VODIČ ZA OSTVARIVANJE PRAVA DJETETA NA - HPC

Projekt „Zaštita djece u sudskim postupcima razvoda braka i o roditeljskoj skrbi“

VODIČ ZA OSTVARIVANJE PRAVA DJETETA NA:

- INFORMACIJE,

- IZRAŽAVANJE MIŠLJENJA,

- ZASTUPNIKA I

- PRILAGOĐEN POSTUPAK

U SUDSKIM POSTUPCIMA RAZVODA BRAKA I O RODITELJSKOJ

SKRBI

Ovaj Vodič pripremio je ekspertni tim projekta: Slađana Aras Kramar,

Aleksandra Korać Graovac, Linda Rajhvan Bulat i Ivana Eterović

REPUBLIKA HRVATSKA

MINISTARSTVO SOCIJALNE POLITIKE

I MLADIH

Ovaj projekt financira Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske.

Za sadržaj ovog dokumenta isključivo je odgovoran Hrvatski pravni centar i ne može se

smatrati službenim stavom toga Ministarstva.

2

Elektroničko izdanje

Izdavač Hrvatski pravni centar, Zagreb, Hebrangova 21

Za izdavača Agata Račan, predsjednica HPC-a

Copyright © 2015.

Hrvatski pravni centar

(sva prava pridržana)

Zagreb, 30. rujna 2015.

ISBN 978-953-6635-06-1

3

SADRŽAJ

Predgovor ................................................................................................................................... 5

1. Zašto je važno propisati te implementirati postupovna prava djece u postupke radi razvoda

braka i o roditeljskoj skrbi? (Slađana Aras Kramar) ................................................................. 8

2. Glavna obilježja obiteljskopravne reforme u Hrvatskoj: postupci radi razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi te postupovna prava djece (Slađana Aras Kramar) ..................................... 11

3. Pravo djeteta na informacije (Aleksandra Korać Graovac, Linda Rajhvajn Bulat) ............ 16

3.1. Pravo djeteta na informacije - određenje ....................................................................... 16

3.2. Međunarodni dokumenti................................................................................................ 16

3.2.1. Konvencija o ostvarivanju dječjih prava ............................................................. 16

3.2.2. Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci ........................................................ 17

3.2.3. Konvencija o pravima djeteta .............................................................................. 17

3.3. Određenje pojmova ........................................................................................................ 17

3.3.1. Odgovarajuća informacija ................................................................................... 17

3.3.2. Tko i od koga ima pravo na informaciju ............................................................. 18

3.3.3. Sadržaj informacija ............................................................................................. 20

3.4. Implementacija prava djeteta na informaciju ................................................................ 22

3.5. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava djeteta na informacije (razni aspekti po

strukama) .............................................................................................................................. 24

3.6. Preporuke za ostvarenje prava na informacije ............................................................... 27

4. Pravo djeteta na izražavanje mišljenja (Aleksandra Korać Graovac, Ivana Eterović) ........ 29

4.1. Pravo djeteta na izražavanje mišljenja - određenje ....................................................... 29

4.2. Međunarodni i europski standardi ................................................................................. 29

4.2.1. Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava ................................................. 29

4.2.2. Konvencija o pravima djeteta ................................................................................. 30

4.2.3. Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci ............................................................ 30

4.2.4. Uredba Bruxelles II bis ........................................................................................... 31

4.3. Elementi prava djeteta da bude saslušano ..................................................................... 31

4

4.3.1. Dijete ....................................................................................................................... 31

4.3.2. Pravo biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje .................................................... 32

4.3.3. Pravo djeteta biti informirano o posljedicama danog mišljenja .............................. 34

4.4. Primjena prava djeteta da izrazi svoje mišljenje u domaćem zakonodavstvu ............... 35

4.5. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava djeteta na izražavanje mišljenja u postupcima

radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi ............................................................................... 38

4.6. Preporuke za ostvarenje prava na izražavanje mišljenja ............................................... 43

5. Pravo djeteta na zastupnika (Slađana Aras Kramar, Ivana Eterović) ................................. 45

5.1. Pravo na zastupnika - određenije ................................................................................... 45


5.3. Hrvatsko pravo i praksa ................................................................................................. 48

5.3.1. Normativni okvir: određenje prava na (posebnog) zastupnika ............................... 48

5.3.2. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava na posebnog zastupnika u postupcima radi

razvoda braka i o roditeljskoj skrbi ................................................................................... 51

5.4. Preporuke za ostvarenje prava na (posebnog) zastupnika ............................................. 56

6. Pravo djeteta na prilagođen postupak (Slađana Aras Kramar, Linda Rajhvajn Bulat) ....... 58

6.1. Pravo na prilagođen postupak - određenije ................................................................... 58


6.3. Hrvatsko pravo i praksa ................................................................................................. 60

6.3.1. Normativni okvir: određenje prava na prilagođen postupak ................................... 60

6.3.2. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava na prilagođen postupak ............................ 65

6.4. Preporuke za ostvarenje prava na prilagođen postupak ................................................. 69

PRILOG ................................................................................................................................... 71

Postupovna prava djece iz perspektive Pravobraniteljice za djecu (Ivana Milas Klarić) ........ 71

POPIS KRATICA .................................................................................................................... 79

LITERATURA ......................................................................................................................... 81

5

Predgovor

Ovaj vodič nastao je u sklopu projekta „Zaštita djece u sudskim postupcima razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi“, odabranim za financiranje na temelju natječaja Ministarstva socijalne

politike i mladih Republike Hrvatske za financiranje projekata udruga usmjerenih podršci

obitelji i promicanju i zaštiti prava djece za 2014. godinu.

Projektom se željelo dati doprinos promišljanju standarda i prakse povezanih sa

sudjelovanjem djece u sudskim postupcima, temi koja je u posljednje vrijeme predmetom

sve veće pažnje i regulatora i praktičara. UN-ova Konvencija o pravima djeteta iz 1989. (NN

- MU 12/1993) te Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava iz 1996. (NN – MU

1/2010) jamče djetetu pravo da bude konzultirano te izrazi svoje mišljenje u sudskim

postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i interesima. Smjernice Odbora

ministara Vijeća Europe o pravosuđu naklonjenom djeci iz 2010. upućuju na načela i

postupke kojim se pravo na izražavanje mišljenja i druga postupovna prava djeteta

osiguravaju u praksi. Potreba za prilagođavanjem pravosuđa djeci i u Republici Hrvatskoj

(RH) temelji se na pokazateljima i preporukama triju nedavno objavljenih relevantnih

dokumenata: Analizi stanja prava djece i žena (UNICEF, 2012.), Alternativnom izvješću o

primjeni Konvencije o pravima djeteta i Zaključaka UN-ova Odbora za prava djeteta u RH

2004-2010 (Koordinacija udruga za djecu, 2012.), te Izvješću o radu pravobraniteljice za

djecu za 2012. godinu (Ured pravobranitelja za djecu, 2013). Nacionalna strategije za prava

djece u RH za razdoblje od 2014. do 2020. godine, u okviru prvog strateškog cilja:

osiguranja usluga i sustava prilagođenih djeci izričito navodi pravosuđe naklonjeno djeci

kao temeljni okvir djelovanja u slijedećem programskom razdoblju.

Projekt se bavio sudjelovanjem djece u postupcima koji se odnose na razvod braka roditelja,

odnosno na sporove o roditeljskoj skrbi, koji su najučestaliji slučajevi sudjelovanja djece u

sudskim postupcima. Dodatan poticaj za koncipiranje projekta pronašli smo u činjenici da se

u vrijeme izrade projektnog projedloga očekivao početak primjene novog obiteljskog zakona.

Želja nam je bila istražiti i sažeti iskustva i dobre prakse stručnjaka različitih profila u odnosu

na primjenu odredbi ObZ 2003. koje su regulirale sudjelovanje djece u sudskim postupcima,

te omogućiti da zajedno rasprave prva iskustva i očekivanja od primjene novog ObZ-a, koji je

unio značajne promjene u području reguliranja postupovnog položaja i ostvarivanja prava

djece. Zbog toga smo proveli istraživanje korištenjem metode fokusnih grupa, čiji su

sudionici bili pripadnici profesionalnih skupina koje rade ili se susreću s djecom u kontekstu

sudskih postupaka koji su predmet našeg interesa. Održano je pet fokusnih grupa: sa stručnim

djelatnicima CZSS-a (pravnicima, psiholozima, socijalnim radnicima), s odvjetnicima, s

posebnim skrbnicima, sa sucima, te jedna fokusna grupa koju su činili predstavnici svake od

profesija.

Međutim, nakon održavanja dvije fokusne grupe, došlo je do privremene „suspenzije“ ObZ-a

2014. na temelju rješenja Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2015. godine, kojim se

privremeno obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi

http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/childjustice/Source/GuidelinesChildFriendlyJustice_HRV.pdf

http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/childjustice/Source/GuidelinesChildFriendlyJustice_HRV.pdf

6

Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 75/14) do donošenja konačne odluke Ustavnog

suda Republike Hrvatske o suglasnosti tog zakona s Ustavom. Zbog takvog slijeda događaja

sudionici istraživanja imali su vrlo ograničena iskustva u primjeni novog zakona, pa tako nisu

mogli ni uspoređivati ta iskustva s iskustvima stečeni u primjeni ranijeg zakona. Sa stajališta

provođenja projekta, to je značilo da se vođenje rasprave u fokusnim grupama prilagodilo

situaciji, pa se rasprava vodila o načelima/pravnim pravilima koja uređuju postupovna prava

djeteta u kontekstu sudskih postupaka, a koja su sadržana u konvencijama koje obvezuju

Republiku Hrvatsku te međunarodnim smjernicama u ovom području. Uz prikaz relevantnih

međunarodnih pravnih dokumenata i preporuka i domaćeg zakonodavstva, analiza rasprave u

fokusnim grupama bila je temelj za izradu ovog Vodiča. Uz poglede stručnjaka, željeli smo u

Vodiču zastupiti i mišljenja djece koja su bila sudionici sudskih postupaka. Njihov glas

prisutan je direktno, kroz citate iz intervjua provedenih s djecom 2014. godine u sklopu

istraživanja Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) o sudjelovanju djece u sudskim

postupcima, koje je u Hrvatskoj proveo Hrvatski pravni centar na temelju ugovora o

obavljanju usluga prikupljanja podataka i istraživanja u sklopu mreže FRANET. Rezultati

prve faze istraživanja objavljeni su u izvješću Child-friendly justice – Perspectives and

experiences of professionals on children’s participation in civil and criminal judicial

proceedings in 10 EU Member States. Rezultati druge faze istraživanja, čiji su sudionici

djeca, još nisu dostupni. FRA nam je dozvolio uključivanje izvadaka iz tih intervjua u ovu

publikaciju, na čemu smo izrazito zahvalni.

Također želimo zahvaliti Ministarstvu socijalne politike i mladih na podršci našoj ideji, te

posebno gospođi Dubravki Marušić, načelnici Sektora za socijalnu politiku i politike za djecu,

mlade i obitelj, gospođi Sabini Morosini Turčinović, višoj stručnoj savjetnici u Službi za

djecu i obitelj i gospođi Nadi Plavšić Mijatović, višoj stručnoj savjetnici u Službi za djecu i

obitelj, koje su s nama podijelile mišljenja o koncepciji Vodiča. U tome im se pridružio i

gospodin Dalibor Ružić, viši upravni savjetnik u Službi za opće propise građanskog

procesnog prava, prava društava i alternativne načine rješavanja sporova Ministarstva

pravosuđa, na čemu mu zahvaljujemo. Pravobraniteljica za djecu, Ivana Milas Klarić

doprinjela je Vodiču kroz prikaz stajališta i iskustva svoje institucije.

U provođenju istraživanja, uz autorice vodiča, ključnu ulogu je imala Ivana Jeđud Borić, koja

je facilitirala sve fokusne grupe. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu omogućio nam je

korištenje njihovih prostorija za održavanje fokusnih grupa, a njihovo je Etičko povjerenstvo,

iako nas je upozorilo da nije nadležno za istraživanja čiji nositelj nije Fakultet, neformalno

procijenilo prijedlog istraživanja.

Najveću zahvalu upućujemo svim sudionicima fokusnih grupa, koji su volontirali svoje

vrijeme i s puno iskrenosti, otvorenosti i angažmana promišljali svoju osobnu ulogu i ulogu

sustava u zaštiti prava djece sudionika sudskih postupaka razvoda braka i o roditeljskoj skrbi.

Ovaj Vodič pripremio je ekspertni tim projekta: voditeljica projekta Slađana Aras Kramar,

Aleksandra Korać Graovac, Linda Rajhvajn Bulat, sve tri s Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Zagrebu, te Ivana Eterović iz Hrvatskog pravnog centra. Slađana Aras Kramar autorica je

prva dva poglavlja o važnosti propisivanja i implementiranja postupovnih prava djece u

http://fra.europa.eu/sites/default/files/fra-2015-child-friendly-justice-professionals_en.pdf



7

postupke radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi te o glavnim obilježjima obiteljskopravne

reforme u Hrvatskoj. Uz to, obradila je pravne aspekte prava djeteta na prilagođen postupak i

na zastupnika, surađujući s Lindom Rajhvajn Bulat i Ivanom Eterović, koje su kao koautorice

po jednog od ta dva poglavlja prikazale i analizirale relevantne rezultate empirijskog

istraživanja. Aleksandra Korać Graovac i Linda Rajhvajn Bulat autorice su poglavlja o pravu

djeteta na informacije; profesorica Korać Graovac obradila je relevantne prave aspekte teme,

a Linda Rajhvajn Bulat rezultate empirijskog istraživanja. Podijelivši uloge na isti način,

Aleksandra Korać Graovac i Ivana Eterović obradile su temu prava djeteta na izražavanje

mišljenja.

Osim kroz autorstvo dijelova vodiča, sve članice ekspertnog tima projekta doprinjele su

ostvarivanju ciljeva projekta u svim njegovim aspektima i kroz sve aktivnosti, pokazujući pri

tome stručnost, entuzijazam i posvećenost svrsi projekta. Slađana Aras Kramar je kao

voditeljica projekta odlučno oblikovala i usmjeravala sve aktivnosti, vodeći pritom računa da

se doprinos svih drugih suradnica prepozna i ugradi u projekt.

Riječi i pojmovni sklopovi koji imaju rodno značenje bez obzira jesu li u ovom Vodiču

korišteni u muškom ili ženskom rodu odnose se na jednak način na muški i ženski rod.

Za Hrvatski pravni centar

Ivana Eterović

8

1. Zašto je važno propisati te implementirati postupovna prava djece u postupke radi

razvoda braka i o roditeljskoj skrbi? (Slađana Aras Kramar)

Djeca kao nositelji subjektivnih prava morala bi moći sama pristupiti pravosuđu u cilju zaštite

te ostvarenja svojih prava. Relativno je češća situacija, međutim, da su djeca uvučena u

postupke koje su pokrenuli njihovi roditelji o pojedinim pravima djeteta, posebice o

pojedinim sadržajima roditeljske skrbi u slučaju razvoda braka roditelja odnosno trajnog

prestanka obiteljske zajednice.

Razvod braka roditelja te raspad obiteljske zajednice sam po sebi je za djecu neugodno i

bolno iskustvo, a uslijed kojeg bi djeca trebala i doći u kontakt s pravosuđem.

Kakvo bi pravosuđe trebalo biti prema djeci? Na koji način osigurati djeci djelotvoran

pristup pravosuđu? Što znači za djecu djelotvoran pristup pravosuđu?

Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. godine (SL SFRJ, 15/90; NN-MU, 12/93, 20/97;

Konvencija o pravima djeteta) je od fundamentalne važnosti zbog načina na koji pristupa

djeci kao nositeljima prava koja, među ostalim, imaju pravo izraziti mišljenje te sudjelovati u

svim odlukama koje ih se tiču.

Odredbama članka 12. Konvencije o pravima djeteta određeno je:

„1. Države stranke će osigurati djetetu koje je sposobno oblikovati svoje osobno mišljenje,

pravo na slobodno izražavanje svog mišljenja o svim pitanjima koja se na njega odnose, i

uvažavati to mišljenje u skladu s dobi i zrelošću djeteta.

2. U tu svrhu, djetetu se napose mora osigurati da bude, izravno ili preko posrednika,

odnosno odgovarajuće službe, saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji se na

njega odnosi na način koji je u skladu s postupovnim pravilima domaćeg prava.“

Uz pravo djeteta na izražavanje mišljenja, treba uzeti u obzir i članak 3. Konvencije o pravima

djeteta koji određuje da se u svim postupcima prvenstveno mora voditi računa o interesima

djeteta. Iako članak 12. Konvencije o pravima djeteta ima veliku važnost, njegova određenja

ne daju jasno odgovor na pitanje kako će se dijete saslušati.

Načelo sudjelovanja djeteta u odlukama koje ga se tiču, na način kako je to postavljeno u

članku 12. Konvencije o pravima djeteta, osigurano je dalje kroz pravne mehanizme

Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava iz 1996. godine (NN-MU, 1/10, 3/10;

EKODP).

U Poglavlju I. Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava određeno je da se njome, u

najboljem interesu djece, promiču njihova prava, dodjeljuju im postupovna prava i olakšava

ostvarivanje tih prava na način da se osigura da djeca, sama ili posredstvom drugih osoba ili

tijela, budu obaviještena i da im bude dopušteno sudjelovati u postupcima pred sudbenim

tijelima koji ih se tiču (1/2 EKODP). Postupci pred sudbenim tijelima koji se tiču djece, u

9

smislu Europske konvencije, su obiteljskopravni postupci, posebice oni koji se odnose na

ostvarivanje roditeljskih odgovornosti (parental responsibilities), kao što su pitanje boravišta

(residence) i prava posjećivanja djece (susreta i druženja, odnosno ostvarivanja osobnih

odnosa) (access to children) (1/3 EKODP). Međutim, ostavljeno je državama strankama

Konvencije da izjavom odrede najmanje tri kategorije obiteljskih postupaka na koje će

primjenjivati Konvencija i njezina prava (1/4 EKODP).

Republika Hrvatska odredila je da će se Europska konvencija primjenjivati na postupak

odlučivanja o roditeljskoj skrbi tijekom razvoda braka roditelja, postupak ostvarivanja

roditeljske skrbi, mjere za zaštitu osobnih prava i interesa djeteta, postupak posvojenja te

postupak skrbništva za maloljetne osobe (3 Zakona o potvrđivanju Europske konvencije o

ostvarivanju dječjih prava, NN, 1/10).

Djeci koja sudjeluju u obiteljskopravnim postupcima Europskom konvencijom o ostvarivanju

dječjih prava jamči se pravo: (1) dobiti sve odgovarajuće informacije (3 t. a) EKODP), (2) biti

konzultirano i izraziti svoje mišljenje (3 t. b) EKODP), (3) biti obaviješteno o mogućim

posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem i o mogućim posljedicama

bilo koje odluke (3 t. c) EKODP), (4) te pravo zahtijevati, osobno ili posredstvom drugih

osoba ili tijela, posebnog zastupnika u postupcima pred sudbenim tijelima koji se tiču djeteta

kada unutarnje (domaće) pravo priječi nositelje roditeljske odgovornosti da zastupaju dijete

kao rezultat sukoba interesa s djetetom (4/1 EKODP).

Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava detaljno određuje dužnosti imenovanog

zastupnika djeteta (10 EKODP) te dužnosti suda koji postupa u postupcima koji se tiču djeteta

(6 EKODP). Prije donošenja odluke u postupcima koji se tiču djeteta, sud će u slučaju kad se

prema unutarnjem (domaćem) pravu smatra da dijete ima dovoljnu sposobnost razumijevanja:

(1) uvjeriti se da je dijete dobilo sve odgovarajuće informacije (6 t. b) EKODP); u

odgovarajućim slučajevima savjetovati dijete osobno, uz isključenje javnosti ako je potrebno,

neposredno ili posredstvom drugih osoba ili tijela, na način prilagođen njegovoj sposobnosti

razumijevanja, osim ako to ne bi bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta (6 t.

b) EKODP); dopustiti djetetu da izrazi svoje mišljenje (6 t. b) EKODP); te pridati dužni

značaj mišljenjima koja je dijete izrazilo (čl. 6. t. c) EKODP).

Za ostvarenje (postupovnih) prava članova obitelji, uključujući i djece od velikog je značaja i

(Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine

(NN-MU, 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10; EK), posebice članci 6. (pravo na

pravično suđenje), 8. (pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života) te 14. Konvencije

(zabrana diskriminacije).

Pojam pravosuđa prilagođenog djeci susrećemo u Smjernicama Odbora ministara Vijeća

Europe o pravosuđu prilagođenom djeci iz 2010. godine (Smjernice), čiji je cilj poslužiti

kao praktično sredstvo za države članice u prilagodbi njihovih sudskih i izvansudskih sustava

konkretnim potrebama djece u kaznenom, upravnom i građanskom postupku, bez obzira na

njihov status i poslovnu sposobnost. Smjernice su neobvezujući dokument, ali imaju snažnu

podršku unutar Vijeća Europe i Europske unije.

10

Smjernice određuju „pravosuđe prilagođeno djeci“ kao pravosudne sustave koji jamče

poštovanje i učinkovitu provedbu svih dječjih prava na najvišoj dostižnoj razini, imajući na

umu određena, u Smjernicama navedena načela i propisno uzimajući u obzir razinu zrelosti i

mogućnosti djetetova razumijevanja te okolnosti predmeta. Ono je, osobito, pristupačno,

prilagođeno dobi, brzo, revno, prilagođeno i usredotočeno na potrebe i prava djeteta, te

poštuje prava djeteta uključujući pravo na odgovarajući postupak, sudjelovanje i

razumijevanje postupaka, poštovanje privatnog i obiteljskog života, integriteta i dostojanstva

(II.c. Smjernica).

Problematika sudjelovanja djeteta u postupcima o roditeljskoj skrbi koji ga se tiču dobila je

novu dimenziju ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju. Uredba Vijeća (EZ) br.

2201/2003 od 27. studenog 2003. godine o nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u

bračnim predmetima i predmetima o roditeljskoj odgovornosti, kojom se ukida Uredba

(EZ) br. 1347/2000 (Council Regulation (EC) No 2201/2003 of 27 November 2003

concerning jurisdiction and the recognition and enforcement of judgments in matrimonial

matters and the matters of parental responsibility, repealing Regulation (EC) No 1347/2000)

(Official Journal L 338; BU IIbis) propisuje da se strana odluka o roditeljskoj odgovornosti

neće priznati ako je odluka donesena, osim u slučaju hitnosti, bez da je djetetu dana

mogućnost da bude saslušano, protivno temeljnim postupovnim načelima države članice u

kojoj se priznanje traži (23 b), 41/2 t. c) BU IIbis). I Povelja o temeljnim pravima Europske

unije (Charter of Fundamental Rights of the European Union) (Official Journal C 364/1;

Povelja o temeljnim pravima EU) u članku 24. koji se odnosi na prava djece propisuje, među

ostalim, načelo najboljeg interesa djeteta te pravo djeteta na izražavanje mišljenja u stvarima

koje ga se tiču. Pritom će se mišljenje uzeti u obzir u skladu s dobi te zrelosti djeteta.

Iako saslušanje djeteta igra važnu ulogu u primjeni BU-a IIbis, kako je to istaknuto u točki 19.

Preambule, ona nije usmjerena na mijenjanje važećih nacionalnih postupaka. Stoga načelo

saslušanja djece u postupcima prema BU-u IIbis trpi ograničenja, poput arbitriranost u

primjeni odredaba o godinama te zrelosti/sposobnosti djeteta ovisno o kojima će se dijete

saslušati te restriktivnosti nacionalnih odredaba o saslušanju djeteta (Stalford (2012), str.

113).

***

Pravosuđe bi prema djeci trebalo postupati s dostojanstvom i poštovanjem. Trebalo bi biti

dostupno, razumljivo i pouzdano, djelotvorno, slušati što djeca govore te ozbiljno shvaćati

pravo djeteta da izrazi mišljenje u svim odlukama koje ga se tiču.

11

2. Glavna obilježja obiteljskopravne reforme u Hrvatskoj: postupci radi razvoda braka i

o roditeljskoj skrbi te postupovna prava djece (Slađana Aras Kramar)

Zaštita dobrobiti djeteta, kao i njegova položaja tijekom postupka radi razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi jedan je od glavnih ciljeva obiteljskopravne reforme u Hrvatskoj (Vlada

Republike Hrvatske, Obrazloženje Konačnog PObZ (2014/15), str. 172-175/170-183). U

kontekstu tog pravozaštitnog cilja, 6. lipnja 2014. godine bio je donesen Obiteljski zakon

(NN, 75/14, 83/14, 5/15; ObZ 2014) koji se primjenjivao nešto više od četiri mjeseca.

Stupanjem na snagu ObZ-a 2014, 1. rujna 2014., s radom je bila započela novoosnovana

ustanova za zastupanje djece (te osoba s invaliditetom) u sudskim postupcima – Centar za

posebno skrbništvo, u Zagrebu te tri dislocirane jedinice u Osijeku, Rijeci i Splitu. U provedbi

ObZ-a 2014. bili su doneseni i pravilnici te potrebne odluke (NN, 106/14).

12. siječnja 2015. godine Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Rješenje o pokretanju

postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Obiteljskog zakona iz 2014. (NN, 5/15) te odredio

privremenu „suspenziju“ ObZ-a 2014, tako da je do donošenja konačne odluke u postupku

ustavne kontrole privremeno obustavio „…izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se

poduzimaju na osnovi Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 75/14.)“ i odredio

primjenu Obiteljskog zakona iz 2003. (NN, 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11,

25/13, 5/15; ObZ 2003).

Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske, u povodu privremene obustave

primjene odredaba ObZ-a 2014, najprije u veljači, a potom u travnju 2015. godine objavilo je

Nacrt prijedloga novog (četvrtog) Obiteljskog zakona. 2. srpnja 2015. godine zaključena je

rasprava u Hrvatskom saboru o Prijedlogu Obiteljskog zakona, gdje je i usvojen 3. srpnja

2015. te upućen predlagatelju radi pripreme Konačnog prijedloga Zakona. Konačni prijedlog

Obiteljskog zakona usvojen je 2. rujna 2015. na 246. sjednici Vlade Republike Hrvatske, a

konačno je donesen na 20. sjednici Sabora, 18. rujna 2015. (ObZ 2015). U odnosu na uređenje

postupka radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi, te položaja djeteta u slučaju razvoda braka

odnosno prestanka obiteljske zajednice roditelja, Obiteljski zakon iz 2015. u većoj mjeri

kvalitativno ne odstupa od ObZ-a 2014.

Promjene učinjene ObZ-om 2014/15 na području postupaka radi razvoda braka roditelja koji

imaju zajedničku maloljetnu djecu, odnosno trajnog prestanka obiteljske zajednice roditelja

sastoje se u prebacivanju odgovornosti odlučivanja o ostvarivanju roditeljske skrbi te osobnih

odnosa nakon prestanka obiteljske zajednice roditelja s države na roditelje, uz zadržavanje

mogućnosti države da intervenira u one odnose u kojima je ugrožena dobrobit djeteta kroz

kontrolu postignutih sporazuma roditelja, ali i izricanjem mjera za zaštitu prava i dobrobiti

djeteta. Stoga je u cilju postizanja sporazuma roditelja o roditeljskoj skrbi, ostvarivanju

osobnih odnosa te uzdržavanju djeteta, obiteljskopravna reforma unijela i nove institute:

12

obvezno savjetovanje, obiteljsku medijaciju, tablice o uzdržavanju te plan o zajedničkoj

roditeljskoj skrbi. Osim jačanja stranačke autonomije u postupcima radi razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi, reformom je osnažen i položaj te postupovna prava djeteta.

Među odredbama o roditeljskoj skrbi, ObZ 2014/15 određuje pojam roditeljske skrbi.

Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja u svrhu zaštite i promicanja

djetetovih osobnih i imovinskih prava te dobrobiti, a koju su roditelji dužni ostvarivati u

skladu s djetetovim razvojnim potrebama i mogućnostima. Roditelj se ne može odreći prava

na roditeljsku skrb. Osim toga, roditelji su dužni o pojedinačnim sadržajima roditeljske skrbi

razgovarati i sporazumijevati se s djetetom u skladu s njegovom dobi i zrelošću (91 ObZ

2014/15). Pritom ObZ 2014/15 propisuje i temeljne sadržaje roditeljske skrbi.

U sadržaj roditeljske skrbi ulazi pravo i dužnost zaštite osobnih prava djeteta na: (1) zdravlje,

razvoj, njegu i zaštitu, (2) odgoj i obrazovanje, (3) ostvarivanje osobnih odnosa i (4)

određivanje mjesta stanovanja. U sadržaj roditeljske skrbi ulazi i pravo i dužnost upravljanja

djetetovom imovinom te zastupanja djetetovih osobnih i imovinskih prava i interesa (92 ObZ

2014/15). ObZ-om 2014/15 napušteno je propisivanje uzdržavanja u dijelu o roditeljskoj skrbi

te ga novi Zakon uređuje kao samostalan institut odredbama o uzdržavanju među članovima

obitelji, što uključuje i uzdržavanje među roditeljima i djecom. Dužnost i odgovornost

roditelja da uzdržavaju dijete je posebna dužnost roditelja koja se temelji na podrijetlu djeteta

od roditelja i izravno je povezana s dužnošću djeteta da uzdržava svoje roditelje kada su oni u

nemogućnosti da se sami uzdržavaju (Vlada Republike Hrvatske, Obrazloženje Konačnog

PObZ (2014/15), str. 204-205/203).

Obiteljskopravna reforma donijela je i određene terminološke promjene na području

ostvarivanja roditeljske skrbi. U ObZ-u 2014/15 koristi se pojam roditelj s kojim će dijete

„stanovati“ / roditelj s kojim dijete „stanuje“ umjesto termina roditelj s kojim će dijete

„živjeti“ / roditelj s kojim dijete „živi“ nakon razvoda braka roditelja. Umjesto pojma

ostvarivanja „susreta i druženja“ s drugim roditeljem, prihvaćen je pojam ostvarivanja

„osobnih odnosa“ s drugim roditeljem.

Pojam „pravo na život s djetetom“ poklapa se s međunarodno zajamčenim „pravom na

obiteljski život s djetetom“. I onaj roditelj koji nakon prestanka bračne ili izvanbračne

zajednice s djetetovim roditeljem neće fizički stanovati s djetetom ima pravo na obiteljski

život s djetetom koje pravo je država dužna podupirati u obliku ostvarivanja osobnih odnosa

djeteta i roditelja kroz susrete i druženje i druge oblike ostvarivanja osobnih odnosa s

djetetom, kako se veza među djetetom i roditeljima ne bi prekinula. Uz to, sadržaj instituta

ostvarivanja „osobnih odnosa“ s drugim roditeljem je u suvremenim zakonodavstvima i

međunarodnim dokumentima znatno širi. Ostvarivanje osobnih odnosa neće značiti samo

susrete i druženje nego boravak djeteta u domu kod drugoga roditelja nekoliko dana, tjedana,

komunikaciju s djetetom putem e-maila, skypa, telefona, dopisivanja, slanje darova i sl.

(Vlada Republike Hrvatske, Obrazloženje Konačnog PObZ (2014/15), str. 207, 239/205, 233,

234).

13

Kao i prema ObZ-u 2003, tako i prema novom uređenju, roditelji mogu zajednički

ostvarivati roditeljsku skrb. Nakon razvoda braka odnosno trajnog prestanka obiteljske

zajednice roditelja, međutim, roditelji mogu zajednički ostvarivati roditeljsku skrb samo na

temelju sporazuma o načinu ostvarivanja zajedničke roditeljske skrbi, koji ObZ 2014/15

naziva plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (106 ObZ 2014/15). Roditelji mogu plan o

zajedničkoj roditeljskoj skrbi sastaviti samostalno, u postupku obveznog savjetovanja, kao i

u postupku obiteljske medijacije, a koje postupke ObZ 2014/15 uređuju kao postupke u vezi

s obiteljskim odnosima koji se vode pred tijelima koji ne pripadaju sudbenoj vlasti (320-344

ObZ 2014/15). Kako bi plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi stekao svojstvo ovršne isprave,

plan se može podnijeti sudu u izvanparničnom postupku radi provjere sadržaja te odobravanja

(107 ObZ 2014/15).

ObZ 2014/15 sadrži odredbe o sadržaju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Planom o

zajedničkoj roditeljskoj skrbi mora se detaljno urediti: (1) mjesto i adresa djetetova

stanovanja, (2) vrijeme koje će dijete provoditi sa svakim od roditelja, (3) način razmjene

informacija u vezi s davanjem suglasnosti pri donošenju odluka bitnih za dijete (108 ObZ

2014/15), te razmjene važnih informacija u vezi s djetetom (111 ObZ 2014/15), (4) visina

uzdržavanja kao obveza roditelja kod kojega dijete ne stanuje i (5) način na koji će se

rješavati buduća sporna pitanja (106/2 ObZ 2014/15). Planom o zajedničkoj roditeljskoj skrbi

mogu se urediti i druga pitanja ostvarivanja roditeljske skrbi za koja roditelji smatraju da su

bitna za dijete (108/3 ObZ 2014/15), te o kojima su roditelji dužni odlučivati sporazumno

(106/3 ObZ 2014/15). Postizanje sporazuma o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi trebalo bi

olakšati i propisivanje tablice o uzdržavanju koju ministar nadležan za poslove socijalne

skrbi određuje jednom godišnje (najkasnije do 1. travnja tekuće godine), uzimajući u obzir

prosječne potrebe maloljetnog djeteta u skladu s dobi djeteta, prihodima roditelja obveznika

uzdržavanja prema platnim razredima i prosječnim troškovima života u Republici Hrvatskoj

(314/4 ObZ 2014/15).

U cilju zaštite i ostvarenja prava djeteta na informaciju te izražavanje mišljenja, roditelji

su dužni upoznati dijete sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i omogućiti mu da

izrazi svoje mišljenje u skladu s njegovom dobi i zrelošću te ga poštovati u skladu s

djetetovom dobrobiti. Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi može se mijenjati u skladu s dobi i

zrelošću djeteta ili ako to zahtijevaju bitno promijenjene okolnosti.

Uz postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi zakonodavac je vezao dopustivost

sporazumnog razvoda braka. Ako se bračni drugovi žele sporazumno razvesti, oni moraju

uz prijedlog za sporazumni razvod braka podnijeti i plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi jer u

protivnom sporazumni razvod braka nije dopušten (54/2, 456 ObZ 2014/15). Ako se bračni

drugovi nisu sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, ili ga je sud odbio odobriti,

(u načelu) svaki bračni drug može podnijeti tužbu radi razvoda braka u povodu koje je sud

dužan po službenoj dužnosti odlučiti s kojim će roditeljem dijete stanovati, o načinu

ostvarivanja roditeljske skrbi, osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem te uzdržavanju

djeteta (53, 56, 413/1 t. 1. ObZ 2014/15).

14

Okolnost da se bračni drugovi/roditelji djeteta koji trajno ne žive u obiteljskoj zajednici nisu

sporazumjeli o sadržaju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ima i daljnjih pravnih

posljedica. U postupku radi razvoda braka pokrenutog tužbom, odnosno u postupku radi

rješavanja pitanja s kojim će roditeljem dijete stanovati, o ostvarivanju osobnih odnosa i

uzdržavanju pokrenutog tužbom sud može samo jednom roditelju povjeriti ostvarivanje

roditeljske skrbi (105/3 ObZ 2014/15), dok drugi roditelj ima pravo na ostvarivanje osobnih

odnosa s djetetom, pravo na donošenje svakodnevnih odluka u vezi s djetetom (110/1 ObZ

2014/15), i odluka o poduzimanju nužnih radnji u slučaju neposredne opasnosti (110/3 ObZ

2014/15), te pravo na informacije o bitnim okolnostima vezanim uz osobna prava djeteta

(112/1 ObZ 2014/15). Kad sud donosi odluku o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi,

odredit će i hoće li roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb sam zastupati dijete u

ostvarenju bitnih osobnih prava koja su određena Zakonom ili uz suglasnost drugog roditelja

(100, 105 ObZ 2014/15).

Nepostizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, općenito nesuradnja roditelja utječe i na

položaj djeteta u sudskom postupku radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi. ObZ

2014/15 u posebnom odjeljku koji se odnosi na sudjelovanje djeteta, roditelja i drugih osoba u

postupku (358-363 ObZ 2014/15) izrijekom propisuje da je dijete stranka u svim postupcima

pred sudom u kojima se odlučuje o njegovim pravima te interesima (358 ObZ 2014/15). Stoga

dijete ima punopravni položaj stranke postupka u kojem se odlučuje o odobravanju plana o

zajedničkoj roditeljskoj skrbi, odnosno o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, načinu

ostvarivanja roditeljske skrbi, osobnih odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta, uz

razvod braka ili pak u samostalnom postupku. U postupku radi provjere i odobravanja plana o

zajedničkoj roditeljskoj skrbi, uz postupak radi sporazumnog razvoda braka ili neovisno o

razvodu braka, dijete zastupaju oba roditelja (461/2 ObZ 2014/15). S druge strane, u slučaju

tužbe radi odlučivanja o sadržajima roditeljske skrbi, uz ili neovisno o postupku radi razvoda

braka, djetetu se osigurava zastupanje putem posebnog skrbnika iz Centra za posebno

skrbništvo, uz kojega roditelji djeteta nisu ovlašteni poduzimati radnje u postupku (414 ObZ

2014/15). Uzimajući u obzir postupanje i suradnju svakog roditelja u postizanju sporazuma o

roditeljskoj skrbi (tijekom postupka obveznog savjetovanja i/ili obiteljske medijacije te

sudskog postupka), sud može odrediti i da troškove posebnog skrbnika djeteta snose roditelji

(366/2, 327 ObZ 2014/15). Uz pravo na posebnog zastupnika, djetetu se u postupku u kojem

se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, načinu ostvarivanja roditeljske

skrbi, osobnih odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta izrijekom osigurava pravo

na informacije (360, 361 ObZ 2014/15) te pravo na izražavanje mišljenja (360, 416/1 ObZ

2014/15), kao i mogućnost sudskog priznanja postupovne sposobnosti za poduzimanje svih

ili pojedinih radnji u postupku, uključujući i podnošenje pravnih lijekova (359 ObZ 2014/15).

Procesnopravne posljedice (ne)postizanja sporazuma o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi

očituju se i u izboru vrste sudske procedure. U svakom slučaju kad postoji sporazum

roditelja o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, uz ili neovisno od postupka radi razvoda

brak, sud postupa prema pravilima izvanparničnog sudskog postupka (433, 453-460 ObZ

2014/15). Ako se roditelji nisu sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sud

15

postupa prema pravilima spornog, parničnog postupka (368, 379-381 ObZ 2014/15). Prilikom

donošenja odluke u spornom, parničnom postupku o tome koji će roditelj samostalnom

ostvarivati roditeljsku skrb, uz određivanje već supra navedenih prava drugog roditelja, sud je

dužan posebno voditi računa koji je od roditelja spreman na suradnju i sporazum o

zajedničkoj roditeljskoj skrbi (105/3 ObZ 2014/15), cijeniti spremnost svakog od roditelja na

suradnju u postupku obveznog savjetovanja ili spremnost na sudjelovanje u obiteljskoj

medijaciji, te spremnost svakog od roditelja na poticanje ostvarivanja osobnih odnosa djeteta

s drugim roditeljem (416/2 ObZ 2014/15). Na roditelju koji se protivi zajedničkom

ostvarivanju roditeljske skrbi te sklapanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi je teret

dokaza da zajednička roditeljska skrb nije za dobrobit djeteta. U protivnom, ako roditelj ne

uspije, sud može samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi povjeriti drugom roditelju,

međutim, uz pretpostavku da je to u skladu s dobrobiti djeteta (105/4 ObZ 2014/15).

Spremnost na suradnju i sporazum o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, pritom, nije od

važnosti u slučajevima obiteljskog nasilja (416/3 ObZ 2014/15).

***

Cilj je ovoga vodiča, kao i provedenog istraživanja putem fokusnih grupa, prije svega analiza

položaja i postupovnih prava djeteta u slučaju spora o tome s kojim će od roditelja dijete

stanovati, o ostvarivanju osobnih odnosa te uzdržavanju djeteta.

16

3. Pravo djeteta na informacije (Aleksandra Korać Graovac, Linda Rajhvajn Bulat)

3.1. Pravo djeteta na informacije - određenje

Pravo djeteta na informacije pravo je koje djetetu priznaje odredba čl. 3. Konvencije o

ostvarivanju dječjih prava, Smjernice Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci te, u

širem smislu, odredba čl. 17. Konvencije o pravima djeteta kroz opće pravo djeteta na

informacije.

Pravo na informacije omogućava djetetu da ostvaruje druga postupovna prava, odnosno da

zatraži odgovarajuću pravnu zaštitu, jer zna da se o njegovim pravima i interesima vodi

postupak pred nadležnim tijelom (sudom, centrom za socijalnu skrb i slično).

3.2. Međunarodni dokumenti

3.2.1. Konvencija o ostvarivanju dječjih prava

Konvencija o ostvarivanju dječjih prava u istoj odredbi u kojoj djetetu jamči pravo da bude

obaviješteno jamči i pravo da izražava svoje mišljenje u postupku (čl. 3. Konvencije o

ostvarivanju dječjih prava):

„Djetetu, za koje se prema unutarnjem pravu smatra da

ima dovoljnu sposobnost razumijevanja, u postupku

pred sudbenim tijelom koji ga se tiče, dodijelit će se, te

će biti ovlašteno, zahtijevati sljedeća prava:

a) dobiti sve odgovarajuće informacije;

b) biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje;

c) biti obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi

nastale u skladu s tako iznesenim mišljenjem i o

mogućim posljedicama bilo koje odluke.“

Prema Izjavi vezanoj uz članak 1. stavak 4. koju je

Republika Hrvatska dala prilikom ratifikacije ove

Konvencije uz članak 1. stavak 4. Europske konvencije

o ostvarivanju dječjih prava, u Hrvatskoj se ova

Konvencija primjenjuje na određene kategorije

obiteljskih predmeta koji se provode pred njezinim

“Ne znam stvarno ništa u

kojoj je fazi to. I jel' kao,

mi kao djeca ne bi trebali

smjet' znat' i to. Tako su

nam rekli sa socijalnog i...

Moja mama ako nešto zna

onda nama neće reć' zato

što kao, to nije dobro, da

su joj to tak' savjetovali iz

socijalne službe da ona ne

bi smjela prenositi nama te

informacije.” (dječak, 16

godina)

17

sudbenim tijelima: na postupak odlučivanja o roditeljskoj skrbi tijekom razvoda braka

roditelja, postupak ostvarivanja roditeljske skrbi, mjere za zaštitu osobnih prava i interesa

djeteta, postupak posvojenja, te na postupak skrbništva za maloljetne osobe.

3.2.2. Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci

formalnopravno su neobvezujući dokument Vijeća

Europe, no ipak imaju veliki utjecaj, pogotovo na

području Europske Unije koja promiče prava djece i

pri tome se poziva na sadržaj ovih Smjernica.

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci

namijenjene su djeci staroj do osamnest godina,

slijedeći logiku Konvencije o ostvarivanju dječjih

prava. Povrh toga, pravo na informacije Smjernice

protežu i na roditelje djeteta, priznajući im implicitno

da su prvi pozvani zaštititi dobrobit djeteta.

Za razliku od Konvencije, Smjernice se odnose na sve

postupke: sudske, izvansudske, te na sve intervencije (primjerice, one policije), a ne samo na

pojedine obiteljskopravne postupke.

3.2.3. Konvencija o pravima djeteta

Konvencija o pravima djeteta smještena je, za potrebe ovoga rada, u okviru ovog elementa

postupovnih prava djeteta na treće mjesto zbog toga što ona u odredbi čl. 13. daje pravo

djetetu na opće informacije, kao pretpostavku za ostvarenja prava na slobodu izražavanja

djeteta. Prema izričitoj odredbi čl. 13. Konvencije o pravima djeteta, pravo na slobodu

izražavanja mora „neovisno o granicama, uključivati slobodu traženja, primanja i širenja

obavijesti i ideja svake vrste, usmeno ili pismeno, tiskom ili umjetničkim oblikovanjem ili

kojim drugim sredstvom prema izboru djeteta.“ Pravo na slobodu izražavanja „može biti

podvrgnuto samo onim ograničenjima koja su određena zakonom i koja su prijeko potrebna:

a) radi zaštite prava i ugleda drugih, ili b) radi zaštite nacionalne sigurnosti ili javnog poretka

(ordre public), javnog zdravlja ili morala“.

3.3. Određenje pojmova

3.3.1. Odgovarajuća informacija

Informacija na koju dijete ima pravo prema Konvenciji o ostvarivanju dječjih prava je

„odgovarajuća informacija“. Što znači taj izraz točno je određeno: „informacija koja je

prikladna dobi i sposobnosti razumijevanja djeteta, te koja će biti dana kako bi se djetetu

omogućilo da ostvari svoja prava u potpunosti, osim ako je pružanje takvih informacija

suprotno dobrobiti djeteta„ (čl. 2. t. d. ove Konvencije o ostvarivanju dječjih prava).

“Pa je, da, da nisam

dobila informaciju možda

bi imala veću tremu... Da,

da bi bila malo više

sramežlljiva, imala malo

druge osjećaje...”

(djevojčica, 12 godina)

18

Svaka informacija ne mora biti sama po sebi na dobrobit djeteta. Iz ove definicije proizlazi da

Konvencija Vijeća Europe kojom se jamče postupovna prava vodi računa o Konvenciji o

pravima djeteta, točnije o odredbi čl. 3. koja dobrobit djeteta stavlja na mjesto najvišeg načela

u skladu s kojim se moraju primijeniti sva dječja prava, pa i pravo na informacije. Tako mogu

postojati situacije kad djecu ne treba obavijestiti o nekim pitanjima ili događanjima,

primjerice onih koja se odnose na neugodne okolnosti koje su dovele do razvoda braka, do

izdvajanja djeteta iz obitelji, a u nekim situacijama informacije ne trebaju biti previše detaljne.

U svakom slučaju informacija mora biti prilagođena dobi i sposobnosti razumijevanja djeteta,

te u tom smislu niti jedan od navedenih dokumenata na predviđa doljnju dobnu granicu. To

znači da se i način davanja informacija treba prilagoditi dobi i sposobnosti razumijevanja

djeteta, pa će za manju djecu biti potrebna specifična znanja o dječjoj psihologiji kako se

neodgovarajućim načinom priopćenja ne bi povrijedila dobrobit djeteta.

Kao što navodi Odbor za prava djeteta u Općem komentaru br. 12, koji se odnosi na pravo

djeteta da bude saslušano u postupku, nije potrebno da dijete ima sveobuhvatne informacije,

već one koje su relevantne da može odlučiti želi li ili ne izraziti svoje mišljenje, te da ga može

oblikovati.

Informacije možda trebaju biti prevedene na jezik koji dijete razumije (strani jezik, Braill ili

drugi), kao i za odrasle osobe a formalnu pravnu terminologiju trebat će objasniti tako da

dijete može u potpunosti razumjeti njeno značenje.

Dijete ima pravo na informaciju tijekom cijelog postupka, te na informaciju o tome kako je

postupak završio, te koje je značenje dano djetetovom eventualno izraženom mišljenju. U

pravilu, i dijete i roditelji ili pravni zastupnici trebaju obavijesti primati izravno.

Obavještavanje roditelja ne smije biti alternativa priopćavanju obavijesti djetetu (t. 3. Općih

elemenata pravosuđa prilagođenih djeci).

3.3.2. Tko i od koga ima pravo na informaciju

Konvencija o ostvarivanju dječjih prava navodi kao nositelja prava dijete „za koje se prema

unutarnjem pravu smatra da ima dovoljnu sposobnost razumijevanja“ (čl. 3. Konvencije).

Sama Konvencija, dakle, ne određuje najnižu dob djeteta, no prepušta državama strankama da

prema svojem unutarnjem pravu odrede kad dijete ima dovoljnu sposobnost razumijevanja. U

zakonodavstvima poput hrvatskog svako dijete koje ima dovoljnu sposobnost razumijevanja

ima pravo na odgovarajuću informaciju, i to sve od dobi od koje ju je sposobno razumjeti.

Budući da se može raditi o vrlo maloj djeci, važan je zahtjev iz t. 14. Smjernica kako „svi

stručnjaci koji rade s djecom ili za djecu trebaju dobiti potrebnu međudisciplinarnu obuku o

pravima i potrebama djece različitih dobnih skupina, te o postupku koji im je prilagođen,“ te

iz t. 15. Smjernica prema kojoj „stručnjaci koji su u izravnom kontaktu s djecom trebaju se

obučiti komuniciranju s djecom svake dobi i u svim fazama razvoja, te s djecom u situacijama

osobite ranjivosti“.

19

Procjena ima li dijete dovoljnu sposobnost razumijevanja nije prepuštena samo osobi ili tijelu

koje je zaduženo informirati dijete, već je i sudbeno tijelo u postupcima koji se tiču djeteta

prije donošenja odluke dužno uvjeriti se je li dijete koje ima dovoljnu sposobnost

razumijevanja dobilo sve odgovarajuće informacije, a u odgovarajućim slučajevima ovlašteno

je neposredno ili posredstvom drugih osoba ili tijela, na način prilagođen sposobnosti

razumijevanja djeteta, osobno savjetovati dijete (čl. 6. Konvencije o ostvarivanju dječjih

prava).

Prethodno pitanje uvijek će biti ima li dijete dovoljnu sposobnost razumijevanja, te jesu li

obavijesti prilagođene sposobnosti razumijevanja djeteta. Pri tome osobito treba voditi računa

da ne dođe do diskriminacije na štetu djece s obzirom na njihove kognitivne sposobnosti, u

slučaju kad se radi o djeci s posebnim potrebama, ili

druge prepreke koje bi moge otežati razumijevanje

informacije (primjerice, djeca iz ranjivih skupina koja

loše razumiju službeni jezik).

Djeca u praksi često imaju iskustvo da prenesene

obavijesti nisu objektivne i potpune. Ponekad roditelji

ne informiraju djecu, ili su informacije koje im

proslijede pristrane, odnosno manipulativne. U tom

kontekstu je značajna uloga dječjeg

zastupnika/odvjetnika djece, pravobranitelja i pravnih službi za djecu.

Konvencija o ostvarivanju dječjih prava ne navodi tko je dužan obavijestiti dijete o

postupcima koji se tek trebaju pokrenuti. Za očekivati je da će to ponajprije biti njihovi

roditelji, a ako ih nema, osobe koje skrbe o djetetu (skrbnik, udomitelj i slično), a tek potom

nadležna tijela poput centra za socijalnu skrb ili posebni zastupnici kad su predviđeni u

domaćem zakonodavstvu. Posebni zastupnici po prirodi stvari imaju priliku pružiti djetetu

obavijesti tek nakon što su imenovani, a to je nakon pokretanja postupka.

Drugo je pitanje tko će iznijeti djetetovo mišljenje u postupku pred sudbenim tijelima. To je

prema čl. 10. st. 1. t. a) Konvencije dužan učiniti zastupnik djeteta u postupku, osim ako bi to

bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta. Zastupnik je dužan pružiti djetetu sve

odgovarajuće informacije, ako se prema unutarnjem pravu smatra da dijete ima dostatnu

sposobnost razumijevanja. Po prirodi stvari, dijete može dobiti zastupnika tek kad ga imenuje

sudbeno tijelo, za što treba proteći određeno vrijeme.

Smjernice su konkretnije, te prema njima: „U pravilu, i dijete i roditelji ili pravni zastupnici

trebaju obavijesti primati izravno. Obavještavanje roditelja ne smije biti alternativa

priopćavanju obavijesti djetetu.“

Prema Smjernicama o pravosuđu prilagođenom djeci djeci obavijesti i savjete treba davati na

način prilagođen njihovoj dobi i zrelosti, na jeziku koji djeca mogu razumjeti i koji je spolno i

kulturološki osjetljiv.

Pored usmenih obavijesti, očekuje se da postoje i materijali prilagođeni djeci koji sadrže

značajne pravne obavijesti, a koji trebaju biti dostupni i rašireni. Također se očekuje da se

„Pa ja mislim da, oni su

mislili možda da sam ja

premala da bi to shvatila’’


20

osnuju posebne informacijske službe za djecu, kao što su specijalizirane internetske stranice i

linije za pomoć. Primjer takve informacijske službe su razne udruge koje djeci koja se

osjećaju zlostavljana ili zanemarena pružaju informacije, primjerice, preko telefona.

3.3.3. Sadržaj informacija

Sadržaj informacija preciznije uređuju Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci. Ovdje

iznosimo one koje su relevantne za brakorazvodni postupak i postupke za zaštitu osobnih

prava i interesa djeteta, a primjerice su propisane u odjeljku A, Opći elementi pravosuđa

prilagođenog djeci, 1. Informacije i savjeti:

„Od prvog doticaja s pravosudnim ili drugim nadležna tijelima (kao što su policija,

imigracijske i obrazovne službe te službe socijalne i zdravstvene skrbi) te tijekom tog

postupka, djeca i njihovi roditelji trebaju biti brzo i odgovarajuće obaviješteni, inter alia: a. o

svojim pravima, osobito o konkretnim pravima koja djeca imaju u odnosu na sudski i

izvansudski postupak u kojem sudjeluju ili bi mogla sudjelovati, kao i o instrumentima koji su

im na raspolaganju za ispravljanje mogućih povreda njihovih prava, uključujući priliku

pokretanja sudskog ili izvansudskog postupka i druge

intervencije. To mogu biti informacije o

pretpostavljenom trajanju postupka, mogućem pristupu

mehanizmima za podnošenje žalbi i neovisnih

prigovora;

b. o dotičnom sustavu i postupcima, uzimajući u obzir

konkretno mjesto koje će dijete imati i ulogu koju ono

može odigrati u njima, kao i različite postupovne

korake;

c. o postojećem mehanizmu potpore za dijete kad sudjeluje u sudskom ili izvansudskom

postupku;

d. o primjerenosti i mogućim posljedicama određenog sudskog ili izvansudskog postupka;

…

f. o vremenu i mjestu sudskog postupka i ostalih bitnih događaja, kao što su ročišta, ako dijete

pogađaju osobno;

g. o općem napretku i ishodu postupka ili intervencije;

h. o dostupnosti zaštitnih mjera;

i. o postojećim mehanizmima za preispitivanje odluka koje pogađaju dijete;

j. o postojećim mogućnostima za dobivanje odštete od počinitelja ili države u sudskom

postupku, alternativnom građanskom postupku ili u drugim postupcima;

k. o pristupačnosti službi (zdravstvenih, psiholoških, socijalnih, službi tumača i prevoditelja i

ostalih) i organizacija koje mogu osigurati potporu kao i sredstva za pristup tim službama uz

hitnu novčanu potporu, kad je to primjenjivo;

“Pa htio sam, u biti, znat

sve šta će bit i to i zašto je

to i to.” (dječak, 16

godina)

21

l. o svim dostupnim posebnim rješenjima radi najveće moguće zaštite njihovih najboljih

interesa, u slučaju da imaju prebivalište u nekoj drugoj državi.

Popis informacija nije cjelovit, veće je prepušteno da se prema okolnostima konkretnog

slučaja njihov sadržaj prilagodi djetetu. Uistinu nema nikakvog smisla sasvim malo dijete

obavijestiti o mogućnosti ulaganja pravnih lijekova, ili mu detaljno objašnjavati kako izgleda

sudski postupak. Za stariju djecu takva informacija ima smisla, jer omogućava da svojem

zastupniku prenesu svoje želje i mišljenje o ishodu, primjerice, prvostupanjskog postupka.

Djeca trebaju obavijestiti o njihovim pravima, ali i o sredstvima koja im stoje na raspolaganju

za ostvarivanje ili obranu tih prava, ako zatreba.

Prema Smjernicama o pravosuđu prilagođenom djeci

obavijesti o postupovnom sustavu uključuju potrebne

podatke o tijeku postupka, kakav je položaj i uloga

djeteta, na koji način će se odvijati ispitivanje, koliko je

predviđeno vrijeme trajanja postupka, o značaju i

utjecaju danih iskaza, o posljedicama pojedinih radnji u

postupku itd (Smjernica 5). Djeca moraju razumjeti što

se događa, kako se odvija postupak, kakve mogućnosti

im stoje na raspolaganju i kakve su posljedice svake od

mogućnosti. Djeca moraju znati za postojanje

alternativa sudskom postupku. U nekim slučajevima

mirenje može biti prikladnije od sudske intervencije, a

u drugim okolnostima obraćanje sudu može djetetu

osigurati više jamstava. Djetetu treba jasno protumačiti

različite posljedice takva odabira, tako da bude dobro

obaviješteno kad odlučuje, iako dijete u svakom

predmetu ne mora biti ono koje odlučuje. Ove

obavijesti mogu biti sadržane u raznim djeci prilagođenim materijalima koji sadrže bitne

pravne obavijesti (Smjernica 4).

Konvencija o pravima djeteta pravo na informacije u sudskim postupcima neposredno veže uz

pravo djeteta da bude saslušano. U tom smislu Odbor za prava djeteta u Općem komentaru

povodom prava djeteta da bude saslušano (čl. 12. Konvencije o pravima djeteta) naročito

ističe da osoba koja je odgovorna osigurati djetetu pravo na saslušanje mora osigurati da je

dijete obaviješteno o svojem pravu da izrazi svoje mišljenje u svim stvarima koje se odnose

na dijete te, osobito, u svakom sudskom i upravnom postupku, kao i o utjecaju mišljenja

djeteta na odluku.

Ističe se i da dijete mora primiti informacije neposredno ili putem posrednika, te da dijete

mora biti svjesno mogućih posljedica svojeg izbora da iznese svoje mišljenje. Dužnost je

nadležne osobe koja u postupku donosi odluku (dakle, suca u sudskom postupku, tijela

socijalne skrbi u upravnom postupku) pripremiti dijete prije nego što bude saslušano,

pružajući mu informacije o tome kad će i gdje biti saslušano, pred kim, te tko će još biti

sudionici u tom postupku (t. 41 Općeg komentara).

“Pa, bilo bi mi nekako

lakše nego ća... Mislim...

Tako mi nije bilo baš

svejedno prvi put ić', jer

nisam znala ća me čeka ni

niš'... Ali mislim da bi mi

bilo lakše da mi je rekla tu

ćete... neće te ispitivat'

nešta, ne znam ća

ispitivat'... Bilo bi mi puno

lakše nego tako,

odjedanput sve, bum.”


22

3.4. Implementacija prava djeteta na informaciju

ObZ 2003 u odredbi čl. 89. st. 5. djetetu daje pravo da „u postupcima u kojima se odlučuje o

nekom djetetovom pravu ili interesu, dijete ima pravo na prikladan način saznati važne

okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te biti obaviješteno o mogućim

posljedicama uvažavanja njegova mišljenja. Mišljenje se uzima u obzir u skladu s njegovom

dobi i zrelosti.“

Dobna granica djeteta nije određena, što znači da informacija mora biti pružena uvijek, no

prilagođena dobi i zrelosti djeteta.

Pravo djeteta da na prikladan način sazna važne okolnosti slučaja generalno je formulirano, a

ObZ 2003 nije odredio tko će djetetu osigurati da „na prikladan način sazna važne okolnosti

slučaja i dobije savjet“. Zasigurno su to roditelji, kao oni koji su prvi pozvani skrbiti o

dobrobiti djeteta, ujedno i prvi pozvani i odgovorni osigurati djetetu ostvarivanje njegovih

prava.

U predmetima razvoda braka i u predmetima o roditeljskoj skrbi dobrobit djeteta ne mora se

poklapati s interesima roditelja, osobito u slučajevima kad roditelji imaju različite stavove o

tome što je u najboljem interesu djeteta. U takvim situacijama događa se da informacija nije

potpuna i objektivna, već je usmjerena manipulaciji djeteta da, u slučaju kad izražava svoje

mišljenje, to mišljenje bude u korist interesa onog roditelja koji djetetu pruža informaciju

kojoj je cilj manipulacija. Takvo informiranje djeteta niti jedan zakonodavac ne može

spriječiti, no može ublažiti osiguravanjem da dijete dobije objektivnu i potpunu informaciju.

Prema ObZ 2003 prilikom izrade obiteljske anamneze povodom obrade u postupku

posredovanja, djelatnik centra za socijalnu skrb ima mogućnost razgovarati s djetetom, što je

dobra praksa mnogih centara za socijalnu skrb. Naime, kako je obvezatni dio stručnog

mišljenja u postupku posredovanja prije razvoda braka i prikaz odnosa prema djeci:

senzibilitet za potrebe djece, suglasnost u odgajateljskoj ulozi i odabiru odgojnih postupaka,

kvaliteta emocionalne veze roditelja s djecom (čl. 4. t. 2. Pravilnika o osnovnim elementima

koje mora sadržavati stručno mišljenje u postupku posredovanja prije razvoda braka, NN

32/05), očito je da taj element stručnog mišljenja nije moguće sastaviti bez razgovora s

djetetom. Teško je zamisliti razgovor djelatnika centra za socijalnu skrb s djetetom bez

informacije zašto se razgovor vodi, a bila bi dobra praksa i da se ta prilika iskoristi za

pružanje „odgovarajuće informacije“ djetetu u smislu Konvencije o ostvarivanju dječjih prava

te Smjernica o pravosuđu prilagođenim djeci.

U slučajevima promjene odluke o roditeljskoj skrbi sud također mora zatražiti prethodno

mišljenje i prijedlog centra za socijalnu skrb, za kojeg vrijede iste napomene o nužnosti

razgovora s djetetom (čl. 295. st. 1. ObZ 2003), što jamči i da će dijete dobiti informaciju koji

se i zašto postupak vodi.

ObZ 2003, zbog toga što je pisan prije ratifikacije Konvencije o ostvarivanju dječjih prava te

prije izrade Smjernica, zahtijeva da se tumači uz neposrednu primjenu odredaba o obvezi

informiranja djeteta, preuzetih obveza iz navedene Konvencije.

23

Prijedlog ObZ 2015 ponavlja opće pravo djeteta na informaciju u odredbi čl. 86. st. 2.: „U

svim postupcima u kojima se odlučuje o nekom djetetovu pravu ili interesu dijete ima pravo

na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje mišljenje te

biti obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja njegova mišljenja. Mišljenje djeteta se

uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću.“

Prijedlog ObZ 2015 navodi tko je djetetu dužan dati informaciju različito za različite postupke

u kojoima se odlučuje o pravima i interesima djeteta.

Odredba općeg značenja je odredba čl. 360. iz postupovnog dijela Prijedloga ObZ 2015, a

odnosi se na izražavanje mišljenja djeteta u svim postupcima u kojima se odlučuje o njegovim

osobnim pravima i interesima. Kako je pravo na život s roditeljima jedno od osobnih prava

djeteta (čl. 84. st. 3.), kao i pravo na ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s roditeljem s kojim

ne živi (čl. 84. st. 4.), tako dijete ima pravo na izražavanje mišljenja u tim postupcima.

Dijete prema čl. 360. st. 5. „mora biti obaviješteno o predmetu, tijeku i mogućem ishodu

postupka na način koji je prikladan njegovoj dobi i zrelosti te ako to ne predstavlja opasnost

za razvoj, odgoj i zdravlje“, a prema st. 6. istoga članka „obvezu obavještavanja djeteta iz

stavka 5. ovoga članka imaju posebni skrbnik djeteta, sud ili stručna osoba centra za socijalnu

skrb, ovisno o okolnostima slučaja, o čemu je sud dužan voditi računa.“

U postupcima u kojima su roditelji sklopili sporazum o roditeljskoj skrbi prema odredbi čl.

106. st. 4. „roditelji su dužni upoznati dijete sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj

skrbi i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje u skladu s njegovom dobi i zrelošću te ga

poštovati u skladu s djetetovom dobrobiti“. U izvanparničnim postupcima u kojima sud

odobrava plan roditelja o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (čl. 461.-467. Prijedloga ObZ 2015) ili

sporazum o osobnim odnosima (čl. 468.) ili izmjenu plana o roditeljskoj skrbi ili osobnim

odnosima (čl. 469. Prijedloga ObZ 2015) dijete zastupaju oba roditelja (čl. 461. st. 2.

Prijedloga ObZ 2015), pa je logično da im se povjerava obveza da daju djetetu informacije o

sadržaju svojeg sporazuma. Ipak, iako je dijete stranka u postupku, zbog toga što ga zastupaju

oba roditelja, postavlja se pitanje hoće li i na koji način imati mogućnost, bez obzira na svoju

eventualnu zrelost, pravnim sredstvima utjecati na sporazum roditelja o roditeljskoj skrbi i

osobnim odnosima.

Kako će se sudac uvjeriti jesu li roditelji informirali dijete (obveza iz čl. 360. st. 6. Prijedloga

ObZ, te jesu li mu omogućili da izrazi svoje mišljenje nije jasno propisano. Ipak, ako bi sud

posumnjao da pojedini uglavci plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi odgovaraju volji

roditelja, ili interesu/dobrobiti djeteta, sud bi mogao izvoditi, osim dokaza saslušanjem djeteta

(čl. 360. st. 1. PobZ 2015.), i dokaze saslušanjem bračnih drugova-roditelja (čl. 362. st. 1.

PobZ 2015.), kao i zatražiti nalaz i mišljenje centra za socijalnu skrb o planu o zajedničkoj

roditeljskoj skrbi (čl. 356. t. 1. PPbZ 2015.) (čl. 349. st. 1. i 2., čl. 350., čl. 458. PobZ 2015.).

Iako PobZ 2015. propisuje zastupanje djeteta od oba roditelja u (adhezijskom, pridruženom)

postupku radi odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, sud bi mogao priznati

sposobnost djetetu da s procesnopravnim učinkom poduzme sve ili pojedine radnje u

postupku, tako i podnese pravna sredstva, pod pretpostavkama propisanim čl. 359. st. 1. PobZ

2015.

24

Kad postoji spor između roditelja o roditeljskoj skrbi (u sklopu brakorazvodnog postupka, ili

kao samostalni postupak), odnosno kad roditelji nisu sklopili sporazum o roditeljskoj skrbi,

poseban skrbnik iz centra za posebno skrbništvo (čl. 240. st. 1. t. 1. i 2. Prijedloga ObZ 2015)

dužan je prema odredbama st. 2., t. 2. i 3. istoga članka, „obavijestiti dijete o predmetu spora,

tijeku i ishodu na način koji je primjeren djetetovoj dobi i … prema potrebi, kontaktirati s

roditeljem ili drugim osobama koje su djetetu bliske.“

Također, ako je dijete navršilo četrnaest godina i na njegovo traženje rješenjem mu je priznata

sposobnost za poduzimanje radnji u postupku, neće mu se imenovati poseban skrbnik (čl. 240.

st. 4. t. 4. Prijedloga ObZ 2015), pa se može protumačiti kako je jedina osoba koja tom djetetu

može pružiti obavijesti sudac u postupku kojem odlučuje o tome da mu se priznaje sposobnost

za poduzimanje radnji u postupku. Takva obveza za suca, ipak, nije predviđena.

Nakon što je sudska odluka kojom se odlučuje o pravima i interesima djeteta donesena,

dostavlja se prema čl. 361. st. 1. Prijedloga ObZ 2015 posebnom skrbniku, odnosno

zakonskom zastupniku djeteta. Posebni skrbnik, odnosno zakonski zastupnik djeteta dužni su

upoznati dijete sa sadržajem odluke i pravom na izjavljivanje žalbe, osobno ili uz pomoć

stručne osobe. Posebni skrbnik, odnosno zakonski zastupnik djeteta imaju mogućnost ne

upoznati dijete s obrazloženjem odluke ako bi to imalo štetna posljedice za njegovo zdravlje i

razvoj.

3.5. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava djeteta na informacije (razni aspekti

po strukama)

Što se tiče prava djeteta na informacije, svi sudionici se slažu da je važno da djeca budu

informirana, ali postoje različita mišljenja o tome koliko informacija trebaju dobiti. Neki

predstavnici sudaca i odvjetnika su naveli kako valja dobro procijeniti u kojim slučajevima i

situacijama je djecu uopće potrebno uključivati i informirati ih (S), a jedna predstavnica

stručnjaka iz centara za socijalnu skrb (u daljnjem teksu: CZSS) navodi kako djecu ne

zanimaju informacije o proceduri, sudu i samom postupku (C). Nasuprot tome, posebni

skrbnici navode kako ranije djeca nisu imala dovoljno informacija (odvjetnici također navode

da imaju nedovoljno informacija o samom izražavanju mišljenja), dok su sada, s primjenom

novog ObZ 2014, adekvatno informirana. Dodaju kako su djeca jako usredotočena i

zainteresirana za informacije koje im posebni skrbnici kažu, upijaju sve što čuju (PS), željni

su razgovora, otvaraju se te su dobili na osjećaju važnosti jer imaju vlastitog zastupnika i

imaju osobu koja brine o njima i sluša ih (PS). Posebni skrbnici, također, smatraju kako je

obavezno savjetovanje prema novom ObZ 2014 dobro rješenje te da obaveza da se dijete vidi

bez obzira hoće li izraziti svoje mišljenje ili ne, daje veliku mogućnosti dobivanja šire slike o

slučaju i nadopunjavanja izvješća dobivenih iz centra za socijalnu skrb (PS).

Većina sudionika svih fokusnih grupa navodi kako je u dosadašnjoj praksi u primjeni ObZ

2003 primarnu ulogu u informiranju djeteta imao centar za socijalnu skrb, naročito psiholog

zaposlen u CZSS, dok prema ObZ 2014 veliki dio informiranja obavljaju posebni skrbnici.

Oni su ti koji djetetu daju informacije prije, tijekom i nakon pravosudnog postupka, utvrđuju

djetetove interese te ih prenose sucima (S, PS). Posebni skrbnici približavaju i objašnjavaju

25

cijelu situaciju djetetu, sukladno njegovoj dobi (PS). Te informacije uključuju kako će

postupak teći, koja je njihova uloga u postupku, koja su im prava, na koji način mogu

sudjelovati u postupku, kako se treba ponašati na sudu, obavješćuje ih se o predmetu, kako

oni mogu na njega utjecati, kakve pravne posljedice njihovo mišljenje ima (što je djeci

izuzetno važno, PS) kakva je sudska odluka donesena, mogu li se ulagati neki pravni lijekovi i

sl. Ipak, centar za socijalnu skrb i sada ima značajnu ulogu jer je centar po službenoj dužnosti

uključen kao stranka u postupak (PS) te psiholog centra također vodi razgovor s djetetom, u

kojem ga i informira o postupku, opusti ga/ju, objasni im zašto idu na sud (ukoliko idu) te

predoči što tamo može očekivati. I posebni skrbnici i stručnjaci CZSS-a naglašavaju da je

važno djetetu poslati poruku da je sud taj koji donosi odluku, kako bi se smanjio osjećaj

krivnje/odgovornosti samog djeteta, koji se nerijetko javlja nakon razvoda braka roditelja.

Neki sudionici navode kako je naročito koristan zajednički razgovor posebnog skrbnika i

psihologa iz obiteljskog centra ili centra za socijalnu skrb (PS, M), a pritom je korisno što

posebne skrbnike imenuje sud, kao neko treće tijelo, što im omogućuje neovisnost u odnosu na

druge sustave (M).

Od drugih stručnjaka koji sudjeluju u informiranju djeteta, spomenuti su socijalni radnici koji

ponekad (najčešće u terenskom izvidu obitelji) i prije psihologa iz CZSS-a informiraju dijete

o tome što će se događati u postupku (C), dok u konfliktnim razvodima nerijetko i vanjski

stručni suradnici, na primjer voditelji mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi,

informiraju dijete o postupku (M). Predstavnici skupine sudaca navode kako suci nisu u

mogućnosti informirati djecu prije samog postupka (S), dok posebni skrbnici naglašavaju

kako neki suci imaju običaj djeci koja dođu na sud dodatno pojasniti situaciju u kojoj se

nalaze.

Osim stručnjaka, u svim fokusnim grupama je naglašeno kako veliku ulogu u informiranju

djeteta o situaciji i samom postupku imaju sami roditelji. Oni su ti koji prvi informiraju dijete

(PS, C), ali pitanje je koliko su roditelji sami informirani o cijelom postupku te koliko djecu

zaista direktno informiraju, a koliko tek posredno (S).

Kada je riječ o problemima koji se javljaju u praksi u slučaju zadovoljavanja prava djeteta na

informacije, većina predstavnika svih skupina navodi kako je zakonodavstvo (ObZ 2014)

adekvatno napisano, no gotovo pa je i neprovedivo u praksi (npr. sve je veći raskorak teorije i

prakse, C). Pritom stručnjaci u najvećoj mjeri misle na premali kadar tj. o normativima,

naročito kada je riječ o broju posebnih skrbnika za koji sve skupine smatraju da ih je premalo

u odnosu na broj slučajeva razvoda braka (premalo ih je pa su nedovoljno upoznati s

pojedinim slučajem, O) te o broju slučajeva u odnosu na broj socijalnih radnika i psihologa

zaposlenih u CZSS. Također, često se spominje i neadekvatnost prostora u kojima se vode

razgovori s djecom (ne nužno za samo davanje iskaza, već i za upoznavanje i informiranje

djece), pri čemu su naročito neprimjereni prostori suda i centara za socijalnu skrb (previše

formalni, mali, "prenatrpani" zbog većeg broja zaposlenih u jednom prostoru i stoga

nemogućnosti primanja djece "na samo").

Što se tiče pravničkog obrazovanja posebnih skrbnika, predstavnici drugih skupina stručnjaka

se nerijetko pitaju koliko je takvo obrazovanje primjereno za ostvarivanje odnosa s djecom i

26

prenošenje informacija na prilagođeni način (S, O, C). U skladu s tim, neki posebni skrbnici i

sami imaju osjećaj nesigurnosti u razgovoru s djetetom, da ne odu preduboko, s obzirom na

nedovoljnu stručnost u području psihologije (M). Osim toga, predstavnici CZSS navode kako

se uvođenjem posebnih skrbnika povećao broj uključenih ljudi oko djeteta i broj djetetovog

davanja iskaza (C).

Među nedostacima zadovoljavanja ovog prava važno je spomenuti i kako se kao najmanje

educirane skupine stručnjaka za vođenje razgovora s djecom (a samim time i informiranje

djece) smatra suce (C, M) i odvjetnike (O, C), pri čemu neki odvjetnici niti ne vide svoju

ulogu u informiranju djeteta (O), a smatraju i kako nema dovoljno educiranih ljudi koji bi

odvjetnike mogli pripremiti na informiranje i ispitivanje djece (O). Također, navodi se kako

donekle postoje edukacije za pravnike i druge stručnjake koji rade u kaznenim postupcima, ali

ne i za one iz građanskih postupaka (O, C).

Konačno, iako postoje zaista različita (pozitivna i negativna) iskustva u suradnji između

pojedinih navedenih profila stručnjaka i institucija, među najčešće spominjanim lošijim

suradnjama se izdvajaju one između centara za socijalnu skrb i odvjetnika (O, C) te centara za

socijalnu skrb i liječnika (C, M). Neki sudionici navode kako sustavi (CZSS, sud, odvjetnici)

rade svaki za sebe, nisu dovoljno usklađeni, te međusobno prebacuju odgovornost (O, C).

Sudionici fokusnih grupa su imali različite sugestije kako unaprijediti sadašnju praksu

informiranja djece, ali i općenito zadovoljiti druga dječja prava u postupcima razvoda braka

roditelja. Tako predstavnici skupine sudaca smatraju da dijete treba informirati educirana

osoba, koja prva preuzima postupak, a možda bi informacije mogao davati facilijator ili

medijator u obaveznim postupcima (S). Nadodaju kako posebni skrbnici ne trebaju biti

pravnici, već dječji psiholozi radi adekvatnog informiranja, ali i prenošenja djetetovih želja,

pri čemu bi bilo korisno da postoji i jedan pravnik na veći broj djece (S). Odvjetnici također

smatraju kako bi psiholozi trebali davati informacije, ali ne oni u CZSS jer su oni

preopterećeni (O) te da bi bilo korisno osigurati stručni tim oko posebnih skrbnika, koji bi

uključivao psihologa, socijalnog pedagoga i socijalnog radnika, koji bi vodili razgovor s

djetetom, informirali ga i vodili računa o najboljem interesu djeteta (O). Sudionici centara za

socijalnu skrb smatraju kako bi centar trebao štititi interese i prava djeteta, a ne posebni

skrbnici (C), ili bi posebni skrbnik trebao biti uključen od samog početka postupka, u

potpunosti upoznat sa slučajem, obiteljskom situacijom, prisutan na svim razgovorima te

pratiti postupak do kraja, informirati dijete i pripremiti ga za svaki razgovor koji ima (C).

Svi se sudionici slažu u tome da je potrebna daljnja i specifična edukacija svih stručnjaka za

razgovor s djecom, a osim stručnjaka koji su sudjelovali u ovom istraživanju, navodi se kako

je važna i edukacija policije u vezi načina vođenja razgovora s djecom te zaštite njihovih

prava (PS) te edukacija liječnika (M). Predstavnici skupine odvjetnika naglašavaju kako se

edukacija ne smije svoditi na pojedine seminare ili radionice, već da bi trebala biti

kontinuirana i sustavna, organizirana od strane zakonodavca. Također, dodaju kako trenutno

postoji nedostatna informiranost o tome tko daje informacije djeci te tko vodi računa o

njihovim pravima (O).

27

Kao što je ranije navedeno, sudionici smatraju kako je potrebno povećati broj posebnih

skrbnika (O, M), ali i drugih stručnjaka, te stvoriti bolje uvjete rada (C, M). Poželjno je djeci

prilagoditi prostore suda i centra za socijalnu skrb, infrastrukturu općenito, osigurati posebne

prostorije za razgovor, čekanje i pripremu za raspravu (PS, O, C, M). Također, važna je

sustavna i ujednačena međusekstorska suradnja (C, M), koja ne ovisi o "dobroj volji"

pojedinih dionika.

Konačno, predstavnici CZSS napominju kako je potrebno ograničiti ukupno trajanje postupka

(C) te pojam manipulacije uključiti u zakon (C), s obzirom da su djeca nerijetko manipulirana

od strane jednog ili čak oba roditelja te bi se zakonom trebalo regulirati kako postupiti u tim

slučajevima i s iskazima dobivenim u tim okolnostima.

3.6. Preporuke za ostvarenje prava na informacije

Preporuke za primjenu prava djeteta na informaciju

- potrebno je upozoriti roditelje već pri prvom susretu s nadležnim tijelima (primjerice,

prilikom savjetovanja), da je pravo djeteta da ponajprije od njih dobiju potpunu,

objektivnu i nemanipulativnu informaciju o postupcima koji će se voditi te o pravima

djeteta u tom postupku (pritom stručnjak također njih same treba informirati o

postupcima, te njihovim i djetetovim pravima)

- sadržaj informacije koje dijete dobiva od stručnjaka (i roditelja, ako je to moguće)

mora obuhvaćati:

o razlog dolaska stručnjaku,

o kakav je postupak u kojeg je dijete uključeno, od čega se on sastoji, što može

očekivati, s kime će sve razgovarati,

o gdje će se i na koji način razgovori odvijati,

o koja je djetetova uloga u postupku,

o koja prava ima dijete u postupku (uključujući i pravo da izrazi, odnosno ne

izrazi svoje mišljenje u postupku, koje su posljedice njegovog/njenog

izražavanja mišljenja),

o kome se može obratiti za informacije i/ili podršku,

o koji je sadržaj pravomoćne sudske odluke: tko će skrbiti o njemu te kako će se

odvijati osobni odnosi s pojedinim roditeljem ili drugim osobama...

- informacija mora biti prilagođena dobi i zrelosti djeteta, te usklađena s njegovom

dobrobiti; dob djeteta nije razlog da dijete ne dobije informaciju

- važno je da djeca imaju pristup informacijama prije, za vrijeme i nakon postupka, te da

znaju kojoj konkretnoj osobi se u svakom trenutku procesa mogu obratiti

- djeca se često sama ne usude postaviti pitanja, naročito ne osobi koju su tek nedavno

upoznali, no to ne podrazumijeva da im informacije nisu potrebne; ukoliko ne dobiju

pouzdane informacije od strane odraslih, skloni su sama zamisliti kako će cijeli

postupak izgledati, pri čemu su njihove predodžbe nerijetko i više zastrašujuće od

onoga kako će postupak izgledati u stvarnosti, što ih može dodatno uznemiriti

28

- kad je djetetu imenovan poseban skrbnik njegova je dužnost osobno razgovarati s

djetetom neposredno, ili uz pomoć odgovarajuće stručne osobe

- korisno je da je što manji broj nepoznatih stručnih osoba uključen u vođenje razgovora

s djetetom i bilo bi poželjno da postoji jedna stručna osoba koja vodi dijete od početka

do kraja postupka; tako se može osigurati da se dijete u tom procesu osjeća sigurnije,

da ima jednu osobu od povjerenja, kojoj se može obratiti i za informacije i za podršku

- sudac je dužan provjeriti u svakom postupku, i kad dijete ima posebnog skrbnika, kao i

kad ga zastupaju roditelji, je li dijete dobilo odgovarajuću informaciju

- stručnjaci koji dolaze u kontakt s djecom trebaju biti educirani specifično za taj rad,

imati znanja o emocionalnom i kognitivnom razvoju djece određene kronološke dobi,

osnovama tugovanja i učincima koje visoko stresni i traumatski događaji mogu imati

na svakodnevno kognitivno, socijalno i emocionalno funkcioniranje djeteta te kako s

obzirom na to pristupiti djetetu, ostvariti kontakt, pružiti potrebnu podršku te napraviti

procjenu koja je u skladu s najboljim interesom djeteta

29

4. Pravo djeteta na izražavanje mišljenja (Aleksandra Korać Graovac, Ivana Eterović)

4.1. Pravo djeteta na izražavanje mišljenja - određenje

Pravo djeteta na izražavanje mišljenja pravo je koje djetetu priznaje odredba čl. 3. Konvencije

o ostvarivanju dječjih prava, Smjernice Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci te,

odredba čl. 12. Konvencije o pravima djeteta kao pravo

djeteta da ga se sasluša.

Odredba svih tih međunarodnih dokumenata su

komplementarne, a bitna je i odredba čl. 24. Povelje o

temeljnim pravima EU koja djeci jamči pravo da

slobodno izražavaju svoje mišljenje, te da se njihovo se

mišljenje uzima u obzir u pitanjima koja se na njih

odnose, u skladu s njihovom dobi i zrelosti. Povelja o

temeljnim pravima, dakle, ne daje to pravo djeci samo u

postupcima, već u svim pitanjima koja se na njih

odnose.

Uredba Bruxeles IIbis traži da se prije olakšanog

priznanja i primjene strane odluke, u skladu s

odredbama ove Uredbe, provjeri je li dijete imalo

mogućnost izraziti svoje mišljenje u postupku.

U tekstu koji slijedi prikazat će se kako su ovi dokumenti oblikovali pravo djeteta na

izražavanje mišljenja, odnosno pravo da ga se sasluša, osim čl. 24. Povelje o temeljnim

pravima EU, jer je sadržajno vrlo slična čl. 12. Konvencije o pravima djeteta.

4.2. Međunarodni i europski standardi

4.2.1. Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava

O Konvenciji o ostvarivanju dječjih prava i njezinom značenju za postupovna prava djeteta, te

na koga se ono odnosi, već je rečeno u prethodnom poglavlju.

Konvencija o ostvarivanju dječjih prava, kao što je već navedeno, sadrži odredbu čl. 2. prema

kojoj se će se djetetu, za koje se prema unutarnjem pravu smatra da ima dovoljnu sposobnost

razumijevanja, u postupku pred sudbenim tijelom koji ga se tiče, dodijeliti, te će biti ovlašteno

zahtijevati sljedeća prava:

a) dobiti sve odgovarajuće informacije;

b) biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje;

“Pa onak, osjećala sam se

malo sigurno, mislim,

malo sam se onako, bilo

me je malo sram. Al nisam

znala točno što da

odgovorim tamo jer sam se

bojala da neću nešto krivo

reć, jer onda da će me se

mama i tata ljutit na

mene.” (djevojčica, 12

godina)

30

c) biti obaviješteno o mogućim posljedicama koje bi nastale u skladu s tako iznesenim

mišljenjem i o mogućim posljedicama bilo koje odluke.“

Odgovarajuće informacije (o njima v. prethodno poglavlje ovoga rada) pretpostavka su da bi

dijete moglo oblikovati svoje mišljenje. Pravo biti konzultirano je razina više od puke

informacije, to je pravo da dobije savjet o svim bitnim pitanjima. Obavijest o mogućim

posljedicama pomoć su da dijete može pravilno odlučiti, iako mišljenje djeteta ne mora biti u

njegovu najboljem interesu (v. infra).

4.2.2. Konvencija o pravima djeteta

Konvencija o pravima djeteta je odredbu čl. 12. posvetila pravu djeteta da ga se sasluša, koja

ima značaj jednog od četiri konvencijska načela u kontekstu kojih se moraju tumačiti i

primjenjivati sva ostala prava iz Konvencije. Države

stranke dužne su osigurati „djetetu koje je u stanju

oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno

izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na

njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću

djeteta“ (čl. 12. st. 1. Konvencije). Prema st. 2. istoga

članka „u tu svrhu, djetetu se izravno ili preko

posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora

osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i

upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način

koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.“

Radi se o tzv. participativnom pravu, koje nije vezano samo za postupke pred nadležnim

tijelima u kojima se odlučuje o pitanjima koja se odnose na dijete, već na slobodno

izražavanje stavova o svim stvarima koje se na njega odnose. U tom smislu, doseg prava koja

jamči Konvencija o pravima djeteta daleko nadilazi postupovna prava u sudskim i drugim

postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta.

Izričaj „pravo djeteta da ga se sasluša“ (to be heard) razlikuje se od izričaja „pravo djeteta na

izražavanje mišljenja“ (right to express his or her views) iz Konvencije o ostvarivanju dječjih

prava, no idejno su isti, osim što se potonji odnosi samo na pravo djeteta u odgovarajućim

postupcima.

Važnost ovog prava potvrdio je i Odbor za prava djeteta jer mu je 2009. godine posvetio opći

komentar. Opći komentari služe kao podrobno autentično tumačenje prava iz Konvencije o

pravima djeteta.

4.2.3. Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci, iako neobvezujuće, zbog svoje prihvaćenosti i

snažne podrške unutar Vijeća Europe i Europske unije, značajne su za ostvarivanje prava

djeteta da izrazi svoje mišljenje, kao jednog dijela postupovnih prava.

“Pa, ono, bar sam nekome

reko. Da. Kako sam, što

me muči i tak.” (dječak, 16

godina)

31

Smjernice koriste pojam pravo djeteta da ga se sasluša (to be heard), isto kao i Konvencija o

pravima djeteta.

Posebnu pozornost poklonjena je zaštiti dobrobiti djeteta, upravo zbog svijesti da sudjelovanje

djeteta u postupcima ne mora uvijek biti na dobrobit djeteta.

Smjernice zahtijevaju da suci moraju poštovati pravo djece da ih se sasluša u svim stvarima

koje ih pogađaju ili barem kad se smatra da dovoljno razumiju stvari o kojima je riječ (t. 44).

4.2.4. Uredba Bruxelles II bis

Uredba Bruxelles IIbis olakšava priznanje i ovrhu sudskih odluka o roditeljskoj odgovornosti

u slučajevima prekogranične primjene unutar Europske unije.

Ova Uredba osnažuje pravo djeteta da bude saslušano na način da država u kojoj se dijete

nalazi može odbiti priznati sudsku odluku „ako je odluka donesena, osim u slučaju hitnosti,

bez da je djetetu dana mogućnost da bude saslušano, protivno temeljnim postupovnim

načelima države članice u kojoj se priznanje traži“ (čl. 23. Uredbe).

U obrascu potvrde o izvršnosti odluke kojeg mora ispuniti država u kojoj je odluka donesena

mora biti navedeno da je djetetu dana mogućnost da bude saslušano, pa je taj podatak važan

dio svakog sudskog obrazloženja.

4.3. Elementi prava djeteta da bude saslušano

4.3.1. Dijete

Kao što je navedeno u prethodnom poglavlju, Konvencija o ostvarivanju dječjih prava navodi

kao nositelja prava dijete „za koje se prema unutarnjem pravu smatra da ima dovoljnu

sposobnost razumijevanja“ (čl. 3. Konvencije). Sama Konvencija, dakle, ne određuje najnižu

dob djeteta, no prepušta državama strankama da prema svojem unutarnjem pravu odrede kad

dijete ima dovoljnu sposobnost razumijevanja.

Prema t. 36. Obrazloženja (Explanatory Report) Konvencije o ostvarivanju dječjih prava

države koje nisu odredile dobnu granicu iznad koje se smatra da djeca imaju dovoljnu

sposobnost razumijevanja, sudsko ili upravno tijelo će, u skladu s konkretnim okolnostima

slučaja, odrediti razinu razumijevanja koja je potrebna da se dijete smatra sposobnim

oblikovati i izraziti vlastito mišljenje.

Suprotno mogućnosti određivanja dobne granice kako je poznaje Konvencija o ostvarivanju

dječjih prava, Odbor za prava djeteta ističe pri tumačenju Konvencije o pravima djeteta kako

ovo pravo ne smije biti ograničeno dobnom granicom.

Prema Općem komentaru obveza je nadležnih tijela utvrditi je li dijete sposobno samo

oblikovati mišljenje. Pri tome treba poći od predmnjeve da je dijete sposobno oblikovati svoje

mišljenje, što znači da je teret dokaza da dijete nije sposobno oblikovati svoje mišljenje na

nadležnom tijelu (t. 20. Komentara). Značajno je da Odbor smatra kako nema dobne granice

32

koja je pretpostavka da dijete izražava svoje mišljenje, te da je zakonodavac ne bi trebao

nametati, jer postoji mnogo načina da se pribavi mišljenje djeteta s obzirom na mogućnost

kako verbalnog, tako i neverbalnog izražavanja (igra, govor tijela, izraz lica, crtanje i

slikanje…).

Odbor upozorava kako je dob i zrelost djeteta moguće

procjenjivati samo individualno, s obzirom na primljene

informacije, dosadašnje iskustvo djeteta, njegovu

okolinu, društvena i kulturološka iščekivanja. Zrelost se

pak odnosi na mogućnost da dijete razumije i prihvati

posljedice eventualno uvaženog mišljenja. Odbor za

prava djeteta upućuje da je potrebno uzeti u obzir

razvojne sposobnosti djeteta, kao i usmjeravanje te

vodstvo njegovih roditelja. U kasnijem dijelu

Komentara ističe kako se usmjeravanje roditelja,

odnosno skrbnika, mora smanjivati kako dijete postaje

zrelije, jer što je dijete zrelije, to stječe veću

odgovornost pri ostvarivanju svojih prava (t. 29.-31., t.

84. i 85. Komentara).

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci slijede

zahtjeve iz Općeg komentara Odbora za djeteta,

navodeći kako „djetetova dob ne smije biti jedini razlog koji sprječava njegovo saslušanje.

Uvijek kad dijete potakne svoje saslušanje u predmetu koji ga pogađa, sudac ne smije, osim

kad je to u najboljem interesu djeteta, odbiti saslušati dijete te treba saslušati njegova stajališta

i mišljenje o stvarima koje ga se tiču u tom predmetu.“ (t. 47. Smjernica).

4.3.2. Pravo biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje

Nakon što je dobilo potrebne informacije, dijete prema odredbi čl. 3. t. b) Konvencije o

ostvarivanju dječjih prava ima pravo biti konzultirano i izraziti svoje mišljenje.

U Obrazloženju Konvencije o ostvarivanju dječjih prava Odbor ministara ističe kako pravo

djeteta na izražavanje mišljenja ne znači da dijete ima pravo pristanka ili veta na buduću

sudsku odluku, jer se radi o različitim predmetima, pa pravo veta ne bi bilo uvijek u najboljem

interesu djeteta (t. 35 Obrazloženja). Mišljenje stoga treba razlikovati od pristanka, odnosno

uskrate pristanka.

Prema Općem komentaru Odbora za prava djeteta pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje,

odnosno da bude saslušano u postupku, jest njegovo pravo, no ne i njegova obveza (tako i

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci u t. 46). Države ugovornice moraju osigurati da

dijete dobije sve potrebne informacije i savjet, kako bi o tome moglo donijeti odluku u svojem

najboljem interesu (tako u t. 16, 22 i dalje). Dijete koje je odlučilo izraziti svoje mišljenje

treba biti upozoreno da u svakom trenutku može odustati od daljnjeg sudjelovanja (t. 134).

“Pa ja mislim da je bolje

ovak na samo jer možda

drukčiji tip djece bi se da

je jedan roditelj unutra, bi

se onak e šta ako

povrijedim mamu i tatu,

šta ak će bit zadovoljni, šta

će bit doma ak čuju šta

sam ja rekao o njima, ili

za njih, protiv njih.”

(dječak, 17 godina)

33

Nadalje, Odbor za prava djeteta ističe kako dijete ima pravo slobodno izraziti svoje mišljenje:

bez pritiska, odnosno izabrati hoće li ga ili ne izraziti. Dijete pri tom ne smije biti

manipulirano (tako da ne izražava vlastito mišljenje, već mišljenje druge osobe), izloženo

neprimjerenom utjecaju ili pritisku (t. 22 Općeg komentara). Bitno je da se dijete saslušava

samo onoliko puta koliko je to nužno. Odbor za prava djeteta upozorava kako je pribavljanje

mišljenja djeteta težak proces koji može predstavljati traumatično iskustvo za dijete (t. 24

Općeg Komentara), pa se može zaključiti da cijelo vrijeme treba pomno paziti na zaštitu

najboljeg interesa djeteta.

Odbor za prava djeteta u Općem komentaru ističe kako jednostavno slušanje djeteta nije

dostatno, već ga se mora ozbiljno uzeti u obzir kad je dijete sposobno oblikovati svoje

mišljenje (t. 28. Komentara).

Nakon što je dijete odlučilo da želi da bude saslušano, Odbor za prava djeteta preporučuje da

samo dijete odluči hoće li izraziti mišljenje neposredno ili posredno, a da se djetetu, kad god

je to moguće, mora omogućiti da bude neposredno saslušano u postupku (t. 35. Komentara).

U tom smislu korisno je upozorenje Odbora za prava djeteta da, kad djetetovo mišljenje

prenosi zastupnik djeteta (roditelj/i, ako ne postoji sukob interesa, odvjetnik ili neka druga

osoba, kao socijalni radnik), važno je da ta osoba ispravno prenese stavove i mišljenje djeteta.

U tom smislu zastupnik mora imati dostatno znanje i razumijevanje različitih aspekata

postupka donošenja odluka u određenom sudskom postupku te iskustvo u redu s djecom.

Zastupnik mora biti svjestan da predstavlja isključivo interese djeteta, a ne interese drugih

osoba, ustanova ili tijela, a zbog toga treba donijeti Kodeks ponašanja za osobe koji su

djetetovi zastupnici (t. 37. Komentara).

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci obvezuju suce da poštuju pravo djece da ih se

sasluša u svim stvarima koje ih pogađaju ili barem kad se smatra da dovoljno razumiju stvari

o kojima je riječ. Sredstva upotrijebljena u tu svrhu treba primijeniti na razini koja odgovara

djetetovoj mogućnosti razumijevanja i sposobnosti komuniciranja, vodeći računa o

okolnostima predmeta. Djecu treba pitati na koji način žele biti saslušana (t. 44 Smjernica).

Važno je i okruženje u kojem dijete izražava svoje mišljenje: ono mora biti poticajno, te dijete

mora znati da ga odrasla osoba pred kojom daje iskaz uzima ozbiljno. Osoba koja će saslušati

dijete može biti odrasla osoba koja je uključena u pitanja koja se odnose na dijete (nastavnik,

socijalni radnik ili osoba koja skrbi o njemu), osoba koja je ovlaštena donijeti odluku (sudac,

osoba koja odlučuje u upravnom postupku, ravnatelj) ili stručnjak (psiholog ili liječnik). Pri

tome je razgovor prikladniji od ispitivanja, te dijete ne bi smjelo javno davati iskaz, već bi mu

trebalo osigurati povjerljivost (confidentiality, t. 42. i 43 Komentara).

Odbor ministara Vijeća Europe putem smjernica traži da se koristi jezik primjeren djetetovoj

dobi i razini razumijevanja. Kad se djecu saslušava ili s njima obavlja razgovor u sudskom i

izvan sudskom postupku te tijekom drugih intervencija, suci i drugi stručnjaci trebaju se

odnositi prema njima s poštovanjem i osjetljivošću.

Djetetu treba dozvoliti da bude u pratnji svojih roditelja ili, kad je to prikladno, odrasle osobe

po svom izboru, osim kada se obrazloženom odlukom za tu osobu ne odluči drukčije. Metode

34

ispitivanja uz korištenje audio i video snimanja te ispitivanje u prethodnom postupku izvan

sudnice treba koristiti i prihvatiti kao dokaz u postupku (t. 56. – 59. Smjernica).

Važan je i prostor: u najvećoj mogućoj mjeri kada je god to moguće, sobe za obavljanje

razgovora i čekaonice moraju biti uređene tako da predstavljaju okruženje prilagođeno djeci

(t. 62.). Kad god je to moguće, ispitivanje djece i uzimanje iskaza (od njih) trebaju, obavljati

za to osposobljeni stručnjaci. Države trebaju uložiti napor da djeca daju iskaz u

najpogodnijem okruženju i u najprimjerenijim uvjetima, uzimajući u obzir njihovu dob,

zrelost i razinu razumijevanja, te sve njihove moguće poteškoće u komunikaciji (t. 64.

Smjernica).

Odredba čl. 6. Konvencije o ostvarivanju dječjih prava posebice obvezuje sudbeno tijelo da:

- u odgovarajućim slučajevima savjetuje dijete osobno, uz isključenje javnosti ako je

potrebno, neposredno ili posredstvom drugih osoba ili

tijela, na način prilagođen njegovoj sposobnosti

razumijevanja, osim ako to ne bi bilo u očitoj

suprotnosti s najboljim interesima djeteta;

- dopusti djetetu da izrazi svoje mišljenje;

- prida dužni značaj mišljenjima koja je dijete izrazilo.

Prilično je jasno da sudac koji se savjetuje s djetetom i

saslušava dijete osobno mora imati sposobnost da to

čini na način koji je u skladu s djetetovim razvojnim

sposobnostima, te da ta komunikacija ne bude djetetu na štetu. Iskazivanje mišljenja djeteta

nema nikakvog smisla ako mu sudac ne prida dužni značaj, što bi trebalo biti očito u sudskoj

odluci.

4.3.3. Pravo djeteta biti informirano o posljedicama danog mišljenja

Prema odredbi čl. 10. st. 1., t. b) i c) Konvencije o ostvarivanju dječjih prava uloga je

zastupnika djeteta, osim ako je to u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta, pružiti

djetetu objašnjenja vezano uz moguće posljedice postupanja u skladu s mišljenjem djeteta i

moguće posljedice bilo koje zastupnikove radnje, ako se prema unutarnjem pravu smatra da

dijete ima dostatnu sposobnost razumijevanja te odrediti kojeg je mišljenja dijete i iznijeti ga

pred sudbenim tijelom. Države stranke Konvencije mogu razmotriti proširivanje prethodne

odredbe na nositelje roditeljskih odgovornosti.

Prema općem komentaru čl. 12. Konvencije o pravima djeteta, dužnost je onoga tko donosi

odluku dati djetetu povratnu informaciju o tome što je odlučeno te kako je mišljenje djeteta

utjecalo na odluku. Odbor za prava djeteta ističe kako ta informacija može potaknuti dijete da

pokrene odgovarajući postupak povodom pravnih lijekova (t. 45. Općeg komentara).

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci u t. 75. točno navode djetetovog odvjetnika,

skrbnika za poseban slučaj ili zakonskog zastupnika, kao osobe koje mogu biti obvezane

priopćiti i objasniti djetetu konkretnu odluku ili presudu na jeziku prilagođenom djetetovoj

“Mislim da je (utjecalo na

kasniju odluku suda), i to

dosta.” (djevojčica, 14

godina)

35

razini razumijevanja i dati potrebne obavijesti o mogućim mjerama koje mogu biti poduzete,

kao što su žalba i neovisni mehanizmi za ulaganje prigovora.

U međunarodnim dokumentima nije zaboravljen ni postupak povodom pravnih lijekova: djeci

treba omogućiti postupak povodom primjene pravnih lijekova za zaštitu prava da bude

saslušana. Ulaganje pravnih lijekova treba biti sigurno za dijete, na način da se dijete ne izlaže

riziku nasilja ili kažnjavanja (t. 46. i 47. Općeg komentara). Zasigurno to pravo dijete neće

moći iskoristiti u onim nacionalnim sustavima u kojima nije stranka u postupku.

Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci daju uputu sudu kako „djetetovim pogledima i

mišljenju treba dati dužnu težinu u skladu s njegovom dobi i zrelošću“. Djeci treba dati sve

potrebne informacije o tome kako djelotvorno koristiti pravo na saslušanje. Međutim, treba im

objasniti da njihovo pravo na saslušanje i na to da se njihova stajališta uzmu u obzir ne mora

nužno utjecati na konačnu odluku, pa se može dogoditi da dijete ne bude zadovoljno ishodom

sudskog postupka. Stoga je vrlo važna uputa kako se presude i sudske odluke koja utječu

djecu treba propisno obrazložiti te ih rastumačiti jezikom koji djeca razumiju, posebno one

odluke koje nisu uvažile djetetova stajališta i mišljenja (t. 47-49 Smjernica).

4.4. Primjena prava djeteta da izrazi svoje mišljenje u domaćem zakonodavstvu

ObZ 2003 je djetetu zajamčio pravo da izrazi svoje mišljenje, no zastao je na načelnoj razini.

Jasno je da se sadržaj prava sastoji od više elemenata: na prikladan način saznati važne

okolnosti slučaja, dobiti savjet, izraziti svoje mišljenje i biti obaviješteno o mogućim

posljedicama uvažavanja njegova mišljenja (čl. 89. st. 5. ObZ 2003).

Dok ova opća odredba sadrži tek opis prava djeteta (vidi supra), za statusne postupke

izrijekom je navedeno da sud mora djetetu omogućiti da izrazi svoje mišljenje pred sudom ili

pred centrom za socijalnu skrb (čl. 269. st. 2. ObZ 2003). O tome hoće li u statusnim

postupcima izbor učiniti dijete, ili će to odlučiti sud, nema preciznije odredbe. Za očekivati je

da će mlađe dijete izraziti svoje mišljenje pred centrom za socijalnu skrb (jer isti ima na

raspolaganju odgovarajuće stručnjake), a starije dijete, koje je po procjeni suda za to dovoljno

zrelo, pred sudom. Sudska praksa je bila različita: bilo je sudaca koji su neposredno saslušali

mišljenje (osobito starijeg) djeteta, bilo je sudaca koji su koristili usluge centra za socijalnu

skrb, jer su se osjećali nekompetentnima za to, no i onih koji uopće nisu osiguravali to pravo

djeteta.

Prema Trećem i četvrtom izvješću Republike Hrvatske Odboru za prava djeteta (2010.),

proizlazi da centri za socijalnu skrb u pravilu na odgovarajući način (razgovorom psihologa ili

socijalnog radnika) upoznaju dijete s bitnim okolnostima kad se radi o razvodu roditelja ili

rješavanju pitanja susreta i druženja s drugim roditeljem. Ističe se i da se putem stručnih

sastanaka te upravnog i inspekcijskog nadzora nad ustanovama socijalne skrbi, dodatno

naglašavala važnost ovog prava djeteta, što je rezultiralo time da centri za socijalnu skrb kod

određivanja nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi obvezno, na primjeren način,

uključuju dijete u postupak, kao i da uzimaju u obzir mišljenje djeteta u brakorazvodnim

parnicama prilikom određivanja roditeljske skrbi nad djetetom (str. 28. Izvješća).

36

Također je istaknuto kako se načelo poštivanja mišljenja djeteta primjenjuje u svim

postupcima, barem prema sudskoj praksi koja je pribavljena od Općinskog građanskog suda u

Zagrebu, da se na sud pozivaju djeca starije dobi koja izraze želju, a prema procjeni psihologa

iz centra za socijalnu skrb.

S druge strane, podaci izneseni o ostvarivanju djetetova prava na izražavanje mišljenja pred

sudovima u hrvatskom sustavu, iako ponešto zastarjeli jer potječu iz razdoblja od 2003. do

2007. godine, pokazuju kako su djeca izrazila svoje mišljenje samo u 1-3,5% brakorazvodnih

postupaka koji su se vodili u Osijeku, Splitu i Zagrebu (v. Rešetar, Emery, 2008). Ipak, to

istraživanje uzelo je u obzir samo sadržaje obrazloženja, a praksa pokazuje da se činjenica o

davanju mogućnosti djeteta da izrazi svoje mišljenje često ne navodi u obrazloženjima

sudskih odluka.

No, kako prije donošenja odluke s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi sud

mora pribaviti mišljenje i prijedlog centra za socijalnu skrb (čl. 295. ObZ 2003), a pri izradi

mišljenja i prijedloga centar u pravilu pribavlja i mišljenje djeteta (jer je to jedan od elemenata

procjene roditeljskih sposobnosti, privrženosti, pa i određivanja najboljeg interesa djeteta),

vjerojatno je da je dijete svoje pravo konzumiralo u daleko većem broju slučajeva nego što je

to vidljivo iz ovih podataka. Uistinu, teško je zamisliti mišljenje koje je centar za socijalnu

skrb kao posebni pomoćnik suda dužan donijeti, a koje ne bi, u sklopu procjene najboljeg

interesa djeteta, obuhvaćalo i pribavljeno mišljenje djeteta. To vrijedi za sve postupke u

kojima (i) u tom svojstvu sudjeluje centar za socijalnu skrb.

Ono što je dvojbeno, to je da sudovi u obrazloženju u pravilu ne navode je li dijete izrazilo

svoje mišljenje, je li mu to uopće bilo omogućeno, zašto ga nije izrazilo (primjerice, zbog

toga što je procijenjeno da za to nije dovoljno zrelo, ili je dijete odbilo izraziti svoje mišljenje)

te u kojoj je mjeri izraženo mišljenje djeteta uzeto u obzir.

Pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje moglo bi u nekim slučajevima imati i štetne posljedice

za djetetov odnos s nezrelim i nesavjesnim roditeljem/roditeljima. Ono bi moglo u

budućnosti poremetiti odnose roditelja i djeteta koje se odlučilo izraziti svoje mišljenje. U

slučajevima kad stručnjaci procijene da je zrelost roditelja za prihvaćanje mišljenja djeteta

koje im ne idu u korist nedovoljna, trebalo bi ga prilagoditi okolnostima slučaja, što znači da

ga u obrazloženju ne bi trebalo doslovno iskazati, a dio iskaza djeteta izuzeti iz spisa,

pozivom na konvencijsko načelo zaštite dobrobiti djeteta u svim postupanjima. Takvu

mogućnost ipak nije predvidio ni ObZ 2003, a niti Prijedlog ObZ 2015, pa bi sud u takvim

situacijama morao svoje rješenje obrazlagati neposrednom primjenom konvencijskog načela,

ali i načela domaćeg obiteljskog zakonodavstva. Ipak, neizvjesno je kakva bi bila odluka

žalbenog suda u eventualnom drugostupanjskom postupku.

Prijedlog ObZ 2015 uredio je detaljnije pravo djeteta da izrazi svoje mišljenje, te djetetu dao

položaj stranke u svim postupcima pred sudom u kojima se odlučuje o njegovim pravima i

interesima (čl. 358. Prijedloga ObZ 2015).

Prema općoj odredbi čl. 86. st. 1. „roditelji i druge osobe koje skrbe o djetetu dužni su

poštovati mišljenje djeteta u skladu s njegovom dobi i zrelošću“. Odredba st. 2. odnosi se

izrijekom na postupke u kojima se odlučuje o nekom djetetovu pravu ili interesu, kad „dijete

37

ima pravo na prikladan način saznati važne okolnosti slučaja, dobiti savjet i izraziti svoje

mišljenje te biti obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja njegova mišljenja.

Mišljenje djeteta se uzima u obzir u skladu s njegovom dobi i zrelošću.“

U postupku razvoda braka i ostvarivanju roditeljske skrbi, mišljenje djeteta dolazi do izražaja

u različitim situacijama.

Nešto preciznija odredba od čl. 86. st. 1. je posebna odredba čl. 360.. Prema st. 1., „u

postupcima u kojima se odlučuje o osobnim i imovinskim pravima i interesima djeteta sud će

omogućiti da izrazi svoje mišljenje, osim ako se dijete tome protivi.“

Iz takve stipulacije očito je da će sud svakom djetetu, neovisno o dobi, omogućiti djetetu da

izrazi svoje mišljenje, te da je jedino protivljenje djeteta razlog da mišljenje ne bude

pribavljeno. Pretpostavka za slobodnu odluku je odgovarajuća prethodna informacija djetetu

da ima pravo ne dati svoje mišljenje u postupku.

U sljedećem stavku obvezuje se da sud omogući djetetu izraziti mišljenje „na prikladnom

mjestu i u nazočnosti stručne osobe, ako procijeni da je to s obzirom na okolnosti slučaja

potrebno“, a u st. 3. kako će iznimno „od stavka 2. ovoga članka, djetetu mlađem od

četrnaest godina sud će omogućiti da izrazi mišljenje putem posebnog skrbnika ili druge

stručne osobe“.

Iz ovakve stipulacije proizlazi da je mišljenje djeteta dužan pribaviti sud, i to u nazočnosti

stručne osobe ako je to prema okolnostima slučaja potrebno (iako nije jasno tko će sudu

osigurati stručnu osobu, te koje je to prikladno mjesto s obzirom na to da pravosudni sustav

nije osigurao mjesto na kojem se može prikladno saslušati dijete). Pritom čl. 5. Pravilnika o

utvrđivanju mišljenja djeteta (NN 106/14) određuje da se prikladnim mjestom smatra prostor

izvan sudnice opremljen i prilagođen za rad s djetetom, u kojem je nužno osigurati

privatnost, sigurnost djeteta i nesmetan rad. Prikladnim mjestom smatra se i poseban prostor

suda, poseban prostor centra za socijalnu skrb, Centra za posebno skrbništvo te drugi prostor

kojeg odredi sud.

Ponešto zbunjuje mogućnost da „sud koji vodi postupak nije dužan utvrđivati mišljenje

djeteta kad za to postoje posebno opravdani razlozi koji se u odluci moraju obrazložiti“ (st. 4.

istoga članka), jer se mogućnosti nepribavljanja mišljenja djeteta uz protivljenje djeteta uvodi

i pravni standard „opravdani razlog“. Taj opravdani razlog mogao bi biti, primjerice,

nezrelost djeteta, nemogućnost komunikacije s djetetom zbog toga što isto ima teškoće, i

slično. Sud mora obrazložiti što smatra opravdanim razlogom. Nedostatak odgovarajućeg

prostora nikako se ne može uvrstiti među “opravdane razloge”. S druge strane, zahtjevi koji

proizlaze iz međunarodnih ugovora su jasni, a to je da se mišljenje djeteta neće pribaviti ako

to dijete ne želi ili ako je to suprotno dobrobiti djeteta.

Obvezu obavještavanja djeteta „o predmetu, tijeku i mogućem ishodu postupka na način koji

je prikladan njegovoj dobi i zrelosti te ako to ne predstavlja opasnost za razvoj, odgoj i

zdravlje djeteta“ imaju „posebni skrbnik djeteta, sud ili stručna osoba centra za socijalnu

skrb, ovisno o okolnostima slučaja, o čemu je sud dužan voditi računa (čl. 360. st. 5. i 6.).

Ipak, može se sažeti:

38

- djetetu imaju dužnost pružiti potrebne obavijesti poseban skrbnik djeteta, sud ili stručna

osoba centra za socijalnu skrb,

- sud mora omogućiti djetetu starijem od četrnaest godina da izrazi svoje mišljenje, i to

neposredno sam, ili uz pomoć stručnog suradnika, a

- ako je dijete mlađe od četrnaest godina, tad će to uvijek učiniti posredno, preko posebnog

skrbnika ili stručne osobe.

Prije pokretanja sudskog postupka, CZSS je dužan u

postupku obveznog savjetovanja o ostvarivanju

roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom upoznati

sudionike s tim da su dužni voditi računa o djetetovoj

dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih

odnosa, te da su članovi obitelji dužni razgovarati s

djetetom i uzeti u obzir njegovo mišljenje (čl. 330. t.

1. i 2. Prijedloga ObZ 2015).

U slučajevima kad su roditelji sklopili sporazum o

zajedničkoj skrbi, oni su dužni upoznati dijete sa

sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i

omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje u skladu s njegovom dobi i zrelošću te ga poštovati u

skladu s djetetovom dobrobiti (čl. 106. st. 4. Prijedloga ObZ 2015). Ipak, sud nije dužan

napisati obrazloženje rješenja kojim odobrava plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (jer se

radi o odluci na temelju sporazuma, čl. 421. Prijedloga ObZ 2015), pa nije jasno kako će biti

vidljivo je li djetetu omogućeno izraziti svoje mišljenje. Po istoj odredbi sud nije dužan

napisati obrazloženje rješenja „ako je donesena na temelju sporazuma roditelja sukladno

članku 420. ovoga Zakona ili ako je odluka bila usmeno objavljena u nazočnosti svih

stranaka i sve su se stranke odrekle pravnih lijekova“.

U postupcima medijacije, u kojima roditelji tek trebaju postići sporazum o načinu

ostvarivanja zajedničke roditeljske skrbi, obiteljski medijator može omogućiti djetetu

izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja (čl. 339. st. 2. Prijedloga ObZ 2015). U

medijaciji je, dakle, osobito uzimajući u obzir odredbe o mišljenju djeteta kad roditelji sklope

plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, pravo djeteta na izražavanje svojeg mišljenja u cijelosti

prepušteno volji roditelja, odnosno medijatora.

Dužnost suda omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje ponavlja se i u odredbi čl. 416. st.

1., prema kojoj „prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o

roditeljskoj skrbi i osobnim odnosima djeteta s roditeljem sud će omogućiti djetetu da izrazi

svoje mišljenje, sukladno odredbama ovoga Zakona.“

4.5. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava djeteta na izražavanje mišljenja u

postupcima radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi

Rasprava u svim održanim fokusnim grupama ukazala je na to da sve zastupljene skupine

stručnjaka problematiziraju pravo djeteta na sudjelovanje u postupcima, odnosno mogućnost

“Način na koji su

razgovarale s menom,

/kao/ da im je baš

svejedno. Bitno je da oni to

napišu...” (djevojčica, 15

godina)

39

primjerenog ostvarivanja tog prava u trenutačnom hrvatskom kontekstu. Velika većina

stručnjaka govori o razgovoru s djetetom na sudu ili za potrebe suda uglavnom kao o obvezi

koje su svjesni, koja proizlazi iz konvencija, te koja se mora ispoštovati kako presuda ne bi

'pala'. U raspravama se samo iznimno referiralo na izražavanje mišljenja djeteta primarno kao

na ostvarivanje prava, bez izražavanja rezervi bilo o korisnosti participacije, bilo o

mogućnosti da se to pravo ostvari na primjeren način i bez rizika od negativnih posljedica po

dijete.

Jedna djelatnica CZSS, u fokusnoj grupi svojih kolegica i kolega izražava stav da

sudjelovanje djece u sudskim postupcima razvoda braka roditelja i postupcima o roditeljskoj

skrbi treba ograničiti na situacije kada roditelji ne uspiju postići sporazum, te prenosi svoje

iskustvo, koje dijele i drugi sudionici fokusnih grupa, da se s djecom ne razgovara kada

roditelji ostvare dogovor/sporazum: „Ali je činjenica da je bolji interes djece da ne dolaze u

centar ako ne moraju. Ako postoji sporazum roditelja i prođemo savjetodavni dio, nema ni

potrebe /da djeca dolaze u CZSS/. Dakle, kad nisu sporazumni razvodi, onda razgovaramo s

djecom.“ U svom se iskazu ova sudionica fokusne grupe referira na praksu povezanu s

primjenom ObZ 2003, dakle na obavljanje razgovora za potrebe suda u CZSS i od strane

psihologa CZSS. Prema iskazima sudionika istraživanja, u tijeku provedbe tog zakona

saslušavanje djece na sudu i u prisustvu suca predstavljalo je apsolutnu iznimku, pa tako

jedna sudionica grupe djelatnika obiteljskih timova CZSS ističe da nema „ baš iskustava u

saslušanju djece na sudu u postupcima razvoda braka; to su neki rijetki slučajevi. Uopće, ja

ne znam da sam imala nekoga, da je netko od mojih saslušavan. Dakle nitko nije.“

Višegodišnje iskustvo sudionice fokusne grupe odvjetnika potvrđuje ovu praksu: “ Pa djeca

uopće ne dolaze na sud. Evo meni samo jednom u 18 godina. Znači /djeca od/ 17 i 16 godina.

(...) Ako se ide, ide se u centar.„ Druga sudionica fokusne skupine djelatnika CZSS prenosi

slično iskustvo prema kojem se s djecom vrlo rijetko razgovaralo na samom sudu. Ona

izražava svoje neslaganje i s tom, makar ograničenom praksom i s novim institutom posebnih

skrbnika uvedenim kroz ObZ 2014., barem u dijelu u kojem se od njih očekuje komunikacija

s djecom. Njeni stavovi izraženi su na sljedeći način: „(...) Do sad se zapravo baš i nije išlo

/na sud/. Meni je to često i suvišno. To što sudac ima obavezu kad ne zna što bi, ne želi slušati

mišljenje centra pa onda saslušava dijete na sudu... Ovo s tim skrbnicima, nekako se ne mogu

sa tim saživjeti jer opće ne vidim neku svrhu toga. Mislim da je centar taj koji treba štititi

interes djece. A tko će sad biti taj tko će znati dovoljno i psihologije i prava i svega, i

mislim... čemu to (...) „ Dakle, većina sudionika iz svih zastupljenih profesionalnih skupina i

kroz opis svojih iskustava i svojim profesionalnim stavovima snažno zastupaju posredno a ne

neposredno izražavanje mišljenje djeteta. Jedna psihologinja CZSS upravo tako doživljava

svoju profesionalnu ulogu: „Moje mišljenje je da djeca ne bi trebala ići na sud. Mislim, mi

jesmo ti posrednici koji to obave i onda prezentiraju sucu.“

Usprkos navedenim ogradama i otporima u odnosu na sudjelovanje djece u sudskim

postupcima razvoda braka, kroz razgovore u fokusnim skupinama identificirano je i nekoliko

pozitivnih aspekata i značajnih koristi od ostvarivanja prava djeteta da bude saslušano u ovom

kontekstu. I sa stajališta sudaca i sa stajališta djelatnika CZSS koji sudjeluju u pripremi

mišljenje za potrebe suda, u nekim je slučajevima iskazana volja djeteta presudan čimbenik u

40

donošenju odluke. Mišljenje prenesena kroz istraživanje ukazuju na to da stručnjaci koji su u

kontaktu s djecom u kontekstu sudskih postupaka razvoda braka vjeruju da je razgovor s

djecom za potrebe suda daleko prihvatljiviji ako se radi o starijoj djeci, što prema mišljenju

većine znači djeci od 14 i više godina. Prema iskustvu nekih od sudaca sudionika istraživanja,

takvi su razgovori, makar su ih primjenjujući ObZ 2003. rijetko prakticirali, bili ključni pri

donošenju njihovih odluka u slučajevima kad nije postojala jasna prevaga u korist jednog ili

drugog roditelja. Jedna djelatnica CZSS, razgovarajući s kolegama koji rade na istim

poslovima, objašnjava svoje mišljenje na sljedeći način: „Moje je iskustvo da je volja djeteta

isto jako bitna. I da je jako cijenimo kod donošenja mišljenja i prijedloga kod starije djece.

(...) Ja imam sad baš konkretno slučaj gdje oba roditelja imaju dosta kvaliteta. (...) Ako je

volja djeteta da živi s jednim od njih koji možda i nije toliko kvalitetan kao onaj drugi, treba

poštivati tu volju djeteta. I dat ću takav prijedllog.“ Sutkinja, svjesna prepreka i ograničenja

koja se nameću zbog relativno ograničenih dostupnih resursa, smatra da je usprkos

ograničenjima sustava presudno važno omogućiti participaciju djece. Ona kaže: „Malo je

ponižavajuće kad u nekakvom spornom postupku netko drugi daje za tebe mišljenje, a ti imaš

13, 15, 17; to su sve ljudi s kojima se da razgovarati. Ja nemam loša iskustva i prije ovog

zakona /bilješka: prije ObZ 2014./ sam razgovarala s nekoliko djece nekakve te dobi, oni

sasvim normalno znaju sve reći.“

U vrijeme provođenja istraživanja, iskustva fokusne grupe posebnih skrbnika u vezi sa

izražavanjem mišljenja djece u sudskim postupcima razvoda braka roditelja i o roditeljskoj

skrbi su bila vrlo ograničena. Jedan je razlog već spomenuta kratkoća primjene ObZ 2014., a

drugi činjenica da sudjelovanje posebnih skrbnika u relevantnim sudskim postupcima, prema

opisu danom tijekom istraživanja, nije uključivao postupke vezane uz uzimanje mišljenja

djeteta već je takav angažman u njihovom radu bio rezerviran isključivo za „teške“

poremećaje obiteljskih odnosa i ozbiljne povrede obveza iz područja roditeljske skrbi.

Govoreći o svojoj ulozi i obvezi kontakata s djecom, jedna posebna skrbnica naglašava

posebnu vrijednost neposrednog kontakta u odnosu na njeno ranije iskustvo angažmana preko

papira i spisa: „Ova obveza da se dijete vidi bez obzira da li će dijete izraziti svoje mišljenje

ili ne, daje vam jednu nevjerojatnu mogućnost da dobijete širu sliku. Naime, nekad, ja bih se

u odvjetništvu /bilješka: u svojstvu posebne skrbnice/ oslanjala apsolutno na izvješća CZSS,

jer apsolutno drugu mogućnost nisam imala. (...) Prije nisam imala mogućnost vidjeti dijete,

okružje u kojem je dijete, da bih stvorila sliku. Sad, pa u sigurno jedno desetak predmeta,

izvješća u stvari nisu odražavala stvarno stanje i situaciju. Gdje mi je taj kontakt s djetetom, a

pogotovo odraslom djecom, dakle negdje od 14, koji mogu izraziti jasno svoj stav, ljutnju,

frustraciju, osjećaj, emocije – gdje sam dobila jednu sliku gdje se onda kolo odvrtilo, pa smo

uključili i roditelje i tako dalje i tu mi se nekako raščistila slika. „

Mišljenja i stavovi sudionika fokusnih skupina o svrsishodnosti ostvarivanja prava djeteta na

izražavanje mišljenja bez obzira na dob - u kontekstu sudskih postupaka razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi u hrvatskom pravosudnom sustavu danas - daleko su restriktivniji od

međunarodnih standarda i preporuka. Velika većina sudionika sugerira da bi sudjelovanje

trebalo ograničiti na starije dobne skupine, konkretno djecu iznad 14 ili eventualno 12 godina.

Čini se da je zazor od 'izlaganja' manje djece izraženiji među stručnjacima s pravnim

41

obrazovanjem nego među onima drugih profila (psiholozi, socijalni radnici). Prema

primjerima kojima su tijekom rasprave ilustrirali svoje stavove o ovoj temi, čini se da

stručnjaci s pravnim obrazovanjem doživljavaju stariju djecu kao 'male odrasle osobe',

sposobne artikulirati svoje emocije i mišljenja u kontekstu razgovora koji nalikuje razgovoru

između dvije odrasle osobe, a koji je jedini njima dostupan model komunikacije na koji se

oslanjaju u promišljanju kontakata djece s obiteljskim sudovanjem. Ispitanici kojima

komunikacijske vještine predstavljaju dio profesionalnog oruđa daleko šire postavljaju

granice primjerene dobi za sudjelovanje djece. Jedna socijalna radnica kaže da bi prava dob

mogla biti ona u kojoj dijete ima sposobnost „da uopće sam shvati svoje mjesto u tom svijetu“

i dodaje: „sad u Samoboru ide jedan projekt u vrtićima, projekt "Različite obitelji". Pa se

onda djeca u predškolskoj dobi - to je sad od 5 do 7 - ona se sada već s 5 godina upoznaju s

različitom vrstom obitelji - da netko živi s dedom i bakom, a netko samo s mamom, netko i s

tatom, tu ja mislim da se uvode isto i istospolne /zajednice/(...). Pa to bi bila jedna dob po

meni. Znači, tako, 5 godina, kad oni počinju razlučivati da su ljudi različiti, da jedni žive

ovako, susjed živi onako, prijatelji, vršnjaci drugačije...“.

Osjećaj nedostatka sustavno stečenih relevantnih stručnih kompetencija potrebnih za

komunikaciju s djecom najčešće je spominjan razlog zazora profesionalaca pravne struke od

prihvaćanja uloge u sklopu sudjelovanja djece u postupcima. Jedna sudionica fokusne grupe

odvjetnika, koja ima iskustvo rada u ulozi posebne skrbnice, svoju rezerviranost izražava na

sljedeći način: „E sad tko smo mi? Samo me to cijelo vrijeme brine Tko smo mi, koja mi

imamo stručna znanja da u roku od jedan sat razgovora s djetetom ili 3, 4, 5 zaključimo da li

je to dijete izmanipulirano, da li ima stvarno takvu volju, da li je to dijete prisiljeno da govori

nešto jer će snositi štetne posljedice? Dakle, to je onaj naš problem. Tu se nama, da bi

kvalitetno obavili svoj posao i po meni onda zaštitili to dijete, treba dati stručna pomoć. (...)

Međutim, sistem nije zaokružio tu priču.“ Taj osjećaj osobnog nedostatka vještina prenose i

na evaluaciju pripadnika drugih profesionalnih skupina istog osnovnog obrazovanja.

Višekratno se izražava bojazan da bi suci, odvjetnici ili posebni skrbnici zbog nedostatka

znanja mogli izložiti dijete riziku od štetnih posljedica. Vrlo često je izraženo mišljenje da je

važnije zaštititi djece od štetnih posljedica nego osigurati njegova participativna prava.

S obzirom da je u vrijeme provođenja istraživanja najveću novost predstavljalo

ustanovljavanje Centra za posebno skrbništvo ObZ-om 2014., kritike ili sumnje sudionika

istraživanja bile su usmjerene ka posebnim skrbnicima, koji su prema zakonskim uvjetima svi

pravnici s položenim pravnim ispitom. Treba spomenuti da je većina posebnih skrbnika u

vrijeme provođenja istraživanja upravo počelo pohađati program edukacije za jačanje

njihovih kapaciteta za komunikaciju s djecom, kao i da sudionici istraživanja iz drugih

profesionalnih skupina s tim nisu bili upoznati. Također, posebni su skrbnici u komunikaciji s

djecom surađivali sa psiholozima djelatnicima CZSS-a, čega dio sudionika iz drugih skupina

nije bio svjestan. Jedna posebna skrbnica svoju situaciju opisuje na sljedeći način: „Ja doista

nemam nekakvog prevelikog iskustva kako s djetetom od 4-5 godina komunicirati. Ali postoji -

dok nije bio suspendiran ovaj zakon postojao je - Pravilnik o načinu utvrđivanja mišljenja

djeteta, koji je kazao da u takvim slučajevima mi kao posebni skrbnici ili bilo tko tko je dužan

42

utvrđivati mišljenje djeteta možemo zatražiti stručnu pomoć psihologa. Psiholog će skužiti

ako, napamet govorim, dijete nešto crta, šta to znači, a šta ne. Ja to neću znati.“

Izražena skrb za zaštitu djece od izlaganja štetnim utjecajima tijekom postupka kod više

sudionika istraživanja rezultirala je sugestijama za hiper-specijalizacijom u provođenju

razgovora s djecom, pa su se kao primjeri dobre prakse spominjale subspecijalizirane

ustanove, psihološko/psihijatrijska vještačenja i višegodišnje interakcije djece s psiholozima,

pri čemu je bilo sugestija da su to standardi kojima se svakodnevna praksa u svim sporovima

sa sudjelovanjem djece treba približiti. Drugi sudionici prvi korak ka rješenju vide u

postojanju dostupne, besplatne, pa i obvezne edukacije: „Da bih mogla zastupat u kaznenom

postupku interese djece, morali smo proći edukaciju na odvjetničkoj komori. To je bilo samo

jedan dan. (...) Uglavnom, edukacije još i postoje za kazneno, ali uopće ne postoje za civil.

Dakle za ovo o čemu mi sada razgovaramo, a to je kako razgovarati s djecom u

brakorazvodnom postupku ili bilo kojem postupku vezanom za povjeravanje djece i njihove

interese, formalno nije organizirana niti jedna edukacija i mi se ili krpamo na kazneno ili se

snalazimo.“

Drugi korak ka poboljšanju postojeće situacije koji spominje više sudionika istraživanja iz

više profesionalnih skupina je mogućnost pružanja stručne podrške u području psihologije i

komunikacije s djecom sudionicima postupka pravne struke: sucima, odvjetnicima, ali najviše

posebnim skrbnicima, s obzirom na njihovu ulogu u zaštiti interesa djece. Jedna odvjetnica,

polazeći od praksi uvedenih ObZ-om 2014., razmišlja o poželjnom budućem modelu na

sljedeći način: „Po ovom sistemu kako je sad postavljen bi zapravo ti posebni zastupnici kojih

je premalo trebali imati oko sebe stručni tim koji bi proveo baš taj razgovor sa djetetom i

utvrdio najbolji interes djeteta. Mislim, dakle, ako smo već maknuli /razgovor s djetetom za

potrebe suda/ iz centra pa smo dali dijete da ga zastupa posebni zastupnik, dakle niti roditelj,

niti centar - onda taj posebni zastupnik ne mogu biti dva pravnika koja imaju isto iskustvo kao

i mi svi ovdje. (...) Nego bi morali imati uz sebe tim: psihologa, defektologa, socijalnog

radnika ili socijalnog pedagoga ili bilo koga tko radi sa djecom tko je stručan, tko je educiran

i tko će sa djetetom razgovarati i pružiti mu informaciju na način koji će najmanje štetiti

djetetu. Jer mi stalno govorimo o pravu djeteta na informacije, pravu djeteta da izrazi svoje

mišljenje, a šta je sa interesom da bude zaštićen zapravo od te cijele situacije? „

Dok je problem osiguravanja kvalitete i stručnosti komunikacije s djetetom u kontekstu

sudskih postupaka svakako bila centralna tema rasprave o pravu djeteta da izrazi svoje

mišljenje, još jedna tema je bila dominantna, te je isticana kao bitna prepreka za osiguravanje

primjerenih uvjeta za sudjelovanje djece. Radi se o osiguravanju primjerenog prostora za

razgovor s djecom, bilo na sudu, u CZSS, ili negdje drugdje. Nikom od sudionika nije

dostupan prostor prilagođen djeci u kojem bi mogli provoditi razgovore s djecom.

Istovremeno, svi ističu važnost fizičkog prostora za psihološko stanje djece. Sudionici

istraživanja izražavaju sumnju u vjerojatnost osiguravanja prilagođenog prostora u okviru

postojećih pravosudnih institucija ili CZSS-a, ali predlažu rješenja kao što su korištenje video

zapisa ili video-linka s nekom primjereno opremljenom ustanovom te uređenje jedne

prostorije za razgovor s djecom za potrebe sudskih postupaka na razini grada ili regije.

43

Uz ova dva ključna faktora: mogućnost korištenje specijaliziranih stručnjaka u komunikaciji s

djecom i postojanje prostora prilagođenih djeci, nedostatak kojih dio sudionika doživljava

prohibitivnim za sudjelovanje djece u postupku, kroz raspravu su se spominjali još neki

faktori čije odsustvo podiže kvalitetu iskustva djece sa sudjelovanjem u postupku, pa bi se

stoga trebalo voditi računa o tome da se izbjegnu. To uključuje: dugotrajnost postupka u

nekim slučajevima konfliktnih razvoda; ponovljeno ispitivanje djece ili provođenje razgovora

s djecom (u CZSS, na sudu, kroz vještačenje, u zdravstvenim ustanovama, kroz razgovore s

posebnim skrbnikom); te nedovoljna informiranost djece o kontekstu: u svrsi razgovora,

potencijalnim posljedicama izrečenoga, ali i o tome da je odgovornost prosudbe na

stručnjacima i odluke na sudu, a ne na djetetu. Jedna djelatnica CZSS-a upravo to opisuje kao

jednu od središnjuih poruka u komunikaciji s djecom: „Razgovaraš s djetetom o tome, znači o

skrbi, dakle kako tko brine /o njemu/, a ne na način 'S kim ti želiš živjeti?' (...) Zapravo koji

put u razgovoru vidiš da dijete želi skinuti sa sebe odgovornost i da mu trebaš reći 'Gle, mi

ćemo donijeti odluku bez obzira, mislim, bez obzira na to. Nije sad na tebi da si ti taj koji ćeš

odlučiti, pa onda imati osjećaj krivnje prema drugom roditelju. Znači tu nekako pokušam

olakšati djetetu.“ Konačno, zaštita povjerljivosti komunikacije s djetetom i privatnosti djeteta

istaknute su kao izuzetno važne ali i u praksi često zanemareni zaštitni mehanizmi prilikom

uključivanja djece u postupke. Sudionici istraživanja tako prenose svoja iskustva u kojima su

djetetove riječi doslovno prenošene u presudama, ili su razgovori s djecom provođeni bez

prosustva roditelja u cilju zaštite povjerljivosti, da bi potpisane zapisničke izjave sadržavale

iskaze djeteta koje ono nije željelo podijeliti s jednim ili oba roditelja.

Dok vjerujemo da ovaj prikaz osnovnih tema raspravljanih u fokusnim grupama u vezi s

pravom djeteta na izražavanje mišljenja odražava bogatstvo iskustava, stavova i dilema

stručnjaka koji su u dodiru s djecom u kontekstu sudskih postupaka, za utvrđivanje hijerarhije

i međusobnih odnosa opisanih faktora svakako su potrebna dodatna istraživanja.

Uspostavljanje prave ravnoteže između dva prava djeteta: prava na sudjelovanje i prava na

sigurnost i zaštitu, na temelju kriterija zaštite najboljeg interesa djeteta pokazalo se kroz

vođene razgovore kao središnji i dinamičan cilj svakog pojedinog sudionika procesa, ali i kao

cilj koji sudionici postavljaju pred roditelje, pred druge profesionalce, pred pravosudni sustav,

sustav socijalne skrbi i sve druge institucije koje skrbe o zaštiti prava djece. Sudionici ovog

istraživanja ukazali su na mnoge kritične točke koje, prema njihovoj percepciji, utječu na

ostvarivanje takve ravnoteže i donekle ukazali na moguće aktere i procese koji trebaju donijeti

pozitivne promjene.

4.6. Preporuke za ostvarenje prava na izražavanje mišljenja

Za učinkovito i pravilno ostvarenje prava djeteta na izražavanje mišljenja potrebno je

osigurati:

- educirane suce, posebne skrbnike i ostale stručnjake koji sudjeluju u radnjama povodom

ostvarivanja prava djeteta da izrazi svoje mišljenje, s obzirom na znanja o psihologiji

djeteta,

- specijalizirane obiteljske odjele ili obiteljske suce,

44

- prikladnu okolinu za dijete kako izvan suda, tako i na sudu (primjerice, prilagođenu

sudnicu ili sobu za mirenje,

- uvođenje mogućnosti video linka kako bi sudac, bez obzira na dob djeteta, mogao osobno

čuti dijete kako daje mišljenje,

- educirati suce kako je nužno u obrazloženju odluke navesti je li djetetu bilo omogućeno

izraziti svoje mišljenje, te kolika je važnost pridana izraženom mišljenju djeteta,

- ako dijete nije izrazilo svoje mišljenje treba točno navesti koji su razlozi za takvo stanje,

- cijelo vrijeme bdjeti nad dobrobiti djeteta, da ne bi bilo ugroženo ostvarivanjem prava

djeteta da izrazi svoje mišljenje.

- izbjegavanje višekratnog ispitivanja djeteta u svrhu pribavljanja njegovog mišljenja.

45

5. Pravo djeteta na zastupnika (Slađana Aras Kramar, Ivana Eterović)

5.1. Pravo na zastupnika - određenije

Djeca kao nositelji subjektivnih prava morala bi moći sama pokrenuti postupke u cilju zaštite

odnosno ostvarenja svojih prava. Relativno je češća situacija, međutim, da su djeca uvučena u

postupke koje su pokrenuli njihovi roditelji o pojedinim pravima djeteta, posebice o

pojedinim sadržajima roditeljske skrbi, ili pak centar za socijalnu skrb u ostvarenju svojih

ovlasti i dužnosti na području javne zaštite djece.

Budući da su djeca prije navršene osamnaeste godine

života (u pravilu) poslovno nesposobna, ona su na

području postupka parnično (postupovno) nesposobna.

Stoga dijete ne može s postupovnopravnim učinkom

pokretati sudske postupke i poduzimati daljnje radnje u

postupku, već zakonski zastupnik djeteta pokreće u

ime djeteta postupke te ga zastupa u postupku. Kao

zakonski zastupnici djece u pravilu se javljaju njihovi

roditelji. Situacija je, međutim, drugačija kod

postupaka radi razvoda braka u kojima se odlučuje o

pojedinim sadržajima roditeljske skrbi, kao i u

samostalnim postupcima o roditeljskoj skrbi. U tim

postupcima interesi obaju roditelja i djeteta nisu

paralelni, već u pravilu postoji sukob interesa kako među roditeljima, tako među djetetom i

roditeljem odnosno roditeljima. Stoga pitanja zastupanja neovisno i samostalno od djetetovih

roditelja te posebnog zastupnika djece u sudskim postupcima u kojima postoji sukob interesa

između djeteta i njegovih roditelja, kao što je to (u pravilu) slučaj s postupcima radi razvoda

braka i o roditeljskoj skrbi, postaju aktualna.


Pravo djeteta na (posebnog) zastupnika u situacijama kada je potrebno osigurati njegovo

zastupanje samostalno i neovisno od roditelja jamči se u pojedinim međunarodnim i

europskim instrumentima o pravima djece.

A. Konvencija UN-a o pravima djeteta (1989.) na jednom mjestu, u odredbi čl. 12. st. 2.,

spominje posrednika putem kojeg bi se moglo osigurati pravo djeteta da izrazi mišljenje u

odlukama koje ga se tiču, a koji bi mogao imati i ulogu zastupnika djeteta u postupku.

Zastupnik djeteta bi stoga trebao imati dovoljno znanja i razumijevanja za različite aspekte

procesa donošenja odluke te rada s djecom. Zastupnik, pritom, mora biti svjestan okolnosti da

„Pa ono, mislim, bilo mi je

prvo na početku onak',

tužno (…) al’ onda na

kraju, mislim onda sam

shvatio zašto je to sve

tako, mislim i onda, onda

sam bio ajmo reć,

ravnodušan.“ (dječak, 16

godina)

46

zastupa isključivo interese djeteta, a ne njegovih roditelja, institucija odnosno drugih tijela

(Committee on the Rights of the Child, General Comment No. 12 (2009), str. 12.).

B. Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava (1996.), s druge strane, puno

detaljnije razrađuje postupovna prava djece, među ostalim pravo na posebnog zastupnika. U

Poglavlju I. EKODP-a određeno je da se njome, u najboljem interesu djece, promiču njihova

prava, dodjeljuju im postupovna prava i olakšava ostvarivanje tih prava na način da se osigura

da djeca, sama ili posredstvom drugih osoba ili tijela, budu obaviještena i da im bude

dopušteno sudjelovati u postupcima pred sudbenim tijelima koji ih se tiču (1/2 EKODP).

Postupci pred sudbenim tijelima koji se tiču djece, u smislu Europske konvencije, su

obiteljskopravni postupci, posebice oni koji se odnose na ostvarivanje roditeljskih

odgovornosti (parental responsibilities), kao što su pitanje boravišta (residence) i prava

posjećivanja djece (susreta i druženja, odnosno ostvarivanja osobnih odnosa) (access to

children) (1/3 EKODP).

Djeci koja sudjeluju u obiteljskopravnim postupcima EKODP-om jamči se, među ostalim,

pravo zahtijevati, osobno ili posredstvom drugih osoba ili tijela, posebnog zastupnika u

postupcima pred sudbenim tijelima. Međutim, Konvencija to pravo djeteta uvjetuje okolnošću

da unutarnje (domaće) pravo priječi nositelje roditeljske odgovornosti da zastupaju dijete kao

rezultat sukoba interesa s djetetom (4/1 EKODP). Stoga, ako domaće (hrvatsko) pravo

formalno ne bi priznavalo postojanje sukoba interesa između djeteta i roditelja u postupcima

radi razvoda braka u kojima se odlučuje s kojim će roditeljem dijete živjeti (stanovati) i o

susretima i druženju (ostvarivanju osobnih odnosa), kao i o drugim sadržajima roditeljske

skrbi, pa i onda kad se ti postupci vode samostalno, neovisno od brakorazvodnog postupka,

dijete ne bi moglo zahtijevati posebnog zastupnika (Fortin (2003), str. 200.).

Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava detaljno određuje dužnosti posebnog

zastupnika djeteta. U postupcima pred sudbenim tijelima koji se tiču djeteta zastupnik će,

osim ako bi to bilo u očitoj suprotnosti s najboljim interesima djeteta: a. pružiti djetetu sve

odgovarajuće informacije, ako se prema unutarnjem (domaćem) pravu smatra da dijete ima

dostatnu sposobnost razumijevanja; b. pružiti djetetu objašnjenja vezano uz moguće

posljedice postupanja u skladu s mišljenjem djeteta i moguće posljedice bilo koje

zastupnikove radnje, ako se prema unutarnjem (domaćem) pravu smatra da dijete ima

dostatnu sposobnost razumijevanja; te c. odrediti kojeg je mišljenja dijete i iznijeti ga pred

sudbenim tijelom (10/1 EKODP). Pritom Europska konvencija ne određuje što bi dijete

moglo učiniti u situacijama kada se ne slaže s posebnim zastupnikom, uzimajući u obzir da bi

posebni zastupnik trebao odrediti mišljenje djeteta te ga iznijeti pred sudbeno tijelo. Osim

toga, treba istaknuti da Europska konvencija citirane dužnosti posebnog skrbnika vezuje uz

sposobnost razumijevanja djeteta u skladu s domaćim pravom države stranke. Stoga ako

dijete ne bi imalo dostatnu sposobnost razumijevanja prema domaće (hrvatskom) pravu, ne bi

postojala dužnost posebnog zastupnika, u smislu Europske konvencije, da mu pruži sve

odgovarajuće informacije i objašnjenja.

C. Pravo djeteta na zastupanje samostalno i neovisno od njegovih roditelja prepoznaje se kao

element pravosuđa prilagođenog djeci u Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o

47

pravosuđu prilagođenom djeci iz 2010., čiji je cilj pridonijeti prepoznavanju praktičnih

sredstava za ispravljanje postojećih nedostataka prava i prakse (Preambula Smjernica).

Smjernice, među Poglavljem o pravosuđu prilagođenom djeci tijekom sudskog postupka,

sadrži Odjeljak o odvjetniku i zastupanju. Pritom je veća pozornost u Smjernicama posvećena

kaznenom, nego obiteljskom pravosuđu.

1. Djeca trebaju imati pravo da ih u njihovo ime zastupa vlastiti odvjetnik, u slučaju sukoba

interesa ili mogućeg sukoba interesa između djeteta i roditelja ili drugih uključenih osoba (t.

37. Smjernica). Obrazlažući t. 37. Smjernica, osim odvjetnika, navode se i ustanove odnosno

tijela nadležna prema domaćem pravu za obranu dječjih prava (Vijeće Europe, Smjernice

Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci (2014), t. 101.)

2. Djeca trebaju imati pristup besplatnoj pravnoj pomoći pod istim ili blažim uvjetima nego

odrasli (t. 38. Smjernica). To ne znači nužno potpuno zaseban sustav besplatne pravne

pomoći. Ona može biti osigurana na isti način kao i

besplatna pravan pomoć za odrasle ili uz blaže

kriterije, a može ovisiti o materijalnoj situaciji roditelja

ili samog djeteta. U svakom slučaju, sustav besplatne

pravne pomoći mora biti djelotvoran u praksi (Vijeće

Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o

pravosuđu prilagođenom djeci (2014), t. 102.).

3. Odvjetnici koji zastupaju djecu trebaju biti posebno

osposobljeni i raspolagati znanjima o pravima djeteta i

s time povezanim pitanjima, trajno i temeljito se

osposobljavati te biti sposobni komunicirati s djecom u

skladu s njihovom razinom shvaćanja (t. 39.

Smjernica). Smjernicom (t. 39.) su određeni stručni

uvjeti koji se traže od odvjetnika koji zastupaju djecu.

U obrazloženju Smjernice (t. 39.) ističe se da je važno

osigurati da roditelji nemaju obvezu platiti nagradu za

zastupanje, ni neposredno niti posredno (Vijeće Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća

Europe o pravosuđu prilagođenom djeci (2014), t. 103.).

4. Djecu treba smatrati punopravnim strankama koje imaju svoja prava te u zastupanju djece

trebaju iznijeti mišljenje djeteta (t. 40. Smjernica). Odvjetnici trebaju djetetu dati sve potrebne

obavijesti i objašnjenja glede mogućih posljedica djetetovih stajališta i/ili mišljenja (t. 41.

Smjernica). U obrazloženju Smjernica (t. 40. i 41.) nastoji se pojasniti kakva je točno uloga

djetetova odvjetnika. Odvjetnik ne treba zastupati ono što on ili ona smatra da je u najboljem

interesu djeteta (kao što to čine skrbnik ili pravobranitelj/državni odvjetnik), nego treba

utvrditi kakvo je djetetovo stajalište i mišljenje i braniti/zastupati ih, kao što to čini u slučaju

odrasle stranke. Pristanak na primjenu najbolje strategije odvjetnik treba tražiti od djeteta koje

će izvijesti o svim odlučnim okolnostima slučaja. Ako se odvjetnik ne složi s danim

mišljenjem, treba pokušati uvjeriti dijete, kao što bi to učinio i s odraslom strankom (Vijeće

“Ovi razgovori sa

socijalnom radnicom, to

puno pomaže djeci da s,

onak, bolje osjećaju i to...

Da ima, da znaju da mogu,

vama, socijalnim

radnicama, da vama mogu

sve povjeriti i tak da imaju

nekoga kome mogu sve

reći, bez straha i to.” -


48

Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci (2014), t.

104.).

5. U predmetima u kojima postoje sukobljeni interesi roditelja i djece, nadležno tijelo treba

imenovati skrbnika za poseban slučaj ili nekog drugog neovisnog zastupnika koji će zastupati

stajališta i interese djeteta (t. 42. Smjernica). U obrazloženju Smjernice (t. 42.) navodi se da se

uloga odvjetnika razlikuje od uloge posebnog skrbnika/privremenog zastupnika (ad litem), jer

posebnog skrbnika/privremenog zastupnika ne imenuje stranka već sud radi pomoći pri

utvrđivanju što je najbolje za dijete (Vijeće Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća

Europe o pravosuđu prilagođenom djeci (2014), t. 105.).

5.3. Hrvatsko pravo i praksa

5.3.1. Normativni okvir: određenje prava na (posebnog) zastupnika

Kako bi uopće mogli raspravljati o posebnom zastupniku djeteta u postupku radi razvoda

braka i o roditeljskoj skrbi, potrebno je najprije odrediti položaj djeteta u tim postupcima.

Je li dijete stranka postupka radi razvoda braka u dijelu u kojem se odlučuje s kojim će

roditeljem dijete živjeti, ostvarivanju susreta i druženja te uzdržavanju? Je li dijete stranka

postupka u kojem se samostalno, neovisno o razvodu braka roditelja, odlučuje kao o glavnoj

stvari s kojim će roditeljem dijete živjeti, ostvarivanju susreta i druženja te uzdržavanju? Ako

je dijete stranka tog postupka, tko zastupa dijete u tom postupku; jedan ili oba roditelja,

centar za socijalnu skrb ili pak sud?

Određivanje djeteta kao stranke pojedinih obiteljskih sudskih postupaka, a time i njegova

sudjelovanja u postupku, prijeporno je u kontekstu primjene ObZ-a 2003. Najprjepornije je

pitanje sudjelovanja djeteta kao stranke (a time i njegova zastupanja samostalno i neovisno od

roditelja) u postupcima u kojima se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti,

susretima i druženju te uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz

brakorazvodni postupak, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja) (Aras (2014)).

Problem predstavljaju i odredbe ObZ-a 2003 o zakonskom zastupanju djece u pojedinim

stvarima, posebice u postupcima o roditeljskoj skrbi te uzdržavanju djece. Zakonsko

zastupanje je dio sadržaja roditeljske skrbi (91/1, 98/1 ObZ 2003). Roditelji bez obzira žive li

zajedno ili odvojeno ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu, osim ako ObZ-om

2003 nije drugačije određeno (99/1 ObZ 2003). Samo jedan roditelj skrbi o djetetu ako je

drugi umro, proglašen umrlim, lišen roditeljske skrbi, lišen potpuno poslovne sposobnosti,

djelomice lišen poslovne sposobnosti u odnosu na roditeljsku skrb ili spriječen (99/2 ObZ

2003). Unatoč tome, u pojedinim postupcima o roditeljskoj skrbi te uzdržavanju djeteta koje

je drugi roditelj pokrenuo ili koji su protiv njega pokrenuti – iako ObZ 2003 ne sadrži

posebna pravila o zakonskom zastupanju djeteta od strane jednog roditelja u tim postupcima –

kao zakonski zastupnik javlja se drugi roditelj djeteta. Upitno je i tko zastupa dijete u

brakorazvodnom postupku prilikom odlučivanja o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o

49

susretima i druženju te uzdržavanju ako uopće prihvatimo da je dijete stranka tih postupaka

(Aras (2014)).

Određujući položaj djeteta, ObZ 2014/15 u posebnom odjeljku koji se odnosi na sudjelovanje

djeteta, roditelja i drugih osoba u postupku (358-363 ObZ 2014/15) izrijekom propisuje da je

dijete stranka u svim postupcima pred sudom u kojima se odlučuje o njegovim pravima te

interesima (358 ObZ 2014/15).

Uz određenje položaja djeteta kao stranke u općim odredbama ObZ-a 2014/15 koje se odnose

na sve obiteljske sudske postupke (358-363 ObZ 2014/15), procesnopravni položaj djeteta u

pojedinim obiteljskim sudskim postupcima u kojim se odlučuje o njegovim pravima te

interesima propisan je (i) odredbama kojim se uređuju ti posebni obiteljski (parnični,

izvanparnični, ovršni) postupci. Dijete ima punopravni položaj stranke postupka u kojem se

odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, načinu ostvarivanja roditeljske skrbi,

osobnih odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta, uz bračni, maternitetski odnosno

paternitetski spor (spor o roditeljskoj skrbi te uzdržavanju djeteta kao adhezijski spor; 413,

414/1 ObZ 2014/15) ili pak u samostalnoj parnici (spor o roditeljskoj skrbi te sporovi o

osobnim odnosim ili uzdržavanju djeteta kao samostalni sporovi; 409/1, 414/1 ObZ 2014/15).

U kontekstu obiteljskopravne reforme (ObZ-a 2014/15) te prava djeteta na zastupnika, mogu

se razlikovati obiteljski sudski postupci o pravima i interesima djeteta u kojima oba roditelja

zajednički, ravnopravno i sporazumno zastupaju dijete (461/2 ObZ 2014/15), postupci u

kojima samo jedan roditelj (i to onaj koji stanuje s djetetom) zastupa dijete (424/ 2, 470/2,

474/2 ObZ 2014/15), postupci u kojima centar za socijalnu skrb (uz ili bez roditelja s kojim

dijete stanuje) zastupa dijete (383, 424/2.-6. ObZ 2014/15) te postupci u kojima dijete zastupa

posebni skrbnik iz novoosnovane ustanove za zastupanje djece – Centra za posebno

skrbništvo (240/1 ObZ 2014/15).

Pravo djeteta na posebnoga zastupnika u postupcima u kojima se odlučuje o tome s kojim će

roditeljem dijete stanovati, ostvarivanju osobnih odnosa te uzdržavanju, kao i o drugim

sadržajima roditeljske skrbi (uz brakorazvodni postupak, odnosno neovisno o razvodu braka

roditelja) osigurano je na način da je ObZ 2014 propisao – a ObZ 2015 preuzeo - ustrojavanje

nove ustanove za zastupanje djece (i odraslih osoba), koju Zakon naziva Centar za posebno

skrbništvo (544-550 ObZ 2014/15).

Posebni skrbnik djetetu u postupcima u kojima se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete

stanovati, ostvarivanju osobnih odnosa te uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske

skrbi (uz brakorazvodni postupak, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja) je osoba s

položenim pravosudnim ispitom zaposlena u Centru za posebno skrbništvo (240/3 ObZ

2014/15). Izrijekom je uređen i položaj roditelja kao zakonskih zastupnika u slučaju

imenovanja posebnog skrbnika u smislu da roditelji nisu ovlašteni uz posebnog skrbnika

poduzimati radnje u ime djeteta u postupku (414/3 ObZ 2014/15).

Prema načelnoj odredbi, posebnog bi skrbnika djetetu trebao imenovati centar za socijalnu

skrb ili sud radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta (240/1 ObZ

2014/15). Pritom je odredbama kojima se uređuju pojedini postupci izrijekom uređeno tko je

dužan imenovati djetetu posebnog skrbnika iz ustanove za zastupanje djece.

50

ObZ-om 2014/15 izrijekom su propisane dužnosti posebnog skrbnika prije odnosno izvan

sudskog postupka, tijekom te nakon okončanja prvostupanjskog postupka. Posebni skrbnik

dužan je zastupati dijete u postupku za koji je imenovan; obavijestiti dijete o predmetu spora,

tijeku i ishodu na način koji je primjeren djetetovoj dobi; prema potrebi, razgovarati s

roditeljem ili drugim osobama koje su djetetu bliske (240/2 ObZ 2014/5). Posebni skrbnik

ima i dužnosti vezane za pravo djeteta da izrazi

mišljenje (360 ObZ 2014/15) te upoznavanje djeteta sa

sadržajem sudske odluke (361 ObZ 2014/15). Zakon

propisuje situacije u kojima dijete može izraziti svoje

mišljenje i putem posebnog skrbnika (360 ObZ

2014/15). Uz to, odluka suda kojom se odlučuje o

pravima i interesima djeteta dostavlja se posebnom

skrbniku (odnosno zakonskom zastupniku djeteta).

Posebni skrbnik (odnosno zakonski zastupnik) djeteta

će upoznati dijete sa sadržajem odluke i pravom na

izjavljivanje žalbe, osobno ili uz pomoć stručne osobe.

Dijete se neće upoznati s obrazloženjem odluke ako bi

to imalo posljedice za njegovo zdravlje i razvoj (361

ObZ 2014/15).

Paralelno s ustrojavanjem nove ustanove za zastupanje djece, ObZ-om 2014/15 priznata je

mogućnost da sud djetetu koje je navršilo četrnaest godina prizna postupovnu (parničnu

sposobnost) za pokretanje postupka i poduzimanje svih ili nekih radnji u postupku (359 ObZ

2014/15). Ako bi u tom slučaju dijete kojem je priznata postupovna sposobnost opunomoćio

punomoćnika, dijete u postupku neće zastupati posebni skrbnik iz ustanove za zastupanje

djece (240/4 ObZ 2014/15). Iz citirane odredbe proizlazi da ObZ 2014/15 zapravo priznaje

djetetu ograničenu poslovnu sposobnost za sklapanje ugovora o punovlašću; dakle, za

angažiranje punomoćnika koji bi u pravilu morao biti odvjetnik, a čije bi troškove u konačnici

u sudskom postupku snosili njegovi roditelji (arg a cohaerentia, a completudine ex: 366/2/3

ObZ 2014, 366/2/4 ObZ 2015; 366/1 ObZ 2014/15).

Troškovi odvjetničkog zastupanja djece trebali bi se pokriti (i) iz sustava besplatne pravne

pomoći. Međutim, Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći predviđa blaže kriterije samo za stvari

uzdržavanja djeteta. Za odobravanje besplatne pravne pomoći, a što uključuje i sekundarnu

pravnu pomoć odnosno zastupanje pred sudom, u stvarima uzdržavanja djeteta vrijede

odredbe Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (NN, 143/13; ZBPP) prema kojima će se

besplatna pravna pomoć odobriti djeci koju su roditelji i drugi obveznici uzdržavanja po

odredbama zakona dužni uzdržavati u postupcima koji se vode pred nadležnim tijelima radi

ostvarivanja prava djeteta na uzdržavanje neovisno o materijalnim prihodima obitelji; dakle,

odstupajući od redovnog imovinskog kriterija u pogledu imovine potencijalnih korisnika

besplatne pravne pomoći iz čl. 8. ZBPP-a (15/1.a) ZBPP).

U postupcima u kojima se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, ostvarivanju

osobnih odnosa te uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz brakorazvodni

postupak, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja) može se javiti i centar za socijalnu

“ (…) Nekak u ovoj državi

mame imaju prednost bez

obzira da li neki drugi

ljudi sagledaju situaciju,

stručni ljudi kak bi trebali.

Tako mislim da nisu pitali

da ne bi baš ispalo ovako

kako je.” (dječak, 17

godina)

51

skrb, odnosno njegov djelatnik. Ulogu centra za socijalnu skrb ne treba miješati s ulogom

posebnog dječjeg zastupnika. Centar kad sudjeluje u tim postupcima ima ulogu pomoćnog

tijela suda, svojim nalazom i mišljenjem pruža pomoć sudu u utvrđivanju najboljeg interesa

djeteta (356, 416/1 ObZ 2014/15).

5.3.2. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava na posebnog zastupnika u

postupcima radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi

Sve profesionalne skupine uključene u istraživanje prepoznaju potrebu za zastupanjem djeteta

nezavisno od roditelja u sporovima u vezi s razvodom braka roditelja i o roditeljskoj skrbi.

S jedne strane, stručnjaci naglašavaju pravo i obvezu roditelja da osiguraju dobrobit svog

djeteta/djece u postupku razvoda braka ili prekida izvanbračne zajednice, te ukazuju na

činjenicu da se u većini situacija prilikom raskida veza roditelji dogovore o elementima

roditeljske skrbi, bilo kroz sporazumni razvod, bilo u tijeku obveznog savjetovanja (prema

ObZ-u 2014.).

S druge strane, u konfliktnim razvodima, prema viđenju stručnjaka, roditelji često izlažu

riziku dobrobit i interese djeteta te zanemaruju volju djeteta, usredotočujući se na međusobni

sukob i zanemarujući mogućnost dogovora. Jedna odvjetnica tipičnu situaciju opisuje na

sljedeći način:

„Po meni, po mom iskustvu, vi vrlo često morate utjecati na samog roditelja. Jer roditelji

često isto ne gledaju interese djeteta nego svatko misli samo na sebe, što bi on zapravo htio. A

pri tome onda, i u sklopu tog nekakvog lošeg odnosa - obično je loš odnos između roditelja

kad se već razvode - misle samo na sebe i prestanu..., jednostavno izgube iz vida šta je tu sad

najbolje za dijete. Vrlo rijetko se dogodi da roditelj stvarno gleda interes djeteta. (…) Pa onda

morate isto tu zadržati nekakvu objektivnost: da ipak nekako štitite interese tog roditelja koji

je vaša stranka, ali ipak utječete na njega da on shvati da je tu dijete ili djeca bitna, a ne oni.

(O)„

Iz razgovora predstavnika svih profesionalnih skupina predstavljenih u fokusnim grupama,

dakle stručnjaka u profesionalnom dodiru s djecom u kontekstu postupaka razvoda braka

roditelja i sporova o roditeljskom skrbi, jasno je da oni vide brigu o najboljem interesu djeteta

kao jedno od načela osobnog i profesionalnog etosa, pa čak i kada njihove profesionalne

uloge ne upućuju na 'zastupanje' volje i interesa djeteta već, kao na primjer u slučaju

odvjetnika, na zastupanje jednog od roditelja.

Suci koji rade na predmetima iz područja obiteljskog prava tako izražavaju mišljenje da u

svakoj situaciji u kojoj neka od drugih profesionalnih skupina nije u mogućnosti uspješno

obaviti svoju ulogu u zaštiti prava i interesa djeteta u kontekstu sudskog postupka, oni

preuzimaju tu ulogu. Tijekom razgovora o, po njihovom mišljenju, malom broju posebnih

skrbnika, tri sutkinje, upitane kako će se sud nositi s takvom situacijom, odgovaraju: S1:

“Preuzimat ćemo njihovu ulogu u zaštiti interesa djeteta, evo.”; S2: “Kao i do sada.”; S3; „Mi

smo navikli preuzimati svačiju ulogu. Pogotovo ulogu centra.”.

52

Djelatnici CZSS, s druge strane, smatraju da su oni, djelujući u interdisciplinarnim timovima

(sastavljenim od pravnika, psihologa i socijalnog radnika) pozicionirani na način da mogu

zastupati interes djeteta u kontekstu sudskih postupaka razvoda braka: “(…) tu je centar kao

nekakav posrednik i taj koji će štititi interes /djeteta/.” (C).

Prikaz odnosa sa strankama jedne odvjetnice reflektira slične stavove cijele skupine: “Prva

stvar koju ja kažem stranci, što možda nije korektno, nije odvjetnički, je: ‘Vi ste teoretski

moja stranka; moja stranka su zapravo Vaše dijete ili Vaša djeca’. I upozorim ih vrlo pristojno

- jer ima nas dovoljno pa mogu birati - da ukoliko vidim da idu po mom mišljenju kontra

interesa svog djeteta samo zato da satru drugu stranku, da ih ja ili neću zastupati ili to neće

raditi.” (O).

Gore opisana usmjerenost stručnjaka involviranih u postupke razvoda braka i o roditeljskoj

skrbi na zaštitu interesa djeteta predstavlja kontekst njihovog razmišljanja o institutu

posebnog skrbnika, koji je bio definiran i u okviru ObZ-a 2003, ali je redefiniran i specifičnije

određen u ObZ-u 2014/15. Drugim riječima, razgovor se prvenstveno vodio o tome u kojoj

mjeri posebni skrbnici predstavljaju doprinos ostvarivanju prava djece u kontekstu

pravosudnih postupaka (ovdje u bračnim sporovima i drugim postupcima u kojima se

odlučuje o roditeljskoj skrbi i osobnim odnosima s djetetom). Pri tome su sudionici predstavili

svoje viđenje toga koje bi trebale biti uloge i karakteristike posebnih skrbnika, ali i prenijeli

svoje prve dojmove o tome do koje se mjere posebni skrbnici, posebno kako su ustanovljeni

ObZ-om 2014, u svom djelovanju približavaju njihovoj viziji. Njihovu percepciju bilo bi

dobro interpretirati u svjetlu činjenice da je formirana na temelju vrlo ograničenog stvarnog

iskustva suradnje s posebnim skrbnicima u postupcima razvoda braka ili o roditeljskoj skrbi

budući da se ObZ 2014 primjenjivao nešto više od četiri mjeseca.

Sudionici fokusne grupe koju su činili djelatnici Centra za posebno skrbništvo, koji je

djelovao u razdoblju u kojem je na snazi bio ObZ 2014, kao i njihovi kolege koji su

sudjelovali u multiprofesionalnoj fokusnoj grupi, govorili su o svojim prvim iskustvima rada

u Centru, uspoređivali ga s ranijim profesionalnim iskustvom, te opisali svoja očekivanja u

smislu daljnjeg razvoja zakonskih rješenja i prakse zastupanja djeteta. Fokusne grupe su

održane u vrijeme u kojoj je primjena ObZ 2014 bila privremeno suspendirana Rješenjem

Ustavnog suda Republike Hrvatske, dakle u razdoblju profesionalne neizvjesnosti za ovu

skupinu stručnjaka, što je vjerojatno utjecalo i na raspravu.

Razumijevanje uloge posebnih skrbnika bitno se razlikuje među profesionalnim grupama

zastupljenim u istraživanju. Iz takvih razlika u razumijevanju njihove uloge i zadaća proizlaze

i razlike u evaluaciji samog instituta, evaluaciji kvalitete rada konkretnih posebnih skrbnika,

te preporukama za poboljšanje prakse.

Predstavnici CZSS-a jednim dijelom ne prepoznaju posebnu ulogu posebnih skrbnika u zaštiti

interesa djeteta, jer smatraju da njihova ustanova (CZSS) zastupa i štiti interes djeteta.

Također upućuju na činjenicu da posebni skrbnici koriste usluge psihologa CZSS-a u

komunikaciji s djecom, te mišljenje psihologa samo prenose sudu. Jedna djelatnica CZSS-a

kaže: “(…)ovo sa tim skrbnicima, nekako se ne mogu sa tim saživjeti jer opće ne vidim neku

svrhu toga - mislim da je centar taj koji treba štititi interes djece. A tko će sad biti taj tko će

53

znati dovoljno i psihologije i prava i svega i mislim... čemu to (…) I sad ovo. Tko će biti taj

pravnik koji će zapravo, što? Vjerojatno će uzimati psihologa kao nekakvog asistenta koji će

zapravo opet dio posla odraditi, a on će to prezentirat na sudu. Ne znam - ja se nisam

saživjela.” (C)

Dio predstavnika pravne struke zastupljenih u istraživanju (odvjetnika i sudaca) smatra da

posebni skrbnici, koji moraju biti pravnici s položenim pravosudnim ispitom, svojom

profesionalnom edukacijom nisu pripremljeni za kvalitetnu komunikaciju s djecom u

kontekstu pravosudnog postupka. Pri tome koriste iste kriterije koje primjenjuju i na sebe.

Naime, govoreći o problemima sa kojima se susreću pri ostvarivanju prava djeteta da iskaže

svoje mišljenje, i suci i odvjetnici ističu da se ne osjećaju kompetentnim za komunikaciju s

djecom. Isto misle i o posebnim skrbnicima: “To je pitanje koliko posebni skrbnik uopće

može to /razgovor s djetetom o postupku/ tako postaviti jer je on pravnik. Opet nije psiholog

ni dječji psiholog niti pedagog ni ništa, nego pravnik kao i mi koji nema tih saznanja nego

može imat privatno takvih nekakvih saznanja, može biti osjetljiviji po tom pitanju,

senzibiliziraniji na takva područja, ali, u principu…” (S)

S druge strane, posebni skrbnici prepoznaju svoju ulogu prvenstveno kao ulogu pravnika, te

vjeruju da se pitanje komunikacije s djecom i psihološke podrške djeci može riješiti

kontinuiranom edukacijom (koju prolaze) i multidisciplinarnim pristupom zaštiti prava djece

u kontekstu sudskih postupaka. Jedna posebna skrbnica artikulira ovaj stav na sljedeći način:

“Ali ja kažem, svi djelujemo u tom jednom sudskom postupku kao tim. I CZSS, mi kao

posebni skrbnici, s tim da mi nismo tu da dajemo socijalne anamneze koje radi stručni tim

centra za socijalnu skrb. Mi smo više tu da tom djetetu pružimo tu nekakvu pravnu zaštitu,

uvažavajući opet njegovo mišljenje. Oslanjamo se na pomoć i mišljenje CZSS-a. Tako da kad

se jedna slika cijela stvori, sukladno tom novom zakonu, to je stvarno jako lijepo počelo

funkcionirati u praksi.” (PS)

Njena kolegica, definirajući svoju ulogu u kontekstu međunarodnih standarda zaštite dječjih

prava, prepoznaje tu ulogu na sljedeći način: „ (...) tom djetetu treba možda najviše pravna

zaštita. Naravno da mu treba i ova uloga naša gdje ćemo se mi približit tom djetetu, saznati

neke njegove osjećaje i mišljenja, ali nekako prvenstveno smo tu radi nekakve pravne zaštite

u samome postupku za to dijete.” (PS)

Drugi ispitanici, posebno suci, ocjenjuju dosadašnju suradnju s posebnim skrbnicima

korisnom. Oni ih prepoznaju kao kolege koje doprinose kvaliteti sudskog postupka. Jedna

sudionica fokusne grupe sudaca uspoređuje modalitete sudjelovanja djece u postupku prema

ObZ-u iz 2003. u odnosu na ObZ 2014:

“Na raspravu dolaze i pozivamo posebne skrbnike, koji evo - dvije su na našem području -

koje su pokazale se dosta dobrim. One su te koje obave posao u ime i za račun djeteta. Znači

informiraju ih, utvrde njegove interese i želje i to nama prenesu i poslije toga su ih u obvezi

izvijestiti i o samom postupku. (…) Prije je bilo teško i lutali smo jer to nigdje nije bilo

regulirano. Uglavnom, kako suci nisu bili educirani za takav posao, a sudnica je neprihvatljiva

da u nju zovete dijete, onda smo tu stvar prepuštali centru za socijalnu skrb. Znači napisali bi

im da molimo da obrade roditelje, da nam predlože kojem od roditelja povjeriti dijete.” (S)

54

Druga sutkinja naglašava važnost informacija koje doprinose posebni skrbnici za kvalitetu

odluka koju ona može donijeti, posebno informacija dobivenih kroz komunikaciju s djetetom:

“I sad sva sreća da mi je skrbnik odradio svoj posao. Jako dobro i kvalitetno je odradila, to

moram reći.(…) Jako mi se to sviđa ukoliko je ta posebna skrbnica ušla u svu tu

problematiku. (…) Onda ja steknem isto jednu sigurnost da se ja u njenu procjenu i mišljenje

mogu osloniti i na tome bazirati svoju odluku.” (S). Jedna posebna skrbnica izražava slično

mišljenje o korisnosti njihove perspektive za sud: „Mi imamo i pristup školi, vrtiću, obitelji,

djetetu, tako da stvarno dolazimo s jednom kompletnom slikom.” (PS)

Dok se razmišljanja ispitanika o ulozi posebnih skrbnika dosta razlikuju, gotovo svi se slažu

da je trenutačni broj zaposlenika Centra za posebno skrbništvo premalen da bi mogli

kvalitetno, a po nekima i uopće, obavljati sve zadaće definirane zakonom. Ispitanici su

raspolagali informacijom da samo osam, a nešto kasnije 10 posebnih skrbnika pokriva cijelo

područje Hrvatske. Jedna sutkinja, sudionica miješane fokusne grupe, ocjenjuje da tako mali

broj stručnjaka koji obavljaju ovu ulogu obezvrjeđuje i samo uvođenje instituta:

“Ja sam htjela reći da dok je privremeno suspendirani zakon bio uopće u pripremi da su se

dvojili - da se zakonodavac dvojio između posebnih skrbnika i klasičnih punomoćnika djeteta

u osobi odvjetnika. Međutim, nisu se našla dobra rješenja tko će pokriti troškove financiranja

kvalificiranih punomoćnika u osobi odvjetnika. Pa su našli ovo, po meni strašno nepovoljno

rješenje zato što je posebni skrbnik zapravo punomoćnik djeteta u postupku, brine o njegovim

pravima i interesima, oni razvijaju jedan posebni odnos povjerenja gdje se dijete povjerava,

vjeruje mu, a taj posebni skrbnik nastupa pred sudom u ime djeteta. Znači ne dolazi to dijete.

Međutim, s obzirom da naših posebnih skrbnika na cijelom području Hrvatske, po svim

centrima, ima ne malo nego je to nenormalno, to je nemoguće, to je samo forma. Mi smo

napravili formu, ali ona je u praksi bila neodrživa. To je bilo neodrživo.” (M, sudac)

Dok se problem nedostatnog broja posebnih skrbnika vrlo često spominjao u raspravama svih

fokusnih grupa, neki od sudionika, a osobito sami posebni skrbnici, iako i sami doživljavaju

nedovoljan broj djelatnika kao problem, opisuju da mu pristupaju na sustavan način koji, po

njihovom mišljenju, omogućava zadovoljavajuću razinu ostvarivanja njihove uloge u zaštiti

prava djeteta. Dva takva stava izražena su u sljedećim citatima:

“Gledajte, morate raditi trijažu, gdje mislite da je bitnije i gdje ne. Tamo se očituje

podneskom. Pogledati gdje je manja opasnost za dijete, pa to probat s podneskom, a gdje je

veća ugroženost dječjih prava, otići posjetiti i pristupiti sudu. “ (M, posebni skrbnik)

“Činjenica jest da mi imamo puno predmeta, međutim organizirani smo i na način da

odrađujemo terene i da odrađujemo ročišta, a na ona ročišta gdje ne stignemo a situacija je

čista, mi se očitujemo podneskom. Znači mi svakako to dijete vidimo, ali ako fizički ne

stignemo otići do suda da bi artikulirali mišljenje djeteta baš fizički tamo, pošaljemo

podnesak. I onda možda su tu ta negodovanja, jer se mi fizički ne pojavimo. Ali u principu mi

sudjelujemo aktivno na ročištu i kroz podnesak.” (PS)

I jedna sutkinja izražava slično mišljenje: “Ja mislim da će posebni skrbnici sebi radit

nekakvu, bez obzira da li će ih bit 2 ili 22, ali oni će sebi isto morat radit nekakvu

sistematizaciju, o kakvoj vrsti spora se radi. Recimo ja sam do sada imala samo potrebu za

55

njima u onim postupcima vezano za imovinu djeteta.“ (S) Govoreći da još nije imala osobno

iskustvo rada s posebnim skrbnicima u kontekstu sporova vezanih uz razvod braka roditelja ili

drugih sporova o roditeljskoj skrbi, ista sutkinja smatra da se u tom području mogu očekivati

problemi zbog povećanih zahtjeva za angažmanom.

Jedan od važnih nalaza istraživanja je da izgleda, iako to nije eksplicitno navedeno, da su

posebni skrbnici sistematizirali sporove oko razvoda braka i roditeljske skrbi kao situaciju

niže razine ugroženosti dječjih interesa/prava, te su u njima sudjelovali samo kroz podneske.

Opisujući svoja iskustva komunikacije s djecom i odlaska na sud, govorili su uglavnom o

hitnim privremenim mjerama, izdvajanju djeteta iz doma, i slično. Jednim dijelom ovakav

nedostatak iskustva posebnih skrbnika sa sudskim postupcima koji su predmet ovog

istraživanja, kao i nedostatka iskustva drugih dionika s posebnim skrbnicima u tom kontekstu,

rezultat je kratkotrajnosti primjene ObZ-a 2014 do njegove privremene suspenzije (pogotovo

imajući u vidu i obvezno savjetovanje koje nužno prethodi svakom eventualnom sporu radi

razvoda braka i o roditeljskoj skrbi).

Jedan od aspekata definiranja instituta posebnog skrbnika u ObZ-u 2014 koju kao izrazito

pozitivnu naglašavaju posebni skrbnici, ali ih u takvoj procjeni podržavaju i predstavnici

drugih skupina stručnjaka jest njegovo izdvajanje iz CZSS-a: “Svi mi osobno smatramo da se

u ovom Zakonu koji je u suspenziji ojačalo nacionalno zakonodavstvo i da su se stvorili uvjeti

da se konvencije primjenjuju u pravom smislu te riječi.

Dakle, da dijete dobije jednog neovisnog zastupnika,

zato jer je institut posebnog skrbnika stavljen u jedno

neovisno tijelo a to smo mi, Centar za posebno

skrbništvo. Smatramo da je ovo bilo dobro rješenje i

sad čekamo što će se dalje desiti.” (PS). I drugi posebni

skrbnici opisuju kako se zbog činjenice da nisu

zaposlenici centra, ali i zbog činjenice da ih imenuje

suda a ne CZSS, osjećaju puno slobodnijim izraziti

neslaganje s mišljenjima izraženim u izvješćima centra

izrađenim za potrebe sudskih postupaka: „To nam daje

neku neovisnost. To nam zaista daje neovisnost“ (M;

posebni skrbnik). Jedna posebna skrbnica smatra da

vrijednost njihove izdvojene uloge prepoznaju i njihovi suradnici iz CZSS-a (iako taj stav nije

bio široko prisutan u fokusnoj skupini djelatnika CZSS-a u sklopu ovog istraživanja), koji su i

sami svjesni potencijalnog sukoba uloga u kojem se povremeno nalaze: “I oni /djelatnici

CZSS-a/ su rekli da su kroz vrijeme shvatili da im olakšavamo. I smanjili smo im obim posla.

I nekako smo skinuli sa njih jednu vrstu odgovornosti, gdje su oni nekad i podnositelji

prijedloga, maltene i zastupaju tu stranku što su dvije totalno nespojive uloge.” (PS)

Usprkos svim prijeporima koje ispitanici izražavaju u odnosu na percepciju instituta posebnog

skrbnika u ranoj fazi primjene ObZ-a 2014, nužnost zastupanja i mišljenja i interesa djeteta u

konfliktnim sporovima među roditeljima nitko od sudionika ne osporava. Važnost takve svoje

profesionalne uloge jedna posebna skrbnica, sudionica istraživanja zorno opisuje na sljedeći

način:

“Trebali su reći da mama

i tata nisu krivi, mislim

možda jesu, ali da oni vole

svoje dijete, bez obzira na

sve, i kažu da ga vole i da

će sve biti u redu’’


56

“To čovjek treba jednostavno doživjet i vidjet sliku kada dva roditelja posvađana dolaze na

sud, svatko sa svojim odvjetnikom, a dijete - ja sam imala konkretno dvije djevojčice koje su

bile ostavljene same i sjedile su onako na tim stolicama… Znači oni su se konzultirali i

svađali sa svojim odvjetnicima, djevojčice su sjedile skupljene, plakale i sve skupa, dok se

nisam ja nekako kao neka njihova osoba pojavila, njih umirila, smirila, probala razgovarat sa

ljudima vani. Tako da mislim da je nužno da netko zaštiti to dijete u sudskom postupku jer

jednostavno ti roditelji to više nisu u stanju.” (PS)

5.4. Preporuke za ostvarenje prava na (posebnog) zastupnika

Osnivanje posebne, specijalizirane ustanove čiji bi djelatnici zastupali djecu u obiteljskim

postupcima, posebice postupcima radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi je svakako korak

naprijed u obrani dječjih prava, te potpunijem ostvarenju načela zastupanja djece odvojeno i

samostalno od njihovih roditelja u svim situacijama u kojima postoji sukob interesa među

njima.

A. Za potpunije ostvarenje prava na zastupnika bilo bi

potrebno ići i korak dalje, i to kako u pogledu

organizacijskih tako i kompetencijskih pitanja. Bilo bi

potrebno osigurati dovoljan broj posebnih skrbnika,

djelatnika ustanove za zastupanje djece.

Uzimajući u obzir zadatke posebnih skrbnika, trebalo bi

se pobrinuti i za njihovu kontinuiranu edukaciju kako s

područja obiteljskog prava i postupka te prava djece,

tako i dinamike obiteljskih odnosa, faze razvoja djeteta

te komunikacijskih vještina.

B. Uzimajući u obzir da bi posebni skrbnici – iako

njihov naziv može dovesti do zablude – u postupku

trebali zastupati interese i mišljenje djeteta, trebalo bi

razmisliti o mogućnosti da se osigura i pravo djeteta na

pristup zastupniku. Dakle, osim suda i centra za

socijalnu skrb, da im se i dijete može obratiti i

zahtijevati njihove angažiranje u pokretanju postupka te

zastupanju tijekom postupku.

C. Trebalo bi razmišljati i o dugoročnijoj strategiji

razvoja na području prava djece na zastupnika. Iako

postojanje različitih sustava zastupanja može imati

svoju komparativnu prednosti, trebalo bi razmisliti o

okrupnjavanju nadležnosti ustanove za zastupanje djece. Osim obiteljskih sudskih postupaka,

trebalo bi propisati njezinu nadležnost i na području zastupanja djece u kaznenim i upravnim

stvarima. Trebalo bi, također, razmisliti i o promijeni naziva ustanove iz Centra za posebno

skrbništvo u Odvjetništvo za djecu, a koje bi shodno državnom odvjetništvu, imalo više odjela

“Ti moraš, ono, ako, ako

se već o djeci radi,

pogotovo ako je netko

manji, kao moj

brat...Znači, ono, njemu

treba... trebaš ga baš,

onako...ono, uputiti,

objasniti. Jel ono, i meni

koja sam starija onako mi

bude, ono, i loše, i strah

me i zbunjena sam i to,

ono...Tek kad vidiš da

malo manja djeca idu, pa

ono...Znači, treba neku,

ono, da osjetiš neku

sigurnost. I ono,

razumijevanje.”


57

(obiteljsko-upravni te kazneni). Termin Centar za posebno skrbništvo te posebni skrbnik,

naime, može navesti na krvi zaključak oko zadataka ustanove i njezinih djelatnika.

D. Trebalo bi nastojati na jačanju sustava besplatne pravne pomoć, posebice pravnog

savjetovanja budući da su djeca kao i odrasli često zbunjeni kad se nađu u situacijama krize

obiteljskih odnosa. Djeca i odrasli često ne znaju kome bi se obratili za pravnu informaciju i

pomoć oko rješavanja svoji problema. Trebalo bi podići svijest o postupovnim pravima djece,

pravu djeteta na posebnog zastupnika.

E. S obzirom na mali broj posebnih skrbnika u odnosu na broj predmeta u kojima su

imenovani, treba transparentno specificirati vrstu i obim njihovog sudjelovanja u svakom tipu

predmeta. Na taj način drugi relevantni dionici mogu prilagoditi svoja očekivanja od posebnih

skrbnika. Što je važnije, drugi relevantni sudionici procesa – na primjer suci ili djelatnici

CZSS-a – time će imati jasniju sliku o tome jesu li sva prava djeteta u kontekstu sudjelovanja

u sudskom procesu osigurana od strane posebnog skrbnika, ili njihovo ostvarivanje trebaju

potvrditi i osigurati i oni.

F. Trebalo bi jasno razlučiti ingerencije i područja suradnje posebnih skrbnika i djelatnika

CZSS-a koji komuniciraju s djetetom i štite prava djece u kontekstu sudskih postupaka.

Posebno treba izbjegavati dupliciranje intervjua s djecom u istu svrhu od strane više

profesionalnih skupina, što je čest problem u mnogim nacionalnim pravosudnim sustavima.

58

6. Pravo djeteta na prilagođen postupak (Slađana Aras Kramar, Linda Rajhvajn Bulat)

6.1. Pravo na prilagođen postupak - određenije

Razvod braka roditelja te raspad obiteljske zajednice za djecu je bolno i neugodno iskustvo, a

uslijed kojeg bi djeca trebala doći i u kontakt s pravosuđem. Pravosuđe bi trebalo biti

prilagođeno djeci; ono bi prema djeci trebalo postupati s dostojanstvom i poštovanjem.

Trebalo bi biti dostupno, razumljivo i pouzdano, slušati što djeca govore te ozbiljno shvaćati

pravo djeteta da izrazi mišljenje u svim odlukama koje ga se tiču.


Termin pravosuđe prilagođeno djeci susrećemo u Smjernicama Odbora ministara Vijeća

Europe o pravosuđu prilagođenom djeci iz 2010., čiji je cilj poslužiti kao praktično

sredstvo za države članice u prilagodbi njihovih sudskih i izvansudskih sustava konkretnim

potrebama djece u kaznenom, upravnom i građanskom postupku, bez obzira na njihov status i

poslovnu sposobnost.

Smjernice određuju „pravosuđe prilagođeno djeci“ kao

pravosudne sustave koji jamče poštovanje i učinkovitu

provedbu svih dječjih prava na najvišoj dostižnoj razini,

imajući na umu određena, u Smjernicama navedena

načela i propisno uzimajući u obzir razinu zrelosti i

mogućnosti djetetova razumijevanja te okolnosti

predmeta. Ono je, osobito, pristupačno, prilagođeno

dobi, brzo, revno, prilagođeno i usredotočeno na

potrebe i prava djeteta, te poštuje prava djeteta

uključujući pravo na odgovarajući postupak,

sudjelovanje i razumijevanje postupaka, poštovanje

privatnog i obiteljskog života, integriteta i dostojanstva

(II.c. Smjernica).

Među temeljnim načelima pravosuđa prilagođenog

djeci, Smjernice uređuju načelo sudjelovanja, najboljeg

interesa djeteta, dostojanstva, zaštite od diskriminacije

te vladavine prava.

A. Sudjelovanje:

1. Treba poštovati pravo sve djece da budu obaviještena o svojim pravima, da im budu

osigurani odgovarajući načini za pristup pravosuđu, da ih se pita za mišljenje i da budu

saslušana u postupku u kojem sudjeluju ili ih pogađa. Ovo uključuje davanje dužne težine

“Lokacija je katastrofa i

kad dođem tamo vidila

sam prozori porazbijani na

onim zgradama, meni je to

bilo kao da sam se

pojavila usred bojnog

polja… Po meni nije uopće

bila prilagođena za

održavati tu sud, a kamoli

za djecu.” (djevojčica, 17

godina)

59

stajalištima djece imajući na umu njihovu zrelost i njihove moguće poteškoće u komunikaciji

kako bi ovo sudjelovanje bilo smisleno.

2. Djecu treba smatrati i prema njima treba postupati kao prema potpunim nositeljima prava te

trebaju imati pravo ostvarivati sva svoja prava, pri čemu treba uzeti u obzir njihovu

sposobnost za oblikovanje vlastitih stajališta kao i okolnosti slučaja.

B. Najbolji interesi djeteta:

1. Države članice trebaju jamčiti učinkovitu provedbu

prava djece da njihovi najbolji interesi imaju prvenstvo

kod razmatranja svih stvari u kojima sudjeluju ili ih se

tiču.

2. Pri ocjeni najboljih interesa djece u stvarima u

kojima sudjeluju ili ih se tiču: a. njihovim stajalištima i

mišljenjima treba dati dužnu težinu; b. u svako doba

trebaju biti poštovana sva druga prava djeteta, kao što

je pravo na dostojanstvo, slobodu i jednako postupanje;

c. sve mjerodavne vlasti trebaju imati sveobuhvatan pristup vodeći računa na odgovarajući

način o svim interesima, uključujući psihičku i tjelesnu dobrobit te pravne, socijalne i

ekonomske interese djeteta.

3. Najbolji interesi sve djece koja sudjeluju u istom postupku ili predmetu trebaju se ocijeniti

zasebno i uravnotežiti radi pomirenja mogućih sukobljenih interesa djece.

4. I dok su naposljetku sudske vlasti nadležne i odgovorne za donošenje konačnih odluka,

države članice trebaju, kad je to potrebno, uložiti usklađene napore za uspostavu

multidisciplinarnih pristupa radi procjene najboljih interesa djece u postupcima u kojima ona

sudjeluju.

C. Dostojanstvo:

1. Prema djeci treba postupati s brigom, osjetljivošću, pošteno i s poštovanjem u svakom

postupku ili predmetu, s posebnom pozornošću na njihovu osobnu situaciju, dobrobit i

konkretne potrebe, kao i uz puno poštovanje njihovog tjelesnog i duševnog integriteta. Tako

se prema njima treba postupati bez obzira na način na koji su došla u kontakt s pravosudnim

ili nepravosudnim postupkom, kao i drugim intervencijama i bez obzira na njihov pravni

položaj i sposobnost u bilo kojem postupku ili predmetu.

2. Djeca ne smiju biti podvrgnuta mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili

kazni.

D. Zaštita od diskriminacije:

1. Prava djece trebaju biti osigurana bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol,

rasa, boja kože ili etničko podrijeklo, dob, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje,

“Mislim bio sam, bilo mi je

to skroz u redu jer znam da

to, to nije mjesto za igranje

nego to je više ovak za... za

razgovor ne za igru.”

(dječak, 13 godina)

60

nacionalno ili socijalno podrijeklo, socio-ekonomsko podrijeklo, status jednog ili oba

roditelja, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje, seksualna orijentacija, rodni

identitet ili drugi status.

2. Ranjivijoj djeci, kao što su djeca migranti, izbjeglice i tražitelji azila, djeca bez pratnje,

djeca s invaliditetom, djeca beskućnici i djeca ulice, romska djeca i djeca u ustanovama za

smještaj može biti potrebno osigurati posebnu zaštitu i pomoć.

E. Vladavina prava:

1. Načelo vladavine prava treba se u cijelosti

primjenjivati na djecu jednako kao i na odrasle.

2. Elementi propisanog postupka kao što su načela

zakonitosti i razmjernosti, predmnijeva nevinosti, pravo

na pravično suđenje, pravo na pravni savjet, pravo na

pristup sudu i pravo na žalbu trebaju biti zajamčena

djeci na isti način kao i odraslima, te ih se ne smije

umanjiti ili zanijekati tobože zbog najboljih interesa

djeteta. Ovo se primjenjuje na sve sudske, izvansudske i

upravne postupke.

3. Djeca trebaju imati pravo na pristup odgovarajućim, neovisnim i učinkovitim

mehanizmima za podnošenje prigovora.

Među općim elementima pravosuđa prilagođenog djeci, ističe se pravo na informaciju i savjet,

zaštitu privatnog i obiteljskog života, sigurnost, obuka stručnjaka i multidisciplinarni pristup,

a u odnosu na kazneno pravosuđe, smjernice oko lišavanja slobode (IV.A. Smjernica).

6.3. Hrvatsko pravo i praksa

6.3.1. Normativni okvir: određenje prava na prilagođen postupak

Kad promatramo standarde pravosuđa prilagođenog djeci te postupke radi razvoda braka i o

roditeljskoj skrbi u hrvatskom pravu, potrebno je razmotriti tri elementa: implementaciju

postupovnih prava djece u tim postupcima, procjenu i zaštitu najboljeg interesa djeteta te

povezano s time organizacijske mogućnosti hrvatskog pravosuđa, te zaštitu privatnog i

obiteljskog života djeteta u kontekstu sve veće elektronifikacije postupka.

A. Implementacija postupovnih prava djece:

Kao što je već napomenuto u prijašnjem poglavlju (v. Pravo na zastupnika), ObZ-om 2003

djetetu nije zajamčen punopravni položaj stranke (a time i njegovo zastupanje samostalno i

neovisno od roditelja) u postupcima u kojima se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete

živjeti, susretima i druženju te uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz

brakorazvodni postupak, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja). Ako se djetetu ne

“Bio je smiren, znači,

sporo je govorio da ga se

može razumijeti, čekao je

odgovor...” (djevojčica, 12

godina)

61

jamči položaj stranke u postupcima u kojima se donose odluke koje ga se tiču, teško je da

možemo govoriti o ostvarenju daljnjih postupovnih prava djeteta, odnosno djelotvornom

pristupu pravosuđu.

ObZ 2014/15 u posebnom odjeljku koji se odnosi na sudjelovanje djeteta, roditelja i drugih

osoba u postupku (358-363 ObZ 2014/15) izrijekom propisuje da je dijete stranka u svim

postupcima pred sudom u kojima se odlučuje o njegovim pravima te interesima (358 ObZ

2014/15). Stoga dijete ima punopravni položaj stranke postupka u kojem se odlučuje o tome s

kojim će roditeljem dijete stanovati, načinu ostvarivanja roditeljske skrbi, osobnih odnosa s

drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta, uz bračni (maternitetski odnosno paternitetski) spor

(spor o roditeljskoj skrbi te uzdržavanju djeteta kao adhezijski spor; 413, 414/1 ObZ 2014/15)

ili pak u samostalnoj parnici (spor o roditeljskoj skrbi

te sporovi o osobnim odnosim ili uzdržavanju djeteta

kao samostalni sporovi; 409/1, 414/1 ObZ 2014/15).

Osim toga, djetetu se izrijekom osigurava pravo na

informacije (360, 361 ObZ 2014/15), pravo na

posebnog zastupnika (240/1, 414 ObZ 2014/15), te

pravo na izražavanje mišljenja (360, 416/1 ObZ

2014/15), uz mogućnost sudskog priznanja postupovne

sposobnosti za poduzimanje svih ili pojedinih radnji u

postupku, uključujući i podnošenje pravnih lijekova

(359 ObZ 2014/15), a time i djelotvoran pristup

pravosuđu u stvarima koje ga se tiču, konkretno u

kojem se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete

stanovati, načinu ostvarivanja roditeljske skrbi, osobnih

odnosa s drugim roditeljem te uzdržavanju.

B. Najbolji interes djeteta, specijalizacija te multidisciplinarni pristup:

Uređenje se obiteljskih odnosa prema ObZ-u 2003 temelji, među ostalim, na načelu zaštite

dobrobiti i prava djeteta, te odgovornosti obaju roditelja za podizanje i odgoj djeteta (2/t. 2.

ObZ 2003). Među načelima sudskog postupka, ObZ 2003 propisuje dužnost suda da tijekom

postupka osobito pazi da se zaštite prava i interesi djece, osoba s duševnim smetnjama, ili

osoba koje se iz drugih razloga nisu sposobne same brinuti o sebi i o svojim pravima i

interesima (267 ObZ 2003).

Osim odredaba prema kojima će sud prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem

dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi pribaviti mišljenje i prijedlog centra za socijalnu skrb, a

može uzeti u obzir i mišljenje posredovatelja (295 ObZ 2003), ObZ 2003 ne razrađuje metode

rada suda u utvrđivanju i ocjeni najboljeg interesa djeteta.

Uz nezadovoljavajuću implementaciju postupovnih prava djece u postupcima u kojima se

odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, susretima i druženju te uzdržavanju, kao i

o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz brakorazvodni postupak, odnosno neovisno o

razvodu braka roditelja), treba pridodati i izostanak specijalizacije sudova te kontinuirane

“Imam osjećaj da se to

puno vu…dugo vucara na

sudu bez da se uvaži sve

to. Ne znam dal je toliko

slučajeva ili čega da se to

ne može riješit što brže u

što kraćem roku ili to

smatraju… možda da nije

toliko hitan naš slučaj…”


62

edukacije sudaca, djelatnika centara za socijalnu skrb i ostalih dionika ovog segmenta

pravosuđa.

ObZ-om 2014/15, među načela na kojima se temelji uređenje obiteljskopravnih odnosa,

izdvaja se načelo prvenstvene zaštite dobrobiti i prava djeteta te načelo žurnosti u rješavanju

obiteljskopravnih stvari u vezi s djetetom.

Sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o

pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit. Dijete ima pravo

ostvarivati osobne odnose s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s djetetovom dobrobiti

(5 ObZ 2014/15).

U svim postupcima u obiteljskopravnim stvarima u vezi s djetetom nadležna tijela moraju

postupati žurno uz istodobnu zaštitu djetetove dobrobiti (10 ObZ 2014/15).

Osim toga, među načelima sudskog postupka izdvaja se i načelo socijalnosti. Sud je dužan

tijekom postupka osobito paziti da se zaštite prava i interesi djece, osoba s invaliditetom

odnosno osoba koje se iz drugih razloga nisu sposobne same brinuti o sebi i o svojim pravima

i interesima (348/1 ObZ 2014/15).

Na području postupaka radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi ObZ-om 2014/15 došlo je do

jačanja stranačke autonomije, ali i odgovornosti bračnih drugova/roditelja za postizanje

sporazuma o sadržajima roditeljske skrbi te uzdržavanju djeteta (plan o zajedničkoj

roditeljskoj skrbi). Novine se očituju i u jačanju izvansudskih mehanizama rješavanja

obiteljskopravnih sporova, propisivanjem obveznog savjetovanja te obiteljske medijacije kao

postupaka koji se vode pred tijelima koja ne pripadaju sudbenoj vlasti. Novo zakonodavstvo,

naime, polazi od pretpostavke da roditelji najbolje poznaju svoje dijete te da je dogovor,

odnosno postizanje sporazuma roditelja u najboljem interesu djeteta. Budući da to vrijedi sve

dok su sporazumi roditelja u skladu s dobrobiti djeteta, država istovremeno propisuje

mehanizme kontrole postignutih sporazuma (v. Glavna obilježja obiteljskopravne reforme u

Hrvatskoj: postupci radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi te postupovna prava djece).

Nepostizanje sporazuma o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, općenito nesuradnja

roditelja u postupku obveznog savjetovanja te obiteljske medijacije utječe i na položaj djeteta

u sudskom postupku radi razvoda braka i o roditeljskoj skrbi. U slučaju tužbe radi odlučivanja

o sadržajima roditeljske skrbi, uz ili neovisno o postupku radi razvoda braka, djetetu se

osigurava zastupanje putem posebnog skrbnika iz Centra za posebno skrbništvo, uz kojega

roditelji djeteta nisu ovlašteni poduzimati radnje u postupku (414 ObZ 2014/15).

63

Uz sudjelovanje djeteta putem posebnog zastupnika u spornim postupcima u kojima se

odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o ostvarivanju osobnih odnosa te

uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz brakorazvodni postupak pokrenut

tužbom, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja u samostalnom sporu o roditeljskoj

skrbi), ObZ-om 2014/15 izrijekom su uređene dužnosti i metode rada suda oko utvrđivanja i

zaštite najboljeg interesa djeteta:

1. u postupku u kojem se donosi odluka s kojim će

roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi i

osobnim odnosima djeteta s roditeljem:

1.1. Prije donošenja odluke o tome s kojim će

roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi i

osobnim odnosima djeteta s roditeljem sud će: a.

omogućiti djetetu da izrazi svoje mišljenje, sukladno

odredbama ObZ-a 2014/15; b. utvrditi na koji način je

svaki od roditelja provodio vrijeme s djetetom i na

koji način je ostvarivao roditeljsku skrb o djetetu prije

pogoršanja obiteljskih odnosa; i c. po potrebi, pribaviti

nalaz i mišljenje centra za socijalnu skrb ili ovlaštenog

sudskog vještaka (416/1 ObZ 2014/15).

1.2. Sud će u postupku posebno cijeniti: a. spremnost svakog od roditelja na suradnju u

postupku obveznog savjetovanja ili spremnost na sudjelovanje u obiteljskoj medijaciji; i b.

spremnost svakog od roditelja na poticanje ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim

roditeljem (416/2 ObZ 2014/15). Spremnost na suradnju, međutim, nije od važnosti u

slučajevima obiteljskog nasilja (416/3 ObZ 2014/15).

2. u postupku u kojem se odlučuje o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s roditeljem:

2.1. U postupcima u kojima se odlučuje o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s roditeljem

sud je dužan: a. upozoriti roditelje da je ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s roditeljem od

posebne važnosti za djetetovu dobrobit; b. poticati roditelje na postizanje sporazuma i

sudjelovanje u postupku obiteljske medijacije, osim u slučajevima obiteljskog nasilja; i c. ako

izostane sporazum, voditi računa da mjesto na kojem će se ostvarivati osobni odnosi djeteta s

roditeljem bude prikladno za dijete, uzimajući u obzir istodobno stvarne, prostorne i

vremenske mogućnosti roditelja koji ima pravo na ostvarivanje osobnih odnosa s djetetom

(417/1 ObZ 2014/15).

2.2. Odluka suda mora sadržati detaljne podatke o načinu, vremenu i mjestu preuzimanja,

odnosno povratka djeteta, a po potrebi i troškovima ostvarivanja osobnih odnosa roditelja s

djetetom (417/2 ObZ 2014/15).

2.3. Sud će u obrazloženje odluke unijeti pisano upozorenje o pravnim posljedicama

nepoštivanja obveze omogućavanja ostvarivanja osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem, i

to: a. mogućnost izricanja novčane kazne u iznosu do trideset tisuća kuna; b. mogućnost

“Pa ja smatram da se

može razgovarat u bilo

kakvoj sobi ako je netko

raspoložen za razgovor i

ako netko želi razgovarat

mislim da soba nije toliko

bitna. Bilo je u redu.”


64

izricanja zatvorske kazne od jednog dana do šest mjeseci; te c. mogućnost promjene odluke s

kojim će roditeljem dijete stanovati (417/3 ObZ 2014/15).

ObZ-om 2014/15 propisane su i mjere kojima se osigurava provedba odluke o ostvarivanju

osobnih odnosa djeteta s roditeljem:

1. Sud može u postupku u kojem se odlučuje o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s

roditeljem odrediti jednu ili više mjera kojima se osigurava provedba odluke ako posumnja da

bi roditelj s kojim dijete stanuje odbijao postupati u skladu s odlukom o ostvarivanju osobnih

odnosa djeteta s drugim roditeljem, i to: a. odrediti osobu koja će pomagati pri provedbi

odluke ili sporazuma o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s roditeljem; i b. odrediti obvezu

polaganja jamstva u novcu od strane roditelja s kojim dijete stanuje. Kad određuje mjere

kojima se osigurava provedba odluke o ostvarivanju osobnih odnosa, sud posebno vodi

računa o prijašnjem ponašanju roditelja s kojim dijete stanuje (418 ObZ 2014/15).

2. Sud može u postupku u kojem se odlučuje o ostvarivanju osobnih odnosa djeteta s

roditeljem odrediti jednu ili više mjera kojima se osigurava povratak djeteta ili zaprječuje

protupravno odvođenje djeteta od strane roditelja koji ima pravo ostvarivati osobne odnose s

djetetom, i to: a. odrediti obvezu predaje putovnice roditelja koji ima pravo ostvarivati osobne

odnose s djetetom za vrijeme ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom sudu koji je mjeru

odredio; b. odrediti obvezu polaganja jamstva u novcu od strane roditelja koji ima pravo

ostvarivati osobne odnose s djetetom; c. odrediti zabranu otuđenja ili opterećenja imovinskih

prava roditelju koji ima pravo ostvarivati osobne odnose s djetetom uz zabilježbu i upis

zabrane u javne upisnike; d. odrediti obvezu roditelja koji ima pravo ostvarivati osobne

odnose da se redovito javlja zajedno s djetetom ovlaštenom tijelu kao što je centar za

socijalnu skrb ili policijska postaja u mjestu gdje se osobni odnosi ostvaruju; e. odrediti

mjesto gdje se osobni odnosi imaju ostvarivati; i f. zabraniti odlazak djeteta iz države u kojoj

se osobni odnosi imaju ostvarivati te odrediti registraciju zabrane u državnom ili

prekograničnom informacijskom sustavu. Kada određuje mjere kojima se osigurava povratak

djeteta, sud mora posebno voditi računa o prijašnjem ponašanju roditelja koji ima pravo

ostvarivati osobne odnose s djetetom (419 ObZ 2014/15).

Osim propisivanja da u postupcima prema ObZ-u 2014/15 odlučuju suci prvostupanjskog

suda koji su godišnjim rasporedom poslova određeni za odlučivanje u tim postupcima, nije

iskorištena mogućnost za veću specijalizaciji propisivanjem obiteljskih odjela (u sjedištu

županijskih sudova), drugostupanjskih obiteljskih vijeća, stalnih stručnih službi sastavljenih

od psihologa, pedagoga, socijalnih radnika i sličnih profesija.

C. Zaštita privatnog i obiteljskog života te elektronifikacija postupka

Zaštita privatnosti te osobnih podataka djece tijekom postupaka u kojima se odlučuje o tome s

kojim će roditeljem dijete živjeti (stanovati), susretima i druženju (ostvarivanju osobnih

odnosa) te uzdržavanju, kao i o drugim sadržajima roditeljske skrbi (uz brakorazvodni

postupak, odnosno neovisno o razvodu braka roditelja) dobiva naročito na važnosti u

kontekstu sve veće elektronifikacije sudskog postupka. Više se tu ne radi o problemu

klasičnog isključenja javnosti iz sudskog postupka, a koje predviđa kako ObZ 2003 tako i

65

ObZ 2014/15, već o pitanju objava sudskih odluka na e-oglasnu ploču suda te drugim

oblicima sve prisutnije elektronifikacije postupka, a koja mogućnost je propisana izmjenama i

dopunama Zakona o parničnom postupku (ZPP) iz 2013. (NN, 25/13).

Budući da je ZPP-om propisana objava odluka na e-oglasnoj ploči suda, ObZ-om 2014/15

radi zaštite dobrobit djeteta propisano je da se u postupcima u kojima se odlučuje o statusnim

stvarima, roditeljskoj skrbi, osobnim odnosima, mjerama za zaštitu prava i dobrobiti djeteta te

uzdržavanju djeteta na e-oglasnoj ploči suda objavljuje odluka s prikrivenim osobnim

podacima (367 ObZ 2014/15).

6.3.2. Iskustva iz prakse u ostvarivanju prava na prilagođen postupak

Rezultati fokusnih grupnih diskusija sa stručnjacima pokazuju da stručnjaci svih profila

nastoje, u danim mogućnostima, što više djeci prilagoditi pravosudni postupak i odnositi se

prema njima sukladno njihovoj dobi i socio-emocionalnim mogućnostima. U svim skupinama

se naglašavalo vođenje računa o najboljem interesu djeteta (PS, S, O, C), pri čemu je u

grupama odvjetnika, stručnjaka iz centara za socijalnu skrb i miješanoj grupi polemizirana

razlike između volje i interesa djeteta (Znači mi [posebni skrbnici] na sudu moramo reći koja

je njegova volja. Isto tako možemo reći da li smatramo da li je njegova volja u njegovom

interesu ili ne, ali svakako je trebamo izraziti., M), a volja djeteta se uvijek poštuje ako niti

jedan roditelj nije ugrožavajući za dijete (C).

U praksi, kada je riječ o razvodima braka roditelja, djeca su u pravilu rijetko pozivana na sud

(S, O, C, M), a u slučajevima kada jesu, riječ je o starijoj djeci, koja izražavaju svoje

mišljenje u prisustvu psihologa iz CZSS (S). Većina stručnjaka ima dobra iskustva s ObZ-om

2014 u slučaju sporazumnog razvoda braka, zbog ubrzanog postupka, ''čistog'' dogovora među

roditeljima te izrade plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, koji ide u prilog najboljem interesu

djeteta (O, C, M).

Osim prilagođenije terminologije (neće dijete živjeti nego stanovati s jednim od roditelja; nisu

susreti i druženja nego osobni odnosi s drugim roditeljem, S), posebni skrbnici i suci ističu

kako je ObZ 2014 više prilagođen djeci upravo zbog uvođenja posebnih skrbnika. Što se tiče

samog razgovora i odnosa prema djeci, posebni skrbnici, a naročito psiholozi u centrima za

socijalnu skrb, nastoje razgovor s djecom voditi kroz crtež i igru, projektivne tehnike, test

nedovršenih rečenica, sjednu s djecom na pod, slušaju ga/ju, vode razgovor o interesima

djeteta (PS, C, M; S malom djecom… uvijek dobiju papir i bojice jer se tako puno lakše

izražavaju, odnosno lakše im je, ako su zatvoreniji da krenu nešto crtati pa spontano počnu

razgovarati, vi vodite priču, ali naravno prilagođavamo se..., C; Psiholozi iz CZSS si daju

truda i prilagođavaju razgovor djetetu, korištenje crteža,…, PS). Pritom je također važno

prilagođavanje jezika djetetu (Trudimo se što manje uplitat pravne termine i nekako ako je

dijete manje dobi… približiti djetetu na njegovu razinu i objasniti mu cijelu situaciju, PS). U

razgovoru se djetetu izbjegava postaviti konkretno pitanje s kojim bi roditeljem dijete živjelo,

već se vodi razgovor o konkretnim aktivnostima koje dijete ima s pojedinim roditeljem (tko

ga/ju vodi u školu, tko se s njim/njom igra, vodi računa o obavezama djeteta…) te se na

osnovu toga zaključuje o najboljem interesu djeteta (PS, S, O, C). Iako po ObZ-u 2014

66

posebni skrbnici većinom trebaju provoditi razgovor s djecom i moraju imati senzibilitet za

rad s djecom (prilagođen pristup djetetu, ton glasa, način ponašanja, privrženost, PS), oni

također u razgovor često uključuju i drugog stručnjaka, najčešće psihologa, ali i socijalnog

pedagoga (PS, M). Nerijetko je slučaj da posebni skrbnik psihologu na papiriću daje pitanje, a

on/ona ga na prilagođen način upućuje djetetu (PS).

Ukoliko dođe do toga da dijete treba prisustvovati ročištu, suci, kada su u mogućnosti, koriste

prostoriju za mirenje, koja je manje formalna od sudnice, ima okrugli stol (PS, S, C, M) te

slatkiše (S). Na ročištima je prisutan posebni skrbnik djeteta i predstavnik CZSS (psiholog)

(PS, S, C, M), a kada dijete izražava svoje mišljenje, roditelji su izvan sudnice (PS, S, O, C,

M). U grupi posebnih skrbnika i mješovitoj grupi naglašeno je kako se obiteljski suci trude

djetetu prilagoditi postupak (djeci na ročištima pojašnjavaju cijelu situaciju, omogućavaju im

da se ugodno osjećaju, koordiniraju sve stručnjake kako bi se donijela jedna dobra i

kvalitetna sudska odluka u interesu djeteta, PS). Također, nastoji se osigurati da stranke ne

postavljaju pitanja djeci jer je to jako neugodna situacija (oni su jako prestrašeni kad dođu u

bilo koju prostoriju, S). Kao što je već navedeno za posebne skrbnike, i suci nerijetko kažu

psihologu koje informacije od djeteta trebaju dobiti i onda psiholog postavlja pitanja djetetu

(S). Konačno, navodi se kako je i sudska odluka (a i zapisnik sastavljen u CZSS koji sadrži

mišljenje djeteta) pisana na način da vodi računa o dobrobiti djeteta, da se ne povrijedi ni

roditelja ni dijete (djeca kažu mnoge stvari koje ona ne bi voljela možda da i njihovi roditelji

čuju u toj formi rečenice, s tim izrazom, radi lojalnosti, S) (S, C, M).

Osim navedenog, na dobru praksu zadovoljavanja djetetovog prava na prilagođeni postupak,

ukazuje odlazak stručnjaka u dom djeteta kako ono ne bi moralo dolaziti u CZSS, igranje i

razgovor u djetetovoj sobi (PS, C, M), što je naročito kod djece mlađe dobi (do 9 god., C) ili

kada je riječ o sramežljivoj djeci, djeci u otporu… (C). Posebni skrbnici često razgovor s

djecom odvijaju kroz više kraćih susreta, a nastoje i neposredno prije ročišta razgovarati s

djecom, kako bi od njih dobili što recentnije informacije/želje/mišljenja. Također, ponekad

odlaze na teren (vrtiće, škole) radi dobivanja informacija od drugih djetetu bliskih osoba.

Djelatnici centra naglašavaju kako je u pristupanju djetetu potrebno voditi računa o

poteškoćama i problemima koje inače dijete ili njegova obitelj ima (nevezano za razvod braka

roditelja). Stručnjaci nastoje poštivati želju djeteta u slučaju da ono osobno želi razgovarati sa

sucem (PS, C), a ponekad suci razgovor organiziraju izvan ročišta, u vrijeme kada djetetu

odgovara (S).

Vođenje računa o interesima djeteta nerijetko je kroz interakciju s njegovim roditeljima. S

njima stručnjaci razgovaraju s nastojanjem da ih se motivira na bolju suradnju radi najboljeg

interesa djeteta (PS, O, C), a ponekad ih se pita i za mišljenje treba li se dijete pozvati na sud

(S). Također, poneki odvjetnici odbiju zastupanje roditelja koji ide na štetu djeteta (Ja prvu

stvar što kažem stranci, što možda nije… odvjetnički, je "Vi ste teoretski moja stranka, moja

stranka su zapravo Vaše dijete ili Vaša djeca" i upozorim ih vrlo pristojno, jer ima nas

dovoljno pa mogu birati, da ukoliko vidim da idu po mom mišljenju kontra interesa svog

djeteta samo zato da satru drugu stranku, da ih ja ili neću zastupati ili to neće raditi., O)

67

Kada je riječ o propustima u prilagođavanju pravosuđa djeci koji se u praksi događaju,

najčešće se spominju logistički problemi. Stručnjaci se slažu kako je sudnica neprihvatljiva

da se u nju zove dijete (S, C), sudovi nemaju posebne prostorije za djecu (iako se, kako je

gore navedeno, ponekad koriste prostorije za mirenje), a prilikom dolaska na sud, dodatan

stres djetetu predstavlja ulazak kroz rendgen i prolaženje pored pravosudnih policajaca (O).

Ipak, navodi se kako neki županijski sudovi imaju posebnu sobu, prilagođenu djeci (šareni

tepih, slike,…, O, M). Osim toga, u hodniku ili čekaonici na sudu, nerijetko su svi (djeca, oba

roditelja i njihovi odvjetnici) zajedno i dođe do neugodnih situacija (O). Što se tiče centra za

socijalnu skrb, prostorije su neadekvatne zbog učestalog ometanja i prekidanja razgovora s

djetetom (nedovoljno dobroj atmosferi da bi dijete izrazilo svoje emocije, stav, da bi se

opustilo, C, M), a kada sam prostor i jest adekvatan (na primjer soba psihologa) to je najčešće

jer psiholozi sami uređuju svoje sobe i od doma donose igračke, knjižice, … (C) (Psiholozi od

svog novca kupuju i sami uređuju. Obično se razgovor vodi u takvim sobama kod psihologa

gdje je nekako najprilagođenije… Nije to adekvatno... ali bolje nego u bilo kojoj drugoj sobi,

socijalnog radnika, defektologa..., M). Kako na sudu, tako su i u CZSS čekaonice

neprimjerene zbog susretanja s različitim korisnicima i prisustvovanje u potencijalno rizičnim

situacijama (Poseban je problem u čekaonicama centra, jer djeca dolaze u te pretrpane

čekaonice gdje imate beskućnike, siromašne, invalide, dakle ljude različitih profila i

komentara koje se naslušaju. Zapravo bude tu i bučnih komentara, bude tu i svađe, buke,

neugodnih mirisa, dakle svakojakih situacija gdje mislim da dijete koje dolazi izrazit' svoje

mišljenje s kim bi željelo živjet, da to nije dobra atmosfera, C). Kada je riječ o posebnim

skrbnicima, njihove prostorije su male (O), ali oni najčešće koriste prostorije obiteljskog

centra, koje su prikladno uređene (imaju igraonicu, igračke, slikovnice, bojice, obojene

zidove, mini namještaj, PS) (PS, C, M). Unatoč tome, posebni skrbnici naglašavaju kako

logistički problem predstavlja lociranje obiteljskih centara i posebnog skrbništva u Zagrebu,

Splitu, Osijeku i Rijeci, što radi većih putnih troškova, otežava strankama dostupnost

pravosuđa (PS).

Nadalje, neki stručnjaci smatraju kako je stupanjem na snagu ObZ-a 2014 došlo do

produžavanja ukupnog trajanja postupka, iako se njime nastojao skratiti postupak (Načelno se

išlo na to da se skrati postupak, a praktično se desilo to da se produžio postupak, … Da vi

tjerate ljude u nekakvo obavezno savjetovanje, medijaciju, sve je to divno, ali time se

produžuje postupak, O, C). Također, kada se postupak u slučaju konfliktnih razvoda braka

oduži, djeca više puta trebaju u CZSS izražavati svoje mišljenje (C, M) (Ja smatram da je to

stalno dodatno maltretiranje djeteta., C). Pritom djeca trebaju potpisati i zapisnik koji sadrži

njihovu izjavu, za koje neki djelatnici CZSS smatraju da nisu u skladu s najboljim interesom

djece (Po meni je ovo opterećivanje djeteta kada daje zapisničku jer to nosi jednu ozbiljnost,

jednu odgovornost… kad vi potpisujete tu izjavu. Meni se čini da je to poprilično

opterećujuće za djecu koja dakle prolaze taj stres razvoda roditelja a onda im se nameće da

donose sami neke odluke uopće pred roditeljima, C).

Iako djelatnici CZSS smatraju kako je uvođenjem posebnih skrbnika došlo do uključenosti

prevelikog broja stručnjaka s kojima dijete dolazi u kontakt, posebni skrbnici navode kako

nije u interesu djece obustavljanje ObZ-a 2014 jer se sada posebni skrbnici rjeđe zovu pa

68

djeca nemaju svog pravog zastupnika. Osim toga, unatoč tome što posebni skrbnici navode

kako imaju osobni kontakt sa svakim djetetom o kojem skrbe, sudionici ostalih grupa, zbog

malog broja posebnih skrbnika, sumnjaju u mogućnost ostvarivanja osobnog kontakta

posebnih skrbnika sa svakim djetetom te adekvatno zastupanje prava i interesa svakog djeteta

(S, O, C, M) (Postavite mu zastupnika kojeg on, znači, ne da ga ne može saslušat, ne može ni

pročitat njegov spis, onda ste mu napravili ajmo reć' na štetu nešto, a ne u korist. Tako da u

tom dijelu smatram da to nije dobro, O).

U skupini odvjetnika spomenuto je kako u pravosudnim postupcima općenito ima premalo

vremena za prilagođavanje cijelog postupka djetetu (O), a pojavile su se i zamjerke na

dijeljenje djece po dobi (do i od 14 god.), pri čemu odvjetnici navode da su djeca od 14

godina još emocionalni i labilni (Čim dijete ima 17 i pol godina, suci ga tretiraju već kao

polu-odraslog, O). Suci također navode kako su starija djeca svjesnija situacije i teže se

otvaraju u postupku, njih se ne može motivirati igračkama, razgovorom o igri…

Što se tiče prakse sudaca, u skupini sudaca se navodi kako se zbog nadzora suci moraju kruto

držati postupka prema ObZ-u, a ne ga prilagođavati djetetu, kao u nekim drugim državama

(… sudac u Njemačkoj ide u jednu posebnu prostoriju gdje su stolice prilagođene starosti

djeteta, crteži, flomasteri. Onda se otiđe prošetat u park i razgovara. Ma koji park? Onda mi

kažu pa možeš ti ić kod kuće pa kod kuće saslušat dijete. Ja sam toliko pod pritiskom

statistike, dal ću to napravit, da ne otkažem ročište, ma koji izlazak?!…. Niti smo mi

educirani, niti imamo uvjete, niti smo adekvatno plaćeni., S). Također, prema ObZ-u 2014

dijete je stranka pa suci imaju manje prostora za fleksibilnost i prilagođavanje postupka

pojedinom djetetu (Vi imate stranku koja zapravo mora biti saslušana pred drugom strankom

u prisutnosti punomoćnika, na ročištu, dakle to će biti veliki problem, S), iako neki suci tvrde

da se mogu pozvati na Konvenciju o pravima djeteta i na osnovi nje djetetu prilagoditi

postupak. Neki odvjetnici također navode da suci ne izlaze ususret djetetu, ostaju u sudnici te

postoji formalnost u vođenju rasprava, bez prilagođenosti djeci (Nažalost, čim se izađe iz

Zagreba mi tu imamo takav jedan formalitet u vođenju svih tih rasprava bez ikakvog interesa

i socijalne osjetljivosti za tu vrstu predmeta i zapravo to potiče ljude da ulaze u žešće

konflikte, O). Osim toga, događa se da suci nekad direktno pitaju dijete s kojim roditeljem želi

živjeti (C, M) te zanemaruju mišljenje CZSS i dijete pozivaju na raspravu (Bilo je slučajeva

gdje… se radi svakojako. I da se ne poštuje mišljenje centra… i onda izlaže dijete dodatno

nekakvom bespotrebnom ispitivanju., C).

Konačno, sudionici fokusnih grupa navode kako dolazi do poteškoća kada roditelji inzistiraju

da dijete ide na sud, na primjer kada su nezadovoljni preporukom CZSS (C, M), te kada su

djeca na ročištima prisutna zajedno s oba roditelja i uz odvjetnike koji zastupaju samo svoje

stranke, a djecu nitko, pri čemu se ne vodi računa o najboljem interesu djeteta (PS, O, C, M)

(Zapravo sam doživljavala da odvjetnici koji nemaju iskustva u obiteljskom pravu podržavaju

roditelja i ustrajavaju u nečemu u čemu ne bi smjeli ustrajavati, odnosno zalažu se za nešto

što nije najbolji interes djeteta., M). Odvjetnici inače sami navode kako ne odlaze u dom

djeteta, već dijete dođe k njima (O).

69

U svrhu boljeg zadovoljavanja prava djece na prilagođeni postupak, stručnjaci u prvom redu

naglašavaju kako bi trebala biti bolja opremljenost prostorija suda (trebao bi neki ugodni

prostor uz obojene zidove, igračke, bojice, slikovnice, tepih, …, gdje bi dijete moglo biti da

nije na hodniku, da ima jednu opuštenu atmosferu, da ga se pripremi na raspravu, PS),

policije, CZSS, sve prilagođeno djeci (PS, S, O, C) (Po meni bi to trebao biti prostor koji ne

bi trebao previše odstupati od djetetove svakodnevice. … on bi to trebao tretirati kao

najnormalniji odlazak u vrtić, kod prijatelja, prijateljice, itd., M). Navodi se kako bi se

razgovori s djecom trebali odvijati izvan sudnice (S, C) te se treba izbjegavati višestruko

ispitivanje mišljena djeteta jer je sada uključen veliki broj stručnjaka s kojima dijete

razgovara (S). To bi se moglo postići snimanjem razgovora video-zapisom i video-linkom (S).

Razgovori trebaju biti prilagođeni djetetovoj dobi (O), treba ih voditi stručnjak ili bi barem

trebala biti obavezna nazočnost psihologa pri razgovoru (S, O, C), a u zakonu bi trebalo jasno

naznačiti što znači senzibilitet za djecu ili iskustvo u radu s djecom (O). Suci predlažu da

svaki sud ima stručnog suradnika koji bi vodio razgovor s djecom, a većina sudionika se slaže

da je potrebna specijalizacija obiteljskih sudova (PS, S, O, M). Osim toga, kao što je ranije

navedeno, smatra se kako bi posebnih skrbnika trebalo biti više, trebali bi uz sebe imati

stručni tim koji bi radio uz njih (O, S), a potrebna je i bolja priprema sudaca da se u razgovoru

prilagode djeci (S, C) (Ja bih voljela da mene netko pripremi na način da mi kaže pitanja koja

smijem postavljati, pitanja koja ne smijem, S). Konačno, u skupini djelatnika CZSS i

mješovitoj skupini višekratno se naglašavalo kako je potrebno manje opterećenje stručnih

radnika, odnosno broj slučajeva na jednog djelatnika.

6.4. Preporuke za ostvarenje prava na prilagođen postupak

U daljnjim reformskim nastojanjima trebalo bi uvesti određene promjene kako u

organizacijsko tako i funkcionalno procesno pravo, u cilju njegova prilagođavanja potrebama

i interesima djece.

A. U prvom redu, trebalo bi nastojati na ustrojavanju obiteljskih odjela pri određenim

prvostupanjskim sudovima, među kojim bi bila raspodijeljena prvostupanjska nadležnost. Uz

to, bilo bi potrebno ustrojiti i obiteljska vijeća na određenim drugostupanjskim sudovima.

Bilo bi potrebno osigurati da obiteljski suci raspolažu stalnim stručnim službama koje bi bile

sastavljanje od psihologa, socijalnog pedagoga, socijalnog radnika i sličnih profesija ili da im

se barem za početno razdoblje osiguraju psiholozi. Određene uštede i racionalizacija se mogu

postići povezivanjem obiteljskih odjela sa sudovima za mladež koji raspolažu, odnosno trebali

bi raspolagati sa stručnim radnicima.

B. Uz specijalizaciju, javlja se i problem kontinuirane edukacije koja bi bila potrebna svim

dionicima ovoga segmenta pravosuđa (sucima, posebnim zastupnicima, djelatnicima centara

za socijalnu skrb) kako iz poznavanja obiteljskog prava i prava djece, tako i dinamike

obiteljskih odnosa, faze razvoja djeteta te komunikacijskih vještina. Međusoban dijalog te

zajedničke edukacije dionika (obiteljskog) pravosuđa pridonijela bi njegovom prilagođavanju

potrebama i interesima djece.

70

C. Elektronifikacija sudskog postupka ima i svoje pozitivne strane. U kontekstu ostvarenja

postupovnih prava djece te zaštite dobrobiti djeteta, valjalo bi razmisliti o korištenju

elektronifikacije i njezine prednosti prilikom ostvarivanja prava djeteta na izražavanje

mišljenja. Videokonferencija bi trebala dobiti svoje mjesto kao jedna od prikladnijih metoda

omogućavanja djetetu da izrazi svoje mišljenje. I inače razgovore s djetetom bi bilo poželjnije

voditi izvan sudnice, snimati ih i smanjiti na najmanji mogući broj.

D. Razgovori s djecom i mladima trebali bi se provoditi u njima prilagođenim prostorima, pri

čemu bi prostorije za djecu trebale biti u toplim bojama, opremljene igračkama, slikovnicama

i likovnim materijalom, dok bi prostorije za mlade trebale biti u manje formalnim prostorima

(u, na primjer, sobama za mirenje, kao što je ponekad prisutno i u sadašnjoj praksi), ne nužno

opremljenim sadržajima za manju djecu. U skladu s tim, i sam pristup djetetu/mladoj osobi

treba biti više neformalan, razgovor se treba odvijati kroz igru, stvaranje odnosa kroz

zadovoljavanje interesa djeteta, te prilagođen dobi djeteta.

PRILOG

Postupovna prava djece iz perspektive Pravobraniteljice za djecu (Ivana Milas Klarić)

1. Uvod

Pravo djeteta na sudjelovanje određeno je Konvencijom o pravima djeteta te Europskom

konvencijom o ostvarivanju dječjih prava. Na nacionalnoj razini sudjelovanje djeteta u

sudskim postupcima razvoda braka njihovih roditelja i sporova o roditeljskoj skrbi normirano

je obiteljskim zakonodavstvom. Uz Konvenciju o pravima djeteta, Odbor za prava djeteta

UN-a donio je i Opći komentar br. 12. (2009) Pravo djeteta da ga se sasluša. U tom

dokumentu, stručnjaci koji se bave zaštitom prava djece mogu naći jasne smjernice i

preporuke vezane za način na koji bi djetetu trebalo omogućiti sudjelovanje u postupcima.

Pod pravom djeteta na sudjelovanje podrazumijeva se pravo djeteta da bude informirano o

tome koji se postupak vodi, da dobije savjet, bude u prilici izraziti svoje

mišljenje/stavove/doživljaj situacije u kojoj se nalazi te da dobije povratnu informaciju o

posljedicama uvažavanja njegova mišljenja. Osobe koje razgovaraju s djetetom trebaju biti

dobro educirane o djetetovom pravu, a iskazano mišljenje tretirati s dužnom pažnjom,

uzimajući u obzir djetetovu dob i zrelost. Prostor u kojem se razgovor odvija treba biti ugodan

i primjeren boravku djeteta. Ostvarivanje prava na sudjelovanje za dijete mora biti sigurno.

Dijete ne smije nakon razgovora biti izloženo negativnim reakcijama roditelja ili drugih osoba

zbog iskazanog mišljenja. U postupcima koji su vezani za prekid zajednice roditelja, posebna

pažnja treba biti usmjerena na informiranje djeteta o tome da je razgovor za njega u

potpunosti dobrovoljan (što znači da dijete može odbiti sudjelovanje ili prekinuti razgovor) te

da ono iskazuje svoje mišljenje, ali ne donosi odluku. Donošenje odluke odgovornost je

odraslih i dijete ne smije nositi taj teret. Dijete također ne bi smjelo biti dovedeno u situaciju

da način na koji je razgovor s njim proveden izazove ili produbi kod njega konflikt lojalnosti

u odnosu na roditelje.

2. Zaključne primjedbe Odbora za prava djeteta UN o kombiniranom trećem i četvrtom

periodičnom izvješću Republike Hrvatske1 i preporuke za poboljšanje sustava zaštite

dječjih prava

Zaključne primjedbe UN-a Odbora za prava djeteta o kombiniranom trećem i četvrtom periodičnom

izvješću Republike Hrvatske2 i preporuke za poboljšanje sustava zaštite dječjih prava

1 Odbor za prava djeteta UN-a usvojio ih je na svom šezdeset i sedmom zasjedanju (1. – 19. rujna 2014.). Odbor

je razmotrio kombinirano treće i četvrto periodično izvješće Hrvatske (CRC/C/HRV/3-4) na svojoj 1920. i

1921. sjednici (vidi CRC/C/SR. 1920 i 1921), održanoj 15. rujna 2014. te je na svojoj 1929. sjednici, održanoj

19. rujna 2014., usvojio sljedeće zaključne primjedbe. 2 Odbor za prava djeteta UN-a usvojio ih je na svom šezdeset i sedmom zasjedanju (1. – 19. rujna 2014.). Odbor

je razmotrio kombinirano treće i četvrto periodično izvješće Hrvatske (CRC/C/HRV/3-4) na svojoj 1920. i

72

Odbor za prava djeteta je u rujnu 2014. godine, na temelju svog zaključka i mišljenja o

ispunjavanju obveza preuzetih Konvencijom, uputio našoj državi zaključne primjedbe i

preporuke o tome što treba dalje činiti u području zaštite dječjih prava. Treće i četvrto

periodično izvješće odnose se na razdoblje od od lipnja 2004. do prosinca 2010. Između

cijelog niza preporuka koje se odnose na područje zaštite dječjih prava, izdvajamo one koje se

odnose na poštivanje mišljenja djeteta. Tako Odbor primjećuje da ”(…) je pravo djeteta da

bude saslušano uključeno u niz zakona, uključujući Obiteljski zakon te da su uspostavljena

dječja gradska i općinska vijeća, ali je zabrinut jer:

- mišljenja djece se u praksi ne provode na odgovarajući način u svim pitanjima koja na njih

utječu, uključujući sudske i upravne postupke;

- ne postoji dostatna obuka stručnjaka koji rade s djecom i za djecu;

- tradicionalna društvena stajališta o djeci i dalje ograničavaju poštivanje njihovog mišljenja,

unutar obitelji, škola, drugih institucija i cijelog društva;

- postojeća nacionalna vijeća učenika i savjeti mladih ne funkcioniraju učinkovito;

- suglasnost za medicinske zahvate za djecu mlađu od 18 godina daje isključivo zastupnik

djeteta.“.

S obzirom na svoj Opći komentar br. 12 (2009.) o pravu djeteta da bude saslušano, Odbor

preporuča da se poduzmu mjere kako bi se ovo pravo učvrstilo u skladu s člankom 12

Konvencije. U tom smislu preporuča da Republika Hrvatska:

„- razmotri uspostavljanje sustava i/ili postupaka za socijalne radnike i sudove kako bi se

poštivalo pravo sve djece da budu saslušana;

- osigura da stručnjaci u sudskom, socijalnom i drugim sektorima koji se sustavno bave

djecom dobiju odgovarajuću obuku;

- uz posvećivanje osobite pozornosti djeci u marginaliziranom i nepovoljnom položaju,

provede aktivnosti podizanja svijesti kako bi se nastavila promicati značajna participacija sve

djece u obitelji, zajednici i školama, uključujući u tijelima učeničkih vijeća i kako bi se

promijenili društveni stavovi koji djecu vide kao pasivne predmete odluka odraslih;

- provede obuku za djecu o načinu sudjelovanja u zajednici i tijelima učeničkih vijeća; te

- osigura da se mišljenja djece uzmu u obzir u slučajevima medicinskih zahvata kako je

navedeno u Općem komentaru Odbora br. 15 (2013.)“.

1921. sjednici (vidi CRC/C/SR. 1920 i 1921), održanoj 15. rujna 2014. te je na svojoj 1929. sjednici, održanoj

19. rujna 2014., usvojio sljedeće zaključne primjedbe.

73

3. Povrede prava djece na život uz roditelje i roditeljsku skrb – izvadak iz izvješća o

radu Pravobraniteljice za djecu za 2014. godinu3

Najčešće prijave povrede prava djece pravobraniteljici za djecu, u ukupnoj strukturi prijava,

od samog osnivanja institucije Pravobranitelja za djecu, odnose se na povrede prava djece na

život uz roditelje i roditeljsku skrb. U protekloj, 2014. godini također se najviše prijava odnosi

upravo na ove povrede. Od ukupno 1595 novih prijava povrede prava djece u 2014. godini,

primili smo 390 prijava koje se odnose na 594 djece, a koji se tiču povrede prava na život uz

roditelje i roditeljsku skrb. Djeca su bila prijavitelji u 10 slučajeva. Među prijaviteljima su

najbrojnije majke (171) i očevi (113), u dva slučaja oba roditelja, a obraćali su nam se i bake

(13) i djedovi (8). Prijave su dolazile i iz anonimnih izvora, od institucija, rodbine i drugih

građana (69). Ured je samoinicijativno postupao u četiri slučaja.

Od 390 slučaja u ovoj cjelini, njih 58 (15%) odnosilo se na ograničavanje ili oduzimanje

prava na roditeljsku skrb i njima je obuhvaćeno 95 djece. I dalje se najveći broj prijava u

ovom području odnosi na pitanja vezana za ostvarivanje sadržaja roditeljske skrbi, njih 257

(66%), kojima je pogođeno ukupno 380 djece svih dobnih skupina.

Prijave se uglavnom odnose na nezadovoljstvo radom institucija koje vode postupke i

provode stručne intervencije radi zaštite djece (CZSS i sudove), nepovjerenje u njihov rad i

stručne procjene, prigovore na ponašanje „drugog“ roditelja prema djetetu, posebno u

slučajevima razvoda braka ili prekida izvanbračne zajednice.

Praćenjem ovog područja zaštite prava djeteta, na što smo već upozoravali, uočavamo

nedostatak savjetovališta za podršku roditeljima i djeci u vezi s pitanjima roditeljske srbi,

odnosa u obitelji i poteškoća s kojima se susreću roditelji i djeca tijekom odrastanja.

Nedovoljno je stručnjaka u CZSS-ima, njihove kompetencije treba jačati, nedostaju im

edukacije i supervizije. Ne postoje obiteljski sudovi, sudski postupci su dugotrajni, a kod

sudaca uočavamo da im je potrebno dodatno stručno usavršavanje iz područja razvojne

psihologije, posebno o odrastanju djece u uvjetima koji su ugrožavajući za njihov psihofizički

razvoj. Veliki problem predstavlja neizvršavanje odluka donesenih radi zaštite dobrobiti i

prava djeteta, pri čemu je sankcioniranje roditelja za njihovo kršenje blago i neučinkovito,

čime dijete ne dobiva pravodobnu zaštitu svojih prava. Potrebno je jačati suradnju i

koordinirano djelovanje među tijelima koja sudjeluju u postupcima u vezi sa zaštitom

dobrobiti djece.

Ostvarivanje sadržaja roditeljske skrbi – Među 257 slučajeva koji se odnose na ostvarivanje

sadržaja roditeljske skrbi i ove su godine najbrojniji oni koji se odnose na kršenje prava na

zajedničku roditeljsku skrb, a ima ih 194. Na donošenje odluke o roditeljskoj skrbi odnosilo

se 45 slučajeva, a bilo je i 17 prijava u vezi sa susretima i druženjem djece s članovima

obitelji. Prijave su se odnosile na ukupno 380 djece.

Većina roditelja u slučajevima prekida braka ili izvanbračne zajednice uspijevaju sami, uz

podršku obitelji, prijatelja ili stručnu pomoć, postići dogovor o tome s kim će zajednička

3 Pravobraniteljica za djecu podnosi Hrvatskom saboru godišnje izvješće o svom radu temeljem čl. 18. Zakona o

pravobranitelju za djecu. Izvješće se podnosi do 31.ožujka za prethodnu godinu.

74

djeca živjeti, o susretima i druženju djece i roditelja, visini uzdržavanja i ostalim sadržajima

roditeljske skrbi. Ti roditelji nam se javljaju rijetko i tada traže savjet vezan uglavnom za

uobičajene reakcije djeteta na razvod roditelja ili se raspituju o načinu na koji se provode

postupci. Upućujemo ih da potraže savjetodavnu pomoć i podršku stručnjaka u CZSS i

savjetovalištima pri CZSS.

U radu se najčešće susrećemo sa slučajevima tzv. visokokonfliktnog prekida braka ili

izvanbračne zajednice roditelja (skraćeno ih nazivamo visokokonfliktni razvodi), koji prema

nekim podacima čine oko trećinu od ukupnog broja razvoda. Obilježeni su visokom razinom

sukoba među roditeljima s čime je povezan izostanak dogovora o daljnjoj roditeljskoj skrbi za

dijete, odbacivanje vlastite odgovornosti i prebacivanje odgovornosti za postojeće stanje na

bivšeg partnera i institucije. U tim slučajevima djeca su bez izuzetka u središtu sukoba i

njihov je psihofizički razvoj ugrožen.

Visokokonfliktni razvodi često su obilježeni manipulativnim ponašanjem jednog ili oba

roditelja. Posljedica takvog ponašanja je otuđenje djeteta od roditelja. Do otuđenja dolazi

uslijed niza verbalnih i neverbalnih poruka manipulativnog roditelja kojima je dijete izloženo

te one mijenjaju djetetov doživljaj i sliku drugog roditelja. Iako za to ne postoje razlozi koji

proizlaze iz neposrednih neugodnih iskustava djeteta s roditeljem, dijete ga zbog izloženosti

manipulaciji počinje doživljavati u negativnom svjetlu, kao prijetnju, smetnju, ugrozu, osobu

koja je nepoželjna u njegovom životu. Riječ je o slučajevima u kojima je, prema procjeni

stručnjaka, manipulacija djetetom jedini razlog za odbacivanje „drugog“ roditelja od strane

djeteta. Situacija za dijete postaje teža i bolnija ako su oba roditelja sklona manipulativnim

obrascima ponašanja pa svaki kontakt s djetetom koriste za ocrnjivanje drugoga. Uz to često

ne poštuju sudske odluke kojima su regulirana pitanja roditeljske skrbi i nisu dostupni

intervencijama CZSS koje su savjetodavnog karaktera. U tim slučajevima dijete nerijetko

razvija psihičke smetnje do razine autodestruktivnog ponašanja. Zastrašujuće je da niti u toj

situaciji roditelji ne prestaju sa svojim ponašanjem, a djetetovu emocionalnu uznemirenost

koriste kao argument u „borbi“ protiv bivšeg partnera. Zbog takve situacije sustav koji bi

dijete trebao zaštititi to ne čini iz straha da će si dijete nauditi. Iako su stručnjaci u CZSS i

suci osviješteni za problem manipulacije, nema djelotvornog odgovora sustava na ovakvo

ponašanje roditelja koji su potpuno neosjetljivi na potrebu djeteta da zadrži odnos i

komunikaciju s oba roditelja i nakon njihovog razvoda.

Vjerujemo da bi djelotvorniji odgovor sustava zaštite djeteta bila pravodobna reakcija u

odnosu na manipulativnog roditelja u samom začetku takvog ponašanja i to u vidu

intenzivnog savjetodavnog rada ili sankcioniranja manipulativnog ponašanja (budući da dio

roditelja nije dostupan savjetodavnom i/ili psihoterapijskom radu, niti motiviran mijenjati

svoje ponašanje). Uz osiguranje dovoljnog broja stručnjaka koji bi se mogli na kvalitetan

način posvetiti radu s obitelji koja je procijenjena potencijalno rizičnom na pojavu

manipulacije djetetom, važno je osigurati sredstva za pravodobno provođenje psihijatrijskog

vještačenja. Vještačenja bi, uz procjenu roditeljskih kompetencija i kapaciteta za usmjerenost

na potrebe djeteta, trebala rezultirati jasnim preporukama o načinu rada s obitelji radi zaštite

djeteta. Pri tome je stručne intervencije važno redovito preispitivati i ne ustrajati na odabiru

mjere obiteljskopravne zaštite djeteta koja se pokazala neučinkovitom.

75

Razmjere problema najbolje ilustriraju porazni podaci MSPM-a, prema kojima u 2013. godini

čak 1.802 djece nije ostvarilo svoje pravo na susrete i druženje s drugim roditeljem ili ga je

ostvarivalo u opsegu manjem od onoga određenog sudskom odlukom zbog manipulativnog

ponašanja roditelja s kojim djeca žive. Djeca su izložena manipulaciji i od strane roditelja s

kojim ne žive i to u vrijeme susreta i druženja s tim roditeljem. Prema podacima MSPM-a, u

2013. godini je 705 djece bilo izloženo takvom neprimjerenom ponašanju roditelja.

Poseban problem, iako rjeđi, predstavlja zaštita prava djece čiji roditelji nakon razvoda

odbijaju izvršavati svoje roditeljske dužnosti i obveze prema djetetu. Oni ne pokazuju interes

za dijete i u potpunosti ignoriraju njegovo postojanje. U takvim je slučajevima važno

preispitivanje interesa djeteta, čije potrebe i osjećaji moraju biti u fokusu. Osim poduzimanja

odgovarajućih mjera u odnosu na roditelja, dijete svakako treba dobiti podršku i pomoć u

prevladavanju situacije u kojoj mu roditelj poručuje da je neželjeno.

Problemi koji otežavaju položaj djeteta u situacijama razvoda braka roditelja su nepostojanje

privremene odluke s kim će dijete živjeti, o susretima i druženju s drugim roditeljem i o visini

uzdržavanja kao i predugo čekanje pravomoćne odluke o navedenim i drugim sadržajima

roditeljske skrbi. Postojanje odluke neophodan je mehanizam zaštite djeteta u slučajevima u

kojima se roditelji, ni sami ni uz pomoć stručnjaka, ne mogu dogovoriti o izvršavanju

roditeljske skrbi nakon prekida životne zajednice. Osim uvođenja jasnoće i strukture u život

djeteta, odluka je podloga za osiguranje kontinuiteta u odnosu djeteta s roditeljem s kojim ne

stanuje. Neophodna je i u praćenju obiteljske situacije te prepoznavanju roditelja, koji su

skloni marginaliziranju bivšeg partnera i umanjivanju njegove uloge u životu djeteta, u

trenutku u kojem dijete još nije posve izmanipulirano.

I dalje postoji problem provođenja sudskih odluka donesenih radi zaštite djeteta, sukladno

procjeni njegovog najboljeg interesa. Posebno su dramatične ovrhe radi predaje djeteta koje,

zbog reakcija izrazito uznemirenog djeteta, budu prekinute. Smatramo da bi brzo i djelotvorno

utvrđivanje kaznene odgovornosti roditelja i drugih osoba koje ne poštuju pravomoćne odluke

radi zaštite djeteta ili neki drugi modalitet djelotvornog sankcioniranja ovakvog ponašanja

(novčane kazne i sl.) pridonijeli boljoj zaštiti djece u slučajevima protupravnog postupanja

roditelja ili drugih odraslih osoba.

U konfliktnim odnosima roditelja jedan od problema je koji roditelj ima pravo zastupati

dijete. Zajednička roditeljska skrb je zakonska presumpcija te ona podrazumijeva da su oba

roditelja, neovisno o tome jesu li u braku, izvanbračnoj zajednici ili razvedeni, zakonski

zastupnici djeteta, osim ukoliko sudskom odlukom nije drugačije određeno. Koji od njih će

poduzimati radnje zastupanja djeteta pitanje je njihovog dogovora. Presumpcija da postoji

dogovor između roditelja postoji sve dok jedan od roditelja ne ukaže na suprotno te je u tom

slučaju roditeljski spor moguće riješiti sudskom odlukom.

Razvod braka sam po sebi ne mora značiti da roditelji ne mogu postići sporazum o

ostvarivanju sadržaja roditeljske skrbi niti bi to trebalo tumačiti na način da je sudskom

odlukom o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti pravo zakonskog zastupanja dano

isključivo roditelju s kojim dijete živi. Svjesni smo da zastupanje djeteta i ostvarivanje drugih

sadržaja roditeljske skrbi postaje problem prilikom visokokonfliktnih prekida obiteljske

76

zajednice, neovisno o tome je li riječ o razvodu braka ili prestanku izvanbračne zajednice,

budući da nema jasnih pravila kako se zakonske odredbe provode u praksi. Kako se ovi

problemi ne bi prelamali preko djeteta (koje najčešće ispašta kad roditelji nemaju razvijen

odnos suradnje i ne mogu se usuglasiti), nadležna tijela koja izdaju određena uvjerenja ili

poduzimaju radnje poput upisa djeteta u školu, izdavanja putovnice i putovanja djeteta u

inozemstvo, pretpostavljaju da suglasnost roditelja postoji sve dok se ne dokaže suprotno.

Obraćali su nam se roditelji s pitanjima o pravu djeteta na sudjelovanje u postupcima u kojim

se donose odluke koje ih se tiču. Praćenjem pojedinačnih slučajeva uočili smo zabrinjavajuću

praksu nekih CZSS-a nakon donošenja ObZ-a iz 2014., unatoč postojanju Pravilnika o načinu

utvrđivanja mišljenja djeteta (NN 106/14.) koji upućuje na potrebu obazrivoga pristupa

djetetu. Naime, u slučajevima razvoda braka roditelja u kojima su pozivali na razgovor dijete

starije od 14 godina, izjavu djeteta su i zapisnički zabilježili te tražili da je dijete potpiše.

Ovakva praksa dijete stavlja u situaciju pritiska neprimjerenog njegovoj dobi i odraz je

nepoznavanja prava djeteta na sudjelovanje.

4. Primjeri iz prakse pravobraniteljice za djecu

Kako su pritužbe na povrede prava djece najčešće upravo u području prava na život uz

roditelje i roditeljsku skrb, a vezano za postupak razvoda braka, odnosno prestanak

izvanbračne zajednice, postupovna prava djeteta krše se najčešće upravo u ovim postupcima.4

Navodimo samo neke primjere shvaćanja/korištenja/kršenja postupovnih prava djeteta (od

strane djece, roditelja, odvjetnika, te centara za socijalnu skrb i sudova) iz prijava

pravobraniteljici za djecu.

Slučaj 1.

Dijete NN, staro 11 godina, daje izjavu u centru za socijalnu skrb. Tijekom postupka dijete se

rasplače. Centar nastavlja sa uzimanjem izjave. Također, dijete prepričava i sastanak s

odvjetnicom te opisuje kako ga odvjetnica (jednog roditelja) priprema za raspravu:

„… kod odvjetnice su mi rekli da cu biti pozvan na sud i da na sudu trebam reći da želim

živjeti kod oca, ali da isto tako želim da kod oca živi i moja sestra…“.

Na upit pravobraniteljice za djecu centru za socijalnu skrb o načinu razgovora s djetetom i

uzimanju zapisničke izjave, centar za socijalnu skrb odgovara: „…uglavnom, uvijek se

pripremamo za razgovor s djecom. Mlađima pripremimo igračke, bojice, crtanke i neke

slatkiše, kako bi djeca svoj dolazak u instituciju (a pozivamo ih samo kada je to krajnje

nužno) prihvatila opušteno i pamtila kao neko dobro iskustvo…“.

4 Također, veliko područje kršenja postupovnih prava djeteta odnosi se na djecu svjedoke i oštećenike u

kaznenom postupku, kao i djecu počinitelje kaznenih djela i prekršaja. V. Izvješće o radu Pravobraniteljice za

djecu za 2014. godinu, str. 91-102.

77

Slučaj 2.

Primjer pokazuje slabiju informiranost djelatnika u sustavu socijalne skrbi o pravu djeteta na

sudjelovanje. Riječ je o prijedlogu upitnika (sastavljenog od strane psihologa, djelatnika

centra za socijalnu skrb) koji se trebao koristiti u postupcima posredovanja prije razvoda

braka, predstavljen na edukaciji za djelatnike centara za socijalnu skrb 2012. godine. Jedno od

pitanja predloženih u upitniku glasilo je : „ Koja je tvoja konačna odluka s kojim roditeljem

želiš živjeti?“. Pravobraniteljica za djecu je nadležnom Ministarstvu socijalne politike i

mladih preporučila nekorištenje navedenog upitnika. Ministarstvo prihvaća preporuku i ističe

„nužnost nekorištenja navedenog intervjua…“.

Slučaj 3.

Dijete NN, raste u nepovoljnim okolnostima rizičnim za razvoj uslijed separacije roditelja.

Procijenjeno je da je dijete emocionalno zanemareno od oba roditelja. Roditelji godinu dana

ne postižu sporazum, dijete izjavljuje suicidalne namjere, te je povremeno hospitalizirana

zbog posttraumatskog sindroma. Majka optužuje oca za seksualno nasilje, obaviještena je

policija, provedeno je kriminalističko istraživanje, obavijest proslijeđena nadležnom

općinskom državnom odvjetništvu. Centar nema povratnu informaciju o ishodu, poslije se to

u izvješćima centra za socijalnu skrb više ne spominje. Roditelji neprestano inzistiraju da

dijete odabere jedno od njih, kod djeteta se produbljuje konflikt lojalnosti. Dijete je višekratno

podvrgnuto obradama različitih institucija. Centar najavljuje pokretanje kaznenog postupka

protiv oba roditelja no odustaje od toga. Dijete ne pohađa nastavu zbog nemogućnosti

dogovora roditelja oko odabira škole. Centar tri puta poziva roditelje u postupku savjetovanja

prije pokretanja obiteljskih postupaka. Prvi put se odazivaju, drugi put ne, treći put ponovno

odaziv bez postizanja dogovora. Centar uzima na zapisnik mišljenje djeteta uz nazočnost

majke za koju postoji sumnja za emocionalno zlostavljanje djeteta. Nakon toga, dijete je

ponovno hospitalizirano.

Slučaj 4.

Djeca NN, žive s majkom, brak roditelja razveden. Oboje djece prolazi kroz stresnu fazu

razvoda, otac manipulativan, majka traumatizirana. Roditelji uključeni u partnersku terapiju,

djeca uključena u terapijski rad, procjena terapeuta da je daljnji tretman neizvediv. Majka

odustala od partnerske terapije. Donosi se odluka o nadzoru nad izvršenjem roditeljske skrbi,

roditelj ulaže žalbu. Obveza jednom od roditelja da se uključi u psihijatrijsko praćenje,

roditelj ulaže žalbu, žalba odbijena. Presuda općinskog suda (tri godine od odluke u povodu

razvoda) o tome s kojim će roditeljem djeca živjeti. Županijski sud ukida presudu. Jedna od

institucija prijavljuje zlostavljanje od strane roditelja, nakon čega taj roditelj odbija tretman

djece u navedenoj ustanovi. Sud naložio vještačenje roditelja, vještaci (2) se ne mogu

usuglasiti u mišljenju. Ponovno vještačenje djece u drugoj ustanovi. Ustanova ne može

preporučiti s kojim roditeljem bi djeca trebala nastaviti živjeti. Naknadno se donosi dopunsko

očitovanje koje pretpostavlja uključivanje roditelja i djece u terapiju. Donosi se odluka o

78

povjeri djece u dom ili udomiteljsku obitelj. Sud donosi privremeno rješenje o povjeri djece

jednom roditelju, drugi roditelj ulaže žalbu. Za cijelo to vrijeme izostaje preporučeni

psihologijski tretman djece i roditelja. Roditelju se izriče upozorenje zbog odbijanja

uključivanja djece u tretman, roditelj odbija suradnju s voditeljem mjere nadzora. Protiv tog

roditelja pokrenut kazneni postupak, izrečena je uvjetna osuda. Nova zdravstvena ustanova

konstatira nemogućnost daljnjeg nastavka terapije djece. Centar podnosi prijedlog za

oduzimanje roditeljima prava da žive s djecom i povjeravanje djece domu. Djeci imenovan

poseban skrbnik, roditelj podnosi žalbu koja je odbijena. Centar podnio prijedlog za ovrhu,

roditelj odbija predati dijete, izriče se novčana kazna. Sud nalaže predaju djece, roditelj odbija

predati dijete, izriče se novčana kazna. Obraćanje jednog roditelja Europskom sudu za ljudska

prava, sud zahtjev proglasio nedopuštenim. Ponovno izrečena mjera oduzimanja prava

roditelju da živi s djecom, bezuspješni pokušaji provođenja ovrhe. Uključenost udruga

civilnog sektora. Sud obustavlja ovršni postupak. Roditelj s kojim djeca žive onemogućava

susrete i druženja s drugim roditeljem. Sud ponovno izriče mjeru oduzimanja roditelju prava

da živi s djecom, roditelj se žali, žalba odbijena. Centar za socijalnu skrb predlaže novo

vještačenje, jedan roditelj je suglasan, drugi ne. Roditelj podnosi ustavnu tužbu, predmet je

vraćen na ponovni postupak. Roditelj je ponovno kažnjen uvjetnom osudom. U ovom

trenutku riječ je o postupku koji traje 10 godina.

79

POPIS KRATICA

BU IIbis Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenog 2003.

godine o nadležnosti, priznanju i ovrsi sudskih odluka u

bračnim predmetima i predmetima o roditeljskoj

odgovornosti, kojom se ukida Uredba (EZ) br. 1347/2000

(Council Regulation (EC) No 2201/2003 of 27 November

2003 concerning jurisdiction and the recognition and

enforcement of judgments in matrimonial matters and the

matters of parental responsibility, repealing Regulation

(EC) No 1347/2000) (Official Journal L 338)

Bruxelles II bis v. BU IIbis

CZSS Centar za socijalnu skrb

EK (Europska) Konvencija za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda iz 1950. (NN-MU, 18/97, 6/99, 8/99,

14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10)

EKODP Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava iz

1996. (NN-MU, 1/10, 3/10)

Konvencija o ostvarivanju dječjih

prava

v. EKODP

Konvencija o pravima djeteta Konvencija UN o pravima djeteta iz 1989. (SL SFRJ,

15/90; NN-MU, 12/93, 20/97)

ObZ 2003 Obiteljski zakon iz 2003. (NN, 116/03, 17/04, 136/04,

107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 5/15)

ObZ 2014 Obiteljski zakon iz 2014. (NN, 75/14, 83/14, 5/15)

ObZ 2014/2015 v. ObZ 2014

ObZ 2015 Obiteljski zakon iz 2015.

Opći komentar Komentari Odbora za prava djeteta UN

PObZ 2014/2015 Obrazloženje konačnog prijedloga Obiteljskog zakona

2014/2015, Vlada Republike Hrvatske

80

Povelja o temeljnim pravima EU Povelja o temeljnim pravima Europske unije (Charter of

Fundamental Rights of the European Union) (Official

Journal C 364/1)

Prijedlog ObZ 2015 Prijedlog Obiteljskog zakona, srpanj 2015.

Smjernice Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu

prilagođenom djeci iz 2010.

Smjernice o pravosuđu

prilagođenom djeci

v. Smjernice

ZBPP Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći (NN, 143/13)

ZPP Zakon o parničnom postupku (SL SFRJ, 4/77 – 35/91;

NN, 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13)

(C) Fokusna grupa čiji su sudionici stručni djelatnici centara

za socijalnu skrb

(O) Fokusna grupa čiji su sudionici odvjetnici

(P) Fokusna grupa čiji su sudionici posebni skrbnici

(PS) v. (P)

(S) Fokusna grupa čiji su sudionici suci

(M) Fokusna grupa s predstavnicima sve četiri navedene

skupine stručnjaka

http://www.sabor.hr/lgs.axd?t=13&id=78115

https://book.coe.int/eur/en/children-s-rights-and-family-law/5973-pdf-guidelines-of-the-committee-of-ministers-of-the-council-of-europe-on-child-friendly-justice-croatian-version-.html

https://book.coe.int/eur/en/children-s-rights-and-family-law/5973-pdf-guidelines-of-the-committee-of-ministers-of-the-council-of-europe-on-child-friendly-justice-croatian-version-.html

81

LITERATURA

Aras (2014)

Aras, S. Položaj djeteta u postupku prema novom Obiteljskom zakonu, Zagreb: Hrvatska

akademija znanosti i umjetnosti, 2014., str. 35-65.

Committee on the Rights of the Child, General Comment No. 12 (2009)

Committee on the Rights of the Child, General Comment No. 12, The Right of the Child to be

Heard, Committee on the Rights of the Child: Geneva, 2009.

Fortin (2003)

Fortin, J. Children's rights and the developing law, 2. izd., London: LexisNexis UK, 2003.

Stalford (2012)

Stalford, H. Children and the European Union. Rights, Welfare and Accountability, Oxford

and Portland, Oregon: Hart Publishing, 2012.

Vlada Republike Hrvatske, Obrazloženje Konačnog PObZ (2014/15)

Vlada Republike Hrvatske, Obrazloženje Konačnog prijedloga Obiteljskog zakona, Vlada

Republike Hrvatske: Zagreb, travanj 2014/rujan 2015.

Vijeće Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom

djeci (2014)

Vijeće Europe, Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci,

Vijeće Europe: Strasbourg, 2014.

Treće i četvrto izvješće Republike Hrvatske Odboru za prava djeteta

UN Committee on the Rights of the Child, Concluding observations on the combined third

and fourth periodic reports of Croatia, 13. listopada 2014., CRC/C/HRV/CO/3-4

Rešetar, Emery (2008)

Rešetar, B., Emery, R. E., Children’s rights in European legal proceedings: Why are family

practices so different from legal theories?, Family Court Review, Vol. 46, No.1, January 2008

VODIČ ZA OSTVARIVANJE PRAVA DJETETA NA - HPC

Documents

Transcript of VODIČ ZA OSTVARIVANJE PRAVA DJETETA NA - HPC