Voltaire

Naslov

Biblioteka IQ - Knjiga druga

Urednik Nikola Navračić

prijevodu Dušanke Amanovic priredila i dr. Natalija Topić Popović

Izdavač

izdavača Nikola Navračić

i korektura

Grafički urednik Roman

Priprema za tisak i

Tisak i uvez Tiskara

V o l t a i r e

Candide

Prema prijevodu (1947.) priredila i prilagodila

dr. Natalija Topić Popović

Zagreb, 2005.

Prvo poglavlje

K A K O JE CAND1DE ODRASTAO U JEDNOM LIJEPOM I K A K O JE IZ

NJEGA BIO ISTJERAN

Živio je u Vestfaliji, u zamku gospodina baruna mladić komu je priroda poklo­

nila narav. Na licu mu se zrcalila duša. Umio je sasvim rasuđivati o svemu, a bio je vrlo prostodušan. Zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare sluge u kući potajno su vjerovali da je on sin sestre gospodina baruna i jednog valjanog i čestitog plemića iz susjedstva, za kojeg se ta gospođica nikako nije htjela udati zato što je mogao dokazati da je plemić samo u sedamdeset prvom koljenu, dok je ostatak nje­gova rodoslovnog stabla propao pod zubom vremena.

Gospodin je barun bio jedan od vlaste­lina u Vestfaliji, jer je na zamku imao vrata i prozore. Njegova svečana dvorana bila je, štoviše, ukrašena jednom tapiserijom. Od svih pasa iz njegovih dvorišta mogla se, kad zatreba, sastaviti hajka, a su jahali pred njima i b i l i mu psari.

~ - Izmišljeno Valdberghoff-trarbk-dikdorff. je sjeverozapadnu njemačku provinciju, "prljavi što izričito kaže u i zemljom bez

17

njegov veliki ispovjednik. Svi su ga zvali gospoda­

rom, i smijali se kad je pričao šale. Gospoda barunica bila je otprilike tristo pe­

deset funti i time pribavljala vrlo veliku važ­nost, a dočekivala je goste u kući tako dostojanstveno da je zbog toga stjecala još veće poštovanje. Kći joj Cunegonde, od sedamnaest godina, bila je rumena, svježa, punašna i zamamna. Sin činio se u svemu dostojnim svoga roditelja. Odgojitelj

bio je kućni prorok je Candide slušao njegove pouke sa svom bezazlenošću svojih godina i svoje prirode.

Pangloss je predavao nigologiju znao dokazivati da nema poslje­dica bez uzroka i da je, u ovom najboljem od svih mogućih gospodina baruna najljepši od svih a gospođa najbolja od mogućih barunica.

"Dokazano je," govorio je on, "da ništa ne m o ž e biti drukčije nego što jest. budući da je sve stvo­reno s određenom svrhom, sve mora neminovno imati najbolju svrhu. na da su nosovi stvoreni

- Riječ koju je sastavio Voltaire od grčkog - sve, i

- jezik.

- glup). - Ironija na termine XVIII.

sljedbenika filozofa protiv čijeg je opti­mizma i idealističke filozofije cijeli Candide i uperen.

18

da nose naočale, i zato mi imamo Noge su nam očigledno dane da nose mi imamo hlače. Kamenje je stvoreno da bude klesano i da se od njega grade zamci; zato gospodar ima vrlo lijep zamak: najveći barun u pokrajini treba sjediti u najljepšem stanu. I kako su svinje stvorene za jelo, jedemo svinje­tinu preko cijele godine. Prema tome, oni koji su tvr­dili da je sve dobro, rekli su glupost: trebalo je reći da je sve da bolje ne može

Candide je slušao pažljivo i vjerovao bezazleno, jer je smatrao da je Cunegonde izvanredno lijepa, iako nikad nije imao smjelosti da joj to i kaže. On je došao do zaključka da će, poslije sreće što je netko kao barun od drugi stupanj sreće biti gospođica Cunegonde. treći - vidjeti nju svakog dana i četvrti, slušati doktora Panglossa, najvećeg filozofa u cijeloj toj pokrajini, pa, prema tome, i na cijeloj kugli zemaljskoj.

Jednoga dana, kad se šetala blizu zamka po šumici koju su nazivali parkom, Cunegonde opazi u grmlju doktora Panglossa kako daje pouke iz fizike sobarici njene majke, vrlo dražesnoj i vrlo popustljivoj maloj brineti. Kako je gospođica Cune­gonde imala mnogo sklonosti za prirodne znanosti, promatrala je bez daha više puta ponovljene pokuse kojima prisustvovala. Ona jasno zapazi doktorov dovoljan razlog, posljedice i uzroke, i vrati se sva uzbuđena, sva duboko zamišljena, sva ispunjena že­ljom da postane učena, pomišljajući kako bi ona

19

mogla biti sasvim dovoljan razlog mladom Candideu,

a on isto tako njoj. Pr i povratku u zamak sretne Candidea i pocrvenje.

1 Candide pocrvenje. Ona mu uzdrhtalim glasom po­želi dobar dan. a Candide poče razgovarati s njom, ne znajući ni sam što govori. Sutradan poslije ručka, kad su ustajali od stola, nađoše se Cunegonde i Candide iza jednog paravana. Cunegonde ispusti svoj rupčić, Candide ga podiže. Ona ga bezazleno uze za ruku, mladić bezazleno poljubi ruku mlade gospođice, s neobično mnogo živosti, osjećajnosti i ljupkosti. Usne im se sretoše, oči usplamtješe, koljena klecnuše, ruke zalutaše. Gospodin barun od Thunder-ten-tronckha prođe tad pokraj paravana i, vidjevši ovaj uzrok i ovu posljedicu, otjera Candidea iz zamka s nekoliko dob­rih udaraca nogom u stražnjicu. Cunegonde se onesvi­jesti. K a d dođe k sebi, gospođa barunica je odmah išamara. I svi ostadoše preneraženi u najljepšem i najugodnijem od svih mogućih

Drugo poglavlje

ŠTO SE DOGODILO S KOD BUGARA

Prognan tako iz zemaljskog raja, dugo iđaše Can­dide ne znajući ni sam kuda, plačući, podižući

oči k nebu, okrećući ih često put najljepšeg zamka, koji je skrivao u sebi najljepšu od svih Legne spavati, bez večere, nasred polja, između dvije brazde. Snijeg padaše u krupnim pahuljicama. Sav ukočen od zime, odvuče se Candide sutradan do obližnjeg grada bez

novčića u džepu, polumrtav od gladi i umo­ra. Zaustavi se tužno na vratima neke krčme. D v a čovjeka u plavom primijetiše ga:

reče jedan, "evo nekog mladića, vrlo lije­po razvijenog i propisane visine."

zatim Candideu i pozvaše ga vrlo uljudno na ručak.

"Gospodo," odgovori im Candide s krasnom skromnošću, " v i mi ukazujete veliku čast, ali ja ne­mam čime platiti svoj objed."

gospodine," reče jedan od one dvojice u pla­vom, "osobe vašeg izgleda i vaše vrijednosti ne plaćaju nikad ništa. Zar niste visoki pet stopa i pet palaca?"

to je moja vis ina", odgovori on klanja­jući se.

sjednite, gospodine. Ne samo što ćemo platiti za vas, nego nećemo nikako dopustiti da čovjek poput vas ostane bez novaca. Ljudi su zato tu, da jedan dru­gomu p o m a ž u . "

"Imate pravo," reče Candide, "to mi je uvijek go­vorio doktor Pangloss i ja zaista vidim da je sve na svijetu da bolje ne može b i t i . "

21

Zamoliše ga da primi nekoliko talira, on ih uze i htjede im izdati priznanicu; oni ju ne htjedoše nikako primiti, i svi posjedaše za stol.

" V i zacijelo nekog nježno volite?" " O h , da, nježno vol im gospođicu Cunegonde." " N e mislimo to," reče jedan od te gospode, "mi vas

pitamo ne volite li nježno bugarskog kralja " N i reče on, ga nikad nisam ni vidio." " Š t o ! Pa to je najdivniji kralj na sada tre­

bamo piti u njegovo zdravlje." vrlo rado, gospodo." I stade piti.

" T o je sad dovoljno," rekoše mu zatim, "sad ste postali potpora, branitelj Bugara i njihov junak. Vi ste stekli svoju sreću i osigurali sebi slavu."

Smjesta mu okove oko nogu i odvedoše ga u puk. Tjerali su ga da se okreće nadesno i da izvlači i uvlači šipku, da nišani, da puca, da udvaja korak, pa mu onda udariše trideset batina. Sutradan je izveo vježbe malo bolje i dobio samo dvadeset udaraca. Prekosutra mu udariše samo deset, i drugovi gledahu na njega kao na neko čudo.

Candide je bio sav zapanjen i j o š nikako nije mogao sebi do kraja objasniti zaš to je postao

Pod Bugarima se misli na Pruse, a kralj "velikog uma" je Fried-rich s kojim se Voltaire u to vrijeme već bio su Francuzi, a rat se opisuje je Sedmogodišnji rat (1756 - za vrijeme je i napisan. Ljudi u plavom su pruski oficiri za novačenje, koji su nosili plave odore.

22

junak. Jednog lijepog proljetnog dana mu se izići malo u šetnju p o đ e uvjeren da je izuzetna povlastica i ljudske ž ivot in jske vrste š to

upotrijebiti noge za Ne ni dvije milje kad pred njega i skočiše neka druga četiri junaka visoka po šest stopa, ga uhvat i še , vezaše i o d v e d o š e u zatvor. Upi taše ga, prema

mu je d r a ž e : trideset šest puta iši- od cijeloga puka i l i odjedanput dobiti dvanaest

olovnih zrna u glavu. U z a l u d je navodio da je ljudska volja slobodna i da on ne želi ni jedno ni drugo; morao je izabrati. On odluči , na osnovu dara Božjega koji se zove slobodna volja, bit i t r i­deset šest puta iš iban. dva prolaza. Puk je bio sastavljen od dvije t i s u ć e ljudi, š to je za njega znači lo četiri t i suće udaraca koji od zatiljka do s tražnj ice otkr i še sve ž ivce i miš iće . K a d je trebao p r o ć i po t reć i put, Candide, već iz­

zamoli da budu tako dobri i mi lost iv i pa da mu razmrskaju glavu. Tu mu milost udi jel iše. V e z a š e mu oči, nat jeraše ga da klekne. Uto bugarski kralj, raspita se za kr iv icu pa kako je taj kralj bio ve l ik i um, razabra iz svega što dozna od Candidea da je to neki mladi zičar koj i nema ni najmanje razumijevanja za stva­ri ovoga svijeta, te mu podari svoj oprost s tol iko blagosti i milost i da će one bi t i hvaljene u s v i m novinama i u s v i m valjani liječ­nik izliječi za tri tjedna Candidea melemima koje

23

je propisao V e ć bješe dobio malo k o ž e mogao je hodati, kad kralj Bugara zametnu boj s kraljem Abara.

Treće poglavlje

K A K O SE CANDIDE IZBAVIO OD I ŠTO SE DOGODILO S NJIM

Ništa nije bilo tako lijepo, tako sjajno, tako okretno i tako dobro kao te dvije vojske. Trube, svirale, oboe, bubnjevi, topovi, sve je to činilo takvu harmoniju kakva se ni u paklu nikad nije čula. Najprije topovi srav-niše sa zemljom oko šest tisuća ljudi, s jedne i druge strane. Zatim puške zbrisaše s najboljeg od svih svjetova otprilike devet do deset tisuća hulja koje su mu kužile površinu. Bajunet bješe isto tako dovoljan razlog smrti nekoliko tisuća ljudi. Sve je to moglo iznositi oko trideset tisuća duša. Candide, koji je drhtao kao pravi filozof, sakri se bolje umio za vrijeme ove viteške klaonice.

Napokon, dok su oba kralja, svaki u svom logoru, na­ da se pjeva Te on odluči otići i na dru­

gome mjestu razmišljati o uzrocima i posljedicama.

Dioskorid. - Grčki vojni liječnik, znanstvenik i botaničar iz I. stoljeća, prozvan po rimskoj porodici koja adoptira­la, čiji su lijekovi bili u upotrebi sve do stoljeća. Autor djela ljekovitim tvarima.

24

Prijeđe tako preko mnogih mrtvih i umirućih, i dospije najprije u jedno obližnje selo. Ono je ležalo u pepelu. To je bilo neko abarsko selo koje su Bugari spalili, prema propisima javnoga prava. Na jednom su mjestu izrešeta-ni starci gledali svoje zaklane žene kako umiru držeći djecu na svojim dojkama; na drugom su djevojke rasporena trbuha izdisale, pošto su zadovoljile prirodne potrebe nekolicine junaka. Druge, poluizgor-

preklinjale su glasno da ih netko Pored odsječenih ruku i nogu po zemlji je bio razasut mozak.

Candide pobježe što je brže mogao u drugo selo; ono je pripadalo Bugarima, i abarski junaci bjehu učinili s njim to isto. Neprestano gazeći preko udova koji su se trzali u hropcu, i l i kroz ruševine, Candide dospije konačno izvan ratnog poprišta, noseći nešto malo hrane u torbi i ne zaboravljajući nikako gđicu Cunegonde. Nestade mu hrane kad se nađe u ali, kako je slušao da su u toj zemlji svi bogati i da su tamo ljudi kršćani, ni načas ne posumnja da će s njime isto tako lijepo postupati kao i u zamku gospodina baruna prije nego je odande bio istjeran zbog lijepih očiju gospođice Cunegonde.

On zamoli milostinju od nekoliko dostojanstvenih ličnosti koje mu sve odgovoriše da će ga, ako produži s tim zanatom, poslati u neki zatvor za preodgoj, da nauči kako se valja ponašati.

Zatim se obrati jednom čovjeku koji je dotle govorio pun sat bez prestanka, o milosrđu, na nekom veli­

kom skupu. ga oštro, taj ga govornik upita:

25

"Jeste li vi za pravednu stvar? Što je uzrok vašeg dolaska ovamo?"

"Nema posljedica bez odgovori smjerno Candide, "sve je neizbježno vezano jedno s drugim i najbolje Moralo se desiti da me otjeraju od

da dobijem batine, da moram prositi komad kruha dok ga ne sam zara­đivati. Sve to nije moglo biti drukčije."

"Prijatelju," reče mu govornik, "vjerujete li vi papa antikrist?"

" T o nisam još nikad čuo, ali bio on to i l i ne bio, ja nemam

"I ne zaslužuješ da ga j edeš ! " viknu ovaj. "Dalje, hu­ljo, dalje, i da mi nisi više prišao dok si živ!"

Govornikova žena glavu kroz prozor, pa ugledavši čovjeka koji još sumnja papa antikrist, izruči mu na glavu punu... Blagi Bože, do kakvih krajnosti može ići pobožna revnost kod žena!

Nekakav čovjek koji nije bio neka dobriči­na anabaptist, po imenu vidje taj i sraman postupak prema jednom od svojih bližnjih, biću s dvije noge, bez perja, a koji ima Povede ga sa sobom kući, očisti ga, dade mu kruha i piva,

Anabaptisti su sekta koja je tražila krštenje u godinama. Voltaire pokazuje kao suprotnost protestantskom

koji je govorio o puni sat. Biće s dvije noge, bez perja, a koje ima dušu - Tako Platon

definira čovjeka.

26

pokloni mu dvije forinte i naumi ga, štoviše, naučiti da radi u njegovim tvornicama perzijskih tkanina koje izrađuju u Candide umalo pade na koljena pred i

"Istinu mi je rekao doktor Pangloss da je sve na svijetu najbolje što može biti, jer je mene daleko više potresla vaša beskrajna plemenitost nego okrutnost onog gospodina u crnom ogrtaču i njegove gospođe supruge."

Sutradan, za vrijeme šetnje, srete on nekog nevolj­nika sveg osutog gnojnim prištevima, ugasla pogleda, nagrizena vrha nosa, iskrivljenih usta i pocrnjelih zuba; govorio je promuklo, mučio ga je žestok kašalj i ispljunuo bi po jedan zub svaki put kad bi zakašljao.

Četvrto poglavlje

K A K O SE CANDIDE SUSREO SA SVOJIM NEKADAŠNJIM UČITELJEM DOKTOROM PANGLOSSOM, I ŠTO JE IZ

TOGA PROIZIŠLO

više uzbuđen sažaljenjem nego užasom, Can­dide pruži tom strašnom prosjaku one dvije forinte što ih je dobio od čestitog anabaptista Jacquesa. Ova se sablast zagleda u njega, zaplaka i objesi mu se oko

Candide ustuknu prestravljen.

27

"Teško meni," reče ovaj nesretnik onomu drugomu, "zar ne poznaješ više svoga dragog Panglossa?"

" Š t o čujem? Vi ste to, dragi učitelju? Zar vi u tako užasnom stanju? Kakva li vam se to nesreća dogodila? Zašto niste više u najljepšem od svih Što je bilo s Cunegonde, tim biserom među djevojkama, uzornim djelom prirode?"

"Sav sam iznemogao", reče Pangloss. Candide ga odmah odvede u staju,

gdje mu dade malo kruha da založi, a kad Pangloss povrati snagu, on opet upita:

" A s Cunegonde?" " U m r l a je", odgovori Pangloss. Candide se na to

onesvijesti. Prijatelj ga povrati s malo lošeg octa koji se našao u staji, i Candide opet otvori oči.

"Cunegonde mrtva! A h , ti najbolji svijete, gdje si? A od čega je mogla umrijeti? D a nije zato vidjela kako su me otjerali nogom u stražnjicu iz lijepog zamka njenog oca?"

"Ni je" , odgovori Pangloss. " N j u su rasporili bugar­ski vojnici, pošto su je najprije do mile volje silovali. Gospodinu barunu su razmrskali glavu kad ju je htio braniti; gospođa barunica je izrezana na komade; moj jadni učenik prošao je kao i njegova sestra. A što se tiče zamka, nije ostao ni kamen na kamenu, nijedna žitnica, nijedna ovca, nijedna patka, nijedno drvo! A l i smo poslije b i l i dostojno osvećeni, jer su Abari isto to učinili u jednoj susjednoj koja je pripadala nekom bugarskom vlastelinu."

28

Na tu priču Candide se opet onesvijesti. A l i kad je ponovo došao k sebi i rekao sve što je trebalo reći, on se raspita o uzroku i posljedici, kao i o dovoljnom raz­logu koji je doveo Panglossa do ovako jadnog stanja.

"Avaj," reče on, "dovela me ljubav. Ljubav, ta tje-šiteljica roda ljudskoga, ta hraniteljica svemira; duša svih osjetljivih bića, nježna ljubav."

" O h , tako je,"odgovori Candide, "poznavao sam ja tu ljubav, tu vladaricu srdaca, tu dušu naše duše. Ona mi je donijela samo jedan poljubac i dvadeset udaraca nogom u stražnjicu. Kako je kod vas taj lijepi uzrok mogao proizvesti tako odvratnu posljedicu?"

Pangloss ovako odgovori: dragi Candide! Vi ste poznavali Paquette, onu

lijepu pratilju naše uzvišene barunice. Ja sam u njezi­nu zagrljaju spoznao rajske slasti koje su mi donijele ove paklene muke, što me, kako vidite, proždiru sada. Ona je bila zaražena, možda je od toga već i umrla. Taj poklon dao je Paquette neki vrlo učeni franjevac, koji ga je potražio na samom izvoru, jer ga je njemu dala neka stara grofica, koja ga je dobila od nekog konjičkog kapetana, koji je na njemu imao zahvaliti nekoj markizi, koja zaradila s nekim koji ga je stekao od nekog isusovca, koji ga je, kao iskuše-nik, naslijedio neposredno od jednog suputnika Kris-tofora Kolumba. Što se mene tiče, ja ga neću nikomu dati, budući da sam na umoru."

Panglosse," Candide, " č u d n o je to neko rodoslovlje. Da mu nije sam đavo rodonačelnik?"

29

" O , to ne," odgovori ovaj veliki čovjek, "to je bilo nešto neminovno u od svih svjetova, jedan neizbježan njegov sastojak. Jer da Kolumbo na jednom američkom otoku stekao tu bolest truje sam izvor rađanja, koja često i sprječava rađanje i je očigledna suprotnost velike prirodne svrhe, mi ne bismo sada imali ni čokoladu ni Treba još uzeti u obzir da je do danas ovdje, na našem kontinentu, ta bolest nešto samo nama svojstveno, kao i vjerske pre­pirke. Turci, Perzijanci, Indijci, Kinezi, Japan­ci još ne znaju za nju, ali postoji dovoljan razlog i oni upoznaju poslije nekoliko vjekova. Zasad je ona čudesno napredovala među nama, a naročito po onim velikim vojskama sastavljenim od čestitih i lijepo odgo­jenih najamnika koji odlučuju o sudbini država. Može se slobodno reći da, kad se trideset tisuća ljudi bori u bojnom poretku s trupama iste jačine, ima otprilike po dvadeset tisuća zaraženih sa svake strane."

"Divljenja dostojna stvar!" reče Candide. " A l i vi se trebate liječiti."

"A kako to mogu?" odgovori Pangloss. "Nemam ni prebijene pare, a nigdje na cijelom ovom širokom svijetu nikomu neće ni pustiti krv ni dati ako ne plati i l i ako netko drugi ne plati za njega."

Na ove posljednje riječi Candide se odluči. Ode i baci se pred noge svomu milosrdnom Jacquesu i tako mu dirljivo opisa stanje u koje je za­pao njegov prijatelj da ovaj dobroćudni čovjek bez premišljanja uze u svoju kuću doktora Panglossa. Dao

30

ga liječiti o svom trošku. U tom liječenju Pangloss izgubi samo jedno oko i jedno uho. On je imao lijep rukopis, a znao je savršeno aritmetiku. Anabaptist Jacques uze ga za knjigovođu. Poslije kako je morao putovati u Lisabon trgovačkim poslom, povede sa sobom na brod i svoja dva filozofa. Pan­gloss mu je objašnjavao kako je na svijetu sve da bolje ne može biti. Jacques nije bio tog mišljenja.

" M o r a da su ljudi pomalo iskvarili prirodu," govo­rio je on, "jer nisu rođeni kao vuci, a postali su vuci. Bog im dao ni topove od dvadeset četiri funte, ni bajunete, a oni su sebi načinili topove i bajunete da se uzajamno tamane. M o g u uračunati i bankrote i pravo­suđe koje stavlja ruku na imovinu bankrotera da je otme vjerovnicima."

"Sve je to neophodno", odgovori ćoravi doktor, "i nesreće pojedinaca čine opće dobro; otuda, što je više pojedinačnih nesreća, utoliko sve bolje." Dok je tako razlagao, zrak se zamrači, vjetrovi zapuhaše sa sve četiri strane i na brod se sruči najstrašnije nevri­jeme, nadomak luke.

31

Peto poglavlje

POTRES, I ŠTO SE ZBILO S DOKTOROM PANGLOSSOM,

C A N D I D E O M

Polovina putnika, iznemogla i skoro na izdisaju od one neshvatljive strave koju ljuljanje broda unosi u sve živce i sve sokove tijela, potresane čas ovamo čas ona­mo, nije imala ni dovoljno da se uzrujava opas­nošću. Druga polovina je glasno vikala i čitala molitve. Jedra se katarke polomiše, brod provali. Radio je tko je mogao, nitko se nije ni s k im dogovarao, nitko nije zapovijedao. je pomagao malo oko upravljanja brodom. Nalazio se na zadnjem mostu i neki pobješnjeli mornar udari ga nemilosrdno i obori na pod lađe; ali od udarca koji mu zadade i sam se toliko žestoko zatrese da poletje naglavačke izvan broda. Ostade viseći, za jedan komad slomljene katarke. Dobri Jacques mu pritrča u pomoć, mu da se opet popne, i od silnog napora koji pritom učini, pade u more pred očima tog mornara, koji ga pusti da potone, a ne htjede ga ni udostojali pogleda. Candide priđe, vidje svog dobrotvora kako se za trenu­tak opet pojavi na površini, da ga zatim voda proguta zauvijek. On htjede skočiti za njim u more, ali ga filo­zof Pangloss zadrža, dokazujući mu da je lisabonska

32

luka stvorena naročito zato da se taj anabaptist u njoj utopi. Dok on to dokazivao a priori, brod se razbi i svi potonu osim Panglossa, Candidea i onog ubojice mornara zbog koga se bješe utopio plemeniti anabap­tist. Ta hulja ispliva sretno do obale, na koju Candidea i Panglossa iznese neka daska.

K a d malo dođoše k sebi, uputiše se u Lisabon. Ostalo im je bilo nešto novaca, pa su se nadali da će s pomoću njega spasiti od gladi, pošto su oluji.

Tek što stupiše u grad, oplakujući smrt svog dobro­tvora, kad osjetiše kako im zemlja drhti pod nogama. More se podiže i uzavre u luci, lomeći ukotvljene brodove. Vihori plamena i pepela ulice i trgove, kuće se počeše rušiti, krovovi padahu na teme­lje, a temelji se raspadoše. Trideset tisuća oba spola i svih dobi ostade smrvljeno pod ruševina­ma. Zviždeći i huleći, mornar uzviknu:

"Ovdje će se dati nešto "Kakav može biti dovoljan razlog ovoj pojavi?"

pitao se Pangloss. "Ovo je propast svijeta", odgovori Candide. Ne gubeći vrijeme, mornar se zaleti usred ruševina,

idući u susret smrti, da bi se negdje dočepao novaca. Nađe nešto, ugrabi i opije se, pa pošto se naspava i otri­jezni, kupi naklonost prve darežljive djevojke na koju

Lisabonski potres 1. studenog 1755. prouzrokovao je zaista veliku katastrofu, i bio argument protiv optimizma. On

tema njegova spjeva Poeme sur de

33

naiđe među ruševinama uništenih kuća, među umirući­ma i mrtvima. Pangloss ga uto poče vući za rukav:

" T o nije lijepo, prijatelju. Vi griješite protiv sve­općeg razuma. Loše ste izabrali trenutak za

"Tristo mu vragova," odgovori ovaj, "ja sam mor­nar i rodom sam iz Batavije; četiri puta sam morao gaziti preko raspela na četiri putovanja u Baš si našao kome ćeš pričati o tom svom sveopćem ra­

Nekoliko komada kamenja rani Candidea. Ležao je

ispružen na ulici, pokriven kršem. On reče Panglossu: "Jao, nađi mi malo vina i ulja, ja umirem." "Ovaj potres nije ništa novo", odgovori Pangloss.

"Grad L i m a u Americ i pretrpio je prošle godine isto takve potrese. Isti uzroci, iste posljedice. Zacijelo postoji pod zemljom nekakva sumporna traka od L i m e do

" T o je sasvim vjerojatno," odgovori Candide, "a l i za ime Božje, malo vina i ulja."

Nakon 1638. otkrivena zavjera portugalskih isusovaca, u zabranjen ulaz svim strancima, osim Nizozemaca, su

se zakleli da kršćani. Japanci su prisiljavali da gaze preko raspela koja su stavljali na palubu njihovih brodova. Po nekima su morali raditi samo Japanci, sluge Nizozemaca, ili robovi. Mornar je rodom iz Batavije. današnje na Javi, dakle bio rob.

Francuski prirodoslovac Georges Louis Leclerc, de u svom djelu de tene iznio je hipotezu da

potrese mogu prouzročiti mase sumpornih koji ispod površine razvijaju plinove.

34

" K a k o vjerojatno?" odgovori filozof. "Ja tvrdim da je stvar potpuno dokazana."

Candide izgubi svijest i Pangloss mu donese malo vode s jedne obližnje česme.

Sutradan, pošto su našli malo namirnica se kroz ruševine, povratiše donekle snagu. Zatim su, kao i ostali, pomagali stanovništvu koje je izbjeglo smrt.

Nekoliko građana kojima su pomogli dade im do­bar ručak, koliko se to moglo u takvu užasu. Istina, ručak je bio tužan i svi su za stolom natapali kruh suzama, ali ih Pangloss utješi, uvjeravajući ih da ništa nije moglo biti drukčije.

"Jer", reče on, "sve je ovo najbolje što može biti. Jer ako je jedan vulkan u Lisabonu, on nije mogao biti na nekom drugom mjestu; jer je nemoguće da nešto ne bude tamo gdje jest, jer je sve dobro."

Neki mali crni čovjek, oficir inkvizicije, koji je bio pokraj njega, uze uljudno riječ i upita:

" K a k o se vidi, gospodin ne vjeruje u grijeh pra­otaca. Jer ako je sve najbolje što može biti, onda nema ni grijeha ni kazne."

molim Vašu Preuzvišenost", odgo­vori Pangloss još "da oprosti, jer su čovje­kov pad i prokletstvo ušli neminovno u najbolji od svih mogućih svjetova."

"Gospodin, dakle, ne vjeruje da ima slobodne volje?" upita oficir.

"Neka oprosti Vaša Preuzvišenost , " reče Pan­gloss, "sloboda m o ž e postojati i pored apsolutne

35

neminovnosti, jer bilo neminovno da mi budemo slobodni, jer je najzad opredijeljena volja..."

Pangloss je bio u pola rečenice kad oficir dade gla­vom znak svom pratiocu koji ga je služio vinom iz Porta i l i Oporta.

Šesto

K A K O JE PRIREĐEN LIJEP DA SE SPRIJEČE POTRESI, I K A K O SU

IŠIBALI PO STRAŽNJICI

Poslije potresa koji je razorio tri Lisabo-na, domaći mudraci nisu našli uspješnije sredstvo da se spriječi potpuno uništenje nego da prirede narodu lijep Sveučilište u Coimbri odlučilo je da

Auto-da-fe, španjolski "djelo vjere", je izvršenje smrtne pre­sude po osudi inkvizicije. Moćno oružje protiv neprijatelja isusovaca i teror crkve. Kazna je bila lomača. nici su hodali bosi u svečanoj procesiji, nosili zapaljene zublje, kape od papira ("mitre"), žut odijelu redovnika sv. Benedikta, sanbenito, na kojem je Pangloss, kao onaj koji je govorio heretički, imao uspravne slike đavola i plamena, a Candide okrenute, jer je samo slušao i, kao, odobravao. Oni koji su vadili salo iz pileta, bili su pod sumnjom da se, kao mnogi pokršteni Židovi, i dalje pridržavaju židovskog rituala. auto-da-fe bio je zaista priređen protiv potresa od 20. lipnja

a iste godine bio je i drugi potres.

36

je prizor spaljivanja nekoliko ljudi na tihoj vatri uz veliku svečanost pouzdano sredstvo da se pre­stane tresti.

Prema tome, uhvatiše jednog Biskajca za koga je bilo dokazano da se oženio svojom kumom, i dva Portugalca koji su, j edući pile, izvadil i njega salo. Poslije ručka dođoše svezati doktora Panglossa i njegova đaka Candidea, prvoga zato što je govorio, a drugoga zato što ga je slušao, a izgledao kao da odo­brava. Obojicu svakog ponaosob, u krajnje svježe odaje u kojima sunce nikad nikomu nije dosa­đivalo. Poslije osam dana odjenuše ih obojicu u san­benito i im glave mitrama od papira. Candideova mitra i sanbenito b i l i su išarani izvrnu-

plamenovima i koji nisu imali ni re­pove ni kandže, a l i Panglossovi đavoli su imali i kandže i repove, a plamenovi su bi l i uspravni. Tako odjeveni, išli su u procesiji i saslušali vrlo uzbudljivu propovijed, a poslije nje lijepo pjevanje u Dok su pjevali, Candidea su u taktu šibali po straž­njici. Biskajca i onu dvojicu koja nisu htjela jesti salo spališe, a Panglossa objesiše, iako to inače nije obi­čaj. Istog dana zemlja se ponovo zatrese uz užasnu lomljavu.

Candide, užasnut, zapanjen, preneražen, sav krvav, dršćući cijelim tijelom, mislio je u sebi:

Lijepo pjevanje u pjevanja donesen iz Engleske, koji se dugo održao.

37

" A k o je ovo najbolji od mogućih svjetova, kakvi li su tek oni drugi? Još bi se moglo podnijeti da su me samo šibali: to su mi priredili i Bugari. A l i , o dragi Panglosse, najveći medu filozofima, zašto sam morao gledati kako vas vješaju, a da ne znam zašto? Oh, dragi anabaptistu, najbolji ljudski stvore, zašto se utopiste u luci? Oh, gospođice Cunegonde, biseru među djevojkama, zašto vam rasporiše trbuh?"

On se vraćao, jedva se držeći na nogama, ispropo- odriješen grijeha i blagoslovljen, kad

mu priđe neka starica i reče: "Sine moj, ohrabrite se, pođite za mnom."

Sedmo poglavlje

K A K O JE JEDNA STARICA PREUZELA BRIGU O I K A K O JE ON OPET

NAŠAO O N U KOJU VOLI

Candide ne povrati hrabrost, ali pođe za staricom u neku straćaru. Ona mu pruži lonac ljekovite masti da se

i ostavi mu jela i pića. Pokaza mu malu, prilično čistu postelju. Pokraj postelje bilo je cijelo odijelo.

"Jedite, pijte, spavajte", reče mu, "i neka vas Gospa Atočka, prečasni sveti Antun Padovanski i prečasni sveti Jakov Kompostelski uzmu pod svoju zaštitu. Ja ću se sutra opet vratiti."

38

Candide, neprestano začuđen onim što je vidio, što je propatio, a još ponajviše milosrđem staričinim, htjede joj poljubiti ruku.

" N e trebate meni ljubiti ruku", reče mu starica. "Ja ću se vratiti sutra. Trljajte se jedite i spavajte."

Unatoč tol ikim nesrećama. Candide je jeo spavao. Sutradan mu starica donese doručak, pregleda mu leđa, sama ih istrlja drugom nekom mašću. Poslije mu donese ručak. Vrati se u sumrak i donese mu večeru. Idućeg dana ponovi sve to redom.

"Tko ste vi?" pitao bi je uvijek Candide. "Tko vas je naučio tolikoj dobroti? Kako da vam zahvalim?"

Starica nije nikad ništa odgovarala. Predvečer se opet vrati i donese ništa za večeru.

"Pođite za mnom, i ne govorite ni riječi." Uzme ga pod ruku, prijeđe s njim preko polja

otprilike četvrt milje; dođoše pred neku usamljenu kuću, opkoljenu gradinama i rovovima punim vode. Starica zakuca na jedna mala vrata. Netko otvori. Ona povede Candidea nekim tajnim stubama u jednu po­zlaćenu sobicu, posjedne ga na kanape od zlatne tka­nine, zatvori opet vrata i ode.

Candide je mislio da sanja, i cijeli mu se život uka­za pred očima poput zlokobna sna, a ovaj trenutak poput ugodne sanje.

Starica se uskoro opet pojavi. S mukom je pridrža­vala jednu uzdrhtalu ženu veličanstvena stasa, blistavu od dragog kamenja i pokrivenu koprenom.

"Skinite ovu koprenu", reče starica Candideu.

39

M l a d i čovjek pristupi i bojažljivo podiže koprenu. Kakav divan trenutak! Kakvo Učini mu se kao da vidi pred sobom I zaista, nju je vidio: to je stvarno bila ona. Izdade ga snaga, ne mo­gaše ni riječi progovoriti i pade do njenih nogu. Cunegonde pade na kanape. Starica prosu na njih kišu mirisave vodice, oni dođoše k sebi. počeše razgovarati. Isprva su to bile samo isprekidane riječi, unakrsna pitanja i odgovori, uzdasi, suze, uzvici . Starica ih opomenu da budu tiši i ostavi ih same.

l i moguće? Vi ste to!" Candide. ste živi! Nalazim vas u Portugalu! Nisu vas, dakle, silovali? Nisu vam ni rasporili trbuh, kako me je uvje­ravao filozof Pangloss?"

" O h , jesu," odgovori lijepa Cunegonde, "a l i se od ta dva nezgodna slučaja ne umire uvijek."

"A jesu li vam otac i majka ubijeni?" "Doista je tako, nažalost", odgovori ona plačući. " A vaš brat?" "I moj brat je ubijen." "A zašto ste se našli u Portugalu? I kako ste doznali

da sam ja ovdje? I kakvim ste me to čudnim slučajem dovesti u ovu k u ć u ? " "Reći ću vam sve to," odgovori lijepa žena, "a l i

prije toga vi meni morate kazati što se s vama dogodi­lo poslije onog čednog poljupca koji mi i udaraca nogom koje dobiste."

Candide se povinova s dubokim poštovanjem. I premda je bio smeten, premda mu je glas bio slab i

40

drhtav, premda su ga još pomalo boljela leđa, ispriča joj na najbezazleniji način sve što je pretrpio otkad su se rastali. Cunegonde je podizala oči k nebu; ona oplaka smrt dobrog anabaptista i Panglossa. Poslije toga poče ovako pričati Candideu, koji ne propuštaše ni riječi i koji je gutaše očima.

Osmo poglavlje

POVIJEST

"Ležala sam u postelji i čvrsto spavala, kad se nebu da u naš lijepi Thunder-ten-tronckh

posije Bugare. Oni mi ubiše oca i brata, isjekoše maj­ku na komade. Neka ljudina Bugarin, visok šest stopa, vidje da sam na taj prizor pala u nesvijest i poče me silovati. To me povrati, ja se osvijestih, stadoh vikati, otimati se, gristi, noktima i htjedoh iskopati oči tom grdnom Bugarinu, jer nisam znala da je sve što se odigrava u zamku mog oca posve uobičajena stvar. Taj me divljak udari nožem u lijevi bok i od tog još i sada nosim

" A h , nadam se da ću ga zacijelo vidjeti", reče be­zazleni Candide,

"Vidjet ćete ga,"odgovori Cunegonde, "a l i nasta­vimo."

"Nastavite", reče Candide.

41

Ona ovako opet započe svoju povijest: "Jedan bugarski satnik uđe, vidje me svu krvavu,

ali vojnik se ne htjede ni pomaknuti. Satnik se razjari što mu taj divljak ukazuje tako malo poštovanja i ubije ga na mome tijelu. Naredi zatim da me previju i odvede me kao ratnu zarobljenicu u logor. Ja sam mu prala ono malo rublja što ga je imao i kuhala jelo. Učinila sam mu se vrlo lijepom, to moram priznati, a ni ja ne odričem da je on bio vrlo lijepa stasa i da mu je koža bila bijela i glatka. Inače, bez duha i bez filo­zofije: vidjelo se zaista da ga nije poučavao doktor Pangloss. Poslije tri mjeseca izgubi on sav svoj novac, i kako sam mu već bila dodijala, proda me nekom Židovu po imenu don Issachar, koji je trgovao po

i Portugalu i strasno volio žene. Taj se Ži­dov pomami za mnom, ali nije mogao pobijediti. Njemu sam se bolje oduprla nego onom bugarskom vojniku: čestita žena može biti jedanput silovana, ali to njenu vrlinu samo još više učvrsti.

Tada me taj Židov, da bi me pripitomio, dovede u ovu poljsku kućicu u kojoj smo sada. Dotle sam vje­rovala da na svijetu ne postoji ništa ljepše od zamka Thunder-ten-tronckha uvidjela sam da se varam.

Jednoga me dana V e l i k i inkvizitor opazi pri službi Božjoj, dugo me je kradom gledao te mi poruči da bi htio sa mnom nešto povjerljivo razgovarati. Odvedoše me u njegov dvorac. Ja mu ispričah kakvog sam pod­rijetla, a on mi razloži koliko je nedostojno moga visokog roda da pripadam jednom Izraelićaninu. U

42

njegovo ime predložiše don Issacharu da me ustupi Njegovoj Preuzvišenosti. Don Issachar, koji je bio dvorski bankar i uživao velik ne htjede o tome niti čuti. Inkvizitor mu zaprijeti lomačom. Napokon se moj Židov uplaši i sklopi ugovor po ćemo ja i moja kuća pripadati obojici, tako da Židovljevi budu ponedjeljak, srijeda i dan subotnji, a da inkvizitor dobije ostale dane u tjednu. Već je šest mjeseci kako taj ugovor postoji. To nije proteklo bez svađe, jer je često ostajalo neodlučeno da noć između subote i nedjelje pripada Starom i l i N o v o m zavjetu. Sa svoje strane, ja sam se dosad odupirala i jednomu i drugo­mu, i zbog toga su me, vjerujem, uvijek i voljeli.

Napokon, da otkloni veliku napast potresa i zastraši don Issachara, Njegova Preuzvišenost nađe za shodno da priredi svečano spaljivanje. M e n i ukaza čast da me na njega pozove. Dobih vrlo lijepo mjesto, a gospođe su bile poslužene okrepom između službe Božje i pogubljenja. Istinu govoreći, mene užas uhvati kad vidjeh kako spaljuju ona dva Židova i onog čestitog Biskajca koji je uzeo kumu za ženu, ali kako se tek iznenadili, uzbudih i zaprepastih kad spazih pod san-benitom i mitrom neku priliku koja je sličila na Pan­glossa. Protrljah oči, pogledah pažljivo i vidjeh kako ga vješaju. Ja se onesvijestih. Tek što počeh dolaziti k sebi, kad vidjeh kako vas skidaju potpuno gola. To je za mene bio vrhunac užasa, zaprepaštenja, boli, očaja. Moram vam, savjesti radi, reći vaša put još bjelja i rumenija nego u onoga bugarskog satnika. Taj prizor

43

još udvostruči osjećaje koji su me mučili i razdirali. Vrisnuh glasno; htjedoh im

ali me glas izda, a moji bi krici, uostalom, bili uzaludni. Kad vas dobro išibaše, pomislih:

se to moglo dogoditi da se moj mili Candide i mudri Pangloss nađu u Lisabonu, prvi da bi dobio sto udaraca bičem, a drugi da bi bio obješen po naredbi prečasnog gospodina inkvizitora, koji je u mene zaljub­ljen? Pangloss me je, dakle, zaista bezdušno varao kad mi je govorio da sve na svijetu ide da bolje biti ne

Dok sam bila tako uzbuđena, zaprepaštena, čas izvan sebe, čas gotovo umirući od slabosti, glava mi se ispuni sjećanjem na pokolj moga oca, moje majke, moga brata, na bezočnost onoga gadnog bugarskog vojnika, na ubod nožem koji mi zada, na moje robovanje, na moj kuhar­ski zanat, na mog bugarskog satnika, na onog gadnog don Issachara, na odvratnog inkvizitora, na vješanje doktora Panglossa, na ono svečano pjevano u basu dok su vas šibali, a, naročito, na poljubac koji sam vam dala iza paravana onoga dana kad vas posljednji put vidjeh. Hvalila sam Bogu što vas je vratio meni poslije toliko iskušenja. Naredih svojoj starici da se pobrine za vas i da vas dovede čim to bude mogla. Ona je vrlo dobro izvršila moj nalog. Doživjela sam neiska-zano zadovoljstvo da vas opet vidim, da vas čujem, da razgovaram s vama. Vas zacijelo glad već muči, a i ja bih vrlo rado jela. Večerajmo najprije."

Miserere - pogrebna molitva kod katolika.

44

I oboje sad sjedoše za stol. Poslije večere odoše opet na onaj kanape o kome je već bilo govora. su na njemu kad se signor don Issachar, jedan od domaćina kuće, pojavi. Toga je dana bio Došao je uživati u svom pravu i obrazlagati svoju nježnu ljubav.

Deveto poglavlje

ŠTO SE DOGODILO S V E L I K I M INKVIZITOROM I

JEDNIM ŽIDOVOM

Taj je Issachar bio Hebrej koji je ikad viđen u Izraelu, još od babilonskog ropstva.

" Š t o ? " dreknu on. " T i , kučko galilejska! Nije dosta gospodin inkvizitor? Treba i taj prosjak dijeliti sa mnom?"

S tim riječima izvuče neki dugi nož što nosio sa sobom i, uvjeren da mu protivnik ne može imati pri sebi oružja, poleti na Candidea. A l i je naš dobri Vestfalac bio dobio od starice jedan lijep mač. zajedno s cijelim odijelom. On ga izvuče, iako je bio vrlo blage ćudi, i tresne vam na pod Izraelićanina, pred noge lijepe Cunegonde, da se više ne digne.

"Sveta Bogorodice!" ona. će sad biti s nama? Čovjek ubijen u mojoj A k o naiđe polici­ja, propali smo!"

45

" D a nisu objesili Panglossa," reče Candide, "sad bi nam mogao dati dobar savjet u ovoj strašnoj neprilici, jer je to veliki filozof bio. Budući da njega nema. pitajmo staricu."

Ona je bila vrlo mudra i upravo stade izlagati svoje mišljenje kad se otvoriše druga mala vrata. je jedan sat poslije ponoći: počinjala je nedjelja. Taj je dan pripadao prečasnom inkvizitoru. On ude i spazi našeg Candidea s mačem u ruci, nekog mrt­vaca ispruženog po podu, izbezumljenu Cunegonde i staricu kako daje savjete.

Eto što se u tom trenutku odigra u duši Candideo- i kako je on " A k o ovaj sveti čovjek u pomoć, dat će me

bez pogovora spaliti, a to bi mogao učiniti i s Cunegonde. On je naredio da me nemilosrdno išibaju; on je moj suparnik. Već sam počeo ubijati, sad nema više kolebanja."

To je rasuđivanje bilo jasno i brzo; ne dajući inkvi­zitoru vremena da dođe k sebi od probo­de ga s kraja na kraj i baci pored Zidova.

"Ovo je sad još l jepše!" uzviknu Cunegonde. " N a ­ma više nema spasa! Nas će izopćiti iz Crkve. Kucnuo nam je posljednji čas ! Kako ste mogli vi, po prirodi tako blag čovjek, za dvije minute ubiti jednog Zidova i jednog crkvenog poglavara?"

"Lijepa gospođice," odgovori Candide, "kad je netko zaljubljen, ljubomoran i išiban od inkvizicije, taj više ne zna za sebe."

46

Starica uze tada riječ: "U stoje tri konja sa sedli­

ma i uzdama. Neka ih naš hrabri Candide sad pripre­mi. Gospođica ima i dijamanata. Brzo zajašimo, iako ja mogu sjediti samo na pola pa pođimo u V a n i je vrijeme da ljepše ne može biti, a pravi je užitak putovati po noćnoj svježini."

Candide odmah osedla ta tri konja. Cunegonde, starica i on začas trideset milja bez predaha. Dok su oni tako odmicali, Sveta stiže u kuću. Preuzvišenog sahraniše u jednoj crkvi, a hara baciše na gradsko smetlište.

Candide, Cunegonde i starica već su bi l i stigli u mali grad Avacenu, duboko u brdima i ovako su razgovarali u jednoj krčmi.

(pistoli) - portugalski novac. Sveta Milicija seljaka i malih protiv pljač­

kaša i obijesti plemstva u srednjem vijeku; kasnije državna policija (nema veze s Crkvom, iako se ponekad nazivala

47

Deseto poglavlje

U KAKVOJ KRAJNJOJ BIJEDI CANDIDE, CUNEGONDE I STARICA STTŽU

U I NJIHOVO NA BROD

"Tko mi samo mogao ukrasti moje dijamante i pistole?" pitala je kroz plač Cunegonde. " O d čega ćemo živjeti? Što ćemo sad započeti? Gdje da opet n a đ e m inkvizitore i Zidove da mi daju druge?"

mi je," na to će stara, "a l i moram reći da jako sumnjam na prečasnog oca franjevca koji je jučer prenoćio s nama u istoj krčmi u Badajosu. Bože me sačuvaj ako nepravedno sudim, ali on je dvaput ulazio u našu sobu i otputovao mnogo prije nas."

"Jadni moj Pangloss", reče tad Candide, " č e s t o mi je dokazivao da sva zemaljska dobra pripadaju svim ljudima zajedno i da svatko ima na njih podjed­nako pravo. Taj franjevac morao nam je zacijelo, prema t im načel ima, ostaviti nešto č ime ć e m o do­vršiti put. Zar vam ništa više nije ostalo, lijepa Cunegonde?"

"Nijedan maravedi", odgovori ona. "Što sad učinit i?" upita Candide. "Prodajmo jednog konja", reče starica. "Ja ću jahati

na ma iza gospođice, iako mogu sjediti samo na pola stražnjice, pa ćemo stići u Cadiz."

48

U istoj se gostionici našao neki prior. On jeftino otkupi konja. Candide, Cunegonde i starica prođoše Lucenu. i najzad u Cadiz. Tu se opremala flota i okupljala vojska da se u

urazume prečasni isusovci, koje su optuživali da su digli na ustanak jedno svoje pleme protiv kraljeva Španjolske i Portugala, nedaleko od grada San-Sacramento. Kako je nekad služio kod Bugara, izvede bugarske vojne vježbe pred gene­ralom te male vojske tako otmjeno, hitro, vješto, po­nosito i okretno da mu dadoše da zapovijeda jednom pješadijskom četom. I tako on posta satnik i ukrca se s Cunegonde i staricom, s dva sluge i dva konja koji su nekada pripadala gospodinu V e l i k o m inkvizitoru Portugala.

Za vrijeme cijele plovidbe raspravljali su naveliko o filozofiji jadnog Panglossa.

" M i sad idemo u drugi svijet", reče Candide. " B e z sumnje, bit će to onaj u kome je sve dobro. Jer, mora se priznati, čovjeku ponekad dođe da zaplače kad gleda što se u našem svijetu dešava u fizičkom i mo­ralnom pogledu."

su u početku povijesti Paragvaja neku vrstu teokracije i postupno su se odmetnuli od kralja Španjolske, digli ustanak indijanskih plemena kad je Španjolska htjela ustupiti Portugalu grad San-Sacramento. Urođenici su se tom prilikom htjeli osloboditi svih bijelaca.

49

"Ja vas volim svim srcem," odgovori Cunegonde, "al i mi je duša još preplašena svim onim što sam vid­jela i što sam propatila."

"Sve će biti dobro," odgovori Candide. "S morem ovog novog svijeta već bolje stoji nego s morima Euro­pe: mirnije je, a vjetrovi su stalniji. Bez sumnje je novi svijet onaj koji je najbolji od svih mogućih svjetova."

"Neka bi Bog to dao," reče Cunegonde, "al i ja sam bila tako strahovito nesretna u svom svijetu da mi se duša odrekla svake nade."

" V i se žalite?" reče im starica. " E h , moja gospođice, niste vi upoznali one nesreće koje sam ja upoznala."

Cunegonde umalo prasne u smijeh, i starica joj se učini vrlo smiješnom što tvrdi da je nesretnija od nje.

" E j , dobra ž e n o ! " reče ona. " A k o vas nisu silovala dva Bugarina, ako niste dobili dva udarca nožem u trbuh, ako vam nisu razorili dva zamka, ako vam pred očima nisu zaklali dva oca i dvije majke, ako niste vidjeli kako dva vaša dragana tuku bičem na auto-da-

ne vidim čime biste to mogli mene nadmašiti . Dodajte još da sam rodila kao barunica sa sedam­deset dva pretka, a da sam bila kuharica."

odgovori starica, "v i ne znate kakva sam ja roda, a kada bih vam pokazala samo svoju straž­njicu, ne biste tako govorili i ne biste tako naprečac sudili."

Ove riječi probudiše najveću radoznalost u Cunegonde i Starica im započe pričati ovim riječima.

50

Jedanaesto

STARIČINA POVIJEST

"Nisu moje oči uvijek bile ovako izgrizene i crve­nih rubova, niti mi se nos spuštao do brade, niti sam uvijek bi la sluškinja. Ja sam kći pape Urbana i

od Palestrine. Do moje četrnaeste godine poučavali su me u dvorcu kojem svi zamci vaših nje­mačkih baruna ne bi mogli biti ni a samo jedna moja haljina vrijedila je više nego sva raskoš i sjaj Vestfalije. Rasla sam svakim danom sve ljepša,

usred uživanja, poštovanja i nade. Već sam budila ljubav. Moje grudi su pupale. I kakve su to grudi bile! Bijele, čvrste, isklesane kao u Venere Medicejske. Pa kakve samo oči ! Kakve trepavice! Kakve crne obrve! I kakvi su u mojim zjenicama bli­stali plamenovi, pred kojima je sjaj zvijezda, kako su mi govorili pjesnici iz našeg susjedstva! Žene koje su me oblačile i svlačile padale su u zanos gleda­jući me sprijeda i odostraga, a svi su muškarci željeli biti na njihovu mjestu.

Primijetile krajnji oprez autora; sve do danas bilo pape imenom X; on se boji pripisati kopile nekom poznatom papi. Kakva Kako savjest! Ova je bilješka dodana nakon Voltaireove smrti. Nema je u izdanju. Misli se zapravo na papu Urbana VIII, koji je umro 1644.

51

Zaručila sam se s jednim knezom, gospodarom Kakav je to samo bio knez! Lijep

kao ja, sav sazdan od ljupkosti i čari, blistava duha i žarke ljubavi. Voljela sam ga kao što se prvi put voli, kao Boga, zanosno. Svadba je bila pripremljena: nevi­đena raskoš i sjaj, sve same svečane predstave, viteške trke, opere bez prestanka, a cijela mi Italija ispjeva sonete od kojih nijedan nije bio ni osrednje vrijed­nosti. Već sam se nalazila na pragu svoje sreće kad mog kneza pozva k sebi na šalicu čokolade neka stara

koja mu je bila ljubavnica: umro je za nepuna dva sata u strahovitim grčevima. A l i , sve je to samo sitnica. Moja se mati, iako mnogo manje ucvi­ljena nego ja, namisli na neko vrijeme skloniti s tako zlokobnog mjesta. Nedaleko od Gaete imala je vrlo lijepo imanje i mi se ukrcasmo na jednu galiju iz na­šeg kraja, svu pozlaćenu kao oltar Svetog Petra u Rimu, kad se odjednom neki gusar iz ustremi na nas i zakvači nam galiju. Naši su se vojnici branili kao pravi papini vojnici: popadaše svi na koljena i od sebe oružje, moleći gusara da im da oproštaj in articulo

Odmah ih svukoše i oni ostadoše goli kao majmuni, i moju majku s njima, i naše dvorkinje, i samu. Mora se čovjek zaista diviti kako ta gospoda brzo svla­če ljude! A l i me još začudi kad nam svima

- Feudalni posjed jugu In articulo mortis. - U času smrti. Pred samom smrću.

52

prste u jedno mjesto gdje mi žene inače do­puštamo da nam se zavlače samo cjevčice. Taj mi se obred činio vrlo čudnovatim: eto kako sudi o svemu kad se makao dalje od svoje zemlje. Ubrzo saznah da je to bilo zato da vide nismo li tamo sakrili koji dijamant. To je običaj koji postoji od nezapamće­nih vremena kod svih prosvijećenih naroda koji plove morima. Saznala sam da pobožna gospoda malteški vitezovi nikad ne zaborave tako učiniti kad im Turci i Turkinje padnu šaka. To je zakon međunarodnog prava

nitko dosad nije pogazio.

trebam vam govoriti kako je teško jednoj mla­doj kad vode s majkom kao robinju u Maroko. M o ž e t e već predočit i sebi što smo sve mo­rale propatiti na brodu. M a t i mi je bi la još vrlo lijepa; naše počasne djevojke, naše proste sobarice, sve je to u sebi imalo više draži nego što se može skupiti u cijeloj A f r i c i . A ja sam bila zanosna, bila sam sama ljepota i ljupkost, a uz to još nevina. A l i to nisam dugo ostala: taj cvijet, koji je nekad bio namijenjen prekrasnom knezu od Massa-Carrare, ubra gusarski kapetan. To je bio neki odvratan crnac, koji je vjerovao da mi time još ukazuje osobitu čast. Zaista, zacijelo smo gospođa od Palestrine i ja bile vrlo snažne kad smo odoljele svemu što smo morale podnijeti do svog dolaska u Maroko. A l i ostavimo to sada: to su tako obične stvari da ne vri­jede spomena.

53

Maroko plivao u krvi kad mi stigosmo. Svih pe­deset sinova imalo je svoje što je prouzročilo pedeset građanskih ratova: crnci protiv crnaca, crnci protiv polucrni protiv polucrnih, protiv Nastalo je bilo opće klanje bez kraja i konca širom cijelog carstva.

Tek što smo se iskrcali, kad iskočiše pred nas neki crnci iz tabora neprijateljskog našem gusaru. Htjeli su mu preoteti plijen. Mi smo, poslije dijamanata i zlata, predstavljale najveću Gledala sam svo­j i m očima borbe kakve vi ne možete nikad vidjeti u svojim europskim podnebljima. U sjevernih naroda krv nije dovoljno vatrena; oni ne luduju za ženama onoliko kako je to svugdje u Afr ici . Rekao bi čovjek da vašim Europljanima mlijeko teče u žilama: vitriol i vatra teku u žilama stanovnika Atlasa i okolnih zema­lja. B o r i l i su se bijesno kao lavovi, kao tigrovi, kao zmije toga kraja, da odluče čije ćemo biti. Jedan Maur zgrabi moju majku za desnu ruku, poručnik mog ka­petana povuče je sebi za lijevu, jedan maurski vojnik dohvati je za jednu nogu, jedan od naših gusara držao ju je za drugu. Tako su naše djevojke bile vučene skoro sve u isti mah između četiri vojnika. Moj me je kapetan skrivao iza leđa; u ruci mu je bila sablja

i on je ubijao svakoga tko bi se usprotivio nje­govu bijesu. Naposljetku vidjeh kako sve naše

Mulai imao je više sinova koji su se pri kraju njegove vladavine borili za vlast.

54

Talijanke i moju majku rastrgoše, isjekoše, ta čudovišta koja su se oko njih otimala. moji drugovi, kao i oni koji su ih mornari, crnci, polucrnci, mulati i na koncu moj kapetan, svi izginu, i ja ostadoh izdišući na gomili mrtvaca. Takvi su se prizori kao što je poznato, na prostoru dužem od tri milja, ali nitko nije propustio ni jednu od pet dnevnih molitava koje propisuje Muhamed.

Teškom mukom se iz hrpe tolikih nagomi­lanih leševa i otpuzah prema jednom velikom stablu naranči, na obali obližnjeg potoka. Tu se sruših od užasa, od umora, od groze, od očaja i gladi. Ubrzo se moja iscrpljena čula predaše snu, koji je više sličio na nesvijest nego na počinak. Bijah tako u stanju izne­moglosti i neosjetljivosti, lebdeći između života i smrti, kad osjetih da me nešto pritišće i vrpolji se na mom tijelu. Otvorih oči i spazih bijelog čovjeka, dobrodušna izgleda, kako uzdiše i govori kroza zube:

che coglioni!

1 che sciagura d'essere senza - O, kakva je to nesreća

kad netko

55

Dvanaesto poglavlje

NASTAVAK STARIČINIH

"Iznenađena i ushićena što čujem jezik svoje do­movine, ne manje začuđena riječima koje je izgovorio taj čovjek, odvratili mu da ima gorih one na koju se on žali. S malo riječi obavijestih ga o gro­zotama sam preživjela, pa se opet onesvijestili. On me odnese u jednu obližnju kuću, naredi da me polože u postelju i da mi daju da založim. Dvorio me je, laskao mi, tješio me, rekao da nije vidio ništa tako lijepo kao što sam ja, i da nikad nije toliko zažalio za onim što mu nitko više ne može povratiti.

sam iz reče on. škope svake godine dvije-tri tisuće djece. Neka umru od toga, neka dobiju glas ljepši od ženskoga, neka odu upravljati sudbinom Nada mnom je ta opera­cija izvršena s vrlo mnogo uspjeha, i ja postadoh pje­vač u kapeli kneginje od

ja. on plačući. zar ste vi

ona mala koju sam ja poučavao do njene

Aluzija na Talijana Broschija zvan najslavnijeg soprana svog koji 1737. do 1759. bio angažiran na španjolskom dvoru i velik utjecaj na kralja Ferdi­nanda VI.

56

šeste godine i koja je već onda obećavala da će biti lijepa kao što vi

sam to, a mati mi leži raščetvorena četiri stotine koraka odavde, pod gomilom

Ispričah mu što mi se dogodilo, a on meni ispriča svoje doživljaje i obavijesti me kako ga je jedna krš­ćanska sila poslala marokanskom kralju da s tim vla­darom zaključi ugovor po kome će mu isporučivati barut, topove i brodove, da bi pomoću njih uništio trgovinu ostalih

zadatak je reče taj čestiti eunuh. ću se ukrcati u Ceuti i vratit ću vas natrag u Italiju.

Ma che sciagura senza

Ja mu zahvalih, raznježena do suza, a on, umjesto da me doprati u Italiju, odvede me natrag u Alžir i proda deju te Tek što sam bila prodana kuga, koja je bila obišla cijelu Afriku, Azi ju i Europu, poče bjesnjeti po Alžiru. Vi ste doživjeli potres, ali jeste l i , gospođice, ikada imali kugu?"

"Nisam nikad", odgovori barunica. " D a ste je imali," nastavi starica, "priznali biste da

potres nije ništa prema njoj. U Afr ici je ona vrlo česta i ja se od nje razboljeh. Zamislite, kakav položaj za kćer jednoga pape koja ima petnaest godina, a koja je

Portugal je bio u savezu s Marokom protiv Luja XIV (sultan Mulai

Dej - naslov poglavara Alžira (XVII-XIX. i Tunisa st.) za vrijeme turskog suvereniteta nad tim zemljama.

57

za tri mjeseca doživjela bijedu i ropstvo, koju su skoro iz dana u dan silovali, koja je vidjela kako joj četvore

pretrpjela glad i rat, i koja umire bolesna od kuge u Alžiru. Ipak, ja nisam umrla. A l i moj eunuh, dej i gotovo cijeli alžirski nastradaše od nje.

K a d popusti prvi bijes te strašne kuge, rasprodaše dejovo roblje. Mene kupi neki trgovac i odvede u Tunis. Proda me nekom drugom trgovcu, koji me preproda u Tripolis. Iz Tripolisa me preprodaše u

iz Aleksandrije u a iz u Carigrad. Najzad dođoh u nekom agi kojem ubrzo zatim da ide braniti A z o v od koji su ga opsjedali.

Taj aga, koji je bio vrlo pažljiv prema ženama, vede sa sobom cijeli svoj i smjesti nas u neku malu utvrdu na koju su čuvala dva crna eunuha i dvadeset vojnika. Poubijasmo neobično mnogo Rusa, ali nam oni dobro vratiše milo za drago. Opustošiše A z o v ognjem i mačem, ne poštedješe ni staro ni mlado, ni muško ni žensko. Ostade samo naša mala utvrda. Neprijatelj nas htjede glađu prisiliti na predaju. Ona dvadesetorica janjičara bjehu se zaklela da im neće živi pasti u ruke. Najzad do krajnosti pri-

glađu budu prisiljeni pojesti ona naša dva eunuha, samo da ne bi pogazili zakletvu. Nekol iko dana potom odlučiše pojesti žene.

Opsada i privremeno zauzeće - 1696. Palus - Staro ime Azovskog mora.

S nama je bio neki vrlo pobožni imam, pun saža­ljenja, i on im održa lijepu propovijed, savjetujući im da nas ne umore sasvim.

reče on, po polovicu stražnjice svim ovim gospođicama: slatko ćete se najesti, pa ako opet zatreba, ostaje vam isto toliko poslije nekoliko dana. Nebo će vam biti zahvalno za to milosrdno djelo i pomoć će vam

B io je vrlo dobar govornik i uvjeri ih. Izvršiše nad nama tu užasnu operaciju. Imam nam stavi onaj isti melem što ga stavljaju djeci poslije obrezivanja. Sve smo umalo pomrle.

Tek što janjičari pojedoše ručak kojim smo ih mi snabdjele, pristigoše Rusi na šajkama. Nijedan ne iznese živu glavu. Rusi se nisu ni osvrnuli na naše stanje, ali se svugdje nađe poneki francuski kirurg; jedan od njih, i to vrlo vješt, uze nas njegovati. On nas izliječi i, dok sam živa neću zaboraviti kako mi je on, kad su mi rane sasvim zarasle, davao stanovite prijed­loge. Uostalom, reče nam svima da to ne uzimamo previše k srcu. Uvjeravao nas je da se već u više opsa­da tako nešto dešavalo i da je to zakon rata.

Čim su moje drugarice prohodale, uputiše ih u M o ­skvu. Pri podjeli ja pripadoh nekom koji me uze za i koji mi je darivao svakoga dana po dvadeset udaraca bičem. A l i ovaj gospodin, s još tride­set boljara, svrši poslije dvije godine na zbog

Riječ o Pobuni

59

nekih dvorskih spletki, te ja iskoristih taj događaj i pobjegoh. Prođoh cijelu Rusiju. Dugo sam služila po krčmama u Rigi , zatim u Rostocku, Wismaru, Leipzi-gu, Utrechtu, Leidenu, Haagu, Ostarjela sam u bijedi i sramu, samo s jednom polovi­nom stražnjice, ali ne zaboravljajući ni trenutka da sam kći jednog pape. Stoput se htjedoh ubiti, ali mi se još živjelo. Ta je smiješna slabost možda jedna od najkob-nijih naših prirodnih sklonosti; jer ima li čega glupljeg nego neprestano vući sa sobom teret koji bismo stalno željeli zbaciti? Groziti se svoga života i držati do tog života. Jednom riječju, hraniti u njedrima zmiju koja nas ujeda, sve dok nam i samo srce ne izjede.

Vidjela sam u zemljama kroz koje sam sudbom bila gonjena i po krčmama u kojima sam služila neobično velik broj stvorenja koja su se užasavala svog života, ali sam vidjela samo dvanaest njih koji su dobrovoljno učinili kraj svojoj bijedi: tri crnca, četiri Engleza, četiri i jednog njemačkog pro­fesora po imenu Napokon postadoh sluški­nja kod Zidova don Issachara. On me je dodijelio vama, lijepa moja gospođice, i ja sam se vezala za vašu sudbinu i više bavila zgodama vašega života nego svoga. Ne bih vam nikako ni spomenula svoje nedaće da me niste malo izazvali i da nije na brodu običaj da se pričanjem rastjera dosada. Smijem reći,

Robeck (1672 - 1739), u Švedska. Propovijedao samoubojstvo i skočio u rijeku Weser.

60

gospođice, da imam iskustva, da poznajem svijet. Zabavljajte se malo, zatražite od svakog putnika da vam ispriča svoju prošlost, pa ako se nađe samo jedan koji često prokleo život, koji nije često rekao sebi da je najnesretniji čovjek na svijetu, bacite me naglavačke u more."

Trinaesto poglavlje

K A K O JE CANDIDE BIO PRISILJEN DA SE A N E I OD LIJEPE CUNEGONDE I OD STARICE

K a d je lijepa Cunegonde čula staričinu povijest, ukaza joj svu pažnju se duguje osobama takva položaja i takva značaja. Usvoji njezin prijedlog: zatraži od svih putnika da jedan za drugim ispričaju svoje doživljaje. Candide i ona da starica ima pravo.

"Šteta, zaista, što su mudrog Panglossa, protivno običaju, objesili na jednom Sad bi nam ispričao divnih stvari o fizičkom i moralnom zlu koje je pritisnulo zemlju i more, a ja bih već imao hrabrosti da se uz dužno poštovanje, staviti mu odre­đene primjedbe."

I dok je svatko pričao svoj brod je plovio sve dalje. Iziđoše na kopno u Cunegonde, satnik Candide i starica odoše guverneru don

61

Fernandu y y Mascarenes, y y Suza. Ovaj gospodin bio je toliko tašt koli­

ko priliči onomu ima toliko imena. Govorio je s ljudima s prijezirom, tako je pri tom visoko držao nos, tako neumoljivo podizao glas, tako zapovjednički naglašavao, tako se šepirio, da su svi oni koji su ga pozdravljali dobivali volju da ga istuku. V o l i o je ludo i žene i Cunegonde mu se učini nečim najljepšim što je ikad vidio. Prvo što je učinio bi lo je da upita je li ona satnikova žena. Njegovo ponašanje kad je uputio to pitanje uznemiri Candidea. Nije smio reći da mu je žena, budući da ona stvarno to nije ni bila; nije smio reći da mu je sestra, budući da ni to nije bila. I mada je ova laž u bila nekad često u upotrebi kod naših starih, a mogla bi korisno poslu­žiti i našim suvremenicima, njegova duša bila je odveć čista da bi mogao iznevjeriti istinu.

"Gospođica Cunegonde," odgovori on, "treba mi učiniti čast da pode za mene, i zato mi pokorno molimo Vašu Preuzvišenost da izvoli obaviti naše

Don Fernando y Figueora, y Mascarenes, y Lampourdos, y Suza visoko sučući brkove, nasmija se gorko i naredi satniku Candideu da održi smotru svoje čete. Candide posluša i guverner ostade s gos­pođicom On joj izjavi ljubav; uvjera­vaše je da će se sutra vjenčati s njom crkveno, i l i na koji drugi način, kako se to ljepotici već bude

misli na Abrahama i Saru u Egiptu.

62

svidjelo. Cunegonde ga zamoli da joj dopusti da koji tren razmisli, da se posavjetuje sa staricom i odluči.

Starica reče Cunegonde ovako: "Gospođice, vi imate sedamdeset dva pretka, a

nemate ni prebijene pare. Samo o vama ovisi da po­stanete žena najmoćnijeg gospodara Južne Amerike, koji ima vrlo lijepe brkove. Zar je vaše da se razmeće-te nekom nepokolebljivom Vas su silovali Bugari; jedan Židov inkvizitor uživali su vašu milost. Tko je mnogo propatio, stekao je neka prava. Iskreno vam kažem, da sam ja na vašem mjestu, ne bih se ni trenutak dvoumila da se udam za gospodina guvernera i da učinim gospodina Candidea sretnim čovjekom."

Dok je starica ovako zborila, sa svom mudrošću koju donose godine i iskustvo, spaziše kad jedan mali brod uplovi u luku. Nosio je alkada i alguazile i evo što se dogodilo:

Starica je sasvim dobro pogodila da je jedan fra­njevac širokih rukava ukrao Cunegondin novac i nakit u Badajosu, kad je ona s žurno bježala. Taj fratar htjede prodati nekoliko dragulja nekom zlataru, i ovaj prepozna vlasništvo Velikog inkvizitora. Prije no što će ga objesiti, franjevac prizna da ih je bio ukrao. On prokaza osobe i put kojim su krenule. Za Cunegondin i bijeg već se znalo, i sad pođoše njihovim tragom u Cadiz. Ne gubeći vrijeme,

i - Sudac i policajci u

63

poslaše jedan brod u potjeru za njima. Brod je već bio stigao u pristanište Buenos Airesa. Odmah se proširi vijest da će se iskrcati jedan i da goni ubojice Njegove Vel ikog inkvizitora. Mudra starica odmah što valja učiniti.

" V i ne možete bježati," reče Cunegonde. "a i ne­mate se čega bojati. Niste vi ubili Njegovu Preuzviše-nost. A uostalom, guverner je zaljubljen u vas i neće dopustiti da vam učine kakvo zlo. Ostanite gdje jeste."

Odmah otrča Candideu: "Bježite", reče mu, " i l i ćete za jedan sat biti spa­

ljeni." Nije se smjelo gubiti ni časa. A l i kako se rastati od

Cunegonde, i kamo se skloniti?

poglavlje

K A K O SU C A N D I D E A I C A C A M B A PARAGVAJSKI ISUSOVCI

je poveo sa sobom iz Cadiza jednog slu­gu, kakvih se mnogo viđa po španjolskim obalama i kolonijama. B i o je četvr t inom Španjolac, rođen od oca meleza u B i o je dječak u crkvenom koru, mornar, redovnik, vojnik,

je mjesto ispod (Argentina).

64

Zvao se i veoma je volio svoga gos­podara, zato što je njegov gospodar bio vrlo do­bar čovjek. osedla ona dva konja.

•Hajde, gospodaru, poslušajmo staričin savjet; bje­žimo glavom bez obzira."

Candide u plač. moja mila Cunegonde! Zar da vas napustim

sad, kad se gospodin guverner sprema obaviti naše vjenčanje? V i , Cunegonde, koju sam doveo s drugog kraja svijeta, što će biti s vama?"

" B i t će što može biti", odgovori Cacambo. " Ž e n e se nikad ne brinu mnogo za sebe; B o g njihovu brigu vodi. Brzo

"Kuda me vodiš? Kamo ćemo? Kako ćemo bez Cunegonde?" govorio je Candide.

"Tako mi svetog Jakova Kompostelskog," odgo­vori Cacambo, ste ratovati protiv isusovaca:

sad za njih. Ja pril ično dobro poznajem puto­ve, odvest ću vas u njihovo carstvo i oni će biti ushi­ćeni što im dolazi satnik koji vježba na bugarski način. Vi ćete se nevjerojatno obogatiti. K a d netko ne nađe što mu treba u jednom svijetu, on ide u drugi. Nema ničeg ljepšeg nego kad čovjek nešto novo vidi i radi."

" T i si, dakle, već bio u Paragvaju?" upita Candide. dabome da sam bio", odgovori Cacambo. " B i o

sam u kolegiju UzašaŠća i poznajem

65

Los kao što znam ulice u C a -dizu. Divna stvar, to njihovo namjesništvo! To carstvo već ima više od tri stotine milja u dužinu i podijeljeno je na trideset pokrajina. Los Padres imaju tamo sve, stanovnici ništa. To je pravi uzor razuma i pravde. Ja, vidite, ne znam ima li ičega tako božanstvenog kao što su Los Padres, koji ovdje sa španjolskim i portugal­skim kraljem ratuju, a u Europi te kraljeve ispovijedaju, koji ovdje ubijaju Španjolce, a u Madridu im pokazuju put na nebo. To je zaista divno! Sad naprijed! Vi ćete postati najsretniji čovjek među ljudima. Kako će biti zadovoljni oci isusovci kad čuju da im dolazi satnik koji zna bugarske vježbe!"

Čim stigoše do prve granične postaje, Cacambo reče predstraži da jedan satnik želi razgovarati s go­spodinom zapovjednikom. Odmah odoše izvijestiti glavnu stražu. Jedan paragvajski časnik otrča i kleče pred zapovjednika da ga obavijesti o ovom događaju. Candidea i Cacamba najprije razoružaše, pa im oduzeše ona dva konja. Sprovedoše zatim oba stranca kroz dva reda vojnika. Zapovjednik se nalazio na drugom kraju, s trorogim šeširom na glavi, zadig-

mantijom, m a č e m o bedrima i kratkim kopljem

Los Padres. - " O c i " (isusovci). je upravljao provincijal, tj. drugi stupanj u isusovačkoj hijerarhiji, poslije oca generala. Oni su radije kao podmladak primali strance, misleći da će njima upravljati lakše nego Španjolcima. Zato su zabranjivali da Španjolac boravi na tom teritoriju duže od tri dana (Voltaire kaže "tri

66

ruci. On dade znak; smjesta dvadeset četiri čovjeka ova dva došljaka. Jedan narednik im priopći

da moraju čekati, da zapovjednik ne može razgovarati s njima, da prečasni otac provincijal ne dopušta nijed­nom Španjolcu da otvori usta doli u njegovu pri­sustvu, niti da u zemlji duže od tri sata.

"A gdje je prečasni otac provincijal?" upita Cacambo. je završio službu Božju i sad je na smotri odgovori narednik, vi mu možete cjelivati

ostruge tek poslije tri sata." reče Cacambo, "gospodin satnik umire od

gladi kao i ja, a nije Španjolac. Nijemac je. Zar ne bismo mogli objedovati dok čekamo Prečasnoga?"

Narednik ode i smjesta izvijesti zapovjednika o tom razgovoru:

"Neka je blagoslovljen B o g ! " reče taj gospodin. "Budući da je Nijemac, mogu razgovarati s njim. Odvedite ga u moju sjenicu."

Odmah dopratiše Candidea u jednu sjenicu ukrašenu vrlo lijepim stupovima od zelenog i zlatnog mramora i krletkama u kojima su bil i kolibri, biserke i sve najrjeđe ptice. Izvrstan ručak bio je pri­premljen u zlatnim posudama i, dok su Paragvajci jeli kukuruz iz drvenih zdjela nasred polja pod vrelim sun­cem, prečasni otac komandant uđe u sjenicu.

To je bio vrlo lijep mlad čovjek, svježih i punih bi­ obraza, visokih obrva, oka, crvenih ušiju,

rumenih usana, ponosita držanja, ali njegov ponos nije bio niti ponos Španjolca niti ponos isusovca.

67

i oružje što su im ga bil i oduzeli, kao i oba konja. Cacambo im položi zobi blizu sjenice i ispuštaše ih iz vida, bojeći se prepada.

Candide najprije poljubi pa zatim posjedaše za stol.

" V i ste. dakle, Nijemac?" upita isusovac na nje-mačkome.

"Jesam, prečasni oče", odgovori Candide. I jedan i drugi, dok su izgovarali te riječi, gledali su se do krajnosti iznenađeni i s uzbuđenjem koje nisu mogli savladati.

"A iz koje ste njemačke zemlje?" zapita isusovac. "Iz prljave provincije Vestfalije", odgovori Can­

dide. "Rođen sam u zamku Thunder-ten-tronckh." " A h , Bože, je l i m o g u ć e ! " uzviknu komandant. " D i v n a l i č u d a ! " uzviknu Candide. "Jeste li to vi?" reče komandant. " T o nije m o g u ć e ! " reče Candide. Obojica se umalo srušiše od iznenađenja, zagrliše

i proliše potoke suza. "Što, zar to vi, prečasni? V i , brat lijepe Cune­

gonde? V i , koga su Bugari ubili? V i , sin gospodina baruna? V i , isusovac u Paragvaju! E, zaista, čudan je ovaj Panglosse! Kako bi vam sad drago bilo, samo da vas nisu objesili."

Zapovjednik naredi da se povuku i crnci i Parag­vajci, robovi koji su posluživali piće u peharima od gorskog kristala. Zahvaljivao je Bogu i svetom Ignaci-ju po tisuću puta i stezao Candidea u naručje. L i c a su im bila sva okupana suzama.

68

" V i ćete se još više začuditi, još više ćete plakati od radosti, još više biti izvan sebe," reče Candide, "kad vam kažem da je vaša sestra, gospođica Cunegonde, za koju ste vjerovali da je rasporena, živa i zdrava."

"Nedaleko od vas, kod gospodina guvernera

Buenos Airesa. A ja sam došao ratovati s vama." Svaka riječ koju su izgovorili u tom dugom razgo­

voru, gomilala je čudo na čudo. Cijela im je duša na jeziku, zaposjela im pažnjom uho i blistala

u oku. Pa kako su bili Nijemci, ostadoše dugo za sto­lom, očekujući prečasnog oca provincijala. I evo što zapovjednik ispriča svom dragom Candideu.

Petnaesto poglavlje

JE CANDIDE UBIO BRATA SVOJE DRAGE CUNEGONDE

"Sjećat ću se cijelog svog života onoga strašnog dana kad sam vidio kako mi ubijaju oca i majku, a siluju sestru. K a d se Bugari povukoše, moje divne sestre više nigdje nije bilo, a moju majku, mog oca i mene, tri zaklane s lužavke i tri zaklana dječaka baci­še na jedna kola da nas odvezu i sahrane u jednoj isusovačkoj kapeli, dvije milje od zamka mojih pre­daka. Jedan isusovac poškropi nas svetom vodicom;

69

bila je strašno Nekol iko kapi upade mi u oči. Svećenik primijeti da mi se očni kapak malo pokre­nuo; položi mi ruku na srce i osjeti da još kuca. zaše mi p o m o ć i poslije tri tjedna potpuno Vi se sjećate, dragi Candide, da sam ja bio vrlo lijep čovjek; tada postadoh još ljepši i zato prečasni otac Croust prior toga osjeti prema meni

prijateljstvo. Dade mi iskušeničku manti­ju i poslije nekog vremena poslaše me u R i m . Otac general baš podmladak među mladim nje­mačkim isusovcima. Gospodari Paragvaja primaju što manje mogu španjolske isusovce: više vole stran­ce, jer misle da njima mogu bolje upravljati. Prečasni otac general procijeni da sam dostojan da obrađujem ovaj Božji vinograd, te nas trojica - jedan Poljak, jedan Tirolac i ja - Po dolasku bijah počašćen zvanjem i č inom poručnika. Sada sam pukovnik i duhovnik. Mi ćemo dočekati kako valja trupe španjolskog kralja, i ja vam j a m č i m da će biti izopćene iz Crkve i potučene. Providnost vas šalje ovamo da nam pomognete. A je li zaista istina da je moja draga sestra Cunegonde u našoj bl izini, kod guvernera Buenos Airesa?"

Candide potvrdi pod zakletvom da je to istina da ne može biti veća. I opet im potekoše suze.

Barun nije znao što je dosta grleći Candidea, nazi­vao svojim bratom, svojim spasiteljem.

Osorni isusovac, poznat

70

uzviknu on. " M o ž d a ćemo moći, dragi moj Candide, zajedno ući u grad kao pobjednici i preoteti moju sestru Cunegonde."

" T o je moja najtoplija želja," odgovori Candide, "jer sam se namjeravao oženiti njome i još se tomu nadam."

" V i , drski čovječe!" na to će barun. " V i biste imali toliko smjelosti da se oženite mojom sestrom, koja ima sedamdeset dva plemićka pretka? Smatram da ste strašno bezobrazni kad mi se usuđujete govoriti o tako drskoj

Sav skamenjen tim riječima, Candide mu odgovori: "Prečasni oče, ništa tu ne mogu svi plemićki preci

na svijetu. Ja sam istrgao vašu sestru iz naručja jednog Židova i jednog inkvizitora; ona mi je vrlo zahvalna i želi poći za mene. Uvijek mi je govorio doktor Pan-

da su svi ljudi jednaki, i ja ću se svakako oženiti njome."

" T o ćemo još vidjeti, huljo!" uzviknu barun od i u isti mah udari ga snažno

mača po l icu. U tren oka Candide izvuče svoj mač i do balčaka ga zari u trbuh barunu isusovcu. A l i izvlačeći ga sva krvava, on zaplaka:

" A h , Bože uzviknu. " U b i o sam svog bivšeg gospodara, svog prijatelja, svog šurjaka. Nema boljeg čovjeka na svijetu od mene, a evo, ubio sam već tri čovjeka i među tom trojicom, dvojica su svećenici."

Cacambo, je čuvao stražu na ulasku u sjenicu, utrča unutra.

71

"Preostaje nam samo da skupo prodamo život", reče mu gospodar. "Sad će zacijelo ući u sjeni­cu: moramo umrijeti s m a č e m u ruci."

Cacambo, koji je u životu vidio i veća čuda. ne izgubi prisutnost duha. Skide s baruna isusovačku mantiju, navuče je Candideu, metnu mu pokojnikov četvrtasti šešir i pope ga na konja. Sve to bi izvršeno u tren oka.

"Sad, gospodaru, u trk! Svi će misliti za vas da ste neki isusovac koji ide izdavati zapovijedi i mi ćemo se već naći s one strane granice prije no što uzmognu poći za nama." te riječi dobro ni izgovorio, a već

letio na konju, vičući na španjolskom: "S puta! S puta! Ide prečasni otac pukovnik!"

Šesnaesto

ŠTO SE DESILO OVOJ DVOJICI PUTNIKA S DVJEMA DVA M A J M U N A

1 S DIVLJACIMA Z V A N I M DUGOUHI

Candide i njegov sluga već su bili s one strane gra­nice, a nitko u logoru nije još znao za smrt njemačkog isusovca. Uvijek budni Cacambo bio se pobrinuo da napuni torbu kruhom, čokoladom, šunkom, voćem i s nekoliko mjerica vina. Na svojim ko­njima zađoše duboko u neku nepoznatu zemlju gdje

72

nigdje ne opaziše puta. Napokon se pred njima ukaza lijepa livada ispresijecana potocima. Naša dva putnika

konje da pasu. Cacambo predloži svom gospo­daru da jede, a sam mu dade za to primjer.

" K a k o mi možeš nuditi da jedem šunku", odgovori Candide, "kad sam ubio sina gospodina baruna i kad

osuđen da nikad više u životu ne vidim divnu ospođicu Zašto da i dalje voje bijedne dane kad ih moram provoditi daleko od

nje, u grižnji savjesti i u očaju? A što će tek reći novine

Ipak, dok je tako govorio, nije zaboravio jesti. Sunce je zalazilo. Ova dva zalutala čovjeka začuše nekoliko slabih krikova, koji kao da dolažahu od nekih žena. Nisu mogli razaznati da li su to krici radosti i l i bola, ali odmah skočiše na noge, obuzeti onim nemirom i koje sve izaziva u ljudima kad se nalaze u zemlji. To su dvije djevojke, potpuno nage, koje su lako skakutale krajem livade, dok su dva majmuna trčala za njima i ujedala ih za stražnjice. Candidea obuze sažalje­nje. Kod Bugara je bio naučio dobro gađati, i oborio bi lješnjak u grmu, a da list ne takne. Dohvati svoju špa­njolsku opali i ubi ta dva majmuna.

"Neka je Gospodu hvala, dragi Cacambo! Izbavio sam velike opasnosti ova dva jadna stvorenja. A k o

Journal de - Les pour des et des književni časopis iz XVIII. stoljeća,

koji su od izdavali isusovci u gradu Trevouxu.

73

sam počinio grijeh jednog inkvizitora i jednog isusovca, sad sam ga zacijelo iskupio spasivši život ovim dvjema djevojkama. To su možda dvije gospo­đice iz uglednih kuća i ovo što nam se desilo može nam pribaviti vrlo velike koristi u ovoj zemlji."

Htjede nastaviti, ali mu se jezik zaveza kad spazi kako one dvije djevojke nježno grle majmune i suze nad njihovim tijelima, potresajući svud una­okolo zrak kricima.

"Nisam očekivao toliko reče on napokon Cacambu, koji mu odgovori:

" E , sad ste napravili gospodaru: ubili ste ljubavnike ovih dviju gospođica."

"Njihove ljubavnike? Je li to moguće? Vi se šalite sa mnom, Cacambo. Kako da vam vjerujem?"

"Gospodaru dragi," odvrati Cacambo, " v i se uvijek svemu čudite. Zašto mislite da je neobično što u po­nekim zemljama majmuni zadobivaju naklonost žena? Oni su četvrtinom ljudi, kao što sam ja četvrt inom

" A h , tako je," nastavi Candide, "s jećam se da sam

slušao od doktora Panglossa da su se odavno nekada takvi slučajevi događali i da su iz te mješavine nastali

fauni i i da je to vidjelo više velikih ličnosti starog vijeka, ali sam smatrao da su to bajke."

"Sad ste se zacijelo uvjerili da je to istina", reče Ca­cambo. "Sad vidite kako se ponašaju žene koje nemaju

Egipani, satiri i fauni su mitološka šumska bića, pratioci boga

74

nimalo kućnog odgoja. Samo se ja bojim da nam ove poštovane gospođice ne navuku kakvu nevolju na vrat."

Ovo zdravo rasuđivanje navede Candidea da se skloni s livade i da se uvuče dublje u šumu. Tu je večerao s I obojica, pošto portu­galskog inkvizitora, guvernera Airesa i baru­na, zaspaše na mahovini. K a d se probudiše, osjetiše da se ne mogu maknuti. To je bilo zato što su ih Dugo­

stanovnici te zemlje, kojima su ih potkazale one dvije gospođice, prekonoć zavezali konopcima od lika. Oko njih je stajalo pedesetak Dugouhih, do kože golih, naoružanih strijelama, buzdovanima i

sjekirama. Jedni su kuhali vodu u nekom velikom drugi pripremali a svi vikahu:

" T o je isusovac! To je isusovac! Sad ćemo se osve­titi, a dobro ćemo se počastiti ! Pojedimo isusovca!

isusovca!" "Lijepo sam vam rekao, dragi gospodaru," uzviknu

tužno Cacambo, "da će nam ove dvije djevojke napa­kostiti."

Candide opazi kotao i reče: "Nas će, nema sumnje, sad ispeći ili skuhati. Ah, što

bi rekao doktor Pangloss kad bi vidio kako izgleda čista priroda? Sve je dobro; neka bude! A l i se mora priznati da je zaista grozno izgubiti gospođicu Cune­gonde, pa da vas poslije Dugouhi nataknu na

Dugouhi, španjolski - Indijanci s gornjeg toka Ama­ koji su nosili velike ukrase u ušima i time ih istezali.

75

Cacambo nikako nije gubio glavu. " N e očajavajte reče on utučenom Candideu.

"Ja razumijem pomalo jezik ovih plemena i sad ću razgovarati s njima."

" N e zaboravi im predočit i", doda Candide, "kako je užasno nečovječno kuhati ljude i kako je to malo kršćanski."

"Gospodo," poče Cacambo, " v i namjeravate, kao što vidim, pojesti danas jednog isusovca. To je sasvim u redu. Ništa pravednije nego tako postupiti sa svojim neprijateljima. Jer nas, zaista, prirodno pravo uči da ubijamo svog bližnjeg, i tako se radi širom cijelog svijeta. A k o se mi ne koristimo pravom da ga pojede­mo, to je samo zato što na drugom mjestu nalazimo dobre hrane, ali vi nemate ista sredstva kao mi. Sva­kako je bolje pojesti svoje neprijatelje nego prepustili vranama i gavranima plodove svoje pobjede. Samo, gospodo, vi ne biste željeli pojesti svoje prijatelje. Vi mislite da ćete sad nataknuti na jednog isu­sovca, a u stvari ćete ispeći svog branitelja, neprijate­lja svojih neprijatelja. se mene tiče, ja sam rođen u vašoj zemlji; ovaj gospodin je moj gospodar, i ne

da nije isusovac nego je, naprotiv, maloprije ubio jednog isusovca i nosi odijelo što mu ga je ski­nuo. To je ono što vas je prevarilo. Da vidite je li istina što vam velim, uzmite njegovu mantiju, odnesite je do prve granične postaje kraljevstva Los Padresa. Raspitajte se je li moj gospodar ubio jednog isusovač­kog oficira ili nije. Ne treba vam za to mnogo vremena,

76

možete nas i poslije pojesti, ako ustanovite da sam vam lagao. A l i ako sam vam rekao istinu, vi tako dobro poznajete načela javnog prava, običaje i zako­ne, da nam morate pokloniti

Dugouhima se ove riječi učiniše vrlo razumnima. odmah dvojicu svojih uglednika da bez okl i­

jevanja odu i saznaju istinu. O v a dva izaslanika izvrši-še svoj zadatak kao ljudi i se ubrzo s povoljnim vijestima. Dugouhi odvezaše oba zaroblje­nika, ukazaše im sve moguće počasti, ponudiše im djevojaka, dadoše da se okrijepe, otpratiše ih do gra­nice svojih zemalja uz radosne uzvike:

"Nije Nije

Candide se nije prestajao diviti razlogu svog oslo­

bođenja. "Kakav Kakv i su ovo ijudi! K a k v i su ovo

govorio je on. " D a nisam bio te da jed­nim udarcem mača probodem brata gospođice Cunegonde, pojeli bi me bez milosti. A l i , na kraju krajeva, čista priroda je dobra, budući da ovi ljudi ne samo da me nisu pojeli nego su me obasuli s tisuću ljubaznosti čim su doznali da nisam isusovac."

77

Sedamnaesto poglavlje

D O L A Z A K CANDIDEA I NJEGOVA SLUGE U I ŠTO SU

T A M O VIDJELI

K a d stigoše na granicu zemlje Dugouhih. Cacambo reče Candideu:

"Vidite da ova na polutka nije ništa bolja od one druge. Poslušajte vi mene i vratimo se najkraćim putem u Europu."

" K a k o da se vratimo", upita Candide, "i kamo da krenemo? A k o pođem u svoju zemlju, tamo Bugari i Abari kolju sve što stignu; ako se vratim u spalit će me smjesta; ako ostanemo u ovoj zemlji, mogu nas svakog časa na A l i kako da se odlučim napustiti onaj dio svijeta u kome živi gospođica Cunegonde?"

" P o đ i m o u smjeru reče Cacambo. "Ta­mo ćemo naći Francuze, koji lutaju svuda po bijelom svijetu. Oni bi nam mogli pomoći . Bog će nam se možda

Nije bilo tako lako doći do Oni su, dodu­še, znali otprilike na koju stranu treba krenuti, ali su svuda unaokolo planine, rijeke, ponori, divljaci bil i strahovite prepreke. Konji im od umora; hranu što je bjehu ponijeli pojedoše; cijeli jedan mjesec hranili su se divl j im plodovima, kad se

78

najzad nađoše blizu jedne rječice duž koje su rasle kokosove palme, te ih one održaše u životu i nadi.

Cacambo je davao uvijek isto tako dobre savjete kao i ona i on reče Candideu:

"Dalje se ne može. dosta je bilo pješačenja. Eno tamo na rijeci v idim jedan prazan čun, napunimo ga kokosovim orasima, sjednimo u taj čamčić i pustimo da nas struja nosi niz vodu. Rijeke uvijek vode nekom naseljenom mjestu. A k o ne nađemo nešto ugodno, naći ćemo bar nešto novo."

" P o đ i m o " , reče Candide, " i preporučimo se Pro­

Nekoliko milja plovil i su između obala čas cvjet-

ih, čas golih, čas ravnih, čas strmih. Rijeka se ne- širila; najzad se gubila pod svodom straho-

ita stijenja koje se dizalo nebu pod oblake. Putnici su mali hrabrosti da se prepuste rijeci na volju pod taj vod. Sužena na tome mjestu, rijeka ih ponese strano

brzinom i hukom. Poslije dvadeset četiri sata ni ugledaše opet svjetlost dana, ali im se čamac razbi

u komade o podvodne grebene. Mora l i su se vući sa stijene na stijenu cijelu milju. Napokon im puče pred očima ogroman vidik ograđen nepristupačnim plani­nama. Ci jel i predio bio je za užitak, kao i za potrebu; svuda je korisno bilo spojeno s ugodnim. Putove su prekrivala i l i , bolje reći, ukrašavala kola sjajna po izgledu i građi na kojima su sjedili muškarci i žene neobične a koja su hitro vukli krupni

79

crveni brže no najbolji ski i meqineski ati.

"Evo konačno zemlje koja je bolja nego Vestfali- Candide. K o d prvog sela na koje je naišao on iziđe s Ca-

na obalu. Nekol iko seoskih dječaka odjeve­nih u zlatne tkanine, potpuno igralo se pločicama na ulasku u ono malo mjesto. Naša dva čovjeka iz drugog dijela svijeta zastadoše ih radoznalo promatrati: njihove pločice bile su dosta široki okrugli kamičci, žuti, crveni i zeleni, i čudno su blistali. Put­nici zaželješe podići sa zemlje nekoliko njih: to je bilo samo zlato, sam smaragd i rubin, od kojih je najmanji mogao biti najveći ukras prijestolja velikog

"Ovo su zacijelo djeca ovdašnjeg kralja koja se igraju školice", reče Candide. Uto se pojavi seoski učitelj i pozva djecu natrag u školu.

"Vidiš," reče Candide, "ovo je odgojitelj kraljeve porodice."

M a l i odrpanci napustiše odmah igru, ostavljajući na zemlji pločice i sve što im služilo za zabavu. Candide ih pokupi, otrča do odgojitelja i ponudi ih ponizno, objašnjavajući mu znacima da su njihova kraljevska veličanstva zaboravila svoje zlato i drago kamenje. Seoski učitelj se nasmiješi, baci ih na lju, pogleda načas vrlo iznenađeno Candidea u lice i pođe opet dalje.

Crveni ovnovi su lame.

80

Putnici su, naravno, pokupili rubine i sma­ragde.

"Gdje smo mi to?" uzviknu Candide. " M o r a biti da kraljevsku djecu u ovoj zemlji lijepo odgajaju kad ih uče da preziru zlato i drago kamenje."

Cacambo nije ništa manje iznenađen nego Can­dide. Najzad stigoše do prve kuće u selu: ona je bila sagrađena kao kakav dvorac u Europi. Gomila svijeta tiskala se na ulazu, a još više unutra u kući. Čula se vrlo ugodna glazba, a neki izvrstan miris dopirao iz kuhi­nje. Cacambo se približi vratima i ču kako govore pe­ruanski; to je bio njegov materinji jezik, jer nam je svima poznato da je Cacambo rođen u u jednom selu gdje se govori samo tim jezikom.

"Ja ću vam biti tumač," reče on Candideu, unutra, ovo ovdje je krčma."

Odmah ih dva momka i dvije djevojke iz gostioni­ce, odjeveni u zlatne tkanine, s kosama povezanim svilenim vrpcama, da sjednu za zajednički stol. četiri juhe, uza svaku po dva zatim jednog kuhanog kondora teškog dvjesto funti, dva pečena majmuna, osobito ukusna, tri stotine brića jednoj zdjeli i šest stotina kolibrića u drugoj; pa onda izvrsna variva s mesom, izvanrednog peciva; sve u posudama od gorskog kristala. M o m c i i djevoj­ke iz gostionice nalijevali su razne slatke napitke spravljene od šećerne trske.

Za stolom su sjedili većinom trgovci i kočijaši, svi vrlo uglađeni, i oni postaviše nekoliko pitanja

81

Cacambu, s mnogo obzira i nenametljivosti, a na nje­gova odgovoriše tako da dozna sve što je želio.

K a d se završi ručak, Cacambo, kao i Candide. po­misli da će dobro platiti objed ako bace na stol dva krupna komada zlata koja su bi l i pokupili. Gostioničar i gostioničarka prasnuše u smijeh i dugo su se od smijeha. Napokon se umiriše.

"Gospodo," reče gostioničar, "vidimo zaista da ste stranci, a mi ih ovdje nismo navikli viđati. Ne zamje­rite nam što smo prasnuli u smijeh kad ste ponudili da nam platite šl junkom s naših drumova. Vi zacijelo nemate ovdašnjeg novca, ali niti ga ne trebate imati da biste ovdje ručali. Sve gostionice, podignute radi udobnosti trgovaca, plaća vlada. Vi ste ovdje slabo ručali, jer je ovo naše s iromašno selo, ali na svakom drugom mjestu dočekat ćemo vas kako vam dolikuje."

Cacambo je tumačio Candideu sve što je govorio domaćin, a Candide je slušao zadivljen i zbunjen isto toliko koliko i njegov prijatelj Cacambo, koji je pre­vodio.

" P a kakva je ovo zemlja," pitali su jedan drugoga, "čitavom ostalom svijetu nepoznata, u kojoj je cijela priroda po svemu od naše? To je vjerojatno ona u kojoj je sve dobro, jer takva jedna zemlja mora svakako postojati. Mogao je učitelj Pangloss reći što hoće, ali ja sam često primjećivao da sve ide prilično loše u Vestfaliji."

82

Osamnaesto poglavlje

ŠTO SU VIDJELI U ZEMLJI ELDORADO

Cacambo pokaza pred svojim domaćinom svu svo­ju radoznalost. Domaćin mu reče:

"Ja sam velika neznalica i meni je tako dobro, ali mi imamo ovdje jednog starca koji se povukao s dvora, a koji je najučeniji i čovjek u državi."

On odmah zatim odvede Cacamba starcu. Candide je imao samo sporednu ulogu i svog slugu je sad pratio.

Uđoše u jednu vrlo prostu kuću, jer su vrata na njoj bila samo od srebra, a zidovi obloženi samo zlatom, ali izrađeni s toliko ukusa da ih ni najraskošnije oblo­ženi zidovi nisu mogli nadmašiti . Istina, predsoblje je bilo presvučeno samo umjetnim rubinima i smaragdi­ma, ali način na koji je sve bilo složeno, nadoknađi­vao je tu krajnju skromnost.

Starac dočeka ova dva stranca na divanu ispunjenu perjem kolibrića i naredi da im ponude slatka pića u dijamantnim peharima, pa zatim udovolji njihovoj radoznalosti ovim riječima:

" M e n i su sto sedamdeset dvije godine, i od svog pokojnog oca, kraljeva konjušara, doznao sam o č u d n i m prevratima kroz koje je prošao Peru, a koje je on vidio svojim očima. Ovo kraljevstvo je neka­dašnja postojbina Inka, koji vrlo nerazborito

83

iz nje da pokore jedan dio svijeta, a koje najzad uni-štiše Španjolci.

Vladari njihova roda, koji ostadoše u svom bjehu mudriji. Oni. uz pristanak naroda, izdadoše na­redbu da nijedan stanovnik ne smije izići iz naše male kraljevine, i to nas je održalo u nevinosti i sreći. Špa­njolci su nešto maglovito doznali o našoj zemlji i nazvali je a jedan Englez po imenu vitez

primakao se čak sasvim blizu nje, ima tome oko sto godina. A l i kako nas sa svih strana okružuju nepristu­pačne stijene i provalije, uvijek smo dosad ostali zašti­ćeni od gramzljivosti europskih naroda, koji vo žude za šljunkom i blatom s naše zemlje i koji bi nas pobili sve do jednoga, samo da ga se dokopaju."

Razgovor potraja dugo. Kretao se oko oblika vla­ običaja, žena, javnih priredaba, umjetnosti.

Napokon Candide, koji je oduvijek imao sklonosti za metafiziku, upita preko Cacamba da li u njihovoj zemlji postoji kakva vjera.

Eldorado - španjolski "zlatna zemlja". - Zamišljalo se da postoji negdje oko današnje Venezuele, između Amazone i Voltaire ju je uzimao kao svoju Utopiju. Sir Raleigh (1552 - 1618), engleski pomorac, istraživač,

vojnik, političar i putopisac, ljubimac Elizabete I. Osnovao koloni­ju (koja se nije održala), tražio Eldorado, preoteo dad Lažno optužen za veleizdaju 1603, na smrt po naredbi Jakoba I pomilovan i zatočen u do Nakon neuspjela traganja za zlatnim rudnicima u Gva­jani, ipak pogubljen. se putopisima Voltaire služio.

84

Starac blago pocrveni. reče. "Zar možete u to sumnjati? Zar nas

vi smatrate Cacambo ponizno upita koja je vjera u Eldoradu.

Starac opet pocrveni. "Zar mogu postojati dvije vjere?" odgovori on.

" M i vjerujemo, ja mislim, u ono u što vjeruje cijeli svijet. Mi slavimo Boga od večeri do jutra."

"Slavite li vi samo jednog boga?" upita Cacambo, koji je bio tumač Candideovih nedoumica.

"Očig ledno", reče starac, " ih nema ni dva, ni tri, ni četiri. M o r a se priznati da ljudi iz vašeg svijeta po­stavljaju nekakva čudna pitanja."

Candide je bez prestanka postavljao pitanja ovom dobrom starcu. Htjede doznati kako se u Eldoradu mole Bogu.

" M i mu se nikako ne molimo", odgovori dobri i poštovanja dostojni mudrac. "Nemamo što tražiti od njega; dao nam je sve što nam Mi mu stalno zahvaljujemo." Radoznali Candide zaželi vidjeti sve­ćenike, upita preko svog tumača gdje se oni nalaze. Dobroćudni starac se nasmiješi.

"Prijatelji moji," reče, "mi smo svi svećenici. Kralj i sve glave porodica svako jutro pjevaju svečane pjesme zahvalnice, a prati ih pet do šest tisuća glazbenika."

Ovo je učenje Deisti priznaju postojanje Boga kao prauz-roka svijeta, ali vjeruju svijet prepušten sam sebi i da Bog ne vodi brigu o čovjeku ni o svijetu koji je stvorio. Voltaire je bio deist.

85

"Kako? Zar vi nemate redovnika koji propovijeda­ju, raspravljaju, vladaju, kuju spletke i spaljuju ljude kad nisu njihova mišljenja?"

"Trebali bismo za to biti ludi", reče starac. " M i smo ovdje svi istog mišljenja i ne razumijem što želite reći s tim svojim redovnicima."

Čitav taj razgovor ushiti Candidea i on pomisli u sebi: "Ovo je sasvim drugo nešto nego Vestfalija i za- gospodina baruna. Da je naš prijatelj

bio u Eldoradu, ne bi više govorio da Thun-der-ten-tronckh najljepše što postoji na svijetu. Doista, čovjek treba putovati."

Poslije ovog dugog razgovora dobri starac naredi da upregnu kočiju sa šest ovnova i odredi dvanaest svojih slugu da odvedu putnike na dvor.

"Oprostite," reče im, "š to me starost lišava časti da vas pratim. Kralj će vas primiti tako da nećete biti nezadovoljni, a vi nećete zacijelo uzeti za zlo naše običaje, ako vam se neki od njih ne svide."

i Cacambo popeše se u kočije i šest ovnova poletje, te za nepuna četiri sata stigoše do kraljeva dvorca na kraju prijestolnice. Glavni portal bio je visok dvjesto dvadeset stopa, a širok sto. N e m o g u ć e je opisati od kakve građe je bio načinjen. V i d i se već po tome da je morao imati nesrazmjerno veću vrijednost nego šljunak i pijesak koji mi nazivamo zlatom i dra­gim kamenjem.

Dvadeset lijepih djevojaka iz kraljeve garde doče­ka Candidea i Cacamba pri silasku s kočija, odvede ih

86

u kupaonu i odjene u odijelo od kolibrićeva paperja. Poslije toga ih dvorski dostojanstvenici i dostojan­stvenice uvedoše u kraljeve dvorane kroz dva reda od po tisuću glazbenika, kao što je to uvijek običaj. K a d se približiše prijestolnoj dvorani, Cacambo upita jed­nog uglednika što treba učiniti da se pozdravi Njegovo Veličanstvo: treba li pasti na koljena i l i treba li staviti ruke na glavu i l i na stražnjicu, treba li lizati prašinu dvorane, jednom riječju, kakva je cere­monija.

"Običaj je", reče velikodostojnik, "da se kralja za­grli i poljubi u oba obraza."

Candide i Cacambo padoše oko vrata Njegovu Ve­ličanstvu, koje ih primi s najvećom ljubaznošću i pozva ih uljudno na večeru.

U međuvremenu ih da im pokažu grad, javne građevine se dizahu pod oblake, trgove ukrašene tisućama stupova, fontane s čistom vodom, druge sa slatkim pićem od šećerne trske, koje su ne­prestano tekle na ve l ik im trgovima popločanim nekim dragim kamenjem, iz kojega se širio miris koji je pod­sjećao na šeboj i cimet. Candide zatraži da vidi palaču pravde i skupštinu. Rekoše mu da ih nema i da nitko ne ide na sud. Upita da li ima zatvora i rekoše mu da nema. A l i ga najviše iznenadi i obradova Palača zna­nosti, gdje je vidio galeriju od dvije tisuće koraka, prepunu matematičkih i fizikalnih sprava.

Pošto su za cijelo popodne obišli otprilike tisućiti dio grada, odvedoše ih natrag kralju. Candide sjede za

87

stol s Njegovim Veličanstvom, sa svojim slugom i nekoliko gospođa. Nikad se nije bolje

jelo i nitko nije bio duhovitiji za večerom nego Nje­govo Veličanstvo. Cacambo je Candideu kraljeve duhovite riječi i, mada su bile prevođene, one su se uvijek doimale duhovitima. Od svega čemu se

divio, ovome se nije najmanje zadivio.

tako mjesec dana u tom gostoljubivom utočištu. Candide je neprestano govorio Cacambu:

je, opet velim, da u kome sam rođen ne vrijedi koliko ova zemlja u smo sada, ali ovdje ipak nema gospođice Cunegonde. I ti, zacijelo, imaš neku draganu u Europi. A k o ostanemo ovdje, bit ćemo samo ono što i ostali; naprotiv, ako se vratimo u svoj svijet, makar samo s dvanaest ovnova natovare­nih šljunkom iz Eldorada, bit ćemo bogatiji od svih kraljeva skupa. Nećemo se više morati bojati inkvizi­tora ć e m o lako dobiti natrag

Ove riječi bijahu po volji Cacambu. Svatko voli lutati po svijetu upravo toliko, da se pokaže među svojima, da se pred svijetom hvali onim što je vidio na svojim putovanjima, te se i ova dva sretna čovjeka

da više ne budu sretni i da Njegovo Veličan­stvo mole za otpust.

"Ludo je to što činite", reče im kralj. "Znam, dodu­še, da moja zemlja vrlo malo znači, ali kad je nekom prilično dobro na jednom mjestu, onda tu treba ostati. Nemam, svakako, prava da si lom zadržavam strance:

88

to bi bila tiranija koja je nepoznata našim zakonima i našim običajima. Svi su ljudi slobodni. Idite kad god želite, ali izlazak odavde zaista težak. N e m o g u ć e je vratiti se uz vodu brzom rijekom kojom ste nekim čudom došli, i koja protječe ispod svoda od stijenja. Planine koje okružuju cijelu moju kraljevinu visoke su deset tisuća stopa i ravne su kao zidine. Svaka se pro­teže u širinu više od deset milja; s njih se može sići samo preko provalija. A l i budući da vi bezuvjetno hoćete otputovati, naredit ću svojim upraviteljima sprava da za vas načine jednu koja će vas udobno prenijeti. Nakon što vas prebace na onu stranu plani­ne, dalje vas nitko neće smjeti pratiti, jer su se moji podanici zavjetovali da nikad neće izaći iz svoje zem­lje, a toliko su pametni da nikad neće pogaziti svoj zavjet. Inače tražite od mene što vam srce želi."

" M i molimo Vaše Veličanstvo", reče Cacambo, "samo za nekoliko ovnova natovarenih hranom, šljun­kom i blatom ove zemlje."

Kralj se na to nasmija i reče: " N e mogu shvatiti zašto vaši Europljani toliko vole

ovo naše žuto blato, ali ponesite ga koliko hoćete, pa budite sretni i veseli."

Odmah zapovjedi svojim inženjerima da sagrade spravu koja bi ova dva neobična čovjeka prebacila izvan kraljevstva. Tr i tisuće vrijednih fizičara stade raditi na njoj. B i l a je gotova za petnaest dana i stajala je preko dvadeset milijuna funti u d o m a ć e m novcu. Popeše na tu spravu Candidea i Cacamba. Tu

su bila dva krupna crvena ovna, osedlana i zauzdana, na kojima će jahati kad budu prešli preko planina, dvadeset teretnih ovnova natovarenih hranom, trideset koji su nosili poklone s najvećim rijetkostima koje je ta zemlja imala i pedeset natovarenih zlatom, dragim kamenjem i dijamantima. Kralj nježno pritisnu na grudi obje skitnice.

Divno je bilo gledati kako su odlazili i kako su što i njih i njihove ovnove podigli na vrh planina. Fizičari se oprostiše s njima kad su ih doveli na sigur­no, i Candideu je sad jedina želja i misao bila da po­kloni svoje ovnove Cunegonde.

"Sad imamo čime platiti guverneru Buenos Airesa, ako se gospođici Cunegonde može i odrediti cijena. Pođimo u ukrcajmo se, pa ćemo poslije vidjeti koju ćemo kraljevinu moći kupiti."

Devetnaesto poglavlje

ŠTO IM SE DOGODILO U SURINAMU, I KAKO SE CANDIDE UPOZNAO

S MARTINOM

Prvi dan putovanja je za naša dva putnika bio sa­svim ugodan. Nj ih je bodrila pomisao da su vlasnici većeg blaga nego što ga mogu skupiti Azi ja , Europa i Afr ika . Candide je sav sretan urezivao

90

ime u stabla. Drugoga dana dva njiho­va ovna zaglaviše u nekoj barušt ini i tu potonuše zajedno s tovarom koji su nosi l i . D v a druga uginuše od umora za nekoliko dana. Sedam i l i osam, zatim, uginu od gladi u nekoj pustinji. N e k i se poslije ne­kol iko dana u provalije. Napokon, poslije sto dana pješačenja, ostadoše im samo dva ovna. Candide reče Cacambu:

"Prijatelju moj, vidiš li kako su prolazna dobra ovog svijeta? Postojana je samo vrlina i sreća što m o ž e m o ponovo vidjeti gospođicu Cunegonde."

" T o priznajem," odgovori Cacambo, "a l i nama još ostaju dva ovna s više blaga nego što će ga ikad imati španjolski kralj, a ja, eno, vidim, daleko tamo, neki grad za koji misl im da je koji pripada Ho-lanđanima. Sad smo na završetku svojih muka i na početku svojih sretnih dana."

K a d su bil i blizu grada, naiđoše na jednog crnca, ispruženog na zemlji, koji je na sebi imao samo pola svoje odjeće, a to znači pola plavih platnenih gaća. Taj je bijednik bio bez desne noge i bez lijeve šake.

" Z a ime Bož je ! " uzviknu Candide na holand- " Š t o radiš tu, prijatelju, u tom strašnom stanju

u kom te vidim?" "Čekam svog gospodara, gospodina Vanderdendura,

čuvenog trgovca." " D a li ti je to gospodin Vanderdendur uč inio?"

Nekadašnja Nizozemska Gvajana. Glavni grad

"Jest, gospodine", reče crnac. "Takav je ovdje obi­čaj. Daju nam samo jedne platnene gaće dvaput na godinu, kao jedinu odijeću. K a d radimo u pa nam žrvanj dohvati prst, odrežu nam kad pokušamo pobjeći, odrežu nam nogu. M e n i se desilo i jedno i drugo. Eto, po tu cijenu vi u Europi jedete šećer. A kad me je majka prodavala na obali Gvineje za deset srebrnih patagona, rekla mi je:

sine, blagoslovi naše idole, klanjaj im se odsad i zauvijek, oni će ti učiniti život sretnim. Tebi je palo u čast da budeš rob naših gospodara bijelaca i time doneseš sreću ocu i

ne znam jesam li ja njima donio ali oni meni nisu. Psi. majmuni i papagaji imaju tisuću puta bolju sudbinu nego mi. Holandski idoli, koji su me pre­obratili, govore mi svake nedjelje da smo svi mi djeca Adamova, i crni i bijeli. Ja se ne razumijem u rodo­slovlje, ali ako je istina što ti propovjednici govore, onda smo svi mi jedan s drugim u rodu. Samo, morate priznati da se sa svojim ne može užasnije postupati."

Panglosse!" uzviknu Candide. " T i nisi predvi­đao da ima ovakvih grozota. Sad je svršeno: najpo-

moram se odreći tvog optimizma." "A to optimizam?" upita Cacambo. " A h , " reče Candide, "to je kad netko s ushićenjem

tvrdi kako je sve dobro, premda mu je loše."

To se zaista radilo, pod izgovorom da se kotač ne može dovolj­no brzo zaustaviti, te se na taj način spašava život unesrećenoga.

92

i prolijevaše suze gledajući tog te plačući uđe u Surinam.

Prvo o čemu su se raspitali bilo je nalazi li se u luci kakav brod koji bi se mogao otputiti u Aires. Onaj komu su se obratili bio je upravo neki brodo­vlasnik Španjolac i on im ponudi da zaključe s njim poštenu pogodbu. Zakaza im sastanak u jednoj krčmi, a Candide i vjerni mu Cacambo odoše ga onamo čekati sa svoja dva ovna.

Kako je Candide uvijek bio otvoren čovjek, ispriča Španjolcu sve svoje doživljaje i prizna mu da hoće oteti Cunegonde.

" N e pada mi na pamet da vas prevezeni u Buenos Aires", odgovori vlasnik broda. "Objesili bi me, a i vas skupa sa mnom. Lijepa Cunegonde je najmilija ljubavnica Njegove Preuzvišenost i ."

Candidea kao da grom pogodi. Dugo je plakao. Najzad odvuče Cacamba na stranu i reče mu:

"Evo, dragi prijatelju, što ti je činiti. Obojica imamo u džepu dijamanata za pet i l i šest milijuna; ti si okretniji od mene. Pođi ti po gospođicu Cunegonde u Buenos Aires. Ako se guverner usprotivi, daj mu jedan milijun; ako ga ne nagovoriš, daj mu dva. Ti nisi ubio nikakvog inkvizitora i prema tebi neće biti nepovjerljivi. Ja ću opremiti drugi brod. poći ću u Veneciju i tamo ću te čekati. To je slobodna zemlja, gdje se nitko ne boji ni Bugara, ni Abara, ni Židova, ni inkvizitora."

Cacambo odobri tu mudru odluku. Duša ga je bo­ljela što se rastaje od tako dobrog gospodara koji mu

93

je postao prisan prijatelj, al i zadovoljstvo što će mu biti od koristi nadjača bol što ga napušta. Oni se za-grliše plačući. Candide ga upozori da nikako ne zaboravi dobru staricu. Cacambo još istog dana. Vel ika je dobričina bio taj Cacambo.

Candide ostade još neko vrijeme u čeka­jući da neki drugi brodovlasnik pristane odvesti u Italiju njega i ona dva ovna koja su mu bila preostala. On uze nekoliko slugu i pokupova sve što je potrebno za dug put. Konačno mu se javi gospodin Vanderden-dur, vlasnik jednog velikog broda.

" K o l i k o tražite", upita on tog čovjeka, "da me odavde prevezete ravno u Veneciju, mene, moje sluge, moju prtljagu i ova dva ovna koja vidite?"

Vlasnik zatraži deset tisuća pijastera. Candide pri­stade bez riječi.

"Gle, gle!" reče u sebi razboriti Vanderdendur. "Ovaj stranac daje deset tisuća pijastera bez pogađanja. Taj mora vrlo bogat." Trenutak poslije se vrati i pri­opći da ne može putovati ako ne dobije dvadeset tisuća.

"Dobro," reče Candide, "dat ću vam toliko." " A h ! ah!" reče trgovac sasvim tiho u sebi. "Ovaj

čovjek daje dvadeset tisuća pijastera isto tako laka srca kao i deset t isuća."

Vrati se ponovo i izjavi da ga ne m o ž e odvesti u Veneciju za manje od trideset tisuća.

" P a dat ću vam trideset tisuća", odgovori Candide. " G l e ! gle!" opet pomisli u sebi trgovac.

"Trideset tisuća pijastera ne znače ništa za ovog

94

čovjeka. Bit će da ova dva ovna nose neko neizmjerno blago. Ne tražimo zasad više, naplatimo najprije onih trideset tisuća, pa ćemo poslije vidjeti što ć e m o . "

Candide proda dva mala dijamanta; onaj manji vri­jedio je više nego sav novac što ga je tražio brodo­vlasnik. On ga isplati unaprijed. Ukrcaše zatim ona dva ovna, a Candide pođe za njima na jednoj maloj lađi da bi stigao do broda u luci. Vlasnik broda ugrabi priliku, razvi jedra, otisnu se od obale; vjetar mu se pokaza povoljnim. Unezvijeren i zgranut, Candide ga brzo izgubi iz vida.

" A h , " uzviknu, "ovo je lupeština zaista dostojna Starog

Vrati se na obalu sav utučen od boli, što je jer je izgubio blago bi učinilo bogatim

dvadeset vladara. On ode holandskom sucu pa, kako je bio malo

uzrujan, zalupa žestoko na vrata. Uđe unutra i izloži što mu se dogodilo, vičući malo jače no što se pristoji. Sudac ga najprije kazni s deset tisuća pijastera jer je dizao buku; zatim ga strpljivo sasluša i obeća da će izvidjeti njegov slučaj čim se onaj trgovac vrati, pa mu naplati još deset tisuća pijastera za troškove saslušanja.

Ovakav postupak dovede Candidea do krajnjeg

očaja. On je, istina, doživio još stoput bolnijih nesreća u životu, ali mu se zbog suca i brodovlasnika koji ga je bio pokrao, uzmuti sva žuč i on pade u duboku sjetu. Ljudska pakost se ukaza nje­govu duhu u svojoj rugobi. Prevrtao je u sebi

samo tužne misli . kako je jedan francuski brod stajao spreman da krene u Bordeaux, a on nije više morao ukrcavati ovnove natovarene zakupi za umjerenu cijenu jednu kabinu na a objavi u gradu da će platiti prijevoz, hranu i dati dvije tisuće pijastera nekom česti tom čovjeku koji pristane putovati s njim. ali pod uvjetom da to bude čovjek kome se najviše ogadio dosadašnji život i koji je naj-nesretniji u toj pokrajini.

se tolika gomila pretendenata da ih ni cijela jedna mornarica ne bi mogla primiti. Candide je želio izabrati i odabra dvadesetoricu koja su mu se učinila najpogodnijima za društvo, a od kojih je svaki tvrdio da zaslužuje prvenstvo. On ih okupi u svojoj krčmi i dade im večeru, pod uvjetom da mu se svaki zakune da će vjerno ispričati svoj život, a sam obeća da će izabrati onoga koji mu se bude činio naj­dostojnijim sažaljenja i s pravom životom koji vodi, a ostalima će dati neku nagradu.

To posijelo potraja do četiri sata ujutro. Slušajući sve njihove doživljaje, Candide se sjeti onoga što mu je kazala starica na putu za Buenos Aires i njezine oklade da nema čovjeka na brodu kojemu se nisu dogodile velike nesreće. Pomišl jao je na pri svakom događaju su mu ispričali.

"Taj Pangloss", reče on u sebi, "imao bi sada pri­lično muke da dokaže svoj sistem. Vol io bih sad ovdje. Zacijelo, ako je sve dobro, onda je to samo u Eldoradu, a ne u ostalim zemljama

96

Najzad se odluči u korist jednog sirotog učenjaka koji je deset godina radio za amsterdamske On je bio mišljenja da nema na svijetu zanata koji bi se mogao čovjeku više ogaditi.

Tog učenjaka, koji je inače bio neka dobričina, bila je pokrala žena, tukao sin, napustila kći, pobjegavši s nekim Portugalcem. Upravo su mu bi l i oduzeli neku malu službicu od koje je životario, a pastori u Surina-

gonili su ga, jer su smatrali da je M o r a se priznati da su i ostali bi l i isto tako nesretni kao i on, ali se Candide nadao da će mu učenjak odagnati dosadu na putu. Svi ostali njegovi suparnici zaključiše da im Candide čini strašnu nepravdu, al i ih on umiri davši svakomu po sto pijastera.

Dvadeseto

ŠTO SE DOGODILO NA M O R U C A N D I D E U I MARTINU

Stari učenjak, koji se zvao Martin, ukrca se, dakle, s Candideom za Bordeaux. Obojica su mnogo vidjela i mnogo propatila; i kad bi brod trebao ploviti od

Voltaire je imao sporova s izdavačima u Amsterdamu i nazivao ih "razbojnicima", "zrelim za vješala" itd.

Socinijanci su sekta koju je utemeljio Sozzini (1525 - 1562), teolog Nije priznavao misterije ni simbole.

97

preko Rta dobre nade u Japan, imali bi oni na cijelome putu što razgovarati o moralnom i fizičkom zlu.

U nečem je ipak Candide imao veliku prednost pred on se još neprestano nadao da će vidjeti gospođicu Cunegonde, a Martin se više nije imao čemu nadati. Povrh toga, on je imao zlata i dija­manata, i mada je izgubio sto velikih crvenih ovnova koji su nosili najveća blaga ovog svijeta, mada ga je neprestano tištala u duši lupeština onog holandskog brodovlasnika, ipak, kad bi pomislio što mu je ostalo u džepovima i kad je govorio o Cunegonde, naročito na kraju objeda, naginjao bi Panglossovu sustavu.

"A vi, gospodine što vi mislite o svemu tome?" upita on učenjaka. "Kakvo je vaše mišljenje o moralnom i fizičkom zlu?"

"Gospodine," odgovori Martin, "moji su me po­povi optuživali da sam a ja sam u stvari

" V i se šalite sa mnom," reče na to Candide, "nema

više na svijetu." "Ima, ja sam to", reče Martin. ćete, ja drukčije

ne mogu razmišljati." " M o r a da je đavo ušao u vas", reče Candide.

su sekta koju je osnovao Manes (Mani), filozof teolog iz drugog stoljeća. Po njemu je čovjek, od pada Adamova, u vlasti materije i zlog boga. Do nas je ta sekta doprla u vidu bogumila (patarena), a u Francusku kao albigeois. Između te dvije hereze, socinijanaca i u stvari nema nikakve veze.

98

" O n se toliko miješa u stvari ovoga svijeta," odgo­vori Martin, "da bi se mogao naći i u meni, kao i na svakom drugom mjestu, ali ja moram reći da, kad ba­cim pogled na ovu Zemljinu loptu, i l i bolje reći lopticu, mislim da ju je Bog ostavio na milost i l i nemilost ne­kom pakosnom biću. Izuzimam, Eldorado. Još nisam našao grad koji ne želi propast susjednomu gra­du, ni porodicu koja ne želi iskopati grob drugoj kojoj porodici. Svugdje se slabi užasavaju moćnih, pred kojima puze, a moćni postupaju s njima kao sa stadom čija se vuna i meso prodaju. Mil i jun ubojica postrojenih u pukove juri s jednog kraja Europe na drugi i discipli­nirano ubija i pljačka da zaradi sebi koru kruha, jer nisu naučili pristojniji zanat. A u gradovima za koje bi se reklo da uživaju blagodati mira i u kojima cvjetaju umjetnosti i zanati, ljude razapinje više zavisti, briga i nespokoja nego što zala kakav opsjedani grad. Skriveni jadi još su bolniji nego bijede koje se iznose u javnost. Jednom riječju, ja sam toliko vidio i toliko iskusio da sam manihejac."

" A l i ipak ima i dobra", odgovori Candide. " M o ž e biti," reče Martin, "a l i ja ne znam za njega." Usred ove prepirke začu se topovski pucanj. Grm­

ljavina je svakog trenutka bila sve jača. Svi dalekozore. Spaziše dva broda koji se bore na udalje­nosti od otprilike tri milje. Vjetar dotjera i jednu i drugu lađu tako blizu francuskomu brodu da su svi s užitkom mogli pratiti borbu. Na kraju, jedan od ta dva broda ispali bočni plotun na drugi tako nisko i točno

99

da ga probi i potpuno potopi. Candide i Martin primi­jetiše jasno oko stotinu ljudi na palubi broda koji je tonuo: svi su dizali ruke k nebu i užasno zapomagali. Trenutak poslije sve proguta more.

"Eto vidite", reče Martin, "kako ljudi postupaju jedni s drugima."

"Nema sumnje", odgovori Candide, " ima nečega đavoljeg u svemu tome."

Kako to izreče, opazi da nešto jarko crveno pliva nedaleko od njegova broda. Spustiše u vodu brodski čamac da vide što bi to moglo biti: bio je to jedan od njegovih ovnova. Candide se više obradova što je opet našao tog jednog ovna nego što se bio ražalostio kad ih je izgubio cijelu stotinu, natovarenih krupnim dija­mantima iz Eldorada.

Francuski kapetan ubrzo razabra kapetan koji je potopio brod bio Španjolac, a kapetan potopljenog broda neki holandski gusar. To je bio upravo onaj koji je bio pokrao Candidea. Neizmjerno blago kojega se taj zlikovac dokopao ostade sahranjeno zajedno s njim na dnu mora, a samo se jedan ovan spasi.

"Vidite", reče Candide, "da zločin ponekad biva kažnjen. Taj lupeški holandski brodovlasnik doživio je sudbinu koju je zaslužio."

" D a , " reče Martin, "al i zašto su trebali potonuti i putnici na njegovu brodu? Bog je kaznio tog lupeža, đavo je potopio one ostale."

Uto francuski i španjolski brod nastaviše put, a Candide nastavi svoje razgovore s Martinom. Prepirali

su se neprestano petnaest dana i petnaestoga dana bi l i su još tamo gdje i prvoga. Ipak su bar razgovarali, priopćavali jedan drugom misli i uzajamno se tješili. Candide je milovao svog ovna.

" K a d sam tebe pronašao," govorio je, "naći ću za­

cijelo i Cunegonde."

Dvadeset prvo

CANDIDE I MARTIN SE PRIBLIŽAVAJU FRANCUSKOJ OBALI I RAZMIŠLJAJU

Napokon ugledaše francusku obalu. "Jeste li ikad, gospodine Martine, b i l i u Fran­

cuskoj?" upita Candide. " B i o sam", odgovori Martin. "Proputovao sam više

njenih pokrajina; ima nekih u kojima je polovina sta­novnika luda, nekih gdje je svijet odveć lukav, drugih gdje je većina prilično dobroćudna i prilično glupa, nekih, opet, u kojima izigravaju ljude od ukusa i zna­nja. U svima je glavno zanimanje vođenje ljubavi, drugo - ogovaranje, i treće - pričanje gluposti."

" A jeste l i bil i u Parizu, gospodine Martine?" " B i o sam. U njemu se skupilo od svake te vrste. To

je nekakva gužva, nekakvo tiskanje u kome svatko traži užitak, a gotovo nitko ga ne nalazi, bar kako se meni učinilo. Malo sam tamo boravio; pokrali su mi, čim sam

101

došao, na sajmu neki lupeži sve što sam imao, čak su i za mene pomislili da sam lopov, sam osam dana proveo u zatvoru. Poslije sam bio korek­tor u tiskari, da bih zaradio za povratak u pješice. Upoznao sam koji piše, koji spletkari i

koji se grči po Kažu da u tom gradu ima vrlo uglađenog svijeta. Ja to želim

"Što se mene tiče, nisam nimalo znatiželjan da upoznam reče Candide. " L a k o ćete shva­titi: kad je netko proveo mjesec dana u Eldoradu, nije mu stalo da ma što drugo vidi na ovom svijetu osim gospođice Cunegonde. Idem u Veneciju, čekati nju. Moramo prijeći cijelu Francusku da bismo stigli u Italiju. Vi ćete, valjda, sa mnom?"

" V r l o rado", odgovori Martin. " K a ž u da u Veneciji dobro prolaze samo venecijanski plemići, ali da stran­ce ipak vrlo lijepo dočekuju kad imaju puno novaca. Ja novaca nemam; vi imate; ja ću vas svuda slijediti."

" A h da," upade Candide, "vjerujete li vi da je zem­lja isprva bila more, kao što piše u onoj debeloj knji­

koja pripada brodskom kapetanu?"

Aluzija na jednu grupu jansenisla (konvulzionisti) koja se sasta- 1727. na groblju na grobu đakona Pansa. Žene

su se skupljale oko bolesnika i u transu čekale iscjeljenje, padale u vjersku histeriju, lajale, dok su svećenici čitali molitve, a radoznalci Vlasti su zatvorile groblje (1732), a neki je napisao na ulazu: "Po naredbi kraljevoj ovdje je zabranjeno činiti čuda."

Biblija. U Knjizi postanka stoji:

" N e vjerujem ni riječi od svega toga", odgovori Martin, "kao što ne vjerujem ni u sve sanjarije što nam ispredaju u posljednje vrijeme."

" A l i radi čega je onda stvoren ovaj svijet?" upita

Candide. " D a nas ljuti", odgovori Mart in. "Zar vas nije jako začudila", nastavi Candide, "lju­

bav koju su u zemlji Dugouhih one dvije djevojke pokazale prema ona dva majmuna, o čemu sam vam pričao?"

" N i najmanje", odgovori Martin. " N e vidim ničeg čudnovatog u toj ljubavi. V i d i o sam toliko neobičnih stvari da za mene nema više ničega neobičnog."

"Mis l i te li vi da su se ljudi uvijek ovako među­sobno kla l i kao danas? Da je čovjek uvijek bio lažljiv, varalica, nezahvalnik, razbojnik, slabić. prevrtljivac, podlac, zavidnik, pijanac, škrtac, vlastohlepnik, krvolok, klevetnik, razvratnik, fanatik, licemjer i glupan?"

"Mis l i te li vi da su uvijek jeli golubove, kad god bi ih negdje našl i?"

"Jesu, zacijelo", odgovori Candide. "E pa onda," reče Martin, "kad su imali uvi­

jek istu ćud, zašto bi ljudi mijenjali svoju?" " O h , " uzviknu Candide, "to nikako nije isto; jer

slobodna volja..." Mudrujući tako, stigoše u Bordeaux.

Dvadeset drugo poglavlje

ŠTO SE U FRANCUSKOJ DOGODILO CANDIDEU

Candide se zadrža u Bordeauxu samo toliko koliko je bilo potrebno da proda nekoliko kamenčića iz Eldorada i

dobru kočiju s dva mjesta, jer više nije mogao bez svog filozofa Samo mu vrlo teško pade što se rastavlja od svog ovna. Njega pokloni Akademiji znanosti u Bordeauxu, koja odredi da tema za nagradu te godine bude da se otkrije zašto je vuna tog ovna crvena. Nagrada bi dosuđena jednom učenjaku sa Sjevera, koji je dokazao s A plus B, minus C, podijeljeno sa Z, da taj ovan mora biti crven i da će uginuti od ovčjih boginja.

A l i su Candideu svi putnici na koje je putem naila­zio po krčmama govorili: " M i idemo u Pariz." Ta opća navala probudi mu najzad želju da vidi tu prijestolnicu. Time se i nije mnogo skretalo s puta za Veneciju.

On uđe u grad kroz predgrađe Saint-Marceau i učini mu se da se našao u najprljavijem selu u Vestfaliji.

Tek što se smjesti u nekoj gostionici, Candide oboli od neke lake bolesti prouzročene umorom. Kako je na prstu imao ogroman dijamant i kako u njegovoj prtlja­zi primijetiše izvanredno težak kovčežić odmah se

pokraj njega dva liječnika koja nije zvao, nekoliko prisnih prijatelja koji se ne odmicahu od njega, i dvije bogomoljke koje mu kuhaše juhu.

"S jećam se", reče Martin, "da sam se i ja razbolio u Parizu kad sam prvi put došao u njega. Bio sam velik siromah i zato nisam imao ni prijatelja, ni bo-

ni liječnika. I Međutim, uslijed mnogih lijekova i puštanja krvi.

Candideova bolest postade ozbiljna. Neki mantijaš iz te četvrti dođe i umilno zatraži da mu potpiše obvez­nicu na donosioca za onaj Candide ne htjede ni čuti o tome. Bogomoljke su ga uvjeravale da je to sad nova moda, ali Candide odgovori da on nimalo nije čovjek od mode. Martin htjede izbaciti kroz pro­zor tog mantijaša, koji se da Candide neće biti sahranjen ne groblju. Martin se zakle da će on sahrani­ti popa ako im se ne skine s vrata. Obojica se ražesti-še. Martin dohvati mantijaša za ramena i grubo ga izbaci van. To izazva veliku sablazan, o kojoj bi sas­tavljen policijski zapisnik.

Candide ozdravi, i za vrijeme oporavka dolazilo mu je vrlo otmjeno društvo na večeru. Kockalo se naveliko. Candide se čudio kako mu asovi nikada ne dolaze. Martin se tomu nije čudio.

Među onima koji su ga dočekali kao gosta u Pari­zu, bio je neki mali opat iz jedan od onih

Obveznice za onaj svijet. - Tzv. "ispovjedne priznanice" (billels de confession) koje su umirući potpisivali kao znak da prilaze papinoj buli Unigenitus protiv kako bi dobili posljednju pomast i bili sahranjeni na groblju. Ukinuto na zahtjev Parlamenta 1756. godine.

uvijek ljudi, uvijek živahnih, drskih, umiljatih, popustljivih, koji vrebaju strance u prolazu, zabavljaju ih gradskim pričama i nude im užitke po raznim cijenama. On najprije odvede Candidea i Martina u kazalište. Davala se neka nova tragedija. Candide mjesto blizu velikih znalaca, što mu nije smetalo da plače za vrijeme nekih savršeno odigranih prizora. Jedan od mudrijaša koji su sjedili blizu njega, reče mu za vrijeme stanke:

"Nemate ni najmanje pravo što plačete. Ova glu­mica je vrlo loša, glumac koji igra s njom još je gori glumac od nje, a komad je još gori od glumaca. Pisac ne zna nijedne arapske riječi, a ipak se radnja odvija u Arabiji. A povrh toga, to je čovjek koji ne vjeruje u urođene ideje. Sutra ću vam donijeti dvadeset knjižica napisanih protiv njega."

"Gospodine," upita Candide opata, "koliko vi u Francuskoj imate kazališnih komada?"

"Pet do šest t isuća", odgovori ovaj. " T o je mnogo", reče Candide, "A koliko imate

dobrih?" "Petnaest do šesnaest." " T o je mnogo", reče Martin. Candide je bio veoma zadovoljan jednom glumi­

com koja je igrala kraljicu Elizabetu u nekoj pril ično plitkoj koja se ponekad davala.

prilično plitkoj tragediji. - Bez sumnje "Grof Essex" Thomasa Corneillea, brata velikog pjesnika Corneillea.

"Ova mi se glumica", reče on Martinu, "jako sviđa. Pomalo sliči na gospođicu Cunegonde. B i l o bi mi vrlo drago kad bih mogao izraziti svoje poštovanje."

se opat ponudi da ga upozna s njom. Kao čovjek odgojen u Njemačkoj, Candide upita kak­va je etiketa i kako se u Francuskoj ponaša prema engleskim kraljicama.

" K a k o gdje," odgovori opat, "u unutrašnjosti ih vode u krčme, u Parizu ih okružuju poštovanjem dok su lijepe, a bacaju na smetlište kad umru."

"Kralj ice na smetl iš te !" uzviknu Candide. "Doista je tako," reče Martin, "gospodin opat ima

pravo. Ja sam bio u Parizu kad se gospođica preselila, kako se to kaže, s ovog svijeta na onaj;

nisu joj dali ono što ovdje ljudi zovu po­ to jest da trune zajedno sa svim prosjacima te

gradske četvrti na nekom prljavom groblju. Zakopala ju je posve samu njezina družina na uglu ulice. To ju je zacijelo beskrajno zaboljelo, budući da je imala uzvišene osjećaje."

- Lik iz Racinove tragedije kraljica Prva uloga Adrienne (1662-1730), slavne glumice (u koju je Voltaire bio i zaljubljen). Sahranili su je zaista noću jedan prijatelj i unajmljeni nosači na uglu današnje Ulice Grenel br. jer Crkva nije dozvolila da ju pokopaju na groblju. Voltaire je poslije njene smrti napisao: "Lišavate sahrane onu, koja bi u Grčkoj imala oltara; čim je nema, postaje zločinac. Očaravala je svijet za života, zato je sad kažnjavate." Sudbina Adrienne Lecouvreur, velike umjetnice i ljubavnice, privukla je književnike.

" P a to je vrlo uzviknu Candide. " Š t o ćete! Takvi su vam ovdje ljudi", odgovori

Martin. "Zamislite sve moguće proturječnosti, sve moguće neskladnosti, pa ćete ih naći u vladi, u sudo­vima, u crkvama, u kazališnim predstavama ovog smiješnog naroda."

"Je li istina da se u Parizu neprestano smiju?" upita sad Candide.

"Jest," odgovori opat, "ali se smiju pucajući od muke. Jer se u njemu negoduje protiv svega gromkim smije­hom. Sa smijehom se čine čak i najodvratnija djela."

"Tko je onaj debeli prasac", upita Candide, "koji je preda mnom tako ogovarao komad na kome sam ja toliko plakao i glumce u kojima sam toliko už ivao?"

" T o vam je neka propalica", odgovori opat, "koja zarađuje svoj kruh time što kudi sve kazališne komade i sve knjige. Taj mrzi svakoga tko ima uspjeha, kao što eunusi mrze ljude koji uživaju sa ženama. On je jedna od onih zmija u književnosti koje se hrane bla­tom i To vam je škrabalo."

"A što vi zovete škrabalom?" upita Candide. " T o je jedan jedan Tako su Candide, Martin i opat ras­

pravljali na stubama, gledajući kako prolazi svijet pored njih izlazeći s predstave.

Freron (1719 - 1776), protivnik Voltaireov, svećenik, urednik "Književnog godišnjaka", vješt polemičar i čar.

"Iako jedva čekam da vidim gospođicu Cune­gonde," reče Candide, bih večerao s gospođi­com jer mi se učinila divnom."

Opat nije bio netko tko je imao pristup kod gospo­đice Clairon, jer je ona primala samo otmjeno društvo.

"Večeras je zauzeta," odgovori opat, "a l i će meni biti čast da vas odvedem jednoj gospođi iz otmjenog društva i tamo ćete upoznati Pariz kao da ste u njemu proveli četiri godine."

Candide, koji je po prirodi bio radoznao, reče da ga odvedu toj gospođi na kraj predgrađa Saint-

Tamo su igrali faraon. Dvanaest sumornih igrača držalo je svatko svoj špil karata, tu podvijenih uglova knjigu svojih nedaća. Vladala je grobna tiši­na, bljedilo je prekrivalo čela igrača, a nemir se ogledao na čelu bankarevu. D o m a ć i c a sjedila po­red ovog nemilosrdnog bankara i pratila okom, oštro kao ris, sve jednostavne i sve sedmerostruke parole bez dobitka, za koje bi svaki pojedini igrač podvijao svoje karte. Ona ih je opominjala da ih opet izravna­ju, revno i strogo, ali pristojno, ne pokazujući da se i najmanje ljuti, bojeći se da ne izgubi svoje stalne goste. Dozvoljavala je da je zovu od Paro-lignaca. Njezina petnaestogodišnja kći sjedila je s

Claire Joseph prozvana Clairon - slavna kasnije partnerica koja se prva usudila odjenuti povijesni kostim umjesto konvencionalnog. Najveće uspjehe postigla je u tragedijama

ostalim igračima i migom očiju upozoravala na sve podvale ovih jadnih ljudi koji su pokušavali popraviti surovosti sudbine. Opat iz Perigorda, Candide i Mar­tin uđoše unutra. Nitko se ne diže s mjesta, nitko ih ne pozdravi i ne pogleda. Svi su bi l i zadubljeni u svoje

" G o s p o đ a barunica od bila je uljudnija", reče Candide.

Tada se opat naže markizi na uho i ona se upola diže, udostoji Candidea umilnim osmijehom, a Marti-na vrlo otmjenim glavom. Zatim ponudi stolicu i špil karata Candideu i on izgubi pedeset tisu­ća franaka u dva dijeljenja. Poslije toga su večerali vrlo veselo i svi su čudili što Candide nije uzbuđen zbog svoga gubitka. Lakaji su govorili na svom

jeziku:

"Ovo mora da je neki engleski lord." Večera je prošla kao većina večera u Parizu: u po­

četku šutnja, zatim žagor u kojem se ni riječ ne razu­mije, i napokon šale, većinom neukusne, izmišljene vijesti, pogrešna umovanja, nešto malo politike i mnogo ogovaranja. Čak se povede i razgovor o novim

Ti saloni, koje su osnovali udruženi kasnije sa ženama bili su društvena rana tog vremena. Faraon je igra u

kojoj igrači imaju cijeli špil karata rubove kad igraju "parolu", tj. ulažu dobivenu sumu ponovo. Parola na praznu kartu je onda kad igrač traži parolu sedam puta, a ta karta nije dobila. Iz riječi parola izvedeno je ime Parolignac, po uzoru na

"Jeste li čitali", upita opat iz Perigorda, "roman go­spodina doktora teologije?"

"Jesam," odgovori jedan uzvanik, "samo ga nisam mogao dovršiti. Mi imamo gomilu besmislenih spisa, ali se svi zajedno ne mogu mjeriti s besmislenošću doktora teologije Gauchata. M e n i se toliko zgadio taj silan broj odvratnih knjiga koje su nas preplavile, da sam se bacio na faraon."

" A Razni spisi Sto o njima mislite?" upita opat.

reče gospođa od "smrtno do­sadno stvorenje! Kako samo taj brižljivo razlaže o onome što cijeli svijet zna! K a k o glomazno razvija ono što ne vrijedi ni uzgred Kako nedu­hovito prisvaja tuđe Kako upropasti ono što opljačka! Kako mi se A l i mi se više neće gaditi. Dosta je što sam pročitala nekoliko stranica

Za stolom se nalazio jedan učen čovjek profinjena

ukusa, koji sa svoje strane potkrijepi ono što je rekla markiza. Zatim se povede razgovor o tragedijama. Gospođa upita kako to da ima tragedija koje se po­nekad igraju, a koje se ne mogu čitati. Čovjek od

Gabnel (1709 - 1774), beznačajan pisac, svećenik, isusovac.

Nicolas Charles (1697 - 1770) veoma plodan kompilator. Za njega je Voltaire napisao poznati stih: "II compilait. compilait."

111

ukusa vrlo lijepo objasni kako neki komad može biti pomalo zanimljiv, a da nema skoro nikakve vrijed­nosti. U malo riječi on dokaza da nije dovoljno pri­premiti jedan dva zapleta kakvih ima u svim romanima i koji uvijek osvajaju gledatelja, već da treba biti nov, a ne biti nastran; često uzvišen, a uvi­jek prirodan; treba poznavati ljudsko srce i pustiti ga da govori; biti velik pjesnik, a da nijedno lice u ko­madu ne izgleda kao pjesnik; znati savršeno svoj jezik, govoriti ga čisto i stalno mi lozvučno, a da nikad zbog slikova ne strada smisao.

doda on, "tko se ne drži svih tih pravila, može napisati jednu i l i dvije tragedije koje će imati uspjeha u kazalištu, ali nikada neće biti ubrajan među dobre pisce. Ima vrlo malo dobrih tragedija. Jedne su idile u dijalozima dobro napisanim i dobro rimova­nim, druge su politička razmišljanja koja uspavljuju, i l i mrska razglabanja; jedne su snovi bjesomučnika u barbarskom stilu, iskidani govori, duga obraćanja bogovima, zato što pisci ne znaju govoriti ljudima; lažne iskrice razuma, naduta opća mjesta."

Candide pažljivo sasluša ova razlaganja i stvori sebi visoko mišljenje o govorniku. Kako se markiza bila pobrinula da ga smjesti pored sebe, Candide se primače njezinu uhu i usudi ju se upitati tko je čovjek što tako lijepo govori.

" T o je učenjak koji se nikad ne kocka", odgovori gospođa, "i koga mi opat ponekad dovede na večeru. On se savršeno razumije u tragedije i u knjige, a

112

napisao je jednu tragediju i jednu knjigu od koje izvan knjižare njegova izdavača nikad nije viđen nijedan primjerak osim onoga što meni posvetio."

li čovjeka!" uzviknu Candide. "Drugi

Okrećući se zatim upita ga: "Gospodine, vi zacijelo mislite da je sve da bolje

biti ne može u fizičkom i moralnom svijetu i da ništa moglo biti drukčije nego što jest?" "Ja, gospodine," odgovori "nimalo ne vje­

rujem u to što ste rekli. Smatram da sve kod nas ide naopako, da nitko zna svoj položaj, ni svoju duž­nost, ni što niti što treba raditi, i da izuzev veče­re, koja je pril ično vesela i gdje ljudi izgledaju dosta složni, sve ostalo vrijeme prolazi u besmislenim pre­pirkama: jansenista protiv Parlamenta protiv Crkve, književnika protiv književnika, dvorjana protiv dvorjana, poreza protiv naroda, žena protiv muževa, rođaka protiv rođaka. Vječiti rat!"

Jansenisti su sljedbenici nizozemskog katoličkog teologa Cor-neliusa Jansena, biskupa Ypresa (1585 - autora

Uglavnom, tiče se zapletenih teorija o Božjoj milosti koja djeluje u čovjeku i po slobodnoj volji u njemu. - su

Luisa de Moline - španjolskog teologa, isusovca, autora djela Slaganje slobodne volje s darovima milosti, s božanskom milošću, i je tvrdio da čovjek ima i slobodnu volju. Molinisti su se u stvarnosti sukob­ljavali s pripadnicima dominikanske teološke škole, tzv. tomistima ili banjezianistima (najpoznatiji dominikanski teolog toga doba zvao se D.

113

Candide mu odgovori: " V i d i o sam ja i gore stvari. A l i jedan mudrac

koji je imao nesreću da ga poslije objese, naučio me je da je sve to izvrsno: to su sjenke na jednoj lijepoj s l i c i . "

"Vaš se obješeni čovjek šalio," reče Martin, "te vaše sjenke, to su strašne

" A l i ljudi sami prave te mrlje i ne mogu drukčije", odgovori Candide.

"Onda to nije njihova krivnja", reče Martin. Većina igrača nije razumjela smisao ovih razgovo­

ra i pila je. Martin je raspravljao s učenjakom, a Candide ispriča domaćici jedan dio svojih do­življaja.

Poslije večere markiza odvede Candidea u svoju sobu i ponudi mu da sjedne na jedan kanape.

"Dakle, vi još do ludila volite gospođicu Cunegonde od Thunder-ten-tronckha?"

" V o l i m , gospođo", odgovori Candide. Markiza mu odvrati, uz nježan osmijeh: " V i mi odgovarate kao mladić iz Vestfalije. Fran­

cuz bi mi rekao: ja sam volio gospođicu Cunegonde, ali kad vas gledam, gospođo, bojim se da je više neću

" A h , " reče Candide, "odgovorit ću vam kako želite."

Leibniz je u Teodiceji rekao da su fizičko (patnja) i moralno (grijeh) zlo samo mrlje na lijepoj slici.

114

"Vaša ljubav prema njoj se začela onda kad ste joj podigli rubac", reče markiza. "Ja hoću da meni po­dignete podvezicu."

" O d sveg srca", reče Candide i posluša je. " A l i ja hoću da mi je sada ponovo namjestite", na­

stavi gospođa. I Candide joj namjesti podvezicu. "Vidite," reče gospođa, " v i ste stranac. Ja ponekad

puštam svoje pariške zaljubljenike da umiru od čežnje po petnaest dana, ali se vama predajem još prve noći, jer moramo lijepo dočekati u svojoj zemlji jednog mladića iz Vestfalije."

I primijetivši dva ogromna dijamanta na rukama mladog stranca, ljepotica ih stade hvaliti tako usrdno da s prstiju prijeđoše na markizine.

Kad se vraćao s opatom kući, Candi­de pomalo osjeti grižnju savjesti što je bio nevjeran gospođici Cunegonde. Gospodin opat je sudjelovao u njegovu neraspoloženju. Njegov je bio samo neznatan dio od onih pedeset tisuća franaka što ih je Candide u igri izgubio, i od vrijednosti ona dva dijamanta, napola poklonjena, napola iznuđena. Namjera mu je bila što bolje iskoristiti poznanstvo s Candideom. Dugo mu je govorio o Cunegonde, i Candide mu reče da će toplo moliti tu ljepoticu da mu oprosti kad se bude našao s njom u Veneciji.

je bivao sve uljudniji i pažljiviji, i s mnogo je umiljatosti pokazivao da ga zanima sve što Candide govori, sve što radi, sve što namjerava.

vidim, gospodine," reče on, "v i imate lju­bavni sastanak u Veneciji?"

"Imam, gospodine opate," odgovori Candide, "mo­ram se bezuvjetno tamo naći s Cunegonde."

A zatim, ponesen zadovoljstvom što govori o onoj koju voli, ispriča, po svom običaju, jedan dio svojih doživljaja s ovom dičnom Vestfalkom.

"Uvjeren sam", reče opat, "da gospođica Cune­gonde ima mnogo duha i da piše krasna pisma?"

"Nikad nisam nijedno dobio," reče Candide, "jer možete zamisliti da joj nisam mogao pisati, budući da sam istjeran iz zamka zbog nje. Zatim sam čuo da je umrla; poslije sam je opet našao, pa izgubio i poslao joj na dvije tisuće pet stotina milja odavde naro­čitog glasnika, i sad po njemu očekujem odgovor."

Opat je slušao pažljivo i izgledao nekako zamišlje­no. Ubrzo se oprosti od ova dva stranca, pošto ih je nježno zagrlio. K a d se Candide sutradan probudi, dobi pismo ovoga sadržaja:

i premili dragane, već dana kako ležim bolna gradu. Doznala sam da ste i Vi Poletjela bih Vam u da se mogu micati. sam da ste prošli kroz Bordeaux. Tamo sam ostavila našeg vjernog Cacamba i staricu, koji uskoro trebaju doći za mnom. Guverner Buenos

je uzeo sve, ali mi ostaje vaše srce. Dođite. Vaša prisutnost vratit će mi život ili će učiniti da umrem od

116

Ovo divno pismo, ovo neočekivano pismo, ispuni Candidea neizrecivom radošću, a bolest njegove mile Cunegonde slomi ga silnom boli. Rastrgan između ta dva osjećaja, on uze svoje zlato i dijamante i naredi da ga s u kuću u kojoj je stanovala gos­pođica Cunegonde. Drhtao je od uzbuđenja kad je ušao, srce mu je lupalo, i grcao je od suza. Htjede razmaknuti zavjese na postelji, zatraži da mu se donese svjetlo.

" T o n ipoš to ! " uzviknu pratilja, "svjetlost je ubija", i ona odmah sklopi zavjese.

" M i l a moja Cunegonde," reče Candide plačući, "kako vam je? K a d me već ne možete vidjeti, bar mi recite nešto."

"Ona ne smije govoriti", reče pratilja. Nato gospođa promoli iz postelje jednu punašnu ruku, koju Candide dugo suzama i zatim napuni dijamantima, ostavljajući na naslonjaču vrećicu punu zlata.

Usred tih izljeva nježnosti, upade jedan policijski činovnik, a zatim opat iz Perigorda i desetak žandara.

" T o su, dakle, ta dva sumnjiva stranca?" reče on. Odmah naredi svojim ljudima da ih uhvate i odve­

du u zatvor. "U Eldoradu tako ne postupaju s putnicima", reče

Candide. "Sad sam više manihejac no ikad", doda Martin. " A l i kuda nas to vodite, gospodine?" upita Candide. "Dolje u podrume", odgovori činovnik. K a d se Martin ponovo pribra, zaključi da je ona

gospođa koja je tvrdila da je Cunegonde obična

117

prevarantica, gospodin opat iz Perigorda prevarant koji je pohitao što je brže mogao da iskoristi Candi-

bezazlenost, a policijski činovnik drugi preva­rant kojega se čovjek može lako riješiti.

Da ga ne bi povlačili po sudovima, Candide, po njegovu mudrom a i sam stalno nestrpljiv da

prije vidi pravu gospođicu Cunegonde, ponudi činovniku tri mala dijamanta, od po tri tisuće pistola svaki.

gospodine," reče mu čovjek s palicom od slo­nove kosti "da ste počinili sve zločine koji se mogu zamisliti, vi ostajete najpošteniji čovjek na svijetu. T r i dijamanta! Svaki od tri t isuće pistola! Gospodine, prije bih poginuo za vas no što bih vas odveo u zatvor. Ovdje zatvaraju sve strance, ali prepustite se vi samo meni. Imam ja brata u Dieppeu, u Normandiji. Odvest ću vas onamo i ako i njemu možete dati koji dijamant, on će se brinuti o vama kao ja sam."

"A zašto zatvaraju sve strance?" upita Candide. Na to uze riječ opat iz Perigorda. " T o je", reče, "zato što je neki bijednik iz Atrebatije

čuo kako se govore neke gluposti i to ga navelo da izvrši ne kao ono u svibnju 1610,

Čovjek od slonove kosti. Policajac. Tiče se pokušaja ubojstva koji je izvršio porijeklom iz

Artoisa se u rimsko doba zvao Atrebatija), potegnuvši u Versaillesu nož na Luja XV (5. siječnja 1757); bio je rastegnut na

trgu. Na Henrika IV atentat je pokušao Chatel 1594, a izvršio Ravaillac 1610. su na atentat navodno

118

nego kao ono u prosincu 1594, i kao mnoga druga koja su izvršili drugih godina i drugih mjeseci drugi bijednici koji su slušali gluposti."

Policajac mu tada objasni stvar. " A h , ta čudoviš ta ! " uzviknu Candide. " Š t o ! Zar

takve strahote u narodu koji pleše i pjeva! Da li bih mogao odmah otići iz ove zemlje u kojoj majmuni draže tigrove? V i d i o sam u svojoj zemlji ljude sam vidio samo u Eldoradu. Tako vam Boga, gospodine odvedite me u Veneciju, gdje trebam pričekati gospođicu Cunegonde."

" M o g u vas odvesti samo u Donju Normandiju", odgovori starješina žandara.

On odmah naredi da mu skinu okove, zamoli za oproštaj što se prevario, otpusti svoje ljude, odvede Candidea i Martina u Dieppe i preda ih u ruke svom bratu. Jedan mali holandski brod bio je usidren u luci. Taj koji zbog tri druga dijamanta posta­de najuslužniji što čovjek može biti, ukrca Candidea i njegove ljude na brod koji se spremao da otplovi za

u Engleskoj. Tuda nije vodio put u Vene­ciju, ali je Candideu bilo kao da se izbavio iz pakla; a nadao se i da će ugrabiti prvu priliku i opet nastaviti put za

potakli isusovci, koji su nakon neuspjelog atentata na kralja Hen­rika IV (koji je bio hugenot) bili protjerani iz Francuske. Vjerojatno zato Voltaire ta dva atentata.

119

Dvadeset poglavlje

C A N D I D E I M A R T I N O D L A Z E N A

E N G L E S K U O B A L U , I Š T O T A M O V I D E

Panglosse! Panglosse! A h , Martine! A h , mila moja Cunegonde! Što je ovaj uzvik­nu Candide na holandskom brodu.

"Nešto vrlo ludo i vrlo gadno", odgovori mu Martin. " V i poznajete Englesku: jesu li svi tamo isto tako

ludi kao u Francuskoj?" " T o je neka druga vrsta ludila", reče Martin. "Čuli

ste da ta dva naroda vode rat oko nekoliko jutara sni­jega tamo negdje u Kanadi, i da troše na taj krasni rat mnogo više no što vrijedi cijela Kanada. A da vam točno kažem ima li u jednoj zemlji više ljudi za ku košulju nego u drugoj, zato su moje umne sposob­nosti odveć slabe. Znam samo da su, uopće uzevši,

koje ćemo sad vidjeti, vrlo turobne prirode."

Čavrljajući tako, pristadoše u Vel ika gomila svijeta pritisnula je obalu, i pažljivo gledala nekog prilično debelog čovjeka koji je klečao vezanih očiju na palubi jednog broda. Okrenuta prema tom čovjeku, četiri vojnika opališe mu, najspokojnije što može biti, po tri metka u lubanju, na što se cijelo okupljeno društvo raziđe, beskrajno zadovoljno.

sve ovo znači ," uzviknu Candide, "kakav to demon svuda širi svoju m o ć ? "

On upita tko je taj debeli čovjek koga su sad tako svečano ubili.

"Jedan admiral", odgovoriše mu. "A zašto su ubili tog

"Zato", rekoše mu, "š to nije dao ubiti dosta upustio se u bitku s jednim francuskim admiralom, pa su utvrdili da mu nije bio prišao dovoljno

" P a francuski admiral je bio isto toliko daleko od engleskoga koliko i od njega", reče Candide.

" T o je neosporno," odgovoriše mu, "al i ovdje kod nas dobro s vremena na vrijeme ubiti ponekog admirala da drugi postanu hrabri."

Candide je bio toliko preneražen i ovim što je vidio i čuo da nije htio ni stupiti nogom na kopno, već se pogodi s holandskim brodovlasnikom (makar ga ovaj pokrao kao i onaj u Surinamu) da ga bez odgađanja odveze u Veneciju.

Poslije dva dana brodovlasnik je bio gotov. više francusku obalu, prođoše nadomak Lisabonu, i tu Candide malo zadrhta. Uđoše u Gibraltarski prolaz i u Sredozemno more. Konačno stigoše u Veneciju.

"Neka je blagoslovljen Bog", reče Candide "Sad ću ovdje opet vidjeti lijepu Cunegonde.

Engleski admiral je poslije izgubljene bitke kod otoka protiv Francuza (14. ožujka 1757) pogubljen, jer njegov

brod nije imao gubitaka i nije bio prišao blizu Francuzima, već se povukao u Gibraltar, dok stari engleski zakon, upotrijebljen ovdje, nalaže da admiral mora ubiti što može više neprijatelja. Nikakve stvarne krivice nije imao.

121

Oslanjam se na Cacamba kao na samog sebe. Sve je dobro, sve ide dobro, sve ide da bolje ne može biti."

Dvadeset č e t v r t o poglavlje

I BRATU

Č i m stiže u Veneciju, Candide dade tražiti Cacam­ba po svim krčmama, po svim kavanama, kod svih javnih žena, i nigdje ga ne nađe. Iz dana u dan slao je izvidnicu na sve brodove i sve barke. Cacambu nikakvih vijesti.

"Kako to?" reče on "Ja sam stigao prijeći iz u Bordeaux, iz Bordeauxa u Pariz, iz Pariza u

Dieppe, iz Dieppea u oploviti cijelu portu­galsku obalu, preploviti cijelo Sredozemno more, pro­vesti nekoliko mjeseci u Veneciji, a lijepe Cunegonde još nema. Našao sam umjesto nje samo jednu bludnicu i jednog opata iz Perigorda. Cunegonde je zacijelo umrla; ni meni ne preostaje ništa drugo nego da i ja umrem. Ah, bolje bi bilo da sam ostao u eldoradskom raju nego što sam se vratio u ovu prokletu Kako imate pravo, dragi Martine. Sve je samo varka i opća nesreća."

On pade u duboku sjetu i nije prisustvovao nijed­noj operi alla niti drugim karnevalskim

moda. - U modi.

zabavama. Nijedna žena nije ga ni najmanje dovodila u iskušenje.

" V i ste", reče Martin, "doista, vrlo prostodušni. Umišljate da će jedan sluga, melez, s pet-šest milijuna u džepu, otići na drugi kraj svijeta po vašu draganu da vam je dovede u Veneciju. Uzet će je za sebe, ako je nađe. A k o je ne nađe, uzet će neku drugu. Poslušajte vi mene, zaboravite svog slugu Cacamba i svoju ganu Cunegonde."

Martinove riječi nisu bile utješne. Candide pade u još dublju sjetu, a Martin mu je i dalje dokazivao da malo ima vrline i sreće na Zemlji, osim možda u Eldo­radu, a onamo nitko ne može otići.

Raspravljajući o ovom važnom pitanju i čekajući Cunegonde, Candide spazi na Trgu sv. Marka jednog redovnika koji je vodio pod ruku neku dje­vojku. Teatinac je izgledao svježe, punašno, krepko. Oči su mu blistale, držanje mu je bilo nepokolebljivo, izraz lica uzvišen, korak ponosit. Djevojka je bila vrlo lijepa i pjevala je. Gledala je zaljubljeno u svog teatinca i s vremena na vrijeme uštinula bi ga za okrugle obraze.

"Sad ćete mi bar priznati", reče Candide Martinu, "da su ovi ovdje sretni. Dosad sam na cijeloj Zemlji gdje ima živih stvorenja, osim u Eldoradu, nailazio

Teatinci - Katolički red koji su godine 1524. u Rimu osnovali Gaetano da Thiene i (koji je postao papa Pavao

biskup grada Chieti, Theate - otuda teatinci. Cilj reda je bila borba protiv protestantizma i briga za bolesne i ranjene.

samo na nesretnike, ali kladim se da su ova djevojka i ovaj teatinac dva vrlo sretna stvorenja."

" K l a d i m se da nisu", odgovori Martin. "Trebamo ih samo pozvati na ručak," odvrati

Candide, "pa ćete vidjeti nemam li pravo." Odmah im pristupi, pozdravi ih uljudno i pozva da

dođu u njegovu gostionicu na lombardijske jarebice, ikru od jesetre, i na čašu vina iz Monte ciana, Christi, ciparskog i samoskog. Dje­vojku obli rumen, teatinac prihvati poziv na provod i djevojka pođe s pogledavši Candidea očima pu­nim iznenađenja i zbunjenosti, koje se zamagliše od nekoliko suza. Čim stupi u Candideovu sobu,

"Zar tako? Gospodin Candide ne poznaje više Paquette!"

te riječi, Candide, koji je dotle nije pažljivo ni pogledao, jer je mislio samo na Cunegonde, odgo­vori

jadna djevojko, pa to ste vi doveli Panglossa do krasnog stanja u kome sam ga bio našao?"

"Nažalost, gospodine, ja", odgovori Paquette. " V i ­dim da ste o svemu obaviješteni. Doznala sam za užas­nu nesreću koja je zadesila cijelu porodicu gospođe barunice i lijepu Cunegonde. Kunem vam se da moja sudbina nije bila ništa veselija. B i la sam vrlo bezazlena kad ste me vi poznavali i jedan franjevac, moj ispo­vjednik, lako me je zaveo. Posljedice toga bile su užas­ne: bila sam prisiljena napustiti ubrzo poslije onog dana kad vas je gospodin barun otjerao iz kuće s

nekoliko udaraca nogom u stražnjicu. Da se jedan ču­veni liječnik nije sažalio na mene, umrla bih. Iz zahval­nosti bila neko vrijeme ljubavnica toga liječnika, a njegova koja je bila ljubomorna do bjesnila, tukla me je svakoga dana; bila to prava goro-

Taj je bio najružniji čovjek na svijetu, a ja stvorenje, jer su me tukli iz dana u dan zbog kojega nisam voljela. Znate već kako je opasno za ženu kad ima za muža liječnika. Ovaj. kad dozlogrdiše postupci njegove žene, dade joj jednoga dana, da bi je izliječio od neke lake prehla­de, tako izvrstan lijek da ona za dva sata u užas­nim Gospođini roditelji podigoše tužbu protiv gospodina. On a mene baciše u zatvor. Moja me nevinost ne bi spasila da nisam bila i sudac me pusti na slobodu pod uvjetom da on naslije­di liječnika. Uskoro zatim istisnu me jedna suparnica; bila sam otjerana bez ikakve naknade i primorana na­staviti s ov im strašnim zanatom koji se vama ljudima

tako veselim, a koji je za nas samo ponor pun bije­de. Pođoh se u Veneciju baviti tim poslom. A h , gospo­

kad biste mogli predočiti sebi što to znači kad je netko prisiljen milovati bez razlike kakva starog trgov­ca, odvjetnika, redovnika, gondolijera, opata; izlagati se

uvredama i svim poniženjima; često spasti na to da posuđuje suknju kako bi joj je zadigao kakav

čovjek; doživljavati da joj jedan ukrade ono što zaradi s drugim; predstavnici zakona ucjenjuju; da se ne može nadati ničemu osim groznoj starosti, bolnici

125

i smetlištu, rekli biste i sami da sam jedno od najnesret-nijih stvorenja na svijetu."

Tako je Paquette otvarala srce dobrom Candideu, u jednoj sobici, u prisustvu Martinovu.

reče on Candideu, "polovina oklade je već moja."

Brat Giroflee bješe ostao u trpezariji i pijuckao je čekajući ručak.

" A l i vi ste m i " , reče Candide Paquette, "izgledali tako veselo, tako zadovoljno kad sam vas našao. Pje­vali ste i milovali onog teatinca s tako neusiljenim uživanjem, učinili ste mi se toliko sretnima koliko sad tvrdite da ste zlog udesa."

" A h , gospodine," odgovori Paquette, " i to vam je opet jedna od bijeda ovakvog zanata. Jučer me je pokrao i istukao jedan oficir, a danas se trebam praviti da sam dobro raspoložena, kako bih se svidjela jed­nom redovniku."

Candideu nije trebalo više i on prizna da Martin ima pravo. Sjedoše za stol s Paquette i Ručak je bio prilično ugodan i pri kraju su razgovarali s nešto više povjerenja.

" O č e , " reče Candide redovniku, "izgleda da vam je podarena takva sudbina da vam svatko mora pozavid­jeti. L ice vam blista od sreće, pucate od imate vrlo lijepu djevojku za razonodu, a čini se da vam je vrlo drago što ste postali teatincem."

"Vjere mi, gospodine," odgovori brat Giroflee, "vol io bih vidjeti sve teatince na dnu mora. Stoput

126

sam dolazio u iskušenje da zapalim samostan, pa da odem u Turke. Roditelji su me natjerali da navučem ovu prokletu mantiju kad mi je bilo petnaest godina, da bi ostavili što veće nasljedstvo nekom tamo mom starijem bratu, Bog ga Samo zavist, nesloga i bijes caruju u samostanu. Održao sam, doduše, neko­liko loših propovijedi koje su mi donijele nešto novca, od kojega mi je prior uvijek ukrao polovicu. S onim što mi ostane izdržavam djevojčure, ali kad se navečer

u samostan, imam volju da si razmrskam gla­vu o zidove naše spavaonice. I sa svom ostalom mo­jom subraćom je isti slučaj."

Martin se tada okrene Candideu, hladnokrvan kao i uvijek:

" N o , " reče mu, "zar nisam dobio cijelu okladu?" Candide dade dvije tisuće pijastera Paquette i

tisuću bratu " Jamčim vam", reče on, "da će s ovim biti sretni." "U to nikako ne vjerujem", odgovori Mart in.

" M o ž d a ćete ih još više unesrećiti ovim bude što bude," odgovori Candide, "a l i me

jedna stvar tješi: v id im da čovjek često ponovo nalazi ljude za koje nikad nije mislio da će ih opet naći. Lako se može dogoditi, kad sam ponovo našao crvenog ovna i Paquette, da opet v id im i Cunegonde."

Sudba Paquettina i je dokaz više protiv optimizma. Voltaire im namjerno daje imena lijepoga cvijeća: Paquette -lijepa kata,

bih", reče Martin, "da vas ona usreći jednog dana; ali ja u to vrlo sumnjam."

" V i ste vrlo okrutni", reče Candide. "Jer znam odgovori Martin.

pogledajte ove odvrati mu Candide, "zar oni ne pjevaju cijelog dana?"

" N e vidite vi njih u njihovoj kući, sa ženom i sitnom dječurlijom", odgovori Martin. ima svoje brige i nevolje, svoje. Istina, kad se uzme sve u obzir, bolja je sudbina jednog gondolijera nego jednog dužda. A l i smatram da je razlika tako neznatna da se ne vrijedi ni zadržavali na

"Mnogo se govori", nastavi Candide, "o senatoru koji stanuje u onom divnom dvorcu

na Brenti i vrlo lijepo dočekuje strance. Kažu da je to čovjek koji ne zna što su žalost i briga."

" V o l i o bih vidjeti tu bijelu vranu", reče Martin. Candide odmah posla da zamole gospodina Poco-

curantea za dopuštenje da ga sutradan posjeti.

Od - malo, i - koji se brine.

128

Dvadeset peto poglavlje

POSJET GOSPODINU VENECIJANSKOM PLEMIĆU

Candide i Mart in se gondolom na Bren­tu i stigoše u dvorac plemenitog gospodina Pococu-rantea. Vrtovi su bi l i ukusno uređeni i ukrašeni lijepim mramornim kipovima, dvorac sagrađen u rafiniranom stilu. Domaćin, čovjek od šezdeset godi­na, veoma bogat, primi radoznalce vrlo uljudno, bez osobite susretljivosti, što zbuni Candidea, a svidi se Martinu.

Najprije ih dvije djevojke, lijepe i pristojno odje­vene, poslužiše čokoladom koja se vrlo lijepo pjenila. Candide se nije mogao suzdržati i ne pohvaliti njihovu ljepotu, njihovu ljupkost i okretnost.

" T o su sasvim dobra stvorenja," reče senator Poco-curante, "ponekad ih povedem sa sobom u postelju, jer su me već zaista zamorile gradske gospođe, njiho­ve koketerije, njihove ljubomore, njihove svađe, nji­hove ćudljivosti, njihova sitničavost, njihova oholost, njihove gluposti i soneti koje treba za njih sastavljati i l i naručivati. A l i , na kraju krajeva, i ove mi dvije djevojke postaju vrlo dosadne."

Poslije doručka, dok su šetali jednom dugom gale­rijom, Candidea iznenadi ljepota slika. On upita od kojega su umjetnika prve dvije.

"Rafaelove", odgovori senator. " K u p i o sam ih zbog taštine i platio vrlo skupo, prije nekoliko godina. Kažu da nema ničeg ljepšeg u Italiji, ali se one meni nimalo ne sviđaju. Boja im je tamna, l ikovi nisu do­voljno zaobljeni i ne ističu se dosta, odjeća ni po čemu ne sliči na neku tkaninu. Jednom riječju, neka kaže tko što hoće, ja ne nalazim tu pravog oponašanja pri­rode. M e n i bi se slika svidjela jedino kad bih povjero­vao da vidim samu prirodu: takvih slika uopće nema. Imam mnogo slika, ali ih više ne gledam."

Čekajući ručak, Pococurante naredi da mu odsviraju jedan koncert. Candideu se glazba učini izvrsnom.

" O v a buka", reče Pococurante, " m o ž e čovjeka za­nimati jedno pola sata, ali ako duže traje, zamara sva­koga, iako to nitko ne smije priznati. Danas je muzika samo vještina izvođenja teških stvari, a ono što je samo teško, naposljetku se prestane sviđati. Možda bih operu volio više da ljudi nisu izmisl i l i tajnu kako da od nje naprave čudovište koje mi je odvratno. Neka ide tko hoće i gleda uglazbljene loše tragedije, gdje su prizori napravljeni samo zato da se bez ikakva smisla unesu dvije-tri glupe koje trebaju pokazati ljepotu grla kakve pjevačice. Neka padne u nesvijest od tko hoće, i l i tko može, gledajući kakva uškopljenika kako pjevuši ulogu Cezara i Katona,

Voltaire nije bio pretjerano muzikalan. On zove operne arije. - Katon i Cezar su ličnosti iz opera Contija, Metastaza.

nezgrapno se šetajući daskama. Ja sam se osobno dav­no odrekao tih ubogih gluposti koje danas predstavljaju slavu Italije i koje vladari tako skupo plaćaju."

Candide se pomalo prepirao, ali suzdržljivo. Martin je bio potpuno senatorova mišljenja

Sjedoše za stol i poslije izvrsnog ručka odoše u knjižnicu. Primijetivši jednog Homera, krasno uveza­nog, Candide pohvali dobar ukus Presvijetloga.

"Evo jedne knjige", reče on, "koja je bila prava na­slada za velikog Panglossa, najboljeg njemačkog filo­zofa."

" A l i za mene ona to nije", odgovori hladno Poco­curante. "Nekad su me uvjerili te sam povjerovao da uživam kad ju čitam, ali to stalno ponavljanje borbi koje sliče jedna na drugu, ti bogovi koji neprestano nešto rade, a nikad ništa odlučno ne učine, ta Helena koja je povod ratu, a koja jedva da igra neku ulogu, ta Troja koju opsjedaju, a nikako ne osvajaju, sve mi se to činilo smrtno dosadnim. Ponekad sam pitao učene ljude da li je i njima tako dosadno kao meni kad čitaju tu knjigu. Svi iskreni ljudi priznali su mi da ih je ta knjiga uspavljivala, ali su je uvijek morali držati u svojoj knjižnici kao spomenik iz starina, kao i one zahrđale medalje koje se više ne koriste."

"Vaša Preuzvišenost ne misl i tako o Vergili ju?" upita Candide.

Mišljenja senatorova nisu uvijek i i li bar nisu uvijek bila takva.

131

"Priznajem i ja", reče Pococurante, "da su druga, četvrta i šesta knjiga njegove Eneide izvrsne, ali što se tiče njegova pobožnog Eneje, i snažnog Kloanta, i prijatelja Ahata, i malog Askanija, i budalastog kralja Latina, i prostačke i otužne Lavinije, ne vjeru­jem da ima još nečeg tako hladnog i neugodnog. Više volim Tassa i nevjerojatno dosadne priče."

" D a li bih vas smio upitati, gospodine, čitate li s velikim užitkom Horacija?" reče Candide.

"Ima kod njega mudrih izreka", odgovori Pococu­rante, " iz kojih svjetski čovjek može izvući koristi, i koje se, zato što su sažete u krepke stihove, lakše urezuju u pamćenje. A l i mi je vrlo malo stalo do nje­gova putovanja u Brindizi i opisa nekog lošeg ručka, kao i do onih lađarskih između nekakva Pupilu-

čije su riječi, kako on kaže, bile pune gnoja, i drugog nekog tamo čije su riječi bile kisele poput octa. Uvijek sam s krajnjim gađenjem čitao njegove neotesane stihove protiv starica i vračara, i ja ne čega ima tako velikog u tome kad on kaže svom prija­telju Meceni da će, ako ga ovaj ubroji u lirske pjesni­ke, svojim uzvišenim če lom udariti u

Rupilius, a ne kako kaže senator (ili Voltaire), je iz satire I, 7, stih prvi: Regis pus i stih 33: At est profusus Put u Brindizi I, 5. uzvišenim čelom udarati zvijezde. - Stih iz

prve ode (svršetak). Quod si me luricis vatibus inseres, Sublimi

132

Budale se svemu dive kod jednog čuvenog pjesnika. Ja čitam samo radi sebe; vol im samo ono što mogu upotrijebiti."

Candide, koji je bio odgojen tako da ni o čemu nema svoje mišljenje, bio je vrlo začuđen ovim što je čuo, a Martin je smatrao da Pococurante sudi sasvim razborito.

" A h , evo jednog Cicerona!" uzviknu Candide. " M i s l i m da se vi nikad ne zasitite čitajući tog velikog čovjeka."

"Nikad ga ne č i tam", odgovori se mene tiče što je on branio Rabirija i l i Meni su dosta parnice u kojima ja sudim. Prije bih primio njegova filozofska djela; ali kad sam vidio da on u sve sumnja, došao sam do zaključka da i ja znam isto toliko koliko i on, i da mi nije potrebna ničija pomoć da budem neznalica."

" A h , evo osamdeset svezaka zbornika neke aka­demije uzviknu Mart in. " M o ž d a bi tu mog­lo biti nečega vrijednog."

" B i l o bi ga", odgovori Pococurante, ma koji od pisaca ove gomile besmislica pronašao bar vještinu kako se prave pribadače. A l i u svim tim knjigama ima samo zamisli, a nijedne korisne stvari."

" K o l i k o tu ima kazališnih komada!" uskliknu Candide. " N a talijanskom, na španjolskom, na francu­skom!"

Ciceron: A. Cluentio Habito, Pro Rabirio neo.

133

odvrati senator, " ima ih tri t isuće, a ni tri tu­ceta dobrih. A što se tiče ove zbirke propovijedi, koje sve skupa ne vrijede ni koliko jedna stranica Seneki-na, i svih ovih debelih teoloških svezaka, možete već misliti da ih ja nikako i ne otvaram; niti ja niti itko drugi."

Martin opazi police pune engleskih knjiga. "Vjerujem", reče, "da jedan republikanac mora

uživati u većini ovih djela pisanih tako slobodno." "Tako je," odgovori Pococurante, "lijepo je kad se

piše ono što se mis l i : to je čovjekova povlastica. U cijeloj našoj Italiji piše se samo ono što se ne misli. Oni žive u domovini Cezara i ne smiju imati nijednu misao bez dopuštenja kakva redovnika

M e n i bi se svidjela sloboda kojom su nadahnuti engleski umovi, kad strast i strančarenje ne bi kvarili sve što je u toj dragocjenoj slobodi za pošto­vanje."

Candide opazi jedan Mil tonov svezak i zapita se­natora smatra li tog pisca vel ikim čovjekom.

"Koga?" upita Pococurante. "Zar tog barbara koji je napisao dugi komentar Knjige postanka u deset knjiga krutih T o g nezgrapnog oponašatelja Grka

su carevi od Nerve do Komoda (90 - medu kojima i Marko Aurelije. Doba najvećeg procvata Rimskog Carstva.

Red čija je bila dužnost da bdi nad pravom vjerom. Jakobinci su kasnije značili dominikance uopće. (Jakobinci Francuske revolucije imali su sjedište u njihovu samostanu.)

Miltonov Izgubljeni raj u stvari ima dvanaest, a ne deset pjevanja.

134

koji je unakazio stvaranje svijeta i koji, dok Mojsije predstavlja Vječno Biće kako stvara svijet riječju, priča kako Mesija vadi iz neke nebeske škrinje veliki šestar, da njime nacrta osnov svog djela? Zar da cijenim onoga koji je nagrdio Tassov pakao i đavola, koji je prerušio Lucifera čas u krastavu žabu, čas u patuljka, koji ga tjera da stoput ponavlja isti govor, koji mu dopušta da raspravlja o teologiji, koji sasvim ozbiljno imitira Ario-

šalu o pronalasku vatrenog oružja i opisuje kako đavoli pucaju u nebo iz topa? Ni ja ni itko drugi u Italiji nismo mogli pronaći zadovoljstvo u tim luđačkim glu­postima. Ženidba Grijeha i Smrti mora se zgaditi sva­kom čovjeku malo boljeg ukusa. A njegov dugi opis bolnice dobar je samo za kakvog grobara. Taj mračni i odvratni spjev bio je prezren čim je ugledao svijeta. Ja sudim o njemu kao što su u njegovoj domovini sudili njegovi suvremenici. Uostalom, govorim što mislim i vrlo mi je malo stalo do toga da i drugi misle kao ja."

Candidea ražalostiše ove riječi: on je poštovao Homera i pomalo volio Mil tona.

" A h , " reče on sasvim tiho Martinu, "jako se bojim, da ovaj čovjek gaji najdublji prijezir prema naš im njemačkim pjesnicima."

" T o ne bi bila velika šteta", odgovori Martin. " A h , kakav je nadmoćan duh ovaj Pococurante!"

mrmljao je još Candide kroza zube. "Kakav velik Ništa mu se ne sviđa."

Pošto su tako pregledali sve knjiga, siđoše u vrt. Candide pohvali njegove mnogobrojne ljepote.

135

" N e znam ima li čega neukusnijeg", reče domaćin. "Ovo su same ali ću već sutra narediti da se zasadi drugi vrt, po otmjenijem nacrtu."

K a d se ova dva radoznalca oprostiše od Njegove Candide se obrati

" E , sad ćete bar priznati da je ovo najsretniji čo­vjek na svijetu, jer se uzdigao iznad svega što ima?"

"Zar vi ne vidite", odgovori Martin, "da se njemu zgadilo sve što ima? Platon je već odavno rekao da nisu najbolji oni želuci koji odbijaju svaku hranu."

" A l i " , reče Candide, "zar nije zadovoljstvo sve kri­tizirati, otkriti nedostatke tamo gdje drugi misle da nalaze ljepote?"

"Drugim riječima," prihvati Martin, "uživanje je nemati uživanja?"

" O h , pa lijepo!" uzviknu Candide. "Znači da ću samo ja biti sretan kad pronađem gospođicu Cunegonde."

"Uvijek je dobro nadati se", reče Martin. prolazili su dani, tjedni. Cacambo nikako

da se vrati i Candide, sav utonuo u svoju bol, nije čak ni primijetio da mu Paquette i brat Giroflee nisu došli ni zahvaliti.

136

Dvadeset šesto poglavlje

K A K O SU CANDIDE I MARTIN VEČERALI SA ŠEST STRANACA I TKO SU OVI BILI

Jedne večeri kad Candide u pratnji Martina htjede sjesti za stol zajedno sa strancima koji su stanovali u istoj gostionici, priđe mu s leđa neki čovjek, garava lica, uhvati ga za ruku i reče:

"Budite spremni da otputujete s nama, neizostavno." On se okrene i ugleda Cacamba. Samo da vidio

Cunegonde, više bi se iznenadio i obradovao. Umalo je poludio od radosti. On zagrli svog dragog prijatelja.

"Cunegonde je zacijelo ovdje? Gdje je? V o d i me k njoj, da oboje od

"Cunegonde nije ovdje," odgovori Cacambo, "ona je u Carigradu."

" O h , Bože, u Carigradu? Pa neka je i u K i n i , ja letim Na put!"

"Otputovat ćemo poslije večere", odgovori Cacam­bo. "Više ništa ne mogu reći. Ja sam rob, gospo­dar me čeka. M o r a m ga posluživati za stolom; nikomu ni riječi. Večerajte i budite spremni."

Lebdeći radosti i boli, sav sretan što je opet našao svoga slugu, iznenađen što ga v idi kao roba, sav obuzet mišlju da će opet vidjeti svoju dra­gu, srca, uzbuđen, Candide sjede za stol s

koji je hladnokrvno promatrao sva ova

čudna zbivanja, i sa šest stranaca koji su b i l i došli provesti mesopust u Veneciji .

Cacambo, koji je posluživao pićem jednog od ovih šest stranaca, nagne se pred kraj večere na uho svom gospodaru i reče

"Sire, Vaše Veličanstvo može otputovati kad hoće; brod stoji spreman", pa iziđe poslije tih riječi.

Gosti za stolom se iznenađeno zgledaše, ali ne re­koše ništa, kad drugi sluga priđe svom gospodaru, pa mu reče:

"Sire, kočija Vašeg Veličanstva čeka u Padovi, a i barka je već spremna."

Gospodar dade znak i sluga ode. Opet se svi gosti zgledaše, a opće čuđenje poraste. Treći sluga, isto tako trećem strancu, reče:

"Sire, vjerujte mi, Vaše Veličanstvo ne treba duže ostati ovdje; ja ću pripremiti što treba." I odmah ga nestade.

Candide i Martin nimalo ne posumnjaše to neka karnevalska šala. Četvrti sluga reče četvrtom gospodaru:

"Vaše Veličanstvo može otputovati kad god zaželi", pa iziđe kao i oni drugi.

Peti sluga reče tako nešto petom gospodaru. A l i je šesti drugo nešto kazao šestomu strancu, koji je sjedio pokraj Candidea. On mu reče:

"Vjere mi, sire, nitko više neće davati na kredit Vašem Veličanstvu, a isto tako ni meni. Noćas se obojica lako m o ž e m o naći s one strane brave. Ja idem svojim poslom: zbogom ostajte."

138

Kad sve sluge nestadoše, ovih šest stranaca, Can­dide i Martin ostadoše šuteći kao zaliveni. Napokon Candide prekide šutnju:

"Gospodo," reče, "ovo je neka neobična šala. Zašto ste svi vi kraljevi? Da vam pravo kažem, ni ja ni Mar­tin to nismo."

Cacambov gospodar poče tada dostojanstvenim glasom govoriti na talijanskom:

"Ja se nisam ni najmanje šalio. Zovem se B io sam sultan svih pravovjernih više godina.

Zbacio sam s prijestolja svog brata. Moj nećak je zbacio mene. M o j i m su vezirima presjekli grkljane. Provodim ostatak svog života u starom Moj nećak, sultan dopušta mi ponekad da putu­jem radi svog zdravlja, pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust."

M l a d i čovjek koji je sjedio pored uze riječ poslije njega i reče:

"Ja se zovem Ivan. B i o sam car svih Rusa. Zbacil i su me s prijestolja dok sam bio u kolijevci. Oca i majku

Sve su ovo povijesne ličnosti: Ahmed turski sultan, naslije­dio brata 1703, zbačen 1730, umro 1736; car Ivan VI (1730 -1762) ubijen; Charles 1788), sin Jakova II ta, potučen kod Calodena, pobjegao u Francusku; August III

izborni knez nasljedni poljski kralj, izgubio poljsko prijestolje 1756; Stanislav tast Luja X V , dobio, kao prognani poljski kralj, vojvodstvo Theodor Neuhoff (1690 - 1756), izabran za kralja Korzike, pa pobjegao bojeći se pobune, umro progonjen od vjerovnika u Londonu.

139

su mi zatvorili. Odrastao sam u zatvoru. Dopuštaju mi ponekad da putujem u pratnji ljudi koji me čuvaju, pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust."

Treći reče: sam Charles engleski kralj. Otac mi je

bio ustupio svoja kraljevska prava. Ja sam se borio da ih sačuvam. Iščupali su srca mojim pristašama, kojih je bilo osam stotina, pa su ih njima udarali po licu. Mene su bacili u tamnicu. Idem u R i m posjetiti kralja, svoga oca, svrgnutoga kao što sam i ja, kao što je bio i moj djed, pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust."

Tada poče "Ja sam poljski kralj. Ratna me je zla sreća lišila

mojih nasljednih zemalja. Otac mi je bio iste zle sud­bine. Predao sam se Providnosti, kao sultan Ahmed, car Ivan i kralj Charles Edvvard - neka im B o g dug život - pa sam došao u Veneciju da provedem mesopust."

Peti "I ja sam poljski kralj. Dvaput sam izgubio kralje­

vinu, ali mi je Providnost dala drugu državu u kojoj sam učinio više dobra nego što su na obalama mogli učiniti svi kraljevi Sarmata skupa. I ja sam se predao Providnosti, pa sam došao u Veneciju da pro­vedem mesopust."

Preostalo je još da govori šesti monarh. "Gospodo," reče on, "ja nisam tako velik gospodin

kao vi, ali sam ipak bio kralj kao i vi ostali. Zovem se Theodor. Izabrali su me za kralja na Korz ic i . Zva l i su

me a sad mi jedva kažu Kovao sam svoj novac, a sad nemam ni prebijene

pare u džepu. Imao sam dva državna tajnika, a sad jedva imam jednog slugu. Želio sam sjediti na pri­

a u Londonu sam dugo proveo na slami u zatvoru, i jako se bojim da bih i ovdje mogao dobiti isto takav smještaj, iako sam došao, kao i Vaša Vel i­čanstva, u Veneciju da provedem mesopust."

Onih drugih pet kraljeva sasluša ove riječi s ple­menitom sućuti. Svaki od njih dade dvadeset cekina kralju Theodoru da nabavi odijela i košulja. Candide mu pokloni dijamant od dvije tisuće cekina.

"Tko li može biti ovaj čovjek," pitalo se tih pet kraljeva, "koji je u stanju dati sto puta više nego ma tko od nas, i koji tako i č ini?"

Baš kad su se dizali od stola, stigoše u istu gostio­nicu četiri presvijetla veličanstva koja su isto tako izgubila države zlom ratnom srećom i koja su došla u Veneciju provesti mesopust. A l i Candide nije htio ni glave okrenuti na ove B io je zanijet samo mislima o tome kako će otići u Carigrad i tamo naći svoju dragu Cunegonde.

141

Dvadeset sedmo poglavlje

CANDIDEOVO PUTOVANJE U CARIGRAD

Vjerni Cacambo već je isposlovao kod turskog brodovlasnika, koji se spremao odvesti sultana da natrag u Carigrad, da primi na brod Candidea i

Obojica odoše na brod, pošto su se bacili na zemlju pred Njegovim bijednim Veličanstvom. Can­dide je putem govorio Martinu:

" P a eto, sad smo večerali sa šest zbačenih vladara, i još je među tom šestoricom kraljeva bio jedan koje­mu sam ja udijelio milostinju. Možda ima mnogo drugih, još nesretnijih vladara. Ja sam bar izgubio samo sto ovnova i sad letim u naručje Cunegonde. Dragi Martine, opet vam kažem, Pangloss je imao pravo: sve je dobro."

" V o l i o bih da bude tako", odgovori Martin. " A l i zaista," reče Candide, "ono što smo doživjeli

u Veneciji izgleda malo vjerojatno. Nitko nikad nije vidio ni čuo da šest svrgnutih vladara večera zajedno u jednoj gostionici."

"Nije to ništa čudnije", odvrati Martin, "od većine stvari koje su nam se dogodile. Svaki čas dešava se da kraljeve zbacuju s prijestolja, a to što smo mi imali čast da večeramo s njima, takva je sitnica da ne zaslu­žuje našu pažnju."

142

Tek što stupi na brod, Candide skoči i zagrli svog nekadašnjeg slugu, svog prijatelja Cacamba.

"Reci već jednom, kako je Cunegonde?" upita ga on. "Je li i sad čudo od ljepote? Da li me još voli? Je li dobroga zdravlja? Ti si joj zacijelo kupio neki dvorac u Carigradu?"

"Dragi gospodaru," odgovori Cacambo, "Cune­gonde pere tanjure na obali kod jednog kneza koji ima vrlo malo tanjura. Ona je robinja u kući nekog bivšeg vladara po imenu kojemu Sultan daje tri talira na dan u tom njegovom utočištu. A l i je mnogo žalosnije to što je izgubila svoju ljepotu i postala užasno ružna."

" O h , lijepa i l i ružna," odgovori Candide, "ja sam častan čovjek i dužnost mi je da je uvijek volim. A l i kako je mogla zapasti u tako odvratno stanje pored onih pet i l i šest milijuna koje si ponio?"

" P a dobro", uzviknu Cacambo, "nisam li ja od toga morao platiti dva milijuna don Fernandu d'Iba­raa, y Figueora, y Mascarenes, y Lampourdos, y Suza za dopuštenje da odvedem gospođicu Cunegonde? I zar

Na obali Propontide, Mramornog mora Po imenu Ragotski. - Iskrivljeno pisanje, misli se na Ferenca II

(1676 - 1735), transilvanskog vojvodu, vođu bune protiv Hagsburgovaca. Nakon izgubljene bitke kod i mira što ga mađarski feudalci sklapaju s tri godine kasnije, koji on ne priznaje, godinama bezuspješno traži pomoć u Poljskoj. Francuskoj, Engleskoj i Turskoj, gdje u izbjeg­lištvu umire.

143

nam nije jedan gusar junački oteo sve što je ostalo? I zar nas nije taj gusar vukao na Rt Matapan, na u Nikariju, na u na Dardanele. na Mramor­no more. u Skutari? Cunegonde i starica služe kod kneza o kojem sam vam govorio, a ja sam rob zbače-nog sultana."

" K o l i k o se tu povezalo strašnih nezgoda!" uzviknu Candide. " A l i , konačno, ja imam još nekoliko dijama­nata, lako ću osloboditi Cunegonde. Zbil ja je šteta što je tako

Zatim, okrenuvši se Martinu, upita: " Š t o mislite, koga treba najviše žaliti, cara

da, cara Ivana, kralja Charlesa i l i mene?" " T o ne znam", reče Martin. "Trebao bih biti u

vašim dušama da to mogu reći ." " A h . Pangloss ovdje," reče Candide, "on bi to

znao i rekao bi nam." " N e vidim", odvrati Martin, "na kakvoj bi to vagi

mogao vaš Pangloss mjeriti ljudske nesreće i procje­njivati njihove jade? A l i unaprijed mogu reći samo da postoje milijuni ljudi na svijetu koje treba žaliti stoput više nego kralja Charlesa cara Ivana i sulta­na

" T o doista može biti", završi Candide. Za nekoliko dana stigoše u rukavac Crnog mora.

Candide najprije otkupi Cacamba za velik iznos pa, ne gubeći vrijeme, skoči na jednu galiju sa svojim dru­govima, da otplovi na obalu i potraži Cunegonde, ma kako ružna bila.

144

Medu galijotima bila su dvojica koja su vrlo loše veslala i kojima je kapetan spuštao s vre­mena na vrijeme po nekoliko udaraca volujskom ži­lom po golim plećima. Candide ih. po sasvim prirodnom nagonu, stade gledati pažljivije nego ostale

pa im pristupi bliže, pun sažaljenja. Neke crte njihovih lica učiniše mu se sličnima

i onog nesretnog isusovca, onog baru­na. brata. Ta ga misao uzbudi i rastuži. Pogleda ih još

"Doista," reče Cacambu, "da nisam vidio kako vje­šaju doktora i da nisam, na svoju nesreću, baruna ubio, pomislio bih da to oni veslaju na ovoj galiji."

Pri spomenu barunova i imena, oba ro­ba uzviknuše iz svega glasa, zastadoše nepomični na klupama i ispustiše vesla. Levantinski kapetan poletje na njih i udarci volujskom žilom počeše padati još jače.

"Stanite, stanite, svijetli gospodine!" povika Can­dide. "Dat ću vam novaca koliko tražite."

pa to je Candide!" reče jedan od robova. pa to je Candide!" reče onaj drugi.

"Je li ovo san?" uzviknu Candide. "Jesam li ja bu­dan? Jesam li zaista na ovoj galiji? Je li to gospodin barun kojega sam ja ubio? Je li to Pangloss koga sam vidio obješena?"

" M i smo to osobno. Mi smo osobno", odgovoriše oni.

"Kako? Zar je to taj veliki filozof?" upita Martin.

145

"Čujte, gospodine kapetane, koliko novaca tražite kao otkup za gospodina od Thunder-ten-tronckha, jednog od prvih baruna Carstva, i za gospodina Pan-glossa, najdubljeg Njemačke?"

"Čuj , pseto odgovori Levantinac, "bu­dući da su ova dva roba i psa kršćanski baruni i fizičari, a to su bez sumnje velike časti u njihovoj zemlji, dat ćeš mi za njih pedeset tisuća cekina."

"Dobit ćete ih, gospodine; odvedite me brzo kao munja u Carigrad, bit ćete tog časa isplaćeni. Il i ne! odvedite me gospođici Cunegonde."

Kapetan je već na prvu Candideovu ponudu okre­nuo ka gradu i naredio da se zavesla brže no što ptica krilima zrak prosijeca.

Candide zagrli baruna i Panglossa po stotinu puta. " P a kako to da vas nisam ubio, dragi barune? I vi,

dragi Panglosse, kako ste ostali živi kad ste b i l i obje­šeni? I otkud obojica na galijama u Turskoj?"

"Je li zaista istina da se moja mila sestra nalazi u ovoj zemlji?" upita barun.

"Jest", odgovori Cacambo. "Dakle, ja opet vidim svog dragog Candidea!"

uzviknu Pangloss. Candide im predstavi i Cacamba. Svi se

stadoše grliti i počeše govoriti uglas. Galija je letjela i već stigoše u pristanište. Dozvaše jednog kojemu Candide proda za pedeset tisuća cekina dija­mant koji je vrijedio sto tisuća, dok. se on za­klinjao da ne može dati više. Smjesta

146

plati otkup za baruna i Panglossa. Pangloss pade svom osloboditelju pred noge i obli ih suzama; a onaj drugi zahvali kimnuvši glavom i obeća da će prvom pril i­kom vratiti taj dug.

"Zar je moguće da je moja sestra u Turskoj?" pita­še on.

"Više nego moguće", odgovori Cacambo, "budući da pere suđe kod jednog transilvanskog kneza."

Odmah zatražiše da dođu dva Zidova i Candide proda još nešto dijamanata, te svi zajedno opet pođoše drugom galijom da oslobode Cunegonde.

Dvadeset osmo poglavlje

ŠTO SE DOGODILO CANDIDEU, CUNEGONDE, PANGLOSSU,

MARTINU

"Oprostite, opet vas molim," reče Candide barunu, "oprostite, prečasni oče, što sam vam onako žestoko zario mač u tijelo."

" N e govorimo više o tome", reče barun. " B i o sam malo odveć nagao, priznajem. A l i budući da želite saznati kakvim sam čudom dospio na galiju, reći ću vam da me je izliječio od rane brat apotekar našeg kolegija, pa me je zatim napala i odvukla jedna španjol­ska izvidnica. Baciše me u tamnicu u Buenos Airesu

147

upravo onda kad je moja sestra odatle otputovala. Za­ da se vratim u R i m ocu generalu. Odande me

poslaše u Carigrad kao ispovjednika gospodina francu­skog ambasadora. Nije prošlo ni osam dana kako sam stupio na dužnost, kad jednom, predvečer, naiđoh na jednog lijepa stasa. Bi lo je vrlo toplo i mla­dić se bijaše poželio okupati. tu priliku da se i sam okupam. Nisam znao da je najteži prijestup za kršćanina kad se zatekne do kože gol s mladim musli­manom. Jedan kadija naredi da mi udare sto udaraca po tabanima i osudi na galije. Ne vjerujem da je ikad učinjena nepravda. Samo bih jako volio znati zašto je moja sestra u kuhinji jednog transilvanskog kneza koji je prebjegao k Turcima."

"A vi. dragi Panglosse," upita Candide, "kako je moguće da sam vas opet našao?"

" V i ste, to je istina," reče Pangloss, "vidjeli da su me objesili; sasvim prirodno, trebali su me spaliti, ali se sjećate da je udario pljusak kad su me htjeli ispeći. Nevrijeme je bilo tako jako da se više nisu nadali da će uspjeti zapaliti vatru. Objesili su me, jer nisu znali što drugo da učine. Neki kirurg kupi moje tijelo, odnese ga kući i poče me rasijecati. Načini mi križni rez od pupka do ključne kosti: nikad nitko nije bio tako loše obješen kao ja. Krvnik svete inkvizicije, neki podđakon, znao je doista izvanredno peći ljude, ali nije bio navikao

(ič su paževi na dvoru sultanovu, lijepo odgo­jeni i za vrlo raznolike poslove (što barun nije znao).

148

vješati. Konopac je bio mokar, nije dobro klizio i slabo se stegnuo. Jednom riječju, ja sam još disao i od onog križnog reza tako strašno da ti moj kirurg pade na leđa, pa uvjeren da rasijeca đavola, stade više mrtav nego živ, i još jednom bježeći pade na stu­bama. Na tu buku njegova žena dotrča iz susjedne sobi­ce, spazi me na stolu s onim križnim i uplaši se više no njen muž, pojuri van i pade preko njega. Kad su se malo oporavili od straha, čuh kako kirurgova žena govori kirurgu:

što vam je došlo da rasijecate jednog he­retika? Zar ne znate da se uvijek u tijela tih ljudi useli đavo? Idem brzo naći nekog svećenika da istjera neča­stivog iz

Ja se stresoh kad čuh te riječi, prikupih ono malo snage što mi je ostalo i uzviknuh:

se, Naposljetku se taj portugalski brijač malo oslobo­

di, zaši mi kožu, pa me njegova žena čak poče i nje­govati. Poslije petnaest dana bio sam na nogama. Brijač mi nađe službu i namjesti me kao lakaja kod nekog malteškog viteza koji je kretao u Veneciju; ali kako me moj gospodar nije imao čime platiti, u službu kod nekog mletačkog trgovca i s njime pođoh u Carigrad.

Jednog dana prohtije mi se ući u jednu džamiju. Unutra se nalazio samo neki stari imam i jedna vrlo lijepa mlada bogomoljka koja je čitala svoje molitvice. Grudi su joj bile sasvim otkrivene. Između dojki imala

149

je lijepu kitu cvijeća, od tulipana, ruža, ljuti­ i medvjeđeg Ta joj kita ispade, ja je

podigoh i vrlo je uljudno pohitah opet namjestiti. Tako sam je dugo namještao da se imam rasrdi, pa primije­tivši da sam kršćanin, pozove u pomoć. Odvedoše me tada kadiji i ovaj naredi da mi udare stotinu batina po tabanima i pošalje me na galije. Okovaše me u lance upravo na istoj galiji i na istoj klupi gdje i gospodina baruna. Na toj galiji bijahu četiri mladića iz Marseil-

pet opata iz Napulja i dva redovnika s koji nam rekoše da se takvi slučajevi događaju svakoga dana. Gospodin barun je tvrdio da mu je nanesena mnogo veća nepravda nego meni, a ja sam tvrdio da je mnogo manji grijeh namjestiti kitu cvijeća na grudi jedne žene nego se naći posve nag s jednim ičoglanom. Stalno smo se tako prepirali i dobivali po dvadeset udaraca na dan volujskom žilom, kad vas spoj događaja ovoga svijeta dovede na našu galiju, te nas otkupiste."

"E pa, dragi Panglosse," reče mu Candide, "kad su vas vješali, rasijecali, batinali i kad ste veslali na galiji, jeste li ipak mislili da sve ide da bolje ne može biti?"

"Ja uvijek ostajem pri svom prvom mišljenju", odgovori Pangloss, "jer, naposljetku, ja sam filozof i ne priliči mi da sebe poreknem, budući da Leibniz mora biti u pravu, budući da je uostalom predodređe­na harmonija najljepše što postoji na svijetu, kao i prostor ispunjen suptilnom materijom."

"...tulipana, ruža, tzv. "govor cvijeća".

150

Dvadeset deveto poglavlje

K A K O JE CANDIDE OPET NAŠAO CUNEGONDE I STARICU

Pričajući svoje doživljaje, razmišljajući o mogućim i nemogućim događajima ovog svijeta, prepirući se o posljedicama i uzrocima, o moralnom i fizičkom zlu,

slobodi i o neminovnosti, o utjehama koje čovjek može naći kad je na galijama u Turskoj, Candide, barun, Pangloss i Cacambo pristadoše uz obalu Pro-pontide kod doma kneza. Prvo što su očima spazili bile su Cunegonde i starica, koje su prostirale ubruse po konopcima da se suše.

Barun problijedi kad to vidje. Nježni ljubavnik Candide, vidjevši svoju lijepu Cunegonde pocrnjelu, zakrvavljenih očiju, uvelih grudi, naborana lica, crvenih

ispucanih ruku, ustuknu tri koraka, obuzet užasom, ali priđe zatim iz pristojnosti. Ona zagrli Candidea i brata, oni zagrliše staricu. Candide ih obje otkupi.

U bl iz ini se nalazilo neko malo seosko imanje. Sta­rica predloži Candideu da ga preuzme dok cijelo druš­tvo ne dočeka bolje dane. Cunegonde nije znala da je postala ružna: nitko joj to nije bio rekao. Ona podsjeti Candidea na njegova obećanja, i to na tako odlučan način da je dobrodušni Candide nije mogao odbiti. On, dakle, izjavi barunu da se hoće oženiti njegovom sestrom.

151

" N i k a d neću odgovori barun, "takvu ni­skost s njene strane i takvu drskost s vaše. Neću pri­stati da mi se ikad predbaci sramota da djeca moje sestre nemaju pristupa na Sabore Ne, moja će sestra poći samo za jednog carskog baruna."

Cunegonde mu pade pred noge i obli ih suzama, ali on ostade

"Ludo nad reče mu Candide, "ja sam te spasio s galija, ja sam otkupio i tebe i tvoju sestru. Ona je ovdje prala suđe, ružna je, ja sam tako dobar da je ipak pristajem uzeti za ženu, a ti se tomu još protiviš! Kad bih pustio svom gnjevu na volju, ubio bih te još jedanput."

"Možeš me ubiti još jednom," reče barun, "a l i ne­ćeš se oženiti mojom sestrom dok sam ja živ."

Z A K L J U Č A K

Candide u dubini duše nije imao nimalo volje da se oženi Cunegonde, ali ga je krajnja bezočnost barunova natjerala da sklopi brak, a Cunegonde je tako živo nava­ljivala na njega da nije mogao povući riječ. On upita za savjet Panglossa, Martina i vjernoga Cacamba. Pangloss sastavi jednu lijepu raspravu u kojoj je dokazivao da

Sabori Njemačke. - Članovi crkvenih sabora u Njemačkoj, s utjecajem u politici, mogli su biti samo oni pripadnici plemstva koji su mogli dokazati velik broj predaka.

152

barun nema nikakva prava nad svojom sestrom i da ona može. po svim zakonima Carstva, stupiti s Candideom u morganatski brak. Martin zaključi da baruna treba baciti u more. Cacambo odluči da ga treba poslati natrag na galiju onom levantinskom i ponovo okovati, a poslije toga bi ga se moglo otpremiti prvim brodom u Rim, ocu generalu. Zaključiše ovo mišljenje dobro. Starica im se pridruži, a njegovoj sestri ne rekoše ništa o tome. S nešto malo novaca stvar je bila riješena, i oni su uživali što su podvalili jednom isusovcu i kaznili jednog napuhanog njemačkog baruna.

Bilo je sasvim prirodno pomisliti da će Candide, po­slije tolikih nesreća, oženjen svojom dragom, živeći s filozofom Panglossom, filozofom Martinom, mudrim

a opskrbljen povrh toga s toliko dijamanata iz postojbine starih Inka, voditi najugodniji život na svijetu. Međutim, Židovi su ga toliko izvarali da mu je ostalo samo to malo seosko imanje. Žena mu je svakog dana bivala sve ružnija, te postade i nesnosna; starica je bila boležljiva i postade još zlovoljnija nego Cunegonde. Cacambo je radio u vrtu i odlazio u Carigrad prodavati povrće, te je bio premoren poslom i proklinjao je svoju sudbinu. Pangloss je bio očajan što ne blista na kakvom njemačkom sveučilištu. se tiče Martina, on je bio čvrsto uvjeren svuda podjednako loše i sve je strpljivo podnosio. Candide, Martin i Pangloss rasprav­ljali su ponekad o metafizici i moralu.

Ispod prozora svoje kućice često su viđali kako pro­laze brodovi puni paša i kadija, koje su slali u progonstvo na Mitilenu i l i u Erzerum. Vidjeli su

153

druge paše. efendije i kadije koji su dolazili na mjesta a koje su poslije također protjerivali. Vidjeli

su glave pažljivo ispunjene slamom koje su nosili poka­zati Visokoj porti. Ti su ih prizori naveli da raspravljaju još više. a kad se nisu dosada je bila tako nes­nosna da im se starica jednoga dana usudi reći:

"Voljela bih znati što je gore: da vas stoput siluju crnački gusari, da vam odrežu pola stražnjice, da vas Bu­gari išibaju, da vas istuku i objese prilikom jednog auto-

da vas seciraju, da veslate na galijama, jednom riječju, da pretrpite sve bijede kroz koje smo prošli svi mi - i l i da sjedite ovdje i ne radite ništa."

"To je veliko pitanje", odgovori Candide. Ove riječi potaknuše ih na nova razmišljanja, a naro­

čito Martin dođe do zaključka čovjek rođen da živi u nemirnim trzajima il i u dosadnoj obamrlosti. Candide se s tim nije slagao, ali sam nije imao nikakva mišljenja. Pangloss je priznao da je uvijek užasno patio; ali budući da je jedanput tvrdio da sve ide da bolje ne može biti, on je to tvrdio i dalje, premda u to nije nimalo vjerovao.

Konačno, jedna stvar potpuno učvrsti Martina u nje­govim tako odvratnim načelima, pokoleba Candidea više nego ikad, i zbuni Panglossa. To je bilo onog dana kad vidješe kako Paquette i brat Giroflee, koji su bil i u najcrnjoj bijedi, pristaju uz obalu kraj njihova imanja. One tri tisuće pijastera što su ih bil i dobili, brzo su pojeli, razišli se, pomirili se, posvađali se, bili u zatvo­ru, pobjegli i brat Giroflee se na koncu poturčio. Paquette je svuda nastavljala svoj zanat, ali on joj više ništa nije donosio.

154

"Ja sam već unaprijed rekao", poče Martin, "da će ono što ste im dali brzo otići u vjetar i da će ih učiniti samo još Vi ste bili imali milijune pijastera, vi i Cacambo, pa niste zato ništa sretniji nego brat Giroflee i Paquette."

"Aha," uzviknu Pangloss Paquette, "nebo vas opet dovodi nama, jadna djevojko! Znate li vi da sam zbog vas izgubio vrh nosa, jedno oko i jedno uho? A što ste od sebe napravili? Eh, što ti je ovaj

Ovaj ih novi doživljaj potakne da filozofiraju više nego ikad.

U njihovu susjedstvu živio je jedan vrlo čuveni derviš koga su smatrali najvećim filozofom u Turskoj. Odoše do njega da čuju što on misli. Pangloss mu se obrati u ime svih:

"Učitelju, došli smo vas zamoliti da nam kažete zašto je stvorena tako čudnovata životinja kao čovjek?"

"Što se to tebe tiče?" odgovori derviš. "Je li to tvoja stvar?"

" A l i , prečasni oče," reče na to Candide, "ima užasno zla na svijetu."

"Zar je važno", odgovori derviš," ima li zla ili dobra? Kad Njegovo Veličanstvo pošalje lađu u brine li se da li je miševima na brodu dobro i l i nije?

"Pa što da onda radim?" upita Pangloss. "Šuti", odgovori derviš.

Miševima dobro. - Voltaire je rekao ranije, u pismu " M i smo miševi, i božanski arhitekt koja je sagradio

ovaj svijet nije, koliko je meni poznato, nikom otkrio svoju tajnu."

155

sam se nadao da ću malo razmijeniti misli o uzro­cima i o najboljem mogućem o podrijetlu zla. o prirodi duše, o predodređenoj harmoniji."

Derviš im na te riječi zalupi vrata pred nosom. Dok se taj razgovor vodio, pronese se vijest da su tog

časa zadavili u Carigradu dva vezira s Velikog divana i a da je više njihovih prijatelja nabijeno na kolac.

Ta nesreća svuda veliko koje potraja nekoliko sati. Pri povratku na svoje malo imanje, Candi­de. Pangloss i Martin naiđoše na nekog dobroćudnog starca koji je sjedio na pragu svoje kuće u hladu naranči­na stabla. Pangloss, koji je bio isto tako radoznao koliko je volio mudrovati, upita ga kako je ime muftiji kojega su upravo zadavili.

"Ja vam ne znam reći," odgovori dobri starac, "a ni­sam nikad ni znao imena nikakvomu muftiji niti veziru. Nikad nisam čuo ni riječi o događaju o kojem mi pričate. Ja bih rekao da, oni koji se miješaju u javne po­slove ponekad bijedan kraj, a da to i zaslužuju. A l i se nikad ne raspitujem što rade oni u Carigradu. Jedino tamo šaljem na prodaju voće iz ovog vrta što ga obrađujem."

Rekavši to, uvede strance u kuću. Njegove dvije kćeri i dva sina ih s više vrsta šerbeta koje su sami pripravljali, skorupom s ušećerenom korom od kedrata, narančama, limunima, ananasima, zatim kavom iz Moke u kojoj nije bilo nikakve loše kave iz Batavije i Zapadne Indije. Poslije toga obje kćeri ovog dobrog muslimana namirisaše bradu Candideu, Pan-glossu i Martinu.

156

" V i zacijelo imate neko veliko krasno imanje?" upita Candide Turčina.

"Imam samo dvadeset odgovori Turčin. "Obrađujem ih sa svojom djecom. Rad od nas odbija tri velika zla: dosadu, porok i siromaštvo."

Vraćajući se na svoje imanje. Candide se upusti u duboka razmišljanja o riječima. On reče Panglossu i Martinu:

"Čini mi se da je ovaj stari dobričina stvorio sebi mnogo bolju sudbu nego onih šest vladara s kojima smo imali čast večerati."

"Veličine ovog svijeta", odgovori Pangloss, "vrlo su opasne, prema kazivanju svih filozofa, jer je, kao što znate, Eglona, kralja Moabita, ubio Aod; Apsalom se objesio o kosu i proboden je s tri strijele; kralja Nadaba,

sina, ubio je Boasa; kralja Ohozija Jehu; Atalija Joad; kraljevi Jehonija i

bili su robovi. Znate kako su poginuli Astijag, Darije, Dionizije Sirakuski, Pir, Perzej, Hanibal, Jugurta, Ariovist, Cezar, Neron, Oton, Vitelije, Domicijan, Rikard II Engleski, Eduard II, Henrik V I , Rikard III, Marija Stuart, Karlo I, tri Francuska, car Henrik IV? Znate..."

"Ja znam", i u to upade Candide, "da trebamo obra­đivati svoj

Trebamo obrađivati svoj vrt. - Često citirani kraj Candidea je osobni dojam "Sretan je onaj koji živi sa svojim nećaki­njama, svojim knjigama, svojom lozom, svojim konjima, kravama, orlovima, lisicom, koji se trljaju šapama po njušci", kaže on. Voltaire nije našao rješenje i rekao je "najbolji svijet najluđi".

pravo," reče Pangloss, "jer kad je čovjek doveden u Edenski vrt, doveden je tamo ut

eum da radi; a to dokazuje da nije stvoren da se odmara."

"Radimo i ne raspravljajmo", reče Martin. "Samo ta­ko možemo učiniti život podnošljivim."

Cijelo se malo društvo složi s ovom pohvalnom na­mjerom. Svatko poče raditi što zna, i taj mali komad zemlje dobro je rodio. Cunegonde je, bila veoma ružna, ali je izvrsno kolače. Paquette je vezla; starica se brinula o rublju. Svi su redom bili od neke koristi, pa čak i brat Giroflee: on se izmetnu u vrlo dobra stolara, pa postade čak i pošten čovjek.

Pangloss bi ponekad rekao Candideu: "Svi su događaji povezani jedan s drugim u ovom

najboljem od mogućih svjetova. Jer, svakako, da vi niste bili istjerani s nekoliko dobrih udaraca nogom u stražnji­cu iz jednog lijepog zamka zbog ljubavi prema gospođici Cunegonde, da vas nije mučila inkvizicija, da niste pješi­ce prešli Ameriku, da niste dobro mačem baruna, da niste izgubili sve svoje ovnove iz dobre zemlje Eldo­rado, ne biste sad ovdje jeli ušećereni kedrat i pistacije."

"Dobro je to rečeno," odgovori Candide, "al i trebamo obrađivati svoj vrt."

Ut operaretur eum. - Da ga obraduje.

158

U nekim izdanjima postoji podnaslov: 1 "Prevedeno s njemačkog po gospodinu dr. s dodacima pronađe­nim u doktorovu džepu kad je umro u Mindenu ljeta Gos­podnjeg 1759." - U većini drugih izdanja (oko 40) objavljenih prije smrti, pa ni u kehlskom, te šale Voltaireove nema, pa je izostavljena i ovdje jer nema mnogo smisla.

159