionica i važnosti očekivanja investitora.

U svezi s dionicama, Keynes je napomenuo da nitko sa sigurnošću ne zna što će utjecati na buduće zarade i isplate dividendi. Kao rezultat toga, rekao je, većina se osoba "u znatnoj mjeri brine, ne oko izrade savršenih dugoročnih prognozi vjerojatnoga prinosa neke investicije tijekom njihova cijelog života, već oko predviđanja promjena u konvencionalnoj osnovi vrednovanja u krat-kom vremenu prije nego što to učini opća javnost." Keynes je, drugim riječima, na studiju tržišta dionica primijenio prije psihološke principe nego financijsko vrednovanje. Napisao je: "Nije razumno platiti 25 za investiciju za koju vjerujete da će joj budući prinos opravdati vrijednost od 30 ako također vjerujete da će je tržište tri mjeseca nakon toga vrednovati s 20."

Keynes je opisao igre na tržištu dionica terminima koji su odmah razumljivi njegovim engleskim sunarodnjacima: analogno je ocjenjivanju ljepotica u no-vinama, u kojem se treba izabrati šest najljepših lica između stotinu fotografija, a nagrada odlazi osobi čiji izbori najbliže potvrđuju izbor grupe kao cjeline.

Mudar igrač prepoznaje da su osobni kriteriji ljepote irelevantni za utvrđiva-nje pobjednice natjecanja. Bolja je strategija izabrati ona lica za koja postoji vjero-jatnost da će se sviđati drugim igračima. Navedena logika ima tendenciju naglog rasta. Na kraju, drugi će sudionici jednako zdušno sudjelovati u igri. Zbog toga optimalna strategija nije izabrati ona lica za koja igrač misli da su najljepša, ili ona koja će se vjerojatno sviđati drugim igračima, već predvidjeti koje će biti prosječno mišljenje ili ići čak i dalje u tom smjeru. Toliko o britanskim natječajima ljepote. Analogija novinskog natječaja predstavlja krajnji oblik utvrđivanja cijena teorijom kula u zraku. Investicija je za kupca vrijedna određene cijene jer on očekuje da će je prodati po višoj cijeni. Drugim riječima, investicija se održava vlastitim silama. Novi pak kupac pretpostavlja da će budući kupci investiciji dodijeliti još veću vrijednost.

U ovakvom svijetu svake se minute rađa po jedan naivac – i on postoji da bi kupio vaše investicije po cijeni koja je viša od one koju ste vi za njih platili. Sva-ka je cijena dobra tako dugo dok su drugi voljni platiti više. Ne postoji razlog, samo psihologija mase. Sve što mudar investitor treba učiniti jest da bude brži od drugih – ući na samom početku. Ovu bi se teoriju, pomalo okrutno, moglo nazvati teorijom "veće budale". U potpunosti je ispravno platiti nešto tri puta skuplje od njegove vrijednosti onoliko dugo dok kasnije možete pronaći nekog naivca koji će platiti pet puta više od njegove vrijednosti.

10


Teorija kula u zraku ima mnogo zagovornika, kako u financijskim, tako i u akademskim krugovima. Robert Shiller u svojemu bestseleru Irrational Exu-berance govori da se ludilo dionica potaknuto internetom i dionice visoke teh-nologije u kasnim devedesetim godinama može objasniti samo psihologijom masa. Na sveučilištima su takozvane teorije ponašanja tržišta dionica koje isti-ču psihologiju mase zadobile naklonost početkom ovog desetljeća u vodećim ekonomskim odjelima i poslovnim školama širom razvijenog svijeta. Psiholog Daniel Kahneman je 2002. godine dobio Nobelovu nagradu za područje eko-nomije1, za svoje poticajne doprinose na području "financijskoga ponašanja". Prije toga je Oskar Morgenstern bio glavna zvijezda. Morgenstern je tvrdio da je potraga za intrinzičnom vrijednošću u dionicama potraga za nečim nedo-stižnim. U gospodarstvu razmjene vrijednost svakog sredstva ovisi o stvarnoj ili dolazećoj transakciji. On je vjerovao da bi svaki investitor trebao iznad svojeg radnog stola zalijepiti sljedeću latinsku poslovicu:

Res tantum valet quantum vendi potest.

(Neka stvar vrijedi samo onoliko koliko je netko drugi voljan za nju platiti.)

1 Nagrada koju dodjeljuje Švedska banka za doprinos u ekonomskim znanostima u sjećanje na A. Nobela (nap. prev.).

11


Na koji se način treba poduzeti slučajni pomakNakon ovoga kratkog uvodnog dijela, pridružite mi se u šetnji kroz šumu inve-sticija, da bismo naposljetku stigli do Wall Streeta. Moj je prvi zadatak upoznati vas s povijesnim obrascima određivanja cijena i s tim na koji način one utječu na dvije teorije određivanja cijena investicijama. Santayana je bio taj koji je upozorio da ćemo, ako ne naučimo lekcije iz prošlosti, biti osuđeni na ponav-ljanje istih pogreški. Zbog toga ću na idućim stranicama opisati neke spektaku-larne ludorije – i one iz davne prošlosti, i one iz nedavne prošlosti. Neki će se čitatelji smijati ludoj navali javnosti na kupovinu lukovica tulipana u sedamna-estom stoljeću u Nizozemskoj i obmani South Sea Companyja u osamnaestom stoljeću u Engleskoj. Međutim, nitko ne može zanemariti ludilo novih emisija dionica ranih šezdesetih godina ili ludila "elegantnih pedeset" sedamdesetih godina. Nevjerojatan uzlet cijena zemljišta i dionica u Japanu i jednako spekta-kularan slom tih cijena početkom devedesetih, kao i "internetsko ludilo" iz 1999. i početkom 2000. godine predstavljaju stalna upozorenja kako ni pojedinci ni investicijski profesionalci nisu imuni na pogreške iz prošlosti.

12


Ludilo masa

Listopad. To je jedan od posebno opasnih mjeseci za špeku-liranje dionicama. Ostali su srpanj, siječanj, rujan, tra-vanj, studeni, svibanj, ožujak, lipanj, prosinac, kolovoz i veljača.

– Mark Twain, Zvekan Wilson

Poludjela pohlepa predstavljala je jednu od najvažnijih značajki svakog spektakularnog razdoblja rasta u povijesti. U svojoj mahnitosti za nov-cem, sudionici na tržištu prelaze čvrste temelje vrijednosti zbog sumnjive,

ali uzbudljive pretpostavke da i oni mogu ostvariti veliki uspjeh gradnjom kula u zraku. Takvo razmišljanje može zaokupiti, a već i jest, cijele nacije.

Psihologija špekulacije predstavlja pravi teatar apsurda. U ovom je poglavlju izloženo nekoliko predstava. Kule koje su građene tijekom predstava temeljile su se na nizozemskim lukovicama tulipana, engleskim "varljivim pothvatima" i dobrim, starim, američkim prvorazrednim dionicama. U svakom od navedenih slučajeva bilo je nekih ljudi koji su zaradili određeni novac u određeno vrijeme, ali samo je malen broj bio onih koji su iz toga izišli neozlijeđeni.

Povijest nas ovdje uči lekciju: iako teorija kula u zraku može dobro objasniti takve špekulativne orgije, predviđanje reakcije hirovite mase predstavlja najo-pasniju igru. "U masama se akumulira glupost, a ne zdrav razum", primijetio je Gustave Le Bon u svom klasiku o psihologiji masa iz 1895. godine. Činilo bi se da nije bilo mnogo ljudi koji su pročitali tu knjigu. Tržišta koja bilježe vrtoglavi rast, a koja ovise o čisto fizičkoj potpori, sva su odreda podlegla financijskom zakonu gravitacije. Neodržive cijene mogu se održati godinama, ali na kraju se preokrenu. Takvi preokreti događaju se jednako naglo kao potres; što je veća pijanka, to je veći mamurluk. Malo je lakoumnih graditelja kula u zraku bilo dovoljno dosjetljivo, savršeno predvidjelo takve preokrete i pobjeglo bez gubitka velikog novca u trenutku kada se sve počelo urušavati.

2


13

Ludilo lukovica tulipanaLudilo lukovica tulipana predstavljalo je jedan od najspektakularnijih recepata za "brzo bogaćenje" u povijesti. Njegovi su ekscesi postali još živopisniji kad se shvati da se to odigravalo u mirnoj, staroj Nizozemskoj početkom sedamnae-stog stoljeća. Događaji koji su doveli do ovog spektakularnog ludila pokrenuti su 1593. godine, kada je jedan novoizabrani profesor botanike iz Beča u Leyden donio zbirku neobičnih biljaka iz Turske. Nizozemci su bili očarani ovom no-vom pridošlicom u vrtu – ali ne i cijenom koju je profesor za biljke tražio (na-dao se da će prodati lukovice i ostvariti pozamašnu dobit). Jedne je noći lopov provalio u profesorovu kuću i ukrao lukovice koje su nakon toga prodavane po nižoj cijeni, ali uz veću dobit.

U idućem je desetljeću tulipan postao popularan, ali skup predmet u nizo-zemskim vrtovima. Mnogi su podlegli virusu zvanom "mozaik". Taj je "mozaik" pomogao potaknuti ludu špekulaciju s lukovicama tulipana. Virus je prouzro-kovao da su latice tulipana poprimile pruge u kontrastnim bojama. Nizozemci su visoko cijenili te zaražene lukovice, nazvane bizarnima. U kratkom je vreme-nu ukus diktirao da, što je neka lukovica bizarnija, to je skuplje posjedovati je.

Polako je došlo do"tulipanomanije". Prvo su trgovci lukovicama jednostav-no pokušavali predvidjeti najpopularniji šaroliki oblik za iduću godinu, slično kao što to čine proizvođači tkanina u smislu utjecanja na ukus javnosti kad je riječ o tkanini, boji i dužini suknje. Nakon toga bi kupili posebno veliku zalihu s namjerom povisivanja cijene. Cijele lukovica tulipana počele su strašno rasti. Što su lukovice bile skuplje, to ih je više ljudi smatralo mudrom investicijom. Charles Mackay, koji je te događaje zabilježio u svojoj knjizi Extraordinary Po-pular Delusions and the Madness of Crowds, primijetio je da je dotad uobičajena industrija zemlje zapostavljena u korist špekulacija lukovicama tulipana: "Ple-mići, građani, poljoprivrednici, mehaničari, mornari, vratari, sluškinje, pa čak i dimnjačari i skupljači starog otpada, svi su petljali s tulipanima." Svi su mislili da će strast vezana uz tulipane trajati zauvijek, kao i da će kupci iz svih dijelova svijeta dolaziti u Nizozemsku i za njih plaćati svaku traženu cijenu.

Ljudi koji su rekli da nije moguće da cijene rastu još više, sa zavišću su gledali kako njihovi prijatelji i rođaci ostvaruju goleme dobiti. Teško je bilo odolijevati iskušenju da im se pridruže; malo je Nizozemaca u tome uspjelo. Posljednjih godina kupovine tulipana u velikim količinama, u razdoblju otprili-ke od 1634. do 1637. godine, ljudi su počeli razmjenjivati svoju vlastitu imovinu, poput zemljišta, dragoga kamenja i namještaja, kako bi pribavili lukovice koje bi ih učinile još bogatijima. Cijene lukovica dosegnule su astronomske razine.

14


Dio genijalnosti financijskoga tržišta jest u tome da, ondje gdje postoji stvar-na potražnja za metodom koja bi naglasila špekulativne prilike, tržište će je i pružiti. Instrumenti koji su omogućili špekulantima s tulipanima da ostvare najviše za svoj novac bile su tzv. call-opcije, slične onima koje su danas popu-larne na tržištu dionica.

Call-opcija držatelju je davala pravo da kupi lukovice tulipana (pravo na is-poruku) po fiksnoj cijeni (obično prosječnoj tržišnoj cijeni) tijekom određenog vremenskog perioda. Teretilo ga se iznosom koji se zvao opcijska premija, koji može iznositi 15 do 20 posto trenutačne tržišne cijene. Primjerice, opcija na lu-kovicu tulipana koji trenutačno vrijedi 100 guldena, stajala bi kupca samo oko 20 guldena. Ako bi cijena narasla na 200 guldena, držatelj opcije primijenio bi svoje pravo; kupio bi po 100 i simultano prodao po tada postojećoj cijeni od 200. Tada je ostvario dobit od 80 guldena (100 guldena aprecijacija umanjeno za 20 guldena koje je platio za opciju). Tako je ostvario četverostruko povećanje svog novca, dok bi izravna kupnja njegov novac samo udvostručila. Korište-njem call-opcije na tržištu je bilo moguće sudjelovati s mnogo manjim ulogom i postići mnogo veću aktivnost svakog investiranog novca. Opcije pružaju je-dan način financiranja investicija dugovima, kako bi se povećale potencijalne nagrade, ali i rizici. Takva su sredstva pomogla širokom sudjelovanju na tržištu. Isto vrijedi i danas.

Povijest tog razdoblja puna je tragikomičnih epizoda. Jedan se takav in-cident ticao mornara koji se vratio s plovidbe i koji je obavijestio imućnog trgovca o dolasku pošiljke s novom robom. Trgovac ga je nagradio doručkom, ukusnom crvenom haringom. Vidjevši nešto na tezgi trgovca za što je mislio da je luk, pritom uopće ne sumnjajući kako mu ondje, usred svih svila i bar-šuna, nije mjesto, uzeo ju je misleći da je ona prilog uz haringu. Nije mogao ni sanjati da bi taj "luk" prehranio cijelu posadu tijekom jedne godine. Riječ je bila o skupoj lukovici tulipana, Semper augustus. Mornar je skupo platio svoj prilog jelu – njegov domaćin, koji više nije bio zahvalan, dao ga je utamničiti na nekoliko mjeseci na temelju optužbe o počinjenju krivičnog djela.

Povjesničari često nanovo interpretiraju prošlost, a neki financijski povjesni-čari koji su preispitivali dokaze o različitim financijskim varljivim pothvatima prepirali su se oko toga je li ipak postojala znatna racionalnost u određivanju cijena. Jedan od tih revizionističkih povjesničara, Peter Garber, smatrao je da je određivanje cijena lukovica tulipana u Nizozemskoj u sedamnaestom stoljeću bilo mnogo racionalnije, nego što se ono uobičajeno smatra.

Garber ima određeni broj dobrih zaključaka i ne želim implicirati kako ti-jekom navedenog razdoblja nije bilo nikakve racionalnosti u strukturi cijena lukovica tulipana. Primjerice, Semper augustus bila je iznimno rijetka i lijepa


15

lukovica i, kako Garber otkriva, bila je vrlo cijenjena i prije godina tulipano-manije. Štoviše, Garberovo istraživanje ukazuje na to da su pojedinačne rijetke lukovice određivale visoke cijene čak i nakon općeg sloma cijena lukovica, iako na nivoima koji su predstavljali samo djelić cijena kad su ove bile na vrhuncu. Ali Garber ne može pronaći nikakvo racionalno objašnjenje za fenomene poput dvadeseterostrukog povećanja cijena lukovica tulipana u siječnju 1637. godine, nakon čega je uslijedio još veći pad u veljači. Očito, kao što se i događa u svim špekulativnim ludilima, cijene su postale toliko visoke da su neki ljudi odlučili biti razboriti i prodati svoje lukovice. Uskoro su ih počeli slijediti i drugi. Poput grude snijega koja se kotrlja nizbrdo, deflacija lukovica vrlo je brzo rasla i u kratkom vremenu je došlo do panike.

Ministri iz vlade službeno su izjavljivali da ne postoji nikakav razlog za pad cijena lukovica tulipana, ali nitko ih nije slušao. Trgovci su bankrotirali i odbijali svoje obveze kupovine lukovica tulipana. Plan vlade da podmiri sve ugovore po cijeni od 10 posto od njihove nominalne vrijednosti bio je dove-den u pitanje kada su lukovice zabilježile vrijednost koja je bila niža čak i od ove predložene. A cijene su nastavile padati. Padale su i padale, sve dok većina lukovica nije postala gotovo bezvrijedna – prodavale su se po cijeni koja nije bila viša od cijene običnog luka.

Varljivi pothvat South Sea CompanyjaZamislite da vas je nazvao vaš broker i preporučio da investirate u neko novo poduzeće koje nema ni prodaju ni zaradu, već samo sjajnu perspektivu. "Čime se bavi?", pitate. "Žao mi je," objašnjava vaš broker, "nitko ne treba znati o ka-kvu je poslu riječ, ali vam mogu obećati golemo bogatstvo." Prevara, reći ćete. U pravu ste, ali prije 300 godina to je u Engleskoj bilo jedno od najpopularnijih novih predmeta rasprave. I, baš kao što ste pretpostavili, investitori su se jako opekli. Priča opisuje kako prevara može dovesti do toga da pohlepni ljudi po-stanu još spremniji rastati se od svog novca.

U vrijeme varljivoga pothvata South Sea Companyja Britanci su bili zre-li za bacanje novca. Dugo razdoblje britanskoga prosperiteta rezultiralo je pozamašnom štednjom i slabim investiranjem. U to je vrijeme posjedovanje dionica smatrano nečim privilegiranim. Primjerice, 1693. godine samo je 499 ljudi profitiralo od toga što su posjedovali dionice Istočnoindijskoga poduze-ća. Pobirali su nagradu za iste na više načina, među kojima je i bilo to da se njihove dividende nisu oporezivale. Također, ta je brojka uključivala i žene

16


zbog toga što su dionice predstavljale jedan od rijetkih oblika imovine koji su britanske žene osobno mogle posjedovati. Poduzeće South Sea Company, koje je susretljivo ispunjavalo potrebe za sredstvima za investiranje, utemeljeno je 1711. godine kako bi povratilo vjeru u sposobnost vlade da ispuni svoje obveze. South Sea Company preuzeo je zadužnicu vlade od gotovo 10 milijuna funti. Za nagradu je dobio monopol nad svom trgovinom u Južnom moru. Javnost je vjerovala da će se tom trgovinom stvoriti golemo bogatstvo i na njegove su dionice gledali vrlo pozitivno.

South Sea Company od samog je početka pobirao dobiti na teret drugih. Držatelji vladinih vrijednosnih papira koje je poduzeće trebalo preuzeti jedno-stavno su svoje vrijednosne papire zamjenjivali njihovima. Oni koji su ranije znali za taj plan u tišini su kupili vladine vrijednosne papire po niskoj cijeni od 55 funti i zatim ih po paritetu pretvarali u dionice South Sea Companyja vri-jedne 100 funti nakon što je poduzeće inkorporirano. Niti jedan jedini direktor poduzeća nije imao ni najmanje iskustva u trgovini s Južnom Amerikom. To ih nije zaustavilo da brzo preurede brodove kojima su se prevozili afrički robovi (prodaja roblja bila je jedna od najunosnijih značajki južnoameričke trgovine). Ali čak se ni taj pothvat nije dokazao profitabilnim zbog toga što je stopa mor-taliteta na brodovima bila toliko visoka.

Direktori su, međutim, bili mudri u načinu na koji su se pojavljivali u jav-nosti. Unajmljena je jedna impresivna zgrada u Londonu, a soba namijenjena upravi bila je opremljena s 30 crnih španjolskih tapeciranih stolica. Njihovi okviri od bukvina drveta i pozlaćene zakovice činili su ih ugodnima za oko, ali neudobnima za sjedenje. U međuvremenu je jedan brodski tovar vune, koja je bila strašno potrebna u Vera Cruzu, umjesto ondje poslan u Kartagenu, gdje je istrunula na pristaništu zbog nedostatka kupaca. Pa ipak, dionice poduzeća održavale su svoju vrijednost, čak i zabilježile skroman rast nekoliko idućih godina, unatoč razvodnjavajućem učinku "bonusnih" dividendi dionica i ratu sa Španjolskom koji je doveo do privremenog kolapsa prilika za trgovanje. John Carswell, autor izvrsne povijesne knjige The South Sea Bubble, o Johnu Blun-tu, jednom od direktora i jednom od glavnih promotora vrijednosnih papira poduzeća South Sea, napisao je da je "nastavio živjeti s molitvenikom u svojoj desnoj i prospektima u lijevoj ruci, nikada ne dopuštajući da njegova desna ruka sazna što radi ona lijeva."

S druge strane La Manchea osnovano je još jedno dioničko poduzeće. Osno-vao ga je John Law, Englez u egzilu. Njegov je veliki životni cilj bio zamijeniti metal kao novac i stvoriti veću likvidnost putem nacionalnoga, papirnatog novca za koji jamči država, a koji je pod kontrolom mreže lokalnih agencija. Da bi postigao svoj cilj, Law je izvršio akviziciju propaloga koncerna pod nazivom


17

Mississippi Company i nastavio izgrađivati konglomerat koji je postao jedan od najvećih postojećih poduzeća kapitala ikad.

Mississippi Company privukao je špekulante i njihov novac sa svih dijelo-va kontinenta. U to je vrijeme izumljena riječ "milijunaš", što nije neobično: cijena njegovih dionica u samo dvije godine zabilježila je rast sa 100 na 2.000, čak unatoč tomu što nije postojao nikakav logičan razlog za takvo povećanje. U jednom je vremenskom razdoblju inflacionirana ukupna tržišna vrijednost dionica Mississippi Companyja u Francuskoj bila više nego osamdeseterostru-ka od vrijednosti ukupnog zlata i srebra u zemlji.

U međuvremenu, na engleskoj strani La Manchea, počeo se javljati odre-đeni šovinizam u nekima od velikih engleskih kuća. Zašto bi sav novac trebao ići francuskom Mississippi Companyju? Čime bi se Engleska tomu mogla suprotstaviti? Odgovor je glasio – South Sea, čiji su se izgledi doimali malo boljima, posebice nakon vijesti u prosincu 1719. godine da će doći do mira sa Španjolskom, a time i konačno slobodnog puta za trgovinu u Južnoj Americi. Navodno su Meksikanci samo čekali priliku da isprazne svoje rudnike zlata u zamjenu za englesko obilje pamuka i proizvoda od vune. To je bilo slobodno poduzetništvo u najboljem obliku.

Godine 1720. pohlepni su direktori odlučili kapitalizirati svoj ugled nudeći da će podmiriti cjelokupni nacionalni dug u iznosu od 31 milijuna funti. To je dakako bilo smjelo, a javnosti se svidjelo. Nakon što je takav zakonski prijed-log predstavljen u Parlamentu, dionice su promptno zabilježile porast sa 130 na 300 funti.

Različiti prijatelji i oni koji su podupirali navedeno nagrađeni su opcijom: pojedincu se jamčio određeni broj dionica koje nije trebao platiti; one su se trebale jednostavno "prodati" natrag poduzeću kad cijene narastu, a pojedinac je ostvario dobit. Među onima koji su tako nagrađeni bili su ljubavnica kralja Georgea I. i njezine "nećakinje", koje su sve nedvojbeno sličile kralju.

Dana 12. travnja 1720. godine, pet dana nakon što je propis stupio na snagu, South Sea je prodao nove emisije dionica po 300 funti. Emisija dionica mogla se kupiti po otplatnom planu – 60 funti uplatom odmah, a preostali iznos u osam jednostavnih rata. Čak ni kralj nije mogao odoljeti; upisao je dionice u ukupnom iznosu od 100.000 funti. Za vrijeme kupovine dionica došlo je do svađe među investitorima koji su željeli kupiti dionice. Cijena je u roku od nekoliko dana skočila na 340 funti. Direktori South Sea Companyja su, kako bi zadovoljili apetite javnosti, najavili još jednu emisiju dionica – ovu po cijeni od 400 funti po dionici. Međutim, javnost je bila gladna. U roku od mjesec dana cijena dionice iznosila je 550 funti i bilježila daljnji rast. Još je jedna emi-sija dionica izdana 15. lipnja i tog je puta plan otplate bio još jednostavniji – 10

18


posto uplatom odmah, a nakon toga nema uplate idućih godinu dana. Dionice su skočile na 800 funti. Polovina članova Gornjega doma se predbilježila. S vremenom je cijena skočila na 1.000 funti. Špekulativno ludilo bilo je u punom cvatu.

Čak ni South Sea nije bio u stanju izići nakraj s potražnjom svih budala koje su se željele rastati od svog novca. Investitori su tražili nove pothvate u kojima bi mogli ući među prvima. Baš kao što današnji špekulanti tragaju za idućim Microsoftom ili Googleom, tako su u Engleskoj početkom osamnaestog stoljeća tragali za idućim South Sea Companyjem. Promotori su organizirali i stavljali na tržište masu novih emisija dionica kako bi zadovoljili nezasitnu težnju za investiranjem.

Kako su dani prolazili, nastajali su novi prijedlozi za financiranje u rasponu od inventivnih do apsurdnih – od uvoza velikog broja magaraca iz Španjolske (iako ih je bilo i previše u Engleskoj), do pretvaranja slane vode u slatku. Sve su više promocije uključivale neki od elemenata prevare, poput izrade dasaka od piljevine. Postojalo je gotovo stotinu različitih projekata, od kojih je svaki bio ekstravagantniji i varljiviji od onog drugog, ali je svaki nudio nadu u ogromne dobitke. Uskoro su dobili i prikladan naziv, "mjehurići", jer su se baš kao mje-hurići ubrzo rasprsnuli – obično u roku od otprilike tjedan dana.

Činilo se da bi javnost vjerovala u sve. Nova poduzeća koja su tražila finan-ciranje organizirana su u navedenom razdoblju u svrhe kao što su: gradnja brodova za borbu protiv gusara, uzgoj konja u Engleskoj, trgovanje ljudskom kosom, izgradnja bolnica za izvanbračnu djecu, ekstrakcija srebra iz olova, ekstrakciju sunca iz krastavaca, čak i proizvodnja kotača koji bi se neprestano okretao.

Nagrada, međutim, treba ići nepoznatoj duši koja je pokrenula "poduzeće za provođenje pothvata velike prednosti, ali nitko ne smije znati o čemu je riječ". Prospekti su obećavali nevjerojatne nagrade. U devet sati ujutro, kada su se otvarale knjige upisa, ljudi svih staleža praktično su provaljivali vrata u nastojanju da izvrše upis. Unutar pet sati tisuću investitora predalo je svoj novac kako bi dobilo dionice poduzeća. Budući da osobno nije bio gramziv, promotor je promptno zatvorio dućan i uputio se na Kontinent. Za njega se više nikada nije čulo.

Nisu svi investitori u tzv. mjehurić-poduzećima vjerovali u održivost she-ma u koje su uložili. Oni su, međutim, vjerovali u teoriju "veće budale" – da će cijene rasti, da će se pronaći kupci, kao i da će zaraditi novac. Zbog toga je većina investitora smatrala svoje akcije iznimno racionalnima, očekujući da će moći prodati svoje dionice uz premiju na "tržištu dijelova" za dionice nakon njihove inicijalne emisije.


19

20


Onoga koga bogovi namjeravaju uništiti, prvo ga ismiju. Znakovi da se bliži kraj iskazani su izdavanjem špila igraćih karata South Sea. Na svakoj je karti bila karikatura nekog "mjehurić"-poduzeća i ispod nje ispisana prikladna strofa. Jedno od njih, Puckle Machine Company, trebalo je proizvoditi strojeve koji ispaljuju i okrugla i četvrtasta topovska zrna i metke. Puckle je tvrdio da će njegov stroj revolucionarizirati način ratovanja. Osmica pik, prikazana na idućoj stranici, opisala je to na sljedeći način:

Rijedak izum za uništavanje gomile budala kod kuće umjesto protivnika u inozemstvu: Ne bojte se, prijatelji moji, ovog strašnog stroja, ranjeni će biti samo oni koji u njemu imaju dionice.

Mnogo se pojedinačnih mjehurića rasprsnulo bez smanjivanja špekulativ-nog entuzijazma, ali je otrežnjenje nastupilo u kolovozu, kada se rasprsnuo mjehurić South Sea Companyja, a nije ga bilo moguće zakrpati. To su pokrenuli sami direktori i službenici. Shvativši da cijene dionica na tržištu nisu ni u kakvu odnosu sa stvarnim izgledima za poduzeće, rasprodali su ih tog ljeta.

1717. 1718. 1719. 1720. 1721. 1722.

1.000

800

600

400

200

0

Funte

Izvor: Larry Neal, The Rise of Financial Capitalism (Cambridge University Press, 1990.).

Cijene dionica britanskog South Sea Companyja, 1717.-1722.ȯ


21

Vijest je procurila u javnost i cijene dionica zabilježile su pad. Uskoro su ci-jene dionica doživjele slom i zavladala je panika. Grafikon prikazuje spektaku-larni rast i pad dionica South Sea Companyja. Vladini su službenici uzaludno pokušavali povratiti pouzdanje, a jedva je izbjegnut potpuni krah povjerenja javnosti. Slično tomu, cijena dionica Mississippi Companyja zabilježila je pad nakon što je javnost shvatila da višak papirnatog novca ne stvara stvarno bogat-stvo, već samo inflaciju. Među velikim gubitnicima u varljivom pothvatu South Sea Companyja bio je i Isaac Newton koji je uzviknuo: "Izračunavam kretanje nebeskih tijela, ali ne i ljudskog ludila." Toliko o kulama u zraku.

Da bi se ljude zaštitilo od daljnje štete, Parlament je proglasio Zakon o var-ljivim pothvatima, tzv. Bubble Act, koji je poduzećima zabranjivao izdavanje dioničkih certifikata. Tijekom više od jednog stoljeća, dok zakon nije opozvan 1825. godine, postojalo je relativno malo dioničkih certifikata na britanskome tržištu.

Wall Street nese jajePriznajemo, lukovice i mjehurići su davna prošlost. Bi li se ovako nešto moglo dogoditi i u sofisticiranom, suvremenom vremenu? Osvrnimo se na ne tako davne i poznate događaje iz naše prošlosti. Amerika, zemlja prilika, bila je na redu dvadesetih godina prošlog stoljeća. I s obzirom na naše naglašavanje slo-bode i rasta, proizveli smo jedan od najspektakularnijih uzleta i najglasnijih slomova koje je čovječanstvo ikada vidjelo.

Uvjeti nisu mogli biti povoljniji za špekulativno ludilo. Zemlja je proživlja-vala prosperitet kojemu nije bilo ravna. Nije se moglo ne imati vjere u američki biznis i, kako je rekao Calvin Coolidge: "Biznis Amerike je biznis." Poslovni ljudi uspoređivani su s misionarima i gotovo obožavani. Takve su analogije rađene čak i u suprotnom smjeru. Bruce Barton, iz njujorške propagandne agencije Batten, Barton, Durstine & Osborn, napisao je u knjizi The Man No-body Knows da je Isus bio "prvi poslovni čovjek" i da su njegove parabole bile

"najmoćnija propaganda svih vremena".Počevši od 1928. godine, špekuliranje je na tržištu dionica postalo nacionalnom

razbibrigom. Od početka ožujka 1928. godine do početka rujna 1929. godine, po-većanje postotka tržišta bilo je jednako onom cijelog razdoblja od 1923. godine do početka 1928. godine. Povećanja cijena za glavne industrijska poduzeća katkad su dosezala 10 ili 15 bodova na dan. Stupanj tih porasta prikazan je u tablici.

Walking Trough Wall Street

Documents

Transcript of Walking Trough Wall Street