Vojvoda Od Poroka Loretta Chase

Pompea www.Crowarez.Org

-1-

Loretta Chase

Vojvoda od porokaVojvoda od porokaVojvoda od porokaVojvoda od poroka

Naslov izvornika:The Last Hellion

Pompea

-2-

PrologPrologPrologProlog

Longlands, Northamptonshire Rujan 1826.

Prezime vojvode od Ainswooda bilo je Mallory. Stručnjaci za genealogiju složili su se da je obitelj potekla iz Normandije i bila jedna od nekoliko njih što su se pod tim prezimenom preselile u Englesku u dvanaestom stoljeću.

Prema etimologičarima to je prezime značilo nesretan ili kukavan. Ali u obiteljskoj povijesti vojvode od Ainswooda to prezime je značilo Nevolju, s velikim slovom "N". Neki su vojvodini predci dugo živjeli, a neki su kratko živjeli, ali svi su teško živjeli jer im je takva bila narav. Bili su problematični, rođeni na takav način, zbog toga ozloglašeni.

Ali vremena su se mijenjala i obitelj se napokon počela mijenjati i smirivati s vremenima. Četvrti vojvoda, pokvareni stari nitkov koji je umro jedno desetljeće prije toga, bio je posljednji od svoga naraštaja. Oni koji su ostali iza njega bili su novi soj Malloryjevih, uljuđeniji, čak i krjeposni.

Iznimka je bio samo sin jedinac najmlađega brata pokojnoga četvrtog vojvode.

Vere Aylwin Mallory bio je posljednji gad u obitelji Mallory. Dobrano premašivši šest stopa, bio je najviši od njih i, kažu neki, najljepši kao i najsuroviji. Imao je očevu gustu kestenjastu kosu, a u njegovim očima — tamnozelenim iz prijašnjeg naraštaja — svjetlucala su stoljeća pokvarenosti i isti poziv na grijeh koji je upropastio naraštaje žena. Kad je imao gotovo trideset dvije godine, počinio je više od svoga dijela grijeha.

Sada je putovao kroz šumu velikog imanja Longlands, zavičaja vojvode od Ainswooda. Vereovo odredište je bila krčma Zec i golub u obližnjem selu.

Podrugljivim je baritonom pjevao riječi anglikanskoga pogrebnog obreda na melodiju neke bestidne balade.

Naslušao se toga opijela toliko puta tijekom posljednjeg desetljeća da ga je znao napamet, od otvaranja "Ja sam uskrsnuće i život" do završnoga "Amen".

"Svidjelo se Svemogućemu Bogu u njegovoj velikoj milosti uzeti k sebi dušu našega dragog brata..."

Kod "brata" mu je puknuo glas. Zastao je dok su mu se široka ramena kočila zbog napadaja drhtavice koja je potresala čitav njegov golemi tjelesni ustroj. Obuhvativši rukom deblo najbližeg stabla, škripnuo je zubima i čvrsto stisnuo oči i želio da razorni bolovi jenjaju.

Dosta je patnje podnio posljednjeg desetljeća, rekao je Vere sam sebi, i prolio je


-3-

dovoljno suza tijekom sedam dana otkad je njegov stričević Charlie, peti vojvoda od Ainswooda, posljednji put udahnuo.

Sada je Charlie ležao u mauzoleju, s ostalima što se svidješe Svemogućem Bogu da ih uzme k sebi u posljednjih deset godina. Beskrajna povorka pogreba počela je s ukopom četvrtoga vojvode, koji je Vereu bio poput oca jer su mu roditelji umrli kad je imao devet godina. Otada je smrt ugrabila Charlievu braću skupa s njihovim sinovima i ženama, i nekoliko djevojaka, te Charlievu ženu i starijega sina.

Ovaj posljednji pogreb, usprkos godinama privikavanja, bilo mu je najteže podnijeti, jer Charlie nije bio Vereu samo najdraži od svih redaka Malloryja nego i jedan od trojice ljudi na svijetu koje je Vere smatrao braćom.

Druga dva bili su Roger Barnes, vikont Wardell, i Sebastian Ballister, četvrti markiz od Daina. Ovaj potonji, crnomanjasti gorostas, običnije poznat kao lord Belzebub, općenito se smatrao ogavnom ljagom na grbu obitelji Ballister. On i Wardell bili su Vereovi ortaci u zločinima još od Etona. Ali Wardell je ubijen u pijanoj svađi u nekom dvorištu iza konjušnice prije šest godina, a Dain, koji je nekoliko mjeseci poslije toga otputovao na kontinent, kao da se za stalno naselio u Parizu.

Nije mu preostao nitko važan. Od glavnog ogranka Malloryevih ostao je samo jedan muški izdanak, osim Verea. Bio je to devetogodišnji Robin, Charliev mlađi sin, sada šesti vojvoda od Ainswooda.

Charlie je ostavio i dvije kćeri — ako je tko mario brojiti ženske, što se Vereu nije dalo — a u oporuci je imenovao Verea, kao najbližeg muškarca u rodu, da bude skrbnikom te djece. To nije značilo da je skrbnik trebao imati ikakve veze s njima. Dok je obiteljska privrženost mogla nametati snošljivost posljednjem lupežu među Malloryjevima — na isti način kako je tradicija nametala imenovanje skrbnika — nitko, čak ni Charlie, nije mogao biti toliko slijep da bi povjerovao kako je Vere prikladan za dužnost odgajanja troje nevine djece. Toga će se prihvatiti jedna od Charlievih udanih sestara.

Drugim riječima, skrbnikov položaj bio je posvema nominalne naravi, što se upravo podudarilo sa stanjem stvari, jer Vere nije ni pomislio na svoje štićenike otkad je stigao prije tjedan dana — na vrijeme da promatra kako Charlie odlazi na onaj svijet.

Sve je bilo užasno, točno kako je njegov stric prorekao prije deset godina kad je Vere sjedio kraj njegove samrtničke postelje. "Vidio sam to kad su se okupili oko mene", rekao mu je stric. "Vidio sam ih kako u mimohodu ulaze i izlaze. Nesretnici. 'Kao što cvijet procvjeta, a potom je otkinut.' Dva su moja brata bila otrgnuta prije nego što si se ti rodio. Zatim tvoj otac. A danas sam vidio njih: Charlesa, Henrya i Williama. Ili je to bila mašta čovjeka na umoru? 'To odbjegne kao sjena i ne traje.' Vidio sam ih, same sjene. Što ćeš ti tada učiniti, mladiću?" U to je vrijeme Vere pomislio da je starca izdala pamet. Sada mu je sve bilo jasnije. Same sjene.

"Dobro je to rekao, tako mi Lucifera", promrmljao je dok se odmicao od stabla. "Pokazalo se da si bio prokleto dobar prorok, striče."

Pompea

-4-

Nastavio je obred gdje ga je bio prekinuo, pjevajući svečane riječi živahnije u hodu i povremeno upućujući izazovno cerekanje prema nebesima.

Da su ga u tom času mogli vidjeti oni koji su ga bolje poznavali, razumjeli bi da on podbada Svemogućega kao što je često podbadao svoje bližnje smrtnike. Vere Mallory je tražio nevolje, kao i obično, a ovaj put je pokušavao zametnuti borbu sa samim Jahvom.

Nije mu to pošlo za rukom. Mutikaša se približavao svršetku obreda a da mu Providnost nije ponudila ni cigli pljesak groma u znak neodobravanja. Vere se spremao prijeći na Skrušenje kad je čuo kako iza njega pucketaju grančice i šušti lišće praćeno užurbanim topotom koraka. Okrenuo se... i ugledao duha.

Nije to bio uistinu duh, naravno, ali dovoljno blizu toga. Bio je to Robin, tako bolno nalik na svoga oca — plavokos i vitak, s istim morskozelenim očima — da Vere nije mogao podnijeti njegovo lice, i uspio je odvraćati pogled tijekom čitava posljednjega tjedna.

Ali dječak je trčao prema njemu, pa nije dolazilo u obzir izbjegavanje. Nije dolazilo u obzir ni zanemarivanje oštrog uboda tuge — i gnjeva isto tako, da, na Vereovu sramotu, jer nije mogao zatomiti kivnost što je dječak na životu a njegov otac otišao.

Vere je isturio čeljust i zurio u dječaka. Nije to bio pogled dobrodošlice i nagnao je Robina da naglo zastane kad se primaknuo na svega nekoliko koraka. Tada se odjednom dječakovo lice zarumenjelo, oči su mu se zakrijesile, i on je pognute glave sunuo na Verea, gruhnuvši iznenađena skrbnika tjemenom u trbuh.

Iako je Vereov trbuh bio mekan otprilike kao željezni prijeklad -jednako kao ostatak njegova tijela — dječak nije samo nastavio gruhati nego je dodao i šaketanje. Zaboravivši njihov golem nesrazmjer u dobi, veličini i težini, mladi je vojvoda udarao po daljnjem stricu kao pomahnitali David koji pokušava oboriti Golijata.

Nitko od uljuđenih Malloryja novog soja ne bi znao što učiniti s tim neizazvanim, očajnim i naoko poremećenim napadajem. Ali Vere nije bio uljuđen. On je razumio, tomu nije bilo pomoći.

Stajao je i puštao da Robin pljušti nedjelotvornim udarcima po njemu, upravo kako je Robinov djed, četvrti vojvoda, stajao nekoć, prije mnogo godina, dok ga je udarao netom osirotjeli Vere. On nije znao što bi činio osim da plače, što u ono vrijeme zbog nekoga razloga apsolutno nije dolazilo u obzir.

Kao što je Vere onda učinio, Robin je nastavio, boreći se protiv nepomična stupa odrasla muškarca dok se nije umorio i klonuo na tlo.

Vere se pokušavao sjetiti svoje srdžbe i kivnosti prije nekoliko trenutaka. Pokušavao je poslati to dijete k vragu, pokušavao ga je zanemariti, ali nije uspijevao.

To je bio Charliev dječak, i sigurno je bio očajan kad je umaknuo budnoj straži obitelji i slugu te se osmjelio krenuti u mračnu šumu, sam, da nađe svoga raskalašena starijeg rođaka.


-5-

Vere nije pouzdano znao zbog čega je dijete bilo očajno. Ali bilo je dovoljno jasno da Robin očekuje od Verea da na se preuzme brigu, što god to bilo.

Pričekao je da jenja Robinova zasopljenost i prijeđe u normalno disanje, zatim je podignuo dječaka na noge. "Ti ne bi smio prilaziti k meni bliže od milje, znaš", rekao je Vere. "Ja širim loš utjecaj. Upitaj bilo koga. Upitaj svoje tetke."

"One plaču", rekao je Robin gledajući u svoje oguljene cipele. "One previše plaču. I previše mekoputno govore."

"Da, to je ogavno", složio se Vere. Nagnuo se i otresao dječakov kaput. Dijete ga je pogledalo... Charlievim očima. Ali su one bile mlađe i previše su se pouzdavale. Verea su zapekle vlastite oči. Uspravio se, pročistio grlo i rekao: "Razmišljao sam da im prepustim sve to. Mislio sam poći u... Brighton." Zastao je i rekao sam sebi da je ludo što to uopće razmatra. Ali dječak je pristupio k njemu, a dječakov otac nikada nije iznevjerio Verea. Osim kad je umro. "Bi li volio poći sa mnom?"

"U Brighton?"

"Tako sam rekao?"

Premlade i prepovjerljive oči počele su blistati. "Gdje je onaj paviljon, je li?"

Golema arhitektonska fantazmagorija poznata kao Kraljevski paviljon bila je jednako golema kao ideja kralja Đure Četvrtoga o ladanjskoj kući uz more.

"Bio je još ondje, kad sam zadnji put pogledao", odgovorio je Vere. Počeo je hodati uputivši se prema kući.

Njegov štićenik smjesta je pošao za njim, trčeći da bi pratio dugačke koračaje svoga starijeg rođaka. "Je li tako maštovit kako izgleda na slikama, rođače Vere? Je li zbilja kao palača iz Tisuću i jedne noći?"

"Mislio sam da krenemo odmah sutra ujutro", rekao je Vere. "Što ranije odemo odavde to ranije možeš sam za sebe odlučivati."

Da se pitalo Robina, krenuli bi istoga časa. Da se pitalo njegovih tetaka i njihovih muževa, Vere bi se otputio sam. Ali nije se pitalo nikoga drugoga, kako im je rekao malo poslije toga. Kao djetetovu zakonitom skrbniku, nije mu bilo potrebno ničije dopuštenje da odvede Robina u Brighton — ili u Bombay, što se toga ticalo.

Ipak je sam Robin stišao njihove primjedbe. Zvuk trupkanja izmamio je obitelj iz dnevne sobe na vrijeme da vide kako mladi vojvoda poteže svoj putni kovčeg niz veliko stubište u Longlandsu i prolazi polumračnom dvoranom do predvorja.

"Eto, vidite?" obratio se Vere Dorotheji, Charlievoj najmlađoj sestri, koja je najduže i najupornije prosvjedovala. "On jedva čeka da pobjegne. Vi ste prokleto turobni, svi vi zajedno. Suze i utišani glasovi i crni krep i bombasin — to njega plaši. Sve je mračno i odrasli plaču. On želi biti sa mnom jer sam krupan i bučan. Jer mogu rastjerati čudovišta. Zar to ne vidite?"

Vidjela ona to ili ne, popustila je, a potom su i ostali slijedili njezin primjer. Bilo je

Pompea

-6-

to samo na nekoliko tjedana, uostalom. Čak ni Vere Mallory nije mogao neopozivo iskvariti djetetov moral za koji tjedan.

On nije ni želio kvariti dječakov moral, i krenuo je uistinu namjeravajući vratiti Robina nakon petnaest dana.

Vere nije mogao biti ocem ni njemu ni bilo kojem djetetu, bio je toga veoma svjestan. Nije bio prikladan uzor. Nije bio oženjen — i nije mu bilo ni na kraj pameti da uzima ženu — da bi činio stvari koje čine žene, blage stvari, koje bi uravnotežile njegovo grubo, neuljuđeno ponašanje. Njegovo kućanstvo sačinjavao je jedan sluga, sobar Jaynes, kojega su resile sve blage, materinske kvalitete dikobraza koji boluje od slabe probave. Osim toga, to "kućanstvo" nije imalo stalna boravišta otkad je Vere napustio Oxford.

Ukratko, nije bilo načina da se odgoji dijete, naročito ono kojemu je bilo suđeno da preuzme na se breme velikog vojvodstva.

Međutim, nekoliko predviđanih tjedana nekako se produžilo u mjesec dana, zatim u još jedan. Iz Brightona su putovali u Berkshire, do doline White Horse, da vide drevnu nazubljenost krednih obronaka.

odande do Stonehengea, i dalje na zapad, slijedeći obalu i istražujući krijumčarske dražice cijelim putem do Lands Enda.

Jesen se ohladila u zimu koja se sa svoje strane otoplila u proljeće. Tada su stigla pisma, od Dorotheje i ostalih, s pristojnim ali ne previše istančanim podsjećanjima: Robinov se odgoj ne može beskonačno zanemarivati, njegove sestre čeznu za njim, i što dulje dječak bude lutao to će se teže skrasiti na jednom mjestu.

Sve je to bila istina, rekla je Vereu vlastita savjest. Robinu je bila potrebna prava obitelj, postojanost, dom.

Ipak mu je bilo teško kad je vratio Robina u Longlands, teško mu se bilo rastati od njega, iako je očevidno čestito namjeravao da to učini. Kućanstvo nije više bilo turobno kao prije.

Ondje su sada stalno živjeli Dorothea i njezin muž, skupa s Robi novim sestrama i vlastitim porodom. Dvorane su ponovno odzvanjale od dječjih pjesama i smijeha, Vere je usprkos svojoj navadi morao pohvaliti to što su krep i ahatni rubovi i crni bombasin već bili ustupili mjesto manje žalobnim tonovima polu-tugovanja.

Bilo je jasno da je Vere već bio obavio svoj posao. Rastjerao je čudovišta mimo svake sumnje, jer se već za nekoliko sati Robin prisno sprijateljio sa svojim tetkićima i pridružio im se u mučenju djevojčica. I kad je došlo vrijeme rastanka, Robin nije pokazivao nikakvih znakova panike. Nije se razdražio niti je udario Verea, nego je obećao da će mu vjerno pisati, izmamio od svoga skrbnika obećanje da će doći potkraj kolovoza za njegov deseti rođendan, zatim otrčao pomoći rođacima da uprizore bitku kod Agincourta.

Ali Vere se vratio mnogo prije njegova rođendana. Ni tri tjedna nakon odlaska iz


-7-

Longlandsa on je hitao natrag.

Šesti vojvoda od Ainswooda bio je obolio od difterije.

Robinova bolest još nije bila dobro poznata. Prvo točno izvješće o toj zarazi objavljeno je u Francuskoj tek pet godina prije toga. Znalo se samo da je difterija veoma zarazna i o tome se nije raspravljalo.

Charlieve su sestre preklinjale Verea. Njihovi su ga muževi pokušavali zaustaviti, ali on je bio krupniji negoli ijedan od njih, a u gnjevu, kakav ga je sada obuzimao, ni regimenta vojnika ne bi ga bila mogla suzbiti.

Uzletio je uz veliko stubište i produžio niz hodnik do bolesničke sobe. Istjerao je njegovateljicu i zaključao vrata. Zatim je sjeo kraj postelje i uhvatio svoga štićenika za slabu ručicu.

"Sve je u redu, Robin", rekao je. "Ja sam ovdje. Borit ću se za tebe. Otarasi se toga i prebaci na mene, čuješ li me, dječače ? Stresi tu prokletu boleštinu i pusti mene da se s njom pohrvam. Mogu ja to, dječače moj, ti znaš da mogu."

Hladna ručica ležala je nepomično u njegovoj ručetini.

"Predaj mi je, molim te", navaljivao je Vere zatomljujući suze, gušeći uzaludnu žalost. "Prerano je za tebe, Robin, ti znaš da je prerano. Jedva si počeo živjeti. Ne znaš ni dijelak onoga što treba vidjeti, što treba učiniti."

Vjeđe mladoga vojvode namreškale su se i otvorile. Činilo se da je u njegovim očima zatreptalo nešto poput prepoznavanja. Na trenutak su njegove Usne oblikovale neuhvatljiv smiješak. Zatim su se dječakove oči sklopile.

To je bilo sve. Iako je Vere nastavio govoriti, umiljavati se, preklinjao, iako je stezao ručicu, nije mogao izvući bolest iz dječaka i uvući je u sebe. Mogao je samo čekati i bdjeti, kao što je učinio toliko puta prije. Toga je puta bdijenje bilo kratko, najkraće, najtegobnije od svih.

Za manje od pola sata, dok je sumrak kradom prelazio u noć, dječak se iskrao i odletio... kao sjena.

Pompea

-8-

JedanJedanJedanJedan

London

Srijeda, 27. kolovoza 1828.

Tužit ću ih!" bjesnio je Angus Macgowan. "U ovom kraljevstvu postoje zakoni protiv klevete, a ako ovo nije kleveta, ja sam nabreklo bikovsko mudo!" Golema crna ženka mastifa, koja je kunjala kraj vrata nakladnikova ureda, podignula je glavu i s blagom znatiželjom promatrala naizmjenice Macgowana i svoju gospodaricu. Kad se uvjerila da potonja nije ni u kakvoj izravnoj opasnosti, kuja je opet položila glavu na prednje šape i sklopila oči. Njezina gospodarica, dvadesetosmogodišnja Lydia Grenville, promatrala je Macgowana sa sličnom ravnodušnosti. Nije bilo lako uznemiriti Lydiju. Plavokosa i plavooka, malo niža od šest stopa1, bila je tankoćutna kao prosječna valkira ili amazonka, a njezino tijelo, poput tijela tih mitoloških ratnica, bilo je jednako snažno i okretno kao njezin um.

Kad je on predmetom svoga gnušanja tresnuo o stol, ona ga je hladno podignula. Bilo je to posljednje izdanje Bellweather’s Reviewa. U njemu je, kao i u prethodnom broju, nekoliko stupaca naslovne stranice bilo posvećeno napadu na Lydijino najnovije novinarsko ostvarenje.

U skladu sa svojim nadimkom, Argusova "Lady Grendel" još jedanput je srnula u opaki nasrtaj na bezazlene čitatelje, rigajući otrovna isparenja u atmosferu koja je već gusta od njezinih onečišćenja. Njezine žrtve što još teturaju od prijašnjih napada na njihovu osjetljivost strmoglavljene su ponovno u pravi bezdan poniženja odakle se diže smrad pokvarenih i obešćašćenih stvorenja — jer se jedva može imenovati ljudskim bićima gamad koju je pretvorila u svoje podanike — čija kakofonija samosažalijevanja urla — jer ne možemo te izlučevine nazvati jezikom - Argusovo čudovište u suknji...

Tu je Lydia prestala čitati. "Potpuno je izgubio vlast nad rečenicom", rekla je Angusu. "Ali ne može ga čovjek tužiti zbog loša pisanja. Ili zbog pomanjkanja originalnosti. Koliko se sjećam, Edinburgh Review me je prvi nazvao po čudovištu iz Beowulfa. U svakom slučaju, ne vjerujem da itko posjeduje patent na ime 'Lady Grendel'."

"Ovo je prostački napad!" kriknuo je on. "Ništa drugo ne kaže nego te naziva kopiletom od sljedećeg do posljednjeg paragrafa, i insinuira kako bi istraživanje tvoje prošlosti..."

"... nesumnjivo povezalo jezičaru Argusove inače neubrojive simpatije s drevnim zanatom čije su natuknice bolest i pokvarenost", pročitala je glasno Lydia.

1 Stopa = 30,48 cm.


-9-

"Kleveta!" zagrmio je Angus udarivši šakom po stolu. Kuja je ponovno podignula pogled, duboko pseći udahnula, zatim se opet sabrala za kunjanje.

"On tek neizravno kaže da sam bila prostitutka", rekla je Lydia. "Harriet Wilson je bila bludnica, ali njezina se knjiga vrlo dobro prodavala. Da ju je gospodin Bellweather izvrijeđao u tisku, usuđujem se reći da bi se možda obogatila. On i njegovi momci sigurno su pomogli našoj kući. Prethodno se izdanje Argusa prodalo za četrdeset osam sati. Današnje će otići prije popodnevnoga čaja. Otkad me je počela napadati književna periodika, naša se naklada utrostručila. Umjesto da tužiš Bellweathera, trebao bi mu napisati zahvalno pismo i osokoliti ga da nastavi svoj čestiti posao."

Angus se zavalio na stolici iza radnog stola. "Bellweather ima prijatelje u Whitehallu", progunđao je. "A u Ministarstvu unutarnjih poslova ima pojedinaca koji ti nisu baš prijateljski naklonjeni."

Lydia je bila i te kako svjesna da se na nju kostriješe u ministrovu krugu. U prvom nastavku svoga dvodijelnog članka o nevoljama londonskih mladih prostitutka spominjala je legalizaciju prostitucije, što bi Kruni omogućilo da ozakoni i regulira taj zanat, kao primjerice u Parizu. Reguliranje bi, sugerirala je, moglo barem pomoći da se smanje najgora zlostavljanja.

"Premijer Peel bi mi morao zahvaliti", rekla je ona. "Moja sugestija izazvala je toliko srdžbe da njegov prijedlog da se osnuje gradska policija izgleda blag i razuman istoj vrsti ljudi koji su nekoć urlali da je to bila urota s ciljem da se Engleska zgnječi pod petom tiranije." Slegnula je ramenima. "Tiranija, doista. Da imamo prave policijske snage, ta bi neman do sada bila uhićena."

Neman o kojoj je riječ bila je Coralie Brees. Za šest mjeseci otkad je stigla s kontinenta izišla je na glas kao najgora londonska svodnica. Da bi dobila priče njezinih zaposlenica, Lydia je obećala da ne će otkriti ime te žene — što ne znači da bi otkrivanje imena podvodačice pomoglo pravdi. Zavaravanje vlasti bilo je popularno među trgovkinjama bludom koje su bile veoma vješte u toj igri. Mijenjale su imena često i lako kao što je Lydijin otac činio da bi umaknuo vjerovnicima, i prebacivale su se poput štakora iz jednog brloga u drugi. Nije bilo nikakvo čudo što im sudci iz Ulice Bow nisu mogli ući u trag — a nisu se ni osjećali obveznima da to čine. Prema nekim procjenama, London je imao više od pedeset tisuća prostitutka, i previše njih ispod šesnaest godina. Koliko je Lydia do sada mogla utvrditi, nijedna od Coralienih djevojaka nije bila starija od devetnaest.

"Ali ti si je vidjela", rekao je Angus, prekinuvši Lydijina tmurna razmišljanja. "Zašto nisi na nju nahuckala to svoje crno čudovište?" Klimnuo je glavom prema mastifu.

"Nije dobro uhititi ženu kad nema nikoga dovoljno hrabra da svjedoči protiv nje", odgovorila je Lydia nestrpljivo. "Ako je vlasti ne uhvate na djelu — a ona se jako brine da je ne uhvate — nemamo je za što optužiti. Nema dokaza. Nema svjedoka. Malo bi mogla za nas učiniti Susan, osim da je osakati ili usmrti."

Susan je poluotvorila jedno oko kad se spomenulo njezino ime.

Pompea

-10-

"Budući da bi pas to učinio samo na moju zapovijed, mene bi izveli na sud zbog napada — ili bi me objesili zbog ubojstva", nastavila je Lydia. "Radije ne bih da me objese na račun jedne prljave, sadističke podvodačice."

Vratila je Bellweather’s Review na stol svoga poslodavca, zatim izvadila džepni sat. Pripadao je njezinu prastricu Stephenu Grenvilleu.

On i njegova žena Euphemia prihvatili su Lydiju kad joj je bilo trinaest godina. Umrli su prošle jeseni u razmaku od nekoliko sati.

Iako ih je voljela, Lydia nije mogla čeznuti za životom koji je vodila s tim besprijekornim parom. Nisu bili moralno pokvareni — kao njezin otac — ali su bili plitki, neinteligentni, neorganizirani i patili su od strahovita slučaja strasti za putovanjima. Uvijek su željeli otresti prašinu nekog mjesta s nogu mnogo prije nego što se prašina mogla imalo nataložiti. Područje koje je Lydia s njima pokrila sezalo je od Lisabona na zapadu do Damaska na istoku, uključujući i zemlje na južnim obalama Sredozemlja.

Ipak, rekla je sama sebi, ona sada ne bi imala nakladnika da ga ljuti, niti ljubomornih konkurenata da ga grde, da nije bilo toga života.

Nešto nalik smiješku iskrivilo je njezina usta kad se sjetila novina u kojima je počela — oponašajući svoju pokojnu i nježno voljenu mamu onoga dana kad ju je otac prepustio nesposobnoj brizi Stephena i Euphemije.

S trinaest godina Lydia je bila gotovo nepismena, a njezin dnevnik prepun pravopisnih grozota i užasnih zločina protiv gramatike. Ali Quit, sluga kod Grenvilleovih, poučavao ju je povijest, zemljopis, matematiku i, što je najvažnije, književnost. Quit je bio onaj tko ju je ohrabrivao da piše, i ona mu se odužila najbolje što je mogla.

Novac koji joj je Stephen ostavio kao miraz ona je pretvorila u mirovinu za svoga podučavatelja. Nije to bila velika žrtva. Ona nije željela udaju nego karijeru književnice. I tako, oslobođena svih obveza prvi put u životu, Lydia je krenula u London. Ponijela je sa sobom kopije putopisa koje je prije objavila u nekoliko engleskih i kontinentalnih magazina, i ono što je ostalo od Stephenova i Euphemijina "imanja": izbor različita nakita i tričarija te jedan dragocjen novčić.

Džepni sat bio je sve što joj je preostalo od njihovih osobnih stvari. Čak i kad ju je Angus zaposlio, Lydia se nije potrudila otkupiti druge predmete koje je založila tijekom onih prvih čemernih mjeseci u Londonu. Draže joj je bilo potrošiti zaradu na nužne stvari. Posljednja takva kupovina bila su jednoprežna kola i konj da ih vuče.

Mogla si je priuštiti konja i jednopreg jer je zarađivala više nego dobru plaću, mnogo bolju nego što bi se razumno moglo očekivati. Sigurno je očekivala da će se barem godinu dana ubijati pišući za novine, za peni po retku, izvješća o požarima, eksplozijama, umorstvima i drugim nesrećama i katastrofama.

Ali sudbina je poslala trunak sreće na njezin put u rano proljeće. Lydia je prvi put ušla u urede Argusa kad je magazin bio na rubu propasti, a njegov nakladnik Macgowan


-11-

dovoljno očajan da učini bilo što — čak da zaposli ženu — što bi ponudilo mogućnost opstanka.

"Skoro je dva i pol", rekla je Lydia, vraćajući sat u džep na suknji i svoje misli u sadašnjost. "Morala bih poći. U tri me čeka Joe Purvis u Pearkesovoj kući ostriga da skupa pogledamo ilustracije za sljedeće poglavlje one proklete priče."

Odmaknula se od stola i krenula prema vratima.

"To nisu bili zločesti književni kritičari, nego nam je tvoja 'prokleta priča' donijela bogatstvo", rekao je Angus.

Priča o kojoj je riječ bila je Ruža iz Tebe i pustolovine njezine junakinje prepričavale su se u dvotjedniku u dijelovima od dva poglavlja, od prošloga svibnja. Samo su ona i Angus bili svjesni da je ime njezina autora, Mr. S. E. St. Bellair, također bilo plod mašte.

Čak ni Joe Purvis nije znao da je Lydia napisala poglavlja koje je on ilustrirao. Ni u najdivljijim snovima ne bi mogao zamisliti da bi gospođica Grenville, najciničnija tvrdoglava Argusova izvjestiteljica, smislila jednu jedinu riječ te silno maštovite i zamršene priče.

Sama Lydia nije voljela da ju na to podsjećaju. Zastala je i okrenula se prema Angusu. "Romantične brbljarije", rekla je.

"Možda je tako, ali tvoje fascinantne brbljarije bile su prije svega neodoljiva udica za čitatelje — posebice za dame — i zbog toga se oni stalno vraćaju moleći nastavak. Prokletstvo, čak si i mene nagnala da se koprcam na tvojoj udici." Ustao je i zaobišao stol. "Ona pametna djevojka, tvoja Miranda — znaš, razgovarao sam o tome s gospodom Macgowan, i ona misli da bi se onaj drski pokvarenjak morao opametiti i..."

"Angus, predložila sam pisanje te idiotske priče uz dva uvjeta", rekla je Lydia dubokim, grubim glasom. "Nikakvo miješanje s tvoje ili bilo čije strane bilo je prvi uvjet. Drugi je bila apsolutna anonimnost." Svrnula je na njega ledeni plavi pogled. "Ako procuri i najtananija slutnja da sam ja autorica tih sentimentalnih splačina, tebe ću osobno smatrati odgovornim. U tom će slučaju svi ugovori između nas biti nevrijedni i ništavni." Njezino plavo zurenje nosilo je uznemirujuću sličnost s divljim pogledom nekih članova plemstva pod kojim su se slamali naraštaji njihovih podanika.

Iako je bio Škot lavljega srca, Macgowan je podvio rep pod tim ledenim pogledom i zarumenio se u licu kao što bi učinio svaki podanik. "Imaš pravo, gospođice Grenville", rekao je krotko. "Veoma je nesmotreno od mene što o tome ovdje govorim. Vrata jesu debela, ali bolje je ne izvrgavati se riziku. Ti znaš da sam potpuno svjestan svojih obveza prema tebi i..."

"Oh, za ljubav Božju, nemoj mi se dodvoravati", rekla je odrješito. "Dovoljno me dobro plaćaš." Zakoračila je prema vratima. "Idemo, Susan." Kuja je ustala. Lydia je podignula uzicu i otvorila vrata. "Doviđenja, Macgowan", rekla je, zatim oštro izišla kroz vrata ne čekajući odgovora.

Pompea

-12-

"Doviđenja...", rekao je on gledajući je u leđa. "Doviđenja, vaše veličanstvo!" dodao je ispod glasa. "Misli da je prokleta kraljica - ali kuja zna pisati, vrag je odnio."

Bilo je mnogo ljudi u Engleskoj koji bi se u tom času složili da gospođica Grenville zna pisati. Mnogi bi od njih ipak ustvrdili da bi S. E. St. Bellair mogao i bolje pisati.

To je Archibald Jaynes, sobar vojvode od Ainswooda, pokušavao objasniti svojem gospodaru.

Jaynes nije izgledao kao sobar. Vitko građen i žilav, sa sićušnim crnim očima usađenim vrlo blizu dugačka i savijena nosa — nekoliko mu je puta bivao slomljen — više je sličio na lasičju vrstu grubijana što se često susreću na konjskim utrkama ili boksačkim borbama, gdje se klade.

Sam Jaynes bi oklijevao prije nego što bi se za sebe poslužio izrazom "džentlmenov džentlmen". Iako je, usprkos svojim neprivlačnim crtama lica, bio pretjerano uredan i elegantan, njegov visoki, lijepi gospodar nije bio ono što bi Jaynes nazvao džentlmenom.

Njih su dvojica sjedila u najboljem odjeljku — što nije mnogo govorilo, po Jaynesovu mišljenju — restorana Alamode u Clare Courtu gdje su se posluživali čuveni goveđi odresci. Za ulicu, uzak prolaz pokraj zloglasne Drury Lane, teško se moglo reći da je najelegantnija u Londonu, a na kulinarske proizvode u Alamodeu rijetko se računalo da će privući izbirljiva nepca. Sve je to čudesno pristajalo uz vojvodu, jer on nije bio nimalo elegantniji ili izbirljiviji od prosječna divljaka, vjerojatno i manje, sudeći po onome što je Jaynes pročitao o urođeničkim rasama.

Pošto je za kratko vrijeme svladala visoku hrpu govedine, njegova se milost namjestila na stolcu — ili izvalila, što bi bolje odgovaralo prizoru — promatrajući kako mu konobar natače vrč tamnoga piva.

Vojvodina kestenjasta kosa, s kojom se Jaynes prije kratka vremena toliko namučio, nalazila se u raščupanoj zbrci kao da objavljuje da se nikada u životu nije susrela s češljem ili četkom. Marama oko vrata, nekoć prhko poškrobljena i mukotrpno svezana u čvor, sa svakim naborom na propisanom razmaku i pod određenim kutom, splasnula je u mlohav i zgužvan nered. Što se tiče ostalih odjevnih predmeta njegove milosti, jezgrovito rečeno, izgledali su kao da je u njima spavao, i doista su obično tako izgledali bez obzira na to što se s njima pokušavalo učiniti, i Jaynes je mislio: Stvarno, čudim se zašto se uzrujavam.

A govorio je ovo: "'Ruža iz Tebe' je ime koje su dali velikom rubinu što ga je junakinja našla prije nekoliko poglavlja kad se našla zarobljena u faraonovoj grobnici sa zmijama. To je pustolovna priča, vidite, i samo se o njoj govori još od ljeta."

Pošto se konobar udaljio, vojvoda je s dosadom bacio zeleni pogled na primjerak Argusa. Ležao je na stolu, još neotvoren — i samo je zahvaljujući fenomenalno uvježbanoj snazi volje Jaynes odolio iskušenju da ga ne otvori.

"To bi bilo objašnjenje zašto si me u cik zore izvukao iz kuće", rekla je njegova milost. "I povlačio me od jedne knjižare do druge tražeći to — a sve su knjižare vrvjele


-13-

od žena. Uglavnom od pogrješne vrste", dodao je načinivši grimasu. "Nikada nisam vidio tako mnogo drolja u tako mnogo ćeretavih gomila kao jutros."

"Već su dva i pol sata", rekao je Jaynes. "Vi nikada niste vidjeli jutra. A što se tiče zore, ona je ciknula kada ste napokon doteturali doma. Osim toga, razabrao sam u vrevi nekoliko privlačnih mladih dama koje ste vi tako okorjelo odbacili kao 'drolje'. Ali dakako, ako im lica nisu pokrivena debelim slojem boje i grudi im ne iskaču iz prsluka, one su za vas nevidljive."

"Šteta što nisu isto tako bile nečujne", promrmljao je njegov poslodavac. "Cvrkutanje i budalasto smijuljenje skupine bezveznjakinja. U međuvremenu spremnih da jedne drugima iskopaju oči zbog... Što je ta vražja stvar?" Uzeo je časopis, letimično pogledao naslovnicu i ispustio ga. "Argus, uistinu. Sam obznanjuje da je 'Londonski pas čuvar' — kao da svijet žudi za još više papovanja iz Fleet Streeta."

"Argusovo je uredništvo u Strandu, a ne u Fleet Streetu", rekao je Jaynes. "I on je osvježavajuće lišen papovanja. Otkad se gospođica Grenville pridružila osoblju, publikacija sve više sliči na ono što se tvrdi u podnaslovu. Argus iz mitologije, kao što se možda sjećate..."

"Radije se ne bih sjećao svojih dana u učionici." Ainswood je posegnuo za vrčem. "Kad nije bio latinski, bio je grčki. Kad nije bio grčki, bio je latinski. A kad nije bilo ni jednoga ni drugoga, bile su šibe."

"Kad nije bilo opijanja, kockanja i kurvanja", rekao je Jaynes sebi u bradu. On je to morao znati, jer je stupio u službu Verea Malloryja kad je ovom potonjemu bilo šesnaest godina, dok je vojvodstvo bilo naizgled sigurno jer je nekoliko muških Malloryja stajalo između njega i naslova. Ali njih više nije bilo. Sa smrću posljednjega od njih, dječaka od devet godina, prije gotovo godinu i pol dana, Jaynesov je poslodavac postao sedmim vojvodom od Ainswooda.

Baštinjenje naslova nije ni truna promijenilo njegov karakter. Naprotiv, prešao je od zla na gore, a zatim postao neizrecivo opak.

Malo čujnije Jaynes je rekao: "Argus je navodno imao stotinu očiju, toga ćete se sjetiti. Cilj je ovoga njegova imenjaka da pridonosi dobro informiranu pučanstvu nepokolebljivim opažanjem i izvješćivanjem o metropoli kao da ima sto očiju. Primjerice, članak gospođice Grenville glede nesretnih mladih žena..."

"Mislio sam da je bila samo jedna", reče njegov gospodar. "Tupoglava cura što se sama zatočila u grobnici sa zmijama. Tipično", nacerio se. "I neki jadni glupan morao je dogalopirati u pomoć dami. Samo da bi u mukama umro od ujeda zmije. Ako bude imao sreće."

Tikvan, pomislio je Jaynes. "Nisam aludirao na priču koju je napisao gospodin St. Bellair", rekao je. "Čija je junakinja, za vašu informaciju, umaknula iz grobnice bez izvanjske pomoći. Međutim, govorio sam o..."

"Nemoj mi red — već naslućujem da je ona svojom rječitošću usmrtila zmije." Ainswood je podignuo vrč piva do usana i iskapio ga.

Pompea

-14-

"Govorio sam o radu gospođice Grenville", rekao je Jaynes. "Njezini su članci i eseji iznimno popularni kod dama."

"Sačuvaj nas Bože učenih žena. Ti znaš koji je njihov problem, zar ne, Jaynes? Zahvaljujući tomu što se ne pumpaju redovno, ženske se upuštaju u najčudnija maštanja, primjerice uobražavaju da mogu misliti." Vojvoda je nadlanicom obrisao usta.

Bio je barbarin, eto što je bio prije, pomislio je Jaynes. Njegova je milost pripadala vandalskim hordama koje su nekoć opljačkale Rim. Što se tiče njegovih pogleda na žene, oni su brzo spali na predpotopnu razinu otkada je uzdignut do vojvodskog naslova.

"Nisu sve žene bez razuma", ustrajavao je sobar. "Kad biste se potrudili da se upoznate sa ženama vašega staleža, radije nego s nepismenim kurvama..."

"Kurve mi daju jedinu stvar koju želim od ženskog stvorenja, i stoga ne očekuju od mene ništa osim plaće. Ne mogu se domisliti nijednom dobru razlogu zašto bih se gnjavio s drugom vrstom."

"Jedan je dobar razlog taj što nikada ne ćete dobiti pravu vojvotkinju ako odbijate doći unutar milje od žena dostojnih poštovanja."

Vojvoda je spustio vrč. "Vrag te odnio, zar ćeš opet načinjati taj razgovor?"

"Za četiri mjeseca navršit ćete trideset i četvrtu", rekao je Jaynes. "Uz brzinu kojom jurite u posljednje vrijeme, vaši su izgledi da dočekate taj rođendan približno jednaki nuli. Treba uzeti u obzir naslov, i odgovornosti koje uza nj idu, od kojih je najvažnija da dobijete nasljednika."

Ainswood se odgurnuo od stola i ustao. "Zašto bih dođavola morao uzeti u obzir naslov? On nikada nije uzimao u obzir mene." Zgrabio je šešir i rukavice. "Trebao je ostati gdje je bio i mene pustiti na miru, ali ne, on to nije htio, zar ne? Morao je stalno gmizati prema meni, od jednoga vražjeg pogreba do drugog. Dobro, ja kažem neka naslov nastavi gmizati kad mene uzemlje s drugima. Tada se može objesiti o vrat nekom drugom jadniku, prokleto nezasitan kakav jest."

Kočoperno je izišao iz restorana.

Nekoliko trenutaka poslije toga Vere je stigao do kraja Ulice Catherine i krenuo na zapad, namjeravajući smiriti unutarnju buru kraj rijeke, uz pomoć još nekoliko vrčeva tamnoga piva kod Lisice pod brdom.

Kad je skrenuo u Strand, vidio je kako se laki jednopreg probija kroz gužvu vozila kod Exeter Exchangea. Jednopreg je zamalo promašio prodavača pite da ga ne probije polugom, pogibeljno se nagnuo prema nadolazećim teretnim kolima, ispravio se u posljednjem trenutku, zatim se oštro zanio ustranu — ravno prema džentlmenu koji je silazio s rubnika da prijeđe ulicu.

Ne zastavši da razmisli. Vere se bacio naprijed, zgrabio čovjeka i odvukao ga natrag na pločnik — časak prije nego što je jednopreg proletio u Ulicu Catherine.


-15-

Dok je grmio pokraj njega, letimično je pogledao vozača: žena u crnoj odjeći, s crnim mastifom kao putnikom i očevidno usplahirenim konjem pod uzdama — bez sluge na stražnjoj platformi da joj pomogne.

Pomaknuo je čovjeka sa strane i požurio za vozilom.

Lydia je opsovala kad je vidjela da je njezina lovina šmugnula u Russell Court. Prenapučeni prolaz bio je preuzak za jednopreg, a bude li napravila dugački krug oko kazališta u Drury Laneu, sigurno će ih izgubiti. Zaustavila je jednopreg i iskočila iz njega, a Susan u stopu za njom. Pritrčao je odrpan dječak.

"Pripazi na kobilu, Tom, i dva su šilinga tvoja", rekla je Lydia čedu ulice. Zatim je podignula suknju i utrčala u Russell Court.

"Hej ti tamo!" zovnula je. "Pusti to dijete!"

Susan se oglasila dubokim "Vau!" koji je odjeknuo kroz uski prolaz.

Gospođa Brees — jer je nju Lydia zovnula — bacila je brz pogled preko ramena, zatim strugnula u još užu uličicu, vukući za sobom djevojku.

Lydia nije znala tko je ta djevojka — sluškinja sa sela po izgledu, vjerojatno jedna od bezbrojnih bjegunica koje su svaki dan stizale u London da bi smjesta pale u kandže podvodačica i svodnika koji su besposličarili kraj svake putničke krčme od Piccadillyja to Ratcliffea.

Lydia je uočila taj par u Strandu: djevojka je buljila u prizore oko sebe kao prosječna tikva, dok ju je Coralie — odjevena kao matrona dostojna poštovanja, sa skupocjenom kapicom na kovrčama što ih je obojila crnilom za cipele — nemilosrdno vukla prema propasti, bez sumnje u Drury Lane i tamošnju legiju poročnih jazbina.

Uspiju li ući u bilo koje bludilište kamo je gospođa Coralie naumila, Lydiji ne će dopustiti da uđe, a djevojka nikada više ne će izići.

Ali kad je skrenula u uličicu, vidjela je da dijete vuče pete po cesti i pokušava se osloboditi Coraliena stiska.

"Tako je, djevojko!" viknula je Lydia. "Bježi od nje!"

Bila je svjesna muških povika iza sebe, ali Susanin gromoglasni lavež potopio je riječi.

Djevojka se sada ozbiljno borila, ali tvrdoglava ju je svodilja čvrsto držala i vukla prema Vinegar Yardu. Kad je Coralie podignula ruku da udari dijete, Lydia je nasrnula na njih i udarcem nadlanice odbacila svodilju.

Coralie je zateturala natraške i zaustavila se na prljavom zidu. "Kujo smrdljiva! Ostavi nas na miru!" ciknula je i jurnula naprijed.

Nije bila dovoljno brza da dohvati djevojku koju je Lydia hitro sklonila s puta. "Susan, sad", rekla je mastifu. Susan se primaknula djevojčinoj smeđoj suknji i duboko zarežala u znak upozorenja. Vještica je oklijevala, dok joj se lice grčilo od gnjeva.

Pompea

-16-

"Preporučujem ti da odgmižeš natrag u rupu iz koje si izgmizala", rekla je Lydia. "Pokušaj još jednom staviti ruke na to dijete, i dat ću da te uhite pod optužbom za otmicu i pokušaj napada."

"Pod optužbom?" uzvratila je žena kao jeka. "Tužit ćeš me, je li? A što ti želiš s njom, pitam se, kurvetino jedna?"

Lydia je pogledala djevojku koja je razrogačenim očima naizmjenice strijeljala Lydiju i svodilju. Očevidno nije znala kojoj bi od njih vjerovala.

"Ulica BBow", protisnulo je dijete. "Napali su me, o-or-robili, a ona me je povela u... u..."

"Propast", rekla je Lydia.

U taj čas je visok grubijan utrčao u Vinegar Yard, s još jednim momkom za petama. Nekoliko drugih muškaraca također se pojavljivalo iz različitih krčama i uličica.

Lydia je dobro znala da obično slijede nevolje kada se okupi rulja. Ipak nije bila spremna napustiti tu beskućnicu, bez obzira na rulju.

Ne osvrćući se na svjetinu Lydia se usredotočila na djevojku.

"Ulica Bow je na onu stranu", rekla je i pokazala na zapad. "Put kojim te je vukla ova otrovnica vodi u Drury Lane, gdje se nalaze sva ljupka bludilišta — kao što ti može reći svaki od ovih elegantnih momaka."

"Lažljivice!" zakreštala je Coralie. "Ja sam je prva našla! Ti sama traži svoje djevojke, nakazna vještice! Naučit ću te kako se krade iz moga dvorišta."

Krenula je prema svojoj žrtvi, ali Susanino zloslutno rezanje zaustavilo ju je na pola puta. "Otjeraj tu beštiju!" proderala se. "Ili ćeš požaliti."

Nije čudo što se njezine djevojke boje nje, pomislila je Lydia. Sigurno je napola luda kad se usudila toliko približiti Susani. Čak su se i muškarci — listom svaki nitkov kojega izriga kanalizacija, bez ikakve dvojbe — držali na pristojnom razmaku od gunđava mastifa.

"Nemaš pravo", rekla joj je Lydia smireno. "Dat ću ti vremena da se izgubiš prije nego što nabrojim do pet. Inače ćeš ti strahovito požaliti. Jedan. Dva. Tr..."

"Ah zaboga, dame, dame." Visok grubijan odgurnuo je još jednog klipana s puta i probio se naprijed. "Od tolikoga izazivanja i zastrašivanja prsnut će vam steznici, lijepe moje krasotice. I sve to zbog čega? Zbog najmanjeg problema na svijetu: jedno pile, a žele ga dvije kvočke. Ima mnoštvo piladi oko nas, je li tako? Nije vrijedno remetiti kraljevski mir i dosađivati redarstvenicima, zar ne? Pouzdano nije."

Izvukao je kesu. "Evo što ćemo učiniti. Po jednu šuštavu novčanicu svakoj od vas, drage moje — a ja ću tu malu preuzeti iz vaših ruku."

Lydia je prepoznala izrazite naglaske viših staleža, ali bila je previše gnjevna da bi se tomu začudila. "Jednu novčanicu?" kriknula je. "Je li to za vas cijena ljudskog života? Jedna funta?"


-17-

On je na nju skrenuo blistav zeleni pogled. Promotrio ju je odozgor. Bio je viši od nje nekoliko centimetara, što se nije često događalo u Lydijinu iskustvu.

"Koliko sam razabrao iz vaše vožnje, za vas ljudski život nema uopće nikakve cijene", rekao je hladno. "U rasponu od jedne minute gotovo ste usmrtili troje ljudi u Strandu." Njegov drzak pogled plovio je iznad okupljena slušateljstva. "Morao bi postojati zakon protiv žena koje voze", objavio je. "One su javna prijetnja."

"Dakako, Ainswood, pobrini se da to spomeneš u svojem idućem govoru u Gornjem domu", doviknuo je netko.

"Idućem?" doviknuo je drugi. "Prije bi se reklo u prvom — ako ne padne krov kad on dotetura u sabornicu."

"Vrag neka me nosi!" stigao je glas iz pozadine. "Je li to Ainswood, ha?"

"Dakako, i glumi kralja Salomona, ništa manje", odvratio je netko iz prvog reda. "I uhvatio je krivu kobilu za rep, po običaju. Kažite njegovoj milosti, gospođice Grenville. On vas je ponizio kao da ste opatica iz Covent Gardena."

"Nikakvo iznenađenje", rekao je jedan od njegovih pajdaša. "S markizom od Daina postupio je kao s droljom, zar nije?"

Tada je Lydia shvatila tko je taj protuha.

U svibnju je pijani Ainswood susreo markiza Daina s mladenkom u nekom svratištu tijekom njihove svadbene noći i odbio povjerovati da je ta žena dama, a kamoli Dainova žena. Dain je morao šakama ispraviti zabunu svoga nekadašnjeg školskog kolege. O tom se događaju poslije tjednima govorilo u Londonu.

Nije onda veliko čudo što je Lydia pogriješila i njegovu milost zamijenila s nekim pripadnikom ološa u Covent Gardenu. Kako god se uzelo, vojvoda od Ainswooda bio je jedan od najpokvarenijih, najbezočnijih i najtupoglavijih razvratnika nabrojenih u Debrettovu Visokom plemstvu — što nije malo postignuće s obzirom na žalosno stanje aristokracije.

Bio je također, primijetila je Lydia, jedan od najneurednijih. Očito je odjenuo svoju skupo krojenu odjeću prije podosta dana te u njoj kako bančio tako i spavao. Bio je bez šešira, a čuperak guste kestenjaste kose visio mu je preko jednog oka koje je kao i njegov parnjak svjedočilo o mjesecima nedostatna spavanja i više nego dostatne razuzdanosti. Jedini njegov ustupak temeljnoj njezi bilo je dopuštenje da ga netko nedavno obrije — vjerojatno dok je bio obamro od pića.

Vidjela je i više od toga: paklenski oganj koji se iskrio u zelenim dubinama njegova pogleda, arogantnu ukošenost nosa, tvrde crte jagodične kosti i čeljusti... i đavolsku krivulju usta koja je obećavala sve; spremnost na smijeh, na grijeh, što god hoćeš. Lydia nije ostala ravnodušna. Demona u njoj, kojega je inače dobro skrivala, morao je privući srodnik u njemu. Ali ona nije bila ni luda. Znala je dovoljno dobro da je to izvorni izgled hulje, i mogla je sve sabrati u jednu riječ: nevolja.

Ipak, ta hulja je bio vojvoda, a čak i najgori među plemićima imao je više utjecaja

Pompea

-18-

pred vlastima nego puki novinar, posebice novinar ženskog roda.

"Vaša milosti, pogriješili ste samo s jednom od nas", rekla je s ukočenom pristojnosti. "Ja sam Lydia Grenville, iz Argtisa. Ova žena je poznata svodilja. Mamila je ovu djevojku u bludilište, pod izlikom da je vodi u Ulicu Bow. Ako biste priveli podvodačicu u pritvor, rado ću vas otpratiti onamo i posvjedočiti..."

"Ona je prijetvorna lažljivica!" kriknula je Coralie. "Samo sam vodila dijete do Pearkesova restorana." Mahnula je rukom prema kući kamenica na suprotnoj strani. "Da nešto prigrize. Upala je jadnica u nevolju..."

"I bit će joj mnogo gore u tvojim rukama", rekla je Lydia. Njezina se pozornost vratila na Ainswooda. "Znate li što se događa s djecom koja su dovoljno nesretna da padnu u njezine kandže? Njih tuku, izgladnjuju i siluju dok ne budu dovedena u stanje grozna užasa. Zatim ih izvode na ulice — u jedanaestoj, dvanaestoj godini, a neke od njih..."

"Lažljiva, prljava kurvetino, kučko jedna" urlala je svodnica.

"Povrjeđujem li možda tvoju čast?" upitala je Lydia. "Želiš li zadovoljštinu? Rado bih ti bila na usluzi. Ovdje i sada, ako želiš." Zakoračila je prema svodnici. "Da vidimo kako ti se sviđa biti na drugom kraju batine."

Par krupnih ruku stegnuo je njezine mišice i povukao je natrag.

"Dosta, dame. Zadajete mi vražju glavobolju. Pokušajmo održati mir, hoćemo li?"

"Oh, ovo je zabavno", doviknuo je netko. "Ainswood održava mir. Je li se to pakao zamrznuo dok nisam gledao?"

Lydia svrnu pogled na krupnu ruku koja joj je stezala mišicu. "Skidajte svoje šape s mene", rekla je hladno.

"Hoću, čim mi netko donese luđačku košulju da vas u nju uguram. Pitam se tko vas je pustio iz Bedlama?"

Lydia je trznula laktom natrag, u njegov trbuh. Nije bio mekan. Bol joj je prostrujala kroz podlakticu do zapešća.

Ipak je i on nešto osjetio, jer je promrmljao psovku i popustio, usred hukanja i zviždanja iz gomile.

Bježi odavde dok još možeš, nju je upozoravao unutarnji glas, i nemoj se osvrtati.

Bio je to unutarnji glas razuma, i ona bi ga bila poslušala da živac u koji su je pogodili njegovi podrugljivi komentari nije glasnije vrisnuo. Priroda nije oblikovala Lydijin karakter za povlačenje, a ponos joj je zabranjivao svaku radnju koja bi mirisala na slabost ili, ne daj Bože, na strah.

Oči su joj se suzile i srce snažno zalupalo kad se okrenula da se s njim suoči. "Dotaknite me još jedanput", upozorila ga je, "i nabit ću vam šljive na oba oka."

"Oh, učinite to, vaše gospodstvo!" potaknuo ga je jedan promatrač. "Ponovno je


-19-

dotaknite."

"Da, kladim se za desetaču na vas, Ainswood!"

"A ja za desetaču da će mu ona podariti par šljiva kako je obećala", javio se izazovno drugi glas.

Vojvoda ju je u međuvremenu procjenjivao, mjereći je hrabro zelenim pogledom od šeširića do polučizmica.

"Velika, da, ali ne doseže moju težinu", objavio je. "Rekao bih da je visoka pet stopa i tri četvrti. I šezdeset četiri kilograma teška, gola. Usput rečeno", dodao je zureći u njezin prsluk, "platio bih pedeset funta da to vidim."

Promukao smijeh i uobičajeni prostački komentari pozdravili su njegovu duhovitost.

Ni smijeh ni besramnost nisu zbunili Lydiju. Poznavala je ona taj grubi svijet; provela je većinu svoga djetinjstva u njemu. Ali bučna ju je gomila podsjetila na glavnu stvar. Djevojka kojoj je pohitala u pomoć stajala je skamenjena na mjestu, na licu joj je bio izraz čovjeka koji se našao usred prašume okružen ljudožderima — što nije bilo daleko od stvarnoga stanja.

Ipak Lydia nije mogla dopustiti da taj glupan ima zadnju riječ.

"Oh, to ste lijepo izveli", rekla mu je. "Proširite naobrazbu ovoga djeteta, zašto ne biste? Dajte joj lijep primjer londonskog ponašanja - i visok moralni ton plemstva."

Imala je mnogo više reći, ali podsjetila se da bi isto tako mogla držati prodiku miljokazu. Ako je taj mamlaz ikada imao savjesti, ona mu je zbog zanemarivanja umrla prije više desetljeća.

Zadovoljivši se posljednjim letimičnim pogledom, okrenula se od njega i krenula prema djevojci.

Kratak pregled gomile kazao je Lydiji da je svodnica iščeznula, što ju je razočaralo. Ipak ne bi bilo znatne razlike da je ostala, kad nitko od tih razlajanih džukela nije mario ni za što drugo osim vlastite zabave.

"Dođi, draga", rekla je približivši se djevojci. "Ništa ne ćemo postići stojeći usred ove rulje."

"Gospođice Grenville", stigao je vojvodin glas iza nje.

Sva napeta Lydia se okrenula u hipu — i našla se pred masivnim stupom od muškarca. Ustuknula je tek pola koračaja, podignula bradu i ispravila kralježnicu.

On nije odustajao, ali ni ona nije uzmicala, iako to nije bilo lako. Nije mogla puno vidjeti mimo njegova snažna torza, a iz takve blizine pogled joj je bio prikovan za njegov mišićavi ustroj uz koji se njegova odjeća tako tijesno pripijala.

"Izvrsni refleksi", rekao je. "Da niste žensko, prihvatio bih vašu ponudu, glede šljiva, hoću reći. To jest, crnih..."

"Znam što to znači", rekla je Lydia.

Pompea

-20-

"Doista, veoma je dobro imati bogat rječnik", rekao je. "Ubuduće, međutim, preporučujem vam da uporabite kap - najmanji trunak - razuma, grlice moja, prije nego što se poslužite jezikom. Možete u tome uspjeti, nadam se? Jer bi neki dragi momak, vidite, mogao shvatiti

vaša divna prkošenja i zastrašivanja kao zabavan izazov. Pa biste se u tom slučaju našli u drukčijoj vrsti hrvanja nego što ste očekivali. Jeste li me razumjeli, djevojčice?"

Lydia je razrogačila oči. "Oh Bože, nisam", rekla je bez daha. "Vaš govor je predubok za mene, vaša milosti. Moj ga sićušni mozak jednostavno ne može obuhvatiti."

Njegove su zelene oči zabljesnule. "Možda ga vaš šeširić previše stišće." Njegove su se ruke podigle do vrpca i zastale, nekoliko centimetara daleko.

"Ja to ne bih učinila, da sam na vašem mjestu", rekla je ujednačenim glasom, dok joj je srce odskakalo od prsnog koša.

On se nasmijao i potegnuo vezice na šeširiću.

Njezina je šaka sunula uvis. On ju je zgrabio, smijući se i dalje, i privukao je uz čvrsti stup svoga tijela.

Ona je to napola očekivala, sluteći što dolazi. Ali nije bila pripremljena za žestinu ili prasak osjećaja koje nije mogla odgonetnuti, i oni su je izbacili iz ravnoteže.

Sljedećeg trenutka njegova su topla i tvrda i previše spretna usta zgnječila njezina, i ona je tonula natraške, smetena i bespomoćna pod njegovim varljivo laganim pritiskom. Bila je drhtavo svjesna velike ruke raširene preko njezinih leđa, njegove topline koja je prodirala kroz slojeve mombasina i rublja, i još više topline dolje, gdje ju je druga žilava ruka stezala oko struka.

U jednom pogibeljnom trenutku njezin um je popustio kao i njezini mišići, pod naletom topline i snage i kaotične mješavine muškoga mirisa i okusa.

Ali njezini su se instinkti izbrusili u surovoj školi, i sljedećeg je trenutka reagirala.

Ovjesila se u njegovim rukama, postavši mlitava kao da je umrla.

Osjetila je kako se njegove usne odmiču od njezinih.

"Boga mi, cura se obeznanila..."

Tada ga je odalamila šakom po čeljusti.


-21-

DvaDvaDvaDva

Sljedeće što je Vere raspoznao bila je blatna lokva u kojoj je ležao nauznak. U ušima mu je zvonila galama gomile koja je iznad njega pljeskala, Kukala i zviždala. Pridignuo se na lakte i pustio pogled da putuje od crnih polučizmica pobjednice preko teških sukanja od crnog bombasina do muški ozbiljne jakne koja je uredno bila zakopčana do njezine brade.

Iznad najvišega puceta bilo je lice tako izrazito lijepo da ga je napola zaslijepilo čim ga je ugledao. Bila je to zimska ljepota ledenoplavih očiju i snježnobijele kože, uokvirena crnim šeširićem i svilenim vlasima boje prosinačkog sunca.

Trenutačno su one izvanredne oči upitale dolje u njega plavi pogled od kojega se smrzavao. Takvim su pogledom, pretpostavio je, mogle biti obdarene mitološke Gorgone. Da je to bio mit i priča umjesto stvarna života, on nimalo nije sumnjao da se ne bi hitro pretvorio u kamen.

Ovako se stvrdnuo samo na svojem uobičajenom mjestu, ali veoma brzo, čak i za njega. Njezina smjelost i lice i raskošno tijelo nadražili su ga još prije nego što ju je podignuo rukama i svojim usnama dodirnuo njezine.

Sada, dok je glupo zurio u zrela usta za kojima je tako luđački gladovao, ona su se savila u uvrjedljiv poluosmijeh. Ruganje koje je u tome vidio prizvalo ga je k svijesti.

Bezobrazna cura misli da je pobijedila — i svi drugi moraju tako misliti, shvatio je. Za nekoliko sati svatko će u Londonu čuti da je jedna žena svalila na dupe Ainswooda, posljednjeg nitkova iz obitelji Mallory.

Kao pravi Mallory, Vere bi radije dopustio da ga polagano peku na ražnju nego priznao da mu je okaljan ponos ili pokazao išta od onoga što je uistinu osjećao.

I tako je na njezin samozadovoljan prijezir odgovorio izazovnim cerenjem po kojemu je bio poznat.

"No, neka vam to bude lekcija", rekao je.

"Ta stvar govori", izvijestila je ona promatrače. "Rekla bih da će preživjeti."

Okrenula se i pošla, a šuštavo trenje njezinih sukanja od bomba sina o dugačka bedra zvučalo je kao psikanje zmija.

Ne osvrćući se na ruke koje su mu pružale pomoć, Vere se osovio na noge ne skidajući očiju s nje. Promatrao je arogantno njihanje stražnjice dok je odskakutala, smireno pokupila psa i djevojku te skrenula u jugozapadni izlaz iz Vinegar Yarda i izgubila se iz vida.

Ni tada nije mogao svratiti punu pozornost na ljude oko sebe jer mu se mozak kovitlao od razbludnih scenarija u kojima je ona padala nauznak umjesto njega.

Pompea

-22-

Ipak mu je bio poznat trio oko njega — Augustus Tolliver, George Carruthers i Adolphus Crenshaw — i oni su poznavali njega, ili su mislili da ga poznaju. I tako je njegov izraz ostao pijano veseo kakav su očekivali.

"Neka joj to bude lekcija, ha?" rekao je Tolliver smijuckajući se. "Kakva je to lekcija bila, pitam se? Kako zadati udarac koji slama čeljust?"

"Koji slama čeljust?" odvratio je Carruthers prijezirno poput jeke. "A kako bi mogao govoriti da je slomio čeljust? Njega nije oborio aperkat. Pao je zbog njezina čudnovata akrobatskog trika."

" Čuo sam za takve stvari", rekao je Crenshaw. "Nešto u svezi s ravnotežom, koliko se sjećam. Jako popularno u Kini ili Arabiji ili nekoj takvoj zemlji, što bi se moglo i očekivati od onih nedokučivih pogana."

"Sto bi se dakle moglo očekivati i od Lady Grendel", rekao je Carruthers. "Čuo sam da se rodila u močvarama na Borneu i da su je odgojili krokodili."

"Više mi sliči na Sedam ura", rekao je Tolliver. "Čuli ste kako za nju navijaju ovi pučani. Oni je poznaju. Ona je jedna od njih, omrijestila se u najzabačenijim uličicama Svete zemlje, nema sumnje."

"Gdje bi onda naučila poganske hrvačke trikove?" upitao je Crenshaw. "I kako to da nitko nije za nju čuo do prije nekoliko mjeseci? Gdje se zadržavala cijelo to vrijeme da nitko nije primijetio amazonku poput nje? A nju nije tako teško opaziti, zar ne?"

Okrenuo se opet prema Vereu koji je otresao blato sa hlača. "Vi ste je izbliza vidjeli i čuli, Ainswood. Je li bilo tragova Svete zemlje u njezinu govoru? Londonska sorta, što kažete, je li ili nije?"

Sedam ura bilo je crno srce jednog od najružnijih londonskih kvartova, župe Svetoga Gilesa, koja je također bila ironično poznata kao Sveta zemlja.

Vere je sumnjao da je gorgoni Grenville trebalo putovati izvan granica kako bi naučila prljave hrvačke trikove kojima se poslužila. A ništa mu nije značilo to što nije razabrao nikakva cockney naglaska. I njegov Jaynes je odrastao medu najubogijim straćarama, ali je izgubio svaki trag neuka naglaska.

Možda je više zvučala kao dama nego što je Jaynes zvučao kao džentlmen. Što to može značiti? Mnoge su cure niskoga roda pokušavale oponašati bolje od sebe. Ali ako se Vere nije u taj čas mogao sjetiti nijedne koja je to činila tako prirodno, jednako tako nije mogao razabrati nijednoga razloga da stoji tu i besmisleno naklapa o tome. Pokriven blatom izvana i vrijući iznutra, nije bio raspoložen da potiče tu bagru vucibatina da svoje ograničene mozgove vježbaju na toj ili bilo kojoj drugoj temi.

Napustivši ih, krenuo je u Ulicu Brydges, praćen olujom uvreda kakve godinama nije doživio.

Pohitao je u pomoć ono prokletoj ženskoj, a zatekao ju je gdje svim silama traži samo svađu. Njegovo pravodobno posredovanje jamačno Joj je uštedjelo nož u leđa. Za nagradu mu je uši sažegao sumpor i oganj podrugljivih izazova.


-23-

Gospođica Bezobraznica zapravo je zaprijetila da će mu nabiti šljive na oba oka. Zaprijetila je njemu — Vereu Aylwinu Malloryju — kojega ni onaj veliki dugokljuni lord Belzebub nije mogao dovesti u pokornost.

Je li onda bilo ikakvo čudo što je tako rasrđeni čovjek morao primijeniti prokušanu i istinsku metodu ušutkavanja jedne nadžakbabe?

A ako joj se to nije svidjelo, zašto ga nije pljusnula po licu kako bi učinila svaka normalna žena? Zar je pomislila da bi on uzvratio udarac — njoj ili bilo kojoj ženi? Zar je pomislila da ju je nakanio silovati u Vinegar Yardu pred ruljom pijanica, svodnika i bludnica?

Kao da je ikada toliko nisko pao, bjesnio je. Kao da je trebao na silu uzimati žene. Kao da nije morao praktički toljagama odbijati njihova snubljenja. Bio je na pola puta prema Ulici Brydges kad je snažan glas prodro u njegovo gnušanje.

"Velim ja — Ainswood, je li tako?"

Vere je zastao i okrenuo se. Čovjek koji ga je zvao bio je onaj kojega je sklonio s puta pobješnjela jednoprega.

"Isprva nisam mogao smjestiti ime", rekao je taj čovjek stigavši do njega. "Ali onda rekoše nešto o Dainu, te moja kleta sestra, i onda se sjetim tko ste vi. Što sam mogao od prve znati, on vas je spominjao više puta, ali kazat ću vam istinu; mene su gonili i lovili od nemila do nedraga, osjećam se ko Grk kako-se-ono-zove s onim Furijama iza njega, čudo je što moji moždani nisu zastalno zatvorili radnju. Tako po svoj prilici, da me je visoka cura zgazila ja ne bih vidio razlike, osim što bi mi to možda bio prvi odmor nakon više nedjelja. Svejedno, veliki sam dužnik, jer sam siguran da nije zgodno hodati kad ti kosti zdrobi kotač, i bila bi mi čast da sa mnom podijelite jednu bocu."

Pružio je ruku. "To jest, Bertie Trent, hoću reći — to sam ja, i drago mi je što sam vas upoznao."

Lydia je pomela vojvodu od Ainswooda u najmračniji kutak svoga uma i usredotočila se na djevojku. To nije bila prva gospođica u nevolji koju je spasila. Obično ih je odvodila u neku od londonskih dobrotvornih ustanova koje su bile vrjednije povjerenja.

Tako je početkom ljeta Lydia pritekla u pomoć dvjema sedamnaestogodišnjakinjama, Bess i Millie, koje su bile pobjegle od nasilnih poslodavaca. Ona ih je zaposlila kao djevojke za sve — ili sluškinje, kako su ih obično zvali — jer joj je intuicija govorila da će joj odgovarati. Iskustvo je pokazalo da je njezina intuicija bila točna. Isti joj je snažan unutarnji glas kazao da bi i ovoj sirotici bolje bilo s njom.

U času kad je Lydia stisnula nju i Susan u jednopreg, bila je sigurna da djevojka ne pripada radničkom staležu. Iako je govorila s laganim kornvalskim naglaskom, to je bio školovan naglasak, i gotovo prve riječi koje su izišle iz njezinih usta bile su: "Ne mogu vjerovati da ste to vi, gospođice Grenville iz Argusa." Služavke i priproste djevojke sa sela vjerojatno nisu upoznate s Argusom.

Pompea

-24-

Djevojčino ime — pouzdano kornvalsko — bilo je Tamsin Prideaux, a imala je devetnaest godina. Lydia je isprva nagađala petnaest, ali pri potanjem razgledanju njezina lica zrelost je bila očitija.

Tamsin je bila sitnijeg rasta, i to je bilo sve, osim njezinih očiju koje su bile veoma krupne i baršunasto smeđe. Bile su također krajnje kratkovidne, pokazalo se poslije. Osim onoga što je nosila na sebi, naočale su bile jedine njezine preostale stvari. Bile su žalosno oštećene i jedno im je staklo napuklo.

Skinula ih je odmah nakon iskakanja iz kočije da bi ih očistila, objasnila je gospođica Prideaux, jer su tada bile prekrivene debelim slojem prašine s ceste. U krčmi na putnoj postaji bila je velika gužva, i netko ju je gurnuo. Sljedeće čega se sjeća bio je trzaj kojim joj je netko tako silovito oteo iz ruku torbicu i putnu torbu da je izgubila ravnotežu i pala. Kad je ustala s poda, nije više bilo ni njezina kovčega. U tom je trenutku naišla podvodačica i hineći samilost ponudila joj da je odvede u Ulicu Bow gdje bi u sudskom uredu prijavile zločin.

Bila je to stara varka, ali čak su i otvrdnule Londončane napadali i pljačkali svaki dan, uvjeravala ju je Lydia.

"Ne smiješ okrivljavati samu sebe", rekla je djevojci kad su stigli kući. "To se moglo svakom dogoditi."

"Osim vama", rekla je gospođica Prideaux. "Vi ste svemu dorasli."

"Ne budi smiješna", rekla je Lydia odrješito dok ju je požurivala kroz vrata. "I ja sam načinila svoj dio pogrješaka."

Primijetila je da Susan nije pokazivala znakove ljubomore, što je obećavalo. Kuja je također odoljela napasti da se poigra s novom ljudskom igračkom. To je bilo obzirno od strane mastifa, jer je djevojka već bila ustrašena do bezumlja i — ako bi krivo razumjela pseće umiljavanje — mogla bi početi vrištati što bi veoma mnogo uznemirilo Susan. Ipak je Lydia, čim su ušli u hodnik, poduzela mjere opreza.

"Ovo je prijateljica", rekla je kuji dok je lagano tapšala Tamsin po ramenu. "Budi nježna, Susan. Čuješ li me? Nježna."

Susan je polizala djevojci ruku, vrlo pažljivo.

Tamsin je nju veselo pomilovala.

"Susan je visoko inteligentna", objasnila je Lydia. "Ali s njom moraš rabiti jednostavne izraze."

"Mastife su u starija vremena koristili za lov na divlje svinje, zar ne?" upitala je djevojka. "Grize li?"

"Prije bi se reklo da proždire", kazala je Lydia. "Ti se ipak nemaš čega bojati. Ako u igri prejako zareži, oštro joj kaži 'Nježno!' — osim ako ne želiš da te svali i potopi u psećim šalama."

Tamsin se tiho nasmijala, što je bio znak ohrabrenja. Tada se pojavila Bess, i malo


-25-

potom gošća je odvedena na čaj, vrelu kupelj i drijemanje.

Nakon kratka pranja Lydia je prešla u svoju radnu sobu. Tek je tu, iza zatvorenih vrata, dopustila da joj maska nepokolebljiva samopouzdanja sklizne s lica.

Iako je vidjela velik dio svijeta — više nego većina londonskih najkulitiviranijih osoba, muških i ženskih — ona uopće nije bila toliko svjetovna koliko je svijet vjerovao.

Nijedan muškarac nikada dotad nije poljubio Lydiju Grenville.

Čak ni njezin prastric Stephen nikada nije išao dalje od tapšanja po glavi ili — kad se počela izduživati u gorostasnu djevojku — po ruci.

Ono što je vojvoda od Ainswooda učinio bilo je veoma daleko od rodbinskih navada. A Lydia je otkrila da je sama veoma daleko od imunosti.

Svalila se na stolicu iza radnog stola i pritisnula savijenu glavu o donje dijelove dlanova i čekala da jenja vrelo unutarnje komešanje te da se njezin pomno uređen i dobro nadziran svijet vrati na svoje mjesto.

Nije se htio vratiti. Umjesto toga dušu joj je poplavio kaotično nenadziran svijet njezina djetinjstva. Smjenjivale su se plime i oseke slika da bi se naposljetku ustalile na prizoru koji joj se najdublje urezao u pamćenje: trenutak kad su se njezin svijet i osjećaj tko je ona neopozivo promijenili.

Vidjela je sebe kakva je bila onda — djevojčica koja sjedi na slupanu stolcu i čita dnevnik svoje majke.

Premda Lydia ne bi to nikada učinila, mogla je napisati priču vrlo sličnim stilom kakvim se poslužila u Ruži iz Tebe.

London, 1810.

Bila je rana večer, nekoliko sati nakon što je Anne Grenville položena na počinak u župnom groblju, kad je njezina najstarija kći, desetogodišnja Lydia, našla dnevnik. Ležao je skriven ispod zgužvane hrpe otpadaka tkanina namijenjenih za zakrpe, na dnu majčine košare za šivanje.

Lydijina mlada sestra, Sarah, odavno se bila uspavala plačem, a njihov otac, John Grenville, bio je izišao da potraži utjehu u rukama neke od svojih drolja ili u boci — ili u objema, po svoj prilici.

Za razliku od svoje sestre, Lydia je bila budna i njezine su plave oči bile suhe. Tijekom čitava dana nije mogla zaplakati. Previše je bila ljuta na Boga koji joj je oduzeo krivog roditelja. Ali onda, što bi Bog htio od tate? pitala se Lydia dok je odmicala zalutali čuperak zlaćane kose i tražila zakrpu za Sarahinu pregačicu. Tada je našla knjižicu čije su stranice bile ispunjene majčinim tankim, urednim rukopisom.

Zaboravivši na krpanje sjela je kraj zadimljena ognjišta i čitala cijelu noć silno zagonetnu priču. Dnevnik je bio malen, a njezina mama nije vjerno unosila podatke. Tako je Lydia stigla do kraja prije nego što je njezin otac doteturao kući u neko doba poslije svanuća.

Pompea

-26-

Pričekala je ipak do popodneva, kad se otrijeznio i kad ga je minuo najgori oblik prijeke čudi, a Sarah bila u stražnjoj uličici igrajući se s djecom iz susjedstva.

"Našla sam nešto što je mama napisala", rekla mu je Lydia. "Je li istina da je ona nekoć bila dama? I da si ti nekada glumio na pozornici? Ili je mama samo maštala?"

Počeo je kopati za nečim u ormaru za rublje, ali je zastao i bacio na nju jedva zamjetljivo radostan pogled. "Zar je važno što je bila?" uzvratio je. "To nam nije donijelo nikakvo dobro.

zar ne? Zar misliš da bismo živjeli u ovoj šupi da je došla s mirazom? ZAŠTO je to važno tebi, visoka i moćna gospođice? Zamišljaš sebe kao veliku damu, zar ne?"

"Je li istina da sam se ja umetnula na mamine pretke?" upitala je Lydia prešavši preko očeva sarkazma. Naučila je da ne smije dopustiti da je to uzrujava.

"Pretke?" Otvorio je kredenc, slegnuo ramenima videći oskudan sadržaj, zatim ga s treskom zatvorio. "To je svečan način pristupa tomu? Je li ti tako mama objašnjavala stvari?"

"Ona je napisala u knjižici, čini se da je to dnevnik", ustrajala je Lydia, "da je potekla od stare plemićke obitelji. I jedan je od njezinih rođaka bio lord — markiz od Daina. Napisala je da je pobjegla u Škotsku", nastavila je Lydia. "A njezina se obitelj jako rasrdila i odsjekla je kao da je bila ' oboljela grana Ballisterova stabla'. Želim samo znati je li to istina. Mama je bila... maštovita."

"Doista je bila." U tatinim se očima pojavio lukav pogled, mnogo gori od ruganja pa čak i odbojnosti koju je katkada zaboravljao prikriti.

U tom je času Lydia shvatila da nije smjela spomenuti dnevnik, ali bilo je prekasno. Tada je mogla samo pljusnuti samu sebe. Ali sakrila je osjećaje — kao i obično — kad je on rekao: "Donesi mi knjižicu, Lydia."

Donijela ju je i nikada je više nije vidjela, kao što je i očekivala da će se dogoditi. Iščeznula je kao što je toliko mnogo njezinih stvari iščeznulo prije i nastavljalo iščezavati tijekom idućih mjeseci. Lydia se lako dosjetila da je založio dnevnik njezine majke i da ga nikada ne će otkupiti, ili da ga je smjesta prodao. Tako je dolazio do novca. Katkada ga je gubio na kocki, a katkada ga je i dobivao, ali Lydia i Sarah rijetko su od njega vidjele koristi. Nisu je vidjeli ni ljudi kojima je John Grenville bio dužan. Dvije godine poslije toga, usprkos brojnim promjenama imena i prebivališta, vjerovnici su ga ulovili. Bio je uhićen zbog dugova i strpan u zatvor Marshalsea u Southwarku. Pošto je ondje sa kćerima proživio godinu dana, proglašen je dužnikom pod stečajem i pušten na slobodu.

Ali sloboda je prekasno došla za Sarah. Već je bolovala od sušice i umrla je nedugo poslije toga.

John Grenville je iz iskustva naučio da je engleska klima bila nezdrava za njega. Ostavivši trinaestogodišnju Lydiju kod svoga strica i strine, Stephena i Euphemije, i obećavši da će poslati po djevojčicu 'za nekoliko mjeseci', otplovio je u Ameriku.

One noći kad je njezin otac otputovao, Lydia je započela pisati svoj dnevnik. Prvi tužan zapis pun pogrješaka počinjao je: "Tata je otišo — zauvjek, srdačno se nadam — i fala Bogu."


-27-

***

U normalnim prilikama Vere bi se otarasio Trentove ponude za piće jednako lako kao što je odbijao zahvale toga prljana.

Ali Vere se nije osjećao normalno.

Započelo je s Jaynesovim lasičjim licem i prodikom o produženju obiteljske loze — kad je svakom tikvanu bilo jasno da je loza Malloryjevih prokleta i osuđena na ugasnuće. Vere nije imao namjere začinjati sinove da bi nekoliko godina poslije stajao kraj njih bespomoćno i gledao kako umiru.

Drugo, na njegovoj se stazi divljački pojavila oštrokonđa stoljeća. Zatim, kad je njezino sumporno veličanstvo završilo s njim, njegovi takozvani prijatelji morali su raspravljati tko je ona i odakle je došla i čime se poslužila da ga obori. Kao da su je smatrali - jednu žensku - njegovim protivnikom. U šakanju!

Trent mu je, naprotiv, ponudio udvornu i veoma smirenu i časnu nagradu u obliku pića.

Zbog toga je Vere dopustio Trentu da ga doprati kući. Zatim, poslije kupelji i presvlačenja — dok ga je posluživao namrgođeni ali milosrdno šutljivi Jaynes — Vere je izišao da mlađem čovjeku pruži okus noćnog života u Londonu.

Taj okus nije mogao uključiti ulazak u boravišta pristojnoga društva, gdje su horde gospođica gladnih udaje nahrupljivale na svakog muškarca s novcem i ugledom. Posljednji drznik u obitelji Mallory radije bi dao da mu zahrđalim nožem izvade utrobu nego da provede tri minute s jatom cerekavih djevica.

Obilazak je zauzvrat uključivao ustanove gdje su piće i žensko društvo stajali tek pokoju kovanicu. Te je večeri njegova milost slučajno izabrala mjesta za koja se znalo da ih posjećuju londonska piskarala, pa ako je Vere proveo većinu vremena ne slušajući Trenta nego druge mušterije, i ako je vojvoda dvaput napeo uši čuvši gdje se spominje ime stanovite žene, te su stvari lako promaknule pozornosti sir Betrama Trenta.

One ne bi promaknule Jaynesu, ali Jaynes je bio nametljivo oštrouman čovjek, dok Trent... nije bio takav. Najveći bezveznjak na sjevernoj polukugli, tako je lord Dain opisao svoga šurjaka.

Vereu nije dugo trebalo da primijeti kako je lord Belzebub u tom slučaju blago postupio, u najmanju ruku. Osim što je zapadao u rečenice iz kojih sam Svemogući uz pomoć svih anđela ne bi našao izlaza, Trent je pokazivao rijedak talent da se nađe pod konjskim kopitima ili izravno pod predmetima koji padaju, da bi se sudarao s ljudskim i neživim zaprekama, i da bi padao sa svega na čemu je stajao, sjedio ili ležao.

Isprva, sve što je Vere osjećao prema njemu — u kratkim intervalima kad bi mu mozak predahnuo od srdžbe i gnjeva zbog plavookih zmajeva — bilo je čuđenje, pomiješano sa zabavljanjem. Produbljivanje njihova poznanstva bilo je neizmjerno daleko od njegova uma.

Tijekom večeri on je promijenio mišljenje.

Pompea

-28-

Nedugo nakon izlaska iz krčme Westminster Pit — gdje su promatrali kako terijer Billy izvodi zapanjujući pothvat klanja stotinu štakora za deset minuta, kako je bilo oglašeno — susreli su se s lordom Sellowbyjem.

On je pripadao Dainovu krugu u Parizu i dobro je poznavao Trenta. Ali Sellowby je poznavao sve ljude i svaku pojedinu stvar koju su činili. On je bio jedan od najistaknutijih sakupljača i širitelja tračeva u Engleskoj.

Pošto su razmijenili pozdrave, on se sućutno raspitao: "Je li vaša milost pretrpjela ikakvu trajnu ozljedu kao rezultat današnjeg povijesnog okršaja s Lady Grendel? Bacivši pogled na knjigu oklada u Whiteu, nabrojio sam četrnaest zasebnih kladitelja na broj zubi koje ste slomili u — ovaj — svađi."

U tom je času Sellowby bio u izravnoj pogibli da izgubi sve svoje zube, skupa s čeljusnom kosti za koju su pričvršćeni.

Ali prije nego što je Vere mogao započeti neprijateljstva Trent je, sav crven u licu, s gnušanjem planuo da to opovrgne. "Slomio zube?" kliknuo je. "Pa, to je bilo samo lupkanje po bradi, i svi su mogli vidjeti da on glumi — pokušao se našaliti i razveseliti narod. Da si bio tamo, Sellowby, vidio bi kakva je rulja gadnih mušterija pokuljala sa sviju strana, glave da razbijaju. Da ne spominjem, vidio si glavom što moja sestra radi u Parizu, to pokazuje kakve su ženske kad se naviju — a ova visoka skoro kao ja, i najveća kuja od mastifa koju si vidio..."

Trent je nastavio u tom tonu nekoliko minuta, ne dopustivši Sellowbyju da ubaci riječ sa strane. Kad je baronet naposljetku prestao puniti pluća, njegovo se gospodstvo žurno oprostilo. Na trenutak — i to prvi put nakon mnogo godina — i sam Vere je ostao bez riječi.

Nije se mogao sjetiti kad je posljednji put netko skočio u njegovu obranu. Uostalom, njegovo ponašanje nikada nije bilo potrebno braniti, brzo je sam sebe podsjetio, jer je bio veoma daleko od svetosti - otprilike toliko daleko dokle čovjek može ići a da ga ne objese. I tako, zaključio je, samo je praznoglavac kao Trent mogao zamisliti da Vere Aylwin Mallory treba zatočnika, ili čak odana prijatelja.

Budući da se njegovo srce odavno okamenilo, vojvodi od Ainswooda uopće nije moglo biti dirljivo blebetanje Bertija Trenta — nimalo više nego što bi njegova milost mogla priznati ikakve sitničave dvojbe u pogledu njegovih postupaka u Vinegar Yardu. S veseljem bi se živ podvrgnuo bičevanju prije nego što bi priznao, čak ni samom sebi, da je više od jedne verbalne strijele Lady Grendel probilo njegovu debelu kožu.

Umjesto toga vojvoda je prihvatio da je Sellowbyjeva posvemašnja smetenost za vrijeme Trentove žučljive rasprave bila najsmješnija stvar u posljednjih nekoliko mjeseci, i da je Trent najzabavniji blesavac.

Zbog toga je njegova milost - po duboku vlastitom uvjerenju - pozvala Bertija da preseli svoje torbe iz Georgeove krčme u Ainswoodovu kuću i da se u njoj osjeća kao doma.

Za vrijeme večere Lydia je otkrila da se gospođica Prideaux besprijekorno ponaša za


-29-

stolom, da ima dobar tek te da inteligentno vodi razgovor ugodno začinjen suhim humorom. Imala je sladak muzikalan glas koji je Lydiju podsjetio na glas njezine sestre Sarah, iako je ova djevojka bila mnogo starija i očito otpornija.

Dok su jele sir i voće Lydia ju je počela ispitivati.

"Prosuđujem da si pobjegla od kuće", rekla je blago.

Djevojka je odložila nož kojim je gulila jabuku i susrela se s Lydijinim pogledom. "Gospođice Grenville, znam da je bijeg od kuće budalast, a bijeg u London vjerojatno slabouman — ali postoji granica dokle netko može podnositi, a ja sam je bila dosegnula."

Njezina priča nije bila uobičajena.

Dvije godine prije toga njezina je majka iznenada postala religiozna. Zabranjene su lijepe haljine. Zabranjeni su ples i glazba — osim pobožnih himana. Zabranjeno je svako štivo osim Biblije, propovijedi i molitvenika. Prokrijumčareni primjerci Argusa bili su jedina veza gospođice Prideaux s ' normalnim svijetom ', kako se izrazila.

"Pošto sam pročitala vaše članke i eseje", rekla je, "bila sam potpuno svjesna teškoća s kojima ću se suočiti u Londonu, i došla sam pripremljena, uvjeravam vas. Da me nisu opljačkali do kože, ne bih ni sanjala da ovisim o vama. Imala sam dovoljno da platim stan i hranu dok ne bih našla posao, a bila sam spremna raditi bilo što pošteno."

Lice joj je postalo živahno, i krupne su joj se oči počele sjajiti, ali brzo se pribrala i nastavila. "Mama i njezine gorljive prijateljice otjerale su tatu iz kuće. Nisam ga bila vidjela petnaest dana kad je ona objavila da se moram odreći nakita tetke Lavinije. Sekta je htjela tiskati propovijedi brata Ogberta. Na nesreću, pokazalo se da su svi tiskari bili takvo oruđe nečastivoga te su naplaćivali svoj rad. Mama je rekla da moram priložiti stvari pokojne tetke i tako spasiti naše duše."

"Bez obzira na to htjele se te duše spasiti ili ne", promrmljala je Lydia. "Ima mnogo ljudi takve vrste u Londonu. Novac se troši na Biblije i pamflete dok je ljudima potrebno dati posao, i krov nad glavom, i nešto za jelo."

"Upravo tako sam se i ja osjećala", rekla je Tamsin. "Nipošto nisam mogla dati tetkin nakit onim varalicama. Ona mi ga je oporučno ostavila, i kad sam ga nosila, ili jednostavno ga gledala, mislila sam

na nju, i sjećala se kako mi je bila dobra i kako smo se često skupa smijale. Voljela sam je jako mmnogo", završila je drhtavim glasom.

Lydia je još posjedovala medaljon svoje sestre Sarah. Da nije bio načinjen od nevrijedna metala, tata bi ga bio založio ili prokockao. Tada Lydia, koja nije imala uspomene od svoje majke, ne bi ništa imala ni od sestre.

Lydia nije mogla nositi medaljon jer bi joj od njega pozelenjela koža, nego ga je čuvala u kutiji u ložnici i vadila ga je svake noći, i mislila na svoju sestricu koju je tako nježno voljela.

Pompea

-30-

"Žao mi je", rekla je blago. "Izgledi da vratiš stvari svoje tetke nisu naročito veliki."

"Znam da je beznadno", rekla je Tamsin. "Ne bih im zamjerila da su mi uzeli sve drugo a ostavili nakit. Ali do sada su lopovi sve rastavili na komade i rastalili ih, i vjerojatno mi se ništa ne će vratiti, sigurna sam."

Lydia je počela računati. "Onda je nakit bio skupocjen?"

"Ne mogu točno reći", rekla je Tamsin. "Bila je ogrlica od rubina s pripadnom narukvicom i naušnicama. Također garnitura od ametista, prilično stara, optočena filigranskim radom od srebra. I tri prstena. Nisu bili imitacija, ali ne znam koliko su vrijedili. Nikada ih nisam nosila na procjenu. Nije mi bila važna njihova novčana protuvrijednost."

"Ako nisu imitacija, dobri su izgledi da budu spašeni", rekla je Lydia. "Imam doušnike koji su povezani s trgovinom." Zazvonila je zvoncem i, kad se trenutak poslije pojavila Millie, zatražila je pribor za pisanje.

"Napravit ćemo detaljan popis", rekla je Lydia svojoj gošći kad je sluškinja otišla. "Možeš li ih nacrtati?"

Tamsin je potvrdno kimnula.

"Dobro. To će nam povećati izglede da im uđemo u trag. Ne možemo ipak računati na to da ćemo ih dobiti natrag", upozorila je Lydia. "Ne smiješ gajiti prevelike nade."

"Ne bih se trebala njima uopće baviti", rekla je djevojka nesigurno. "Ali je užasno to što sam ih pokušala spasiti od mamine bande pobožnih lupeža samo zato da bi mi ih ukrala banda bezbožnika. Kad bi to ona doznala, rekla bi da me je stigla kazna odozgo; ali to ne ću morati slušati, ni to ni njezine žestoke propovijedi, nikada više." Zacrvenjela se i donja joj je usna zadrhtala. "To jest, vi im ne ćete zbog dužnosti reći gdje sam, zar ne? Ostavila sam poruku da sam pobjegla s ljubavnikom. Oni misle da sam već na moru, na putu u Ameriku. Bila sam prisiljena izmisliti nešto očajnički nemoralno i neopozivo, vidite, da preduhitrim potjeru."

"Ako ne možeš častiti oca i majku, to je tvoja stvar", rekla je Lydia. "I njihova nesreća. To nema nikakve veze sa mnom. Ali ako želiš biti sigurna da do njih ne dopre glas gdje se stvarno nalaziš, preporučujem ti da promijeniš ime u nešto što se manje ističe."

To je međutim ne će zaštititi od londonskih zala. Izgledala je mlađe nego što je bila, i potpuno ranjivo.

Nakon najkraće moguće stanke Lydia je nastavila: "Pada mi na pamet da tvoja sadašnja nevolja ide u moju korist. Već sam planirala da unajmim pratilicu." Nije planirala, ali to je bilo posvema nevažno. "Budeš li tako dobra da ostaneš sa mnom, uštedjet ćeš mi trud. Uvjeti su stan, hrana i..."

Djevojka je počela plakati. "Oprostite, molim vas", rekla je uzalud brišući oči. "Ne bih željela biti cmizdrava, ali vi ste tako d-dobri."


-31-

Lydia je ustala, prišla k njoj i gurnula joj rupčić u ruke. "Nije važno", rekla je. "Imala si za to razloga. Druga bi djevojka pala u histeriju. Imaš pravo malo tuliti. To će ti pomoći da se bolje osjećaš."

"Ne mogu vjerovati da se niste nimalo pokolebali", rekla je Tamsin kad je obrisala oči i nos. "Morali ste se suprotstaviti svima, a niste ni okom trepnuli. Ne znam kako ste to izveli. Ja nikada prije nisam vidjela vojvodu — ne tako da bih ga mogla baš dobro vidjeti. Ipak ne bih znala što bih rekla nekom tko je tako visoko, čak i kad bih pogodila kako da s njim postupim. Ali meni je sve bilo maglovito, i nisam znala reći da li se šali ili se doista izvalio koliko je dug i širok."

"Sumnjam da bi i on znao reći", rekla je Lydia zanemarujući vrele srhe duž kralježnice. "Čovjek je kreten. On spada u Exeter Exchange s ostatkom one menažerije."

Tada je stigao pribor za pisanje i Lydia je s lakoćom odvratila misli svoje gošće od lorda Ainswooda.

Lydijine vlastite misli nisu bile tako prilagodljive.

Nekoliko sati poslije toga. kad je bila sama u krevetu, i dalje nije mogla prognati iz pamćenja kratak poljubac ili posvema ugušiti stare čežnje koje je on uzburkao.

Sjela je za toaletni stolić držeći sestrin medaljon.

Za vrijeme tmurnih dana u zatvoru u Marshalseau, Lydia je zabavljala Sarah pričama o začaranom kraljeviću koji će jednog dana doći na bijelom konjicu. U ono je vrijeme Lydia bila mlada i dovoljno romantična da povjeruje kako će jednog dana kraljević uistinu doći i ona će s njim živjeti u krasnoj palači gdje će dječja soba biti puna sretne djece. Sarah će se također udati za kraljevića i živjeti sa svojom sretnom djecom u susjednom dvorcu.

U stvarnom, odraslom svijetu, više je bilo jednoroga nego začaranih kraljevića. U stvarnom svijetu nije se moglo gnjaviti jednog vojvodu - sljedeću najbolju stvar nakon kraljevića — da najpokvarenije vještice strpa u tamnicu kamo pripadaju.

U stvarnom svijetu nijedan poljubac ne bi mogao pretvoriti potvrđenu usidjelicu natrag u djevojčicu sanjarskih očiju. Posebice to ne bi mogao onaj poljubac koji je očito bio nadomjestak za šaku u usta koju bi dobila od njegove milosti da je bila muškarac.

U svakom slučaju, rekla je Lydia sama sebi, ona je morala razmatrati mnogo važnija pitanja, primjerice problem gospođice Prideaux. Koja je vjerojatno u tom času plakala na jastuku, jadnica. Njezinu odjeću treba zamijeniti, skupa s naočalama, ako se ne budu dale popraviti. Ipak ona nije sama, bez prijatelja, jer će ostati s Lydijom.

Ali nakit, dragocjene uspomene... oh, taj gubitak mora duboko boljeti to dijete. Da je barem onaj klipan od vojvode odveo svodnicu u Ulicu Bow, imali bi izvrsnu priliku da uđu u trag djevojčinim stvarima. Očevidno su lopovi radili za Coralie, jer je ona tu igru igrala i prije. Neke njezine djevojke bile su spretne džeparice, a svodničini nasilnici nisu se nimalo skanjivali kad je trebalo napasti djevojke bez obrane.

Pompea

-32-

Ali Ainswooda nisu zanimali problemi gospođice Prideaux jer on nije bio plemenit i viteški junak. On je samo izgledao kao začarani kraljević, i to kao njegova razuzdana olupina.

Da ima imalo pravde na svijetu, rekla je Lydia sama sebi, on bi se bio pretvorio u žabu krastaču u trenutku kad su njegova poročna usta dodirnula njezine usne.

Uznemirenom duhu gospođice Grenville bilo bi mnogo lakše da je znala kako lord Ainswood trpi gora poniženja nego da se pretvorio u žabu.

Bio je naviknut da uzrokuje govorkanja. Budući da se rodio kao mutikaša, bio je gotovo neprekidno u središtu raznih zbivanja ili skandala. Otkad je ponio vojvodski naslov, svijet je još pohlepnije pratio njegove čine, u čemu su prednjačile novine.

Na opisivanje njegove nezgode s Dainom u svadbenoj noći ovoga potonjega, zatim epizode u kojoj je kopile lorda Belzebuba glumilo tjedan dana kasnije, te sloma u utrci kočija u lipnju potrošile su se milje papira i tone crnila. I Vereovi znanci također su ga nemilosrdno pekli na slaboj vatri.

Objavljene satire i karikature, skupa s privatnim vicevima na njegov račun, odbijale su se od njega s istom lakoćom kako se on odbijao od beskrajna niza bludnica, i jednako su se odmah potom lako zaboravljale.

Ali u prijašnjim prigodama Vereovi su protivnici bili muškarci, i stvari su se odvijale prema muškim, časnim pravilima.

Ovaj put protivnik mu je bila žena.

I sada Vere nije znao što je gore; što se spustio toliko nisko da se prepire sa ženom — kad je svatko znao da su one nejnerazumnija Božja stvorenja na zemlji — ili što je pao na doslovce jedan od najstarijih hrvačkih trikova u povijesti. Lady Grendel je samo odglumila da je mrtva, a on — koji se tukao otkad je prohodao — odmah se prestao braniti.

Uskoro je požalio što ju nije smjesta tresnuo, točno po njezinoj jogunastoj glavici. To je donekle moglo ublažiti zadirkivanja koja je trpio sljedećih dana.

Kamo god je stizao, njegovi znanci nisu mogli odoljeti iskušenju da na njemu ne vježbaju svoju ograničenu duhovitost.

Kad je odveo Trema u vježbaonicu Fives Court u Ulici St. Martin, primjerice, netko ga je morao upitati zašto nije doveo gospođicu Grenville kao sparing partnera. Na to su svi prisutni tobožnji šakači popadali od smijeha.

Gdje god se Vere našao, neki je praznoglavac želio znati kad će biti idući dvoboj, ili je pitao je li čeljust njegove milosti dovoljno ozdravila da može jesti mekšu hranu, odnosno računa li s tim da baka toga-i-toga odgovara njegovoj težini.

U međuvremenu su se londonski ilustratori natjecali tko će najbolje oslikati slavnu borbu.

Tri dana nakon događaja Vere je stajao ispred izloga neke knjižare i kipio od jeda.


-33-

Bila je izložena velika gravura ispod koje je pisalo: "Lady Grendel mlati vojvodu od A."

Umjetnik ga je bio nacrtao kao krupna, nespretna krvoloka koji se ceri kao hulja na pozornici. Pružao je ruke prema gorgoni naslikanoj poput vitke djevojke. Iznad njegove karikirane glave u oblačiću je pisalo: "No, ljepotice, nikada nisi čula za droit de seigneur! Ja sam sada vojvoda, zar to ne znaš?"

Gospođica Grenville je stajala s podignutim šakama. U njezinu je oblačiću pisalo: "Ja ću vam pokazati droit, a isto gauche."

Slabašna igra francuskom riječi droit što istodobno znači "pravo" i "desno", a gauche "lijevo", objašnjavao je zbunjenom Trentu, trebala je proći kao duhovitost.

"Taj dio razumijem", rekao je Bertie. "Ali ono vaše, je li to na francuskom ' točno dva sterlinga'? Mislio sam da ste ponudili jednu funtu za onu malu."

Ono droit de signeur, protumačio je Vere kroz stisnute zube, bilo je pravo feudalnoga gospodara da razdjeviči mladenke svojih podanika.

Trentovo je četvrtasto lice pocrvenjelo. "O, velim ja, to nije smiješno. Djevice, i k tomu netom vjenčane." Krenuo je prema vratima knjižare, nesumnjivo s nakanom da smjesta sredi stvari na vlastit neponovljiv način.

Vere ga je povukao natrag. "To je samo slika", rekao je. "Šala, Trent, to je sve."

Sjetivši se izreke "Daleko od oka, daleko od srca", pogurao je svoga navodnog zatočnika do rubnjaka i počeo s njim prelaziti ulicu.

Zatim je morao povući Bertija natrag, maknuvši ga s puta crnom vozilu koje je jurilo prema njima.

"Nu, baš sam proklet!" kriknuo je Trent posrćući natrag na nogostup. "Sam đavao glavom."

Bila je to ona, uzročnica neprestanih otrcanih šala i neduhovitih karikatura.

Dok je hujala pokraj njih, gospođica Boadicea Grenville pozdravila ih je u kočijaškom stilu, dodirnuvši bičem obod svoga šeširića i zabljesnuvši samosvjesnim osmijehom.

Da je bila muškarac, Vere bi poletio za njom, povukao je dolje s vozila i zbio joj onaj samosvjesni osmijeh u grlo. Ali nije bila muškarac, i mogao ju je samo gledati, pušeći se od bijesa, dok nije trenutak poslije toga skrenula iza ugla... izvan pogleda, ali daleko, pogibeljno daleko od zaborava.

Pompea

-34-

TriTriTriTri

Možda bi se raspoloženje vojvode od Ainswooda razvedrilo da je znao kako je Lydia skrenula upravo u ugao, u dućan koji je ondje stajao, a ne iza ugla. Sabrala se na vrijeme, i to u posljednjem djeliću vremena, te za dlaku izbjegla prevrtanje. A da se i ne spominje kako zamalo nije zgazila dva čovjeka nekoliko sekunda prije toga.

To je bilo zbog toga što se Lydijin mozak ;zatvorio čim je prepoznala visoku figuru na nogostupu. Potpuno se zatvorio. Pojma nije imala gdje je ni što radi.

Potrajalo je samo jedan trenutak, ali to je bio trenutak predugo. Čak se ni poslije nije posvema oporavila. Iako joj je prilično dobro uspio hladan pozdrav, s užasom je posumnjala da joj je osmijeh bio preširok... no, glup, govoreći bez dlake na jeziku. Glup, mjesečarski osmijeh, razmišljala je srdito, u skladu sa srcem koje je idiotski lupalo. Kao da je blesava trinaestogodišnja djevojčica a ne okorjela usidjelica od dvadeset osam godina. Čitala je lekciju samoj sebi cijelim ostatkom puta do zatvora Bridewell. Kad je ušla u tvrđavu bijede, ipak je gurnula osobne probleme u stranu.

Pošla je u prihvatilište. Tu su držali tjedan dana uboge žene koje su tražile boravište u drugim dijelovima Engleske, prije nego što će ih vratiti u njihove vlastite župe, jer je glavna filozofija bila u skladu s izrekom "Milosrđe počinje kod kuće".

Niz niskih, uskih, slamom nastrtih pregradaka obrubljivao je zid sučelice vratima. Vrata i ognjište prekidali su sličan niz pregradaka na ulaznoj strani. Dvadesetak žena, neke s djecom, zauzimalo je sobu.

Neke su došle u London da potraže sreću; neke su bile upropaštene prije nego što su došle i izbjegle sramotu; a neke je naveo na bijeg uobičajeni izbor nevolja: žalost, siromaštvo, okrutnost.

Lydia će opisati to mjesto za svoje čitatelje svojim uobičajenim stilom. Skicirat će izravnim i jednostavnim riječima što je vidjela, zatim će ispripovjediti priče tih žena na isti način, bez moraliziranja ili sažalijevanja.

To nije bilo sve što je Lydia učinila, ali smatrala je da njezino čitateljstvo nema pravo ništa znati o pola srebrenjaka što ga je kriomice udijelila svakoj ženi s kojom je razgovarala, ili o pismima koja je za njih pisala, ili o ljudima kod kojih ih je poslije zagovarala.

Ako je nadalje mučilo Grenvilleovu iz Argusa što je mogla učiniti tako malo, ili ako ju je boljelo srce cijelo vrijeme dok je slušala te žene, ni te emocije nisu ušle u njezin objavljeni rad, jer se takvi osjećaji ne tiču nikoga osim nje.

Posljednji razgovor vodila je s najnovijom pridošlicom, petnaestogodišnjakinjom koja je njihala djetešce koje je bilo preslabo i premršavo da bi moglo plakati kao druga dječica. Dječačić je ležao mlitavo u majčinu naručju, javljajući se povremeno umornim


-35-

cviležom.

"Moraš mi dopustiti da nešto učinim za tebe", rekla joj je Lydia. "Ako znaš tko je njegov tata, Mary, kaži mi, i ja ću s njim govoriti u tvoje ime."

Mary se stisnutih usta ljuljala amo-tamo na prljavoj hrpi slame.

"Ti bi se začudila koliko očeva pristane pomoći", rekla je Lydia. Pošto ih ja obradim, mogla je dodati.

"Ponekad ih tate odnesu", rekla je djevojka. "Jemmy je sada sve što imam." Prestala se ljuljati i zabrinuto je pogledala Lydiju. "Imate li vi koje?"

"Dijete? Nemam."

"Imate li muža?"

"Ne."

"Jeste li se kada s kojim gledali?"

"Ne." Lažljivice, lažljivice, lažljivice, narugao se Lydijin unutarnji demon. "Da", popravila je odgovor uz kratak smijeh.

"Ja sam bila isto tako, i da i ne", rekla je Mary. "Govorila sam samoj sebi da sam dobra djevojka i da nema koristi što ga želim, jer je bio miljama iznad moga dosega, a takvi se ne žene djevojkama sa sela. U glavi mi je stalno bilo ne, ali sam inače stalno zamišljala nešto vatreno. I tako je završilo da, i tomu je dokaz ovo štene. A vi ćete pomisliti da se ne mogu za nj brinuti kako treba, i to je istina." Donja joj je usna zadrhtala. "U redu, ali ne trebate ni govoriti ni pisati za me. Znam i sama pisati. Evo." Gurnula je dijete Lydiji koja je za nj ukočeno razmijenila notes i olovku.

Lydia je cijelo vrijeme gledala nejačad, jer su djeca bila jedina roba koju je londonska sirotinja obilno posjedovala. I prije ih je držala u krilu, ali nijedno nije bilo malešno kao ovo, nijedno tako krajnje bespomoćno.

Pogledala je dolje u njegovo usko lišće. Čedo nije bilo ni lijepo ni snažno, čak ni čisto, i dolazilo joj je da zaplače nad njim i nad kratkom bijednom budućnosti koja ga čeka, i nad njegovom majkom koja je bila sva očajna i sama jedva nešto više od djeteta.

Ali Lydijine su oči ostale suhe, pa ako je njezino srce patilo i zbog drugih razloga, znala je dobro da se ne smije prepustiti tim uzaludnim čežnjama. Ona nije više bila petnaestogodišnjakinja. Bila je dovoljno zrela da je dopustila svojoj glavi da upravlja njezinim postupcima, čak ako i nije mogla nimalo upravljati srcem.

I tako je samo tiho njihala djetešce kao što je činila njegova majka i strpljivo čekala dok je Mary polagano povlačila olovku po papiru. Kad je napokon bila završena kratka bilješka koja je toliko namučila Mary, Lydia je vratila Jemmyja materi s tek najmanjim štrecajem žaljenja. Čak i tako sitno žaljenje bilo je neoprostivo, korila je samu sebe dok je napuštala tmurno područje Bridewella.

život nije romantična bajka. U stvarnom životu London je zauzeo mjesto palače njezina mladenačkog romantična maštanja. Zaboravljene žene i djeca bili su njezina

Pompea

-36-

braća i sestre i potomci, i cijela obitelj koja joj je bila potrebna.

Nije mogla biti njihova razmetljiva dobrotvorka i liječiti sve njihove boljke, ali mogla je za njih učiniti ono što nije mogla učiniti za svoju majku i sestru. Lydia je mogla za njih govoriti. Njihov se glas čuo sa stranica Argusa.

To je njezin poziv, podsjetila je samu sebe. Zbog toga ju je Bog stvorio snažnom i pametnom i neustrašivom.

Nije bila stvorena da bude igračkom ijednog muškarca. I nadasve sigurno ne će riskirati sve za što je radila samo zbog toga što je začarani kraljević podignuo buru u njezinu nepokornu srcu.

Tri noći poslije one jurnjave kad je gotovo zgazila Verea i Bertija, Lady Grendel je pokušala razbiti lubanju Adolphusa Crenshawa ispred Crockfordova kluba u Ulici Saint James.

U klubu su se Vere i Bertie pridružili gomili na prozoru u trenutku kad je ona zgrabila Crenshawa za maramu ispod vrata i tresnula njime o rasvjetni stup.

S tmurnim osjećajem nečega deja vu, Vere je izjurio iz kluba, došao do nje i čvrsto je obuhvatio oko struka. Ona je iznenađena ispustila maramu, a Vere ju je podignuo s nogostupa i spustio je daleko izvan dosega zasopljenog Crenshawa.

Pokušala je ponovno trik s laktom u trbuh, ali Vere ga je uspio izbjeći držeći je i dalje u čvrstom stisku. Nije bio pripremljen za petu na čizmici koja mu je prignječila stopalo, iako je trebao biti na oprezu, ali nije popustio čak ni kad mu je bol prostrijelila cijelu nogu.

Zgrabio ju je za lakte koji su ga probadali i odvukao ju dalje, izvan čujnosti skupine muškaraca koji su se skupili na ulazu u klub.

Cijelim se putem ona borila s njim, a on se borio s jakim iskušenjem da je baci na ulicu gdje bi nadolazeći najamni fijaker mogao učiniti uslugu Londonu i zgaziti je pod kotačima. Umjesto toga Vere je dozvao kočijaša.

Kad se vozilo zaustavilo ispred njih, rekao je Lydiji: "Možete uči u fijaker, ili vas mogu u nj ubaciti. Birajte."

Promrmljala je nešto u bradu a zazvučalo je kao sinonim za rectum, ali kad je on otvorio vrata, dovoljno se brzo popela. Sto je bilo jako loše, jer njemu ne bi bilo nimalo mrsko da ju je pogurnuo udarcem po stražnjici.

"Gdje živite?" upitao ju je kad se bacila na sjedalo.

"U Bedlamu, gdje drugdje?"

Skočio je u fijaker i žestoko je prodrmao. "Gdje živite, prokleti bili?"

Spomenula je nekoliko drugih dijelova tijela s kojima ga je usporedila prije nego što je preko volje spomenula neku jazbinu u Ulici Frith, u Sohou.

Vere je prenio pravac kočijašu, zatim se namjestio kraj nje na sjedalu gdje se


-37-

pobrinuo da zauzme više od svoga dijela prostora.

Pošto su prilično dugo putovali u srditoj tišini, ona je nestrpljivo otpuhnula. "Lorde, strašan nered pravite", rekla je.

"Nered?" ponovio je on, ulovljen na prepad. "Vi ste bili onaj tko je..."

"Nisam namjeravala ozlijediti Crenshawa", rekla je. "Samo sam ga pokušavala nagnati da sluša. Morala sam najprije osigurati njegovu punu pozornost."

Na trenutak Vere je mogao samo zuriti u nju od puke nevjerice.

"Nije bilo potrebe da se pravi scena — a najmanje u Ulici Saint James", rekla je. "Ali čini mi se da nema koristi ako vam to kažem. Svatko zna kako uživate u tome da od sebe pravite predstavu. Zametali ste kavge od jednoga kraja Engleske do drugoga, barem posljednju godinu dana. Prije ili poslije morali ste donijeti svoju posebnu vrstu pandemonija natrag u London. Ipak nisam mislila da će to biti tako brzo. Prošla su tek tri mjeseca od one vaše sramotne utrke kočijama."

On je dotle našao svoj jezik. "Znam što pokušavate učiniti..."

"Nemate ni najmanjega pojma", rekla je ona. "Ali vas ne zanima određivanje činjeničnog stanja prije nego što se umiješate. Skačete u vlastite divlje zaključke, i to naglavce. Ovo je drugi put što ste mi se našli na putu i izazvali nepotrebne komplikacije i odgađanja."

Vere je znao što ona radi. Najbolja obrana je dobra uvreda; to je bio jedan od njegovih vlastitih načina djelovanja. Nije bio spreman dopustiti joj da ga skrene sa staze.

"Dopustite mi da vam nešto objasnim, gospođice Grenville sa šakama džentlmena Jacksona", rekao je. "Vi ne možete divljati po Londonu lemajući svakoga momka koji vam se nade na putu. Dosad ste imali sreće, ali jednog ćete se dana ogledati s muškarcem koji uzvraća udarce..."

"Možda hoću", presjekla ga je oholo. "Ne vidim kakve to veze ima s vama."

"To ima veze sa mnom", rekao je kroz stisnute zube, "kad vidim prijatelja kojemu treba pomoć. Budući da..."

"Ja nisam vaš prijatelj i nije mi trebala nikakva pomoć."

"Budući da je Crenshaw moj prijatelj", nastavio je on uporno, "i budući da je prevelik džentlmen da bi uzvratio udarac..."

"Ali nije prevelik džentlmen da zavede i napusti petnaestogodišnju djevojku."

Ta ga je paljba zatekla nespremna, ali Vere se brzo oporavio. "Nemojte mi reći da ona cura zbog koje ste pokušali dignuti bunu tvrdi da ju je Crenshaw upropastio", rekao je, "jer je meni poznata činjenica da ona nije njegov tip."

"Ne, ona je stara za njega", rekla je gorgona. "Upravo prestara. Već ima devetnaest godina. Dok se Crenshawu sviđaju debeljuškaste seljančice od četrnaest i petnaest

Pompea

-38-

godina."

Gospoda Bezočnost izvukla je iz džepa zgužvan list papira. Pružila ga je njemu.

S velikom je nelagodom Vere uzeo papir, izravnao ga i pročitao.

Pisamce napisano velikim okruglim školskim rukopisom izvješćivalo je Crenshawa da ima dvomjesečnog sina koji sa svojom majkom, Mary Battles, trenutačno stanuje u Bridewellu.

"Djevojka je u prihvatilištu", rekla je oštrokonđa. "Vidjela sam djetešce. Jemmy jako sliči na svoga tatu."

Vere joj je vratio pisamce. "Predmnijevam da ste to objavili Crenshawu pred njegovim prijateljima."

"Dala sam mu pisamce", rekla je. "Pročitao ga je, zgužvao i bacio na do. Tri sam ga dana pokušavala uloviti. Ali svaki put kad sam posjetila njegovo prebivalište, sluga je tvrdio da gospodin Crenshaw nije doma. Mary će biti vraćena natrag — najvjerojatnije u župnu ubožnicu

— za nekoliko dana. Ako joj on ne pomogne, dijete će ondje umrijeti, a po svoj prilici umrijet će i Mary od tuge."

Zmajska gospa okrenula je ledeni pogled prema prozoru. "Rekla mi je da joj je dijete sve što ima. A onuda je prolazio njegov otac, uputio se u Crockfordov klub da rasiplje novac na karte i kocke, dok je njegov sin ležao slab i bolestan, bez igdje ikoga da se o njemu brine osim majke koja je i sama dijete. Imate krasne prijatelje, Ainswood."

Premda je Vere smatrao da nije viteški kada gotovo tridesetogodišnjak zavodi neuke mlade seljanke, i premda je smatrao da je reakcija njegova pajdaša na beznadno pisamce neoprostiva, nije bio spreman to priznati pred samoproglašenom zaštitnicom javnoga morala.

"Dopustite mi da vam nešto objasnim", rekao je. "Ako želite dobiti nešto od muškarca, prosipanje njegova mozga na rasvjetnom stupu nije način kako se to radi."

Okrenula se od prozora i pogledala ga u lice.

A on se pitao koja je zla sila stvorila to užasavajuće lijepo čudovište.

Netko bi pomislio da će tama u fijakeru otupiti djelovanje njezina izvanrednog lica. Sjene su samo dodavale prisnost tako da je njemu nemoguće bilo gledati je ravnodušno. Viđao ju je u snovima, ali snovi su bili sigurni. Ovo nije bilo sigurno. Trebao je samo podignuti ruku da dodirne svilenu čistoću njezina obraza. Trebao je pokriti tek najmanju udaljenost da primakne usta njezinim punim usnama, mekanim poput zrelih šljiva.

Da je poriv za dodirom i okusom bio manje surov, on bi mu se bio pokorio, kao što se obično pokoravao takvim porivima. Ali već je prije osjetio taj moćni nagon, u Vinegar Yardu, pa nije htio opet ispasti budala.

"Trebali ste se samo nasmiješiti", rekao je. "I trepnuti trepavicama, i gurnuti grudi njemu u lice, i Crenshaw bi učinio sve što biste poželjeli."


-39-

Zurila je u njega bez treptanja najdulje što je mogla. Zatim je iz džepa, skrivena u teškim naborima crne suknje, izvukla notes i kusast komadić olovke.

"To svakako moram zapisati", rekla je. "Ne želim izgubiti jednu neprocjenjivo mudru izreku." Krajnje ceremonijalno otvorila je pohabani notes i liznula vršak olovke. Zatim je prignula glavu i počela pisati.

"Nasmiješite se", rekla je. "Trepnite trepavicama. Koja je stvar još bila?"

"Stvari", ispravio ju je, nagnuvši se bliže da pročita što je napisala. "Množina. Vaše grudi. Gurnite mu ih pod nos."

Bile su točno pod njegovim nosom i tek koji centimetar daleko od prstiju koji su ga svrbjeli.

Zapisala je njegove upute uz smiješan privid napete koncentracije; suženih očiju, s vrškom ružičasta jezika medu zubima.

"Bilo bi još djelotvornije da nosite nešto kraće", dodao je on. "Ovako bi se čovjek mogao pitati ne skrivate li možda neko izobličenje."

Pitao se naslućuje li ona imalo napast koju predstavlja dugačka povorka puceta, ili kako zbog muškoga kroja njezinih odjevnih predmeta muškarac postaje samo svjesniji ženskih oblika što ih oni tako strogo omataju. Pitao se koja je zla vještica varila njezin miris, đavolsku smjesu dima i ljiljana i nečega drugoga što nije umio imenovati.

Njegova se glava spustila niže.

Ona ga je pogledala sa zametkom smiješka. "Znate što", rekla je. "Zašto ne uzmete olovku i notes i ne stavite na papir sve svoje maštarije, svojim krasnim sitnim rukopisom. Tada ću imati spomenak na ovu zabavnu zgodu. To jest, osim ako mi ne biste radije disali niz vrat."

Vrlo polagano, da ne bi izgledalo da se zbunio, on se odmaknuo. "Trebaju vam također lekcije iz anatomije", rekao je. "Ja sam vam disao u uho. Ako želite da vam dišem niz vrat, ne biste smjeli nositi tako visoke ovratnike."

"Ako se mene pita gdje bih željela da izvodite svoje disanje", rekla je ona, "to je na Madagaskaru."

"Ako vam dosađujem", rekao je on, "zašto me ne udarite?"

Sklopila je notes. "Sad razumijem", rekla je. "Vi ste napravili nered u Ulici Saint James zato što sam udarala nekog drugog, a vi ne želite da ikoga drugog udaram osim vas."

Njegovo je srce prešlo od dvostruko do trostruko bržega pulsiranja. Ne obzirući se na to on ju je sažalno pogledao. "Jadnice draga. Od tolikog pisanja dobili ste upalu mozga."

Na njegovo golemo olakšanje, fijaker se zaustavio. Zadržavši i dalje sažalan izraz na licu, Vere je otvorio vrata i veoma nježno pomogao joj da iziđe. "Naspavajte se malo, gospođice Grenville", rekao je poticajno. "Odmorite svoj izmučeni mozak. Ako vam se

Pompea

-40-

razum ne oporavi do jutra, budite sigurni da ću vam poslati liječnika."

Prije nego što je ona mogla uobličiti oštar odgovor, lagano ju je gurnuo prema vratima.

Zatim je doviknuo kočijašu "Crockford!" i brzo se popeo u unajmljen fijaker. Dok je zatvarao vrata, vidio je kako je pogledala iza sebe. Dobacila mu je ohol osmijeh prije nego što će se okrenuti i laganim skokom, njišući bokovima, proći kroz ulaz oronule kuće.

Lydia je imala prirodan dar imitiranja koji joj je omogućavao da lako poprima značajke nečije osobnosti i ponašanja. Prema kazivanju Stephena i Euphemije, Lydijin je otac posjedovao slične sposobnosti. Nije uspio kao glumac, očito, jer kazališni uspjeh nije zahtijevao samo majmunsko oponašanje nego i težak rad, a sav njegov težak rad sastojao se od opijanja, kockanja i kurvanja.

Ona se korisnije služila tim darom. On joj je pomagao da sa živopisnom točnosti zarobljuje na papiru osobnosti onih o kojima je pisala.

Također joj je pomagao da prilično brzo razvije visok stupanj drugarstva s muškim kolegama. Njezin prikaz govora lorda Linglaya u Gornjem domu prije nekoliko mjeseci pribavio joj je pozivnicu da se pridruži kolegama piscima na pijankama srijedom u taverni Plava sova. Sada se već smatralo da je tjedno okupljanje nepotpuno ako nije bilo Grenvilleove iz Argusa da izvede jedno od svojih urnebesnih utjelovljenja.

Večeras je Lydia zabavljala Tamsin — čije se novo ime, Thomasina Price, izbjegavalo u privatnosti — izvodeći živahno prizor susreta s Ainswoodom.

Bile su u Lydijinoj ložnici. Tamsin je sjedila na dnu kreveta gledajući kako Lydia glumi ispred kamina.

Iako se Lydijina uobičajena publika primicala kasnim stupnjevima opijenosti, a Tamsin je bila trijezna, djevojka se smijala snažno kao što su se redovito smijali muškarci.

Ona se barem zabavljala, pomislila je Lydia dok se klanjala. I Lydia se trebala zabavljati, ali iznevjerila ju je njezina stalna suzdržanost. Činilo joj se da je njezina duša nalik na kuću u kojoj nasrtljive stvari iznenada počinju gmizati iz pokućstva.

Osjećajući se nemirno i neugodno, prišla je toaletnom stoliću, sjela i počela vaditi igle iz kose.

Tamsin ju je promatrala nekoliko minuta. "Muškarci su tako čudna stvorenja", rekla je zatim. "I počinjem misliti da je vojvoda od Ainswooda jedan od najčudnijih. Ne mogu proniknuti što bi htio."

"On je jedan od onih ljudi koji ne mogu podnijeti mir i spokojnost", rekla je Lydia. "Ako nema komešanja, on ga mora početi. Neprekidno zapodijeva kavge, čak i sa svojim dobrim prijateljima. Mislila sam da ljudi pretjeruju kad su govorili o njegovim izazivanjima smutnje. Ali sama sam ga vidjela na djelu. On ne može pustiti čovjeka na miru. Nije mu bilo dovoljno da me jednostavno ukrca u fijaker i pošalje da odem za


-41-

svojim poslom, primjerice. Morao me je također daviti cijelim putem do kuće. Nisam uopće iznenađena što ga je Dain nedavno odalamio. Ainswood bi doveo u iskušenje i strpljivost pravoga sveca."

"Nisam čula da je Dain bio svetac", rekla je Tamsin i malko se zacerekala. "Prema onome što čujem, on i vojvoda su dvije strane iste kovanice."

"To može biti, ali Ainswood nije smio s njim zapodjenuti borbu u njegovoj svadbenoj noći." Lydia se namrštila u malenom zrcalu. "Nasilnik je barem morao uzeti u obzir osjećaje lady Dain." Nije znala zašto je još toliko bijesna zbog tučnjave u Amesburyju.

Dain joj nije bio ništa osim vrlo daleka rođaka. Njezina je majka potekla od niske grane Ballisterovih, a oni su prestali priznavati da ona postoji čim se udala za Johna Grenvillea. Koliko je Lydia znala, nitko živ nije bio svjestan njezine veze s Ballisterovima i ona je odlučila da takvo stanje zadrži. Nevolja je bila u tome što se nije mogla suzdržati da joj je ne bude stalo do Daina, iako je on bio, kako je rekla svojoj družbenici, Ainswoodov premac u pokvarenosti.

Na dan Dainova vjenčanja Lydia je stajala pred crkvom svetog Jurja na Trgu Hanover. Poput kolega novinara, došla je samo radi priče. Ali kad se iz crkve pojavio Dain s mladenkom, dok su mu oči crne kao ebanovina sjale od sreće a njegova izabranica tako ljupko gledala u njegovo tamno, grubo lice... No, ukratko rečeno, Lydia se bila opasno približila tuljenju — i to javno, ništa manje nego usred mnoštva svojih kolega izvjestitelja.

To je bilo besmisleno, ali ona je otada osjećala prema njemu bolnu privrženost i čak luckastiju dužnost da ga štiti.

Bila je bijesna na Ainswooda kad je čula da je pokvario Dainovu svadbenu noć glupom tučnjavom, i srdžba se dugo zadržala, mimo svakog razuma. Tamsinin je glas prodro u njezine misli. "Ali vojvoda je bio posvema pijan, zar ne?"

"Ako se mogao držati na nogama i izgovarati suvisle rečenice, nije mogao biti toliko pijan koliko se čini da su ljudi uvjereni", rekla je Lydia. "Ti nemaš pojma kakve su sposobnosti tih ljudi kad se radi o piću, naročito gromadnih klipana kakav je Ainswood." Oči su joj se suzile. "Samo se pretvarao da je mrtav pijan. Baš kao što se pretvara da je glup."

"Da, na to sam mislila kad sam kazala da mi je njegovo ponašanje čudno", rekla je Tamsin. "On nije nimalo nerazgovijetan. Očevidno se traži vrlo hitra inteligencija za verbalno nadmetanje s vama, Lydia. Da je u fijakeru bio glup čovjek, sigurna sam da biste mu zavezali jezik u čvor. Umjesto toga..." Zastala je i namrštila se. "No, teško je reći tko je pobijedio u večerašnjem ratu riječima."

"Bilo je neriješeno." Lydia je uzela četku i ljutito je počela provlačiti kroz kosu. "On je imao zadnju riječ, ali to je bilo samo zbog toga što me je gurnuo prije nego što sam mogla odgovoriti. I to je guranje bilo toliko djetinjasto da sam jedva ostala ozbiljna, a da se i ne spominje kako se nisam pouzdala ništa reći da ne prasnem u podrugljiv

Pompea

-42-

hihot."

"Oh, pogledajte što radite!" kliknula je Tamsin. "Iščupat ćete čuperke kose i ostaviti modrice na koži." Dok je govorila, sišla je s kreveta i pristupila toaletnom stoliću. "Pustite mene da to učinim."

"Ti nisi moja sluškinja."

Tamsin joj je uzela četku iz ruke. "Ako vam njegova milost ide na živce, ne biste zbog toga smjeli oderati lubanju."

"Pustio je Crenshawa da umakne", procijedila je Lydia. "I sada će se onaj izgubiti, svinja jedna, a Mary Barries morat će kući gdje će s njom postupati kao sa smećem. Ona nije kao druge..."

"Znam, rekli ste mi", kazala je Tamsin.

"Nije navikla na grubo postupanje", nastavila je Lydia srdito, usprkos umirujućim potezima četke. "Muškarci su tako ogavni. Izvući će se a da ništa ne učini za onu siroticu."

"Možda će vojvoda s njim razgovarati", rekla je Tamsin.

Lydia se trgnula ispod četke. "Kojega je vraga njemu stalo?" kriknula je. "Rekla sam ti što je kazao kad je pročitao Maryno pisamce. Smjesta je nastavio mene izazivati."

"Možda mu ponos nije dopustio..."

"Ja znam sve o muškom ponosu." Lydia je ustala sa stolca i počela koračati do kamina i natrag. "Vidio je svoju prigodu da se večeras sa mnom poravna za ono što mu se dogodilo u Vinegar Yardu. Do sada je vjerojatno polokao deset boca pjenušca slaveći svoju veliku pobjedu nad Lady Grendel. Bilo mu je stalo samo do toga da pokaže prijateljima kako nisam bila prekrupna za njega — podignuo me s nogostupa i nosio niz pola ulice kao da uopće nemam težine. Borila sam se s njim cijelim putem do fijakera a čovjek se nije ni zadihao, proklet bio."

A njezino se glupo srce rastopilo, i njezin mozak skupa s njim, jer je bio tako velik i jak. Bože, bilo je to dovoljno da čovjeka natjera na bljuvanje. Nije mogla vjerovati kakve su joj bedastoće padale na pamet.

"Zatim, kad isprazni vinski podrum u Crockfordu i baci nekoliko tisuća funta na kockarske stolove", sukljalo je iz nje, "oteturat će iz kluba i prijeći u skupu javnu kuću u susjedstvu."

I uzet će neku bludnicu u svoje snažno naručje, i gurati njušku u njezin vrat i... Baš me briga, rekla je Lydia sama sebi.

"Zaboravit će da postojim, koliko god sam krupna i omražena", zagrmjela je ushodavši se. "I tako će sigurno zaboraviti pisamce djevojke o kojoj vjerojatno misli da je tražila propast. Kao da je dijete imalo pojma da muškarci mogu biti tako prijevarni."

"Uistinu, to je krajnje nepošteno da se žena kažnjava a muškarcu da se dive zbog njegove muževnosti", rekla je Tamsin. "Ali mi ne ćemo dopustiti da bude kažnjena.


-43-

Znam da vi sutra morate prisustvovati nekoj istrazi, ali ja mogu otići u Bridewell..."

Lydia je naglo stala. "To nipošto ne možeš."

"Povest ću Susan. Trebate mi samo reći kako da izvučem Mary i njezino dijete. Ako bude trebalo platiti neku pristojbu, oduzet ćete mi je od plaće."

Tamsin se primaknula, uhvatila zamišljenu Lydiju ispod ruke i povela je natrag do toaletnog stolića. "Oni mogu sa mnom dijeliti sobu dok ne smislimo nešto što će im odgovarati. Ali najprije ih moramo izvesti odande. Njezin tjedan dana istječe u četvrtak, je li tako? A sutra je srijeda." Spustila je Lydiju na stolac. "Napišite što moram učiniti, i ja ću sutra ujutro krenuti. Gdje vam je notes?"

"Bože, kako se sve više pokazuje da si snalažljivo stvorenje", rekla je Lydia. Ali poslušno je posegnula u džep — i pomalo ju je zabavljala vlastita krotka poslušnost prema djevojci koja je bila upola manja i gotovo deset godina mlađa.

Lydia je našla notes u džepu, ali olovke nije bilo. Vjerojatno ju je ispustila u fijakeru. "Jedna je olovka u ladici noćnog ormarića", rekla je djevojci. Tamsin ju je brzo našla.

Lydia ju je uzela i podignula glavu da se susretne s upiljenim pogledom svoje družbenice. "Jesi li sigurna, draga?"

"Uspjela sam sama s drugoga kraja Engleske stići u London", rekla je Tamsin. "A zapala sam u škripac samo zbog toga što nisam mogla vidjeti. Ovaj put obećavam da nipošto ne ću skidati naočale. I Susan će biti uza me kao čuvarica. I bit ću tako sretna", dodala je iskreno, "da učinim nešto korisno."

Za šest je dana postalo jasno da Tamsin voli biti korisna. Vrijeme je također potvrdilo da nije glupa.

Šteta, pomislila je Lydia kad je počela pisati, što se to ne može reći za nju.

U srijedu rano ujutro iz zatvora Bridewell izvezla se kočija u kojoj su bili Adolphus Crenshaw, Mary Bartles i dječačić Jemmy.

Bertie Trent je trebao krenuti u isto vrijeme, ali on je bio zapao u stanje rastresenosti koje ga je u taj čas nagnalo da promrmlja: "Ne Charles Broj Dva, nego nešto u vezi s njim. Samo što? To je pitanje."

Kratak ženski vrisak prodro je u njegovo umovanje i on je podignuo glavu da bi ugledao golema crnog mastifa koji je jurio prema njemu vukući za sobom sitnu žensku s naočalama. Ženska je pokušavala usporiti psa. Mogla je isto tako usporavati jurećega slona, pomislio je Bertie. Budući da se jedva održavala na nogama, krenuo je da joj pomogne. Uhvatio je psa za ogrlicu i Susan se odmah okomila na njega režeći i keseći zube.

Bertie ju je prijekorno gledao. "Pa što sam učinio da mi hoćeš otrgnuti glavu? Još nisi dobila doručak?"

"Grrr", oglasio se pas uzmičući prema djevojci.

Bertie je oprezno ispustio ogrlicu. "O, to je to, je li? Pa nisam joj želio naškoditi.

Pompea

-44-

Samo si je ti preveć potezala zato što ne znaš svoju snagu, curo moja."

Susan je prestala režati da bi ga zabrinuto pogledala.

Zureći u nju na isti način, Bertie je pružio ruku u rukavici. Pas ju je ponjušio, progunđao nešto za sebe i sjeo.

Iznad goleme pseće glave Bertie se susreo sa zapanjenim djevojčinim pogledom. Iza vrlo malenih naočala što su stajale na njezinu nosiću bio je par vrlo krupnih smeđih očiju.

"O, velim ja, to ste bili vi, je li tako, onomad u Vinegar Yardu!" uskliknuo je Bertie. "Samo onda niste nosili naočale. Nadam se da ona cura nije uletjela u kakvu nesreću, iza toga, i razbila ti štogod u očnim jabučicama."

Djevojka je na trenutak zurila u njega. "Ja sam kratkovidna", rekla je. "Nisam ih nosila zadnji put — ovaj — jer su bile slomljene. Gospođica Grenville je bila tako ljubazna da ih je dala popraviti." Zastala je. "Vi ste bili ondje kad me je spasila, čini mi se. Pomislila sam da mi izgledate poznato, ali nisam mogla biti sigurna. Bez naočala svijet mi je prilično zamagljen."

"Ona vas je onda zadržala", kimnuo je Bertie s odobravanjem. "No, mi o vuku! Baš sam ovaj čas na nju mislio. Vidio sam je sinoć, i došao mi netko na pamet, samo se ne mogu domisliti tko je to. Stalno mi dolazi u mozak neki Charles Broj Dva, ali ne znam zašto."

"Charles Broj Dva?" Djevojka se vrlo pomno zagledala u njega.

"Ne onaj kojemu su otkinuli glavu, nego drugi, kad je bio požar."

Nastavila je zuriti. Zatim je kazala: "Ah, kralj Karlo Drugi. Možda zbog toga što je gospođica Grenville tako veličanstvena."

"Vau", oglasila se kuja.

Bertie ju je odsutno potapšao.

"Njezino je ime Susan", rekla je djevojka.

Bertie se tada sjetio pristojnosti i predstavio se. Doznao je da se djevojka zove Thomasina Price i da je postala unajmljena dražbenica gospođice Grenville.

Nakon upoznavanja ona je skrenula prodoran pogled na zgradu iza njega. Čelo joj se naboralo. "Ne pokazuje osobitu dobrodošlicu, zar ne?" rekla je.

"Nije baš najveselije mjesto gdje sam dosad bio", rekao je Bertie.

A moralo je biti manje veselo za djevojku kojoj je Crenshaw načinio dijete — kako se Bertie prošle noći izrazio pred tim čovjekom.

Pošto je Ainswood bio otišao da se hrve s gospođicom Grenville, Bertie je nagovorio Crenshawa da s njim pođe u neku krčmu na piće - "tako ulovljen u žensku klopku, tako na rubu živaca", kako mu je Bertie kazao.


-45-

Našavši sažalno uho, Crenshaw se teško izjadao. Ali činjenice su činjenice, koliko god bile neugodne, istaknuo je Bertie na kraju, a činjenica je bila da je čovjek optužen za očinstvo kopileta, i zato su se morali s tim suočiti, zar ne?

I tako je Bertie s njim došao jutros u Bridewell, gdje je postalo jasno da je Crenshaw kriv prema optužbi. Zatim je tu bilo mnogo brbljanja i konačni je ishod bio taj da je Crenshaw rekao kako će se pobrinuti za Mary i Jemmya. I to je bilo to.

Iako mnogi ne bi tako mislili, Bertie je znao zbrojiti dva i dva. Tu je gospođica Price, družbenica gospođice Grenville koja je sinoć zaskočila Crenshawa u korist gospođice Bartles. Tu je Bridewell iza njega, gdje je Mary bila zatočena.

"Da nisi ti kojim slučajem ovdje zato da izvlačiš curu i dijete iz prihvatilišta?" upitao je. "Jer ako su to oni što se sinoć gospođica Grenville zbog njih tako pjenila, možeš joj kazati da je došao Crenshaw i odveo ih. Ja sam bio s njim, i otišli su, nema tomu samo četvrt sata nego tri četvrti, i... Tako ti Jupitera, što on radi na nogama u ovaj sat?"

Djevojka se okrenula u pravcu kamo je gledao Bertie. Vojvoda od Ainswooda doista je bio na nogama i u gradu, iako se nije vratio doma, kazao je Jaynes, prije svanuća — i pijan kao zemlja, što bi moglo objasniti, pomislio je Bertie, zašto njegova milost istodobno izgleda kao šest olujnih oblaka s grmljavinom.

Iako bi Vereu trebalo malko vremena da smjesti djevojku, smjesta je prepoznao crnog mastifa. Bio bi se tada okrenuo i otišao u suprotnom pravcu, jer ako je tu pas, i gorgona mora biti u blizini. Međutim, životinja je netremice gledala u Verea, kesila je zube i nije prestajala tiho režati. Ako bi Vere sada odstupio, izgledalo bi kao da ga je ona ustrašila.

Tako se nastavio približavati i hladno gledati u psa koji je režao. Susan je bila divno mišićava ispod sjajne crne dlake i neobično velika za ženku. "Vidim da nije bila kržljavica u leglu", rekao je. "I ima takvu čarobnu osobnost."

Mastif je natezao uzicu. Trent ju je zgrabio za ogrlicu.

"Grrr", oglasio se pas. "Grrr."

"Jednako ljupka kao njezina gospodarica", Vere je nastavio govoriti ne osvrćući se na pseće neprijateljske primjedbe. "Koja nipošto ne bi smjela, usput rečeno, ostavljati svoje štene pod skrbi curetka koji ga očito ne može nadzirati. Ali to je tipično za neodgovornost gospođice Grenville koja..."

"Gospođice Price, ovo tu je Ainswood", upleo se Bertie. "Ainswood, gospođica Price. A ova koja se trudi da mi iščaši ruku, to je Susan. Divno jutro, zar ne? Gospođice Price, zašto da vam ne zovnem kočiju, da se možete vratiti i kazati gospođici Grenville dobru vijest."

Trent je odvlačio razdražena mastifa. Gospođica Price se na brzinu poklonila i pošla za njima. Malo poslije toga djevojka i pas našli su se udobno smješteni u kočiji.

Kad se Trent vratio, pogledom je pretražio Verea. "Zašto nas dva ne pođemo negdje da stanemo na rep tomu mamurluku?" rekao je. "Ne izgledaš jutros baš kao da cvjetaš,

Pompea

-46-

Ainswood, ako ne zamjeraš što to velim."

"Već mi je Jaynes govorio kako izgledam, hvala ti." Vere je krenuo niz ulicu. "Da nisam čitavu vječnost proveo u Crockfordu prošle noći čekajući tebe, ne bih bio morao polokati bačvicu loša pjenušca i slušati gomilu mamlaza kako me nazivaju Beowulfom."

Istina je bila da je Vere ondje čekao Crenshawa da bi dovršio posao koji je amazonka započela.

Uzdržavaj svoju kopilad, bila je zapovijed kojom su Malloryjevi nadomjestili onu koja kaže da ne smiješ sagriješiti bludno i poželjeti žene bližnjega svoga. Čak je i Dain — koji nije bio Mallory i nije imao savjesti vrijedne spomena i živio je potpuno po vlastitim pravilima — uzdržavao svoje nezakonito potomstvo.

Kad se suočio s Marynim pisamcem, Crenshaw je trebao otpuhnuti i reći: "Bogme, čini se da sam opet postao ocem. Velika vam hvala na obavijesti, gospođice Grenville. Odvući ću se do Bridewella i pokupiti ih čim se sutra ujutro probudim."

Tada bi gospođica Atila Grenville otišla, njišući svojom arogantnom stražnjicom, i Vere je ne bi vidio, a kamoli da bi se s njom počupao i morao slušati njezin sarkazam i držati ruke uza se cijelim tegobnim putem do zmajskoga brloga.

Ali Crenshaw nije učinio što je trebao učiniti, i nije se pojavio u Crockfordu da dobije čestito po zubima, i sve one boce pjenušca nisu bile dostatne da otplave Vereovu ljutinu.

Sada, baš kao da nije pretrpio dovoljno gnjavljenja i podbadanja prošle noći, i kao da mu trenutno nisu pucali topovi u glavi zbog ranog ustajanja u bezbožan sat, gospođica svjetlost vodilja civilizacije doznat će da je dolazio u Bridewell i lako će zaključiti zbog čega. I mislit će da je pobijedila. Ponovno.

"Trebao sam pitati jednoga od momaka da ti kaže da me ne čekaš", rekao je Trent ispričavajući se. "Ali nisam smatrao da ćeš se vraćati, jer si bio ugodno zauzet za noć."

Vere je naglo zastao i zagledao se u njega. "Ugodno zauzet? S Lady Grendel? Jesi li izgubio pamet?"

Trent je slegnuo ramenima. "Mislio sam da je vraški lijepa."

Vere je opet počeo hodati. Samo je Bertie Trent, rekao je sam sebi, mogao zamisliti da je vojvoda od Ainswooda otišao s plavookom aždajom radi ljubakanja. Ta misao nikada nije prostrijelila umove ljudi s kojima je Vere proveo večer. Oni misle — i s pravom — da bi to imalo smisla kao leći s krokodilom.

Bila je to samo jedna od perverznih šala zlih sila koje su vladale njegovim životom što je ona morala imati dugačko, raskošno ženstveno tijelo umjesto da bude grbava, iskrivljena i ljuskava te tako upotpuni svoju osobnost.

To je sam sebi govorio od boce do boce prošle noći, i to je sam sebi rekao kad se vratio kući i nije mogao zaspati.


-47-

To je sam sebi rekao i jutros kad je opazio mastifa i srce mu počelo lupati, čak i kad se spremao okrenuti na drugu stranu da bi izbjegao susret s njegovom vlasnicom.

I to je sam sebi rekao prije nekoliko trenutaka, kad je otkrio da aždaja nije u blizini i kad je nešto pogubno poput razočaranja ušlo u njegovo srce.

Rekao je to sebi ponovno, jer su se mučni osjećaji zadržavali ondje... ispod džepića na prsluku... gdje je čuvao kusast komadić olovke koji je ona prošle noći ostavila iza sebe.

Pompea

-48-

Četirietirietirietiri

Ulazak u Plavu sovu te hladne, vlažne noći bio je nalik na silaženje u jaruge pakla.

Vere je bio naviknut na krčme i taverne pune promuklih, pijanih ljudi. Ovi su međutim bili normalna ljudska bića. Plava sova je bila puna pisaca i buka njihovih glasova premašivala je sve s čim se ikada susreo u životu. Takav je bio i dim koji se valjao kroz sobe kao što se vani valjala teška magla s Temze. Svaki mušterija je imao lulu ili cigaru u ustima.

Kad je Vere skrenuo u hodnik što je vodio iz bara, gotovo da je očekivao kako će ugledati palucave plamenove i usred njih nečastivoga kako se gega na rascijepljenim papcima. Ali likovi koje je Vere vidio bili su neprijeporno smrtni. Pod svjetiljkom čije je svjetlo usred dima dobilo bolesnu sivožućkastu boju, dva su mlada muškarca tanka kao trska vikala jedan drugom na uho.

Iza njih su stajala otvorena vrata kroz koja je povremeno kuljao dim praćen gromoglasnim provalama smijeha.

Dok se Vere primicao rika je jenjavala do poluzaglušnog veselja, a iznad te buke čuo je kako netko urliče: "Još jednoga! Daj još jednoga!" Ostali su preuzeli povik.

Kad je došao do praga, Vere je vidio gomilu od tridesetak ljudi okupljenih oko nekoliko stolova, ponajviše izvaljenih na stolicama i klupama, dok su se neki naslanjali na zidove. Premda je tu bio gušći dim, vidio je dovoljno jasno. Ona je stajala pred velikim kaminom, a vatra iza nje jasno je ocrtavala njezinu strogu crnu opravu.

Drama njezina kostima nije ga se kosnula prije. Sada ju je osjetio s velikom silinom. Možda je to bilo zbog dima i paklenske buke. Možda je to bilo zbog njezine kose. Bila je skinula šeširić, i bez njega je izgledala zabrinjavajuće nezaštićeno, previše izloženo. Njezina gusta kosa, mekana poput blijeda zlata, raspletala se iz neuredna čvora na poleđini bijela vrata. Nesputana frizura ublažavala je njezine ukočeno lijepe crte, davala joj tako mlad izgled, tako veoma mlad izgled. Poput djevojčice. Iznad vrata.

Dolje je bio dramatičan kontrast njezina crnog oklopa, s kolonom puceta koja su strogo stupala od struka do brade, spremna poraziti i uništiti svakog zavojevača. On je otkopčavao ta puceta, uzastopce, iz noći u noć, u svojim snovima. Pitao se koliko nazočnih muškaraca zamišlja njihovo otkopčavanje.

Svi, naravno, jer su muškarci.

Ona je bila jedina žena, i stajala je ondje, paradirajući pred tom ruljom prostačkih piskarala, a svaki ju je zamišljao nagom, u svakom pohotnom položaju koji je poznat ljudskoj vrsti. Promatrao ju je dok se micala naprijed da bi se nagnula iznad jednog pijanca i razgovarala s njim dok je on buljio u njezin prsluk.


-49-

Vereove su se spuštene ruke stisnule u šake.

Zatim se pomaknula dalje, i vidio je da ima bocu vina u jednoj ruci i cigaru u drugoj. Napravila je tek nekoliko koračaja kad je shvatio da je nakresana. Zaljuljano se uputila prema skupini muškaraca na lijevoj strani, zatim stala, njišući se, da bi u jednoga od njih uprla pijan pogled.

"Velika, da, ali ne doseže moju težinu", rekla je, a glas joj se lako rasprostro iznad galame. "Rekao bih da je visoka pet stopa i tri četvrti. I šezdeset četiri kilograma teška, gola. Usput rečeno, platio bih pedeset funta da to vidim."

Vereu je trebao jedan trenutak da smjesti riječi, zatim još jedan da smjesti glas koji nije bio njezin. I budući da je slušateljstvo prasnulo u smijeh, trebao mu je još jedan trenutak da povjeruje svojim ušima.

To su bile njegove riječi. Izgovorene u Vinegar Yardu.

Ali to nije mogao biti... njegov glas?

"Čak pedeset?" uzviknuo je netko. "Nisam znao da ste sposobni brojiti tako visoko, vaša milosti."

Zabila je cigaru u kut usta i stavila ruku na uho. "Jesam li to čuo nekog miša kako ciči? Ili je to bio — bogme, bio je. To je mali Joey Purvis. A ja sam eto mislio da si još u umobolnici."

Bilo je to nešto čudnovato poput Vereova glasa, duboko i pomalo nerazgovijetno od pića, a izlazilo je iz njezinih usta. I to su bile njegove kretnje. Bilo je to kao da je njegova duša ušla u tijelo te žene.

Stajao je okamenjen, prikovana pogleda, dok je smijeh slušateljstva splašnjavao prema rubovima njegove svijesti.

Izvukla je cigaru iz usta i njome pokazala prema izazivaču. "Želiš znati jesam li sposoban brojiti, je li? Dobro, mladiću, primakni se pa ću te naučiti kako se broje zubi — dok svoje budeš skupljao po podu. Ili bi radije nosio kravatu oko tintare? Ti znaš što je to, je li tako, nevinašce moje? To je kad ti glavu stegnem ispod jedne ruke a drugom je mlatim."

Ovaj put je bilo malo smijeha.

Vere je prebacio pogled s nje na slušateljstvo.

Svaka se glava bila okrenula prema okviru vrata u kojem je stajao.

Kad je opet vratio pogled, preko njega je preletio bljesak plavih očiju njegove oponašateljice. Ne pokazujući ni najmanji tračak zbunjenosti, podignula je bocu do usana i otpila gutljaj. Zatim je spustila bocu. Pošto je nadlanicom obrisala usta, pozdravila ga je laganim naklonom glave. "Vaša milosti."

On se prisilio na kiseo smiješak. Zatim je podignuo ruke i zapljeskao. Prostorija je postala još tiša, sve dok ravnomjerno udaranje njegovih dlanova nije ostalo kao jedini zvuk.

Pompea

-50-

Ona je ponovno usadila cigaru među zube, nabila zamišljeni šešir i pretjerano mu se poklonila.

Na trenutak je on zaboravio gdje je, dok mu se um strjelovito odmaknuo od sadašnjosti i uhvatio se za neko sjećanje. Nešto toliko poznato, ali iz velike davnine. On je to vidio prije. Ili je to doživio.

Ali osjećaj je iščeznuo jednako brzo kako je došao.

"Sjajno, draga moja", rekao je hladno. "Izvanredno zabavno."

"Nije ni upola zabavno kao original", odgovorila je ona, odmjeravajući ga hrabro od glave do pete.

Zanemarujući vrućinu koju je stvorio njezin užareni pregled, on se nasmijao i usred raštrkana pljeska krenuo krupnim koracima prema njoj. Dok se probijao kroz gomilu, vidio je kako se njezino lijepo lice ustaljuje u tvrđem izrazu, a njezina su se zla usta savijala u sitan začetak smiješka.

Vidio je to hladno podrugivanje i prije, ali ovaj put nije mogao povjerovati. Možda je to bilo zbog dima i blijeda svjetla, ali pomislio je da je u njezinim očima zatreperila nesigurnost.

I ponovno je razabrao djevojku unutar lijepe strahote. I poželio je da je podigne na ruke i odnese daleko od toga paklenskoga mjesta, daleko od tih pijanih svinja, od njihovih zažarenih očiju i pohotnih misli. Ako mu se mora rugati i ismijavati ga, pomislio je, neka to čini samo za njega.

... vi ne želite da ikoga drugog udaram osim vas.

Otresao se uspomene na njezine riječi koje su ga razbjesnile skupa s apsurdnim osjećajem slutnje što su ga pobudile prošle noći.

"Imam samo jednu malu kritiku", rekao je zastavši na koračaj od nje.

Ona je podignula obrvu.

Oko sebe su čuli tiho mrmorenje glasova. Ovdje kašalj. Ondje podrigivanje. Ali on nije sumnjao da njihovi gledatelji pohlepno slušaju. Oni su novinari, uostalom.

"Cigara", rekao je. Namrštio se na cigaru koja je počivala između njezinih dugačkih prstiju, lagano obojenih crnilom. "Cigara je potpuno kriva."

"Nemojte mi kazati!" I ona se na nju namrštila, oponašajući njegov izraz lica. "Ali ovo je indijska cigara Trichinopoly."

Iz unutarnjeg džepa na kaputu izvukao je tanku srebrenu tabakeru. Otvorio ju je i pružio prema njoj. "Kao što možete vidjeti, ove su dulje i tanje. Boja duhana označuje višu kvalitetu. Izvolite uzeti jednu."

Probola ga je brzim pogledom, zatim slegnula ramenima, bacila indijsku cigaru u vatru i uzela jednu njegovu. Zakotrljala ju je među vitkim prstima. Omirisala ju je.

Bila je to prilično hladna predstava, ali Vere je bio dovoljno blizu da vidi što drugi


-51-

nisu mogli vidjeti: jedva zamjetljivo rumenilo na krivulji jagodičnih kostiju te brže dizanje i spuštanje grudi.

Ne, ona nije tako potpuno vladala sobom kako je navodila druge da povjeruju. Nije bila tako prekaljena i cinična i bezobrazno samouvjerena kako je izgledala.

Dolazio je u veliku napast da se nagne bliže i otkrije hoće li se nagovještaj rumenila produbiti. Nevolja je bila u tome što je već osjetio njezin miris, a to je klopka za muškarce kako je sinoć otkrio.

Okrenuo se od nje prema gledateljima među kojima su neki opet našli jezik i koristili ga za neophodne besramne duhovitosti na temu cigare.

"Oprostite mi što vas prekidam, gospodo", rekao je Vere. "Samo nastavite. Piće je na moj račun."

Ne osvrnuvši se više — kao da ju je već zaboravio — žurno je otišao putem kojim je došao.

Tim je putem bio stigao u tu đavolsku jazbinu u Fleet Streetu, s namjerom da izbriše svaki pogrješan dojam koji je ona možda imala o njegovoj jutrošnjoj pojavi u Bridewellu.

Planirao je napraviti veliku predstavu s vraćanjem njezine olovke - pred publikom znatiželjnih piskarala — uz prikladne natuknice o tome kako sredstvo za pisanje nije bilo sve što je prošle noći izgubila u unajmljenom fijakeru.

Kad bi završio predstavu, ona bi nesumnjivo bila uvjerena da je nepodnošljiv i umišljen razvratnik bez savjesti kao što je svatko — i s pravom — vjerovao da jest. Još nekoliko aluzija bilo bi dovoljno da je uvjeri kako je naletio na Trenta i gospođicu Price kad je već bio potpuno zaboravio da Mary Bartles postoji.

Zbog toga je bilo apsolutno nemoguće da je došao zahtijevati da je otpuste i da je zatim prepusti njezinu čovjeku da se na bilo koji način pobrine da je pošalje dovraga iz Londona i udobno smjesti tako da nikada više ne čuje ništa o njoj i ne pomisli na nju ni na njezino prokleto bolesno dijete.

Ako je išta dobro učinjeno — Vere je htio razjasniti — Bertie Trent je bio jedini za to odgovoran.

Kako je njegov plan tekao, tako se pokazivalo da je bio dobar, posebno uzimajući u obzir da ga je smislio dok je prolazio kroz gotovo smrtonosno iskustvo, zahvaljujući splačinama koje su se u Crockfordu prodavale kao pjenušac i ukupnom zbroju od dvadesetak minuta spavanja.

Ali Vere je zaboravio sve što je bio smislio čim je zastao na vratima i jasno razabrao djevojku pod raščupanim busenom zlaćane kose.

Sada, sjetivši se jedva primjetna rumenila i ubrzana daha, potpuno je napustio plan.

On ju je krivo procijenio. Ona uopće nije ono što se trudila da svijet povjeruje. Ona uopće nije otporna na njega. Tvrđava nije neosvojiva. Zapazio je pukotinu. I budući da

Pompea

-52-

je takav kakav jest — nepodnošljiv i umišljen i bez savjesti i tako dalje i tako dalje — dužnost ga je prisiljavala da prodre unutra, makar morao razvaljivati njezinu obranu ciglu po ciglu.

Odnosno, puce po puce, popravio je svoju misao dok su mu se usta svijala u opasan smiješak.

Blakesleigh, Bedfordshire U ponedjeljak poslije susreta lorda od Ainswooda s gospođicom Grenville u Plavoj sovi, dame Elizabeth i Emily Mallory, u dobi od sedamnaest odnosno petnaest godina, čitale su sve o tome na stranicama Whisperera.

One nisu smjele čitati taj sablažnjivi list. Nije im se dopuštalo ni da listaju ugledne novine koje su svaki dan dolazile u Blakesleigh. Njihov tetak, lord Mars, odvajao je svaki dan vrijeme da bi naglas čitao odlomke koje je smatrao prikladnim za nevine uši. Njegove uši, kao i njegove oči, nisu bile tako nevine, jer je bio političar otkad je postao punoljetan. Privatno je čitao sve, uključujući i sablažnjive listove.

Novine koje su mlade dame čitale kasno te noći, pri svjetlu vatre iz kamina u njihovoj ložnici, bile su spašene iz velike hrpe podno stubišta gdje su čekale skupljača starih krpa i boca.

Poput drugih koji su do tada oslobađane, i one će biti predane plamenovima čim mlade dame napaljetkuju koliko budu mogle o djelima svoga skrbnika.

Njihov je skrbnik bio sedmi vojvoda od Ainswooda.

One su bile Charlieve kćeri, Robinove sestre.

svjetlost iz kamina sada je pretvarala u žarki oganj vlasi na dvjema crvenkastosmeđim glavama nagnutim nad novinama. Kad su okončale čitanje izvješća o susretu njihova skrbnika s gospođicom Grenville u Plavoj sovi, dva su se para morskozelenih očiju susrela i oba mladenačka lica nosila su isti izraz mješavine zbunjenosti i zabavljanja.

"Očito se dogodilo nešto zanimljivo u fijakeru kad ju je 'otpratio' iz Crockforda", rekla je Emily. "Kazala sam ti da Vinegar Yard nije svršetak priče. Ona ga je ipak oborila na leda. To je moralo izazvati njegovu pozornost."

Elizabeth je kimnula. "I očito je da je ona lijepa. Sigurna sam da je ne bi pokušao poljubiti da nije lijepa."

"I pametna. Voljela bih da sam vidjela kako je izvela taj trik. Razumijem onaj dio kad se pretvarala da se onesvijestila, i mogu zamisliti aperkat, ali svejedno ne mogu sebi predočiti kako ga je oborila."

"I to ćemo shvatiti", rekla je Elizabeth s pouzdanjem. "Jednostavno moramo i dalje pokušavati."

"Ja ne ću kušati cigare", rekla je Emily i iskrivila lice. "U svakom slučaju, to ne ću učiniti s cigarama tetka Johna. Jedanput sam pokušala i mislila sam da nikada više ne ću jesti. Ne mogu zamisliti kako je ona to učinila a da nije sve izrigala po rođaku Vereu."


-53-

"Ona je novinarka. Samo pomisli na prljava mjesta kamo mora zalaziti da bi dobila građu za priče. I može pušiti cigare zato što ima jak želudac. Da je tvoj želudac takav, ne bi te hvatala mučnina."

"Hoće li ona pisati o njemu, što misliš?"

Elizabeth je slegnula ramenima. "Morat ćemo pričekati i doznati. Sljedeći broj Argusa izlazi prekosutra."

On ipak ne će stići u Blakesleigh prije četvrtka. Zatim će proći kroz nekoliko ruku, uključujući i batlerove, prije nego što završi na hrpi otpada.

Obje su znale da moraju čekati barem tjedan dana nakon njegova dolaska. Njihov tetak John nikada nije čitao naglas iz Argusa, čak ni ulomke romana Ruža iz Tebe. Doživljaji vragolaste junakinje — a to je bila blaga ocjena — mogli su nepovoljno utjecati na prijamljiv duh mladih dama.

On bi se zaprepastio kad bi znao koliko su se kćeri brata njegove žene Dorotheje blisko poistovjećivale s izmišljenom Mirandom. Isto tako nije ni slutio da pokvarenog Diabla smatraju junakom priče, inače bi lord Mars zaključio da su im se umovi pomutili od tuge i poslao po liječnika.

Ali Elizabeth i Emily naučile su vrlo rano živjeti s boli u srcu. Teško su se žalostile zbog svakoga gubitka, bjesneći isto tako, jer im je otac bio rekao da je prirodno osjećati srdžbu.

S vremenom je gnjev splašnjavao, i bolna žalost je jenjavala u tihu tugu. Sada, dvije godine nakon gubitka voljenog oca i gotovo osamnaest mjeseci poslije smrti brata mezimca u kojega su bile zaljubljene, vraćala im se prirodna strast za životom.

Svijet više nije bio jednolično crn. Bilo je tamnih trenutaka, to je istina, ali bilo je i sunčanih razdoblja. A svijetli trak sunčeva svjetla bio im je skrbnik čija su im djela priskrbljivala nadomjestke uzbuđenja bez kraja u nakaradno krotkom odrastanju u Blakesleighu.

"Kladila bih se da o njemu piše u polovici pisama što ih tetka Dorothea dobiva od svojih prijateljica", rekla je Elizabeth nakon duga uzdaha zbog razdoblja čekanja.

"Sumnjam da te tračerice znaju išta više nego Whisperer. One sve dobivaju iz druge ruke. Ili iz treće." Emily je pogledala sestru. "Nisam sigurna bi li tata odobrio naše zabadanje nosa u kutiju za pisma tetke Dorotheje. Ne bismo smjele na to ni pomišljati."

"Ja nisam sigurna da bi on odobrio to što nam nitko ništa ne kaže o našem skrbniku", rekla je Elizabeth. "To je nepoštovanje prema tati koji ga je imenovao skrbnikom, zar ne? Sjeti se samo kako je on znao čitati pisma svojih prijatelja, i smijao se, i govorio; 'Čujte samo što je vaš rođak Vere učinio ovaj put, lupež jedan'."

Emily se nasmiješila. "'Lupež', rekao bi tata. 'Pravi lupež iz roda Malloryjevih, kao vaš djed i njegova braća'."

"'Posljednji od stare, istinske loze'", rekla je tiho Elizabeth citirajući oca. "'Vere, kao

Pompea

-54-

u riječi veritas'."

"'Aylwin — strašan prijatelj.' Bio je Robinov prijatelj, je li tako?"

"I strašan." Elizabethine su se oči zakrijesile. "Nisu ga mogli zaustaviti. Nama nisu dale pristupiti kad je Robin umirao, jer su se svi bojali zaraze. Ali rođak Vere se nije uplašio." Uzela je sestru za ruku. "Bio je odan Robinu."

"Mi ćemo biti odane njemu."

Nasmiješile su se uzajamno.

Elizabeth je bacila Whisperer u vatru.

"Sada, što se tiče onih pisama..." rekla je.

"Ne tako čvrsto, dobijesa", okosila se Lydia. "Stvar je dovoljno kruta da se u njoj jedva krećem. Ne moraš nastojati da u njoj bude nemoguće disati."

Stvar u pitanju bio je steznik koji je genijalno smišljen da žensku figuru pretvori u mušku.

Osoba na koju se Lydia okosila bila je Helena Martin.

U davnim danima, kad su ona i Lydia skupa nastupale u londonskim zloglasnim četvrtima, Helena je bila ostvarila veoma uspješnu karijeru džeparice. Sada je bila još uspješnija kurtizana. Njihovo je prijateljstvo nadživjelo godine odijeljenosti i promjene zvanja.

Sada su se nalazile u elegantno ispunjenoj garderobi Helenina skupa stana u Kensingtonu.

"Mora biti pritegnut", odgovorila je Helena, "osim ako ne želiš da tvoje muške prsi idu u jednom pravcu dok ostatak tebe ide u drugom." Okrutno je trznula vrpcom pri vezivanju posljednjeg čvora, zatim se odmaknula.

Lydia je strogo gledala svoj odraz u zrcalu. Zahvaljujući stezanju sada je imala golublje prsi. Taj izgled je bio u velikoj modi. Mnogi su muškarci pojastučivali prsi i ramena i stiskali struk steznikom da to postignu. Osim Ainswooda. Muževni oblici ispod njegove odjeće ništa nisu dugovali krojačkom umijeću.

Već je tisuću puta u tjednu nakon susreta u Plavoj sovi Lydia odagnala njegovu sliku iz misli.

Odmaknula se od zrcala i odjenula se. Pošto je učvršćen steznik, ona je ostatak muškog odijela brzo navukla i sa zadovoljstvom se uvjerila da joj pristaje.

Prije mnogo mjeseci Helena je nosila tu kombinaciju na nekoj maskeradi i svakoga je prevarila. Zahvaljujući nekim sitnim promjenama — Helena je bila manja — Lydia je očekivala sličan uspjeh, iako nije išla na maskeradu.

Njezino je odredište bio klub Jerrimer, kockarski pakao u mirnoj uličici pokraj Ulice Saint James. Rekla je Macgowanu da želi napisa ti priču o tom mjestu, nešto za čim čeznu njezine čitateljice: ženski unutarnji pogled na svijet koji im je normalno zabranjen


-55-

— u svakom slučaju onima koje su dostojne poštovanja.

To je bila istina. Ipak to nije bio jedini razlog, i nipošto nije bio razlog zašto je Lydia izabrala otići u Jerrimer.

Čula je glasine da se na tom mjestu preprodaju ukradene stvari. Budući da nitko od njezinih doušnika s uobičajenih mjesta nije do tada ništa saznao o Tamsininu nakitu, imalo je smisla provjeriti druge izvore.

Tamsin se nije složila da to ima smisla. "Već ste potrošili dva tjedna na traženje moga nakita", peckala je Lydiju te večeri. "Imate mnogo važnijih stvari da se njima bavite, u korist ljudi kojima je doista potrebna pomoć. Kad pomislim na Mary Bartles, potpuno se posramim suza koje sam prolila nad gubitkom pregršti kamena i kovine."

Lydia ju je uvjeravala da joj je glavni cilj dobiti priču o kockarskom paklu. Ako usput naleti na novosti o nakitu, tim bolje, ali sama ne će za njim aktivno tragati.

Čovjek ionako ne može ni za čim naročito "aktivno tragati" u čvrstoj krletci od kruta platna i riblje kosti, pomislila je kad se okrenula da u zrcalu provjeri naličje svoga prerušavanja.

"Upast ćeš u grdnu nevolju ako itko otkrije da nisi muškarac", rekla je Helena.

Lydia je prišla toaletnom stoliću. "To je samo kockarnica. Mušterije ne mare ni za što drugo osim karata, kocaka i rulete. A vlasnici i osoblje gledat će samo u njihov novac." Iz ispremiješane hrpe svakovrsnih pomada, bočica parfema i nakita iskopala je cigaru koju joj je dao Ainswood i zataknula je u unutarnji džep. Podignuvši pogled susrela se s Heleninim zabrinutim očima. "Bila sam u većoj opasnosti kad sam razgovarala s prostitutkama na Ratcliffe Highwayu, ali tada nisi bila zabrinuta."

"To je bilo prije nego što si se počela tako čudnovato ponašati." Helena se primaknula komodi na koju je sluškinja bila postavila pladanj s bocom brendija i dvije čaše. "Sve donedavna bolje si nadzirala svoju ćud. I istančanije si postupala s onima koji su ti se usuđivali protusloviti." Podignula je bocu i nalila čaše. "A što si isprašila Crenshawa, s druge strane, podsjeća me na borbu s onim uličarom koji je izvrijeđao Sarah i nagnao je da zaplače. Tada si imala osam godina."

Lydia se približila da uzme čašu koju joj je pružila Helena. "Možda sam pretjerala s Crenshawom."

"Zbog zatomljene želje čovjek postane previše emocionalan", rekla je Helena sa smiješkom. "I ja sam razdražljiva posljednjih nekoliko tjedana. Obično sam takva u razdoblju između dvaju ljubavnika."

"Priznajem da moju želju da usmrtim neke osobe zatomljuje sadašnji kazneni zakonik."

"Mislila sam na seksualnu želju, kao što vrlo dobro znaš", rekla je Helena. "Instinkt za parenjem. I rađanjem."

Lydia je počela piti, promatrajući prijateljicu preko ruba čaše.

Pompea

-56-

"Ainswood je pretjerano zgodan", nastavila je Helena. "Ima i mozak i mišiće. A da se i ne spominje osmijeh od kojega bi procvjetale ruže u arktičkoj zimi. Nevolja je u tome što je također razuzdanac svoje vrste koji prezire žene. Mi smo njemu za jednokratnu uporabu, i čim nas iskoristi postajemo mu nevrijedne. Ako se u njemu probudila ikakva misao da skrene sa staze krjeposti, Lydia, preporučujem ti da ne skreneš s njim nego s nekim nadomjestkom. Mogla bi razmisliti o Sellowbyju. On ne prezire žene, a ti ga pouzdano zanimaš. Moraš mu samo dati znak malim prstom."

Koliko je Lydia znala, nijedna kurva u Londonu nije postizala višu cijenu od Helene, i to s dobrim razlogom. Ona je mogla u hipu odmjeriti muškarca i odgovoriti u skladu s tim, postajući ženom iz njegovih snova. Njezin se savjet nije smio olako uzeti.

Ipak Lydia nije mogla razmišljati o predloženom nadomjestku, jer je znala zašto ona "zanima" lorda Sellowbyja.

Prvak Londona u ogovaranju primijetio je Lydiju u gomili utaborenih novinara ispred crkve svetoga Jurja na dan Dainova vjenčanja. Nekoliko dana poslije Sellowby je kazao Heleni kako je zapazio žensku koja je lako mogla "iskoračiti iz galerije portreta u Athcourtu".

Athcourt u Devonu bio je dom markiza od Daina. Lydia je otada stalno izbjegavala Sellowbya. Pogled izbliza na nju mogao bi ga potaknuti da se raspituje u Athcourtu i iskopa nešto što je njezin ponos zahtijevao da ostane pokopano.

"Sellowby ne dolazi u obzir", rekla je Lydia prijateljici. "Društvena klepetuša i novinarka moraju biti suparnice. U svakom slučaju ovo nije dobro vrijeme da ulazim u vezu i s jednim muškarcem. Dokle god skandali prodaju magazine, iščeznuo bi i najmanji moj utjecaj na javno mišljenje ako bi se doznalo da sam pala kao žena."

"Onda bi možda trebala naći neki drugi posao", rekla je Helena. "Ne postaješ nimalo mlađa, a bila bi velika šteta..."

"Da, Ijubavi, znam da želiš biti od pomoći, ali možemo li drugi put raspravljati o bilo čemu što je propalo ili se izjalovilo?" Lydia je ispraznila čašu i sjela. "Već je kasno, a ja se doista moram vratiti u grad."

Stavila je šešir na glavu, posljednji se put provjerila u zrcalu, ustala, pokupila štap i krenula prema vratima.

"Ja ću te čekati budna", doviknula je Helena za njom. "Zato se svakako vrati ovamo a ne..."

"Vratit ću se ovamo, naravno." Lydia je otvorila vrata. "Ne želim da susjedi vide kako neki nepoznat muškarac ulazi u moju kuću u sitne jutarnje ure, zar ne? Niti želim buditi gospođicu Price ili sluškinje da mi pomažu oko ovoga zvjerskog steznika. Taj sumnjivi užitak pripast će tebi. Očekujem da pripremiš noćnu kapicu za mene."

"Budi oprezna, Lydia."

"Da, da." Lydia se okrenula i dobacila joj vragolast smiješak. "Dovraga, curo. Zar uvijek moraš daviti i gnjaviti čovjeka?"


-57-

Dok je gizdavo odlazila, pratio ju je usiljen Helenin smijeh.

Te srijede uvečer okupljanje nakladničkih plaćenika u Plavoj sovi bilo je prilično dosadno, jer je Grenvilleova iz Argusa bila odsutna.

Ali Joe Purvis je bio ondje, i vraćao se iz zahoda kad se Vere s njim sreo u hodniku.

Trebalo je više od jedne čaše džina da se Joeu razveže jezik glede mjesta kamo je otišla njegova kolegica s posla. Ali Argusov ilustrator već je bio teško načet pićem, što je ozlojedilo njegov osjećaj uvrijeđenosti.

U prvom redu požalio se Vereu da su ga kolege počeli zvati Cičalo otkad je prošlog tjedna Grenvilleova hinila da je njegov glas zamijenila za mišje cičanje. U drugom redu, ona je po običaju uspjela prigrabiti najbolji zadatak za sebe.

"Trebao sam biti s njom u Jerrimeru", progunđao je Joe. "Vidio sam da će to biti naslovna priča u sljedećem broju i da će joj trebati slika. Ali njezino veličanstvo kaže da u Londonu nema kockarske jazbine gdje bi bilo nepoznato moje lice i da bih upropastio cijelu stvar. Kao da će itko previdjeti najviši megalit u onoj stiješnjenoj rupi."

Koliko god bilo tijesno u klubu Jerrimer, malo je nedostajalo da Vere ne previdi njezinu gromadu.

Njegovu je pozornost privukla cigara.

Inače bi bio prošao kraj nepoznata mladića uz površan pogled, primjećujući samo da je odjeven u stilu mladih službenika, jer je afektirano ostavljao dojam uobičajena kicošenja i činilo se da mu dobro ide kod rulete. Ali dok je prolazio iza momka, Vere je ulovio miris cigare i to ga je zaustavilo u traganju.

Samo jedan prodavač duhana tržio je te posebne cigare. Kao što je Vere napomenuo gospođici glumici prije tjedan dana, one su bile neobično duge i tanke. Mogao joj je također reći da je duhan u njima bio posebno miješan, te da su ograničene zalihe bile rezervirane samo za njega. Na određenim društvenim skupovima, među biranim muškarcima koji su mogli cijeniti njihovu kakvoću, Vere je bio više nego sretan da ih s drugima podijeli.

U takvu se društvu nije mjesecima našao.

A Joe Purvis je rekao da će ona biti tu.

Progutavši smiješak, Vere se primaknuo bliže.

Rulet — ili rolypoly, kako su ga od milja zvali — bio je u velikoj modi u Engleskoj. Sigurno je popularan u Jerrimeru, otkrila je Lydia. Soba s ruletom bila je puna tjelesa, od kojih se neka nisu skoro oprala. Ipak zrak u zatvoru Marshalsea bio je smrdljiviji, kao i zrak na mnogim drugim mjestima koja je upoznala, a cigara među zubima pomagala je da se prikriju najgori smradovi. Žvakanje s okusom duhana također je pomagalo da se smanji mučni osjećaj nezadovoljstva dok se pretvarala da promatra vrtnju kola.

Bila je svjesna da raste hrpa žetona ispred nje, ali oni joj nisu značili gotovo ništa u

Pompea

-58-

usporedbi s nagradom koja se njihala na suprotnom dijelu stola.

Coralie Brees je stajala na kraju te udaljenosti.

Rubinske kapi visjele su o njezinim ušima. Rubinska ogrlica obrubljivala je njezin vrat, a istovrsna narukvica njezino zapešće. Komplet je savršeno odgovarao Tamsininu opisu i crtežu.

Mala je prostorija bila tako nabijena da se jedva disalo. Usred općeg guranja i laktarenja, madame Brees vjerojatno ne bi opazila nekoliko spretnih kretnja koje bi je lišile njezinih ukradenih dragocjenosti.

Nevolja je bila što se te posebne kretnje nisu nalazile u dosegu Lydijinih vještina nego Heleninih, a ona je bila miljama daleko od Kensingtona.

Mogla je oboriti svodnicu i silovito strgnuti nakit s njezina kozičava tijela, to je spadalo u Lydijin repertoar, ali znala je da nije bilo ni mjesto ni vrijeme za takve metode.

Čak i da nije nosila steznik koji je okrutno sprječavao kretanje, mogla je nabrojiti popis izvrsnih razloga za uvježbavanje samosvladavanja: tamna, dupkom puna prostorija; bez mogućih saveznika; s jako mnogo mogućih neprijatelja, posebno ako bi je raskrinkali, što bi se nužno dogodilo u tučnjavi; te samo raskrinkavanje za kojim bi u najboljem slučaju slijedilo poniženje a u najgorem ranjavanje, možda i smrtonosno.

Da, u njoj je morao planuti gnjev kad je vidjela kako Tamsinin nakit krasi najogavniju podvodačicu u Londonu. Da, čovjek je morao podivljali pomislivši na sirotu djevojku, na njezinu voljenu tetku i na ono što je taj nakit predstavljao.

Ali ne, Lydia nije htjela dopustiti da je ponovno svlada prijeka narav. Sasvim pouzdano nije dala da je "zatomljena želja" spram Ainswooda koji prezire žene pretvori u neobuzdanu osmogodišnjakinju. Odagnavši njegovu sliku iz misli, ona se hladno i mirno usredotočila na trenutačni problem. Kolo se zaustavilo na crvenom polju, dvadeset jedan.

Krupje kamena lica gurnuo je Lydijin dobitak prema njoj. U istom trenutku ona je čula Coralijinu vrištavu bujicu psovka. Čitav posljednji sat svodnica je postojano gubila. Sada se napokon udaljila od stola s ruletom. Ako je ostala bez novaca, mogla bi prodati nakit kao što i drugi čine sa svojim dragocjenostima, pomislila je Lydia. Već je bila otkrila gdje se obavljaju te transakcije.

Brzo je prebrojila dobitak. Dvije stotine. Nije to bilo previše prema standardima nekih klubova — primjerice Crockforda, gdje su se tisuće gubile u rasponu od nekoliko minuta — ali možda dovoljno da se kupi rubinski komplet od svodilje koju trese kockarska groznica. Lydia se počela gurati kroz gomilu.

Pazeći da drži na oku svoju lovinu, bez razmišljanja je izbjegla crvenokosu kurvu koja je prije pokušavala privući njezinu pozornost i laktom odgurnula u stranu džepara. Ali Lydia je, u žurbi da smanji razmak između sebe i Coralije, propustila primijetiti cipelu na svojem putu. Posrnula je preko nje.


-59-

Neka ruka ju je zgrabila za rame i s trzajem je uspravila. Bila je to krupna ruka sa stiskom poput škripca.

Lydia je pogledala gore i... susrela se sa zelenim očima.

Vere se pitao što bi još trebalo učiniti da napukne njezin uglačani lak pribranosti.

Samo je jedanput trepnula, zatim hladno izvukla cigaru iz usta. "Bogamu, jeste li to vi, Ainswood? Nisam vas vidio sto godina. Kako kostobolja? I dalje vas muči?"

Budući da je i sam spazio Coralie Brees — skupa s parom plećatih tjelohranitelja — nije se usudio raskrinkati gospođicu Sarah Siddons Grenville u kockarskom paklu.

Ona se držala glume, a on se prilagodio prizoru dok ju je brzo otpratio izvan prostorije. Čak i poslije, kad su napustili to mjesto, čvrsto ju je držao ispod ruke stupajući Ulicom Saint James prema Piccadillyju.

Ona se nastavila šepiriti, s opuškom cigare — njegove cigare — među bijelim zubima, vrteći štap u slobodnoj ruci.

"Ovo će vam prijeći u naviku, Ainswood", rekla je. "Kada god stvari glatko teku, vi se pojavite da ih zabrljate. Bila sam na dobitničkoj stazi, ako slučajno niste primijetili. Osim toga, radila sam. Budući da posao u kojem se zarađuje nije u dosegu vašeg iskustva, dopustite mi da vas malko uputim u osnove gospodarstva. Ako pisci za magazin ne uspiju ispuniti zadatke, nema članaka za magazin. Ako nema članaka, čitatelji ga ne će kupiti, jer, vidite, kad plaćaju za magazin, oni očekuju da u njemu nešto piše. A kad čitatelji ne plaćaju, ni pisci ne dobivaju plaću." Pogledala ga je. "Idem li prebrzo za vas?"

"Prestali ste igrati rulet prije nego što sam se umiješao", rekao je on. "Zato što ste se bili odlučili za neku drukčiju igru. Dok ste vi promatrali svodnicu, ja sam promatrao vas. I prije sam vidio onaj pogled u vašim očima i dobro znam što on nagoviješta: strahote."

Dok je govorio, ona je hladno pućkala cigaru, izgledajući po svemu kao savršeno spokojan gradski mladić u skladu s odjećom na sebi. On se dotle borio s iracionalnim porivom da se nasmije.

"Dopustite mi da istaknem nešto što je očevidno promaknulo vašoj pozornosti", nastavio je. "Svodnica je imala dvojicu grubijana u pratnji. Da ste pošli za njom na ulicu, oni bi vas nasilnici odvukli u najbliži mračni kutak i sasjekli na vrlo sitne komadiće."

Uto su stigli do Piccadillyja.

Ona je bacila opušak cigare. "Vi mislite na Josiaha i Billa, koliko shvaćam", rekla je. "Voljela bih znati kako bi itko sa zdravim očima mogao previdjeti onaj par nakaza."

"Na vaš bi se očni vid čovjek teško mogao osloniti. Previdjeli ste mene." Dao je znak kočiji koja je napuštala pojilište na dnu ulice.

"Predmnijevam da tu kočiju dozivate za sebe", rekla je. "Jer ja još moram završiti

Pompea

-60-

jedan zadatak."

"Morat ćete sami sebi odrediti neko mjesto različito od Jerrimera", rekao je on. "Jer se ne vraćate onamo. Ako sam vas ja otkrio, i drugi bi mogli. Ako se ondje odvijaju ikakve nezakonite radnje, kao što sumnjate, oni koji upravljaju jazbinom pobrinut će se ne samo da Grenvilleova iz Argusa ne završi svoj zadatak nego da se za nju nikada više ne čuje."

"Kako ste znali da sam tragala za nezakonitim radnjama?" upitala je. "Ovaj je zadatak trebao biti tajna."

Kočija se zaustavila na rubu ulice. Nije to bio jedan od novih kompaktnih kabrioleta kakve je gradio David Davies nego glomazno vozilo koje je očito služilo kao gradska kočija nekog plemića prije stotinu godina. Kočijaš je sjedio sprijeda, ne straga kao kod modernih fijakera. Straga je bila uska platforma na kojoj su nekoć stajala dva pratioca — odavna mrtva i pokopana.

"Kamo, gospodo?" upitao je vozač.

"Trg Soho", rekao je Vere.

"Jeste li poludjeli?" kriknula je ona. "Ne mogu onamo u ovom kostimu."

"Zašto ne?" Promotrio ju je od glave do pete. "Zar ćete prestrašiti ono svoje štene blage ćudi?"

"Campden Place, Kensington," rekla je vozaču. Istrgnula je ruku iz Vereova stiska, dodavši tišim glasom: "Postigli ste što ste htjeli. Ne vraćam se u Jerrimer. Ako ste vi dokučili tko sam, svaki bi se glupan mogao dosjetiti."

"Ali vi živite u Sohou", rekao je on.

"Moja odjeća je u Kensingtonu", rekla je ona. "I moj fijaker."

"Gospodo?" zazvao ih je vozač. "Ako ne idete..."

Ona se primaknula vozilu, otvorila vrata i popela se. Prije nego što ih je mogla zatvoriti, Vere je uhvatio ručku.

"Prošlo je stotinu godina otkad sam zadnji put vidio Kensington", rekao je. "Pitam se hoće li seoski zrak izliječiti moju kostobolju."

"Kensington je veoma vlažan u ovo doba godine", rekla je ona tihim, neprijaznim glasom. "Ako želite promjenu podneblja, pokušajte otići u pustinju Gobi."

"Kad bolje razmislim, možda ću otputovati u neko udobno, toplo bludilište." Zalupio je vratima i udaljio se.


-61-

PetPetPetPet

Kad je fijaker prošao kraj mitnice u Hyde Parku, Lydia je bila potpuno svjesna da uglavnom treba okriviti samu sebe zbog nezgoda te večeri.

Prošlog tjedna u Plavoj sovi opazila je Ainswooda čim se pojavio na vratima. Naravno, ponos joj nije dopustio da u istom trenutku siđe s pozornice. Bila je samo napola Ballisterova po rođenju, ali po prirodi je to bila svim svojim bićem. Nipošto nije mogla skratiti svoju predstavu ili osjetiti i najmanju neugodnost samo zbog toga što je gleda neka klada od vojvode.

Ipak, mogla se barem oduprijeti unutarnjem vragu koji ju je poticao da se s njim našali i izabrati neku drugu metu. Ali kako je naprotiv tražila nevolju, morala je biti svjesna da će ta nevolja prije ili poslije doći, iako se tada nije dogodila. Ainswood je poput nje počeo glumiti. Hinio je dobro raspoloženje jer nije želio da svi oni muškarci pomisle kako ga jedna obična ženska može uznemiriti.

Ali Lydia ga je uznemirila i morao se iste večeri vratiti u Plavu sovu da s njom nekako poravna račune. Ondje je netko tko je bio na posljednjem sastanku Argusove redakcije morao popustiti pred pićem ili mitom i razvezati jezik te reći Ainswoodu gdje je ona. Njegova je milost došla kod Jerrimera samo da pokvari ono čime se bavila — bio to posao ili zabava, njemu je bilo svejedno. Zatim, pošto je sve upropastio, mogao je poći dalje svojim veselim izopačenim putem.

I tako, zahvaljujući svojem djetinjastom ponašanju — i njegovoj djetinjastoj kivnosti — propustila je priliku da vrati Tamsinin rubinski komplet.

U međuvremenu će Ainswood čestitati sam sebi što je Lady Grendel pokazao gdje joj je mjesto. Vjerojatno će složiti zabavnu anegdotu o tom događaju da bi uveseljavao društvo u javnoj kući kamo je pošao.

Vjerojatno će se još smijati dok snažnim rukama bude obavijao pohotnu drolju i gurao njušku u njezin vrat i...

Baš me briga, rekla je samoj sebi.

I možda njezin osjetljivi i razumni dio nije mario za ono što on radi s drugim ženama smatrajući da je mnogo bolje što je otišao. Ali vrag u njezinoj nutrini je mario, jer je taj njezin dio bio divlji i pokvaren i besraman poput njega.

I zbog toga svoga dijela ona je u tom trenutku željela iskočiti iz fijakera i pojuriti za njim i istrgnuti ga iz zagrljaja bezimene bludnice.

Taj dio žuljao ju je i tištio cijelim putem do Trga Campden — ne zbog Tamsinina nakita ili prekinutog zadatka, nego zbog podrugljive primjedbe s kojom se Ainswood oprostio i zbog načina kako je zalupio vratima fijakera Lydiji u lice.

Pompea

-62-

Između slaganja mnoštva strahovitih uvreda koje na žalost nije izrekla i prizivanja razbješnjelih scenarija koji uključuju njegovu milost i naličene priležnice, Lydiji je bio potreban čitav trenutak da nakon zaustavljanja fijakera shvati gdje se nalazi.

Žurno se iskrcala, isplatila vozača i krenula prema Heleninoj kući.

Zatim se smrznula kad je njezin uzavreli mozak prekasno registrirao ono što su snimile oči: krasna kočija s pratnjom stajala je na nekoliko koraka od kapije.

Helena je imala posjetitelja.

A Lydia je znala tko je to jer je samu sebe bila zadužila da prepoznaje to vozilo kako bi mogla izbjegavati njegova vlasnika, lorda Sellowbyja.

Pogledala je niz ulicu, ali stara je kočija već bila izvan dometa njezina poziva.

Opsovala je ispod glasa.

Zatim, nakon kradomična pogleda na kućne prozore, potrčala je do Sellowbyjeve kočije, razmijenila ljubaznosti s njegovim slugom, dobila upute kako stići do najbliže krčme i prividno krenula u tom pravcu.

Stajati na stražnjoj platformi prastare kočije neke tri milje nije bio najudobniji način putovanja. Ali prizor što se sada ukazao pred Vereom nadoknadio je vožnju koja mu je prodrmala kosti.

Kako je bio dovoljno priseban da se iskrca dok se kočija usporavala, uspio je šmugnuti u sjenu prije nego što se pojavila njegova lovina. Ona očevidno nije ni najmanje slutila da ju je slijedio.

Kao što je poznato, ni on nije ni najmanje slutio da će je slijediti do najskuplje londonske kurtizane. Kad je plavooka gorgona rekla da su joj odjeća i fijaker u Kensingtonu, Vere je pretpostavio da se ona preobukla u nekoj krčmi gdje će njezini dolasci i odlasci izazvati malo pažnje. Zamišljao je stoga zanimljiv susret u krčmi. Ali to je obećavalo, zaključio je, da će se pretvoriti u nešto mnogo zanimljivije.

Iz svoga skrovišta iza visoke vrtne živice gledao ju je kako se oslobađa kaputa. Iako mjesec nije bio pun, slao je dovoljno svjetlosti da bi Vere mogao promatrati čitav postupak.

Kaput je bio pomodno udoban, ali oklop koji je navukla da pri krije svoje obličje sprječavao joj je kretnje do komična stupnja. Nakon podosta poskakivanja, uvijanja i trzanja, naposljetku se izvukla iz njega i bacila ga na zemlju. Zatim je skinula šešir, vlasulju ispod njega i kapicu ispod nje, otkrivajući plavu kosu koja je bila pripijena uz glavu. Počešala se po tjemenu.

Vere je suzdržana daha čekao da izvadi ukosnice. Kosa joj je gusta, to je znao, i morala je biti dovoljno duga da se prospe niz pleća — i pomislili biste da je školarac kad je bez daha stajao iščekujući takvu jednostavnu stvar, kao da nije promatrao stotine žena kako raspleću kose i svlače odjeću. Još je bila posvema pokrivena, u košulji i hlačama, ali njegova je temperatura svejedno rasla. Rekao je samom sebi da se njegova


-63-

vruća reakcija javlja zbog poročnosti onoga što čini skrivajući se u tami i gledajući je kako se razodijeva.

Ali ona nije više skinula ni igle sa sebe. Sljedeći je njezin potez bio da se odšuljala do ugla kuće, uhvatila se za odvodnu cijev i počela se uz nju verati.

Vere je trepnuo od nevjerice, zatim potrčao prema njoj ne obzirući se na drobljenje šljunka pod cipelama.

Trgnuvši se na buku, ona se okliznula i pala, tresnuvši na travu uz prigušen udar. Prije nego što se mogla nekako uspraviti, on ju je zgrabio za mišice i podignuo na noge.

"Što ste dovraga naumili učiniti?" prošaptao je.

Ona se istrgnula iz njegova stiska. "A što se vama čini?" Protrljala je stražnjicu. "Kuga vas pokosila, mogla sam slomiti nogu. Što ste vi dođavola naumili kad pužete za mnom? Trebali ste biti u bludilištu."

"Lagao sam", rekao je on. "Ne mogu vjerovati da ste pali na stari trik s bludilištem. Niste čak ni pogledali kroz prozor da provjerite jesam li otišao."

Ona nije ni pokušavala prikriti zaprepaštenje. "Ne mogu vjerovati. Niste valjda cijelim putem visjeli na stražnjem dijelu kočije."

"To su samo tri milje", rekao je on.

"Zašto?" upitala je. "Koji dug sada želite naplatiti?"

"Nisam pokušavao naplatiti nikakve dugove. Izgarao sam od znatiželje."

Njezine su se oči suzile. "Što ste željeli doznati?"

"Kako ste to učinili." Svrnuo je pogled na njezine muške prsi. "To nije na vezivanje, zar ne? Što ste učinili s grudima?"

Otvorila je usta, zatim ih je zatvorila. Pogledala je niz svoje tijelo, zatim opet njega. Onda je izbacila čeljust i rekla kroza zube: "Ovo je posebno krojen steznik. Prednjica je oblikovana kao muško poprsje. Leđa su mu kao kod svakoga drugog steznika."

"Ah, vezivanje na leđima."

"Da. Nimalo zanimljivo. Ništa što niste vidjeli već stotinu puta." Okrenula se i vratila oluku. "Ako želite biti korisni, mogli biste me poduprijeti."

"Ne mogu", rekao je on. "Ne mogu vas podupirati i pomagati vam dok provaljujete u tuđu kuću."

"Otkad ste vi postali pobornik reda i zakona?"

"Odonda kad ste vi istaknuli da sam propustio pružiti primjer visoko moralna ponašanja", rekao je on. "Sada se trsim postati svecem."

"Onda se trsite negdje drugdje. Ja ne idem ništa ukrasti. Samo želim uzeti svoju odjeću."

Pompea

-64-

"Ako je odjeća kod gospođice Martin, zašto ne idete na prednja vrata."

"Ona ima društvo", odgovorila je s prizvukom nestrpljenja. "Društvo muškarca. Nije me očekivala ovako rano. Moja je odjeća u njezinoj garderobi. Prozor je otvoren."

Pokazala je gore. "Trebam samo ući i izići a da ne uznemirim ljubavne grlice."

Vereov se pogled uzdignuo do prozora, zatim se vratio na nju. "To je poprilično penjanje."

"Mogu to svladati", šapnula je preko volje.

Njegov je pogled kliznuo niz hlače koje su ljupko grlile njezine dugačke, skladne noge.

"Ja ću to učiniti", rekao je. "Brže je ovako."

Nakon nekoliko minuta i ogorčene rasprave, vojvoda od Ainswooda je uvlačio Lydiju kroz prozor garderobe. Nju ne bi trebalo potezati da nije bilo prokletog steznika s kojim joj je bilo nemoguće uzvinuti se s nižega izbojka.

Zavukao joj je ruke ispod ramena i potezao nimalo nježno preko podboja, zatim je ispustio da se kao vreća svali na pod.

Ali Lydia se nije lako slamala, nije joj smetalo što ju je gurao i potezao i svalio. Da joj je bilo potrebno nježno postupanje prema njoj, ne bi bila postala novinarkom. Ako ju je doista htio uvrijediti, mogao je postupiti mnogo gore od toga. Bio je srdit, to je sve, jer nije htjela učiniti ono što je predlagao.

On je od nje očekivao da čeka u vrtu. Kao da je imala na raspolaganju cijelu noć dok bi on tapkao naokolo tražeći njezinu odjeću u mraku, sudarao se s vratima i prevrtao usput pokućstvo, oglašavajući svima da je provala u tijeku.

Osim toga, nije mu vjerovala da bi pokušao biti diskretan. Bilo je vjerojatnije da bi pomislio kako bi bila dobra šala da upadne kod Helene i njezina gosta. Lydia je lako mogla zamisliti kako bi Ainswood zalutao u ložnicu noseći naramak donjeg rublja. "Oprostite na smetnji, gospođice Martin", rekao bi, "biste li mi mogli kazati koje od ovih gaća pripadaju gospođici Grenville?"

Od te slike Lydijina su se usta uzvinula. Zatim se otrijeznila, sjetivši se tko je Helenin gost. Ako bi je Sellowby bolje pogledao, mnogo obiteljskoga prljavog rublja uskoro bi bilo izloženo da zagolica maštu javnosti.

Ustala je sa saga zahvaljujući nebesima što je bio debeo. Inače bi cijelo kućanstvo čulo težak udarac pri njezinu padu. Pošla je provjeriti vrata na ložnici.

"Kojega vraga radite?" stigao je Ainswoodov ljutit šapat. "Zar ne možete mirovati?"

Ne osvrćući se na njega, Lydia je jedan trenutak osluškivala na vratima prije nego što će ih oprezno odškrinuti. Kad je popustila njezina tjeskoba, brzo ih je opet zatvorila. "Nisu u ložnici", tiho je izvijestila Ainswooda. "Još su u dnevnoj sobi."

"To vam je sigurno veliko razočaranje. Da su bili dovoljno obazrivi i bludničili u


-65-

ložnici, mogle ste gledati."

"Voljela bih da ste vi dovoljno obazrivi i da šutite", uzvratila je. "Zar ne možete naći te stvari bez šuškanja i dahtanja?"

"Ne vidim prsta pred nosom. Stanite kraj prozora, zaklonite ga, tako ću znati gdje ste. Zar želite da posrnem preko vas?"

"Zašto vi ne biste stali na prozor i pustili mene da potražim svoje stvari."

"Znam kakav je bombasin pod prstima i kako miriše, proklet bio. Na previše sam pogreba bio prisutan."

Lydia se pomaknula do prozora gdje je slabašna pruga mjesečine tvorila uzak pravokutnik vidljivosti. Garderoba je imala debele zastore i bila je prepuna odjeće i pokućstva tako da je u njoj bilo nekoliko stupnjeva mračnije nego vani.

Jedva je mogla razaznati njegovo obličje, neugodno veliku, crnu sjenu naspram okolne tame. Vidjela ga je kako se nagnuo i nešto pokupio, čula kako je stvar pomirisao.

"Našao sam ih", prošaptao je. Zakoračio je i bacio odjeću na nju. "Idemo."

"Vi idite prvi", rekla je ona. "Stići ću vas za minutu. Moram se... preobući." I draže joj je bilo to učiniti tu, gdje je bilo dobro i mračno.

Zavladala je tišina.

Podignula je bradu. "Bit će mi lakše spustiti se kad skinem steznik. Grdno sam se namučila pri penjanju, a bilo bi još gore pri spuštanju." To je zacijelo bila istina.

Uslijedila je još jedna, dulja stanka. Nadala se da debeli steznik prigušuje hirovito lupanje njezina srca.

"Gospođice Grenville, čini se da ste previdjeli jednu sitnicu."

"Mogu se pentrati u suknji", umirila ga je. "Radila sam to mnogo puta."

"Steznik", šapnuo je on. "Veže se na leđima, sjećate se? Kako ga namjeravate skinuti?"

Njezin se mozak na trenutak posvema ispraznio. Zatim joj je vrućina udarila u vrat i preplavila lice. Zaboravila je: vezivanje i razvezivanje toga steznika nije bila vježba za jednu osobu.

"Skočit ću s izbojka." Okrenula se da pogleda dolje u vrt. Vidjela je veliku dubinu. Bila je okupana s previše mjesečine. "Ipak nije tako jako visoko."

On je promrmljao nešto ispod glasa, što njoj nije nimalo sličilo na molitvu. "Ne ćete skočiti", rekao je smireno. "Odmaknut ćete se od prozora. Zatim ćete skinuti košulju. U mraku. Možete li to izvesti?"

"Naravno da..."

"Dobro. Potom ću ja razvezati prokleti steznik — ako uspijete stajati mirno dvije

Pompea

-66-

minute."

Lydijine su se ruke počele znojiti.

"Hvala vam", rekla je pribrano. I vrlo smireno se odmaknula od prozora i premjestila se u suprotan — i doista najmračniji — kut garderobe.

Čula ga je kako se približava. Osjetila je to.

Pritišćući odjeću čvrsto uz trbuh, ona je promrmljala: "S vašim bogatim iskustvom, sigurna sam da možete razvezati steznik za nekoliko sekunda." I ona ne će imati vremena da učini nikakvu glupost, rekla je samoj sebi, dok joj je naviralo sjećanje na divlje osjećaje, na vrućinu i snagu, na krupne sigurne ruke. Ona ne će slušati one unutarnje vragove. Ne će napraviti pogrješku za koju bi ispaštala cijeloga života.

Prisilila je ukočene prste da je oslobode nekih komada odjeće. Brzinom koju su joj dopuštali ukrućeni mišići svukla je košulju.

Zatomila je dubok uzdah kad su joj njegovi prsti dodirnuli ramena...

Gotovo istog trenutka on ih je odmaknuo. "Isuse", zašištao je. "Vi nemate ništa ispod toga."

"Muškarac ne nosi potkošulju."

"Vi niste muškarac."

Čula je slabašan zvuk grebanja, kao da je zaškripio zubima.

"Najprije moram naći vrpcu", rekao joj je hrapavim šaptom.

Mislio je da mora napipati vrpcu, jer je nije mogao vidjeti. Ona je progutala pljuvačku. "Dolje", uputila ga je. "Ispod moje desne lopatice."

Njegovi su joj prsti opet dodirnuli rame i spustili se niže, ostavljajući za sobom gorući trag osjeta.

Prilično je brzo našao mjesto, ali čak i kad su mu prsti bili na stezniku a ne na koži, vrućina se i dalje probijala kroz tkaninu. Tanki curak vlage slijevao se niz jamicu između njezinih grudi.

Mogla je osjetiti njegov topao dah na vratu, na napetoj kralježnici, dok je razvezivao vrpce i postupno napredovao nadolje, a tijesni se odjevni predmet polako olabavljivao.

Tada je disanje trebalo biti lakše, ali nije bilo.

Kad je stigao do pola puta, steznik se spustio na njezine bokove, a ona se nije mogla suspregnuti da ne dohvati njegovu prednju stranu i ne podigne je da bi zaštitila grudi.

U tom su trenutku ruke na njezinim leđima stale, a njoj se poremetio dah u plućima.

Stanka je potrajala samo dva otkucaja srca prije nego što se on vratio poslu koji je dovršio s nepomućenom djelotvornosti.

Odmaknuo se.


-67-

Tada je Lydiji bilo doista lako ustanoviti što osjeća, i stid ju je opržio od tjemena do tabana. Što je očekivala da on učini? Da poludi od strasti jednostavno zbog toga što je polugola?

On je razvratnik, prvak razuzdanosti. Vidio je stotine žena koje su bile potpuno gole.

Dok je šutke bjesnjela na sebe kao glupaču, brzo je odjenula potkošulju i mušku košulju, zatim navukla suknju preko hlača. Nije imalo nikakva smisla glumiti čednost kad je on nije mogao vidjeti i kad je jasno pokazao da ga ne zanima gledanje. Ipak se osjećala manje ranjivom kad je izložila stražnji dio pod zaklonom suknje.

Obukla je gaće, zatim ih opet morala svući jer su joj stajale naopako. Psujući ispod glasa okrenula ih je kako treba — napokon — te ih brzo navukla i zakopčala podsuknju.

Mogla ga je čuti kako diše — ili je to više bilo dahtanje — dok se ona nastavljala oblačiti. Oštro ispuštanje daha bilo je jasan znak da on s nestrpljenjem čeka kad će otići.

Hitro se zaodjenula kratkim kaputićem. "Vi možete poći", rekla mu je. "Moram još naći cipele."

On je ispustio dubok grleni zvuk. Bio je vrlo sličan zvuku koji je ispuštala Susan kad bi osjetila da se s njom loše postupa: ako bi se tomu pohlepnom stvorenju uskratio dodatni dvopek, primjerice, ili zabranilo skakanje na sluškinje.

Zbog nečega u toj sličnosti zatreperili su vršci Lydijinih živaca. Ne osvrćući se na taj osjećaj, spustila se na ruke i koljena tražeći polučizmice.

Našla ih je u blizini, ispod sofe kraj komode. Prije nego što ih je mogla izvući, čula je kako se približavaju koraci i Helenin glas.

"Sigurna sam da je to susjedova mačka", govorila je Helena. "Rosa je vjerojatno ostavila otvoren prozor."

Lydia je strjelovito pogledala prema prozoru, ali Ainswood se već bio uklonio. U sljedećem trenutku našao se dolje na sagu pokraj nje.

Čula je tiho škljocanje kvake koja se okrenula u bravi.

Lydia se brzo povukla u stranu, gurnula njega dolje i nagnala ga da se zavuče ispod sofe. Potom je razastrla duboke nabore svoje suknje dok su se otvarala vrata.

Ušla je Helena. "Mic, mic", rekla je glasno. Zatim, pošto je zatvorila vrata, glas joj se spustio do šapta. "Jesi li to ti, Lydia?"

"Jesam."

"Nisam te očekivala tako rano."

"Znam. Sve je u redu. Vrati se svojem gostu. Ja sam dobro."

Lydia nije bila dobro. Dio prekrupne Ainswoodove anatomije pritisnuo je okrajak njezine suknje. Nije mogla ustati jer bi se i on morao pomaknuti, a s obzirom na ograničen prostor sumnjala je da bi on mogao podignuti ijedan mišić bez prevrtanja sofe.

Pompea

-68-

"Mic, mic", ponovila je Helena povišenim glasom. Zatim je veoma tiho nastavila: "Pokušaj biti tiša. Sellowby nije toliko pijan i nešto je čuo. Po svoj prilici sumnja da u kući imam sakrivena nekog muškarca i umire od želje da sazna tko je to. Ti bi ga ugodno iznenadila. Jesi li sigurna da ne želiš izići i..."

"On je samo tvoj", šapnula je Lydia napetim glasom.

"Treba li ti pomoć oko steznika?"

"Ne treba. Skoro sam obučena. Molim te, idi, prije nego što on počne istraživati."

Nastala je dugačka stanka. Lydia se nadala da je Ainswood dovoljno razuman i da zadržava dah. Nije to mogla sama doznati. Srce joj je prejako tuklo.

"Lydia, moram te upozoriti." U Heleninu se glasu čuo prizvuk zabrinutosti. "Sellowby kaže kako je čuo da je Ainswood večeras viđen na ulazu u Plavu sovu u Fleet Streetu. Sellowby misli da si pobudila zanimanje njegove milosti. Možda bi tijekom nekoliko idućih tjedana, za svaki slučaj, trebala preuzimati zadatke daleko od Londona."

Lydia je bila svjesna micanja ispod sofe. Sada će je svakog trena Ainswood prevrnuti, bila je sigurna, i nasrnuti na Sellowbyja da šakama ispravi pretpostavke toga čovjeka.

"Da, naravno, ali idi", požurivala ju je. "Mislim da čujem Sellowbyja."

Upalilo je. Helena se požurila izići. "Dolazim", viknula je. "To je bila samo dosadna mačka. Ona..."

Lydia nije slušala ostatak. Njezina se pozornost vratila na Ainswo oda koji je ispustio suspregnuti dah. Očekivala je da će slijediti bujica

ružnih riječi dok se izvlačio ispod sofe — pritišćući pritom veći dio njezine suknje. Umjesto toga razabrala je zloslutniji zvuk.

Rekla je samoj sebi da ne može biti ono što je pomislila i pokušala se usredotočiti na oslobađanje suknje ispod njegovih udova. Nije u tome uspijevala, a on joj nije pomagao.

Izvila se na drugu stranu i poklopila mu rukom usta. "Nemojte", prošaptala je gnjevno. "Da se niste usudili nasmijati. Čut će vas."

"Mmmh. Mmmh." Ainswoodova su se usta grčevito micala ispod njezina dlana. Odmaknula je ruku.

Pljuska, pomislila je sva izvan sebe. To bi — ne — previše buke — a on ne bi ni osjetio. Koljeno u prepone — ne — nemoguće — jedva je mogla pomaknuti noge — ali — da — ruke su joj slobodne. Stisnula je šaku i udarila — u trbuh, proklet bio — a bio je sazidan od cigla. Gađaj niže, rekla je samoj sebi.

Prije nego što je mogla djelovati, djelovao je on, i u trenutku se našla na leđima, s rukom prikovanom na sagu, a Ainswood je bio na njoj. "Silazite s mene, vi..."

Njegova su se usta spustila na njezina, gušeći riječi i vraćajući joj dah u pluća.


-69-

Imala je jednu ruku slobodnu, i trebala ga je njome gurnuti ili zgrabiti, ali to nije učinila. Nije mogla.

Poljubio ju je i prije, ali ono je bilo u javnosti pred nezasitnim gledateljstvom, i njihove su se usne bile jedva dodirnule prije nego što je postala svjesna situacije.

Ovaj put nije bilo gledateljstva da ga se sjeti, da održi hladan i usredotočen razum. Ovaj put bila je samo tama i tišina i topao, uporan pritisak njegovih usta. Nije se dovoljno brzo oduprla i ovaj put je vrag unutar nje preuzeo odgovornost.

Nije mogla nagnati svoj um da misli i na šta drugo osim njegova moćnoga muškog okusa i mirisa. Bio je tako krupan, tako lijepo, toplo krupan, a usta su mu imala okus grijeha, pomamna i mračna i neodoljiva grijeha.

Ruka koju je on pribijao uz sag savila se oko njegove, a slobodna ruka, ona s kojom se trebala boriti dok je stezala i stiskala njegov kaput, sada se hvatala za njega. Njezina su se usta pripijala uz njegova na isti način, šutke odgovarajući da kad je trebalo biti ne, i bila je spremna poći za njim kada krene da bi je samo poveo u propast.

Znala je to. U dubini potonule svijesti znala je razlikovati pravo od krivoga, sigurno od opasnoga, ali nije mogla dohvatiti oružje, svoju mukotrpno stečenu mudrost. U tom mračnom trenutku željela je samo njega.

To je trajalo tek jedan časak, a bilo je predugo za čitav životni vijek.

On se otrgnuo, završivši s njom kad je jedva bila počela shvaćati što želi od njega.

Čak i tada, premda žarko svjesna svoje ludosti, još je mogla kušati njegov grijeh na usnama i osjećati potrebu koju je pobudio u srži njezina trbuha. Pa kad se njegovo tijelo podignulo s njezina, osjetila je gubitak njegove topline i snage i svega ostaloga čime je izazvao njezinu potrebu. I osjetila je žaljenje isto tako, jer nije znala kako bi ga privukla natrag da bi mogla otkriti što joj je potrebno i što joj nedostaje.

Iz daljine je stigao zveket ženskoga smijeha. Helenina smijeha, dvije sobe dalje, gdje je ležala u zagrljaju... drugoga razvratnika.

Poput zveketa zvona, on je prizvao Lydiju k zdravu razumu. Pomislila je na karijeru koju je pripremala i tako dugo čekala, na malen ali dragocjen utjecaj koji je postigla i mogla marljivo povećavati. Pomislila je na žene i djecu kojima je bila glas. I podsjetila je sebe kakav je muškarac s kojim se nalazi.

Razuzdanac svoje vrste koji prezire žene.

Čim nas iskoristi postajemo nevrijedne.

"Jeste li dobro?" stigao je Ainswoodov hrapavi šapat.

Ne, nije bila dobro. Sumnjala je da će biti u potpunosti dobro još dugo vremena. Zabranjeno voće ostavilo je gorak okus.

"Mičite se s moje suknje, prokletniče", rekla je. "Kako mogu ustati kad na njoj sjedite?"

Pompea

-70-

Odnos između Verea i njegove savjesti nikada nije bio prijateljski. Posljednjih godinu i pol dana nisu bili na razini razgovora.

Bio je predaleko od toga da bi osjetio ikakav žalac krivnje zbog svojih planova da zavede Grenvilleovu iz Argusa ili da bi mu bilo imalo

neugodno zbog načina kako će to ostvariti. Naprotiv, bilo mu je zabavno kao u vesela stara vremena, ništa zabavnije nije doživio cijelu vječnost. Pustolovina te noći vratila mu je drage uspomene na davne ludorije koje je izvodio s pajdašima u zločinu, Dainom i Wardellom.

Prošlo je dugo vremena otkad se Vere posljednji put besplatno vozio na stražnjoj strani kočije ili izvodio besmislice u potjeri za privlačnom curom.

I premda se stvari poslije toga nisu razvijale kako je očekivao, novina iskustva nadoknađivala mu je povremenu ljutnju. Dok mu je penjanje uz oluke i ulaženje kroz prozore s nedopuštenim namjerama bilo svakidašnja navada, ovo je bilo prvi put da je kriomice ušao u dom neke poznate bludnice.

Mislio je da je jako veselo što gospođica Grenville — vrag joj oči odnio — nije željela da njezina bludna prijateljica dozna da je zloglasni vojvoda od Ainswooda u njezinoj kući. Kao da bi ikakav prasak s te strane kuće mogao zaprepastiti Helenu Martin.

Da bi bilo još zabavnije, tu je bio Seliowby, također u kući, koji je sumnjao da Helena ima još jednog skrivena muškarca — a Helena je mislila da ga nema — dok se aždaja grizla i drhtala cijelo vrijeme. Tomu je bila pridodana farsa s Vereom koji se skrivao ispod sofe kad je u sobi bilo mračno kao u rogu, te njihova domaćica nije mogla vidjeti prsta pred nosom.

Gotovo se nasmrt ugušio pokušavajući zatomiti smijeh.

I tada...

No, naravno. Kako je mogao odoljeti? Nakon svih teškoća što ih je gospođica aždaja imala uvlačeći se u sve one slojeve rublja i gornje odjeće, Vere nije mogao odoljeti da joj ne pokaže kako bi on malo problema imao da ih ponovno svuče. Nakon svega strahovanja da bi mogla biti otkrivena s njim, pomislio je da ona mora dobiti nešto zanimljivije o čemu će razmišljati.

I tu su događaji dobili veoma čudan zaokret.

U Vinegar Yardu Vere je jedva bio dodirnuo njezina usta. Ovaj put su njegova usta bila poduzela dugačku, polaganu opsadu s poljupcem koji ubija otpor.

I susreo se sa životnim zaprepaštenjem.

Ona nije znala kako se ljubi.

Trebao mu je jedan trenutak da postane svjestan te anomalije, prije nego što ju je sasvim razumio, ona je naučila osnove. U među vremenu teško je mogao biti nesvjestan raskošna tijela ispod svoga, ili klopku mirisa. I tako se prebrzo zažario da bi imao


-71-

vremena upitati se je li ona djevica ili nije i treba li to njemu biti važno ili ne treba I budući da nije bio upleten ni u kakvo ispitivanje duše, bilo bi vrlo čudno da se zaustavio. Ali on se zaustavio, jer ga je nešto... mučilo.

To je bilo onda kad je podignuo glavu i upitao: "Jeste li dobro?"

Što je očito bila taktička pogrješka, jer ga je odgurnula s iznenađujućom snagom i obula čizmice i ustala s poda i izišla kroz prozor dok je on još pokušavao shvatiti što se dogodilo.

Ipak mu je teško bilo u tom trenutku razumjeti da ona odlazi. Odagnavši sve iz misli, izvio se preko prozorskog podboja i hitro sišao niz oluk.

Kad mu brzi pregled vrta nije ponudio nikakva znaka o njoj, žurno je prešao stazu kojom je bila ušla, zatim se vratio do kapije. U hitnji odlaska ostavila ju je poluotvorenu, uštedjevši mu trud i dragocjene sekunde petljanja oko zasuna.

Potrčao je prolazom do ulice do koje je stigao na vrijeme da čuje njezine brze korake u bijegu. Primijetio je u zadnji čas kako njezina suknja zamiče iza sljedećeg ugla.

Ubrzao je korak i pošao za njom... i uvidio svoju pogrješku pola sekunde prije nego što ga je štap žestoko tresnuo po nogama ispod koljena.

Čuo je prasak goljenične kosti i osjetio kako mu bol prostrjeljuje obje noge i vidio kako se do podiže u susret njegovu licu — sve to u istom trenutku.

Pompea

-72-

ŠestŠestŠestŠest

Najprije je opsovao. Zatim se nasmijao. Onda je ponovno psovao.

Stisnutih šaka Lydia je zurila u vojvodu od Ainswooda na zemlji. Na trenutak je s užasom pomislila da mu je zadala ozbiljnu ozljedu. Morala je biti upućenija u stvar. Trebalo bi krdo razjarenih bikova da tomu velikom klipanu nanesu ikakvu značajnu štetu.

"Ne očekujte od mene nikakve samilosti", rekla je. "Što se mene tiče, možete tu ležati do Sudnjega dana. Prisilili ste me da slomim svoj najdraži štap, prokletniče." Ne njegove noge, kao što se bojala.

On je stenjući podignuo glavu. "To je bio vraški prljav trik", rekao je. "Dočekali ste me u zasjedi."

"A ono nije bio vraški prljav trik kojim ste se poslužili u garderobi?" uzvratila je. "Kad ste znali da ne mogu nimalo jače prosvjedovati? I nemojte mi reći da bi bilo dovoljno jednostavno ne, jer s vama nikada nisu dovoljne riječi."

"Možemo li se o tome poslije prepirati, Grenvilleova?" Izrekavši niz niskih bezobraština, mučno se prevrnuo na bok i pridignuo na lakat. "Mogli biste čovjeku pružiti ruku da ustane."

"Ne." Zatomivši ugriz savjesti, odmaknula se izvan dohvata. "Umiješali ste se u moj zadatak i mogli ste mi ugroziti život", rekla je da bi prosvijetlila koliko svoju toliko i njegovu nerazumnu savjest.

"Također ste mi upropastili izglede da učinim uslugu jednoj prijateljici. Ovo je već treći put kako ste sve zamrsili zabasavši na moj put. Da i ne spominjem kako ste me mogli stajati službe. Da je Sellowby provalio u garderobu i našao me u nezgodnu položaju s najzloglasnijim razvratnikom u Engleskoj, on bi vijest proširio po cijelom Londonu — a ja bih izgubila onu dragocjenu mjericu poštovanja što sam je zaradila nakon mjeseci neprekidna truda."

Prignula se i pokupila ostatke svoga štapa. "Znam mnogo prljavijih trikova od ovoga", dodala je uspravljajući se. "Ako me još jedanput naljutite, Ainswood, uistinu ću vas ozlijediti."

Zatim, prije nego što je mogao istaknuti manjkavosti u njezinoj propovijedi, okrenula se i krupnim koracima izišla iz pokrajnje uličice i nijednom se nije osvrnula.

"Gle, vrebač na aždaju se vraća", objavio je Jaynes kad je Vere prohramao kroz vrata u tri sata ujutro.

Trent je dojurio u hodnik stežući biljarski štap i nijemo zastao, motreći Verea od glave do pete s bolnim izrazom na licu.

Vere im je bio rekao da ide u Plavu sovu "da lovi aždaju". Jaynes je tada održao


-73-

pravu lekciju, Trent je nešto brbljao, a Vere nije izgovorio ni sloga.

Sada je na njihovim licima vidio jasno napisano "To sam vam kazao". Njegov kaput i hlače bili su poderani i prljavi, lice ogrebano i natučeno. Bio je pao potrbuške, i to teško, i premda mu nos nije bio slomljen, bolio ga je kao da jest.

Isto se odnosilo na njegove goljenice u kojima je tuklo kao sam vrag.

Uspio se naceriti. "Ne mogu se sjetiti kad sam se tako dobro zabavio", rekao je. "Propustili su veliku lakrdiju. Kad vam kažem..."

"Ja ću pripremiti kupelj", rekao je Jaynes mučeničkim glasom. "I pretpostavljam da bi mi bolje bilo donijeti kovčeg s lijekovima."

Vere ga je promatrao kako odlazi, zatim se okrenuo prema kućnom gostu. "Nikada ne ćeš pogoditi što se dogodilo, Trent."

"Mislim da ne ću", rekao je gost tužno.

Vere je počeo hramati prema stubištu. "Onda pođi sa mnom, kazat ću ti."

Argus je stigao u Blakesleigh u petak ujutro. Elizabeth i Emily nisu ga dodirnule prije idućega petka.

Na sreću, njihova tetka i tetak priređivali su zabavu s mnogo gostiju pa su sluškinje bile previše zauzete da bi neočekivano zavirivale u djevojačku ložnicu i otjerale ih natrag u krevet.

Imale su cijelu noć da pilje u stranice magazina. Ovaj put ipak nisu išle izravno na Ružu iz Tebe nego na izvješće gospođice Lydije o sukobu s njihovim skrbnikom u Vinegar Yardu.

Na kraju su bile svijene na podu, hvatale se za trbuh i prigušivale navode iz priče između grčevitih napadaja smijeha.

Kad su napokon mogle ponovno sjesti, zurile su jedna u drugu drhtavih usana.

Elizabeth je pročistila grlo. "Smiješna je. Moram reći da je bila smiješna."

Emily je složila lice oponašajući tetka kad prosuđuje stvari. "Da, Elizabeth, vjerujem da bi razuman čovjek mogao tako zaključiti." Pro sudbena se maska rasplinula i njezine su oči zaplesale. "Mislim da je to najbolja stvar koju je ikada napisala."

"Nisi pročitala sve što je napisala. Nikada nemamo vremena. Osim toga, nije pošteno uspoređivati ozbiljan rad s komedijom."

"Mislim da ju je on nadahnuo", rekla je Emily.

"To je prilično pokvareno", dopustila je Elizabeth.

"On iz ljudi izvlači demona. Tata je tako rekao."

"On je izvukao demona iz Robina." Elizabeth se nasmiješila. "Bože, kako je bio zločest kad se vratio. I kako nas je nasmijavao, jadno dijete."

Pompea

-74-

Emiline su oči zasuzile. "Oh Lizzy, koliko mi nedostaje."

Elizabeth ju je zagrlila. "Znam."

"Voljela bih da smo u Longlandsu", rekla je Emily otirući oči. "Znam da nisu ondje. Ono što je u mauzoleju to nisu oni. Ali Longlands je dom, i ondje su njihovi duhovi, svi redom. Ovdje nema nijednoga Malloryja. Čak ni duha. Tetka Dorothea je toliko dugo udana da je zaboravila kako da bude Mallory."

"Ja ću smisliti da se udam za nekog mlađeg sina", rekla je Elizabeth, "jer se oni gotovo nikada ne ponašaju kako treba. Možda će nam rođak Vere dopustiti da živimo u Longlandsu, budući da sam ne živi ondje. Pokušat ću dobiti muža u svojoj prvoj sezoni — a to je samo šest mjeseci daleko. Onda ćeš ti doći i živjeti s nama. I nikada se ne ćeš udavati, tako da možeš zauvijek ostati u Longlandsu. I brinuti se za djecu."

Emily je kimnula. "Mislim da bi to bilo dobro. Ali ne smiješ se udati za nekoga tko sliči na tetka Johna. Znam da je dobar, ali draže bi mi bilo da nađeš nekoga tko nije toliko mlak."

"Nekoga poput Diabla, hoćeš reći?" Elizabeth je rukama pritisnula prsni koš. Priroda je još nije bila obdarila nečim što bi se moglo nazvati grudima.

"Da, poput Diabla", rekla je Emily.

"No, idemo ga onda proučavati tako da točno znam što trebam tražiti." Elizabeth je uzela Argus i otvorila stranicu s Ružom iz Tebe.

Sljedeće srijede sjedili su Vere i Bertie u restoranu Alamode okrjepljujući se nakon nekoliko groznih sati Mirandinih posljednjih pustolovina u Ruži iz Tebe.

"Miranda je prevarila zmije da bi se izvukla iz grobnice", pripovijedao je Vere svojem družbeniku za objedom. "Prevarit će i čuvara, čak i samog Diabla, da bi se izvukla iz tamnice, pazi što ti kažem."

Bertie je nabo na vilicu još jedan komad govedine. "Ne znam", rekao je. "Mislim da će sada bit spremni za prijevare, jer je već jednoč probala i nije uspjela."

"Ne možeš vjerovati da će je onaj dvorski čudak Orlando izvući odande."

Bertie je zaklimao glavom, žvačući.

"Onda kako?" upitao je Vere.

"Žlica", rekao je Bertie. "Zaboravili ste na žlicu. Ono što ja računam, ona će iskopati tunel."

"Žlicom, iz tamnice?" Vere je uzeo vrč i popio nekoliko gutljaja.

"Velim, prvo će je naoštriti, na kamenu, znate", rekao je Bertie između zalogaja.

"Oh, da, čovjek može svašta učiniti s naoštrenom žlicom. Mogla bi čak propiliti izlaz kroz željezne šipke, usudio bih se reći." Vere je gledao u časopis koji je ležao kraj Bertijeva lakta.


-75-

Vere se isprva nije namjeravao upoznavati s izmišljenom Mirandom. Dan nakon njegova sudara sa štapom počeo je čitati Jaynesove zaostale brojeve Argusa samo da bi saznao kako radi uvrnuti mozak gospođice Grenville što podlo napada iz zasjede. Počeo je s prvim brojem u kojem je imala prilog. Na stranici sučelice njezinu članku o tužbi zbog nekoga duga bila je ilustracija za Ružu iz Tebe. Sa slike je njegov pogled prešao dolje na tekst.

Sljedeće što je znao bila je činjenica da je stigao do kraja drugog poglavlja i kopao po hrpi časopisa što ih je Jaynes ostavio na stolu u knjižnici, tražeći idući broj.

Ukratko, on se kao i pola svijeta očito ulovio na udicu St. Bellairove priče. Iako to nije pokazao, Vere je toga jutra izgarao od želje da zgrabi posljednji broj, tek izišao iz tiskare.

Današnja je naslovnica prikazivala mnoštvo muškaraca i žena nabijenih oko stola s ruletom. Nad slikom je bio naslov "Kolo gospođice Fortune". Upoznavši se već s aždajinim stilom, Vere je bio siguran da natpis nije izišao iz njezina pera.

Iako se nije izdizala iznad neukusnih šala, ona se ne bi poslužila takvom otrcanom frazom. Osim toga, ta kukavna igra riječima teško se mogla mjeriti s lukavim humorom i jetkim komentarom njezina članka koji je pratio ilustraciju.

U tom članku, slučajno, vojvoda od Ainswooda nije se pojavio.

U prethodnom broju njegova je karikatura resila naslovnicu u dva ilustrativna okvira. U prvom su njegove ruke bile ispružene i usne napućene dok je pokušavao poljubiti aždaju. Ona je bila naslikana prekriženih ruku i uzdignuta nosa, s leđima okrenutim prema njemu.

U drugom okviru on se pojavio kao žaba krastača s vojvodskom krunom na glavi, gledajući ojađeno za njezinim likom na odlasku. Iznad njezine glave u oblačiću je pisalo: "Nemojte okrivljavati mene. To je bila vaša ideja." Nad slikom je bio natpis: "Poljubac Lady Grendel skida čaroliju".

Prateći je članak napisala kao parodiju stila u Beowulfu, davši mu naslov; "Borba Titana u Vinegar Yardu".

To upravo sliči na njezinu bezobraštinu, pomislio je Vere. Budući da je držala pod papučom čitavu skupinu jeftinih piskarala i škrabala, sebe je zamišljala kao Titana.

Ako me još jedanput naljutite, uistinu ću vas ozlijediti.

Oh, da, a njemu, posljednjem lupežu iz loze Malloryjevih, drhću koljena od straha. Da, ali zar se nije užasnuo? On, koji se usprotivio i lordu Belzebubu, sa svih svojih šest i pol smrtonosno okrutnih stopa. Koliko je puta Dain izgovorio slične prijetnje istim niskim, pogubnim glasom? Kao da su prijeteći tonovi mogli ustrašiti Verea Malloryja.

Je li gospođica Ivan Grozni Grenville uistinu vjerovala da može njega uplašiti? Vrlo dobro, neka tako misli, zaključio je. Dat će joj obilje vremena. Čitave tjedne. Dopustit će joj da uživa u svojem prividnom trijumfu, dok njegove raznovrsne rane i ogrebotine ne zacijele. Kako dani budu tekli, njezina će se budnost smanjivati a umišljena glava

Pompea

-76-

bujati. I tada će joj održati lekciju-dvije, kao što su "Oholost prethodi uništenju, a uznosit duh propasti" ili "Tko visoko leti nisko pada".

Ona je već odavno trebala pasti sa svoga taštog pijedestala. Već odavna ju je netko trebao grubo probuditi iz zablude da je nadmoćnija svakom čovjeku, da je neranjiva zbog toga što nosi hlače i oponaša muškarce.

On je znao da nije takva.

Ispod maske i razmetanja bila je djevojka koja glumi u predstavi prerušavanja.

A kako je njemu to bilo zabavno — bolje kazati božanstveno, kad je već riječ o tome — odlučio je s njom oprezno postupati.

Neće je javno ponižavati.

Bit će jedinim svjedokom njezina pada.

Što će uključiti, naumio je, njezin pad u njegovo naručje i zatim u krevet skupa s njim.

I to će joj biti drago, i priznat će da joj je drago, i molit će da dobije još više. Tada, ako on osjeti samilost, popustit će pred njezinim preklinjanjem. I zatim...

I zatim je neki dječak uletio u restoran.

"upomoć, upomoć, molim vas!" kričalo je dijete. "Urušila se kuća... ima ljudi u njoj."

Nije se urušila jedna kuća nego dvije: brojevi 4 i 5 u Ulici Exeter, u četvrti Strand. Više od pedeset ljudi koji su radili na kopanju kanalizacije u obližnjim ulicama Catherine i Brydges pojurilo je onamo i brzo počelo raščišćavati ruševine.

Prva žrtva koju su otkrili bio je mrtav kirijaš koji je uvozio kola ugljena kad se kuća urušila. Pola sata poslije toga našli su stariju ženu, živu, samo joj je ruka bila slomljena. Jedan sat zatim pojavio se sedmogodišnji dječak, jedva okrznut, i njegova mlada sestra, mrtva. Zatim njihova sedamnaestogodišnja sestra, s modricama. Njihov devetogodišnji brat bio je posljednja spašena osoba. Iako su ga našli na dnu velike hrpe, bio je živ i brbljao je u bunilu. Njihova majka nije preživjela nesreću. Otac im nije bio doma.

Lydia je dobila većinu podataka od nekog piskarala koje je povremeno surađivalo u Argusu. Kasno je stigla na poprište jer je pribivala nekoj istrazi na Lambeth Roadu. Ali nije došla prekasno da ne bi bila svjedokom Ainswoodove uloge u spašavanju.

On nju nije vidio.

Koliko je Lydia zapazila sa zaklonjena mjesta usred skupine izvjestitelja, vojvoda od Ainswooda nije bio svjestan ničega osim gomile ruševina koju je napadao s postojanom i silovitom nakanom, dok je Trent radio pokraj njega. Promatrala je kako njegova milost uklanja cigle i drvnu građu, čisteći put dječaku, da bi zatim podmetnuo široka pleća pod poprečnu gredu dok su ostali izvlačili dijete.

Kad je napokon bilo oslobođeno izmrcvareno tijelo majke, Lydia je vidjela kako vojvoda prilazi njezinoj uplakanoj kćeri i stavlja joj u ruke svoju vrećicu. Potom se


-77-

progurao kroz svjetinu i pobjegao, vukući Trenta za sobom, kao da su učinili nešto čega bi se trebao sramiti.

Budući da je Ainswoodovo lakše guranje moglo čovjeka prosječne veličine odbaciti nekoliko stopa, drugi su se novinari povukli ispred njega i okrenuli se prema žrtvama nesreće.

Lydia se nije dala tako lako smesti.

Pratila je Ainswooda i Trenta do Stranda, stigavši do ulice u trenutku kad se neki fijaker zaustavljao odgovarajući na Ainswoodov prodoran zvižduk.

" čekajte! " viknula je mašući notesom. "Jednu riječ, Ainswood. Dvije minute vašeg vremena."

On je gurnuo zastalog Trenta u fijaker i uskočio iza njega.

Odgovarajući na njegovu zapovijed vozilo je smjesta krenulo, ali Lydia nije htjela odustati. Strand je bio zakrčen od prometa. S lakoćom je kaskala kraj fijakera koji nije mogao brzo napredovati u gužvi vozila i pješaka.

"Dajte, Ainswood", viknula je. "Nekoliko riječi o vašem junaštvu. Otkad ste postali tako stidljivi i skromni?"

Fijaker je bio jedan od novijih modela, tek s kožnim krovom i zastorima za zaštitu putnika od nevremena. Budući da on nije bio navukao zastore, teško se mogao praviti da je ne vidi i ne čuje. Nagnuo se ispod krova da se zagleda u nju. Nadjačavajući buku ulice — tandrkanje kotača, galamu vozača i pješaka, frktanje i njištanje konja, lavež pasa lutalica — doviknuo joj je: "Dovraga, Grenvilleova, maknite se s ulice prije nego što vas netko ne pregazi."

"Nekoliko riječi", ustrajavala je ona cupkajući i dalje uz fijaker. "Dopustite mi da vas citiram za moje čitatelje."

"Možete im od mene prenijeti da ste vi najveća napast što sam je ikada sreo među ženama."

"Najveća napast", ponovila je dužno. "Da, ali što kažete o žrtvama u Ulici Exeter..."

"Ako se ne vratite na nogostup, vi ćete biti žrtva — a ne očekujte od mene da s kaldrme skupljam ono što od vas ostane."

"Mogu li reći svojim čitateljima da se uistinu trsite postati svecem?" upitala je. "Ili da vaše akcije pripišem prolaznim mušicama plemstva?"

"Trent me je nagnao da ono učinim." Okrenuo se natrag da zaurla na vozača: "Zar ne možete natjerati ovu ragu da se pomakne?"

Bez obzira na to je li vozač čuo ili nije, životinja je ubrzala korak. Sljedećeg se trenutka ukazao procijep u gužvi vozila i fijaker je kroza nj spremno projurio, a Lydia je morala skočiti na pločnik dok su drugi iza fijakera hitali prema otvoru u prometu.

"Kuga je odnijela", rekao je Vere kad mu je letimičan pogled unatrag potvrdio da je

Pompea

-78-

Lydia odustala. "Kojega je vraga ovdje radila? Trebala je biti na nekoj istrazi na Lambeth Roadu. I to joj je trebalo oduzeti čitav dan."

"Ne može se kazati koliko će stvar trajati", rekao je Trent. "A kad se govori o kazivanju — ako ona dozna da je Joe Purvis špijuniro za vas, bit će istraga na njegovu mrtvom tijelu." Nagnuo se van i zagledao se iza krova na fijakeru.

"Odustala je", rekao je Vere. "Sjedni natrag, Trent, prije nego što ispadneš."

Trent se namrštio i sjeo. "Sad je otišla i meni opet zabila u mozak Charlesa Broj Dva. Šta vi računate da to znači?"

"Kugu", rekao je Vere. "Ti obojicu njih povezuješ s kugom."

"Ne mogu smisliti zašto ste to skresali njoj u lice", rekao je Trent. "Ona je morala dobro misliti o vama, poslije onoga šta ste tamo uradili. I zašto ste rekli da sam vas ja natjerao da ono uradite kad ste vi prvi navalili iz Alamodea..."

"Bilo je u tome pedeset ljudi s nama", odrezao je Vere. "Njih nije pitala zašto su to učinili, je li tako? Ali takve su ženske, žele znati zašto ovo i zašto ono i misle da ima neko dublje značenje u svemu što muškarac čini."

Nije bilo nikakva dubljeg značenja, rekao je sam sebi. On nije devetogodišnjaku vratio život, samo ga je oslobodio prerana pokopa. I nevolja toga dječaka nije imala ni s čim drugim veze. Bio je samo jedan od nekoliko žrtava. Njegovo spašavanje nije Vereu značilo ništa više od spašavanja ostalih.

Gruda u grlu njegove milosti bila je puka prašina, i zbog te prašine njega su pekle oči i ohrapavio mu glas. Nije mislio ni na koga drugoga. .. poput one djevojčice koju nije mogao spasiti.

I nije dolazio ni u najmanju napast da govori o onome što je osjećao. Ništa nije opterećivalo njegovo srce, a posve sigurno nije imao idiotskih želja da se pred njom rasterećuje. Nije imao razloga bojati se da će doći u napast da to učini jednostavno zato što je naučio, čitajući njezin rad, da ona nije tako cinična i kamenita srca, ni toliko aždaja na stražnjim nogama, kad je riječ o djeci. To njemu uopće ne bi moglo biti važno, jer je sam bio ciničan i kamenita srca kad je riječ o bilo čemu.

On je posljednji lupež iz obitelji Mallory, nepodnošljiv i umišljen i bez savjesti, i tako dalje, i tako dalje. I budući da je takav, njoj je mogao biti koristan samo u jednom, a to nije bilo traženje sućutnog uha. Nije se povjerio nikomu jer nije imao što povjeriti, a da je i imao, radije bi stajao privezan uz kolac pod užarenim suncem Sahare nego se povjerio nekoj ženi.

To je govorio sebi, na nekoliko različitih načina, za vrijeme vožnje kući, i vojvodi od Ainswooda nijednom nije palo na pamet da on možda previše prosvjeduje.

"Trent ga je nagnao da to učini, zbilja", mrmljala je Lydia za sebe dok je krupnim koracima mjerila hodnik do svoje radne sobe. "Pješačka regimenta s nataknutim bajunetama ne bi natjerala toga tvrdoglavog vepra da prijeđe ulicu ako on to ne bi želio."


-79-

Kad je ušla u sobicu, hitnula je šeširić na radni stol. Zatim je prišla policama s knjigama i uzela posljednje izdanje Debrettova Visokog plemstva.

Prvu je natuknicu brzo našla. Zatim se okrenula prema svojoj zbirci Godišnjih matica koje su pokrivale posljednju četvrt stoljeća. Izvukla je izdanje godine 1827. i otvorila "Dodatak ljetopisu". Pod odjeljkom "Smrti, svibanj" našla je epitaf.

"U svojem prebivalištu Longlands, Bedfordshire", pročitala je, "u dobi od devet godina, plemeniti Robert Edward Mallory, šesti vojvoda od Ainswooda." Odatle se tekst proširivao na četiri stupca, kao neobično dugačka obavijest o smrti djeteta, čak i za pripadnika visokog plemstva. Ali tu je ležala bolna priča, i s Maticom je mogla računati ako bi se usredotočila na temu kao što je činila pri obradi drugih godišnjih zanimljivosti i drama.

Na previše sam pogreba bio prisutan, rekao je jednom Ainswood.

I doista je bio, otkrila je Lydia. Prelazeći od jednog izvora informacija na drugi, nabrojila je više od dvanaest pogreba samo u posljednjem desetljeću, a pokojnici su mu bili samo blizak rod.

Ako je Ainswood tek okorjeli lovac na užitke što se pretpostavljalo da jest, nezaustavljiva povorka smrti nije mogla na njega utjecati.

Ali bi li se okorjeli lovac na užitke pokrenuo zbog skupine seljaka u nevolji, i radio skupa s radnicima, uz nemalo izvrgavanje opasnosti?

Ona ne bi povjerovala da nije to sama vidjela: Ainswood je prestao tek kad se uvjerio da više nije trebalo nikoga spašavati, otišavši poderan i prljav i znojan. I zaustavio se da gurne vreću s novcem u ruke ožalošćene djevojke.

Lydiju su zapekle oči i suza je kanula na stranicu koju je čitala.

"Ne budi cmizdrava glupača", ukorila je samu sebe.

Ukor nije proizveo nikakav osjetan učinak.

Sve simptome cmizdrenja ipak je nakon jedne minute raspršila grmljavina nalik na približavanje slona. Dogrmjela je Susan. Ona i Tamsin vratile su se iz šetnje.

Lydia je žurno obrisala oči i sjela.

Sljedećeg trenutka Susan je dojurila u sobu i pokušala skočiti Lydiji u krilo, ali na strogo "Dolje!" odgovorila je samo slineći po njezinoj suknji.

" Čini se da je netko dobro raspoložen", rekla je Lydia družbenici. "Što se dogodilo? Je li našla neko bucmasto, sočno dojenče da omasti brk? Ne miriše gore nego obično, stoga se nije mogla valjati u izmetu."

"Bila je užasno neodgojena", rekla je Tamsin razvezujući šeširić. "Srele smo plemenitog Bertrama Trenta na Trgu Soho, i ona je izvela cijelu predstavu. Čim ga je opazila, poletjela je kao raketa ili, bolje rečeno, kao topovska kugla jer ga je svalila na leđa koliko je dug i širok. Zatim je stajala nad njim, ližući mu lice i kaput, i mirišući — no, ne ću kazati što je mirisala. Bila je potpuno gluha na moje prigovore. Na svu sreću,

Pompea

-80-

plemeniti Bertram Trent je sve to dobroćudno podnio. Kad ju je napokon odgurno sa sebe i ustao, a ja mu se pokušala ispričati, nije htio ni čuti. 'Samo je zaigrana', rekao je, 'i ne zna svoju snagu.' I tada je Susan..."

"Vau!" mastif je veselo potvrdio svoje ime.

"Morala je pokazati što zna", nastavila je Tamsin. "Pružila je šapu. Dražila ga je prutom sve dok se nije s njom počeo natezati. Pretvarala se i da je mrtva, i izvalila se na leđa da je škaklja i... Oh, možete zamisliti."

Susan je položila veliku glavu u gospodaričino krilo i osjećajno ju je promatrala.

"Susan, ti si prava zagonetka", rekla je Lydia milujući je. "Zadnji put kad si ga vidjela nije ti se sviđao."

"Možda je osjetila da je ovoga poslijepodneva činio dobra djela."

Lydia je podignula oči i susrela se s Tamsininim upiljenim pogledom. "Trent ti je to ispričao, zar ne? Je li ti možda objasnio što je radio na Trgu Soho umjesto da bude u Ainswoodovoj kući i oporavlja se od tegobnih heraklovskih poslova?"

"Rekao mi je da mu se u mozak zabio Charles Broj Dva kad je vas vidio. Kralj ga je toliko mučio da je nakon nekoliko ulica izišao iz fijakera i pješačio do trga da pogleda spomenik."

Na Trgu Soho usred krpice žalosno zanemarena zelenila stajala je oronula statua Karla Drugoga. Nakon njihova prvog susreta Tamsin je izvijestila Lydiju da ju Trent povezuje s vladarom iz doba Restauracije. To Lydiji nije imalo nikakva smisla, ali nije ni očekivala da ima. Ona je bila svjesna da šurjak lorda Daina nije poznat kao vrhunac inteligencije.

"Govoreći o tegobnim heraklovskim poslovima", rekla je Tamsin, "usudila bih se reći da ste se zaprepastili u Ulici Exeter. Mislite li da se vojvoda od Ainswooda preobražava ili je to bilo trenutačno zastranjenje?"

Prije nego što je Lydia mogla odgovoriti, Millie je došla na vrata. "Gospodin Purvis je ovdje, gospođice, S porukom za vas. Hitno je, kaže."

U devet sati iste noći Lydia je ušla u malenu sobu obloženu teškim zastorima u zgradi na Trgu Covent Garden. Djevojka koja ju je pustila unutra brzo je iščeznula kroz zastrta vrata na suprotnoj strani. Trenutak poslije toga ušla je žena koja je pozvala Lydiju.

Bila je visoka gotovo kao Lydia, ali krupnijeg oblika. Glavu joj je pokrivao velik turban. Lice ispod njega bilo je jako naličeno. Usprkos bojama i prigušenu svjetlu Lydia je razabrala jasne znakove zabave.

"Zanimljiv izbor kostima", rekla je Madame Ifrita.

"To je bilo najbolje što sam mogla učiniti na brzinu", rekla je Lydia.

Starija žena je prstom pokazala Lydiji da sjedne na stolac kraj malena stola blizu zastrtih vrata.


-81-

Madame Ifrita je bila proricateljica i jedna od najpouzdanijih Lydijinih doušnica. Normalno su se te dvije žene sastajale na diskretnoj udaljenosti od Londona, jer bi Madame brzo ostala bez posla kad bi njezine mušterije posumnjale da ona dijeli njihove povjerljive stvari s nekim novinarom.

Budući da je prerušavanje bilo nužno, a nije bilo vremena da se preobrazi u muškarca, Lydia je pošla s Tamsin u trgovine polovnom robom u Grčkoj ulici. Ondje su na brzinu složile tobožnji ciganski kostim koji je Lydia sada nosila.

U toj je odjeći, po Lydijinu mišljenju, više sličila na kurvu nego na Ciganku. Iako je nosila petšest podsukanja, različitih boja, gotovo se osjećala nepristojno odjevenom. Budući da nijedna od prijašnjih vlasnica nije bila amazonka poput nje, rubovi su joj se zaustavljali prilično visoko iznad gležnja — kao praktički svim pješakinjama u Londonu. Ali nije imala vremena za prepravke.

Iste su se teškoće susrele kod prsluka. Onaj za koji su se naposljetku odlučile bio je grimizan, tijesan kao podvez za žile — što je istodobno bilo dobro jer bi inače Lydijine grudi ispadale iz bestidno duboka izreza oko vrata. Na sreću noć je bila dovoljno hladna da je bio potreban šal.

Nesklona riziku vlasulje iz druge ruke, koja bi po svoj prilici sadržavala nekoliko vrsta živih kukaca, Lydia je upotrijebila raznobojne marame da načini turban. Sapevši vlasi čvrsto ispod pokrivala i umjetnički ovjesivši krajeve marama, ne samo što je sakrila izdajničku plavu kosu nego je još uspjela kamuflirati crte lica.

Nije se brinula što bi netko mogao opaziti boju njezinih očiju, jer će prije svega izići po mraku i zatim nikomu neće dopustiti da joj priđe dovoljno blizu da bi u sekundi zapazio da su modre.

Obilna uporaba ličila, praha i jeftina nakita upotpunila je šarenu opremu.

"Trebala bih biti jedna od vaših ciganskih rođakinja", objasnila je Lydia.

Madame je sjela s druge strane stolića. "Pametno", rekla je. "Znala sam da ćete nešto smisliti. Žao mi je zbog žurna poziva, ali informaciju sam dobila tek danas popodne, i možda vam ostaje vrlo malo vremena da nešto učinite — ako se može vjerovati mojoj kristalnoj kugli", dodala je i namignula.

Madame Ifrita je svojim vračarskim moćima zapanjivala lakovjerne ljude. Nije zapanjivala Lydiju koja je znala da kazivačica sudbine radi prilično slično kao ona, s redovitom pomoći čitave mreže doušnika od kojih neki nisu ni znali da su to.

Lydia je također bila svjesna da su informacije skupe. Izvadila je pet zlatnika i poredala ih na stoliću. Gurnula je jedan prema Ifriti.

"Djevojka koju je Coralie dovela sa sobom iz Pariza došla je danas k meni", rekla je proročica. "Annette se želi vratiti u Francusku, ali se boji. Ima za to dobar razlog, kao što možda znate. Jedna Coralina bjegunica izvučena je iz rijeke prije nekoliko dana, lice joj je bilo sasječeno na komadiće a na vratu je nađen trag od konopca. Rekla sam to Annetti, spomenula sam joj i neke druge stvari za koje je mislila da su tajna. Zatim sam

Pompea

-82-

pogledala u kristalnu kuglu i rekla joj da vidim Coralie, i da je na nju bačena kletva. Krv joj curi iz ušiju i kapi krvi tvore kružiće oko njezina grla i zapešća."

Lydia je podignula obrve.

"Vi niste jedini primijetili da je gospođa Brees nosila rubine kod Jerrimera", rekla je Ifrita. "Onaj tko mi je pričao o njima opisao ih je vrlo slično kao vi." Zastala je na trenutak. "Čula sam i više od toga: kako se pojavio vojvoda od Ainswooda, i susreo se s lijepim mladićem kojega je poznavao iako ga nitko drugi nikada nije vidio. Vojvoda vas je prozreo, je li tako?"

"To je bila njegova prokleta cigara", rekla je Lydia. "To me je odalo, okladit ću se o bilo što."

"A on se danas odao, u Ulici Exeter", rekla je gatalica.

"Je li?"

"Zar je to važno?"

Bilo je važno, ali Lydia je odmahnula glavom. "U ovom času želim saznati sve o Coralie." Gurnula je još jedan zlatnik prema starijoj ženi.

"Svodnica čuva nakit koji kradu njezini miljenici", rekla je Ifrita. "Slaba je na blještave drangulije, kao svraka. Iako Annette misli da je to vrlo glupo, ipak nije razlog zbog kojega bi pobjegla. Kaže da ružno sanja o umorenoj djevojci. Ipak ona mala bjegunica nije bila prva koja im je poslužila kao primjer. Mislim da je Annettin problem u tome što je ili vidjela ubojstvo ili sudjelovala u njemu..."

"I to je poremetilo njezinu krhku osjećajnost", rekla je Lydia s teškom ironijom. "Annette nije nedužno janješce, kao što obje znamo."

"Zbog toga mi se toliko žurilo da s vama govorim. Ako ima noćne more, vrlo vjerojatno vidi isječeno vlastito lijepo lice te žicu ili konop oko vlastita lijepog grla. Možda je vidjela što nije smjela vidjeti. Možda postoji neki drugi razlog. Što god bilo uzrokom njezine uzbune, iskreno je. Sigurna sam da će zbog toga pobjeći. Ali važno je da nije toliko luda da to učini kao druge djevojke — pješice i bez prebijene pare. Ona će ukrasti koliko god može ponijeti."

"Tako može unajmiti najbržu poštansku kočiju da je odveze do obale."

Ifrita je kimnula. "Noćas ona pomaže Coralie a nasilnici krote novu djevojku, pa tako nema mogućnosti da se iskrade. Sutra uvečer mora pružiti usluge nekom posebnom mušteriji. Mogla bi pobjeći poslije toga, ovisno o tome koliko će je mušterija zahtijevati. Jedino vrijeme kad može orobiti Coralie s nekim stupnjem sigurnosti je između devet sati noću, kad svodnica izlazi, i ranih jutarnjih sati, mnogo prije svodničina povratka. Annette će trebati dobru prednost pred njima u početku, a njihova će potjera biti teža ako putuje pod okriljem tame."

Gatalica je zastala. "Ne mogu apsolutno pouzdano reći da će ona uzeti nakit. Kazala sam joj da su rubini prokleti. Ali ako se može domoći dovoljno novca, vjerojatno će


-83-

zanemariti kletvu."

"Onda bi bolje bilo da ja stignem do nakita prije nje", rekla je Lydia ne pokazujući nimalo nelagode koja ju je obuzimala. Morat će se pobrinuti za Heleninu pomoć u vrlo kratkom roku, a sumnjala je da će Helena biti oduševljena.

Lydia je gurnula još jednu kovanicu naprijed.

Ifrita ju je gurnula natrag i odmahnula glavom. "Malo je toga ostalo da vam kažem. Coralie sada živi na broju 14 u Ulici Francis, dalje od Tottenham Court Roada. Obično izlazi oko devet uvečer s dvojicom razbijača. Jedan sluga, Mick, također razbijač, ostaje čuvati kuću. Često ostaje i jedna djevojka, da zabavlja njega ili kojega iz birane skupine mušterija."

Heleni se to jamačno ne će svidjeti, pomislila je Lydia. Previše ljudi u kući. Ali ona je bila jedina profesionalna kradljivica koju je Lydia prisno poznavala, a nije bilo vremena da se nađe netko drugi s potrebnom vještinom. Taj posao nije bio za amatera. Lydia nije mogla riskirati da se traljavo izvede. Ako sama nastrada, Tamsin, Bess i Millie ostat će prepuštene same sebi — i vjerojatno vrlo brzo na ulici.

To se moralo učiniti na pravi način, a Helena se trebala pobrinuti da tako bude. Trebalo ju je samo nagovoriti, a to će zahtijevati mnogo govora. Što je značilo da Lydia nije smjela gubiti vrijeme.

Nekoliko minuta poslije toga oprostila se od Madame Ifrite i žurno izišla.

Usporila je korak kad se pojavila iz zgrade. Iako ju je čekala kočija samo nekoliko ulica dalje, nije sebi dopustila da ludo pohita prema njoj.

Bilo je još prerano da polusvijet bude vani u punom broju, ali stanovnici noći počinjali su se okupljati. Žuran odlazak lako bi mogao pozvati pijane jarce da je slijede. Lydia se prisiljavala da u nehajnoj šetnji prijeđe trg.

Izlazila je ispod natkrivena trijema i skretala s tržnice u Ulicu James kad je jedna visoka figura izronila iz sjene trijema na suprotnoj strani i pošla u istom pravcu.

Trebao joj je samo letimičan pogled da utvrdi njegov identitet i točno dvije sekunde da se odluči protiv putovanja istom stazom.

Praveći se da je prepoznala nekog na tržnici, Lydia je onamo preusmjerila svoje korake.

Pompea

-84-

SedamSedamSedamSedam

Vojvoda od Ainswooda se spremao odustati od potrage za svojim plijenom u Covent Gardenu. Čak ako je gorgona Grenville izišla sama, kako je Purvis tvrdio, to nije značilo da se mogla uloviti samo i jedino u toj prigodi. Nema žurbe, podsjetio je Vere sam sebe. On može čekati koliko treba, izabrati savršen trenutak za lekciju koju joj je namjeravao održati. U međuvremenu njemu nije nedostajalo načina da se zabavi.

Nije postao nestrpljiv zato što ju je danas vidio. Nimalo mu nije manjkalo njezino nasrtljivo i izazovno društvo. Ni zvuk njezina oho loga glasa. Ni izgled njezina lijepa lica koje ga razdražuje. Ni ono tijelo koje je sam đavao oblikovao, zaobljeno, dugonogo...

Misao je ostala nedovršena i zastao je usred koračaja, zapanjen, kad je neka cura hitro iskoračila iz sjenovita trga, njišući bokovima, dok su joj se podsuknje preklapale preko vitkih listova. Kad je odustala od Ulice James i krenula u Covent Garden — očito ugledavši nekoga tko joj je obuzeo maštu — noćni joj je lahor podignuo šal duginih boja, otkrivši prostranost raskošno zaobljenih grudi od kojih muškarcima rastu zazubice.

Na trenutak Vere je mogao samo zuriti, zabezeknut, i upitati se je li pijan a da to i ne zna. Ali večeras nije imao vremena da pije, a njegov je vid bio u najboljem redu.

To je dakle značilo da je cura koja promiče kroz Covent Garden usred noći bila Lady Grendel, dušom i tijelom. Smjesta se počeo šuljati, miješajući se s pokretnim grozdovima muškaraca i žena na istočnoj strani tržnice. Vidio ju je kako usporava, zatim zastaje, u prolazu pokraj Carpenterove kavane. Tada mu je turban iščeznuo iz vida. Vjerujući da je morala ući u prolaz, udario je tim putem kad je slučajno pogledao na lijevu stranu.

Ispred hrome cvjećarice koja je sjedila na truloj prevrnutoj košari navodna je ciganka čučnula, uhvatila djevojku za ruku i počela joj proučavati dlan. Vere se primaknuo bliže. Dvije su žene bile udubljene u razgovor i nisu primijetile njegovo približavanje.

"Moja je budućnost sva nakrivo, je li?" čuo je kako govori cvjećarica. "Kao ja. Sva iskrivljena i grbava. Čula sam da u Škotskoj ima jedan liječnik koji bi mi mogao pomoći, ali to je vrlo daleko, a kočija je tako skupa. I svi liječnici na glasu isto su tako skupi, je li ? Prošle mi je noći jedan džentlmen rekao da će mi dati zlatnu funtu ako s njim pođem u jednu sobu na trgu. Rekla sam da ne ću, ali poslije sam stalno mislila kako sam bila budala. Doći će opet noćas, rekao je. Voljela bih da ne dođe, jer je lakše biti dobar kad ti nitko ne obećava novac da budeš pokvaren. A zlatna funta je tako puno novca."

Vere nije htio razmišljati o vrsti džukela koji pokušavaju zavesti nemoćne bogalje. Ionako nije imao vremena za to. Imao je tek jedan trenutak da smisli taktiku.


-85-

Zatim mu je sinuo prizor u mozgu: lik gospođice Melodrame koja glumi njega u Plavoj sovi, pretvarajući se da je pijana.

"Samo jednu funtu?" uzviknuo je frfljavim glasom. "Za takvu ljepotu?"

Dva ljupka, zatečena lica — jedno naličeno, drugo čisto — podignula su se prema njemu.

Zaljuljao se pripito i krenuo naprijed. "Bogamu, ja bih dao", rekao je vadeći vrećicu, "dvadeset funta samo za povlasticu da te mogu gledati, maleni cvijete. Evo." Nagnuo se i nespretno gurnuo vrećicu u cvjećaričine ruke. "Sad mi daj te svoje kitice. Njima je jadnicama neugodno, zar to ne znaš? Kraj tebe izgledaju kao korov. Nije ni čudo što ih nitko ne kupuje."

Gospođica ciganska kraljica Grenville je ustala, dok je uboga cvjećarica ostala sjediti na truloj košari — stiskala je vrećicu držeći ruke na trbuhu, a iskolačene oči su joj bile prikovane uz neznanca.

"Najbolje ti je da pođeš kući", rekao je Vere cvjećarici, "prije nego što netko ne naiđe da te liši zarade."

S pretjeranom skrbi totalno nakresana čovjeka, pomogao joj je da ustane i osloni se na štaku. Dok je gospođica Polugola naličena kurvica Grenville pomagala unezvijerenoj djevojci da dobro sakrije vrećicu ispod odjeće, on je dodao: "Sutra pođi kod gospodina Haywarda. On je jako dobar liječnik." Dao joj je adresu, zatim iščeprkao posjetnicu iz prsluka. "Daj mu ovo i kaži da ću ja platiti za tebe."

Trenutak poslije toga, nakon promucane zahvale, cvjećarica je otišla hramljući. Vere je gledao za njom dok nije skrenula iza jugoistočnog ugla tržnice i izgubila se iz vida.

Zatim se njegov oštri pogled vratio na lovinu — ili, bolje reći, na mjesto gdje ju je zadnji put vidio, jer ona je već bila otišla.

Nakon nekoliko časaka mahnita pregledavanja trga, Vere je vidio kako se šareni turban pojavljuje između raštrkanih skupina besposličara. Turban je išao prema sjeveru.

Dostigao ju je blizu Ulice Russell. Ustobočivši se na njezinu putu, izvukao je snop ispremiješanih bokora ispod ruke kamo ih je bio u odsutnosti duha zadjenuo. Pružio ih je Lydiji. "Milo cvijeće cvijetu", rekao je citirajući redak iz Hamleta.

Ona je slegnula ramenima i uzela zgnječeno cvijeće. "Zbogom", rekla je i krenula da ode.

"Krivo ste me razumjeli", rekao je on prateći je. "To je bio početak."

"Doista je bio", rekla je ona. "Ali redak završava sa 'zbogom'. Zatim je kraljica Gertruda razbacala cvijeće." Usklađujući kretnje s riječima, razasula je kitice oko sebe.

"Ah, glumica", rekao je on. "Ova ciganska oprema treba razglasiti neku novu predstavu, rekao bih."

"Bila sam glumica u bolje doba", rekla je ne usporavajući korak. "Kazivačica sudbine u težim vremenima. Kao što su sadašnja."

Pompea

-86-

Ponovno je preuzela nečiji tuđi glas. Ovaj je bio viši i svjetliji od njezina, s grubljim naglaskom. Da mu Purvis nije kazao, ona bi tu bila incognito, ili da je Vere pijan kao što se pravi da jest, mogla bi ga zavarati.

On nije znao je li Lydiju zavarao svojom glumom i je li ona uistinu povjerovala kako je previše pijan da bi je mogao prepoznati onako prerušenu; ili je jednostavno prihvatila igru dok ne nađe načina da umakne ne privlačeći pozornosti.

Kao da njezina odjeća — ono malo što je imala na sebi — nije svakom muškarcu u blizini vrištala: Dođi da me povališ!

"Prošli ste pokraj bezbroj dobrostojećih gizdavaca koji su vam mogli velikodušno spustiti na dlan srebrenjak, ako ne i zlatnik", rekao je. "A zaustavili ste se kraj obogaljena djeteta koje je jedva imalo bakrenjak da mu se raduje. Malo je nedostajalo da vas ne zamijenim za anđela."

Prostrijelila ga je pogledom ispod trepavica. "Ni govora. Glumili ste tako dobro svoju ulogu da sam kraj vas mogla samo statirati."

Da je taj privlačni pogled dobacila nekom drugom muškarcu, bila bi prislonjena uza zid neke uličice za devet sekunda, sa suknjama preko glave. Od te su mu slike zabubnjale sljepoočnice.

"To je bio najlakši način da se otarasim klinke", rekao je nehajno. "I da privučem vašu pažnju na sebe. Vi ste već bili privukli moju pažnju, vidite. Silom", dodao je buljeći u njezine bujne grudi. "A sada moram čuti svoju budućnost. Snažno slutim da je moja crta ljubavi krenula nabolje." Skinuo je rukavicu i rukom zamahnuo ispred njezina lica. "Biste li bili tako ljubazni da pogledate."

Odgurnula je njegovu ruku. "Ako želite ljubav, trebate samo pogledati u svoje džepove. Ako u njima nađete kovanicu, možete ubrati svaki noćni cvijet što cvjeta ovdje oko vas."

Dotle je jedan od ostalih pohotnika ubrao odrješito 'Ni govora'. Udahnuvši duboko, pritisnuo je na grudi ruku koju je ona odgurnula. "Ona me je dodirnula", rekao je ganuto, "i prenijela me u nebeske sfere. Ciganka, glumica, anđeo — ne znam što je, ili čime sam zaslužio da budem dostojan njezina dodira, ali ja sam..."

"Lud, sasvim lud, jao!" kriknula je tako jako da se on trznuo. "Oh, dobri ljudi, čujte ga i sažalite se nad njim!"

Njezin je krik bio tako iskren te je nekoliko prostitutka i mušterija zastale u pregovorima da bi se svi u njih zagledali. "Lud kao more i vjetar kad se oboje natječu koje je moćnije", recitirala je i dalje.

Vere se nejasno sjećao Ofelijinih redaka. Ako je mislila da će on glumiti Hamleta — koji je izgubio djevojku — imala je vjerojatno još jednu misao koja slijedi nakon toga.

"Lud za tobom", kriknuo je bolno. Jedna se kurva u blizini zahihotala. To ga nije obeshrabrilo nego je nastavio improvizirati pred gledateljima. "U očajnu tamu moga trudnog postojanja ona je došla, sva u gorućim bojama, kao Aurora Borealis..."


-87-

"Sile nebeske, iscijelite ga!" jadikovala je Ofelija.

"I zapalite me da planem!" nastavio je on potresenim glasom. "Evo plamtim zbog samo jednog osmijeha s tih rubinskih usana. Evo izgaram u divnom ognju neumrle odanosti..." "Oh, kakav se plemenit duh ovdje urušio!" Držeći nadlanicu na čelu, zaronila je u skupinu nasmijanih djevojčura. "Zaštitite me, krasne gospe. Bojim se da će ovaj ushićeni luđak počiniti očajnička djela." "Samo uobičajeno djelo, draga", rekla je starija prostitutka kroza smijeh. "Jer to je Ainswood, zar ne znaš, koji lijepo plaća." "Lijepa Aurora, smiluj mi se", preklinjao je Vere. Progurao se kroz gužvu muškaraca koja se stvorila oko zbijenih žena. "Nemoj bježati od mene, blistava moja zvijezdo, sunce i mjeseče moj, i sve drugo, galaktiko moja." "Vaša? Kada, kako, zašto vaša?" Turban je nakratko nestao u šumi cilindara, ali kad je izvirila iz skupine nasmijanih muškaraca, Vere je strjelovito dojurio do nje.

"Po zakonu ljubavi", rekao je i pao na koljena. "Slatka Aurora, evo padam ničice pred tobom..."

"To nije ničice", rekla je ona prijekorno. "Pravo padanje ničice znači leći koliko si dug i širok, potrbuške..."

"Dupe gore, to ona kaže, vaša milosti", uzviknula je jedna djevojčura.

"Učinio bih bilo što za svoju božicu", rekao je nadglasavši muški odsječak promuklih sugestija iz publike za razne stvari koje je mogao izvesti iz svoga trenutačna položaja. Sve će ih poslije pobiti, odlučio je. "Čekam samo da mi zapovjediš da ustanem s ove sagnjile zemlje. Samo me prizovi, i ja ću podignuti svoju dušu da se pridruži tvojoj u rajskim kraljevstvima. Daj mi da se napijem ambrozije s tvojih mednih usana i lutam po slatkom bezmjerju tvoga nebeskog tijela. I daj da umrem u ekstazi, ljubeći tvoje... noge."

"O sramoto, gdje ti je rumen?" nastavila je ona citirati Hamleta, pokazujući na njega dok je pogledom prelazila preko gledatelja. "On samo hini da obožava. Usuđuje se kaljati moje uši govorom o usnama, o... poljupcima."

Zadrhtala je izgovarajući posljednju riječ i utopila se u šuštanju podsukanja.

On je bio ulovljen u igri, ali nije bio toliko ulovljen — ili pijan, kako je ona vjerovala — da bi joj dopustio da tako lako umakne. Gotovo u isti čas kad je krenula, on je bio na nogama i pohitao za njom.

Vere je vidio da će nastati sudar.

Grenvilleova je promijenila pravac i gledala iza sebe preko ramena dok je jurila prema stupovima na trgu. U tom istom trenutku neka se žena u crnoj odjeći sa šljokicama žurila iz mraka na trijemu.

Točno kad je viknuo "Pazite!" njegova se Aurora sudarila sa ženom i pritijesnila joj leđa uza stup. Stigao je do njih prije nego što su potpuno uspostavile ravnotežu i odvukao aždaju u stranu.

"Šta ne gledaš kud ideš, dugačka droljo!" vrisnula je žena u crnini.

Pompea

-88-

Bila je to Coralie Brees. Vere bi prepoznao njezin vrištav glas s udaljenosti od trista koraka.

"Ja sam kriv", rekao je brzo dok mu je pogled padao na dvojicu kršnih momaka što su je pratila. "Svađa među ljubavnicima. Toliko sam je razbjesnio da nije vidjela ispred sebe. Ali sada ti je bolje, je li tako, moje sunce i mjeseče, zvijezdo moja?" raspitao se kod Aurore dok joj je namještao turban koji se bio nakrivio.

Ona je odgurnula njegovu ruku. "Tisuću vam se puta ispričavam, gospođice", rekla je skrušeno. "Nadam se da vam nisam prouzročila nikakvu ozljedu."

Vere bi se kladio u pedeset funta da svodnica nije bila nazvana "gospođicom" nekoliko desetljeća, a možda nikada. Također bi se kladio da je i Grenvilleova zapazila dvojicu razbijača i mudro se priklonila pomirljivosti.

Ali Madam Brees nije ni izdaleka pokazivala znakove smekšavanja prijeteći da naruši mir.

To je trebalo biti ugodno Vereu, jer on je bio naviknut tražiti smutnju, a par kršnih momaka divno bi mu odgovarao. Noćas je međutim morao napraviti iznimku. Pošto je cijelo popodne proveo raskrčujući cigle, kamenje i grede, draže mu je bilo čuvati preostalu snagu za Njezinu visost. Osim toga, ona bi lako mogla odlutati u pohlepne ruke nekoga drugog muškarca dok Vere bude zauzet mlaćenjem razbijača.

Izvukao je iglu sa žadom iz marame oko vrata i dobacio je podvodačici. Coralie ju je vješto uhvatila i lice joj se smekšalo nakon kratka ispitivanja.

"Bez zamjerke, draga, nadam se", rekao je.

Nije očekivao njezin odgovor nego se pijano nacerio i okrenuo prema Grenvilleovoj. "Što sada, paunice moja?"

"U toj vrsti mužjak je šaren", rekla je ona i zaklimala glavom. "Ženka je bezlična. Ne ću ostati da me nazivaju vašom droljom, gospodine iz Bedlama." Šumno je zavrtjela podsuknje i okrenula se da ode.

Ali i on se okrenuo, smijući se, da je obuhvati rukama i podigne.

Ona je glasno udahnula. "Spustite me", rekla je otimljući se. "Prevelika sam za vas."

"I prestara", rekla je Coralie zajedljivo. "Velik komad ovčetine, vaša milosti, a ja vam mogu dati fine mlade janjetine."

Ali Vere je nosio svoje ljupko breme u sjenu i što dalje od svodnice koja je vrištavim glasom pojala litaniju o privlačnostima svojih mlađahnih zaposlenica.

"Prevelika?" upitao je tobožnju ciganku. "Gdje to, zlato moje? Vidiš kako moja glava pristaje uz tvoje rame." Gurajući njušku u njezin vrat, pustio je da mu se pogled zadrži na bujnim područjima ispod njega. "Isto će tako udobno pristajati uz tvoje grudi, ja ti jamčim. A mogu ti reći", nastavio je govoriti dok je spretno pomicao ruku prema njezinoj pozadini, "da točno ovdje ima..."

"Spustite me", rekla je ona boreći se. "Igra je završena."


-89-

Ni izdaleka, pomislio je on noseći je do vrata zgrade s kojom je bio prilično dobro upoznat, gdje su se sobe na prvom katu mogle unajmljivati po satu.

"Čujte me, Ain..."

Prekinuo joj je govor svojim ustima, dok je nogom otvarao vrata i unosio je u mutno osvijetljen hodnik.

Ona se jače oduprla i okrenula usta u stranu, pa ju je morao spustiti da bi oslobodio ruke i pridržao joj glavu na miru dok ju je ponovno ljubio, vatreno i iskreno, kao što je želio učiniti od trenutka kad ga je počela izazivati.

Osjetio je kako se ukočila dok su ga njezine stisnute usne odbijale budeći tjeskobu u njemu.

Ona se ne zna ljubiti, sjetio se.

Ona je nevina,, vikao je njegov unutarnji glas.

Ali to je bio glas savjesti, a njega je prestao slušati prije godinu i pol dana.

Ona glumi, rekao je sam sebi. Ona igra ulogu nevinašceta. Ona nije nedozrela djevojčica nego odrasla žena s tijelom koje je stvoreno za grijeh, stvoreno za njega, za grješnika okorjela srca kakav je postao.

Ipak, ako se želi igrati plahe djevice, rado će joj se pridružiti u igri. Ublažio je svoj poljubac, od pohotna zahtjeva do strpljiva nagovaranja. Ublažio je i svoj dodir, obuhvaćajući njezinu glavu kao što bi možda držao ulovljena noćnog leptira.

Osjetio je kako kroz njezino tijelo teku srsi, osjetio je kako joj se kruto nepopustljiva usta smekšavaju i drhte pod njegovim usnama. Osjetio je također oštru bol, kao da ga je netko probo do srca.

Bol je nazvao požudom i obavio ruke oko nje. Privukao ju je bliže i ona se nije odupirala. Njezina usta, blaženo mekana u predaji, kao da su uzavrela. I on je bio uzavreo na ognju, iako je to za njega bio najčedniji od svih zagrljaja.

Vjerovao je da gori od novine koju je nalazio u igri nevinosti. Plamtio je tako zbog toga i zbog nestrpljivosti da uzme ono za što se obično nije trebao truditi ili laskavo ulagivati.

Nikada se nije trebao truditi da osvoji ženu. Jedan pogled, jedan smiješak, i one su dolazile — za koju kovanicu ili zbog uzajamne želje - i uvijek su znale, sve one, što treba činiti, jer su upućene žene bile jedina vrsta koju je birao.

Ona se željela praviti da to ne zna, pa je tako on preuzeo ulogu podučavatelja. Učio ju je što da čini, potičući njezina mekana usta da mu se rastvore, zatim ju je malopomalo kušao, a njezin je miris plovio oko njega i ulazio u njegov um dok se naposljetku nisu pomiješali miris i okus da bi uskipjeli u njegovoj krvi.

Bio je svjestan da mu srce mahnito tuče, iako je to bio samo produljeni poljubac, ništa više nego uzbudljiva predigra.

Pompea

-90-

Divlji otkucaji srca bili su samo posljedica nestrpljenja s njezinom igrom. I toj igri za ljubav puštao je da mu ruke polagano klize dolje od bezazlenih kraljevstava njezinih ramena i leđa, duž vitke linije kralježnice do struka koji su njegove krupne ruke mogle lako obuhvatiti. Zatim se sporo, milujući je, nastavio spuštati do kraljevstava koja nijedna djevica ne bi dopustila muškarcu da ih dirne. I zbog te nastrane igre koju su igrali njegove su ruke drhtale dok su se nježno pripijale uz raskošnu oblinu njezine pozadine. Zbog nastranosti je zarežao na njezinim ustima dok ju je pritezao uza se, da bi osjetila njegov nabrekli ud koji je napinjao tijesne hlače.

Predaleko, vikao je zahrđali glas savjesti. Ideš predaleko.

To nije predaleko, bio je siguran, jer se ona nije odmicala. Umjesto toga njezine su se ruke micale po njemu, s oklijevanjem, kao da je to bilo prvi put što dodiruje muškarca, prvi put što je dopustila da njezine ruke pretražuju muška ramena i leđa. Sudjelujući i dalje u igri, pretvarala se da je sramežljiva i nije se spuštala ispod struka.

On je prekinuo poljubac da joj kaže kako ne treba biti sramežljiva, ali njegova usta nisu uspijevala oblikovati nijednu riječ. Umjesto toga zario je lice u njezin vrat, udišući omamljujući miris dok je nizao poljupce po svilenoj koži.

Osjetio je da ona drhće, čuo je njezin blagi krik od iznenađenja, kao da joj je sve to bilo posvema novo.

Ali nije moglo biti tako.

Teško je disala, kao i on, i koža joj je bila vrela pod njegovim ustima. A kad mu je ruka skliznula da obuhvati dojku, osjetio je tvrd pupoljak na dlanu kroz žalosno neprikladan prsluk. Malo je tkanine prekrivalo njezinu kožu, i on je odgurnuo ono što mu je smetalo i ispunio obje ruke njome kako je toliko mnogo puta sanjao.

"Lijepa si." Grlo mu je bilo stisnuto, boljelo ga je. Posvuda ga je boljelo. "Tako si lijepa."

"Oh Bože, nemoj." Tijelo joj se ukrutilo. "Ne mogu..." Zgrabila ga je za ruke. "Proklet bio, Ainswood. To sam ja, pijani idiote. To sam ja — Grenvilleova."

Na Lydijino grozno zaprepaštenje, Ainswood nije ustuknuo od užasa.

Naprotiv, prošla je kroz prave paklene nevolje dok je odmicala njegove ruke sa svojih grudi.

"To sam ja — Grenvilleova", ponovila je pet puta, a on ju je nastavljao milovati i ljubiti na pretjerano osjetljivu mjestu iza uha za koje do tada nije znala da je osjetljivo.

"Prestanite!" rekla je napokon čvrstim glasom kakvim se obraćala svojoj kuji Susan.

Tada ju je oslobodio i začas se pretvorio od gorljiva ljubavnika koji joj je govorio da je lijepa — i činio sve da se osjeća najljepšom, najpoželjnijom ženom na čitavu svijetu — u nastrljiva neotesanca kakav je obično bio... s dodatnom dozom osornosti koja bi joj možda bila komična da se nije toliko gadila sama sebi.

Nije pružila čak ni razuman nadomjestak otpora. Znala je da je razvratnik, i to od


-91-

najgore vrste — od vrste koja prezire žene — a ipak mu je dopustila da ju zavede.

"Dopustite mi da vam nešto objasnim, Grenvilleova", zarežao je. "Ako se želite upuštati u igre s muškarcem, morate biti spremni da ih odigrate do kraja. Jer inače čovjeka dovodite u loše raspoloženje."

"Vi ste se rodili u lošem raspoloženju", rekla je Lydia natežući uvis prsluk.

"Raspoloženje je bilo izvrsno do prije jedne minute."

Pogledala je njegove ruke koje su na sebi trebale imati utetovirane znakove upozorenja. Tim rukama što naginju k zlu on ju je milovao i gladio i napola razodjenuo. A ona nije pružila ni zametak prosvjeda.

"Sigurna sam da ćete se uskoro razvedriti", rekla je. "Trebate samo izići na vrata. Covent Garden obiluje pravim bludnicama koje jedva čekaju da obodre vaš duh."

"Ako ne želite da se s vama postupa kao s kurvom, ne biste smjeli izlaziti odjeveni kao kurva." Namrštio se na njezin prsluk. "Ili bih trebao reći razodjeveni? Očevidno ne nosite steznik. Ni potkošulju. Mislim da vam nije bilo stalo ni do gaća."

"Imala sam vrlo dobar razlog da se odjenem na ovakav način", rekla je. "Ali ne ću se pred vama opravdavati. Već ste ionako dovoljno potrošili moga vremena."

Krenula je prema vratima.

"Mogli biste barem urediti odjeću na sebi", rekao je on. "Turban vam se nakrivio, a suknja vam ide na sve strane."

"To bolje", rekla je ona. "Svatko će znati kroza što sam prošla, i tako ću moći umaknuti s ovoga prljavog mjesta prije nego što mi netko ne prereže grkljan."

Otvorila je vrata, zatim zastala i pogledala naokolo. Nije vidjela ni traga od Coralie i njezinih tjelohranitelja. Osvrnula se na Ainswooda. Zapekla ju je savjest. Bolno.

Ne izgleda nimalo osamljeno ili izgubljeno, rekla je svojoj ludoj savjesti. Zlovoljan je, to je sve, jer je pogrješno mislio da je kurva i utrošio toliko truda da je slijedi i zavodi, a sve to ni za što.

I da nije bio tako prokleto dobar u tome, bila bi ga zaustavila u pohodu prije nego što su se doista počeli zagrijavati i on je mogao naći neku drugu...

I tu neku obujmiti svojim snažnim rukama i ljubiti je slatko i žarko kao što bi to činio Začarani kraljević, i milovati je i navoditi je da pomisli kako je najljepša, najpoželjnija princeza na čitavom svijetu.

Ali Lydia Grenville nije princeza, rekla je svojoj savjesti, a ni on nije Začarani kraljević.

Izišla je iz zgrade.

Tek kada je zatvorila vrata iza sebe rekla je ispod glasa: "Žao mi je." Zatim je pohitala s trga i skrenula iz ugla u Ulicu James.

Pompea

-92-

Vere je bio dovoljno bijesan da je pusti otići. Kao što ga je onako himbeno podsjetila, Covent Garden je obilovao kurvama. Budući da nije od nje dobio što je želio, lako je to mogao dobiti od neke druge.

Ali u njegovu je duhu lebdjela slika pohotnika koji u nju bulje, i to priviđenje pokrenulo je čitavu vojsku neugodnih unutarnjih osjećaja koje nije želio prepoznati.

Umjesto toga žestoko je opsovao i pojurio za njom.

Dostigao ju je u Ulici Hart, na pola puta do Long Acrea.

Kad joj je bio naporedo, ona ga je ljutito pogledala. "Nemam vremena da vas zabavljam, Ainswood. Moram obaviti neke važne stvari. Zašto ne odete u zabavište s pantomimom, ili na borbu pijetlova, ili kamo god vas vuče vaš zapanjeni um?"

Neki muški prolaznik zastao je buljeći u njezine gležnjeve.

Vere je dohvatio njezinu ruku i gurnuo ju ispod svoga savijena lakta. "Znao sam da ste to bili vi, Grenvilleova, cijelo vrijeme", rekao je nastavljajući hodati kraj nje.

"Tako kažete sada", rekla je ona. "Ali oboje znamo da nikada ne biste učinili... ono što ste učinili... da ste znali da je ono bila najveća pošast od čička umjesto ljubazne, prijateljske drolje."

"To ide uz vašu umišljenost", rekao je on. "Maštali ste kako je vaše prerušavanje tako mudro da ga nikada ne ću prozreti."

Dobacila mu je nekoliko oštrih pogleda.

"Samo ste se pretvarali da ste pijani", optužila ga je. "To je još gore. Ako ste znali da sam ono bila ja, imali ste samo jedan razlog za... za..."

"Uistinu postoji samo jedan razlog za to."

"Osveta", rekla je. "Vi ste kivni zbog onoga što se prije dva tjedna dogodilo u onoj uličici."

"Volio bih da bacite pogled na sebe", rekao je on. "Ta jedva ste pokrili svoju golotinju. Koji su drugi razlozi potrebni muškarcu pokraj toga?"

"Vama bi trebalo mnogo više razloga", rekla je ona. "Vi me mrzite."

"Nemojte sami sebi laskati." Namrštio se odozgo na nju. "Vi mi tek idete na živce."

To je bila preniska procjena godine.

Ona ga je razdražila, posvema ga uznemirila i probudila požudu u njemu... i nagnala ga da se zaustavi, upravo kad su prelazili na najbolji dio.

Možda nije glumila.

Možda je nijedan muškarac nije dodirnuo.

Barem to nije učinio na takav način.

U svakom slučaju, to je morao doznati. Ako je uistinu novakinja, ne će se više s njom


-93-

gnjaviti.

Od djevica mu nema koristi. Nikada nijednu nije posjedovao niti je namjeravao posjedovati. To nije imalo nikakve veze s moralnim nedoumicama. Jednostavna je činjenica bila da bi trebalo obaviti previše mukotrpna posla za premalenu nagradu. Budući da nikada nije legao sa ženskom više nego jedanput, nije mu se dalo gubiti vrijeme na jednu početnicu. Nije mu se dalo prolaziti kroz sve nevolje poučavanja samo zato da neki drugi muškarac može uživati sve blagodati.

Postojao je samo jedan način da se ta stvar privede kraju, jedanput zauvijek: izravan put.

Isturio je čeljust, stisnuo joj ruke malo jače i rekao: "Vi ste djevica, zar ne?"

"Mislila sam da je to očevidno", rekla je ona i podignula bradu. I vjerojatno su joj gorjeli obrazi, premda on nije mogao biti siguran pri treperavim sjenama plinskoga svjetla. Gotovo je podignuo ruku da joj dotakne obraz i provjeri je li vruć — je li porumenjela.

Tada se sjetio koliko je čudesno glatka bila njezina koža i kako je drhtala pod njegovim dodirom. I opet je osjetio ubod u srcu.

Požuda, rekao je sam sebi. Jednostavno je požuda to što osjeća. Ona je lijepa i bujno oblikovana, njezine zrele grudi ispunile su mu pregršti, kao što je sanjao, i podavala se tako slatko i toplo, i davala je svojim rukama slobodu da lutaju po njemu... dokle god joj je sramežljivost dopuštala.

To je bila najluđa neskladnost, povezivati riječ sramežljivost sa ženom koja je bijesno vozila londonskim ulicama kao da se nalazi u Koloseju kao carev glavni upravljač trijumfalnim kolima. Uistinu je bila sramežljiva žena koja se penjala uza zidove kuća, koja je skočila na muškarca u mračnoj uličici i uzmahnula štapom točno i snažno kao prvak u kriketu.

Sramežljiva, ona.

Djevica, ona.

To je bilo smiješno, slaboumno.

"Zaprepastila sam vas", rekla je. "Ostali ste bez riječi."

Uistinu je ostao bez riječi, to je shvatio. Prekasno je otkrio da su stigli do Long Acrea.

Također je shvatio da će njegov strašni stisak vjerojatno ostaviti modrice na njezinoj mišici.

Oslobodio joj je ruku.

Ona se odmaknula od njega, povukla uvis prsluk — koliko god je malo koristi od njega bilo, jer joj je jedva pokrivao bradavice — i pristojnije namjestila šal. Zatim je gurnula prste u usta i ispustila zaglušujući zvižduk.

Pompea

-94-

Jedna se kočija pokrenula malo niže u istoj ulici i pošla prema njima.

"Unajmila sam je za djelu večer", rekla je, dok se Vere trljao po uhu. "Znam da izgledam kao bludnica, i znala sam da nije dobro ići daleko u ovom kostimu. Nisam namjeravala tražiti nevolje, što god vi mislili. Napuštala sam Covent Garden kad sam ugledala vas. Samo sam se vratila na tržnicu da vas izbjegnem. Inače..."

"Dva koračaja je previše za ženu bez pratnje kad padne mrak, posebice u ovoj četvrti", rekao je on. "Morali ste naći nekoga tko bi glumio razbijača. Nekoga kolegu s kojim radite, primjerice. Sigurno mora postojati netko dovoljno krupan ili ružan da odbija pohotnike."

"Razbijač." Lice joj je poprimilo zamišljen izraz. "Krupan momak koji ulijeva strah, hoćete reći. To mi treba."

Kimnuo je potvrdno.

Kočija se zaustavila uz rub kolnika, ali ona kao da to nije primijetila. Motrila je Verea od glave do pete, kao što bi čovjek odmjeravao trkaćega konja na dražbi u Tattersallu.

"Znate, Ainswood, možda imate pravo", rekla je zadubljena u misli.

Sjetio se da je rekla kako je imala vrlo dobar razlog za takvo odijevanje. Nije upitao koji je to razlog. Nije trebao ni znati, rekao je sam sebi. Postavljao je samo umjesna pitanja, pa kad je dobio odgovor koji je želio, nije imao nikakva razloga da se više zadržava.

"Do viđenja, Grenvilleova", rekao je odrješito. "Želim vam ugodno putovanje kamo god idete." I spremio se da ode.

Njezina ga je ruka lupnula po ramenu. "Imam jedan prijedlog", rekla je ozbiljno.

"Vaš vozač čeka", rekao je on.

"On će i dalje čekati", rekla je ona. "Zakupila sam ga za cijelu noć."

"Mene ne ćete zakupiti ni za najkraće vrijeme." Podignuo je njezinu ruku sa svoga ramena, kao što bi netko podignuo puža.

Slegnula je ramenima i šal joj je spuznuo, ogolivši bijelo rame i cijelu jednu dojku osim djelića što ga je pokrivao komadić crvene tkanine. "Vrlo dobro, neka bude kako hoćete", rekla je. "Ne ću vas moliti. I možda bi, uostalom, bilo pogrješno da to od vas tražim. Za vas bi taj pothvat bio previše pogibeljan."

Okrenula se i pošla prema kočiji. Rekla je nešto tihim glasom kočijašu. Dok je s njim razmjenjivala tajne, njezin šal je još više spuznuo.

Vere je opsovao ispod glasa.

Znao je da ona njime manipulira.

Pokazala je malo puti i izgovorila čarobne riječi previše pogibeljno - a svatko tko njega poznaje znao bi da su mu one neodoljive — i očekivala je da potrči za njom.


-95-

No, ako je mislila da može s takvim otrcanim, izlizanim starim trikovima dovesti Verea Malloryja do mahnitosti od uzbuđenja... imala je pravo, vrag je nosio.

Pošao je za njom, otvorio vrata kočije, "pomogao" joj da ude sa snažnom rukom na njezinoj pozadini, i popeo se za njom.

"Nadam se da će ovo dobro ispasti", rekao je svalivši se na sjedalo pokraj nje.

"Ja se nadam da će ovo ispasti đavolski pogibeljno."

Pompea

-96-

OsamOsamOsamOsam

Lydia mu je iznijela skraćenu verziju priče o nakitu gospođice Price, počevši od napada i pljačke u krčmi na postaji za kočije i završivši s večerašnjim otkrićima.

Lydia mu nije otkrila Tamsinin pravi identitet ni Heleninu prijašnju karijeru u krađi. Tek mu je rekla kako je htjela unajmiti nekoga drugoga i da bi se vratila izvornom planu ako Ainswood radije ne bi provaljivao u špilju razbojnika koji vole izmrcvariti lica svojih žrtava prije ili poslije davljenja.

Njegova je milost samo nešto progunđala.

Sjedio je prekriženih ruku, ne dodavši nikakav artikuliran komentar tijekom cijelog njezina pripovijedanja. Čak i kad je završila i zastala očekujući njegova pitanja — jer ih je sigurno imao jako mnogo — on je i dalje šutio.

"Gotovo smo stigli", rekla je ona zirnuvši kroz prozor. "Možda biste radije bacili pogled na to mjesto prije nego što preuzmete obvezu."

"Poznajem susjedstvo", rekao je. "Zapanjujuće ugledno za Coralie Brees. Čudim se uistinu da to sebi može priuštiti. Roba koju prodaje nipošto nije najbolje kvalitete. Daleko ispod razine gospođice Martin." Bacio je kratak pogled na Lydiju. "Usudio bih se reći da primjenjujete svoje jedinstvene kriterije u biranju bliskih prijateljica. Čini se da idete u krajnosti. Jedna je bludnica na visokoj cijeni. Druga je jedva nešto više od srednjoškolke. Gospođicu Price poznajete tek nekoliko tjedana, a namjeravate riskirati šiju da biste spasili njezinu bižuteriju."

"Vrijednost je uglavnom sentimentalne naravi", rekla je Lydia. "Vi to ne biste razumjeli."

"Ne želim razumjeti", rekao je on. "Ženske uvijek gnjave zbog ove ili one beznačajnosti. Ja razumijem da je poderana čarapa katastrofa. Vi slobodno možete razumjeti što god hoćete. Pobrinut ću se za dosadne praktične stvari, kao što je pitanje kako ću neotkriven ući i izići. Inače, vjerojatno ću morati nekoga ubiti, a Jaynes će mi mozak popiti svojim zanovijetanjem. Uvijek zapadne u grozno raspoloženje kad se vratim doma s mrljama krvi na odjeći."

"Tko je Jaynes?" upitala je Lydia, zabavljajući se na trenutak.

"Moj sobar."

Lydia se okrenula da ga proučava.

Njegova gusta, crna kosa izgledala je kao da ju je pijan vrtlar počešljao grabljama. Zgužvana marama oko vrata gotovo se razvezala. Prsluk mu je bio poluraskopčan i okrajak njegove košulje visio je izvan pojasa.

Bila je jako svjesna da je ona prouzročila dio gužvanja. Ali ne sve, žarko se ponadala. Nije se sjećala da je išta raskopčavala ili izvlačila. Nevolja je bila u tome što


-97-

nije mogla biti sigurna da joj pamćenje pruža imalo pouzdaniji oslonac nego što su snaga rasuđivanja i samosvladavanje.

"Vašega bi sobara trebalo objesiti", rekla je. "On bi trebao uzeti u obzir vaš naslov, ako ništa drugo, prije nego što vam dopusti da napustite kuću u tako neurednu stanju."

"Baš ste se našli vi da to kažete", rekao je on. "Ja barem imam svu odjeću na sebi."

Nije čak ni svrnuo pogled niz svoju opremu. Nije prstom maknuo da zakopča puce ili zatakne košulju za pojas ili poravna maramu.

A Lydia je morala držati čvrsto prekrižene ruke na krilu da to ne bi učinila umjesto njega.

"Stvar je u tome da ste vi vojvoda od Ainswooda", rekla je.

"Dođavola, to nije moja krivnja, zar ne?" Okrenuo se da pogleda kroz prozor.

"Sviđalo se to vama ili ne, vi ste to", rekla je ona. "Kao vojvoda od Ainswooda, vi predstavljate nešto više od sebe: plemenitu lozu koja odzvanja kroz stoljeća."

"Ako želim lekciju o svojim obvezama prema naslovu, mogu poći doma i slušati Jaynesovu propovijed", rekao je gledajući i dalje u okolinu koja je promicala. "Blizu smo Ulice Francis. Ja bih trebao biti onaj koji će izići i izvidjeti stanje stvari. Vi ste i previše uočljivi."

Ne čekajući na njezin pristanak, uputio je kočijaša da se zaustavi na sigurnoj udaljenosti od kuće.

Kad je Ainswood počeo otvarati vrata, ona je rekla; "Nadam se da ne ćete pomišljati na to da sami nešto poduzmete. Ovomu je potrebno pomno planiranje. Ne znamo koliko ih je večeras ondje, i stoga ne smijete upasti unutra imajući na umu bilo kakve nepromišljene..."

"Možda bi bilo dobro da se lonac prestane rugati loncu kad su oba crna", rekao je on. "Znam što treba činiti, Grenvilleova. Prestanite se petljati."

Gurnuo je širom vrata i iskočio iz kočije.

Lydia je ustala vrlo kasno na dan provale.

To je djelomice bilo zbog toga što se vrlo kasno vratila doma. Provela je više od sat vremena prepirući se s Ainswoodom kad se vratio s izviđanja mogućega poprišta zlodjela. Zabio je u glavu ucrvanu ideju da to učini sa svojim nesposobnim sobarom umjesto nje, i ona je morala beskorisno utrošiti svu silu energije da mu izbriše tu suludu namisao prije nego što su mogli prijeći na ključno pitanje planiranja pothvata.

Zbog toga je pošla u postelju tek malo prije tri sata ujutro. Trebala je brzo zaspati, olakšati duh, jer je plan o kojem su se naposljetku složili bio jednostavan i izravan, i rizici su bili znatno manji s njim nego s Helenom.

Lydijina je savjest bila također mirna. Ne će morati tražiti od Helene da upropasti sve što je postigla radi nepoznate djevojke — da se i ne spominje životna opasnost i moguće

Pompea

-98-

ozljede. Umjesto toga bit će Ainswood koji se neprekidno izlagao pogibelji i mislio da ništa ne znači riskirati svoj nevrijedni vrat za neku okladu.

Nisu Lydiju držale budnom ni njezina savjest ni nedoumice zbog onoga što ju je čekalo, nego njezin unutarnji demon.

Slike koje su joj ispunjavale duh nisu se ticale opasnosti s kojima će se suočiti iduće noći, nego su se ticale onoga što je već iskusila — vidjela je moćne ruke kako je gnječe stišćući je uz tijelo tvrdo kao kamen; spore i cjelovite poljupce koji su joj cijedili razum; i dlanove koji su joj umrtvljivali volju dok su se prokradali preko nje ostavljajući joj samo snage da čezne za još više toga.

Prepirala se s vragom. U čovjeku mora biti nagon samouništenja da bi poželio savez s Ainswoodom. On je iskorištavao i odbacivao žene; ona bi izgubila sve samopoštovanje ako bi pošla u krevet s muškarcem koji ju ne poštuje, izgubila bi isto tako i poštovanje svijeta, jer on bi to sigurno razglasio.

Podsjetila je sebe koliko bi mogla izgubiti. Čak bi i najslobodoumniji od njezinih čitatelja morali posumnjati u njezinu rasudbu, ako ne i moral, kad bi uzela najzloglasnijega razvratnika u Engleskoj za ljubavnika. Rekla je samoj sebi da je suludo žrtvovati svoj utjecaj, koliko god bio ograničen, na oltaru tjelesne požude. Ipak nije mogla utišati unutarnjeg demona koji ju je poticao da učini što želi, a dovraga i posljedice.

Kao ishod toga, dan je već svitao kad je Lydia napokon zaplovila u nemiran san, a prošlo je podne prije nego što je sišla na doručak.

Tamsin je spavala kad je Lydia došla kući, a ustala je nekoliko sati prije nje. Ušla je u blagovaonicu malo poslije Lydije i počela ju je spremno ispitivati čim je Lydia otpila prvi gutljaj kave.

"Trebali ste me probuditi kad ste ušli", korila ju je djevojka. "Pokušavala sam ostati budnom, ali pogriješila sam kad sam uzela Blackstoneove Komentare da ih čitam u krevetu, što je bilo kao da sam uzela veliku dozu laudanuma. O čemu je tako hitnom Madame Ifrita htjela razgovarati?"

"Otkrila je neke prljavštine u vezi s Bellweatherom", rekla je Lydia. "Ako je istina, imamo slastan expose o našem najopasnijem rivalu u sljedećem broju. Noćas ću utvrditi je li to istina ili nije."

Istina je bila to da nije mogla Tamsini reći istinu. Djevojka bi stvorila jednaku gužvu kao Ainswood prošle noći. Još gore, Tamsin bi cijelu noć mahnitala od zabrinutosti.

Kad se otarasila velike laži, Lydia je prešla na uređenu verziju svoga susreta s Ainswoodom.

Izostavila je svako spominjanje planiranog zločina, ali nije izostavila užareni zagrljaj u mračnom hodniku na trgu. Jedna je stvar bila zaštititi Tamsin od nepotrebne brige. Potpuno druga stvar je bila praviti se da je imalo manja budala nego što je bila.

"Molim te, ne pitaj me što sam učinila sa svojim mozgom", rekla je Lydia na


-99-

svršetku priče, "jer sam to samu sebe upitala stotinu puta."

Pokušala je jesti hranu koju je uglavnom gurala po tanjuru, ali činilo se da je izgubila tek skupa sa svojim umom.

"To je bilo strašno bezobzirno od njega", rekla je Tamsin mršteći se na zanemareni doručak, "što se dva puta u istom danu ponio plemenito — prvo u Ulici Exeter, zatim sa cvjećaricom — i oba puta dok ste ga vi promatrali."

"Tri puta", ispravila ju je Lydia. "Zaustavio se kad sam mu to rekla, upamti. Da nije, nisam uopće sigurna da bih se previše borila da sačuvam svoje djevičanstvo."

"Možda u njemu čuči pristojan čovjek koji se bori da iziđe van", rekla je Tamsin.

"Ako je tako, taj pristojni čovjek vodi borbu na uzbrdici." Lydia je nadolila kave u šalicu i otpila gutljaj. "Jesi li prošle noći imala prilike pogledati onu hrpu knjiga i bilježaka što sam ih ostavila na radnom stolu?"

"Da. Bilo je jako tužno, naročito posljednji pogreb, onoga dječaka koji je umro od difterije — samo šest mjeseci poslije svoga tate."

Dječakov otac, peti vojvoda, umro je od ozljeda koje je zadobio u udesu kočije.

"Taj tata je imenovao Ainswooda skrbnikom troje djece", rekla je Lydia. "Što je po tvojem mišljenju obuzelo petog vojvodu da ostavi djecu u skrbi prvog pokvarenjaka u Engleskoj?"

"Možda je peti vojvoda bio upoznat s onim pristojnim čovjekom."

Lydia je odložila šalicu. "I možda ja samo tražim izlike, pokušavajući se opravdati što sam podlegla lijepom licu, snažnom tijelu i zavodničkim vještinama iskusna bludnika."

"Nadam se da ne lovite izlike na moj račun", rekla je Tamsin. "Ja ne ću o vama loše misliti ako pođete s njim u krevet." Iza naočala bljesnule su njezine smeđe oči. "Naprotiv, silno bi me zanimalo da čujem sve o tome. Čisto radi informacije, naravno. I ne morate to odglumiti."

Lydia joj je pokušala uputiti veličanstven pogled čuđenja, ali usta su joj zadrhtala i pokvarila dojam. Onda se predala i prasnula u smijeh, a Tamsin se uz nju smijuckala.

Ona je tako mila, pomislila je Lydia.

S nekoliko riječi raspršila je Lydijino crno raspoloženje — i to nije bilo prvi put. Tamsini se moglo upravo sve reći. Imala je bistar mozak i otvoreno srce te istančan smisao za humor.

Njezini roditelji nisu cijenili ono što su imali. Otac ju je bio napustio, a majka ju je otjerala od sebe iako ju je lako mogla zadržati. Ona ništa nije zahtijevala. Toliko je željela biti korisna. Nikada se nije tužila na dugačke sate što ih je provodila sama dok je Lydia radila. Bivala je ushićena kad bi se od nje zatražilo da pomogne na nekom zadatku. Za nju su najmukotrpnija istraživanja bila prava pustolovina. Sluškinje su je voljele. Susan isto tako.

Pompea

-100-

Iako je Lydia odavno naučila da se nimalo ne pouzdava u pomoć providnosti, ipak se nije mogla oteti dojmu da joj je samo nebo poslalo na dar tu mladu družbenicu.

Noćas, ako sve prođe u redu, Lydia će joj moći zauzvrat dati malen, ali dragocjen dar.

To je najhitnije, podsjetila je samu sebe.

Ustala je, i dalje nasmiješena, te razbarušila Tamsininu kosu.

"Jedva ste išta pojeli", rekla je djevojka. "Ipak, barem vam se vratila vedrina. Voljela bih kad bi bilo tako lako oraspoložiti Susan."

Lydia je sa zakašnjenjem primijetila da u blagovaonici nedostaje pseće prenemaganje na posljednjem stupnju skapavanja od gladi.

"Dignula je nos za vrijeme doručka", rekla je Tamsin. "Odvukla me je do Trga Soho, zatim me je dovukla doma nakon tri minute. Nije se htjela prošetati. Izišla je u vrt i legla naslonivši glavu na prednje šape i pravila se da me ne vidi kad sam je pokušavala navesti na igru s loptom. Nije htjela ni trčati za štapovima. Upravo sam tražila patku koju stalno navlači kad ste vi sišli."

Susan je imala nekoliko igračaka. Najdraža joj je bila izgrižena drvena patka na izlizanoj uzici.

Ali kad je potištena, kao što se sada činilo da jest, patka je ne može razveseliti, znala je Lydia.

"Ili je pojela nešto što joj ne odgovara — odlutala pekinezera, primjerice — ili je potištena", rekla je Lydia. "Izići ću i pogledati što je s njom."

Napustila je blagovaonicu i krenula iza kuće. Prije nego što je mogla napraviti nekoliko koraka, čula je kako šape tutnje uz kuhinjske stepenice.

Vrata za poslugu širom su se otvorila i kroz njih je izletjela Susan. U slijepoj jurnjavi hodnikom udarila je u Lydiju i zamalo je oborila.

Začulo se kucanje i Bess je pohitala iz dnevne sobe da otvori vrata.

Lydia je povratila ravnotežu i pojurila za uzbuđenim psom. "Susan, k nozi", naredila je. Nije bilo koristi.

Mastif je progrmio dalje, odgurnuvši sluškinju u stranu. Bess je posrnula i uhvatila se za kvaku na vratima. Vrata su se otvorila, Susan je kroz njih skočila i nasrnula na čovjeka koji je stajao na kućnom pragu. Lydia ga je vidjela kako je zateturao natrag pod mastifovom težinom prije nego što je nogom udarila u nešto na podu.

Posrnula je naprijed i vidjela kako se drvena patka otkotrljala k zidu dok je padala ravno na nos. Časak prije udara o pod nešto ju je zgrabilo i privinulo na širok i čvrst prsni koš.

"Kuga vas odnijela, zar vi nikada ne gledate kamo idete?" ukorio ju je predobro poznat glas iznad glave gdje joj se sve zavrtjelo.


-101-

Lydia je pogledala gore... u nasmijane zelene oči vojvode od Ainswooda.

Četvrt sata poslije toga Lydia je bila u radnoj sobi i promatrala kako njegova milost pregledava knjige i pokućstvo kao da je staretinarov čovjek koji je došao procijeniti imovinu što ide na dražbu zbog dugova. U međuvremenu su Trent — on je bio onaj kojega je Susan pokušala i nije uspjela svaliti — Tamsin i Susan bili pošli na Trg Soho jer im je Ainswood rekao da se malo prošeću.

"Ah, Život u Londonu, napisao je gospodin Pierce Egan", rekao je vojvoda uzimajući knjigu s police. "Jedna od mojih najdražih knjiga. Jeste li odavde doznali kako je prolazilo suđenje plemićima na vrhovnom sudu?"

"Ja čekam da doznam zašto ste nahrupili u moju kuću", rekla je ona ledeno. "Kazala sam vam da ću po vas doći večeras u devet. Zar želite da cijeli svijet zna da smo znanci?"

"Svijet je to otkrio prije mjesec dana u Vinegar Yardu. Svijet je bio svjedokom našega upoznavanja." Nije podignuo pogleda s knjige. "Zbilja morate dobiti Cruikshanka da ilustrira vaše tekstove. Purvis previše oponaša Hogartha. Nedostaje vam Cruikshankov prepredeniji potez."

"Želim znati što znači vaš ulazak ovamo kao da ste vlasnik kuće - i zašto ste sa sobom doveli Trenta."

"Bio mi je potreban da ukloni gospođicu Price s puta", rekao je okrećući list. "Čini mi se da je to očevidno. On će je zadržavati pokušavajući segnuti do dna tajne o Charlesu Broj Dva, što njoj ne će dopustiti da mozga o mojem neočekivanom dolasku."

"Mogli ste to postići i ne dolazeći ovamo", rekla je Lydia.

Zaklopio je knjigu i vratio je na policu. Zatim se zagledao u Lydiju, odmjeravajući je polagano od glave do pete. Lydia je osjećala vrele trnce na zatiljku koji su joj se spuštali niz vrat i širili po leđima. Njezin je pogledao pao na njegove ruke. Čežnja koju je u njoj pobudio prošle noći opet se po njoj razlijevala u valovima, i morala je ustuknuti i zabaviti svoje ruke uređivanjem radnoga stola da ne bi posegnula za njim.

Bilo joj je žao što nije iskusila zaluđenost srednjoškolke dok je bila curica. Tada bi bila upoznata s osjećajima i krotila ih kao što je krotila mnoge druge porive.

"Zatražio sam od Trenta da večeras odvede gospođicu Price u kazalište", rekao je on.

To je Lydiju prodrmalo i vratilo k poslu.

Trent. Tamsin. U kazalište. Zajedno. Prisilila se da razmisli. Mora imati na to primjedbu.

"Jaynes ne će biti na raspolaganju da ga opelješi na biljaru", nastavio je Ainswood odvlačeći njezinu pozornost. "A ja ne mogu

ostaviti Trema da se bavi sam sa sobom. Razmatrao sam mogućnost da ga uvučemo u našu urotu..."

"U našu..." Lydia se pokušala ubaciti u razgovor.

Pompea

-102-

"... ali od pomisli da bismo imali Trentovu jedinstvenu vrstu pomoći — kao što su posrtanje, razbijanje stvari, otvaranje vrata, te noževi i metci — digla mi se kosa na glavi."

"Ako stvara toliko problema, zašto ste ga dovraga usvojili?" upitala je Lydia dok je pokušavala osloboditi duh apsurdnih Ainswoodovih slika i vratiti ga na pravi put.

"On me zabavlja."

Ainswood se pomaknuo do kamina. Radna je soba bila malena, nije imao velikih razmaka za koračanje. Ipak je mogao s lakoćom izložiti atletsku dražest s kojom se gibao i eleganciju s kojom je odjeća pristajala uz njegovu mišićavu gradu.

Da je samo lijep, ona bi ga mogla suzdržano promatrati, uvjeravala je Lydia samu sebe. Puki razmjeri i snaga njegove tjelesne građe tako su joj... prikivali pogled. Bila je porazno svjesna koliko je uistinu snažan, i kako neusiljeno vlada svojom snagom. Prošle ju je noći nosio u naručju bez ikakva napora, zbog njega se osjećala kao curica.

Nikada se prije nije tako osjećala, čak ni kad je uistinu bila curica.

Sada se zbog njega osjećala jednako glupom, kao pijano derište. Nadala se da ne izgleda kako se blesavo osjećala. Odvratila je pogled i spustila ga na svoje ruke.

"Ne treba vam biti nelagodno", dubok glas je vratio njezinu pozornost na njega.

Ainswood je naslonio lakat na okvir kamina a bradu na dlan i zurio u nju. "Kazao sam mu da ste me zamolili da vam pomognem riješiti zadatak veoma povjerljive naravi", nastavio je. "Zamolio sam ga da odvede gospođicu u kazalište, da bi se raspršile sumnje. On nije pitao čije je sumnje trebalo raspršiti niti je istraživao zašto bi ih odlazak u kazalište raspršio." Dva demona blizanca plesala su u zelenim očima. "Ali na koncu konca, čovjek koji zamišlja da djevojka može nabrušenom žlicom prokopati put iz kamenite tamnice lako može zamisliti bilo što. Tako sam ga prepustio njegovoj mašti."

"Žlicom?" rekla je ona bezbojno. "Iz tamnice?"

"Miranda, iz Ruže iz Tebe", rekao je on. "Trent vjeruje da će tako pobjeći."

Lydia je naglo izišla iz svoje magle. Miranda. Do sto vrbova. Brzo je pregledala stol. Ali ne, nije ostavila rukopis na njemu. Ili ako ga je ostavila, Tamsin ga je sigurno zaključala. Dopuštala joj je da ude u tajnu kao čin povjerenja — imajući tako oštroumnu i intuitivnu djevojku u kući, to je bilo jednostavnije od svake izlike.

Tamsin je također spremila Godišnje matice i Debrettovo Visoko plemstvo. Ali Lydijine bilješke i započeto obiteljsko stablo Malloryjevih ležali su točno na sredini stola. Nehajno ih je gurnula ispod primjerka novina Edinburgh Review.

"Ne ćete me probosti svojim perom, zar ne?" upitao je Ainswood. "Nisam nikomu odao našu lovinu. Znao sam da ste svoju družbenicu noćas htjeli iznenaditi. Zaključujem da ste već krivotvorili zadatak."

"Naravno." Lydia se pomaknula, naslonila se na stol i napola sjela na Edinburgh


-103-

Review. "Pretpostavlja se da istražujem prljavštine jednoga književnog rivala. Nema nikakvih izgleda da bi oni objavili usporednu priču. Ona im nikada ne bi odala čime se bavim."

"Pa čemu onda vaša suzdržanost?" Odmaknuo se od kamina i napravio krug oko stola.

Lydia je ostala gdje je bila. "Pretpostavljam da vam nije pala na pamet mogućnost da ona odbije Trentov poziv", rekla je.

"Čuo sam da su jučer imali zanimljiv susret." Ainswood se zaustavio na koračaj od nje. "Čini se da je prilično dugo vremena podnosila Trentovo brbljanje." Priklonio je glavu i nižim tonom dodao: "Možda joj se sviđa."

Osjetila je njegov dah na licu. Gotovo je mogla osjetiti njegovu težinu na sebi i stezanje njegovih snažnih ruku.

Ali to nije bilo dovoljno. Dlan ju je svrbio da podigne ruku i zgrabi ga za uškrobljenu maramu oko vrata i privuče njegovo lice dolje k svojemu. "U to sumnjam", rekla je. "Ona..." Lydia se izgubila, prekasno shvaćajući da je njegova marama zbilja šuštavo uškrobljena i da, osim toga, pristala odjeća na njemu nije nimalo naborana, zgužvana, poderana ili uprljana.

"Za Boga miloga, Ainswood", uskliknula je blago. " Što vam se dogodilo?" Njezin zapanjen pogled premjestio se polako na njegovu glavu. "Vaša je kosa počešljana." Njezina se pažnja spustila niže. "Niste spavali u odjeći."

Slegnuo je moćnim ramenima. "Mislio sam da raspravljamo o gospođici Price i Trentu, a ne o onome što nosim u krevetu."

Lydia se nije dala odvratiti od svoje teme. "Zaključujem da ste prihvatili moju sugestiju i objesili sobara te našli odgovornu zamjenu."

"Nisam ga objesio." Nagnuo se bliže i Lydia je udahnula neodoljiv miris sapuna i kolonjske vode... "Rekao sam mu..."

"To je tako ugodan miris", rekla je ona zabacivši glavu natrag. "Što je to?"

"Rekao sam mu", nastavio je Ainswood ukočeno, "da niste odobrili moj način odijevanja." Njegove su se velike ruke oslonile o stol njoj s obiju strana. "Rekao sam mu da je moj život otada postao tegoban, ustajao i nekoristan." ,

Ona je sklopila oči i omirisala. "Kao šumski bor... negdje daleko... najtananiji trag nošen vjetrom."

Otvorila je oči. Njegova su usta bila tek palac daleko od njezinih.

On se trgnuo natrag, povukao se izvan dohvata i otresao nešto s rukava. "Reći ću mu da ste se ushitili i pali u pjesnički zanos. Reći ću mu da ste postali krajnje neuporabljivi za inteligentnu raspravu. Ipak, još niste osporili način kako sam se pobrinuo za Trenta i vašu družbenicu — što bi trebalo zabilježiti kao čudo svoje vrste. Do večeras, dakle."

Okrenuo se i pošao prema vratima.

Pompea

-104-

"To je sve?" upitala je ona. "To je sve zbog čega ste došli — da mi kažete o svojim namjerama s Trentom?"

"Da." Nije se osvrnuo, nije zastao, nego je krupnim koracima izišao i zalupio vratima iza sebe.

Grenvilleova je vrlo razborito nabila gustu zlaćanu kosu ispod otrcane kape. Hlače su također trebale biti razumno odabrane. Kao što je rekla Vereu, svukla se za akciju — na njoj je bila tamna muška košulja zataknuta za pojas hlača i preko toga kratak kaput — bez sukanja i ovješenih skotova koji bi mogli za nešto zapeti.

I tako, budući da joj je kaput sezao samo do struka, i budući da je izlizana tkanina hlača na stražnjici bila napeta, Vereova su se donja područja također počinjala micati za akciju.

Za akciju pogrješne vrste.

Drži na umu posao, zapovjedio je sebi kad je njezino lijevo stopalo napustilo njegove isprepletene prste i ona se u skoku našla na privatnom posjedu.

Bili su u stražnjem dvorištu Coraline kuće.

Vere je namjestio crni rubac koji mu je prekrio lice — prorezan, kao i njezin, da može vidjeti i disati — pa se popeo za njom. S krova poljskoga zahoda pružao se lagan pristup podboju Coralina stražnjeg prozora. Prozor je bio samo zatvoren, nije bio zasunjen, pa Vere nije imao teškoća da ga otvori džepnim nožićem.

Coralie je odavno bila otišla, i nekoliko trenutaka poslije Vere je provjerio što je s ostalim ukućanima. Dvoje se slugu svađalo u prizemlju, sudeći prema zvukovima koji su dopirali odozdo. Ipak je još jedanput provjerio ima li znakova da se tko nalazi na katu prije nego što će ući. Grenvilleova ga je pratila u stopu, prebacivši dugačke noge preko prozorskoga praga.

"Garderoba s prozorom", promrmljala je jedva čujno. "Neupotrijebljena, očito."

To ga nije iznenadilo. Coralie se tek nedavno preselila u Ulicu Francis. Radna soba Grenvilleove također je preuređena garderoba s prozorom, podsjetio se. Njezina nabijena prostorija u pozadini kuće imala je malen prozor radi danjega svjetla i patuljasti kamin. S radnim stolom i stolcem i knjigama od zida do zida bila je otvoren poziv požaru.

Njega nije zabrinjavala vatra u vrijeme posjeta. U pitanju je bio način kako ga je gledala. Treptanje od zapanjenosti trebalo je biti komično — iako su njegove počešljane vlasi i čista nezgužvana odjeća tvorile jedno od svjetskih čudesa — ali bio je previše srdit da bi se smijao. Osjećao se vruće i neudobno, kao dječak u nedjeljnom odijelu koji pokušava ostaviti dojam na predmet svoje djetinje ljubavi.

Ali to nije bilo najgore. Otkrio je malo poslije da par ledenoplavih očiju može prenositi toplinu i podizati muškarčevu temperaturu do pogibeljne točke. Morao je tada pohitati iz sobe prije nego što izgubi nadzor nad sobom.


-105-

u žurbi je propustio izvijestiti je o drugim promjenama u planovima. Ona će mu bez sumnje podvaliti neki od svojih trulih trikova, da mu se oduži što se u osam i pol sati prokrao kroz ulaz za poslugu i natjerao je da se popne u kočiju koju je unajmio.

Ona je htjela uzeti fijaker. On je bezličniji, rekla je. Očito ga je smatrala dovoljno glupim da dođe u jednom od vlastitih vozila — s vojvodskom krunom na vratima koja vrišti njegov identitet.

Ona uistinu vjeruje da je njegov mozak zaostao u razvoju, pomislio je Vere dok je napipavao put kroz sićušnu pokrajnju sobu.

Kao da je njezin mozak nepogrješiv.

Njoj nije sinulo da je Coralina kuća samo nekoliko ulica dalje od Trga Soho, pa je zbog toga bilo logično da Vere, koji je dolazio iz mnogo veće udaljenosti, uzgred pobere ortaka u zločinu, umjesto da ona skreće daleko s puta i vraća se zatim po svojem tragu.

To ne znači da bi bilo imalo koristi da joj je rekao. Bio je siguran da je slušala svaku dvadesetu riječ od onoga što joj je kazao u radnoj sobi. Bila je previše zauzeta zurenjem u njega, motreći svaku kretnju koju je napravio, kao da ga je imala pod mikroskopom.

U svojem uzalud potrošenom životu on je nebrojene žene svukao očima. Nije previše pozornosti polagao na to hoće li mu uzvratiti naklonost. Danas je bio ustreptalo svjestan plavoga pogleda koji je kanda prodirao kroz slojeve besprijekorno skrojenih odjevnih predmeta kao da su bili prozirni.

Naravno, njegov je ud bio počeo bubriti u toj igri, a onda je ona poprimila onaj zamagljeni, sanjivi izgled i počela recitirati poeziju i... no, kao što biste očekivali, njegov je mozak zatvorio dućan i prepustio razmišljanje rasplodnom organu.

Bilo je čudo što je nije tada i ondje bacio na stol i oslobodio je djevičanstva, umovao je srdito dok su mu se prsti spuštali na kvaku na vratima. Opet je osluhnuo. Nije bilo znakova života. Oprezno je odškrinuo vrata.

Malena svjetiljka slabašno je obasjavala sobu, bacajući nejasne sjene. "Ložnica", rekao je ispod glasa.

"Vi preuzmite lijevu stranu, ja ću preuzeti desnu", šapnula je ona.

Kliznuo je u sobu i bešumno stigao do suprotnih vrata. Ona ga je slijedila u stopu. Počevši od vrata, počeli su tražiti nakit u preuzetim područjima.

Ložnica je bila sva u neredu: posvuda su bile razbacane haljine, donje rublje, obuća.

U duhu je Vere vidio sličan prizor, ali u vlastitoj ložnici, i u njegovoj mašti to je bila razbacana aždajina oprema: pohotan niz odbačene crne odjeće koji završava u ispremiješanoj hrpi sastavljenoj od košulje, steznika i čarapa, pokraj postelje. Na postelji je ležalo bujno prostranstvo žene, zadimljeno vrele, i...

Bože mili!

Ainswood je bacio pogled na Grenvilleovu. U jednom smrtonosnom trenutku uplašio

Pompea

-106-

se da je kazao ono što je požudno mislio. Ali nije. Njezino maskirano lice nije se okrenulo prema njemu. Bila je na koljenima i zurila u otvorenu kutiju za šešire.

Ispustio je podsuknju koju je upravo izvukao ispod stolčića za noge, prešao sobu i kleknuo pokraj nje.

Pri treperavoj svjetlosti iz kutije su mu namigivali prsteni, narukvice, naušnice, pečatnjaci, lančići i broševi. Beznadna zbrka izgledala je kao svrakino gnijezdo s komadima nakita koji su bili zamršeno isprepleteni. Ipak taj nered nije nagnao Grenvilleovu da ispusti usklik bez daha.

Podignula je predmet s vrha svjetlucave hrpe. Bila je to srebrena pribadača. Glava joj je bila umjetnički izrezbarena prikazujući dva tijela spojena na čin koji su izrazito zabranjivali i crkva i država.

Oteo joj je pribadaču. "Nemojte se nad tim snebivati", šapnuo je. "Jesu li tu stvari gospođice Priče?"

"Da, skupa sa svakim komadom nakita u zapadnoj hemisferi. Njihovo odjeljivanje bit će jednako raspetljavanju gordijskoga čvora. Provukla je lančiće i narukvice kroz prstenje, sve je spojeno ili zapetljano sa svim ostalim."

Otpuzala je dalje, razgrnula hrpu odjeće i izvukla jednu košulju. Vratila se, položila je na pod i na nju iskrenula sadržaj kutije za šešire. Zatim je prikupila krajeve košulje i oblikovala smotak.

"Nađite mi podvezicu", rekla je.

"Jeste li poludjeli? Ne možemo uzeti sve. Rekli ste..."

"Nemamo izbora. Možemo ostati ovdje cijelu noć pokušavajući otpetljari komade koje želimo. Nađite mi... Nije važno. Tu je jedna."

Zgrabila je odbačenu podvezicu i njome zavezala smotak.

Vere je dao oduška osjećajima zabivši opscenu pribadaču u ženski šeširić pokraj sebe.

Ona je krenula ustati, onda se sledila.

I Vere je u istom trenutku čuo zvukove: približavali su se neki koraci i glasovi... i to brzo. Sunuo je na nju, privukao je na pod i potisnuo ispod postelje. Bacio je hrpu haljina i podsukanja na kutiju za šešire i gurnuo je u kut, zatim i sam kliznuo pod postelju, u istom času kad su se otvorila vrata.


-107-

DevetDevetDevetDevet

Činilo se da to traje satima: madrac je gore žestoko poskakivao, Francuskinja je naizmjenice plakala od boli i molila partnera da nastavi, dok se on naizmjenice smijao i prijetio joj nejasno poznatim glasom koji kao da je klizio po Lydijinoj koži i ulazio u njezin želudac ostavljajući za sobom studen i laganu mučninu.

Nije se mogla zaustaviti dok se sve više približavala Ainswoodu. Rado bi se bila zavukla ispod njegova krupnog tijela da je mogla, ali nizak prostor sprječavao ju je da ne izvede taj neobjašnjiv čin kuka vištva. Čak i ležeći na trbuhu ona je povremeno osjećala kako joj se madrac spušta na glavu. Molila se da se krevet ne prolomi. Molila se da nijedno od ljubavnika ne ispadne iz gnijezda i ne pogleda slučajno ispod kreveta.

Nije se nalazila u najzgodnijem položaju da se izbori za izlazak i ne bi se mogla naročito djelotvorno boriti zadržavajući čvrst stisak na dragocjenom smotku.

Vrag ih odnio, zar nikada ne će prestati ?

Napokon, poslije dvije minute koje su izgledale kao dva desetljeća, hrvanje je jenjalo.

Idite, šutke je zapovjedila Lydia. Zabavili ste se. Sada odlazite.

Ali ne, sad su morali razmjenjivati šaputanje na jastuku.

"Ljupka predstava, Annette", rekao je muškarac. "Ali možeš kazati svojoj gospodarici da jedna susretljiva drolja nije dovoljna da me zadovolji."

Madrac se pokrenuo i par muških nogu u čarapama spustio se na pod, nekoliko centimetara od Lydijine glave. Oćutjela je kako Ainswoodova ruka klizi preko njezinih leđa i čvrsto je pritišće uz pod.

Razumjela je njegovu nijemu poruku: Budi mirna.

Ostala je mirna, iako joj se činilo da joj se svaki mišić u tijelu trza. S njezina povoljna položaja bilo joj je očevidno da taj čovjek obavlja istraživanje slično njezinu. Prigušila je uzdah kad je otkrio kutiju za šešire koju je ona ispraznila.

Ali on ju je odbacio u stranu i zgrabio šeširić. "Evo moje srebrne pribadače", rekao je. "Dakle, znaš li ti kako ona izgleda? Ona izgleda kao vrijeđanje nakon ozljede. Pošto je zadržala ono što je znala da je moje, i lagala kad sam je upitao jesam li je ovdje ostavio, bila je toliko bezobrazna da je tu stvar javno istaknula — ukrasivši svoj šeširić, ništa manje."

"Nisam to znala", stigao je djevojčin glas pun nelagode. "Nikada je prije nisam vidjela, uvjeravam vas, monsieur."

Noge u čarapama vratile su se krevetu, zatim iščeznule kad se on popeo i madrac utonuo pod njegovom težinom. Djevojka je ispustila krik.

Pompea

-108-

"Sviđa li ti se ovo, Annette?" upitao je muškarac, a glas mu je bio obojen prizvukom zabavljanja. "Bi li voljela biti moj jastučić za igle na sat-dva? Mogu zamisliti mnogo zanimljivih mjesta za..."

"Molim vas, gospodine. Nisam to bila ja. Nisam je ja uzela. Zašto mene kažnjavate?"

"Zato što sam veoma ljut, Annette. Tvoja je gospodarica ukrala moju malu pribadaču — jedinstvenu među iglama, i stajala me je čitavo bogatstvo. I ukrala je — ili otjerala — malu cvjećaricu koja mi je bila prirasla k srcu. Bila je mali lijepi bogalj, i sama na svijetu. Nisam je prošle noći našao na njezinu uobičajenom mjestu u Covent Gardenu, ali Coralie je bila ondje, sva se pretvorila u smiješak. Ni večeras djevojka nije bila ondje." Madrac se žestoko trznuo i djevojka je kriknula.

Lydia je osjećala Ainswoodovo napeto tijelo pokraj sebe. I ona je bila napeta, goreći od želje da iskoči i izudara pokvarenjaka iznad njih. Ali djevojka se počela smijuckati i Lydia se podsjetila kakve je vrste djevojka Annette: tek malo zaostajući iza madam Brees po nemilosrdnosti i surovosti, ona je obično pomagala Josiahu i Billu u kroćenju novih djevojaka.

Lydia je našla Ainswoodovu ruku i stisnula je svojom rukom, istući od njega da ostane miran.

"Ne, ovo nije način da nju kaznim, zar ne?" govorio je muškarac. "Zar je nju briga što ja s tobom činim?"

Još jedanput su se njegove noge spustile na pod. Ovaj put je skupio odjeću koju je onako žurno odbacivao.

"Obuci se", rekao je. "Ili ostani gola, kako ti je drago. Ali krećeš u lov na blago, Annette, i nadam se za tvoje dobro da će lov biti uspješan."

"Ali ja ne znam gdje je završio nakit."

Lydijino se srce pokušavalo popeti u grlo.

Djevojka je znala da nakita nema. Očevidno se njezin partner ili vratio ili neočekivano stigao, prekinuvši je u pretraživanju Coraliene ložnice. Ono dvoje slugu što su ih čuli kako se svađaju u prizemlju morali su biti Annette i taj opaki čovjek.

Čovjek se nasmijao. "Kakva je meni korist od ovoga štakorskoga gnijezda? Trebali bi mi čitavi tjedni da sve raspetljam, a radi čega? Vrlo malo predmeta od ikakve vrijednosti, pomiješano s čudesima nevrijednih tričarija. Coralie nema ukusa, ne zna procijeniti, samo je pohlepna. Ne, mali moj jastučiću za igle. Ja želim srebro, zlato i novčanice. Kovčežić. Znam kako izgleda, ali nisam raspoložen da za njim tragam."

"Monsieur, molim vas. Ona samo meni povjerava gdje je kovčežić. Ako nestane, mene će okriviti, a ona..."

"Kaži joj da sam te na to prislio. Želim da joj to kažeš. Želim da ona to zna. Gdje je?"

Nakon kratke stanke Annette je mrzovoljno odgovorila: "U podrumu."

Njezin se dragan pomaknuo prema vratima. "Čekat ću straga dok ga ne doneseš.


-109-

Učini to brzo."

Madrac se podignuo kad je djevojka iskočila iz kreveta. Mrmljajući na francuskom pretiho da bi je Lydia razumjela, Annette je pokupila odjeću i pohitala za njim.

Vrata su se jedva bila zatvorila iza Annette, i Lydia je jedva bila počela opet normalno disati, kad ju je Ainswood gurnuo. "Izlazite", šapnuo je.

Lydia se poslušno iskobeljala ispod kreveta, a ruka na njezinoj pozadini pospješila joj je izlazak. Nije čekao da se sama uspravi s poda nego ju je potegnuo i gurnuo prema vratima garderobe s prozorom.

Morali su čekati pokraj prozora dok je neki sluga dolazio u zahod. Trenutak poslije njegova odlaska Lydia se spuštala niz krov dozidane građevine. Ainswood je u isto vrijeme stigao na do i uhvatio je za ramena. "Stojte ovdje", promrmljao joj je na uho. "Moram nešto učiniti. Ne će dugo potrajati."

Lydia je pokušala učiniti što joj je kazano, ali nakon nekoliko napetih minuta svladala ju je znatiželja. Oprezno se pomicala duž zida vrtnog zahoda i provirila iza ugla.

Vidjela je kako se Ainswoodova krupna figura naslanja na kućni zid blizu stubišta koje vodi u podrum. Dok je promatrala, neki se čovjek popeo noseći malen kovčeg. Zastao je kad je spazio maskirana besposličara, zatim počeo silaziti, ali Ainswood se vrlo brzo pokrenuo.

Dok je zaprepaštena Lydia gledala, vojvoda je izvukao čovjeka navrh stubišta i njime tresnuo o zid. Kovčežić je zakloparao po tlu u istom času kad se Ainswoodova pesnica zabila u trbuh lovine. Čovjek se presavio. Velika je pesnica ponovno tresnula — ovaj put u lice — i on se srušio na zemlju.

"Govnaru jedan crvljivi", rekao je Ainswood dubokim grubim glasom koji je Lydia jedva prepoznala. Okrenuvši se od obeznanjene žrtve, vojvoda je razvezao masku. Odbacio ju je dolazeći krupnim koracima prema njoj.

Ona je bez riječi skinula svoju masku.

Uhvatio ju je ispod ruke i izveo iz uska dvorišta u Ulicu Francis.

Lydiji se nije povratio glas sve dok nisu stigli do Tottenham Court Roada. "Zbog čega je, dovraga, to bilo?" upitala je bez daha.

"Čuli ste ga", rekao je on istim onim opasnim dubokim tonovima. "Cvjećarica. On je bio onaj koji ju je htio namamiti — a sada se možete domisliti što bi joj učinio."

Lydia se zaustavila i pogledala u njegove ruke, zatim u tvrdo srdito lice.

"Oh, Ainswood", tiho je uskliknula. Podignula je ruke i uhvatila ga za ramena. Htjela ga je prodrmati, jer je bio takav varalica — prošle se noći pravio da je toj djevojci dao novac samo da je ukloni s puta.

Lydia ga je ipak počela tresti. Ali tada je rukama obgrlila ona masivna ramena i zagrlila ga umjesto toga. "Hvala vam. To sam ja željela učiniti — raspaliti ga." A mogla

Pompea

-110-

bih te zbog toga i poljubiti, pomislila je naginjući glavu natrag da se opet zagleda u njegove namrgođene crte lica.

Ali pomisao nije bila dovoljna. Poljubila ga je. Ipak još nije bila posvema izgubljena za rasuđivanje.

Mislila mu je dati kratak poljubac, trenutačan pozdrav njegovu viteštvu. Njezine će usne lagano dodirnuti njegov obraz, prijateljska gesta za dobro obavljen posao.

Ali on je okrenuo glavu i zadržao poljubac na svojim usnama, a kad je rukama stegnuo njezino tijelo, shvatila ja kakva je varalica ona bila kad se pravila da želi nešto manje od toga.

Usta koja su gnječila njezina usta nisu bila nježna i poticajna kao prošle noći, nego srdita i uporna.

Trebala se otrgnuti, ali nije znala kako bi se oduprla onomu što je tako grdno željela, kao što je grdno bilo predati se. Savila je ruke oko njegova vrata i pohlepno počela upijati divlju toplinu i srdžbu. Poput kakve pogubne tekućine to se razlijevalo po njezinim žilama budeći unutarnjeg demona da se mahnito obraduje.

Nije se trebala osjećati tako sretnom, jer nije ona pobijedila nego je bila pobijeđena. Ali bilo joj je drago, grozničavo drago, što su je željezni obruči njegovih ruku zgromile, oblikujući je prema sebi kao da će je utisnuti u svoju kožu. To je bilo ono što je željela biti: dio njega, kao da mu nedostaje jedan komad a ona jedina pristaje na to mjesto.

Njegova su usta žudjela više, i ona mu se otvorila zadrhtavši od užitka s natruhama krivnje kad se njegov jezik spleo s njezinim u grješnoj prisnosti. Njegove su se krupne ruke micale po njoj, smiono, kao da njezino tijelo pripada njemu, kao da to uopće ne dolazi u pitanje. I u tom trenutku njoj se činilo da je to neprijeporna činjenica.

Dopustila je svojim rukama da se spuštaju i skliznu pod rub njegova prsluka na košulju, i opet je zadrhtala kad su se snažni mišići zategnuli pod njezinim dodirom. Tada je razumjela da i ona ima moć nad njim. Tražila je dok nije našla mjesto gdje nije mogao pred njom sakriti tu istinu, gdje je mogla pod dlanom oćutjeti mahnito lupanje njegova srca.

Osjećala je kako trepti pod njezinim dodirom, kao i ona pod njegovim, čula je kako ispušta duboke gladne zvukove dok joj je snažno stezao guzove i pritiskivao zdjelicu na svoje nabrekle prepone.

Ovaj put nije imala slojeve podsukanja da je zaštite od pritiska, pa je zbog njegove veličine i topline refleksno ustuknula. To je bio tek trenutak zapanjene reakcije, ali on je morao osjetiti suzdržanost jer je prekinuo dodir.

Zabacio je glavu natrag, zgrabio je za mišice i rekao promuklo: "Dovraga, Grenvilleova, ovo je javni prečac." Ispustio ju je, odmaknuo se u stranu i podignuo smotak koji joj je bio ispao a da toga nije bila svjesna. Zatim ju je slobodnom rukom čvrsto uhvatio za lakat i krenuo niz ulicu prema kočiji koja ih je čekala.

Annette nije bila sasvim zatvorila podrumska vrata kad je čula žurne korake koji nisu


-111-

odlazili nego su se vraćali. Nije pogledala, samo je slušala. Čula je udar o zid i kotrljanje i stenjanje.

Annette je nekada hodala ulicama nekih od najnepoželjnijih pariških četvrti. Nije mogla pogriješiti u procjeni zvukova napadaja u mraku. Zavela je toliko pijanaca u zamku tijekom svoje profućkane mladosti.

Čula je srdit engleski glas i znala je da to nije glas njezina odvratnog mušterije. Čekala je, osluškivala, sve dok joj koraci na odlasku nisu kazali da je njihov uzročnik izišao iz uskoga dvorišta.

Zatim se izvukla iz podruma i oprezno uzišla uza stubište. Prostor je bio malo širi od uličice, neosvijetljen, samo ga je obasjavalo slabašno svjetlo što je padalo s nekoliko prozora iznad njega. Ipak je u polumraku mogla razabrati čije tijelo leži na zemlji.

Približila se. Na njezino razočaranje svinja je još disala. Osvrnula se za nekim predmetom kojim bi ga dokrajčila, ali nije bilo zadovoljavajućeg oružja na dohvat ruke, čak ni slučajne cigle. Susjedstvo je previše uredno i dostojanstveno, pomislila je nemoćno. Onda joj je pogled pao na kovčežić. Pošla je prema njemu. Čovjek je zastenjao i pomaknuo se. Annette ga je udarila nogom u glavu, pokupila kovčežić i pobjegla.

Nekako u to vrijeme Vere je promatrao kako se Grenvilleova penje u njegovu kočiju i poželio da ga netko tresne po glavi.

Okosio se na Jaynesa koji je sjedio na kočijaševu sjedalu s lopovskim smiješkom čovjeka koji sve zna.

Podlac je vidio.

Mogao je tako vidjeti svatko tko je prošao Tottenham Court Roadom. Ali za razliku od Jaynesa, drugi ne bi znali da je bila ženskog roda ona osoba oko koje se Vere bio ovio kao udav, pokušavajući je istodobno zgnječiti i proždrijeti.

Gurnuo joj je smotak u ruke, zatim uskočio u kočiju i spustio se na sjedalo.

Kočija se naglo pokrenula i toliko iznenadno da se Grenvilleva trgnula i udarila u njega. Brzo se ispravila i to je u njemu, zbog nekog razloga, izazvalo bijes.

"Prilično kasno ste se sjetili glumiti doličnost", odbrusio je. "Blebetuše bi se mogle gostiti idućih dvanaest mjeseci od samo jednog ulomka priče. Ako nas je itko vidio, cijeli će London sutra do podne brujiti da su vojvodi od Ainswooda dragi dečki."

"Vi ste se prilično kasno sjetili brinuti zbog sablazni", rekla je ona hladno. "Već godinama priređujete blebetušama gozbe bez kraja i konca. Noćas ste iznenada odlučili postati osjetljivi na javno mnijenje." Prostrijelila ga je ledenom solikom plavoga pogleda.

Nije mu trebalo boljega svjetla da spozna kako je pogled plav ni toplomjera da provjeri temperaturu. "Ne probadajte me svojim smrtonosnim pogledima", protisnuo je. "Vi ste sve započeli."

Pompea

-112-

"Nisam čula da vrištite upomoć", rekla je uvrjedljivo. "Nisam zapazila da ste se upustili i u kakvu borbu. Ili bi trebalo da vjerujem kako ste zbog dvaju udaraca što ste ih udijelili onom pervertitu postali preslabi da odbijete moj nasrtaj?"

Nije ni pomišljao na otpor. Da ona nije počela, počeo bi on, što je bilo glupo, jer bi se samo ni za što nadražio. Čak i da se do poniženja pomamio za tom arogantnom ženskom, teško da bi mogao utažiti požudu u javnom prolazu. A u tome ne bi bilo ni zadovoljstva jer je ona novakinja.

Ali on se nije posebice pomamio za njom, rekao je sam sebi. To su učinile okolnosti. Opasnost može čovjeka spolno nadražiti.

Ipak nije bio uzbuđen na svoj uobičajeni način tijekom onih trenutaka ispod kreveta. Bilo mu je zlo i hvatala ga je mučnina dok je slušao onoga crva, zamišljao je svaki užas koji se mogao zbiti: bodež u Vereovim leđima, toljaga po njegovoj glavi, smrt koja napokon dolazi po njega. U istom času Vere nije mogao sebi dopustiti da ode, jer tada nikoga ne bi bilo da nju zaštiti od slinavca i njegove nastrane družice u postelji, a oni bi užasno postupili s njegovom ortakinjom u zločinu. I Vere se molio, gorljivo i očajno se molio: Daj mi da prođem kroz ovo, da je izbavim odavde — samo to, i bit ću dobar, obećavam.

U duhu mu je bljesnula vlastita slika — sklopljenih ruku kao dijete koje preklinje nevidljivu Moć i pokušava se s njom nagoditi. Žurno se otresao te slike i zanemario bolno stezanje u grudima.

"Ja vas ne želim", rekao je.

"Lažljivac", rekla je ona.

"Vi ste tako umišljeni", rekao je i okrenuo od nje glavu. "Vi, gospođice Djevičanska vestalko Grenville, mislite da znate sve. Niste se znali ni poljubiti dok vas nisam ja podučio."

"Ne sjećam se da sam molila poduku", rekla je ona.

"I tako zaključujete da ste neodoljivi."

"Vama — da. Voljela bih znati što bih drugo mogla logično zaključiti iz vašeg ponašanja. I voljela bih znati zbog čega dižete toliku prašinu oko toga."

"Ja ne dižem prašinu — i želim da se prestanete služiti tim nadmoćnim tonom."

"Ja želim da vi prestanete lagati", rekla je ona. "Vrlo loše to radite. Ne vidim zašto ne možete priznati da sam vam privlačna, i zbog toga ste posramljeni — jer vam dosađujem, i jer sam arogantna djevica, i kakvi god drugi 'jer' pomućuju vaše muško dostojanstvo. Bez sumnje vam nije palo na pamet da sam i ja posramljena. Ako ste mi privlačni, to nije kompliment mojem ukusu i prosudbi. Sudbina je na meni iskušala bezbroj izazovnih trikova, ali ovo ih sve nadmašuje."

On se opet okrenuo da je pogleda.

Sjedila je uspravno, potpuno ukočena, zureći ispred sebe, dok su joj ruke bile čvrsto prekrižene na krilu.


-113-

"Idite dovraga, Grenvilleova", rekao je on stišćući šake na svojem krilu. "Nema potrebe da mi sve tako podastirete kao da sam povrijedio vaše osjećaje."

"Kao da biste mogli", rekla je prijezirno. "Kao da bih vam dopustila."

"Onda što?" upitao je. "Što želite da učinim? Da vas odvedem u krevet? Doživjeli ste toliko visoku dob..."

"Dvadeset osam", rekla je ukočivši čeljust. "Nisam stara baba."

"Uspjeli ste cijelo to vrijeme sačuvati svoju krjepost", nastavio je on podižući glas. "Ne ćete me nagnati da budem odgovoran. Ne ćete me nagnati da vjerujem kako sam vam iskvario moral."

"Nimalo mi nije stalo do toga što vi vjerujete."

"Znali ste što sam ja kad ste me sreli! Čak vas je i bludna prijateljica upozorila na mene! Rekla vam je da pobjegnete iz Londona, je li tako?"

"London je prostrano mjesto. Nije bilo razloga da se naše staze ukrštavaju, bez prestanka." Uputila mu je pogled iskosa. "Nije bilo razloga da se pojavite u Plavoj sovi za koju cijeli svijet zna da je okupljalište nakladničkog staleža. Nije bilo razloga da se pojavite kod Jerrimera, ili da me pratite do Helene, ili da se pojavite u Covent Gardenu prošle noći, jedine noći kad sam onamo pošla sama. Trebam li vjerovati da su sve to bile slučajnosti, da nemate nekoga tko me uhodi ? Recite mi da nemate, da je to više plod moje umišljenosti, da samo maštam kako ste sav taj trud podnijeli radi mene."

U kutu njezinih usta začeo se gotovo nezamjetljiv smiješak. "Onda mi recite nešto drugo, zašto ne biste, Ainswood, jer od toga brašna nema pogače."

"Kuga vas odnijela, Grenvilleova, ne bih to radio da sam znao da ste prokleta vražja djevica!"

Nije mu odmah odgovorila, i činilo se da psovke koje je izgovorio vise u napetom zraku između njih.

Tada je uistinu bio posramljen, jer mu je značenje prodrlo do mozga i vidio je napokon što je učinio. Bio je lažljivac, baš kako je rekla, i tjednima je lagao samom sebi. Bijedne, djetinjaste laži. Ona je prekrasno čudovište i on ju je želio, ali bojao se pomisliti koliko ju je želio. Rijetko je ikada išta žarko poželio, a nikada ženu. Žene su mu služile samo u jednu svrhu, i nijedna mu žena nikada nije bila vrijedna ulaganja truda, kad ih je bilo toliko mnogo, a svaka sljedeća bi mu bila jednako dobra.

Užasno je sumnjao da ovaj put nijedna druga ne bi bila dobra. Ako nije posrijedi takav slučaj, zašto nije našao neku drugu? Nije valjda London odjednom ostao bez kurvi, zar ne ?

Do Trga Soho kratka je bila vožnja, nedovoljno dugačka da bi mogao odlučiti što mu je činiti. Pogled kroz prozor kazao mu je da su već stigli do Ulice Charles.

"Čini se da ste u procijepu jednog od svojih sporadičnih napadaja plemenitosti", reklo je lijepo čudovište.

Pompea

-114-

"Ja nisam plemenit", rekao je on kroza zube. "Nemojte od mene praviti ono što nisam. Pogriješio sam, to je sve, i to nije iznenađenje, jer prilično često griješim. Zamijenio sam lady Dain za uličarku, zar ne? Da ste vi imali nekoga pri ruci kao ona, da mi smjesta tu činjenicu tresne u bradu, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Bio sam spreman otići, čim sam spoznao svoju pogrješku, prošle noći. Vi ste me zovnuli natrag i zatražili pomoć. Da ste malo prije ostali suzdržani, ja bih bio pazio da mi ruke budu uza me. Ali ne možete očekivati..."

Zamuknuo je dok mu se pogled spuštao duž dugačkih i pogubno oblih nogu u hlačama. Zatim je opet lutao uvis preko savršenih obrisa bokova i struka, struka koji su njegove krupne šake mogle lako obujmiti, te na raskošnu bujnost grudi dok ga je kidala žudnja, satirući ponos i životnu nakupinu cinizma.

I tako, kad je podignuo pogled na njezino lijepo arogantno lice, počeo je razumijevati, htio ili ne htio, ono što mu nije prestajalo probadati srce.

"Razumijem", rekla je ona. "Pokazalo se da sam za vas razočaranje. Možda biste zanemarili osobnu odbojnost da sam bila iskusna žena. Ali morali ste podnositi moju ogavnu osobnost i istodobno glumiti podučavatelja — to je bio prevelik zahtjev." Pogledala je kroz prozor. "Vi niste za to odgovorni, kao što ste kazali. Samo stoga što ste nešto započeli, nenamjerno, niste obvezni da to završite. Samo stoga što ste me upoznali sa zanemarenim dijelom moje naobrazbe, ne bih smjela predmnijevati da morate upotpuniti moje školovanje. Predmet uopće nije teško razumljiv. Slučaj nije takav da ne bih mogla naći nekoga drugoga da nastavim učenje."

"Nekoga drugoga? Koga to dođavola... Ali vi niste ozbiljni." Pokušao se nasmijati sjetivši se kako je Helena Martin bila pozvala svoju prijateljicu da iziđe i 'ugodno iznenadi' Sellowbyja, prvaka ogovaranja.

"O ukusima se ne može raspravljati", rekla je ona. "Neki muškarci uživaju u mojem društvu."

"Mislite na ono jato pijanih škrabala u Plavoj sovi", rekao je on. "No, dopustite mi da vam nešto objasnim o muškarcima, gospođice Mesalina Grenville. Oni ne cijene vašu ličnost. Ni vaš intelekt."

"Ulazimo u Ulicu Frith." Okrenula se od svoga prozora. "Ni minutu prebrzo za vas, sigurna sam. Ipak, možete podnijeti moju zahvalnost, nadam se? Bilo mi je iznimno drago što sam vas noćas imala uza se. Onaj me je čovjek jako uznemirio. Bilo je utješno znati da ga se bez problema možete otarasiti. Kao što ste pokazali."

Kočija je stala ispred njezine kuće.

Vere je i dalje zurio u nju, dok je netko drugi trubio u njegovoj glavi kao lovački rog u pomahnitalom bubnjanju srca. "Ne će biti nikoga drugoga", istisnuo je iz sebe nadjačavši unutarnju riku. "To ste rekli samo zato da me..." Nije on ljubomoran, smiješno bi bilo biti ljubomoran na muškarca kojega je samo zamišljao. "Da me nagnate da učinim ono što želite. Kao što ste sa mnom manipulirali prošle noći. Vi se sa mnom rugate, to je sve."


-115-

Otvorila su se vrata kočije. Jaynes je znao biti dovoljno brz, proklet bio, kad mu je to odgovaralo — što se obično događalo kad je Vereu bivalo najmanje zgodno. Ali Jaynes se žurio u velikom strahu da što prije stigne doma, prije nego što ga tko od znanaca vidi u sramotnoj ulozi kočijaša.

"Oprostite, molim vas", rekla je nadasve pristojno. "Nisam se kanila rugati. Biste li ljubazno htjeli izići iz vozila, vaša milosti? Ili biste radije da pužem preko vas?"

Tu je stajao Jaynes i očevidno slušao svaku riječ, jer su mu se obje crne obrve bile uzvinule gotovo do granice vlasišta.

Vere mu je dobacio prijeteći pogled i izišao. Prije nego što je mogao pružiti ruku da joj pomogne, Grenvilleova je spretno doskočila na tlo i bez zaustavljanja pohitala prema svojim vratima.

"Pričekaj", rekao je Vere Jaynesu, zatim se požurio za njom.

"Što mi to kažete?" upitao je Vere dok je ona zastala vadeći ključ iz džepa na prsluku. "Pokvario sam vaš moral, je li, Grenvilleova?" Pomaknuo se da zapriječi vrata. "Jesam li to učinio?"

"Ne budite smiješni", rekla je ona. "Ja nisam lady, nego novinarka, i svatko zna da mi nemamo morala." Nestrpljivo je zamahnula rukom držeći ključ. "Izvolite mi se maknuti s puta, Ainswood. Ja vas ni za što ne okrivljujem. Nema potrebe da se svađamo."

"Vi me ne okrivljujete?" podignuo je glas. "Oh ne, sigurno ne. Ja sam vas samo naveo na put propasti. Nije bilo nikakve štete, ne, uistinu. Samo što ste zabili u svoju praznu glavicu..."

"Stišajte glas", rekla je ona. "Uznemirit ćete psa. Ona ne voli kad stranci na mene viču."

"Vrag odnio i prokletoga psa! Ne možete se drznuti i rugati mi se s nekim drugim..."

"Ja se nisam... Eto, uspjeli ste."

Vere je čuo prigušen tutanj negdje unutar kuće, zatim prepoznatljiv mastifov lavež u kojemu nije bilo prijateljskih prizvuka. Činilo se da glas dopire iz utrobe pakla. Iako su između njih bili zidovi kuće. Vere je mogao osjetiti sitno treperenje u zubima. Prozorska su se stakla zatresla.

"Da, uspio sam." Vere se odmaknuo od vrata i nadglasao buku koju je podigla životinja. "Zakasnila si, Susan. Ja sam započeo, i sada nema povratka. Bolje bi ti bilo da se navikneš na nepoznate muškarce, curo, jer..."

"Vrag vas odnio." Grenvilleova je gurnula ključ u bravu i otvorila vrata. Zatim je njega zgrabila za ruku, uvukla ga unutra i tresnula vratima iza sebe.

Sljedeće što je Vere čuo bila je strahovita buka.

Sve se zbilo u hipu od kojega se ledi krv. Vidio je kako pas, kao crna smrt, skače prema njemu iskešenih koljača i pokušava ga odgurnuti s puta. Ali Lydia se ispriječila

Pompea

-116-

između njih, zaklanjajući svojim tijelom njegovo tijelo.

"Dolje, Susan!" viknula je.

"Dolje, prokleta bila!" riknuo je on životinji u letu.

Vere se mlitavo naslonio na vrata s rukama čvrsto ovijenim oko spasiteljice, čekajući da mu srce opet počne kucati i da mu se raspletu crijeva.

Vidio je kako pas kaska niz hodnik gdje ga je uplašena sluškinja uhvatila za ogrlicu. Dobacivši paru kraj vrata pogled isprike, djevojka je odvela Susan.

Posljednji gospodaričin krik — ili možda Vereov zapovjedni vrisak - očito je prodro u Susanin ubilački mozak, jer je oboje njih raspolagalo svojim udovima.

Vere nije znao kako se pas uspio zaustaviti usred nasrtaja. Nije gledao u njega nego se odmicao, nastojeći se okrenuti da lakše podnese silinu udarca.

Poznavao je mastife. Odrastao je s njima u Longlandsu. Po prirodi nisu bili ni opaki ni razdražljivi. Ako se s njima nije zlo postupalo, bili su, općenito govoreći, uravnotežene ćudi. Moglo im se vjerovati glede djece. Ipak, bili su psi, nisu se dali urazumiti i bili su gluhi na gospodarovu zapovijed kad bi im uzavrela krv.

Njegova je gorgona mogla biti osakaćena... usmrćena.

Bila je zbilja ludost onako postupiti, stajući na put pomahnitalu mastifu.

Da njega zakloni.

Vere je prinio ruku njezinu zatiljku i provukao joj prste kroz kosu. Na pod joj je pala kapa koja se bila nakrivila kad se bacila na njega.

"Vi ćete biti moja smrt, Grenvilleova", prošaptao je promuklo.

Ona je nagnula glavu natrag i plave su joj oči bljesnule.

"Da ste bili mirni, ona vas ne bi pokušala oboriti." Podignula je ruku i snažno je spustila na njegove grudi. "Samo vas je pokušavala uplašiti i otjerati." Malo jače ga je pritisnula. "Vi upadate u moj prostor, Ainswood."

On upada u njezin prostor. Vere je izgubio desetak godina život u užasnom trenutku kad je pas skočio, i bio je siguran da mu je istodobno izbio velik čuperak sijedih vlasi.

Njegove su ruke skliznule do njezinih ramena. Želio ju je prodrman. I počeo je. Ali iz njezinih su očiju vrcale iskre i usta su joj se otvarala da izbace još više sumpora, a on se nagnuo i prilijepio na njih svoja usta da ne bi morao čuti što god to bilo.

I dalje mu je pritiskivala grudi, a druga ga je ruka udarala po donjim rebrima: zadavala mu je polagane, teške, srdite udarce... jedanput, dvaput, triput. Ali dok ga je još udarala njezina su se usta smekša vala po njegovim, i ona mu je uzvratila poljubac u sporom i putenom pokoravanju koje mu je talilo koljena. I mozak mu se talio, skupa sa svim isprikama koje je ondje nagomilao: nevine djevojke stvaraju prevelike probleme; ova je nemoguće arogantna i jogunasta i zamišlja da joj nijedan muškarac nije ravan; ona je intelektualka, najgora ženska vrsta; i tako dalje, i tako dalje.


-117-

On nije bio nikakav svetac. Nikada nije naučio kako se oduprijeti napasti. Sada je imao pun naručaj iskušenja, a nisu ih se kanili odreći ni razum ni volja.

Jezikom je obuhvaćala njegov jezik, svoje zrelo tijelo pripijala je uz njegovo, micala se pritom po sporom bilu u ruci koja je ovaj put bila na njegovim leđima.

Predobro ju je podučio, ili ga je ona predobro razumjela. Vrata do njegova srca bila su debela; ovan za probijanje zidova bio je potreban onomu tko je želio ući.

Udarala ga je, nimalo nježno, dok mu se nudila.

On nije znao kako da je spriječi.

Uhvatio ju je za ruke koje su ga kažnjavale i spustio ih na svoj struk i zadržao ih na njemu. Polagano, dok se poljubac produbljivao, njezine su se šake otvorile. Onda su joj ruke počele lutati, preko struka i gore uz leđa, zatim dolje preko guzova i bokova, pa opet gore.

Nije više bila stidljiva i taj nesramežljiv dodir žegao ga je kroz odjeću i pržio kožu ispod nje. Odbijajući da gori sam, on ju je milovao na isti oprezan način, vukući ruke gore da joj tumara po leđima, i dolje niz ponosnu kralježnicu do struka koji je tako lako obuhvaćao dlanovima, te još niže do bujnog luka njezina dupenceta. Njegovo je srce udaralo po putenom ritmu koji je ona uspostavila, potiskujući krv kroz žile u istom pulsirajućem tempu.

U dalekom kutku njegova uma bljesnulo je svjetlo upozorenja, ali nije moglo prodrijeti u sve gušću vrelinu žudnje.

Želio ju je. Ništa drugo nije bilo važno. Želio je miris i okus nje i svilenu čistoću njezine kože i razbludne obline njezina dugačkog tijela. Zelja je pulsirala u živcu i mišiću, u svakom vlaknu, žestoka potreba bubnjala je poput čekića, poput tjelesnih udaraca.

Vukao je ruke po njoj, kao da mu je dodir bio dovoljan da svaku stanicu njezina tijela obilježi kao svoju.

Kad je napokon prekinula poljubac, svjetlo je ponovno bljesnulo, samo da bi se ugasilo kad je ustima počela kliziti duž njegove donje čeljusti i vrata. On ju je zauzvrat žegao svojim ustima, duž glatka obraza i niz svileni luk njezina grla. Upijao je okus i miris njezine kože poput dima i ljiljana i nečega drugoga.

"Miris aždaje", mrmljao je. "Lijepa moja aždaja."

Pomaknula se uza nj, i on je osjetio kako njezine ruke potežu puceta na njegovu prsluku.

Nije više bila sramežljiva; daleko od toga.

Pogladila ga je po košulji i položila ruku preko njegova srca, gdje se nije tajila istina pred njom, gdje se nije prikrivalo njegovo divlje lupanje.

Njega je prošla želja za skrivanjem istine, čak i da je znao kako bi to učinio. Prošla ga je želja da razborito razmišlja i da unosi red u misli.

Pompea

-118-

Bezumno je otkopčavao puceta, povlačio tkaninu toplu od njezine topline. Tkanina je šuštala dok ju je gurao u stranu. Našao je vrelu svilu njezine kože, i nadraživao se, lagano milujući nabujale grudi, puštajući palac da se igra s nabreklim pupoljkom dok ju je slušao kako hvata dah i ispušta ga uz slabašan krik koji nije uspijevala zatomiti.

Gurala se bliže dok njezina zdjelica nije pritisnula njegov ud, nabrekao i prepun žudnje da se smjesti.

svjetlo je još jedanput bljesnulo, ali on joj je zario lice u vrat i uvlačio njezin miris duboko u pluća. Ugasilo se svjetlo upozorenja, utrnulo ga je uzbuđenje: njezina je koža bila svila na njegovu obrazu, topla svila pod njegovim usnama.

Bio je svjestan, užareno svjestan njezinih ruku koje su izvlačile njegovu košulju, zatim ga pekle po koži.

I njegove su ruke bile zaposlene, tražile su pojas njezinih hlača, puceta na njima, rasporak. Našao ga je — i u tome mu je trenutku osjećaj uboda prostrujio od lakta do ramena.

U hipu ga je ta bol prodrmala, vratila ka svijesti. Glupo je trepnuo, poput pijanca, jer je bio otupio od požude. U sljedećem se hipu usredotočio i vidio da je njegov lakat udario u kvaku, i da je ta kvaka pričvršćena za... vrata.

Vrata.

On ju je pritiskivao uz prokleta ulazna vrata.

"Isuse!" Podignuo je glavu i napunio pluća zrakom, pa još jedanput, pa još jedanput.

Osjetio je da su njezine ruke spuznule s njega, čuo je njezin isprekidan dah.

"Grenvilleova", počeo je gušeći se gotovo zbog zadebljana jezika.

Vidio je kako joj se nesigurne ruke bave odjećom i nespretno zakopčavaju ono što je on bio raskopčao. "Nemojte reći ni riječi", kazala je glasom koji je bio dubok poput njegova. "Ja sam započela. Preuzet ću na sebe ukor, odgovornost, što god hoćete."

"Grenvilleova, vi..."

"Ja sam sasvim potonula", rekla je. "To je očevidno. Trebala bih biti zahvalna, čini mi se. Samo što još nisam sposobna za to. Sada razumijem što ste mislili prošle noći govoreći o dovođenju u loše raspoloženje." Sklopila je oči, potom ih opet otvorila. "Ništa niste spomenuli o povrjeđivanju nečije taštine, ali to je upravo ono što taj netko zaslužuje, zar ne?"

"Prokletstvo, Grenvilleova, nemojte mi kazati da sam povrijedio vaše osjećaje." Glas mu je bio preoštar, preglasan. Pokušao ga je uravnotežiti. "Za ljubav Božju, ne možemo to učiniti naslonjeni na ulazna vrata."

Odmaknula se od vrata, uzela smotak i krenula niz hodnik.

On je pošao za njom. "Vi me zapravo ne želite", rekao je. "To je bila trenutačna strast. Uzbuđenje. Opasnost nadražuje. Morali biste se držati milju daleko od mene,


-119-

Grenvilleova. Ja širim loš utjecaj. Pitajte bilo koga."

"Nisam ni ja nikakav uzor dobrote", rekla je ona. "Inače me nikada ne bi privukao nevrijedan pokvarenjak poput vas."

Izjavu je potvrdila udarcem lakta u rebra. "Odlazite", rekla je. "I ne primičite mi se."

On je tada stao i pustio je da prođe. Promatrao je kako pravi nekoliko posljednjih koraka prema vratima radne sobe — uspravne kralježnice i arogantno zanjihane stražnjice.

Otvorila je sobu ne osvrnuvši se na njega te ušla i za sobom zatvorila vrata.

On je stajao nepokretan, nesiguran, dok mu je u duhu vladala zbrka kao i obično u njezinoj blizini. Ovaj put u njemu je odzvanjao onaj netko drugi, skupa sa svim lažima što ih je govorio samom sebi i komadićima zalutale istine koji su uspijevali preživjeti u paklenoj špilji njegova mozga.

U tom uzavrelom brlogu razabrao je blješteću istinu, onu koja ga je najviše ponižavala: posrijedi je bio onaj netko drugi, njega nije mogao podnijeti.

To je bila najkobnija istina za nju, ali tu nije bilo pomoći. Bila je toliko nesretna da mu se našla na putu, i još nesretnija što je pobudila njegovo zanimanje, i sada...

Nije smio ni pomisliti na to jer je — od svih poročnih stvari što ih je ikada učinio ili kanio učiniti — pobjedu odnijelo ono što mu se u tom trenutku motalo po glavi.

Ali ipak, on je posljednji lupež iz obitelji Mallory, razvratan, bez savjesti, i tako dalje, i tako dalje.

Sto znači još jedan zločin u životu koji je sav protekao u grijesima i nasiljima?

Krenuo je prema vratima njezine sobe, prošao kroz njih.

Našao ju je kako iskreće sadržaj košulje na radni stol.

"Rekla sam vam da odete", kazala je ona. "Ako imate i trunak obzira..."

"Nemam." Zatvorio je vrata iza sebe. "Udajte se za me, Grenvilleova."

Pompea

-120-

DesetDesetDesetDeset

Ainswood je stajao pred vratima, izgledao je kao brodska olupina.

Njegov kaput i prsluk, oba zgužvana i prljava, visjela su raskopčana. Izgubio je maramu s vrata — vjerojatno uz Lydijinu pomoć — i košulja mu je bila razdrljena, otkrivajući snažne crte vrata i ramena te izazovno V muških prsa. Njegove udobne hlače bile su pokrivene mrljama, cipele izlizane.

"Udajte se za me", ponovio je privlačeći njezin pogled natrag na svoje lice. Oči su mu bile tamne i crte lica poprimile su tvrd izraz kakav je prije viđala. To je značilo da mu je um zatvoren i da bi ona mogla jednako tako govoriti vratima koja je zapriječio.

Nije imala pojma što mu je odjednom stavilo u glavu brak, ali mogla je nagađati: zakašnjeli napadaj savjesti, pogrješno shvaćen pojam dužnosti, ili jednostavna potreba svih muškaraca da budu nadmoćni. Po svoj prilici je to bila slučajna smjesa svih triju mogućnosti, s dodatkom milosrđa i vjerojatno nekoliko drugih škodljivih sastojaka.

U svakom slučaju, bez obzira na ono što je mislio svojom prosidbom, znala je da bi takav brak značio muško gospodovanje — s neupitnom potporom svih oblika društvenih vlasti: zakona, crkve, krune. Sviju, ukratko, osim potlačenoga spola, žena, čije je oduševljenje za takvo stanje stvari teklo u rasponu od jakoga (među malo njih zavedenih) do nepostojećega (među prosvijetljenima). Lydia je u posljednjim godinama odrastanja zauzela mjesto među potonjima i otada se nije micala iz toga položaja.

"Hvala vam", rekla je najhladnijim i najodlučnijim glasom, "ali udaja nije za mene."

On se udaljio od vrata da zauzme položaj s druge strane stola, sučelice njoj. "Nemojte mi reći", kazao je. "Imate neko uzvišeno načelo protiv nje."

"Činjenica je da imam."

"Vi ne vidite, pretpostavljam, zašto se žena mora ponašati drukčije nego muškarac. Vi ne vidite zašto me ne možete jednostavno odvesti u krevet i potom ostaviti. Uostalom, to je ono što muškarci čine, pa zašto i vi ne biste?"

"I žene to čine", rekla je ona.

"Samo kurve." Sjeo je djelomice na stol, okrenuvši joj napola leda. "Sada ćete mi kazati da je nepravedno nazivati ih kurvama. Zašto bi se žene ocrnjivale ako čine ono što muškarci čine nakažnjeno?"

To je Lydia uistinu mislila i spremala se kazati. Pogledala ga je veoma pozorno. Lice mu je bilo odvraćeno od nje. Nije mu mogla pročitati izraz.

Postajalo joj je neugodno. Bila bi se okladila u veliku svotu da on i ne sluti što ona misli ili u što vjeruje.

On nije smio pojma imati o onome što se zbiva u njezinoj glavi. Trebalo je da sve žene gleda kao objekte različita stupnja tjelesne privlačnosti koje mogu poslužiti samo


-121-

za jednu stvar, pa je prema tome to jedina svrha da uopće postoje.

"Voljela bih znati zašto sam ja jedina žena koja se mora za vas udati", rekla je, "da bi dobila tek ono za što plaćate drugim ženama. Tisućama drugih žena."

"Ostavite to za sebe", rekao je on, "da bi zvučalo kao da ste izabrani radi kazne, što je bez sumnje okrutno i neljudski." Napustio je stol i prišao kaminu. "Vi mislite da sam loš izbor. Ili, što je vjerojatnije, da nisam takav posebno ja, nego svi muškarci."

Uzeo je kantu s ugljenom i poticao zamiraću vatru dok je govorio. "Vas toliko zasljepljuje prezir prema muškarcima općenito da ne možete vidjeti nijednu prednost udaje za mene pojedinačno."

Kao da nije provela najveći dio svoga života gledajući takozvane prednosti braka, pomislila je Lydia. Kao da nije vidjela, gotovo danomice, kako žene u braku trpe bespomoćnost, nestalnost i prečesto ono najgroznije — nasilje od kojega se para srce.

"Koje osobite prednosti imate na umu?" upitala je. "Vaše veliko bogatstvo, mislite li na to? Ja imam novca koliko mi treba i dovoljno viška da uštedim za crne dane. Ili ste mislili na povlastice položaja? Kao što je kupovanje odjeće po posljednjoj modi da bi se nosila na velikim društvenim okupljanjima gdje se glavna zabava zove 'Oklevetaj bližnjega moga' ? Ili vam je na pameti pristup dvoru, tako da se mogu nezgrapno pokloniti kralju?"

On nije podignuo pogleda sa svoga posla nego je polako raspoređivao ugljen žaračem, služeći se puhaljkom da rasplamsa uredno složenu hrpicu.

Činio je to spretno i upućeno kao čovjek koji je to radio stoljećima, iako je posao bio priprost, ispod dostojanstva jednog vojnika, da i ne govorimo pripadniku visokoga plemstva.

Lydijin je pogled lutao preko njegovih širokih ramena, zatim niz leđa koja su se sužavala u vitak struk i bokove.

Osjetila je provalu čežnje. Zatomila ju je.

"Ili vi možda nazivate povlasticom", nastavila je, "mogućnost da budem prinuđena živjeti unutar pretjerano ograničena skupa pravila koja mi nalažu što smijem i što ne smijem reći, činiti ili misliti?"

On je napokon ustao i okrenuo se prema njoj, a na licu mu je ležao miran izraz koji budi bijes u sugovorniku. "Mogli biste uzeti u obzir gospođicu Price radi čijih ste dragocjenih drangulija riskirali život", rekao je. "Kao vojvotkinja od Ainswooda, mogli biste osigurati miraz koji bi joj omogućio da se uda po vlastitoj želji."

Lydia je otvorila usta da istakne kako je pogrješna pretpostavka da bi udaja gospođice Price trebala biti imalo nužnija negoli udaja gospođice Grenville. Ali njezina je savjest skočila i vrisnula: Kako ti to znaš? I Lydia je zatekla samu sebe kako ostavši bez riječi zuri u Ainswooda dok joj u mozgu vrije.

A što će biti ako Tamsin nešto osjeća prema Trentu? Njegova su sredstva vrlo

Pompea

-122-

ograničena, to svi znaju. Ako se vjenčaju, nemaju od čega živjeti. Ali ne, Tamsin se na zanima za njega na takav način, prepirala se Lydia sa svojom savjesti. On je čudnovat, i djevojka je samo radoznala, kao što je radoznala prema svemu i svakomu.

Što je onda s Tamsininom budućnosti? upitala ju je tmurno njezina savjest. Ako dobiješ neku smrtonosnu bolest ili doživiš kobnu nesreću, što će biti s njom?

"Vi neprekidno pišete o londonskim nesretnicima", nastavio je Ainswood dok se ona još hrvala s problemom svoje družbenice. "O nepravdi, općenito. Usudio bih se reći da bi vojvotkinja od Ainswooda mogla, ako bi htjela, imati znatan politički utjecaj. Imali biste priliku drsko nagnati svakoga člana Parlamenta da glasuje za Peelov zakon o policijskim snagama u prijestolnici, na primjer."

Otišao je do polica s knjigama i prelistavao njezinu zbirku Godišnjih matica. "Tu je onda pitanje dječjeg rada. To je jedna od vaših najdražih tema, je li tako? Zajedno s javnom higijenom i užasnim uvjetima u sirotinjskim predgrađima. Zatim stanje u zatvorima. U rasadištima poroka i bolesti, kako ste ih nazvali."

Lydia se sjetila sestrice Sarah u poderanoj, zakrpanoj pregačici dok se igrala u smrdljivim uličicama, i mnoge siromašnije djece koja su se igrala s njom.

Lydia se sjetila zatvora Marshalsea: smrad, prljavština, boleštine što se nesmetano šire... sjetila se bolesti koja se proširila na njezinu sestru i usmrtila je.

Grlo joj se stegnulo.

"Obrazovanje", nastavio ju je šibati njegov duboki glas, poput biča. "Zdravstvo." Okrenuo se prema njoj. "Jeste li znali da Trentova rođakinja, mlada nevjesta grofa od Rawnsleya, gradi modernu bolnicu u Dartmooru?"

Školovanje... za kojim je Lydia gladovala i knjige za kojima je žudjela. Sto bi bilo s njezinom naobrazbom da nije bilo Quitha? Zahvaljujući njemu stekla je osnovna znanja i otkrila sredstvo da se samostalno probija kroz život. Ali ona je bila jaka i odlučna. Što je s onima koji nisu takvi? I što je sa slabima i bolesnima kojima su potrebni lijekovi, liječnici, bolnice?

"Mogli biste nešto učiniti", rekao je Ainswood, "umjesto što jednostavno pišete o onome što ne valja."

Da je proveo godine proučavajući zemljovid njezinih bolnih točaka ne bi ih bio mogao točnije naciljati ili u njih odapeti svoje verbalne strjelice s razornijim učinkom.

Lydia nije znala kada i kako ju je proučio. U tom trenutku znala je samo to da se osjeća kao nasebičnija žena na svijetu, koja odbacuje moć i bogatstvo s kojima bi mogla činiti dobro, samo da bi sačuvala vlastitu slobodu.

Mora negdje postojati pogrješka u toj njegovoj užasnoj logici, rekla je sama sebi. Postoji odgovor koji mu može dati, sigurno, pravi protuudarac. Jer ne bi on mogao biti potpuno u pravu a ona potpuno u krivu. Znala je postoji taj odgovor — put prema spasu — negdje u njezinu uznemirenom mozgu. Gotovo je mogla...


-123-

Tupi udar u vrata raspršio je neuhvatljive pramičke smisla u njezinu duhu. Drugi udar potpuno ih je odagnao. Lydia je zurila u vrata prebirući šutke sve psovke koje je znala.

"U kuhinju", rekla je čvrstim zapovjednim glasom. "Natrag u kuhinju, Susan."

Pas je pred vratima počeo cviljeti.

"Rekao bih da Susan hoće svoju mamu", rekao je Ainswood i prišao vratima.

"Bolje da to ne činite", rekla je Lydia kad se uhvatio rukom za kvaku.

"Ja se ne bojim pasa", rekao je i otvorio vrata. Susan se progurala kraj njega kao da ne postoji i dokaskala do Lydije.

Onjušila joj je ruku, zatim je liznula. "Ne moraš se pretvarati da si pristojna", rekla joj je Lydia, prisiljavajući se na strpljivost. "Nisi ti kriva što te je on uznemirio."

"Zar sam ja uznemirio Susan?"

Lydia je vratila pogled na njega.

Ainswood je promatrao psa, čelo mu je bilo naborano, zlobna usta ovješena. "Ti si preveliko stvorenje da bi se zbijala u malenoj kuhinji malene kuće. Nije čudo što si toliko napeta."

"Ona nije toliko napeta!" odbrusila je Lydia. "Svatko zna da mastifi..."

"U Longlandsu bi imala rale i rale zemljišta da se zabavlja i trči. I druge mastife da se s njima igra. Bi li to voljela, Susan?" upitao je ublažujući glas. Čučnuo je. "Bi li voljela imati mnoštvo zaigranih prijatelja i k tomu rale i rale da ih s njima istražuješ?" Zazviždao je tiho neki glazbeni napjev.

Susan je napela uši, ali nije se htjela okrenuti.

"Susan", počeo je pjevušiti. "Suusan."

Susan je obišla gospodaricu, zatim zastala i zagledala se u njega. "Grrrrr", rekla je.

Lydia je poznavala to režanje. U njemu nije bila ni najmanja prijetnja. Tako je Susan izražavala laganu mrzovolju.

Da se nisi usudila, zapovjedila je Lydia šutke. Nemoj i ti podleći njegovu utjecaju.

"Dođi, Susan." Potapšao je dlanom po svojem koljenu. "Zar ne želiš doći da mi odgrizeš lice? Tvoja mama želi da to učiniš. Suusan."

"Grrrrrrrr", zarežala je Susan.

Ali ona se samo igrala odbojnosti, zločesto stvorenje. Nakon nekoliko časaka počela je krivudati prema njemu, hineći najprije da je nešto zanima u kutu stola, zatim proučavajući okrajak saga. Polako je to činila, ali naposljetku je prišla k njemu.

Lydia ju je gledala s krajnjim negodovanjem.

"Mislila sam da imaš ukusa, Susan", promrmljala je.

Pompea

-124-

Susan se nakratko osvrnula na Lydiju, zatim je počela njušiti njegovu milost. On je ostao čučati i lice mu je bilo tobože ozbiljno dok mu je Susan mirisala lice, uši, vrat, poderanu odjeću i - naravno - prepone.

Lydiji se zažario vrat i vrućina se s njega širila gore i dolje. Susan je morala biti znatiželjna jer je miris njezine gospodarice jamačno bio svuda po njemu, kao što se i njegov zadržao na Lydiji. Ainswood je vjerojatno bio svjestan stanja stvari. To je nijemo priopćio Lydiji kad je uhvatila njegov letimičan pogled u kojem je mogla pročitati da mu je zabavno.

Već je sva gorjela. Zeleni bljesak humora samo je zapalio njezin gnjev koji je već tinjao.

"Voljela bih znati zašto se tako iznenada zanimate za nesretnike,

uključujući i moga tužno zlorabljena psa", rekla je jetko. "Otkada ste postali Sveti Ainswood?"

On je počešao Susan iza uha. Kuja je zarežala i pogledala u stranu, ali to je prilično dobro podnijela.

"Samo sam prstom upro u nekoliko stvari o kojima se vama nije dalo misliti", rekao je nevino.

Lydia je obišla stol i krupnim koracima pristupila kaminu. "Vi ste se poigravali mojim simpatijama kao da su žice na harfi. Vi ste..."

"Što od mene očekujete da činim?" presjekao ju je u riječi. "Da pošteno igram? Sa ženom koja u hodu postavlja vlastita pravila?"

"Očekujem da prihvatite negativan odgovor!"

Ustao je. "Volio bih znati čega se strašite."

"Strašim?" Povisila je glas. "Strašim? Vas?"

"Jedini razlog koji mogu smisliti za vaše odbacivanje prigode da upravljate svijetom po vlastitom nahođenju jest strah da ne možete vladati čovjekom koji vam nudi tu prigodu."

"Vi možete smisliti samo jedan razlog zato što vam je duh preuzak da bi ijedan drugi u nj stao." Uzela je žarač i njime probola ugljen. "Otkad sam priznala da sam djevica vi ste postali grozničav slučaj viteštva. Najprije ste odlučili da me se plemenito okanite." Uspravila se i grubo spustila žarač na prijeklad. "Sada ste odlučili da me spasite od propasti — što bi bilo donekle zabavno kada pritom ne biste bili tako prokleto jogunasti i podmukli."

"Vi nalazite da je moje ponašanje donekle zabavno?" upitao je. "Što mislite kakva je moja reakcija kad čujem da me gospođica Kraljica glumaca, gospođica Prijevara stoljeća, optužuje zbog podmuklosti?"

Ona se odmaknula od kamina. "Što god sam drugo činila, nikada se nisam poslužila varkama ili glumom da me zbog toga pratite. Vi ste mene uhodili, u stopu ste me pratili.


-125-

Zatim, kad sam postala spremna da vam dadem što hoćete, vi odlučujete da to nije dovoljno. Ja se moram odreći svoje slobode, svoje karijere, svojih prijatelja, i prisegnuti na nepokolebljivu vjernost dok nas smrt ne rastavi."

"U zamjenu za bogatstvo, položaj i moć da činite ono što ste ionako pokušavali činiti", rekao je on nestrpljivo.

Susan je pogledala najprije njega, zatim Lydiju. Došuljala se do svoje gospodarice i naslonila njušku na njezinu nogu. Lydia se nije na nju osvrnula. "Cijena je previsoka!" pobješnjela je. "To ste i sami priznali, ili ste zaboravili?"

"To ne znači da se želim uz vas trajno vezati!" rekao je on.

Susan je zarežala i spustila se na pod kraj kamina.

Ainswood se naslonio na vrata i prekrižio ruke. "Možda se nikada ne biste upustili u večerašnji pothvat da se nisam prošle noći zatekao u blizini", rekao je ujednačeno. "Možda se prošle noći ne biste šepirili po Covent Gardenu da vas nisam izvukao iz Jerrimera prije nego što su vas raskrinkali Coralie i njezini krvoločni ljubimci. I da nisam naišao kroz Vinegar Yard, možda bi vam jedan iz Coraline kohorte zario nož u leđa dok ste izazivali i zastrašivali ostatak svijeta. Da i ne spominjem kako ste mogli usmrtiti Bertija Trenta da se nisam našao na licu mjesta da ga sklonim s puta."

"Nisam bila ni blizu da ga usmrtim, vi slijepi..."

"Vozili ste na isti tvrdoglav način bez razmišljanja kao što činite i sve drugo."

"Već godinama vozim i nijedanput nisam nanijela ozljedu čovjeku ni životinji", rekla je hladno. "A to je više nego što vi možete reći. Ona vaša bjesomučna utrka na kraljev rođendan završila je uništenjem dviju krasnih životinja."

Strjelica je probila štit.

"To nisu bile moje životinje!" Naglo se udaljio od vrata.

Našavši napokon slabu točku Visokoga muškog gospodstva, Lydia je počela nemilosrdno iskorištavati prednost.

"To je bilo vaše djelo", uzvratila je. "Ona suluda utrka na Portsmouth Roadu bila je vaša ideja, kako kazuje Sellowby. On je rekao Heleni da ste izazvali svoje drugare..."

"Bila je to lijepa utrka!" Potamnio je u licu. "Nisam ja bio kriv što je onaj šeptrlja od Crenshawa zlorabio svoje konje."

"Ah, on je dakle bio nesposoban usprkos tomu što je nadmoćno muško. Ali za mene se ne može ni pomisliti da sam kadra upravljati konjima jednostavno zbog toga što sam žena."

"Upravljati konjima? Vi?" Ainswood se nasmijao. "O tome maštate — da budete kandidat za klub Četveropreg?"

"Vi maštate o tome da nisam dorasla vama ili bilo kojem od vaših tupoglavih prijatelja?" uzvratila je.

Pompea

-126-

"Da ste se okušali u onoj utrci, završili biste u jarku prije druge etape."

Lydia je prešla razmak između njih u tri srdita koračaja. "Oh, zbilja?" upitala je podrugljivim glasom. "U što biste se usudili okladiti?"

Njegove su zelene oči bljesnule. "U što god kažete."

"U bilo što?"

"Kažite, Grenvilleova."

Lydia je brzo razmišljala procjenjujući njegov prethodni napadaj na njezinu nerazumnu savjest. Našla je rješenje.

"Pet tisuća funta za gospođicu Priče", rekla je, "i po tisuću u tri dobrotvorne svrhe koje imenujem — te vaš pristanak da zauzmete mjesto u Gornjem domu i iskoristite svoj utjecaj da se izglasuje zakon o policiji."

On je ustao, stežući i olabavljujući šake.

"Jesu li vam ulozi preveliki?" upitala je. "Možda niste toliko sigurni, na koncu konca, u moju nesposobnost."

"Volio bih znati koliko ste vi sigurni u moju", rekao je. "Što ćete vi uložiti, Grenvilleova?" Primaknuo se još jedan korak da se izdigne iznad nje, dok mu je podsmješljiv zeleni pogled klizio niz nos kao da je ona strašno malena i manje vrijedna. "Što je s vašom dragocjenom slobodom? Imate li dovoljno samopouzdanja da nju riskirate?"

Mnogo prije nego što je prestao govoriti, Lydia je uvidjela što je učinila: našla se u kutu kamo su je stjerali ponos i ćud.

Zastala je samo na trenutak kad ju je pogodila ta spoznaja, ali to je bilo dovoljno Ainswoodu da pretpostavi kako nju obuzimaju sumnje, jer je najnadmoćniji smiješak na svijetu savio njegova opaka usta i najnametljivije ljeskanje smijeha užeglo njegove oči.

Tada je bilo prekasno za naknadne misli. Unutarnji glas razuma nije bio premac rikanju ponosa Ballisterovih, koji se hranio stoljetnim porivom Ballisterovih da pokoravaju, gaze i općenito mrve sve što im je stajalo na stazi do bijednog podvrgnuća.

Lydia nije mogla ustuknuti. Nije mogla ništa učiniti ili reći što bi izgledalo kao dvojba, jer bi to bilo isto kao priznati slabost ili, ne daj Bože, strah.

"Dakle, ulažem svoju slobodu", rekla je dubokim i tvrdim glasom podignuvši bradu uvis. "Ako vas ne uspijem pobijediti, udat ću se za vas.

Krenut će s Newingtonskih vrata sljedeće srijede, točno u osam sati, bez obzira na vrijeme, bolest, parlamentarne zakone ili Božje odluke. Odustajanje zbog bilo kakva razloga bit će jednako gubitku — s istim posljedicama. Oboje će uzeti po jednog suputnika da upozoravaju čuvare na gradskim vratima i konjušare na postajama i mitničare. Vozit će jednoprege, počinjući prvu etapu s vlastitim konjem. Poslije toga uzimat će najbolje konje koji budu na raspolaganju prilikom izmjena. Ciljna je crta bila pred svratištem Sidro u Liphooku.


-127-

Manje od pola sata bilo im je potrebno da utanače uvjete. Djelić toga vremena bio je potreban Vereu da shvati koliko je golema njegova pogrješka, ali tada je već bilo prekasno odustati.

Ona utrka u lipnju bila je njegova bolna točka. Sada je sama izopačenost sudbine stavila podbadačke riječi u njezina usta. A on, provocateur par excellence, dopustio je da bude žrtva provokacije. Nije bio uspio svladati sebe i svoju ćud, pa je tako izgubio nadzor nad svime.

U lipnju je barem imao ispriku da je bio trešten pijan kad je izazvao punu sobu ljudi da prirede starorimske utrke kočija na nekoj prometnoj engleskoj cesti. Kad je došao k svijesti — drugim riječima, kad se otrijeznio — bilo je sljedeće jutro i on je sjedio s uzdama u rukama na polaznoj točki u društvu desetak drugih vozila poredanih s obiju strana njegove kočije.

Utrka je bila prava noćna mora. Pijani promatrači kao i vozači prouzročili su imovinsku štetu koja je iznosila nekoliko stotina funta; četiri su natjecatelja pretrpjela prijelome udova; dvije su kočije posvema uništene; dva su nastradala konja morali usmrtiti.

Vere je sve platio, a sigurno nije prisilio svoje idiotske prijatelje da se utrkuju. Unatoč tomu, novine, političari i propovjednici držali su njega osobno jedinim krivcem — ne samo za tu utrku posebno nego, sudeći po njihovim pretjeranim izljevima govorništva, za propast civilizacije općenito.

Bio je potpuno svjestan da je sa svojim glasnim, grubim i okrutnim ponašanjem bio prva meta reformatorima i drugim pobožnim licemjerima. Na nesreću, bio je također svjestan kako uopće ne bi bilo te sulude utrke i javne galame koju je izazvala da je on držao jezik za zubima.

Sada nije imao ni opravdanja u pijanstvu. Hladan kao kamen blebetao je svojim glupim jezikom i s nekoliko kretenskih riječi upropastio sve što je onako pomno bio izgradio dok je poticao vatru u kaminu: logičan i za nju neodoljiv argument da se uda.

A sada je jedva mogao gledati ravno ispred sebe, da se i ne govori o suvislu razmišljanju, jer je njegov mozak prizivao slike razbijenih kočija i osakaćenih tijela i uznjištalih konja, samo što je ovaj put to bila njezina, kočija, njezin uznjištali konj, njezino osakaćeno tijelo.

Takve mučne slike pratile su ga dok je izlazio iz radne sobe i koračao niz hodnik, a sudari i vrištanje zvonili su u njegovoj glavi dok je otvarao vrata... i zamalo srušio Bertija Trenta koji je upravo podizao ruku da pokuca zvekirom.

U istom trenutku Vere je čuo kako iza njega tutnje teške pseće šape, pa se brzo sklonio u stranu da izbjegne udarac dok je Susan skakala na svoga ljubimca.

"Volio bih znati po čemu je toliko neodoljiv", promrmljao je Vere.

Mastif je stajao na stražnjim nogama, dok je prednje šape položio na Bertijeve grudi pokušavajući ga liznuti po licu.

Pompea

-128-

"Vrag te odnio, Susan, dolje!" srdito je zapovjedila njegova milost. "Dolje!"

Na Ainswoodovo iznenađenje, Susan je poslušala i tako naglo ispustila Bertija te bi njegov družbenik bio pao preko praga da ga gospođica Price nije uhvatila za mišicu i uspravila.

"Oh, velim, velika hvala. Bogami, imate snažan stisak za tako sitno žensko." Bertie joj se kiselo nasmiješio. "Hoću reći, velim, ne baš sitno", dodao je brzo, a smiješak mu je iščeznuo. "To jest..." Zastao je kad mu je pogled pao na Verea kojega je sa zakašnjenjem prepoznao. "Oh, velim, nisam znao da ste ovdje, Ainswood. Nešto nezgodno?"

Vere je uhvatio pseću ogrlicu i odvukao Susan s ulaza da bi dvoje ljudi moglo ući. "Ništa nezgodno", rekao je škrto. "Upravo sam odlazio."

Pustio je Susan, poželio laku noć silno znatiželjnoj gospođici Price i pohitao iz kuće.

Dok je s trzajem otvarao vrata kočije, čuo je kako ga Bertie zove da pričeka.

Vere nije želio pričekati. Želio je što žurnije stići do najbliže krčme i početi piti i nastaviti piti do srijede ujutro. Ali nije bio sposoban ništa učiniti da se dogodi po njegovoj želji od dana kad se prvi put sukobio s gospođicom Nemezom Grenville, pa je pretpostavio da se na to već naviknuo, te je samo progutao uzdah i pričekao da se Bertie oprosti od gospođice Price.

Lydiji se činilo da je Ainswood jedva bio besciljno napustio njezinu sobu kad je Tamsin utrčala sa Susan iza peta.

Djevojka je podignula obrve zbog Lydijinih hlača. Zatim je njezin oštri pogled zapazio zavežljaj na stolu. "Bože mili, što je to?" Nagnula se, gurnula naočale uz nos i zagledala se izbliza. "Gusarsko blago? Kakva čudna... Oh!" Trepnula je prema Lydiji. Lice joj se micalo od uzbuđenja. "Oh, ne mogu..." Progutala je pljuvačku i ugrizla se za usnu, ali iz nje je provalio jecaj, zatim drugi. Bacila se na Lydiju i žestoko je zagrlila.

Lydia je uzvratila zagrljaj, grlo joj se stegnulo. "Molim te, nemoj zbog toga dizati graju", rekla je kad je djevojka počela plakati. "Oduvijek sam željela biti kradljivica nakita. Ovo je bio jedini način da se sve izvede više-manje zakonski." Potapšala je Tamsinu po leđima. "Nije zločin spasiti ukradene stvari."

Tamsin se odmaknula i piljila, oči pune suza bile su joj velike kao u sove. "Željeli ste biti kradljivica nakita?"

"Mislila sam da bi to bilo uzbudljivo. I bilo je. Dođi sa mnom pa ću ti sve ispričati." Kimnula je zbunjenoj djevojci. "Dobro će ti doći čaj — a ja skapavam od gladi. Ove svađe i mukotrpna natezanja s tupoglavim plemićima zbilja razbuđuju tek."

Tamsin je sva omamljena slušala priču. Kimala je potvrdno i odmahivala glavom i smješkala se na pravim mjestima, ali Lydia je bila sigurna da njezina družbenica nije posvema prisutna duhom. "Nadam se da te nisam prenerazila do zabezeknutosti", rekla je s nelagodom dok su se uspinjale stepenicama iz kuhinje.


-129-

"Ne. Zabezeknula sam se zbog govora sir Bertrama", rekla je Tamsin. "On mi je pomutio mozak s Karlom Drugim. Taj kralj se upletao u razgovor cijelim putem do kazališta, za vrijeme prekida i tijekom povratka kući. Sigurna sam da sam spomenula sve značajne događaje iz kraljevanja njegova veličanstva, ali ništa nije pomoglo. Nismo mogli otkriti vezu, a sada ne mogu prisiliti svoj mozak da se bavi ičim drugim. Molim vas, Lydia, oprostite mi."

Stigle su u hodnik u prizemlju.

Ona je ponovno zahvalila Lydiji što joj je povratila nakit, i opet ju je zagrlila i poljubila za laku noć i pošla u svoju sobu mrmljajući nešto sama za se.

Coralie Brees nije bila sretna kad su Josiah i Bill malo prije svanuća dovukli u kuću Francisa Beaumonta kojega su našli obeznanjena kraj zida od zahoda.

Nekada je ona radila za Beaumonta u Parizu, upravljajući bordelom koji se nalazio u dijelu njegove pomno smišljene palače za užitke, VingtHuit. Morali su žurno napustiti Pariz u proljeće, i preseljenje u Englesku bilo je za nju veliki nazadak. Beaumont je bio mozak koji je stajao iza svih operacija u palači VingtHuit. Međutim, taj se mozak sada raspadao od velikih količina opijuma i pića — a vjerojatno i zbog boginja.

Nju nije zanimalo zašto se raspadao. Ona je brojila samo dobitke, a dobitak za nju nije značila velika palača užitka u Londonu nego mukotrpniji i mnogo manje unosan posao prodaje mlada mesa na ulicama.

Coralie nije bila dovoljno pametna da sama izgradi veliko poduzeće. Mozak joj je bio malen i jednostavan. Nije ga pokvarilo školovanje, nije ga proširilo iskustvo, nije bio sposoban učiti na primjerima, a bio je k tomu i jalov da bi podupro neobične životne forme kao što su savjest ili sućut.

Ona bi veselo bila ubila Francisa Beaumonta, koji joj je tih dana bio samo na smetnji, da je vjerovala kako sama može izlaziti na kraj s poslom. Više nego jedanput veselo je udavila jogunaste zaposlenice — ali one su bile samo kurve koje nikom nisu nedostajale i nitko ih nije oplakivao. Za vlasti su bile bezimena tijela izvučena iz Temze koja su uzrokovala mnogo piskaranja i gnjavljenja oko sirotinjskih pogreba, trošeći njihovo vrijeme i trud bez naknade.

Beaumont je s druge strane imao za ženu slavnu umjetnicu koja je posvuda zalazila u aristokratske krugove. Kad bi se našlo njegovo truplo, otvorila bi se istraga i policija bi obećala nagradu za informaciju.

Coralie nije vjerovala da bi se itko od onih koji su za nju radili mogao oduprijeti napasti da dobije novčanu nagradu.

Zbog toga nije stupila iza Beaumonta dok je mlohavo sjedio na stolcu, i nije mu svojim posebnim konopcem omotala vrat.

Odluka da ga ne ubije bila je pogrješka. Na nesreću, bila je to pogrješka koju su počinili drugi ljudi, i ovaj put, kao i u prijašnjim slučajevima, izazvala je teške posljedice.

Pompea

-130-

U trenutku kad se Beaumontu, uz pomoć džina, vratila svijest i oporavila gorljivost za opačine, Coralie je dobila napadaj vrištanja. Doznala je da je kućni sluga Mick nađen bez svijesti na kuhinjskom podu, da je njezina ložnica opljačkana, te da je Annette netragom pobjegla skupa s kovčežićem i nakitom.

Poslala je Josiaha i Billa da pođu u potjeru za djevojkom — da je dovedu živu, tako da Coralie može uživati dok je bude veoma polagano ubijala.

Tek kad su momci otišli, Beaumont je kazao da je to gubitak vremena, jer je Annette pobjegla prije nekoliko sati — s vlastitim razbijačem koji će Josiaha i Billa lako sasjeći na komadiće.

"I ti si na to pomislio tek kada su otišli?" zakreštala je Coralie. "Nisi mogao otvoriti usta prije, dok su još bili ovdje? Ali ne, u njima si imao bocu, zar ne?"

"To je drugi put u šest mjeseci što sam bio prisiljen progutati krupnu pesnicu", rekao je Beaumont i namignuo. "Bilo je isto kao što mi je učinio Dain u Parizu, sjećaš se? Da nisam znao da je u Devonu, zakleo bih se da je on bio moj večerašnji napadač. Krupan momak", objasnio je. "Više od šest stopa, sigurno."

Njegov zamagljen pogled odlutao je do pribadače od žada na Coralinu prsluku.

Coralina se ruka instinktivno podignula da je pokrije.

"Francuska je drolja ukrala moju pribadaču, skupa sa svime što je bilo u tvojem svrakinu gnijezdu", slagao je on. "Uzet ću tvoju novu stečevinu kao naknadu. Plaća je prilično mala, ako se uzme u obzir da sam gotovo poginuo pokušavajući spriječiti kuju da te ne okrade. Sam vrag zna zašto joj nisam umjesto toga pomogao, uzimajući u razmatranje koliko si me puta izvarala. Ukrala si moju pribadaču. Zbog tebe je iščeznula i mala cvjećarica. U koji si je bordel sklonila? Ili je hroma djevojčica svojom štakom otjerala tvoje siledžije i spasila se od njihove ljupke skrbi?"

"Nikada se nisam primaknula onoj maloj grbavici!" viknula je Coralie. "Zar ti nitko nije rekao što se dogodilo prošle noći? O tome su govorile sve one uličarke u Covent Gardenu — kako je Ainswood razbacivao novac, i ganjao neku cigansku kurvu..."

"Ainswood?" rekao je Beaumont. "S visokom ženskom?"

"Tako sam kazala, zar ne? On mi je ukrao pribadaču." Pomilovala je svoje novo blago. "Zato što me je ona zgrabila i prikovala uza stup."

Beaumontova ozlijeđena usta savila su se u ružan osmijeh. "Ima jedna visoka ženska koju on tjednima proganja. Još odonda kad ga je oborila na zemlju. U Vinegar Yardu. Zar se ne sjećaš kako je tebi preotela jednu crnomanjastu curicu?"

"Sjećam se te kučke", rekla je Coralie. "Ali ona je bila u udovičkoj crnini. Ona koju sam sinoć vidjela bila je od onih prljavih lopovskih Ciganka — neka rođakinja debele prasice koja se pravi da može proricati sudbinu."

Beaumont se zagledao u nju, zatim potresao glavom, podignuo bocu s džinom i prinio je nateklim usnama. Odložio ju je tek kad je ostala prazna. "Vjerujem da nema


-131-

gluplje ženske u cijelom kršćanskom svijetu, zbilja vjerujem."

"Ali sam dovoljno pametna da mi ne smrskaju lice, je li tako?"

"Nisi dovoljno pametna da vidiš kako te je sinoć opljačkao onaj Ainswood koji je pomogao tvojoj francuskoj kurvici."

"Vojvoda? Zašto bi on krao kad ima više novca nego što zna, i skita se po Londonu razdajući vreće pune zlatnika kao da bi mu opekle ruku ako bi ih predugo zadržao?"

"Kod tebe mi se najviše sviđa, Coralie, tvoja osvježujuća sloboda od svih logičkih zaključivanja. Kad bi pokušala zbrojiti dva i dva, to bi ti pretjerano ozlijedilo glavu, zar ne bi, mala moja krasotice?"

Coralie nije pojma imala što je on pritom mislio, kao da je govorio latinski, grčki ili kineski. Zanemarila je njegove riječi, prišla kredencu i uzela novu bocu džina, odčepila je i nalila prljavu, masnu čašu.

Dok ju je gledao kako pije, Beaumont je rekao: "Ne mogu smisliti zašto bih te trebao prosvijetliti. Neznanje je blaženstvo, kažu."

Čovjek bi se zapravo čudio zašto je uopće pokušavao govoriti kad ga je pritom oštro boljelo. Nezgoda je bila u tome što je Francisu Beaumontu, kad je trpio bol ili bio u nevolji ili prolazio kroz bilo što neugodno, najdraži lijek bio — obično pomiješan s opijumom ili alkoholom — pokušaj da nekoga učini bjednijim od sebe.

U skladu s tim počeo je prosvjetljivati Coralie.

"Dopusti mi da pogađam", rekao je. "U onom štakorskom gnijezdu tričarija koje si zgrnula, pokraj svega drugoga što nije pripadalo tebi, bilo je i nešto što je pripadalo crnomanjastoj curici koje te je lišila gospođica Lydia Grenville."

Coralie se svalila u naslonjač dok su joj se oči ispunjavale tekućinom. "Da, i bili su jako fini. Rubini i emefisti." Suza joj je kanula na ruku kojom je stezala bocu džina. Opet je napunila čašu. "I sada mi je ostala samo vojvodina pribadača, a ti je želiš."

"Ametisti, ne emefisti, nepismena kravo jedna", rekao je Beaumont. "I morali su biti dragulji, a ne lažno staklo, inače se nitko ne bi trudio da ih vrati. Zar to ne vidiš? Visoka je žena povela Ainswooda da joj pomogne da ih preotme za njezinu dragocjenu curicu, i oni su još pridobili Annette. Ona nikada ne bi smogla hrabrosti da to učini na svoju ruku. Kad sam stigao ovamo, već je bila opila Micka laudanumom, i uopće joj nije bilo drago kad je vidjela da sam čitav sat poranio. Morao sam je praktički vući za noge uza stube. Kad sam vidio što je učinila od tvoje sobe, razumio sam zašto. Tada se uspaničila i pobjegla, a ja sam pojurio za njom i naletio ravno na Ainswooda. Kladio bih se u bilo što da su podijelili plijen i pomogli joj da umakne iz Londona. A on i gospođica Lydia Grenville pucaju od smijeha. No, zašto ne bi? Ukrali su ti dvije djevojke, cijelo tvoje svjetlucavo blago i sav novac."

Pošto je ispraznio jednu bocu i primijetio kako Coralie ljubo momo drži drugu, Beaumont ju je pustio da razmišlja o onome što je rekao.

Pompea

-132-

U svakom slučaju, on nije bio od one vrste što gleda kako će se razvijati otrovno sjeme. Nije mu trebalo. Znao je točno što treba kazati, i birao je primjedbe u skladu s naravi svoga slušatelja. Ostavljao je slušatelja da gnoji škodljivi vrt i bere zlo koje je u njemu zasijao.

U petak su Elizabeth i Emily čitale na stranicama Whisperera o junačkim djelima svoga skrbnika u Ulici Exeter koja su uključivala i vrlo zanimljivu činjenicu da ga je gospođica Grenville stjerala u Strand.

U subotu je žurnom poštom stiglo pismo iz Londona, dok je obitelj bila za doručkom. Djevojčice su imale vremena prepoznati pretjerano ružan rukopis, skupa s pečatom vojvode od Ainswooda, prije nego što je lord Mars napustio stol i odnio sa sobom pismo u svoju radnu sobu. Za njim je onamo pošla lady Mars.

Njezino se vrištanje moglo čuti, usprkos debljini vrata. Trenutak potom jedna je sluškinja pohitala da joj pomogne s mirišljivim solima.

U subotu uvečer stigla je najstarija od triju starijih Dorothejinih sestara skupa s mužem. U nedjelju su stigle i preostale dvije, također sa supruzima.

Do tada su se Elizabeth i Emily već bile prokrale u tetkovu sobu, pročitale poruku i iskrale se iz sobe.

Zahvaljujući brojnim genijalnim domišljajima, Elizabeth i Emily uspjele su dovoljno prisluškivati tijekom dana da bi pohvatale konce obiteljske krize. Poslije večere trebale su samo odškrinuti prozor svoje sobe i, skrivene u zastorima, slušati kako se muškarci razgovaraju dok puše i odgovaraju na zov prirode — sudeći po zvukovima. Najstariji tetak, lord Bagnigge, već dobrano pripit, održao je najdulje slovo.

"Prava je šteta", govorio je, "ali mora se misliti na Lizzy i Em. Ujedinjena fronta, to nam treba. To se ne da zataškati. Sablazan je prilično gadna. Ne možeš biti dio toga, kad se pogleda. Prokleti momak. To mu baš sliči, zar ne? Cura bez poznanstava vrijednih spomena, inače bi se o njima već znalo. Pa utrka. On će je pobijediti, to je gotova stvar. Jadna Lizzy. Spremna izići u društvo, a kako će držati glavu nauzgor? Obično škrabalo, pa vojvotkinja od Ainswooda — i titula dobivena u utrci, ništa manje. I onaj dobri pokojnik, Charlijev tata, mora se okretati u grobu."

Elizabeth je dala sestri znak da se udalje od prozora.

"Oni ne će promijeniti mišljenje", šapnula je.

"To nije pravedno", rekla je Emily. "Tata bi išao."

"Rođak Vere je bio uz tatu, kad je bilo važno."

"Bio je i uz Robina, kad se nitko drugi nije usudio."

"Tata ga je volio."

"On je usrećivao Robina."

"Jedna sitnica. Rođak Vere je zatražio od obitelji da budu na njegovu vjenčanju." Elizabethine su oči bljesnule. "Baš me briga za njezina poznanstva. Ne bi me bilo briga


-133-

ni da je bludnica babilonska. Ako je on želi, to je meni sasvim dovoljno."

"I meni", rekla je Emily.

"Onda je dobro da smo to razjasnile, zar ne?"

Pompea

-134-

JedanaestJedanaestJedanaestJedanaest

Srijeda, 1. listopada

Sunce se mučno penjalo iznad horizonta. Borilo se s isparenjima koja su kuljala iz rijeke, na mahove bljesnule kroz sumaglicu, zatim uranjalo u sivu močvaru oblaka.

Zahvaljujući jutarnjoj magli i razgovoru u posljednji trenutak kad je uzaludno pokušala odgovoriti Tamsin da je ne prati, Lydia je stigla do Newingtonskih vrata s tek petnaest minuta na raspolaganju.

Usprkos ranom satu, okupljena omanja skupina ljudi nije se sastojala samo od obična svijeta. Skupa s očekivanim novinskim izvjestiteljima, različitim grubijanima i uličarkama, vidjela je petšest muških pripadnika višega staleža — svi su očevidno bili pijani. U njihovoj su pratnji bili i predstavnici bordelske aristokracije — bez Helene koja je bila prehlađena i prije bi se dala objesiti nego dopustila da je s crvenim nosom vide u javnosti.

Međutim, glavnina Ainswoodovih znanaca bit će u Liphooku. Prema Heleninim riječima, Ainswood je poslao pozivnice svim prijateljima da mu pomognu proslaviti pobjedu.

"Sellowby tvrdi da je njegova milost dobila posebno dopuštenje, i prsten, i da će ondje u svratištu čekati svećenik koji će obaviti ceremoniju", javila je Helena u subotu.

Lydia je otada kipjela od uzbuđenja.

Sada se međutim pitala nije li Sellowby samo proširio praznu glasinu.

Bilo je četvrt do osam i Ainswooda se još nije pojavljivao.

"Možda se opametio", rekla je Lydia upravljajući jednoprežni cabriolet na početni položaj. "Možda ga je netko podsjetio na mjesto koje zauzima i odgovornosti koje na njemu leže. Ako njegova prokleta obitelj imalo mari za njega, oni mu ne će dopustiti da ispadne toliko smiješan. Dovoljno je da se pomisli na one dvije djevojčice, njegove štićenice, i kako će na njih pogubno djelovati njegova metoda osvajanja žene. On ne razmišlja o tome da se starija od njih treba suočiti s društvom kad u proljeće bude predstavljena javnosti. On nikada ne uzima u obzir kako njegovi skandali djeluju na druge, a njih dvije su samo žene, uostalom", dodala je Lydia jetko. "Sumnjam i da se sjeća njihovih imena."

Elizabeth i Emily. Jednoj je sedamnaest, drugoj petnaest. Živjele su s tetkom po ocu, lady Mars, u Blakesleighu u Bedfordshireu. Lord Mars bio je jedan od Peelovih najpostojanijih saveznika u Gornjem domu.

Lydia nije željela razmišljati o tim dvjema djevojčicama, još manje o tome kako je starija na rubu da uđe u društveni vir sa svim njegovim klopkama. Na žalost, već je


-135-

prošle srijede otvorila Pandorinu kutiju, kad je zavirila u Debrettovo Visoko plemstvo.

Do toga časa bila je prikupila jednako mnogo informacija o obitelji Mallory kao o vlastitoj majci. Dok je Lydia radila na Ruži iz Tebe te na člancima i esejima koji su trebali izići u sljedećem broju Argusa, Tamsin je nastavila ono što je njezina pokroviteljica bila počela. Pošto je iscrpila Debrettovu knjigu, Godišnje matice i standardne genealoške izvore, Tamsin se dohvatila brojnih publikacija o visokom društvu.

Malloryevi nisu bili jedinim predmetom Tamsinina istraživanja.

Također je postajala sve upućenija u povijest Trentove obitelji.

Isprva je nastojala razabrati neki događaj ili osobe, prošle ili sadašnje, ne bi li objasnila njegovu opsjednutost Karlom Drugim. Tijekom istraživanja otkrila je da je njegova obitelj imala obilat dio neobičnih likova. Očaravali su je i ona je pričama o njima razgaljivala Lydiju za vrijeme objeda.

To je Lydijin duh odvlačilo od Malloryjevih, ali nikada zadugo. Misli su joj se stalno vraćale na Roberta Edwarda Malloryja, mladoga vojvodu, i zatjecala se kako tuguje zbog dječaka kojega nikada nije srela. Uskoro bi njezine misli skrenule na njegove sirote sestre, i to je bivalo gore, jer bi se često ulovila kako se grize zbog njih, kao da ih je osobno poznavala i na neki način bila za njih odgovorna.

Briga o njima je apsurdna, Lydia je pokušavala uvjeriti samu sebe. Iako su lord i lady Mars imali veliku vlastitu obitelj, to nije značilo da štićenice koje Ainswood zanemaruje nisu sretne i zaštićene prikladnom skrbi.

To je Lydia rekla sebi stotinu puta. Njezin duh je bio uvjeren; njezino srce nije.

Izvadila je džepni sat prastrica Stephena i namrštila se. "Manje od deset minuta do polaska. Vrag ga odnio, ako misli odustati, mogao je barem poslati poruku. Bellweather će tvrditi da sam sve ovo izmislila. Besramno privlačenje pozornosti, tako će on to nazvati." Spremila je sat. "Kao da Ainswood nije prvi blebetao o utrci, pred svim svojim blesavim prijateljima. Kao da sam ja željela da čitav svijet dozna kako sam dopustila da me taj tvrdoglavi i nametljivi divljak natjera u ovaj smiješni položaj."

"Bilo je jako ružno od njegove milosti da mene u to uplete", rekla je Tamsin poravnavajući rukavice. "Bez obzira na to koliko bio očajan, nije smio biti toliko nesavjestan — da ne kažem posvema nerazborit — te iskoristiti vaše preljubazne osjećaje prema meni. Čovjek pokušava razumjeti, ali postoji granica, kao što sam rekla sir Bertramu." Nestrpljivo je otpuhnula. "Miraz, zbilja. Dobro razumijem zašto ste se toliko razbjesnili na njegovu milost, jer sir Bertram uopće nije shvatio načela toga pitanja i dolazio je u ozbiljnu napast da začepi uši. Bio posrijedi Karlo Drugi ili ne bio, mogao bi pojmiti jednostavnu i očitu činjenicu da sam ja sposobna zarađivati za svoje uzdržavanje. Ali vidjet će oni. Nagutat će se naše prašine, Lydia, a mojih neshvatljivih pet tisuća iskoristit ćemo da pomognemo onima kojima je potrebna pomoć, jer meni sigurno nije."

Kad se Tamsin oporavila od večeri provedene s Bertijem Tremom - i Karlom Drugim - i pribrala se od zapanjenosti zbog povratka nakita s kojim se filozofski bila oprostila

Pompea

-136-

kao s propalom stvari, pozabavila se dijelom oklade koja se nje ticala. Uporno je navaljivala da prati Lydiju, i to je morala biti ista jednoumna odlučnost koja ju je bila obuzela kad je napustila rodno selo u Cornwallu i krenula u London. Štoviše, Tamsin je i danas bila srdita na Trenta kao što je bila u petak, zadnji put kad je s njim govorila.

"Čini se da su gospoda odlučila doručkovati nešto drugo umjesto naše prašine", rekla je Lydia. Ponovno je izvadila sat. "Još nekoliko minuta i..."

Presjekla ju je kakofonija povika i zvižduka iz gomile. Trenutak poslije toga sjajna kočija na dva kotača, tilbury, sa snažnim riđanom pod ormom projurila je kroz gradska vrata i stigla do polazne crte. Kad se zaustavio s njezine lijeve strane, Ainswood je dotaknuo šešir u znak pozdrava — iznimno ga je ovaj put nosio — i ozario se s podmuklim osmijehom.

Lydia je požalila što nije sa svojim cabrioletom stala bliže rubu ceste, tako da bi joj on došao zdesna. Tada bi joj Trentova krupna figura zaklanjala pogled na vojvodu.

Ali između njih je sjedila samo Tamsin, a Lydia je preko njezine glave lako vidjela oholo samopouzdanje na Ainswoodovim oštro rezanim crtama lica, opaki sjaj njegovih zelenih očiju, arogantni kut njegove čeljusti. Vidjela je isto tako da mu je elegantna odjeća stajala kao salivena. Gotovo je mogla namirisati škrob u marami oko vrata, opipati šuštavost tkanina... i sjetila se, previše živo, topline i snage njegova krupna ustroja, mišića što se napinju na njezin dodir, kucanja srca pod njezinim dlanom.

Osjetila je kako joj vlastito srce udara u prsni koš. Zatim je provalila poplava neželjenih uspomena — dječak kojega je izgubio... dvije osirotjele djevojčice... djeca koju je spasio iz Ulice Exeter... cvjećarica... hladna, okrutna srdžba kad je s dva zvjerska udarca završio s nitkovom. .. veliko kršno tijelo... snažne ruke koje bi je mogle podignuti kao daje curetak... promukao šapat: "Vi ste tako lijepi."

Samo mu je kraljevski kimnula, glasno sklopila sat i spremila ga.

"Nestrpljivi ste zbog moga dolaska, je li, Grenvilleova?" doviknuo je Ainswood nadglasavši viku i zvižduke gomile.

"Zakasnili ste zbog živčanoga napadaja, je li, Ainswood?" uzvratila je ona.

"Sav drhtim od slatkog iščekivanja", rekao je on. "Je li rano?"

"Nije. Poslije će vam biti kasno", rekla je Lydia. "Na cilju ćete ostati čitavu milju iza mene."

Na rubovima uz cestu, varalice koje nahrupe na svaki športski događaj primali su oklade u zadnji čas, ali zbog pometnje u glavi Lydia nije mogla razabrati koji su bili posljednji omjeri.

Ipak, bez obzira na pometnju, nije bilo odustajanja. Nije se mogla bez borbe odreći svega za što je radila — svoga identiteta, jer je do toga došlo. Lydia Grenville je ulazila u bitku samo kad je bila odlučna da pobijedi.

"Jedna minuta", začuo se neki glas iznad buke.


-137-

Gledatelji su zamuknuli.

I Lydijin unutarnji metež se smirio.

Netko je visoko podignuo rubac. Usredotočila se na nj i čvrsto stisnula bič. Tada su zazvonila zvona sa župne crkve, dok je četvorina bijele tkanine lepršajući pala na tlo. Pucnula je bičem... krenuli su.

Stari Portsmouth Road počinjao je kod Londonskog mosta, vijugao kroz Southwark pokraj zatvora Marshalsea i King’s Bench, zatim kroz Newington i Vauxhall gdje je bila mitnica, te kroz Putney Heath do Vrata Robina Hooda.

Tu je stazu izabrala Lydia zbog nekoliko dobrih razloga. Do osam sati polaganije kočije za Portsmouth već će krenuti i tako će taj dio njihove uobičajene putanje biti manje zakrčen. U međuvremenu će brze kočije što polaze u isti sat s Piccadillyja biti u znatnoj prednosti ispred natjecatelja koji će manevrirati kroz župe Newington i Lambeth.

Stoga će biti manja gužva kod Vrata Robina Hooda, nadala se Lydia, na mjestu gdje su se spajale spore i brze linije kočija i gdje se obavljala prva zamjena konja.

Spora linija odgovarat će i njezinoj crnoj kobili Cleo koja je bila naviknuta na probijanje kroz prometne ulice, te se Lydia mogla na nju osloniti da se ne će uplašiti ili zaletjeti u vozila i ljude što joj strjelimice izlijeću na put.

Na nesreću, pokazalo se da jedra i neustrašiva Cleo nije bila dorasla Ainswoodovu snažnom uškopljeniku. Iako je tilbury bio težak gotovo kao Lydijin cabriolet, i premda je vozačeva težina više nego nadoknađivala razliku nastalu zbog nešto lakšeg vozila, Ainswood je prestigao Lydiju malo poslije mitnice kod Vauxhalla i brzo nakon toga počeo povećavati vodstvo. Kad je Lydia zamijenila konja kod krčme Robin Hood, tilbury više nije bio na vidiku.

Lydia je bila svjesna Tamsinina zabrinuta pogleda na sebi dok su jurili pokraj Richmond Parka.

"Ne, ovo ne obećava mnogo", rekla je Lydia odgovarajući na neizgovoreno pitanje. "Ali nije beznadno. Treba mi samo minuta-dvije da se uvjerim kako se ovo stvorenje i ja međusobno razumijemo."

Dorat u ormi nije bio spreman na suradnju kao Cleo i činilo se da ga plaši svaka sjena kraj ceste. Ali kad su prolazili kroz tržnicu na Trgu Kingston, konj se već morao podvrgnuti Lydijinoj volji. Čim su napustili grad, Lydia je rekla svojoj družbenici da se čvrsto drži.

Bio je dovoljan oštar prasak biča — za dlaku da ne dodirne konjska pleća — i dorat je sljedeće četiri milje jurio oštrim korakom, za kaznu.

Poslije brze zamjene kod Eshera, Lydia je uletjela u drugu etapu i kod Vrata Cobham napokon su ugledale tilbury.

Trent se pripijao uz bok kočije i promatrao cestu koja je ostajala iza njih.

Pompea

-138-

"Tako mi Jupitera, eno nje opet", rekao je promuklo. "Raspali, Ainswood, ne bih rekao da će odustati."

Vere je pogledao u nebo. Teške gomile sivih oblaka kotrljale su se iznad njihovih glava, a iste divlje struje tjerale su olujne oblake da mu tutnje u lice. Vjetar je šibao kroz Pains Hill da potrga uvelo lišće s drveća i rastjera ga u mahnitim vrtlozima po valovitu krajoliku.

Već je tjerao dva konja do samog ruba izdržljivosti da bi postigao dovoljnu prednost koja bi obeshrabrila svako razumno, trijezno ljudsko biće.

Ali Grenvilleova se nije predala, čak ga je polagano sustizala.

U međuvremenu se spremala oluja iz same utrobe pakla, a najgori dio puta još je ležao pred njima.

Po tisući put u pet dana proklinjao je sam sebe što ju je namamio u tu prokletu utrku — ili dopustio da sam bude namamljen. Još nije bio posvema siguran tko je koga izazvao, iako je bezbroj puta u mislima ponovio njihovu prepirku. Znao je samo da je ni zbog čega bio izgubio živce i posvema zabrljao stvar. Želio je da ona nešto hitne u njega, ili da ga udari. To bi njoj pružilo zadovoljštinu i njega možda prizvalo k pameti.

Ali bilo je prekasno. Ta razmatranja bila su tek najnovija u dugačkom nizu pogodbenih veznika "samo da".

Ockham Park ostao je iza njih i prve raštrkane kuće Ripleya pojavile su se na vidiku pod zloslutno mračnim nebom. Vjetar je jačao i Vere je želio vjerovati da je zbog toga njemu tako hladno.

Znao je da je nešto drugo posrijedi.

Bio je neosjetljiv na vremenske nepogode. Bez obzira na uzavrelu vrućinu, ledenu studen, susnježicu ili mećavu, nikada nije osjetio tjelesnu nelagodnost vrijednu spomena. Nikada nije bio bolestan, premda je užasno zlopatio svoje tijelo, izlažući ga svakojakim boleštinama, čak i najgorim zarazama...

Odgurnuo je u stranu slike iz pamćenja prije nego što su se mogle u cijelosti oblikovati i usredotočio se na sve bližeg protivnika i cestu ispred sebe.

Čekalo ih je još nekih dvadeset pet milja po vjerojatno najgorem vremenu i najpodmuklijem terenu. Jasno je vidio petšest mjesta gdje bi ona mogla nastradati, a on će biti predaleko da joj priskoči u pomoć.

Predaleko, kao i uvijek, kad je bio potreban.

Skrenuo je u dvorište krčme Talbot i nakon nekoliko minuta otamo izišao, sa svježim konjem pod ormom, a cijelo je vrijeme u njegovu duhu brecao pripjev poput pogrebnih zvona.

Predaleko. Prekasno.

Pucnuo je bičem iznad konjske glave i životinja se ispružila i protutnjala širokom seoskom ulicom.


-139-

Na isti način, ne tako davno, utrkivao se poljima i seoskim ulicama...

Ali nije mogao na to misliti, na proljeće zbog kojega je otada zamrzio proljetno doba i provodio vrijeme cvatnje pijan kao zemlja.

Proletjeli su mimo Clandon Parka i ušli u dugački ravan odsjek prije Meroe Commona koji je na početku bio potpuno pust. Vere je vozio dalje, žešće nego prije, vapeći u sebi da se njegova protivnica urazumi. Nije se mogla nadati da će pobijediti. Bio je predaleko ispred nje. Morala bi odustati.

Trent se opet okrenuo da pogleda.

"Je li još tamo?" upitao je Vere strahujući od odgovora.

"Stiže nas."

Uletjeli su u Guildford, poskakujući po popločenoj ulici, povećavajući brzinu niz padinu.

Ali cabriolet se sve više približavao.

Prešli su preko rijeke Wey, udarili uz brdo Saint Catherine, gdje su se konji usporili mučeći se na strmom usponu i bili preumorni da bi ubrzali korak poslije prolaska kroz Pease Marsh Common. I cijelo to vrijeme cabriolet se približavao, sve dok Vere nije praktički počeo osjećati kako mu protivnički konj diše za vratom.

Ali bio je svjesniji pobješnjela vjetra, sve nižih nebesa i prijeteće tutnjave u daljini. Razmišljao je o sljedećem groznom dijelu ceste: dvanaest milja mukotrpnih uspona i pogibeljnih nizbrdica. U duhu je vidio prolom oblaka, uspaničene konje... vrištanje... prevrtanje preko ruba ceste... cabriolet razbijen u komadiće.

Pokušavao se uvjeriti da je ona odustala, ali sa svakom prijeđenom miljom rasle su njegove sumnje.

Kad ju je uopće vidio da je ustuknula?

Dok je spašavala gospođicu Price u Vinegar Yardu... mlatila Crenshawa ispred Crockforda... rugala se u brk Ainswoodu u Plavoj sovi... prerušavala se u muškarca kod Jerrimera... penjala se uz kuću Helene Martin... gegala se polugola kroz Covent Garden... glumila kradljivicu dragulja u Ulici Francis... Grenvilleova je bila spremna na sve, ničega se nije bojala. A kad je bio u pitanju ponos, Vere je mogao zamisliti samo jednu osobu koja se mogla s njom mjeriti u čistoj i nadmoćnoj aroganciji, a to je bio glavom lord Belzebub.

S tom mišlju postao je svjestan da mu nešto žmirka s dalekih rubova sjećanja — oblačić neke slike, neko prepoznavanje. To se i prije javljalo, više nego jedanput, i nestalo je ovaj put kao što je nestajalo u prijašnjim prigodama, ostavljajući katkada za sobom riječ ili rečenicu da ga muči izvan dohvata misli. Pustio je da to prođe jer mu sjećanje i prošlost nisu bili toliko važni kao sadašnjost.

Sada nije mogao više vjerovati da će ta žena odustati, makar nastupio četrdesetodnevni potop ili apokalipsa. U njezinoj naravi nije bilo mjesta za povlačenje

Pompea

-140-

nimalo više nego u njegovoj. Razlika je bila u tome što njemu nije bilo važno što će se dogoditi.

Kad se uvezao u dvorište krčme u Godaimingu, donio je odluku.

Cabriolet je odmah stigao po tragu njegovih kotača.

Iz oblaka su padale hladne kapi i prijeteća orljavina je postajala glasnija.

"Ovu oluju ne možemo prestići, Grenvilleova", doviknuo joj je preko strke u dvorištu. "Zaustavimo se — i nitko nije izgubio. Toliko smo blizu neriješena ishoda da nema nikakve razlike."

"Hvala Bogu", promrmljao je Bertie pokraj njega. Izvukao je rupčić i obrisao čelo.

Lydia je samo zurila u njega na hladan i ubojit način koji se Vereu činio nepodnošljivo izazovnim. Čak i sada, kad se pogibeljno približavao rubu panike, oćutio je izazov i poželio da je prodrma.

"Izgubili ste živce, je li?" rekla je ona, a glas joj je bio jednako hladan i smiren kao što je pogled bio izazovan.

"Ne mogu vam dopustiti da poginete zbog mene", rekao je on. Konjušar je doveo njezina konja. Bio je to krupan, crn uškopljenik s divljim sjajem u oku. "Vrati tu životinju natrag", otresao se na čovjeka. "Svaka budala može vidjeti da je plahovit."

"Upregnite ga", zapovjedila je Lydia.

"Grenvilleova..."

"Pobrinite se za svoju zapregu, Ainswood", rekla je ona. "Vidimo se u Liphooku."

"Neriješeno, kazao sam, vrag vas odnio! Nitko nije izgubio. Jeste li gluhi, ženo?"

Ona ga je samo prostrijelila još jednim gorgonskim pogledom i okrenula se da podigne krov na cabrioletu.

"Ne morate se za mene udati!" viknuo je on. "Gotovo je, zar ne razumijete? Završeno je. Dokazali ste da ste sposoban vozač."

"Očito je da ništa nisam dokazala. Hej, vi tamo", zovnula je konjušara. "Pomozite nam s krovom, prestanite blejati u nas."

Dok je Vere u nijemoj nevjerici promatrao, krov se na cabrioletu podignuo i ona paklena živina našla se pod ormom.

Prije nego što je Vere mogao povratiti prisutnost duha da bi skočio s tilburya i nju povukao dolje sa sjedišta, vranac je sunuo naprijed odgurnuvši u stranu zaprepaštena konjušara i pritisnuvši gospođicu Price uz naslon sjedišta. U sljedećem trenutku cabriolet je izletio iz dvorišta. Iznad povika i psovki momaka iz konjušnice, Vere je čuo smijeh Grenvilleove.

"Zaboga, Lydia, ova životinja je luda", protisnula je Tamsin. Držala se za bokove kočije objema rukama — pametan odgovor s obzirom na vrančevu vratolomnu brzinu.


-141-

"Vojvodu će udariti kap, znate da hoće. Sigurna sam da je smrtno zabrinut, jadan čovjek."

"Jesi li ti zabrinuta?" upitala je Lydia ne skidajući očiju s ceste. Vranac je bio razigrana zvijer, da se razumijemo, i dovoljno snažan da ih uznese na Hindhead Hill dobrim korakom, ali imao je hirovitu sklonost da vuče ulijevo.

"Nisam. Ovo je previše uzbudljivo." Tamsin se nagnula naprijed i zurila preko navučenog krova. "Počinju nas opet stizati. Lice sir Bertrama veoma je rumeno."

Grom je zagrmio nad Witley Commonom. Lydia je zamijetila munju u daljini. Još jedna orljavina slijedila je nakon kratke stanke.

Djevojka je opet sjela. "Ne mogu zamisliti kako ste pribrali snagu volje da odbijete prijedlog njegove milosti. Bio je tako užasno uznemiren. Znam da on strahovito izaziva, i mogao je ponudu o neriješenom ishodu taktičnije iznijeti..."

"On vjeruje da sam ja toliko tupoglava i neodgovorna da ću se usmrtiti — i tebe povući za sobom", rekla je Lydia oporo. "Zbog toga je uznemiren, i to je nepodnošljivo."

Krajičkom oko nazrela je još jednu svjetlosnu strijelu. Slijedio je dubok prasak groma. "Da je bilo po njegovu, ja bih pokorno sjedila kraj njega", nastavila je. "Pritom bih s obožavanjem zurila u njegovo varljivo lice. Ali on ne će od mene napraviti privatno vlasništvo i vezati me uza se dok nas smrt ne razdvoji, ako se mene bude pitalo."

Bili su prevalili polovicu dugačke uzbrdice. Vranac se počinjao usporavati, ali nije pokazivao znakova da bi se želio odmoriti.

"To ne bi bilo tako loše ako bi on uzvraćao obožavateljske poglede", rekla je Tamsin.

"To je još gore", rekla je Lydia. "Ainswoodovi obožavateljski pogledi mogu biti smrtonosni. Imala sam primjer u Covent Gardenu, sjeti se. Njegova milost na koljenima, dok s puno štovanja gleda u nečije lice, predstavlja strahovit prizor."

"Voljela bih da sam to vidjela."

"Ja bih voljela da nisam", rekla je Lydia. "Morala sam usredotočiti misli na Susan, na njezine osjećajne oči koje su ispunjene pohlepnim psećim brigama kao što su hrana ili igra ili umiljavanje. Inače bih se bila rastopila na mjestu."

"Jadna Susan. Kako je vojvoda bio opak koristeći je protiv vas."

"Jadna Susan, doista. Njezino je ponašanje bilo sramotno."

"Možda joj ga je jednostavno bilo žao", rekla je Tamsin. "Vi znate kako ona osjeti kad je netko bolestan ili nesretan ili uznemiren. Jučer je primjerice Millie bila izvan sebe jer je malo spalila pregaču. Susan joj je prišla i ispustila loptu kraj njezinih nogu i liznula joj ruku kao da... Oh, zaboga, to su vješala."

Gotovo su stigle na vrh brijega. Na bližoj strani stajala su vješala kraj sela Hindhead. Pljusak je udarao po krovu kočije, a zavijanje vjetra miješalo se sa sablasnim škripanje

Pompea

-142-

lanaca na vješalima. Munje su sijevale na rubovima Devils Punchbowl, na daljoj strani, a gromovi su gruhali dodajući zloslutno bubnjanje tomu sotonskom koncertu.

Navrh brijega Lydia je zaustavila konja, jer se pušio i očito ga je trebalo odmoriti. Ali nakon nekoliko minuta počeo se vrpoljiti i nestrpljivo natezati strange, želeći krenuti.

"Baš si jogunast, ha?" rekla je Lydia. "Ipak, prijane moj dobri, ne ćeš s nama naglavce pojuriti nizbrdo."

Čula je iza sebe — blizu iza sebe — tandrkanje kotača i kloparanje kopita.

Ispred nje pružala se pogibeljna padina, s dubokim kolotečinama teretnih kola s obiju strana. Jedini znak života u toj pustoši bio je dim koji se uzvijao iz Sedam bodljika, odvratne krčme u kojoj nije željela naći sklonište.

Taj dio ceste prema Portsmouthu, obično prometan, bio je praktički pust zbog oluje. Očito nije bilo vrijeme ni mjesto da se doživi prometna nezgoda.

Kiša je srdito bubnjala po krovu koji im zbog vjetra nije naročito pomagao da ostanu suhe. Ali Lydia nije imala energije da misli na neudobnost, jer je imala pune ruke posla s vrancem. Suprotstavljao se njezinim naporima da ga uspori dok je tvrdoglavo — i na tipičan muški samoubilački način — vukao prema rubu ceste.

Kad su stigle na dno brijega, ruke su je boljele, a vranac još nije pokazivao znakova umora. Lydia je s osjećajem krivnje pogledala Tamsin. Njezina je suknja bila mokra i sva je drhtala.

"Još dvije milje." Lydia je morala povisiti glas da bi je družbenica čula kroz bubnjanje kiše i kotrljanje gromova.

"Samo sam mokra", rekla je Tamsin cvokoćući zubima. "Neću se rastopiti."

Neka mi Bog oprosti, pomislila je Lydia kad ju je zapekla savjest. Nije smjela dopustiti da joj se Tamsin pridruži, nije uopće smjela pristati na tu suludu utrku. U najmanju ruku, morala je prihvatiti Ainswoodo vu ponudu primirja. Ako se Tamsin smrtno prehladi...

Munja ju je gotovo izbacila iz sjedišta na kočiji, a grmljavina koja je u hipu slijedila kao da je potresla cestu ispod njih. Vranac se propeo na stražnje noge uz ustrašeno njištanje, a njoj su ruke gorjele dok se naprezala da ga smiri i odmakne od ruba ceste prije nego što ih svali u jarak.

Svijet se u trenutku pomračio, zatim je opet zasljepljujuće zasjao kad je iznad pašnjaka bljesnula munja, praćena zaglušujućim praskom. Trebao joj je jedan trenutak da razabere druge zvukove: čula je povike, njištanje konja od boli ili straha, tandrkanje kotača na kočiji.

Onda je vidjela kako se nešto strmoglavljuje nizbrdo, nekoliko palaca daleko od njezinih kotača. Lydia je trgnula cabriolet ulijevo, opazila kako se tilbury luđački miče udesno dok je protutnjao kraj nje i zamalo izbjegao sudar. Munja je ponovno bljesnula,


-143-

a ona je ulovila Ainswoodov ukočeni obris, vidjela ga kako potiče konja časak prije lomljave s nebesa i sljedeće, strasnije lomljave kad se tilbury prevrnuo preko daljeg ruba ceste.

Lydia je bila svjesna kiše koja je lijevala kao iz kabla, bila je svjesna zasljepljujuće munje i zaglušne grmljavine, i glasova isto tako, ali tek kao nečega što je daleko, u nekom drugom svijetu koji je bio beskrajno udaljen.

Sav svijet koji je poznavala ležao je u tom trenutku u previše mirnom obliku pokraj olupine, i činilo se da je prošla čitava vječnost dok se ona spustila do njega u kolotečini. Pala je na koljena, u blato, gdje je on ležao potrbuške.

Evo padam ničice pred tobom.

Sjetila se kako je pred njom klečao u Covent Gardenu i čula zvuk njegova teatralno preklinjućega glasa i vidjela prosjaj smijeha u njegovim prijevarnim očima koje su opovrgavale skrušen izraz lica.

Užasan, lud smijeh počeo se u njoj rađati. Ali nije pala u histeriju.

Povukla ga je za kaput. "Ustani, dovraga. Oh, molim te." Nije plakala. Kiša je punila njezine oči, u grlu ju je grebalo zbog hladnoće. Bilo je tako hladno, a on je bio tako težak. Poderala mu je kaput pokušavajući ga prevrnuti na leđa, a nije ga mogla ostaviti da leži ondje u blatu, i tako ga je potezala za revere. "Probudi se, glupane jedan, tvrdoglava živino", kričala je. "Oh, probudi se, molim te."

Ali on se nije htio probuditi, a ona ga nije mogla podignuti. Mogla je samo držati u krilu njegovu glavu i brisati mu blato s lica te zapovijedati i prepirati se i moliti i obećavati bilo što.

"Nemoj mi umrijeti, zvijeri jedna", gušila se od nečega što joj je gorjelo u grlu. "Sazrela sam... vezana uz tebe. Oh, osvijesti se. Nikada nisam mislila... Oh, bit ću nesretna. Kako si to mogao, Ainswood? To nije pošteno, nije časno od tebe. Osvijesti se. Pobijedio si." Prodrmala ga je. "Čuješ li me, oholi blesavče? Pobijedio si. Pristat ću. Prsten. Župnik. Cijela ta vražja priča. Tvoja vojvotkinja." Opet ga je prodrmala. "To si želio, zar ne ? Odluči se. Sada ili nikada, Ainswood. Ovo ti je posljednja prilika. Probudi se, prokletniče, i oženi se sa mnom."

Opet ju je zagušio jecaj. "Ili ću te ostaviti kako sam te našla." Nagnula je glavu, sva očajna. "Ovdje. U blatu. U jarku. Znala sam da ćeš... l-loše završiti."

Vereu je bilo jako loše. Beznadan slučaj.

Trebao je otvoriti oči prije nekoliko rečenica, ali bojao se da bi se probudio i otkrio da je to bio samo san: njegova aždaja od djevojke kori ga i jadikuje zbog njega.

Ali to nije bio san, i ona je morala biti promočena do kože, a on je morao biti najveća hulja na svijetu kad ju je izvrgnuo opasnosti da se razboli na njegov nevrijedni račun.

I tako je Vere podignuo ruku i privukao njezino lijepo tvrdoglavo lice k svojem licu. "Ja sam mrtav, a jesi li ti anđeo, ili si to samo ti, Grenvilleova?" prošaptao je.

Pompea

-144-

Počela se odupirati, ali on nije bio toliko slab — ili toliko plemenit - da je pusti bez poljupca. Obuhvatio je njezin zatiljak i zadržao je, a ona je popustila, kao uvijek, u trenutku. Tada je spoznao da to nije bio san.

Nijedan san nije imao tako sladak okus šljive kao njezina meka, zrela usta, i on je uživao u njima, produžujući i produbljujući poljubac, upijajući je dok se nad njima prolamala oluja.

Ali kad ju je napokon oslobodio — preko volje, toliko nerado da bi ga trebalo proglasiti svecem zbog suzdržavanja — istina je šmugnula pokraj njegove straže i on je promuklo rekao: "Volio bih tebe, zločesta djevojko, nego sve serafime u raju. Hoćeš li me uzeti, mila? Misliš li to doista?"

Ispustila je drhtav uzdisaj. "Da. Doista to mislim, kuga te odnijela. I nisam mila. Usta), velika varalice."

Bertiju to nije bila prva prometna nesreća. Bilo je to međutim prvi put da nije upravljao kočijom kad se dogodio udes. Ipak, kao što je kazao gospođici Price nekoliko časaka pošto je gospođica Grenville pohitala dolje do Ainswooda, čak ni najspretniji vozač ne bi bio mogao spriječiti prevrtanje. Uplašivši se munje, konj je ustuknuo s tolikom snagom da je slomio jedno rudo tilburya. Drugo se slomilo kad se kočija prevrnula. Konj je odskočio potežući za sobom ostatke vučne opreme.

Bertie je u zadnji čas iskočio i samo se malo ugruhao na cesti. Odmah bi bio potrčao dolje do Ainswooda da gospođica Grenville nije već bila napustila cabriolet i učinila to isto. Zatim je prva Bertijeva misao bila "najprije dame", pa je pohitao da pomogne gospođici Price koja je ostala da se brine o očito vatrenu vrancu.

Kako joj je Bertie objasnio, ako je Ainswood poginuo, nitko mu ne bi mogao pomoći. Ako nije poginuo, vjerojatno bi se tražila potpora da ga se izvuče iz kolotečine i odveze u Liphook. Budući da se tilbury sav raspao, a u cabriolet ne mogu stati četiri osobe, Bertie se s gospođicom Price požurio u čitavom vozilu da potraži pomoć u selu.

To nije dugo potrajalo. Svratiste Sidro bila je nepunu milju daleko od mjesta udesa, i bila je prepuna Ainswoodovih prijatelja koji su nestrpljivo čekali ishod utrke. Za nekoliko minuta nečija je kočija bila pripremljena i upućena da spasi vojvodu.

Bertie nije na kraju bio siguran čija je to kočija bila, jer je do tada zapao u duboko stanje rastresenosti.

Pometnja je počela na putu prema svratištu, kad je Bertie ugledao putokaz koji je pokazivao pravce i udaljenosti nekoliko okolnih sela.

"Oh, velim ja", rekao je trepćući. "Blackmoor. To je bilo to."

Gospođica Price je do tada bila malko ukočena, iako znatno opuštenija nego kad je s njom zadnji put govorio, u petak. Tada se ljutito kočoperila zbog ovoga ili onoga, a on bi dao da ga objese ako je pojma imao o čemu se radilo.

Kad je preuzeo upravljanje cabrioletom, ne bi se bilo reklo da joj to toliko smeta, ali tijekom kratke vožnje do sela ipak nije bila razgovorljiva i prijazna kao obično.


-145-

Međutim, kad je spomenuo Blackmoor, okrenula se prema njemu s oštrim ispitivačkim pogledom na koji je bio priviknutiji. "Vi poznajete to selo?"

On je odmahnuo glavom. "Ne. Bila je slika. Charles Broj Dva, samo ne on, nego njegov prijatelj, i ne znam šta je učinio da dobije naslov na račun onih dugih plavih kovrča koje su me navodile da se pitam zašto neki čovjek želi izgledati ko žensko. I tako nisam slušao na oba uha u onaj čas, ali njega sam htio čuti. Uopće ne kralja, vidiš."

Gospođica Price je neko vrijeme zurila u njega. "Duge, žute kovrče", rekla je. "Prijatelj kralja Karla Drugoga. Dakle, vjerojatno vitez. Vidjeli ste sliku dvorjanina, kraljeva prijatelja."

"I mogao je biti brat gospođice Grenville", rekao je Bertie dok je zaustavljao kočiju ispred ulaza u krčmu. "Samo nije mogao, jer je mrtav već nekoliko stoljeća. Prvi grof od Blackmoora, koji se najviše sviđa mojoj kletoj sestri, kaže ona, zbog toga što... Tako mi Jupitera, eno ga, kad se uopće nisam nadao da će doći nakon kratke obavijesti, i samo molim Boga da nije sa sobom doveo moju sestru."

Gospođica Price je svratila krupne smeđe oči na vrata svratišta Sidro gdje je stajao markiz od Daina sa svojim slavnim strahovitim pogledom na koji se Bertie ipak donekle naviknuo.

Gospođica Price nije bila na nj naviknuta jer je protisnula "Oh, Bože moj" i pala u nesvijest. To je bio trenutak kad je Bertie zapao u akutno stanje rastresenosti.

Pompea

-146-

DvanaestDvanaestDvanaestDvanaest

Naravno, ja ću u svemu tome biti s vama", rekla je Tamsin dok je dugačkim iglama vješto učvršćivala Lydijinu kosu. "Sada sam savršeno dobro. Onesvijestila sam se zbog uzbuđenja koje se udružilo s gladi. Ali ne osjećam ni najmanju slabost. Ovo je najuzbudljiviji dan što sam ga doživjela, i odbijam propustiti ijednu minutu dok se ne privede završetku."

Dvije su žene bile u sobi svratišta Sidro.

Lordovi Dain i Sellowby stigli su u privatnoj četveroprežnoj kočiji kad su Lydia i Ainswood gacali po blatu prema Liphooku. Spomenuli su Tamsinino onesvještenje — zbog užasa kad je ugledala Daina, kako ga je objašnjavao Sellowby — ali Lydia je tada bila u prevelikoj pometnji da bi se uzrujavala zbog svoje družbenice.

Njezina pometnja nije se ticala isključivo Ainswooda, iako joj je njezin suosjećajni — ili slaboumni — pristanak da se uda zadao priličan nemir. Ali i Dain je unio zbrku u njezin svijet.

Iako je trebalo da Lydia bude zrcalna slika Dainova oca, ni sadašnji markiz ni Sellowby nisu pokazali ni najmanji tračak prepoznavanja za vrijeme kratke vožnje do krčme ili u trenutcima nakon ulaska u nju, kad je dogovoreno da će se vjenčanje obaviti čim se mladoženja i mladenka operu i presvuku u čistu odjeću. U to vrijeme Lydia nije bila sposobna sročiti nijednu suvislu primjedbu na vojvodino navaljivanje da se što prije nadu u bračnim okovima.

Čak i sada, nakon vrele kupelji, čaja i oblačenja uz Tamsininu pomoć, Lydia se i dalje ljuljala kao na moru. Osjećaj da joj se diže želudac dok stvari izmiču ispod njezina nadzora nije bio ugodan.

"Morala sam barem zahtijevati vremena za odmor", rekla je. "Ali Ainswood... oh, on je toliko uporan i nestrpljiv, i tako je nemoguć kad mu se nešto uskrati."

"Malo bi imalo smisla odgađati vjenčanje kad je sve pripremio", rekla je Tamsin. "Zar nije čudno kako može biti sređen kad ima snažan poticaj?"

"To više sliči na oholost i bahatost", rekla je Lydia. "Ipak, sve je držao u svojim rukama, i prijatelji su se već bili okupili, i tako mi se činilo da bismo mogli već jednom s tim završiti."

Tamsin se odmaknula jedan koračaj da se divi urednoj frizuri koju je stvorila. Nekoliko mekanih, valovitih zlatnih vitica uokvirivalo je Lydijino lice, a klupko vlasi koje je obično motala i na razne načine učvršćivala na zatiljku bilo je uredno skupljeno na njezinu tjemenu.

"Kad bi bilo učinjeno, kad je učinjeno, tada bi dobro bilo da je učinjeno brzo", Tamsin je sa smiješkom citirala stihove iz Macbetha. "Lady Dain je rekla da će muškarac, što dulje bude primoran čekati, to vjerojatnije dospjeti u iracionalno stanje. Rekla je da se to


-147-

dogodilo lordu Dainu, i s njim je bilo gotovo nemoguće imati posla u vrijeme kad su se vjenčavali. Tjedni priprema za vjenčanje zamalo da nisu i nju doveli do ludila, kazala mi je, iako ona nije od one vrste koju je lako smesti."

"Organiziranje toga vjenčanja moralo je biti poput priprema za Waterloo", promrmljala je Lydia. "Bilo je veoma raskošno. Crkva je bila dupkom puna, a još više je ljudi čekalo svadbeni doručak." "A njezin ukus je skup, prema lordovim riječima." "No, kod nas ne će biti veoma raskošno." Lydia je proučavala svoj odraz u zrcalu. "Osim moje kose. Kako si me elegantno uredila — od vrata nagore."

Ali to je samo privid, pomislila je. I sada ni sama nije bila sigurna tko je zapravo ona.

Zamišljaš sebe kao veliku damu, zar ne? pitao ju je tata podrugljivo svih onih davnih godina. I to je bilo sve, očito: puke maštarije o maminu dijelu u sebi koji bi pripadao obitelji Ballister. Inače bi Lydia sigurno otkrila nešto — iznenađenje, neugodu, čak zabavu — na Dainovu tamnom licu. Ali on ju je tek vrlo kratko pogledao, sačuvavši pozornost za svoga nekadašnjega školskog druga Ainswooda.

Kad je Sellowby poslije Dainova vjenčanja primijetio da je opazio neku ženu koja je mogla izići iz galerije portreta u Athcourtu, po svoj prilici je samo razabrao nejasnu sličnost iz daljine, zaključila je Lydia. Iz blizine sličnost se doista morala pokazati nejasnom, jer se činilo da ga se toga dana nisu kosnule crte njezina lica nimalo više negoli Daina.

Možda je bilo upravo tako. Valjda je mama vidjela prijašnjega lorda Daina u nekoj povorci ili pri izlasku iz kočije. Iz daljine je možda zapazila sličnost s Lydijom, i zatim izgradila dugačku nestvarnu priču o tome. To nije moglo iznenaditi Lydiju. Njezino nadahnuće za Ružu iz Tebe poteklo je iz tračerskih novinskih članaka u kojima se opisivao zaručnički prsten lady Dain, krupni nebrušeni rubin optočen dijamantima.

"Ja ne mislim da je vojvodi stalo do toga kako izgleda vaša kosa", rekla je Tamsin vraćajući Lydiju u sadašnjost. "Sigurna sam da bi se vama smjesta oženio, kakvi god ste bili, s kosom koja se cijedila niz zablaćeno lice i s kapom koja vam je visjela o vratu kao mokra krpa."

"Ni on nije sličio na nekoga gizdelina", rekla je Lydia ustajući sa stolice kraj toaletnog stolića. "U svakom slučaju bio je promočeniji nego ja i sigurno bi obolio stojeći u mokroj odjeći za vrijeme obreda. Nisam željela provesti prve dane braka njegujući ga tijekom upale pluća." Okrenula se da se sretne s Tamsinim pogledom. "Ti vjerojatno misliš da sam luda, ili u najmanju ruku hirovita."

"Ja mislim da je bilo pogrješno govoriti za svoje osjećaje prema njemu da su 'srednjoškolska zaluđenost' ili 'instinkt za parenjem' ili 'delirij požude', kao što ste činili." Tamsin se tiho nasmijala. "Imala sam osjećaj da raste na vama..."

"Kao gljivice, hoćeš reći."

"Nema smisla pretvarati se da vas nije briga za njega", nastavila je Tamsin. "Vidjela sam kako iskačete iz kočije ne misleći na oluju, na usplahirenog konja, ni na što osim vojvode od Ainswooda." Nacerila se. "To je bilo neizmjerno romantično."

Pompea

-148-

"Romantično." Lydia se namrštila. "Ja ću se razboljeti."

"To su mladenkini živci." Tamsin se pomaknula do vrata. "Usudila bih se reći da je on u gorem stanju nego vi, i sada proživljava agoniju. Najbolje bi bilo da dopustimo svećeniku da vas izvuče iz bijede."

Lydia je podignula bradu. "Ja nisam podložna napadajima nervoze, gospođice Bezobraznice. Ne nalazim se ni u kakvoj vrsti bijede. Savršeno sam pribrana." Zakoračila je prema vratima. "Za kratko vrijeme bit ću vojvotkinja od Ainswooda, a tada", prostrijelila je okom svoju družbenicu, "vama seljacima je bolje da budete na oprezu."

Naglo je izišla iz sobe, pratila ju je nasmijana Tamsin.

Zahvaljujući Dainu, Sellowbyu i Trentu, Vere je bio na dobrom putu da postane rastresen. Nijedan od njih trojice nije mogao ni pola minute zadržati jezik za zubima i dopustiti čovjeku da razmišlja.

"Velim ja, to je najčudnija stvar", govorio je Trent, "i ne shvaćam kako to ne možete vidjeti, jedino ako to nije na račun kiše i blata, ni rođena je majka ne bi prepoznala..."

"Naravno, ja sam je prepoznao", rekao je Sellowby. "Vidio sam je pred crkvom poslije Dainova vjenčanja. Teško čovjek može ne zapaziti zgodnu mladu ženu takvih monumentalnih razmjera. Izgledala je kao krasan cvijet u gomili novinarskog korova. Da i ne spominjem kako su ženska piskarala rijetka trava, i mogla je bici samo jedna Lady Grendel. Čak iz daljine njezina je pojava bila napadna."

"To sam baš mislio", ustrajavao je Trent. "Visoki čovjek sa zlatnim kovrčama kojega sam vidio..."

"Ja to ne bih nazvao zlatom", upao je Dain. "Rekao bih poput Iana. I nigdje se ne vide kovrče."

"Blijedo zlato", složio se Sellowby. "Podsjetila me..."

"Onaj čovjek, onaj vitez što ga je moja sestra..."

"Grof Esmond", nastavio je Sellowby. "Ali nemaju iste oči. Njezine su svjetlije plave."

"I ne može biti Francuskinja", rekao je Dain.

"Nisam rekao da je Francuskinja, samo da je takva bila riječ kojom su se služili, imala je nešto s konjima, gospođica Price veli da je cheval..."

"Ja sam čuo glasinu", nastavio je Dain kao da njegov šurjak nije ni bio ondje, "da je rođena u močvari na Borneu i da su je odgojili krokodili. Ne bih rekao da znaš njezino podrijetlo, je li, Ainswood? Nisam siguran ni da na Borneu ima krokodila."

"Kojega je vraga meni stalo do njezina podrijetla?" odbrusio je Ainswood. "Želim samo znati gdje se djenuo prokleti župnik — i namjerava li mladenka sići na vjenčanje do kraja ovoga stoljeća."


-149-

Trebalo mu je samo pola sata da se okupa i odjene, i cijelo je vrijeme režao na Jaynesa. To je njegovoj milosti ostavilo još sat i pol vremena da vrti palce čekajući svoju buduću vojvotkinju, a cijelo se vrijeme grizao da je oboljela i da polako izdiše kroz ognojeno bolno grlo dok njegovi prijatelji naklapaju o točnoj boji njezine kose i očiju te se pitaju ima li krokodila na Borneu.

"Možda se predomislila", rekao je Dain s podrugljivim polu smiješkom koji mu je Vere poželio šakom skinuti s arogantnog lica. "Možda je pristala da se za te uda dok je bila izvan sebe, a poslije joj se vratio zdrav razum."

"Pristala sam da se za nj udam iz samilosti", stigao je hladan ženski glas s vrata. "I zbog osjećaja građanske dužnosti. Ne možemo mu dopustiti da juri kao lud po javnim cestama razbijajući kočije i uznemirujući konje."

Četiri su se muškarca istodobno okrenula prema govornici.

Vereova aždaja stajala je na vratima, u crnini od glave do pete, zakopčana do grla. Kad je ušla, bombasin je zašumio poput sugestivna šaptanja.

Gospođica Price pratila ju je u stopu, a svećenik je bio na začelju.

"Idem pronaći svoju ženu", rekao je Dain pošavši prema vratima. "A vi nemojte ni pomisliti da počnete bez nas. Ja moram predati mladenku."

Grenvilleova je podignula obrve.

"Izvlačili su slamke", objasnio je Vere. "Trent je mladoženjin kum, a Sellowby je zadužen za stražu na vratima, da ne pušta unutra gomilu bučnih pijanaca."

Gomila je bila stjerana u veliku zajedničku blagovaonicu, gdje su se zabavljali pjevanjem prostačkih pjesama i zastrašivanjem nesretnih putnika koji su se zaustavljali da se sklone od oluje.

"Tvojim prijateljima je već bila uskraćena zabava da budu svjedocima tvoga spektakularnog završetka utrke", rekla je njegova aždaja. "Ne mogu zamisliti da ih želiš lišiti i ovoga spektakla."

"Uvjeravam te, Grenvilleova, oni nisu u stanju da to prate", rekao je on. "Polovica njih u ovom času ne bi razlikovala mladoženju od bačve vina — a glavnina bi radije bila pokraj bačve vina."

"Ovo je svečana prigoda", dodao je svećenik strogo. "U posvećeno stanje braka ne smije se olako ulaziti, niti..." Prestao je govoriti kad je na nj pao Lydijin ledenoplavi pogled. "To jest, dobro." Olabavio je ovratnik. "Možda bismo mogli zauzeti mjesta."

Verea je ponovno gnjavila dosadna i nametljiva misao iz blijeda pamćenja ili što god je to bilo. Ali u tom je trenutku ušao Dain sa ženom, i lord Belzebub je preuzeo dužnost, kao što je vazda htio, te je odredio da ovaj stoji ovdje a onaj ondje i da jedan radi ovo a drugi ono.

U drugom trenutku poslije toga počeo je obred, i tada je Vere mogao misliti samo o ženi koja je stajala kraj njega, o tome da će postati njegovom, apsolutno i zauvijek.

Pompea

-150-

Mladenka i njezine pratilje povukle su se nekoliko sati ranije, ali već je bila minula ponoć kad su prijatelji dopustili Vereu da umakne s orgije nakon pira, i to se zbilo samo zbog toga što je netko — Carruthers ili Tolliver — isporučio jato drolja. U tom je času Dain odlučio da oženjeni muškarci mogu po volji otići. Iako Trent nije bio oženjen muškarac, otišao je s njima, pokušavajući i dalje natjerati Daina da sasluša neku nerazumljivu teoriju ili priču ili što mu drago o Karlu Drugom i vitezovima ili o nečemu drugome što je sam Lucifer mogao znati.

"Znam da je to bilo na tvome imanju", kazivao je Trent svojem zetu dok su se njih trojica penjala uza stube. "U galeriji slika, koja je sigurno duga čitavu milju, i on je bio u niši, i Jessica je rekla da joj je najdraži..."

"Galerija je duga sedamdeset koračaja", rekao je Dain. "To će Ainswood potvrditi. Na dan pogreba moga oca, postavio sam jedan on njegovih portreta na stalak i predložio natjecanje u streljaštvu. Ti se toga sjećaš, je li, Ainswood? Tvrdio si da je uporaba portreta moga milog tate umjesto mete nezrela umišljenost. Uvjeravao si me da bih više zadovoljstva našao rasturujući onu opaku rusokosu Charity Graves u gospodarovoj ložnici. Pošto si je sam iskušao, smatrao si da je vrijedna mojih napora." Potapšao je Verea po ramenu dok su stizali navrh stuba. "Ah, dobro, mladiću moj, ti su dani prošli. Nema za nas više dijeljenja bludnica. Moramo to činiti s damama, i svatko samo s jednom." Okrenuo se prema Bertiju. "Laku noć. Ugodne snove."

"Velim ja, Dain, ali ti..."

Dainov smrtonosno crn pogled presjekao ga je u riječi.

Bertie je popravio maramu oko vrata. "Tako je. Dobro." Odmaknuo se od Daina. "Hoću reći, čestitam, Ainswood, i laku noć, i jako sam zahvalan, znaš — mladoženjin kum. Počašćen sam." Stisnuo je Vereu ruku, kimnuo Dainu, zatim pobjegao u svoju sobu.

U kutku Vereova mozga nešto ga je magličasto opet dražilo, ali njegov se pogled iskrao niz hodnik do zadnjih vrata iza kojih je čekala vojvotkinja, i ta vrela spoznaja izbrisala je maglene pramičke koji su mu dosađivali.

"Moja lady očekuje naše derište negdje u veljači ili ožujku", rekao je Dain i svratio Vereovu pozornost na sebe. "Potrebni su mu kumovi. Možda ćete ti i tvoja mladenka prihvatiti tu ulogu."

Vereu je bio potreban trenutak da povjeruje svojim ušima, zatim još jedan da probavi sve što je išlo uz Dainov prijedlog. Grlo mu se stisnulo. Usprkos vremenu, odijeljenosti, nerazumijevanju i životnim nedaćama, on i Belzebub bili su i dalje prijatelji. "Zbog toga si dakle toliko uporan da me vidiš oženjena", rekao je glasom koji nije bio jako čvrst.

"Bio sam uporan zbog nekoliko razloga", rekao je Dain. "Ali ne želim te zaustavljati da slušaš moje razloge. Ti imaš... odgovornosti." Lagano se nasmiješio. "Ne ću te zadržavati."

Na svoju prepast Vere je osjetio kako mu vrućina udara u lice.


-151-

"Ti se rumeniš, Ainswood", rekao je Dain. "Danas je uistinu dan čudesa."

"Idi k vragu", promrmljao je Vere i krenuo niz hodnik.

Iza leđa je čuo Dainovo tiho smijuckanje. "Ako budete u neprilici što vam valja činiti, vaša milosti", dobacio mu je prijatelj, "slobodno pokucajte na moja vrata."

"U neprilici što mi valja činiti, zbilja", odgovorio je Vere ne okrećući se. "Ja sam te naučio svemu što znaš, Belzebube — a to nije ni pola onoga što znam."

Čuo je još sotonski grohot koji je trebalo smatrati smijehom, zatim zvukove otvaranja i zatvaranja vrata.

"Da pokucam na tvoja vrata", nastavio je Vere ispod glasa. "Jako zabavno. Da puknem od smijeha. Kao da nisam stariji i kao da nisam bio onaj tko ti je doveo prvu drolju." Nestrpljivo je pokucao na vrata svoje sobe. "Prokleti sveznalica. Uvijek je bio takav. Trebao bih mu razbiti veliki kljun da ga..."

Njegova je mladenka otvorila vrata.

Bio je nejasno svjestan da je još potpuno odjevena, ali nije zastao da se zbog toga čudi. Ušao je, nogom zatvorio vrata iza sebe, obujmio je rukama i snažno pritisnuo uza se.

Zaronio je licem u njezin vrat. Meka gusta kosa škakljala mu je obraz a njezin se miris uvlačio u njega i on ga je pohlepno upijao. "Oh Gospode, Grenvilleova", promrmljao je. "Mislio sam da im nikada ne ću pobjeći."

Njezine su se ruke pružile uvis da ga obuhvate, ali ukočeno, dok joj se dugačko tijelo treslo od napetosti. Podignuo joj je glavu da se u nju zagleda. Lice joj je bilo blijedo i zategnuto. Zelene oči uzvratile su mu vlastit odraz i još nešto drugo. Nešto mračno i uznemireno.

"Ti si umorna", rekao je olabavljujući strahovit stisak. "Imali smo vrlo dug i naporan dan."

"Nisam umorna." Glas joj je drhtao. "Popela sam se smjesta ovamo i pala na krevet i zaspala prije nego što mi je glava dodirnula jastuk."

Izvukla se iz njegovih ruku. "Probudila sam se prije sat vremena. Dovoljno sam se odmorila. I imala sam obilje vremena da razmišljam."

"I to ti nije ostavilo vremena da se preobučeš u nešto prikladnije za prvu bračnu noć", rekao je odlučno zanemarivši žestok ugriz savjesti s kojom nije razgovarao. Nagnao ju je na brzinu u brak. Iskoristio je trenutak njezine slabosti. Vrlo dobro, dakle. On je bezobziran, uz to je razuzdan i nasilan i sve ostalo i tako dalje. Takva je njegova narav. "To je sasvim u redu. Bit ću sretan da ti pomognem da iziđeš iz oklopa." Prinio je ruke prvom gornjem pucetu.

"Ja nisam spremna konzumirati brak", rekla je ona kruto.

"Nema problema." Otkopčao joj je prvo puce. "Ja ću te pripremiti."

Pompea

-152-

Odgurnula je njegove ruke od sebe. "Ovo je ozbiljno, Ainswood. Moramo razgovarati."

"Grenvilleova, ti znaš da ne možemo raspravljati više od dvije minute a da se ne posvadimo", rekao je on. "Nemojmo noćas razgovarati, što kažeš?" Počeo se baviti drugim pucetom.

Njezina ruka, vrlo hladna, stisnula je njegovu. "Savjest mi ne će dopustiti da budem tvoja žena", rekla je. "Želim poništenje."

"Tvoja savjest je izgubila pamet", rekao je on. Poljubio ju je u ravni, oholi nos. "To su samo mladenkini živci."

"Ja nisam živčana osoba." Glas joj se povisivao, postajao je drhtaviji. "Nisam histerična, i ti mi se ne ćeš obraćati svisoka. Samo mi se vratio zdrav razum." Zastala je, učvrstila čeljust i podignula bradu. "Činjenica je da ja nisam dama, nisam čak ni upola dama. Ti si vojvoda od Ainswooda. Moraš se oženiti s damom. To duguješ svojoj obitelji."

"Ja sam se oženio s tobom", rekao je nestrpljivo. "Ne želim damu. Ne bih znao što bih s njom činio." Zgrabio ju je za ramena. "Nadam se da se prema meni ne ćeš ponašati kao šiparica."

"Ne možemo poći u krevet." Na njezinim su se obrazima pojavile dvije ružičaste točke. "Ne moraš biti plodan i množiti se sa mnom. Ne smijem ti dopustiti da se upleteš u takvu pogibao."

"U takvu što? "

"U moju obitelj." Gušila se tim riječima. "Ti ništa ne znaš o mojoj obitelji. Trebala sam ti prije kazati, ali bila sam previše uzbuđena. Bila sam toliko izbezumljena misleći da si poginuo, a onda..." Odmaknula se od njega. "To je tako besmisleno. Željela sam te usrećiti, a ti si toliko navaljivao da se vjenčamo bez odgađanja. Ne znam zašto sam te željela usrećiti, zašto sam zamišljala da to mogu."

"Mene je lako usrećiti, Grenvilleova. Trebaš samo skinuti..."

"Moja majka je bila bolesna od časa kad mi se rodila sestra." Riječi su joj žurno izletjele iz usta. "Majka mi je umrla kad sam imala deset godina. Sestrica mi je dobila sušicu i umrla ni tri godine poslije toga. Moj otac je bio trećorazredni glumac i pijanica i kockar. Nije imao nijednu dobru osobinu koja bi ga iskupila. Moja krv je loša. Tvoja obitelj zaslužuje bolje. Moraš misliti na njih — na lozu koju predstavljaš."

"Kuga je pokosila i moju lozu", rekao je on, ali bez žestine. Ona je očito bila prenapeta, na rubu histerije. Napori zbog događaja toga dana bili su rječiti. Prišao je k njoj. "Daj, Grenvilleova, samo počuj što si rekla. Ti si gori snob nego Dain. Loza koju ja predstavljam, zbilja. Što se dogodilo s gospođicom Liberte, Egalite, Fraternite? Što se dogodilo s gospodom Zaštitnicom ženskih prava? Kamo je nestala moja lijepa aždaja?"

"Ja nisam aždaja", rekla je ona. "Samo sam škrabalo niska roda zločeste naravi."


-153-

"Vidim da nisi raspoložena poslušati razum", rekao je on. "Morat ćemo to riješiti na športski način."

Udaljio se od nje i zbacio sa sebe kaput. Zatim je strgnuo maramu. S nekoliko brzih trzaja raskopčao je puceta na prsluku. Skinuo je potom prsluk i hitnuo ga u stranu. Odbacio je cipele.

Zauzeo je boksačici stav, s podignutim šakama.

Ona je zurila u njega.

"Udari me", rekao je. "Dat ću ti tri pokušaja. Ako me ne uspiješ pogoditi, ja dobivam tri pokušaja."

"Da mene udariš?" upitala je ona, potpuno zabezeknuta.

On se malo opustio. "Grenvilleova, da te udarim, tresnula bi kao klada na pod", rekao je strpljivo. "Od kakve bi mi vražje koristi tada bila? Posluži se glavom."

Zauzeo je opet šakački položaj. "Ako me ne mogneš udariti, ja dobivam tri pokušaja da te svalim na krevet, dahćući od požude."

Ratnički je sjaj bljesnuo u njezinim plavim očima. "Vrag te odnio, Ainswood, zar nisi čuo ni riječi od onoga što sam rekla? Zar ne možeš na jedan trenutak udaljiti misli od svojih rasplodnih organa i razmotriti svoju budućnost... i svoje pretke... i svoj položaj?"

Odmahnuo je glavom. "Žao mi je. Nisam toliko civiliziran. Idemo, Grenvilleova." Isturio je bradu. "Zar nisi u napasti da mi slomiš čeljust? Ili pak nos?" Pokazao ga je prstom. "Zar ne bi željela da me tresneš u njušku? To ne znači da imaš izgleda, ali bilo bi zabavno vidjeti kako pokušavaš."

Mrko je buljila u njega.

On je malo zaplesao, udarajući po zraku desnom šakom, zatim lijevom. "Daj, čega se bojiš? Evo ti prigode da mi nabiješ par šljiva koje si mi obećala u Vinegar Yardu. Ili je ono bilo samo hvastanje? Je li vršak moje čeljusti previše ozlijedio tvoju ručicu, osjetljivi moj cvijete? Jesi li onda naučila lekciju?"

Sljedeći je potez stigao niotkuda. Brzo poput munje i nisko, njezina je šaka poletjela prema njegovu međunožju. Izmaknuo se u posljednjem trenutku. "Ne tamo, Grenvilleova", rekao je progutavši svoje zaprepaštenje. "Misli na našu djecu."

Ona se odmaknula, suzila oči da ga odmjeri od glave do pete, tražeći pukotinu u njegovoj obrani. "Nisi kazao da se moram pošteno boriti", rekla je.

"U tom slučaju ne bi imala baš nikakva izgleda", dražio ju je.

Podignula je ruke, držeći ih pod čudnim kutom, dok joj se tijelo počelo njihati s jedne na drugu stranu, poput kobre koja se priprema udariti. Kosa joj se počinjala raspuštati, rušeći se u valovima oko ramena. Bio je to veličanstven prizor, i on je bolno želio u nju zariti prste. Ali nije mogao dopustiti mislima da odblude. Imala je previše trikova na repertoaru, i bila je đavolski nepredvidljiva. Da se i ne spominje koliko je

Pompea

-154-

bila brza.

Čekao je, skupljajući snagu da izdrži udarac i pitajući se odakle će sijevnuti. Bio je svjestan da se igra s njim, gibljući se da mu odvuče pozornost dok je čekala da se pojavi rupa u njegovoj obrani.

Primijetio je časak prije nego što se pomaknula: bio je to najobičniji letimičan pogled dolje. Suknja joj se nadignula kad Je ispod nje izletjela noga, ali on se pomaknuo u istom trenutku savivši se u stranu. Promašaj joj je poremetio ravnotežu i počela je padati. On ju je refleksno uhvatio i povukao natrag čas prije nego što se njezin izbačeni lakat mogao zabiti u njegove prepone.

"Kriste dragi", zasoptao je on. Nije bio toliko zadihan koliko zapanjen. Da je za treptaj oka bio sporiji, natjerala bi ga da zapjeva visoki C.

čekao je, napeo se, ne usuđujući se omlohaviti obranu, premda se ona okrenula i počela se služiti uobičajenim popisom psovki.

"To su tri pokušaja, Grenvilleova", rekao je. "Sad je na mene red."

Ona se zavrtjela da se s njim suoči. " Što će biti ako... kad ne uspiješ?" upitala je.

"Dobit ćeš još tri pokušaja. Zatim opet ja. Dok jedno od nas ne pobijedi. Pobjednik dobiva što poželi."

A đavolski ću se pobrinuti da ti poželiš ono što ja želim, dodao je bez glasa.

Ona je prekrižila ruke i podignula bradu. "Vrlo dobro. Učini najgore što možeš."

Pogledao ju je od tjemena do peta, procjenjujući je kao što je ona njega odmjeravala. Počeo je kružiti oko nje. Ona je stajala na mjestu, samo joj se glava okretala dok ga je pratila pogledom. Zastao je blizu iza nje.

Dugo je samo stajao ondje, puštao ju je da čeka, povećavajući napetost. Zatim se nagnuo i rastavljenim usnama lagano ovlažio stazu od njezina uha do blijedožuta obraza. "Tako je mekana", mrmljao je dok su mu prsti klizili niz njezine ruke, odvlačeći ih s prsiju da se spuste niz bokove. "Tvoja je koža poput ružinih latica."

Ona je oštro udahnula. "To je prvi pokušaj", rekla je napetim glasom.

Naslonio se obrazom na njezin obraz. "Volim miris tvoje kože." Beskrajno lagano je pomicao raširene prste — jedva dodirujući tkaninu - i polako ih spuštao preko njezinih bujnih grudi do struka, i još niže, da bi joj nježno pritisnuo trbuh, privlačeći je k sebi, dok je njezina raskošna pozadina tek dodirivala prednjicu njegovih hlača pod kojima se ud žudno napinjao za posao.

Ona je sklopila oči i progutala pljuvačku. "To je d-drugi."

Ništa nije činio, puštao je da taj trenutak potraje dok je ostajao miran, s obrazom na njezinu obrazu, s rukama položenim na njezin trbuh. Njegov dodir je ostao lagan, dovoljan samo da je zadrži na mjestu dok je neizbježno bila svjesna njegove probuđene muškosti i jake vreline.


-155-

Potresla ju je drhtavica.

On je i dalje čekao. To ga je ubijalo, ali vruća napetost djelovala je i na nju. Mogao je to osjetiti: u njoj se vodila borba, um je ratovao s osjećajem, apstraktno načelo borilo se za nadmoć u prirodi koja je bila žestoko tjelesna i čulna.

Ona se pomaknula, beskrajno malo, priljubivši se za dlaku bliže. On je ustima dodirnuo kutak njezinih usta.

Uz lagano stenjanje potonula je natrag k njemu, okrećući glavu na poljubac kojim ju je uzbuđivao. I dalje ju je dražio, puštajući usne da se lagano i lijeno poigravaju dodirujući joj mekanu punoću usta.

Njezine su ruke pokrile njegove, stezala ga je uza se.

"To je treći", rekao je on hrapavim glasom. "Sada si ti na redu."

"Zvijeri jedna", zasiktala je ona. "Ti znaš da se ne mogu s tobom boriti." Pokušala se okrenuti prema njemu, ali on ju je držao gdje je bila, puštajući da njezino krasno dupe muči njegove prepone.

"Ah ne, ne tako brzo, aždajo." Ugrizao ju je za uho i jače stegnuo. "Planirao sam da te polako svladavam... kad je tebi ovo prvi put i sve ostalo... ali to bi značilo da nastupam pokroviteljski, je li tako? Ti se ne plašiš borbe sa mnom... i nije te bilo stid kad si namjeravala udariti dolje, to sam primijetio. Nježnost bi s tobom bila uzalud potrošena."

Jednom je rukom obujmio njezin struk da je drži uza se dok je slobodnom otkopčavao dugu povorku puceta. Povukao joj je haljinu do struka. Rukavi su se nabrali na laktima i zarobili joj ruke.

Mekana blijedožuta put zasjala je ispod rubova podsuknje i steznika. Obasuo je kišom užurbanih poljubaca mirisavu kožu iza njezina uha, zatim joj nastavio ljubiti vrat ispod zatiljka i ramena. Ona je treperila.

Razvezao je vrpce i rastavio kopče, oslobodio joj ruke iz rukava i gurnuo haljinu dolje preko bokova. Haljina je spuznula na pod, nabrala se u hrpi kraj njezinih nogu. Gurnuo ju je lagano da iskorači iz te zamke i smjesta prešao na steznik dok su mu prsti vješto razvezivali vezice. Kruti odjevni predmet napokon je popustio, ovjesivši se do njezinih bokova. On ga je snažno potegnuo i bacio u kut.

Naglo ju je podignuo na rukama i ponio do kreveta. Pustio ju je da padne na madrac. Ona je opsovala, ali prije nego što se mogla pridignuti i udariti ga, pao je po njoj. Provukao je prste kroz njezine vlasi i držao ih dok joj je ustima pokrivao usta i žestoko je ljubio.

Borila se tek na trenutak prije nego što će se predati, kao svaki put, kao da je do tada shvatila što mora činiti.

"Nema poništenja", zarežao je kad joj je napokon oslobodio usta. "Nema nikoga drugoga. Nikada. Izbaci to iz glave."

Pompea

-156-

"Idiote jedan." Glas joj je bio promukao. Zgrabila ga je za prednjicu košulje i privukla natrag na se. Osvećivala se, dok su joj zrele usne žegle njegove usne, dok je jezikom miješala đavolski napitak u njemu.

On se prevrnuo na leđa, povukavši nju sa sobom, prilijepivši gladna usta uz njezina, dok su mu se noge zapletale u njezine podsuknje.

Podignuo je skute šuštave opreme i zastenjao kad su mu prsti dodirnuli čarape i krenuli duž glatkih obrisa njezinih bedara. Malo iznad podvezica bila je samo topla, svilena koža... svijajujući se gore sve do opake obline njezine stražnjice.

Njezine gole-golcate stražnjice.

"Kriste dragi." Glas mu se pretvorio u mukao šapat. "Gdje su ti gaće, djevojčuro jedna?"

"Zaboravila sam ih ponijeti", rekla je prigušenim tonovima.

"Zaboravila..." Bila je to posljednja artikulirana riječ koju je izgovorio, posljednja jasna misao koju je imao.

S dubokim životinjskim režanjem gurnuo ju je sa sebe i prevrnuo na leđa. Trebalo mu je tek nekoliko grozničavih sekunda da s nje potrga zadnje komade gornje odjeće. Prije nego što su pali na pod, razvezivao je vrpce na potkošulji.

Nabrani se ovratnik olabavio i on je gurnuo tkaninu dolje. Njezina je koža bila blijeda kao mjesečina, čudo mekoće i raskošnih oblina. Prešao je dlanovima preko nabujalih grudi, dopustio palcima da se poigraju s ružičastim bradavicama koje su nabrekle prije nego što ih je dotaknuo.

S blagim krikom ona se napela kao luk, odupirući se njegovim rukama, hvatajući ga za ramena, upravo kad se sagnuo da uzme u usta jedan ružičasti biser.

Njezini su se prsti zapleli u njegovu kosu da ga drže uz nju dok ju je sisao, izvlačeći iz nje sitno kričanje od kojega mu je bubnjalo srce i stezala se utroba do bola.

Milovao ju je po trbuhu, osjećao kako se napinje pod dodirom. Ali tkanina podsuknje škakljala mu je kožu. S nestrpljenjem ju je strgnuo i bacio. Zastao je načas da očima upija njezin lik, tako savršeno oblikovan, da uživa u svojoj lijepoj amazonki. Zatim je ruke i usta pustio da je hrabro dodiruju i kušaju, da se naslađuje njezinim vrelim milovanjima, blagim zvucima kojima se javljala od iznenađenja i užitka.

Stvorena je za njega i suđena njemu, svaki njezin dijelak, gladak kao baršun i mirisan poput mošusa. I tada, kad su mu se prsti prokrali na blagi humak kovrčica između njezinih nogu i kad je osjetio sitan trzaj, našao ju je spremnu za sebe.

Bila je već vlažna, strasna aždaja, i prvo milovanje po tome skrovitu mjestašcu nagnalo ju je da se uzvrpolji pod njegovom rukom.

U njegovoj je vlasti. Pod njegovim nadzorom. Napokon.

Želio je oklijevati, buditi u njoj užitak do mahnitosti prije nego što sam bude uživao. Želio ju je nagnati da bude divlja i bespomoćna. Obećavao je sebi da će to učiniti, da će


-157-

je prinuditi da ga moli, i sada je imao još više razloga nakon svega što mu je priredila tijekom toga paklenskoga dana.

Njezin brzi i vreli odgovor na dodir spržio je sva ta obećanja i želje.

Namjestio ju je, rastavio joj noge i ušao u nju... a ona je vrisnula.

Pompea

-158-

TrinaestTrinaestTrinaestTrinaest

Ono što je zvučalo kao vrisak mladoženje koji je bio nervozniji nego što bi priznao, bio je samo tih, zapanjen usklik.

Zbog toga, kad je on naglo stao, Lydijina se nervoza pomiješala sa zbunjenošću.

Otvorila je oči. Njegove su bile tamne, na licu su mu se vidjele krute crte.

"Što?" rekla je. "Što sam pogrješila?"

"Jesam li te ozlijedio?"

Zbunjenost je minula. Lydia je odmahnula glavom.

"Bio sam prenagao." Glas mu je bio opor. "Nisi bila spremna."

"Jednostavno nisam znala što da očekujem", priznala je. "Bila sam iznenađena." Promijenila je položaj i lagano podignula koljena. On je oštro udahnuo. I ona je zadahtala zbog čudnih osjeta u nutrini.

Njegov ud u njoj nije bio sam velik nego se činilo da u njemu kuca vlastit život koji isijava valove topline. "Oh", prošaptala je. "Pojma nisam imala."

Njegov se izraz lica smekšao.

Njezini su se mišići počinjali opuštati, prilagođujući se njegovoj veličini.

Nije ju uistinu ozlijedio. Zapeklo ju je malo u početku, i ona je osjetila neugodno trenje i pritisak. Sad joj je bilo udobnije — tjelesno, u svakom slučaju.

"Ja sam takva glupača", rekla je. "Mislila sam da sa mnom nešto nije u redu, da ne ćeš u mene stati."

"Sve je u redu s tvojim tijelom." Pomaknuo se u njezinoj utrobi, i njoj je ponovno zastao dah.

Da, sve je bilo u redu s njezinim tijelom. S njim se više nije osjećala gorostasno. Ali njezino tijelo bilo je jedino u što se mogla pouzdati.

Nije bila dama, čak ni napola dama. Nimalo krvi od loze Ballisterovih nije teklo njezinim žilama. Nije više bila sigurna tko je, što je.

On je spustio glavu. "Grenvilleova."

"Mrzim što ne znam što bih trebala činiti."

Ustima je prekrio njezina usta.

Ispružila je ruke, zaplela prste u njegovu kosu.

Željela ga je. U to je bila sigurna. Upijala je njegov grješni okus, udisala miris


-159-

njegove kože.

Naučila je kako da ga ljubi, kako da prestane razmišljati i kako da umjesto toga zapliva u osjećajima. Naučila je kako je lako izmaknuti se ispod vlasti obuzdavanja i dopustiti žudnji da njome zagospodari.

Naučila je da žudnja duboko seže, da probada do srca kao bodež. Sada ju je boljelo u duši, iako je bio u njoj, dio nje. Boljelo ju je jer je znala što je on, svjesna da se ne smije nadati promjeni. Znala je da je ono za čim ona žudi više nego što bi on ikada mogao dan.

Postala je opet svjesna njegovih ruku koje su se micale po njoj, milujući je, dopirući dolje do mjesta gdje su se spojili. Dodirnuo ju je ondje kao što je prije učinio da je pripremi. Ali ovaj put bio je u njoj, i dodir njegovih prstiju, skupa s treperenjem unutarnje toplinu, nagnao ju je da se izvije. Lagana bol se raširila, kucajući kroz nju poput bila.

Osjetila je da se povlači. "Ne, čekaj", zamolila je. Zarila mu je prste u ramena, da ga zadrži.

Pod njezinim su se rukama zgrčili mišići, napeti kao bič, i on se jače zabio unutra. Užitak je potresao žile i mišiće.

"Oh, Bože", protisnula je ona. "Kriste dragi."

Opet je on gurnuo ud, a ona se ovaj put napela kao luk, instinktivno, da mu pođe u susret. Bol je nabujala, miješajući se s užitkom da je poplavi kao topla nadolazeća plima. Još jedan nalet je došao, i ona ga je dočekala. I opet, i opet, dok je užitak nasrtao na sumnju i očaj dok ih nije smrvio.

Tada mu se pokorila — tijelom, dušom, svime. Privila se uz njegovu kožu sklisku od znoja, ljuljajući se s njim dok se ritam pojačavao, neumoljivo, sve brže i mahnitije, poput oluje koja se na njih oborila dok su se utrkivali.

I ovaj put, ponovno, vrhunac ju je zatekao nepripravnu. Čula je njegov tihi krik, životinjski zvuk, osjetila njegove ruke kako joj stežu guzove, kako je podižu... a nju je prostrijelila munja radosti, ognjeno svijetla. I potom još jedna, i još jedna, dok se nije urušila, kao rasprsnuta zvijezda, da bi je omotala posvemašnja tama.

Dugo nakon toga ležala je ošamućena. Dugo nije mogla pronaći svoj jezik. Nikakvo iznenađenje, kad nije mogla pronaći ni mozak.

Kad je naposljetku prisilila nesklone oči da se otvore, zatekla se kako zuri u njegove oči. Prije nego što je mogla pročitati njihov izraz, on je trepnuo i pogledao u stranu. Pažljivo se izvukao iz nje. Prevrnuo se na leđa i ležao bez riječi, zureći u strop.

I ona je šutjela neko vrijeme, govoreći sama sebi da je glupo osjećati se osamljenom i odbačenom.

To nije osobna stvar, podsjetila se. To je jednostavno tako. Helena ju je upozorila. Čim nas iskoristi, postajemo nevrijedne.

Pompea

-160-

Ali nevrijedna samo njemu. Ona nije nevrijedna žena, rekla je Lydia sama sebi, i ne bi se smjela tako osjećati jednostavno zbog toga što se odmaknuo i nije ju htio pogledati.

"Nisam ja kriva", provalilo Je iz nje. Sjela je. "Tvoja je ideja bila da se sa mnom oženiš. Mogao si sa mnom spavati. Sama sam ti se nudila. Potpuno je nerazumno mrgoditi se zbog toga sada kad sam ti pružila svaku mogućnost da promijeniš mišljenje."

On se pridignuo s jastuka, čvrsto joj rukama obujmio lice i poljubio je, strasno.

Ona se smjesta rastopila, ruke su joj se ovile oko njega. Potonuo je natrag u jastuke, povukavši je za sobom. Njegove dugačke noge ispreplele su se s njezinim nogama dok je njezine sumnje i osamljenost raspršivao dubokim poljupcem od kojega se gubi svijest.

Tada je razumjela, ako je što bilo krivo, da to nije imalo veze s njegovom željom da se zadovolji. Još nije s njom završio. Kad joj je naposljetku oslobodio usta, njegove su se ruke i dalje micale po njoj i lijeno joj milovale kožu.

"Ako si zbog nečega požalio, pretpostavljam da si previše tvrdoglav da bi to priznao", rekla je.

"Ti si bila ona koja je blebetala o svojoj nevrijednosti", rekao je. "Ti si bila ona koja je tražila neki izlaz."

Sada Lydia nije više imala izlaza. Vezala se s njim, u dobru i zlu. Ne bi joj smetalo kad bi mogla smisliti kako da učini neko dobro za njega.

Ne će dopustiti sebi da se zabrinjava zbog štete koju bi on njoj mogao nanijeti. Ona to može podnijeti, što god bude. Život ju je naučio da može bilo što izdržati.

Odmaknula se, nalaktivši se da bolje vidi njegovo dugačko tijelo s glatkim mišićima. "Jednostavno ću morati izvući najbolje što mogu iz stanja kako stvari stoje", rekla je. "S tjelesne strane, u najmanju ruku, nemam se ni na što požaliti."

Nije primijetila koliko je napet bio do toga časa, kad se izraz njegova lica opustio i usta se polagano savila. Nikada prije nije vidjela taj smiješak. Da ga je vidjela, sigurno bi ga zapamtila.

Bio je to iskrivljen osmijeh koji razoružava, kao u dječaka. Osmijeh od kojega bi procvjetale ruže u arktičkoj pustoši, kako je rekla Helena.

Lydia je osjećala kako se po njoj širi kao sunčeva toplina. I srce, koje joj je već počinjalo normalno kucati, sada se opet ubrzalo, i doista je mogla osjetiti kako joj se smekšava mozak, spreman povjerovati u bilo što.

"Znaš li što, Grenvilleova?" rekao je on. "Ja mislim da si ti zaluđena."

"Eto fantastična uvida u stvar", rekla je ona. "Zar misliš da bih se za tebe udala da nisam bila zaluđena? Da sam bila potpuno pri zdravom razumu?"

"Jesi li onda zaljubljena u mene?"


-161-

"Zaljubljena?" rekla je Lydia zureći u njega. Ona je pisac, riječi su njezin život.

Zaluđena i zaljubljena ne znače isto, nisu sinonimi. "Zaljubljena?" ponovila je u nevjerici.

"U jarku si rekla da si se počela vezati uz mene."

"Ja sam vezana uz svoga psa", rekla je ona odrješitim glasom poput učitelja u školi. "Popustljiva sam prema njezinoj nižoj inteligenciji i šalim se s njom do razumne granice. Bilo bi mi žao da joj se išta dogodi. Slijedi li iz toga da sam u nju zaljubljena?"

"Vidim što hoćeš reći, Grenvilleova, ali Susan je pas."

"Bez obzira na moju uvjerenost — koja se temelji na iskustvu — da muški mozak po svoj prilici funkcionira poput psećega mozga..."

"Ti imaš toliko predrasuda prema muškarcima", pecnuo ju je kroz smiješak.

"Ljubav uključuje srce i um — dušu, ako baš hoćeš. Zaluđenost označuje promijenjeno stanje tjelesnoga bića, slično onomu što ga izaziva pretjerivanje u piću. Jedno i drugo..."

"Znaš li, Grenvilleova, da si prilično božanstvena kada cjepidlačiš?"

"Jedno i drugo, zatreskanost i pijanstvo, tjelesna su stanja", nastavila je ona uporno. "Jedno i drugo često vode do pogrješaka u prosudbi."

"Ili je to možda kombinacija cjepidlačenja i golotinje." Njegov zeleni pogled milio je lijeno niz njezino tijelo, od lica do nožnih prstiju koje je ona jedva sprječavala da se ne zgrče. Budući da on nikada nije mogao ništa slušati što bi neka žena rekla u običnim okolnostima, bilo je apsurdno očekivati da će se usredotočiti na ono što govori gola žena, rekla je sama sebi.

S druge strane, njegov je pogled bio ispunjen divljenjem i Lydia je jamačno bila dovoljno žena da u tome uživa. Uzvratila je osmijeh da ga nagradi i potakne da se dalje divi. Zatim, kad se okrenula da iziđe iz postelje, nije vidjela da se njegov osmijeh gasi i da je neizvjesnost prešla preko njegova lica poput sjene.

"Kamo ideš, Grenvilleova?"

"Oprati se." Krenula je prema stalku s umivaonikom koji je stajao iza sklopiva zastora.

"Znaš, vojvotkinjo", rekao je on zamišljeno, "pogled otraga jednako je na svoj način veličanstven kao pogled sprijeda. Imaš..."

Glas mu je zamro kad je ona stupila iza zastora. Iako bi voljela čuti ostatak komplimenta, Lydia je svratila pozornost na praktična pitanja.

Jedva je uopće krvarila, što nije iznenađenje kod mlade žene atletske grade, i češće je nego što raširena mudrost tvrdi, toga je bila svjesna. Ipak, bilo je nekoliko sitnih mrlja i svakako je bila ljepljiva. Od njegova sjemena.

Oprala se, potpuno svjesna da se velik broj davnih Malloryja prelio u nju i da ne

Pompea

-162-

zahtijevaju nikakvo posebno uzgajanje da bi proklijali u život.

Ipak, upozorila ga je da ona nije izvrsna podloga za rasplod. Ne zbog toga što bi se od njega moglo očekivati da će razmišljati o posljedicama. Nije se nimalo više brinuo kakva će ispasti njegova djeca nego što se brinuo kakvu će zbrku unijeti u njezin život ako se zaljubi u njega.

" Grenvilleova."

"Bit ću gotova za minutu."

Nastala je tišina koju je narušavalo samo pljuskanje vode u lavoru.

"Grenvilleova, što to imaš na stražnjici?"

"Na čemu?" Onda se sjetila. "Oh, misliš na moj biljeg od rođenja. Znam da izgleda kao tetovaža, ali nije."

Brzo je završila isplahivanje, iskoračila iza zastora... i našla se pred visokim, čvrstim stupom od gola muškarca.

"Okreni se", rekao je. Glas mu je bio veoma blag, izraz lica neproničan.

"Znaš, Ainswood, poslije spolne prisnosti postaješ napasniji nego inače. Trebala bih..."

"Okreni se, molim te."

Namjestila je čeljust i učinila što je zaiskao, iako nije voljela da je istražuje kao da je ona neki čudnovat biološki uzorak. Odlučila je da mu prvom prigodom uzvrati ljubaznost. Otprilike za jednu minutu.

"To sam i mislio", promrmljao je. Dodirnuo joj je rame i nježno joj pomogao da mu se okrene leđima.

"Draga, znaš li što je to?"

Zabrinula se zbog te nježnosti. "Biljeg od rođenja, kao što sam rekla. I k tomu veoma sitan. Jedva da me nagrđuje. Nadam se da nemaš neku vrstu bolesne odbojnosti prema..."

"Ti si prelijepa", rekao je. "I biljeg je... privlačan." Podignuo je ruku da je pogladi po napetoj čeljusti. "Ti ne znaš što je to, je li tako?"

"Sjedim na iglama da doznam što je to tebi", rekla je. Probudio se njezin instinkt, naslutila je nevolju.

"Ništa." Odmaknuo se od nje. "Uopće ništa. Ništa zbog čega bi se morala zabrinjavati." Okrenuo se na drugu stranu. "Jednostavno ću ga ubiti, to je sve."

Uputio se krupnim koracima do kreveta. Mrmljajući nešto sebi u bradu, zgrabio je s poda blizu noge od kreveta svoju noćnu košulju i navukao je na se. Poput njezine noćne halje, bila je uredno položena na pokrivače. Njegova je u žaru ljubovanja skliznula na pod. Njezina je bila zgužvana gruda koja se zaglavila između madraca i krevetne strane.


-163-

Ona nije ni pokušavala razumjeti o čemu se radi, samo je dotrčala do kreveta i izvukla halju. Dok ju je navlačila na sebe, on je stigao do vrata, otvorio ih širom i izjurio na hodnik. Ona je pohitala za njim, vežući pojas u hodu.

"Činjenice o njezinu podrijetlu", režao je Vere ispod glasa. "Krokodili na Borneu! A Trent mi je to ondje pokušavao reći."

"Ainswood", stigao ga je ženin glas iza leđa.

Zastao je i okrenuo se. Stajala je u okviru otvorenih vrata njihove sobe. "Vrati se u postelju", rekao je. "Ja ću to sam riješiti." Okrenuo se na drugu stranu i nastavio hodati.

Zaustavio se pred Dainovim vratima, podignuo šaku i tresnuo, jedanput, dvaput, triput. Lord Svemogući sveznalica. Slika i prilika svoga oca. Ti se sjećaš, Ainswood, je li tako? Vrlo zabavno. Da pukneš od...

Krilo se otvorilo unutra, a šest i pol stopa crnog, arogantnog, polutalijanskog takozvanog prijatelja stupilo je naprijed da ispuni okvir vrata. "Ah, Ainswood. Dolaziš po upute, zar ne?" Belzebub ga je promatrao s podrugljivim polusmiješkom.

Njezinim smiješkom. Zašto to nije vidio?

Vere je dopustio ustima da se saviju oponašajući ga. "Njezinu kosu ti ne bi nazvao zlatom, je li? I ne bi mogla biti Francuskinja, zar ne? Krokodili na Borneu. Ti si znao, dugokljuno makaronsko kopile."

Belzebubovo tamno zurenje pomaknulo se lijevo od Verea. Nestrpljiv pogled u tom smjeru pokazao je Vereu da njegova žena nije miroljubivo pošla natrag u postelju nego se hitro približavala. Bosa je, otkrio je na svoje zaprepaštenje. Nasmrt će se prehladiti.

"Grenvilleova, kazao sam da ću to sam riješiti", rekao joj je, srdito svjestan Belzebuboba podsmješljiva pogleda.

Mladenka se samo posadila uz Ainswoodov bok, prekrižila ruke i čekala — usta su joj bila stisnuta, oči sužene.

Uto se lady Dain laktima progurala da zauzme položaj kraj svoga supruga.

"Daj da pogađam", rekla mu je. "Nisi kazao Ainswoodu, iako si mi to obećao prije nego..."

"Kuga te odnijela!" odbrusio je Vere. "Zna li to cijeli svijet? Đavao ti oglodao dušu, Belzebube, ne zamjeram ti zbog šale — ali mogao si uzeti u obzir njezine osjećaje. Jadna djevojka..."

"Nadam se da ne govoriš o meni", ledeno je ubacila Grenvilleova. "Ne znam kakav crv ždere tvoj mozak u ovom času, Ainswood, ali..."

"Ah, ti ne znaš", rekao je Dain. "Mladoženju su obuzele mušice i on je gromoglasno izjurio ne potrudivši se objasniti što mu je uskovitlalo iznutricu. To je tipično, bojim se. Ainswood ima žalosnu sklonost da najprije skoči naglavce a poslije razmišlja. To je zbog toga što ne može istodobno držati više od jedne ideje u svojoj iznimno debeloj glavi."

Pompea

-164-

"Čujte, čujte", rekla je lady Dain. "Rugao se lonac loncu..."

Dain se okrenuo prema njoj. "Jessica, idi u krevet."

"Ne sada", odgovorila je ona. "Ni za tisuću funta." Njezin sivi pogled prebacio se na Verea. "Umirem od znatiželje da čujem kako si doznao."

"Bilo je vraški teško", rekao je Dain. "Sellowby i ja odbacili smo tisuću nagovještaja, usred Trentova slaboumnog trabunjanja o grofu od Blackmoora — prisnom prijatelju Karla Drugoga — vitezu sa zlatnim kovrčama."

Vere je čuo kako je njegova žena oštro udahnula.

Dain je na nju prebacio svu pozornost. "Ti si jako slična mojem lijepom pretku. Da je Trent na vrijeme vidio portret moga oca, njegove bi primjedbe mogla imati više smisla. Na žalost, novija slika imala je susret s Demonskim sjemenom — mojim sinom Dominickom — i loše je prošla", objasnio je. "Bila je popravljena kad nas je Trent posjetio. Da ju je prije vidio, došao bi bliže meti, jer da je moj pokojni neoplakani otac bio žensko, trebao bi biti ti... rođakinjo."

Da je Bertie spavao po svojem običaju, topovska ga paljba ne bi probudila. Ali njegov je san bio isprekidan, uznemiren viđenjima krokodila koji odgrizaju nježne noge djevojaka u naočalama koje pokušavaju pobjeći od vitezova iskolačenih očiju koji nemaju ništa na sebi osim zlatnih uvojaka što im pokrivaju glavu i padaju po ramenima.

Zbog toga je uzbuna u hodniku prodrla u njegovu svijest tako da je poskočio s jastuka i odmah zatim iz kreveta. Našao je noćnu košulju i papuče te pristojno pokriven otvorio vrata na vrijeme da čuje bolne opaske o obiteljskim portretima i posljednju, intrigantnu riječ... rođakinjo.

Prije nego što je Bertie mogao probaviti sva ta otkrića, kvartet je s hodnika ušao u Dainovu odaju i za njima su se zatvorila vrata. Bertie se spremao povući u svoju sobu da razmišlja o onome što je čuo kad je krajičkom oka ulovio blijesak bjeline u kutu hodnika blizu vrha stuba.

Trenutak poslije toga, žensko lice s naočalama, obrubljeno bijelim čipkama, provirilo je iza ugla. Malena bijela glava, također obrubljena naborima čipaka, dala mu je znak.

Nakon trenutka unutarnje rasprave, Bertie je pošao kamo je bio pozvan.

"Što se dogodilo?" upitala je gospođica Price — jer ona je bila u uznemirenoj zbrci nabranih čipaka. Najgluplja moguća noćna kapica pokrivala je njezinu crnu kosu. Čipke su joj okruživale vrat i spuštale se treperavo niz rubove kućne haljine koja je promatraču prepuštala da zamišlja apsolutno sve osim njezina lica i prstiju.

"Nisam baš siguran", rekao je Bertie trepćući kao da vidi utvaru. "Samo sam čuo kraj. Ipak, čini mi se da sam bio na pravom tragu, ali sam stigao iz krivoga smjera. Ono nije bio vitez nego Dainov otac. Nju je Dain nazvao rođakinjom, to je za mene bio grom. Zaključio sam da je njegova sestra, hoću reći..." Lice mu se zajapurilo i ruka krenula da olabavi maramu na vratu. Otkrio je da nema marame, i zbog toga otkrića njegovo je lice postalo toplije za nekoliko stupnjeva. "Hoću reći, polusestra, samo bez


-165-

župnikova blagoslova, ako znate na što mislim."

Gospođica Price zurila je u njega punih dvadeset sekunda, po njegovu računu. "Nije vitez", rekla je polagano, "koji se zvao grof od Blackmoora, hoćete reći. Umjesto toga, Dainov otac. Je li to?"

"Ona sliči na njega", rekao je Bertie.

"Gospođica Gren... Vojvotkinja od Ainswooda, hoću reći, sliči na prijašnjega markiza?"

"I Dain je rekao rođakinjo. To je bilo sve. Zatim su ušli u njegovu sobu." Pokazao je rukom u smjeru sobe. "Svi oni. Što iz toga zaključujete? Ako je nju Dain prepoznao, zašto to nije rekao prije? Ili je možda bila šala, što mislite, jer ja ne mogu ništa drugo dokučiti? Ako je bilo tako da prije nije htio znati za nju, on ne bi rekao rođakinjo, zar ne?"

Njezin oštri smeđi pogled odlutao je do Dainovih vrata. "Šala. No, to bi bilo objašnjenje. I ja sam razabrala sličnost — onaj poseban pogled — ali mislila sam da me je ponijela mašta." Njezina se pozornost vratila na Bertija. "Danas je bio nadasve uzbudljiv dan. I ovo mu daje sjajan završetak, zar ne mislite tako? Pokazalo se da je gospođica Grenville — to jest, njezina milost — u bliskom rodu s vojvodinim dobrim prijateljem."

"Najboljim prijateljem", ispravio ju je Bertie. "Zbog toga sam ja bio tako iznenađen kad je Dain rekao da ja budem mladoženjin kum, a ne on. I kazao je Ainswoodu da smo izvlačili slamke, a nismo ih uopće izvlačili. Dain je odlučio da će predati mladenku, a s njim se obično nitko ne prepire, osim Ainswooda, ali on nije bio ondje u tom trenutku."

Goleme oči gospođice Price zloslutno su bljesnule iza naočala. "Mislila sam da nije imala nikoga, da je bila sasvim sama na svijetu, ali nije bila, zar ne? Njezin rođak ju je predao." Trepnula je nekoliko puta i progutala pljuvačku. "Drago mi je što to nisam znala. Pretvorila bih se u kantu za zalijevanje cvijeća. To je tako... ganutljivo. Takav ljubazan potez, predati je kao svoju. A ona to zaslužuje, znate. Ona je najdobrostivija, najvelikodušnija..." Izdao ju je glas.

"Oh, velim ja." Bertie ju je zabrinuto promatrao.

Izvukla je rupčić odnekud iz prostrane haljine i obrisala suze. "Molim vas da mi oprostite", rekla je potreseno. "Jednostavno sam sretna zbog nje. I... osjetila sam olakšanje."

I Bertie je osjetio olakšanje — što su naprečac prestali raditi njezini vodoskoci. "Da, no, kao što. velim ja, dan je bio uzbudljiv, i rekao bih da bi vama dobro došlo malo odmora. Da i ne spominjem kako ima propuha, a sve da nema opasnosti da se prehladite, vi ne biste smjeli lutati naokolo ovako u nijedno doba. Većina je muškaraca ovdje u najmanju ruku nakresana, da ne kažem kakve bi se misli mogle roditi u njihovim glavama."

Zurila je časkom u njega, zatim su joj se usta savila u kutovima i otvorila da propuste

Pompea

-166-

lagan smijeh. "Oh, vi ste tako šaljivi, sir Bertram. Misli u njihovim glavama. Ti pripiti momci onesvijestili bi se od napora pokušavajući me pronaći u svim ovim laktima i laktima tkanine", završila je uz još jedno tiho smijuckanje.

Bertie nije bio pripit, i bio je siguran da bi je lako mogao pronaći, s obzirom na to da mu je stajala na dohvat ruke. Njezine su se oči sada iskrile od dobra raspoloženja, kao da je on najduhovitiji momak na svijetu, i ružičast sjaj se počinjao stvarati na njezinim obrazima, a on je pomislio da je ona najljepša djevojka na zemlji. Zatim, shvativši da je on momak s mislima u glavi, rekao je samom sebi da pobjegne.

Ali je krenuo u pogrješnom pravcu i nekako se u njegovu naručju našlo mnogo bijelih čipaka i neka mekana usta dodirnula su mu usta i zatim su raznobojne svjetlosti zaplesale oko njegove glave.

U tome istom trenutku Lydia je bila u silnoj napasti da svojem rođaku pruži priliku da vidi sve zvijezde. Doveo ju je u veliku neugodnost.

"Dain bi mogao tjednima držati predavanja o povijesti svoje obitelji", govorila je lady Dain. Ona i Lydia sjedile su u naslonjačima kraj vatre, u rukama su držale čaše koje su netom bile napunjene šampanjcem. "On se pravi da je ta povijest dosadna, ili na njezin račun zbija šale, ali to mu je jedna od najdražih razonoda."

"Pa ne mogu od nje pobjeći", rekao je Dain obraćajući se Lydiji. "Imamo redove i redove knjiga, toliko kutija s dokumentima. Ballisterovi nikada nisu podnosili da se baci išta od najmanje povijesne vrijednosti. Čak se ni moj otac nije uspio prisiliti da iz svojih bilježaka potpuno izbriše postojanje tvoje mame. Ipak, Jessica i ja ne bismo se sjetili pogledati da nam Sellowby nije podžegao radoznalost. On te je opazio nakon našeg vjenčanja i primijetio sličnost s mojim starim i njegovim predcima. Međutim, tek nakon tvoga okršaja s Ainswoodom u Vinegar Yardu počela su govorkanja o kojima nam je pisao Sellowby. Sve što je čuo, dopunjeno njegovim povremenim čitanjem Grenvilleove u Argusu, navelo ga je da posumnja na vezu s Ballisterovima."

"Da si samo znao koliko sam pomno izbjegavala Sellowbya", rekla je Lydia. "I sve to ni za što. Zaklela bih se da on djelomice mora biti pas tragač."

"Bogamu, Grenvilleova, jesi li se zbog toga penjala na prvi kat Helenine kuće umjesto da uđeš kroz vrata, kao normalna osoba?" rekao je Ainswood s nevjericom. "Riskirala si slomiti vrat da bi izbjegla Sellowbya?"

"Nisam željela da se kopa po prošlosti", rekla je Lydia.

Njihovi napeti izrazi lica govorili su joj da su očekivali opširnije objašnjenje, ali njoj se nije dalo više reći. Oni koji su znali o bijegu njezine majke i bijednim posljedicama toga bijega bili su mrtvi i pokopani. Anne Ballister se nalazila na niskoj grani obiteljskoga stabla. Njezini su bili praktički nepoznati u krugovima visokoga plemstva. Annina tužna priča počela je i završila izvan svjetala društvene pozornice gdje su senzacionalnije drame i važniji protagonisti — ponajprije princ od Walesa — plijenili pažnju.

Lydia je odlučno skrivala tajnu, jer nije željela da ludost njezine majke dospije na tu


-167-

pozornicu i da njezino poniženje postane temom razgovora uz čaj.

"Nešto od toga mora sada izići u javnost", rekao je Ainswood. "Čudim se što je Sellowby toliko dugo držao jezik za zubima. Ne možemo od njega očekivati da zauvijek šuti."

"On ne zna pojedinosti", rekao je Dain. "Grenville nije neobično prezime. Dovoljno je reći da su se njezini roditelji posvađali s obitelji, i nitko nije znao što se s njima poslije dogodilo niti je itko pojma imao da su odgojili kćer, sve do sada. Čak i to je više objašnjenja nego što ga svijet zaslužuje."

"Ja bih voljela da se meni nešto objasni", rekla je lady Dain Lydiji. "Još nismo doznali kako je njegova milost došla do svoga zapanjujućeg otkrića."

"To je uslijedilo izravno poslije otkrića moga biljega od rođenja."

Usne lady Dain su zadrhtale. Pogledala je Daina koji se posvema umirio.

"To nije moguće", rekao je on.

"To sam i ja sam sebi kazao", rekao je Ainswood. "Nisam mogao vjerovati vlastitim očima."

Dainov mrk pogled preletio je s njegove rođakinje na njegova prijatelja. "Jesi li siguran?"

"Taj znak bih prepoznao s daljine od četvrt milje", rekao je Ainswood. "To je biljeg Ballisterovih, rekao si nam u školi — neporeciv dokaz da tvoja majka nije iznevjerila tvoga oca. I kad ti je Charity Graves počela dosađivati zbog derišta od Dominicka, ja sam otputovao u Athcourt da se uvjerim kako je tvoj, a ne moj. Biljeg je bio na istom mjestu, isti mali smeđi samostrel."

Upiljio je pogled u Daina.

"Pojma nisam imao da moja rođakinja nosi taj biljeg, uvjeravam te", rekao je Dain. "Imao sam dojam da se pojavljivao samo kod muških u obitelji." Jedva primjetno se nasmiješio. "Šteta što to nije znao moj dragi otac. Sveti znak Ballisterovih pojavio se na jednoj ženi — na plodu spoja između beznačajna muškarca i mlade žene koja je nesumnjivo uz njegovu pomoć trajno izbačena iz obitelji. Udarila bi ga kap u trenutku kad bi to čuo — i ja bih postao ushićenim mladim siročetom."

Okrenuo se prema vojvodi. "No dakle, jesi li se prestao pjeniti zbog moje male šale? Jesi li se prenerazio otkrivši da si se orodio sa mnom? Ako ne želiš jednu Ballisterovu za ženu, mi ćemo biti sretni da je preuzmemo."

"Onako te vrag odnio." Ainswood je ispraznio čašu i spustio je na stol. "Nisam valjda izdržao pet tjedana nezamislivih iskušenja sa svim užasima samo zato da je prepustim tebi i davno izgubljenoj obitelji. A što se tiče tebe, Grenvilleova", dodao je srdito, "volio bih znati zašto mu nisi pokušala razbiti taj veliki nos. I od tebe je napravio budalu — a malo prije si bila dovoljno uznemirena misleći da ćeš svojom seljačkom krvi pokvariti moju krv. Ti to primaš iznimno mirno."

Pompea

-168-

"Ja znam prihvatiti šalu", rekla je ona. "Udala sam se za tebe, zar ne?" Odložila je polupraznu čašu i ustala. "Ne smijemo cijelu noć držati na nogama lady Dain. Budućim majkama potrebna je razumna količina sna."

Lady Dain je ustala. "Gotovo da nismo imale prilike razgovarati. Ne možemo se nadati inteligentnu razgovoru u blizini dvojice bučnih muškaraca koji se natječu za prvenstvo. Moraš se sutra s nama vratiti u Athcourt.

"Svakako moraš", rekao je Dain. "Na koncu konca, to je pradjedovski dom."

"I ja imam pradjedovski dom." Ainswood je prišao da položi pokroviteljsku ruku na Lydijino rame. "Ona je tebi samo rođakinja, Dain, i to daleka rođakinja. A sada je Malloryeva, a ne Ballisterova, bez obzira na to koji biljeg ima na..."

"Možda drugi put", glatko se ubacila Lydia. "Ainswood i ja imamo mnogo toga razmrsiti. I moram dovršiti članak za Argus koji..."

"Da, kao što veliš, mnogo toga razmrsiti", rekao je njezin suprug napetim glasom.

Brzo im je zaželio laku noć, i već su krenuli niz hodnik kad ih je zazvala lady Dain. Zastali su. Dotrčala je do njih, gurnula malen duguljast paket u Lydijine ruke, poljubila je u obraz, zatim žurno otišla.

Lydia je pričekala s odmaranjem paketića dok nisu ušli u svoju

sobu.

Zatim joj se oteo sitan, zapanjen jecaj.

Čula je Ainswoodov uznemireni glas. "Bože dragi, što su to oni..."

Okrenula se u njegovim rukama koje je osjetila da se ovijaju oko nje, tople i snažne. "Dnevnik moje majke." Riječi su se gubile u naborima njegove noćne košulje. "Vratili su mi mamin d-dnevnik."

Puknuo joj je glas, a s njim i dostojanstven stav koji je tako odlučno zauzimala sa svojom netom pronađenom obitelji.

Zagnjurila je lice u njegove grudi i zaplakala.


-169-

Četrnaestetrnaestetrnaestetrnaest

Dnevnik Anne Ballister

Jedva mogu povjerovati da je danas moj devetnaesti rođendan. Čini mi se da je prošlo dvadeset godina otkad sam napustila očinsku kuću, a ne dvadeset mjeseci.

Sjeća li se moj otac koji je danas dan, pitam se. On i njegov rođak, lord Dain, između sebe su izbrisali moje postojanje svim mogućim sredstvima, osim stvarnog umorstva. Ali uspomena se ne može tako lako izbrisati kao ime iz obiteljske Biblije. Dosta je lako zapovjediti da se jedna kći nikada više ne spomene; ali pamćenje se ne podvrgava ničijoj volji i slika dugo opstaje nakon smrti, u doslovnom ili prenesenom smislu.

Ja sam živa, oče, i dobro sam, iako se tvoja želja gotovo obistinila kad se rodilo moje djetešce. Nisam imala skupu londonsku primalju da mi pomaže u trudovima, kraj mene je bila tek žena nimalo starija od mene koja je već rodila troje djece, i ponovno je trudna. Kad dođe vrijeme da rodi Alice Martin, vratit ću joj uslugu i biti u ulozi babice.

Bilo je čudo kad sam preživjela porođajnu groznicu, s tim se slažu sve mudre starije žene u ovom skromnom susjedstvu. Ja znam da to nije bilo nikakvo čudo, nego čin volje. Nisam se mogla pokoriti smrti, koliko god je ona. navaljivala. Nisam mogla napustiti kćerkicu pokvarenom, sebičnom čovjeku za kojega sam se udala.

Johnu je sada žao, u to ne sumnjam, što smo ja i Lydia ostale na životu. Morao je prihvaćati svakakve minorne uloge koje su mu nudili i naprezati se učeći napamet nizove rečenica. Uredila sam tako da se njegova plaća predaje izravno u moje ruke. Inače bi svaki peni od njegove zarade otišao na piće i žene i kocku, a moja Lydia bi skapavala. On se žali, gorko se žali da mu je zbog mene život jedva vrijedan življenja i proklinje dan kad je odlučio osvojiti moje srce.

Što se tiče mene, strašno se sramim što je u tome uspio, što sam bila toliko pretjerano luda. Ali bila sam zelena djevojka kad sam pobjegla od kuće. Iako je naša grana Ballisterova stabla beznačajno niska, mene su tetošili i štitili kao svaku vojvodinu kćer, i zbog toga nisam bila nimalo manje bezazlena. Za lijepog hulju zlatnog jezika kakav je bio John Grenville bila sam prelagana meta. Kako sam mogla shvatiti da su njegovi ganutljivi govori i suzne izjave Ijubavi bili samo... gluma'?

Ali nije bio ni toliko mudar. Vidio je mene kao ulaznicu u život bogatstva i blagostanja. Vjerovao je da razumije englesku aristokraciju jer je glumio plemiće na pozornici. Njemu je bilo nezamislivo da bi takva plemenita obitelj kakvi su Ballisterovi prepustila neimaštini i poniženju kćer koja nikada nije upoznala težak dan u svih svojih sedamnaest i pol godina. Iskreno je vjerovao da čega oni prihvatiti: čovjeka koji nikakvim rastezanjem definicije nije mogao tvrditi da je plemenita roda i k tomu je proširio svoje beščašće time što je pripadao podljudskoj vrsti koja se naziva glumcem.

Da sam bila svjesna Johnovih razočaranja, prosvijetlila bih ga, koliko god sam bila zbunjena i

Pompea

-170-

neuka. Ali pretpostavljala sam da je razumio, kao ja, da je moj bijeg prekinuo sve veze s Ballisterovima, da pomirenje nije dolazilo u obzir, i da smo morali krenuti vlastitim putem.

Ja bih zadovoljno živjela s njim u kolibi sve dok bismo jednako mislili i zajedno se borili za bolju sudbinu.

Ali borba je nepoznata njegovoj naravi. Koliko sam puta požalila što nikada nisam naučila nikakav unosan zanat. Susjedi mi plaćaju da im pišem pisma — jedva se nađe itko sposoban napisati vlastito ime. Pomalo i šijem. Ali nisam umjetnica s iglom, a tko ovdje može platiti podučavateljicu, da i ne spominjem po kojoj cijeni? Osim što tu i tamo zaradim pokoji peni, moram ovisiti o Johnu.

Moram prestati, i to u dobar čas, jer vidim da se samo tužim. Moja Lydia se koprca iza sna, i upravo će joj dosaditi da sama sebi brblja na svojem smiješnom dječjem jeziku. Umjesto toga trebala sam pisati a njoj, kako je lijepa i pametna i dobroćudna — čudo od djeteta i uzor medu vršnjacima.

Kako se mogu i na što potužiti kad imam nju?

Da, zlato, čujem te. Mama dolazi.

Lydia je zastala na kraju prvog dnevničkog zapisa, glas joj je bio previsok i drhtav. Sjela je na krevet, iza nje je bila gomila jastuka. Ainswood ih je naslagao. Također je privukao do kreveta malen stol na koji je postavio većinu svijeća u sobi da bi ona pri što boljem svjetlu čitala.

Stajao je kraj prozora i gledao dolje u dvorište. Okrenuo se prema njoj, iznenađen, kad je počela čitati naglas. I ona je bila iznenađena kad je shvatila da to čini.

Počela je zatim žurno čitati, u sebi, okrećući i preskačući stranice, gladna riječi koje je čitala prije toliko vremena i tako ih slabo razumjela i tako ih se nejasno sjećala. Isticale su se pojedine rečenice, ne zbog toga što bi se sjetila riječi nego zbog toga što su oživljavale način govora njezine majke. Odjednom je čula mamin glas, tako jasno, na isti način kako su joj i drugi glasovi zvonili u uhu, čak i kada govornika nije bilo u blizini. Trebala je samo otvoriti usta, i glas joj je postajao nečijim tuđim glasom. Nije ona svjesno pokušavala to činiti. Jednostavno se događalo.

I tako je valjda načas bila zaboravila na Ainswooda, ili je bila previše potonula u prošlost da bi razmišljala o sadašnjosti. Smirivši se kad je vidjela da je sve ondje, čitava mala priča, Lydia se vratila na prvu stranicu i počela čitati glasom koji je toliko mnogo godina bio izgubljen, a sada joj se vratio kao neočekivan dar — povratila je blago o kojom je mislila da je zauvijek izgubljeno.

Da, zlato, čujem te. Mama dolazi.

Uvijek je ona čula, uvijek je dolazila — Lydia se sada toga sjetila živo, opipljivo. Razumjela je što je Mary Barties osjećala za svoje čedo: čistu, žestoku, nepokolebljivu ljubav. Lydia je znala da postoji takva stvar. Deset je godina ona živjela u najsigurnijoj od svih luka, u Ijubavi svoje majke.

Peklo ju je grlo. Nije mogla razabrati riječi kroz maglu u očima.


-171-

Čula je njega kako se kreće, osjetila kako se pomiče madrac kad se popeo na krevet.

"Gospode, kakav način da provedeš svoju prvu bračnu noć", rekla je potreseno. "Slušajući m-mucanje."

"Možeš tu i tamo biti ljudsko biće", rekao je on. "Ili postoji Ballisterov zakon protiv toga?"

Topli zid muškarca smjestio se pokraj nje i mišićava ruka dohvatila ju je s leđa da je privuče. Ona je znala da to nije najsigurnija luka, ali na trenutak je tako izgledala, i nije vidjela velike šteta ako se bude pretvarala da je uistinu takva.

"Ona mi je tepala", rekla mu je Lydia držeći i dalje zamućen pogled na stranici.

"Zašto ne bi?" rekao je on. "Ti na svoj strašni način možeš biti predivna. Štoviše, budući da je bila Ballisterova, mogla je cijeniti užasne crte tvoje osobnosti više negoli netko izvana. Kao što ih Dain cijeni. Čini se da on vjeruje kako je s tobom sve u redu." Posljednju je rečenicu izgovorio s tugaljivim čuđenjem, kao da se njegov prijatelj od toga časa mora smatrati potvrđeno umobolnim.

"Sa mnom je sve u redu." Pokazala je prstom na stranicu. "Ovdje to imam crno na bijelom: ja sam čudo od djeteta i uzor."

"Da, dobro, rado bih čuo što još ona ima kazati", odgovorio je on. "Možda će ponuditi vrijedan savjet kako se upravlja takvim uzorom i čudom od djeteta." Gurnuo ju je ramenom. "Čitaj dalje, Grenvilleova. Ako je to njezin glas, on veoma umiruje."

Glas je bio takav, sjetila se Lydia. A nju je k tomu umirivala njegova blizina, i njegovo peckanje, i snažna ruka koja ju je držala.

Nastavila je čitati.

Valovita jutarnja svjetlost miješala se sa sjenama u sobi kad je Grenvilleova napokon sklopila knjigu i pospano vratila njegov dio jastuka prije nego što je potonula u svoje. Nije se okrenula prema njemu, ali nije se ni bunila kad ju je Vere udobnije namjestio, privukavši je tijesno uza se. U času kad ju je ugodno privio k sebi kako je želio, ona je već ravnomjerno disala i mirno usnula.

Iako je obično lijegao u postelju u vrijeme kad su se čestiti građani budili, ili pak već bili ustali i nalazili se na poslu, bio je svjestan umora koji ga je pritiskivao teže nego inače. Čak i za čovjeka navikla da žestoko živi, koji je žudio za uzbuđenjima i opasnostima sa svim njihovim udarcima što padaju na duh i tijelo, taj dugački dan i noć pokazali su se kao izniman napor.

Sada, kad je vladala tišina i ono što je trebao biti mir, osjećao se kao da je bio kapetan i momčad na brodu koji se nasukao na stijene nakon dana i noći borbe s pobjesnjelom olujom.

Možda bi bio uspio doploviti u sigurnu luku da nije bilo one knjižice. Njezin sadržaj je bio stijena na kojoj se razbio. Barem deset puta dok je slušao glas — svoje žene, a opet nije bio njezin — poželio je istrgnuti knjigu iz njezinih ruku i baciti je u vatru.

Pompea

-172-

Bilo je užasno slušati smirenu hrabrost i ironiju s kojom je Anne Grenville opisivala pakao svog života. Nijednoj ženi ne bi smjela biti potrebna takva hrabrost i ravnodušnost: nijedna žena ne bi smjela živjeti životom koji toliko mnogo zahtijeva. Živjela je od danas do sutra, nikada ne znajući kad će biti izbačena iz stana ili vidjeti da ono malo njezine sirotinje odnose na dražbu, ili hoće li večerašnje jelo biti posljednje. Ali ona se šalila s oskudicom, pretvarala sramote svoga muža u satirične anegdote, kao da se ruga sudbini koja je tako okrutno s njom postupala.

Samo jedanput, pri samom kraju, kao da je zamolila za milost. Ni tada to nije bilo za nju osobno. Ti posljednji, jedva čitljivi redci, napisani nekoliko dana prije njezine smrti, urezali su se duboko i žarko u njegov mozak kao da su žigosani žaračem: Dragi Oče na nebesima, pazi na moje curice.

Pokušavao je izbrisati njezinu priču, kao što je običavao prognati sve drugo iz svojih misli, ali ona je zapela ondje i pustila korijenje, poput tvrdokorne borovice koja raste na negostoljubivim pustopoljinama gdje su njezini predci Ballisterovi zasnovali dom.

Riječi žene koja je bila mrtva osamnaest godina ukopale su se u njemu kao što je malo drugih riječi moglo, zbog njih se osjećao kao pseto i kukavica. Ona je hrabro i s podsmijehom podnosila svoju sudbinu... dok se on nije mogao suočiti s onim što se dogodilo u njegovoj prvoj bračnoj noći.

Zgrabio je priliku da se posvađa s Dainom, spremno je uporabio srdžbu da izbriše nešto drugo.

Kao da je stvar koju je trebao podnijeti — tek jedna neugodna spoznaja — bila nešto najmučnije na svijetu. A nije bila. S njim su se našalili, to je bilo sve.

On je želio Grenvilleovu, zar ne, kao što nikada nije želio nijednu drugu ženu. Zašto bi se onda trebao tako zaprepastiti — kad ju je napokon odveo u postelju — što je otkrio da to nije doživio ni s jednom drugom ženom?

S drugima se samo pario.

S ovom ženom je vodio ljubav.

Ona je pisac. Na njegovu bi mjestu našla obilje metafora da opiše to iskustvo — kakvo je bilo, koliko se razlikovalo.

On nije posjedovao metafore. Nego je bio razvratnik, s više iskustva nego što bi ga ijedan muškarac smio imati. Dovoljno iskustva da uoči razliku. I dovoljno pameti da razumije kako mu se srce vezalo, i da zna pravu riječ za to.

Jesi li ti zaljubljena u mene? upitao ju je prije, smiješeći se, kao da ga je zabavljala ta mogućnost. I morao je nastaviti da se smiješi i zadirkuje, cijelo vrijeme svjestan nečega što mu je probolo srce, i svjestan da ga je zaboljelo, kao što ga nijedna tjelesna ozljeda nikada nije zaboljela, kad mu nije dala odgovor koji je želio ćuti.

Njega boli, i to je sve. On je zaljubljen, i to je sve.

A što je to prema onomu što je pretrpjela Anne Grenville? Prema onomu što je


-173-

pretrpjela njezina kći?

Da se i ne spominje kako je doznao samo dijelak priče. Knjižica je jedva pokrivala dlan njegove ruke.

Na nekoliko stranica stalo je toliko toga — uglavnom groznih stvari — s velikim vremenskim razmacima između pojedinih zapisa. Bio je siguran da je ispričan tek najmanji dio priče. Nije želio doznati više, nije se želio osjetiti manjim nego što je već postao — tako malen i sitan i sebičan i slijep. Ali ako je Grenvilleova mogla to proživjeti, kakav god je to život bio, on sigurno može podnijeti da dozna sve o tome.

Ne od nje. Ona ne želi da joj se kopa po prošlosti, rekla je, a on je ne će nagoniti da to ponovno proživljuje. Dain će znati više o toj priči, i on će je ispričati, bilo mu to po volji ili ne. On će odgovoriti za mnogo toga. U najmanju ruku lord Mudri Sveznalica može odgovoriti na neka pitanja.

Najprije će potražiti Daina, odlučio je Vere, i silom izvući činjenice iz njega ako bude trebalo. S tim ugodnim planom u mislima vojvoda od Ainswooda napokon je zaplovio u san.

Dogodilo se da Vere nije trebao tražiti Daina. Istoga poslijepodneva, doznavši od Jaynesa da su gospodar i gospodarica ustali i izišli iz sobe, Dain je stigao da odvede Verea u privatni salon kraj blagovaonice dok su dame uživale u kasnom doručku u Dainovim odajama.

"Jessica će eksplodirati", rekao je Dain dok su silazili stubištem. "Ona mora razgovarati u četiri oka s mojom rođakinjom da bi s njom podijelila iskustvo u umijeću mučenja muževa. Trent je odveo gospođicu Ptice u Portsmouth da kupe neke tričarije bez kojih, po mišljenju moje dame, ne može biti tvoja dama, tako da nas on ne će daviti svojim blebetanjem dok jedemo. Jessica i ja odvest ćemo taj par sa sobom u Athcourt. Ti ćeš morati preurediti svoje kućanstvo da udomiš ženu, a pritom ne ćeš željeti Trenta u blizini. To ne znači da ga ja želim, ali ne bi nam se trebao previše plesti oko nogu — barem što se tiče mojih nogu. On će kaskati za gospođicom Price i barem jednom u životu pokazati određen stupanj inteligencije zaljubivši se preko ušiju u jedino žensko biće u čitavom poznatom svemiru koje ima imalo pojma o tome što treba s njim učiniti."

Vere se zaustavio na stubištu. "Zaljubio se?" rekao je. "Jesi li siguran?"

"Razumije se da nisam. Kako bih ja to mogao znati? Meni on zvuči i izgleda jednako imbecilno kao inače. Ali Jessica mi tvrdi da je svoj minijaturni mozak usredotočio na gospođicu Price."

Nastavili su silaziti. Dain je naglas računao koliku će svotu namijeniti gospođici Price ako se smiluje na Trenta i uda se za njega, dok je Vere u pameti slušao jeku riječi "Zaljubio se" i pitao sam sebe je li lady Dain primijetila simptome te iste boljke kod nekoga drugoga.

"Ti si abnormalno šutljiv", rekao je Dain kad su sjeli za stol. "Proveli smo punih pet minuta skupa a nijedna ratoborna opaska nije prešla preko tvojih usana."

Pompea

-174-

Ušao je poslužitelj i oni su naručili jelo.

"Želim da mi kažeš sve što znaš o Grenvilleovoj", rekao je Vere kad je poslužitelj otišao.

"Slučajno se podudarilo da sam sam namjeravao upravo to učiniti, htio ti slušati ili ne", rekao je Dain. "Pripremao sam se da te izmlatim do nesvijesti, da te zatim oživim i naposljetku svalim tvoje slomljeno tijelo u naslonjač. U takvu ugodnom stanju nalik na spužvu ti bi upio priču i možda čak povremene mrvice savjeta."

"Zanimljivo. Ja sam za tebe imao nešto slično na umu, u slučaju da bi izabrao biti u svojem uobičajenom stanju otežavanja stvari."

"Ovaj put sam s tobom u stanju milosrđa", rekao je Dain. "Moju si rođakinju učinio vojvotkinjom, vrativši je na mjesto koje joj pripada u svijetu. Nadalje, oženio si se njome, a tvoje pobude, ako i nisu bile plemenite, barem nisu bile ni potpuno gnusne. Bio sam ganut, Ainswood, uistinu sam bio ganut tvojom vedrom nebrigom za njezino podrijetlo." Podrugljiv polusmiješak titrao je na njegovim usnama. "Možda vedra nebriga nije točno izraz koji sam tražio. Ipak, snažno je djelovao na mene — da i ne spominjem koliko me je duboko zapanjio - tvoj potvrđeni ukus, barem jedanput u tvojem nakaznom životu. Ona je čudesno lijepa djevojka, zar ne? Oni su strahovito zgodni, većina Ballisterovih. Dobila je izgled od djeda po majci, znaš. Frederick Ballister i moj otac bili su prilično slični u mladosti. Ali Frederick je dobio kozice oko osamnaeste godine i bolest ga je izobličila. Zbog toga je vjerojatno Anne uspoređivala kćer s mojim ocem, a ne sa svojim. Nije mogla biti svjesna da je Frederick bio jedan od lijepih Ballistera. Još nismo otkrili Annin portret. Ali ako postoji, možeš biti siguran da će ga Jessica naći. Ona je pravi genij za pronalaženje stvari."

Vere je bio svjestan da je lady Dain pronašla jednu od tih stvari - i nagnala Daina da je zadrži — a to je bio njegov vanbračni sin Dominick. Ta pomisao je pokrenula leden val u mračnom području Vereova uma, na dalekim obalama gdje su se prikrivale osirotjele i odbačene misli.

On je tom osjećaju dao ime gladi i nestrpljivo pogledao prema vratima.

"Kamo je nestao onaj poslužitelj?" rekao je. "Koliko je vremena potrebno da se donese vrč tamnoga piva?"

"Svi su spali s nogu brinući se jutros o gostima na vjenčanju", rekao je Dain. "Ili vjerojatnije skupljajući trupla. Kad sam u podne prvi put sišao, čitav pod glavne blagovaonice bio je prekriven tjelesima. To mi je prizvalo u pamet slatke uspomene na naše dane u Oxfordu."

Tada se pojavio onaj poslužitelj i još jedan iza njega. Obojica su posrtala pod težinom pladnjeva, iako je objed bio za samo dva čovjeka. To su ipak bila dva vrlo krupna čovjeka, s razmjernim apetitima.

Stoga je proteklo neko vrijeme, pošto su poslužitelji otišli, prije nego što se Dain bacio na priču. Ali on nije otezao s kazivanjem dodajući književna uljepšavanja ili, što bi bilo još gore, sentimentalne opise. Pričao je kako je Vere želio da se priča, kao što bi


-175-

pričao muškarac muškarcu, držeći se pukih činjenica i nižući ih po redu, bez objašnjavanja zašto i zbog toga, i bez zalaženja u nejnekorisnije od svih zastranjenja - da je samo.

Ipak, to je bila neugodnija priča nego što je Vere očekivao, pa je izgubio tek prije nego što je ispraznio tanjur s prvim jelom, jer je tada čuo dio koji se ticao zatvora Marshalsea.

Odgurnuo je tanjur. "Rekla mi je da joj je sestra umrla, to je bilo sve. Ništa nije rekla o tome kako se to dogodilo. Ništa nije rekla o dužničkom zatvoru."

"Ballisterovi se po prirodi ne povjeravaju", rekao je Dain. "Lydia je očito poput nas ostalih. Nije željela da se kopa po njezinoj prošlosti — to je bilo njezino objašnjenje zašto nije htjela nikomu ništa kazati o svojem podrijetlu. Jesi li znao da je bila na mojem vjenčanju, na samim stepenicama ispred crkve, a nikada nije obznanila tko je? Kojega je vraga mislila? Da mi nije bilo nimalo stalo do onoga što je učinila njezina majka?" Namrštio se na svoj vrč. "I moja vlastita majka je pobjegla s nekim pomorskim trgovcem. Kopile koje sam dobio s

pravom pravcatom kurvom iz Dartmoora živi u mojoj kući. Zar je ta djevojka mislila kako smatram da nije dovoljno dobra za nas?"

"Nemoj mene pitati", rekao je Vere. "Ja nemam pojma što se zbiva u njezinoj glavi."

Mrštenje se preselilo na Verea. "Potpuno sam svjestan da je tvoje zanimanje drugamo usmjereno. Nisi se njome oženio zbog njezina uma. Tebi je napojmljivo da ona — ili bilo koja žena — ima um. No, dopusti mi da ti nešto kažem, Ainswood. One imaju um. Žene uvijek razmišljaju, pa ako ne želiš da te nadmudre na svakom koraku, preporučujem ti da uvježbavaš svoj vrlo debeli i lijeni mozak u razumijevanju mozga svoje žene. Znam da ti je to teško. Razmišljanje remeti osjetljivu ravnotežu tvoga ustroja. Pokušavam to olakšati kazujući što znam. Mi se muškarci moramo držati zajedno."

"Onda se vrati kazivanju, zašto se ne vraćaš?" rekao je Vere. "Jedva si pokopao njezinu sestru."

Dain je nastavio priču gdje ju je prekinuo, ali nije imao mnogo kazati o životu Grenvilleove od vremena kad je njezin otac otputovao u Ameriku a ona otišla živjeti kod prastrica i prastrine. Otac joj je umro 1816., podlegavši ozljedama u tučnjavi. Bio je pokušao pobjeći s nekom bogatom Amerikankom. Ali taj put je za njim krenula potjera i djevojku su spasila braća koja su Johna Grenvillea podvrgnula ruci vlastite pravde.

" Čini se da je moja rođakinja putovala po inozemstvu sa Stephenom i Euphemijom Grenville", rekao je Dain. "Oni su umrli prošle jeseni. Doznao sam ime jednoga od njihovih slugu koji živi u Marazionu, u Cornwallu. Namjeravali smo otići dolje i razgovarati s njim kad sam dobio tvoju pozivnicu na vjenčanje." Dain je podignuo vrč i iskapio ga.

Kad je spustio vrč na stol, njegov je pogled pao na Vereov tanjur. "Poslat ću gospodina Herriarda da se sastane s tvojim odvjetnikom u Londonu. Ne ćeš mi uskratiti

Pompea

-176-

malen čin zakasnjele osvete mojem starom, nadam se. Da bih napakostio svojem milom pokojniku, volio bih Lydiji dati miraz, a u Herriarda se čovjek može pouzdati da će te uplesti u dovoljno nedokučive i zamršene nagodbe da uguši svaki vrisak tvoga muškog ponosa. Lydia je savršeno sposobna da se brine o sebi, naravno, kao što je dokazala. I jamčim da ne će imati ništa protiv toga da svojem potomstvu osigura budućnost."

"Ako ga bude imala, sam ću joj kazati da se s tobom parniči oko toga", rekao je Vere.

Bit će potomstva, naravno, rekao je sam sebi, a Dain nije zatražio ništa više nego što je uobičajeno. Miraz i nagodbe uredno i zakonito rješavaju neka pitanja i postižu stanovit stupanj materijalne sigurnosti za budućnost. Ako su drugi aspekti budućnosti uznemiravali Verea, te ako je nailazio na veće teškoće pri zatiranju najsvježijih tjeskoba, samo je njegova utroba — trenutačno u dosadnom stanju morske bolesti — davala neke znakove, a to je bilo u njegovoj nutrini gdje ih Dain nije mogao vidjeti.

"Ne ćeš me ostaviti s tim bez strjeljiva", rekao je Dain. "Kazao sam ti što nisi znao. Sad je na tebi red da zadovoljiš moju znatiželju. Čuo sam Sellowbyevu verziju najnovijih događaja, ali čini se da čak ni on ne zna sve. Pržim se na žeravici da čujem kako ste se penjali na prvi kat kuće Helene Martin. Je li on bio ondje u to vrijeme?"

"To je duga priča", rekao je Vere.

"Naručit ću još piva", rekao je Dain.

Pozvan je konobar, vrčevi su opet napunjeni, i Vere se prihvatio kazivanja od samoga početka, od zgode u Vinegar Yardu. Nije kazao sve, naravno, i napravio je šalu od onoga što je rekao — o čemu se radilo, i kako je primio to što je šala bila na njegov račun.

Nije bio prvi muškarac koji je slijepo uletio u brak ne shvaćajući kamo srlja. Bilo je to radije, kako se Dain sažeto izrazio, poput prolaska kroz vrata u mrak. Dain je sigurno morao to znati. I on je prošao kroz takva vrata. ,

I budući da je prošao, nije se ustručavao smijati se pogrješkama svoga prijatelja, njegovim nezgodama i porazima, nazivajući ga krasnim kretenom i drugim sličnim imenima od milja. Dain je bio nemilosrdan, ali njih su dvojica uvijek bila uzajamno nemilosrdna. Uvijek su razmjenjivali uvrede i udarce. Na taj su način komunicirali. Tako su izražavali privrženost i razumijevanje.

I budući da je među njima oduvijek vladao takav odnos, Vere se brzo opustio.

Ako nelagoda i nije posvema iščeznula, zaboravio je na nju tijekom vremena koje je proveo u jedaćem salonu, u razgovoru s prijateljem.

Toliko je to sličilo na stara vremena da se Vereu moglo oprostiti što nije uspijevao shvatiti da su se vremena promijenila. On nije znao da je Dain za šest mjeseci braka bolje upoznao sebe i da mu ništa nije smetalo da tu pooštrenu svijest primjenjuje na druge.

Zbog toga je lord Belzebub dolazio u jaku napast da svoga pajdaša zgrabi za prsi i glavom mu tresne o zid. Ali se odupro toj napasti, kao što je poslije rekao supruzi. "Ima


-177-

Lydiju", rekao je Dain. "Neka ona to učini."

"Oh, Lizzy, tako mi je žao", stenjala je Emily.

"Nema ti zbog čega biti žao", rekla je je Elizabeth odrješito, dok je hladnom krpom brisala sestrino čelo. "Da je bilo nešto gore od loše probave, moralo bi ti biti žao, jer bi mene nasmrt preplašilo. Ali mene nije strah od malo povraćanja, koliko god čudno bilo."

"Previše sam pojela."

"Predugi su ti bili razmaci između obroka, a hrana je bila slabo pripremljena. I meni je bilo mučno, ali moj je želudac ipak otporniji nego tvoj."

"Propustile smo to", rekla je Emily. "Propustile smo vjenčanje."

To je bila istina. Bilo je to u četvrtak uvečer. Odsjele su u nekoj krčmi blizu Aylesburya, mnogo milja daleko od odredišta. Mogle bi bile stići do Liphooka na vrijeme i pribivati vjenčanju da se Emily nije žestoko razboljela pola sata nakon njihova žurna ručka. Morale su se iskrcati na sljedećoj postaji. Emily je bila tako bolesna i slaba da ju je krčmarov sluga morao uznijeti u sobu.

Putovale su kao odgojiteljica i gojenica. Elizabeth se odjenula u staru žalobničku odjeću, jer je u crnini starije izgledala. Također je uzela par naočala za čitanje iz knjižnice u Blakesleighu. Morala je gledati preko njih, jer kroz njih nije vidjela, ali zbog toga je, kako ju je uvjeravala Emily, izgledala još strože.

"Moraš se prestati izjedati zbog vjenčanja", rekla je Elizabeth. "Nisi se namjerno razboljela."

"Ti si trebala poći bez mene."

"Sigurno buncaš kad govoriš takve stvari. Mi smo u ovome zajedno, lady Em. Malloryjevi se drže zajedno." Elizabeth je malo našušurila jastuke iza sestre. "Uskoro će nam poslati juhu, i čaj. Moral se truditi da ponovno ojačaš. Jer čim ti bude dobro, krećemo na put."

"Ali ne u Blakesleigh", rekla je Emily odmahujući glavom. "Sve dok ne razjasnimo svoj položaj. On mora znati da smo pokušale."

"Možemo napisati pismo."

"On ih nikada ne čita."

Sluge iz Longlandsa redovito su bili u vezi sa slugama u Ainswoodovoj kući, a dame Elizabeth i Emily primale su svakog tromjesečja izvješće nadstojnika Longlandsa. Prema tome djevojčice su bile svjesne da sadašnji vojvoda već godinu i pol nije otvarao osobnu korespondenciju. U Longlandsu se kućni upravitelj brinuo o poslovima njegove milosti. U Ainswoodovoj kući u Londonu batler Houle obavljao je istu dužnost.

"Mogle bismo pisati njoj", rekla je Elizabeth. "A ona bi mogla reći njemu."

"Jesi li sigurna da su se vjenčali? Vijesti brzo putuju, ali nisu uvijek točne. Možda je

Pompea

-178-

ona pobijedila u utrci, pa će on morati pokušati nešto drugo."

"Bit će u sutrašnjim novinama", rekla je Elizabeth. "Tada ćemo odlučiti što učiniti."

"Ja ne idem natrag u Blakesleigh", rekla je Emily. "Nikada im ne ću oprostiti. Nikada."

Začulo se kucanje na vratima. "Evo tvoje večere", rekla je Elizabeth ustajući iz naslonjača. "I to u pravi trenutak. Možda će ti se raspoloženje popraviti kad staviš nešto u želudac."

Iako su Lydia i Ainswood stigli u Ainswoodovu kuću vrlo kasno u četvrtak, cijelo ih je kućanstvo iščekivalo. Dok je domaćica oslobađala Lydiju ogrtača, ostalo je osoblje ispunilo hodnik u prizemlju i stajalo u stavu pozora — ili u njihovoj verziji toga stava.

Lydia je razumjela što je Wellington osjetio prije Waterlooa kad je obavljao smotru svoje "neslavne vojske" — družinu s kolca i konopca s kojom je morao svladati Napoleona. Zapazila je zgužvane pregače i izlizane livreje, nakrivljene vlasulje i kape, zbrda-zdola obrijane brade i raznolik niz ljudskih izražaja od užasa do uvrjedljivosti, od zbunjenosti do očajanja.

Ali zadržala je za sebe komentar i usredotočila se na pamćenje imena i položaja. Za razliku od Wellingtona, pred njom je bio čitav životni vijek da u svojem kućanstvu stvori zadovoljavajuću borbenu jedinicu od te demoralizirane rulje. Što se pak tiče stanja same kuće, premda je vidjela tek malen njezin dio, primijetila je da se nalazi u još jadnijem stanju nego njezino osoblje.

Nije se iznenadila. Ainswood je rijetko kad provodio vrijeme u svojem prebivalištu i nedostajala mu je sposobnost, kao tolikima njegova spola, da uoči prašinu, prljavštinu ili nered.

Samo se pokazalo da je gospodarova ložnica u savršenom redu. Za to je nesumnjivo trebalo zahvaliti Jaynesu. Otkrila je ranije toga dana, suprotno izgledu — što znači Ainswoodovu izgledu — da Jaynes čudesno pazi na svaku sitnicu. Jednostavno je imao nesreću da se zaposlio kod čovjeka koji ne surađuje.

Kad je Ainswood nestrpljivim odmahivanjem otpustio ostale čim su batler i domaćica, gospodin Houle i gospoda Clay, predstavili sve po redu, Jaynes je Lydiji pokazao njezine odaje. Naslanjale su se na Ainswoodove odaje. Bilo je očevidno da godinama nitko u njih nije ušao.

Ainswood sigurno nije želio u njih ući. Dok je Jaynes otvarao vrata odaja njezine milosti, vojvoda je pošao u suprotnom pravcu, u svoju garderobu.

"U ovako kratku vremenu razumijem da gospođa Clay nije bila sposobna pobrinuti se za moje sobe", rekla je Lydia blago čim se Ainswood našao izvan dosega zvuka.

Jaynes se osvrnuo oko sebe i usta su mu se napućila kad je ugledao paučinu koja je visjela u kutovima stropa, sloj prljavštine na zrcalima i prozorskim staklima, prašinu koja je bila debela poput vulkanskoga pepela na Pompejima. "Mogla je nešto učiniti", rekao je, "da se usudila."


-179-

Lydia je zurila u mračnu špilju koju je Jaynes nazvao njezinom garderobom. "Razumijem da samci — neki samci — ne vole kad se dira u njihove stvari."

"Mnoge su sluge ovdje još od vremena četvrtoga vojvode", rekao je Jaynes. "Imamo neke obitelji koje već nekoliko naraštaja služe Malloryeve. Odanost je lijepa stvar, ali kad nemate što raditi, kad se niže dan za danom a vi ne znate što biste činili ili se ne usuđujete..." Zamuknuo je i čvrsto zatvorio usta.

"Onda će biti lakše prilagoditi osoblje mojim metodama", rekla je Lydia odrješito. "Počet ćemo od ništice. Nijedna domaćica ne će nametati svoje načine rada. Nijedna se svekrva ne će miješati u posao."

"Da, vaša milosti", rekao je Jaynes. Zatim je opet svezao jezik.

Lydia je mogla vidjeti kako on puca od želje da joj otkrije mnoge stvari. Bila je znatiželjna, ali bila je i svjesna protokola koji joj zabranjuje da ga potiče. Uočila je kako on nije toliko sputan u izravnom odnosu s gospodarom. Ranije toga dana, čula je kako sobar mrmlja - ne govoreći uvijek ispod glasa — dok je njegovoj milosti pomagao pri odijevanju.

"U svakom slučaju, koje će se god promjene provesti, to mora pričekati do sutra", rekla je Lydia vraćajući se prema vratima koja su vodila u glavnu odaju.

"Da, vaša milosti." Jaynes se vukao za njom dok je ulazila u ložnicu. "Ali vama će biti potrebna djevojka. Bolje bi bilo da pođem dolje..."

"Tu si ti", rekao je Ainswood izlazeći bučno iz svoje garderobe. "Pitao sam se misliš li se cijelu noć zadržati u brbljanju s mojom damom. Koga si vraga učinio s mojom odjećom?"

"Vaša odjeća je u vašoj garderobi, gospodine." Jaynes je dodao još nešto ispod glasa što Lydia nije mogla razabrati.

"Ne ta odjeća, huljo nalickana", odbrusio je Ainswood. "Ona koju sam jučer nosio. Ona u mojoj prtljazi. Našao sam samo proklete košulje i marame. Gdje je moj prsluk?"

"Prsluci koje ste jučer nosili nalaze se u mojem stanu, treba ih očistiti", rekao je Jaynes.

"Grom te ubio! Nisam ispraznio džepove!"

"Da, vaša milosti. Ali ja sam bio toliko slobodan. Naći ćete... ovaj... njihov sadržaj u lakiranoj kutiji na... To jest, ja ću to naći za vas, gospodine." Jaynes je krenuo prema gospodarovoj garderobi.

Ainswood je natraške zakoračio prema vratima i zakrčio prolaz.

"Nije važno. Mogu i sam naći tu vražju kutiju. Nisam slijep."

"U tom slučaju, ako mi dopustite, gospodine, spremao sam se poći dolje da dovedem neku djevojku. Mogao bih zazvoniti, ali nitko ne će znati tko treba doći i zbog čega."

Ainswood se već spremao ući u garderobu, ali se pred vratima okrenuo i vratio.

Pompea

-180-

"Djevojku?" upitao je. "Što bi mi dođavola trebala djevojka?"

"Njezina milost zahtijeva..."

"Ne u mojoj sobi."

"Odaje njezine milosti nisu prikladne za..."

"Prošla je ponoć, do bijesa! Ne želim imati čopor žena koje kvocaju i vrzmaju se ovuda i u sve se petljaju." Naposljetku se Ainswood sjetio da postoji Lydia. Prebacio je zažaren pogled na nju.

"Zaboga, Grenvilleova, zar noćas moramo početi tu besmislicu?"

"Ne moramo, dragi", rekla je ona.

Zeleni pogled bljesnuo je prema Jaynesu. "Čuo si je. Idi spavati. Sutra ćeš imati čitav dan da se ulizuješ."

Čvrsto zatvorenih usta Jaynes se naklonio i otišao.

Kad su se iza njega zatvorila vrata, Ainswoodov se izraz lica smekšao. "Ja te mogu razodjenuti", rekao je hrapavo.

"Mogu nije isto što i hoću." Prišla je k njemu, odmaknula mu uvojak smeđe kose s čela. "Pretpostavljala sam da je uzbuđenje jenjalo. Već si to jedanput učinio."

Malo je ustuknuo, u zelenim očima pojavila se zabrinutost. "Grenvilleova, ne ćeš valjda biti..." Pogledao je u stranu dok je tražio pravu riječ. "Ljubazna", pokušao je i namrštio se. "Strpljiva." Ni ta ga riječ očito nije zadovoljila, jer mu se naboralo čelo. "Volio bih znati o čemu ste ti i lady Dain razgovarale. Dain kaže da je to moralo imati veze s mučenjem muževa."

"O čemu ste ti i Dain razgovarali?"

"O tebi." Pokušao se napola nasmiješiti. "Moram se sastati s odvjetnicima, otpisati svoj život i prihvatiti miraz."

"Rekla mi je lady Dain. Namjeravala sam o tome s tobom raspravljati na putu kući." Umjesto toga spavala je gotovo cijelim putem.

Polusmiješak je iščeznuo. "Zaboga, Grenvilleova, zar ćemo morati raspravljati? Je li to razlog zašto se sa mnom šališ? Jer ako jest, samo tratiš vrijeme. Zbog toga ćeš se morati svađati s Dainom."

Ona ga je proučavala. Već je bio skinuo sa sebe kaput, prsluk i maramu bez Jaynesove pomoći. To je vjerojatno značilo da se ti odjevni predmeti nalaze na podu njegove garderobe. Zajedno s cipelama. Lijevi rukav na njegovoj košulji bio je zakopčan. Na desnom nije bilo puceta i velika poderotina kazivala joj je razlog tomu. Zgrabila ga je za zapešće i pokazala poderotinu.

"Ako si imao nevolja s otkopčavanjem, zašto nisi riknuo da ti se pomogne?" upitala je. "Bili smo u susjednoj sobi."


-181-

On se oslobodio dodira. "Nemoj se o meni brinuti. Meni nije potrebna ničija briga."

U njoj je planuo gnjev. Obuzdala ga je i ustuknula jedan koračaj. "Da, a nije ti potrebna ni žena, u to sam sigurna." Prišla je prozoru. "Ovo bi moralo biti zanimljivo — promatrati te kako pokušavaš smisliti što bi sa mnom učinio."

On se bučno vratio u svoju garderobu i za sobom zalupio vratima.

Pompea

-182-

PetnaestPetnaestPetnaestPetnaest

Deset sekunda poslije toga čulo se novo lupanje i vrata su se širom otvorila. "Nisam razmišljao!" viknuo je on. "Jesi li sada sretna? Priznajem. Nisam razmišljao dalje od prve bračne noći. I ti ćeš sada sve postaviti naglavce, i... i sluškinje će stalno paradirati po mojoj sobi... i ne ću imati ni minute mira!"

"To je točno", rekla je Lydia mirno. "Potpuno ću prevrnuti ovu kuću, gore-dolje, izvana-iznutra, od potkrovlja do podruma. Jer me je stid kakva je. Ja ne podnosim nered. Ne želim ga imati." Prekrižila je ruke. "Što ti kaniš učiniti? Hoćeš li me ustrijeliti? Izbaciti me kroz prozor?"

"Ne ću, naravno. Prokletstvo, Grenvilleova..." Dojurio je do kamina, tresnuo rukom po okviru i zagledao se u vatru.

"Čak i kad bih mogla podnijeti prljavštinu i nered", nastavila je ona postojano, "to je vrlo loše za duševno stanje. Ovo je krasna kuća. Sramota je pustiti je da se osipa i uruši, skupa s dobrim osobljem. Ne ću popustiti u toj stvari, Ainswood. Moraš na to pristati ili sve skupa ostaviti."

"Grom i pakao!"

"Možda je bolje ako raspršim sve tvoje samoobmane odjednom", rekla je. "Nema nikakva izgleda da ću pristati na sporazum u bilo čemu. Nisam uopće sigurna da sam za to sposobna."

Podignuo je glavu i preko nje preletio pogledom. "Ti si se udala za mene. To je bio sporazum. Odustala si od svojih prokletih načela."

"To nije bio sporazum nego potpuno gaženje svih mojih načela", rekla je. "Moram ovdje sve složiti točno kako bi trebalo biti, to je jedini način kako mogu povratiti ravnotežu."

Vratio je pogled na nju i uperio ga s optužbom. "Rekla si da me želiš usrećiti."

Otvorila je usta da mu odvrati, zatim ih je zatvorila.

Umjesto toga uzšetala se prostorijom. To je prilično dugo potrajalo, prolazile su minute. On ništa nije kazao. Samo se uspravio kraj kamina i promatrao je.

Dobro je znala u čemu je temeljni problem, i budući da je imala običaj smjesta rješavati probleme, instinktivno mu se htjela suprotstaviti.

Nevolja je bila u tome što je Ainswoodova narav bila takva da obično nije smjesta rješavao probleme, inače problema uopće ne bi bilo.

Morala je oprezno birati riječi.

Još jedanput je koracima premjerila prostoriju. Zatim je otišla do prozora i pogledala dolje u vrt. Počinjala je padati lagana kiša. Više ju je čula nego vidjela. Kad su iščeznula


-183-

svjetla zvijezda i mjeseca, svijet izvan prozora mogao je isto tako biti bezdan.

"Mene vrag peče na tihoj vatri", poremetio je on tišinu očajničkim glasom. "Nisi ti kriva što nisam razmišljao o posljedicama. Pružila si mi toliko prilika."

Vratila se od prozora. On je stajao nedaleko od vatre, iza stolca čiji je naslon stezao. Zurio je u svoje ruke, a njegovo lijepo lice bilo je ukočeno kao posmrtna maska.

"Dain mi je kazao da moram preustrojiti svoje kućanstvo da bih udomio ženu", nastavio je. "Što to dovraga meni znači? Poznato je da mi nije nimalo stalo do ove kućetine."

I nije. to je bilo očito. On želi da je nema, pretpostavila je ona. Budući da postoji, sljedeća najbolja stvar je praviti se da ne postoji, praviti se da se ništa nije promijenilo i da on nije vojvoda od Ainswooda. On je zatvorio oči i um prema kući i osoblju što ih je naslijedio, na isti način kako je odbacio sve druge odgovornosti za vojvodstvo.

To nije moja krivnja, zar rekao je tako ogorčeno kad ga je, prije nekoliko dana, Lydia podsjetila na naslov koji nosi.

"Nadasve pronicava primjedba", rekla je krenuvši oštro prema krevetu. "Budući da tebi dovraga nije nimalo stalo, nema smisla da urlaš i bjesniš zbog onoga što ja radim s kućanstvom. Ako budeš vidio da ti proces preuređivanja ide na živce — a priznajem da će biti galame i prividne zbrke možda čitava dva tjedna — bit ćeš tako dobar da svoje hirove drugamo odneseš. Izvan kuće."

"Izvan..."

"Ne želim da uznemiruješ poslugu. Kako čovjek može od njih očekivati da se oduševe za posao — da i ne spominjem njihovu gospodaricu — ako se budeš muvao naokolo režeći i derući se na svakoga."

"Ti me izbacuješ iz moje vlastite kuće?"

Susrela se s njegovim olujnim pogledom. Bio joj je draži takav, pošto je gnušanje izbrisalo iz njega sumornost. "Rijetko je pohodiš. Nije te briga što se s njom događa. Morala sam pomisliti da ćeš drugdje biti sretniji."

"Prokletstvo, Grenvilleova, tek smo se jučer vjenčali a... a ti me izbacuješ?" Ispustio je stolac i zgrabio Lydiju za ramena. "S tobom sam se oženio, dođavola. Ja sam tvoj muž, a ne ljubavnik kojega se možeš otarasiti nakon jednog hrvanja."

Njegova su se usta snažno spustila na njezina. Bio je to brz, žestok i razoran nalet, erotičan skok koji je zahtijevao ono što ona nikada nije namjeravala uskratiti.

Okusila je srdžbu i moć, ali više od toga osjetila je grijeh, dijaboličnu spoznaju grijeha, po načinu kako je jezikom tvorio ljubavne riječi u njezinoj usnoj šupljini.

Pustio ju je prije nego što je bila spremna. Izgubivši ravnotežu, uhvatila se na njegovu košulju. "Bože dragi, Ainswood." Nekoliko vrelih slogova, to je bilo sve što je mogla izustiti.

"Vere", zagrmio je on. "Izrekla si moje ime kad smo položili zavjet. Izreci ga,

Pompea

-184-

Lydia."

"Vere." Pružila je ruke i obuhvatila njegovo lice da ga nagne prema sebi. "Ponovi to."

"Ne izbacuješ me van", rekao je. Potezom prstiju otkopčao joj je gornje dugme na prsluku. Brzom pouzdanošću koncertnog pijanista koji izvodi arpeggio otkopčao je ostatak.

Ona je spustila ruke, pustila ih je da joj nekorisno vise niz bokove. "Sve si krivo razumio", rekla je.

"Ispravit ću to." Razvezao je vrpce i otkvačio kopče s jednako nemilosrdnom djelotvornosti. Njezina je crna haljina za tili čas bila hrpa na podu. Nogom ju je gurnuo u stranu. Dohvatio se podsuknje.

"Nikada nisam rekla da te ne želim."

"Ne želiš me dovoljno." Zastao je, prsti su mu dodirivali čipke i svilene trake. Njegov mrk izraz malko se smekšao. "Lijepo."

"Dar od lady Dain."

Nagnuo je glavu i liznuo jezikom rub prsluka lagan poput paučine.

Ona je duboko udahnula, zabola napete prste u njegovu kosu da ga zaustavi. "Što to radiš?" Čula je neizvjesnost i tjeskobu u svojem glasu i bilo joj je to mrsko, ali nije bilo pomoći. On je razvratnik. Počinio je mnoge opačine koje je ona, potpuno neiskusna, jedva počinjala zamišljati.

Okrenuo je glavu i ugrizao je lagano za podlakticu.

Dopustila je to.

"Obukla si dražesno rublje, samo za mene", rekao je. "To je slatko."

Rublje je bilo dražesno. Strahovito skupo, bez sumnje. Ali bilo bi nepristojno odbiti darove lady Dain, čak i kad je pretjerala dajući Lydiji dovoljno nećudoredna rublja da je mogla odjenuti desetak bludnica. "Znači li to da više nisi srdit?" upitala je zabrinuto.

Zagledao joj se u oči. Ona je vidjela dva zelena proreza, tamna i iskričava. "Zar sam bio srdit? Potpuno sam zaboravio." Zatim se nasmiješio onim strahovitim smiješkom od kojega se rastapaju mišići i kosti i mozak. Lijena krivulja njegovih usta bila je smrtonosna, i on je sasvim pouzdano to znao. Nije čudno što je prezirao žene. Trebao im je samo uputiti taj osmijeh da se sruše kao čunjevi na kuglani.

I ona se srušila, iznutra, kad je izvana pružila ruke i privukla njegovo lice k sebi i usnama prešla preko one opake krivulje.

On ju je jednostavno pustio da to radi. Nije se micao, nije odgovarao. Ruke su mu ostale na njezinu struku gdje su čas prije bile došle da počinu.

Liznula je jezikom njegove usne, na isti nadražujući način kako je on učinio s čipkom na njezinu prsluku.


-185-

Stisak na njezinu struku postao je čvršći.

Ugrizla ga je lagano za donju usnu, kao što je on učinio s njezinom podlakticom.

Tada joj je uzvratio ugriz i otvorio usta.

Bio je to dug i dubok i mračan poljubac, ovaj put kao pad s ruba provalije.

I dok je ona padala, pala je i njezina podsuknja, tako glatko i lako da je jedva bila svjesna onoga što se dogodilo. Njegove velike ruke tekle su po njoj poput vode dok su popuštale trake i puceta, a kuke u kopčama ostajale bez očica.

Podsuknja se poput vodopada spustila u šuštavu hrpu kraj njezinih nogu. On je kleknuo i nježno je odgurnuo u stranu. Stavio je njezinu ruku na svoje rame i izuo joj cipele da bi ih uredno odložio kraj podsuknje.

Podignuo je ruke i ona ih je prihvatila, zatim se spustila na koljena ispred njega.

"To je najljepši steznik koji sam ikada vidio", šapnuo je. "Previše je lijep da bi se skidao u mahnitoj žurbi. Okreni se, Lydia."

Uistinu je bio lijep, izvezen ružičastim viticama i sićušnim lišćem. S leđa je Vere zavukao prste preko rubova steznika gdje je čipkasta košulja prekrivala njezine grudi. Raširio je prste preko prednje strane toga odjevnog predmeta dok joj je ljubio zatiljak i ramena.

Ona je već bila slaba od čežnje. Mogla je samo milovati njegove čudesno podmukle ruke i plivati u osjetima.

Skinuo je s nje steznik. Čula je njegovo oštro disanje.

"Oh, Lydia, ovo je... do." Glas mu je bio hrapav šapat. Milovao joj je leđa preko košulje. Košulja je bila od svile, tanka kao leptirovo krilo, blijedoružičaste boje.

"Okreni se", rekao je.

Ona se okrenula, odupirući se iskušenju da se pokrije. I prije ju je vidio golu, zar ne?

"Košulja ne skriva mnogo, ha?" rekla je zatomljujući nervozno smijuckanje.

"Opraštam ti", rekao je muklo. Njegov zeleni pogled zadržao se oklijevajući na njezinim grudima.

"Što mi opraštaš?"

"Sve."

Privukao ju je u zagrljaj i s njom se spustio na sag.

Opraštao joj je s dubokim, divljim poljupcima koji su je gurali preko ruba provalije i opet vukli gore. Opraštao joj je rukama, naizmjenice grubim i nježnim milovanjem.

Izgubila je vlast nad sobom. Polagano razodijevanje probudilo je u njoj nešto dublje i mračnije nego što je prije nazivala požudom, zaluđenošću.

Bio je krupan i snažan i lijep i đavolski upućen, i sve što je bio, svaku njegovu poru i

Pompea

-186-

stanicu, ona je željela samo za sebe.

Poriv za posjedovanjem i osvajanjem bio je u njezinoj krvi, a to je bila vrela krv Ballisterovih, divlja i pohlepna.

Nije imala strpljenja da se dalje podvrgava razodijevanju, pa je odgurnula njegove ruke s vezica na gaćama. Svalila ga je na leđa i strgnula s njega košulju. Njemu se oteo tih i kratak smijeh koji je prešao u stenjanje kad mu je raskopčala hlače. Nije bila spretna kao on, ali bila je brža. Svukla ih je s njega i bacila ih u kut, a zatim sjela na njegova bedra.

Bio je veličanstven muškarac, dugačak i glatko mišićav.

Široki prsni koš sužavao se u napeto vitak struk i bokove. Prešla je rukama preko crnih, svilenih dlačica koje su mu pokrivale prsi, zatim dolje kamo su se malje usmjeravale prema preponama, svjetlije i obojene crveno. "Prošle noći nisam bila dovoljno pribrana da gledam", rekla je promuklo dok su joj se prsti prokradali dolje, do onoga zabranjena mjesta.

"Gledaj, diraj", rekao je on s prigušenim smijehom.

Stisnula je njegov ud, nabrekao i vruć. Pulsirao je u njezinoj ruci. On je ispustio lagan zvuk od bola.

"Kazao si da mogu dirati", rekla mu je.

"Da, ja volim mučenje."

Nagnula se i dodirnula ga jezikom.

"Kriste!" Odmaknuo je njezinu ruku i privukao je na sebe. Našao je raspor njezinih gaća, gurnuo unutra prste i pritisnuo je dlanom.

Vrhunac ju je zatekao nepripravnu. Drhtala je pod milovanjem njegovih prstiju kad ju je probola oštra strijela radosti i za sobom ostavila srhe koji su se vraćali u valovima.

Stizali su valovi, jedan za drugim... a onda je prodro u nju, i ona se instinktivno podignula, zatim spustila da ga prihvati unutra, duboko.

"Da." Nije mogla zatomiti hrapav krik ushićenja.

On ju je privukao dolje na sebe. Prekrila mu je usta, gurala u njih svoj jezik, oponašajući bez imalo stida njegova sve brža prodiranja.

Prevrnuo ju je na leđa, prekinuo pohlepni poljubac, otrgnuo njezine ruke sa svoga vrata i pritisnuo ih dolje na sag.

Držao ju je tako i promatrao, i ona je njega promatrala, dok su posljednji naleti vihora grčili njezino tijelo. Sklopila je oči i vidjela provalu ognja iza vjeđa. I tijekom dugačka, drhtava trenutka koji je slijedio, čula je prigušen zvuk svoga imena dok je on, iscrpljen, tonuo ležeći na njoj.

U devet i trideset sljedećega jutra njezina se milost u Vereovoj radnoj sobi sastala s gospođom Clay.


-187-

U jedanaest i trideset nastao je pandemonij.

Stvorile su ga tisuće sluškinja i slugu što su pokuljale kroz vrata obložena zelenim pustom, svi naoružani krpama, metlama, vjedrima i nekim strašnim pomagalima koja Vere nije poznavao. Pobjegao je u sobu s biljarom, ali ondje ga je druga četa slugu dočekala u zasjedi. Umaknuo je u knjižnicu, samo da bi mu se odmah našli za petama.

Išao je od prostorije do prostorije tražeći utočište, ali uzastopce se susretao s najezdom.

Napokon se sklonio u radnu sobu, zatvorio vrata i uz njih prislonio stolicu.

"Oh, dragi", čuo je zabavni glas svoje žene iza sebe. "To nije potrebno."

Okrenuo se naglo prema zvuku, zajapuren u licu. Sjedila je za stolom trudeći se svim silama da suspregne smijeh. "Oni su posvuda", predbacio joj je.

"Ovamo ne će doći danas", rekla je. "Kazala sam gospođi Clay da moram raditi."

"Raditi?" uskliknuo je. "Oni trgaju kuću u komadiće. Tisuće njih. Izvlače ti sagove ispod nogu. Potežu draperije - šipke i sve ostalo - da ti padnu na glavu. Oni..."

"Zbilja?" Nasmijala se. "Gospođa Clay je odlučila obaviti temeljit posao. I mislila sam da hoće." Odložila je pero i spustila ruke na stol.

"I ti se silno ponosiš samom sobom", progunđao je. Počeo je odmicati stolac od vrata, zatim se predomislio i ostavio je gdje je bila. Pristupio je stolu, odgurnuo pladanj s gomilom pošte — njegove zanemarene korespondencije — i naslonio se na ugao, napola okrenut prema njoj. "Toliko su se uplašili tebe da jedva znaju da sam tu."

"Zašto si tu? Ili točnije, ovdje? Mislila sam da si odavno vrišteći pobjegao iz kuće."

"Nisam se mogao odlučiti kamo bih pošao", rekao je. "Kina mi se učinila dovoljno dalekom. Ali zatim, možda bi Novi Južni Wales bio prikladniji, s obzirom na to da je kažnjenička kolonija i sve ostalo."

"Mogu li predložiti Bedfordshire?" rekla je ona.

Nije se nimalo pomaknuo, ni mišić mu nije zadrhtao. Njegov je pogled ostao prikovan za neurednu hrpu pisama i dopisnica dok su mu u duhu plesale slike kako su lijeno, pospano vodili ljubav u rano jutro, dok je kišica lagano lupkala u prozore... i kako je ona prije njega napustila postelju, a on je nastavio spavati... i kako ga je probudio njezin miris — u jastucima, u plahtama, na njegovoj koži — i mošusni vonj njihova parenja.

"Da, dobro, nisam očekivala da ćeš poskočiti na taj prijedlog", rekla je ona. "Ali kad je riječ o tome, ne mogu hodati po jajima. Ja sam tvoja žena. Prava bi stvar bila da me povedeš i predstaviš mojoj novoj obitelji. Ova je kuća u metežu i takva će biti neko vrijeme. Mislila sam da jednim udarcem možemo ubiti dvije muhe: umaknuti iz gungule i uključiti mene u obitelj."

"Ti ovdje imaš posla", rekao je on vrlo tiho, vrlo smireno, dok se sjećao prošle noći i grješna ženskoga rublja, i kako su mu se osušila usta kao dječaku kad prvi put ugleda

Pompea

-188-

golu ženu — njemu, koji ih je vidio na stotine.

"Samo dovršavam svoje obveze prema Macgowanu i Argusu", rekla je ona. "Sada zauzimam položaj vojvotkinje od Ainswooda. Prihvatila sam ga kaneći preuzeti sve pripadne odgovornosti. Jedno od nas, vidiš, razmišljalo je o posljedicama."

"Onda čini što te je volja." Dignuo se od stola i krenuo prema vratima. Tiho i mirno uklonio je stolac. "Ja ne idem u Bedfordshire." Otvorio je vrata i izišao.

Lydia je brzo skinula cipele i pohitala u hodnik. On je oštro koračao prema predvorju. Koračala je bešumno za njim, ne obzirući se na zapanjene poglede osoblja koje je radilo u hodniku. Zgrabila je neko vjedro i njegov sadržaj izlila na Verea, upravo kad je otvarao ulazna vrata. Čula je čitav zbor zabezeknutih uzdaha. Potom je hodnik utonuo u posvemašnju tišinu.

Ainswood je stajao jedan trenutak, ne mičući se, dok mu se prljava voda sa sapunicom slijevala s glave po vratu i ramenima, te kapala niz kaput padajući na kućni prag.

Zatim se okrenuo, veoma polagano.

"Joj", rekla je ona.

Njegov zeleni pogled preletio je preko posluge. Sluškinje su bile rukama pokrile usta, lakaji zinuli — prizor opće paralize zbog zapanjenosti.

Svrnuo je pogled na svoju mokru odjeću, zatim ga opet podignuo na Lydiju.

Zatim su se otvorila njegova usta i prolomio se smijeh, oštar kao pucanj iz pištolja. I za njim je slijedio grohot koji je odjekivao duž hodnika bez saga. Naslonio se na dovratak, tresući ramenima, i pokušavao je nešto kazati, ali sve je završavalo u soptanju.

"Hv-hvala, draga", jedva je protisnuo naposljetku. "Pravo osvježenje." Uspravio se i primijetio sluge koji su se bili dovoljno oporavili da se zbunjeno pogledaju između sebe.

"Da, čini mi se da je to fino odstranilo prašinu", rekao je. "Mislim da ću se presvući."

Da, mislim da hoćeš, pomislila je Lydia dok ga je promatrala kako prolazi kraj nje, pokisao, te odlazi niz hodnik do stubišta i penje se na kat.

Toga je popodneva vojvoda od Ainswooda podnosio gunđanje i sarkazam svoga sobara sa sumnjivom anđeoskom krotkošću.

Pošto se ponovno okupao i odjenuo, proveo je vrlo mnogo vremena ispitujući svoj odraz u zrcalu. "Nisam ti smio zadati toliko truda", rekao je. "Sve će se ovo pokvariti i zaprljati kad budem izlazio kroz prozor."

"Smijem li biti toliko smion da vam ponudim jedan prijedlog, vaša milosti?" rekao je Jaynes. "Ulazna vrata su u savršenom redu."

"Imao sam sreću da se izvučem s pukim polijevanjem", rekao je gospodar. "Radije ne bih zamišljao što će ona pokušati sljedeći put."


-189-

"Ako bih se usudio izraziti svoje mišljenje, gospodine, čvrsto sumnjam da njezina milost ima ikakvih primjedaba na vaš izlazak iz kuće."

"Zašto me je onda zaustavila?"

"Nije vas pokušavala zaustaviti. Samo je izražavala svoje očajavanje."

Vojvoda ga je sumnjičavo pogledao, sklopio ruke na leđima i odšetao se do prozora.

"Ako smijem otvoreno govoriti", rekao je Jaynes koji je obično govorio upravo na takav način, "vi očajavate."

"Znam."

"Ako vas umori u snu, nitko se ne će nimalo iznenaditi, a nema porote u cijeloj Velikoj Britaniji koja je ne bi smjesta oslobodila. Naprotiv, vjerojatno bi bila nagrađena najvišim častima u kraljevstvu."

"Znam."

Jaynes je očekivao neki znak objašnjenja zbog čega se na vojvodinu licu pojavio izraz očajavanja. Njegov je gospodar jednostavno nastavio gledati kroz prozor.

Progutavši uzdah, Jaynes ga je ostavio i pošao u garderobu da pokupi vojvodin džepni sat i kutijicu koja je sadržavala razne stvarčice do kojih je bilo stalo gospodaru na propast njegovih fino šivanih džepova.

Kad se nakon samo dvije minute Jaynes vratio u ložnicu, prozor je bio otvoren a gospodara nije više bilo.

Nagnuvši se van Jaynes je ulovio odsjaj kestenjaste kose medu visokim grmljem.

"Bez šešira, po običaju", promrmljao je Jaynes. "Ipak dobro, ionako bi ga izgubio."

Položio je kutijicu i sat na jednu stranu široka podboja i zatvorio prozor, jer dan je bio hladan i vlažan, obećavajući još kiše. "I bit će čudo, usuđujem se kazati, ako mokrina bude najgora stvar u njegovu stanju kad se vrati doma." Zabrinut zbog niza jednako groznih scenarija, Jaynes je izišao iz ložnice potpuno zaboravivši predmete koje je položio na prozorsku dasku.

Budući da je ugledna tvrtka Rundell & Bridge imala znatno iskustvo s višim narudžbama — uključujući i najviše, narudžbe njegova veličanstva kralja — namještenici nisu pokazali nikakva znaka nesnalaženja ili uzbune kad je u njihovu trgovinu ušao iznimno krupan plemić vukući mastifa veličine mlada slona.

"Brže, Susan", rekao je Vere, "ti znaš dovoljno brzo jurnuti kad je Trent u blizini." Trgnuo je uzicom i Susan se gunđajući udostojala prijeći prag na adresi Ludgate Hill 32.

Zatim se spustila na stražnjicu, položila veliku glavu na prednje šape i ispustila mučenički uzdah.

"Nisam te silio da pođeš sa mnom", rekao je Vere. "Sama si počela toliko cviljeti da mi te je bilo žao."

Pompea

-190-

Susan je očevidno bila stigla — po svoj prilici s Bess i Millie — netom se Vere popeo na kat da se opere i presvuče. Našao ju je kako lunja vrtom noseći uzicu u gubici. Potapšao ju je i krenuo prema kapiji. Ona ga je slijedila. Kad je pokušao zatvoriti kapiju za sobom, počela je cviljeti.

"Zakrčila si ulaz", rekao je sada. "Ustani, Susan. Ustani."

Zbor muških glasova razuvjeravao je njegovu milost da pas uopće nije nikomu na putu.

"Nije u tome stvar", rekao je on. "Stvar je u tome da ona to namjerno čini kako bi me ozlojedila. Vi biste pomislili da je trčala cijelim putem od Trga Saint James, a taj je razmak prevalila tvrdo spavajući na mojim stopalima, u kočiji."

Najmlađi namještenik istupio je iza tezge. "To je mastif vaše milosti, zar ne?" rekao je. "Vidio sam je prije. Mislim da ona čuva vrata, to je sve, gospodine. Štiti vas."

Vere je pogledao psa, zatim namještenika.

Čovjek se naklonio. "Te ako mi oprostite slobodu, vaša milosti, mogu li vam ponuditi svoje najsrdačnije čestitke za vaše nedavno vjenčanje."

Žamor u zboru popratio je taj govor.

Vere je osjetio kako ga previše steže marama oko vrata i učinilo mu se da je u trgovini pretopio. Promrmljao je odgovor, nije bio siguran što se čulo. Zatim, usredotočivši pogled na onoga koji je sve znao o psu, Vere je kazao: "Želio bih kupiti neku tričariju. Za svoju damu."

Premda izraz tričarija nije bio precizan koliko bi se moglo poželjeti, namještenik nije pokazao nikakva znaka nezadovoljstva.

"Svakako, vaša milosti. Ako biste bili tako dobri da dođete ovamo."

Otpratio je Verea u privatnu prostoriju.

Deset minuta poslije tamo se ušetala Susan i svalila se na Vereova stopala.

Dva sata poslije, Vere je izišao iz trgovine utrnulih nožnih prstiju, noseći u džepu na prsluku malen omot.

Nije vidio ženu koja je šmugnula s izloga i kliznula u pokrajnju ulicu. Nije znao na koga je zarežala Susan, mislio je da reži na svakoga zato što se ponovno naljutila jer je morala poći upravo kad joj je napokon bilo udobno.

Nije bio svjestan da Coralie Brees viri iza ugla uličice i dugo za njim zuri kad joj je već iščeznuo iz vida, i tako nije mogao pojma imati o ubilačkom bijesu koji je ključao u njezinim grudima dok je predočavala svjetlucavi nakit koji je kupio i zamišljala što će njezine ruke učiniti onoj za koju ga je kupio.

Bilo je rano uvečer kad je Lydia našla kutijicu. Do tada je postala svjesna da je Ainswood izišao i sa sobom poveo Susan. Millie je bila pošla u vrt da pokuša nagovoriti Susan da jede — ponovno je bila mrzovoljna — i vidjela je kako Ainswood dolazi do


-191-

kapije, uzima uzicu i odlazi s mastifom.

Bess je donijela gore večeru koju je Lydia odlučila pojesti u glavnoj ložnici, budući da je to bio jedini dio kuće koji još nije bio napadnut. I Bess joj je prenijela vijest da je njegova milost izišla kroz prozor svoje spavaće sobe.

"I gospodin Jaynes je tako srdit, gospođice — hoću reći, vaša milosti — na račun toga što je ono bio nov kaput, tek stigao iz krojačnice." Primijetivši Lydijino mrštenje, djevojka je žurno dodala; "Samo što mi je to kazao privatno, nikoga nije bilo, i kazao je da bih to mogla vama spomenuti, ali nikomu drugom, jer nije prikladno da on naklapa o gospodaru, ali da vi trebate znati, u slučaju da se njegova milost vrati istim putem i uplaši vas usred noći."

Kad je Bess otišla, Lydia je prišla prozoru. Uspon nije bio lagan, i ona se pitala gdje bi našao uporište za noge u dobro složenoj cigli. Ako je kišilo kad je izišao, mogao se lako okliznuti i slomiti vrat.

Tada je njezinu pozornost privukla kutijica, blistavo lakirana i crna na pozadini žuto obojene prozorske daske.

Sjetila se graje koju je Ainswood podignuo prošle noći zbog sadržaja svojih džepova.

Ona je bila novinarka, i zadijevanje nosa u tuđe stvari bilo je osnovno sredstvo u njezinu poslu. Bila je također žena.

Otvorila je kutijicu. U njoj je ležao kusast komadić olovke, jedno crno puce, igla za kosu i ulomak bjelokosti.

Hitro ju je zatvorila, počela je vraćati na mjesto gdje ju je našla, zatim ju je opet uzela i pritisnula na grudi. "Oh, Ainswood", tiho je uskliknula. "Pokvarenjače jedan. Spomen-predmeti."

"Ti si najnapornije žensko stvorenje koje je ikada živjelo. Tebi ništa nije po volji." Vere je čučnuo pokraj psa. "Kiša pada, Susan. Zbog čega dovraga želiš ležati na kiši kad možeš lunjati po velikoj, toploj, suhoj kući i rušiti lakaje i utjerivati strah u kosti svim sluškinjama? Mama je ondje, znaš. Zar ne želiš vidjeti mamu?"

Odgovor je bio duboko neraspoložen pseći uzdah.

Vere je pokupio razne pakete koji su mu ispali kad se Susan bacila na tlo, zatim se pridignuo i ušao u kuću.

Čim se našao unutra, gromko je zovnuo Jaynesa.

"Onaj prokleti pas ne želi ući", rekao je kad se sobar napokon došuljao u hodnik.

Ostavivši Jaynesa da se pobrine za Susan, Vere je pohitao gore u svoju ložnicu.

Bacio je pakete na krevet. Svukao je mokar kaput. Kad se okrenuo da ga baci prema naslonjaču, ugledao je svoju ženu — sjedila je na sagu ispred kamina, podignutih koljena koja je obavijala rukama.

Srce mu je počelo tući trostruko brže.

Pompea

-192-

Izbjegavajući njezin pogled i pokušavajući ustaliti disanje, kleknuo je pokraj nje. Tražeći riječi, i gledajući bilo kamo samo ne u njezino lice, vidio je kutijicu koju su stezali njezini prsti uprljani crnilom.

Dugo je zurio u kutijicu i mrštio se. Zatim se sjetio. Jaynes. Lakirana kutijica.

"Što držiš u tome, Grenvilleova?" rekao je vedro. "Otrov za očajne muževe?"

"Spomen-predmete", rekla je ona.

"To nisu spomen-predmeti", rekao je on čvrsto, iako je bio potpuno svjestan da je laž jasno ispisana na njegovu licu živom grimiznom bojom. "Volim držati mnogo smeća u džepovima, zbog toga Jaynes podivlja. Ti to olakšavaš jer uvijek ostavljaš krhotine na svojem tragu."

Ona se nasmiješila. "Ti si divan kad si zbunjen."

"Nisam zbunjen. Čovjek koji provede pola dana u razgovoru sa psom nadilazi zbunjenost." Ispružio je ruku. "Vrati mi to, Grenvilleova. Ne smiješ kopati po tuđim privatnim stvarima. Trebala bi se sramiti same sebe. Mene nisi vidjela da ti se šuljam iza leđa i zavirujem u sljedeće poglavlje Ruže iz Tebe, zar ne?"

Više je osjetio nego vidio da mu se kutijica našla u ruci, jer je pogled prebacio na njezino lice. Primijetio je zapanjenost u njezinim očima čas prije nego što je trepnula u stranu.

"Nisam slijep", rekao je. "Vidio sam prsten lady Dain — veliki rubin, čudesno sličan tvojem opisu u Ruži iz Tebe. I prije sam sumnjao tko je zapravo St. Bellair — čudno je, zar ne, kako se slova mogu presložiti da se dobije Ballister? — ali prsten je to dokazao. Danas sam doznao — na isti način kao ti, pretpostavljam — odakle je stigao rubin lady Dain. Je li izvorno opljačkan iz grobnice nekog faraona, to nitko ne bi znao. Ali draguljarov ga je agent doista kupio u Egiptu."

Grenvilleova nije pokušala hiniti da ne zna o čemu on govori. "Dvojio si i prije?" Njezin plavi pogled bio je mekan od čuđenja. "Kako si posumnjao? Nitko ne sumnja. Čak je i gospođica Price, koja ima izvanredan dar zapažanja, zurila u mene punu minutu kad sam joj kazala."

"Odala si se u dva posljednja nastavka, kad je Diablo počeo zvučati kao ja."

Skočila je na noge praćena šuštanjem bombasina. Počela je koračati po sobi, kao što je činila prošle noći.

On se spustio na sag i legao na leđa, sklopivši ruke ispod glave koja je bila okrenuta u stranu da može promatrati nju. Volio ju je gledati kako hoda pružajući dugačke koračaje koji bi izgledali kao da su muški da nije bilo arogantnog njihanja njezine veličanstvene stražnjice. Taj prizor je bio potpuno ženski.

Bilo je to privremeno zatišje, on je to znao, sasvim kratko odgađanje. Dok je ležao s prividnim olakšanjem, u njegovu su se duhu pojavljivale i iščezavale slike, poput žrtava brodoloma na valovima.


-193-

Odveo je Susan u Southwark, do zatvora Marshalsea. Vidio je djecu, neka su trčala van da obave sitne poslove za roditelje koji nisu smjeli izlaziti, neka su se vraćala, bezvoljnije, vukući noge dok su se približavala kapiji.

Njegova je žena bila jedno od te djece, i on joj je znao što joj je Marshalsea ukrao.

. . .da me povedeš i predstaviš mojoj novoj obitelji.

Znao je što je ona željela u Bedfordshireu.

"Oh, to je nemoguće!" Skljokala se u naslonjač. "Nikada ne ću s tobom izići na kraj." Naslonila je ruke na priručje naslonjača, podbočila bradu i uputila mužu prijekoran pogled. "Ti me potkopavaš i rušiš na svakom koraku. Kada god poželim učiniti nešto s čim se ne slažeš — a to je praktički sve — nalaziš načina da moje srce satreš u kašu. Što si učinio, pročitao svaku riječ što sam je ikada napisala, svaku rečenicu raščlanio do posljednjeg sloga?"

"Da." Uperio je pogled u strop. "I da sam znao da je to bilo dovoljno da tvoje srce satre u kašu, mogao sam danas uštedjeti znatnu svotu novca — da i ne spominjem nesnosno Susanino društvo."

Nastala je tišina tijekom koje su, po njegovoj pretpostavci, paketi na krevetu napokon privukli njezinu pozornost.

"Zlobniče jedan." Glas joj je bio tih i malko nesiguran. "Zar si mi kupovao darove?"

"Mito", rekao je on zirnuvši prema njoj. Ona je napustila naslonjač da se primakne krevetu i izbliza promotri pakete. "Tako ne ću biti prinuđen spavati u konjušnici."

Poslije trgovine Rundell & Bridge, nakon zatvora Marshalsea, on je vodio Susan od dućana do dućana, s jednim prekidom za okrjepu u privatnom salonu neke krčme.

"Možda i nisi tako dobar u čitanju onoga što mi je na umu kako sam vjerovala", rekla je ona. "Ta mi misao nikada nije pala na pamet."

Ustao je i pristupio k njoj. "Otvori ih", rekao je.

Tu su bile bilježnice s listovima od tankoga pergamenta uvezane u kožu mekanu poput maslaca. Tu je bio tuljac za pera od fino izrađena srebra, s tintarnicom koja se pripajala na dno valjkaste cijevi. Tu je bila putna kutija za pisaći pribor, urešena prizorima iz mitologije, s pregradcima koji su sadržavali pera, tintarnice, kutijicu s prahom za posušivanje, te ladice s naljepnicama, papirima za bilješke i perorezom. Tu je bio i srebrni stalak za tintarnicu, zatim kutija od papirmašea za olovke, puna olovaka.

"Oh", tiho je uskliknula Lydia nakon nekog vremena, dok su s kutija otpadali papiri da otkriju blago.

"Oh, hvala ti", rekla je na kraju, kad su papiri za zamotavanje ležali razastrti oko nje, po krevetu na kojem je sjedila i po podu. Imala je kutiju za pisanje u krilu, otvarala je i zatvarala malene ladice te podizala poklopce pregradaka i vadila iz njih stvari da bi ih opet vraćala na njihovo mjesto — kao dijete očarano novom igračkom.

Osjećala se kao dijete, uistinu. Bilo je i prije darova, na njezin rođendan i za Božić,

Pompea

-194-

od Stephena i Euphemije, i bili su lijepi: cipele i suknje i kape i katkada narukvica ili par naušnica.

Ovo je bilo posvema različito, jer je dobila pomagala u svojem poslu, i ona, koja je poslovala riječima, zatekla se odjednom bez riječi i bez srca.

"Hvala ti", prošaptala je opet, bespomoćno, dok je gledala u njegovo lijepo lice i gubila svaku nadu da će ikada više biti razborita.

U njegovim zelenim očima bljesnuo je užitak, i usta su mu se savila u smiješak koji je kašu od njezina srca pretvorio u topao sirup. Bio je to dječački smiješak, pola zločest, pola zbunjen.

"Vidim da su se moji skromni darovi svidjeli njezinu veličanstvu", rekao je.

Kimnula je potvrdno. Čak i da je mogla povezati riječi u tom trenutku, nije se usuđivala pokušati da ne bi počela cmizdriti.

"Onda zaključujem da si se dovoljno smekšala za konačni udarac", rekao je. Posegnuo je u džep na prsluku i izvukao još jedan paketić.

Sam ga je otvorio, okrenuo se u stranu da ona ne bi vidjela što je unutra.

"Zatvori oči", rekao je. "I ostavi tu vražju kuriju za pisanje. Ne ću ti je ukrasti."

Ispustila je kutiju i sklopila oči.

Uzeo je njezinu desnu ruku i nataknuo prsten na četvrti prst. Ona je znala da je to prsten, gladak i hladan, i znala je da joj se ruka trese.

"Možeš pogledati", rekao je.

Bio je to safir plav poput različka, pravokutan i jednostavno rezan, a tako velik da bi izgledao neukusno na svakoj drugoj ruci osim njezine koja nije bila nježnija od ostalih dijelova tijela. Dijamanti su svjetlucali s obiju strana.

Bila je svjesna da joj suze svjetlucaju u kutovima očiju. Ne budi glupača, rekla je sama sebi.

"Tako je... dražestan", kazala je naglas. "I... i ne ću reći da nisi trebao, jer se uopće ne osjećam tako. Osjećam se kao princeza iz bajke."

On se nagnuo i poljubio je u tjeme.

"Odvest ću te u Bedfordshire", rekao je.


-195-

ŠesnaestŠesnaestŠesnaestŠesnaest

Vere je sjedio za stolom u radnoj sobi, okružen grudama zgužvana papira. Bilo je subotnje jutro i on je pokušavao sastaviti pismo za lorda Marsa. To je trebalo biti prilično lagano, ali Grenvilleova ga je upozorila da postupa diplomatski... što god to značilo.

Vere se spremao poći da je potraži, da je upita za pojedinosti, kad se ona pojavila na vratima.

"Lord Mars je ovdje", rekla je. "Po njegovu izgledu, ovo nije društveni posjet."

Nekoliko trenutaka poslije toga bili su u knjižnici s njegovim gospodstvom.

Bio je prljav od putovanja i neobrijan, tresao se od umora. "Pobjegle su", rekao je čim su Vere i Lydia ušli. "Molim vas, za ljubav Božju, recite mi gdje su. Na sigurnom. Djevojčice, hoću reći. Elizabeth i Emily."

Vere je zurio u njega, zabezeknut i hladan.

Grenvilleova je pohitala do pladnja s vrčem i napunila čašu koju je pružila lordu Marsu. "Sjednite", rekla je. "Saberite se."

"Nisu ovdje", rekao je on i ramena su mu se ovjesila. Potonuo je u naslonjač. "Toga sam se bojao. Ipak sam se nadao."

Bojao. Nadao. Recite mi da su ovdje. Na sigurnom.

Prostorija se zamračila, stisnula se, onda se opet rasvijetlila i narasla. Nešto je naraslo u Vereu, hladno i teško. "Grom i pakao!" protisnuo je između zubi. "Ni vi ih niste mogli zadržati u sigurnosti?"

"U sigurnosti?" Mars je ustao, lice mu je bilo blijedo i napregnuto. "Te su mi djevojčice drage kao da su moja vlastita djeca. Ali moja privrženost i moja skrb ne vrijede ništa, zato što ja nisam vi." Izvukao je zgužvan list papira iz džepa i pružio ga Vereu. "Evo. Čitajte sami što one imaju reći. Djevojčice koje ste zanemarili. Nijedne riječi od vas. Nijednog posjeta. Čak ni pisamceta. Sto se vas tiče, mogle su jednako tako ležati u kamenim lijesovima s braćom i roditeljima. Ipak, one su napustile utočište moje kuće, gdje su našle ljubav i skrb da bi... jao, jao. Otišle su zato što njihova ljubav i odanost pripadaju vama."

"Molim vas, gospodine, saberite se", ponovila je Grenvilleova. "Previše ste uzbuđeni. Ainswood isto tako." Potaknula je Marsa da sjedne, gurnula mu čašu u ruku.

Vere je pročitao poruku. Na papiru je bilo tek nekoliko redaka, i to je bilo sve — nekoliko bodeža u srce. Pogledao je svoju ženu. "Željele su biti na našem vjenčanju", rekao je.

Uzela je papir od njega i brzo ga pročitala.

Pompea

-196-

Mars je popio malo vode. Vratila mu se boja. Nastavio je govoriti. Djevojčice su morale poći u ponedjeljak prije svanuća, rekao im je. On i njegovi šurjaci krenuli su da ih potraže sredinom prijepodneva. Ipak, unatoč tomu što su djevojčice imale tek nekoliko sati prednosti, oni im nisu uspjeli ući u trag. Nitko ih nije vidio — u svratištima kraj postaja, na mitnicama. Nisu mogle stići do Liphooka, jer je on pročešljao selo i njegovu okolicu.

Mars je izvukao dvije minijature i položio ih na stol u knjižnici. "One ne izgledaju obično", rekao je. "Kako to da ih nitko nije primijetio?"

Vere je stajao i gledao dvije male ovalne slike, ali nije posegnuo za njima. Od stida je osjećao kiselinu u ustima i hladnu težinu u grudima. On bi ih prepoznao, da, vidio bi Charlija u njima. Ali ih nije osobno poznavao. Ne bi prepoznao zvuk njihova glasa, jer je jedva s njima ikada progovorio, nikada ih nije slušao, nikada na njih svrnuo pozornost.

A one su ipak pobjegle, iz zaklona ljubavi i skrbi, da ga vide na vjenčanju jer, kako je napisala Elizabeth: "Moramo jasno pokazati da mu želimo sreću, kao što bi tata učinio. Tata bi pošao."

Vere je postao svjestan glasa svoje žene. "Ti ćeš se spremiti dok se lord Mars bude malo odmarao", rekla mu je, "iako znam da on to ne želi. Pošalji glasnike svim svojim drugarima. Trebaju ti sve oči koje možeš unovačiti. Sam ćeš povesti polovicu svojih slugu; ja ću zadržati drugu polovicu da mi pomognu pretražiti okolicu Londona. Moraš povesti i nekoliko sluškinja. Žene vide stvari drukčije nego muškarci. Ja ću se obratiti svim svojim doušnicima."

Okrenula se opet prema lordu Marsu. "Morate poslati poruku svojoj ženi, da je uvjerite kako vladate situacijom. Znam da želite pričekati dok ne budete imali sretnu vijest, ali njoj će biti užasno čekati dok ništa ne zna."

"Vi ste velikodušni", rekao joj je Mars. "Zbog vas se stidim."

Vojvotkinja je podignula obrve.

"Mi smo se postrojili protiv vas", nastavio je Mars. "Zbog toga što niste visokoga roda. Zbog skandala."

"Ona je Ballisterova", rekao je Vere. "Dainova rođakinja. Prezreli ste jednog Ballistera, savjesni snobe."

Mars je zabrinuto kimnuo. "Tako sam čuo. Mislio sam da je to isprazno govorkanje. Malo prije uočio sam svoju pogrješku." Ustao je i pomno spustio praznu čašu. Ruka mu je drhtala. "Malo sam spavao. Isprva sam povjerovao da me oči varaju. Mislio sam da vidim duhove." Pokušao se nasmiješiti, bez osobita uspjeha. "To jest duha trećega markiza od Daina, da budem točan. Vi ste izvanredno slični mojem starom zatorniku u Gornjem domu."

"Da, tako je, ona će biti naša zatornica ako ne nađemo te djevojčice", rekao je Vere odrješito. "Odvest ću vas gore u sobu. Dobro bi bilo da se operete i nešto pojedete,


-197-

zatim malo pridrijemajte ako budete mogli. Želim da vaš mozak bude u radnom stanju."

Uzeo je Marsa ispod ruke. "Idemo, dakle. Prepustit ćemo Grenvilleovoj da postroji trupe. Bolje je ukloniti joj se s puta kad ona nešto organizira."

Athcourt, Devon

"Velim ja, gospođice Price, vi imate dara da od sebe stvorite rijetkost, što nije laka stvar u cijeloj gužvi ovdje. Pitam se zašto Dain ne drži laku kočiju da preveze dame barem od jednoga kraja palače do drugoga. Ali istina je, nitko ne bi okrivio čovjeka što misli da ste me izbjegavali", dodao je Bertie sa strogim pogledom, "što nije u redu, naročito kad je on nakrivo od glave do pete. I vi ste znali što sam onda htio reći, je li tako?"

"Oh, zaboga", rekla je ona kršeći ruke.

"Znam da me niste zavaravali, jer vi niste od te vrste", rekao je Bertie. "Ne ćete mi valjda reći da jeste, i da vam se baš nimalo ne sviđam, ha?"

Njezino je lice porumenjelo kao trešnja. "Vi mi se prekomjerno sviđate", rekla je na nekakav zbunjeno tugaljiv način.

"Dobro, dakle", rekao je on, zbunjen ali neustrašen. "Najbolje bi bilo da se vežemo okovima, što vi mislite?"

Ona se bespomoćno osvrtala po glazbenoj sobi u Athcourtu gdje ju je on napokon stjerao u kut — samu. Bila je nedjelja, a on je to pokušavao od jučer kad su stigli. Htio je da prođe još jedan dan, pa da je onda zaprosi, gdje god bili i čime god se bavili. Uostalom, ništa na ovoj strani zemlje nije moglo tako snažno eksplodirati da bi zaprepastilo Daina ili Jessicu.

"Možda bih trebao kleknuti i održati govor, što mislite, gospođice Priče?" namrštio se Bertie. "Shvaćam da bih trebao kazati kako sam đavolski zaljubljen u vas, iako bi to moralo biti jasno i slijepu čovjeku, i gluhu."

Njezine su se oči iza naočala uzbunjeno raširile. "Oh, molim vas, nemojte kleknuti", rekla je. "Već mi je dovoljno neugodno. Ne bih smjela biti tolika kukavica. Vojvotkinja od Ainswooda silno bi se razočarala u meni."

"Kukavica? Bogamu, ne možete se bojati mene?"

"Ne, naravno. Kako sam glupa." Skinula je naočale, obrisala ih o rukav na haljini i opet ih stavila. "Naravno, vi ćete razumjeti da ja nisam imala nikakve namjere da vas zavaravam. Moje prezime nije Price, nego Prideaux." Podignula je bradu. "Tamsin Prideaux. I nisam siroče. Imam oba roditelja. U Cornwallu. Ali bila sam prinuđena da ih ostavim, jer je stanje bilo nepodnošljivo. I tako sam pobjegla. Samo njezina milost zna istinu."

"Ah." On se zbunio, ali bio je prisiljen razvrstavati stvari, jer je rekla kako vjeruje da će on razumjeti, a nije ju htio razočarati. "Nepodnošljivo, je li? No, dakle, što ste mogli učiniti nego pobjeći? I ja sam pobjegao. Bila je moja tetka Claire, uvijek je dovodila u

Pompea

-198-

kuću jednu baštinicu za drugom, ili ih je dovlačila otamo gdje su bile. I siguran sam da je s njima bilo sve u redu, ali momku se djevojka sviđa ili ne sviđa, a meni se nijedna nije sviđala. I kako nisam želio vrijeđati njihove osjećaje, a nije mi se slušalo kako tetka Claire stalno blebeće o tome, ja sam pobjegao."

Namrštio se. "Ja nikada nisam pomislio na to da promijenim svoje ime. Zar to nije bilo baš pametno od vas?" dodao je i razvedrio se. "Prideaux. Price. Thomasina. Tamsin. Ne, obratno. Od Tamsin u Thomasina. Sada kad o tome razmišljam, meni se više sviđa Tamsin. Zvuči kao vilenjačko ime, zar ne?"

Zurila je u njega neko vrijeme. Zatim se nasmiješila, i doista je izgledala kao vila. Kratkovidna vila, dakako, ali on je bio sretan što stoji blizu nje tako da ga je mogla vidjeti i bez naočala.

"Je li to onda 'Da, uzimam'?" upitao je. "Hoćemo li to pretvoriti u 'lady Trent' i zanemariti druga imena?"

"Samo ako vi zanemarite sve ostalo." Namjestila je naočale, iako se njemu činilo da dovoljno ravno stoje. "Očevidno, od mojih roditelja ne možemo ništa očekivati, a čak ni za vašu ljubav ja ne bih mogla prihvatiti nikakav miraz ili nadarbinu od njezine milosti, iako će ona pokušati da me primora, to znam. Ali ja nisam rastrošna, sir Bertram..."

"Bertie", rekao je on.

Ona se ugrizla za usnu. "Bertie", rekla je tiho.

"Oh, velim ja, ovo je ugodno." Pobrinuo se da stvari budu ugodnije kad ju je pridignuo u zagrljaj i ljubio sve dok se oboma nije zavrtjelo u glavi.

Otišao bi on mnogo dalje od vrtoglavice da nije bio oštro svjestan kako još nisu vjenčani. A to je značilo da se čovjek mora pristojno ponašati, sviđalo se to njemu ili ne. Ali to nije značilo da čovjek mora čekati svećenika ni minutu dulje nego što je to apsolutno nužno. I tako je Bertie uzeo svoju buduću mladenku za ruku i pošao do Daina da dobije njegovu pomoć u nastojanju da ta budućnost bude radije blizu nego daleko.

Iako je Athcourt bio jedna od najvećih kuća u Engleskoj, nisu morali ići daleko, jer je i Dain tražio njih. Susreli su se s njim na odmorištu velikoga stubišta.

"Velim ja, Dain, gospođica Price i ja želimo se vezati bračnim okovima", rekao je Bertie.

"Morat ćete pričekati", rekao je Dain. "Dobio sam pismo od Ainswooda. Njegove su štićenice nestale. Moraš povesti gospođicu Price u London da pomogneš mojoj rođakinji." Nakon kratka objašnjenja situacije, obratio se Tamsini. "Morate nam oprostiti ovo nametanje dužnosti. Moja žena možda ne misli da je njezino stanje delikatno, ali ja joj ne ću dopustiti da poduzme dva dugačka putovanja gotovo bez odmora između njih. Bit će mirnija u duhu ako Lydia bude imala prijateljicu uza se."

"Sveta nebesa, gdje bih ja inače trebala biti ako ne s Lydijom?" rekla je Tamsin. "Mogu se spremiti za manje od sat vremena." Smjesta je žurno otišla.


-199-

"Želim ti sreću, Trent", rekao je Dain. "Premda ni za glavu ne mogu shvatiti što ona u tebi vidi." Slegnuo je ramenima. "Nemamo vremena da rješavamo tu zagonetku. Ainswoodu je potrebna pomoć - a nakon toga namjeravam ga smlaviti u kašu."

Dain je nastavio govoriti koračajući uza stubište. "Nisam znao da Ainswood ima još štićenica. Ali Jessica mi kaže da su živjele s Marsom otkad je Charlie umro. Prokleta bitanga! Sve moram doznati iz druge ruke. I bilo je toliko prokletih pisama u znak sućuti da više nisam znao tko je živ a tko mrtav. 'Tko je dovraga Elizabeth?' upitam Jessicu. 'Sestra onoga dječaka koji je umro godinu dana prije nego što smo se mi vjenčali', kaže mi ona. 'Ali ona je mrtva', tvrdim ja. 'To je bilo odmah nakon pokopa moga starog prijatelja Wardella. Točno se sjećam kako je Mallory — jer tada se Ainswood još tako zvao — jurio od jednog pogreba do drugog. ' 'To je bila majka onoga dječaka ', kaže mi Jessica. 'Pa komu je onda moj tajnik poslao posljednje izraze sućuti?' pitam znatiželjno. I pokazalo se da je to bila starija sestra."

Ali ovaj put su skrenuli u krilo za goste gdje se nalazila Bertijeva soba.

"I tako, ne samo što sestra nije mrtva, nego ima još jedna", nastavljao je Dain. "I žive s Marsom, ništa manje, koji ima devetero vlastite djece i deseto je na putu, iako je njegovoj ženi četrdeset peta."

Markiz je otvorio vrata Bertijeve sobe. "Ainswood mi je morao to kazati."

"No, ni meni nije kazao", rekao je Bertie i ušao za njim.

"On te gotovo ne poznaje", rekao je Dain. Izjurio je u hodnik i glasno zovnuo svoga sobara.

Kad se vratio, rekao je: "Oženjen sam šest mjeseci. Mogao sam otići po one djevojčice u bilo koje vrijeme i dovesti ih da ovdje žive. Ne može se reći da oskudijevamo prostorom, zar ne? A Jessica bi voljela imati žensko društvo. Da i ne spominjem kako su to Charlijeve curice. On je bio jedan od najkrasnijih ljudi što sam ih ikada upoznao. Bio bih najhitnije otputovao iz Pariza na njegov pogreb da je onaj blesavi prijatelj pomislio kako bi bilo prikladno da mi to javi. Ali u vrijeme kad sam to čuo, Charlie je već tjedan dana ležao u zemlji."

Našao je Bertijevu putnu torbu i bacio je na krevet.

Tada je stigao Andrews, ali Dain ga je otjerao. "Ja ću pomoći Trentu", rekao je. "Idi spremiti moje stvari. Njezino će ti gospodstvo objasniti što je potrebno."

Andrews je otišao.

Dain je ušao u garderobu i nastavio govoriti dok ju je praznio. "Morao sam biti ondje kad su polagali Charlija na vječni počinak. Morao sam bici s Ainswoodom kad su dječaka polagali kraj oca. Čovjek mora imati kraj sebe prijatelje u takvim trenutcima, a Ainswood nije imao prijatelja među Charlijevim sestrama, to ti mogu kazati. Ili među njihovim muževima." Bacio je hrpu odjeće na krevet i zastao, gledajući u Bertija. "Barem je ovaj put upitao. Za pomoć. To je jamačno zasluga moje rođakinje." Vratio se u garderobu. "Odvest ćeš do nje gospođicu Price..."

Pompea

-200-

"Zapravo", rekao je Bertie, "ona je gospođica Prideaux."

"Što god bila." Dain je vadio prsluke iz ladica. "Tvoja buduća. Odvest ćeš je u London, i ostati ondje, i činiti točno što ti kaže moja rođakinja. Lydia poznaje London, i ima izvore s kojima se ne može mjeriti ni ministarstvo unutarnjih poslova."

"Misliš da će cure stići do Londona?" rekao je Bertie. "Videći kako nisu doprle ni do Liphooka, možda su odlučile da se vrate doma." "Možda", rekao je Dain. "Pitanje je, gdje je njihov dom."

Vere se očajno probijao kroz šumu koja je sva srasla i bila gušća nego tropska džungla. Korijenje poput kandža izbijalo je niodakle, a on je posrtao i padao, mučno ustajao i srljao dalje. Bilo je hladno, strašno hladno, i mračno. Ni mjesečina ni zvjezdani sjaj nisu se mogli probiti kroz spletene grane iznad glave. Nije mogao vidjeti kamo ide, nego je naslijepo slijedio zvuk, ustrašeni dječji plač.

Ledeni znoj promočio mu je košulju.

Evo me, dolazim. Usta su mu oblikovala riječi, ali nikakav zvuk nije izlazio. Dječak ga nije mogao čuti, ne će znati, mislit će da ga je Vere napustio.

To nije istina. Nikada te ne bih napustio. Nikada. Nikada.

Ali Vere je napustio Charlijeva dječaka, ostavio ga je budalama i kukavicama i gorima od njih.

I zbog toga je sada kažnjen, glas mu je oduzet, zanijemio je, dok se dijete guši... dok se smrdljiva, ubojita sluz difetrije širi u njemu.

Vereova je ruka udarila o mramor. Njegovi su prsti zagrebali po njemu, tražeći kvaku. Ne miče se. Zaključan je. Udara po vratima, željeznim vratima, ona ne popuštaju.

Ne!

Razbija bravu, otkida je. Otvara masivna vrata i trči prema glasu koji je sada slabašan i iščezava.

Po jedna svijeća gorjela je na svakom kraju lijesa. Odgurnuo je poklopac, razderao pokrovac, podignuo dječaka u naručje.

Ali stezao je samo hladnu maglu, sjenu koja se rijedila, raspršivala, nestala.

"Ne. Ne! Rabin!"

Verea su probudili vlastiti krici.

Bio je na koljenima, na prsima je grčevito stezao jastuk.

Ruke su mu se tresle. Koža mu je bila ljepljiva. Znoj je curio niz njegove obraze.

Bacio je jastuk i rukama protrljao lice.

Otišao je do prozora. Vani je vladala tama, otežala od magle koja se oko njih kovitlala tijekom posljednjih napornih milja prije nego što su preko volje stali, jer je


-201-

bilo kasno, i sluge nisu bile dobile večeru, i svi su bili iscrpljeni. Za razliku od svojih gospodara, njima nije bila nečista savjest niti im je neprekidna tjeskoba ubijala san i tek.

Vere je otvorio prozor. Čuo je tihi šum kiše. Iako nije razabirao nikakva znaka da se približava danje svjetlo, u zraku se osjećalo obećanje svanuća.

Dakle utorak, pomislio je. Djevojaka nije bilo pun tjedan, a nitko im nije mogao ući u trag.

Umio se i obukao. Ostavio je Jaynesa s Grenvilleovom. Sobar je bio korisniji u Londonu, poznavao je sve njegove rupe i jazbine. Mogao je poći bilo kamo u njegovu podzemlju i stopiti se s okolinom.

Vere nije želio razmišljati o podzemlju, o tome kako su tamo upale njegove štićenice, poput tolikih bjegunica. Kao gospođica Price, primjerice. U kandže Coralie Brees.

Ako biste priveli podvodačicu u pritvor...

Onoga dana u Vinegar Yardu Grenvilleova nije zatražila od njega da učini išta više nego što je dužnost svakoga britanskog podanika, osobito pripadnika vladajućeg staleža.

Pustio je Coralie da se izvuče i vreba na druge djevojke. A ona je bila samo jedna od toliko mnogo grabljivica.

Ali stid ga je pritiskivao kao teret još od subote, pa ako mu je to bio dodatak, jedva je mogao osjetiti povećanje.

Izvadio je kutiju za pisanje koju je Grenvilleova htjela ponijeti, izvukao papir, odčepio tintarnicu i izabrao pero. Morao je napisati svoje izvješće.

Grenvilleova je sebe odredila za vojskovođu. London joj je bio stožer, i od svih njezinih "časnika" zahtijevalo se da podnose izvješća dvaput na dan. Sluge i prijatelji služili su kao glasnici, noseći tamo i ovamo poruke.

Vojska tragača trebala se držati unutar polumjera od najviše pedeset milja, iako je najveća potraga bila unutar trideset milja. Skupine su radile duž glavnih cesta kuda su prolazile kočije. Dain je, primjerice, bio zadužen za ceste prema Exeteru i Southamptonu, koje su se sastajale na četrdeset pet milja od Londona.

Vere i Mars bili su u Maidenheadu, gdje su se slijevali putovi što vode u Bath, Stroud i Gloucester.

Vere i Dain su radili dovoljno blizu da su mogli redovito razmjenjivati glasnike. Od prošle večeri Dain nije ništa doznao.

Vere je dužno izvješćivao o tome, o svojem traganju prethodnoga dana, te o današnjem planu potrage.

"Moramo isključiti Millie iz ovih planova", nastavio je cijedeći mozak da bi napisao nešto što budi nadu. "Ona je pokazala sklonost da odluta s propisanih staza. Ali odlazi u potragu za mjesnim govorkanjima i dosta je toga čula, iako nema mnogo o našoj stvari. Običan puk nije pred njom sramežljiv kao pred nama. Jučer smo za nju nabavili pseći dvosjed i jednog Marsova slugu zadužili da je vozi. Nije nam se sinoć pridružila. Ipak,

Pompea

-202-

ti si me uvjeravala da se na nju možemo osloniti, i s njom je snažan momak. Sam sebi sam rekao da ona prati trag, na svoj način, i od svega srca želim da to bude plodonosno."

Namrštio se na ono što je napisao. Bilo je hladno i puno podataka, kakvi su bili svi njegovi dopisi. Ali ipak nije uključio sve činjenice.

Ustao je, prošetao se sobom, opet sjeo. Uzeo je nov list papira i još jedanput se prihvatio pera.

Ljubavi moja,

pišem ti dvaput na dan, a sve se svodi na to da nismo našli djevojčice. Ali nisam spomenuo što sam ja našao.

Njihov brat je ovdje. Ne mogu ga izbjeći. Skupa smo putovali ovim putem, Robin i ja. Kamo god pogledam, vidim ono što smo nekada on i ja vidjeli skupa. Kroz prozor kočije. Jašući na konjima. Pješice, a od vremena do vremena s njim na mojim ramenima.

Bio sam ga izbrisao iz pamćenja, pićem i kurvama i tučnjavama, izbjegavajući svakoga i sve što je imalo veze s njim. Otkad si ti ušla u moj život, to kukavičko bježanje je presječeno. Ti si presjekla posljednji bijeg kad si zatražila da te odvedem u Bedfordshire. Znao sam što si željela. Imao sam dvoje siročadi na skrbi — novinar ne bi imao nikakvih teškoća da to otkrije — i ti si ih željela prihvatiti, kao što si prihvatila gospođicu Price, te Bess i Millie. Znam da si njih tri sama izabrala, i da si morala pomno birati, inače bi se svako nahoče i siroče u Londonu naguravalo ispod tvojega krova na Trgu Soho. Ali sjetio sam se što je učinila lady Dain, kako je nagnala Daina da primi svoga nezakonita sina, jer je Dain bio odgovoran za dječaka. Sumnjao sam da su tvoji pogledi na odgovornost imalo savitljiviji od njezinih.

Svejedno, iako čovjek može uočiti što je neizbježno, to ne znači da će to prihvatiti bez borbe. Osobito čovjek za kojega si se udala.

Sada imam nagradu za svoju glupost, i provodim sate bičujući sam sebe izrazima 'da sam samo...' Sjećam se, primjerice, svoga ganutljiva govora o svemu što ćeš dobiti ako se udaš za mene. Bože, kakav idiot. Trebalo je samo da ti kažem da imam na skrbi dvije djevojčice, i da mi je potrebna tvoja pomoć u njihovu zbrinjavanju. Ali nikada na njih nisam ni pomislio. Izbrisao sam ih iz pamćenja kao što sam izbrisao Robina. Charlie mi je ostavio najdragocjeniji od svih darova, svoju djecu, a ja — ah, eto, ja sam cijelu stvar upropastio, srce moje. Mogu se samo moliti da će mi se pružiti prigoda da sve to ispravim.

Lydia je sjedila za toaletnim stolićem i čitala Ainswoodovo pismo barem deseti put. Stiglo je kasno ujutro, i ona je prvi list dala Tamsini koja je pratila kretanje pojedinih dijelova potrage na rasprostrtim zemljovidima u knjižnici. Drugi dio pisma Lydia je uzastopce čitala za sebe u radnoj sobi za vrijeme prečestih zatišja između izvješća.

Sada je bila minula ponoć, i ona je otada dobila i drugo njegovo pismo, ali to je bila obično izvješće s informacijama o tome gdje se nalazi.

Na njega je lako bilo odgovoriti. I sama je imala izvijestiti o vlastitim sitnicama, dajući mu upute koje su se temeljile na informacijama što ih je izvlačila iz Dorothejinih


-203-

histeričnih pisama kojih je po nekoliko stizalo svakog dana. Lydia je malopomalo doznala što su, primjerice, djevojčice ponijele sa sobom, pa je prelazila na te pojedinosti.

Jučer je tragačima dodala par naočala da dopuni njihov opis. Mogli bi se pokušati raspitivati za mladu udovicu koja je putovala sa sluškinjom, ili za mladu ženu koja je izgledala kao da je nečija družbenica ili guvernanta. Ljudi možda nisu primijetili dvije sestre, ali možda bi se dali navesti na pomisao da su vidjeli nešto drugo.

Lydia je odaslala istu poruku svojoj mreži doušnika u Londonu. Ainswoodu je htjela poslati poruku: "Doći ću k tebi." Ali to je bilo nemoguće. Nije mogla cijelo usklađivanje potrage prepustiti Tamsini. Djevojka je doduše bila organizirana i razborita, ali bilo je jednostavno previše posla — trebalo je slijediti napredovanje potrage, odgovarati na poruke, svakoga smirivati i svakomu davati korisna zaduženja.

I tako je Lydia samo napisala pismo svojem mužu.

Nisi ti sam cijelu stvar upropastio. Imao si u tome veliku pomoć. Zaključujem da je Charlie bio posljednji od braće i sestara s mrvicom zdrava razuma. Pošto sam se načitala Dorothejinih pisama, nisam nimalo iznenađena što su je tvoje štićenice nasamarile. Ali se ipak ne mogu domisliti kakvu bih ispriku našla za Marsa — da su njega, koji je već dvadeset pet godina u parlamentu, mogle potegnuti za nos dvije srednjoškolke. U svakom slučaju, ako su mogle obmanuti njega, one su bez sumnje nadmudrile desetke kočijaša, krčmara i bezazlenih ljudi u potleušicama. Osokoli se, dragi.

Koliko mogu razabrati, to su dvije užasne djevojčice. Veselim se što će mi dopasti šaka.

Pisanje o Robinu bilo je teže, ali i to je obavila.

Dobro razumijem to što mi pišeš o malenom duhu. Sa mnom je bila Sarah punih petnaest godina. Kad nas dvoje opet budemo zajedno, dijelit ćemo ih. Zasada, zapovijedam ti da se okaniš onih 'da sam samo' i da gledaš oko sebe skupa s njim, kao nekada. One su Robinove sestre. Stoga, dok budeš gledao oko sebe kroz njegove oči, možda ćeš moći gledati i kroz njihove. Bio je s tobom šest mjeseci, izvijestila me je Dorothea, i kad se vratio jedva ga je prepoznala, toliko se bio promijenio. Kojim si ga smicalicama naučio, poročni čovječe? Pokušaj se sjetiti, jer on ih je možda prenio na svoje sestre. Mogu li se one smiješiti na takav način, što misliš, da navedu promatrače da od crna povjeruju da je bijelo?

To ju je pismo mučilo od trenutka kad ga je poslala. Znala je da mu je pisanje o djetetu zadalo mnogo patnje, i da je ta patnja morala biti to bolnija što je tako dugo bila zatomljena u njegovoj nutrini. On joj je to povjerio, i možda se iz njezina odgovora moglo zaključiti da ona olako shvaća njegovu tugu. Ipak nije mogla vidjeti kako bi mu pomogla da je odgovorila nekom vrstom suznog osjećaja kakav je svaki dan dobivala od Dorotheje.

Čitajući ponovno njegovo pismo, Lydia je samoj sebi rekla da je učinila pravu stvar, odnosno najbolje što je mogla toga dana. On sigurno žali za dječakom, ali najviše je zabrinut zbog Elizabeth i Emily, a Lydia je poradila na tome da njegove misli usmjeri u pozitivnom pravcu. Njemu treba dati da nešto radi, ne treba mu jalova sućut. Zasada je

Pompea

-204-

najvažnije pronaći djevojčice. Sve drugo mora prijeći u drugi plan.

Odložila je pismo i sišla u prizemlje da pošalje Tamsin u krevet. Bertie Trent se brinuo za Susan, njih je dvoje bilo na noćnom obilasku dijela Piccadillya, između mitnice kod Hyde parka — gdje su se djevojčice mogle iskrcati iz kočije — i Ulice Duke, nadajući se da će sresti bjegunice na putu prema Trgu Saint James.

To je bio najoptimističniji od svih zaključaka, i nije bio potpuno nezamisliv. Ako su djevojčice bile toliko luckaste te odlučile završiti putovanje pješice po mraku, teško bi mogle promaknuti a da ih ne nanjuši Susan. Lady Mars je dužno poslala odjeću koju su djevojčice nosile dan prije odlaska, i Susan je sada poznavala miris. Čini se također da je ona prilično dobro razumjela što se od nje očekuje jer je, prema Bertijevim riječima, temeljito njuškala svaku prolaznicu, često na njihovu veliku pometnju.

U svakom slučaju to je Bertiju davalo posla uvečer, i bio je pretjerano savjestan u tome, kao što je bio u svakoj zadaći koju bi dobio od Lydije. Ona je bila zapanjena koliko ih je nalazila za njega, ali to je vjerojatno bilo zbog toga što je stalno mislila naglas — o nekoj ideji, o nekom kontaktu koji je zaboravila uspostaviti — a on bi rekao: "Oh, ja ću se za to pobrinuti." I pobrinuo bi se.

Ipak je Bertie imao dovoljno razuma da po povratku kući pođe u krevet i pristojno se naspava prije svanuća novoga dana.

Tamsin je trebala čuti prigovore, i Lydia je sišla u knjižnicu da joj prigovara. Prije nego što je stigla do dna stubišta začulo se kucanje zvekira na ulazu i jedan lakaj je otvorio vrata.

Prepoznavši Ainswoodova glasnika, Lydia je pohitala u predvorje i uzela poruku koju je donio, zatim ga poslala dolje do prostorije za služinčad da nešto pojede.

Nestrpljivo je otvarala poruku dok se žurno vraćala prema knjižnici.

Ljubavi moja,

blagoslovljena bila stotinu puta zbog mudrih riječi koje si napisala i zbog Millie koju si mi poslala. Ona je odlutala na sjever, u Bagniggovo područje, i spremao sam se poslati nekoga da je vrati. Ali tvoje me je pismo zaustavilo. Sjetio sam se kako smo Robin i ja također onamo putovali, i popeli se na Coombe Hill koji nije daleko od Aylesburya. Skratit ću dugačku i zamršenu priču: zahvaljujući tomu što je Millie obratila pozornost na govorkanja, blizu Aylesburya našli smo krčmu gdje su djevojčice provele nekoliko dana. Emily se bila razboljela. Uvjereni smo da joj je bilo sasvim dobro kad su ponovno krenule u subotu. U nedjelju su bile u Prince’s Risboroughu, gdje je Emily ostavila smeđu haljinu u zamjenu za nešto dječačke odjeće. Uzele su je iz košare gdje su se ostavljali odjevni predmeti da ih crkva razdijeli siromasima. Millie je ispitivala vikarovu ženu i točno utvrdila što je bilo uzeto.

Slijedio je detaljan opis dječačke odjeće.

Vere je nastavio javljajući da trenutno slijede trag na jugozapad, prema cesti koju pretražuju Vere i Mars. Ali ovaj put se raspituju za mladu ženu i dječaka, s više opipljivih rezultata.


-205-

Kad je Lydia završila pismo, prenijela je njegov sadržaj Tamsini. "Morat ćemo probuditi sluge", rekla je Lydia. "Svi londonski tragači moraju se obavijestiti. Ne može se reći koliko su od Ainswoodove štićenice daleko od skrbnika. Mogle bi već biti u Londonu, ili stići svakog trenutka. Svi moraju budno paziti." "Prepisat ću opis", rekla je Tamsin. "To je tek nekoliko redaka. Svaki će glasnik dobiti primjerak, da ne moraju pamtiti. Bit će pospani."

"Kao i ti", rekla je Lydia. "Ali tu sada nema pomoći. Poslat ću gore lonac jake kave."

Seljak je istovario Elizabeth i Emily u Covent Gardenu koji je kanda bio posvema budan iako je bilo rano jutro. Elizabeth je prije nekoliko minuta čula kako crkvena zvona odbijaju šest sati.

Nije htio uzeti novac od njih. Išao je istim putem kao one, rekao im je, a zauzele su malo mjesta u kolima. Osim toga, njegove su jabuke bile na velikoj cijeni u Londonu, i obilno je zaradio.

I to je moralo biti istinito, vidjela je Elizabeth, jer je unatoč tami prije praskozorja nekoliko uličnih piljara pohitalo prema kolima i već su se s njim cjenkali kad je Elizabeth pomagala sanjivoj sestri da siđe.

Njihov spasitelj nije čuo Elizabethino zahvaljivanje. Ipak, zahvalila mu je nekoliko puta tijekom spore vožnje. Povela je zatim Emily probijajući se između užurbanih prolaznika.

"Sad će biti lako", rekla joj je Elizabeth. "Trg Saint James nije daleko odavde."

Kad bih samo znala na koju stranu krenuti, dodala je šutke dok je njezin unezvjereni pogled lutao oko kunićnjaka na tržnici. Sunce nije nimalo pomagalo, jer ga nije bilo. Požalila je što nije ponijela kompas, ali u onoj žurbi nije mislila na mnoštvo stvari. Nipošto nije bila spremna za slučaj da se dvodnevno ili trodnevno putovanje pretvori u osam očajno dugačkih dana.

Nisu bile ponijele dovoljno novca. Prodale su ili razmijenile većinu svoje imovine, što je u početku bilo dovoljno. Emily je bila veoma umorna i veoma gladna. Pojele su nekoliko jabuka, na seljakovo navaljivanje, ali samo nekoliko. Nisu ga željele lišiti teško zarađene dobiti.

Ali to će uskoro proći, rekla je Elizabeth za se. One su u Londonu, i samo se trebaju raspitati za pravac prema Trgu Saint James i tada...

I tada je Emily klonula i ovjesila se o njoj, a Elizabeth je čula kako vrištav glas viče: "Oh, Bože, malom dječaku je zlo. Pomozi mu, Nell."

Elizabeth nije imala vremena pomoći sestri, nije stigla ni reći da joj može pomoći. Sve je pošlo nakrivo u jednom trenutku: napirlitana crvenokosa djevojka odvlačila je Emily, gomila se zatvarala oko njih, jedna ruka je hvatala Elizabeth za lakat i bolno stezala. "Sve je u redu, draga, ni riječi, nemoj cičati. Pođi mirno pa Nell ne će izgubiti živce i tvojem malom prijatelju prerezati grkljan."

Pompea

-206-

SedamnaestSedamnaestSedamnaestSedamnaest

Tom nije dobro pogledao onaj par. Možda ih ne bi ni primijetio da nije prepoznao kola i primaknuo se bliže gledajući hoće li ispasti koja jabuka. Tada je vidio kako starija osoba silazi pokazujući vrlo lijep gležanj i mičući se iznenađujuće brzo i Iako za jednu stariju ženu. Pokušao se progurati kroz gomilu da bolje pogleda. Nije bio siguran zašto, ali toliko je dugo bio na straži da je svaku neobičnu stvar morao dvaput pogledati.

Vidio je da se viša osoba osvrće naokolo i izgleda izgubljeno, a zatim je niža problijedjela.

I onda su obje, dok bi trepnuo okom, bile su u Ulici Tow, s Coralie Brees i jednom njezinom djevojkom koja je vukla dječaka.

Tom se nije zaustavio da se upita ima li pravo ili krivo, jesu li osobe u rukama Coralie one za kojima traga gospođica Grenville ili nisu. Tom i njegovi prijatelji uličari pratili su mnogo lažnih tragova posljednjih dana, ali ništa se pouzdano ne može reći ako to ne učiniš, i bolje je poći za njima nego dopustiti da ih izgubiš.

I tako taj put nije zastao da razmisli, nego se smjesta dao u potjeru.

Koliko god je bila glupa, Coralie je mogla ne samo razlikovati djevojčicu od dječaka - bez obzira na to što je dotična osoba imala na sebi - nego je umjela i prepoznati naglaske viših staleža. To joj je bilo jasno za nekoliko minuta dok je gurala svoje zatočenice u starinsku kočiju koja je čekala iza ugla, s Mickom na kočijaševu sjedalu.

"Zaključujem da nas mislite zadržati radi otkupnine", rekla je starija osoba, zabrinuto gledajući u nož koji je Coralie držala u ruci. "Zar ne bi bilo jednostavnije da nas odvedete u Ainswoodovu kuću i kažete da ste nas spasila Sigurno ćete dobiti nagradu."

Da djevojčica nije spomenula Ainswoodovu kuću, Coralie bi zaustavila kočiju, otvorila širom vrata i izbacila ih napolje. Njezin plijen se strogo ograničavao na djevojke koje nitko ne želi, do kojih nikomu nije stalo, koje nemaju moćne obitelji da se na nju obruše sa svom silinom zakona. Nijedan bezobzirni ženskar s trunkom osjećaja za samoočuvanje ne bi pobjegao s gospođicama plemenita roda, jer su oni kojima pripadaju obično nudili velike svote za njihov povratak.

Nije bilo živa stvora kojega je Coralie poznavala a da ne bi izdao svoju majku ili prvorođenče za nagradu. Zbog toga su se zločini protiv viših staleža češće i brže rješavali nego zločini protiv društvenog taloga. Londonski izvršitelji zakona ovisili su o priznanjima i doušnicima prilikom privođenja zločinaca pred lice pravde. Ovisili su i o gluposti — jer zločinački um, u većini slučajeva, nipošto nije bio blistav.

Iako Coralie nije imala pamet najviše razine, bila je dovoljno lukava da ne bude ulovljena. Bila je također opasna kad bi joj se tko suprotstavio, i svi su to dobro znali. Buntovne je djevojke okrutno kažnjavala. Nekoliko njih, koje su bile tako zavedene da su je pokušale izdati ili pobjeći, ulovljeno je, osakaćeno i ubijeno, kao primjer ostalima.


-207-

Do toga dana Annette je bila jedina od njezinih zaposlenica koja je uspjela izvući živu glavu. To je bilo zbog toga, Coralie je bila sigurna, što je ta djevojka ponijela sa sobom novac i nakit. Potplatila je Josiaha i Billa, ili ih je povela da za nju rade u Parizu, jer se razbijači nikada nisu vratili.

Budući da je za sve to bila kriva nova vojvotkinja od Ainswooda, nije čudo što Coralie nije izbacila iz kočije dvije mlade ženske koje je pokupila, čim je od njih čula da su vojvodine štićenice i za tu tvrdnju našla dokaze među njihovim stvarima.

Čula je da nešto nije u redu u Ainswoodovoj kući, i bila je svjesna da je vojvoda daleko od Londona. Nije doznala mnogo više od toga. To je bilo zbog toga što se držala povučeno posljednjih tjedana. Morala je napustiti Ulicu Francis ne plativši najam — također zbog bijega one kurve — što je značilo da je traže sudski redarstvenici.

Ali morala je ubiti jednu bjegunicu prije nekoliko dana, i privremeno onesposobiti drugu djevojku rasrdivši se u pijanstvu. Zbog toga je ostala bez dviju zaposlenica, a to je bilo loše za njezine financije. Htjela to ili ne htjela, morala se jutros rano osmjeliti da potraži njihove zamjene.

Sada joj ne će ni trebati. Sada je imala načina da poravna račune s onom kujom od piskarala i da se istodobno obogati.

I tako se ona nasmiješila, pokazujući nepotpun niz smeđih zubi.

"Ainswoodova je kuća zatvorena i svi su otišli", slagala je svojim zatočenicama. "Izgleda da su pošli u lov za vama." Zaklimala je glavom. "Par bjegunica. Sva sreća što sam vas ja našla. Ima nekih koji ne bi marili ni da ste kraljevske krvi. Neki ljudi drže se gesla: Što nađeš to je tvoje. A znate li što neki drugi rade s djevojčicama koje nadu?"

Starija je privukla mladu bliže k sebi. "Da, znamo. Čitale smo o tome u Argusu."

"Onda, ako ne želite da se to vama dogodi, preporučujem vam da budete dobre i tihe, i da mi ne stvarate problema." Trznula je glavom prema prozoru. "Vidite li gdje smo? Ovo nije elegantan dio grada. Trebam samo otvoriti vrata i kazati; Tko želi dvije zgodne ženske? I više niste u mojim rukama."

"Vi ne želite da Coralie to učini", rekla je Nell naginjući se prema djevojčicama. "Ono što čitate da se događa mladim curama nije ni pola roga. Ima tako užasnih stvari da ih ne žele objaviti ni u Policijskom glasniku."

"Ja ću vas odvesti gdje ćete biti sigurne", rekla je Coralie. "Sve dok se znate ponašati. I mi ćemo im javiti da dođu po vas. Što brže to bolje, velim. Meni ne trebaju djevojke koje ne mogu zaraditi za svoje izdržavanje."

Tom je uspijevao ostati na njihovu tragu prilično dugo, jer se ni najmodernija vozila nisu mogla brzo kretati kroz zakrčene ulice, a kamoli derutna kočija. Ali kad je upao u vrtlog pješačkog prometa, izgubio ih je blizu Towera i nije im više mogao ući u trag, unatoč satima traženja.

Bilo je kasno jutro kad je to dojavio Lydiji. Njegov opis odjeće i veličina nije ostavljao mjesta sumnji da su to bile Elizabeth i Emily. Lydia je žalila što nije bilo više

Pompea

-208-

sumnje da ih je zatočila Coralie, ali o tome nije bilo dvojbe. Od Sedam ura do Stepneya, nije bilo uličara koji nije poznavao podvodačicu i koji nije bio dovoljno mudar da se drži daleko od nje.

Pošto je poslala Toma u kuhinju da nešto pojede, Lydia je otpremila glasnika Ainswoodu s porukom da prekine potragu i žurno pohita u London.

Zatim je povela Tamsin i Bertija natrag u knjižnicu da stvori plan akcije.

Do sada su tajili potragu koliko je bilo moguće, zbog brojnih razloga. Za plemenitaške kćeri koje su umicanjem od kuće prekršile pravila visokoga društva pretpostavljalo se da bi mogle prekršiti i druga pravila tijekom bijega. Njihov bi se dobar glas okaljao, možda i uništio, ako bi što iscurilo u javnost.

To međutim nije bio najveći rizik. Grenvilleova iz Argusa imala je mnogo neprijatelja. Nije željela da njezini dušmani potraže Elizabeth i Emily i preko njih se osvete njoj. To je jasno rekla svojoj mreži uhoda.

Sada su, na žalost, Ainswoodove štićenice bile u neprijateljskim rukama.

"Nemamo izbora", rekla je ona. "Moramo oglasiti veliku nagradu za njihov povratak i nadati se da će pohlepa biti jača od neprijateljstva."

Brzo su ona i Tamsin složile obavijest, a Bertie ju je odnio u uredništvo Argusa. Sutrašnje izdanje časopisa već je trebalo biti tiskano. Ako nije, Macgowan će zaustaviti strojeve i umjesto toga tiskati letke s oglasom.

Dok je Bertie izlazio, i drugi su glasnici polazili, ovaj put prema mreži Lydijinih povjerljivih doušnika, da dobiju informaciju o Coralinu trenutnom skrovištu.

"To ne znači da od toga očekujem mnogo rezultata", rekla je Tamsini kad je zadatak bio završen. "Prije nekoliko dana izvučeno je iz rijeke tijelo jedne njezine djevojke. I to nije prvi put da se Coralie nije mogla naći kad su je tražili radi ispitivanja. Ona zna da je ne će predugo tražiti. Policajci — takvi kakvi jesu — previše su opterećeni, njihovi izvori informacija su ograničeni, i premalo ima novčanoga poticaja da se pronađe ubojica sitne prostitutke."

Dohodak detektiva iz Ulice Bow, primjerice, prvenstveno je ovisio o novčanim nagradama, javnim i privatnim. Kruna nije bila visoko motivirana da nudi krupne svote iz državnih sredstava da bi se riješili zločini kao što je ubojstvo osoba koje su se općenito smatrale društvenom gamadi. U takvim slučajevima nikada se nisu nudile privatne nagrade.

"Gdje god je njezin brlog, to mora biti negdje u Londonu", rekla je Tamsin. "Ona mora držati na oku svoje djevojke."

"Nevolja je u tome što je London najbolje mjesto gdje se možeš sakriti i ostati neotkriven", rekla je Lydia. Zovnula je dvorkinju i zatražila kapu i kratak kaput.

"Zar idete van?" uskliknula je Tamsin. "Ne namjeravate valjda poći u potragu na svoju ruku."


-209-

"Idem u Ulicu Bow", rekla je Lydia. "Ne ćemo imati nikakvih problema da dobijemo njihovu pomoć. Ali ja želim razgovarati s policajcima kao i s doušnicima. Možda su zapazili neke znakove a ne znaju da su to tragovi." Susrela se s Tamsininim pogledom. "Muškarci ne vide svijet kao žene. Muškarci često ne vide ono što im je pod nosom."

Tada se pojavila Bess s gospodaričinom odjećom za izlazak. Kad se obukla, Lydia se okrenula prema Tamsini.

"Coralie ne će voditi poštenu igru", rekla je djevojci. "Da je to htjela, mogli smo već dobiti poruku od nje."

"Poruku o otkupnini, hoćete reći."

Lydia je kimnula i izvadila džepni sat. "Prošlo je podne. Elizabeth i Emily pale su joj u ruke prije svanuća. Zašto se muči i zadržava ih kad je s njima mogla jednostavno doći ovamo praveći se da ih je spasila i zatražiti nagradu?" Spremila je sat. "Kad je pomislila da bi zbog tebe mogla upasti u nevolju, brzo je počela hiniti da te je spasila, sjećaš li se? Da je spremno isporučila djevojčice, znala bi da nemam osnove da je progonim nego obilje razloga da joj izrazim zahvalnost u kraljevskim kovanicama. To bi bio praktičan pristup. Budući da ona nije praktična, vidim da je na djelu kivnost i tako nastaju problemi. Ne ću ovdje sjediti i čekati — i prepuštati joj prednost — ako mogu pomoći da se stvar riješi."

S tim, i s obećanjem da će Tamsinu stalno informirati gdje se nalazi, Lydia je krenula prema Ulici Bow.

Bertie Trent je sjedio u malenom uredu koji je u Argusu zauzimala gospođica Grenville prije nego što se uzdignula do vojvotkinje. Čekao je da se tiskaju letci. Dok je čekao, provodio je iznimno neugodno vrijeme sa svojom savjesti.

Na povratku u London, Tamsin mu je ispripovjedila svoju životu priču. Bertie joj nije zamjerao što je pobjegla od kuće. Njezina majka očito nije bila zdrava u glavi, a otac se spretno izgubio služeći se poslom kao isprikom. Drugim riječima, čovjek je napustio svoju kćer.

Isto tako bilo je jako puno ljudi — lord Mars i lady Mars, primjerice — koji bi pomislili da je Ainswood napustio svoje štićenice.

Ali Bertie je mogao vidjeti kako se čovjek može zbuniti kad je riječ o obitelji. Rodbina može čovjeka dovesti do ludila. Bertija je vlastita sestra gnjavila otkad zna za se. Ipak bi mu bilo grozno da se njoj išta dogodi.

U svakom slučaju, žene su često problem, a kad ne znaš što bi s njima učinio, najjednostavniji je put da se na njih ne obazireš, da se sklanjaš u stranu i izbjegavaš neugodnosti. Ali to ne znači da čovjek nema osjećaja.

Možda gospodin Prideaux nije shvaćao koliko su stvari kod njegove kuće bile gadne. Bez obzira na to je li on nekada shvaćao ili nije, Bertie je postojano mislio da sada jasnije vidi. Ako je u dnu srca volio svoju kćer, morao je biti smrtno zabrinut.

Uostalom, i Bertie je smrtno zabrinut zbog Ainswoodovih štićenica, iako ih nikada

Pompea

-210-

nije vidio. Čak je i Dain rastresen. Bertie ga nikada nije vidio kako besciljno tumara kao što je tumarao onoga dana kad je stigla vijest. Ili da se tako čudnovato ponašao — zapravo je pakirao Bertijeve stvari — onaj Belzebub koji je neprekidno tjerao sluge da skaču na njegovu zapovijed.

Bertie je mrzio zamišljati stanje u kojem se mora nalaziti gospodin Prideaux, videći slikovito svaku užasnu stvar koja se mogla dogoditi njegovoj kćeri, navodno na putu u Ameriku s čovjekom koji bi, prema onome što je znao, mogao biti podla hulja.

Bertie je mrzio to zamišljati, ali svejedno je zamišljao, i sa svakim minulim satom njegova je savjest kanda bivala sve oštrija i sve glasnija. Zurio je nesretno u uredni stol, u tintarnicu i pera, u olovke i papir.

Trebao je najprije pitati Tamsin, ali ona je imala mnogo toga na umu, a on nije želio da njezina savjest prepukne kao njegova. Osim toga, ako čovjek ne može vjerovati vlastitoj savjesti, rekao je Bertie sam sebi, komu ili čemu može vjerovati? Postoji pravo i postoji krivo, a savjest je u tome trenutku bila prilično načisto što je što.

Bertie je uzeo čist komad papira, otklopio tintarnicu i izabrao pero.

Nekoliko sati nakon odlaska iz Ainswoodove kuće, Lydia je stajala gledajući u truplo neke starice. Ostatci su ležali u hladnoj komori koja je služila u tu svrhu, u dvorištu sudske zgrade u Shadwellu.

Jedan od pretraživača rijeke, čija je dužnost bila jaružiti riječno dno u potrazi za truplima, otkrio je tijelo prošle noći. Lydia je to doznala tijekom svoga posjeta Ulici Bow. Redarstvenik koji ga je preuzeo od pretraživača rijeke primijetio je upadljive tragove na truplu i zatražio da dođe službenik iz Ulice Bow i usporedi ih s tragovima što su nađeni na mladoj prostitutki izvučenoj iz rijeke nekoliko dana prije toga.

Staričino lice bilo je unakaženo na isti način. Ono što je od njega ostalo, skupa s dubokom ranom na grkljanu — gotovo joj je bila odrubljena glava — nudilo je jasan dokaz o uporabljenom konopcu za davljenje.

"Još jedna Coralina rukotvorina, što mislite, vaša milosti?" upitao je mladi redarstvenik.

"Njezina rukotvorina, da", rekla je Lydia. "Ali teško da je to Coralina vrsta žrtve. Njezine su uvijek mlade. Zašto bi napala neku ludu staricu?"

"Ludu?" Pogled redarstvenika Bella preselio se s trupla na Lydiju. "Što vam kazuje da je pokojnica bila luda?"

"Tako su o njoj mislili kad sam bila djevojka", rekla je Lydia. "Bila je pretraživačica rijeke, čini mi se. Ili je to bio njezin suprug. Cesto je vodila žestoke svađe s ljudima koji nisu bili ondje. Djeca su vjerovala da vrišti na duhove utopljenika. Jedanput sam je i sama čula. Prepirala se zbog novca, čini mi se."

"Možda joj je duh prigovarao što im je praznila džepove."

Lydia je slegnula ramenima. "Svi jaružari to čine. To je jedna od povlastica zanata."


-211-

"Čudim se kako je možete prepoznati. Iako nije bila predugo u rijeci, nož ili razbijeno staklo obavili su posao sasvim dobro."

"Vidjela sam je prije nekoliko mjeseci kad sam bila u Ratclififeu, vodeći razgovore s prostitutkama", objasnila je Lydia. "Iznenadila sam se videći je još živu. Tako sam je bolje pogledala nego što bih to inače učinila. Prepoznala sam kričavo obojenu crvenu kosu i čudnovato zamršene pletenice. I crnu mrlju na zapešću. Biljeg od rođenja. Upamtila sam samo da se zove Luda Dorrie. Ali ne bih znala kazati je li joj Dorrie ime ili se odnosi na njezin posao u čamcu."

"To je ipak korisno", rekao je Bell. "Vjerojatnije ćemo lakše dobiti informacije o Ludoj Dorrie nego o neidentificiranoj ženi. To ne znači da od toga imate ikakve koristi u svojoj potrazi", dodao je navlačeći ponovno pokrivač preko trupla. "Ova je žena bila mrtva mnogo prije nego što se Coralie susrela s vojvodinim štićenicama. Osim ako ne mislite da je po nečemu značajno to što je ova žrtva različita od svih ostalih." Podignuo je zatim pogled i otkrio da govori sam sa sobom.

Vojvotkinja je u međuvremenu otišla.

"Vaša milosti!" Pohitao je iz komore u dvorište. Iako sunce još nije bilo zašlo, magla se dovaljala i potamnila okolinu. Zovnuo je, ali nije dobio odgovora. Čuo je slabašni zvuk koraka po kamenitim pločama i požurio se u tom pravcu.

Kratko vrijeme poslije toga pokušavao je vojvoda od Ainswooda, koji se netom vratio, probaviti pretjerano neugodne vijesti.

"U Shadwell?" viknuo je Vere. "Otišla sama u East End? Zar je ovdje svatko izgubio zdravu pamet? Zar ne vidite što Grenvilleova namjerava? Isto ono što je učinila u Vinegar Yardu. Ona misli da može izići na kraj s čoporom koljača ni s čim u rukama osim njezina prokletog džepnog sata. Čak nije povela ni Susan."

"Vau!" zalajala je Susan.

Vere se u nju zagledao. "Kako si je ti mogla pustiti da ode sama, luda kujo jedna?"

"Lydia je otišla prije nekoliko sati", rekla je Tamsin. "Tada je Susan bila s Bertijem. Lydia je samo išla od jedne sudske zgrade do druge. S njom je bio kočijaš i jedan lakaj. Sigurna sam da se ni u čemu ne će prenagliti."

"Onda si ti žena koja je tužno prevarena", rekao je Vere. Izjurio je iz knjižnice i dalje niz hodnik do ulaznih vrata. Sirom ih je otvorio prije nego što je sluga mogao to učiniti umjesto njega, i zamalo da nije srušio redarstvenika koji je stajao na ulaznim stepenicama.

"Bolje vam je da imate poruku od moje žene", rekao je Vere sudskom službeniku. "I bolje vam je da kažete kako ona spokojno sjedi u sudskom uredu u Shadwellu."

"Žao mi je, vaša milosti", rekao je redarstvenik. "Želio bih da imam tu poruku za vas, i nisam kriv što je nemam. Bio sam s njom. Na trenutak sam je ispustio iz vida, i ona je nestala. Pješice, bojim se. Našao sam njezinu kočiju, ali ona nije bila u njoj. Nadam se da mi netko ovdje može pomoći da shvatim što se zbiva, kao što je ona očevidno

Pompea

-212-

shvatila."

Ako Lydia nije više bila u sudskom uredu u Shadwellu, Vere nije pojma imao gdje bi je potražio. Smirio se — barem izvana — i pozvao redarstvenika da uđe.

Čovjek se zvao Joseph Bell. Bio je nov u službi, privremena zamjena jednom službeniku koji se ozlijedio na dužnosti. Bio je mlad, dobro je izgledao, i vidjelo se da je bolje obrazovan nego prosječni redarstvenici.

Sažeto je iznio svoju priču. Bio je siguran da njezina milost zna više o Ludoj Dorrie nego što je izjavila. "Pobrinula se da klizne prije nego što sam mogao postaviti dodatna pitanja", rekao je. "Ako je Coralie ubila staricu — a tragovi pokazuju u tom pravcu — pitali smo se zašto. Ne mogu se otarasiti misli da je vojvotkinja znala odgovor. Pretpostavljam da je starica bila prijetnja podvodačici. Znala je gdje se skriva, možda, i pogriješila kad je o tome progovorila. Ili zaprijetila da će to učiniti."

"Ili je pak imala fino skrovište koje je Coralie željela", rekao je Tamsin. "Lydia je morala imati na umu određeno odredište. Inače ne bi pobjegla s tolikom žurbom." Namrštila se. "Ali se čudim zašto nije poslala poruku kamo ide, kao što je obećala."

Vere nije htio razmišljati o razlozima zbog kojih njegova žena nije htjela — ili nije mogla — poslati poruku. Čitav dan mu je bio poput noćne more, otkad je primio njezinu posljednju poruku. Mars je od iscrpljenosti pao iz kočije za vrijeme prve izmjene konja. Uganuo je gležanj i morali su ga ostaviti u svratištu. Onda je jedan konj počeo hramati. Deset milja prije Londona neki je pijanac vozeći spavaću kočiju prošao preblizu i oštetio im jedan kotač. Sav izvan sebe, Vere je pješačio do sljedeće postaje, unajmio konja i vratolomnom brzinom prejahao preostali dio puta. Zatim, kad je napokon stigao kući, njegove žene nije bilo ondje.

U noćnim morama koje su mu opsjedale um cijelim groznim putem do Londona sada su se pojavile slike njegove supruge i njegovih štićenica. Poručila mu je da dođe. Bio joj je potreban. On je došao, najbrže što je mogao, kao što je prije učinio za Robina.

Prekasno, odjekivao je pripjev u njegovim mislima. Prekasno.

"Vaša milosti?"

Vere je isplivao iz noćne more, usredotočio se na redarstvenika.

"Čini se da vam u svemu tome ime Luda Dorrie ne budi nikakve tračke prepoznavanja", rekao je Bell.

"Pretraživačica rijeke, prema Grenvilleovoj", rekao je Vere. "Posljednji put viđena u blizini ceste prema Ratcliffeu." Grabljao je po mozgu, ali uzalud. "Ako sam je ikada ondje vidio, bio sam previše pijan ili prezauzet tučnjavom da bih je primijetio."

"Ako je Jaynes bio s tobom, možda je on primijetio", rekao je Bertie Trent.

Vere je na njega svrnuo prazan pogled.

"Isto tako, on se rodio i odgojio u Londonu, jesi li mi to kazao?" nastavio je Bertie. "Ako je gospođica Gre... Hoću reći, ako je njezina milost čula za Ludu Dorrie, mislim


-213-

da bi i Jaynes čuo. Zvuči kao da je ta starica nekada bila slavna."

Vereov zapanjeni pogled preselio se na Tamsin koja je zaljubljeno zurila u svoga budućega.

"Jako pametno, Bertie", rekla je ona. "Morali smo odmah pomisliti na Jaynesa."

Ustala je sa stolca i prišla knjižničnom stolu. Izvukla je papir iz

jedne hrpe. "On će za pola sata krenuti na večernju ophodnju. Trebali biste ga naći kod Pearkesove kuće ostriga, ako smjesta pođete."

Trenutak poslije iz Ainswoodove su se kuće zaputili tri čovjeka i pas.

Lydia je uspjela prevariti redarstvenika Bella, ali nije prevarila Toma. Kad je skrenula u Ulicu High, odrpanac je iskočio iz pokrajnje uličice. "Kud idete?" upitao je. "Vaša se krasna kočija vratila onim putom." Pokazao je palcem.

"Kamo idem, tamo ne mogu povesti krasnu kočiju", rekla je ona. Ni redarstvenike, dodala je šutke. Žitelji londonskog podzemlja mogli su otkriti "stupicu" — lovca na lopove ili redarstvenika — miljama daleko. Nakon takva otkrića zločinci bi iščeznuli a njihovi bi znanci neizbježno izjavili da nikada nisu čuli za njih.

U tom je trenutku Coralie mogla biti svjesna da je traže, ali će smatrati da je sigurna. Lydia radije nije htjela raspršiti tu zabludu. Coralie je na uobičajen način bila dovoljno opasna. Ako je stjeraju u kut, pobjesnjet će.

Lydia se namrštila na Toma. "Je li ti gospođica Price rekla da me slijediš?"

Momak je odmahnuo glavom. "Nije, gospođice Grenville, ja sam sam sebi rekao. U slučaju da upadnete u zlo, bila bi moja krivica, jer sam ih izgubio."

"Prije svega, da ih ti nisi opazio, ja ne bih imala pojma gdje da ih tražim", rekla je Lydia. "Ali ne ću se s tobom prepirati. Trebat će mi pomoć, i računam na tebe."

Približavala se kočija za unajmljivanje. Dozvala ju je, usmjerila vozača prema Ratcliffeu, i popela se u nju s Tomom.

Zatim je objasnila situaciju. Rekla mu je o Ludoj Dorrie i o svojoj sumnji da je Coralie željela staričino prebivalište kao skrovište. Budući da je Luda Dorrie bila nezgodno stvorenje za zajedničko stanovanje, Coralie ju je vjerojatno ubila i bacila u rijeku.

"Kuća je važna. Ona je na osami, na potezu obale koji se sviđa samo štakorima", objasnila je Lydia. "Ali Dorrie je imala čamac, što je također važno. Mislim da se Coralie sprema poslati pismo i zatražiti otkupninu kako bi mene onamo namamila. To mora biti stupica. Do sada nisam od gospođice Price dobila vijesti o otkupnini, što znači da Coralie misli čekati do mraka. Tada je lakše postaviti zasjedu, a ona ne bi imala problema umaknuti poslije toga, na čamcu. Najveći su mi izgledi da joj pomrsim planove ako stignem prije nego što me očekuje."

"Meni se čini da su vaši najveći izgledi ako sa sobom dovedete krupnog momka za koga ste se udali. I još nekoliko drugih krupnih momaka, s toljagama."

Pompea

-214-

"Njegova se milost nije bila vratila kad sam stigla u Shadwell", rekla je Lydia. "Ne zna se kad će doći. U svakom slučaju, nema vremena da pošaljemo po njega — ili po bilo koga — i da čekamo dok ne dođu. Već se spušta mrak. Ne smijemo ni minute izgubiti ako je želimo iznenaditi. Morat ćemo to obaviti s pojačanjem koje možemo pokupiti u susjedstvu Lude Dorrie. Od one vrste koja izgledom pripada onamo."

"Ja poznam neke momke otamo", rekao je Tom. "I neke vesele

U međuvremenu je Nell, u prljavoj kući Lude Dorrie, ubrzo postala žrtvom bezizlazna užasa.

Otkad je Annette otišla, Nell je postala glavnom Coralinom djevojkom. Dobila je sve Annettine haljine, koje su bile daleko najljepše, i sve Annettine mušterije, koji nisu bili tako lijepi. Ali najviše su plaćali, i Nell je zadržavala polovinu, te ako je posao katkada bio krajnje neugodan, bilo ga je ipak manje.

Danas je Coralie obećala da će Nell jedva išta više raditi, jer će se obogatiti i otići u Pariz. Ulovit će Annette i preoteti joj sve što je ukrala i tako će biti još bogatija.

Sto je vrijeme više prolazilo to je Nell manje bila za taj plan. Prvi bi dio putovanja prešle u prljavom čamcu koji je bio svezan malo dalje na ruševnom molu. Nisu joj se nimalo sviđali čamci, još manje mali, a ponajmanje oni koji su služili za skupljanje mrtvih tjelesa iz rijeke. Nije znala kako se Coralie domogla čamca, ili kuće koja je, iako grozno prljava, nosila tragove po kojima se vidjelo da je u njoj donedavna netko živio.

Sada se spuštao mrak, i s rijeke je puhao vjetar kroz brojne pukotine. Coralie je bila dolje kod čamca, ukrcavala je neke potrepštine za putovanje. Dvije nasmrt preplašene plemkinje bile su zaključane u spremištu, ali one su bile savršeno tihe i Nell se osjećala veoma osamljenom. Svaki put kad bi zapuhnuo vjetar, čuo se zvuk poput ljudskog stenjanja, a kuća je škripila i pucketala kao da netko po njoj hoda.

Nell je znala da je kuća pripadala nekom pretraživaču rijeke, jer su na zidovima bili pribijeni oglasi s ponuđenim nagradama za nađena tjelesa. Nije teško bilo zaključiti da je ta kuća dobila više nego svoj dio trupala. Vonjala joj je po smrti. Nell je drhtala zureći u pisamce na stolu.

Coralie je provela čitave sate pišući jedno pisamce za drugim na poleđini starih letaka, i sa svakim novim pisamcem zahtijevala je veću svotu. U međuvremenu se zabavljala odlazeći u spremište i govoreći djevojčicama što će im učiniti ako vojvotkinja od Ainswooda ne učini točno ono što joj pisamce rekne da učini.

Nevolja je bila u tome što je Nell svake minute bivala sve sigurnija da će Coralie Brees u svakom slučaju učiniti ono čime je prijetila, iz čiste zlobe. Nije imala nikakva razloga da djevojčice ostavi na životu, i nije bilo nimalo nalik na nju da bi iza sebe ostavila ikoga tko bi mogao nešto ispričati. Dobit će otkupninu, ima čamac, i moći će lako kliznuti u noć. Zašto bi ostavila na životu osobe koje bi je mogle optužiti? Uključujući i Nell.

Tada su se otvorila vrata i ušla je Coralie. Skinula je Nellinu kapu i šal s kuke i hitnula ih prema njoj. "Vrijeme za polazak", rekla je svodnica. "Treba ti deset minuta do


-215-

točionice džina i natrag, a zadržiš li se i jednu minutu dulje, poslat ću Micka za tobom da ti bude žao."

Nell je trebala odnijeti pisamce u točionicu džina, predati ga skupa s jednom kovanicom dječarcu koji ondje čisti pod i kazati mu da ga isporuči u Ainswoodovu kuću. Dječarac ne treba ništa znati i ne smije nikomu ništa reći. Coralie očevidno nije htjela riskirati da Mick ili Nell budu podmićeni pa da je izdaju.

Nell je polagano namjestila kapu i svezala vrpce. Polagano se ogrnula šalom. Kad iziđe iz kuće, imat će samo deset minuta, a nije mogla odrediti što je gore: vratiti se natrag i pokušati sreću s Coralie, a izgledi da uspije izgledali su joj sada jednaki izgledima dviju zatočenica;

potrčati iz petnih žila prema Ainswoodovoj kući, s Mickom za petama i vjerojatno s cijelom vojskom redarstvenika i sudskih službenika na odredištu, ako onamo uopće stigne; ili umjesto svega toga odjuriti do čamca i okušati sreću na podmukloj rijeci.

U trenutku kad je prekoračila prag znala je što će učiniti.

Na zvuk koraka koji su se brzo približavali Lydia se sklonila iza prevrnuta čamca. Trenutak kasnije čula je da koraci skreću prema rijeci umjesto da nastave stazom koja vodi prema cesti. Vireći iza čamca vidjela je žensku figuru koja je posrtala preko kamenja blizu trulih ostataka mola.

Izvukla je nož koji joj je posudila neka prostitutka i kradom se približila figuri, moleći se da to bude Coralie.

Grozničavo zauzeta odrješivanjem konopa koji je bio privezan za mol, lovina nije čula njezino približavanje.

Časak poslije toga Lydia je naslonila nož na ženina leda. "Ako vrisneš, izvadit ću ti bubrege", šapnula je.

Čuo se samo uzdah, i njezina je lovina zamuknula.

To nije bila Coralie, osim ako se nije znatno suzila u svim smjerovima.

Bilo je to razočaranje, ali moglo je biti i gore.

Pokazalo se da je pred njom Nell, a ona je morala doći iz kuće, što znači da je znala što će se ondje dalje događati.

Lydia ju je odvukla prema skliskim stijenama ispod mola. "Surađuj, i ja ću se pobrinuti da ti se nikakvo zlo ne dogodi", rekla joj je Lydia ispod glasa. "Jesu li djevojčice žive?"

"J-jesu. Barem su bile kad sam izašla."

"U kući pretraživača rijeke, ni četvrt milje istočno odavde?"

"Da, gospođo." Nell se tresla, zubi su joj cvokotali. "Coralie je ondje s njima, a Mick stražari vani. Ja sam trebala poslati pisamce s otkupninom i odmah se vratiti — svaki čas će poći da me potraže."

Pompea

-216-

"Ona će ih ubiti, je li tako?"

"Da, gospodo. Njih i vas. Nije namjeravala učiniti kako piše u pisamcu. Htjela je skočiti na vas i prvo vas ubiti i uzeti novac. I mislim da bi ubila djevojčice kad dobije novac. I rekla je da će me odvesti u Pariz, ali neće, ja to znam. Sredit će me u čamcu i baciti u rijeku." Nell je počela jecati. "Znala sam da će to loše svršiti", zagrcnula se. "Čim sam vidjela da ih ne vraća brzo kako je rekla. Ona vas mrzi, gore nego išta na svijetu."

Lydia se odmaknula, odriješila čamac i pustila ga da otpluta. Što god Coralie postigla te noći, ne će umaknutim tim putem.

"Ja moram doći do Ainswoodovih štićenica", rekla je Lydia. "Ti možeš poći sa mnom ili pokušati stići do krčme Zvono i boca. Kad stigneš onamo, bit ćeš sasvim sigurna."

"Poći ću s vama", rekla je Nell. "Nikada ne bih stigla do Zvona i boce u jednom komadu. Mick je jednako opak kao što su bili Josiah i Bill."

Onda se najprije moramo riješiti Micka, odlučila je u sebi Lydia. I riješiti ga se brzo i tiho. To ne će biti lako. Njezini su saveznici bili tri dječarca s ulice, nijedan stariji od deset godina, i dvije najjadnije prostitutke što ih je ikada srela. Ali to je bilo najbolje što je mogla skupiti na brzinu, čak uz Tomovu pomoć.

Svatko drugi smjesta raspoloživ u okolici bio je ili previše pijan, ili previše oronuo, ili previše pokvaren.

Dala bi sve na svijetu da je u tom času mogao kraj nje biti Ainswood.

Ali nije bio, i mogla se samo nadati da Nell ima pravo: da Coralie uistinu misli čekati dok ne dobije otkupninu da bi se potom mučki osvetila na Elizabeth i Emily.

I tako se Lydia nadala, i molila, kad je s Nell krenula prema prebivalištu Lude Dorrie.

Otkad im je njihova domaćica dala detaljan opis što misli s njima učiniti, Elizabeth i Emily su lako razumjele značenje zvuka koji su čule nekoliko minuta nakon što su se iza Nell zalupila vrata.

U tišini nije bilo teško razabrati zveket razbijena stakla. Već su bile vidjele bocu. Coralie im je njome nekoliko puta zamahnula ispred lica.

Progutavši odbojnost, Elizabeth je podignula migoljavu torbu koju je skrivala ispod hrpe gnjile slame te olabavila traku koju je

bila otrgnula od podsuknje da sveže torbu. Gurnula je Emily prema vratima. Emily se uz njih pripila.

"Bez junaštva", šapnula je Elizabeth. "Samo trči."

Emily se ugrizla za usnu i kimnula.

Čekale su, i činilo im se da je trajalo čitavu godinu, a bile su prošle tek dvije minute


-217-

prije nego što je Coralie otvorila vrata i zakoračila unutra, držeći razbijenu bocu u ruci.

Emily je kriknula, Elizabeth hitnula torbu u lice njihove otmi čarke, a svodnica je vrisnula kad se ustrašeni štakor ulovio za njezinu kosu. Elizabeth se bacila na vješticu i srušila je na pod. Emily je istrčala kroz vrata. Časak poslije Elizabeth se uspravila i pojurila za njom.

Čula je kako Emily kriči, vidjela čudovišnog Micka kako je pokušava uhvatiti, čula svodnicu kako vrišti kroz bestidne psovke.

Potrčala je da spasi sestru.

Lydia se spremala krenuti za Mickom, koji je bio djevojci za petama, kad je vidjela kako Coralie izlijeće iz kuće.

"Nell, Tom, svi vi, pomozite djevojčicama", resko je rekla Lydia, zatim pošla prema Coralie koja je išla u istom smjeru i, onako bijesna, bila opasnija nego Mick.

"Odustani, Coralie", viknula je. "Manje vas ima."

Svodnica je zastala i okrenula se prema zvuku Lydijina glasa. Oklijevala je tek trenutak, zatim opsovala i promijenila smjer, ovaj put potrčavši prema trošnu molu.

Lydia ju je slijedila, ali sporije, držeći se na razmaku. "Čamac je otišao", doviknula je. "Nema izlaza, Coralie."

Coralie je nastavila trčati niz stazu punu smeća, zatim niz skliske stijene. "Kučko jedna!" vrisnula je potom, i to je bio najblaži pridjevak od uvreda koje je izvikivala dok je srljala dolje.

Iznad zaglušujućih prostota Lydia je iz daljine čula nepogrješivo urlanje mastifa u lovu.

"Hvala Bogu", odahnula je. Nije bila nimalo raspoložena da silazi i hrve se s Coralie Brees na skliskim stijenama. Malo bi joj pomogao nož ako bi posrnula i razbila lubanju. Ostala je gore na stazi.

"Baci bocu, Coralie", rekla je. "Čuješ psa. Nema koristi da se boriš. Ona će te rastrgati na komadiće."

Coralie se tada pomaknula, ali nije krenula gore, prema stazi. Pentrala se po stijenama, ispod mola i dalje.

Išla je prema prevrnutom čamcu iza kojega se prije skrivala Lydia.

Lavež se približavao, ali Susan je bila još nekoliko minuta daleko. Dotle je Coralie mogla uspraviti čamac i gurnuti ga u rijeku. Tako bi pobjegla, a zbog noćašnjih izjalovljenja bila bi još opasnija, gdje god se poslije pojavila.

Lydia je pošla za njom.

Vere i njegovi pratitelji čuli su vrištanje koje je dolazilo iz udaljenih ulica i smjesta su onamo potrčali. Kad su se primaknuli rubu rijeke, vidio je krupna zlikovca koji se bacio na djevojčicu, te nekoliko manjih figura koje su navalile na njega.

Pompea

-218-

"Lizzy! Em!" zaurlao je. "Ovamo!"

Morao je viknuti nekoliko puta da bi ga se čulo iznad žestoka psećeg laveža — Susan je natezala uzicu, spremna za ubijanje.

Ali napokon je do nje prodrla zapovijed, i cijela se skupina načas sledila, zatim se raspršila. Dvije vitke figure posrtale su prema njima. Mick je stajao sam i unezvjereno se osvrtao oko sebe.

"Drž' ga!" zapovjedio je Vere psu i pustio uzicu.

Susan je pojurila za Mickom koji je jurio prema rijeci. Uhvatila ga je za nogu i on se svalio u mulj. Susan nije ispuštala iz ralja njegovu nogu.

Tada su na poprište stupili Trent i Jaynes, i Vere je njima prepustio Micka da bi pohitao prema svojim štićenicama koje su bile zastale da vide kako Susan svladava Micka.

"Jeste li dobro?" upitao je djevojčice.

U tami je jedva mogao razabrati njihova lica, premda su stajale blizu njega. Ali mogao je čuti kako se bore za dah, pokušavajući govoriti.

Pružio je ruke i zagrlio obje oko ramena i privukao ih k sebi. One su se naslonile na nj, šireći uvis vonj koji je podsjećao na nizak vodostaj.

"Bogamu, baš zaudarate", rekao je kroz stisnuto grlo. "Kad ste se posljednji put okupale?"

Gotovo da nije čuo odgovor, jer je Susan, prepustivši zarobljenika Jaynesu i Trentu, opet žestoko zalajala.

Vere je pogledao naokolo. Vidio je nekoliko figura u sve mračnijoj omaglici, a nijedna nije ni najmanje sličila na njegovu ženu.

"Lydia!" viknuo je.

"Vau!" zalajala je Susan. Zatim je strjelovito pojurila na zapad.

Vere je naglo ispustio svoje štićenice i potrčao za njom.

Vere se probijao kroz tamu, kroz ledenu maglu koja je zaudarala po truleži. Nije mogao vidjeti stazu, naslijepo je slijedio pseći lavež.

"Lydia! Lydia!" urlao je bez prekida, ali jedini je odgovor bio Susanin lavež, postajući oštriji, pomamniji.

Posrnuo je preko kamena, jedva održao ravnotežu, uspravio se i nastavio trčati. Njegov su mozak razdirale slike: Charlie, Robin, hladni grobovi, živa lica — svi koje je ikada volio — raspršivali su se u maglu, rastvarali se u sjene, iščezavali.

Ne! Ne ovaj put. Ne ona, molim te, Bože, ne ona.

"Dolazim!" viknuo je dok su mu pluća gorjela.


-219-

Ispred njega uzdigla se crna figura. Prekasno je primijetio prevrnut čamac i posrnuo, padajući licem u blato. Opet se osovio na noge i krenuo dalje, da bi časak potom naglo zastao kad ih je ugledao.

Ni tri koračaja od njega nalazio se koloplet oblika koji su se hrvali u glibu i otpadcima na rubu rijeke.

Susan je jurnula prema njima, zatim odskočila, pa opet to isto, lajući divlje. Nije znala što bi učinila.

Ni Vere nije znao što bi učinio. Vidio je bljesak oštrice, ali nije znao reći tko je drži, a moglo je i oboje hrvača biti naoružano. Jedan kriv potez s njegove strane mogao bi završiti s nožem u ženi koju ljubi.

Pročistio je suho grlo. "Prestani se igrati, Grenvilleova", rekao je najmirnije što je mogao. "Ako je ne dokrajčiš za deset sekunda, ja ću to učiniti i tebi pokvariti zabavu."

Učinjena je iznenadna kretnja — jedna ruka je sunula uvis, bljesnula je oštrica — zatim se čuo pobjedonosni krik od kojega mu je zastalo srce, jer to nije bio glas njegove žene. Zatim još jedan krik i mahnita kretnja.

Vidio je da se koloplet tjelesa smirio i u istom otkucaju srca čuo promukao, zasopljen glas. "Pomakni se samo za trzaj trepavice, i ja ću te razrezati od uha do uha."

Glas njegove žene.

Približio se. "Treba li ti pomoć, Grenvilleova?" upitao je drhtavim glasom.

"Da. Molim." Soptanje između riječi. "Budi oprezan... Ona... Bori se... Prljavo..."

Vereu je bilo drago zbog toga upozorenja. Svodnica mu se činila napola mrtvom, ali čim ih je rastavio, Coralie je došla do daha i pokušala nastaviti bitku. Vere ju je odvukao izvan dosega svoje iscrpljene žene, a svodnica je udarala nogama, zarivala nokte u do i vrištala tako glasno da je mogla probuditi čitav Rotherhithe na suprotnoj obali.

"Udari je da se onesvijesti", protisnula je Grenvilleova, jer vještica nije pokazivala znakova umora nego se borila kao luđakinja.

"Ne mogu udariti ženu."

Grenvilleova se dovukla naprijed, izbjegla ispruženu šaku i zamah nula svojom ravno u svodničinu čeljust.

Coralie se ovjesila.

Vere je pustio da njezino nepomično tijelo padne na zemlju. Susan je spremno skočila naprijed i zarežala. "Čuvaj!" rekao je on psu. Susan ju je opkoračila i ostala nad njom, težeći, dok su joj zapjenjene ralje bile dva-tri prsta daleko od svodničina lica.

Vere se već kretao prema svojoj ženi koja je bila savijena, stezala je rukom bok. Odmaknuo je njezinu ruku, osjetio mokrinu, osjetivši istodobno da mu srce propada u jamu bez dna.

Pompea

-220-

"Žao mi je", rekla je ona, a glas joj je bio tako slab da ga je jedva čuo. "Mislim da me je vještica ubola."

Obuhvatio ju je i podignuo, i ovaj put, kad je postala mrtvim utegom na njegovim rukama, znao je da se ne pretvara.


-221-

OsamnaestOsamnaestOsamnaestOsamnaest

Francis Beaumont je stajao u gomili promatrača blizu krčme Zvono i boca gledajući kako vojvoda od Ainswooda unosi nepokretnu figuru svoje žene u kočiju. Za nekoliko minuta cijelo područje je zujalo od novosti da je svodnica iz Drury Lanea umorila vojvotkinju.

Francis Beaumont je bio veoma nesretan.

Nije žalio za vojvotkinjom, nego za sobom. Coralie Brees će sigurno visjeti, i ona je to nedvojbeno znala, što je značilo da će se pobrinuti da se što veće društvo njiše kraj nje na gubilištu. Ona će kazati svoju priču, a mogla je lijepu i vrlo dugačku priču ispripovjediti, s Francisom Beaumontom u glavnoj ulozi.

Bilo mu je žao što ju nije ubio prošloga proljeća u Parizu, umjesto toga pomogao joj je da pobjegne. Ali tada nije naročito bistro razmišljao. Pokraj svega ostaloga, imao je domaćih problema, skupa sa slučajem nezajažljive pohote.

Danas je bio krenuo da ubije Coralie, čim je u Pearkesovoj kući ostriga čuo što je glupa kuja učinila. Nije mu trebalo dugo da se domisli gdje bi mogla biti, jer mu je ilustrator Policijskog glasnika rekao o starici koja je udavljena konopcem i zaklana. Iz umjetnikova opisa Beaumont nije imao problema zaključiti tko je ta žena ili tko je ubojica.

Na nesreću, vojvotkinja je ušla u trag Coralie prije njega. Nije bio ni dvadeset koraka od kuće kad se prolomio pakao. Čim ju je čuo kako je svodnici rekla da ih ima manje, uzmaknuo je. Dovoljno je bilo da ga Coralie spazi i zovne po imenu pa da smjesta bude svrstan medu zločince. Da je primijetio kako vojvotkinji pomažu samo tri mršava dječarca i dvije krezube sušičave prostitutke, možda bi bio manje oprezan.

Ali nije bilo načina da to razabere u onoj magli i zbrci.

Sada ništa više nije mogao učiniti. Redarstvenici su stigli nekoliko minuta nakon Ainswooda i njegovih ljudi. Cijela propast, od početka do svršetka, nije trebala potrajati dulje od četvrt sata. Za vrlo kratko vrijeme Coralie će biti pod ključem, i vrištat će o svemu što zna svakomu tko je mogne čuti — a to će biti većina župe.

On će morati otići. Sada. Nije se usudio vratiti kući da uzme odjeću ili novac. Svatko je znao gdje živi Francis Beaumont. Njegova je žena bila slavna umjetnica.

Njoj ne će nedostajati. Bit će čitav niz muškaraca, dugačak deset milja, koji će čekati da zauzmu njegovo mjesto. Na samom čelu povorke stajat će plavokosi francuski grof.

Takav mu je razvoj događaja bio bolan gotovo kao vješala.

Ali bio bolan ili ne, Francis Beaumont ga je morao podnijeti.

Imao je dovoljno novca da unajmi poštansku kočiju, pa bude li krenuo istoga časa, stići će do obale mnogo prije nego što itko opazi da je pobjegao.

Pompea

-222-

Koračao je kroz gomilu, pazeći pomno da nimalo ne pokaže kako mu se žuri, kad su se približili redarstvenici noseći Coralie na sklepanoj nosiljci.

"Nadam se da je kuja mrtva!" viknula je prostitutka pokraj njega.

"Nije", viknuo je netko drugi. "Prava šteta. Vojvotkinja joj je samo slomila čeljust."

Zbog te novosti, koju je potvrdio jedan redarstvenik, nastalo je gotovo sveopće razočaranje.

Beaumontu je tada puklo pred očima da Grenvilleova iz Argusa ima više prijatelja nego neprijatelja u toj četvrti. One dvije prostitutke, polumrtve kakve su bile, pokušale su joj pomoći da spasi Ainswoodove štićenice. Osvrnuo se za njima i vidio okorjele kurve kako jecaju, pro klinjući Coralie Brees.

I ulični dječarci su cmizdrili.

Trebao mu je tek trenutak da sve to razabere, i samo još jedan da to iskoristi. Znao je kako se zlorabi žalost, kako se truju umovi, kako se jednostavnija srca potiču na ogorčenost i gnjev. I tako je dopustio da mu se otme nekoliko nehajnih primjedaba dok se probijao kroz gomilu.

Za nekoliko minuta gomila mornara, prostitutka, svodnika, prosjačića i drugih pripadnika taloga s riječne obale pretvorila se u ubilačku rulju. Urlanje svjetine potopilo je povike, upozorenja i naredbe da prestanu neredi pod prijetnjom kazne.

Začas je rulja prevrnula kola koja su trebala prevesti Coralie Brees do sudske zgrade u Shadwellu, uklonila redarstvenike s puta i napala uhićenike. Uskoro potom je Coralie Brees, pretučena do neprepoznatljivosti, ležala mrtva na kolniku. Mick je nedugo poslije toga iskrvario do smrti.

Do tada se rulja bila razišla... a Francis Beaumont je već bio na putu kući.

Nekoliko sati poslije toga Vere je sjedio kao što je toliko puta činio u prošlosti — za strica, za Chadija, za Robina — držeći vrlo hladnu ruku.

Ruku svoje žene.

"Nikada ti ne ću oprostiti, Grenvilleova", rekao je gušeći se. "Trebala si ostati kod kuće i biti vojskovođa. Nisi smjela krenuti u juriš na svoju ruku. Ne mogu ti vjerovati ni minutu kad mi nisi na oku. Kunem ti se, morao sam umrijeti prije mnogo mjeseci i otići ravno u pakao — zbog toga se nisam objesio, jer to bi bilo suvišno."

"Lorde, kakvu ti graju dižeš!" Grenvilleova ga je počastila jednim od svojih podrugljivih poluosmijeha. "Samo me je okrznula."

Ipak ju nije samo okrznula. Da nije bilo slojeva donjega rublja, gruboga steznika i džepnoga sata prastrica Stephena, vojvotkinja od Ainswooda ne bi bila živa. Sat je skrenuo oštricu koja ju je više nespretno nego kobno porezala.

Liječnik, koji je obradio i povezao ranu njezine milosti, otišao je maločas iz sobe skupa s lordom Dainom.


-223-

"Čim ti bude bolje", rekao je Vere, "dobro ću te istući."

"Ti ne udaraš žene."

"U tvojem ću slučaju napraviti iznimku." Zagledao se u ruku koju je držao. "Tvoje su ruke hladne kao led."

"To je zbog toga što mi zaustavljaš cirkulaciju."

Popustio je svoj smrtonosni stisak.

"Tako je bolje", promrmljala je ona.

"Oprosti." Počeo se spremati da ode.

"Ne, nemoj", rekla je ona. "Tvoja je ruka tako velika i topla. Volim tvoje opake ruke, Ainswood."

"Vidjet ćemo koliko ih voliš kad te presavijem preko koljena i dadem ti porciju koju zaslužuješ."

Ona se nasmiješila. "Nikada mi ništa nije bilo draže nego tvoj večerašnji dolazak. Coralie se bori prljavije nego ja. I teško se bilo usredotočiti, jer sam bila zabrinuta zbog djevojaka. Nisam bila sigurna da bih bila u stanju da im pomognem kad jednom završim s njom. Bjesnilo. Mahnitost. Takvi ljudi doista imaju nadljudsku snagu kad se raspale. Znala sam to. Nisam se željela pograbiti s njom. Znala sam protiv čega bih se borila. Ali nisam imala izbora. Nisam je mogla pustiti da umakne."

"Znam."

"Poslala sam dječarca iz Zvona i boce po pomoć", nastavila je ona. "Ali nisam mogla riskirati čekajući da pomoć dođe. Zapravo..."

"Lizzy i Em bile bi mrtve da si oklijevala", upao je on. "Ona je krenula da ih ubije." Kazao je Lydiji o štakoru kojega su ulovile i bacile na Coralie.

"Ipak, njihova zamka donijela im je samo nekoliko minuta", nastavio je. "Na njihovu sreću ti si stigla tijekom tih minuta. Spasila si im život, Grenvilleova. Ti i tvoja vojska odrpanaca." Nagnuo se i poljubio joj ruku.

"Ne budi smiješan", rekla je ona. "Nikada ne bismo uspjeli bez pojačanja. Čak i da sam uspjela svladati Coralie — a reći ću ti iskreno, to nije bila laka bitka — još bih se morala hrvati s Mickom. Do časa kad bih stigla do njega, on je mogao znatno naškoditi tvojim štićenicama."

"Znam. Tom ga je kamenom pogodio u glavu. Zlikovac nije gotovo ni osjetio. Ali zato nije bio nikakav problem za Susan." Namrštio se. "Bogamu, ja ništa nisam učinio. Pustio psa da se pobrine za Micka. Promatrao dok si se ti tukla sa svodnicom, kao da je bio profesionalni boksački meč."

"A koga si drugoga vraga imao činiti?" upitala je ona, pomičući se na jastucima prema uzglavlju. "Nitko sa zrnom soli u glavi ne bi se umiješao u onakvu situaciju. Učinio si točno što je trebalo. Nemaš pojma koliko me je zvuk tvoga glasa osokolio i

Pompea

-224-

ohrabrio. Postajala sam sve umornija i malodušnija — i pomalo tjeskobna, moram priznati. Ali kad si mi rekao da se prestanem igrati i da ćeš je ti dokrajčiti, to je bilo poput okrjepljujućega gutljaja jaka likera. U svakom slučaju, nisam mogla podnijeti da podlegnem dok si ti promatrao. Bilo bi preveliko poniženje." Splela je prste s njegovim prstima. "Ne možeš sve učiniti, znaš. Katkada moraš biti zadovoljan s davanjem moralne podrške. Meni ne treba da me netko mazi i zaklanja. Ne treba mi da se u svim mojim bitkama drugi bori umjesto mene. Potrebno mi je da se u mene vjeruje."

"Da se u tebe vjeruje", ponovio je on i zaklimao glavom. "To je sve što ti je potrebno, je li?"

"To meni mnogo znači", rekla je ona. "To jest, da ti vjeruješ u mene. Uzimajući u obzir koliko si vrijeđao moj spol, moram cijeniti tvoje poštovanje moje inteligencije i sposobnosti kao najdragocjeniju stvar."

"Kao najdragocjeniju stvar?" Izvukao je ruku, zatim ustao i pošao do prozora. Zurio je u vrt. Onda se vratio do kreveta. Stajao je na nogama, obavivši rukom krevetni stup. "A što je s ljubavi, Grenvilleova? Misliš li da ćeš se, s vremenom, možda toliko milostivo udostojati da podnosiš moju ljubav? Ili je ljubav samo za puke smrtnike? Možda božanstveni Ballisterovi nemaju veće potrebe za ljubavi nego što je božanstvima s Olimpa potrebna laka dvokolica da se spuste u Delfe ili lađa da ih preveze do Troje?"

Dugo ga je promatrala i zatim uzdahnula. "Ainswood, dopusti mi da ti nešto objasnim", rekla je. "Ako želiš svojoj ženi izjaviti ljubav, prihvatljivo je jednostavno kazati; 'Ja te volim'. Nije prihvatljivo izazivati i zastrašivati i ići izokola na tvoj uobičajeni ratoborni način. Ovo bi trebao biti trenutak nježnosti, a ti ga kvariš navodeći me da na te bacim kantu za ugljen."

On je suzio oči i isturio bradu. "Ja te volim", rekao je tmurno.

Ona je rukom pritisnula grudi i sklopila oči. "Mene je svladalo

— nešto. Vjerujem da ću se obeznaniti."

On se približio strani kreveta, uhvatio je za ruke i čvrsto ih stisnuo. "Volim te, Grenvilleova", rekao je nježnije. "U tebe sam se počeo zaljubljivati kad si me svalila na dupe u Vinegar Yardu. Ali nisam to znao, ili nisam htio znati, sve do naše prve bračne noći. Ali tada nisam mogao podnijeti da ti to kažem, jer ti nisi bila zaljubljena u mene. To je bilo glupo. Mogla si noćas poginuti, a ja ne bih imao ni najmanje utjehe: da sam ti kazao koliko si mi draga."

"Kazao si mi", rekla je ona, "na stotinu načina. Nisu mi trebale one tri čarobne riječi, premda mi je milo što sam ih čula."

"Milo ti je", ponovio je on. "No, to je bolje, rekao bih. Milo ti je što posjeduješ moje srce." Oslobodio joj je ruke. "Možda bi, kad se budeš osjećala jače, mogla prikupiti malo više oduševljenja. U svakom slučaju, čim se sasvim oporaviš, počet ću raditi na tome da osvojim tvoju ljubav. Možda ćeš se, za desetljeće ili dva, dovoljno smekšati da mi uzvratiš osjećaje."


-225-

"Sasvim je sigurno da ne ću", rekla je ona dok se odmaknuo i počeo svlačiti.

Zastao je i zagledao se u nju.

"Zašto bih dovraga morala uzvraćati osjećaje?" rekla je. "Ja ih želim sačuvati. U svojem srcu." Pokazala je na lijevu stranu grudi. "Gdje čuvam ono što je moje. Gdje piše: 'Ja te volim', dvotočje, zatim sva tvoja imena i naslovi."

Osjetio je da mu smiješak zateže usta, zatim neobičan ubod u srce koje mu je ukrala.

"Ti si jamačno slijep", nastavila je, "kad odavno nisi vidio da je to ondje zapisano."

Smiješak se rastegnuo u vragolasto cerenje.

"No, dopusti mi da se svučem, milo moje", rekao je on. "Zatim ću doći u krevet i pobliže pogledati."

Neredi u Londonu redovito su izazivali izljeve gnušanja i svojevrsnu paniku kakva bi se mogla očekivati po prispijeću vijesti o invaziji iz inozemstva.

Neredi u Ratcliffeu, koji su ispunili sve jutarnje novine, jedva su bili zapaženi. To je bilo zbog toga što se desio katastrofalniji događaj.

Miranda, junakinja Ruže iz Tebe, naoštrila je žlicu na tamničkom kamenu — upravo kako je prorekao Bertie Trent. Ali Bertie se pretjerano zaprepastio nad tim otkrićem u četvrtak ujutro, kad je napokon počeo čitati jučerašnje izdanje Argusa, jer Miranda nije njome prokopala tunel. Umjesto toga zabola je priručno oružje u Diabla i pobjegla.

U završnom odlomku poglavlja hrabri nitkov iz priče "zurio je u prolaz kroz koji je iščeznula djevojka dok mu je sjena smrti pomračivala vid. Ali čak i tada njegove su oči buljile u vrata, dok je slušao kako dragocjena tekućina kapije iz njegova krupna tijela na hladan kamen. U tom je zvuku čuo kako polagano istječe njegov život... izgubljen, uzaludan, potraćen."

London je bio uništen.

Događaj iz mašte nalazio se na naslovnim stranicama nekoliko jutarnjih novina. Samo su najozbiljniji dnevnici, kao Times, odlučili da se na to ne osvrnu, spominjući tek u zabačenom kutku novina "nered ispred uredništva Argusa", i to u srijedu popodne.

Nered je prouzročio velik skup gnjevnih čitatelja. Neki su prijetili da će spaliti zgradu. Drugi su se nudili da nakladnika rastrgaju na komadiće.

Macgowan je u četvrtak rano popodne došao u Ainswoodovu kuću da javi kako je u Strandu obješena lutka S. E. St. Bellaira.

Macgowan je bio ushićen.

Vojvotkinju od Ainswooda je proglasio genijem.

Ainswood je donio Lydiju do sofe u dnevnoj sobi i s njom je došla čitava gomila. Stoga su Macgowanovu objavu savršeno čuli Emily, Elizabeth, Jaynes, Bertie i Tamsin — kao i posluga kraj vrata. Bez obzira na Lydijino mrštenje, nakladnik je nastavio nadahnuto govoriti tako da nije preostala ni najmanja dvojba o tome tko je zapravo bio

Pompea

-226-

S. E. St. Bellair.

Ponesen uzbuđenjem, naposljetku je polako uvidio kako se izlanuo. Kad Je postao toga svjestan, lupio se rukom po ustima. Iznad ruke, iznad zajapurena lica, njegov uzbunjeni pogled susreo se s Lydijinim očima.

Ona je otpusno odmahnula rukom. "Nije važno. Svijet zna sve moje ostale tajne. Može znati i ovu." Zaklimala je glavom. "Obješena lutka. Zaboga, ljudi ozbiljno uzimaju romantične bajke. Dobro." Pogledom je preletjela preko nazočnih osoba kojima je izraz lica pokrivao raspon od nevjerice i zaprepaštenja do pristojne ravnodušnosti. "To su možda splačine, ali popularne splačine, čini mi se, i k tomu moje."

"Oh, ali to je toliko razočaranje", rekla je Emily. "Diablo je bio moj ljubimac."

"I moj", rekla je njezina sestra.

"I moj", rekao je Bertie.

Tamsin je držala jezik za zubima. Ona je vjerovala u Lydiju.

Ainswood je stajao u kutu sobe kraj prozora i promatrao goste, na licu mu je bila jedna od uobičajenih ravnodušnosti, ali u očima su mu plesali svi vragovi. "Pomislio sam kako je izbor oružja bio draže stan potez, Grenvilleova", rekao je. "Ipak mogu zamisliti još poneki nečasniji završetak nego što je smrtonosni ubod žlicom."

Ona je potvrdila taj sumnjivi kompliment blagim naklonom.

"Mnogo je važnije", nastavio je njezin muž, "što si izazvala senzaciju. Kad procuri vijest o piščevu pravom identitetu, galama će zaglušiti ovo što se sada zbiva. Sve neprosvijećene duše koje nisu čule za Mirandu i njezina djela morat će nadoknaditi izgubljeno vrijeme."

Zatim je svratio pozornost na Macgowana. "Da sam na vašem mjestu, počeo bih tiskati sveske s nekoliko poglavlja. Jedno jeftino izdanje za puk, drugo lijepo uvezano u kožu s pozlatom za više staleže. Kapitalizirajte uzbuđenje dok nije splasnulo."

Lydia je brzo maskirala svoje iznenađenje. Ainswood je bio posljednji čovjek od kojega bi se očekivalo da se brine o komercijalnom potencijalu njezina "piskaranja" a kamoli da bi još smišljao načine eksploatacije. Ali on uostalom voli buku, podsjetila se.

"To sam i ja mislila", rekla je. "Iako mi nisu pali na pamet svesci - što je sjajna ideja. Ipak, ne želimo da čitatelji izgube interes za ostatak priče, sada kad je njihov miljenik na putu u pakao." Malko se zamislila. "Moraš tiskati oglas, sutra ujutro", rekla je Macgowanu. "Najavit ćeš posebno izdanje Argusa, u prodaji od sljedeće srijede, u kojem će biti četiri zaključna poglavlja Ruže iz Tebe. Ako se Purvis požali da ne može napraviti ilustracije na vrijeme, moraš nabaviti nekoga drugog."

Macgowan je već imao dva iduća poglavlja. Lydia je poslala Tamsin po završna dva koja su bila zaključana u njezinu radnom stolu.

Vrlo brzo potom nakladnik je otišao s dragocjenim poglavljima, uzbuđeniji nego što je bio na dolasku. Nesumnjivo zbog toga što je vidio još jedan skok prihoda u veoma


-227-

bliskoj budućnosti.

Poslije Macgowanova odlaska Ainswood je otjerao sve druge iz sobe.

Našušurio je jastuke iza Lydije i popravio joj pokrivač na krilu. Zatim je privukao stoličicu bez naslona i na nju se sjeo. Dok mu se lakat oslanjao na koljeno i brada počivala na šakama, zurio je u nju s predbacivanjem.

"Ti si zla", rekao je.

"Upravo to zaslužuješ", rekla je ona.

"To je prljavi trik", rekao je on.

Ona je namjestila izraz čiste nevinosti. "Sto to?"

"Ne znam točno što je to", rekao je on, "ali znam da si svijetu spremila nekakav trik, jer te poznajem. Nitko ne vidi demona u tebi. Ja ga vidim."

"Držimo da je za to potrebno poznavati osobu."

On se tada nasmiješio, smiješkom ubojice. Kroz prozore se vidjelo da se sunce ne može probiti kroz teške sive oblake. Ali gdje je ona ležala, zlatna sunčana svjetlost prodirala je u svaku njezinu poru i stanicu, a toplina joj se uvlačila u mozak i rastapala ga u kašu.

"To ti ne će uspjeti", rekla mu je, svjesna blažena i posvema glupa osmijeha kojim mu je odgovorila na njegov smrtonosni smiješak. "Ne ću ti reći ostatak priče. Što god ti činiš, ja sam zbog toga sve zaljubljenija."

Pustio je da njegov zločesti pogled polagano putuje od njezina tjemena do nožnih prstiju koji su se svijali ispod pokrivača.

"Ako bih te uspio navesti da dahćeš od požude, ti bi mi rekla", kazao je. "Ali to je protiv liječnikovih zapovijedi."

"Rekao je samo da moram izbjegavati napore i da ne smijem naprezati ranu." Prostrijelila ga je pogledom iskosa. "Posluži se maštom."

Ustao je i krenuo da ode.

"Čini se da nemaš nimalo mašte", rekla je.

"Promisli još jedanput", kazao je on ne okrećući se. "Idem samo osigurati vrata."

Dogodilo se da je Vere jedva imao vremena dovesti u red ženinu i svoju odjeću nakon intimne predigre. To se zbilo zbog toga što su djevojčice — koje očito nisu imale smisla za diskreciju — počele lupati na vrata dnevne sobe točno u trenutku kad je počinjao ispitivati ženu o Mirandi.

"Odlazite!" zapovjedio je.

"Što radite? Je li rođakinja Lydia u redu?" viknule su u jedan glas Elizabeth i Emily.

"Vau!" dodala je Susan.

Pompea

-228-

Čuo je paniku u njihovim glasovima i sjetio se da im je bio zabranjen pristup u sobu njihova brata kad je smrtno obolio.

Prišao je vratima, izvukao stolac kojom je bio podupro kvaku, i otvorio ih.

Pogledao je u dva blijeda, zabrinuta lica.

"Samo sam tukao svoju ženu", rekao je. "Na prijateljski način."

Dva morskozelena pogleda pogodila su Lydiju koja je ostala u dostojanstvenoj poluležećoj pozi na sofi. Ona se nasmiješila.

"Kako možete... Joj!" kriknula je Emily kad ju je Elizabeth gurnula laktom pod rebra.

"On hoće reći znaš već što", šapnula je Elizabeth.

"Oh."

Susan ga je sumnjičavo ponjušila. Zatim je prišla sofi da ponjuši svoju gospodaricu. Onda je progunđala nešto za sebe i legla kraj noge od sofe.

Ohrabrene djevojčice također su pristupile vojvotkinji i spustile se na sag kraj Susan.

"Oprostite", rekla je Elizabeth. "Nisam se toga sjetila. Stric Stephen i strina Euphemia nikada se nisu radi toga zaključavali u dnevnu sobu."

"Ili u bilo koju drugu sobu", rekla je Emily. "Barem ja to nikada nisam primijetila."

"Imali su ložnicu", rekla je Elizabeth. "Ponekad su morali to činiti. Imaju devetero djece i tri četvrtine desetoga."

"Kad ih imaš devetero i tri četvrtine", rekao je Vere približivši se djevojčicama, "mislim da je ložnica jedino mjesto gdje se možeš na miru pomoliti — ako zasuneš vrata."

"Vi možete to činiti gdje god hoćete", rekla je Elizabeth velikodušno. "Ne ćemo vas više prekidati. Nismo shvatile, to je bilo sve."

"Sada shvaćamo", rekla je Emily. "Ne ćemo prilaziti, pokušavat ćemo zamisliti", dodala je smijuckajući se.

"Ona je jako mlada", rekla je njezina sestra. "Nemojte se na nju obzirati."

"Sviđa nam se Susan", rekla je Emily Lydiji. Djevojčica je počela češati mastifa iza uha. To je bilo jedino ohrabrenje koje je Susan trebala da svoju veliku glavu spusti u krilo djevojčice, sklopi oči i potone u pseće blaženstvo.

"Kad lovi hulje, jako je slatka", rekla je Elizabeth. "Mi imamo petšest mastifa u Longlandsu."

"Meni nedostaju", rekla je Emily. "Ali nismo mogle nijednoga povesti u Brokens, jer previše sline, kaže teta Dorothea, a psi spuštaju jezik na neprikladna mjesta. Njoj su draži psi koji ne bale toliko. Oni su higijenskiji, kaže ona."

"Ona vjeruje da je Robin dobio difteriju od nekoga psa", dodala je Elizabeth.


-229-

"Dječaci su išli loviti zečeve, i imali su sa sobom pse. Nitko ne zna kamo su psi dospjeli, ali Rolf se vratio — bio je tada još štene — sav pokriven smrdljivim blatom. Ali bolest su dobile i dvije žene u selu, a one nisu bile s našim psima."

"I nijedan drugi dječak nije obolio, iako su svi bili s Robinom", rekla je njezina sestra. "To nema nikakva smisla."

"Nitko nije sasvim siguran kako čovjek dobije bolest", rekla je Lydia. "Ne zna se kako ona katkada uništi čitav grad, a drugih puta napadne tek šaku ljudi. Čak i tada čovjek ne može predvidjeti tko će dobiti blag slučaj bolesti a tko će kobno nastradati. To je strahovito nepošteno", dodala je nježno.

"Barem je brzo preminuo", rekla je Elizabeth. "Sve je bilo gotovo za dva dana. Bio je nesvjestan gotovo cijelo vrijeme. Njegovateljica je rekla da se malo ili nimalo patio. Bio je preslab da bi čak osjetio strah."

Vere se okrenuo i pomaknuo do prozora. Spuštao se sumrak. Toliko je mogao zapaziti kroz maglu koja mu je mutila vid.

"Ja znam da se na kraju nije bojao", čuo je glas starije djevojčice iza sebe. "Jer je rođak Vere bio s njim."

"Svi su drugi bili ustrašeni", rekla je Emily. "Liječnik je rekao da teta Dorothea ne smije prilaziti, jer bi mogla oboljeti, a čak ako bi i preživjela, moglo bi se zaraziti i umrijeti dijete koje je dojila. I tetak John se morao držati daleko, jer je mogao na nju prenijeti bolest. Oni nama nisu dali da posjetimo Robina."

"Pokušavali su vas zaštititi, kao što su nastojali zaštititi svu svoju djecu", rekla je Lydia.

"Znam, ali bilo nam je jako teško", rekla je Elizabeth.

"Ali onda je došao rođak Vere", dopunila ju je Emily. "A on se ničega nije bojao. Nitko ga nije mogao spriječiti da ne uđe — iako su pokušavali. Ušao je i bio kraj Robina, baš kao što je bio kraj tate. Tatu je držao za ruku. Nikada ga nije napuštao, ni na jednu minutu — a isto je bilo i s Robinom."

"Rođak Vere vam to ne će kazati", rekla je Elizabeth. "On se pravi da ne čuje. Takav je bio i kad smo mu mi htjele zahvaliti."

"Čujem vas", rekao je on, izvlačeći riječi iz suha grla. Okrenuo se od prozora i vidio tri para sjajnih očiju koje su ga znakovito probadale.

"Bože, što ste dosadne", rekao je. "Volio sam dječaka. Što sam drugo mogao činiti nego bdjeti kraj njegove samrtne postelje. Što sam dovraga mogao izgubiti?" Krenuo je naprijed da se zagleda u mlada lica podignuta prema njemu. "Zašto morate od mene praviti junaka? Od toga čovjeka hvata mučnina, eto što je to. Natjerat ćete Grenville ovu da vam ispostavi svoj račun. Jer ona", dodao je kimnuvši prema njoj, "ona je istinski junak. Pojurila je da vas spasi iako vas nikada nije vidjela, a imala je sve razloge da živi — s obzirom na to da se udala za mene. Spasila je vaše male zločeste živote, i umjesto da joj zahvalite i obećate da ćete odsada unaprijed biti dobre djevojčice, vi morate

Pompea

-230-

blebetati o tome što sam ja učinio prije sto godina."

Taj neljubazan govor imao je željeni porazan učinak. Djevojčice su zatreptale i obrisale suze, zatim okrenule skrušena lica prema Lydiji.

Dužno su joj zahvalile što im je spasila život i obećale da će ubuduće biti dobre.

"Dosta tih gluposti", rekla je ona suho. "Možda je vaš izraz dvaju nevinašceta djelovao na lorda i lady Mars, ali meni ne ćete tako lako baciti prašinu u oči."

Anđeoski izrazi postupno su se preobrazili u zabrinutost kad je ona nastavila: "Nevine gospođice ne zabadaju nos u tuđu korespondenciju i ne čitaju ništa što nije namijenjeno njihovim očima. To je za osudu koliko ste nastrane i drske. Nijedna poslušna mlada dama ne bi pojma imala o tome kako pobjeći iz budnoga kućanstva — kamoli da to bude usred noći — kamoli da ne samo pobjegnu nego i smisle kako da ostanu neotkrivene više od tjedan dana. Iako se divim vašoj domišljatosti i razumijem vaš očaj, nastao od očito slijepog obožavanja vašega pokvarenog rođaka, također je jasno da je nadzor nad vama bio žalosno jadan tijekom posljednje dvije godine. Možete biti sigurne da je takvo stanje stvari stiglo do kraja."

Za vrijeme Lydijina govora na mladim licima se vidio tračak nade. Ali posljednji strogi tonovi nagnali su i Susan da pozorno sjedne. "Vau!" rekla je ona.

Nada je iščeznula s navodno nevinih lica.

Dva para očiju puna molbe okrenula su se prema Vereu.

"Nismo htjele izazvati toliko mnogo problema", rekla je Elizabeth.

"Samo smo željele biti s vama", rekla je Emily.

"Da, ali nas dvoje smo suglasni, vidite", rekao je Vere. "Istoga smo mišljenja, Grenvilleova i ja, a to je mišljenje njezino, s obzirom na to da sam ja muškarac i da nemam svoga mišljenja."

Njegove su štićenice razmijenile poglede.

Zatim je Elizabeth rekla: "To nije važno. Mi smo željele biti s vama. I bez obzira na to koliko je rođakinja Lydia stroga, barem nije bojažljiva i dosadna."

"Možda će nas poučiti kako da se treba tući", rekla je Emily vedrije.

"To sigurno ne će", rekao je Vere.

"I kako pušiti cigare a da vas ne uhvati mučnina", dodala je Elizabeth.

"Apsolutno ne!" izjavio je Vere. "Ne mogu zamisliti mnogo odvratnijih prizora nego kad neka žena puši."

"Zašto ste joj onda dali jednu svoju cigaru?" upitala je Elizabeth, sva nevina.

"Zato što... Ona je drukčija. Ona nije normalna", rekao je Vere i oštro pogledao djevojčice. "I volio bih znati gdje ste sve to čule."

"Pročitale smo u Whispereru.", rekla je Emily.


-231-

"To su novine koje pišu samo o skandalima", rekla je Lydia na njegov začuđen pogled. "Ti si vječna tema na njihovim stranicama. Ipak, za njih rade izvrsni izvjestitelji. Informacije su obično točne. I sama se znam poslužiti njihovim natruhama, od vremena do vremena." Njezin pogled pun razumijevanja pao je na njegove štićenice. "Ja ne vjerujem u zaklanjanje mladih žena od stvarnosti svijeta. Što ja čitam, i one mogu čitati. Ali to treba biti na obiteljskim okupljanjima, s raspravom. Što se pak tiče tučnjave..."

"Dovraga, Grenvilleova."

"Čak se i mlade dame moraju upoznati s osnovnim vještinama samoobrane. Kad bi imale pravu pratnju to im ne bi trebalo — u najboljem mogućem svijetu. Ali svijet je nepredvidljiv."

Vere je vidio kako veoma topao sjaj ispunjava njezine oči.

Njima će se moći vladati, i ona je to znala, i nije mogla biti sretnija.

Nju je smrt lišila majčine i sestrine Ijubavi, ali srce joj je ostalo otvoreno. Stvorila je obitelj od žena kojima je bila potrebna, od mlađih i starijih žena. Stvorit će također obitelj od Elizabeth i Emily, i voljet će ih nesebično kao što voli njega.

On nije bio toliko mudar. Gubitak onih koje je volio tjerao ga je daleko od onih koji su preostajali, koje je mogao zavoljeti. Bio je ljut — to je odavno razumio, poslije noćnih mora nakon Robinove smrti. Taj dječak ga je izdao kad je umro, kao što je i Charlie učinio. I Vere ga je isključio, skupa sa svim osobama i stvarima koje su bile povezane s njim.

Ali mahnito bjesnilo od tuge nije bilo jedinim razlogom tomu.

Vere je znao da je kukavica. Za razliku od svoje žene, bojao se ponovnog rizika. Bojao se ljubavi.

Morala ga je ljubav uloviti na prepad, kao što je Lydia činila, više puta uzastopce. Podmuklo, vrludavo, ne držeći se poštenih pravila — tako je njezina ljubav nastupala.

I njemu je to bilo strašno drago.

Namjestio je povrijeđen izraz lica i rekao potuživši se: "Oh, to je vrlo slično tebi, Grenvilleva. Prigrabila si svu naklonost. Zar ja ništa ne dobivam, ili je naklonost samo za užasne ženske?"

"Dođi ovamo", rekla je ona. "Podijelit ćemo je."

Pompea

-232-

DevetnaestDevetnaestDevetnaestDevetnaest

Sljedeće srijede Diablo je još teško krvario na stranicama Argusa. Njegov sluga, Pablo, žureći se prema gospodaru, poskliznuo se u lokvi krvi, pao na njega i smjesta počeo plakati.

"Uh. Diži se s mene. Ti zaudaraš!" Te su riječi doprle iz trupla.

Pablov vonj oživio je gospodara djelotvorno kao što je to mogla učiniti mirisna vodica. Za kratko vrijeme otkrilo se da ga je smrtonosna žlica udarila nekoliko palaca niže srca, te premda je krvario kao priklana svinja, nije iskrvario do smrti. Kapanje koje je čuo stvarao je sadržaj boce koju je Miranda prevrnula u bijegu.

Da ga nije udarila u prepone kad je zabola žlicu, bio bi mogao zadržati ravnotežu i uloviti je. Umjesto toga pao je i privremeno izgubio svijest. U glavi mu je bubnjalo, i bok mu je krvario, i donji su mu dijelovi vjerojatno bili trajno oštećeni, ali bio je živ. I bio je bijesan.

London je uživao i nastavio pohlepno čitati.

Kad je priča došla do svršetka, London je sa zadovoljstvom kolektivno odahnuo.

Orlando je dokazao da je pravi nitkov. Diablo, poput svakog istinskog junaka, spasio je junakinju, pronašao Ružu iz Tebe i ubio nitkova.

A junak i junakinja su potom zauvijek sretno živjeli.

U Ainswoodovoj kući su se posljednja poglavlja čitala naglas u knjižnici.

Uz pomoć rođakinje markize od Daina, njezina je milost imala tu cast pred slušateljstvom koje su sačinjavali njezin muž, Dainova žena i sin, te Elizabeth, Emily, Tamsin, Bertie, Jaynes i one sretne sluge koje su se zatekle dovoljno blizu da čuju.

Dain je došao u London i stigao do Ainswoodove kuće na vrijeme da vidi kako se naoko beživotno tijelo njegove rođakinje unosi u dom. Smirivao je Ainswooda u kutu sobe dok je liječnik obavljao svoj posao. Kad je to bilo gotovo, Dain je izišao s liječnikom, ostavivši Ainswooda da se svađa sa ženom.

Sljedeće večeri Dain se svađao sa svojom lady koja je, usprkos zapovijedima, napustila Athcourt i samoubilački žurno proslijedila do Dainova prebivališta u Londonu. Sa sobom je dovela Demonsko sjeme jer je dečko, po njezinim riječima, bio zabrinut za svoga tatu i derao se kao lud kad je Jessica pokušala krenuti bez njega.

Danas se međutim Dominick ponašao čudesno dobro. Sjedio je bez riječi na sagu između Emily i Elizabeth, slušajući veoma pozorno priču. Čak i za vrijeme polusatnog odmora i stanke za okrjepu koja je prethodila dvama posljednjim poglavljima, on se samo tiho igrao sa Susan i dopuštao da ga dvije djevojčice nakljukaju s više slatkiša nego što je bilo dobro za njega.

Vere nije bio siguran razumije li dijete priču ili ga očaravaju čitatelji. Obožavao je


-233-

svoga oca, i tako je prirodno vjerovao da svatko mora biti apsolutno miran i obraćati svu pozornost dok je tata čitao. Čovjek bi mogao očekivati da će njegova pozornost izostati kad je netko drugi preuzeo dužnost čitanja.

Ali taj netko drugi bila je Grenvilleova, a ona jednostavno nije čitala. Uživljavala se uzastopno u sve likove, dajući im pojedinačne glasove i karakteristike. Ukratko, ona je glumila, iako je bila svečano obećala Vereu da ne će napuštati sofu. Dominick je ostao zanesen cijelo vrijeme, a na kraju je klicao i pljeskao snažno kao odrasli te skočio na noge da se pridruži ovacijama.

Grenviileova je prihvatila to štovanje s dubokim naklonom. Bio je to jednako ekstravagantan kazališni naklon kakvim je počastila vojvodu od Ainswooda nakon svoje predstave u Plavoj sovi, upotpunjen skidanjem zamišljenog šešira.

Samo što je sada, napokon, Vere shvatio zašto mu je taj naklon nekada išao na živce. Vidio je njegov savršen oblik prije, mnogo prije nego što mu je pogled pao na nju.

Prvi put ga je vidio dok je bio učenik u Etonu.

Okrenuo se prema Dainu kojemu je crno čelo bilo nabrano dok je promatrao svoju rođakinju.

"Ti to prepoznaješ, zar ne?" rekao je Vere.

"Rekao si mi da je dobra u oponašanju", rekao je Dain. "Ali ne mogu zamisliti kad je mogla vidjeti kako ja to činim."

"Kako činiš, što?" upitala je Grenvilleova kad se napokon vratila do sofe.

Vere se na nju mrštio sve dok nije podignula noge i namjestila se na jastucima.

"Naklon", rekao je on. "Kazališni naklon."

"Moj otac je bio glumac", rekla je ona.

"Dainov otac nije", rekao je on. "Ali Dain je to znao izvesti kad je imao samo deset godina. Ja sam ga prvi put vidio kad je odnio pobjedu u bitci s Wardellom, dječakom koji je bio dvostruko veći i dvije godine stariji. Tada smo bili u Etonu."

"Ja sam ga prvi put vidjela u dvorištu krčme u Amesburyu", rekla je lady Dain. "Nakon što su se Dain i Ainswood međusobno izudarali. Prilično je izrazit, zar ne? Dain ima kazališnu žicu. Ali Ballisterovi su oduvijek voljeli praviti predstave. Čini se da imaju krasan smisao za dramu — to je jedna od karakteristika kojima se rado posluže da bi bilo onako kako oni žele."

"Prvi grof od Blackmoora često je zabavljao kralja oponašanjem pojedinih osoba", rekao je Dain Grenvilleovoj. "Djed tvoje majke i njegova braća bili su u mladosti pretjerano zaljubljeni u kazalište — i u glumice. Prije vremena moga oca često su pozivali glumačke družine u Athcourt da zabavljaju kućne goste."

"Naravno, Grenvilleova, taj iznimni talent mogla si naslijediti samo od Ballisterovih", rekao je Vere. "Sva ljepota, intelektualna nadarenost i krjepost potječu odande."

Pompea

-234-

"Krjepost ne potječe", rekao je Dain. "To nam nikada nije bila jaka strana. Imali smo svoj dio pobožnih licemjera — takvi su primjerice bili moj otac i Lydijin djedica — ali u svakom smo naraštaju dobili barem jednog demona."

U tom je času demon Dain počeo pokazivati znakove nemira. Djevojčice su ga pozvale da se s njima i Susan igra u vrtu. Tamsin je pošla da to nadgleda. Kamo je ona pošla, pošao je i Bertie.

"Ja sam zadivljen", rekao je Dain kad je mlađe društvo otišlo. "Nikada nisam vidio Sotonin iscjedak da je bio toliko dugo miran."

"Očarala ga je sjajna pripovjedačica", rekao je Vere. "Nema muškarca, žene ili djeteta što može tomu odoljeti."

"Bogovi su ti morali dati taj dar, rođakinjo", rekao joj je Dain. "Nikada nisam čuo da ga je imao netko u našem rodu. Imamo u arhivu krasnih pisama i bezbroj ganutljivih političkih govora. Ali sva poezija koju sam vidio bila je grozna. Nikada nisam naletio na priču koju bi neki Ballister tako ispreo od čiste prozračnosti."

"Moja žena jeftino postupa s tim darom", rekao je Vere. "Ona o Ruži iz Tebe govori kao o sentimentalnim splačinama — i to je najblaži epitet koji pridaje svojem djelu. Da Macgowan nije izbrbljao tu tajnu, nikada ne bi priznala da je ona to napisala."

"To ne služi ničemu korisnom", rekla je Lydia. "Služi samo za zabavu. S jednostavnim poukama. Dobri završavaju sretno, loši nesretno. To nema nikakve veze sa stvarnim životom."

"Mi moramo živjeti stvaran život, htjeli to ili ne htjeli", rekao je Vere. "A ti znaš, bolje nego većina, kakvu vrstu života vodi golema masa čovječanstva. Njima dati nekoliko sati predaha, to znači udijeliti im veliki dar."

"Ja ne mislim tako", rekla je Grenvilleova. "Počinjem misliti da je to društveno neodgovorno. Zbog te kukavne priče djevojke zabiju u glavu da trebaju krenuti u potragu za uzbuđenjem koje ne mogu naći kod kuće. One zamišljaju da se nitkova mogu riješiti s pomoću naoštrenih žlica. One..."

"Ti mi govoriš da su pripadnice tvoga spola slaboumnice koje ne mogu razlikovati činjenice od mašte", rekao je on. "Tko god je toliko lud da pokuša izvesti ijedan Mirandin trik taj je ili po prirodi neustrašiv ili nema ni zrna soli u glavi. Takvi će ljudi napraviti nešto glupo s tvojim sugestijama ili bez njih. Moje štićenice pružaju savršen primjer."

"Tvoje štićenice potvrđuju moje mišljenje."

"Sama si ih nazvala strašnim djevojčicama, prije nego što si ih vidjela." Vere je povisio glas. "One su Malloryeve, Lydia, a Malloryevi rađaju lupeže od pamtivijeka. Ne ćeš sad uporabiti Lizzy i Em kao izliku da prestaneš pisati čudesne priče koje rado nazivaš romantičnim naklapanjem i smećem. Ti si nadarena spisateljica, s darom uspostavljanja komunikacije s čitateljima obaju spolova, svake dobi i naobrazbe. Ne ću ti dopustiti da odbaciš tu nadarenost. Čim ozdraviš, počet ćeš novu priču, dovraga,


-235-

makar te morao zaključati u sobu dok je ne napišeš."

Ona je trepnula jedanput, dvaput. "Lorde, kakvu ti graju dižeš!" rekla je zatim. "Nisam pojma imala da je tebi toliko do toga stalo."

"Stalo mi je." Ustao je, prošetao se do kamina i natrag. "Bio bih nepismen da nije bilo romantičnog naklapanja i smeća i nevjerojatnih priča. Zagrizao sam u Tisuću i jednu noć i Pripovijest o Genjiu. Čitao mi ih je otac i pobudio u meni glad da čitam druge knjige, čak i bez slika."

"Meni je majka dala bajke", riječ Dain vrlo dubokim glasom. "One su mi pružile neke od najsretnijih trenutaka u djetinjstvu."

"Mi ih čitamo Dominicku", rekla je njegova žena.

"Vidjela si toga dječaka", rekao je Vere. "Dok si čitala, ništa drugo na svijetu nije postojalo. Ni pisnuo nije, pola sata. Isto je bilo s Robinom kad sam mu ja čitao. Njemu bi se svidjela tvoja priča, Grenvilleova."

Soba je postala veoma tiha, pritisnuta teškim mukom.

Glas Ainswoodove žene prekinuo je napetost. "Onda će sljedeća biti za njega", rekla je. "I bit će deset puta bolja nego bilo što u Tisuću i jednoj noći."

"Razumije se da će biti deset puta bolja", rekao je Dain blago. "Nju će napisati jedna Ballisterova."

Vere nije znao zašto mu to ne izlazi iz glave, ali ga je mučilo.

... tvoj djed i njegova braća bili su pretjerano zaljubljeni u kazalište — i u glumice...

... krjepost... nikada nije bila naša jaka strana... demon u svakom naraštaju...

... nju će napisali jedna Ballisterova.

Te noći vojvoda od Ainswooda je sanjao o Karlu Drugom. Grenvilleova je zabavljala njegovo veličanstvo glumeći trećega markiza od Daina koji je stajao među dvorjanicima — nosio je samo šešir s perjanicom, o ruci mu se bila ovjesila glumica Nell Gwyn.

Vere se probudio kad se nebo počinjalo rasvjetljavati. Njegova je žena tvrdo spavala. Napustio je krevet, prešao bešumno na drugu stranu, uzeo dnevnik njezine majke i prišao prozoru da ga čita.

Nije dugo potrajalo, a kad je završio, bio je nezadovoljan kao i prvi put. Rupe između pojedinih zapisa... osjećaj da previše toga nije rečeno... ponos koji joj nije dopuštao da se požali. Najbliže do čega je došla bilo je u prvom zapisu, u prijezirnom opisu njezina muža... u gorkoj ponornici koja je tekla ispod govora o njezinu ocu.

... pamćenje se ne podvrgava nikakvoj volji, čak ni volji nekoga Ballistera, a ime i slika opstaju, dugo poslije smrti.

Čije je ime opstalo u njezinu pamćenju, i čija slika? pitao se Vere.

Nijedna poslušna mlada dama ne bi pojma imala o tome kako pobjeći iz budnoga kućanstva,

Pompea

-236-

rekla je Grenvilleova.

Anne Ballister je bila zaštićena i pod strogom paskom.

Kako su se ona i John Grenville — trećorazredni glumac — uopće sreli? Kako je uspio doprijeti do nje, zavesti je da s njim umakne u Škotsku? Njezin je otac bio 'pobožni licemjer', prema Dainovim riječima. Glumačke družine nisu se pozivale u Athcourt u vrijeme Dainova oca. Ni Annin ih otac ne bi pozvao u svoj dom.

Vere je prepoznao, s naknadnim uvidom, sve ključeve koje je Grenvilleova pažljivo ubacila u Ružu iz Tebe. Čitateljima je to pro maknulo, bili su poneseni pustolovinama. Tek kada je napokon bila otkrivena Orlandova prijetvornost, čovjek je mogao razabrati sjeme koje je tako mudro bilo posijano u svim prethodnim poglavljima.

Potražio je te ključeve u malenom dnevniku, ali ako ih je u njemu bilo — kao što je bio siguran da ih mora biti — bili su previše pametno skriveni.

Vratio je knjigu na njezino mjesto na noćnom ormariću i otišao u svoju garderobu.

Prema Belzebubovim riječima, odvjetnički ured Carton, Brays & Carton bio je "šaka brbljavih nesposobnjakovića". Zbog toga se Dain zahvalio na njihovim uslugama čim je naslijedio naslov.

Belzebub se morao služiti pogledom koji okamenjuje više nego inače, jer se činilo da se ništa nije pomaknulo u međurazdoblju od devet godina, uključujući naročito prašinu.

Gospodin Carton stariji nije bio u uredu, "zbog toga što je ćaknut", kako je objasnio pisar. Gospodin Carton mlađi bio je u sudnici, na dobrom putu da i sam postane "ćaknut". Gospodin Brays nije trenutačno imao posla, ali sigurno je bio pijan, "kakav je njegov stalni običaj", objasnio je pisar. "Stanje stvari je žalosno, takvo je kakvo je, ali to je posao, jedini što ga trenutačno imam, i nastojim ga obavljati najbolje što mogu."

Pisar, po imenu Miggs, bio je malo krupniji od dječaka — visok, vrlo mršav — s vrlo malo malja koje su težile k tomu da budu brkovi i s vrlo mnogo pjega.

"Ako ono što od vas zahtijevam učinite bez odobrenja starješina, vjerojatno ćete izgubiti mjesto", rekao je Vere.

"Ne bih rekao", kazao je Miggs. "Oni ne mogu ništa učiniti bez mene. Ne mogu ništa naći, a kad im ja to nađem, ne znaju što to znači i moram im objasniti. Ako bih morao otići, izgubili bi sve stranke koje imaju, a to nije mnogo, i većinu sam ih ja privukao."

Vere mu je rekao što traži.

"Pogledat ću", rekao je Miggs.

Otišao je u neku sobu i nije iz nje izlazio pola sata. "Ne mogu naći zapis", rekao je kad se pojavio. "Ali to ne znači mnogo. Stari je sve držao u glavi. To objašnjava zašto je sada ćaknut. Morat ću poći u katakombe, gospodine. To može potrajati nekoliko dana."

Vere je odlučio poći s njim. Pokazalo se da je to bila mudra odluka, jer su "katakombe" odvjetničkog ureda Carton, Brays & Carton bile ekvivalent ropotarnice: hrpe kutija ispunjenih dokumentima. Bile su jednostavno naslagane, jedna na drugu, bez


-237-

ikakva logičnog reda.

Prekopavali su ih čitav dan, zastavši samo u podne i kasno popodne da pojedu pitu i popiju pivo. Vere je podizao kutije a pisar je hitro prebirao sadržaj, iz sata u sat, kutiju za kutijom, u vlažnu podrumu, dok su različiti kukci i glodavci strjelovito izlijetali iz pukotina među kutijama.

Malo prije sedam sati uvečer Vere se umorno uspeo podrumskim stubištem, izišao kroz vrata i stupio na ulicu. Njegova marama, posivjela od prašine, mlohavo mu je visjela o vratu. Paučina se bila uhvatila za kaput, skupa s drugim otpadcima i smećem. Znoj je curio kroz prljavštinu što se nataložila na njegovu licu. Ruke su mu bile crne.

Ali u tim prljavim rukama nosio je kutiju koja je jedina bila važna, i kad je krenuo kući, počeo je zviždukati.

Da bi primirila pretjerano uzrujanu skupinu kojoj je Ainswood strogo zapovjedio da se za nju brine, Lydia im je rekla da će pridrijemati prije večere.

To nije značilo da je namjeravala kunjati. Ponijela je sa sobom knjigu u glavnu ložnicu — i zaspala dok ju je čitala.

Probudila ju je buka s prozora, i ona je ulovila muža u činu penjanja.

Nije ga pitala zašto nije mogao ući kroz vrata kao svaka normalna osoba. Jedan brz pogled rekao joj je zašto je izbjegao javniji put.

Toga joj je jutra rekao da se ide sastati s gospodinom Herriardom radi vjenčanih formalnosti i da će vjerojatno ostati nekoliko sati. Ti su pregovori bili odgođeni dok je njegova milost tražila štićenice. Dain je jučer na to podsjetio prijatelja, prije nego što je otišao.

"Zaključujem da si prema jednom od uvjeta nagodbe morao očistiti dimnjak gospodina Herriarda", rekla je dok je pogledom prelazila preko više od šest stopa njegove opustošene vanjštine.

Ainswood je pogledao u kutiju koju je držao.

"Hm, nije baš tako", rekao je.

"Pao si u kanalizacijsku iskopinu", rekla je ona.

"Ne. Hm..." On se namrštio. "Moram se najprije očistiti."

"Pozvonit ću da dođe Jaynes", rekla je ona.

On je odmahnuo glavom.

Lydia je ustala iz kreveta.

"Vere?" Glas joj je bio nježan. "Je li te netko tresnuo po glavi?"

"Nije. Pusti me samo da operem lice i ruke. Okupati se mogu poslije." Pohitao je u garderobu, držeći i dalje kutiju u rukama.

Ona je pretpostavila da se u kutiji nalaze ženidbene nagodbe i da u njima postoji

Pompea

-238-

nešto što se njoj ne će svidjeti. Potisnula je znatiželju i čekala, koračajući po ložnici.

On je izišao iz garderobe nakon nekoliko minuta, odjeven samo u kućnu halju, noseći kutiju. Privukao je naslonjač blizu vatre i pozvao Lydiju da ga zauzme. Ona je sjela.

Namjestio se na sagu kraj njezinih nogu i otvorio kutiju. Izvukao je ovalan predmet i položio ga njoj u krilo.

Bila je to minijatura mlada muškarca, plave kose i modrih očiju. Na licu mu je bio slabašan osmijeh.

Njoj je to bilo poput gledanja u zrcalo. "On izgleda... kao moj brat", rekla je. Čula je svoj glas kao da je paučinast. Srce joj je žestoko udaralo.

"Njegovo je ime bilo Edward Grey", rekao je Ainswood mirno. "Bio je nadaren glumac i dramatičar. Njegova majka je bila ugledna glumica, Serafina Grey. Otac mu je bio Richard Ballister, prastric tvoje majke. Edward Grey je bio demon kojega je stvorio Richard Ballister, u divljoj mladosti, izvan bračne postelje. Richardovu ocu bilo je više od šezdeset godina kad se Richard rodio, u drugom braku."

Uzeo je iz kutije požutjeli komad papira. Na njemu je bio ulomak obiteljskoga stabla Ballisterovih — grana Anne Ballister — s imenima i datumima koje je upisala sitnim, preciznim rukopisom. Drugi brak, sklopljen kasno u životu, objašnjavao je zašto je Richard, prastric Anne Ballister, bio samo tri godine stariji od njezina oca.

Ali Lydijin se pogled već bio prebacio niže, na mjesto gdje je bilo upisano njezino ime, između imena njezine majke i — Edwarda Grey.

Pogledala je minijaturu. Zatim obiteljsko stablo koje je njezina majka tako uredno nacrtala. Onda opet minijaturu.

"Ovo je moj otac", rekla je tiho, čudeći se.

"Da."

"A ne John Grenville."

"O tome nema sumnje", rekao je on. "Tvoja majka je to potvrdila. Kao prava Ballisterova, sve je dokumentirala. Mislim da je imala namjeru da se sve ovo preda tebi kad dosegneš punoljetnost. Nešto je pošlo nakrivo. John Grenville se dokopao dokumenata i prodao ih trećem markizu od Daina — preko njegovih odvjetnika. Potvrda o toj transakciji nosi datum iz kolovoza 1813."

"To objašnjava kako je namaknuo novac da ode u Ameriku", rekla je Lydia. Susrela se s pogledom svoga muža. "To objašnjava mnogo toga." Njezina je majka s Edwardom pobjegla u Škotsku, a ne s čovjekom kojega je Lydia nazivala tatom.

"U kutiji su ljubavna pisma koja joj je pisao", rekao je Vere. "Najmanje dvadeset njih. Nisam imao vremena da sve dobro proučim i razvrstam." Njegov zeleni pogled bio je blag, na licu mu je titrao dječački osmijeh, napola postiđen. "I ono malo što sam pročitao kazalo mi je da je obožavao tvoju majku. Bio je rođen izvan bračne postelje, ali njih je povezivala duboka ljubav, i u ljubavi su začeli dijete."


-239-

"Volim te", rekla je ona, protisnuvši riječi mimo grude u grlu. "Ne znam kako si to učinio, kako ti je to palo na pamet, što te je navelo da potražiš i nađeš nešto što nitko drugi nije ni slutio da postoji. Nikada nisam toliko brbljala koliko brbljam otkad sam tebe upoznala." Oči su joj se ispunile suzama. Nije pokušavala ništa više reći, samo je spuznula iz naslonjača u njegov naručaj.

Iako je bio nezakonit, Edward Grey je bio prilično blizak sa svojim ocem koji se pobrinuo za njegov odgoj i obrazovanje. Bio je jedan od brojnih članova koji su pribivali obiteljskim okupljanjima. Tako su se Anne i on sreli. Njoj su kazali da je on "daleki rođak". Zavoljeli su se.

Bila je u posjetu kad se posvađao s ocem koji se žestoko usprotivio glumačkoj karijeri kojoj se Edward posvetio. Edward je izbačen iz obitelji. Zauvijek. Kad je Anne doznala što se dogodilo, navaljivala je da pođe s njim. On je zahtijevao da pričeka dok ne bude siguran da je može uzdržavati.

Ona nije htjela čekati. Razumjela je da njezin otac nikada ne će pristati na njihovu ženidbu. Morat će se udati za muškarca kojega joj izaberu roditelji. A to nije dolazilo u obzir.

I tako je ona s Edwardom pobjegla u Škotsku. Vjenčali su se u kovačnici, preko nakovnja, bez svećenika, bez crkve, bez napovijedi, bez potrebnoga roditeljskog dopuštenja. Njihovo je vjenčanje bilo zakonito, ali nije odgovaralo standardima njihovih rođaka. Ballisterovi nisu držali do starinskih zakona i tradicija divlje škotske rase nimalo više nego do čudnovatih obreda među Hindusima ili Hotentotima. U njihovim očima Anne je bila kurva, ljubavnica jednog kopilana. U kutiji su bila odvjetnička pisma koja su svjedočila da je razbaštinjena, da nema nikakvih zakonskih potraživanja od obitelji i da joj je zabranjeno, pod prijetnjom progona, pokušavati da podnosi zahtjeve, financijske ili druge naravi, ili da uspostavlja ikakav drugi oblik komunikacije.

Ali to su Anne i Edward doznali tek kada su otišli. Razumjeli su svoj rod. Znali su da su im njihova vrata zauvijek zatvorena.

Nisu mogli znati da će za tri kratka mjeseca, tijekom kazališnih pokusa, komad kulisa pasti na Edwarda i usmrtiti ga. Nije imao vremena da se pobrine za svoju ženu i dijete koje je nosila.

Mjesec dana poslije toga, John Grenville se oženio s Annom. Kao što je naznačeno u dnevniku, on ju je uvjerio da je iskreno voli. Imala je sedamnaest godina, bila je trudna, bez ikoga drugoga da mu se obrati. Mislila je da je velikodušan kad hoće prihvatiti dijete drugog muškarca kao svoje. Tak kad je pokušao i nije uspio iskoristiti njezino čedo kao način da uđe u srca i novčarke Ballisterovih, Anne je uvidjela svoju pogrješku.

Ali nije imala drugoga izbora nego da ostane s njim, barem u početku. Morala se odlučiti između Johna Grenvillea ili ulice, jer nije imala drugog načina da zarađuje za život. Bila je bolesna dugo nakon rođenja mlađe kćeri Sarah i nikada više nije povratila prijašnju snagu. Da je imala snage, naposljetku bi napustila Johna Grenvillea, Lydia je u to bila uvjerena.

Pompea

-240-

Anne je sigurno nastojala da mu ne ostavi gotovo ništa čime bi mogao iskoristiti njezinu smrt ili Lydijin pravi identitet. Dnevnik je predstavljao vrlo malenu sablazan kad se usporedi s velikom dramom koja se nalazila u kutiji. Svaki bi se nakladnik borio za te dokumente. Nije ni čudo što su Carton, Brays & Carton platili priličnu svotu za taj materijal. Još manje je čudo što su ga smjesta sahranili.

Očevidno se zaboravilo na tu kutiju kad je sadašnji markiz od Daina promijenio odvjetničku tvrtku. Dnevnik, skupa s drugim zapisima, morao je prijeći u drugu tvrtku, gdje je sve bilo uredno razvrstano. Tako su svi materijali — koji su procijenjeni da bi mogli zanimati novoga gospodara — poslani u Athcourt. Budući da je Dain sve do prošloga proljeća radije boravio u Parizu nego u Devonshireu, ne treba nikoga čuditi što je dnevnik završio u nekoj ladici ili u nekom fasciklu ili na nekoj polici s drugim arhivskim materijalom. Pravo je čudo bilo što ga je lady Dain našla.

Ali to ipak nije bilo ni upola zapanjujuće kao ono što je Ainswood pronašao. A on, kao i obično, ne bi priznao da je učinio išta više nego što je normalno.

Sljedećega popodneva, dok je mlade društvo bilo u gradu da promatra mimohod u čast portugalske kraljice, Lydia i Ainswood prosvjetljivali su Daina i Jessicu.

Poznavajući Ballisterove, Dain ne bi imalo nikakvih problema da povjeruje u njihovu priču, čak i da nije imao pred sobom dokumente rasprostrte na velikom stolu u knjižnici.

Ali nije mogao povjerovati da je vojvoda od Ainswooda bio čovjek koji je u sve to do dna proniknuo.

"Kako si dođavola shvatio ono što nikada nitko nije mogao zamisliti da postoji?" upitao je svoga prijatelja. "I koji te je anđeo čuvar gurnuo da između svih drugih mjesta posjetiš tvrtku Carton, Brays & Carton?"

"Ti si onaj koji mi je rekao da se Ballisterovi po prirodi nikada ne povjeravaju", rekao je Vere. "Ti si onaj koji je blebetao o oponašanju i slabostima prema kazalištu. Ti si onaj koji je isticao kako je izvanredna stvar što se obiteljski biljeg od rođenja — sveti znak Ballisterovih — pojavio na ženi. Ali Anne nikada nije povjerila tu čudesnu stvar svojem dnevniku. Bilo je sasvim prirodno da budem sumnjičav. Samo sam zbrojio dva i dva. I budući da je ona pobjegla u doba tvoga oca, krenuo sam od logična mjesta, od odvjetnika tvoga oca. Sigurno nisam očekivao da ću ondje naći odgovore. Samo sam se nadao da ću otkriti pravi trag."

Preletio je ogorčenim pogledom preko skupine. "Sada kad smo doznali Lydijin pravi identitet, i kad se ona ne treba više brinuti zbog zle krvi Johna Grenvillea, zar ne mislite da je na redu neka proslava? Ne znam kako se osjećate vi ostali, ali meni bi dobro došlo piće."

Jutro u ponedjeljak zateklo je Bertija Trenta s njegovom budućom mladenkom u jutarnjoj sobi Ainswoodove kuće, i nije bilo u redu činiti ono što mladi parovi čine kad ukradu trenutak privatnosti. Pokušavali su se domisliti kako bi zaustavili rat.

Svi ostali bili su u knjižnici, raspravljali su o budućnosti. Ondje su se nalazili od


-241-

doručka: Dain i Ainswood sa suprugama, kojima su oduševljeno pomagali Elizabeth i Emily, pa čak i Dominick.

Nisu se mogli usuglasiti gdje bi trebalo održati vjenčanje: u Longlandsu, Athcourtu ili Londonu, u crkvi ili u nekoj gradskoj vijećnici. Nisu se mogli usuglasiti tko ima pravo pobrinuti se za Tamsinin miraz, ili za mjesto gdje će živjeti mladenci, ili za financije koje su potrebne da se održava njihovo prebivalište.

Budući da su se Dain i Ainswood najviše prepirali, nikakav kompromis nije dolazio u obzir. Da su ostali njih dvojica nasamo, dame su mogle pregovarati o prihvatljivu dogovoru, ali muškarci im nisu htjeli to prepustiti, jer bi to značilo kompromis.

Tamsin je bila veoma uznemirena. Ona nije željela miraz. Ali nije htjela povrijediti ničije osjećaje. Bertie je bio uznemiren kako zbog nje tako i zbog sebe. Nije znao kazati ni riječi o vlastitoj budućnosti jer bi to izgledalo kao da se svrstava uz jednu stranu.

"Uz ovakav tempo", rekao je, "oni se ne će dogovoriti do Sudnjega dana. "U međuvremenu moja će se baka i Abonville vratiti iz Francuske, i htjet će da živimo s njima."

"Znam da ovo izgleda nezahvalno", rekla je Tamsin, "ali bijeg u Škotsku postaje mi sve privlačniji."

"Ne moramo to učiniti", rekao je Bertie tiho. "Ne možeš se prošetati deset minuta po Londonu a da ne naletiš na crkvu. A gdje je crkva, tu je i župnik."

Podignula je svoje krupne smeđe oči prema njemu. "Rekli smo im da idemo u šetnju", rekla je.

Bertie se potapšao po prsima. "Imam slobodni list." Nosio ga je uza se otkad mu ga je dao Dain prije nekoliko dana. Uzimajući u obzir kako su važni dokumenti u nekim obiteljima bili skloni da se zagube — već desetljećima — Bertie je pomislio kako je najbolje da taj dokument nosi sa sobom cijelo vrijeme.

"Uzet ću kapu", rekla je ona.

To joj je oduzelo tek trenutak. Malo potom krenuli su prema Piccadiliyu, do crkve svetog Jakova. Morali su samo prijeći kratak put preko Trga Saint James i ući u Ulicu York gdje se na kraju nalazila crkva.

Upravo su skretali u Ulicu York kad je u isto vrijeme dobro odjeven čovjek srednjih godina, s naočalama, skretao iz ulice na trg.

Smjesta se zaustavio, Tamsin isto tako.

"Tata!" uskliknula je ona.

"Tam!" Čovjek je raširio ruke.

Napustila je Bertija i poletjela ocu u zagrljaj.

"Velim ja!" uzviknuo je Bertie. "Tako mi Jupitera."

Čim su prošla prva ushićenja, Bertie ih je pogurao u Ulicu York da ne bi privukli

Pompea

-242-

pozornost iz Ainswoodove kuće.

"Pokušavali smo na brzinu stupiti u bračne okove", objasnio je gospodinu Prideauxu. "Prije nego što opaze da nas nema. Nisam ja s njom bježao ili nešto slično." Izvukao je slobodni list kao dokaz.

Dok je gospodin Prideaux proučavao dokument, Bertie je dodao: "Vi ne ćete podignuti graju, nadam se. Sve je sređeno, kako sam vam pisao, i ona je na sigurnom i dobro joj je, i ja se mogu za nju brinuti. Ništa nam ne treba — samo bi vaš blagoslov bio dobra stvar, ako možete nekako, ali mi ćemo to učiniti i bez njega ako moramo."

Do tada se Tamsin već bila odmaknula od oca i objesila o Bertijevu ruku. "Ne ćeš promijeniti njegovo mišljenje, tata, a ni moje. Ja se ne vraćam mami."

Njezin je roditelj vratio slobodni list Bertiju. "I ne ću", rekao je. "Tvoja majka nije mi ni javila kad si pobjegla. Doznao sam to tek prije tjedan dana. Bio sam u Plymouthu i spremao se otploviti u Ameriku da te potražim, kad je napokon do mene stiglo sir Bertramovo pismo. Čekala je znak od Svemogućega prije nego što se odlučila da ga pošalje mojem tajniku." Skinuo je naočale, očistio ih džepnim rupcem, zatim ih vratio na nos. "No, loše sam se za tebe brinuo, veoma loše, Tam. Usuđujem se reći da će to ovaj mladić mnogo bolje činiti, ha?"

"Oh, nemoj me nagrađivati za moje prijestupe, tata", rekla je Tamsin. "Ne mogu te koriti što si pobjegao od mame kad sam ja učinila istu stvar. I da sam morala raditi da budem što dalje od nje.

radila bih dan i noć." Pružila je ruku. "Pođi s nama, da mladoženji predaš mladenku."

Uhvatila je jednom rukom oca ispod ruke, drugom Bertija, i krenuli su prema crkvi.

Bilo je to vrlo kratko hodanje, ali Bertie je u međuvremenu uspio mnogo toga razmisliti. Kad su stigli pred crkvu, rekao je: "Znate, čini mi se da nitko ne će prigovoriti mladenkinu ocu ako kaže da mu se sviđa ova crkva, i ovakvo vjenčanje, i da nije važna sva ona šarolika oprema. A kako bi bilo da pozovemo sve — mislim na one u Ainswoodovoj kući — da nam se pridruže ? Ti bi voljela da vojvotkinja od Ainswooda bude na vjenčanju, znam da bi voljela, Tamsin, a samo pomisli kako Lizzy i Em nisu uspjele vidjeti Ainswooda pred oltarom." Namrštio se. "Muči me to što ću ih razočarati."

Njegova buduća podignula je pogled prema njemu, a krupne su joj oči zasjale.

"Ti si najdraži, najljubazniji čovjek na cijelom svijetu, Bertie Trent", rekla je. "Misliš na svakoga." Okrenula se prema ocu. "Vidiš li, tata? Vidiš li kako sam sretna?"

"Naravno da vidim", rekao je njezin otac, dok se Bertie sav zajapurio. "I nadam se da će mi tvoj odabranik dopustiti tu cast da napišem pozivnicu vašim prijateljima."

Pozivnica je dužno napisana i sakristan ju je odnio u Ainswoodovu kuću.

Ni četvrt sata poslije svatovi su nahrupili u crkvu svetog Jakova, i nitko se ni s kim nije prepirao, premda su neki zaplakali, kao što žene čine. A Susan, čija nježna


-243-

osjećajnost nije mogla podnijeti suze, pokušavala ih je utješiti lizanjem ruku i povremenim veselim lavežom.

Svećenik, naviknut na plemićke nastranosti, sve je podnosio u dobru raspoloženju, a vjenčanje, ako mu je i nedostajalo poneke raskoši visokoga plemstva, neprijeporno je uspjelo usrećiti sve sudionike, a naročito glavne medu njima, što je uostalom i bilo jedino važno.

Poslije obreda gospodin Prideaux je pozvao društvo da proslijedi do hotela Pulteney, gdje je odsjeo, radi "malo osvježenja".

Uskoro je svima postalo očito od koga je Tamsin naslijedila djelotvornost, jer je nakon kratka vremena bio iznesen i poslužen veoma obilan vjenčani doručak.

Nedugo potom Bertiju je puklo pred očima da djelotvornost nije sve što je njegova mladenka naslijedila.

Gospodin Prideaux je mladencima dao "malen darak" u obliku spojenih soba, spriječivši tako svaki prijepor oko toga gdje će provesti prvu bračnu noć.

Pulteney je bio elegantan, vrlo skup hotel. Pokazalo se da su sobe u njemu prostrani apartmani koji su se obično rezervirali za vrijeme posjeta članova kraljevske obitelji.

Čak ni Bertie, koji nije mogao izračunati funte, šilinge i penije a da ne dobije jaku glavobolju, nije imao nikakvih problema da zaključi kako njegov tast mora imati nabijene džepove.

Pošto su sluge završile s petljanjem oko stvari kojima nije bilo potrebno nikakvo petljanje, on se okrenuo prema svojoj mladoj.

"Velim ja, draga", rekao je blago, "možda si zaboravila kazati da je tvoj otac bogat kao Krez."

Ona je porumenjela i ugrizla se za usnu.

"Oh, daj", rekao je on. "Znam da si morala imati dobar razlog, pa ne ćeš valjda biti previše stidljiva da mi ne kažeš? Znam da se nisi brinula da sam ja možda lovac na miraz. Čak i da sam htio to biti, moja moždana kutija ne radi na taj način. Jedva znam što treba kazati djevojci koja mi se sviđa, a kamoli da kažem stvari praveći se da jesam ono što nisam i da mi se sviđa samo njezin novac. Sve što mislim izlazi ravno iz mojih usta, općenito, i ti znaš što hoću reći, što god ja kazao, zar ne?"

"Da, naravno da znam", rekla je ona. Odmaknula se od njega i skinula naočale i protrljala ih o rukav i opet ih namjestila. "U Athcourtu, kad si me pitao da se udam za tebe, htjela sam ti govoriti o svojem ocu. Ali ti si mi ispričao kako si bježao od bogatih nasljednica s kojima te je upoznavala tvoja tetka. Tada sam se uznemirila. Znam da je to glupo, ali nije mi bilo pomoći. Bojala sam se da ćeš umjesto mene vidjeti bogatu nasljednicu, ako bih ti kazala. Pomislila sam da će ti zbog toga biti neugodno i da to tvoj ponos ne bi mogao podnijeti. Žao mi je, Bertie." Podignula je bradu. "Nisam po prirodi nemilosrdna ili prijevarna, ali u nekim stvarima žena mora biti takva. Nisam mogla riskirati da mi pobjegneš."

Pompea

-244-

"Nisi mogla to riskirati, je li?" Klimnuo je glavom. "Onda ću ti nešto kazati, lady Trent. Izvrsno si učinila. Nisam pobjegao, je li tako? I isto tako ne ću pobjeći." Nasmijao se. Nije mogao tomu odoljeti. Ideja da je ona nemilosrdna i prijevarna prema njemu — i zabrinuta da bi on mogao pobjeći — neizmjerno ga je škakljala.

Smijuckajući se i dalje, prišao joj je i privukao je u zagrljaj. "Nikamo ja ne idem", rekao je. Poljubio je njezin dražesni nos. "Osim možda u naš raskošni krevet s mojom ženom." Podignuo je glavu, osvrnuo se oko sebe. "To jest, ako budemo mogli otkriti gdje se dovraga nalazi."


-245-

DvadesetDvadesetDvadesetDvadeset

Longlands, Northamptonshire Tjedan dana poslije

Održavajući redovitu vezu s Ainswoodovom kućom, posluga u Longlandsu bila je potpuno svjesna kakav standard kućnoga reda zahtijeva njihova nova gospodarica.

U skladu s tim, usprkos tomu što im je tek prije dvadeset četiri sata javljeno da dolazi obitelj, osoblje Longlandsa izišlo je u svečanim odorama da ih pozdravi. Svaka pojedinost na tim kućnim postrojbama bila je očišćena, uškrobljena i uglačana, i bili su poredani sa strogom vojničkom točnošću u stavu pozornosti.

Cijelo to disciplinirano savršenstvo raspalo se u kaos povika, zvižduka i klicanja kad je vojvoda od Ainswooda podignuo svoju mladu u naručaj i prenio je preko pradjedovskog praga.

Suze su potekle niz bucmasto lice kućne nadstojnice kad su prema njoj pojurile mlade dame koje su joj toliko bolno nedostajale, da bi se uzajamno polomile u snažnim zagrljajima.

Čak se vidjelo kako i Morton, upravitelj kuće, otire suzu iz oka dok je gledao kako gospodar spušta mladenku usred razigrane horde mastifa od čijeg su se silovita pozdrava tresle raznolike tričarije u predvorju.

Psi su naglo umuknuli kad je trenutak poslije ušla Susan, vukući za sobom Jaynesa.

"Grrrrrr", zalajala je Susan.

Uši su joj bile spljoštene, rep ukrućen — cijelim svojim držanjem jasno je priopćavala neprijateljstvo. Ostali su bili mužjaci, i ona nije bila samo uljez nego i u manjini, četiri prema jedan. Usprkos tomu dala je jasno na znanje da je spremna cijelu skupinu rastrgati na komadiće.

Čini se da je to zbunilo ostali pasji rod.

"Vau", zalajao je nesigurno jedan od njih.

"Vau!" pridružio mu se hrabrije jedan od drugova.

Treći je zalajao, zatim pojurio do vrata i natrag. Susan je ostala ukočena, iskesila je zube i zarežala.

"Daj, ne budi ljuta", rekao joj je Vere. "Zar ne vidiš? Oni se žele igrati. Zar se ti ne želiš igrati, draga?"

Susan je zagunđala i oštro ih pogledala, ali njezino neprijateljsko držanje snizilo se za jedan stupanj. Zatim je jedan pas jurnuo naprijed, noseći loptu u velikim raljama. Ispustio ju je na sigurnoj udaljenosti od Susan. "Vau!" zalajao je.

Susan je oprezno kročila naprijed i ponjušila loptu. Još je malo gunđala za sebe, a onda ju je zagrizla i otkaskala prema vratima. Drugi su je psi slijedili.

Pompea

-246-

Vere se susreo s pogledom svoje žene. "Ti će momci učiniti bilo što da dobiju ti-znaš-što", rekao je. "Čudim se što nisu počeli puzati na trbuhu." Pružio je Lydiji ruku i oni su se zaputili uza stubište.

"Oni uopće ne će dobiti ti-znaš-što", rekla je ona. "Danas ne, ni po koju cijenu. Ona se još ne tjera."

"Oni joj unaprijed smekšavaju srce", rekao je on.

"Ona je netipična, znaš", rekla je Lydia. "Prekrupna je, i pogrješne boje. Zato sam je dobila gotovo ni za što. Njezini su predci sumnjivi. Možda je ne želiš pariti sa svojim plemenitim čoporom."

"Malloryjevi ne mare toliko za čistoću krvi kao Ballisterovi", rekao je on. "Ti bi, primjerice, radije imala nezakonita sina kao što je tvoj otac zbog toga što je on, bio kopile ili ne, imao barem plemenitu krv u žilama."

"Ja ne bih marila da je moga oca začeo i neki dimnjačar", rekla je ona. "Važno je bilo da je uistinu volio i usrećio moju majku, i da se trudio iz petnih žila da bude prvoklasan u onome što je radio. Meni su važni karakter i trud, a ne podrijetlo."

Vere bi se prepirao o tom pitanju — jer su svi znali da su Ballisterovi bili najveći snobovi na svijetu — ali već su bili stigli na kat i skretali u obiteljsko krilo, a zajedljivo peckanje bilo je nemoguće dok mu je srce tako bolno tuklo.

Zidovi su bili prekriveni slikama — nisu to bila remekdjela portretne i pejzažne umjetnosti kakva su resila javne prostorije, nego crteži, akvareli i ulja mnogo neformalnije i prisnije naravi, obuhvaćajući generacije obitelji Mallory.

Na pola puta do glavnih odaja. Vere je zastao ispred slike za koju je znao da će ondje biti. Nije ju vidio punih osamnaest mjeseci. Sada ju je gledao. Grlo mu se stegnulo. U prsima ga je nešto stisnulo.

"Ovo je Robin", rekao je svojoj ženi. Mučno mu je bilo oblikovati riječi, ali očekivao je tu teškoću i donio odluku da je podnese. "Govorio sam ti o njemu", nastavio je. "Lizzy i Em pričale su ti o njemu. Sada ga vidiš."

"Lijepo dijete", rekla je ona.

"Da. Imamo i drugih slika, ali ova je najbolja." Napetost je popuštala. "Najviše je slična. Umjetnik je uhvatio njegov smiješak — smiješak koji je Robin kanda najviše čuvao za sebe, kao da je znao neku intimnu šalu. Charlie je imao isti smiješak. Bog mi se smilovao, kakav sam ja idiot bio. Trebao sam je ponijeti sa sobom. Kako čovjek može pogledati u ovo dječačko lice i ne vidjeti sunčanu svjetlost? Bog mi je svjedok da mi je bila potrebna."

"Nisi očekivao da ćeš naći sunčanu svjetlost", rekla je ona tiho.

Pogledao ju je u oči, razabrao razumijevanje u njihovim plavim dubinama. "Nisam siguran da bih je našao da me ti nisi poučila kako da je nađem. Govorio sam o njemu, slušao kako Lizzy i Em govore o njemu", nastavio je sve sigurnijim i postojanijim


-247-

glasom. "Postajalo je lakše kako je vrijeme prolazilo. Ipak, nisam bio siguran hoću U ga moći danas pogledati u oči. Bio sam nepošten, jer mi je dječak pružao samo radost punih šest mjeseci." Pogled mu se vratio na portret. "Uvijek će mi nedostajati, stoga moram od vremena do vremena tugovati. Ali imam sretnih uspomena. Toliko njih. To je pravi blagoslov. I imam obitelj s kojom ću ih dijeliti. To je još jedan blagoslov."

Mogao se s njom zadržati ispred portreta i još govoriti. Ali bit će obilje vremena za zadržavanje, za govor, za dijeljenje uspomena.

U svakom slučaju, već je bio donio odluku što će činiti, i to se moralo prvo učiniti.

Otvorio je vrata vojvodskih odaja i proveo ženu kroz prolaz u ložnicu.

Bila je to golema prostorija, kakva priliči glavi obitelji, ali topla. Kasno listopadsko sunce blistalo je na pozlaćenoj hrastovoj oplati i treperilo u zlatastim nitima bogate modre draperije koja je ukrašavala oba prozora i postelju. Postelja je bila prostrana i kićeno izrezbarena. Načinjena je prije nekoliko stoljeća tijekom posjeta Jakova Prvoga.

"Posljednji put sam vidio ovu postelju kad sam gledao kako Robin odlazi na drugi svijet", rekao je Vere svojoj ženi. "Posljednje što sam zapamtio bio je sitan dječak koji je u njoj umirao. Sada mogu tu uspomenu nositi u srcu, skupa s drugim uspomenama. Nisam prekasno stigao. Bio sam kraj njega kad me je trebao. To je gorkoslatka uspomena, ali nju nije nemoguće nositi."

"I ja imam takvih uspomena", rekla je ona.

I ona je bdjela kraj samrtnih postelja, stezala ruke voljenih bića, osjećala kako bilo slabi i nestaje dok odlazi život.

"Tvoja majka, tvoja sestra", rekao je on.

Kimnula je glavom.

Pokrio je malen razmak između njih.

"Ovo će biti naša prva uspomena u ovoj sobi", rekao je. "Želim da bude savršena. Ona mora dati ton ostatku našeg života koji ćemo ovdje provesti zajedno. Jer ovo je dom."

Pogledala je postelju, zatim njega. Usta su joj se gotovo neprimjetno savila uvis.

Razumjela je.

Njegov se pogled spustio na nju.

Nosila je jednu od svojih novih haljina: bila je blijede lavandine boje, optočena krznom, i zakopčavala se sve do donjeg ruba. "Toliko mnogo puceta", promrmljao je prinoseći ruku gornjem pucetu.

Primaknuo je usta njezinim ustima, i poljubio je. Bio je to dug, polagan i dubok poljubac, i cijelo ju je vrijeme sporo otkopčavao, stigavši joj malo ispod struka.

Zatim se blago odlijepio od njezinih usta, spustio se na koljena i nastavio svoj posao, ali brže.

Pompea

-248-

Kad je završio, pogledao je gore u nju. Ona je stresla sa sebe haljinu i pustila je da padne na pod.

Pomaknula se prema postelji, dobacivši mu brz ali razoran pogled preko ramena. Naslonila se na posteljni stup radi ravnoteže i zavukla ruke ispod podsuknje.

Gledao je opčinjeno, još na koljenima, dok su njezine gaće klizile prema podu. Olabavila je vrpce na košulji, i ovratnik je pao preko steznika, ogoljujući njezine grudi do nepodnošljivo izazovna ruba bradavica.

Okrenula se, polagano, i objema rukama stegnula posteljni stup.

On je ustao, ne tako polagano, i svukao se do gola. Ona ga je promatrala preko ramena, dok su joj se zrela usta i dalje savijala u sitan đavolski smiješak.

Prišao je k njoj. "Požudni ste, vaša milosti. Postali ste požudni i razvratni."

"Imala sam izvrsna učitelja", rekla je ona nježno.

Obuhvatio joj je rukama dojke, nizao poljupce po ramenima i natrag. Osjetio je kako podrhtava od užitka, dok je sam podrhtavao i gorio iznutra od nestrpljivosti.

"Volim te", rekla je ona. "Uzmi me ovako."

Pritisnuo je njezinu lijepu stražnjicu uza svoje prepone.

Muslin je škakljao njegov nabreknuti ud, on se promuklo nasmijao zbog bola koji ga je izluđivao. U javnosti je ona mogla zamrznuti čovjeka jednom strijelom iz ledenoplavih očiju. U privatnosti, s njim, bila je žarka vatra, požudnija od svake bludnice. Zadignuo joj je podsuknju. "Ovako, vojvotkinjo? Ovako me želite?"

"Da, tako. Sada."

Obuhvatio ju je, zapleo prste u njezine svilene uvojke, i našao tekuću vrelinu. Sada, rekla je, nimalo strpljivija od njega.

Ušao je u nju, i uzeo ju je kako je poželjela, jer je i on to poželio. Ona je razumjela.

Htio je da ložnica odjekuje od strasnih krikova, i smijeha, i ljubavnih riječi. Nisu bili pitoma i dostojanstvena bića, po prirodi. Bili su izazovni i neustrašivi i vrele krvi. Nisu bili potpuno civilizirani i nikada ne će biti.

I tako su vodili ljubav kao strasna stvorenja kakvi su bili, i kad su se svalili na postelju, opet su vodili ljubav. I opet. Žestoko, radosno, bučno, bestidno.

A kad su se napokon smirili mlohavi od iscrpljenosti, njihova vlažna, naga tjelesa bila su spletena skupa, miris njihove strasti visio je u zraku, u zlatnogrimiznoj svjetlosti zalazećeg sunca, i činilo se da zvuci njihova ljubovanja još odjekuju u sobi.

"No, eto uspomene koja će grijati starca u starim danima", rekao je Vere. "I davati čovjeku razloga da doživi duboku starost."

"I bolje ti je da je doživiš", rekla je ona. "Inače ću naći drugoga."

"Ako pokušaš naći zamjenu, tužno ćeš se razočarati", rekao je on. "Ja sam


-249-

nezamjenjiv. Ja sam jedini muškarac na svijetu koji posjeduje pravu kombinaciju kvaliteta za tebe." Lijeno joj je pomilovao grudi. "Možeš me strijeljati svojim balisterskim pogledom koliko god želiš, ali ne možeš me okameniti. Možeš me udarati do mile volje ne brinući se da ćeš mi imalo naškoditi. Možeš činiti svaku vrstu zlodjela što ih tvoj pokvareni um umije smisliti i budi sigurna da ću ti se pridružiti, drage volje. Ti si mutikaša, Lydia. Ballisterski demon. Nikada ti ništa manje od malloryjevskoga kova ne bi pristajalo."

"Onda ti je bolje da se držiš uza me dugo, dugo vremena", rekla je ona. "Inače ću poći za tobom na drugi svijet."

"Ti bi to i učinila." Nasmijao se. "Ne bi klonula, čak ni pred paklenim vratima, s plamenovima koji sukljaju prema tebi dok demoni urliču. Ali potrudit ću se iz petnih žila da to odgađam koliko bude moguće."

"Ništa više ne tražim", rekla je ona, "nego da učiniš sve što možeš."

"Budi sigurna da ću se prvorazredno trsiti da budem jedan od najdugovječnijih Malloryja." Pomaknuo je ruku dolje do njezina trbuha. "Prvo, jako sam znatiželjan kakvu ćemo vrstu čudovišta proizvesti."

Ona je položila ruku preko njegove. "I ja sam znatiželjna. Bilo bi veličanstveno", dodala je nježno, "kad bismo danas začeli čedo.

prvoga dana boravka u ovoj kući, u ovoj postelji, zar ne? Čedo začeto u ljubavi, u svjetlu sunca..." Usta su joj se trznula uvis. "I potpuno nesputano."

"Dijete bi bilo krasna uspomena na ovu prigodu", rekao je on promuklo.

"Najkrasnija." Zaplela mu je prste u kosu i privukla njegovo lice blizu svojega. U njezinim hladnim plavim očima plesala su dva demona, ona koja je samo on mogao vidjeti. "Možda još samo jedanput", prošaptala je. "Znam da čovjek ne može biti siguran..."

Poljubio ju je. "Ti možeš biti sigurna, gospo, da ću dati sve od sebe."

I dao je.

Pompea

-250-

EpilogEpilogEpilogEpilog

U izdanju Godišnjih matica za godinu 1829., u rubrici "Rođenja, srpanj", pojavila se sljedeće bilješka: 20. U Longlandsu, Northamptonshire, vojvotkinja od Ainswooda, rodila sina i nasljednika.

Budući vojvoda, kršten kao Edward Robert, bio je prvo od sedmero djece, obaju spolova. Neka su djeca bila svjetlokosa i plavooka, neka tamnokosa i zelenooka.

Ali sva su bila malloryjevskog kova, sve do jednoga.

KRAJ

Pompeasabina

www.Crowarez.Org

Vojvoda Od Poroka Loretta Chase

Documents

Transcript of Vojvoda Od Poroka Loretta Chase